Roman „Derviš i smrt", napisao je bosanskohercegovački pisac Meša Selimović.

  Roman je
objavljen 1966. godine.  Ovaj roman ima autobiografsku pozadinu.  Smrt rođenog brata
ostavila je veliku tugu Meši Selimoviću i snažno je uticala na tematiku njegovih djela. Glavni
lik u romanu je  derviš Ahmed Nurudin.  On se bori za svog brata koji je u zatvoru. Iako želi
da spasi brata i smatra da je to njegova dužnost samim tim što mu je on brat, Ahmed
Nurudin se plaši svakog svog koraka, svake izgovorene riječi i trudi se da uvijek postupi
ispravno. Kakav god korak da učini pokaje se i samo pogorša cijelu stvar. Ne uspijeva spasiti
brata Haruna od smrti, ali i svojom novom pozicijom gubi i jedino vrijedno što je imao u
životu, gubi svog pravog prijatelja Hasana.

Na samom početku romana „Derviš i smrt" upoznajemo se sa glavnim protagonistom,

dervišem i šejhom Ahmedom Nurudinom, koji je cijeli svoj život posvetio tekiji i vjeri. On je
čovjek koji priznaje samo Božiji zakon i iskreno vjeruje da je sve ono što se događa unaprijed
predodređeno te da je nužno to prihvatiti kao neminovno. Međutim, njegov svijet se u
potpunosti mijenja onog trenutka kada dolazi do saznanja da je njegov brat Harun nedužan
zatvoren u tvrđavu iz koje zasigurno neće izaći živ. Nakon bratove smrti, za Ahmeda
Nurudina svi satovi ovoga svijeta prestaju kucati. Jedino na što se oslanjao do časa kada
hafiz Muhamed izgovara riječi „Ubijen. Prije tri dana.", bilo je vrijeme. Ono mu je ulijevalo
nadu da će skoro svanuti dan kada će on smoći snage da svoga brata izbavi iz tame tvrđave u
kojoj leži sasvim nemoćan i napušten od svih. Ono mu je bilo vodilja, apsolutna istina i jedina
neminovnost u koju se pouzdao i čvrsto vjerovao kako će donijeti pravdu. "Kunem se
vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku", su riječi koje
poput svjetlosti obasjavaju put istine o prošlosti Ahmed Nurudina, kome su se ove riječi
prečesto znale tako samouvjereno otrgnuti sa usana. Međutim, od trena kada mu je
saopštena vijest o Harunovoj sudbini, šejh će otkriti kako svih tih godina nije spoznao suštinu
izgovorenih riječi. Njihov smisao mu postaje jasan tek u tom poražavajućem trenutku, kada
spoznaje apsurd života. Ahmed Nurudin se nikada više nije usudio zakleti vremenom, jer je
ono za njega izgubilo svrhu. U tom času osjećanje njegovog lika možemo poistovijetiti sa
slikom „La persistencia de la memoria" („Postojanost pamćenja"), nadrealističkog slikara
Salvadora Dalíja, jer je vrijeme za njega stalo, a realnost koja ga okružuje postala besmislena
i apsurdna.

 Temelji istine o kojima je svjedočio svojim statusom u društvu mu se ruše pod nogama, te
odstupa od svih religijska načela koja su predstavljala bit njegove egzistencije. („Čovjek nije
Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome
mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema
drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."). Odnos
između svijeta i čovjeka po prvi put sagleda bez religijskih predrasuda i u njemu vidi samo
apsurd. Suština tog apsurda leži u Ahmedovoj potrebi da svijet sagleda racionalno i
objektivno, dok je svijet sam po sebi nije racionalan, pa sve na što nailazi jeste
nesklad. Šejhovo biće preplavljuje osjećanje mržnje od kojeg je nekoć zazirao, a sada mu je
izgledalo tako prirodno, jer se uvjerava da je nada „svodilja smrti, opasniji ubica nego
mržnja". Od vjerskog dogmatika, Ahmed postaje pobunjenik i osvetnik čija je pokretačka
snaga mržnja. Baš poput Kamijevog junaka u djelu „Stranac", Ahmed spoznaje da u svijetu u
kojem nema smisla, nema ni mjerila za rasuđivanja o dobru i zlu. On bira mržnju i činjenje
zla, jer isuviše osjeća nemoć dobra. Upravo to suprotstavljanje moralu, a time i samom sebi,
jer je moral ono što je do tada bilo ponajviše svojstveno jednom dervišu, predstavlja protest
protiv neostvarenja moralnih vrijednosti u postojećem sistemu. Jedinu soluciju u
nastojanjima da dosegne unutrašnji mir i pravdu unutar cjelokupnog društvenog sistema vidi
u mogućnosti da svrgne moćnike u vlasti koji su odgovorni  za smrt njegovog brata.
Međutim, kada se i sam nađe u njihovoj ulozi i shvati da je apsolutno nemoćan da bilo šta
izmijeni, suočit će se sa surovom realnošću koja će ga poraziti.Baš poput Jozifa K., Ahmed
Nurudin postaje dio „mašinerije" koja funkcioniše prema utvrđenim pravilima, a svaka
pobuna protiv takvog sistema je uzaludna.Nesvjestan toga, Šejh se u očima drugih pretvara
u ono što su za njega bili muselim i ostali krvnici njegovog brata. Kao posljedica, besmisao
postaje glavno osjećanje koje prati šejha, koji prethodno protivnik, sada postaje žrtva istog
sistema. Iako u početku odbacuje mogućnost vlastite krivice, Ahmed, baš poput Jozifa K, u
konačnici prihvata sopstveno smaknuće, a sve zbog toga što spoznaje jednu okrutnu i
neminovnu istinu – da je u potpunosti nemoćan. Prihvatanje vlastite smrti znači svjesno
prihvatanje apsurda kojim su život i smrt obojeni. Ova cjelovita izmjena ličnosti Ahmeda
Nurudina, od tekijskog derviša koji prezire postojeći sistem u kojem nedužni ljudi stradaju,
do kadije i zastupnika u vlasti koji se samostalno nastoji suprotstaviti istom sistemu,
pokazuje apsurd i nemoć ljudskog djelovanja. Roman „Derviš i smrt" nam time oslikava
politički apsurd i tragičan položaj pojedinca u zatvorenom krugu totalitarnog
režima. Selimović, baš poput Kamija u djelu „Mit o Sizifu", u konačnici odbacuje samoubistvo
kao rješenje, jer ono nije suočavanje, već odbacivanje istine. Motiv apsurda se u djelu
„Derviš i smrt" prožima u svim sferama, pa tako i u Ahmedovom viđenju ljubavi. Naime,
temeljni razlog zbog kojeg donosi odluku da postane derviš u tekiji jeste taj što smatra da se
čovjek mora odreći svega što bi mogao zavoljeti, jer su gubitak i razočarenje u životu
neizbježni. Kroz priču o Aleksandru Makedonskog kazuje i o tome da je bolje ukoliko se
odreknemo svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.

U djelu „Derviš i smrt“ možemo uočiti da vlast ima jedan cilj i hiljadu neopravdavajućih
sredstava kojima dolazi do tog željenog cilja. Često jedan od tih sredstava jeste nasilje koje
služi politici kao sredstvo nametanja jednog sistema. Nasiljem stvaraju strah kod ljudi i
pokušavaju na taj način da osiguraju svoj položaj i da se žaštiti od propadanja.- „Šta
hoćeš?....-Šta hoću? -rekao sam, čudeći se sam sebi i znajući da nije dobro što to govorim. -
Nije trebalo to da kažeš. -Je li zločin pitati za brata, ma šta da je učinio....Jesmo li postali
životinje, ili gori od životinja?...-Ti braniš brata , ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim."(83
str.) -Vlast upotrebljava zakon kao svoj štit ali upravo ti ljudi koji se pozivaju na zakon,
zloupotrebljavaju ga.Harun je bio obični, nevini zapisničar koji je sticajem okolnosti koje
donosi sudbina pronašao dukumente i zapise koje su ugrozili položaj i moć onih koji su bili
na vlasti. –„Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo."(77 str.)  U ovom slučaju vlast se
obračunava sa pojedincem koji dovodi njenu moć u pitanje. Kadija i kadinica koji trebaju biti
oličenje pravde i istine baš su suprotno od toga. Kadinica je pohlepna i želi da razbaštini
svoga brata i da mu uzme dio nasljedstva.  Kadija je sumnjivog porijekla i ne želi da pomogne
Ahmedu Nurudinu što ujedno kazuje da mu pravda nije bitna i da je baš suprotnost onoga
što zapravo treba biti. „  Posle bratove smrti u dervišu se javlja mržnja i nezadovoljstvo
prema vlasti i ljudima. 

–„ Mislio sam da znaš više o svijetu i ljudima, mnogo više..." , „ pamti, nesreća je što kod nas
niko ne misli da je na pravom mjestu i svako svakome je  mogući suparnik; ljudi preziru one
koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na
mržnju ako pristaneš na borbu..." Cijelom situacijom koju pokreće hapšenje njegovog brata,
derviš je pomjeren iz svoje zone komfora, bezbrižnosti, molitve, ljubavi prema Bogu i
ljudima.  Ubrzo mu sudbina donosi novu priliku. Nudi mu se položaj kadije, a on taj položaj
prihvata. Izabran je zato što su mislili da će Nurudin raditi šta god mu oni kažu, ali Ahmed
hoće da radi samo  što mu zakon i savjest kažu. Ahmed Nurudin ubrzo shvaća da je vlast
veoma komplikovana i složena i da je sada sam, da nema nikakvog bližnjeg istinskog
prijatelja. Shvata opasnost moći i dolazi u situaciju kad mora da osudi istinskog prijatelja
Hasana. On se bori sa sobom. Neće da izda prijatelja ali se plaši za svoj život. –„Da osudim
prijatelja, jedino stvorenje koje sam sačuvao za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav. Šta bih
onda ja bio? Ništavilo... Sve što je ljudsko u meni, on je čuvao. Sebe ću ubit ako im ga
predam. Ne prisiljavaj te me na to, suviše je surovo... Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna
špilja..." Iako je bio u sukobu sam sa sobom, vlast i moć ga mijenjaju i on umjesto da spasi
prijatelja spašava sebe. Ovim gestom je pokazao kako moć mijenja ljude iz korijena. 

               „Derviš i smrt" uistinu predstavlja remek-djelo bosanskohercegovačke književnosti.

To je roman koji ističe filozofiju apsurda života, ponajviše svojstvenu čovjeku u modernom
svijetu, ali i svu moć vlasti koja je čovjeku data te izda svog najboljeg prijatelja kojeg je
smatrao važnijim i od svojih roditelja , gdje Ahmed Nurudin predstavlja svakog tragičnog
usamljenog pojedinca koji se ne uklapa u okrutni svijet zla i nastoji učiniti sve kako bi ga
izmijenio.