Nae nebo

Danijel Dragojevi
Laa
Na Trogirskoj katedrali, na njezinom desnom zidu izvana, na stijeni od
Trga nalazi se mali crte lae s veslima (galije) vrlo slian djejem crteu, ali ipak
ne djeji; neka vrsta davnog grafita. Pogled koji ga tu ne oekuje (katedrala je
velika i ozbiljna) iznenadi se: odakle odjednom ovo? Kronike i pamenje ne znaju
od kada je on tu; radoznalost nam, ako smo htjeli, ne moe biti zadovoljena.
Kada bi stranci ili njegovi prijatelji koji su dolazili u Trogir zaueni pitali
Jakova Pavia, slikara iz Splita koji je godinama tamo radio kao profesor crtanja,
u koje je vrijeme crte nastao, on bi odgovorio: Neto malo prije Katedrale. Kada
sam prije tridesetpet i vie godina i sam bio poaen takvom datacijom smatrao
sam da je to zgodan zen-budistiki koan. Danas prema tim njegovim rijeima
imam manje literaran i ozbiljniji odnos. Taj nonsens ne ini mi se vie posve
nonsens. Naime, ne treba biti sasvim u vlasti sanjarije pa da se shvati, ak i vidi,
da lae, kao kod Platona, dolaze i odlaze prije nego se u zbilji uoblie, postanu
tvarne i nau svoj put, mjesto i ulogu.
A kada ve govorimo o crkvama, zar se njihovi unutranji prostori ne zovu
lae i brodovi? A upravo su oni, budui da su velike praznine koje e zidovi tek
zatvoriti postojali prije crkava. Jednobrodne, dvobrodne, trobrodne katedrale su,
ak i kada ih jo nema, nevezani brodovi to plove ne brinui se o banalnim
fizikim zakonima. Mogue je dakle da je laa na Trogirskoj katedrali, s njezine
vanjske strane, dola mnogo ranije od katedrale, kao i one velike, prostrane,
prostorne unutar nje. Ne znam je li preuzetno rei da je laa bila njezina
prethodnica koja je negdje na rubu ruke i misli ekala, a tek kasnije bila (da je se
ne zaboravi) nespretno nacrtana?
I do mene je ta laa jedne veeri iznenada (nikakvo udo) dola na neki
nevidljivi zid nepostojee katedrale, preavi daljinu od nekoliko stotina
kilometara, a da se, kao nekada davno, vesla nisu ni pomakla. Od svih i iz svih
moguih misli, slika, sjeanja i snova doplovila je sama. Nisam je zvao, traio,
dola je i razveselila me svojom bojom stare cigle. Maginou kakvu imaju laa i
daljina pronala me u sobi, u noi.
Kao otoanin nagledao sam se i nasanjao brodova, njihovih dolazaka i
odlazaka. Uz svoju doslovnost oni uvijek jo neto ine, neto donose, odnose i
prenose. To im je slinost s pticama. Laa koja dolazi na poetku noi mogla bi
svata donijeti i odnijeti. Dok je gledam i dok joj se divim, znam to. Pitam kao u
zamamnom horoskopu: poslije i prije ega je tu? Ipak, govorilo se, loe ini onaj
koji ne vezuje sluaj i ljubav. Loe bi, dakle, uinio onaj tko ne bi povjerovao
njezinoj zastavi. Ne da govori, treba je pustiti da pjeva. Bjei, strae! Bjei,
nevrijeme! Bjei, Pascalova misli o prostoru! Nisam pogledao kroz prostor, ali
sam pomislio na junu stranu odakle mi je dola.
Vjerojatno treba biti miran i sabran. Ta laa, kao i druge, oblikom i
moguim putem nosi neto obuhvatno, itavo. Moda je ona "slika ivota kojemu

ovjek odabire sredite i odreuje smjer", ali bit e ipak da je ona malo iznad
ovjeka i njegovih dimnih snova. Mala utjeha izvan nas (na jednom vanjskom
zidu) koja bi htjela biti mala utjeha u nama (na unutranjem zidu).
Nae nebo
Jedna knjiga koja je na mene utjecala, a koju nikada nisam uzeo u ruke bila
je "Nae nebo" Otona Kuere. Za nju sam doznao rano. Mogao sam imati
dvanaest ili trinaest godina. Moda sam za naslov i autora od nekoga uo, a
moda i proitao, ne sjeam se. Tek kada sam imao neto vie od etrdeset godina
vidio sam je na polici jednog antikvarijata. To je bila prilika da je uzmem u ruke,
prolistam i kupim. Ali ja to nisam uinio. Iako je bila stara, ili upravo zato, bila je
jo uvijek lijepa i dobro ouvana. U svakoj drugoj prigodi moje bi pohlepa i
radoznalost htjele biti zadovoljene, i bile bi. Tridesetak sam godina mislio na nju,
sada je bila prilika da se upoznamo i pribliimo. Ipak, moje osjeanje u tom asu,
jae od svih drugih, bilo je strah i nelagoda. Naravno, kroz tih tridesetak godina
mnoge sam stvari uo i doznao o toj knjizi i njezinom autoru. Znao sam naime da
je iz podruja popularne astronomije, da je napisana i objavljena na samom kraju
devetnaestog stoljea. I s imenom Otona Kuere sam se susretao esto u
enciklopedijama, novinama, lancima; fotografije njegova lika sam vidio mnogo
puta. Znao sam, dakle, mnoge podatke o knjizi i oko nje. Mogao sam zamisliti i
crtee i slike neba iz tog vremena - nisam se morao plaiti susreta. A ja sam se
ipak plaio. Sva ta kasnija saznanja koja su se usput kupila nisu uspjela, iako sam
ih uzimao ozbiljno i vjerovao im, ukloniti doivljaj bajkovitosti toga naslova i
autora. Za tu bajkovitost sam se bojao. Ako bih knjigu uzeo u ruke, ako bi joj se
pribliio ona bi dola u neposrednu opasnost. Moda bi se sruilo neto to je
godinama nastajalo. Za mene je naslov "nae nebo" u tim ranim godinama bio ne
samo naslov nego mnogo vie: uao je u moj pogled, bio dio pogleda, a moda i
pogled sam. Za dijete, idealan naslov koji moe prestati biti naslov i moe ui u
sve oko njega i u njemu: u njegovu priu. On, taj naslov, govori da je neto to je
daleko, veliko, beskrajno, koje zbog toga moe i plaiti - nae. Moe li za dijete
biti neto ljepe od toga da je nebo nae, to jest i njegovo? Naravno, kasnije sam
doznao da to "nae" znai sjeverno, ono koje mi moemo vidjeti, ali za taj
podatak kao i one druge koje sam doznavao bilo je kasno, za mene ono nikada,
kada je rije o tom naslovu, nije postalo sjeverno ili bilo kakvo drugaije. U toj
igri veliko je postajalo malo, malo veliko, zvijezde su bile ozbiljne i neozbiljne,
kao kod Mira nae nebo bilo je dio i cjelina bilo kojeg prostora. Samo postojanje
te knjige irilo je sanjariju, ali i sve ono drugo to sam o nebu i mnogo emu uo i
doznavao. Pascal, kao to znamo, kae da ga "uasavaju beskrajni prostori", ovo
je jedan antipaskalovski naslov, na samoj granici utjenog, pogodan da nam bude
prijatelj i dok gledamo i dok mislimo. Naslov me, pogotovo ranije, nije vodio
samo vani, izvan knjige. Zamiljao sam da se mnoga uda koja vidim, o kojima
sanjam i razmiljam nalaze u knjizi, u nekoj njezinoj sjajnoj geometrizaciji za
kakvu su sposobne zvijezde u vezi s tolikim obiljem prostora. Sva ta zvijea i
njihov matoviti bestijarij davali su sadraj mojim eljama i nukali ih na neko
putovanje koje je istovremeno kolosalno trijezno i pijano. Nebo kao to znamo
kae: ja bih ti neto reklo; mi nebu takoer kaemo: mi bismo ti neto rekli. I

nesaopena tajna ide od njega do nas i od nas k njemu. Oni koji je pokuavaju
odgonetnuti kau da je nebo naa prolost i naa budunost. Kuerin naslov kae
da je nebo naa kua, na grad i na ivot. Sve ono tu odmah iza ugla. Kao Van
Goghova kavana sa zvjezdanim nebom. Ne treba ni rei kako ovim naslovom
nisam nikada mislio da je nebo samo nono. Na marginama svake
zvjezdoznanstvene knjige raste dan i iri do nevienih razmjera, i mi ga koliko
moemo i umijemo pratimo. I tako, Kuerina knjiga, iako mi nikada nije bila u
rukama, pratila me je kao rijetko koja i bila mi kadra dati mnogo vie od onoga
to se nalazi u njoj. Nije me, bar mi se tako ini, iznevjeravala. Neznanje, moda
isto toliko koliko i znanje, kada je o nebu rije, pomae i potrebno nam je.
Kuerino nae nebo za mene je bilo i jest odjednom (istovremeno) otvoreno na
svim njegovim stranama i stranicama. Da sam ga pogledao, prelistao i kupio, tko
zna da li bi to tako i dalje bilo.
Sunac
Postoji u govornom jeziku rije, i fraze s njom, koje ne nalazimo u
rjenicima: Sunac ti tvoj! To je neto to je napola psovka, mali prijekor, rije za
stvaranje blizine, izraz uenja i slino. Kae se i: Sunce ti tvoje! Po onome kao
ujemo i osjeamo, to nisu sasvim iste rijei i iste fraze. Sunac je, tako nam se
ini, manje ozbiljan, rije s manje svetosti i vlasti. Sunac je svakidanjiji, siao je
s neba na zemlju, individualizirao se, pribliio ovjeku. U njemu je neki laki
dodir, sitna veza, usklik. Nikako nije apsolutni izvor ivota, nita ope i
zajedniko. Muki rod kojim je zamijenio srednji nije mu pomogao, vlast u naem
jeziku kao da je radije bezrodna i neutralna. I doista u katolikoj moralci koja se i
danas ui u najtee grijehe idu psovke protiv Boga i svetaca, ali, to je udno, i
protiv sunca, kao da je i ono Bog ili svetac. Tek poslije njega slijedi veliki spisak
psovki manjeg ranga. Ovako visoko mjesto sunca vjerojatno je ostatak njegova
ranijeg poganskog oboavanja. Po svemu sudei, nije ga bilo lako ukloniti, kako
je to uinjeno s drugim bogovima i kumirima. Na Mediteranu je ono suvie veliko
i snano, a da ne bi ostalo simbol ivota, svjetlosti, neba - dakle Boga. A kada je
tako, nije smjelo u psovku. Trebalo je zabraniti jeziku da ga obre kako eli i kada
eli: da pomou njega iskaljuje bijes. Trebalo je, dakle, da podsvijest ostane
zadovoljena, a zabrana potovana, nai neku slinu a laku i nezabranjenu rije,
kako to jezik kod psovki i u slinim sluajevima ini. I rjeenje je, ako je ova
pretpostavka tona, naeno. Dakle ne: Sunce ti tvoje! Nego: Sunac ti tvoj! Sunac
ti arki! I zbog toga je sunac i ozbiljan i neozbiljan, iv i neiv, igriv i pokretljiv,
ali i laan. Dubler nije tako dragocjen kao pravi glumac, ali je ipak vaan. Sunac
nije Bog, ali mu je blizu. Zato, ako sunce i sunac sklanjamo uporedo, vidimo da
im je srodstvo veliko, da je na sunac doao od sunca i da se bez njega i izvan
njega ne moe sklanjati. Izvuemo li ga iz nominativa i vokativa u neki drugi
pade, vie neemo znati o emu se radi. Zbog istog razloga, zbog svetosti, i za
kruh se pokuala nai zamjena. I nala se - u rijei kruac. Kruac ti tvoj! Istina je,
on se moe sklanjati, ali e se takoer koristiti samo nominativom, kao, uostalom
i klinac koji u slinom sluaju zamjenjuje rije iz erotskog instrumentarija. Po
srijedi je, ini se, neka mala teatarska igra za koju nai rjenici, koliko mi znamo,
nisu pokazali vee zanimanje. Sunac. Jedna neosamostaljena rije, koja vjerojatno

zbog toga i nije rije, preskoena je. A to je teta. Bilo bi dobro da su strunjaci za
tvorbu rijei o njoj neto rekli. Pa ak ako je sumnjiva kako se ini. Moda je
samo maska, ali i tom nepokretnou ona neto ini i nekako figurira. Iako na
rubu, ona se ipak raduje. Znamo kako majke u asu radosti kau: sunac moj! Jezik
zna svoje potrebe, zadovoljava ih i ne grijei. Pogotovo treba li neku veliku i
glavnu rije umanjiti, razveseliti i demokratizirati. Kao i ostale imenice slinog
zavretka (junac, mulac, palac, jadac, samac, lanac, jarac) i sunac ima jaku
humornu, podsvijesnu i erotsku boju. To znai da se nesigurno leluja. Mnogo je
blie mjesecu nego sunce, kao da je velika arulja. Neto to se moe upaliti i
ugasiti. Sunac, tako nam se ini, manje grije, a vie komunicira. Sunac mu
njegov!