DIJALOG S TRADICIJOM / TRADICIJAMA

Jedan mladi pjesnik postavio u svojoj pjesmi Izbjeglica ovo, da li retorsko, pitanje: i gdje je danas mogunost za bosanskog pjesnika/ da, na poljski nain barem, angairan bude. Svijest da je ne samo ta mogunost ukinuta, te da je naa recentna knjievna praksa unutar pesimistinog obzora to ga isijava na planu angairanja (uz stav o proklizavanju opsega ovog pojma u odnosu na onaj tradicionalni) vie obiljeena ideologijskom nego artistikom strukturom vrijednosti, vie epskim kodom nego li poetskim modelom kakav zasnivaju Ruevi, Herbert, Milo ili imborska, ve i da je, zapravo, ta mogunost skupa s usko shvaenom nacionalnom tradicijom knjievno istroena dolazi kao podloga metatekstualnoj (auto)referentnosti ovih stihova. Nakon stihova u kojima se zrcali egzistencijalna situacija (semantiki zbijena u naslovu Izbjeglica) lirskog subjekta u postratnom politikoideologijskom kontekstu: Piam se, veli, / na temelje ove drave. / Piam se u cipele Predsjedniku,/ ako me ne vrati kui, to ih, podvlaim, izgovara lirski subjekt iji se stav prema logici ustrojstva pjesme na tragu Baruningovog postupka posuivanja ili uvlaenja tueg glasa u pjesmu, postupka veoma esto u naoj recentnoj poeziji, ne moe potpuno izjednaiti sa stavom aktuelanog autora - Brka e u ovoj pjesmi izbrisati i mogunost bilo kojeg oblika nacionalno/dravnog atribuiranja pjesnika: Piam se na pjesnika bosanskog,/ uostalom. Ova pjesma, to zasniva estetiku oka upotrebom tradicionalno nepoteskih rijei, mada je danas nemogue povui razliku izmeu poetskog i nepoetskog, samo je u jednom sloju referencijalna, samo u jednom sloju hoe uspostaviti semantiki luk odnosa prema onome to se odreuje kao politiki aspekt stvarnosti (i ovaj pojam danas je takoer upitan). Kroz postupak opalizacije ona u cjelini postaje autoreferencijalna u horizontu postmoderne poetike, pri emu je bitniji njen polemiki odnos prema tradiciji i tekuoj knjievnoj praksi, nego li prema akutalnoj stvarnosti u njenoj politikoj ravni. Otud nedvosmisleno oslanjanje na razini poetskog postupka na Baruninga, i pitanje-usporedba sa poljskim modelom angairanog pjesnitva, koje je u osnovi redefiniralo tradicionalno poimanje ovog pojma. Ta dvostrukost od koje i knjievno ivi ova pjesma, gdje njena metatekstualna i egzistencijalna ravan znaenja vode plodotvoran poetski dijalog u asocijativno-aluzivnom semantikom opsegu, u potpunosti je razorila postojee kontekste, i dijahronijsku i sinhronijsku ravan tih konteksta, redefinirajui tradiciju koja od usko shvaene nacionalne postaje tradicijom jezika, ak do te mjere da se odrie i vrijednost pjesnitvu koje se hoe uope nacionalno-dravno atribuirati. Na drugoj strani, semantiki luk poetske parabole zasvjedouje autorsku poziciju, ak nedvosmislen estetski stav, izbjeglice u odnosu na ono to se u ideologijskom pogledu konstruira kao bosanska poezija u kojoj je za pisca ukinuta mogunost da angairan bude,/ a da bude ovjek/ i da bude pjesnik.. Redefinicija tradicije na fonu autoreferencijalnosti knjievnoog teksta jedno je od najbitnijih poetikih obiljeja onog knjievnog korpusa koji se prema spoljnjoj, pozitivistikoj, kriteriologiji odreuje kao knjievnost najmlaih pisaca u BiH. Ilustrativni primjeri u tom pogledu jesu kako prozaisti, tako i pjesnici, kako Bonjaci, tako i Srbi i Hrvati, mada u knjievnosti ova odreenja gotovo da vie nita ne znae, dok u politici ta vrsta kolektivnih identiteta ima primarnu ulogu unutar dnevnopolitike igre privida i obmana, i strane historijske tragedije. I Aleksandar Hemon, i Karim Zaimovi, i Igor Klikovac, i Asmir Kujovi, i Senadin Musabegovi, kao i naprijed spomenuti Brka, ali i niz drugih pisaca koji u

knjievnost ulaze neposredno pred rat, u samom ratu ili nakon rata nacionalnu tradiciju prihvataju kao drugostepeni poetiki kontekst. Tu se postmoderna muzeoloka koncepcija knjievnosti, u kojoj se stapaju dijharonija i sinhronija na bazi ukidanja modernistikog diskontinuiteta, iskazuje kao prvostepeni poetiki kontekst i prostor za zasnivanje poetikog stava i u njegovoj implicitnoj i u eksplicitnoj dimenziji. Trenutni luk tog muzeolokog prostora zbija u sebi irok i vremenski i kulturoloko modelativni prostor od citata i aluzija na na mistiku pjesnikinju Rabiju Adaviju u Kujovievoj pjesmi Hidr,1preko aluzija na Ispovijesti Artura Gordona Pima Edgara Alana Poa u Zaimovievoj zbirci pria Tajna dema od malina, u kojoj fantastika i fantazmagorija i intelektualistika groteska genijalnog Amerikanca biva nadopunjena ironijom, groteskom i demistifikacijom ukupne historije, do borhesovske ideje knjievnog labirinta u prozi Aleksandra Hemona, ili Brkinog pozivanja na model savremenog poljskog pjesnitva. U jednoj aproksimativnijoj dimenziji teza o civlizacijskom selu kod naih najmlaih pisaca nadopunjena je stavom, preve jeretinim u odnosu na klasino poimanje tradicije, prema kojemu je Franc Kafka ne samo savremenik, nego i veoma inspirativan bosanski savremenik mladom piscu, budui da Kafkini romani funkcioniraju kao iva tradicija i ivi plimpsest u kontekstu naeg jezika. Na drugom planu civilizaciju kao jedinstveno selo ovi mladi pisci i bukvalno ive unutar subkulturnih fenomena2 kao prvostepeni kulturoloki kontekst, dok je matina tradicija u skladu sa politikom projekcijom izborila primat u kolskom programu, ili je, pak, stvaralaki mrtva, sem u mitoloko-politikom projektu, kao to je to npr. sluaj sa monofonijskim i monolokim epsko-guslarskim kulturolokim kodom. Redefiniranje usko shvaene nacionalne u tradiciju jezika, meutim, nije nov poetiki stav u naoj knjievnosti, ma kako je prouavali i imenovali, bilo kao bosanskohercegovaku, bilo kao knjievnost naroda BiH, ili pak kao samostalne nacionalne knjievnosti unutar BiH. Zaetak tog procesa poloen je jo u sami kraj prolog i poetak naeg vijeka, odnosno u onu fazu sloenih strujanja u knjievnosti koja zainju artistiki literarni model, reagirajui na istroenost formi i formativnih obrazaca preovlaujueg prosvjetiteljskog modela. Dok artisti zastupaju koncepciju estetske vertikale, autonomnosti i samosvrhovitosti knjievnosti, pri emu istovrstan poetiki koncept u tom pogledu imaju i Dui, i ati, i Ujevi, koji je i boravio u Sarajevu, prosvjetitelji insistiraju na ideji ideologije i identitetu etnikuma unutar moralno-pounog i terapeutskog literarnog obrasca, regresivnim aspektima knjievnog teksta sa kojima je npr. raskrstio jo stoljee prije izvanredni Jenski krug u njemakom romantizmu. Poblie objanjenje ovih sloenih tokova knjievnosti u BiH mora poi od definiranja poetikog kompleksa romantizma, kao prekretnice u zasnivanju tzv. moderne knjievnosti. Romantizam je na cijelom junoslavenskom prostoru obiljeen vrstinom onih Fromovih primarnih veza izmeu individue i kolektiva, gdje je individua potpuno stopljena s kolektivom, odreena njegovim sistemom vrijednosti, a knjievnost prilagoena, kao u usmenoj situaciji, oekivanju recepijenta. Otud je romantizam na naem prostoru kolektivno normiran, folkloran, u biti epski kodiran, bez humorne dimenzije djela i romantiarske ironije, pri emu "pjevanje" po obrascu narodne pjesme ne znai stvaralaki odnos spram tradicije u Elitovom smislu susreta individualnog talenta i tradicije, nego puko ponavljanje tradicionalnih shema i obrazaca. Ovdanji romantizam kao knjievnost kultova (tla, roda, domovine, junatva, da ukaem samo na neke od njih), bez mogunosti intelektualne distance prema kolektivu, nacionalno je angairan i ideoloki postamentiran, te na drugoj strani

barbarogeniziran, mistifikatorski, gdje i samo Boanstvo, u poetikom trabanjaju, dobija funkciju ispostave i servisa poluobrazovanog ili neobrazovanog "pjesnikog genija". Uz to, ako pisac boluje od jektike, ispunio je sve uslove naeg romantizma za besmrtnog klasika. Taj trend i danas obiljeava nau knjievnu praksu u onom regresivnom modelu oslonjenom na historizaciju nasljea kao kljuni formativni i idejni obrazac. Takav model romantizma, karakteristian za gotovo sve tzv. mlae slavenske knjievnosti, u potpunoj je suprotnosti sa onim viskoliterarnim, individualiziranim u razvijenim, zapadnoevopskim literaturama, prije svega sa onom poetikom romantizma koju zasnivaju npr. Vordsvort i Kolrid u engleskoj, ili, pak, pisci Jenskog kruga u njemakoj knjievnosti. Pravi poredbeni predmet u tom pogledu jeste struktura epa. Ep visokorazvijenih literatura, kao to je to npr. sluaj sa Bajronovim ili Pukinovim epovima, koristi individulaiziranog junaka koji je definitivno raskinuo veze sa kolektivom ostavi sam na propritu egzistencijalnog relativizma i besmisla, pri emu takav junak batini koliko Odiseja, isto toliko i Hamleta, ali i lik tunog viteza od Mane, to je, uz fabularnu zanimljivost utemeljenu na kazivanju o individulanoj sudbini, razlog knjievnoj historiji i kritici da takav ep detektira i kao roman u stihovima. Ep u junoslavenskim literaturama u procesu historizacije nasljea ostao je kolektivno normiran, sa apsolutizmom kolektivnih vrijednosti, "historijske istine" i ideolokom nomenklaturom u svojoj osnovi. Otud se on, kao i usmena epika, bazira na govoru o presudnoj temi za kolektiv i ideologijskoj shemi kolektivnog opstanka, dok je romantiarski ep u viskorazvijenim knjievnostima baziran na strukturi napete, zanimljive prie o individualnom sluaju. U krajnjem izvodu junoslavenski ep dosljedno prepisuje formativni obrazac epske pjesme, bez njegovog preslojavanja i transformiranja u sasvim drugaije kontekstualiziranoj i osnovanoj strukturi. Sutinu tog obrasca okarakterizirao je jo Vuk rekavi da bi ove pjesme bile drugaije da su zapisane samo nekoliko godina pred ustanak, to znai da je politika potreba u bitnoj mjeri doredila pjesmu, nametnula joj i cilj i funkciju govora, te je na koncu pretvorila u politiko sredstvo homogeniziranja naroda. Paradoksalno, ali junoslavenski romantizmi ne razvijaju, sem u zaista iznimnim sluajevima, dijalog s tradicijom, ve generiraju folklorizaciju knjievnosti kao osnovicu svih formativnih postupaka. U tom procesu samo su rijetki pjesnici zavirili u "zabran" preko nacionalne mee, kao srpski pjesnik anti npr. u inspirativno i plodotvorno podruje bonjake sevdalinke. Ta linija antieva pjesnitva, ali ne samo ona, i ne samo u antievom sluaju, primjer je dijaloke, odnosno poliloke zasnovanosti kulturnog modela u Bosni i Hercegovini. Obzor romantizma u junoslavenskim literaturama ispunjen je enjom i tenjom za istim nacionalnim sadrajem, pa je njegova poetika monoloki struktuirana, dok je kulturni kod bosanske svakodnevnice potpuno suprotan takvom literarnom nastojanju. Bez obzira na ideju ilirizma, koja je opet ideologijska vizija politike i kulturne dimenzije junoslavenskog prostora, romantizam na tom prostoru u veini ostaje monoloki utemeljen i mononacionalan. Takva tendencija u bitnome odreuje i recidive romantizma u junoslavenskim knjievnostima, prije svega u srpskoj, kao to to primjeuju npr. Dimitrije Vuenov, Milan Radulovi i Slobodan Blagojevi. U ogledu Estetika tradicije,3 Radulovi pratei makromodelativne tokove srpske knjievnosti na podlozi izuavanja Dimitirija Vuenova zakljuuje: "I zaista, od Vukovog vremena do danas srpska knjievnost oscilira izmeu dva pola: izmeu tenje da bude narodna po jeziku, a nacionalno, duhovno i idejno angaovana i ak dravotvorna po temama i smislu, kao to je traio Vuk; i tenje da se evropeizuje,

modernizuje, otvori novim iskustvima i iskuenjima, kuda ju je upuivao Dositej. A Slobodan Blagojevi u ogledu Mitologija i stvarnost zlopamenja4 s vanrednim osjeajem za nijansu i sumiranje dosega takvog kulturolokog modela pie: "Svaki srpski narodni intelektualac osjea grinju savjesti to se previe obrazovao, to je preuio (kako ree pjesnik Nogo) i to je tako sebe doveo u opasnost da se odvoji iz narodne zajednice. Na onoj granici s koje bi trebalo da otpone njegova kritika analiza narodne zajednice i racionalizacija mitskih postulata njena ivota on ne moe da stoji, on bjei natrag u same mitske postulate, i otvoreno im apologie, maija i omaijava svoje-s-narodom postojanje. Srpska narodna inteligencija nema hrabrosti da postane nosilac intelektualnog zrenja nacije i da stereotipe nagonskih reakcija zamijeni plastinom reakcijom onoga to je predstavljeno u pojmu intelligibilis. Stoga je takva inteligencija najvea opasnost po sam narod, jer ga stalno korumpira njegovom vlastitom biologijom, ije se korupcije ni sama ne moe osloboditi. Tako spreava razvitak duevni, duhovni i drutveni tog naroda. Tu lei i smisao onih rijei Slobodana Jovanovia, koje valja utuvljavati u ovdanje glave, da je za narod vea opasnost previe ponaroena od posve odnaroene inteligencije". Slina, ili gotovo identina situacija jeste i sa hrvatskim romantizmom, pri emu su "europejstvo" i "samopostojanost", samo puke maske za streotip nagonske reakcije narodnog intelektualca, kako je na problem ukazivao Mato jo poetkom vijeka, ali i sa bonjakim romantizmom, koji je, ne posjedujui koliko-toliko stabilan nacionalni kontekst, podloan procesu nacionaliziranja Bonjaka, ali i ideologijski postamentiran, to je u polemici sa Mulabdiem naznaio Ahmed Muradbegovi. Recidivi takvog modela romantizma, ija se regresivnost ponajbolje oituje pri usporedbi sa poetikom Jenskog kruga koja dobacuje prema Viktoru megau u Povijesnoj poetici romana u samu postmodernu, danas tvore anahronu poetiku situaciju koja se opredjeljuje za proces historizacije tradicije, nasuprot procesu estetizacije nasljea i mahom za temelj vlastite klasike proglaava usmenu knjievnu tradiciju, ne odmiui se sutinski od Vukovog koncepta usmenog nasljea. Nasuprot tome, romantizam zrelih evropskih literatura na podlozi Herderova historizma ukupnu umjetnost dijeli na klasinu i romantiku pri emu je njegov okvir tradicije sadran i u antikoj umjetnosti, to u daljem izvodu znai veoma sloen odnos prema tradiciji i njeno izrazito sloeno definiranje. Prosvjetiteljski obzor i monoloka zasnovanost junoslavenskog modela romantizma suprotan je dijalokoj/polilokoj osnovici bosanskog kulturolokog modela, gdje nacionalne tradicije na principu dramske tenzije tvore jedinstvo u razlikama, od nivoa kulture svakodnevnice do nivoa visoke kulturne produkcije. antiev iskorak preko nacionalnog zabrana, ili gotovo kompletan krug mostarskih pisaca, pa onda autorski dublet Osman - Aziz dolaze kao rezultat inkorporiranja bosanskog kulturnog modela u okvire spisateljske poetike. Romantizam u Bosni i Hercegovini, meutim, realizira se u sloenom poetikom kontekstu ubrzanog knjievnog razvoja, kako kraj prolog i poetak ovog vijeka u mlaim slavenskim knjievnostima sa stanovita njihova razvoja definira Paul Van Tigem. To podrazumijeva istodobno postojanje i meusobno ispreplitanje uzusa razliitih stilskih formacija, ak njihovo mijeanje, a ne pravilnost sheme smjena kao u razvijenim zapadnoevropskim literaturama. Otud moderna u BiH, ali i na cijelom junoslavenskom prostoru presudno utie na tzv. kasni, sentimentalni romantizam, ali i obrnuto, pri emu se namjesto naela smjene jedne stilske formacije drugom nuno mora govoriti o naelu zaokreta.5

Inkroporiranje poetikih uzusa jedne stilske formacije u opseg druge rezultira transformiranjem izvornih poetikih okvira i njihovim prilagoavanjem domaoj knjievnoj situaciji. Moderna se u BiH javlja na prelazu vjekova u kontekstu kasnog, sentimentalnog i folklornog romantizma, pri emu se, naravno, veoma teko uspostavlja artistiki model knjievnosti. Opet je presudna uloga u uspostavljanu tog modela, kao i u procesu ruenja romantiarske sheme, pripala Matou i njegovom pjesnikom krugu. Taj e knjievni velikan sasma promijeniti odnos prema tradiciji unutar svih junoslavenskih knjievnosti, gdje nacionalna tradicija biva potisnuta klasikom u evropskom smislu tog pojma. Stoga je Vidri npr. zaronjen u antiku, ili ati u mistiki poetiki obrazac i orijentalno-islamsku duhovnost u okvirima depersonaliziranog lirskog subjekta, koji nije vie analogan autorskom graanskom Ja to u pjesmi ispovijeda vlastiti ili kolektivni udes, kao u sentimentalnom romantizmu. O moderni u Bosni i Hercegovini nuno se mora govoriti unutar ireg junoslavenskog konteksta, budui da njen poetiki izvor jeste Matoev pjesniki krug. Otud ovi pjesnici tvore poetiko jedinstvo na viem stupnju nego to to omoguuje nacionalni kontekst, redefinirajui nacionalnu u tradiciju istoga jezika, a danas razliitog knjievnojezikog imenovanja. Taj prelom za sve junoslavenske knjievnosti izrazito je dragocjen. U srpskoj knjievnosti on e rezultirati Kostievim opusom sa mnotvom asocijacija i aluzija na antike motive, ali i obnovom graanske tradicije vojvoanske kulture, pseudoklasicizma Lukijana Muickog, dok je u bonjakoj knjievnosti njegov rezultat jedan od najzanimljivijih asopisnih projekata atiev Biser, u kojemu e se uz atia okupiti nekolicina mlaih modernistiki usmjerenih pjesnika, kao to su, jo uvijek nedovoljno istraeni, Kurtagi, Tanovi, Hasanbegov ili Nafija Sarajli. Moderna je u tom pogledu u Bosni i Hercegovini osnovica poliloga kao sutinskog i temeljnog kulturolokog modela u postupku estetizacije tradicije. Iako se u Bosni uspostavlja teko, sa lomovima i prevratima unutar poetikog sistema svakog pisaca ponaosob, ak vraanjima unazad, moderna u zasnivanju i realiziranju artistikog modela knjievnosti sa estetskom samosvijeu i vertikalom samosvrhovitosti ne znai samo, kako je to tradicionalna, pozitivistika knjievna historija dokazivala, potpun raskid sa nasljeem, ili da se kao ilustrativnim primjerom posluim specijalistikom miljenju prepoznatljivim citatom: "prekid kontinuiteta, boravak u stranom tijelu..." Modernistiki poetiki kompleks nemogue je jednostrano izuiti samo kao raskid sa tradicijom. On je istodbno i u istoj mjeri projekat reafirmiranja najstarijih slojeva tradicije, pa i njenje redefinicije, gdje jednakopravnu ulogu imaju razliiti slojevi duhovnog nasljea od antike i slovenske mitologije, preko srednjovjekovnih duhovnih obrazaca, do usmenog nasljea. Otud modernizam u reagiranju na neposredne prethodnike ne pristaje na historizaciju nasljea kao postupak koji u tradicionalne stvaralake ili mitske obrasce, u kojima je sublimirano vjeno duhovno iskustvo u kojemu se zrcali sudbinska isprepletenost ljudske sudbine sa prirodom i kosmosom, unosi realno i konkretno iskustvo odreenog etnosa ili zajednice, pri emu se mitski obrasci historijski aktualiziraju. U tom postupku mitski obrazac gubi univerzalnost svoje semantike strukture za raun aktuelnog sadraja i idelogizacije umjetnosti. Na bazi stvaralakog dijaloga sa tradicijom moderna estetski transformira tradicionalni ili mitski obrazac gdje je ouvana njegova univerzalna epistema ispoljena u obrednoj, magijskoj ili ritualnoj praksi.6 U okviru estetizacije tradicije modernistiki pisac ne razvija dijalog samo sa matinom, nacionalnom tradicijom, ve sa tradicijama. Njemu je antievski prelazak preko zabrana ne izutezetak, ve temeljni poetiki stav koji rezultira plodotovornim kulturlokim polilogom. U nizu primjera naveu kao dovoljno ilustrativan atiev kulturoloki ciklus soneta O eni koji nije samo stvaralaki prolazak kroz razliite tradicije u ahistorijskom obzoru, ve i uitavanje matine duhovnosti, odnosno formativnog obrasca sevdalinke u druge duhovne kontekste, na ta je u usmenoj formi vie puta veoma

inspirativno ukazivala i Hatida Dizdarevi Krnjevi. Upeatljiv primjer jeste i glasovita atieva pjesma Teubei nesuh, koja stapa dva duhovna obrasca, sufijsko pokajanje, ali i kranski model ispovijesti, jer se u njoj i doslovno i metaforiki imenuje grijeh, a sjeanje na grijeh i njegovo imenovanja u radikalnom stavu, kako u Leksikonu islama sugerira Nerkez Smailagi, zabranjeno je stoga to znai zanemarivanje Boga. To je i bio razlog Evi Vitray Mejerovitch da 13 stihova iz ove pjesme izbaci u Antologiji svjetske sufijske poezije. No, ati se ne samo sjea, ne samo da imenuje grijeh, on ga i stvaralaki uobliava na podlozi mitske ifre: I slavih Bakha kao sveto Bie... Veneri pete jezikom sam lizo. Time ovaj pjesnik stapa dva duhovna obrasca u jedinstvo novog kvaliteta unutar kojeg stvaralaki komuniciraju islamska i kranska duhovnost u obzoru pjesnikove molitve za Ljepotom, koja se realizira unutar semantike dvojnosti: sufisjke enje za Ljepotom kao jednim od Boijih atributa/imena Boanstva, s jedne, i umjetnikog zanosa kultom ljepote kao vrhunaravnog izraza mistinog svejedinstva svijeta i njegova harmonija, s druge strane. Ova pjesma jedan je od vrhunskih dosega bosanskoga kulturnog poliloga koji se stvaralaki realizira u artistikom knjievnom modelu. Tanost stava Jurija Tinjanova da knjievni tekst u naelu ne postoji pojedinano, ve samo kao sastavni dio jedne istovremene cjeline knjievnosti i njene tradicije, a ta tradicija nije naprosto neka veza s prolim tekstovima, ve dijakronika sprega uvjeta, pri emu ona egzistira kao knjievna evolucija pokazuje se i na primjeru dijahronijske osi artistikog knjievnog modela u Bosni i Hercegovini. Taj model u svom zaetku razvija se u okvirima viekompozitne knjievnosti unutar koje nacionalne literature tvore bosansku knjievnost kao svoj krovni model. Nacionalne tradicije u polilokoj sprezi e u narednoj fazi moderne, koju zaklapaju poetiko-stilski formativni obrasci ekspresionizma, neosimbolizma, nadrealizma, neonadrealizma i egzistencijalizma pri transformiranju artistikog u strukturalistiki model knjievnosti, generirati izrazito sloen sistem suodnosa. Na skali geneze od depersonaliziranog preko disprezivnog lirskog/narativnog subjekta mogue je pratiti ne samo evolutivni tok unutar anrovske raslojenosti nae literature nego i promjene odnosa prema tradiciji, da bi svako novo vrijedno dijelo mijenjalo ukupan poredak vrijednosti. Otud e A. B. imi presudno utjecati na pjesnitvo lirske revolucije, ali i izvriti prevrednovanje vertikale vrijednosti u bosanskohercegovakoj knjievnosti, kao to e Krlea u npr. novelistici na razini sinhrone osi presudno odrediti vrijednosno najbitniji dio bosanskohercegovake prozne produkcije, a da o vezama izmeu Hamsuna i Hume i ne govorim. Meutim ni lirska revolucija nije se u bosanskohercegovakoj knjievnosti ispoljila tek na jednodimenzionalnom planu odnosa prema tradiciji. Naprotiv, u nastojanju da potpuno pokidaju veze sa tradicionalnim lirskim modelom bosanskohercegovaki ekspresionisti ne uspijevaju do kraja. Moglo bi se rei da su te veze najradikalnije raskinute na spoljnjem oblikotvornom planu pjesnitva, ali da dubinski slojevi strukture ostaju u dosluhu sa tradicijom, kao to je to sluaj sa Huminom poezijom, sa nekim Muradbegovievim pjesmama, pa i sa najznaajnijim pjesnikom lirske revolucije A. B. imiem.7 Veze sa tradicijom u poeziji lirske revolucije manifestiraju se na raznolike naine. U Huminu pjesnitvu one dolaze do izraza na nivou ambijentiranja poetske situacije, u onom hercegovakom koloritu ije pojavne forme da tako kaem umiruju rasulo teleoloke svrhovitosti svijeta to dolazi i kao rezultat programskih stavova poetskog modela ekspresionizma. Muradbegovi, pak, obnavlja tradiciju, pogotovu u pjesnitvu iz zbirke Haremska lirika ak i na nivou formativnog obrasca, gdje se kao primjer potpune stopljenosti s tradicijom izdvaja pjesma Sevdalinka, koja od naslova do nivoa mikrocjelina obnavlja poetski obrazac sevdalinke.

U procesu poklasiavanja, ili oklasiavanja ekspresionizma u bosanskoj, kao i u ostalim junoslavenskim knjievnostima, ostvaruje se postupak redefiniranja tradicije iji je zaetak u obzoru artistikog knjievnog modela postavila poetika pisaca protiv kojih su se kao neposrednih prethodnika ekspresionisti upravo bunili. Otud bi se na tragu Hockeova stava o manirizmu u knjievnosti, na primjeru bosanskohercegovakih ekspresionista dalo govoriti o dijahronom i sinhronom aspektu njihove poetike kroz prizmu odnosa prema tradiciji. Naime u sinhronoj ravni bitnije veze nai ekspresionisti uspostavljaju sa poetikom njemakog asopisa Sturm, ili sa ruskom avanagardom, kao npr. imi u poetskoj tezi o odstvarivanju stvari na bazi avangardne teorije ouenja, nego li sa nekim domaim poetikim kontekstom. Sinhrona ravan ekspresionistike poetike u osnovi je polemika i poliloka sa strukturom artistikih vrijednosti, gdje se historija, kultura, socioloki, pa i metafiziki aspekt egzistencije redefiniraju u potrazi za primarnim ovjekom osloboenim naslaga civilizacijskog nespokoja i historije kao lanca zla i zloina u stalnom obnavljanju. U kasnijoj razvojnoj fazi ekspresionizam, raspadajui se na kosmoloki i aktivistiki, polilog kao osnovicu vlastitog poetikog modela uspostavlja i u dijahronijskoj ravni. Tu se otkriva dijkronika sprega uvjeta knjievnosti kao evolutivnog toka, gdje se kao primjer moe uzeti lirizacija narativnog diksursa u Huminu Grozdaninom kikotu, te njegov odnos prema orijentalno-islamskoj duhovnosti na tragu stava da je, kako kae Nerkez Smailagi: "Orijentalni ovjek sin Velikog Sve", koji u ovom Huminom romanu prirodu uspostavlja kao interpretativnu egzistencijalnu ifru, dok lirizirana ispovijest, bliska strukturi baladinog siea, nepovratno udaljena od strukturnog obrsca epike, postaje organizujui faktor narativne strukture, koja u smentikoj ravni obnavlja i, kao to to inspirativno u studiji o Kikotu dokazuje Hanifa KapidiOsmanagi, paganski, politeistiki kulturni i metafiziki obrazac, kulturu prirodne vjere. Konano, postupak poklasienja poetikog modela lirske revolucije omoguio je na bosanskohercegovakome planu razvoj strukture palimpsesta u poliloki utemeljenom odnosu knjievnosti strukturalistikog i semiotikog modela prema razliitim nacionalnim tradicijama. Upravo se u knjievnosti ova dva modela, imajui u vidu njihova odreenja kako ih je u svojoj izvrsnoj studiji Hrvatski roman 1945 1990. postavio Cvjetko Milanja, otkrivaju najdublji slojevi tradicije kao veoma inspirativno polazite. Pri tom, u prevlasti oznaiteljskog nad referencijalnim slojem teksta u semiotikom modelu knjievnosti, tradicija se iskazuje kao prostor sloenog sistema lingvistikih igara iji vrhunac jeste tekstualni polilingvizam kao npr. u romanima Vitomira Lukia, Tvrtka Kulenovia, Devada Karahasana, Irfana Horozovia, ili u poeziji Slobodana Blagojevia, Hamdije Demirovia, Semezdina Mehmedinovia, Mileta Stojia itd., u kojima se formula jedinstva u razlikama mora preimenovati u izraz stvarnog kulturolokog jedinstva, pri emu se razlike uspostavljajaju u pravom podruju literature - na njenom estetskom planu, a ne na spoljnjem pozitivistiko- -sistematizacijskom planu, ili pak unutar strukture kolektivnih identiteta. Drugaije reeno, negdanja pozicija dramskog dijaloga, ili poliloga kao osnova kulturlokog bosanskohercegovakog modela sa ovom knjievnou postaje dramskim jedinstvom, gdje su se nacionalne kulture povukle pred izrazito individulaiziranim poetikim koncepcijama, koje u dijahronoj ravni diskutiraju sa razliitim, ne samo domaim, tradicijama, ali u sinhronoj dimenziji tvore stvarno knjievno jedinstvo, ije e se intenzitet, s obzirom na aktuelne politike i kulturoloke procese teko odrati, a kamo li obnoviti. Postmoderni muzeoloki koncept literature u bosanskohercegovakome kontekstu i jeste uistinu zapoeo sa djelima pomenutih pisaca, ija se knjievnost nuno prije ita kao beskonana potraga za alefom u projekciji ukupne knjievnosti kao jedne knjige, odnosno Vavilonske biblioteke kao beskonanog niza koji je savren ab aeterno.

No, iz bilo koje take tog niza promatranje cjeline bosanske knjievnosti nuno upuuje na zakljuak o konstantama unutar dijakronike sprege uvjeta u evolutivnom toku knjievnosti. Postmoderni osjeaj cjelovitosti i prevlast globalnog iskaza i simboliki konstruiranog hronotopa nad onim lokalnim omoguen je, zapravo, u ranijoj razvojnoj fazi, u onoj knjievnosti koja kao temeljnu formativnu figuru iznosi palimpsestni postupak na irokoj skali od poniranja u daleke, zajednike slojeve tradicije i jezik od prije glasovnih promjena, do dekomponiranja mitskih struktura, gdje se izdvajaju Makovo, opovo, Skenderovo pjesnitvo, ili poezija Abdulaha Sidrana, Marka Veovia, Stevana Tontia, Ivana Kordia, Ilije Ladina, Ranka Sladojevia itd., koje tvori suprotan estetski niz od epsko ruralne stilske orijentacije koja se nalazi u formativnoj osnovi pjesnitva Rajka Noga, ora Sladoja i njihovih sljedbenika. U romanu i kraim proznim formama jedinstvo se ogleda u raznolikim odnosima spram Andrieve prozne matrice historijskog, odnosno novohistorijskog romana, novele i prie, gdje se u najboljim sluajevima, kao i u Makovoj poeziji, na podlozi pohistorienja savremenosti i osavremenjenja historijskog, zapravo odvija proces arhaiziranja modernog i modernizacije arhainog iskustva i egzistencijalnog prostora vrijednosti, ali i postupak univerzaliziranja lokalnog i lokalizacije univerzalnog sistema vrijednosti kao nosei faktor semantike mree teksta. Mapu odnosa prema tradiciji u evolutivnom slijedu viekompozitne bosanskohercegovake literature u vremenu dominacije aleksandrijskog sindroma, kako je Mihajlo Panti naslovom svoje knjige ogleda, studija i prikaza, odredio postmoderne postupke u junoslavenskim knjievnostima, unekoliko pesimistinim tonom boji dvojnost modela recentne prakse, pri emu njen najvrijedniji tok slijedi poliloki bosanskohercegovaki kulturni model, dok je regresivni tok mogue opisati i parafrazom susreta starog i mladog bonjakog pjesnika iz pjesme Ako zamislim, na poetku pominjanog pjesnika Amira Brke. Taj susret, uz ironijske i metatekstualne reference u pjesmi, obiljeava pokuaj starog pjesnika da dokae kako nije Juda budunosti: Jedan bi stari bonjaki pjesnik mogao napisati i ovakvu pjesmu: Ja sam, zapravo, samo sjena onoga koji bjee, i to to piem krzotine su eha okultne pjesme. Kao da, recimo, umjesto vode tee sivi dim iz esme. Jedan mladi bonjaki pjesnik pie ilahije. Njihov bi mi se susret,

ako ga zamislim, inio jako uzbudljivim Stari bi pjesnik, cijepajui svoju odjeu, upinjao se dokazati da nije Juda budunosti. A mladi, skamenjeno dostojanstvena lica, glave blago zabaene unazad, optuujue bi motrio, dok ne bi poeo da se njie, i probada iglama. (srpanj, 1996.) A ovaj Brkin fiktivni mladi pjesnik, iji je prototip itekako prepoznatljiv u stvarnosti, zaklapa prostor uitavanja aktualnih ideologema u tradiciju i restauriranja modela nacionalno angairanog romantizma koji se ilavo odrava u svim junoslavenskim knjievnostima, bez obzira na uvjerenost da je njegovo vrijeme davno prolo. Anahron i estetski nerelevantan, taj tok aktuelne knjievne prakse umjetniki sistem vrijednosti zamjenjuje ideoloko-politikim sistemom parola, pozivajui se na autoritet monika, kojemu slui, kako bi Ki rekao u Savetima mladom piscu, kao vratar prema gomili.