REALIZAM

ta je to realizam?

Realizam je naziv za dva razliita pojma podjednako prisutna u svakodnevnoj upotrebi: 1. Realizam kao ahistorijska tipoloka odrednica za svako djelo koje tei vjerodostojnom prikazivanju zbilje ili realnosti : nekada je to realnost drutvene svakodnevice (kao u realizmu), nekada realnost socijalistikog ureenja (kao u socrealizmu), nekada realnost blie ili dalje prolosti (kao u novohistorijskim romanima) a nekada realnost jezika i drugih knjiga (kao u postmodernoj knjievnosti). 2. Realizam kao knjievnohistorijska pojava, kao knjievni pokret ili kao stilska formacija, koji se vezuju za vrijeme izmeu 1830. i 1870. godine. Osnovno obiljeje pokreta jeste tematski zaokret od individue ka drutvu, od ezgotine prolosti ka svakodnevnoj stvarnosti (realnosti), od velikih i esto crnobijelih protivrjenosti tipa dobro-zlo, lijepo-runo, bogato-siromano ka drutveno nepomirljivim protivrjenostima itd.

Etimologija naziva realizam: realis, latinski stvaran, svakodnevan.

Periodizacija evropske knjievnosti:

antika knjievnost (helenska i rimska) od VII stoljeda prije nove ere pa do V stoljeda nove ere,

srednjovjekovna od VI do XIII, humanizam i renesansa od XIII XVI barok XVII klasicizam druga polovina XVII i prva polovina XVIII prosvjetiteljstvo i racionalizam XVIII sentimentalizam druga polovina XVIII romantizam kraj XVIII do polovine XIX realizam tridesete godine XIX do sedamdesetih XIX moderna (sa pripadajudim pravcima simbolizmom, impresionizmom i dr.) od sredine XIX do Prvog svjetskog rata

avangardni knjievni pokreti (ekpresionizam, nadrealizam, futurizam, socrealizam i dr.) od poetka Prvog svjetskog rata do zavretka Drugog svjetskog rata

svaremena knjievnost poslije Drugog svjetskog rata

Iako se prva djela sa stilskim obiljejima realizma (realizam kao stilska formacija!) objavljuju ved tridesetih godina (Crveno i crno 1830. i Evgenija Grande 1833.), dotle se realizam kao knjievni pokret artikulira tek pedesetih godina u programskim tekstovima i raspravama francuskog pisca amflerija (Champflery), koji 1857. godine objavljuje i knjigu s naslovom Realizam.

Rasprave su, zapravo, bile izazvane slikama slikara Gistava Kurbea (Gustave Courbet), to je dokaz da ralizam nije bio samo knjievna formacija ved i likovna. Sam termin realizam dolazi iz filozofije 18. stoljeda , ali ga sa knjievnodu prvi dovode u vezu filozofi Fridrih iler (Friedrich Schiller) i Fridrih legel (Friedrich Schlegel).

Drutveno-historijski kontekst Obino se godine pojavljivanja prvih realistikih djela, a to su tridesete godine devetnaestog stoljeda, karakteriziraju kao godine uspona i punog razvoja graanskog drutva, ali i kao godine zaotravanja drutvenih suprotnosti, to de dovesti i do znaajnih previranja u tadanjoj Evropi. Brza i nagla industrijalizacija vodedih evropskih zemalja ne moe se zamisliti bez tehnolokog napretka, a tehnoloki napredak u direktnoj je vezi sa razvojem prirodnih i tehnikih znanosti. U drutvenim znanostima toga doba deava se zaokret od filozofije idealizma (Kant i Hegel) ka filozofiji pozitivizma (Kont Comte) i materijalizma (Marks). U pozadini tih zaokreta krije se snaan razvoj prirodnih znanosti (biologizam Sent Ilera) i velika popularnost Darvinove teorije evolucije. Kontova ideja da se prirodnoznanstvena egzaktnost primijeni i na drutvene znanosti nala je velikog odjeka kod tadanjih pisaca i kritiara. Od pisaca se trailo da se prestanu baviti iracionalnim porivima due, ved izriito drutvenim injenicama svoga vremena, a od kritiara da se slue egzaktnim metodama u prouavanju knjievnosti. Glavni sljedbenik Kontovih ideja bio je francuski kritiar i historiar knjievnosti Ipolit Ten (Hippolyte Taine). Ten se smatra rodonaelnikom pozitivizma u kritici, a pozitivizam prvim sistemskim pristupom u prouavanju knjievnosti. Ipolit Ten je vjerovao da su rasa ili naslijee, sredina ili drutveno okruenje i trenutak ili historijski kontekst ona tri pouzdana ezgaktna parametra na osnovu kojih se moe mjeriti vrijednost svih drutvenih pojava pa i knjievnosti. Rasa znai pripadnost narodu/naciji, sredina pripadnost drutvenom okruenju i trenutak pripadnost vremenu u kome se ivi. Koliko god se u pristupu za prouavanje knjievnosti teilo egzaktnosti, isto se zahtijevalo i od samih pisaca, da kritiki analiziraju odreene drutvene pojave.

Otuda se za takav nain pisanja esto koristi i termin kritiki realizam. Iz zahtjeva za vjerodostojnodu i objektivnodu rodio se i zahtjev za egzaktnodu, a poto egzaktnosti kao prirodoznanstvene odlike nije moglo biti u knjievnom stvaranju, onda se ta crta na ziva pseudoegzaktnodu (pseudoscijentizam lana naunost!). Prvenstveno kao reakcija na romantizam ali i kao trend, pozitivizam nije mogao dugo opstati, zbog toga to je knjievnost svodio na izvanknjievne pojave rasu, sredinu i trenutak. Jasno je bilo da su se Flober ili Tolstoj rukovodili sasvim drugim naelima od pomenutih i da knjievna vrijednost Gospoe Bovari ili Ane Karenjine lei u samom djelu a ne izvan njega u drutvenim, nacionalnim ili historijskim okolnostima pojavljivanja djela, kao to je Kont tvrdio. Stoga de se ved krajem XIX stoljeda pojaviti reakcija na takav nain prouavanja knjievnosti, koja de kulminirati poetkom XX stoljeda u prvom pravom imanentnom! pristupu u ruskom formalizmu i angloamerikoj novoj kritici.

Realizam spram romantizma Realizam je pojava koja negativno reagira na prethodnu knjievnu formaciju na romantizam pa se s pravom dodatno karakterizira kao antiromantizam. Prijelaz iz jedne u drugu formaciju, iz jednog u drugi pravac, nije tako jasno uoljiv i obino je obiljeen prisustvom i jednih i drugih elemenata. Tako su u romanima jednog od prvih realista Stendala (Stendhal) primjetni ostaci romantizma, naroito u naglaenom individualizmu likova (posebice dvaju enskih likova u romanu Crveno i crno) i u elji za jakim fabuliranjem. Romantizam Realizam

Tematika

Pojedinac kao emotivno i misaono bide.

Drutvene pojave i pojedinac kao drutveno bide.

Dominantni anrovi

Poezija. Lirska pjesma i poema.

Proza. Roman, pripovijetka, novela. Istina kao ideal i lika i pisca. Najede sadanjost.

Ideja.

Sloboda kao ideal i junaka i pisca. Najede prolost.

Vrijeme

Fabula i lik

Likovi u funkciji graenja fabule. Junak koji tragino strada od ljubavi.

Fabula u funkciji slikanja karaktera. Karakter ili tip koji postaje rtvom drutvenih sukoba. Socijalno i intelektualno raslojen, u funkciji karakterizacije lika. Osvajanje svakodnevice. Karakterizacija.

Likovi

Jezik

Isti za sve govornike.

Stvarnost

Bijeg iz svakodnevice.

Tekstualni princip

Fabularizacija.

Rani, razvijeni i visoki realizam Razvidno je da u polustoljetnom razvoju realizam nije bio sasvim kompaktna pojava, da nije bio isti na poetku, u sredini i na kraju. Obino se prva faza (30-te i 40-te godine XIX stoljeda) naziva ranim realizmom (jo i protorealizam), sa djelima mijeanih stilova, bilo poznoromantiarskim djelima sa naznakama realistike motivacije kao kod Pukina i Ljermontova, bilo ranorealistikim djelima sa ostacima romantizma kao kod Stendala, Balzaka ili Gogolja.

Faza razvijenog realizma (jo i kanonski realizam) pada u 50-te i 60-te godine XIX stoljeda i nosi odlike istoga realizma, bez primjesa romantizma, realizma kakvoga danas poznajemo i uobiajeno definiramo. Nju ine djela Gistava Flobera (Gustave Flaubert), Alfonsa Dodea (Alphonse Daudet) i brade Gonkur (Goncourt) u francuskoj knjievnosti, Gonarova i Turgenjeva u ruskoj, te Dikensa (Dickens) i Tekerija (Thackeray) u engleskoj knjievnosti. I na koncu, 70-te i 80-te godine su obiljeene djelima visokog (ili dekadentnog) realizma, sa mnogim nepripadajudim osobinama, koje neminovno vode ka dezintegraciji pravca, ali i sa piscima (Tolstoj, Dostojevski, Zola) koji su stvorili najvede romane svjetske knjievnosti: Ana Karenjina, Rat i mir, Brada Karamazovi, Zloin i kazna, Nana i dr. U razliitim nacionalnim knjievnostima operiralo se i sa razliitim pojmovima za ono to mi danas jednim imenom zovemo realizam. U ruskoj kritici Bjelinski, kada govori o realistikim elementima kod Pukina i Ljermontova, uvodi pojam naturalne kole (lat. natura priroda). Za Turgenjeva se kae da prakticira blau, meku varijantu realizma, koja se opet posebno naziva poetskim realizmom. Za italijanska realistika djela iz 80-tih godina ustalio se naziv verizam (prema lat. veritas istina). I, konano, realizam Zolina tipa nosi posebno ime naturalizam.

anrovske manifestacije realizma (roman i pripovijetka)

Fabula Ved je reeno da je realizam izabrao prozu za svoj oblik pisanja, a u prozi roman i pripovijetku kao optimalne anrove. Kao pripadnici epskoga roda, i roman i pripovijetka njeguju fabulu, tu fundamentalnu tekovinu epske knjievnosti, samo to je sada fabula podreena slikanju karakter. Fabula, dakle, nije sama sebi cilj kao u romantizmu, ved je pojednostavljena i u funkciji je karakterizacije likova.

S obzirom na upotrebu fabule realistiki se roman definira kao fabularna konstrukcija s pravilnim sustavom i rasporedom karaktera, najede na njihovu paralelizmu ili opozicijama. Roman se tako pokazao najoptimalnijim za iroko epsko! zaposijedanje svakodnevice u svim njezinim pojavnim oblicima i sa svim njezinim protivrjenostima.

Karakter Zaposijedanje svakodnevice se tako odvija preko njezinih najzanimljivijih ljudskih izdanaka preko karaktera. Karakteri su socijalno-psiholoki motivirani likovi, a likovi su skupovi promjenjljivih i vieznanih osobina jedne linosti. Karakter je, dakle, lik iji su postupci odreeni drutvenim okruenjem i psihologijom linosti, on je dat u razvoju. Geteov junak Verter potpuno je isti na poetku i kraju, dok gospoa Bovari prelazi put od sredne i zadovoljne djevojice do nesredno udate ene koja se ubija. Realizam je svjetskoj knjievnosti podario brojne likove-karaktere, kao to su Pikvik (Dikens), ia Gorio (Balzak), iikov (Gogolj), gospoa Bovari (Flober), Ana Karenjina (Tolstoj) itd.

Epska irina i jezik Opis Roman, kao nasljednik epa, u realizmu pokazuje sklonost ka konkretnim i detaljiziranim opisima krajalika, lika, enterijera, to se smatra ouvanjem potrebe za epskom opirnodu. Svi ti opisi gube samostalnost kakvu su imali ranije i stavljaju se u funkciju dodatne karakterizacije lika. Zapravo se uvoenjem opisa u pripovjednu tehniku potiskuje ili otupljuje elja za dogaajnodu (fabularizacijom).

Jezik Uvjerljivo zaposijedanje svakodnevice ne bi bilo izvodivo bez dosljedne prilagodbe jezika tome cilju. Naime, u romantizmu svi su junaci govorili istim jezikom, za prikazivanje snanih osjedanja nije bilo ni potrebe razlikovati, na primjer, jezik roba Muhameda i jezik

sultanove kderke, kao u Hajneovoj pjesmi Azra, ili, na primjer, jezik Ciganke Esmeralde, zvonara Kvazimoda i svedenika Frolea u Igoovom (Hugo) romanu Zvonar Bogorodine crkve u Parizu. U realizmu pisac se bavi linostima kao pripadnicima drutva, a u realnom drutvu razliiti pripadnici drutva ne govore istim jezikom. Jezik svakodnevice nije jedinstven, on je raslojen po mnogim linijama (socijalno, intelektualno, profesionalno, etniki itd.). Zato je tu ivu raslojenost trebalo prenijeti i u knjievnost, ali i dodatno socijalno-psiholoki motivirati likove. U tkivo pripovijedanja ulaze tako argoni, dijalektizmi, odreeni oblici profesionalnih govora itd.

Tip Realistiki pisac u karakter moe unijeti crte reprezentativnosti za odreeno drutveno-psiholoko stanje, ime karakter postaje tip. Tipizacija karaktera podrazumijeva izvjesno pretjerivanje u karakterizaciji lika insistiranjem na samo jednoj osobini (npr. ia Grande kao tip tvrdice), ali se uinci te i takve hiperbolizacije donekle ublaavaju uvoenjem u hiperbolizirano okruenje drugih i drugaijih karaktera (npr. Evgenija, Nanona itd.).

Pripovijedanje i pripovjeda Pripovijedanje bismo u realizmu mogli definirati kao umijede gradnje karaktera i razvijanja ideja, dok bi se u romantizmu to umijede svodilo na gradnju prie (fabuliranje). Fabula se u realizmu ne potiskuje potpuno, ona samo postaje jednostavnija i neuoljiva kako bi omogudila analizu i prikaz karaktera. Izostaje pripovijedanje usmjereno prema bududim zbivanjima, a pripovijedanje prolih dogaaja vezano je za tumaenje pripovjedne sadanjosti. Ponaanje pojedinih likova objanjava se pomodu njihovog portretiranja i prikaza porijekla i razvoja. Glas i pozicija pripovjedaa jednako su neuoljivi kao i fabula pa se stoga opravdano takav pripovjeda esto naziva sveznajudim i pouzdanim pripovjedaem, koji tei objektivnom i dokumentarnom prikazu zbilje. On je nepristrasan, distanciran i najede ne komentira zbivanja niti vlastite pripovjedne postupke.

Predstavnici

a) rani realizam ili protorealizam: - Francuska: Stendal (Stendhal: Crveno i crno, Parmski kartezijanski manastir), Onore de Balzak (Honore de Balzac: Evgenija Grande, ia Gorio); - Rusija: Pukin (Aleksandar Sergejevi Pukin: Evgenije Onjegin, Pripovijesti Bjelkina), Ljermontov (Mihail Jurjevi Ljermontov: Junak naeg doba) i Gogolj (Nikolaj Vasiljevi Gogolj: Mrtve due, injel, Revizor); b) razvijeni ili kanonski realizam: Francuska: Gistav Flober (Gustave Flaubert Gospoa Bovari, Sentimentalni odgoj), brada Edmond i il Gonkur, Alfons Dode; Rusija: Turgenjev (Ivan Sergejevi Turgenjev Lovevi zapisi, Oevi i djeca), Gonarov (Ivan Aleksandrovi Gonarov Oblomov); Engleska: Dikens (Charles Dickens Pikvikovci, Velika oekivanja, Oliver Tvist), Tekeri (William Makepeace Thackeray); c) visoki ili dekadentni realizam: Francuska (naturalizam) : Zola (Emil Zola Nana, erminal), Mopasan (Guy de Maupassant); Rusija: Tolstoj (Lav Nikolajevi Tolstoj Ana Karenjina, Rat i mir), Dostojevski (Fjodor Mihajlovi Dostojevski Zloin i kazna, Brada Karamazovi).

Naturalizam

Naturalizam smo ved smjestili u posljednju fazu razvoja realizma, ali ima miljenja po kojima je to posebna knjievna kola (pravac!) i posebna stilska formacija. Programski i poetiki bio je izgraeniji od realizma pa se s pravom moe ustvrditi da je naturalizam bio vie knjievna kola nego stilska formacija, dok je realizam bio vie stilska formacija nego knjievna kola. Drugim rijeima, realizam je dao jau literarnu produkciju a naturalizam vie programskih i poetikih lanaka, realizam je bio diskretna i implicitna poetika doktrina a naturalizam konkretna i eksplicitna poetika.

Naturalizam se tako definira kao radikalizacija realizma, kao klimaks tenje prema to vjerodostojnijem prikazivanju zbilje, koja nerijetko vodi do brutalnosti. Najprije se manifestira u odabiru tema, pri emu se iz obilja svakodnevice (1.)opserviraju samo mrani i patoloki elementi ljudske naravi. (2.)Analizom takvih mranih i patolokih pojava naturalisti dolaze do spoznaje da se one nasljeuju samo unutar siromanih i obespravljenih pripadnika tadanjeg kapitalistikog drutva. Prethodnim dvama zahtjevima (pod 1. opservacija i pod 2. analiza) treba dodati i tredi 3. klasifikacija pa da se kompletira spisak minimalnih zahtjeva programera naturalizma, koji se stavljaju pred pisca. Time se u realizmu ved zaeta ideja za egzaktnodu knjievnosti ovdje dovodi do kraja. Emil Zola, kao vodedi pisac (praktiar) i istovremeno kao vodedi programer (teoretiar) naturalizma, prvi daje definiciju pokreta: Naturalizam u knjievnosti je kakavtakav povratak prirodi i ljudima, neposredna opservacija, egzaktna anatomija, primanje i slikanje svega to jeste. Osnovne ideje naturalizma on izlae u programskom lanku indikativnog naslova Eksperimantalni roman (1880.) Ono to je Ipolit Ten zahtijevao od kritiara (rukovoenje principima egzaktnosti) dok analizira knjievno djelo, to isto Zola zahtijeva od pisca dok analizira drutvo, kojega on poistovjeduje sa prirodom (lat. natura priroda). Zadatak pisca je da otkrije nadindividualne istine i kauzalne veze koje naunom egzaktnodu izvodi iz materijalistike teorije sredine i iz teorije naslijea. Djelo treba biti nalik na biljeke uz eksperiment, a knjievnost postati laborat orij za provjeru deterministikih znanstvenih hipoteza i analizu prirode i stvarnosti. Zolin sljedbenik Gi de Mopasan (Guy de Maupassant) donekle otupljuje radikalnu objektivnost naturalizma ograniavajudi je individualno-psiholokom perspektivom. Po njemu je svaka objektivna slika prirode ograniena ili proeta neijim temperamentom, svako od nas nosi svoju vlastitu realnost. Osim u francuskoj knjievnosti naturalizam se javlja jo u njemakoj knjievnosti, koja nije dala znatnijih pisaca i djela. Neki prouavaoci knjievnosti u naturalizam ubrajaju i poznate skandinavske dramske pisce Ibzena i Strindberga, mada njihove drame u sebi nose i obiljeja epohe koja de netom uslijediti moderne.