UVOD U TEORIJU KNJIEVNOSTI

Zrinka Boi Blanua zbblanus@ffzg.hr

konzultacije et. 17:30-18:30 B-117

3.3.10.
Disciplina teorije bi trebala biti knjievnost. TO JE KNJIEVNOST?
Teoretiari se ne slau oko definiranja knjievnog djela. Tijekom povijesti postojalo je vie
razliitih pokuaja da se definira knjievnost. Svi ti pokuaji imali su svojih nedostataka.
Jedan od njih je ''matovito pisanje'', tj. Knjievnost kao poseban oblik jezika. Problem
je to postoji niz dijela koji se ne mogu opisati kao ''matovito pisanje'' (npr. Psihologija,
povijest, filozofija..) tj. razliiti tipovi pisanja nisu matovito pisanje, stoga kriterij
neprihvatljiv kao osnovno obiljeje knjievnosti.
Drugo je odreivanje knjievnosti na temelju autorske intencije/namjere/nakane
/htijenja, no neki tekstovi status literarnosti stjeu naknadno (Baanska ploa).
Tree shvaanje je da je knjievnost ono to odolijeva kunji vremena. No dugotrajan
historijski proces selekcije i iskljuivanja, od strane drutvenih i kulturnih elita (izdavai,
profesori, urednici, knj. Kritiari) koje oblikuju knjievni kanon prema odreenim kriterijima
koji nisu stalni ve se mijenjaju, nam govori da se znaenje knjievnosti mijenja. Svi
pripadnici kulturnih elita oblikuju drutveni kanon. Koje e djelo ui u Kanon odluuju
ekonomski i kulturoloki kriteriji. Po emu je neto klasik ima veze vie sa izdavatvom,
marketingom i kritiarima nego sa samim knjievnim dijelom. Knjievno trite ima
zakonitosti po kojima se oblikuju knjievni kanoni i oni se konstantno mijenjaju.
etvrto shvaanje knjievnosti je obraivanje velikih znaajnih tema (to je veliko i
znaajno odreuju arbitrarni sudovi koji su povijesno i politiki promjenjivi), ali i to se
mijenja s vremenom, neto to je danas veliko i znaajno,ne znai da e biti i sutra.
Peto shvaanje knjievnosti, da ona nadilazi drutvene i politike sfere tj. da je
autonomna i neovisna, pada u vodi poto znamo da na samog autora i itatelja utjee vanjski
svijet. Autor i itatelj su zahvaeni mreom kompleksnih ideolokih, kulturalnih obrazaca,
koji snano utjeu na tzv. unutarnje zakonitosti knjievnosti, stoga knjievnost nije
autonomna/ neovisna/ samostalna.

Gore navedene su definicije koje ovjeku prvo padnu na pamet i svaka od njih je nedostatna,
stoga shvaamo da je nemogue jednostavno definirati knjievnost.

Javlja se niz pitanja : Je li knjievnost samo ono dostupno naprednim itateljima ili prisutna i
opem itateljstvu? Pitanje teorije recepcije/prihvaanja; je li knjievnost/ literarnost obiljeje
samo teksta ili i obiljeje itateljskog procesa? Pitanje knjievnosti i njen odnos sa drutveno-
povijesnim kontekstom.

Teorija knjievnosti kao predmet prouavanja uzima knjievnost.

Knjievnost kako mi danas vidimo je moderna pojava nastala poetkom 19.st. oblikovanjem
osobnih mjerila njezina stvaranja i razumijevanja pomou kojih je knjievnost u razvijenijim
slojevima razvijenijih drutava poela izmicati dotadanjem religijskom, moralnom i
odgojnom nadzoru. Stvaranje itateljske publike i prestanak knjievnosti pod nadzorom crkve
doprinose pojavi knjievnosti kakvu danas poznajemo.
Pojam ''znanost o knjievnosti'' je nastao u 20.st. Pojam ''Literaturwissenschaft'' /
(njem.)znanost o knjievnosti; ''Literary criticism''/ (eng.) knjievna kritika; ''critique
litteraire''(franc); utemeljen je poetkom 20. st uslijed raskida sa 19-stoljetnom knjievno-
povijesnom paradigmom. Neprimjereno je govoriti o znanosti knjievnosti prije 20.st. jer se u

1
prijanjim vremenima knjievnost pojavljivala u razliitim drutvenim, socijalnim i odgojnim
sklopovima. Pojmovi su se razliito oblikovali.
Znanost o knjievnosti eli istraiti specifina obiljeja knjievnosti. Pojava tog pojma
(znanstvenog bavljenja knjievnou) popraena je oblikovanjem poredbene perspektive
promatranja knjievnosti (komparativna knjievnost).
Dok je 19.st. najvea dominacija knjievne povijesti u promatranju knjievnostia u 20.st. u
prvi plan dolazi knjievni tekst i na mjesto knjievne povijesti stupa knjievna kritika.

Znanost o knjievnosti se dijeli na:1.povijest knjievnosti ; 2.knjievna kritika;

3.knjievna teorija
Smjena je nastupila sredinom 60-tih godina 20.st. kada teorija preuzima i prima znanost o
knjievnosti. Te tri etape(1,2,3) se promatraju kao etape u regulaciji temeljnog pojma
knjievnosti. Meusobno se sukobljavaju, proimaju i dodiruju. Teorija je dominirala,ali se
npr. 80-tih vraa historizam u knjievno teorijsku knjievnost.

KOJE SU KONSENKVENCE DRUGE SMJENE IZMEU KNJIEVNE KRITIKE I

TEORIJE?
Znanost o knjievnosti je poela promatrati sama sebe. Intenzivna samorefleksija znanosti o
knjievnosti i tako nastaje pojam Knjievne teorije.
Teorija knjievnosti nije isto to i knjievna teorija. Mi radimo uvod u knjievnu teoriju.
60-tih se teorija okree prema sebi. Knjievnost se okree k sebi jer odnos preispitivanja
stavlja naglasak na odnos izmeu znanosti o knjievnosti i knjievnosti(odnos izmeu
analitiara i teksta). Odnos izmeu teorije knjievnosti i knjievnosti je dvosmjeran jer
knjievnost promatra teoriju kao i teorija knjievnost uzajamno. Zato se zove knjievna
teorija. Pojam knjievne teorije osporava granicu izmeu teorije i knjievnosti. Tekst utjee na
analitiara koliko i analitiar na tekst(kao i teorija na knjievnost)
ZNANOST O KNJIEVNOSTI-KNJIEVNA TEORIJA
POJAM KNJIEVNOSTI-TEORIJA O KNJIEVNOSTI
Gerold Graff Professing Literature 1987. ''Teorija je ono to nastaje kad neki aspekt
knjievnosti prestane biti danou i postane pitanje o kojem valja raspravljati''.
Knjievna teorija novi hibridni anr na amerikim sveuilitima 70-ih godina. Pogodovala
demokratizacija amerikog akademskog ivota nakon '68. i tada knjievni odsjeci otvaraju
vrata lingvisti3arima, filozofima, povjesniarima i drugim disciplinama te postaju
najnapredniji.

Richard Rorty Consequences of pragmatism 1982. Pretapanje granica stvorilo vrstu pisanja
u kojem je sve (intelektualna povijest, filozofija morala,drutveno prorotvo, vrednovanje
relativnih kakvoa knjievnih proizvoda..) sadrano u jednom anru.
Leslie Fiedler ''Znanost o knjievnosti uvijek postaje neto drugo jer je i knjievnost neto
drugo.''
Nakon 60-ih knjievnost postaje iri prostor nego to pretpostavljamo da odreuje jedan
kanonski korpus tekstova. iri se izvan njegovih granica. Moe se definirati figurativnim
jezikom, tekstnom strategijom ili sustavom oznaavanja tekstova.
Knjievna teorija priznala da je spremna biti i subjekt i objekt prouavanja i bez zadrke se
prepustiti problematizaciji razliitih svojih aspekata. Knjievna teorija nastaje i raa se iz
eksperimentiranja pojmovima, terminima, paradigmama, preuzetih iz drugih misaonih
pojmova. Ne posjeduje apsolutne i stabilne kriterije koji se odnose na narav i znaaj
knjievnih tekstova.Gotovo svi kulturni oblici, strukture i prostori(prakse oznaavanja) se
mogu podvrgnuti knjievnoteoretskom itanju(''kulturalni studiji''). ''Kulturalni studiji'' nastaju

2
iz irenja prostora knjievnosti(od Madone do oping centra). Svaki kulturni fenomen je
mogue itati kulturnom knjievnou.

Teorija historigrafija, politike teorije iz knjievne teorije posudili analitike pojmove za

vlastita prouavanja. Knjievna teorija se javlja krajem 19.st.,poetkom 20.(ali i prije postojali
pokuaji, ali izvan konteksta modernog pojma knjievnosti-razliiti filozofi su objanjavali
knjievnost i pjesnitvo)
1.Platon(Grka) dijalozi (Ion,Gorgija,Fedar), kritizira pjesnitvo jer smatra da pravu
stvarnost predstavljaju ideje i one su pravi predmet znanja kao takve i vidljive su samo
unutranjim okom - razumom. Umjetnost je samo oponaanje - MIMEZA i to
pojavnoga/prirode, a to je takoer oponaanje nebeskoga poretka ideja, stoga je to oponaanje
oponaanja i kao takva trosturko je udaljena od istine i zato je nevrijedna za nau spoznaju jer
nas udaljava od istine.
2. Aristotel je svoju teoriju iznio u 2 djela(Retorici i Poetici). Poetika u 2 djela (tragedija i
komedija(komedija izgubljena)). Pozitivan stav prema Pjesnitvu, tragedija najvei anr,a
dua tragedije zaplet - Mitos. Kritizira Platona i njegovu koncepciju mimeze i polazi od
progresivnih umjetnosti - pjesnitva i glazbe - koje nastaju iz boanskoga nadahnua stoga je
za njega u mimezu ukljuena i dimenzija prikazivanja novoga svijeta. Umjetnost obogauje i
oplemenjuje prirodu novim mogunostima.
3.Pseudo Longin - ime za anonimnog autora iz 1.st.-autor Traktata o uzvienom(uz poetiku
najvanije estetiko djelo iz toga vremena). Isprva krivo pripisano Longinu(grki filozof iz
3.st.). Jezik je moan medij koji sluatelju moe izazvati ekstazu. Ciceronsko shvaanje, da se
uspjenost umjetnikog dijela mjeri premjetanjem odreenih teh. Elemenata (glazba, dikcija,
metafora), Longin pobija i kae da uzvieno/sublimno autor nalazi u genijalnoj linosti
pjesnika i njegovoj imaginativnoj dubini. Izvor uzvienosti je genijalnost pjesnika,a ne
tehnika sredstva.

Platon nije knjievna teorija, ali je dokaz da je i prije 20.st. postojalo promiljanje o
knjievnosti.
Sve do 18.st. postojali razni ''traktati'' o knjievnosti. Oni nisu presudno utjecali na poimanje
knjievnosti kao rasprave. Najvei utjecaj do poetka 20.st. pripisuje se Kantovoj estetici.

10.03.10.
ESTETIKA - njemaki prosvjetiteljski filozof Alexander Baumgartea (1714.-1762.) dao ime
disciplini. Smatrao da je ona zaokupljena odreivanjem kvalitete lijepoga i umjetnikoga.
Kvalitete je povezao sa specifinou osjetilne spoznaje koja svoje jedinstvo gradi na
povezivanju i stapanju razliitih opaajnih dojmova koji se povezuju u sintetiku predodbenu
cijelinu. Osnovni predmet estetike je razlikovanje lijepo/runo i umjetniko/neumjetniko.
Immanuel Kant (1724.-1804.) Njegove tri kritike : ''Kritika istoga uma''(1781.), ''Kritika
praktinoga uma''(1787.) i ''Kritika moi rasuivanja''(1790.). Estetiku je razvio u treoj
kritici. Njegova je estetika imala utjecaj do 20.st. jer prvi puta atribut lijepoga moe zadobiti i
djelo ija je dobrota i istinitost dvojbena (''sve to je lijepo ne mora biti dobro'').
Otvara raspravu o parametrima objektivnog estetikog rasuivanja koje je ,po njemu,
legitimni dio i jamstvo ovjekove cjelovitosti. Estetiko rasuivanje je sredinji dio estetike.
to je to u sferi lijepih predmeta to zasluuje biti umjetnikim? Kojoj vrsti ovjekove
proizvodne djelatnosti dugujemo nastanak umjetnikog djela? Po kakvom tipu umjetnosti se
proizvode umjetnika djela?

3
Problematika stvaralakog genija suprostavlja se obrtniko-svrhovitom postupanju po
pravilima.STVARALAKI GENIJ<->PROIZVODNJA(estetika je iznad toga)
Kant razlikuje 2 estetike: 1. Estetika rasuivanja - suprostavlja se lijepo i runo
2. Estetika stvaranja - lijepom se suprostavlja korisno.
Na emu se temelji estetska prosudba?
Subjekt percipira predmet osjeajima i harmoninom igrom razumijevanja i imaginacije. Dok
je u spoznaji imaginacija ograniena (zbog prisile razumijevanja), u estetskom odnosu prema
predmetu imaginacija je slobodna. Imaginacija je Kantu vana jer oivljava rasudnu mo i
omoguava pojmovima (konceptima) da se dalje razviju. Kant uvodi pojam slobode koji
sudjeluje u naem ulnom odnosu sa svijetom. Zadatak estetike je priskrbiti pravila ulnome.
IDEJE Kant definira kao pokuaj uma da objedini u jednu cjelinu beskrajnu raznolikost
predmeta razumijevanja u cjelinu i zato nisu dostupne intuiciji, no ideje mogu postati
estetske,tada potiu na razmiljanje, ali bez zadane, jasno odreene i definirane,misli. Estetske
ideje nemaju jasnu misao jer su nedohvatljive, nemaju granicu i jezik te ih ne moemo
zahvatiti i uiniti razumljivijim. Estetske ideje ne moemo potpuno razumjeti niti jezikom
zahvatiti.
ESTETSKI UITAK ima autonoman status, ne slui drugoj svrsi izvan svoje vlastite
neposredne egzistencije, a ta se vlastita egzistencija ne moe svesti na ope pojmove kojima
bi se mogla analizirati, pa je nedohvatljiv u potpunosti(moemo ga dohvatiti samo
djelomino).
ESTETSKI SUD je slobodniji nain rasuivanja jer se temelji na unaprijed odreenom naelu
ukusa, a tim naelom upravlja zdrav razum. Na taj nain predmet estetske
prosudbe(umjetniko djelo) postaje onaj koji posjeduje svrhovitost bez svrhe tj. nadaje nam se
kao da ima svrhu,ali je ne moemo identificirati.
Matthew Arnold (1822.-1888.) Njegova knjiga Culture and Anarchy(''kultura i anarhija'')
(1869,) nadovezuje se na romantinu tradiciju knjievne teorije i kritike. Na njegovom tragu
idue generacije su poeli raditi na knjievnom kanonu i uvrtavaju samo najvanija i
najvrijednija djela u njega.
Opadanje utjecaja religije i jaanje sekularizacijskih procesa predstavlja opasnost od od
anarhije(19.st. industrijska revolucije, uspon graanske klase, ruenje autoriteta religije,
Darvinova teorija evolucije...).
Arnold zgroen stanjem duha u novom svijetu i smatrao je da je kultura ugroena
vrijednostima srednje klase opsjednute materijalnim bogatstvom i stjecanjem kapitala. Svi ti
procesi za Arnolda su doveli do duhovne i moralne krize i zato smatra da poezija treba pruiti
izlaz iz moralne krize. Knjievnost preuzima funkciju religije. Saklarizira poeziju. Poezija
moe interpretirati ivot,pruiti utjehu i utoite=bijeg od stvarnosti.
Uvjerljivost religije bitno naruena, poezija preuzima jedinstvenu mo da prui smisao ivotu,
ako je takva pruiti e i snagu i sigurnost. Poezija je za Arnolda ono najbolje u kulturi i
dostojna je da preuzme ulogu religije, meutim problem je to su kriteriji izvrsnosti
promjenjivi/arbitrarni.
Premda zagovara ideju visoke kulture, ta ekskluzivna kultura (iskljuivanje nedovoljno dobrih
djela) nikoga ne iskljuuje jer ako si dopustimo da doemo pod utjecaj kulture moemo nadii
granice nametnute naom klasom, roenjem, karakterom i drutvenom pozicijom. Ako
moemo nadii te granice tada bjeimo od stvarnosti (kapitalistike,frustrirajue) i
transformiramo se u graane jednog idealnog svijeta u kojem vrijeme ne prolazi i gdje su svi
jednaki. Svaka pojedinana kultura sadri prostorna i vremenska obiljeja, ali s obzirom na
poruku koju nam daje (duhovno bogatstvo izgubljeno gubitkom religije) poezija je
svevremenska, jer nam daje to duhovno bogatstvo.
Pjesnik je tvorac stoga nadilazi vrijeme i prostor on je uzviena figura. Figura pjesnika,
kreativnog pojedinca, subjekt kao takav.

4
> uspon eng kao akademskog predmeta Eagelton<Potkraj 19.st. javljaju se prvi studiji eng.
knj., 20-tih god 20.st. govorimo o ozbiljnom akademskom predmetu.
Arnold je piui i isiui vanu ulogu knjievnosti govorio o moralnoj krizi (jo dublja nakon
1.svj rata). Proirenjem prava glasa na ene i radnike postaju dijelom masovne demokracije,
no to ne znai da su nestale socijalna i ekonomska nejednakost. Nadomjeta se unutar studija
ili ukljuivanjem u itateljsku zajednicu. Knjievnost je trebala preuzeti odgojnu funkciju
nove politike klase, ali je trebala biti i vaan intergracijski faktor koji bi imingrante i
stanovnike kolonija asimilari u dominantnu kulturu. Knjievnost preuzima ideoloka funkcija
- ideologija liberalnog kapitalizma/humanizma.
Thomas Stearns Eliot (1888.-1965.) ameriki pjesnik i knjievni kritiar koji je doao u
Veliku Britaniju prije prvog svj. rata. on se nadovezuje na Arnolda i eli nastaviti zapoeto te
pokuava oblikovati knjievni kanon, odabrati najbolje od najboljeg i uvrstiti ga u kanon
engleske knjievnosti. Odbacio je ideju pjesnitva kao izraza individualnih osjeaja pjesnika
jer je smatrao da poezija mora biti impersonalna, kako bi skrenula itateljevu pozornost na
pjesmu, a ne na pjesnikove osobne i drutvene prilike tj. na samog pjesnika. No nije protiv
izraavanja osjeaja ve da ti osjeaji ne smiju imati autobiografsku dimenziju kako se
pozornost ne bi skretala s poezije na pjesnika - Impersonalnost poezije.
Kritizira idealistiku ideologiju radnike klase. Liberalizam, ekonomsk individualizam,
romantizam i protestantizam su, za Eliota, izopaene dogme onih koji su odavno napustili
organsko drutvo i oni se mogu osloniti samo na vlastite snage. Stoga je pribjegao vjerovanju
da ovjek mora rtvovati svoju sitnu osobnost za bolje sutra za volju impersonalnog reda.
Izlaz iz krize vidi u starom amerikom jugu. Ostatak organskog drutva - krvno podrijetlo i
kuni odgoj najvaniji. To prirodno organsko jedinstvo nestalo u industrijskom masovnom
drutvu, a prua ga upravo poezija. Impersonalni red na polju knjievnosti je Tradicija.Ona je
vrlo selektivna i njezin kriterij nije trajna vrijednost knjievnih djela ve mogunost
oslanjanja koja ta djela pruaju. Knjievna djela vrijede samo ako su dio Tradicije. To nisu
samo prola ve i nenapisana djela koja se predviaju i koje Tradicija e priviti u svoje okrilje.
Autoritet Tradicije bilo simpatiziranje profaistikog pokreta, izraeni antisemitizmom,
stvaranje drutva s kojim bi upravljali odreeni autoriteti --> to je rezultat Eliotova
promiljanja.

Eliotove ideje utjecale na grupu mladih na Camebridge-u. Ivor Armstrong Richards i Frank
Raymond Leavis su pokrenuli dvije kritiarske kole utjecajne gotovo 50 godina u
prouavanju knjievnosti.
Ivor Armstrong Richards (1893.-1979.) preuzeo Eliotovo inzistiranje na pjesmi i osnovao
kolu - ''Praktina kritika''(Practical criticism) takoer i naziv njegove knjige iz 1924.g. On je
svojim studentima uskratio sve dodatne informacije o autoru, periodu i traio da reagiraju
izravno na pjesmu, bez konteksta. Tada je to bilo revolucionarno s obzirom da je prije bila
dominantna knjievnopovijesna paradigma - ''preokret na kritiku''. Knjievni tekst konano
dolazi u prvi plan, a itanje tekstova postaje intelektualni izazov. Praktina kritika se u SAD-u
dalje razvija u Novu kritiku koja je dominirala 30-ih i 40-ih god. 20.st.
Frank Raymond Leavis (1895.-1978.) okupio grupu kritiara 'Leavisovci'. On prihvaa
Eliotove ideje i vidi u poeziji mogunost bijega od suvremenog industrijaliziranog ivota.
Poezija ima uzvienu ulogu. Za razliku od Richardsa i Eliota, Leavis je u jednoj fazi posvetio
posebnu pzornost romanu jer je smatrao da je roman takav anr koji moe sveobuhvatno
prikazivati likove, okruenje, drutvenu pozadinu i na takav nain ustanovljiv je roman kao
dominantan anr.
--> Leavisovci( William Empson, Lionel Charles Knights )pokrenuli asopis
''Scrutiny''(paljivo motrenje) koji je isticao sredinju vanost moralne dimenzije studija
engleskog jezika i knjievnosti. Prihvatili su sakraliziranje knjievnosti sa odgojnom ulogom i

5
vjerovanje da je knjievnost najuzvienija,prua ulogu dezorjentiranom modernom ovjeku.
Uvode pojam pomnog itanja(''close reading'') i zagovaraju da se polje knjievne kritike uini
ozbiljnom znanstvenom akademskom disciplinom. Takvo pomno itanje bez pomnih
informacija je veliki intelektualni napor i izazov za itatelja.
U Americi je paralelno djelovala skupina nazvana Amerikom novom kritikom. ameriki
kritiari John Crowe Ransom(1888.-1974.), Allen Tate(1899.-1979.), Robert Penn
Warren(1905.-1989.), Cleanth Brooks(1906.-1994.) (recepcija ideja Eliota,Richardsa i
Leavisa = novi kritiar u irem smislu). Svi su oni motrili pojave svijeta i okrenuli se prolosti
i tradiciji, pronalaze tradiciju u amerikom jugu koji odrava organsko jedinstvo i drutvenu
harmoniju. Oni su prepoznali da je u poeziji otpor industriji i trinim. Raskinuli sa idejama
ovjeka i Subjekta inzistirajui na tome da intencije autora, kad bi nam i bile dokuive, nisu
bitne i nisu relevantne za interpretiranje teksta. Smatrali su da znaenje pjesme ne smijemo
brkati sa osjeajnom reakcijom pojedinanog itatelja jer pjesma znai ono to znai bez
obzira na pjesnikove namjere ili itateljeve osjeaje. U oslobaanju od itatelja i autora
oslobaamo se od koncepta subjekta kao sredita. Odbacivanjem toga odbacuje se i autor.
Znaenje je svakome dostupno i objektivno, upisano je u sam jezik knjievnog teksta i nije
stvar izmiljenoga poriva u glavi nekog mrtvog autora kao ni proizvoljni subjektivni smisao
to ga itatelj pridaje autorovim rijeima.

6
20.03.10.
Situacija u Europi: Duhovna kriza vladala na prijelazu st. i bila na vrhuncu nakon 1.svj.rata,
Europa opustoena, socijalne revolucije, nemiri, pokreti za enska prava, slabile ideologije
koje su eljele sauvati staro stanje stvari. Znanost se svodila na puku kategorizaciju
injenica. Filozofija izmeu pozitivizma i sugetivizma. Drutvena i politika kriza. U
angloamerikoj akademskoj zajednici se pokuao pronai izlaz iz krize. A u Njemakoj
izmeu 2 rata utemeljena fenomenologija, otac Edmund Husserl. Ona je trebala pruiti
sigurnost civilizaciji u raspadu.
Fenomenologija povlai korjene iz Kantove rasprave - razlikovanjem izmeu fenomena i
nomenona. Fenomen predstavlja svijet kako ga percipiramo, kako ga zamjeujemo osjetilima,
a nomenom je svijet kakav doista jest (stvar po sebi).

Edmund Husserl (1859.-1938.) je utemeljio fenomenologiju u drugom svesku izdanja svojih

Logikih istraivanja (Logische Untersuchungen, 1900-01 ), a kasnije ga i razvio.
Odbacio je zdravorazumsko shvaanje po kojem stvari postoje na svijetu neovisno o nama.
Smatra da ne moemo biti posve sigurni kakve su te stvari i moemo znati samo ono to mi
percipiramo prema njima(kako ih mi vidimo). Dakle stvari po sebi nisu nomenoni nego su
onakve kakve ih mi sebi postavljamo - fenomeni. Prema tome svijest ne sudjeluje pasivno u
svijetu nego ga aktivno konstituira, in svijesti je konstitutivni akt, na taj nain se vanjski
svijet svodi na sadraj nae svijesti, meutim ono ega smo mi svijesni moe se opisati kao
kaotina struja svijesti, a sigurnost o percepciji se ne moe temeljiti na neemu tako
kaotinom. Zbog toga je fenomenologija usmjerena na otkrivanje sistema univerzalnih biti, a
te biti poivaju iza oiglednih sluajnih pojedinanih pojava.
Fenomenologija - intuitivno prouavanje biti, a u toj potrazi za bitima koristi se trima
procesima: 1.fenomenoloka redukcija;
2. eidetika redukcija;
3. spoznajna analiza.
Kako bismo postigli potpunu sigurnost moramo zanjekati, zanemariti sve to nije bit
predmeta. To znai da vanjski svijet moramo svesti na puki sadraj svijesti - prvi proces -
femenomoloku redukciju sve realije/realnosti bivaju svedene na iste fenomene, trebamo ih
tretirati onako kako nam se ukazuju ju natoj svijesti tj. kao bit tih stvari (primjer sa stolicom-
iako stolica ima razliita shvaanja,mi odbacimo sve to ini stolicu stolicom(obiljeja) i
svodimo je na pojam stolice). Husserl batini Platonov pojam ideje (gr. eidos). isti
fenomeni u svijesti se dalje svode na razgovjetne i razumljive strukture. Cilj je otkriti osnovne
komponente fenomena (npr.stolice), pomou tih komponenti (boja,oblik stolice) moemo sa
sigurnou opisati te fenomene.
Zatim slijedi proces spoznajne analize - detaljne usporedbe izmeu fenomena kako su
predstavljeni u naoj svijesti i univerzalnih biti fenomena. Fenomenologija na taj nain
pokuava pomiriti ono to znamo zahvaljujui vlastitom iskustvu s onim to mislimo da
znamo iz teorije. Svako miljenje, ukljuujui i knjievnu teoriju, koje se eli predstaviti kao
fenomenologijsko istie ono to u svom iskustvu svijeta (ili teksta) moemo biti sigurni da
percipira. Transcedentalni subjekt/svijest je tvorac i u sreditu je.

Teorija fenomenologijska utjecala na knjievnu teoriju i potaknula rad enevske kritike

kole na vrhuncu 40-50-tih god 20.st. U njoj djelovali belgijski teoretiar Georges
Poulet, vicarci Jean Starobinski i Jean Rousset, Jean- Pierre Richard i
prof. germanistike Emil Staiger, uz nju se veu rani radovi Josepha Hillis
Millera.

7
Fenomenologijska kritika je inzistirala na imanentnoj analizi teksta (koja u obzir uzima samo
ono za to postoje neosporni dokazi u tekstu). Odbacuje se povjesni konetekst, biografija,
uvjeti nastanka dijela. Tekst se tretira kao utjelovljenje pieve svijesti, jer je pisac
utjelovljenje husserlovog transcedentalnog subjekta. Ne potie se biografska kritika ve se
tei poznavanju dubinske strukture pieve svijesti, jer tekst tretira kako subjekt percipira
svijet. To iskustvo svijeta u knjievnom djelu se ne podudara u potpunosti sa stvarnim
svijetom, to je svijet kojega oblikuje i doivljava individualni subjekt - pisac,autor, a taj svijet
reflektira kakvo je njegovo iskustvo vanjskoga svijeta. Lebenswelt pojam svijeta. Iz ovoga
proizlazi da se fenomenoloka kritika bavi autorovim nainom doivljaja svijeta, usmjerena je
na taj svijet lebenswelt - i ona analizira sve ono to se nalazi u tom svijetu, ali pritom ne
vrednuje. Takoer kritiku ne zanima aktivna interpretacija ve je rije o pasivnom prihvaanju
teksta, jer taj tekst je kopija ili izraz duhovne biti autora.
Fenomenoloka kritika se nadovezuje na Huserlovo shvaanje jezika - jezik otkriva na koji
nain percipiramo svijet, on ne odraava sam svijet ve nau percepciju svijeta. Huserl smatra
da znaenje prethodi jeziku, proizlazi da je jezik sporedna djelatnost. Ta sporedna djelatnost
imenuje znaenja kojima mi unaprijed raspolaemo. Znaenja se dogaaju u svijesti, onda ih
jezik imenuje. (Hirsch prihvaa takvu koncepciju --> seminar) Jezik je izraz svijesti.
To je u suprotnosti s dogaajima poetkom 20.st. tzv. jezini/lingvistiki obrat kojemu
su podjednako pridonijeli Ferdinand de Saussure, Ludwig Wittgenstein,
Martin Heidegger, John Longshaw Austin znaenje nije izraeno ili
odraeno u jeziku, jezik proizvodi znaenje.

Martin Heidegger (1889-1976) je najslavniji Huserlov uenik, najvei filozof 20.st po

nekima. Njegovo kapitalno dijelo ''Bitak i vrijeme'' 1927.g. -nezavrena studija posveena
huserlu, a cijela studija je raskidanje i obraun s huserlom :) .Iiako je s njim raskinuo njegova
je filozofija dio fenomenoloke tradicije.
Osnovni problemi fenomenologije - ne postoji samo jedna, ve je to heterogoeno podruje u
kojemu se razvijaju razliita stajalita. Husserl je u sredite postavio transcendentalni subjekt,
Heidegger odbacuje to i zapoinje vanu kritiku subjekta koja se nastavlja kroz cijelo 20.st.
(paralelno s njim Freud takoer kritizira subjekt).Pitanje identiteta (subjekta) javlja se u svim
teorijskim kolama, a u nekima je to sredinje pitanje.
Heidegger uvodi pojam TUBITKA(dasein). Tim pojmom naglasak stvalja na ovjekovo
bivanje u svijetu, na njegovu baenost u svijet (nadovezuju se franc. egistencijalisti -
Heidegger se ograuje od egzistencijalizma - oni to redefiniraju kao pojam naputenosti u
svijetu koja postavlja egzistencijalnu tjeskobu).
Tubitak se nikada ne izjednaava sa ovjekom (po Heidegger)! Tubitak je uvijek bitak u
svijetu i bitak sa drugima (dasein je wesein). Ako je tubitak baen u svijet, onda on nije izvan
svijeta kao to bi Husserl rekao (u smislu da transcedentalni subjekt ima svijet na dlanu pa ga
promatra i daje mu smisao), sam svijet je ,po Heideggeru, posjeduje vlastiti tvrdokorni surovi
tvrdoglavi bitak koji se opire subjektovim planovima. Taj subjekt, dasein, je samo dio svijeta i
ne moe obuhvatiti svijet jer je ve baen u taj svijet! Ne moe percipirati, obaviti redukcije
kao kod Husserla. Taj svijet prua otpor, ne moe se spoznati. Zato je dasein, a ne subjekt,
kako bi se raskinulo sa tradicijom uitelja koja apsolutizira subjekt.
Tubitak koegzistira s drugima u svijetu i poto ne moe ovladati svijetom, on je u dijalogu sa
svijetom. Budui da je svijet vei od njega pametnije je sluati ta svijet govori. Spoznaja
tubitka se kree unutar onoga to on naziva predontolokim razumijevanjem
bitka(Bitak(njem.sein -biti))(na svakom sustavnom miljenju, prethodi niz pretpostavki
sakupljenih iz iskustva ivljenja u svijetu i svakodnevne veze sa svijetom, a znanost i teorija
su samo abstrakcije toga iskustva koje imamo sa svijetom, a napravili su ih neki

8
pojedinci(abstrakcije). Tubitku je svojstveno, i spada u dio same strukture egzistencije tubitka,
razumijevanje! :D
Tubitak je odmah baen u svijet i ima sposobnost razumijevanja (zato drugi pretvaraju tubitak
u ovjeka). Tubitak je svjestan vlastite egzistencije (tako Heidegger ne bi rekao ve - tubitak
razumije to da jest - razumije da je tu :) )
Bitak tubitka - opisuje bitak samoga tubitka. Po emu tubitak jest.
Vrijeme i bitak - njegov kasniji tekst. Kao to je razumjevanje sastavni dio egzistencije
tubitka, tako je to i vrijeme, vrijeme je materijal od kojeg je tubitak sainjen. Tubitak je
sainjen od vremena. On ne pluta u vremenu ve je sainjen od njega. Vrijeme otkucava u
tubitku. To se treba promatrati u konceptu Heideggerove kritike zapadne metafizike (kritike
subjekta).
Jezik ima vanu ulogu kao jedna od kljunih odrednica ljudske egzistencije. Jezik je
dimenzija u kojoj se odvija ljudski ivot. Jezik posjeduje vlastitu egzistenciju u kojoj ljudska
bia sudjeluju i upravo time i jesu ljudska bia. Jezik, tj. sudjelovanje u jeziku, je ono to
odreuje ovjeka. Sudjelovanjem u jeziku ovjek postaje ovjek tj. tubitak postaje ovjek
sudjelovanjem u jeziku. Jezik je kljuni element ljudskosti, on prethodi individualnom
subjektu.
Kljunadefinicijajezikjemjestonakojemusezbiljarazotkrivaipodaje
naemrazmiljanju!
Pitanje je koliko je koncept tubitka doista raskinuo sa subjektivistikom tradicijom, a koliko
se radi o zaodjevanju apsoluta drugim imenom. Heidegger je taj filozofski projekt nazvao
hermenautikom bitka - (njegovu filozofiju danas hermenautika fenomenologija - suprotno
transcedentalnoj fenomenologiji).

24.03.10.
Hermeneutika (gr. Hermeneutike tehne vjetina tumaenja i interpretiranja/umjetnost
tumaenja.) Prema pukoj mitologiji Hermes, boanski glasnik - posrednik izmeu bogova
i ljudi.Vodio ljudske due u podzemlje, prelazio granice, izumitelj govora, tuma, laljivac i
varalica. Hermeneutika prelazi iz domae u strane kulture, sadanju u prole kulture.

Friderich Schleiermacher (1768.-1834.) u prvoj treini 19.st. postavio temelje ope herm.
on je razlikovao gramatiku(jezinu) od tehnike(psiholoke) interpretacije teksta. Prva se
usmjerava na ope ideje od kojih je djelo sainjeno, druga motri osebujne kombinacije kojima
se djelo odlikuje kao cjelina. Schleiermacher je smatrao da je svaki problem interpretacije
ujedno i problem razumijevanja - temeljni pojam herm. je pojam razumijevanja. On je herm.
opisao kao umjetnost izbjegavanja nesporazuma ili nerazumijevanja. Drugi tip - psihologijska
interpretacija teksta - temelji se na postupku divinacije. Budui da se herm. bavi tumaenjem i
interp. tekstova osnovni je problem prostorni i vremenski jaz izmeu tumaa i predloka, a taj
se jaz, ovisno o razliitim pristupima raznih autora, premouje ili stavljanjem naglaska na
tumaa ili na predloak. Schleiermacher ne stavlja ni na tumaa ni na predloak nego na
TUMAENO. Svoj argument je predstavio kroz dva postulata:
1.postulat: koji se odnosi na divinaciju.
Divinacija je neposredno predrefleksivno dokuivanje individualne dimenzije
interpretativnog predloka, a ta se individualna dimenzija oituje u stilu. Divinacija je
unutranji osjeaj koji tuma razvija prema predloku koji tumai. Taj osjeaj je intuitivan i
on je tek poetak tumaenja. Divinaciju treba jo procjeniti, korigirati, provjeriti je li u
tumaenje uneeno previe diviniranog iz sebe.(moemo usporediti sa uivljavanjem). Kao
konaan rezultat tumaenja javlja se autorov stil, ali taj stil nije rezultat autorove intencije, ni
sam autor ga nije svjestan.

9
Autorov stil omoguuje tumau da razumije tumaeno. Onda je stil prema Schleiermacheru
- obrada jezika kojom govornik unj unosi sebi svojstven nain shvaanja predmeta(svoje
gledanje predmeta se stilom unosi u jezik, otima se pojmovnoj i gramatikoj analizi, rije je
kombinacijskom zakonu individualnog ovjeka koji nadilazi sve sintaktike, semantike i
pragmatine sheme - ne moe se analizirati, jedino ga moemo doivjeti!! zato je potrebna
divinacija - ona u sebi ima element doivljavanja stila - ona je predrefleksivna. Prema tome
divijacijom se dopire do neznaenjskog uvjeta mogunosti svakog znaenja. (autor je
nesvjestan stila, ali zahvaljujui stilu tuma razumije tumaeno, stil mu omoguava da
razumije djelo). Bez takvog intuitivnog uvida u cjelinu knjievna djela ne moemo valjano
razumjeti njegove dijelove.
2.postulat: kae da tuma uavi u autorov stil premouje jaz izmeu sebe i predloka
i tu svoju zakanjelost prema predloku pretvara u vlastitu prednost. Jer tuma ulaskom u
autorov stil razumije autora bolje nego to autor razumije sebe samoga (jer je autor nesvjestan
stila). Schleiermacher za kljuan problem ima razumijevanje. Kada god da stavimo poetak
herm. ona je uvijek obiljeena istom temom - tenjom za ukidanjem tuosti, prolosti i to tako
da se premosti distanca prema njoj. Problem je zakanjelost tumaa u odnosu na predloak.
U tenji za prevladavanjem drugosti teksta herm. kree u dva pravca filologijskom
-u potrazi za doslovnim smislom - i teleologijskom(uenje o svrhovitosti prema kojem je sve
u prirodi ureeno prema unaprijed postavljenom cilju) - u potrazi za duhovnim smislom
prologa teksta. Dok se u filologijskom smjeru pokuaj dokidanja jaza distance odigrava
premjetanjem sadanjosti u prolost, u teleologijskom se odigrava premjetanjem prolosti u
sadanjost, neovisno o tome u kojem se smjeru kree, cilj je prevladavanje distance izmeu ja
- tumaa i ti - teksta tj. izmeu partnera u dijalogu.
Kljuni pojam herm. , razumijevanje, usko je povezan s pojmom dijaloga.

Wilhelm Dilthey (1833.-1911.) nadovezuje se na Schleiermachera. I on je naglasak stavljao

na tumaeno, no za razliku od njega koji u svoj razmatranje uvodi koncept autorova stila,
Dilthey uvodi pojam duha epohe. Prema njegovom miljenju razumjeti djelo znai izii iz
okruenja vlastite epohe i ui u epohu u kojoj je djelo nastalo, a kljunu ulogu u tome igra
dijalog. Dijalog je kontinuirana izmjena pitanja i odgovora i kao takav ima zadatak premostiti
jaz izmeu tumaa i tumaenog i pretvoriti prvotnu tuost, drugost teksta u konanu bliskost.
Radi se o tenji ka usklaivanju dvaju u poetku razdvojenih horizonata. Horizonta tumaa i
horizonta djela s napomenom da to ne ovisi o slobodnoj volji tumaa.
U raspravi sa Georgom Simelom - raspravljali o ciljevima i zadaama dijaloga - Dilthey je
inzistirao na funkciji psihikog sjedinjavanja dijalokih partnera i pritom razumijevanje
opisuje kao premjetanje sebe u izraz tueg doivljaja. Iznio je svoju raspravu o dijalogu -
koji bi trebao biti konani cilj dijaloga. Dilthey inzistira na premjetanju ja na drugog. Simel
je otiao u drugom smjeru i otvarao pitanje mogunosti postizanja takvog koncenzusa.
Kada govorimo o dijalogu tumaa s dijelom Dilthey uvodi duha epohe. Prema njegovom
miljenju djelo u sebe upija jednu iroku mreu oitovanja duha epohe i time nadilazi
povijesnu uvjetovanost vlastitog sjedita u ivotu. U djelu se oituje duh epohe jer on upija
cijelu epohu, a ne samo trenutak u kojem je nastao. Ako tuma ulazi u dijalog sa djelom,
tuma mora izii iz vlastitih uvjetovanosti, udubiti se u djelo, a djelo budui da je izraz duha
epohe sadri genezu tumaeva kulturnog bia. Razumjeti duh epohe omoguuje nam
razumijevanje vlastite epohe - da bismo razumjeli vlastitu epohu moramo razumjeti prolu
epohu. Otuda dolazi formula historigrafija = autobiografija. Taj odnos izmeu tumaa i
predloka - tumaa i dijela - jednak je predloku ja drugi - rije je o spoznajnom odnosu u
kojemu mu kroz drugoga spoznajemo sebe - vlastitu epohu. Kroz drugoga spoznajemo sami
sebe. Drugi nam slui kao zrcalo za bolje spoznavanje sebe. Razumijevanjem prole epohe
razumijemo vlastitu poziciju u vlastitoj epohi. Preko dijaloga s djelom spoznajemo sami sebe.

10
Za razliku od Schleiermachera kod kojega je in razumijevanja samovoljan, kod Diltheya se
tumaenje djela zatvara u skladan hermeneutiki krug.

Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.) jedan od najpoznatijih Heideggerovih uenika.

Kapitalno djelo Istina i metoda (1970.). Nadovezao se na Diltheyevo razmatranje dijaloga i
govori o dijalokom stapanju horizonata, meutim za Gadamera to ne znai da se tumaeni
horizont treba podrediti autorskom horizontu - horizontu teksta - ve suprotno, tuma
postavlja tekst u pitanje u horizontu vlastite povijesne situacije. Rjeenje za pitanje se trai i
oekuje u horizontu teksta, ako pronae rjeenje - a na tome treba inzistirati - tada nastupa
stapanje horizonata. Stapanjem horizonata nastavlja se reprodukcijski niz u tekstu i tradicija
tog teksta se nastavlja dogaati - reproducira se(tko god ita dijelo stapa svoj horizont s njim).
Gadamer koristi pojam Uberlieferung(predaja)(u eng. prijevodima prevode to kao tradicija,
iako u sebi pojam tradicije ne sadri neto to se predaje, donosi iz prolosti -tradicija nema
procesualno znaenje kao predaja!). Stalnim dijalogom razliitih tumaa s tekstom, stalnim
intervencijama razliitih tumaa dolazi do obogaivanja teksta novim horizontima teksta i
tumaa. Gadamer to naziva povijest djelovanja teksta.
Premda preuzima mnogo fil. postavki od Heideggera, za razliku od njega nema kritiki odnos
prema humanistikim znanostima. Njega zanima problem objektivnosti kojemu su poele
teiti i humanistike znanosti.
Osnovni razlog po Gadameru je stanje potuenosti od predaje i izgubljeni osjeaj pripadnosti
tradiciji - zato inzistira na objektivnosti. Razliita preduvjerenja predrasude i predmijevanja
uvrstile su interpretativnoj svijesti osjeaj prisnosti sa samom sobom, a predaja, tradicija, se
udaljila s druge strane. Zaboravilo se to se sve nataloilo u tradiciji(predaji). Metodologija
humanistikih znanosti je uslijed toga poela sporazumijevati tako stvorenu distancu prema
predmetu i interpretativna svijest je zanemarila, zaboravila, otuila se od tradicije, meutim,
to(stanje potuenosti) se ne bi nikada moglo osvijestiti kada se interpretativna svijest ne bi
mogla osloboditi predrasuda. Ona se moe osloboditi predrasuda, koje su je udaljile od
predaje, i moe osvijestiti svoju vlastitu poziciju kao onu koja je uvjetovana tom tradicijom.
POTUENJE predaje znai pribliavanje predmetu, ono to treba raditi je uspostaviti bliskost
sa predajom. Sama predaja koja je zapravo bila prisna i bliska (ali smo mi to zaboravili),
navodi nas da izaemo iz sebe i da proirimo vlastiti horizont u struju zbivanja predaje.
Upravo nae novo tumaenje omoguuje tom zbivanju predaje da se nastavi.
KAKO SE TRADICIJA/PREDAJA ZBIVA? kroz neprekidan dijalog(!!!!) u kojemu
povijesno nataloeno pamenje jezika (Sprachliechtkeit) oslobaa onoga tko se ukljuuje u taj
dijalog od njegovih povijesno lociranih i utvrenih predrasuda - jezik ima emancipacijsku
ulogu. Svaka interpretacija djela iz prolosti je dijalog prolosti i sadanjosti. Djelo nas
ispituje to nas u sadanjosti zaokuplja. Sadanjost nam je razumljiva uvijek pomou prolosti
s kojom je tijesno povezana, a prolost uvijek motrimo sa pristrane pozicije sadanjosti. Do
razumijevanja dolazi kada se horizont naih povijesnih znaenja i pretpostavki stopi s
horizontom djela.
Za zakljuak, Gademerova teorija poiva na pretpostavci da je tradicija mjesto gdje se uvijek
trebamo osjeati kao kod kue te da e djelo prolosti probuditi nae samo-razumijevanje tek
na pretpostavci da je ono to je tue i udaljeno i drugo uvijek ve preutno - razumljivo-
blisko. Tradicija, predaja, po Gadameru ima autoritet kojemu se moramo pokoriti. Ona za sve
nas vrijedi na isti nain, meutim upravo u tom imperativu ka pokoravanju lei problem. tj. ne
postoji nikakva mogunost kritikog suprostavljanja otpora - tradiciji, predaji. Zato da se
opiremo kada je ona uvijek dobrohotna? Tradiciju pravdaju razlozi koji nadilaze razloge
razuma - kao sakralizacija tradicije. Apsolutizira na taj nain tradiciju herm. po Gademeru
privilegira snagu i zanemaruje injenicu da ta i takva tradicija ne mora nuno biti dobrohotna.

11
U Njemakoj sa Gademerom se 60-tih god. javljaju tendencije i nastojanja meu studentima
koji trae korjenitu reformu odgojnog i obrazovnog sustava i na temelju toga je 67.
utemeljeno sveuilite u Konstanzu. S njegovim utemeljenjem pojavila se teorija ili estetika
recepcije - Konstanaka kola recepcije - novi oblik herm. najpoznatiji predstavnici Jauss,
Iser i Stierle( prvi dvoje najznaajniji).
Hans-Robert Jauss uvodi pojam recepcije jer teoretiari konstanke kole smatraju da se knj.
djela ostvaruju tek praksom itanja. Djela su procesi pridavanja znaenja - smislova po
hirschu:) - . Pojam percepcije znai mjesto legitimacije ili ovjeravanja estetike kvalitete
djela. Dosada se to pripisivalo samo autoru ili njihovim djelima. Usmjeravajui se na
percepciju Jauss uvodi pojam horizont oekivanja tj. sustava predodbi predrasuda,
preduvjerenja koje itatelj prinosi knjievnom djelu. Jauss tvrdi da svako djelo nastoji
prekoraiti vlastiti horizont oekivanja. Svako prekoraivanje horizonta oekivanja je
legitimacija kvalitete tog djela, djelo mora nadii taj horizont da bi bio vrijedan. Niti jedan
itateljski kolektiv ne moe iscrpiti znaenje dijela samo se moe upisati u povijest njegova
djelovanja(da svoja itanja pridoda svim prethodnim itanjima).
Wolfgang Iser se usmjerio na proces konstitucije znaenja teksta tijekom njegova itanja i
proglasio knjievni tekst partiturom - sklopom naputaka empirijskom - zbiljskom itatelju
kako da postane implicitni itatelj. Implicitni itatelj nastaje kao rezultat interakcije teksta i
zbiljskog itatelja, on je komunikacijski autor implicitnog autora, a ne zbiljskoga. Iser definira
implicitnog itatelja kao sklop estetikih vrijednosti koje je implicitni autor projecirao u tekst.
Implicitni itatelj je konstrukt proizveden tekstom. U tom procesu itanja se kroz strukturu
teksta otvara rascjep izmeu zbiljskog i implicitnog itanja, a on se prevlada strpljivom
interpretativnom djelatnou od strane zbiljskog itatelja.

07.04.2010.
Strukturalizam
Tijekom 20.st. dolo do velikih promjena i tijekom tog razdoblja jezik prestao biti shvaen
kao transparentan medij ve je postao sredinji filoloki problem - ono to mislimo
uvjetovano je strukturom jezika kojim mislimo.

Ferdinand de Saussure (1857-1913) vicarski lingvist, utemeljitelj strukturalne lingvistike.

Od 1906 do 1911. drao je predavanja u enevi koja su prikupili i na temelju biljeaka
objavili njegovi bivi uenici pod nazivom Teaj ope lingvistike(1916.). Do tada dominantno
shvaanje jezika de Saussure je kritizirao i suprotstavljao mu se te tvrdio da se jezik treba
prouavati dijakronijski. Smatrao je da jezik treba imati sinkronijsku perspektivu, sposobnost
jezika da se mijenja treba stajati postrani za volju prouavanja njegove manje-vie stabilne
konstitucije tj. jezik se moe razmatrati dijakronijski(povijesno) ili sinkronijski(stanje u
danom trenutku). Prouavanje jezika u osnovi treba biti sinkronijsko po de Saussureu jer je u
potrazi za jezinim konstantama i hipotetikim obrascem svih jezika. Zanimljivo je da se u
teaju nigdje ne spominje pojam strukture ve pojam sustava.Taj sustav je sastavljen od
elemenata koji koegzistiraju, a nisu uzastopni. Prema de S. jezik je samodostatni sustav,
jedinstveno i zaokrueno polje i valja ga prouavati sinkronijski s obzirom na odnose meu
tim koegzistirajuim elementima. Danas je to shvaanje uobiajeno, tada je bilo
revolucionarno i njegove ideje su utjecale na itavo polje drutvenih i humanistikih znanosti.
Originalnost koncepcije je u inzistiranju da je jezik cjelovit sustav zaokruen u svakom
trenutku neovisno o tome to se u meuvremenu, prethodnim trenucima, govorilo. Jezik je u
svakom trenutku zaokruen sustav sa odreenim stanjem. to je ta sinkronija.

12
Po de Saussureu jezik ima dvije dimenzije: jezik(langue) i govor(parole) pri emu je langue
apstraktni sustav pravila, a parole konkretizacija tog sustava pravila. Dakle jezik je apstraktni
sustav pravila koji konkretan oblik dobivaju kroz aktualizaciju govora. Jezik je poput ledene
sante - vidimo vrh - govor, a ono to ne vidimo je jezik. Jezik je velika masa koja podupire
govor i sam govor ga implicira. Jezik je i niz konvencija koje drutveno tijelo prihvaa kako
bi pojedincima dopustilo vrenje te djelatnosti - govora.
KAKO JEZIK FUNKCIONIRA? Kao sustav razlika/sustav opreka meu istovrsnim
esticama. Ti kontrastivni odnosi doznauju esticama poloajnu vrijednost oznaitelja iz koje
onda proizlazi njihovo znaenje tj. sposobnost da se zamjene za drugovrsne estice zbog toga
de Saussure kae da u jeziku nema pozitivnih elemenata jer vrijednost svakog elementa ovisi
o svim drugim elementima, na taj nain se uskrauje i ukida autonomija toj jezinoj estici.
Svaka jezina estica nema znaenje samo po sebi nego uvijek u odnosu prema drugim
esticama - znaenjima u sustavu i zato jezik nema pozitivan, jezik je sustav razlika.
Jezik/struktura je okvir, on je transcendentalni oblik koji upuuje jedino na sebe. Zato to
jezik nema pozitivnih sadraja znak se ne moe zamijeniti za neto drugovrsno - referent ili
stvarnost- znak je lien pozitivnog znaenja. Zahvaljujui sustavu, strukturi, znak je ono to
nije drugi znak. Znak se uvijek postavlja u odnosu na drugi znak. Znak je specifian sveanj
razlikovnih obiljeja. Jezik je dakle, sustav razlika, binarnih opreka, a lingvistika prouava
znakove i meusobne odnose znakova.
KAKO TAJ ZNAK IZGLEDA KOD DE SAUSSUREA? On razvija oblik znaka sa
sastavnicama oznaitelj i oznaeno - oznaen je pojam,a oznaitelj je zvuna slika. Odnos
izmeu oznaitelja i oznaenog tvori jezini znak. Veza izmeu oznaitelja i oznaenika je
arbitrarna - dogovorena, konvencionalna, nije prirodna. Budui da je jezik u svojoj osnovi
sluni sistem, odnos izmeu oznaitelja i oznaenog dogaa se u odreenom protoku vremena
(s nekom slikom istodobno postoje razliiti elementi te slike stimulativno se dogaaju
razliita obiljeja i elementi slika). Nema prirodnog poklapanja izmeu zvune slike, pojma i
stvarnog referenta - rije je uvijek o pojmu! Jezik je takav sustav u kojemu njegovi elementi
nemaju znaenje izvan jezinog okvira - jezini znakovi ostvaruju znaenje samo unutar
sustava jezika. Jezik je sustav iji su elementi meusobno ovisni i pri emu vrijednost svakog
pojedinog elementa ovisi i proizlazi iz istodobne su-prisutnosti ostalih elemenata. Niti jedan
znak ne moe biti to to jest izvan odnosa sustava. Sve se temelji na odnosu unutar sustava.
Postoje dva aspekta odnosa - horizontalni/sintagmatski i vertikalni/paradigmatski. Budui da
se jezik oblikuje uzastopnim vremenskim kretanjem svaka rije ima horizontalan odnos s
drugim rijeima ispred ili iza nje. Vei dio se izvodi iz tog obrasca pozicioniranja ispred/iza
nje. Svaka rije ostvaruje odnose s drugim rijeima koje se ne pojavljuju u danom trenutku,
ali bi mogle - paradigmatske. Ti odnosi su asocijativni - vertikalna veza. Ostale, ne-odabrane
rijei, su dio unutranjeg skladita koje ima svaki govornik, one mogu biti sa tom rijei
sinonimi, antonimi, iste gramatike funkcije; time to nisu odabrane te rijei pripomau
znaenje odabranoj rijei. Znakovi funkcioniraju sukladno svojoj relativnoj poziciji u odnosu
sintagmatski i paradigmatski u odnosu na znakove koji prethode ili slijede ili oni koji su se
mogli nai. Koncept arbitrarnosti je radikalan, to kada kaemo da veza nije prirodan, da je
jezik zatvoren sustav, to znai da se na takav nain uspostavlja antonimija jezika u odnosu
prema stvarnosti. Raskida se sa referencijalnim/nominalistikim shvaanjem jezika - koje je
do tada prevladavalo u filozofiji, teoriji itd. Nominalistika koncepcija govori da je jezik puka
izvedenost sadraja iz svijeta koji nas okruuje, jezik bi se svodio na imenice i glagole, ali
pored toga imamo i drugaije kategorije znakova, koje ulaze u druge koncepte i iz njih crpe
znaenje. Strukturalisti tvrde da jezik odreuje poredak svijeta jer dva razliita jezika ne
mogu na isti nain strukturirati svijet i tako dvije jezine zajednice ne mogu na isti nain
vidjeti svijet. JEZINI LINGVISTIKI OBRAT franc.

13
U Rusiji nova kola koja je zagovarala znanstveniji pristup prouavanju knjievnosti. kola je
djelovala u Moskvi i St. Petersburgu 20.g. 20st - prije i poslije oktobarske revolucije i
zagovarala je formalnu metodu i zato ih nazvali Ruskim formalistima. Ruski formalisti su se
umjesto sadrajem u prvom redu bavili formom, strukturom teksta i organizacijom jezika u
knjievnom djelu. Zanimali za ope zakone knjievnosti - kako funkcionira knjievnost. Tako
su eljeli uspostaviti znanstveniji pristup prouavanju knjievnosti i za razliku od
novokritiara nije ih zanimala ni kulturalna ni moralna vrijednost knjievnosti.
Viktor klovskij (1893-1984) najistaknutiji je ruski formalist vodei teoretiar kole koja je
djelovala u St. Petersburgu i tamo je djelovalo udruenje OPOJAZ - drutvo za prouavanje
poetskog jezika osnovano 1916.,a ugaeno poetkom 30-ih godina. Napisao je esej Umjetnost
kao tehnika (1917.) - manifest grupe i u njemu razvija kljune pojmove koje veemo uz
formaliste. On je tvrdio da se postupkom privikavanja automatizira naa percepcija stvari
(stolica postaje stvar na kojemu sjedimo i zanemarujemo to je ini jedinstveno, materijal,
boja, dizajn). klovskij uvodi pojam ouenja - umjetniki postupak naruavanja
automatizma percepcije, osnovna funkcija umjetnosti i razlikovno obiljeje pjesnike upotrebe
jezika prema. Ouenje se postie tako da se u prvi plan stavlja forma (obremenjivanjem).
Poetska forma mora itatelju oteati i zaprijetiti dopiranje do sadraja, svraanjem pozornosti
na sebe. Na taj nain forma - ono to ini - je prvi puta jamac knjievnog identiteta.
Boris Tomaevski (1890-1957) znaajan jer su formalisti imali interes za poeziju, on je imao
interes za pripovijedanje. Poznat jer je prvi razvio distinkciju sie/fabula. Fabula je kronoloki
uzrono-posljedini slijed dogaaja u stvarnosti koji podlijee sieu kao autorskoj preradbi u
tekst. Sie je umjetniki raspored dogaaja u pripovjednom tekstu, a nastaje premetanjem
njihovog kronolokog redoslijeda u fabuli. Fabula je osnovni materijal prie, a sie je kako je
fabula ispriana u tekstu. Fabula sadri samo dinamine motive koji mijenjaju situaciju
-odnose izmeu likova - a ti dinamini motivi se ne mogu izostaviti bez tete po priu, a sie
osim to mijenja red i trajanje dogaaja, postoje umetnuti komentari, zapaanja - statini
motivi(ako maknemo statine motive nita se ne mijenja). Tomaevski je prvi redefinirao
pojam motivacije - vie nije svrha, cilj, intencija ve ga povezuje sa pojmom motiva. Motiv je
prema njemu strukturna jedinica, najmanja jedinica zapleta. Pojedinani iskaz ili radnja.

U to vrijeme teoretiari nisu znali to se dogaa u drugim zemljama. Usponom Staljina na

vlast teoretske kole su na udaru. Potkraj 20.god jedan od osnivaa Moskovskog lingvistikog
kruoka Roman Jakobson odlazi u Prag i osniva u Pragu Praki lingvistiki kruok 1926, koja
je ugaena 1948. pod pritiskom socijalistikih ideja.
Najpoznatiji teoretiar Prake kole je Jan Mukarovsky vodei estetiar i teoretiar kole, a
najutjecajniji knjievni povjesniar Feliks Vodika. Potkraj djelovanja kole prikljuivali se
mladi autori, jedan od njih poznati priznati am. teoretiar Rene Wellek (proslavio se kao
ameriki teoretiar odlaskom u ameriku kasnije). Praka kola bliska sa enevskom kolom i
izdaju zajednike publikacije.
Roman Jackobson (1896-1982) njegovo se djelovanje smatra mostom izmeu formalizma i
strukturalizma. Prvo je djelovao u rusiji, Moskvi, zatim u Pragu te na kraju u Ameriku. Nakon
nacistike okupacije Jakobson odlazi u Ameriku i u NY nastavlja karijeru, a za vrijeme
okupacije Levi-Strauss dolazi u NY i surauje sa Jakobsonom. Nakon 2.svj. rata u franc. cvate
strukturalizam. U vrijeme kada je Jakobson bio u NY jo uvijek je veliki utjecaj nove kritike.
Vaan jer je pomou lingvistikih pojmova pokuao objasniti i definirati literarnost
(oneobiavanje obinoga jezika kako se postie ouenje). Njegov esej Lingvistika i poetika
(1960.) 1958. prvi puta proitan na konferenciji. Poezija je oblik jezika kojemu je svojstvena
usmjerenost na vlastitu formu. Forma postaje dijelom sadraja, dijelom onoga to poezija
komunicira. Kako bi objasnio razliku izmeu obinog i pjesnikog jezika u tekstu Dva
aspekta jezika dva tipa afatikih smetnji(1956.) je artikulirao svoje uenje o dvjema jezinim

14
osima (kod de Saussurea sintagmatski i paradigmatski) os kombinacije metonimijska os i os
selekcije metaforina os. Os kombinacije odreuje naelo susljednosti/ kontigviteta/bliskosti.
Os selekcije je vertikalna odreuje naelo ekvivalencije ili slinosti. Za jezik to znai da su
jezine estice povezane u oba sustava istodobno.Obini jezik funkcionira pomou obje osi-
prvo se jezina estica bira po naelu ekvivalencije-metaforinosti-slinosti ili podudarnosti s
drugom,a zatim se dovodi u horizontalan odnos s drugim jezinim esticama po naelu
susljednosti,kombinira se s drugim esticama po sintaktikim pravilima.
KAKO NASTAJE POETSKI JEZIK POMOU TIH OSI?Jakobson kae da se pjesniki
razlikuje od obinog zbog dominacije poetskog -dolazi do projekcije naela ekvivalencije-
slinosti sa osi selekcije(u obinom jeziku) na os kombinacije.Sa osi selekcije se premjeta na
os kombinacije. Naelo ekvivalencije se premjeta na os kombinacije. Poezija gradi
paralelizme, rijei se ne vezuju po znaenju nego po zvuenju. Ta ekvivalencija na
metaforikoj osi izmeu neke rijei i to bi ta rije trebala predstavljati postoji naelo
slinosti,sada se to naelo prebacuje u kombiniranje rijei u samom pjesnikom jeziku. Ta se
slinost projicira na odnos meu rijeima, a ta se slinost ne temelji na znaenjskoj nego na
zvukovnoj - u poeziji se to manifestira kao metar i rima. Zvuanjem se znaenje prebacuje na
viu razinu,rijeima se ne iskazuje osnovno znaenje nego se njihovim postavljanjem jedne
pored druge dobiva nova dimenzija znaenjska,npr u rimi. Rimom se stvara ekvivalencija
meu rijeima. Rijei se kombiniraju kako zvue,a ne po znaenju. Poetski jezik nastaje
ouivanjem obinog svakodnevnog jezika,a pomicanje naela ekvivalencije na os
kombinacije se oituje kao ouenje,kao neuobiajenost koja tvori pjesniki jezik. Literarnost
je rezultat posebnog strukturalnog naela,naela ekvivalencije koje je sada na osi
kombinacije. Koristei te pojmove strukturalne lingvistike mogu nam posluiti da bi se
objasnio uinak koji poetski jezik ini drugaijim od uobiajenog jezika. Zato se formalisti
prebacuju na formu. Nije bitno to se govori,nego kako se to organizira-posebna organizacija
jezika. Jakobson to objanjava premjetanjem tih naela i tu nastaju poeci znanstvenog
bavljenja knjievnim tekstom :D

14.04.10.

Strukturalizam u knjievnoj teoriji odnosi se na one pristupe prouavanju knjievnosti koji

polaze od lingvistike, ali je utjecaj imala i strukturalna antropologija. Antropologija biljeila
mitove, tabue i rituale u nezapadnim kulturama.
Claude Levi-Strauss franc. antropolog suraivao s Jacobsonom u NY. Prekinuo s tradicijom
antropologije i nastojao pokazati da se razliiti mitovi u razliitim kulturama koje nemaju
meusobne veze mogu smatrati varijacijama osnovnog obrasca. Traio je univerzalnu
strukturu mitova. Njegova istraivanja su posluila drugima za istraivanje univerzalne
strukture pripovijedanja biografija, historigrafija, reklama, lanaka.
Utjecaj lingvistike oit u djelima franc. teoretiara naratolozima
Tzvetan Todorov (1939.- ) je poznat jer je u svojoj analizi polazi od Bokaeva Dekamerona
da doe do ope sturkture pripovjednih tekstova Gramatika Dekamerona (1969.) Pisao je na
francuskom u Francuskoj i cijela karijera mu ostvarena u Francuskoj,a inae je iz Bugarske.
Lorand Barthes homologni odnos reenice i diskurza u strukturalnoj analizi.
Vladimir Propp (1895.-1970.) Morfologija bajke (1928.) poticajna analiza ruskih teoretiara
bajki, analizirajui 100 ruskih bajki izdvojio 31 narativnu funkciju npr. junak odlazi od kue,
zabrana junaku da neto dira ili negdje ulazi, zlikovac kri zabranu, zlikovac kanjen, junak se
eni, uspinje na prjestolje = narativne funkcije u bajkama. Osim njih prepoznao je i istaknuo 7
tipova likova - dramatis personae(junak,zlikovac,arobni pomaga,princeza ili princezin
otac,darivatelj, lani junak i odailjatelj(onaj koji alje junaka na put-otac)). Ta analiza u kojoj

15
je pronaao 31 narativnu funkciju vie se naziva morfoloka poetika, ali utjecala na
strukturaliste.
Algirdas Julien Greimas (1917.-1992.) u franc. iznio studiju Strukturalna semantika(1966.)
Smatra da je Proppov model znaajan pomak, ali da nije u dovoljnoj mjeri strukturalistiki i
dovoljno utemeljen u lingvistici njegov aktanski model trebao bi biti primijenjen na sve
pripovjedne tekstove. (slika na saetku)
Aktanski model nastaje tako to Greimas polazi od gramatike ralambe sintaktike cjeline
od subjekta , objekta i predikata, gdje je predikat sredite. Takvu koncepciju razvio franc.
lingvist Lucien Tesniere. Predikat je jezgra i iz njega se ravaju ostale funkcije. Funkcije koje
ovise o predikatu su aktanti i cirkumstanti. Cirkumstanti su modalni aktanti ili odreivai
okolnosti, a aktanti ovise o predikatu. Gremais je preuzeo tu koncepciju i ograniio je u
svojem modelu broj cirkumstanata - modalnih aktanta (pomaga i protivnik), povezao ih je
modusom moi jer subjektu pridaju ili oduzimaju mo. Odnos prema subjektu je modalan
odnos moi. Jedini pravi sintaktiki aktanti su subjekt i objekt, njih je Greimas povezao
teologijskim odnosom udnje (subjekt udi za objektom). Poiljatelj i primatelj su pravi
sintaktiki aktanti spojeni etimologijom spoznaje jer poiljatelj predajom objekta omoguuje
spoznaju, a primatelj je prima. Subjekt je u ovom modelu sredinji element radnje prie, a
objekt je cilj koji subjekt eli postii, a to postie radnjom koju inicira. udnja subjekta za
objektom pokree priu. Tu Greimas prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja
diskursnog znaenja uope. Uspostavljanje toga znaenja odvija se nadodreivanjem odnosa
subjekta i teleologijskog odnosa udnje spoznajnom odnosu izmeu poiljatelja i primatelja.
On privilegira subjekt i objekt. Njihov je odnos vaniji od odnosa poiljatelja i primatelja.
udnja pokree priu. Gremais razlikuje aktante i aktere. Akteri su diskurzivna oitovanja
aktanske uloge. Radi se o oitovanju koje je svojstveno konkretnom pripovjednom tekstu
(Filip Latinovi akter, junak je aktant.) Akter ne mora biti osoba/lik (moe biti
drutvena,ekonomska zapreka). Premda Gremais ovaj model preuzima iz sintakse(ovaj model
moemo upotrijebiti na sve pripovjedne tekstove), ali privilegira semantiku znaenjsku
dimenziju. Nadodreivanjem i privilegiranjem odnosa subjekta i odnosa (sr prie, pria
poinje), postavljanjem tog odnosa u sredite crpimo znaenje koje primjenjujemo na odreen
tekst. Nije rije o kategorijama - nedovoljno utemeljeno u lingvistici, previe duguje
subjektivistiki/psihologijski. Subjekt mladi, objekt kraljevna, poiljatelj - kralj koji alje
mladia, primatelj mladi (stjee odreene spoznaje), pomaga - arobnjak, protivnik -
zmaj. Taj model se moe primijeniti na sve pripovjedne tekstove, ali u konkretnoj analizi
pripovjednih tekstova (pogotovo sloenih) moe se dogoditi da je jedan aktant u glavnoj prii
protivnik, a u drugoj pomaga, zato postoji vie modela u jednom pripovjednom tekstu.

Distribucijska/sintagmatska os(ona meu istovrsnim jedinicama istog razreda) definira

vrijednosti tih elemenata, a integracijska/paradigmatska definira znaenje tih jedinica.
Strukturalisti na tragu de Saussurea izvode znaenje iz vrijednosti iz odnosa meu istovrsnim
znakovima. De Saussur privilegira jezik, a ne govor i zato je jezik izvodio iz jezika; iz opreke
jezik/govor jezik je privilegiran lan, prema tome polaze od sintagmatske osi - odnosi iz te osi
polazite su za tvorbu znaenja.
Emile Benveniste (1902.-1976.) Problemi ope lingvistike I. i II.(1966. i 1974.) mijenja taj
odnos. Umjesto opreke izmeu jezika i govora (langue/parole) od de Saussurea on uvodi
opreku jezik/diskurz. Diskurz je govor, razgovor, spontan improviziran govorni istup
neodreene duljine u intersubjektivnoj situaciji rasprave. Diskurz ima doticaja s govorom po
jer je govor konkretizacija jezika. Benveniste mijenja i odnos izmeu jezika i diskurza. On
privilegira diskruz - obre opreku u korist diskurza jer diskurz jezinim jedinicama utiskuje
dogaajnost. Dogaajnost znai vremensko-prostornu punktualnost. Odnosi se na kontekst
izricanja, situacija iskazivanja. To znai da vrijednosti izvode iz znaenja, a reenica kao

16
najvia lingvistika razina ima jednokratan dogaajni karakter i vezuje se uz govornika,
sugovornika, konkretnu stvarnost i situaciju. Diskurz, reenica svoje znaenje temelji na
konkretnoj situaciji iskazivanja. Postoji kontekst u diskurzu. Sve bi bilo jednostavno da
diskurz nije mogue zapisati. Diskurz se obezliuje zapisivanjem i pretvara se u priu i gube
se elementi dogaajnosti, gube se instance (govornik, sugovornik, konkretna stvarnost i
situacija - instance dogaajnosti) kako bi se diskurz stabilizirao i prenio znaenje u potpuno
promijenjenim okolnostima. Pria svoje znaenje crpi i dobiva iz anrovskog konteksta (iz
toga da je detetivski roman, fantastina pria...).
U prvoj opreci imamo jezik/diskurz. Zapisivanjem se diskurz izobliuje u priu i tada
dobivamo opreku diskurz/pria. Ta druga opreka je obrada prie - diskurz je obrada prie.
Obrada prie - ui pojam diskurza. Benveniste je objasnio to se dogodilo zapisivanjem
diskurza, ali on sada toj prii suprotstavlja ui pojam diskurza koji je vezan uz umjetniku
knjievnost, a ne uz izgovorenu reenicu. Sada ovo nije iroki pojam diskurza - sa
komunikacijom, sa poetka-ve se uvodi autorska namjera i diskurz definira kao strukturu
navoenja itatelja. Diskurz je usmjeravatelj recepcije. Takav diskurz potaje za Benvenista
pokazatelj, razotkriva i naruavatelj manipulativnog karaktera prie. Diskurz je mjesto
performativnosti knjievnosti. Diskurz, a ne pria, je ono neprevodivo. Pria se moe saeti,
ali diskurzivna dimenzija je mjesto koje upravlja naim itanjem(kao sie). Diskurz je u
prvom planu i on razotkriva to da je knjievnost performativna. Diskurz je mjesto na kojemu
se proizvode uinci.
Gerard Genette (1930.-) Narativni diskurz (1972.) on pojam diskurza rabi u znaenju
prekrajanja prie u skladu s porukom koju autor eli odaslati, iz toga proizlazi da je pojam
prie zamijenjen pojam fabule ruskih formalista. Genette preuzima od Benvenista pojam
diskurza koji se odnosi na knjievnost, onaj ui, i vee ga uz modernu knjievnost obiljeenu
autoreferencijskim obratom. Genette kae da diskurz i pria vie nisu u opreci kao u
Benvenista, ve su sastavni dio svakog iskaza. U prii je naglaen konstativni dio, u diskurzu
performativni, ali su uvijek prisutna oba, samo je u jednome dominantan jedan, a u drugome
drugi. Ako je u pripovjednom tekstu taj performativni aspekt prikriven, zadaa teoretiara
-strukturalista i naratologa - je da ga objelodani, da ga razotkrije kao ideoloko sredstvo
manipulacije itateljstvom. Ta performativnost je ideoloko sredstvo manipulacije
itateljstvom. Ideoloko sredstvo je impersonalno.( roman koji opisuje drutvenu stvarnost
uvjerava nas u to da je opisuje, ali zapravo je on stvara; uinak se postie ako mi
povjerujemo) zbog performativnog preokreta mi ak i u naizgled romanima koji opisuju
stvarnost razotkrivamo da oni zapravo proizvode stvarnost i da se manipulacija svodi na to da
se predstavljaju kao konstuntivni(povjesniari i pisci povijesnog romana pria priu, oni znaju
sve samo iz podataka i zato stvaraju priu da nam to objasne. Historiografija je samo prikaz
prolosti na temelju kojih gradi prole dogaaje. Povijest isto treba itati kao knjievni tekst.)
Razlika izmeu komunikacijske, pragmatine dimenzije u irem pojmu diskurza, kod Genetta
je istaknuta u uoj koncepciji diskurza, modalizacijska ili sintaktika dimenzija koja autora
ini suverenim subjektom manipulacije. Ideoloka manipulacija itatelja i autora.

Dekonstrukcija
franc. Deconstruction; pojam dekonstrukcije nastao spajanjem destrukcije i konstrukcije - dva
pojma. Pojam koji govori da je svakoj destrukciji sadrana konstrukcija. Dekonstrukcija je
posebna strategija metoda - itanja tekstova.
70-ih godina preuzimaju i prilagoavaju ga ameriki teoretiari na sveuilitu Yale: Paul de
Man(inae iz Belgije), Joseph Hillis Miller i Harold Bloom Yaleska kola dekonsturkcije
80-ih godina utjecaj dekonsturkcije se proirio i na druge discipline i miljee amerikog ivota
i proima se sa psihoanalizom, vee se uz filozofiju, historiografijom, teorijom prava, sa
feministikom kritikom, sa postkolonijalnom teorijom, politikim pitanjima. Proirila se u

17
amerikom akademskoj zajednici i premda takvom prihvaanju se treba smatrati uspjehom,
sama dekonsturkcija se opire vlastitom predstavljanju u obliku kole, definicije ili teorije.
Negativna strana amerike recepcije dekonsturkcije jer je pre-prihvaena na raznim
sveuilitima tako da se to pretvorilo u metodu koja se primjenjivala na sve, rezultat toga je da
je izaao niz lidera, uvoda i sve se brzinski italo, a Derridovi tekstovi se nisu itali - to je bila
neka razvodnjena varijanta. esto se opisivalo da je dekonsturkcija morala biti
pojednostavljena i prilagoena amerikom tritu, a tako su ostali zanemareni brojni vani
aspekti Derridaovih tekstova.
Jacques Derrida (1930.-2004.) O gramatologiji (1967.) pojam dekonsturkcije je nastao
preimenovanjem hajdegerovskog pojma destrukcije zapadne metafizike. Zapadna metafizika
je tradicija miljenja iji poeci seu od aristotelove metafizike inae sama rije metafizika je
dobila ime po meta ta fizika(to dolazi iza fizike) - bavi se prirodom. Heidegger je smatrao da
je povijest zapadne filozofije sa dominacijom metafizike obiljeena zaboravom bitka i stavio
si je za cilj ponovno otvoriti i reaktulizirati pitanje bitka. Metafizika proizlazi iz premoi
ovjeka nad prirodom - razuma nad osjetilima - duha nad tijelom - subjekta nad objektom-
glasa nad slovom - mukom nad enskim - oznaenog nad oznaiteljem.

18
21.04.10.

Metafizika opreka glas/slovo, govor/pismo. Dekonstruiranje binarnih opreka koje provodi

Derrida. Danas govorimo o dekonstruciji govorne opreke govor/pismo. Derrida kae da su svi
mislioci od platona do de Saussurea, pa ak i on davali prednost glasu nad slovom, govoru
nad pismom, smatrali su da slovo dolazi nakon glasa, da pismo dolazi nakon govora i da je
pismo zapravo zabiljeeni govor, a slovo zabiljeeni glas, iz toga proizlazi da je pismo
grafika reprezentacija glasa, govora, takvo shvaanje je metafiziko jer se glas, govor tretira
kao prirodan, jer glas, govor proizlazi iz umova i tijela ivuih govornika koji misle ono to
govore i govore ono to misle. U trenutku govora imamo i PRISUTNOST misli. Takvo
povlaivanje govora tj. glasa Derrida naziva FONOCENTRIZAM. To privilegirano
shvaanje govora vee se uz intencionalnost kao prisutnosti, prisutnost misli u trenutku dok
govori, a prisutnost govornika dok govorimo jami istinitost onoga to se govori.
U opreci govora i pisma, govor je TOKA PRISUTNOSTI povlateno mjesto. Pismo je
sekundarno, podreeno jer se shvaa kao puko biljeenje govora, on je suplement govoru,
dometak, nadomjestak, pridodaje neemu to je samo po sebi potpuno. Dekonstrukcija djeluje
tako da lan koji se nadovezuje napotpunjuje glavni lan. Dekonsturkcija ne obre opreku ve
rasvjetljava mehanizam koji tu opreku podupire i koji omoguuje dominaciju jakog lana. Ne
radi se o tome da se fonocentrizam zamjeni grafocentrizmom(nije stvar o obrtanju) ve o
problematiziranju same mogunosti utemeljenja govora pismom i obratno. Potkopa se
hijerarhijski poredak njihove meusobne ovisnosti, govora i pisma. Pismo za Derrida znai
stalno i neumorno izazivanje razlike s time da tu razliku naziva differance, razlika, pomak,
odgoda. Pisanje je neumorno izazivanje razlike, odgode, pomaka izmeu govora i pisma.
FONOCENTRIZAM (privilegiranje glasa nad slovom, govora nad pismom, umjesto njega
Derrida koristi pojam LOGOCENTRIZAM - ire odreenje od fonocentrizma) i
GRAFOCENTRIZAM. Logocentrizam pretpostavlja utemeljenje i verifikaciju,
ovjerovljavane jezinih znakova izvana prema sreditu izvan strukture preko vanjskog
autoriteta, vanjske toke prisutnosti. Uvrijeena pretpostavka logocentrizma je da jezik ima
svoj referent u zbilji, a ta zbilja poiva izvan njegovih granica i nije podvrgnuta njegovim
pravilima. Preddesisorovsku koncepciju jezika Derrida naziva logocentrinom. Ta
pretpostavka je obiljeila cijelu povijest od platona i prednost glasa nad slovom-
logocentrizam. Iz takve pretpostavke izvedene su sve ostale kao prisutnost misli u glasu bez
obzira na slovo i prisutnosti svijesti samoj sebi bez obzira na drugu svijest. Derrida kao
prepreku suprotstavlja pismo -ecriture- pisanje. TO SE DOGAA SA OPREKOM
GOVOR/PISMO? Zahvaljujui tome to pismo vidimo lingvisti su zapali u istu zamku i
zamijenili jezik za pisanje te zanemarili izvornost govora. Derrida upuuje na de Saussureovo
privilegiranje govora nad pismom gdje on kae da lingvisti bolje uoe prvu stvar koju vide i
zaboravili su da je govor izvoran. Zbog toga teaj ope lingvistike pozornost posveuje pojmu
pisma, pisanja. Meutim, Derrida kae koliko god se de Saussure trudio da utemelji jezini
znak u prirodnosti jezinog glasa-zvunoj slici,toliko se svaki njegov pokuaj definiranja
oslanja upravo na slovo-pisani znak. On bi elio utemeljiti na glasu,ali se oslanja na pismo.
Na taj nain pismo iskljueno iz jezika ponovno vraa u jezik da bi odredilo identitet jakog
lana,glasa,meutim,razotkriva se,kao svaki dekonsturkcijski mehanizam,da onaj lan koji se
ini potpunim,dominantnim ,jakim,punim,prisutnim,zapravo nije takav i iziskuje
nadopunjavanje drugim lanom. Tako se otkriva da ono to se isprva tretiralo kao izvedeno
sekundarno zapravo ono to prethodi,uvjetuje ovo to se smatralo izvornim.Sama ideja
izvornog se razotkriva kao uinak prikaza. To da pismo prethodi jeziku ne znai da im se
rodimo krenemo pisati,ve znai da se fonetsko pisanje -zapisivanje govora-samo oblik
pisanja prethodi jeziku.

19
Postoji jedno ope pisanje,opi oblik pisma-arhipismo po Derridau -koje se javlja,prethodi
govoru, i generira koncept govora kao prisutnosti. Arhipismo-iri pojam pisma koje prethodi
govoru. Zhvaljujui logici suplementarnosti u kojoj se stvara da je govor
prisutan,sredite,utemeljujui. tim pojmom arhipisma proiruje se de Saussurova definicija
jezika kao sustav razlika bez pozitivnih termina. Jezik je sustav razlika utemeljen u
odsutnosti,(Derrida kae da de Saussur to kae. Dekonsturkcija samo kae ono to je u
drugom tekstu ve reeno. Derrida je uvijek itanje neega.) a i samo pismo je utemeljeno na
odsutnosti onoga tko pie i onoga o emu se pie. Pismo oznaava gubitak prisutnosti,ono
konstituira strukturu TRAGA samog znaenja. Trag je znak odsutne prisutnosti. Trag je znak
znaka,neega to vie nije prisutno. ostavlja se trag neega to vie nije prisutno,ali premda je
znak odsutne prisutnosti,trag istodobno podrava i odrava ideal prisutnosti. To znai kao to
je pismo utemeljeno u odsutnosti i jezini je znak utemeljen u odsutnosti referenta. Sa
oznaenim se razotkriva da je i oznaeno zvuna slika neega,znak za neto to je
odsutno,svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag neega
odsutnog,svaki znak je zapis onoga to je oduvijek odsutno. svaki zamislivi znak za
jabuku(izgovoren,pisan,nacrtan,fotografiran,kompjuteriziran) nije sama jabuka ve samo
znak. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti.--dekonsturkcija znaka.

Derrida uvodi pojam SUPLEMENTA,dometka,nadomjeska da bi objasnio paradoksalno

kretanje suplementarnosti( to kretanje decentrira svako oznaavanje). Taj pojam istodobno
oznaava,dopunjavanje neega nepotpunom i nadomjetanje,zamjenjivanje neega potpunim.
Taj manjak na strani oznaenog otvara mogunost dometanja ,nadomjetanja,igre
suplementarnosti. Budui da referent trajno i oduvijek odsutan,oznaeno je i samo
nadomjestak,a oznaitelj je nadomjestak nadomjeska. govorimo i dalje o gramatologiji. Taj
koncept Derrida se javlja kao dio tumaenja ,objanjavanja,logike iz iskustva masturbacije-
nadomjestak za seks :DSEX:D meutim metafizika tradicija,metafzika prisutnosti obiljeena
je stalnom nostalgijom za tom izgubljenom prisutnosti,ali ona nije izgubljena ve nikada nije
ni bila. Znak je za metafiziku uvijek znak za neto,uvijek je drugotan,zamjenski,indikator
gubitka,praznine,ali je istodobno i nezaobilazan pri ponovnoj uspostavi punine ,meutim,ta
punina nije punina ve privid punine. Pojam gramatologije: oznaava znanost o slovima i
znanost o pisanju koja se ne pokorava metafizikom prikrivanju glasa loginom.
SUPLEMENTARNOST;IGRA RAZLIKE-pokriva pojam diferance-ni rije ni pojam nastala
stapanjem dvaju glagola-differencier-razlikovati i differeo-odgoditi ,pomaknuti. Diferencija
kao razlika,kao pojam,odgoda,premjetanje postaje jedna ni rije ni pojam koja se javlja u
razliitim Derridaovim raspravama i kada je rije o etikim i politikim pitanjima i kada je
rije o jezinim pitanjima. Differance i differEnce se razlikuju(odsutno u izgovoru,vidljivo u
pismu) prepoznaje se samo u pismu i ona u pismu,a ne u govoru odreuje znaenje
rijei,prema tome Derrida kae da je odsutnost pisanja uvijek ve upisana u prisutnost govora.
Drugim rijeima ne odluuje govornik o znaenju rijei koje upotrebljava jer se to znaenje
tvori u bezgraninom prostoru razlika,a taj bezgranini prostor razlika je izvan njegove
kontrole i upravo taj bezgranini prostor razlika uvjetuje njegov govor tako to u nj upisuje
svoje tragove. Govornik nema kontrole nad onim to govori,nema kontrole nad rijei koju
radi,takvo upisivanje tragova Derrida naziva pojmom pisanje-ecritur ili sveopeg teksta-
glasovita krilatica-''ne postoji izvan teksta,nema nita izvan teksta''.

20
Odnos dekonstrukcije naspram metafizike. Nemogue je iskoraiti izvan metafizike-rabe se
pojmovi koji postoje jer nema boljih. Derrida eli rei da nema vanjskog poloaja s kojeg bi
se metafizika dala promotriti,zatvoriti,dovriti. Nehotice batinimo razlikovna oruja,ona nas
zatouju u svom jeziku-metafizika. Mi ne moemo zakoraiti izvan njene nazonosti da bismo
ja promotrili izvana,zatoeni smo u njoj jer batinimo pojmove koji su u njoj postojali prije
nas. Na taj nain Derrida ilustrira uvuenost nas,dekonstrukcije,kritiara metafizike u njezin
tekst. Mi smo uvueni u tekst metafizike. Da bi objasnio kako smo mi to uvueni,uvijek smo
ve u metafizici,dekonsturkcija je uvijek ve u metafizici i Derrida uvodi pojam OKVIRA. U
svom tekstu Istina u slikarstvu (1978.) u kojemu se bavi graninim,rubnim zonama teksta-
potpisima,naslovima,biljekama. Problemom sredita i ruba bavio se Derrida i ranije,ali iznio
najvanije 78. On preuzima Kantov pojam Par ergon.(par ergon i ergon) je ono to je po
definiciji izvanjsko,okvir nekakvog dijela-ergon umjetnikog djela.To izvanjsko onome
unutarnjem omoguuje da bude unutarnji,omoguuje mu kvalitetu unutarnjosti-dekonstukcija
binarnosti-odnos sredita i ruba,sredite je uvijek privilegirano,ali okvir omoguuje tom
unutarnjem-ergonu -da bude unutarnje. ono to se smatra privilegirano je zapravo nedostatno i
potrebna mu je pomo i domjetanje ovog izvanjskog da bi bilo unutarnje. Okvir postoji samo
zato jer u onom uokvireno postoji stanoviti nedostatak,stanovita unutarnja neodredivost,okvir
na taj nain funkcionira slino kao suplement jer konstrituira i pri tome sam iziskuje
konstituciju. Sam je nedostatan,ali unato tome nadopunjuje ovo to se predstavlja kao
dostatno. Da nema okvira ne bi se ni ovo sredinje moglo predstavljati kao sredite. Derrida
zakljuuje da ne postoji okvir,kao neto stabilno,ve samo uokvirivanje-sumplementarno
gibanje,igra ,dometanje.u kasnijim tekstovima Derrida se bavi problemom konteksta.
Kontekst/tekst. Konstituiranje nuno,ali ne postoji konaan kontekst,samo konstruktuirani
okvir,kontekst se stalno umnoava upravo zbog bjeeeg karaktera ili znaenja koji ne
doputa privatizaciju. Okvir/kontekst stalno se premjeta i beskonano umnoava zbog svojeg
bjenog znaaja koji ne doputa tematizaciju. Logika parergonalnosti kazuje da okvir
istodobno pripada i ne pripada cjelini -pripada jer konstituira ono sredite,a ne pripada u
smislu da je okvir. Takoer uvodi pojam cijepa(cijep -greffe) i kae da se taj okvir na
sredinu/cjelinu cijepi,nacjepljuje kao parazit koji sudjeluje ,a da pritom ne postaje njenim
djelom. U odnos teksta i konteksta uvodi se pojam nabora ili pli(pregib -pli). Derrida kae da
tekst stalno pregiba svoju unutranjost prema vani,a okvir,rubne zone teksta,kako se
nabire(okvir se nabire prema unutra). i sredina koja se razotkriva kao ona koja iziskuje
nadopunu okvira paregnona i paregnon koji sam sebi jest nadopuna ovise jedan o
drugome.Oni su u konstantnoj i ergon i paregnon, potrazi za svojim dometkom koji e ih
nadopuniti ili nadomjestiti. Ta potraga nikada ne zavrava jer svaki nadomjestak iziskuje novi
suplement. Novi domjestci stalno pokuavaju nadomjestiti nedostatak,ali on se nikada ne
nadomjeta.
Knjievni tekst,dometanje moe ii u dva smjera-pretvaranjem unutranjeg djela u vanjsku
cjelinu-uklopljene pripovijesti,podnaslovi,naslovi i anrovske klauzule,potpis autora,sve
dijelovi iji je status neodluiv,iji je status unutarnje vanjski i stoga ne mogu izboriti postii
eljenu suverenost. Drugi smjer je pretvaranje vanjskog u unutranji dio. Pod tim Derrida
podrazumijeva razliita klasifikacije tumaenja i analize koje tee obuhvatit ali se razotkrivaju
kao njegova produljena izvedba,tj. nesvjesno reproduciraju neki aspekt strukture. Tto su
komentari ,tumaenja,analize koje se izvana tee obuhvatiti tekst i upisuju se u tekst, idu u
unutranjost teksta i sudjeluju u produljenoj izvedbi samoga teksta. I sama dekonstrukcija
budui da je njezina pozicija nestabilna , neodluiva, ona je uronjena u metafiziku,ali je
unutar metafizike ima specifian poloaj i sama je liena temelja,vezana je ,ni ona ne polazi sa
nekog povlatenog motrita te se kao takva i opire vlastitoj institucionalizaciji-decentrira. Ona
decentrira, budui da ponavlja strukturu onoga o emu govori,a to o emu govori je
decentrirano. Dekonstrukcija pokazuje da su se opreke ve same dekonsturirale, decentriranje,

21
a to je nastupilo sa strukturalizmom,budui daje dolo do decentriranja. Dekonstrukcija ne
eli analitiku poziciju da destruira metafiziku ve je uronjena u tu metafiziku i zato destruira
i konstuira istodobno; destruira-razotkriva asimetriju,ali konstruira ponovno kao analitiki
pojam pomou kojega netko barata da bi analizirao neto-etmologija recimo. Kritizira ih i rabi
jer je nemogue iskoraiti izvan okrilja metafizike,okrilja zadanog naim jezikom.
Dekonstrucija nije prijelom u doslovnom smislu rijei ne otkriva nita novo ve pokazuje da
postoji,da se to ve dogodilo u tekstu,u jeziku. ve se dekonstuiralo. Ta pozicija, ona ne
potiskuje da je njezina pozicija takva, ona osvjeuje i potkopava prisutnost drugih koncepata
kojima se bavi ,tako razotkriva da je ta prisutnost utemeljena na konstrutivnoj odsutnosti.
Njena vlastita pozicija je utemeljena na odsutnosti i ona to ne skriva. Dekonstrucija ovim
inom priznaje da je unutar metafizike. Njena pozicija je neodluiva u izvanjskom i
unutranjosti. Izvanjska je da rasvijetli,a unutarnja jer rabi pojmove iz metafizike. Osvjeuje
se mehanizam metafizike,ali se ostaje pri njoj.
Od samog poetka dekonstrukcija kritizirana jer sve neutralizira,relativizira. 60-ih i 70-ih u
ranim Derridaovim tekstovima on iznosi obranu dekonsturkcije koja e postati jasnija kada
uzmemo u obzir skandal. Paul de Mar, Yaleska kola ,nakon njegove smrti otkrilo se da je za
vrijeme drugog svjetskog rata, inae belgijanac,napisao 200 lanaka za belgijski pronacistiki
asopis,neki su izrazito antisemitski orijentirani-naroito 'idovi u knjievnosti'. Heidegger je
bio nacist (lan nacionalsocialistike partije,rektor sveuilita,ispitivan pred komisijama,da bi
se vratio predavati ,bilo mu zabranjivano) pa se pokretale politike kritike na raun
dekonstrukcije - da relativizira, da podrava klicu zla. Neki autori tvrde uvjerljivo da etika
dimenzija postoji i u ranijim Heideggerovim radovima Nasilje i metafizika(1967.). Zato je
pokrenuta rasprava o etinosti same dekonstrucije, koja se nastavlja na Heideggera i sadri
sluaj de Mar. Derrida je morao braniti dekonstrukciju od napada, a da se pritom ne odrekne
Heideggera i de Mara - Spisi O duhu u kojem tekstu derida brani Heideggera od etike kritike
te branei njega brani dekonstrukciju i zagovara je. 90-ih dolazi do obrata u Derridaovim
tekstovima jer poinje se baviti etikim i politikim temama Sila zakona (1990.), Dar smrti
(1993.), Sablasti marksa i Politika prijateljstva iz 1994. Dekonstrukcija ne iznosi neku etiku
ve se radi o tome da Derrida pokuava odbaciti prigovore da je dekonstrukcija relativizira - u
ranim njegovim radovima. Takva itanja koja su sve ea pokazuju da etika dimenzija
postoji od samoga poetka u dekonstrukciji.

28.04.10.
Poststrukturalizam
-pojam ulazi u uporabu 70-ih god 20.st.; rije je o irokoj odrednici za itav niz najrazliitijih
francuskih mislioca: Jean-Francois Lyotarot, Louis Althusser, Jaques Lacan, Pierre
Bourdieu, Michael Foucault, Jacques Derrida... Ti autori pripadaju razliitim disciplinama
ali meu njima ima dodirnih tokama,nisu se htjeli etiketirati pa se nisu nazivali
poststrukturalistima - to je samo promjena u miljenju koja obuhvaa razliite autore i kole.
(Dekonstrukcija je poststrukturalistiki projekt miljenja.)
Godina 1968. uzima se kao godina za poetak poststrukturalizma. Derridaov tekst
utemeljiteljski za poststrukturalizam. Pststrukturalizam obiljevaju studentska gibanja,
revolucionarni pokreti, nezadovoljstvo politikim i akademskim ivotom u franc., a neki
teoretiari su aktivno sudjelovali u tim zbivanjima. Dobar dio njih je podrijetlom iz
kolonijalnih zemalja (Derrida iz Alira,npr.) pa je politika problematizacija kolonijalizma
(godine nakon oslobaanja franc. kolonija) pored heterogenosti svojstvena svim autorima.
Poststrukturalizam se kritiki odnosi prema dvjema paradigmama strukturalizmu(premda
je vezan uz njega) i hermeneutici i tako se grana u dva smjera ovisno to su vie kritizirali.

22
Svojstveno oba smjera je kritika reprezentacijske paradigme - reprezentacijskog modela
jezika.podjednako se zamjera i strukturalizmu i hermeneutici. Razlika izmeu strukturalizma i
hermeneutike je to stavljaju naglasak na razliite aspekte reprezentacije. Reprezentacija je
odnos izmeu oznaitelja i oznaenoga, jedno stoji umjesto drugoga, ono to je sekundarno
upuuje na primarno,oznaitelj na oznaeno... Strukturalizam stavlja naglasak na oznaitelja
(jezik), a hermenautika na oznaenog (izvanjezinu stvarnost kao ono to jeziku prethodi,
svijest, duh, unutarnja stvarnost.)
Kritika strukturalizma: strukturalisti smatraju da se reprezentacija odvija preko jezika. Derrida
je pokazao da je reprezentacija obilazan put koji vodi natrag u prisutnost. Strukturalizam jezik
tretira kao samorazumljiv i samodostatan, samodovren sustav (vidi pod strukturalizam).
nema nita izvan jezika, nain na koji vidimo svijet je strukturiran jezikom kojim govorimo,
iskustvo nije predjezino, kao to ni stvarnost nije predjezina, ve jezina, jezik upravlja
svime, jezik je u sreditu. Poststrukturalisti to smatraju problematinim. De saussure kae da
se govornik i sugovornik meusobno razumiju zato to su im znaenjske jedinice jednake.
Meutim, oznaitelji su arbitrarno povezani sa oznaenim, oni su rezultat konvencije i kao
takvi uli su u svijest matinog govornika pa taj govornik vie ni ne primjeuje arbitrarnost te
veze. Poststrukturalisti otvaraju slijedee pitanje TKO E ZATVORITI GRANICE
STRUKTURE? Naime,u toj strukturi (komunikacijski momenat pokalapanja, zajednikog
sporazuma) koja bi trebala ujedinjavati govornika i sugovornika otvaraju se prostori
nesuglasja. To znai da zapravo dolazi do nametanja strukture kako bi se ta nesuglasja
obuzdala, a to nametanje se uvijek odvija u neije ime, nametanje strukture je in
diskriminacije. Poststrukturalisti prihvaaju da je jezik igra, ali ne igra kako je zamiljaju
strukturalisti jer oni igru doivljavaju prema vrstim pravilima(u gramatici nema mijenjanja
pravila), a poststrukturalisti kau da se oko pravila moe dogovoriti, ne igra se po pravilima
nego su i sama pravila predmet igre - igrajmo se s pravilima. Prema tome gramatia za
poststrukturaliste treba biti otvorena dijalogu izmeu svih sudionika igre, a ti sudionici moda
ele igrati po razliitim pravilima. Oni privilegiraju govor, a ne jezik. Jezik proizlazi iz
govora. Govor je taj koji proizvodi jezik i pravila. Poststrukt. vie ne govore o jeziku nego o
diskurzu , osnovna jedinica diskurza je iskaz. Takvi pojmovi diskurza i iskaza koji imaju
dogaajnu dimenziju nisu samodostatni i potpuni ve podrazumijevaju ono to je izvan
diskurza - nediskurzivno. Svaki jezini in u sebi sadri neko iskljuenje i neku
diskriminaciju i zato ne moe biti potpuno. Zato jer ih zanimaju uinci izvan jezika naglasak
se prebacuje na diskurz.
Kritika prema hermeneutici: Hermeneutika privilegira duhovnu stranu tekstova, unutranjost,
a zanemaruje izvanjsko. Takoer hermeneutika polazi od predjezine stvarnosti. Jezik se
prema tome tretira kao da je izveden iz predjezinog. Hermeneutika barata pojmom horizonta.
Kae da se svaki jezik moe artikulirati samo u odreenom horizontu iz toga proizlazi da se
znaenjska struktura jednog jezika ne izvodi iz njegove gramatike strukture nego iz
smisaonog horizonta. Jezik se tretira kao izraz autorove unutranje biti i proizlazi iz autora.
Analiza jezika mora zavriti vraanjem u horizont. Zato ih poststrukturalizam kritizira.
Poststruktualisti kau da taj horizont je transcendentalno oznaeno (hermeneutika privilegira
to oznaeno) itav se jezik zatvara u horizont oznaenoga i na taj nain jezik u horizontu nita
ne moe promijeniti ne moe unijeti nikakvu inovaciju. Poststrukturalisti kau da se jezik ne
smije tretirati kao puka reprezentacija horizonta, kao medij za objavu horizonta, po njihovom
miljenju to je zatoivanje/zatvaranje jezika, vezanje uz vanjezinu stvarnost.
Poststrukturalisti strukturalistima prigovaraju ignoriranje izvanjezinog, a hermeneutiarima
privilegiranje izvanjezinog i zatoivanje tog jezika.

Michael Foucault (1926.-1984.) veliki franc mislilac, objavio niz knjiga(na predloku)
Povijest seksualnosti :D . Njegovo miljenje se dijeli na dvije faze, dva pristupa:

23
Arheologija:
Odnosi se na ranije radove do poretka diskurza (70.-ih) Rijei i stvari i Arheologija znanja.
Foucault se kritiki odnosi prema tradicionalnoj historiografskoj metodi jer se ona oslanja na
uspostavu kauzalnih veza i na iz toga izvedenu kronoloku temporalnost. On se prema tome
kritiki odnosi prema hermeneutici i njenom nastojanju da se uivljava u svijet prolih
razdoblja, to se oituje i u historiografiji.Umjesto uivljavanja arheologija nastoji
rekonstruirati uvijete mogunosti ljudskih predodbi, spoznaja, jezinih tvorevina u
odreenim povijesnim razdobljima. Foucault ne govori o povijesnim razdobljima ve o
epistemama. Prema tome arheologija istrauje epistemiologijske pretpostavke svih
predodba, spoznaja i jezinih tvorevina. Za Foucaulta epistema je oznaka za strukturno
nesvjestan spoznajni prostor odreenog povijesnog razdoblja. Cjelina episteme uvjetuje
ponaanje svih njezinih dijelova. Ona je sveobuhvatna. Ti sklopovi odnosa unutar episteme su
povijesno apriorni, dijelovi episteme se mogu objasniti jedino u okviru episteme.(epistema
odreuje nain miljenja, njena implicitna pravila ograniavaju opseg miljenja).
Razlikuje 4 episteme i kae da ljudi organiziraju svoje znanje i diskurzivne prakse unutar te 4
episteme: 1.predklasina (kraj sr. vijeka do kasnog 16.st.)
2.klasina (17. i 18.st.)
3.moderna(od kraja 18.st. do prve polovice 20.st.)
4. postmoderna (nakon 1959.)
Episteme odreuju nae razumijevanje jezika, za svaku je karakteristian specifian odnos
izmeu rijei i stvari - specifino shvaanje jezika i pojmovi koji odreuju odreena podruja
znanja pojedine epohe. U Rijeima i stvarima najmanje se bavi 4. epistemom, a najvie 2. i 3.
Ono to arheologiju zanima je razotkrivanje pravila tj. uvjeta mogunosti. Razotkrivanje tih
pravila omoguit e nam da razumijemo kako jedno naizgled arbitrarno ogranienje zadobiva
potpuni smisao u okviru zacrtanom pravilima. Nae sadanje miljenje je odreeno takvim
pravilima. Mi smo u nekoj epistemi. Revolucionarno je to to njegov arheologijski tip analize
razotkriva to je u procesu miljenja izvan kontrole pojedinca. Razvlauje pojedinca. To
znai da Foucault pozornost prebacuje sa pojedinanih misaonih procesa nekih mislilaca na
dubinske strukture koje ine kontekst njihova miljenja. Istrauju se uvjeti mogunosti
njihovih miljenja, ono to oblikuje njihovo miljenje i omoguuje mu da bude ba takvo
(umjesto da istraujemo to bi znaile neije meditacije, arheolog ita njegova djela i druge
autore iz te episteme da rekonstruira kontekst i uvijete mogunosti u kojima su pisali). Prema
tome Foucaulta zanima ona dimenzija povijesti koja izmie svjesnoj kontroli subjekta, naime,
ta nesvjesna dimenzija koja izmie kontroli subjekta odreuje i poziciju samog subjekta, nije
subjekt izvor, on je proizvod tih uvjeta mogunosti. Subjekt je uinak diskurza (subjekt,
predmet i naslovljenika proizvodi dogaajnost:S). Tradicionalna povijest prikazuje kretanje
pojedinanih subjekata kroz neko vrijeme, a tradicionalna povijest ideja takoer prikazuje
kako su filozofi i znanstvenici razvijali odreene koncepte i teorije i prenosili ih svojim
nasljednicima. Takva povijest je pripovijest, narativni prikaz i predstavlja neki kontinuitet,
uspostavu kauzalnih veza, teleologijska je. Arheologija raskida s takvim shvaanjem, strana
joj je ideja kontinuiteta i objavljuje smrt dijalektici (teza,antiteza,sinteza). Takoer se
suprotstavlja i razlikuje od povijesti jo po neemu. Klasina povijest prouava povijesne
dokumente i kroz njih dolazi do injenica, oni su posrednici na putu do injenica - oni se
uzimaju zdravo za gotovo, ne problematizira tekstualnost samih dokumenata. Arheologija se
ne bavi dokumentima ve spomenicima, monumentima. Dokumente ita kao spomenike jer
inzistira na materijalnosti dokumenata, na njihovu vanjtinu i formu grae na to kakvi su, na
njihovu izvanjskost. Foucault dalje uvodi pojmove arhiva, diskurzivne formacije ili reima
istine - to su pravila unutar kojih funkcionira jedno razdoblje, uvjeti koji omoguuju da ljudi
u tom razdoblju prepoznaju odreenu stvar kao takvu. Istina nije apsolutna, nije
nepromjenjiva kategorija, ona se definira na razliit nain (nekad je bilo istina da je zemlja

24
ravna ploa). Granica izmeu istinitog i lanog ne odreuje duhovni autoritet nego skup
pravila. Istina je uvjetovana odreenim reimom diskurzivne formacije, prema tome istina je
plod nametanja i iskljuivanja.

Foucault preuzima pojam diskurza od strukturalista i blizak je strukturalizmu. Pojam diskurza

prilagoava arheologijskom okviru pa diskurz postaje simbolini poredak i povijesni apriori
predodbenih misaonih shema. Diskurz je okvirni uvjet nastanka predodbi, spoznaja,
govora, postupaka i oblika drutvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. U
diskurzu se proizvode sva naa znanja i sve nae predodbe, sve to smatramo istinitim ludim,
razumnim u odreenom razdoblju. Uinci diskurza idu izvan diskurzivnog. Diskurz se
odlikuje diskontinuitetom koji postoji izmeu i unutar razdoblja, nema veze meu njima. Ne
postoji sveukupni diskurz, tj. on se sastoji od niza poddiskurza koji se meusobno
nadopunjuju, iskljuuju i u razliitim su odnosima. Diskurzivna formacija je sustav koji
organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog, iskazivog odnosno predoivog te tvorbu
znaenja, iskustva, predodbi, pojmova i subjekata u odreenim razdobljima. Da bi objasnio u
Arheologiji znanja na koji nain diskurzivna formacija funkcionira kao reim istine, Foucault
uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivnog,unutranjeg/neunutranjeg(izvanjsko). Kae da
diskurz uvjetuje funkcioniranje nediskurza. Nediskurz je raspreno podruje, kaotino i
neraspoznatljivo. estice nediskurza stoje u slobodnim meusobnim odnosima, nediskurz je
zato nedohvatljiv i prua otpor artikulaciji. Nediskurzivno je neuhvatljivo, mnotveno i
raspreno, on ograniava diskurz, oduzima mu autonomiju i to ponajprije razlikovnoj -
binarnoj matrici. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno
-razlikovni poredak u diskurzu.(diskurz uvodi binarne opreke, ograniava nediskurz tako to
uvodi red uspostavljajui razlike, a nediskurz u prostoru diskurza proizvodi depove otpora,
rastura red). Diskurzivno sputava nediskurzivno uvodei sloenu mreu razina - stvara red.
Foucaulta zanima na koji nain ono nediskurzno prodire u diskurz ---> u obliku dogaaja.
Dogaaj je u diskurzu iskaz. Izvanjsko, nediskurzivno provaljuje u diskurz putem iskaza
-dogaaja. Iskaz sam svojim iskazivanjem proizvodi odreene uinke, predmet, subjekt i
naslonjenika. Ti uinci ine dogaaj. Odnos iskaza prema diskurzu je da je iskaz osnovna
jedinica diskurza, Diskurz se sastoji od niza dogaaja. Iskaz je pukotina kroz koju nediskurz
prodire u diskurz. Ono je klizno tlo diskurza i zbog toga to se diskurz sastoji od kliznih
jedinica postoji potreba za kontrolom diksurza. Ta dogaajnost iskaza je materijalnost
diskurza. Iskaz ima individualnost i ponovljivost jer se iskaz pokoravaju razliitim pravilima
i shemama diskurza, podvrgavaju se odreenim pravilima, poredcima diskurza, uporabnim
poljima, a individualnost crpi iz vlastite dogaajnosti jer se iskaz svaki puta pojavljuje
drugaije i svaki puta se prema tome puni razliitim prostorno vremenskim sadrajem. Svaki
puta se razliito proizvode subjekt naslonjenik i predmet. Prostorno-vremenske koordinate su
drugaije i zbog toga je individualan. (ponovljiv i individualan istodobno.) Iako je takav,
diskurz proizlazi iz arhiva, diskurzivne formacije, discipline, zato taj arhiv odreuje uvjete
mogunosti tog iskaza, on je mogu samo kao takav, samo unutar odreene diskurzivne
fomracije. Budui da je iskaz na granici, prodor izvanjskog u unutranje - i unutra i izvan, on
je definiran odnosom unutar polja, diskurza, a zbog dogaajnosti s druge strane se moe
distancirati - dvojak odnos. Ako je njegov odnos dvojak Onda nam iskaz omoguuje da
vidimo polje, te uvjete mogunosti, poput svjetiljke u koju ne moemo gledati, ali nam
omoguuje da vidimo. Iskaz je pukotina kroz koju gledamo unutra jer otvara prostor izmeu
diskurzivnog i nediskurzivnog. Odnos izmeu iskaza i polja je dvojak/obostran., polje
artikulira odreuje iskaz i iskaz artikulira svoje polje. Arheologija polazi od toga da opie
izvanjske uvjetne mogunosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omoguuje pogled u samo
polje.

25
05.05.10
Genealogija:
Pojam oznaava metodu otkrivanja ''rodoslovnog stabla'' pojedincu,pojmu,pojavi. U
suvremeno miljenje pojam uvodi Friedrich Nietzsche(1844.-1900) u svojoj studiji Uz
genealogiju morala(1887.) gdje se genealogija prikazuje kao sredstvo kontrole jakih od strane
slabih. Rije je naizgled o odreenom nepolitikom znanju koje je u funkciji postizanja moi.
Poredak diskurza (1970.)najavljuje Foucaultov projekt genealogije. Razlika izmeu
arheologije i genealogije je u tome to arheologija uvodi opu potragu za izvorom,
podrijetlom stvari, a genealogija se usmjerava na toku njihove invencije, na toku na kojoj
bivaju izmiljene, izumljene. Arheologija biva zamijenjena genealogijom
Osnovno pitanje glasi koje nam okolnosti omoguuju da mislimo upravo na ovaj nain o ovim
stvarima i koja ogranienja nameu te okolnosti predmetima i rasponom naih miljenja? Cilj
genealogije je rekonstruirati podrijetlo naega sadanjeg poloaja, objasniti nastanak naeg
kategorijalnog aparata iz perspektive onoga to ga je proizvelo,uvjetovalo. Foucaultova
pozicija je odreena statusom humanistikih znanosti, glavni predmet kritike je zapadnjaki
humanizam utemeljen ideologijom prosvjetiteljstva. Tipino za ideologiju prosvjetiteljstva,
osnovna ideja prosvjetiteljstva je da je znanje usavrivo i da one koji ga prakticiraju vodi blie
istini. Meutim, takvo shvaanje je distriktirano, otkad je takvo shvaanje distriktirano,
kritika istraivanja se usmjeravaju na presjecite diskurzivnih uinaka i sociopolitikih
mehanizama. Foucault promatra praksu humanistikih znanosti s obzirom na njezinu
specifinu logiku, strategije, razloge i povijesne pretpostavke, moralne imperative,
institucijske propise, socioekonomske i politike uvjete koji tite i promiu disciplinu
stvarajui odgovarajue ''reime istine''(nije odbacio arheologiju, i dalje koristi iste pojmove).
Prema njegovom miljenju, glavna zadaa kritiara, genealoga je utvrditi na koji nain nastaju
istine. Na tom tragu nastaju i njegova istraivanja seksualnosti(SEKS :D). Genealogija se bavi
odnosom izmeu nediskurzivnih praksi i sistema diskurza. Foucault smatra da postoji
neraskidiva veza izmeu znanja(diskurza) i moi(izraene u nediskurzivnim praksama - na
pragu Nietzschea). Znanje i mo su usko povezani, ali to ne znai da ih Foucault izjednaava
(nisu jednaki), znanje nije puki izraz drutvene i politike kontrole, sistemi znanja uvijek su
vezani uz reime moi koji postoje u odreenom drutvu, a ti reimi proizvode znanja o
objektima koje kontroliraju, kojima upravljaju, meutim to znanje moe ugroziti projekt
dominacije<-- genealogija i koncept moi openito.
Nadzor i kazna(1975.) odnos izmeu znanja i moi se problematizira na odnosu
Foucaltove analize kaznenog sustava. Odnos znanje/mo motri s obzirom na vezu izmeu
disciplinarnih praksi koje kontroliraju ljudska tijela u odreenom periodu i modernim
drutvenim disciplinama i proizvode odreene pojmove. Uzima primjer zatvora i promatra taj
zatvor u opem kontekstu disciplinarnih praksi (vojska,kola,tvornica). On u zatvoru
prepoznaje model i temelj rasprivanja itavog niza disciplinarnih praksi(gledamo sliku :D-
zatvor Panoptikon-elije su izgraene u krug i zatvorenici su odijeljeni samo reetkama
prema onome koji ih gleda, ne meusobno, izloeni su pogledu onoga koji ih nadzire, ali oni
ne vide tko ih nadzire jer je straarski toranj u sredini zatvoren i ne vidi se kada ih se gleda
zbog onakvog stakla ko u policijskim postajama , izloeni su pogledu i to je uinkovitiji
nadzor nego lanci i okovi - moderan zatvor.) Foucault to svoje razmatranje zapoinje
usporedbom predmodernih i modernih naina kanjavanja. Moderni kazneni sustav je puno
blai, ali moderne su metode obuhvatnije i puno bolje. Ti mehanizmi nisu usmjereni samo na
um nego i na kontrolu tijela. Dok je predmoderni kazneni sustav dijela pojedinaca
procjenjivao u skladu sa zakonom, moderni prosuuje pojedinca s obzirom da li je normalan
ili ne, normalnost je kriterij. Kljuni instrument moderne moi je normalizacija, a kao jedan
od primjera tog normalizirajueg pogleda navodi testove u koli, medicinske preglede -

26
pogled kontrole. Taj zatvorski sustav nema za poantu da ih biuju nego da nikada ne znaju
kada ih se gleda i tako ta kontrola djeluje. Normalizacija znai discipliniranje uma i tijela -
ponaanje u skladu sa odreenim pravilima. Kako mo normalizirajui pogledom vri
kontrolu nad pojedincima.(big brother-ne vidi se, a kontrolira se). Premda su se moderne
disciplinarne prakse razvile u zatvorima i ludnicama, proirile su se na moderno drutvo,
kole, tvornice, bolnice i socijalne slube. Na taj nain te su disciplinarne prakse osim
negativnog znaaja zadobile i pozitivni predznak. Nisu samo omoguivale nepoeljno
ponaanje ve su omoguivale proizvodnju i porast znanja. One su postupno dole pod
kontrolu drava i pojaale utjecaj u drutvu - koncept moi. U arheologiji se mo prikazuje u
parametrima represije, nasilja i ideologije, a u geneologiji mo postaje pozitivna produktivna
sila. To znai da mo nije samo sila koja pritie i kae ne, nego mo presijeca i proizvodi
stvari, stvara uitak, oblikuje znanje, proizvodi diskurz. Mo se ne vee uz povlatenu
poziciju ve je kapilarno rasprena u diskurzu. Na taj nain, kada uvodi takvu koncepciju
moi odbacuje tzv. represivnu tezu i mo definira kao produktivnu mreu koja prolazi kroz
itav drutveni korpus. Pri tome misli na tijelo, spolnost, obitelj, znanje, tehnologiju i oblikuje
sve to. Takvo shvaanje moi pristaje europskim modernim drutvima koji postupno prelaze
na ekonominiji i djelotvorniji nain nadzora nad pojedincima.
Povijest seksualnost(1976/1984/1984) :) :D <3 on nastavlja genealogijski pristup
kakav je zapoeo u nadzoru i kazni, osnovna teza je da je nae uobiajeno shvaanje povijesti
seksualnosti izoblieno zbog tzv represivne teze prema kojoj se odnos modernog drutva
prema seksu svodi na represiju, zabranu, potiskivanje, invizibilizaciju.. Od 18.st.,a vrhunac
doivljava u viktorijanskoj eri jedini izuzetak,jedina sfera koja se ne podvrgava represiji
seksualnosti jest sfera obiteljske seksualnosti, monogamnog heteroseksualnog braka.
Tu represivnu tezu treba motriti s obzirom na injenicu da su posljednja dva stoljea nastali
mnogi diskurzi koji govore o seksu. Prvo u religijskoj sferi u pravilima kako se treba
ispovijedati. Neiste misli se izjednaavaju sa stvarnim seksualnim grijesima. Taj moderni
obrat je doveo i sekularizaciju (ispovjedna literatura, u politikoj i ekonomskoj
problematizaciji, pitanja o broju djece, natalitetu(diskurz o seksu=natalitet), problem djeje
seksualnosti to se manifestira suzbijanjem masturbacije u internatima. Seks je izvor duevnih
bolesti(ili nedostatak :D) pa svi ti diskurzi o seksu govore da se seksualnost nastoji suzbiti, ali
Foucault smatra da su svi ti slubeni diskurzi znanosti o seksualnosti slue samo kao kontrola
seksualnosti(ne suzbijanju); istodobno nude znanje i mogunost dominacije nad objektom
znanja. Oni su svi u funkciji kontrole - poeljna seksualnost je heteroseksualna, monogamna,
tko moe usvojiti, koliko djece ima, sve regulirano dravnim institucijama - sve u funkciji
kontrole. Ne radi se o tome da se ta kontrola moje seksualnosti odvija na temelju znanja
drugih o meni, ve se temelji i na temelju mog vlastitog znanja o meni :D, jer pojedinac
internalizira norme koje mu pruaju znanosti o seksualnosti. Na taj nain kontroliraju sebe
kako bi se prilagodili tim normama. Diskurzi o seksualnosti vre normativizirajui pogled
znanosti - znanstveni diskurzi u slubi patalogizacije homoseksualnosti. Pojedinci su u
dvojakoj poziciji, postaju s jedne strane objekti kontrolirani od strane discipline (jer ih diskurz
i mehanizam mo kontroliraju), a s druge strane postaju samooblikujui subjekti jer
kontroliraju sami sebe. U genealogijskoj fazi mo je produktivna sila koja istodobno
kontrolira i proizvodi seksualnost. :D :D SEX :D :D ne vee se uz temelj, ona je kao pozitivna
sila i proizvodi nova znanja i drutvene kategorije i strukture. Prema tome, naa seksualnost je
uinak diskurza, ona je rezultat proizvodne djelatnosti moi.

Psihoanaliza javlja se na prijelazu iz 19. u 20.st. i od samog je poetka izvor kontroverzi i

skandala. Takva je jer je od poetka teila da bude istina, a s druge je strane problematizirala
ostale znanosti.

27
Sigmund Freud(1856.-1939.) utemeljitelj psihoanalize koji je objasnio otpore psihoanalizi s
kojima se ona suoavala od poetka jer je svojim pretpostavkama vrijeala ljudsko
samoljublje, a na slian nain su to prije nje inili Nikola Kopernik i Darwin. Psihoanaliza je
vezana uz prouavanje psihe, ali Freudovi tekstovi zadiru i u knjievnosti, etnologije -
prouavanje individualne i drutvene psihe. Skandaloznost i otpori prate psihoanalizu i danas.
Ona je revolucionarna jer u pitanje dovodi temeljnu istinu modernizma na kojoj se temelji
moderna epistema - utemeljiteljski subjekt ili kartezijanska paradigma (Rene Descartes u
Raspravi o metoda (1637.) iznosi tezu ''Corgito,ergo sum''). ovjek je ovjek po tome to
misli - racionalistikog tumaenja ovjeka kao bia svijesti, svijest emancipira ovjeka,
oslobaa ga od predrasuda.
Uvoenjem koncepcije nesvjesnog Freud dovodi u pitanje ljudsku racionalnost. Nesvjesno je
dimenzija ljudskog bia u opreci sa svijesti. Pojam podsvjesnog naizgled upuuje na pojam
neke druge svijesti koja ipak ne bi izlazila iz oblasti svjesnih pojava (kao da postoji svijest
ispod pa da je i ona neka svijest) samo izraz nesvjesnog, zahvaljujui negaciji koju sadrava
moe oznaiti optiki rascjep koji postoji izmeu dviju psihikih oblasti i samo taj pojam
moe kvalitetno razgraniiti procese koji se u tim oblastima odvijaju.(nesvjesno - nije svjesno,
podsvjesno - ipak neka svijest ispod svijesti i to odbacuje).
to je nesvjesno - po Freudu je dominantna odlika ovjeka, nesvjesno je ono po emu ovjek
prestaje biti bie svijesti, prestaje biti gospodar univerzuma. Razvlauje subjekt. On dijeli
subjekt na svjesno i nesvjesno. Kae da taj rascjep obiljeava itavu psihoanalizu za razliku
od psihologije koja polazi samo od svjesnog i zanemaruje nesvjesno. Ljudski subjekt je
poprite drame i konflikta izmeu svjesnog i nesvjesnog. zbog tih svih razloga psihoanaliza
dovodi do otpora suvremenika. Freud je dugo djelovao i mijenjao je svoje modele i svoje
uvide (nije se samo poeo baviti drutvenim problemima ve je unutar svojih koncepcija
linosti i analize pojedinca mijenjao modele). Svojstveno je da mijenja svoje modele (i sam sa
sobom raspravlja o proturjenostima).

Razvio je dvije teorije linosti.

1. ranija (1905. - 1920.) prema ijem se modelu linost dijeli tri instance na nesvjesno,
predsvjesno i svjesno(IMENICE). Dinamini model/model ispunjenja elja
2. 1920.-1939.(do svoje smrti) model id,ego,super ego(ono,ja,nad-ja). Topografski
model psihe
1.Model nesvjesno/predsvjesno/svjesno: Dinamiki model psihe / model ispunjenja elja,
elja (das Wunsch) je kljuni pojam u psihoanalizi. U ovom modelu sukobljavaju se
nesvjesno i predsvjesno jer je predsvjesno straar izmeu nesvjesnog i svjesnog, predsvjesno
samo neto propusta u svjesno(zatitar na vratima).
Nesvjesno je skriveno, prostor skrivenog stvaranja, prostor predlogikog, tu vlada mjeseeva
gramatika - nou vlada vea sloboda(u snovima), tim prostorom nesvjesnog vlada naelo
beskompromisno naelo ugode. Ta ugoda se ravna drugim zakonima nego svijest(gdje vlada
naelo realnosti). Nesvjesno je ono temeljno i primarno u ovjeku, mehanizmi koji ga
strukturiraju su primarni procesi tj. temeljni mehanizmi. Sadraji nesvjesnog (imaginarni
scenariji, fantazme) Freud naziva prikazbama nagona i pripisuje im vizualno-predodbeni
karakter. U takvom sustavu nesvjesnog, podsustavu linosti, na djelu su 2 mehanizma,
mehanizam stapanja i mehanizam premjetanja.
-Mehanizam stapanja (spaja se nespojivo) Nesvjesno do izraaja dolazi u vicevima, snovima.
(pr. gospodin plee s gospoom na balu, udvara i eli je odvest doma :D i umjesto da kae da
ju eli pratiti, on misli obrlatiti, i kae smijem li vas obrlatiti kui i tak kae neto izvan
kontrole razlika onoga to misli i onoga to kae je primjer tog stapanja kaemo ono to
mislimo jezik bri od pameti). U podruju nesvjesnog psihike predodbe rijei meusobno

28
su proturjene, meusobno raznorodne ili pripadaju razliitm vremenima, a one se potom
spajaju u jednu mozainu cjelinu tj. nesvjesno.
- Mehanizam premjetanja tj. prebacivanje psihike vrijednosti iz latetnog u manifestni
registar (iz misaonog u vizualni registar). Radi se o premjetanju iz misli u sliku koje se
dogaa u snovima (pr.ovjek sat, pacijentica kae da svaki dan sanja ovjeka koji odbrojava
sate, Freud joj kae da joj je umro otac nedavno i ona sada ali za njim jer je on glavni
ovjek(na njem te dvije rijei - sat i glava kue zvue isto). Da bi jedna misao se pretvorila u
sliku, mora biti deformirana.
Ta dva mehanizma pokazuju da u nesvjesnom vladaju odreene zakonitosti: ravnodunost
prema sankcijama stvarnosti, izostanak negacije i dvojbe, naelo ugode je obiljeeno
nestrpljivou (izravan put prema cilju, naelo ugode tei ispunjenju). U tom prostoru
nesvjesnog miljenje nema to raditi.

12.5.2010.
freud je budala koja ne zna kaj pie i govori, a kroatisti su jedine budale koje moraju sluati
predavanja o njegovim nebulozama. by Martina Babi

Predsvjesno se razlikuje od sustava nesvjesnog po tome to njegovi sadraji imaju izravan

pristup u svijest. Predsvjesno od nesvjesnog dijeli cenzura koja sprjeava nesvjesne sadraje
da uu prvo u predsvjesno, a onda i u svijest. Predsvjesno zahtjeva pristup u svijest i motoriku
i zbog toga se moe rei da postoji veza izmeu predsvjesnog i svijesti(Freud govori o
sistemu predsvjesno/svijesno zbog te veze). Prijelaz iz predsvjesnog u svjesno Freud stavlja
pod nadzor druge cenzure koja se od prave cenzure(izmeu nesvijesnog i predsvijesnog)
razlikuje po tome to ona ne probire nego iskrivljuje sadraje i na taj nain spreava
zabrinjavajuim i uznemiravajuim sadrajima pristup u svijest. Naelo realnosti/stvarnosti
prisiljava nesvjesno na kompromise, na prilagodbe kako bi njegovi sadraji mogli ui u
svijest. Da bi moglo doi do te restrukturalizacije nesvjesnog sadraja izvrava se selekcija-
grupiranje i preruavanje. Ono osjetilno tjelesno mora se pretvoriti u misao. Osim toga dolazi
do sputavanja nagona(svojstvenih nesvjesnom), vezivanjem(bindug), sloboda tada vie ne
postoji, uvodi se tzv. suneva gramatika kojoj je svojstvena relacijska logika to znai da
stvari ne vrijede same po sebi nego iskljuivo u odnosima prema drugima. Na taj se nain
vizualno akustike predodbe pretvaraju u lingvistike. Vrsta znakova karakteristinih za
nesvjesno(slike) se pretvaraju u simbolike znakove, ikonike znakove.
Freud razlikuje: sachvostellung - predodbu stvari i wortforstelung - predodbu rijei.
Predodba stvari nije konkretan predmet nego apstraktna stvar, a predodba rijei je unutar
sustava predsvjesnoga. Za razliku od predsvjesnoga, nesvjesno je kod Freuda predjezini
sustav. Ovaj dinamiki model psihe gradi se na potiskivanju nesvjesnog od strane
predsvjesnoga. Nagoni provaljuju i ele se osvetiti onome koji ga potiskuju. Nesvjesno
zanima zadovoljenje. Gdje se odvija to zadovoljenje? u snovima! U snovima poputa
kontrola. Takva kontrola ne postoji ni u knjievnosti i poeziji.
Dinamika se sastoji u tome to ne ide samo u jednom smjeru nego se dogaa i obrnuto, dolazi
do povratka potisnutog sjeanja i to izaziva dinamiku(to stalno vraanje). to je jae
potiskivanje, jai je i otpor. Freud smatra zdravom psihom onu koja ne tlai samu sebe. Kae
da bi naelo stvarnosti u sebe trebalo ukljuiti i naelo ugode. Inae su ta dva naela temeljna
koja upravljaju duevnim funkcioniranjem. Svijest mora biti dovoljno elastina da uvai
nesvjesno i da otvori put afirmaciji.

1920. Freud naputa takav model i u raspravi S onu stranu naela ugode(1920.) dovodi u
pitanje model ispunjenja elja i predstavlja novi model sa ego,id,super ego topografski

29
model psihe model nagona za ponavljanjem, prisile ponavljanja. Taj model prisile
ponavljanja u sreditu je razmatranja rasprave s onu stranu naela ugode. Psihoanaliza se
morala suoiti sa podrijetlom pojave ponavljanja i pri tome je kao simptom definirala ono to
u manje ili vie preruenom obliku preslikava elemente sukoba u prolosti. Potisnuto se
nastoji vratiti u sadanje posredstvom snova , simptomima odjelotvorenja. Ono to se nije
shvatilo iznova se vraa (uznemirujui i neshvatljivi sadraji i traume) i ne miruje dok ne
pronae svoje rjeenje. ovjek tei ponavljanju traume nelagode, neugodne situacije u
prolosti, ne eli se odvojiti od tog iskustva. Trauma se spoznaje tek naknadno, pojavljuje se
nakon simptoma, naknadno se razotkriva koja trauma je prouzrokovala te simptome(u
trenutku dogaanja se to potiskuje i nakon 20god se javljaju '' tikovi'' i onda traimo pomo
psihoanalitiara(ili snovi ili tako neto - to je objanjenje)). To ponavljanje potisnutog Freud
naziva odjelotvorenjem. ovjek se vee uz to i ponavlja stalno te situacije i to iskustvo.(kad
izvadimo zub stalno akamo po rupi od zuba :D), eli se vezati uz svoju bol, a to
potinjavanje je ujedno prebacivanje odgovornosti na drugog i odbijanje da si sam preuzme
odgovornost. ovjek se pri tom ne preputa na ponavljanje samo u odnosu sa analitiarom,
nego u svim drugim djelatnostima u njegovu ivotu. U odnosu sa analitiarom vaan je
pojam prijenos ili transfer.
U ovom modelu psiha se djeli na tri zone:
1.id(ono)-nagonski pol linosti
2.ego(ja)-instanca koja se uspostavlja zastupajui interese sveukupnosti osobe,
istodobno je ovisna o zahtjevima ida kao i o imperativima super-ega, samostalnost mu
je relativna
3.super-ego(nad-ja) instancija koja sudi i kritizira, zasnovana je interioriziranjem
roditeljskih zahtjeva i zabrana.
Ovaj Freudov model prikazuje unutar subjektno polje prema obrascu meusubjektivnih
odnosa, sistemi su prikazani kao razmjerno samostalne osobe. U sukob ulaze id i ego.
Superego se sadistiki ponaa prema egu nameui mu pravila - tri linosti u jednoj
-intersubjektivan odnos unutar subjektivnog odnosa. Psihoanaliza znai psihoanalitiko
lijeenje je uprilienje odnosa otvorenog za komunikaciju u kojemu e se moi ponovno
oitovati unutarsubjektni sukobi(ida i ega) koji su zapravo ostatak stvarnih intersubjektivnih
odnosa iz djetinjstva(sa drugim osobama) sukobi unutar osobe su manifestacija sukoba u
djetinjstvu sa drugim osobama. Kada govorimo o transferu dogaa se to da psihoanalitiar u
odnosu na pacijenta preuzima ulogu super ega i dolazi do prebacivanja odgovornosti na
drugog(doktore,recite mi vi). Psihoanalitiar postaje autoritet, preuzima funkciju super ega
koji kae to je ispravno a to ne. Pacijent se predaje u ruke psihoanalitiara. U trenutku kada
Freud preispituje svoja prethodna polazita, psihoanaliza prestaje biti terapija i postaje teorija.
Freud kae u prvom modelu se jo moglo pacijenta izlijeiti, a sada kae da ljudsku psihu nije
mogue izlijeiti. Bolest je sastavni dio zdravlja, ona je uvijek prisutna, kao to je i zdravlje
sastavni dio bolesti. Zato psihoanaliza ne moe nikoga izlijeiti, ali moe propitkivati.
Pojavljuje se instanca za koju se mi veemo kao ljudska psiha - otac, voa, bog-autoritet i u
ovjeku postoji potreba da se toj instanci podredi, da je oponaa, to vezivanje uz tu instancu
proizvodi moje ja. To nije osvijeten odnos nego je predodnos/neodnos. Kroz tu ovisnost o toj
nadreenoj instanci rekonstruira se nae ja, sve to radimo u ivotu radimo s obzirom na tu
instancu. Sve to radimo radimo kako bismo ispunili oekivanja te instance. Ta instanca se s
pacijenta prenosi na psihoanalitiara(odnos prema ocu,prenosi na odnos prema analitiaru).
Lacan je naziva 'subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna'. Psihoanalitiki odnos je
kontaminiran pacijentovim problemom. Rije je o potiskivanju i zbog toga je nemogue
izljeenje po Fruedu, mi se uvijek u izgradnji naega ja identificiramo sa tom instancom.
(edipov kompleks - oinski ideal poeljan jer predstavlja zabranu povezivanja sa majkom,
prepreku, a otac je onaj koji ima majku i zato je poeljan ideal za identifikaciju, nadreena

30
instanca s kojom se identificiramo.) *Univerzirano je muko ja kao ja i iskritizirano od strane
feministikih teorija.

Jacques Lacan(1901.-1981.) franc. psihoanalitiar poststrukturalist, on se zaklinjao na to da

je samo sljedbenik Freuda i da vraa psihoanalizu Freudu nakon to se odvojila i nakon to su
je psihoanalitiari iskrivili. Njegova je misao ipak autonomna. U Freudovo uenje unosi nove
ideje i spaja sa drugim znanostima. Blizak knjievnosti. Slubena organizacija
psihoanalitiara ga je izbacila jer se razliito odnosio prema psihoanalizi nego tadanji
analitiari.
On prouava procese kroz koje pronalazi naa psiha u oblikovanju nae forme. Lacan genezu
ljudske psihe dijeli na 3 faze:
1. Faza rastrganog/raskomadanog tijela najranija - najranije djetinjstvo do osmog
mjeseca starosti. Ljudska jedinka nije jedinstvena, ne doivljava se tako, ve je
rasprena, nagoni se ire na sve strane(Nagon i beba). Ego se jo ne oblikuje kod bebe,
funkcionira poput amebe. Lacan uvodi franc. rije hommelette-ovjeuljak/omlette-
omlet od jaja(sve smukano,bukuri). ovjeuljak nainjen od razbijenih jaja. ovjek
se raa kao ovjeuljak, a tek kasnije postaje ego. Lacan na taj nain polemizira sa
egopsihologijom koja sve objanjava kroz Freuda.
Ta je faza nagonska, pluralna, produljena fetalna faza ovjeka, u toj fazi beba -
ovjeuljak odrava vezu sa majinim tijelom. Taj omlet je bezoblian, neoblikovan i
neizdiferenciran - hrpa nagona.
2. Zrcalni/imaginarni stadij - izmeu 8 i 12 mjeseci. Tu se prepoznaje vlastiti zrcalni
odnos, ljudsko bie se prepoznaje u zrcalu. Taj in prepoznavanja ga stabilizira, daje
mu formu, centrira ga, jer je slika u zrcalu cjelovita i on se prepoznaje u toj slici. Bez
tog drugoga (malim slovom) u zrcalu koji slui kao zrcalo nema ni oblikovanja ja, jer
se ja oblikuje kao cjelovita slika. Poeljna slika cjelovitosti. Meutim, taj u zrcalu je
ipak drugi, nije ja. Tako da se ja stvara samo otuenjem, alijenacijom jer se stvara
preko drugoga i pomou drugoga. Zrcalo je metafora - moe biti i druga osoba - dijete,
majka.. Oblikujemo se pomou druge osobe. in istodobnog stjecanja i gubljenja ja.
Mi sebe zadobivamo, oblikujemo preko slike drugoga i zato je u naemu ja uvijek
sadrano neto imaginarno, neto drugo, u naem ja je onaj drugi. Postoji drugost u
nama. Lacan tog drugog naziva ortopedskim konstruktom. Tu je vaan i uzajamni
odnos pogleda/gledanja. Obiljeeno jakom ambivalencijom - ako mi svoje ja
oblikujemo jedino preko drugoga, to nam drugi predstavlja - protezu, ortopedsko
pomagalo naeg ja. Taj odnos izmeu ja i drugog je odnos razorne zatravljenosti, jer se
javlja potreba da razbijemo zrcalo zbog uvianja da je to iluzija. Mrnja i ljubav se
meusobno sudaraju. To zrcalo je proteza. Ako proteza daje ego ona nije rjeenje ve
problem. Kakav je to ego kojem je potrebna proteza??? Ego se uvruje jedino
zahvaljujui protezi i tom drugom, ako je drugi neophodan onda ego vie nije sredite
ovjeka nego sredite otuenja. Pojam stadija - implicira stadion kao zatvoreni kruni
prostor iz kojeg nema izlaza i manifestira zatoenost psihe u tom mitskom prostoru.
3. Simboliki stadij(posveena najvea pozornost) - nastupa dolaskom oca koja ulazi u
dualni odnos majke i djeteta. (Lacant se stalno igra rijeima i zato se kae da je to
knjievnost). Dijete se suoava s tim da je otac predmet majine elje i da put do
majke vodi preko oca. Simboliki poredak je jezini poredak, svijet je posredovan
jezino, nain na koji vidimo svijet je simboliki. Dijete ulazi u jezik i shvaa da put
do majke vodi preko jezika - nije dovoljno plakati ve moramo govoriti - simboliki
posredovati svoj odnos s majkom. Otac je Drugi(velikim slovom). Preko jezika -
preko oca dolazimo do majke.

31
Sva tri stadija aktivna su tijekom cijelog ivota. Ako je nastupila druga faza, prva traje i dalje i
regresije u ranu fazu su uvijek mogue.

Nakon 1953. Lacan razvija jo 3 koncepta/registra:

1. imaginarni poredak - Ego se prepoznaje u vlastitom zrcalnom poretku, alijenacija,
otuenje je konstitutivno za imaginarni poredak. Taj poredak je prostor slike, imaginacije,
privida, iluzije (cjelovitosti, daje nam privid da smo mi cjeloviti, sinteze, autonomije,
slinosti). Imaginarno je utemeljeno u subjektivnom odnosu prema vlastitom tijelu (onoga u
zrcalu) - zrcalnoj slici vlastita tijela. Taj odnos sa drugim u zrcalu je zavodljiv, podinjavajui,
zarobljuje subjekt u niz statinih fiksacija.
2. simboliki poredak - poredak jezika, najvaniji poredak za psihoanalizu, oinski
poredak. Bit psihoanalize je upravo u uporabi simbolinog - preuzima iz pojam ''simbolike
funkcije'' od Claudea Levi Straussa - drutvo je strukturirano na temelju razmjena i
srodnosti. Budui da je jezina komunikacija osnovni oblik razmjene, a pojmovi su
nezamislivi bez jezika, simboliki poredak je poredak jezika. To ne znai da Lacant
izjednaava simboliki poredak sa jezikom ve tvrdi da su i druge dvije dimenzije prisutne u
jeziku. Simbolika dimenzija jezika je dimenzija oznaitelja - to znai da elementi
simbolikog poretka nemaju nikakva pozitivne egzistencije ve se temelje na meusobnim
razlikama. Simboliki poredak je poredak zakona, poredak kulture, oinski poredak, suprotno
majinskom - poretku prirode - imaginarnom poretku.
3.realni poredak - povezan sa simbolikim i imaginarnim, nije samo suprotstavljen
imaginarnom poretku nego je i s onu stranu simbolikog poretka, u realnom poretku nema
odsutnog sve je prisutno. Simboliki je poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, realni
je neizdiferenciran. On je bez procjepa koji postoje u simbolinom (izmeu oznaitelja i
nemogueg oznaenog). Simboliki poredak nastoji podiniti realni poredak i podvrgnuti ga
simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom. No to nije mogue jer realno u potpunosti izmie svakom
pokuaju simbolizacije - oznaavanja. Realno je nemogue zahvatiti jezikom, meutim,
simboliki poredak ne odustaje, on eli zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog
izvlai predmete i proizvodi ih unutar simbolikog poretka, ne predmete u cjelini ve samo
mali aspekt koji mu doputaju i proizvodi ga kao pojam unutar simbolinog, vei dio je i dalje
nedohvatljiv u realnom :(. Na taj nain ti predmeti postaju podnoljiviji, ali veim dijelom
ostaju dijelom realnog, neizdefirencirani i nedohvatljivi. Ta mogunost da realno dohvatimo i
jezino izrazimo je traumatino po Lacanu. To to ne moemo sve dohvatiti jezikom je izvor
traume jer realno je po svojoj definiciji ono nemogue za zamisliti, izraziti, opisati, integrirati,
nemogue ga je zadrati, ono izmie, upravo zbog toga to izaziva tjeskobu.
Lacan se u prvom redu bavio simbolikim i imaginarnim, tek kasnije realnim. Imaginaran
poredak je majinski poredak, a simboliki je oinski poredak.(feministkinje ga pojele :D)
19.05.10.
Feministika teorija
Osnovno obiljeje da ima emancipacijsko usmjerenje i reagira na neravnotei koju je dovelo
viestoljetno muko prevladavanje.
Moderni je feminizam zapoeo u 18.st. utemeljiteljskim dijelom autorice Mary
Wollstonecraft koja je napisala tekst Opravdanje enskih prava(1792.) i kritizira stereotipe o
enama kao emocionalnim i instinktivnim biima i misli da moraju imati ista prava kao
mukarci. Zbog pomanjkanja obrazovanja se ene ini podreene mukarcima. ivot Mary je
bio nekonvencionalan - izvanbrane ljubavi, ljubavnici :D potkraj 20.st. se poinju itati njeni
tekstovi. Opus joj u sjeni braka sa osnivaem anarhistike misli.

32
John Stuart Mill(1806.-1873.) i supruga Hariet Taylor koja je utjecala na njega; njegov esej
Podlonost ena(1869.) u kojem je isticao da ene imaju pravo na drutvenu jednakost,
naroito u sferi braka - ene se odgajaju da budu podlone - kritizira to.
Njegove su ideje dale poticaj prvom valu feminizma. Prve feministice - sufraetkinje borile se
za pravo glasa u SAD. Najistaknutije su bile Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony.
Stantonova je Deklaracija osjeaja (1849) proglasila mukarce i ene stvorene kao jednake te
prozivala patrijarhalnu kulturu zbog potinjenosti ena. 1846 god. sufraetkinje se borile
prosvjedima i trajkovima glau, ali nisu svi pokreti bili obiljeeni aktivizmom. U
knjievnosti modernizma javljaju se autorice : Virginija Woolf, Hilda Doolitle, Djuna Barnes
(kritizirale prikaze ena u djelima mukih autora i zagovarale ideju slobodnog enskog
identiteta koji nee biti podvrgnut tradicionalnoj potinjavajuoj ulozi zrcalnog odraza
mukom identitetu).

Drugi val se smjeta u 60 god 20.st. obiljeen je usmjerenou na drutvenu i ekonomsku

ravnopravnost - francuski i ameriki feminizam. Utemeljujui tekst francuske teoretiarke
Simone de Beauvior Drugi spol (1949.) partnerica Sartre-a. Branila je tezu o eni kao
objektu muke kulture lienog prava na subjektivnost. ene same ponutruju taj obrazac i ona
iznosi tezu da se enom postaje, a ne raa se. Dovodi u pitanje ideju da se raamo sa
inherentnim kvalitetama koje odreuju nau drutvenu, pravnu egzistenciju. Time spol jasno
odvaja od roda kao kategorije svijesti. Rod bi trebao biti predmet enina slobodna izbora.
Takvo stajalite je izazvalo kritike kod preostalih teoretiarki jer je pitanje koliko takva
sloboda ovisi o samoj eni.
Kate Millet (1934.-) amerika teoretiarka koja je odbacila pretpostavke suvremene znanosti,
filozofije i religije prema kojima je patrijarhat izvoran i prirodan oblik drutvene organizacije.
Seksualna politika(1970) kritizirala je infantilizaciju ene i nasilje koje je usmjereno protiv
njih. Kritizirala je patrijarhalnu silu koja je po svojoj naravi seksualna, a najekstremniji izraz
dobiva inom silovanja. U treem djelu knjige ita knjievne tekstove mukih autora i
analizira ih. Autorica pri tome nastoji ustoliiti vlastitu heretiku analizu itanja, prilagoava
se novoj tradiciji koja poistovjeuje autora, pripovjedaa i lik. Knjiga odraava borbenu klimu
enskih studija (women studys). Ti enski studiji nastaju '68. po analogiji sa crnakim
studijima i kritiziraju dominantnu kulturu i pokuavaju definirati vlastiti identitet. Do 75
godine karakteristina je niska teorijska razina koja se opravdava pripisivanjem teorije mukoj
tenji za apstrakcijom, dok je ensko razmiljanje blie ivotu i kao takvo ne zazire od vlastite
kritike. One su govorile iskljuivo iz pozicije bijele ene u srednjoj klasi. Zanemarile su
razlike meu enama. Problematino u njihovoj poziciji je, premda kritiziraju univerzalne
kategorije subjekta, one i dalje misle u tim kategorijama - kategorija ene.
80-ih u amerikoj feministikoj teoriji poinje rasti teoretska razina. Poele se vezati uz
teoriju jer se ona razvijala na knjievnim odsjecima. Norveka teoretiarka je tvrdila da nisu
otile dovoljno daleko, da su odbacile teoriju i prihvatile estetiku tradiciju nove kritike. U
francuskoj drugi val feministike teorije je puno zanimljiviji. Najvei doprinos su dale 3
teoretiarke: Helene Cixous, Luce Irigaray i Julie Kristeva i zahvaljujui njima se veu uz
psihoanalizu, semiotiku, radikalnu politiku. Od samoga poetka franc. su imale snaan
teoretski naboj. 1974. je utemeljeno sveuilite u parizu Vincennes i na taj nain je Cixous
stvorila snanu institucionalnu podrku feministikim istraivanjima u francuskoj. Smatrale
su da ensko tijelo determinira i enski identitet i nain pisanja i nain miljenja. Taj nain
pisanja je opreka mukoj dominantnoj diskurzivnoj praksi i utemeljila pojam enskog pisama
- enskog pisanja. Smatrala je da je muka teorija rob binarnog miljenja te da zato neprestano
uvodi opreke nesvjesno izgraene na provedbenoj razlici izmeu mukog i enskog (cijela
metafizika tradicija barata oprekama). Sve se temelji na razlici muko-ensko. Za razliku od

33
mukog, ensko pisanje umnoava i dinamizira razlike,ono je autentian produetak enskoga
glasa i kao takav izmie bilo kakvom imenovanju. Takva predodba enske kreativnosti
podvrgnuta je kritici zbog utopijskog zanemarivanja materijalnih okolnosti u kojima se ene
zatjeu kao drutvena bia.
Luce Irigaray podvrgnula je dekonstrukcijskom itanju patrijarhalni filozofski diskurz od
Platon do Hegela, ukljuujui i Freudovu teoriju ene kao minus mukarca(mukarca lienog
falusa :D). Dovodi u pitanje i frojdovski diskurz o enskosti, naroito ulogu Edipovog i
Kastrcijskog kompleksa te njihovu potpunu irelevantnost za djevojice.
Zapadni diskurz nije bio u stanju tematizirati enu na niti jedan nain osim negacijom. Time
izazvana iskljuenost iz vladajueg reima prikazivanja uskratila je eni mogunost
subjektivacije i otjerala je u histriju i mistiku. Autorica pri tome radikalizira tezu Simone de
Beauvior o enama kao ''drugom spolu'' i kae kako ene uope nemaju spol jer je svijet
obiljeen jednospolnom ekonomijom. Binarna opreka(Derrida) se uspostavlja samo da bi
jedan lan bio dominantan - treba preispitati mehanizam koji omoguuje utemeljenje takve
opreke. Zato kae da se ena moe otimati binarnoj spolnoj identifikaciji ako odrava
subverzivni odnos razlike prema toj binarnoj identifikaciji. Takoer odbacuje homogenu
predodbu enskosti koja zanemaruje rasne, klasne i kulturalne razlike. Kritizira feministkinje
koje su bijele i misle da govore u ime svih ena. Treba uzeti oblike svake ene ovisno o njenoj
narodnosti, klasi...
Julija Kristova se nadovezuje na Lacana i njegovo uenje u trima registrima. Ona pjesniki
jezik opisuje kao subverziju simbolikog poretka odnosno subverziju vladajuih govora.
Pjesniki je jezik je majinski poredak. Na taj nain simbolikom poretku jednoznano
dodjeljuje prohibicijsku ulogu kao ulogu onoga koji donosi zabranu, a poetskom jeziku,
semiotikom poretku, dodjeljuje emancipacijsku ulogu. Pjesniki jezik je prostor slobode
unutar simbolikog poretka i na taj nain kada ih svede na opreku iskljuuje mogunost
promjene jer oba registra postaju nepromjenjive veliine. Pjesniki jezik postaje ogranieni
prostor slobode - kao rezervat pjesnitva majinskog poretka unutar simbolikog poretka.
Francuska teoretiarka Monique Wittig Lezbijsko tijelo(1973.) tvrdila je da je spol uvijek
ve enski jer jezina gramatika do teme mjere univerzalizirala muku spolnost da je ena
uvijek svedena na izvedenicu. Prema njenom miljenju razbijanje gramatike hegemonije
vaan je preduvjet enskog oslobaanja jer je upravo ona odgovorna za nametanje spolne
fikcije Fizikom tijelu koje je po svojoj prirodi bespolno ili po Foucaultu spolno
polivalentno. Francuska feministika scena je razvijenija od amerike jer je u dijalogu sa
suvremenim koncepcijama. One su u drugim teoretiarima vidjele suradnike s kojima su bile
u dijalogu i imale su element osloboenja.

Trei val feminizma 80-ih god. kada se amerikim usponom dekonstrukcije dovodi u pitanje
subjektno centrirana teoretska matrica. Ideologijsko kritika stajalita koja govore u ime ene
dovode se u pitanje jer se razotkriva da je ena retoriki diskurzivni konstrukt ustanovljen u
jeziku s heteroseksualnim poretkom.(m, i s rod u gramatici).
Problematino sa feminizmom drugog vala je to to je tadanja kritika kritizirala muku
poziciju, a sama je zauzela takvu poziciju - samo ene mogu biti feministice. Cilj nije obrnuti
opreku ve destabilizirati mehanizam na kojem opreka poiva. 90-ih god dolaze 3 teoretiarke
koje su krenule tim putem nadovezujui se na dekonsturkciju: Judith Butler,Eve Kosofsky
Sedgwick i Donna Harraway. Uslijed preispitivanja vlastite feministike pozicije oblikovali
su se rodni studiji. Butler tvrdi da je gender konstrukt drutvenih praksi - rodni identitet je
rezultat prakse(to je govorila i de Beauvior za spol i rod). Rod je relacijski konstrukt to znai
da se ne tvori samo enski ve i muki rod. Mukost je takoer rezultat tvorbe kroz praksu.
Potaknute teorijama roda i seksualnosti 80-ih apostrofirao se problem rodnog identiteta i

34
seksualnosti - jo jednom se iz drugaije perspektive otvara pitanje tvorbe i artikulacije jednog
aspekta subjektivnosti. Pri tome od najvee vanosti Foucaultova teza prema kojoj pojmovi
identiteta i subjektivnosti nisu prirodne kategorije ili jedinstveni i nedjeljivi aspekt neijeg
bitka ve materijalni uinak razliitih diskurza koji nas okruuju.
Judith Batler(1956.-) je danas najpoznatija teoretiarka koja je problematizirala tvorbu
rodnih identiteta. Nevolje s rodom(1990.) u kojoj je razvila teoriju performativnosti roda. Tu
teoriju je preuzela od Austina koji je govorio da je jezik nain djelovanja na drugoga. Jezik je
djelatnost i kao takav je medij tvorbe identiteta subjekta. Jezini in koji vri jednu od tih
identifikacijskih funkcija je imenovanja koji se ne iscrpljuje samo na imenu i prezimenu ve i
na drugima (slatka curica! glupi deko!). Kae ona da je ja od samog poetka izrueno
drugima, mi smo izloeni drugima, ranjivi, krhki, potrebiti, ovisni o drugima. Nae je tijelo
ispisano tragovima drugoga. To je to upisivanje na tijelo(pangica i duga kosa), a ti su tragovi
s onu stranu nae svijesti. Oni upravljaju naim ponaanjem, a da ih mi pri tom ne moemo
osvijestiti. Odgojili su nas da budemo djeak ili djevojica. Na taj nain mi ne vladamo ni
svojim spolom ni rodom. Spolnost vlada nama i razvlauje nas. Ukida nau suverenost i mi
taj identitet samo nosimo. U emu je problem? Taj identitet upravlja naim postupcima, s
jedne strane on nama upravlja, a mi ne moemo do njega doprijeti. Foucault to naziva
reimom. Mi se oblikujemo unutar odreenih reima - reima istine. Svaki reim otkriva nove
mogunosti identifikacije, ali neke i onemoguuje(izbacivanje ovih koji se ne uklapaju preko
institucija). Ljudska prava na subjektivnost imaju samo oni koje reim priznaje kao ljude, zato
je ideologija ljudskih prava diskrimitivna jer pravo na ljudskost nije svima zajameno.
Judith ne preuzima koncept izravno od Austina ve od Derrida jer on dekonstruira Austinovu
koncepciju govornog ina. Uspjenost performativa odreuju uvjeti prikladnosti koji dolaze iz
konteksta izriaja (adekvatan iskaziva,ozbiljan,jednokratan i ...). Derrida ne kae nita od
toga, ono zbog ega je performativ uspjean je njegova mogunost da se beskonano mnogo
puta ponavlja. Njegova ponovljivost je izvor identifikacije. (prepoznajemo obeanje jer smo
ga uli petsto puta, Derrida uvodi pojam potpisa koji ima odreeni izgled, ali on nije uvijek
jednak, grafolozi mogu prepoznati ipak da taj potpis je autentian ili nije, autentinost se
temelji na toj ponovljivosti jer nema prvog ina ve samo itav niz varijanata - nema
izvornika). Rod nije prirodna izvorna kategorija - rod je niz ponavljanja. To znai da ne
postoji prirodna ena, ve postoji samo pojam ene i pojam mukarca. Drugi nam daju
identitet i taj identitet je konstrukt koji se ispisuje na naem tijelu - predodba o eni i nae
udovoljavanje njoj. Postoje samo razliite ponovljivosti enskosti. Transeksualci - izgledaju
kao ena, ponaaju se kao ena sa parodiranjem i razotkrivanjem da je sam rod oponaateljska
struktura, izvedba.

SEMINARI

1. Rekonstruiraj Eagletonovu problematizaciju razliitih definicija knjievnosti.

Knjievnost kao matovito pisanje

- iskljuuje odreene tekstove kao nekreativne (iz filozofije, znanosti, religije...)
- postoje knjievna djela koja opisuju stvarnost

35
 - novel = roman; 16./17. st. u Engleskoj: za oznaavanje istinitog i izmiljenog ni
izvjetaji u dnevnim novinama nisu smatrani injeninom istinom
- fikcionalnost = ne bavi se doslovnom istinom
- razlika injenica-fikcija i istina-mata (vrlo je sporna npr. strip o Supermanu nije
knjievnost, a nije ni istina)

Knjievnost kao posebna uporaba jezika

- R. Jakobson ruski formalisti demistificiraju knjievnost: odmak od norme,
organizirani in nasilja nad obinim govorom knjievnost mijenja obini jezik i ini
ga snanijim; ona sustavno odstupa od svakodnevnog govora
proizvodi ouenje, npr. poezija, ali time nam omoguuje potpunije, bliskije
posjedovanje iskustva (usporedba sa zrakom)
- knjievnost = posebno organizirani oblik jezika polazi od odreenih lingvistikih
odrednica
- prouavanje oblika, a ne sadraja forma ini knjievno djelo posebnim
npr. Don Quijote nije lik, ve postupak to dri na okupu tehnike pripovijedanja
- ne nijeu vezu umjetnosti i drutvene zbilje, ali tvrde da ta veza nije stvar knjievne
kritike
- problem: norma se povijesno mijenja

Nepragmatini oblik diskurza

- Ne slui nikakvoj praktinoj svrsi krivo! djelatnost koja se bavi opim stanjem stvari u
svijetu, pragmatina je
- Postoje oblici pisanja zamiljeni kao nepragmatini, no to nije jamstvo da e se tako i
itati
- Definicija knjievnosti ovisi o nainu itanja, a ne prirodi napisanog

Vrsta autoreferencijalnog jezika

- knjievnost upuuje sama na sebe i govori o sebi
- esto se opisivala kao poetika odreenog razdoblja odraava, opisuje odreeni
poredak u prirodi, mimetina je (fikcija zbilje)
- nadovezuje se na lingvistiki obrat jer je i tamo odbaena ideja da jezik oponaa
stvarnost
- knjievnost ne opisuje stvarnost, ve proizvodi vlastitu stvarnost svijet djela
- fikcija je i autobiografija i povijesni roman
- i pripovjeda je takoer tekstna figura (ne moe se govoriti Krlea pie, osjea...)

Dobro pisanje
- pitanje arbitrarnog suda te vremena i prostora u kojem se ti sudovi odnose jedna
vrijednosna kategorija koja je promjenjiva ne moe biti kriterij

Eagleton dovodi knjievnost u vezu s ideologijom = niz skrivenih vrijednosti na kojima

se temelje nai injenini iskazi
= svi oblici osjeanja, vrednovanja i poimanja koji su na neki nain povezani s
reprodukcijom i odravanjem moi u drutvu
sve ono to mislimo da znamo je ideoloki konstrukt
knjievnost je stoga pragmatina - predaje se u kolama, ima odgojnu funkciju

36
2. J. Culler: Teorija to je to?

- teoretiari koji se ne bave iskljuivo knjievnou: Derrida, Foucalt, Althusser itd.

- 2 smjera: a) npr. teorija relativnosti ustanovljen stup teorema
b) svakidanja uporaba teorije nije ju lako potvditi ni opovrgnuti ispitujemo
ono za iju istinitost nismo sigurni (nagaamo)

- sve teorije su vane ostavljaju uinak na nain naeg razmiljanja o knjievnosti,

jeziku, ali i ideolokih mehanizama, pitanja identiteta i subjekta

- teorija = donosi postavke koje mi shvaamo zdravo za gotovo u pitanje

npr. znaenje govornog iskaza ono je to je govornik imao na umu
pismo kao izraz, ija se istinitost nalazi drugdje, u nekom doivljaju ili stanju stvari
koje izraava
shvaanje zbilje kao neega to je u danom trenutku prisutno
preispituje zdravorazumske pojmove postaje vrlo dinamino interdisciplinarno podruje

- knjievna teorija je podruje miljenja i pisanja ije je granice iznimno teko odrediti
izaziva nelagodu jer se ini nepreglednom
ne naziru se njene granice, nemogue je njome ovladati (esto izaziva otpor)

- radovi koji pripadaju teoriji imaju uinke izvan svog izvornog podruja (zbivanja 60-ih)
ukljuuje radove s podruja antopologije, lingvistike, filozofije itd.

3. Kako Gadamer objanjava odnos izmeu jezika i razumijevanja?

- razumijevanje = shvatiti neto, biti u stanju uklopiti neko partikularno znanje u iri
kontekst

a) Razumijevanje kao praktino umijee Gadamer od Heideggera preuzima koncept

egzistencijalnog samorazumijevanja stanje egzistencije je stanje razumijevanja
(vieslojno je)
razumijevanje je mogunost nae egzistencije ono ne znai posjedovanje znanja,
nego umijea; tubitak je bie zaokupljeno vlastitim bitkom, a to moe biti samo
ovjek
praktino znanje koje se odlikuje praktinom primjenom

b) Razumijevanje kao sporazum sich verstehen igra rijeima:

1) Znaenje meusobnog sporazuma = razumjeti se meusobno
2) Razumijeti sebe = samorazumijevanje
- da bismo shvatili objanjenje nekog pojma, moramo imati odreeno predznanje o tom
pojmu to nas ini sposobnima za razumijevanje
- zadatak interpretacije je rekonstrukcija autorova znaenja no to je sekundarno, prvo
mora postojati samorazumijevanje, a taj se sporazum ostvaruje u jeziku
- postoje neke stvari koje je nemogue izrei mora postojati jezik kako bismo mogli rei da
je neto neizrecivo (mora postojati granica ne moemo tvrditi da je neto bijelo ako ne

37
 postoji crno) = jezik kao granica koja e nam rei da ne moemo prijei tu granicu
- ak i to da ne moemo neto izrei dokazuje da se razumijevanje dogaa u jeziku
- uz dijalog s drugima (uz praksu) se najlake ui jezik jezik svladavamo njegovom
uporabom
- poziva se na Platona: potvruje tezu prema kojoj je razumijevanje dijalog sa samim sobom
- jezik prethodi miljenju
* svi ti fenomeni koji ine hermeneutiku su jezine pojave

4. Objasni Gadamerove pojmove preutne suglasnosti i tihog sporazuma. Kako se po

njegovom miljenju ostvaruje drutvena solidarnost?

- preutna suglasnost ili tiho odgonetanje/sporazum poiva na mrei prethodnih

razumijevanja u jeziku
* prethodno razumijevanje sve ljudsko razumijevanje sakupljeno do tog trenutka
- kad itamo neki tekst, prevodimo ga na sebi razumljiv = na intimni jezik (dokaz da se
razumijevanje odvija u jeziku)
- dijalog = komunikacijska situacija izmeu 2 osobe oba se sudionika u procesu
dijaloga mijenjaju da bi na kraju postigli sporazum zajednika protumaenost
svijeta je osnova drutvene solidarnosti
- jezik je repozitorij kulture jezikom se ostvaruje ljudskost, razumijevanje, zajedniko
koje je zaboravljeno izvor svih neprilika

Tihi sporazum je volja za razumijevanjem: Aristotel kae da ono to oekujemo ovisi o tome
koliko uvida imamo u neto. Primjer iz knjige je ovjek koji se udi tome da je korijen iz 2
iracionalan. To nam govori da nije matematiar, jer bi se inae udio da taj korijen NIJE
iracionalan. Poanta tihog sporazuma je da damo prednost fenomenu razumijevanja - da
razumijevanje uinimo slobodnim da bismo vidjeli svoje mjesto u cjelini ljudskog i
drutvenog bitka (ono po emu neto jest to to jest). da bismo uklonili ometano
razumijevanje, moramo imati VOLJU za razumijevanjem. to je tihi sporazum (znailo bi,
kolokvijalno, ukloniti sve predrasude prema onome to itamo/ uimo/ vidimo/ susreemo/
shvaamo/ razumijevamo: npr., ako itamo neku knjigu, NE SMIJEMO zakljuivati unaprijed
kakav e biti kraj, jer bismo onda ometali razumijevanje teksta. Ometali bismo ga jer od njega
neto oekujemo. Kada nemamo predrasuda prema stvari kojom se bavimo, putamo ju da
bude slobodna - to je ono to G. naziva "uiniti razumijevanje slobodnim". Tek tada moemo
shvatiti u emu je poanta teksta, jer e nam se on pokazati onakvim kakav jest, a ne onakvim
kakvim smo ga smatrali unaprijed.
Kada raspravlja o pojmu preutne suglasnosti, Gadamer polazi od filozofske pretpostavke da
su svi problemi u filozofiji samo jezini problemi, pa tako i za proces razumijevanja kae da
je jezini problem. Preutna suglasnost takoer je povezana s razumijevanjem. Ona je kljuna
promjena misli, tj. onaj trenutak kada odjednom shvatimo ono o emu netko govori (npr. kada
sluamo predavanja i ne znamo o emu profesor pria, dogodit e se da e spomenuti neto
zbog ega e nam se sve "posloiti" i shvatit emo svu teoriju). Preutna suglasnost odnosi se
na znanosti koje ne podlijeu verifikaciji, to znai da se ona nikada nee dogoditi u fizici,
nego npr. u filozofiji, jer se u fizici nikada nee dogoditi da moramo itati neki tekst za koji
nema nikakvog eksperimenta kojim bismo mogli provjeriti funkcionira li neka injenica u
tekstu ili ne.
Drutvena solidarnost ostvaruje se dijalogom, tj. komunikacijskom situacijom izmeu dvije
osobe u kojoj se oba sudionika mijenjaju da bi na kraju postigli sporazum. Dakle, osnova je
drutvene solidarnosti zajednika protumaenost svijeta.

38
5. Gadamerova kritika znanstvene uporabe jezika. Objasni opreku iskaz/rije!

- jezik znanosti je nedostupan iroj javnosti koja bi htjela komunicirati

jezik je niz istina o predmetu, istrauje se eksperimentom - znanost polazi od
nerazumijevanja i neznanja da bi se shvatilo (jer mi posjedujemo sposobnost da
razumijemo)
takav se stav proirio u drutvenim i humanistikim znanostima
- kritizira prirodne znanosti zbog komponente samorazumljivosti koja se gubi u njima
(iskriviljuju naa shvaanja jezika)
- iskaz ima ogranien djelokrug podreen je u odnosu na rije
znanost barata jezikom u vidu iskaza i to joj je dovoljno
- rije Gadamer je vee uz sva naa prethodna razumijevanja
rije samom svojom upotrebom uspostavlja sebe
rije izvire iz dijaloga, iz uporabe
- kada se jezik normira, norma pokuava izvesti prisilu, ali ne uspijeva
- kada elimo opisati rije, moramo je svesti na iskaze

Na promjene u jeziku, odnosno na njegovo shvaanje, utjecao je razvoj prirodnih i tehnikih

znanosti. Formule, koje su u takvim znanostima vid komunikacije, izvan polja znanosti
potpuno su nerazumljive. Njihova polja utjecala su na humanistike i drutvene znanosti
dolo je do potrebe da se jezik svjesno regulira. Meutim, jezik je teko regulirati.
Dakle, jezik znanosti nedostupan je iroj javnosti koja bi htjela komunicirati, a znanost polazi
od nerazumijevanja i neznanja da bi se neto shvatilo. Prirodne znanosti kritizira zbog
komponente samorazumljivosti koja se gubi u njima (iskrivljuju naa shvaanja jezika).
Gadamer iskaz vee uz znanost. To su tendencije koje ne postoje u prirodnim znanostima,
neto potpuno novo (npr. fenomen iz fizike koji se objanjava). Kod iskaza ne postoji
zajednika podloga. Znanstveni su iskazi riznica metodoloki osiguranih istina, to ih ini
puno uima od drugog para u opreci rijei. Dakle, iskaz ima ogranien djelokrug i podreen
je u odnosu na rije. Rijei su za Gadamera sinonim za govor, razgovor. Vee se uz ivot ("U
poetku bijae rije.") i uz sva naa prethodna razumijevanja. Rjeju postaje u
komunikacijskom kontekstu gdje sama sebe uvodi. Uporabom rijei ulazimo u jezik, ona se
stvara u sporazumu koji se postie dijalogom, a nastaje u zajednitvu. Kada elimo opisati
rije, moramo ju svesti na iskaze.
Gadamer zagovara shvaanje koje polazi od rijei, a iskaze kritizira, jer smatra da su
zatvoreni u okviru odreene znanosti. Iskaz mora posegnuti izvan vlastitih okvira kako bi
mogao odgovoriti na neka pitanja, dok rije pada u drukiji ivotni sklop. Ona se ne moe
kontrolirati i nadzirati pravilima. Sam jezik propisuje to je jezini obiaj, a sama jezina
uporaba propisuje pravila (a ne izvana nametnuti propisi).

6. Hirschova stajalita u raspravi oko autora. Rekonstruiraj njegovu argumentaciju.

Osnova Hirschovog stajalita jest napad na uvjerenje da znaenje teksta nije ono to je
oznaio njegov autor. Takvo uvjerenje proizlazi uglavnom od Eliota i Pounda, zagovaratelja
tzv. impersonalne poezije koja bi itatelja trebala usmjeravati na sam tekst, a ne na pieve
osobine i osjeaje te okolnosti u kojima je tekst nastao.
Progon autora kao odreivaa znaenja teksta, umjesto razumljivosti, uveo je pomutnju u
analiziranje znaenja teksta. Odlaskom autora nestalo je do tada jedino prikladno naelo za
prosuivanje valjanosti tumaenja. Ispitivanje onog to tekst kazuje pretvorilo se u ono to
39
tekst kazuje pojedinom kritiaru. Autor tako biva zamijenjen kritiarom koji tekstu odreuje
svoje znaenje. Zbog toga, opet dolazi do problema koji znaenje udaljava od samog teksta
ono i dalje ostaje subjektivno, samo se s autora preusmjerava na kritiara.
Teorija semantike autonomije u svojoj argumentaciji ini veliku pogreku zanemarujui
injenicu da je znaenje stvar svijesti, a ne rijei. Niz rijei nema nikakvo znaenje sve dok se
njime neto ne oznai ili se iz njega neto ne zakljui. Znaenje tom nizu rijei, dakle, mora
odrediti neka osoba. Isti niz rijei moe imati razliita znaenja zbog razliitih stajalita
tumaa koji odreuju znaenje. U okviru teorije o semantikoj autonomiji taj se problem ne
moe rijeiti jer znaenje teksta nije ono to je odredio njegov autor, ve ono to odreuju
pojedini tumai. Budui da nema pravog naina za odreenje najboljeg znaenja, teko je
odrediti opeprihvatljivo znaenje teksta. ak i da kritiar moe odrediti najbolje znaenje, ne
znai da bi se ono nuno podudaralo s autorovim znaenjem. Ako najbolje znaenje nije
autorovo, znai da je kritiarevo, odnosno da je kritiar autor znaenja. Sve to upuuje na
injenicu da je nemogue izostaviti autora kada govorimo o znaenju nekog teksta.
Progonstvom prvobitnog autora, broj znaenja raste zbog vie kritiara koji ih kreiraju.
Nestanak autora ujedno je i nestanak jedinog normativnog naela koje je tumaenju moglo
osigurati valjanost.
U prilog teoriji semantike autonomije ide injenica da se znaenje teksta mijenja od doba
do doba te od itanja do itanja. Kada bi ta tvrdnja bila tona, autorovo znaenje teksta
izgubilo bi svoju vanost jer vie ne bi bilo nikakvog naela prema kojem bi se ispravno
tumaenje razlikovalo od neispravnog. Kako se od itanja do itanja mijenja miljenje svakog
-*/pojedinanog itatelja o odreenom tekstu, tako se mijenja i miljenje samog autora. Autor
moe primijetiti da se ne slae sa svojim ranijim iskazom te ga se odrei ili prepraviti tekst.
Primjeri promjena autorovih reakcija o vlastitom tekstu vani su za doaravanje razlike
izmeu tekstualnog znaenja i reakcije na tekst. Primjeri autorskih samoodbacivanja
(promjena stava prema napisanom) ne pokazuju da se mijenja znaenje teksta, ve sam autor
i(li) njegovi stavovi. Rije je, naime, o promjenama znaaja za autora, a ne promjenama
znaenja. Znaenje je ono to predstavlja tekst, to je autor oznaio sluei se jezinim
simbolima, a znaaj je odnos izmeu znaenja i odreene osobe. Odnos autora i znaenja
podloan je promjeni, dok je znaenje stabilno i nepromjenjivo. Znaenje se moe promijeniti
iskljuivo ako autor uvidi da je svojim tekstom zapravo oznaio neto drugo te nas obavijesti
o tome. Ako se to dogodi, autor ipak ne uspijeva izmijeniti ranije znaenje teksta, ve ono
ostaje ivjeti paralelno s novim znaenjem. Tuma tada mora birati izmeu ta dva znaenja.
Pri tumaenju e se pojaviti velik problem ako se autorov stav smatra nevanim, to ponovno
dokazuje njegovu relevantnost u tumaenju tekstova.

7. Autor kao osnovno normativno naelo valjanosti interpretacije. Kako to Hirsch

objanjava?

Da je teorija o semantikoj autonomiji teksta tona, svako itanje odreenog teksta bilo bi
valjano jer bi svaki itatelj odreivao to tekst kazuje. No razliitim itateljima tekst moe
izricati razliite stvari, stoga zadatak otkrivanja to je tekst izrekao nema utvren predmet
prouavanja.
Takoer treba razlikovati autorovu intenciju da neto ostvari i konkretno izvrenje te
intencije. Pokuaj ustanovljenja autorove intencije izjednaava njegovu privatnu elju s
javnom izvedbom. Pri ocjenjivanju stilskih obiljeja nekog teksta obavezno treba voditi
rauna o razlici izmeu autorove intencije i autorove izvedbe. Intencija autora da prenese,
primjerice, neki osjeaj nije identina s njegovom stilskom uspjenou u istome. Ta injenica
moe se primijeniti samo na umjetniki uspjeh i slina normativna mjerila, a nipoto na
verbalno znaenje.

40
 Uzrok stava o autorovoj irelevantnosti autora jest mit o opoj suglasnosti koji tumai da je
kazivanje javna injenica koju odreuju javne norme. No takva suglasnost ne postoji jer kad
bi postojala, cjelokupna javnost bi se slagala oko znaenja pojedinog teksta. Javno znaenje
samo je skup vie znaenja koja konstruira javnost. Nitko od nas ne moe reproducirati
autorovo intendirano znaenje jer ne moemo ui u autorov um i znati to je on mislio kada je
pisao tekst. Moemo znati samo javnu injenicu (jezik), a ne i privatnu (autorov um). Iz teksta
se ne mogu izvesti zakljuci o privatnom autorovom znaenju. Autorove rijei mogu javno
iskazati dano znaenje, ali se tada postavlja pitanje je li autor svojim rijeima zaista htio javno
iskazati to to je iskazao. To otvara pitanje o autorovoj privatnosti i osobnosti njegova stava,
ali osnovan problem privatnih znaenja vezan je uz praksu tumaenja. Primjerice, tumai koji
u formaliziranim tekstovima trae autorove osobne implikacije esto zanemaruju anrovske
konvencije i ogranienja kojih je autor bio svjestan. U prolosti je velik broj tumaa bio
usredotoen na autobiografska znaenja teksta, no ona najee uope nisu postojala, odnosno
nisu bila autorova (ne iskljuuje da nisu bila privatna). Pitanje o autobiografskom znaenju
neutralno je i nevano za tumaenje. Budui da ne moemo ui u autorov um, besmisleno je
pokuati otkriti njegovu privatnu intenciju. Privatna intencija uope se ne moe reproducirati;
autorov prvobitni doivljaj znaenja je neponovljiv i sam autor ne moe ga iskazati. On je pri
pisanju teksta u glavi imao vie znaenja, do kojih je nemogue doprijeti. Nijedan tekst ne
moe prenijeti svako od tih znaenja. Mogunost prijenosa znaenja znatno ograniena je u
odnosu na znaenja koja se nalaze u autorskom umu. Nemogunost uvida u sva znaenja koja
je imao autor nije vana za analizu teksta jer i autor i tuma znaju da pisani izriaj moe
prenositi samo verbalna znaenja. Verbalno znaenje koje autor intendira najee je dostupno
tumau teksta.
Autor katkad nije svjestan svih komponenti svog intendiranog znaenja. Primjerice,
ponekad nije svjestan retorikih sredstava kojima se koristi da bi neto iskazao. Tuma moe
prvi uvidjeti te komponente, no ne moemo rei da on zbog toga bolje razumije tekst od
samog autora. Tvrdnjama da uoavamo implikacije kojih autor nije bio svjestan moemo
iskriviti znaenje kojih je bio svjestan. Autor ne moe oznaiti ono to ne oznauje, ve samo
moe oznaiti ono to nije svjestan da oznauje.

8. Koja su polazita Barthesove strukturalne analize pripovjednih tekstova?

U knjievnom svijetu postoji mnogo pripovjednih tekstova, podijeljenih po vrstama i

anrovima. Kako bismo ih mogli adekvatno razlikovati, toj hrpi tekstova treba pronai
zajedniki model prema kojem se svaki pojedinani tekst strukturira. Strukturu pripovjednog
teksta treba traiti u njemu samom, opisujui jezik iz kojeg je tekst proizaao. Do ope
strukture pripovjednog teksta treba doi deduktivnim putem. Prvi je zadatak pronai
hipotetian model deskripcije i njegove elemente traiti u pojedinanim tekstovima. Idealan
model, odnosno teoriju, treba zacrtati pomou lingvistike kao osnovnog modela strukturalne
analize.
Najvea jedinica koju lingvistika prouava jest reenica. Reenica je, prema Martinetu,
najmanji segment diskursa koji ga savreno predstavlja. Sukladno s tim, lingvistika ne moe
ii dalje od reenice u prouavanju jer se oko nje nalaze samo druge reenice. Reenica i
diskurs meusobno stoje u homolokom odnosu, to znai da imaju iste kategorije. Diskurs je
zapravo uveana reenica, a reenica je umanjeni diskurs. Njihov meusoban odnos treba se
prouavati kao formalna organizacija koja ureuje sve semiotike sustave, bez obzira na
njihovu dimenziju.
Opi jezik pripovjednog teksta dio je prouavanja lingvistike diskursa pa je, sukladno s
tim, podreen homologijskoj hipotezi. Pripovjedni tekst je srodan reenici; prouavamo ga
kao jednu veliku reenicu, a ne kao skup reenica. Analizirajui pripovjedni tekst, nailazimo

41
na uveane i promijenjene osnovne glagolske kategorije. Sve to upuuje na oitu identinost
izmeu jezine djelatnosti i i knjievnosti, to je osnova strukturalistike teorije. Knjievnost
se mora promatrati kao umjetnost koja je u iznimno vanom odnosu s jezinom djelatnou.
Jezina djelatnost neprestano slijedi dskurs, a knjievnost stvara jezinu djelatnost.

9. Opisne razine Barthesova strukturalnog modela analize pripovjednog teksta. Objasni

meurazinske i unutarrazinske odnose.

Lingvistika nam, u prouavanju strukturalne analize pripovjednog teksta, omoguuje

da shvatimo kako pripovjedni tekst nije puki zbroj reenica te nas potie na razvrstavanje
mnotva elemenata koji ulaze u kompoziciju pripovjednog teksta. Reenica se lingvistiki
moe opisati na vie razina (fonoloka, fonetska, gramatika, kontekstualna) koje meusobno
stoje u hijerarhijskom odnosu. Samo postojanje nekakvog odnosa dokazuje da nijedna razina
ne moe samostalno pokazati smisao, ve ona ima smisla iskljuivo ako se moe uklopiti a
viu razimu. Kao to fonem ne znai nita ako se ne uklopi u rije koja se uklapa u reenicu,
tako niti razima sama po sebi ne predstavlja nita. Stoga je meusoban odnos razina ne samo
prijeko potreban, ve i nezaobilazan!
Jacques Benveniste svojom teorijom razina opisuje dvije vrste meurazinskih odnosa:
distributivne (smjetene na istoj razini) i integrativne (koji prelaze s jedne razine na drugu).
Za potpuno razumijevanje smisla distributivni odnosi nisu dovoljni. Dakle, pri strukturalnoj
anaalizi prvo je potrebno razluiti vie opisnih instancija te ih potom smjestiti u hijerarhijsku
(integrativnu) perspektivu.
Todorov predlae podjelu na dvije velike razine koje se nakon toga nastavljaju dijeliti. To
su pria i diskurs. Pria je kratak sadraj i obuhvaa logiku radnje i sintaksu likova, dok
diskurs obuhvaa vrijeme, vidove i oblike pripovjednog teksta. U pripovjednom tekstu nuna
je hijerarhija instanci, bez obzira na broj razina i njihovu definiciju. Za shvaanje
pripovjednog teksta nije dovoljno samo razumjeti razvoj prie, ve i slijediti stupnjeve,
odnosno horizontalne veze promatrati u kontekstu s vertikalnom osi. itanje (sluanje)
pripovjednog teksta ujedno znai i prelaziti s jedne razine na drugu. Primjerice, u
Uskraenom pismu E.A. Poea, opisan je postupak traganja za pismom koji vri policijski
prefekt. Traganje je neuspjeno, a autor to potkrjepljuje prelaskom na vertikalnu os opisuje
mentalno stanje onoga koji je sakrio pismo.
Barthes tvrdi da je vrlo teko odrediti adekvatne razine pripovjednog teksta te, kako sam
kae, privremeno predlae razlikovanje tri razine opisa: razinu funkcija, razinu radnje i razinu
pripovijedanja. Pri tom obavezno treba imati na umu da su te tri razine meusobno povezane
progresivnom integracijom!

10. Opii Barthesovu razinu funkcija.

Budui da je svaki sustav kombinacija jedinica, u pripovjednom tekstu treba odrediti

segmente pripovjednog diskursa koji se mogu podijeliti na manji broj razreda. To znai da
treba definirati najmanje pripovjedne jedinice.

Jedinicu stvara funkcionalni karakter odreenih segmenata prie, stoga se najmanje jedinice
nazivaju funkcijama. Funkcije su vane zbog svog embrionalnog karaktera one sadre
element koji se u svom prvom pojavljivanju moe initi nevanim, ali on e svakako
sazrijeti na nekoj drugoj razini koja e otkriti njegovu vanost za tekst u cjelini. Pripovjedni
tekst ima vie vrsta funkcija te svaka od njih neto znai na odreenoj razini.

42
Lingvistiki gledano, funkcija je ono to elimo rei, a ne nain na koji smo neto rekli.
Oznaeno moe imati razliite oznaitelje koji mogu biti prikiveni. Primjerice, iskaz da je
James Bond ugledao ovjeka pedesetih godina otkriva nam informaciju da o profilu lika te
nam obznanjuje da Bond ne poznaje dotinog. Jedna jedinica, u ovom sluaju, sadri snaan
odnos dvaju oznaitelja poetak opasnosti i identifikacija.

Pripovjedne jedinice zapravo su neovisne o jezinim jedinicama jer jezik pripovjednog teksta
nije jezik artikulirane jezine djelatnosti. Katkada funkcije predstavljaju jedinice vee od
reenice, a katkad je obrnuto. Primjera radi, broj etiri u iskazu da je Bond podigao jednu od
etiriju slualica predstavlja funkcionalnu jedinicu niu od reenice (prikaz razvijene tehnike).

Dva su velika razreda funkcija: distribucijski i integracijski.

Distribucijske funkcije su one smjetene na istoj razini.
Integrativne jedinice odnose se na sve indicije. To su raspreni pojmovi vani za smisao prie
te nisu statini i jasno vidljivi u tekstu; karakterne indicije, indicije koje se odnose na
atmosferu itd. da bi se indicije shvatile, treba prijei na viu razinu. Primjerice,
administrativna vlast koja je na strani Bonda dobiva smisao tek kada prijeemo na viu
razinu; tipologija aktanata Bond je na strani poretka. Indicije su prave semantike cjeline jer
se, za razliku od funkcija, odnose na oznaeno, a ne na postupak.

Funkcije moemo podijeliti na osnovne funkcije i na katalizatore. Osnovne funkcije su jezgre

oko kojih se okupljaju katalizatori koji imaju svrhu popunjavanja praznog prostora i stvaranja
dojma kronologije. Oni mogu ubrzati ili usporiti radnju, poveati napetost itd. katalizatori
imaju fatiku funkciju odravaju odnos izmeu pripovjedaa i pripovijedanog. Unitenjem
katalizatora unitavamo diskurs isto kao to unitenjem jezgre unitavamo priu.

Indicije, koje uviamo tek na razini likova ili pripovijedanja, dijele se na prave indicije i
obavijesti (informante). Prave indicije odnose se na neki karakter, osjeaj ili atmosferu, a
obavijesti isto smjetaju u odreen prostor i vrijeme. Osnovna razlika izmeu tih podgrupa
jest ta da indicije podrazumijevaju odgonetanje, dok informanti daju gotovu spoznaju.
Informanti ine stvarnost referencije vjerodostojnijom.

Informanti i indicije mogu se meusobno slobodno kombinirati. Za postojanje katalizatora

nuna je osnovna funkcija. Funkcije su meusobno povezane meusobnim odnosom jedna
funkcija odreene vrste obvezuje drugu funkciju iste vrste i obrnuto. Svojom strukturom
pripovjedni tekst dovodi do mijeanja vremena i logike pa se postavlja pitanje postoji li iza
pripovjednog teksta bezvremena logika. Sa stajalita pripovjednog teksta, ono to zovemo
vremenom ne postoji, odnosno postoji samo kao funkcija, kao element semiotikog sustava.

Osnovna jedinica funkcijskog okvira pripovjednog teksta moe biti samo mala grupa funkcija,
a nazivamo je sekvenca. To je logian slijed jezgri povezanih uzajamnim odnosom (npr.
istaknuti narudbu, primiti je, konzumirati, platiti). Sekvenca se uvijek moe imenovati.
Imenovanje nije samo metalingvistiko jer proizlazi iz pripovjednog teksta; imenovanje vri
itatelj, a itati znai istovremeno primati i stvarati jezinu djelatnost. Unutar sekvence
postoje hijerarhijski odnosi, uspostavljeni izmeu sekvenci i mikrosekvenci. Primjerice,
sekvenca pozdrav sadri mikrosekvence (primiti ruku, stisnuti je, pustiti je).
11. Sustav pripovjednog teksta (Barthes)

- jezik se moe definirati pomou dva osnovna procesa:

43
 1. RALANJIVANJE ili SEGMENTIRANJE (proizvodi jedinice oblik
Benveniste)
2. INTEGRACIJA (te jedinice uklapa u jedinice viega ranga to je smisao)

1. Distorzija i ekspanzija
Oblik pripovjednog teksta obiljeavaju dvije sile:
1. distorzija znakova du prie
- ralanjivanje, prepoznavanje sastavnih dijelova, odnosi meu sekvencama i unutar
njih
- distorzija neprestano mijenja smisao jednostavnih i istih kopija isprianih dogaaja
- ono to se moe odvojiti, moe se i ispuniti
- rastegnute, funkcijske jezgre otkrivaju umetnute prostore, koji se mogu gotovo
beskonano popuniti KATALIZATORI
- pripovjedni tekst nudi saetak saetak pripovjednog teksta zadrava individualnost
poruke
- pripovjedni tekst je prevodiv, bez bitne tete
- ono to je neprevodivo oituje se tek na posljednjoj, pripovjednoj razini
- posljednji sloj pripovjedne razine, odnosno pisanje, ne moe prijei iz jednog jezika u
drugi (ili prelazi veoma loe)
- DISKURZ je jedinstven u pripovjednom tekstu moe se prevesti, ali se ne moe
doivjeti
- pripovjedni tekst bio bi snano sintetiki jezik, bitno zasnovan na sintaksi umatanja i
omatanja
- svaka toka u pripovjednom tekstu istovremeno se zrakasto iri u vie pravaca

2. Mimeza i smisao
- integracija ono to je na odreenoj razini bilo razdvojeno najee se spaja na vioj
razini
- integracija omoguuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, usporednih i
heterogenih elemenata
- Gremais izotopijom naziva jedinstvo znaenja, moemo rei da je integracija
izotopni initelj
- svaka (integracijska) razina daje izotopiju jedinicama nie razine, sprjeava
poskakivanje smisla to bi se obavezno dogodilo kad ne bismo primijetili
pomicanje razina
- DISTAKSIJA usmjerava horizontalno (rije po rije u doslovnom smislu) itanje,
dok mu integracija pretpostavlja vertikalno itanje (podiemo na vie razine,
stvaramo znaenja)
- struktura pripovjednog teksta uvjetuje da mi to tako itamo
- tekst ne predstavlja nita mimetiki
- funkcija pripovjednog teksta nije da predstavlja, nego da stvori predstavu koja nam
ostaje veoma zagonetna, ali koja nije mimetika
- realnost sekvence nije u prirodnom slijedu radnji od kojih je sastavljena, nego u
logici koja se ispoljava, okuava i zadovoljava
- sekvenca je u biti cjelina unutar koje se nita ne ponavlja
- ono to se zbiva u pripovjednom tekstu nije referencijski (realno) gledano doslovno:
nita
- ono to se zbiva to je sama jezina djelatnost, jezina avantura iji dolazak se uvijek
slavi

44
12. De Saussure i decentriranje strukture
- prema De Saussureu jezik je sustav znakova, sustav razlika
- jezik se treba promatrati kao samostalan sustav
- odnosima meu znakovima stvara se znaenje
- De Saussure je svojom koncepcijom jezika uveo decentriranu strukturu
znak je arbitararan
jezik je osloboen od stvarnosti
nema privilegiranog mjesta
- koncepcija znaka metaforiko koncept znaka
oznaitelj zvuna slika
oznaeno predodba, nije sama stvar, i to samo nije mjesto prisutnosti
- binarna opreka jedan je jai oznaeno
- dekonstrukcija pokazuje da je jak lan jak samo zato jer mu ovaj drugi to doputa
- jak lan nije mjesto punine jer treba slabi lan da ga upotpuni
- onaj koji je dominantan nije zapravo toliko dominantan
- opreka nastavlja postojati samo zato jer je otkrivena

Kako znak sam sebe dekonstruira?

- ni samo oznaeno nije prisutno, nije mjesto punine, nepotpuno je samo po sebi stoji
umjesto neega
- ako oznaeno nije sredite, onda imamo viak oznaitelja
- mehanizam stalnog nadomjetanja jednog oznaitelja drugim oznaiteljima to ide u
nedogled jer nijedan oznaitelj nije potpun

13. Objasni dekonstrukciju opreka: PRIRODA/KULTURA i INENJER/BRICOLEUR

1. PRIRODA/KULTURA
- prirodi pripada ono to je univerzalno i spontano, to ne ovisi ni o kojoj posebnoj
kulturi ili odreenoj normi
- kulturi pripada ono to ovisi o sustavu normi koje ureuju drutvo i koje mogu varirati
od jedne drutvene strukture do druge
- LVI-STRAUSS susree neto to naziva skandalom, neto to istodobno trai
predikate prirode i kulture
- taj je skandal zabrana rodoskvrnua
univerzalan je - priroda
istovremeno je i prohibicija, sustav normi kultura
- sve ono to je kod ovjeka univerzalno ide u red prirode i karakterizira se spontanou
- sve ono to je podvrgnuto normi pripada kulturi i posjeduje atribute relativnog i
posebnog
- zabrana rodoskvrnua predstavlja pravilo, ali to je pravilo jedino meu svim
drutvenim pravilima koje istodobno posjeduje obiljeje univerzalnosti
- etnologija i dalje koristi tu opreku, ali kao operativan pojam u iju istinitost ne vjeruje

2. INENJER/BRICOLEUR(MAJSTOR)
- inenjer bi morao izgraditi totalitet svojeg jezika, sintaksu i leksik, stvara neto iznova,
kree od nule
- u tom je smislu inenjer mit: subjekt koji bi bio apsolutno podrijetlo vlastita diskursa i
koji bi ga izgradio iz temelja bio bi stvoritelj rijei, sama rije
nema onoga koji poinje od nule, svi mi koristimo naslijee, tradiciju
- zahvaljujui majstoru stvara se koncepcija inenjera
inenjer je mit to ge je proizveo bricoleur

45
 - svi smo mi bricoleur

14. Kako Derrida tumai uinke decentriranja strukture u etnologiji / etnografiji?

- moe se smatrati da se etnologija mogla roditi kao znanost tek u trenutku kada je dolo do
decentriranja
- kada je europska kultura bila dislocirana, istjerana sa svojega mjesta, prisiljena da se
prestane smatrati referencijalnom kulturom
- etnologija se javlja kroz element diskurza, slui se tradicionalnim pojmovima
- u svoj diskurz prima premise etnocentrizma upravo u trenutku kada ih razotkriva

15. Foucaltova tipologija procedura kontrole diskursa

1. VANJSKE PROCEDURE ISKLJUIVANJA
A) procedure zabrane
- najoiglednija i najobinija
- dobro znamo da nemamo pravo sve rei, da ne moemo govoriti o svemu u svakoj
prilici, da ne moe bilo tko govoriti o bilo emu
- igra triju tipova zabrana: predmetni tabu, prigodni ritual, povlateno ili iznimno pravo
subjekta
- tamna polja sve brojnija podruje seksualnosti te podruje politike
- diskurs je poprite gdje oni iskazuju neke od svojih najpogubnijih moi
- diskurs nije tek ono to se oituje (ili skriva) elju; on je i predmet elje
- diskurs je ono zbog ega i pomou ega se vodi borba, mo koje se valja doepati

B) procedure podjele i odbacivanja

- protuslovlje razuma i ludila
- luak je onaj iji diskurs ne moe biti u opticaju kao diskurs ostalih
- njegov se govor smatra nitavnim i beskorisnim, on ne nosi ni istinu ni znaenje, ne
ulijeva povjerenje u ispravnost, ne moe ozakoniti in niti ugovor
- nasuprot svemu drugome, pripisuju mu se nadnaravne moi
- mo da izrie skrivenu istinu, da iskazuje budunost, da naivno uvia ono to mudrost
ostalih ne moe zapaziti
- danas govor luaka nije vie nitavan i bezvrijedan; on nam naprotiv postavlja zamke,
u njemu traimo smisao ili obrise, odnosno ruevine nekoga djela
- tolika pozornost ne dokazuje da je stara podjela izgubila ulogu i dalje ta podjela
djeluje, institucionalno je pojaana
- to je sluanje jednog diskursa nabijenog eljom i koji se zbog svog prevelikog zanosa
ili svoje prevelike tjeskobe smatra optereenim zastraujuim moima
- podjela razum/ludilo
- podjela istina/la stabilna u epistemi u kojoj djeluje ostvaruje konkretne uinke
- ipak je povijesno proizvedena
- volja za znanjem = volja za istinom

2. UNUTARNJE PROCEDURE ISKLJUIVANJA

A) komentar
- diskurs o nekom diskursu
- raslojavanje meu diskursima oni razgovorni i oni koji se ponavljaju
- ograniavaju, klasificiraju, sreuju stvari
- = procedure razvodnjavanja
- komentar uklanja sluajnosti diskursa
- baca kocku i fiksira jednu mogunost, fiksira jedno znaenje

46
 - kontrolira diskurs
- uvijek ponavlja ono to komentira, izvlai mjesta koja su vana

B) autor
- odnos autora kao institucije sa autorom kao subjektom
- pojedinac preuzima funkciju autora (funkciju grupiranja tekstova)
- ta funkcija grupira tekstove i grupira nau recepciju autor grupira nau koncepciju
- ta funkcija kroti snagu subverzivnosti tog diskursa i smanjuje prividnost
- igre identiteta identitet autora se vee uz taj diskurs i ograniava se napredvidivost i
sluajnost diskursa

16. Vanjske procedure kontrole diskursa (Foucault).

Proizvodnju diskursa u svakom drutvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira

stanovit broj procedura ija se uloga sastoji u tome da umanjuje njegove moi i opasnosti, da
gospodare njegovim sluajnim zgodama, da uzbjegnu njegovu tegobnu, zastraujuu
materijalnost.
Vanjske procedure kontrole diskursa poznate su kao procedure iskljuivanja i ukljuuju tri
principa: 1) zabranu, 2) podjelu i odbacivanje, 3) istinu i la. Procedure iskljuivanja se
odnose na dio diskursa koji iskazuje mo i elju.

Zabrana je najoiglednija i najobinija procedura koja obuhvaa predmetni tabu, prigodni

ritual, povlateno (iznimno) pravo subjekta koji govori. Dobro je poznato da nemamo pravo
sve rei, da ne moemo govoriti o svemu u svakoj prigodi i da ne moe bilo tko govoriti o bilo
emu.

Podjela i odbacivanje je drugi princip iskljuivanja koji se odnosi na protuslovlje razuma i

ludila. Taj princip dijeli diskurse na one koji su vani i one koji su nevani i mijenja se iz
episteme u epistemu. Prisutan je i danas, samo djeluje na druge naine, u raznovrsnim
pravcima, preko novih institucija i sa drugaijim uincima.

Trei sistem iskljuivanja je istina i la. Podjela izmeu istinitog i lano povijesno je
proizvedena, rvsta je u epistemi u kojoj djeluje. Ta podjela upravlja voljom za znanjem tj.
voljom za istinom. Volja za znanjem, kao i drugi sistemi iskljuivanja, oslanja se na
institucionalnu podlogu, prati ju nain upotrebe znanja u odreenom drutvu, nain na koji
se ono vrednuje, rasporeuje, raspodjeljuje i dodjeljuje.

17. Unutranje procedure kontrole diskursa (Foucault).

Osim vanjskih procedura kontrole diskursa koji djeluju izvana, postoje i unutranje procedure
kontrole diskursa kojima sami diskursi vre svoju vlastitu kontrolu. Unutranje procedure se
odnose bave drugom dimenzijom diskursa, dimenzijom dogaaja i sluaja. Javljaju se u
svojstvu principa klasifikacije, sreivanja i distribucije.
U unutranje procedure kontrole diskursa ubrajaju se: 1) komentar, 2) autor, 3) disciplina.

Komentar s jedne strane omoguuje da se (beskonano) stvaraju novi diskurzi, a s druge

strane, njegova se uloga sastoji u tome da napokon kae ono to je tamo preutno ve

47
artikulirano. On mora po prvi puta rei ono to je ve bilo reeno i neumorno ponavljati ono
to ipak nikad nije bilo reeno. Komentar uklanja sluajnost diskursa fiksirajui jednu
mogunost, tj. jedno znaenje.

Autor je drugi princip razvodnjavanja diskursa. On je princip grupiranja diskursa, jedinstvo i

izvor njegovih znaenja i arite njegove koherentnosti. Autor je onaj koji uznemirujuem
jeziku fikcije daje njegovo jedinstvo, njegovu uklopljenost u zbilju. Princip autora ograniuje
sluajnost diskursa igrom identiteta koji ima oblik individualnosti i jastva.

Disciplina je princip koji omoguuje gradnju, ali na osnovi suene igre. Jedna disciplina se
definira predmetnim podrujem, skupom metoda, korpusnom istinitih propozicija, igrom
pravila i identiteta, tehnika i instrumenata. Disciplina tako tvori anonimni sistem koji je na
raspolaganju onome tko se njime eli i moe sluiti, ime kontrolira proizvodnju diskursa.
Igrom identiteta, koja ima oblik stalne reaktualizacije pravila, ona utvruje njegove granice.
Plodnost nekoga autora, mnotvenost komentara, razvoj jedne discipline promatraju se kao
neiscprni izvor stvaranja diskursa.

18. Odreenje uvjeta uporabe diskursa (Foucault).

Odreenje uvjeta uporabe diskursa je trea skupina procedura, uz vanjske i unutarnje

procedure, koja omoguuje kontrolu diskursa. Rije je o tome da se pojedincima koji iznose
diskurs nametne stanovit broj pravila, te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti ba
svakome. U poredak ne dospijeva onaj tko ne udovoljava stanovitim zahtjevima ili ako
otpoetka nije kvalificiran za to. Sva podruja diskursa nisu jednako otvorena i prohodna.
Najpovrniji i najvidljiviji oblik ograniavajuih sistema tvori rituale: ritualno definira
sposobnosti to je moraju imati pojedinci koji govore, geste, ponaanja, okolnosti i cijeli skup
znakova koji moraju pratiti diskurs, utvruje pretpostavljenu ili nametnutu djelotvornost
rijei, njihov uinak na one kojima se obraaju, granice njihova obvezujueg vaenja.
Drutva diskursa imaju funkciju odravanja i proizvodnje diskursa, ali njihov opticaj
zadravaju u ogranienom prostoru. Za razliku od drutava diskursa koja tee da broj
govornih pojedinaca bude ogranien i da se upravo izmeu njih zbiva opticaj i prenoenje
diskursa, uenje tei irenju; zajednitvom jednog te istog diskursa pojedinci, bez obzira na
svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost. Jedini uvjet uenja je priznavanje istih
istina i prihvaanje stanovitog pravila sukladnosti s vaeim diskursom.
Cijeli je sistem obrazovanja politiki nain da se zadri ili promijeni prisvajanje
diskursa, zajedno sa znanjima i moima to ih oni sa sobom nose.

19. Objasni Foucaultov pojam genealogije.

- tko rijei, prolaz mu se smijei!

20. Freudova koncepcija kulture. Odnos: pojedinac-kultura.

Ljudska kultura je prema Freudu sve ono u emu se ljudski ivot podigao iznad svojih
animalnih uvjeta i u emu se razlikuje od ivota ivotinja. Kultura s jedne strane obuhvaa sva
znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i njenim dobrima
zadovoljili svoje potrebe, a s druge strane sve ustanove nune da bi se uredili meusobni
48
odnosi ljudi.
Oba pravca kulture su ovise jedan od drugome jer na meuljudske odnose utjee mjera
nagonskog zadovoljenja, kao drugo, jer pojedini ovjek stupajui u odnos s drugim ovjekom i
samo moe postati neko dobro, i tree jer je svaki pojedinac neprijatelj kulture.
Kultura pojedinca prisiljava na rad i odricanje od nagona, ali ga brani od prirode i ureuje
meuljudske odnose. Kulturni poredak se moe odrati samo silom zbog dva svojstva ljudi:
ljudi se spontano ne oduevljavaju za rad i da argumenti ne mogu nita protiv njihovih strasti.
Zbog toga je pojedinac u sukobu s kulturom i neprijatelj joj je.

21. O kojim sredstvima obrane kulture govori Freud?

Freud smatra kako je kultura tvorevina za obranu od prirode, jer su pojedinac i kultura u
sukobu. Kultura prisiljava pojedinca da se odrekne nagona. Da bi kultura opstala, ona ima
svoja sredstva obrane.
a. nad ja
Superego je nedovoljan da bi se kultura obranila, jer ona nije kod svih ljudi jednako
zastupljen.
b. ideali
Kao manifestacija ideala javljaju se umjetnika djela. Njih proizvodi intelektualna,
umjetnika elita. Ona pacificiraju pojedinca da ne bude neprijatelj kulture. Pojedinci tako
prebacuju svoju negativnu energiju prema pripadnicima drugih kultura, jer je svaka
kultura obiljeena narcizmom i svi se pripadnici neke kulture osjeaju superiorni prema
pripadnicima drugih kultura.
c. religijske predodbe
Religijske predodbe su pojedincu potrebne da ga mire sa sudbinom i da ga pacificiraju
svojim viim smislom. One pojedincu njegovu svakidanjicu ine prihvatljivijom. Njihova
se snaga prvenstveno zasniva na iluzijama, to nije isto to i zablude, jer one pojedincu
obeavaju ispunjenje nemogueg. Tajna njihove snage je tajna elje. Ljudima se
vjerovanje pokuavalo obajsniti pomou vjerovanja samog po sebi i neobjanjivog.
Religija se treba odravati jer ona ureuje meuljudske odnose.

22. Religijske predodbe kao duevni posjed kulture. Na emu poiva njihova snaga?

Njihova snaga poiva na tajni elje. Freud smatra kako se ovjek treba osloboditi religije.
Religija prua ne racionalna rjeenja i mogunost prevladavanja neuroza, ona obuzdava
nagone. Potiskivanjem nagona nastaju prisilne neuroze. Freud smatra kako znanost treba
osloboditi ovjeka od neuroza. (Freud smatra da upravo psihoanaliza treba oslobaati
ovjeka od iracinalnoga, i smtra je putem ka slobodi to stvara religijski prizvuk to je
kontradiktorno.)

23. Lacanova koncepcija nesvjesnog nasuprot Freudovoj.

LACAN- nesvjesno je strukturirano kao jezik i stvoreno na puko poprite nagona (to je
zapravo mjeavina Freuda i strukturalizma- jer koristi oznaitelja i oznaeno). FREUD-
nesvjesno je skriveno od stvarnosti i nalazi se primarno u ovjeku, njegovo o nesvjesno ima

49
vizualno- predodbeni karakter, smjeteno je u linosti (nesvjesno-predsvjesno-svjesno, s time
da se predscjesno nalazi izmeu i ima funkciju prebiranja- vri cenzuru).
Lacan smatra kako je ovjek dio drutva i izvan njega se ne moe zamisliti , u njemu postoje
tri vrste razmjene: razmjena rijei, razmjena dobrara i razmjena ena. Drutvo i jezik se
temelje na srodnosti i razmjeni, kao npr. jezina komunikacija. On kae kako se npr. fonemi i
rodbinski odnosi ostvaruju unutar sustava, a taj je sustav um izgradio nesvjesno (jezik je
nesvjesno izgraen sustav nastao u komunikaciji). Stoga Lacant tvrdi kako nesvjesno vie nije
u linosti ve je izvan nje, u jeziku. On nasuprot Freudu tvrdi kako nesvjesno nije unutarnje.
Lacantovo nesvjesno nije vezano samo za pojedinca ve je transindivdualno. Lacant raskida s
idejom nesvjesnog kao mranog, i sam smatra kako je za to polazite naao u Freudu koji je
krivo tumaen. Lacant uporite za svoje tumaenje proanalazi u tome da Freud tumai
nesvjesnao kao ono to se artikulira u jezinim omakama, artikulira se kroz jezik. (Freud-
URMENSCH- ovjek kao sat, artikulira se na jezinoj razini). Nesvjesno je artikulirano
rjeima, sve to nam je dostupno, dostupno je zahvaljujui jeziku.
FREUD smatra da je nesvjesno locirano u subjektu.
LACAN tvrdi da ga nema vie ni u subjektu, ono nigdje ne prebiva osim u komunikaciji.
ZAPREKA pukotina/zijev- Freud smatra kako se u jezinim omakama probija nesvjesno i
ono se javlja u vidu diskontinuiteta, probija se u jezik kao zijev.
Lacan- ako je nesvjesno jezik onda i ono ima strukturu. Tako dolazi do zakljuka da nesvjesno
nije u subjektu ve u subjektu iskaza i nije potisnuto. Nesvjesno se locira u nainu n koji
govorimo- nesvjesno se ostvaruje tek onda kada se artikulira.

50