Roman

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako
nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog).

Antički roman
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je s razvojem filozofije. Tematika privatnog života
i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a
koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju
izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka
ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sretan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana
jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην)
te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman
postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće),
autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih
zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih
lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju
još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i
Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).

Srednjovjekovni i renesansni roman

U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike i stila. Neki od
njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski
(Roman o Troji). Tijekom humanizma i renesanse pojavljuju se viteški roman, pikarski roman i
pastirski roman. Viteški roman potječe iz srednjeg vijeka, a glavni je lik vitez koji poštuje kodeks
časti i prevladava niz prepreka kako bi ostvario plemeniti podvig posvećen gospodaru ili izabranoj
dami. Pikarski roman razvija se u 15. stoljeću, a prati lik anonimna pučanina, lutalice i varalice
(picaro) koji se lukavstvom i dosjetljivošću provlači kroz život. Pastirski roman javlja se početkom 16.
stoljeća, a utemeljitelj mu je Jacopo Sannazaro svojim djelom Arcadia iz 1504. godine. Petar
Zoranić napisat će prvi hrvatski roman Planine djelomično pod njegovim utjecajem. Vrhunac
renesansnoga romana čini Bistri vitez Don Quijote od Manche španjolskoga pisca Miguela de
Cervantesa. Također se javlja i fantastično satirični roman, na primjer Rabelaisov roman Gargantua i
Pantagruel.

Klasični roman
U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas
poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche,
kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške
romane koji su tada bili popularni.

Karakteristike

 čvrsta fabula
 kronološki slijed događaja
 duže vrijeme radnje
  jednostavnost
 sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela

 prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški,

kriminalistički, dječji, ...
 prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
 prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
 prema formi:
 lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
 zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
 prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
 lančani (stupnjeviti) - priče se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne
je početak druge
 prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogućuje okvir
unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
 paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
 roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana

Moderni roman
Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a prvi
pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu
stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi
u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno).
Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).

Karakteristike
 psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
 reprodukcija čovjekove svijesti
 unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
 težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
 defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o
subjektivnim doživljajima lika)
 česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu
smislu
 pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
 jezik filozofije, simbola (metajezik).