Jahja FEHRATOVIĆ:

POBOŽNI MOTIVI U POEZIJI MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA

I. ODREĐENJE POBOŽNIH MOTIVA

U POEZIJI MUSE ĆAZIMA ĆATIĆA

Pobožni motivi1 u bošnjačkoj književnosti, pogotovo u poeziji, ukorijenjeni su i kao takvi

javljaju se jačim ili slabijim intenzitetom kroz sve etape njenog bivstvovanja. Pojava pobožnih
elemenata u bošnjačkoj književnosti ponorničkog je tipa. Reverzija islamskih elemenata znatno je
uvjetovana položajem bošnjačke poezije u određenom društveno-državnom sistemu.2 U
orijentalnoj književnosti (književnosti na arapskom, turskom i perzijskom jeziku) pobožna
poezija i pobožni motivi predstavljaju stožer strukturalnog i tematskog modela cjelokupnog
pjesništva. U bošnjačkoj književnosti preporodnog doba (1878-1918) ti motivi i dalje postoje, ali
unutar njene složene strukture prodire i poetika zapada, te samim tim i motivi koji su za nju
karakteristični. Imanentne odlike zapadnjačke književnosti tog perioda sadržane su u simbolizmu,
impresionizmu i moderni. Kopča sa Istokom još nije definitivno prekinuta, a opet se javlja novo
razdoblje, nova epoha. Otuda o Musi Ćazimu Ćatiću, pjesniku s kraja XIX i početka XX stoljeća,
književni kritičari govore kao o: “modernom skretničaru poezije”4 ili ”pjesniku na razmeđu
epoha”.3 Za razliku od Bašagića koji se i dalje napaja isključivo na vrelima Istočnog Parnasa.
Ćatić pokreće proces stapanja i prožimanja kulturoloških, filozofskih, književnih i ukupnih
duhovnih sistema Istoka i Zapada6. U opsežnoj studiji o Ćatiću Enver Kazaz dijeli književni opus
ovog pjesnika, hronološki, na tri faze:

1
U istom kontekstu mogli bi se upotrijebiti termini religiozni, konfesionalni, vjerski, duhovno-islamski motivi ili poezija. Termini
pobožna poezija i pobožni motivi najpodesniji su i suskladno sveopćim uvjetima nastanka i razvoja bošnjačke književnosti,
sinhrono i dijahrono, najprikladniji u široj naučnoj upotrebi. Detaljnije o ovom problemu vidjeti u knjizi Zilhada Ključanina:
"Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća”, “O pobožnoj poeziji”, Tuzla 2000.
2
Zihad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća, O pobožnoj poeziji, Behram-begova Medresa, Tuzla 2000.
4
Mithad Begić, “Ćatićeva razdjelnost”, “Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću”, Institut za književnost i jezik u Sarajevu 1980.
3
Enes Duraković, “Pjesnik na razmeđu epoha”, u knjizi "Musa Ćazim Ćatić" izabrana djela, BKN Svjetlost, Sarajevo 1988.
6
Enver kazaz, “Musa ćazim Ćatić – književno nasljeđe i duh moderne”, Tešanj 1997. Str. 9.
I. Romantičarsko pjesništvo s elementima narodne poezije koje traje od početka stvaranja
do 1906. godine
II. Poezija miješanja romantizma i modernističkih poetičkih načela od polovine 1906. do
upoznavanja s matoševcima
III. Modernistička poezija od dolaska u Zagreb (1909) pa do smrti7

Ćatić je motivski neujednačen. Motivski njegova poezija se kreće od osnovnih (motivi

ljubavi, pejzaža, grijeha, pokajanja, života i smrti) koje zatim dograđuje i nadopunjuje novim,
manje ili više, samostalnim ili kombinacijama i varijablama osnovnih motiva.

Elemente pobožne poezije nalazimo u sva tri razdoblja Ćatićevog književnog stvaranja,
zato je nužno ponuditi drukčiju i tematski određeniju klasifikaciju Ćatićevog opusa, a koja će
obuhvaćati samo one pjesme koje u sebi nose pobožne elemente (motive). Moguća tematska
klasifikacija Ćatićevih pobožnih pjesama mogla bi biti ova:

I. Pjesme čija tematika govori o znamenitim događajima i svetinjama u islamu (u ovu

grupu spadale bi pjesme: Islam, Nat, Kur'an, Lejlei-Kader, Lejlei-Mevlud, Sveta špilja,
Hidžret, Bedr, Zemzem-vrelo, Ramazanska večer, Kurban-bajramski kandilj)

II. Pjesme o znamenitim ličnostima u islamu (Pjesme: Muhammed a.s, Ibrahim-

pejgamber, Isa-pejgamber, Musa pejgamber, Hazreti Omer, Fatima Ez-Zehra, Merjem,
Balkis, Zulejha...)

III. Pjesme s mističnom (sufijskom) tematikom (Pjesme: Nekoliko gazela, Mistika, U

majskom jutru…)
IV. Pjesme o posebnim stanjima duha (Teubei Nesuh, Smrt, Pred smrt…)

Naravno, nisu sve one iste pjesničke i književne vrijednosti, neke jedva da prelaze prag
osrednjosti dok pojedine predstavljaju prave biljure i vrhunske domete ne samo Ćatićeve nego i
cjelokupne bošnjačke poezije u doba preporoda, pa i šire.

7
Ibidem
 II. JA TVOJ SAM ALLAH, JA SAM VJEČNI UM
(OSOBENOSTI ĆATIĆEVE POBOŽNE POEZIJE)

Musa Ćazim Ćatić, griješnik i pokajnik, autor izrazito suptilnih pobožnih/nabožnih

stihova prikazivan je, iščitavan i kritiziran gotovo od strane svih književnih djelatnika našega
govornoga područja. Većina ih je u njemu vidjela reprezenta jednog vremena na raskršću iz
starog u novo – modernističko i avangardno. Talentom i duhom prevazilazi Bašagića i Đikića,
nadvisuje i mnoge koji slijede. Pored spomenute stalne preokupacija ljubavlju, erotikom,
pejzažom, životom i smrću kod njega je vidna i mistično-religiozna lirika (termin Muhsina
Rizvića). Ta mistično-religiozna lirika locirana je između tradicionalnih duhovnih inercija sredine
i pjesnikovih saznanja i dostignuća.

Zameci Ćatićeve pobožne lirike sežu do 1902. godine kada u časopisu Behar objavljuje
pjesmu Islam. To je zapravo “apoteza islamskoj religiji koja proizilazi iz ličnog spoznanja,
poštovanja i skrušenja, zatim racionalno uvjerenje u savršenost njene etike (…) i tu je intimno
zaricanje na vjernost Bogu, uz punu svijest o težini vlastitog sagrješenja, ali i uz prosutak nade u
širinu Božije milosti”.9 Glorifikacija, uzdizanje, veličanje i slavljenje islama iznad svih ostalih
vjera dato je u nekoliko međusobno zavisnih slika idući od općeg ka pojedinačnom, iz
sveobuhvatnog ka jednom iz kog se nadalje grana na svekoliko čovječanstvo budeći ljubav i
dobro, a potirući mržnju i zlo:

sveta je iskra s vječnog oka pala

na jedno srce, najčišće na svietu
i iz njeg poput sunčanog vala

protekla. Ljudstvu u svojemu letu

od crne noći stvarala je dan
od puste stepe rujan đulistan:…

9
Muhsin Rizvić, "Književnost bosansko-hercegovačkih Muslimana u doba preporoda (1878-1918)", Sarajevo 1990. II izdanje
To jedno iz koga se razvija sve drugo sadržano je u ličnosti poslanika Muhammeda a. s. Vjerski
zanos, obuzetost, otjelotvorenje duha, neizmjerna ljubav i naklonost prema Muhammedu a. s.
prožimaju se kroz većinu soneta ove provenijencije. Invokacija je usmjerena u tom pravcu – na
tom planu sazrijeva, traži i slavi neposredne faktore vjerovjesničke misije. S ovakvog idejnog
gledišta možemo promatrati i pjesmu Lejlei-Mevlud koja je zapravo oda noći rođenja
Pejgambera a. s. (Interesantan je podatak da se i sam pjesnik rodio 12. marta 1878, tj. na mevlud
one godine kada Austro-Ugarska zaposjeda Bosnu.). Ova pjesma koja odiše blagošću
neuobičajene je versifikacije za Ćatića: sporohodni šesnaesterac. Svečanim tenorom pjesnik nam
daje uvertiru trenutku koji treba da se odigra “pred naše oči”, a koji će nadalje biti presudan za
historiju čovječanstva. Radnja retardira, pjesnik ima vremena za sve, kako za nebeske pojave
tako i za opise življenja običnih smrtnika:

Brodi nojca gluha, nijema: u spokojstvu svijet drijema,

Uspješnim kombiniranjem pjesničkih sredstava Ćatić dočarava veličinu i svetost ove noći. U njoj
vlada mrtva tišina, blag vjetar, igra polumjeseca i zvijezda koje sjajem obljubljuju Ćabu – u tom
ambijentu sretna majka traži blagoslov za prvijenca. Zbor anđela (meleka) slazi na zemlju i
dariva milost čovječanstvu. Sva vasiona slavi Božiju volju, ore se salavati, ispunjavaju znamenja,
njišu se dvorci Perzijanaca, gasi vatra medžusija – sve je skladno i dosljedno već toliko puta
ponovljenoj predaji. Međutim, Ćatićev cilj nije samo da nas provede kroz ta duhovna polja ove
velike noći – on pjesmi daje ideološki ton usmjeren ka panislamizmu, velikoj ideji buđenja i
sjedinjavanja islamskih država i sredina u borbi protiv svjetskih sila i kolonizacije.

Tonalnošću i svečanim akordima slična njoj je i pjesma Lejlei-Kader. Ona posjeduje istu
notu emocionalnosti, samo što je ta nota na ovoj razini produbljenija, jer pjesnik uvlači i sebe u
radnju. Dakle, ne govori izvana, on je unutar pjesme, kao individua/lirski subjekt:

Hej! I pjesnik daleko od svijeta:

Samo bliže ideala svoji’;
Ta i pjesnik pobožno i smjerno
 Na molitvi u zanosu stoji;

I pjesnik kao svi ostali čeka da se spusti Ruhi-ekber (Džibril a.s.) s melekima, on je toliko unutar
pjesme da uspijeva čuti jecaje Uhuda i Hararske gore. No, kod njega se, opet, javljaju progresivne
ideje: kada su mu se otvorila nebeska vrata, kada je u prilici da traži za sebe nešto on odustaje,
njegove molbe su upućene za narod; za sreću, slogu, prosvjetu, slavu, napredak i slobodu. Obuzet
je, ne treba mu ničega, teži Wahdetil-wudžudu (stapanju sa svojim Gospodarom) kao najvećim
stupnjem Božije milosti prema sinu Ademovu. U toj milosti samo mu pjesma treperi. Shema ovih
pjesme jako je jednostavna. Kreće se od pobožne apoteoze do rodoljubivo-društvene
konkretizacije, ali uz veliko prisustvo pjesnikove duhovnosti.10

Od sljedećih pet soneta, koji pripadaju prvoj grupi Ćatićeve pobožne lirike, soneti Kur’an
i Sveta špilja predstavljaju apoteoze, dok su soneti Hidžret, Bedr i Zemzem-vrelo povjesnog
karaktera.

Prva dva soneta, kao što se da naslutiti u uskoj su svezi ne samo po tome što govore o
istoj stvari (objavi) već i prema strukturi. Ćatić ide opipljivim receptom: u prvom katrenu
invokacijom glorificira predmet pjevanja (u prvoj pjesmi sam Kur’an, a u drugoj pećinu Hira u
kojoj je Muhammedu a. s. otpočela objava); u drugom katrenu daje kratku deskripciju ili redanje
vrlina; prva tercina je blaga apoteoza da bi u zadnja dva stiha druge tercine dobili kulminaciju
radnje, prvi stih druge tercine je sveza – njime se prenosi nedovršena misao u sljedeću strofu. Da
bi ova postavka bila preglednija nužno je dati završne stihove obje pjesme:

Kur’an (pjesnik je u transu, slavi i veliča Jedinog Apsoluta univerzuma, za Njegovu riječ kaže:)

O vječno slovo, Bog je tebi rek’o

Da budeš luča vasionog svj’eta!

Sveta špilja (ovdje je momenat kuliminacije samo javljanje Muhammedu a. s.)

10
ibidem
 U tvom je mraku Genij čuo šum:
Ja tvoj sam Allah, ja sam vječni Um

Tri povjesna soneta: Hidžret, Bedr i Zemzem-vrelo nisu tako jednostavno strukturirani.
Sonet Bedr11 podsjeća na narodnu pjesmu gdje upotrebom slovenske antiteze usmeni pjesnik
postiže naboj i dramatičnost radnje. Ovo se može uvjetno promatrati, jer je slovenska antiteza tip
stilske figure koji ide redoslijedom: A – nije A – nego B. U njoj se u obliku pitanja ili neposredne
konstatacije nabraja nekoliko predmeta ili pojava od kojih svaka ima nešto slično sa predmetom
sa kojim se uspoređuje. Zatim se svi ti predmeti i pojave ponovo nabrajaju istim slijedom, ali u
obliku negativnog odgovora, da bi se na kraju izričito iskazala pojava koja se poredi. Kod Ćatića
je cjelokupno poricanje onoga što je značenjski određeno pod A, tj. drugi stadij stilske figure,
sadržano u jednom prostom, odričnom NE:

Što li se ono Bedr-brdo stresa?

Da l’ vulkan iz njega ognjen jezik plazi?
Ne. To se s četom pravovjernih srazi
Vojska mračnjaštva, bezboštva i b’jesa!

Ćatić, dakle, preskače isprazna ponavljanja i bez pauze (epski) prelazi na samu svrhu pjevanja, te
svim raspoloživim sredstvima pokušava da dočara sliku grčne borbe u kojoj se pjenuša krv i
lome mačevi . Ne propušta ni da zaokruži oreolom pobjede i slave suncem ugrijanog Poslanika.

Sonet Hidžret opjevava povijesni put Muhameda a. s. od Mekke do Medine. Ovaj

znameniti događaj uzet je za početak muslimanske ere – i iz toga se vidi njegova bitnost.
Strukturalno pjesma ima dva sloja, dva “pripovjedača”: jednog okvirnog, spoljnjeg (lirski
subjekt) i drugog unutarnjeg, uokvirenog unutar srži pjesme (Veliki anđeo, tj. sam
Džibril/Gabrijel) koji ima pokretačku funkciju. On upozorava Resulullaha da se sprema za put,
jer mu nevjernici rade o glavi. Sam put je prikazan kao fantastičan, nerealno lahak, što ne

11
Bedr – brdo u blizini Medine na kom se odigrala prva velika bitka u historiji islama. U toj bici malobrojni vjernici predvođeni
Poslanikom a. s. nadjačali su trostruko jače mušrike (pagane) predvođene glavom nevjerstva, Ebu-Džehlom. Ova bitka se odigrala
17. ramazana druge hidžretske godine.
 odgovara historijskim činjenicama. Poslanik a. s. je sa prijateljem i saputnikom Ebu-Bekrom
pretrpio mnogo teškoća dok konačno nije stigao u Medinu. Međutim, to za Ćatića predstavlja
nebitnost, on pozicijom okvirnog “pripovjedača” dovršava pjesmu bez korespondencije
raspoloživih sa bilo kakvim historijskim faktima.

Sonet Zemzem-vrelo pripada drugoj velikoj grupi motiva iz vjerske tematike koje Ćatić
razvija u svojim pjesničkim nadahnućima – motivi ili događaji koji se vezuju za Ibrahima a. s. i
njegovu porodicu.13Sonet je interesantan po tome što pjesnik reprodukuje slike, za svaku strofu
daje posebnu idejnu i ritamsku cjelinu koja bi i sama za sebe mogla opstojati, međutim tek u
njihovoj simbiozi dobija se treća najbitnija komponentu – potpuno, smisleno, unutarstrukturalno
značenje. U prvoj strofi to je pejzaž, deskripcija pustinje i suncem upaljene prirode; u drugoj nam
ukazuje na sudbinu Hadžer i njenog djeteta; u trećoj je nagon, borba za život, borba protiv žeđi i
u četvrtoj pred nama je mu’džiza (čudo, natprirodna pojava): pojavljuje se voda i grmlje koje
pravi hlad iznad djeteta.

Za razliku od ostalih religioznih, pobožnih, soneta koji su ispjevani skoro epski: svaki se
svodi na jedno idejno i emocionalno čvorište – udar14, sonet Kurban-bajramski kandilji daleko
je liričnija i misaono dublja tvorevina, te kao takva predstavlja i najuspješniji Ćatićev sonet iz
prve grupe njegove pobožne poezije. To više nije ni oda, ni apoteoza, ni povijesni trenutak
uhvaćen u kadru, ovdje Ćatić slika zbilju, duboku i iskrenu pokajničku suzu, što će biti jedna od
omiljenih tema njegove kasnije lirike. Na ovom stadiju Ćatić kao pjesnik više nije jednostavan,
njegovi stihovi se sada ne mogu samo iščitavati da bi došli do lahko opipljive poente, zapravo
oni se mogu samo nazrijeti: “prisutni, a odsutni”.

Isto važi i za pjesmu Ramazanska večer u kojoj Ćatić sazrijeva i kao pjesnik i kao
duhovnjak. Pjesma posve pripada moderni, u sebi sjedinjuje elemente simbolizma i
impresionizma, a opet govori o vjeri i tradiciji naroda kojem pjesnik pripada. 15 Idejni motivi ove

13
Zemzem-vrelo, Abuzemzem je izvor u Mekki koji je prema predaji potekao kada je Hadžera, druga žena Ibrahima a.s.
ostavljena u pustinji sa svojim malodobnim i nejakim sinom Ismailom trčala sedam puta između dva brežuljka (Safe i Merve) u
nemoći da mu obezbjedi vodu za oiće. Tada je Božjom voljom voda potekla ispod samog Ismaila i mati Hadžera koja bijaše malo
dalje doviknu sinu “Zem-zem/ Bježi- bježi!” Po tome voda dobi ime i bi opskrba Hadžeri i Islamilu a. s.
14
Vidi bilješku broj devet.
15
O strukturi i poetskoj vrijednosti ove pjesme vidjeti u knjizi Envera kazaza “Književno nasljeđe i duh moderne”, poglavlje “Zvučil to
svjetlost ili to zvuk sjaje?”.
pjesme mogu se podijeliti na dva velika dijela: a) okvirni, spoljašnji motivi, a to su motivi
ramazana, iftara i Bosne (lokacija); b) unutaranji motivi, koji čine skelet pjesme, ovdje ubrajamo
pet osnovnih od kojih se svaki grana na još po dva sporedna ili niža motiva: BOŽIJA MILOST –
RADOST POSTAČA – SVJETLOST / NUR S TURA – SOFARSKI NIMETI – BOŽIJA
MILOST II.
Niži ili manje razvijeni, sporedni motivi su: uz motiv BOŽIJE MILOSTI: smiraj i tradicija; uz
motiv RADOSTI POSTAČA: širina i razorni zvuk, uz motiv SVJETLOSTI / NUR S TURA:
hitnja, ljepota i žal, uz motiv SOFARSKIH NIMETA: skrušene molitve i plam kandilja i uz
motiv BOŽIJE MILOST II opet smiraj i tradicija.

Zbog čega se motiv Božije milosti ponavlja dva puta? Iako su naizgled isti, ipak postoje
nijanse koje jasno determiniraju ova dva motiva. Prvi motiv nalazimo u prvoj strofi, u njemu se
osjeća fluidno treperenje vazduha, blagost i prisustvo Božje milosti. Međutim, ta milost iako je
velika nije potpuna jer pjesma tek počinje, njena se sudbina još kroji. Zato u prvom stihu Suton
se spušta mirisav ko smilje. Mujezini tek što pripremaju kandilje i svijet napušta svoje poslove,
dakle mi nismo sigurni ni u šta, ništa nam nije predočeno kao jedino moguće. Dok je milost u
posljednjoj strofi potpuna: pjesnik nas je proveo kroz cijelu pjesmu, dozvolio do doživimo svu
ljepotu ramazanske noći i Božije blagodati čovječanstvu. U njoj se sve zna i iz tog razloga je
Božja milost tu kompletirana u cjelinu:

“Suton je pao mirisav ko smilje

I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleć krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A sutom miri ko amber – smilje.”

III. PJESME O ZNAMENITIM LIČNOSTIMA U ISLAMU

 I ova grupa Ćatićevih pjesama obuhvaća više njih od kojih ćemo se pozabaviti samo pjesmama:
Muhammed a.s, Isa-pejgamber, Fatima Ez-Zehra i Merjem.

Zajedničko ovim pjesmama jeste da su soneti i da su njihovi junaci u krvnoj vezi jedni sa
drugima: Muhammed a. s. i Fatima Ez-Zehra, Isa-pejgamber i Merjem, otac i kćer, sin i majka, dva
posljednja poslanika i dvije žene od odabranih žena predvodnica u Džennetu.

Sonet Muhammed a. s, apstraktan, bez unutarnjeg titranja, jedinstven i vječan spomen najvećem
prviši svih vremena sadrži niz vrlina koje krase njegovu individuu. On je “mudra knjiga”,”šerijat pun
mladosti, života”, “u srcu vječni žar” i:

Umnici njemu klanjahu se svi,

jer on je bio Božjeg svjetla sjena –
najveći čovjek kroza sva vremena.

Zanimljiva je sintagma Božjeg svjetla sjena - Božansko svjetlo, nur to je Kur'an, a njegova sjena sam
Muhammed a. s, jer je on “Kur'an koji hoda”. Osobit je kao ličnost, ustvari on je spoj dvije ličnosti:
jedne koja je spoznatljiva i druge mistične, nespoznatljive, vezane za objavu:

Sirotan bješe on skroman i tih,

al’ Bog mu svoju udahnuo mis’o:
kalemom tajnim u um mu upiso
Sveznanja svoga jedan velji stih.

Pjesma Isa-pejgamber govor o novozavjetnoj ličnosti koju Kur'an potvrđuje, ali i osporava.
Osporava kršćansku dogmu da je on bio božji sin i implicira da je samo Poslanik Božji (kako će to
metaforički Ćatić reći “bogoduho čedo”), milost narodu Israila koji je ne razumi i ospori i koju Allah
podiže sebi dok izdajnički Juda visi razapet na krstu. 17Sonet je objavljen u Gajretu 1911. godine u
17
Kur’an kaže: “Niti su ga ubili niti su ga razapeli, već ga je Allah sebi uzdigao”. Dakle, prema islamskom tumačenju Isa/Isus nije razapet –
on je uzdignut na najbliža nebesa (semai dunja) i tu mu je po odredbi Božjoj Azrail uzeo dušu. Prema predajama on će se pred Sudnji dan
vratiti na zemlju i pobjediti Dedžala (Antikrista), slomiti krst i ubiti svinju, a zatim će umrijeti prirodnom smrću i muslimani će mu klanjati
dženazu.
ciklusu pjesama Religiozni soneti. Osim historijskog i religijskog značaja nema neku dublju poetsku
vrijednost. Pjesnik kao da priča bajku, plebejski, bez imalo poetičkog stila reda riječ na riječ, sliku na
sliku ispisuje povijest i bilježi činjenice isprazno i jednolično.

Pjesme Fatima Ez-Zehra i Merjem pripadaju ciklusu O ženi, 17 pjesama objavljenih 1912,
dakle, u zreloj fazi Ćatićevog pjesničkog stvaralaštva. U ovom ciklusu Ćatić formira pogled na žene sa
dubokim poštivanjem i oduševljenošću njihovim ličnostima i veličinama. U ličnosti Fatime r.a. pjesnik
vidi i izdvaja vrline idealne žene:

Najbolja kćerka izmeđ sviju kćeri

… Između žena najvjernija žena

… I međ majkama nikad majke take.

To je Ćatićeva skica idealne žene: dobra i poslušna kćerka, vjerna žena i majka, čista, ponosna,
čedna, nježna, dobra – sve su to epiteti kojima pjesnik resi kćer Muhammeda a. s. Međutim, ova pjesma
ima daleko dublji smisao od toga da nam prikaže urnek za iskrenu i pravu ženu i ovo nije samo pjesma o
hazreti Fatimi, koja je toliko puta opjevavana od strane mnogih orijentalnih, a i od naših, bošnjačkih
pjesnika. To je zapravo pjesma o čitavom Ehli-Bejtu (porodici Poslanika a. s.). Metafora “Božanski lav”
odnosi se na Aliju r. a. koji je bio hrabar i veliki borac, osobito poznat po dvobojima koje nikada nije
gubio; bio je i najveći poznavalac islama poslije Vjerovjesnika i najpravedniji sudac. Takvog čovjeka
pored sebe imala je hazreti Fatima i ona njemu bijaše “zvjezda predvodnica u bitkama“, bilo
materijalnim bilo duhovnim. Interesantno, pjesnik ubacuje i jedan veoma škakljiv motiv – motiv ubistva
na Kerbeli.18 U jedu i bolu zbog tog gnusnog zločina hazreti Fatima se javlja se kao evlija, oblazi humku
pod kojom počiva voljeni joj sin (historija nas uči da je ona umrla mnogo prije tog događaja):

I među majkam’ nikad majke take,

Nježne i dobre!… Kerbelske sokake

18
Kerbela je mjesto na kome je zločinac Hadžadž ibn Jusuf mučki ubio unuka Muhammeda a. s, a sina Fatiminog hazreti Husejna po nalogu
emevijskog halife Muavije. Sva se islamska ulema slaže da je Husejn pao kao nevini šehid, osobito je ovaj događaj potenciran kod šiita. Od
tada Husein r. a. predstavlja simbol mučenika u islamu.
 Svaku noć – vele – sad oblazi ona;

I kad kod groba svete žrtve stane,

Nijemo plačuć’, po humku mu pane,
A s njome plače c’jela vasiona…

Merjem, ta velika žena, jedna od prethodnica u Džennetu zaslužila je pjesnikovu

naklonost. Ćatić pokušava da naglasi njenu čednost, čistotu i vjerno srce. Pokušava da predoči,
da nas poduči tom čudesnom trenutku začeća djeteta bez oca:

I Onaj, koji stvara sva čudesa

I u svemu život svojim dahom budi
Njoj svoju riječ poslao s nebesa
I nadahnu joj netaknute grudi.

Opterećen idejom da pod svaku cijenu dokaže njenu nevinost Ćatić na kraju umorno i bolnu
uzvikuje:

Merjem je čista… Suza svetog bola!…

IV. ĆATIĆEV MISITCIZAM

Od samih početaka bavljenja poezijom Ćatić otvoreno pjeva o religiji. U početku lahkomo
da bi ta panegirčna poezija sazrijevala, jačala i pretvarala se u mistiku ili panteistički misticizam.
Ćatić je bio dobro upoznat sa sufijskom poezijom, o tome je čak i ostavio svjedočanstvo u tekstu
Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. U njemu Ćatić daje osnovne naznake o
pojmu misticizam i sufizam, te o nekim osnovnim motivima sufijske lirike. Tako će definirati
misticizam kao nastojanje u okviru posebne religiozne opredijeljenosti da se putem različitih
postupaka uspostavi jedinstvo ili stapanje s najvećim Jedinstvom, tzv. Wahdetil-wudžud, ili
misticizam/ilmul-tesawuf znači jednom govoru dati dva smisla: vanjski i unutaranji (manai batini
i manai zahiri). “Pjesnik npr. Pjeva o ljepoti dragina lica, o vinu, svjetlu, ljubavi, ali mu nije
prava svrha hvaliti te stvari; njemu je glavna namjera slaviti velikog Stvoritelja pomoću tih
objekata i tako se zanositi u mističnu ljubav prema Bogu kao apsolutnom osnovu, koji sve
obuhvaća.”

Ćatićev sufizam najuočljiviji je u ciklusu pjesama Nekoliko gazela, za koji pjesnik kaže
da ga je spjevao u pokušaju da oponaša istočne mistične pjesnike. U prvom gazelu pjeva o ženi,
simbolu vječne i aposlutne ljepote, čistote i nevinosti prepuštenoj mahnitoj žudnji i strasti
muškaraca. Govori o Lejli, a sebe predstavlja Medžnunom. Međutim, kao što smo već citirali,
njemu nije namjera da opjevava ženu i njene čari (zato je i njena silueta blijeda) – on zapravo
pjeva o Stvoritelju te ljepote, o mahnitoj žudnji i ljubavi prema Stvoritelju i stapanju s Njim. U
drugom gazelu pjesnik već prelazi na "pedanterije", pjeva o dualističkom svijetu, o vječitoj borbi
laži i Istine, između ovosvjetskog i onosvjetskog. Tu je i vječno prisutna aksioma o kaplji i moru,
o poistovjećivanju sebe s kapljom, mora s vasionom da bi se dokazala ništavost i bijednost svog i
svakog drugog života za Onoga koji jedino stvara i daje život. Treći gazel ispjevan je u čisto
mističkom zanosu i suodnosu prema prirodi pomoću koji je najlakše spoznati Nedjeljivo Biće.
Četvrti je sročen intimnije, pjesnik je obuzet sufijskom nehajnošću za prolaznost svega, ne
zainteresiranošću za Džennet i Džehennem, jedinom željom da se bude sa Gospodarem. Sve je to
predstavljeno osnovnim motivima sufijske lirke: vinom, mejhanom, krčmaricom i krčmom:

O rumene vinske čaše, kol’ko put sam kapljom vašom

Vatru vjere u svom njedru rasplamsao – u mejhani!

Vi najdraži cv’jeci ste mi, žedna vas je duša moja,

Za vas Musa bi svijet žrtvovao – u mejhani.

Slično i u petom gazelu govori o vinu kao lijeku i spasu, spominje i velikog perzijskog pjesnika
Hafiza koji:

Vino je i Hafiz pio, kadno je u đulešt – gaju

 Sapiro hrđu grijeha sa svojih bonih grudi.

Ono je lijek, uzrok kojim se čovjek čisti od grijeha. Ovdje je bitno poređenje s Hafizom koji
slavi za jednog od najvećih pjesnika Istoka. Pjesnik se želi poistovjetiti sa njim, priključiti halci
(krugu) i piti vina:

Krčmaru, ponesi pehar! I ja ću sada piti

Za vinom vječnim Musa od žeđe evo ludi!

Krčmar ili Šejh je onaj koji jedino ima ključ od bardaka sa vinom. On njime raspolaže i
svakom daje onoliko koliko mu je potrebno – po mjeri kojom ga nadahnjuje sam Stvoritelj. Ovo
će biti prepoznatljivo naročito u šestom, posljednjem gazelu U tekiji. Posebno je zanimljiv motiv
leptirice i svijeće koja neprestano kruži oko njene svjetlosti pokušavajući da se sa njom stopi što
na kraju i uspijeva. Ovo je vrlo čest motiv u sufijskoj poeziji:

I čašice od veselja po stolu su zaigrale,

A kraj stola krčmarica sva se sj’ala poput svjeće.

Oko nje su srca naša ko leptiri lepršala,

Topeći se u valima neizmjerne rajske sreće…

Pjesma je ritmična i brza, privlači i omamljuje. Svirka naja odjekuje njome. Naj je instrument
koji se koristi kod derviša mevlevija pri zikru. Pravi se od posebnog drveta koje raste samo u
jednoj oblasti Sirije. Kada se jednom odsječe iz matice i napravi instrument onda naj ječi za
svojim zavičajem – isto tako srca derviša ječe za svojim praiskonskim zavičajem i sjedinjenjem
sa Stvoriteljem iz čijeg su ruha (duha) svi ljudi, sve duše potekle. Upravo je zbog toga najova
pjesma sveta:

Naj je sviro svetu pjesmu o ljubavi i ekstazi

 I zvuci mu melem bili. Što s njim rindi grudi l’ječe.

Pored gazela pjesma Majsko jutro može se smatrati panteistočko-mističnom lirikom.

Panteizam podrazumijeva učenje po kojem su Bog i priroda jedno isto, a stvari i pojave u svijetu
samo momenti Božanskog sveživota, po kome, dakle, Bog i svijet ne stoje u odnosu Stvoritelj i
stvoreno djelo. Musa uspijeva da sjedini tu ljepotu i snagom svoje vjere pretoči u mistiku. To je
zapravo priznanje Božjoj sveprisutnosti i sveobuhvatnosti, ono "Hu" koje derviši izgovore, a
koje ima značenje: apsolutno prisutan i apsolutno odsutan u istom trenutku. Ćatić bira trenutak u
kome će predočiti to Jedinstvo i nije bez razloga izabrao majsko jutro. Smjena dana i noći,
prečasni trenutak kojim se i Allah u Kur'anu kune: Tako mi jutra i noći kada se utiša.19 U tom
takvom ambijentu mjeseca maja pjesniku bivaju spoznatljive nevidne sjene i anđeoski blagoslov
u zvuku sunčevog cjelova.

Pjesma Mystika malo je drukčija, smještena u drugom ambijentu – ponoć. Motiv posjete
evlija, dobrog ili kakvog drugog mističkog bića vrlo je čest u bošnjačkoj književnosti, osobito u
usmenoj predaji. Težnja za nadčulnim, transcedentnim i Božanskim putem pronicanja u dubine
duše i sjedinjenje s Stvoriteljem, težnja za tajanstvenim, nepoznatim i neobjašnjivim da bi se
posredstvom nje približilo i objasnilo srcu i duši, kako bi se ona smirila i stekla smiraj vrlo je
bitna u određenju poezije ovog ranga. Tako će i Ćatićeva Geja duboko u noći osjetiti prisustvo
nespoznatljive ličnosti. Ponoć simbolizira tjeskobu, strašan mir; u njoj se mjesec pojavi i otkrije
gdje ćuk na grani plače. Jeza kola atmosferom, grješnu Geju obuzima strah jer:

Ko duh kakova griješna mrtvaca,

Misterij kroz mrak lagan korak baca,
Svileni skut mu ko talas šumori.

Usna je neba ukočena, tupa -

Misterij krajem osamljenim stupa,
I Geji nešto nijemom riječi zbori…

19
Sura We Duha 1. i 2. ajet
 V. O raspiri mi stare vjere plamen

Posljednja grupa Ćatićeve pobožne poezije vezana je za osobita stanja duha. To su, prije
svega, rezignacija, razočarenje u ovosvjetsko, kajanje, žal i priprema za posljednji put. Tako će u
pjesmi Teubei-nesuh povezujući mnoštvo razuđenih motiva proklamovati osnovnu ideju
sadržanu u Kur'anskoj sintagmi we tub tewbeten nesuha, tj pokajanja bez mogućnosti na
ponovno griješenje. Veliki poznavaoci literature A. Isaković i profesor E. Duraković smatraju da
ovo i nije pjesma s pobožnom tematikom. U Isakovićevom citatu koji preuzima i potvrđuje
profesor Duraković stoji: "Ona je bolno iskrena i dirljiva čovječija ispovijest - čovjeku, mada
priziva Gospoda; a mogla bi tako prizivati i sotonu i ne biti bogohulna". Uprkos ovakvim
stavovima ova pjesma se ubraja u vrh bošnjačke pobožne poezije i zastupljena je u svim izborima
i pregledima iste. Ona ima previše vjerskih elemenata, krenuvši od samog naslova, tanahnog
izbora motiva, pjesničkog jezika natopljenog islamskom tradicijom da bi je smatrali bogohulnom.
Kao tvorevina predstavlja dubok i intiman doživljaj pjesnika protkan bolnom samosviješću o
natruhlini, sagrješenju, otpadništvu od vjere, razbludnom životu zbog kojeg je odbačen, i na kraju
gorko kajanje i htijenje da se isprave sve prijašnje pogreške.

Problem imenovanja Stvoritelja u pjesmi je dosta bitan, ono nam daje na znanje da je
pjesnik u tom mahu pripadao struji bošnjačkih pisaca koji su se priklanjali Hrvatima (jedno je
vrijeme sa Đikićem bio Srbin muslimanske vjeroispvijesti). Otuda je Bog u pjesmi Gospod a ne
Gospodar, što je mnogo bliže bošnjačkom etnosu.

Pjesnik ne žali sebe, ne krije intimu; ogoljava se i oslobođen predrasuda pada na sedždu
Stvoritelju. Negira prijašnje stanje, hoće da se povrati na početak, prisjeća se svoje nevinosti i
kao svaki čovjek za svoja nedjela u prvom redu okrivljuje druge koji mu "otrov dadoše u bokalu
pjanom". Ko su ti ljudi koji nevinog Ćatića navedoše na zlo, ko su ljudi koji "med pod jezikom
nose" - nije li to izbor samog pjesnika ili možda nagovor prijatelja zlosutnika? Ni sam Ćatić nije
siguran, jer da je bio precizirao bi ih pošto je ovo pjesma potpunog pokajanja u kojoj pjesnik
sateran u ćošak pokušava da sapere sebe, da dokaže nevinost. Sve ga je to navodilo da zatrta, da
se izgubi u sferi pohote i bohemstva, ali on – vjeran sin svoga roda – na kraju uspijeva da se
izvuče iz bijede, da odsječno i gromoglasno suprostavi vjeru nevjeri. Za to mu je potrebno
mnogo snage koju će naći jedino u Božjem okrilju:

Ja sada bježim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje”

To je jedini način da pjesnik pobjedi mrak, da sve demone nadjača, da razbije čašu i zgrebe
venerine čari, svjestan toga on će bolno i iskonski uzviknuti:

O raspiri mi stare vjere plamen

Ćatić pada na sedždu jer je to položaj u kome je vjernik najbliži Stvoritelju, tada ima najviše
šanse da mu se molba primi. On, ne bez razloga, četiri puta ponavlja taj stih (dva puta u prvoj i
dva puta u zadnjoj strofi), njime otpočinje i skončava, zaokrugljuje cjelinu i idejnu misao koja je
odraz njegovog duševnog stanja:

Gospode, evo na sedždu ti padam

Sva četiri puta doživljaj stiha je drukčiji, gradacijski se uvećava emocionalni naboj da bi na kraju
došao do vrhunca, do plafona emotivnosti.

Ovdje bih svrstao i pjesmu Smrt u prvom redu zbog hadisa koji je uzet za moto: "Ejne
tekun judrikel mewt - Gdje god da budeš smrt će te stići". Strah koji pjesnik prezentira, ali i
pomirenost s onim što je neminovno, neizbježno lahko je pokazati u ovoj pjesmi. Predosjećaj i
prisustvo sablasti dodatno motivira pjesnikova usamljenost koja daje podstreka da se u glavi
razvijaju metafore tipa "vatreni led", "pečat mutnijeh nebesa", "strašna sfinga" koje koncentrisane
u jedno izlaze pred pjesnika i izriču:

- Ja vječito sam zagonetno biće,

Ruka mi ravna bešikom i grobom…

Slično ovome u nedovršenom sonetu Pred smrt Ćatić razvija motiv žutog cvijeta koji je u
islamskim krugovima poznat iz ilahije Ašik Junusa Ja upitah žuti cvijet. Žuti cvijet simbolizira
život samog pjesnika i to u njegovom najljepšem dobu - pred smrt. Žut je jer i pjesnik žuti, miriše
jer i pjesnik miriše, lebdi jer i pjesnik lebdi. Dakle, to je njegov bitak kojeg postaje svjestan i
kome teži, ali on od njega bježi i opet mu se vraća na grudi. Oni su vezani, ne rastaju se jedan od
drugog. Cvijet iako je spolja žut iznutra je mlad kao i duša koja je vječna i nestari.

VI. ZAKLJUČAK

Ovim radom pokušalo se zaviriti u onaj dio Ćatićevog opusa koji je od strane kritičara
manje forsiran, valoriziran i uopće proučavan. Njegov osnovni zadatak je da ponudi uvid u
Ćatićeve pjesništvo koje se bazira na religijskim elementima i simbolima, da ponudi moguću
klasifikaciju pjesama ove tematike, te da proanalizira neke od markantnih motiva ove
provenijencije. Zaključak koji se sam po sebi nameće jeste da je Ćatić u svim fazama svog
stvaralaštva imao određeni broj motiva iz oblasti religije. Neke od pjesma kojima su stožerni
motivi iz ove oblasti manje su uspjele, dok druge predstavljaju vrhunac ne samo Ćatićevog
pjesništva nego i cjelokupne bošnjačke moderne. Kontinuitet rabljenja religijskih motiva u
Ćatićevoj poeziji daje nam za pravo da ustvrdimo da je Ćatić i veliki sakralni pjesnik, jedan od
nasljednika, časnog ashaba, Hasana ibn Sabita koji je poetski laureat nosio za vrijeme misije
Muhammeda a. s. i bio njegov zvanični pjesnik. Ovo mišljenje kosi se sa mišljenjima onih koji
Ćatića vide samo kao bohema i ličnost nestabilnog, raskalašnog morala. Istina, Ćatićev karakter
ima i takvih osobina, ali se nikako ne bi smjela zapostavljati njegova duboka religioznost iz koje
proizlazi poštivanje i glorifikacija osnovnih vrijednosti islama kao jedne od svjetskih religija.

LITERATURA

I. Musa Ćazim Ćatić, sabrana djela, BKN, Svjetlost, Sarajevo 1988.

II. Zilhad Ključanin, Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća, Behram-begova
medresa, Tuzla 2000.
III. Rešad Kadić, Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana, Starješinstvo IZ-e u
SR Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, II izdanje,Svjetlost , Sarajevo 1980.
IV. Muhsin Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918. II
izdanje, El-Kalem, Sarajevo 1990.
V. Enver Kazaz, Musa Ćazim Ćatić - književno nasljeđe i duh moderne, Tešanj 1997.
VI. Bošnjačka književost u književnoj kritici, knjiga III , Alef, Sarajevo !1998.
VII. ENES Duraković, Pjesnik na razmeđu epoha, u knjizi Sabrana djela Muse Ćazima Ćatića
BKN, Svjetlost, Sarajevo 1988.
VIII. Irfan Horozović, Musa Ćazim Ćatić, predgovor knjizi Musa Ćazim Ćatić pjesme i
prepjevi, edicija Muslimanska književnost XX vijeka (I-XXV), Svje6tlost Sarajevo.