Esej

Milivoj Solar, Teorija knjievnosti, poglavlja o knjievnim rodovima i vrstama

Milivoj Solar u knjizi Teorija knjievnosti odvaja pojmove knjievnog roda i knjievne
vrste. Kako je razvrstavanje knjievnosti prema obliku najtei i najvaniji zadatak
klasifikacije knjievnosti, Solar navodi da je to upravo zbog razumijevanja knjievnosti, jer su
oblici u kojima se pojavljuju knjievna djela od presudne vanosti za shvaanje knjievnosti.

Osvrt stavlja i na to da knjievnik ne stvara knjievno djelo pridajui panju na knjievne

vrste, niti da savremeni itatelji tako ita isto to dijelo. Sigurno je da i pisac, i itatelj, i
teoretiar knjievnosti razlikuje ep od romana, lirsku pjesmu od komedije, novelu od
tragedije. Za sve to je zasluna eliminacija po principu pripadnosti, odnsono nepripadnosti
istoj knjievnoj vrsti.

Knjievna vrsta je grupa slinih djela, u kojima se pojavljuju neke vise-manje iste stallne
osobine. Knjievna djela mogu biti duga ili kratka, u stihu ili prozi, namjenjena su za
prikazivanje ili se pak mogu izraziti tampom. Knjievne vrste treba razmatrati kao neke
idealne tipove uobliavanja knjievnih djela.

Uvodni dio studije Knjievna genologija Pavla Pavliia

U uvodnom poglavlju ove studije Pavlii nas upoznaje sa pojmom genologije, te zakljuuje
kako je to pojam koji na naim prostorima nema nikakve tradicije u knjievnosti. Razlog tome
je to pojam najbolje opisuje disciplinu to se bavi nainima na koje pojedinano knjievno
dijelo pripada nekoj veoj ili manjoj skupini umjetnina po kojima se te skupine klasificiraju.

Pojam genologija podrazumjeva teoriju knjievnih formi u najirem smisli rijei.

Prouavanje knjievnih dijela datira jo od vremena Aristotela i zauzimalo je jedno od bitnijih
mjesta u razmiljanju o knjievnosti. Vremenom se na knjievnost prestalo gledati samo s one
njene umjetnike strane, da izraaja dolazi i teoretski dio prouavanje iste.

Pojaani interes za knjievne forme pojavio se onda kada je romantizam prestao biti
dominantan u odnosu ka knjievnoj umjetnini. Posljednjih godina javljaju se pokuaji da se
iskustva u prouavanju sistemski izloe, a da se klasifikaciji zamisli na potpuno novi,
moderan nain.

Knjievna se znanost nala u ovome stoljeu, u razdoblju kad veinu svojih ideja crpi iz
preispitivanja vlastitih instrumenata i postupaka. Nastaju nove metode kao to su stilistika
kritika, strukturalizam itd. S druge strane, sve je izrazitija tenja za ukidanjem tradicionalno
shvaenih formi, pa i za ukidanjem granica izmeu knjievnosti i drugih oblika komunikacije.

kreb/Satama, Uvod u knjievnost, poglavlje Umjetnika proza, A. Flaker

 Na samom poetku poglavlja govori se o strukturi umjetnike proze, o elementima koji ine
i koji utiu na razvoj iste. Autor uvodi pojam hornotopa, analizira pripovjedaa, bavi se
strukturalnom karakteritacijom likova, te na kraju objanjava novelu i roman kao prozne
predstavnike.

Proza kao knjievno izraavanje prisutna je ve u 18. st. A u 19.st proza zauzima mjesto
epa. Osnovne prozne vrste i predstavnici su novela i roman. Kao i za ostala epska djela, za
njih je karakteristian vidljiv ili nevidljiv pripovjeda koji pripovjeda o onome to se zbilo,
to se zbiva ili o onome to e se tek zbiti. Pa tako i jednostavni oblici pripovjedanja,
ispriana dosljetka ili angdota su znaajni za postanak pripovjedakih djela.

Za svoje pripovjedanje pripovjeda uzima grau to je prua mnogostruki i raznoliki ivot

koji je preotekao i sauvan je u uspomenama, dokumentima ili knjievnosti ili pak ivot to
okruuje pisca.Grau pisac crpi iz razliitih izvora. Tako su predromantiari i romantiari
grau uzimali iz usmene predaje koja se upravo u to vrijeme esto biljeila. U svjetskoj
knjievnosti se ponavljaju likovi poput Herkulesa, Prometeja, Jude, Krista. Ponovljivost u
oblikovanju istih likova i motiva stvara za osnovu u razvijanju teorije arhetipova.

U novije vrijeme grau za djela umjetnike proze predstavljaju nekada novinski izvjetaji,
kao kod Flobera u njegovom romanu Madam Bovari. I Dostojevski se esto sluio novinskim
lancima, naroito sudskom hronikom. Najiri izvor grae je pievo poznavanje ivota oko
sebe i u sebi. Pojedini knjievni programi znali su se temeljiti na autentinosti doivljenoga i
zahtjevu da se gaji ''knjievnost injenica''- literatura fakta. Pojam fikcije, tj neeg izmiljenog
ogleda se u suprotnosti izmeu proze koja gaji fantastiku i proze koja se temelji na
dokumentarnim injenicama.