Luigi Ontani

141

informel
u suvremenom
panjolskom
slikarstvu

tonko

Esposita ako ne udesnu traves

tiju apstraktnog ekspresionizma,
ili Vittorija D' Auguste ako ne
novo tumaenje enformel za
hvata, ili opet Plinija Masciuliama ako ne parodiju secesijskih
obrazaca. . . Mogli bismo nabra
jati i dalje. Svatko se neega pri
sjea, svatko neto preoblikuje.
Kao da su se umjetnici, ne videi vie nita ispred sebe, poeli
naginjati nad dubok bunar
prolosti (profondo pozzo di
passato), kako kae Thomas
Mann u Josipu i njegovoj bra

i , a kako to u uvodnom slovu

efektno primjenjuje Renato Nicolini, odgovoran za kulturu is
pred gradske uprave Rima. i
ni se da je umjetnost izgubila
snagu da ivi vlastitu krizu, ka
e Giulio Carlo Argan u knjizi
Avanguardia-Transavanguardia
6877 govorei upravo o okre
tanju prolosti. Meutim, ima
teoretika, kao to je Fulvio Irace, koji isto stanje nazivaju ra
dikalnim eklekticizmom. Gene
racija postmoderne prihvaa sva
odreenja.

maroevi

Kad su potkraj estog desetlje

a na dva venecijanska bijenala
zaredom dodijeljene dvije zna
ajne nagrade slikarima iz pa
njolske, ta je injenica izazvala
i u nas prilinu znatielju i na
elnu sklonost prema slikarima
iz marginalno postavljene i civi
lizacijski zaostale zemlje, koji
ma je uspjelo da se nametnu
evropskoj publici. Neki su u to
me, openito, vidjeli ansu i mo
gunost manjih naroda i perife
rijskih sredina, a drugi, znatno
odreenije, pravu metodologiju
i stilistiku koju bi valjalo slije
diti na putu do uspjeha. I doi
sta, Tapies i Feito postali su us
koro esto navoena imena u
naem kulturnom prostoru, a

142
materika varijanta informela,
katkad s izravnim posudbama
od netom navedenih autora, ra
zvila se u jednu od dominantnih
tendencija suvremenog hrvat
skog i jugoslavenskog slikarstva.
Izloba u gornjogradskoj Gale
riji suvremene umjetnosti pod
sjea nas na ve davna vremena
kad smo u istom ambijentu gle
dali tada najaktualnije radove
prvog narataja naih informelista i kad smo mogli samo pri
eljkivati pouzdaniju informaci
ju o internacionalnim pojavama
i stilskim izrazima. U ovom slu
aju, informacija doista nije
pravodobna a nije, bogme, ni
sasvim odmjerena. Umjesto vri
jednosnog i problematskog apo
geja, presjeka
najkarakteristi
nije faze i glavnih osobnosti, do
bili smo prilino iroku panora
mu od dvadesetak slikara i pe
desetak djela, nastalih u raspo
nu veem od dva decenija. Me
utim, moramo ipak biti zah
valni na ponuenom izboru jer
nas upoznaje s nekoliko nedvoj
benih vrhova, a prua uvid i u
ustrajnost fenomena koji se raz
mjerno dugo odrao a javljao se
u svojevrsnim obnovama, reci
divima i ak neoinformelisti
kim tendencijama. S obzirom na
to da je to i opeevropski sluaj,
to je razumljivije snano perzistiranje informela u panjol
skoj, gdje je bio dublje i izravnije ukorijenjen, i gdje je urodio
i nekim specifinim, da ne kae
mo regionalnim, svojstvima.
t

Osim toga, izloba je vrlo dobro

postavljena, tako da remek-djela dolaze upravo na udarna
mjesta. Primjerice, jedini Tapiesov eksponat Tvar i lomljeno
staklo doekuje posjetioca na
samom ulazu u izlobeni pros
tor i namee se suzdranom ele

gancijom sivog tona, plastinou nanosa boje i odgovarajuim

intervencijama u itku masu,
upotrebom prirunih sredstava i
materijala. U osovini glavnog iz
lobenog prostora smjetena su
dva golema platna: Veliki diptih Manuela Millaresa i slika
13/76 Rafaela Canogara. Prva
od njih, u strogom crno-bijelom
dvoglasu, gotovo majestetino
saima iskustva krte i posne informelistike struje, a druga na
javljuje mogunost prelaska u
sfere primarnog slikarstva. Do
damo li da Tapiesova rjeenja
takoer streme elementarizmu
i na svoj nain najavljuju arte
povera, jasno je da najplodnije
domete informela uope nalazi
mo u krajnjoj jezgrovitosti i izravnosti.
Prilika je da napomenemo kako
su Millares i Canogar bili meu
osnivaima grupe E l Paso u
Madridu 1957. godine, grupe ko
ja je mnogo pridonijela osloba
anju od estetike borniranosti
Frankovog razdoblja i pripo
mogla difuziji radikalnijih informelistikih zasada. Tapies je
opet suosniva grupe Dau al
set, koja je u kozmopolitskijoj
Barceloni djelovala jo od 1948.
godine, naravno ne odmah na informelistikim premisama. Uz
Tapiesa, od katalonskih umjet
nika iz te faze ovdje je i Joan
Josep Tharrats s dvjema slikama
neujednaenih kvaliteta, od ko
jih je ranija znaajna zbog efi
kasne artikulacije mrlje koja
djeluje poput praska eksplozije.
Visoku razinu izlobe podrava
jo nekolicina. Dakako, u prvom
redu Luis Feito sa zvunim crve
nim i dubokim crnim granulacijama. Vrlo su proiena plat
na Juane Frances i Daniela Argimona, a uzbudljiva prostorna
gibanja Manuela Viole. Manuel

Mompo opet predstavljen je tri

ma slikama otvorena, prozra
nog kolorita i leerna duktusa,
koje naznauju organiki izlaz
iz ortodoksna informela prema
ludikom i svojevrsnom postmodernom senzibilitetu.
Vie od toga moda i ne bismo
smjeli zahtijevati. to je pa
njolski komesar smatrao da tre
ba predstaviti i neke druge sli
kare, tko zna po kakvim sve
kljuevima, ukljuujui i sebe
sama s dvjema hoch-glanz sli
kama, ne bi nas ni trebalo naro
ito uditi. tovie moglo bi
nam gostovanje s Iberskog po
luotoka uiniti samo bliim i
prepoznatljivijim.
A slikarstvo panjolskih zemalja
ostat e i nadalje dobrodoao
izazov i mjera. Iako nemaju rerecimo starijeg roaka u Pari
zu koji bi im pripremio put do
svjetske slave (kao to je Mir
trasirao Tpiesov uspon), niti za
njih svjedoe Goya, El Greco i
Velazquez, naim je umjetnicima
takoer doputeno nadati se da
siromani i nepoznati provinci
jalci mogu doekati svojih pet
minuta. Pa kao to u maglama
secesije kako kaza Krlea
odjekivahu poput bojne trube
imena Anglade i Zuloage, tako
e uspomenama naih suvreme
nika nostalgino zvoniti sjea
nja na Tpiesa, Millaresa, Cano
gara, Feita, Sauru, Tharratsa,
Cuixarta. Jer njihovom je zaslu
gom slikarstvo dolo do jedne
od svojih krajnosti, do ruba mo
gunosti koji je teko nekanje
no prijei, zapravo do svojevrs
nih Herkulovih stupova posta
vljenih, po Homeru, ba na gib
raltarska vrata do mea itave
klasine tradicije metjea, odnos
no slikarstva na stalku i slike na
zidu i u okviru.