Aristotel O pjesnikom umijeu

prvi sustavni knjievno-teorijski spis

do XVIII. st. pisac i djelo na koje se pozivaju svi teoretiari
knjievnosti
od dvije knjige sauvano nam je jedino 26 poglavlja prve knjige

I.
Rasprava o pjesnikom umijeu i o njegovim vrstama, kakav uinak ima
svaka vrsta, kako treba oblikovati fabule ako elimo da pjesniki sastav
uspije, nadalje od koliko je i kakvih dijelova sastavljen. Najprije treba
zapoeti s osnovnim- oponaanje. Epsko, tragiko pjesnitvo, komedija i
ditirambi, sviranje na fruli ili citrisve se to moe oznaiti kao
oponaanje. Ipak, jedan od drugog razlikuju se trojako:
1. oponaaju razliitim sredstvima (ritam, metar, govor, melodija, neka
upotrebljavaju sva sredstva oponaanja: neka istovremeno, druga
naizmjence
2. oponaaju razliite predmete (bolji, jednaki, gori)
3. oponaaju na razliite naine (drama, ep)
pjesnici: elegijski ili epski - upotrebljavaju odgovarajui stih
neki u stihovima slau prirodoznanstvena djela, ali to su ipak
prirodoznanci (Empedoklo)
mnogi zabunom pisanje u stihovima povezuju sa pjesnikim
stvaranjem, pjesniko stvaranje je oponaanje; ima mnogih ljudi koji
piu u stihu, ali nekakva prirodnoznanstvena ili lijenika djela
stoga njih nije prikladno zvati pjesnicima
sastavljanje ditiramba i noma, te tragedija i komedija upotrebljavaju
se sva 3 sredstva oponaanja ALI razlika je u tome to neka od tih
umijea koriste sva 3 sredstva istovremeno, a druga naizmjence

II.
PREDMETI OPONAANJA budui da oponaatelji oponaaju ljude u akciji,
a kako se ljudi razlikuju po naravi, tj. karakteru ili su plemeniti ili prosti
tako e svaka od spomenutih vrsta oponaanja sadravati te razlike.
Dakle, naglasak nije na ljude, nego na akcije. Oni mogu oponaati ljude
bolje od nas (Polignot), loije od nas (Pauson) ili sline nama Dionizije), pa
je jasno da e se i svaka spomenuta vrsta oponaanja sadravati te razlike
i da e se razlikovati time ro oponaa ono to je razliito u tom pogledu. To
je upravo granina crta kojom s tragedija odvaja od komedije komedija
oponaa ljude loije od onih kakvi su danas, a tragedija bolje.

III.

NAINI OPONAANJA razlika izmeu umijea kako tko moe oponaati

svaki od tih predmeta. Na primjer, nain oponaanja pripovijedanjem- bilo
kroz usta nekog drugog (Homer), bilo u vlastito ime, bilo prikazivanjem
svih oponaatelja kako rade i djeluju

IV.

RAZLOZI,
UZROCI
NASTANKA PJESNIKOG UMIJEA ini se da je
pjesniko umjee nastalo iz 2 uzroka, koja su oba ovjeku prirodno
usaena. Ljudima je od djetinjstva priroen nagon za oponaanjem i
ovjek se od ostalih ivotinja razlikuje time
to je najvie vjet u
oponaanju te to prvo svoje spoznaje stjee putem oponaanja, a i raduje
se svakom oponaanju. dokaz tome je da rado promatramo slike izraene
s najveom tonou, iako one ponekad prikazuju mrtve ivotinje i sve to
nam je mrsko. Razlog je tome to je uenje najvee zadovoljstvo, ne samo
filozofima, nego isto tako i ostalim ljudima, samo to ovi u njemu sudjeluju
tek malim udjelom. ALI ako predmet nismo prije vidjeli u stvarnosti
uivanje u tom naslikanom predmetu nam ne stvara oponaanje nego
samo vjetina izrade, boja ili sl. Melodija i ritam, takoer nam lee u
prirodi, a stihovi su isjeci ritmova i oni koji su u poetku bili najvie
nadareni , napredujui su stvorili pjesniko umijee. Prema osobitostima
karaktera pjesnika, pjesniko se umijee razdvojilo: oni uzvienog duha
oponaali su plemenita djela plemenitih ljudi (himne-bogovima, enkomijeljudima),a oni skromnijeg duha oponaali su djela obinih ljudi (rugalice).
Tako od pjesnika jedni postadoe pjesnici junakih stihova kao to je
Homer a drugi jampskih.
- Homer uzvieni stil, ali on je oblikovao osnovne obrasce komedije ne
kao porugu, ve kao ono to je smijeno (Margit)
- Pjesnici su po prirodnim sklonostima poeli naginjati vrstama koje su
nastale, pa su tako pjesnici uzvienog duha umjesto pjesnika epova postali
pisci tragedije, a pjesnici skromnog duha umjesto jambskih stihova poee
pisati komedije. Tragedija je nastavi iz poetnih ditirambskih
improvizacija, postala cjenjenija od epa, a komedija, nastala kao poetna
improvizacija falikih pjesama, postala je cjenjenija od jambskih stihova.
Obje forme s vremenom su se mnogo promijenile. Eshil, Sofoklo, mijenjaju
br glumaca, krate recitative
- zainja: predvodnik izvedbe. Improvizira prozni uvod u kojem iznosi
temu slijedee pjesme, izdvojen iz kora, ali s njime povezan naizmjeninim
pjevanjem. Prvi stadij razvoja prema osamostaljenom glumcu- iz njega
vremenom postao prvi glumac
- razvoj tragedije: iz malih se pria i smijena govora tek kasno dovinula do
uzviena oblika, zato to se razvila iz satirske pjesme
- jambski stih je najprikladniji za govorenje, u heksametrima gotovo
nikada.

V.
KOMEDIJA oponaanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loih u
svakom pogledu, smijeno je ono to je dio runoga, smijena je neka
pogreka ili neka runoa, koja ne izaziva bil niti vodi u propast. Primjer
koji se namee je komika maska runa i izobliena, ali ne iskazuje bol.
Za tragediju se zna koje je sve promjene prola, ali za komediju ne jer ona
u poetku nije bila shvaena ozbiljno. Zna se da je sastavljanje fabula
dolo sa Sicilije, a u Ateni prvi je Kratet napusti jampski nain i poeo
obraivati openitije sadraje, tj fabule.
Epsko pjesnitvo je slijedilo tragediju sve dok nije postalo opseno
oponaanje ozbiljnih dogaaja u stihu. Ep se razlikuje od tragedije time to
oponaa samo jednom vrstom stiha i naracijom. Nije heksametar jedini
stih epa, nego je stih epa samo recitativan (govorena), dok u tragediji ima
i pjevanih dijelova. Takoer, razlikuju se i po pitanju duljine, tragedija
nastoji da ostane u granicama jednog obilaska sunca, ili da samo malo
odstupi, a epsko je vrijeme neogranieno. Ep nema sve ono to tragedija
sadri. Ep nema vizualnog dijela i pjevanja.

VI.
TRAGEDIJA oponaanje ozbiljne i cjelovite radnje, primjerene veliine,
ukraenim govorom. Oponaanje se vri ljudskim djelovanjem, a ne
naracijom, i ono saaljenjem i strahom postie oienje takvih
osjeaja. Ukraeni govor je onaj koji ima ritam i melodiju, tj. napjev, a
sa svakom od vrsta ukraavanja misli na to da se neki dijelovi izvode
samo u stihovima, a drugi opet uz napjev. Oienje od loih osjeaja
moe biti:
medicinsko- terapeutsko djelovanje, moralno proienje- postizanje
prave mjere u sjeajima, strukturalno proienje- razvoj radnje
proiuje tragini in od moralne okaljanosti, intelektualno
razjanjenje- gledatelj intelektualno spoznaje strah i saaljenje. Budui
da lica oponaaju radei, vizualni dio predstave mora biti jedan od
elemenata tragedije, zatim skladanje napjeva i dikcije, kao sredstava
kojima se vri oponaanje. Dikcija je sastavljanje recitativnih stihova.
Lica moraju imati neka svojstva u pogledu karaktera i misli. Prema tim
svojstvima osjenjujemo njihovu radnju.
Fabula, kao oponaanje radnje- sklop dogaaja, karakteri, misli su
dijelovi u kojima lica govorom neto dokazuju ili iznosetragiko
umijee kao cjelina ima 6 elemenata:
1. fabula temelj tragikog umijea. Tragedija je oponaanje ljudskih
djela i vota, a svrha je fabule neka radnja, a ne neko svojstvo.
Dramska lica po svojim karakterima imaju neke osobine, ali po
svojim su djelima sretna ili nisu. Sama karakterizacija se ukljuuje
radi radnje. Stoga, dogaaji i fabula, svrha su tragedije. Uostalom,
tragedija moe postojati bez karaktera, ali ne i bez radnje. Dva su
najvanija strukturalna elementa faule: peripetija i prepoznavanje.

2. karakteri ono po emu kaemo da su osobe ovakve ili onakve;

glumci ne sudjeluju radi oponaanja karaktera nego se
karakterizacija ukljuuje radi radnje
3. misli sposobnost govoriti ono to je primjereno nekoj situaciji i ono
to je u skladu s neijim karakterom, to je u recitativnim dijelovima
funkcija retorikog i politikog umijea. Govori u kojima osobe
dokazuju ili da neto je ili da neto nije, ili
4. dikcija priopavanje posredstvom rijei, a funkcija joj je ista u
stihovima i u prozi
5. skladanje napjeva- najznaajniji vanjski ukras
6. vizualni dio najnebitniji dio i najmanje svojstven pjesnikom
umijeu. Uinak tragikog umijea postoji i bez predstava na javnim
natjecanjima i glumcima, a osim toga za ostvarivanje vizualnog
djela, vanije je kostimografsko umijee, nego li pjesniko.

VII.
OSOBINE SKLOPA DOGAAJA U TRAGEDIJI tragedija je oponaanje
cjelovite i potpune radnje, koja ima primjerenu veliinu. Potpunost znai da
mora imati poetak, sredinu i zavretak (ne nedostaje joj nita potrebno,
ne postoji nita nepotrebno). Poetak je ono to samo ne dolazi nuno
poslije neeg drugog, a poslije njega neto prirodno dolazi ili nastaje, a
zavretak je ono to po prirodi jest poslije neeg drugog ili po nunosti ili
po pravilu. Treba postojati uska unutranja kohezija koja vee dijelove
drame u cjelinu, ako ne logiki, a ono po vjerojatnosti. Ljepota se nalazi u
u veliini i poretku: fabule trebaju imati odreenu duljinu, ali takvu da se
cjelina fabule lako dri u pamenju. Ogranienje duljine moe se vriti i
prema samoj prirodi stvari: u pogledu je veliine fabula uvijek ljepa to je
dua, samo ako je ostala sauvana jasnoa cjeline. No, pravo odreenje za
veliinu: veliina u kojoj, uz nizanje dogaaja u neprekinutom redoslijedu,
obrat iz nesree u sreu ili iz sree u nesreu nastupa po vjerojatnosti ili po
nunosti.

VIII.
Fabula nije jedinstvena ako se bavi samo jednim ovjekom, jer jedinstvo
fabule ne slijedi iz jedinstva jednog glavnog lika. Grijee svi pjesnici koji su
spjevali Herakleidu, Tezeidu i druge spjevove te vrste. Oni misle da je

Heraklo bio jedan, te da prirodno iz toga slijedi i jedinstvo fabule. Homer

pak, kada je pisao Odiseju, nije upleo sve to se Odiseju ikada dogodilo,
nego ju je sastavio oko pojedinane radnje. I u drugim se mimetikim
umijeima jedno oponaanje odnosi na jedan predmet. Fabula treba biti
oponaanje radnje koja je jedinstvena (nita nije tamo gdje mu nije mjesto)
i potpuna (ne nedostaje joj nita potrebno). Dogaaji koji sainjavaju
fabulu trebaju biti tako sastavljeni da se ako se jedan od njih premetne ili
oduzme, promijeni se poremeti cjelina. Dio koji nema oiglednog uinka,
nije dio cjeline.

IX.
PJESNIKOV ZADATAK njegov zadatak nije da pripovijeda o stvarnim
dogaajima, ve o onome to je mogue po vjerojatnosti ili nunosti.
Povjesniar je taj koji pripovijeda stvarne dogaaje njihova razlika nije u
tome to pripovijedaju u stihu ili prozi, ve to pripovijedaju o stvarnim ili
nestvarnim dogaajima. Zato je pjesniko umijee vie filozofsko od
povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije. Pjesnitvo govori vie ono to je
openito, a povijest ono to je pojedinano. Openito znai kakva e se
vrst stvari desiti ovjeku odreene vrste da govori ili radi po vjerojatnosti
ili nunosti. Pojedinano je ono to je Alkibijad uradio.
Kod komedije, pjesnici sastavljaju fabulu pomou vjerojatnosti, a tek onda
nadijevaju imena koja im padnu na pamet, umjesto da sastavljaju djelo
kao jampski pisci o odreenom pojedinci. Ali kod tragedije dre se
povijesnih imena. Ono to je mogue ujedno je i vjerojatno. Za ono to se
nije dogodilo nismo jo sigurni da je mogue. No ipak, ne treba se na svaki
nain nastojati drati predanih pria. Nuno je da pjesnik bude vie
pjesnikom fabula nego pjesnikom stihova
Od jednostavnih su fabula i radnji najloije one epizodine, gdje epizode
slijede jedna drugu bez vjerojatnosti i nunosti. Kako oponaanje nije samo
oponaanje cjelovite radnje nego i stranih i dirljivih dogaaja jer se to
dogaa osobito kada se oni dogaaju suprotno naem oekivanju, imat e
svojstvo uzbudljivoga. I meu sluajnim dogaajima najdublji dojam
ostavljaju oni za koje se ini da su se zbili namjerno.

X.
Radnje koje fabule oponaaju mogu biti: jednostavne ( jednostavna radnja,
obrat nastaje bez peripetija ili prepoznavanja, odvija se dosljedno i
jedinstveno) ili kompleksne (kompleksna radnja, obrat uz peripetiju ili
prepoznavanje ili oboje, ono to se dogaa proizlazi iz prethodnih dogaaja
ili po nunosti ili po vjerojatnosti). Velika je razlika nastaju li ti dogaaji
zbog onih koji su prethodili ili samo poslije onih koji su prethodili.

XI.

3 FABULE:
PERIPETIJA obrat radnje suprotno u skladu s oekivanim, s onim to je
bilo reeno (npr. Glasnik u Edipu postigao je suprotno kada je rekao Edipu
tko je). Obrat radnje u protivno, prema vjerojatnosti ili nunosti
PREPOZNAVANJE obrat iz neznanja u znanje, bilo u stanje bliske
povezanosti ili u neprijateljstvo, ljudi koji su bili u stanju sree ili nesree.
umjetniki najuspjelije prepoznavanje je
kad istovremeno nastupa i
peripetija. Najvema integrirano u fabulu i u radnju. Najee dolazi do
dolazi do prepoznavanja osoba u nekim sluajevima samo jedna osoba
prepoznaje drugu, u drugim sluajevi aprepoznavanje treba biti obostrano.
Postoje i drugi oblici prepoznavanja: prepoznavanje koje nastupa po
predmetima i sluajnim dogaajima te prepoznavanje nekoga po tome to
je neto uinio ili nije uinio
PATHOS
poguban ili bolan in, kao to je umiranje, estoka bol,
ranjavanje is ve stvari te vrste koje se dogaaju u vidljivoj stvarnosti.

XII.
KVANTITATIVNI DiJELOvi TRAGEDIJE
1) prolog: itav dio tragedije prije ulazne pjesme kora
2) epizodij: itav dio tragedije izmeu korskih pjesama
3) eksod: itav dio tragedije poslije kojega vie nema korskih pjesama
korski dio:dijelovi ovoga zajedniki svim dramama:
4) ulazna pjesma:itav prvi govor kora
5) stajaa pjesma:vjerojatno tako nazvana zato to ju je kor pjevao nakon
to je ve doao u orkestru. Ona je dijelila: epizodije jedan od drugoga,
epizodij od eksoda, napjev bez anapesta i troheja

XIII.
ZA IME PJESNICI TREBAJU TEITI I EGA SE PRIDRAVATI prilikom
stvaranja prave funkcije tragedije sklop najuspjelije tragedije treba biti
kompleksan, ne jednostavan. Fabula mora oponaati strane i dirljive
dogaaje, ali ne smiju estiti ljudi oigledno podati iz nesree u nesrei
(nije strano, niti dirljivo, ve izaziva zgraanje), ne smiju opaki ljudi
prelaziti iz nesree u sreu, niti smije posve opak ovjek padati iz sree u
nesreu ( o bobuuje suosjeanje, ali ne i saaljenje). Saaljenje pobuuje
onaj koji nezaslueno pada u nesreu i izaziva saaljenje prema onomu koji
nije kriv. Strah nastaje tako to prepoznajemo da je onaj koji doivljava
nesreu slian nama. Idealan tip ovjeka kakav treba biti jest onaj koji niti
se istie estitou i pravednou, uiva ugled i sreu, niti pada u nesreu
zbog zloe i opakosti: pada u nesreu zbog pogreke- primjer Edip. Nuno
je da umjetniki oblikovana fabula bude jednostruka te da prijelaz bude iz
sree u nesreu i to zbog velike pogreke ovjeka.
Drugi je sklop onaj koji ima dvostruki sklop kao Odiseja, u kojoj pjesnici
podilaze publici. Ali takav uitak je svojstven prije komediji, gdje i najvei
neprijatelji na kraju postaju prijatelji. I nitko nikoga ne ubija.

XIV.
KAKVA TREBA BITI FABULA?--> mogue je da se dojam stranog i dirljivog
postie vizualnim sredstvima izvedbe, ali mogue je opet da proizlazi iz
samog sklopa dogaaj, to je bolje i odaje boljeg pjesnika. Fabula treba biti
tako sastavljena da svatko tko slua o onome to se dogaa osjea
strepnju i saaljenje. Od tragedije treba traiti samo onu vrstu uitka koja
je njoj svojstvena. Nuno je da strane i bolne dogaaje jedan drugome
ine: ili oni koji su meusobno bliski (najtraginije) ili oni koji su neprijatelji
ili oni koji nisu niti jedno od toga. Kako bilo, pjesnik treba postupati
umjetniki. Jedan od naina jest onaj kako su stari prikazivali svoje likove,
gdje likovi djeluju s punom svijeu prilikom izvrenja stranog ina
(Euripid, Medeja kada ubija djecu). Ili je mogue da strani in bude
izvren a da izvrioc ne zna identitet svoje rtve, nego da tek kasnije
prepozna rodbinsku vezu (Sofoklo, Edip). Ili da u neznanju namjerava
uiniti neto nepopravljivo pa da doe do prepoznavanja prije izvrenja.
Od ovih naina najgori je onaj u kome netko svjesno izvrava straan in,
ali ga ipak ne izvri. To izaziva zgraanje, a uz to nije tragino jer nema
stranog ina. Bolje je kada straan se in izvri u neznanju, a poslije
izvrenja doe do prepoznavanja.

XV.
KARAKTERI etiri su stvari za kojima treba teiti.

1. DOBAR- dobar e karakter postojati ako njegov govor i djelovanje

otkrivaju dobro opredjeljenje
2. PRIMJEREN- lik koji ne prestupa granice svojeg stalea niti prema
gore niti prema dolje
3. SLIAN NAMA u izvorniku se trai samo slinost. Ili karteri trebaju
biti slini svojim mitskim protutipovima na nain koji ih prikazuje
mitoloka tradicija ili povijesna predaja. Ili karatkeri trebaju biti slini
ljudima uope, na nain da su realistini.
4. DOSLJEDAN- lik mora u svim sluajevima djelovati onako kao bismo
od njega oekivali prema onome to o njemu znamo. mora biti
dosljednim ak i u nedosljednosti
potrebne su nunost i vjerojatnost usklaenosti lika, govora, ina.
Rasplet fabule treba proizlaziti iz same fabule, a ne pomou stroja (kao u
Medeji, kod dolaska brodovlja u Ilijadi). Strojem se treba sluiti za ono to
je izvan drame ili za ono to se prije dogodilo, a nije mogue da ljudi znaju
ili za ono to treba nagovijestiti.

XVI.
VRSTE REPOZNAVANJA
1. pomou znakova- najmanje umjetnika. Od znakova, neki su
priroeni (koplje to ga nose Zemje silnici), a drugi su kasnije steeni
(oiljci na samom tijelu ili izvan tijela- ogrlica, barka)
2. prepoznavanja koja je pjesnik osmislio za tu priliku- neumjetnika.
Kada Orest u Ifigeniji otkriva da je on Orest, govori ono to pjesnik
hoe, a ne to trai fabula. Ne proizlazi prirodno iz samog toka
radnje odnosno iz predane prie
3. prepoznavanje po sjeanju- kada pogled na neto uzbudi nae
osjeaje. Neki dogaaj doziva u svijest uspomene te tako dolazi do
prepoznavanja.
4. prepoznavanje po zakljuivanju- druga po umjetnikoj vrijednosti.
Netko slian Elektri je doao, a slian joj nije nitko osim Oresta.
5. prepoznavanje po krivom zakljuivanju gledatelja- lik se dosjeti da
bi moglo doi do neeljena prepoznavanja pa to sprijei u zadnji as.
Najbolje prepoznavanje nastaje iz samih dogaaja, a iznenaenje
nastaje vjerojatnou njihova dogaanja. Struktura radnje takva da
njezino logino odvijanje samo nuno vodi otkrivanju pravog identiteta
nepoznate osobe. Jedina bez izmiljenih znakova.

XVII.
Pjesnik mora fabule sastavljati i do kraja pomno izraivati imati to je
mogue vie radnju pred oima. Na taj nain on e najbolje vidjeti ono to
je primjereno ili nelogino. Koliko je mogue pjesnik treba i gestikulacijom
pomno izraivati fabulu. Pjesniko umijee je za svestrano nadarene ili za

mahnite naravi. U pogledu sadraja, pjesnik ih prvo treba nabacivati u

opim crtama, a tek onda ih proirivati primjerenim epizodama.

XVII.
U svakoj tragediji postoji i zaplet i rasplet. Zaplet ine vanjski dogaaji (oni
koji su izvan prikazivane radnje i neki unutranji dogaaji. Zaplet je dio koji
see od poetka prie do zadnjeg prizora prije nego poinje obrat u sreu
ili nesreu. Rasplet ine unutranji dogaaji, i o je dio koji see od poetka
obrata do kraja drame.
Oni trebaju biti usklaeni.
Postoje etiri vrste tragedije:
1. isprepletena- ona se u cjelosti sastoji od obrata i prepoznavanja
2. tragedija patnji
3. tragedija karaktera
4. jednostavna tragedija
Treba pokuavati ukljuivati to vie sastavnih elemenata u dramu. Jedini
kriterij za nazivanje tragedija istima ili razliitima je njihova fabula: iste su
drame koje imaju isti zaplet i rasplet. Pjesnik ne treba izgraivati tragedije
na epski nain:tako da ima mnogo fabule.
Potrebno je i kor uzimati kao jednog od glumca i kao integralan dio cjeline
drame pa da sudjeluje u radnji kao kod Sofokla. Kod kasnijih pjesnika
pjevani dijelovi drame nisu u veoj mjeri dio te odreene fabule nego bilo
koje druge tragedije.

XIX.
PREOSTALI KONSTRUKTIVNI ELEMNTI: MISLI I DOKCIJA
MISLI neka vrijedi ono to je napisano u spisima o govornitvu. U
podruje tvorbe misli pripada sve to treba postii posredstvom govora, a
dijelovi toga su dokazivanje i pobijanje, izazivanje osjeaja i uveliavanje ili
umanjivanje.I kod radnja treba postupati prema istim naelima kad god
teimo prikazivanju saaljenja vrijednog, stranog, uveanog ili vjerojatnog
jer i radnje mogu izazivati emocije, ako su organizirane prema naelima
dijanoje: naelima razuma. Razlika je u tome da izazivanje osjeaja i
dojmova putem samih radnja i dramskih situacija treba pojavljivati bez
verbalnog obrazlaganja, dok u govoru osjeaje i dojmove treba postizati
onaj koji govori i to treba nastajati govorom

DIKCIJA jedna se vrst prouavanja bavi nainima iskazivanja. Znanje njih

pripada:
umijeu deklamacije i onome tko posjeduje takvo nadreeno umijee. To
razmatranje pripada nekom drugom umijeu, a ne pjesnikom.

XX.
Dikcija se u cjelini sastoji od sljedeih dijelova:
Elementarni glas- on je nedjelji zvuk od kojeg je mogue tvoriti sloene
zvune sklopove. On ima nekoliko podvrsta: samoglasnik ( glas koji je
ujan
bez
dodirivanja
jezika
s
raznim
dijelovima
usta),
polusamoglasnik(ujan uz dodirivanje jezika s raznim dijelovima usta-s i r),
suglasnik (glas proizveden dodiriva-njem jezika s raznim dije-lovima ustag i d) glasovi se meusobno razlikuju: poloajem usta pri izgovoru,
mjestom u ustima gdje nastaju, aspiriranou i neaspiriranou, duinom i
kratkoom, naglaskom:otrim, srednjim, tekim. Detaljno prouavanje tih
razlika pripada u metriku.
Veznik- glasovni niz bez leksikog (a ne gramatikog) znaenja, koji ili
po prirodi niti sprjeava niti uzrokuje tvorbu jednog znaeeg glasovnog
niza ili od vipe znaeih glasovnih nizova tvori jedan znaei glasovni
niz.
Ime- sloen znaei glasovni niz koji ne oznauje vrijeme, a iji nijedan
dio sam po sebi nema leksikog (a ne gramatikog) znaenja. A to
znai ne da sloene rijei ne moemo analizirati na sastavne dijelove,
nego samo da nam ti dijelovi svojim znaenjem nisu nazoni kad
rabimo sloenu rije.
Glagol- sloen glasovni znaei niz koji oznauje vrijeme, a iji nijedan
dio sam po sebi nema leksikog (a ne gramatikog) znaenja
Spojnik- doslovno lan, on je glasovni niz bez leksikog (a ne
gramatikog) znaenja koji ili ukazuje na poetak ili zavretak reenice
ili na granice njoj, ili po prirodi niti sprjeava niti uzrokuje tvorbu
jednog znaeeg niza iz vie govornih nizova na krajevima i na sredini
Pade- karakteristian za ime ili glagol (moe znaiti odnos,
jedninu/mnoinu, pitanje, zapovijed): Oblik imenske sklonidbe, svaku
formalnu modifikaciju rijei, izgovorne modifikacije.
Diskurs-= opsegom neogranieni smisleni skup rijei. Sloeni znaei
glasovni niz iji neki dijelovi sami po sebi imaju leksiko (a ne
gramatiko) znaenje. On jedinstven na dva naina: ili oznauje jedno
(jedan pojam, predmet, ideju) ili je jedinstven povezivanjem mnogih
diskursa.

XXI.
VRSTE RIJEI:
- jednostavna: ona koja se sastoji od dijelova bez znaenja
- sloena: dvostruka (ona koja se sastoji od znaeeg dijela i dijela bez
znaenja, ona koja se sastoji samo os znaeih dijelova) i mnogostruka

- svaka rije je ili standardna(ona kojom se slui svatko) ili tuica (ona
kojom se slue stranci) ili kovanica (koja se ne upotrebljava, autor ju je
osmislio)
- po stilistikim obiljejima ona moe biti ili metafora (prijenos naziva s
predmeta koji oznaava neki drugi (ili s roda na vrstu, ili s vsrte na rod ili
po analogiji//Aristotel. Naziv koji se prenosi s njegovog prirodnog
referenta na predmet ili pojam koji oznaava) ili ukrasna
- po formalnim obiljejima: ili proirenica (postoji ako se nekoj rijei
pripadajui samoglasnik zamjenjuje duljim ili ako je umetnut slog) ili
pokraenica (postoji ako se nekoj rijei neto oduzme) ili izmijenjena (od
uobiajene rijei se je-dan dio izostavlja a drugi drukije rasporeuje)
- imenice su ili muke ili enske ili nijedno od dvoga.

XXII.
Vrlina dikcije je da bude jasna, ali ne i banalna. Najjasnija je ona koja se
sastoji od standardnih rijei, obinih, svakodnevnih, kolokvijalnih. Uzviena
ne rabi obine rijei ve tuice, metafore, proirenicesve to odstupa od
standardne dikcije. Ali ako se sastavi od svih tih rijei biti e zagonetka ili
barbarizam. Zagonetka ako se sastavi od metafora. bit zagonetke je
govorei o onome to stvarno jest, upotrebljavati rijei koje u svom
doslovnom znaenju ne daju smislene cjeline. Barbarizam je sastavljen od
samih tuica. Dikcija treba biti izmijeana od tih dviju vrsta: tuica,
metafora, ukrasna rije i druge e uiniti da ne bude banalna, a
standardne rijei e joj dati jasnou. Zajednika potreba svih vrsta dikcija
je umjerenost. Od rijei su sloenice najprikladnije za ditirambe, tuice za
junake pjesme, a metafore za jampske trimetre.

XXIII.
to se tie pripovjednog oponaanja u stihu, jasno je da fabule treba kao u
tragedijama, sastavljati dramatski, tj oko jedne radnje, potpune i cjelovite,
da kao jedno potpuno ivo bie stvara sebi svojstven uitak. I ne treba da
budu sasvim slini povijesnim djelima u kojima je nuno prikazivati ne
jednu radnu nego jedno vremensko razdoblje. Homer npr, nije opjevao
cijeli rat, jer bi fabula bila odve opsena i ne bi bila lako pregledna .

XXIV.
EPSKO PJESNITVO treba imati iste vrste kao i tragedija: jednostavnu,
sloenu, karakternu i punu patnju. Njima odgovaraju etiri vrste epa:
jednostavan, isprepletan, etiki- ep karaktera, patetiki- ep patnji. Vano je
i da ima strukturne dijelove kao i tragedija, osim skladanja glazbe i
vizualnog identiteta. Moemo navesti etiri dijela epa:
1. fabula- obrat, prepoznavanje, tragiki in

2. karakteri
3. lijepe misli
4. dikcija
Homer, Odiseja- sloena- karakterna, Ilijada- jednostavna, puna patnje
Epsko pjesnitvo se od tragedije razlikuje duinom sastav. Treba se moi
jednim pogledom obuhvatiti poetak i kraj. Kod epa je mogue mnogo
dijelova prikazivati kako se odvijaju istovremeno, dok glumci na sceni to ne
mogu. Razlike pronalazimo i u metru, ep koristi junaki estomjer, daktilski
heksametar, najsloenije i najdostojanstvenije od stihova, koji su osobito
primjenjivi za neobine rijei i metafore. Dok tragedija koristi jampski
trimetar prikladan za ples ili trohejski trimetar prikladan za oponaanje
radnje.
Pjesnik treba sam govoriti to manje, jer nije po tome oponaatelj.
Izrekavi kratak uvod, odmah uvodi ovjeka ili enu ili neki drugi lik s
odreenim karakterom. U tragediji treba pokazati udesno, ali ep u veoj
mjeri doputa iracionalno koje je veoma vaan izvor udesnog jer sluaoci
ne gledaju osobu koja glumi. Svatko u pripovijedanju epa pretjera jer
ugaa sluaocu. Pri sluanju se pripovijedanja koje nas iznenauje javlja
jednostavno uivanje. Homer je uputio druge pjesnike kako da govore
neistine na pravi nain i to upotrebom krivog zakljuivanja. Ako jedna stvar
postoji ili nestaje, druga, kasnija stvar postoji ili nestaje, ljudi
pretpostavljaju da ako ona kasnija postoji ili nestaje, da onda postoji ili
nestaje i ona prva, to je neistino.
Radije treba birati prikazivanje nemoguega, a vjerojatnoga, nego
moguega, a nevjerojatnoga
(I u tragediji i) u epu fabule ne treba sastavljati iz iracionalnih dijelova, ako
je to nemogue, iracionalno treba biti izvan fabule. ak se i apsurdno
moe dopustiti, ako se pjesnik prihvati takve fabule i uini da se ona
doimlje prilino vjerojatno
- s dikcijom se treba potruditi u dijelovima lienim radnje koji ne sadre: ni
karakter ni misli (jer odvie briljantna dikcija skriva karakter i misli)

XXV.
Pjesnik je oponaatelj kao i slikar, te je nuno da uvijek oponaa na jedan
od ukupno tri postojea naina:
1. kakve su stvari bile ili jesu
2. kakve ljudi kau ili se ini da jesu
3. kakve bi trebale biti
To se iskazuje dikcijom.
U samom pjesnikom umijeu postoje dvije vrste pogreaka:
1. ako je pjesnik izabrao oponaati neto , ali to oponaao netono zbog
svoje nesposobnosti, pogreka se odnosi na samo pjesniko umijee. Ili je
mogao pogreno odabrati prizor- prikaz nemogueg. Ispravno ako se
postie svrha pjesnikog umijea

2 ako se pjesnikova pogreka tie nekog drugog umijea, npr. lijenikogto je nebitna greka.
- dvije vrste pogreaka u pjesnikom umijeu:nije bitan sam lijep in, nego
kontekst:
tko?
zato?
kome?
kada?
pet kategorija zamjerki radnji:
1. nemogua
2. nelogina
3. tetna
4. protuslovna
5. protiv ispravnosti pjesnikog umijea
rjeenja je tomu dvanaest

XXVI.
Koje je bolje oponaanje: epski ili tragino?
Ako je bolje ono koje je manje vulgarno, a to je ono oponaanje koje se
uvijek obraa boljoj publici, jasno je ono koje se obraa svakome izrazito
vulgarno, jer gledaoci ne razabiru predstavu ako on neto svoje ne
pridometne, ine mnoge pokreteEpsko pjesnitvo je orijentiran prema
odlinoj publici kojoj ne treba plesnih figura, dok je tragiko pjesnitvo
orijentirano prema prostoj publici, ono je vulgarno, inferiorno, ali taj
prijekor pogaa glumako umijee, a ne pjesniko.
Ali, tragedija i bez pokreta ini svoje i samim itanjem postaje oito kakva
jest, ima ivu jasnou i u itanju i kod izvedbe, ona ima sve to i epsko
pjesnitvo. Uz dodatak glazbe kojom uici nastaju najoitije, to nije
beznaajno te nudi jedinstvenije oponaanje od onog epskih pjesnika.
Iz jednog epa moe nastati vie tragedija, ona bre postie cilj oponaanja
jer ono to je zbijenije je ugodnije od onog to je pomijeano s mnogo
vremena. Tragedija pretee i funkcijom umijea - katarza putem oienja
straha i saaljenja? Prema tome ona je nadmonija epu jer u veoj mjeri
postie svoj cilj.