“Pod drugim suncem”

Abdurezak Hifzi Bjelevac

Roman Pod drugim suncem otkriva nam se na samom početku kao uvid u svijet porodice
Jahjapašić. Radnja započinje u Vitezu, na imanju poznatog Ibrahim-beg Jahjapašića, koji
bolestan leži na samrtnoj postelji. Ibrahim-beg je opisan kao dobar čovjek, široke duše, te kako je
u romanu napisano sirotinjska majka. Žal za njegovom bolešću među narodom u Vitezu, ali i
dalje, je bila velika: “Na svakom licu vidio se izraz saučešća. Svak je žalio Ibrahim-bega, jer
svima bijaše dobar prijatelj, a sirotinje pravi dobrotvor. Mnogo suzu utro, mnogome pomogao u
bijedi i nevolji.” Upravo zbog njegove dobrote, široke ruke i želje da pomogne svakom ko je bio
u neimaštini ili nekakvoj nesreći, mnogi su žalili za njim. Kako je u romanu u jednom trenutku
napisano, “Oni ga se više sjećali i nazvali mu rahmet nego njegova vlastita djeca”. Naime,
Ibrahim-beg Jahjapašić je ima troje djece, kćerku Zekiju, starijeg sina Hamdi-bega, te najmlađeg
Muris-beya. U samoj karakterizaciji dvojice braće, javlja se ogromna razlika među njima.
Odrastali i odgajani u različitim svjetovima, različitim sredinama, jedan u Beču, drugi u
Carigradu, te samim time njihovi putevi i njihova promišljanja su se razlikovala. Hamdi-beg,
više vezan za svoje rodno mjesto, pun suosjećanja za druge, poput njegov oca; “Hamdi-beg,
bijaše vrlo ozbiljan, naginjao više pesimizmu, ispitivao svaku stvar iz njezina začetka, kako se je
već privikao na to kao liječnik kad traži i ispituje jednu bolest u njezinu začetku. U Beču, još dok
je bio i mlađi, već prve godine odao se svom dušom isključivo liječničkoj znanosti, i na svakom
mjestu jednom riječi u čitavu svom životu bio je samo liječnik.” Dok je s druge strane Muris u
romanu opisan sljedećim riječima: “Muris, bijaše, naprotiv, posve druga narav. Idealista,
optimista, površan u svemu, odan lagodnu životu, posmatrao čitav svijet s njegove dobre strane i
sve gledao kroz prizmu ljubavi i sreće. Pa ga tim više slučaj očeve smrti prenerazio. Trpio više
radi toga nego Hamdi-beg, pošto je bio dalje od oca i činilo mu se kao da ga je i sam otac tako
cijenio – cijenio kao slabijeg i davao mu manju važnost. To ga bolillo!” U nastavku romana
Muris nam se javlja kao jedan od središnjih likova, oko čijeg se života i postupaka odvija i
razmotava svaka nit koju je Abdurezak provukao kroz svoj roman. Ono što je zanimljivo na
samom početku romana, a što se veže za karakterizaciju Muris-beya, je upravo taj njegov osjećaj
nepripradanja svom rodnom mjestu, osjećaj da je stranac među svojim ljudima, jer cijeli život,
kako je i u romanu rečeno, je odrastao pod drugim suncem, okružen nekim drugim “svojim”
ljudima, iako je možda i za njih u jednom trenutku bio jedan tuđin iz Bosne; “On će biti stranac
među svojim, kao što je i sada tuđi pripadnik u svojoj domovini.”, te kako dalje kaže u romanu:
“Odgojen u Carigradu u najvišim krugovima, zadahnut tradiocionalnim misticizmom jednog
istočnjaka, Muris bijaše svemu bliži, osim onomu narodu iz kojeg je nikao, među kojim je svijetlo
Božijeg dana ugledao. Da ga nijesi sreo u Bosnu, gdje ti se predstavo kao Muris-bey Jahjapašić
mogao si u Carigradu dane i mjesece općiti s njim da ne bi pozno da i u njegovim žilama kola
vruća krv ponosnog Tvrtka i Sokolovića.” Motiv pripadnosti je sjajno provučen kroz lik Muris-
beya, taj motiv se ponovo javlja i kada Muris napusti svoje rodno mjesto i stigne u veliki
Carigrad; “Murisu bilo neobično, bilo mu je teško pri duši, i nehotice sjetio se brata, zavidio mu
da više neće biti izložen velikom svijetu, kao on, da će živiti miran život u svojoj domovini.
Čudnovata je ta Murisova misao bila, tim čudnija, kad i njemu nije niko smeta da tamo ostane.”
U ovim opisima možemo da osjetimo tu njegovu nepronađenost ni u jednom od ta dva svijeta za
koja je bio vezan. Ali je mnogo više imao u svijetu Carigrada, nego u rodnoj zemlji, stoga ga je
ta mladalačka krv željna uvijek željna novog, vodila tamo.
Kroz cjelokupan roman imamo prikaz života Muris-beya Jahjapašića, ali i pored njegovog života
kao vodilje u ovom romanu, imamo u pozadini prikaz jednog sistema, jednog naroda, jedne želje
za promjenama i ugušivanje tih želja. Mladi ljudi okupljeni oko ideje i želje da Tursku učine
velikom zemljom, jakom i silnom; “Na tim sastancima davali bi oduška svome ogorčenju proti
mraku i tmini koja je zastirala obzorje budućnosti turskog naroda. Tad bi se povele rasprave
nadugo i široko o prilikama u Turskoj i drugim državama. Raspravljali o radu države i
sudjelovanju narodne volje u upravi, o radu inteligencije među narodom i upirali prstom u
krvlju ispisane stranice francuske revolucije, govoreći I mi moramo nešto ovako izvesti! Što je
truhlo, nek propane, narod je jak i žilav – on ne može propasti..!” S obzirom da je Muris-bey bio
jedan od središnjih likova romana, samim time je bio i dio tkz. mladoturskog pokreta koji je
opisan u romanu; “Među njima bijaše i Muris-bey, na kojeg su također djelovala djela
mladoturskih pisaca: Abdul Hak Hamida, Zija-paše, Kemala i drugih. On ih je čitao u
zaključanoj sobi, za teškim zavjesama zastrtim prozorima u gluho doba noći.” Ideje kojima se
vode mladi okupljeni u krugovima tadašnjim, bile su ispunjene željom za buđenje, odbacivanjem
okova u kojima se društvo nalazilo i pružajući slobodu za razvijanjem, te su vjerovali da će se
samim time i Turska preporoditi i postati velika sila, jer ono što je gušilo sistem je opisano u
sljedećim rečenicama: “Pomanjkanje škola i nastave u čisto narodnom duhu, pomanjakanje
sredstava za podizanje novih škola, pomakanje vlastitih sinova u u pravi i javnom životu
sprječavalo je normalan razvitak naroda. Državne trzavice, nemiri u unutrašnjosti, nesređene
prilike – apsolutizam, koji je kao mora gušio svijest naroda, raznosili i one ostanke Prihoda koji
su na papiru za škole bili određeni.” Kroz cjelokupan roman u pozadini imamo upravo prikaz
tog sistema, sistema u kojem se, kako se u retcima romana kaže, svaka slobodnija misao
smatrala se kao izdajstvom i kaznila progonstvima, tamnicom – podmićivanjem i zalaganjem
masnim plaćama. A na taj način gušio se svaki slobodniji pokret koji je u sebi nosio biljeg novog
duha.”
S druge strane, imamo u romanu prikazano i Murisovu rastrganost između ljubavnih osjećaja
kojima je obuzet. Kao da je u romanu prikazan pečat prošlosti, pripadnosti i pronalaženja, potom
nakaradnosti sistema i te oduzete slobode u promišljanjima i djelovanjima.