45

Enver Kazaz

Nacionalni knjievni kanon

mjesto mo}i
Pi{u}i o pojmu kanona u svom Pojmovniku suvremene knjievne teorije
Vladimir Biti zaklju~uje: Uza svu njegovu problemati~nost koju ne treba
ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sada{njim okolnostima nunost,
dapa~e upori{te knjievnog sistema ba{ kao {to je to npr. autor.1 Biti ovim
zaklju~kom nastoji sumirati obimnu teorijsku raspravu koja se u na{em
dobu vodi oko pojma kanona. Aproksimativnije re~eno, raznornodni tokovi
te rasprave mogu se izraziti dilemom: kanon ili kanoni, pri ~emu je poljuljano
tradicionalno uvjerenje prema kojemu je u nekoj kulturnoj zajednici mogu}
samo jedan, normativni kanon koji je nuno i kulturotvoran. Otuda se u
takozvanim demokrati~nim kulturnim zajednicama pristupa konstruiranju
mno{tva kanona, pa se oni neprestano alterniraju, a normativnost vladaju}eg
kanona nastoji se ne samo relativizirati nego i dovesti u pitanje i na koncu
izmaknuti iz ruku akademskog centra mo}i.
Ustvari, akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji
nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji bi suzbio svako apokrifno
~itanje i time hibiridiziranje kulture i identiteta te zajednice.
Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije ni{ta drugo do bliska, najtje{nja
saradnja vladaju}e ideologije i akademske institucije. U toj raboti ideologija
nastoji sebi podrediti esteti~ku normu, kako bi je natjerala da razvije onaj
sistem vrijednosti {to }e biti u slubi realizacije takve vrste identiteta koji }e
ideologiju u~initi ~injenicom kulture, tj. kulturalnim proizvodom, ne~im
{to izgleda prirodnim, izniklim iz same biti kulture date zajednice. Ako je u
srednjovjekovlju kanon potvr|ivao svetost kroz glas crkvene mo}i, u
ortodoksnoj varijanti izvedbe kanona namjesto svetog postoji ideologija
koja se kroz performativnu mo} kanonskog
diskurza potvr|uje i legitimira kao kultura.
1 Biti, Vladimir: Pojmovnik
suvremene knjievne teorije, Zagreb:
Matica hrvatska, 1997, 170.

RAZLIKA/DIFFRANCE

46

U knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije Andrew Baruch Wachtel2 vje{to

i iscrpno dokazuje kako se u vrijeme SFRJ komunisti~ka ideologija
ostvarivala u kulturnoj praksi kroz kanon, te kako se on putem {kolskog
sistema pretvarao u oru|e kojim je izgra|ivan kulturni identitet. Na jednome
mjestu Kundera pi{e da samo totalitarni sistemi posve}uju panju
knjievnosti koliko to ona zasluuje. No, iza te panje krije se, zapravo,
ideolo{ka funkcionalizacija literature, a tvorba kanona puni je njen dokaz.
Zato pozivanje ortodoksno shva}enog kanona na univerzalizam svojih
kriterija i procedura ima, pored ostalog, i za cilj maskiranje ideologijskog
upliva u njegovu tvorbu. Ako se slijedom Wachtelove analize socijalisti~kog
kanona u interliterarnoj junoslavenskoj zajednici prati njegova realizacija,
onda u prvi plan izbija ~injenica da se oko njega nisu borile knjievnokriti~ke
{kole i metodi, nego da su se one podre|ivale zahtjevima ideolo{kog centra
mo}i. Knjievnokriti~ke {kole, od tradicionalne pozitivisti~ke, preko
impresionisti~ke do tzv. imenantnih metoda, uredno su servisirale ideologiju
paze}i da ne stupe u polemi~ku borbu s njom ili, pak, u me|usobne
polemi~ke obra~une, a pogotovu ne u poku{aje izgradnje alternativnog
kanona.
Historija kanona na junoslavenskom kulturnom prostoru jednaka je,
dakle, sa povije{}u podre|ivanja knjievne znanosti nalozima politi~ke
ideologije. Stoga, junoslavenska akademska zajednica nikad nije ni uspjela
realizirati alternativni kanon sve do postmodernisti~kog samoosvje{}enja i
stava o neminovnosti kanonskog plurala koji prirodno proizlazi iz
postmodernisti~ke poetike.
A onda je, u devedesetim godinama pro{log vijeka, na scenu stupio
nacionalizam sa svojom totalitarnom ideologijom i predmodernom
funkcionalizacijom knjievnosti. Labava postmodernisti~ka svijest o
mno{tevnosti kanona raspala se pred o{trinom nacionalisti~kog zahtjeva
da se sve snage etnokonfesionalnih zajednica okupe oko nacionalne
ideologije i politi~kih mo}nika. Oni koji su ostajali izvan, morali su ra~unati
sa usisnom mo}i straha {to ga je {irio politi~ki govor nacionalizma. U igri
|avoljevim perlama nacionalisti~kih estetika akademske zajednice pristupile
su prekodiranju nacionalnih knjievnosti i izvo|enju nacionalnih knjievnih
kanona.
Ta smjena socijalisti~kog nacionalnim knjievnim kanonom obavljana
je s mnogo buke i ~ak tamo gdje bi se to najmanje o~ekivalo na
predizbornim politi~kim skupovima na kojima je politi~ki mo}nik
preuzimao ulogu akademika i uarena
2 Isp. Wachtel, A. B.: Stvaranje
pogleda, povi{enim tonom govorio kako na{i
nacije, razaranje nacije, Beograd:
pisci nisu bili u ~itankama, a njihovi jesu.
Stubovi kulture, 2000.
RAZLIKA/DIFFRANCE

47

Akademske zajednice pravilno su shvatile zov nacionalizma vrijeme je da

se urade na{e ~itanke, na{e antologije nacionalne knjievnosti, na{e knjievne
historije, na{i nastavni planovi i programi u {kolama i na fakultetima.
No, socijalisti~ki kanon u BiH pao je ne{to ranije, i to zahvaljuju}i radu
unutar same struke. Naime, izdava~ka ku}a Svjetlost je koncem osamdesetih
izdala tri antologije nacionalne poezije u BiH bo{nja~ke (tada
muslimanske), hrvatske i srpske ~iji su autori bili Enes Durakovi}, Mile
Stoji} i Stevan Tonti}. Razaranje socijalisti~kog kanona, zapravo, po~elo je
jo{ ranije, sa ~uvenim izborom iz bo{nja~ke knjievnosti {to ga je pod
naslovom Biserje objavio Alija Isakovi}3. Struka je, dakle, normativnost
ortodoksnog socijalisti~kog kanona razorila, ali ostaje dilema da li je time
namjesto jedne uvela drugu ortodoksnu kanonsku normu? Jesu li te
antologije, i Isakovi}evo Biserje zna~ile modelsku promjenu kanona?
Socijalisti~kom knjievnom kanonu ponu|ena je kao jedina mogu}a
alternativa nacionalni, a priroda kriteriologije i procedura izvo|enja i jednog
i drugog nedvosmisleno je upu}ivala na zaklju~ak kako oba kanona ho}e
biti jedinim i normativnim. Nije to bio, dakle, postmoderni kanonski
relativizam i pluralizam, nego, zapravo, prelazak iz jednog tipa
modernisti~ko-esencijalisti~kog ~itanja knjievnog korpusu u drugi. Razlika
je bila samo u {irini odabranog knjievnog korpusa, a metod ~itanja ostao
je isti takozvano imanentno ~itanje uvjereno da estetika modernisti~kog
esencijalizma iscrpljuje sva zna~anje teksta shva}enog u njegovoj
autonomnosti i atomi~nosti.
I tu je sadran puni paradoks oba kanona. Imanentni kriti~ki metod
poloen u osnovu kanonskog ~itanja na koncu je dobijao, na ovaj ili onaj
na~in, svoju ideolo{ku funkcionalizaciju i ovjeru. Socijalisti~ki kanon
ovjeravala je ideologija, a dopu{tala politi~ka mo}. Nacionalni kanon
proiza{ao je iz zahtjeva ideologija, a politi~ka mo} se histeri~no pozivala na
njega kao izvori{te svog tuma~enja nacionalnog, kulturnog identiteta.
No, tri spomenute antologije u BiH objavljene su ipak u vrijeme
dominacije socijalisti~kog knjievnog kanona, ali, tako|er, u vrijeme kada
socijalisti~ka ideologija izdi{e poput mrtvaca, a na dru{tvenom horizontu
uveliko se pojavljuju nedvosmisleni znakovi nacionalnih ideologija. U
takvom kontekstu, Durakovi}, Tonti} i Stoji} sa svojim antologijama imaju
dvostruku ulogu. Na jednoj strani, njihove antologije su razorile dominaciju
socijalisti~ko-modernisti~kog imenovanja i kanoniziranja bosanskohercegova~ke knjievnosti kao cjeline, a na drugoj, razbijanjem korpusa
bosanskoherecegova~kog pjesni{tva u tri
nacionalne knjievnosti (bo{nja~ku, hrvatsku 3 Isakovi}, Alija: Biserje, Zagreb,
i srpsku) nagovje{tavalo se dana{nje stanje 1972.
RAZLIKA/DIFFRANCE

48

kanona. Naime, ono stanje koje korpus bosanskohercegova~ke knjievnosti

negira za ra~un isklju~ivog nacionalnog sistematiziranja i kanoniziranja
knjievnosti BiH.
Pravi problem s kanoniziranjem knjievnosti u BiH lei u slijede}em:
struka nije, osim u dva slu~aja, odgovorila na pitanje {ta bi to bile vrijednosti
na kojima se utemeljuje bosanskohercegova~ki ili kanoni nacionalnih
literatura u BiH. Prvi poku{aj odgovora na to pitanje nalazi se u Kr{i}evoj
antologiji pripovjedaka pod naslovom Pripovjeda~ka Bosna. Drugi, znatno
cjelovitiji i teorijski zaokrueniji, poku{aj odgovora nalazi se u Le{i}evom
strukturalisti~kom ~itanju Kr{i}eve antologije i ukupnog korpusa
bosanskohercegova~ke pripovijetke do Drugog svjetskog rata.4 Ako je Kr{i}
uspostavio ~vrstu kriteriologiju po kojoj je mogu}e ~itati
bosanskohercegova~ke pripovjeda~e i njihove opuse tako da oni iskazuju
temeljne znakove ukupnog bosanskohercegova~kog identiteta u jednom
njegovom sinhronom odsje~ku, Le{i} je u svojim sintetskim studijama
samoosvijestio pristup bosanskohercegova~kom kulturnom identitetu ne
samo u Kr{i}a, nego i Hume, Andri}a, Novaka Simi}a, Hasana Kiki}a, Zije
Dizdarevi}a, Isaka Samokovlije itd. Kr{i}eva opaska da pripovjeda~ka Bosna
proizlazi iz svijeta sa strana zamagljenih, u Le{i}a dobija obiljeja dokazane
tvrdnje o ~vrstoj sponi izme|u pripovjeda~ke i povijesno-kulturalne Bosne.
Pritom, pripovijetka, pri~aju}i mozaik pri~a o sukobu inidvidue sa dru{tvom,
vr{i proces individualizacije u bosanskohercegova~kom kulturnom identitetu
kada on sa patrijarhalne, kolektivisti~ki postulirane kulturne norme,
poku{ava pre}i u onu modernu. Ustvari, i Kr{i} i Le{i} otkrivaju bosanski
specifikum bosanskih pripovjeda~a unutar junoslavenskog kulturnog
prostora, a slijedom te logike i unutar ne~ega {to bismo mogli nazvati
zapadnim kanonom.
To traganje za bosanskim specifikumom nije naalost, osim u slu~aju
izvanredne Antologije bosanskohercegova~kog pjesni{tva Slobodana Blagojevi}a,
postalo predmetom interesa kasnijih anatologi~ara i onih znanstvenika koji
su ure|uju}i {kolske i fakultetske programe bili u funkciji reproduciranja
bosanskog kulturnog identiteta u nastavnom procesu. A to zna~i da se
modernisti~ko ~itanje bosanskohercegova~kog
4 Le{i}, Zdenko: Pripovjeda~ka
korpusa sa svojim imanetnim metodama i
Bosna I, II, Sarajevo: Svjetlost i
preteitim esencijalizmom zasnivalo u osnovi
Institut za knjievnost, 1992.
Gotovo kompletan tira knjiga, kao
na onome {to bi se moglo okvalificirati kao
i gotovo sve knjige velikog projekta
zapadni kanon. Tako se izvo|enje kanona u
Prilozi za istoriju knjievnosti
BiH moe ne{to aproksimativnije odrediti na
naroda BiH uni{tilo je rukovodstvo
Svjetlosti prodav{i ih Fabrici
slijede}i na~in: bosanskohercegova~ka
duhana u Sarajevu, koja ih je
knjievnost i nacionalne literature u njoj
koristila za pravljenje omota za
vi|ene o~ima Zapada.
cigarete tokom rata 1992.-1995.
RAZLIKA/DIFFRANCE

49

A ba{ bi Bosna i njena kultura sa svojom kulturalnom i civilizacijskom

granicom kao jednim od temelja identiteta razlike, odnosno razlike
identiteta, tj. pozicijom ruba, mogla posluiti za proces rasredi{tenja Zapada,
odnosno ~itanja zapadnog kanona iz pozicije ruba i pre~itavanja centra sa
periferije. Sli~no kako su u postmodernisti~kom procesu rasredi{tenja
ortodoksni kanoni ustupili mjesto alternativnim, rubnim, perifernim u
odnosu na centar mo}i. Na periferiji se, zapravo, i pro{iruju definicijske
granice svakog od zapadnih modernih izama, ali i postmodernih postizama.
U tome i lei paradoks vrednovanja zapadnim o~ima knjievnosti u kojoj se
interferiraju orijentalno-islamska i zapadna poetika, odnosno knjievnosti
u kojoj Orijent i Okcident stupaju u mnogostruke i sloene veze. Tu, zapravo,
i po~iva problem bosanskohercegova~ke traume vrednovanja, budu}i da se
ono izvodi isklju~ivo prema zapadnoj kriteriologiji, a teorijski opisuje
zapadnim pojmovima.
U bosanskohercegova~koj knjievnosti Orijent svojim kreativnim dahom
oplemenjuje poeziju Bo{njaka na orijentalnim jezicima, ali i ukupnu
knjievnost moderne i postmoderne. A to zna~i da bi bosanskohercegova~ki
knjievni kanon, kada bi vladaju}e nacionalisti~ke ideologije dozvolile struci
da izvede njegovu realizaciju, bio jedan od grani~nih fenomena. Tu granica
nije topos sukoba, nego vrt, kako metafori~no predlae Karahasan, u kojem
Orijent i Okcident tvore ~itave nizove novih, hibridnih vrijednosti.
Umjesto takvog zasnivanja kanona, danas na bosanskohercegova~koj
knjievnoj sceni prisutan je ideolo{ki, nacionalno pa i nacionalisti~ki
konstruiran kanon. Njegovu realizaciju mogu}e je pratiti prije svega u
{kolstvu. Pritom, valja imati na umu da vladaju}i nacionalisti u {kolama,
pogotovo onim pod dominacijiom SDS i HDZ nacionalisti~kih ideologa
~iste sadraj od svega {to nije po njima autenti~no srpsko i autenti~no hrvatsko. 5
Branka Mrki} provela je do sad najobimnije istraivanje ~itanki koje se
upotrebljavaju u osnovnim i srednjim {kolama u BiH i dokazala koje sve
pisce nacionalisti protjeruju iz programa, a koje, bez obzira na apsolutno
ru{enje svih kriterija, ubacuju u ~itanke kako bi zacementirali svoje
nacionalisti~ke ideologije.
Mrki}eva izme|u ostalog pi{e: Oko za oko, zub za zub moto je kojim
su se izgleda vodili oni koji donose nastavne planove i programe jezika i
knjievnosti. Evo nekih imena poznatijih pisaca koji su 1992. godine
izba~eni iz ~itanki. Pisci izba~eni iz sva tri programa: N. Zekerija, M. ^e~uk,
D. \urir{i}, R. Kuka, S. Tarapuza, B. L. Fabri,
R. ^olakovi}, M. Jevtovi}, S. Mi}anovi}, A.

5 Isp. Mrki}, Branka: Svako svog

pisca ima, u magazin Start, 5. 10.
2004., br. 152., 63. 65.

RAZLIKA/DIFFRANCE

50

Risti}, E. Berbi}, M. Omerovi}, D. Trifunovi}, H. Dervi{evi}, B. Miljkovi},

R. Risojevi}, V. Hadismajlovi}, F. [ehovi}, V. Dedijer, S. Lazarevi}, D.
Vasiljev.
Pisci izba~eni iz programa hrvatskog jezika i knjievnosti: S. Rakita, S.
Rai~kovi}, A Hozi}, D. Radovi}, B. Crn~evi}, D. Eri}, [. E{i}, D. Jekni},
E. Osman~evi}, S.M. Ljubi{a, B. Miljkovi}, J. S. Popovi}, A. Isakovi}, I.
Sarajli}, D. Bajezidagi}, Nerkesi, F. Softa, D. Obradovi}, V. Karadi}, B.
Radi~evi}, \. Jak{i}, L. Kosti}, L. Lazarevi}, S. ]orovi}, S. Matavulj, V.
Ili}, ]. Sijari}, D. Su{i}.
Pisci izba~eni iz programa srpskog jezika i knjievnosti: T. Seli{kar, A.
Hozi}, S. [krinjari}, J. Juri{i}, [. E{i}, E. Osman~evi}, A. Vuleti}, A. Isakovi},
I. F. Juki}, V. Desnica, I. Sarajli}, D. Bajezidagi}, Nerkesi, F. Softa, S. Vraz,
P. Preradovi}, J. Ka{telan, R. Marinkovi}, ]. Sijari}, D. Su{i}.
Pisci izba~eni iz programa bosanskog jezika i knjievnosti: S. Rakita, S.
Rai~kovi}, B. Crn~evi}, D. Eri}, S. [krinjari}, D. Jekni}, S. M. Ljubi{a, B.
Miljkovi}, A. Vuleti}, J. S. Popovi}, I. F. Juki}, V. Desnica, D. Obradovi},
V. Karadi}, B. Radi~evi}, S. Vraz, P. Preradovi}, \. Jak{i}, L. Lazarevi}, L.
Kosti}, J. Ka{telan.6
Kada se paljivije analizira kriteriologija izbacivanja pisaca iz ~itanki,
jasnim postaje da niti jedan estetski kriterij u tom procesu nije bio prisutan,
nego ~isto etno-konfesionalni princip. Jasnim postaje da sastavlja~i ~itanki
i programa vr{e etni~ko ~i{}enje ~itanki, sli~no kako 1992. godine fa{isti~ke
vojske vr{e etni~ko ~i{}enje po BiH. Jasnim postaje tako|er to da autori
programa i ~itanki vide nastavu knjievnosti kao proces proizvo|enja onog
kulturnog identiteta koji odgovara vladaju}im nacionalisti~kim i fa{iziranim
ideologijama. Jasnim postaje i to da tri rigidna nastavna plana i programa i
njima sukladne ~itanke u maksimalnoj mjeri poni{tavaju sve zakonitosti
knjievne povijesti.
Istine radi, valja napomenuti da je Federalno ministarstvo nauke,
obrazovanja i kulture na inicijativu Dubravka Lovrenovi}a, nekada{njeg
zamjenika ministra, poku{alo da programom tzv. zajedni~kih jezgara dokine
ovu ideolo{ku stupidariju u nastavnim planovima, ali taj plan i program
prihva}en je samo u kantonima sa, kako kau vladaju}i politi~ari,
bo{nja~kom ve}inom. Nakon toga UNESCO je poku{ao uvesti red u
nastavu knjievnosti i {kolstvu uop}e, ali nije uspio dokinuti praksu
segregacije i nacionalizma u bosanskohercegova~kim {kolama. Tako se i
danas u BiH govori o dvije {kole pod jednim krovom, a tim izrazom pokriva
se praksa najprimitivnijeg nacionalizma.
Hrvatska, bo{nja~ka i srpska djeca slu{aju u
6 Isto, 65.
RAZLIKA/DIFFRANCE

51

istoj {kolskoj zgradi razdvojeno nastavu bez mogu}nosti me|usobnog

komuniciranja. Nacionalisti na taj na~in {kolu vide kao proces kloniranja
svojih podanika.
Kanoniziranje knjievnosti kroz nacionalne antologije, pak, veoma je
zanimljiv proces. Tako se izdava~ka ku}a Alef pod vodstvom Enesa
Durakovi}a u devedestim godinama odlu~ila da kroz deset antologija i {est
hrestomatija7 kanonizira bo{nja~ku knjievnost, {to je bio prvi sistemski
pristup ovoj knjievnosti. Zanimljivo je da }e isti izdava~ poku{ati da u tri
antologije, proze, poezije i drame, kanonizira i bosanskohercegova~ku
knjievnost. Tako su Ivan Lovrenovi}, Nikola Kova~ i Enver Kazaz uradili
antologiju bosanskohercegova~ke pripovijetke, Marko Ve{ovi}, Mile Stoji}
i Enes Durakovi} antologiju poezije, a Gordana Muzaferija, Vojislav
Vujanovi} i Fahrudin Rizvanbegovi} izvr{ili su antologi~arski izbor drame.8
Alefove antologije bo{nja~ke knjievnosti jesu projekat koji je bio
neophodan ovoj literaturi, budu}i da ona nije sistemski istraivana. Sli~no
kako je to u~inio Alija Isakovi} sa Biserjem, Durakovi} je u Alefovom projektu
deset antologija bo{nja~ke knjievnosti ovu literaturu uveo u poredak
kanoniniziranih knjievnosti. Ali, dok je Isakovi}evo Biserje dolazilo u
vrijeme dominacije socijalisti~kog knjievnog kanona protive}i mu se i
razaruju}i njegovu ideolo{ki postuliranu normativnost, Alefove antologije
dolaze u vrijeme nacionalnog knjievnog
kanona, cementiraju njegovu ortodoksiju, a 7 Obimni projekat deset antologija
bo{nja~ke knjievnosti (poezije,
svojom panorami~no{}u kao jednim od proze, drame, eseja, poezije
temeljnih kriterija nastoje deskribirati cjelinu Bo{njaka na orijentalnim jezicima,
bo{nja~ke knjievnosti. Ako je Isakovi}evo starih bosanskih tekstova, usmene
pripovijetke, usmene balade, epike
Biserje proizilazilo iz logike disidentskog i usmene lirske pjesme) urednik i
diskurza u odnosu na vladaju}u kanonsku vlasnik izdava~ke ku}e Alef, Enes
organizirao je
normu, Alefove antologije potvrdile su u novoj Durakovi},
anrovski. Antologije su objavljene
politi~ko-ideolo{koj situaciji ortodoksnu u periodu od 1995. do 1998.
normativnost nacionalnog knjievnog kanona. Antologi~ari su uglavnom osobe sa
akademskom
teinom.
Nastojanje da se panoramskim zahvatom Hrestomatije Bo{nja~ka knjievnost
deskribira bo{nja~ka knjievnost moe se u knjievnoj kritici Durakovi} je
pratiti i u projektu Bo{nja~ka knjievnost u 100 kao urednik rasporedio u {est
knjiga sa sasvim jednostavnom
knjiga nacionalnog kulturnog dru{tva periodizacijskom granicom starija
Preporod. Zanimljivim se ~ini napomenuti da i novija knjievnost, te usmenom
koja se ne da na ovaj
su ovakav projekat imale srpska i hrvatska knjievnosti
na~in periodizirati. Svih {est
knjievnost jo{ u vrijeme socijalisti~ke hrestomatija Alef je objavio u
diktature, a da to isto nije bilo dopu{teno Sarajevu 1998. I ovdje su autorstvo
potpisale osobe sa akademskom
bo{nja~koj knjievnosti.
teinom.
8 Sve tri antologije objavljene su u
izdanju Alefa, Sarajevo, 2000.

RAZLIKA/DIFFRANCE

52

Aksiologija i kriteriologija vladaju}eg bo{nja~kog knjievnog kanona

realizirane u lektirama i {kolskim programima izvedene su iz modernisti~koesencijalisti~kog pristupa knjievnosti. A bo{nja~ka knjievnost naprosto
vapi za poststrukturalisti~kim decentriranjem knjievne strukture, budu}i
da se ova literatura dugo vremena nalazila na granici. Na granici me|u
civlizacijama, orijentalnim i okcidentalnim kulturnim sistemima, na granici
ideolo{ke ovjere, tj. njenog priznavanja od strane centra mo}i u vrijeme
Kraljevine Jugoslavije taj ideolo{ki centar jeste velikosrpska ideologija, a u
vrijeme socijalisti~ke Jugoslavije to je komunisti~ka ideologija. Sa padom
ideolo{kih stega komunizma u sedamdesetim godinama XX vijeka, sa
komunisti~kim priznavanjem bo{nja~ke nacije ta literatura prelazi granicu
zabranjenog, a potom ulazi u vrijeme nacionalisti~ko-fa{isti~kog divljanja,
tj. agresije na BiH i genocida nad Bo{njacima. Modernisti~ki esencijalizam
sa svojim estetskim utopizmom, shvatanjem knjievnosti kao samodovoljne,
autnomne strukture, sa utopisti~kim {epurenjem po jezi~koj strukturi djela,
sa dominatno doivljajnim aspektom tzv. zatvorenog ~itanja, sa ukidanjem
svih konteksta u kojima nastaje i u koje ulazi knjievni tekst takav
modernisti~ki esencijalizam naprosto ne moe odgovoriti na temeljna pitanja
specifikuma bo{nja~kog knjievnog kanona u odnosu na projektivni zapadni
centar iz kojeg ~ita bo{nja~ku knjievnost. Pradoksalno, ali on svojom
aksiologijom i kriteriologijom autokolonizira bo{nja~ki kulturni identitet,
ne vidi njegovu rubnost i mnogobrojne kontekstom uslovljene reakcije na
Zapad, ali i na Istok. Njegova vladavina u bo{nja~koj knjievnosti, bez
obzira na saradnju sa ideolo{ko-politi~kim centrima mo}i, jeste duboko
nojevska gesta, koja opasno nije~e vlastitu nacionalnu kulturu i identitet
iako se gromoglasno na njih poziva. Taj paradoks da se poezija Skendera
Kulenovi}a ~ita kao poezija Eliota, Yeatsa ili Pounda, dakle isklju~ivo u
projektivnom nebesko-literarnom univerzumu, kojemu ne znamo ni odakle
dolazi, ni kuda putuje, ni kako s tog projektivnog neba motri na{u malu
zemaljsku i povijesnu situaciju posvjedo~uje koliko je vladaju}i knjievni
kanon u bo{nja~koj ali i drugim nacionalnim literaturama u BiH bastard
nastao anahronom saradnjom anahrone politi~ke sa anahronim kulturalnim
ideologijama.
Autokoloniziranje vlastititog kulturnog identiteta jo{ je o~itije unutar
poku{aja kanoniziranja srpske i hrvatske literature u BiH. Potpuno nijekanje
autenti~nosti bosanskog hrvatstva i srpstva za ra~un, nacionalisti~kom
ideologijom uslovljenog, homogenog interpretiranja hrvatskog i srpskog
kulturnog identiteta, gdje bosansko srpstvo i hrvatsvo nestaju pred
agresivnim naletom panhrvatstva i pansrpstva sam je sr kanoniziranja
hrvatske i srpske literature u BiH kako ono danas postoji u progaramima
{kolskog sistema (osnovne, srednje {kole i fakulteti). O dramati~noj situaciji
RAZLIKA/DIFFRANCE

53

nijekanja svoje bosanske samobitnosti za ra~un panhrvatske optike izvrsno je

pisao Ivan Lovrenovi} u knjizi Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropskoorijentalne mikro kulture.9 Lovrenovi} ve} u naslovu vidi dvostrukost u
zasnivanju hibridnog kulturnog identiteta bosanskih Hrvata. I njihovu
evropskost i njihovu orijentalnost, te sa na toj osnovi izdie iznad
partikularizma karakteristi~nog za nacionalisti~ki panhrvatski, ali ne samo
ovaj ve} i druge nacionalisti~ke diskurze. Tezu o hibridnosti, povijesnoj
dijalekti~nosti, stalnoj promjenjivosti nacionalnog kulturnog identita
Lovrenovi} u ovoj knjizi dokazuje ispituju}i kulturnu povijest, sve ono {to
hvata raspon od kulture odijevanja, ishrane, stanovanja, arhitekture, preko
knjievnog blaga bosanskih Franjevaca, do prosvjetiteljstva i samim tim
kulture moderne.
Upravo nacionalisti~ki partikularizam radi na oksimoronskom
umanjivala~kom pove}anju lo{ih pisaca koje nacionalisti ho}e postaviti u
sredi{te kanona. Tako se u devedestim u bo{nja~koj knjievnosti u centru
panje na{ao, naprimjer, Enver ^olakovi}, pisac pseudohistorijskog romana
Legenda o Ali-pa{i, romana koji ve} u vremenu svoga objavljivanja 1940.,
ali i po svojim anrovskim konvencijama duboki anahronizam, ili u hrvatskoj
Mile Budak, pisac anahrone ruralne proze sa jeftinom psihologizacijom
likova.
Tu se moramo vratiti Ki{u, koji u svom eseju O nacionalizmu ukazuje
na opasnost relativizma kao filozofskog postulata koji nuno vodi u
partikularisti~ki nacionalizam: Nacionalizam ivi od relativizma. Nema
op{tih vrednosti esteti~kih, eti~kih itd. Postoje samo relativne. A upravo
je u tom smislu nacionalizam reakcionaran. Sve {to je vano jeste da budem
bolji od svog brata ili polubrata, a ostalo me se ne ti~e.10 A iz ovog ugla
promatrana dana{nja praksa izvo|enja nacionalnog knjievnog kanona
pokazuje jo{ jednu svoju oksimoronsku crtu. Naime, ona se maskira
aksiologijom, kriteriologijom i metodologijom modernisti~koesencijalisti~kog univerzalizma, a u svojoj su{tini duboko je partikularisti~ka.
Univerzalizam je tu maska za partikularane vrijednosti, u istoj onoj mjeri u
kojoj se hirbidnost nacionalnog kulturnog identiteta negira za ra~un njegove
homogenosti.
I jo{ jedan potpuni paradoks izvo|enja nacionalnog kanona u na{em
vremenu u BiH. Naime, ratovima u kulturi, da parafraziram Wachtela,
otpo~eli su tragi~ni, stra{ni ratovi na prostoru
Isp. Lovrenovi}, Ivan: Bosanski
biv{e nam zajedni~ke drave. Ratovi u kulturi 9Hrvati.
Esej o agoniji jedne mikro
puni su pokazatalj kako se u krvavom iskustvu kulture, Zagreb: Duriex, 2002.
raspala modernisti~ka metanaracija o huma- 10 Ki{, Danilo: On Nationalism,
nizmu, ljepoti, esencijalizmu, emancipatorskoj u knjizi Why Bosnia, ili u knjizi Poetika.

RAZLIKA/DIFFRANCE

54

mo}i kulture. Kultura i umjetnost ne samo da su sjajno sara|ivale sa

fa{iziranim balkanskim ideologijama, nego su ih i proizvodile. Kultura je
tako postala izme|u ostalog i rodnim mjestom fa{izma.
Krvav, tragi~an, genocidan raspad modernisti~kih metanaracija
konstruktori nacionalnih kanona u bosanskom {kolstvu, u lektirama, u
programima toboe ne vide, nije~u ga, maskiraju tobonjim modernisti~koesencijalisti~kim procedurama i tobonjom neutralnom aksiologijom. Ta
maska, taj odvratni performativ u kojem se u ime tobonjih estetskih kriterija
vr{i etni~ko ~i{}enje nastavnih planova i programa, u kojem lektira nastavlja
rat u kulturi nije ni{ta drugo do igra ratnim traumama, produenje onog
viktimolo{kog odnosa o kojem govori Pascal Bruckner kao konstanti
ideolo{kog performativnog diskurza balkanskih nacionalizama prema
vlastitim nacionalnim tijelima.
Naime, ubje|uju}i vlastite nacije da su rtve drugih, balkanski nacionalni
ideolozi zauzimaju klju~no mjesto mo}i, mjesto nacionalnog vo|e koji }e
mesijanski, mojsijevskom gestom spasiti naciju od nestanka. Jasno je da se
takva ideologija zasniva na strahu od drugog, na ratno-hu{ka~kom diskurzu,
na ratni~koj, herojskoj metanaraciji, paternalizmu i procesu patroniziranja
nacije. Te neodrasle nacije koje }e mesijanski vo|a prevesti iz stanja nemo}nog
djetinjstva u stanje samouvjerenog heroja, drugog vide isklju~ivo kao opasnog,
onog koga treba likvidirati.
Etni~ko ~i{}enje nastavnih planova i programa, tj. konstruiranje
nacionalnog kanona nije ni{ta drugo do spu{tanje ideolo{kog mjesta mo}i,
nacionalnog mesijanskog vo|e u {kolstvo, u lektiru koja postaje odgajateljem
nacije. Tako se nacionalni kanon pokazuje u jo{ jednoj oksimoronskoj
situaciji. On je na jednoj strani terapeutski, a na drugoj agresivno ratni~ki.
Utemeljna na strahu od drugog, njegova terapeutska uloga proizvodi
agresivnu, rigidnu ideologiju. Pritom, ta terapija je dvostruko destruktivna,
jer na jednoj strani destruira modernisti~ko-esencijalisti~ku matricu na koju
se narcisoidno i performativno poziva, a na drugoj strani je autodestruktivna
stoga {to, bazirana na partikularizmu kao svojoj filozofskoj podlozi, vlastitu
kulturu iseljava iz poretka op}ih vrijednosti u domen isklju~ivo
partikularnih.
U kona~nici, kanon koji se poziva na modernisti~ki ideal ljepote postaje
kanonom straha i agresije. Po tim svojim osobinama on nije modernisti~ki,
nego predmoderni fenomen koji svojom ortodoksijom potpuno ispada iz
vremena postmodernog pluralizma.

RAZLIKA/DIFFRANCE