Prvi dio : PONOVNO CRTANJE GRANICA , PONOVNO DEFINIRANJE PITANJA ,

SEKULARIZIRANA RELIGIJA
Odmah na pocetku Said nam iznosi djelo Gustava Flobera koji umire 1880. a ne zavrsisvi djelo koje
se zove Buvar i Pekuze, to je zapravo komicna enciklopedijska novela o izrodjenosti znanja i
ispraznosti ljudskog pregnuca. Glavni likovi su dva svecenika od kojih jedan postavsi nadarbenik
lijepog testamenta odluce da provedu zivot na drzavnom dobru radeci sta im je drago. Flober
ukljucuje ova dva lika u prakticnu i teorijsku pustolovinu kroz agrikulturu, hemiju, historiju, odgoj,
arheologiju, knjizevnost uvijek uz nedstatak povoljnog ishoda. Oni promicu kroz polje ucenosti
ikusavajuci razocarenja i ponizenja nenadahnutih pocetnika. Medjutim dvije su pojedinosti ovog
djela kako ih istice Said od velikog znacaja za proucavanje orijentalizma : njih dvojica u jednom
momentu raspravljaju o buducnosti ljudskog roda, Pekuze vidi buducnost ljudskog roda u tamnome
svjetlu dok Buvard vidi u izuzetnom sjaju.
Moderni covjek napreduje, Europa ce biti preporodjena Azijom. Historijski zakon da civilizacija
krece od Orijenta prema Okcidentu... ta dva oblika ljudskog roda u najmanju ruku ce biti spojeni
zajedno.
Ono sto Buvard ima na pameti preporadjanje Europe Azijom bila je odvec utjecajna romanticarska
zamisao (jer je jedna od romanticarski osobina smisao i zanimanje za povijest posebice za
srednjovjekovlje, egzotine zemlje i primitivne narode) jer se smatralo da je indijska kultura i
religija ta koja bi mogla poraziti materijalizam i mehanzizam okcidentalne kulture. Iz tog bi iskrsla
nova Europa. Ali se desilo to da Azija nij ebila u tolikoj mjeri primjena Azije na Europu. Flober je
u Europi preporodjenoj Azijom vidio podmuklu oholost a sto se tice drugog dijela izjave bice
spojeni zajedno Flober je njome ismijevao radost znanosti koja je ravnodusna prema zbilji jer niti je
Orijen bio spreman obnoviti Evropu niti je Evropa bila spremna da se demokratski pomijesa sa
zutim ili smedjim Azijatima u to doba. Ova epizoda iz Floberovog romana pokazuje strukturu
orijentalizma devetnaestog stoljeca za razliku od onog iz srednjovjekovnog renesansnog razdoblja
za kojeg je islam bio sustinski Orijent. Said dalje navodi 4 pocela prema kojem se vodila misao
osamnaestog stoljeca a koja se tice orijentalizma i znanstvenog pogleda na zemlje Orijenta.
Prvo pocelo podrazumijevalo je sirenje Evropskog horizonta. Kako se Evropa pokrentala naprijet
tako je i nje smisao za kulturne moci bio ojacan, stvorene su kolonije i osigurane etnocentricne
perspektive a istrazivaci i putopisci donosili su sa sobom i spoznatljivije stajaliste prema tudjem i
dalekom.
Drugo pocelo tice se historijskog sukobljavanja. Osim istrazivaca i putopisaca spoznatljivije
stajaliste potpomogli su i historicari zahvaljujuci kojima je evropsko iskustvo bilo korisno
upotrebljavano sa drugim i starijim civilizacijama. Dok su historicari renesanse Orijent shvatili kao
neprijatelja historicari 18 stojeca su sukobili odlike Orijenta sa izvjesnom objektivnoscu i pokusom
izravno se baveci orijentalnim izvornim sadrzajem mozda zbgo toga sto je takva tehnika rada,
navodi Said pomogla Evropejcu da sebe bolje upozna.
Trece pocelo vezano je za suosjecanje. Said navodi kako je danasnji hsitoricizam zamisoa 18
stoljeca : Vico, Herder, Hamann vjerovali su da su sve kulture organicki i iznutarnje koherentne,
uzajamno povezane duhom, genijem, klimom ili nacionalnom idejom. Takav je npr i Mocart koji u
svojim djelima smjesta posebno velikodusnu formu covjecanstva na Orijent i to je ono sto ga je vise
nego moderna navike turske muzike vuklo prema Istoku.
Cetvrto pocelo popravlja put modernim orijentalistickim strukturama predstavljao je podsticaj da
se klasificira priorida i covjek u tipove. Tim povodom Linaeus istice kako svaki biljeg nacinjen u
vezi sa prirosnim tipom treba biti rezultat broja, oblika, srazmjera i stanja. Dakle jedan tip posebnog
karaktera trebao je posmatracau priskribiti ime i biti neki primjerak te vrste. A da bismo saznali sta
zaista pripada jednoj jedinki trebalo bi najprije posjedovati mogucnost klasifikacije svega drugog.
Ovakvo uvjerenje susrecemo i kod Kanta, Monteskijea, Dzonsona.
Tako npr postoje divlji ljudi, Evropejci, Azijati itd. Odlike su manje vise podjednako rasporedjene :
Amerikanac je crven, uspravan, Azijat je zut, krut, melanholik, Afrikanac je crn, opusten.
Ova 4 pocela dakle sirenje, historijsko sukobljavanje, suosjecanje, klasifikacija aktivno ulaze u

strukturu orijentalizma 18 vijeka. Ta pocela su imala za posljedicu izvlacenje Orijenta iz uskog

religijskog preispitivanja snagom kojeg je Orijent bio ispitivan od strane krscanskog Zapada. Said
zakljucuje na kraju prvog dijela kako moderni orijentalizam izvodi iz sekularizirajucih pocela 18
stoljeca evropsku kulturu.
Prvo : sirenje Orijenta geografski dalje prema istoku i prema zapadu vremenom je ponistilo biblijski
okvir. Kljucni momenti vise nisu bili krscanstvo i judeizam nego Indija, Kina, Japan, zatim
sumerski jezik, budizam, sanskrit.
Drugo : mogucnost bavljenja historijski neevropskim i nejudeokrscanskim kultruama bila je ojacana
posto je sama historija bila pojmljena radiklanije nego ikad, tj razumjeti Evropu strogo znaci
razumjeti odnose izmedju Evrope i njenih nekad vremenski i kulturno nedosezljivih granica.
Trece : granice Evrope kao krscanske nisu vise sluzile kao neka vrsta carinarnice, pojmvi o
ljudskom zdruzivanju su dobili sirok legitimitet.
Cetvrto : klasifikacije ljudske vrste su se umnozile posto su mogucnosti oznacavanja i izvodjenja
bile iznova pronadjene mimo kategorija pa su tako rasa, boja, porijeklo, cud, narav i tipovi
zanemarili razliku izmedju krscana svakog drugog .
Moderni orijentalist je bio dakle heroj koji otima Orijent od tame, otudjenosti i tudjosti. Njegovo
istrazivanje je rekostruisalo izgubljene jezike Orijenta, obicaje pa cak i mentalitete pa je tako
rekonstruiranje mrtvog ili izgubljenog orijentalnog jezika znacilo zapravo rekonstruirati mrtvi ili
izgubljeni Orijent.
Drugi dio : SILVESTRE DE SACY I ERNEST RENAN : RASNA ANTROPOLOGIJA I
FILOLOSKA KRITICKA MISAO
Silvestre de Sacy bio je francuski lingvist i orijentalist rodjen 1757. godine. Bio je u mladosti
privatno poducavan u benediktinskoj opatiji najprije arapskom, sirijskom i kaldejskom a potom i
hebrejskom jeziku. Arapski je bio jezik koji mu je otvorio Orijent. Premda je bio pravnik jedno
vrijeme je radio kao ucitelj arapskog jezika u novopodignutoj skoli za zive orijentalne jezike a
kasnije biva profesorom na Francuskom koledzu. Od 1805. godine on je rezidentni orijentalist u
francuskom ministarstvu koje se tice stranaca. Sacyevo ime povezano je s pocetkom modernog
orijetalizma ne samo zbog toga sto je on bio prvi predsjednik Azijskog drustva u Francuskoj vec i
zbog njegovog rada koji sadrzi jedan sistemski organon tekstova, pedagosku praksu, znanstvenu
tradiciju i znacajnu sponu koja povezuje orijentalnu znanost i javnu politiku. Buduci da je Orijent
bio star i dalek a s tim i izuzetno bogat (prostorno, vremenski i kulturno) nije moao biti izlozen,
jedino u svojim najreprezentativnijim dijelovima. Stoga je Sacyevo polje zanimanja antologija,
hrestomatija, uzorno prikazivanje, pregled opcih nacela u kojima je relativno mali broj snaznih
uzoraka koji nude Orijent studentima. Takvi uzorci su snazni iz dva razloga : zbog toga sto je Sacy
kao evropski autoritet bezgranicno crpio iz Orijenta koji je svojom daljinom i nesvakidasnjoscu do
sada drzao u tajnosti ove uzorke i zbog toga sto ti uzorci posjeduju u sebi semioticku snagu da
oznace Orijent.
Sacy je vjerovao da se znanje opaza ali on nij eimao samo da identificira znanje nego je treo i da ga
odgonetne, protumaci i ucini upotrebljivim. Njegova zasluga je bila u tome sto je proizveo cijelo
jedno znanstveno polje. On je pretrazio orijentalne arhive ne napustivsi Frnacusku jer je bio i
previse razborit da dopusti svojim nazorima i svojoj praksi da ostani liseni dokaza. On je uvijek
podcrtavao pitanje zasto Orijent sam po sebi nije mogao prezivjeti evropsko iskusenje, razbor ili
evropsku strpljivost. Branio je pri tom korisnost i zanimljivost neceg kao sto je arapska poezija
medjutim on je kazao da je ta ista poezija bila strogo preobrazena snagom orijentalistike prije negoli
je i mogla biti vrijednosno propitana. Razlozi za to su epostemoloske naravi ali su oni sadrazvali i
orijentalisticko samoopravdanje. Dalje Said navodi kako je Sacy smatrao da je arapska poezija bila
stvorena od strane stranih ljudi (dakle stanih Evropljanima) pod silno drugacijim klimatskim,
drustvenim i historijskim uvjetima kakve Evropljani ne poznaju, pa se prema tome ta poeija hranila
slutnjama, predrasudama, vjerovanjima, praznovjerjima koja mi mozemo doseci samo nakon dugo i
iscrpnog istrazivanja. Ali cak i da je prosla kroz sve to vecina opisa u poeziji nece biti dosezljiva

Evropljanima koji su dosegnuli visi stupanj civilizacije. Orijentalno pisanje ne treba biti uzeto u
cjelini. Sacy tvrdi kako orijentalna knjizevna djela nisu bila tudja samo Evropljaninu, ona takodjer
ne sadrze dostatno trajno zanimanje, niti su pisana sa dostatnim ukusom i kritickim duhom da bi
zasluzila objelodanjenje drukcije osim u i fragmentima. Pa prema toma Said navodi kako se od
orijentaliste trazi da predoci Orijent nizom reprezetnativnih fragmenata, objasnjenih biljeskama.
Sacyeve antologije su koristene u Evropi dugi niz godina, one potapaju i prekrivaju cenzuru
Orijenta. One nisu bile samo nadopuna Orijentu nego ga predstvaljaju kao prisustvo Orijenta na
Zapadu. Sacyevo djelo kanonizira Orijent, ono stvara kanon tekstualnih predmeta.
Sacy je motrio na Roijent kao na nesto sto se treba iznova uspostaviti, medjutim svaki orijentalist je
inova stvarao svoj Orijent pravilima priskrbljenim i ozakonjenim od strane Sacya. On je bio otac
orijentalizma ali je bio i njegova prva zrtva obzirom da su novi orijentalisti prevodeci nove
tekstove, fragmente potisnuli Sacyevo djelo priskrbljujuci svoj nanovo uspostavljeni Orijent.
Ali ipak procesi koje je on zapoceo bit ce nastavljeni filoloskim institucijonalnim snagama koje
Sacy nikad nije koristio.
To je bila Renanova zasluga : povezati Orijent sa najskorasnjijim poredbenim disciplinama od kojih
je filologija bila jedna od najistaknutijih. (sta je filologija)
Renan je za razliku od Sacya koji se smatra utemeljiteljem izveo drugu generaciju, njegova zadaca
je bila da zgusne zvanicni diskurs orijentalizma, da sistematizira njegove uvide i da uspostavi
njegove intelektualne i svjetovne institucije. Renan je u orijentalizam dospio iz filologije, on je
tvrdio da su filolozi utemeljitelji novog duha, a moderni duh je racionalizam, kriticizam,
liberalizam. Filologija tvrdi on dalje je komparativna disciplina koju samo moderni posjeduju i
simbol moderne i evropske nadmocnosti a posao filologa u modernoj kulturi je da nastavi motriti na
stvaranost i prirodu jasno, izvodeci na taj nacin supernaturalizam. Renan je zapravo u svojim
djelima kao strucni glas isticao nejednakost rasa i nuznost dominiranja manjine nad vecinom i
korsito je to kao gotovu cinjenicu u smislu antidemokratskog zakona prirode i drustva.
Said tvrdi kako je Renan bio u paradoksaloj poziciji tvrdeci tako. Jer filologija i jeste znanost o
ljudskoj prirodi zasnovana na jedinstvu ljudskih vrsta i na vrijednosti svakog ljudskog primjerka a
filolog je s druge strane kako sam Renan dokaza sa svojim rasnom predrasudom protiv samih
orijentalnih Semita strogi djeljitelj ljudi na nadmocne i potcinjene rase ; liberalni kriticar cije djelo
je pruzilo utociste najezotericnijim pojmovima o vremenskosti, porijeklu, razvoju, sudonosu i
ljudskoj vrijednosti. (169 str)
Kad god je Renan govorio o i Jevrejima ili muslimanima uvijek se to cinio uz uocljive grube i ostre
ktirike na racun Semita u duhu. Renanova semitski jezik bio je shvacen kao doprinos razvoju
indoevropske lingvistike i diferenciranju oprijentalizma. Semitski jezik je bio Renanova prva
tvorevina, fikcija izmisljena s njegove strane u filoloskom labaratoriju. Ono sto Said navodi kao
bitno jeste da je semitski jezik za Renanov ego bio simbol evropske dominacije nad Orijentom i nad
Renanovim vlastitim vremenom.
Tako su Semiti za Renana fanaticni monoteisti koji nisu stvorili nikakvu mitologij, nikakvu
umjetnost, nikakvu civilizaciju, njihova svijest je uskogrda i rigidna sve u svemu oni za njeg
predstavljaju jednu nizu kombinaciju ljudske prirode. Za njega je semitski jezik fenomen zaostao u
razvoju ako se uporedi sa zrelim jezicima i kulturama indevropske grupe jezika i cak u usporedbi sa
drugim orijentalnim jezicima. Posvuda dokazuje da su njegovi orijentalni jezici, semitski jezici
anorganski, zatoceni, totalno okostali nesposobni za samoobnavljanje, drugim rijecima semitski
jezik za njega nije zivi jezik i zbog toga Semiti nisu ziva stvorenja. Svako Renanovo nastojanje
sastojalo se od toga da ospori orijentalnoj kulturi pravo da bude rodjena osim vjestacki u filoloskom
labaratoriju. Said zakljucuje da nije pretjerano da je Renanov filoloski laboratorij stvarno popriste
njegova evropskog entocentrizmai ali da ona kultura koju on naziva zivom i organskom odnosno
evropskom je takodjer stvorenje koje se stvara u laboratoriju i snagom filologije jer filologija ne
moze postojati izvan diskurs, izvan pisanja kojim se neprestano proizvodi i iskusava.

Treci dio : ORIJENTALNO PREBIVALISTE I UCENOST : ZAHTJEVI LEKSIKOGRAFIJE I

IMAGINACIJE
Mnogi raniji orijentalisticki pocetnici zapocinjali su sa dobrodoslicom Orijentu kao necemu sto ce
ih odvesti u suprotnom smjeru od njihovih umobolnih i duhovnih evropskih navika. Orijent je bio
precijenjen zbog svog panteizma, duhovnosti, dugovjecnosti, jednostvanosti i tako dalje ali je to
velicanje ipak bilo popraceno jednim protuodgovorom kada se Roijent odjednom pojavio kao
nehuman, antidemokratski, nazadan, barbarski i kakav sve ne. Orijent biva potcinjen pa i
orijentalizam izrasta iz tih suprotnosti utemeljenih na nejednakosti. Tako se sam projekat
rekonstruiranja orijentalizma moze povezati sa najednakoscu koju su modernije generacije
orijentalista stitile kao svetinju. Znacajno je u tom pogledu spomenuti djelo Life of Mahomet
Williama Muira koji je istakao kako je mac Muhammedov i onaj Kur'an najtvrdokorniji neprijatelj
civilizacije, slobode i istine, koje je svijet vec poznavao. Slicna tome je i Caussinova teza (on se
takodjer bavio arapskim svijetom, islamom i poslanikom Muhammedom) koji kaze da su Arapi
ucinjeni narodnom snagom Muhammeda, islam koje je bitno politicki instrument a ne snagom bilo
kojeg duhovnog znacenja. Tako je njegov Muhammed covjek koji je bezbrojnim citatima pripadao
povijesti islama koji on tumaci kao jedno politicko gibanje.
Ono sto su pokusali prikazati jeste da Orijent Evropljanima ne treba da uzrokuje bojazan jer su
njihova ostvarenja tako neuporediva sa onim evropskim. Kao sadrazj za istrazivanje ili
promisljanje, Orijent je stekao sve biljege jedne urodjene slabosti navodi Said.
Sadi se nadalje vraca spoznaji da orijentalisti motre ljudski rod ili u sirokim opscim pojmovima ili u
apstraktnim opcavanjma. Oni nisu sposobni raspravljati o pojedinacnim ljudima umjesto toga
umjetni entiteti preovladjuju.
Cetvrti dio : HODOCASNICI, BRITANSKA I FRANCUSKA HODOCASCA
S jednog na drugi kraj 19 stoljeca Orijent je bio mjesto hodocasca. Said kaze da su sva hodocasca
na Orijent vodila kroz biblijske zemlje, vecina njih je predstavljala pokusaje ili da pomognu
osloboditi ili da oslobode od slobode nevjerovatno plodngo Orijenta neki dio judeo-krscanske /
grecko-rimske sadasnjosti.
Nadalje postavlja pitanje sta je Orijent bio za pojedicanog putopisca iz 19 stoljeca ? Zatim navodi
razliku izmedju engleskog i francuskog govorinika pa izmedju ostalog kaze da je za prvog Orijent
bila Indija, aktuelni britanski posjed, glavna kolonija. Nasuprot tome frnacuski hodocasnik dosao je
u mjesto u kojem je Francuska za razliku od Britanije imala ozbiljan gubitak i izgubila uprisutnjeni
autoritet. Francuski hodocasnici su na Orijentu tragali za egzoticnom, privlacnom stvarnoscu za
razliku od engleskih koji su trazili onu znanstvenu stvarnost. Oni su Orijent koristili u svom radu
kao neki naci opravdavanje svoje vlastite egzistencije pa tako imamo za tipican primjer franc.
hodocasnika Satobrion (franc pisac, historicar, esejist) za kojeg je Orijent bila jedna ostarjela slika
koja ceka i trazi njegovo obnoviteljsko umijece, za njega je orijentalni Arap civilizovani covjek koji
je iznova pao u barbarsko stanje pa ne cudi onda kako su Arapi pokusavali govoriti francuski.
Evropa je uporna pokusavala pokazati kako Orijent ne zna za pojam slobode, kako su Evropljani tu
da ih poduce jer kada su dugo vremena liseni osjecanja osvajaca koji vrse nebesku pravdu oni se
pocnu osjecati kao vojnici bez vodje, gradjani bez zakona, obitelj bez oca . Dakle jedan
Evropljanin kao sto je bio Satobrion tvrdi kako je zapadnjacko osvajanje Orijenta zapravo vise
sloboda nego klasicno osvajanje u smislu tiranije.
Ukratko receno orijentalizam kao oblik znanja uglavnom je vrtio u krug vec recene stvari
prethodnik znansvenika, orijentalisti poslije Sacya iznova prepisuju njegove citate a poslije
Satobriona hodocasnici iznova prepisuju njega. Orijent je bio jedna hrpa fragmenataiz teksta ili
navod iz njecijeg rada o Orijentu, podroban opis Orijenta je navodi Said samo drugorazredna fikcija
predocena snagom pisanja pa je tako i hodocasce poput onog Buvardovog i Pekuzeovog oblik
prepisivanja.