Filozofijska nacionalnost i nacionalizam

Jacques Derrida

| 19/08/2010

Pod ovim naslovom moj naum nije, ili bar nije na prvom mjestu ili, ako vie volite, u krajnjoj instanci,
pristupiti povijesnoj, drutvenoj, lingvistikoj analizi onoga to bismo nazvali filozofijskom nacijom,
filozofijskom nacionalnou. Takva analiza (u okviru drutvenih ili humanistikih znanosti) naravno nije
iz ovoga seminara iskljuena, tovie, ona e biti ak u njemu prijeko potrebna; nadam se da emo takvu
analizu poduzeti na vie od jednog naina i povrh svega da emo propitati je li ona mogua ali to sada,
ipak, nije moja glavna preokupacija. Moja bi glavna preokupacija, na ovome mjestu, prije bila uputiti se
prema aporijama filozofijskog prevoenja filozofijskih idioma. Pomalo grubo, kao i kod svakog poetka,
rei u a to je nae iskustvo i naskoro u govoriti o tom iskustvu i o njegovim pravima da postoje i da
doivljujemo injenicu da postoji nekoliko filozofijskih idioma, te da samo to iskustvo ne moe a da ne
doivi bilo koji filozof, bilo koji samozvani filozof i svatko tko se izdaje filozofom i kao skandal i kao
samu ansu filozofije.
Skandal: to e rei ono to ini da se filozofija saplie i pada, ono to je zadrava na njezinoj stazi
ukoliko samozvani filozof smatra da je filozofija u biti univerzalna i kozmopolitska, da joj se nacionalne,
drutvene, idiomatske razlike uglavnom trebaju sluiti kao nekakav privremeni i nebitni sluaj, koji bi se
mogao prevladati. Filozofija ne treba trpiti razliku idioma: ne treba je podnositi i ne treba radi nje trpjeti.
Na taj bi nain bilo kakva afirmacija idioma ili njihove ireduktibilnosti bila agresija ili profanacija u
odnosu na filozofiju kao takvu.
Skandal, ali i ansa, jedina mogunost za filozofiju, za nju samu da sama govori, da omogui da se o njoj
raspravlja, da ide od jednog prema drugom, to znai da proe kroz idiome, da prenese idiom i da prenese
sebe, prevede sebe preko ili prije u tijelo tih idioma koji nisu ograde ili ograivanja od sebe nego
alokucija, prijelaz drugom. Jer pitanje, oito, jest: to je idiom?

Ne elim pouriti s elaboracijom ovog pitanja. Jo e dugo vremena, u budunosti, initi ono sam
horizont to jest, ako bismo rekli grki, ako horizont iskaemo na grkom otvaranje I granicu ovoga
seminara.
Rei u, jednostavno, za ovu rije idiom, da sam je, naprosto, prebrzo bacio pred sebe, da nju, u ovom
asu, neu ograniavati na lingvistiki, diskurzivni opis, iako je, kao to znate, upotreba uglavnom vraa
unatrag prema toj granici: idiomu kao lingvistikom idiomu. Za trenutak, dok mi je oko posebno
usmjereno na ovo lingvistiko odreenje koje ne iscrpljuje sve to idiom sadri, ali koje
nije samo jedno odreenje izmeu drugih, uzet u idiom u puno neovisnijem smislu, u smislu
vlastitosti, vlastite karakteristike, pojedinane znaajke, koja se u naelu ne moe imitirati niti
eksproprirati.

Idiom je ono to je vlastito. I kaem li da ono to me najvie zanima na ovom seminaru jest ta idiomatska
razlika u filozofiji, tada to ipak ne znai da sam naziv svoje teme Filozofijska nacionalnost i
nacionalizam, izabrao na sluajan ili rasijan nain.
Dakle, pitanje bi bilo, ako biste bili toliko ljubazni da ovaj naziv uzmete za ozbiljno: to je nacionalni
idiom u filozofiji? Kako filozofijski idiom sam sebe postavlja, kako polae svoja prava, kako izgleda sebi
i kako se pokuava nametnuti kao nacionalni idiom? A to nas navodi na uenje, naravno:

1. to je nacija? to pitanje, kao to moete zamisliti, nije jednostavno, to pitanje ima svoju povijest koju
je maksimalno teko omeiti, nju ne treba brkati ni s terminom narod, niti s terminom rasa, niti s
terminom drava, iako se na svakom koraku sudara s tim terminima i dvosmislicama. Vratit emo se na to
opirnije. I ovdje smo upueni na uenje.

2. ak i pod pretpostavkom da imamo jasan koncept, osiguran konsenzusom (pitanje je konsenzusa i
samo implicirano u pitanju o takozvanom nacionalnom osjeaju, svijesti ili realnosti), ak pod
pretpostavkom da doe do konsenzusa oko pojma nacionalnosti, to nas drugo pitanje upuuje na
uenje: to bi moglo biti nacionalni idiom, filozofijska nacionalnost?