MOTIV SMRTI U PJESMAMA A. B.

ŠIMIĆA

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA MODERNIZAM U KNJIŽEVNOSTI

 SADRŽAJ
UVOD ........................................................................................................................................ 2

1. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ – BIOGRAFIJA ..................................................................... 3

2. O PJESNIŠTVU A. B. ŠIMIĆA ......................................................................................... 5

3. SMRT U POEZIJI A. B. ŠIMIĆA ...................................................................................... 9

4. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 13

5. LITERATURA ................................................................................................................. 14

UVOD

Modernizam je dinamičan i relativan pojam koji se koristi da se označe savremene

pojave u literaturi, umjetnosti, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju. U

2
tom značenju pojam je preuzet iz francuskog jezika. U njemačkoj literaturi se koristio termin
moderna. Modernizam je kulturni pokret koji generalno uključuje progresivnu umjetnost i
arhitekturu, muziku, književnost i dizajn i javio se u decenijama koje su prethodile 1914.
godini. Modernizam se javio kao bunt umjetnika i dizajnera protiv akademske tradicije
kasnog 19. vijeka.
Stihovi Ernsta Stadlera: ''Ja sam samo plamen, žeđ i krik i požar'' najavljuju nastupanje
ekspresionističkog pjesništva. Najznačajniji predstavnik ekspresionističke lirike u
bosanskohercegovačkoj književnosti je Antun Branko Šimić, pjesnik koji je u sebi nosio
sukobe i probleme savremenog čovjeka. On je svojom poezijom otvorio vrata u nove, tada još
neistražene svjetove u književnosti. Svoj najveći doprinos ostvario je zbirkom Preobraženja,
kojom je predstavio ne samo novo shvaćanje pjesništva, već i književnosti i kulture. Jedan od
najkarakterističnijih motiva Šimićevog pjesništva jeste smrt.
U ovom seminarskom radu će se analizirati pjesme s motivom smrti, a na početku će
se dati kratak osvrt na Šimićev pjesnički rad.

1. ANTUN BRANKO ŠIMIĆ – BIOGRAFIJA

3
Antun Branko Šimić rođen je 1898. godine u Drinovcima kod Gruda, u uglednoj i bogatoj
obitelji. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika koji je svoje pjesništvo na tragu Antuna
Gustava Matoša okrenuo najprije prema ekspresionizmu, a onda svojom zbirkom
Preobraženja unio jedan novi stil u svoje, ali i cjelokupno hrvatsko pjesništvo. Uz to, Šimić je
bio i prevoditelj, esejist i veliki književni kritičar.
Svoje obrazovanje je počeo u pučkoj školi svog rodnog mjesta Drinovca. Nakon osnovne
škole, u Širokom Brijegu završio je tri razreda franjevačke klasične gimnazije, a onda otišao u
Vinkovce, gdje je završio četvrti razred. Ubrzo se preselio u Zagreb i nastavio sa školovanjem
u donjogradskoj gimnaziji. 1917. godine, u osmom razredu, napustio je školovanje. Antun
Branko Šimić je već sa 15 godina objavio svoju prvu pjesmu Zimska pjesma u časopisu Luč.
Dok se školovao u Vinkovcima, napisao je zbirku pjesama Cibaliana, u kojoj se vidi da mu
rane pjesme nalikuju na pjesme Antuna Gustava Matoša.
Antun Branko Šimić počeo je pisati pjesme još kao srednjoškolac. Njegove pjesme su u
početku bile pejzažne i impresionističke, veoma slične Matoševim. Nakon što je Šimić
napustio školovanje kako bi radio na svom časopisu, promijenilo se i njegovo pjesništvo. U
svojem pjesništvu Šimić je počeo negirati tradiciju i sponu između stvarnosti i pjesništva.
Ovaj zaokret u njegovom pjesništvu potakao ga je da osnuje svoj časopis Vijavica. Ovo je
značilo drugu fazu Šimićevog pjesništva, onu ekspresionističku ili, često nazivanu
“anarhističkom”. U pjesmama nastalim u ovoj fazi Šimić spominje motive i obrađuje teme
koje odišu nemirom i očajem čovjeka u gradskoj sredini. U svome novom stilu, on
pojednostavljuje gramatiku stihova, u njima izostavlja interpunkcijske znakove i postiže
ekspresivan ritam jezičnom jednostavnošću. Ipak, svojim pjesmama još uvijek želi stvoriti
pomalo impresionističku senzaciju.
Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka
pjesama Preobraženja, objavljena 1920. godine. To je zbirka u kojoj je objavio samo 48
pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja
preradio. Šimić je konstruirao zbirku po uzoru na njemačkog pjesnika Holza, tako da zbirka
ima svoju ''središnju os'', koja označava poseban grafički aranžman zbirke.
Šimić u pjesmama ove zbirke širi tematiku pjesama, pa se ona od motiva građanskog
čovjeka, potištenog i u potrazi za novim odgovorima, nadograđuje motivima ljubavi, smrti i
religijskim motivima, te motivima umjetnosti općenito. I sam stil pjesama je bogatiji u ovoj
zbirci nego u Šimićevim čisto ekspresionističkim pjesmama. Pjesme u zbirci Preobraženja su
dotjerane, stilizirane, obogaćene vizualnim slikama što se postiglo upotrebom boja. Ova

4
zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog
pjesništva u smjeru neoklasicizma.
Neke od najpoznatijih Šimićevih pjesama ove zbirke su “Utjeha očiju”, “Teški zrak”,
“Otkupljenje”, “Budući”, “Prazno nebo”, “Nađeni bog”, “Smrt i ja” i mnoge druge.
Antun Branko Šimić je kao vrlo mlad čovjek obolio od upale pluća. Odlazio je u Dubrovnik,
pa na Cavtat kako bi se izliječio, ali uzalud. 1925. godine vratio se u Zagreb i na proljeće iste
godine umro od tuberkuloze. Pokopan je na Mirogoju, zagrebačkom groblju.1

2. O PJESNIŠTVU A. B. ŠIMIĆA

1
https://www.biografija.com/antun-branko-simic/

5
 Antun Branko Šimić prvu i jedinu zbirku pjesama Preobraženja objavio je 1920. godine, a
nakon toga postoje tek naznake da je namjeravao objaviti i drugu. Objavljivao je pojedinačne
pjesme te poznati ciklus Siromasi 1922. godine. Njegov je opus, kao i život, obilježen
bolešću, siromaštvom i nemirom. Šimić je bio usmjeren protiv tradicije, zastupao je umjetnost
koja je ''utjelovljenje umjetnikove unutrašnjosti u zvucima, bojama, linijama ili riječima…'',
zalagao se za krik kao novi izraz, koji je za razliku od prethodnoga trebao biti nesputan. Ipak,
njegova se poetika, posebice tzv. unutrašnji ritam, deseterački stih, različita ponavljanja itd.,
oslanja na nacionalnu pjesničku tradiciju i europsku avangardu. (Brešić, 1995)
U početku svog pjesničkog stvaranja slijedio je pjesničke ideje hrvatskog pjesnika Antuna
Gustava Matoša, ali po dolasku u Zagreb počinje se zanimati za ekspresionistički pokret u
njemačkoj književnosti. Sam to opisuje sljedećim riječima: ''Uzalud bih htio danas - pa i uz
najbolje pamćenje - opisati taj prelaz, zapravo taj prekid; jer upoznavanje s ekspresionizmom
izazvalo je u meni najprije negaciju svega onoga što sam dotada mislio o umjetnosti, smatrao
dobrim u umjetnosti.''2
Prvu svoju pjesmu A. B. Šimić je objavio već sa četrnaest godina i od tada, pa sve do kraja
svog kratkog života, bio je sav predan pisanju. Živio je samo dvadeste sedam godina, a
njegova poezija nema mladalačke naznake, ni uzlete, ni radosti koje mlade godine nose. Čitav
njegov životni krug se zatvorio u tih dvadeste sedam godina. Pjesnik će živjeti s naglašenim
osjećajem prolaznosti, u neprekidnom dodiru sa smrću.
Zato u poeziji A. B. Šimića najčešće vlada teška, statična atmosfera i duboka tama.
Nije rijetkost da su njegove misli i osjećanja uklopljena u gotovo nadrealistički pejzaž s
crnom pozadinom noći. U njemu dominiraju pojave i predmeti koji po svojoj prirodi tu ne
pripadaju, dok se kao ontarst pojavljuje crvena boja.
Ovakva atmosfera u pjesmama izražena je gotovo uvijek nevezanim (slobonim) stihom bez
interpunkcije. Malo je rimovanih stihova, i to gotovo uvijek s nedosljedno korištenom
interpunkcijom.
Šimićeve pjesme specifične su po svojem geometrijskom oblikovanju, grafičkom
rasporedu stihova u obliku pravokutnika, trokuta, kruga, polukruga, elipse, trapeza, deltoida
ili kombinacije tih likova, koje dotad nije bilo uobičajeno u hrvatskoj književnosti.
Prvenstveno su u oblicima različitih geometrijskih likova pisane pjesme u zbirci
Preobraženja, ali i među pjesmama njegova drugog stvaralačkog razdoblja nalazimo dijelove

2
Muhsin Rizvić: Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I, str. 43-44

6
pjesama u obliku pravokutnika, s pojedinim strofama oblikovanim kao međusobno gotovo
sukladni pravokutnici. (Pejić, 2008)
Najvažnija novost Šimićevih pjesama jest versifikacijski sustav. Upravo tip stiha
kojim su pisana Preobraženja smatra se prvim pravim slobodnim stihom u suvremenoj
hrvatskoj poeziji. (Bagić, 1998)
Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla
ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što
pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na
čovjekovim krajnostima. Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske
tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a
nemoćan je dokučiti bit svega.
Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni
od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna
akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
U stihovima preovladavaju tonovi rezignacije, usamljenosti i osjećaj bezvrijednosti
života, pa čak i u pjesmama koje govore o ženi i ljubavi rijetko se provuku nježnije i toplije
misli. O ljubavi se govori kao o iščekivanju i snu, kao o čežnji. Ljubav je njegov vapaj i
potreba. Zamišljenu ženu smatra darom neba koji treba da siđe u bezdan njegove ljubavi.
Pjesma ''Ljubav'' je ipak napisana u druačijem tonu. U njoj je izražena radost ostvarene ljubavi
i bliskost ne samo sa voljenom ženom već i s prirodom koja svojim zvucima i šumovima
učestvuje u toj radosti.
Stihovi u pjesmama iz zbirke Preobraženja bili su posve svježi, jednostavno originalni
za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu
javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu,
prepunu izražajnih lirskih motiva.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj
svijeta, što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo sa Šimićevim
pjesmama.
Po Šimićevom mišljenju umjetnost je najintenzivniji doživljaj svijeta koji se zapravo
ostvaruje u samom umjetniku te koji stoji zasebno izdvajajući se iz svih stvarnosti i iz svijeta
uopće. Njegova umjetnost traga za suštinom svijeta, bića i stvari upravo onako kako i nalažu
ideje ekspresionizma.
Tražeći svoje mjesto u svijetu, A. B. Šimić pita se ko je i šta je. O svom pjesništvu
misli da je neshvaćeno, da samo ponekad ljudi gledaju na njega kao na osobu koja hoda po

7
zategnutoj žici razapetoj nad ponorom života. Češće se sklanjaju ostavljajući ga samog nego
što bivaju s njim. Shvatajući da je kao pjesnik dio jednog posebnog svijeta s istančanim
čulima koja mu omogćuju da budu iznad zemaljskih pojava, on će napisati:
''Pjesnici su čuđenje u svijetu.''
Pjesnici je lirska minijatura, kratka lirska pjesnička forma, u kojoj Šimić iznosi svoje
viđenje i ulogu pjesničkog stvaralaštva. Kroz ovu pjesmu on izražava svoja vlastita književna
shvatanja i načine na koje on vidi kako pjesnici gledaju na svijet i kako svijet gleda na
pjesnike. Oči pjesnika su velike, oni vide ono što drugi ne vide i njihov zadatak i jeste da
drugima pruže takav osjećaj viđenja stvari.
Za ekspresionističku književnost karakteristično je razbijanje utvrđenog jezičkog
izraza, napetost i dinamičnost rečenica, poigravanje sa svim pravilima gramatike i sintakse, a
što je u funkciji opisivanja unutrašnjeg stanja čovjeka u vremenu u kakvom je živio.
Ekspresionisti odbijaju da robuju jeziku i strogim jezičkim načelima te jezik podređuju svojim
unutrašnjim osjećanjima i doživljajima svijeta. Sav taj nesklad u sferi motiva u samome tekstu
te razaranje tradicije na sadržajnom planu dovodi i do razaranja jezika. Upravo o tome Šimić
u svom časopisu Juriš jednom prilikom piše:
''Mi . . . svoje doživljaje ne silujemo u nikakve formule, koje su nam ostavili vreme i
uzori. [. . .]Mi smo preveć novi svojim doživljajima da bi bili nastavak starih, mi smo preveć
očajali da bi se zadovoljili s uzorima, naši doživljaji ne mogu da uniđu ni u kakve dosadašnje
formule. Mi puštamo svoje doživljaje da se našom snagom stvarača ovaplote u forme koje su
njihovo pravo lice. Stoga za nas ne postoji ništa drugo osim ono što je potrebno da izraz bude
pravi. Ne postoje nikakve zapovedi gramatike ili sintakse. Može da postoji samo potreba te
gramatike ili sintakse kao sredstva koje treba stvarač. Ne postoji ni onaj tzv. stil koji se toliko
traži i o kojemu se toliko govori: tj. ta dobro ispunjena zapoved gramatike ili sintakse.
Najbolji stil mora da znači potpuno ništa. Mi ćemo se ako treba izražavati tako da niko neće
moć da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav tzv. onaj stil.Mi
ćemo ako treba zavrištati u neartikulovanim glasovima kao životinje''.3

3
Muhsin Rizvić: Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I, str. 57

8
 3. SMRT U POEZIJI A. B. ŠIMIĆA

Kao što ljubav, sinonim za život, predstavlja jednu opsesiju pjesnikovu, smrt je postala
drugom njegovom preokupacijom. Šimić je doživljava normalno, sasvim ljudskom. On
jednostavno pjeva o smrti, ali ne rješava problem smrti.
Da je za Antuna Branka Šimića smrt nešto sasma ljudsko, pokazuje niz pjesama koje je
posvetio ovoj temi. U svojoj zbirci nas podsjeća na ono što svi nosimo u sebi, a to je strah od
suočenja s jedinom stvarnom neminovnošću, jedinom izvjesnom neizvjesnošću, vampirom
koji nas poput hipnoze svakim danom sve više mami sebi:

''On vodi mene u noć

Ruka mu je mala topa mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne pleve vodene....
...Ja skrivam svoju dušu od njega...''
(Vampir)4

U pjesmi Smrt i ja pjesnik smrt doživljava kao potpuno prirodnu pojavu koja zajedno
sa čovjekom raste i živi. Ponekad mu se čini da je tijelo umrlo prije stvarne smrti. Smrt je išla
uporedo s njegovim životom koji je vrlo rano ustuknuo pred njom.
On je kroz svoju poeziju proživljavao sopstveni nestanak, sahranjivao je samog sebe, jer kako
kaže u ovoj pjesmi, on živi sa svojom smrću i ona je u njemu od samog početka:

''Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

Od najprvog početka: sa mnom raste
U svakom času...'''
(Smrt i ja)5

I onda kada se bezbrižno predamo životu dišući punim plućima gdje ljudsku radost
ništa ne može prekinuti, taj kobni dah smrti razori sve u trenu. Ipak za Šimića smrt je
jednostavan proces metamorfoze materije, prelaska jedne u drugu. On je doživljava normalno,
kao priroodni fenomen, ne nalazeći u njoj ičeg tajnovitog, nadnaravnog ili prekogrobnog. To

4
Antun Branko Šimić, Prazno nebo i druge pjesme, str. 122.
5
Isto, str.138.

9
je tema koja će ga u posljednjim godinama života sasvim ispuniti i ovladati njime jer je
bolestan, cijeli život, nosio je u sebi smrt.
Šimić je ovakvim pjesmama htio smrt istaknuti, podsjetiti da ona čeka svakog od nas,
pa i njega. Čovjek, koji je smrtnik mora skupiti toliko snage u životu da bi dočekao svoju smrt
s nekom ideologijom, smislom i prihvatio svoju sudbinu koja će sigurno završiti smrću.
Najbolje to izražava stih :

''I smrt će biti sasma nešto ljudsko''

(Smrt)6

Čitajući pjesme o smrti shvatamo da je Šimićeva nada u odlazak na nebo izgubljena. Sve je
tišina na Zemlji i prah koji se rasipa. Ovo su pjesme o pjesniku koji je nekada vjerovao, a sada
zna da je smrt samo ništavilo:
''...Al uskrsnuća nema
i mrtvi sve će sudnje dane prospavati dalje
u vječnost
u zemlju jedino se ljudi kupe poslije smrti
i odatle se ne podižu više...''
(Ćutljivi sastanak s prijateljem)7
Smrt prolazi mirno, jednostavno, tihim koracima i vraća se iznova. Ona je uvijek tu
negdje po strani kao glas koji objavljuje svoju neuništivost i čiji je rezultat konačno
izjednačavanje. Dakle, ono što je sasvim sigurno jest to da se u smrti svi izjednačujemo. Svi
se spremamo za putovanje na isto mjesto bez obzira na klasnu, vjersku ili rasnu pripadnost.
To je nešto što obilježava ovozemaljski život, nešto za šta smo se sami ili sticajem okolnosti
opredijelili. Ipak valja naglasiti da se ovdje očituje mali tračak nade o postojanju Boga i
vječnog života. Život na Zemlji je tek samo niz iskušenja kojima se teškom mukom
odupiremo jer nam je ponuđen izbor koji se stalno nameće:

''...Mi smo želje boga spuštene do zemlje

-bog hoće
Sve biti i sve živjeti-
U boga mi se uvijek natrag povraćamo

6
Isto, str. 141.
7
Isto, str.125.

10
 Zemlja: kratki izlet''
(Otkupljenje)8

Za Šimića je smrt ultima ratio (posljednje sredstvo) koja u njemu ne izaziva niti strah, niti
iluzije, nego pitanje o njezinom smislu. Smrt je kod njega kao i kod većine pjesnika opsesija,
sveprisutno otjelovljenje.
Po Šimiću, smrt ima svoje mijene i smisaone oblike. To je samo oblik života,
neprestani kružni tok. To je jedinstvena činjenica, ljudska i prirodna. Smrt u njemu ubrzala je
proces sadržajnog pjesničkog stvaralaštva i u isti mah suzila i zatvorila njegov pjesnički
svijet. Pjesnik razmišlja o smislu i besmislu života, svjetlosti i mraku što čini sintezu
njegovih osjećanja protkanih unutrašnjim nemirom i prilikama vremena u kojem je živio. U
pjesmi Pjesnici predstavlja sebe koji, i sam postavši pjesnik, kao da se ponovo rađa i po prvi
put i upoznaje svijet oko sebe neprestano se pitajući šta taj svijet predstavlja. I otkud on tamo?
Dakle, smisao. Nailazeći na tišinu kao jedini odgovor, i sam ostaje čuđenje u svijetu:

''Oni idu zemljom i njihove oči

Velike i nijeme rastu pored stvari''
(Pjesnici)9

U pjesmi Moja preobraženja A. B. Šimić opisuje svoje viđenje smrti koja za njega
ne predstavlja kraj već trenutak za kojim on neodoljivo čezne, trenutak u kojem će postati
vječnost. U ovoj pjesmi čini se da se život i ništavilo, svjetlost i mrak isprepliću, jedno se rađa
iz drugog bezbroj puta u jednom danu:

''O bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika''
(Moja preobraženja)10
Pjesnik čezne za kosmičkim daljinama, čezne da postane zvijezda tj. vječnost. Pjesnik bježi u
nešto vanzemaljsko od života kojeg vidi kao prokletstvo. Njegov osjećaj prolaznosti gotovo

8
Isto, str.123.
9
Isto, str.35.
10
Isto, str.36.

11
da nije ostavio prostor za vjeru u trajne vrijednosti. Ipak, kao da iz tog potonuća izranjaju
stihovi koji pozivaju čovjeka da se odupre svakidašnjici i prosječnosti, jer je to jedini put koji
neće učiniti da ljudsko biće završi kao prah. Shvatajući da će iz njegove boli nastati djela koja
će mu obezbijediti put u besmrtnost, on će izreći opomenu u kojoj se pjesnik u vokativu
obraća čovjeku:

„Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!''
(Opomena)11

Pjesnik poručuje ljudima da ne budu nemoćni u svojoj sudbini već da svojim djelima
trebaju dosegnuti visinu, biti veći od sebe. Stihovi pjesme nas navode da razmislimo o
duhovnom životu, da ga odvojimo od materijalnog i da nađemo njegov smisao. Pjesnik nas
tjera da se zapitamo kakvi smo i da pripazimo da nismo mali i obični, ništavi, da naš život ima
neki smisao i da ostavimo trag na zemlji koji će se pamtiti po našim dobrim djelima. Na kraju
pjesme pisac nas posebno upozorava da pripazimo kako smo živjeli. Da živimo onako kako to
čovjek kao veliko biće i zaslužuje te da na kraju našeg puta, kada se budemo rastajali od
zemaljskog života, ni za čim ne žalimo.
Šimić je posljednje dane svog života proveo u bolesti i doslovno u iščekivanju smrti, što se
vidi u njegovim posljednjim pjesmama. On u tim pjesmama ne opisuje svoje naslućivanje
smrti, već njegovo spremno očekivanje, mirenje s njom i pokušaj spoznaje o tome koja je
njegova uloga jednako u životu i u smrti.
''Zanimljivo je kako se ljudi često vrte u začaranom krugu. Traže i nalaze što je već bilo
traženo i nađeno. Kao što su književnici literature apsurda pošli od ''činjenice da sve umire'',
tako se i naš Šimić, još prije njih, susreo s istim problemom. Smrt ga je gotovo opsjenula. On
je naš najizraziitiji pjesnik smrti. Smrt ga je stalno mučila.''12

11
Isto, str.132.
12
D. Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, sv. II, 84.

12
 4. ZAKLJUČAK

''Umjetnost je ekspresija umjetnikovih osjećaja.'' (A. B. Šimić)

Jedinstvenim pogledima na književnost Antun Branko Šimić začetnik je

ekspresionizma u našoj književnosti. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile
utočište i način mirenja, ne samo s bolešću, nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u
okolini i vremenu u kojem je živio. Teme smrti, ljubavi, života i čovjeka, oduvijek su bile
nepresušan izvor inspiracije za svakog pjesnika i pisca uopće jer što se više o tome piše, to se
novija, nepoznata prostranstva šire unedogled otkrivajući nova viđenja. Upravo iz ovakvih
tema nastaju najljepša djela kao dokaz o neuništivosti ljudskih osjećanja jer su ona pokretač
svih duhovnih i tjelesnih manifestacija. Temi smrti u Šimićevu pjesništvu pripada posebno
mjesto
Šimićev život je bio, kao i kod mnogih njegovih pjesničkih sapatnika u raznim
epohama, samo kratki hod iznad ponora i tamne praznine.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i
bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela.
Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan
umjetnik vječno živi. Smrt je jednostavno opisana u Šimićevim pjesmama kao kraj i svršetak
života. Zaključak je kako niko ne može pobjeći smrti, smrt je u nama od našeg početka i u
jedinstvu živi sa životom.

13
 5. LITERATURA

ŠIMIĆ, Antun Branko, (2004), Prazno nebo i druge pjesme, Sarajevo: Bosanska riječ

BREŠIĆ, Vinko, (1995), Antun Branko Šimić [predgovor]. – Antun Branko Šimić: Opomena.
Izabrane pjesme. Priredio Vinko Brešić, Zagreb: Biblioteka Fibula. Konzor

RIZVIĆ, Muhsin, (1980), Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I, Sarajevo:
Svjetlost

PEJIĆ, Marinko (2008), Geometrijski oblici pjesama Antuna Branka Šimića. U: Zbornik
radova s Međunarodnog znanstvenog skupa o hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću.
Uredio: Vlado Pandžić. Str. 55–63. Zagreb: Profil
BAGIĆ, Krešimir (1998), Motiv “praznine” u pjesništvu A. B. Šimića. – Prvi hrvatski
slavistički kongres. [Tematski blok: Hrvatska književnost na krajevima stoljeća: modernizam
i postmodernizam.] Zbornik radova. Sv. II. Hrvatsko filološko društvo. Zagreb, 1998. str.
293–304.

ŠIMUNDŽA, Drago (2005) Vjera i nevjera u poeziji Antuna Branka Šimića. – Bog u djelima
hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Svezak drugi. Redovita
izdanja za članstvo. Knjiga 9. Zagreb:Matica hrvatska, str. 39–94.

[Internet] Dostupno na:

https://www.biografija.com/antun-branko-simic/ [Pristup 15. 12. 2019.]

14