(Sarajevo)

Nemoj majke zaboravit

NA D

njemu
,

kako su u Papama zvali

da sam u toj knjizi razumio sve. I jedna i druga tvrdnja su jednako istinite.

knjiga docnije.
ka Alma Lazarevska

trdeset i kusur godina,

deseto
sam sa sobom negdje u

ripa i grohot, kao da plot lome ili

cijepaju drvo,

,
,
,

priganice iz tanjira
nabili na kolac, sklopio sam knjigu, pogledao oko sebe, pa u tanjir, gdje bjehu
ostale dvijedojesti, spopalo me nesavladljivo

eljito sam se
Utroba
.
nisam okusio: zaudarale su mi na Radisava. I da sam tih petnaestak dana sve

11

vrag
izistin
sedmice oko sebe sam gledao svisoka, kao stvor koji
Sve! Sve znam!
NA D

, sa zastajkivanjima

ih nisam ni mogao primijetiti. I

djelovala je na mene predsmrtna
misao Aligl
podizati trajne
ati sa
.
(NA D

tko bi drugi?

jeziku.
tudirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na

je u Sarajevu iko, usmeno ili pismeno, pominjao ikad, ali ja znam da je Kaleb
na
GOST
sam nekoliko puta. Tome i takvome Marku, koji voli i dobro poznaje tu
mnogo radoznao.
Roman NA D

12

odlomcima, prisutnim tu, u Papama, plakalo je nad stranicama koje prikazuju

-oglan,
Z
EVGENIJU ONJEGINU: pl
fikcijama koje si sam stvorio na papiru.

gledao oko sebe dok su ga odvodili. Ali, kad je jedna od onih majki koje su
, kad je jedna od njih viknula: Rade, sine,
nemoj majke zboravit
najprostije stvari su najdublje. Ne uvijek, razumije se, ali ne ni

na
ni nakon pedeset i kusur godina nije umro u meni,

suh, i nije mnogo

skidao sa dorata i odozgo mrzio Darinku, udovicu u potoku ubijenog

mesto svog

Andri
mislim: od mog ostanka u
ratnom
rao preko predratnog Marka ispisivati
Marko sine, nemoj majke zaboravit . Jer u njen lik i njeno
13

nije bilo mnogo, ne bi, naravno, bilo ni mene. Danas mi u ratu napisana knjiga
SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE

je

Abstract
I first read the novel THE BRIDGE ON THE DRINA as a ten year old boy and thus I ll
repeat I understood nothing but discerned everything. Because children really do
discern everything. That child, astounded by a world unknown and at the same time,
there, in those chapters, in Pape, crying over the pages which describe the takings of
-oglan, better said, the
Janissaries. Today I know. Crying over a book counts as one of the greatest joys I ve
come to experience during my sixty seven-year-long existence on this Earth. That cry
shows the true value of my soul. I must also add that I'm no stranger of what Pushkin
tells us in EUGENE ONEGIN: crying over fiction which you crafted on paper.

14