Vladimir Biti:

Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije

Aktant
1) -pojam prvotno potiče iz Tesnièreove raščlambe sintaktičke cjeline na funkcije subjekta, objekta i
predikata. Među funkcijama koje neposredno ovise o predikatu, Tesnière razlikuje aktanta kao nosioce
radnje i cirkumstante kao određivače okolnosti.
-iz toga je Greimas stvorio svoj aktantski model čime je zacrtao premetljivu konfiguraciju odnosa među
aktantskim razredima, u kojoj prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja diskurznog značenja uopće.
On ustanovljuje aktanta u generatora obilježja koji upravlja modalizacijom, a ne obrnuto (kao kod
Proppa). To mu omogućuje da veže svoju pripovjednu gramatiku uz diskurz umjesto, klasično
strukturalistički, uz rečenicu.
-Greimas je u svom aktantskom modelu ograničio broj cirkumstanata na pomoćnika i protivnika koje je
povezao modusom moći jer daju ili oduzimaju subjektu moć. Potom je subjektu i objektu (koje je združio
teleologijom žudnje jer subjekt žudi za objektom) dodao pošiljatelja i primatelja. Njih je pak spojio
etiologijom spoznaje koju jedan predajom objekta omogućuje, a drugi prima.
2) –u teoriji pripovijedanja aktant plodno nadomješta pojam lika, tj. dramatis personae već i stoga što se
može primijeniti podjednako na ljudsko biće, životinju, predmet, pojavu ili pojam. Funkcionalno
reduciran pojam aktanta izbjegava dvosmislenosti svojstvenoj spomenutim pojmovima, koji u sebi osim
(često više) aktantskih sadrže i akterske dimenzije.
3) –poanta Greimasova pregrupiranja i transkodiranja Proppove sheme mogla bi se opisati kao uklapanje
posredničke razine aktualizacije između virtualnosti dubinske strukture i njezine diskurzivacije. Greimas
shvaća te 3 razine – logičku, pripovjednu i diskurzivnu – kao svagda aspektualno podvojene, sintaktičko-
semantičke etape jedinstvene generativne putanje, pri čemu mu je upravo posrednička razina pokretač
modalizacije, tj. semantičkog ulaganja aktantskih kategorija.
-aktantska je uloga društveno profiliran, razmjerno samostalan i prepoznatljiv, ali uvijek relacioniran
položaj ili stanje što ga aktant zauzima u različitim etapama putanje. Taj položaj sam po sebi još nije
dovoljno diskretan da bi proizveo aktera. Aktantski se pak status kao svojevrstan habitus stječe
prolaženjem kroz veći broj uloga i mijenja se sve do kraja putanje.
4) –novija recepcija oslobađa Greimasovu aktantsku shemu neopravdano reduktivne fiksacije za
pripovjedni svijet teksta pokazujući da se ona može plodno uporabiti i za žanrovsko-modalizacijsko
povezivanje pripovjednih položaja s komunikacijskim položajima, odnosno iskaznih istanci, s instancama
iskazivanja. U tom se smislu drži znakovitim što je Greimas obogatio Proppovu i Tenièreovu shemu
upravo razredom pošiljatelja i primatelja, koji kao aktanti obilježavaju situaciju jezične djelatnosti.
-budući da se značenjska cjelovitost književnih svjetova obično povezuje sa žanrovima, sugerira se da bi
se žanrovska tipologija mogla izgraditi na različitim inačicama isključivanja pošiljatelja i primatelja
njihovim kombiniranjem i stapanjem s drugim aktantskim razredima (tj. subjektom, objektom,
pomoćnikom i protivnikom)

Analepsa
-termin G. Genettea za pripovjedačevu evokaciju događaja koji su se zbili prije trenutka na kojemu je
pripovijedanje zaustavljeno; tradicionalni su nazivi za taj postupak retrospekcija ili flashback. Ona može
biti ili u funkciji upotpunjavanja (priopćavanje nečeg prije izostavljenog), ili revizije (ponavlja nešto već
spomenuto iz nove perspektive). Ona ima svoj opseg kao i svoj doseg.

1
Arhetip
-drevni mitski, ritualni, religijski ili simbolički obrazac radnje ili odnosa među njenim sudionicima koji se
može prepoznati, u širem smislu, u kolektivnim i individualnim psihičkim očitovanjima, a u užem smislu
u kakvu generičkom nizu književnih djela
1) –škola tzv. arhetipske kritike koja se razvila od 30-ih do 50-ih god. 20.st. među engleskim kritičarima
(Bodkin, Graves, Campbell, Wilson Knight, Chase, Fergusson, Wheelwright), a bazira se na Jungovoj
analitičkoj psihologiji i Frazerovoj antropologiji koje polaze od predodžbe povijesti kao cikličnog
obnavljanja univerzalnih motiva, simbola i njihovih shema (oni, aktivirajući se u razini nesvjesnog,
određuju čovjekovo svjesno ponašanje i njegovo ukupno duhovno stvaralaštvo). Najistaknutiji predstavnik
je Northrop Frye sa svojim djelom Anatomija kritike.
2) –Frye predlaže nekoliko klasifikacijskih perspektiva za razvrstavanje književnosti, među kojima se
ističu povijesna, arhetipska i retorička.
Povijesna perspektiva sastoji se od 5 modusa po sadržajnom kriteriju statusnih obilježja njihova junaka u
odnosu na druge ljude i okolinu: mit, romancu, visokomimetični, niskomimetični i ironijski modus, pri
čemu sadržajni kriterij poništava tradicionalne klasifikacijske opreke stih/proza, usmeno/pisano,
duljina/kratkoća.
U arhetipskoj perspektivi razlikuju se 4 tipa «generičke priče» po formalnom kriteriju kompozicija njihove
radnje i repertorija njihovih tipičnih likova: komediju, romancu, tragediju te ironiju ili satiru.
U retoričkoj se perspektivi po kriteriju medija prikazivanja (usmeni, izvedbeni, pisani) razlikuje ep, drama
i pripovjedna proza (roman, romanca, ispovijest i anatomija).

Autor
1) –pojam autora udružen s pojmom djela ulazi u uporabu kao gospodarstveni i pravni regulativ tek
potkraj 18.st. Time on dobiva pravo na zaštitu rukopisa od prekrajanja ili svojevoljna pretiskivanja od
trenutka prodaje izdavaču. Fichte i Hegel su preuzeli i sustavno razradili pojam autora kao začetnika djela,
koji je do danas očuvao pravnu valjanost.
2) –institucionalizacija književnog tržišta time je odredila estetičku refleksiju o specifičnosti književnosti,
tj. individualni stvaralački genij, za razliku od drugih učenjaka koji posuđuju jedan od drugog, ima tu čast
zvati se autorom
-u romantizmu autor ima dugotrajnu i načelnu prednost pred djelom; ono se motri kao puka izvedenica
nečega vžnijeg- autorove biografije, njegova karaktera, talenta, intencije, stila, i dr.
3) –prema kraju 19.st. pojavljuje se težnja za povlačenjem autora u korist djela. Flaubertovu doktrinu o
bezličnosti autora radikalizira Mallarmé, koji već govori o iščeznuću autora. Njima se pridružuje i Proust,
govoreći kako je knjiga proizvod drugog ja.
-početkom stoljeća ne nestaje autor kao takav, već empirijski, personalni autor ustupa mjesto
transcendentalnom načelu estetičke ovjere književnog teksta. U skladu s time stoje teze Nove kritike i
ruskog formalizma
-Booth drži da djelo podrazumijeva autora prije svega svojim moralnim i vrijednosnim opredjeljenjima,
što on naziva implicitnim autorom (za razliku od eksplicitnog pripovjedača u tekstu). No, za razliku od
strukturalističkog tumačenja implicitnog autora kao čitateljskog konstrukta izvedenog iz cjeline
pripovjednog teksta, Booth još razabire u implicitnome autoru jednokratan i intencionalan upis uvjerenja
zbiljskog (konkretnog, historijskog) autora.
-za Sartrea autor poglavito dolazi do izražaja nesvjesno ostavljenim stilskim tragovima njegove
individualnosti
4) –strukturalisti prekidaju svaku vezu između zbiljskog i implicitnog autora objašnjavajući potonjeg kao
neutralno organizacijsko žarište teksta iz kojeg se razvijaju sve njegove instance. On pak potražuje
implicitnog (idealnog, uzornog) čitatelja kao jedini položaj s kojega tekst može biti pročitan kao estetička
činjenica
5) –Barthes u svom djelu Nulti stupanj pisanja govori o smrti autora, pri čemu uvodi pojam «bijelog
pisanja» koji tumači kao znamen oslobađanja modernog pisca od buržoaskih načina izražavanja, a samim
time i od etabliranih društvenih vrijednosti. Tekst se u takvom tumačenju s olakšanjem oslobađa stega
«jedinstvena teologijskog značenja». No, smaknuće autora samo je preduvjet uskrsnuća – čitatelj i autor
ne mogu jedan bez drugoga
2
6) –Foucault u svojoj raspravi Što je autor? upozorava na skrivenu transfiguraciju negdašnjih pojmovnih
obilježja autora u bježnu kategoriju pisanja. On također uvodi pojam «začetnika diskurzivnosti» kojom
širi neopravdanu suženost svoga prethodnog pojma autora na one autore koji potpisuju mnogo više od
teksta, knjige ili djela – tj. transdiskurzivne teorije, tradicije ili discipline (npr. Homer, Aristotel, Marx,
Freud ili Nietzsche)
-Što se tiče uvjeta omogućavanja, autorovo ime omeđuje polje autora-funkcije kojim društvo regulira
status i recepciju određenog diskurza, kroti snagu njegove subverzivnosti i smanjuje nepredvidljivost
njegovih značenjskih učinaka. U tom smislu autor je, kao i djelo, jedan od unutarnjih mehanizama
diskurzne kontrole/isključivanja, koji je funkcionirao različito u različitim povijesnim razdobljima, a
varira u načinu operiranja i od diskurza do diskurza.
7) –feminističke kritičarke u pojmu autora prepoznaju jednu od najjačih utvrda patrijahalne kulture. No, s
druge strane, autorstvo ženskih tekstova ne dovodi se u pitanje
8) –izgleda da je pojam autora nemoguće potpuno dokinuti, već ga se mora usvojiti kao sastavni dio
sistema književnosti, i to upravo onaj dio preko kojega on aktivno komunicira s pravnim,
gospodarstvenim, moralnim ili odgojnim sistemom. (pr. «slučaj de Man»)
9) –u posljednje se vrijeme pokušava odnos između živog i tekstnog autora s jedne strane te između autora
i likova s druge strane razraditi dosljedno na novoj osnovi. Kao granica između javnog i privatnog
prostora, tako je i granica između biografskog i tekstnog autora dvoznačna, istodobno odlučiva i
neodlučiva (Miller). Samo razotkrivanje lika osigurava skrivenost autora (a time i čitatelja), odnosno
slobodu depersonalizacije koju takva skrivenost donosi sa sobom.
10) –povlačenjem autora po cijenu razotkrivanja lika u zapletaje se etičkih odnosa uvlači čitatelj. Bahtin u
svojoj raspravi Autor i junak u estetičkoj djelatnosti tvrdi da se autor mora tvrdokorno boriti sa sobom
kako bi postigao aksiologijski promišljen umjesto slučajna i hirovita stava prema središnjem liku, jer
jedino takav stav omogućuje nastanak čvrsta, samostalna junaka.

Autoreferencijalnost
-dimenzija kojom iskaz ili tekst upozorava na situaciju, kontekst ili subjekt vlastita iskazivanja, na vlastitu
kompoziciju, strukturu, kod, propozicijsku ili žanrovsku pripadnost; općenito, dakle, kojom tematizira
neka svoja obilježja
1) –suvremene teorije bave se autoreferencijalnošću u sklopu tzv. logičkih paradoksa («Krećanin
Epimenid kaže da svi Krećani lažu»). Russell je pokušao riješiti problem uspostavom hijerarhije logičkih
razina pri čemu više, tzv. metarazine ne bi podlijegale kvalifikaciji od strane nižih. Tu pretpostavku
osporio je matematičar Gödel
2) –strukturalisti ipak inzistiraju na mogućnosti odvajanja bazičnih od metarazina, što je vidljivo u
Jakobsonovoj shemi funkcija jezične poruke, gdje metajezična funkcija kojom poruka referira na svoj kod
i poetska f. kojom ona referira na samu sebe dobivaju odvojen tretman. Poetska f. predstavlja
usmjeravanje čitateljeve pozornosti na gramatičku strukturu poruke, dok metajezična f. usmjerava
pozornost na pragmatičke aspekte koji jeziku nisu imanentni, već su mu pridruženi iz sfere vrijednosti
koja je kategorijalno različita od jezika.
-autoref. za strukturaliste ne može biti temeljnom, nego jedino pomoćnom dimenzijom iskaza ili teksta
3) –poststrukturalisti niječu mogućnost odvajanja temeljnih od metarazina, kao i jezika od metajezika, te
promoviraju autoreferencijsku petlju paradoksa u središnje operativno načelo jezika.
-nema konačna samodostatna konteksta koji više ne bi upućivao sam na sebe, a time ujedno trebao
značenja
-za poststrukturaliste, kao i za rane romantičare, autoref. je beskonačan proces koji priječi trajno
razgraničavanje teksta od metateksta
4) –Luhmann u svojoj teoriji sistema razlikuje 3 vrste autoreferencijalnosti:
1. bazična a.
-kada elementi tvore sami sebe
-ona utemeljuje razliku element/odnos
2. refleksivna a.
-kada procesi samopromatranjem tvore sami sebe
-utemeljuje razliku prije/poslije
3
 3. refleksija
-kada sistem ustanovljuje sebe samoopisivanjem
-utemeljuje provedbenu razliku sistem/okolina
-sve tri vrste a. povisuju selektivnost sistema njegovom temporalizacijom

Čitanje
-postaje problemom suvremene knjiž. teorije otprilike počev od Srtreove rasprave Što je to – književnost?
gdje se određuje kao upravljano stvaranje. Novi kritičari ga prije toga koriste u sintagmi close reading kao
opis svoje metode, ali bez teorijske problematizacije.

-fenomenologijska struja:
1) –Sartreovo tumačenje počiva na zasadama Husserlove fenomenologije koja priznaje opstojnost knjiž.
djela jedino na razini svijesti, što znači da se ono ne može opažati (kao drugi predmeti), već jedino
imaginirati. Takav predmet može zaživjeti jedino uz pomoć razumijevanja/interpretacije čime se čitanju
po prvi put priznaje konstitutivna uloga u oblikovanju svijeta djela. U knjiž. djelo ugrađene su smjernice
koje čitatelj treba otkrivati i slijediti, stoga se od njega očekuje da stavi sve prethodne determinante svoje
svijesti (strasti, inhibicije, sklonosti, vrijednosna opredjeljenja, pa i spolnu ćud) na raspolaganje
«oslobađajućem radu» djela.
2) –takva obvezanost čitanja intencionalnošću djela ostaje provedbenom niti svih fenomenologijski
nadahnutih teorija čitanja
-tu spadaju Poulet (zahtijeva pražnjenje pamćenja kako bi se ja knjiž. djela moglo primiti bez otpora);
Ingarden (traži «kvazi-zaborav stvarnoga svijeta»); Iser (zagovara podvajanje čitateljskog ja u procesu
čitanja, pri čemu mu je implicitni čitatelj načelno važniji od zbiljskog čitatelja)

-empirijska struja:
3) –Jauß se okreće proučavanju povijesno promjenjivih čitateljskih dispozicija i normi ponašanja, kao i
njihovom različitom kulturnom vrednovanju, što otvara nove perspektive empirijskom proučavanju knjiž.
recepcije (tu perspektivu on naziva horizontom očekivanja). Riječ je o fikcionalnim shemama koje
omogućuju perspektiviranje onoga što će u danome razdoblju uopće vrijediti kao istinito i faktično. Jedino
je književnost – stoga što slijepo ne preuzima, nego promišljeno prikazuje te obrasce – u stanju prekoračiti
takve povijesno zadane horizonte u procesu čitanja.
-time se knjiž. stavlja u vodeći položaj pred znanošću jer osporava sadašnjost uime budućnosti, dok
znanost ustaljuje određene repertorije obrazaca
4) –mikropovijest čitanja se afirmira u Njemačkoj i Engleskoj (1970) nasuprot prethodnoj tezi, a
usredotočuje se na fenomene poput privatnih knjižnica, izdavačkih popisa, cenzorskih izvještaja, statistike
o stupnju pismenosti, dobnoj i spolnoj pripadnosti čitatelja, proizvodnji papira, vrsti lektire, i dr. Time se
svraća pozornost na društvenu, mentalitetnu, kulturalnu i tehnologijsku uvjetovanost čitanja.
-traži se združivanje knjiž. teorije i povijesti knjige

-semiotika čitanja:
5) –razvija se u Francuskoj i Americi (1970) usporedo s fenomenologijskom i empirijskom strujom, na
tragu Riffaterreova uvoda o idealnom čitatelju kao konstruktu tekstne mreže kodova.Za razliku od
zahtjevnih fenomenologa koji apeliraju na naprezanje čitateljske svijesti, Barthes prepoznaje u čitatelju
tjelesno biće koje se razigrano prepušta uživanju u tekstu. Po njemu je u procesu čitanja osjetilno
potčinjavanje tekstu redovito snažnije od nagona za refleksivnim vladanjem njime. No, vrijednost
nadražaja ne ovisi samo o tekstu, već i o kompetenciji čitatelja.
-reader-response criticism (Prince, Culler, Thompkins, Mailloux, Rabinowitz) stoga, da bi izbjegla
potpunoj svojevoljnosti čitanja, kanonizira tu (čitateljsku) kompetenciju kao sustav konstitutivnih pravila i
normi koji jednom kolektivu jamči zajedničko prepoznavanje i razumijevanje knjiž. tekstova
-no, imaju malih problema s usporedbom odnosa prema jeziku i onoga prema književnosti, jer
jezikom barataju svi, a književnom gramatikom ne

4
6) –Fish (1980) pokušava obuzdati nepreglednu varijabilnost interpretacije teorijom interpretativnih
zajednica po kojoj bi čitateljski subjekt bio neupitna funkcija ograničavajućeg, konsenzno uigranog
«sustava inteligibilnosti značenja» koji bi ovjeravao njegova interpretativna pripisivanja i odgovarao za
ostvarene značenjske učinke knjiž. tekstova
-drugim riječima, autorska je intencija posredovana prešutnim ugovorom s matičnom (povijesno
jednokratnom) «autorskom publikom» koja se poima kao hipotetičan sustav normi, konvencija i maksima
u koji se autorska intencija svojom tekstualizacijom nesvjesno uklapa
-no, postavlja se pitanje što je s kasnijom publikom koja je determinirana konkretnim, stvarnim
okolnostima vlastitog čitanja?

-poststrukturalizam i kulturalni studiji:

7) –poststrukturalistička koncepcija razvlašćuje i tekst i čitanje autoriteta što su ga uživali u
fenomenologiji (tekst) i u semiotici (čitanje). Čitanje je u pravilu obilježeno odnosom snaga između
autora, izdavača, profesora, kritičara s jedne strane i čitatelja, potrošača, učenika, studenata s
druge.Akademski čitatelji postavljaju granice «interpretativne prikladnosti» za prekoračenje kojih su
jedino oni ovlašteni izdavati putovnicu. No to je samo privid postojana identiteta knjiž. tekstova koji su
izloženi stalnom potkopavanju svojih čitatelja (de Certau).
-de Certau je pomnije razrađivao koncepciju čitanja kao masovnu potrošnju i povlači između teksta i
čitanja konstitutivnu granicu: dok je tekst prikaz jasno utvrdljiva subjekta i samim time pripada visokoj
kulturi, čitanje je anonimna takstika usvajanja tog prikaza kojom široki slojevi tzv. društveno slabih,
uskraćena pristupa kulturnoj prozvodnji, ipak očituju svoju kreativnost
-postavlja se ipak pitanje nije li ta granica prekruta i nisu li ta da entiteta prikazana suviše homogeno
-poststrukturalistijoš uvijek potkopavaju identitet čitanja uvlačeći ga u nepredvidljivo naponsko polje
tekstnih silnica (što će reći da tekst ipak podvrgava čitanje svojem skrivenom zakonu)

-Novi historizam:
8) –zadaća je interpretacije što specifičnija rekonstrukcija institucijskih pretpostavki koje su uvjetovale
pojedina značenjska «uokvirivanja». NH tako zapravo pretvara dekonstrukcijsku tehniku pomne retoričke
analize u sredstvo vlastite ideologijske kritike, i to podjednako tekstova i njihova čitanja. Za nj su sve
distinkcije o koje se oslanja proces čitanja plod određena «cirkulacijskog polja društvene energije», unutar
kojega se sukobljavanju prakse pisanja, čitanja, izdavanja, komentiranja i odgoja.

-empirijske znanosti o književnosti:

9) –EZK počinje izgrađivati Schmidt 1980.god.
-EZK premješta analitičku pozornost na širi sklop društvenog djelovanja kojemu knjiž. djelo i sam pojam
književnoga duguju svoj nastanak, a to znači na temeljne aktivnosti proizvodnje, posredovanja, recepcije i
preradbe tekstova koje zajedno tvore knjiž. sustav. Čitanje kao primarna reakcija na knjiž. tekst spada u
recepciju, dok je preradba zapravo reakcija na tu reakciju te uključuje u sebe kritike, recenzije,
interpretacije i metainterpretacije.
-Schmidt deložira interpretaciju iz sustava znanosti u sustav književnosti čineći je tako predmetom
znanstvene opservacije koja mora ustanoviti i vrednovati razlikovnu kakvoću književnog, pri čemu
tehnike čitanja imaju važnu ulogu

-postkolonijalna kritika:
10) –njezini predstavnici takvo znanstveno promatranje (vidi EZK) dovode u izravnu vezu s imperijalno-
kolonijalnom silom nadzora. Nasuprot zapadnjačkome znanstvenom autoritetu, prešutno postignutom
izrabljivanjem tuđeg posjeda i rada, intelektualac Trećeg svijeta djeluje u politički, ekonomski i etički
opterećenoj situaciji koja izlaže njegov stil pritisku priječeći mu nepristranost.
-Said tako uvodi kontrapunktno čitanje koje uvažava odnose napetosti između centra i periferije kulture.
Ono razrađuje istovremeno imperijalističku upletenost i antiimperijalizam teksta; ono ističe sve što ostaje
isključeno iz teksta ili se iza autorovih leđa nadovezuje na nj

5
Čitatelj
-

Dekonstrukcija
1) -specifična strategija čitanja tekstova koju, preimenovanjem hajdegerovskog pojma destrukcije
(metafizičke tradicije europskog mišljenja), razrađuje Derrida. Od njega je osebujnom adaptacijom i s
manje oklijevanja 70-ih god. preuzimaju američki teoretičari okupljeni na sveučilištu Yale (De Man,
Miller, Bloom, Hartman). Tijekom 80-ih, dekonstrukcija se širi u različitim disciplinama i teorijskim
miljeima američkog akademskog života (Felman, Gasché, Fish, Butler, Spivak, Weber, Bennington,
Eaglestone...). Unatoč toj hitroj i razvedenoj institucionalizaciji, dekonstrukcija se opire predstavljanju u
liku metode, teroije ili škole. Derrida tvrdi kako sam jezik dekonstruira svoju predstavljačku djelatnost
zbog čega nijedna njegova čestica ne može raspolagati svojim značenjem i niti jedan korisnik njezinom
uporabom.
-Miller: «Dekonstrukcija nije razotkrivanje struktur teksta, nego demonstracija da je ona već sama
sebe razotkrila. Njezin navodno čvrsti temelj nije kamen nego rijedak zrak.»
-sva su značenja već upletena u jezičnu «igru razlika», koju je Derrida naizmjence nazivao diferancijom,
pisanjem ili sveopćim tekstom, a amer. dekonstrukcionisti zatim preimenovali u tekstualnost. Ona je
neuhvatljiva u svom ukupnom značenju jer nas drži u položaju vlastite sastavnice koja – smještena usred
svojeg predmeta – može na nj samo reagirati, odgovarati.
2) –sam je Derrida u nizu očitovanja oponirao svođenju dekonstrukcije bilo na analitičku ili kritičku
metodu, program, protokol ili operaciju čitanja koja bi se mogla primijeniti u književnokritičkoj ili
nastavnoj praksi. Dekonstrukcija nije ništa od toga jer inzistira na pojedinačnosti teksta koja pruža otpor
svakoj programatičnosti.
-iz istog razloga iz kojeg osobitost svakog teksta onemogućuje neku opću metodu čitanja, ni
dekonstrukcija se ne da podvesti pod neki opći pojam
-to ne znači da ne postoje istine, već... da je istina Istine to da nema istine. (Wolfreys)
-no, iz mnoštvenosti istine još ne proizlazi da su dopuštena sva čitanja
3) –Derrida gradi svoj rani pojam pisanja u oporbi prema fonocentrizmu europske metafizičke tradicije
koja privilegira glas (živi govor) kao mjesto transparentne prisutnosti čovjeka sebi samome, za razliku od
slova (pisma) u kojemu se čovjek navodno tuđi u odsutnost sebi samome
-ta opreka jedna je od brojnih opreka u kojima mišljenje privilegira jedan član kao prvotni, središnji
-dekonstrukcija želi pokazati da pisanje prebiva u srcu govora neopazice ustrojavajući njegove odnose
-Derrida: «ne postoji izvantekst» = mi nemamo drugog pristupa svijetu (okolini) osim kroz tekst (sistem)

Dijalog
-
Diskurz
-

Fabula
-po definiciji ruskih formalista kronologijski (uzročno-posljedični) slijed događaja u stvranosti koji
podliježe sižeu kao autorskoj preradbi u tekst. Fabula sadrži samo dinamične motive koji mijenjaju
situaciju te se ne mogu izostaviti bez štete po priču (Što se dalje zbilo?), dok se preostali statički i slobodni
motivi uključuju u sastav sižea kako bi pomogli rasvijetliti priču čitatelju (O čemu je priča?)
-odnos fabule i sižea preuzeli su kasnije strukturalisti u terminima priče i diskurza

Feministička kritika
-
6
 Fikcija
-
Fokalizacija
-
Forma
-
Formalizam
-pojam formalizam u suvremenoj knjiž. teoriji uglavnom pokriva onu opću orijentaciju analitičkog
interesa prema umj. formi kakva se zatječe u različitim europskim zemljama u drugom desetljeću 20.st.
Najutjecajniji je ipak ruski formalizam (1914-1924) koji u institucijskom okrilju Društva za proučavanje
pjesničkog jezika (OPOJAZ) i Moskovskog lingvističkog kružoka okuplja lingviste (Polivanov,
Jakubinskij), teoretičare stiha (Brik, Bernštejn, Tynjanov), teoretičare proze (Šklovsky, Ejhenbaum),
stilističare (Vinogradov), i dr. te u dosluhu s transformacijama ruske knjiž. avangarde prolazi kroz
nekoliko metodologijskih faza.
-ruski formalizam:
1. faza:
-polemička reakcija na tradicionalnu povijest knjiž. utemeljenu u figurama Veselovskog i Potebnje
-naglašava se dezautomatizirajuća snaga knjiž. forme zapostavljajući njezin idejni aspekt, jer se
smatra da upravo forma čini neko djelo književnim
-literarnost pak kao razlikovno obilježje književne prema drugim jezičnim uporabama mora prema
njihovom uvjerenju biti predmetom književnog proučavanja
-za njih je knjiž. djelo samo suma postupaka koji u čitatelja moraju polučiti očuđenje, a to se po
njihovom sudu najbolje postiže oduzimanjem smisla jezičnom materijalu i popratnim otežavanjem
njegove forme
-osnovni predmet njihovog poetičkog interesa je pjesnički jezik, ali oni svoje zaključke po analogiji
sele i na prozu
2. faza:
-formalisti sad uviđaju da je postupak dezautomatizacije što ga provodi umjetnička forma nezamisliv
bez aktivna odnosa prema formi koja se automatizirala i otvrdnula bilo u jezični, bilo u književni kod
-nije više riječ o utiskivanju forme u amorfnu građu, već o formi kao dinamičnom načelu koje unosi
rehijerarhizaciju značenjskih razina, odnosno «potčinjenih faktora»
-no, osim odnosa prema svojoj građi, književno djelo uspostavlja i razlikovni odnos prema drugim
djelima unutar suvremena mu književna niza pretvarajući se time u očima čitatelja u cjelovit funkcionalni
sklop ili sustav funkcija i vrijednosti. Čitatelj ga naime neizbježno prima unutar očekivanja ustrojenog
tradicijskim ritmičkim, metričkim, stihovnim, strofičkim ili žanrovskim obrascima te u tom okviru i kroti
njegovu polisemičnost pronalaženjem odgovarajuće dominante. Takvim utkivanjem u mrežu razlika,
literarnost definitvno gubi dotadašnji statičan značaj.

3) –to uvodi formalizam u problematiku književne povijesti, odnosno evolucije, jer i knjiž. obrasci
(figure, tropi, ritam, metar, rime, pa i žanrovi) podliježu kanonizaciji i automatizaciji premještanjem iz
jednog sustava u drugi
-Tynjanov tako razlikuje 4 etape evolucijskog procesa:
1. dijalektična tvorba revolucionarnog «konstruktivnog principa»
2. njegova primjena i stabilizacija
3. širenje na velik broj pojava
4. automatizacija
-taj se proces ne odvija ravnomjerno, nego preko skokova i pomaka s jednog niza na drugi. Jedan te isti
formalni element ulaskom u različite sustave stječe različite funkcije. Taj proces uvijek predstavlja «borbu
i smjenu».
-u razdoblju raspadanja nekog žanra, on se iz središta premješta na periferiju, a na njegovo mjesto iz
sitnica književnosti, iz njezinih zakutaka uplovljava u centar nova pojava
-kasnoformalistička koncepcija knjiž. evolucije (Jakobson/Tinjanov) podrazumijeva diskontinuitet
različitih nizova.Time se očituje dalekim pretečom Lévi-Straussovih i Foucaultovih ideja

7
4) –utjecaj formalizma na razne smjerove suvremene knjiž. teorije. Neki od teoretičara posvećuju mu
svoja djela (Erlich, Todorov, Striedter)
-Praška škola nastaje, pod Jakobsonovim utjecajem, izravnom razradbom kasnoformalističkih ideja
-u drugoj polovici 60-ih god. i semiotičari Tartuske škole analitički preuzimaju formalističko naslijeđe
-kod nas Aleksandar Flaker donosi podrobnu recepciju formalizma
-u noviju fazu recepcije spadaju teoretičari Hansen-Löve i Steiner koji dokazuju da postoje elementi
formalizma koje strukturalizam nije uspio asimilirati

Genologija
-
Gledište
-
Hermeneutika
-
Interpretacija
-

Intertekstualnost
-bilo na 1.roku

Ironija
-
Književnost
-
Komunikacija
-
Kronotop
-
Metafora
-
Naratologija
-

Očuđivanje
-pojam uvodi i razrađuje Šklovski, te njime podrazumijeva umjetnički postupak narušavanja automatizma
percepcije, a poslije i uspostavljenih knjiž. kanona u procesu knjiž. evolucije. Tumačeći da nas umjetnost
navodi na viđenje stvari umjesto na njihovo prepoznavanje, Šklovski se zapravo suprotstavlja Potebnjinoj
koncepciji knjiž. kao «mišljenja o slikama». Formalisti inzistiraju na tome da umjetnost otežava svoju
formu kako bi zbunila svoje uživatelje izbacujući ih iz lagodna konzumentskog odnosa. Ona to može činiti
na izraznoj, sadržajnoj ili oblikovnoj razini, ali uvijek s istom namjerom šokiranja. Pojam se očuđivanja
uklapa u formalističko promoviranje diskontinuiteta i otklona kao načela književnopovijesne mijene.
-u istom ga je avangardnom kontekstu rabio i Brecht kao okosnicu svoje antiaristotelovske koncepcije
teatra

Označeno
-
Označitelj
8
-
Pisanje
-
Poetika
-
Polifonija
-
Poststrukturalizam
-

Postupak
-pojam uvode ruski formalisti početkom 20-ih god., podrazumijevajući njime tehniku pretvaranja zbiljske
građe u umjetničku činjenicu. U središtu je njihova interesa najprije očuđivanje ogoljivanjem postupka,
čime se čitateljeva pozornost skreće na oblikovanost umjetničkog djela.
-primjeri su parodija, stilizacije, kazivačke novele, zaumno pjesništvo, i sl.
-Tynjanovljeva kritika odnosi se na statički i mehanički izoliran tretman postupka pokazujući kako njegov
učinak ovisi o funkciji što je obnosi u složenoj kompozicijskoj cjelini djela. Osim toga, postupci se u
knjiž. evoluciji automatiziraju i deautomatiziraju što znači da se prepoznaju uvijek samo u okviru nekakva
očekivanja, tj. relativno.
-taj je uvid Lotman iskoristio za uvođenje svog pojma minus-p (kojim on predmnijeva uskraćivanje rime,
razgovijetnog kraja pjesme, pa i nadomještanje stihovnog retka crticama)

Povijest književnosti
-
Pripovijedanje
-
Pripovjedač
-
Prolepsa
-
Psihoanalitička kritika
-
Raznorječje
-
Recepcija
-
Roman
-
Semiotika
-

Siže
-po ruskim formalistima, umjetnički raspored događaja u pripovjednom tekstu koji nastaje poremetnjom
njihova kronološkog redoslijeda u fabuli. Osim što mijenja red događaja i njihovo trajanje, siže može
umetnuti i pripovjedačke opise, komentare i zapažanja (statični motivi). Jedna od motivacija sižea je i
ogoljivanje postupka (pr. Tristram Shandy).
-opreku između fabule i sižea francuski su strukturalisti zamijenili oprekom između priče i diskurza

9
Struktura
-
Strukturalizam
-
Tekst
-
Zaplet
-
Znanost o književnosti
-
Žanr
-

10