Odisej, ili mit i prosvjetiteljstvo; Horkheimer et Adorno

*dijalektika – 1 a. vještina, umijeće raspravljanja b. sustav iznošenja argumenata i

objašnjenja u kojima se razrješava opreka između proturječnih činjenica i ideja

* mit – 1 pov. priča iz narodne tradicije, govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima
koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet 2
stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce
ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno
uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti

* prosvjetiteljstvo – filozofski pokret u 18. st. kojeg je obilježje vjera u moć ljudskog razuma
i inovacije u političkoj, vjerskoj i ekonomskoj doktrini

- Odiseja u cjelini svjedoči o dijalektici prosvjetiteljstva pokazujući povezanost epa i mita

- uobičajeno izjednačavanje epa i mita je prijevara > to su dvije faze povijesnoga procesa koji
se prepoznaju u Homerovom djelu > on razriješava hijerarhijski poredak društva

- ep kao povijesno-filozofijska protivnost romana > pri kraju se ipak pojavljaju obilježja
romana koji razaraju mit time što ga odsjajuju u racionalnome poretku

- građansko-povijesni Homerov element primjetio je njemački kasni romantizam > Nietzsche

je spoznao dijalektiku prosvjetiteljstva > po njemu je zadatak prosvjetiteljstva „da ponašanje
kneževa i državnika pretvori u namjernu laž, a s druge strane je ono oduvijek bilo sredstvo
velikih vladara“ > nihilizam koji kao ideologiju fašizam smatra nasljednikom prosvjetiteljstva
> u Homeru se naslućuju počeci demokratskoga i liberalističkoga > zaista se linije građanstva
protežu dulje u povijest nego od kraja srednjovjekovne feudalnosti

- Homer je prosvjetiteljskoga, antimitologijskoga karaktera > Rudolf Borchardt denuncira ep

kao roman i izmiče mu ono što je istinski zajedničko i epu i mitu – gospodstvo i izrabljivanje

- ni jedno djelo ne svjedoči rječitije o ispreplitanju prosvjetiteljstva i mita nego što to čini
homerski tekst > kod Homera se ep i mit, oblik i forma, ne podvajaju već suprostavljaju

- tajna u procesu između mita i epa je da jastvo nije štura suprotnost pustolovine, nego se u
svojoj šturosti oformljuje tek tom suprotnošću, jedinstvo je tek u mnogostrukosti onoga što
niječe to jedinstvo > Odisej kao i svi junaci kasnijih romana odbacuju sebe sama da bi se
zadobijao: otuđenje od prirode, koje postiže, izvršava se predavanjem prirodi
- organ jastva kojim ono preživljava pustolovine, kojim se odbacuje da bi se zadržalo je
lukavost

- ukoliko je razmjena između Odiseja i bogova sekularizacija žrtve, onda je već i žrtvovanje
samo magična shema racionalne razmjene, ljudska priredba kojom se ovladavaju bogovi koje
svrgavaju upravo njima namijenjene počasti

- moment prevare prilikom žrtvovanja jest pralik odisejske lukavosti, pa su mnoge Odisejeve
lukavosti sadržane takoreći u pojedinim žrtvovanjima prirodnim božanstvima > svi ljudski
žrtveni čini, planski provođeni, varaju boga kojemu su namijenjeni, oni boga podređuju
primatu ljudskih svrha, razrješavaju njegovu moć, a prijevara na njemu prelazi u onu koju
nevjerni svećenici počinjuju nad vjernom općinom > lukavost potječe iz kultra – sam Odisej
ujedno je i svećenik i žrtva – kalkulacijom vlastitoga uloga dovodi do negacije one moći u
koju ulaže

- jastvo jest upravo onaj čovjek od kojega se više ne očekuje magična snaga nadomještanja >
konstitutiranje jastva upravo prekida onu fluktuirajuću svezu s prirodom koja se, navodno,
postiže žrtvovanjem jastva > institucija žrtve znamenje je povijesne katastrofe, nasilni čin
kako nad čovjekom tako i nad prirodom > lukavost nije nista drugo do subjektivno razvijanje
ove objektivne neistine žrtve, pa ju i smjenjuje

- teorija žrtve koja danas prevladava odnosi se na predstavu o koletivnom tijelu, plemenu
kojemu treba da se u obliku snaga vrati prolivena krv člana plemena (kanibalizam je ranije
mogao biti prihvaćen koliko je danas neprihvaćen) > lukavost se hvata upravo za taj rascjep
između racionalnosti i iracionalnosti žrtve > čitava demitologizacija zapravo ima formu
nezaustavljivoga doživljavanja i uzaludnosti žrtve

- princip žrtve zbog svoje se iracionalnosti pokazuje prolaznim, a održava se zbog svoje
racionalnosti > ona nije nestala već se samo promijenila > jastvo najstaje suprostavljanjem
nestajanju u slijepoj prirodi, a žrtva uvijek ponovno ukazuje na prohtjeve ove prirode

- u klasnom društvu iz neprijateljstva jastva spram žrtvovanja slijedi žrtvovanje jastva, budući
da je to neprijateljstvo plaćeno nijekanjem prirode u čovjeku u svrhu gospodstva nad
izvanljudskom prirodom i drugim ljudima > upravo je to nijekanje jezgra cjelokupne
civilizacijske racionalnosti, ćelija bujanja mitske iracionalnosti > u trenutku u kojem čovjek
napušta svijest o samom sebi kao o prirodi postaju ništavnima sve svrhe zbog kojih se održava
na životu, društveni napredak, rast svih materijalnih i duhovnih snaga, čak i sama svijest, a
introniziranje sredstva kao svrhe, koje u kasnom kapitalizmu poprima karakter otvorenoga
ludila, može se zapaziti već u prapovijesti subjektivnosti

- protuumnost totalitarnog kapitalizma, čija tehnika zadovoljavanja potreba u svojem

opredmećenom obliku determiniranom gospodstvom upravo onemogućuje zadovoljavanje
potreba i vodi istrebljenju ljudi – ta je protuumnost prototipski oblikovana u junaku koji
izbjegava žrtvu > povijest civilizacije povijest je odricanja

- čitavo se građansko prosvjetiteljstvo slaže u zahtijevanju trezvenosti, smisla za činjenice,

pravilnog procjenjivanja omjera snaga > želja ne smije biti otac misli
- ratio koji potiskuje mimezis nije njezina puka suprotnost > i sam je mimezis mizmezis
spram mrtvoga > subjektivni duh time što dokida dušu u prirodnom ovladava tom prirodom
bez duše samo imitiranjem njezine šturosti i time što samoga sebe dokida kao animistički

- dokidanjem se pogodbe njezinim doslovnim izvršavanjem mijenja i povijesno stajalište

jezika – on prelazi u označivanje > mitski je udus bio isto što i izgovorena riječ > krug
predodžbi kojem pripadaju sudbonosna izricanja mitskih figura još ne poznaje razliku između
riječi i predmeta > riječ treba imati neposrednu moć nad stvarima, izraz i namjera se
poklapaju > lukavost se sastoji upravo u korištenju razlike

- lukavost

- pustolovni element Odisejevih poduzimanja ekonomski je iracionalni aspekt njegovog ratio

nasuprot prevladavajućoj tradicionalističkoj privrednoj formi

- iracionalnost ratio ispoljava se u lukavosti kao prilagođavanju građanskog uma svakom

neumu na koji nailazi kao na veću snagu

- lukavi pojedinac je homo oeconomicus na kojeg će nalikovati svi razumni: stoga je Odiseja
ujedno već i Robinzonijada – obojica prototipskih brodolomaca pretvaraju svoju slabost –
slabost individualca od kolektivnosti – u svoju društvenu snagu; utjelovljuju princip
kapitalističke privrede

- pojam rizika u građanskoj ekonomiji: mogućnost propasti trebala je moralno utemeljiti

profit; sa stajališta razvijenog razmjenskog društva i njegovih individualaca, Odisejeve su
pustolovine prikazivanje rizika iz kojih se sastojih put do uspjeha; on živi po principu koji je
nekad konstituirao građansko društvo; mogućnost između varanja i propasti; prevara je
znamenje na onom ratio i u njoj se razotkriva njegova partikularnost

- apsolutno osamljenje kao očiti kraj građanskog razdoblja; radikalno podruštvljenje znači
radikalno otuđenje

- Odisej i Robinson: jedan mjeri, a drugi stvara totalnost, a to uspijevaju odvojeni od drugih
ljudi

- priča o Lotofagima, onima koji jedu lotos; oni koji jedu njihovu hranu zahvaćeni su poput
onih koji slušaju sirene ili Kirku; ništa im se zlo ne dogodi, ali prijeti im zaborav i napuštanje
volje

- idila slična sreći koje pružaju opojne droge, ali je to zapravo nedostajanje svijesti o nesreću

- Odisej budi te ljenčine i transportira ih na galije

- potom sreće kiklopa Polifema; oko predstavlja trag istog predsvijeta

- barbarstvo kod Homera: ne postoji sustavno obrađivanje zemlje pa nije postignuta sustavna
organizacija rada i društva koja bi raspoređivala vrijeme

- kiklopi kao bezakoni drznici (ne grade rukama)

- Polifem ne uspijeva riješiti zagonetku u Odisejevom lažnom imenu

- elementaristička ljudska religija vs. logocentrična religija zakona

- Polifem nije potpuni zlikovac što se vidi u sceni kada mlade svojih ovaca stavlja na vime

- Odisej se predstavlja kao Nitko pa za Kiklopovu slabašnu dosjetljivost slovi kao

neegzistentan; lukavost imena

- u grč. jeziku riječ je o igri riječi; razilaze se ime - Odisej i intencija – nitko

- Odisej niječe vlastitu identičnost koja ga čini subjektom, a na životu se održava mimikrijom
prema amorfnom

- prizivanje osvete magijski je vezano uz ime onoga kojem se želi osvetiti, a zbog tog je
imena zov osuđen na propast jer vezanjem intencije uz ime Odisej napušta magijsko područje

- onaj tko se zbog samoga sebe naziva Nitko i oponašanjem prirodnog stanja manipulira kao
sredstvom, pada u hybris

- na kraju mu govori svoje pravo ime i podrijetlo; jednom nazvan Nitko, mogao bi ponovno
postati ničim ako ne uspostavi vlastitu identičnost pomoću magične riječi koja je odvojena od
racionalne identičnosti

- lukavost se sastoji u tome da onaj pametni prihvaća lik gluposti i vraća se u glupost čime
napušta taj lik – dijalektika rječitosti

- govor koji nadmudruje fizičku snagu ne može se zaustaviti

- pripovijest o Kirki; ukazuje se na magijski stupanj; magija dezintegrira jastvo koje joj se
predaje pa ono time biva vraćeno na stariju biološku vrstu

- Kirka navodi muškarce da se prepuste porivu i uvijek je životinjski oblik doveden u vezu s
tim, a ona je smatrana prototipom hetere; u njoj elementi vode i vatre koji su nerazdvojeni i
upravo to predstavlja bit promiskuiteta; dvoznačnost hetera je u davanju sreće i uništavanju
autonomije sretnika; ali ga ne uništava, već čuva stariji oblik života

- začarani ljudi ponašaju se poput divljih zvijeri koje slušaju Orfeja; mitska zapovijed
oslobađa njihovu potlačenu prirodu; u vraćanu mitu opozvan mit sam; što su žrtve
civiliziranije to se manje naziru tragovi naslade

- Odisejevi suputnici pretvoreni u svinje (*možda sjećanje na Demetrin kult u kojem su svinje
svete; sličnost anatomije čovjeka i svinje, golotinja; zabrana kanibalizma – čovječje meso
opisuje se kao slično svinjskom kod Jonjana)

- hetera podređuje sebi muškarce i time se samo podruguje patrijahalnom društvu

- žena kao predstavnica prirode postala zagonetkom neodoljivosti i nemoći

- brak put društva kojim se ono miri s time da je žena nemoćna zbog toga što joj moć pripada
samo posredovana muškarcem, a to se na neki način odražava i u porazu hetere u Odiseji, a
kasniji brak s Penelopom predstavlja kasniji stupanj objektivnosti patrijarhalnog sustava

- Odisej spava s Kirkom, ali je prije toga traži zakletvu blaženih, olimpsku zakletvu

- Kirkina snaga uz pomoću koje čini muškarce ovisnima, prelazi u njezinu ovisnost

- bludnica i supruga komplementi ženskog samootuđenja u patrijarhalnom sustavu: supruga

izdaje užitak u ime poretka života i posjeda, a bludnica zaposjeda ono što supruga nije i
podvrgava se odnosu posjeda

- sadržaj testa što ga povratnik mora riješiti odnosi se na položaj bračnog kreveta

- slike koje Odisej promatra u Hadu jesu matrijarhalne, a upravo je on zbog svoje majke
postao patrijarhalno nastrojen

- njegova obećana zemlja nisu stare slike koje ondje promatra, on se njih oslobađa i tjera od
sebe, a zadržava samo one koje ga mogu nešto naučiti u životu

- carstvo mrtvih najudaljenije od domovine

- Kirchoffova pretpostavka da Odisejev silazak u podzemlje pripada najstarijem sloju epa i

nadilazi mitsko i predstavlja ono unutarnje svake antimitologijske misli

- Tirezija proriče pomirenje s Posejdonom

- komičnost zabune vesla s lopatom (sreo je putnika koji mu je rekao da nosi lopatu, a ne
veslo) – taj bi nesporazum trebao nasmijati Posejdona i pomoći u pomirenju

- smijeh sve do danas znak nasilja, proboja slijepe zatomljene prirode, ali sadrži i suprotan
element: smijehom slijepa priroda postaje svjesna same sebe i time gubi razaračku moć;
dvostruki smisao smijeha blizak dvostrukom smislu imena; imena kao okamenjeni smijeh
(nadimci)

- smijeh obećava povratak u domovinu

- paradoks epopeja u tome što je pojam domovine suprotstavljen mitu koji fašisti lažima žele
pretvoriti u domovinu

- Novalisova definicija po kojoj je svaka filozofija čežnja za domovinom: ona vrijedi samo
ako ta čežnja nije nastala u prividu nečeg najstarijeg, nego domovinu, prirodu treba istrgnuti
mitu

- govor, jezik, u suprotnosti u odnosu na mitsko pjevanje ima mogućnost da se u sjećanju

zadrži doživljena nevolja – zakon homerskog izbavljenja

- premještanje mitova u romane: nije krivotvorenje, već se mit uvlači u vrijeme koja ga odvaja
od domovine i pomirenja