Professional Documents
Culture Documents
Razvoj novije bonjake knjievnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne
strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih knjievnosti
junoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obiljeja. Pod
pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir knjievnosti meu kojima postoje
vie ili manje uski oblici koezistencije, meu kojima s ejavlja vie ili manje izrazita mjera
korelacije. Ova posebnost bonjake knjievnosti temelji se na specifinom historijskom,
kulturnom i knjievnom iskustvu konteksta za koji je ova knjievnost svojom prirodom
vezana. I tradicionalna knjievna historija prepoznala je karakteristinu knjievnu djelatnost u
BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bonjake knjievnosti, ali ni o
posebnosti bh. knjievnosti. Novija knjievna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih
i poetka 70-ih godina XX stoljea nastavit e ovaj poetni interes za pitanje
bosanskohercegovake a potom i bonjake knjievnosti nadilazei na taj nain ideju
literarnog jugoslavenstva. Pored brojnih ignoriranja ovdanje knjievne batine (Nazei)
pristup bh. knjievnom naslijeu vremenom e rezultirati sve cjelovitijim i sve
sistematiziranijim izuavanjem knjievnosti u BiH. Kasnije e se instutucionalno etablirati
najprije ideja bh., a nakon ovoga i bonjake knjievnosti.
Muhsin Rizvi istie da postoje etiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh.
knjievnosti.
1. Genetika svijest svake knjievne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu
2. Svijest o bosanskohercegovakoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne
tolerancije prema drugim knjievnim tradicijama.
3. Svijest o meusobnim odnosima koji su nunost na liniji zajednikog jezika i
4. Svijest o prirodnom zalaenju matine literature kod srpskih i hrvatskih djela kao
uzora na liniji knjievnostilskih osobina.
U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konano kanoniziranja i
prezentiranja knjievne prolosti u BiH najvee zasluge imaju M. Begi, M. Rizvi, E.
Durakovi (uz Aliju Isakovia, osnivaa glasovitog Biserja prve antologije bonjake
knjievnosti.
II
Pitanje o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju
bilo bh. bilo bonjaku knjievnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije
povijesti knjievnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema junoslavenskim literaturama. Pitanje
o najpodesnijoj metodologiji i, uope, adekvatnom knjievnoznanstvenom pristupu u
prouavanju nacionalne knjievne prolosti znatno je sloenije u povodu bonjake te bh.
knjievnosti nego to je to sluaj s prouavanjem knjievnosti iz hrvatskog ili srpskog
civilizacijskog kruga. Knjievnohistorijski pristup bosanskohercegovakoj, a posebno
bonjakoj knjievnosti zahtjevnim i tekim ini relativno kratka tradicija institucionalnog
prouavanja koja ak podrazumijeva i nedovoljnu istraenost najreprezentativnijih autorskih
1
tradiciji, odakle e, izmeu ostalog, proizai i druge vane znaajke bonjake knjievnosti
(prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjeanja ili osobeni razvoj memorijskih filtera).
II
Novija bonjaka knjievnost svoj stvarni poetak pronalazi u kraju XIX st. Upravo
zato, s obzirom na sutinsku povezanost bonjake knjievne prakse XXst. I one iz
vremena potkraj prethodnog stoljea, ukupni sloeni procesi kulturalnog pamenja koji
se odvijaju u novijoj bonjakoj knjievnosti i sami se nuno vezuju za tzv. preporodni
knjievni trenutak s kraja XIX st. U tom smislu, novija bonjaka knjievnost sa svojom
kulturom sjeanja i karakteristinim konektivnim strukturama onaj je knjievni tok
kojem najneposrednije prethodi golema ,kulturalno-civilizacijska promjena (osmanskoaustrougarska smjena u BiH), najvei i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bh.
drutva.
U sferi kulture ova se promjena manifestirala kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran
poetak druge, nove knjievne i kulturalne interakcije. Otuda, ono to je smisao za historiju
i okrenutnost tradiciji novije ili savremene bonjake knjievnosti u irem smislu zainje se
i u prilikama nasilnog i vjetakog prekida starije knjievno-kulturalne tradicije. Ovaj
prigueni sukob starog i novog deavao se kao burna i estoka kulturalna drama sukobljenosti
svojeg i tueg ili vlastitog i neprijateljskog. U takvim je prilikama adaptacijsku ulogu
i ulogu sredstva pronalaenja prihvatljivih rjeenja imala knjievnost. Ona e biti shvatana
kao snani pogon emancipacije te kao vaan instrument razvijanja, uvrivanja i ouvanja
tek probuene narodne svijesti. Knjievnost je bila i jedino je mogla biti prvenstveno
utilitarna i didaktina, s nacionalnookupljakom i propedeutikom funkcijom
istaknutom u prvi plan i, pri svemju tome, nuno literatura sjeanja. Pri svemu ovome,
ovo naroito zanimanje za prolost u bonjakoj knjievnosti s kraja XIX st. i uoi samog
poetka XX st. ni u kojem sluaju ne nastaje prvenstveno iz snanog epskog duha prenesenog
iz folklorne junake tradicije, ve osjeajni aspekt bonjake knji. ovog vremena izrasta
prije svega iz sasvim naroitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne
svijesti. Poetke naroitog smisla za historiju koji e, ba kao i okrenutost tradiciji, snano
obiljeiti i kasniju bonjaku knjievnost tokom cjeline XX st. dovodimo u vezu sa stanjem
oite kulturalno-historijske traume, jednako kao i sa stanjem vidne dramatine potrage za
identitetom na razliitim razinama i u irokom nizu od njezina opeg kulturalnog identiteta
pa do identitarnih pitanja postavljenih u linom okviru. Ovakva situacija rezultirat e
naglaenom potrebom bonjake knjievnosti za tradicijskim ukorjenjivanjem, odnosno
upravo onom okrenutou tradiciji pri emu, meutim, ovakvo to paradoksalne na prvi
pogled zapoinje vjerovatno najveom tradicijskom krizom u sveukupnoj bonj. knjievnokulturalnoj povijesti. Otuda povijesnost ove literature i jeste u najvroj vezi s
kontinuiranim rekonstruiranjem knjievne tradicije koja se u prvom trenutku sasvim
prirodno naslonila prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatinost sevdalijskobaladesknog knjievnog naslijea, ali se isto tako sve vre vezivala za knjievno
iskustvo ire junoslavenske interliterarne zajednice i evropskog knjievnog konteksta
uope, internalizirajui ga na razliite naine i postepeno prihvatajui kao svoje ono
to je u kulturalnom smislu tek nedavno bilo krajnje tue.
4
III
Povijesni razvoj bonj. knji. ba kao i ukupnosti bonj. kulture obiljeen je prvenstveno ne
onim to je Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene linearnosti kulturalnog kretanja,
ve, prije svega, pojavom izrazite kulturalne eksplozije, to bonjaka knjievnost i njezina
kultura ini preteno binarnim sistemom, dok se njen razvoj najveim svojim dijelom
pokazuje kao nepredvidljiv, ali i bitno odreen onim to je fenomen kulturalnog
samoopisivanja. Osobenosti estetsko-idejne revizije povratka, obratljivosti, odnosno
estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja,
autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji postaje i DEKOLONIZIRAJUI IN
BONJAKE KNJIEVNOSTI. Zbog toga se povijesni razvoj novije bonjake knjievnosti
jednim dijelom moe opisati i u vrstoj vezi s procesima pripovjedanja nacije i uope
izgradnjom nacionalne izmiljene zajednice, a to je drutvena funkcija kulture posebno
esto prisutne u literaturama tzv. malih naroda.
Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati
Kanonski kulturalni makromodel (folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam
preporodnog doba, socijalna literatura, knjievnost NOB-a i socijalistiki realizam)
Na samom poetku novije povijesti bonj. knji. i procesa kulturalnog pamenja koji je
obiljeavaju nalazi se KANONSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL koji je
u znaku manje ili vie strogo ideoloki zadatih ili barem drutveno potenciranih i preferiranih
okvira knjievnog rada i kulturalnog memoriranja i uope ideoloki posredno ili neposredno
proskribirane funkcionalizacije i upotrebe knjievnosti i kulture. Ovaj naroiti natpoetiki
okvir novije bonjake knjievno-kulturalne prakse obuhvata FOLKLORNI I
PROSVJETITELJSKI REALIZAM PREPORODNOG DOBA sa samog kraja XIX st. i na
poetku XX st. , potom socijalna literatura izmeu dvaju svjetskih ratova te, u daljem
hronolokom slijedu KNJIEVNOST NOB-a i poratnog SOCIJALISTIKOG REALIZMA,
zakljuno sa sredinom pedesetih godina XX st. Temeljno obiljeje ovog makromodela je
osobena zadatost modusa i nauna knjievnog oblikovanja te obaveza naroitog kulturalnog
samozaokruivanja i kulturalne stabilizacije naroite vrste.
Ono to presudno obiljeava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u
bonjakoj knjievnoj povijesti jeste najee posebno radikalna izmjena semiotikog
prostora knjievne prakse, kada se u sreditu semiosfere ove literature javlja u veoj ili
manjoj mjeri tradicijski strani jezik najprije jezik zapadne kulture (kako je to sluaj u
knjievnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom
jezik proletarijata i socijalistike internacionale (onda kad je rije o knjievnom radu
meuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te jezik partizansko-komunistike revolucije
(u knjievnosi NOB-a). Kao jedna od temeljnih znaajki kanonskog kulturalnomemorijskog
makromodela u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti javlja se i izraziti nagon za onim to
je pripovijedanje navcije, pri emu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipino
evropskog nacionaliziranja ve na neki nain postojeih etniko-religijskih kolektivnih
identiteta, ili kao proces njihovog internacionaliziranja s ciljem stvaranja unutar sebe
jedinstvenog nadetnikog i nadnacionalnog bratstva. Sve ono to je opa slika sloenosti
5
memorijski format ovdje u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja
svijeta i ivota koji se artikulira kao istinska pria o prolosti (u perspektivi povijesti i
povijesnog zbivanja), a temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz
rata koja je tek antitetiki dovedena u vezu sa figurom doma, porodice, porodinih vrijednosti
(u okviru knjievnosti NOB-a, pojedinana egzistencija je autentino onoliko koliko je
pretoena u kolektivnu). U vrlo oskudnom narataju bonjakih autora knjievnosti NOB-a
(uz H. Kikia i Z. Dizdarevia) naroito se izdvaja S. Kulenovi ije je ratno knjievno djelo
inae jedinstveno u veoma razliitim bh, srpskohrvatskim, jugoslavenskim pa i univerzalnim
okvirima. Begi istie da je naa Revolucija u njemu k kroz njega sudbonosno pjesniki i
historijski progovorila, a da se revolucionarna heroika tu cjelovitije nego igdje pjesniki
utjelovila izravno u samoj borbi. Upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivaka i posebno je
indikativa poema Stojanka majka Kneopoljka. U Kulenovievoj poemi koja je i krik iz
razrivene utrobe, ali i himna domovini, zemlji i vitalnim snagama ovjekovog postojanja,
na posebno simptematian nain dolazi i do vrlo radikalnog uskakanja u etno-nacionalnu
tuu semiotiku prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tubalice te u ukupno kulturalno
pamenje iz srpske preteno epske tradicije. Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati
i Kulenovieva Pisma Jove Stanivaka, u eksplozijom temeljito uzdrmanoj knjievnosti
NOB-a posebno je evidentan upravo problem tradicije, to e naroito doi do izraaja u
knjievnoj praksi socrealizma, gdje e ono to je autentinost i nepatvoreni humanizam
knjievnosti ratnog stradanja prijei u sad do kraja izvana propisanu tuu semiotiku
socrealistike partijnosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti knjievnog artefakta.
Ono to je bonjaka knjievnost tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih
struktura, odnosno kao svoju unutranju povijest i kulturalnu gramatiku ovdje je, jo vie
nego u sluaju knjievnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njene semiosfere te otada
nema vie nekadanju snagu mehanizma kulturalne reprodukcije, pa osnovni generator
smisla sada sasvim oito i iskljuivo postaje marksistiko-socijalistika ideologija koja e
knjievni diskurs toliko sputati da e se u prvom broju sarajevske socrealistike BRAZDE
nekada nemirni avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta I. Andri reprenzetativno javiti vrlo
nakaradnim tekstom ideolokog kompromisa ELEKTORBIH (1948). U ovakvim, za svaki
ozbiljan vid artistike prakse, krajnje destimulirajuim knjievno-kulturalnim okolnostima,
ratni dnevnici i memoarska knjievnost najee su forme literarnog ispoljavanja. Dnevnik
kao literarna vrsta omoguava najvii stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja
stvarnosti, a tek prob(h)ujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije
upravo su zahtijevali svjedoenje o veliini tih zbivanja, zbog ega u knjievnoj praksi
bonjakog socrealizma osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost tj. podudaranje sadraja
u dnevniku sa sadrajima iz neposredne stvarnosti. Upravo ovakvo to bit e sluaj i u
nesporedno poratnom knjievnom djelu Dervia Suia, vjerovatno najkarakteristinijeg
predstavnika socrealizma u bonjakoj knjievnosti u prvim godinama nakon Drugog
svjetskog rata koji u knjievnost ulazi u partizanskim dnevnikom S PROLETERIMA (1950).
Slijeenje poetika i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit e i druga dva autorova
teksta cjelovitno ostvarena u okvirima ovog pravca pripovijest JABUANI i kratki roman
MOME IZ VRGORCA, gdje se Sui stavlja u propisnu ulogu ininjera ljudskih dua, pa
tako u oba sluaja konstruira doslovno pounu priu o izravnom i tekom, nekad i krajnje
mukotrpnom, ali ipak uvijek sutinski vanom i nunom historijskom putu socijalistike
7
emancipacije ovjeka, pri emu se ova vrsta borbe ne vodi vie na bojnom polju, ve u onom
to je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja ( u glavama ljudi), gdje najei
neprijatelj jeste stara realcionarna svijest i nemogunost konanog i sigurnog opredjeljenja
za socijalistiki put progresa. Kao i dnevnik S PROLETERIMA i JABUANI I MOME
IZ VRGORCA u cjelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata (u Suievom
pristupu rat se razumijeva kao prividno zavren, dok se ratnik-borac u revolucionar mora
iznova dokazati i pokazati u miru, a njegova mirnodopska borba mora biti primjer za druge
sumnjivce kojima Sui na ovaj nain daje priliku za izlazak na pravi put. Suievo djelo do
kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radnitvo, kojem pomau
uglavnom omladina i siromatvo te poneki napredni intelektualac i umjetnik, a na
negativnoj strani udruili su se trgovci, kalaci, malograani, sveenici, redovnici,
odnaroeni intelektualci, predratni dravni inovnici, vojnici, policajci. Zato, upravo izrazito
deskriptivan pripovjedaki postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, vrsta
fabulativna osnovica zasnovana na hronolokoj kompozicionoj shemi, potpisnuta
individualnost linosti i odsustvo dubljih psiholokih zahvata u karakterizaciji linosti, a
naglaen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta
kojim su ostvarena ova Suieva djela.
Pored brojnih slinosti koje cjelokupna bonjaka knjievnost lijeve orijentacije ostvaruje
prema knjievnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog
doba s kraja XIX st. i poetka XX st. ni bonjaka knjievna praksa socrealizma, ba kao ni
socijalna literatura i knjievnost NOB-a ni u kojem sluaju nisu nastavak tendencija preuzetih
iz dotadanje bonjake knjievne povijesti, ve njihova radikalna negacija koja, samo u
nekim opim tipoloko-modelativnim elementima natpoetiki i transtemporalno korespondira
sa onim to joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja eksplozivnu
novost i tui jezik u bonjakoj knjievnoj povijesti.
-
Javljanje tih figura bilo je neposredno, na primjer kod Suia u romanima vezanim za
bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osmanskom, austrougarskom ili
jugoslovenskom vremenu, ili
posredno kao pretpovijest ispovjedne sudbine
knjievnog lika, kao u Tvravi i Derviu i smrti, pri emu je reprezentacijski sistem
bonjakog poratnog modernizma uslonjen i u meuvremenu do kraja
osamostaljenom figurom doma, porodice i porodinih vrijednosti.
MODERNIZAM
Knjievna praksa poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti ovog vremena i
njezina usmjerenost ka prii o prolosti i bosanskom tekstu na svoj osoben nain,
najee novohistorijski nain cjelovito oivljava ukupnost reprezentacijskih aspekata
kulturalog pamenja u novijoj bonjakoj knjievnosti od kraja 19. st. pa nadalje.
Rizvi: iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizilazi bogumilsko-manihejska
poetika Maka Dizdara, a patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi
izlaza u romanima Mee Selimovia i Dervia Suia, te bonjako orijentalsko
stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Baagia, atia,
Hume, Kulenovia, Hajdarevia, Latia.
Bonjaka knjievnost poratnog modernizma, potvruje da knjievna tradicija, u
razvoju bosansko-muslimanske knjievnosti, izbija iz stvaralakih gena kao ponornica
u djelima pjesnika, pripovjedaa, dramatiara.
Ovo e potvrditi i injenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih anrovskih
formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede Mak Dizdar u Kamenom spavau samo krajnje
sugestivno samoopisujui osvjetenje onog to su kolektivne strukture unutranje
povijesti ove literature, a to e isto tako posvjedoiti i kod ostalih autora bonjakog
poratnog modernizma, koji svoja djela ostvaruju u poetsko-lirskom maniru.
Tako, indikativna sinkretinost sonetnog pjesnitva Skendera Kulenovia, vrlo je
bliska u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesnitva Muse azima atia, pa i
na primjer austrougarske teme u romanu Ponornica, te Sidranova poetika grada,
njegov sarajevski tekst koji e u uznapredovanoj fazi poratnog modernizma u
bonjakoj knjievnosti, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati protekst
Ljetopisa Mula Mustafe Baeskije, ve obnoviti i ono to je s bogumilsko-heretikom
Bosnom ranije uinio Mak Dizdar.
Pogreno bi, meutim, bilo zakljuiti to da pria o prolosti i na njoj zasnovan
bosanski tekst poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti predstavlja
iskljuivo interes bonjake knjievne prakse ovog vremena, te bi bilo pogreno
zakljuiti da samo ,,priom o prolosti i tek povijesnim aspektom bosanskog teksta
ostvaruje ono to su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura unutranje
povijesti bonjake knjievnosti u ovom knjievnom toku iz okvira postkanonskog
makromodela u ovoj literaturi, u toliko prije to i kod onih autora kod kojih vidno
izostaje ovdanji karakteristini smisao
za historiju esto je itekako na ovaj ili onaj nain prisutna ona za bonjaku
knjievnost osobena kulturalnomemorijska okrenutost tradiciji, kako je to sluaj i u
knjievnom dijelu Alije Isakovia, koji e s jedne strane, znaajan dio svog knjievnog
svijeta ostvariti kao svijet u prezentu (Lovrenovi) naputajui tradiciju lokalnoregionalne bosanske prie o prolosti u toj mjeri da njegov fantastiki i ka
RATNO PISMO
Slino hrvatskoj ratnoj knjievnoj praksi, i u bonjakoj knjievnosti umjesto ranijih
slobodnih i nerijetko tek konstruktivistikih inter- i metatekstualnih poigravanja, u
pravi plan dolazi oneozbiljena i fiktofaktalnosti te ontoloke krhkosti i
ontolokog ludizma, javljaju se strategije zbiljotvorne i novo naelo ontolokog
moralizma (Orai-Toli) a to su pojave koje inicijalno obiljeavaju nove knjievne
prakse tzv. poetike svjedoenja i ratnog pisma
POETIKA SVJEDOENJA
Pri emu prva odrednica tie se knjievnosti gdje se svjedoenje o ratnom uasu
zasniva na perspektivi rtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadrine zahvaene
11
kovitlacem ratne tragedije kad etnika, moralna, ideoloka, psiholoka, politika, ali
i emocionalna, intimna, lina pa i kolektivna drama temeljne su semantike odrednice
ovog toka, koji se esto imenuje i kao antiratno te ee ratno pismo, dok je pak,
potanja odrednica, onda kad se odnosi na knjievnost s poetikom svjedoenja,
upotrijebljena samo kao termin ,,indikator, tek na drugaiji nain oznaavajui onaj
knjievni rad ija temeljna obiljeja jesu i ,,individualizacija rtve, njenog glasa u
danteovskom paklu
povijesti, etnika odgovornost, humanistiki angaman,
antropoloki shvaena deskripcija ratnog uasa (Kazaz), naglaavajui pritom, naime,
ratno stanje, i kao dominantni predmetno-problemski okvir, i kao, nerijetko,
neposredni ivotni kontekst u kojem se ostvaruje knjievno djelovanje, ili barem kao
naroito trajno stanje kako pojedinane, tako i kolektivne svijesti u kojem u
egzistencijalnoj sutini aktuelne ivotne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud,
kao nemogunost dosezanja onog to su tiine za kojima je eznuo i neimenovani
junak Selimovievog romana Tiine.
U ovakvoj situaciji, knjievnost, pritom, postaje ne samo autsajderski pokuaj
estetskog discipliniranja povijesnog uasa (Kazaz), ve odustavi od bilo kakvog
drutvenog eskapizma, ali i od angamana u slubi politiko-kolektivne ideje, ona
izrasta u alternativan kulturni projekt usmjeren esto i izrazito buntovno i
prodorno protiv ne tek ideje rata ve i protiv svake vrste terora i destruktivnosti,
nasilja, tlaenja...
Naspram nekadanjeg ideoloko-kolektivistikog te prvenstveno (herojskomonumentalistikog diskursa Revolucije, sad dezideologizacija ratne zbilje,
nepristajanje na apsolutizam ideolokog jezika i traganje za golim ljudskim sadrajima
ratne stvarnosti konstantne su veeg dijela antiratne i postratne bonjake knjievnosti,
pa ova knjievna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format, te
unutar nove historijske prespektive, postaje dominantno obiljeena priom o traumi u
prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru.
Sama literatura u bonjakoj knjievnosti postaje mjesto dominantno individualne
potrage za u strahoti ratnog stradanja i unitenja izgubljenom esencijom ivota, s tim
da se takvo to ne pronalazi u okviru velikih pria ve u maloj pripovijesti.
Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najee obiljeavaju, uz ostala, i pojave
naglaene osjeajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale,
nostalgija za nekadanjim, poruenim svijetom, ali i osjeaj straha, zebnje, praznine,
nemoi, javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske kategorizacije,
imenovanja i ope one upotrebe jezika u kojoj jezika materija postaje mnogo vie od
knjievnoizraajnog lingvistikog sistema.
Bonjaka knjievnost ovog vremena karakterizira i naglaen dokumentarizam, kao i
biografizam i autobiografizam.
Osim spomenutog Horozovia, te Karahasana i Nedada Ibriimovia sa svojom
neobinom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedadom Ibriimoviem
Bosancem, te djela Tvrta Kulenovia, iji e romani Istorija bolesti i Jesenja violina,
pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome
egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono to u bonjakoj
knjievnosti predstavlja ratno pismo i poetika svjedoenja.
12
Kulenovica i Dizdara.
Abdurahman Nametak navodi da ''ako je ma ije literarno djelo odraz veoma
kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je pjesnik proiziao, onda je ati svakako
kulture.
Kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan Orijent, s tim da sad na sasvim
vidan, konaan nain. ''ati je i prvi na pjesnik kod koga je uoljiv zaokret u odnosu
na istonjaku poetiku misticizma; kod njega su ivotna radost i plotska elja
nadvladale spiritualno mistino osjeanje svijeta, ali to je znaajnije u irem
kontekstu atieva knjievno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna
Suia.
Vie nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj
povijesti bonjake knjizevnosti pokazuje natpoetiki i transtempolarni karakter ove
vrste okvira knjizevne prakse odreenog vremena, a unutar njega vaan je upravo
POSTPREPORODNI TRADICIONALIZAM, koji jeste nezanemariva i povijesnorazvojna znaajna konstanta bonjake knjiz. vie od pola stoljea, pa e knjizevni rad
ovakvog
tipolokog
kanonskog
postkanonskog
kulturalnomemorijskog
sa
meuratnom
knjiz.praksom,
15
pa
tako
sa
bosnjakim
Muradbegovia.
U ovoj pjesnikoj birci Humo se javlja kao autor ''goleme enje kojoj nema imena'',
njegov stih ovdje je osloboen, sasvim tipino za avangardno osjecanje svijeta i
zivota, formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izraavajui
ga, slijedi ono to jo u njenom naslovu pjesnik istie kao jedino bitno ''nutarnji zivot''.
U Nutarnjem ivotu, te u ''Grad rima i ritmova'' I ''Sa ploa istonih itekako iz
''kulturalnog arhiva'' i njegovog ''pohranidbenog pamenja'', tradira na taj nain
reaktualizira i s jedne strane folklorna tradicija, te tradicija legendarne prie i predaje,
i, s druge strane, impresionistiko-simolistika tradicijska osnova, ba kao i mjesta
16
osjeajnou orijenta.
U sloenom knjiz-kulturalnom karakteru Humina pjesnitva uveliko je ostvaren itav
su
duhu
pobunjenicki uzvik.
Grozdanin kikot pojavljuje se kao pretea romana kulturalnog pamenja kakav e se u
Muradbegovieve
karaktera,
ve i elemenata
postpreporodnog tradicionalizma,
ekspresionistikim ''naponom''.
PORATNI PREDMODERNIZAM
Znaaj politradicijskog makromodela u bosnj knjiz potvruje i hronoloki posljednji
''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PORATNI PREDMODERNIZAM, koji se u bosnj
knjiz prati tokom relativno kratkog vremena uglavnom od sredine pa do kraja 50-ih i
poetka 60-ih godina xx st., javljajui se s jedne strane, kao kraj kanonskog, i s druge
strane, poetkak postkanonskog makromodela, zbog ega e i ovdje biti izraena ona
poratni
predmodernizam
najeksplicitnije
obiljezava
ono
za
cjelinu
one zahtjevane duznosti ratnog sjeanja i poratne knjizevnosti, pri cemu smisao vie
nije, kao u pjesnikoj zbirci Vidovopoljska no, pisanoj u duhu socrealizma limitiran
tek na socijalno-klasni kompleks, ve se ovaj put tie prvenstveno marginalizirane
-
ljudske intime.
Dizradeva Plivaica nije samo ''nepatvoreni izraz'' novog knjiz stanja ve i svojevrsni
preostalih
triju
reprezentativnih
knjiz
figura
poratnom
predmodernizmu.
Ovdjee doi do presudno vanog prekidanja sentimentalnim silnicama u kanonskom
kulturnmemorijskkom makromodelu pa i do kljucnih promjena unutar onog to je
''smisao zahistoriju'' i ''okrenutost tradiciji'' novije bosnj knjiz upravo onih tragom
kojih e se u ovoj literaturi razviti i postkanonski makromodel, posebno poratni
modernizam koji e u posljednjim desetljeima xx stoljea biti gotovo ''prirodno''
Selimovi
Slino romanu Ja, Danilo, i Selimovievo cjelokupno djelo neposredno vodi u poratni
modernizam,
bosnj
knjizevnost
ovog
vremena
njen
postkanonski
bivi ratnik, i sudbinosno i konano odreen ratom kao takvim, s tim da on vie nije
onaj NOV-ovski ili socrealistiki neznani junak koji se u svojoj anonimnoj
-
1.
2.
3.
4.
poratni modernizam
postmodernizam
ratno pismo
poetika svjedoenja
diskursa, pa tako i same knjievnosti i njezinog kulturalnog pamenja, to je, dakle, situacija
koja se prati u sluaju pojedinanih stilskih grupa ili knjievnih pravaca, a to su:
-
21
M. Dizdar
U ovakvim prilikama, sasvim reprenzetativno potvruje znatno stabilnije stanje bonjake
knjievnosti vremena poratnog modernizma. Cjelokupno pjesnitvo M. Dizdara razvija se
tragom one nove knjievno-kulturalne svijesti, koji je u djelu ovog pjesnika eksplozivno
najavila poema PLIVAICA, a postkanonski obrasci nastavljaju u KOLJENIMA ZA
MADONU, ijr je PLIVAICA sastavni prirodi dio, te u OKRUTNOSTI KRUGA, gdje e do
izraaja sve vie dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad u optimistikom svijetu zagovaranog
socijalistikog progresa, heretino i ope nepoeljno melanholino pamenje ljudske
povijesti. M Dizdar u KOLJENIMA ZA MADONU i u OKRUTNOSTI KRUGA provodi
realtuelizaciju kulturalnog pamenja, te na redefiniranim, iz ideolokog sredita pomaknutim
osnovama artikulacije drutveno-ivotne stvarnosti i ovaj put sredstvima pjesnike umjetnosti
temeljito preokree ustaljeni kulturalni poredak. U sredite vrednosnog sistema postavlja
emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu skrivenu percepciju vlastitog poloaja u
svijetu, odakle dolazi i diskurs u punoj snazi probuene enskosti u KOLJENIMA ZA
MADONU. Sa svojim ponesenim uzletima ljubavne enje i strmim padovima u ljubavnu
sumnju i bol, ljudsku patnju te ovjekove egzistencijalne izgubljenosti u OKRUTNOSTIMA
KRUGA, mada ni ovdje ne zaboravlja realnost ovjekove ljudske egzistencije, zahvaljujui
emu e u ovim pjesnikim zbirkama, kao i u djelima od PLIVAICE do KAMENOG
SPAVAA biti aktulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od VIDOVPOLJSKE NOI i ope
tzv. angairane knjievnost, iz okvira kanonskog makromodela ovaj put tek u skladu sa sve
veim udjelommelemenata poetike egzistencijalizma.
KAMENI SPAVA (1966) e zajedno s romanom DERVI I SMRT, te zbirkom POBUNE,
Suia, napraviti konaan i potpun prijelom u bonjakoj i ukupnoj bosanskohercegovakoj
knjievnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojea literarno-kulturalna mjerila nisu
mogla ostati ista. Sve ovo to se zbivalo u poezji M. Dizdara nosilo je karakteristiku vremena
u kojem je nastajalo, a sve se to pojavljuje i u KAMENOM SPAVAU, ali estetski dozrelo.
KAMENI SPAVA je sasvim karakteristina knjiga poratnog modernizma, a u njoj su se,
kako navodi Durakovi, saele toplota i sjaj zaviajnog ognjita i oodsjaj univerzalnih
saznanja ljudske sudbine. To je pjesnika knjiga kulturalnog pamenja, koja sabire smisao za
historiju i njezinu okrenutost tradiciji to e Dizdarevu temeljnu pjesniku zbirku uiniti i
mjestom za postkanonsko stanje bonjake knjievnosti karakteristinog ukrtanja
najrazliitijih knjievnih, drutvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata. U zbirci
KAMENI SPAVA, u skladu sa novim interesima za priu o prolosti, obnavlja se i
23
nekadanja figura novih vremena i povijesnih raskra. Naime, u njezine okvire ulaze
sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadraji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno
povezani autentinom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa
zaboravljenje srednjovjekovne bogumilsko-heretike Bosne. Posebno je utjecajna figura
povijesnog svjedoenja, sve to na nain, ne vie kolektivnog i ideolokog, ve individualnog.
To postaje toliko izraeno da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje i kao glas
DRUGOG ime pjesnik u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno i historijsko i
socijalno i egzistencijalno-intimno iskustvo. Kameni spava uspostavlja pisebno znaajnu
figuru figuru bosanske povijesne tragike (VANOOOO ).
Kod M. Dizdara karakteristino za postkanonski makromodel javlja se lirsko iskazivanje
prolosti. Prolost se otkriva u oivljenim glasovima mrtvih, a ovaj glas mrtvih, sauvan u
tekstualnim tragovima davno izgubljenog vremena i sad iznova oivljen snano egzistira u
svojoj partikularnosti, pa njegova zaviajna melodija je uvodna faza simfonije o ovjeku,
zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. (Durakovi)
S KAMENIM SPAVAEM u bonjakoj knjievnosti reaktualizirao se i njezin bosanski
duh (Filipovi)
Dizdarevu povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari, ve se ona otkriva oivljavanjem
glasova mrtvih. Lokalna, bosanska povijest na nain slian Dizdrevom, postat e
produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne ovjekove situacije i ljudske sudbine u
romanu DERVI I SMRT i u pripovjedakoj zbirci POBUNE, djelima koja se javljaju kada i
KAMENI SPAVA. Pojava ove dvije knjige, zajedno s KAMENIM SPAVAEM, ve u startu
naznaava dva temeljna i kasnije tradirana oblika prie o prolosti, bosanskog teksta u
bonjakoj
memorijskog
knjievnosti
poratnog
makromodela:
modernizma
ONAJ
GDJE
i
U
uope
JEZIKU
postkanonskog
kulturalno
EGZISTENCIJALIZMA
24