Vladimir Biti:

Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije

Aktant
1) -pojam prvotno potie iz Tesnireove ralambe sintaktike cjeline na funkcije subjekta,
objekta i predikata. Meu funkcijama koje neposredno ovise o predikatu, Tesnire razlikuje
aktanta kao nosioce radnje i cirkumstante kao odreivae okolnosti.
-iz toga je Greimas stvorio svoj aktantski model ime je zacrtao premetljivu konfiguraciju
odnosa meu aktantskim razredima, u kojoj prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja
diskurznog znaenja uope. On ustanovljuje aktanta u generatora obiljeja koji upravlja
modalizacijom, a ne obrnuto (kao kod Proppa). To mu omoguuje da vee svoju pripovjednu
gramatiku uz diskurz umjesto, klasino strukturalistiki, uz reenicu.
-Greimas je u svom aktantskom modelu ograniio broj cirkumstanata na pomonika i protivnika
koje je povezao modusom moi jer daju ili oduzimaju subjektu mo. Potom je subjektu i objektu
(koje je zdruio teleologijom udnje jer subjekt udi za objektom) dodao poiljatelja i primatelja.
Njih je pak spojio etiologijom spoznaje koju jedan predajom objekta omoguuje, a drugi prima.
2) u teoriji pripovijedanja aktant plodno nadomjeta pojam lika, tj. dramatis personae ve i
stoga to se moe primijeniti podjednako na ljudsko bie, ivotinju, predmet, pojavu ili pojam.
Funkcionalno reduciran pojam aktanta izbjegava dvosmislenosti svojstvenoj spomenutim
pojmovima, koji u sebi osim (esto vie) aktantskih sadre i akterske dimenzije.
3) poanta Greimasova pregrupiranja i transkodiranja Proppove sheme mogla bi se opisati kao
uklapanje posrednike razine aktualizacije izmeu virtualnosti dubinske strukture i njezine
diskurzivacije. Greimas shvaa te 3 razine logiku, pripovjednu i diskurzivnu kao svagda
aspektualno podvojene, sintaktiko-semantike etape jedinstvene generativne putanje, pri emu
mu je upravo posrednika razina pokreta modalizacije, tj. semantikog ulaganja aktantskih
kategorija.
-aktantska je uloga drutveno profiliran, razmjerno samostalan i prepoznatljiv, ali uvijek
relacioniran poloaj ili stanje to ga aktant zauzima u razliitim etapama putanje. Taj poloaj
sam po sebi jo nije dovoljno diskretan da bi proizveo aktera. Aktantski se pak status kao
svojevrstan habitus stjee prolaenjem kroz vei broj uloga i mijenja se sve do kraja putanje.
4) novija recepcija oslobaa Greimasovu aktantsku shemu neopravdano reduktivne fiksacije za
pripovjedni svijet teksta pokazujui da se ona moe plodno uporabiti i za anrovsko-
modalizacijsko povezivanje pripovjednih poloaja s komunikacijskim poloajima, odnosno
iskaznih istanci, s instancama iskazivanja. U tom se smislu dri znakovitim to je Greimas
obogatio Proppovu i Tenireovu shemu upravo razredom poiljatelja i primatelja, koji kao
aktanti obiljeavaju situaciju jezine djelatnosti.
-budui da se znaenjska cjelovitost knjievnih svjetova obino povezuje sa anrovima, sugerira
se da bi se anrovska tipologija mogla izgraditi na razliitim inaicama iskljuivanja poiljatelja i
primatelja njihovim kombiniranjem i stapanjem s drugim aktantskim razredima (tj. subjektom,
objektom, pomonikom i protivnikom)
Analepsa
-termin G. Genettea za pripovjedaevu evokaciju dogaaja koji su se zbili prije trenutka na
kojemu je pripovijedanje zaustavljeno; tradicionalni su nazivi za taj postupak retrospekcija ili
flashback. Ona moe biti ili u funkciji upotpunjavanja (priopavanje neeg prije izostavljenog),
ili revizije (ponavlja neto ve spomenuto iz nove perspektive). Ona ima svoj opseg kao i svoj
doseg.

Arhetip
-drevni mitski, ritualni, religijski ili simboliki obrazac radnje ili odnosa meu njenim
sudionicima koji se moe prepoznati, u irem smislu, u kolektivnim i individualnim psihikim
oitovanjima, a u uem smislu u kakvu generikom nizu knjievnih djela
1) kola tzv. arhetipske kritike koja se razvila od 30-ih do 50-ih god. 20.st. meu engleskim
kritiarima (Bodkin, Graves, Campbell, Wilson Knight, Chase, Fergusson, Wheelwright), a
bazira se na Jungovoj analitikoj psihologiji i Frazerovoj antropologiji koje polaze od predodbe
povijesti kao ciklinog obnavljanja univerzalnih motiva, simbola i njihovih shema (oni,
aktivirajui se u razini nesvjesnog, odreuju ovjekovo svjesno ponaanje i njegovo ukupno
duhovno stvaralatvo). Najistaknutiji predstavnik je Northrop Frye sa svojim djelom Anatomija
kritike.
2) Frye predlae nekoliko klasifikacijskih perspektiva za razvrstavanje knjievnosti, meu
kojima se istiu povijesna, arhetipska i retorika.
Povijesna perspektiva sastoji se od 5 modusa po sadrajnom kriteriju statusnih obiljeja njihova
junaka u odnosu na druge ljude i okolinu: mit, romancu, visokomimetini, niskomimetini i
ironijski modus, pri emu sadrajni kriterij ponitava tradicionalne klasifikacijske opreke
stih/proza, usmeno/pisano, duljina/kratkoa.
U arhetipskoj perspektivi razlikuju se 4 tipa generike prie po formalnom kriteriju
kompozicija njihove radnje i repertorija njihovih tipinih likova: komediju, romancu, tragediju te
ironiju ili satiru.
U retorikoj se perspektivi po kriteriju medija prikazivanja (usmeni, izvedbeni, pisani) razlikuje
ep, drama i pripovjedna proza (roman, romanca, ispovijest i anatomija).

Autor
1) pojam autora udruen s pojmom djela ulazi u uporabu kao gospodarstveni i pravni regulativ
tek potkraj 18.st. Time on dobiva pravo na zatitu rukopisa od prekrajanja ili svojevoljna
pretiskivanja od trenutka prodaje izdavau. Fichte i Hegel su preuzeli i sustavno razradili pojam
autora kao zaetnika djela, koji je do danas ouvao pravnu valjanost.
2) institucionalizacija knjievnog trita time je odredila estetiku refleksiju o specifinosti
knjievnosti, tj. individualni stvaralaki genij, za razliku od drugih uenjaka koji posuuju jedan
od drugog, ima tu ast zvati se autorom
-u romantizmu autor ima dugotrajnu i naelnu prednost pred djelom; ono se motri kao puka
izvedenica neega vnijeg- autorove biografije, njegova karaktera, talenta, intencije, stila, i dr.
3) prema kraju 19.st. pojavljuje se tenja za povlaenjem autora u korist djela. Flaubertovu
doktrinu o bezlinosti autora radikalizira Mallarm, koji ve govori o ieznuu autora. Njima se
pridruuje i Proust, govorei kako je knjiga proizvod drugog ja.
-poetkom stoljea ne nestaje autor kao takav, ve empirijski, personalni autor ustupa mjesto
transcendentalnom naelu estetike ovjere knjievnog teksta. U skladu s time stoje teze Nove
kritike i ruskog formalizma
-Booth dri da djelo podrazumijeva autora prije svega svojim moralnim i vrijednosnim
opredjeljenjima, to on naziva implicitnim autorom (za razliku od eksplicitnog pripovjedaa u
tekstu). No, za razliku od strukturalistikog tumaenja implicitnog autora kao itateljskog
konstrukta izvedenog iz cjeline pripovjednog teksta, Booth jo razabire u implicitnome autoru
jednokratan i intencionalan upis uvjerenja zbiljskog (konkretnog, historijskog) autora.
-za Sartrea autor poglavito dolazi do izraaja nesvjesno ostavljenim stilskim tragovima njegove
individualnosti
4) strukturalisti prekidaju svaku vezu izmeu zbiljskog i implicitnog autora objanjavajui
potonjeg kao neutralno organizacijsko arite teksta iz kojeg se razvijaju sve njegove instance.
On pak potrauje implicitnog (idealnog, uzornog) itatelja kao jedini poloaj s kojega tekst moe
biti proitan kao estetika injenica
5) Barthes u svom djelu Nulti stupanj pisanja govori o smrti autora, pri emu uvodi pojam
bijelog pisanja koji tumai kao znamen oslobaanja modernog pisca od buroaskih naina
izraavanja, a samim time i od etabliranih drutvenih vrijednosti. Tekst se u takvom tumaenju s
olakanjem oslobaa stega jedinstvena teologijskog znaenja. No, smaknue autora samo je
preduvjet uskrsnua itatelj i autor ne mogu jedan bez drugoga
6) Foucault u svojoj raspravi to je autor? upozorava na skrivenu transfiguraciju negdanjih
pojmovnih obiljeja autora u bjenu kategoriju pisanja. On takoer uvodi pojam zaetnika
diskurzivnosti kojom iri neopravdanu suenost svoga prethodnog pojma autora na one autore
koji potpisuju mnogo vie od teksta, knjige ili djela tj. transdiskurzivne teorije, tradicije ili
discipline (npr. Homer, Aristotel, Marx, Freud ili Nietzsche)
-to se tie uvjeta omoguavanja, autorovo ime omeuje polje autora-funkcije kojim drutvo
regulira status i recepciju odreenog diskurza, kroti snagu njegove subverzivnosti i smanjuje
nepredvidljivost njegovih znaenjskih uinaka. U tom smislu autor je, kao i djelo, jedan od
unutarnjih mehanizama diskurzne kontrole/iskljuivanja, koji je funkcionirao razliito u
razliitim povijesnim razdobljima, a varira u nainu operiranja i od diskurza do diskurza.
7) feministike kritiarke u pojmu autora prepoznaju jednu od najjaih utvrda patrijahalne
kulture. No, s druge strane, autorstvo enskih tekstova ne dovodi se u pitanje
8) izgleda da je pojam autora nemogue potpuno dokinuti, ve ga se mora usvojiti kao sastavni
dio sistema knjievnosti, i to upravo onaj dio preko kojega on aktivno komunicira s pravnim,
gospodarstvenim, moralnim ili odgojnim sistemom. (pr. sluaj de Man)
9) u posljednje se vrijeme pokuava odnos izmeu ivog i tekstnog autora s jedne strane te
izmeu autora i likova s druge strane razraditi dosljedno na novoj osnovi. Kao granica izmeu
javnog i privatnog prostora, tako je i granica izmeu biografskog i tekstnog autora dvoznana,
istodobno odluiva i neodluiva (Miller). Samo razotkrivanje lika osigurava skrivenost autora (a
time i itatelja), odnosno slobodu depersonalizacije koju takva skrivenost donosi sa sobom.
10) povlaenjem autora po cijenu razotkrivanja lika u zapletaje se etikih odnosa uvlai itatelj.
Bahtin u svojoj raspravi Autor i junak u estetikoj djelatnosti tvrdi da se autor mora tvrdokorno
boriti sa sobom kako bi postigao aksiologijski promiljen umjesto sluajna i hirovita stava prema
sredinjem liku, jer jedino takav stav omoguuje nastanak vrsta, samostalna junaka.

Autoreferencijalnost
-dimenzija kojom iskaz ili tekst upozorava na situaciju, kontekst ili subjekt vlastita iskazivanja,
na vlastitu kompoziciju, strukturu, kod, propozicijsku ili anrovsku pripadnost; openito, dakle,
kojom tematizira neka svoja obiljeja
1) suvremene teorije bave se autoreferencijalnou u sklopu tzv. logikih paradoksa (Kreanin
Epimenid kae da svi Kreani lau). Russell je pokuao rijeiti problem uspostavom hijerarhije
logikih razina pri emu vie, tzv. metarazine ne bi podlijegale kvalifikaciji od strane niih. Tu
pretpostavku osporio je matematiar Gdel
2) strukturalisti ipak inzistiraju na mogunosti odvajanja bazinih od metarazina, to je vidljivo
u Jakobsonovoj shemi funkcija jezine poruke, gdje metajezina funkcija kojom poruka referira
na svoj kod i poetska f. kojom ona referira na samu sebe dobivaju odvojen tretman. Poetska f.
predstavlja usmjeravanje itateljeve pozornosti na gramatiku strukturu poruke, dok metajezina
f. usmjerava pozornost na pragmatike aspekte koji jeziku nisu imanentni, ve su mu pridrueni
iz sfere vrijednosti koja je kategorijalno razliita od jezika.
-autoref. za strukturaliste ne moe biti temeljnom, nego jedino pomonom dimenzijom iskaza ili
teksta
3) poststrukturalisti nijeu mogunost odvajanja temeljnih od metarazina, kao i jezika od
metajezika, te promoviraju autoreferencijsku petlju paradoksa u sredinje operativno naelo
jezika.
-nema konana samodostatna konteksta koji vie ne bi upuivao sam na sebe, a time ujedno
trebao znaenja
-za poststrukturaliste, kao i za rane romantiare, autoref. je beskonaan proces koji prijei trajno
razgraniavanje teksta od metateksta
4) Luhmann u svojoj teoriji sistema razlikuje 3 vrste autoreferencijalnosti:
1. bazina a.
-kada elementi tvore sami sebe
-ona utemeljuje razliku element/odnos
2. refleksivna a.
-kada procesi samopromatranjem tvore sami sebe
-utemeljuje razliku prije/poslije
3. refleksija
-kada sistem ustanovljuje sebe samoopisivanjem
-utemeljuje provedbenu razliku sistem/okolina
-sve tri vrste a. povisuju selektivnost sistema njegovom temporalizacijom

itanje
-postaje problemom suvremene knji. teorije otprilike poev od Srtreove rasprave to je to
knjievnost? gdje se odreuje kao upravljano stvaranje. Novi kritiari ga prije toga koriste u
sintagmi close reading kao opis svoje metode, ali bez teorijske problematizacije.

-fenomenologijska struja:
1) Sartreovo tumaenje poiva na zasadama Husserlove fenomenologije koja priznaje
opstojnost knji. djela jedino na razini svijesti, to znai da se ono ne moe opaati (kao drugi
predmeti), ve jedino imaginirati. Takav predmet moe zaivjeti jedino uz pomo
razumijevanja/interpretacije ime se itanju po prvi put priznaje konstitutivna uloga u
oblikovanju svijeta djela. U knji. djelo ugraene su smjernice koje itatelj treba otkrivati i
slijediti, stoga se od njega oekuje da stavi sve prethodne determinante svoje svijesti (strasti,
inhibicije, sklonosti, vrijednosna opredjeljenja, pa i spolnu ud) na raspolaganje oslobaajuem
radu djela.
2) takva obvezanost itanja intencionalnou djela ostaje provedbenom niti svih
fenomenologijski nadahnutih teorija itanja
-tu spadaju Poulet (zahtijeva pranjenje pamenja kako bi se ja knji. djela moglo primiti bez
otpora); Ingarden (trai kvazi-zaborav stvarnoga svijeta); Iser (zagovara podvajanje
itateljskog ja u procesu itanja, pri emu mu je implicitni itatelj naelno vaniji od zbiljskog
itatelja)

-empirijska struja:
3) Jau se okree prouavanju povijesno promjenjivih itateljskih dispozicija i normi
ponaanja, kao i njihovom razliitom kulturnom vrednovanju, to otvara nove perspektive
empirijskom prouavanju knji. recepcije (tu perspektivu on naziva horizontom oekivanja).
Rije je o fikcionalnim shemama koje omoguuju perspektiviranje onoga to e u danome
razdoblju uope vrijediti kao istinito i faktino. Jedino je knjievnost stoga to slijepo ne
preuzima, nego promiljeno prikazuje te obrasce u stanju prekoraiti takve povijesno zadane
horizonte u procesu itanja.
-time se knji. stavlja u vodei poloaj pred znanou jer osporava sadanjost uime budunosti,
dok znanost ustaljuje odreene repertorije obrazaca
4) mikropovijest itanja se afirmira u Njemakoj i Engleskoj (1970) nasuprot prethodnoj tezi, a
usredotouje se na fenomene poput privatnih knjinica, izdavakih popisa, cenzorskih izvjetaja,
statistike o stupnju pismenosti, dobnoj i spolnoj pripadnosti itatelja, proizvodnji papira, vrsti
lektire, i dr. Time se svraa pozornost na drutvenu, mentalitetnu, kulturalnu i tehnologijsku
uvjetovanost itanja.
-trai se zdruivanje knji. teorije i povijesti knjige

-semiotika itanja:
5) razvija se u Francuskoj i Americi (1970) usporedo s fenomenologijskom i empirijskom
strujom, na tragu Riffaterreova uvoda o idealnom itatelju kao konstruktu tekstne mree
kodova.Za razliku od zahtjevnih fenomenologa koji apeliraju na naprezanje itateljske svijesti,
Barthes prepoznaje u itatelju tjelesno bie koje se razigrano preputa uivanju u tekstu. Po
njemu je u procesu itanja osjetilno potinjavanje tekstu redovito snanije od nagona za
refleksivnim vladanjem njime. No, vrijednost nadraaja ne ovisi samo o tekstu, ve i o
kompetenciji itatelja.
-reader-response criticism (Prince, Culler, Thompkins, Mailloux, Rabinowitz) stoga, da bi
izbjegla potpunoj svojevoljnosti itanja, kanonizira tu (itateljsku) kompetenciju kao sustav
konstitutivnih pravila i normi koji jednom kolektivu jami zajedniko prepoznavanje i
razumijevanje knji. tekstova
-no, imaju malih problema s usporedbom odnosa prema jeziku i onoga prema knjievnosti, jer
jezikom barataju svi, a knjievnom gramatikom ne
6) Fish (1980) pokuava obuzdati nepreglednu varijabilnost interpretacije teorijom
interpretativnih zajednica po kojoj bi itateljski subjekt bio neupitna funkcija ograniavajueg,
konsenzno uigranog sustava inteligibilnosti znaenja koji bi ovjeravao njegova interpretativna
pripisivanja i odgovarao za ostvarene znaenjske uinke knji. tekstova
-drugim rijeima, autorska je intencija posredovana preutnim ugovorom s matinom (povijesno
jednokratnom) autorskom publikom koja se poima kao hipotetian sustav normi, konvencija i
maksima u koji se autorska intencija svojom tekstualizacijom nesvjesno uklapa
-no, postavlja se pitanje to je s kasnijom publikom koja je determinirana konkretnim, stvarnim
okolnostima vlastitog itanja?

-poststrukturalizam i kulturalni studiji:

7) poststrukturalistika koncepcija razvlauje i tekst i itanje autoriteta to su ga uivali u
fenomenologiji (tekst) i u semiotici (itanje). itanje je u pravilu obiljeeno odnosom snaga
izmeu autora, izdavaa, profesora, kritiara s jedne strane i itatelja, potroaa, uenika,
studenata s druge.Akademski itatelji postavljaju granice interpretativne prikladnosti za
prekoraenje kojih su jedino oni ovlateni izdavati putovnicu. No to je samo privid postojana
identiteta knji. tekstova koji su izloeni stalnom potkopavanju svojih itatelja (de Certau).
-de Certau je pomnije razraivao koncepciju itanja kao masovnu potronju i povlai izmeu
teksta i itanja konstitutivnu granicu: dok je tekst prikaz jasno utvrdljiva subjekta i samim time
pripada visokoj kulturi, itanje je anonimna takstika usvajanja tog prikaza kojom iroki slojevi
tzv. drutveno slabih, uskraena pristupa kulturnoj prozvodnji, ipak oituju svoju kreativnost
-postavlja se ipak pitanje nije li ta granica prekruta i nisu li ta da entiteta prikazana suvie
homogeno
-poststrukturalistijo uvijek potkopavaju identitet itanja uvlaei ga u nepredvidljivo naponsko
polje tekstnih silnica (to e rei da tekst ipak podvrgava itanje svojem skrivenom zakonu)

-Novi historizam:
8) zadaa je interpretacije to specifinija rekonstrukcija institucijskih pretpostavki koje su
uvjetovale pojedina znaenjska uokvirivanja. NH tako zapravo pretvara dekonstrukcijsku
tehniku pomne retorike analize u sredstvo vlastite ideologijske kritike, i to podjednako tekstova
i njihova itanja. Za nj su sve distinkcije o koje se oslanja proces itanja plod odreena
cirkulacijskog polja drutvene energije, unutar kojega se sukobljavanju prakse pisanja, itanja,
izdavanja, komentiranja i odgoja.

-empirijske znanosti o knjievnosti:

9) EZK poinje izgraivati Schmidt 1980.god.
-EZK premjeta analitiku pozornost na iri sklop drutvenog djelovanja kojemu knji. djelo i
sam pojam knjievnoga duguju svoj nastanak, a to znai na temeljne aktivnosti proizvodnje,
posredovanja, recepcije i preradbe tekstova koje zajedno tvore knji. sustav. itanje kao
primarna reakcija na knji. tekst spada u recepciju, dok je preradba zapravo reakcija na tu
reakciju te ukljuuje u sebe kritike, recenzije, interpretacije i metainterpretacije.
-Schmidt deloira interpretaciju iz sustava znanosti u sustav knjievnosti inei je tako
predmetom znanstvene opservacije koja mora ustanoviti i vrednovati razlikovnu kakvou
knjievnog, pri emu tehnike itanja imaju vanu ulogu

-postkolonijalna kritika:
10) njezini predstavnici takvo znanstveno promatranje (vidi EZK) dovode u izravnu vezu s
imperijalno-kolonijalnom silom nadzora. Nasuprot zapadnjakome znanstvenom autoritetu,
preutno postignutom izrabljivanjem tueg posjeda i rada, intelektualac Treeg svijeta djeluje u
politiki, ekonomski i etiki optereenoj situaciji koja izlae njegov stil pritisku prijeei mu
nepristranost.
-Said tako uvodi kontrapunktno itanje koje uvaava odnose napetosti izmeu centra i periferije
kulture. Ono razrauje istovremeno imperijalistiku upletenost i antiimperijalizam teksta; ono
istie sve to ostaje iskljueno iz teksta ili se iza autorovih lea nadovezuje na nj

itatelj
-pojam ulazi u suvremenu teorijsku diskusiju kao posljedica diferencijacije homogene knjievne
publike koja je dovela do umnogostruivanja socijalnih, obrazovnih, dobnih i kulturalnih profila
itatelja
-time je recepcija knji. teksta postala ovisnom o strukturi relevancije pojedine itateljske svijesti
to je dovelo u pitanje potpunu usredotoenost na tekst

-Riffaterrova kritika Jakobsonove strukturalistike analize Baudelaireovih Maaka

-poetsku funkciju vee za relevantan nain itanja poetskog teksta koju pripisuje posebnoj
subjektivnoj instanci naditatelja
-idealni itatelj- postupnom redukcijom vlastitih pretpostavki i predrasuda dovine se do poloaja
koji na taj tekst ocrtava svojim estetikim normama
Iser- implicitni itatelj- pojam izgraen na intenzivnoj interakciji izmeu teksta i stvarnog
itatelja koji se u inu itanja podvaja
-komunikacijski partner implicitnog autora, stvarnog itatelja izaziva da nastalu frustraciju ili
zbunjenost prevlada svojom strpljivom interpretativnom djelatnosti
-znaenjske praznine- sfera sklopa naputaka

-promjena naina itanja, socijalnog i obrazovnog profila publike- kraj 18. st.
-stvarni itatelj
-povlaenje u osamu- oslobaanje od interakcijskog odnosa s okolinom, otvaranje prostora za
individualan i odgoen odgovor na lektiru _ Schn
-hermeneutika- disciplina koja se pita o smislu teksta
-naslovljenik pripovijedanja- komunikacijski partner pripovjedaa- Prince
-najoitija je ondje gdje naslovljenik pripovijedanja jedan od likova
-nulti stupanj- nepostojani retoriki omota s pomou kojega pripovjeda manipulira
hipotetinim prijemom stvarnog itatelja
-instanca itatelj- funkcija posredovala bi izmeu stvarnog i implicitnog itatelja; projekcija
meutekstnih veza koje se uspostavljaju doticajem s kakvim danim tekstom; smjetanje u neki
niz (rod, anr, stil, diskurz, opus)
=ona dimenzija empirijskog itatelja koja poiva na povezivanju s drugim tekstovima

Dekonstrukcija
1) -specifina strategija itanja tekstova koju, preimenovanjem hajdegerovskog pojma
destrukcije (metafizike tradicije europskog miljenja), razrauje Derrida. Od njega je
osebujnom adaptacijom i s manje oklijevanja 70-ih god. preuzimaju ameriki teoretiari
okupljeni na sveuilitu Yale (De Man, Miller, Bloom, Hartman). Tijekom 80-ih, dekonstrukcija
se iri u razliitim disciplinama i teorijskim miljeima amerikog akademskog ivota (Felman,
Gasch, Fish, Butler, Spivak, Weber, Bennington, Eaglestone...). Unato toj hitroj i razvedenoj
institucionalizaciji, dekonstrukcija se opire predstavljanju u liku metode, teroije ili kole. Derrida
tvrdi kako sam jezik dekonstruira svoju predstavljaku djelatnost zbog ega nijedna njegova
estica ne moe raspolagati svojim znaenjem i niti jedan korisnik njezinom uporabom.
-Miller: Dekonstrukcija nije razotkrivanje struktur teksta, nego demonstracija da je ona ve
sama sebe razotkrila. Njezin navodno vrsti temelj nije kamen nego rijedak zrak.
-sva su znaenja ve upletena u jezinu igru razlika, koju je Derrida naizmjence nazivao
diferancijom, pisanjem ili sveopim tekstom, a amer. dekonstrukcionisti zatim preimenovali u
tekstualnost. Ona je neuhvatljiva u svom ukupnom znaenju jer nas dri u poloaju vlastite
sastavnice koja smjetena usred svojeg predmeta moe na nj samo reagirati, odgovarati.
2) sam je Derrida u nizu oitovanja oponirao svoenju dekonstrukcije bilo na analitiku ili
kritiku metodu, program, protokol ili operaciju itanja koja bi se mogla primijeniti u
knjievnokritikoj ili nastavnoj praksi. Dekonstrukcija nije nita od toga jer inzistira na
pojedinanosti teksta koja prua otpor svakoj programatinosti.
-iz istog razloga iz kojeg osobitost svakog teksta onemoguuje neku opu metodu itanja, ni
dekonstrukcija se ne da podvesti pod neki opi pojam
-to ne znai da ne postoje istine, ve... da je istina Istine to da nema istine. (Wolfreys)
-no, iz mnotvenosti istine jo ne proizlazi da su doputena sva itanja
3) Derrida gradi svoj rani pojam pisanja u oporbi prema fonocentrizmu europske metafizike
tradicije koja privilegira glas (ivi govor) kao mjesto transparentne prisutnosti ovjeka sebi
samome, za razliku od slova (pisma) u kojemu se ovjek navodno tui u odsutnost sebi samome
-ta opreka jedna je od brojnih opreka u kojima miljenje privilegira jedan lan kao prvotni,
sredinji
-dekonstrukcija eli pokazati da pisanje prebiva u srcu govora neopazice ustrojavajui njegove
odnose
-Derrida: ne postoji izvantekst = mi nemamo drugog pristupa svijetu (okolini) osim kroz tekst
(sistem)

Dijalog
-u uem smislu pojam se u teoriji knji. koristi za oznaavanje usmene govorne razmjene meu
dvama likovima u drami, romanu ili pripovijetki
-d. se moe sastojati od iste mimeze ili imati i komentatorske umetke pripovjedaa kojima se
objanjava
-pojam se takoer koristi u opreci prema onome monologa, za oznaavanje tipa knji.,
filozofijskog, znanstvenog ili politikog diskurza, gdje dobiva znaenje: iskaz svjestan
sugovornika koji anticipira razl. oblike njihova eventualnog otpora formi i sadraju oitovanja
(dijaloki/monoloki diskurz)
-Eco- otvoreni/zatvoreni tekstovi: otvoreni t. imaju razraeniji i precizniji model itatelja koji
zbiljskom itatelju suzuje slobodu interpretacije, dok zatvoreni t., im se odvoje iz empirijskih
konteksta razumijevanja, postaju neogranieno interpretabilnima Barthesova opreka
itljivih/ispisivih t. proturjena Ecovoj: itljivi t. su ozbiljni, zatvoreni, ogranieni i
autoritativni, tj. monoloki, a ispisivi su razigrani, otvoreni, protoni, pluralni, tj. dijaloki
-u irem smislu- d. kao odnos izmeu teksta i njegova naslovljenika- predmet hermeneutike, koja
svakom entitetu pridruuje intencionalni horizont (sklop naputaka) inei ga tako konstitutivno
dijalokim
-horizont stvara rascjep izmeu iskazanog i predmnijevanog znaenja odn. izmeu znaenja i
smisla (no hermeneutika dri taj rascjep privremenim i premostivim- pomou dijaloga, koji
usklauje horizonte- ta emancipacija teksta postaje etika obveza jer on jedini moe osloboditi
smisao teksta)
-no d. se moe pripisati i oprena funkcija tumaeva samoosvjeivanja (Gadamer: tuma
postavlja tekstu pitanje ili problem koji ponie u horizontu njegove vlastite povijesne situacije,
oekujui relevantno objanjenje u horizontu teksta,; tuma se ne pokorava autorskom horizontu)
-kasnije- teoretiari raspravljaju o ograniavanju dijalokih odnosa odnosima moi u drutvu

Diskurz
-u svakodnevnoj franc. jezinoj upotrebi (odakle je preuzet u teoriju d.) oznauje spontan,
improviziran govorni istup neodreene duljine u intersubjektivnoj situaciji rasprave
-pojam ulazi u teorijski optjecaj preko Lvi-Straussove analize mitske strukture (d. kao razina na
kojoj se kao osnovne jedinice pojavljuju reenice, te se pretvaraju u miteme zahvaljujui snazi
mita)
-odavde se recepcija pojma grana u dva smjera:

-Focault: d. kao vrsta simbolikog poretka, okvirni uvjet nastanka predodbi, postupaka i oblika
drutvenosti civilizacije, njezin konstitucijski temelj
-beskonana autoreferencijalnost kao zakljuno obiljeje F. pojma d.
-privilegira knjievni d., tj. neke njegove vrste koje za njega utjelovljuju beskompromisno
autoreferencijsku vrstu knjievnosti kao protudiskurz nesamosvjesnim d. znanosti ili filozofije;
taj d. u itatelja raspaljuje nezasitan nagon identifikacije
-F. ov utjecaj na prouavanje knjievnosti:
a) ameriki smjer: Said, Davies, Terdimann proglaava F. odvjetnikom izlaska iz teksta u
povijesni kontekst sukobljenih diskurzivnih praksi
b) drugi smjer, njemaki, usredotoio se na F. genealogiju pojmova autora, djela i komentara:
autor- diskurzivna funkcija koja doputa grupiranje tekstova i definiranje njihove vrijednosti i
stila
djelo- organizira itateljsko sudjelovanje, reducira arbitrarnost stavova i regulira oekivanja
komentar- organ diskurzivne prakse, svoenje oznaitelja na oznaeno kao njegova tehnika-
neizbjean uvjet samoodranja d.
-druge adaptacije F. pojma d.:
-Seltzer- razotkriva politiku dimenziju knji. tehnika prikazivanja (njihova povezanost s
reimima vladanja i nadzora)
-dekonstrukcijsko itanje d.: mjesto uvoravanja ili koimplikacije spoznaje i moi (Keenan)

-Benevetista: d. se pojavljuje u dvjema konstitutivnim oprekama (opreka izmeu d. i jezika, odn.

izmeu reenice kao jedinice prvog i znaka kao jedinice drugog d. utiskuje jezinim jedinicama
dogaajnost; te opreka izmeu d. i povijesne prie- d. ima ulogu ponovnog otvaranja jaza
izmeu znaenja i smisla- ui smisao d. kao kanalizatora recepcije u poeljnom smjeru)
-u takvom uem smislu pojam d. preuzima naratologija

-Greimas: generativni model diskurzivacije

-Stierle: trofazni model

Fabula
-po definiciji ruskih formalista kronologijski (uzrono-posljedini) slijed dogaaja u stvranosti
koji podlijee sieu kao autorskoj preradbi u tekst. Fabula sadri samo dinamine motive koji
mijenjaju situaciju te se ne mogu izostaviti bez tete po priu (to se dalje zbilo?), dok se
preostali statiki i slobodni motivi ukljuuju u sastav siea kako bi pomogli rasvijetliti priu
itatelju (O emu je pria?)
-odnos fabule i siea preuzeli su kasnije strukturalisti u terminima prie i diskurza

Feministika kritika
--f. k. po svojoj izvornoj emancipacijskoj pobudi reagira na neravnoteu do koje je dovelo
viestoljetno privilegiranje mukog spola u proizvodnji, raspodjeli i recepciji diskurza znanja
-odnos teorijske i politike dimenzije f. k .je u razl. fazama i ograncima bio razliit
-dvije nacionalne tradicije koje su bile nositeljice teorijskih inovacija:
1. angloam. f.k.
-otvara ju Millet (1969)- radi na osvjeivanju specifino enskog iskustva pod naslagama
nametnutih kulturalnih obrazaca; vidi preduvjet afirmacije ene u potpunom svrgavanju muke
kulture
-Woolf kao velika prethodnica
-openito je u angloam. f. k. do 1975. karakteristina niska teorijska razina koja se opravdava
pripisivanjem teorije mukoj tenji za apstrakcijom;priznaje se ogranienost vlastitog poloaja
-sadrajni interes- slika ene u mukoj prozi, te zahtjev za novim modelima enskih likova
-od 1975. pozornost se premjeta na ensku prozu u potrazi za opeenskim iskustvom
(Showalter, Gilbert, Gubar)
-Gilbert/Gubar daju teorijski koncept f. poetike :shizofreno, podvojeno . pisanje koje se u
nedostatku vlastita jezika na taj subverzivni nain otima stereotipima mukog prikazivanja;
enski likovi/udovita kao dvojnice ena-autorica; autentina . zbilja je izvan mogunosti
izravnog predoavanja
-80-te god. donose vie teorijsku razinu; razigrani metodologijski pluralizam
2. francuska f. k.
-prethodnica: S. de Beauvoir (ena kao objekt muke kulture liena prava na subjektivnost; no i
ene pounutruju taj obrazac: enom se postaje- odvajanje spola od roda)
-teorija i politika se u f. k. ne odvajaju
-H. Cixous: criture fminine: muka teorija rob je binarnosti; ensko pisanje, naprotiv
umnoava i dinamizira razlike
- L. Irigaray- otvara dekonstrukcijsko itanje patrijarhalnog filozofijskog diskurza od Platona do
Hegela ukljuivi i Freudovu teoriju ene kao minus-mukarca (tj. lienog penisa)
-zapadni filozofijski diskurz ne moe tematizirati enu drukije nego vlastiti negativ, objekt svog
posjednikog pogleda- time je . uskraena mogunost subjektivizacije
-ene se tomu mogu oduprijeti jedino subverzivnim odnosom- uslijed toga I. u tim djelima trai
. razliku koja operira kao derridaovski dometak
-takoer pobija homogenu predodbu enskosti ( i rasa, klasa i kultura su vane)
-J. Kristeva- subverziju smjeta u pjesnitvo i majinstvo
-M. Wittig- preduvjet enskog oslobaanja je razbijanje gramatike hegemonije (jer je jezina
gramatika obiljeena mukou)

-80-te: gender studies- uvodi se i rasna, klasna, etnika, seksualna i kulturalna razlika;
perspektivna relativizacija enskog
-rod (gender) kao drutveno-kulturalna kategorija, koja je nepostojana te se stalno nanovo
preoznaava
-90-te: ensko kao neoznaivo polje razlika
-Butler odatle izvlai svoju performativnu koncepciju roda- sve su odrednice identiteta- rodne,
klasne, rasne itd.- razlikovne taloine dugotrajna re-citiranja diskurzivnih i nediskurzivnih
praksi, liene individualne specifinosti; B. predlae razl. oblike razvlaivanja zakona
-tako se postavljaju temelji za queer theory kao oblik potkopavanja ozakonjene prirodnosti
raznospolnih odnosa

Fikcija
-tradicionalan je nain razmatranja pojma fikcije vezan uz ontologijsku perspektivu
-Platon i Aristotel i njihovo opreno razumijevanje pojma postojeeg
Platon- zbiljsko (postoji samo ono to podlijee neposrednoj osjetilnoj odn. iskustvenoj provjeri)
-Aristotel- mogue (postoji samo ono to u sebi posredno sadri mogunost razvoja)
-u odnosu na zbiljsko f. je nevjerodostojno, privi ili obmana, te se u tom znaenju u grkoj i
biblijskoj tradiciji koristi kao orue kritike umjetnosti
-u odnosu na mogue f.-vjerna unutarnjoj istini stvari,cjelovita, openita, koristi se kao orue
obrane knji.
-smjenjivanje i potiskivanje te dvije tradicije kroz povijest Europe
-uz njih prianjaju i 2 suprotstavljene koncepcije umjetnike mimeze: u jednoj se ona razumije
kao oponaanje postojeeg svijeta a u drugoj kao stvaranje novog svijeta
-platonovska struja tei tzv. inertnim umjetnostima (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura)- posluju sa
zbiljom
-aristotelovska struja tei tzv. progresivnim umj. koje nastaju iz nadahnua (pjesnitvo, glazba)
-njihov spor se zaotrava u 18. st. kad se umjetnost osamostaljuje od religije, znanosti i morala
-roman- izazvao polemike jer ono to prikazuje ne zahtjeva istinitost, bio popularan
-dr. pol. 18. st. apologije romana on otvara u repertoriju zbiljskog prostor mogueg ili
vjerojatnog
-suvremena teorija raspravu smjeta u spoznajnoteorijski okvir
-f. postaje pitanje naina doivljavanja nekog entiteta, ne naina njegova postojanja
-brojne suvremene teorije f. su izgraene u apriornoj opaajnoj fikcionalizaciji svijeta
-npr. Jauss svoju estetiku recepcije gradi na apriornom opaajnom obrascu pojedineva ili
zajednikog horizonta oekivanja
-J. pretpostavlja fikciju zbilji, odn. istini; razlikuje znanstvenu f. (koja je odgovorna za
uspostavljanje odnosa prema prolosti) i knjievnu f. (koja je odgovorna za stvaranje upitnosti i
zbunjenosti)
-Ricoeur razlikuje ustrojavanje tzv. ivljenog vremena ili iskustva unutarvremenosti (tu
figuraciju zove pretfiguracija, zbog svoje konstitutivne nedovrenosti) od ustrojavanja
povijesnog vremena, gdje povjesniar ve raspolae naknadnim uvidom u cjelinu (konfiguracija)
-pojam se f. u suvremeni diskusijama pojavio i u okviru teorije komunikacijskog djelovanja
(Genette, Searle)

Fokalizacija
-pojam koji je uveo Genette (1972) u polemici protiv brojnih tipologija pripovjedakog gledita
izvedenih u tradiciji point-of-view criticism
-G. im zamjera brkanje dvaju kriterija: glasa (tko govori?) i modusa (tko vidi?)
-zato predlae ograniavanje na modalni kriterij naina gledanja te razlikuje nultu, unutarnju i
vanjsku f.
-nultu f. imaju tradicionalni ili klasini tekstovi u kojima je poloaj pripovjedaa toliko
spoznajno nadmoan likovima da se konceptualno arite prikazanog svijeta ne moe lokalizirati
-unutarnja f.- tekstovi koji suuju spoznajni doseg na perceptivni vidokrug lika; ima 3 podvrste:
1. fiksnu (Ambasadori H. Jamesa, gdje se dosljedno usvaja jedna perspektiva), 2. promjenljivu
(Madame Bovary, gdje se perspektive smjenjuju ovisno o predmetu prikazivanja) i 3.
mnogostruku (Raomon, gdje se jedan dogaaj oituje iz razl. oita)
-vanjska f.- ako se prikazivanje ograniava na vanjsko ponaanje lika bez ulaenja u njegove
misli i afekte (Hemingway, Dumas, Verne)
-Bal zamjera G. da u svojoj tipologiji ponavlja istu pogreku koju predbacuje svojim
prethodnicima: brkanje kriterija
-tako se nulta i unutarnja f. razlikuju samo po poloaju prip., dok se unutarnja i vanjska razlikuju
po poloaju lika
-vanjska je f. tako izluena po predmetu a ne po subjektu percepcije, jer da je subjekt uzet u obzir
ona bi se mogla pokazati i unutarnjom- to priznaje i sam G.
-B. osporava G. kategoriju nulte f. tezom da je pripovjeda uvijek ujedno fokalizator, te razlikuje
samo vanjsku f. s integralnim subjektom pripovjedaa i unutarnju f. s podvojenim subjektima
-polazei od predmeta f. Greimas je opisao f. kao postupak koncentrino-uzastopnog upisivanja
pripovjednog aktera ili sekvence u sve preciznije vremensko-prostorne koordinate

Forma
-kod Aristotela f. dobiva znaenje razbuivanja uspavane mogunosti grae
-unutarnja f. grae (njezino emergentno obiljeje) i vanjska f. umjetnine koja obrauje unutarnju
f. grae
-Hegel uvodi pojam sadraja kao novog para f. (umjesto unutarnje f.)- time je zanijekao
postojanje bezobline grae te postavio pred f. zahtjev da oituje logiku tog sadraja primjereno
povijesnoj situaciji u kojoj nastaje (sadraj mu je u umjetnosti vaniji, a f. je reakcija na
imanentnu narudbu sadraja)
-u hegelovskom duhu svoenja vanjske na unutranju f., odn. sadraj ustraju i Jameson ,
psihoanal. kritika, arhetipska kritika, ikaka k. i drugi

- Potebnja( 1862) predlae teoriju o trofaznom razvitku jezika od glasa (vanjske f.) preko slike
(unutarnje f.) do pojma (misaonog sadraja)
-poeziju vezuje za unutarnju f. i shvaa ju kao najsloenije i najpotpunije ostvarenje strukturnih
potencija jezika
-formalisti , naprotiv, izvode poetsku kakvou jezika iz njegove vanjske, glasovne f.
-klovskij otvoreno antihegelovski, govori o tome da poetska f. mora itatelju oteati ako ne i
zaprijeiti dopiranje do sadraja svraanjem pozornosti na sebe samu
-tako f. po prvi puta postaje odlunim jamcem knji. identiteta jer se sadraj vie ne moe
parafrazirati u terminima svoje unutarnje logike, a da se pritom ne ugrozi umjetnika kvaliteta
teksta
-u ranim 20-tim god. 20. st. f. prelazi iz usko umjetnike u kulturalnu, socijalnu i u svakodnevno-
ivotnu sferu- tako se f. relativira, pluralizira, zasiuje znaenjem i vrijednostima i tako gubi svoj
zakonodavno-pobjedniki mentalitet
-simbolika f. pojam koji afirmira Cassier, koji razlikuje 3 kategorije svjetotvornih ili
kulturotvornih simbolikih f.- jezinu, mitsku i znanstvenu- svaka ima specifini nain
ustrojavanja prostora, vremena
-pojam f. ivota- uvodi ga Spranger, Wittgenstein ga popularizira- on tumai f. ivota kao etape
prirodne povijesti ovjeka kao vrste i kao socio-kulturalne protofenomene
-Bourdieu- sociologija simbolinih f.
-Irigaray- kritizira poistovjeivanje enskog spola s materijom a mukog s formom, te time
uzrokovanim iskljuivanjem enskog (zbog toga to se forma gleda kao zakonodavna)

Formalizam
-pojam formalizam u suvremenoj knji. teoriji uglavnom pokriva onu opu orijentaciju
analitikog interesa prema umj. formi kakva se zatjee u razliitim europskim zemljama u
drugom desetljeu 20.st. Najutjecajniji je ipak ruski formalizam (1914-1924) koji u
institucijskom okrilju Drutva za prouavanje pjesnikog jezika (OPOJAZ) i Moskovskog
lingvistikog kruoka okuplja lingviste (Polivanov, Jakubinskij), teoretiare stiha (Brik,
Berntejn, Tynjanov), teoretiare proze (klovsky, Ejhenbaum), stilistiare (Vinogradov), i dr. te
u dosluhu s transformacijama ruske knji. avangarde prolazi kroz nekoliko metodologijskih faza.
-ruski formalizam:
1. faza:
-polemika reakcija na tradicionalnu povijest knji. utemeljenu u figurama Veselovskog i
Potebnje
-naglaava se dezautomatizirajua snaga knji. forme zapostavljajui njezin idejni aspekt, jer se
smatra da upravo forma ini neko djelo knjievnim
-literarnost pak kao razlikovno obiljeje knjievne prema drugim jezinim uporabama mora
prema njihovom uvjerenju biti predmetom knjievnog prouavanja
-za njih je knji. djelo samo suma postupaka koji u itatelja moraju poluiti ouenje, a to se po
njihovom sudu najbolje postie oduzimanjem smisla jezinom materijalu i popratnim
oteavanjem njegove forme
-osnovni predmet njihovog poetikog interesa je pjesniki jezik, ali oni svoje zakljuke po
analogiji sele i na prozu
2. faza:
-formalisti sad uviaju da je postupak dezautomatizacije to ga provodi umjetnika forma
nezamisliv bez aktivna odnosa prema formi koja se automatizirala i otvrdnula bilo u jezini, bilo
u knjievni kod
-nije vie rije o utiskivanju forme u amorfnu grau, ve o formi kao dinaminom naelu koje
unosi rehijerarhizaciju znaenjskih razina, odnosno potinjenih faktora
-no, osim odnosa prema svojoj grai, knjievno djelo uspostavlja i razlikovni odnos prema
drugim djelima unutar suvremena mu knjievna niza pretvarajui se time u oima itatelja u
cjelovit funkcionalni sklop ili sustav funkcija i vrijednosti. itatelj ga naime neizbjeno prima
unutar oekivanja ustrojenog tradicijskim ritmikim, metrikim, stihovnim, strofikim ili
anrovskim obrascima te u tom okviru i kroti njegovu poliseminost pronalaenjem
odgovarajue dominante. Takvim utkivanjem u mreu razlika, literarnost definitvno gubi
dotadanji statian znaaj.

3) to uvodi formalizam u problematiku knjievne povijesti, odnosno evolucije, jer i knji.

obrasci (figure, tropi, ritam, metar, rime, pa i anrovi) podlijeu kanonizaciji i automatizaciji
premjetanjem iz jednog sustava u drugi
-Tynjanov tako razlikuje 4 etape evolucijskog procesa:
1. dijalektina tvorba revolucionarnog konstruktivnog principa
2. njegova primjena i stabilizacija
3. irenje na velik broj pojava
4. automatizacija
-taj se proces ne odvija ravnomjerno, nego preko skokova i pomaka s jednog niza na drugi. Jedan
te isti formalni element ulaskom u razliite sustave stjee razliite funkcije. Taj proces uvijek
predstavlja borbu i smjenu.
-u razdoblju raspadanja nekog anra, on se iz sredita premjeta na periferiju, a na njegovo
mjesto iz sitnica knjievnosti, iz njezinih zakutaka uplovljava u centar nova pojava
-kasnoformalistika koncepcija knji. evolucije (Jakobson/Tinjanov) podrazumijeva
diskontinuitet razliitih nizova.Time se oituje dalekim preteom Lvi-Straussovih i
Foucaultovih ideja
4) utjecaj formalizma na razne smjerove suvremene knji. teorije. Neki od teoretiara posveuju
mu svoja djela (Erlich, Todorov, Striedter)
-Praka kola nastaje, pod Jakobsonovim utjecajem, izravnom razradbom kasnoformalistikih
ideja
-u drugoj polovici 60-ih god. i semiotiari Tartuske kole analitiki preuzimaju formalistiko
naslijee
-kod nas Aleksandar Flaker donosi podrobnu recepciju formalizma
-u noviju fazu recepcije spadaju teoretiari Hansen-Lve i Steiner koji dokazuju da postoje
elementi formalizma koje strukturalizam nije uspio asimilirati

Genologija
-noviji poljski naziv za sredinju disciplinu tradicionalne poetike, koja se bavi uspostavljanjem,
definiranjem i prouavanjem knjievnih generikih entiteta i kategorija kao to su modusi,
rodovi, vrste ili anrovi, podvrste, razredi, tipovi, oblici i sl.
-razvrstavanje knji. sastavni je dio njena prouavanja od pamtivijeka pri emu se promjenjiva
mjerila kojima se sluilo ustrojavala s obzirom na poloaj i status knji. u danom razdoblju te s
obzirom na konceptualni okvir u kojemu se razvrstavanje provodilo (poetika, pov. knji.,
estetika)
-u svakom se od tih okvira knji. dovodila u odnos s nekom temeljnijom kategorijom- prirodom,
drutvom, lijepim, umjetnou, ekonomijom, povijeu, jezikom
-razvrstavanja se rabe i osporavaju i u bitkama za institucijsku mo
-no osporavanje se pojavljuje tek u situaciji konkurencije konceptualnih okvira, tj. kad se jedan
od odnosa mora dokazivati kao primaran
-dotad se klasifikacija kree u preskriptivno-normativnom okviru zacrtanom jo u 1. st. u
Horacijevim Pjesnikim umijeem
-g. je dakle razvrstavanje koje je postalo svjesno svoje problematinosti te je pokuava
argumentativno preduhitriti a o neemu takvom moemo govoriti tek od kraja 18. st.
(romantiari- individualnost knji. djela koje se ne pokorava generikim normama nego ih stvara
samo za sebe; poststrukturalisti)

-potekoe preskriptivne, retoriko-normativne i deskriptivne, povijesno-filozofijske poetike u

20. st. potiu stvaranje strukturno-funkcionalnih genologijskih koncepcija
-u njima se vie ne ustraje na postojanim obiljejima knji. vrsta i rodova, u prvi plan dospijevaju
sinkronijski odnosi u sklopu tzv. anrovskih sustava pojedinih razdoblja
-genologijski entiteti se tako pretvaraju u drutveno-kulturalno usuglaene, relacijsko-
konvencionalne konstrukte
-anrovi tako ovjerovljavaju knji. svjetove u recepcijskoj perspektivi, a iz autorske perspektive
oituju se kao pozivi na formu
-recepcijsko-povijesna perspektiva konstanke kole- Jauss: generiki entitet postoji samo
povijesno, kao promjenjiv horizont svojih uzastopnih oitovanja
-korjenita historizacija tijekom 80-tih god. otvorila generiku supstancu prema ideologijskoj,
politikoj, spolnoj i rasnoj perspektivi
-namee se analogija izmeu genologijskih entiteta i institucija
-novije knjievnoznanstvene kole susreu se sa zahtjevom generike konstitucije analitikog
predmeta

Gledite
-pojam kojim se od kraja 19. st. u teoriji proze oznauje pripovjedaev odnos prema instancama
prikazanog svijeta
-u poetku je razmatranje g. bilo ukljueno u nadreene opreke izmeu modusa i preko toga
povezano s vrednovanjem knji. djela
-jedna od dominantnih takvih opreka bila je kazivanje/pripovijedanje (telling/showing)
no obje su te kategorije pomijeane s vrijednostima lanova drugih opreka: prvo/tree lice,
sudionik/svjedok zbivanja, sveznanje/neznanje, udaljenost/bliskost prema liku, autor/pripovjeda
-Genette razlikuje unutardijegetine pripovjedae koji pripadaju primarnom dijegetinom
univerzumu, metadijeg. prip. kao sastavne dijelove pripovijesti uklopljenih u primarni dijeg.
univerzum te izvandijegetine prip. koji ne pripadaju ni jednom univerzumu
-glede uloge koju igraju u danome univerzumu pripov. mogu biti homodijegetini, ako mu
pripadaju kao likovi) i heterodijeg. (ako mu ne pripadaju)
-pripadnost razl. univerzumima ili razinama utjee na vjerodostojnost instance u oima
recipijenta i samim time na uspostavljanje njihove hijerarhije

Hermeneutika
-h. je istodobno umijee i teorija interpretacije to u taj pojam unosi trajan rascjep izmeu
(subjektivnog) razumijevanja i njegova (objektivnog) objanjenja
-termin vue podrijetlo iz grkog hermeneuein (prevesti togod nerazumljivo u razumljiv jezik ili
izraz), a povezan je a antikim bogom Hermesom koji prenosi smrtnicima ivotno vane poruke
s Olimpa
-in uivljavanja u tui razlikovni svijet- razlikovno obiljeje h.
Interpretacija
-jedna od najstarijih metoda ophoenja s tekstovima; u suvr. teoriji zastupa je hermeneutika
-Schleiermacher (19.st.) razlikuje gramatiku (jezinu) od tehnike (psihologijske) i.
-hermeneutika razvija ideju tzv. komprehenzivnih znanosti i time podaruje i. konkurentan
znanstveni status
-funkcija h. tako postaje teorijsko ustanovljenje univerzalne valjanosti interpretacije
-Heidegger pretvara i. u temeljan ovjekov odnos prema vlastitom bitku-u-svijetu irei tako do
krajnosti dotadanji znaenjski opseg pojma
-Gadamer se nadovezuje na H. smjetajui sklop interpretativnih predrasuda/predodbi u jezik
(koji je istodobno i medij i predmet i.)
-Ricoeur- tekst izmie pokuajima provjere ispravnosti njegove i., tekstno znaenje se
osamostaljuje; problem ispravnog razumijevanja ne moe se rijeiti jednostavnim povratkom
'autorskoj intenciji'
-20. st. koncept i. se razvija u angloam. kritici (kroz tzv. unutarnji pristup) te kritici primjerenoj
djelu u njem. znanosti o knji.
-oba pristupa odbijaju mogunost parafraziranja teksta drei njegovo znaenje jedinstvenim,
samodostatnim i neprevodivim
-ve 50-tih god kritiari istiu da knji. znaenje po svojoj naravi nije organski zatvoreno nego
intencionalno otvoreno, odn. upueno na i. radi svoje ovjere (i.-unutarnji fenomen djela)
-kasnije se psiha, kultura, povijest nude kao uporita i. - no oni su i sami tekstovi te se mogu
razumjeti na vie naina
-70-te Derrida- ne moemo iskoraiti iz teksta (svaka i. postaje predloak za nove i., te i samo
postaje jedino vrsta teksta)
-u ishodu, knji. tekstovi postaju interpretativno zahvalniji od znanstvenih; romani postaju
povlaten premet i., kao i obrazac po kojemu treba ustrojiti interpretativni tekst)
-od po. 70-tih- uvjerenje o nemogunosti ovjere ispravnosti i. zbog zatoenosti u obrasce koji ju
stvaraju uzima velikog maha
-pretpostavke se i. , u skladu s tzv. obratom k i., poinju pripisivati interpretativnoj zajednici
koja svojim konvencijama, normama i standardima povlai granice predodbe zbilje
-obrat k i.- uzrokuje promjene u odnosu duhovnih i prirodnih znanosti; mijenja odnos teorijske
i primijenjene hermeneutike te otvara pitanje legitimiteta i. u situacijama gdje su i. proele
iskustvo, spoznaju i jezik (dvije opcije- hermeneutiki kontekstualizam i h. univerzalizam)

Intertekstualnost
-bilo na 1.roku

Ironija
-klasian knjievnoteor. pojam koji ulazi u suvremenu knji. teoriju preko amerike Nove kritike
-po sposobnosti i. da dramski sukobi znaenjske opreke ili napetosti svojstvene jezinim
elementima, a da pritom ouva ravnoteu cjeline, Richards, Brooks, Ransom i Warren je
poistovjeuju s pjesnitvom
-Richards dri i. strukturnim naelom knji. djela, ona potie nesuglasice i proturjeja ali i
pomiruje dvosmislenosti i tenzije u skladnu cjelinu
-Novi kritiari estetska apsolutizacija i., privilegiranje njenog poloaja meu retorikim tropima
-dekonstrukcija pripisuje i. jednaku vanost ali suprotnu ulogu
-d. pretpostavljaju kozmiku klasinoj retorikoj i.
-retorika i., ustanovljena u vrijeme stabilna epistemologijskog poretka moe u recepciji dokinuti
izjednaavanjem himbene povrine (rijei) s autentinom dubinom (znaenjem); kozmika se
gradi na ranoromantiarskom uvidu da je svijet paradoksalan te da se njegov proturjean totalitet
moe dokuiti jedino dvosmislenim stavom prema njemu (ona otvara jaz izmeu znaka i
znaenja sprjeavajui njihovo pomirenje)
-de Man, naprotiv, tumai i. kao figuru koja potkopava linearnu vremenitost tako to promie
istovremenost proturjenih, uzajamno iskljuivih znaenja koja se mogu percipirati jedino
uzastopno
-zamjenjujui pojam i. pojmom neodluivosti i potpune sluajnosti tekstualnosti, de Man se
zapravo vraa na ideju potpune slobode boanskog autoriteta
-White proglaava i. temeljnim modusom naeg vremena
-Hutcheon se suprotstavlja podjednako ogranienoj i neogranienoj koncepciji i.- i jedna i
druga briu vrijednosnu, socijalno-prosudbenu dimenziju i. koja je razlikuje od drugih figura i
tropa ona izaziva emocije, stavove, zakljuke; ona je sloena diskurzivna strategija koja moe
sluiti razl. politikim pozicijama i podupirati mnotvo interesa; ona je dvosjekli, riskantan
posao; u njenoj tvorbi sudjeluju mnogi aspekti poput rase, klase, spola, religije, struke

Knjievnost
-ovaj je pojam u suvremenoj knji. teoriji izgubio samorazumljivost te prestao biti analitiki
nedodirljiv
-problem je naet nastojanjem ruskih fomalista da preko pojma literarnosti pretvore k. iz
(stabilna) predmeta u (promjenjivu) kvalitetu
-Tynjanov odbacuje bilo kakvu tvrdu ontologijsku definiciju knji. istiui da se osobine koje se
ine osnovnim, bitnim beskonano mijenjaju
-i knji. kvaliteta i vrijednost uspostavljaju se na presjecitu dvostrukih tzv. unutarknji. i
izvanknji. odnosa to ih u svakom trenutku obdrava dani tekst i njegovi formalni elementi
-unutarknji.- tekst moe dobivati razl. funkcije (visoke i niske) i poloaje (centralne,
periferne)
-izvanknji.- tekst moe crpiti materijale iz svakodnevnog ivota ili ivotne ideologije a moe i
svoje istroene forme izbacivati u tu okolinu
-granica izmeu sustava i okoline postoji, no pomie se i premjeta iz trenutka u trenutak
-ako se k. shvati kao proizvod dinaminih razlikovnih odnosa meu nizovima onda je nuno u
njezinoj prosudbi zauzeti evolucijski stav (ono to se danas razumije kao knjievnost nije se
razumijevalo neko)
-stoga se T. zauzima za rekonstrukciju cjelokupnog umjetniko-povijesnog konteksta koji e
otkriti prvobitno znaenje djela i time izbjei povijesnoj aberaciji, a kritiar treba postati prvi
itatelj
-no oito je da T. antilinearna koncepcija konkurentnih nizova ne ostavlja netaknutim
procjenjivaki kritiarski poloaj te dovodi u pogibelj pojam k. kao predmeta knji. znanosti; k.
se pokazuje kao varijabilna kvaliteta ne samo u pov. perspektivi nego i u sklopu jednog istog
pov. razdoblja
-strukturalisti se suouju s istim problemom, probaju ga rijeiti uvoenjem pojma idealnog
itatelja (konstrukt same strukture teksta, kao jedini legitimni poloaj s kojeg se moe ocijeniti
pripada li tekst knji. ili ne)
-za s. je jedini potpun itatelj teoretiar ili poetiar poto oni raspolau dovoljnim znanjem za
valorizaciju, no teko da se predodba razdoblja ravna samo po njihovu ukusu (izdavai, autori,
itatelji), a i sami kritiari su obiljeeni sklonostima svoga spola, rase, klase, podneblja
-teorija recepcije vezana uz promjenu izvanjskih okolnosti recepcije (popularizacija i
intimizacija knji.)
-itanje prikazuje kao odnos teksta i itateljske svijesti (koja u sebi nosi sklop kodova odn.
konvencija kolje u nju utiskuje odreena zajednica)
-pripisivanje knji. kvalitete izvodi se iz aktivnosti te spontane interpretativne matrice
-no konstitucija knji. kvalitete znatno je sloeniji proces (o tome govore Novi historizam,
marksistika kritika, kult. studiji); ona nije izoliran sistem, nego u ivom odnosu prema drugim
sistemima nastoji ouvati svoju razlikovnost i oduprijeti se instrumentalizaciji i podinjavanju

Komunikacija
-jedan od sredinjih pojmova suvremene knji. teorije
-velik dio teorija polazi od modela po kojemu je k. prenoenje poruke ili informacije od
poiljatelja do primatelja u oboma dostupnom kodu
-Jakobson taj model prilagouje i uvodi poiljatelja, poruku, primatelja, kontekst, kod i medij
(kontakt)
-kritike J. koncepcije zapoinjale su njegovom redukcijom svakodnevnog funkcioniranja jezika
na poruku- postoje situacije k.u kojima nije cilj prenijeti ikakvu poruku ( pragmatika dimenzija
jezika je toj koncepciji u prvome planu)

Kronotop
- Bahtin (1975) tim pojmom oznauje prostorno-vremensku povezanost pripovjednog teksta
-eli razgraniiti roman od ostalih proznih anrova
-razlikuje 4 tipa:
1. starogrki avanturistiki roman vrijeme i prostor se pojavljuju kao apstraktan, neutralan okvir
radnje ne unosei ni u nju ni u lik nikakve bitne promjene
2. avanturistiko-svakodnevni roman- razvoj junaka, unutarnje vrijeme i stvarni zemljopisni
prostor
3. biografski roman prostor dobiva etiko-moralne koordinate koje razdvajaju junakovu
osobnost na vidljivu i nevidljivu dimenziju
4. renesansni rableovski roman- fokus je na ovjekovoj tjelesnoj dimenziji (odjea,jelo, pie,
smrt, smijeh)

Metafora
-jedan od sredinjih pojmova suvremene knji. teorije
-popularnost m., njezino privilegiranje
-ima nerazmjerno ire polje djelovanja od drugih figura (moe se vezati uz imenicu, glagol,
pridjev, prilog), a moe se i protegnuti kroz cijelu reenicu ili sklop re.
-procesualni znaaj m. dok kod drugih figura znakovi koji ulaze zamjenski odnos ostaju
odvojeni, kod m. meu njima dolazi do prijenosa i time uzajamne preinake znaenja
-Jakobson iznosi i razrauje tezu o metaforikom i metonimijskom polu jezika
-pod metaforikim polom podrazumijeva sposobnost odabira i zamjene jedne rijei drugom po
naelu njihove semantike podudarnosti, a pod metonimijskim polom sposobnost kombiniranja
jedne rijei drugom po naelu kontekstne odn. poloajne bliskosti
-J. podrazumijeva da svaka jezina uporaba podrazumijeva izbor izmeu te 2 opcije ime
pojedinac otkriva svoj osobni stil, verbalne sklonosti i nagnua
-tako on npr. u lirici, romantizmu, simbolizmu i nadrealizmu prepoznaje sklonost metafori, a u
epici i realizmu sklonost metonimiji
-Lacan postavlja metonimiju na vodoravnu a m. na okomitu os i tako odnos iskljuivanja meu
njima zamjenjuje odnosom podrazumijevanja
-poststrukturalisti upozoravaju na potekoe u razdvajanju m. od metonimije
-problem sloenog odnosa m. i metonimije se u novije vrijeme premjestio na ustrojavanje odnosa
izmeu teorije i njezina predmeta

Naratologija
-pojam uvodi Todorov (1969) odreujui ga kao znanost o pripovjednom tekstu
-pretee: ruski formalisti, njem. poetiari s po. stoljea (Schissel, Dibelius), te angloam., njem. i
franc. teorija proze (Forster, ikaki kritiari, Booth; Stanzel; Fry- Anatomija kritike)
-n. premjeta naglasak s proze na pripovijedanje ime medij oitovanja zamjenjuje dubinskom
strukturom (to joj omoguuje da predmet prouavanja proiri na usmene prip. oblike u folkloru i
svakodnevici, a i na neknji. tekstove)
-u svima se njima prepoznaje jedinstvena pripov. matrica kao organizacijsko naelo ovjekova
jezinog a i ukupnog odnosa prema svijetu
-naratolozi proklamiraju krono-logiku dogaaja, normativno uglavljenu u ljudskoj svijesti,
neovisno o njihovoj vremensko-prostornoj, pov., civilizacijskoj i kult. smjetenosti
-preimenuju formalistiku dihotomiju fabul/sie u opreku pria/diskurz
- pria preuzima ulogu temeljnog razlikovnog obiljeja prip. teksta, a diskurz se dovodi u vezu s
ustrojem reenice, pri emu junak preuzima ulogu subjekta, njegova radnja predikata, a njegova
svojstva ulogu prilonih oznaka
-openito obiljeje naratologijskih istraivanja svoenje kronologije na logiku odn.
oprostorivanje vremena koje se u teoriji proze jo dralo temeljnom dimenzijom pripovijedanja
-sa stajalita prip. teksta ono to zovemo vremenom ne postoji ili postoji samo kao funkcija, kao
element semiotikog sustava
-drugi smjer naratologijskih istraivanja ticao se naina na koji diskurz zasijeca u priu (Genette-
3 aspekta tog odnosa: 1. poredak prikazivanja, 2. trajanje prikazivanja, 3. uestanost-odnos broja
pojavljivanja pojedinih motiva u prii i diskurzu)
-naratologijsko uvjerenje da pripovjedna komunikacija proistjee iz strukture prip. teksta, a ne
obrnuto
-kasnije n. premjetaju pozornost na integrativnu dimenziju teksta, odn. na mreu signala koja
vodi itatelja u postupku saimanja teksta u priu (Barthes)
-otada n. govore o tome kako tekst konstruira svoje subjekte (pripovjedaa i implicitnog autora s
jedne strane, a naslovljenika pripovjedanja i implicitnog (idealnog) itatelja s druge)
-no postoje velike razlike u kompetenciji zbiljskih itatelja
-rprema kraju 70-tih dekonstrukcionisti dovode u pitanje temeljne aksiome n. o primatu prie nad
diskurzom i teksta nad komunikacijom- Chase i Culler, koji pokazuju da je pria uvijek samo
naknadan konstrukt itanja teksta
-zbog tog dolazi do obrata usmjerenja n. s prikazivanja/predoavanja prema komunikacijskoj
radnji pripovijedanja i njezinom socijalno-ideologijskom okruju
-problematinost je takvih tumaenja to preutno polaze od integralne pripovjedake instance
koja rasporeuje sve poloaje u prip. polju drei ih u svom djelokrugu da bi omeila njihov
horizont predoavanja
-Fludernik, naprotiv, obnavlja univerzalistiki zahtjev n.; govori o ljudskom iskustvu kao onome
to tekstu omoguuje pripovjednost, ono je motivacijsko sredite teksta

Ouivanje
-pojam uvodi i razrauje klovski, te njime podrazumijeva umjetniki postupak naruavanja
automatizma percepcije, a poslije i uspostavljenih knji. kanona u procesu knji. evolucije.
Tumaei da nas umjetnost navodi na vienje stvari umjesto na njihovo prepoznavanje, klovski
se zapravo suprotstavlja Potebnjinoj koncepciji knji. kao miljenja o slikama. Formalisti
inzistiraju na tome da umjetnost oteava svoju formu kako bi zbunila svoje uivatelje izbacujui
ih iz lagodna konzumentskog odnosa. Ona to moe initi na izraznoj, sadrajnoj ili oblikovnoj
razini, ali uvijek s istom namjerom okiranja. Pojam se ouivanja uklapa u formalistiko
promoviranje diskontinuiteta i otklona kao naela knjievnopovijesne mijene.
-u istom ga je avangardnom kontekstu rabio i Brecht kao okosnicu svoje antiaristotelovske
koncepcije teatra

Oznaeno
-de Saussure; o. kao pojam odn. predodba; o. i oznaitelj su kao dvije stranice jednog lista
papira
-no odnos meu njima je konvencionalan ili arbitraran (razl. jezici nude razl. zvukovne slike za
isti pojam)
-taj pojam nastaje iskljuivo auditivnom ili vizualnom percepcijom oznaitelja (koji je prisutan i
opaljiv; dok je o. odsutno i bezoblino i rezultat je odnosa jednog oznaitelja prema drugome)
-Derida- protivi se primatu oznaitelja nad o., optuuje zapadno miljenje za logocentrizam ili
metafiziku prisutnosti koja se sastoji u tome to se slobodna igra oznaitelja obuzdava
transcendentalnim o. (subjekt, materija, Bog, istina, falus)
-tekst nema posljednje utoite u znaenju nego se rastae u igri oznaitelja
-jezik je za D. medij diferencijacije koji dokraja strukturira povijest
Morris je u svojoj trijadnoj shemi znaka nainio razliku izmeu denotata i designata
-denotat- konkretno postojei predmet na koji se odnosi znak
-designat- razred predmeta kako ga svojom atribucijom rekonstruira interpret znaka
-svaki znak dakle mora imati o. ali ne i denotat

Oznaitelj
-u de Saussureovoj psihologijskoj koncepciji znaka o. je kao zvukovna slika; mentalna a ne
fizikalna veliina (psihiki dojam zvuka)
-no psihologija recipijenta nije individualna nego kolektivna- govornikova je zaliha slika i
predodbi izgraena socijalno, to stabilizira znakove u kolektivnoj uporabi
-Hjelmslev preimenovao o. u razinu izraza a oznaeno u razinu sadraja, te obje razine dijeli na
formu i supstanciju ime dobiva etverorazinski model
uvodi i pojam materije za bezoblinu, neraspoznatljivu masu iz koje tek nastaju izraz i sadraj;
m. je nedostupna spoznaji prije no to ju oblikuje supstanca
-to se o. tie, njegovu bi materiju inila ukupnost artikulacijskih mogunosti svih jezika,
supstancu fonologijska strukturacija specifina za pojedini jezik, a formu apstraktan sustav
odnosa koji toj supstanci poiva u osnovi
-i H. ustraje na nerazdvojivosti o. i oznaenog nazivajui odnos meu njima znakovnom
funkcijom
-kraj 50-tih, Jakobson pokazuje da ima o. preko kojih recipijent ne moe odmah spontano
asocirati odgovarajue oznaeno jer ono ovisi o kontekstu (deiktine estice- ja, ti, ona; mitemi,;
fonemi)
-zato Lacan odluuje da konstitutivnu pregradu koju je de S. znak dijelila od predmeta premjesti
izmeu o. i oznaenog, ukidajui mogunost njihova sjedinjenja
-oznaeno se uskrauje o., klizi pod njim te se stoga o. zatjee u plutajuem stanju
-Lacan govori da je svaki zbiljski oznaitelj kao takav oznaitelj koji oznauje nita
-ilustrira svoje teze analizom Poeove pripovijetke Uskraeno pismo u kojoj sadraj pisma ovisi o
liku koji ga trenutno posjeduje te pismo uskrauje ili odgaa svoje znaenje
-za L. je jezik sustav oznaitelja an ne znakova, to znai da postoje samo pozicijske a ne
konane vrijednosti

Pisanje
-pojam je u suvremenu knjievnoteor. upotrebu uveo Barthes (1953.), stavljajui ga u opreku
prema pojmu knjievnosti (belles-lettres)
-B. govori o sigurnosnom sustavu lijepe knjievnosti s pomou kojeg drutvo uspostavlja vlast
nad svojom prolou
-oduzimanjem tih zatitnikih obiljeja (prvi put Camusov Stranac)- iskoraivanje iz knji. u
neki neutralan, bazini jezik koji je udaljen i od ivog jez. i od jez. knji.
-pisanje bi za B. po tome bilo upravo takvo pisanje u nultom stanju
-neutraliziranje knjievnih atributa, brisanje iz djela tragova osobe koja ga je proizvela
-knjievnika pisanjem izmie dvama automatizmima: stila i jezika
-Derrida u 60-tim god. daje posve drukije konotacije pojmu: on se okree protiv metafizikog
privilegiranja govora nad pisanjem proglaavajui p. prastanjem jezika nad kojim uobiajeni
(derivirani) pojam pisma samo provodi represiju
-pojam je u 70-tim god. preuzela feministika kritika u sintagmi ensko pismo =upisivanje .
tijela i drugosti ene u jezik i tekst (E. Showalter)
-no takvo pisanje ostaje u sferi budueg ideala jer ene tek moraju mukotrpno preobliivati
vaei muki tip reenice da bi ga mogle prirodno prilagoditi obliku vlastitog miljenja

Poetika
-pojam je doivio osobit presti u strukturalizmu
-p. eli dokuiti specifino knjievne dubinske strukture, tj .one koje dotian diskurz ine upravo
knjievnim, za razliku od ostalih pristupa koji knjievnost izvode izvan njezina matina podruja
Polifonija
-Bahtinov pojam, nastao 20-tih god. u sklopu promiljanja pitanja autorstva i odgovornosti
-p. je znaajka takve romaneskne strukture u kojoj sukobljeni glasovi odn. svjetonazori likova
imaju ravnopravnu ulogu kao autorov glas odn. svjetonazor, a istina se raa tek u razgovoru
-itatelj ih ne doivljava kao instrumente autorova svjetonazora ili stvaralakog plana, nego s
njihovim miljenjem stupa u izravan dijalog te tako nastaje razgovor lien zavrne rijei
-Dostojevski i njegovi romani kao primjer polifonije, poslije njega p. silovito prodire u svjetsku
knji.
-decentralizacija autora i aktivna upletenost autorova glasa
-u polifonom romanu zaplet gubi odredbenu ulogu i pretvara se u nain inscenacije dijaloga

Poststrukturalizam
-pojam ulazi u uporabu 70-tih god. kao labava odrednica za meusobno divergentne ideje ugl.
francuskih mislilaca (Derrida, Lacan, Foucault, Althusser, Lyotard, Baudrillard, kasniji Barthes,
Kristeva)
-u najirem ih smislu povezuje kritika reprezentacijske paradigme i to u dvama njezinim
temeljnim odvjetcima: hermeneutici i strukturalizmu
-oba odvjetka ustraju na uglavljivanju znaenja, hermeneutika u sadrajnoj, strukturalizam u
formalnoj sferi
-kao pretee proglaavaju Heideggera, Nietzschea, Freuda i Marxa
a) Derridina kritika strukturalizma:
-po njemu su zagovornici strukture samo stoga jer neutraliziraju njezinu strukturalnost ili u
stanju povui granicu izmeu oznaitelja i oznaenog, knji. i teorije, teksta i konteksta, jezika i
govora; ali nijeui strukturni znaaj samoga odsutnog centra koji ustrojava strukturu, oni ne
mogu objasniti zato je taj centar u povijesti metafizike mijenjao imena (npr. Bog, Rije, Glas)
-D. tako uvlai i centar strukture u igru razlika, te govori o sveopem tekstu tzv. prapisanja
koje nita ne ostavlja izvan sebe
-odsutnost transcendentalnog subjekta proiruje polje i igru oznaavanja u beskonanost
-decentrirana tekstualnost; samodostatnost subjekta je rascjepkana odsutnim oznaiteljima
b)hermeneutika
-kritika joj je upuena zbog njezina privilegiranja duhovne na raun materijalne strane tekstova
-za hermeneutiku su tekstovi izvori znanja ili istine o ivotu; oni prisiljavaju tekstove da se suoe
s vlastitim identitetom
-tekstovi tako gube svoju jedinstvenu dogaajnost pretvarajui se u dokumente nadreene
smisaone cjeline (duha ili stila razdoblja, knjievnosti, anra, autora ili djela)
-Focault se okree protiv h. ne tragajui vie za identifikacijskim znaenjskim vikom koji
tekstovi u sebi skrivaju, nego za sklopovima iz kojih su iznjedreni svi njihovi identiteti, za
uvjetima omoguavanja samorazumljivih kategorija kao to su autor, djelo, znaenje i sl.
-F. uvodi pojam diskurza- preutni sustavi predoavanja/prikazivanja koji svojim
ograniavajuim pravilima ureuju tvorbu iskustva, stvarnosti, istine i subjekata
-kasnije govori o divljem diskurzu za kojeg zahtjeva potpunu autoreferencijalnost, koju sva
prevoenja u referenciju neizbjeno reduciraju
-diskurz prenosi i proizvodi mo, on je osnauje, ili i potkopava, ini je krhkom i lomnom
-postst. ustraje na rastvaranju naslijeenih operativnih kategorija; proiruje okvire promatranja
to dovodi do premjetanja pozornosti na odnose meu tekstovima (i nediskurzne- npr. likovne,
fotografske)-time otvara prostor novim teorijskim kolama- novom historizmu, kulturalnim
studijima, femin. kritici
-postst.-pozornost je na materijalnosti, povrini i vanjtini, okree se protiv metafizike prisutnosti
i centra
--no upravo zbog takvog suprotstavljanja prisutnosti, centru i identitetu prijeti mu izroivanje u
novi esencijalizam; svojom neutralnou poziva na iste tradicijske vrijednosti koje napada

Postupak
-pojam uvode ruski formalisti poetkom 20-ih god., podrazumijevajui njime tehniku pretvaranja
zbiljske grae u umjetniku injenicu. U sreditu je njihova interesa najprije ouivanje
ogoljivanjem postupka, ime se itateljeva pozornost skree na oblikovanost umjetnikog djela.
-primjeri su parodija, stilizacije, kazivake novele, zaumno pjesnitvo, i sl.
-Tynjanovljeva kritika odnosi se na statiki i mehaniki izoliran tretman postupka pokazujui
kako njegov uinak ovisi o funkciji to je obnosi u sloenoj kompozicijskoj cjelini djela. Osim
toga, postupci se u knji. evoluciji automatiziraju i deautomatiziraju to znai da se prepoznaju
uvijek samo u okviru nekakva oekivanja, tj. relativno.
-taj je uvid Lotman iskoristio za uvoenje svog pojma minus-p (kojim on predmnijeva
uskraivanje rime, razgovijetnog kraja pjesme, pa i nadomjetanje stihovnog retka crticama)

Povijest knjievnosti
-
Pripovijedanje
-disperzivan pojam koji se u raznih teoretiara pojavljuje u raznovrsnim znaenjima- modusa,
postupka ili ina- ovisno o primarnom modusu u koji se dovodi
-za tradicionalnu opreku meu modusima p. i opisivanja Todorov suprotstavlja modus p.
prikazivanju (slino kao i kazivanje-telling,dijegeza/prikazivanju-showing, mimeza)
-Genette ga razlikuje od teksta i prie definirajui ga kao komunikacijski in ili radnju
-pragmatiari, meutim, zagovaraju obrnut pristup, tj. izvoenje teksta iz p.
-Labov tvrdi da pria duguje svoju konanu formu okolnostima u kojima se pripovijeda; ako ne
posjeduje kvalitetu priopivosti (tellability) dolazi do ravnodunosti sluatelja; tellability se mjeri
o pripovijednost (narrativity)- stanje oekivanja recipijentske svijesti
-Greimasova semiotika je za razlikovno obiljeje pripovjednih tekstova prisvojila pojam
pripovjednosti
-Greimas istie deriviranost vremena iz prostora, pripovjednost omoguuje transformaciju
narativne organizacije u priu (to jo naziva i temporalizacija)
-Bres se vraa ivome vremenu p. zbog njegove stalne interaktivne napetosti s prolou u tvorbi
prie i pripovjednog identiteta

Pripovjeda
-u fikcionalnom pripovijedanju p. je glas koji preuzima odgovornost za pripovjedni iskaz i valja
ga, kao unutartekstnu instancu, razlikovati od implicitnog autora kao izvantekstne (okvirne)
instance, od autora-funkcije kao intertekstne instance te napokon od autora kao protagonista
komunikacijske situacije
-p. s druge strane valja razlikovati i od fokalizatora kao nositelja iskazanog modusa te od
kazivaa
-postoje potekoe u identificiranju tih instanci
-autor se u nefikcionalnom iskazu oituje kao zbiljski tvorac iskaza ili govorni subjekt, p. postaje
govornikom, a fokalizator iskazivaem
-sve te instance nastanjuju razl. razine (pripovjedne) komunikacije-zbog toga= razl.stupnjevi
vjerodostojnosti i razl. vrste recipijentske reakcije
-esto se pripovjedna komunikacija odvija kao premjetanje s razine na razinu (tzv. code
switching) to znai da se informacije koje recipijent dobiva od razl. instanci ne zbrajaju ve
uspostavljaju sloenije odnose vrednovanja (ukljuivanja, iskljuivanja, uklapanja)
-p. se tokom svoje djelatnosti oituje u 3 svoje dimenzije:
a) stajalite- p.-ov odnos prema likovima (2 vrste pitanja: gdje p. stoji?- meu likovima, po strani
ili na nekoj posve drugoj razini; stav prema likovima- socijalni, psih., ideologijski)
-tako p. moe dijeliti istu razinu kao i likovi- unutardijegetni; ako pak pripovijeda s prostorno-
vremenski nadreene razine- izvandijegetini (sveznajui p. iz 3. lica)
-ako se p. ne pojavljuje kao lik u zbivanju o kojem pripovijeda- hetrodijegetian; ako se
pojavljuje kao npr. njegov svjedok- homodijegetian, a u sluaju kad je glavni lik
autodijegetian (u ovoj podjeli mjerilo je stupanj p. sudjelovanja u radnji)
-prostorno-vremensko stajalite p. umnogome utjee na to kako e on motriti univerzum i
stanovnike te na njegov odnos prema njima= stav p. prema likovima je tijesno povezan s
njegovim mjestom meu njima
b) kontakt- naslovljenik pripovijedanja prema kojem p. ima odnos
-kontakt podrazumijeva nain odnosa prema naslovljeniku, stav prema njemu i sklop
pretpostavki o njegovoj jez., kult. i knji. kompetenciji
c) status- p.-ov odnos prema samom sebi
-tie se odrednica koje on dobiva izvan svoje djelatnosti, bilo preko sov. identiteta 8rase, spola,
klase) ili preko mjesta koje mu je dodijelio autor
- isto tako se stjee pripovjedakom djelatnou koja svjedoi o pouzdanosti, svjetonazoru
-preko p. statusa itatelj rekonstruira odnos p. prema nadreenim instancijama implicitnog autora
i autora-funkcije

Prolepsa
-anakronija s pomou koje se priziva jedan ili vie dogaaja koji e se odigrati nakon sadanjeg
dogaaja (s kojim p. poinje)

Psihoanalitika kritika
--psihoanaliza na poetku nije imala tekstova, stila, diskurza ili retorike na koje bi se mogla
legitimacijski osloniti
-knjievnost je u Freudovim oima zauzimala povlateno mjesto (reference na mitove, romane,
drame i pjesnitvo; F. takoer u svojim raspravama istie da on iznosi istine koje su pjesnici ve
odavno znali)
-pjesnitvo omoguuje zauzimanje stavova o pitanjima koja ni u budunosti ni sada noj sposoban
odgovoriti nijedan filozofski, znanstveni ili politiki sustav
-F. autorizacija psihoanalitike istine institucijom knjievnosti (knji. i istine koje ona otkriva
kao cilj i telos psihoanalize)
-u razdoblju kad je F. jo vjerovao da analitiar mora ovladati formom svojeg iskaza jednako kao
to ovladava sluajem spadaju eseji o istaknutim umjetnicima kojima dodjeljuje ulogu pacijenta-
oni postaju likovi u analitiarevoj prii,; analitiar se pritom dovodi na mjesto sveznajueg
pripovjedaa koji mora pronai najprihvatljivije rjeenje za zapletaje 'likova'
-F.-ova opsjednutost koherentnom formom- udnja za pripovjednom cjelovitou kao takvom, te
tvrdokorna potreba za mukim ovladavanjem graom (to mu zamjeraju feministice- Irigaray)
-razvija se pristup koji rabi poloaj povijesne, spolne, kulturalne, rasne ili osobne razlike u
odnosu na F. konstrukcije da bi ih odatle preopisao-dekonstrukcijska i poststrukturalistika su
itanja ustrajala na otporu to ga forma F. tekstova prua njihovu sadraju, njihova literarnost
njihovoj znanstvenosti

-Lacan: tumaenje Poeove pripovijetke Uskraeno pismo: organizaciju odnosa meu likovima u
pripovijetki ne odreuje ni karakter sudionika ni sadraj pisma nego pismo kao slovo, dakle
zapravo oznaitelj koji neumorno stvara udnju (za oznaenim)
-Uskraeno pismo za L. postaje nekom vrstom alegorije oznaitelja kao apsolutno
autoreferencijske strukture koja inscenira sve pokuaje njezina referencijskog pokoravanja
-Derrida Lacanu zamjera uklanjanje pripovjedaa kao proizvoaa uinka teksta, to je tipino za
nain na koji se psihoanaliza odnosi prema knjievnosti uzimajui je za ilustraciju vlastitih
apriornih istina
-tek s Lacanovom literarizacijom Freuda proglaavanjem neumoljiva vika tekstualnosti nad
svakom njegovom znanstvenom spoznajom- psihoanaliza postala knjievnoznanstvenom kolom
-Lacan oponira pozitivistikom Freudu ne tako to ga nadopunjuje nego tako to ga brie
-zamjerke doktrinarnom aspektu Lacanova uenja- no bez obzira na to on je iznimno poticajan za
veinu suvremenih pravaca u prouavanju knji.
-identifikacija L. opusa kao rastrganog korpusa
-pojmovi u L: kastracija, zrcalo, zrcalni stadij, fikcija, zbilja. oznaitelj, ego, identitet, drugost,
rastganost, udnja, govor, fantazma, premjetanje, prepoznavanje

Raznorjeje
- Bahtinov pojam; nastanjenost romaneskne rijei raznorodnim znaenjskim smjernicama
sukobljenih sociolekata1 jezika
-u svakoj se rijei sukobljavaju dvije osnovne tenje jezika: prema objedinjavanju i prema
razjedinjavanju (koje lingvistika u pravilu zanemaruje)
-B. naprotiv razjedinjavanje ovim pojmom stavlja u prvi plan, te time dobiva vrijednosno mjerilo
pomou kojeg npr. romantiare stavlja iznad klasicista a roman iznad poezije

Recepcija
-pojam koji u suvremenu teoriju uvodi konstanka kola estetike recpcije krajem 60-tih god.
(Jauss)
-pojam se uvodi kao mjesto ovjerovljavanja estetike kvalitete djela umjesto, kao dotad, da se ta
kvaliteta pripisuje samim djelima ili autorima
-Jaussov sredinji pojam horizonta oekivanja- kao sustava predodbi, predmijenja, predrasuda i
preduvjerenja to ih itatelj prinosi knji. tekstu- sadri u sebi i povijesnu i razlikovno-estetiku
dimenziju
-svako djelo tei prekoraiti horizont oekivanja s kojim se suoava; ono to ini vlastitim, bilo
eksplicitnim (autorskim) ili implicitnim (anrovskim, stilskim, jezinim) horizontom
-nijedan itateljski kolektiv ne moe iscrpsti njegovo znaenje, nego se moe svojim
razumijevanjem upisati u povijest njegova djelovanja
-Wolfgang Iser usredodoio je svoju pozornost na proces konstitucije znaenja teksta tokom
itanja (proglasio je knji. djelo sklopom naputaka empirijskom itatelju kako da postane
implicitan (idealni) itatelj; . naizmjence anticipira dogaaje i preispituje te anticipacije te se
takvom gustoom imaginarnog zbivanja pribliuje zbiljskom iskustvu dogaaja)
-K. Stierle- razlikovno obiljeje r. fikcionalnih t. je izazivanje proizvodnje kvazipragmatinih
predodbi, jer oni natuknjuju itatelju da nema posla sa zbiljskim referentima te da te referente
mora uvrstiti u knjievnu tradiciju
-marksistiki kritiari- kritika Konstanke kole- itatelj za njih kao da je izvan socijalne,
politike i ideologijske zbilje
-u SAD-u se razvila teorija itateljske reakcije (reader-response criticism) usporedo s njem.
estetikom r.
-njezini zagovaratelji (Culler, Fish...) inzistiraju na subjektivnoj konstituciji knji. znaenja, koja
se odvija bilo pod nadzorom teksta ili itateljskog kolektiva
-nastojanja idu openito u smjeru kanonizacije itateljskog ponaanja u susretu s djelom
-Culler-ideja knji. kompetencije, proglaava jedino akademski nain itanja knji. ispravnim
-Fish- koncepcija interpretativne zajednice itateljski subjekt kao drutveni konstrukt
-fenomenolozi- autokontekstualizacija knji. teksta
-uvlaenje je nesvodljive (soc., spolne, rasne, kult., pov.,itd.) razlike u in r. osporilo njegovu
autonomiju, upravo kao i autonomiju teksta

Roman
-sve do 60-tih god. r. je bio preutnim zastupnikom proze u cijelosti
-tek se strukturalistika naratologija (na tragu ruskog formalizma) otima romanocentrinosti
dotadanje teorije premjetajui naglasak na male prip. anrove- mit, bajku i novelu
-ali teorija recepcije, feministika, marksistika, postkol. kritika (i dr.) vraaju r. u centar
rasprava

-prvu vrstu teorije r. u naem stoljeu otvara Lukcs

-za njega roman nastaje iz epa, kao zastupnika klasinog razdoblja ovjeanstva u kojemu je
pojedinac ivio u skladu s kolektivnim vrijednostima, da bi najavio nastup prijelaznog,
razjedinjenog doba transcendentalnog beskunitva u kojemu pojedinac gubi doticaj s
imanentnim vrijednostima zajednice
-od Cervantesa do Dostojevskog junak r. traga za opevaljanom normom, paradoksalan pothvat
zbog neostvarivosti u graanskome svijetu potpune grjenosti
-junakova nepokolebljiva vjernost idealu totaliteta (on ne odustaje od svoje potrage za istinom,
iako u takvom svijetu nema vie pouzdanih spoznajnih uporita)
-r. je u prednosti pred drugim anrovima stoga to preko svog junaka otvoreno priznaje da ne
moe ostvariti poetski ideal harmoninog ovjeka u postojeim okolnostima slijepe povijesne
egzistencije, pa svaku svoju spoznaju osporava kao lano stajalite totaliteta
-romaneskni linearno-povratan zaplet je nenadomjestiv jer, zbog neumornog ironijskog
pregibanja nad samim sobom jedini je sposoban odzrcaliti postajui upravo poetski znaaj zbilje
(za razliku od iskustvene, autentina zbilja se ne miri sa svojom sadanjou, ve trai od nje da
preko neizvjesne budunosti iskupi svoju potisnutu prolost)
-zahtjev da roman ne smije prenositi konanu istinu, bit r. je beskonana potraga za
autentinou u svijetu gdje su sve dostupne istine pristrane i djelomine
-r. za Lukcsa prestaje tamo gdje u prvi plan umjesto likova dolazi sam in pripovijedanja
(nakon 1848.- naturalistiki, zatim i avangardni roman)

-Bahtinova t. poinje tamo gdje L. zavrava: problematizacijom pripovjedaeve premoi

-B. uoava u prozi svog vremena uvlaenje autoritativna autorskog glasa u relativistiki vidokrug
svijesti likova, to pretvara svijet r. u labirint sukobljenih svjetonazora i vrijednosti (takvu
decentriranu strukturu s mnotvom ravnopravnih samostalnih glasova naziva polifonijskom i
izvorite joj vidi u Dostojevskom)
-kasnije prelazi na tezu da je polifonija, podignuta na razinu dijalogizma, svojstvena r. kao anru
u cjelini naime, drugi ., nastali u uvjetima usmene kulture, pokoravaju se nadlenosti
anrovskog sustava razdoblja; r. je naprotiv nastao iz pisane kulture te potkopava i osporava
zateenu strukturu-on zastupa neumornu preobrazbu zbilje to mu omoguuje kritiku
samodostatnosti i zatvorenosti drugih anrova
-r. zato potiskuju poetike razdoblja poput klasinog grkog, zlatnog rimskog ili klasicistikog, a
dominantan je u prijelomnim epohama (helenizam, kasni srednji vijek, dr. pol. 18. st.)
-menipejnost i karnevalizacija kao osobine r.; B. iz r. iskljuuje prepoznatljive, a ukljuuje
hibridne forme

-dvije vrste r.: roman(ca) i novel (nouvelle): meu njima postoji dubok diskurzivan procjep
-no oboma je svojstvena istodobna vjerodostojnost i fikcionalnost (romance ustraju na zbiljskom
postojanju svojih protagonista u povijesti priznajui da je njihova pria izmiljena, dok romani
izjavljuju da im je pria istinita a protagonisti nisu stvarno postojali)

-u povijesti r. dominiraju razl. anrovski odredbene opreke: kratkoa/duljina, visoko/nisko,

izmiljeno/vjerodostojnost, anrovsko/umjetniko, poetsko/prozno, prolo/sadanje, karakter/tip
itd.
-kako se mijenjaju predodbe o tome to je r. tako se neka djela izbacuju a neka uvrtavaju
-kao ni drugim anrovima tako se danas ni r. ne priznaju imanentne znaajke,granice pojma se
premjetaju

-ambivalentan okvir recepcije r. kao karakteristika r. anra- ako je tako onda je r. kao anr
odgovoran za diferencijaciju itateljske publike- suvremeni teoretiari uglavnom tako smatraju
(Davis, Banfield razvijaju teze o povlaenju odgovorne pripovjedake instance kao
karakteristici romanesknog izraza- pobjeda prikazivanja nad kazivanjem)
=dvosmjernost romana: realistinost i autoreferencijalnost, iskustvo i pripovijedanje

Semiotika
-ovostoljetna povijest s. zapoinje s de Saussureom, gdje se lingvistika proglaava sastavnim
dijelom semiologije, discipline koja bi se bavila prouavanjem znakovnih sustava
-u 70-tim god. semiologija se zamjenjuje semiotikom (zbog njezine ogranienosti- semiologija
iskljuuje iz sebe proces nadovezivanja znakova; te privilegira prirodan jezik kao posrednika u
recepciji nejezinih oznaiteljskih skupina-predodbi, slika, misli, zvukova ne uvaavajui
njihovu autonomnost)
-lingvistika semiologija nasuprot logikoj semiotici(s. je postavljena na ire osnove i bavi se
spoznajnim predmetom gotovo svake znanosti)
-s. = Peirce, Morris, Frege (iz njihovih djela derivirana je s.)
-tek je Peirceova filozofija priskrbila s. status krunske ili okvirne discipline; sve do nje je bila
sastavnim dijelom filozofije

-s. ima 2 interesna usmjerenja: jedno prema tvorbi znaenja u znaku, a drugo prema
meuznakovnim odnosima; prvo je rodilo de Saussureov i Hjemslevov dijadni (bilateralni), a
drugo Peirceov i Morrisov trijadni (trilateralni) model znaka
1.a) de S. uvodi pojmove oznaitelja i oznaenog kao sastavne dijelov znaka koji su meusobno
povezani arbitrarnom ili konvencionalnom vezom (govornici ne opaaju tu vezu te ih
doivlajvaju kao nerazdvojive)
-no to im daje konaan identitet je razlika koja ga dijeli od drugih znakova i podaruje mu
vrijednost time znak gubi fizikalno-materijalnu opstojnost i postaje iskljuivo mentalnom
veliinom
-de S. iz svoje lingvistike iskljuuje stvar (la chose) kao predsemiotiku supstancu
1.b) Hjelsmslev- koncepciju znaka podie na vrlo apstraktnu razinu- ona poinje vijediti za svaki
znakovni sustav analogan jeziku
-jez. znakove zove glosemima i dijeli ih na izraajnu i sadrajnu stranu, a svaka strana se sastoji
od forme, supstance i materije
-formu i. i s. tvori apstraktan sustav odnosa meu njihovim minimalnim jedinicama- figurama
-preko supstancije i. i s. dobiva znak prirodno-jezina obiljeja
-znak dakle ne zastupa nita to bi prebivalo izvan njega, a izvan znaka postoji jedino
nedostupna, neoblikovana amorfna materija ili graa (ponovno na obje strane)
2.a)Peirce- znak ima 3 funkcionalna korelata: reprezentamen (znak), predmet i interpretant meu
kojima nastaju sloeni odnosi
2.b) Morris bihevioristika teorija znakova; trijadna struktura- nositelj znaka, interpretant i
denotat, odn. designat; tretira znak kao sredstvo za postizanje odreena cilja

Sie
-po ruskim formalistima, umjetniki raspored dogaaja u pripovjednom tekstu koji nastaje
poremetnjom njihova kronolokog redoslijeda u fabuli. Osim to mijenja red dogaaja i njihovo
trajanje, sie moe umetnuti i pripovjedake opise, komentare i zapaanja (statini motivi). Jedna
od motivacija siea je i ogoljivanje postupka (pr. Tristram Shandy).
-opreku izmeu fabule i siea francuski su strukturalisti zamijenili oprekom izmeu prie i
diskurza
Struktura
-jedan od kljunih pojmova suvremene teorije uzrokovan prebacivanjem pozornosti na unutarnju
specifinost knji. djela
-dok je u predstrukturalistikoj fazi pojam jo centriran oko kakva oznaenog, sadraja, svijeta,
anra, postupka i sl., strukturalisti ga definiraju kroz odnos meu elementima teksta ili sustava te
ga time dovode u vezu s pojmovima razlike, razine, funkcije i sl.
-specifinost je strukturalistikog pojma s. u tome to u njemu odnos uiva prednost nad
elementima, tj. odgovara za uspostavu njihova znaenja
-elementarna je s. takav odnos meu dvama elementima koji izmeu njih uvodi razliku odn.
opreku
-informacija je plod konanog pozicioniranja elemenata jer im tek ono doznauje vrijednost
(relacijski definirana s.)
-metodologijski i ontologijski strukturalizam
-pragmatino shvaanje s. kao operativnog analitinog sredstva rodilo je znatno dinaminiji
pojam s. obiljeen transformacijama i nadodreivanjem opreka

Strukturalizam
-razvio se na teevinama Moskovskog lingvistikog kruoka i ruskog formalizma u slavenskom
podneblju, a pod Jakobsonovim utjecajem i u Francuskoj i SAD-u 60-tih god.
-s. svraa pozornost na strukturnu meuovisnost elemenata u sinkronijskim presjecima, a
odvraa je od djakronijskog istraivanja odvojenih elemenata
-ono to se na povrini ini cjelovito takvo je zahvaljujui dubinskoj mrei logikih odnosa
suprotnosti, podrazumijevanja i proturjeja koja je djelatna u umu svakog od nas
-s. odbacuje interpretaciju u korist analize kao naina dopiranja do uvjeta mogunosti znaenja
-poetika tei otkriti formalne sustave koji odgovaraju za tvorbu specifinog knji. znaenja
(gramatika knji. tekstova te itateljska kompetencija (koja je shvaena kao konvertibilni niz
kodova to ga zajednica utiskuje svojim lanovima)
-strukturalisti preferiraju tzv. produktivne tekstove koji permanentnim vikom oznaitelja
navode itatelje na aktivan odnos prema sebi
-drugi smjer strukturalistikog interesa povezan je s obnavljanjem retorike: Jakobsonova teza o
metaforikom i metonimijskom polu jezika, koja je nastavak de Saussureove teze po kojoj se
svaka jez. jedinica moa zamijeniti za jedinicu drugog reda (ideju ili pojam) ili usporediti s
jedinicom istog reda (morfemom, leksemom...)

Tekst
-fenomenologijska kritika razmatra pojam t. u okviru potuenja od izvornih okolnosti usmene
komunikacije gdje su partneri jo neposredno nazoni jedan drugome
-pretvaranjem iskaza ili diskurza u t. jezinost se komunikacije zamjenuje pisanou predaje to
znai da t. vie ne pripada autoru ve mu se znaenje osamostaljuje i stabilizira
-t. sam stvara uvjete svog razumijevanja kao vlastit intencijski horizont
-tekst postaje tekstom kad se ne ograniuje na biljeenje prethodna govora nego se upisuje u
govor kao njegova interpretacija, tj. simboliki ga prekorauje iz situacije u kojoj nastaje
-isti takav odnos t. potrauje od svog itatelja, kojeg ini odgovornim za svoj smisao
-za fenomenologe pojam t. jo podrazumijeva visoka duhovna ostvarenja obiljeena
individualnou svojih autora
-strukturalisti pak, potiru granice koje dijele umjetnike od neumjetnikih tekstova, usmene od
pisanih, suvremene od drevnih, elitne od trivijalnih pa ak i jezine od nejezinih (stripovi,
filmovi, skladbe...)
-t. postaje zatvorenom znakovnom cjelinom nastalom sustavnim objedinjavanjem elemenata
oznaavanja nieg reda koji mogu ali ne moraju biti jezini
(de Saussure- znaenje jez. jedinica rezultat je njihove poloajne vrijednosti)
-Barthes proglaava temeljnom jednicom teksta funkciju koji definira kao sposobnost jednog
elementa da stupi u odnos s drugim elementom i sa cjelinom t. (no cjelina nastaje iz povezivanja
jedinica)
-strukturalisti suprotstavljaju pojam t. tradicionalnom pojmu djela koje duguje svoje jedinstvo
vanjskim izvorima ili autoritetima (autoru, anru,situaciji...)
-t. se oslanja u svojoj koherenciji na konvertibilan skup pravila koji dijeli s drugim tekstovima (
u 1. fazi strukturalisti dre da je rije o sintaktikim pravilima jer pristupaju t. kao velikoj
reenici; u 2. fazi sprecifinost se tekstova uoava u tvorbi cjelovitih znaenja; u 3. fazi
dospijeva u odnos sa znakovnim sustavima odn. praksama cjelokupnog polja kulture)
-poststrukturalizam porie dovrenost ilo kojeg teksta upisujui u nj tragove drugih t. u
otvorenom procesu dometanja
-ti tragovi tvore strukturno nesvjesno ili podtekst t. koji neprestano potkopava njegov
identitet
-kasnije-kritike strukturalista i poststr. zbog njihove tvrdnej da ne postoji nita osim tekstova
(Rorty, Bennett)

Zaplet
-pojam razvijen poglavito u angloam. teoriji proze da oznai cjelovit sklop dogaaja u prip.
tekstu (drugi su koristili i pojam prie, radnje, mythosa (Aristotel), siea)
=svrhovita organizacija elemenata obiljeena unutarnjim razvojem
-u svim objanjenjima zapleta se, u suglasnosti sa Aristotelom, inzistira na dovrenosti,
unutarnjoj povezanosti i jedinstvu zapleta, obiljejima koja itatelju olakavaju saimanje
- upravo to postaje sporno iz perspektive suvremene knji. (fragmentarnost i nepreglednost
zapleta u modernoj knji.; te takoer- usmjerenost suvremene teorije prema razlikama zahtjeva
pov., soc., medijsku, kulturalnu i anrovsku specifikaciju zapleta)
-Davies- zaplet kao razlikovno obiljeje knji. nastaje tek kad je postao autorskim vlasnitvom
(18.st.)- autori moraju dokazivati vanosti svojih zapleta, tj. za njih pridobiti svoje itatelje
(naelo novine koje goni itat. naprijed prema otkrivanju tajne)
-takve zaplete D. naziva teleogenetinima (neumorna tenja prema neoekivanom i drukijem;
svaki zaplet se mora razlikovati od prethodnog) = premjetanje zapleta u recepcijsku djelatnost

Znanost o knjievnosti
-pojam je ustanovljen po. 20. st. u slijedu raskida s 19. st. i njegovom knjievnopov..
paradigmom i potrage za specifinom kakvoom knji.
-njezino uspostavljanje omoguilo je odvajanje od ukorijenjenih shvaanja o knjievnosti (mit
transparentnosti knjievnosti)
-no kad podudarnosti u stajalitima i opisima poinju izostajati i konsenzus se postie sve tee
tada se zn. o kni. ustanovljuje ali i transformira (poto teorije i nastaju kada se odreeni aspekti
kjni. preispituju i njeno znaenje prestaje biti datou te postaju neto o emu se raspravlja)
-stoga su sporovi jedina znaajka njezine povijesti (argumenti kroz kontekst mijenjaju predznak
vlastite naprednosti ili nazadnosti)
-openito je obiljeje z. o k. da potonje faze njena razvitka ne diskvalificiraju nalaze
prethodnih ve ih preosvjetljuju, stavljaju u novu perspektivu
-pritom redovito dolazi do obnavljanja napetosti izmeu prosvjetiteljske i romantiarske ( u
njemakoj z. o k. filologijske i hermeneutike, u engleskoj z. o k. izmeu istraivake i
humanistike) dimenzije z. o k. kao njenih podjednako konstitutivnih dijelova koji otpoetka
izazivaju specifian unutarnji nemir discipline

Razvoj z. o k., gl. imena i kole:

Matthew Arnold - govori o knjievnoj kritici kao ovlatenom uvaru kulture, a knji. kritiaru
daje zadau da osigura prelazak iz nasilnog i podvojenog drutva u drutvo civilizacije i kulture
-knjievnost je poravnavatelj klasnih razlika u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti
F.R. Leavis- prouavanje knji. kao jedini nain da se ovjek othrva razornom utjecaju otuenog
rada, masovne kulture i masovnih medija;ona jedina omoguava razgovor o autentinim
ivotnim vrijednostima
-livisovci ustrojavaju strogi kanon nacionalnih knji. vrijednosti koji podrava ekskluzivizam
-Novi kritiari- odvajanje teksta od interesa, afekata i intencija i autora i kritiara (protive se
instrumentalizaciji knji. za izvaknji. svrhe) in utemeljenja suvremene z. o k. time ona
dobiva svoj distinktivan predmet prouavanja
- u biografizmu ih smeta sudaki pristup autorskim znaajkama i intencijama/propagiraju
nezainteresiranost kritiara
-u 60-tim. god.- proces rascjepkavanja (compartmentalization) koji je pratio proces
institucionalizacije amerike z.o k.; argon postaje kompliciraniji, ne vie dostupan svima
(oteano razumijevanje)
-veinu lanaka piu profesori za profesore; razvija se puno sukobljenih, esto zakuastih teorija-
teorija preuzima primat nad interpretativnom kritikom (isto kao to je i kritika to uinila povijesti
knjievnosti)
-teorija, kritika i pov. knji. razliite etape u regulaciji pojma knji., no bez obzira koja dri
primat to ne podrazumijeva konanu devalvaciju drugih nego njihovo preustrojavanje i
refunkcionalizaciju
-teorija tek 70-tih god. postaje zajednikim nazivom novog, hibridnog anra na ameri.
sveuilitima (pretapanje disciplinarnih granica)
-teorija u razdoblju postmoderne- postupak neumornog ouivanja i distanciranja od same sebe
-profesionalizacija knji.znanstv. pogona pobudila strah od hermetinog zatvaranja u
disciplinarne granice
90-tih- teorija z. o k. kao autoreferencijskog sistema (z. o .k - samo jedan oblik promatranja
sistema knji.)
- predodba o knji. se konstituira tek kao ishod promatranja, a budui da ono neprestano mijenja
vizuru, njezina je predmetnost trajno nezakljuiva odn. nadoveziva
-zbog toga knji. ne moe ponuditi opravdanje ili utemeljenje nijednom nainu njezina
promatranja
-polikontekstnost smjetaja knji. i relativan znaaj njezinih kategorija mogue je promotriti iz
perspektive drugih sistema (gospodarski, politiki, odgojni, moralni) jer, koliko god knji.
funkcionira kao operativno zatvoren sistem, uvijek je istodobno i okolina tih drugih sistema
koji na njoj ostvaruju vlastite uinke
-kao sastavni dio znanstvenog sistema pod utjecajem je antropologije, etnologije, filozof., soc.
-antropologijski obrat u amerikoj z. o k. u 80-tim god. novi historizam, postkolon. teorija,
kulturalni studiji, feminist. kritika, etnocentrizam -pozornost se daje strategijama prerade
iskustva drugosti; tzv. trivijalnim praksama (pisma, dnevnici...) se posveuje vie pozornosti;
oprenost interpretacija; spol, rasa, klasa i njihova simbolika
-interkulturalna hermeneutika klasino-hermeneutiku povijesnu distancu obogauje distancom
meu kulturalnim prostorima, naglaavajui razlike umjesto kontinuiteta
-izgradnji neesencijalstikog shvaanja knji. mogla bi pridonijeti takva etnografija itanja koja
bi se pozabavila materijalnim, medijskim, soc. i institucijskim pretpostavkama odreene kulture
itanja, kognitivnim dispozicijama, diskurzivnim i situacijskim kontekstima njezina ophoenja
sa knjievnou

anr
-pojam koji ima dugu tradiciju u povijesti zapadnoeurop. poetike i estetike (Platon, Aristotel,
renesansa, njem. romantizam, franc. pozitivizam, Croce, Dilthey); u naem stoljeu- ruski
formalizam, morfologijska poetika, arhetipska kritika, hermeneutika, strukturalizam,
marksistika kr., teorija recepcije
-morfologijska poetika ponie u duhovnopovijesnom okruju koje privilegira unutarnju
formu knji. djela kao izraz pjesnikom svjetonazora; ta forma proima djelo organski, poput
prirodnog procesa i tima ga otima hirovima autorske volje i namjere
-skladom djela upravlja priroda- geteovska Naturform (Goethe- umjetnost je druga priroda =umj.
djela organizirana su po istim zakonima, tj. u vrste)
-postoje pokuaji da se . nadredi kakav pojam, a potekli su iz nastojanja teoretiara da izbjegnu
povijesnom karakteru svojih pojmova i njihovoj ogranienoj valjanosti evolucijom anrova
evoluira i sama koncepcija o . ta dva procesa utjeu jedan na drugog i meusobno se uvjetuju
-problematinost esencijalistikih odredbi .-nema neutralnog imenovanja generike supstance
bez obzira na razinu njene apstraktnosti
-Tynjanov: konfiguracija . sustava se mijenja kroz evoluciju- zanemareni, izvanknji. . iz
rubnih zona probijaju se prema centru i postaju knji. dominanta, a novi . se kristaliziraju
prekodiranjem obiljeja starih te stavljaju u prvi plan svoja razl. obiljeja (tema, ugoaj, stil,
kompziciju)
-Genette-pretvara knji. tekst u preplet razl. anrovskih signala (intertekstova, paratekst.,hiper- i
hipoteks.)
-.-povezani s vrstama spoznaje i iskustva odreenih razdoblja, te izrazi prevladavajue strukture
zbilje
-kategorija . je u anrovskoj svijesti jednog razdoblja odluna a u drugom razdoblju
neuporabiva (npr. postmoderna- hibridni . u kojem su anrovske atribucije vrlo arbitrarne
postaje norma a ne iznimka; Derridin zakon anra govori o tome da odrednice jednog .
pripadaju drugom te ga tako kontaminiraju)
-sredina 80-tih god. obnavljanje interesa za anrovsku problematiku
-postaje jasno da nema homogene . svijesti ve da je ona ispresijecana klasnim, rasnim,
spolnim, kulturalnim i institucijskim razlikama
-.- sloeni povijesni, ideologijski i politiki konstrukti
1 Sociolekt je u jezikoslovlju naziv za jezik odreene drutvene skupine, drutvenog sloja ili
supkulture.