GOSPODA GLEMBAJEVI.

Drama u tri ina iz ivota jedne agramerske

patricijske obitelji, prvi put objavljena u Zagrebu 1928.
Kompleksno tkivo toga velikog dramskog teksta sjedinjuje motive drutvene
nepravde, zloupotrebe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti s motivima
degeneracija, hipertrofirane osjetilnosti, erotike i estetske, umjetnike
otuenosti od vlastite sredine, sterilne moralne izdvojenosti. Intelektualna
klima u kojoj je K. sazrijevao - naturalizam, secesija, ali i socijalistika analiza
drutvene krize - oblikuju ovu izvanredno artikuliranu, raskonu govornu
prozu bogatu aluzijama na filozofiju i znanost, slikarstvo i medicinu, glazbu i
novarske mehanizme, eksplicitnu u opisima, s poeantama dramatinima u
svojoj logici, dekorativnu i strogo dramatski funkcionalnu u isti mah.
Internacionalni karakter kapitalistikog poduzetnitva u Hrvatskoj istaknut je
ne samo mijeanjem dvaju jezika nego iznad svega matovitim nizovima
stranih imena i naziva koji u svojoj ukupnosti upuuju na nenacionalno
zajednitvo plemenitakih i privrednih uglednika na poetku stoljea.
Konfrontacija stavova, koja se rjeito i jasno odvija u dugakim replikama,
podsjea na najbolje tekstove G. B. Shawa; slika razgranate obitelji s njezinim
unutranjim sukobima, viestrukim, po- navljanim lomovima, nasilnim
smrtima, odgovara obrascu genealokih struktura u romansijerskim ciklusima
od E. Zole do kasnih Krleinih suvremenika i dananjih televizijskih serija. Po
tome su Gospoda Glembajevi ujedno i najreprezentativniji tekst u itavome
Krleinu ciklusu drama i proza posveenih pripadnicima obitelji Glembajevih.
Ponovno oivljavanje prolosti u konfliktima sadanjosti, koje je bit moderne
graanske drame na Ibsenovu tragu, posluila je Krlei da ekonomino
organizira mnogobrojne elemente te drame u kojoj su prirodni i drutveni
aspekti uspona i opadanja jednoga naglo i silovito zgrnutog bogatstva vieni
kao prokletstvo predodreeno bioloki shvaenim usudom. Pomamom i
podsvijeu upravljana mrnja, to se u ranim desetljeima XX. st. povezuje i
s teatrom A. Strindberga, u Gospodi Glembajevima dobiva izrazito edipovsko
obiljeje. Sredinji lik, Leone, koji do pred sam nagli zavretak ne silazi s
pozornice, nije raisonneur iji se stavovi otkrivaju u verbalnim debatama
nego, poput Hamleta - s ijim je dvoznanostima i razapetostima lako
usporediti njegove, djeluje tjeran kobnim sklonostima koje su meusobno u
neskladu. Leone je jedan od najzanimljivijih likova u hrvatskoj dramskoj
knjievnosti. Njegova prodorna kritika glembajevtine u prouavanju
Krleina djela shvaena je i kao trijezna osuda to je izrie duh koji se uzdigao
nad vlastitim mjestom u drutveno-povijesnom i biolokom kompleksu, koji ta
rije oznauje, ali i kao manifestacija neurotike pripadnosti tom
dekadentnom fenomenu, to ga rastae i koji sebe razumije iznutra. Zbog
irokog spektra moguih interpretacija u ulozi Leonea, niz je velikih glumaca
ostvario vrhunske uloge.

Meutim, Leone funkcionira ba u kontekstu glembajevske cjeline pa njegov

lik doivljavamo i kroz intelektualni diskurs kojim se suprotstavlja
tradicionalistikim ideologijama mnogih likova koji ga okruuju, tako i u
dijalokim partijama kroz koje se otkrivaju sklonosti i suprotstavljanja - od
opinjenosti do ubilake animalnosti (to je eto, glembajevsko, kriminalno u
meni! (...) to se u nama grizla glembajevska krv!) - prema ocu i prema
maehi. Detalji iz ivota brojnih Glembajevih, te pojedinaca koji s njima ulaze
u srodstvo ili o njima ovise drutveno, a koji se i ne pojavljuju na sceni,
dramski potencijal naznaen u manjim likovima, kao to je sin barunice
Castelli i Ignjata Glembaya, mladi prestupnik Oliver, ine ovo djelo jednim od
najdinaminijih u dramskoj knjievnosti, s time da se u toku radnje raznolikost
motiva ne rasipa nego svrsishodno upotpunjuje postiui cjelovit dojam
vrhunskog intenziteta.