“Bez nade”

Osman Aziz

Roman “Bez nade” govori o narodu Mostara, podijeljenosti koja je vlada među njima, sistemu i
novoj upravi u kojoj se jedni snašli, a drugi vodili bitke sami sa sobom i sa nevidljivim
neprijateljom. Pored toga, roman govori i o stradanju jedne porodice, odnosno njihovom
propadanju, te kako čovjeka njegovi ideali i zaslijepljenosti mogu dovesti do samog ruba.
Roman započinje uvodom i opisom Ave Dračića za kojeg se na samom početku romana kaže
sljedeće:
“Bio je to Avdo Dračić. Ljuta sirota, jedva željna, da zaradi koru hljeba. Takovoga su ga svi
poznavali, al' i svi ga uzimali na laku ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Ali Avdo šutio i
radio svoju. Tako, otkako je došla nova vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvelež i prodaje
ju radnicima i vojnicima. Urani rano svako jutro, pa onako bosonog, u beznoj košulji i gaćama
od botane, samo što bi pripasao silah2 , već sasma crn, i opasao se crvenim pasom, istjeraj
magare na oni otvor, uvalu pod velikom ćuprijom, da zahvati vode, natovari i porene ju na
Podvelež.”
Avdo Dračić, koji je na početku prikazan kao sirotan, običan puki građanin, koji se borio za
komad hljeba pošteno i svojim trudom i radom. Avdina sudbina se od početka do kraja samog
roma znantno mijenja. Ali Avdina narav i dobra namjera ostaju isti, što možemo i vidjeti kroz
cijeli roman.
Avdo igrom slučaja završava u zatvoru, nakon što se odbranio udarcem od pijanice koja je jednu
večer naišla. Iz zatvora ga spašava Alaga, koji zamoli Omer – efendiju da izbavi Avdu iz
zatvora. Kroz taj momenat nama se otkriva lik Alage, te od tog momenta cjelokupan roman se i
bazira na njegovom životu, njegovim promišljanjima, njegovoj porodici i svemu onome što se
dešavalo unutar nje kroz roman.
“Kako je Alaga išao sokacima, onako mu padala sjena na stranu, s pognutom glavom i rukom,
kako u njoj drži čibuk. Bio je prilično visoka rasta, više tankovijast, smeđih, dugih brkova, a na
glavi arnautski fes s dugom, plavom kitom. Vezen fermen i čakšire po švu, dok je jedan rukav
bijele bezne košulje zagrmio do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od čohe lijepo ušivena i
izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule.”
Alaga je imao troje djece, kćerku Đulsu, najmlađeg sina Mehu, te najstarijeg sina Mehmeda
Aliju.
“Na časak se kao prikovan ustavi nasred pločnika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma4 , te
mu s usta odsijevnu smiješak nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala sreća iz onoga
kruga dragih srdaca. Jedan sin legao glavom materi na krilo, te se igra nogama, kupeći ih i
pružajući, a drugi, pripovijedajući nešto, zastao, kako god i sestra mu. Djevojče sjedilo
ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlažnim očima. Mlada kao kap,
a puno slična svojoj materi.”
Prikaz jedne naizgled idealne porodice, koja živi u skladu i miru. Ali kroz roman vidjeti ćemo
upravo krah te “idilične porodice”.
Roman prikazuje Mostar, te doba kada je austrougarska vlast, odnosno uprava zavladala na
prostorima Bosne i Hercegovine, te je Mostar prikazan kad grad u kojem je život bio podijeljen s
ove i one strane.
“Baščovani po dućanima i ispred njih na Đerizu pod starom ćuprijom izložili mnogovrsnu zelen,
dar i plod svojih bašča, pa da ne povene pod sunčanim zrakama, škrope ga uvijek, neprestano,
te iz onih pletera curi voda i otječe malim jarkom ispod dućana. Svijet se miješa čaršijom,
razgovara, viče, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim dućanom i pogađa s
dućandžijom da proda drva. Netko zatakao čerek1 mesa o kažiprst i nosi ga doma, a netko se
ustavio pred baščovanima, te probira crvene kavade2 , modre patlidžane, traži bamju. Upravo
zgodna slika pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu raznovrsnu zelen, a s druge strane
bogate dućane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih ćepenaka vise
šareni jagluci4 , jemenije5 , silahi6 i pripašaji.”