KRAJINIKA PISMA

Kad se Bosna nakon osmanske okupacije nala na razmeu Itoka i Zapada, ona je ujedno postala i
teritorija krajnje odbrambene linije Osmanskog carstva. Ovakav marginalan poloaj Bosni je ovijek bio
krst koji je kroz mnoge vjekove nosila na svojim leima, a zajedno s njom i njeni graani i dravljani.
Na liniji izmeu dvije crkve i dvije civilizacije koje razliitije nisu mogle biti, bosanska drava je esto
bila mjesto okraja i stradanja mnogih vojski, kako jedne, tako i druge strane. Naisturenije dijelove
ove zemlje branili su tzv. krajinici, koji su ujedno (samim svojim poloajem na granici) bili i diplomati
koji su vodili dravne poslove u ime turske drave. S tim na umu, nije teko zakljuiti da se neminovno
morao razviti svojevrsni oblik administrativne komunikacije-tj. ono to mi danas zovemo krajinika
pisma.
Krajinika pisma su pisma iz 16-18. stoljeda, koja su bonjaki krajinici u turskoj slubi pisali i slali
hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj slubi, dubrovakim i mletakim vlastima, te vladarima u
Crnoj Gori. Ove vodede zemlje u regiji koja je graniila sa osmanskom dravom, bili su, pored vojnih
neprijatelja, i trgovaki otvoreni prema osmanskoj dravi, tako da mnogi dokumenti predstavjaju
svojevrsne ugovore o trgovini u pograninim teritorijama. Krajinika pisma su nastajala na samoj
granici osmanske drave, an mjestu okraja i konstantne vojne pripravnosti, pa su stoga i jezik i pismo
kojim su se sluili krajinici u svojim dokumentima morao prilagoditi tom okruenju. Krajinika pisma
su, stoga, pisana bosanicom (bosanskom dirilicom). Bosanica je poseban oblik dirilice, koja se
formirala u Dubrovniku, na prostoru srednje Dalmacije i u Bosni. Ona se dijelila na ustavnu bosanicu
i kurzivnu bosanicu. Ujedno s prilagoenom bosanicom, u krajinikim pismima koristio se, u svrhu
jednostavnije i bre komunikacije, i narodni jezik. Taj narodni jezik bio je jednostavan, razumljiv i u
njemu su prevladavali ikavizmi. S obzirom na geografski poloaj nastanka ovih pisama, u jezik i leksiku
su se neminovno utkale i rijei stranog porijekla. Najbrojnije od njih su: romanizmi, turcizmi,
germanizmi, hungarizmi itd. Ono to je karakteristino za krajinika pisma, odnosno za leksiku istih,
jeste uvanje suglasnika h, koji se u 490 analiziranih pisama samo izostavlja u njih 72.
Leksika krajinikih pisama, takoer, moe biti inspiracija za intertekstualnu nadogradnju.
Najpoznatiji i najuspjeniji primjer za ovo jeste poezija bosanskohercegovakog pjesnika i istraivaa
historije jezika, Mehmedalije Maka Dizdara, koji u svom uvenom djelu: ''Kameni spava'' uspostavlja
vezu izmeu sadanjosti i prolosti bosanskoga ovjeka upravo koritenjem leksike grae sa stedaka
i iz tekstova krajinikih pisama.








LJETOPIS-BAESKIJA
Ljetopis Mula Mustafe Baeskije osobeno je djelo bosanskohercegovake literarne batine. To je
ljetopis, hronika i nekrologij. Ima elemente historije, kulturne historije, zborke autorskog i narodnog
stvaralatva, elemente knjievnog djela autora suptilnog i istananog izraza. Napisan je na turskom
jeziku, a preveli su ga Mehmed Mujezinovid (ljetopisno-nekrologijski dio) i Fehim Nametak (ostali dio
zbornika). Ljetopis je rezultat viedecenijskog ustrajnog umnog napora i strpljivog i predanog
biljeenja. Za nas je ovaj izbor narodnog stvaralatva znaajan jer nam dosta govori o duhu
onovremenog ovjeka.
Mula Mustafa Baeskija proveo je gotovo cijeli ivot u rodnom Sarajevu. zapisujudi u svoj Ljetopis
tekude dogaaje. Roen je 1731. ili 1733. godine, a umro je 1809. godine. Svoj Ljetopis zapoeo je
kad mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja svog ivota, skoro 50 godina, vjerno biljeio podatke o
dogaajima u Sarajevu i izvan njega, a koji su se ticali njegovih itelja. Podaci koje je ljetopisac
navodio, vrlo su raznovrsni i tiu se najrazliitijih sfera ljudskog ivota. Uz to su popradeni ivopisnim
autorovim komentarima koji nam esto s nevjerovatnom vjerodstojnodu doaravaju ivot kakav je
bio u naem gradu u 18. stoljedu. Tako moemo od Baeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine
bile vremenske prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, veliki
dogaaji u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poari, poplave i zemljotresi. U Ljetopisu su
sauvani i opisi proslava, zabava, naina odijevanja, izgradnja novih i opravka starih graevina.
Najvie je prostora povedeno popisu umrlihuz vjerne opise i podatke o Sarajlijama. Baeskijino djelo,
koje je on nazvao Zbirka ili Knjiga, napisano je na turskom jeziku koji je pod snanim utjecajem
autorovog maternjeg jezika.
Cijeli njegov hroniarski, gotovo poluvjekovni posao ima cilj da otme od zaborava to je mogude vedi i
raznovrsniji dio ivota Sarajeva. Taj utisak upuduje na najdublju Baeskijinu privrenost rodnom gradu
i njgeovim iteljima, zanesenost njegovim ljepotama i bezgraninu ljubav prema svemu onom to ini
karakteristiku ivljenja u njemu.











ELEMENTI TESAVUFA U DIVANSKOJ KNJIEVNOSTI
Divanska knjievnost predstavlja kulturnu tekovinu svih naroda koji su participirali u kulturi
Osmanskog carstva, a pogotovo onih koji su se vjerom poistovjedivali sa osnovnom vjerskom
orijentacijom Carstva i njegove politike. Tako je u toku etiri stoljeda osmanske vlasti u BiH i znatan
broj Bonjaka uestvovao u pisanju i konzumiranju knjievnosti na turskom jeziku, a posebno
divanske knjievnosti, Istaknuti bonjaki pjesnici divanske poezije ostavili su u svojim divanima i
poneku pjesmu na perzijskom, pa i na arapskom jeziku, tek kao dokaz da su im poznati jezici i
literature koji su inae bili podloga za nastanak osmanske divanske literature.
U divanskoj knjievnosti treba spomenuti tesavufe i tesavufsku knjievnost. Tesavufe kao specifian
pogled na svijet koji je imao svoje zapaeno mjesto u itavom islamskom svijetu nije mogao nikako
obidi divansku knjievnost. Iako postoji specifina tesavufska knjievnost njegovana u tekijama
razliitih sufijskih bratstava, ovi tokovi - divanska i tesavufska literatura - nisu mogli ostati lieni
meusobnih utjecaja, one su se tokom itavog svog trajanja, koje se i vremenski prilino podudara,
toliko proimale da se pouzdano moe redi , da koliko god je terminologija tesavufske knjievnosti
ukomponirana u pjesme divanskih pjesnika, isto tako susredemo tipine termine divanske poezije kod
pjesnika tesavufske knjievnosti. Radnja u tesavufskoj poeziji odvija se u srcu onoga koji je na putu
spoznaje, apoimanje ljubavi u tesavufskoj (sufijskoj) knjievnosti, velia se pojam edne ljubavi gdje
udnja ne trai ispoljenje u tjelesnom uitku. To je vrsta ''orijentalne'' platonske ljubavi. Kult edne
ljubavi se, osim u pravcu profane, edne ljubavi izmeu mukarca i ene, razvija i u pravcu tesavufske
modificirane poeme gdje profana ljubav postaje mistika ljubav. Kult ljepote postupno se pretvara u
kult mistine ljubavi prmea apsolutnoj Ljepoti, Bogu, Stvoritelju, te vanjskim i unutarnjim duhovnim
ljepotama ovjeka. Najvedi domadi pjesnici tesavufske poezije su: Ahmed Vahdeti Bonjak, Dervi-
paa Bajezidagid, Abdurahman Sirri, Abdulvehhab Ilhamija, Mehmed Mejli Guranija, Ibrahim Kajan.












ALHAMIJADO KNJIEVNOST (od sredine 17.st. do kraja 19. st.)
U 17. stoljedu u BiH dolazi do pojave tzv. alhamijado knjievnosti, tj. knjievnosti na bosanskom jeziku
koja je pisana arapskim pismom, ''arebicom.'' Alhamijado knjievnost je, sa rijetkim izuzecima, imala
uglavnom pobono-didaktiki karakter. Njeni glavni oblici bili su: ilahije, kaside, poslanice, pozivi i
poruke (tzv. arzulah), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. Najznaajniji pisci ovog
perioda su: Muhamed Hevaji Uskufi, Abdul-Vehab Ilhamija, Umihana uvidina, Hasan Kaimija.
Posebno bogatstvo primjera alhamijado knjievnosti, pruila nam je knjievnost BiH osmanskog i
postturskog perioda pod imenom bosanska alhamijado knjievnost. Najstariji do sada pronaen tekst
bonjake knjievnosti na narodnom jeziku jeste ljubavna pjesma ''Hirvat Turkisi'' iz 1588/89. godine
Muhameda Erdeljca. Posljednji alhamijado tekst je ''Fikhut Ibadat,'' Muhameda Seida Serdarevida,
objavljen u Sarajevu 1941. godine, a posljednji uopde objavljeni alhamijado tekst je ''Mevlud'' odHafiz
Saliha Gaevida u Sarajevuu 1942. godine. Pisci i djela: Muhamed Hevaji Uskufi: "Vinjem Bogu koji
sve sazda," Muhamedaga Pruanin: "Duvanjski Arzulah," Fejzo Softa: "Aiklijski elifba." Jo jedna
sauvana anonimna pjesma jeste "Nuto mojeg uda i ljute nevolje." Alhamijado knjievnost se 350
godina razvijala odvojeno od one na orijantalnim jezicima. Bez obzira to se u estetskom pogledu ne
moe moda mjeriti sa knjievnodu Bonjaka na istonim jezicima, od velike je vanosti. Vrijedno je
napomenuti da je bonjaka alhamijado knjievnost bila ikavsko-ijekavska.
Umjesto zakljuka, moemo se posluiti rijeima Safvet-bega Baagida, koji je ostavio dosta traga u
djelima o bosanskohercegovakoj knjievnosti. "Svaki narod koji je jednom izvojtio pobjedu nad
tminom i ostavio iza sebe umnih steevina na polju kulture, zaduio je druge prosvijedene narode da
mu sauvaju uspomenu za sva vremena u kulturnoj povijesti ovjeanstva."