Dado urid: Literatura de imati posljednju rije

ARS br. 4-5 god. 2012.

Prijevod s francuskog: Sneana Nikevid




Razgovor Dada urida sa istoriarkom umjetnosti arlotom Valigora zadnji je intervju koji je umjetnik
dao, zabiljeen u decembru 2009, u njegovoj kudi u Normandiji. Dado ovdje posljednji put evocira i
analizira kljune trenutke svog ivota, staloeno i lucidno, kao da svodi raune sa samim sobom.
Naslov ovog intervjua koji se prvi put integralno objavljuje, umjetnik i njegova sagovornica izabrali su
zajedno.



- Postoji slikarstvo, in slikara, a zatim, kad je slika gotova, ono to se smatra njenim prikazom. Vae
slikarstvo kritika je izdano poastila cijelim nizom izraza i odrednica koje je oduvijek koristila,
udaljavajudi se od onoga to slika jeste i iznevjeravajudi je: tjelesa turobni haos , smrt
morbidan , ubre , komar , snovienja uasa . Ne lii li ovo pomalo na folklor? Pretpostavljam
da ovakva tumaenja djela nije lako prihvatiti.

To je zasijecanje po povrini. U tom susretu nije bilo emocija. Nikom od njih se ovo nije istinski dopalo. I
zato su oni kruili kao oko lonca, izvlaili neke rijei tek tako, kao iz biblioteke ili rjenika, i onda bi se
ispraznili.

- Zar ne postoje neke mogude rijei, drugaije?

Etikete ? Postoji jedna, napisana crno na bijelo. U nekim katalozima koji se prodaju, mene nazivaju
"malim majstorom nadrealizma." Eto zbog toga se, primijetili ste, moj sajt zove "Sindrom Dado". Ja sam
izmislio tu rije. Sindrom Dado, medicinski.

- Medicinski sindrom Dado? To je u skladu sa onim to ste govorili o ljudskom tijelu i sa vaom
fascinacijom tim tijelom, koje bi, po Vama, moglo biti samo za sebe cio univerzum?

Ja sam to rekao? Na mene je izuzetno snaan utisak ostavilo itanje Starog Zavjeta, posebno Knjiga o
Jovu. Mislim da je to sjajna knjiga. Jer to je svaija sudbina. Danas imamo hemoterapiju i umiraonice, i na
kraju ti preostaje da se baci kroz prozor.

- Vi ste u njoj vidjeli nau realnost? Priu koju svi moemo u jednom trenutku doivjeti?

Da Vi ste primijetili kako kod onih koji piu nema naklonosti prema onome to radim?

- U tekstu "Spaliti mrtve ", Vaa kder Amarant, govoredi o foteljama koje ste u jednom trenutku
rasporedili po ateljeu u krug, kae : "Postalo je jasno da su toliko oekivani gosti bili niko drugi do
naslikana bida, iji smo dah gotovo mogli da ujemo kroz kou ili niti tkanine. Dadovo djelo ima mod
inkarnacije." Radilo se ved o dovravanju jednog djela: osjetiti kako djelo osvaja svoju samostalnost a da
vam nije dolo glave. Slika se ivi onoliko koliko je iva....

Te fotelje su izgorjele. Kod mene je to vrlo literarno. Ja sam rtva onoga to su pisali razni pisci koje sam
imao sredu da malo itam. Da bih objasnio tu priu o poaru, imam materijalni dokaz, fiziki. Poar je bio
najavljen u knjizi koju sam itao prethodne nodi. Knjiga nije remekdjelo, to je pisac koji ne zvui ba
najbolje kad se prevede na francuski.
Priam o Pukinu. Pukin je napisao jedan mali roman za mlade djevojke koji se zove Dubrovski, to je
pria o poaru na jednom imanju. Upravo ono to se sjutradan desilo ovdje, u ateljeu. Opis tog poara
koji je izbio sjutradan bio je savren.
Sva ta imena, tu, koja ste vidjeli, sve su to knjige koje nisam posebno traio po bibliotekama i knjiarama.
Ovo su memoari kardinala Reca. To je dobro napisano. Nikad ih nijesam stvarno proitao. To su zapleti,
intrige ars 179 i slino Ali samim tim to je tu, on ini sastavni dio mog dana, sjutranjeg takoe, i to se
tako dalje razvlai i postaje oma Kardinalu Recu.

- Tako dakle nastaju naslovi ? Djelo je zavreno i Vi mu dajete naslov po onome to itate, otkrivate u
tom trenutku? Jer, kod Vas postoji cijela jedna pria o naslovima

Da. Radio sam jednu izlobu Bronzi. Svaka bronza ima svoje ime. One nose imena mojih prijatelja koji su
umrli. Umjetnika. Shvatio sam da su etvorica od njih izvrila samoubistvo. To je bio nain da dekliniram
njihov identitet. Maloprije sam rekao da nisam vjet s rijeima. Je li ovo jasno kao reenica?

Ali, itajudi nauni tekst aka Monoa o spontanom uenju jezika, drugog jezika, ovog kojim ja govorim sa
Vama i koji je totalno laan, shvatio sam da sam izmakao kalupu ila Ferija. Glupo je, ali je tako. Ja sam
totalno nepismen.
A nauio sam da piem i crtam vrlo rano.
Ali to pitanje jezika, ja tek sad otkrivam svoj maternji jezik. I shvatam, poto imam izvjesnu kulturu, da
taj jezik nije bogat rijeima nego metaforama. Na primjer, na srpskohrvatskom ne postoji rije tortura. Ni
rije bonheur (sreda) u onom smislu koji ona ima na Zapadu. Ali jedno dijete od 6 godina razumije ta
je to smrt, preko metafore koja se koristi tek tako, u svakodnevnom jeziku. O ljubavi, o ratu, sve je
reeno, o bijedi. To su metafore koje stanu u dvije tri rijei.

- Slike?

Da, Nabokov je rekao da je knjievnost umjetnost metafore. On je moj pravi profesor. Ja oboavam
Nabokova. Vrlo dobro poznajem njegovo djelo.

- Hodete da kaete da se prepoznajete u knjigama koje itate ? Da postoji jaka veza izmeu Vaeg
slikarstva i knjievnosti uopte?

Da.

- Slika. U trenutku kad nastaje, kad se proivljava. Vaa slika je u pokretu. Ona posjeduje energiju koju joj
Vi dajete, koju osjedate dok ste pred platnom.

Da, to je tano. Mislim da od pamtivijeka umjetnik ima tu muku umjetnik u potrazi za orgazmom nad
orgazmima.

- Stvaranje krede od energije nalik onoj koju osjedamo pri dodiru sa tijelom koje ekamo, volimo, elimo.
To je jedan krajnje ulan, erotizovan odnos. Vae slikarstvo se doivljava kao osvajanje, dostizanje
privremene ravnotee, trenutka mogudeg kolebanja utisnutog , rekonstruisanog na slici, ono to je
Nikola de Stal zvao bljesak autoriteta ili bljesak oklijevanja

I ja tako mislim. Zato sad bjee od slikarstva. Boje se. To je ulnost. Kad Selin govori o agoniji, koja je
svojstvena ovjeku, to je trenutak orgazma. Ali, to je vrlo kratko.

- To je neto to Vi stalno obnavljate, od jedne do druge slike. Kad sa Vama uemo u sliku, postoji ono
to neki nazivaju praznina koja je istinsko provjetravanje. Postoji dinamika koja nas u isto vrijeme
vue ka slici i vrada se k nama, izlazi iz platna, odbacuje nas. Alhemija suprotnih sila. Dostiete taku
ravnotee, ekstremno osjetljivu i krhku.

Da, to je kao opruga.

- Kompozicija je u uzdizanju. Podizanje i provjetravanje proizvode cirkulaciju vazduha izmeu tijela koja
klizaju jedna preko drugih, stapaju se, sjedinjavaju u prozirnosti i podiu se. Vi naginjete baroku?

Apsolutno. Naravno.

- Slikanje je borba, borba koja se vodi svakog dana, svakog trena. I zahtijeva fiziku snagu, zar ne?

U pravu ste, to je zamorno. Sad sam na neki nain malo povladen jer nemam snage da unitavam stvari.
Ranije mi je zadovoljstvo bilo da unitavam slike, na razoaranje trgovaca koji su ih naruili. Sad vie ne
mogu da ih unitavam. Vidjeli ste sva ta otkrivena platna u ateljeu, nemam snage da ih okrenem prema
zidu, kao to sam radio pedeset godina.

- Jer u inu slikanja najvaniji je taj trenutak kad uete u sliku, kao to se ulazi u religiju, u stvaranje. Ovo
je moda Dadova tema.

I da bih imao trajnog svjedoka, ja se svakog jutra vradam u atelje. Gledam svu energiju koju sam dao,
krvna zrnca, salo, sluz.

- I to Vam omogudava da sjutradan iznova ponete?

Da, to mi omogudava da shvatim da sam ja zaveljaj sluzi i fekalija.

- Zar to nije prije svega nain da ovjek shvati do koje mjere moe biti nevjerovatno ilav u toj borbi koja
je u isto vrijeme borba Jakova sa anelom? Borba protiv sebe i sa samim sobom.

Da, da, to je tano. Pretpostavljam da hodete da priate o delijama koje propadaju i koje se obnavljaju.

- Zar slikati ne znai takoe kistom stvarati muziku?

Upravo ste izgovorili rije ubicu : muzika. Za mene je vrhunac umjetnikog izraza enski glas.
Ja nikad nijesam zavrio neko platno. Progoni me Matisova reenica : Valja prionuti na posao, kao da
treba da ubijemo ovjeka.", to su Matisove rijei koje prenosi Monterlan. Malo je onih koji znaju za to. Ja
pokuavam da ubijem ovjeka i on je jo na izdisaju. Dugujem mnogo Monterlanu to je sauvao tu
dragocjenost.
Ti pie. Imala si sredu da se rodi u Francuskoj, a ja sam nespretan s rijeima. Zato ja crtam. Proizvodim
muziku perom. Crtam svakog dana.

- esto govorite o slikarstvu kao o stvarnosti : o nekoj drugoj stvarnosti, o izbavljenju, bjeanju od ivota,
kako bi jo vie bili u njemu. Maljevi, koji je kroz suprematizam dostigao vrlo visok stepen svijesti, 1919.
je napisao: Izaao sam u bjelinu, tragajte za mnom, drugovi avijatiari Mnogi umjetnici tako govore
o stvaranju, svojim sopstvenim izrazom, argonom.

Desilo mi se dva ili tri puta posljednjih decenija da u jednom jedinom trenutku, pri buenju, osjetim da
sam sredan. Kad sam poao u Crnu Goru, ujutro sam se probudio u kudi i u gradu u kom sam odrastao.
Osjedao sam se strano lijepo. I odjednom sam se sjetio: sa ovim je svreno. I teret mog stvarnog ivota
izbacio me je iz kreveta.

- ta je teret vaeg stvarnog ivota?

Pa, cio ivot. Imamo neku vrstu kapitala. Svi. Iz realnog ivota. Ti si nepovrijeena, nema nikakve
ogrebotine. Ja sam roen tridesetih. Ved sam bio veliki mali djeak u vrijeme rata. Pravog rata.
Posljednjih godina desio se jo jedan veliki rat, takoe pravi. Ja nisam bio tamo. Ali to ne znai da to
nijesam jako bolno doivio.
Moje bogatstvo su teki trenuci iz mog djetinjstva, rat. Hladnoda, vie od svega.

- Glad i hladnoda.

Prije svega hladnoda. Bili smo i jako gladni, takoe, naravno. Ali, ja sam imao problem s cipelama. Tokom
rata nije bilo cipela, zato sam navlaio crevlje odraslih i kaskao okolo. Snijeg mi je ulazio u cipele, proklet
bio. Sad ne mogu da smislim emisije koje zimi prikazuju o skijanju i snijegu, gasim televizor. Ne podnosim
to. Zimu, snijeg. Tada bih iao kod moje tetke Julije, poto mi je majka umrla, i onda sam stavljao noge u
rernu da bih osuio arape, ako sam ih uopte imao.
Ali da bih doao do tetka Julije, trebalo je da preem preko glavnog trga, gdje su bila objeena dva
partizana. U januaru na jednom drvetu. To je strano. A morao sam da proem tuda, pored objeenih,
da bih zagrijao noge. Tetka Julija mi je zamijenila majku, bila je oeva sestra. Ta dva objeena ovjeka jo
me proganjaju. Tek nedavno u nekoj knjizi koju sam listao u Crnoj Gori, vidio sam fotografiju objeenih,
prepoznao sam je, ak sam je stavio u jedan film, ta se fotografija vidi u filmu Paskala Sidona.
Ali, postoji jo jedna slika koju sam skoro otkrio. Ta me ars 184 je fotografija strano uplaila. To su dva
objeena ovjeka u uspravnom poloaju. A na ulici, iza njih, vidi se masa koja dolazi da gleda predstavu.
A ta dva tipa stoje. Slika je loeg kvaliteta, iz 44. Imao sam 11 godina, a ja i moji roditelji nijesmo ili da to
gledamo, moji roditelji su dobri ljudi. A oni idioti su gledali.

- Da li smatrate da se moete svrstati u neku od postojedih kategorija?

Rekao sam Katrin Mije da sam ja terorista u umjetnosti. Postoji uvijek neki put koji prelazite i neto to je
okida. Ti si govorila o Selinu.
Ja sam nekoga upoznao zahvaljujudi Selinu. Bio sam u Averonu, u jednoj kudi koju sam sam renovirao i
sreo sam izvjesnog an Kloda, koji je stalno priao o Selinu i Sen Simonu. itao mi je tekstove. Putao
sam ga da mi ita. Jednog dana, proitao mi je jedno pismo - bio je to original - u kojem se govorilo o
vivisekciji i o ljudskom rodu, i ja sam htio da se mijenjamo. On je odbio. Selin je bio bijesan zbog
eksperimenata nad ivotinjama, i smatrao je da ih treba raditi na ljudima deset puta vie.

- Da li je konano jedina paralela koja odgovara vaim slikama, i to pronalazimo kod Selina, ideja o
svijetu koji zaudara, govoredi prosto, i koji zaudara i dalje, kao i ideja da se taj svijet moe posmatrati sa
ogromnom distancom i humorom ? to znai da u osnovi postoji jedan Dado okrenut ivotu i smrti, Dado
okrenut istoriji, traginoj, a zatim i vjenoj prii o odnosima meu ljudima?

Potoji neto to me stalno zbunjuje, kad god vidim neto to obino zovemo lijepim, recimo prve
pupoljke sa ovog tla, tu, pored vas u februaru, krajem februara poinju da izbijaju prvi pupoljci na
granama, pa onda dolaze leptiri, izvanredni. Leptiri, cvijede, patke na ovom jezeru, ima jedna koja je
posebna, sve to je stvoreno na granicama velikog praska. A unutar bing-benga je smrt, nasilje. Radim sad
jedno djelo sa leptirima, i ono ima veze sa seksualnodu.

- Pitanje nacionalnog identiteta je teko

Za mene svakako.

- Za Vas, kao i za sve one koji ive izmeu vie razliitih kultura. Vas priznaju jednako u Francuskoj kao i u
Crnoj Gori

Teko je to redi. Postoji uvijek neki ukus gorine. Nijesam imao privilegiju da uivam u uspjehu. Ja sam se
opredijelio da se izolujem ovdje, zna, da me ne bi oprljala povrnost takvog ivota. Bilo je ovdje
posebnih trenutaka, kad nijesam imao ni prebijene pare. Bilo je strano hladno, nije bilo struje, ali je bilo
sjajno. Dolazilo je proljede, pa jesen, pa snijeg. Bilo je sjajno gledati kako se smjenjuju godinja doba.

- Vi govorite o pomodarstvu. A ja govorim o onome to dolazi poslije stvaranja djela, o njegovom
upisivanju u bududnost. A to je krenulo. Htjeli vi to ili ne. Vaa 163 djela sauvana su u Centru Pompidu,
u Crnoj Gori jedan muzej nosi Vae ime Ima opipljivih znakova recepcije i pristupa panteonu.
Upisivanja u istoriju i istoriju umjetnosti.

Da, to je hronina bolest.

- Kakav je bio Va prvi susret sa Francuskom?

Malo sam sad ljut na vlasti u ovoj zemlji. Jer, u mojoj dozvoli boravka dugo je pisalo da sam u Francusku
prvi put doao 15. avgusta 1956. A 15. avgust, dan Uspenja Bogorodice, sad je izbrisan. Krivo mi je zbog
toga.

- Zato?

Jer je to vaan praznik. Bilo je strano prijatno vrijeme, svjee. U Crnoj Gori, 15. avgusta umiremo od
vrudine, a ovdje mi je ujutru bilo prohladno. A tog 15. avgusta na nebu je bilo bijelih oblaka, ali i puno
plavetnila. Naravno, otiao sam u Luvr. Da, to je bio prvi kontakt s Francuskom.

- Biti slikar u Francuskoj, Dado? Biti jedan od slikara od slikara u Francuskoj? Kako se to doivljava?

To je vrlo dobro pitanje. Ono to se dogaalo 50- ih u Parizu nije mi bilo blisko, nita nijesam
razumio.Toliko slikara koji su sad malo zaboravljeni, da ih ne nabrajam. A u slikarstvu, govorilo se o
"zadovoljstvu stvaranja" i slinim glupostima. Nije mi se mnogo dopadalo slikarstvo pedesetih. Bilo je
galerija u Francuskoj, svetionika, i nekih imena, a onda su svi pomrli i zaboravili su ih. Ja pamtim jednog
tipa koji se zvao an Arkad, u njegovoj galeriji bilo je dobrih slikara. Bio je jedan ameriki slikar koji mi se
mnogo svidio. Zvao se Mark Tobej, mislim da je to bilo ba dobro. A onda, tu su bili Magrit, Sem Fransis,
or Matje takoe...
Bilo je dobrih stvari. I Bejkon je bio. an Arkad je nestao, i potpuno je zaboravljen. Dobar momak, koji je
imao sjajnu galeriju u faubourg Saint-Honor, na spratu, ogromnu galeriju, bilo je ljupko.
Sreo sam ana Dibifea u litografskom ateljeu gdje sam radio. A moje crtee mu je pokazao jedan stari
Slovenac, zvao se Veno Pilon. Nijesam mu ih pokazao ja. Ja sam svoje crtee prvi put pokazao negdje 52,
53. godine u Beogradu. Henri Mur je imao jednu izlobu u Beogradu i posjetio je Likovnu akademiju, i ja
sam mu pokazao moje crtee. Mnogo su mu se dopali. Htio je da mi da stipendiju. Ali, kako ja nisam bio
lan partije, oni su me izbacili. Nemam za to konkretne dokaze. Rekli su " on je jedan obini mangup i
tako to".

- Kako vam je izgledala francuska intelektualna sredina koja je, u vrijeme kad ste vi doli, bila uljuljkana
iluzijama o komunizmu, a vi ste stigli iz Jugoslavije.

Nijesam se druio sa ljudima iz svijeta politike. Kad sam doao, Francuska je imala velikih problema sa
svojim kolonijama, dolo je do rata u Aliru. To je bilo strano. Imao sam sredu da se kredem meu
normalnim ljudima ija parola nije bila "Alir je francuski."

- Znate one Monterlanove rijei: "Kao luk, drhtim od enje da unitavam (...)
Treba umrijeti, a da ne ubijemo vjetar"?

Treba vjetar sve to da pomete i oduva na smrad negdje drugo.

Eruval, 7. decembra 2009.