„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“

Mi smo samo obični smrtnici koji pokušavamo dostići nekada nemoguće stvari, a opet tako
nama stvarne i ponekad pravimo greške kada na svom putu materijalne stvari mijenjamo
posve duhovnim. Pjesma nosi opomenu kao što joj i sam naziv kaže, u suštini strofe su
ublažene i ne čine nam se strašne. Epitet malen opet govori o tome koliko smo mi u suštini
mali u odnosu na zvijezde, iako pjesnik naglašava da ne idemo maleni ispod zvijezda,
moramo biti svjesni činjenice da mi nismo ništa u usporedbi sa zvijezdama, one su velike,
nedostižne, sjajne, skoro pa magične. Zvijezde vidimo noću i kada ih posmatramo, te male
svjetiljke bude nešto čudno u nama. Naša duša bude ispunjenija, nešto lijepo se dešava u
nama, kao da plovimo negdje gore i kao da se oslobađamo neke negativne energije od
Zemaljskog života. U trećoj strofi naglašava se da ne žalimo ni za čim kada budemo zadnjim
pogledima rastajali se od zvijezda. Trebamo biti svjesni da je ovaj svijet prolazan, da
pokušamo iskoristiti najviše od života i da se ne bojimo onoga što će doći. Naravno, na
životnom putu čovjek treba da nastoji da uradi što više dobrih djela i da se kroz duhovno
stanje oplemenjuje. U zadnjoj strofi prah i zvijezde ukazuje na neko vječno duhovno stanje,
naglašava se promjena stanja prahu u zvijezde. Ukoliko zaslužimo svojim djelima možda
možemo biti tamo negdje među zvijezdama. Pjesnik je ovu pjesmu donio sasvim jednostavno
s kratkim stihovima, pjesma je i misaonog karaktera jer nam daje motive za razmišljanje o
našem životu i njegovom djelovanju na Zemlji. Mi moramo pronaći naš put, našu svrhu jer
ako je ne pronađemo možemo zaista biti izgubljeni i možda čak nesretni i sebični prema
svijetu u kojem se nalazimo. Da se vratimo na stih pjesme A.B. Šimića, a koji je i polazna
tačka ovoga i koji nas može odvesti daleko u razmišljanje. Daje nam se jedna snažna poruka,
a to je da pokušamo ostvariti cilj koji nas čini sretnim i zadovoljnim. Treba dosegnuti stepen
zvijezda u pozitivnom smislu tako da čvrsto koračamo na zemlji. Naše želje, naši ciljevi,
nade, naša djela i težnja ka tome da upravo ne smijemo biti ti mali ljudi čiji je život tanka
linija koja strahuje svakog dana da se ne iskrivi do te mjere da ne krene pogrešnom putanjom i
ne završi tragično. Ako smo stalno pod nečijim pravilnikom o tome kako da se ponašamo, o
tome kako ćemo raditi to što nam narede, vuku nas u taj jedan sistem koji je cikličan, a nama
upravljaju kao što se upravlja lutkama. Ostajemo povučeni, oni koji samo slušaju i izvršavaju
što im se kaže, naš jezik je nijem i mi postajemo saučesnici u kriminalnim radnjama. Ali o
tome sigurno nije govorio pjesnik u svojoj pjesmi već o tome da budemo slobodniji, da
pokažemo naše sposobnosti, jer život je jedan, ne treba da se toliko plašimo, na koncu svega
trebamo misliti na kraju da li želimo postati samo prah ili zvijezda među ostalim zvijezdama.
Idemo stepenicu po stepenicu, gradimo sebe i ono oko sebe i sve za neku svjetliju budućnost.
Možda nismo najbolji, možda nismo savršeni ali ćemo se potruditi da postanemo. i pjesnik na
kraju nama ublaženo govori da se svi trebamo pomiriti sa smrću, jer smrt svakoga čeka,
možda i nije toliko strašna, ipak život je prolazan a vrata smrti na koja ulazimo odvode nas u
neku treću dimenziju gdje nismo sigurni šta nas čeka iza tih vrata, te u tome može biti
podjednako i pesimizma i optimizma. Zvijezde su te koje najljepše sjaje u ljetnoj noći, čak
ljepše i od mjeseca. Zamislit ću da sam i ja zvijezda među nekim sazviježđem i na trenutak
osjetiti koliko sam poseban i zamisliti njenu veličinu u tom svemirskom beznađu sa bezbroj
nas koji odudaramo od planete Zemlje. I ovaj put ne idemo maleni ispod zvijezda nego uz
zvijezde.