TEORIJA ROMANA

Razlika između poezije i proze?

- Poezija ima neobičan jezik, stil (stihove) → više liči na umjetnost
- Proza u usporedbi sa stihom je obična i svakodnevna
- Nekada se stih smatrao umjetničkim, a proza običnom i svakodnevnom (Antika,
srednji vijek – roman je bio tekst za puk)
- Danas i stih i proza mogu biti umjetnički, samo što kod proze razlikujemo umjetničku i
običnu prozu
- Proza se počela smatrati umjetničkom tek kad su se pojavila neumjetnička proza
(znanstveni radovi, biografije itd.)
Što razlikuje umjetničku prozu od obične?
-kod poezije i drame lakše prepoznajemo ono umjetničko za razliku od proze (romana ili
novele)

UMJETNIČKA (KNJIŽEVNA) PROZA NEUMJETNIČKA (OBIČNA) PROZA

Umjetnička književnost Književnost u širem smislu
„pravljena“ Prirodna
Različito od normalnog izražavanja Normalno izražavanje

RETORIKA – umijeće uvjeravanja

- stara retorika se bavila književnom, umjetničkom prozom
- njegovani govor – govor u prozi i u stihovima
- zakoni pisanja – izbor riječi, poredak rečenica, ritam, figure, tematske i metaforičke
konvencije
STILISTIKA – nasljeđe stare retorike
- analiza sredstva izraza temelji se na shvaćanju ukrasa kao razlike između običnog i
umjetnog
- opisivanje izraza, stilske figure, elementi jezičnog izražavanja, opis jezičnih sredstava
- bavi se tekstom, a ne sadržajem → ograničenje (egzaktna znanost)
- ne može odgovoriti na pitanje koja je svrha književnosti
- ne može odrediti načelnu razliku između umjetničke i obične proze
POETIKA – oponašanje
- zakoni pjesničkog izražavanja
- Aristotel
- Svrha književnog izražavanja (estetska, emocionalna itd.)
- Književne vrste (tragedija, ep)
- Uvažava razliku između umjetničke i neumjetničke proze → pretpostavlja da
umjetnička proza „dočarava“ pjesnički svijet dok npr. znanstvena to ne čini
- ESTETIČKA DIMENZIJA – mi (čitatelji) pretpostavljamo u umjetničkoj prozi kvalitetu
 - Tekst nije automatski umjetničko djelo, ono usmjerava čitaoca
Analiza proze
-
analiza umjetničke proze na prvi pogled je jednostavnija od analize poezije
-
lirska pjesma → cjelovita i u svakom detalju neizmjenjiva tvorevina
-
proza→ lakše se raščlanjuje
→ jezik ne zahtijeva napor oko shvaćanja
→ razumijevanje se odigrava u nekim etapama; od poglavlja do poglavlja
→ nije potrebno zapamtiti sve detalje za opći dojam
 jedinice analize proze: riječ, rečenica, odlomak/odsječak/poglavlje
POEZIJA – neobičan jezik, odstupanje od normalnog jezika, obilje „umjetničkih“ sredstava
→lakše je analizirati sredstva izraza, stoga je lakše analizirati poeziju – zadržava pažnju na
zvuku, ritmu, melodiji jezika – nema dubljeg prodiranja u sam tekst; koristi riječi kao
predmet
UMJETNIČKA PROZA (npr. roman) – zaseban svijet za sebe, fiktivan svijet koji je rezultat
određene spoznaje stvarnog svijeta
-proza dopire do značenja fiktivnog svijeta – jezik dobiva svoje drugo značenje, prodiranje do
druge razine teksta
-kod analize proze analiziramo prozom predstavljeni svijet, dakle analiziramo priču
-proza ima fabulu, karaktere itd. → oni se ne mogu svesti na sredstva izraza
ANALIZA PROZE – elementi koje analiziramo tijekom analize proze
 građa, sadržaj
 motivi – najmanje tematske jedinice
 fabula/siže – način na koji su motivi poredani
 karakter/lik
 karakterizacija likova – pripovjedni postupak opisivanja lika
 perspektiva – iz kojeg gledišta promatramo događaj; način gledanja
 pripovjedač (u 1. ili 3. licu)
 mjesto
 vrijeme
2 načina na koja možemo pristupiti tekstu:
1) PARAFRAZA – prepričavanje
2) ALEGORELA – tumačenje
→može i kombinacija
*Josef K. u Procesu traži tumačenje od svećenika, on interpretira tu priču kao priču, ne
tumači ju
Ep i roman
EP I TRAGEDIJA
- Te žanrove poznajemo u završnom obliku
- Dugačka povijest; stariji su od pismenosti i knjige
- Svaki od njih ima svoj kanon u književnosti
- U svim epohama zadržavaju svoju postojanost i kanoničnost – Aristotelova poetika
ostaje čvrst temelj
- Smatramo ih zastarjelima, tj. više nisu u upotrebi
ROMAN
- Jedini žanr koji još nastaje i još nije završen
- Od svih velikih žanrova jedino roman je mlađi od pisma i knjige
- Nema kanon kao drugi žanrovi – u povijesti su prisutni samo pojedini uzorci, ali ne i
žanrovski kanon kao takav
- Jedini je žanr kojeg je stvorila nova epoha, svi drugi žanrovi su samo naslijeđeni i
prilagođeni
- Roman još i dan danas napreduje dok se drugi žanrovi raspadaju
- Nema svoje čvrsto obilježje za razliku od epa i tragedije
3 karakteristike romana:
1) Zona kontakta sa suvremenom stvarnošću
2) Jezična i stilska trodimenzionalnost
3) Promjena vremenskih koordinata
3 karakteristike epa:
1) Apsolutna epska prošlost
2) Apsolutna epska distanca ( odvojen je od suvremenosti )
3) Nacionalna predaja (a ne osobno iskustvo)
-ep kojeg danas poznajemo je apsolutno gotova i potpuno savršena žanrovska forma
-kod epa je bitno pamćenje, a ne spoznaja – veliča se i slavi prošlost, cilj je ovjekovječiti
prošlost, poštovanje mrtvih i tradicije
-karakteristike koje smo naveli kod epa možemo naći i u drugim žanrovima klasične antike i
srednjeg vijeka, npr. Oda
-roman piše o iskustvu, spoznaji i budućnosti, krši pravila, izruguje se starim žanrovima
-novi položaj autora (pogotovo njegova sloboda)
-završetak u epu – nije nam potreban (Ilijada završava Hektorovom sahranom, nas ne zanima
kako je završio trojanski rat)
-završetak u romanu – zanima nas, kategorija neznanja (ono što junak ne zna i ne vidi)
LIKOVI
U epu: - potpuno zaokruženi i savršeni, nepromjenjivi, apsolutno jednaki sebi od početka do
kraja
-herojski
-ljudi apsolutne prošlosti
- kako likovi gledaju sami sebe u potpunosti se podudara s onim kako ih gledaju drugi
U romanu: - reorganizacija ljudskog lika
-u lik čovjeka se unosi dinamika nepodudaranja i nesklada različitih trenutaka tog lika
-likovi mogu izgraditi sami sebi bilo koju sudbinu za razliku od tragičnih likova koji stradaju
-jedna od glavnih tema jest nezadovoljstvo junaka vlastitom sudbinom
Iz predhistorije romaneske riječi:
-1. studija o romanu: Huet, 1670.g.
-prvi teoretičari romana se javljaju u romantizmu (1.pol.19.st.)
-realizam (2.pol.19.st.) – javlja se interes za roman kao vodeći europski žanr, usredotočuju se
na pitanja kompozicije i tematike
-20-te godine 20.st. položaj romana se mijenja, veliki preokret – javljaju se dosta radova o
stilistici romana, ali osobine romana i dan danas ostaju neotkrivene
-Bahtin smatra da su smijeh i ozbiljno-komični žanrovi u Antici preteča, odnosno sam „duh“
romana
-razumijevanje, ocjenjivanje i oblikovanje suvremene stvarnosti
-detronizacija
-parodijsko-stilski prikaz →pjesničke slike su predmet prikazivanja, tj. pjesničke slike u
romanu nemaju direktno pjesničko značenje, postaju romanske slike, slike tuđeg jezika,
tuđeg stila
-žanrovi u romanu postaju predmet izražavanja
U povijesti romanske riječi bitna su dva činitelja:
1) SMIJEH – ismijavanje tuđeg jezika
2) VIŠEJEZIČNOST – uzajamno osvjetljavanje jezika
PARODIJA
- Jedan od najstarijih i najširih oblika prikazivanja tuđe riječi
- Npr. parodijski soneti iz Don Quijotea
- ANTIKA – eruditska književnost
- Problem „četvrte drame“ – satirične drame →parodija tragičnih mitova
→ Eshil: parodija Odiseja (motiv ludila)
→ Figura „komičnog Herkula“ – puno jede, puno pije itd.
→ To nam govori da Grci parodiranje nisu shvaćali svetogrđem
→ Homeru se pripisivao parodijski ep: Boj žaba s miševima
→ Parodiraju se i stil i žanr i jezik
→ Ne parodiraju se junaci ili trojanski rat, već njihova epska heroizacija
 → Grčka i Rim: atelane – nakon tragedija dolaze parodije tih tragedija –
oponašanje učenjačkog govora, sudskog govora itd.
- Taj smijeh je pripremio romansku formu – njegov cilj je bio stvoriti kritiku, prikazati
stvari iz drugog gledišta
- Parodija je „oslobađala“ formu jezika
- Rimska književnost je bila višejezična, helenizam, istok – višejezičan i višekulturan
-grčki roman slabo predstavlja tu višejezičnost, on samo rješava djelomično problem
sižea
- SREDNJI VIJEK:
- problem citiranja – citira li se autor s poštovanjem ili s ironijom i
podsmijehom, dvosmislenost u odnosu prema tuđoj riječi je bila namjerna
- Kiprijanova večera – čitava Biblija je podijeljena i ponovno sastavljena tako da
se dobije slika gozbe na kojoj piju, jedu, vesele se sva lica od Adama i Eve do
Isusa Krista i njegovih apostola – očita parodija
- „praznički smijeh“ – za vrijeme praznika se uvijek veselilo i šalilo, npr. učenici
ismijavaju sve što su morali učiti tijekom godine
-RENESANSA:
- Pisma mračnjaka – koriste se latinskim riječima, ali narodnom (npr. njemačkom)
gramatikom
- Poezija makaroničara – pravilna latinska gramatika, ali vulgarne riječi iz
materinjeg jezika

Sižejna izgradnja
TEMA – ono o čemu se govori
 Aktualnost
 „goruća pitanja“ – prolazni, privremeni problemi
 „općeljudski interesi“ – npr. problem ljubavi, smrti
FABULA I SIŽE
Fabula – cjelokupnost motiva u njihovoj logičko-vremenskoj povezanosti
Siže – cjelokupnost tih motiva u onom redoslijedu i povezanosti kako su prikazani u djelu
MOTIVI: dvije podjele
Prva podjela:
1) POVEZANI – ne mogu se isključiti a da se ne naruši uzročna povezanost među
događajima
2) SLOBODNI – mogu se isključiti i neće se narušiti cjelovitost uzročno – vremenskoga
tijeka
 Druga podjela:
1) DINAMIČKI – pokreću radnju (postupci junaka, njihove radnje)
2) STATIČKI – ne utječu na radnju (opisi prirode, mjesta, likova itd.)
MOTIVACIJA – način na koji su uvedeni i povezani motivi u knjiž. djelu
-razlikujemo tri vrste motivacije:
1. Realistička motivacija – od svakog djela očekujemo elementarnu „iluziju“ tj. kako god
da je djelo uvjetno i umjetno njegova recepcija mora biti praćena osjećajem da je ono
što se događa stvarno
2. Kompozicijska motivacija – načelo ekonomičnosti motiva, tj. svaki motiv mora imati
svoju svrhu i u djelu ne može biti suvišnih motiva
3. Umjetnička motivacija – načelo umjetničkog dojma, postupak očuđivanja – uvođenje
izvanknjiževne građe mora biti opravdano novošću i individualnošću
Naracija: razine i glasovi
SUDIONICI U NARATIVNOJ KOMUNIKACIJSKOJ SITUACIJI (Prema Boothu i Chapmanu)
1) Stvarni autor
2) Implicitni autor – autorovo drugo „ja“, vladajuća svijest radnje, izvor normi u djelu
3) Pripovjedač – pripovjedački glas, govornik teksta
4) Adresat – onaj kojem se pripovjedač obraća
5) Implicitni čitatelj
6) Stvarni čitatelj
NOVA, POJEDNOSTAVJENIJA KONCEPCIJA NARACIJE:
1) Stvarni autor
2) Pripovjedač – posrednik koji u najmanjoj mjeri pripovijeda ili sudjeluje u nekoj
aktivnosti koja služi potrebama naracije, npr. pisanje dnevnika je oblik pripovjedanja
3) Adresat – posrednik kojemu se pripovjedač u najmanjoj mogućoj mjeri implicitno
obraća
4) Stvarni čitatelj
ODNOSI IZMEĐU NARACIJE I PRIČE
Vremenski odnosi:
1. „kasnija naracija“ – događaji se prepričavaju nakon što se dogode
2. „prethodna naracija“ – vrsta predskaživačke naracije koja koristi buduće vrijeme
(proročanstva, prokletstva, snovi likova itd.)
3. „naracija istovremena s djelovanjem“ – izvještavanje ili pisanje dnevnika
4. „umetnuti tip naracije“ – događaji i pripovijedanje nisu istovremeni već
izmjenično slijede jedan iza drugoga (npr. epistolarni romani)
→distancu između priče i naracije ne predstavlja samo vremensko određenje, već
u načelu naracija također traje (vrijeme koje je potrebno da se nešto ispovjeda)
Subordinacija odnosa:
-priča u priči
-stratifikacija pripovjednih razina
1) Ekstradijegedička razina – najviša, bavi se naracijom prvog pripovjednog teksta
2) Dijegetička razina – pripovijedaju se događaji
3) Hipodijegetička razina – priče koje su ispričali fiktivni karakteri
→ Mogu imati različite funkcije u odnosu na pripovjedni tekst u kojeg su
umetnute:
1) Djelatna funkcija – podupiru ili promiču djelovanje prvog
pripovjednog teksta bez obzira na sadržaj (npr. Tisuću i jedna
noć – Šeherezadine priče)
2) Esplikativna funkcija – daje objašnjenje dijegetičke razine,
odgovarajući na pitanja zašto i kako se to dogodilo
3) Tematska funkcija – odnosi utemeljeni između hipodijegetičke i
dijegetičke razine (npr. u prokletoj avliji priča o Ćamilu i Džem-
sultanu – zdesila ih je ista/slična sudbina)
TIPOLOGIJA PRIPOVJEDAČA
Pripovjedačke razine:
 Ekstradijegetički pripovjedač – superioran, iznad razine priče koju pripovijeda
 Dijegetički pripovjedač – karakter u priči
 Intradijegetički pripovjedač – dijegetički karakter u priči koju pripovijeda
ekstradijegetički pripovjedač, tj. drugi stupanj pripovijedanja
 Hipodijegetički pripovjedač – pripovjedač trećeg stupnja
 Hipo – hipodijegetički pripovjedač – pripovjedač četvrtog stupnja
Opseg sudjelovanja u priči:
 Heterodijegetički pripovjedač – pripovjedač koji ne sudjeluje u priči
 Homodijegetički pripovjedač – sudjeluje u priči, u najmanju ruku u nekoj
manifestaciji svojega „ja“
-autodijegetički pripovjedač – pripovjedač koji pripovijeda svoju biografiju

Stupanj perceptibilnosti (prikrivenosti) pripovjedača:

-maksimum prikrivenosti ↔ maksimum očitosti
-pripovjedača možemo otkriti u ovim elementima:
 Opis ambijenta radnje
 Identifikacija karaktera
 Vremenski sažetak
 Definicija karaktera
 Izvještaj o tome što karakteri jesu/ nisu mislili ili rekli
  Komentar – interprentacija
- prosuđivanje
- generalizacija
Pouzdanost:
→ Pouzdani pripovjedač – onaj za kojega se predstavlja da bi njegovo prikazivanje
priče i njegovi komentari o njoj čitatelj prihvatio kao autoritativno shvaćanje
fiktivne istine
→ Nepouzdani pripovjedač – onaj u čije prikazivanje priče ili njezino komentiranje
čitatelj ima razloga posumnjati
*autorefecijalan pripovjedač – upućuje na samog sebe
ADRESAT – posrednik kojem se obraća pripovjedač
 Svi kriteriji za pripovjedača vrijede i za adresata
 Pripovjedača razina – po definiciji je smješten na istoj razini kao i pripovjedač
 Sudjelovanje u priči – imaju udjela u priči /nemaju udjela
 Prikriveni ili očiti
 Pouzdani ili nepouzdani
Značenjske jedinice romana ili narativne figure
Peleš – dvije strukture romana:
 Sentaktička – forma
 Semantička – sadržaj
-figura – najmanja značenjska jedinica, može biti lik, mjesto radnje, vrijeme radnje itd.
-narativne figure moraju biti međusobno sukladne, moraju imati neka zajednička svojstva
-svaka narativna figura ima svoju jezgru i okolne sastavnice
3 pripovjedne jedinice:
1) PSIHEMSKA NARATIVNA FIGURA – narativna figura osobnosti
2) SOCIEMSKA NARATIVNA FIGURA – narativna figura skupnosti (sociološka)
3) ONTEMSKA NARATIVNA FIGURA – narativna figura postojanja (vjerska)
1) – karakterizacija likova – tijekom čitanja pratimo spoznaje o likovima koje se kroz tekst
mijenjaju ili nadopunjavaju; o karakteru lika možemo saznati samo iz teksta
Lik – ime, pozicija u odnosu prema drugima, karakter, funkcija, postupci
-ime daje značajnu ulogu (ili zamjenica JA) – oni su viši pojam i ujedinjuju sve sastavnice
nekog lika
Razlika između epa i romana – roman ima izrazito razrađenu psihemsku narativnu figuru
-knez Miškin i Aljoša, Don Quijote – značajne psihemske figure koje se cijelo vrijeme u
romanu spominju, svi događaji su vezani uz njih, ali oni su u biti pasivni likovi, dopuštaju da
se događaji dogode njime; u središtu su romana ali nisu pokretači radnje
2) –društveno – tematska jedinica
-odnos između pojedinca i skupine
-Balzac – osim likova prikazuje sve društvene skupine francuskog društva
-sociemska narativna figura tvori se od semantičkih čestica koji pripadaju različitim
psihemskim figurama
3) –opća tema djela , konkretna univerzalija
– najviša semantička razina pripovijedanja
-u nju se udružuju sociemska i njoj podređena psihemska figura
TIPOLOGIJA ROMANA
-tematsko načelo podjele romana: kriminalistički, ljubavni, povijesni itd.
-podjela po tonu: humoristični, satirički
Podjela po Wolfangu Kayseru:
 Roman zbivanja
 Roman lika
 Roman prostora
Podjela ruskih formalista:
-po načinu razvijanja sižea
 Lančani/stepenasti/stupnjeviti siže
 Prstenasti/uokvireni siže – priča unutar priče
 Paralelni – dvije ili više radnji
Podjela prema načelu perspektive (Franz Stanzel):
 Autorski –pripovjedač u 3.l., nametljiv, ima uvid u više likova, blizak autoru (npr.
Crveno i crno)
 JA-roman – 1.l., autodijegetički roman
 Personalni roman (pripovijedanje kroz lik) – pripovjedač je u 3.l., ali je u pozadini iza
glavnog lika (npr. Povratak Filipa Latinovicza)
Današnja podjela romana:
 Realistički romani
 Moderni romani
 Romani zabavne književnosti – skupina koju je moguće povezati s romanima
realističke tradicije, ali ona ima poseban odnos prema publici, posebnu kvalitetu ili
odsutnost tradicionalnih kvaliteta