Teme kojima se bavi Selimović u svojim djelima:

- univerzalnost tema kojima se bavi Selimović;

- režimi/vlast;

- sjećanje;

- prijateljstvo;

- egzistencija;

- smrt;

- propitivanje sebe;

- tvrđava kao univerzalni simbol Selimovićevih djela;

- hedonizam- asketizam;

- samoća;

- ispovijest;

- ljubav;

Književno djelo za Selimovića jeste produhovljena piščeva istina o životu. Smatrao je da je jedina sigurna
istina ona subjektivna „jer odražava savladani haos pokrenute svijesti i uznemirene podsvijesti, a opet
toliko nesigurna, da su, još prije nekoliko stoljeća španski i arapski pjesnici pjevali o životu kao o snu koji
neprestano sanjaju (‘jer san nam je život cio’).“ Njegovo književno djelo i misao izražava isto ili slično
shvatanje u odnosu na Faulknerov glas o umjetničkoj zadaći u svijetu. U određenim trenucima čak
izgleda kao da se misli dvojice pisaca sa različitih krajeva svijeta međusobno spajaju i nadopunjuju. U
svjetlu takvog gledišta razumijevanja odnosa prema umjetnosti dvojice pisaca, ali i njihovog umjetničkog
nastojanja u pravcu progresivnog pokretanja svijeta zbilje, Selimović veli sljedeće:

Književnost nije ni istina, ni neistina, ni mudrost ni ludost, ona nije ni misao ni sistem ni pouka. Ona je
prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. I to joj je i posebnost i prednost. Misao je
suva, opšta, apstraktna, oslanja se na pedantnu logiku i ozbiljni razum, teško ubjeđuje, nije uvijek
uvjerljiva, obično traje kratko. Emocija je lična, kao crte na dlanu, a opet prihvatljiva, mekša je nego
misao, ubjedljivija, sugestivnija, jer je neposredna. Emocija je i elementarnija, nije izvedena i građena
kao misao, ne podliježe lako vremenskoj koroziji. Emocija može da postane istina koja traje.

Suštinska pozicija i sudbina pisca proističe iz nesklada koji Andre Žid formuliše kao „rivalstvo stvarnog
svijeta i predstave koju mi o njemu imamo“. To nije, kao što se često misli, opozicija izvjesnim
društvenim oblicima, nekom društvenom sistemu, zloupotrebama koje se čine u ime vlasti i slično, ili bar
nije samo to, nego mnogo ozbiljnija i pravičnija oprečnost između neminovne surovosti života i iluzije o
njegovom savršenstvu. Sigurno je naivna, ali zar je grešna, zar je ljudski neprihvatljiva misao, makar i kao
želja, o ljudima konačno sazrelim, oslobođenim okova praistorije, uzdignutim iznad sebičnosti, preraslim
u potpune ličnosti. Zar je nedopustivo uputiti svoju iluziju u pravcu apsolutne ljudske slobode, daleko od
ovoga carstva nužde u kojem čovječanstvo živi? Zar je ružno sanjati o životu bez straha, bez nesigurnosti,
bez laži licemjerja, bez vlasti čovjeka nad čovjekom, bez ratova i konc-logora, bez okupacija, bez bijede,
bez tuge osim one koja je neminovna i koju nam donosi naša kob?… Umjetnik želi da mu jedan veliki san
bude mjera za život kojim živi. Kako bismo inače težili na više? Kako bismo se pomaknuli i za pedalj, ako
se ne bismo mjerili s nemogućim? Pomiriti se s onim što jest znači izdati svoje želje, koje daju smisao
životu. Zadovoljiti se s postojećim značilo bi nemati mašte, ni humanosti, koja zahtijeva uvijek više od
onog što imamo…

Književnost, to nezaobilazno sredstvo pomoću kojeg se duhovnost naroda podiže na viši nivo, isto je –
kako kaže Ivo Andrić – što i so u životu ljudskom: jedva primjetna, malo cijenjena, a neophodna. Poziv i
sudbina pisca je da stvara i odražava tu specifičnu duhovnu djelatnost, tu so narodnog duha, jedva
primjetnu, ne naročito cijenjenu, ali bez koje se ne može.

U istraživačkom korpusu koji je predmet naše studije (Derviš i smrt, Tvrđava i Krug) vlast se obračunava s
pojedincima koji su svojim djelovanjem doveli u pitanje njen autoritet i opstojnost. Vlast je totalitarne
prirode – režim strahovlade i funkcionira na način da joj je „najviši cilj učvršćenje vlasti (…) uz pomoć
mjera nasilja i ograničenja sloboda“ (Kovač, 2005: 29). Nasilje, nametanje moći i ograničenje sloboda vrši
se preko policijsko-represivnog aparata, sudstva, te različitih „predstavnika“ na terenu. Terorom se
postiže učinkovitost jer se na taj način podanici održavaju u pokornosti, osiguravajući neupitnost ustroja
sistema. Na tom je tragu i Kazazovo promišljanje o karakteru vladajućeg sistema u romanima Derviš i
smrt i Tvrđava, posmatrajući ih kao „dokumentarni iskaz o zlu i nasilju pomoću kojih se taj sistem
odražava i reproducira svoju moć“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 46).

Dervis I smrt ( vlast)

Derviš je monah-prosjak kod muslimana, čovjek potpuno posvećen Bogu, biće koje ne bi smjelo imati
straha pred smrću. A derviš Ahmet Narudin, šef tekije mevlevijskog reda, obuzet je strahom, ne samo
zbog sudbine svoga zatvorenoga brata Haruna nego i zbog vlastite osamljenosti pred smrću. Roman
završava riječima: »Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer smrt je
besmisao, kao i život.« Riječi: »strah«, »nemir sličan strahu«, »bojazan« i sl. nalaze se često na
stranicama ovog romana. »Prastari strah koji vučemo iz davnine.« Ni najbolji prijatelj ne može nas
osloboditi osamljenosti, jer »prijatelj je čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu,
nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag jer iznada, kao žena«. Bar bi se derviš
morao osjećati sigurnim u životu, jer »uvijek sam znao što treba da činim, derviški je red mislio za mene,
a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti«. Ali u životu
postoji i ljudska volja, a ne samo božanska. Njegov intimni prijatelj Hasan, zaljubljen u Dubrovčanku
Mariju (Mejremu), kršćanku, nagovara ga da otputuje s njim i da živi slobodno
Hasan misli kao čovjek našeg doba. Otkriva našu moralnu nestabilnost i tjeskobu. Tješi Ahmeta blagom
ironijom: »A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego
običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u
razlozima izvan tebe. Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava
na trajanje, bezlično i ogromno, pospano, tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali
bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.«

Ahmetova filozofija života izražena je opet finom ironijom: »Prostranstvo je naša tamnica… Prostranstvo
posjeduje nas… Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila… Ništa nije naše osim varke,
zato se čvrsto držimo za nju.« Samo smrt ne dopušta nikakve šale: »Smrt je jekin (sigurno saznanje,
izvjesnost), jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putovi vode do nje,
sve što činimo to je priprema za nju… Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja… Smrt je preseljenje iz
kuće u kuću. To nije nestanak, već drugo rođenje… Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi
svijet, u kome čovjek dosiže svoj puni uspon… Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama.«
Ahmet opisuje ironično derviški mentalitet: »Naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreća, jer
smo nevažni dijelovi jedne moćne zajednice, bespomoćni kad smo napušteni.«

Odnosi između pojedinca i režima strahovlade u romanima Derviš i smrt i Tvrđava potvrđuju tezu da je
nasilje ideološka osnova totalitarnog režima i instrument za ostvarivanje i očuvanje stabilnosti. To
predstavlja i jedno od niza obilježja kojim Selimovićevi romani iz historijskog okvira kreiraju luk prema
modernim vremenima – ili prema svevremenosti. Ukazujući na alegorijsko značenje romana Derviš i smrt
i Tvrđava, Predrag Palavestra navodi da se „roman Meše Selimovića priključio onim delima moderne
književnosti koja tragaju za odgovorima na najznačajnija pitanja našeg vremena o položaju i sudbini
čovekove ličnosti u represivnim monističkim sistemima ideoloških i političkih manipulacija u
bespoštednoj borbi za vlast“ (Palavestra, u: Lagumdžija, 1986: 210). Naravno, prethodna tvrdnja se može
proširiti i na ostale romane – Krug i Ostrvo u kojima nalazimo sistem jedne partije, jedne ideologije koja
se održava već pomenutim mjerama nasilja i ideološko-političkom indoktrinacijom (uz Derviš i smrt,
naročito izraženo u Krugu).

U Dervišu lokalni moćnici represivno djeluju na Ahmeda Nurudina jer svojim riječima i traganjem za
pravdom za nevinoga brata ukazuje na nepravedne odluke sistema vlasti, posebno kadije, institucije koja
među prvima treba simbolizirati i svojim postupcima potvrđivati pravednu državu. Nurudin postaje
opasnost za moćnike jer svojim nastupima „dovodi u vezu sistem dogmi sa realnim odnosima“ (Protić, u:
Lagumdžija, 1986: 223), ukazuje na ogriješenje o dogmu što je najteži grijeh u društvu koje je ideološki
markirano. Da bi spriječila Nurudinovo djelovanje koje može ugroziti njenu poziciju, vlast najprije
upozorava šejha šaljući svog „predstavnika“ čiji je zadatak prenijeti prijetnju, ukazati na posljedice i
potvrditi moć sistema. To su načini djelovanja represivnog aparata – „discipliniranjem“ disidentnih snaga
– ukazivanjem na moć, upozorenjem, i na kraju, ako se ne ispoštuje upozorenje, kažnjavanjem protivnika
instrumentima fizičke prisile. Prva „posjeta“ Vlasti odiše eufemizacijom – upozorenja se prenose
„prijateljskim“ riječima, bez buke, no uz jasnu poruku kakav se rasplet može očekivati ukoliko šejh ne
prihvati upozorenje. Policajac daje direktive Nurudinu – no ti direktivi nisu i naređenja, više kao savjet:
„Direktivi ne moraju uvijek biti obliku naređenja, nego mogu imati i oblik učtivih zahtijeva“ (Van Dijk,
2008: 203), no onaj kome su ti direktivi (iako tako ne zvuče) upućeni iz konteksta razumijeva da je u
pitanju naredba. Takav primjer nalazimo i u nastupu valijskog defterdara koji Nurudina, na prvi pogled,
ljubazno pita „hoćeš li napisati rješenje?“ (o hapšenju Hasana, op. N.D.). Komunikativna situacija
(pozicije učesnika u interakciji, znanje, norme) određuje upotrebu jezika – nametanje moći.

Slijedeće upozorenje Nurudinu, za razliku od prvog, nema eufemizaciju. Sada vlast prikazuje svoju moć u
hiperboliziranom obliku, obliku koji ukazuje na surovost i nemilosrdnost sistema. Institucionalizovani
oblik nasilja, ali i etatistički teror[1], primjenjuju se nakon što je Nurudin održao govor u džamiji u kojem
je na narod prenio osjećaj tuge i nepravde zbog učinjenog zločina (čime ugrožava pozicije vlastodržaca) –
kazna je klasični linč „izaslanika“ vlasti što je, ustvari, legalizovano nasilje. Prizor moći se dodatno
intenzivira odabirom načina napada na Nurudina: Nurudina, koji je pješak na ulici, potpuno izložen i
nezaštićen, napadaju ljudi koji su iznad njega – na snažnim i moćnim konjima[2], s kandžijama.

„Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjećam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo
iza njih kao podloga, vidio sam četiri konjanika na početku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj
svili“ (…)

Na samom početku crvena boja simbolizira slutnju na strahote koje će zadesiti Nurudina. U daljenjem
tekstu ukazuje na bol, krv, teror i užas koji trpi Nurudin.

„Kad sam pošao prema njima, konji su skočili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati,
zatvarajući uski sokak od jednog zida do drugog.“

Simbolizam Nurudinovog položaja: Moć napada sinhronizovano („jurnuli izravnati“), no Nurudin ne

spoznaje da ga napadaju (kasno shvata karakter vlasti), nalazi se u bezizlaznom „sokaku života“.

Predstava moći vlasti je vrlo snažna sa mnoštvom leksema koji simboliziraju moć vlasti i nemoć
pojedinca (koja se ostvaruje i u punom materijaliziranom obliku), ali i užas koji proizvodi moć. Elbisa
Ustamujić smatra da se u ovom slučaju ugroženost i poniženost čovjekova naglašava tropičnom i
metonimijskom figurativnošću – inverzivni epiteti, poređenja, metafore, sinegdoha, metonimija,
anafora, polisindet (Ustamujić, 2004: 133). Kandžija ili bič vlasti, bič koji je surov i nemilosrdan za sve one
koji se imalo otmu njegovom upravljanju. Vlast je izgubila svoje ljudske osobine što je predstavljeno
metaforom neman i četiri zmije, uz intenziviranje s epitetom krvožderna čime se još jače oslikava priroda
sistema vladavine u totalitarnom društvu. Neman dovodi Nurudina u stanje u kojem je ljudsko biće
beznačajno – prilijepljen, istanjen. Selimović je za „izaslanike“ vlasti, a time i za samu vlast, upotrijebio
vrlo jako poređenje – izjednačeni su sa životinjama: četvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena
kao i konjska.

Represivni sistem nastavlja svoje djelovanje ne dozvoljavajući Nurudinu nikakvu mogućnost da se brani
jer sistem strahovlade ne poznaje žalbu i odbranu. Saznavši (od Mula Jusufa, kadijinog špijuna) da
Nurudin sprema tužbu valijskom muli, što znači potencijalna opasnost za vladajuću strukturu, lokalna
vlast u liku muselima ponovo šalje svoje „izaslanike“ na Nurudina. Cilj je zatočiti Nurudina, spriječiti
njegovo subverzivno djelovanje, utjecaj u narodu i na kraju ga prestrašiti, poniziti i revanširati mu se za
otpor vladajućoj strukturi. Nurudin „mora“ biti krivac jer, kako navodi Kovač, „režim da bi se oslobodio
krivice, pronalazi ‘krivca’ van svojih redova“ (Kovač, 2005: 222). Također, taj čin služi i kao svojevrsno
opravdanje postojanja same vlasti: „Vlast može da postoji jedino ako ima svoje opravdanje. Ona ima
svoje opravdanje onda kada deluje. Da bi mogla da deluje ona mora za to da ima svoje razloge. Ona
pronalazi razloge da bi mogla da deluje, deluje da bi mogla da ima svoja opravdanja, ima svoje
opravdanje da bi mogla da postoji i krug je potpuno zatvoren. Onda kada ne može da pronađe razloge za
delovanje ona ih izmišlja.“ (Protić, u: Lagumdžija, 1986: 222). Djelovanje na Nurudina – opravdanje je
Nurudinov govor u džamiji koji, prema mišljenju vlastodržaca, podriva poredak; posjedniku i Harunu se
izmišlja krivica da bi vlast mogla opravdati svoj postupak. Centri moći uspostavljaju legalizaciju prinude
uokvirivajući opoziciona djelovanja u atake na zakon. To su načini funkcioniranja sistema strahovlade
koji postoji i opstoji zahvaljujući nametanju moći, nasilja i straha, te montiranju procesa i izmišljanju
krivice i krivaca kako bi imali uporište u zakonu. Nasilje i strah su, zapravo, osnovne metode za držanje u
pokornosti podanika totalitarnog režima. Efikasnost vladanja nije moguća bez ta dva elementa.

Nurudin je ponižen drskošću dvojice „izaslanika“ koji, pod oreolom moći i sile, ponovo podsmješljivo
nastupaju, s imperativnim gestama koje pokazuju i apsolutno nepoštovanje prema šejhu i starom Hafiz
Muhamedu, vrijeđajući ih (Hafiz je „budala“) ignorirajući njihove proteste, ironično (ili nikako)
odgovarajući na pitanja i sprovodeći šejha tekije kao zločinca – urakljen i zagušen. Osim toga, vlast je
ponovno prikazana dehumanizirajuće – u liku čovjeka pljosnata lica.

Ljudi bivaju uvjereni u svemoćnu prirodu vlasti, kao natprirodnu silu kojoj se ne može i nema smisla
odupirati. Borba između pojedinca i totalitarne vlasti može imati jedan ishod – poraz pojedinca. Jedan
od oblika dominacije-moći je kažnjavanje reduciranjem slobode (Howarth, 2009: 316). U takvo stanje
dolazi i Nurudin – bačen je u vlažnu, blatnjavu i smrdljivu tamnicu. Imajući na umu politički aspekt
djelovanja protiv šejha, smatramo da je korisno pomenuti Foucaultovu tvrdnju da se „kazna mora
razumjeti kao politička strategija“ (Downing, 2008: 77) koja ima svoje destruktivno psihološko djelovanje
– potpuno poništavanje dostojanstva, ugleda i čovjekovog značaja. Vlast šalje poruku da je pojedinac
potpuno beznačajan u odnosu na sistem, ali se time ukazuje i na činjenicu da svako i u svakom trenutku
može postati žrtvom totalitarnog sistema. Taj se momenat najbolje vidi iz Nurudinovog ironijski
obilježenog unutrašnjeg monologa nakon što je bačen u tamnicu – sve njegove „titule“ postale su jedno
veliko ništa: „Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noć nisam
imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, oživio ga pred ovim čovjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i učenjak,
krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad traži dasku i ponjavu od slijepog miša Džemala,
da ne legne u blato, i čeka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje neće da legne živ“ (str. 210) .

Krug

U Krugu ne nalazimo slike hapšenja, torture i sprovođenja u tamnicu, kao oblike fizičke manifestacije
diskursa moći. Umjesto slika imamo ukazivanje na represivno djelovanje protiv studenata
(demonstracije 1968.) kada je je „nekoliko desetina studenata zatvoreno i na brzinu osuđeno ili istjerano
s fakulteta“ (Krug: 123). Također, postoji snažna aluzija na teror jer se pominje simbol represije nad
političkim neistomišljenicima i onima koji nisu htjeli da se pokore. To je najpoznatiji politički kazamat
komunističke Jugoslavije – Goli otok na kojem je bio pritvoren nekadašnji Mladenov suborac,
revolucionar Vuković Milan koji „nije hteo da se pokori“ (str. 80). Također, i novinar Stojić je platio
cijenu izgovorene riječi jer je, kako kaže Ninin otac, „bio u zatvoru zbog neprijateljske propagande, tri
godine“ (str. 168). Kroz prizmu studentskih demonstracija iz 1968, očituje se demonstracija moći i
represivne akcije vlasti u cilju obračuna sa snagama koje narušavaju stabilnost vladajućih struktura:
„Nekoliko desetina studenata je zatvoreno i na brzinu osuđeno ili istjerano s fakulteta“ (str. 123).
Selimović faktografski oslikava jedan turbulentan društveno-politički događaj koji je označio početak
borbe za građanska prava i potrebu za prekompozicijom dotad ustaljenih načina odnosa u komunističkoj
Jugoslaviji. S tim u vezi, može se ustvrditi da interpretacija romana Krug, ali i ostalih romana koji su
predmet naše analize, može biti čvrsto bazirana na teorijskim principima novog historicizma budući da
novohistorijsko tumačenje određenog književnog djela uspostavlja čvrstu relaciju sa neknjiževnim
događajima čiji se eho osjeti u tom djelu. Također, novohistorijsko tumačenje podrazumijeva i
naglašavanje djelovanja centara moći – logiku sila koje upravljaju društvom ali i oblike otimanja kontroli
Moći – ideale individualne slobode, otpor autoritetu vlasti. Jedan je od osnovnih postulata novog
historicizma tvrdnja da tekstovi reflektiraju historiju. Smatramo da navedeni principi novohistorijske
kritike korespondiraju s karakterom Selimovićevih romana te se stoga mogu posmatrati i interpretirati iz
perspektive novog historicizma.

Tvrdjava

Selimovićeva Tvrđava zapravo je nastavak borbe protiv te osamljenosti. ali i pokušaj da u ljubavi Ahmeta
i Tijane pruži ljudima putokaz kako izići iz »zatvorene tvrđave«. Da se u tome ne varam, dostaje sjetiti se
sličnosti između romana Tvrđava i Derviš i smrt.

Alijaga je zaljubljen u živog sina Hasana (Derviš i smrt); Šehaga u mrtvog sina, na kojega ga podsjeća
Ahmet (Tvrđava). Ahmet Šabo želi osloboditi iz tvrđave prijatelja Ramiza (Tvrđava); Ahmet Narudin želi
to isto učiniti za brata Haruna (Derviš i smrt). Obojica su zatvoreni zbog političkih razloga, ali Harun
umire, a Ramiz biva oslobođen. Ljubav je između Hasana i Dubrovkinje Marije neostvarljiva, a isto tako i
između derviša i kadijice, no još prije između njega i prve ljubavi zbog koje je otišao u derviše. U Tvrđavi
ljubav pobjeđuje u odnosu Ahmeta i Tijane i snošljiva je između dobroćudnog, ali šašavog Mahmuta
Neretljaka i njegove žene. Ne želim navoditi druge sličnosti dvaju spomenutih romana, jer to nije svrha
ovog kratkog pokušaja. Tvrđava završava istom problematikom kojom i započinje: besmislicom rata.
Novi vojnici odlaze u novi rat: »Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista. Svejedno da li su tužni ili
veseli, neće se vratiti. Ni moji se drugovi nisu vratili. Izginuli su svi.« Ovo me podsjeća na »sur-roman
ouvert« A. Gidea, gdje se tijek radnje može nastaviti »peut être continuè«, a to je oprečno tehnici »sur-
romana ferme« Sartrea, Camusa i Simone de Beauvoir — da se poslužim terminologijom Claude-Edmond
Magnyja. U romanu Derviš i smrt sve završava riječima: »Mir njegovoj (derviševoj) mučeničkoj duši«, dok
u Tvrđavi Ahmet gleda mladiće kako odlaze na frontu i misli o svojoj djeci: »Hoće li i ova moja djeca ići
tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to
neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.« Postoji, dakle, bar neka nada
da se to ne ponovi. U romanu Derviš i smrt sve je već okončano. Povratka nema. Ni nade.

Ima podosta verbalnih ironija u romanu Tvrđava. »Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu
ludost«, kaže Mula Ibrahim Ahmetu savjetujući mu da lovi ribu mjesto da »diže bune«. A kad ga Mula
Ibrahim otpušta iz službe po naređenju moćnih protivnika, Ahmet kaže: »Hvala ti na svemu . Zvučalo je
prilično pakosno.«

Počujmo nekoliko finih ljubavnih ironija! Ahmet, siromašan čovjek, priča svojoj ljubljenoj Tijani, prije
vjenčanja, kako je stari Džezar toliko ljubio svoju ženu da se tri puta rastajao i ponovno vjenčavao s
njome.

Iako ne dospijeva u tamnicu, i Ahmet Šabo biva izložen torturi, poniženju i općoj egzistencijalnoj
ugroženosti zato što se poput Nurudina usudio da misli, pokazavši da nije dio sistema dirigovanog
mišljenja, jednog od osnovnih obilježja totalitarnog poretka. Nakon što je svojim istinitim riječima doveo
u pitanje autoritet i pravednost lokalnih moćnika i prema njihovoj procjeni postao politički opasan, vlast
brzo reagira preko svojih „ljudi na terenu“ koji Šabu ponižavaju na najokrutniji način – uprljavši ga svojim
izmetom, čime ga, kao i Nurudina, svode na prabiće, na biće bez ikakvih vrijednosti, biće izjednačeno s
ništicom: „Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajući, čuo sam nejasno kako oko mene
klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvjestio“ (…) (Tvrđava: 94).

– I usrali su te, nesrećniče, od tjemena do koljena. Usrali i upišali“ (str. 95).

Poniženje se tako uspostavlja kao još jedan od oblika djelovanja sistema moći jer su poniženju izloženi i
Šabo i Nurudin. Šabo je ponižen činom prljanja izmetom i potpunim brisanjem identiteta, a izložen je i
strahu i konstantnom praćenju serdara-Avdage. Nurudina vlast ponižava preko pet svojih „instanci“ –
muselima koji ga grubo odbija i stavlja mu do znanja da je beznačajan, te mu imputira suprotstavljanje
Svetoj knjizi; kadije koji mu se ruga i šalje ga u „smrdljivu tamnicu“; policajaca koji ga također ismijavaju i
ponižavaju, te urakljenog i zagušenog sprovode u tvrđavu; muftije pred kojim je prisiljen da glumi
cirkusanta; i, na kraju, valijinog defterdara koji ga primorava da potpiše nalog za Hasanovo hapšenje
čime, kako kaže Nurudin, postaje „đubre“ (Derviš i smrt: 400).

Nurudinov odnos prema vlasti oslikava sami karakter junaka političkog romana – „politički roman
predstavlja čovjeka u sukobu sa ustanovama, čovjeka čija su volja i djelovanje podređeni zahtjevima
vlasti.“ (Kovač, u: Novi izraz, 1998: br.1). Pet „instanci“ moći predstavljaju i neprobojne „tvrđave“,
simbol koji je prisutan u svim Selimovićevim romanima. Šabo i Nurudin su paradigma nemogućnosti
istinskog odnosa i komunikacije između pojedinca i moćnika – moćnici uvijek imaju način kako da ostanu
superiorniji (nasilje, pozivanje na zakon, svetu knjigu) što se ponajbolje oslikava u Šabinom promišljanju:
„Jezika među nama zajedničkog nema, misli zajedničke nema, života zajedničkog nema“ (Tvrđava: 103).
Vlast i putem poniženja ponovo dokazuje neupitnost svoje moći i utjecaja, a podređenima šalje prijeteću
poruku kako završavaju oni koji se na bilo kakav način suprotstave autoritetu.

U Šabinom diskursu osjeti se nemoć pred „besmislenom surovosti“ koja zabranjuje riječ. Šabo to
spoznaje, što je i cilj vlasti – „životni prostor krivca pretvoriti u stakleno zvono pod kojim će on spoznati
jad svoje moći i moć vlasti“ (Prohić, 1988: 47). Metaforički izrazi animalnog karaktera upućuju na
pomenutu nemoć i potčinjenost pojedinca u sukobu s moćnom mrežom institucija, ali i na zvjerinjak,
kako Šabo označava društvenu zajednicu čiji je i član: zajednica bez ikakvih pravila i zakona, morala i
etike – pravila i moral tumače i imaju „monopol“ nad njima elitistički i krugovi s moći i utjecajem u
društvu.

U vremenima strahovlade smrt je nerijetko kazna za slobodnu, kritičku misao. U Dervišu je tako kažnjen
Harun, Nurudinov brat, jer je pronašao dokaze koji kompromitiraju vlast (sudstvo). U Tvrđavi, hafiz-
Abdulah Delalija biva ubijen nakon što je javno ukazao na negativne osobine društvenih prvaka (oholost,
sebičnost, teror nad narodom, spriječavanje slobodne misli). Vlast se sa svojim protivnicima ili
neistomišljenicima obračunava na diskretan način, pod okriljem noći, uz pomoć ljudi upitnog morala.
Tako se ne otkriva vlast kao izvršilac kazne jer takav čin ne bi bio popularan, no onome nad kime se izvrši
kazna jasno se šalje poruka zašto je i od koga kažnjen: Šabu su pretukli i „uprljali izmetom“ gradski
momci (nepoznati), a hafiz-Abdulaha su „namrtvo prebili hrsuzi kada se vraćao iz džamije, s jacije“ (str.
271).

Represija nad Šabom, Nurudinom i Ramizom rezultat je reakcije vlasti na njihovu izgovorenu riječ koja
ugrožava stabilnost vladajuće strukture. No nisu samo pojedinci izloženi represiji zbog otpora – verbalno
ili u vidu neposluha. U Tvrđavi je cijela jedna zajednica (selo Župča) izložena represiji jer odbija carsku
naredbu o davanju ratne pomoći. Tvrđavski prvaci su spremni na sve kako izbrisali Ramizove riječi – kako
Zafranija kaže „moramo zatrti sjeme njegovih riječi, da ne iznikne nijedna rđava posljedica“ (str. 256), a
Šabi nude da utječe na Ramiza kako bi se odrekao svojih riječi što je i vrhunac totalitarnog djelovanja –
zabraniti svoje vlastito mišljenje, poglede na život i stvarnost. Vlast, zapravo, nastoji uništiti čovjekov
identitet – njegov identitet se mora uklapati u okvire totalitarne, nametnute misli. Važnost riječi tako
poprima ogromne razmjere uzrokujući široka društveno-politička previranja. Taj je aspekt posebno
izražen u totalitarnim režimima kakvi su i u Tvrđavi i u Dervišu, pošto su posebno osjetljivi prema
iskazivanju kritičkih stavova, te čak svojim zakonodavstvom sužavaju granice slobodnog govora potpuno
zabranjujući određene teme ili ograničavajući opseg u kojem se o njima može diskutirati. Također,
Selimović i u Krugu problematizira ovo pitanje naglašavajući osjetljivost sistema prema kritičkim
promišljanjima (primjeri Čizmića, Vladimira, ali i cjelokupna pozadina romana koja otkriva nepostojanje
građanskih sloboda). Vlast, preko svojih ljudi na „terenu“, želi da javna riječ bude u skladu s politikom i
ideologijom koju ona slijedi. Jedan od primjera takvog djelovanja je i partijski novinar R. koji nastoji da
kreira afirmativnu atmosferu u odnosu na Partiju kroz vlastite ili propartijske odgovore na Vladimiru
postavljenja pitanja, zatim i vrlo direktnim pitanjem koje nameće „prihvatljivo“ ponašanje što otkriva već
pomenuti pritisak na slobodu govora i političkog opredijeljenja (što je jedan od klasičnih načina
djelovanja nedemokratske vlasti):

– „Smatraš li da su govori na današnjoj svečanosti bili politički i ideološki ispravni?“ (Krug: 87)

Stoga, lik novinara R. treba posmatrati i u kontekstu kontrole sredstava tzv. simboličke reprodukcije
diskursa čiji su integralni dio mas-mediji. S tim u vezi, treba naglasiti da kontroliranjem sredstava
simboličke reprodukcije dominantne elitističke grupe imaju cilj da kontroliraju reprodukciju svoje vlastite
elitistički utemeljene moći i da uvjere cijelokupnu dominantnu grupu da održava svoju poziciju
dominacije vis-a-vis potčinjene grupe (npr., da bi se izbjegla solidarnost među potčinjenim grupama (Van
Dijk, 1994: 34, 23).

U Selimovićevim romanima nalazimo različite metode uspostavljanja dominacije (na neke smo već
ukazali), no fokusirat ćemo se na dvije izrazito specifične: discipliniranje sa ispitivanjem kao osnovnom
metodom i priznanje. Termine je uveo Foucault, a za naš su rad važni s aspekta univerzalnosti
Selimovićevog romana. Naime, pomenute metode se smatraju proizvodom modernog doba, no na njih
nailazimo i u Selimovićevom romanu čiji je okvir povijest čime njegovi romani prave još jedan
paraboličan odnos s modernim vremenom.

Ispitivanje se odnosi na kontroliranje: kretanja, navika, komunikacije i dr. Konstantno kontroliranje i

praćenje održava osobu potčinjenom, a proces rezultira potpunim „dokumentiranjem“ osobe: policijsko-
represivni sistem posjeduje relevantne činjenice o određenoj osobi i može ih u nekom trenutku
(zlo)upotrijebiti, prema svojim interesima. Posjedovanje informacija ili znanja primarni je cilj. Metoda
nadzora nepodobnih, kao još jedan od oblika djelovanja moći kakav upoznajemo u Tvrđavi i u Krugu,
smatra se prekretnicom u historiji represije jer od konstantnog fizičkog kažnjavanja nastaje
transformacija ka konstantnom fizičkom nadzoru kao efikasnijem načinu kontroliranja subverzivnih
snaga pošto se na takav način prikuplja mnogo više informacija. Foucault taj vid djelovanja sistema moći
smatra efikasnijim i profitabilnijim u smislu ekonomije moći (Gordon, 1980: 38). U romanima Derviš i
smrt i Tvrđava „upoznajemo“ i instrument za obavljanje ovog zadatka – u Tvrđavi je to policajac-agent,
serdar-Avdaga, a u Dervišu jedan od derviša, Mula Jusuf. Instaliranjem špijuna, vlast ojačava svoju moć,
jer, kako smo već naveli, skrivanjem svojih mehanizama djelovanja povećava svoju efikasnost. Mula
Jusuf dostavlja informacije o Nurudinovu djelovanju i time ga čini čovjekom pod reflektorom, što i jeste
cilj lokalnih moćnika. U društvima Derviša i Tvrđave, društvima koja su prototip vladavine totalitarnih
sistema, vlast svoju moć temelji, između ostalog, i na konstantnom nadzoru. Takav je sistem kako
navodi, Dejan Đuričković, „totalitarna državna ideologija koja hoće da apsolutnom nadzoru podredi ne
samo čovjekovo ponašanje nego i čovjekovo mišljenje“ (Đuričković, 1991: 235). U Tvrđavi je Šabo
izložen konstantnoj kontroli – iako ga je teško kaznila, vlast ga ne zaboravlja. Kontrolu vrši serdar-
Avdaga, policajac. Lik Avdage se, ustvari, može promatrati kao simbol totalitarne vlasti koja hoće da
potpuno kontrolira čovjekovo biće – njegovo mišljenje, govor, društveni i intimni život. Sve mora biti
usklađeno s ciljevim totalitarnog koncepta vlasti. Poznat kao čovjek koji ubija, strašnim glasom koji ga
prati i svojim pitanjima i „obilaženjima” dolazi do informacija ali i „oblikuje“ ljude po modelu kako
odgovara sistemu kome pripada. Osim kontrole i praćenja s kim se i o čemu razgovara, Avdaga uveliko
koristi metodu priznanja kao način uspostavljanja dominacije u cilju dokazivanja „grijeha“ sveprisutnih
„hrsuza“ (Tvrđava: 195). Neumorno postavljanje istih pitanja, te mistična šutnja osnovni su elementi
Avdaginog isljeđivanja. Tako će Avdaga intenzivno isljeđivati Šabu, a posebno Mahmuta Neretljaka
kojem će bezbroj puta postaviti ista pitanja o Ramizovoj otmici, dovodeći ga skoro do ludila strašnim
glasom koji prati serdarovo ime. Cilj je žrtvu psihički slomiti kako bi priznala „grijeh“, samo da prestane
mučenje. Cijela je Avdagina pojava u funkciji straha i moći, što se vidi i u Mahmutovom iskazu

Tišine (1961),

Sve je neobično, tiha jamska tama, neosvjetljeni peron, fenjeri željezničara kao svici zalutali u ovu
novembarsku noć, i ovaj čudni voz što može krenuti naprijed ili nazad, sad ili nikad, samo što je meni
svejedno. Kao da su nestvarni, i kao da je sve pomalo nestvarno, glasovi se javljaju napolju pred
vagonima, i u susjednim kupeima, sasvim nerazgovjetni, ali, srećom, ne panični, već pospano
ravnodušni. Drago mi je, ne zbog njih. Bojim se da ne naiđe nemir. Mogli bi da ga rode mrak i ovo
gužvanje sjenki svuda oko nas, tuđi glasovi što žive sami, voz što ukleto stoji. Ali kad mislim o njemu, ne
javlja se. Zato se smiješim u sebi. U sebi zato što je mrak, a i da nije mrak.4 (Selimović, Meša, Tišine,
Beogradski grafičko-izdavački zavod, Beograd, 1983.)

U Tišinama je već razrađen motiv suočenja sa svijetom, koji će Selimović iskoristiti i za književno
oblikovanje romana Tvrđava, a uz egzistencijalističko filozofsko poimanje svijeta. U pitanju je lična priča
pripovjedača – protagoniste, čiji susret sa svijetom stvara dramatske naboje, za koje Elbisa Ustamujić
kaže da su „unutrašnji poticaj za nastajanje priče.“ U osnovnim komponentama izgradnje romana autor
je iskazao modernu strukturu, upotrijebivši pri tome tehniku „toka svijesti“:

Romaneskni svijet Tvrđave nastaje kao lična priča protagoniste – pripovjedača, Ahmeta Šabe. On je, kao
i Ahmed Nurudin, intelektualac, i još pjesnik, u poziciji punog suočenja sa svijetom i egzistencijalnim
problemima koji stvaraju takve dramatske naboje i napon misli da su unutrašnji stvaralački poticaj za
nastajanje priče. Svijetu Selimovićeve proze takav je pripovjedač neophodan kao postupak struktuiranja i
kao oblik umjetničke komunikacije.5 (Ustamujić, Elbisa, Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića,
Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Mostar, 1990.)

Kao i Tvrđava, roman Tišine je struktuiran estetskim prožimanjem sižejnog i unutaršnjeg toka, dijaloga i
monologa, deskripcije i refleksije, napisan je kao priča i hronika o kraćem periodu pripovjedačeva života,
što je slučaj i sa romanom Tvrđava. U oba romana protagonista se nalazi u poziciji kada se susreće sa
svijetom i dospijeva u „egzistencijalnu situaciju“, to jest „prazan prostor“, o čemu je pisao Kasim Prohić.

Zajednička komponenta oba romana je suočavanje sa društvenom zbiljom nakon povratka iz rata. Svijet
se tada protagonisti romana postavlja kao „neprijateljska zemlja“ u Tvrđavi, a u romanu Tišine svoj
susret sa svijetom, nakon povratka iz rata, pripovjedač opisuje: „I čudim se, ništa se u meni ne pokreće
od onog što sam mislio da će oživjeti. Čak se i smješkam kao da se rugam sam sebi. Nije veseo taj
smješak, ali nije ni tužan. Malo sam prazan, ali to je, valjda, zato što sam očekivao više od ovih susreta.“6
(Selimović, Meša, Tišine)

Kasim Prohić, također, ističe da je roman Tišine klasičan primjer romana atmosfere, zatim romana
situacija, dramatičnih stanja i drastičnih slučajeva, gdje je na ispitu skrivena lična, kako psihička, tako i
moralna i intelektualna konstitucija čovjeka. Može se naći sličnosti u načinu pripovijedanja u Tišinama i u
Tvrđavi, jer su oba romana zasnovana na konceptu ispovijesti, pripovjedačevoj priči koju on ispoljava
putem pisanja. Oba junaka su povratnici iz rata i u susretu sa svijetom oni se povlače u tišine, postaju
tvrđave (u prenesenom značenju te riječi), tragaju za ljubavlju, pokušavajući naći nekoga da mu iskažu
svoju muku. Zbog svega toga unutrašnji dramatski naboj raste, te nastaje priča. Pričanje o sebi u
Selimovićevim romanima nastaje iz potrebe da se u slušanju i razumijevanju otkloni muka koju
pripovjedač kazuje drugom liku romana. U Tvrđavi junak romana svoju muku kazuje voljenoj ženi Tijani,
a u Tišinama junak razumijevanje i ljubav traži da bi mogao da se iskaže. Upoznaje Miru na brodu kada
su se vraćali iz rata, uz mnoge teškoće da ispriča što ga muči, na samom raskidu veze uspijevaju da se
otvore jedno za drugo. Ovdje su likovi u potpunosti izdvojeni, a to stanje pisac je opisao kao, „zazidanost
u pećinu“:Roman Tišine je priča koja nastaje iz unutrašnjeg bića pripovjedača, bezimenog protagoniste
romana, u obliku posmatranja, razmišljanja i sjećanja on se ispovijeda. Psihološki postupak u literaturi
ima u najviše slučajeva ispovjedni karakter. Protagonista romana pripovijeda događaje, nemire i
sjećanja, u naraciji pripovjedača izmjenjuju se sadašnje i prošlo vrijeme, a u koje se unose monološke
meditacije i dijalozi.

nastavak spomenutih pripovijesti, ali koje ipak čine kompaktnu cjelinu, nisu zapravo nikakve tišine, nego
ratne uspomene. No tišine se najviše priželjkuju i cijene upravo u ratu. To je težnja za »djetinjim
godinama svijeta, koje moramo vratiti onima što dolaze«.

Ironija u profesionalnoj učtivosti, prezir koji jedva krije. Oči su mu drevne: kroz njih su prošle hiljade ljudi
i svaki je ocijenjen u djeliću sekunde. Mi novi, ocijenjeni smo zajedno, nije nas vrijedno izdvajati
ponaosob.« Ironija ljubavi lijepih žena: »Žene dočekuju pobjednike dobrodošlicom… Žene čekaju ishod i
dopuštaju da ih osvoje osvajači. One su najbolji barometar svih promjena, sigurniji od svih obavještajnih
službi u ocjeni stabilnosti neke vlasti. Osjećaju to nagonski, nepogrešivo. Teško onima koje lijepe žene ne
prime.« Selimovićeva filozofija egzistencije osamljenosti izbija i iz slijedećih riječi, punih ironične igre: »Ni
za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura
pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje nitko poslije nas ne može ponoviti,
sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga
klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu koji
samo ja mogu proći…« Svi protagonisti Tišina (Lila, Olga, Minja, Mira, Duško, Šestan i dr.) proživljavaju tu
samoću, svaki na svoj način. A časovi sreće, koji izgledaju trajni, prolaze: »Bilo joj je (Lili) dvadeset godina
kad smo se rastali. Starija je od posljednjeg viđenja za nekoliko godina. I za jedan rat. Bila je pahulja,
latica cvijeća, želja, a sad je žena koja se goji. Gdje je onaj mladi osmijeh, kud je nestao?«

Izvrstan psiholog, Selimović iznosi svoja »sokratska« zapažanja mirno, bez zlobe, finom, sebi
svojstvenom ironijom: »Ljudi nisu glupi da ne bi vidjeli kako je teško pomiriti svijet i sebe, ni dovoljno
pametni da to ne pokušaju i stići iskustva uviđajući da je svijet tajanstvo…« »I toliko smo prirodno
sebeljubljivi da nam izgleda normalna svaka pohvala. Rijetko će nas koja iznenaditi. Čak i ljudi pametni,
kao ti i ja — sigurno ne misliš da nismo pametni — ulijećemo u tu zamku koju nam sprema naša priroda.

Ostrvo, kratak i možda nešto manje poznat roman Meše Selimovića, u formi poetične kriške života
razmatra teme starenja i prolaznosti, materijalne i emocionalne uskraćenosti, a ponajviše usamljenosti.
Selimovićeva egzistencijalna drama ne govori o svojevoljnom osamljivanju, nego naprotiv o samovanju u
paru i unutar obitelji, među bliskim ljudima, o razarajućem osjećaju napuštenosti, nevoljenosti,
isključenosti.

U središtu tog čitkog, ali vrlo nelagodnog i naposljetku silno tužnog teksta ostarjeli je bračni par; Katarina
i Ivan Marić, pod stare se dane povlače u osamu, u izolaciju neimenovanog otoka, koji nikad nije bio
njihov, kojem oni nikad neće pripadati. To dvoje neostvarenih, razočaranih i u međuvremenu
depresivnih ljudi koji se jedva podnose, više od vlastite smrti priželjkuju nestanak onog drugog, a
istodobno se baš toga užasavaju, jer izgubili su sve i upravo o bračnom partneru ovise. Dva odrasla sina
ostala su im u gradu, obojica situirani i poslovno realizirani, ali otuđeni od roditelja, kao i od svojih
supruga, zarobljeni u posve besmislenim brakovima.

Pripovijest započinje idilično, “vidimo” kuću na punti, u borovom šumarku, no umjesto otočkog smiraja
čeka nas drama, komorna, opora. Pogledamo li bolje, kućica na toj slici nelijepa je, trošna, dvoje
siromašnih umirovljenika ne uspijeva je održavati, a otok, on ovdje ne podrazumijeva radost življenja,
nego izgnanstvo, izmještenost i žal za propuštenim prilikama. Pa i pozicija kućerka nedaleko groblja
upućuje na konačni svršetak i žalovanje. Navečer dvoje staraca čeznutljivo promatraju svjetla grada na
kopnu u kojem su proživjeli najbolje godine, iako ih za njega ustvari ne veže ništa; ondje su im djeca s
kojom su izgubili kontakt, zgrada u kojoj nisu njegovali susjedske odnose, propali profesionalni snovi i
nikad prevladani kompleksi došljaka iz provincije.

Roman je tjeskoban kompendij subjektivnih nezadovoljstava, raznolikih patologija i zastrašujućih bračnih

odnosa u kakvima životare Marići, njihovi sinovi, ali i otočka susjeda, supruga imućnog apotekara Ružića.
Čitatelja će uznemiriti obrazac koji se pritom uporno ponavlja, Selimovićevi likovi iz inercije se ili pak
zbog straha od nepoznatog odlučuju ostati u lošoj vezi, čak i kad im se pruži prilika za potpuniji i moguće
sretniji odnos. Njihov stariji sin, zaljubljen u kolegicu s posla, lakše se odlučuje za smrt nego razvod,
ljekarnikova supruga neće poći s mladićem kojeg voli, već pristaje na posve apsurdnu situaciju,
prepustivši se zatočeništvu u vili svog patrijarhalnog muža.

A evo povijesti Katarininog i Ivanovog zajedništva; on će je u mladosti zaprositi iz puke osvete

dotadašnjoj djevojci koja ga je napustila, a ona će lakomisleno pristati, naprosto zato što nije dospjela
smisliti nikakav izgovor. I tako će njih dvoje završiti u cjeloživotnom, neraskidivom odnosu, a da se nisu
stigli ni upoznati. Epilog je očekivan – on je implicitno muči do smrti, ona ga prezire, ali bespogovorno
trpi.

Nakon dugogodišnjeg bračnog staža stvari izgledaju ovako: nju iscrpljuje ispraznost rutine, treba joj malo
ljepote, on se naprotiv tješi da mu više ništa nije potrebno, izjeda ga strah od nestajanja, ponajviše zato
jer nikad ni nije ispunjeno živio. Kako nijedno nije zadovoljavajuće uobličilo svoj mikro-svijet, svjetovi im
se nisu mogli sretno preklopiti; nisu izgradili zdrav partnerski suživot, pa otud prisilno samovanje u
zajednici, baš kao što se nisu povezali s djecom s kojom u svojoj poznoj dobi gube svaku vezu.
I što više reći o prozaičnim obiteljskim prilikama nekih nezamjetnih i ne pretjerano simpatičnih
pojedinaca, zapravo o velikoj intimnoj tragediji, a tako je ispisana da ćemo je itekako pamtiti, pa i
pounutriti, bez obzira na svoje mišljenje o tim ljudima, koje ćemo naravno oblikovati u skladu sa svojim
dosadašnjim iskustvima. Iščitat ćemo je u cugu, istovremeno strepeći da se nešto od te uznapredovale i
nepopravljive nevolje ne prilijepi za nas, svjesni da nitko nije nepogrešiv, a bogme ni nepoderiv i da je
malen korak od pokoje slabosti, kukavičluka i pogrešne odluke do potpune propasti; od privida
uravnoteženosti i funkcionalnosti do osjećaja životne promašenosti; od naoko ostvarivih mladenačkih
snova do ireverzibilnog beznađa srednje dobi i starosti… Pritom je osjećaj osobnog ispunjenja tako
individualan i relativan, sreća krhka, prolazna, često neprimjetna, a starenje, eh – ono nužno ne
podrazumijeva mudrost, pa ni zrelost.

“Zla kob” Marićevih i njihovih susjeda upravo je hipnotična, poput pomrčine sunca u koju se, znamo, ne
bi smjelo gledati, kao prometna nesreća u koju ne htijući zurimo dok bježimo što dalje od nje. Za razliku
od povijesnih romana Tvrđava i Derviš i smrt, Ostrvo je nevelika, minimalistična proza, suvremene,
intimističke tematike, ali i još jedan filozofičan i moćan Selimovićev tekst za polagano iščitavanje s
bilježnicom i olovkom.

Roman Ostrvo je po svojoj problematici sažeto izlaganje onoga što je već rečeno u romanima Derviš i
smrt i Tvrđava. Smisao života, bol, sloboda, radost, ljubav, smrt nalaze se i u ovom romanu, iako je
otvorenost prema konačnom rješenju ovdje jasno naglašena: »Zašto sam mislio da su putovi moje
sudbine završeni? Ništa nije konačno, dok u nama ima snage traženja. Ništa nije svršeno do samog
svršetka«, govori bivši učitelj Ivan Marić na kraju svog života. I dok u romanima Derviš i smrt i Tvrđava
možemo govoriti o kontrapunktu događaja, po teoriji Aldousa Huxleya (»Point and Counterpoint«) , u
Ostrvu nailazimo na tehniku sličnu onoj rapsodije u muzici, u kojoj »prevladava mozaičko nizanje raznih
odlomaka i pretežno kontrastnih (po shemi A-B-C-D .). Ta je tehnika već iskušana u romanu Tišine, ali
ona je tek u Ostrvu dobila svoju potpunu izražajnu moć ujedinjenja svih elemenata u zajednički ugođaj
prolaznosti života i njezina nadilaženja u traženju višeg smisla postojanja, u metafizičkom smislu života.
Ostavljam strpljivom čitatelju da sam pronađe te »razne i pretežno kontrastne odlomke« događaja u
ovih 19 pripovijesti koje čine Ostrvo. I ovdje se, u naslovu, krije ironija: Ostrvo je slika osamljenosti, ali
grad nas još manje može od nje osloboditi (»Na razmeđu vremena«).

Katarina i Ivan MarIć izgledaju kao Ahmet i Tijana, ali u poodmaklim godinama života. Ivan nosi u sebi
sumnje i strah Ahmeta Narudina iz romana Derviš i smrt, dok je Katarina kršćanka kao i Tijana iz romana
Tvrđava. Smisao života izražen je kroz blagu ironiju:

»Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi netko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio
sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bih se tek umorio kad bih znao da neću nikad umrijeti?
Neka me Bog sačuva te strahote! Neka sve ide svojim redom, i život i smrt, život bez zla, smrt bez muke.
A smrt nije strašna, vidio sam tolike ljude kad umiru, samo čvršće zaspe i ne bude se. Strašan je strah od
smrti, ali kad vidiš šta je to, kad digneš ruke od želje da budeš bog i zadovoljiš se da budeš smrtni čovjek,
sve dođe na svoje mjesto i mirno je čekaš kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi

Selimović u ovom romanu izlaže, kroz pripovijesti doduše, svoju filozofiju života. Problemi koji su mučili
F. M. Dostojevskoga muče i njega: problem slobode, zla u svijetu i vječnosti (Boga). Uostalom, on se i
sam »oslanja« na F. M. Dostojevskoga u pripovijesti Da li da umre stari mandarin? Problem slobode
najbolje je izražen u pripovijesti Divlji konji. Oni žive slobodno na ostrvskoj visoravni Vidovo. »A eto
ovdje, na nekoj zaturenoj i nepoznatoj planini lijepog imena, ostvaruje se to čudo postojanja pravde za
sva živa bića. Onda će biti i za sve ljude. Trebalo bi sačuvati tu ma čiju slobodu, stvoriti od nje instituciju,
u interesu samih ljudi, njihovog morala i njihove ljudske cjelovitosti. Jer ono što nigdje više ne postoji,
sačuvalo se ovdje kao čudo, kao mogućnost, kao opšta nada, primjer za ugled, utjeha ljudskom beznađu
i samozaturenosti, radosna zora velikog očekivanja, SLOBODA (velikim slovom u izvorniku!) Ali tu počinje
tragična Ironija: »Ovo slobodno življenje na Vidovoj planini je prividno, jer to je rezervat, kao veliki
kokošinjac, bez vidljivih ograda, bez žica, bez čuvara, a sloboda je samo mamac i varka. Konji u stvari i
nemaju kamo da odu, za njihov slobodni izbor voda mora je neprelazna granica. Svake godine jedanput
ljudi ih grdno uplaše (jer ih utjeraju u klanac, a najprikladnije za klanje pohvataju i prodaju u Italiju da od
njih naprave ‘šnicle i kobasice’). U njihovom iskustvu ostaje strah od ljudi, i zato je privezanost za ovo
usamljeno mjesto najsigurnija ograda! Tako je ljudima najbolja pomoć ljubav konja prema slobodi i
ljubav prema zajednici.« Njihova vezanost za grupu je »dirljiva ali i kobna«. »A to su ljudi znali i na to
računali: ne treba voditi računa o pojedinim članovima, već o krdu, važno je usmjeriti predvodnika, ostali
bi se odmah pokorili i prošli pravcem koji je on odredio.« A taj crvenokosi vođa pošteđen je i ostavljen
na slobodi iz računa: »on ostaje radi priploda«.

Sjećanja – memoarska proza Meše Selimovića razlikuje se od njegovih ostalih djela, sam Selimović piše
da nikad nije volio zapise o svom životu pa knjigu počinje poglavljem "Zašto radim ono u što ne
vjerujem?" te nastavlja: Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu,
dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno
popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji
težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća
osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi,
potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Književnik se prisjeća i pisma koje je davno primio, riječ je o pismu djevojčice Sabihe koje u cjelosti
navodi u knjizi ali za mjesta i imena koje djevojčica spominje stavlja samo prvo početno slovo, ne
otkrivajući osim imena više o Sabihi.

"Druže Selimoviću, želim da se s tobom dopisujem, jer sam čula da si dobio roman pohvalu. Meni je bilo
drago što si dobio taj roman. Pa ti želim i u idućoj godini. Da te pitam kako ti je u školi. Meni je dobro pa i
ja sam dobra učenica. Ja sam sada četvrti razred osnovne škole. Želim sa mi napišes šta sve učite u
osnovnoj školi.....
Drugarica Sabiha, IV b, razred osnovne škole. Želim da mi odmah odgovoriš i hoću s tobom da se
dopisujem", dio je pisma o kojem je Selimović poslije razmišljao.

Dugo nisam mogao da zaspem te noći pošto sam dobio to pismo. Užasnulo me saznanje da moja draga
Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, pojma nema ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je
književna nagrada. Sabiha za mene misli da sam ja učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu
za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove "Derviš i smrt", a da ona nije iako je odlična učenica.

O naumu da zabilježi svoja sjećanja, Selimović piše: Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam
živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da
se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.

Nena i djed ubrzo su došli u Tuzlu za nemirnim mladićem i, naravno, sve mu oprostili, da nisu tako učinili,
izgubili bi ga. Kupili su Dedajića kuću (koja i danas postoji) i postali Tuzlaci. Danas izgleda teško
objašnjivo kako to da djed i otac nisu ništa radili, živjeli su od prodaje porodičnih imanja. Bilo je to
početkom vijeka (1936. godine poslije očeve smrti, ja sam prodao posljednje što je ostalo, konje, kola,
hambare, a 1945. poslije rata i kuću s baštom).

Meša Selimović opisuje oca kao čovjeka koji je volio lov, konje, kocku, piće, društvo, žene, a prema djeci
je bio strog i ravnodušan.

U njegovu sobu smo ulazili samo kad nas pozove, i tada smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje
morala su sva djeca da uđu, na dva Bajrama, zbog čestitanja. Nije bio religiozan ali smo slavili glavne
vjerske praznike.

Majku opisuje kao tužnu ženu:

Nepismena, zatvorena u sebe, osjetljiva, usamljena, obilježena bolom nesretne žene, obuzeta ljubavlju
prema čovjeku koji tu ljubav nije cijenio, mučena glasovima o njegovim ljubavnim vezama, doživljavala
je, vjerujem, život kao mučnu tragediju jer se zbog oca, da bi se potpuno posvetila njemu, da ga čeka, da
misli o njemu, da ga služi kad dođe, odvojila od nas djece, od svojih sestara, od cijelog svijeta.
Vjerovatno je tako bježala i od glasova o njemu koje nije željela da čuje

Prvi rat, Školovanje, Drugi rat i revolucija, Književno stvaranje, Beograd – Sarajevo - Beograd, preostala
su poglavnja knjige, a u drugom dijelu piše o preminulim prijateljima Veljku Petroviću, Milanu
Bogdanoviću, Isaku Samokovliji, Hamzi Humi, Marku Markoviću i Jovanu Popoviću.

Sjećanje na roditelje, tragedija njegovog brata, odnos prema Selimoviću, isključenje iz Partije, brojne
nedaće, osjete se u djelima Meše Selimovića. Pisanjem je pokušavao shvatiti neke stvari, likovima iz
knjiga davao je osobine oca ili brata ali utisak je da iako je živio sa ženom koju je puno volio, u suštini nije
bio sretan.

Sedmoro iz porodice bilo je u partiznaima. Meša Selimović zbog ljubavi prema Darki, a još nije bio
razveden od prve žene, isključen je iz Partije te dobio otkaz. Tada odlazi u Sarajevo a zatim u Beograd.

Tada mi se desila jedna obična ljudska stvar, za koju se ne osjećam kriv, zaljubio sam se, misleći da boljeg
i idealnijeg čovjeka nikad više ne bih mogao naći. U punoj ljubavi proživio sam s Darkom cijeli život.
Teškoća je bila i tome što sam već bio oženjen ženom koju sam poznavao nekoliko godina. Ne
pokušavajući da objasnim razloge zbog kojih sam ostavio svoju prvu ženu, dovoljno je da kažem da sam
se u Darku zaljubio toliko da nisam mogao život zamisliti bez nje , Meša dalje opisuje kako je ostavio
prvu ženu i dijete, bilo mu je teško ali je bio nepokolebljiv, odluku je donio.

Porodična tragedija trajno je zatvorila njegovo srce, a kako to obično biva, tragedija pisca dobra je za
čitaoce. Ostavio je knjige pune životne mudrosti, a za one koji zanima o čemu je sve razmišljao, kako je
živio, preporučujem "Sjećanja – memoarska proza"