1

NIKOS KAZANTZAKIS

PISMO GRECU

Αναφορά στον Γκρέκο

(Anafora Ston Greko)

2
PISMO GRECU

3
TRI SU DUŠE, TRI SU MOLITVE:

LÛK SAM U TVOJIM RUKAMA, GOSPODE.

NAPNI ME, INAČE ĆU PUKNUTI.
NEMOJ ME PRENAPINJATI, PUKNUT ĆU.
PRENAPNI ME, GOSPODE, NEKA PUKNEM.

4
 PROMATRAJUĆI KAKO NASTAJE PISMO GRECU

Kazantzakis je deset godina čekao da mu Bog dade nadahnuće, a sljedećih mu je deset godina
trebalo da dovrši djelo, da kaže što je imao, “da se oslobodi". Da Haron, kada dođe, pronađe samo
vreću kostiju. Deset godina bi trebalo bili dovoljno, mislio je.
No, Kazantzakis nije bio od onih ljudi koji bi se mogli “osloboditi”. Bijaše mu sedamdeset i četiri
godine i ne samo da se nije osjećao star i umoran, nego je čak i nakon svoje posljednje tragične
peripetije, embolije pluća, ponovno oživio, kako je govorio. Isto su za njega govorila i dvojica velikih
liječnika iz Freiburga, doktor Heilmaier, hematolog, i doktor Kraus, kirurg.
“Ovaj je čovjek snažan, kad vam kažem!” vikao je čitav mjesec profesor Heilmaier nakon što ga
je pregledao. “Krv mu je zdrava kao moja!”
“Što ste se tako ustrčali?” vikala sam na njega bojeći se da će pasti i slomiti nešto.
“Ne bojte se, Lenočka, ja imam krila!” odgovarao bi mi i doista si mu vjerovao. Vjerovao bi tome
organizmu i toj duši koji se nisu predavali. “Kad bih Vam samo mogla zabraniti!"
Ponekad bi uzeo pero pokušavajući pisati lijevom rukom.
“Što se žurite? Kao da Vas netko goni? Gotovo je... Za nekoliko dana ćete moći pisati do mile
volje!"
Samo bi okrenuo glavu, pogledao me i uzdahnuo.
“Imam toliko toga za reći. Muče me još tri velika djela. Tri velika romana. No, najprije trebam
dovršiti Greca.”
“Dovršit ćete ga. ”
“Izmijenit ću ga. Uzmite olovku i papir da vidimo hoću li uspjeti.”
Međutim, naša suradnja ne bi potrajala ni pet minuta.
“Nemoguće. Ne znam diktirati. Mogu razmišljati samo ako sâm držim olovku... ”
“Preci, roditelji, Kreta, djetinjstvo... Atena, Kreta, putovanja... Sikelianos, Beč, Berlin,
Prevelakis, Moskva...”
Sjećam se jednog kriznog trenutka u našem životu. Bijaše to u jednoj drugoj klinici u Parizu.
Nikos je bio jako bolestan, imao je temperaturu 40. Liječnici su bili uznemireni.
Svi bijahu zabrinuti, samo je on bio nemiran.
“Uzmite olovku, Lenočka...”
Zatim bi mi tihoga glasa, kao u nekom snu, diktirao neke stihove, kao da izgovara riječi nekoga
sveca:
“Irekoh bademu: Pričaj mi o Bogu... I badem procvate.”
Prije nego smo otišli u Kinu, Pismo je ostavio nekom mladom slikaru, “svome sinu”, kako ga je
nazivao. On hi dolazio u zoru, popeo bi se u njegovu sobu i počeli bi neumorno raditi. Odakle?
Dokle? Do kada? O velikim problemima, o Bogu, o čovjeku, o umjetnosti... Nikos bi se smijao,
promatrao bi mladićevu strast i ljubav prema umjetnosti i “oživljavao bi”. Govorio bi mu svoje ideje
i oslobađao se... “Ako slučajno izbije požar...” reče mu. “Više volim da je rukopis kod tebe. Ako
izgori, više ga nikada neću moći napisati... Samo mi je žao što ga nisam dovršio...”
Ali kako bi ga završio! Što sve nije napravio prije puta!
Pismo Grecu je započeo pisati ujesen ‘56. kad smo se vratili iz Beča. Kad bi se umorio od Pisma,
primio bi se prijevoda Homerove Odiseje koji je pripremao s Kakridisom.
“Važno je da je završimo prije nego odem u Had!” govorio bi glasom punim ironije i straha.
Istovremeno bi mu nadolazili dijelovi njegove vlastite Odiseje. Čitave stranice i riječi koje je bilo
teško prevesti. Koliko mu je vremena i truda odnijela ta Odiseja! A još i sva ostala izdanja djela na
grčkome. Tekstovi koje je još trebalo ispraviti ili dovršiti.
Pa Rusija u kojoj se rukopis izgubio... Pa Pier Sipriot s francuskoga radija koji ga je progonio sa
svojim Razgovorima.. Pa film... Pa jedno putovanje u Indiju gdje nas je pozvao Pantit Nehru, kamo
smo se bili spremili, ali nismo otišli jer smo se opet prepali zaraze...
Da, nije uspio dovršiti “drugo izdanje” Pisma, kako je mislio. Stigao je i ponovno napisao čitavo
5
prvo poglavlje i jedno od posljednjih, “Kad je sjeme Odiseje niknulo u meni”. Ono što ga je poslao
da se objavi u časopisu Nea Estia još je dospio pročitati svoj rukopis i ispraviti ga, i tu i tamo još
dodati neke stvari olovkom.
Sada u samoći jesenskog predvečerja razmišljam o prvom poglavlju.
“Pročitajte mi. Pročitajte mi da čujem!”
Skupljam svoj alat: vid, sluh, okus, njuh, opip i mozak. Smračilo se, svršilo je nadničenje. Poput
šišmiša se vraćam kući, pod zemlju. Ne zato što sam se umorio od posla. Ne, nisam se umorio, no
sunce je već zašlo...
Nisam mogla nastaviti, grlo mi sestegnulo. Nikos je po prvi puta govorio o smrti.
“Zašto pišete kao da ćete umrijeti?’’ povikala sam istinski ojađena.
A u sebi sam se pitala: “Zašto danas prihvaća Harona?”
“Ne, neću umrijeti, družice moja. Ne bojte se. Živjet ću još deset godina. Nismo li se tako
dogovorili?” odgovorio mi je bez razmišljanja. “Treba mi još deset godina!” ponovi tišega glasa i
lagano mi dotakne koljeno. “Hajde, da vidimo sada što sam napisao!”
Meni nije priznavao, ali u sebi je znao. Jer je iste večeri spakirao u kovertu poglavlje o Grecu i
jedno pismo za svoga prijatelja Pantelisa Prevelakisa: “Eleni ga nije htjela prepisati. Počela bi
plakati jer govorim o smrti. No, treba se pripremiti. I ja se trebam pripremiti...”
U njemu je bio demon, čini se, koji ga je tjerao da ostavi Trećega Fausta kojega je toliko htio
napisati, kao i svoju Autobiografiju.
Bijahu to pomiješane istina i mit. Mnogo istine, malo mašte. Promijenio je nekoliko datuma. Kad
govori o drugima, uvijek govori istinu, kao da je sve vidio i čuo. Kad govori o svojim doživljajima, tu
ima malih odstupanja...
No, jedno je sigurno. Ako bi ponovno napisao Pismo, izmijenio bi ga. Ne znamo točno kako bi
izgledalo. Sigurno bi ga obogatio. Svakoga se dana prisjećao novih događaja koje bi zaboravio.
Stavio bi ga u kalupe stvarnosti, sigurna sam. Jer je njegov stvarni život bio put bitka, ljudske
agonije, radosti i boli. Jednom riječju, pun “ljudskosti”. Zašto bi ga izmijenio? Ne zato što su
nedostajali teški trenuci slabosti, bijega i boli. Uostalom, ti trenuci su se Kazantzakisu uvijek činili
kao samo još jedna stepenica da se uspne više, da stigne do vrha, tamo gdje je odredio da mora stići
prije nego ostavi svoj alat jer se smračilo... “Ne gledajte me kao čovjeka. ”, rekao mi je jednom
prilikom jedan prijatelj. “Ne sudite mi po mojim djelima. Sudite mi kao Bogu, po višem cilju kojega
imaju moja djela!”
Mislim da isto tako moramo suditi i Kazantzakisa. Ne po onome što je učinio niti po tome je li to
imalo viši cilj ili nije, nego po onome što je želio učiniti i je li to to što je želio učiniti imalo viši cilj za
njega i za nas ostale.
A ja mislim da jest. Trideset i tri godine koliko sam provela pored njega ne sjećam se da sam se
ikada postidjela bilo čega što je učinio. Bijaše častan, istinoljubiv, nevin, blag prema drugima, a
strog jedino prema sebi. Povlačio se u samoću jer je smatrao da mu je zadatak težak, a dani
odbrojani.
“Dolazi mi da učinim kako kaže Berenson. Da odem do raskršća i da ispružim ruku i počnem
prositi prolaznike: ‘Smilujte mi se! Dajte mi samo petnaest minuta svoga vremena svaki!” govorio mi
je, a crne bi mu se oči punile suzama. “Samo malo vremena, da stignem, da dovršim svoje djelo. A
poslije, dobro mi došao, Harone!”
Proklet bio! Došao je i uzeo ga u cvijetu mladosti! Da, ne smij se, čitaoče, jer sada je tek počeo
cvjetati i davati plodove koje toliko voliš. On koji te toliko volio, Nikos Kazantzakis.

Eleni Kazantzaki Ženeva,

15. lipnja 1961.

6
 PISMO GRECU

Moje Pismo Grecu nije autobiografija jer moj život ima osobitu vrijednost samo za mene, ni za
koga drugog. A njegova je vrijednost borba da se vođen snagom i upornošću uspinjem stepenicu po
stepenicu sve dok ne stignem što je moguće više - do vrha koji sam jednostavno nazvao Kretski
pogled.
Na ovim ćeš stranicama, čitaoče, pronaći crvenu liniju, natopljenu mojom krvlju; liniju koja
označava moj put između svijeta, patnji i ideja. Svaki čovjek dostojan imena “sin čovječji” mora
podići svoj križ i popeti se na svoju Golgotu. Mnogi, tj. većina njih stiže samo do prve, druge
stepenice, uspušu se i stanu nasred puta i ne stignu do vrha Golgote, do vrha svoje dužnosti - da budu
razapeti, da uskrsnu i da spase svoju dušu. Zastanu, prepadnu se križa, ne znajući da je raspeće jedini
put do uskrsnuća. Drugoga nema.
Četiri su temeljne stepenice na mome putu i svaka nosi sveto ime: Krist, Buda, Lenjin i Odisej.
Sada, kad je sunce na zalasku, u pokušaju da označim taj svoj krvavi put od jedne velike duše do
druge, mogu reći samo ovo: uspinjući se na nesretno brdo svoje sudbine duša nam na usta izlazi...
Čitava je moja duša jedan Krik. Čitavo moje djelo zapis je o tome Kriku.
Čitav moj život samo me je jedna riječ mučila i bičevala - uspon. Eto, baš taj uspon želim ovdje
predstaviti, u istini i fantaziji. I krvave stope koje je ostavio moj uspon. I žurim prije nego stavim “crni
vijenac’’ i pođem pod zemlju, jer je ova krvava linija jedino što je moja noga ostavila po ovoj zemlji.
Ono što napisah i učinih napisano je i učinjeno na vodi, izgubljeno je.
Razmišljam i zazivam um da se prisjeti, preispitujem svoj život, stojim kao vojnik pred
vojskovođom i pišem svoje Pismo Grecu. Jer je i njega sazdala ista kretska zemlja kao i mene i jedini
me od svih suboraca - sadašnjih ili budućih - može razumjeti. Nije li i on trag ove iste crvene linije na
stijeni?

7
 PROLOG

Skupljam svoj alat: vid, sluh, okus, njuh, opip i mozak. Smračilo se, svršilo je nadničenje. Poput
šišmiša se vraćam kući, pod zemlju. Ne zato što sam se umorio od posla. Ne, nisam se umorio, no
sunce je već zašlo.
Sunce je zašlo, zamračiše se planine, samo obrisi moga mozga zadržavaju još malo svjetlosti na
svojim vršcima. Spušta se sveta noć, diže se sa zemlje, silazi s neba i iako se svjetlost zarekla da se
neće predati, svjesna je da joj nema spasa. Neće se predati, ali će ugasnuti.
Bacam posljednji pogled. Od koga da se oprostim? Od čega da se oprostim? Od planina, mora,
procvjetalog stabla grejpa u svome dvorištu? Od vrline? Grijeha? Bistre vode? Uzalud. Uzalud. Sve
će to zajedno sa mnom pod zemlju.
Kome da povjerim svoja veselja i gorčine, tajne donkihotovske mladenačke borbe, kasnija
trvenja s Bogom i ljudima, i naposljetku tvrdokorni ponos starosti što izgara, ali nikako da prizna,
izgara do smrti, dok se u prah ne pretvori. Kome da ispričam koliko sam se puta verao rukama i
nogama po trnovitome Božjem putu, koliko sam se puta spotaknuo i pao, koliko sam puta ustajao sav
u krvi i nastavljao se penjati? Gdje da nađem dušu izranjavanu, ali neuništenu poput moje, dušu da se
ispovjedim?
Saginjem se polako i trpno i grabim šaku kretske zemlje. Ova je zemlja bila uvijek uza me, u svim
mojim lutanjima; u teškim sam je borbama stiskao u šaci da mi dade snage, kao da stišćem ruku
draga prijatelja. No sada, kad je sunce zašlo i nadnica završila, za što će mi dati snage? Ne treba mi
više. Držim ovu kretsku zemlju i stišćem je s neizrecivom ljubavlju, nježnošću i zahvalnošću, kao da
su mi među prstima grudi moje voljene i stišćem ih po posljednji put. Ovo sam bio i ovo ću biti u
vijeke vjekova. O divlja kretska zemljo, u času si se raspršila i pretvorila se u izmučena čovjeka!
Kakve li borbe, kakve li agonije, lova slijepe krvožedne zvijeri, kakve li opasne nebeske i
demonske snage u ovoj šaci zemlje! Natopljena krvlju, suzama i znojem, najprije se u blato
pretvorila, pa u čovjeka, krenuvši uzbrdo s jednim ciljem. Ali kojim? Taj se čovjek noktima borio da
bi odriješio mračni Božji čvor, širio ruke tražeći, tražeći i boreći se da pronađe njegovo lice.
I kad je nakon svih tih pustih godina, već umoran, shvatio da taj čvor nema lica, počinje nova
borba, grčevita i strašna, borba da mu dade neko lice - svoje lice!
Sad kad je nadničenje pri kraju, skupljam svoj alat: neka dođu drugi od zemlje sazdani da
nastave borbu. Mi smrtnici smo oružje besmrtnika. Naša je krv crveni koralj što se taloži gradeći
greben u dubinama.
Gradimo Boga. I ja sam stavio svoj crveni kamenčić, jednu kaplju krvi da ga učvrstim, da ne
nestane; da me učvrsti, da ja ne nestanem - vršio sam svoju dužnost.
Zbogom!
Otvaram šaku, otpuhujem zemlju da bih mogao otvoriti vrata i otići, no zastajem još tren na
osunčanom pragu. Teško je, silno je teško odvojiti oči, uši i utrobu od stijena i plodova ove zemlje.
Rekao bi netko: sit sam, namiren, ne treba mi ništa, izvršio sam svoju dužnost i odlazim. No, srce mi
se hvata za stijenje i trave, odupire se i moli: “Stani! Još malo!“
Teškom mukom tješim svoje srce, da ga utješim da mi spokojno kaže “da”. Da ne odemo s ove
zemlje kao robovi, išibani i uplakani, već kao kraljevi što se siti dižu od stola, jer su se zasitili jela i
pila. No, srce mi lupa u grudima, opire se i viče: “Stani! Još malo!”
Zastajem, bacam pogled na sunčeve zrake što se opiru i bore se kao čovjekovo srce. Oblaci već
prekrivaju nebo, lice mi zapahnjuje blaga studen, zemlja miriše, a iz zemlje se čuje jedan milozvučni
glas: “Dođi! Dođi! Dođi!”
Studen se širi. Čuje se lepet prve noćne ptice. Bol se razliježe iz mračnoga gnijezda, slatka se bol
razliježe kroz vlažan zrak. Tišina. Spokoj. Nikoga nema u kući. A vani polja ožednjela i sad zahvalno
piju, spokojno upijaju večernju rosu. Zemlja se poput djeteta diže prema nebu moleći da ga podoji.

8
 Zatvaram oči. Još uvijek u šaci držim grudu kretske zemlje. Hvata me san. Padam u san i
usnivam: Sviće. Nada mnom se uzdiže Danica. Mislim: sad će pasti na me! Drhtim od straha i trčim
sam kroz puste planine. Daleko na istoku pojavljuje se sunce. No, to nije sunce. To je brončani kazan
pun gorućega uglja. Zrak se giba. Tek ponegdje neka prepelica se promoli iza brda, zaklepeće
krilima i zapućpuriče. Meni se smije. Čim me ugledala, jedna vrana poleti s proplanka. Pričeka me
pa i ona prasne u grohotan smijeh. Ljutito se saginjem, grabim jedan kamen da je pogodim, no vrana
mijenja lik i pretvara se u starca. Gleda me i smije se.
Hvata me strah i dajem se u bijeg. Uskovitlaše se planine i ja zajedno s njima. Sve se spaja u
jedan vrtlog i zavrti me. Oko mene plešu planine, i odjednom osjećam da to nisu planine, već fosilni
ostaci pretpotopnog mozga, a zdesna, ponad mene, uzdiže se golemi križ i na njemu prikovana
monstruozna brončana zmija.
Munja mi sijevne kroz glavu, osvijetli planine oko mene i vidjeh: već sam zašao duboko u klanac
što su njime pred tisuću godina krenuli Židovi s jehovom na čelu, bježeći iz blažene zemlje
Faraonove. I ovaj se klanac pretvara u užareni rudnik iz kojega je izašla gladna, žedna i izmučena,
pognuta rasa Izraela.
Obuzima me strah. Strah i golema sreća. Sjednem na jedan kamen da mi se odmori mozak,
zatvaram oči i najednom sve oko mene nestaje. Preda mnom se otvara prostrana grčka plaža, modro
more, crvene stijene, a usred stijena mračna špilja. Kroz zrak se do mene probija jedna ruka i predaje
mi užarenu baklju. Shvaćam mig. Prekrižim se i ulazim u špilju.
Okrećem se oko sebe gacajući po crnoj studenoj vodi; oko mene vise modri stalaktiti, sa zemlje se
uzdižu kameni giganti bljeskajući se i cereći se na svjetlosti baklje. Ova špilja bijaše ušće goleme
rijeke što je presušilo mijenjajući se kroz stoljeća, u vremenu...
Brončana zmija bijesno prosikće: otvaram oči i ponovno ugledam planine, guduru i stijenje.
Vrtoglavica prestaje. Sve je nepomično, osvijetljeno. Shvatih: jednako se tako i Jahve probijao kroz
ogromne planine. Ušao sam u strašnu Božju pećinu, slijedeći ga i hodajući po njegovim stopama.
“Ovo je put!’’ povikah u snu. “Ovo je put čovjeka! Drugoga nema!”
I kako je taj hrabri glas izašao iz mojih usta, podigne me vrtlog, podigoše me divlja krila i
odjednom se nalazim na vrhu Božje utabane planine Sinaj. Zrak miriše po sumporu, usne me peku
kao da ih bode bezbroj nevidljivih trnova. Otvaram vjeđe: nikada se u životu moje oči i moja utroba
nisu toliko nauživali čovjeka i pogleda u harmoniji sa srcem; bez vode, bez stabla, bez čovjeka, bez
nade. Duša jednog klonuloga i obeshrabrena čovjeka ovdje pronalazi krajnje blaženstvo.
Gledam kamen na kojem stojim. Dvije duboke udubine urezane u granit sigurno bijahu stope
rogatoga proroka dok je čekao da se pojavi gladni lav. Zar mu nije dana zapovijed da ga čeka ovdje
na Sinaju? I čekao je.
Čekam i ja. Legao sam na klisuru i naćulio uši. Odjednom iz daljine, začujem tihe korake. Netko
korača i pod nogama mu se trese planina. Nosnice mi trepere, zrak zaudara na zadah jarca
stadovođe. “Dolazi! Dolazi!” mrmljam i čvrsto stežem pojas, spreman za bitku.
Ah, koliko sam priželjkivao ovaj čas! Da se sâm, daleko od besramne gomile suočim licem u lice
s razjarenom zvijeri nebeske džungle: s Nevidljivim. Neutaživim. Dobrim Ocem koji jede svoju djecu;
s usta i brade mu teče slina, s noktiju mu kaplje krv.
Obratit ću mu se smiono, reći ću mu patnju ljudi, patnju ptica, drveća i stijena. Svi smo odlučili:
ne želimo umrijeti. U rukama mi je pismo što ga je potpisalo sve drveće, sve ptice, zvijeri i ljudi:
“Oče, ne želimo da nas proždreš.” Ne bojim se. Dat ću mu pismo.
Govorio sam, molio, stezao pojas i drhtao.

I ondje gdje čekam, kao da se pomaknuše stijene i začuje se duboki uzdah.

“Evo ga! Stiže!” mrmljam i ustuknem u strahu.
To nije bio Jahve. Ne, nije bio Jahve. To si bio ti, praoče moj s moje voljene kretske zemlje, i stao
si preda me strogo, sa svojom zašiljenom bijelom bradicom, s tankim stisnutim ustima, iskričavih
očiju, užarenih krila. U kosi ti bijaše zapetljano korijenje timijana.
Pogledao si me i od toga pogleda osjetih kako je čitav ovaj svijet samo oblak pun munja i
vjetrova, i ljudska je duša oblak pun munja i vjetrova. Nad tim oblakom stoji Bog i otpuhuje ga i nema
spasa.
Podigoh oči i pogledah te. Htio sam ti reći: “Djede, zar doista nema spasa?” no jezik mi zastaje

9
u grlu. Htio sam ti prići, no koljena mi se ukočiše.
Pružaš ruku kao da se gušim i želiš me spasiti. Čeznutljivo ti dotičem ruku: izborana je i
umrljana, u tisuću boja, kao da još slikaš. Gori. Držim ti ruku i skupljam snagu da progovorim:
“Voljeni moj djede”, rekoh, “čekam tvoju naredbu.”
Smiješiš se i polažeš mi ruku na glavu. To nije ruka, već raznobojna vatra. Plamen mi proždire
mozak.
“Dođi dokle možeš, dijete. ”
Glas mu je dubok, taman, kao da izlazi iz dubine glasnica zemlje.
Glas mu dopire do moga mozga, no srce mi ne titra.
“Djede!”vičem glasno, “čekam tvoju tešku, kretsku naredbu.”
I kako to izrekoh, odjednom zafijuče jedan plamen presijecajući zrak, i moj nesavladivi predak
nestane zajedno sa svojom tamjanom pročešljanom kosom, a na vrhu Sinaja ostaje samo glas, glas
naređenja da uzduh titra:
“Dođi dokle možeš!”
Preplašen se trgnuh iz sna. Već je svanulo. Ustajem i odlazim do prozora. Izlazim na svoj balkon
s rascvjetalim grejpom. Kiša je stala, a stijene svjetlucaju smiješeći se. Lišće na drveću otežalo je od
suza.
“Dođi dokle možeš!”
Bijaše to tvoj glas. Nitko drugi na ovome svijetu ne može progovoriti tako muškim glasom. Samo
ti, nezasitni moj djede! Zar nisi ti neustrašivi, očajni voda moga bojnoga soja? Zar nismo mi
zarobljeni, gladni, tvrdoglavi tikvani, što smo ostavili za sobom užitak i sigurnost i sad nas vodiš u
napad da prekinemo granice? Najsjajnije lice beznađa je Bog. Najsjajnije lice nade je Bog. Guraš me
dalje od nade i beznađa, guraš me dalje od prastarih granica. Kamo me guraš? Gledam oko sebe,
gledam unutar sebe. Vrlina je pomahnitala, geometrija je pomahnitala, moje bivstvo je pomahnitalo.
Trebao bi opet doći Um zakonodavac da uvede novi red, nove zakone. Da svijet postane bogatija
harmonija.
To hoćeš i zato me guraš. Tamo si me oduvijek gurao. Noću i danju slušao sam tvoju naredbu.
Umarao sam se, koliko sam mogao, da stignem kamo nisam mogao. Shvatio sam to kao svoju dužnost,
jesam li stigao ili ne, ti ćeš mi reći. Uspravno stojim pred tobom i čekam.

Generale, bitka je završena, podnosim ti raport: gdje sam se borio, kako, kako sam ranjen, kako
sam se spasio, ali nisam pokleknuo. Zubi su mi cvokotali od straha, no čvrsto sam svezao čelo jednim
crvenim rupcem, da mi zaustavi krv, i nastavio jurišati u napad.
Pred tobom skidam jedno po jedno pero moje nemirne duše, sve dok i ona ne ostaje samo gruda
zemlje natopljena suzama, krvlju i znojem. Ispričat ću ti svoje borbe da olakšam dušu, zbacit ću sa
sebe svu vrlinu, stid i istinu, da olakšam dušu. Kao što si ti stvorio “Toledo u oluji”, jednaka je takva
moja duša: s teškim crnim oblacima, žutim munjama, u beznađu i nevjeri bon se sa svjetlosti i tamom.
Vidjet ćeš je. Pregledat ćeš je i ocijeniti svojim mrkim obrvama. Sjećaš li se one naše kretske
uzrečice: “Vrati se tamo gdje si posrnuo, a od tamo gdje si uspio, bježi!” Ako nisam uspio, neka mi
ostane još jedan sat života, vratit ću se gdje sam stao. Ako sam uspio, neka se zemlja otvori, doći ću i
leći pokraj tebe.
Počuj dakle, generale, moj raport i prosudi. Počuj, Djede, moj život i ako sam i ja ratovao s
tobom, ako sam ranjen, a da nitko ne sazna moju bol, ako nikada nisam okrenuo leđa neprijatelju, daj
mi svoj blagoslov!

10
 I
PRECI

Gledam u dubinu sebe i ježim se. Moji preci od očeva soja, bijahu gusari na moru, borci na
kopnu, bez straha od čovjeka i od Boga. Od majčina soja, sve priprosti dobričine, seljaci što su po
čitav dan puni povjerenja samo kopali zemlju, sijali i žnjeli vjerno iščekujući kišu i sunce, a uvečer bi
prekriženih ruku sjeli na klupicu pred kuću i molili se Bogu.
Kako da pomirim te svoje pretke, kako da pomirim vatru i zemlju?
Osjećao sam da mi je jedina dužnost pomiriti nepomirljivo, iščupati iz svoje utrobe taj gusti mrak
svojih predaka i koliko god je u mojoj moći obasjati ga svjetlošću. Zar to nije Božji put? Zar nije i
naša dužnost stvarati slijedeći njegove stope? Život nam je kao munja, no ipak stižemo.
Čitavo bivstvo bez svoga znanja slijedi ovaj put. Svako je živo biće radionica u kojoj Bog
potajice obrađuje i djelja glinu. Zato stabla cvjetaju i daju plodove, zato životinje rađaju, zato je i
majmun mogao nadvladati svoju sudbu i stati uspravno na dvije stražnje noge. I sada, prvi puta
otkako je svijeta, čovjek se usudio ući u tu radionicu zajedno s Bogom. I što se više daje za ljubav,
hrabrost i slobodu, to više postaje Božjim sinom.
Teška mi je i neprobavljiva dužnost: čitav svoj život sam se borio, borim se još i sada, no u srcu
ostaje isti mrkli mrak, a borba iznova počinje. Drevni očevi preci miješaju se skriveni u meni. Teško
mi je, doista teško, prepoznati im lica u tome mraku. I koliko god se probijam kroz dubinu svoje duše
- kroz biće, rasu, ljudski rod - ne bih li pronašao svog prvog pretka, obuzima me neki sveti strah. U početku
su mi se javljala lica moga brata, oca, a kasnije, koliko sam dalje išao, neki kosmati predak. Onako
debeo kobeljao se iz moje utrobe, gladan i žedan, izbuljenih krvavih očiju. Taj je predak ona teška
neukrotiva zvijer što mi je povjerena da je pretvorim u čovjeka. O kad bih mogao, kad bih ga stigao
uzdići još više od čovjeka... Kakav li je divan uspon od majmuna do čovjeka i od čovjeka do Boga!
Jedne noći s prijateljem šetah po visokoj snježnoj planini. Skrenuli smo s puta i već je pao mrak.
Nad nama se nadvio mjesec, nijem, okrugao. Nebo bijaše bez oblaka, a s brežuljka gdje smo stajali pa
sve dolje do livade, svjetlucao se snijeg. Tusta, nepodnošljiva tišina bijaše neizdrživa. Takve mora da
bijahu noći na mjesečini pred tisuće godina, kad ni Bog nije mogao izdržati takvu tišinu pa je uzeo
glinu da od nje stvori čovjeka.
Išao sam nekoliko koraka ispred svoga prijatelja. Obuze me nekakva vrtoglavica, hodao sam kao
pijan. Činilo mi se da hodam po mjesecu ili nekoj drevnoj - no meni poznatoj - nenaseljenoj zemlji,
još iz vremena prije čovjeka. Odjednom, iza jednog brda u daljini ugledam neku blijedu svjetlost:
moglo je biti neko selo još u dubokome snu. I tada mi se dogodi nešto strašno, još uvijek se cijeli
naježim kad se toga sjetim. Stao sam stisnutih pesnica i ljutito povikao podigavši pesnicu visoko u zrak:
“Sve ću vas poklati!”
No, taj promukli glas ne bijaše moj. I na sami zvuk toga glasa prepadoh se. Čitavo mi tijelo
zadrhta. Moj prijatelj dotrči u strahu i uhvati me za ruku:
“Što ti je?” reče mi. “Koga ćeš to poklati?”
Odsjekoše mi se noge. Odjednom osjetih neizrecivi umor. Ali kad sam pred sobom ugledao
svoga prijatelja, dođoh k sebi.
“Nisam ja”, promrmljah,” to nisam bio ja. To je bio netko drugi.”
I bio je netko drugi. Ali tko? Nikada mi se utroba nije otvorila tako duboko, potpuno rastvorena.
Oduvijek sam sumnjao u to, ali te sam se noći uvjerio. U nama su mnogi mračni puti, duboki glasovi,
čupave, gladne zvijeri. Zar ništa ne umire? Zar ništa na ovome svijetu ne može umrijeti? Dokle mi
živimo, sve će predčovječanske noći i svi predčovječanski mjeseci, sve će gladi i žeđi, sve pradavne
gorčine, živjet će i gladovati, žeđat će i mučiti se u nama. Hvata me jeza kad u dubini svoje utrobe
čujem taj strašni teret kako stenje. Zar se nikada neću osloboditi? Zar mi se utroba nikada neće oprati?
Neki glas, čas divlji, čas sladak budi mi se usred srca: “Ne boj se, uvest ću zakone, uvest ću red. Ja
sam Bog. Imaj vjere u me.” No tada mi se iz dubine srca budi neki promukli slatki glas: “Ne hvališi
se: uništit ću tvoje zakone, razbucat ću tvoj red, uništit ću te. Ja sam Kaos!”
Kažu da sunce ponekad zastane na svome putu da posluša djevojčinu pjesmu. Ah, kad bi barem
bila istina! Kad bi barem nečija pjesma dolje na zemlji mogla privući potrebu i natjerati je da
promijeni svoj put! Kad bismo barem mogli svojim plačem, smijehom ili pjesmom stvoriti neki zakon
11
koji bi kaos doveo u red! Kad bi naša pjesma mogla nadglasati stenjanje.
Kad sam pijan ili ljutit, ili kada dodirnem ženu koju volim, ili kada me guši nepravda pa uzdižem
svoju revolucionarnu glavu prema Bogu ili đavlu, ili prema njihovim predstavnicima ovdje na zemlji,
čujem te zvijeri kako muču u meni pokušavajući probiti vrata, izaći na svjetlost dana i ponovno uzeti
oružje u ruke. Ja sam posljednji potomak. Osim mene, druge im nade ni izlaza nema. Za što god se još
mogu izboriti, veselje ili bol, mimo mene neće moći. Ako nestanem ja, nestat će i oni sa mnom.
Zajedno sa mnom u mome će grobu biti zatvorena čitava vojska kosmatih zvijeri i obespravljenih
ljudi. Možda me zato toliko proganjaju, možda im je zato toliko stalo. Možda je zato i moja mladost
bila toliko nestrpljiva, nezadrživa i potištena.
Ubijali su se međusobno ne pošteđujući ni jednu dušu: niti vlastitu niti tuđu. S jednakom su
uzaludnom mukom voljeli i prezirali i život i smrt. Žderali su kao zmajevi, pili kao deve. Kad je
trebalo poći u rat, nisu žalili ni žene. Ljeti im tijelo bijaše golo, zimi prekriveno ovčjim krznom. I zimi
i ljeti vonjali su kao tegleća marva.
Moj djed - još ga osjećam živa u svojim venama - usudio bih se reći da bijaše najjači od moje
krvi. Glave obrijane visoko na čelu, s dugim repom. Družio se s alžirskim gusarima i krotio mora.
Zajedno su osnivali svoje luke na pustim otocima Gramvouse1 na zapadnoj strani Krete te bi odande
razapinjali crna jedra i pustošili brodove koji bi im se našli na putu. Odlazili su i u Meku, prevozeći
muslimanske vjernike. Ponekad bi i do Svetog groba išli, brodova nakrcanih kršćanima što su odlazili
na hodočašće. Zaustavljali bi se usred mora, bacali sidra, konopima se prebacivali na palubu
susjednoga broda, ne mareći niti za Muhameda niti za Krista. Klali su starce, zarobljavali mlade,
silovali žene pa bi se vraćali na Gramvousu, s brada bi im kapala krv i ženska sluz. Ponekad bi pak
napadali bogate brodove što bi dolazili s Istoka, natovarene začinima. Stari još pričaju kako je Kreta
jednom zamirisala na cimet i muškatni oraščić: to je moj djed, taj s repom, napao neki teretni brod pun
začina i tako se natovario da nije imao gdje s teretom pa ga je dijelio uokolo po selima, kumovima i svojti.
Kad sam, nema dugo, saznao za to od jednog stogodišnjeg Krećanina, sledila mi se krv u žilama:
na svim sam svojim putovanjima volio da mi na stolu miriše svežanj cimeta i muškatnoga oraščića.
Slušajući u sebi te tajne glasove, kad god sam mogao, osluškivao bih ne svoj mozak, već krv kako
se uskovitlava i staje, te bih s nekom čudnovatom sigurnošću dolazio do svoga najdaljega pretka.
Kasnije su s vremenom tu čudnovatu sigurnost pojačavali očiti znakovi svakodnevnoga života. U
početku sam mislio da je to slučajnost i nisam pridavao pažnju. No naposljetku bih, povezujući glas
vidljivoga svijeta s nepoznatim glasovima u sebi, mogao prijeći tu pradavnu tamu unutar svoga
mozga, podići je i pogledati.
I od prvoga mi se trena duša počela ukrućivati, više nije tekla glogoćući kao voda, već se svijala
uz užareni oganj pokazujući lice - svoje lice. Na svojim dugim putovanjima tamo ili amo, nisam više
pokušavao shvatiti od kojih zvijeri potičem, nego sam nastavljao sa sigurnošću znajući što mi je
stvarno lice i što mi je stvarna dužnost: izdjeljati to lice sa što većim strpljenjem, ljubavlju i
umijećem. Što to znači izdjeljati? Pretvoriti ga u plamen. A ako stignem prije Harona, taj ću plamen
pretvoriti u svjetlost da ga preteknem, da ne može ništa uzeti od mene. To mi je postala najveća
ambicija: ne dopustiti Haronu da mi išta uzme, osim ovih nekoliko kostiju.
Zemlja gdje su se ukorijenili i gdje su ukopani moji očinski preci ponajviše mi je pomogla da
steknem tu sigurnost. Soj moga oca potječe iz jednog sela, dva sata od Velikog Kaštela2, kako su ga

1
Gramvousa, otočić sjeverozapadno od područja Hanije (op. prev.)
2
Μεγάλο Κάστρο (grč.), Veliki Kastro ili Veliki Kaštel, u doba turske vlasti na Kreti naziv za
Heraklij, jer u ono doba to bijaše najveća utvrda na Kreti. Turci su Kaštel osvojili 1669., nakon 23
godine opsade. Utaborili su se na postojećim venecijanskim kulama, koristeći ih kao svoju
najsnažniju utvrdu i četvora gradska vrata. Grad su osnovali saracenski gusari 824. nazvavši ga
Handaka. Grad 1204. kupuju Mlečani koji ga utvrđuju najvećom utvrdom, nazivajući ga Candia.
Godine 1647. počinje otomanska okupacija grada koja traje sve do 1669., kada Turci konačno
opsjedaju grad. Grad je konačno oslobođen 1898., da bi 1908. postao Kretska država, a 1913.
konačno bio pripojen Grčkoj. Tada je dobio konačni naziv Heraklij (Ηράκλειο), prema nazivu jedne
minojske gradine koja je u 7. st. pr. Kr. postojala na tome mjestu (kako nam svjedoči Strabonova
Geografija: “Knos je imao luku pod imenom Heraklij. ”). (op. prev.)

12
zvali Barbari. Kad je bizantski car Nikifor Fokas u desetom stoljeću oslobodio Kretu od Arapa, u
okolna je sela naselio sve Arape što su preživjeli pokolj i tako su tim selima Barbari dali imena. U tom
su selu pustili korijenje i moji preci i svi su naslijedili nešto arapskoga u sebi: nemrsi, ponosni,
tvrdoglavi, šutljivi, samotnjaci. Godinama bi šutke u sebi skupljali bijes ili ljubav pa bi ih odjednom
obuzeo demon i sve bi izbacili iz sebe. Za njih najveće dobro ne bijaše život, već patnja. Ne bijahu
dobri niti prijazni. Njihova sjena bijaše teška, ne od drugih, već od njih samih. Gušio ih je neki
unutarnji demon. Išli bi u gusare ili se odavali piću, nožem bi si ranjavali ruku da puste krv da odahnu.
I vlastite su žene ubijali da ne budu robovi. Ili bi se poput mene, njihova Ijutitoga potomka, trudili da
tu mračnu težinu pretvore u nešto drugo i udahnu joj dušu. Što je značilo udahnuti dušu mojim
barbarskim precima? Značilo je izbrisati ih podvrgnuvši ih nekom višem mučeništvu.
Još su mi neki moji glasovi pokazali tajni put prema mojim precima: kad god bih pogledao
obiteljsko stablo, srce bi mi se uzlupalo kao ludo, kao da se vraća u domovinu, u ono pustinjačko,
prašnjavo beduinsko selo, čiji je dragocjeni ukras upravo obiteljsko stablo.
I kad sam kasnije, jašući na devi, ušao u tu arapsku pustinju i pred sobom ugledao taj beskonačni
beznadni pijesak: žut, ružičast, a uvečer ljubičast, kako se preda mnom talasa, bez ljudskoga traga,
obuzelo me neopisivo pijanstvo, iz duše mi se prolomio krik poput sokola što se nakon mnogo godina
vraća u svoje gnijezdo.
Još i ovo: nekoć sam živio u napuštenoj kolibi blizu jednog grčkog sela. Živio sam “goneći
vjetar”, kao što je rekao jedan bizantski asket. Hoću reći, pisao sam stihove. Taj kućerak bijaše
zabijen među maslinama i čempresima, a ispod njihova korijenja naziralo se beskrajno Egejsko more.
Nitko ne bi prošao osim jednog čobanina, monaha Flora. On bijaše dobričina, pomalo masnjikav.
Svakog bi jutra prolazio sa svojim stadom i donio bi mi jednu bocu mlijeka, osam kuhanih jaja i kruh
i otišao. Videći me kako pišem nagnut nad papir, zavrtio bi glavom: “Oprosti mi Bože, što se toliko
dopisuješ? Kako ti ne dosadi?” I prasnuo bi u smijeh. Jednoga je dana došao u žui'hi, sav zadihan.
Nije imao volje ni za dobar dan. “Što ti je, Flore?” upitah ga. Samo je odmahnuo rukom: “Pusti,
čitavu noć nisam ni oka sklopio. Zar ti nisi čuo? Kako nisi čuo čobanina sa susjednoga brda, vrag da
ga nosi? Nije dobro naštimao zvona svome stadu. Kako da zaspim! Idem!” “Kamo ćeš, Flore?”
“Naštimati ih, da se smirim.”
Jednoga dana ustanem da s police uzmem soljenku da posolim jaja i malo mi se soli prospe po tlu.
Srce mi je stalo. Brzo se sagnuh i počnem s tla skupljati sol zrno po zrno... Kad sam konačno shvatio
što radim, prepadoh se: zašto toliko brige oko malo soli što se rasula po podu? je li vrijedna? Nije.

Kasnije sam na pijesku otkrio i druge znakove koji bi me, da sam ih slijedio, mogli dovesti do
mojih predaka. Bijahu to vatra i voda.
Kad vidim da negdje gori vatra, uznemireno skačem, jer ju ne volim gledati kako nestaje. A kad
vidim da teče voda, a ne treba natočiti neku bocu, napojiti nekog čovjeka ili zaliti vrt, odmah je zatvaram.
Proživio sam sve te čudne stvari, no nikada ih nisam posložio u glavi da razaberem njihovo
čudesno jedinstvo. Ne mogu gledati da se prolijeva voda, rasipa vatra, sol. Svaki puta kad bih vidio
obiteljsko stablo, uzbudio bih se i ulazio u pustinju ne želeći izaći, no um mi nikada nije išao dalje.
Tako je bilo mnogo godina. No, čini se da je duboko u meni, u toj mračnoj radionici unutar mene,
radila savjest, sve se to potajno u meni skupljalo i polako jedno za drugim dobivalo smisao. I
iznenada jednoga dana, a da nisam na to mislio, dok sam šetao razgledavajući jedan velegrad, sjetih
se! Sol, vatra, voda - tri su dragocjena dobra pustinje! Dakle, sigurno bi se tada u meni uznemirio neki
moj predak beduin kad bi vidio da se prosipa sol, vatra ili voda, i pokušavao bi ih spasiti.
Sjećam se, toga je dana u tome gradu sipila kiša. Jedna se djevojčica sklonila pod neki krov i
prodavala buketiće pokislih ljubičica. Zaustavih se i pogledah je, no um mi je oslobođen i radostan
lutao daleko po pustinji.
Možda je sve ovo fantazija ili umišljaj, samo romantična čežnja za egzotičnim i dalekim, i možda
sve te čudne stvari koje sam radio nisu bile nimalo čudne i možda sam im davao značenje koje nisu
imale. Možda. Ipak, utjecaj te organizirane obmane (ako je obmana), kako u mojim venama teče
dvostruka krv: jedna grčka od moje majke, druga arapska od moga oca, mi je privlačan i ispunjava me
snagom, veseljem i bogatstvom. A moja borba da usporedim te dvije suprotne oluje mome životu daje
smisao i jedinstvo. Od trenutka kad je taj neodređeni predosjećaj u meni postao stvaran, sav svijet oko
mene poprimio je neki red, sjedinjujući se, pronalazeći dvostruko korijenje mojih predaka. I tako,

13
nakon mnogo godina, skrivena mržnja koju sam osjećao prema ocu, tek nakon njegove smrti mogla
se pretvoriti u ljubav.

II
OTAC

Otac je malo govorio, nije se svađao, nije galamio. Samo bi ponekad zaškrgutao zubima ili
stisnuo pesnicu, a ako bi mu u ruci slučajno bio kakav grumen zemlje, mrvio bi ga među prstima
pretvarajući ga u prah. Jednom kad je slučajno vidio nekog agu kako upreže svoga slugu kao
magarca, obuzeo ga je toliki bijes da je navalio na Turčina, želeći ga obasuti psovkama, no nije ih
mogao prevaliti preko usta pa je samo počeo njištati kao konj. Tada bijah još dijete. Stajao sam pored
njega i gledao ga tresući se od straha, jednoga popodneva vraćajući se kući na ručak u jednoj uličici
ugleda žene kako zapomažu na vratima svojih domova: jedan je pijani Turčin isukane sablje gonio
kršćane. Kad je ugledao moga oca, navali na njega. Umoran od posla, on nije imao volje započinjati
svađu. U trenutku poželi samo pobjeći kroz uličice. Nitko ga ne bi vidio. Ali se postidi.
Skine jednu cipelu i zamahne njome. I baš u času kad je Turčin opet zamahnuo sabljom, ovaj mu
zafrljači cipelu u prsa i obori ga na zemlju. Sagne se, uzme sablju i nastavi prema kući. Majka mu
odmah donese potkošulju da se presvuče; bijaše gola voda. Sjećam se, tada bijah jedva trogodišnjak,
sjedio sam na kauču i gledao ga. S dlakavih mu je leđa tekao znoj. Čim se presvukao i došao do daha,
baci sablju na kauč pokraj mene.
Okrene se ženi i reče: “Kad ti sin naraste i pođe u školu, daj mu ovo da šilji olovke.”
Nikad mu nije palo na pamet da mi uputi kakvu lijepu riječ, osim jedanput: tada smo živjeli na
Naksu. Bijaše Uskrs. Išao sam u školu kod franjevaca. Na kraju godine sam dobio puno nagrada i
velike, zlatno ukoričene knjige. Nisam ih mogao nositi pa je otac uzeo polovicu da mi pomogne i tako
smo se vratili kući. Čitavim putem nije otvorio usta. Pokušavao je sakriti radost što ga sin nije
osramotio. I tek što smo ušli u kuću, reče ne pogledavši me:
“Nisi osramotio našu Kretu”, reče, a u glasu mu se osjetila neka nježnost.
Primijeti da se prepustio osjećajima i pokazao ganuće i odmah se naljuti. Čitavu je večer proveo
izbjegavajući moj pogled i sjedio spuštena nosa.
Bijaše težak i nepodnošljiv čovjek. Kad bi nam došli gosti, rođaci ili susjedi, svi bi se oraspoložili
i smijali, no čim bi otac otvorio vrata i ušao u kuću, zamro bi svaki razgovor i smijeh i neka bi se crna
sjena nadvila nad kuću. Pozdravljao je samo s pola usne. Sjeo bi na svoje uobičajeno mjesto na kauču,
odmah pokraj prozora, lagano zatvorenih očiju. Posegnuo bi za svojom tabakerom i šutke smotao
jednu cigaru. Gosti bi se u nedoumici nakašljali, u nedoumici bi se pogledali pa bi nakon nekog
vremena ustali i na vršcima prstiju izašli iz kuće.
Mrzio je popove. Kad bi slučajno susreo nekoga na putu, prekrižio bi se da odagna zlo, a kad bi ga
pop u strahu pozdravio: “Dobar dan, kapetane Mihalise!” odgovarao bi: “Proklet bio dan!” Nikada
nije išao na propovijed, samo da ih ne bi morao gledati. Samo bi svake nedjelje nakon mise, ulazio u
crkvu i zapalio jednu svijeću pred ikonom sv. Minasa. Njega je poštovao više od Krista i Bogorodice,
jer on bijaše kapetan u Kaštelu.
Bijaše nepodnošljivo tvrda srca. Zašto? Bio je već u godinama, posao mu je dobro išao, nije se
mogao požaliti niti na ženu niti na sina. I ljudi su ga poštovali. Oni nižega soja čak bi i ustajali kad bi
prolazio. Stavili bi ruku na srce i pozdravljali ga s “kapetane Mihalise”. Nakon Uskršnje mise
metropolit ga je pozivao u svoje odaje zajedno sa svom seoskom vlastelom pa bi ih častio kavom,
perecima i crvenim jajima. A na praznik sv. Minasa, 11. studenoga, kad bi povorka prolazila ispred
kuće, stao bi i pomolio se.
No, srce mu se nikada nije omekšalo. “Zašto se nikada ne smiješ, kapetane Mihalise?” upita ga
jednog dana kapetan Elias iz Mesare.” “A zašto je vrana crna, kapetane Eliasu?” odgovori mu moj
otac i ispljune cigaru što mu je visjela na usni. Drugi pak dan ga začuh kako govori crkvenjaku crkve
sv. Minasa: “Trebao si vidjeti moga oca! Moga oca si trebao vidjeti, a ne mene. Pravi zmaj. Što sam ja
prema njemu? Crvić.” U dubokoj starosti, već bijaše napola slijep, djed je uzeo oružje i pošao u brda
da bi se pridružio vojnicima u Ustanku 1878. godine. No, Turci ga opkoliše, uhvatiše ga lasom i
14
priklaše ga pred manastirom sv. Sabe3. Jednoga dana na prozoru svetišta gdje su monasi držali
uglancanu posudu sa svetim uljem, ugledao sam djedovu lubanju ovjenčanu trnjem.
“Kakav je bio moj djed?” upitah majku.
“Isti kao tvoj otac, samo crn”, odgovori.
“Što je radio?”
“Ratovao.”
“A kad nije bilo rata?”
“Pušio bi svoju crnu lulu i gledao u planine.”
Kako sam kao mali bio jako bogobojazan, upitah:
“Je li išao u crkvu?”
“Ne. Ali svakog prvog u mjesecu je pozivao jednog popa u kuću da ga blagoslovi da može opet
uzeti kretsko oružje. Nemoj misliti, mučilo je to njega.”
“Zar se ne bojiš Boga, oče?” upitah ga jedan dan kad se opet opasavao oružjem. Ništa mi nije
odgovorio. Nije se čak niti osvrnuo da me pogleda. Kad sam odrastao, htio sam upitati majku je li
djed volio žene, no bilo me stid i nikada to nisam saznao. Sigurno ih je volio, jer su mu, kad je ubijen,
u bavulu pronašli jednu jastučnicu punu crnih i kestenjastih uvojaka.

III
MAJKA

Moja je majka bila sveta žena. Kako bi inače mogla punih pedeset godina pored sebe osjećati
dahtanje lava, a da joj srce ne prepukne? Imala je sve strpljenje, srdačnost i ljupkost ovoga svijeta. Svi
moji preci iz majčinoga soja bijahu seljaci. Radili su pogrbljeni na zemlji, bijahu povezani sa
zemljom: noge, ruke, i mozak bijahu im puni zemlje. Voljeli su zemlju i u nju su polagali sve svoje
nade. Od djeda do pradjeda, svi su se stopili s njom. U vrijeme suše i oni su žeđali s njom, a ujesen, s
prvom kišom, kosti bi im se uspravile i nabujale poput klasja. A kad bi zaorali i plugom prodrli
duboko u njezinu utrobu, u svojim bi grudima ponovno osjetili ono uzbuđenje kao kad su prvi puta
legli sa svojom ženom.
Dvaput na godinu, na Veliki ponedjeljak i za Božić, moj bi djed sa sela dolazio u Kaštel vidjeti
svoju kćer i unučad. Uvijek bi pazio da nam dođe kad ona zvijer od njegova zeta ne bi bila kod kuće.
Djed bijaše starčić s repom, duge sijede kose, plavih uvijek nasmiješenih očiju i velikih teških
ručetina. Kad god bi me pomilovao, kožu bi mi ogrebao. Nosio je nedjeljno odijelo, tamni prsluk,
crne čizme i bijeli rubac s plavim točkama. Uvijek bi nam donosio isti poklon: pečeno prase
zamotano u limunovo lišće. Dok bi ga odmotavao, grohotom se smijao, a čitava bi kuća zamirisala.
Od tada su za mene on, limunovo lišće i pečenje postali jedno. Više ne bih mogao osjetiti miris pečene
svinjetine ili ući na plantažu limuna, a da mi pred oči ne dođe taj nasmiješeni, besmrtni starac s
pečenjem u rukama - moj djed. I radujem se, jer dokle god budem živio, i on će živjeti u meni.
Umrijet ćemo zajedno: kada ja umrem, umrijet će i sjećanje na njega. Moj je djed bio prvi razlog zbog
kojega nisam htio umrijeti: da sa mnom ne umru i moji mrtvi. Od tada je mnogo mojih dragih
pokojnika sišlo pod zemlju, no znam da će živjeti u mome sjećanju sve dok sam živ.
Prisjećam ga se i srce mi se ispunjava radošću svjesno da može pobijediti smrt. U svome životu
nikada nisam susreo čovjeka kojemu bi lice sjajilo takvim sjajem, mirom i ljubavlju, kao svjetlost
svijeće. Prvi puta kad sam ga vidio kako ulazi u kuću zaplakao sam od divljenja: u svojoj širokoj
košulji, s crvenim remenom, lica poput mjesečine, taj mi se nasmiješeni starčić činio kao neki izvor
koji je, eto, sad potekao i od njega je zamirisala cijela zemlja.
Iz prsiju bi izvadio jednu kožnatu vrećicu duhana, zamotao bi cigaru, uzeo vatre i zapalio je,
sretno promatrajući svoju kćer, unuke i kuću. Tu i tamo bi otvorio usta pa bi nam pričao o svojoj kravi
koja se otelila, o kiši i travi, o zečevima koji su mu krišom pojeli sve povrće. A ja bih sjedio na

3
Μοναστήρι Σαββαθιανών, ženski je manastir iz oblasti Heraklija, vjerojatno iz I7. stoljeća. Natpisi
još spominju i naziv Monasterium S. Sabbe Abbatis de Savatiani. (op. prev.)
15
njegovim koljenima, ruke obavljene oko njegova vrata, i pažljivo ga slušao, a preda mnom se otvarao
jedan novi svijet: polja, kiša i zečevi. Na trenutak bih i sam postao zec i krišom bih ulazio u djedovo
dvorište i jeo mu povrće.
Majka ga je ispitivala za ovoga i onoga: “Kako je, je li još živ?” A djed bi odgovarao za jednoga
da živi kao bubreg u loju, za drugoga da je dobio djecu, za trećeg pak da je umro. “Eto, i on je otišao,
živi bili pa ga se spominjali...” Djed je o smrti govorio mirno, jednakim tonom kao da govori o
rođenju, kao da nam govori o zečevima i svome povrću. “Ode i on, kćeri moja”, govorio bi. “Pokopali
smo ga. U ruku smo mu stavili i po jednu naranču da je odnese Haronu4. Dali smo mu i poruke da
prenese našima u Hadu. Sve ide po redu, slava Bogu!” I uvukao bi jedan dim cigare i ispuhnuo ga
kroz nosnice smiješeći se.
Žena mu je umrla pred mnogo godina. Svaki puta kad bi je spomenuo, oči bi mu se napunile
suzama. Volio ju je i poštovao više od svojih polja, čak više od svoje krave. Kad su se oženili bijaše
siromašan, no bili su strpljivi: “Kad imaš dobru ženu, ne smeta ti ni siromaštvo ni golotinja.” Na Kreti
je tada bio običaj da žena mužu, kad bi se uvečer vratio s polja, pripremi vedro svježe vode i opere mu
noge. Jedne se večeri djed vratio umoran s posla i sjeo u dvorište. Žena je odmah dotrčala s jednim
vedrom vode i kleknula pred njega da mu opere blatnjave noge. Moj je djed pogleda, sažali se nad
staricom prosijede kose i ruku izrađenih od svakodnevnoga rada po kući i pomisli: “Već je ostarjela,
jadnica, kosa joj je posijedjela u mojim rukama.” Podigne nogu i prevrne onaj lavor s vodom. “Od
danas mi, ženo, više nećeš prati noge”, reče. “Ti nisi moja sluškinja, nego si mi gospodarica.”
“Bog neka joj dade pokoj!” čuo sam ga kako govori. “Nikada mi nije htjela pokvariti veselje.
Samo jedanput... Znaš, svake bi večeri izlazila na prag i čekala me da dođem s polja. Dotrčala bi mi
ususret, uzela mi alat da mi pomogne, i ulazili bismo zajedno u kuću... No, jedne je večeri zaboravila
i nije izašla... Srce mi se raspuklo...”
Prekriži se.
“Bog je velik”, promrmlja. “Vjerujem da će joj oprostiti.”
Oči mu se opet zacakliše, pogleda moju majku i nasmiješi se.
Jednoga dana ga upitah: “Djede, kako ti nije žao ubijati praščiće?”
“Žao mi ih je. Kako nije, tako mi Boga! Ali što mogu kad su tako ukusni!” odgovori i prasne u
smijeh. .
Svaki put kad se sjetim toga starčića ružičastih obraza, obuzme me povjerenje u zemlju i svu
čovjekovu muku. Moj je djed bio jedan od stupova koji na svojim ramenima junački drže zemlju.
Samo ga moj otac nije volio. Nije mu bilo drago da nam dolazi u kuću i da razgovara s njegovim
sinom. Kao da se bojao da će mi pokvariti krv. Za Božić i Uskrs, kad bi se svi okupili oko stola, otac
ne bi ni taknuo pečenje. Čak ga je i sami miris gušio. Brzo bi ustao od stola i zapalio cigaru da odagna
smrad. Nikada nije rekao ni riječi. Samo je jednom, kad je djed otišao, skupio obrve i prezirno
promrmljao:
“Pih, plavooki!”
Kasnije sam shvatio: ništa na svijetu nije više prezirao od plavookih ljudi: “Plave oči i crvena
kosa! Kao Vrag!”
Kakav li je mir vladao u kući kad nije bilo oca! Kako li su samo mirno prolazili oni sretni trenuci
u dvorištu! Vinova loza koja se pen jala uz bunar, u uglu visoka, vitka mimoza, uokolo lončanice
bosiljka i nevena i jedan arapski jasmin... Majka bi sjedila pred prozorom, plela čarape, čistila povrće,
češljala moju sestru ili ju učila hodati... A ja sam je promatrao šćućuren u jednom kutu i promatrao
prolaznike što bi prolazili pored kuće. Udisao sam miris jasmina i vlažne zemlje, a u tijelo mi je ulazio
svijet. Činilo mi se da mi se šire kosti lubanje da bi unutra mogla stati sva ta ljepota.
Ti sati koje sam provodio s majkom bijahu čudesni. Sjedili bismo jedno nasuprot drugoga, ona na
stoličici pokraj prozora, a ja na svojoj klupici. Osjećao sam kako mi se grudi ispunjaju tom tišinom.
Zrak se oko mene pretvarao u majčino mlijeko i ja sam ga upijao.
Nad glavama nam se nadvijala procvjetala mimoza, a čitavim su se dvorištem širili miomirisi.
Jako sam volio njezine žute cvjetove. Majka ih je stavljala u ormare, među rublje i u posteljinu.
Čitavo moje djetinjstvo mirisalo je na mimozu.
Razgovarali bismo, vodili beskrajne mirne razgovore. Majka bi mi ponekad pripovijedala o

4
Mitski vozar duša preko rijeke Stiks do Hadova kraljevstva mrtvih, (op. prev.)
16
djedu, o svom rodnom selu, a ponekad bih ja njoj prepričavao živote svetaca što sam ih pročitao u
knjigama, obogaćujući njihov život svojom fantazijom. Nisu mi bila dovoljna njihova rnučeništva,
nego bih dodavao i svoje. Majku bi to toliko potreslo da bi se rasplakala. A ja bih se sažalio pa bih joj
sjeo na koljena, milovao joj kosu i tješio je:
“Oni su sad u raju, majko. Ne budi tužna. Oni sad sjede pod krošnjama, razgovaraju s anđelima i
već su zaboravili na svoje muke. A svake nedjelje se uređuju, oblače zlatna odijela i stavljaju svoje
crvene kape s pumpunima i odlaze u posjet Bogu. Majka bi tada brisala suze i njezin pogled kao da je
govorio:” Stvarno?” i smiješila se... I kanarinac bi nas slušao iz svoje krletke, podizao bi glavu i
pjevao opijeno i sretno, kao da je upravo sišao iz raja, kao da je na čas ostavio svece i sišao na zemlju
da razveseli smrtnike. Moja majka, kanarinac i mimoza u mojoj su glavi postali jedno. Postali su
besmrtni. Od tada ne mogu, a da se uz miris mimoze ili pjev kanarinca ne sjetim nje i osjetim je kroz
čitavu svoju utrobu. Moja se majka stopila s tim mirisom i pjevom kanarinca.
Nikada nisam vidio majku kako se smije. Samo bi se smiješila promatrajući ljude svojim velikim
crnim očima punim strpljenja i dobrote. Setala je po kući kao dobri duh, sve je radila bez napora i
nečujno. Njezine ruke kao da su imale neku nadnaravnu snagu koja je s dobrotom obavljala
svakodnevne poslove. Možda je kakva vila, mislio sam u sebi šutke je promatrajući. Vila iz neke
bajke. U mojoj su se dječjoj glavi rojile priče: otac ju je jedne noći vidio kako pleše uz potok i uzeo je
za ženu. Odveo ju je kući da mu bude žena i uzeo joj rubac. I sada moja majka danonoćno po kući
traži svoj rubac, da može otići. Promatrao sam je kako hoda po kući, otvara komodu s ladicama i
bavule, kopa po lončanicama, saginje se pod krevete... Bojao sam se da će naći svoj čarobni rubac i
ponovno postati nevidljiva.
Taj me osjećaj držao godinama i duboko mi se urezao u moje djetinje misli, još me i danas
obavija taj neobjašnjivi strah: svako lice i svaku meni dragu stvar gledam s nelagodom, bojeći se da
će nestati.
Sjećam se samo kako sam jednom prigodom vidio majku veselu, nasmiješenih očiju. Izgledala je
kao neudana zaljubljena djevojka. Bio je Prvi maj. Otišli smo u jedno selo, Fodele, puno potoka i
plantaža naranača gdje je otac bio kum na nekom krštenju. Odjednom se otvorilo nebo i bujica se
sručila na nas, nebo se pretvorilo u potok što se izlijevao na zemlju, a ona je gutala svu tu vodu kao
pohotljiva žena muškarce. Svi su se sa ženama i kćerima okupili u salonu kućedomaćina. Kiša i
munje su ulazile kroz pragove i prozore, a zrak je mirisao na naranče i zemlju. Nizali su se sljedovi
jela, vina, rakija, meze... Spustio se mrak i zapalili su uljanice. Muškarci su se veselili, a žene su se
otvorile i počele hihotati kao jarebice. Vani se još čula grmljavina Božja, voda je navirala, uski seoski
puti pretvorili su se u potoke, kamenje se odranjalo i klokotalo. Sam Bog je kroz bujicu grlio zemlju,
natapao je i plodio.
Tada se otac okrene prema majci. Prvi puta sam ga vidio kako je tako nježno gleda. Po prvi joj se
put obrati blagim glasom:
“Margo”, reče joj, “zapjevaj nam.”
Dao joj je dopuštenje da zapjeva pred tolikim muškarcima? Skočio sam zaprepašten. Ne znam
zašto me to toliko naljutilo. Potrčao sam k svojoj majci, kao da ju želim zaštititi. Ali me otac
prijekorno potapša prstom po ramenu i dade mi znak da sjednem. I moja se majka činila zapanjenom,
ali joj je lice sjajilo, kao da su ju obasjale sve kiše i munje. Podigla je glavu. Sjećam se te duge vrane
kose kako se odjednom rasula i prekrila joj ramena. I započne... kakav glas: dubok i nježan, pomalo
promukao, pun patosa! Zatvorila je oči i zapjevala jednu mantinadu5. Nikada neću zaboraviti tu
baladu. Tada nisam razumio o čemu govori, tek sam kasnije shvatio. Pjevala je svojim slatkim glasom
punim skrivenoga patosa, netremice gledajući oca:

Čudim se zašto putovi ne cvjetaju kad njima prođeš,

Zašto nisi orao sa zlatnim krilima?

Okrenuo sam glavu da ih ne vidim i čelom se naslonio na prozor gledajući kišu kako proždire
zemlju.

5
Mantinada, grčka narodna balada izvođena u pratnji lire ili lutnje, osobito raširena na području
Krete. (op. prev.)
17
 Potop je potrajao čitav dan. Već se spustila noć, smračilo se i nebo se spojilo sa zemljom. Sve se
pretvorilo u blato. Zapalili su i ostale uljanice. Svi su se primakli k zidu, pomaknuli su klupe i stolove
da naprave mjesta za ples. Svirač se popne na jednu visoku klupicu, uzme gudalo kao mač i započne
kroz brčiće mrmljati neku mantinadu. Noge poletješe, tijela se uspraviše, samo je jedan pogled svima
bio znak i svi, i muškarci i žene, polete u kolo. Usred kola je ostala jedna blijeda visoka žena,
četrdesetogodišnjakinja, rumenih usana natrljanih oraščićem, vrana joj se kosa sjajila od ulja. Kad
sam ju vidio, prepao sam se: oči su joj kao dva tamnomodra kruga sjajile iz dubine. Nisu sjajile, već
palile poput žeravica. U jednom mi se času učini da me pogledala. Sakrio sam se majci pod noge.
Prepao sam se da me ta žena želi oteti i odvesti...
“Geia sou6, Surmelina!” poviče jedan bradati starac, jarčje bradice, i izleti pred nju, izvadi svoj
crni rubac, jedan kraj dade njoj, a on primi drugi i oboje tako držeći se za ruke, visoko uzdignutih
glava i tijela uspravnih poput svijeća, povedu kolo.
Po drvenom podu se čulo lupkanje njenih drvenih klompi, da je cijela kuća odjekivala. Sve se
orilo od pjesme i plesa. Ona odriješi svoju bijelu maramu i na vratu joj zasjaje dukati. Nosnice su joj
igrale udišući zrak, muškarci su oko nje izvijali kukovima, ona se izvijala nad njima. Činilo se kao da
će pasti na jednoga, ali odjednom zanjiše kukovima i odskoči od njega. Starac poleti prema njoj kao
konj, čvrsto je zgrabi u zraku, no ona mu ponovno izmakne. Igrali su se, lovili se, nestali su i kiša i
munje, ljudi su vikali, a u čitavome je tome kaosu ostala samo ta žena, Surmelina, u svome plesu.
Svirač više nije mogao sjediti pa ustane, spusti gudalo i stane davati ritam, slijedeći Surmelinin ples. I
gudalo zastenje poput čovjeka.
Starčevo se lice zamrači, zacrvenio se, netremice gledajući u ženu. Činilo se da će skočiti na nju i
raskomadati je. Svirač to osjeti i odjednom zaustavi gudalo. Muzika stane i ples prestane, a dvoje
plesača ostanu nepomični s nogama u zraku. S čela im se slijevao znoj. Muškarci potrče prema njemu
i počnu ga trljati rakijom, a žene opkole Surmelinu daje sakriju od muških pogleda, ja sam se ušuljao
među njih. Pustile su me budući da sam još bio dijete. Žene su joj razgolitile grudi i počele je
polijevati hladnom vodom po vratu, rukama i obrazima, a ona je samo stajala zatvorenih očiju
smiješeći se.
Od tada su mi se u glavi pomiješali ples i Surmelina i postali su jedno: ples, žena i smrt. Nakon
četrdeset godina u Tbilisiju, na terasi hotela Orijent, gledao sam jednu Indijku kako pleše. Nad njom
je sjajilo zvjezdano nebo, terasa bijaše u mraku, samo su oko nje bljeskali odbljesci muških cigara.
Bijaše puna narukvica, naušnica, lanaca, a oko gležnjeva je imala bakrene lančiće. Plesala je polako,
nekim mističnim ritmom, rekao bi čovjek da pleše nad bezdanom, ili da pleše samome Bogu
poigravajući se s njim, vrtjela se, izvijala, izazivala ga pa bi opet zastala da ne padne. Ponekad bi se
ukočila samo izvijajući ruke kao dvije zmije što su puzale u erotskom plesu. Svi smo zadržali dah.
Odjednom me obuzme strah. Ta žena što je plesala nad ponorom, bijaše moja duša u erotskome plesu
što se igrala sa smrću.

IV
SIN

Sve što je ikada prošlo mojom dječačkom glavom toliko mi se duboko i snažno urezalo u sjećanje
i na mene je djelovalo tako oštro da se čak i danas, u poodmakloj dobi, svega živo sjećam i snažno
proživljavam te osjećaje. Sjećam se svih preciznih pojedinosti svojih prvih doticaja s morem, vatrom,
sa ženom i mirisima ovoga svijeta.
Moje prvo sjećanje u životu bijaše ovo: sklupčao sam se dopuzavši na jednu klupicu. Nisam još
mogao stajati uspravno na nogama. S čežnjom i strahom sam promolio svoju dječačku glavicu kroz
prozor. Do tada sam gledao kroz prozorsko staklo, ali nisam vidio. Tada sam prvi put vidio svijet:
veličanstven prizor! Naše mi se maleno dvorište činilo beskrajno. Zujanje tisuću nevidljivih pčela,
opojni mirisi, vrelina sunca, gust kao med zrak je plamtio kao da je naoružan mačevima, a između tih

6
Živjela! (op. prev.)
18
mačeva mušice su mi se približavale sa svojim šarenim nepomičnim krilima, ravno prema meni, kao
anđeli. Prepao sam se, povikao, oči mi se ispuniše suzama i čitav svijet nestane.
Jednog drugog dana, sjećam se, jedan me muškarac s čekinjastom bradom primio u naručaj i
odveo me do luke. Dok smo tako hodali, začuh neku životinju kako dahće i stenje, kao da se prijeti, ili
je ranjena. Prepao sam se i prikovao muškarcu u zagrljaj. Htio sam pobjeći i odletjeti kao ptica.
Odjednom se razlije miris rogača, katrana i trulih limuna. Grudi mi se otvoriše kako bi primile taj
miris. Meškoljio sam se u dlakavim rukama koje su me držale do jednoga puteljka... Kakva li to bijaše
životinja, kakva svježina, kakvo beskonačno stenjanje, čitavo more se prelijevalo prema meni
klokoćući, pretvorivši se u glasove i mirise, i razlilo se u mene. Čitava mi se glava ispuni smijehom,
solju i strahom.
Nakon toga sjećam se jedne žene, naše susjede Anike. Bijaše mlada majka, tek udana. Imala je
dugu plavu kosu i velike oči. Ja sam mogao imati oko tri godine. Te sam se večeri igrao u dvorištu i
sve je mirisalo na ljeto. Žena se sagnula, podigla me u svoje naručje i zagrlila. Zatvorenih očiju, ja
sam pao u njezine otkrivene grudi i mirisao njezino tijelo. Odisala je toplim i gustim mirisom, pomalo
kiselkastom mješavinom mlijeka i znoja. Njezino se mladenačko tijelo ljuljuškalo, a ja sam omamljen
tonuo u njezino krilo. Odjednom me uhvati neka vrtoglavica i onesvijestih se. Susjeda se prepadne,
spusti me s krila i ostavi me između dviju tegli bosiljka. Više me nikada nije podizala u krilo. Samo
me nježno gledala svojim velikim očima smiješeći mi se.
Jedne sam ljetne večeri ponovno sjedio u dvorištu na svojoj klupici. Sjećam se, podigao sam
glavu i po prvi puta ugledao zvijezde. Skočio sam i povikao od straha: “Iskre! Iskre!” Nebo mi se
učini kao beskrajna vatra što je palila moje maleno tijelo.
To su bili moji prvi susreti sa zemljom, morem, ženom i zvjezdanim nebom, još i sada u
najdubljim trenucima svoga života proživljavam ta četiri čudesna pojma, kao onda kad bijah dijete. I
tada sam, kao i sada, osjećao kako istinski živim - najdublje što mogu moja duša i tijelo - i kad se
sjetim ta četiri pojma, mogu proživjeti opet isto čuđenje, strah i radost koje su mi pružili kad bijah
dijete. I budući da su to bile četiri sile koje su mi čvrsto osvojile dušu, sve četiri su se pomiješale u
meni i postale nerazdvojno jedno. Kao da to bijaše jedno lice što je mijenjalo maske. Kad pogledam
zvjezdano nebo, ponekad mi se učini kao moje rascvjetalo dvorište, ponekad kao mračno i opasno
more, a ponekad kao mučaljivo i uplakano lice.
I još nešto: moje svako uzbuđenje, svaka moja misao, pa i ona najapstraktnija, sastavljene su od ta
četiri prvobitna pojma. Svaki, čak i najveći metafizički problem u meni nosi toplo ljudsko tijelo s
mirisom mora, zemlje i ljudskoga znoja. Čak i Riječ, da bi me dirnula, mora se pretvoriti u toplo
meso. Samo ako mogu pomirisati, vidjeti i dodirnuti, samo tada razumijem.
Osim ta četiri prvotna dodira, moje se duše duboko dojmio i jedan događaj. Slučajno?
U strahu da ne izusti kakvu ludost i da ne povrijedi svoju vrijednost, preplašeni um ovakvim
kukavičkim opreznim rječnikom naziva ono što ne može shvatiti. Imao sam četiri godine kad mi se
otac za jednu Novu godinu pokazao “dobre ruke”, kako kažemo na Kreti, i poklonio mi veliki globus
i kanarinca. Zatvarao bih prozore svoje sobe i puštao kanarinca da slobodno leti. A on bi samo sjeo na
globus i počeo pjevati. I tako satima. Ja bih zadržao dah i slušao ga.
Čini mi se da je taj jednostavan događaj obilježio moj život više od svih knjiga i svih ljudi koje
sam kasnije upoznao. Godinama sam nezasitno putovao po svijetu, susrećući se sa svačime, ali mi se
činilo da mi je glava zapravo golemi globus na kojemu sjedi jedan kanarinac i pjeva.
Razmišljam o detaljima svoje djetinje dobi ne zato što su mi prva sjećanja bila toliko privlačna,
nego zato što u toj dobi, kao i u snovima, jedan posve nevažan doživljaj zamućuje bez ikakve
psihološke analize, stvarno lice duše. I budući da je izražavanje u djetinjoj dobi, baš kao i u snu, vrlo
jednostavno, i najbogatije unutarnje bogatstvo gubi svoj značaj i ostaje samo bit.
Dječji je um mekan, koža mu je nježna i sunce, mjesec, kiša, vjetar, šutnja i sve ostalo padaju po
njemu i bubre poput tijesta. Dijete upija svijet s jednostavnošću, prihvaća ga u njegovoj cjelini,
prisvaja ga i pretvara ga u dijete.
Sjećam se kako bih sjedio na pragu naše kuće. Sunce je sjalo, zrak bijaše vreo. Sjedio sam i
gledao suho grožđe kako pada po dvorištu susjedne kuće. Zrak je mirisao na mošt, a ja bih sjedio
zatvorenih očiju, sretan, pružao bih ruke i čekao. Bog bi uvijek sišao. Dok sam bio dijete, nikada me
nije napuštao. I on je bio dijete kao i ja i dijelio bi sa mnom svoje igračke: sunce, mjesec i vjetar.
“Poklanjam ti!” govorio bi mi, “poklanjam ti to da se igraš. Imam ja još.” Otvorio bih oči i Bog bi

19
nestajao, ali su mi u rukama ostajale njegove igračke.
Tako sam posjedovao Božju svemoć, a da to nisam niti znao. (Nisam znao jer sam je
proživljavao.) Svijet sam stvarao kako sam htio. Meko tijesto ja, meko tijesto i on. Sjećam se, kad
sam bio malen, od voća sam volio samo trešnje: bacao sam ih u jednu posudu s vodom i divio im se:
onako crne i crvene, svježe, bubrile su u dodiru s vodom. Ali kad bih ih izvadio iz vode, razočarano
bih gledao kako se smanjuju. Zatvarao bih oči da ne vidim kako se smanjuju i stavljao ih onako velike
kakvima su mi se činile u usta.
Ti beznačajni detalji utjecali su na način na koji sam doživljavao stvarnost, čak i sada u poznoj
dobi: doživljavam je mnogo sjajnijom, boljom i prikladnijom za moj cilj. Mozak mi viče, objašnjava,
pokazuje i buni se, no u meni se javlja neki glas: “Šuti, mozgu! Poslušajmo srce!” kaže mu. Koje
srce? Bit života, ludilo. I srce počinje cvrkutati.
“Stvarnost ne možemo promijeniti”, kaže jedan moj omiljeni mistik. “Promijenimo oko koje ju
gleda.” To sam činio i kao dijete, a to činim i sada u svojim najplodnijim trenucima života.
Stvarno, kakvo li su čudo djetinje oči, uho i um! Kako li samo nezasitno upijaju ovaj svijet i
napajaju se! Svijet je ptica s crvenim, zelenim i žutim krilima što lovi dijete dok ga ne uhvati.
Stvarno, ništa više ne nalikuje Božjem oku kao djetinje oko. Ono prvi puta promatra svijet i
stvara ga. Svijet je najprije bio kaos: sva bića, životinje, drveće, ljudi i kamenje, sve se to slijevalo u
dječjem oku, ne pred njim, već u njemu, i nije ih mogao zaustaviti ni poredati. Dječji svijet nije
sačinjen od gline i nije tvrd, već je poput oblaka; kao svježi vjetrić puše pred djetinjim očima i svijet
se zgušnjava, rasplinjuje se i nestaje, jednako je tako prije Stvaranja i kaos prolazio pred Božjim očima.
Kao dijete sam postajao jedno sa svime što bih vidio i dotaknuo: s nebom, s kukcem, s morem i sa
zrakom. Zrak je tada imao grudi, imao je ruke i milovao me. Ponekad bi se naljutio pa bi stao preda
me i ne bi mi dopuštao proći. Ponekad me, sjećam se, bacao na zemlju. Skupljao je lišće loze i pleo mi
ga u kosu koju mi je majka tako dobro počešljala, skidao bi rubac s glave gospodina Dimitrisa i
podizao suknju njegove žene Penelope.
Još se nisam odvojio od svijeta, no malo po malo sam se oslobađao od njega. S jedne strane on, a
s druge ja, i započinjala bi borba.
I jednoga dana, tamo na kućnom pragu gdje dijete sjedi i prima mutan i gusti vodopad svijeta,
odjednom vidi: odvaja se pet čula i svako kreće svojim putem. Odvajaju se od carstva svijeta. Tako se
najprije u meni odvojio njuh. On je prvi počeo u kaos uvoditi red.
Kad sam imao dvije-tri godine, svakog sam čovjeka prepoznavao po njegovu mirisu. I prije nego
bih podigao oči da ga pogledam , po mirisu koji je širio znao sam tko je. Drugačije je mirisala moja
majka, drugačije otac, drugačije svaki stric, a drugačije svaka susjeda. I po mirisu bih uvijek zavolio
ili zamrzio onoga tko me uzimao u zagrljaj. S vremenom je ta moja moć oslabjela, mirisi su se
pomiješali, ljudi su se utopili u isti smrad - znoja, duhana i benzina.
Nepogrešivo sam razabirao miris kršćanina i Turčina. Odmah do naše kuće stanovala je jedna
dobra turska familija. Kad bi hanuma dolazila u posjet, njezin bi mi miris izazivao povraćanje i svaki
puta kad bi prošla, otkinuo bih jednu grančicu bosiljka ili cvjetić mimoze i gurao ih u nosnice. Ta je
Fatme (tako se zvala) imala jednu djevojčicu. Njoj je bilo oko četiri, a meni tri godine. Mirisala je
nekim čudnim mirisom, niti turskim niti kršćanskim, i taj mi se miris jako sviđao. Emine bijaše
blijeda i debeljuškasta, s kečkicama, a na svakoj je kečkici imala vezano plavo oko ili neku školjkicu
da je čuva od uroka. Ručice i nožice joj bijahu namazane kanom. A mirisala je po muškatnom oraščiću.
Kad bih znao da joj majke nema kod kuće, izlazio bih na prag naših vrata i gledao je kako sjedi na
svome pragu i cucla mastiku. Dao bih joj znak da ću doći. Ali njihova je kuća imala tri stepenice koje
su mi se činile jako visoke. Kako ću se popeti? Znojio sam se i preznojavao, zastajao na prvoj pa onda
nova muka da dođem do druge. Zaustavio bih se da dođem do daha i gledao je: sjedila je
nezainteresirano na svome pragu i ne bi mi čak niti pružila ruku da mi pomogne. Samo me gledala i
čekala. Kao da mi je govorila: “Ako možeš pobijediti zapreke, dobar si. Doći ćeš do mene i igrat
ćemo se. Ako ne možeš, možeš ići!” Na kraju bih nakon mnogo muke pobijedio i stigao bih do praga
gdje je sjedila. Tada bi ustala, uzela bi me za ruku i uvodila u kuću. Majka joj je radila po kućama
cijelo jutro. Odmah bi skinuli čarapice, legli bi na pod, prekrižili svoje gole nožice i promatrali ih. Ne
bismo izustili niti riječi. Zatvorio bih oči i osjećao Emininu toplinu, kako s njezinih nogu prelazi na
moje, polako mi se uspinjući do koljena, do utrobe i grudi, ispunjavajući me dražešću. Odjednom bih
osjetio tako dubok užitak da mi se činilo da ću se onesvijestiti... Nikada mi u mome čitavome životu

20
niti jedna žena nije pružila takav strašan užitak. Nikada nisam osjetio tako duboko tajnu topline
ženskoga tijela. Još i sada, nakon sedamdeset godina zatvaram oči i osjećam kako mi se po čitavome
tijelu širi Eminina toplina.
Polako je nestao strah od hodanja i počeo sam zalaziti i u druge kuće i igrati se s djecom. Svijet mi
se širio.
Kad mi je bilo pet godina, poslali su me kod jedne seoske učiteljice da bi me naučila crtati, kako
bi mi se ruka oslobodila da mogu, kad narastem, pisati alfabet. Bila je to dobra ženica, malo
pogrbljena, debeljuškasta i niska, s velikim madežom na desnom obrazu. Zvala se gospođa Areta.
Dok mi je vodila ruku, dah joj je mirisao na kavu. Naučila me kako držati kredu i kako upravljati prstima.
U početku nisam htio. Nije mi se sviđao njezin dah niti grba. Ali polako, ni sam ne znam kako,
pred mojim je očima počeo nestajati njezin madež, leđa su joj se ispravila, a tijelo joj se produljilo i
postalo ljepše. Tako da je nakon nekoliko tjedana postala jedan uspravni anđeo u bijeloj halji s
velikom brončanom trubljom. Toga sam anđela viđao pri svakom posjetu crkvi i moje je oko opet
načinilo čudo: taj anđeo i gospođa učiteljica postali su jedno.
Prošle su godine. Otišao sam i ponovno se vratio na Kretu. Otišao sam do učiteljičine kuće: jedna
je staričica sjedila na pragu i sunčala se. Prepoznao sam je po madežu. Prišao sam joj i nasmiješio se.
Počela je plakati od sreće. Donio sam joj vreću kave i šećera i punu kutiju lokuma. Nekoliko časaka
sam oklijevao, bilo me sram prići joj. No, lik toga anđela s trubljom toliko se duboko usadio u mene
da nisam izdržao.
“Gospođo Areta, jeste li ikada imala bijelu halju i brončanu trublju?”
“Gospode oslobodi”, promrmlja starica i prekriži se. “ja s bijelom haljom, dijete? S brončanom
trubljom? Bože oslobodi, pa nisam ja primadona!”
I iz očiju joj poteku suze.
U mojoj paperjastoj djetinjoj glavi je svaka stvar dobivala magično značenje, mimo svake logike
i gotovo nalik na ludost. No, ta ludost je bila ona sol koja nije dopuštala razumu da pobijedi. Živio
sam, govorio i kretao se u nekoj bajci koju sam sâm stvarao probijajući u njoj pute da prođem. Nikada
nisam jednu stvar vidio dvaput na isti način. Svaki sam joj put davao novo lice i postajala je nova.
Svakoga trenutka se obnavljalo djevičanstvo moga svijeta.
Poneko je voće u meni izazivalo neopisivu privlačnost, a osobito smokve i trešnje. Ne samo plod
smokve, već samo lišće i njihov miris. Zatvarao bih oči i mirisao ih, čak bih problijedio od tjelesnog
užitka. Nije to bila sreća, već uzbuđenje, strah i naježenost, kao da ulazim u mračnu opasnu šumu.
Jednoga me dana majka povela na jednu plažu izvan Kaštela, gdje su se kupale žene. Mozak mi je
ispunilo beskrajno more svojim ljuljuškanjem; a usred toga ružičastog ognja izranjala su blijeda,
slabašna tijela. Činila su mi se čudnovatima i gotovo bolesnima. Ispuštale bi visoke krikove i bacale
jedna drugu u plićak. Većinu sam vidio samo do struka. Od struka nadolje bijahu u moru. Zamišljao
sam da su od struka nadolje ribe, kao neke nimfe. Sjećam se jednoga mita što mi je pričala baka o
jednoj nimfi, sestri Aleksandra Velikoga. Luta morima tražeći svoga brata i ispituje brodove koji
prolaze: “Je li kralj Aleksandar živ?” A kapetan se saginje preko krme i viče: “Živ je, gospođo! Živi
kao kralj!” Ne daj Bože da joj je rekao da je mrtav: udarila bi svojim repom more, podigla strašnu
oluju i uništila brodovlje.
Jedna od tih nimfi koje su plivale preda mnom podigne se iz mora i namigne mi. Nešto mi je
viknula, ali je od šuma valova nisam razumio. Ali već sam bio duboko u mitu i zamišljao sam kako
me pita za svoga brata pa sam joj prestrašeno odgovorio: “Živ je i živi kao kralj!” Odjednom sve
nimfe prasnuše u smijeh, a ja se prestraših i pobjegoh. “Proklete bile”, mrmljao sam, “to su žene, a ne
nimfe!” I sjeo sam postiđen na jedan kamen okrenuvši leđa moru.
Zahvaljujem Bogu što u meni još živi taj šareni, glasan i svjež prizor: on čuva moj um netaknut i
ne dopušta mu da usahne i nestane. Besmrtna je voda sveta kaplja što me ne pušta da umrem. I kada
pišući želim govoriti o moru, o ženi ili o Bogu, sklupčam se u sebe i poslušam što govori ono dijete u
meni: ono što ne dopušta da razmišljam logično i da uništim te velike sile - more, ženu i Boga. Toliko
dugujem ovom djetetu u sebi. Ponovno postajem dijete da bih mogao opet, svaki puta iznova, gledati
svijet djevičanskim očima.

Oba roditelja kolaju mojom krvlju, otac silovit, strog i ozbiljan, a majka nježna i dobra svetica.
Nosim ih kroz čitav svoj život i nijedan od njih nije umro. Dokle živim, živjet će i oni u meni i borit će

21
se, svaki za sebe da ovlada mojim mislima i djelom. I čitav moj život zapravo je borba: da ih pomirim,
da mi jedan dadne svoju snagu, drugi nježnost, i njihov međusobni sukob nestaje u meni, da bi u
njihovome sinu ostala harmonija.
Nevjerojatno: prisutnost svoja oba roditelja jasno sam osjećao u svojim rukama: desna mi je ruka
jako snažna, bezosjećajna, potpuno muška. Lijeva ruka ima nevjerojatnu, gotovo patološku
osjetljivost. Kad zamišljam grudi neke žene koju sam volio, lijevu mi ruku obuzima neki drhtaj i bol.
Skoro da onemoća od boli, i na njoj se pojave rane. Kad sam sâm i promatram pticu u zraku, u svojoj
lijevoj ruci osjećam toplinu njezinih grudi. Moji su roditelji ostali samo u mojim rukama i potpuno su
ih obuzeli: otac desnu, a majka lijevu ruku.
Ovdje moram spomenuti jedan događaj koji je duboko obilježio moj život. Bila je to prva
duševna rana koju sam doživio. Eto, ostario sam, a ona nije zacijelila.
Bilo mi je oko četiri godine kad me ujak uhvatio za ruku i poveo me na maleno groblje sv. Mateja
unutar zidina grada da obiđemo grob jedne susjede.
Bijaše proljeće, groblje je prekrio tepih cvjetova kamilice. U uglu je ruža procvjetala travanjskim
ružama. Bijaše podne, sunce je stoplilo zemlju i bilje je zamirisalo. Vrata crkve bijahu otvorena, a
svećenik je s kadionicom i tamjanom obilazio grobove.
“Zašto ih kâdi?” upitah ujaka, duboko udišući miris tam jana i zemlje.
Miris mi se činio topao, gušio me. Podsjetio me na miris hamama gdje sam prošle subote bio s
majkom.
“Zašto ih kâdi?” opet upitah ujaka koji je šutke šetao između grobova.
“Tiho. Prati pa ćeš vidjeti.”
Skrenuli smo iza crkve i začuli glasove: pet-šest žena u crnini stajalo je oko jednoga groba.
Dvojica muškaraca su podigli spomenik, a treći je kopao grob. Stali smo pred otvoreni grob i
promatrali.
“Što rade?” upitah.
“Iskapaju kosti.”
“Kakve kosti?”
“Sad ćeš vidjeti.”
Svećenik je stao nad raku i počeo mahati zvoncem, ujedno kadeći i mrmljajući kroz bradu riječi
molitve. Sagnuo sam se na svježe iskopanu zemlju. Bijaše vlažna i mirisna, obuzela mi je nosnice.
Zavrtjelo mi se u glavi, ali nisam pobjegao. Čekao sam. “Kosti? Kakve kosti?” pitao sam se u sebi.
Odjednom se čovjek koji je kopao zemlju uspravi u ruci držeći neku lubanju. Očisti je od zemlje,
zabije prste u duplje očiju da ih očisti od zemlje. Ostavi lubanju na tlo pokraj sebe, sagne se i počne
zakapati grob.
“Što je to?” upitah prestrašeno ujaka.
“Zar ne vidiš? Glava. Lubanja.”
“Čija?”
“Zar se ne sjećaš? Susjede Anike.”
“Anika!”
Briznuh u plač i počnem vikati.
“Anika, Anika!” vikao sam i bacio se na zemlju. Oplakivao sam je zazivajući njezinu ljepotu i
miris! Dolazila nam je kući i uzela bi me u naručje pa bi izvadila svoj češljić iz kose i češljala me.
Škakljala me, a ja sam se hihotao, izvijajući se kao ptičica. Ujak me uzme u ruke i ljutito mi reče:
“Zašto plačeš? Što hoćeš? Umrla je. Svi ćemo umrijeti.” Sjećao sam se njezine plave kose,
njezinih crvenih usana koje su me ljubile, njezinih plavih očiju, a sada...
“A njena kosa?” vikao sam. “Njene usne, njene oči...?”
“Nema ih... Pojela ih je zemlja.”
“Zašto? Neću!”
Ujak me podigne na ramena.
“Kad narasteš, shvatit ćeš zašto.”
Nikada nisam shvatio. Narastao sam, ostario, ali nikada nisam shvatio.

22
 V
OSNOVNA ŠKOLA

Sa svojim uvijek začuđenim pogledom, s tom košnicom od mozga punom meda i pčela, s jednom
crvenom vunenom kapicom na glavi, u opancima s crvenim pumpunima, jednog sam jutra krenuo.
Napola sretnog, napola uplašenog, otac me vodio za ruku. Majka mi je bila dala jednu vezicu bosiljka
da me njezin miris ohrabruje kad me uhvati strah, a oko vrata mi je objesila zlatni križić s krštenja.
“Imaš Božji blagoslov i moj blagoslov...” promrmljao je otac i ponosno me pogledao.
Nalikovao sam na malenu nakićenu žrtvenu životinju, a u sebi sam osjećao ponos i strah. No,
ruka mi je bila čvrsto stisnuta u očevoj ruci i polako sam skupljao hrabrost. Hodali smo, hodali, prošli
smo uske uličice, stigli smo do crkve sv. Minasa. Skrenuli smo i ušli u jedno staro zdanje, s velikim
ulazom, s četiri sobe u kutovima i jednom prašnjavom platanom u sredini. Zastao sam uplašen: moja
je ruka počela drhtati u velikoj toploj šaci.
Otac je čučnuo, dotakao mi kosu i pomilovao me. Zadrhtao sam. Ne sjećam se da me ikada
pomilovao. Podigao sam glavu i prestravljeno ga pogledao. Vidio je moj strah i povukao ruku:
“Ovdje ćeš naučiti pisati”, reče. “Ovdje ćeš postati čovjek.” I prekriži se.
Na pragu vrata se pojavi učitelj. U ruci je držao jedan dugački štap i činio mi se strašan, s velikim
zubima. Upiljio sam oči ravno u njegovo čelo da vidim ima li rogove. Nije ih imao, jer je nosio kapu.
“Ovo je moj sin”, predstavi me moj otac.
Pusti mi ruku i preda me učitelju.
“Koža mu je od sada tvoja, a kosti moje. Ne žali ga. Tuci ga da od njega učiniš čovjeka.”
“Ne brini se, kapetane Mihalisu. Ovdje je moje oružje koje će ih učiniti ljudima”, odgovori učitelj
i pokaže na šibu.

Od osnovne škole još mi je u sjećanju gomila dječjih glava zbijenih jedna do druge, poput
mnoštva lubanja. Većina njih su i bile samo lubanje. No, iznad tih glava u mojem će sjećanju zauvijek
ostati besmrtna četvorica učitelja.
Pateropoulos u prvom razredu, oniski starčić, nemirnih očiju, dugih brkova, vječno sa šibom u
rukama.
Lovio nas je, okupljao i redao u vrstu kao da smo patke što ih vodi na pazar na prodaju. “Tijelo je
tvoje, kosti su moje, učitelju”, preporučivao mu je svaki roditelj predajući svoje dijete.”Tuci ga i tuci
sve dok od njega ne načiniš čovjeka.” I tukao nas je nemilosrdno. I svi smo - i učitelj i mi učenici -
strpljivo iščekivali batine da postanemo ljudi. Kad sam odrastao i kad su mi se u glavi počele rojiti
razne teorije humanosti, tu metodu svog prvog učitelja sam nazvao barbarskom. Ali kad sam još bolje
spoznao ljudsku prirodu, Pateropoulosovu sam šibu počeo blagoslivljati. Ona nas je naučila da je bol
jedini put koji od životinje čini čovjeka.
Titir je kraljevao u drugom razredu. Kraljevao je jadan, ali nije vladao. Bijaše blijed, s očalicama,
u košulji s uštirkanim okovratnikom, zašiljenih čizama na krivim nogama, velikoga nosa i dugih
prstiju požutjelih od duhana. Nisu ga zvali Titiros, nego Papadakis. Jednoga dana mu njegov otac pop
iz svoga sela donese veliku glavu sira. “Kakav je to sir, oče?” zapita sin. To je čula jedna susjeda što
je slučajno bila u kući i razglasila to naokolo, i tako su jadnog učitelja stavili na zub i nadjenuli mu
nadimak: Titir7. Titir nas nije tukao, nego molio. Čitao nam je Robinsona, objašnjavajući nam svaku
riječ, a poslije nas je gledao tako nježno, ali napeto, kao da nas moli da razumijemo. No, mi smo samo
listali Robinsona i zadivljeni gledali loše otisnute crteže tropskih šuma, drveće debeloga lišća i
Robinsona s njegovom slamnatom kapicom i pusto more koje je sve okruživalo. A jadan bi Titir
vadio svoju tabakeru, smotao bi jednu cigaru da je popuši na odmoru, gledao nas molećivo i čekao.
Jednoga dana kad smo imali Svetu povijest, stigli smo do Ezava koji je prodao Jakovu svoje
pravo prvorođenja za jedan tanjur leće. To poslijepodne, vrativši se kući, upitao sam oca što znači
prvorođenac. Nakašljao se i spustio glavu.
“Idi pitaj svoga ujaka Nikolakisa.”

7
Igra riječi: τύρ(tir) = sir, τι (ti) = kakav (op. prev.)
23
 Taj je ujak, brat moje majke, završio osnovnu školu i bijaše najpismeniji u obitelji. Onizak, ćelav,
velikih prestrašenih očiju, s ogromnim dlakavim rukama. Oženio se jednom ženom iz bolje obitelji.
Bijaše sva žuta, nosom paraše nebo. Stalno je bila ljubomorna na muža i gledala ga s prezirom. Svake
mu je večeri nogu vezivala konopcem o krevet da ne bi sišao dolje, gdje je spavala njihova sluškinja,
bucmasta, velikih grudiju. Ujutro bi ga odvezivala. Pet godina je tako mučila moga jadnog ujaka, no
dao je Bog (zato ga i zovu svemoćnim) da nosata umre, a moj se ujak oženi jednom starom seljankom,
brbljavom, ali dobroga srca, koja ga nije vezivala. Dolazio bi presretan u našu kuću da posjeti moju
majku.
“Kako ti je sad, Nikolakise, s novom ženom?” pitala ga je ona.
“Margo, ne mogu ti reći koliko sam sretan!” odgovarao bi moj ujak. “Ne vezuje me.”
Moga se oca bojao. Ne bi ni podigao glavu da ga pogleda u oči. Samo bi trljao svoje kosmate ruke
i neprestano gledao u vrata. Kad je danas čuo da ga otac zove, ustao je od stola sa zalogajem u ustima
i dotrčao k nama.
“Što hoće onaj zmaj od mene?” pitao se nervozno gutajući posljednji zalogaj. “Jadnica, ona moja
sestra, kako je samo muči!” Prisjeti se svoje prve žene i sretno se nasmije: “Ja sam se, Bogu hvala,
spasio!” promrmlja.
“Dođi ovamo”, reče mu moj otac čim ga ugleda, “i objasni nam nešto kad si već studirao!”
Obojica zabiju glavu u knjigu i počnu vijećati.
“Prototokia8 znači lovačko odijelo”, reče konačno otac nakon mnogo razmišljanja.
Ujak zavrti glavom.
“Mislim ipak da znači pištolj”, odgovori drhtavoga glasa.
“Lovačko odijelo!” zagrmi moj otac.
Skupi obrve, a moj ujak zašuti.
Sljedećega dana učitelj upita:
“Što znači prototokia?” Skočim:
“Lovačko odijelo!”
“Kakve su to gluposti? Tko je to tako nepismen da ti je to rekao?”
“Moj otac.”
Učitelj zašuti. I on se bojao moga oca. Kako će mu proturječiti?
“Dobro”, reče pomirljivo. “Naravno, može i to značiti, ali vrlo rijetko. Ali ovdje..."
Od svih predmeta sam najviše volio Svetu povijest. Neobične priče, šarolike, mračne, sa zmijama
koje govore, s potopima i munjama, s otmicama i ubojstvima, brat ubija brata, otac koji želi zaklati
svoga jedinoga sina, onda bi se svako toliko umiješao i Bog, ubijao je i on... pa ljudi koji prelaze
preko mora, a da ne smoče noge... Ako ne bismo razumjeli, pitali bismo učitelja, a on bi podigao šibu
i ljutito se nakašljao.
“Tišina!” vikao bi. “Koliko puta vam moram reći da nema priče!”
“Ali gospodine učitelju, ne razumijemo”, zapomagali smo.
“To su Božja posla!” odgovarao bi učitelj. “Nije na nama da razumijemo! Grijeh je!”
Grijeh je! Začuli bismo strašnu riječ i umuknuli. Nije to bila riječ, to je bila zmija koja je zavela
Evu i koja je silazila s učiteljeva stola spremna da nas proždre. Spustili bismo se pod klupe i ne bismo
više izustili niti riječi.
Druga riječ koja je tako strašno djelovala na nas bijaše Abraham. Ti su slogovi odzvanjali u meni
kao da dolaze iz daljine, iz nekog dubokog i mračnog bezdana. U sebi bih tiho ponavljao: “Abra-ham,
Abra-ham”, i iza sebe bih začuo stope, netko je koračao bosih nogu i lovio me. A kad sam još saznao
da je jednoga dana uzeo svoga sina da ga zakolje, uhvatila ше strava. To je sigurno on koji kolje
djecu; pa bih se sakrio iza klupe da ше ne vidi i ne uhvati. A kad nam je učitelj rekao da će onaj tko
bude slijedio Božje zapovijedi otići u krilo Abrahamovo, zakleo sam se da ću uvijek kršiti Božje
zapovijedi da se spasim od Abrahamova krila.
Ista me strava obuzela i kad sam na istome satu čuo riječ Habakuk. I ona mi se učini mračnom:
kao neki starac koji je čekao u dvorištu naše kuće. Znao sam i gdje se skriva - iza bunara - i čeka da
padne noć. Jedanput sam se iskrao po noći u dvorište, a on je skočio iza bunara, ispružio ruku i
povikao: “Habakuk znači: stani da te pojedem!”

8
Πρωτοτόκια, pravo prvorođenja (pravo prvog sina da naslijedi oca) (op. prev.)
24
 Zvuk neke riječi je u meni ponekad budio neki strah, nikada veselja, vrlo često strah. A ponajviše
one hebrejske riječi. Baka mi je pričala kako Židovi na Veliki petak uzimaju malu kršćansku djecu,
bacaju ih u jedan kotao i piju njihovu krv. Vrlo često su me plašile riječi iz Starog zavjeta, a ponajviše
riječ Jahve. Ona me podsjećala na neki kotao u koji me žele baciti.

U trećem razredu imali smo Periandra Krasakisa. Tko je samo bio tako okrutan da tom
čovječuljku nadjene ime strašnog tiranina s Korinta9. Nosio je visoki ovratnik da mu se ne vide
škrofule10 na vratu, a nožice mu bijahu kao u cvrčka. Na ustima je stalno držao bijelu maramicu u
koju bi pljuvao i pljuvao sve dok ne bi ostao bez daha. On je bio manijakalni čistunac. Svakoga dana
nam je pregledavao ruke, uši, nos, zube i nokte. Nije tukao niti je molio. Samo bi klimnuo svojom
debelom pristavom glavom. “Životinje!” vikao je na nas, “svinje! Ako se svaki dan ne budete prali
sapunom, nikada nećete postati ljudi! Čovjek se pere sapunom. Nije mu dovoljan mozak, nego treba i
sapun. Kako ćete se s takvim rukama pojaviti pred Bogom? Brzo van na bunar i operite ruke!”
Satima bi nam objašnjavao koji su vokali dugi, a koji kratki, i koji naglasak stoji na kojoj riječi:
cirkumfleks ili vokal. A mi smo kroz prozor gledali prodavače pereca, magarčiće kako njaču i susjeda
kako se smije, i čekali smo kad će zvoniti da se spasimo. Gledali smo ga kako se znoji gore na katedri
i kako uzalud ponavlja pokušavajući nam u glavu uliti gramatiku. No, naš je mozak bio vani na suncu,
zaokupljen gađanjem kamenjem. Toliko smo voljeli gađati se kamenjem da smo vrlo često u školu
dolazili razbijene glave.
Jednoga dana u proljeće, slava Bogu, prozori bijahu otvoreni i kroz prozor je dopirao miris
procvjetale mandarine sa susjedne kuće. I mozak nam je procvao kao ta mandarina i više nismo mogli
slušati o akutima i cirkumfleksima. A preko puta na platani sjedila je jedna ptičica i pjevala. Tada
jedan učenik, bljedunjav, crvenokos, zvao se Nikola i tek bijaše došao sa sela, ne izdrži i podigne
ruku: “Tišina, učitelju!” poviče. “Tišina! Ne čujemo ptičicu!” jadni Periandar Krasakis! Jednoga smo
ga dana pokopali. Mirno je položio glavu na klupu, otvorio usta kao riba i izdahnuo. Nas je uhvatio
strah kad smo ga vidjeli i izletjeli smo van na dvorište. Drugi dan smo obukli nedjeljna odijela, dobro
oprali ruke da ga ne razljutimo i odveli smo ga na staro groblje na obali mora. Bijaše proljeće. Nebo
se smiješilo, a tlo je mirisalo po kamilici. Lijes bijaše otvoren, a iznutra se žutjelo i zelenjelo lice puno
čireva. A kad smo se jedan po jedan sagnuli da mu damo posljednji poljubac, proljeće više nije
mirisalo na kamilicu, nego na meso u raspadanju.

U četvrtom je razredu žario i palio ravnatelj škole. Bijaše nizak kao patuljak, zašiljene bradice,
sivih ljutitih očiju i krivih nogu. “Kakve noge!” govorili smo tiho jedan drugome da nas ne čuje.
“Pogledaj kako mu se samo petljaju jedna oko druge! A kako samo kašlje? Sigurno nije Krećanin.”
Došao je sa studija u Ateni i, kako kaže, donio nam je Novu Pedagogiju. Mislili smo da je ta Nova
Pedagogija njegova žena. Ali kad smo ga prvi puta vidjeli, bio je sam. Pedagogija je sigurno bolesna
pa je ostala kod kuće. Imao je jedan bič ispleten od pruća, izveo bi nas pred ploču, poredao u vrstu i
počeo držati govor. Što god učimo, govorio je, moramo gledati, dotaknuti i nacrtati na papir. I neka
dobro pazimo! Ne želi nemir, smijeh niti viku pod odmorom. I moramo prekrižiti ruke. A kad na ulici
vidimo svećenika, moramo mu poljubiti ruku. “Otvorite četvore oči, jao si ga vama, jer inače... Gledaj
ovamo!” reče i pokaže nam štap. “Kod mene nećete vidjeti samo riječi, nego djela!” I stvarno smo
vidjeli. Kad god bi bio neki nered ili ne bi bio dobre volje, skidao bi nam hlačice i tukao nas po
nogama bičem. A kad mu se ne bi dalo skidati hlače, tukao nas je po ušima sve dok ne bi krv potekla.
Jednoga dana ja skupim hrabrosti, dignem ruku i upitam: “Gospodine učitelju, gdje je gospođa
Nova Pedagogija? Zašto ne dolazi u školu?”
On skoči s katedre, sa zida skine bič i poviče:
“Dolazi ovamo, drzniče! Smjesta skidaj hlače!”
Nije mu se dalo samome skinuti mi hlače.
“Evo je! Evo! Evo!” šibao me i vikao. Kad se oznojio, stane.
“Eto ti Nova Pedagogija! A drugi puta jezik za zube!”
No, bio je lukavac taj muž Nove Pedagogije. Jednoga dana nam reče: “Sutra ću vam govoriti o

9
Periandar, korintski tiranin iz 7. st. pr. Kr. (op. prev.)
10
Škrofule (med.), čirevi, rane (op. prev.)
25
Kristoforu Kolumbu koji je otkrio Ameriku. A da bolje shvatite, svatko neka donese po jedno jaje.
Tko nema jaje, neka donese maslac!”
Imao je i jednu kćer po imenu Terpsihora. Bila je taman za udaju: niska, ali jako privlačna. Svi su
je htjeli, ali je nitko nije htio ženiti. “Ne želim takvu sramotu u svojoj kući”, govorio je.
A kad bi se u veljači mačke počele verati na krov i mijaukati, penjao bi se na ljestve i lovio ih:
“Prokleta bila priroda! Nema nikakve pristojnosti!”
Na Veliki petak nas je odveo u crkvu da se poklonimo Kristu. Poslije smo se vratili u školu da
nam objasni kome smo se poklonili i što znači raspeće. Bacili smo se po klupama, umorni i iznemogli,
jer čitav dan nismo ništa pojeli nego samo malo kiseloga limuna i ništa nismo pili nego samo kvasinu,
da i mi iskušamo muku Kristovu. Započne nam, dakle, muž gospođe Nove Pedagogije dubokim
učenim glasom objašnjavati kako je Bog sišao na zemlju i postao čovjekom, kako je patio i bio
razapet, da nas spasi od grijeha. Kakvoga grijeha? Ništa nismo razumjeli. Ali smo dobro razumjeli da
je imao dvanaest učenika i da ga je Juda izdao.
“A Juda je bio kao... kao tko?”
Ispružio je prst i počeo pokazivati na svakoga od nas da vidi koga bi mogao usporediti s Judom. A
mi smo se skutrili drhteći da ne bi pokazao na nekoga od nas. I odjednom učitelj vikne i zaustavi prst
na jednom blijedom siromašnom dječaku krasne zlatne kose. Bio je to Nikola koji je u trećem razredu
povikao: “Tišina, učitelju, da čujemo pticu!”
“Evo, kao Nikola!” zaurla učitelj. “Bio je blijed, obučen baš kao on i imao je plameno crvenu
kosu, kao plamen iz Pakla!” A kad je to čuo, jadan Nikola brižne u plač, a mi ostali sretni što smo se
izvukli, počeli smo ga gledati s mržnjom i šaptom smo se od klupe do klupe dogovorili kako ćemo ga,
kad izađemo iz škole, istući jer je izdao Krista.
I tako, zadovoljan što nam je zorno pokazao kakav je juda, baš kao što to nalaže Nova
Pedagogija, učitelj nas raspusti. A mi odmah navalismo na Nikolu i, čim srno izašli iz škole, počesmo
ga pljuvati i tući. On plačući pobjegne, a mi počnemo trčati za njim i gađati ga kamenjem vičući:
“juda! juda!” Ganjali smo ga sve do njegove kuće.
Nikola se više nije pojavio u razredu. Više nije kročio u školu. Poslije trideset godina, baš kad
sam se vratio iz Francuske, bijaše Velika subota, na vrata mi pozvoni jedan blijedi mršavi muškarac
crvene kose i brade. Donio nam je u jednoj šarenoj vreći nove cipele što nam ih je otac naručio za
Uskrs. Stane nesigurno na prag, pogleda me i reče:
“Zar me ne poznaješ?” reče. “Ne sjećaš me se?”
Tek kad je progovorio, prepoznah ga.
“Nikola!” povikah i privukoh ga u zagrljaj.
“Juda”, reče on i usne mu se razvuku u gorki osmijeh.

Često mi u sjećanje dolaze susjedi i susjede i svaki puta protrnem. Većina njih su bili napola ludi.
Brzo bih prolazio pored njihovih vrata jer sam se bojao. Rekao bi čovjek da im se pomračio um od
toga što su danonoćno bili između četiri zida i kisali u svojoj čamotinji. Tko zna je li od straha pred
Turcima, ih od straha za goli život, za svoju čast i poštenje što su im svakoga dana bivali u sve većoj
opasnosti? još bi slušali starce kako pričaju o klanjima, ratovima i mučeništvima kršćana i kosa bi im
se dizala na glavi. Čim bi netko sam prošao ili se zaustavio pred njihovim vratima, odmah bi skakali
od straha. I kako bi mogli zaspati! Otvorenih očiju i naćuljenih ušiju čekali su svoj čas.
Uistinu, zgrozi me pomisao na moje susjede: gospođa Viktorija, malo niže od naše kuće, katkad
bi te tako slatko pozdravila s nekom bljutavom nježnošću, a katkad bi ti zatvorila vrata pred nosom
sipajući psovke iza vrata.
Preko puta, gospođa Penelopa, debela, visoka, žena u godinama, uvijek je žvakala karanfile. “Da
bi mi usta mirisala”, govorila je. I stalno se smijala kao da je škakljaju. Njezin muž, gospodin Dimitar,
šutljivi hipohondar, svako toliko bi uzimao kišobran i odlazio u planine. Nakon par mjeseci vraćao bi
se u dronjcima, hlače bi spadale s njega, mrtav od gladi, s otvorenim kišobranom. Gospođa Penelopa
bi ga vidjela iz daleka da se vraća i prasnula bi u smijeh: “Evo ga, vraća se napuniti hlače!” vikala bi
susjeda valjajući se od smijeha.
Ispod nje gospodin Manousos, ozbiljni trgovac, ali ženskar. Svako jutro bi izlazio iz kuće držeći u
ruci jednu kredu i njome bi nacrtao križić na vratima. A u podne, kad bi se vraćao na ručak, uvijek u
isto vrijeme, istukao bi svoju sestru. Kad bi čuli njezino vrištanje, znali bismo daje podne i vrijeme za

26
ručak. Gospodin Manousos ti ne bi rekao ni dobar dan. Samo je divljački i bijesno gledao.
Malo poviše, u jednoj velikoj kući na vrhu puta, stanovao je gospodin Andreas, spor kao puž,
bogataš, mesnatoga nosa sa širokim nosnicama. Svaki puta kad bi izlazio iz kuće, sat vremena bi
zaključavao vrata, da slučajno ne ostanu otključana, onda bi se tri puta prekrižio stalno se
ogledavajući oko sebe. Djeca u susjedstvu su primijetila kako je hodao stalno po istom kamenju pa bi
onda to kamenje namazali blatom ili balegom. A on bi svojim štapom sve to samo maknuo na stranu
i prolazio.
Još smo imali jednog susjeda, čast našeg susjedstva, časnog gospodina Periklisa, friško
diplomiranog doktora iz Pariza. Bijaše plavokos, lijep muškarac, sa zlatnim naočalama na nosu.
Nosio je “mirabeau”, vjerojatno prvi “mirabeau” u čitavom Velikom Kaštelu. Kad bi obilazio
bolesnike, hodao je u papučama, jer su mu, kako je govorio, naticale noge. Isplela mu ih je njegova
sestra, sirota stara cura, koja je potrošila čitav svoj miraz za njegovo školovanje. Bio je naš kućni
liječnik. Sagnuo bih se i divio se izvezenim crvenim ružama sa zelenim listićima na njegovim
papučama. Jedanput kad me došao pregledati jer sam imao temperaturu, zamolio sam ga da mi
pokloni te papuče. A on, ozbiljna lica (nikad se nije smijao), sagne se da mi ih proba. No, bile su mi
prevelike. Za utjehu sam zabio nos u izvezene ruže, ali baš i nisu mirisale po ružama.
Svaki puta kad se sjetim svojih susjeda, hvata me ili smijeh ili plač. Tada se ljudi nisu mogli
staviti u isti kalup, pod špagu, ali svaki od njih je bio svijet za sebe. Svi su imali svoje mušice: ili bi se
smijali drugačije od drugih, drugačije bi govorili, ili bi se zatvarali u kuću i ostajali tako skriveni, od
srama, ili straha, ili zbog svojih tajnih želja koje bi potiskivali u sebi i koje bi ih izjedale. No, nitko
nije govorio i život bi im poprimao neku tragičnu ozbiljnost. Osim toga, bijaše tu i siromaštvo, a
siromaštvo nije bilo dovoljno, nego ih je mučio i ponos da netko ne bi saznao kako su siromašni.
Hranili bi se kruhom natopljenim u maslinovo ulje, samo da ne moraju izlaziti iz kuće u dronjcima.
“Siromašan je onaj tko se boji siromaštva”, čuo sam jednom od jedne susjede, “ja ga se ne bojim.”

VI
DJEDOVA SMRT

Bio sam još osnovnoškolac kad je sa sela dotrčao jedan pastir da me odvede k djedu. Kaza mi da
je djed na samrti i da me želi vidjeti da mi dade blagoslov. Sjećam se, bila je sparina, mjesec kolovoz,
mene je posjeo na magarca, a on je hodao pored nas i svako malo podbadao životinju štapom, a ona bi
od bola požurila naprijed. Ja sam se okretao k njemu moleći ga:
“Kako ti nije žao jadne životinje! Boli ga!”
“Samo ljude boli”, odgovarao bi mi. “Magarci su magarci!”
Vrlo brzo sam zaboravio na magarčevu bol, jer smo već bili ušli među maslinike i vinograde i
oglušili su me zrikavci. Žene su još pjevale na polju i rastresale grožđe da se osuši. Sve je mirisalo,
jedna od njih nas ugleda i nasmije se.
“Zašto se smije, Kiriakose?” upitah svoga vodiča, jer sam mu već putem naučio ime.
“Škakljaju je pa se smije”, odgovori mi.
“Tko ju škaklja, Kiriakose?” upitah.
“Demoni.”
Nisam razumio, ali sam se stresao od straha. Zatvorio sam oči i šakom počeo udarati magarca da
bude brži da pobjegnem od demona.
Prolazeći kroz jedno selo ugledasmo polugole muškarce kako plešu gazeći grožđe u kacama,
pričaju šale i smiju se. Zrak je mirisao na mošt. Žene su vadile kruh iz peći, psi su zavijali, čulo se
zujanje pčela i osa. Žarko crveno sunce bijaše već na zalazu, izgledalo je kao da se i ono napilo mošta.
I mene je uhvatio smijeh, uzeo sam pastirov bič pa sam i ja počeo tjerati životinju.
Već me savladao umor od sunca i cvrčaka i razveselio sam se kad smo konačno stigli do djedove
kuće i kad sam ga ugledao kako leži nasred dvorišta okružen djecom i unučadi. Već se bilo smračilo.
Djed je imao zatvorene oči i nije me primijetio. Tako sam izbjegao njegovu ručetinu od koje bi mi se
zacrvenjela koža kad bi me pomilovao.
“Spava mi se”, rekoh jednoj ženi koja me uzela u naručje i spustila s magarca.
27
 “Strpi se dok djed ne umre. Moraš mu prići da ti dade blagoslov.”
Čudo Božje. Taj mi se blagoslov činio kao neka igra kad smo radi njega došli izdaleka. Bit će da
je zmajeva dlaka o kojoj govore u bajkama. Čuvaš je kao amajliju koju zapališ u velikoj opasnosti pa
dođe zmaj i spasi te.
Tako sam čekao da djed otvori oči i dade mi dlaku.
U taj tren začuje se djedov glas i on se promeškolji na janjećem krznu na kojemu je ležao.
“Vidio je svoga anđela”, reče jedna starica. “Sad će mu predati dušu.”
Prekriži se, uzme jedan komadić voska i počne ga grijati svojim dahom i gnječiti ga među prstima
da pokojnika prekriži i da mu zapečati usta.
Jedan od njegovih sinova s čekinjastom crnom bradom ustane i iz kuće donese jedan šipak i stavi
mu u ruku, da ga odnese k Hadu.
Svi smo stajali i gledali. Jedna starica započne tužaljku, ali je sin s čekinjastom bradom prekine:
“Šuti!”
Djed otvori oči i pogleda okolo. Svi mu priđu bliže. Najprije sinovi pa zatim unuci, iza njih
muškarci pa kćeri i snahe. Starac pruži ruke. Jedna mu starica stavi jastuk pod vrat.
“Zbogom, djeco moja. Ja sam svoje pojeo. Idem. Dvorište sam napunio djecom i unučadi, vrčeve
sam napunio uljem i medom, bačve sam napunio vinom, više od toga ne mogu. Ostajte zbogom!”
Odmahne rukama i pozdravi nas. Polako se okrene i počne promatrati jednog po jednoga. Ja sam
već bio zaboravio svoj blagoslov. Bijah se sakrio iza dva-tri rođaka i nije me vidio. Vladala je tišina.
Starac opet otvori usta: “Naćulite uši, djeco moja, i poslušajte moje zadnje upute: pazite mi živad,
krave, ovce i magarce. Nemojte ih zanemariti, i oni imaju dušu. I oni su ljudi samo što imaju krzno i
ne mogu govoriti. Oni su nemoćni pa im dajte jesti. Pazite mi i masline i vinograde, podrezujte ih i
zalijevajte ako hoćete da rode i dadu vam plod. I oni su nemoćni, jako nemoćni, i ne pamte. No,
čovjek zato pamti. Zato i jest čovjek. Čujete li me? Vama govorim! Jeste li gluhi?” “Čujemo te, djede,
čujemo te...” začuju se neki glasovi. Starac nasloni ruku na ležaj i pozove svoga prvoga sina:
“Konstantine!”
Konstantin, jedan mršavi čovječuljak, volookih očiju, dotakne očevu ruku:
“Evo me, oče. Što želiš?”
“U vrču imam spremljenu pšenicu. Već dugo je čuvam za svoje koljivo. Skuhaj je i stavi unutra
dosta badema, da nam se Bog smiluje. I nemoj štedjeti šećera kao inače, čuješ li? Ti si škrt, ne
vjerujem ti.”
“Imaš pravo”, odgovori na to njegov prvi sin mašući glavom. “Imaš pravo, oče, ali moraju i ostali
sudjelovati. Svi moraju sudjelovati u trošku. To je koljivo, trošak je. Osim toga, tu su i svijeće, pa
pop, onda pogrebnik, pa onda karmine. Moramo imati meze, vina, kave, moramo žene napojiti. Velik
je to trošak. Kažem ti. Nije to samo tako. Moramo svi sudjelovati.”
Okrene se svojoj braći nalijevo i nadesno:
“Čujete li? Svi moramo sudjelovati! Orah se dijeli na pola!” Sinovi počnu nešto mrmljati kroza
zube pa jedan vikne: “Dobro je. Dobro je, Konstantine! Nećemo se sada svađati.” Provukao sam se u
prvi red. Smrt me uvijek nekako privlačila, bijaše mi poput nekog čudnovatog misterija. Htio sam
izbliza vidjeti majčinoga oca kako umire.
Ugleda me:
“Evo ga! Dođi Kaštelanine, sagni se da ti dadem blagoslov.” Starica što je gnječila vosak mi stavi
ruku na glavu i pogne mi je prema dolje. Osjetih njegovu tešku ručetinu na potiljku:
“Imaš moj blagoslov, gradski dječače!” reče. “Imaš moj blagoslov da jednog dana postaneš
čovjekom!”
Pomakne usnama želeći još nešto reći, ali bijaše već iscrpljen i zaklopi oči.
“S koje strane zalazi sunce?” upita slabašnoga glasa. “Okrenite me prema tamo!”
Dva sina ga uhvate ispod miške i okrenu prema zapadu. “Zbogom”, promrmlja. “Odlazim.”
Ispusti dubok uzdah, trzne nogama i spusti glavu na jastuk, a ona mu padne na tlo.
“Umro je?” upitah jednoga rođaka.
“Uf! Ode on!” odgovori mi. “Idemo jesti!”

28
 VII
RAT KRETE I TURSKE

Više od svih škola i učitelja, od svih prvih radosti i strahova koje mi je zadao pogled na svijet, na
moj se život najdublje odrazio rat između Krete i Turske.
Da ne bijaše toga rata, život bi mi krenuo drugim putem, a Bog bi zasigurno dobio drugo lice.
Od svoga rođenja sam udisao tu strašnu vidljivu i nevidljivu borbu. Gledao sam kršćane i Turke
kako se hvataju oružja, gledao sam ih kako divljaju, gledao sam vojnike kako po ulici marširaju s
puškama, gledao sam kršćane kako kračunaju svoja vrata s kletvom na usnama, slušao sam starce
kako govore o pokoljima, junaštvima i ratovima, slušao sam ih kako govore o slobodi i Grčkoj, i živio
sam duboko i gluho, čekajući da odrastem i da shvatim smisao svega toga, da se i ja prihvatim oružja
i krenem u rat.
S vremenom sam jasno shvatio kako se bore Kreta i Turska, kako se jedna bori za oslobođenje, a
druga joj stoji za vratom i ne da joj disati. Polako je sve oko sebe dobivalo svoje lice: lice Krete i
Turske. U mojim mislima - i ne samo u mojim mislima, već i u mome biću - Kreta i Turska su
postajale simbol strašne borbe, jednoga ljeta, na dan Velike Gospe, u crkvi su na ikonostas postavili
Gospinu ikonu. Majka Božja bijaše položena s prekriženim rukama. Zdesna joj je stajao jedan anđeo,
a slijeva jedan đavao, spremni da joj uzmu dušu. Anđeo je stajao uperena luka, a đavao je lebdio u
zraku odsječenih obiju ruku, a iz rana mu je kapala krv. Gledao sam ikonu, a srce mi se punilo
radošću: to je Kreta, govorio sam u sebi, ovaj crni đavao je Turska, a ovaj bijeli anđeo je grčki kralj...
Grčki će kralj jednoga dana odsjeći Turskoj ruke. Ali kada? Kad narastem... mislio sam, a grudi
mi je ispunjao ponos.
Moje nježne dječačke grudi počele su ispunjavati čežnja i mržnja; i ja sam stiskao svoju malenu
pesnicu želeći poći u rat.
To bijaše sjeme. U njemu je izniklo, propupalo, procvjetalo i konačno dalo svoj plod drvo moga
čitavoga života. Moju dušu nisu obuzeli najprije strah, bol, radost niti igra, već čežnja za slobodom.
Od čega da se oslobodimo? Od koga? S vremenom sam se polako počeo uspinjati stazom slobode.
Potom je kasnije otpočela ta borba, borba da se oslobodimo od Turaka, od primitivizma, zla, ubojstva,
od straha, lijenosti i lažnih ideala. I naposljetku da se oslobodimo od idola, svih idola - čak i onih
časnih i ljubljenih.
S vremenom, kako sam rastao i kako mi se um širio, širila se i ta borba, prešla je granice Krete i
Grčke, poprimajući povijesne granice čovječanstva. Ne bijaše to borba Krete i Grčke, već borba
Dobra i Zla, Svjetlosti i Tame, Boga i Đavla. Uvijek ista, vječna borba i uvijek iza Dobra, Svjetlosti i
Boga - Kreta. A iza Zla, Mraka i Đavla - Turska. I tako sam, slučajno se rodivši kao Krećanin, u
povijesnom trenutku kretske borbe za oslobođenje, od malih nogu osjetio da je na ovome svijetu
sloboda najdragocjenije dobro i najslađa radost. Bijaše jedan stari kapetan, zvali su ga Polimantilas
jer je nosio mnogo rubaca: jedan na glavi, jedan na lijevoj miški, dva su mu visjela za svilenim
pojasom, a jedan je držao u ruci brišući njime znoj s vječno znojnoga čela. Bijaše prijatelj moga oca i
često je navraćao u njegovu kavanu. Oko njega su se skupljali mladi i otac bi ih častio kavom i
nargilom. Ovaj bi onda otvorio svoju tabakeru, udisao bi miris duhana i počinjao govoriti.
Ja sam stajao po strani i slušao ga: nestajali su ratovi, juriši, pokolji i Kaštel, a uzdizale su se
kretske planine. Zrak se punio jaucima, jaukali su Turci, jaukali su kršćani, u očima su mu sijevale
srebrne kubure. Borile su se Kreta i Turska. “Sloboda!” vikao bi jedan. “Smrt!” odgovarao bi drugi, a
moja se glava punila krvlju.
Jednoga se dana stari kapetan okrene, pogleda me i namigne:
“Vrana ne rađa golubove! Razumiješ, junačino moj?”
Pocrvenjeh.
“Ne razumijem, kapetane.”
“Otac ti je junačina. I ti ćeš, hoćeš-nećeš, postati junak.”
Hoćeš-nećeš! Te su mi se riječi urezale u pamćenje. To je Kreta progovarala kroz usta staroga
kapetana. Tada nisam razumio te teške riječi, no mnogo kasnije sam osjetio da sam u sebi nosio snagu
koja ne bijaše moja, snagu koja bijaše jača od mene i vodila me. Mnogo puta bijah spreman odustati,
no jedna mi sila nije to dopuštala - Kreta.
29
 I uistinu, dostojanstvo i ideja o Kreti, kao i strah od oca pomogli su mi da već u djetinjstvu
pobijedim strah.
Isprva sam se noću bojao sam po mraku izaći u dvorište. U svakome kutu, iza svakoga grma i iza
bunara čekao me skriven jedan maleni dlakavi demon, samo su mu oči svijetlile u mraku. Onda bi mi
otac opalio jednu, izbacio bi me na dvorište i zaključao vrata kuće. Samo jednog se straha nikako
nisam mogao riješiti: straha od potresa.
Veliki Kaštel se često tresao, često se u podrumima čulo podmuklo stenjanje zemlje, zemljina je
kora pucala i jadni su ljudi umirali od straha. Kad bi vjetar odjednom zamro i kad se ne bi micao niti
list, ljudi bi se ježili od straha. Kaštelani bi izletjeli iz kuća i radnji i piljili bi čas u zemlju, čas u nebo,
i ništa ne bi govorili, da slučajno ne bi prizvali nesreću. Ali u sebi bi mislili: “Sigurno će potres”, i
križali bi se.
Jednoga dana nam je učitelj Pateropoulos dao objašnjenje da nas smiri:
“Djeco, potres nije nikakva strašna stvar. To je zapravo veliki bik koji pod zemljom muče. Udara o
površinu zemlje svojim rogovima i zemlja se trese. Stari Krećani su ga zvali Minotaur. To nije ništa strašno.”
No, nakon toga učiteljeva objašnjenja, naš je strah samo postao još veći. Dakle, potres je zapravo
strašna rogata zvijer koja udara o zemlju i jede ljude.
“A zašto ga ne ubije sv. Minas?” upita tada jedan debeljuškasti dječačić, Stratis, sin seoskog
svjetioničara.
A učitelj se naljuti.
“Kakve su to gluposti!” poviče, sjuri se s katedre i uhvati Stratisa za uho da ga ušutka.
Jednoga dana dok sam prolazio kroz tursku četvrt, trčeći jer mi se gadio smrad koji se ondje širio,
zemlja se zatrese, počnu se tresti prozori i začuje se mukli zvuk kao da se ruše kuće. Ukočio sam se od
straha u jednome sokaku. Uperio sam oči u zemlju i čekao sam da se otvori i da izleti strašni bik i
pojede me. Odjednom se otvore jedna vrata i na vratima se pojave tri hanumice nepokrivenih
nepočešljanih glava, bose, i započnu pijukati kao lastavice. Čitav je sokak smrdio. Od toga časa pa za
cijeli život, potres je u mojoj glavi poprimio drugo lice. Više nije bio razbjesnjeli bik, više nije bilo
njegovo mukanje, već cvrkut ptičica: potres i hanumice postali su jedno. Po prvi puta sam vidio kako
se jedna mračna sila sjedinjuje sa svjetlošću i sjaji.
Mnogo puta sam u životu, ponekad hotimice, a ponekad nehotice mojim strahovima - ljubavi,
vrlini i bolestima - davao neke dobroćudne maske. Samo sam ih tako mogao savladati.

VIII
LEGENDE O SVECIMA

Moja prva čežnja u životu bijaše čežnja za slobodom. Druga, ona što se još uvijek krije u meni i
muči me, bijaše žeđ za svetošću. Junak i svetac - to bijahu moji najveći ideali čovjeka. Od malenih
nogu mi to bijaše prototip savršenstva.
U to je doba svatko u Velikom Kaštelu imao duboke korijene u zemlji i na nebu. Radi toga sam i
naučio čitati. Prva stvar koju sam molio majku da mi kupi bijaše jedna slikovnica, Sveto pismo. Božja
je pojava sveto čudo! Kamen pade s neba... i taj se kamen razbije i na njemu nađoše napisane riječi:
“Jao, jao onome koji srijedom i petkom jede ulje i pije vino!” Zgrabio sam Sveto pismo i čuvao sam
ga visoko kao zastavu i svake bih srijede i petka lupao po vratima u susjedstvu: gospođi Penelopi,
gospođi Viktoriji, staroj Katerini, Delivasilenasovoj udovici, i kao lud bih im uletio u kuću. Odmah
bih odjurio u kuhinju da provjerim što kuhaju. Ne daj Bože da se osjetio miris mesa ili ribe. Odmah
bih počeo prijeteći mahati Svetim pismom i vikati: “Jao, jao!” A susjede bi me preplašene počele
milovati i moliti me da ušutim. Jednoga dana mi je konačno i majka rekla da sam kao dijete sisao i
srijedom i petkom: dakle na te svete dane sam pio mlijeko! I tada sam briznuo u plač.
Prodao sam svojim prijateljima sve svoje igračke i kupio sam si kipiće svetaca. Svaku večer sam
sjedio u kutu dvorišta čitajući naglas muke koje su trpjeli sveci za spas svoje duše. Susjede bi se okupile sa
svojim pletivima i ostalim poslovima, jedne su plele čarape, druge su čistile bob ili mljele kavu i
slušale moje priče. Onda bi se dvorištem proširio tihi plač nad mukama svetaca. I kanarinac je iz svoje
krletke slušao te priče i plač pa bi i on podigao glavicu i počeo cvrkutati kao opijen. I maleno je
30
mirišljavo dvorište u toj tihoj atmosferi plača i naricanja nalikovalo na Sveti grob. A prolaznici bi se
zaustavljali i pitali: “Je li netko umro?” i odmah bi trčali mome ocu da mu prenesu tu strašnu vijest. A
on bi samo odmahnuo glavom: “Ma nije ništa. To moj sin pokušava susjede učiniti bogobojaznima.”
U mojoj djetinjoj mašti otvarala su se daleka mora, lađe su krišom odlazile na put, manastiri su
svijetlili kroz planine, lavovi su svecima nosili vodu, moj je um zamišljao prostitutke kako ulaze u
crkvu, vatreno oružje kako se penje u nebo, a iskušenje je kao sv. Vasilije dolazilo donoseći
pustinjacima jelo, zlato i žene. A oni su samo sjedili očiju uperenih u nebo pa bi iskušenje odlazilo.
“Budi čvrst, strpljiv, preziri sreću, ne boj se smrti, na ovoj zemlji traži samo uzvišeno dobro” - taj
je glas izlazio iz tih narodnih priča i vladao je mojim djetinjim srcem. A zajedno s njime i želja za
tajnim bijegom, dalekim putovanjima i lutanjima punim mučeništva.
Čitao sam legende o svecima, slušao bajke i razne priče i sve se to u mojoj glavi pretvaralo i
obrtalo, nastajale bi fantastične zgode pa bih oko sebe okupljao susjede ili prijatelje i pričao im
vlastite priče. Pričao sam im kako sam se upravo sad vratio iz pustinje, kako me vodio jedan lav
natovaren bisagama i kako smo s izvora zagrabili vodu. Kako sam nekidan pred našim vratima vidio
anđela i kako mi je dao jedno pero sa svojih krila; čak sam i držao u ruci to pero i pokazivao im ga:
bilo je to bijelo pero s pijetla što smo ga nekidan zaklali. Govorio sam im kako ću si od toga pera
načiniti pisaljku i pisati...
“Pisat ćeš? Što ćeš pisati?”
“О životima svetaca. O životu svoga djeda.”
“Djed ti je bio svetac? Zar nam nisi rekao da se borio protiv Turaka?”
“Pa to je isto!” odgovarao sam i nožićem oštrio vrh pera. Jednoga smo dana u školi na satu
književnosti čitali kako je jedno dijete upalo u bunar i našlo se u bogatome carstvu, sa zlatnim
crkvama, procvjetalim vrtovima, dućanima punim slatkiša, karamela i bombona... Odmah sam se
zagrijao, poletio sam kući i stao nad bunar propevši se na prste kako bih upao unutra da se i ja nađem
u bogatome carstvu. Majka je sjedila na prozoru i češljala sestricu. Ugleda me i poviče, pojuri i uhvati
me za noge, baš u trenutku kad mi se glava našla u bunaru i umalo da padnem unutra.
Svake sam nedjelje u svojoj crkvi gledao Krista na ikonici pokraj oltara kako ustaje s groba držeći
bijelu zastavu što se vijori na vjetru. Vojnici su ležali na zemlji uokolo i gledali ga sa strahom. Mnogo
sam puta čuo za ustanke na Kreti i ratove. Otac mi je pričao kako je njegov otac bio veliki borac. I tako
sam polako, gledajući Krista, počeo vjerovati kako je to moj djed. Pozvao bih prijatelje i govorio im:
“Evo, to je moj djed o kojem sam vam govorio. U rukama drži zastavu i ide u rat. A ovo na zemlji su Turci.”
Sve što sam govorio nije bila ni istina ni laž. Nadilazilo je granice realnosti i morala i
rasplinjavalo se u lagani slobodni povjetarac. Ako bi mi tko rekao da lažem, od srama bih briznuo u
plač. Pero u mojoj ruci više nije bilo pijetlovo pero. To mi je pero dao anđeo, nisam lagao. A Krist sa
svojom zastavom, čvrsto bijah uvjeren u to, bijaše moj djed, a vojnici oko njega bijahu Turci.
Malo kasnije, kad sam počeo pisati pjesme i bajke, shvatio sam da se to moje izmišljanje naziva
stvaranje.
Jednoga dana kad sam pročitao život svetoga Ivana Pustinjaka, čvrsto sam odlučio: “Otići ću na
Svetu Goru i zarediti se!” I, a da se nisam ni osvrnuo na majku - baš kao što je to učinio i sveti Ivan
Pustinjak - skočio sam s klupice i izašao na cestu. Krenuo sam sokacima i stigao do luke. Trčao sam u
strahu da me ne vidi koji ujak i ne odvede me kući. Ušao sam na prvi kaić koji se spremao isploviti. Jedan
suncem opaljeni mornar klečao je zabavljen razvezivanjem konopa. Drhteći od radosti, obratim mu se:
“Kapetane, hoćeš li me uzeti sa sobom?”
“A kamo bi ti?”
“Na Svetu Goru.”
“Što ćeš na Svetoj Gori?”
“Zaredit ću se!”
Mornar prasne u smijeh. Lupi dlanom o dlan kao da tjera kokoši:
“Bježi! Bježi!” vikne.
Pobjegao sam i osramoćen se vratio kući. Sakrio sam se pod kauč da ne moram nikome ništa reći.
Danas to prvi puta priznajem. Tako je propao moj prvi pokušaj da postanem svetac.
Gorčina me držala godinama. Možda me još drži. Rođen sam u petak, I8. veljače, na Dušni dan, i
stara me babica uzela u ruke, odnijela me na svjetlo i dobro me pogledala, kao da gleda imam li
kakvih neobičnih znakova po sebi. Podigla me visoko u zrak i rekla: “Ovo će dijete jednoga dana

31
postati patrijarh, kažem vam!”
Kad sam kasnije saznao za to babičino proročanstvo, toliko se slagalo s mojim najskrovitijim
željama da sam u to povjerovao: od tada nosim veliku odgovornost i više nikada nisam htio ništa
učiniti što ne bi učinio gospodin. Mnogo kasnije, kad sam vidio što rade gospoda, promijenio sam
mišljenje. Zapravo, da bih posvetio svoje želje, više nisam htio ništa učiniti što bi učinio gospodin.

IX
ŽELJA ZA BIJEGOM

U to vrijeme dani bijahu monotoni i spori. Ljudi nisu čitali novine, još nije bilo radija, telefona
niti kinematografa i život je prolazio u tišini, ozbiljan i šutljiv. Svaki je čovjek bio zatvoren u sebe,
svijet za sebe, svaka kuća bijaše zakračunata, a u njoj su ljudi starjeli dan po dan. Slavili su potajice da
ih se ne čuje ili bi se svađali potajice, čak su se i razbolijevali i umirali šutke. Tek tada bi se otvarala
kuća da se iznese lijes i pokazala bi se četiri zida sa svim svojim tajnama. No, život bi se odmah
nečujno nastavljao dalje.
Na godišnje praznike, na dan Kristova rođenja, smrti ili uskrsnuća, svi su se svečano odijevali i
uredili se, napustili bi svoje kuće i uputili bi se sokacima prema crkvi. A ona ih je čekala širom
otvorenih vrata. Upalila bi svoja kandila, a domaćin, sv. Minas, stajao bi na pragu i dočekivao svoje
voljene Kaštelane. Otvarala bi se srca, zaboravljale bi se nevolje i svi bi postajali jedno: zaboravljala
bi se imena, više nije bilo robova, nije bilo razmirica niti Turaka, nije bilo smrti. U crkvi smo svi, na
čelu sa sv. Minasom, postajali jedno - besmrtna vojska.
U to je doba život bio dubok i stalan. Bilo je malo smijeha, mnogo plača, još više neizrečenih
patnji u ono doba u Velikom Kaštelu. Gazde su bili trpnici, ozbiljni, radnici bijahu ponizni i zastajahu
s poštovanjem kad bi prolazio koji bogataš. No sve ih je povezivala zajednička patnja što je činila da
zaborave sve i postanu međusobno braća. Ali to nisu priznavali bojeći se Turaka.
I eto, jednoga se dana uzburkaše vode. Jednoga se jutra ukaže jedna barka stjegonoša kako
uplovljava u luku. Kaštelani koji su se toga jutra zatekli u luci ostanu zapanjeni. Kakva je to šarena
barka ukrašena zastavom koja polako klizeći među venecijanskim kulama uplovljava u luku? Blagi
Bože! Jedan je govorio da su ptice, drugi pak da su namaškarani ljudi, a treći pak da se radi o
plovećem vrtu, jednom od onih koje je na dalekim morima upoznao Sinbad Moreplovac. Tada se iz
jedne lučke kavane začuje neki gromoglasni glas: “Dobro došle, pelerine!” Uto svima postane jasno.
Barka se već približila i sad se jasno vidjelo da su unutra žene u šarenim pelerinama, sa šeširima s
perjem, crveno namazanih obraza. Kad su ih vidjeli, stari Krećani se prekriže. “Odlazi, Sotono!” Što
traže ovdje? Naš grad ne treba takve ridikule!
Nakon sat vremena po zidovima bijahu polijepljeni crveni programi: putujuća kazališna družina
došla je, kažu, izvesti program u našem selu.
Kakvo se to čudo dogodilo da me otac uzeo za ruku i rekao mi: “Idemo u kazalište da vidimo i
toga đavla!” Nikako nisam mogao shvatiti. Već se smračilo, otac me držao za ruku i otišli smo u luku,
u jednu meni nepoznatu siromašnu četvrt s nekoliko kuća i velikim stajama, jedna od tih staja bijaše
osvijetljena. Iznutra je dolazio zvuk klarineta i bubnjeva, a na ulazu je visio jedan pano. Otac ga je
zadigao i ušli smo unutra. Na klupama i stolcima sjedili su muškarci i žene gledajući u jedan zastor i
čekali da se podigne. S mora je puhao lagani vjetrić, zrak je mirisao, muškarci i žene su razgovarali i
smijali se žvačući arapske oraščiće i sjemenke.
“Kakvo je to kazalište?” upita moj otac i sam prvi puta svjedočeći takvom spektaklu.
Pokažu mu na zastor. Sad smo i mi zurili u zastor. A na njemu bijaše napisano velikim slovima:
“Schiller, Razbojnici, zabavna drama”. A ispod toga naslova pisalo je: “Sve je samo mašta i nema
veze sa stvarnim životom”.
“Što je to mašta?” upitah oca.
“Kule u zraku”, odgovori mi otac.
Moga je oca mučilo nešto drugo. Okrene se da upita jednog susjeda kakvi su to razbojnici, ali ne
dospije. Začuju se tri udarca i zastor se podigne. Razrogačio sam oči: preda mnom se otvorio raj:
uokolo su hodali muški i ženski anđeli obučeni u šarene kostime, sa zlatnim krilima, crveno i bijelo
32
namazanih obraza. Govorili su glasno, ali ih nisam ništa razumio. Svađali su se, ali nisam znao zašto.
I odjednom se pojave dva muškarca, navodno braća, i počnu vikati jedan na drugoga, vrijeđati se i tući.
Moj otac naćuli uši da bolje čuje. Nezadovoljno je mrmljao i meškoljio se na stolcu kao da je na
iglama. Izvadi rupčić i obriše znoj s čela. Kad je konačno shvatio da su ta dvojica koji se svađaju
braća, bijesno skoči:
“Kakve su to maškare?” poviče glasno. “Idemo!”
Zgrabi me za ruku, poruši dva-tri stolca, i izađemo. Vani me čvrsto uhvati za ramena:
“Da ti je to zadnji put da si ušao u kazalište! Jesi li me razumio? Inače ću te sasjeći na komadiće!”
To bijaše moj prvi susret s kazalištem.

Puhao je blagi povjetarac, moj je um procvjetao, utrobu mi ispuniše mimoze: dolazilo je proljeće
sa svojim zaručnikom sv. Giorgosom na bijelom konju, odlazilo je, dolazilo je ljeto i Bogorodica se
naginjala nad oplođenu zemlju da se proširi radost što je rodila takvoga sina. Uz kišu nam je stizao i
sv. Dimitris na riđem konju noseći za sobom jesen ovjenčanu čempresom i suhom lozom. Spuštala se
zima, u kući smo palili peć pa bismo sjeli oko nje. Kad ne bi bilo oca, moja majka, sestra i ja bismo na
vrelome pepelu pekli kestenje ili slanutak. Tako smo čekali Kristovo rođenje i našeg djedicu crvenih
obraščića s pečenjem omotanim u limunovo lišće. Tako nam je zima sličila na našeg djeda, u crnim
čizmama, bijele brade i s pečenim prascem u rukama.
Vrijeme je prolazilo i ja sam odrastao, u dvorištu je bilo sve manje bosiljka i nevena, čak su i
Eminine stube postale manje i već sam ih savladavao u jednom dahu i više mi nije bila potrebna
njezina pomoć. Kako sam rastao, tako su u meni rasle i moje stare želje, no rasle su i nove, više mi
nisu bili dovoljni životi svetaca, širio sam svoje interese. Nije da nisam vjerovao; vjerovao sam, no
sveci su mi se sada činili podčinjeniji, sve su više prigibali glavu pred Bogom i povlađivali mu. U
meni se probudila kretska krv, vjerovao sam, a da nisam toga bio svjestan, da je ispravan čovjek onaj
koji se odupire, koji se bori i ne boji se ako je potrebno reći “ne”. Čak niti Bogu.
Sve te nove osjećaje nisam mogao jasno izraziti riječima. No, u to doba nisam imao niti potrebe
za riječima. Točno sam osjećao, bez pomoći razuma ili riječi. Obuzimala me tuga kad bih vidio svece
kako sjede pred vratima raja prekriženih ruku moleći i preklinjući da budu primljeni. Podsjećali su me
na gubavce koje sam viđao kad bih išao u naš vinograd, kako sjede pred zidinama grada, ušiljenih
nosova, bez noktiju, izranjenih usana, moleći prolaznike da im udijele milost. Nisam ih žalio. Gadili
su mi se. Okrenuo bih glavu i brzo prošao pored njih. Tako sam u svome dječačkom umu počeo
doživljavati i svece. Zar ne postoji drugi način da uđeš u raj? Ostavivši zmajeve i princeze iz bajki,
ušao sam u Tebansku pustinju11 sa svetim prosjacima, a sada sam osjećao da moram i njih napustiti.
Na svaki blagdan majka je pekla kolače, ponekad kurabije, ponekad lukumades, a za Uskrs
sirnicu: oblačio bih svoje svečano odijelo i odlazio u goste ujacima i tetkama. Oni bi mi poželjeli
dobrodošlicu i darivali bi me srebrnim novčićem, da si kupim bombone i sličice. No ja bih odmah
sutradan otrčao do knjižare gospodina Lukasa i kupovao knjige o dalekim zemljama i velikim
istraživačima. Kao da je u mene ušlo robinzonsko sjeme i počelo puštati svoje korijenje.
Malo sam stvari razumio iz tih knjiga, no njihova je suština ulazila duboko u mene. Otvarala mi je
maštu i sada je punila srednjovjekovnim kulama, dalekim mjestima i tajanstvenim otocima što su
mirisali po oraščiću i cimetu. U mene su ulazili divljaci s crvenim krilima, podmetali požare, palili
ljude, plesali, a oko njih su se otoci smiješili poput novorođenčadi. A ti novi sveci nisu molili. Oni su
sve što su htjeli uzimali sami sa svojim mačevima. Kad bi barem tako poput ovih vitezova mogao tko
ući u raj! Junak i svetac, eto savršenog čovjeka, razmišljao sam u sebi.
Očeva kuća postajala mi je sve tješnja. I Kaštel mi je postajao sve tješnji. Zemlja mi se sada činila
poput tropske šume, pune šarenih ptica i životinja i medenih plodova. I ja sam htio prijeći svu tu
tropsku šumu kao junak što spašava zarobljenu princezu. U prolazu sam u jednoj kavani vidio njezin
lik: zvala se Genovèva.

U mojoj su se mašti sveci sada poistovjetili s hitrim vitezovima koji su jurili da spase svijet ili
Sveti grob ili pak neku ženu. Poistovjetili su se s velikim istraživačima. Kolumbovi su brodovi što su
kretali iz jedne malene španjolske luke postali jedno s brodovima koji su do sada u meni plovili puni

11
Egipatska pustinja (op. prev.)
33
svetaca iz pustinje - možda su plovili na istome vjetru.
A kad sam još kasnije pročitao legendu o Cervantesovu junaku, Don Quijote mi se učini kao neki
svetac mučenik, koji se, osim svoje jadne svakodnevice, uz junaštva i humor mučio da shvati bitak.
Bitak je uvijek jedan. Zar čovjek još nije pronašao način da ga nadvisi? Sve je samo borba s
materijom i podređivanje čovjeka nekom višnjem dobru pa makar ono bilo i utopija. Kad srce vjeruje
da ljubi, utvara ne postoji. Postoji samo junaštvo, vjera i plodonosno djelovanje.
Prolazile su godine. Pokušao sam dovesti u red sav kaos svoje mašte. No, još uvijek me mučio
onaj isti bitak koji sam si postavio kao dijete; još uvijek je živio u meni kao srce istine. Osim svojih
ljudskih želja imamo i dužnost. Osim naših ugodnih osjećaja, više od nas samih, imamo dužnost da
postignemo neki cilj i svakodnevno ga moramo dosezati proživljavajući veselje, glad ili smrt. Ne
trebamo ga doseći. Čim ga dosegne, naša duša postavlja sve dalje ciljeve. Ne trebamo ga doseći.
Trebamo samo ne posustati na našem putu. Samo će tako naš život doživjeti plemenitost i jedinstvo.
Svoje sam djetinje godine proveo u takvom plamenu. Sve su mi se te muke svetaca i junaka činile
kao jednostavna i stvarna ljudska borba. I taj se plamen u meni sjedinjavao s još većim plamenom;
plamenom koji je u to doba žario našim selom i Kretom.
Tih davnih herojskih godina Veliki Kaštel ne bijaše samo mnoštvo kuća, dućana i uskih uličica
zabijeno u jednoj kretskoj uvali nasuprot moru što ne prestaje divljati; niti duše koje su u njemu
živjele ne bijahu samo bezglavo ili mnogoglavo mnoštvo muškaraca i žena koji su provodili život u
borbi za kruh svagdašnji, za djecu ili ženu. Njima je upravljao nepisani strogi zakon. Nitko nije
podizao glavu da se suprotstavi tome zakonu. Netko iznad njihovih glava izdavao je naredbe. Čitavo
je selo bilo jedna utvrda, i svaka je duša bila jedna utvrda, vjekovima opsjedana utvrda kojom je
upravljao jedan svetac, sveti Minas, zaštitnik Kaštela. On je po čitave dane stajao nepomičan na
svojoj ikoni, u svojoj majušnoj crkvi, jašući svoga riđeg konja. Bijaše kovrčave brade, suncem
opaljen, vatrenih očiju. Po čitave je dane bio natovaren srebrnim moćima, rukama, nogama, očima i
srcima koje su mu Kaštelani objesili u njegovu čast i molili ga da im ih sačuva. Stajao je tako
nepomičan. Činilo se da je samo slika - samo boja i vapno. No, čim bi pala noć, a kršćani se zatvorili
u kuće, i čim bi se svjetla počela gasiti jedno po jedno, on je skidao sa sebe te srebrne moći i boje,
uzjahao bi svoga konja i obilazio grčka susjedstva. Išao bi u obilazak. Zatvarao bi vrata koja su
kršćani ostavili otvorena, noćobdije bi tjerao njihovim kućama, stajao bi pred vratima i zadovoljno
slušao neku udaljenu pjesmu. Ako bi bilo kakvo vjenčanje, šaputao bi: “Imate moj blagoslov! Rađajte
djecu, množite se i širite kršćanstvo!” Onda bi obilazio zidine koje su opasavale Kaštel i prije nego bi
se razdanilo, već na prvi pjev pijetla, uzjahao bi svoga konja i ponovno ušao u crkvu vraćajući se u
svoju ikonu. I opet bi se činio nezainteresiranim. No, konj mu bijaše znojan, njuška i grudi bijahu mu
puni sline. A ujutro, kad bi došao crkvenjak, gospodin Haralambis, da očisti i izglanca ikonostase,
vidio bi zapjenjena konja, i nije pridavao pažnje. Znao je to i on, čitav je svijet znao kako njihov
svetac čitavu noć obilazi polja. A kad bi Turci isukali svoje sablje spremni napasti kršćane, sveti
Minas bi opet izlijetao iz svoje ikone da obrani Kaštelane. Turci ga ne bi vidjeli, ali bi čuli njištanje
konja, prepoznali bi njegov glas, vidjeli bi konjske tragove na kaldrmi i prestravljeni bi se vraćali
svojim kućama.
Ipak, prije nekoliko godina su ga vidjeli svojim očima: ponovno su se spremali na pokolj i sveti je
Minas na svome konju projahao kroz tursko selo. U trenu kad se pojavio iza ugla, ugleda ga ludi
hodža Mustafa i počne trčati vičući: “Alah, Alah! Dolazi sv. Minas!” Turci izlete na ulice i ugledaju
ga pod zlatnim oružjem, s kovrčavom sijedom bradom na riđem konju. Noge im se odsjekoše i zasuču
sablje u korice.
Za Kaštelane sveti Minas ne bijaše samo svetac. On je bio i njihov vođa: zvali su ga kapetan
Minas i potajno su mu nosili svoje oružje da ga blagoslovi. Čak mu je i moj otac palio svijeću i Bog
zna što mu je govorio, kakve beštime, zašto ne oslobodi Kretu.
On bijaše kapetan svih kršćana, a Hasan-beg, protivnik kršćana, bijaše mu susjed. Njegov konak
bijaše tik pored crkve, jedne noći začuje lupanje po stropu nad krevetom. Odmah shvati da ga to sveti
Minas plaši jer je taj dan nabio na kolac jednog kršćanina. Eto, sad se kapetan Minas naljutio i lupao
mu je po stropu. Hasan-beg zamaše šakom pa i on počne lupati po stropu. “Dobro je, susjede, imaš
pravo”, povika. “Ma nemoj mi lupati po zidovima, jer ti i ja svake godine donosim dva vrča ulja za

34
kađenje i dvadeset oka12 voska za paljenje. Susjedi smo, nemojmo se svađati!” I od toga dana pseto
Hasan-beg dolazi na proslavu sv. Minasa, II . studenoga. Dođe i iskrca u crkvenom dvorištu dva vrča
ulja i dvadeset oka voska za svijeće. Od tada mu sv. Minas više ne lupa po zidu.
Na Kreti ima neki plamen, nazovimo ga duša, nešto jače od života i od smrti. Postoji
dostojanstvo, upornost, junaštvo, a uz to i nešto neizrecivo i neshvatljivo, nešto što čini da se raduješ
i ujedno bojiš što si čovjek.
Dok bijah dijete, kretski je zrak mirisao na zvijer zvanu Turčin. A nad svakom glavom jedan
turski mač. Tek kad sam, nakon mnogo godina, vidio Toledo u oluji, shvatio sam kakav sam to zrak
udisao kao dijete i kakve su to anđeoske munje sijevale nad Kretom.

Dok sam bio dijete, i još dan danas, kolovoz mi je najdraži mjesec. Donosi nam grožđe, smokve,
dinje i lubenice. Zato sam ga nazvao Sveti kolovoz. On je moj zaštitnik, govorio sam, i njemu ću se
moliti. Što god budem htio, zatražit ću od njega, a on će to tražiti od Boga i Bog će mi dati. Jedanput
sam kupio vodene boje i naslikao ga: jako je sličio na moga djeda sa sela. Imao je iste crvene obraze,
isti široki osmijeh, samo je bio bos, i u jednoj je kaci gazio grožđe. Noge sam mu sve do iznad koljena
obojio u crveno: bijahu crvene od mošta. A glavu sam mu ovjenčao vijencem od loze. Ipak mu je
nešto nedostajalo. Ali što? Dobro sam ga pogledao pa sam mu još dodao i dva roga na glavu, unutar
vijenca, jer je ogrtač moga djeda, kako je bio širok i visio na obje strane, nalikovao upravo na dva
roga.
Tako se od trenutka kad sam ga naslikao i učvrstio njegov lik, učvrstila i moja vjera u njega, i
svake godine sam ga nestrpljivo čekao da dođe i da oplodi kretsku lozu, da izgazi grožđe i učini svoje
čudo: da od grožđa nastane vino. Sjećam se, to me čudo dugo mučilo: kako od grožđa može nastati
vino? Samo je sveti August mogao učiniti takvo čudo. I govorio sam: “Ah, kamo sreće da ga jednom
sretnem na našim vinogradima što smo ih imali izvan zidina, da mi otkrije tu tajnu.” Nikako nisam
mogao razumjeti tu tajnu. Od loze nastaje grožđe, od grožđa nastaje vino i ljudi ga piju i opijaju se.
Zašto se opijaju? Sve su mi to bile misterije. Jednoga dana sam ipak pitao oca da mi objasni, no on se
samo namrštio i odbrusio mi kroz obrve: “Ne petljaj se gdje ti nije mjesto!”
U kolovozu bi i prostirali mreže i rasprostirali grožđe da nastanu grožđice. Jedne godine smo
otišli u naš vinograd i ostali nekoliko dana u vikendici. Zrak je mirisao, zemlja je gorjela, izgarali su i
cvrčci i cvrčali kao da se peku na užarenom uglju.
Toga dana, na Velu Gospu, 15. kolovoza, radnici nisu radili i otac je sjeo pod krošnju jedne
masline i pušio. Oko njega su se skupili susjedi. I oni su prostrli svoje grožđe pa su sjeli i zapalili
pored moga oca, u tišini. Činili su se zabrinuti. Svi bijahu uprli oči u jedan crni oblak što se pojavio na
nebu i tiho plovio nebom. I ja sam sjeo pored svoga oca i stao promatrati taj oblak. Svidio mi se.
Bijaše crn poput uglja i sve je više rastao, neprestano mijenjajući svoj oblik i lik. Čas je nalikovao na
puni mijeh, čas na pticu crnih krila, a čas na jelena kojega sam vidio na jednoj slici. Spustio je svoj
kljun kao da će njime dotaknuti zemlju. Puhao je prohladni vjetrić, lišće masline se nakostriješilo.
Jedan susjed skoči na noge, digne ruku prema oblaku i reče:
“Neka me Bog kazni ako lažem, bit će potop!”
“Jezik pregrizao, da Bog dâ!” odgovori mu jedan bogobojazni starčić. “Neće Gospe dati. Danas
je njezin dan.”
Moj se otac namrštio, ali nije ništa rekao. Vjerovao je u Gospu, ali nije vjerovao da Gospe može
upravljati oblacima.
Dok su tako govorili, nebo se smrači i počnu padati prve kaplje, debele i vrele. Oblaci se približe
bliže zemlji i kroz njih sijevnu žute nijeme munje.
“Gospe moja”, zajauču susjedi, “pomozi nam!”
Svi skoče na noge i razbježaše se. Svatko je trčao u svoj vinograd gdje su prostrli svu ljetinu. I
dok su tako trčali, digne se vjetar, s neba se spusti crni zastor i na vinograde se stušti oluja. Dvorišta se
stanu puniti, po putovima su tekli potoci, iz svakoga vinograda se čula vika. Svi su proklinjali, jedni
su zazivali Gospu da im se smiluje i da učini nešto. Žalopojka je odzvanjala iz svakog maslinika, iz
svakog vinograda.
Pobjegao sam iz kućice i potrčao po pljusku. Obuzelo me neko veselje, poput pijanstva. Prvi puta

12
Turska mjera, jednaka 1280 grama (op. prev.)
35
sam shvatio taj snažan osjećaj: u velikim nesrećama mene obuzima neka neobjašnjiva, nečovječna
sreća. Kad sam prvi puta vidio požar kad je gorjela kuća tete Kaliope, skakao sam i plesao od sreće
pred vatrom, sve dok me netko nije uhvatio i spasio iz vatre. A kad je umro naš učitelj Krasakis, nisam
mogao suspregnuti smijeh. Kao da su mi kuća tete Kaliope i učitelj Krasakis bili neki teret pa sam sad
odahnuo. Vatra, poplave i smrt bijahu mi nekako bliski: kao da sam i ja bio dio njih pa se zajedno kao
demoni borimo da zemlju oslobodimo od kuća i ljudi.
Došao sam do ceste i nisam je mogao prijeći. Pretvorila se u rijeku. Stao sam i promatrao: u
potocima su tekli i naramci polusuhih grožđica, čitava je ljetina tekla prema moru i nestajala. Plač se
pojačao, nekoliko žena je do koljena stajalo u rijeci pokušavajući rukama spasiti grožđe. Druge su pak
stajale nasred puta pokušavajući zaustaviti rijeku.
Bio sam mokar do gole kože. Krenuo sam prema kući boreći se da sakrijem svoje veselje. Zurio
sam se da vidim što radi moj otac: plače li, proklinje li ili viče? Prolazeći pored vinograda, vidio sam
da nam je sav urod otišao.
Oca sam zatekao kako stoji na pragu, nepomično i grize usnice. Iza njega stajala je majka i
plakala.
“Oče”, povikah, “ode naše grožđe!”
“Šuti! Zato mi nikamo ne idemo!” odgovori mi.
Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Mislim da mi je ovo bila lekcija u svim teškim životnim
trenucima. Sjećao sam se oca kako je miran i nepomičan stajao na pragu. Nije proklinjao, nije molio
niti je plakao. Nepomičan je gledao katastrofu i jedini je od svih susjeda sačuvao ljudsko
dostojanstvo.

X
POKOLJ

Dobro je ako nesreća dolazi sama, imamo poslovicu na Kreti, jer doista nesreća nikada ne dolazi
sama. Sljedećega dana je nebo bilo bez oblačka. Učinilo je svoje, uništilo ljude, pa se danas smije.
Ljudi su trčali po svojim vinogradima, čitav im je urod uništen, još su naramci grožđica ležali u
blatu... Točno u podne otac se žurno vratio iz Kaštela, jutros rano mu je došao jedan susjed, nešto mu
šapnuo na uho i otišao. Priča se kako su kršćani u jednom selu ubili nekog velikoga agu. Turci su
podivljali, kršćani se naoružali. Opet ćemo imati ustanak. Turci su došli do Velikog Kaštela i utaborili
se iza venecijanskih zidina.
Sestra i ja smo šetali po vinogradu i skupljali bobe što su još visjele s loze. Odjednom se s ceste
začuje buka, vika i vriska, pretrča krdo natovarenih magaraca, šatori, djeca i hanume. Muškarci su
bosi trčali za njima, neki s teretom na glavama, ništa nisu govorili, samo su zapomagali trčeći prema
Kaštelu. Gacali su po lokvama, ponovno je udarila žega, zrak je cvrčao.
“Turska pseta!” promrmlja majka, brzo nas uzme pod ruku i odvuče u kuću. Obgrlio sam joj
koljena.
“Zašto trče, majko?” upitah ju. “Što žele? Zašto drhtiš?”
Pomilovala me po kosi.
“Bože moj, što ćeš još doživjeti! Teško je biti Krećanin.” Otvorili smo škure na prozorima i
gledali: krdo se udaljavalo, nestalo je iza maslinika, ulice su zašutjele.
“Idemo brzo!” reče otac. “Idemo prije sumraka.”
Majka nas uzme za ruku. Otac uzme pištolj ispod jastuka i pregleda ga. Bio je pun. Stavi ga u
džep i krene za nama.
Sunce je zalazilo kad smo ulazili u selo. Već se bijaše smračilo. Ljudi su trčali, lupali vratima,
majke su izlazile na vrata i dozivale svoju djecu. Ugleda nas naša susjeda Fatme i pozdravi nas.
Otac je sjeo na svoje mjesto na kauču, u kutu pokraj prozora. Majka je stajala pored njega i
čekala. Znala je: izdat će naredbu. Otac uzme svoju tabakeru i polako, bez žurbe stade motati cigaru.
Odjednom, a da ne podigne pogled, reče: “Više nećete izaći iz kuće.”
Okrene se prema meni i upita me kroz namrštene obrve: “Je li te strah?”
“Ne”, odgovorih.
36
 “A ako Turci provale vrata i zakolju te?”
Naježih se. Osjetim oštricu mača na svome vratu i skoro povikah: “Strah me! Strah me!” no
ugledam očev pogled uprt u mene i postidjeh se. Isprsih se:
“Čak i da me zakolju, ne bojim se!”
Osjetih kako mi se grudi pune ponosom.
“Dobro onda!” reče otac i zapali cigaru.
Ljetos kad sam bio na selu da vidim djeda pred smrt, spavao sam s jednim svojim barbom na
bostanu. Malo prije nego sam utonuo u san, začujem pored sebe: “Kr! Kr! Kr!” Nešto je čudno
škrgutalo. Uplašeno sam pogledao barbu: “Što to škrguće?” upitah. “Bojim se...” A on mi okrene
leđa, ljutit što sam ga probudio. “Spavaj! Zar to nikad nisi čuo? To pucaju lubenice.” I ja sam tako
toga dana, kad me otac pogledao, osjećao da mi srce škrguće kao da će mi se raspući.
Kaštel je imao četvora gradska vrata. Svaki dan pred zalazak sunca Turci bi ih zaključavali i više
nitko nije mogao ni unutra niti van. Tako je nekoliko kršćana upalo u zamku. Otvarali bi vrata kad bi
sunce ponovno izašlo. Tako su mogli po noći klati, jer su bili u većini, a imali su i svoju kasarnu.
Nakon nekoliko dana doživio sam svoj prvi pokolj. Moj dječački um koji je do tada bio skriven
iza lijepe slike zelene livade, rodnoga vinograda, iza mora i toploga kruha, iza majčinoga osmijeha,
tada je po prvi puta vidio stvarnu sliku života - lubanju.
Tada je po prvi puta, duboko u mojoj utrobi, zasijano sjeme koje je tek nakon mnogo vremena
moglo procvjetati cvijetom što se nikada ne zatvara, bez straha i nade, moje treće oko.
Sjedili smo u kući stisnuti jedan pokraj drugoga: moja majka, sestra i ja, slušali smo Turke kako
prolaze i psuju, kako zastrašuju i prodiru u kuće koljući kršćane. Slušali smo jauke ranjenika, lavež
pasa i neki strašni huk vjetra, kao da je potres. Otac je stajao iza vrata s pripremljenom puškom i
čekao. Sjećam se da je imao jedan oštar kamen, zvao ga je oštrica, i njime oštrio nož. Čekali smo.
Rekao nam je: “Ako Turci upadnu, vas ću prve zaklati da im ne padnete u ruke.” Bez riječi smo ga
poslušali, majka, sestra i ja, i čekali.
U tim trenucima, da je nevidljivo moglo postati vidljivo, sigurno bih vidio svoju dušu kako
sazrijeva. Iznenada sam osjećao kako od dječaka postajem muškarac.
Tako je prošla noć. Svanulo je, vika je prestala, smrt je popustila. Oprezno smo otvorili vrata i
provirili van. Nekoliko je susjeda isto lagano odškrinulo prozore u strahu gledajući na ulicu. Baš je
putem prolazio ćosavi Turčin piskutavoga glasa, noseći veliku košaru na glavi i pjevušeći prodavao
svoje perece s cimetom i sezamom. Kakve li sreće! Sve je procvjetalo, čim smo ugledali plavo nebo i
košaru punu mirisnih pereca.
Majka mi je kupila jedan perec i žvakao sam ga s neizrecivim užitkom.
“Mama”, upitah. “Je li svršio pokolj?”
Majka se prestravi.
“Šuti!” odgovori mi. “Šuti i ne spominji mu ime! Možda te čuje pa se vrati!”
Napisao sam riječ pokolj i naježio sam se. Tada, dok sam bio dijete, to nije bilo samo pet slova
jedno pored drugoga. Bijaše to strašna vika, noge što razbijaju vrata i stravična lica što su među
zubima držala noževe. Istovremeno, žene na podu i muškarci na koljenima koji su iza vrata punili
svoje puške. Nama djeci koji smo u to doba odrastali na Kreti još je nekoliko riječi predstavljalo
mnogo krvi i suza, a osobito slike ljudi razapetih na križ: riječ sloboda, sv. Minas, Krist, ustanak...
Teška je i nezavidna sudbina pisca: on mora upotrijebiti riječi i u njima utjeloviti svu strahotu.
Svaka je riječ težak kamen koji u sebi krije strašnu snagu: da bi pokazao njihovo značenje, moraš ih
pustiti da ti se poput noža zariju u srce i tek tada da oslobode zarobljenu dušu.
Jedan je rabin, prije nego je otišao na molitvu u sinagogu, najprije napisao oporuku i oprostio se
od žene i djece, ne znajući hoće li se živ vratiti. Govorio je, “kad izgovorim neku riječ, na primjer:
‘Gospodine’, ta riječ mi slama srce u tisuće komadića, hvata me strah i ne znam hoću li imati snage
izgovoriti i drugu:... smiluj se’.” Kad bi netko mogao tako pročitati neku pjesmu ili riječ “pokolj” ili
pak pismo voljenoj ženi ili ovo Pismo jednoga čovjeka koji se u životu tako mnogo borio, a tako malo
postigao!

Sljedećega me dana otac primio za ruku i rekao: “Idemo!”

Majka se prestraši.
“Kamo vodiš dijete? Još nijedan kršćanin nije izašao na ulicu.”

37
 “Idemo!” reče otac, otvori vrata i izađemo na ulicu.
“Kamo idemo?” upitah ga, a ruka mi je drhtala u njegovoj ogromnoj šaci.
Osvrtao sam se oko sebe. Pustoš. Na dnu puta su dvije Turkinje na česmi prale robu, a voda se
crvenjela.
“Bojiš li se?”
“Da.”
“Nema veze. Naviknut ćeš se.”
Zašli smo iza ugla i krenuli prema luci. Iz nekih se kuća još dimilo, nekoliko vrata bijaše
razbijeno, pragovi su još bili krvavi. Stigli smo do trga, do zdenca s lavovima. Odmah do njega bila je
velika platana. Otac stane i ispruži ruku.
“Gledaj!” reče mi.
Podignem glavu i pogledah prema vrhu platane. Vrisnuh. Tri su čovjeka visjela s platane, jedan
do drugoga, bosi, samo u potkošulji, isplaženih zelenih jezika. Okrenuh glavu, jer nisam mogao
gledati, i zagrlih oca. No, on mi primi glavu i okrene ju natrag prema platani.
“Gledaj!” opet mi zapovjedi.
Oči mi se ispuniše obješenima.
“Dokle god si živ”, reče otac, “dokle god si živ, neka ti ova slika ne izađe iz glave.”
“Tko ih je ubio?”
“Sloboda!”
Nisam razumio. Gledao sam razrogačenih očiju ta tri tijela kako se lagano klate među žutim
lišćem.
Otac zatvori oči i naćuli uši. Ulice bijahu puste. Okrene se k meni.
“Možeš li ih dotaknuti?”
“Ne mogu”, odgovorih u strahu.
“Možeš! Možeš! Hajde!”
Zakoračismo. Otac se brzo prekriži.
“Dotakni im noge!” reče mi.
Uhvati me za ruku i na vršcima prstiju osjetih hladnu naježenu kožu. Još bijahu vlažni od noćne rose.
“Klekni!” reče mi sad otac i kad vidje da se opirem i da želim pobjeći, uhvati me za ramena, primi
me za glavu i zabije mi usne na njihove ledene drvene noge.
Spusti me na zemlju. Noge mi klecaše. Otac me pogleda i reče:
“Navikni se.”
Opet me uzme za ruku i vratimo se kući. Majka je u strahu čekala iza vrata.
“Gdje ste bili, za ime Boga?” reče, uhvati me u naručje i počne me ljubiti.
“Išli smo se pokloniti”, odgovori otac i značajno me pogleda.

Tri su dana gradska vrata ostala zatvorena. Četvrti dan ih otvoriše, ali Turci su još hodali ulicama,
punili kavane, skupljali se po džamijama, a krv im još nije prestala ključati. Oči su im bile još pune
smrti. Samo je jedna iskra bila potrebna da izgori čitava Kreta. Svi kršćani koji su imali djecu ukrcali
su se na brodove i barke i otplovili prema slobodnoj Grčkoj. Oni koji nisu imali djece, otišli su u planine.
I mi smo otišli do luke spremni za odlazak. Na čelu otac, u sredini majka i sestra, a na kraju kolone ja.
“Moramo zaštititi svoje žene”, reče mi otac i u trenu više nisam imao osam godina. “Ja ću ići
naprijed, a ti iza. I dobro pazi.”
Prošli smo spaljene kuće, još ne bijahu pokupili poklane, već se počeo širiti miris raspadajućega
tijela. Otac se sagne i sa zemlje podigne jedan krvavi kamen.
“Čuvaj ga”, reče mi.
Već sam počeo shvaćati te očeve okrutne postupke. On nije bio sljedbenik Nove Pedagogije, već
one prastare, nemilosrdne, one koja je jedina mogla spasiti ljudski rod. Jednako tako vuk odgaja svoje
mlado, uči ga da lovi i ubija i da oprezno izbjegava ljudske zamke. Toj očevoj okrutnoj pedagogiji
mogu zahvaliti na svojoj izdržljivosti i upornosti koje su me uvijek držale u najtežim trenucima.
Samo toj okrutnosti dugujem ove svoje neustrašive misli koje me prate sada na kraju moga života i ne
primaju utjehe niti od Boga niti od Đavla.

“Idemo gore u tvoju sobu da se dogovorimo”, reče mi otac prije nego smo otišli od kuće.

38
 Stao je nasred sobe i pokazao mi na veliku kartu Grčke što je visjela na zidu.
“Ne želim niti u Pirej niti u Atenu. Tamo će svi nagrnuti. Počet će žalopojke kako nemamo što
jesti i molit će za milostinju. To mi se gadi. Izaberi neki otok.”
“Koji god hoću?”
“Koji god hoćeš.” Popeo sam se na stolicu i počeo gledati sve otoke Egejskoga mora, zelenilo u
plavetnilu mora. Prstom sam prolazio po Santoriniju, Melu, Sifnu, Kikonosu, Paru i zaustavili se na
Naksu.
“Na Naks!” rekoh.
Svidio mi se njegov oblik i ime. Kako sam mogao u onom trenutku pretpostaviti kako će se taj
slučajan i sudbonosan izbor nemilosrdno odraziti na moj čitav život!
“Na Naks!” rekoh opet i pogledah oca.
“U redu”, reče on. “Idemo na Naks!”

XI
NAKS

Ovaj je otok imao beskrajnu blagost i spokoj: ljudi lica punih dobrote, grmovi dinje, plantaže
bresaka i smokava i mirno more. Promatrao sam ljude: ovi ljudi nikada nisu osjetili strah od potresa ili
Turaka, njihove oči bijahu blage. Ovdje je sloboda ugasila čežnju za slobodom, a život bijaše poput
blaženoga uspavanog mora. I ako bi se ikada uzburkalo, nikada nije bilo oluje. Sigurnost bijaše prvi
dar koji sam osjetio da nam je podario ovaj otok. Sigurnost, a nakon tek nekoliko dana i dosada.
Ondje smo upoznali jednog bogatog otočanina, gospodina Lazarosa, koji je imao jedno čudesno
imanje u Engarama, sat vremena od grada. Pozvao nas je i ostali smo dva tjedna. Kakva raskoš:
drveće krcato plodovima, kakva li blaženstva! Kreta je postala bajka, samo prijeteći oblak u daljini, a
nikada uzbune, ni krvoprolića, ni borbe za slobodu. Sve se topilo i nestajalo u ovoj uspavanosti
naksoškoga blaženstva.
U jednome ormaru u vlastelinskoj kući sam pronašao uredno poredane požutjele knjige: uzeo
sam ih, sjeo pod jednu maslinu i počeo listati s nestrpljenjem: gledao sam stare izblijedjele slike žena,
ratnika, divljih zvijeri i plantaža banana. U jednoj knjizi vidjeh led i veliko brodovlje, sjeverne
medvjede poput pupoljaka pamuka što se gegaju po snijegu. U drugoj pak udaljene gradove, niske
građevine, radnike i velike požare. Sirio mi se um, a zajedno s njim i moj svijet, puneći se maštovitim
drvećem, zvijerima svih vrsta, žutih i crnih ljudi. Nekoliko riječi što sam pročitao uznemirilo mi je
srce. U jednoj požutjeloj knjizi sam pročitao: “Sretan je onaj koji vidi što više mora i što više kopna”.
A u drugoj pak: “Bolje je biti godinu dana lav, nego čitav život govedo”. Nisam dobro razumio
smisao, ali sam znao da ne želim biti govedo. Odložio sam knjigu i stao uživati u pogledu na rodne
marelice i breskve, udisati blagi mirisni vjetrić. Bio sam malena bubica još nesigurnih krila koja
nemoćno skakuće po zemlji želeći poletjeti, ali joj je srce puno straha. Hoće li poletjeti ili neće?
Pričekajmo još malo...
Čekao sam, a u sebi sam se potajno, i sam nesvjestan, spremao za dan kad će mi narasti krila da
mogu poletjeti.
Nećakinja gospodina Lazarosa, jedna muškobanjasta dvanaestogodišnjakinja, Stela, njihala se na
ljuljački ispod masline. Letjela je po zraku i pjevala. Vjetar joj je podizao suknju i otkrivao snježno
bijela okrugla koljena. Nisam mogao slušati njezinu pjesmu niti gledati ta koljena. Jednoga sam se
dana naljutio i porazbacao knjige po vrtu. Ona je žvakala mastiku, gledala me i slatko se smijala.
Svako malo bi mi dobacila neku dvosmislenu pjesmicu. Sve sam ih zaboravio, samo se jedne sjećam:

Spusti te crne oči što me gledaju,

spusti ih, oko moje, jer me opsjedaju...

“Stela”, povikah ljutito, “ili ćeš ti otići ili ja odlazim!”

Ona siđe s ljuljačke. “Idemo zajedno!” reče ozbiljno.
Pa ponovi tiho:
39
 “Idemo, jadni moj, jer će te od ponedjeljka zatvoriti kod fratara. Čula sam tvoga oca kako
razgovara s mojim stricem.”
Gore na kuli na otoku, već su stoljećima stolovali franjevci. Bijaše poznata njihova Francuska
franjevačka škola. Jednoga me dana otac tamo odveo, razgledali smo neko vrijeme, a onda mi je
rekao:
“Ovdje dobro uče, ali nije dobro imati fratre za učitelje. Mogli bi te pokatoličiti.”
Više nismo spomenuli školu. Ipak, osjećao sam da ga progoni ta ideja, samo nije mogao donijeti
odluku. Večeras, upravo nakon što mi je to natuknula Stela, otac me pozove nakon večere da
prošećemo po vrtu. Mjesečina, mir. Sve je mirisalo.
Neko je vrijeme šutio. Tek što smo krenuli prema kući, zastane:
“Ustanak na Kreti će dugo potrajati, ja ću se vratiti, jer ne mogu dopustiti da naši umiru, a da ja
mirno šećem po vrtu. Svake noći sanjam tvoga djeda. Ljutit je. Ja moram otići, ali ne želim da ti gubiš
vrijeme. Moraš postati čovjekom.”
Ponovno zašuti. Napravi nekoliko koraka pa opet zastane:
“Razumiješ?” nastavi. “Biti čovjek znači biti koristan za svoju domovinu. Šteta što za tebe nije
oružje. Za tebe su knjige. A što se može? To je tvoj put i moraš ga slijediti! Razumiješ? Dobro uči da
možeš biti na korist Kreti za njezinu slobodu! To ti je cilj! Inače, vrag odnio i knjige! Ne želim da
postaneš niti učitelj niti pop, a bome ni mudri Solomon. Utuvi si to u glavu! Ja sam svoju odluku
donio. Moraš je donijeti i ti. Ako ti ne budeš ni za knjige ni za oružje, uzalud sam te hranio sve ove
godine.”
“Bojim se fratara”, rekoh.
“I ja ih se bojim. No, hrabar čovjek se boji, ali pobjeđuje strah. Ja vjerujem u tebe.”
Kratko vrijeme je šutio, a onda se ispravi:
“Ne. Ne vjerujem u tebe, već vjerujem u krv koja teče tvojim žilama: kretsku krv. Hajde, pomoli
se Bogu, stisni zube, i u ponedjeljak, ako Bog da, idemo te upisati fratrima u školu. Počela je sipiti
jesenska kišica, ulice su bile skliske. Iza nas se uzgibalo more. Zapuhao je lagani povjetarac
otkidajući listove koji su jedan po jedan u svome šarenilu padali na tlo bojajući mokri puteljak. Oblaci
iznad nas su putovali gonjeni sve snažnijim vjetrom. Podigao sam pogled i stao ih gledati. Nisam se
mogao nagledati promatrajući ih kako bježe, povezuju se pa se opet razdvajaju, poneki su se poput
velike sive krošnje nadvili nad zemlju, samo što ne padnu. Još od malena sam volio ležati u dvorištu i
promatrati oblake. Tu i tamo bi proletjela neka ptica, gavran, lastavica ili golubica. Gledao sam ih i
postajali smo jedno, u svojoj bih ruci osjećao toplinu njihova srca.
“Sin će ti postati sanjalica, vidim ja!” reče jednoga dana susjeda Penelopa mojoj majci. “Samo
gleda u nebo oblake.”
“Ne brini se ti za moga sina”, odgovori joj majka. “Doći će dan kad će ga život naučiti da gleda u
zemlju.”
Taj dan još nije došao pa sam i danas išao prema tvrđi gledajući oblake i svako malo bih se
poskliznuo. Otac me uhvati za rame, kao da me želi pridržati da ne padnem.
“Pusti sad oblake. Bolje gledaj pred sebe da ne padneš i razbiješ se.”
Neka je sušičava djevojčica provirila iza jednih visokih vrata velike ruševne kuće. I ona je
pogledala u nebo. Bijaše jako blijeda i mršava, ljubazna lica. Drhtala je omotana u neki poderani šal.
Bijaše jedna iz onih propalih vlastelinskih obitelji, kako sam kasnije saznao. Kneginja iz poznatih
katoličkih familija koje su već stoljećima vladale Naksom. Na vrhu otoka kod tvrđe su izgradili svoje
vile da odozgo gledaju na svijet, imajući na dlanu luku i sva polja i uživali su gledajući pravoslavni
puk kako radi za njih. No, sada su propali, osiromašili, palače su im se urušile, i vlastelinske djevojke
više nemaju što za jesti, osušile su se i ne mogu se udati: muškarci njihova soja se ne žele ženiti, jer ne
žele uzdržavati ženu i djecu. Udati se pak za pravoslavni puk, to ne žele. Zadržali su svoju uzvišenost
i ponos, jer im ništa drugo nije ni preostalo. Gledala je tako djevojka neko vrijeme u nebo pa odmahne
glavom i uđe u kuću.
Prisjećao sam se svake pojedinosti toga dana kad god sam išao prema franačkoj tvrđi, još vidim
mačku kako sjedi na jednoj klupici sva pokisla, bijela sa žutim mrljama. I jednu djevojčicu kako trči
držeći u ruci naramak drva. A lice joj bijaše zajapureno i sjajno.
“Stigli smo”, reče otac i zakuca na visoka vrata.
To je bio prvi i možda najodlučniji udarac u mome kasnijem duhovnom životu. U glavi su mi se

40
odmah otvorila neka čudesna vrata koja su me uvela u zadivljujući svijet. Do sada su Kreta i Grčka
bile jedna malena arena u kojoj se borila moja duša. Sad mi se svijet proširio, čovječanstvo se
proširilo ispunivši mi grudi.
Do toga trenutka sam samo pretpostavljao, ali nisam znao sa sigurnošću koliko je velik ovaj svijet
i kako su bol i muka suputnici svih ljudi, a ne samo Krećana. A povrh svega, sad sam tek počeo
proživljavati onu veliku tajnu: svu bol i borbu poezija može pretvoriti u san i ovjekovječiti ih
pretvarajući ih u pjesmu. Do tada je mnome upravljalo samo nekoliko prvotnih osjećaja: strah, borba
da pobijedim strah i žudnja za slobodom. No, sada su se u meni zapalila i dva nova osjećaja: ljepota i
žeđ za znanjem. Želja da čitam, da učim, da vidim udaljene svjetove, da i ja proživim radost i tugu...
Svijet je mnogo veći od Grčke, svjetska bol je mnogo veća od naše, kao što i žudnja za slobodom nije
samo iskonska u kretskome čovjeku, već je vječan osjećaj u svakome čovjeku ovoga svijeta. Ne, nije
nestala Kreta iz moga srca, već je u njega stao cijeli svijet. Cijeli je svijet postao golema Kreta koju
Turci tiraniziraju, no ona se čvrsto drži i traži svoju slobodu. Tako sam pretvarajući cijeli svijet u
Kretu već u prvim godinama svoje mladosti mogao osjetiti borbu i bol svakoga čovjeka.
U ovoj Francuskoj školi u kojoj su se skupila djeca iz čitave Grčke, budući da sam bio Krećanin,
a Kreta se borila protiv Turaka, vjerovao sam kako mi je dužnost ne osramotiti Kretu i biti najbolji od
svih. Imao sam zadatak. I vjerujem da taj osjećaj nije bio samo puko častohleplje, već nacionalna
dužnost koja me ispunjala snagom i ubrzo sam nadmašio sve kolege. Ne ja, već Kreta! Tako su
prolazili mjeseci, u nekom za mene do tada nepoznatom stanju opijenosti učenjem, napretkom, i
plavom pticom, za koju sam uskoro doznao da se zove Duh.
Moj um se toliko osokolio da sam jednoga dana donio čvrstu odluku: pored svake francuske riječi
u rječniku napisat ću odgovarajuće grčko značenje. Ovaj je pokušaj potrajao mjesecima, ponekad uz
pomoć drugih rječnika. A kad sam konačno završio i kad je svaka riječ u rječniku imala svoj prijevod,
uzeo sam ga i ponosno pokazao direktoru škole, ocu Laurentu. Bijaše to jedan šutljivi mudri fratar,
sijede kose i duge srebrne brade, s gorkim osmijehom na licu. Uzeo je rječnik, prelistao ga, pogledao
mе s divljenjem i stavio mi ruku na glavu, kao da će me blagosloviti:
“Dječače moj, to što si učinio pokazuje da ćeš jednoga dana postati značajan čovjek. Drago mi je
da si već tako malen pronašao svoj put. Ovo je tvoj put. Izučavanje. Imaš moj blagoslov!”
Ponosno sam otrčao zamjeniku ravnatelja, Père Lelièvreu. On bijaše jedan pravi veseljak. Dobro
uhranjeni redovnik, zaigran, stalno se smijao i igrao s nama. Svakoga bi nas vikenda vodio na izlet na
jedno školsko imanje i tamo bi se, daleko od strogoga pogleda Père Laurenta, svi smijali, jeli bismo
voće, valjali se po travi i oslobađali se težine protekloga tjedna.
Tako sam otrčao Père Lelièvreu da mu pokažem svoje djelo. Pronašao sam ga u vrtu kako
zalijeva jednu gredicu ljiljana. Uzeo je rječnik i pomno pregledao svaku stranicu. Dok je listao, u
njemu je rastao gnjev. Odjednom uzme rječnik i baci mi ga u glavu.
“Sram te bilo! Jesi li ti dijete ili kakav starac? Kakve su to staračke črčkarije na koje trošiš svoje
vrijeme? Umjesto da se igraš, smiješ se i s prozora gledaš djevojčice, ti sjediš kao neki senilni starac i
prevodiš rječnike! Bježi da te ne vidim! Ako tako nastaviš, vjeruj mi, nikada, ama nikada ništa od
tebe. Postat ćeš neki jadni učitelj, neko piskaralo s očalicama. Ako si pravi Krećanin, spalit ćeš taj
rječnik i donijeti mi njegov pepeo. Tada ću ti dati svoj blagoslov! Promisli i napravi to! Bježi!”
Zbunjeno sam otrčao. Tko sad ima pravo? Što da radim? Koji je od ova dva puta pravi?
Godinama sam se mučio. I kad sam shvatio koji je pravi put, kose su mi već posrebrile. Moja se duša
neodlučno kolebala između Père Laurenta i Père Lelièvrea kao Buridanovo magare. Gledao sam
rječnik s grčkim riječima ispisanim crvenom tintom na margini razmišljajući o riječima Père
Lelièvrea i srce mi se paralo. Ne. Nisam ga imao hrabrosti spaliti i pretvoriti u pepeo. Shvatio sam tek
mnogo kasnije, nakon mnogo godina, i spalio ga. No, pepeo nisam mogao pokazati Père Lelièvreu.
Već odavno bijaše mrtav.
Čim me upisao u školu i zbrinuo, otac se potajno ukrcao na jedan kaić i vratio se na Kretu u rat.
Ponekad bi mi poslao neko kratko pisamce što bi smrdjelo po barutu:
“Ja se borim protiv Turaka i ispunjavam svoju dužnost. Bori se i ti! Pazi da te ti fratri ne
pokatoliče, jer su i oni pseta kao Turci. Ne zaboravi da si Krećanin! Tvoj mozak nije samo tvoj, već je
kretski. Izoštravaj ga koliko god možeš, da i ti jednoga dana svojom pameću pomogneš Kreti da se
oslobodi. Ako već nisi za oružje, imaš mozak. I on je kao puška. Čuješ li što ti govorim? Poslušaj me,
pa mi reci. Toliko za danas, sutra i zauvijek. Nemoj me osramotiti!”

41
 Na plećima sam osjećao čitav teret Krete. Ako ne budem dobro učio, ako ne shvatim matematički
zadatak, ako ne budem najbolji u razredu, osramotit ću Kretu. Nisam bio bezbrižan, razigran i
razdragan kao druga djeca. Gledao sam svoje prijatelje kako se igraju i smiju se i zavidio sam im. I ja
sam se htio igrati i smijati, ali Kreta je krvarila u ratu. A najstrašnije od svega: učitelji i prijatelji me
više nisu zvali mojim imenom. Zvali su me Krećanin. To me u svakome trenutku još dublje
podsjećalo na moju dužnost.
Nije bilo straha da će me fratri pokatoličiti. Ne zato što sam shvaćao koja je prava vjera, već zbog
jednog priprostog razloga koji mi se međutim najdublje od svih teologija urezao u moje djetinje
pamćenje. Svakoga smo jutra morali započeti s molitvom u franjevačkoj crkvi. Nalazila se u sredini
škole. Bijaše mala i gola, zimi hladna, ljeti vruća, sa samo dvije slike Krista i Bogorodice. A na oltaru
u jednoj staklenoj vazi stajao je buket bijelih ljiljana. Rijetko su ga mijenjali. Danima bi stajao u istoj
vodi i venuo. I svakoga jutra kad bih ušao u crkvu, dolazilo mi je na povraćanje, jednoga sam se jutra,
sjećam se, onesvijestio. Tako se u meni pojam katoličke crkve polako pomiješao sa smradom trulih
ljiljana. Nisam mogao postati katolik jer me gušilo.
Uskoro je međutim došao trenutak, sa stidom ga se sjećam i danas, kad sam skoro izdao svoju
vjeru. Zašto? je li to bio kakav demon? Kako samo strpljiv mora biti i prepreden demon da čuči u
nama skrivajući se iza vrlina, čak i poprimati njihov lik siguran da će kad-tad doći njegov čas!
I eto, došao je i taj čas! jednoga jutra je stigao kardinal iz Rima u svome obilasku svih katoličkih
škola na Istoku. Bio je odjeven u crnu svilenu reverendu s purpurnom fudrom, na glavi je imao
okruglu purpurnu kapu, purpurne čarape, a na prstu je imao prsten s velikim purpurnim kamenom.
Kad je ušao i stao pred nas, učini nam se poput nekog čudesnog cvijeta koji je baš izašao iz Raja i
obasjao nam i zamirisao čitavu dvoranu. Podigne ruku, svoju punašnu bijelu ruku, i blagoslovi nas.
Tada nam se svima učini da iz nas izlazi neka čudesna snaga, kao da nas je obuzelo neko staro vino i
glave nam obuzme boja tamnog vina.
Père Laurent mu je htio govoriti o meni pa mi je na odlasku dao mig da dođem za njima. Ušli smo
u njegovu sobu i posjeo me, na visokom drvenom stolcu, na svoja koljena.
“Hoćeš li poći sa mnom?” upita me, a glas mu bijaše sladak kao med.
“Kamo?” upitah ga u čudu. “Ja sam Krećanin.”
Kardinal se nasmije. Otvori jednu kutiju, uzme bombon i stavi ga u usta. Imao je malena okrugla
usta debelih rumenih usana. Kad god bi zamahnuo rukom, soba bi zamirisala po lavandi.
“Znam. Znam”, reče. “Sve znam. Ti si Krećanin. Divokoza. Čekaj. Poslušaj me. Otići ćemo u Rim, u
sveti grad. Upisat ćeš se u veliku školu na studij, da postaneš velik i značajan. Tko zna, možda i ti
jednoga dana budeš nosio ovakvu kardinalsku kapu! Ne zaboravi, jedanput je i jedan Krećanin, poput
tebe, postao čak i Papa! Vođa svih kršćana! Najveći vođa. Tada bi mogao osloboditi Kretu... Razumiješ?”
“Da. Da”, promrmljah. Podigoh glavu slušajući ga čeznutljivo.
“Život ti, dijete moje, ovisi o ovome trenutku. Ako kažeš da, spašen si. Ako kažeš ne, izgubio si...
Ako ostaneš ovdje, što će biti od tebe? Što radi tvoj otac?”
“Trgovac je.”
“I ti ćeš, znači, postati trgovac. Ili najviše odvjetnik ili liječnik. A što je to? Ništa! Grčka je
provincija. Ti moraš otići iz provincije. Mnogo toga su mi govorili o tebi. Bilo bi mi žao da ne bude
ništa od tebe.”
Srce mi je snažno lupalo. Preda mnom su se otvorila dva puta. Koji da izaberem? Koga da upitam
za savjet? Père Laurent me gurao prema jednom putu, a Père Lelièvre mi je savjetovao drugi. Koji je
ispravan? A da pitam svoga oca?
Tada sam se sjetio oca i protrnuo. Baš se tih dana bio vratio s Krete, sav je smrdio po barutu, s
velikom ranom na ruci. Puška je, kaže, utihnula. Nakon toliko stoljeća, nakon toliko krvi, na Kretu je
stupila sloboda okrvavljenih nogu. Uskoro je trebao doći grčki princ George sa zaručničkim
prstenom: Kreta će zauvijek biti pripojena Grčkoj.
Čim se vratio s Krete, otac mi je došao u posjet. Isprva ga nisam prepoznao. Bijaše jako pocrnio i
prvi puta sam mu vidio nasmiješeno lice. “Kako si? jesi li se pokatoličio?” reče i nasmije se.
Pocrvenio sam. On mi stavi svoju ogromnu ruku na glavu i reče: “Šalim se. Imam povjerenja u tebe.”
Sad sam ga se sjetio i vjerojatno sam problijedio, jer me kardinal pogladio svojom debelom
rukom po kosi i upitao:
“Što si se zamislio?”

42
 “Mislim što bi moj otac rekao”, promrmljah.
“Neće znati. Nitko ne treba znati. Otići ćemo noću i nitko nas neće vidjeti.”
“A majka? Ona će plakati...”
“Tko se ne odrekne oca i majke, ne može me slijediti. Rekao je Krist.”
Zašutjeh. Krist je od moje djetinje dobi za mene imao neku neopisivu privlačnost. Pratio sam ga
na ikonama kako se rodio, kako je napunio dvanaest godina, kako stoji na barci, kako podiže ruku i
umiruje more pa kasnije kako ga tuku, razapinju ga, pa kako na križu viče: “Oče, oče, zašto si me
ostavio?” a onda, jednog lijepoga jutra, kako ustaje iz groba i uskrsava na nebo, noseći bijelu
zastavu... Gledao sam ga i mene su bičevali zajedno s njime, razapinjali su me zajedno s njime,
uskrsavao sam s njime. A kad sam čitao evanđelje, stare bi priče postajale stvarnost i ljudska mi se
duša činila kao divlja zvijer koja spava i muče u snu. Odjednom bi se otvarala nebesa i silazio bi Krist,
ljubio je, a ona bi milo zastenjala pa bi se probudila pretvarajući se u prekrasnu princezu.
“Dobro”, rekao sam i poljubio kardinalovu ruku. “Napustit ću oca i majku...”
“Upravo sam nad tvojom glavom vidio Svetoga Duha. Spašen si, dijete moje”, reče kardinal i
pruži mi ruku da mu poljubim ametist.
Trebali smo otići za tri dana. Želio sam vidjeti roditelje da se oprostim od njih, ali im ne bih
otkrivao našu tajnu, no kardinal mi nije dopustio.
“Istinski je čovjek onaj koji napušta svoje voljene ne rekavši im: Zbogom!”
I ja sam htio biti istinski čovjek pa sam stisnuo srce i ušutio. Koliko sam puta pročitao u knjigama
kako su baš tako činili i asketi kad bi odlazili u pustinju? I nisu se okretali da majci kažu: Zbogom.
Tako ću i ja.
Dali su mi teške zlatom okovane knjige, čitao sam o vječnome Rimu, o Svetome ocu Papi, opijale
su me slike Svetoga Petra, Vatikana, freske, kipovi...
Sve je teklo kako treba. U mislima sam već bio prešao more, stigao sam u sveti grad, završavao
studije, nosio sam široku svilenu kapu s pumpunom, pružao sam prst na desnoj ruci promatrajući
ametist koji se sjajio u mraku...
Odjednom se Sudbina upetlja, ispruži ruku i zapriječi mi put - netko je dojavio mome ocu: “Fratri
će ti odvesti sina!” I siloviti Krećanin dojuri gore, usred noći. Uzbunio je nekoliko svojih prijatelja,
lađara i ribara, s bakljama u ruci i jednom kantom benzina su se uspeli na tvrđu. Počeli su lupati po
vratima Škole vičući kako će sve zapaliti. Ustrčaše se redovnici, Père Laurent se pojavi na prozoru u
svojoj noćnoj košulji moleći ih napola na francuskom, napola na grčkome.
“Dajte mi moga sina, inače ću sve zapaliti, vi franačka pseta!” vikao je moj otac. Probudiše me. U
brzini sam se obukao pa me spustiše kroz prozor ravno u ruke mome ocu. On me zgrabi za vrat, tri
puta me dobro opali i obrati se prijateljima:
“Ugasite baklje! Idemo!”
Nije sa mnom progovorio tri dana. Dao je da me operu, da me dobro namažu svetim
Bogorodičinim uljima, da mi obuku čistu odjeću, pozvali su popa da me blagoslovi i da spere s mene
franačku prljavštinu. Tek onda mi se obratio: “Judo!” prosikće kroza zube i tri puta pljune u zrak.
Dao je Bog i za nekoliko dana su stigle sretne vijesti: Princ George od Grčke13 dolazi preuzeti
Kretu. Otac skoči od veselja, sagne se i tri puta poljubi zemlju, prekriži se pa ode do brijača. Nikada
se do tada nije obrijao. Puštao je bradu da mu prekrije grudi. Bio je u žalosti. Oplakivao je svoju
zarobljenu Kretu. Zato se nije niti smijao i naljutio bi se kad bi vidio nekog kršćanina kako se smije.
Smijeh je smatrao izdajom domovine. No sada, Bogu hvala, Kreta je slobodna. Tako on pođe brijaču
i vrati se obrijana, sjajna lica, i čitava kuća zamiriše po lavandinu ulju kojim mu je brijač zalizao kosu.

13
Princ George od Grčke, drugi sin kralja Georgea 1. od Grčke postavljen je kao kretski namjesnik
nakon što su velike europske sile (Britanija, Francuska, Rusija, Italija) 25. 8. 1897. okončale
Grčko-turski rat proglasivši Kretu autonomnom državom pod otomanskom vlašču. Princ George je
13.12.1898. proglašen velikim povjerenikom Kandijske države na tri godine te je u travnju 1899.
postavio Eleutheriosa Venizelosa za ministra pravosuđa s nalogom da osnuje vladu. Nakon osnutka
Venizelosove vlade, počele su nesuglasice s Georgeom, koje su rezultirale ustankom 1905. i
proglašenjem političke unije Krete s Grčkom. Nesuglasice s velikim europskim silama se nastavljaju,
što vrlo skoro dovodi do abdikacije Georgea s mjesta namjesnika, a na njegovo mjesto dolazi princ
Konstantin. (op. prev.)
43
Tada se okrene mojoj majci i reče:
“Kreta je slobodna! Bilo pa prošlo, možemo oprostiti i našem judi!” reče i pokaza prema meni.
Za nekoliko dana smo isplovili prema Kreti. Kakvo li je to bilo svečarsko putovanje! Zimsko je
sunce grijalo naša srca dok je brod polako plovio prema Kreti. Otac je probdio na palubi gledajući
daleko u pučinu. Kad bi ljudsko oko moglo pokrenuti planine, vidjeli bismo Kretu kako nam u fregati
plovi ususret.

XII
SLOBODA

I kad se danas, nakon toliko godina, prisjećam onoga dana kad je princ George od Grčke -
znamen slobode - zakoračio na kretsko tlo, na oči mi naviru suze. Nerješiv je misterij ljudska borba!
Kakva li je to tanka zemljina kora, tako nježna i ispucala, po kojoj se razmile ti krvavi, blatnjavi
paraziti - ljudi - u potrazi sa slobodom? I kakvo li te samo ganuće obuzima gledajući čovjeka - Grka -
kako se uspinje na tome beskrajnom putu, bilo u hlamidi14 s kopljem, ili u suknjici15 s bajunetom!
Sjećam se jednog kretskog kapetana, pastira, još je mirisao na jarčje gumno. Upravo se bio vratio
iz rata gdje se borio kao lav. Slučajno sam se zatekao jednoga popodneva kod njegova stada kad mu je
stigla povelja od Atenskog bratstva. Bijaše ispisana na pergameni, crvenim i crnim slovima. Čestitaju
mu na njegovim ratnim pothvatima i imenuju ga ratnim herojem.
“Kakva je to kârta?” upita nervozno glasnika. “Al' mi je stado opet ušlo u nečije imanje? Koliku
kaznu moram platiti?”
Glasnik mu radosno rastvori povelju i pročita mu je naglas.
“Prevedi ti to meni. Ništa ne razumijem. Šta govori?”
“Kažu da si heroj i Domovina ti šalje ovu povelju da je uokviriš da je vide tvoja djeca.”
Kapetan posegne za papirom.
“Daj to ovamo!”
Zgrabi povelju, podere je i baci u vatru pod kazanom za mlijeko.
“Reci ti lijepo njima da se ja nisam borio za nikakvu njihovu kârtu, nego sam se borio za povijest!”
Borio se za povijest! Da. Taj seoski pastir je dobro znao što to znači, ali nije znao kako da se
izrazi. Ili se baš izrazio na najbolji način?
Ustane i napuni jedan lončić mlijeka, otkine komad sira, donese dva velika žuta koluta i okrene se
glasniku koji je u strahu gledao kako se povelja pretvara u pepeo.
“Dođi ovamo, dijete! Najedi se i napij! Do vraga i kârte! Reci ti lijepo njima da meni ne treba
nikakva plaća! Čuješ li me? Borio sam se jer to ja hoću! Čuješ li? Hajde sad, jedi!”
Dva su najveličanstvenija dana u mome životu: dan kada je princ George stupio na Kretu, i,
nakon mnogo godina, desetogodišnjica moskovske revolucije. Oba ta dana sam osjetio kako se mogu
porušiti svi unutarnji zidovi - tijela, umovi i srca - i kako se nakon krvavoga lutanja ljudi mogu vratiti
u početno božansko jedinstvo. Ne postoji ja, ti ili on. Svi smo jedno i to jedno je kao duboko mistično
pijanstvo. Smrt gubi svoju kosu. Tada smrti nema. Umiremo jedan po jedan, no zajedno smo
besmrtni. Širimo svoje grudi i nakon toliko gladi, žeđi i umiranja, kao izgubljeni sinovi primamo u
naručje nebo i zemlju, svoja dva roditelja.
Krećani su bacali rupce u zrak. Suze su tekle i natapale bijele kapetanske brade, majke su
podizale svoju djecu da vide tog zlatokosog giganta, tog princa iz bajke što je čuo kretski trên i, baš
kao sv. Georgije16 prije mnogo stoljeća, uzjahao na svog bijelog konja da bi oslobodio Kretu. Nakon
svih ovih stoljeća, oči Krećana postale su bezbojno staklo: neprestano gledajući u more hoće li se
pojaviti. Još ga nema, sad će.... Ponekad bi ih prevario neki proljetni oblak, ponekad neko bijelo
jedro, ponekad, duboko u noći, neki pusti san... Oblak bi se rasplinuo, jedro bi nestalo, baš kao i san,

14
U antici, kratak vuneni ogrtač, (op. prev.)
15
Suknjica kao dio grčke narodne nošnje, osobito u vojnika u borbi protiv Turaka, (op. prev.)
16
Metafora za princa Georgea od Grčke (op. prev.)
44
a Krećani su i dalje upirali oči daleko prema sjeveru, prema Grku, prema Moskovljaninu, iščekujući
ga kao spasonosnog Boga.
I eto, Kreta se zatresla, otvoriše se grobovi, s vrha planine Psiloritis zaori se glas: “Dolazi! Stigao
je! Evo ga!” Stari kapetani dotrčali su s planina, sa svojim dubokim ranama i srebrnim pištoljima,
mladost sa svojim mačevima, zvonila su zvona, tresli su se zvonici, čitav se grad okitio lovorom i
mirtom. Zlatokosi je sv. Georgije stajao na lovorom ovjenčanom pramcu, a iza leđa se srebrilo čitavo
kretsko more.
U tavernama se slavilo, pjevalo se i plesalo, svirala je lira, no ne bijahu opušteni: tijela
nenaviknutih na ples, vadili su noževe i ranjavali se da poteče krv da se opuste. U crkvi je stari
metropolit podigao ruke i pogledao Svemogućega da mu progovori, no glasa nije imao pa je samo
otvarao usta: “Krist je uskrsnuo, djeco moja!” reče i dalje ne uspije nastaviti. “Uistinu je uskrsnuo”,
zaori se iz svih grla i stupovi se u crkvi zatresoše kao da je potres.
Iako tada bijah još malen i neiskusan, i mene je oduzelo to sveto pijanstvo. Mora da me još i
danas drži. I sad me obuzme neizreciva radost kad pogledam u čisto nebo, more ili procvjetali badem,
kad se prisjetim svoje prve ljubavi, u meni se rasplamsa onaj dan, 9. prosinca 1898., kad je kraljevski
prijestolonasljednik Grčke, kao zaručnik Krete, stupio na naše sveto kretsko tlo. Kad se sjetim toga
dana, duša mi zamiriše po lovoru i mirti, baš kao i Kreta onoga dana.
Bijaše podne. Čitavo se selo orilo od radosti. Otac me uzeo za ruku i zajedno smo pošli kroz mirte
i lovore, kroz veliku vojsku, izašli kroz vrata od grada i ušli u polje, lako bijaše zima, vladala je blaga
toplina, a iza zidina bijelili su se prvi cvjetovi badema. Polja su, prevarena takvom toplinom, počela
bujati, a oko nas su se planine Selene bijeljele pod snijegom. Vinogradi još bijahu uveli i suhi, no prvi
je cvat badema slutio proljeće i činilo se da će se i loza osloboditi i baciti bijele i crne bobe. Prođe
jedan čovjek punih ruku lovora, ugleda moga oca i reče mu:
“Krist je uskrsnuo, kapetane Mihalise!” poviče.
“Kreta je uskrsnula!” odgovori moj otac s desnicom na srcu.
Nastavismo dalje. Otac se žurio i morao sam trčati da ga dostignem.
“Kamo idemo, oče?” upitah zadihan.
“Tvome djedu. Hodaj!”
Dođosmo do groblja. Otac otvori željezna vrata. Navratima je stajala jedna naslikana lubanja s
dvije prekrižene kosti, u obliku slova X, početnoga slova imena uskrsnuloga Krista. Skrenusmo
nadesno, pod čemprese, prođosmo siromašne spomenike s porušenim križevima, bez svijeća. Budući
da sam se bojao mrtvih, čvrsto sam se stisnuo uz očev sako bojažljivo ga slijedeći.
Otac zastane najednom siromašnom spomeniku. Bijaše to samo zemlja, jedan drveni križ s
jednim imenom već izblijedjelim od vremena. Otac skine rubac s glave i baci se na zemlju. Počne
kopati noktima, učini jednu malu rupu, poput čaše, i prozbori iz dubine grla tri puta:
“Oče, stigao je! Oče, stigao je! Oče, stigao je!”
Glas mu je sve jače odjekivao. Izvadi iz džepa jednu bocu vina i ulije ju kap po kap u zemlju,
čekajući da zemlja polako upije tekućinu. Na kraju ustane, prekriži se i pogleda me. Oči su mu
blještale:
“Jesi li čuo?” upita me, a glas mu zadrhta od ganuća, “jesi li čuo?”
Gledao sam ga u čudu. Ništa nisam čuo.
“Nisi čuo?” povika Ijutito. “Kosti su mu zaškrgutale.”

Kad god se sjetim toga dana, zahvaljujem Bogu što me učinio Krećaninom i što je dopustio da
svojim očima vidim Slobodu kako kroči po lovorikama i uspinje se od luke do sjedišta kapetana sv.
Minasa. Kakva šteta što ljudske drvene oči ne mogu vidjeti nevidljivo! Tako bih mogao vidjeti sv.
Minasa kako ustaje iz svoje ikone i na konju izlazi pred crkvu da dočeka princa Grčke, dok mu suze
teku niz suncem opaljene obraze i srebrnu bradu!
Kad se nakon nekoliko dana veselje stišalo, sjećam se, puhalo je snažno jugo i otpuhalo je
lovorovo lišće s ulica; počela je kiša i isprala je sve vino s putova. I život se otrijeznio i u ljudima se
razum polako vraćao u svoje granice. Lica kršćana još uvijek su blistala obrijana. Brijači su
pospremili svoje radnje, još su se samo ponegdje iz taverni čuli glasovi.
Hodao sam po ulicama pokisao do kože i vidjevši tako puste ulice, poletjeh i povikah da se
oslobodim. Tisuću je pokoljenja poletjelo u meni i povikalo da se oslobode.

45
 Nikada kao do tada nisam osjetio tako snažno da mrtvi nisu umrli i da u kriznim trenucima viču i
izlijeću kroz ruke i kroz mozak, zaposjedajući nam očne duplje. Svi moji djedovi koje su ubili Turci,
sve bake i prabake što su ih Turci mučili i bičevali, ovih su dana vikali i plesali od sreće, kad ulice već
bijahu opustjele i nitko ih nije vidio. I radujem se, jer iako to još ne mogu u potpunosti shvatiti,
osjećam da ću i ja živjeti, osjećat ću i gledati i nakon svoje smrti, sve dok budu postojali ljudi koji će
me se sjećati.

Tako sam kroz ta vrata, ukrašena lovorom i kostima predaka, ušao u momačku dob. Više nisam
bio dječak.

XIII
MOMAČKE NEDAĆE

Svoju sam momačku dob proveo uz uobičajene mladenačke nedaće. U meni su se probudile dvije
zvijeri: leopardovo tijelo i nezasitni orao koji izjeda čovjeka, i što više jede, to mu je glad sve veća -
um.
Dok sam još bio jako malen, jedva tri ili četiri godine, obuzimala me jaka znatiželja da riješim
misterij rođenja. Ispitivao sam majku, ispitivao sam tetke: kako nastaju djeca i kako odjednom dođu u
kuću? Odakle dolaze? Sigurno postoji neka zemlja, zamišljao sam je kao zeleno polje, možda i raj,
gdje djeca rastu kao crveni makovi. I svako malo neki otac uđe u raj, odreže jedan mak i odnese ga
kući. Neprestano mi se ta misao vrtjela po glavi, no nisam baš bio uvjeren u to. A nisu mi htjele
odgovoriti niti majka niti tetke, nego su mi samo pričale bajke. No, ja sam ipak razumio više nego su
one mislile. Razumio sam i više nego sam i sâm mislio, ali nisam vjerovao u to.
Jednoga dana, baš u to doba je umrla naša mlada susjeda Katina i vidjeh kako je iznose iz kuće.
Iza njezina tijela je bilo puno ljudi i žurno su otišli i nestali iza ugla. Prepao sam se. “Kamo je vode?”
pitao sam. “Umrla je”, odgovarali su mi. “Umrla? Što znači umrla?” Ali nitko mi to nije htio
objasniti. Zavukao sam se u jedan kutak, iza kauča, uzeo jastuk, zario sam glavu u njega i zaplakao.
Ne od žalosti niti od straha, već zbog toga što nisam razumio. Kad je, nakon nekoliko godina, umro
naš učitelj Krasakis, smrt me više nije zbunjivala. Počeo sam razumijevati što je smrt i više nisam
ispitivao.
Tako su rođenje i smrt bile prvi misteriji koji su mi uznemirili djetinje srce. Lupao sam šakom u
ta dvoja zatvorena vrata, ne bi li se otvorila. Ni od koga nisam mogao očekivati pomoć. Svi su ili
šutjeli ili bi me varali. Sve što sam naučio, naučio sam sâm.
Uskoro mi se počelo buditi i tijelo, ono moje kraljevstvo sazdano od osjećaja i oblaka; počelo je
dobivati obličje. Na ulici bih čuo neke riječi, ali nisam znao što znače. Za neke mi se činilo da imaju
neko zabranjeno značenje. Neprestano bih ponavljao i ponavljao te riječi u sebi, kako ih ne bih
zaboravio. Jednoga dana mi je pobjeglo i izgovorio sam ih glasno pred majkom. Ona skoči zapanjena:
“Gdje si čuo tu ružnu riječ? Da to nikada više nisi ponovio!”
Ode u kuhinju po papar i dobro mi paprom narnaže usta. Pokušavao sam govoriti, ali su me pekla
usta. Zato sam se tvrdoglavo zakleo da ću ih govoriti u sebi. To mi je pričinjalo veliko zadovoljstvo.
Od tada mi je, međutim, svaka zabranjena riječ pekla usta i mirisala na papar. Čak i sada, nakon
toliko godina i toliko grijeha što sam počinio.
Na Kreti se u to doba mladost budila vrlo polako. Rumeneći se od stidljivosti, pokušavala se
sakriti iza svih mogućih maski. Prva maska meni bijaše prijateljstvo: ljubav prema jednom
beznačajnom, najbeznačajnijem dječaku iz razreda. Bijaše zdepast, krivih nogu, zbijenoga atletskoga
tijela, bez ikakve želje za znanjem. Svaki dan smo razmjenjivali pisamca, a ako koji dan ne bih primio
njegovo pismo, hvatao me očaj, čak i plač. Tumarao bih oko njegove kuće, pratio ga, svaki puta kad
bih ga vidio, zaustavljao bi mi se dah. Tijelo se probudilo, ali još nije znalo što ga privlači, još nije
pravo razaznavalo muškarca od žene. Ipak, simpatija prema dječaku činila mi se nekako nevinijom i
lakšom. Prema ženama sam osjećao neobjašnjivu antipatiju, pomiješanu sa strahom . Čak i kad bi
zapuhao vjetrić i podigao im suknje, okretao bih glavu rumeneći se od stida i nelagode.
Jednoga sam dana u podne, sunce je peklo, na putu kući prolazio jednom sjenovitom uličicom.
46
Odjednom se preda mnom pojavi jedna hanumica. Prolazeći pored mene, hrabro mi izazivački
pokaže grudi. Odsjekoše mi se noge. Jedva sam stigao kući i odmah sam se u dvorištu ispovraćao.
Kad sam nakon mnogo godina u ladici pronašao pisma svoga prijatelja, zapanjih se. Kakve li
strasti, a istodobno nevinosti! Mimo moje svijesti, taj mi je zdepasti prijatelj dugo godina bila maska
pod kojom se prikrivao lik žene. Sigurno sam i ja njemu bio maska pod kojom sam mu prikrivao lik
žene. Samo je odgađao dolazak tog kobnog trenutka kad je pao u žensku zamku. Kasnije sam doznao
da je pao u tu zamku i nestao.
S tim sam prijateljem i jednim drugim, šutljivim mršavcem velikih plavih očiju, jednoga ljeta
osnovao Prijateljsko društvo17. Održavali smo tajne sastanke, čak smo i položili zakletvu, napisali
smo i potpisali naš statut i odredili naš životni cilj: čitav ćemo se život boriti jedan za drugoga protiv
laži, ropstva i nepravde. Tada nam se svijet činio lažan, nepravedan i nečastan i nas trojica smo ga
odlučili promijeniti. Odlazili bismo u osamu, uvijek sami nas trojica, smišljajući način kako ćemo se
boriti, određujući uloge svakoga od nas: ja ću pisati kazališne drame, drugi će glumiti u tim
predstavama, a treći, koji je bio strastveni matematičar, postat će inženjer i izumiti velike izume da
napuni blagajnu našeg Prijateljskog društva kojemu je cilj bio pomaganje siromašnima i
obespravljenima.
Sve do toga velikoga časa kad ćemo ispuniti naše ciljeve, činili smo sve što je tada bilo u našoj
moći: nismo lagali, tukli smo male Turke koji bi nam se našli na putu, čak nismo nosili niti školske
uniforme s kravatama, nego smo nosili rupce s plavim prugama - bojama grčke zastave.
Jedne zimske večeri u luci naletjesmo na jednog starog Turčina, siromaha. Ležao je sklupčan u
kutu i prosio. Već bijaše noć, nigdje nikoga, i mi skinemo sa sebe što smo imali: košulju, majicu i
prsluk, i dademo mu. Došlo nam je da ga zagrlimo, ali nas je bilo stid. Pobjegli smo postiđeni i
povrijeđeni jer nismo izvršili svoj zadatak do kraja.
“Vratimo se natrag!” predloži jedan.
“Hajdemo!”
Trkom smo se vratili da pronađemo skitnicu, ali ga više nije bilo.
Jednog smo pak dana čuli da se u selu održavaju zaruke jednog velikog odvjetnika i jedne bogate
djevojke. U nedjelju se trebala održati svadba. Za momkom je iz Atene došla i jedna siromašna
djevojka, vrlo lijepa, s kojom je studirao u Ateni i bio joj je obećao brak. Čim sam doznao za tu
sramotu, odmah sam sazvao svoje Prijateljsko društvo. Na brzinu smo se okupili u mojoj sobi u
očevoj kući. Prema statutu našeg Društva nismo mogli dopustiti takvu nepravdu. Satima smo vijećali
što ćemo poduzeti i konačno smo donijeli odluku: sva trojica ćemo otići do metropolita i iznijet ćemo
mu nemoralan čin. Odvjetniku smo pak napisali pismo s pečatom našeg Društva, da će, ako ne oženi
Doroteu, tako se zvala sirota djevojka iz Atene, položiti račun Bogu i nama.
Obukli smo svoja najbolja odijela i otišli do metropolita. Bijaše to jedan mršavi bljedunjavi
lukavi starčić. Glas mu je drhtao dok je govorio, no oči su mu plamtjele kao dva ognja. Na njegovom
stolu bijaše Kristova ikona, a odmah do nje velika litografija sv. Sofije. U čudu nas pogleda.
“Što se dogodilo, djeco?” upita nas.
“Velika nepravda, prečasni”, odgovorismo sva trojica u glas, zadihani. “Dogodila se velika
nepravda!”
Metropolit zakašlje i pljune u maramicu.
“Velika nepravda?” ponovi ironičnim glasom. “A što se to vas tiče? Vaše je da se brinete za
školu.”
“Prečasni...” započne moj prijatelj, naš glasnogovornik, i iznese mu veliki društveni skandal.
“Kako možemo mirno spavati i brinuti se za školu”, završi on svoj iskaz, “prije nego se ispravi
ova nepravda? Odvjetnik se mora oženiti Doroteom.”
Metropolit opet zakašlje, stavi naočale i pomno nas pogleda. Učini nam se da smo mu na licu
pročitali trag sućuti. Sva trojica smo čekali s velikim nestrpljenjem. Konačno progovori:

17
Φιλική Εταιρεία (Prijateljsko društvo), tajno društvo na čelu s Aleksandrosom Ypsilantisom,
osnovano 1814. u Odesi, s ciljem da oslobodi Grčku od turske okupacije. Njezini su članovi bili
uglavnom domoljubni Fanariotes iz Rusije te grčki revolucionari Kleftes. Slogan im je bio
Ελευθερία ή θάνατος (Sloboda ili smrt). Pod njihovim vodstvom je u Grčkoj konačno 1821.
započeo ustanak protiv Turaka, (op. prev.)
47
 “Mladi ste, još ste djeca. Volio bih vas vidjeti za petnaest, dvadeset godina, kako ćete onda
gledati na nepravdu.” Nakratko zašuti i nastavi za sebe:
“Svi smo bili takvi”, promrmlja.
“Prečasni”, prekinuh ga ja tada, osjećajući da okreće priču. “Kako možemo spriječiti tu
nepravdu? Savjetujte nas! Ako treba, neka nas vatra proguta, neka umremo, ako treba, samo da
pobijedi pravda!”
Metropolit ustane.
“ldite u miru. Imate moj blagoslov. Vi ste učinili što ste trebali. Ostalo prepustite meni.”
Otišli smo presretni.
“Živjelo Prijateljsko društvo!” poviče moj prijatelj i otrčasmo zagrljeni.
Sljedeće nedjelje održalo se vjenčanje odvjetnika s bogataškom mladom. Kasnije smo saznali da
je metropolit svima ispričao anegdotu o našem dolasku, pucajući od smijeha.

Čitali smo sve romane koji bi nam dopali u ruke, um nam je plamtio, brisale su se granice između
mašte i stvarnosti, poezije i istine, i činilo nam se da ne postoji to što ljudska duša ne može postići i u
čemu ne može uspjeti.
No, koliko god sam osjećao da mi se um otvara i upoznaje granice istine, toliko mi je srce
preplavljivala tuga. U mnogim stvarima su mi granice života bile preuske i priželjkivao sam smrt.
Samo mi se smrt činila beskonačna i činilo mi se da me samo ona može zadovoljiti. Jednoga sam
dana, sjećam se, sunce je sjalo i osjećao sam kako mi je tijelo snažno i sretno, predložio prijatelju da
se ubijemo. Čak sam već bio napisao jedno dugačko oproštajno pismo, nešto poput oporuke, u kojem
se opraštam sa svijetom. No, prijatelju se nije svidjela zamisao, a ja nisam htio otići sam.
Toliko me obuzela neka beskrajna i neobjašnjiva tuga da jednoga dana nisam imao potrebu niti za
prijateljima pa sam sâm izašao u predvečerje šećući po venecijanskim zidinama ponad mora. Kakve li
Božje radosti! S mora je puhao svježi povjetarac, a uz obalu su šetale djevojke kosa skupljenih
svilenim vrpcama, a maleni Turčini su trčali okolo prodajući jasmine. I gospodin Mamalaris je
izvadio stolove i stolce na obali spremajući svoju kavanu za gospodu i gospođe i mlade zaručnike da
uz kavu i slatko zadovoljni i napojem promatraju zalazak sunca.
Ja nisam ništa gledao. Niti beskrajno modro more niti ljupki rt Svete Pelagije u daljini, niti
piramidalno brdo Stroubula s bijelim jajetom na vrhu - crkvom Krista. Niti zaljubljene zaručnike. Oči
mi bijahu pune suza - suza koje ne bijahu moje.
U to vrijeme me bijahu mučile dvije tajne. Dušu mi je zbunio profesor iz fizike. Od tada su se u
meni otvorile dvije rane koje nikada nisu zacijelile.
Prva tajna bijaše ova: Zemlja nije, kako smo vjerovali, centar svega. Sunce i ostali planeti ne
okreću se u svom kretanju oko naše Zemlje. Naš je planet samo jedna beznačajna zvjezdica u sustavu
koji neprestano kruži oko Sunca. Naša je majka Zemlja izgubila svoju kraljevsku krunu.
Obuzeli su me gorčina i bijes. Zajedno s majkom Zemljom i mi ljudi smo svrgnuti s nebeske
katedre. Dakle, naša Zemlja nije stajala kao nepomična gospođa nasred neba, da oko nje s
poštovanjem kruže zvijezde, već se sama okretala u kaosu, ponižena i u vječnom bijegu, među
velikim vatrama. Kamo je išla? Kamo su je slali. Samo je slijedila svoga vječnog gospodara Sunce. I
mi smo ga, kao njegovi robovi, slijedili. I Sunce bijaše nečiji rob. I ono je slijedilo nekoga. Koga?
Što je onda sa svim onim mitovima s kojima su nas do sada hranili naši učitelji - kako besramno -
o tome kako je Bog stvorio Sunce i Mjesec kao ukras Zemlji i nad nju je objesio jednu vječnu
zvijezdu da je osvjetljava.
To bijaše moja prva rana. A druga: to da čovjeka nije stvorio Bog udahnuvši mu dušu i davši mu
besmrtan život. I čovjek je samo jedna od beskonačnih karika živih bića, samo jedan daleki potomak
majmuna. I samo ako malo zagrebeš po našoj koži, ako otpuhneš malo taloga s naše duše, pronaći ćeš
našu baku majmunicu.
Moja gorčina i ljutnja bijahu strašne. Sâm sam šetao obalama mora ili sam trčeći lutao po
poljima, samo da se umorim i da zaboravim. No, kako sam mogao zaboraviti? Trčao sam tako
gologlav i razdrljen i pitao se: zašto? Zašto su nas tolike godine obmanjivali? Govorio sam sâm sa
sobom i trčao. Zašto su nas postavili - i nas i našu majku Zemlju - na kraljevski tron, da nas kasnije
svrgnu? Dakle, Zemlja je beznačajna i mi smo ljudi beznačajni. I jednom će doći dan da svi
nestanemo. “Ne, ne”, vikao sam u sebi, “ne prihvaćam to! Moramo lupati na vrata našoj sudbini.

48
Moramo joj lupati na vrata i jednom će nam otvoriti i moći ćemo pobjeći!”
Nisam izdržao. Tako sam jedne večeri pošao potražiti kuću našeg profesora iz fizike, čovjeka koji
nam je otkrio te strašne tajne. Bijaše suhonjav i šutljiv čovjek, hladnih očiju i uskih ironičnih usnica.
Bijaše strašno inteligentan. Imao je usko čelo, a kosa mu se skoro spajala s obrvama. Nalikovao je na
nekog bolesnog majmuna. Pronašao sam ga kako čita zavaljen u naslonjač. Pogleda me. Vjerojatno je
odmah shvatio moje uzbuđenje, jer se sarkastično nasmiješio.
“I? Što mi to imaš značajno za reći?” upita.
“Oprostite mi što vas smetam”, započnem zadihano, “ali moram saznati istinu.”
“Istinu!” ponovi sarkastično profesor. “Samo to? Puno tražiš, mladiću. Kakvu istinu?”
“Kako je stvorio, kako nam je udahnuo...”
“Tko?”
“Bog.”
Prekine me jedan hladni, ironični i maliciozni smijeh.
Čekao sam. Profesor je samo otvorio jednu kutijicu, uzeo bombon i stavio ga u usta.
“Niste mi odgovorili, gospodine profesore”, usudih se reći.
“Odgovorit ću ti”, reče polagano cuclajući bombon.
Prošlo je nekoliko časaka.
“Kada?” usudih se opet.
“Za kojih deset, a možda i dvadeset godina, kad ti mozgić postane mozak. Sad je još jako rano.
Idi.”
Htio sam povikati: “Smiluj mi se, profesore! Reci mi istinu. Želim čitavu istinu!” No grlo mi se
skupilo.
“Idi!” ponovi profesor i pokaže mi prema vratima.
Izlazeći, na putu naletim na našeg arhimandrita koji nam je predavao vjeronauk. Bijaše omiljen,
debeljuškast, pomalo priglup sveti čovjek. Obožavao je svoju staru majku koja je živjela u jednom
selu daleko od našega i često nam je pričao kako ju je sanjao i oči bi mu se punile suzama. Od toliko
djevičanstva pomalo je gubio i ono malo mozga što je imao. Svaki puta na kraju sata, kad bi
zazvonilo, zastao bi, okrenuo se i zamolio nas slatkim molećivim glasom: “Prije svega, djeco moja,
nastavljajte naš rod!” A mi bismo mu kroz smijeh odgovarali: “Što Vas briga, profesore! Što Vas
briga!” Taj mi se profesor uopće nije sviđao. Imao je mozak kao ovca, samo je meketao i nije mogao
shvatiti nikakvu našu brigu, jednoga dana dok nam je tumačio Vjerovanje, pobjedonosno je podigao
prst: “Postoji samo jedan Bog! Jedaaan! jer ova molitva govori: ‘Vjerujem u jeeeednoga Boga!’ Nisu
dva Boga, jer onda bi govorili: ‘Vjerujem u dvaaa Boga!’” Svi smo ga žalili i nitko nije bio dovoljno
okrutan da mu proturječi.
Jednoga se dana ipak nisam mogao savladati. Govorio nam je kako je Bog svemoguć. Digao sam
svoju pisaljku.
“Može li onda, gospodine profesore, taj naš Bog učiniti da ova pisaljka nestane?”
Siroti arhimandrit je mislio neko vrijeme, lice mu se zažarilo dok je pokušavao pronaći odgovor.
Na kraju, kako se nije mogao dosjetiti odgovoru, zgrabi glasačku kutiju i baci mi je u glavu. Ustanem.
“To nije odgovor”, rekoh mu dramatičnim tonom.
Izbacili su me iz škole na tri dana. Već prve večeri je otišao mome ocu.
“Sin vam je neodgojen i drzak”, reče mu. “Ovo dijete neće dobro završiti. Moraš mu malo
podrezati krila.”
“Što je učinio?
To i to. Arhimandrit mu ispriča sve. Otac samo slegne ramenima.
“Moja je briga samo ako laže ili ga tuku. Za sve drugo nisam odgovoran. Muškarac je i neka radi
što želi.”
Toga sam, dakle, arhimandrita susreo na ulici. Čim sam ga vidio, okrenuo sam glavu da ga ne
moram pozdraviti. Bio sam bijesan. Znao sam da su nas on i sva njegova svita tolike godine varali u
svemu što se tiče ljudskih sumnji.
Kakvih li dana kad bi mi munje prostrujale glavom, kakvih li noći! Ne bih više mogao zaspati. U
ponoć bih ustao iz kreveta, polako sišao niza stube da ne čuju škripu i poput lopova bih se iskrao iz
kuće. Lutao sam po uličicama Kaštela: pustoš, zakračunata vrata, sva svjetla pogašena, osluškivao
sam tihi dah uspavanog grada. Samo bi katkada pod nekim zatvorenim prozorom neki momak na

49
gitari ili lutnji svirao neki sevdah i njihov se tugaljivi glas pun boli i preklinjanja polako penjao po
zidovima kuće. Čuli bi ih psi iz susjedstva pa bi stali uznemireno lajati. No, ja sam prezirao ljubav i
žene. Kako mogu ljudi, mislio sam, pjevati pod prozorom i da ih uopće nije briga odakle dolazimo i
što je Bog? Samo bih brzo prošao pored njih pa bih tek kad bih došao na kraj grada odahnuo. Dolje je
šurnilo crno podivljalo more, proždrljivo se penjući po zidinama kao da će ih pojesti. Valovi bi se
obijali o zidine i močili mi glavu, usne i ruke. Satima sam stajao nad morem i razmišljao kako je ono,
a ne zemlja, moja majka. I samo ono može razumjeti moj nemir, jer ni samo ne može zaspati. Udara i
lomi se, žudi za slobodom. Neprestano udara pokušavajući razbiti branu i prijeći prijeko. Kopno je
mirno, sigurno, jednostavno i marljivo. Ono cvjeta, rađa plodove, vene, no ne hvata ga strah. Ostaje
mirno i sigurno da će opet jednom doći proljeće. No, more - moja majka - nije sigurno ni u što. Ono ne
cvjeta i ne daje plodove. Ono stenje i bori se danju i noću. Slušao sam ga, ono je slušalo mene, tješili
smo jedno drugo, dajući jedno drugome snagu. I već bi svanulo, ljudi su se počinjali buditi i netko bi
nas mogao vidjeti pa sam se brzo vraćao kući. Vratio bih se u krevet i neka bi mi gorka, slana sreća
obuzimala čitavo tijelo. Bio sam sretan jer nisam sazdan od zemlje, već od morske vode.
Naša je susjeda imala jednu majmunicu, bestidnu životinju, crvene stražnjice i ljudskih očiju.
Dobila ju je na poklon od nekog starog bega, ljubavnika iz Aleksandrije, za uspomenu. Svakoga dana
prolazeći pored susjedine kuće vidio sam je kako sjedi sklupčana na jednoj klupici i čisti i mumlja
pistacije. Ranije bih se zaustavljao i promatrao je što radi i smijao se. Činila se kao neka karikatura
čovjeka, onako priprosta, bestidna i otvorena, da bi je čovjek mogao satima gledati i smijati se. Sad
me međutim obuzeo neki strah. Nisam je mogao gledati pa sam išao drugim putem. Ponižavala je
ljudsko biće. Zar da je to netko od mojih predaka? Osjećao sam stid i ljutnju. Osjećao sam da se u
meni ruši kraljevstvo ljudskog roda.
Zar je to jedna od mojih najstarijih baka? Znači, nije me rodio Bog? Nije me stvorio svojim
rukama, nije mi udahnuo svoju dušu, već me rodio neki majmun. Moje sjeme je sjeme stvoreno od
majmuna? Dakle nisam sin Božji, već sin majmunski?
Moje razočaranje i gnušanje trajali su mjesecima. Tko zna, možda traju još i dan danas. S jedne
strane bezdana stajala je ova majmunica, a s druge strane arhimandrit. Iznad toga bezdana bila je
razapeta tanka nit i ja sam u strahu hodao po njoj održavajući ravnotežu. Za mene su uslijedili teški
dani. Došli su praznici. Posudio sam mnoštvo knjiga o životinjama, biljkama i zvjezdoznanstvu i
danonoćno sam sjedio nad njima gutajući ih kao žedan vodu u pustinji. Nisam izlazio. Namjerno sam
brijao samo pola glave pa bih kad bi došli prijatelji pozvati me da izađemo van, izlazio na prozor i
pokazivao im se: “Vidite da ne mogu ovakav izlaziti na ulicu.” I ponovno bih se bacao na proučavanje
knjiga slušajući kako mi se prijatelji smiju i ismijavaju me.
I koliko mi se um punio mudrošću, toliko mi se srce punilo gorčinom. Podigao bih glavu i
osluškivao susjedima majmunicu kako se hihoće. Jednoga dana je pobjegla s uzice, počela skakati po
dvorištu i odjednom, kad sam podigao glavu, ugledah je kako sjedi u našem dvorištu i promatra me.
Naježio sam se. Nikada u životu nisam vidio oko toliko slično ljudskome. Bijahu to oči pune
podsmijeha koje su piljile ravno u mene.
Ustao sam i porazbacao sve knjige. “Ovo nije ispravan put”, povikah. “Idem protiv ljudske
prirode. Odbacujem tijelo radi sjene. Život je meso, a ja sam gladan!” Stao sam na prozor i dobacio
majmunici jedan orah. Ona ga je uhvatila u letu, pregrizla ga zubima, očistila i počela ga halapljivo
jesti, gledajući me posprdno i skačući po dvorištu. Ljudi su je naučili da pije vino. Otišao sam do
bačve, napunio jedan vrč vina i ostavio ga na prozoru. Majmuničine nosnice su se počele širiti i ona u
jednom saltu skoči i sjedne na prozor. Zabije njušku u vrč i počne pohlepno piti, oblizujući se slasno
jezikom. Potom mi je obavila ruke oko vrata i zagrlila me i nikako me nije htjela pustiti. Na vratu sam
osjećao njezin topao dah. Mirisala je na vino. Brčići su joj se doticali mojih nosnica. Škakljala me i
počeo sam se smijati, a ona uzdahne u mome zagrljaju kao čovjek. Naše su se topline spojile.
Majmuničin se dah polako stapao s mojim dahom i mi se poljubimo. A kada je navečer otišla i vratila
se na svoje uže, taj mi se zagrljaj učini kao crno predskazanje. S moga je prozora odletio jedan mračni
anđeo nekog četveronožnog dlakavoga Boga.
Sutradan predvečer sam se bez određene namjere spustio do luke, do jedne ribarske taverne.
Naručio sam vino i girice i počeo sam piti. Ne znam jesam li bio tužan, ljut ili radostan. Sve mi se
pomiješalo: majmunica, Bog, zvjezdano nebo, ljudski ponos. Vino mi je razvezalo jezik.
Nekoliko ribara, poznati bekrije, sjedili su u jednom kutu i promatrali me smijući se.

50
 “Još miriši po majčinom mlijeku, a pravi se muškarac”, reče jedan.
“Majmunira se ovdje kao njegov otac, ali ima još puno mlijeka popiti”, odgovori drugi.
Ja ih čujem i poludim.
“Hej prijatelji, dođite ovamo da vas opijem!”
Priđoše mi hihoćući se. Napunio sam čaše i ispijali smo naiskap. Gledali su me tvrdoglavo.
Nismo razgovarali, nismo ni pjevali. Nijemo smo spustili pune čaše na stol s nestrpljenjem gledajući
tko će prvi pasti od pijanstva. U njima se probudio kretski ponos i nisu mogli dopustiti da ih pobijedi
neki šmrkavac. No, jedan za drugim su padali, ja sam ostao posljednji. Izgleda da je moja bol bila
toliko jaka da je pobijedila čak i vino.
Sljedeće večeri isto. I sljedeće i one druge. Došao sam na glas u Kaštelu kao bekrija, da se svake
večeri družim s uličnim pijancima.
Moji prijatelji su uživali gledati me kako padam. Već dulje vrijeme su me prezirali, jer se nisam
htio družiti s njima, jer sam se zatvarao u kuću i čitao ili bih šetao s knjigom u džepu kao vuk
samotnjak. Nisam se igrao s njima, nisam tračao, niti sam s njima korteđavao. “Nosom će probiti
zvijezde i razbiti glavu...” govorili su s podsmijehom, prezirno me gledajući. No, sad kad su me
vidjeli kako pijem s pijancima i ponižavam se, uživali su. Promatrali su me iz prikrajka, možda su me
počeli i simpatizirati, jedne su me subote izveli u neki fini noćni klub značajnoga imena: Ustanici
dvadeset i prve. Tih su dana svojom točkom Rumunjke i Francuskinje izludile finu gospodu. Svake
subote bi se u ponoć iskradali u mrak zabranjenoga raja, sjedali bi stidljivo za udaljene stolove,
osvrćući se da ih netko poznat ne bi vidio, pa bi počeli pohotno pljeskati namazanim kurtizanama
koje bi im sjedale u krilo. I tako su jadna časna gospoda na čas zaboravila na svoj status.
Prijatelji su me stavili u sredinu, naručili pića, a onda je došla jedna debela Rumunjka,
raskalašena i neumjerena, oznojenih sisa što su se razlijevale iz njezinoga preuskoga prsluka.
Napuniše mi čašu i ja počnem piti već opijen mirisom žene. I u meni se probudi majmun i raskalaših
se. Skinuo sam plesačici njezinu čizmicu i počeo iz nje ispijati šampanjac.
Sutradan se Kaštelom proširila priča: sveti mudri Solomon, umišljenko, bančio je u kabareu
ispijajući šampanjac iz plesačičine čizmice. Kraj svijeta! jedan moj ujak, zabrinut za budućnost svoga
nećaka, odmah je pojurio dojaviti vijesti mome ocu. A on samo slegne ramenima: “Znači da je
muškarac”, odgovori. “Konačno je postao muškarac. Sad samo mora plesačici kupiti nove čizmice.”
A ja sam se u sebi veselio jer sam prekršio zakone, jer sam se otrgnuo s lanca arhimandrita i
njihovih naloga, slijedeći sigurne korake ljudskog dlakavoga pretka.
Krenuo sam stranputicom i svidjelo mi se. Bijaše to posljednja godina gimnazije. S mržnjom sam
gledao arhimandrita kako se blaženo smiješi uljuljkan u svoju vrlinu. Bijaše siguran za ovaj i za drugi
život. Ta ovca je sažaljivo gledala nas vukove. Nisam to više mogao izdržati. Morao sam ga
prodrmati iz njegove mirnoće, morao sam uzburkati njegovu krv, ukrasti mu onaj glupi osmijeh s
njegova tustoga lica. Jednoga jutra sam počinio zločin: poslao sam mu poruku: “Majka ti je teško
bolesna. Umire. Požuri se da ti dade svoj blagoslov”. Nakon što sam to učinio, mirno sam otišao u
školu i čekao. Toga dana arhimandrit nije došao u školu. Nije došao niti sljedećega dana, niti
potonjeg. Vratio se nakon pet dana neprepoznatljiv. Lice mu se nadulo i ispod nosa mu je izbio
ogroman ekcem što se počeo spuštati sve do vrata. Samo se nadimao i nije mogao govoriti i otišao je
prije nego je zvonilo. Tri mjeseca je ostao u krevetu, jednoga dana se vratio upaloga lica, iscrpljen,
lice mu bijaše još puno rana. Blago nas je pogledao i opet mu se čitava faca raširila u glupi osmijeh, a
njegove prve riječi bijahu: “Slava Bogu, djeco, što mi je poslao poruku kako mi je majka teško
bolesna. Tako mi je dao priliku da i ja osjetim bol i patnju.” Zgrozio sam se. Zar je tako teško
pobijediti vrlinu? U trenu mi je došlo da ustanem i da povičem, “Ja sam!”, ali je u meni u taj čas
povikao neki drugi glas, sarkastičan i zao: “Arhimandritu, ti si bijedno pseto! Tuku te, a ti ližeš ruku
koja te tuče. Ne, dobro si napravio. Nemaš se zašto gristi!”

Sljedećeg sam dana sazvao članove Prijateljskog društva. “Sad kad smo sami prosvijetljeni,
vrijeme je da prosvijetlimo svijet”, rekoh im. “To mora biti veliki cilj našeg Društva. Od sada, što god
rekli i kud god pošli, moramo prosvjetljivati!”
I tako je počelo doba prosvjetljivanja. Završili smo gimnaziju i bili smo slobodni. Otac je htio da
postanem politikant pa me poslao u neko selo kao kuma na krštenju. Sa sobom sam poveo i svoje
prijatelje. Bila je to dobra prilika da prosvijetlimo čitavo selo. Odmah nakon krštenja, čim smo sjeli

51
za stol, moj prijatelj započne propovijedati seljanima i prosvjetljivati ih. Najprije je govorio o
postanku čovjeka: naš je praotac bio majmun i nemojte misliti da smo mi Božja stvorenja... Dok je
tako propovijedao, pop ga je šutke gledao razrogačenih očiju. A kad je završio s propovijedi, pop
samo sažaljivo odmahne glavom:
“Oprosti mi, dijete. Sve ovo vrijeme dok si govorio sam te pažljivo promatrao. Možda svi ostali
potječu od majmuna, ali ti, dragi moj, zasigurno potječeš od magarca.”
Trgnuh se. Pogledam začuđeno prijatelja kao da ga prvi puta vidim u životu: onako debele
obješene brade, blagih, iskrenih očiju, podsjetio me na magarca. U meni se nešto prelomi. Od toga
dana mu više nisam pisao i prestao sam mu zavidjeti.
Sljedećih smo se dana jako napatili hodajući po selima i u Kaštelu prosvjetljujući narod. Nazivali
su nas bezbožnicima, masonima, prodanim dušama. Počeli su nas gađati limunima. No, mi smo
hrabro prolazili kroz psovke i kišu limuna, zadovoljni što propovijedamo Istinu. Zar nije uvijek bilo
tako? Tješili smo jedan drugoga da je vrijedno i umrijeti radi velike ideje!
Jednoga smo dana sva trojica otišli na izlet u jedno veliko selo, čuveno po vinogradima, dva sata
udaljeno od Kaštela. To selo se nalazilo u podnožju planine Juhta, gdje je prema legendi pokopan otac
bogova i ljudi, Zeus. Čak i ondje pod onim planinama gdje je ležao, još je imao snage da preoblikuje
planinu, preseli kamenje i čitavoj planini dade izgled ogromne ležeće glave. Jasno si mogao vidjeti
njegovo čelo, nos, i daleko sve do polja, njegovu bradu.
“Eto, i bogovi umiru”, reče treći prijatelj koji je htio postati istraživač i financirati Prijateljsko
društvo.
“I bogovi umiru”, rekoh ja, “ali je božanstvo besmrtno.”
“Ne razumijemo. Što hoćeš reći?” upitaše me prijatelji.
“Ni ja baš ne razumijem”, odgovorih kroz smijeh.
Osjećao sam da imam pravo, ali nisam znao objasniti pa sam se izvukao smijehom. Smijeh mi je
uvijek bio izlaz iz neke neugodne situacije.
Stigli smo do sela. Zrak je mirisao na rakiju i mošt. Upravo je završila berba, u bačvama se pravio
mošt i pekla se rakija. Sad su svi, nakon posla, posjedali po kavanama i klupama odmarajući se uz
rakiju i karte.
Kad su nas ugledali, nekolicina ustane u znak dobrodošlice i ponude nas rakijom. Započeli smo
razgovor. Dogovorili smo se da ćemo najprije razgovarati o svemu, a onda tek zapodjenuti temu
znanosti.
“Možete li zamisliti kako se pravi papir i tiskaju novine?” upitasmo ih. “Čudo veliko! Najprije
posijeku jednu čitavu šumu pa strojevima odnesu drveće, isprešaju ga i od tako isprešanog drveta
nastaje papir, koji onda nose u tiskaru, a kroz drugi stroj izlaze novine.”
Svi su nas pomno slušali. Došli su i od ostalih stolova i sjeli za naš stol. “Dobro je!” mislili smo.
“Prosvjetljujemo ih!” Čak je u prolazu došao i jedan čovjek na magarcu natovarenom drvima i zastao
s nama.
“Hej, Dimitrise!” poviče mu jedan. “Kamo nosiš ta drva?”
“Idem napraviti novine”, odgovori on.
Uto svi seljaci koji su se do sada iz pristojnosti suzdržavali prasnu u smijeh. Čitavo nam se selo
smijalo.
“Idemo polako...” rekoh prijateljima. “Inače će nas i ovdje početi gađati limunima.”
“Kamo ćete, momci?” okrenu se prema nama držeći se za trbuhe. “Još nam nešto ispričajte da se
još malo nasmijemo.” Počeli su nam dovikivati:
“Hej, momci! Što je bilo prvo - kokoš ili jaje?”
“I zašto je Bog stvorio drva?”
“Hej, a je li mudri Solomon bio žena ili muškarac? Sad se pokažite ako ste pravi!”
“A zašto se koza smije? Znate li nam to objasniti?”
Ali mi smo već dali petama vjetra.
Dozlogrdilo nam je prosvjetljivati ljude uvjeravanjima pa smo jednoga dana odlučili tiskati
manifest gdje ćemo jasno i glasno napisati koji je naš cilj i što je čovjekova dužnost. Izračunali smo
troškove i otišli do tiskara Markulisa, poznatog i pod imenom gospodin Proletarijat, jer je i on pisao
manifeste da okupi sirotinju, da se udruže i svrgnu vlast. Tako smo lijepo otišli do njega. Bijaše to
jedan čovječuljak s naočalama, sijede kose, kratkoga tijela i kratkih nogu. Oko vrata mu je visio

52
jedan crveni masni šal. Uzme naš proglas i stane ga čitati glasno i pompozno. Dok je čitao i mi smo se
čudili kako je odlično napisano: kakav ton! Kakva snaga! I mi smo stali pobjedonosno kao tri pijetla,
spremni zakukurikati.
“Bravo, momci!” reče Markulis savijajući pismo. “Jednoga ćete dana vi postati političari i spasiti
nam helenstvo. Možemo se udružiti! I ja tiskam manifeste. Zajedno možemo mnogo toga učiniti!”
“Kako?” uzoholili se ja. “Ti se zauzimaš samo za sirotinju, a mi za cijeli svijet. Naš je cilj mnogo
veći.”
“Ali vam je mozak manji”, odgovori mi uvrijeđeno tiskar. “Mislite da možete preobratiti
bogataše? Ako ideš oprati Arape, samo trošiš sapun. Bogataše vam, kažem ja vama, nije briga ni za
što: ni za Boga, ni za domovinu, ni za što! Neka je njima dobro pa ti sviraj koliko hoćeš! Bolje vam je,
dragi moji, početi od sirotinje, od gladnih, od izrabljivanih. Inače si nađite drugog da vam tiska. Mene
zovu Proletarijat.”
Povukoh se sa svojim prijateljima da se dogovorimo. Jednoglasno smo donijeli odluku. Moj
prijatelj stane pred tiskara:
“Ne može!” reče. “Mi ne odstupamo od svojih ideja. Mi ne pravimo razliku između bogatih i
siromašnih. Svima treba prosvjetljenje!”
“Onda idite dođavola, kicoši obični!” poviče Markulis i baci nam naš papir u facu.

XIV
IRKINJA

Ipak bijah potpuno sretan. Sviđao mi se put kojim sam krenuo, ali je trebalo stići do kraja. Tada je
u Kaštel stigla jedna Irkinja i podučavala je engleski. Kako je moja žeđ za znanjem bila neutaživa,
počeo sam učiti engleski, kako bih mogao svoje manifeste pisati i na engleskom, i kako bih mogao
prosvjetljivati i ljude izvan Grčke. Zar da oni ostanu u mraku? Tako sam se bacio na engleski. Bio je
to drugačiji, magični svijet. S Irkinjom sam počeo proučavati i englesku liriku. Kakvog li jezika,
kakve li simfonije samoglasnika i suglasnika! Riječi su postale ptice i propjevale. Do kasno u noć sam
ostajao kod nje, razgovarali smo o muzici, čitali poeziju i među nama se polako počela paliti iskra.
Dok sam tako nad njezinim ramenima čitao Keatsa i Вуrоnа, udisao sam topao opojni miris njezinoga
tijela. Gubio sam razum, nestajali bi i Keats i Вуrоn i ostajali bismo sami nas dvoje u malenoj sobi.
Dvije nemirne životinje - jedna u hlačama, druga u suknji.
Sad kako sam završio gimnaziju, spremao sam se u Atenu na studije. Tko zna bih li je upoznao, tu
plavooku, pomalo zgrbljenu, ali paperjastu kćer irskog pastora. Kako se bližio rastanak, bivao sam
sve nemirniji. Kao kad gledamo slasnu zrelu smokvu i sam nam pogled na nju raspaljuje glad i žeđ pa
posežemo za njom da je ogulimo i slina nam dolazi na usta. Tako sam i ja gledajući žeđao za tom
Irkinjom, zrelom poput smokve, u mislima joj ližući koru. Jednoga sam dana u rujnu odlučio:
“Da odemo na Psiloritis18? Odozgo se vidi čitava Kreta. Na vrhu je crkvica. Tamo možemo
prenoćiti da se oprostimo.” Pocrvenjelaje, ali je pristala. Izlet bijaše čudesan. Kakva li nestrpljenja,
kakve li slasti! Takav mora da je medeni mjesec. Krenuli smo noću i doista, mjesec nam je nad
glavama sipao med. U svome životu više nisam vidio takav mjesec. Uvijek mi se činio kao neko
tužno lice, no te mi se noći smiješio, blago nas je gledao i hodao uz nas, od istoka prema zapadu,
osvjetljavajući nam vratove kroz otvorene košulje i klizeći polako prema grudima i utrobi.
Šutjeli smo. Nismo htjeli da riječi unište tu savršenu tišinu, sklad naših tijela dok smo hodali
jedno pokraj drugoga. Na ponekoj bi nam se mračnoj stazici nehotice dotakla bedra, no odmah smo se
odmicali jedno od drugoga. Kao da nismo htjeli uzalud potrošiti radost te neugasive čežnje. Čuvali
smo je za veliki trenutak i žurili smo prema vrhu bez daha. Više kao dva ljuta neprijatelja, nego kao
prijatelji. Trčali smo bez daha iščekujući trenutak kada ćemo se naći prsa o prsa.
Do tada još nismo izgovorili nijednu ljubavnu riječ niti smo nešto dogovorili. No, te večeri smo
oboje znali kamo i zašto idemo i žurili smo. Ona čak više od mene.

18
Psiloritis, kretska planina u antici poznata kao Ida (op. prev.)
53
 Zora nas je dočekala u jednom selu podno Psiloritisa. Bili smo umorni i potražili smo konačište u
svećenikovoj kući. Rekao sam kako mi je prijateljica i sama svećenikova kći, s jednog dalekog
zelenog otoka, i da je željela vidjeti čitavu Kretu s vrha Psiloritisa. Popadija nam je prostrla stol pa
smo nakon doručka sjeli na kanape i zapodjenuli razgovor. Najprije smo razgovarali o Velikim
silama, Engleskoj, Francuskoj, Americi i Moskvi. Zatim o vinogradima i maslinicima. Zatim nam je
svećenik govorio o Kristu, kako bijaše pravoslavan i kako je nemoguće da postane katolik, ma što
govorili. “Da je tvoj otac s nama, kladim se da bih ga preobratio”, reče. No, plave su se oči sklapale na
san i svećenik ženi dade znak.
“Ženo, prostri djevojci postelju. Žena je, prispalo joj se!” Pa se okrene k meni:
“No, ti si muškarac, Krećanin. Sramota je da Krećanin danju spava. Dođi da ti pokažem vinograd,
još mi je ostalo nešto neobrane loze pa ćemo malo pojesti.”
San i umor su me svladali, no što sam mogao? Bijah Krećanin. Nisam mogao osramotiti Kretu.
Pošli smo u vinograde, pojeli smo malo grožđa pa smo prošetali po selu. U dvorištima se pekla rakija
pa smo popili nekoliko, još vrućih, i vratili se kući. Irkinja se već probudila. Popadija je zaklala kokoš
i ispekla je pa smo opet jeli.
“Večeras nema razgovora”, reče svećenik. “Naspavajte se, a u ponoć ću vas probuditi. Dat ću
vam i pastira da se ne izgubite...”
Izađe u dvorište da pogleda nebo. Vrati se zadovoljan:
“Imate sreće”, reče. “Sutra će biti dan od Boga! Bog s vama! Laku noć!”
Oko ponoći me svećenik prodrma i probudi. Zatim pozvoni jednom bakrenom posudom i probudi
djevojku. U dvorištu nas je već čekao jedan kosmati pastir, sa šiljastim ušima. Sav je vonjao po
jarčevini i masti.
“Pođite!” reče i podigne svoj štap. “Brzo da stignete prije sunca.”
Mjesec je bio posred neba, opet je radosno sipao med. Bilo je hladno. Zamotali smo se u kapute.
Djevojci je nos pobijelio od studeni, no usne joj bijahu rumene. Okrenuo sam glavu da je ne gledam.
Planina bijaše surova. Ostavili smo vinograde i maslinike iza sebe, uskoro i hrašće i čemprese, i
uđosmo u goli kamenjar. Nismo imali pogodne cipele pa nam se sklizalo. Irkinja se nekoliko puta
pokliznula, no sama se pridigla. Više nam nije bilo hladno. Oblio nas je znoj. Stisnuli smo zube i
hodali šutke. Ispred nas pastir, iza njega Irkinja, a na začelju ja. Nebo se počelo bijeljeti, kamenje je
zablistalo, prvi su jastrebovi proletjeli nebom. Već smo skoro stigli na vrh kad je zarudjela zora. No,
uokolo se nije ništa razaznavalo. Kopno i more je prekrila gusta magla. Čitava Kreta bijaše zavijena u
oblak magle. Strašna studen. Cvokotali smo. Uđosmo u crkvicu. Pastir je ostao vani da zapali vatru.
Ostadosmo sami u crkvi, goli kamen, Irkinja i ja. Sa svoda su nas promatrali Krist i Djevica. No,
mi ih nismo gledali, antikristi. U nama su se probudili demoni. Ispružio sam ruku i zgrabio Irkinju za
vrat. Ona se poslušno okrene. To je čekala. Spustili smo se na kameni pod.
Izgubio sam se. Poda mnom se otvorila zemlja i proždrla me. Kad sam otvorio oči, razaznao sam
Krista kako nas mrko gleda sa svoda. Učini mi se da će na nas baciti onu zelenu kuglu što je držao u
ruci. Preplaših se, no uskoro me obgrli ženska ruka i ponovno zaronih u kaos.
Kad smo otvorili vrata da izađemo, noge su mi klecale. Držao sam kvaku, a ruka mi je drhtala.
Odjednom me obuzeo neki strah, činilo mi se da će Bog baciti na nas svoju munju i spržiti nas. Nas
dvoje: Irkinju i mene. Adama i Evu. Ne opraštaju se grijesi u kući Božjoj, pred očima Djevice... Brzo
izađoh iz crkve. Neka bude što bude, rekoh u sebi. Samo neka brzo svrši! No, kad sam izašao van,
pred sobom ugledam čudo! Kakva radost! Sunce je zasjalo, magla se povukla i pred nama zasja čitava
Kreta, pokaza nam čitavo svoje tijelo. Sjajila se razgolićena, bijela, zelena, ružičasta, opkoljena
morem. Ona bijaše lađa, a njezina tri vrha - Bijele Planine, Psiloritis i Dikta - kao tri jedra u
pjenušavim valovima. Bijaše poput goleme morske nemani, kao sirena s bujnim grudima, ležala je
ljuljuškajući se na valovima. Na jutarnjem suncu sam joj jasno vidio lice, ruke, noge, rep i uspravne
grudi... U životu sam vidio mnogo ljepota. Ne mogu se požaliti. No, Kreta ovako rasprostrta na
valovima bijaše najljepša. Okrenuh se i pogledah Irkinju. Stajala je naslonjena na zid crkve, cuclala
čokoladu, mirno, potpuno nezainteresirano oblizujući usne.
Povratak u Kaštel bijaše tužan. Stigli smo. Ukazaše se venecijanske zidine s kamenim lavljim
glavama. Irkinja me umorno uhvati za ruku. Nisam mogao podnijeti niti njezine tužne oči niti miris.
Pod zubima mi još bijaše okus njezine jabuke. Jednim naglim pokretom se izmakoh njezinoj ruci.
Nije ništa rekla, samo je malo zastala i začuh je kako plače. Krenuh da ću je zagrliti i utješiti je, no

54
ubrzah korak i do kuće ne progovorih ni riječi. Ona iz džepa izvadi ključ i otključa vrata. Na pragu se
zaustavi. Čekala je pognute glave. Da uđem ili ne? Navirale su mi riječi pune nježnosti, gorčine i
sućuti, no držao sam čvrsto zatvorena usta i nisam progovorio ni riječi. Pružio sam joj ruku i rastali
smo se. Sljedeći sam dan putovao za Atenu. Kako nisam imao nikakvu majmunicu da joj je poklonim
za uspomenu, poslao sam joj jednu kujicu, svoju mezimicu Karmen.

XV
ATENA

Slijepa, nedosljedna zvijer, vječito gladna, ali ne jede (srami se jesti), što samo namiguje sreći
koju susreće putem, želeći je nekako zaustaviti, ali je ne zaustavlja. Otvara slavinu i pušta vrijeme da
neumoljivo proteče kao voda i izgubi se. Mladost je samo jedna slijepa nedosljedna zvijer, a da toga
nije niti svjesna.
Sjećam se godina kad sam živio u Ateni kao student i srce mi se para. Gledao sam, ali nisam
vidio. Prekrivala me gusta magla načinjena od fantazije, ćudoređa i površnosti, ne dopuštajući mi da
vidim svijet. Gorka je mladost, nepodnošljivo gorka, ali to ne razumije. I tek kad počneš razumijevati,
mladost prođe. Koji se ono kineski mudrac rodio kao starac, sijede kose i očiju punih suza, pa mu je
polako, kako su godine prolazile, kosa tamnjela, oči su mu se počele smiješiti, a srce mu je bivalo
bezbrižnije? I kad ga je dostigla smrt, obrazi su mu se zarumenjeli i pokrili nježnim dječjim
paperjem... Takav bi morao biti i ljudski život, da je Bogu stalo do ljudi...
Na Kreti sam u jednom trenutku bio podigao glavu kako bih se odupro sudbini i bacio sam se na
vino. U drugom sam se trenutku prepustio Irkinji. No, to ne bijaše moj put. Počeli su me izjedati stid
i grizodušje kao da sam počinio kakav grijeh pa sam se ponovno vratio knjigama.
Od svoje mladosti sve do duboke starosti razmišljao sam o svakoj riječi i djelu koje mi je donijela
sudbina. Koja je to bila moja sudbina i kamo me vodila? Um mi to nije bio sposoban razaznati.
Prepuštao sam srcu da odluči: “Učinit ćeš to i to. Idi i ne zaustavljaj se. Ne viči. Jedna od tvojih
dužnosti je da stigneš do kraja.” “Kojeg kraja?” pitao sam. “Ne pitaj, nego idi!”
Prepuštao sam se samoći i tvrdoglavome srcu, potiskivao sam želju i ništa što sam vidio niti čuo
oko sebe u toj glasovitoj Ateni, nije me moglo zasititi. Studij prava uopće nije odgovarao potrebama
moje duše niti znatiželji moga uma. Zabave sa studenticama i starletama u kojima su moji prijatelji
uživali nisu mi pričinjale nikakvo zadovoljstvo. Još mi je pod zubima bio okus one jabuke kojom me
nahranila Irkinja. Ponekad bi me veselilo otići u kazalište ili na koncert. No, to je veselje površno i ne
mijenja čovjeka iznutra. Čim bih izašao, zaboravio bih. Učio sam strane jezike osjećajući kako mi se
um širi; bijaše to velika radost, no odmah bi zapuhao neki čudesan topao vjetar mladosti i ta je radost
nestajala. Žudio sam za nečim drugim, osim žene i učenja, osim ljepote. Ali za čime?
Svako malo otvarale su se dvije rane moje mladenačke dobi. Sve je uzaludno, ništa nema smisla,
sve je privremeno i prolazno, sve visi o nevidljivoj niti nad bezdanom. Promatrao sam svježe lice
svake djevojke gledajući u njemu buduću staricu, uveli cvijet, a iza nasmijanih očiju samo dvije rupe
u lubanji. Svijet je u mojim očima prolazio i urušavao se silovito i brzo. Mladost traži besmrtnost, ali
je ne nalazi. Ne prihvaća suživot i zbog ponosa odbija sve. Ne svaka mladost. Samo mladost koju je
ranila istina.
Nedjeljom sam volio ići na izlete sâm. Druženje s prijateljima i naši razgovori, prolaznici i njihov
smijeh, sve mi se to činilo da uništava svetu tišinu. Čim bih ušao u maslinike, oči bi mi se orosile,
kroz planinu se širio miris borovine i smole. Razmijenio bih samo poneku riječ s nekim seljakom u
prolazu. Jednom sam naišao na nekog Albanca, s uskim čelom, u crnom masnom prsluku, sav je
mirisao na češnjak i kvasinu. Bijaše zabavan, pune mračne radoznalosti. Njegove su me male okice
promatrale, njegov se mozgić mučio da dokuči tko sam i zašto hodam po planini. Jesam li neki uhoda,
luđak ili trgovac? Radoznalo je promatrao moj zavežljaj na ramenu.
“Što to prodaješ, druže?” pitao me. “Evanđelje? Da ti nisi neki mason?”
Jednoga dana, čuvši nad glavom pjev neke ptice plave kao nebo, znatiželjno upitah jednog
seljaka u prolazu:

55
 “Koja je to ptica, kume?”
On je samo slegnuo ramenima.
“Kao da je to važno? Nije za jelo.”
Budio sam se u zoru. Danica je sipala svoj sjaj na zemlju, lagana se izmaglica premještala nad
Imitosom. Hladan mi je vjetrić ledio lice, ševe su letjele zrakom nestajući u svjetlosti.
U sjećanju mi je ostala jedna proljetna nedjelja i nekoliko procvjetalih trešanja na jednom polju,
kad mi se srce ispunilo srećom. Baš je u tome trenutku zasjalo sunce kao da je upravo sišlo iz Božjih
ruku. Pred Saronskim zaljevom je zasjala pučina, a preko puta su se crvenjeli ružičnjaci na Egini. Nad
glavom su mi proletjela dva orla, kao dobar znamen, a krila su im odzvanjala poput napetih lukova.
S jedne strane valovi što su se talasali poput homerskih bjelogrivih konja, a s druge strane more
blistavo i mirno poput ulja, atenske masline, Apolonov lovor i svemoćno Dionizovo vino i pjesma.
Zemlja suha i škrta, stijenje ružičasto na suncu, a modre se planine ljuljuškaju na vjetru nestajući u
sunčevoj izmaglici. Sve bijaše golo i sjajno, mirno i napeto poput atleta.
Hodao sam i hodao. Činilo mi se da sa mnom hodaju čitavo nebo i zemlja. Sva ta čuda su
prodirala u mene, cvao sam, smijao se, a smijeh mi je odzvanjao poput napeta luka. Kako li je samo te
nedjelje nestajala moja duša i gasila se titrajući poput ševina jutarnjeg pjeva.
Popeh se na jedan brežuljak da promotrim more, ružičaste obale i iscrtane otoke. Kakve li sreće!
Mrmljao sam: kako li samo pliva djevičansko tijelo Grčke, njišući se na valovima, a sunce ga grli
poput opijena zaručnika! Pripitomljavalo je more i stijenje, lišavajući ih inercije i grubosti materije,
zadržavajući samo esenciju!
Lutao sam da upoznam Atiku. Vjerovao sam tako. No, zapravo sam lutao da upoznam svoju
dušu: tražio sam je u drveću, u planinama, u samoći... no uzalud. Srce nije dopuštalo. Ondje gdje sam
tražio nisam našao ni traga.
Jednoga sam popodneva mislio da sam je pronašao. Pošao sam na Sunion: sunce je pržilo. Bijaše
ljeto. Iz ranjene borove kore kapala je smola natapajući zrak. Jedan mi je cvrčak sjeo na rame i neko
smo vrijeme koračali zajedno. I ja sam mirisao na borovinu, i sâm sam postajao bor. I odjednom,
među borovima ugledah bijele stupove Posejdonova hrama, a među njima blještavu modrinu - sveto
more. Zaklecaše mi koljena i zastadoh. Pomislih: to je ljepota, to je krilata Nika - vrhunac sreće - dalje
ljudsko srce ne može stići.To je Grčka.
Moja sreća bijaše tolika da sam na trenutak, promatrajući tu silnu ljepotu, pomislio kako su moje
dvije rane izliječene. Pomislio sam kako je život vrijedan, ma koliko kratkotrajan bio. I kako nemam
pravo što u licu djevojke tražim buduću staricu, već u licu starice moram tražiti i osjetiti svježinu
djevojačke mladosti koja više ne postoji.
Doista, krajolici Atike su imali neizrecivu i beskrajnu privlačnost. Ovdje u Atici možeš živjeti
vječno u nekom jednostavnom ritmu, harmoničnom i sigurnom. Ovdje je sve dražesno i
veličanstveno. Zemljina kora, vrhovi Imitosa i Pendelisa, srebrnolisne masline, tanki asketski
čempresi, zaigrano kamenje što blista na suncu, a ponad svega prozračna, lagana svjetlost što sve
svlači i oblači.
Krajolik Atike nam govori kakav mora biti prototip čovjeka: dotjeran, šutljiv, bez pretjeranih
ukrasa, snažan da može obuzdati svoju snagu i ograničiti svoju fantaziju. Krajolik Atike ponekad
doseže granice strogoće, ali ih ne prelazi. Zaustavlja se na razumnoj ozbiljnosti. Njegova ljupkost ne
zapada u romantične snove, ali mu ni snaga ne prelazi u okrutnost. Sve je odmjereno, uravnoteženo,
vrline ne pretjeruju, ne prelaze ljudsku mjeru. Zaustavljaju se na granici gdje bi od čovječanskog
prešle u božansko. Krajolik Atike ne kokodače, on ne propovijeda, ne pada u melodramatski patos,
već govori onoliko koliko treba s mirnom muškom snagom. Na najjednostavniji način izražava samu
bit.
No ponegdje, u toj ozbiljnosti pronalaziš jedan osmijeh - nekoliko srebrnolisnih maslina na suhoj
zemlji, nekoliko svježih mrkozelenih borova, nekoliko oleandara na vrutku, šaku divljih ljubičica
usred ogoljelog kamenjara. Ovdje se stapaju sve suprotnosti. Sjedinjuju se stvarajući veličanstveno
čudo, harmoniju.
Kako je nastalo to čudo, gdje ljupkost pronalazi toliku ozbiljnost, kako je snaga mogla ne prijeći
svoju snagu? To je to grčko čudo! Lutajući tako, ponekad sam vjerovao da se od ove zemlje može
najviše naučiti o ljudskosti, dostojanstvu i snazi.
Nakon svakog svoga lutanja Atikom, popeo bih se na Akropolu da vidim Partenon. U početku ni

56
sâm nisam znao zašto. Taj je hram za mene bio veliki misterij: nikada nije bio isti, neprestano se
mijenjao, oživljavao. Onako nepomičan, činilo se da se giba, igrao se na svjetlosti i u oku promatrača.
Kada sam ga prvi puta vidio uživo, mnogo godina nakon što sam ga upoznao, učinio mi se
nepomičan, kao skelet prastaroga kazališta. Ostao sam zatečen: srce mi nije divljački poskočilo. To će
mi ostati zauvijek u sjećanju. Kad vidim zalazak sunca, sliku neke žene ili neku ideju, srce mi poskoči
kao ludo. Tada shvatim da sam sretan. No, kad sam se prvi puta našao pred Partenonom, srce mi nije
poskočilo. Učinio mi se kao sklop uma, brojeva i geometrije. Nepogrešiv mramorni zbroj. Visoko
postignuće uma sa svim svojim vrlinama, no ipak mu je nedostajala jedna, meni najvažnija: ne dotiče
ljudsko srce.
Partenon mi se učinio kao paran broj, kao 2 i 4, a moje srce ne simpatizira parne brojeve. Na
podnožju mu je suvišna masa, statičan je, ne može se pomaknuti. Klasičan, sretan i bezbrižan kao da
je riješio sve svoje probleme, kao da su se sve njegove žudnje ispunile. Ritam moga srca je suvišan
broj: on ne miruje, ovaj mu se svijet ne sviđa. Želi ga promijeniti, dopuniti ga. Stoji na jednoj nozi, a
drugu je ispružio kao da želi pobjeći. Ali kamo? Do sljedeće postaje. Tamo bi ostao neko vrijeme pa
bi opet otišao.
No, revolucionarnom mladenačkom srcu koje želi uništiti sve staro i obnoviti svijet, ovaj se
trijezni razum nije sviđao. Bijaše odviše star i razuman i želio je sasvim umiriti pût mladenačkog srca.
Okrenut leđima Partenonu, gledao sam veličanstveno more. Bijaše točno podne, vrijeme bez ikakve
sjene i poigravanja, sve bijaše savršeno, na vrhuncu. Gledao sam snježno bijeli grad kako se prži na
suncu i blaženo more Salamine kako se bljeska, a okolne ogoljene planine uživaju u sreći. Tako
uronjen u pogled zaboravih na Partenon.
No, nakon svakog moga povratka s atičkoga kopna ili iz Saronskog zaljeva, tajna je harmonija
polako odbacivala peplose - jedan po jedan, razgolićujući se u mome umu. I kad sam se ponovno
popeo na Akropolu, činilo mi se da se Partenon polako miče i da diše kao u nepomičnom plesu.
Ta je inicijacija trajala mjesecima, možda i godinama. Ne sjećam se točno dana kada sam
konačno stao pred Partenon i srce mi je poskočilo od sreće. Kakvog li veličanstva koje se uzdizalo
preda mnom, kakvog li sklada uma i srca, kakvog li najuzvišenijeg ploda ljudske borbe! Vrijeme je
pobijeđeno, nestalo je veliko i malo.
Beskonačnost je ulazila i polako se rasprostirala u ovom magičnom paralelogramu što ga je
stvorio čovjek. Vrijeme je pobijeđeno. Uzvišeni je trenutak postao vječnost.
Pustio sam svoje oko da se uzdiže po toplom, suncem opaljenom mramoru, da se hvata za nj ne
želeći pobjeći. Dodirivalo ga je, pipalo poput ruke, otvarajući skrivene tajne. Ljudska ruka nikada nije
stvorila takvo bezgrešno savršenstvo. Nikada se broj i glazba nisu stopili s tolikim razumijevanjem i
ljubavlju. Gledao sam stupove koji su se činili potpuno jednakima kako se nevidljivo svijaju, slijedeći
jedan drugoga u visine s takvom nježnošću i snagom, a vječni su ih zabati pratili s povjerenjem.

Vjerujem da je to bila najveća sreća u sve četiri godine što sam proveo u Ateni. Nikakav ženski
dah nije zagadio zrak koji sam udisao. Zavolio sam nekoliko prijatelja: išao bih s njima u planine, a
kad bi došlo ljeto, plivali bismo u moru. Danima bismo razgovarali, katkada se zabavljali, i oni bi
katkad doveli svoje djevojke. Smijali smo se bez razloga - od mladosti, i tugovali smo bez razloga -
od mladosti. Bijasmo poput razuzdanih mladih bikova koji se suprotstavljaju sili.
Kolike su li se samo mogućnosti otvarale pred svakim od nas! Gledao sam u oči svakoga od njih
pokušavajući dokučiti prema kamo im se otvaraju puti. Jedan od njih, kad bi počeo govoriti o nekoj
svojoj ideji ili ludosti, odmah bi se rasplamsao takvim žarom da je bilo veselje slušati ga i gledati
snagu njegovih misli. Slušao sam ga i zavidio mu, jer bih ja, čim bih otvorio usta, odmah požalio.
Riječi sam teško nalazio, a čim bih započeo nešto govoriti da poduprem svoje mišljenje, odmah bi mi
na pamet dolazilo nešto drugo, potpuno suprotno, no također točno pa bih odmah zašutio u strahu da
ne ispadnem lažljivac. Jedan drugi pak, šutljivac, nikada nije otvarao usta, nego samo u predavaonici
pa bi ga profesor i svi mi ostali slušali i divili mu se kako namjerno miješa i rješava različite pravne
probleme. Treći pak bijaše veliki organizator i upravljao je masama. Petljao se u politiku, organizirao
predavanja, držao govore, odlazio bi u zatvor i vraćao se, uvijek prisutan u svim demonstracijama. On
će sigurno postati političar, govorili smo svi. Jedan drugi pak, bljedunjav i slatkorječiv, vegetarijanac,
plavih očiju i ženskih ruku, s velikom je mukom osnovao neko društvo s nazivom Cišće noge od ruku,
a znak mu je bio bijeli ljiljan. Volio je mjesečinu. “To je jedina žena koju volim”, govorio bi. Drugi

57
pak bijaše sâm netaknuti ljiljan, blijed i melankoličan, velikih plavih očiju, s dugim prstima, a pisao je
poeziju. Rijetkih se sjećam, a kad mi u trenucima samoće dođe na pamet ovaj mladić, oči mi se
napune suzama: jedne su ga noći pronašli obješenoga pred manastirom Kesariani.
Mnogi drugi, svaki sa svojom dušom, bijahu samo nabubreni pupoljci. “Hoće li se ikada
otvoriti?” pitao sam se. “Hoće li ikada dati plod?” Bože, ne daj da umrem prije nego to doživim! Ne
daj da umrem prije nego se i moji pupoljci otvore i dadu neki plod. Gledao sam svoje prijatelje
uznemiren, s neizrecivom tugom, kao da sam se opraštao od njih. Bojao sam se da je vrijeme kao
žestoki vjetar koji će jednoga dana raspuhati naše duše.
Odlazeći iz Atene ostavio sam za sobom i dva vijenca, jedina u mome životu: jedan sam dobio za
mačevanje. Bijaše to težak lovorov vijenac, isprepleten bijelim i plavim trakama, navodno od
delfskoga lovora. Bila je to laž, i to su znali svi, no ta je laž davala i neki lažni sjaj lovoru od kojega je
ispleten. Drugi sam pak dobio na jednom dramskom natjecanju: ne znam zašto, no proključala mi je
krv u žilama pa sam jednoga dana napisao ljubavnu dramu punu melankolije i patosa. Nazvao sam je
Zora, kao da sam na svijet donio najmoralniji moral i najveću slobodu - novu svjetlost. Predsjednik
žirija, jedan ozbiljni profesor, uredno izbrijan, visokoga ovratnika, izašao je pred auditorij i rekao
kako je moja drama ocijenjena kao najbolja. Ipak, uznemirile su ih, reče, smjele fraze i razuzdana
erotika. “Pjesniku predajemo ovaj lovorov vijenac”, rekao je na kraju, “no otpuštamo ga iz ovog
časnog hrama.” Bijah još nezreli đačić. Stajao sam ondje i slušao. Pocrvenio sam do ušiju. Popeo sam
se na katedru, primio nagradu, ostavio lovorov vijenac na stolu i pobjegao. U to sam vrijeme s jednim
prijateljem, atašeom u Ministarstvu vanjskih poslova, planirao otići na putovanje po Europi.
“Uzmi i vijenac s mačevanja”, reče mi jednoga dana. “Tamo gore na sjeveru nema lovora. Trebat
će nam za grah.” Prošle su godine. Vijenac sam sačuvao obješen o zid. I kad nam se ostvario san i kad
smo otišli u Njemačku, vijenac sam uzeo sa sobom. U dvije godine smo ga pojeli cijeloga u grahu.

XVI
POVRATAK NA KRETU - KNOS

Zadnjeg ljeta svog studentskog života vratio sam se na Kretu. Majka je sjedila na svome
uobičajenom mjestu u dvorištu i plela čarape. Bijaše predvečerje. Sestra je zalijevala bosiljak i
mažuran u dvorištu. Loza nad česmom bijaše puna još nedozreloga grožđa.
Ništa se nije promijenilo. U kući bijaše sve na svome mjestu: kanape, ogledalo, svjetiljke, na
zidovima heroji iz ‘21., sa svojim debelim brčinama, rutavim prsima i pištoljima za pojasom. Sve
divlje duše, vođene strašću, spremni na sve: na dobro i zlo. Nekoć je Karaiskakis napisao kapetanu
Stournarasu: “Plemeniti brate, kapetane Nikolase, primio sam tvoje pismo. Vidim o čemu mi pišeš.
Bome imam i toumperlekia i trompetes. Imam svaku koju poželim!” I imao je: toumperleki19 je
tursko glazbalo, a trompeta20 grčko. Nisu to bili obični ljudi, bili su posebni. A posebni su ljudi uvijek
opasni.
Često sam razmišljao o tome, kako se iz takvoga trnja može izroditi plavi cvijet slobode! Mržnje,
izdaje, nesloge, junaštva, vatrena ljubav za domovinom, ples iz Zalonga21!
Već sutradan rano ujutro sam otišao potražiti svoje prijatelje iz Prijateljskog društva. Nismo se
vidjeli četiri godine. Jedva sam ih prepoznao. Kao da je čitav život prošao preko njih i spustio ih na
zemlju. Govorili su o Prijateljskom društvu kroz smijeh. Jedan je dobro pjevao. Pozivali su ga na sva

19
Τουμπερλέκι (toumperleki), tur. darbuka je vrsta udaraljkaškog narodnog glazbala (op. prev.)
20
Τρομπέτα (trompeta), truba (op. prev.)
21
Ples iz Zalonga,(Ζάλογγο, Zalongo, selo u Epiru), glasovita legenda iz doba Grčko-turskog rata
kad su Grci sa ženama i djecom bježali pred Turcima i sakrili se u selu Zalongo. Nakon opsade
Zalonga, žene su se s djecom sklonile na kulu. Da ne bi pali u ruke neprijatelju, izabrale su smrt i
bacile svoju djecu sa zidina, a potom su se i same u “labuđem plesu” strmoglavile u smrt. Danas se
na tome mjestu nalazi kip “rasplesanih žena”, (op. prev.)
58
slavlja, vjenčanja i krštenja. Jeo je, pio i pjevao i svi su se divili njegovom divnom glasu. Divio se i on
- dnu kojem se približio. Od pića su mu se već počele tresti i ruke. Drugi je naučio svirati gitaru.
Svirao je iz duše i pratio svoga prijatelja. Obojica su bili dobro uhranjeni, sretni, već su im nosovi
pocrvenjeli. Obojica su radili u jednoj radionici sapuna, zarađivali su za kruh, uživali u životu i tražili
žene.
Gledao sam ih tako i slušao s nekom knedlom u grlu i nisam mogao govoriti. Zar tako malo treba
da se vatra pretvori u prah? Zar je duša tako bliska tijelu? Znali su u kojoj je taverni najbolje vino,
gdje možeš pojesti najbolje lukumades22 i kakav miraz ima koja djevojka.
Otišao sam. Osjećao sam se kao da se vraćam s kakvog sprovoda. Male su vrline, mislio sam,
mnogo opasnije od malih nedostataka. Da ova dvojica nisu tako dobro pjevali i svirali, ne bi ih zvali
na zabave, ne bi se opijali, ne bi tratili vrijeme i možda bi se spasili. Ovako su svojom pjesmom i
plesom dotaknuli dno.
Kad sam ih sljedećega dana ugledao izdaleka, skrenuo sam. Bilo me stid što su se u meni tako
brzo ugasili prijateljstvo i žudnja, toliki planovi da spasimo svijet! Puhao je vjetrić raspuhujući
ujedno rascvjetalo stablo moje mladosti. Zar ova mladost neće dati nikakav plod? Zar tako kreću
vojske spremne prijeći oceane, a uguše se u majušnom kućnom lavoru?
Lutao sam uličicama, odlazio u luku i udisao onaj ljubljeni miris citrusa i katrana. Pod rukom mi
je uvijek bila neka knjiga: ili Dante ili Homer. Čitao sam njihove besmrtne stihove i zamišljao kako
čovjek može postati besmrtan. I kako se obična površina zemlje, kuće, ljudi, radosti, ljutnje, taj
beskrajni kaos što ga zovemo životom mogu pretvoriti u harmoniju.
Jednoga sam dana prošao pored Irkinjine kuće. Otišla je. Prošao sam. Osjetio sam čudnu gorčinu
zbog svega što sam učinio i što nisam učinio, odlazio sam i vraćao se, kao što zločinac obilazi mjesto
zločina. Nisam mogao spavati. Jedne noći, prolazeći kroz tursku četvrt, začuh neki ženski glas pun
drhtavoga patosa kako pjeva neki orijentalni sevdah. Glas bijaše taman, promukao i dubok. Izlazio je
iz utrobe ispunjajući noć boli i beznađem. Nisam mogao proći. Zastao sam. Naslonio sam glavu na
zid i slušao oduzetog daha. Duša mi je skakala, nije više mogla izdržati zatvorena u svome glinenom
kavezu i koprcala se pokušavajući pobjeći. Ne, te ženske grudi nije razdirala ljubav niti onaj čudesni
zagrljaj muškarca i žene, nije to bilo niti veselje, ni nada, niti bol. Bijaše to glas, molitva da polomimo
rešetke našeg zatvora, moral, stid, nadu, i da se razlijemo, da se izgubimo, i da postanemo jedno s
ljubavnikom koji nas čeka u tami, a zovemo ga Bog. Ljubav, smrt, Bog te su se noći u toj pjesmi
stopili u jedno. I što su godine prolazile, sve dublje sam osjećao to Trojstvo koje je kraljevalo u kaosu.
U kaosu našeg srca. Ne bijaše to Trojstvo. Bijaše to ono što jedan bizantski mistik naziva Bojna
jedinica.
Pjesma je utihnula. Odlijepio sam se od zida. Svijet je opet postao kaos, kuće su se vratile na
svoja mjesta, preda mnom su se otvorili putovi i mogao sam krenuti dalje. Lutao sam čitavu noć.
Nisam mislio ni na što. Nisam imao nikakvoga cilja. Pustio sam tijelo da me vodi. Šetao sam uz more,
po venecijanskim zidinama, nebo je treperilo, bijaše puno zvijezda koje su putovale prema zapadu
gubeći se zajedno s mojom dušom. S planina je puhao lagani svježi vjetrić, ulazeći kroz prozore u
kuće i osvježavajući uspavane znojne ljude. U dubokoj sam tišini osjećao dah Velikoga Kaštela.
Te sam noći opet prošao pored lrkinjine kuće. Ni sam ne znam kako, hodajući tako satima, radio
sam krugove, sve uže i uže, promatrajući centar: kuću u sredini. Kao da je u kući ostalo nešto, neki
krik što me dozivao i nisam mu se mogao oduprijeti. Kad sam se u zoru opet približio njenim
prozorima, obasjala me nekakva svjetlost cijepajući mi razum: ne bijaše to krik, već ženska pjesma, ta
mračna, promukla pjesma što sam je jučer slušao u turskoj četvrti. I sada se ta pjesma u meni
pretvorila u urlanje usamljene zvijeri što sam je nekoć napustio.
Pjesma, urlanje zvijeri, beznadan lrkinjin glas poput zmije su mi se ovili oko vrata i gušili me.
Sjećam se jedne gorke misli što mi ju je jedne večeri rekao neki musliman: “Ako te neka žena pozove
da spavaš s njom, a ti je odbiješ, gotov si. Bog ti to neće oprostiti i završit ćeš ravno u Paklu, skupa s
Judom.” Zadrhtah. Oblio me hladan znoj i poput ranjene zvijeri potrčah prema očevoj kući.
Tiho sam se popeo uza stepenice, u strahu da škripa ne probudi oca, i pao ravno u krevet. Drhtao
sam: čas me hvatala zimica, a čas vrućica. Sigurno sam imao visoku temperaturu. San mi je došao kao
lijek. Kad sam se sljedećega dana probudio oko podneva, još sam drhtao.

22
vrsta slatkoga nalik fritulama (op. prev.)
59
 Ta je agonija trajala puna tri dana. Ne bijaše to agonija, već neki težak čvor u mojim grudima, a u
ustima sam osjećao gorčinu poput otrova. S prozora sam gledao česmu u dvorištu, mokru posteljinu
na krevetu i majku kako bez riječi hoda po kući zarobljena kućanskim poslovima, i sestru s druge
strane kako veze. A taj mi se čvor dizao iz grudiju penjući se prema grlu i gušio me. Kao da sam
izagnan iz raja, ne izagnan, već kao da sam sâm preskočio prag raja i pobjegao. Dakako, odmah sam
se pokajao i sad neutješno stojim pred zatvorenim vratima.
Četvrtoga dana, bez ikakve sam namjere ustao iz kreveta u ranu zoru i ne znajući što radim uzeo
sam pero u ruke i počeo pisati.
To bijaše kritični trenutak u mome životu. Kao da je to bio način da iz mene izađe ona agonija.
Tko zna, mislio sam nesvjesno, možda će tako ta agonija dobiti tijelo, ako joj riječi dadu tijelo, moći
ću vidjeti njezino lice i više se neću bojati. Počinio sam veliki grijeh. Ako ga ispovjedim, olakšat ću
dušu.
Tako sam počeo nizati riječi, stvarati biografiju, počeo sam nehotice slagati sve one pjesme i
romane koje sam pročitao, i pisati... Već su me prve riječi što sam pročitao na papiru prenerazile.
Nisam imao nikakvu namjeru napisati tako nešto. Zašto bih pisao? Kao da se još nisam oslobodio od
prvog erotskog dodira - a bijah siguran da jesam - počeo sam slagati neki mit o Irkinji pun strasti i
fantazije. Nikada joj nisam rekao tako nježne riječi, nikada nisam osjetio takvu sreću dodirujući je,
kao sada kad sam to pripovijedao na papiru. Laži. Sve su to bile samo laži. No, čitajući te laži na
papiru, postao sam svjestan kako sam bio sretan s njom. Znači li da su sve te laži bile istina? Zašto to
onda nisam shvaćao? Zašto to shvaćam tek sada kad pišem o tome?
Pisao sam i divio se: bio sam Bog i radio sam što sam htio. Preobraćao sam stvarnost, mijesio sam
je kako sam htio, ako treba, miješajući istinu i laž. Više nije postojala istina i laž. Sve je bilo jedno
meko tijesto i ja sam ga valjao i izrađivao, a zapravo sam izrađivao svoje raspoloženje, slobodan, a da
ni od koga ne tražim dozvolu. Čini se da postoji neka nevjerojatnost sigurnija od vjerojatnosti. No,
ona se nalazi stepenicu više u čovjeku od prizemlja koje nazivamo istina.
U mome djelu je ta nevažna, pomalo grbava Irkinja postala potpuno neprepoznatljiva. A ja,
obični maleni pjetlić, dobio sam neka krila koja ne bijahu moja.
Za nekoliko dana sam završio. Zatvorio sam rukopis i na početnoj stranici sam crvenim
bizantskim krasopisom napisao: Zmija i ljiljan. Ustao sam, otišao do prozora i duboko udahnuo.
Irkinja me više nije progonila, otišla je od mene. Ostala je zalijepljena na papiru i više se nije mogla
odlijepiti.
Nebo se prekrilo oblacima, sve se zamračilo i počela je padati kiša. Debela je loza blistala,
blistalo je i grožđe. Udahnuo sam miris mokre zemlje. Taj me miris uvijek podsjećao na tek iskopani
grob, no sada se oslobodio toga zadaha smrti i zamirisao mi je um. Jedan se vrapčić potpuno mokar
od kiše sklonio na prag prozora. Stajao je tako pod krovom, dok mu se s perja cijedila voda, i
cvrkutao.
Još sam držao rukopis u rukama, pažljivo i čvrsto, kao da držim neku životinjicu u strahu da mi ne
pobjegne. Kao da sam među dlanovima držao tog pokislog vrapčića... Kao da sam se zbližio s
Irkinjom i pepeo se pretvorio u jabuku koju sam sada čvrsto držao u ruci.
Sišao sam u dvorište. Šetao sam među lončanicama i stablima i kisnuo, želeći vidjeti radost
jednog žednog drveta kad mu se nebo smiluje i zalije ga kišom. Kiša je u meni uvijek budila neku
neobjašnjivu radost. Da me nije sram, rekao bih čak i erotsku radost. Kao da sam bio zemlja i žeđao,
u meni se budilo nešto žensko, neka žena duboko skrivena u mojoj utrobi, koja je sada primala nebo k
sebi kao muškarca. Kisnuo sam, veselio se, a srce mi je postajalo lakše. Nisam više razmišljao o
Irkinji, jer sam je ponovno stvorio riječima i sada je zauvijek na papiru. Ona istina što mi je godinama
tištala grudi ne bijaše istina. Istina bijaše ovo novo stvorenje stvoreno u fantaziji. Kroz fantaziju sam
izbrisao stvarnost i olakšao sam dušu.
Ova borba između stvarnosti i fantazije, između tvorca Boga i tvorca čovjeka, neko je vrijeme
opijala moju dušu. “To je moj put”, viknuo sam trčeći po dvorištu potpuno mokar. “To je moja
dužnost!” Svatko se suočava sa svojim neprijateljem. Meni se sviđa boriti se s Bogom, makar umro.
On je svijet stvorio od gline, ja ću ga stvoriti riječima. On je ljude učinio da pužu po zemlji, a ja ću od
fantazije i zraka, od materijala od kojega su sazdani snovi, stvoriti druge ljude, s više duše. Oni će
izdržati na vremenu. Božji će ljudi umrijeti, a moji će živjeti.
Sad se stidim kad se sjetim te arogancije. No, tada bijah mlad, a kad si mlad, želiš srušiti svijet i

60
dovoljno si drzak da misliš da možeš stvoriti novi, još bolji svijet.
Grudi su mi se nadule, stari su strahovi nestali, dolazili su novi. Preda mnom se otvorio veliki
uspon, opasan put. Kako je samo tako odjednom provalio iz mene? Tko je otvorio ta vrata u meni i tko
mi je dao znak da su to vrata slobode? Bol, neispunjena ljubav, a možda su mi ta vrata otvorili baš oni
sveci o kojima sam čitao kao dijete. Eto, tako mi je Kreta, kojoj nisam mogao pomoći ratujući, dala
drugo oružje u ruke.

Sljedećega dana, u nedjelju, točno u vrijeme kad su zazvonila zvona i kršćani otišli pokloniti se
sv. Minasu, da dadem drugu putanju svojoj duši, otišao sam se pokloniti. Otišao sam pozdraviti svetu
Kretu koja je nedavno otkopala prastaru dušu Knosa.
Misterij Krete je dubok. Tko kroči na ovaj otok, osjeti mističnu snagu, toplinu i dobrotu kako mu
se šire venama i osjeća kako mu duša raste. No, taj je misterij postao još dublji i bogatiji od dana kad
je iskopana, do tada zakopana u zemlji, jedna šarena, šarolika vlastelinska i mladenačka civilizacija.
Izašao sam iz grada i krenuo putem koji vodi prema novom groblju. Čuo sam glasove i plač i
ubrzao sam korak. Neki dan je umro jedan bogati trgovac iz našeg susjedstva, poznat u Velikom
Kaštelu, i sad su ga pokapali na novom groblju. Bijaše još mlad i žena mu se bacila na lijes upravo u
trenutku kad su ga htjeli odnijeti. Našao sam se tamo baš u tome trenutku i okrenuo sam glavu da ne
vidim pokojnika. Od onoga dana kad sam kao četverogodišnjak, ako se sjećate, vidio kako iskapaju
kosti naše susjede Anike, ne mogu vidjeti pokojnika. Hvata me neki strah, preda mnom počne letjeti
moja susjeda bez kose, bez očiju i usana, želeći me zgrabiti i opet me posjesti na svoja koljena.
Dakako da znam da to nije istina, ali isto tako znam da postoji istina istinitija od istine i zato se bojim.
Zato ubrzam korak svaki put kad vidim pokojnika.
Zdesna i slijeva bijahu vinogradi i maslinici. Još ih nisu obrali i teški su se grozdovi objesili do
zemlje. Zrak je mirisao po smokvama. Prođe jedna starica i zastane, sagne se i iz košare izvadi i dade
mi dvije smokve.
“Zar me poznaješ?” upitah je.
Pogleda me u čudu.
“Ne poznajem te, dijete moje. Zar te trebam poznavati da ti poklonim smokve? Zar nisi čovjek? I
ja sam čovjek. To mi je dovoljno.”
Nasmije se. Razlomi se jedan svježi djevojački smijeh i ona nastavi polako, gegajući se s noge na
nogu, prema Kaštelu.
Iz tih je smokava izlazio med. Nikada nisam jeo boljih. Pojeo sam ih, a staričine riječi su me
oraspoložile. Čovjek si, čovjek sam i ja. Dovoljno mi je.
Jedna sjena padne na moju. Okrenuh se. Preda mnom je stajao jedan franjevac. Pogleda me i
nasmiješi se: “Opat Mugnier”, reče i pruži mi ruku. “Hoćete li mi praviti društvo? Ne znam dobro
novogrčki. Samo starogrčki: Μηνιν άειδε, θεά, Πηληϊάδεω, Άχιλήος...”
“...ούλομένην, ή μυρί’ Άχαιοίς άλγε’ εθηκε...”23, nastavim i obojica se nasmijemo.
Nastavili smo putem recitirajući besmrtne stihove. Kasnije sam saznao da je taj prolaznik, taj
nasmijani recitator sijede kose na čelu, bio poznat po svojoj svetosti i mudrosti. U Parizu je mnoge
bezbožnike doveo na Božji put. Putovao je svijetom, govorio i obraćao se gospodi, bacajući im iskre
u glavu. No, iza te zaigrane i nesigurne vanjštine stajala je čvrsta stijena, nesavladivi razapeti Krist.
Ne razapeti, već uskrsnuli Krist.
Dotrči nam jedan čuvar da nam bude vodič. Bijaše to jednostavni Krećanin u kretskim hlačama,
sa štapom. Ime mu bijaše David. Tolike godine kako je radio kao čuvar i vodič po Knosu, naučio je
mnogo i govorio je o palači kao da govori o svojoj kući. I primio nas je kao domaćin.
Krene prvi i počne nam pokazivati sa štapom:
“Ovo je kraljevsko dvorište, dugo 60, široko 29 metara. Ovdje su trgovine sa znamenitim
glinenim ćupovima. U njima je kralj držao svoje proizvode da može nahraniti narod. U ćupovima smo
našli taloge od ulja i vina, koštice maslina, zrna graška, raži, pšenice, ječma i leće - sve se to sačuvalo
karbonizirano u požaru.”
Popeli smo se na prvi kat, posvuda su nicali niski debeljuškasti stupovi obojeni u crno i crveno, o

23
“Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Ahileja Peleju sina, pogubnu kojano zada Ahejcima tisuće jada.”
(Homer, Ilijada I,I-4, prijevod Tomo Maretić) (op. prev.)
61
zidovima hodnika bijaše naslikano cvijeće, štitovi i bikovi. Stigli smo do visokih terasa i pred nama se
otvorio miran i radostan kraj, a u dubini neba, s položenom Zeusovom glavom, planina juktas. Ova
napola obnovljena Palača sjajila se nakon tisuću godina ponovno se veseleći kretskom muškom
suncu. U toj Palači ne vidiš ravnotežu i geometrijsku arhitekturu Grčke: ovdje vladaju mašta, veselje
i slobodna igra čovjekove stvaralačke snage. Ova se Palača uzdizala i prostirala s vremenom kao živo
biće, kao stablo. Ona nije nastala zauvijek po sigurnom unaprijed određenom planu. Nadopunjavali
su je igrajući se i prilagođavajući se novim potrebama vremena. Ovdje čovjeka nije vodila
neiskrivljena i ozbiljna logika. Mozak je ovdje bio koristan, no bio je korisnik, a ne vladar. Vladar
bijaše nešto drugo. Kako bi to nazvali?
Okrenuo sam se opatu, objasnio sam mu na što mislim tražeći njegovo mišljenje.
“Što je vladar?” odvrati on smiješeći se. “Što očekuješ od jednog svećenika, osim jednoga: Bog.
Kretski Bog bijaše vladar. On je vodio njihovu ruku i njihov um dok su to stvarali. On bijaše i
graditelj. I ovaj kretski Bog bijaše brz i zaigran, poput ovoga mora koje grli otok. Eto zašto ovaj kraj,
palača, freske i more imaju toliku nevjerojatnu harmoniju i sklad.”
Sišli smo kamenim stubama i šutke smo promatrali freske na zidovima: bikove, ljiljane, ribe u
modrome moru, ribe poletuše što su raširenih krila letjele nad morem kao da skaču nad svojim
majčinskim prostorom, vodom, želeći udahnuti još zraka. Stali smo u teatar. Vodič je upalio vatru.
Njegovo je lice ponosno zasjalo:
“Ovdje su se vodile borbe s bikovima. Ali ne kao one barbarske borbe s bikovima u Španjolskoj,
o kojima mi pričaju, da na konjima ubijaju bikove. Ovdašnje borbe s bikovima bijahu bez krvi. Ljudi
su se igrali s bikovima. Borac bi uhvatio bika za rogove i zvijer bi se rasrdila, visoko podigla glavu, a
borac bi onda skakao preokrećući se nad leđima bika. Napravio bi još jedan salto pa bi opet uspravno
doskočio biku iza repa. Tamo bi stajala jedna djevojka i dočekivala ga u zagrljaju.”
Preveo sam opatu čuvareve riječi, a on nas je slušao pogleda uperenog u kamene stube teatra i
pokušavao si predstaviti tu božansku igru.
Uhvati me pod ruku i krenemo dalje.
“Čini mi se teško moguće da se igraš s Bogom, a da ne budeš ranjen.”
Zastali smo pored jednoga stupa od sjajnoga gipsa, što je na vrhu imao sveti znamen - dvostruku
sjekiru. Opat Mugnier u jednom trenutku prekriži ruke i ispruži koljeno mrmljajući nešto kao da se
moli.
Začudih se.
“Molite se?” upitah ga.
“Naravno da se molim, prijatelju moj”, odgovori mi. “Svaka rasa i svaka epoha daje Bogu svoju
vlastitu masku. No, iza svih maski, u svim je epohama i kod svih je rasa samo jedan Bog.”
Ušuti i uskoro nastavi:
“Naš sveti znamen je križ, a tvoji stari preci su imali dvostruku sjekiru. No, iza svakoga križa i
dvostruke sjekire ja pronalazim istoga Boga s današnjim znamenjem, i molim mu se.”
Tada još bijah jako mlad i nisam to razumio. Nakon mnogo godina moj je um mogao razlučiti i
shvatiti te riječi. Iza svih vjerskih simbola počeo sam i ja razabirati nepogrešivo vjekovno lice Boga.
A još kasnije, kad su mi se razvili i srce i um, iza Božjeg lica sam počeo razabirati neku strašnu pustu
tminu - kaos. Tako mi je onoga dana u Knosu taj opat otvorio novi put kojim sam krenuo, no nisam se
zaustavio ondje gdje je htio da se zaustavim. Vodila me neka luciferska radoznalost pa sam nastavio
dalje i naišao na ponor.
Sjeli smo između dva stupa. Nebo bijaše vatreno i plamtjelo je poput čelika. U maslinicima oko
palače, cvrčci su razbijali tišinu. Čuvar se nasloni na stup, iz pojasa izvadi vrećicu duhana i počne
motati cigaru. Nitko od nas nije govorio. U tome svetome trenutku, na tome svetome mjestu pasala je
samo tišina. Nad glavama nam proletješe dva goluba i sjednu na jedan stup. Bijahu to svete ptice
Velike Boginje koju su štovali antički Krećani. Vidimo ih ili na stupu ili kako ih drži Boginja među
svojim mliječnim grudima.
“Golubovi...” rekoh tiho, kao da se bojim da ne čuju moj glas i da ne pobjegnu.
Opat stavi prst na usta.
“Šuti”, reče mi.
Glava mi bijaše puna pitanja, ali nisam ništa rekao. Pred očima su mi opet prošle savršene freske
- velike bademaste oči, crne pletenice, gospođe razdrljenih grudi s debelim usnama, ptice, fazani i

62
jarebice, plavi majmuni, prinčevi s paunovim perjem u kosi, sveti bikovi, mlade svećenice sa
zmijama na rukama, plavi dječaci u rascvjetalim vrtovima - radost, moć, bogatstvo, veličanstvo...
Jedan svijet put misterija, jedna Atlantida koja je izvirivala iz dubine kretske zemlje i gledala nas
svojim ogromnim crnim očima, no usne joj bijahu još nepomične.
“Kakav je to svijet”, pomislih, “i kada će otvoriti usta da progovori? Kakva su to djela učinili naši
preci ovdje na ovoj zemlji kojom koračamo?”
Kreta je ostala kao prvi most između Europe, Azije i Afrike. Kreta je prva prosvijetljena dok
čitava Europa bijaše u mraku. I ovdje je grčka duša izvršavala svoju sudbonosnu zadaću: postavila je
Boga na razinu čovjeka. Oni ogromni nepomični egipatski i asirski stupovi ovdje na Kreti su postali
maleni i veseli, tijelo je dobilo pokret, usta su se razvukla u osmijeh i lik, i stas Boga poprimio je lik i
stas čovjeka. Ovdje na kretskom tlu oživjelo je neko novo čovječanstvo i poigravalo se na kretskome
tlu, jedinstveno, toliko drugačije od kasnijih Grka. Sve sama lakoća pokreta, radost i istočnjačka
raskoš...
Gledao sam oko sebe pitome niske brežuljke, divlje masline, jedan vitki čempres koji se uzdizao
među stijenama, slušao tihi harmonični zvuk zvona nekoga stada u daljini, udisao sam opojni zrak
koji je dolazio preko brežuljka od mora, ispunjajući me i rasvjetljavajući taj drevni kretski misterij.
Njega ne brinu zemaljski problemi, već oni svakodnevni, vječni, problemi ovozemaljskog ljudskog
života.
“O čemu razmišljaš?” upita me opat.
“О Kreti”, odgovorim.
“I ja razmišljam o Kreti”, reče moj suputnik. “O Kreti i o svojoj duši... Da se ponovno rodim, opet
bih želio vidjeti ovu svjetlost na ovome tlu. Ovdje vlada neka neizreciva magija... Idemo.”
Ustadosmo. Bacili smo još jedan posljednji pogled na veličanstveni prizor. Ja ću opet doći, no
opat...
“Nikad više...” uzdahne.
Mahne stupovima, hodnicima i freskama.
“Ostajte zbogom”, reče. “Jedan katolik je došao s drugoga kraja svijeta da vam se pokloni i
poklonio vam se. Ostajte zbogom!”
Krenuli smo nazad. Bijaše velika žega, u zraku mnogo pijeska, i opat se umori. Zastali smo u
jednom malenom manastiru gdje su živjeli derviši i svakoga petka plesali. Vrata bijahu zelena s
brončanom kvakom - sveti Muhamedov znak. Ušli smo u aulu. Bijaše čista, posuta bijelim krupnim
šljunkom. Uokolo bijahu lončanice, a u sredini ogroman lovor. Sjeli smo u sjenu da predahnemo.
Jedan nas derviš ugleda iz svoje ćelije i priđe nam. Pozdravi nas rukom dotaknuvši najprije grudi,
zatim usta, pa čelo. Nosio je dugu modru mantiju i bijelu vunenu kapu. Brada mu bijaše crna, a na
desnom je uhu imao srebrnu naušnicu. Pljesne rukama i pojavi se jedan bosonogi dječak. Donese nam
stolce da sjednemo. Derviš nam je pripovijedao o cvijeću koje vidimo i o moru koje se naziralo kroz
krošnju lovora. Zatim je počeo pripovijedati o plesu.
“Tko ne može plesati, ne može se moliti. Anđeli imaju usta, ali ne govore. Oni govore Bogu
plešući.”
“Kako nazivate Boga, starče?” upita opat.
“Bog nema imena”, odgovori derviš. “On je prevelik da može stati u jedno ime. Imena su zatvor,
a Bog je slobodan.”
“Ali ako ga želite zazvati”, inzistirao je opat. “Kako ćete ga pozvati?”
Derviš pogne glavu i promisli. Konačno progovori:
“Ah!” odgovori. “Ne Allah. Pozvat ću ga ‘Ah’!”
Opat se prene.
“Ima pravo...” promrmlja.
Ponovno se pojavi mladi derviš s jednim pladnjem na kojem bijahu kava, voda i dva velika
grozda. Na strehi nad našim glavama, u ljubavnom su zovu gugutala dva goluba (možda oni isti iz
Knosa?). Zašutjesmo na trenutak i u tišini se manastir ispuni ljubavnim gugutanjem. Pogledam opata.
Gledao je uvis u golubove i u nebo, a oči mu se ispuniše suzama.
Osjetio je kako ga gledam pa se nasmiješi.
“Svijet je lijep”, reče. “Lijep je u zemljama sunca. Gdje je nebo plavo, s golubovima i grožđem. I
s ovim lovorom ovdje.”

63
 Polako je zobao svoje grožđe, bobu po bobu. Vidjelo se da je sretan. Osjećao sam da ne želi da
ovaj trenutak ikada prođe.
“Čak i da sam siguran da idem u raj”, reče, “molio bih Boga da me povede najduljim putem...”
U dvorištu ovoga manastira bijasmo toliko sretni da nismo htjeli otići.
Skupili su se i derviši iz okolnih ćelija, bijahu mlađi i bljeđi, no oči su im plamtjele, kao da su još
u potrazi za Božjim blagoslovom. Starci koji su pronašli Boga bijahu rumeni, a oči im bijahu pune
sjaja. Sjatili su se oko nas. Jedni su se polako igrali svojim kombolojima koji su im visjeli za pojasom,
u čudu gledajući kršćanskog svećenika. Ostali su izvadili svoje lule i zatvorenih očiju su šutke
zadovoljno pušili.
“Kakve li sreće!” reče opat. “I ovdje, u ovim licima sjaji Božje lice!”
Dotakne me lagano po ramenu:
“Molim te”, reče, “derviši su svećenički red. Pitaj ih koje im je pravilo.”
Najstariji odloži lulu na krilo i odgovori:
“Siromaštvo. Potpuno siromaštvo. Nemamo ništa, ništa nas ne opterećuje, Bog nas vodi svojom
cvjetnom stazom: smijeh, ples i veselje, tri su arhanđela koji nas vode za ruku.”
“Pitaj ih”, obrati mi se opet opat, “kako se spremaju prikazati pred Bogom? Poste li?”
“Ne, ne!” odgovori smijući se jedan mladi derviš: “Jedemo i pijemo i hvalimo Boga jer je čovjeku
dao jelo i piće.”
“Kako onda?” inzistirao je opat.
“Kroz ples”, odgovori najstariji derviš s bijelom bradom
“Kroz ples? Zašto?” upita opat.
“Jer ples ubija ja”, odgovori derviš. “A kad se ubije ja, više ne postoji prepreka da se stopiš s
Bogom.”
Opatove oči zaiskriše.
“Red svetoga Franje!” poviče i stisne ruku starome dervišu. “Jednako tako i sveti Franjo hoda po
zemlji plešući i penje se na nebo. Što smo mi nego Božje igračke stvoreni na radost i zabavu čovjeku?
Vidiš, mladi prijatelju, Bog je uvijek isti.”
“Ali zašto onda sveti apostoli idu na sve strane svijeta nastojeći nagovoriti ljude da skinu svoju
Božju masku i da stave neku stranu, našu masku?” usudih se proturječiti. Opat ustane.
“Teško mi je odgovoriti ti”, reče. “Ako Bog dâ da dođeš u Pariz završiti svoje studije, svakako me
potraži.”
Lukavo se nasmiješi:
“Do tada ću možda naći odgovor.”
Oprostili smo se od derviša koji su nas ljubazno dopratili do vrata. Opat zastane na pragu i reče
mi:
“Reci im, molim te, da svi mi štujemo istoga Boga. I ja sam, reci im, derviš, samo u crnoj
mantiji.”

XVI
HODOČAŠĆE PO GRČKOJ

Otac mi je bio obećao da će me poslati godinu dana na put, kamo god želim, ako diplomiram s
odličnim. Nagrada je bila sjajna pa sam se svim silama bacio na učenje. Ispite sam polagao s jednim
prijateljem Krećaninom, vražjega mozga. Došao je i taj dan, krenuli smo na Fakultet, obojica u
strahu. Bio sam sve znao, ali sam sad sve zaboravio. Mozak mi je bio prazan. Bijah prestravljen.
“Znaš li nešto?” upita me prijatelj.
“Ništa.”
“Niti ja. Idemo na jednu pivu da se razbistrimo i da nam se jezik razveže. Moj je otac tako išao u
rat, pijan.”
“Hajmo.”

64
 Popili smo nekoliko piva i došli k sebi.
“Kako ti se čini svijet?” upita me.
“Dvostruko”, odgovorih.
“I meni. Možeš li hodati?”
Ustao sam i napravio nekoliko koraka.
“Mogu”, odgovorih.
“Idemo onda! Rimsko pravo, čuvaj se!”
Krenuli smo najprije ruku pod ruku, a onda smo se okuražili pa je svaki počeo hodati sam.
“Živio, Bakho, prijatelju!” povikah. “Reci Justinijanu neka se čuva. Dolazimo!”
“Zašto pozdravljaš Bakha?” upita me prijatelj. “Nismo se napili vina, nego piva.”
“Jesi li siguran?”
“Ne vjeruješ mi? Idemo natrag pa ćemo ih pitati.” Vratili smo se.
“Pivo, pivo ste popili”, odgovori nam vlasnik i prasne u smijeh. “Kamo ćete?”
“Idemo na ispit. Pravo.”
“Idem i ja s vama, da se zabavim.”
Krene i on za nama.
Profesori su nas već čekali. Onako poredani u redu za katedrom, činili su mi se kao komarci. Iz
glava su nam sijevale iskre. Dobro raspoloženi, sigurni u sebe, svako malo smo sipali latinske izreke.
Odgovarali smo s lakoćom. Obojica smo dobili odličan.
Našoj sreći nije bilo kraja. Moj je prijatelj planirao otvoriti odvjetnički ured na Kreti i baviti se
politikom, ja sam pak bio sretan, jer su mi se otvorila vrata da odem. Jedna od najvećih želja u životu
bila mi je da putujem. Da vidim svijeta, da otvorim nove horizonte, da plivam u nepoznatim morima,
da proputujem po Grčkoj, da gledam i gledam i da se ne mogu zasititi novih zemalja i mora, ljudi i
ideja. Da sve to vidim po prvi i posljednji put i da se nauživam. Pa da zatvorim oči i da osjetim
bogatstvo, kako me obuzima i prelijeva se u meni poput mora. I nakon nekog vremena da mogu
osjetiti svu tu radost i gorčinu. To je alkemija mozga - radost koju svi mi zaslužujemo. Moj kanarinac,
kojega sam prije mnogo godina, dok sam bio dijete, dobio od oca kao novogodišnji poklon, crknuo je.
Ne, nije crknuo, stid me što mi je pobjegao taj izraz. Htio sam reći, uginuo je. Ili bolje rečeno,
poklonio je svoj pjev Gospodinu. Pokopali smo ga u vrtu. Sestra je plakala, no ja sam bio miran, jer
sam znao da će živjeti dokle sam ja živ. “Nikad te neću pustiti da umreš”, mrmljao sam, pokapajući ga
u zemlju. Obojica ćemo živjeti i zajedno putovati.
I kad sam odrastao i otišao s Krete i lutao po Zemljinoj kori, osjećao sam da mi kanarinac sjedi na
glavi i pjeva, i da stalno ponavlja istu pjesmu:
“Ustani, idemo. Zašto stojimo ovdje? Nismo kamenice, nego ptice. Idemo.”
Glava mi je postala globus, a na njemu je sjedio kanarinac, uspravio je svoj vratić prema nebu i pjevao.
Stari su pričali kako su se davno svake večeri u vrtu harema sastajale mlade djevojke razdrljenih
grudi. Onda bi došao Sultan i svakoj bi u grudi uronio jedan rupčić pa bi ga omirisao. Izabirao je onu
djevojku čiji mu se miris te večeri najviše svidio.
Tako sam i ja razmišljao o zemljama.
Na brzinu sam pogledao kartu. Kamo ćemo? U koju zemlju, na koje more ćemo najprije? Sve su
me zemlje dozivale raširenih ruku. Bogu hvala, velik je svijet, neka lijenčine govore što hoće. Dug je
i ljudski život. Imamo vremena vidjeti i nauživati se cijeloga svijeta.
Počet ćemo od Grčke!

Tri mjeseca je trajalo moje hodočašće po Grčkoj: planine, otoci, sela, manastiri, obala... Čak i
sada, nakon toliko godina, kad se toga sjetim, srce mi počne tući od zadovoljstva i nestrpljenja. Velika
je sreća obilaziti i razgledavati Grčku. Velika sreća i agonija.
Obilazio sam Grčku i polako sam počeo gledati svojim očima i dodirivati svojim rukama ono što
apstraktno razmišljanje ne može vidjeti niti dotaknuti: kako se usklađuju moć i ljupkost. Mislim da
Ares i Afrodita nisu nigdje na svijetu tako organski združili ta dva pojma perfekcije kao u strogoj i
nasmiješenoj Grčkoj. Neki njezini dijelovi su tako strogi i ponosni, drugi su nježni poput žene, treći
pak ozbiljni, no ujedno i pristupačni i ljupki. Ipak, kroza sve je to prošao duh i - jednim hramom,
jednim mitom, jednim herojem - dao im dušu koja odgovara svakome. Zato svatko tko putuje po
Grčkoj i ima oko da vidi i um da razmišlja, putuje iz jedne duhovne pobjede u drugu, u nerazdruživo

65
magično jedinstvo.
Ovdje se u Grčkoj možeš osvjedočiti kako je duh nastavak cvijeta materije, a mit je jednostavan
izražaj najpozitivnije realnosti. Duh je godinama prolazio po ovom grčkom kamenju i kuda god
kreneš, razaznat ćeš božanske stope. Pojedina mjesta u Grčkoj su dvojaka, a dvojaka je i emocija koju
stvaraju. Surovost i nježnost stoje jedna pored druge nadopunjujući se kao muškarac sa ženom.
Upravo takav izvor nježnosti i surovosti je Sparta. Pred tobom je oholi i okrutni zakonodavac, pun
litica - Tajget, a pod njim se prostire plodna, očaravajuća dolina, podajući mu se kao zaljubljena žena.
S jedne strane Tajget, grčki Sinaj, gdje neumoljivi bog čovječanstva daje najokrutnije zapovijedi:
“Život je rat, zemlja je ratište, a tvoja jedina dužnost je pobjeda. Ne spavaj, ne živi u raskoši, ne smij
se, ne govori - tvoj jedini cilj je rat: bori se!” A s druge strane, podno Tajgeta, stoji Helena. Taman
kad počneš bjesnjeti i prezirati ljepotu zemaljske radosti, odjednom ti razum zapahne Helenin dah,
mirisan poput rascvjetana limuna.
Dolina Sparte je toliko nježna i radosna, a miris njezina oleandra je toliko opojan: možda se čitava ta
privlačnost rađa iz Helenina tijela - obljubljene lutalice. Zasigurno Eurot24 ne bi imao svoj današnji
zavodnički čar da se kao pritok nije slio u besmrtni mit o Heleni. Jer dobro znamo: zemlja, more i rijeke
sljubljuju se s velikim ljubljenim imenima i tako nerazdvojni se razlijevaju u naše srce. Šećući blagim
obalama Eurota osjećaš svoje ruke i svoje biće kako se združuju u miris jedne mitske žene, daleko istinitije i
stvarnije od one koju ljubiš i dotičeš. Današnji se svijet guši u krvi, patnje se razlijevaju u Paklu
moderne anarhije, a Helena nepomično stoji besmrtna u zraku divnih stihova dok pred njom teče vrijeme.
Zemlja je mirisala, a s limuna je kapala rosa igrajući se na suncu. Odjednom zapuše lagani vjetrić
i jedan mi cvijet padne na čelo i orosi me. Naježih se kao da me dotakla nevidljiva ruka, a zemlja
preda mnom se pretvori u okupanu Helenu. Gledala me kroz suze i smijeh. Podizala je vijenac od
limunova cvijeća, držeći ruku na ustima, njezino se djevičanstvo neprestano obnavljalo dok je
slijedila nekog snažnog muškarca. Dok je tako koračala, stopala su joj blještala od svježe krvi.
Što bi bila Helena, da nad njom nije prošao Homerov dah? Samo lijepa žena, kao bezbrojne druge
koje su prošle ovom zemljom i nestale. Možda bi je oteli kao što još i danas u planinama otimaju
lijepe djevojke. Pa čak i da je ta otmica prouzrokovala rat, sve bi se - i rat i žena i otmica - izgubilo da
Pjesnik nije pružio svoju ruku i spasio ih. Helena svoj spas duguje pjesniku. Čak i ovaj tijek Eurota
svoju besmrtnost duguje Homeru. Helenin je osmijeh udahnut u čitav spartanski zrak. Pa još i ovo:
Helena nam je ušla u krv, imali su je svi muškarci. Sve žene još blistaju od njezina sjaja. Helena je
postala ljubavni zov što stoljećima odzvanja u svakom muškarcu budeći želju za poljupcem i
vječnošću. I svaka žena koju dotaknemo, pa čak i ona najobičnija, pretvara se u Helenu.
Zahvaljujući ovoj spartanskoj kraljici, požuda zaslužuje visoki naslov ljubaznosti; mistična
nostalgija za nekom izgubljenom ljubavlju u nama oplođuje vrt. Plakali mi i vikali, Helena nam u piće
baca magične trave da zaboravimo bol. U ruci drži cvijet čiji miris odbija zmije. Čak i ružno dijete
postaje lijepo, ako ga ona dotakne. Čim ona uzjaše jarca Bakhova rituala, i na nogu obuje sandalu,
čitav se svijet pretvara u vinograd. Stari je pjesnik Stezihor u jednoj svojoj odi napisao o njoj riječ, i
odmah je izgubila svoj sjaj. Tada već drhtave ruke, odmah je uzeo liru, stao pred Grke i na jednoj
velikoj svečanosti ispjevao svoju znamenitu palinodiju25:

Istina nije, Heleno draga, što rekoh o tebi,

nikada nisi kročila nogom u brzice lađe,
niti si ikada stigla u bedeme visoke Troje.

Zaplače podigavši ruke prema nebu. I odjednom u očima punim suza zasja svjetlost.
Naši su preci slavili natjecanje u ljepoti zvano Helenije. Doista, zemlja je jedna velika palestra, a
Helena je podvig, možda nedostižan. Samo utvara. Postoji vjerovanje da Ahejci nisu ratovali u Troji
radi stvarne Helene, već da je u Troji bio samo njezin lik. Stvarna je Helena prebjegla u Egipat, u božanski
hram, i nama ljudima postala nevidljiva. Tko zna, možda se i mi borimo, plačemo i ubijamo ovdje na
zemlji samo radi Helenine utvare. I tko zna mogu li sjene u Hadu oživjeti ako popiju krv živih? Od toliko
krvi koju pije tolike tisuće godina, zar nije mogla oživjeti i ta Helenina sjena? Zar nikada ta utvara

24
Rijeka u Sparti (op. prev.)
25
Pjesma u kojoj se poriče nešto rečeno u prijašnjoj pjesmi, (op. prev.)
66
neće dobiti tijelo da i mi možemo jednoga dana zagrliti jedno stvarno, živo tijelo, jednu stvarnu Helenu?
Tajget i Helena. Okrutni ratnik i njegova žena. U oleandrima Eurota zaboravih udisati Helenin
miris i posramih se. Jednoga jutra krenuh na Tajget osjetiti onaj muževniji zrak.
Radost planine, miris borova, vrele stijene, sokoli što su mi nadlijetali nad glavom i nesavladiva
samoća, otvrdnuše mi srce. Satima sam hodao i bijah sretan. Oko podneva se nakupiše crni oblaci,
začuju se potmuli gromovi. Krenuh natrag skačući s kamena na kamen. Osjećao sam kako me oluja
slijedi, trčao sam da me ne dostigne. Odjednom se raspukne jedan bor, sve se zacrni i okruže me munje.
Zadesio me tornado. Legoh na zemlju da me ne odnese. Čekao sam zatvorenih očiju. Treslo se čitavo
brdo, preda mnom su se srušila dva bora. Osjećao sam miris sumpora. Odjednom započne nevera i s neba
se sruče izljevi vode. Izudarani od kiše, timijan, kadulja i buhač otpuste svoj miris i čitavo brdo zamiriše.
Ustao sam i nastavio hodati uživajući u kapima kiše što su mi šibale glavu, lice i ruke. Zeus
Gromovnik se čitavom svojom silom obrušio na svoju ženu Zemlju. Ona mu se otvorila smijući se i
primila ga u sebe. Uskoro se nebo raščisti, bijaše to samo prolazna oluja. Kukavica zakuka, sunce je
upravo bilo na zalasku. U daljini, na vrhu brda, iznad Mistrasa ugledah okupanu srušenu franačku
utvrdu Villehardouin26. Nebo se pozlati i pozeleni.
Sljedećega dana, kroz drvorede čempresa, uputih se u grčke Pompeje - Mistras. Ovaj sveti brežuljak
gdje je rođena moderna Grčka ima sve vidljive i nevidljive privlačnosti koje mogu namamiti svaku
dušu. Limuni, naranče, uske krivudave uličice, bosonoga djeca na ulicama, žene idu na vodu, djevojke sjede
pod rascvjetalim stablima i pletu. Život se opet nadvio nad ovu zemlju i pokušava opet zazelenjeti stari
brežuljak. To je prvi zeleni naseljeni pojas Mistrasa. Nastaviš li dalje, počinje prašnjavi uspon, penješ
se po razrušenim kućama i stižeš do dražesnih suncem okupanih bizantskih crkava - Perivlepto,
Mitropoli, Aghii Theodori, Afentiko, Pantanasa. To je drugi pojas Mistrasa, urešen crkvama.
Ožednjeh. Uđoh u ženski manastir Pantanasa i monahinje mi ponude čašu vode. Dvorište je
blistalo, okrečene ćelije, čisti prostrti kanapei s izvezenim prostirkama. Monahinje se ustrčaše da me
pogoste. Jedne je već uhvatila reuma, druge mlade, vrlo blijede jer mnogo rade da bi preživjele, bdiju
i mole se, jer nemaju što jesti. Kad uhvate malo vremena, zgrbe se nad svoj tkalački stan i tkaju
narodne vezove: čemprese, križeve, lončanice s karanfilima, manastire, i malene ružice u crvenoj
svili. Obuzme te tuga kad ti iznose svoje radove, radosno ti pokazujući svoj miraz, smiješeći se, šutke:
jer znaš da zaručnik neće doći.
Na zlatnoj svjetlosti predvečerja Pantanasa je sjajila kao bjelokosni bizantski kompas izrađen s
marom i ljubavlju da primi bolni Bogorodičin dah. Kakvo jedinstvo, i ljubav od temelja do samoga
svoda! Čitav je ljupki hram živio i disao spokojno poput toplog živog stvorenja. Svaki kamen, svaka
skala, sve freske i sve monahinje živjeli su poput živih bića ovog ženskog manastira, kao da ih je sve
u isto vrijeme stvorio isti Stvoritelj.
Nikada nisam očekivao da ću u bizantskim freskama pronaći toliku ljupkost i toplo ljudsko
razumijevanje. Do sada sam viđao samo asketske likove sa svojim listom pergamene i crvenim
slovima što su nas pozivali da mrzimo prirodu i da pobjegnemo u pustinju, da umremo da bismo
preživjeli. No, sad se Krist pojavljuje u bojama ulazeći u Jeruzalem na svojoj malenoj životinji, dobar
i nasmiješen, a za njim ide narod gledajući ga u ekstazi, poput oblaka koji sve prekriva... I anđeo što
sam ga vidio u Afentiku bijaše mlad, s kovrčavom kosom vezanom širokom vrpcom ponosno korača
hitroga kroka! Kao zaručnik... Kamo ide tako žurno i radosno?
U taj su čas zazvonila zvona, tiho i slatko na molitvu Velikoga petka. Uđoh u toplu unutrašnjost
crkve. U sredini bijaše Sveti grob ukrašen limunovim cvijećem, a na cvjetnom pokrovu ležao je mrtvi
mladić što će uskoro uskrsnuti. Nekad su ga nazivali Adonisom, a sada Kristom. Oko njega kleče
žene u crnini, nadvile se nad njim i nariču. Čitava je crkva mirisala na vosak kao košnica. Sjetih se
većenica Pčela u hramu Artemide Efeške27. Sjetio sam se Apolonova hrama u Delfima izgrađena od
voska i perja...

26
Geoffroi de Villehardouin (пбо.-1201.), francuski povjesničar koji je sudjelovao u četvrtom
Križarskom ratu. Smatra se jednim od najznačajnijih povjesničara svoga doba. Najznačajnije mu
je djelo De la Conquête de Constantinople (O osvajanju Carigrada), (op. prev.)
27
Hram Artemide Efeške (Efez, Turska) potječe iz 5. st. pr. Kr. i smatra se jednim od sedam
svjetskih čuda. Prvi ga spominje Strabon, nazivajući njezine svećenice Melissai (Pčele). Nepoznato je
povezivanje s pčelama, no kip boginje bijaše prikazan s poprsjem od pčelinjih košnica, (op. prev.)
67
 Odjednom se razlomi plač i neutješna bol. Znao sam da samo ljudska bol može uskrsnuti Boga,
no ovdje u Heleninu kraljevstvu ne bijah spreman za tužaljku.
Ustadoh. Vani još bijaše dan i krenuh uzbrdicom po srušenim kućama i tornjevima, do kamene
krune usred znamenite tvrđave Villehardouina. Vrata bijahu otvorena, a dvorište pusto. Uspeh se po
stepeništu i stigoh do puškarnica. Odjednom poleti jato gavranova. Pogledah dolje prema plodnom
polju. Iz kuća je izlazio dim. Začuje se neki glas, pjesma puna boli, čitav je uzduh stenjao puneći se
prikazama. Usksnuše plavokose franačke djevojke, i vitezovi križari što su došli s Peloponeza da
osvoje prostor. Ugrabiše Grkinje, pomiješaše se s grčkom krvlju i zaboraviše domovinu. Naše mlade
žene vranih kosa i velikih očiju osvojile su pobjednika: poraženi je porazio pobjednika.

Nakon nekoliko dana divio sam se drugom mjestu: prođeš li jednim sjenovitim isušenim riječnim
koritom kroz platane i rascvjetale vrbe, uspinješ se na jednu surovu obraslu planinu, gdje te obuzima
miris opojnoga timijana, bez ijednoga sela, bez ljudi, bez koze i ovce, sasvim pustu. I odjednom, iza
jednog proplanka, pred tobom niče znameniti hram Apolona Epikurejskog u Basama, u srcu
Peloponeza. Odmah uočavaš kako je jednake boje kao spržene stijene oko njega i osjećaš njegovo
duboko jedinstvo sa samim mjestom. Čini ti se kao da je dio stijene, kamen do kamena, nerazdvojivo
stopljen u planini, i sam postao planina, no planina koju je stvorio duh. Njegovi su stupovi tako
izdjeljani i postavljeni tako da odražavaju bit čitave te planinske surovosti i pustoši. Kao da je vrh
samoga mjesta, svetište, posvećeno mjesto, a u samome svetištu čuva se njegov posvećeni um. Ni
ovdje te ne iznenađuje drevna umjetnost koja se nastavlja i savršeno ističe ovo mjesto. Mirno se i
nečujno uspinje po ljudskoj stazi sve do vrha. Kao da se vjekovima željela pokazati i čim je sazdala
taj Apolonov hram, odahnula je. Radosno je odahnula dobivši svoj smisao.
Svakoga dana sam obilazio grčku zemlju i grčka civilizacija ne bijaše samo jedan meteor,
nadnaravni cvijet, već čitavo jedno stablo koje se ukorijenilo duboko u zemlju i svakodnevno guta
zemlju neprestano cvatući. Što više zemlje proguta, to je njegova raskoš bogatija. Čuvena drevna
jednostavnost, ravnoteža i spokoj ne bijahu prirodne vrline neke jednostavne uravnotežene rase;
bijahu to teški podvizi, plijen iz teških i opasnih borbi. Zapetljan je i tragičan grčki spokoj,
izjednačenje divljih suprotstavljenih sila koje se podižu nakon mučne i dugogodišnje borbe, u želji za
konačnim izmirenjem. U želji da dospiju, kako kaže jedan bizantski mistik, do netežnje - dakle, do
vrhunca težnje.
Ono što umiruje i ublažava planine, sela i grčko tlo jest svjetlost. Svjetlost u Italiji je blaga,
ženska, u Joniji je vrlo slatka i puna orijentalnih strasti, u Egiptu je gusta i masivna, a grčka je
svjetlost puna duha. U ovoj je svjetlosti čovjek uspio uvesti red u kaos, uspio ga je pretvoriti u
kozmos. A kozmos je harmonija.
Iz obližnje čuvarske kućice promoli se jedna staričica. U ruci je držala dvije smokve i jedan
grozd. Bijahu to prvi plodovi u ovoj pustoši i nosila mi ih je na poklon. Ljubazna, slabašna, nasmijana
staričica. U mladosti je zacijelo bila lijepa.
“Kako se zoveš?” upitah je.
“Marija.”
No, čim vidje da joj ime zapisujem u svoju bilježnicu, ispruži ruku da me zaustavi. “Marigitsa...”
ponovi s mladenačkim ponosom. “Marigitsa....”
Kao da je htjela da joj se ime, budući da će biti zapisano, sačuva u obliku iz milja, onako kako ga
se sjećala iz sretnih dana.
“Marigitsa”, ponovi, kao da se boji da nisam dobro čuo.
Bilo mi je drago vidjeti kako se ženska ljupkost ukorjenjuje čak i u starom tijelu.
“Što je to ovdje?” upitah je.
“Zar ne vidiš? Kamenje.”
“Pa zašto onda to dolaze vidjeti s drugog kraja svijeta?”
Starica načas zastane i upita me tihim glasom:
“Stranac si?”
“Ne. Grk.”
Odjednom se osokoli, ispravi i reče:
“Glupi stranci!” reče i nasmije se.
Nije mi to bio prvi put da vidim kako starice koje čuvaju antičke hramove i crkve s glasovitim

68
ikonama u nevjerici ismijavaju svece ili drevne mramorne bogove koje čuvaju. Toliko su navikle na
njih da su im postali zrak.
Stara Marigitsa me veselo gledala kako zobljem grožđe koje mi je poklonila.
“A što ti misliš o politici?” upitam je zajedljivo.
“Eh, dijete moje”, odgovori s neočekivanim ponosom. “Eh, dijete moje, mi koji smo ovako
visoko iznad svijeta ni ne čujemo njegovu buku.”
“Mi. Dakle, hram i ja... visoko iznad svijeta.” Rekla je to s takvim ponosom, naglašavajući ovo
“iznad svijeta”. Razveselih se. Ova mi je rečenica ispunila dušu čak i više od samoga hrama.
Stao sam obilaziti stupove. Nekidan je padala kiša i u utorima srušenoga mramora još se zadržala
voda. Sagnuh se da vidim kako u vodi prolaze bijeli paperjasti oblaci kao utvare. Negdje sam pročitao
da se oblaci koji se ogledaju u vodi zapravo klanjaju božanstvu.
Kad sam sišao u polje, ugledah jednog starca kako kleči na kamenu gledajući u vodu. Izraz mu je
odavao neizrecivo ushićenje. Rekao bi da je na tome licu sve iščezlo - nos, usta i obrazi , i da su ostala
samo dva oka usredotočena na vodu kako teče među kamenjem. Priđoh mu:
“Što gledaš, starče?” upitah.
A on mi ne podižući glavu odgovori mirno:
“Život, dijete moje. Gledam svoj život kako protječe.”

U Grčkoj se sve - planine, rijeke, mora i ravnice - “očovječuje” i obraća se čovjeku gotovo
ljudskim glasom. Ne uništava ga, ne muči ga. Postaju prijatelji i suradnici. Magla, uznemireni krik
Istoka, prolazi kroz grčku svjetlost, pročišćava se, antropomorfizira i postaje riječ. Grčka je hitar koji
s velikom mukom kroti zvijer u čovjeku, istočnjačko ropstvo pretvara u slobodu, a barbarsko
pijanstvo u trijezan razum. To što čovjeku daje lice, a nemjerljivosti mjeru, izjednačavajući
suprotstavljene slijepe sile, to je zadaća povijesno ispaćenog kopna i mora što se zovu Grčka.
Putovati Grčkom istinsko je zadovoljstvo i veliko bogatstvo. Grčko je tlo toliko natopljeno
suzama, krvlju i znojem, a grčke su planine vidjele toliko ljudske borbe, da misliš da se na tim
planinama i na toj obali poigrala sudbina bijele rase. Poigrala se sudbina čovjeka. Na jednoj od tih
obala punih ljepote i razigranosti sigurno je nastalo čudo pretvorbe životinje u čovjeka. Na jednu od
tih grčkih obala je došla istočnjačka Aštarta28 sa svojim golemim grudima poput prasice i Grci su
preuzeli tu od drveta izdjeljanu statuu, uklonivši s nje ono zvjersko i ostavivši joj samo dvije grudi,
udahnuvši joj ljudski lik. Grci su od Istoka preuzeli prvotni instinkt, orgijsko pijanstvo, životinjski
krik iz Aštarte. I pretvorili su taj instinkt u ljubav, ugriz u poljubac, orgiju u vjersko štovanje i krik u
ljubavnu riječ.
Aštarta postade Afrodita.
Duhovni, a ne samo geografski smještaj Grčke pun je mistične zadaće i dužnosti. Dvije se
neukrotive bujice sukobljavaju u njezinom kopnu i u morima i zbog toga je Grčka u duhovnom i
geografskom vrtlogu. Taj sudbonosni geografski smještaj Grčke odrazio se na sudbinu Grčke i
čitavoga svijeta.
Promatrao sam, mirisao i doticao Grčku, pješačeći sasvim sam s jednim maslinovim štapom u
ruci i jednom čuturicom na ramenu. I koliko je Grčka ulazila u mene, toliko sam i ja sve dublje
osjećao kako je mistična bit grčkoga kopna i mora istinska glazba. Grčki se krajolik, premda ostaje
isti, svakoga trenutka mijenja, njegova se ljepota talasa i obnavlja. Ima duboko jedinstvo, a
istovremeno obnovljenu šarolikost. Zar isti takav ritam ne upravlja i antičkom umjetnošću što je
rođena iz gledanja, voljenja, osjećanja i oblikovanja onoga oko nas? Pogledajte neko grčko djelo
velike klasične epohe: ono nije nepomično, već ga pokreće neka nevidljiva životna sila koja se
poigrava kao sokol kad raširenih krila zastane posred neba doimajući se nepomičan, jednako tako živi
i antička skulptura, neprimjetno se kreće, nastavljajući tradiciju i pripremajući budući tijek
umjetnosti. Neprekidan tijek vremena zadržava u savršenoj ravnoteži.
Svako mjesto koje su Grci posvetili svojom borbom podredili su nekim visokim značenjem koje
sada određuje njihovo značenje. Ljepotom i discipliniranom strašću pretvorili su fizičko u
metafizičko. Prokopavši travu, zemlju i kamen pronašli su duboko zakopanu dušu. I toj su duši dali
tijelo, bilo u obliku nekog ljupkog hrama, nekog mita, ili pak domaćeg boga.

28
Αστάρτη, grčki naziv za mezopotamsku boginju Ištar (op. prev.)
69
 Satima sam gledao svetu Olimpiju: njezinu plemenitost i zamišljenu mirnoću, razigranu otvorenu
dolinu među niskim ukroćenim planinama. Skrivena od divlje bure i vrućeg juga, samo sa zapada
otvorena prema moru odakle morski povjetarac prelazi Alfejev tijek ulazeći u sveto mjesto. Nema
mjesta u Grčkoj gdje ćeš osjetiti takav mir i spokoj. Stari su Heleni nepogrešivim okom izabrali ovo
mjesto da se ovdje okupljaju svake četiri godine pomirena sva helenska plemena. I izabravši ga,
ispunili su ga smislom obogativši tako njegov mir i spokoj.
Grčka je izmučena zavišću, neprijateljstvima i ratovima. Demokracije, aristokracije i tiranije
izmjenjivale su se jedna za drugom. Zatvoreni tjesnaci, usamljeni otoci, puste obale i mali neovisni
polisi stvarali su jedno mnogoglavo jedinstvo i organizam pun međusobne mržnje i u svačijim je
grudima vrela strast. No svake četiri godine, u ljeto bi se okupili ovjenčani glasnici “žrtvonoše”,
potrčali bi iz te svete doline na sve strane helenstva prenoseći svemir igara, pomirenje, i pozivali
prijatelje i neprijatelje da dođu na igre u Olimpiju. S čitavoga Peloponeza i kopnene Grčke, iz
Makedonije, Tesalije, Epira i Trakije, s obala Crnoga mora i Male Azije, Egipta i Kirene, iz Velike
Grčke i Sicilije okupljali su se sportaši i hodočasnici u panhelensku svetu dolinu igara. Robovi ovdje
nisu mogli kročiti, kao niti zločinci ni barbari, ali ni žene. Samo slobodni Grci.
Ni jedan narod nije tako savršeno osmislio tajnu i javnu vrijednost igara. Kad život
svakodnevnom borbom želi pobijediti neprijatelje, bilo prirodne sile i zvijeri, bilo glad, žeđ i bolest,
ponekad premaši i vlastite snage. Ta snaga traži da se potroši u igrama. U trenutku kada počinje igra,
počinje i civilizacija. Dokle god se život bori da se oslobodi i spasi od svojih neprijatelja i da se održi
iznad površine zemlje, nema civilizacije. Ona se rađa tek kad život uspije postići svoje osnovne
potrebe i počne uživati u malo mira.
Kako će iskoristiti taj mir, kako će ga podijeliti po različitim društvenim klasama, kako će ga
produljiti i oploditi koliko može? Vrijednost i suština te civilizacije procjenjuje se od rješenja koje
svaka rasa i epoha pronalaze za te probleme.
Šećem kroz ruševine Altisa, svaki put s jednakom radošću gledam izglađene stijene od kojih su
izgrađeni hramovi. Kršćani su ih oskvrnuli, potresi porušili, a poplave Alfeja isprale njihove šarene
boje. Spalili su kipove i pretvorili ih u bijele, malo ih je ostalo, no ipak dosta da utješe naš um. Berem
dvije-tri grančice mente koja je nikla na mjestu gdje kažu da je stajao hriselefantinski Fidijin kip, a
među prstima mi ostaje njezin vječni miris.
Ovdje na ovom mitskom mjestu prije ljudi su se borili i bogovi. Zeus se borio sa svojim ocem
Kronom da preuzme kraljevstvo. Apolon, bog svjetlosti, pobijedio je Herma u trci, a Aresa u
višeboju. Mudrost je pobijedila vrijeme, svjetlost je pobijedila mračne snage prevare i sile. Kasnije,
nakon bogova, ovdje su se borili i junaci: Pelop iz Azije je pobijedio krvoločnoga barbarina Enomaja,
uzeo mu kćer Hipodamiju, krotiteljicu konja. Napredna i krotka civilizacija Jonjana ovdje je
pobijedila divlje starosjedioce, ukrotila konje i proširila snagu čovjeka. Jedan drugi junak, Heraklo,
nakon što je počistio Augijeve staje, došao je ovamo primjeri velike žrtve novome bogu Zeusu. Od
pepela koji je ostao od paljenice podigao je žrtvenik i proglasio prve Olimpijske igre. Od novoga
pepela od sljedećih paljenica podignut je i visoki božanski žrtvenik i tako je Olimpija postala jedna
velika vježbaonica gdje su sva helenska plemena vježbala svoja brončana tijela. Ali ne samo radi
ljepote. Grci nikada nisu stvarali umjetnost radi umjetnosti, ljepota je uvijek imala cilj služiti životu. I
stari su željeli da im tijela budu lijepa i snažna da bi mogli održati jednako zdravi duh. I da bi mogli
postići viši cilj - obraniti polis.
Tjelovježba je za Grke bila nužna priprema za svakodnevni život građanina. Savršeni je građanin
bio onaj koji je mogao u vježbalištima i palestrama raditi na svome tijelu, da bi ga učinio snažnim i
harmoničnim, dakle lijepim, sve kako bi bilo spremno da se bori za svoj rod. Promatrajući neki kip
klasičnoga doba odmah shvaćaš je li čovjek kojega predstavlja bio slobodan čovjek ili rob. To
pokazuje njegovo tijelo. Lijepo atletsko tijelo, smireni stav, savladavanje požude, karakteristike su
slobodnoga čovjeka. Rob je uvijek prikazan kao debeo ili ispijen, naglih, neukroćenih pokreta.
Dioniz, bog pijanstva, stajao je mirno. Oko njega su ružni, razigrani i pijani njegovi podanici i robovi,
sileni i satiri.
Harmonija duha i tijela bio je ideal svakoga Grka. Hipertrofija jednoga na račun drugoga smatrala
se odlikom barbarina. Kad su Grci počeli propadati, tada se i tijelo atleta počelo jačati i ubijati njegov
duh. Jedan od prvih koji je potvrdio i objavio opasnost da duh uzmakne iz atletskoga tijela bijaše
Euripid. Kasnije je Galen izjavio: “Jesti, piti, spavati i prazniti utrobu, valjati se na pijesku i u blatu -

70
to je život atleta.” Veliki svjedok Heraklo koji je u slavnim vremenima izvodio podvig za podvigom
savršeno uravnotežujući svoje tijelo i duh, polako je dobio ogromno tijelo, usko čelo, a nazivali su ga
vinopija i bikožder. A umjetnici koji su u velikim epohama stvorili idealan tim mladića, sada s
jednakim realizmom prikazuju atletska tijela koja gledaju oko sebe - teška i barbarska.
U Grčkoj, kao i svugdje, procvat realizma označava pad civilizacije. Tako smo stigli do
nevjernoga realizma, bez nadljudskoga ideala, u prenaglašeno helenističko doba. Od kaosa do
Partenona i od Partenona natrag u kaos. Veliki nemilosrdni ritam. Osjećaji i strasti propadaju,
slobodan čovjek gubi disciplinu, iz ruku gubi uzde koje su ga održavale u strogoj ravnoteži. Strasti,
osjećaji, realizam. U lica se ulijeva neka mistična požuda i melankolija. Snažni mitološki likovi
postaju ukrasi. Afrodita se razodijeva kao obična žena, Zeus dobiva raskoš i eleganciju, Heraklo se
pretvara u zvijer. Nakon Peloponeskih ratova, Grčka se počela raspadati, nestala je vjera u domovinu,
zavladao je individualizam. Protagonist više nije bog ili savršeni mladić, nego bogati građanin sa
svojim radostima i strastima, materijalist, skeptik i sladostrasnik. Talent je zamijenio genij, a sada je
umjetnost zamijenila talent. Umjetnost se ispunila djecom i koketnim ženama, realističnim scenama i
zvjerskim ljudima ili pak intelektualcima...
Penjem se na maleni brežuljak muzeja želeći vidjeti dva preostala zabata s hrama s Heraklovim
podvizima i Praksitelova Herma. Žurim se kao da se bojim da su možda i ti ostaci pretvoreni u prah.
Zašto? Možda zato što ljudski uzvišeni trud nadilazi vječne nadljudske zakone. Tako naš život i trud
postižu neku tragičnu herojsku snagu. Pred sobom imamo samo trenutak. Moramo ga pretvoriti u
vječnost. Besmrtnost više ne postoji.
Kad sam stupio u glavnu dvoranu muzeja, srce mi se smirilo: još su živi, mirni i osvijetljeni
jutarnjom svjetlošću, i kentauri i lapiti, Apolon, Heraklo i Nika. Razveselili se. Ovaj svijet slijedi
neke izvanljudske zakone, osjećamo da u ovome vremenu u kojem živimo u svakome trenutku može
pasti neka bomba i najvrednija ljudska djela pretvoriti u prah. Naša radost kad ugledamo neko
umjetničko djelo udvostručuje se u opasnosti od vječnog gubitka.
Gledajući ova dva velika zabata, osjećaš kako je bio u pravu jedan mudrac s dalekoga istoka
ovako objasnivši cilj umjetnosti: “Umjetnost znači ne prikazati tijelo, već silu koja je stvorila tijelo.”
Ovdje, osobito na zapadnom zabatu, te stvaralačke sile postaju vidljive pod prozirnom površinom.
Upravo je završila gozba, kentauri su se napili i počeli su otimati žene lapita. Jedan je kentaur izbacio
nogu i obgrlio neku ženu i svojom ogromnom šakom joj čvrsto stišće grudi. Žena kao da se
onesvijestila od boli ili pak nekog mističnog neizrecivog užitka. Drugdje se pak borci grizu, bodu,
zvijer se probudila, proširio se divlji orgazam, pred nama se otvaraju drevne scene između čovjeka i
majmuna. Pa ipak, u čitavoj ovoj primitivnoj strasti širi se neki mistični spokoj: jer među svim tim
ljudima u borbi, nevidljiv svima, vidiš mu samo ispruženu desnu ruku, stoji Apolon.
Umjetnik koji je nekoliko godina prije Partenona stvorio ovo djelo, već je prerastao djevičansku
nevještost arhajske umjetnost, ali još nije stigao do umjetničkoga savršenstva klasičnoga doba. Bio je
još u nastajanju, još je strastveno i nestrpljivo čeznuo za pobjedom, no još nije dosegao vrhunac.
Presjekao je jednu ravnotežu, no još nije stigao do druge, trčao je u silnoj želji da stigne do cilja. No,
ovaj nas zabat zadivljuje upravo zato što još nije dosegao vrhunac čovjeka. Savršenstvo. Još razabireš
junaka koji trpi i bori se.
I još jedno zadovoljstvo: ovdje na ovome zabatu razabireš čitavi raspon hijerarhije: boga,
slobodnoga čovjeka, ženu, roba i zvijer. Bog stoji u sredini, uspravan i smiren, vlada svojom snagom.
On promatra strahotu, ali se ne uzbuđuje. Kontrolira bijes i strast ne ostajući ravnodušan. On mirno
pruža ruku i određuje pobjedu onoga tko mu se sviđa. Ljudi, lapiti, i oni zadržavaju nepomičan izraz
na svome licu, koliko mogu. Ne urlaju, ne hvata ih panika. No ipak su ljudi, oni nisu bogovi, i ipak im
grč na usnama i bora na čelu odaje koliko trpe. Žene trpe još i više. No, njihova se bol neobjašnjivo
združuje s nekom mračnom radošću: kao da se i protiv svoje volje vesele da su ih ugrabila strašna
muška bića i da se zbog njih prolijeva krv. Robovi pak leže i promatraju mirno bez ustezanja. U doba
kad je stvaran ovaj zabat, figure u uglovima nisu mogle predstavljati bogove. Bogovi nikada ne bi
tako ležali zaboravljajući svoje hijerarhijsko dostojanstvo. Naposljetku, kentauri, razuzdane pijane
zvijeri, bacaju se na žene i dječake, urlaju i grizu. Nemaju razuma da savlada snagu i požudu.
Ovo je veličanstveni moment u kojemu svi stupnjevi života zadržavaju svoje pravo lice. U ovom
mramornom trenutku postoje svi elementi: božja mirnoća, disciplina slobodnoga čovjeka, divljaštvo
zvijeri, realističan prikaz roba. Nakon nekoliko generacija ovo će posljednje dvoje prevladati,

71
zavladat će realistični patos i obuzet će i slobodne ljude i bogove. Više neće biti uzde i umjetnost će se
rasprsnuti u divljaštvu. Od dinamične tragike ovoga zabata iz Olimpije i božanskoga spokoja
Partenona, doći ćemo do nezadrživoga verbalizma Pergama.
Na ovome zabatu uživaš gledajući kako u nekom združenom bljesku postoje svi elementi
predklimaksa, klimaksa i postklimaksa. Savršenstvo je teška i opasna trenutačna ravnoteža unutar
kaosa. Da težinu baciš samo malo više nadesno ili nalijevo, raspalo bi se.
Ovaj nam zabat pruža još jedan užitak. Gledamo ga i pitamo se: ovo je djelo nastalo odmah nakon
pobjede Grka nad Perzijancima, nakon što se po čitavoj Grčkoj razlio jedan val sreće i olakšanja,
ponosa i snage. Grčka je osjetila svoju moć, svijet oko nje i u njoj se obnovio, na bogove i ljude je
pala nova zraka svjetlosti i sve se trebalo obnoviti: hramovi, skulpture, slikarstvo i tragedija. Trebao
se podići vječni trofej zbog grčke pobjede nad barbarima. Kako ovo kiparstvo prikazuje taj trofej?
Veliki kipar ispod ove svakodnevne stvarnosti vidi vječne nepomične simbole. Iza grčevitih,
često i nedosljednih radnji živih ljudi, on jasno razaznaje velike tijekove koji obuzimaju duše.
Svakodnevna zbivanja pretvara u dah besmrtnosti. Veliki će umjetnik realistične prizore smatrati
deformacijom i ismijavanjem vječnoga.
Eto zašto su veliki umjetnici klasične Grčke (ne samo kipari) u želji da ovjekovječe moderne
teme povijest podigli visoko do simboličke atmosfere mita. Umjesto da prikazuju suvremene ratove
protiv Perzijanaca, oni nam prikazuju kentaure i lapite. Iza lapita i kentaura možemo razabrati dva
velika vječna protivnika: čovjeka i zvijer, civilizaciju i barbarstvo. Tako je jedan povijesni događaj
koji se dogodio u određenom vremenu izgubio pojam vremena i sad ga povezujemo s čitavom rasom
i njezinim izvornim viđenjima. Naposljetku je izgubio i povezanost s rasom postavši besmrtni motiv.
I tako su takvim simboličnim prikazima grčke pobjede uzdignute do sveljudskih pobjeda.
Jednako tako i dvanaest metopa koje krase Zeusov hram, a prikazuju Heraklovih dvanaest
podviga. Izrezane i postavljene ovako očuvane na zidu u muzeju pružaju nam zadovoljstvo i ganuće
što može postići ljudski um! Ljudski razum, Atena, malena, ali ipak snažna, podupire i pomaže
junaku! Kao da je jučer sišla s Akropole pa sad na Maratonu i Salamini pomaže Grcima. Malo dalje
sjedi na kamenu, umorna od borbe, ali ponosna i gleda pobjednika kako se vraća iz borbe i prinosi joj
kao plijen Stimfalijske ptice! još malo dalje nježno diže ruku stojeći odmah iza njega i pomaže mu da
podigne težinu Zemlje!
Od suvremenih Grka koje je umjetnik htio proslaviti, slava je s poštovanjem poklonjena Heraklu,
velikome pretku i vođi svoje rase. Kao da kaže: “Nismo mi pobijedili, nije pobijedilo naše pokoljenje.
Pobijedio je demon ove naše rase! Pobijedio je uporni i odlučni borac. A slava simbolično prelazi na
rod slobodnoga čovjeka. Nismo mi pobijedili, nije pobijedila samo naša rasa. Pobijedio je čovjek koji
se borio sa zvijerima, s barbarima i smrću, nižući podvig za podvigom.”
Izašao sam iz muzeja i sjeo pod jedan čempres. Odjednom me obuzela gorčina. Hoćemo li ikada
dostići mirnu i herojsku vizualizaciju antičke Grčke? Ovo si pitanje sigurno postavlja svaki
hodočasnik izlazeći iz Olimpije i muzejskog prostora na ovo suvremeno sunce. To je temeljno i
vječno pitanje. Za nas Grke je gorčina dvostruka, jer se smatramo potomcima ovih velikih ljudi i
nehotice si postavljamo zadatak da dosegnemo veličinu naših predaka. I još više: zadatak svakoga
sina je da nadmaši svoje roditelje.

Svaki bi Grk mogao ponosno koračati Grčkom kad ne bi čuo ljutite i stroge glasove iz podzemlja.
Za jednoga je Grka međutim putovanje po Grčkoj istovremeno radosno i mučno; stojiš na jednome
mjestu svoje zemlje i muči te agonija: gledaš spomenike i progone te mrtvi i čuješ njihove krikove.
Jer glas je ono što je ostalo besmrtno iza svakog pokojnika. Koji ćeš glas odabrati? Svaki je glas jedna
duša, a svaka duša vodi do svoga tijela; srce sluša, ali ne zna koga da posluša, jer sigurno je da nisu
sve drage duše nužno i vrijedne.
Sjećam se jednog popodneva dok sam stajao pod jednim rascvjetalim oleandrom u dolini Eurota,
između Sparte i Mistrasa; osjetio sam snažnu borbu srca i razuma. Srce me nezaustavljivo vuklo
prema blijedom tijelu što mu je sudbina proricala smrt, tijelu našeg bizantskoga cara Konstantina
Paleologa. Htio sam vratiti vrijeme u davni 6. siječnja 1449. kad je Konstantin ovdje u Mistrasu
primio krvavu i kratkovjeku krunu carstva.
Nebrojeni uzdasi predaka, nebrojene želje Roda tjeraju te da slijediš svoje srce, no razum se
suprotstavlja. Ljutito se okreće prema Sparti želeći baciti blijedoga cara u vrtlog vremena i združiti se

72
sa žuljevitom spartanskom mladeži. Jer želja razuma je zahtjev onog strašnog časa kad smo rođeni, i
ako želiš da ti je život plodonosan, moraš pratiti strašan ritam svoga vremena.
Kada jedan Grk putuje po Grčkoj, njegovo se putovanje sudbonosno pretvara u potragu za
njegovom zadaćom. Kako ćemo postati dostojni svojih predaka, kako ćemo nastaviti tradiciju naše
rase, ako je ne osramotimo? Jedna teška neugasiva odgovornost teret ti je na plećima, teret je na
plećima svih Grka. Nepobjediva magična sila ima svoje ime: svatko tko je rođen u Grčkoj mora
nastaviti vječnu grčku legendu.
Nama Grcima svako mjesto pruža neutaživi drhtaj ljepote - Maraton, Salamina, Olimpija,
Termopili, Mistras - svako od njih ima neko sjećanje: ovdje smo osramoćeni, ovdje smo proslavljeni,
ovdje proživljavamo žalobnu i trudnu povijest. Ovdje mora zastati srce svakog grčkog hodočasnika.
Svako je mjesto u Grčkoj toliko natopljeno srećom i nesrećom, toliko je bremenito ljudskom borbom
od čijih sjećanja ne možeš pobjeći. Ono vrišti i moraš ga čuti.
Doista je tragičan položaj Grčke. Teška je odgovornost današnjega Grka. Na pleća nam je
navaljen opasan i težak teret. Nove sile rastu s Istoka, nove sile sa Zapada, a među ta dva vrtloga u
kotlu leži Grčka. Zapad slijedi tradiciju razuma i znanosti i želi zauzeti svijet. S druge strane se
razlijeva Istok u želji da prekrije svijet. Među njima Grčka, geografsko i duhovno razmeđe svijeta, sa
zadaćom da pomiri te dvije strašne sile. Hoće li uspjeti?
Sveta nam je i preteška sudba. Kraj moga putovanja po Grčkoj ispunio me tragičnim pitanjima
bez odgovora. Iz ljepote smo se odjednom našli u agoniji i današnjoj zadaći Grčke. Danas nijedno
živo biće koje razmišlja, voli i bori se, ne može više mirno uživati u ljepoti. Borba se danas širi kao
požar od kojega te ništa ne može zaštititi. Boriš se i goriš zajedno s čitavim čovječanstvom. A
ponajviše se bori i gori Grčka. Jer to joj je sudba.

Krug se zatvorio. Moje su se oči ispunile Grčkom. Čini mi se da mi je um u ova tri mjeseca sazrio.
Koji je najvredniji plijen ovoga moga duhovnoga pohoda? Jasnije sam spoznao povijesnu zadaću
Grčke između Istoka i Zapada. Spoznao sam da najviši podvig nije ljepota, već borba za slobodom.
Osjetio sam koliko je duboka tragična sudbina Grčke i koliko je težak teret svakog Grka.
Nakon ovog putovanja po Grčkoj postao sam zreo da započnem svoju muževnu dob. Nije to
ljepota što korača preda mnom i vodi me u muževnost, već dužnost.
Sa sobom sam donio ovaj gorak plod. Nakon tromjesečnog putovanja vratio sam se u rodni dom.

XVIII
ITALIJA

Vratio sam se u rodnu kuću, u majčinu tišinu i ljubav i pod očevo strogo oko, da još jednom
proživim svoje putovanje i da mi se slegnu sve ljepote i gorčine što sam ih doživio. U meni je sad
progovorila obaveza i više nisam mogao zanemarivati taj glas. Progovorila je zemlja, digli su se
mrtvi, u meni se probudila Kreta, probudila se jedna velika Grčka - ona što se vjekovima bori za
slobodu. To mi je sudba. A što mi je dužnost? Da stanem uz nju i dušom se i tijelom bacim u borbu?
Da se oslobodim? Od čega? Bijahu to teška pitanja na koja nisam nalazio odgovora. Osjećao sam
međutim da moja borba nije u planinama s oružjem. Ja se nisam mogao boriti protiv Turaka. Moje
oružje nije puška, još nisam mogao jasno razlučiti niti tko je moj neprijatelj. Nisam mogao jasno
sagledati koju odluku da donesem i ako je donesem, hoću li časno ispuniti svoju dužnost. Samo u to
sam bio siguran: u svoju upornost i čast. Ništa drugo.
Sjećate li se kad se učitelj žalio mome ocu da ne slušam što mi se govori? A otac je odgovorio
(jasno sam ga čuo): “Samo da ne laže i da ga ne tuku. Samo to! Inače neka radi što ga je volja!” Te su
mi se riječi urezale duboko u sjećanje i siguran sam da su mi odredile život. Moj otac je imao neki
mračni instinkt kako da odgaja svoga sina, kao vuk koji se bori za svoje mladunče.
Nisam izlazio iz kuće, više nisam imao prijatelja. Prijateljsko društvo bijaše samo mladenačka
tlapnja čije su se ideje raspršile u zraku. Sagledao sam svoja razmišljanja nakon moga hodočašća po
Grčkoj. Sad me obuzela talijanska renesansa i umovi koje je rodila. Odlučio sam krenuti u Italiju i
tako dovršiti svoje jednogodišnje putovanje, očev dar.
73
 Jednoga sam jutra opet krenuo iz kuće. Majka je plakala. “Do kada ćeš odlaziti?” upitala me kroz
suze. U mladenačkoj okrutnosti skoro sam joj odgovorio: “Odlazit ću dok sam živ”, no savladah se.
Šutke joj poljubih ruke i krenuh na more.
Bio sam mlad i snažan, dvadeset i pet mi je bilo godina, nikakva me ljubav nije vezivala - ni sa
ženom, ni s muškarcem. Bijah slobodan da s jednakom strašću volim sve oko sebe, da mogu putovati
po Italiji potpuno sam, samo s jednim rancem na ramenu, s jednog kraja na drugi. Prolazilo je
proljeće, došlo je ljeto i prošlo. Stigla je jesen puna plodova i kiša, sustizala ju je zima... Čovjek bi bio
nezahvalan da poželi veću sreću.
Ništa mi nije nedostajalo: tijelo, duša i um - te tri zvijeri u meni - bijahu siti i zadovoljeni. Sve to
vrijeme koliko je trajao ovaj moj duhovni medeni mjesec, osjećao sam se kao nikada do sada. Osjetio
sam kako su mi tijelo, duša i um sazdani od iste tvari. Tek kad čovjek ostari ili ga spriječe bolest i
nesreća, može razumjeti da se to troje može razdvojiti i biti u sukobu jedno s drugim. Katkada te tijelo
savlada, katkada duša odlučno podigne svoj stijeg, no um je nemoćan i podnosi sve snove ljudske
duše. No, kad si mlad i snažan, ovo troje je u skladu poput nerazdvojne braće. Isto mlijeko sišu.
Zatvaram oči. Prisjećam se mladosti. U meni se ponovno rađa harmonija. Preda mnom se nižu
obale, planine, sela s malim zvonicima i sjenovitim trgovima, platane, bunari, a oko njih klupice na
kojima u predvečerje sjede starci naslonjeni na svoje štapove i razgovaraju u tišini, uvijek isto, tolike
godine, tolika stoljeća, čak je i vjetrić oko njih vječan. Kad sam po prvi puta vidio poznate freske, srce
mi je neutaživo zaigralo i noge su mi se odsjekle. Neko sam vrijeme tako stajao čekajući da mi se srce
malo smiri da mogu u miru uživati u ljepoti. Dobro sam pretpostavio: ova je ljepota nemilosrdna. Ako
je i ne gledaš, ona tebe gleda i ne prašta nikome.
Lutao sam iz grada u grad. Freske, kipovi, crkve, palače... Bijah nezasitan i pun požude. Gladan,
žedan, nezasitan. Nosnice mi je obavijao vjetar put erotike. Nijedna žena, nijedna ideja niti doticaj s
Bogom, nikada mi nisu pružili ovakav tjelesni užitak, još me nisu obuzela razmišljanja, uživao sam
gledajući, slušajući i dodirujući. Unutarnji i vanjski svijet bijahu jedno. Doticao sam ga: bijaše
mirisan i topao poput moga tijela. Da sam tada htio prikazati svoga Boga, prikazao bih ga kao
mladića, poput arhajskog kurosa, guste kovrčave kose i brade, snažnih koljena i tankoga struka, a na
plećima bi nosio svijet.
Jabuka života ovdje bijaše čvrsta i čista. Ovdje ne bijaše kao u Grčkoj. Moje hodočašće po Grčkoj
često bijaše bolno, jer sam osjećao patnju čempresa i zemlje što su me okruživali, čvrsto sam osjećao
njihovu bol i patio sam s njima. Ali ovdje u stranoj zemlji sve bijaše drugačije. I ova je zemlja imala
svoju bol, no ja je nisam znao i da sam je znao, ne bi me tako jako boljelo. Činilo mi se da me ova
ljepota ovdje ne ranjava kao u Grčkoj.
Bijah mladi provincijalac, još paperjast od mladosti, što je prvi puta zakoračio potpuno sâm i
slobodan u stranu zemlju i, sjećam se da me ponekad obuzimao strah od tolike sreće. Dobro sam znao
zašto: jer bogovi su zavidni i hybris je biti toliko sretan i biti svjestan te sreće. Kako bih odagnao urok,
često sam pribjegavao umjetnim načinima da umanjim svoju sreću. Sjećam se da sam u Firenci bio
toliko sretan da sam shvatio da ta sreća nadilazi ljudske granice i da trebam pronaći način da se
kaznim. Zato sam si kupio par premalih cipela. Ujutro bih ih obuo i toliko me boljelo da sam šepao
kao gavran. Čitavo sam jutro i poslijepodne bio nesretan. Kakve li sreće kad bih poslijepodne
promijenio cipele! Hodao sam slobodno i lebdio od sreće. Život mi se opet činio kao raj. Šetao sam po
obalama Arna, prelazio preko mostova. Uvečer bih se popeo na San Miniato. Puhao bi hladan vjetrić,
a pod večernjim zrakama sunca ljudi su mi se činili odjeveni u zlato. Sljedećeg bih jutra opet obuo
tijesne cipele i opet sam bio nesretan, a bogovi nisu imali razloga uplitati se. Tako sam i ja na svoj
način plaćao danak čovječanstva.
Jednostavnost. Ništa me nije mučilo. Ova jabuka života nije imala nikakvoga crva u sebi. Bilo mi
je dovoljno postojanje. Nisam tražio ništa osim toga. Jedan je antički slikar naslikao jednu zavjesu i
pozvao je drugog slikara, svoga konkurenta, da mu kaže svoje mišljenje: “Rastvori zavjesu da vidim
sliku”, reče ovaj. “Zavjesa je slika”, odgovori mu slikar. Zavjesa koju sam vidio pred sobom -
planine, drveće, more, ljudi - bijaše slika i ja sam uživao u njoj s golemim, pohlepnim zadovoljstvom.
Moja prva mladenačka pobuna je nestala. Već sam se bio pomirio s ponižavajućom činjenicom da
zemlja nije centar svemira i da čovjek nastaje od životinje, da je i sam životinja, ali mnogo
inteligentnija i naprednija od svojih predaka. Žena koja mi je u jednom trenutku ušla u život i
uzburkala krv, nestala je onoga trenutka kad sam je stavio na papir i više se nije vraćala da mi

74
poremeti životnu harmoniju. I koliko god mi je razum govorio da je žena ravnopravna s muškarcem,
u meni je vladalo drevno afričko srce, koje je preziralo moje napredne učene ideje, odbacujući svaku
ženu i ne dopuštajući joj da uđe u moje srce i da ga osvoji. Žena je samo ukras muškarca, no najčešće
bolest i potreba.
Sjećam se Konstantisa, jednog okrutnog čuvara s Krete koji je živio sam i nije nikada dopustio
ženskome stvoru da mu priđe. Odjednom smo čuli da se Konstantis ženi. “Što to čujem, Konstantise?
Ženiš se?” upitah ga. “A što ću, gazda?” odgovori on. “Tko će me njegovati ako se razbolim?” Jedan
drugi pak, pedesetogodišnjak, kad se ženio, reče mi opravdavajući se: “A što ću, dijete moje? I ja sam
poželio vidjeti pletenicu na svome jastuku.”
Kao što smo rekli: ponekad ukras, ponekad potreba.
Na ovom medenom mjesecu po Italiji bijah slobodan, bez metafizičkih problema, bez ljubavnih
čežnji, neoskvrnut u svojim radostima.
Pa ipak, kad nakon toliko godina želim ponovno proživjeti te radosti, čudim se: one najduhovnije
radosti su se potpuno sjedinile sa mnom i više ih ne mogu razabrati kao sjećanja. Kao da su mi iz uma
prešle u krvotok i počele instinktivno živjeti zajedno sa mnom. Kasnije sam shvatio da niti jednu
odluku nisam donosio sam, već ju je donijelo nešto što je utjecalo na mene: neka slika, neka kula ili
neki Danteov stih urezan u neku od uličica stare Firenze.
U mome su sjećanju ostale ne duhovne radosti, već one tjelesne, mnogo bliže čovjeku, i sad me
gledaju s nježnošću i velikom sućuti. I od čitave te moje mladenačke avanture, nije mi ostalo ništa do
nekoliko sasvim običnih stvari: jedan osušeni šipak koji sam našao na jednoj grani u Palermu, slika
jedne bosonoge djevojčice kako plače u jednoj prljavoj uličici u Napulju i jedna crno-bijela mačka na
gotičkom prozoru u Veroni... Ljudski je um čudnovat. Od svega što mu daješ, što on izabere sačuvati?
Koji je ono veliki svjetski osvajač na samrti uzdahnuo: “Samo sam tri stvari želio u svome životu i
nisam ih dobio: kućicu na obali mora, malenoga kanarinca u krletci i jednu teglu bosiljka”? Od moga
čitavoga putovanja po Italiji, dva su mi se gorka sjećanja urezala u pamćenje, i pratit će me sve do
smrti.

Ovo bijaše prvo.

Bijaše skoro pala noć. Čitav je dan padala kiša. Potop. Stigao sam mokar do kosti u jedno selo u
Kalabriji. Trebao sam neki oganj da se osušim i neki kutak da prespavam. Ulice bijahu puste, sva
vrata zakračunata, samo se čuo lavež pasa u dvorištima. Ovdje su ljudi vrlo neprijazni, boje se
stranaca. Zastao bih na svakim vratima, ali se nisam usudio pokucati.
A moj bi pokojni djed na Kreti svake večeri sa svjetiljkom obilazio selo da nije neki stranac ostao
na ulici pa da ga odvede kući, nahrani ga i pruži mu prenoćište. A ujutro bi ga ispratio s vrčem vina i
komadom kruha... Ovdje u Kalabriji nema takvih djedica... Odjednom, na kraju sela ugledah jedna
otvorena vrata. Približim se i pogledam unutra: sobica bijaše u mraku, a u kutu je uz ognjište sjedila
starica i nešto kuhala. Vladala je potpuna tišina. Čulo se samo pucketanje dogorjela drveta. Kuća je
mirisala na borovinu. Sagnuo sam se i ušao unutra. Prošao sam pokraj velikoga stola nasred sobe i
došao do ognjišta. Sjeo sam na klupicu uz vatru. Na drugoj je klupici sjedila starica i jednom drvenom
žlicom miješala jelo u loncu. Učini mi se da me krajičkom oka pogledala, ali nije rekla niti riječi.
Skinuo sam sako da ga osušim. Tijelom mi se polako počela širiti toplina i obuze me radost. Onako
gladan uživao sam u mirisima koji su se širili iz lonca. Mirisalo je po mahunama. Ponovno sam
osjetio da je sreća na ovoj zemlji zapravo skrivena u čovjeku. Sreća nije neka rijetka ptica što je
lovimo po nebu ili u našem umu, već obična ptičica u našem dvorištu.
Starica ustane i s jedne police u blizini izvadi dva tanjura i napuni ih. Čitava je soba zamirisala po
mahunama. Upali jednu uljanicu i postavi je nasred stola. Donese i dvije drvene žlice, jednu štrucu
crnoga kruha. Sjeli smo jedno nasuprot drugoga. Starica se prekriži i pogledom mi dade znak da se i ja
prekrižim. Počeli smo jesti. Oboje gladni. Nismo progovorili ni riječi. Odlučio sam u sebi da neću
prvi progovoriti, da vidim što će biti. Možda je nijema, mislio sam u sebi. A možda i luda? Jedna od
onih ludih staričica, dobrih kao svetice?
Kad smo pojeli, prostre mi krevet na jednoj klupi desno od stola i legoh. Ona legne nasuprot
mene na drugu klupu. Vani je padalo kao iz kabla. Neko vrijeme sam slušao vodu kako udara po
terasi. Slušao sam staričino mirno polagano disanje. Bijaše tako umorna da je odmah zaspala. Zvuci
kiše i staričino ritmično disanje i mene su uspavali. Kad sam se probudio, kroz vrata je ulazila danja

75
svjetlost.
Starica je upravo ustala i krenula je naložiti peć da ugrije jutarnje mlijeko. Sad sam je na danjem
svjetlu mogao bolje vidjeti: bijaše to suha umorna staričica nabreklih nogu i pri svakom je koraku
uzdisala. Samo su joj crne oči sjajile životnim sjajem. Pomislih kako je sigurno bila lijepa u mladosti.
Odmah zatim pomislih što je starost i ljudska sudbina... Opet smo šutke sjeli jedan nasuprot drugoga.
Pošto smo popili mlijeko, ja ustanem... No starica pocrvenje i uhvati me za ruku.
“Nemoj!” šapne. “Nemoj!”
Zapanjeno je pogledah, a njoj se potpuno ozari naborano lice.
“Ajde, zbogom!” reče mi. “Bog će ti platiti za dobro koje si mi učinio. Otkako mi je umro muž,
prvi sam puta ovako slatko zaspala.”

Drugo sjećanje bijaše još gorče.

U proljeće sam stigao u najsvetiji grad Italije, Asiz. Sve bijaše ispunjeno nevidljivim Bogom
siromahom - zrak, krovovi kuća, vrtovi, dvorišta. Bijaše nedjelja. Zvonila su teška zvona crkve svetog
Franje, a preko puta na jednom malenom trgu odjekivala su zvona iz samostana svete Klare. Njih
dvoje, uvijek nerazdvojni, sveti Franjo i sveta Klara, spojili su se u zraku sa svojim besmrtnim
glasovima što su im dah svetost i smrt. “Kada ćeš nas, oče Franjo, posjetiti u našem osamljenom
samostanu?” “Kad ruže procvjetaju i izbace trnje...” I eto, već vjekovima cvjetaju ruže i bacaju trnje i
vjekovima nad Asizom nerazdvojni prelijeću golubica i golub Gospodnji. Počeo sam se penjati po
uskim uličicama, na vratima kuća pojave se žene, okupane, očešljane i mirisne, i veselo i užurbano
krenuše prema crkvi: vidjeti i biti viđene. U proljeće su u zemljama sunca crkve postajale Božji salon;
tamo su se okupljali njegovi prijatelji i prijateljice, sjeli bi na raštrkane stolce i razgovarali, s Bogom
i susjedima. A sluga Božji bi, odjeven u bijelu čipku, u crnoj ili crvenoj suknji, prolazio zvoneći i
pjevajući svetim glasom himnu svome čuvaru, svetom Franji. Potom bi pozvani ustali, pozdravili se i
otišli. Posjet Svecu je završio. Nebo se veselo smiješilo, a na zemlji su se otvarale taverne.
Imao sam pismo preporuke za kontesu Erichettu da me primi da odsjednem u njezinoj palači.
Objasnili su mi da stara vlastelinka živi sama sa svojom vjernom služavkom Ermelindom i da će biti
počašćena mojim prisustvom. Ona bijaše najljepša žena u Asizu, udovica već dvadeset i šest godina,
a sve te godine nije upoznala ni jednoga muškarca. Imala je velike posjede, maslinike i vinograde i u
mladosti je svakoga jutra jahala na svojoj kobili i nadgledala imanje. No, sada je već ostarjela i samo
sjedi uz kamin, malo govori i kao da se kaje što je čitav život provela u samoći... “Razgovaraj s
njom”, rekoše mi, “obraćaj joj se kao da joj je još dvadeset i šest godina i pruži joj, makar i kasno,
malo radosti.”
Bijaše blagi proljetni dan, laste su se vratile, polja bijahu puna bijele magaradi i topao je zrak
mirisao. U vlastelinskoj je kući gorio kamin. Stara je kontesa sjedila pored vatre na svojoj niskoj
fotelji, a sjeda joj kosa bijaše svezana srebrno plavi častim rupcem. Pročita pismo pa ga odloži na
koljena, okrene se i pogleda me. Bijah zadihan i znojan od puta pa sam raskopčao košulju. Imao sam
kratke hlače i koljena su mi se sjajila u odsjaju vatre. Bilo mi je dvadeset pet godina.
“Dakle?” obrati mi se kontesa sa smiješkom. “Čitava mi je Grčka odjednom došla u posjet. Dobro
došli!”
U to uđe i njezina usvojena kći, Ermelinda, noseći na pladnju mlijeko, maslac, prepečenac i voće.
Ostavi pladanj na jedan stolić u kutu sobe i prinese ga k meni.
“Drago mi je da neću biti sama”, reče opet kontesa.
“I meni je drago”, odgovorih joj i u tome trenutku mi postane jasno što znači plemenitost, ljepota
i ljubaznost.
Kontesini blijedi obrazi se zarumene, no ne reče više ništa. Samo joj je u kutu očiju sjala žarka
iskra. Sigurno ju je obuzeo gnjev i mislila je: “Dovraga i plemenitost, ljepota i ljubaznost. Važna je
samo mladost. Ništa drugo. Samo mladost!”
Dodijelila mi je jednu ogromnu sobu s velikim krevetom s baršunastim baldahinom plavim poput
neba. Dva su velika prozora gledala na ulicu. S prozora sam vidio dvorište samostana svete Klare u
kojemu su se komešale šutljive redovnice s krilatim bijelim kapama. Zvonik, krov i dvorište bijahu
puni golubova. Čitav je samostan odzvanjao njihovim ljubavnim gugutanjem. “Što će redovnicama
toliki golubovi? Sramota!” reče mi jednoga dana kontesa. “Kao da ih ne vide i ne čuju. Skandalozno!
Trebale bi ih otjerati ili poklati. Bilo bi bolje i njima i nama!”

76
 U Asizu sam ostao tri mjeseca. Niti sveti Franjo niti kontesa Erichetta me nisu puštali da odem.
Zašto bih otišao? Ako je cilj života užitak, zašto bih otišao? Gdje sam mogao susresti tako dobroga i
dragoga prijatelja kao što je bio sveti Franjo? Svakodnevno sam mu išao u kuću. I gdje bih našao tako
drage prijateljice kao što su bile živahna sveta Klara i njezine družice i kontesa? Po čitave sam dane
obilazio Umbriju što mi se smiješila svojim vinogradima i maslinicima, slijedeći stope sveca.
Proljeće je podsjećalo na franjevačku liturgiju s crvenim, žutim i bijelim fiorettima... Sveti je Franjo u
hodočašću ustajao iz groba i s bijelim cvijećem u naramku pozdravljao je svoju braću sunce i vjetar,
sestru vatru i razigranu sestricu vodu... i kontesu i veseloga Krećanina u njezinome društvu.
Uvečer bih se umoran i sretan vraćao kući. Kamin je gorio, a kontesa bi sjedila na svojoj niskoj
fotelji, uređena i lagano napudrana i čekala me prekriženih ruku. Uvijek bijaše tugaljiva i šutljiva,
ugaslih očiju. No čim bi začula vrata i osjetila moje korake, oči bi joj se zakrijesile. Pokazala bi mi na
stolicu pokraj sebe. Tada bi ispružila ruku, blago me potapšala po koljenu i rekla:
“Pričaj mi! Govori i ne zatvaraj usta. To mi je jedina radost.”
Ja bih se onda raspričao o Kreti, o roditeljima i susjedima, o borbi za slobodu i o princu Georgeu
kako je stupio na kretsko tlo... kako je čitava Kreta mirisala po mirti i lovoru, a stari su borci dugih
bijelih brada i kosa, izranjavanih prsiju, kleknuli i poljubili ruku grčkom princu... Pričao sam joj kako
su se bacali jedan na drugoga da vide princa, a oči im bijahu pune suza... Drugi puta sam joj pričao o
Irkinji i našem izletu na Psiloritis, ispripovjedio sam joj sve o tome kako smo ostali sami u crkvici... i
o našem rastanku...
“Ali zašto?” pitala bi me zapanjena kontesa. “Zar ti jadnica nije pružila radost?”
“Jest. Veliku.”
“Zašto onda?”
“Baš zato, kontesa.”
“Ne razumijem.”
“Pružila mi je i veću radost nego što jednom muškarcu treba. Postalo je opasno.”
“Zašto opasno?”
“Mogao sam se ili naviknuti na tu sreću, koja bi s vremenom splasnula i nestala, ili sam se mogao
naviknuti i zauvijek ostati tako sretan, što bi me potpuno uništilo. Shvatio sam to kad sam jednom
vidio pčelu što se utopila u medu.”
Kontesa je zašutjela i neko vrijeme razmišljala.
“Ti si muškarac”, reče naposljetku. “Imaš i druge stvari na pameti. Ali mi žene...”
Te večeri nismo više prozborili niti riječi. Oboje smo sjedili do ponoći i samo šutke promatrali
vatru u kaminu.
Koji puta bi mi poslala Ermelindu da me pita može li doći.
“Kontesa pita može li Vas poslijepodne posjetiti?”
Odmah bih sišao, nakupovao slatkiša i cvijeća i čekao je. U određeno vrijeme bi mi bojažljivo i
nesigurno pokucala na vrata. Odmah bih potrčao i otvorio vrata. Ona bi ušla u sobu rumena od stida
kao da joj je petnaest godina i dolazi na svoj prvi ljubavni sastanak. Neko vrijeme bi šutjela. Ne bi
mogla ništa reći. Gledala bi u pod i drhtavim glasom bi na moja pitanja samo odgovarala s da i ne.
Stezalo bi me u grudima: kako je moguće da stidljivost i djevičanstvo ostanu besmrtni u odrasloj ženi
dajući joj i u dubokoj starosti neki beznadni gorki polet!
Kad sam trebao otići, objesila mi se oko vrata moleći me da joj obećam kako ću opet doći u Asiz
i posjetiti je.
“Ali požuri!” pokuša se našaliti, ali se ne uspije nasmijati, već joj se oči napune suzama. “Požuri,
jer ću brzo morati otići...”
Nikada nije govorila umrijeti. Govorila je otići.
Održao sam svoju riječ. Nakon nekoliko godina primio sam pismo od njezina ispovjednika Don
Dionigija: “Dođite. Kontesa odlazi.”
Bio sam u Španjolskoj. Odmah sam poslao telegram da dolazim i krenuo. Došao sam pred
kontesin dvor s buketom bijelih ruža. Drhteći sam pokucao na vrata, u strahu hoću li je još zateći živu.
Otvorila mi je Ermelinda. Nisam se usudio pitati. Šutke sam joj predao buket.
“Kontesa vas očekuje”, reče mi. “U krevetu je. Ne može ustati.”
Posjeli su je na krevet, počešljali i uredili. Čak su joj stavili i lagano rumenilo na blijede obraze, a
oko vrata zavezali roza vrpcu da joj pokrije bore. Primijetio sam da je prvi puta imala namazane

77
nokte. Raširila je ruke i pala mi u zagrljaj. Sjeo sam pored njezina kreveta i promatrao je. Kako li
samo bijaše lijepa i s osamdeset godina. Kakav sjaj i nestrpljenje u njezinim očima!
“Odlazim”, reče tiho. “Odlazim...”
Zaustih da joj proturječim. Htio sam je utješiti, no ona me primi za ruku kao da se oprašta.
“Odlazim”, šapne opet.
Pala je noć. Ermelinda uđe da upali lampu. Kontesa je odmah otpusti.
“Ne želim svjetlost”, reče.
U polumraku sam vidio kako joj se lice bljeska, a oči su joj postale dvije velike rupe pune mraka.
I kako je noć padala sve dublja, osjetio sam kako kontesa tiho i zauvijek odlazi...
Prošlo je nekoliko sati. Bijaše blizu ponoći kad je otišla.

XIX
MOJ PRIJATELJ PJESNIK
SVETA GORA

Teško je, veoma teško ljudskoj duši odvojiti se od svoga tijela - od svijeta: planine, mora,
gradova, ljudi. Ljudska je duša hobotnica, a to su joj kraci.
Italija mi je osvojila dušu i moja je duša osvojila Italiju. Više se ne možemo razdvojiti. Postali
smo jedno. Na ovome svijetu ne postoji sila više imperijalistička od ljudske duše. Osvaja, biva
osvojena, no njezino joj se carstvo čini premaleno i neprestano se širi. Želi osvojiti čitav svijet da bi
mogla disati.
Bijaše to moje prvo djevičansko putovanje na Zapad. Nisam to odmah shvatio, no počele su me
gušiti granice moje provincije. Uvidio sam koliko je svijet mnogo širi od Grčke, i da ljepota, patnja i
ljudi imaju više lica, a ne samo ona što su im dale Kreta i Grčka. Gledajući ona lijepa tijela što su se
besmrtno sjajila na renesansnim slikama, mnogo me puta obuzimala nepodnošljiva i neopisiva bol,
duboko svjesnog kako su sva ta besmrtna tijela što su prikazana na slikama mrtva i kako su se davno
pretvorila u prah. Ljepota i ljudska slava na ovome svijetu traju koliko jedna munja. U meni su se
ponovno počele otvarati dvije velike rane... Od tog će mi prvoga putovanja ljepota ostaviti na usnama
gorak okus smrti. Tako mi se duša obogatila pronašavši novi izvor ustanka. Nevinoj je mladenačkoj
duši teško gledati kako ljepota nestaje i Bog je ne pokušava učiniti besmrtnom. “Da sam ja Bog”,
misli mlad čovjek, “besmrtnost bih dijelio bez žaljenja. Nikada ne bih dopustio nekom lijepom tijelu
ili plemenitoj duši da umre. Zašto ovaj Bog lijepe i ružne, plemenite i zle baca u isti kazan i bez
milosti ih sve pritišće pretvarajući ih u blato? Ili je nepravedan ili nije svemoguć ili ne razumije!”
Mlad čovjek često bez svoga znanja u sebi potajice stvara novoga Boga, sve da ne rastuži svoje srce.
“Vjerujete li u besmrtnost duše?” upitali su jednom Ernesta Renana. A mudri je iluzionist
odgovorio: “Ne vidim razloga da moj piljar bude besmrtan. Kao niti ja. Ali vidim da se velike duše ne
bi smjele u smrti odvajati od tijela.”
Tako sam se ranjen vratio u Grčku. U meni su ključale neuređene i neodređene duhovne borbe i
psihički otpori i nisam znao što da radim. Najprije sam želio pronaći neki odgovor, svoj odgovor na
sva svoja pitanja, a tek potom bih odlučio što želim postati. Ako ne saznam koji je smisao života na
zemlji, kako mogu znati koji je smisao moga malenoga nevažnoga bića? I ako ne dam neki smisao
svome životu, kako mogu početi djelovati? I nije mi bilo važno da pronađem (smatrao sam to
nemogućim i uzaludnim) što je pravi smisao života, već što je smisao koji mu ja dajem svojim
psihičkim i duhovnim željama. Nije mi bilo važno je li to pravi smisao ili ne. Bilo mi je važno da
pronađem i da stvorim neki smisao koji će biti u skladu sa mnom pa da tako, slijedeći ga, usmjerim
vlastite želje i mogućnosti. Jer moram živjeti u harmoniji sa svemirom. Ako su te metafizičke
mladenačke brige bolest, tada sam bio teško bolestan.
U Ateni pustoš. Moje su prijatelje već bile obuzele životne brige.
“Nemamo vremena za razmišljanje...” govorio je jedan.
“Nemamo vremena za ljubav...” odgovarao bi drugi.
“Zanima te što je smisao života?” pitao me treći kroz smijeh. “Ne opterećuj se time!”
78
 To me podsjetilo na odgovor onoga seljaka kad sam ga radoznalo pitao kako se zove modra ptica
koja nam je preletjela iznad glave; pogledao me i odgovorio ironično: “Kao da je to važno? Nije za
jelo.”
A neki šaljivdžija što je bio s njim odmah je na to sarkastično dodao:
“Reći ću ti nešto, najblaže što znam: ‘Seri, pišaj, jedi, pij, životni je moto najvažniji!’”
A intelektualci - zavist, kavge, tračevi i arogancija. Počeo sam pisati, da sve izbacim iz sebe, da
zatomim taj unutarnji krik. Odlazio sam na Deksameni29 gdje se skupljala intelektualna krema, sjeo
bih u jedan kut i slušao. Nisam ogovarao, nisam išao po kavanama, nisam kartao. Bio sam nepoželjan.
Moje prve tri tragedije što su nastajale u meni, boljele su me. Budući stihovi bijahu tek glazba što se
borila pobijediti buku i postati riječ.
Tri su se velika lika - Odisej, Nikiforos Fokas i Krist - mučila u meni da dobiju svoje lice, da
izađu iz mene, da se oslobode, da se oslobodim i ja. Čitav moj život vodili su me veliki junački likovi.
Možda zbog toga što sam s toliko strasti kao dijete čitao živote svetaca, u želji da i sam postanem
svet? Kasnije sam se s jednakom strašću bacio na pripovijesti o junacima: osvajačima, izumiteljima,
Don Quijoteima. A kad bi se junaštvo spojilo sa svetošću, za mene je taj lik postajao prototip čovjeka.
A budući da sâm nisam mogao biti niti junak niti svetac, pokušao sam pisanjem utješiti svoju
nesposobnost.
“Ti si obična koza”, govorio sam svojoj duši u želji da se nasmijem da ne briznem u plač. “Obična
si jadna koza. Gladna si, i umjesto da se najedeš mesa i kruha i da se napiješ vina, ti uzimaš papir i
pišeš: meso, kruh, vino. Pa pojedeš papir.”
I tako mi je jednoga dana sinulo. Bio sam pronašao utočište u Kifisiji, u jednoj kućici, posve sam.
Nisam bio mizantrop. Oduvijek sam volio ljude, ali izdaleka. A kad bi mi netko došao u posjet, u
meni bi se budio Krećanin i veselio sam se kako ću ga ugostiti. Neko vrijeme bih se veselio i slušao
ga, ulazio bih mu u dušu. Ako bih mu mogao kako pomoći, sve bih dao da pomognem. No, ako bi se
razgovor i naše druženje oduljili, povlačio sam se u sebe želeći ostati sam. A ljudi bi osjetili da
nemam potrebe za društvom, da mi ne treba razgovor, i to mi ne bi mogli oprostiti. S vrlo malo ljudi
sam mogao provesti dulje vrijeme, a da se ne osjetim nesretno.
No, jednoga mi je dana sinulo. Toga dana sam sreo jednog mladića svoje dobi. Volio sam ga i
cijenio i bio je od rijetkih ljudi u čijem sam prisustvu uživao. Bijaše vrlo lijep i bio je svjestan toga:
bio je veliki liričar i znao je to. Napisao je jednu veliku čudesnu pjesmu. Poetska atmosfera, stihovi,
jezik, čudesna harmonija - nisam se mogao nadiviti. Podsjećao me na orla: čim bi zamahnuo krilima,
dosegnuo bi visine. Kad se kasnije okušao u prozi, uvidjeh da je uistinu bio orao: kad nije bio u letu,
nego bi pokušao hodati po zemlji, kretao se teško i nespretno poput orla. Njegove su granice bile
nebo. Imao je krila, no ne i hladan um. Pogled mu bijaše dalek, ali mutan. Izražavao se u slikama, a
pjesničke figure za njega bijahu nepobitni logički argumenti. Kad bi se zapetljao i ne bi se mogao
izvući, odmah bi mu sinula neka sjajna slika ih bi se izvlačio šalom.
No, imao je veličanstvenu plemenitost, rijetku ljupkost i ljubaznost. Dok sam ga slušao kako
govori s čudesnim sjajem u očima i slušajući ga kako recitira neku svoju pjesmu, bijaše poput nekog
antičkog rapsoda ovjenčanog vijencem i odjevena u svilu, što je hodao od palače do palače kroteći
divljake i čineći od njih ljude. Doista, kad sam ga prvi puta ugledao, pomislih kako je taj mladić čast
za ljudski rod.
Odmah smo postali prijatelji. Toliko smo se razlikovali da smo osjećali da ne možemo jedan bez
drugoga i da zajedno činimo jednu cjelinu. Ja onako grub, šutljiv, pravi seljak. Pun pitanja,
metafizičkih nedoumica, ne bih se zadovoljavao onim što vidim - iza lubanje sam tražio lijepo ljudsko
lice. Nimalo naivan, uvijek nesiguran, rođen kao seljak, a želeći postati princ. On veseo, rječit,
siguran u sebe. Otmjenoga držanja, s neskrivenom vjerom da je besmrtan. Bio je siguran da je rođen
kao princ i nije imao potrebu za patnjom niti se trudio postati princ. Nije imao potrebu za visinama,
jer bijaše siguran da je već dosegnuo visine. Bijaše siguran da je jedinstven i nezamjenjiv. Nije se
uspoređivao ni s kim. Njegova mu je naivnost davala samopouzdanje i veliku moć.30
Jednom sam mu pričao kako pčela kraljica na dan svoga vjenčanja leti visoko u zrak, a slijedi je

29
Četvrt u centru Atene (op. prev.)
30
Angelos Sikelianos, grčki pjesnik i dramaturg, ostao je Kazantzakisov najvjerniji prijatelj do kraja
života, (op. prev.)
79
vojska trutova u želji da je dostignu. Samo je jedan - zaručnik - dostiže i u letu se združi s njom, a
ostali ugibaju i padaju na tlo.
“Svi prosci umiru sretni, osjetivši kao jedan svadbeni ushit mladoženje”, rekao sam mu.
On prasne u gromoglasni smijeh.
“Ne razumijem te. Ja samo hoću biti mladoženja.”
Nasmijah se.
“Ja pak ne želim”, odgovorih mu aludirajući na moga omiljenog mistika. “Ja uživam u vijencu
drugih pobjednika. Duh nisam Ja. Duh smo Svi mi.”
Kasnije, kad sam ga bolje upoznao, rekoh mu:
“Razlika je u nama, Angelose, što ti vjeruješ u otkupljenje i misliš da si se otkupio, dok ja
vjerujem da otkupljenja nema i vjerujući u to sam se otkupio.”
Ipak, bio mi je jako simpatičan i prema njemu sam gajio veliku slabost. Imao je neizrecivu
potrebu da ga vole i dive mu se. Ako bi uspio prodrijeti ispod te samozadovoljne maske, vidio bi
jednog nesigurnog čovjeka koji pruža ruke za prolaznicima. Jedan njegov prijatelj mi je jednoga dana
za njega rekao: “Glumi da je sultan, a zapravo je sultanija.”
Mnogi su ga iz zavisti i antipatije prema njegovoj paunskoj vanjštini smatrali glumcem. Govorili
su da ni u što ne vjeruje i da je sve što govori i radi zapravo laž i gluma. Smatrali su ga paunom što se
šepuri svojim blistavim repom. Ali da mu priđeš, zapravo bi vidio da je obična mala ptičica.
Ne, on nije bio glumac. Njegovo unutarnje biće, njegove velike riječi, pompoznost i arogancija,
njegovo uvjerenje da je jedini na svijetu i da može činiti čuda, doista su odgovarali njegovoj istinskoj
dubokoj nutrini. On se nije pravio da je jedinstven, on je istinski u to vjerovao. Bio je spreman ruku
staviti u vatru, uvjeren da se neće opeći. Bio je spreman otići goloruk u rat, siguran da ga metak ne
može okrznuti. Imao je velike zalogaje i hvalio se time, jer je bio siguran da se sve što pojede pretvara
u duh. “Ali drugi...” govorio bi i smijao se.
Jednoga dana, šećući starim centrom Atene, reče mi:
“U sebi toliko osjećam Boga, da bih te sad, da me dotakneš, mogao opržiti.”
Nisam ništa rekao.
“Ne vjeruješ mi?” dade mi mig da šutim. “Probaj. Dodirni me!” i uhvati mi ruku.
Nisam ga htio osramotiti.
“Dobro. Vjerujem ti. Ne moram probati.”
Bio sam siguran da me ne bi opržio. Siguran? Tko zna... Sad mi je žao što nisam probao.
On glumac? Bio bi glumac da se pravio da je običan i prosječan. No, on je bio najiskreniji čovjek
kojega sam poznavao. U to sam se uvjerio jednoga dana kad sam bio svjedok događaju koji je
prelazio granice komičnoga pretvarajući se u opasnu igru ludila.
Bili smo u jednoj kući u borovoj šumi, na obali mora. Čitali smo Dantea, Stari zavjet i Homera, i
on mi je gromkim glasom čitao svoje stihove. Uživali smo u dugini šetnjama. Bijaše to na samom
početku našeg druženja, u vrijeme naših zaruka. Mojoj sreći što sam našao čovjeka čiji je dah dublji
od obične požude nije bilo kraja. Zajedno smo rušili i gradili svijet, obojica uvjereni da je naša duša
svemoćna. Samo što je on vjerovao u svemoć svoje duše, a ja u svemoć ljudske duše.
Jedne večeri, upravo se bijasmo spremili za večernju šetnju, i stajali smo pred kućom i gledali u
more, kad li dolazi seoski poštar, sav zadihan. Izvadi jedno pismo i pruži ga mome prijatelju, a onda
nam se približi i reče važno: “Imate jedan veliki paket...” reče uplašenog glasa. Prijatelj ga nije čuo.
Čitao je pismo i lice mu se zacrvenjelo. Pruži mi pismo.
“Pročitaj...” reče.
Uzmem pismo i počnem čitati.
“Dragi moj Budo, umro je tvoj jadni susjed krojač. Pišem ti s molbom da ga uskrsneš”, pisala mu
je njegova žena.
Moj me prijatelj pogleda uznemireno:
“Misliš li da je to teško?” upita me.
“Ne znam”, odgovorih. “Mislim da je jako teško.”
No poštaru se žurilo.
“Što ću s paketom?” upita spreman otići.
“Donesi ga”, odgovori moj prijatelj i pogleda me kao da od mene traži odobrenje.
No, ja sam se osjećao vrlo nelagodno i šutio sam.

80
 Stajali smo tako šutke i čekali. Sunce je već bilo na zalasku, more je poprimilo tamno crvenu
boju. Moj prijatelj je grizao usnice i čekao.
Uskoro se pojave seljaci noseći veliki lijes. Unutra je bio krojač.
“Podignite ga ovamo!” naredi moj prijatelj, a do tada mrko lice odjednom mu se ozari.
Okrene se prema meni i pogleda me.
“Što kažeš?” upita me gledajući me pun straha. “Hoću li moći?”
“Pokušaj”, rekoh mu. “Ja idem u šetnju.”
Krenuo sam niz obalu udišući miris borova i mora. “Sad ćemo vidjeti je li glumac ili je opasno
smjela duša spremna poduzeti i nemoguće”, mislio sam. “Hoće li pokušati uskrsnuti bojeći se da ne
ispadne kukavica ili će pak pobjeći i krišom se zavući u krevet? Večeras će sve izaći na vidjelo.”
Drhtao sam bojeći se za svoga prijatelja i uzbuđeno sam hodao sve brže i brže.
Sunce je već zašlo. Duboko u borovima čulo se potmulo i muklo hukanje sove. Udaljeni vrhovi
planina gubili su se u tmini.
Namjerno sam produljio svoju šetnju, odgađajući povratak kući. Ponajprije, nisam se osjećao
ugodno u prisustvu mrtvaca. Oduvijek sam osjećao gađenje i strah od mrtvoga tijela. Osim toga, htio
sam što više oduljiti trenutak suočavanja s istinom o mome prijatelju.
Kad sam se vratio kući, u sobi moga prijatelja, točno iznad moje, gorjelo je svjetlo. Nije mi bilo
do večere i odmah sam otišao u krevet. Ali tko bi mogao zaspati! Čitavu sam noć iznad sebe slušao
stenjanje i škripanje kreveta. Onda su se začuli teški koraci: dugo je hodao po sobi teško uzdišući.
Čuo sam da je otvorio prozor. Gušio se i trebalo mu je zraka. U zoru me konačno savladao san. Kasno
sam ustao. Moj je prijatelj već sjedio u kuhinji. Na stolu je bilo netaknuto mlijeko. Prepao sam se kad
sam ga vidio: lice mu bijaše blijedo poput krpe, a oko očiju je imao tamne kolobare. Nisam ništa
rekao. Šutke sam sjeo pokraj njega i čekao.
“Učinio sam što sam mogao”, reče kao da se opravdava. “Sjećaš li se kako smo čitali da je prorok
uskrsnuo mrtvoga? Legao je na njega, priljubio svoje usne mrtvačevim i udisao mu je dah. I ja sam
isto to učinio...”
Ušuti i za nekoliko časaka nastavi:
“Čitavu noć... Čitavu noć...”
Zadivljeno sam gledao u svoga prijatelja. Njegovo je uvjerenje postalo tragično. Bijaše potpuno
iznemogao, ali uvjeren u svoje riječi.
Ustane, pođe do praga i zagleda se u more. Oblili su ga grašci znoja. Obriše rukom čelo.
“Što ću sad?” upita me.
“Pozvat ćeš svećenika da ga pokopa”, odgovorih mu. “A nas dvojica idemo u šetnju.”
Uhvatio sam ga pod ruku. Drhtao je. lzuli smo cipele i čarape i tako bosi smo krenuli prema žalu.
Šutio je, ali sam osjećao da ga more i blagi vjetrić umiruju.
“Sramim se...” šapne konačno. “Znači da duša ipak nije svemoguća?”
“Ne još”, odgovorih mu. “Postat će. Potrebna je velika hrabrost da čovjek nadiđe ljudske granice.
No, potrebna je i velika hrabrost da prepozna strah i da sačuva nadu. Lupat ćemo glavom o zid,
mnoge će se glave razbiti, ali će jednoga dana i zid popustiti.”
“Htio sam ga razbiti vlastitom glavom”, reče i ljutito baci jedan kamenčić u more. “Htio sam ga
razbiti vlastitom glavom! Ja i nitko drugi!”
Nasmiješih se. “Ja! Ja!” Moj je prijatelj bio zatočen u zatvoru bez prozora i vrata.
“Što je najviši vrhunac kojega čovjek može doseći?” upitah ga želeći ga utješiti. “Da pobijedi
svoje ja. Kad pobijedimo svoje ja, kad dosegnemo taj vrhunac, oslobodit ćemo se.”
Nije ništa odgovorio. Samo je bijesno lupao nogom po vodi.
Među nama je zavladala teška atmosfera.
“Hoćemo li natrag? Umorio sam se”, reče.
Nije se umorio, već se naljutio.
Čitavim putem natrag nismo progovorili niti riječ. Hodali smo brzo. Vjetar je ojačao i more se
uzburkalo. Podiglo se jugo. Stigli smo kući. U želji da probijem led, uzeh jednu knjigu iz njegove
bogate biblioteke.
“Evo, zatvorenih očiju ću izabrati jednu knjigu. Ona će odlučiti.”
“Što će odlučiti?” upita on iznervirano.
“Odlučit će što ćemo sutra raditi”, odgovorih.

81
 Zatvorih oči i zgrabih jednu knjigu. On mi je uzme iz ruke i otvori je. Bijaše to jedna velika
monografija: manastiri, monasi, zvona, čempresi... Ćelije uklesane u liticu, a pod njom divlje more...
“Sveta Gora!” povikah.
Prijateljevo se lice ozari.
“To sam oduvijek želio”, poviče. “Godinama želim otići tamo! Idemo!”
Raširi ruke i čvrsto me zagrli.
“Jesi li spreman?” upita me. “Obut ćemo željezne čizme. Jer mi smo zmajevi, zar ne? Obut ćemo
željezne čizme i popeti se na Svetu Goru.31”

Kišilo je. Vrh planine Atos nestao je u gustoj magli. More bijaše mirno, gusto i blatnjavo. Među
stablima kestenova crnim od kiše bijelio se jedan manastir. Kiša bijaše sitna i gusta, a nebo je skoro
doticalo vrhove drveća. Nekoliko monaha što su stajali na pristaništu bijahu potpuno mokri.
Nalikovali su na crne čemprese.
U barci koja nas je dovela u Dafni, atošku luku, pored nas bijahu neki monasi u živahnom
razgovoru. Najmlađi od njih, guste divlje crne bradice, s teškom torbom u rukama, reče:
“Moraš ga čuti kako pjeva. Odmah zaboraviš sve. Glas mu je slađi od očeva i majčinoga.”
Drugi se nadoveže:
“Da čuješ našega! Mi u manastiru imamo jednoga koji kad zapjeva Chistos anestŕ32, mozak ti
stane. Zovemo ga Pater Slavuj. Dolazi s nama u crkvu. Na četrdesetnicu posti.”
“Ne vjerujem da je slavuj, oče Laurentiose”, odgovori mlađi. “Ne vjerujem da je slavuj...”
Stupili smo na sveto tlo. Monasi koji su stajali na pristaništu pomno su promatrali svakoga od nas
koji smo silazili s broda, da se među putnicima slučajno ne bi našla koja žena. U tisuću godina koliko
je Sveta Gora posvećena Djevici Mariji, na ovo tlo nije kročila niti jedna žena. Ženski dah nije
oskvrnuo ovaj zrak. Čak ni među životinjama nije bilo ženki: ovce, koze, ptice, mačke, sve bijahu
mužjaci. Samo je muški rod udisao ovaj sveti zrak.
Iza nas su stajala dva monaha, natovareni kao magarci. Ubrzaju korak i sustigoše nas.
“Hodočasnici?” upita nas mladi monah uz osmijeh. “Sretno!”
Pustinjaci su željni razgovora. Ova su dvojica govorili o čudima, svetim relikvijama i asketima
koji se podignutih ruku mole nad liticama.
“I dok su im ruke u zraku”, reče mlađi, “ne morate se bojati. Svijet se neće srušiti. Oni ga drže na
svojim plećima.”
“I doista nikada niti jedna žena nije kročila na Svetu Goru?” upitah.
“Nikada. Nikada”, odgovori stariji i pljune u zrak. “Odlazi, Sotono!” promrmlja.
“Ponekad se neka i preobuče u muške halje i pokuša se provući”, nastavi mlađi. “No monasi je na
obali odmah prepoznaju i otjeraju je.”
“Kako je prepoznaju?” upita moj prijatelj kroz smijeh.
“Po mirisu”, odgovori mlađi. “Evo, možeš pitati moga prijatelja koji je neko vrijeme radio kao
čuvar na pristaništu.”
Moj se prijatelj okrene starijem monahu.
“Zar žene drugačije mirišu, sveti oče?” upita. “Kako?”
“Zaudaraju kao smrdljivi tvorovi”, odgovori starac i požuri korak.
Kiša se već smirivala. Zapuhao je lagani vjetrić i iza oblaka se pojavilo sunce. Zemlja se odmah
nasmiješi, još okupana suzama. Zajedno sa suncem, na nebu se objesi jedna blaga duga, sljubljujući
nebo s mokrom zemljom.
“Gospin pojas!” povikaše monasi i prekriže se.
Sa sakovima na ramenima, oslanjajući se na debele štapove, probijali smo se kroz gusto kestenje,
pistacije i širokolisne palme. Zrak je mirisao po tamjanu. Kao da smo ušli u golemu crkvu, s morem,
gustim kestenima i planinama, a umjesto svoda, nad glavama nam se nadvijalo nebo. Okrenem se

31
Αγιον Όρος (Sveta Gora), poznata i pod nazivima Ατος (Atos) i Αβατον (Avaton, Neprohodna),
planina na najistočnijem od tri produžetka poluotoka Halkidike na obalama Egejskoga mora. Sa
svojih dvadeset pravoslavnih manastira predstavlja centar pravoslavnoga svijeta i čini autonomnu
državu pod grčkim suverenitetom, (op. prev.)
32
Χριστός ανέστη, Krist je uskrsnuo (op. prev.)
82
prijatelju:
“Zašto ne razgovaramo?” upitah želeći prekinuti već pomalo mučnu tišinu.
“Razgovaramo”, odgovori mi prijatelj i lagano mi dotakne rame. “Samo govorimo jezikom
anđela. Tišinom.”
Odjednom kao da se naljuti:
“O čemu bi ti razgovarao? O tome kako je lijepo i kako nam je srce dobilo krila i želi poletjeti? O
tome kako smo došli na put koji vodi u Raj? Štedi riječi i šuti!” Dva slavuja polete s jednoga oraha.
Kapljice kiše s njihovih mokrih kljunova kapnu nam na lice.
“I ptice imaju svoje monahe”, reče stariji. “Slavuje. Sveta Gora ih je puna.”
“Sve zvijezde su, brate moj, monasi. Svjedočile su Kristovoj muci na Zemlji i zato su se popele u
zaljev Abrahamov, na nebo.”
Slušao sam ih i divio se ljudskoj duši koja je bila sposobna o svemu smisliti božanske snove. O
čovjeku, o besmrtnoj duši, Kristu... Vjernici su i za nebo i za zemlju vjerovali da su u njegovoj službi.
Krist bijaše Veliki odgovor na sva pitanja. Za sve je imao odgovor, sve je osvjetljavao, sve je dovodio
u red i u njemu se duša umirivala. Samo se nevjernik pita, gubi se i gubi nadu.
Nakon nekoliko dana na Svetoj Gori, jedan mi je ludi asket, sklupčan na jednoj litici nad morem,
rekao nešto što me zapanjilo.
“Izgubio si razum, jadniče”, rekoh mu zajedljivo.
“Ne. Dao sam svoj razum i primio Boga. Što to znači? Znači da sam za bijedne pare kupio čitav
Raj. Što misliš, dijete moje, jesam li dobro pazario?”
Na tren zašuti pa nastavi:
“Reći ću ti još nešto da znaš. Jednom davno bijaše jedan kralj, lijep, bogat, u svome je haremu
imao 365 žena. Jednom dođe u neki manastir i vidi jednog monaha: ‘Kako je velika tvoja žrtva!’ reče
mu sažaljivo. ‘Tvoja je žrtva još veća, kralju moj!’ odgovori mu monah. ‘Kako?’ ‘Ja sam se odrekao
svakodnevnoga života, a ti vječnoga.”’
Uskoro se među kestenjem začuje zvono za večernicu. Čim smo zašli za ugao, pred nama se
ukaže selo. Ubrzasmo korak.
Mesari, piljari, kuhari, trgovci, smetlari, svi bijahu monasi. Selo bijaše tužno i nepodnošljivo
tiho. Nigdje žene, nigdje dječjeg plača. Oko nas samo crne, plave, kestenjaste, sijede i bijele brade.
Poneke bijahu šiljate, poneke široke poput četke, poneke guste i kovrčave, poput guste cvjetače.
Pošli smo u Protaton, konak gdje bijaše vijeće svih dvadeset manastira. Sjedili su na svojim
sjedalima promatrajući nas sumnjičavo. Rekli smo im tko smo: dva dobra kršćanina koje je dovela
volja Božja i došli smo se ovamo pokloniti. Još smo mladi, rekosmo im, i prije nego okusimo muke
zemaljske i prije nego se oženimo, došli smo ovamo u Djevičin vrt, da nas prosvijetli njezina milost i
pokaže nam put. Dolazimo u njezinoj milosti.
Moj prijatelj je govorio svojim dubokim glasom i pjesničkom intonacijom i sve ih je do jednoga
dirnuo. Monasi su samo slušali držeći se rukom za svoje brade. Njegove su riječi i mene uvjerile i
konačno sam shvatio koji je razlog i smisao našeg dolaska na Svetu Goru. Bio sam siguran da ni moj
prijatelj u početku nije bio svjestan, nego je i sâm shvatio govoreći.
Monasi se počnu došaptavati, nešto su mrmljali i konačno svi ustanu i dadoše nam pismenu
dozvolu da posjetimo sve manastire i isposnice i da ostanemo dokle god nam to Gospa dopusti.
Tako je počeo naš put. Kao dvojica starih hodočasnika, tiho smo razgovarali o Bogu, o ljudskoj
sudbini i o tome što je naša dužnost u životu - to bijahu tri teme za vrijeme čitavoga našega puta.
Obilazili smo od manastira do manastira, od čuda do čuda, ushićeni i radosni. Ja sam vodio dnevnik i
svake sam večeri zapisivao događaje toga dana. Nakon četrdeset godina stranice su mu već požutjele.
Listam ga i ponovno proživljavam sve one božanske nevjerojatne dane. Svaka riječ, čak i ona
najbeznačajnija, odiše radošću, ushitom, mladenačkim tlapnjama, planovima koje smo kovali o
svojoj budućnosti i pitanjima kako da spasimo svoje duše. Sva hrabrost, naivnost i uglađenost
mladosti.

MANASTIR IVIRON, 19. STUDENOGA

Jutarnja šetnja po obali. Izvor svete vode, a do njega malena kapelica i u njoj Gospin kip. S
obraza joj teče krv. Dva ribara monaha izvlače svoje mreže u kojima plešu ribe.
Vraćamo se u Manastir. Kako li je čudesna Gospa Portaitisa. Velikih tužnih očiju, napućenih

83
usnica, čvrste brade. Slatka i gorka, u njoj bijaše sva radost i sva tuga čovjekova.
A uvečer, božanski čas kad ugledasmo more kako se pjeni, a nad njim ogroman mjesec.
“Večeras mjesec doista ispunja svoju putanju”, reče moj prijatelj. “Obasjava vječnost.”
Razgovarali smo tihoga glasa, zbijeni jedan do drugoga. “Moramo donijeti rizičnu odluku”,
rekosmo. “U svakome trenutku moramo živjeti vječnost.”
Kamo god smo išli, slijedio nas je jedan šutljivi monah. Bijaše blijed, pomalo bolestan, stalno je
kašljao, pljuvao i kihao, no lice mu je blistalo od sreće.
“Mora da je lud”, reče moj prijatelj.
“Mora da je svetac”, rekoh ja. “Zar ne vidiš kako mu lice blista? Kao da je obasjano suncem.”
Zastadosmo. Konačno progovori.
“Zovem se otac Laurentios”, reče. “Sigurno ste čuli za mene. Luđak.”
“Sretan si”, reče mu moj prijatelj. “Ušao si živ u Raj. Lice ti blista.”
“Slava Bogu!” odgovori monah i prekriži se. “Ono što drugi zovu ludošću, ja zovem rajem. No,
namučio sam se da otvorim vrata.”
“Koja vrata?”
“Vrata raja, brate. Kad sam tek došao ovamo, plakao sam, drhtao, bojao sam se. Razmišljao sam
o Raju i plakao, razmišljao sam o paklu i plakao. No, jednoga jutra ustadoh. ‘Zašto plačem?’ rekoh
sam sebi. ‘Zar Bog nije naš otac? Zar nismo mi njegova djeca? Što se onda bojim?’ I od toga dana me
zovu ludom.”
Iz mantije izvadi jedan kruh i dade nam ga.
“To je anđeoski hljeb”, reče nam. “jedite, jedite da i vi dobijete krila!”

MANASTIR STAVRONIKITA, 21. STUDENOGA

Nad morem se dizalo čudesno zdanje. Stari vratar, Krećanin, uhvati me za ruku.
“Odakle si?”
“Krećanin.”
“Ulazi!”
U jednoj ćeliji mladi monaščići uče bizantsku muziku i u glas sriču prve note. U svojim prljavim
ručicama drže tradiciju poput upaljene svijeće.
Ispod tornja manastira prostire se more poput giganta!
A malo dalje u istome manastiru - kakve li mudrosti i božanske ozbiljnosti na licu
dvanaestogodišnjega Krista! Čelo mrko, grudi čvrste, a pogled dubok i zamišljen. Istinski sin
Portaitise. Velika ikona: Sveti Nikola od Kamenice. Na glavi mu je visjela jedna kamenica. Ruke mu
bijahu pune soli. Razgovaram s vratarom Krećaninom:
“Kako si postao monah?”
“Tetka mi je jednoga dana čitala evanđelje i rekoh: Ovaj svijet ništa ne vrijedi’.”
Neću nikada zaboraviti oca Filimona koji nas je dvorio za stolom. Imao je gipko tijelo poput
anđela, bijaše poput iskre. Bilo mu je veselje dvoriti, slušati, bilo mu je drago ako bih mu se obratio,
da nije mogao sakriti osmijeh. Stalno se smijao.
“Kad ću i ja vidjeti Boga?” upitah ga.
“To je lako, dijete moje. Samo otvori oči i vidjet ćeš ga.”

MANASTIR PANTOKRATORA
Prije zore, u dvorištu manastira začuje se očaravajuća glazba. Sladak metež. Poletjeh na prozor i
na slaboj svjetlosti u dvorištu vidjeh jednog monaha u ogrtaču koji mu je sezao do poda. U rukama je
držao duguljasti komad drveta, poput zvona, i ritmično je udarao u njega. Hodao je polako, od ćelije
do ćelije, pozivajući braću na zornicu. Probudi se i moj prijatelj i stane do mene na prozor pa smo
obojica sretni uživali u glazbi. Zvono je utihnulo, obukosmo se i sidosmo do crkve. Mrak. Samo dvije
svijeće bijahu upaljene na ikonostasu pred ikonama Krista i njegove Majke. Sve je mirisalo na vosak
i tamjan.
Mirno i slatko kao šuštanje lišća ili uzdah mora započnu psalmi zornice. lguman je sa svijećom u
ruci obilazio sva sjedala da vidi jesu li sišla sva braća. Zatim je uronio škropilo u ledenu svetu vodicu,
škropeći čelo svakoga monaha. Kakav božanski ritam, komentirali smo kasnije šećući po dvorištu.
Kako savršeno izdjeljana školjka za generacije i generacije. No, ova prekrasna školjka sada bijaše

84
mrtva.
Zavjetovasmo se: “Moramo reorganizirati kršćanski asketizam i ponovno mu udahnuti
kreativnost. Zato smo došli na Svetu Goru.”

MANASTIR VATOPEDI
Bijaše rajsko jutro, blago i puno milosti Božje. Koračali smo prema poznatome manastiru
Vatopedi. Kao da je peti dan Stvaranja i Bog još nije stvorio čovjeka da pokvari savršenstvo svijeta.
Istok se otvarao poput ruže, a oblačci su se poput pamuka ili anđelaka pojavljivali s drugoga kraja
neba i polagano rasli, kao da silaze na zemlju. Jedan slavuj, s krilima još vlažnim od rose, stajao je na
putu i gledao nas. Nije se prepao. Nije se niti pomakao. Kao da ne bijaše slavuj, nego Sveti Duh, pa
nas je prepoznao. Na jednome je kamenu stajala malena sova, opijena svjetlošću. Stajala je mirno i
nepomično čekajući noć.
Nismo razgovarali. Obojica smo osjećali da bi ovdje ljudski glas, koliko god bio sladak i tih,
remetio mir i savršenstvo i raskidao bi tu magičnu maglu koja nas je obavila. Hodali smo
promatrajući borove grane, a na ruke i obraze su nam kapale kaplje jutarnje rose.
Obuzela me sreća. Okrenuh se prijatelju i zaustih: “Kakva sreća!” ali se ne usudih izustiti. Znao
sam da će ako progovorim sva ova magija nestati. Sjećam se kako sam jednoga dana u predvečerje, na
Tajgetu, nad Spartom, ugledao jednu lisicu. Koračala je laganoga koraka, uspravljena vrata, a
kitnjasti joj je ravni rep bacao dugačku sjenu na kamenje uokolo. Zadržao sam dah da me ne nanjuši i
pobjegne. No, nisam uspio zadržati radost i iznenada mi izleti tihi usklik. Lisica ga začu i prije nego
sam se uspio snaći, nestane.
Upravo takva mi se činila ljudska sreća.
Odjednom se začuju glasovi i smijeh. Stigli smo u manastir. Dva su ugojena monaha sjedila na
klupici pred ulazom i razgovarala s portirom.
Zastadosmo, kao da smo pred sobom vidjeli zmiju. Prijatelj me pogleda i reče:
“Ono je bio samo san. Na trenutak nam se učinilo da ne postoje ljudi...”
“Šteta”, odgovorih. “Bijaše to pravi raj, još veći od onoga stvarnog. Pod Božjim stablom nisu
hodali muškarac i žena, već dva prijatelja. I sada je, u liku anđela, doletio čovjek.”
Monasi su glasno razgovarali zadirkujući portira. Prasnu u smijeh. No čim nas ugledaše, obojica
ušute. Uvuku trbuhe i ustanu.
“Dobro došli! Imate Božji blagoslov!” rekoše i ispruže ruke da ih poljubimo.
“Lijepo se provodite, sveti oci”, reče moj prijatelj gledajući im trbuhe i crvene obraze. Još im nije
mogao oprostiti što su nas izbacili iz raja.
“Odrekli smo se lažnoga svijeta i njegovih radosti”, reče jedan od njih, plavokosi.
Nismo ništa odgovorili. Nato skoči crni i nadoveže se:
“Što nas gledate tako u čudu? Molitva je hranjivija od mesa.”
Približiše nam se. Dah im je mirisao na češnjak.
“Idemo unutra da se pomolimo.”
Požurili smo da pobjegnemo od mirisa češnjaka.
Iziđe iguman, plavih očiju, ružičaste kože, ojači muškarac bijele svilene brade. Poželi nam
dobrodošlicu i krene ispred nas. Krenuli smo za njim. Bijaše to bogat manastir, čitav grad, s
gostinjskim sobama, friško ofarbanih prozora, s električnim svjetlom i vrtovima koji su sezali do
mora. Monasi su upravo ustali od stola i sjedili su pred svojim ćelijama uživajući na suncu. Uđosmo u
crkvu i poklonismo se čuvenim ikonama Gospe Paramithije, Ktitorise, Vimatarise, Antifonitrije,
Esfagmeni i Eleovrotide. Otvoriše nam vrijednu relikviju i ugledasmo Gospin Sveti pojas. Sjetih se
dva monaha koji su ga jednom bili donijeli na Kretu. Bijah još dijete. Narod je potrčao prema crkvi
sv. Minasa da mu se pokloni. A monasi su držali jednu vrećicu i punili je srebrnjacima, zlatnicima,
zlatnim naušnicama i zaručničkim prstenjem. Budući da nisam imao ništa da ponudim Gospi,
zavukoh ruku u džep i nađoh jednu olovku pa je ubacim u vrećicu.
Izađosmo na dvorište i popesmo se do gostinjske sobe. Prostrli su nam bogati stol, sva blaga
Božja.
“Dobro nam je”, reče moj pri jatelj koji je volio dobro jelo. “Dobro i predobro! Kao monasi
Vatopedija!”
“Popijmo i u čast sirotoga siromašnoga Prodroma gladnoga”, predložim ja. “Kako su mu samo

85
sline curile dok je sa zavišću gledao bogate stolove igumana u manastirima!
I kako se žalio svome caru! Sjećaš li se njegovih stihova?”
“Kako se ne bih sjećao?”

Kad se, gospodaru, sjetim igumana,

bijes me obuzima i suzdržati se ne mogu.
Oni se goste prvoklasnom ribom,
a meni daju smrdljiva ostatke.
Oni pune vrčeve hijskim vinom,
a ja žeđ octom tažim.

Nasmije se. No, odmah mu se lice uozbilji:

“Ne smijemo se smijati”, reče. “Pogled na ovaj manastir mi para srce. Jesi li vidio te monahe? Svi
su dobro uhranjeni. Da Krist opet siđe s neba i vidi ovaj manastir, bičem bi se obrušio na njih! Idemo
odavde.”
“Kamo ćemo? Ne tišti nas samo manastir, kako to ne vidiš, već čitav svijet! Posvuda jedni
gladuju, a drugi se guše u bogatstvu. Posvuda janjad i vukovi. Ili ćeš pojesti ili ćeš biti pojeden! Samo
jedan zakon vrijedi na ovome svijetu: zakon džungle.”
“Zar ne postoji spasenje? Zar ne postoji neka dobra životinja koja ne jede druge ili je druge ne
pojedu?”
“Ne još, ali bit će. Pred tisuću je godina jedna životinja krenula, ali još nije stigla.”
“Koja?”
“Majmun, još smo na pola puta prijelaza od majmuna do čovjeka. Moramo samo imati
strpljenja.”
“Bog može imati strpljenja, jer on ima vremena. On je besmrtan. Ali čovjek?”
“I on je besmrtan”, odgovorih. “Ali ne potpuno. I ono što je u njemu besmrtno može imati
strpljenja.”
Ustali smo od stola i otišli do obale. Sunce je bilo na zalasku. Nije se micao ni list. Dva su galeba
skupljenih krila svojim bijelim tijelima legli na more i uživali.
“Sigurno su mužjak i ženka”, reče moj prijatelj gledajući ih.
“Ili dva prijatelja”, rekoh ja, uzeh jedan oblutak i bacim ga prema njima da ih razdvojim.

Danas u dubokoj starosti listam ovaj stari dnevnik i gledam naše donkihotovske mladenačke
borbe - taj zemljani ćup, štit pojeden crvotočinom, kositreni šljem, plemenitaške umove, vjetar u
glavi, no ne mogu se nasmijati. Blaženi mladenački um vjeruje da mu je dužnost promijeniti svijet.
Učiniti ga pravednijim i oblikovati prema vrlinama. Učiniti ga bližim svome srcu. Jadan onaj tko ne
započne svoj život bez velikih sanja.
Obišli smo Svetu Goru i dokle god smo udisali njezin zrak nam se srce rasplamsavalo i raslo.
Bože moj, kakve smo odluke donijeli, kakve smo zavjete dali jedan drugome, kako smo samo išli od
manastira do manastira lako poskakujući po stijenama, osjećajući anđeoska krila ne samo u našoj
mašti, već u čitavome tijelu! Zacijelo se takav osjećaj ponekad pretvori u ludilo, a ponekad u svetost i
junaštvo. Svih se ovih godina više nikada nismo prisjetili tih donkihotovskih vremena. Kao da smo se
stidjeli, ne zato što je nestao taj žar, naprotiv, on je ostao zauvijek, već zbog toga što su nam snage
bile manje od želje. Nastavili smo sanjati kako ćemo stvoriti jedan novi bolji svijet, ali smo shvatili da
ne možemo. Ja sam to i priznavao, ali je moj prijatelj to krio čitavog svoga života. Zbog toga je i
propao mnogo brže od mene.
Jedne večeri, mnogo godina kasnije, dok smo napuštali jedan ženski manastir na otoku Spetses,
mjesec se tužno nadvio nad morem, a ja se okrenuh svome prijatelju i rekoh mu: “Angelose, sjećaš li
se...” On problijedi. Shvatio je da sam se prisjetio tog atoškoga mjeseca i stavio mi je ruku na usta:
“Šuti!” reče, i ubrza korak.
Nastavljam dalje listati svoj stari dnevnik.

MANASTIR KARKAL
Oblaci su prekrili vrh Atosa i njegove obronke. Samo je u sredini ostao jedan slobodan pojas kroz

86
koji je blještao snježni vrh. Počele su padati velike kaplje. Naš je vodič požurio ispred nas i ispalio
pucanj iz puške. Kroz drveće se začuju svečana manastirska zvona i iguman sa svojom visokom
igumanskom kapom, u pratnji svojih pratitelja izađe na prag da nam zaželi dobrodošlicu.
Ušli smo u trpezariju. Bijaše uska i dugačka s plavim i crnim stupovima. Iguman bijaše strog i
šutljiv, crne brade. Sjedio je na čelu stola. Sa stropa nas je gledao Krist, namrštenih obrva, naslikan
crnom i zelenom bojom. Visoko na jednoj govornici stajao je čitač, jedan blijedi dječačić, i
psalmičkim je monotonim glasom čitao iz knjige Žitija. Svi bijahu sagnuti za svojim tanjurom. Svi su
šutjeli. Iguman brzo zgrabi svoj kruh i pojede ga. Odjednom, njemu zdesna, zvono zazvoni tri puta.
Svi ustadoše i ostaviše jelo. Monah koji ih je dvorio potrči prema igumanu da uz pokajanje primi
njegov blagoslov. Zatim i recitator zatraži blagoslov i oprost ako je pogriješio u nečemu. Na jednom
pladnju stigne euharistija, sveti kruh, i svi ga kušaše kao uzdarje.
Uvečer nismo mogli zaspati. Razgovaramo. Došao je čas, svijet je sazrio za neku novu ljubav -
Kristovu ljubav. Kad smo danas upitali jednog monaha što smo ga sreli pred grobnicom manastira, zašto na
groblju uvijek slikaju Krista na križu, a ne uskrsloga, kako bi trebalo, monah se razljuti: “Razapeti
Krist je naš Krist”, odgovori. “Jeste li ikada u evanđelju vidjeh Krista da se smije? On uvijek uzdiše,
uvijek plače. Uvijek ga bičuju. Uvijek ga razapinju.” A mi smo, ne mogavši zaspati, razgovarali:
“Došlo je vrijeme da prikažemo Krista kako se smije. Ne više kako ga bičuju i kako plače, ne više
kako ga razapinju. Trebao bi u sebi okupiti sve snažne i vesele grčke bogove. Došlo je vrijeme da
Krist Judejac postane Grk.”
“Mi ćemo ga učiniti takvim!” reče moj prijatelj i podigne ruku u znak zakletve.
“Ti i ja!” odgovorih mu i u tome mi se trenutku učini da ljudskoj duši ništa ne može stati na put.
“Nikada se nećemo razdvojiti!” usklikne moj prijatelj. “Upregnut ćemo se kao dva vola i preorati
zemlju!”
S vremenom smo shvatili. Upregli smo se kao dva vola i preorali zrak.

MANASTIR FILOTEJ
Čudesna šetnja po magli. Vitke topole zagušene bršljanom. Neki brbljavi monah - crven u licu,
sama kost i koža - nije prestajao govoriti o svojoj sestri u Kaliroji, kako kaže, opsjednuta je demonom.
I on, kaže, ima svoja dva demona u sebi, jedan se zvao Hodža, drugi Ismail. Ta dva prokletnika se
stalno suprotstavljaju Bogu i Joanikiju33. Za vrijeme posta ga tjeraju da jede meso, a noću ga mame da
se tiho popne do kuhinje i pojede sve što je ostalo od trpeze. Svakoga jutra kad začuju zvono, Hodža
i Ismail se - prokleti bili! - pobune i počnu vikati: “Ne idem! Ne idem!”
Nastavili smo do travnatoga dvorišta manastira. U sredini bijaše crkva, a okolo sve ćelije crne od
vlage i plijesni. Ušli smo u crkvu pokloniti se čudotvornoj ikoni Bogorodice Glikobluse34. Obraz je s
neizrecivom nježnošću prislonila na Isusov, tužnih očiju uprtih u daljinu.
“Ako dobro pogledate u Bogorodičine oči, što vidite?” upita nas naš vodič.
Stali smo i zagledali se.
“Ništa”, odgovorimo obojica.
“Tko vjeruje, u njezinim očima vidi razapetoga Krista”, reče monah i strogo nas pogleda.
Otvori jedan srebrni relikvijar u kojemu bijaše neka dugačka kost.
“Poklonite se! To je Hrizostomova ruka! Prekrižite se!”

MANASTIR SVETA LAVRA

Rano ujutro smo otišli. Žurili smo vidjeti čuvenu Veliku Lavru, manastir koji je izgradio tragični
car Nikifor Fokas, u želji da odbaci krunu i da pobjegne ovdje u isposništvo. No, nije ga pustila
njegova druga strast, ona za ženama, pa je stalno odgađao... Konačno ga je dostigao mač njegova
vjernog prijatelja presjekavši mu grkljan.
Stigli smo. U dvorištu dva raskošna čempresa. Jedan je posadio sam dušobrižnik Nikifora

33
Joakinije, svetac iz Bitinije iz 8. stoljeća (op. prev.)
34
Bogorodica Glikolilusa (Bogorodica Slatkoljubiva ili Umiljenje), čudotvorna ikona presvete
Bogorodice Umiljenje prema legendi pred ikonoborcima bačena u more, preplivala je Mramorno
more, Helespont i Egejsko more i doplutala do manastira Filotej na Svetoj Gori. Na mjestu gdje je
isplivala nastao je izvor svete vode. (op. prev.)
87
Fokasa, a drugi njegov učenik Euthimije. Nad manastirom se nadvija snježni Atos, poput samoga
Svevišnjega.
Uveli su nas u sakristiju i ponosno nam pokazali blaga manastira - lubanju Velikoga kralja,
čeljust Teodora Stratilatisa, Hrizostomovu lijevu ruku i mnoštvo drugih kostiju. Otvorili su nam i
čudesnu škrinju ukrašenu dragim kamenjem i biserima. A unutra veliki komad nekog vrijednog
drveta. Dok nam je objašnjavao, monahov je glas drhtao od uzbuđenja i podsjetio me na riječi nekog
kršćanina: “Svako je drvo vrijedno jer od njega možeš načiniti križ.” Uskoro smo stigli do zlatne
odore Nikifora Fokasa, s izvezenim svilenim ružama i ljiljanima. Tu je bila i njegova zlatna kruna s
teškim zelenim i crvenim kamenjem. Još i evanđelje ispisano njegovom rukom... Potom mnoštvo
zapisa uništenih crvotočinom...
Moj prijatelj i ja smo gledali i divili se, no ništa nas od toga nije dirnulo. Od svega toga mnogo
dublje mi je u sjećanju ostalo nešto drugo: sjećam se mirisa dviju procvjetalih mušmula pred
bibliotekom. Čitavo mi se tijelo ispunilo tim mirisom mušmule koji jako volim. Onako slatkast i ljut
opojniji je od vina i žene i svih drugih divota ovoga svijeta.
Sljedećega dana prije svitanja, krenuli smo prema vrhu Atosa. U dvorištu se još nije oglasilo
zvono, sve su još ptičice spavale. Nebo bijaše čisto i mliječno, a s istoka je poput krilatoga anđela
blistala Danica.
Otac Loukas, niski krivonogi monah, nekadašnji švercer, išao je ispred nas pokazujući nam put.
Gdjegdje bi zastao da nam nešto ispriča. Pričao nam je o morima, zabavama, svađama s Turcima.
Čitav njegov ovozemaljski život bijaše poput bajke, kao da se dogodio na nekom drugom svijetu,
divljem i opasnom, punom prostota, psovki i žena. Pa iako se odrekao svega iz prošlog života, sve je
to čuvao skriveno pod mantijom.
Konačno zastane pod jednom velikom jelom. Zaželio se razgovora.
“Ovdje se možemo malo odmoriti i popričati. Umorio sam se.”
Iz pojasa izvadi skrivenu vrećicu duhana, sjede i stade motati cigaru.
“Prije nego sam se zaredio zvao sam se Leonidas. Kapetan Leonidas iz Kalimna, strah i trepet
Turcima! Bio sam švercer. Pitate se što mi je došlo da sam se zaredio? To ću vam reći drugi put.
Nisam mogao izdržati kao švercer. Kako bih i mogao? Živio sam kao beg, ali mi je u duši bio
zarobljeni pas. Loukas s ostalim monasima za trpezom jede kruh i masline, a kad se zatvori u svoju
ćeliju, budi se Leonidas i baca se na meso. Dvojica smo. Razumijete? To sam vam htio reći. Ako se
ispovjedi, više nije grijeh. Sad kad sam vam to priznao, mogu odahnuti. Sad možemo dalje.”
“Bravo, kapetane Loukas!” usklikne moj prijatelj kroz smijeh. “Dobro se nosiš s grijesima. Zar se
nikada nisi zapitao je li to iskušenje?”
“Kako nisam? Svakoga jutra se toga sjetim. Ali do podneva već zaboravim.”
“Zaveži čvor na rupčiću da se podsjetiš”, rekoh mu.
Uvuče jedan duboki dim cigare, da mu je počeo kroz nos izlaziti.
“Nemam rupčić”, reče kroz smijeh.
Nastavili smo se penjati. Oko nas čempresi, jele, strme klisure, a u dubini, na jutarnjem suncu
ljeskalo se more. Što se više razdanjivalo, jasnije smo mogli vidjeti otoke uokolo: lmbar, Lemno,
Samotraku... svi ti se čine da lebde nad morem.
Zašli smo u snježnu planinu. Otac Loukas hoda polako i pažljivo, kliže nam se i padamo, teško se
probijamo kroz kristalni snijeg. Nečovječna, odsječena planina. Moj prijatelj koji je išao ispred mene
odjednom zastaje. Nagne se i pogleda dolje. Duboka strma litica. Zavrti mu se u glavi. Problijedi i
pogleda me:
“Vratimo se...” prošapće.
“Zar nije šteta?” rekoh ja tužno gledajući prema vrhu.
“Je. Je”, promrmlja on posramljen. “Idemo!”
I nastavi se penjati.
Kad smo stigli na vrh, sunce je već bilo visoko. Obojica bijasmo zadihani od umora, ali su nam
lica blistala od sreće. Ostvarili smo cilj!
Uđosmo u crkvicu Preobraženja Kristova. Otac Loukas ostane pred crkvom da zapali vatru
drvima koje je skupio po putu. Iz torbe izvadi malo kave da je isprži. Zapuhalo je i zahladilo pa smo
se sakrili iza jednog grebena. Pred nama se prostiralo beskrajno plavetnilo u kojem su blistali bijeli
otoci, a u daljini neprepoznatljive planine što su sezale do neba.

88
 “Kažu da se s ovog svetog vrha vidi Konstantinopol!” reče Loukas i zagleda se prema istoku
pokušavajući vidjeti prijestolnicu.
“Jesi li je ikada vidio, oče Loukase?”
Monah uzdahne.
“Ne. Nisam uspio. Čini se da oči nisu dovoljne. Za to je potrebna i duša, a moja je preslaba.”
“Ali Boga vidiš”, rekoh mu.
“Eh, za to ti oči ne trebaju. Bog nam je mnogo bliže od same utrobe.”
Moj je prijatelj šutio. Uhvatila ga je tuga. Sigurno si je predbacivao što ga je na trenutak napustila
snaga. Iznenada se okrene prema meni i čvrsto me primi za ruku: “Molim te, zaboravi ono. Neće se
više ponoviti.”

JOASAFEJCI35, 6. PROSINCA
Današnji smo dan, moj imendan, proveli u čuvenoj slikarskoj radionici Joasafejaca. Bilo ih je
desetorica monaha, slikara. Svaki tjedan se jedan bavio kućanskim poslovima: čistio je, prao i kuhao,
dok su drugi slikali. Iz te radionice izlaze najpoznatija djela pravoslavne umjetnosti: ljepokosi i dobro
uhranjeni Kristovi, lijepe i bogato odjevene Bogorodice, sretni sveci ružičastih obraza, ali bez ikakve
svetosti. Dekalkomanija. Bijahu to dobroćudni i gostoljubivi monasi, voljeli su dobro pojesti i popiti,
i obožavali su svoje kastrirane mačore. Nakon večere smo se okupili oko ognjišta i dugo razgovarali.
Mi smo pripovijedali o ovozemaljskom, a oni o onozemaljskom životu. Otac Akakios, jedan debeli
niski monah otečenih nogu, čitav je dan slikao svetog Antuna, pustinjaka. Sad je sjeo s nama gladeći
svog debelog mačora i pričao nam o divljem pustinjaku. Jednoga dana mu je došla jedna djevojka i
rekla: “Ispunila sam sve Božje naloge. Spremna sam da mi otvori vrata raja.” Tada je sveti Antun
upita: “je l' ti siromaštvo postalo bogatstvo?” “Ne, aba.” “A sramota čast?” “Ne, aba.” “jesu li ti
neprijatelji postali prijatelji?” “Ne, aba.” “Idi onda i radi dalje, jer ništa još nisi napravila.”
Gledao sam dobrog oca Akakiosa kako se znoji od tolikoga jela, prevelike vrućine i sjećanja na
glasovitog pustinjaka razmišljajući kako mora da ga je naslikao rumenih obraza. I uhvati me sotonska
želja da mu kažem: “Idi i radi dalje, jer ništa još nisi napravio.” Ipak, nisam ništa rekao. Bio sam
prevelika kukavica.
Uvečer, kad smo legli na počinak, ispovjedio sam se svome prijatelju.
“To si napravio zbog pristojnosti, a ne zbog kukavičluka”, reče on da me utješi. “Možda i iz
sažaljenja jer nisi htio povrijediti tako dobrog čovjeka, a možda i iz uvjerenja da bi tvoje riječi bile
uzaludne.”
“Ne, ne”, usprotivim se ja. “Čak i ako jest tako kako kažeš, moramo pobijediti sitne vrline o
kojima govoriš - ljubaznost, sažaljenje ili probitačnost. Malih se vrlina mnogo više bojim nego
velikih zloća, jer imaju ljepšu vanjštinu i lako nas zavaraju, ja mislim da sam to učinio iz kukavičluka.
Htio sam postidjeti svoju dušu da to više nikada ne učini.”
Ujutro smo s desetoricom slikara sjeli na zatvorenu verandu isposnice, okruženi svecima
ružičastih obraza i debeljuškastim Bogorodicama, i pijuckali mlijeko, uživajući u ukusnim
prepečencima. Kroz prozor je ulazilo već zimsko sunce i medeni miris bora. Razgovarali smo i
smijali se. Nije to bila Sveta Gora. Ovdje je Krist uskrsnuo i sad se smijao skupa s nama. Monasi su
pričali o čudima svetaca. Sjaj u njihovim očima odavao je da vjeruju (ili ne vjeruju) u ta čuda, a lica su
im blistala jednakim sjajem.
Jedan mladi slikar, otac Agapios, sa sjajnom bradicom i crvenim usnama, primi me za ruku i
pokaže mi jednu sliku koja je visjela nasuprot nas.
“To je veliki asket Arsenios”, reče diveći se njegovom djelu. “A ova žena što je vidite jedna je
lijepa plemkinja koja je prešla more i planine da mu se pokloni. Ali pogledajte, asket joj prstom
pokazuje na more. Pogledajte kako je ljutit i tjera je: - Bježi, govori joj. - I da nisi nikome rekla da si
me vidjela, jer će inače more postati put i počet će mi u moju samoću dovoditi žene.
Oče, pomoli se za mene! - moli ga žena. - Molit ću se Bogu, ženo, da te zaboravim, odgovara joj
otac Arsenios.”
Slikar se okrene prema nama i uputi nam lukavi pogled:

35
Joasafejci, sljedbenici Joasafa, cezarejskog monaha, slikara s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Njegovi su sljedbenici Joasafejci imali slikarske radionice u kolibama Svete Gore. (op. prev.)
89
 “Što to znači, molit ću se Bogu da te zaboravim...” upita nas.
Nismo razumjeli na što točno aludira monah pa smo šutjeli.
“Znači da je asketa toliko dirnula njezina ljepota i da zbog toga moli Božju pomoć da je
zaboravi!”
“I? je li je zaboravio?” upita moj prijatelj.
“Može li se to zaboraviti?” odgovori mu ovaj protupitanjem, no shvati da ga otac Habakuk mrko
gleda pa požali da je bilo što rekao i ugrize se za usnu.

MANASTIR SVETOG PAVLA

Čudesna plovidba do manastira svetoga Pavla. More u tisuću boja: od blago modre i zelene, do
sedefaste. Nad njim viseće stijene crvene kao krv, crne špilje i ptice, a pred nama blistavo bijele plaže.

Moj je prijatelj danas bio jako raspoložen i čitava je barka odzvanjala od njegova gromoglasnog
smijeha. Htio sam ga podbosti pa sam mu se obratio na kineskom, no on me s neizrecivom lakoćom
obaspe bujicom ljutitih nevjerojatnih kineskih riječi. Toliko sam bio sretan, da nisam znao što bih sa
sobom. “Sada izjavi ljubav na arapskom”, rekoh mu, a on počne strasno izjavljivati ljubav nekoj
zamišljenoj Arapkinji. I tako smo u trenu stigli do luke svetoga Pavla i počesmo se penjati do
manastira.
Portir bijaše Kefalonac, lukavi starčić, seljak. Čitav dan tako sjedi na vratima i iz drveta izrađuje
malene Isukrste, svece i demone da mu prođe vrijeme. Pažljivo nas pogleda i nasmije se:
“Zašto ste došli ovamo, luđaci?”
“Došli smo se pokloniti.”
“Kome? Jeste li normalni?”
“Manastiru!”
“Kakvom manastiru? Nema manastira! Cijeli je svijet manastir. Vratite se lijepo natrag i pođite u
svijet. Za vaše dobro!”
Gledali smo ga otvorenih usta. Učini nam se da se ipak sažalio.
“Šalim se. Samo uđite. Dobro došli!”
Ušli smo unutra i razgledali ćelije.
“Evo naše Božje košnice!” reče sarkastično. “Ovo su košnice. Nekada su ovdje bile pčele i
pravile med, a sad ovdje sjede trutovi sa svojim žalcima”, reče i prasne u smijeh.
Nismo rekli ni riječi. Stegnulo nas je u grudima. Znači, ovaj je manastir toliko izgubio svetost da
su monasi postali samo pusta tijela iz kojih je izletio sveti leptir!
Teškim korakom smo se popeli uza skale koje vode do Svete trpeze. Prijatelj me primi pod ruku:
“Samo hrabro”, reče mi. “Ne brini. Naša je duša u redu. Samo da ona ne posustane! Pa neće se
svijet srušiti ako posustane nekoliko duša. Postoje stupovi koji ga drže! Malo ih je, ali su čvrsti!”
Snažno me stisne:
“Drži se, jadni moj Mesolongi36!” reče kroz smijeh.
Ušli smo u dvoranu. Ondje su sjedila petorica, šestorica dobro ugojenih vijećnika s rukama u
krilu. U sredini je sjedio jedan vitki iguman, guste kovrčave brade, ženskastog lica, bijelih ruku, sa
svilenom igunranskom kapom. Pruži nam ruku da je poljubimo. Upita nas što ima nova u svijetu i
imamo li kakve novine.
“Što se zbiva u Engleskoj?” upita jedan vijećnik. “Što se zbiva u Njemačkoj? Što mislite? Hoće li
biti rata?”
“Daj Bože!” reče jedan drugi i namigne svome susjedu. “Da pokažu onim Nijemcima!”
To čuje jedan debeli vijećnik, odbaci svoj stolac i skoči: “Nijemci će im svima pokazati -
Englezima, Francuzima i Rusima! Ovdje me reži ako neće! Nijemac je današnji Mesija. On će spasiti
svijet!”
“Daj sjedi, Germanose37”, prekine ga iguman i stavi ruku na usta da suspregne smijeh.
Okrene se prema nama:

36
Mesolongi, grad heroj, simbol grčkog ustanka protiv Turaka. Pao je 1826. nakon četverogodišnje
opsade, (op. prev.)
37
Igra riječi. Grčki Γερμανός (Nijemac i muško ime) (op. prev.)
90
 “Ne slušajte ga. Zove se Germanos i zato ga svi zafrkavaju da je germanofil.”
No, baš u trenutku kad je započeo mirni razgovor otvore se vrata i u dvoranu bane jedan mršavi
monah s razbijenom glavom. Bijaše sav krvav, a mantija mu bijaše razderana.
“Sveti igumane”, poviče, “gledaj, ubili su me antikristi, jer sam nekidan glasovao.”
Iguman problijedi i ustane.
“Van!” poviče. “Zar ne vidiš da imamo goste?”
No, monah se ne pomakne. Skine kapu s koje je kapala krv. “Objesit ću je na ikonu svetoga Pavla,
neka se vidi što je ostalo od njegova manastira.”
Vijećnici skoče, uhvate ga i izguraju ga van. U tome metežu i mi iskoristimo priliku i
provukosmo se među njima da izađemo iz dvorane.
Sišli smo u dvorište. Bijasmo uznemireni. Nervozno smo šetali gore dolje. Portir nas ugleda i
shvati da nešto nije u redu, ostavi svoje svece i vražiće i priđe nam:
“Ne žalostite se, djeco moja!” reče nam. “Vidjeli ste oca Inokentiosa? Prolupao je, ali ne brinite.
Nije mu to prvi put.”
“Događa li se to često u manastiru?” upita moj prijatelj. “Znači da i ovamo ulazi iskušenje?”
“A kako ne bi, dijete moje? Ono će uvijek naći svoj put. Jednom davno bijaše jedan manastir s
365 monaha. Svaki je imao troja kola i tri konja, jednog bijelog, jednog crvenog i jednog crnog. Tri
puta bi kružili manastirom da spriječe iskušenje da uđe. Ujutro na bijelim konjima, u podne na
crvenim, uvečer na crnim.”
“I?” upita nestrpljivo moj prijatelj, “je li iskušenje ipak ušlo?”
Lukavi se monah nasmije:
“Ti se šališ?” odgovori. “Dok su oni tako kružili oko manastira sa svojim konjima, iskušenje je
čitavo vrijeme čučalo na igumanskom tronu. Bijaše to sam iguman.”
“Jesi li ga ti ikada vidio?” upita moj prijatelj.
“Jesam li ga vidio? Naravno.”
“Kako izgleda?”
“Debeljuškast, golobrad i pahuljast. Dvanaestak mu je godina.”
Ušuti. Pogleda nas i namigne.
“Jeste li vidjeli našeg svetog igumana? Kako vam se čini? Neka vam je njegov blagoslov!”
Prasne u smijeh i ponovno nestane iza vrata.
Petorica, šestorica monaha nas okružiše i počeše nas nagovarati da zaboravimo incident s
Inokentijevom razbijenom glavom. Odvedu nas da se poklonimo svetim relikvijama, kostima i
darovima Maga - mirisu, zlatu i tamjanu što su ih čuvali u srebrnoj kutiji. Dali su nam da ih
pomirišemo. “Tolike godine su sačuvale miris. Čudo!” kažu.
Kad smo se vratili u dvorište, portir nam namigne i pozove nas k sebi.
“Miriše, ha? Čudo! Ako ih poškropiš kolonjskom vodom, mirisat će po kolonjskoj vodi. Ako ih
poškropiš pačulijem, mirisat će po pačuliju. Ako ih poškropiš benzinom, mirisat će po benzinu. Čudo
veliko, kažem vam! Po čemu su danas mirisali?”
“Po ružama”, reče moj prijatelj.
“Znači da su ih poškropili ružinim uljem!” nasmije se i ponovno se prihvati svojih drvenih kipića.
“Idite sada, da nas ne vide da razgovaramo, jer ću vidjeti svoga boga! Oni za mene misle da sam
luđak, a ja za njih da su šarlatani. Sve će nas vrag odnijeti!”

MANASTIR DIONISIJAT
Rano ujutro smo se ukrcali u barku i zaplovili prema manastiru svetog Dionisija. Najstroži
manastir na Svetoj Gori, kako nam je rekao naš lađar, otac Benedikt. Koliko god da si dobre volje, ne
smiješ se nasmijati. Koliko god da vina popiješ, ne možeš se napiti. U dvorištu su čak posadili jedan
lovor i ako dobro pogledaš, na svakom ćeš listu vidjeti jednoga razapetog Krista.

S nama je u barci bio jedan episkop. On je išao u luku Dafni. Odlazio je sa Svete Gore.
“Čitav je svemir, oče Benedikte, jedan križ i na njemu je razapet Krist. Ne samo na lovorovom
lišću, već i na meni i na tebi i na ovom kamenju.”
Ne izdržah:
“Oprosti mi, oče, ali ja posvuda vidim uskrsnuloga Krista.”

91
 Episkop odmahne glavom i reče mi:
“Žuriš, dijete moje. Žuriš”, odgovori mi. “Uskrsnuloga Krista ćemo vidjeti možda nakon smrti.
Dok smo živi, vidimo samo raspeće.”
Vrlo blizu naše barke skoči jedan dupin. Leđa mu zablistaše na suncu. Ponovno uroni pa opet izroni,
radosno se igrajući na moru kao da je čitavo more njegovo. Odjednom se pojavi i drugi dupin i počnu
skakati jedan do drugoga i igrati se dignutoga repa. Plovili su jedan do drugoga u veselome plesu.
Veselo mu pokažem rukom na dupine.
“]e li razapet ili je uskrsnuo?” rekoh ponosno. “Što nam poručuju dupini?”
Stigli smo do manastira svetoga Dionisija i episkop mi ne stigne odgovoriti.
Čim smo ušli u dvorište, zastali smo preneraženi. Kao da smo ušli u mračni zatvor za doživotne
zatvorenike. Okolni stupovi bijahu niski i crni, a svodovi bijahu obojani u tamnonarančastu boju.
Jedan zid bijaše prekriven strašnim slikama iz Apokalipse - demoni i pakleni plamenovi, uokolo trče
kurve, a sa grudiju im teče rijeka krvi. Oko njih strašni rogati zmajevi... Ovdje bijaše čitava sadistička
želja Crkve da zaplaši čovjeka i da ga u raj odvede u strahu, a ne u ljubavi.
Ugleda nas predstojnik, monah zadužen za goste, i vidje kako sa strahom gledamo u zidne freske.
Otvori svoja žuta usta. Vidio je da smo dobro odjeveni, dobro odgojeni i u cvijetu mladosti, i kao da
ga je obuzela mržnja. Otvori svoja zloguka usta i progovori:
“Dobro otvorite oči! Gledajte! Gledajte! Ljudsko je tijelo puno plamenova i demona i kurvi. Ovo
što vidite nije Had, već ljudsko tijelo.”
“Čovjek je načinjen prema slici Boga”, usprotivi mu se moj prijatelj. “Ne može biti samo ova
strahota. Ima i nečeg drugoga.”
“Bilo je”, prosikće monah, “ali nema više. Naša je duša u ovome svijetu u kojem živimo postala
samo meso. Grijeh je drži na svojim prsima i doji.”
“Možemo li išta učiniti, starče?” upitah ja.” Zar ne postoje vrata spasenja?”
“Postoje, postoje. No ona su uska, mračna i opasna. Ne možeš lako ući.”
“Gdje su?”
“Evo ih!” reče i rukom nam pokaže vrata manastira.
“Nismo još spremni”, reče moj prijatelj iznerviran monahovim riječima. “Kasnije, kad ostarimo i
poludimo. I meso je od Boga.”
Monahova se usta razvuku u otrovni smiješak.
“Meso je od Đavla!” prosikće. “Duša je od Boga! Shvatite to, izgubljene duše!”
Skupi mantiju kao da se boji da je ne dotaknemo i nestane u jednoj od narančastih ćelija.
Ostadosmo sami u dvorištu.
“Idemo odavde! Ovdje ne živi Krist. Vidiš to i sam”, reče mi prijatelj.
Otvore se dvije-tri ćelije i iznutra promole monasi, sama kost i koža. Pogledaju nas u čudu, nešto
promrmljaju i vrate se natrag u svoje ćelije.
“Ovdje nema ljubavi”, reče ponovno moj prijatelj. “Idemo odavde!”
“Kako ti ih nije žao?” odvratim ja. “Mogli bismo ostati nekoliko dana ovdje i naviještati
istinskoga Krista!”
“Ovima ovdje? Nemoguće! Uzaludan trud!”
“Ništa nije uzaludno. Ako se oni ne spase, spasit ćemo se mi, jer smo pokušali nemoguće.”
“Ti to ozbiljno?” upita me zapanjeno prijatelj.
“Kad bih barem znao!” odgovorim ja i počne me obuzimati sve veća tuga. “Kad bih barem mogao!
Srce mi govori: Ako si stvarno čovjek, ostani ovdje i bori se! Ali razum, Sotona, mi ne dopušta!”
Dva monaha se ipak odvaže i priđu nam. Uvedu nas unutra i počnu nam pokazivati manastir.
Vidjeli smo gigantsku fresku svetog Hristofora s licem vepra. Pokažu nam i njegov zub. Odvedu nas
da poljubimo Ivana Krstitelja. U trpezariji dva serafima, crveni kao vatra, s bijelim nogama, stoje na
zelenoj travi i u svakoj ruci drže zemljine polutke. Na lijevom zidu bijaše naslikana Bogorodica kako
sjedi između dva anđela. Njoj zdesna i slijeva zeleno drveće, a svuda po granama ptičice. Iza svakoga
anđela bijaše jedan visoki čempres. Na svodu bijaše naslikan Pantokrator, u ustima je držao jednu
traku ispisanu velikim crvenim slovima. Monasi nam rukom pokažu Pantokratora.
“Vidite li što piše? Ljubite jedni druge. Ako to kažeš jednoj suhoj grani, procvjetat će. Ako to
kažeš čovjeku, neće procvjetati. Svi ćemo u pakao.”
Počivalište bijaše jednostavno i ljupko, poput balkona nad morem. Samo nekoliko drvenih

92
križeva izjedenih od vjetra i soli.
Odjednom nam nad glavama prolete dva galeba i upute se prema moru. Jedan monah podigne
ruku kao da ih želi uhvatiti. Iz očiju su mu sijevali glad i smrt.
“Da bar imam pušku!” promrmlja i zubi mu zaškrguću od proždrljivosti.

Naše se hodočašće bližilo kraju. Uoči odlaska otišao sam u šetnju. Htio sam se popeti do
isposničkih ćelija, u liticama visoko nad morem, u Karoulije. Zatvoreni u špiljama ondje žive najveći
divljaci, asketi Svete Gore, moleći se za sve grijehe ovoga svijeta, jedan daleko od drugoga i bez
ljudske utjehe. Objesili su nad more po jednu mrežu na štapu pa im lađari, kad prođu onuda barkom,
unutra ubace malo kruha i maslina, što god imaju, da ne umru od gladi. Mnogi su od tih asketa
divljaka i poludjeli. Misle da imaju krila pa se bacaju niz liticu. Dolje na žalu je sve puno kostiju.
Među tim pustinjacima je tih godina živio Sveti Pustinjak, poznat po svojoj svetosti. Htio sam ga
upoznati. Od prvoga trenutka kako sam kročio na Svetu Goru, odlučio sam da ću ga otići posjetiti,
poljubiti mu ruku i ispovjediti mu se. Ne svoje grijehe, jer sam vjerovao da ih do tada nisam počinio
mnogo, već onu sotonsku aroganciju zbog koje sam često govorio o deset zapovijedi i sedam
sakramenata, kao da stvaram novi, svoj vlastiti Dekalog.
Bijaše blizu podneva kad sam stigao do pećina. Crne rupe u liticama, željezni križevi zabijeni u
stijenu. Iz jedne pećine je provirio kostur. Prepadoh se. Kao da je došao Drugi dolazak, a ovaj leš je
izašao iz zemlje i još nije stigao na sebe obući meso. Obuzeli su me strah i gađenje, no istovremeno i
tajno neobjašnjivo divljenje. Nisam mu se usudio prići. Obratih mu se iz daljine. On pruži svoju
iscijeđenu ruku i šutke mi pokaže jednu crnu pećinu na najvišoj litici.
Počeo sam se opet penjati po stijenama, hvatajući se za njihove oštre rubove. Stigao sam do
pećine. Sagnuh se da pogledam unutra. Miris zemlje i tamjana. Mrkli mrak. Jedva sam razabrao vrč u
udubini u stijeni. Ništa drugo. Htio sam ga zazvati, no tišina u toj mrklini učini mi se toliko sveta,
toliko umirujuća, da se nisam usudio. Ljudski glas mi se ovdje činio kao grijeh i bogohulje.
Oči mi se već navikoše na tminu i polako razabrah jedno svijetlo tijelo, jedno blijedo lice i dvije
mršave ruke kako se pomiču u dubini špilje, i začuje se sladak duhovni glas: “Dobro došao!”
Okuražih se. Uđoh u pećinu i uputih se prema glasu. Pustinjak je ležao na tlu i samo je podigao
glavu. U polumraku mu razabrah blijedo lice ispijeno od nesanice i gladi kako svijetli uronjeno u
neizrecivo blaženstvo. Kosa mu je već poispadala. Ostala je samo glava poput lubanje.
“Blagoslovi me, Oče!” rekoh i sagnuh se da mu poljubim koščatu ruku.
Neko vrijeme smo šutjeli. Zadivljeno sam gledao u tu dušu kojoj tijelo već bijaše nestalo, no ona
mu je još otežavala krila pa nije mogao odletjeti u nebo. Duša koja vjeruje je nemilosrdna i
proždrljiva zvijer. Već mu je sve požderala: meso, oči, kosu, sve.
Nisam znao što bih rekao. Odakle da počnem? To tijelo što je ležalo preda mnom učini mi se kao
bojište nakon bitke. Razabrah rane od noktiju i ugrize iskušenja. Naposljetku se ohrabrih:
“Još se boriš s đavlom, sveti Oče?” upitah ga.
“Više ne, dijete moje. Ostario sam. Ostario je i on. Nema više snage. Borim se s Bogom.”
“S Bogom?” upitah začuđeno. “I nadaš se da ćeš pobijediti?”
“Nadam se da ću pobijediti, dijete moje. Još su mi kosti ostale. One se odupiru.”
“Težak ti je život, starče. I ja bih se htio spasiti. Zar nema drugog puta?”
“Lakšeg?” odvrati mi asket i sažaljivo se nasmiješi.
“Ljudskijeg.”
“Samo je jedan put.”
“Kako ga zovu?”
“Uzbrdica. Penješ se po stubama. Tažeći glad i žeđ, radujući se u boli. Na vrhu gladi, žeđi i boli
sjedi Bog. Na vrhu lagodnoga života sjedi Vrag. Izaberi.”
“Još sam mlad. Imam vremena da izaberem.”
Asket ispruži svojih pet koščatih prstiju i dotakne mi nogu.
“Probudi se, dijete moje. Probudi se, prije nego te probudi Haron.”
Naježih se.
“Mlad sam”, ponovih kao da želim skupiti snagu.
“Haron voli mlade. I pakao voli mlade. Život je jedna kratka upaljena svijeća, brzo dogorijeva.
Imaj to na umu! Probudi se!”

93
 Na trenutak ušuti pa reče:
“Jesi li spreman?” upita me.
Obuzeli su me gnjev i prkos:
“Ne!” viknuh.
“Mladenačka drskost! Ne hvališi se. Ne viči. Zar se ne bojiš?”
“Kako se ne bih bojao? Bojim se. Pa i ti, sveti Oče, zar se ne bojiš? Odgladovao si, odžeđao,
propatio. Došao si skoro do vrha stuba, već se vide vrata raja. No, hoće li se otvoriti? Hoće li se
otvoriti? Jesi li siguran?”
Iz očnih mu se duplji pojave dvije suze. Uzdahne i reče nakon nekoliko časaka:
“Siguran sam u Božju dobrotu. Ona pobjeđuje i oprašta ljudske grijehe.”
“I ja sam siguran u Božju dobrotu. Ona dakle može oprostiti i mladenačku drskost.”
“Jao nama ako se pouzdajemo samo u Božju dobrotu. Tada bi i zlo i vrlina zajedno ulazile u raj.”
“Zar Božja dobrota nije tako velika, starče?”
I kako to izrekoh, proleti mi kroz glavu jedna možda luda, a možda i blažena misao kako će doći
čas savršenog otkupljenja, savršenog pomirenja, kako će se ugasiti vatre pakla i Sotona, Nespašeni
Sin, uspet će se na nebo da poljubi Očevu ruku i suze će mu poteći iz očiju: Smiluj mi se! povikat će,
a Otac će raširiti svoje ruke: Dobro došao, reći će mu. Dobro došao, sine moj. Oprosti mi što sam te
toliko dugo kažnjavao!
No, nisam se usudio izreći tu misao. Pronašao sam drugi način da mu to kažem.
“Čuo sam, starče moj, da jedan svetac, ne sjećam se točno koji, nije mogao pronaći počinak u
raju. Bog je čuo njegovo stenjanje i pozvao ga k sebi: Što ti je? Zašto stenješ? Zar nisi sretan? upita
ga. Kako bih bio sretan, Gospodine? odgovori mu svetac. U samome središtu raja ima jedan bunar
koji plače, reče. Kakav bunar? upita Bog. Suze onih iz Pakla.
Asket se prekriži. Ruke su mu drhtale.
“Tko si ti?” reče uplašenim glasom. “Odlazi od mene, Sotono!”
Ponovno se tri puta prekriži i pljune.
“Odlazi od mene, Sotono!” ponovi sada ledenim glasom.
Dotaknuh mu koljeno što se bjelasalo u mraku. Ruka mi se sledi.
“Starče, nisam te došao uznemiriti”, rekoh mu. “Ja nisam iskušenje, ja sam samo mladić koji želi
vjerovati jednostavno, a da ne pita, onako kako je vjerovao moj djed seljak. Želim, no ne mogu.”
“Jao tebi! Jao tebi, jadniče. Pojest će te tvoj razum. Pojest će te tvoje ja. Znaš li kada je arhanđeo
Lucifer, na kojega se pozivaš i kojega želiš spasiti, bačen u pakao? Kad se okrenuo Bogu i rekao: ja.
Da, da. Čuj me, mladiću, i dobro zapamti. Samo jedna stvar se kažnjava Paklom - ja. Prokleto ja!”
Tvrdoglavo sam odmahnuo glavom:
“Ali to ja dijeli čovjeka od životinje, nemoj to poricati!”
“To ja nas dijeli i od Boga. Najprije bijaše jedno s Bogom. Biješe sretno u njegovu krilu. Nije
postojalo ja, ti ili on. Nije postojalo tvoje i moje, nije postojalo dvoje. Postojalo je samo jedno. Jedan.
To je raj o kojemu slušaš. Ništa drugo. Odatle smo krenuli, toga se naša duša sjeća i tamo se želi
vratiti. Blažena smrt! Što je smrt? Samo jedno magare. Uzjašemo ga i odemo.”
Dok je tako govorio, lice mu je sjalo: jedan sladak, sretan osmijeh raširio mu je usne i obuhvatio
čitavo lice. Činilo mi se da sam u raju.
“Zašto se smiješiš, starče moj?”
“Kako da se ne smiješim”, odgovori mi, “kad sam sretan, dijete moje. Svakoga dana, svakoga
sata čujem topot toga magarca, čujem Harona kako mi dolazi.”
Popeo sam se u te planine da ispovjedim tome svetom čovjeku svoj život. No, uvidjeh da je još
jako rano. Moj život još nije uvenuo. Jako sam volio ovozemaljski život. Lucifer mi je plamtio u
glavi, još nije nestao u Božjem plamenu. “Kasnije”, pomislih, “kad ostarim i kad mi život uvene, kad
u meni uvene i Lucifer.”
Ustadoh. Starac podigne glavu.
“Odlaziš?” upita me. “Bog s tobom.”
Zatim doda:
“Pozdravi svijet.”
“Pozdravi nebo”, odvratih. “I reci Bogu da nismo mi krivi. Kriv je On što je svijet učinio tako lijepim.”

94
 No, ne bijahu svi monasi sretni niti sigurni. Ponajprije se sjećam jednoga, oca Ignatiosa. Uvečer
su svi monasi otišli na počinak i moj prijatelj i ja smo ostali sami u gostinjskoj dvorani manastira.
Razgovarali smo o našim najvećim duševnim brigama, o putovima kojima bi čovjek mogao stići do
Boga, i pokušali smo dati neko djevičansko značenje toj svećeničkoj otrcanoj riječi - Bog. Jedne
večeri dok smo tako razgovarali, bijaše blizu ponoći, iz nekog mračnog kuta se javi jedan glas
zaglušen od uzbuđenja: “Neka mi Bog podari da vas mogu slušati stoljećima. Ne želim drugi raj!”
Bijaše to otac Ignatios. Sakrio se u mraku i slušao nas. Sigurno nije dobro razumio o čemu
govorimo, ali dirnule su ga riječi kao što su Bog, ljubav, dužnost koje smo neprestano ponavljali, no
ponajviše ton i toplina našeg glasa. Možda i naša blijeda lica pod svjetlošću uljanice.
Postali smo prijatelji. Od te večeri nismo se više odvajali. Nije govorio, samo nas je slušao. Kao
da je bio žedan neke riječi, nekog razgovora osim onoga što su ga međusobno vodili monasi. Uvečer
uoči našeg odlaska, pozvao me u svoju ćeliju. Moj prijatelj bijaše umoran i već bijaše zaspao.
“Želim ti nešto reći. Sjedni.”
Pokaže mi jednu klupicu. Sjeo sam. Gledao sam ga na mjesečevoj svjetlosti. Njegova je bijela
prorijeđena brada blistala na mjesečini. Mantija mu je već pozelenjela od starosti i sjajila se od
istrošenosti i masti. Obrazi mu bijahu upali, a lice izbrazdano borama poput preorana polja. Debele
guste obrve nadvijale su mu se nad crnim očima. Mirisao je po svetom ulju i tamjanu. Iz probušenih
debelih cipela nazirao mu se desni nožni palac.
Neko vrijeme je šutio, kao da se predomislio.
“Kad je riječ o Kristovoj ljubavi, budi strpljiv”, reče naposljetku. “Poslušaj me. Ne prekidaj me i
nemoj otići prije nego ti se ispovjedim. Imaj samilosti prema meni.”
Glas mu je drhtao.
“Jesi li za kavu?” upita kao da hoće odgoditi teški trenutak.
Ne pričeka odgovor, već sjedne na svoju trošnu postelju i stane zamišljeno gladiti bradu. Smilio
mi se.
“Oče Ignatiose, ne ustručavaj se”, rekoh mu. “Dobar sam čovjek i mogu razumjeti ljudsku bol.
Slobodno mi reci što ti je na duši.”
“Nije to bol”, reče i starački mu glas odjednom postane snažan. “Nije bol, nego radost. Prokleta?
Blagoslovljena? Godinama pokušavam shvatiti, ali bez uspjeha. Zato sam te pozvao. Trebam tvoju
pomoć. Razumiješ?”
Rekavši to, srce mu se otvori i više nije oklijevao. Prekriži se, i ne gledajući me, očiju uprtih u
plamen svijeća preko puta, pred raspetim Kristom, počne govoriti:
“Ja sam, dijete moje, godinama želio vidjeti Boga i nisam mogao. Godinama sam klečao. Evo,
pogledaj mi ruke. Pune su žuljeva. Godinama sam vikao - ako sam već nedostojan vidjeti Te, barem
dopusti da osjetim Tvoju nevidljivu prisutnost. Neka je i samo munja, samo da osjetim da sam
kršćanin i da nisam uzalud proveo sve ove godine u manastiru. Vikao sam, plakao, postio... Uzalud!
Sve uzalud! Bog mi nije mogao otvoriti srce i ući u njega. Sotona mi je zaključao srce i uzeo ključe.”
Okrene se prema meni. Pogleda me podignutih obrva. “Zašto ti sve to govorim?” reče kao da me
kori. “Tko si ti? Odakle dolaziš? Što tražiš na Svetoj Gori? Zašto ti uopće vjerujem i zašto ti želim reći
ono što još nisam ispovjedio niti svome ispovjedniku; ono što me guši i gura me u pakao? Zašto?
Zašto?”
Pogleda me u nedoumici i pričeka odgovor.
“Možda je volja Božja”, odgovorih. “Možda me upravo On poslao na Svetu Goru da te saslušam?
Kako može ljudski um poznavati putove Gospodnje? Možda te želi osloboditi?”
Monah pogne glavu i zamisli se na tren.
“Možda... Možda...” reče naposljetku.
Ohrabri se i nastavi govoriti:
“Godinama sam se tako mučio osjećajući da mi život prolazi uzalud. Nije mi pomogla ni molitva
niti post, nije pomoglo ni isposništvo. Ovo nije put koji će me odvesti do Gospodina’, počeo sam
razmišljati. ‘Postoji neki drugi put. Ali koji?’ Sve dok me jednoga dana iguman nije poslao da odem
kao nadzornik u jednu manastirsku depandansu blizu Soluna. Bijaše ljeto, vrijeme žetve i morao sam
biti nazočan da nas ne pokradu.”
“Dvadeset jednu godinu nisam izašao iz manastira. Dvadeset jednu godinu nisam vidio ni žene ni
djeteta. Nisam čuo smijeh. Na polju bijaše jako vruće, a meni je već bilo četrdeset. Nakon dvadeset i

95
jedne godinu zatvora konačno su mi otvorili vrata i mogao sam udahnuti svježi zrak. Već sam bio
zaboravio kako izgleda dječja igra, već sam bio zaboravio kako izgledaju žene kad s vedrom na
ramenu idu na izvor, i mladići kako s grančicom bosiljka iza uha piju u taverni. Na vratima
depandanse stajala je žena s djetetom na prsima i dojila. Na trenutak, Bog neka mi oprosti, pomislih
da je Djevica Marija i sagnuh se da joj se poklonim. Kažem ti, dvadeset godina nisam vidio žene.
Izgubio sam razum. A ona, kad me vidjela, sakrije dojku, zakopča bluzu i klekne da mi poljubi ruku.
‘Dobro došao, oče lgnatiose! Vaš blagoslov!’
No ja, ni sam ne znam zašto, ljutito povukoh ruku. ‘Ne doji ovdje pred muškarcima!’ povikah
ljutito. ‘Ulazi unutra!’
Ona pocrvenje i maramom pokrije glavu i usta. Bez daha prestrašeno uđe unutra.”
Monah na trenutak zatvori oči. Sigurno je zamišljao ženu raskopčane bluze.
“I onda?” upitah ja da prekinem šutnju.
“Ovdje počinje uspon”, odgovori monah. “Zapravo, silazak. Rekli smo da ćeš me saslušati.
Nećeš vikati na mene i nećeš otići prije nego završim. Nisam ja kriv. Kriv je Sotona. Ma niti on. Sve
je od Boga. Čak i ako padne list sa stabla, kažu da ga On baca. Koliko još jedna duša... Sve to govorim
da utješim svoju savjest, no nema utjehe. Danju ne govori, no noću ustaje i viče mi: Ti si kriv!
Govorio sam ti o ženi koja je stajala na pragu i dojila. Od trenutka kad sam vidio njezine grudi, nisam
mogao naći spokoja, jedan veliki asket, sveti Antun, kaže: Ako si spokojan i čuješ kanarinčev pjev,
srce ti više nema prvotni spokoj. Ako običan kanarinčev glas može uznemiriti ljudsko srce, što onda
može učiniti gola ženska dojka! I ne zaboravi da sam se kao mladić zaredio i još nisam upoznao ženu.
Ma što upoznao? Nisam je još dotaknuo. Što sam mogao? Kako sam mogao otjerati Sotonu? Bacio
sam se na post i molitvu. Uzeo sam bič kojim bičuju volove i bičevao sam se do krvi. Bijah sav u
ranama. No, uzalud! Sve bijaše uzalud! Čim bi ugasla svjetlost svijeće, pred očima bi mi zablistala
bijela ženska dojka. Jedne noći usnuh strašan san. Još se naježim kad se sjetim.”
Pleo mu se jezik. Osušila su mu se usta. No, ja ga nemilosrdno počnem požurivati:
“Kakav san?” upitah.
Obriše znoj s čela, duboko udahne i nastavi:
“Sanjao sam ženske grudi. Ne tijelo. Ne ženu. Mrkli mrak i u mraku bijele ženske grudi, a ja sam
ležao na njima u mantiji, s crnom bradom, s kapom na glavi... i sisao...” Zastenje kao bik i ušuti.
“I onda?” nestrpljivo upitah, bez milosrđa.
Želja da čujem ostatak bila je jača od ljudske dobrote. Ne iz znatiželje, već iz dubokog sažaljenja
prema jadnom čovjeku koji nešto želi, a ne može.
“Zašto tako navaljuješ? Zar ti nimalo nije žao?” reče monah i tužno me pogleda.
“Ne”, odgovorih, no odmah zažalih. “Ne”, ponovim. “Žao mi te je, zato i navaljujem. Ako to
nekome ispovjediš, bit će ti lakše, vidjet ćeš.”
“Imaš pravo. Ako to ispovjedim, bit će mi lakše. Dakle, čuj: ta mi je žena koju sam vidio prvoga
dana na pragu svake večeri donosila jelo i bokal vina. Posljednjih dana nisam mogao ni taknuti jelo.
Ujutro bi dolazila i odnosila netaknuto jelo. Malo bi zastala, kao da me želi pitati zašto ne jedem, no
nije se usuđivala. Jedne večeri... bijaše nedjelja navečer. Čitav je dan bila na polju, no nije se umorila.
Bila je neumorna. Oprala je kosu i obukla nedjeljno odijelo: kožuh s crvenim vezom. Bilo je vruće i
otkopčala je bluzu pa joj se vidjelo malo vrata. Kosu je namazala lovorovim uljem, kao što to čine
žene na selu. Taj me miris podsjetio na crkvu u vrijeme Uskrsa, kad sve okitimo mirtom, a po podu
prospemo lovorovo lišće. Čitav zrak miriše na lovor i Uskrs. Ostavi mi tanjur i vino na stolu i... tko
zna zašto - zato što je bila okupana? Zato što nije bila umorna? Tko zna? Kupka, miris i jedan
otkopčani gumb na bluzi mogu pomoći iskušenju da izmuči čovjeka...” Smogne hrabrosti i zastane.
“'Zašto ne jedeš sve ove dane, oče Ignatiose?’ upita me, a glas joj je bio pun sućuti i dobrote.
Kao da sam joj sin pa se zabrinula zašto već danima ne sišem. Da nisam bolestan?
Nisam joj odgovorio. No, ona je i dalje stajala. Nije odlazila, a znaš li zašto? Još si mlad pa ne
znaš. Jer đavao u ženskoj utrobi ne spava. Stalno radi.
‘Oslabit ćeš, oče Ignatiose’, reče opet. ‘I tijelo je od Boga. Moramo ga hraniti.’
‘Odlazi od mene, Sotono!’ promrmljam u sebi i podignem glavu da je pogledam.
I odjednom, iz mene se prolomi glas, kao da se davim.
‘Odlazi!’
Žena se prepadne i pobjegne. No, kad sam je vidio na vratima, uplaših se da će otići i poletim za

96
njom i uhvatim je za kosu. Puhnuo sam u lampu da nas Raspeti ne vidi. Ugasila se. Mrak je Sotonino
okruženje. Držeći je za kosu, bacio sam je na krevet. Stenjao sam kao bik. Ona je šutjela. Strgnuo sam
joj maramu s glave i jednim potezom raskopčao bluzu... Koliko je godina prošlo od tada? Trideset?
Četrdeset? Ništa nije prošlo. Vrijeme je stalo. Jesi li ikada osjetio kako vrijeme staje? Ja jesam.
Trideset godina otkopčavam tu bluzu.
Zadržao sam je do jutra. Nisam joj dao da ode. Bože, kakve li radosti! Kakvog li olakšanja!
Uskrs! Čitavoga svoga života bijah raspet, a te sam noći uskrsnuo. A najstrašnije bijaše ovo: mislim
da mi je to najveći grijeh i zato sam te doveo ovamo, da mi pomogneš. Najstrašnije: po prvi puta sam
osjetio Boga kako mi prilazi raširenih ruku. Kakva to bijaše blagodat, kakva molitva! Sve do jutra.
Moje se srce otvorilo i u njega je ušao Bog! Po prvi puta sam osjetio ono o čemu govori Sveto pismo,
ali bijahu riječi. Po prvi puta u svome tužnome i neljudskom životu sam osjetio koliko je Bog velik i
koliko ljubi čovjeka. I koliko mora da ga žali kad je stvorio ženu i dao joj takvu dražest, da nas vodi po
najsigurnijem i najkraćem putu do raja. Žena je snažnija i od molitve i od posta pa čak i od - oprosti
mi Bože! - vrline.”
Zastane. Preplaši se riječi koje je izrekao. Uplašeno pogleda u razapetoga Krista i u kutu njegovih
crnih očiju pojave se dvije suze.
“Kriste, smiluj se!” zajeca i zatvori oči.
Konačno dođe k sebi, otvori oči i pogleda me. Otvorio sam usta da mu nešto kažem. Nisam znao
što. Bilo što, samo da prekinem tišinu. Prestrašile su me i suze koje su tekle niz starčeve obraze.
Nisam stigao još ništa reći. Ispruži ruku prema meni, kao da mi želi zatvoriti usta:
“Nisam završio”, reče. “Čekaj...”
“Kad je svanulo, žena se brzo obuče, otvori vrata i ode. Ležeći tako na krevetu, zatvorio sam oči
i zaplakao. No, te suze nisu bile onakve kakve sam lio u svojoj ćeliji. Ne bijahu gorke. Ne bijahu
otrov. Bijaše to neizreciva slast. Jer sam osjetio da mi je Bog ušao u sobu i sakrio mi se pod jastuk. Da
sam samo pružio ruku, bijah siguran da bih ga osjetio. No, nisam bio nevjerni Toma, nisam imao
potrebe dotaknuti ga. Žena, žena, ponavljam ti, a ne molitva i post, dala mi je tu sigurnost. Ona mi je
donijela Boga u moju sobu. Slava joj! Od te je noći prošlo trideset, četrdeset godina. Sjedim i
razmišljam. Možda je i taj grijeh bio volja Božja? Znam što ćeš mi reći. Ono što svi govore: sigurno.
Dovoljno je da se pokaješ. Ali ja se ne kajem. Govorim to jasno pa neka me sprži munja Božja. Ne
kajem se! Kad bih to mogao ponoviti, ponovio bih.”
Skine svoju kapu i kosa mu se raspe i pokrije mu lice. Nekoliko trenutaka je ostao tako u mislima.
Osjećao sam da ne može nastaviti. Na kraju se ipak ohrabri:
“Recimo da to što sam učinio nije bio grijeh. Ako nije bio grijeh, što onda znače prvi grijeh, zmija
i jabuka sa zabranjenog stabla? Ne razumijem. Zato sam te pozvao. Možeš li ti shvatiti? Ne želim
umrijeti, držim se još o dvije-tri kosti, jer ne želim umrijeti prije nego to shvatim. Zašto ne govoriš? I
ti si zbunjen, dijete, zar ne?”
Što sam mogao reći? Je li grijeh volja Božja? Po prvi puta sam se susreo s tim pitanjem. Postoji li
paralelno s putem vrline i jedan drugi put, širok i lak, put grijeha koji nas isto tako vodi k Bogu?
“Oče Ignatiose”, rekoh. “Još sam mlad. Još nisam stigao mnogo zgriješiti. Ne mogu ti odgovoriti.
Ne želim da moj um bude sudac. Nemam povjerenja u njega. Niti srce. Ni u njega nemam povjerenja.
Um sve osuđuje, a srce sve oprašta. Kako bih mogao znati? Um govori: suviše je lijep, oče Ignatiose,
i ugodan put grijeha za kojega kažeš da te vodi k Bogu. Ne prihvaćam to. Srce pak kaže: nemoguće je
da je Bog toliko krut i nepravedan da za čovjeka želi samo bol, glad, golotinju i poniženje. Zar u
njegovu kuću mogu ući samo ludi i zahrđali? Ne prihvaćam ni to.”
“Kakav zaključak možemo donijeti, oče Ignatiose, kad i um i srce imaju pravo?”
Govorio sam i razmišljao u sebi, no nisam izrekao naglas.
“Novi dekalog! Novi dekalog!” No, kako će taj novi dekalog poredati vrline i grijehe, to nisam
znao. Samo sam to neprestano ponavljao u sebi: “Novi dekalog!” Trebamo ga. Tko će nam ga dati?
Kroz prozor ćelije počele su probijati prve zrake sunca. Uskoro se začuje drveno zvono. Išlo je od
ćelije do ćelije i pozivalo monahe na zornicu.
Otac Ignatios pogleda kroz prozor i začudi se.
“Svanulo je”, promrmlja. “Svanulo je.”
Šćućuri se u jedan kut ćelije dršćući, jer ga je boljela utroba. U jednu uljanicu dolije malo ulja,
zapali je i prinese je do ikone Razapetoga. Kristovo žuto lice se osvijetli, bijaše nesretno, s trnove

97
krune mu je krv kapala po čelu i obrazima.
Dugo je tako stajao promatrajući razapetoga Krista. Konačno se okrene meni.
“Znači, ne možeš mi ništa odgovoriti? Ništa?”
U glasu mu se čulo razočaranje. Tako mi se učini. Ustao sam s klupe. Stao sam pored njega i
promatrao razapetog Krista. Bijah umoran. Spavalo mi se.
“Ništa”, odgovorih.
“Nema veze”, reče monah, uze svoj štap i krene prema vratima.
Još jednom se zaustavi pred ikonom da joj se pokloni. Njegovo je uvelo i izborano lice sjajilo na
svjetlosti svijeće. Upre prst i pokaže na Krista:
“On je odgovorio”, reče.
U tome trenutku začuje se kucanje na vratima.
“Oče Ignatiose...” začuje se glas.
“Dolazim, sveti igumane!” odgovori monah i povuče katanac s vrata.

Listam požutjeli dnevnik. Ništa nije umrlo. Sve počiva u meni i iz ovih požutjelih stranica su se
sada probudili i izašli manastiri, monasi, slike i more. I moj prijatelj je ustao iz zemlje, lijep kao što je
bio tada, u cvijetu mladosti, sa svojim homerskim smijehom i vječnim plavim očima i grudima
punima pjesme! Dao je ljudima više nego su mogli primiti. Tražio je od ljudi više nego su mu mogli
dati i umro je napušten i tužan, jer mu nije ostalo ništa doli taj gorak osmijeh ranjene ponosne duše.
Jedna munja, u trenutku je zabljesnula i pobijedila tminu i nestala. Tako ćemo nestati svi. Tako će
nestati i zemlja, no to nije nikakva utjeha. Niti ima ikakvoga objašnjenja za to što nas rađa i ubija.
Četrdeset dana smo obilazili Svetu Goru i kad se krug zatvorio, vratili smo se, uoči Božića, u luku
Dafni. A ondje nas je dočekalo najveće čudo. Usred zime, u jednom pustom vrtu, ugledasmo procvali
badem!
Uhvatio sam prijatelja za ruku i pokazao mu procvalo stablo.
“Angele!” rekoh mu. “Izmučili su nam srce. Čitav ovaj put bijaše pun različitih pitanja. I evo
odgovora!”
Moj prijatelj uperi svoje modre oči u procvalo stablo. Prekriži se kao da se klanja svetoj ikoni i
ostane tako neko vrijeme u tišini.
“Pala mi je na pamet jedna pjesma. Kratka pjesma, haiku.” Pogleda u badem i reče:
“I rekoh bademu: Pričaj mi o Bogu... I badem procvate.”

XX
JERUZALEM

Ostao sam sâm i zatvorio oči: što je ostalo od Svete Gore? Što je preostalo od tolikih uzbuđenja i
radosti, tolikih pitanja koja su proganjala moga prijatelja i mene? Zašto sam otišao na Svetu Goru i što
sam dobio?
Stare mladenačke rane što su se otvorile kad sam otkrio dvije strašne tajne - da Zemlja nije centar
svijeta i da čovjek nije privilegirano biče stvoreno od ruku Božjih - zatvorile su se nakon nekoliko
godina, no na Svetoj Gori su se opet otvorile dvije nove, metafizičke agonije - odakle dolazimo i
kamo idemo? Krist je dao jedan odgovor: pomašću je izliječio mnoge rane. Je li mogao tom pomašću
izliječiti i moje rane? Na trenutak su sveto zvono, zornice, psalmodije, slike i sveti ritam asketskog
života ublažili agoniju. Živio sam mnogo bliže Kristovoj agoniji, a moja se ublažavala, umirivala,
nestajala. No, ubrzo se blagost raspršila i duša je opet ostala sama. Zašto? Što joj je nedostajalo? Tko
joj je nedostajao? Što je zapravo tražila na Svetoj Gori? Zašto to nije našla?
Prošlo je vrijeme i počeo sam polako pretpostavljati: otišao sam na Svetu Goru kako bih pronašao
ono što sam tražio čitavog života: jednog velikog prijatelja i jednog velikog neprijatelja, ali ne od
svoga soja, već nekog jačeg od moga soja, nekoga tko će zajedno sa mnom poći u boj. Ne ženu niti
ideju. Nešto drugo. Nekog drugog. To je nedostajalo mojoj duši, On joj je nedostajao, zbog toga je
osjećala da se guši.

98
 Dok sam bio na Svetoj Gori, nisam shvaćao tko je taj “netko”. Tek sam kasnije shvatio. Toga
nekoga nisam pronašao na Svetoj Gori.
Zar je to sav plod moga atoškoga putovanja?
Lutajući po Svetoj Gori pronašao sam samo jednog starog borca - tako mi se učinio u početku -
kako ranjenim rukama hvata monahe koji bi naišli, a s golih mu je nogu tekla krv. Obrazi mu bijahu
upali od gladi, a kroz dronjke mu se naziralo izmučeno tijelo. Smrzavao se i oči mu bijahu pune suza.
Išao je od vrata do vrata, no nitko mu nije otvarao. Tjerali su ga iz jednog manastira u drugi i psi su ga
progonili. Jedne večeri zatekoh ga kako sjedi na jednom kamenu i promatra mirno more. Sakrio sam
se iza jedne masline i promatrao ga. Dugo je sjedio tako bez riječi, no konačno više ne izdrža i krikne:
“Čak i lisice imaju gdje leći, samo ja nemam mjesto za počinak!” Odjednom mi je sinulo. Prepoznah
ga. Potrčah da mu poljubim ruku. Volio sam ga odmalena, oduvijek sam ga volio, svugdje sam ga
tražio, no nisam ga mogao naći. Sjeo sam na kamen pokraj njega i pomislio: “Ah, kad bih ga mogao
primiti u svoje srce i pružiti mu utočište!” Sjetio sam se filozofa Prokla, iz vremena kad su ljudi
prestali vjerovati u olimpske bogove i zbacili ih s trona. Proklo je spavao u jednoj kolibi podno
Akropole. Jedne noći mu netko zakuca na vrata. Otvori vrata i vidje cijelu Atenu kako mu stoji na
vratima. “Proklo, odasvuda su me otjerali pa dođoh k tebi kao pribjegar!”
Kad bi tako mogao i Krist doći u moje srce! Tako i Krist luta gladan, bez krova nad glavom. U
opasnosti je i došao je red na čovjeka da ga spasi.
Uhvati me gorčina, velika bol. Nisam se htio vratiti u svoj mirni život i užitak pa sam nastavio
putovanje. Danima sam hodao po makedonskim planinama i naišao na jedno jadno, mračno seoce.
Kolibe bijahu napravljene od blata, a u blatu su se valjale svinje i djeca. Muškarci su me mrko gledali.
Nitko mi nije odzdravljao na pozdrav. A žene bi, kad bi me vidjele, zatvarale vrata.
“Dobro mi je ovdje”, pomislih. “Selo je strašno, kao i ljudi. Vidjet ćeš, dušo moja, hoćeš li ovdje
izdržati.”
Htio sam izmučiti svoje tijelo. Nikako da mi iz glave ode onaj ranjeni borac i odlučih u ovome
selu prezimiti.
Nakon mnogo muka, konačno je jedan stari pastir uspio shvatiti da nisam nikakav zločinac niti
mason, niti kakav luđak, pa mi je pristao iznajmiti jedan kutak u svojoj kolibi i svakoga mi je dana
davao malo kruha i mlijeka. Bijaše dovoljno drva. Sjedio sam pred ognjištem. Sa sobom nisam imao
ništa osim evanđelja i Homera. Ponekad bih čitao riječi ljubavi i siromaštva Kristova, a ponekad
besmrtne stihove Oca svih Helena.

Budi dobar, miran, strpljiv. Ako te tko udari po jednom obrazu, okreni mu drugi. Život na zemlji
je ništavan. Pravi je život na nebu - propovijedao je jedan.

Budi snažan, uživaj u vinu, ženama i ratu: ubijaj i pusti da te ubijaju da bi zadržao ljudsko
dostojanstvo i ponos. Voli ovaj život na zemlji. Bolje biti i rob, samo da si živ, nego biti kralj u Hadu
- propovijedao je drugi, djed Helena.

Sjetio sam se starih Helena zakrivljenih nosova, u kožama, kožnatih širokih cipela, kosmatih
pleća, dugih brada i dugih masnih kosa, a mirisali su na vino i luk. I Helena je stajala na zidinama,
besmrtna. Blistala je na suncu, samo joj stopala bijahu u lokvi krvi. Visoko na oblacima sjedili su
bogovi i satima promatrali ljude kako se ubijaju.
Ovdje u svojoj tišini naćulio sam uho i čuo te dvije Sirene. Čuo sam i one dvije zarobljene u
svojoj utrobi što su se javljale iz dubine, i nisam znao koju od njih da pustim.
Vani je sniježilo. Kroz prozor sam gledao snježne krpe kako padaju prekrivajući ružnoću sela.
Svakoga jutra prolazilo je stado ovaca budeći me svojim zvoncima. Ustajao bih pa bih se i ja popeo u
snježne planine, razmijenio bih s pastirom nekoliko riječi o siromaštvu, hladnoći i o tome kako mu
ugibaju ovce. Iz njegovih usta nikada ne bih čuo kakvu radosnu riječ. Govorio je samo o siromaštvu,
hladnoći i o uginulim ovcama.
Danas je sve prekrio gusti snijeg i svi su se zatvorili u kuće. Samo bi ponegdje tišinu proparalo
zvonce s neke mazge. Začuje se crkveno zvono. Zvonilo je tužno, žaleći za nekim pokojnikom. Vidio
sam i vrane kako prelijeću gladne. Upalio sam peć i toplina mi je, kao majka, obgrlila čitavo tijelo.
Osjećao sam se sretno. No, odjednom iz mene provali plač. Kao da je radost bila veliki grijeh i

99
izdajstvo. Obuzme me plač, miran, tih i nemoćan, kao da majka oplakuje svoga mrtvoga sina.
Nije to bilo prvi put da sam iz svoje duše čuo taj plač. Kad bih bio tužan, začuo bih ga kao tiho i
udaljeno zujanje pčela. Ali kad bih bio veseo, tada bi nezaustavljivo navaljivao. “Tko to plače u
meni?” vikao sam uplašeno. “Zašto plače? Što sam skrivio?”
Pala je noć. Gledao sam vatru, a srce mi se branilo, boreći se da ga plač ne pobijedi. Zašto bih
plakao? Nikakva mi bol ne tišti dušu, miran sam, u toplome, kuća mi miriše po dunji i kadulji. Sjedim
uz kamin i čitam Homera. Sretan sam. Miran sam, no ipak vičem. Što mi fali? Ništa! Pa tko to onda
plače u meni? Zašto plače? Što želi?
U jednom trenutku učini mi se da je netko zakucao na vrata. Ustadoh. Nitko. Samo vedro nebo i
zvijezde koje su nalikovale na iskre od gorućega uglja. Sagnuo sam se i na snijegu potražio ljudske
stope. Ništa. Poslušao sam. U daljini je tužno zavijao neki pas. Sigurno je vidio Harona kako se šulja
po mraku. Neki dan je jedan stari čobanin, od onih besmrtnih, pao s litice i sad se bori za život i čitavo
selo osluškuje njegovo stenjanje. Sad je stao. Čuo se samo vjeran pas kako zavija, kao da ga oplakuje.
“Da nije umro?” pomislih.
Smrt me oduvijek plašila. Nisu me mogli utješiti niti Drugi dolazak niti budući život. Još uvijek
sam drhtao pri pomisli na Harona.
Ponovno sam utonuo u Homera, kao da se želim utješiti u starčevu krilu. Ponovno su me
zapljusnuli besmrtni stihovi, uvlačeći mi se u sve pore. Slušao sam glasove bogova i ljudi kako se
bore, gledao sam Helenu kako okružena starcima stoji na zidinama Troje. Gledao sam je i pokušavao
zaboraviti. No, još sam mislio na Harona. Ah, kad bi barem ljudska duša bila svemoguća, da se može
suprotstaviti Haronu! Da je barem moćna kao Marija Magdalena, bludnica, da uskrsne ljubljeno
mrtvo tijelo!
Srce mi se stegne. Ah, kad bih ga i ja mogao uskrsnuti, da se oslobodim! Još sam ga osjećao kako
mrtav leži u mojoj utrobi. To on plače. Želi izaći, no potrebna mu je čovjekova pomoć. To mi je
veliki teret. Kako da ga oslobodim da se i sam oslobodim?
Moj bi djed ušao u svoj gusarski brod i krenuo na turske lađe, jer je Turke i Židove smatrao
jednako krivima za Kristovo razapinjanje, i tako bi se oslobađao. Moj bi otac zajahao svoju kobilu i
navalio bi na nevjernike. Uvečer bi se vraćao iz bitke pa bi na ikonostas vješao turbane poklanih
nevjernika. Tako je on olakšavao svoju dušu. Osjećao bi kako mu se srce oslobađa i kako u njemu, na
njegov način, uskrsava Krist. Moj je otac bio ratnik. Takav je bio i njegov put da otkupi i da se i sam
otkupi. A što da ja radim, talog našeg roda?
Visoko u kretskim planinama, događalo se, doduše rijetko, da se među gorštacima rodi neki
slabić. Otac ga gleda i pregledava i ne može shvatiti, kako je dovraga mogao roditi neki takav
isprdak? Poziva svoje ostale sinove, junake, da se posavjetuje što učiniti. “Sramoti nam pleme”,
govori starac. “Što ćemo? Nije za pastira. Taj ne može ni ovcu ukrasti. Nije ni za ratnika. Ne može
ubijati. Sramoti nam soj! Neka bude učitelj.”
Tako sam i ja učitelj svoga plemena. Zašto bih poricao? Moram to priznati. I koliko god me
prezirali moji preci, i ja imam svoje oružje za borbu.
Sniježilo je. To je Bog želio prekriti ružnoću ovoga svijeta. Dronjci što su visjeli oko ove
makedonske kolibe postali su bijeli pupoljci, a suhe su grane procvjetale. Tek ponegdje bi se začuo
dječji plač, lavež psa ili neki ljudski glas, no sve bi odmah zašutjelo i nisi više mogao čuti ništa doli
Božjeg glasa, tišine.
U vatru sam ubacio jednu grančicu lovora da zamiriše i ponovno sam se udubio u Homera, no
misli su mi odlutale daleko od Ahejaca i Trojanaca, daleko od olimpskih bogova. Sunčani je prizor
iščeznuo i nestao pred mojim očima i opet sam začuo svoju utrobu kako plače: Krist je ležao u grobu
i čekao učenike da dođu i podignu kamen, da promole glavu u tminu i pozovu ga. I on će opet doći na
svijet. No, nitko nije dolazio pa ga je uhvatila tuga i plakao je.
Promatrao sam vatru kako se gasi i vidio sam apostole kako se preplašeni okupljaju u nekom
podrumu: “Umro je! Rabi je umro!” Čekaju da se smrači pa da pobjegnu u Jeruzalem. No, samo je
jedna žena ustala, odbacila je smrt. U njezinom je srcu Krist uskrsnuo. Bijaše bosa, nepočešljana,
polugola. Već rano ujutro otrčala je na grob. Bijaše sigurna da će vidjeti Krista i vidjela ga je. Bijaše
sigurna da će Krist uskrsnuti i uskrsnula ga je. “Rabi moj!” poviče, i Rabi u grobu začuje njezin glas.
Poleti i pojavi se na jutarnjoj svjetlosti parajući proljetnu maglu.

100
 Žile mi se ispuniše tim uskršnjim prizorom. Lagana mi je, slatka groznica palila vjeđe, u
sljepoočnicama mi je tutnjalo. I kao kad se oblaci raspršuju na snažnom vjetru, ponovno se skupljaju
poprimajući oblik ljudi, životinja i barki, tako je i u meni, dok sam gorio u vrućici, moj um puhao i
prizori su se u meni rastavljali i sastavljali, pretvarajući se i postajući ljudska lica odjevena u želju i
vjetar. Ali uskoro bi i ta lica u meni nestala i kao dim mi se u glavi raspršila, da nisu navrle riječi, u
početku stidljive i nesigurne, kasnije sve jače i sigurnije, i zgusnule rastopljeno. Shvatio sam: to u
mojoj utrobi puše plodonosni vjetar, uobličava se, postaje ernbrij i nestrpljivo se meškolji želeći izaći.
Uzeo sam pero i počeo pisati da olakšam dušu. Da se porodim. Nisam krenuo od početka.
Najprije je nestrpljiva izletjela Magdalena, raščupana, okupana u suzama. Probudila se iz sna prije
zore: u snu je vidjela Rabija i počela ga zazivati poput lovca koji lovi svoj plijen:

Ah, što je to lako poput zraka i ne napušta mi misli?

Ustani, srce moje, i reci zemlji da procvate!
Prašnjava mi pleća laka kao krila,
Ah, jao! Tijelo je teško i uskrsnuti ne može!
Ne hitaj, dušo moja, obući ću se, krenuti:
evo, poput mlade oblačim se, kitim,
kanom mažem stopala i ruke.
Ugljem oči mažem, obrve uljem sjajim.
Od ljubavi mi zemlja
radosno i nježno tuče,
kroz srce mi se probija.
Prihvatit ću Riječ k’o mladoženju
sa slavom i žalom!
A kad cvjetnom stazom dođem
do grobnoga huma tvoga,
k’o mladenka ću obgrlit ti koljena,
Kriste, dragi, da ne odeš mi opet...
Govorit ću grleći ti koljena, dragi...
I ako svi te zaniječu, Kriste, umrijeti nećeš,
jer u krilu mojem besmrtnu vodu držim
i potim te da ustaneš i krokom lakim
za mnom zemljom kreneš.
Kao slavuj ptica zapjevat ću,
ljubavnim pojem snjegove ću topit.
Na rascvjetalim granama badema ću zastat
i pjesmom visoko u nebo se vinut
da uvela se grana rascvate!

Nisam mogao zaspati. Žurio sam. Žurio sam da stignem riječima opisati lica što su oživjela u
meni - apostole, Magdalenu, Krista, dah što se pretvara u tijelo, laž što postaje istina, dušu što sjedi na
najvišoj grani nade i pjeva...
U samo nekoliko dana imao sam čitav rukopis pjesme. Čvrsto sam ga držao u naručju, kao majka
novorođeno dijete.
Počela je velika Četrdesetnica, približavao se Uskrs. Šetao sam poljima. Sve se pretvorilo u raj.
Trava se zazelenjela, a snježni se Olimp ljeskao na suncu. I laste su se vratile i poput mačeva
prelijetale proljetnim nebom. Malene su bijele i žute ptice podigle svoje glavice prema nebu da i one
vide svijet. Netko im je dignuo zemljani pokrov i one su uskrsnule. Netko. Tko? Sigurno Bog.
Njegova su lica bezbrojna: čas je ptica, čas je cvijet, čas mladica loze, čas klas žita...
Šetao sam procvjetalim poljima i obuzimala me slatka omama. Pomislih: ovo nije Grčka, ovo je
Palestina, od svojih stopa razaznajem Kristove stope što koračaju proljetnim krajem. Oko mene se
uzdižu svete gore: Karmel, Gilboa i Tabor. A ovo što je proklijalo i niklo iz zemlje nije žito niti
crvene anemone. To je Krist ustao iz groba, a oko njega krv...
Jednoga dana upitaše rabina Nahmana: “Što imaš na umu kad nas pozivaš u Palestinu? Palestina

101
je sigurno samo ideja, neki daleki ideal kamo bi jednom trebali otići svi Židovi.” Nahman se razljuti i
lupi štapom o tlo: “Ne! Ne! Kad kažem Palestina, mislim na kamenje, travu i palestinsku zemlju.
Palestina nije ideja, ona je kamenje, trava i zemlja. Onamo trebamo otići!”
Onamo trebam otići! Trebam dotaknuti toplo tijelo Palestine, a ne uživati u mašti lutajući po
planinama i dolinama Grčke. Trebam udahnuti zrak, zakoračiti zemljom, dotaknuti stijene kojima je
koračao, koje je doticao i koje je udisao Krist. Trebam slijediti njegove krvave stope kojima je
koračao među ljudima. Otići! Možda ondje pronađem ono što sam uzalud tražio na Svetoj Gori.
U meni je opet zapuhao vjetar odlaska. Do kada će taj vjetar upravljati mojim umom? Dok ne
umrem, ako Bog da! Kakve li radosti otisnuti se od kopna i otići! Odsjeći uže što te veže sa stvarnošću
i otići! Gledati za sobom i vidjeti planine i voljene kako se udaljavaju!
Približavao se Veliki tjedan. Kršćanski će svijet ponovno razapeti Krista, ponovno će se otvoriti
pet besmrtnih rana i ponovno će se srce - Marija Magdalena - suprotstaviti smrti. Kakve li sreće da
ponovno kao dijete proživljavaš te dane patnje, da ne jedeš i ne spavaš, da ideš u crkvu i suznih očiju
promatraš svoga Boga na križu, s trnovom krunom! A prozori crkve opet su otvoreni i kroz njih ulazi
dašak proljeća. I da voliš neku djevojku prvom ljubavlju i da se zaklinjete kako ćete kročiti Kristovim
putem i pokloniti mu se u podne na Veliki petak. I drhtiš jer si mlad i znaš da je grijeh, no ipak nad
Kristovim tijelom spajaš svoje usne s usnama voljene.
Zatvorio sam Homera i poljubio ruku besmrtnome djedu, no nisam se usudio pogledati ga u oči.
Hvatali su me stid i sram jer sam znao da ga izdajem. Ostavio sam ga i posegnuo za njegovim
zakletim neprijateljem - Biblijom.
Nebo se još nije probudilo, nije niti zemlja. Samo se jedan pijetao na krovu spremao zakukurikati
pozdravljajući sunce što se rađa.
Tiho sam, poput lopova, otvorio vrata. U strahu da me ne čuje djed iskrao sam se i krenuo prema
luci. Na put. Mnoštvo se muškaraca i žena slilo odasvuda iz okolnih sela. I oni su se spremali u
Palestinu na poklonjenje Svetome grobu. Nikada neću zaboraviti to predvečerje moga odlaska:
nježnost, blagost i patnja! Kroz bolnu je tišinu pirio lagani vjetrić. Podigao sam glavu prema nebu i
ugledao Gospodinovo lice u suzama.
A na brodu, po palubama rasprostrte šarene deke i masni popluni. Neke su starice otvorile svoje
košare i počele slasno mljackati. Zrak je mirisao po ribljoj pašteti i luku. U sredini neki starac duge
sijede kose glasnim i psalmodičnim glasom, ljuljajući se naprijed-natrag, čita Kristov put - njegov
život, patnje, kako kao mladoženja ulazi u Jeruzalem, pa Posljednju večeru, pa kako učenik izdajnik
bježi, i konačno kako se Krist penje na Maslinsku goru, dok mu se znoj slijeva niz čelo poput kaplji
krvi...
Sve su ga žene s crnim maramama pomno slušale kimajući glavama, i uzdisale, istovremeno
mirno i nečujno mljackajući kao ovce. Bog je opet postao čovjek, ponovno je razapet u ljudskim
srcima i ponovno je spasio ljude. Jedan je mladi pastir okrenut leđima ženama slušao pognut, mirno
milujući jednu ptičicu što ju je čuvao u njedrima.
I odjednom, u času kad je Krist izmučen strašnom žeđi povikao: “Vode!” jedna bucmasta mlada
ženica skoči na noge i povika: “Dijete moje!” - i ja se prenem prestrašen glasom žene koja Krista
naziva svojim sinom.
Egejsko more već bijaše iza nas, uplovljavali smo na Istok. Desno nam u daljini bijaše Afrika, a
lijevo na modrome moru Ijuljuškao se Cipar. More je svjetlucalo, dva leptira polete kroz prašinu i uto
se u zrak vine jedna gladna riba i pojede jednoga, jedna blijeda nježna djevojka prestrašeno krikne,
no netko joj reče: “Pusti. Tako treba biti. Što mislite da je Krist? Nježna djevojka?”
Ušli smo u plamenu zemlju, gdje je jednom davno u jednoj trošnoj kućici u Nazaretu planula
vatra koja je zapalila i obnovila ljudsko srce. Kao i pred dvije tisuće godine, i danas je život u
opasnosti. No, problemi koji danas izjedaju čovjekov um i srce mnogo su veći, a rješenje je mnogo
teže i krvavije. Tada se rodila jednostavna i najljepša poruka i na zemlju je došlo spasenje kao
proljeće. Jednostavnija i ljepša poruka ne postoji. Tko zna? Možda nas i danas ona spasi? Zbog toga
danas idemo u Jeruzalem, da ponovno poslušamo Marijina sina.
Pala je noć i legao sam na spavanje, no na katu ispod mene razvila se žustra rasprava. Naćulio
sam uši. Jedan čovjek mladoga glasa gorljivo se obrušio na sramotu i nepravdu današnjeg
ekonomskog i socijalnog života: “Narod gladuje, a bogati se bogate. Žene se prodaju, svećenici ne
vjeruju. Ovdje su i pakao i raj. Ovdje trebamo pronaći pravdu i sreću. Drugoga života nema.” Začuju

102
se glasovi: “Tako je! Tako je! Vatra i mač!” Prepoznao sam glas mladića koji je putovao s nama, htio
je nešto reći, no nadglasaše ga povici i smijeh.
Namjestio sam se na svoj jastuk i stao razmišljati. Ovaj mi se brod učini kao nova katakomba gdje
su se opet okupili moderni robovi i planiraju kako da opet podignu ustanak. To me uplaši. Pošli smo
se pokloniti blagom poznatom Božjem licu, blagom i patničkom, punom nade u život nakon smrti.
Žene su mu nosile posvećeni kruh, svijeće, srebrne zavjetne darove, suze i molitve. Gore u prvom
razredu blagovali su bezbrižni nevjernici. Razgovarali su o politici ili su spavali. A ovdje u
potpalublju mlada je generacija snivala o novoj opasnoj kozmogoniji. Sveti i voljeni svijet je u
opasnosti. Jedan novi, pun blata i vatre, pun života, izdiže se iz zemlje i iz ljudskog srca. Ukrcava se
na brodove u potpalublje i kreće na put.
Sljedećega jutra u daljini se počela nazirati Obećana zemlja. U početku bijaše samo jedna tanka
linija između mora i neba. Uskoro su se počela nazirati niska brda Judeje, u početku siva, a kasnije
modra, da bi se naposljetku izgubila u dnevnoj svjetlosti. Starice su ustale, pokupile svoje ležajeve,
pokrile glave maramama i započele molitvu i naricanje.
Pijesak, vrućina, masne tamne žene, smokve, kokosovi orasi... Autobusi se muče penjući se po
svetoj zemlji. Odjednom srca jače zakucaju: zidine, oružje, čelične ograde. Pomiješani miris izmeta i
začina, svježeg i trulog voća. Divlji grleni glasovi, iz zemlje kao duhovi ustaju ubijeni proroci, krvavo
kamenje oživljava i viče. Jeruzalem.

Ne želim, ne usuđujem se prisjetiti toga Velikoga tjedna. Nada, ljubav, izdajstvo, žrtva, krik:
“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” U tih sedam dana postao mi je jasan čitav tragični
čovjekov put. To ne bijaše Krist, već čovjek, svaki pravedan i ponizan čovjek što su ga izdali, bičevali
i razapeli, a Bog mu nije pružio svoju ruku da mu pomogne. I da nije bilo toplog ženskog srca, ostavio
bi ga da vjekovima leži ondje u grobu. Čovjekov spas ovisi samo o koncu, samo o vrisku ljubavi.
Noć za noć, konačno sam stigao u svetu zoru Uskrsa. Božji je hram kipio kao ogroman kotao.
Mirisao je na pčelinji vosak i ljudski znoj bijelih, tamnoputih i crnih pazuha. Pod apsidama hrama,
muškarci i žene su prespavali čitavu noć čekajući kozmogonijski trenutak kad će s Kristova groba
zasjati sveta svjetlost. Pod svetim ikonama na kuhalima su se kuhale kave, majke su dojile djecu.
Osjećao se težak zadah drveta, svijeća i ulja: Arapkinje su mazale kosu lojem, a loj je zaudarao po
ovcama. Od muškaraca se širio nepodnošljivi zadah jarčeva.
Hodočasnici su navirali u valovima. Napunio se čitav hram, jedni su se stisnuli uza stupove, drugi
su posjeli po sjedalima, ostali su napunili ženske galerije. Sve oči bijahu uprte u središte crkve, u
maleni tabernakul, odakle će sada zasjati sveta svjetlost. Posvuda Arapi s fesovima u šarenim
haljama, plamtećih očiju, Beduini, Abesinci, sve ljudske rase su vikale, smijale se, stenjale. Jedan
mladić se onesvijestio. Podižu ga i iznose u dvorište. Jedan stari maronitski svećenik u bijeloj mantiji
s crvenim pojasom pada na ploče, a pjena mu izlazi na usta.
Mnoštvo odjednom ušuti. Zrak se ispunio plamenim očima. Izlazi Patrijarh sav u zlatu, i bez
riječi se penje na sveti tabernakul u središtu crkve. Majke podižu djecu na ramena, da bolje vide,
djeca što su ih dojile ostaju otvorenih usta, još im je mlijeko kapalo po majčinim glavama. Zrak je
napet. I eto, sa svetoga tabernakula uzdiže se svjetlost i Patrijarh kreće držeći debeli naramak
upaljenih svijeća. U jednome se trenu, od vrha do dna čitav hram ispunja svijećama. Mnoštvo s
bijelim svijećama grne prema Patrijarhu da prime svjetlost. Dlanovima dotiču plamen i trljaju si lica i
grudi. Muškarci počinju plesati, žene viču. Svi urlajući trče prema izlazu.
Hram se ispraznio. Čitava ta zbrka, manijakalne gomile šarenih halja, činila mi se kao čudesan
san. Sagnuo sam se na ploče da se uvjerim da je čitav taj orijentalni prizor bio stvaran. Pod bijaše pun
jasnih ostataka ekstaze: kore od naranče, koštice i razbijene boce.
Izašao sam u dvorište da udahnem svježi zrak. Htio sam otići, želio sam se uspeti na gole planine
i hodati, hodati da vidim samo sunce, mjesec i stijene. Jer dok je oko mene trajalo to sveopće
pijanstvo i dok su vjernici vikali i bacali se čekajući Krista da ustane iz groba, uzdržavao sam se ne
dopuštajući srcu da se opije. I duša je, baš kao i tijelo, stidljiva, i ne može se pred drugima svući. No,
čim sam ostao sam, vikao sam: “Otići, otići i ući u pustinju, razodjenuti se i dopustiti Bogu da me
spali svojim vrelim vjetrom!”
“Gospođo dušo”, reče Bog, “ne odlazi. Ostani.” “Što želiš od mene, Gospode?” “Želim da se
razodjeneš, gospođo dušo.” “Gospode, kako možeš od mene nešto tako tražiti? Sram me je.”

103
“Gospođo dušo, ništa ne smije biti između nas. Čak niti najtanji peplos. Zato se moraš razodjenuti.”
“Evo me, Gospode, razodjenula sam se. Uzmi me!”
Ponavljao sam u sebi te vječne riječi jedne duše zaljubljene u Boga i krenuo prema Mrtvom moru.
Želio sam vidjeti tu guduru koju su stvorila dva razrušena kraljevstva. Sive, žute i crvene stijene, a
nad njima je jedno divlje sunce sipalo svoje zrake pržeći ih.
Tu i tamo puhnuo bi neki vreli dašak puneći mi usta i dušu pijeskom. Goruće stijene, nigdje ni
jednoga cvijeta, niti jedne kaplje vode, niti jedne ptičice da svojim pjevom pozdravi prolaznika. Nada
mnom se, poput mača, nadvijao samo Bog.
“To nije Krist”, mislio sam i ježio se. “To nije slatkorječivi sin Marijin. To je strašni ljudožder
Jahve. Tražio sam jednoga, ukazao mi se drugi. Kako da pobjegnem iz mračnih neprohodnih krugova
njegove tišine?”
Glava mi je proključala dok sam ulazio sve dublje u pustinju. Dozivao sam Boga da mi se javi, da
mi se obrati. Zar me nije on stvorio čovjekom? Zar nije čovjek životinja koja pita? Eto, pitam ga.
Neka mi odgovori. “Gospode”, ispovijedao sam mu se tiho kroz gorući zrak. “Gospode, u teškom
sam času. Što mi je činiti? Stavi mi u usta neki gorući ugalj, neku riječ. Riječ koja nosi odrješenje.
Radi toga sam sišao u ovaj bunar zaslijepljen tolikom svjetlošću. Da te susretnem. Pojavi mi se!”
Čekao sam i čekao, no nitko nije odgovarao.
Još kao djetetu, dok sam u rodnoj kući u dvorištu čitao o životima svetaca, u meni se rasplamsala
želja da prođem ovom zemljom kojom sada hodam, ovim stijenama kojima je prošao i Isus, i da
čujem njegov glas. Htio sam mu reći samo jednu riječ. Samo jednu riječ. Hoće li mi se smilovati?
Odgovorit će! Svijet prolazi i mijenja se. Nova pitanja, agonije, demoni. Možda mi Krist može reći
neku novu riječ kao melem na moje nove rane. Možda može dati neko novo, muževnije lice mojoj
ljubavi?
Koračao sam govoreći sâm sa sobom. Udisao sam pustinjski zrak, spaljen plamenom i pijeskom,
onaj isti koji su u svoje grudi udisali proroci. I odjednom, kad sam stigao do kraja klanca, zasjaji se
sivo, nepomično poput rastopljena olova, blatnjavo Mrtvo more. A iz njega se, na putu prema
Palestini, usred šaša i šipražja, probijala modrozelena rijeka Jordan. Mnoštvo muškaraca u dugim
košuljama kretalo se prema rijeci križajući se, jedan je svećenik stajao u vodi i pjevao, a oni su ulazili
u svetu vodu da se posvete.
U riječnome koritu stajala je jedna taverna. Stari je promukli gramofon mijaukao neke arapske
pjesme. Debeli je konobar s masnom pregačom stajao uz tavu i mukao u ritmu gramofona.
Ubrzao sam korak uz otrovnu obalu Mrtvoga mora i ponovno ušao u pustinju. Moje divlje,
uplašeno oko upereno u Mrtvo more kao da se borilo da u dubini razazna dva potonula grada. I dok
sam tako gledao, jedna žuta munja prođe mi kroz glavu i vidjeh: jedna je silovita noga ljutito prošla
ovuda i zgazila oba kraljevstva - Sodomu i Gomoru - i preplavila ih. Srce mi se steglo. Jednoga će
dana tako neka silovita noga pregaziti i našu Sodomu i Gomoru, i ovaj će svijet što se sada veseli,
smije se i zaboravlja Boga i sâm postati Mrtvo more. Tako Božja noga prelazi preko svih presitih i
raskalašenih kraljevstava.
Prestravih se. Ponekad mi se i današnji svijet čini kao Sodoma i Gomora, samo nekoliko časaka
prije nego njime prijeđe Božja noga. Čini se čak i da se čuje kako teško korača.
Zastao sam na jednom pješčanom brežuljku i dugo gledao u prokletu vodu pokušavajući vratiti ta
dva grešna kraljevstva iz njezinih dubina. Da mi je samo jedna zraka sunca, vidio bih ih, a da ponovno
otvorim oči, opet bi nestala.
Kao dvije bludnice, Sodoma i Gomora ležale su na obalama i ljubile se. Muškarci s muškarcima,
žene sa ženama, muškarci s kravama, žene s bikovima. Jeli su s Drveta života i prejedali se. Jeli su s
Drveta spoznaje i prejedali se. Razbili su svoje svete kipove i vidjeli drvo i kamen. Razbili su ideje i
vidjeli su zrak. Približili su se Bogu i rekli: “Ovaj je Bog sin Straha, a ne njegov Otac.” I prestadoše se
bojati. Debelim žutim slovima napisali su nad vratima kraljevstva: “OVDJE NE POSTOJI BOG”. Što znači
da Bog ne postoji? Da ne postoje uzde za naše instinkte, da ne postoji plaća za dobro niti kazna za zlo.
Da ne postoji vrlina, stid niti pravda. Da smo razuzdani vukovi i vučice.
Naljuti se Bog i pozove Abrahama:
“Abrahame!”
“Zapovijedaj, Gospode!”
“Abrahame, pokupi svoje ovce, svoje deve, svoje pse, robove i robinje, uzmi svoju ženu i dijete i

104
odlazi! Odlazi! Donio sam odluku.”
“To donio sam odluku iz tvojih usta znači: Ubit ću!”
“Srca su im pretjerala u veselju, umovi su im se odviše osokolili, trbusi su im odviše narasli, ne
podnosim ih više! Grade kuće od kamena i željeza kao da su besmrtni. Željezom armiraju peći, pale
vatru i tale metal: zemlju sam učinio golom pustinjom jer sam tako htio! A oni ljudi tamo dolje, u
Sodomi i Gomori, zalijevaju i zasađuju pustinju i žele od nje načiniti vrt... Njihovi su robovi dobili
vodu, željezo, kamen i vatru - besmrtne stvari. Ne podnosim ih više! Jeli su sa Drveta spoznaje.
Otkinuli su jabuku. Neka umru!”
“Zar svi, Gospode?”
“Svi. Zar nisam svemoćan?”
“Ne, Gospode. Nisi svemoćan, jer si pravedan. Ti ne možeš učiniti nepravdu niti sramotu, niti
ludost.”
“Što je pravedno, a što nepravedno, što je časno, a što nečasno, što je razborito, a što ludo, to ne
možete znati, vi crvi stvoreni iz zemlje, othranjeni zemljom, što ćete se pretvoriti u zemlju. Moja je
želja beskonačna. Da je možete vidjeti, prestrašili biste se.”
“Ti si Gospodar neba i zemlje, u jednoj ruci držiš život i smrt i izabireš. Ja sam samo crv. Zemlju
i vodu si na mene otpuhnuo, zemlja i voda su mi dale dušu. Progovorit ću! Tisuće je duša ondje u
Sodomi i Gomori koje piju, jedu i vesele se. Tisuću je umova što se nadimaju poput zmija rigajući
otrov prema nebu. No, među njima je i četrdeset pravednika, Gospodine. Zar ćeš i njih spaliti?”
“Imena želim! Tko su ta četrdesetorica?”
“A ako ih je dvadeset, dvadeset pravednika, Gospodine?”
“Imena želim! Evo, brojim.”
“Ako ih je deset, deset pravednika? Ako ih je pet?”
“Abrahame, zatvori besramna usta!”
“Milost, Gospodine! Nisi samo pravedan. Ti si i dobar. Jao nama ako si samo svemoćan. Jao
nama ako si samo pravedan. Svijet bi propao. No ti si i dobar, Gospodine, i zato ovaj svijet još može
stajati.”
“Ne kleči preda mnom, ne pružaj ruke prema meni da mi dotakneš koljena. Nemam koljena! Ne
započinji žalopojku kako bi mi dotaknuo srce. Ja nemam srce! Ja sam crn, granitna stijena. Nijedna
me ruka ne može razbiti. Donio sam odluku: spalit ću Sodomu i Gomoru!”
“Ne žuri, Gospodine! Zašto žuriš ubiti? Sjetio sam se!”
“Čega si se sjetio, crve što pužeš po zemlji?”
“Sjetio sam se jednog pravednika.”
“Kojega?”
“Sina moga brata, Lota.”
Nepomičan na pješčanom brežuljku, osjetio sam kako mi sljepoočnice tuku. Osjetio sam u sebi
glas Boga i glas čovjeka kako se nadmeću. U jednome mi se trenu učini da se zrak zgusnuo i preda me
je, s dugom bradom kao divljak, bos, stao Lot. Ali ne Lot iz Staroga zavjeta, rob, već neki moj,
buntovni Lot. Lot koji neće poslušati Boga i otići da se spasi, nego će se smilovati nad grešnim
kraljevstvom i baciti se u vatru da izgori i nestane zajedno s njim.
“Reci mu”, vikne Abrahamu, “da ne odlazim! Reci mu da sam ja Sodoma i Gomora i ne odlazim!
Zar ne kaže da sam slobodan? Zar ne kaže da me on učinio slobodnim? Radim što želim. Ne
odlazim.”
“Perem ruke, pobunjeniče. Odlazim!”
“Sretno ti, stara vrlino! Sretno ti, ovco Božja! I reci svome gospodaru da ga je pozdravio stari
pobunjenik Lot! Reci mu još da nije niti pravedan niti dobar. On je svemoćan. Samo svemoćan i ništa
drugo!”
Sunce je već počelo silaziti, svjetlost je postala blaža, i bubnjanje u sljepoočnicama je utihnulo.
Odahnuo sam kao da sam izašao iz beznadnoga boja. Okrenuh se i pomislih: “Kako je iz moje utrobe
mogao nastati neki takav ratnik? Gdje je bila ta divlja nepokorna duša, skrivena duboko u meni, iza
Boga. Ja sam bio s pokornim, bogobojaznim Abrahamom. Kako sam ga sad napustio? Kako sam
prekršio Sveto pismo i stvorio nekog takvog Lota i pošao s njim?” Taj se besramni demon sklupčao u
meni i čekao trenutak da zavlada mojim umom, da preuzme ključeve, otvori vrata uma i pojavi se na
svjetlu dana. Da se počne prepirati sa svojim vječnim protivnikom, Bogom.

105
 Moram isprati utrobu. Moram iz sebe izbaciti demone - vukove, prasce, majmune, žene, male
vrline, male radosti, sreće - da ostanem samo baklja uperena ravno u nebo. Da sada kad sam odrastao
muškarac sprovedem u djelo ono što sam želio kao dijete u dvorištu očinskoga doma. Svatko se
jednom rađa. Drugu priliku nikada neću naći!

Kad sam stigao natrag u Jeruzalem, već je pala noć. Zvijezde su mi se činile kao grude svjetlosti
koje su visjele nad ljudima. No, nitko na ovim svetim ulicama Jeruzalema nije podigao glavu da ih
pogleda i da se prestraši. Svakodnevne trpnje, neznatne brige, jelo, pilo, žena, pobjeđivali su veliki
strah i tako su ljudi mogli još uvijek nehajno zaboravljati.
“Došao je čas za neku odluku”, razmišljao sam okrećući se po tvrdom ležaju, “došao je čas da
izvršim ono što sam sanjao još kao dijete, s Božjim mlijekom na usnama.”
Jedan mi je monah na Svetoj Gori uzeo ruku i stao promatrati dlan, kako bi mi pročitao sudbinu.
Lice mu bijaše kao u Ciganina, crno i garavo, imao je tanke usne, a iz očiju su mu sijevale iskre.
“Ne vjerujem u tvoje vradžbine”, rekoh mu kroz smijeh.
“Nema veze. Glavno da ja vjerujem”, odgovori mi.
Pogleda crte moga dlana, njegove zvijezde, križeve i bore.
“Nemoj se petljati”, reče mi nakon dugog promatranja. “Nemoj se petljati gdje ti nije mjesto.
Stvoren si za djela, daleko ćeš stići. Ti se ne možeš boriti s ljudima. Dok se boriš, misli kako možda
tvoj neprijatelj ima pravo i što god da ti napravi, morat ćeš mu oprostiti. Razumiješ?”
“Dalje?” prekinem gaja. Počeo sam mu pomalo vjerovati, jer sam vidio da ovaj monah, iako me
vidi prvi puta u životu, ima pravo.
Ponovno mi pažljivo pogleda ruku.
“More te velike brige. Mnogo tražiš, mnogo pitaš, izjedaš si srce. Govorim ti za tvoje dobro:
nemoj tražiti odgovor. Nemoj ga ti tražiti. On će ti sam doći. Sam će te naći. Poslušaj što ti kažem.
Budi miran i čekaj. Dolazi. I poslušaj još nešto što mi je jednom rekao neki starac: Jedan je monah
čitav svoj život tražio Boga. I na izdisaju shvati da je Bog njega tražio.”
Ponovno mi uzme dlan i stane ga pažljivo promatrati.
“U starosti ćeš postati monah. Ne smij se. Postat ćeš monah.”
Jednom se i lažno proročanstvo može obistiniti. Dovoljno je da povjeruješ u njega. Sjetih se
proročanstva svoje babice koja me, kad sam se rodio, podigla na svjetlo i rekla: “Ovo će dijete
jednoga dana postati patrijarh!” Prestravih se.
“Ne želim!” povikah i trgnuh ruku kao da sam osjetio opasnost.
Nakon toliko vremena što je prošlo, već sam i zaboravio na monahove riječi. Ipak, večeras sam ih
se ponovno sjetio. Došlo mi je da se nasmijem, ali nisam mogao. Kao da me neke tajne sile čitavo
vrijeme tjeraju onamo kamo ne želim. I zato se nisam mogao nasmijati.
Zatvorio sam oči i pokušao zaspati da zaboravim...
Našao sam se kao pobunjenik u bijegu usred nekog velegrada. Uhvatili su me i osudili na smrt.
Došao je dželat i poveo me sa sobom. Išao je za mnom sa sjekirom na ramenu. Trčao sam. “Zašto
trčiš?” upita me zadihani dželat. “Žurim se”, odgovorim mu. “Žurim se.” Tek što sam to rekao,
zapuše lagani vjetrić i dželat nestane. To i ne bijaše dželat, nego jedan veliki crni oblak što se raspršio
na vjetru. Pokušao sam nastaviti dalje, ali nisam mogao. Preda mnom se podiglo neko golemo brdo,
neprohodne gromade kamenja, i zakrčilo mi put. A na vrhu se vijorila crvena zastava. Rekoh:
“Moram se popeti. Moram nastaviti dalje! U ime Boga!” Prekrižih se i nastavili dalje. No, čizme su
imale čavle. Kako su udarali o kamenje, frcale su iskre. Penjao sam se i penjao, padao, ustajao i
nastavljao dalje. I kako sam se približavao vrhu, uviđao sam da ono nije zastava, već baklja. Penjao
sam se očiju uprtih u vrt. Ne, to nije baklja. Sad sam vidio sasvim jasno. To je Bog, ali ne Otac, već
strašni Jahve, i čeka me.
Odsjekoše mi se noge. U trenutku se poželjeh vratiti, ali se postidjeh. “Gotovo je”, promrmljah.
“Sad moraš nastaviti dalje!” “Zar te nije strah?” začujem u sebi neki blagi glas. “Strah me!” povikah
tako glasno da me vlastiti krik probudio.
Sjeo sam na krevet. San mi se još uvijek motao po glavi. Razmišljao sam o njemu, ali nisam
mogao pronaći značenje. Zašto ustanik? Zašto dželat? Zašto zastava, baklja, Bog? Pognuh glavu.
“Odgovor će doći kad ga ne budeš tražio”, rekoh samome sebi i umirih se. Kad nam pitanje dolazi iz
pomračenog uma, obuzme nam samu utrobu.

106
 “Oh, slatki izvore za žednoga! Zatvoren si za onoga tko govori, a otvoren za onoga koji šuti. Onaj
koji šuti te pronalazi i pije.” Bijahu to vječne riječi i ja sam ih se sada sjetio sa zahvalnošću.
Pod mojim prozorom prolazila je neka procesija. Zrak je zamirisao po tamjanu i melodiji.
Odjednom osjetih silnu sreću. Neka je tajna odluka sazrela u meni. lako joj još nisam vidio lice,
vjerovao sam joj.
Ustadoh, obukoh se i izađoh na prozor. Nebo je plarntjelo. Ulica bijaše puna užurbanih ljudi.
Zrak je mirisao po trulome voću, tamjanu i teškom zadahu ljudi. Jedna debela Arapkinja je balansirala
s košarom pečenoga kukuruza na glavi i vikala, a zubi su joj bljeskali na suncu. Zidovi s masnim
zaliscima hodali su uza zidove, a iz nosova im je kapao otrov. Katolici i pravoslavci, Armenci,
prekrižili su ruke i nisu ih pozdravljah. Krist im je u ruku stavio žutu zastavu.
Siđoh na ulicu i prošetah se jedan krug, da po posljednji puta pogledam sve oko sebe i pozdravim
se. U jednoj sam vitrini ugledao neki stari bakrorez gore Sinaj. U sredini bijaše sveta Katarina s
kraljevskom krunom na glavi. Slijeva i zdesna uz njezina ramena, kao dva velika krila, bijahu dvije
planine: Sinaj i Sveta Epistima38. Jedna joj je ruka počivala u krilu, a drugom je nježno držala kamen
na kojem je mučena. A ispod je pisalo na starogrčkom: “О čemu razmišljate, ostale planine? Hvastate
se kako ste šumovite i guste? Samo je jedna gora šumovita, gusta, sveta, časna, puna vrlina, čista,
nebeska, duhovna, anđeoska i božanska - gora Sinaj!”
Nisam mogao skinuti pogled s toga bakroreza. Što sam ga dulje gledao, bio sam sve sigurniji: da
je san potrajao i da me nije probudio vlastiti krik - “Bojim se!” - vidio bih da planina na koju sam se
penjao dobiva krila, jer to brdo, to neprohodno kamenje po kojem sam se penjao, bijaše uspon moje
borbe. I da sam stigao do kraja, moja bi borba dobila krila i ja bih se stopio s onim što je sjajilo na
vrhu: bila to zastava ili baklja ili Bog.
Djetinje želje, čudnovata predskazanja, snovi, sve se to sada slilo u sliku Sinaja. Odjednom je i
ona tajna odluka koja bijaše sazrela u meni dobila svoje lice. “To je put”, rekoh glasno. “To ću učiniti!
Idem na Sinaj! Tamo ću progledati!”

XXI
PUSTINJA - SINAJ

Dugo je godina Sinaj - Božja utabana planina - blještala u mojim mislima kao nedosanjani vrh.
Crveno more, Arabija Petraea, luka Raitho, jahanje na devama kroz pustinju, lutanje po divnim
neljudskim planinama kojima su se godinama probijali Židovi, i na kraju poznati manastir izgrađen
oko grma koji gori, a ne izgara39...
Galileja sa svojom idiličnom dražešću, skladnim planinama, modrim morem i malenim ljupkim
jezerom, pruža se iza Kristovih pleća i smiješi se, nalik na njega, kao majka što se smiješi svome sinu.
Galileja je jednostavna i sjajna bilješka ispod teksta Starog zavjeta. Bog se u Galileji pokazao kao
mirotvorac, oligarh, veseo i dobar čovjek.
Ipak, Stari zavjet me uvijek uznemiravao i duboko mi se urezao u dušu. Koliko god puta sam
čitao tu strašnu Knjigu punu osvete i munjâ, što ključa kao planina koju je dotaknuo Bog, obuzimala
me želja da pođem i svojim očima vidim i dotaknem te strašne gore gdje je stvorena.
Nikada neću zaboraviti ljutitu raspravu koju sam jednom u nekom vrtu doživio s jednom
djevojčicom. Govorio sam joj:
“Mrzim pjesme, umjetnost i knjige. Sve mi se to čini beskorisno i papirnato. To je kao da si

38
Sveta Epistima (Αγία Επιστήμη, Sveta Znanost), u pravoslavnoj religiji poznata kao mučenica,
žena svetog Galaktiona. Oboje su svoje živote predali Duhu Svetome. Danas gorje na Sinaju koje
okružuje manastir sv. Katarine, (op. prev.)
39
Gorući grm, koji je Mojsije, prije nego je primio Deset zapovijedi, vidio kako gori, a ne izgara. Na
tome je mjestu sv. Helena, majka Konstantina I., dala izgraditi kapelu. Tu je kapelu car Justinijan
(527.-565.) proširio u samostan, poznatiji pod nazivom Sveti i carski samostan Božje utabane
planine Sinaj, kasnije nazvan samostan sv. Katarine, (op. prev.)
107
gladan, a umjesto kruha, mesa i vina dobiješ katalog jela i žvačeš ih kao koza.”
Ne znam što mi je došlo da sam se tako naljutio. Možda zato što mi se ta djevojčica sviđala, a
nisam je mogao dotaknuti.
Djevojka bijaše blijeda, širokoga lica i velikih usta, kao ruska seljančica. Gledao sam je i sve više
bjesnio. U ruci sam držao jednu ružu i u ljutnji joj trgao latice.
“Evo kako brste naše gladne duše, kao koze!”
A djevojka mi namigne i nasmije se:
“Ljutite se, a ja se slažem s vama: postoji samo jedna knjiga koja nije od papira, već od krvi i
mesa - Stari zavjet. Evanđelje mi se čini kao kamilica za bolesne. Krist je bio pravo janje koje su na
Uskrs zaklali na zelenoj livadi, a on im se predao krotko, bez borbe. No, moj Bog je Jahve: strašan,
obučen u kožu životinja koje je ubio, kao barbarin koji korača po pustinji sa sjekirom za pojasom.
Tom sjekirom Jahve otvara moje srce i ulazi u nj.”
Ušuti. Pocrvenjela je. Unatoč vatri koja joj je zarumenjela obraze, nastavi:
“Sjećate li se kako se obraća ljudima? Jeste li vidjeli kako se ljudi i planine tope pod njegovim
rukama? Jeste li vidjeli kako se urušavaju kraljevstva pod njegovim nogama? Čovjek viče, plače,
moli, puže po kamenju, ulazi u jame. Uzalud želi pobjeći. No, Jahve mu se poput noža zabija u srce.”
Djevojka opet ušuti. I ja sam šutio, no u srcu sam osjećao nož.
Od toga dana u meni je gorjela želja da vidim i dotaknem tu guduru koju je Bog otvorio prolazeći
kroz pustinju. Da uđem u nju kao što ulazimo u lavlje špilje. I eto, hvala ti Bože, došao je dan da
utažim tu svoju glad.
Moj put kroz Jeruzalem u Suez činio mi se kao san: grozničav, privlačan i kratak. Zatim put kroz
Suez u luku Arabije Petrae, u Raith, odakle sam krenuo prema Božjoj utabanoj planini Sinaj, jedna
otvorena luka, zeleno more, nekoliko niskih kućica na obali, a u luci crveni, žuti i crni kaići. Mir,
goleme modre planine. Na mulu se pojave dvije deve. Na trenutak okrenu glave prema moru, malo
zastanu pa širokim ritmičnim koracima nestanu među kućama.
Jedna lađa s bijelim jedrom uplovi u luku. Jedan me monah pozove na lađu. Sinajski monasi koji
žive u Kairu obaviješteni su o mome dolasku.
Zakoračio sam u duboki pijesak i srce mi se ispuni, je li to samo san? Na žalu veliki šljunak, kuće
bijahu izgrađene od dasaka koje je naplavilo more, okamenjenih koralja i spužvi i ogromnih bijelih
školjaka. Na obali dva-tri felaha što su se crnjeli u dugim bijelim haljama. Jedna djevojčica boje
čokolade u haljinici boje bijele bugenvilije igra se na pijesku.
Malo dalje nekoliko europskih drvenih kuća s velikim šarenim suncobranima na verandama i
širokim vrtovima. Na jednom zelenom balkonu stoje dvije Engleskinje. U toj vrućoj pustinji ističu se
svojom bljedoćom.
Monah koji je došao po mene objašnjava mi kako se u Raithu nalazi karantena muslimana koji su
se vratili iz Meke. Pješčana je obala puna hadžija koji sjede na pijesku i psalmodijskim glasom čitaju
Kuran.
Stigli smo u oblast Sinaja. Ovdje ćemo uzeti deve na kojima ćemo poći na Božju goru. Ledina s
nekoliko hostela i kućica, dvije škole: ženska i muška, dućani, kuhinje, staje. Ipak, najveće čudo u toj
arapskoj pustinji bijaše iguman metohije, arhimandrit Teodozije. Srce toga čovjeka bijaše puno
ljubavi. Grci rijetko dolaze u ovu pustinju. Arhimandrit Teodozije, visoki, srčani Grk iz Male Azije
primio me kao da sam u Grčkoj.
Tipična grčka gostoljubivost: slatko, voda, kava, stol s velikim bijelim stolnjakom i radosni
osmijeh što te mogu ugostiti...
S prozora sam gledao Crveno more kako sjaji, a u daljini su se, uronjene u svjetlost, ocrtavale
planine Tebaide. S igumanom sam razgovarao o sedamdeset palmi o kojima Sveto pismo kaže da su
ih pronašli Židovi u ovom seocetu kad su prelazili Crveno more. Pitao sam ga za dvanaest izvora
vode, kao da se raspitujem o nekim rođacima ili prijateljima. A kad mi je rekao da palme i izvori još
postoje, obuzela me radost.
Često sam u životu osjetio sličnu radost - kao čaša vode nakon dugog hoda, neka bliska prisnost,
usamljeno ljudsko srce koje živi u nekoj pustoši i s radošću i toplinom dočekuje svakog stranca. A
kad se stranac pojavi, srce poskakuje od radosti što vidi čovjeka. Gostoljubivost je kao i ljubav: više
se raduje onaj koji daje, nego onaj koji prima.
Za tim vedrim, gostoljubivim stolom arhimandrit Teodozije i ja jeli smo i razgovarali kao stari

108
prijatelji koji su se susreli nakon dugo godina. Moj prijatelj ovdje u pustinji je žeđao za mnogim
novostima. Govorim mu o velikim gradovima, o nevjeri i pitanjima današnjice, o bahatosti bogatoga,
jadu siromašnoga, o muci časnih ljudi i naposljetku o propasti čovječanstva koje se upravo zbiva u
Rusiji.
“Vjeruju li Moskovljani u Boga?” pita me zabrinuto iguman.
“Ne. Vjeruju u čovjeka.”
“U toga crva?” u čudu pita iguman.
“U toga crva, oče Teodozije”, odgovaram mu ja s uvjerenjem i potrebom da poduprem toga crva.
U meni je rasla luciferska želja. Zmija gmiže po stablu znanja i sikće. Monah me sluša s
nevjericom.
Tako sam stavljajući na kušnju srce toga mirnog pustinjaka i pretvarajući njegov mir u nemir
uzvraćao njegovom gostoprimstvu na svoj način.
Dolaze Taema, Mansour i Aoua, tri vodiča koji će me voditi tri noći do manastira i paziti na
mene. U svojim šarenim haljama, s turbanima na glavi i s dugačkim pojasom oko struka, beduini su
žilavi, lakonogi, vječnoga pogleda. Prema drevnim kronikama, oko beduina vidi mnogo dalje nego
seže ljudsko oko. Mogu namirisati dim i do tri milje daleko. U pustinji razlikuju stope muškaraca i
žena. Po stopama razaznaju koja je udana, koja neudana, a koja trudna... Šutke nas pozdravljaju
dodirom grudi, usta i čela.
Iza njih u dvorištu stoje tri deve, natovarene košarama punima hrane, šatorom i pokrivačima za
dugo putovanje. Naučio sam i nekoliko arapskih riječi, one najvažnije za trodnevno sporazumijevanje
u pustinji: kruh, voda, vatra i Bog.
Deve kleknu. Imale su predivne oči, ali bez dobrote. Oprema im bijaše šarena, narančasto crna.
“Dajte devama malo datulja da im se oslade usta”, zapovjedi iguman i dotrči jedan monah s
punim šakama datulja.
Oproštajni zagrljaj. Umalo da nismo obojica zaplakali.
Krenuli smo. Malo dalje od manastirskog okruga počinje siva, tiha i neplodna pustinja.
Ljuljuškav i siguran ritam deva obuzima ti tijelo, krv ti počinje kolati u tome ritmu, a s krvlju i tvoja
duša. Vrijeme se oslobađa od svoga geometrijskog tijela koje mu je odredio zapadnjački trijezni um.
Ovdje, uz ljuljuškanje pustinjske lađe, vrijeme se odvaja od matematičkih grubih granica i postaje
tečno i trajno, mirno opojno ljuljuškanje koje ti misli uranja u sanjarenje i glazbu.
Satima predan tome ritmu shvatio sam zašto ljudi s Istoka čitaju Kuran ljuljajući se
naprijed-nazad, kao da su na devama. Tako svojoj duši daju tu monotonu opojnu kretnju koja ih,
poput ekstaze, nosi u veliku mističnu pustinju.
Pred nama se otvarala ružičasta namreškana pučina. Trojica beduina su se okupili, međusobno
nešto prošaptali i ponovno se razdvojili. Nastavili smo dalje. Shvatio sam: to ne bijaše more. Ovaj
ružičasti prostor bijaše pustinja u kojoj se dizao strašni tornado sukljajući užarene oblake pijeska.
Uskoro smo ušli u pješčanu oluju i zastao nam je dah. Taema je prestao pjevati i sva su se trojica
zamotali u marame pokrivši si usta i nozdrve.
Dizao se vjetar šibajući nam obraze i ruke. Ne mogavši zadržati ritam, deve su počele bauljati.
Ovo mučeničko putovanje potrajalo je puna tri sata. Ipak, duboko u sebi radovao sam se što sam
doživio ovaj strašni pješčani kovitlac.
Sunce bijaše na zalazu. Izašli smo iz oluje i ušli u planine. Pustinja je polako postajala svilenkasta
i sjenovita. Taema, naš predvodnik, stane. Dade naredbu da podignemo šator. “Krr! Krr!” začuje se iz
beduinskih grla i deve, njišući se, kleknu na stražnje noge, potom sjednu i sve se zatrese, kao da je
potres.
Istovarili smo ih. Zajedno smo podigli šator, a Aoua složi granje koje je revno skupljao po putu i
zapali vatru. Mansour iz jedne košare uzme lonac, maslac i rižu i počne kuhati. Taema pomiješa
kukuruzno brašno s vodom, napravi tijesto i razvuče ga pa na tavi ispeče pogače. Već je i riža
zamirisala. Okupili smo se oko vatre, pojeli, popili čaj i zapalili lule, jedni promatrajući vatru koja se
lagano gasila, a drugi velike zvijezde koje su nam se prijeteći nadvile nad glavama.
Dušu i tijelo obuzela mi je neopisiva sreća. Ipak, pokušao sam ukrotiti romantiku koja mi je
obuzela dušu - pustinja, Arabija, beduini - ismijavajući svoje usplamtjelo srce.
Legao sam u šator i zatvorio oči. Beskrajna mi je tišina pustinje preplavila udove. Izvana se čulo
kako deve preživaju. Kao da je s njima mrmorila i čitava pustinja.

109
 Sljedeće jutro već u zoru krenuli smo dalje kroz planine. Bijahu puste, nepristupačne i
neprijateljske. Tu i tamo bi se začuo niski lepet krila neke jarebice. Tu i tamo bi nam nad glavama
preletio neki gavran, kružeći nad nama kao da se sprema u napad.
Ovaj ljuljuškavi ritam deva i monotono uspavljujuće Taemino pjevušenje potrajali su čitav dan.
Sunce je udaralo u nas, a uzavreli zrak titrao je nad planinama i našim glavama. Išli smo putem kojim
su pred tri tisuće godina krenuli Zidovi bježeći iz bogatoga Egipta. Ova pustinja kojom smo prolazili
bila je strašna patnja koja je izgladnjivala, mučila, šibala i prepolovila izraelsku rasu. Moje je
neutaživo oko, dok smo ulazili u klisuru, promatralo stijene oko sebe, jednu po jednu, utiskujući u
mozak svaki kamen i boru. Sjećam se kako sam davno na nekoj grčkoj plaži ušao u jednu špilju punu
stalaktita i gigantskih stalagmita koji su sjajili poput baklji. Bijaše to špilja neke velike davno isušene
rijeke, nastala u stoljetnim mijenama obale. Upravo mi se takvom na ovom suncu učinila i ova klisura
kroz koju smo prolazili. Jahve, nemilosrdni Bog, stvorio je ove planinske lance da bi mogao proći.
Prije nego je prošao ovom pustinjom, jahvino lice još ne bijaše definirano, jer nije bio definiran
niti njegov narod. Elohim40, rasut po zraku, ne bijaše jedan, već bezbroj bezimenih i nevidljivih duša.
Te su duše udisale život u narod oko sebe, oplođivale su žene, rađale, ubijale, grmjele i sijevale
silazeći na zemlju poput munja. Nisu imale domovinu. Nisu pripadale nikome, nijednoj rasi.
Uskoro su se utjelovili, postali su vidljivi, a voljeli su visoke neprohodne stijene. Ljudi su im
donosili žrtve, natapajući ih krvlju. Da bi se umilostivilo tog boga, trebalo mu je žrtvovati ono
najmilije - sina prvorođenca ili kćer jedinicu.
Polako, kako su prolazila stoljeća, rasa se ublažila i civilizirala. Ublažio se i civilizirao i Bog.
Ljudi mu više nisu prinosili ljudske žrtve, već životinjske. Bogu su počeli pridavati različita lica -
zlatnoga bika, krilate sfinge, zmije, jastreba. Tako se polako, u plodnome Egiptu, ublažio i židovski
Bog. No, onda su došli neprijateljski faraoni, otjerali Židove s njihovih plodnih polja i potjerali ih u
pustinju Arabije. Zavladale su glad, žeđ, počelo je umiranje i neprijateljstva. Negdje ovdje su jednoga
popodneva zastali izmoreni glađu i žeđu i povikali: “Bolje da nas je Bog ubio u Egiptu gdje smo
sjedili pred svojim kazanima i jeli. Tako bismo umrli punih trbuha!” A Mojsije je u beznađu i ljutnji
podigao ruke i povikao Bogu: “Što da radim s ovim nezahvalnim narodom? Uskoro će me
kamenovati!”
I Bog ga posluša. Katkada bi im poslao neku pticu ili manu kao hranu, a katkada bi ih pokosio
mačem. Svakoga dana, kako su napredovali kroz ovu pustinju, njegovo je lice postajalo sve kruće,
svakoga dana postajao je okrutniji prema svome narodu. Noću bi se pretvarao u vatru, a danju u stup
dima. Leviti41 su ga zatvorili u Kovčeg saveza42 i podigli ga sa strahom. A ruka koja ga je dotaknula
pretvarala bi se u pepeo.
Njegovo je lice postalo sve jasnije. Rodio se Izrael. To više ne bijahu bezimene duše bez doma i
raštrkane po zraku. Bog više ne bijaše Bog čitave zemlje. Postao je Jahve, Bog jedne rase - židovske
rase, okrutni, neumoljivi, krvavi Bog. Morao je postati okrutan, neumoljiv i krvav jer je prošao teške
trenutke, jer se u pustinji borio s Amalečanima i Midjancima. Morao se braniti ubijajući i paleći.
Ovaj pustinjski, nečovječni klanac bez drveta bijaše strašan Jahvin mač. Ovuda je prošao grmeći.
Kako možeš razumjeti židovsku rasu ako ne prođeš i ako ne preživiš tu strašnu pustinju? Tri
beskrajna dana prelazili smo je na devama. Probijajući se kroz taj zmijoliki klizavi klanac od žeđi ti se
grlo stegne, glava ti se uskomeša, um ti se pomuti. Kako može izumrijeti jedna rasa koja se četrdeset
godina pekla u ovome kaminu? Veselilo me gledati te strašne stijene gdje su rođene njihove vrline.
Zelja, upornost, izdržljivost, a prije svega jedan od njihove krvi i mesa, plamen od njihova plamena.
Bog kojemu su vikali: “Daj nam hrane! Ubij naše neprijatelje! Odvedi nas u Obećanu zemlju!”
Ovoj pustinji Židovi mogu zahvaliti što još žive i vladaju ovim svijetom u dobru i u zlu. Danas, u
ovom prijelaznom razdoblju divljaštva, istrebljenja i sile, Židovi su opet narod izabran od strašnoga
Boga za izlazak iz zemlje ropstva.
U podne smo trebali stići u manastir na Sinaju. Uspeli smo se na goru Madiam, na visini od I500
metara. Sinoć smo prenoćili na jednom muslimanskom groblju. Šator smo razvili pred šeikovim
grobom. Probudili smo se rano u zoru. Bijaše studen, šator nam bijaše prekriven snijegom, a pred

40
Elohim, hebrejski pojam za božanstvo (op. prev.)
41
Leviti, naziv za izraelsko pleme čiji je začetnik Jakovljev sin Levi. (op. prev.)
42
Kovčeg saveza, u Bibliji opisan kao sveti kovčeg koji je sadržavao ploče s Deset zapovijedi.
110
nama se prostirala bijela planina. Ušli smo u jednu trošnu kućicu na groblju i zapalili vatru. Plamen!
jezici su se penjali, a mi smo sjeli oko vatre da se ugrijemo. Ušle su i deve ispruživši svoje vratove
iznad naših glava. Popili smo datuljaču i skuhali čaj. Beduini su na snijegu rasprostrli maleni čilim i
počeli se klanjati lica okrenutih prema Meki.
Lica su im plamtjela. Utonuli su u ekstazu. S divljenjem sam gledao ta tri izmučena izgladnjela
tijela kako ih obuzima veselje i kako molitva zasićuje. Mansour, Taema i Anoua su doživjeli ushit.
Pred njima se otvorio raj i primio ih - njihov raj, muslimanski, beduinski. Sunce, zelena livada, bijele
deve i ovce pasu, šareni šatori, žene sa srebrnim narukvicama na rukama i člancima, namazane
kanom, s dva nacrtana madeža na licu; sjede pred šatorom u turskom sjedu i smiju se. Jelo se puši:
riža, mlijeko, datulje i bijeli kruh. I jedan bokal hladne vode. Tri najveća šatora, trideset i tri najbrže
deve, trideset tri najljepše žene - Mansourovi, Taemini i Anouau šatori, deve, žene...
Molitva je završila, raj se zatvorio i beduini su se našli na gori Madiam. Sjeli su uz vatru i u tišini
i ravnodušno prihvatili se svog ovozemaljskog običnoga posla. Koliko dugo će trajati ovaj život?
Nakon toga nas čeka raj. Moramo samo imati strpljenja.
Pružio sam ruku prema Taemi koji je sjedio meni zdesna i na arapskom sam mu rekao svetu
muslimansku izreku: “Jedan je Bog, a Muhamed je njegov prorok”. Stresao se kao da sam otkrio
njegovu najskrovitiju tajnu. Pogledao me blistajući od sreće i čvrsto mi stisnuo ruku.
Krenuli smo dalje. Nastavio sam pješice, jer više nisam mogao podnijeti spori monotoni ritam
deva. Meni zdesna i slijeva prostirale su se planine od crvenog i zelenog granita. Tu i tamo bi
proletjela neka ptičica, onako crna s bijelom glavicom nalikovala je na džokeja. Uz rub puta je prošla
karavana deva. Beduini se ozare. Zastadosmo. Selaam aleikum43, upute nam pozdrav dva goniča,
rukuju se s mojim vodičima i poklone se jedni drugima pa se pozdrave obraz uz obraz i nastave se
pozdravljati tihim uspavljujućim glasom. Započne duga vječna litanija: “Kako si? Kako žene? Kako
tvoje deve? Odakle dolaziš? Kamo ideš?” Riječi selaam - mir - i Alah su im stalno nadolazile i taj je
razgovor u ovoj pustinji poprimio neko sveto dublje značenje, nešto što bi trebao imati svaki ljudski
susret.
Ganuto sam promatrao djecu ove pustinje. Kakva li života! Malo datulja, šaka kukuruza i
fildžančić kave. Tijela im bijahu tanka, noge tanke kao u koze, a oko kao u sokola. Bijaše to
najsiromašniji, ali najgostoljubljiviji narod na svijetu, jedu jer su gladni, a ne da se zasite. Dovoljno
im je imati samo malo kave, malo šećera i par datulja da mogu počastiti stranca. U Raithu mi je
iguman pokazao jednu malenu beduinku koja je zapanjeno promatrala nekog Engleza kako otvara
neku konzervu i jede. Englez je ponudio i nju, ali njoj ponos nije dopuštao da uzme. Srušila se od
gladi.
Beduinu je najveća ljubav njegova deva. Gledao sam Taema, Mansoura i Auaoa kako se
zabrinuto osvrću na svaki najmanji njezin uzdah. Zaustavljaju se, izravnavaju samar, provjeravaju im
trbuh pa noge, razmišljaju što su taj dan jele. A uvečer im prostru prostirku, pokriju ih vunenim
ćebetom i pažljivo očiste posudu za jelo.
Ima jedna arapska pjesma koja govori o beduinovoj dragoj:

Hoda tako deva pustinjom. Snažna je i čvrsta poput lijesa,

A bedra poput čvrstih gradskih vrata.
Tragovi užadi na njezinim bokovima nalik su na isušeno jezero puno pijeska.
Na dodir je kao da si turpiju taknuo.
Nalik je na antički grčki akvadukt pokriven crijepom.

Brzo smo se penjali po planini, nestrpljivi kad ćemo ugledati manastir. Pred nama jedan jarak
vode, nekoliko šatora i jedna kamena kućica. Malo dalje jedan metalni križ zabijen u kamen. Stanemo
i pogledamo. Odjednom Taem podigne ruku i poviče:
“Stani! Manastir!”
Pred nama, na jednoj zaravni između dvije visoke planine, pokažu se visoke zidine čuvenoga
Sinajskog manastira. Koliko sam čekao ovaj trenutak, a sad kad mi je bio na dlanu, veselio sam se
nečujno, bez riječi, i nisam se žurio. U trenutku me uhvati želja da se vratim natrag. Bijah spreman

43
Mir s vama (op. prev.)
111
odreći se ovog slatkog ploda moje duge čežnje. Uto me zapahne miris rascvjetalog drveća i u meni
pobijedi čovjek. Krenem naprijed.
Sad sam već jasno vidio njegove zidine, tornjeve, crkvu i jedan čempres. Stigli smo u vrt ispred
zidina. Kroz ogradu ugledam - usred pustinje, blistave na suncu - masline, naranče, orah, smokve i
ogromne božanske bademe. Slatka toplina, miris, zujanje mušica, raj!
Dugo sam se divio ovom Božjem licu, nasmiješenom i ljubaznom, načinjenom od zemlje, vode i
ljudskoga znoja. Protekla sam tri dana gledao njegovo drugo lice, strašno i trnovito, načinjeno od
samoga granita. Govorio sam u sebi: ovo je pravi Bog - vatra koja pali, granit što se ljudskoj ruci ne
da izdjeljati. A sad sam se, gledajući preko ograde ovaj procvali vrt, sjetio riječi jednoga asketa: Bog
je drhtaj i nježna suza.
“Dvije su vrste čuda”, kaže Buda, “tjelesna i duhovna. U prva ne vjerujem, u druga vjerujem!”
Sinajski je manastir duhovno čudo. Usred neljudske pustinje, okruženo dvjema grabežljivim rasama
različitih vjera i jezika. Četrnaest stoljeća ovaj manastir stoji kao utvrda, odupirući se prirodnim i
ljudskim silama što ga opsjedaju. Ovdje postoji neka viša ljudska svijest, razmišljao sam ponosno.
Ovdje ljudska moć pobjeđuje pustinju.
Teško mogu obuzdati svoju radost. Nalazim se usred biblijskih planina, u visoravnima zaljeva.
Istočno je gorje Sveta Epistima, gdje je Mojsije podigao mjedenu zmiju. Iza nas je zemlja Amalečana
i planine Amorejaca. Sjeverno se prostire pustinja Kedar, ldumeja i planina Tajman, sve do pustinje
Moab. Južno je rt Faran i Crveno more. Naposljetku, na zapadu, prostire se planinski lanac Sinaj,
Sveti vrh na kojemu se Bog obratio Mojsiju. Malo dalje je sveta Katarina. Manastirski vrt blješti na
suncu i snijegu. Srebrnasto sive masline ljeskaju se na suncu, naranče blistaju u svome crnom lišću, a
podalje visoki crni asketski čempresi. Miris procvjetalog badema polako ti i harmonično kroz
nozdrve ulazi u mozak.
Doista, kako je mogao ovaj manastir izdržati tako omamljujuće proljetne vjetrove? Kako se nije
srušio jednog proljeća kroz tolika stoljeća?

Ulazim u manastir kroz visoka vrata. Veliko dvorište, u sredini crkva, a pored nje malena džamija
s tankim minaretom. Ovdje se konačno križ združio s polumjesecom. Oko njih, prekriveni snijegom,
ćelije, hoteli i ostave. Tri monaha griju se na suncu. Njihove riječi jasno odzvanjaju u dubokoj tišini.
Dugo stojim i slušam ih. Nestrpljivi su da svaki kaže svoje. Jedan priča o čudima koje je vidio u
Americi - brodovi, neboderi, svjetla u noći, žene. Drugi pak, kako u njegovoj domovini peku janjca
na ražnju, a treći o čudima svete Katarine. Priča kako su je anđeli odveli iz Aleksandrije i donijeli je
na vrh brda. Još uvijek joj, kaže, možeš vidjeti tijelo na kamenu. Popeo sam se na kulu na vidikovac.
Ugleda me jedan blijedi monaščić i dotrči mi poželjeti dobrodošlicu. Osamnaest mu je godina, kaže,
Krećanin je. Kestenjasta mu je kovrčava kosa blještala na suncu. I dok smo tako razgovarali o dalekoj
domovini, do nas došepesa jedan starac, blizu osamdesete, miran i blag čovjek. Nije više imao snage
ni za dobro ni za zlo. Utroba mu bijaše prazna, upravo kako želi Buda.
Sva trojica smo sjeli na jednu klupicu na suncu. Dječak izvadi iz mantije jednu šaku datulja i
ponudi me. Još bijahu tople od topline tijela. Starac me potapša po koljenu i počne mi pripovijedati
kako je izgrađen manastir i kako se održao tolika stoljeća. Ovako na suncu, među gorostasnim
planinama, priča o manastiru mi se učinila jednostavna i istinita, poput bajke.
Manastir je osnovao car Justinijan oko izvora na koji su Jitrove kćeri44 došle napojiti ovce,
upravo na istome mjestu gdje bijaše grm koji gori, a ne izgara. Justinijan je ovamo doselio dvije
stotine obitelji s Crnog mora i Egipta kako bi služili i brinuli se za manastir. Nakon jednoga stoljeća
preko gore Sinaj je prošao Muhamed, još se čuva crveni granitni kamen na kojemu je ostao trag
njegove deve. Monasi su ga primili s velikim počastima. U znak zahvale, Muhamed - usahle mu
kosti! - samostanu pokloni adhinamu kojom im obeća zaštitu. Zavjet bijaše ispisan crvenim kufičkim
natpisom na jelenjoj koži, a kao pečat stavi otisak ruke. Naravno, nije znao pisati. U zavjetu je pisalo:
“Ako sinajski monah ode u planinu, dolinu, špilju ili pustinju, i ja ću biti ondje i štitit ću ga od svakog
zla. Štitit ću Sinajce gdje god se našli - na moru, na istoku, zapadu, sjeveru ili jugu. Nisu obavezni
plaćati porez niti ići u vojsku, niti davati danak. Nad njihovim glavama uvijek će sjati dašak

44
Jitro bijaše midjanski svećenik i Mojsijev punac. U Starom su zavjetu Jitrove kćeri bile poznate po
tome što su žednima donosile vodu s izvora, (op. prev.)
112
milosti...” Govorio je tako starac, a njegov je nadzemaljski glas oživljavao bizantske zidine i visoke
planine, dok su oko mene oživljavali sveci i mučenici. Kretski je dječačić pored mene zadivljeno
slušao čudesnu priču otvorenih usta. Dolje u dvorištu monasi su već izašli iz svojih ćelija i
pregledavali kukuruz koji su donijeli Arapi. Kroz otvorena vrata kuhinje dopirao je miris slasnih
crvenih jastoga. Blijedi monah odjeven u smeđu halju oslikavao je jednu veliku školjku.
“To je otac Pahomios”, reče starac i nasmije se. “Jadnik je polulud pa slika.”
“I apostol Luka bijaše slikar”, rekoh ja braneći slikare.
“To je veliko iskušenje, dijete moje. Nek’ te Bog sačuva. Moraš biti apostol da se odupreš.”
Imao je pravo. Ušutjeh. Ustanem i siđem u dvorište. Monasi su se grudali kao djeca. Veselili su se
snijegu, jer to znači da će u pustinji roditi žito. Nitko neće biti gladan: ni stoka ni ljudi.
Okupilo se nekoliko robova koji su posjeli na prag manastira. Pušili su, glasno razgovarali i
gestikulirali. Bilo je i nekoliko žena - prljave i bose, bijahu zamotane u crne halje. Glave im bijahu
pokrivene crnim fesovima, samo su im se oči vidjele. Ispod halje virili su im samo dlanovi i gležnjevi
ukrašeni lančićima od srebra i školjaka. Kose im bijahu počešljane u visoke punđe. Svaka iz njedara
izvadi dijete i posjedne ga preda se na kamenje. Čekali su monahe da im dodijele dnevnice: po tri
okrugla kruha svakom muškarcu, a dva svakoj ženi i djetetu. Zakon je nalagao da po to moraju
osobno dolaziti. Kretali bi već rano u zoru. No, taj kruh nije mogao utažiti njihovu glad. Skupljali su
skakavce, sušili ih, mljeli, miješali s brašnom i od toga pravili kruh.
Uhvatilo me sažaljenje gledajući tu daleku braću. Stoljećima obilaze ove bizantske zidine,
skupljajući mrvice kruha. Žive i umiru u strahu od manastira. Kao i u doba Jitra, djevojčice napasaju
ovce. I nitko ih ne dira. Ako se dvoje mladih voli, noću pobjegnu u planine. Mladić svira frulu, a
djevojka pjeva. Nema dodira. Kad mladić odlazi prositi djevojku, sjedne pred punčev šator. Kad dođe
djevojka, on je prekrije svojim haljetkom. Zatim dolazi mladićev otac i šeik. Očevi tada razmijene
palmine grane. Djevojčin otac kaže:
“Za djevojku tražim tisuću lira.”
“Tisuću lira?” odgovara šeik. “Ali ona vrijedi dvije tisuće lira. Mladoženja ti je voljan toliko
platiti, ali meni za ljubav, daj mu je za petsto.”
“Tebi za ljubav, dajem je za petsto”, odgovara punac.
Tada ustane sva rodbina koja se polako okupila oko šatora.
“Meni za ljubav, spusti još za sto.”
“I drugih sto!” javlja se drugi.
“I još pedeset...”
“I još dvadeset i pet...”
Tako se cijena spusti na jednu liru.
Onda žene koje pored šatora melju kukuruz počinju vikati:
“Lu-lu-lu-lu-lu...”
Na kraju punac ustaje:
“Za ljubav ovim ženama dajem svoju kćer za pola lire.”
Zatim počinju jesti, piti i plesati... i tako do zore. Tako običaji pustinje žive već tisućama godina
i ne mijenjaju se.

Uto dođe kretski dječak i reče mi:

“Sveti te oci čekaju u dvorani.” I ode.
Oko dvadeset monaha se okupilo u dvorani za strance. Gledali su me u čudu. Krenuo sam
svakome poljubiti ruku, no bilo ih je previše. Na kraju sam poljubio ruku samo igumanu koji je sjedio
u sredini. Bijaše mršav, strog i mučaljiv. Opet kava, slatko, čašica vina od datulja i vječne riječi
dobrodošlice: “Odakle si? Tko si? Dobro došao.”
Stari iguman bijaše poput starog hrasta što su ga išibale munje Gospodnje. Gledao me, ali me nije
vidio. Oči su mu se već počele zatvarati i nije dobro vidio. Vidio je samo nevidljivo. Dok me tako
gledao, iza mojih leđa pred očima su mu se nizali veliki gradovi, ljudi što žive u grijehu, u besmislici,
sramoti i smrti.
Rekoh mu kako proživljavam duhovnu krizu i zatražih dozvolu da provedem nekoliko dana u
manastiru da mi duša promisli i donese odluku.
“Tražiš Boga?” upita me iguman i u tome trenutku shvatih da me tek tada vidio.

113
 “Želim čuti njegovu riječ”, odgovorim mu. “Htio bih da mi kaže kojim da putem krenem. A samo
ovdje, u pustinji, ga mogu čuti.”
“Ovdje u pustinji čuju se svi glasovi”, reče iguman. “I glas Boga i glas Iskušenja. Teško ih je
razlikovati. Ne zaboravi to!”
Dva monaha uđu u dvoranu da pozdrave mladog hodočasnika, jedan od njih bijaše debeljuškast,
dobrih plavih očiju. Bijaše to stariji monah zadužen za goste. Drugi, stariji, bijaše visok, pomalo
umornoga osmijeha. Brkovi i brada bijahu mu puni snijega. Ništa nije rekao. Samo me šutke gledao,
a oči su mu se smiješile. Blago ili podsmješljivo? U tome trenutku nisam mogao shvatiti. Nakon
nekoliko dana sam shvatio.
Iguman ustane i pruži mi ruku.
“Bog neka ti pomogne da ovdje u pustinji pronađeš ono što si uzalud tražio u svijetu.”
Dotrči jedan monah, otvori mu vrata, a potom se nečujno izgubi.
Priđe mi monah zadužen za goste:
“Podne je. Izvolite za trpezu.”
Monasi su sjedili za dugačkim stolom, a iguman na čelu. Poslužitelj donese jelo - kuhane jastoge
s povrćem, kruh i po bokal vina svakome. Očevi počnu jesti bez riječi. Deklamator se popne na nisko
postolje i počne današnje čitanje evanđelja, povratak sina razmetnoga.
U mnogim sam manastirima prisustvovao tom liturgijskom ritmu trpeze, jelo tada poprima jedno
drugo značenje, jedan rabin je rekao: “Vrijedan čovjek kroz jelo pronalazi Boga.”
Deklamator je čitao o sinu razmetnome, kako su ga izmučili i ponizili daleko od očeva doma. Da
bi preživio, čuvao je svinje i jeo s njima napoj. Jednoga dana više nije mogao izdržati i vratio se ocu...
A ja sam u dubokoj kršćanskoj poniznosti mislio: u nekom drugom manastiru uronjenom u
današnje strepnje i duševna trenja, čitali bi neku bilješku koju je neki otuđeni suvremenik napisao o
povratku sina razmetnoga:

I vrati se tako sin razmetni umoran i poražen u očev dom. I uvečer, kad je legao u svoj meki
krevet, dođe mu mlađi brat: “Želim otići. Ne mogu više izdržati ovdje”, kaže. Poraženog brata
povratnika razveseli ova bratova izjava, zagrli ga i počne mu dijeliti savjete što da učini i kamo da
ode. Savjetuje mu kako da bude mudriji od njega i da ne dopusti da ga opet vrate u ovu staju - tako je
nazivao očev dom. Doprati ga do vrata i čvrsto mu stisne ruku. “Možda on bude sretniji i snažniji od
mene!” pomisli u sebi.

Kako bih mogao zaboraviti svoju prvu noć u ovoj pustinjskoj božanskoj utvrdi? Tišina se uvukla
u me kao da sam upao u duboki mračni bunar. Kroz dubinu se odjednom začuje glas od kojega mi
duša uzdrhta:
“Što tražiš ovdje u mojoj kući? Nisi ni ponizan ni častan. Iz očiju ti viri lukavost. Ne vjerujem ti.
U svakome si me trenutku spreman izdati. Tvoja je vjera mozaik od mnogo nevjera. I ne vidiš da na
kraju svakoga puta sjedi Bog i čeka. No ti se uvijek žuriš. Jedva dođeš do sredine jednog puta pa se
vraćaš i krećeš drugim putem. Običan svijet ne vidi Sirene i ne čuje njihovu pjesmu. Slijep je i gluh i
ponizno sjedi na zemlji. No, oni izabrani, kapetani, oni u sebi nose jednu Sirenu - svoju dušu - i hrabro
slijede njezin glas. Ima li ovaj život drugu vrijednost? Jadni kapetani čuju Sirenu, ali ne vjeruju, oni
su zatvoreni u svoju vjeru i kukavičluk i čitav svoj život pažljivo važu svako da i ne. Ne znajući gdje
će ih baciti da ne krase Had i da ne kvare raj, Bog zapovijeda da ih se objesi naglavce negdje između
grijeha i vrline.”
Glas utihne. Čekao sam. Obrazi su mi gorjeli od stida i bijesa, kad se odjednom, ne znam odakle
(možda zbog ove pustinje?), u meni javi hrabrost da se suprotstavim:
“Došao sam do kraja, ali na kraju svakog puta nailazim na bezdan.”
“Unatoč svojoj nesposobnosti, došao si do kraja. Bezdanom nazivamo sve što ne možemo
premostiti. Ne postoji bezdan, kao što ne postoji niti kraj. Postoji samo ljudska duša. Ona, prema
svojoj sposobnosti ili nesposobnosti, svakoj stvari daje naziv. I Krist i Buda i Mojsije su naišli na
bezdan, no izgradili su most i prešli na drugu stranu. A za njima, već vjekovima, prolazi ljudsko
stado. ”
“Jedno je junak od Boga, a drugo onaj koji to postaje vlastitom borbom!” odgovaram ne
predajući se.

114
 “Junak? Biti junak znači prilagoditi se višem ritmu. No, ti si još uvijek pun nevjerice i bune. Ne
možeš pobijediti taj kaos u sebi pa stvaraš čitavu novu Riječ. Pa se onda opravdavaš: “Ne uklapam se
u stare forme...” Kad bi nastavio prema svome cilju ili djelu, stigao bi do granica junaštva gdje može
stati i djelovati još deset duša poput tvoje. Kad bi slijedio poznate simbole jedne vjere, mogao bi
doseći svoje vlastite božanske pokušaje, da pronađeš ono što tražiš i ne prepoznaješ: suvremeni oblik
vječnih patnji - Božjih i čovječanskih.”
“Nepravedan si. Srce ti nema milosti. Čuo sam te, ti nemilosrdni glasu, na svakom raskršću gdje
sam u nedoumici zastao.”
“I uvijek ćeš me čuti. U svakom svome bijegu.”
“Nikada nisam bježao. Uvijek nastavljam dalje ostavljajući sve što mi srce ište ili voli.”
“Dokle?”
“Dok ne stignem do svoga vrhunca. Tek tamo ću stati.”
“Ne postoji vrhunac. Postoji samo vrh. Ne postoji stanka. Postoji samo borba. Što se čudiš? Zar
me još ne prepoznaješ? Misliš da sam glas Božji? Ne, ja sam tvoj glas. Uvijek sam s tobom i nikada te
neću napustiti. Nikad! Jednom kad sam Ijutito provalio iz tebe, dao si mi ime. Zadržao sam ga, jer mi
se sviđa, ja sam Tigar ili Suputnik.”
Ušuti. Prepoznah ga i srce mi se smiri. Zašto da ga se bojim? Uvijek je sa mnom. Sve smo
zajedno vidjeli. Jeli smo i pili zajedno po tuđini, patili smo zajedno, uživali u novim gradovima,
ženama, idejama. I sad kad smo izranjeni i umorni stigli u našu mirnu ćeliju, taj Tigar se tiho smjestio
u mojoj glavi. Ondje mu je špilja. Rasteže se po mome mozgu, zabija mi svoje kandže u mozak i
zajedno bez riječi razmišljamo o svemu što smo vidjeli, za čim žudimo i što još moramo vidjeti.
Veseli nas što je čitav svijet - onaj vidljivi i nevidljivi - jedno duboko, neiscrpno čudo. Duboko,
nedokučivo, daleko od granica uma, daleko od granica želja, od sigurnosti. Razgovaramo tako, moj
Tigar i Suputnik, i smijemo se što smo tako teški, nježni i nezasitni. Smijemo se svojoj nezasitnosti
iako znamo da ćemo se jedne večeri zasititi. Zasitit će nas samo šaka zemlje.
Kako li je lijepo, o ljudska dušo, o Tigre, Suputniče moj, živjeti, voljeti zemlju, gledati u smrt i ne
bojati je se!
Probudio sam se u zoru, nestrpljiv da prošećem po pustinji. Nebo je još obasjavala Danica.
Lagana se svjetlost tek probijala do vrhova planina. Jarebice su se probudile i čitav je Sveti vrh kojim
se spustio Jahve odzvanjao od njihova pjeva. Nebo se pročistilo. Snijeg se počeo topiti, već se
probijao pijesak, a planine su rudjeJe u prvim zrakama sunca. Nigdje ptice, nigdje glasa, nigdje vode
ni zelene livade. Nečovječna pustinja, načinjena od pijeska i Boga.
U takvoj pustinji mogu preživjeti samo dvije vrste ljudi: luđaci i proroci. Ovdje gubiš razum ne
od straha, već od svetog strahopoštovanja. Katkada ga ruši ljudska razboritost, katkada odlazi na
nebo, susreće se s Bogom licem u lice, dotiče vrh Božje užarene halje, ali ne izgara. Čuje ga što
govori i njegove riječi prenosi ljudima. Samo se u pustinji rađaju takve neukrotive duše koje i pred
Bogom uzdižu glavu i suprotstavljaju mu se bez straha smatrajući mu se ravnim. A Bog ih gleda i
divi im se, jer u njima njegov duh ne vene, u njima Bog ne prestaje biti čovjek.
Nekoć davno ovom su pustinjom prošla dva proroka. Putem su žustro raspravljali, jedan se kleo
da je Bog vatra, a drugi da je košnica puna meda. Vikali su i svađali se, pokušavajući jedan drugoga
uvjeriti.
Umoran od rasprave, onaj prvi rukom pokaže brdo:
“Ako sam u pravu, brdo će se zatresti.”
I čim to izusti, doista se brdo počne tresti.
“To nije dokaz!” usprotivi se drugi s podsmijehom. “Ako sam ja u pravu, jedan anđeo će sići s
neba i oprati mi noge.”
I čim to reče, jedan anđeo siđe s neba, sagne se i počne mu prati noge.
No drugi prorok odmahne.
“To nije dokaz. Ako sam ja u pravu, Bog će povikati: “Istina je!”
Uto se čuje s neba: “Istina je!”
No drugi prorok odmahne rukom.
“To nije dokaz!” reče.
U tome trenutku, nebom prođe Ilija. Vidi Boga kako se smije i upita ga:
“Što se smiješ, Gospode?”

115
 “Smijem se, jer sam sretan. Dolje na zemlji vidim dva moja prava sina.”
Prolazeći tako pustinjom razmišljao sam o ta dva proroka. Činilo mi se da još vidimo njihove
stope u pijesku. Blago Gospodinu, pomislih, što je rodio takve sinove. Blago pustinji što su u nju
došla dva takva lava iz Božje džungle.

Danas smo se otac Agapios, otac Pahomios, slikar, i ja uspeli na sveti Vrh, najveću utvrdu gdje se
Mojsije našao oči u oči s Bogom. Iz daljine je ova gruba planina izgledala kao veprova koža. “Zar ste
očekivali druge planine, pune zelenila, ovaca i sira?” govori nam Sveto pismo. “Samo je jedno
istinsko brdo: planina Sinaj, na koju je sišao i gdje živi Bog.”
Jahve, strašni šeik Izraela, sjedi na židovskom Olimpu. Sjedi na vrhu kao plamen, a brdo se puši.
Nitko neka ga ne dotakne, nitko neka ga ne vidi. Tko ga vidi, umrijet će. Jahve se poistovjećuje s
vatrom. Sve što su Židovi bacali u vatru, jeo je Jahve. A ponajviše je volio njihovu djecu.
Uspeli smo se na tri tisuće i sto stuba koje vode od podnožja do vrha brda. Ovdje je sjedio jedan
ispovjednik i ispovijedao svakoga tko bi došao na Vrh. Svatko tko dođe na planinu Gospodnju mora
imati čiste ruke i čisto srce, inače će ga Vrh usmrtiti. Danas je ulaz slobodan. Zaprljane ruke i nečista
srca bez straha mogu ući. Vrh ih neće usmrtiti. Ušli smo i mi.
Malo dalje je pećina u kojoj je prorok Ilija imao predskazanje. Kad je ušao u pećinu, zagrmio je
Božji glas: “Sutra izađi i stani pred Gospodina. Nad tobom će zapuhati strašan vjetar, zatrest će se
gora i popadati stijene, no Gospodin neće biti ondje. Nakon vjetra uslijedit će potres, no Gospodin
neće biti ondje. Nakon potresa planut će požar, no Gospodin neće biti ondje. Tek nakon požara
zapuhat će blagi povjetarac. Ondje će biti Gospodin.”
Tako dolazi Duh. Nakon vjetra, potresa, požara, dolazi blagi povjetarac. Tako je bilo i danas.
Prošli smo potres, požar, a poslije... Kada? Nakon koliko stoljeća zapuhat će blagi vjetrić.
Otac Pahomios zastaje i pokaže nam jednu stijenu: “Ovdje je stajao Mojsije onoga dana kad su se
Židovi borili protiv Amalečana. Dok je imao ruke u zraku, Židovi su pobjeđivali. Kad bi se umorio i
spustio ih, Židovi bi posustajali. Tada su dva svećenika, Aron i Hur, podigli ruke, dok i posljednji
neprijatelj nije pao pod oštricom mača!”
U Pahomiosovu nevinom srcu sve su te legende dobivale neko sigurno značenje. U čudu bi širio
oči kao da pripovijeda o svetim čudovištima, dinosaurima koji su još hodali ovim planinama, i mogao
ih je vidjeti svatko čistoga srca.
Otac Agapios, mršav i okretan kao mladić, išao je bez riječi ispred nas. Nisu mu se sviđale
Pahomiosove priče i htio je što prije stići do vrha.
Kad smo konačno stigli do svetog Vrha, srce mi je uzbuđeno zadrhtalo: moje oči nikada nisu
vidjele tragičnijeg i veličanstvenijeg pogleda. Pod nama se prostirala Arabia Petraea45 sa svojim
ljubičastim planinama, a u daljini Arabia Felix 46 pod kojom se prostiralo tirkizno more. Prema
zapadu, pustinja se ljeskala na suncu, a iza nje su se uzdizale afričke planine. Ovdje i najtužnije srce
mora osjetiti najveću sreću, pomislio sam.
Ušli smo u crkvicu na vrhu. Otac Pahomios je noktima grebao po zidovima, želeći pronaći
ostatke starih fresaka. Ponosno me pozvao da mi pokaže malene bizantske stupove pročelja i dva
goluba spojenih kljunova, bizantske simbole Duha Svetoga. Želio je pronaći ostatke drevnog života,
ne dopuštajući prošlosti da ostane prošlost. Na ovome vrhu gdje je Bog sišao kao neutaživa vatra,
uznemiravalo me ovo arheološko istraživanje. Okrenuo sam se drugom monahu.
“Oče Pahomios, kako ti zamišljaš Boga?”
Pogleda me u čudu i kratko se zamisli.
“Kao oca koji voli svoju djecu”, odgovori.
“Kako te nije sram?” povikah. “Kako se usuđuješ tako govoriti o Bogu ovdje na gori Sinaj? Zar
nisi čitao Sveto pismo? Bog je oganj što proždire.”
“Zašto mi to govoriš?”
“Da pustiš da proždre čitavu prošlost. Slijedi vatru Gospodnju i ne skupljaj pepeo.”
“Prestanite tražiti Božji lik. Za vaše dobro!” oglasi se konačno otac Agapios. “Ne dotiči vatru,
oparit ćeš se. Ne gledaj Boga, oslijepit ćeš.”

45
Πετραία Αραβία, Arabia Petraea, naziv za Pokrajinu Arabiju ili samo Arabija, (op. prev.)
46
Αραβία Ευδαίμων, Arabia Felix, naziv za južni dio arapskog poluotoka, Jemen, (op. prev.)
116
 Otvori svoj ranac i izvadi dva pečena goluba, dva jastoga, orahe, datulje, jednu flašu datuljače i
jedan veliki raženi kruh.
“Hajdemo jesti!”
Bijasmo zaboravili koliko smo gladni. Prostrli smo stol na jednoj klupici, na mjestu gdje se,
prema legendi, još vidi Mojsijeva stopa - jedna rupa, kao grob malena djeteta. Pahomios zaboravi
kamene golubove i proždrljivo se baci na one pečene. Rijetko sam viđao čovjeka da se tako pohlepno
baca na hranu. Pojeo je sve što je bilo pred njim i oblizivao kosti.
“Golubovi su oživjeli, oče Pahomiose”, rekoh mu zajedljivo. “Odi pogledati u crkvicu jesu li još
tamo.”
“Što se smiješ?” reče Pahomios. “Sve je moguće.”
“Ako je golub Duh Sveti, upravo si ga pojeo!” reče mu Agapios, kojemu se nije sviđala
proždrljivost njegova prijatelja.
Otac Agapios se prekriži, pogleda prema pustinji i uzdahne.
“Što uzdišeš, oče Agapiose?” upitah ga u želji da bolje upoznam tog strogog monaha koji se,
unatoč svojim godinama, tako hitro popeo na vrh brda.
“Kako ne bih uzdisao, dijete moje, kad su mi noge i ruke pune zemlje. Čak i srce mi je puno
zemlje. Došao je čas da se pojavim pred Bogom. Kako ću s ovakvim rukama, s ovakvim nogama i
ovakvim licem? Ruke su mi krvave, noge su mi blatnjave. Tko će mi ih oprati?”
“Krist”, odgovori mu otac Pahomios utješno. “Krist. Zašto se inače vratio na zemlju? Kriste, reci
mu, evo ti moje ruke i noge. Operi mi ih!”
Nasmijah se. Znači posao Boga je da nam pere noge?
“Što se smiješ?” upita me otac Pahomios.
“Dozvoli mi, oče Pahomiose, da ti odgovorim metaforom. Nekoć davno živio je u pustinji jedan
lukavi kralj. Svakoga je jutra, prije zore, okupljao svoje robove i ne bi ih puštao na posao prije nego bi
naredio da zasja sunce. Jednoga dana ga upita jedan mudri starac: ‘Zar ne znaš da sunce ne čeka tvoju
zapovijed?’ ‘Naravno da znam. Ali kakav bi to bio Bog koji ne bi mogao postati moj instrument?’
Razumiješ li, oče Pahomiose?”
No, Pahomios je, dok sam govorio, otkrio jednu koščicu s ostacima mesa i upravo ju je slasno
oblizivao.
U želji da promijenim temu, okrenem se ocu Agapiosu.
“Oče Agapiose, kako si postao monah?”
“Kako sam postao monah? Bog je tako htio, ne ja. Kad sam navršio dvadeset godina, obuzela me
želja da se zaredim. No, đavao mi je stao na put. Kako? Evo kako. Dobro mi je išlo, dobro sam
zarađivao. I što se dešava kad dobro zarađuješ? Zaboraviš na Boga. Bio sam graditelj. Gradio sam
mostove, kuće, putove. Grabio sam novac lopatom. Kad izgubim novce, govorio sam, zaredit ću se. I
Bog mi se smilovao. Zaigrao sam na burzi i izgubio sve što sam imao. Hvala ti Bože, rekoh. Prerezao
sam konopac i otišao. Jesi li vidio kako prerežu konopac balona i on poleti u vis? Tako sam i ja otišao
iz svijeta.”
Blijedo mu lice oblije rumenilo. Sjetio se kako se spasio iz onoga svijeta i razveselio se.
“Tako sam došao ovamo. Nisam znao kamo ću i Bog me uzeo za ruku i doveo ovamo. Slava mu!
Bio sam u naponu snage. Ne gledaj me sad, ovako staroga, iscijeđenog i naboranog kao grožđica.
Tada mi je krv još ključala, nisam mogao stajati prekriženih ruku. Molitva me nije umirivala. Uhvatio
sam se posla. Gradio sam putove. Svi ovi putovi kojima smo prošli su mojih ruku djelo. Gradim
putove, to mi je poziv, za to sam rođen. Ako odem u raj, otići ću po putu koji sam sâm izgradio.”
Nasmije se, kao da se smije svojoj nadi.
“Pf! Raj! Kao da se tako ulazi u Raj.”
Otac Pahomios se bio sklupčao u uglu i nakon tolikog jela ga je savladao san. Kroz san čuje
posljednje Agapiosove riječi i otvori oči:
“Hoćeš. Hoćeš”, reče mu blagim glasom. “Ne boj se.”
Agapios se nasmije.
“Lako tebi. Ti se ne bojiš. Ti imaš svoje bojice. Jednostavno ćeš naslikati raj i ući unutra. A ja? Ja
moram sam izgraditi put i vrata Raja. Inače neću ući. Svatko radi svoj posao.”
Okrene se k meni:
“A ti?” upita me.

117
 “Ja sam već u raju”, odgovorim. “Zamišljao sam raj kao visoku planinu i na vrhu jednu crkvicu.
Pred crkvicom jednu klupicu s pečenim golubovima, orasima, datuljama, jednom flašom datuljače i
dva dobra prijatelja s kojima ću razgovarati o raju.”
Otac Pahomios zadrhta, izravna svoju halju i ustane. Usta su mu se osušila. Uzme flašu, nagne je
i ispije ono malo rakije što je ostalo.
“Idemo, u ime Boga! Smrznut ćemo se ovdje”, reče i krene prema dolje.

Uvečer, ostavši sam u svojoj ćeliji, listao sam Stari zavjet čuvajući duboko u žilama sliku
pustinje. U pustinji sigurno nitko ne živi, već samo jedan. Taj Jedan je onaj koji ne prašta, onaj koji se
ne smije, onaj koji ne sažalijeva. Pustinjom ne vlada niti panika niti žeđ, niti glad niti iscrpljenost.
Njome ne vlada nikakav gladni lav niti smrt. Njome vlada Bog.
Prelistavajući grm koji gori, a ne izgara - Stari zavjet - činilo mi se da ponovno ulazim u strašni
klanac koji je otvorio Jahve kako bi mogao proći kroz planine. Biblija mi se učini kao planinski lanac
s mnogo vrhova gdje urlaju proroci silazeći zavezani u užad i obavijeni dronjcima.
Nadvijen tako nad Biblijom i skačući s vrha na vrh, sjetio sam se djevojke koja mi je jednom s
toliko žara pričala o mladiću “ljepookoga lica” kojega je Bog izabrao da ga učini kraljem, bez obzira
na volju naroda. Stari prorok Samuel koji se opirao i pružao ruke prema Bogu ispunio mi je srce
agonijom. Da bih umirio svoje srce, uzeo sam papir i počeo pisati. Onim grozničavim načinom na
koji sam navikao ublažavati svoju agoniju.
“Samuele!”
Stari je prorok s kožnatim pojasom na šarenim dronjcima gledao dolje prema gradu i nije čuo
glas Gospodina. Sunce je stajalo visoko na nebu obasjavajući grešni Gilgal uronjen u crvene stijene
Karmela, pun šiljatih palmi i prezrelih divljih smokava.
“Samuele!”ponovno se začuje Božji glas. “Samuele, robe moj, ostario si i ne čuješ me?”
Samuel se prene. Guste mu se obrve stisnu u bijesu, duga mu se brada zatrese i uši mu zašume
kao morske školjke. Prokletstvo mu obuzme utrobu poput neobuzdane ždrebice.
“Prokleti bih”, zastenje pružajući izgladnjelu ruku prema gradu što je odzvanjao smijehom i
pjesmom. “Prokleti bili ljudi što se smiju, proklete nezakonite žrtve što sukljaju prema nebu, prokleta
bila žena što klompama udara po kamenju!”
“Samuele!” zagrmi po treći puta Bog. “Samuele, ušuti da čuješ moj glas!”
Prorokovo tijelo zadrhta. Nasloni se na stijenu okrvavljenu krvlju žrtvenih životinja i začuje sva
tri Božja zova. Podigne ruke visoko u zrak:
“Ovdje sam, Gospodine!”
“Samuele, napuni svoj krčag uljem i pođi u Betlehem.”
“Daleko je. Noge su mi umorne od stoljetnoga hoda po zemlji i od služenja tebi, Gospodine. Nađi
nekog drugog, ja ne mogu. ”
“Ne govorim tijelu. Njega mrzim i ne dodirujem ga. Govorim Samuelu!”
“Govori, Gospodine, ovdje sam!”
“Samuele, napuni svoj krčag uljem i pođi u Betlehem. Ne otvaraj usta, ne prilazi nikome, već
рокисај na vrata Jišajeva. ”
“Nisam nikada bio u Betlehemu. Kako ću znati gdje je kuća Jišajeva?”
“Označio sam je krvavim tragom. Pokucaj na vrata Jišajeva i od njegovih sedam sinova odaberi
jednoga. ”
“Kojega, Gospodine? Pred očima mi se muti, ne vidim dobro.”
“Kad ga vidiš, srce će ti zamukati kao govedo. Njega ćeš izabrati. Pronađi mu znamen u kosi i
pomaći ga kao kralja Židova. Rekao sam!”
“Kako ću? Šaul će to saznati i ubit će me.”
“Što me briga? Nije mi bitan život mojih robova. Idi!”
“Ne idem!”
“Obriši znoj s čela, uspravi se i govori s Gospodinom. Zamuckuješ, Samuele. Govori jasno!”
“Ne zamuckujem. Rekoh, ne idem!”
“Govori tiše. Vičeš kao da te strah. Zašto ne ideš? Neka mi Samuel odgovori. Bojiš li se?”
“Ne bojim se, no ne dopušta mi ljubav, ja sam Šaula pomazao kao kralja Židova, zavolio sam ga
više od vlastitih sinova, udahnuo sam mu svoju dušu, dah proročki, svoj dah, počastio sam ga. On je

118
moja duša i tijelo. Neću ga izdati!”
“Zašto si ušutio? Zar se već ispraznilo srce Samuelovo?”
“Svemoćan si, Gospodine! Ne igraj se sa mnom. Ubij me! Ako drugo ne možeš, ubij me!”
Samuelove se oči ispuniše krvlju, skoči s kamena i pričeka.
“Ubij me!” zastenje mu srce u grudima. “Ubij me!”
“Samuele!” začuje se opet glas Gospodnji. Ovaj puta blaži, kao da ga moli.
No, stari prorok je bjesnio.
“Ubij me, ako drugo ne možeš! Ubij me!”
Nitko ne odgovori. Već je prošlo podne. Sunce je zapadalo, i starac ugleda jednog bosonogog
dječaka kako mu se približava po stazi. Išao je bojažljivo, kao da ide po šiljatome kamenju. Na
kamenu ostavi proroku obrok: datulje, med, kruh i jedan krčag vode. Pa se brzo udalji, zadržavajući
dah. Siđe u grad i uđe u očevu kuću. Majka mu priđe i zagrli ga:
“Zar još uvijek?” upita ga drhtavoga glasa. “Još uvijek?”
“Da”, odgovori dječak. “Jošse bori s Gospodinom.”
Sunce je zapalo za brdo, nad grešnim je gradom zasjala zvijezda Večernjača, blistava kao vatra.
Ugleda je jedna blijeda žena i poviče:
“Sad će pasti i spalit će svijet!”
Zvijezde su se prosule nad prorokove duge kose. Igrale su se i plamtjele, vrteći se u nevidljivome
kolu. A među njima stajao je prorok drhteći. Zvijezde su mu zalazile u kosu, tukući mu u mozak poput
bata.
“Gospodine... Gospodine...”prošapće u zoru ne mogavši više izustiti niti riječ.
Uzme krčag, napuni ga proročkim uljem, uze štap i krene. Noge su mu letjele, a bijela mu je
brada plamtjela poput zvijezda. Dva dječaka što su se igrala na pragu prepoznaše starčevu halju u
dronjcima i potrče vičući:
“Dolazi! Dolazi!”
Psi su se odmakli s puta podvijena repa, jedna je krava legla na put glasno mučući. Jaki je vjetar
zapuhao gradom s jednog kraja na drugi. Odasvuda se začuju vrata. Majke su dozivale djecu,
skupljale ih s ceste. Samuelov je štap lupao po kamenju. Čuli su se njegovi dugi koraci. “Kao da sam
rat što se sručio na ljude”, šaptao je. “Kao da sam pošast. Kao da sam Bog!”
Dva masna čobanina pojave se na stazi i kad ugledaju proroka, padnu ničice.
“Gospodine, naredi mi da im razbijem glavu. Progovori mi u srcu. Spreman sam, Gospodine!”
No, ne začuje se nikakav glas i on prođe psujući.
Sunce ga je pržilo, prašina se dizala sa zemlje obavijajući ga poput oblaka. Ožednio je.
“Gospodine, daj mi vode!”
“Pij!” odgovori jedan glas do njega, poput žubora vode. Okrene se i vidje kako iz jednog kamena
izvire voda. Sagne se, skupi bradu i prinese usne vodi. Svježina mu prožme čitavo tijelo i on zadrhta.
Vrati se na ulicu. Sunce je zapadalo. Spusti se pod krošnju neke palme, stavi ruku pod glavu i
zaspi. Šakali su se skupili oko njega, nanjušili mu miris i prestrašeni pobjegli. Nad njim su se prosule
zvijezde kao iskre. Pred zoru se probudi i krene dalje. Treći je dan zašao u planinu, ukaže se dolina, a
u njoj, poput zmije vijugajući promoli se zeleni Jordan. Prošla su još tri dana. Odjednom, iza datulja
zasjaju bijele kuće Betlehema.
Nad glavom mu proleti jato golubova. Osjete proroka i prestrašeno polete prema Betlehemu.
Na zapadnim vratima grada, uz težak miris stada, sjedili su slijepci i prosjaci. Pored njih su
stajali starješine očekujući proroka. Zadrhte kad ga vide i proširi se šapat:
“Kuga će pasti na selo! Gospodin silazi na zemlju samo da nas satre. ”
Najstariji među njima stegne srce i krene naprijed.
“Ja ću s njim govoriti”, reče.
Ukaže se prorok obavljen u oblak, a halja mu je u dronjcima vijorila poput zastave u boju.
“Nosiš li nam pokolj ili mir?”
“Mir!” odgovori prorok raširenih ruku. “Vratite se kućama. Ispraznite ceste. Moram biti sam!”
Ulice se isprazne, vrata se zakračunaše. Samuel krene selom idući od vrata do vrata. Na kraju
sela, na posljednjoj kući ugleda krvavi trag. Pokuca. Ukućani se prestraviše. Starac jišaj u strahu
otvori vrata.
“Starče Jišaje, mir u kuću tvoju! Zdravlje tvojoj sedmorici sinova i muška djeca tvojim snahama.

119
Gospodin s tobom!”
“Neka bude volja tvoja!” odgovori Jišaj drhteći.
Na vratima se pojavi jedan muškarac i zakrči čitav prolaz. Samuel se okrene, ugleda ga i oči mu
zasjaše. Gorostas, ruse kose, rutavih snažnih prsa, a noge poput brončanih stupova. Jíšaj ponosno
reče:
“Moj najstariji sin, Eliab.”
Samuel zašuti čekajući svoje srce da mu se javi.
“Sigurno je on”, reče u sebi. “Sigurno je on. Gospodine, zašto ne govoriš?”
Prošlo je dugo vremena. Odjednom se u njemu začuje duboki glas:
“Što mrmljaš? Zar je ovaj tvome srcu drag? Ja ga ne želim. Istražio sam mu srce, promotrio sam
mu dušu, sama snaga među kostima. Ne želim njega!”
“Dovedi drugog sina!”zapovjedi Samuel, problijedjevši. Dođe drugi sin, no prorokove srce
ostane nijemo. Utroba mu ostane mirna.
“Nije on! Nije on!” vikao je idući od jednoga do drugoga. Pregleda svu šestoricu sinova, unoseći
im se oči u oči, pregledavajući im obrve, usne, opipavajući im pleća, koljena, struk, gledajući im zube
kao stoci.
Sjedne na jednu klupicu.
“Gospodine!” poviče u bijesu. “Prevario si me! Uvijek si svemoćan, okrutan i nemilosrdan
prema čovjeku. Dođi, ja te zovem, Samuel... Zašto šutiš?”
Jišaj ga pogleda u strahu.
“Ostao je još moj najmlađi sin, David. On je na paši. ”
“Pozovi ga!”
“Eliabe, idi dovedi brata. ”
Eliab se namršti, a starac se prestraši pa reče drugom sinu:
“Aminadabe, idi dovedi brata. ”
I ovaj odbije. Svi odbiju.
Samuel ustane i reče:
“Otvorite vrata. Idem sam!”
“Hoćeš li da ti ga opišem, da ga možeš prepoznati?” upita starac.
“Ne. Poznajem ga bolje od vlastitoga oca i majke!”
Pođe u brdo, proklinjući. Skakao je po kamenju vičući: “Ne želim! Ne želim!”
Odjednom među stadom ugleda mladića, kose plamene kao sunce. Samuel zastane. Srce mu
zamuče kao bik.
“Davide!” poviče. “Dođi!”
“Dođi ti!” odgovori David. “Ne mogu ostaviti svoje ovce. ”
“On je! On je!” poviče Samuel i krene prema njemu, a srce mu je drhtalo.
Priđe mu. Uhvati ga za rame, pregleda mu pleća tražeći znamenje. Zatim se uhvati glave.
“Tko si? Zašto me pretražuješ?” naljuti se mladić i odmakne glavu.
“ja sam Samuel, Božji sluga. Bog mi reče: Idi! I ja idem. Bog mi reče: Viči! I ja vičem, ja sam
njegova stopa, njegova usta, njegova ruka, ja sam njegova sjena na zemlji. Klekni!”
Pronađe mu znamen u glavi i polije ga svetim uljem:
“Mrzim te, ne želim te, ja volim drugoga. No dah Božji prolazi kroz mene i mimo moje želje ruka
mi se diže i polijevam te svetim uljem. ”
“Pomazujem Davida, kralja Židova! Pomazujem Davida, kralja Židova! Pomazujem Davida,
kralja Židova!”
Baci krčag na kamenje i razbije ga.
“Tako ti razbijaš srce moje, Gospodine! Ne želim više živjeti!”
Sedam se vrana sruči s neba i okruži ga. Prorok se sagne i prostre na zemlju svoj zeleni pojas.
Vrane su ga promatrale Ijutito. Prorok prekrije lice svojom haljom i više se ne pomakne.

Uz taj prizor čovjeka koji se uzalud suprotstavlja Bogu, savladao me san i bez protivljenja sam se
predao u nevidljive ruke. Tako je prošla noć koje sam se toliko bojao - bez sna, spokojno.
U zoru sam okrijepljen sišao u dvorište. Monasi su hodali u polumraku, gubeći se jedan po jedan
u crkvi. I ja sam ušao s njima da čujem zornicu. Sjeo sam na jednu klupicu. Na oltaru su bile upaljene

120
samo dvije svijeće i u polumraku sam razaznavao strogi Kristov lik, a pored njega nježno i uplakano
lice Bogorodice. Zrak je mirisao na svijeću i tamjan, a na pločama na podu još bijaše lovorovo lišće
od Uskrsa.
Kakve li sreće, mislio sam, kakve li samoće. Buka svijeta bijaše tako daleko! Zašto da odem iz
tog Kristova krila? Kamo da odem? Zašto da se gubim u sitnim brigama i sitnim veseljima? Ovdje je
bisernica. Ovdje je veliki biser. Ovdje ću izvježbati tijelo i dušu. Ovdje ću odrezati sve grančice koje
crpe snagu i ostat će samo vrh na koji ću se uspeti... Preda mnom je veliki Borac i slijedit ću ga.
Uspinje se strmom stazom i ja ću se uspeti s njime.
Uz slatku svjetlost svijeće gledao sam asketski Kristov lik, razabirući njegove tanke ruke koje
čvrsto drže svijet, pazeći da ne padne u kaos. Znao sam da dokle god živimo na ovoj zemlji on nije
luka u koju stižemo, već luka iz koje polazimo, predajući se divljem olujnome moru, u borbi da
stignemo do Boga. Krist nije kraj, već početak. Krist nije: Dobro došao! već: Sretan put! On ne sjedi
blaženo na nekim oblacima, već brodi u oluji zajedno s nama, očiju uprtih u pramac broda i čvrsto
držeći kormilo. Zbog toga mi se sviđa i zbog toga ću poći s njime.
Ono što me privlačilo i što mi je davalo snagu bijaše kako je čovjek u Kristu krenuo, i s kakvom
hrabrošću, kakvom borbom i s kakvom nadom će stići do Boga, spojiti se s njime da postanu
neraskidivo jedno. Drugi put da stigneš do Boga ne postoji. Samo taj - da se boriš slijedeći krvave
Kristove stope, da pričešćuješ čovjeka u sebi da postane duša i da se spoji s Bogom.
To dvojno Kristovo postojanje uvijek mi je bilo dubok nerješiv misterij: ta toliko ljudska ili
neljudska čovjekova želja da stigne k Bogu, ili točnije, da se vrati k Bogu i spoji se s njime. Ta
nostalgija, toliko mistična, a ujedno toliko pragmatična, u meni je otvarala rane i velike izvore.
Još od najranije mladosti izjedala me istinska agonija iz koje su se rađale sve moje radosti i boli:
neprestana i teška borba između duha i tijela.
U meni su se borile prastare čovječanske i pračovječanske mračne sile demona. U meni su se
borile prastare čovječanske i pračovječanske svijetle sile Boga. Duša mi je bila bojište na kojem su se
te dvije vojske sukobljavale i spajale.
Velika agonija. Volio sam svoje tijelo i nisam htio da nestane. Volio sam i svoju dušu i nisam htio
da propadne. Borio sam se da pomirim te dvije proturječne kozmičke sile, da osjete da nisu
neprijatelji, već suborci. Da uživaju i da ja uživam s njima u harmoniji.
Svaki je čovjek božanski. Duša i tijelo. I zbog toga Kristov misterij nije samo misterij jedne
određene vjere, već je općeljudski. U svakome čovjeku odvija se borba Boga i čovjeka, a ujedno i
želja za pomirenjem. Više puta je ta borba nesvjesna, kratko traje, jer se jedna slaba duša ne može
stalno boriti s tijelom. Otežava, i ona postaje tijelo, i borba se tada prekida. No, u savjesnih ljudi koji
vječno imaju oči uprte u višnju Dužnost, ta borba između duha i tijela razbuktava se bez milosti i
može potrajati sve do smrti.
Što su jači duša i tijelo, to je i borba jača, a njihova konačna harmonija bogatija. Bog ne voli
bojažljive duše i slabašna tijela. Duša se želi boriti sa snažnim tijelom, punim otpora. Duša je
utjelovljena ptica vječito gladna i neprestano ga uništava izjedajući ga.
Borba između duha i tijela, sukob i otpor, pomirenje i podložnost, i naposljetku viši cilj te borbe,
sjedinjenje s Bogom, put kojim se uspeo Krist i poziva nas da i mi krenemo za njim slijedeći njegove
krvave stope.
Kako da i mi krenemo prema tom najvišem vrhu, na koji je stigao prvorođeni sin Spasenja, Krist?
To je najveća dužnost čovjeka.
Potreba da ga slijedimo, da duboko u sebi osjećamo njegovu borbu, da je proživimo, da osjetimo
kako je pobijedio sve ovozemaljske zamke, kako je žrtvovao velike i male ljudske radosti i žrtvom za
žrtvom, podvigom za podvigom, stigao do vrha podviga, do Križa.
Nikada nisam tako duboko slijedio njegov krvavi put prema Golgoti, nikada tako snažno nisam
osjetio ljubav za životom i patnje Kristove, kao u ovim danima koje sam proveo u Jeruzalemu, na
Mrtvom moru i Galileji. Nikada nisam osjetio s tolikom slašću i tolikom boli kako Kristova krv kap
po kap kaplje u moje srce.
Da bi se popeo na vrhunac žrtve, na križ, na vrhunac poistovjećenja s Bogom, Krist je prošao sve
te stadije čovjekove borbe. Sve. I zato nam je njegova bol toliko poznata i bole nas njegove rane. Zato
nam se i njegova konačna pobjeda čini kao vlastita buduća pobjeda.
Ono ljudsko u Kristu pomaže nam da ga razumijemo i da slijedimo njegove patnje kao da su naše

121
vlastite. Da u sebi nije imao toliku toplu ljudskost, nikada ne bi mogao tako snažno i nježno dotaknuti
naše srce i ne bi mogao postati uzor naših života. I mi se borimo gledajući ga kako se bori i iz njega
crpimo hrabrost. Vidimo da nismo sami na svijetu, jer se i on bori zajedno s nama.
Svaki je Kristov trenutak borba i pobjeda. Pobijedio je nepobjedivu dražest ljudske jednostavne
sreće, pobijedio je sva iskušenja, pričestio je tijelo u duh i uspeo se. Svaka prepreka na njegovom putu
postajala je poticaj za krajnju pobjedu. Pred sobom imamo uzor koji nam otvara put i daje nam snagu.
U našim srcima i u srcima svakog živog bića, po nebu i zemlji puše neki divovski dah koji
zovemo Bogom. Snažni zov. Biljka je željela zaspati tik do jezera. No, zov je izlazio duboko iz
njezinih žila, vičući: “Idi! Odvoji se od zemlje! Hodaj!” Kad bi drvo moglo razmišljati, povikalo bi:
“Ne želim! Ne tjeraj me! Tražiš nemoguće!” No, zov mu kola žilama i viče: “Idi! Odvoji se od
zemlje! Hodaj!”
Vikao je tisućama godina. I eto, željom i borbom, život je izašao iz nepomičnog drveta: oslobodio
se.
Pojavile su se životinje. Iz vode, iz blata je izmilio crv. “Dobro mi je ovdje. Na miru sam i
siguran. Ne mičem se odavde!”
Ali strašan zov čvrsto se uvukao u nj i povikao: “Izađi iz blata! Uspravi se! Izrodi nešto više od
sebe!” “Ne želim! Ne mogu!” “Ti ne možeš, ali ja mogu! Ustani!”
Protekle su tisuće godina i eto, pojavio se drhtav i još slab na nogama - čovjek.
Čovječanstvo je Kentaur. Konjsko mu je tijelo prikovano na zemlju, no tijelom mu, od struka na
gore, upravlja i hara neumoljivi zov. Tisućama godina se bori kako bi se oslobodio životinjskoga
oklopa. Bori se i to mu je nova borba - osloboditi se i ljudskog oklopa.
“Kamo da idem?” viče očajan čovjek. “Stigao sam do vrha. Dalje je Kaos.”
“Dalje sam ja. Ustani!” Čitavo je čovječanstvo samo kentaur. Kad ne bi bilo tako, svijet bi stajao
nepomičan.
Satima sam hodao oko manastira, po pustinji. Polako se iz popova počeo pojavljivati Bog. Za
mene je Bog bio taj zov.
Dok su mi dani tako prolazili u božanskoj samoći, srce mi je bivalo sve spokojnije. Kao da je
nalazilo odgovor. Više nisam pitao. Bio sam siguran. Znao sam odakle dolazimo, kamo idemo, koji je
moj cilj na zemlji... Ovdje u ovoj Božjoj utabanoj samoći sve je postajalo sigurnije i jasnije. I krv je
polako preuzimala Božji ritam: zornica, liturgija, večernica, psalmi, sunce koje se ujutro rađalo, a
uvečer nestajalo, tisuće zvijezda što su kao svijeće visjele nad manastirom, sve je poprimalo vjekovne
zakone i stapalo se u isti spokojni ritam, pa čak i ljudska krv.
Svijet mi se činio poput stabla - neke gigantske breze - a ja sam bio samo jedna grana što se držala
debla, a Božji ju je vjetar njihao i otpuhivao. Tako sam se i ja njihao i plesao s čitavim stablom.
Razgovarao sam sa svojom dušom i pitao je: “Vjeruješ li? Možeš li se posve predati? Jesi li
spremna?”
Što sam želio? Predati se jednom strogom ritmu i ustrojiti se u jednu vojsku koja je kretala prema
višoj nadi. I ja sam želio otploviti s kršćanskim Argom47, s gladnim, otrcanim i umornim junacima.
Uz crveno jedro što se vijori na jarbolu da iz Božjeg zagrljaja otmemo zlatno runo besmrtnosti.
I ja sam želio pobijediti sitničavost, pohotu i smrt.
Svakoga sam dana satima lutao pustinjom osjećajući kako se u meni polako rađa neka tajna
odluka koju još nisam bio spreman imenovati. Uvečer bih se vraćao u manastir. Monasi bi izašli iz
svojih ćelija da se odmore od dnevne žege i udahnu večernju svježinu.
Samoća je fatalna za svakoga koga ne nosi neka velika čežnja. Da monasi u ovoj samoći ne ljube
beskonačno Boga, poludjeli bi. Neki su i izgubili razum. Oči su im bile preokrenute, bili su bez cilja i
bez ikakve volje. Sjedili su izgubljeno u dvorištu čekajući kad će ući u crkvu, u trpezariju ili u svoje
ćelije. Ništa drugo. Sjećanje im je izblijedjelo, zubi su im poispadali, tijelo ih je boljelo. Više nisu bili
ljudi, ali niti životinje, a još nisu postali anđeli. Nisu bili niti muškarci niti žene, ni živi ni mrtvi. Kao
drogirani su čekali smrt skrštenih ruku, kao što panj čeka proljeće.
Jedan se prisjećao svoje žene i stalno pljuvao, drugi je u krilu držao kutiju s bojicama i jednu
bilježnicu i svako malo bi crtao uvijek isti crtež: Bogorodicu kako doji Krista. Treći je pak svakoga

47
Mitska lađa kojom su Argonauti, pod vodstvom Jazona, krenuli u Kolhidu u potragu za zlatnim
runom. (op. prev.)
122
jutra silazio na izvor u dvorištu, oprao bi se pa bi se manijakalno bičevao kako bi otjerao snove što ih
je protekle noći sanjao. I onaj monah što je prvoga dana došao s igumanom nije se micao sa svoga
mjesta u dvorištu, a u krilu je držao neku zatvorenu knjigu. Ni s kim nije razgovarao. Kad bih ušao u
dvorište, samo bi mi uputio osmijeh, katkad dobrohotan, katkad podsmješljiv. Ponekad bi čak ustao
kao da mi želi nešto reći, no onda bi se opet predomislio, a osmijeh bi mu nestao s lica.
Sedam sam dana uživao u Božjoj samoći. Sedmoga dana mi je u ćeliju došao uvijek ljubazni
monah zadužen za goste, onaj isti koji me dočekao prvoga dana.
“Poslao me sveti iguman da te pitam gdje ti je duša i jesi li donio kakvu odluku”, reče mi.
“Ljubim mu ruku”, odgovorih. “Prije nego mu odgovorim, htio bih se ispovjediti.”
Monah na trenutak zastane:
“Želiš ostati s nama?” konačno me upita.
“Želim ostati s Bogom, a ovdje u pustinji ga osjećam vrlo blizu. Ipak, bojim se da još nisu nestale
sve moje veze s vanjskim svijetom. Želio bih se ispovjediti igumanu pa neka on prosudi.”
“Sveti iguman mnogo traži od ljudi. Imaj to na umu!”
“I ja mnogo tražim od sebe, starce. Zato i oklijevam.”
Krene prema vratima i načas zastane:
“Otac joakim mi je poručio da te želi vidjeti. Starac koji je sa mnom došao u opatiju da ti zaželi
dobrodošlicu.”
Bilo mi je drago. Konačno sam saznao tko je bio taj tajanstveni starac.
“Kada?”
“Večeras. Poziva te u svoju ćeliju.”
“Dobro. Poruči mu da ću doći.”
“Nekada je bio iguman. Sada ne prima nikoga, i razgovara samo s Bogom. Čuo je za tebe i želi te
vidjeti. Obraćaj mu se s poštovanjem”, reče i, prije nego sam stigao nešto odgovoriti, ode iz ćelije.
Čekao sam da padne mrak i da monasi zaspu. Svijeće su se u ćelijama polako gasile, jedna po
jedna. Tiho sam prošao dugački hodnik i stigao do ćelije oca joakima. Zastao sam da dođem do daha.
Bio sam zadihan kao da sam trčao. Iz ćelije se vidjela svjetlost. Prislonio sam uho na vrata i poslušao.
Tišina. I upravo kad sam htio pokucati, vrata ćelije se otvore i ugledam oca joakima, bijele kose što
mu je padala po ramenima, opasana širokim pašom, bosonogog.
“Dobro došao”, reče mi. “Nadam se da te nitko nije vidio. Uđi.”
Zidovi ćelije bijahu goli. U uglu bijaše samo jedna željezna postelja, stolić i dvije klupice: jedna
uza stolić, druga uza zid. Na stolu je stajala neka debela uvezana knjiga, vjerojatno evanđelje, a na
zidu nasuprot debeli drveni križ. Samo na tome zidu bijaše freska, no nije prikazivala Raspeće, već
Uskrsnuće, jedna posuda bijaše puna jabuka, i čitava je ćelija mirisala po njima.
Raširi ruke u znak dobrodošlice, a kako je ćelija bila malena, ruke su mu skoro dodirivale zidove.
“To je moja čahura”, reče mi smiješeći se. “Zatvorio sam se ovdje kao crv i čekam dan kad ću
postati leptir.”
Malo se pomakne i staro mu uvelo lice obasja svjetlost. Vidjeh ga kako grize naborane usne, a
glas mu bijaše pun gorčine i podsmijeha.
“O čemu bi drugom mogao sanjati jadni crv, nego o krilima?”
Ušuti i pogleda me. S lica mu je nestao podsmijeh i oko mu je ugaslo, kao da traži pomoć.
“Što misliš? Je li to znak nade i oholosti ili doista osjeća da će mi izrasti krila?”
Napravi jednu brzu kretnju i dodirne se za mišku kao da se briše spužvom.
“Dovoljno smo rekli. Zašli smo u duboke vode. Uzmi jednu klupicu i sjedni. Htio sam ti reći
nešto drugo. Zato sam te pozvao... Sjedni. Ne gledaj mene. Ja ne mogu sjediti.”
Nasmije se.
“Znaš”, reče kroz smijeh, “postoji jedna dogma koja kaže: uvijek uspravan, ja je se držim
godinama, još od malena.”
“Ja, starče, ja se držim druge dogme: ‘Uvijek nemiran!’ Od malena se borim.”
“Boriš se? S kim?”
Šutio sam oklijevajući. Najednom me obuzme strah.
“S kim se boriš?” ponovni pitanje starac. “S Bogom?” upita me blagim glasom.
“Da.”
Starac me stane promatrati bez riječi.

123
 “Je li to bolest, starče? Kako da ozdravim?”
“Nemoj nikada ozdraviti!”
Podigne ruku kao da mi daje blagoslov, kao da me želi odriješiti.
“Jadan ti ako se budeš morao boriti sa sebi ravnim ili slabijim od sebe. Jadan ti ako se izliječiš od
svoje bolesti!”
Ušuti na trenutak. Potom nastavi:
“Ovdje u pustinji često nam dolaze iskušenja. Jedne noći mi je u snu došlo neko čudno iskušenje.
Sanjao sam da sam veliki mudrac u Jeruzalemu. Liječio sam mnoge bolesti, a ponajviše sam istjerivao
demone iz ljudi. Dolazili su mi ljudi iz cijele Palestine. Tako mi je jednoga dana došla Josipova
Marija i dovela svoga desetogodišnjeg sina Isusa. Bacila mi se pred noge: ‘Smiluj mi se, mudri
starče’, vikala je i plakala. ‘Izliječi moga sina. Prepun je demona’.”
Roditelje sam poslao van. Ostao sam sâm s malim Isusom. ‘Što ti je, dijete?’ upitao sam ga
gladeći mu ruku. ‘Gdje te boli?’
Ovdje’, odgovori mi dječak pokazujući na srce.
‘Što te muči?’
‘Ne mogu spavati, ne mogu jesti niti raditi. Samo lutam po ulicama i borim se.’
‘S kim se boriš?’
‘Što misliš? S Bogom.’
Mjesec dana je dječak ostao sa mnom. Razgovarao sam s njime blagim glasom, davao sam mu
trave da zaspe, poslao sam ga jednom tesaru da izuči zanat. Zajedno smo išli u šetnju. Govorio sam
mu o Bogu. Razgovarao sam s njime kao da mi je neki prijatelj ili susjed koji mi je došao u posjet.
Sjedili bismo na klupici i razgovarali. Nisu to bili ozbiljni razgovori. Razgovarali smo o vremenu, o
usjevu, grožđu, o djevojkama koje smo vidjeli na izvoru...
Prošlo je mjesec dana i Isus se potpuno izliječio. Više se nije borio s Bogom. Postao je kao i svi
drugi. Otišao je u Galileju i kasnije sam čuo da je postao dobar tesar. Najbolji u Nazaretu.”
Monah me pogleda:
“Razumiješ li? Isus se izliječio. Nije spasio svijet, već je postao najbolji tesar u Nazaretu! Što je
onda zdravlje, a što je bolest? Pusti to! Pričajmo o nečem drugom. Čini mi se da si umoran. Sjedni.”
Sjeo sam na klupicu ispod ikone. Gledao sam u starčeva gola stopala na podu, promatrao sam
njegove koščate gležnjeve i duge otmjene prste. Na slaboj su svjetlosti sjajili poput mramora
obasjanog sunčevim rumenilom.
Napravio je dva koraka pa se vratio, stao preda me i prekrižio ruke:
“Podigni glavu i pogledaj me u oči”, reče mi blagim glasom, kao da govori djetetu. “Dobro me
pogledaj. Zar me se ne sjećaš?”
“Prvi puta te vidim u životu”, odgovorim mu zapanjeno.
“Djetinji mozak ništa ne zaboravlja. Sigurno ti je negdje duboko u sjećanju ostao moj lik. Ne
ovakav kakav sam sad, star i naboran, već mlad, lijep i snažan. Sreli smo se jednom na Kreti. Bijaše ti
jedva pet godina. Tada sam bio trgovac. Prodavao sam limune, datulje, grožđice... Kao i tvoj otac.
Stvarno, je li još živ?”
“Živ je, ali je ostario. Propao je i predao se. Izgubio je volju. Po čitave dane sjedi na kanapeu s
molitvenikom.”
“Šteta! Šteta! Takvi ljudi se nikada ne bi smjeli predavati. Trebali bi zauvijek ostati snažni i samo
jednoga dana iznenada umrijeti. Što je smrt? Božje djelo. Čovjek naziva smrću onaj trenutak kad ga
pogleda Bog. No, predaja je potmulo, lukavo djelo Sotone. Znači, ostario je i propao naš kapetan
Mihalis?”
Na trenutak je ušutio i pogled mu se ispunio bijesom. No, ubrzo se smirio i nastavio:
“Tvoj je otac za mene kupio grožđice, limune i datulje. Poslao sam čitav brod za Trst. Zaradio
sam veliko bogatstvo. Postao sam toliko nezasitan i ohol, po čitave sam dane pio i ganjao ženske.
Prodao sam dušu Sotoni. Tijelo mi je ostalo bez gospodara, pohotno. Ismijavao sam Boga nazivajući
ga strašilom kakva postavljaju na polja da plaši ptice i strašljivce... Uvečer kad bih završio s poslom,
bančio sam do jutra.
Jednoga si jutra, možda se sjećaš, stajao pred očevim dućanom. Odjednom je pored vas prošla
kočija s četiri konja. Čitava se ulica orila smijehom. Okrenuo si se. U kočiji je bilo pet-šest pijanih
primadona. Hihotale su se i frenetično bacale po prolaznicima naramke suhoga voća. Kočijaš bijaše

124
jedan gospodin s visokim sjajnim šeširom, divljački je zamahivao bičem, a konji su zadihani trčali.
Prepao si se da će te pregaziti i sakrio se iza očevih nogu... Sjećaš li se? Taj pijani kočijaš sam bio ja -
s onim visokim sjajnim šeširom. Zadirkivao sam te i da bih te prestrašio, zamahnuo sam bičem prema
tebi... Jesi li se sad sjetio?”
Sagne se i potapša me po ramenu:
“Jesi li se sjetio?”
Slušao sam ga zatvorenih očiju, prekopavajući u sjećanju po tragovima koji su mi ostali iz
djetinjstva. Odjednom mi se razbistrilo i kroz maglu sam se sjetio ta četiri konja, pijanih žena, nekog
ogromnog šešira i biča koji mi je zviždukao nad glavom.
“Da, da, sjećam se! To si bio ti, starče?”
Kao da me ne čuje, on je stajao naslonjen na zid zatvorenih očiju. Konačno progovori zatvorenih
očiju:
“Jednoga sam se jutra probudio i shvatio da je dosta. Životni vijek tijela je kratak. Brzo propada.
Kad samo jedeš, piješ i ljubiš, dođeš do kraja. Kažem ti, shvatio sam da je dosta. Sjetio sam se svoje
duše, ušao u auto i otišao u jedan manastir na Svetoj Gori. Ondje sam ostao tri mjeseca. Molitva, post,
zornica, liturgija, rad, zobeni kruh, masline, grah... Dosadilo mi je. Naručio sam kola da dođu po
mene. No, život mi više nije imao radosti. Više nije bilo nikakva grijeha u kojem nisam ogrezao. Tako
sam se vratio u manastir. Tada sam vozaču naložio da me pričeka u obližnjem selu, u slučaju da se
predomislim. I doista, uskoro sam se zasitio i pobjegao.
Život mi je postao nepodnošljiv. Bio sam negdje između neba i zemlje, prognan i s neba i sa
zemlje. Otišao sam do jednog starog asketa koji je živio daleko od manastira u pećinama iznad mora.
Htio sam mu se ispovjediti.
‘Što da radim, sveti oče? Daj mi savjet.’
Stari asket mi položi ruku na glavu.
‘Budi strpljiv, dijete moje. Ne žuri. Žurba je jedna od Sotoninih zamki. Spokojno čekaj i vjeruj.’
‘Do kada?’
‘Dok u tebi ne sazrije spasenje. Dozvoli zrnu grožđa da dozrije.’
‘A kako ću znati da je zrno grožđa dozrelo?’
‘Jednoga jutra ćeš se probuditi i shvatiti da se svijet promijenio. No, neće se promijeniti svijet. Ti
ćeš se promijeniti. U tebi će sazreti spasenje. Tada se predaj Bogu i nećeš ga iznevjeriti.’
I doista, jednoga sam se jutra probudio i otvorio prozor. Danilo se. Na nebu se još vidjela zvijezda
Danica, a mirno se more lagano ljuljuškalo na žalu. Velika mušmula pod mojim prozorom je bacila
prvi cvijet. Sirila je slatkasto-gorki miris. Po noći je padala kiša: lišće je sjajilo pod kapljicama, a
zemlja je odisala svježinom. ‘Bože moj, kakvo je to čudo?’ pomislih. Zaplakao sam. I tada sam
shvatio da je stiglo spasenje. Tada sam došao ovamo u ovu pustinju i sakrio se u ovu ćeliju sa
skromnim ležajem, bokalom vode i dvije klupice. Od tada čekam. Ni sam ne znam, neka mi Bog
oprosti, što čekam. I ne brinem se. Što god da dođe, bit će dobrodošlo. Što god da se desi, bit će dobro.
Ako postoji drugi život, stigao sam se pokajati. Zar nam ne kaže Krist da ćeš, ako se pokaješ u
posljednjem trenutku, biti spašen? Ako pak drugi život ne postoji, nema veze. Uživao sam u ovome,
proživio sam ga. Iscijedio sam iz njega zadnju kap soka... Razumiješ? Na što misliš?”
“Razmišljam zbog čega si me večeras pozvao k sebi”, odgovorih mu. “Mora da si mi htio nešto
drugo reći.”
Privukao je klupicu, natočio malo vode i ispio jedan gutljaj. Grlo mu se osušilo. Svih ovih godina
u tišini, odvikao se toliko govoriti.
“Naravno da sam ti htio reći nešto drugo, no najprije si morao saznati tko sam, da bi mogao
shvatiti ono što ti želim reći. Da shvatiš da imam potpuno pravo što ti to govorim.”
Nakratko je zašutio. Potom progovori blagim glasom:
“Ne samo pravo, već i dužnost!”
Podigoh glavu i pogledah ga. Sada je stajao nada mnom nasred ćelije, kao neki stup. Gledao sam
ga i mislio kakve li je samo radosti i sramote okusio ovaj čovjek, kako li se samo besramno obratio
Bogu i došao u ovu pustinju. Sa sobom je doveo karavanu svojih mladenačkih grijeha da se zajedno s
njima preda Bogu.
Šutio je. Kao da je birao riječi kojim će mi to reći, a da me ne povrijedi. Jer me netremice gledao
kako se meškoljim na klupici.

125
 “Moraš znati”, reče naposljetku, “da je jedna od životnih radosti - a ima ih toliko mnogo! - upravo
mladost. Kad vidim mladoga čovjeka u opasnosti, čini mi se da mu je čitav život u opasnosti, da je u
opasnosti njegov dolazak k Bogu. I zato odmah skačem da mu pomognem koliko mogu, da ne izgubi
svoju mladost. Da ne povene njezino cvijeće i da prerano ne ostari. Zato sam te večeras pozvao k
sebi.”
Prenuh se.
“Zar sam u opasnosti?” Nisam znao bih li se naljutio ili bih se nasmijao.
Starac polako ispruži ruku da me umiri.
“Ljuti se, viči, smij se, no dobro čuj što ću ti reći. Moraš me čuti. Već te sedam dana gledam kako
poput noćnog leptira oblijećeš oko Božjeg plamena. Ne želim da se opečeš. Ne zbog sebe, već zbog
svoje mladosti. Žao mi je ovih jedrih obraza, ovih usana koje još nisu osjetile poljubac niti izustile
psovku, žao mi je tvoje duše koja će se opeći. Ne mogu te pustiti. Nalaziš se na rubu bezdana i ne
mogu te pustiti da padneš.”
“Kakvoga bezdana?”
“Božjega.”
Kako je to izrekao, svijeća zadrhta, kao da je neka nevidljiva duša ušla unutra. Nikada mi ta riječ,
koju sam toliko često izgovarao, nije izazvala takav strah. U meni je opet oživio onaj djetin ji strah
kad bih čuo riječ: Jahve. Isti strah koji mi je u djetinjstvu izazivala riječ: pokolj.
Skočio sam s klupice i skutrio se u kut.
“Slušam te, starče”, promrmljah.
“Izjeda te velika briga. Vidim ti je u pogledu, vidim ti je u rukama koje tapkaju po zraku kao da si
slijep ili kao da želiš dodirnuti neko tijelo. Imaj to na umu! Tvoja te briga može odvesti ili do ludila ili
do savršenstva.”
Osjećao sam kako mi njegov pogled prodire duboko u utrobu.
“Kakva briga? Ne znam o kakvoj brizi govoriš, starče.”
“Briga oko svetosti. Ne boj se. Ti to još ne znaš, jer to proživljavaš. Ja ti to govorim da vidiš
kojim si putem krenuo, da se na vrijeme možeš zaustaviti. Krenuo si najtežom uzbrdicom žureći da
stigneš do vrha. Brzaš prema vrhu kao da si orao. No, ti si samo čovjek, ne zaboravi to. Ništa manje i
ništa više. Imaš noge, a ne krila. Da, znam. Čovjekova je najveća želja da postane svet. Da. No, najpri
je treba iskusiti tjelesne požude i zasititi ih se, mora osjetiti žeđ za imetkom, za zlatom, za
prvenstvom. Želim ti reći da čovjek mora najprije proživjeti svoju mladost i sve ljudske patnje.
Najprije mora srušiti sve te idole i vidjeti da su to samo isprazne želje. Mora se isprazniti i pročistiti iz
sebe svako iskušenje. Tek tada, kad pogleda za sobom, tek tada će se moći pojaviti pred Bogom. To
znači borba.”
“Ne mogu se prestati boriti s Bogom”, odgovorih mu. “I kad se konačno nađem pred njim, još
uvijek ću se boriti s njime. Mislim da mi je to sudbina. Ne da stignem k njemu, već da se borim s
njim.”
Pogleda me i blago mi dodirne rame.
“Nemoj se nikada prestati boriti s Bogom. Bolje iskušenje ne postoji. Ali nemoj misliti da se s
njime možeš boriti samo ako iz sebe iskorijeniš sve ljudske instinkte. Kad ugledaš neku ženu,
uhvatite strah. Pomisliš da je iskušenje i kažeš: Odlazi, Sotono! Da. To jest iskušenje, no postoji samo
jedan način da ga pobijediš: da ga zagrliš, da ga osjetiš, da ga se zasitiš i da ga više ne želiš. Inače
možeš živjeti i sto godina, no ako ne osjetiš neku ženu, ona će ti stalno dolaziti i u snu i na javi i
oskvrnjivati ti dušu. Govorim ti to jer znam. Tko iskorijeni svoje instinkte, iskorjenjuje i svoju snagu.
Jer s vremenom, sa zasićenjem i vježbom, ta mračna sila može postati duša.”
Zašuti i pogleda kroz prozor, kao da se boji da ga netko ne čuje. Pogleda me i nastavi tišim
glasom:
“Još ti imam nešto za reći. Nitko nas ne čuje.”
“Bog nas čuje”, odgovorih mu.
“Ne bojim se Boga. On razumije i oprašta. Bojim se ljudi. Oni ne razumiju i ne opraštaju. I ne
želim izgubiti spokoj koji sam pronašao u ovoj pustinji. Čuj me dobro i pamti što ću ti reći: siguran
sam da će ti pomoći.”
Zastane na čas i pogleda stisnutih očiju, kao da me odmjerava.
“Onda? Možeš li to podnijeti?” šapne.

126
 “Mogu. Mogu”, odgovorih mu nestrpljivo. “Govori slobodno, starče.”
Progovori još tiše:
“Anđeo nije ništa drugo, doli zakašnjeli đavao. Čuješ li? Doći će dan kada će to ljudi shvatiti. Ah,
da mi je barem doživjeti taj dan... I tada...”
Sagne se prema meni i šapne mi u uho drhtavim glasom:
“Tada će vjera u Krista učiniti još jedan korak naprijed. Obuzet će čitavoga čovjeka, a ne samo
polovicu, kao sada kad mu obuzima samo dušu. Kristova će se milost proširiti i obgrlit će nam i dušu
i tijelo. Vidjet će i proglasit će kako tijelo i duša nisu neprijatelji, već suradnici. A što se sada događa?
Prodajemo se Sotoni i on nas tjera da zaniječemo dušu. Prodajemo se Bogu i on nas tjera da
zaniječemo tijelo. Kad će se Kristovo srce otvoriti još jače da primi ne samo dušu, već i tijelo, i da
pomiri te dvije zvijeri?”
Bijah duboko ganut.
“Hvala ti, starče”, rekoh mu, “na tome daru što si mi ga dao.”
“Sve do sada sam čekao nekog mladića da mu to kažem prije nego umrem. I eto, Bogu hvala,
došao si. Uzmi ga. On je plod čitave moje duhovne i tjelesne službe Bogu.”
“Poklanjaš mi plamen čitavoga svog života. Hoću li ga moći prenijeti dalje? Hoću li ga moći
pretvoriti u svjetlost?”
“Ne pitaj se hoćeš li moći ili nećeš. To nije bitno. Najvažnije je da ga uzmeš i poneseš dalje. Bog
vrednuje samo pokušaj. Hoćemo li pobijediti ili izgubiti, naša je stvar.”
Neko vrijeme smo stajali u tišini. Kroz prozor ćelije vidjela se pustinja u noći sa svojim
bezbrojnim uznemirujućim zvukovima. U daljini se čuo lavež šakala. I njih mora da je mučila ljubav
ili glad.
“To je pustinja”, reče starac i prekriži se. “To su šišmiši i šakali, a još dalje lavovi. A u manastiru
monasi spavaju. A nad nama zvjezdano nebo. A svuda okolo - Bog.”
Stisne mi ruku.
“Nemam ti ništa više za reći, dijete moje”, reče.
Vratio sam se u svoju ćeliju. Laka koraka, bistrih misli i mirnoga srca. Riječi oca Joakima bijahu
čaša vode koja je utažila moju žeđ. Svježina mi je obuzimala čitavo tijelo.
Pokupio sam svoje stvari u svežanj i prebacio ga na rame. Otvorio sam vrata. Počelo se
razdanjivati. Nebo je poprimilo mliječnu boju, a zvijezde su se počele gasiti. Dolje u dolini začuje se
jarebica.
Duboko sam udahnuo i prekrižio se.
“U ime Boga!” promrmljah.
Ponovno sam prošao kroz hodnik. U starčevoj ćeliji još je gorjela svijeća. Pokucao sam. Čuo sam
njegovo tabananje po golome podu. Otvorio je. Pogledao me. Vidjevši svežanj na mome ramenu,
nasmiješi se.
“Odlazim, starče”, rekoh i sagnuh se da mu poljubim ruku. “Daj mi svoj blagoslov.”
Položi mi ruku na glavu i reče:
“Imaš moj blagoslov!” reče. “Idi! Bog s tobom!”

XXII
KRETA

Umorio sam se. Bijah mlad, ali teška je mladenačka nezasitnost. Ne prihvaća ljudske granice.
Mnogo traži, a malo može. Borio sam se doseći ih, ali sam se umorio. Vratio sam se u rodnu zemlju,
da vidim naše planine, da vidim naše stare borce sa svojim naherenim fesovima i širokim osmijehom.
Htio sam opet slušati o slobodi i ratovima, htio sam zakoračiti na rodnu grudu da dobijem snage.
“Odakle dolaziš?” upita me otac.
“Izdaleka”, odgovorih mu, ali mu ne rekoh ni riječi o svojim putovanjima na goru Sinaj i željama
da se zaredim.
To bijaše drugi put da mi je propao pokušaj da se zaredim. Prvi sam puta, sjećate se, kao dječak
otišao u luku i otrčao do jedne lađe koja se upravo spremala otploviti. Molio sam mornara da me
127
primi i odveze do Svete Gore da se zaredim. Mornar je prasnuo u smijeh. “Bježi kući! Bježi!”
povikao je i pljesnuo rukama kao da tjera nekog prosjaka. I sada opet... “Vrati se natrag u svijet!”
povikao mi je otac Joakim. “To je istinski manastir. Ondje ćeš se zarediti.”
Vratio sam se u rodnu zemlju da dobijem snagu. Otišao sam iz Kaštela i lutao po selima, jeo i pio
s pastirima i ratarima. Postidio sam se kad sam vidio koliko se lijeni i varljivi život u manastiru
razlikuje od života u mojoj Kreti vječito u nekoj borbi - ili s poplavama ili sušama ili sa siromaštvom
i bolestima, ili s Turcima. A ja sam joj se htio suprotstaviti, izdati je i postati monahom... Imao je
pravo otac Joakim: svijet je naš manastir i istinski je monah onaj koji živi s ljudima i surađuje s
Bogom na zemlji. Bog ne sjedi na nebeskom tronu. On se bori na zemlji zajedno s nama. Put pravoga
borca nije samoća. Istinska molitva koja vodi ravno u kuću Gospodnju je hrabro djelovanje. Tako se
danas moli istinski borac.
Jedan mi je Krećanin rekao: “Kad se pojaviš pred vratima raja i ona ti se ne otvore, ne pokušavaj
kucati. Uzmi pušku i zapucaj.” “Nemoguće”, rekoh mu ja. “Bog bi se mogao prepasti i tada mi neće
otvoriti.” “Ne, ne, dijete moje. Neće se prepasti. Otvorit će ti vrata jer će znati da se vraćaš iz rata.”
Nikada nisam čuo toliko mudre riječi od nekog učenog čovjeka, koliko od seljaka ili staraca koji
su se već umorni od borbe predali mukama i sad stoje pred vratima smrti i puni nježnosti i tuge se
osvrću prema životu.
Jednoga sam popodneva na nekom brdu susreo jednog starca. Bijaše mršav, bijele kose, u
hlačama na zakrpe i čizmama punim rupa. Po običaju kretskih pastira, štap je držao na ramenima.
Penjao se polako, kamen po kamen, i svako malo je zastajkivao i dugo gledao okolne planine, dolinu
što se prostirala pod njim, a u daljini iza tjesnaca more.
“Dobar dan, djede!” pozdravih ga izdaleka. “Što ćeš ovdje tako sam?”
“Opraštam se, dijete moje. Opraštam se...”
“Od koga se opraštaš u ovoj pustoši? Ne vidim nikoga.”
Starac se naljuti. Pokaže mi glavom.
“Kakva pustoš? Zar ne vidiš planine? Zar ne vidiš more? Zar ti Bog nije dao oči? Zar ne čuješ
ptice iznad sebe? Zar ti Bog nije dao uši? Ti to zoveš pustoš? E, vidiš, meni su to prijatelji.
Razgovaram s njima. Govorim im i odgovaraju mi. Čitav sam život proveo u njihovom društvu kao
pastir. Sada je došao čas da se rastanemo... Pada noć...”
Mislio sam da dobro ne vidi od starosti:
“Ali tek je popodne, djede. Kakva noć?”
On odmahne glavom:
“Znam ja što govorim. Pada noć, kad ti kažem. Pada noć... Zbogom!”
“Ti ćeš i Harona potući, djede!” rekoh mu u šali.
Nasmije se.
“Već sam ga i potukao, ne brini se!” odgovori mi kroz smijeh. “Potukao sam ja toga prokletnika.
Ne bojim ga se! Zbogom! I ti ga potući, sinko moj! Imaš moj blagoslov!”
Bilo mi je žao pustiti ga da ode.
“Reci mi svoje ime, djede, da te se sjećam.”
“Pitaj bilo koji kamen ovdje i reći će ti: ‘To je stari Manusos iz Kavrohorija’, reći će ti. A sad
zbogom. Oprosti. Žuri mi se. Bog s tobom!”
I nastavi se penjati posrćući, jer nije dobro vidio.
Doista, smrt ne možemo pobijediti, ali strah od smrti možemo. Ovaj se stari gorštak pomireno
suočavao sa smrću.
Planine su mu ojačale dušu, ne kani pokleknuti pred Haronom. Želi samo malo odgoditi njegov
dolazak, da bi se stigao oprostiti od svojih starih prijatelja - svježega zraka, tamjana i stijena.
Neki dan sam pak podno plodonosne Mesare, blizu Fešta, vidio jednog drugog starca,
stogodišnjaka. Sjedio je na klupici pred svojom kućicom i sunčao se. Oči mu bijahu crvene kao dvije
rane, a čitavo lice slinavo. Zaudarao je na duhan i mokraću.
Kad sam ušao u selo, naišao sam na njegovoga unuka. Kroz smijeh mi je pričao o njemu.
“Potpuno je poludio, pođi ga vidjeti. Svaki dan predvečer sjedi na izvoru i čeka djevojke da mu
napune vedra. Čim čuje njihove klompe, okreće se. Već je napola slijep i ne vidi, samo pruža ruke
prema njima: ‘Koja si ti? Dođi bliže da te vidim.’ A djevojke se smiju i prilaze mu. Starac se baca na
njih, pohlepno im pipa lice, kao da ih želi pojesti. Pipa im nos, obraze, usta i bradu da ih prepozna, no

128
djevojke onda počnu vriskati i bježe. Starac ostaje s rukom u zraku i stenje.”
“Moraš ga čuti”, govorio mi je unuk. “Moraš ga čuti kako stenje kao bik. Jednoga dana sam ga
pitao: ‘Zašto stenješ, djede? Što ti je?’ ‘A što bi mi bilo?’ odgovori mi. ‘Zar ne vidiš? Odlazim pod
zemlju i ostavljam tako lijepe djevojke... Eh, da sam kralj, dao bi ih zaklati da ih sve odnesem sa
sobom!’ Onda ga hvata nostalgija pa zapjeva mantinadu, uvijek istu:

Ah, prošlosti, ah, stari dani!

Da mi je vratiti vrijeme samo jedan dan!"

Slušao sam tako unuka kako priča o djedu, i jedva sam čekao otići do toga stoljetnoga hrasta.
Pokazali su mi njegovu kućicu. Našao sam ga kako se sunča na klupici i prišao mu:
“Čujem da ti je sto godina, starče!” rekoh mu. “I kakav je stogodišnji život?”
Podigne svoje mutne zakrvavljene oči prema meni i reče mi: “Kao čaša hladne vode, sinko moj.”
“Jesi li još žedan?”
Podigne ruke u zrak kao da proklinje:
“Proklet bio tko nije žedan.”

Tri dana sam boravio u jednom manastiru ponad Libijskoga mora. Volio sam taj bezvremenski
manastirski život. Taj lagani ritam koji vlada, monasi pametnih pospanih očiju, punih ili praznih
trbuha, a u debelim im rukama uvijek ili kadionica ili Sveti gral. Volio sam miris tamjana, jutarnji
psalam u crkvi, a potom zajedničko blagovanje za trpezom. A uvečer tihi razgovori na terasi ili teška
šutnja, puna udaljene jeke svijeta. Rijetko smo razgovarali o Kristu. Krist bijaše kao neki strogi vođa
koji je otišao na nebo ostavivši za sobom svoje sluge da mu čuvaju kulu. A oni bi, kad mačke nema,
odmah poveli kolo: otvorili bi smočnice i legli na meke postelje. Kad bi se samo jednom pojavio na
pragu, odmah bi se prevrnuli stolovi, a monasi bi u svojim haljama zapjevali u čast Kristovu!
Sjedeći tako na terasi manastira, jednoga dana s nekim monahom zapodjenuh razgovor o meni
dragom svetom Franji Asiškom. Prvi put je čuo za njega. “Katolički svetac, heretik!” posprdno će
monah, no grčka mu radoznalost nije dala mira.
“Ipak, reci nam nešto o njemu, da i mi čujemo!” reče.
“Taj je svetac u svojoj molitvi Bogu govorio:

Kako se mogu veseliti raju kad znam da postoji pakao? Bože moj, smiluj se onima u paklu pa i
njih primi u raj. Ili dopusti meni da siđem u pakao da ih utješim. Moramo otići u pakao, utješiti
grešnike. Ako ih već ne možemo lišiti njihovih grijeha, dopusti da i mi odemo u pakao i patimo
zajedno s njima.”

Monah prasne u smijeh.

“Ispričat ću ti jednu priču”, reče. “Jednoga dana jedan paša pozove nekog siromaha na objed.
Postavi pred njega masline i crni kavijar. Siromah masline ni ne pogleda, ali se baci na kavijar. ‘Uzmi
masline, prijatelju’, reče mu paša. ‘Dobar je meni i kavijar’, odgovori mu siromah. Razumiješ? Pakao
ti je kao crni kavijar. Nemoj mi zamjeriti, ali taj je tvoj katolik, kako se ono već zove, lud.”
Jutro prije odlaska otišao sam na zornicu. Želio sam čuti monotonu psalmičku molitvu Bogu, i
one patetične riječi kojima su se svakoga jutra obraćali bogu:

O Bože, ti si moj Bog: gorljivo tebe tražim; za tobom žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao
zemlja suha, žedna, bezvodna....48

Smjestio sam se u jednu klupu blizu prozora odakle sam imao pogled na Libijsko more. Na
jutarnjoj izmaglici bijaše još bijelo, onako beskonačno i pusto sezalo je sve do daleke vrele arapske
pustinje... Zajedno s monasima probudile su se i ptice pa su i one zapjevale da pozdrave zoru. Vrh
čempresa u dvorištu je blistao, ali je naranča pored njega još bila uronjena u tamu. Zvonar je obišao

48
Ο Θεός, ο Θεός μου, προς σε ορθρίζω. Εδίψησε σοι η ψυχή μου, ποσαμπλώς σου η σαρξ μου, εν γη
ερήμω και αβατω και ανύδρω... (Psalam 63,1) (ορ. prev.)
129
sve ćelije i probudio sve monahe i sad je ulazio u crkvu i vješao pored vrata teško drveno zvono.
Obasjala ga je svjetlost i zasja mu kovrčava kosa što mu je padala po ramenima. Bijaše visok i
tamnoput. Stasiti mladić. Kakva šteta da jednom takvom tijelu sudbina ne dopusti da zagrli ženu i
dobije djecu. Sinovi i kćeri bi mu sigurno uljepšali ovaj svijet.
I baš dok sam tako razmišljao koliko ljepote gubi ovaj svijet, na vratima se plašljivo pojavi jedna
žena u crnom, s djetetom u naručju. Iguman me već jučer upozorio da se ne začudim kad sutra vidim
neku mladu ženu, koja će doći blagosloviti dijete da ga spasi od uroka. Toliko je lijepo, kaže, da su
već počeli bacati čini na njega.
Stala je uz vrata spuštene glave, čekajući da završi zornica i da dođe iguman. Učini mi se da se
čitav zrak u crkvi promijenio ženskom nazočnošću. Kao da je crkva zamirisala po mlijeku i
lovorovom ulju po kojoj je mirisala djevojčina kosa. Čak je i igumanov pospani glas oživio. I upravo
je u tome trenutku zapjevao:

Bog je Gospodin naš i pokazao nam se. Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje...49

Monasi se uskomešaše, počnu se okretati prema vratima. Dvojica-trojica se nakašlju. Zvonar

priđe ženi, nešto joj šapne na uho i ona pognute glave priđe dva koraka i sjedne na zadnje sjedalo
pored vrata. Osjetilo se kako su se monasi uznemirili, i ja zajedno s njima. Svi smo jedva čekali da
završi zornica.
Iguman stavi svoj epitrahilj i križ, a za njim požuri zvonar s posudom sa svetom vodicom. Žena
stane na vrata i obasja je svjetlost. Sad je skinula crnu maramu i pokaže joj se čitavo lice. Podigne
glavu i pogleda igumana koji je počeo izgovarati blagoslov, polažući ruku na djetetovu glavicu. Ona
se zagleda u zvono. Oči su joj bile pune neizrecive blagosti. Velike, crne, tužne. Sjetih se očiju Gospe
Portaitisse50 u manastiru Iviron. Jednaka blagost, jednaka majčina agonija za svoga sina.
Djetešce odjednom počne mlatarati nožicama i plakati, a majka, da ga umiri, odmah rastvori
bluzu i pruži mu dojku. Djetešce se privije uz dojku i umiri se. Nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Ženina snježnobijela dojka zabljesnula je na svjetlu, a zrak je zamirisao slatkasto-kiselim mirisom
mlijeka i znoja. Iza leđa joj se prostiralo, tad već tirkizno Libijsko more. lgumanu se na trenutak
zaplete jezik, no Bog mu se ukaza i on, neosramoćen, dovrši blagoslov.
U dvorištu sam prišao zvonaru. Povelo me iskušenje, iako nisam znao što da mu kažem...
“Oče Nikodimose!” pozvah ga.
No, on produlji korak i nestane u svojoj ćeliji.
Sat vremena poslije bio sam na ulici i osjetio se opet svoj...
Koliko je godina od tada prošlo? Četrdeset? Pedeset? Manastir mi je iščeznuo iz sjećanja, a na
njegovu mjestu blista samo bijela, okrugla, besmrtna ženina dojka ponad tirkiznog Libijskog mora.
Sljedećeg sam dana prenoćio u jednom obližnjem selu. Ogladnio sam i umorio se. Čitav dan sam
proveo hodajući kaldrmom. U selu me nitko nije poznavao. Nisam znao niti ime sela. Ali nisam se
brinuo. Znao sam, na koja god vrata da pokucaš u kretskom selu, otvorit će ti. Nahranit će te i
prostrijeti ti najbolju posteljinu. Na Kreti je stranac još uvijek nepoznati bog. I pred njim se otvaraju
sva vrata i srca.
Ušao sam u selo. Već je pala noć. Sva vrata bijahu zatvorena. Psi su nanjušili stranca i počeli
lajati. Kamo da pođem? Na koja vrata da pokucam? Pokucat ću na utočište svih stranaca: na
svećenikova vrata. Seoski svećenici nisu obrazovani, ne znaju mnogo i s njima ne možeš raspravljati
o kršćanskim dogmama, no u srcu im je Krist. Katkada ga gledaju očima, katkada pogledom ratnog
ranjenika, a u proljeće im sjedi pod rascvjetalim bademom.
Otvore se vrata i jedna starica izađe s uljanicom da vidi tko to dolazi u noćne sate. Zastanem.
“Živjela, dobra ženo!” rekoh joj najljubaznijim glasom da je ne prestrašim. “Stranac sam i
nemam se gdje skloniti. Možeš li mi pokazati svećenikovu kuću?”
“Naravno, sinko moj! Evo ti i uljanica da ne ideš po mraku. Bog je negdje posuo zemlju, a
drugdje kamenje. Kod nas je nabacao samo kamenje. Pazi kuda hodaš. Idi za mnom.”
Krene preda mnom s uljanicom. Zašli, smo za ugao i stigli do nekih velikih vrata. Pred vratima je

49
Θεός Κύριος και επέφανεν ημίν. Ευλογημένος ο ερχόμενος εν ονόματι Κυρίου... (Psalam 117)
50
Πορταϊτισσα (Gospa Vratarica) (op. prev.)
130
gorjela svjetiljka.
“Evo svećenikove kuće”, reče starica.
Podigne uljanicu i pogleda me. Htjede mi nešto reći, no predomisli se.
“Hvala ti i oprosti!” rekoh joj. “Laku noć!”
Zastane.
“Ako želiš”, reče mi, “prespavaj u mome skromnom domu.”
No, već sam bio pokucao na svećenikova vrata. Začuju se teški koraci, otvore se vrata i pojavi se
neki dugokosi starac bijele brade. Ne upitavši me tko sam pruži mi ruku.
“Dobro došao! Stranac si? Uđi!”
Ušao sam. Začuju se glasovi, otvore se vrata susjedne sobe i neke žene provire da vide tko je, no
odmah pobjegnu. Svećenik mi ponudi da sjednem na divan.
“Oprosti mojoj ženi. Ne osjeća se dobro. Pripremit ću ti nešto da večeraš i prostrijet ću ti
postelju.”
Glas mu bijaše dubok i tužan. Pogledah ga. Lice mu bijaše blijedo, a oči crvene i natečene, kao da
je plakao. Nisam ništa zamjerio. Večerao sam i zaspao. Ujutro mi svećenik donese na pladnju kruha,
sira i mlijeka. Pružim mu ruku i oprostim se od njega.
“Idi s Božjim blagoslovom, sinko moj”, reče mi.
Otišao sam. Na izlazu iz sela naletim na nekog starca. Stavi ruku na grudi i pozdravi me.
“A gdje si prenoćio, sinko?” upita me.
“Kod svećenika”, odgovorih.
Starac uzdahne.
“Jadan. Ništa ti nije rekao?”
“Zašto?”
“Jučer mu je umro sin jedinac. Zar nisi čuo naricanje?”
“Ne. Nisam ništa čuo.”
“Odnijeli su ga u sobu i tamo su žene nastavile tiho naricati, da te ne uznemire. Ajde, zbogom!”
Oči mi se napune suzama.
“Zašto plačeš? Još si mlad. Nisi se navikao na smrt. Ajde, ostaj mi zbogom!”

Dobra je Kreta, ali te ubrzo počne gušiti. Nakon nekoliko mjeseci više nisam mogao izdržati.
Ulice su mi postale pretijesne, očeva mi je kuća postala premalena, čak je i bilje u dvorištu izgubilo
miris. Gledao sam stare prijatelje kako su se skrasili i hvatao me strah: nikada se neću zatvoriti u četiri
zida u neki ured, kunem se! Nikada se neću pomiriti s lagodnim životom, nikada neću pristati na
nuždu. Odlazio sam do luke i gledao u more: činilo mi se kao vrata u slobodu. Trebao sam ih samo
otvoriti i otići!
Otac me šutke gledao kako lutam i mrštio se. Jednoga dana sam ga čuo kako govori majci: “Što je
s tim tvojim sinom? Kao da ima crva u sebi. Nije mu dovoljno što ima pred sobom, uvijek traži nešto
više. Uvijek traži nedostižno. Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani! Volio bih da sam u krivu, ali
ovaj naš sin mi sliči na one luđake što kažu da idu na drugi kraj svijeta tražiti svetu vodu.”
Puhao je na hladno. Očekivao je da ću otvoriti neki ured, da ću hodati po krštenjima, kandidirati
se za zastupnika u Parlamentu, pisati za mjesne novine i držati mitinge kako nam zemlja propada i
kako mladi moraju uzeti kormilo u svoje ruke.
Jednoga se dana nije mogao suzdržati:
“Do kada ćeš biti nezaposlen? Zašto ne otvoriš svoj ured?”
“Nisam još spreman.”
“A što ti fali?”
Ništa mi nije falilo i sve mi je falilo. Mučile su me mladenačka hrabrost i nezasitnost. U meni su
se krili, možda se još uvijek kriju, asketi iz Tebaide sa svojom željom za savršenstvom, i veliki putnici
koji svojim putovanjima šire svijet. Ohrabrio sam se.
“Nisam još spreman”, rekoh ponovno. “Nije mi dovoljna atenska diploma. Moram se dalje
usavršavati.”
“Što to znači?”
Oklijevao sam. Otac je sjedio na svome kauču pored prozora. Otpuhivao je dim cigarete i gledao
me. Bijaše nedjelja predvečer. Sunce je na zalasku ulazilo kroz prozor i osvjetljavalo očevo suncem

131
opaljeno lice, njegov mrki pogled i debele brčine i onu oštru posjekotinu od turskoga mača na
njegovu čelu.
“Što to znači?” ponovno me upita podigavši glavu. “Hoćeš putovati?”
“Da.”
“Gdje?”
Učinilo mi se da mu je glas zadrhtao.
“U Pariz”, odgovorih.
Otac ušuti na tren.
“Dobro”, reče naposljetku. “Idi.”
Moj je otac možda bio divljak i neobrazovan, no što god se ticalo moje naobrazbe, ništa mi nije
uskraćivao. Jednom sam ga čuo kako ponosno govori prijatelju: “Ako treba, prodat ću sve vinograde
i masline, sav svoj imetak svome sinu za tintu i papir. Vjerujem u njega!” Sve je žrtvovao za mene,
sve je svoje nade uložio u mene da se spasim, da se tako i on spasi, da spasim čitav naš soj.
Jednom sam mu, dok sam još bio dijete, rekao kako želim naučiti hebrejski da mogu čitati Stari
zavjet u originalu. Tada smo u Kaštelu imali tečaj hebrejskoga. Odmah je pozvao rabina i dogovorio
da ću kod njega učiti hebrejski tri puta tjedno. No, to su odmah doznali rođaci i prijatelji, svima se
digla kosa na glavi i navalili su na moga oca: “Što je sad to? Kako ti nije žao djeteta? Zar nisi čuo da
Židovi na Veliki petak ranjavaju kršćansku djecu nožem i piju im krv?” Otac nije mogao slušati
njihova zanovijetanja niti majčin plač. “U velikom smo belaju”, reče mi jednoga dana. “Pusti
hebrejski. Naučit ćeš ga kad odrasteš.”
Kad bih mu rekao da želim naučiti neki strani jezik, govorio je: “Dobro. Samo pod jednim
uvjetom. Obući ćeš još jednu potkošulju.” Bojao se da sam osjetljivoga zdravlja. Tako sam, dok sam
bio na Kreti, naučio tri strana jezika i bio sam prisiljen nositi tri potkošulje. Kad sam odlazio na studij
u Atenu, sve sam ih skinuo.
“Dobro. Idi”, ponovi.
Nisam mogao sakriti veselje i sagnuo sam se da mu poljubim ruku, no brzo ju je povukao.
“Nisam pop”, reče.
Već sutradan sam majci poljubio ruku i ona mi je dala svoj blagoslov uz molbu da u ime Boga ne
postanem katolik. Oko vrata mi stavi jednu drvenu amajliju. Djed ju je, kaže, nosio u ratu i nikada ga
nije pogodio metak.
Otac me otpratio do luke. Ponekad bi krišom obrisao suzu i pogledao me sa strahom i divljenjem.
Nije mogao shvatiti što mi je i zašto se ne mogu skrasiti na Kreti, nego samo lutam svijetom.
“Čini mi se da si na svoga djeda”, reče mi konačno kad smo gotovo stigli u luku. “Ne na
majčinoga oca, već na moga, gusara.”
Ušuti načas pa nastavi:
“Samo što je on jurio za brodovima, ubijao, pljačkao i stjecao imetak. A ti? Za čime ti juriš?”
Stigosmo u luku. Stisne mi ruku i reče:
“Hajde, zbogom! I pazi na sebe!” reče mi i odmahne glavom, očito nezadovoljan svojim sinom
jedincem.
Doista, za čime ja jurim?

XXIII
PARIZ - VELIKI MUČENIK
NIETZSCHE

Zora. Sipila je tiha kiša. Lica prilijepljenog uz staklo automobila, iza prozirne kišne zavjese,
gledao sam Pariz kako prolazi pored mene, kroz suze mi se smije i pozdravlja me. Pored mene su
prolazili mostovi, crne višekatnice, parkovi, crkve, mokro kestenje... Gledao sam ljude kako žure po
skliskim uskim ulicama... Kroz oblak kišnih kapi gledao sam čitavo veselo razigrano lice Pariza kako
svjetluca u mraku i smiješi se. Razaznavao sam ga kao što razaznajemo tkalca iza niti tkalačkoga
stana.

132
 Mislio sam, tko zna što me čeka u ovom gradu za kojim toliko čeznem, razmišljajući kako je
ljudskoj duši nemoguće predvidjeti budućnost, čak i najbližu. Samo čeka, bespomoćna da rodi nešto
nerođeno. Hoću li ovdje pronaći ono što tražim? Ali što tražim? Što to želim naći? Nije mi dovoljan
niti vodič s trnovom krunom što stoji na krvavoj kamenitoj stijeni i pokazuje mi put. Možda ima
pravo otac joakim koji me tjera da prođem kroz pakao i čistilište prije nego dođem do raja? Da
uživam, da trpim, da zgriješim, a potom da nadiđem i radost i trpnju i grijeh, ako želim biti spašen.
Svjetlost je sada postala jača, jedno blijedo sunce se pojavilo na ovom čudnovatom nebu punom
melankolije, magle i neizrecive nježnosti. Kako li se našao u ovoj tuđini dugogrivi grčki kočijaš? Sve
je svukao sa sebe u svojoj domovini i obukao se samo u svjetlost. Sjajio se bez ikakve tajne, duša mu
se vidjela jasno kao tijelo. Demoni su izmiljeli iz mračnih podzemlja i svjetlost je obasjala njihov crni
lik pa su i oni postali jednostavni i slatkorječivi poput ljudi. No, ovdje sunce bijaše drukčije,
promijenilo se i lice zemlje i duše. Moramo naučiti voljeti lice u polumraku, nevidljivi osmijeh i
skriveni znak nove ljepote.
“Možda je ovo novo lice Boga”, razmišljao sam čeznutljivo gledajući drveće, kuće, našminkane
žene i mračne crkve. “Kleknut ću i pokloniti se njegovoj ljepoti!”
Moj prvi susret s tim novim licem zemlje bijaše kao pijanstvo. Nije me napuštalo danima i
tjednima. Ulice, parkovi, biblioteke, muzeji, gotičke crkve, muškarci i žene u kazalištima i po
ulicama i sitni snijeg koji je počeo padati... od svega me obuzelo neko pijanstvo. Kad sam se
otrijeznio, svijet je opet stao na noge i postao jasan.
Jednoga dana mi zadubljenom u knjige u Biblioteci St. Geneviève priđe jedna djevojka. U ruci je
držala neku knjigu, drugom rukom pokazujući na fotografiju nekog čovjeka s knjigom, skrivajući
potpis ispod slike.
“Tko je to?” upita me pokazujući mi sliku.
Slegnuh ramenima.
“Kako bih ja to mogao znati?” odgovorih joj.
“Ma to ste vi!” reče djevojka. “Isti. Pogledajte! Ovo čelo, guste obrve, duboke oči. Samo što ovaj
ima debele brkove, a vi ih nemate.”
Pogledah je u čudu.
“Tko je to?” upitah je pokušavajući joj odmaknuti ruku da pročitam potpis.
“Zar ga ne prepoznajete? Zar ga nikada niste vidjeli? To je Nietzsche!”
Nietzsche! Naravno da sam čuo za njega, ali nikada nisam pročitao ništa njegovo.
“Zar niste čitali Rođenje tragedije i Tako je govorio Zaratustra? Niste čuli za Vječni povratak i
Nadčovjeka? ”
“Ne. Nisam čuo”, odgovorih joj postiđen.
“Čekajte!” reče djevojka i otrči nekamo.
Uskoro se vrati sa Zaratustrom.
“Evo!” reče mi smijući se. “Evo lavovskog obroka za vaš mozak. Ako imate mozak i ako je
gladan.”

To je bio jedan od ključnih trenutaka u mome životu. Ovdje u Biblioteci St. Geneviève, uz pomoć
te nepoznate djevojke, obilježena je moja sudbina. Ovdje me čekao plameni, krvavi veliki borac -
Antikrist.
U početku sam se prestravio. Ništa mu nije nedostajalo: drskost i arogancija, ponosni mozak,
bjesnoća što uništava, sarkazam, cinizam, nepodnošljiv smijeh, nokti, zubi i krila Lucifera. No,
obuzeli su me njegova žestina i ponos, opila me opasnost i zadubio sam se u djelo pun požude i straha,
kao da ulazim u džunglu punu gladnih zvijeri i divljega ljudožderskog cvijeća.
Nestrpljivo sam čekao da završe predavanja na Sorboni i da se smrači, da se vratim kući, da
gazdarica upali peć pa da se vratim njegovim knjigama - bijahu mi poslagane po stolu jedna na drugu
- i da se nastavim boriti s njim. Polako su mi postali bliski njegov glas, njegov isprekidani dah,
njegovi krici boli. Nisam znao (tek sad sam to saznavao) da se i Antikrist borio i patio baš kao i Krist,
i ponekad su njihova lica postajala tako slična.
Njegove su mi se propovijedi činile kao besmislena bogohuljenja, a njegov mi se Nadčovjek
činio kao ubojica Boga. Ipak, taj je revolucionar imao neku tajanstvenu privlačnost, njegove riječi
bijahu pune zavodljive čarolije što je obuzimala i opijala srce pozivajući ga na ples. Njegovo

133
razmišljanje bijaše poput dionizijskoga plesa, poput divljega peana u najneočekivanijem trenutku
ljudske i nadljudske tragedije. Nehotice sam se divio njegovoj tuzi, njegovoj hrabrosti i čistoći, divio
sam se kapljicama krvi koje su mu kapale niz lice, kao da je i on, taj Antikrist, nosio trnovu krunu.
Ta dva lika Krista i Antikrista postajali su mi jedno, a da toga nisam bio svjestan. Zar oni nisu bili
vječni neprijatelji? Zar Lucifer nije bio Božji protivnik? Može li Zlo ikada raditi u korist Dobra i
mogu li oni surađivati? Čitajući djelo tog bezbožnoga proroka, s vremenom sam se uspinjao uz
stepenice nekog mističnog, odvažnog jedinstva. Dobro i Zlo su neprijatelji - bijaše to prva stepenica.
Druga stepenica - Dobro i Zlo su suradnici. Dobro i Zlo konačno postaju jedno! Eto, to bijaše najviša
stepenica do koje sam mogao stići. Na toj sam stepenici zastajao prestravljen. U mome se umu rađala
strašna dvojba. Možda je taj svetac bogohulja i mene vodio u bogohulje?
Ova je dvojba trajala čitavu zimu. Kako je vrijeme prolazilo, borba je postajala sve jača i
ustrajnija i sve sam bliže osjećao uznemireni dah neprijatelja. Mržnja se polako, a da toga nisam bio
svjestan, pretvarala u zagrljaj. Nikada nisam osjetio tako jasno i nevjerojatno, kako mržnja može
prolaziti kroz različite stadije i preko razumijevanja, sućuti i simpatije, polako se pretvoriti u ljubav,
jednako tako je, razmišljao sam, i u borbi između Dobra i Zla. Kao da su nekad bili združeni, oni se
razdvajaju i bore se da bi se ponovno spojili. No, čini se da još nije došao čas potpunoga združivanja.
Ipak, ako je suditi prema mojim iskustvima, sigurno će doći dan konačnoga združivanja, dan
priznavanja protivnika i njegovo slobodno sudjelovanje u velikome sjedinjenju - harmoniji.
Najviše od svega me, o Veliki mučeniče, ganuo tvoj tragičan život. Tvoj veliki neprijatelj i
najveći prijatelj - jedini vjeran do smrti - bila je bolest. Ona te nikada nije pustila da se smiriš, da
zastaneš i kažeš: ovdje mi je dobro. Ne idem dalje. Bio si poput plamena, gorio si i izgarao,
ostavljajući za sobom samo pepeo.

Znadem odakle dođoh:

nezasitan poput vatre
gorim i izgaram.
I što dotaknem, u plamen se pretvara,
a što ostavim, ugljen postaje.
Sigurno sam vatra.

Kad je došlo proljeće i kad se vrijeme malo proljepšalo, krenuo sam kao hodočasnik slijedeći još
tople kaplje tvoje krvi, svim tvojim mučeničkim putovima i svim tvojim junačkim borbama.
Jednog kišnoga maglovitoga jutra, lutao sam blatnjavim uličicama tvoga rodnog sela, tražeći te.
Konačno, u blizini gradića s prekrasnom gotičkom crkvom, naišao sam na kuću tvoje majke, gdje si
se često u groznici skrivao da pronađeš svoj mir, postajući ponovno njezino dijete. Potom božanski
puti na obali Genove, gdje si toliko uživao u moru, ljepoti neba i skromnim ljudima. Bio si tako
ljubazan, skroman i nasmiješen, da su te žene u susjedstvu nazivale svecem . Planirao si, sjećaš li se,
započeti jednostavan i miran život: “Da budem neovisan i da moja neovisnost nikome ne smeta. Da
imam ljubazan, nenametljivi ponos. Da mirno spavam, da ne pijem, da sam sebi spremam skromno
jelo, da se ne družim s oholim ljudima, da se ne viđam sa ženama, da ne čitam novine, da ne želim
počasti i da se družim samo s odabranim ljudima. A ako ne nađem odabrane ljude, družit ću se s
običnim pukom.”
Kako sam samo zadivljeno u Engadine, između Sils-Maria i Silvaplana, tražio onaj piramidalni
kamen gdje ti je nadošlo nadahnuće za Vječni povratak! I zajecao si briznuvši u plač: “Kao što je moj
život gorak i težak, neka bude blažen povratak i neka se vraća bezbroj puta!” Jer si iskušavao
šumovitu radost junaka koji malim ljudima nalikuje na mučeništvo. Htio si hrabro gledati u bezdan
nastavljajući hodati bez straha.
Okolne su se planine stapale sa suncem. Iz daljine se začuo tutanj i ugledah kako se odranja jedan
snježni vrh. To me podsjetilo na riječi tvoga prijatelja:
“U tvojim knjigama čujem daleko tutnjanje divljih voda slapa.”
A ulazeći u Sils-Mariju, baš kad sam prelazio mostić pokraj groblja, osvrnuh se i ugledah - baš
kao što si i ti ugledao Zaratustru - svoju sjenu na zemlji. Polako smo postali jedno: to si ti koračao
pored mene.
Sve tvoje muke, Veliki mučeniče, rasle su u meni. Još mlad i pun žara, ispitivao si sve junake

134
kako bi izabrao jednoga koji bi podčinio tvoje srce. Tako si jednoga dana susreo Schopenhauera,
Brahmana sa sjevera. Sjeo si mu do nogu i otkrio junačku beznadnu viziju života: život je moje djelo:
sve - vidljivo i nevidljivo, samo je jedan san. Postoji samo slijepa golema želja, bez početka i bez
kraja, bez cilja, ravnodušna, bez logike i bez mašte, nijema. Stiješnjena u mjesto i vrijeme ona se
pretvara u bezbrojne oblike. Zatim ih uništava i stvara nove koje dalje uništava i tako u vječnost. Ne
postoji napredak niti logika upravlja sudbinom. Vjere, moral i velike ideje su bezvrijedne utjehe što
tješe samo plašljivce i budale. Snažan čovjek koji zna raspoznati besciljnu obmanu svijeta veseli se
razrješavajući vječitu drevnu tajnu Maja.
Sve što si smislio, ti budući proroče Nadčovjeka, sada se organizira u okrutnoj, čvrstoj teoriji,
uzvisuje se u junačku viziju: pjesn ik, filozof i ratnik što se borio u tvome srcu, sada su jedno. Mladi
se asket u svojoj samoći, uz muziku i u svojim dugim šetnjama neko vrijeme veseli toj sreći.
Jednoga dana, kad te u planinama zatekla oluja, napisao si: “Zašto bih se obazirao na moralne
uzuse? Učini ovo, nemoj učiniti ono. Kako li su različite munja, oluja i nepogoda! Slobodne sile, bez
moralnih ograničenja. Kako li su samo sretne i moćne te sile kojih se ne tiče nikakav poredak!”
Duša ti se punila gorčinom, sve dok jednoga dana, u cvijetu svoje mladosti, nisi susreo jednog
sudbonosnoga čovjeka - drugoga nakon tvoga vođe Schopenhauera, koji ti je poklonio još šumovitiju
radost tvoga života, Wagnera.
Veliki trenutak. Bijaše ti dvadeset i pet godina, pun žara, mučaljiv, mirnih manira, dubokih očiju
punih žara. Wagneru bijaše pedeset i devet godina, bijaše na vrhuncu snage, pun snova i djela, fizička
snaga što se razbijala na glavama mladih. “Dođite, pozivao ih je, želim kazalište u kojemu ću
slobodno stvarati. Dajte mi ga! Želim narod koji će me razumjeti. Budite moj narod! Pomozite mi, to
vam je dužnost, a ja ću vas proslaviti!”
Jer samo je umjetnost iskupljenje. Predstavljajući svoj život kao igru, Wagner je u svome pismu
kralju Ludoviku napisao: “Umjetnost strašne scene života pretvara u lijepe slike i tako nas zavarava i
tješi”.
Upijaš učiteljeve riječi, pretvarajući ih u djelo od krvi i mesa. Boriš se uz njegov bok. Bacaš
pogled na filozofe predsokratovce i odjednom ti se pred očima otvara jedna velika herojska epoha,
puna sjajnih umova, velikih mitova, tragičnih razmišljanja; tragične duše što su pobijedile bezdan
ispunivši ga smiješnim mitovima. Grčka više ne bijaše idilična kakvom su nam je prikazivali učitelji:
harmonična i bezbrižna kako s blaženim smiješkom prikazuje život i smrt. Ovo je blaženstvo došlo na
kraju. Ono je bilo plod jednog gorućega stabla koje je počelo venuti. Prije toga blaženstva, Grčkom je
vladao Kaos. Jedan neukrotivi bog, Dioniz, vodio je muškarce i žene u frenetičnome plesu u planine i
špilje i čitava je Grčka plesala poput Menade.
U groznici tragične mudrosti moriš se da objasniš svoju viziju. Apolon i Dioniz sveti su par koji
je rodio tragediju. Apolon snuje i harmoniju i ljepotu pretvara u blažene likove. Zatočen u svojoj
individualnosti, on stoji nepomično miran i siguran usred olujnoga mora i veseli se valovima svoga
sna. Njegov je pogled sama svjetlost. Čak i kad ga obuzmu tuga i beznađe, on ne uništava božansku
harmoniju.
Dioniz uništava individualnost, uzburkava more fenomena i pojačava njihove strašne valove.
Ljudi i zvijeri se ujedinjuju, smrt je samo jedno od lica života, sljepoća iluzija se kida na dvoje i mi se
suočavamo prsa o prsa s istinom. Kojom istinom? Svi smo jedno. Svi zajedno tvorimo Boga. Bog nije
čovjekov predak, već potomak. Zatočeni u Apolonovoj utvrdi, Grci su se u početku borili kako bi
podigli barijeru protiv tih Dionizovih nekontroliranih sila koje su nadirale kao vojske s kopna i mora,
osvajajući Grčku. No, ipak nisu mogli potpuno ukrotiti Dioniza. Dva boga su se sukobila, ali nijedan
nije pobijedio. Sjedinili su se i stvorili tragediju.
Dionizijske orgije su se oslobađale iz zvijeri i sjajile ispod suzdržanog mira sna. Ipak, ostao je
jedan tragični junak, Dioniz. Svi drugi tragični junaci i junakinje bijahu samo maske Boga - osmijesi
i suze što su spokojno sjajile apolonijskom srećom.
No, grčka je tragedija odjednom nestala. Ubila ju je logična analiza. Sokrat je sa svojom
dijalektikom ubio apolonovsku trezvenost i dionizijsko pijanstvo. Tragedija već kod Euripida postaje
ljudska patnja, sofistička propovijed kao propaganda novih ideja. Gubi svoju tragičnu bit i umire.
Ipak, dionizijsko pijanstvo preživljava i održava se u misterijima i velikim ekstatičnim trenucima
čovjeka. Može li opet obući božansku kožu umjetnosti? Ili će sokratovci, odnosno znanost, zauvijek
zarobiti Dioniza? A možda će se sada kad ljudski um prepoznaje svoje granice roditi neka nova

135
civilizacija, sa Sokratom kao simbolom, koji konačno proučava muziku?
Do sada je ideal naše civilizacije bio aleksandrijski mudrac. No, kruna se polako premješta na
glavu znanosti. Ponovno se budi dionizijski duh. Njemačka muzička škola, poput Bacha i Wagnera,
pjeva o njegovu dolasku. Pojavljuje se nova “tragička civilizacija” i ponovno se rađa Tragedija. Kako
li se samo mijenja ovaj lutajući svijet, Schopenhauerova mračna pustinja. Sve već mrtvo i nepomično
zavrtjelo se u vrtlogu njemačkoga kriticizma! “Da, dragi prijatelji”, viče mladi prorok, “vjerujte, jer i
ja vjerujem u dionizijski život i u renesansu dionizijske tragedije. Prošlo je razdoblje Sokrata! Uzmite
u ruke tirs51 i ovjenčajte se bršljanom. Usudite se ponovno postati tragični ljudi, pripremite se za
velika natjecanja i vjerujte u vašeg boga Dioniza!”
Takve si kozmogonijske nade sokolio, Nietzsche, u Wagnerovu djelu. Iz Njemačke će se izroditi
nova tragička civilizacija. Pred nama je novi Eshil: živi, bori se, stvara i traži našu pomoć.
No, tvoja predskazanja ne nalaze odjeka, filozofi te preziru, mladost nije oduševljena. Ogorčen si,
u tebi se rađaju mnoge dileme i počinješ se pitati, je li moguće da se današnji čovjek civilizira?
Savladava te bolest, čak te i učenici na Sveučilištu napuštaju.
Sokratovska agonija! Pjesnik u tebi prekriva bezdan najljepšom umjetnošću. No, filozof u tebi
uza sve žrtve i prezirući svaku utjehu želi naučiti o umjetnosti. Prvi stvara i olakšava dušu, a drugi
analizira, raščlanjuje, gubi nadu. Kritički um ruši idole. Ima li Wagnerova umjetnost ikakvu
vrijednost, pitaš se. Bezoblična, bez vjere, neobuzdana, sama retorika, bez svetog pijanstva i
pristojnosti. Potpuno je jednaka Euripidovoj umjetnosti. Dobra je za histerične žene, za teatralnost, za
bolesne. Tvoj polubog sada je postao teatralan. Prevario te, nije održao riječ. Sada stvara i kršćanske
teme, piše Parsifala. Junak je poražen i pada pred križem. On koji nam je obećao da će stvarati nove
mitove i da će logiku razuzdati u dionizijskome ritmu.
Umjetnost, razmišljaš sada, svojim lijepim slikama prekriva strašnu istinu. Postaje utjeha
strašljivcima. Mi ćemo pronaći istinu, pod svaku cijenu!
To je tvoj novi krik, potpuno oprečan onom starom. Kritičar u tebi pobijedio je pjesnika. Istina je
pobijedila ljepotu. No, više niti Schopenhauer ne zadovoljava potrebe tvoga uma. Život nije samo
želja za životom. On je nešto mnogo jače. To je želja za vladanjem. Život se ne zadovoljava samo
održavanjem. On želi prevladati i zavladati.
Umjetnost nije više cilj života, već samo kratka pauza od borbe. Mnogo više od umjetnosti stoji
znanje, Sokrat je veći od Eshila, istina je viša i od sjajne i privlačne laži pa čak i ako je smrtonosna.
Mučiš se, lutaš bolestan od mjesta do mjesta, vrućina te paralizira, vjetar te nervira, snijeg ti
ranjava oči. Izgubio si san, posežeš za umirujućim sredstvima. Živio si kao siromah, teško, u hladnim
sobičcima. No, i tako bolestan ponosno si govorio da život nema pravo predati se. Uz bolove, u tebi se
rađala čista, nepobitna himna veselju i zdravlju.
Osjećaš kako u tebi raste neka klica i izjeda ti utrobu. Jednoga dana dok si šetao po Engadine,
odjednom si zastao prestrašen. Pomislio si, vrijeme je beskonačno, samo je bitak ograničen. Potrebno
je dakle da ponovno dođe dan kad će se svi bitci ponovno ujediniti i postati jedno. Nakon tisuću
godina ovdje će stajati jedan čovjek poput mene, možda ću to biti i ja sam: ponovno ću stajati na
ovom brežuljku i pronaći ću istu ideju. I ne samo jedanput, već bezbroj puta. Dakle, nema nikakve
nade da će budućnost biti bolja, nema spasa. Uvijek ćemo se jednaki, potpuno isti okretati na kolu
vremena. I tako potpuno obične stvari postaju vječne i naše beznačajno djelo dobiva nevjerojatnu
vrijednost.
Zapao si u ekstazu. Tvoja bol nema kraja, kao što je i svjetska bol neizlječiva. Ipak, s radošću si
prihvaćao mučeništvo crpeći snagu iz asketskoga ponosa.
“Moram stvoriti novo djelo”, mislio si, “dužnost mi je stvarati, objaviti čovječanstvu novo
evanđelje. Ali u kojem obliku? Filozofsko? Ne. Misao mora biti lirska. U obliku epa? Predskazanja?”
I odjednom ti je na pamet pao lik Zaratustre.
U takvoj te ekstazi i agoniji pronašla Lou Salome.
Ta žestoka Slavenka, oštroumna i radoznala, klanjala ti se, Veliki mučeniče, i nezasitno te
slušala. Ti si joj predavao svoju dušu, a ona ju je cijedila nezasitno se smješkajući. Koliko godina nisi
otvorio nekome srce s takvim povjerenjem, koliko godina se nisi radovao, koliko godina nisi osjetio

51
Štap ovjenčan bršljanovim lišćem s češerom na vrhu, nosio se u satirskoj igri, kao dijelu tragičke
trilogije, (op. prev.)
136
drhtaj i užitak koji nam izazivaju žene, koliko godina nisi osjetio kako ti se mekano srce topi! Te si
večeri ušao u svoju skromnu sobicu i po prvi si puta udahnuo ženski parfem.
I taj te najslađi osjećaj pratio u planine kamo si bježao čeznući za pismom te žene. Jednoga ti je
dana poslala osam stihova i srce ti je zakucalo kao da mu je dvadeset godina i glasno si ga čitao pod
osamljenim krošnjama:

Tko može pobjeći ako si ga ti dotaknuo,

tko može zaboraviti tvoj duboki pogled?
Da, dotaknuo si me i ne želim pobjeći
niti vjerujem da me možeš uništiti.
Ti živiš u svim bićima ovoga svijeta
i ništa ti na zemlji ne može pobjeći.
Kako bi samo lijep bio život bez tebe,
pa opet, kako lije lijepo živjeti te!

No, uskoro potom kobni dani rastanka. Prestrašio si je poput mračne šume i u tvojem mraku nije
vidjela malenoga boga kako joj se smješka moleći je da šuti. I opet su počele tvoje patnje u bolesti, u
samoći i tišini. Osjećao si se poput stabla što se savija pod teretom svoga ploda i čekao si dan da te
oberu. Stajao si postrance promatrajući gradove i ljude, no nitko ti nije prilazio. “Zar nema nikoga tko
me voli?” Vikao si u svojoj pustinji. “Zar nema nikoga da se ljuti na mene, da mi se smije? Gdje je
crkva da me proklinje? Gdje je država da mi odrubi glavu? Vičem. Vičem. Zar me ne čujete?”
Ah, kako je strašna samoća, mislio si. Kako je strašan rastanak od onoga koga voliš! Nikada,
nikada više neću proživjeti te trenutke. Moram otvoriti vrata spasenja u zatvorenom krugu Vječnoga
povratka.
Nova je nada počela tinjati u tvome srcu, novo sjeme te obuzelo: Nadčovjek. On je cilj na ovoj
zemlji, on je iskupljenje. On je odgovor na tvoje vječno pitanje: može li se današnji čovjek
oplemeniti? Da, može. No, ne iz Krista, kako sada propovijeda u svome novom djelu Wagner, već iz
samoga čovjeka. Iz vrlina i borbi neke nove aristokracije. Čovjek može roditi Nadčovjeka. Vječni te
povratak gušio. Nadčovjek je nova himera što će izagnati stravu iz života. Ne više umjetnost, već
stvaranje. Don Quijote, krenuo si se boriti s Bogom kao s vjetrenjačom, želeći ga uništiti.
“Bog je mrtav”, vičeš i dovodiš nas na rub provalije. Samo je jedna nada: da čovjek pobijedi
svoju prirodu i da stvori Nadčovjeka. Na njegova će pleća pasti vodstvo čitavoga svijeta i konačno će
imati snage preuzeti odgovornost. Bog je mrtav i prepustio nam je svoje prijestolje, jesmo li ostali
sami na ovome svijetu? Zar nema više vođe? I bolje je tako. Sad ćemo raditi ne zato što nam on
naređuje i ne zato što se bojimo ili se nadamo, već zato što sami tako hoćemo.
Vječni je povratak izgubio nadu, no Nadčovjek je sam jedna velika nada. Kako se ove dvije
oprečne teorije svijeta mogu objediniti? Velika borba. Od tada tvoja duša lebdi nad bezdanom ludila.
Od Zaratustre je ostao samo Krik. Ostavljaš tu osakaćenu tragičnu poemu i sad se boriš kako bi
znanstveno dokazao da je bit života želja za vladanjem.
“Europa nestaje!” vičeš. “Mora se ponovno vratiti pod strogu vlast vođâ. Današnji je moral djelo
robova. To je pakt koji su nemoćni i stado sklopili protiv moćnika i pastira. Robovi su lukavo
preokrenuli vrijednosti u svoju korist: moćnik je zao, a bolestan i slab je dobar. Ovi robovi ne mogu
podnijeti bol. Oni su filantropi, kršćani i socijalisti. Samo Nadčovjek, ponajprije zato što je strog
prema samome sebi, može izvršiti nove naredbe i masama dati nove više ciljeve.”
Koji su to ciljevi, kakvo je to udruženje izabranih i mnoštva, koja je uloga rata u ovom novom
tragičnom vremenu Europe - to su problemi što izjedaju tvoje posljednje sjajne godine. Ne možeš
pronaći odgovor, mozak ti se muči. Vraćaš se na staru tragediju i pjevaš svoj posljednji labuđi pjev:

Sunce zalazi.
Uskoro te više neće moriti žeđ,
srce moje u plamenu.
Osjeća se svježina u vjetru:
osjećam dah iz nepoznatih usta –
nadolazi velika studen!

137
 Vjetar je blag i čist.
Zar ova zavodljiva noć
neće ni jedan pogled dobaciti?
Drži se čvrsto, ti hrabro srce moje!
Ne pitaj zašto, zalazu moga života.
Sunce zalazi.

Vidio si ono što čovjek ne smije vidjeti i oslijepio si. Plesao si preblizu bezdana, tamo gdje čovjek
ne smije prići, i pao si.
Uskoro ti je mrak prekrio um. Jedanaest je godina trajala ta smrtna agonija. Ponekad bi uzeo u
ruke neku knjigu pitajući se: “Jesam li i ja pisao tako lijepe knjige?” A kad su ti pokazali Wagnerovu
sliku, rekao si: “Njega sam jako volio!”
Nikada, čak ni kad sam kao dijete proučavao živote svetaca, nisam s tolikim žarom proživljavao
život nekog sveca. Nikada jači krik nije provalio iz čovjekovih grudi. I kad je svršilo moje hodočašće
po novoj Golgoti i kad sam se vratio u Pariz, moje srce bijaše potpuno izmijenjeno, mnogo više nego
um. Toliko duboko sam proživio agoniju togbezbožnoga mučenika. Dok sam slijedio njegove stope,
otvorile su mi se sve moje stare rane, toliko da sam se postidio vlastitoga života, tako sigurnoga i
kukavičkog, da mi duša više nije mogla srušiti mostove za sobom i ući u uzvišeni hrabri i beznadni
svijet. Kako je to uspjelo tome proroku? I koja mi je najviša zadaća? Odreći se svih utjeha - bogova,
domovine, morala i istina - ostajući sâm kako bi sâm, vlastitim snagama, počeo graditi neki svijet
kojega ti se srce neće postidjeti. Koja je najveća opasnost? To želim! Gdje je bezdan? Onamo ću ići.
Što je najvrednija radost? U potpunosti ispuniti svoju zadaću.
Ponekad bih u Parizu pod drvoredom kestenova ili obalom poznate rijeke iznenada osjetio
njegovu sjenu pored moje i tako smo šetali jedan pored drugoga, u tišini, sve do zalaska sunca.
Njegov dah bijaše uzdrhtao i isprekidan i mirisao je na tamjan. Sigurno je izašao iz Pakla, pomislio
bih, i meni bi uzdrhtao i zastao dah. No, više se nismo borili. Pomirili smo se. Gledao me i u njegovim
bih očima razaznavao svoj lik. Ali borba je zarazna. Zarazio me svim svojim borbama. I ja sam se
zajedno s njim počeo boriti da spojim nespojivo, da pomirim nadu s beznađem i da otvorim jedna
vrata izvan logike i sigurnosti.
Jedne večeri, baš kad je sunce zalazilo i baš smo se opraštali, on zastane i premda nikada prije nije
prozborio ni riječi, reče mi: “Ja sam razapeti Dioniz. Ja! Ne on!” a glas mu bijaše pun zavisti, mržnje
i ljubavi.
Kad bih sljedećega dana otišao poslušati magični Bergsonov glas, srce bi mi se umirilo. Njegov
glas bijaše magična čarolija koja je otvarala vrata potrebe da pripusti tračak svjetlosti. No, patio sam
za ranom, krvlju i dubokim uzdahom što neodoljivo privlači mladost. Zato sam opet odlazio u
drvored kestenova da susretnem njega koji bi me uvijek ranjavao.
Ta rana nije bila duboka. Iako ranjen, nastavljao sam. Poput svetoga Franje, koračao sam sa
stigmama - samo površinskim ranama - svugdje gdje bi prošao ranjeni prorok. Tek kad su se anđeli
prorečene Apokalipse sručili na ljude, tada su se i moje rane počele otvarati. Sjećam se nakon mnogo
godina, bijaše jesen i sjedio sam na jednoj klupi u parku. U zraku se osjećao strah. Negdje je rođen
Nadčovjek, a negdje je krvoločni tigar misleći da je nadčovjek jurio u napad. Džingis-kan je imao
prsten s urezane dvije riječi: Rasti-Rusti, snaga-pravda. I naše je vrijeme nosilo taj željezni prsten.
Demon našeg vremena je poput mitskog afričkoga kralja: debeo, golem, kosmat, odlazio bi u najvišu
kulu sa svojih dvanaest žena i dvanaest pjevača, s dvadeset i četiri mješine vina. Čitav je grad
odzvanjao pjesmom i plesom. Najstarije su se kuće urušile. Na početku je i kralj plesao, no onda se
umorio, i sjeo je na jedan kamen smijući se. Zatim se umorio i od smijeha i počeo je zijevati. Da mu
prođe vrijeme, najprije je iz kule izbacio žene, zatim pjevače, a potom je pobacao i mješine vina. No,
ni tako mu se srce nije smirilo i briznuo je u plač oplakujući neutješnu kraljevsku bol.
Pored mene je prošao jedan prodavač novina izvikujući najnovije vijesti iz rata. Ljudi bi iznenada
zastali na cesti i oduzimao bi im se dah. Neki bi potrčali svojim kućama kao da žele provjeriti jesu li
njegovi još živi.
Jedna sjena sjedne pored mene na klupu. Okrenuh se i prestravih. To je bio On. Tko je izvikivao
kako je bit života samo želja za vlašću i kako samo snaga može imati neko pravo? Tko je predvidio
rođenje Nadčovjeka i donio nam ga? Nadčovjek je stigao, a njegov se prorok pokušava sakriti pod

138
neko jesensko stablo.
Po prvi puta sam osjetio toliko sažaljenje nad njim. Jer sam po prvi puta vidio kako smo samo
svirale nekog nevidljivoga pastira i sviramo ono što nam on zapovjedi, a ne ono što mi želimo.
Pogledao sam mu upale oči, široko čelo i obješene brkove.
“Došao je Nadčovjek”, rekoh mu. “To si htio?” Skutrio se poput ranjene zvijeri što se želi sakriti
pred lovcima. A s druge obale se začuo njegov hrabri, ali tužni glas: “Da!”
Osjećao sam da mu se srce para.
“Zasijao si. Sviđa li ti se tvoja žetva?”
I opet se s druge obale začuo beznadni bolni krik:
“Sviđa mi se.”
Kad sam ustao s klupe i krenuo otići, sam, jedan je bombarder sa zaglušujućom bukom prelijetao
nad zamračenim gradom. Avion, što ga je Leonardo zamislio kao dobroćudnu umjetnu pticu što će
zimi nositi nanose snijega kako bi osvježio gradove, sada je prelijetao pun bombi.
“Jednako tako...” pomislih misleći na pacifističkog proroka rata, “jednako tako kroz ljudski um
prolijeću misli, poput jutarnjih ševa. No, čim na njih padne pohlepno ljudsko oko, one se pretvaraju u
gladne grabežljive ptice. Nesretni otac plače i jauče: “Nisam to htio! Nisam to htio!” No, ptice mu
prelijeću nad glavom strašeći ga.”
Hrana kojom me Nietzsche nahranio u najkritičnijem trenutku moje mladosti bijaše lavovska.
Osokolio sam se, nisam podnosio današnjega čovjeka ni ono u što se pretvorio, niti Krista u što su ga
pretvorili. Ah! Lukave li religije što nameće nagrade i kazne u budućem životu, kao utjehu robovima,
strašljivcima, obespravljenima, kako bi mogli podnijeti ovozemaljski život i strpljivo se klanjati pred
gospodarima! Kakva je to židovska Sveta trpeza ova vjera, što ne polaže ni jedne pare u ovozemaljski
život, a troši milijune na zagrobni život! Kakva prevara, kakva lukavština, kakvo lihvarenje! Ne, ne
može biti slobodan onaj koji vjeruje u Raj niti onaj koji se boji Pakla. Sramota je da se opijamo u
tavernama nade! Dolje, u podzemlju straha. Koliko godina mi je trebalo da to shvatim i morao je doći
ovaj divlji prorok da mi otvori oči!
Do sada smo sve upravljanje svijetom povjerili Bogu. Možda je došao red na čovjeka da preuzme
odgovornost? Da stvorimo jedan svijet, naš svijet, u znoju lica svoga? Lucifer mi je šibao čelo. Došlo
je vrijeme, govorio sam u sebi, došlo je vrijeme da čovjek u svome srcu prihvati sve borbe i sve nade
i da sam, a da ne čeka Boga, dovede kaos u red: da ga pretvori u kozmos. Da zadržiš svoju neovisnost
kako bi uspravan mogao dočekati trenutak da bezlične krikove pretvoriš u razumnu riječ. U neku
Radosnu vijest.
A tu Radosnu vijest slušam u sebi poput dalekoga cvrkuta, poput prvog daška proljeća. Srce mi je
poput badema što unatoč snijegu naokolo i unatoč mračnome nebu prima tajne proljetne znake i
odjednom je, usred siječnja, nalazimo kako baca prve cvjetove, jednako tako je procvjetalo i moje
srce. Ne smeta ga ni snažni vjetar. Ispunilo je svoju dužnost: pustilo je glas i povikalo kako proljeće
stiže.
Jedne noći sam usnuo san. Snovi su mi oduvijek bili važni vođe. Sve što me u javi mučilo, što mi
se petljalo po glavi i za što nisam mogao naći jednostavno i sigurno rješenje, u snu bi se razjašnjavalo.
Oslobađalo bi se onog suvišnoga i ostajala bi sama bit. Čitavo to vrijeme, poput svetog Sebastijana,
ranjavale su me strijele koje je na mene odapinjao tragični prorok Vječnoga povratka. I uzaludno sam
se borio da usred toga mraka koji me obavijao i gušio shvatim što je istinska dužnost čovjeka. I tada
sam jedne noći usnuo san: stajao sam na obali mora i promatrao pučinu. More bijaše crno,
zastrašujuće i hučalo je. I nebo nad njim bijaše crno i teško, sve više se spuštalo i skoro se spojilo s
morskom pučinom. Nije bilo daška, vladalo je mrtvilo. Teškom sam mukom pokušavao udahnuti. I
odjednom, na toj se tankoj granici između neba i pučine pojavi jedno sjajno jedro. Bijaše to malena
barka koja se brzo probijala između crnila neba i mora, a jedro joj se vijorilo od silne brzine. Ispružio
sam ruke i povikao: “To je moje srce!” Tada sam se probudio.
Taj mi je san mnogo pomogao u životu. Kad bih barem mogao pronaći beznadnoga oca nade i
ispričati mu moj san! Zar to nije rješenje svih mojih dilema? U krajnjem beznađu pojavljuje se ova
barka što je pokreće neki njezin vlastiti vjetar, a jedro joj proizvodi svjetlost, samo bez ičije pomoći.
U teškim trenucima, kada je sve oko mene bilo mračno, kad nije bilo prijatelja niti sigurne nade,
zatvarao bih oči i zamišljao tu barku, i srce bi mi odjednom odahnulo, nanovo crpeći nadu i vikalo bi
mi: “Ne boj se!” Vikalo je rastjerujući mrak.

139
 Nietzsche mi je zadao duboke i teške rane koje nisu mogle izliječiti niti ljekovite trave niti
Bergson. Na trenutak bi utišale bol, no uskoro bi se ponovno otvorile i prokrvarile. Jer duboko u sebi,
kao mladić, nisam želio pomoć, već sam uživao u ranama.
Tada je počela moja svjesna i nemilosrdna borba s Nevidljivim. Sjećam se da me u tim godinama
mladosti obuzeo neki nemir i nisam mogao shvatiti vatromet života koji se povremeno pali i
rasplamsava u tisuću boja pa se odjednom ugasi. Tko ga pali? Tko mu daje toliku ljepotu i
privlačnost, da bi ga odjednom bezrazložno ugasio? Ne prihvaćam to, vikao sam. Ne potpisujem to!
Pronaći ću način da se taj plamen ne ugasi. Bilo mi je žao ljudskoga srca: kako može taj nježni dudov
svilac stvoriti tu božanstvenu svilu utrobe?
Dudov svilac je najžilaviji od svih crva. Muči se, jede, začahuruje se pa opet jede, jedna malena
cjevčica s dvije rupice. I odjednom čitavo njegovo jelo postaje svila. Takav je i čovjek. I nebo i zemlja
i velike ideje plamte od njegove skupocjene svile. No, ako ga zgazi neka teška stopa, ponovno se
pretvara u malenoga crvića.
Zauvijek su nestale bezbrižnost i dječja nevinost. Sada sam znao da je nebo jedan crni kaos,
mučaljiv i nemilosrdan. Vidio sam u što se pretvaraju ljepota i mladost kad se spuste u zemlju. I
nikakva utješna i lijepa riječ mi više nije mogla utješiti dušu.
Polako sam se, nesigurna koraka, približavao bezdanu. No, oko mi još bijaše nenaviknuto i nisam
ga mogao pogledati. Duša mi je još nemirno treperila i ponekad bi je budila lavovska mladenačka
snaga, a ponekad bi je obuzela romantična snatrenja. Kasnije, mnogo kasnije sam mogao približiti se
bezdanu stojeći čvrsto na svojim nogama i gledati ga bez straha i slabosti.

Božanskog li i nesmetanog noćnoga rada u sigurnosti moje sobe! Ponekad bi me prenuli glasovi i
smijeh na ulici ili ljubavne pjesme u ponoć, a ponekad tiha bjelina snježnih pahulja... Svijeća je
gorjela, gorjela je i peć, a ja bih zadubljen u knjige proživljavao neustrašive ljudske podvige.
U takvim brigama, ponekad mladenačkim, a ponekad staračkim, prolazile su moje godine u
Parizu. Već je i gospodarica počela sumnjati i brinuti se. Gledala me ispod oka, pozdravljala me s
poluosmijehom , dok se jednoga dana više nije mogla suzdržati:
“Gospodine, do kada će se nastaviti ovo stanje?” upita me.
“Kakvo stanje?”
“Kakvo stanje? To da se svakoga dana vraćate u predvečerje, nitko vam ne dolazi u posjet, niti
muškarci niti žene, da Vam svijeća gori do kasno u noć... Vi to smatrate normalnim?”
“Pa čitav dan sam na predavanjima, a noću učim. Dozvoljavate li?”
“Ne. Ne dozvoljavam. Već su mi se počeli žaliti i ostali stanari. Svi misle da nešto krijete. Tako
revan, usamljen, miran, bez žene i bez prijatelja. Da niste bolesni? Oprostite, ali to ovako više ne
može.”
U početku sam se pravio uvrijeđen, no uskoro sam shvatio da moja gazdarica ima pravo. U ovom
raskalašenom, bučnom i neurednom životu, jedan miran, revan i usamljen čovjek, bez prijatelja i bez
žene, nikako ne može biti normalan. On krši norme. Ne može biti prihvaćen. Tako je to bilo čitavoga
moga života. Budući da sam uvijek živio jednostavnim životom, smatrali su to opasnim. U svemu što
sam govorio nalazili bi skriveni smisao pokušavajući dokučiti što se krije iza toga.
Čak i moj najbolji prijatelj, kasnije, nije mogao shvatiti toliku jednostavnost moga života. A kad
ju je shvatio, nije ju mogao prihvatiti, jedne noći sam sjedio u dvorištu promatrajući zvijezde.
Zvjezdano nebo mi je oduvijek bilo najdojmljiviji, najuzbudljiviji doživljaj. Ponekad me zastrašivalo.
Kad bih ga pogledao, srce bi mi obuzela panika. Moj prijatelj proviri na dvorište: “Što radiš ovdje?”
upita me zapanjen. “Govori! Reci nešto!” Priđe mi i čučne kraj mene. Iz očiju su mi tekle velike suze.
On prasne u smijeh. “Lažljivče! Glumče! Nećeš mi valjda reći da plačeš jer su te ganule zvijezde?
Mene nećeš prevariti, jezuitu jedan! Nešto drugo ti se mota po glavi.”
Sljedeći pak put, mnogo kasnije, kad sam u Rusiji upoznao Panaita lstratija i kad smo se zajedno
vraćali u Grčku, Panait me čitavim putem promatrao i nikako me nije mogao dokučiti. Kad smo stigli
u Atenu, upita jednog novinara. “Što da ti kažem? Jednostavno nije normalan”, odgovori mu ovaj.
“Ali što radi?” inzistirao je ovaj. “Ništa. Čak niti ne puši.” Eto, takav bijaše moj život u Parizu, gdje
sam ostao tri godine. Bez ikakva većeg uzbuđenja, miran, ali pun žara. Bez mladenačkih ljubavi, bez
studentskih opijanja, bez političkih okupljanja. Čak se i gazdarica na kraju naviknula na mene.
Mislila je da je otkrila moju tajnu i počela mi je opraštati taj neshvatljivi red u mome životu.

140
 “Sigurno je član neke vjerske sekte, tamo u svojoj domovini”, čuo sam je jednom kako tiho
govori susjedi, jer me i ona zabrinuta danonoćno promatrala. “Htio bi on jadnik, nije da ne bi, ali ne
dopušta mu vjera.”
“Pa zašto se onda ne ispiše iz te sekte?” upita konačno iznervirana susjeda.
“Eh, to je njegova stvar...” odgovori sućutno moja gazdarica.
I kad sam se pakirao za odlazak, uđe mi u sobu sa svojom kćeri Suzanom.
“Poljubi je za rastanak”, reče majka lukavo da me dovede u napast.
“Ali ne u čelo!” usprotivi se djevojka.
“A gdje onda?”
“Gdje god hoćeš.”
“U usta, ludo!” viknu majka i prasne u smijeh.
A ja se sagnuh i poljubih je u obraz.

Prije odlaska, jedne sam večeri otišao po posljednji put vidjeti Notre Dame. Nikada neću
zaboraviti onaj osjećaj kad sam je prvi puta vidio. U našim je crkvama kupola radosno združivanje
ograničenog s beskrajem, čovjeka i Boga. Crkva te vuče prema gore, kao da te zove prema nebu, i
odjednom, s bogobojaznom ustrajnošću, zaustavlja te u svetome polju, klanjajući se nedokučivome
prostranstvu, postaje kupola usred koje stoji Pantokrator.
U ovoj gotičkoj katedrali dojmila me se njezina gotovo luda odvažnost. Notre Dame se uzdiže sa
zemlje, koristeći sve kamenje ovoga svijeta i upravljajući ga poput strijele koja doseže nebo, šiljata,
uspravna, poput gromobrana. U ovoj arhitekturi čitava svetost teži prema vrhu i pretvara se u oštricu.
Više nema jednakih linija, četverokutne logike grčkoga ritma, koji kaos pretvara u ljudsko uređenje,
savršeno uravnotežujući ljepotu s potrebom i ističući logično ujedinjenje čovjeka s Bogom. Umjesto
toga, ovdje je nešto divlje i iracionalno, božanski inspirirana mahnitost koja odjednom prenosi
čovjeka i tjera ga da se suprotstavi ovoj opasnoj modroj pustoši, da bi spustio na zemlju veliku munju
- Boga.
Tko zna, možda upravo ovakva mora biti i molitva. Možda je takva i ljudska duša. Koristiš sve
ljudske nade i strahove i bacaš ih poput strijele u nedokučive nadljudske visine. Žestina i ponos, krik
usred nepodnošljive neljudske tišine, koplje koje stoji uspravno ne dopuštajući nebu da se sruči na
nas...
Gledajući tu strijelu kako se penje prema nebu, osjećao sam da mi se duša ohrabruje i sama
postajući strijela.
I odjednom ispustih radostan krik: “Je li takav i Nietzscheov krik? Zar nije i on strijela koja
stremi prema nebu? Munja što dosiže do neba spuštajući Boga s njegova trona.”
Veselilo me hodati pod visokim gotičkim svodovima, baš kad bi sunce zalazilo, usred ove
Zaratustrine duše načinjene od kamena i željeza i sjajnih, šarenih vitraja. Pod jekom nevidljivih
božanskih orgulja.
Tako sam, polako, srca prepuna pitanja i oduševljenja, beznađa i nada, napustio Pariz.
Napuštajući Pariz, srce mi je izgubilo sigurnost i mir. Neki je asket jednom rekao: “Dok sjediš,
srce ti je mirno, no čim začuješ pjev kanarinca, srce ti se uznemiri.” A ja, ne da sam čuo pjev vrapčića,
već strašni krik divljega jastreba!
Odlazeći iz Pariza, otvorile su mi se sve rane Raspeća: sve one rane na nogama, rukama i plećima
što mi se bijahu vremenom zatvorile, ponovno su prokrvarile i boljela me čitava duša.
Uvijek kad bih stizao u neko poznato, sigurno i mirno mjesto, spokoj bi trajao vrlo kratko. Ubrzo
bi zatim nastupile nove nedoumice i brige tjerajući me da započnem novu borbu, da pobjegnem iz
poznatoga mjesta i odem u neko nepoznato. Sve dok se i ono ne pretvori u nesigurno... Što je
nesigurnost? To je majka nove sigurnosti.
Nietzsche me naučio da ne vjerujem ni u koju optimističnu teoriju. Znao sam da ljudsko srce ima
potrebu za vječnom utjehom. A um, taj mudri sofist, uvijek je spreman zadovoljiti srce. Svaka vjera
koja obećava čovjeku sve što on želi, počela mi se činiti bijegom za plašljivce, nedostojnim
istinskoga čovjeka. “Je li Kristov put taj koji vodi do čovjekova oslobođenja?” pitao sam se. “Ili je i to
jedan dobro smišljeni mit koji obećava raj i besmrtnost, vrlo vješto i mudro, tako da vjernik ne bi
mogao saznati je li raj taj odsjaj naše žeđi. Jer to možeš otkriti samo nakon smrti. A koliko znamo,
nitko se još nije vratio iz Hada da nam to kaže.”

141
 Uzmimo na primjer neki najbeznadniji svjetonazor: ako smo slučajno u krivu i ako doista postoji
nada, utoliko bolje. U svakom slučaju, ljudska duša neće biti ponižena i nikada je neće moći nitko,
niti Bog niti đavao, prevariti govoreći da je postala ovisna poput narkomana i daizmišlja čudnovate
rajeve da bi se spasila od bezdana. Čini mi se da je najbeznadnija vjera ne ona najistinitija, nego
najhrabrija. A metafizička je nada samo varka koju istinski čovjek ne može podnijeti, ja težim za
onim što je najteže i najdostojnije čovjeka: ne plakati, ne moliti i ne prositi. Eto, to želim. Živio nama
Nietzsche, bogoubojica. On mi je dao hrabrost da otvoreno kažem: “Eto, t o želim!”
Tako mi se odjednom Kristova crkva što su je stvorili klerici učinila samo pašnjakom na kojemu
tisuće ovaca, stisnute sve jedna do druge, danonoćno panično trče krotko ližući ruku koja će ih
zaklati. Jedne drhte od straha znajući da ih vjekovima okreću na ražnju, a druge hitro odlaze na klanje
u nadi da će pâsti na vječnim pašnjacima.
No, istinski čovjek nije ovca niti pas, niti vuk niti pastir. On je kralj u svojoj kraljevskoj odori,
znajući kamo ide. I dolazi na rub bezdana i skida s glave svoju papirnatu krunu i svoju kraljevsku
odoru, i tako gol hrabro skače u bezdan - u kaos. Hoću li ikada moći tako mirno i bez straha pogledati
u bezdan?
Je li se ikada na ovome svijetu čuo toliko ponosan glas koji je prezreo nadu? Čak se i sâm
Nietzsche u jednome trenu preplašio, Vječni mu se povratak učinio kao beskonačna patnja i u strahu
je izmislio novu nadu, budućeg velikog spasitelja - Nadčovjeka. No, i to je samo drugi raj, okrenuto
zrcalo, samo da prevari jadnoga čovjeka da bi mogao podnijeti život i smrt.

XXIV
BEČ - BOLEST

Tijelo i duša mi bijahu toliko napeti i umorni da sam u vlaku sjedio zatvorenih očiju. Nisam imao
snage gledati krajeve kojima smo prolazili. U glavi sam osjećao kao dami se napinje luk; čak sam u
sljepoočnicama osjećao napetu strelicu koja odzvanja kao da će poletjeti.
Krv mi je ključala u sljepoočnicama i napele su mi se vratne žile. Osjećao sam da mi snaga
polako napušta tijelo: glavu, utrobu i potom udove. Takva je, znači, smrt, mislio sam: mirna i
opuštena - kao da ulaziš u kipuću kupelj razrezanih žila... Bio sam sâm u kupeu. Jedna žena s djetetom
u naručju otvori vrata kupea i kad me vidje, prestraši se i odmah zatvori vrata i pobjegne. “Mora da mi
se glava već pretvorila u lubanju pa se žena prestrašila”, pomislih. “Dobro da Haron još nije došao po
mene, ali po tebe je došao, učitelju moj...”
Kad smo stigli u Beč, zadnjim sam snagama sišao s vlaka i otišao do prvoga kioska da kupim
novine. No, spotaknuh se, udarih glavom o željeznu ogradu i onesvijestih se.
Više se ničega ne sjećam. Kad sam otvorio oči, nalazio sam se u nekoj velikoj sali punoj kreveta.
Bijaše noć i nad glavom mi je gorjela slabašna plavičasta svjetlost. Glava mi je bila zamotana
zavojima, jedna je bijela sjena hodala između kreveta, s dva velika bijela krila na glavi. Priđe mi,
blago me primi za ruku i smiješeći se reče tiho:
“Spavaj.”
Zatvorio sam oči i obuzeo me san. Neki čudan uznemirujući san: kao da sam se gušio u vrućem
olovu. Ruke i noge mi bijahu teške i nisam se mogao micati. Kao da su mi se i krila uma oduzela.
Taj me čudan san morio čitavo to vrijeme što sam proveo u bolnici. Danima nisam mogao ništa
jesti. Osušio sam se. Nisam imao snage ustati niti se pomaknuti, osjećao sam se kao da se iz dana u
dan sve više gušim u nekom mlakome mulju što je mirisao na trulež: najprije do struka, zatim sve do
vrata. To mora da je bila smrt.
Ponekad, kad bi mi se razbistrilo u glavi, samo bih podigao glavu iz toga bezdana i pozvao sestru.
Ona bi shvatila pa bi došla sa svojim bijelim krilima na glavi, s papirom i olovkom. Mozak mi je ipak
radio, samo se on opirao da se ne utopi u tome mulju pa sam molio sestru da joj diktiram i da zapisuje
riječi koje bi mi u kaosu nadošle. Bijahu to uglavnom kratki stihovi, haiku. Mnogo se toga izgubilo,
no nešto sam ipak sačuvao kad sam se izbavio iz te kaljuže smrti. Sestra bi me primila za ruku i rekla:

142
 “Spremna sam.”
Sjela bi do mene na krevet, stavila papir na koljena i počela zapisivati. Sjećam se njezinih tankih
blijedih ruku. A ja bih sklopio oči i diktirao:
“Zdravo čovječe, ti dvonožni očerupani pjetliću! Samo je jedna istina, i ne slušaj što ti drugi kažu.
Ako ti ne zapjevaš, sunce neće izaći!” Sestra bi se smijala:
“Što ti pada na pamet u bunilu!”
“Piši: U Božjem srcu spava jedan crv i sanja kako Bog ne postoji. Piši: Ako otvoriš moje srce,
vidjet ćeš jednu suru stijenu i jednog čovjeka koji se penje sâm. Još i ovo: Bademe, ako sada usred
zime procvateš, snijeg će te spržiti. - Neka me sprži, odgovarao bi badem svako proljeće. ”
“Dosta za danas!” govorila bi mi sestra vidjevši da sam problijedio.
“Ne, ne. Još samo ovo: Volim gledati svoj um kako svakoga dana kuca na vrata neba, a Bog mu
ne otvara vrata ni da mu dade koricu kruha.”
“Dobro je. Dosta!” inzistirala bi sestra.
“Ne, ne. Još samo ovo. Neka se čuje u Grčkoj, ako umrem: Gdje god da krenem i gdje god da
stanem, među zubima mi, kao lovorov list, Grčka.”
Zatvorio bih oči. Nisam više mogao misliti.
“Umorio sam se, sestro...” šapnuo bih i ponovno utonuo u kaljužu.
Prisjećao sam se radosnih trenutaka i anegdota koje sam doživljavao, lica koje sam zavolio,
zemalja koje sam vidio, poput oblaka bi se načas zaustavile nad mojom glavom i odmah nestale pa bi
drugi oblaci nadolazili katkada slijeva, katkada zdesna, kako bi puhao vjetar...
Jednoga mi se dana u groznici pred očima pojavila slika Bogorodice Chrysoskalitise52, u jednom
kretskom manastiru na litici nad Libijskim morem. Bijaše prekrasan dan, blago je proljetno sunce
obasjavalo pučinu, putujući prema barbarskoj obali. Iguman bijaše debeljuškast oniži čovjek s
repićem i bijelom razdijeljenom bradom, nalik na vile, i brčinama poput kretskog ratnika, veseljak,
iskričava uma. Proveo nas je po manastirskom groblju i pokazao spomenike monaha. Nalazili su se
tik uz liticu, nad morem. Kad bi se podigla nevera, valovi su zapljuskivali drvene križeve pa su se
imena na križevima već potpuno isprala. Nije mi se sviđalo šetati po grobovima pa sam se požurio
natrag, lguman me uhvati za ruku tako čvrsto da me zaboljelo: “Dođi, momče! Ne boj se!” reče mi
šaljivo. “Kažu da je čovjek samo životinja koja razmišlja o smrti. Ali ja ti kažem da je čovjek
životinja koja razmišlja o besmrtnosti. Dođi vidjeti!” I stane pred jednim praznim otvorenim grobom.
“Evo, ovo je moj grob. Ne bojte se, djeco, priđite bliže! Sad je prazan, ali uskoro više neće biti”, reče
i prasne u smijeh. Sam ga je iskopao na brežuljku, čak je pripremio i nadgrobni spomenik.
“Pogledajte što sam napisao na spomenik. Priđite bliže, ne bojte se!” Sagne se i očisti zemlju s ploče.
“Evo, piše: Smrti, ne bojim te se!” Čitavo vrijeme nas je gledao, a od smijeha su mu čak i uši
podrhtavale. “Zašto bih se bojao smrti, stare lisice? To je obična mula. Zajahat ću je i otići k Bogu.”
Groznica je najljepše doba. To su najbogatiji i najslobodniji sati čovjekova života, lišeni prostora,
vremena i svake logike.

Kad sam se pridigao iz postelje, bijaše već svibanj. U parkovima su procvali jorgovani, žene su
bile odjevene u prozračne cvjetne suknje, a pod procvjetalim drvećem je sjedila mladež u bezbrižnom
razgovoru. One večeri kad sam izašao iz bolnice puhao je lagani vjetrić, donoseći pregršt djevojačkih
mirisa. Eto, to je zemlja. Život je veselje. Dovoljno da imaš svih pet osjetila, petora vrata koja ti
donose životnu radost. “Lijep je ovaj život! Sviđa mi se!”
Toliko sam se obradovao suncu, kao da sam se tek rodio. Kao da sam ustao iz podzemlja i nakon
one strave sam otvorio oči i pronašao se u ovoj blagoslovljenoj znanoj mi svjetlosti. Radosno sam
šetao po parku slušajući hihot i razgovor ljudi.
Hodao sam sporo. Koljena su mi još klecala, još uvijek me držala neka blaga omamljenost, a iza
njezine sam prozirne zavjese, kao u snu, promatrao svijet. Sjetio sam se jedne ikone koju sam vidio,
više se ne sjećam u kojoj crkvi. Slika bijaše podijeljena na dva dijela. U donjem dijelu je sv.
Georgije53, snažan i zlatokos, sjedio na svome bijelom konju probadajući mačem podivljaloga zmaja.
Zvijer je razjapljene gubice siktala otrov, pokušavajući ga proždrijeti. Na gornjem dijelu slike bijaše

52
Παναγία Χρυσοσκαλίτισσα, “Gospa od zlatnih stuba” (op. prev.)
53
Sv. Juraj (op. prev.)
143
prikazana ista borba, no ovdje su i sv. Georgije na svome bijelome konju i bijesna zvijer bili
prekriveni oblakom, spremajući se vinuti u visine. Tako sam ja sada svijet gledao kroz neki magličasti
oblak, šećući bečkim parkovima nesigurna koraka. Bojao sam se da ne zapuše vjetar i da me ne
odnese.
Da sam samo znao da će za nekoliko dana doista zapuhati vjetar i odnijeti me!
Beč je očaravajući, dražestan grad koji te podsjeća na neku ljupku damu: lijepu, otmjenu i
bezbrižnu. S lakoćom se oblači i svlači, s lakoćom se podaje. Ona vara bez mržnje i bez ljubavi, njoj
je sve igra. Ona ne hoda, već pleše. Ona ne viče, već pjeva. Leži zavaljena na obalama Dunava, kiša je
oplakuje, snijeg je prekriva, a ona uživa i dopušta ti da je gledaš u njezinoj golotinji i kažeš: Talija,
Erato, Eufrozina i Beč - to su četiri Harite.
Tih prvih dana nakon moga povratka u život uživao sam u ovom nasmijanom gradu i zajedno s
njim sam se veselio svjetlu, mirisu zemlje i glasovima ljudi. A još više hladnoj vodi, ukusnome kruhu
i voću... Sjedio bih na balkonu svoje sobe zatvorenih očiju slušajući vrevu grada. Činio mi se kao
košnica puna radilica, trutova i meda. Proljetni mi je vjetrić poput nježne ruke milovao lice.
No, kako mi se tijelo osnaživalo i um je polako preuzeo uzde, čitava mi se ova sreća učini
pretjerano razuzdanom i u neskladu s mojim dubokim potrebama. Učini mi se da netko škaklja ove
ljude oko mene da se toliko smiju. Čovjek je za mene tada bio neka metafizička zvijer, a njegov
smijeh, bezbrižnost i pjesma činili su mi se kao sramotna prevara. Odmah bih se sjetio svoga oca koji
je smijeh smatrao sramotom. On nije znao zašto, no ja sam znao: eto to je korak kojim sin može
nadmašiti svoga oca.
U glavi mi je sve glasnije i jasnije odzvanjao glas moga omiljenog tragičnoga proroka: “Kako te
nije stid?” siktao je u meni njegov glas. “Je li to lavovski um koji sam odgojio? Nisam li ti naredio da
se ne prepuštaš utjehama? Samo robovi i kukavice se nadaju. Shvati to! Ovaj je svijet samo đavolja i
Božja zamka. Pazi da ne padneš u nju! Radije umri od gladi!” Tiho sam mu odgovorio: “Ja ne mogu.
Nemam snage. Ti to možeš!”
Još mi se nekoliko puta javio taj glas, to ironično siktanje: “Što se praviš važan i razmećeš se?
Želim od tebe ono što je najteže! Moja vjera ne vjeruje u utjehe! A ti, jadniče, potajno se vucaraš i
opijaš po tavernama nade, po crkvama. Klanjaš se Nazarećaninu, pružaš mu ruku i prosiš: Gospodine,
spasi me! Nastavi dalje sam, bez ičije pomoći. Moraš sam doći do ruba, i tamo ćeš vidjeti bezdan.
Pogledaj u njega. Samo to tražim od tebe. Da možeš pogledati u bezdan bez straha. Ništa drugo ne
tražim od tebe. Tako sam i ja učinio, no izdao me um. Ti moraš ostati nepokolebljiva uma. Budi bolji
od mene!”
Ljudsko je srce mračna i nedokučiva tajna: jedan probušeni vrč s vječno otvorenim ustima kroz
koja se ulijevaju i izlijevaju sve ovozemaljske rijeke i on vječno ostaje prazan, vječito žedan. Ako ga
nije napunila najveća nada, može li ga napuniti ovo veliko beznađe?
Onamo me tjerao taj nemilosrdni glas. Mučio sam se da shvatim čije stope moram slijediti.
Nemilosrdno su me i mirno, jednoličnim ritmom, bez žurbe, vodile ravno prema bezdanu. “Ovo je
posljednji lskupitelj”, govorio mi je glas. “Spašava ljude od nade, straha i bogova. Njega slijedi! ja
nisam mogao. Nisam stigao. Nadčovjek me lažnom nadom naveo na krivi put. Nisam ga stigao
ukloniti s puta. Zato ti ukloni Nazarećanina sa svoga puta i dođi onamo kamo ja nisam uspio - do ruba
slobode.”
Uistinu, taj me promukli glas tako progonio. Polako i nečujno je iz mene izlazio prorok
potpunoga iskupljenja. Utroba mi je postala lotos, a on je sjedio na njegovome cvijetu: umjesto nogu
imao je dva čudesna kotača, prsti na rukama bijahu mu isprepleteni, a na čelu, među obrvama, imao je
treće oko. Lice mu bijaše zastrašujuće iskeženo, usta razvučenih od uha do uha. Na nogama mu
bijahu dva kotača neprestano u pokretu, kao da žele pobjeći.
“Buda! Buda!” Prije mnogo godina sam čitao o njegovim ponosnim beznadnim propovijedima,
ali bijah zaboravio. Nisam još bio dovoljno zreo i nisam mu pridavao važnosti. No, odjednom mi se
ovaj glas učini kao da dolazi iz dubine Azije iz neke mračne šume prepune zmija i zmijolikih
cvjetova. Nisam se predao. U dubini duše zvao me i drugi blagi poznati glas i ja sam mu se pun
povjerenja podavao... Sada se, usred ovog gradskog hihotanja, ponovno začuo taj egzotični
primamljivi glas. Zatvorio sam oči i prihvatio ga; sada mi je bio bliži, kao da u meni nikada nije
utihnula ta kršćanska trublja Drugog dolaska!
Lavovska me hrana luciferskog proroka sigurno osnažila. Bilo me stid što sam pokušao izbjeći

144
bezdan. Nisam se usuđivao pogledati ga, onako golog i beskonačnog. Između mene i bezdana
ispriječio se Krist raširivši ruke kao spasilac, ne dopuštajući mi da pogledam u bezdan da se ne prestrašim.
Izazivao sam i mučio svoju dušu. Htjela se pomiješati s tijelom, da i ona dobije ruke da može
dotaknuti svijet, htjela je dobiti usta da može poljubiti svijet, nije više htjela biti okružena tijelom koje
ju je poput štita branilo. Htjela se sjediniti s tijelom i s njime ruku pod ruku nerazdvojno koračati.
Duša je htjela, no ja joj nisam dopuštao. Tko to ja? Neki demon u meni, neki novi demon, Buda. “Želja je
vatra!” vikao je. “Ljubav je vatra. Vrlina, nada, ja, ti, raj, pakao, sve je to vatra. Samo je jedna svjetlost.
Odbacivanje vatre. Sve te vatre što te uništavaju, pretvori u svjetlost. Potom puhni i ugasi svjetlo!”
U Indiji, na kraju dana, kad se ugase svjetla na ulicama i tama prekrije kuće, jedan stari istjerivač
duhova obilazi selo, ide od vrata do vrata, svira uspavljujuću melodiju, poput mantre koja uspavljuje
duše. Zovu je “tigrov pjev” i kažu da liječi dnevne rane. Da bi što jasnije čuo tu melodiju, zatvorio
sam se u svoju sobu i danonoćno sam se udubio u knjige proučavajući Budine riječi i propovijedi.
“U cvijetu mladosti, crne su mi kovrče padale po ramenima, u blaženoj sreći i na vrhuncu snage,
obrijao sam glavu do gola, obukao žutu halju i otišao u pustinju...”
I tako je počela borba asketa. “Ruke su mi se osušile poput trski, čitav dan živio sam samo na
jednom zrnu riže. Nemojte misliti da je riža tada bila veća nego ova danas. Bijaše to zrno poput
današnjeg. Noge su mi postale poput devinih nogu, kičma mi se savila poput brojanice, a kosti su mi
probijale kroz kožu poput drvenih greda što vire na kolibama. Oči su mi se caklile, poput bistre vode.
Glava mi se osušila poput suhe tikve što puca pod žestinom sunca.”
I unatoč tome teškom putu askeze, iskupljenje nije dolazilo. Buda je sišao do sela, najeo se, napio
i sjeo mirno pod jedno stablo. Mirno, bez osjećaja tuge ili sreće reče: “Ne dižem se od ovog drveta, ne
dižem se od ovog drveta, ne dižem se od ovog drveta ako ne nađem iskupljenje.”
Jasnoga pogleda i čistoga duha, vidje živa bića kako izlaze iz zemlje i nestaju, vidje uzaludnost,
vidje bogove kako poput oblaka putuju po nebu, vidje čitav krug kako se objesio o to stablo. Kako ga
je dotakao, po njemu počne padati cvijeće, a na um mu padne Velika poruka.
Pogleda lijevo i desno, okrene se oko sebe: to je on vikao životinjama, on je vikao ljudima i
bogovima. Vodila ga je ljubav. Ljubav i milost prema samome sebi, razbacanom i izmučenom na
ovome svijetu. Čitava zemaljska i nebeska bol bijaše njegova bol. “Kako netko može biti sretan u
ovome jadnome tijelu? Samo jedan kotao krvi, kosti, mozak, meso, žile, sjeme, znoj, suze i
prljavština. Kako netko može biti sretan u ovome tijelu što ga pokreću zavist, mržnja, laž, strah, briga,
glad, žeđ, bolest, starost i smrt? Sve je izmučeno nesrećom: biljke, kukci, životinje i ljudi. Pogleda iza
sebe za onima kojih više nema. Pogleda ispred sebe za onima kojih više nema. Ljudi su poput trski.
Rastu, dozrijevaju, suše se, padaju i ponovno siju sjeme. Beskrajni se oceani isušuju, planine se ruše,
zvijezde putuju s pola na pol, bogovi nestaju...”
Milost, milost neka bude siguran vodič po budističkome putu. Samo milošću se možemo
osloboditi svoga tijela, samo milošću možemo srušiti zidine i sjediniti se s ništavilom. Svi smo jedno
i to jedno pati i moramo ga izbaviti. Pa i ako kapljica vode u drhtaju pati, i ja patim.
U mome umu sjedinjuju se četiri “velike svete Istine”: ovaj je svijet mreža u koju smo uhvaćeni.
Smrt nas ne izbavlja, ponovno ćemo se roditi. Pobijedimo žeđ, oslobodimo se želje, ispraznimo
utrobu! Nemojte govoriti: “Želim umrijeti ili ne želim umrijeti.” Radije recite: “Ne želim ništa.”
Uzvisite svoj um iznad želje ili nade. Tek tada, još živi, možete ući u blaženstvo nepostojanja.
Svojom vlastitom rukom možete zaustaviti kolo rađanja.
Budin lik mi se nikada nije pojavio preda mnom u tolikoj svjetlosti. U početku, dok sam nirvanu
poistovjećivao s besmrtnosti, gledao sam na Budu kao na vođu nade, nekoga tko svoju vojsku vodi
suprotnim putem od onoga kamo ide svijet. Tek sada ga osjećam: Buda čovjeka tjera da prihvati smrt,
da zavoli potrebu, da svoje srce uskladi s vječnim tokom, da vidi svoju suštinu i um kako žude jedno
za drugim, kako se sjedinjuju, rađaju i nestaju, i da kaže: “Ovo želim.”
Od svih ljudi što je ova zemlja rodila, svojim blistavim umom na samome vrhu sjaji Buda. Bez
ikakvoga straha ili žalosti, pun milosti i znanja, on ispružene ruke i širokoga osmijeha otvara put k
spasenju. Za njim bujica ostalih bića, potlačenih u potrebama, žuri poput jarića koji traže majčino
mlijeko. Ne samo ljudi, već sva bića - ljudi, životinje, drveće... Buda ne izabire poput Krista samo
ljude: on ima milosti i spašava svakoga.
Sam, bez pomoći nevidljivih sila, spoznao je u svome srcu da se svijet stvara i nestaje. U njegovoj
se suncem sprženoj lubanji eter zgusnuo i pretvorio se u maglu, magla se pretvorila u zvijezde,

145
zvijezde su poput sjemena pale na zemlju i stvorile drveće, životinje, ljude i bogove... a potom mu se
lubanja zapalila, sve se pretvorilo u prah i nestalo.
Danima sam i tjednima živio budistički predan novim uzbuđenjima. Kakav li je bezdan ljudsko
srce! Kako li se samo otkucaji srca igraju, rasplinjuju i kreću svaki svojim putem! Zar me sva želja i
težnja za besmrtnošću vodila u savršenu smrt? A možda su smrt i besmrtnost jedno?
Kad je konačno nakon sedam godina muke u traženju iskupljenja Buda ustao od svoga stabla,
konačno iskupljen je otišao do velikoga grada, sjeo nasred trga i počeo govoriti i propovijedati
iskupljenje. Skupili su se nevjernici, trgovci i ratnici, opkolili ga i počeli ismijavati, no polako počnu
osjećati kako im se utroba ispražnjava, kako se čiste od svih želja, i njihova odjeća šarenih razigranih
boja - bijela, crvena i zelena - postala je odjednom žuta, kao Budina halja. Jednako sam tako i ja
osjetio kako mi se utroba prazni, a um mi se zaogrće žutim plaštem.
Jedne večeri kad sam izašao u Prater, veliki bečki park, priđe mi neka djevojka, namazana kao da
je iz neke sekte. Preplaših se i ustuknuh, no ona me sustigne i uhvati za ruku. Obavio me težak miris
ljubičica i u večernjoj svjetlosti privuku me njezine modre oči, jarko namazana usta i polugole grudi.
“Dođi sa mnom!” pozove me uz vragolasti osmijeh.
“Ne! Ne!” povikah prestrašeno.
“Zašto ne?” začudi se ona i pusti mi ruku.
“Nemam vremena, sestro”, odgovorih joj.
“Jesi li poludio?” odgovori djevojka. “Ta nitko nas neće vidjeti.”
“Vidjet će nas Buda...” zaustih, ali se zaustavih. No, djevojka je već bacila oko na nekog drugog
prolaznika i potrčala za njim. Odahnuo sam i brzim korakom se vratio u svoju sobu.
Utopio sam se u Budu. Mozak mi se pretvorio u žuti suncokret, a Buda je postao sunce za kojim
sam se okretao slijedeći ga... “Vode spavaju, no duša nikada ne spava”, rekao mi je jednom neki stari
Rumelićanin. Ipak, tih dana mi se činilo da mi se duša uspavala, utopljena u blaženi budistički mir.
Ipak kad te obuzima nemir, i toga si svjestan, što god sanjao, dobro ili zlo, ne veseli te niti rastužuje,
jer znaš da ćeš se probuditi i sve će nestati. Tako sam i ja gledao sva čuda svijeta kako mi prolaze pred
očima, potpuno miran, bez ikakvoga straha ili radosti.
Kako bih se brzo oslobodio toga priviđenja i kako bih umirio svoju dušu, pokušao sam riječima
pronaći savršeno iskupljenje: uhvatio sam se pisati dijalog Bude s njegovim najdražim učenikom Anandom:

Barbari se bijahu spustili s okolnih brda i zauzeli grad. Buda je smiješeći se sjedio pod jednim
rascvjetalim drvetom. Ananda je legao pokraj njega položivši mu glavu u krilo. Zatvorio je oči da ga
gradska vreva ne ometa u razmišljanju. Oko njih se skupilo mnoštvo, u želji da postanu Budini
učenici, da čuju riječ spasenja. No čuvši da su barbari zauzeli grad, oni se uskomešaju:
“Učitelju”, poviču, “ustani! Spasimo se najprije od barbara, a poslije ćeš nam odati tajnu
iskupljenja.”
Buda odmahne glavom.
“Ne. Neću”, reče.
“Zar si se umorio?”povikaše ovi. “Ili se bojiš?”
“Umorio sam se”, odgovori Buda potpuno ravnodušnoga glasa, bez umora, straha, ne mareći ni
za domovinu.
“Mi idemo spasiti očevinu!” povikaše svi i počnu trčati prema gradu.
“Imate moj blagoslov!” reče im Buda, podigne ruku i blagoslovi ih. “Išao sam i ja onamo kamo
vi sad idete i vratio sam se. Čekat ću vas ovdje pod ovim rascvjetalim drvetom. Samo tada, kad svi
budemo sjedili pod ovim drvetom svaka će moja riječ i svaka će vaša riječ imati isto značenje. Sad je
još rano. Ja govorim jedno, a vi čujete drugo. Ne govorimo istim jezikom. Sretan vam put i čekam
vas!”
“Ne razumijem, Učitelju”, reče Sariputta. “Opet govoriš u zagonetkama.”
“Razumjet ćeš kad se vratiš, Sariputto. Sad je još rano, kažem vam. Dugo godina živim ovaj život
i proživljavam ljudsku bol i sazrio sam. Nikada nisam osjećao toliku slobodu, prijatelji moji.
Zašto?Zato što sam donio veliku odluku.”
“Kakvu veliku odluku, Učitelju?” upita gaAnanda. Pogleda Učitelja, sagne se i poljubi mu noge.
“Kakvu veliku odluku?”
“Ne želim prodati dušu Bogu, onome što ga vi zovete Bogom. Ne želim prodati dušu niti

146
Iskušenju, onome što ga vi zovete iskušenjem. Ne želim prodati dušu nikome. Iskupljen sam! Blago
onome tko uspije pobjeći iz kandži Boga ili Iskušenja. Samo je on iskupljen.”
“Iskupljen od čega?” upita ga Sariputta sav znojan. “Iskupljen od čega? jedna ti je riječ ostala
na usnama, Učitelju, i peče te. ”
“Ne, Sariputto! Ne peče me. Osvježava me. Ne znam možete li me shvatiti, možete li me čuti, a da
vas ne obuzme strah. ”
“Učitelju, idemo u rat. Možda se ne vratimo. Možda te nikada više nećemo vidjeti. Povjeri nam
koja je to snažna riječ, povjeri nam svoju snagu. Od čega da se iskupimo?”
Polako, kao što tijelo pada u bezdan, iz Budinih usana izađe riječ:
“Od iskupljenja. ”
“Od iskupljenja? Kako se netko može iskupiti od iskupljenja?” usprotivi se Sariputta. “Ne
razumijem te, Učitelju.”
“Bolje, Sariputto, bolje. Kad bi razumio, preplašio bi se. Samo da znate, dragi moji, moje je
iskupljenje to što sam se oslobodio od iskupljenja!”
Nakratko ušuti, no nije dugo mogao izdržati:
“Morate shvatiti da je svaka druga sloboda ropstvo. Da se ponovno rodim, borio bih se za tu
slobodu. Za iskupljenje od iskupljenja... No dosta je. Još je rano da razgovaramo. Razgovarat ćemo
kad se vratite iz rata. Ako se vratite... Zbogom!”
Duboko uzdahne i pogleda svoje učenike sa smiješkom: “Što stojite?” upita. “Vaša je dužnost još
uvijek da se borite. Idete se boriti. Zbogom!”
“Zbogom, Učitelju!” reče Sariputto. “Idemo i neka nam Bog pomogne!”
Ananda se ne pomakne. Buda ga blago pogleda.
“Ostajem s tobom, Učitelju!” reče Ananda pocrvenjevši.
“Zar zbog straha, dragi Ananda?” upita ga Buda.
“Zbog ljubavi, Učitelju. ”
“Ljubav više nije dovoljna, vjerni moj druže. Nije dovoljna. ”
“Znam, Učitelju. Dok si govorio, vidio sam vatru kako ti prži lice.”
“To nije bila vatra, Ananda. To je bila riječ. Razumiješ li ti, mali moj prijatelju, nadljudsku
riječ?”
“Mislim da razumijem. Zato sam i ostao s tobom.”
“Što si razumio?”
“Onaj tko kaže da postoji iskupljenje je rob. Jer stalno važe svaku svoju riječ, svako svoje djelo i
misli: Hoću li se spasiti? Hoću li poći na nebo ili ću poći u pakao? Kako može moja duša biti slobodna
ako se nada? Tko se nada, boji se ovoga života, ali se boji i onoga života. Lebdi kao meteorít
iščekujući sudbinu ili milost Božju.”
Buda pomiluje Anandu po crnoj kosi.
“Ostani”, reče mu.
Neko su vrijeme tako ostali šutke ispod rascvjetalog drveta.
Buda je čitavo vrijeme nježno gladio Anandu po kosi.
“Spas je da se izbaviš od svih spasenja. Ovo je najveća, najviša sloboda, kad ne možeš disati.
Možeš li izdržati?”
Ananda je pognuo glavu ne odgovarajući.
“Shvaćaš li sada tko je savršeni lskupitelj...”
Nakratko zašuti igrajući se s jednim cvjetićem što je pao sa stabla.
“lskupitelj koji će iskupiti ljude od iskupljenja.”

Sa dvadeset i četiri slova alfabeta - jer kamenja i vapna nemam - popločio sam novi put do
iskupljenja. Sada sam znao. Svijet sam počeo gledati smireno i bez straha, jer me više nije mogao
prevariti. Kroz prozor sam gledao ljude, kola, dućane pune hrane, pića, voća i knjiga i smiješio sam
se. Jer sam znao da je dovoljan samo jedan blagi vjetrić da rasprši sve te raznobojne oblake. Stvorila
ih je snaga Iskušenja, a ljudska glad i žeđ ih održavaju nakratko, koliko mogu, prije nego ih vjetrić rasprši.
Izašao sam iz sobe i našao sam se na ulici u rijeci ljudi što su negdje trčali. Trčao sam i ja s njima.
Više se nisam imao čega bojati. To je samo hrpa inja nastaloga od hladnoće. Čega se imam bojati?
Idem s njima da vidim kamo idu. Stigli smo do nekog kina s raznobojnom rasvjetom. Ušli smo unutra.

147
Smjestili smo se u baršunaste fotelje. U dubini bijaše osvijetljeno platno, a na njemu nemirne,
užurbane sjene. Što rade? Ubijaju, ljube se. Pokraj mene je sjedila jedna djevojka. Osjećao sam kako
joj se grudi nadimaju i zapahnuo me njezin miris cimeta. Ponekad bi joj koljeno dodirnulo moje. Ježio
sam se, ali se nisam odmakao. U jednom trenutku me pogledala i u mraku mi se učini da mi se nasmiješila.
Umorio sam se gledati sjene na platnu i ustao sam. Ustala je i ona. Na vratima se ponovno okrene
prema meni i nasmiješi mi se. Započeli smo razgovor. Nebo je obasjavala mjesečina. Krenuli smo u
park. Sjeli smo na jednu klupicu. Bijaše ljeto, noć blaga poput meda. Mirisali su jorgovani, pored nas
su prolazili parovi, a drugi su ležali zagrljeni na travi. Začuje se pjev neke ptičice, skrivene u krošnji
jorgovana i srce mi zastane. To nije bila ptica, bijaše to neki lukavi duh. Čini mi se da sam takav pjev
znao čuti na Kreti, visoko na planinama Psiloritisa i već sam znao što govori... Ispružio sam ruku i
pomilovao djevojku po kosi.
“Kako se zoveš?” upitah je.
“Frida”, odgovori i osmjehne mi se. “Zašto pitaš? Zovem se Žena.”
I tada mi pobjegne jedna strašna rečenica. To ne bijahu moje riječi. Bijahu to riječi mojih
predaka. No ne očeve riječi: on je prezirao žene. Bijahu to riječi nekog drugog pretka. Čim sam to
izustio, požalio sam, no bijaše kasno.
“Frida, hoćeš li noćas ostati sa mnom?”
Djevojka mirno odgovori.
“Noćas ne mogu. Sutra.”
Odahnuh. Brzo sam ustao i razišli smo se. Hitrim sam korakom krenuo kući.
Tada se dogodilo nešto nevjerojatno, još uvijek me uhvati jeza kad se toga sjetim. Ljudska je duša
doista toliko draga da u svome zagrljaju drži i tijelo koje iz dana u dan nestaje. Dok sam tako hodao
prema kući, osjetio sam kako mi krv skače u glavu i duša mi je gorjela. Osjećala je kako mi je tijelo
spremno podati se grijehu i uzaludno se borila pokušavajući ga spriječiti... Krv mi je ključala i polako
mi se slijevala po licu. Osjećao sam kako mi gore usnice, obrazi i čelo. Lice mi se tako nadulo da su
mi se oči tako stisnule da su postale dvije točke i jedva sam gledao.
Ubrzao sam korak, potrčao sam, žurio sam se da što prije stignem kući da se pogledam u ogledalo
u što sam se pretvorio...
Čim sam došao kući, upalio sam svjetlo i pogledao sam se u ogledalo. Kriknuo sam od užasa.
Čitavo mi je lice bilo podbuhlo, stravično se izobličilo, a oči su se jedva nazirale iza nabreklih,
crvenih obraza, čak su mi i usta postala samo prorez koji se jedva otvarao.
Na umu mi bijaše samo Frida i pomisao kako li se možemo sutra vidjeti kad sam ovako unakažen.
Sjeo sam i napisao joj telegram: “Ne mogu sutra. Doći ću prekosutra.” I očajan sam se srušio u krevet.
“Kakva to može biti bolest?” razmišljao sam. “Da nije kuga?” Često sam kao dijete na Kreti gledao
leprozne crvenoga natečenoga lica i sjećam se kakav su užas u meni izazvali da sam jedan dan
izjavio: “Da sam ja kralj, sve bih leprozne odmah bacio u more s jednim kamenom oko vrata.” Možda
se sada Nevidljivi, neki Nevidljivi, sjetio te moje neljudske izjave i zato me sada ovako kažnjava?
Čitavu noć nisam oka sklopio. Čekao sam da svane, nadajući se da će ujutro sve biti dobro. Pipao
sam se po licu, da vidim natiče li još... Ujutro sam odmah otrčao do ogledala. Lice mi je izgledalo kao
neka mesnata maska, čak mi je i koža počela pucati, a iz rana je tekla neka žućkastozelena tekućina.
Nisam bio čovjek, već demon.
Pozvao sam gazdaricu da joj predam telegram. Čim me vidjela, vrisnula je i rukama pokrila lice
da ne vidi. Nije mi se usudila prići. Zgrabila je telegram i pobjegla. Prošao je dan, dva, tri. Prošao je
tjedan, dva... a ja sam svakoga dana slao isti telegram, od straha da slučajno ne dođe ovamo i vidi me
ovakvoga: “Danas ne mogu. Doći ću sutra.” Ništa me nije boljelo, ali nisam mogao otvoriti usta da
bih nešto pojeo, samo sam kroz slamku pio limunade i mlijeko. Na kraju više nisam mogao izdržati.
Čuo sam za jednog učenika slavnoga Freuda, Wilhelma Stekela, čak sam i pročitao neke njegove
članke. Otišao sam k njemu. Nekako sam bio siguran da je ova bolest psihosomatska.
Mudri me liječnik počeo ispitivati. Ispričao sam mu cijeli svoj život, to kako od mladenačke dobi
tražim put do iskupljenja, kako sam godinama slijedio Krista, no kako mi se sada vjera čini suviše
jednostavna i optimistična pa sam krenuo Budinim stopama...
Profesor se nasmiješi.
“To što pokušavaš naći početak i kraj života, to je bolest”, reče naposljetku. “Normalan čovjek
živi, veseli se, pati, bori se, oženi se, dobije djecu i ne pita se stalno zašto tako i do kada... No niste mi

148
sve rekli, još mi nešto tajite. Recite mi sve.”
I ja mu ispričah kako sam upoznao Fridu i kako smo se dogovorili za izlazak.
Profesor prasne u gromoglasni, sarkastični smijeh. Pogledah ga bijesno. Počeo sam mrziti ovoga
čovjeka, jer je tako silovito otvarao sva zakračunata vrata moje duše istražujući svaku moju
najskrovitiju tajnu.
“Dosta! Dosta!” reče napokon i dalje se smijući. “Dokle god budete u Beču lice će vam ovako
izgledati. Vi bolujete od ‘bolesti asketa’. Tako zovemo tu bolest i vrlo je rijetka u naše doba. Zato što
danas ljudi ne ispituju svoju dušu. Jeste li ikada čitali o životima svetaca? Asket je pobjegao iz
pustinje Tebaide i otišao do prvog velikoga grada, jer mu se odjednom pokazao demon prostitucije
tjerajući ga da pod hitno spava s nekom ženom. No, kako je zakoračio u javnu kuću, primijetio je da
mu se tijelo izobličilo i da ga je prekrila kuga. Ne bijaše to kuga. To bijaše ova vaša bolest. Kako se
mogao s tako izobličenim licem pojaviti pred nekom ženom? Koja će ga žena htjeti dotaknuti? Tako
je odmah pobjegao u svoju špilju u pustinji, zahvaljujući Bogu što ga je spasio od grijeha. I Bog mu
se, kako pričaju, smilovao, i izliječio ga od kuge. Jeste li shvatili sada? Vaša duša - mislim, ono što
zovete dušom - je duboko predana budističkoj teoriji i vjerojatno smatra da je spavati sa ženom smrtni
grijeh. I zato ne dopušta tijelu da zgriješi. U naše vrijeme se vrlo rijetko dešava da duša ima toliki
utjecaj na tijelo. U čitavoj sam svojoj karijeri susreo samo još jedan takav slučaj: jedna čedna i vrlo
pobožna Bečanka jako zaljubljena u svoga muža. No, dok je on bio u ratu, ona slučajno susretne
nekog mladića i zaljubi se. Već mu se bila spremna predati, no odjednom joj se duša usprotivi,
gospođi natekne čitavo lice i postane odbojno poput vašega. Potpuno očajna, ona mi se obrati i ja je
utješih: “Čim vam se muž vrati iz rata, ozdravit ćete.” I doista, čim joj se muž vratio iz rata, dakle čim
je prošla opasnost da će počiniti grijeh, lice joj se oporavi i ona se ponovno pretvori u ljepoticu. Isto
tako je i s vama. Čim odete iz Beča i zaboravite na Fridu, ozdravit ćete.”
Nisam mu povjerovao i uvrijeđeno sam otišao. “Znanstvena bajanja!” mislio sam. “Baš ću ostati
u Beču i samo će proći.” Ostao sam još mjesec dana. Maska s lica mi nije splašnjavala, a ja sam
uporno svakoga dana slao Fridi isti telegram: “Danas ne mogu, doći ću sutra.”
To sutra nikako nije dolazilo. Jednoga jutra sam donio odluku. Odlazim! Spakirao sam kofer,
izišao na ulicu i uputio se na kolodvor. Bijaše rano jutro, puhao je lagani vjetrić, rijeke radnika su se
slijevale na svoje poslove, svi nasmijani. Još su žvakali doručak koji nisu stigli pojesti. Sunce još nije
izašlo. Prozori su se polako počeli otvarati. Grad se budio. Hodao sam veselo, i ja sam se probudio
zajedno s gradom i kako sam odmicao, osjećao sam da mi lice splašnjava, osjećao sam kako mi se oči
i usta polako oslobađaju i otvaraju. Od silne sam sreće počeo zviždati kao dijete. Vjetrić koji me
zapahnjivao milovao mi je lice kao melem. Kad sam konačno stigao na kolodvor, izvadio sam
ogledalo da se pogledam. Kakve li sreće! Lice mi je potpuno splasnulo poprimivši svoj prirodni
izgled. Iz mene je otišao demon i ponovno sam postao čovjek.
Od toga dana sam postao svjestan kako je čovjekova duša vrlo opasan alat. U svome tijelu nosimo
golemu bombu što svakoga dana može eksplodirati, a da toga nismo niti svjesni. A što je najgore niti
ne želimo znati. Zato što bi tada svaki grijeh, sram i laž postali nedopustivi. Više se ne bismo mogli
skrivati iza ljudske slabosti. Ako smo nečasni, otresiti ili lažljivi, mi smo krivi. Jer u sebi nosimo
jednu svemoćnu silu, ali je se ne usuđujemo iskoristiti, bojeći se da će nas spržiti. Više nam odgovara
ne dopuštati joj da izađe pa će polako i ona splasnuti i pretvoriti se u šaku mesa. Strašno je što to ne
znamo. Kad bismo znali, divili bismo se ljudskoj duši. Ne postoji ništa na svijetu - niti zemlja niti
nebo - toliko slično Bogu, koliko ljudska duša.

XXV
BERLIN - JEDNA ŽIDOVKA

Iz Beča sam otišao do Berlina. Buda mi je uvelike ugasio svu moju žeđ, ali nikako nije mogao
ugasiti žeđ da vidim što je više moguće svijeta. Dao mi je ono što on naziva “slonovsko oko” -
mogućnost da sve gledam i da se svemu veselim kao da mi je prvi put. Da sve gledam kao da mi je
posljednji put i da se opraštam.
Svijet je čudo, govorio sam, ljudi su poput kapi. Zemaljska djeca kiše. Kad Buda - crno sunce -
149
zasja, one se tope. Mojom dušom je zavladala milost. Milost i ljubav. Ah, kad bih mogao to čudo
barem malo zadržati u svome sjećanju, da ne nestane! Osjećao sam da mi se čitavo srce zavilo u žutu
tuniku. Još je ostao samo lagani otkucaj, još uvijek crven, koji je uporno kucao ne dopuštajući Budi da
potpuno zavlada mnome. U meni se budio jedan Krećanin odbijajući mirnome osvajaču dati svoj kruh
i sol.
U Berlinu sam to osjetio. Zatvaram oči pokušavajući se sjetiti svojih smrtnih budističkih grijeha u
ovom nezahvalnom svijetu i sjećanje mi donosi česta bdijenja i požudne riječi, rascvjetale kestene i
trešnje, nezasitne židovske oči, oštar miris ženskih pazuha, i nikako ih ne mogu dovesti u red.
Listam požutjele listove bilježnice kako bih se prisjetio kojim se redom što događalo, kako smo
se zaklinjali i kako smo se rastali... Kakvu snagu imaju slova, ta dvadeset i četiri54 vojnika što stoje na
rubu provalije čuvajući ljudsko srce da ne padne i da ne nestane u duboko crno Budino oko!

2. LISTOPADA
Danas mi je treći dan u Berlinu. Polako se vraćam beskrajnim dosadnim ulicama. Kestenje je već
popadalo, puše hladan vjetar, do kosti sam se smrzao. Danas sam na jednim visokim vratima vidio
veliki natpis: Kongres o reformi obrazovanja. Budući da je padao snijeg i smrzavao sam se, ušao sam
unutra. Zateklo me mnoštvo ljudi, profesora i profesorica. Ogledavao sam se ne bih li ugledao neko
slobodno mjesto. U sivilu sakoa zablista jedna narančasta bluza. Kao što bubu na cvijet privlači
njegova boja, tako sam i ja krenuo prema djevojci u narančastoj bluzi. Nekim je čudom sjedalo do nje
bilo slobodno. Sjeo sam. Jedan je profesor ludio za katedrom, mahao rukama, zagrcnuo bi se pa bi
popio gutljaj vode, malo bi se smirio pa bi ponovno uzimao zamah, pokušavajući objasniti kako bi se
trebao promijeniti program u školama, kako bi trebalo odgojiti novu njemačku mladež koja ne
razmišlja samo o životu i smrti. Bio je to još jedan spasitelj koji je želio borbom spasiti svijet.
Okrenuh se svojoj susjedi. Kosa joj bijaše plavkasto crna, imala je ogromne crne oči, nos pomalo
šiljat, nekoliko madeža po licu, a put joj bijaše tamna poput jantara. Sagnuh se prema njoj i upitah je:
“Što mislite, odakle sam?”
“Iz zemlje sunca”, odgovori mi i pocrvenje.
“Da. Iz zemlje sunca. Ovdje sam problijedio. Hoćemo li malo prošetati?”
“Idemo!”
Na ulici je poskakivala, smijala se i vikala, kao dijete koje je dobilo novu igračku.
“Zovem se Sarita. Židovka sam i pišem pjesme.”
Ušli smo u jedan park. Pod nogama nam je šuštalo požutjelo lišće. Rukom sam joj dotaknuo kosu:
bijaše topla i meka poput svile. Ona zastane, a grlo joj se stezalo kao da se guši.
“Iz ruke vam izlazi neka snaga. Osjećam se kao krčag na izvoru i punim se.”
Bližilo se podne.
“Idemo nešto pojesti”, rekoh. “Neku toplu juhu da se zgrijemo.”
“Mi Židovi danas postimo, ne smijem”, odgovori mi. “I ja sam ogladnjela i hladno mi je, ali ne
smijem, grijeh je.”
“Pa zgriješite! Poslije ćemo se ispovjediti. Oprostit će nam strašni jahve, vaš Bog.”
Kao da ju je zasmetalo da tako posprdno govorim o njezinom Bogu.
“A koji je vaš Bog?”
Zastao sam. Na trenutak pomislih kako i ja griješim pred svojim bogom. Bio sam zaboravio kako
su ove velike oči, crna kosa i jantarna put samo privid i raspršio bi se da samo lagano zapušem.
“Dioniz?” upita me djevojka kroz smijeh. “Onaj pijanac?”
“Ne, ne. Jedan drugi, mnogo strasniji od vašeg Jahve. Ne pitaj!”
U tome sam se trenutku trebao okrenuti i otići. No sažalio sam se nad svojim i njezinim tijelom i
ostao sam.
“Reci mi jednu svoju pjesmu”, predložih, samo da nečim zabavim svoje misli.
Lice joj je zasjalo. Glas joj bijaše blag, no pun gorčine:

Prognanici su svi koji još nisu shvatili

da je i domovina progonstvo.

54
Grčki alfabet ima 24 slova. (op. prev.)
150
 I dok obilazimo nove gradove,
domovina nas prati kao sestra.
Prognanici su svi koji još nisu shvatili
da, ako nam netko pokloni osmijeh,
u našim srcima odzvanja Pjesma nad pjesmama.

Oči joj se ispune suzama.

“Plačeš?” upitah je nježno.
“Gdje god da dotakneš jednog Zidova, otvaraš mu ranu”, odgovori.

3. LISTOPADA
Kad barem opijenost ne bi nikada prestajala. Da je barem Dioniz svemogući bog! No, pijanstvo
vrlo brzo nestaje, um se bistri, i topla, nježna tijela ponovno postaju utvare. Sutradan kad sam se
probudio, vlastiti me um pogledao prezrivo i strogo mi rekao: “Nevjerniče, izdajniče!” vikao mi je.
“Stid me što moram s tobom živjeti i disati. Možda ti Buda može oprostiti, no ja ne mogu. Pazi da
opet ne upadneš u narančastu zamku.”
Ipak, već rano ujutro sam se vratio na kongres. Gledao sam oko sebe, ali nigdje nisam vidio
narančastu boju. Trebao sam se radovati, ali nisam mogao. Ponovno sam odslušao velike riječi. Neki
su i ogladnjeli pa su žvakali jabuke, drugi su zapisivali ono što su čuli. Odjednom iza sebe osjetih neki
topao dah. Osjetih pogled kako me traži. Okrenuh se i ugledah je na kraju dvorane. Imala je neki
jeftini šal maslinaste boje i jaknu s podignutom kragnom jer je bilo hladno. Nasmiješi mi se i čitavo
joj lice zasja poput mramora na suncu.
Više se nisam okretao. Krenuo sam prema izlazu. Sustigla me na hodniku. Dala mi je jednu
knjižicu svojih pjesama skakućući i smijući se. Očito ju je još držalo jučerašnje pijanstvo. No ja sam
silom htio otići. I kad sam joj pružio ruku na rastanku, vidjeh kako me njezine oči gledaju upitno,
nesigurno, gotovo bojažljivo. Tijelo joj se još smanjilo. Kao da je ušla u se. Sažalih se nad njom.
Uhvatio sam je za ruke i čvrsto joj stisnuo slabašna ramena. Povikala je od sreće i boli, pokušavajući
se izmaknuti.
“Zašto me ranjavaš?”
“Zato što imaš drugu boju kože, zato što imaš drugoga Boga, i zato što sam čitavu noć mislio na
tebe. I želim te nešto pitati, ali molim te da mi kažeš istinu.”
“Zašto ti ne bih rekla istinu? Ničega se ne bojim. Židovka sam.”
“Što tebi nalaže tvoj Bog? Koja je tvoja dužnost? Moram to znati prije nego nastavimo.”
“Mržnja, mržnja, mržnja - to je naša prva dužnost. Jesi li sad zadovoljan?”
Lice joj se iznenada izobličilo. Njezine debele usne su mučale, no još su drhtale. Iza lijepog
tamnoputoga lica krila se tigrica s dva žuta oka.
“Jesi li zadovoljan?” ponovi izazivački.
Sjetih se Budinih riječi: “Ako na mržnju odgovorimo mržnjom, tada ona nikada neće nestati s
ovoga svijeta.”
“Mržnja je rob koji krči put svome gospodaru”, odgovorili joj.
“A tko mu je gospodar?”
“Zaljubljenost. Ljubav.”
Židovka se sarkastično nasmije.
“To propovijeda vaš Krist? Nama Jahve zapovijeda: Tko ti izvadi zub, ti njemu zubalo! Janje i
ranjena lavica ne mogu se spariti. Sreća da smo to shvatili prije nego su nam se usne spojile.”
“Što ti je skrivio svijet? Zašto ga želiš srušiti?”
“Vidim da nikada nisi bio gladan, da nikada nisi spavao pod mostom, da ti nisu u pogromu ubili
majku. Nemaš me pravo to pitati. Ovaj tvoj svijet je nepravedan i nečastan, no naša su srca čista.
Želim i ja pomoći svojim prijateljima da srušimo ovaj svijet i da stvorimo novi, pravedniji, da se ne
moramo više stidjeti.”
Šetali smo ispod ogoljeloga drveća, a ono malo lišća što je preostalo na granama, hladni nam je
vjetar bacao po kosi i po leđima. U svojoj pamučnoj bluzi i poderanim rukavicama, ona se smrzavala.
Njezine izlizane čizme već su promočile. U jednom trenutku sam je htio pogledati u oči, no bojao sam
se njihove mržnje.

151
 “Koliko mora da je propatila ova djevojka da je toliko puna mržnje. Tko zna zašto se bojala
zaljubiti se u jednog muškarca iz neprijateljskog tabora?”
Usnice su joj poplavjele od studeni i zubi su joj cvokotali. Postidjeh se. Skinuh sa sebe svoj
krzneni ogrtač i pokrijem joj promrzla ramena, brzo da mi ne bi izmakla. Ona se bijesno izmakne da
ga skine, no ja je molećivo zadržah.
Zastala je kao da je ostala bez daha. Više se nije opirala. Lice joj je ponovno poprimilo svoju
ljepotu. Osjećao sam kako joj se kroz moj kaput toplina moga tijela polako širila po njezinome tijelu:
već su joj se i usnice zarumenjele. Nasloni se na mene, noge su joj klecale.
“Kako je lijepa toplina”, šapne. “Odmah ti promijeni život.”
Samo malo topline, pomislih, i oči mi se ispune suzama, malo kruha, krov nad glavom i jedna
riječ, dovoljne su da pobijede mržnju.
Stigli smo do njezine kuće.
“Kad ćemo opet?” upitah je.
“Uzmi svoju bundu”, reče. “Sad shvaćam zašto svi ljudi u bundama govore kao ti. Uzmi je, jer će
mi srce ugasnuti.”
“Ne srce, Sarita, već mržnja.”
“To je isto. Blažene bile glad i studen. Bez njih bih bila dobro. Drugim riječima, bila bih mrtva.
Zbogom!”
Nije mi pružila ruku. Iz torbice je izvadila ključ i otključala vrata.
“Kad ćemo se opet vidjeti?” ponovno je upitah.
No, lice joj je ponovno poprimilo onu žutu masku i ništa mi ne odgovori. Otvori vrata i nestane u
mraku.
Više je nisam vidio.
Zatvorio sam se u svoju sobu. Srce mi se pretvorilo u vreću gusjenica. Svijet oko mene iznenada
je opet postao od krvi i mesa, opet se činio stvaran. U meni se otvorilo pet žednih bunara i pozvao sam
Budu da dođe i istjera iskušenje, jedan je veliki svetac četrdeset godina proveo kao asket, četrdeset
godina nije mogao doprijeti do Boga. Nešto je stajalo među njima, nešto ga je sprječavalo. Nakon
četrdeset godina je konačno shvatio: bijaše to jedan vrč koji je volio, jer bi ga voda koju je iz njega pio
osvježila. Tek kad se vrč razbio shvatio je: stopio se s Bogom.
Znao sam. Moj vrč je ovo sićušno Židovkino tijelo. Ako se i ja želim stopiti s Bogom, mora
nestati ovo tijelo koje nam se stalno nalazi na putu.
Kad jedna divlja osa probuši saće da uzme malo meda, na nju se sruči tisuću pčela radilica i
čitavu je zaliju slatkom tekućinom i uguše je. Moja slatka tekućina bijahu riječi, stihovi, ritam. Ovim
ću svetim plaštem ogrnuti Saritu da mi više ne krade med.
Krv mi je počela udarati u sljepoočnice, svu svoju snagu pokušao sam koncentrirati u jedno tijelo,
jedan glas i dva crna nezasitna oka - da odagnam demona. On me udaljavao od Bude.

Mobilizirajući riječi, krenuo sam naprijed i započeo rat. Pisao sam i riječ po riječ, cilj se
promijenio, moja je želja blijedjela, a Sarita je ostajala iza mene, postajući sve manja i manja, sve dok
nije potpuno ugasla, a preda mnom se našao jedan blještavi kameni put i crvena linija i jedan čovjek
koji je išao naprijed. Poruka bijaše jednostavna, u malo riječi, poput hijeroglifa: bijaše to moj život.
Gledao sam kako napredujem, s kakvom lakoćom i s koliko nade prepoznajem svaku stepenicu na
kojoj sam se zaustavio da uhvatim dah - sebe samoga, rod, čovjeka, Boga, a kad sam iznenada zastao,
nad sobom ugledah najviši vrh: tišinu i Budu. Konačno sam vidio kako požuda nestaje u meni. Mogao
sam prijeći sve zapreke ovoga svijeta, zemaljske i nebeske i konačno se naći na pustome,
neosvojenom vrhu! Sakupio sam s poda sve ispisane stranice i pročitao ih. Prestravio sam se. Htio
sam napisati jedan stih da izbacim Saritu iz svoga uma, a napisao sam stih da izbrišem cijeli svijet.
Buda je nepomično sjedio na vrhu, promatrajući me kako se mučim i zastajkujem putem i smiješio mi
se dobrohotno i blago, siguran u me.
Doveo sam u red sva svoja stara pitanja, pronašao sam riječi i iznašao odgovor i smirio sam se.
Ustao sam i izašao da mi duša, toliko dana zatvorena u sobi, udahne zraka. Bijaše noć, ljudi su već
zacijelo povečerali, nije kišilo niti sniježilo, ulice bijahu puste. Pred sobom sam ugledao jedna velika
vrata s raznobojnim svjetlima i šareni plakat: JAVANSKI PLESOVI. Začuo sam glazbu punu strasti, vidio
žene i muškarce kako ulaze unutra i pošao sam za njima.

152
 Ples i zvjezdano nebo oduvijek su mi bili najčudesniji prizori i posebno su me činili sretnim. Niti
vino niti žena, niti neka velika ideja nikada mi nisu tako duboko dotakli čitavo tijelo, srce i dušu,
koliko ples i zvjezdano nebo. Ispunila me sreća. Nakon toliko dana asketskoga posta, večeras će mi se
opustiti ne samo tijelo, već i duša i um - moja tri suputnika.
Kad sam ušao u salu, već su počeli plesati. Ugasila su se svjetla i samo je s pozornice dopiralo
neko mistično zelenkasto svjetlo. Kao da si se našao posred morske pučine nekog dalekoga mora.
Jedan je mladić, u zlaćanoj odori s mnogo blještavoga nakita, poput nekog mužjaka u trenucima
parenja, plesao pred jednom nepomičnom tamnoputom vitkom ženom. Mužjak je svojim strastvenim
plesom pokazivao ženki svu svoju strast, snagu i radost, pokazujući joj zašto treba upravo njega
izabrati i nijednoga drugoga na ovome svijetu. Da se sva ova strast, snaga i radost ne izgube, već da se
prenesu na njihovo potomstvo. A ženka je stajala nepomično, promatrajući ga, i razmišljala prije nego
donese odluku. I iznenada donese odluku pa i ona zapleše u strastvenom ritmu. Muškarac se sad
preplaši, zastane i sada on ostane nepomičan, obuzet. Žena je plesala njišući se u strastvenom ritmu
pred nepomičnim muškarcem, šireći ruke, mašući velovima, njezino tijelo bijaše čas ogrnuto
tamnim, čas tirkiznim velovima, promatrala je muškarca izvijajući se pred njim kao da će mu pasti u
zagrljaj. Uto je on ispustio pobjedonosni krik, raširio ruke i zajedno su nastavljali u strastvenom
ritmu...
Sva bića, životinje, ptice i ljudi, u plesnim pokretima odbacuju sve svoje maske ostavljajući samo
ono uvijek isto, vječno lice ljubavi... Gledajući tako ovaj javanski par razmišljao sam: samo jedan
drugi ples, ne onaj ljubavni, već Božji ples mogao bi odbaciti čak i tu masku ljubavi. Kakav bi se onda
pokazao strašan lik? Pokušavao sam dokučiti kakav bi to mogao biti lik, no nisam mogao... Da nije lik
Bude, vjetar? Muškarac i žena su već plesali zagrljeni, skakali su u zrak, padali, ustajali, jedan
drugoga podizali visoko u zrak pokušavajući svojim ljubavnim ritmom prijeći granice čovjeka.
Otišao sam i nastavio šetati ulicama. Bijaše prošla ponoć. Počele su padati krpe snijega, a ja sam
uživao otvorenih usta puštajući pahuljama da mi osvježe vrele usne. U meni su se probudila nova
pitanja. Ovaj ples mi je otvorio stare skoro zacijeljene rane i tada sam osjetio da me nije napustio moj
kretski duh. U meni su se probudili svi moji strašni preci koji se nisu mogli zasititi mesa niti vina,
koliko god da su jeli, i koji se nisu mogli nasititi žena, koliko god da su ih imah, i sada su podivljali i
izlaze iz mene, ne dopuštajući mi da umrem, da ne umru i oni. Doista, što bi mogao i čemu bi se
mogao nadati Buda na Kreti?
Gledao sam oko sebe promatrajući snijeg kako se bljeska na svjetlosti i pred očima su mi se
pojavili onaj javanski muškarac i žena i svi muškarci i sve žene ovoga svijeta što love, bore se i ne
prestaju plesati, da u ritmu plesa postanu jedno, u želji da se iz njihove ljubavi rodi dijete da oni ne bi
umrli. Žeđ za besmrtnošću je snažnija od žeđi za smrću.
Zaspao sam mrtav umoran. Opet mi se dogodilo da, kad mi se u javi počnu rojiti bezbrojna
pitanja na koja ne mogu naći odgovor, nadolazi san pojednostavljujući sva pitanja pretvarajući javu u
bajku. Takav je vrhunac istine kad procvate.
Usnuo sam kako se penjem na neku planinu, za vratom držeći pastirski štap, poput kretskih
pastira, i pjevušeći neku melodiju. Sjećam se koja je to bila pjesma, jako sam je volio:

Okusih papar na usnama moje Margaro,

i iz sjemena je niklo golemo stablo,
Grci ga sijeku, Turci ga nose,
a Margaro ga bere, jašući na konju vranom.

Odjednom se iz jedne špilje pojavi neki starac blatnjavih ruku do lakata. Stavi prst na usta,
pokazujući mi da šutim, i reče mi strogim glasom: “Ne pjevaj! Zar ne vidiš da trebam mir. I pokaže mi
ruke pune blata. - Što radiš, upitam ga. - Zar ne vidiš? Modeliram Iskupljenoga. - Iskupljenoga? Tko
je Iskupljeni? - Onaj koji razmišlja, ljubi i živi u potpunosti!” odgovori mi starac i žurno se vrati u
špilju.
“Onaj koji razmišlja, ljubi i živi u potpunosti...” Čitav sam dan ponavljao u sebi te riječi što sam
ih čuo u snu i nisam im se mogao nadiviti. To mora da je glas od Boga, što ga možeš čuti samo noću
kad podivljali mozak konačno zašuti. Oduvijek sam vjerovao u savjete što nam ih daje noć. Noć je
sigurno mnogo snažnija i čišća od glupavoga dana. Noć se sažalijeva nad ljudima.

153
 Od tada je prošlo nekoliko dana. Kao što mi se često događa u životu, dvije su se neumorne
zvijeri - da i ne - borile u meni. Kad god pronađem neki odgovor na pitanja koja me muče, prihvaćam
ga s nemirom, znajući da će se iz toga odgovora izroditi nova pitanja, i tako se nastavlja vječita borba
ovih dvaju demona u mojoj glavi. Kao da svaki odgovor u svojoj sigurnosti ima skriveno mnoštvo
novih pitanja. Zbog toga me nijedan odgovor ne može umiriti, već me samo još više uznemiri.
Duboko u meni skrivao se Krist, a još dublje bijaše zakopano sjeme Budino. Što hoće Buda tako
duboko skriven u svojoj žutoj halji?

Jedne kišne nedjelje šetao sam nekim muzejom razgledavajući afričke maske, izrađene od drveta,
kože, čak i od ljudskih lubanja, pokušavajući dokučiti značenje svake maske, je li to naše istinsko
lice, razmišljao sam. Jesmo li mi doista takve zvijeri krvavih usta, obješenih usana i izbečenih očiju?
Iza svakog lijepog lica neke žene kesi nam se neka strašna maska, iza vidljivoga kozmosa krije se
kaos, iza blagoga Kristova lica skriva se Buda. Ponekad, u strašnim trenucima ljubavi, mržnje ili
smrti, nestaje sva privlačna ljepota i pojavljuje se strašan lik istine. S jezom sam se sjećao Irkinje u
onoj crkvici na kretskoj vrleti. Kad su nam se usne spojile, kao da je iščeznuo njezin lik, nestao, a
umjesto njega se pojavila neka iskežena majmunica tjerajući me na gnušanje i strah. Od toga dana se
bojim razgrtati ljudsko lice, bojeći se da će tada nestati sva ljubav, razumijevanje i ljubaznost. Hinim
kako vjerujem njihovim licima, jer samo tako podnosim život s ljudima.
Svako jutro prije svitanja naši su preci stavljali ove maske i trčali na vrh brda pjevajući molitve za
izlazak sunca. Bojali su se da se možda neće pojaviti. Kiša bijahu zapravo muške duše što su uranjale
u zemlju oplođujući je. Munje bijahu ljutite oči nevidljivoga Vođe. Šuštanje lišća bijaše ljudski
govor. A starice su razumjele što im govori. Kad bi prelazili preko rijeka, bujice bi se uskovitlale kako
bi ih ugušile, a oni bi žurnim korakom nastavljali dalje, i kad bi se konačno domogli suprotne obale,
veselili su se da su izbjegli opasnost. Sve je govorilo, gladovalo i slušalo. Sve je imalo svoj rod i
sjedinjavalo se. Vjetar bijaše gust, pun duhova mrtvih, i kad bi hodali, ljudi bi širili ruke probijajući se
kroz vjetar kao da se probijaju kroz vodu. Zato su tako jasno vidjeli bit svakoga fenomena, a iza
svakodnevnih ljudskih lica otkrivali bi vječne maske.
Priđe mi jedna djevojka i zagleda se u maske. U jednom trenutku sam poželio otići. Uvijek sam se
osjećao nesigurno kad bi mi se, dok sam nešto zadivljeno promatrao, netko pridružio. Djevojka bijaše
niska i debeljuškasta, velikih grudi, široke brade, orlovskoga nosa i dugačkih trepavica.
Okrene se prema meni i stade me dugo ispitivački promatrati kao da sam maska.
“Afrikanac?” upita me.
Nasmijah se.
“Ne potpuno. Samo srcem.”
“Ali to tvoje lice i ruke...” reče ona. “Ja sam Židovka.”
“Čudesna rasa. Opasna”, odvratim sarkastično. “Želite spasiti svijet. Još uvijek čekate Mesiju?”
“Ne. On je došao.”
“Mesija?”
“Mesija.”
Ponovno se nasmijah.
“Kada? Gdje je? Kako se zove?”
“Lenjin.”
Glas joj odjednom postane dubok, a pogled joj se zamrači. Lenjin! Na trenutak mi se pred očima
zavrtješe sve maske iskezivši zube. Djevojka je gledala kroz prozor u tmurno nebo i šutjela.
I on je novi spasitelj, pomislih. I njega su izmislili gladni i obespravljeni robovi da bi mogli
izdržati glad, nepravdu i svoje ropstvo. I on je nova maska ljudskog beznađa i nade.
“Ja poznajem samo jednoga Mesiju koji ljude spašava od gladi i sitosti, od pravde i nepravde, i
što je najvažnije, od svih Mesija.”
“A kako se zove?”
“Buda!”
Samo se nasmiješi s prezirom. Glas joj zadrhta od ljutnje:
“Čula sam za njega. Sjena. Moj je Mesija od krvi i mesa.”
Zažarila se. Zapahne me miris znojnoga tijela iz njezine raskopčane bluze. Na trenutak se
zabrinem i primim je za ruku.

154
 “Nemojte se ljutiti. Vi ste žena, ja muškarac, možemo razgovarati.”
Pogledala me ispod oka, a obrve su joj igrale:
“Ovo je groblje”, reče gledajući maske koje su nas okruživale, drvene bogove i divljačko oružje.
“Čisto groblje. A vani pada kiša. Radije bih kisnula!”
Satima smo tako kisnuli šećući parkom. Ovih dana se vratila iz Rusije. Iz raja. Sva je gorjela od
ljubavi i divlje mržnje. Zvala se Itka.
Slušao sam je i neko vrijeme sam joj čak i proturječio, no onda sam shvatio da je njezina vjera
toliko čvrsta da je nikakva logika ne može pokolebati. Pustio sam je da govori, da ruši i ponovno gradi
svijet.
Smračilo se. Na ulici je bilo sve manje ljudi, upalila su se svjetla i odjednom kao da se sve počelo
gušiti - kuće, ljudi i drveće.
“Idemo k meni u sobu”, reče i nasloni mi se na rame. “Umorna sam.”
Izašli smo iz parka i krenuli uskim uličicama. Našli smo se u jednoj siromašnoj četvrti.
“Upoznat ćeš moje tri prijateljice. Zajedno ćemo popiti čaj. Jedna je slikarica, muči se s bojama,
stvara, briše, traži. Što traži? Ni sama ne zna: ‘Ako pronađem, znat ću što tražim.’ Zove se Dina. I ona
je Židovka. Druga je glumica. I ona traži. Ulazi u svaki lik kojega glumi, a kad izađe, umire. Zove se
Lia. I ona je Židovka. Treća je vrlo lijepa, usiljena i razmažena. Otac joj je bogataš i daje joj novac da
kupuje odjeću, parfeme i zabavlja se s muškarcima. Ona nije Židovka. Zove se Rosa i Bečanka je.
Volim je, ni sama ne znam zašto...”
Na čas ušuti pa ponovno nastavi:
“Tko zna?” promrmlja. “Možda zato što bih htjela biti kao ona.”
Pravio sam se da ne čujem. U dubini duše mi je bilo drago što ženski glas ipak nadilazi sve ideje,
rušenja i stvaranja svijeta, i postaje besmrtan...
Prijateljice su se već vratile, jedna je donijela slatkiše i voće, prostrle su stol i čekale Itku. Rosa je
sjedila na divanu i šminkala se, a ostale dvije su naglas čitale novine. Svijet se ponovno uzbunio.
Ponovno ga je obuzela groznica.
Gledajući te četiri divlje duše oko mene, mislio sam: “Mora da sam stvarno sretan kad stalno
nailazim na Židovke. Mislim da se bolje s njima slažem, nego s kršćankama.”
Kad smo ušli u sobicu, djevojke su kriknule. Nisu očekivale muškarca.
“Ni ne znam kako se zove”, reče Itka kroz smijeh. “Dovela sam vam jednu masku što sam je
pronašla u Etnološkom muzeju.”
Dah im bijaše vreo od uzavrele mladosti. Rosa se pomaknula i čitava je soba zamirisala njezinim
dahom. Među tolikim ženskim grudima, nezasitnim očima i namazanim usnama, smeo sam se i
obuzela me neka neobjašnjiva sramežljivost i strah. Htio sam pobjeći. No, uto je stigao čaj... Sjeli smo
na pod na jastuke i dotakle su me svojim koljenima... Nakon tolikih godina, od te večeri - večeri koja
mi je tako duboko obilježila život - ne sjećam se više ničega, samo Itke kako sa žarom govori o
crvenoj prijestolnici svijeta, Moskvi, i Rose, njezinoga smijeha i popravljanja šminke nakon što je
popila čaj. Ostale dvije su samo šutjele i gledale nas razrogačenih očiju.
Pala je noć. Djevojke su ustale i krenule kući. Ustao sam i ja, no Itka me primi za ruku i tiho mi
reče: “Ostani.” Ostao sam. Te je noći u meni Budin lik počeo blijedjeti. Te sam noći osjetio da svijet
nije samo sablast. Osjetio sam da je žensko tijelo toplo i čvrsto, puno besmrtnosti. Osjetio sam da smrt
ne postoji.
Nekoliko sam noći proveo s njom. Ni u jednom trenutku nije spomenula ljubav. Srce se nije
usudilo prekinuti naša gola tijela uzdasima i uzaludnim riječima. Borili smo se sjedinjenih tijela poput
životinja, a onda bi zapali u san iznemogli i sretni. “Buda...” pomislih. “Buda...” i nasmijah se.
Kakvog li olakšanja kad se tijelo ne bori s psihičkim trvenjima, već ostaje na zemlji, čvrsto i
nepomično, poput kakve životinje! Kršćanstvo je sjedinjenje muškarca i žene obilježilo stigmom
sramote, uprljalo ga je - iako u početku sveto djelo, radostan čin po riječi i želji Božjoj - i svelo ga na
sramotu ljudskoga roda. Prije Krista, ljubav je bila jedna crvena jabuka. Onda je došao Krist i u
jabuku je ušao crv koji je od tada neprestano nagriza.
Dodirujući Itkino tijelo, sigurnim sam i najkraćim putem ulazio u židovsku rasu - “grm što gori, a
ne izgara”. Ta rasa ne razmišlja o ljepoti. Oni žude samo za slobodom i pravdom.
Zadivljeno sam gledao tu uzavrelu Židovku. Čitavu noć bijaše ljudožderska nezasitna zvijer.
Njezina se čitava duša pretvarala u tijelo. A danju bijaše živa vatra. Podsjećala me na jednu predivnu

155
ženu, krasnoga tijela i duše: svetu Terezu. Jednoga su je dana sestre u samostanu zatekle kako
pohlepno jede pečenu jarebicu. Redovnice su se skandalizirale, a sveta se Tereza nasmijala: “Kad je
jarebica, jarebica je, a kad je vjera, vjera je!” reče. Svakom se činu predavala u potpunosti. S
jednakom je strašću hranila dušu i tijelo.
Čitave se noći Židovka igrala sa mnom. Po danu bi skupila obrve i gledala me s mržnjom:
“Kako možeš biti tako miran? Kako te nije sram?” govorila mi je. “Sit si, u toplome, obuća ti nije
poderana... Kako te nije sram lunjati ulicama i govoriti kako je svijet lijep i kako ti se sviđa?”
“Ne govorim da je svijet lijep i da mi se sviđa, već govorim kako je svijet utvara, jednako kao i
glad i hladnoća, poderana ili cijela obuća. Samo da zapuše lagani vjetrić i sve će nestati. To govorim.”
Podivljala bi od bijesa i stavljala mi ruku na usta:
“Šuti! Šuti! Ne mogu te slušati! Zar vi bogati nemate dušu? Zar vi ne patite? Zar nemate oči i ne
vidite? Dođi vidjeti!”
Vodila me u proleterske četvrti, zalazili bismo u zabačene kutke grada. Svi su je poznavali,
pokazivala mi je gladnu djecu, uplakane žene, muškarce kako sjede bez posla, bez riječi, samo se
grizući za usne. Obraćao sam im se, no samo bi me pogledali od glave do pete i okrenuli glavu.
“Zašto ne govore?” pitao sam Itku.
“Govore. Stenju, ali ti ih ne čuješ! No, ne brini, jednog dana ćeš ih i ti čuti.”
Pogledala bi me u oči, želeći vidjeti je li me dotaknula ljudska patnja. No ja bih je ismijao:
“Žao mi je da i ja nemam neki bombon koji bi mi zasladio usta - domovinu, Boga, ili možda Karla
Магха. Nažalost, nemam nijednu od tih omiljenih ljudskih slastica, jednom sam upoznao najsretnijeg
čovjeka na svijetu. On je cuclao dva bombona: Krista i Karla Магха. Bio je kršćanin i fanatični
komunist. Tako je riješio sve probleme - i zemaljske i nebeske.”
Počeo sam govoriti u šali, no uskoro su me obuzele bol i gorčina. Ipak, iz ponosa to nisam mogao
priznati. Nastavio sam proturječiti joj sa svojom šalom o bombonima.
“Neću takvu utjehu. Svaka vjera koja obećava sreću kao dar za patnju čini mi se neljudskom
utjehom. U to možda mogu vjerovati starci, bolesni i vegetarijanci.”
“Ja nisam niti stara niti bolesna, niti sam vegetarijanka”, nadoveže se ona u bijesu. “I ne hvali mi
se nikakvim bombonima niti Budom. Ne želim te više niti čuti niti vidjeti!”
Ljutito bi okrenula glavu, odgurnula mi ruku i skrenula u prvu pokrajnju uličicu i tako me
ostavljala.
No, uvečer bi mi se debele židovske usne opet nasmiješile tepajući:
“Sve što smo rekli danas slobodno baci u vjetar. Sad je noć.”
Ujutro bi se razilazili. Ona bi krenula u tvornicu gdje je radila, a ja bih po svom običaju šetao
siromašnim četvrtima. Više nisam htio da me Itka vodi. Kad sam bio s njom, iz ljubaznosti sam se
suzdržavao ne otvarajući svoje srce. Kad bih ostao sâm, ljudska bol više nije bila utvara, nije bila
sjena, bila je istinsko tijelo od krvi i mesa, gladno, očajno i krvavo.
Ne daj nam, Bože, onoliko koliko čovjek može izdržati. Nisam znao da na svijetu postoje tolika
bol, tolika glad i nepravda. Do sada nisam imao prilike iz blizine vidjeti tako strašno lice Potrebe.
Ovdje vladaju drugi zakoni i mržnja je ovdje prva dužnost. Ovdje bi se dekalog morao promijeniti,
već se zapravo i promijenio: ljubav, mržnja, rat i moral dobivaju novo značenje. Neki dan sam vidio
jednu ženu, živi leš, kako leži na pločniku. Poderana haljina pokazivala je svu njezinu golotinju.
Sažalio sam se nad njom i zastao da je upozorim da se pokrije. “Vidi ti se golotinja”, rekoh joj. Ona
slegne ramenima i prasne u histeričan smijeh: “Ja ovdje umirem od gladi, a ti mi pričaš o golotinji...
Sram vas bilo, sve vas bogataše!”
Nisam više mogao izdržati tu strahotu: zubalo upalo od gladi, malu djecu kako kopaju po smeću
ne bi li pronašli komadić kruha. Trbuščići im bijahu zeleni i natečeni, a kosti im bijahu pokrivene žutom
kožom. Hodali su na štakama, jer ih noge više nisu držale. Nekima je već i bradica probijala po obrazima.
Više nisam mogao. Okrenuo sam glavu da ih više ne gledam. Stidio sam se.

Dobro se sjećam. Prije nego sam osjetio sažaljenje prema čovjeku, duboko u srcu sam osjetio
stid. Bilo me stid gledati kako ljudi pate, dok sam se ja borio kako bih svu tu strahotu doživio kao
običan i nevažan prizor. Govorio sam si: “Nije istina, nemoj se i ti predavati kao običan puk i
vjerovati. Glad i sitost, radost i bol, život i smrt, sve su to samo utvare!” To sam si neprestano
ponavljao, no gledajući svu tu gladnu i uplakanu djecu, žene upalih obraza i očiju punih mržnje i boli,

156
srce mi se polako paralo. Ganuto sam pratio tu neočekivanu promjenu koja se događala u meni. U
početku je to bio stid, kasnije sućut. Tuđu sam bol počeo osjećati kao svoju. Potom je uslijedilo
gnušanje, a zatim žeđ za pravdom. No, povrh svega - dužnost. “Ja sam kriv”, govorio sam si, “za svu
glad ovoga svijeta, za svu nepravdu. Na meni je najveća dužnost.”
Što sam mogao? Gledao sam kako moja životna dužnost dobiva drugi oblik. Svijet je postajao
veći, potreba sve žešća: osjećala se kao dužnost zatvorena u jednom tijelu i duši i bunila se. Što da
radim? Kamo da odem? Duboko u sebi znao sam što trebam učiniti, no nisam se usuđivao to priznati.
Taj put bijaše protiv moje prirode i nisam bio siguran može li čovjek pregaziti svoju ljubav, svoju
borbu, svoju prirodu. “Ima li čovjek toliku stvaralačku moć?” pitao sam se. Ako je ima, ne postoji
nikakvo opravdanje da u kriznom trenutku ne prijeđe sve svoje granice.
U tim teškim danima, dok sam se borio protiv svoje prirode, da pogazim svoj ego i da pokušam
ublažiti ljudsku patnju, prošao mi je kroz glavu najblaži oblik žrtve i ljubavi, kao da mi želi pokazati
put. I sjetih se jedne rečenice koju sam čuo neki dan: “Moramo stalno slušati čovjekov krik kojim nas
zove: Upomoć!”
Kad sam na svome hodočašću po Italiji zašao u uličice Asiza i u predvečerje čuo harmoničan
zvuk zvona sa zvonika Siromaha u Boga55 i iz samostana sv. Klare, osjetio sam neizrecivu sreću.
Mjesecima sam ostao u tome svetom gradu, na dvoru stare kontese Erichette, ne želeći otići. I sada, u
ovim teškim danima, kad mi se duša borila da se uspne korak više, srce mi se otvorilo i preda mnom
se pojavio Asiz. I u ovim je kriznim časovima na svjetlost izašao sin Bernardone56, i bosonog, u
dronjcima, pružio mi ruku i pokazao mi put. Ne bijaše to put, već uspon na kamenito brdo. Čitav je
zrak odisao mirisom svetosti.
Sjetio sam se onog oblačnoga dana kad sam se uspeo do svetišta della Verna, na brdo Franjinoga
mučeništva i vrline. Puhao je snažan hladni vjetar. Okruživalo me sivo golo kamenje i crno neplodno
drveće. Čitav krajolik bijaše mračan, patnički i težak. Siromaštvo, golotinja i pustoš. Padala je večer,
sunce bijaše slabo i mutno. A vrh bijaše još veoma daleko. Uzaludno sam pokušavao prizvati svoju
želju da pomogne mojim snagama. Osjećao sam da mi je tijelom zavladala panika. Bijaše promrzlo,
gladno i plašilo se noći u pustinji. I odjednom se dogodilo čudo: taj nečovječni i okrutni krajolik koji
me okruživao, kao da se preobrazio, kao da se pretvorio u mistične stube, od kojih je svaka željno
vodila prema vrhu... Tada osjetih: to je siromaštvo svetoga Franje, teško za tijelo, neizdrživo za
dosadašnje ljudske navike i lijenost, i toliko pogubne ljudske užitke.
Sam je svetac toliko mučio svoje tijelo, odricao se užitaka pet ljudskih osjetila, posipavajući si
hranu pepelom, čim bi osjetio da se u njemu budi demon sladostrašća. Zimi bi se kupao u ledenom
potoku, bdio, gladovao i smrzavao se, da je svoje tijelo doveo do samoga ruba smrti. No, samo mu se
okrenuo i rekao: “Oprosti mi, brate magarče, previše sam te izmučio.”
Ali to siromaštvo bijaše franjevačko. Dakle, sigurno u svoje bogatstvo, u mistično nadolazeće
proljeće, i u toplo ljeto koje će doći puno sočnih plodova. I odjednom mi se to golo brdo della Verna
i to predvečerje pretvore u zelenu mirisnu livadu punu leptira i pčela, a usred toga divnog krajolika
čekao je raj. I odmah sam se počeo hitrije penjati na to preobraženo brdo vičući: “Blažena bila, sestro
Verna! Drago moje Siromaštvo!”
Došlo je proljeće. Kako sam mogao otići? Bijah sretan u staričinu dvorcu, punom franjevačke
radosti i ljupkosti kontese Erichette, preko puta samostana sv. Klare. Nikada nisam tako duboko
osjetio poistovjećenje sv. Franje i proljeća. Jer ni jedan od tri velika franjevačka zavjeta - siromaštvo,
pokornost i djevičanstvo - ne bijaše toliko u skladu s čistom i neprestano obnovljenom Franjinom
dušom, koliko velika proljetna zadaća djevičanstva. Na drugim mjestima proljeće bi čovjeka
podsjećalo na očaranu nostalgičnu dušu, mladost, voljenu ženu i kćerkicu, i stalno bi se javljala žal
zašto se i ljudska duša ne može obnoviti i zašto se čovjek ne može vratiti u mladost. I zavidio bi
planinama i poljima jer se ne bore sa starošću i smrću. No, ovdje u Asizu, proljeće nužno poprima
nasmiješeni Franjin lik. I čitava ova Umbrija diše, sretna je što je mogla roditi jedno takvo biće,
obogaćuje se i donosi dvostruko i trostruko proljeće. Svaki cvijetak ovdje u Asizu nema svoju
uobičajenu sudbinu, već raste postajući sveti simbol cvata ljudske duše.
Franjo bijaše jedan od prvih, to jest prvi pravi cvijet koji je izrastao iz divlje zime srednjega

55
Sveti Franjo (op. prev.)
56
Sveti Franjo Asiški, punim imenom Giovanni Francesco Bernardone (op. prev.)
157
vijeka. Srce mu bijaše jednostavno, radosno i čisto. Njegove oči, kao oči velikoga pjesnika ili
malenoga djeteta, po prvi su puta gledale svijet. Mnogo bi puta Franjo gledao neki običan cvijet, izvor
vode ili običnog insekta, i oči bi mu se punile suzama. Kakav je to prizor, mislio je, kakva je to sreća,
kakvo božansko čudo su taj cvijet, izvor ili insekt! Nakon toliko stoljeća, Franjo je po prvi puta vidio
svijet čistim očima. Sav onaj teški i nepomični oklop srednjeg vijeka bi padao i ostajalo bi golo tijelo
i gola duša predani svim ljepotama proljeća.
Nakon nekoliko mjeseci nisam izdržao i ponovno sam se vratio u Asiz. Sad sam hodao po
plodonosnom umbrijskom polju punom maslina, smokava i grožđa. Ponovno sam hodao od sela do
sela mirno se i bez riječi veseleći svakome plodu zemlje, toj svetoj plodnoj zemlji koja se mučila i
patila tihom ustrajnošću, a sada počiva sretna i odmara svoje tijelo otežalo plodovima. Osjećao si
kako je sretna i mirna, jer je ispunila svoju dužnost. Potlačena stoljetnim zakonima, strpljivo
prolazeći kroz sve stadije boli, doživjela je ovu jesensku žetvu svoga bogatstva.
I odjednom sam, potpuno nesvjestan, proživio duboku svijest treće temeljne Franjine zadaće -
poslušnosti. Da budeš poslušan strogim nalozima, da se krotko prepuštaš vidljivim i nevidljivim
silama u sebi i oko sebe, s dubokom vjerom da one znaju sve, a ti ništa. Samo je to put ka plodnosti.
Svaki drugi put je vrludav i jalov, jer ne vodi nikamo, nego te nakon uzaludnih i teških lutanja samo
vraća natrag u tvoje ništavno i prokleto “ja”.
I tako se sv. Franjo ponovno uspeo na ovu ljubljenu mu zemlju i vidio sam ga kako leži na zemlji,
kao onoga jutra kad su ga našli kako na samrti leži u vrtu Svete Klare i pjeva himne suncu, svjetlosti i
vodi. Bijaše sretan. Pokorio se stoljetnom zakonu, napunio je svoje ruke plodovima i bijaše spreman
kao dobar radnik vratiti se Gospodinu.
Lutajući tih mjeseci po poljima i uskim uličicama Asiza i promatrajući freske Božjeg siromaška u
velikoj palači, sjećam se da sam i ja želio proživjeti, koliko je moguće, neko takvo proljeće ili jesen,
nezasitne, nestašne godine mladosti. Od same zore sam lutao tim krajolikom ne nadajući se ničemu,
potpuno sretan. Osjećao sam sve što osjeća svaki mladić, sve što bi osjetio i spartanski dječak kad bi
goloruk savladao lisicu i tijelo bi ga boljelo, no šutio bi. Nije plakao. Boljelo ga je, ali on je bio
ponosan što može pobijediti svoju bol.
Moje je lice ipak nesvjesno odavalo borbu i bol. Izlazeći iz dvora sv. Klare, susreo sam jednog
visokog mršavog čovjeka plave kose srebrnoga odsjaja. Često sam ga viđao kako i sam luta ovim
hodočasničkim putovima, no nikada nismo razmijenili niti riječ. Samo bismo se ljubazno nasmiješili
jedan drugome i nastavljali bi svojim putem, kao da ne želimo jedan drugome poremetiti njegovu
sreću i spokoj.
Ali jednoga jutra čovjek mi priđe i nakon nekoliko trenutaka nedoumice, reče mi:
“Želite li da malo zajedno prošećemo?”
“Može.”
Nakon nekoliko koraka rekoh:
“Ja sam iz Grčke. Došao sam u Asiz i zavolio sv. Franju.”
“I ja sam s drugog kraja svijeta, iz Danske”, odgovori mi čovjek. “I ja sam zavolio sv. Franju. Već
godinama živim u Asizu i ne mogu otići. Zovem se Jorgensen.”
Zastadoh.
“Vi ste napisali onu sjajnu knjigu o svetome Franji?”
Jorgensen se gorko osmjehne i odmahne glavom.
“Tko može govoriti o svetome Franji onako kako bi zaslužio? Čak ni Dante. Je li vam poznata
jedanaesta knjiga raja?”
Bio sam presretan. U to doba bijah opsjednut tom poemom i često sam šećući okolicom i
uličicama samoga Asiza u sebi ponavljao početne stihove:

O besmrtna brigo smrtnog soja,

kakve li krive slijediš silogizme,
s kojih se po tlu vuku krila tvoja? 57

I tako smo jedan drugome počeli recitirati ovu čudesnu poemu u originalu, iznenada

57
Dante Alighieri, Raj, XI, 1-3 (prijevod: Mihovil Kombol) (op. prev.)
158
pobratimljeni pod zaštitničkim krilom poezije. Krenuli smo prema izvorima, nasadima maslina i
vinogradima. Sunce se već uspelo na nebo bacajući na zemlju dugačke sjene. Neko vrijeme smo
šutjeli. Naposljetku me moj suputnik upita:
“Zašto volite svetoga Franju?”
No odmah se ispravi:
“Oprostite mi na indiskreciji.”
“Volim ga iz dva razloga. Ponajprije zato što je pjesnik, jedan od najvećih pjesnika rane
renesanse. Stao je i poslušao potpuno nevažna Božja bića, poslušao je ono besmrtno što imaju u sebi
- melodiju.”
“Osim toga?” prekine me Jorgensen.
“Osim toga ga volim zato što je svojom dušom, uz vježbu i ljubav, pobijedio stvarnost - ono što
ljudi bez krila nazivaju stvarnošću - glad, hladnoću, bolest, prezir, nepravdu i ružnoću - pretvorivši ih
u radostan i stvaran san, istinitiji od same istine. Franjo je shvatio tajnu koju su pokušavali pronaći svi
srednjovjekovni alkemičari. Tajnu koja i najobičniji metal pretvara u čisto zlato, jer za njega ‘kamen
mudraca’ nije bilo nešto nedokučivo, izvanljudsko, za što bi čovjek da ga pronađe trebao prekršiti sve
fizikalne zakone. ‘Kamen mudraca’ bijaše njegovo srce. I tako je s tim čudom alkemijske mistike
uspio osloboditi čovjeka od potrebe i čitavo njegovo tijelo pretvoriti u dušu. Za mene je sveti Franjo
jedan veliki vojskovođa koji ljudsko stado vodi u neupitnu pobjedu.”
“Zar ništa drugo?” upita me.
“Znam što me pitate”, odgovorih. “Ne, ništa drugo. Vojskovođa, pjesnik i ništa drugo.”
Ponovno ušuti pa zatim nastavi:
“To nije dovoljno”, reče Jorgensen i ispruži ruku kao da mi želi dotaknuti rame da me pripremi za
svoju sljedeću misao. No, zadrži ruku u zraku i samo ponovi još odlučnije: “Ne. To nije dovoljno.”
Htio sam mu odgovoriti, no bojao sam se da ne kažem nešto neprilično pa se suzdržah.
A jorgensen me pretekne nastavljajući svoju prijašnju misao:
“Vaše je lice nesigurno, kao da se još borite. Kao da još niste stigli do iskupljenja. I ta vas
svakodnevna borba iscrpljuje. Zbog toga sam vas jutros i zaustavio. Želio sam da popričamo.”
“A Vi mi možete pomoći u mojoj borbi?” upitah ga nehotice ljutitim i ironičnim tonom.
Odmah požalih zbog svoga načina. Katkada kažemo nešto što nismo doista htjeli.
“Nemojte se ljutiti”, odvrati mi Jorgensen. “Na žalost, ne mogu. Svatko od nas mora pronaći
vlastiti put spasenja. Spasenja od čega? Od svakodnevnoga. Moramo se spasiti od svakodnevnoga da
bismo pronašli ono vječno.”
“Sudeći po mirnoći vašeg lica, mirnom i sigurnom pogledu i blagome glasu, Vi ste očito uspjeli
pronaći svoj put”, rekoh mu još uvijek uzrujan. “Zato nas ostale koji se još borimo gledate sućutno,
čak i prezirno. Možda ste se rodili sposobniji pa ne znate što je borba.”
Jorgensen zastane, pogleda me na trenutak, ispruži ruku, ovaj puta vrlo odlučno, i uhvati me za
ruku.
“Još ste mladi”, reče. “Nekoć sam takav bio i ja pa znam. Nemate strpljenja, još uvijek nemate
poniznosti, još se ne usuđujete vikati: Upomoćl Dopustite mi da vam kažem nešto. Ne, nisam se rodio
sposobniji, i vrlo dobro znam što znače agonija i borba pa čak i arogancija. Kad sam bio mlad, i ja sam
imao velike luciferske težnje. Pisao sam romane pune putenosti, ironije i patosa. S vremenom mi
umjetnost više nije bila dovoljna pa sam se uhvatio znanosti. Postao sam fanatični zagovornik
darvinizma i ostalih nekršćanskih ideja. Htio sam slomiti sve okove, vjeru, civiliziranost i etiku
stavljajući svoj ego u centar svijeta. ‘Borba s najstarijim neprijateljem!’ govorio sam. ‘Najstariji
neprijatelj’ - tako sam nazivao Boga. Pisao sam, držao govore, trčao sam naprijed sa zastavom u ruci.
Odjednom sam zašutio i zaustavio se. Srce mi je obuzeo neshvatljiv nemir. Nisam znao odakle dolazi.
Možda se oduvijek krio u meni i samo čekao svoj trenutak? Otišao sam iz domovine da pobjegnem od
prijatelja i navika, otputovao sam u Njemačku pa zatim u Italiju. Tako sam došao u Asiz.”
Nasmiješi se.
“Od tada je prošlo trideset godina. Trideset godina živim u Asizu, pod sjenom svetoga Franje,
Bogu hvala.”
“I?” upitah ga nestrpljivo. “Nisam čitao vašu drugu knjigu o svetom Franji.”
“Bolje. Objavio sam jedan Putopis, opisujući, pokušavajući opisati osjećaje koje su u meni
izazvali stari gradovi koje sam obišao, tvrđave, crkve i freske... Bio sam u jednom benediktinskom

159
samostanu, no toliko sam se zgrozio da sam već sljedećega jutra pobjegao. Taj život mi se učinio
toliko blažen i miran, toliko različit od onoga koji sam ja proživio. Po prvi puta sam vidio koji put
vodi do sreće, no nisam htio poći tim putem...”
Jorgensen zastane i okrene se da mi pokaže Asiz sa svojim starim zidinama, starom akropolom,
Rocca Grande, i golemim trokatnim samostanom svetoga Franje što se izdizao poput kule.
“Vratimo se da ga razgledamo”, reče.
Krenuli smo natrag prema Asizu. Susretali smo mršave prolaznike platnenih očiju, pred nama je
sporo prolazilo krdo poznatih umbrijskih bijelih goveda s rogovima ovjenčanim klasjem žita. Pored
nas prođe jedna crvenokosa seljančica i pozdravi nas zvonkim glasom.
“Рах et bonum!”58 odgovori joj Jorgensen odzdravljajući na njezin pozdrav.
Pokaže mi jednu veliku crkvu podno Asiza, i u njoj kapelicu Porziuncola.
“Ovdje u Porziuncoli sam se po prvi puta, mimo svoje volje, poklonio svecu, gledajući ga s
ranama na pet dijelova tijela. No, tada sam se postidio, naljutio i pobjegao. Što mi je bilo? Ljutio sam
se sam na sebe. Zašto sam kleknuo? Odjednom mi je neki neobjašnjivi mir obuzeo tijelo. ‘Zašto?
Zašto?’ pitao sam se opet. ‘Zašto osjećam takvo smirenje?’ Doista, nikada do sada u svome životu
nisam osjetio takvu sreću. Pa ipak, nešto u meni nije mi dopuštalo da vjerujem. Prezirao sam sve
natprirodno, samo sam u jedno imao povjerenje: u ljudski um. Predavao sam mu se s povjerenjem. On
mi je stajao na vratima srca, ne dopuštajući čudu da uđe.”
“I? Kako ste doživjeli izbavljenje?” upitah nestrpljivo vidjevši da će moj sugovornik opet
ušutjeti.
“Mirno i nečujno, kao što sve dolazi. Kao kada neki plod zrije i raste. Tako je sazrelo i naraslo i
moje srce. Sve mi se odjednom učini jednostavno i sigurno. Nestale su agonije, uzmicanja, borba.
Sjeo sam pod noge svetoga Franje i ušao sam u raj. Sveti Franjo je moj brat vratar koji mi je otvorio
vrata.”
Ušli smo u Asiz. Krvavo plameno sunce osvjetljavalo je njegove zidine. Začuo se zvonki zvuk
zvona Svete Klare odzvanjajući poput jarebice na vrhu planine.
“Oprostite mi što sam toliko govorio o sebi”, reče Jorgensen. “Shvatite to kao ispovijed. Mnogo
sam stariji od Vas i volim se ispovijedati mlađima. Nadam se da će koristiti.”
A ja mu odgovorih skrivajući svoje oduševljenje:
“Kako bi bilo lijepo da je sveti Franjo doista vratar raja. Puštao bi unutra i grešnike i dostojne,
vjernike i nevjernike, čak i bogataše. Čak i najgadnije životinje, miševe, crve i hijene.”
“To bi bila anarhija!” reče jorgensen ozbiljno. “Ne samo anarhija, već i nepravda.”
Prošli smo kroz vrata grada. Na lijevo je bio samostan sv. Klare, a na desnoj strani kuća u kojoj
sam stanovao.
“Poći ću načas s Vama da pozdravim staru gospođu kontesu”, reče moj sugovornik. “Sjećam je se
kad sam tek došao ovamo. Bijaše to najljepša plemenitaška u Asizu. Kao mlada je ostala udovica i
više se nije udavala. Sjećam se da je na bijelom konju obilazila svoja imanja, maslinike i vinograde.
Da je živjela u doba svetoga Franje, mogla je biti njegova sveta Klara.”
“Je li i ona vjernica kao i Vi?” upitah ga.
“Zar ne vidite njezino lice? Blista!” odgovori mi.
Popeli smo se u kuću. Velika prazna palača bijaše prohladna i gorio je kamin. Služavka
Ermelinda je upravo svojoj gospodarici nosila kavu i pšenični kruh. Čim nas je vidjela, donese i nama
šalice. Sjeli smo.
Doista, kontesino je lice blistalo. Njezine crne velike oči nisu se nimalo promijenile. Vrata u vrt
su bila otvorena. Sunce je obasjavalo crvene ruže.
“Kamo ste otišli tako rano?” upita me kontesa. “Sigurna sam da ste razgovarali o svetom Franji.”
“Kako znate, kontesa?” odgovori Jorgensen pogledavši u mene.
Kontesa se nasmije.
“Vidjela sam vas iz daleka kad sam sišla u vrt. Obojica ste bili umotani u plamen!”

Kako se jasno sjećam tih dana u Asizu i kako mi je sv. Franjo pokazao put, a da ga nisam molio za
pomoć! Samo kad bih našao snagu! Gledajući ga kako liječi leprozne hvatao me strah. Dok je

58
Mir i dobro! (op. prev.)
160
bosonog u molitvi obilazio bolesne, psovali su ga i kamenovali, a njegovo je lice sjalo od blaženstva.
Gledajući taj prizor, srce mi se bunilo. To nikada ne bih mogao! Više bih volio neku iznenadnu
mučeničku smrt. Ne bih mogao izdržati svakodnevno ponižavanje i ruglo.
Oduvijek me plašio i odbijao izravan odnos s ljudima. Sve bih mogao učiniti i s velikom radošću
bih pomogao, samo izdaleka. Volio sam sve ljude i patio sam zbog njihove nesreće, ali izdaleka.
Nikada nisam mogao podnijeti duži kontakt s ljudima. Nisam podnosio niti ja njih niti oni mene.
Ubrzo bismo se razilazili. Strastveno volim samoću i tišinu. Satima bih mogao gledati u vatru ili u
more i nemam nikakvu potrebu za društvom. Strast prema moru i vatri jedino je što bi me moglo
vezati za neku ženu ili veliku ideju.
I kako je moguće (to govorim da bih se opravdao zašto ne mogu slijediti put svetoga Franje) da se
jedan Božji siromašak, s tolikom naivnošću, čistoćom i ljubavi, jedan nebeski Don Quijote, pojavi u
ovo naše vrijeme Mamona i Moloha?
Neprestano sam si ponavljao ta pitanja kako bih se utješio. Ne znam je li moguće da se opet na
zemlji pojavi neki novi Božji siromašak okružen crnim gubavcima. Da sam ga poznavao onih kriznih
dana u Berlinu kad su me iz budističke nirvane tjerali na revolucionarna djela, još više bih se stidio
zbog svoga kukavičluka. Upoznao sam ga mnogo kasnije, kad mi se život više nije mogao (možda
nije niti trebao!) promijeniti. Kad sam već odabrao put da ispunim svoju dužnost.
Mnoštvo me emocija preplavilo onog kolovoškog popodneva kad sam u šetnji Gunsbachom,
usred alzaške šume, slučajno pokucao na vrata suvremenom svetom Franji. Otvorio mi je i pružio
ruku. Glas mu bijaše dubok i miran, a dok mi se obraćao, smiješio mi se ispod gustih brkova. Svojim
izgledom, onako dobar i otvoren, podsjećao me na kretske ratnike.
Spojila nas je sama sudbina i otvorili smo si srca. Ostao sam kod njega do dugo u noć.
Razgovarali smo o Kristu, Homeru, o Africi, gubavcima i Bachu. Predvečer smo se uputili u seosku
crkvu.
“Hodajmo u tišini”, rekao mi je putem.
Bijahu ga preplavili osjećaji. Namjeravao je svirati Bacha. Stigli smo do crkve i sjeo je za orgulje.
Bijaše to jedan od najsretnijih trenutaka u mome životu.
Na povratku kući sagnuo sam se da uberem jedan cvijet.
“Nemoj!” reče mi i uhvati me za ruku. “I cvijeće ima dušu.”
Jedan mu je mrav hodao po reveru sakoa. Nježno ga je primio i spustio na zemlju, malo podalje
od puteljka, da ga netko ne zgazi. Ništa nije rekao, no na usnama su mu se mogle pročitati riječi
njegova pretka iz Asiza: “Brate mrave...”
Razišli smo se kad se spustila noć. Vratio sam se u svoju samoću, no taj mi se dan nikada nije
izbrisao iz sjećanja. Više nikada nisam bio sâm. Taj je borac čvrstog mladenačkog koraka s
nepokolebljivom sigurnošću išao pored mene svojim putem. Taj put ne bijaše moj put, no tješilo me
kad sam ga vidio s kakvom se ustrajnošću i snagom uspinje teškim usponom. Toga sam se dana
uvjerio da život svetoga Franje nije bio samo mit. Bio sam siguran da i danas čovjek može učiniti
čudo. Vidio sam takvog čovjeka, razgovarao sam s njim, zajedno smo se smijali i šutjeli.
Od tada u svome srcu više nisam mogao razdvojiti dvije duše tako privlačne jedna drugoj, toliko
različite u svakodnevnom životu, a toliko bliske u vječnome životu, u Božjem krilu. Bijahu kao dva
brata: sveti Franjo Asiški i Albert Schweitzer.
Jednaka duboka i nježna ljubav prema prirodi. U srcima im danju i noću odzvanja himna našoj
braći: suncu, mjesecu, moru i vatri. Obojica vršcima prstiju nježno drže jedan listić i podižu ga prema
svjetlosti, da bolje vide to čudo stvaranja.
Jednaka nježnost i poštovanje prema svemu što živi i diše: prema čovjeku, zmiji ili mravu. Za
obojicu je život svetinja. Svako živo stvorenje gledaju u oči, drhteći od sreće kad vide da se u tim
očima ogleda sâm Stvoritelj. U svakome mravu, zmiji ili čovjeku s radošću primjećuju da smo svi
braća.
Jednaka sućut i dobrohotnost prema svakome tko pati. Jedan je izabrao bijele gubavce, drugi crne
u Africi - najdublji i najstrašniji bezdan ljudske patnje. Rekoh sućut i dobrohotnost, no trebao sam
reći metta. Ta budistička riječ najbolje opisuje osjećaje koje u toj dvojici budi ljudska patnja. U sućuti
i dobrohotnosti uvijek je dvoje: onaj koji pati i onaj koji ga sažalijeva. Izraz metta opisuje sjedinjenje:
gledajući gubavca i ja sam gubav. Muslimanski mistik iz devetog stoljeća, Sari-al-Sakadi, dobro je
rekao: “Savršena je ljubav kad za drugoga kažeš: moje ja!”

161
 Jednaka je božanska ludost odbacivati životne radosti. Žrtvovati mali biser da bi stvorio veliki
biser. Napustiti lagani put koji vodi k jednostavnoj sreći i izabrati težak uspon između dva bezdana,
koji vodi do božanske ludosti. Svojevoljno izabrati nemoguće.
Obojica imaju isti iskreni humor: smijeh koji izvire iz dubine njihova dobrohotnoga srca, radost,
voljenu sestru bogate prštave duše i snagu da s blagošću i razumijevanjem gledaju i prihvaćaju lice
današnje stvarnosti. Ozbiljni su Spartanci podizali spomenik bogu smijeha. Krajnja strogost uvijek
priziva smijeh, jer jedino on može pomoći dubokome čovjeku da podnese život. Bog je obojici ove
braće podario veselo srce i baš zbog svoga veseloga srca radosno vode do vrha njihove borbe, do
Boga.
Imaju jednaku strast prema muzici. Ono što je Toma Čelanski59 rekao za jednoga, savršeno
odgovara i drugome: “Brata Franju od vječnosti odvaja samo tanka pregrada. Upravo zato je kroz tu
tanku pregradu slušao božanske zvuke.” Radost koju obojica osjećaju slušajući tu muziku bliska je
ekstazi. “Da anđeli koje sam u snu čuo kako sviraju samo još jednom svojim gudalom dotaknu žice,
duša bi mi iskočila iz tijela. Moje je blaženstvo bilo nepodnošljivo”, govorio je jedan. Siguran sam da
se i drugi jednako tako osjeća svirajući Bacha.
Obojica posjeduju kamen mudraca koji obični metal pretvara u zlato, a zlato u duh. I najstrašniju
stvarnost, bolest, glad, studen, nepravdu i ružnoću, pretvaraju u podnošljiviju stvarnost, koju
zapahnjuje duh, bolje rečeno, ljubav. Ljubav u njihovim srcima nikada ne zalazi, baš kao sunce u
velikim gradovima.
No, o svemu tome kasnije. To još nisam znao u onim kritičnim trenucima u Berlinu. I kad sam
sreo to ljudsko čudo u tome alzaškome selu, prsti mi već bijahu zamrljani tintom. Već me obuzela
neizlječiva manija da život pretačem u riječi, metafore i rime. Već sam, ni sam ne znam kako, postao
pisac. Dogodilo mi se ono što sam najviše prezirao: svoju sam glad, poput koze, tažio papirom.
Ovi Siromasi u Boga mogli su mi pružiti samo jednu dragocjenu pomoć: pokazali su mi kako je
čovjekova dužnost doći do kraja puta koji je za sebe izabrao. Tko zna, možda se na kraju toga puta
sastaju svi borci. Tako su njih dvojica za mene postali najviši primjer ustrajnosti, strpljenja i nade.
Blagoslovljeni bili ova dvojica atleta koji su me podučili da samo uz nadu možemo dostići beznadno.
Ohrabren njima, pokušao sam pobijediti svoju prirodu i tako sam, na neko vrijeme, krenuo putem
na koji su me navele sućut, gnjev i Itkine zajedljive riječi. Nisam požalio. Kad sam se nakon toga
vratio na svoj prirodni put, osjetio sam kako mi je srce ispunjeno ljudskom boli i kako je spašavanje
jedini put da se spasiš. I još nešto: osjetio sam da svijet nije utvara, već je stvaran, i da ljudska duša
nije zaogrnuta zrakom, kako nam govori Buda, već mesom.
No, dok sam se mučio da donesem odluku, sjećam se koliko mi se mozak bunio, još bijaše
zaogrnut Budinim žutim plaštem. Stalno mi je govorio srcu: “To što misliš učiniti je uzaludno. Svijet
o kakvome ti sanjaš, svijet u kojemu nitko ne gladuje i ne smrzava se, svijet u kojem nema
obespravljenih ne postoji i nikada neće postojati.” No, onda bih začuo srce kako iz dubine odgovara:
“Možda ne postoji, ali će postojati, jer to želim. Svim svojim bićem čeznem za tim i želim to.
Vjerujem u svijet koji ne postoji, no ako vjerujem u njega, stvorit ću ga. Nemoguće je samo ono što
nismo dovoljno željeli.”
Taj odgovor moga srca me uzbunio. Ako je doista istina to što kaže, kakvu strašnu odgovornost
ima čovjek za sve nepravde i sramote ovoga svijeta?

Nakon samo nekoliko dana, možda upravo zato što bijah spreman, ritam mi je postao mnogo brži.
Jedan za drugim nizali su se događaji koji su me gurali naprijed. Možda bi mi se u drugim
okolnostima sve to činilo kao nevažne sanje, no sada mi se čini kao tijelo moga tijela.
Jednoga jutra, dok smo još spavali, pod prozorom začujemo strašno zavijanje, neko daleko
mukanje. Kao da u daljini vode stoku na klanje, a životinje, kao da već predosjećaju oštricu pod
grlom, usplahireno muču.
Itka skoči iz kreveta, navuče svoj poderani ogrtač i sjuri se niza stube. Mukanje se čulo sve bliže.
Izašao sam na prozor. Padao je lagani sniježak. U Grčkoj bi planine i obale blještale na jutarnjem
suncu, no ovdje se vidio samo magloviti odsjaj na asfaltu.
Ulica bijaše pusta. Ni čovjeka, ni psa. No mukanje je bivalo sve bliže. Pričekao sam. Uskoro se

59
Tomasso de Celano, redovnik reda Male braće 13. st. (op. prev.)
162
ulica osvijetlila. Na vrhu jednog stabla sjedila su dva kokota. I oni su čekali, bez glasa.
I odjednom, iz daljine ugledam neku visoku raščupanu koščatu ženu kako se vuče po ulici. Nije
hodala, već je skakala, kao da pleše, mašući crnom zastavom. I odjednom se za njom pojavi vojska
ljudi, muškaraca, žena i djece. U četveroredima su se vukli po snijegu. Jutarnja je svjetlost padala na
njih i mogao si vidjeti samo blijeda lica i umjesto očiju crne rupe. Kao da su iz grobova izašle slijepe
lubanje.
Već bijaše svanulo i sad sam jasnije vidio. Vlasnici su već počeli otvarati svoje radnje, no kad su
vidjeli ovu vojsku ljudi, brzo su zaključali i povukli se uza zid. Žena ih ugleda, krene prema pločniku,
priđe im, zamahne im crnom zastavom iznad glava i muklo krikne:
“Gladni smo!”
Žena podigne glavu prema mome prozoru i ugleda me, a ja u strahu, ne znajući što govorim,
viknem:
“Tiho! Tiho!”
Brzo zatvorim prozor i povučem se uza zid, baš kao i oni ljudi: “Gladni su... Gladni su...”
promrmljah prestravljeno: “Vojska gladnih...”
Čitav se dan nisam usudio izaći na ulicu. Bojao sam se da ću sresti tu ženu s crnom zastavom
gladi. Sad bi mi u lice sasula bujicu psovki. Znao sam što bi mi rekla. Bojao sam se toga i stidio.
Oko podneva dođe Itka, sva blijeda i zadihana. Baci ogrtač na pod i počne ljutito hodati po sobi.
Čuo sam joj korake i teški dah, no nepomično sam je čekao skutren u kutu. Odjednom se okrene i
upre prstom u mene:
“Ti si kriv!” poviče. “Ti i tvoji bezbrižni i bešćutni zgubidani! Dabogda gladovao i ti i tvoja
djeca! Dabogda se smrzavao i uzaludno molio za posao, a ne da se ovako vucaraš po velegradovima,
obilazeći muzeje i crkve, i da plačeš gledajući zvijezde jer su tako primamljive ili zastrašujuće. Samo
ti spuštaj pogled, kukavice, i skrivaj se dok vani djeca gladuju!”
Na tren ušuti pa opet nastavi:
“Pišeš pjesme i govoriš, imaš potrebu da govoriš o gladi, siromaštvu i nepravdama. Od ljudske
patnje ti stvaraš lijepu književnost! Prokleta bila tvoja književnost koja ljudima odvraća pažnju od
bitnih stvari!”
Odjednom gorko zaplače. Priđoh joj da je pomilujem, da je zagrlim i utješim, no ona me grubo
odgurne od sebe: “Ne diraj me!”
Pogleda me, no to ne bijaše samo pogled pun bola i prezira, već i mržnje.
Krv mi udari u glavu i ljutito povikah:
“Što hoćeš od mene? Što ja tu mogu? Pusti me na miru!”
“Neću te pustiti na miru. Ti bi htio da te pustim na miru da se izvučeš, ali ne može! Ako ne možeš
mrziti, ja ću te naučiti! Ako se ne možeš boriti, ja ću te naučiti!”
Nasmije se, no lice joj se izobliči. To ne bijaše osmijeh, već strašna komična maska. Pogleda me
i reče:
“Jedna istočnjačka poslovica kaže: Tko zajaše tigricu, ne može sjašiti. Mene si, tigricu, zajahao i
sad ti ne dopuštam da sjašeš!”
Otvori ormarić, izvadi kruh, putar i nekoliko jabuka. Pristavi čaj. Sjeli smo za stolić i počeli jesti.
Bez riječi. Gledao sam je kako pije čaj. Bila je rastresena. Obrve su joj poigravale. Bila je zamišljena.
I ja sam sjedio bez riječi, postiđen. Stidio sam se jer sam bio svjestan koliko je ta žena snažnija od
mene.
Pojeli smo. Pogleda me. Bijaše crvena u licu, no pogled joj je bio miran.
“Oprosti što sam se onako otresla na tebe. Ali upravo sam se vratila iz marša gladnih.”
Ustane, ode do prozora i povuče otrcanu zavjesu. U sobu je ulazila blaga svjetlost. Raspremi stol
i pomakne ga u stranu. Gledao sam je krajičkom oka. Raskopča bluzu i okrene se prema meni.
“Spava ti se?” upitah je sa smiješkom.
“Ne. Dođi”, reče mi dubokim glasom.
Sutradan je ustala prije zore. Na brzinu je spakirala kofer i probudila me.
“Odlazim”, reče.
Prenuh se.
“Kamo?”
“Daleko. Ne pitaj. Vidimo se!”

163
 “Kad?”
Slegne ramenima. Čvrsto se umota u zeleni šal, sagne se i uzme kofer. Okrene se prema meni i još
jednom me pogleda. Pogled joj bijaše ozbiljan i hladan, samo su joj se debele usnice smiješile:
“Hvala ti za sve ove noći”, reče. “Uspješno smo izvršili našu tjelesnu dužnost. Odagnali smo
Budu. Što me tako gledaš? Žao ti je?”
Nisam ništa odgovorio. Srce mi je obuzeo gorko-sladak osjećaj. Sve ovo vrijeme koje smo
proveli zajedno ispunilo me srećom i gorčinom.
“Je li ti žao?” ponovno me upita.
Stajala je na vratima i već je držala kvaku.
“Da”, odgovorih joj kapriciozno. “Žao mi je što si mi otjerala Budu. Srce mi je prazno.”
“Očito trebaš gospodara”, reče ironično.
“Da. Bolje je imati gospodara, nego živjeti u anarhiji. Buda mi je davao ritam. Život mi je imao
neki cilj. Zauzdavao je demone u meni. A sad...”
Namršti se i odvrati mi:
“Druže...” (Po prvi puta me nazvala druže.) “Srce ti je prazno. Čisto je. Spremno. To mi je bio
cilj. Vjerujem u tebe i nemoj se obazirati što ti govorim u ljutnji. Ti si častan, ali nemiran čovjek.
Vjerujem u tebe...”
Na čas ušuti pa nastavi:
“Zapravo ne u tebe, već u Krik našeg vremena. Ušuti pa ćeš ga čuti. Zbogom!”
Otvori vrata i ode. Čuo sam kako se brzo spušta niza stube.

“Ušuti pa ćeš ga čuti!” Te su me Itkine riječi progonile danima. Šutio sam i pokušavao ga čuti.
Odlazio sam na mitinge koje su održavali prosovjetski pristaše. Čitao sam njihove knjige i letke, noći
sam provodio po radničkim četvrtima Berlina, gledao bijedu i golotinju, slušao teške razgovore,
udisao sam zrak pun gnjeva. U početku sam osjećao tugu i sućut, potom bijes, a na kraju gorak osjećaj
krivnje. Kriv sam jer nisam ustao, jer sam ih gledao i sažalijevao, no brzo bih zaboravljao. Jer sam
noću spavao u toplome, ne razmišljajući o beskućnicima.
Jedne noći usred zime jedan učenik svetog Franje Asiškoga zatekne svoga učitelja kako hoda gol
drhteći od hladnoće. “Oče Franjo”, reče mu, “zašto hodaš gol i smrzavaš se po ovoj hladnoći?” -
“Zato što se u ovome času tisuće i tisuće braće smrzava. Nemam pokrivača da ih pokrijem, zato se i ja
smrzavam s njima.”
Razmišljam o tim riječima Božjeg siromaška, no ne pomaže. Sada vidim da nije dovoljno da se
smrzavaš s drugima. Moraš povikati: “Dođite svi koji gladujete i smrzavate se! Dođite! Uzmite
pokrivače i pokrijte se!”
Polako sam počeo osjećati tu sveopću važnost krvavoga ustanka u dalekoj Rusiji. Ti
revolucionarni osjećaji koji su mi se prije činili isprazni i utopijski, sada su mi osvojili i potpuno
preplavili um. Gledao sam ta gladna lica, upale obraze i te stisnute šake i počeo sam naslućivati kakav
božanski dar ima čovjek: svojom vjerom, željom, svojim suzama, krvlju i znojem (nisu dovoljne
samo suze, krv i znoj) pretvara mit u istinu.
Potreslo me kad sam shvatio koliko je moćno čovjekovo djelo i koliko je velika njegova
odgovornost. Ako stvarnost nije onakva kakvu bismo željeli, mi smo krivi. Nemoguće je samo ono
što nismo dovoljno željeli. Poželi to, natopi to svojom krvlju, znojem i suzama i oživjet će. Stvarnost
nije ništa drugo nego utopija pobijeđena našom željom i trpnjom.
Srce mi je počelo tući za gladni i obespravljeni narod koji ustaje jer više ne može podnositi
nepravdu. Kaplja revolucije je dotakla moje srce i u meni je proključala sva moja kretska krv.
Ponovno su mi pred oči došla vjekovna neprijateljstva, ropstvo i borba za slobodu. Iz mene je
provalio glas Krećanina.
Jedne večeri, umoran od strahota, u želji da zaboravim sve što sam toga dana vidio, čuo i doživio,
posegnuh za jednom knjigom o renesansnoj umjetnosti. Umjetnost je jača i od vina i od erosa, mnogo
moćnija i od ideje. Samo ona može pomoći čovjeku da zaboravi. Ona preobražava dužnost i bori se da
prolaznost preobrazi u vječnost i da ljudsku bol preobrati u ljepotu.
Što onda što se Troja pretvorila u pepeo i što je poginuo sav Prijamov rod? Kakvu bi korist imalo
čovječanstvo od toga da je Troja nastavila živjeti u sreći i blagostanju i da se nije našao jedan Homer
koji je sve klanje preobratio u besmrtne heksametre? Jedan kip, jedan stih, jedna tragedija, jedna slika

164
- to su najviša postignuća koja je čovjek stvorio na zemlji.
Najviša, no i najopasnija za današnju patnju. Potiskuješ prolazne svakodnevne brige radi korice
kruha pa čak i radi pravde, zaboravljajući koji su pravi korijeni koji hrane besmrtni cvijet.
Imali su pravo naši preci što Bogorodicu nisu htjeli prikazivati lijepom. Opčinjen njezinom
ljepotom čovjek bi zaboravio da je ona Majka Božja.
Iznenada mi netko pokuca na vrata. Otvorih. Stigao mi je telegram iz Moskve! Nekoliko sam ga
puta pročitao i nisam mogao vjerovati. Čak sam ga podigao prema svjetlu da vidim je li neka varka.
Kao da će mi svjetlo pomoći da donesem odluku. Pomislih kako je taj papirić zapravo poruka
Sudbine koja će mi zauvijek promijeniti život. Na dobro ili na zlo? Tko može vjerovati Sudbini? Ona
nije slijepa, ona osljepljuje.
Da odem ili ne? U telegramu me pozivaju da se pridružim grčkim intelektualcima na velikoj
proslavi koja se održava u čast desete godišnjice revolucije. Hodočasnici iz cijeloga svijeta okupit će
se u crvenoj Meki. Tko im je samo dao moje ime? Zašto baš mene zovu? Nakon tri dana došao mi je
odgovor: dobio sam Itkino pisamce iz Moskve kojim me podbada i poziva:

“Zdravo aristokrate, pseudobudisto punoga trbuha, dobrovoljni patniče! Do sada si tražio Božje
lice, lutajući od jednoga lažnog boga do drugoga. Dođi ovamo, nesretniče, ovdje ćeš pronaći lice
istinskoga Boga, lice čovjeka. Dođi ako želiš biti spašen, još uvijek gradimo svijet, dođi ga i ti graditi
s nama, položi i ti jedan kamen. Svaka čast Budi, ali on je za starce."

Pala je noć. Ustao sam i otvorio prozor. Snijeg je stao. Mir. Samo se iz daljine s nekog zvonika
čulo tiho zvono. Na krošnjama su se sjajili kristalići. I dok mi se pogled gubio u večernjem snježnom
pokrivaču, pred očima mi odjednom iskrsne snijegom pokrivena Rusija, beskraj s toplim
osvijetljenim izbicama, konjske zaprege kako kližu po snijegu, ugledah dah iz konjskih nozdrva,
začuh im čak i zvonca oko vrata. U daljini se blistaju zlatne kupole, a na vrhu, na križu, crvena kao
plamen, vijori se zastava. Sjetih se jednog poluludog monaha sa Svete Gore: “Svaki čovjek, svaka
stvar nosi jedan plamen. Ako se plamen ugasi, taj čovjek i ta stvar će nestati.” Imao je pravo,
pomislih. I Rusija nosi svoj plamen. Ako se taj plamen ugasi, Rusija će nestati.
Brzo sam zatvorio prozor. Odlučio sam da ću otići u Moskvu.

XXVI
RUSIJA

San se sukobljava s javom, otvara rupu i probija se unutra. Kad je došlo vrijeme, Lenjin je skupio
svoje stvari, zavezao sve svoje rukopise u jedan svežanj, čitav svoj život spakirao u jedan paket i
oprostio se od svoga gazde, postolara, kod kojega je živio u Švicarskoj u trošnom sobičku.
“Kamo ćeš, Nikolaju Iljiču?” upita ga starac s tugom se opraštajući od njega. “Što te spopalo da
se želiš vratiti u domovinu? Što ćeš tamo? Hoćeš li naći smještaj? Hoćeš li imati posao? Ostani ovdje.
Ovdje imaš svoj mir. Govorim ti za tvoje dobro!”
“Moram otići”, odgovori mu ovaj.
“Moraš? Zašto moraš?” upita ga gazda.
“Moram”, tiho odgovori Lenjin.
“Ali već si platio za cijeli mjesec. Znaš, neću ti vratiti novac.”
“Ne treba. Zadrži novac. Moram otići.”
I otišao je. Stigao je u Rusiju, s kapicom na glavi, u čistoj jeftinoj košulji, u trošnom kaputu,
siromah oniska rasta, blijed, nenaoružan, sam. A njemu nasuprot beskrajna ruska zemlja, mračni
podivljali mužiki 60 , raspojasani aristokrati, svemoćni kler, utvrde, palače, zatvori, kasarne, stari
zakoni, stari morali i bič. Strašno naoružano carstvo. A on sa svojom kapicom i sitnim okicama i
jednim demonom koji je skakao u njemu, divljao, škrgutao zubima i govorio mu:

60
Mužik, ruski izraz za kmeta (op. prev.)
165
 “Nikolaju lljiču, sve je ovo tvoje! Sve ti ovo darujem! Reci samo jednu rečenicu, onu magičnu
rečenicu koju ti ponavljam sve ove godine: Proleteri svih zemalja, ujedinite se! Samo to reci i svi će ti
carevi, zlatoperjaničari, jarcobradi popovi, gizdavi, debeli bonkulovići, pasti pred noge. Preskoči
njihove leševe, Nikolaju Iljiču, popni se i na vrh Kremlja objesi crvenu zastavu. Samo hrabro!
Čekićem im razbij glavu, srpom im pokosi vratove!”
“Tko si ti?” upita ga Lenjin i začuje demona kako lupa pesnicama. “Reci mi svoje ime! Tko si ti?”
“Ja sam Čudo!” odgovori demon i rogovima zatrese čitavu Rusiju.
Malo je ljudi do sada moglo jasno i nepristrano vidjeti cijelo, višestruko lice Rusije, pune
svjetlosti i sjena. Između katolika i Slavena veliki je bezdan. Rus može u sebi uskladiti proturječnosti
koje su Europljaninu nespojive. Europljaninu je prije svega važan čisti intelekt, u čitavoj njegovoj
gradaciji vrlina. Rusu je najvažnija od svega duša - mračna, bogata, neusuglašena, šarolika sila koja
više od svake logike poštuje čovjeka sa svom njegovom divljom, neobjašnjivom strašću. Slijepe
stvaralačke sile još se nisu iskristalizirale u logičkoj hijerarhiji. Rus je još čvrsto prikovan za zemlju,
u blatu. U kozmogonijskoj tami.
Zamišljam Lenjinov lik, pun svjetla i plamena. Pred sobom vidim tamno tijesto - kmeta - koje je
taj tvrdoglavi um odlučio obraditi. Žarko sam želio vidjeti ta dva vječna nepomirljiva neprijatelja i
suradnika - duh i materiju - kako se bore u zatvorenoj krvavoj palestri Kremlja.
Padao je gusti snijeg, prekrivajući cijelo obrađeno polje. Duboko pod snježnim pokrivačem raslo
je posijano žito, a kmetovi su hodali polako, kao da pred sobom imaju čitavu vječnost. Ponekad bi
samo nad krovovima preletio neki crni nečujni gavran u potrazi za hranom.
Satima sam stajao na stanici čekajući vlak. Oko mene mongolska lica, kosih očiju i bradica s
upletenim sjemenjem od dinje. Dvije žene su gatale iz karata, jedan stari mužik je glasno i
sladostrasno srkao vrući čaj. Kineskinje pod prljavim prekrivačima, s djecom što su im, poput
klokana, visjela oko vrata. Topla masa ljudi gušila se u svome znoju, vonjajući na (možda
betlehemsku) staju.
Prošlo je podne, spustila se večer. Još smo čekali. Lica oko mene bijahu teška, mirna, nitko se nije
navirivao da vidi dolazi li vlak. Svi su čekali, sigurni da će stići: danas ili sutra. Nisu gledali na sat.
Znali su da je vrijeme car, veliki vožd, i drhtali su pred njegovim bijesom.
Pred jutro se iz daljine začuo zvižduk lokomotive. Svi su ustali i polako, bez žurbe, pokupili su
svoje stvari, jedan stari ribar koji je čitavu noć hrkao pored mene, namigne mi pobjedonosno, kao da
mi želi reći: “Zašto si se nervirao? Čitavu noć nisi oka sklopio nervozno pogledavajući dolazi li. Evo
ga, došao je!”
Ponovno snijeg. Seoca i crkvice sa zelenim kupolama, s krovova se vidio polagani dim. Ponovno
gavranovi. Spustilo se čitavo nebo. Snijeg. Gledajući u bjelinu moje su oči u snijegu poprimile daleku
modru dubinu očiju ljudi s beskrajnih ravnica. Iznenada tako, oko podneva, u daljini razaznah visoke
zlatne kupole.
Primicali smo se. Stigosmo u novi Jeruzalem novoga Boga, Radnika, u srcu Rusije. Tko zna,
možda i u samo srce današnjega svijeta? U Moskvu.
Itka me čekala na stanici. Čim me ugledala, vedro se nasmije:
“Ipak si se uhvatio u mrežu. Ne boj se, dovoljno je velika. Možeš hodati do besvijesti, ali nećeš
stići do njezinih rešetaka. To se zove sloboda! Dobrodošao!”

Čitav dan sam hodao ne mogavši se zasititi šarenoga, plodnoga kaosa - Moskve. Čitav je istok
prekriven snijegom. Trgovci s Orijenta, Kinezi, kao majmuni natovareni teškim ruksacima prodavali
su kožnato remenje i drvene i papirnate igračke. Pločnici bijahu prepuni muškaraca i žena. Viču, nude
voće, dimljenu ribu, vlažne maramice, punjene ptice i Lenjinove figurice. Djevojčice s cigarom u
ustima izvikuju novinske naslove, radnice s crvenim maramama na glavi, debele iznakažene žene
mongolskih očiju, po pločnicima polugola djeca, bogalji s ispruženim rukama vuku se i klanjaju
svakom prolazniku... Mužiki u narančastim prslucima od teleće kože, gustih brada, a za njima se vuče
smrad kravlje balege.
Crkve sa zelenim i zlatnim kupolama, neboderi... Na ulicama, crkvama i tramvajima veliki
natpisi: Proleteri svih zemalja, ujedinite se! Na zidu jedne velike crkve crvenim slovima piše:
Religija je opijum za mase! I odjednom, u predvečerje, usred cijele te nepodnošljive vreve začuje se
sladak zvuk teških crkvenih zvona. Ruska crkva neće izumrijeti. Kaos.

166
 To bijaše mој prvi dojam iz Moskve. Drugi bijaše strah. Ni u jednom drugom gradu na svijetu ne
možeš vidjeti tako tvrda, odlučna, ozbiljna lica, plamteće oči, stisnute usnice, napetost i
nepodnošljivu groznicu. Kao da sam se vratio u mračni srednji vijek, sve puno kula i ratnika, a iza
zakračunatih vrata čekaju te neprijatelji i naoružani vojnici. Atmosfera je napeta. Iščekuje se rat. Nad
glavama se nadvila velika prijetnja i još veća nada. U ovome zraku postoji nešto što izaziva strah,
jedan vatreni Kerubin, samo krv i mač, nadvio se nad kulama Kremlja. Jedna srednjovjekovna
Himera nadvila se nad Moskvom sa svojih tisuću očiju i tisuću mačeva. Sjedi na gotičkim zvonicima
i čeka.
Na drugoj strani ceste stupa četa vojnika Crvene armije. Ori se teški borbeni marš. Ulice su
opustjele. Ljudi su se sklonili po kućama... Jedna punašna ženica s košarom punom jabuka spotaknula
se u strahu i crvene su se jabuke rasule po snijegu. Vojnici sa šiltovima na glavi u sivim dugačkim
šinjelima marširaju teškim korakom. Lica su im divljačka i tvrda. Na čelu maršira zapovjednik
izvikujući bojni poklič. Gledam ga dok prolazi pored mene: usta su mu zgrčena u epileptičnom grču,
vratne žile su mu napete kao da će popucati, niz lice mu lije znoj. Na trenutke pjeva sam, i kako stupa,
čini se da pleše, a tijelo mu se njiše u jednoličnom ritmu. Prvi bi otpočeo pjesmu, a onda bi mu se
pridružili ostali vojnici, gromoglasno da se orila čitava ulica. Obuze me lagana drhtavica. Tijelo mi
poput munje probode strašan predosjećaj budućnosti. Tko zna? Možda će Rusija zavladati Londonom
i Parizom? Koja je zvijer najkrvoločnija? Ostarjela vjera. Sada smo u raljama nove mlade vjere.
Iste sam večeri upoznao najtajanstvenijeg i najstrastvenijeg pučkog pjesnika, Nikolaja Kljujeva.
Rijetka plava bradica, proćelav. Bijaše mu oko četrdesetak godina, a činio se kao da mu je
sedamdeset. Glas mu bijaše tih i mekan.
“Ja nisam od politike i pušaka, ja pripadam zlatnoj lozi što slika ikone i stvara bajke”, reče mi
ponosno. “О nama ovisi stvarna Rusija.”
Na trenutak ušuti, kao da je požalio što je bio toliko iskren. No opet ga obuzme ponos pa nastavi:
“Bikovi i medvjedi ne mogu razbiti vrata sudbine, no srce jedne plahe golubice može.”
Natoči si čašu votke i počne polako piti, gutljaj po gutljaj, zadovoljno pucketajući jezikom.
Vjerojatno je opet požalio što je bilo što rekao pa ušuti i pogleda me:
“Ne slušaj me. Ne znam što govorim. Ja sam pjesnik.”

Sutradan je bio veliki dan. Godišnjica krvave ruske revolucije. Pristigli su hodočasnici iz cijeloga
svijeta - bijeli, crni, žuti. U neko drugo doba su istočnjačke tamne rase tako hrlile u Meku, a hindusi u
Benares.61 Centri svijeta se sele. Danas su sve oči, prijatelji i neprijatelji, bilo da se gledaju s ljubavlju
ili mržnjom, uprte u Moskvu.
Crveni trg, zameten pod snijegom, postao je novi Sveti grob jednog novog Jeruzalema. Tisuće
hodočasnika u tihim gustim povorkama čekaju da se otvore niska vrata. Muškarci i žene s djecom u
naručju hrle sa svih strana svijeta vidjeti i pokloniti se crvenome caru koji leži pod zemljom. I ja s
njima. Grobna tišina. Satima čekamo po snijegu i hladnoći očiju uprtih u Sveti grob. Odjednom se
pojavljuje jedna gromada od čovjeka. Crvena straža otvara vrata.
Tiha spora gomila utapa se u crnilo i nestaje. I ja s njima. Polako silazimo pod zemlju. U gomili
ljudi zrak je još teži. Preda mnom se odjednom pojave dvojica mrkih mužika i osvjetljavaju put. Kao
da je pod zemljom zasjalo sunce. Provirih: dolje u dubini stoji dugi kristalni lijes u kojemu se čuvaju
posmrtni ostaci. U mraku zablista blijeda ćelava Lenjinova glava.
Leži kao da je živ u svojoj sivoj radničkoj košulji, od struka nadolje pokriven crvenom zastavom,
stisnute desne pesnice i s ljevicom položenom na grudima. Lice mu bijaše rumeno i nasmiješeno, s
malim plavim brčićima. S dugog kristalnog lijesa diže se blaženi uzduh. Mnoštvo Rusa promatra ga u
ekstazi, zadivljena pogleda kakvim su prije samo nekoliko godina gledali Kristov lik na zlatnome
pokrovu. I ovaj je kao Krist, samo crven. Bit je ista. Vječna bit čovječanstva sazdana je od nade i
straha. Samo se imena mijenjaju.
Zamišljen izlazim na snježni trg. Kako se samo borio ovaj čovjek, povlačeći se u siromaštvu po
tuđini, samo zbog izdaje i klevete. Čak su ga i najvjerniji prijatelji izdali. U tim sam malenim očicama
na ćelavoj glavi pod kristalnim pokrovom vidio čitavu Rusiju sa svim svojim selima i gradovima, s
beskrajnim ravnicama, prostranim sporim rijekama i pustinjskim tundrama. Vrištala je tražeći

61
Varanasi, najsvetiji hinduski grad (op. prev.)
167
slobodu.
Bio je najsnažniji i najodlučniji čovjek Rusije. Vjerovao je kako ga domovina zove i kako upravo
njemu povjerava dužnost da je spasi. Zašto bi mu se inače podala u borbama, suzama i krvi, nego da je
ponovno izgradi svojim strašnim smrtonosnim podvigom?
Dok sam tako zamišljen šetao Crvenim trgom, Itka, koju su mi dodijelili kao vodiča, mi je nešto
govorila. Gledao sam je i divio se njezinoj mladosti i vjeri. Dok je tako govorila, kao na slikama El
Grecovih svetaca, čitavo joj se tijelo pretvaralo u plamen:
“Što da ti kažem o Lenjinu? Odakle da počnem? On nije čovjek, on je slogan. On je izgubio
osobine čovjeka i ušao u legendu. Djeca rođena u doba revolucije nazivaju se Lenjinovom djecom.
Onaj tajanstveni starčić koji dolazi izdaleka s vrećama punim darova, nije niti Sveti Nikola niti Djed
Mraz. To je Lenjin. Svaki kmet i sva sirotinja imaju potrebu za nekim nadljudskim tješiteljem i
zaštitnikom. Na novim su ikonostasima visjeli Lenjinovi portreti i ljudi su mu palili svijeće. U
najzabačenijim ruskim selima, od hladnoga sjevernoga mora do tropskih sela centralne Azije, svi su
ljudi, ribari i pastiri, smijući se i uzdišući skupa, u dugim noćima od drveta izrađivali Lenjinov lik.
Njegov se lik nalazio na vezenim goblenima, u drvetu, djeca su ga ugljenom crtala na zidu. Jednom je
iz nekog dalekoga sela u Ukrajini stigao njegov lik: mozaik napravljen od zrna žita, s usnicama od
crvenoga papra.
Svima nama, obrazovanima i neobrazovanima, Lenjin je postao slogan. Za nas veliki čovjek nije
razapet nad narodom koji je stvorio. On izlazi iz naše utrobe. On nerazumljivi ljudski krik pretvara u
razumljivu riječ. I čim se ta riječ izgovori, ona postaje slogan. Ne slogan. Djelo!”
“A Staljin?” upitah je, želeći čuti nešto o tom brkatom divljaku, teško pokretnoga četvrtastog
tijela, lukava pogleda i pompozne odmjerene gestikulacije. Koja vrsta svete zvijeri bijaše Staljin?
Itka na trenutak zastane. Kao da je odmjeravala riječi ne želeći da joj slučajno pobjegne nešto
neprimjereno. Osjećao sam da sam zašao u zabranjenu zonu. Naposljetku odluči što će reći i započne
govoriti:
“Lenjin je svjetlost, Trocki plamen, a Staljin je zemlja. Teška ruska zemlja. Zemlja prima sjeme,
jedno zrno žita, i što god da se dogodi, koliko god kišilo ili sniježilo, kakva god suša bila, zemlja
zadržava to sjeme i ne pušta ga dok ga ne pretvori u prah. Takav je i Staljin. Uporan, tvrdoglav i
siguran. Bijaše neizrecivo izdržljiv. Ispričat ću ti samo jednu anegdotu iz njegove mladosti, dok je bio
radnik u Tbilisiju. Sve će ti biti jasno.”
“U davna vremena koja nam se danas čine kao iz bajke, veliki ruski grofovi, kad bi se napili, na
svojim bi imanjima poredali sve kmetove u jednu vrstu i na njima su vježbali gađanje. No, uskoro su
se radnici počeli organizirati i svako malo bi policija uhapsila njihove vođe. Zatvarali su ih i odvodili
u Sibir gdje bi ih pogubljivali. Jednoga dana radnici koji su u Tbilisiju iskrcavali vagone objave
štrajk. ‘Ili ćete nam poboljšati uvjete života, da i mi počnemo živjeti kao ljudi, ili više nećemo raditi.’
Došla je policija, uhapsila pedesetoricu i odvela ih na jedno polje izvan Tbilisija. Skupila se carska
garda, a svaki je u ruci imao batinu sa šiljcima.
Jedan po jedan radnik morao bi se skinuti do gola i proći kroz poredanu gardu i svaki bi ga vojnik
svom snagom ošinuo batinom. Krv je šikljala, bol bijaše neizdrživa, mnogi nisu izdržali i onesvijestili
su se od boli. Neki su odmah umrli.
Dođe red na vođu radnika. On skine svoju bluzu i razgoliti se, i prije nego je krenuo na bičevanje,
sagne se, ubere jednu travku i stavi je među zube. Polako počne koračati pred vojnicima. Padali su
udarci, krv mu je šiktala, a on nije ispustio ni glasa. Vojnici se razbjesne i krenu ga udarati svaki po
nekoliko puta. On nije niti pisnuo. Prođe tako cijeli red, isprebijan, izubijan, i kad dođe pred
posljednjeg vojnika, izvadi onu travku iz usta i pruži mu je: Evo ti za uspomenu. Pogledaj, nisam je
niti zagrizao. Ime mi je Staljin.”
Itka me pogleda i s osmijehom mi reče:
“Danas svi mi Rusi imamo među zubima takvu travčicu i trudimo se ne zagristi je. Je li ti sad
jasno?”
Naježio sam se:
“Jasno mi je”, odgovorih joj. “Život je okrutan...”
“Još okrutnija je ljudska duša”, reče Itka i stisne mi ruku, kao da me želi ohrabriti.
Slušao sam tako gorljivu Itku kako govori, a visoko podignutu glavu brijao mi je divlji vjetar sa
stepe. Osjetih kako me zapahnuo neki dah s istoka, prepun uništenja i stvaranja, i ispunio mi nosnice.

168
 Svakoga dana sve više me zaokupljao jedan uzvišeni osjećaj: u ovim bučnim gradovima i
snježnim ruskim ravnicama, po prvi puta sam doživio tako jasno viđenje Nevidljivoga. I pod tim ne
mislim na nekog kršćanskoga Boga niti kakvu metafizičku silu ili neko savršeno bivstvo, već
mističnu silu koja preobraća nas ljude, a još prije nas živih bića, preobraća biljke i materiju - svoju
tegleću rnarvu - užurbano kao da je pred njom neki viši cilj ili određeni put. Ovdje osjećaš kako te
obavijaju slijepe sile što stvaraju oko i svjetlost.
Osim logike i filozofskog mudrovanja, osim ekonomskih potreba i političkih programa, osim
“sovjetskoga” komesara, ovdje djeluje Duh našeg vremena, živ, opojan i nemilosrdan. U
najzvjerskije mužike ubrajaju se svi Lenjinovi svjesni i nesvjesni drugovi.
Taj je Duh viši od svih programa, viši je od vladara, viši i od same Rusije. On se osjeća posvuda,
ostavlja sve za sobom i novači svijet. Kad sam tek došao u ovu tvornicu, svojim sam filozofskim
pitanjima opterećivao sovjetske vjernike - predstavnike nove Rusije, još su me brinule uzaludne
vječne brige za građanina, je li jeo, je li sit, može li razgovarati i igrati se. Nisam gledao vidljivi svijet,
već sam tražio onaj nevidljivi. Bijah još obuzet Budinim Asfodelskim poljanama.62
Priča se kako je Sokrat već kao starac jednoga jutra šetao agorom, tražeći prvog mladića s kojim
bi mogao zapodjenuti razgovor. Toga jutra međutim ne naiđe nikakav mladić, već iz smjera istoka
vidje kako mu se približava neki indijski mudrac. Ovaj je pak godinama lutao tražeći Sokrata. Kad ga
vidje, indijski mu mudrac padne pred noge, obgrli mu koljena i reče:
“Budo, blaženi mudrače slobodan od svega ovozemaljskoga, pobjedniče života i preobraćenja,
vođo bogova, bijeli jelenu što kročiš i gaziš poljima uzaludnosti, o tijelo više od vida, sluha, njuha i
okusa, pomaži me svojim uljem milosti i izlij me u ocean nepostojanja. Gospode, ispruži ruku i
pokaži mi put prema vječnome nestanku!”
A Sokrat mu, ljubazno skrivajući ironičan osmijeh zbog takvih barbarskih riječi, reče:
“Stranče, ako sam te dobro razumio, ti govoriš o bogovima i vječnosti. Zato ću te povesti jednom
svome prijatelju hijerofantu63 u Eleuzini. On zna kad je nastao svijet, odakle dolazimo i kamo idemo,
poznaje i koje su zvijezde najveće na Peloponezu. On zna čak i da je Bog samo jedno jaje koje svijetli
u Erebu.64 On će te podučiti čarolijama od kojih čempres može postati bijel... Oprosti, ali ja se bavim
samo ljudima i ovozemaljskim životom.”
Kako bi se samo nasmijao Staljin, pomislih, da mu sutra dođem u Kremlj i postavim mu pitanja
tog starog Indijca!

Sviće. S prozora gledam u neobično zviježđe, srpove i čekiće i crvene zvijezde što svojim
blještavilom sa šarenih reklama osvjetljavaju mrklinu jutra. Ulice obasjavaju crveni natpisi.
Pokušavam odgonetnuti slova. Na bližem svjetlu uspijevam razaznati: Proleteri... sedam sati...
Lenjin... svjetska revolucija...
Na brzinu se oblačim. Po hodnicima hotela susrećem sve rase. Mnoštvo uzvanika, radnici ruku i
uma. Susrećem i pozdravljam japanske pisce, perzijske i afganistanske poslanike, dvojicu arapskih
šeika, tri mlada indijska studenta i dvije vesele Indijke ogrnute narančastim šalovima. Na prvome
katu nailazim na dva golema Mongola i trojicu kineskih oficira. Pozdravljamo se u prolazu. U
njihovom govoru i očima osjećam kako Azija vrije.
Žurimo na početak svečanosti. Oštra studen, sivo nebo i vreo dah iz nosnica i usta. Crveni trg
prepun je ljudi. Pred Lenjinovim grobom stoje postrojeni časnici. Nasuprot njima, na amfiteatarskim
sjedalima, svi uzvanici ovoga svijeta. Postrojena vojska stoji ispred puka. Vlada mukli metež, poput
zvuka dalekog podzemnoga potresa. Pod nogama nam se trese zemlja. U dubini, moja omiljena crkva
Ivana Groznog s raznobojnim kupolama65, poput duha se probija kroz jutarnju maglu.
Oko mene stisnuti maleni kineski oficiri s ordenjem na prsima, Indijci i Indijke i japanski

62
Ovdje se Kazantzakis poigrava povezujući budizam s grčkim mitološkim pojmom Asfodelskih
poljana, na ulazu u Podzemlje gdje još nemirne lutaju duše pokojnika, (op. prev.)
63
Hijerofant bijaše u antičkoj Grčkoj jedan od najuglednijih svećenika koji je upravljao obredima
Eleuzinskih misterija, (op. prev.)
64
Ereb, prema Hesiodu bijaše najmračniji dio Hada, gdje je Had kraljevao s Perzefonom. Prema
nekim vjerovanjima ovuda su prolazili grešnici prije nego bi ušli u Had. (op. prev.)
65
Crkva sv. Vasilija Blaženoga, izgrađena u doba Ivana Groznog (op. prev.)
169
intelektualci. Pored njih jedan visoki Arapin sa zlatnom naušnicom u uhu. Ljubazno se gledamo,
smiješimo se jedni drugima i bez riječi izražavamo svoje poštovanje, jedan Japanac mi pruža ruku.
Znao sam samo jednu japansku riječ: kokoro, što znači srce. Koristim se svojim znanjem, i s
desnicom na srcu mu prošapćem: kokoro. Oduševljeno mi se baca u zagrljaj.
Prekidaju nas vojničke trube. Svi se okrećemo, ozarenih lica. Kreće konjička povorka Mongola,
Čerkeza, Kavkažana i Kalmičana. Predvodi ih oficir s isukanim mačem. Za njim konjica u narodnim
nošnjama, sa sabljama i šarenim zastavama. Pred Lenjinovim grobom zastaju na pozdrav i nestaju.
Zatim dolaze valovi pješadije, topništva, mornarice Baltičkoga i Crnoga mora, zrakoplovstvo,
moskovska garda, radnici u kožusima i radnice s crvenim maramama i puškama na ramenu. Zatim
kreće beskonačan mimohod pučana. S tri strane gigantskoga trga slijevaju se tri crvene rijeke:
učenici, pioniri, komunistička mladež, seljaci, Azijati na devama, Kinezi s jednim ogromnim
papirnatim zmajem s iskeženim zubalom, jedno dijete s uzdama u rukama vozi veliku kočiju s
globusom privezanim lancima. Slijede ga ratni veterani na štakama i u invalidskim kolicima. Iza njih
majke s novorođenčadi na prsima. Prolaze sati, sunce je već rastjeralo maglu. Tisuće lica blista, oči
im se bljeskaju. Čitav trg odzvanja povicima: Živio! i teškim koracima mora ljudi. Dvije Indijke
ispred mene skidaju s vrata šalove i bacaju ih u zrak.
Okrećem se. Svi plaču. Ponovno gledam i ništa ne vidim. Suze su me zaslijepile. Čvrsto stisnem
u zagrljaj kineskog oficira pokraj sebe. Obojica plačemo. Jedan crnac nam se obojici baca u zagrljaj.
Smije se kroz suze...
Koliko je sati trajalo ovo božansko pijanstvo? Koliko stoljeća? Taj dan će mi ostati kao drugi
najvažniji dan u mome životu. Prvi je dakako onaj dan kad je princ George od Grčke stupio na kretsko
tlo. Danas su pale sve granice. Nema više imena, zemalja, rasa. Čovjek se stopio s čovjekom. Svi
plaču, smiju se, grle, svi s jednom vjerom: svi smo braća!
Moje maleno srce postaje veliko poput Rusije i viče. Zakleo sam se da će mi život od sada imati
samo jedan cilj: oslobodit ću se ropstva, oslobodit ću se straha i laži. Neću više dopustiti da su ljudi
obespravljeni. Djeci ćemo omogućiti da udišu čisti zrak, da se igraju i uče, ženama ćemo dati slobodu,
a muškarcima ljubaznost i dobrotu. Ljudsko će srce postati poput klasja žita.
“Ovo je glas Rusije”, govorio sam u sebi zaklinjući se da ću ga slijediti do smrti.
Zavjeti zaljubljenoga. Govorio sam istinu. Čvrsto sam odlučio da ću dati svoj život. Po prvi put
sam osjećao kako se osjećaju ljudi koji izgaraju i umiru za jednu ideju. Osjećao sam što znači
bratstvo, što znači da smo svi jedno. Po prvi puta sam to duboko proživljavao. Osjećao sam kako
postoji neko dobro više od života i snaga koja pobjeđuje smrt.

Pročitao sam priče Panaita Istratija pune orijentalnog šarma i poznavao sam njegov junački život
mučenika, no još ga nisam osobno upoznao. Jednoga dana dobijem neki trošni papirić ispisan na
brzinu: “Dođi da se upoznamo. Otac mi je bio Grk, majka mi je Rumunjka. Zovem se Panait Istrati.”
Pokucavši na vrata njegove sobice u moskovskom hotelu Pasaž, uistinu sam se veselio što ću
vidjeti jednog borca. Pobijedio sam onu nesigurnost koja me obuzimala svaki puta kad bih trebao
sklopiti novo poznanstvo. Ovaj put sam išao pun pouzdanja. Našao sam ga kako leži bolestan. Čim
me vidje, skoči od sreće i poviče mi na grčkom:
“Dobro došao! Dobro došao!”
Prvi, najteži susret bijaše srdačan. Gledali smo jedan drugoga kao da si želimo pročitati misli.
Kao dva mrava koja se njuše svojim ticalima. Istratijevo lice bijaše sićušno, patničko. Srebrnasta kosa
mu je nestašno padala na čelo, kao dječaku. Oči su mu blistale od mudrosti i dobrote, a usta su
odavala strast.
“Čuo sam tvoj govor koji si nekidan održao na kongresu. Svidio mi se. Dobro si očitao lekciju tim
zapadnjačkim budalama. Kako uopće misle da mogu mirno završiti rat? Ili, ako dođe do rata, da će se
radnici prihvatiti oružja. Gluposti! Dobro ja znam radnike. Bacit će se na klanje i ubijanje. Dobro si
im očitao, kažem ti! Htjeli mi to ili ne, doći će do novog svjetskog rata. Moramo biti spremni!”
Gledao me ravno u oči. Ispruži svoju koščatu ruku i potapša me po koljenu, smijući se:
“Za tebe su mi rekli da si mistik. Ali vidim ja da su ti oči širom otvorene i da živiš punim plućima.
To nije lice mistika! Riječi! Riječi! Daj mi ruku.”
Jedan drugome smo čvrsto stisnuli ruke. Namah ustane iz kreveta. Onako okretnih pokreta
nalikovao je na divlju mačku. Otvori ormarić i izvadi plamenik.

170
 “Jednu s malo šećera, molim!” poviče kao konobar.
Sjetio se Grčke, svoje Kefalonije. U njemu se probudila grčka krv. Počne pjevati stare narodne
pjesme koje je čuo u grčkim četvrtima u Bradi:

Da sam leptir,
u krilo bih ti doletio...

U njegovim venama tekla je grčka krv. Kako bi se volio vratiti u očinsku zemlju. Odjednom
strastveno povikne: “Vraćam se u Grčku!”
Umorio se. Uhvatio ga je kašalj i vraća se u krevet. Polako pijucka svoju kavicu.
Ponovno sjedne na krevet. Pali cigaretu jednu za drugom. Počne strastveno, bez daha govoriti o
Rusiji. Potom o svojem djelu, o svojem glavnom junaku, Adrianu Zografiju, koji pati jer čitav svoj
život traži prijatelja, a ne može ga naći. Očekivanja su mu prevelika, srce hrabro, a duh nesposoban da
savlada kaos.
Gledao sam ga s ljubavlju i žalom. Osjećao sam kako se nalazi na prekretnici svoga života i ne
može odlučiti kojim da putem krene. Gledao me svojim žarkim očima kao da traži pomoć.
“Ti si Adrian, junak svojih knjiga, identični!” rekoh mu kroz smijeh. “Ti nisi revolucionar, kao
što govoriš. Ti si revoltiran. Revolucionar ima neki red, neku koheziju u svome djelovanju, srce mu je
zauzdano. No, ti si ustanik. Ne možeš biti vjeran jednoj ideji. Sad kad si konačno došao u Rusiju,
moraš se sabrati. Moraš donijeti odluku. To ti je dužnost.”
“Pusti me!” poviče kao da ga gušim. Odmah zatim me prekine: “Jesi li siguran?” upita me
uznemireno.
“Rumunjski Adrian Zografi je mrtav”, rekoh i primih ga za ruku, kao da ga želim utješiti. “Živio
ruski Adrian Zografi! Izađi iz uskih uličica Braile. Svjetsko nespokojstvo i nada su prerasli granice.
Prerastao ih je i Adrian. Neka se njegov nemirni usamljeni ritam života sjedini sa svjetskim ritmom
Rusije, neka konačno poprimi koheziju i nadu. Došlo je vrijeme da se ono uzvišeno uravnoteženje
koje je Adrijan uzalud tražio tolike godine, zajedno s Panaitom, ostvari. Jer se sada temelji ne na
sudbini jedne jedinke, već na tolikim borbenim masama jednog golemog naroda.”
“Dosta!” poviče Panait. “Dosta više! Koji te đavo doveo ovamo? Nemoj misliti da o svemu tome
što mi govoriš ne razmišljam danonoćno ovdje u krevetu. Vičeš mi: Skoči! No, ne pitaš me mogu li.
Mogu li?”
“Vidjet ćemo, dragi moj!” odgovorili mu. “Ne brini. Skoči i vidjet ćemo kamo ćeš skočiti.”
“Kako možeš tako govoriti? To nije igra. Radi se o životu ili smrti.”
“I život i smrt su igra”, rekoh mu ustajući. “Samo igra. I o jednome času ovisi hoćemo li pobijediti
ili izgubiti.”
“Zašto si ustao?”
“Vrijeme je da odem. Bojim se da sam te izmorio.”
“Nikamo ti ne ideš! Ostat ćeš ovdje, nešto ćemo pojesti, a popodne idemo u šetnju.”
“Kamo?”
“Idemo do Gorkoga. Poručio mi je da me očekuje. Danas ću konačno upoznati toga europskog
Istratija!” reče ogorčenim glasom odajući zavist prema velikome idolu.
Ustane iz kreveta, obuče se i izađosmo na ulicu. Čvrsto me uhvati ispod ruke.
“Nas dvojica ćemo postati prijatelji. Siguran sam da ćemo postati prijatelji jer već osjećam
potrebu da ti razbijem nos. A znaš zašto? Zato što samo prijatelju mogu razbiti nos. Konačno se
moramo dobro posvađati i potući. Razumiješ? To je ljubav.”
Ušli smo u jedan restoran i sjeli. Skine jednu bočicu ulja što ju je kao amajliju nosio oko vrata i
par kapi polije po jelu. Zatim iz džepa izvadi par zrna papra i popapri juhu.
“Ulje i papar!” reče oblizujući se. “Kao u Braili.”
Slasno smo pojeli. Polako se prisjećao grčkoga i na svaku novu riječ što bi mu pala na pamet
sretno bi pljesnuo rukama kao dijete:
“Bravo! Evo još jedne! Dobro utječeš na mene!”
Unatoč tome je pazio na vrijeme. Svako malo bi pogledao na sat. Odjednom ustane.
“Idemo! Vrijeme je.”
Pozove konobara, kupi četiri boce dobrog armenskog vina, zamoli da nam spakiraju razne meze,

171
spremi tabakeru u džep i krenemo.
Bijaše vidno uzbuđen. Konačno će upoznati velikoga Gorkoga. Čekaju nas zagrljaji, suze,
smijeh, dobro jelo i sati razgovora.
“Panaite, vidim da si uzbuđen”, rekoh mu.
Ništa nije odgovorio. Samo je ubrzao korak.
Stigli smo do jednog velikoga zdanja i uspeli se uza stepenice. Pomno sam ga promatrao: njegovo
koščato tijelo, radničke izrađene ruke i velike nezasitne oči.
“Molim te”, rekoh mu, “pokušaj se suzdržati. Nemoj mu se odmah baciti u zagrljaj i početi vikati.”
“A ne!” poviče. “Ta nisam ja Englez! Ja sam Grk! Kefalonjanin! Koliko ti to puta moram reći. Ja
vičem, grlim, predajem se čitavom dušom. Ti se slobodno pravi Englez... I mogu ti reći da bih radije
da sam sâm. Počeo si me nervirati.”
Nije ni završio, a na vrhu stepenica se pojavi Gorki s cigarom u ustima. Bijaše velik čovjek,
širokih čeljusti, jakih jagodica, male plave oči bijahu mu pune tuge i brige, a usta neizrecivo puna
gorčine. Nikada nisam vidio toliko gorčine u jednoga čovjeka.
Čim ga ugleda, Istrati potrči po tri stepenice i pruži mu ruku.
“Panait Istrati!” poviče spreman baciti mu se u zagrljaj.
Gorki mu mirno pruži ruku. Ničim nije odavao veselje niti radoznalost. Mirno i pozorno pogleda
Istratija i reče:
“Pođimo unutra.”
Mirno uđe u kuću, Istrati za njim, a iz džepova su mu virile boce vina i meze.
Uveo nas je u jedan maleni ured pun ljudi. Gorki je govorio samo ruski i teško se sporazumijevao.
Istrati počne rukama i nogama strastveno govoriti. Ne sjećam se točno što je govorio, ali nikada neću
zaboraviti taj žar, boju glasa, strastvene pokrete i vatreni pogled.
Gorki je odgovarao vrlo mirno, s malo riječi, blagoga glasa i svako malo je palio cigaretu. Njegov
je gorki osmijeh čitavome razgovoru davao neki duboki tragičan ton. Jasno ti je da je taj čovjek
mnogo propatio i da još uvijek pati, i više ga ništa, čak niti pobjedonosno rusko slavlje niti silne
počasti ne mogu razvedriti. Ove plave oči skrivale su duboku neizrecivu tugu.
“Moj najveći učitelj bijaše Balzac”, reče. “Sjećam se, kad sam ga čitao, knjigu sam prinosio
svjetlu zadivljen svakom rečenicom: Gdje li samo pronalazi toliku snagu? Gdje se krije njegova
velika tajna?”
“A Dostojevski? A Gogolj?” upitah ga.
“A ne. Od Rusa samo Leskov.”
Nakratko ušuti pa ponovno nastavi:
“Ali iznad svega, život. Mnogo sam propatio i zato volim patnike i patnju. Ništa drugo.”
Ušuti i stade poluzatvorenih vjeđa promatrati sivkasti dim svoje cigarete.
Panait izvadi iz džepova boce i stavi ih na stol. Stade vaditi meze. Poslaže paketiće jedan do drugoga.
Ipak, nije se usudio otvoriti ih. Shvatio je da se ne uklapa. Nije ga dočekala atmosfera kakvu je očekivao.
Drugo je očekivao. Očekivao je da će večeras dvojica stvaraoca izreći velike riječi, da će se piti, pjevati i
vikati da se zemlja trese. No Gorki bijaše još zadubljen u svoje stvaranje, gotovo bez ikakve nade.
Ustane. Ode do nekih mladića što su ga pozvali i s njima se zatvori u drugu sobu. Ostadosmo sami.
“Panaite, kako ti se čini učitelj?”
U jednom pokretu otvori bocu vina.
“Nema čaša”, reče. “Možeš li piti iz boce?”
“Mogu.”
Uzeo sam jednu bocu.
“U zdravlje!” rekoh. “Čovjek je pustinjska zvijer. Između nas je veliki bezdan i nigdje mosta da
ga premosti. Ne žalosti se! Kao da to ne znaš?”
“Popij da mogu i ja. Žedan sam.”
Obliže usnice.
“Znam, ali stalno zaboravljam.”
“Da. To ti je najveća vrlina. Bio bi glup da to ne znaš. A da ne zaboravljaš, bio bi hladan i
bezosjećajan. No, ti si pravi čovjek: topao, pun apsurda. Bure nada i razočaranja... do smrti.”
“Eto, upoznali smo i Gorkoga”, reče i vrati u džepove sve preostale boce i meze. Otišli smo.
Na putu mi reče:

172
 “Gorki mi se čini jako hladan. A tebi?”
“Meni se čini jako ogorčen. Neutješan.”
“Trebao bi vikati, piti, plakati. Bilo bi mu lakše!” promrmlja Panait ljutito.
“Neki emir kojemu su u ratu poginuli svi bližnji je svome narodu poslao poruku: Ne plačite i ne
jaučite. Bol nikad neće biti manja! Vidiš, dragi Panaite, to je najveća disciplina kojoj se čovjek može
podvrgnuti. Zato mi se sviđa Gorki.”

Sutradan sam otišao u moskovsku najveću crkvu. Taj golemi hram, najveći ponos carske Rusije,
bijaše prazan, neosvijetljen, bez grijanja. Šarene procesije zlatom ovjenčanih svetaca ležale su
smrznute u ovoj mrkloj zimskoj pustoši, jedna sirota staričica što je čuvala crkvu nije mogla svojim
dahom stopliti ovo sveto stado.
Iznenada, odozgo s potkrovlja, začuje se najtopliji zvuk psalma. Pogledom sam potražio
mramorne stube i uspeo se. U polumraku sam razabrao nekoliko staraca i staričica. Pokrivenih glava
i oni su se penjali na kat.
Na vrhu stuba zatekoh se u toploj kapelici. Bijaše sva u zlatu, s mnoštvom upaljenih svijeća.
Uokolo su klečali ljudi, a u dubini gomila đakona, svećenika i biskupa, svi u zlatu i svili...
Nikada neću zaboraviti toplinu i dražest toga kutka. Muškarci bijahu uglavnom starci s brčinama,
kao stari vlastelini ili vratari u vlastelinskim kućama. Ženama glave bijahu pokrivene bijelim
maramama. Krist je blještao na ikonostasu, uhranjen i rumenih obraščića, a grudi mu bijahu
prekrivene ukrasima - ljudske ruke, oči i srca od srebra i zlata.
Stajao sam tako među klečećim mnoštvom ne mogavši suspregnuti suze. Ovaj je skup nalikovao
na oproštaj. Kao da su nekoga ispraćali na dugo opasno putovanje... Vjernici se teško opraštaju od
voljenoga lika svoga Boga, u strahu pred vjernicima nove vjere koji nemilosrdno nadiru rušeći pred
sobom sve idole...
Živimo u sudbonosnom okrutnom trenutku kad stara vjera umire, a u krvi se rađa nova...
Živimo u teškim vremenima, no još je strašnije što će i naša djeca i unuci živjeti tako. Ali teškoća
je uvijek bila poticaj koji nas je ohrabrivao budeći u nama sve ono dobro i zlo što će nam pomoći da
prebrodimo svaku prepreku koja nam se iznenada našla na putu. I tako, upregnuvši sve svoje snage,
koje bi inače bile neiskorištene i izgubljene, ponekad možemo stići dalje nego smo mislili. Jer te
upregnute snage nisu samo naše niti su samo ljudske. Na našem putu prema spasenju uprežemo
trostruke snage: ljudske, nadljudske i praljudske. U trenutku kad se čovjek napreže da propupa i da
učini najveći korak, u nama se napreže i život čitavog planeta, spremajući se krenuti naprijed. Tada
jasno osjećamo najveću istinu koju, kad nam je dobro, često zaboravljamo: čovjek nije besmrtan, no
služi Nekoga ili Nešto besmrtno.
Kad je obred završio i kad su se vjernici polako počeli spuštati niza stube, priđe mi jedan mladić.
Plavih brčića, umornih modrih očiju, mršav i blijed. Kašljucao je.
“I Vi ste naš?” upita me ganuto. “Ni Vi niste izdali Krista?”
“Neću ga izdati, ako me sam ne izda”, odgovorih mu.
“Krist nikada ne izdaje”, odvrati mi mladić zatečen mojim odgovorom. “On nikada ne izdaje.
Samo njega izdaju. Dođite, hladno je. Idemo k meni popiti čaj.”
Otac mu bijaše neki stari vlastelin. Imali su veliku kuću. Sad su živjeli stisnuti u dvije sobe, a
ostatak kuće bijaše pun siromašnih radničkih familija. Njemu su dodijelili dvije mračne sobe, jer nije
imao djece. Familije s djecom bile su smještene u velikim svijetlim sobama. Da bi preživio, mladić je
radio u tvornici. Inače je bio pjesnik i sve slobodno vrijeme je provodio pišući pjesme.
“Upravo pišem poemu. Dijalog Krista i jednog radnika.

Ledeno zimsko jutro. Sniježi. Čuju se tvorničke sirene. Radnici zgrbljeni od teškoga rada trče na
posao u tvornicu. Moj radnik vodi Krista i pokazuje mu tvornice, rudnike, luke. Krist uzdiše: ‘Zašto
su svi ovi ljudi u paklu? Što su skrivili?’ - ‘Ne znam. To ti meni reci.’ Nakon toga ga vodi u jednu
brvnaru. Ledeno je. Peć ne gori. Djeca su gladna. Plaču. Moj radnik hvata Krista za ruku i pita ga:
‘Reci mi, rabine, kako da se ponesemo prema Cezaru? Što je njegovo pravo i što mu trebamo dati, a
što je naše i što bi on nama trebao dati?’

Mladić nakratko zastane. Umorilo ga je žestoko gestikuliranje.

173
 “I?” upitam ga. “Što je Krist odgovorio?”
“Ne znam”, reče posljednji vjernik i uplašeno pogleda oko sebe. “Još ne znam. Zapravo, više ne
znam.”
Potpuno iscrpljen, mladić se sruši u fotelju i pokrije lice rukama:
“Zašto? Zašto?” promrmlja.
I on se pita, pomislih. Ni on ne nalazi odgovora. Hoće li mu Krist moći odgovoriti? Zašto ne upita
Lenjina?
“Zašto ne pitaš Lenjina?” upitah ga skoro ljutitoga glasa.
“Pitao sam ga.”
“I što ti je rekao?”
“Proleteri svih zemalja, ujedinite se! - Ali, Nikolaju lljiču, ja te pitam za ljudsku dušu. Pitam te za
Boga. Pitam te za vječnost.”
“I?”
“Ništa. Samo je slegnuo ramenima, zgazio opušak svoje cigarete i promrmljao: Buržuji...”

Velika je šuma, vjetar je povoljan.

Naprijed, Be-Kou, napni svoj lûk!
Ovamo! Ovamo!
Prase! Tko ubija prase!
Jadni Be-Kou! O Be-Kou!
Ma tko ga jede, jadni Be-Kou?
Naprijed! Raskomadaj ga. Pojest ćeš mu utrobu.
Bam! Pao je jedan jelen!
Tko ga je ubio? O Be-Kou!
Tko će uzeti skupe rogove? Jadni Be-Kou!
Strpi se, Be-Kou. Dobit ćeš rep!
(PJESMA PIGMEJACA)

Kako su dani tekli, sve više sam osjećao kako me Rusija osvaja svojom mističnom privlačnošću i
sve više mi se uvlači pod kožu. Ne bijaše to samo zbog egzotike sibirske zime niti zbog mog prvog
susreta sa Slavenima - ljudi, palače, crkve, troike66, balalajke i plesovi. Bijaše to nešto drugo, mnogo
tajanstvenije i dublje. Ovdje, u ovom zraku, jasno se, gotovo vidljivo osjećao sudar dviju
praiskonskih kozmogonijskih sila. I kako je dah rata duboko prodirao u tvoju utrobu, htio to ili ne, i ti
si se bacao u borbu, priklanjajući se jednoj ili drugoj sili. Sve što sam do sada doživio u svome
neznatnome životu, sve sam to susreo ovdje u nemilosrdnome, strašnom i beskrajnom tijelu Rusije.
Bijaše to ista borba, isti nepromijenjeni sukob i isti vjekovni neprijatelji: svjetlost i tama. I tako su
polako moja borba i borba Rusije postajale jedno, a iskupljenje Rusije je postajalo ujedno i moje
iskupljenje. Jer svjetlost je jedna, nedjeljiva, i gdje god pobjeđuje ili biva pobijeđena, pobjeđuje ili
biva pobijeđena i u tebi. Od trenutka kad se u meni dogodila ta identifikacija, sudbina Rusije postala
je i moja sudbina. Borio sam se zajedno s njom. Više mi nije bila dovoljna Moskva, htio sam izbliza
vidjeti i drugo beskrajno gumno gdje su se borili prastari neprijatelji i drugovi: od Lenjingrada do
Vladivostoka, od Murmanska na Sjevernom moru, do Buhare i Samarkanda.
Svaki čovjek i svaki narod na svojim plećima nose križ. Većina ga nosi do same smrti. Koliko
god trajao taj križni put, nema nikoga da ih razapne. Sretan je onaj kojega razapnu, jer taj će doživjeti
i uskrsnuće. Rusiju razapinju. Putujući tako po njezinim različitim zemljama i selima, obuzimao me
isti strah. Nikada nisam vidio toliku borbu, toliku patnju na križu, toliku nadu. Po prvi puta sam
osjetio kako je teško čovjeku odlučiti se da krene korak naprijed, da pobijedi svoju prvotnu ljubav,
svoga staroga Boga, svoje prvotne navike. Sve to što ga je nekoć činilo živim i guralo ga naprijed, s
vremenom je postalo teret, srušilo se putem i sada ne dopušta novoj stvaralačkoj sili da prođe.
Milijuni su se mužika suprotstavljali. Nisu razumjeli, nisu se htjeli spasiti. Prikivaju Majku.
Generacije i generacije su radile na zemlji, već su se poistovjetili sa zemljom, mrze plamen. Taj
plamen bijahu radnici, gladni i ranjeni. Odbacuju tu sirovu masu, katkada mirno, katkada silom, i

66
1. tradicionalne ruske kočije koje vuku tri konja; 2. vrsta ruskog plesa (op. prev.)
174
otvaraju put ka iskupljenju.
A svijet, sit i miran, stoji oko toga ruskog gumna, gledajući tu strašnu borbu svjetlosti i tame, i
smije se: Gotovo je! Nema više Rusije! jer budući da su mirni i siti, ne mogu razumjeti nevidljive
revolucionarne sile Raspeća. No, kao što je rekao Krist, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne
umre, ostaje samo, ali ako umre, donosi obilan rod.67 Takva je i Rusija. Ona je poput pšeničnoga zrna,
poput velike ideje.
Jedan apokrif Novoga zavjeta navodi kako je Kristov omiljeni učenik Ivan, dok je plakao pod
križem, vidio jedan prizor: križ ne bijaše drvo, već plamen, a na križu ne bijaše razapet jedan čovjek,
već tisuće žena, muškaraca i djece, i svi su vrištali i umirali. Voljeni učenik zadršće ne mogavši
raspoznati niti jedno lice. Jedni su mijenjali oblik i nestajali, a drugi bi dolazili... potom bi svi ugasli i
na križu je ostao samo jedan razapeti Krik.
Danas se taj prizor odvija i pred nama. No, danas Spasitelj nije jedan čovjek, već čitav narod.
Čitava Rusija, milijuni ljudi, muškarci, žene i djeca vise na križu i pate. Nestaju, iščezavaju i ne
možeš razaznati niti jedno lice. No, iza bezbrojnih smrti, sigurno će ostati Krik.
I dovoljno je. Tako će se opet spasiti svijet. Što znači spasiti? Pronaći će neko novo objašnjenje
života, jer staro je uvelo i više ne može držati ovu građevinu čovječanstva. Sretan je onaj koji čuje
Krik svoga vremena, jer svako vrijeme ima svoj Krik i s njime živi. Samo tako se može spasiti.
Živimo i ne vidimo svoje vrijeme. No, ako će nova ideja, koja se danas razapinje na križ, doista
sagorjeti i tako obnoviti ovaj svijet, znači da smo već ušli u prvi plameni krug. Možda se nakon
nekoliko stoljeća ovo vrijeme neće nazivati renesansa, već srednji vijek. Zvat će se srednji vijek, jer
jedna civilizacija sagorijeva, gubi svoju stvaralačku snagu i nestaje, a iz nje niče neki novi dah iz
kojeg će nastati novi poredak, novi ljudi. I taj će se dah boriti s ljubavlju, patnjom i vjerom, i iznova
će stvoriti neki novi svijet.
Stvaranje te nove civilizacije nije sigurno. Ni u jednom stvaranju ništa nije sigurno. Možda će
sljedeća civilizacija biti potpuna katastrofa, možda će i suživot biti loš. No, možda će ipak taj novi
stvaralački Dah pobijediti. To znači da živimo u prijelaznom periodu, u vremenu porođajnih muka
jedne nove civilizacije koja se rađa.
Ništa nije sigurno. Zbog toga je i odgovornost svakoga naroda i svakoga bića u ovom našem
nesigurnom vremenu veća nego ikada, jer u ovim nesigurnim vremenima punim vjerojatnosti,
doprinos ljudi i bića može biti od neprocjenjive važnosti.
Što nam je onda dužnost? Da znamo odvojiti povijesni trenutak u kojem živimo i da našu malu
energiju usmjerimo točno kamo treba, jer što je ona ujednačenija sa svojim tijekom, to je više od
pomoći ovom teškom, opasnom i nesigurnom usponu i spasu čovječanstva.
Završivši svoje hodočašće, nekoliko dana sam se ostao odmoriti u Buhari. Konačno sam, nakon
toliko neljudske sibirske studeni, osjetio zrake voljenoga sunca. Osjetio sam kako mi toplina blaži
kosti i dušu. Onamo sam stigao malo prije podneva. Bijaše velika žega. Upravo bijahu oprali ulice i
zrak je mirisao na jasmin. Muslimani sa svojim šarenim turbanima sjedili su u slamnatim sjenicama
pijuckajući osvježavajući šerbet. Bucmasta mladež razdrljenih prsa ugodno se smjestila po
kavanama, pjevajući patetične orijentalne sevdalinke. Kupio sam si jednu dinju i sjeo u sjenu
znamenite džamije Kok Kouba. Na koljenima sam razrezao dinju na kriške i slasno je pojeo.
Ogladnio sam i ožednio. Njezin miris i slast dopirali su mi do kosti. Bijah poput uvele ruže
jerihonske, što je uronjena u slasnu svježinu dunje polako oživljavala.
Pored mene prođe jedna djevojčica od kojih sedam godina. Kosa joj bijaše upletena u sitne
pletenice, a na svakoj pletenici bijaše školjkica ili tirkiz ili brončani polumjesec, kao urokljivo oko.
Zavodljivo je njihala bokovima, poput zrele žene, a za njom se širio miris mošusa.
Podne. Na minaret preko puta popeo se mujezin, jedan starac bijele brade sa zelenim turbanom na
glavi. Rukama je pokrio uši i pogleda uperenog u nebo sonornim je glasom počeo pozivati vjernike na
molitvu. Dok je tako pozivao, užarenim nebom preleti jedna roda i na jednoj nozi stane povrh
minareta.
Pomno sam gledao i slušao otvorenih očiju i ušiju, uživajući u svome mirisnom slasnom voću, i
odjednom me obuzme silna sreća. Načas sam zatvorio oči, no uhvati me strah da će me savladati san
i da ću propustiti svu tu sreću pa ih ponovno otvorim. Registan, znameniti trg u Buhari, bijaše

67
Evanđelje po Ivanu, 12,24 (op. prev.)
175
potpuno pust. Nekoć su se ovdje u proljeće okupljali hodočasnici iz svih muslimanskih zemalja kako
bi oplakali nepravedno pogubljene Alijeve sinove, Hasana i Huseina. Stizale su karavane natovarene
mirodijama, jabukama i datuljama, druge pak pune posvećenih prostitutki. Dječaci su jahali na
bijelim konjima držeći u ruci bijeloga goluba, obrijanih glava posutih pepelom i sijenom. Za njima su
išli vjernici zavijeni u bijele dželabije. Dok su si u transu bičevali glave, po bijelim im je bradama i
dželabijama kapala krv. Četrdeset dana i noći žalovali su izvikujući: Hasan, Husein! Hasan, Husein!
Potom bi tako krvavi legli pod rascvjetalo drveće uživajući s posvećenim prostitutkama.
A sada je eto taj znameniti trg opustio. Njegova čudesna šarena džamija bijaše polurazrušena.
Čim je pijetao zakukurikao, duhovi su iščezli.
Čemu ta vjerska manija, metež i plač? Zašto?
Obuzela me gorčina. Umorilo me uskrsavanje mrtvih i zatvorim oči da pobjegnem u san. Usnuh
dvije bujne ženske usne bez lica i začuh njihov glas: Tko je tvoj bog? - Buda! odgovorih, a usne
niječući progovore opet: Ne! Epafl
Trgnuh se. Sav taj tromjesečni rad koji se odvijao duboko u mojoj glavi se razotkrio. Konačno
sam vidio što je: čitavo sam se ovo vrijeme borio da kao zmija odbacim staru kožu i odjenem novu.
Mučio sam se ne znajući zašto. Sada sam shvatio. Buda bijaše moja stara koža, a Epaf nova.
Epaf, bog dodira, više voli tijelo nego sjenu, i poput vuka iz poslovice niti on se ne može zasititi
samo obećanjima. On ne vjeruje niti oku niti uhu. Želi dotaknuti, osjetiti zemlju i čovjeka, želi osjetiti
njihovu toplinu i stopiti je sa svojom, da tako i oni postanu jedno. On i dušu želi pretvoriti u tijelo, da
je može dotaknuti. Najsigurniji je od svih bogova, najradišniji. To je bog koji hoda po zemlji, voli je i
želi od nje načiniti svoj lik. On bijaše moj bog.
Rusija je tiho i nečujno načinila čudo. Poput zmije koja se još nije naviknula na novu kožu pa se
sklupčala na sunce da se zgrije, tako se i moja duša sklupčala da se zgrije na novome suncu. Probudih
se i više ne bijah isti. Sad sam znao ono što ranije nisam. Kako može, pitao sam se, jedan san
promijeniti ljudski život? Ne mijenja ga, odgovaram si. Samo najavljuje promjenu.
Kamo čovjeka vodi ova pomahnitala borba? Koji joj je cilj? Ranije bih odgovarao sa smiješkom:
“Obmana. Svijet ne postoji. Ne postoje nepravda, glad, radost, tuga ni borba. Sve su to obmane. Neka
malo zapuše vjetar i raspršit će se.”
Prenuh se okrijepljen. Na čuveni trg Registan spustio se sumrak. Podigoh pogled: “Ne pitaj za
cilj. Nitko to ne zna. Čak niti Bog. Jer i on zajedno s nama putuje, traži, strahuje i bori se. U ljudskom
je srcu mnogo gladi, nepravde i mraka. To što vidiš nije samo obmana. Koliko god vjetra bilo, neće se
raspršiti. Od krvi je i mesa. Dotakni ih. Postoje. Zar ih ne čuješ kako viču? Zar ne čuješ njihov glas?
Što to viču? Upomoć! Koga zovu? Tebe! Tebe, svakog čovjeka! Ustani! Nije na nama da se pitamo,
već da ruku pod ruku idemo naprijed.”
Kad sam nakon tri mjeseca, pri povratku u Grčku prošao preko Berlina i Beča, vidio sam da se
svijet promijenio. Zapravo, nije se promijenio svijet, već se promijenio moj pogled. Ono što mi se
ranije činilo neobično i privlačno - besramna mjesta, barbarska moderna glazba, našminkane žene,
našminkani muškarci, ironičan osmijeh, žudnja za zlatom i poljupcem, sada mi je izazivalo gađenje i
strah. U svemu sam tome vidio predskazanje kraja. U zraku se osjećao težak smrad. Kao da se svijet
raspada. Tako mora da smrde Sodoma i Gomora.
Tako je vjerojatno smrdjelo u Pompejima prije nego su se pretvorili u pepeo. Jedne noći,
prolazeći po bečkim ulicama punini svjetla, smijeha i žena, odjednom osjetih da sam u paklenome
gradu požude. Kad sam prvi puta vidio Pompeje, bijah jako mlad i nisam mogao shvatiti onu strašnu
poruku koju nam nose. Nisam je ni tražio. Tada nisam pomislio da sudbina ovoga grada može postati
i naša sudbina. Svijet je za mene tada još uvijek bio oslonjen na Kristova pleća. Ali sada? Prije
konačnoga povratka, odlučih još jednom posjetiti Pompeje.
Na nebu bijaše oblačno. Proljetna je trava prekrila dvorišta. Ulice puste. Uživao sam u svojoj
samoći.
Kuće bijahu otvorene, bez vrata, bez stanovnika. Taverne, hramovi, kazališta, terme, sve bijaše
pusto. Zidovi su pokazivali razgolićene plesačice, vesele Kupidone, pse i opscene prizore ljudi sa
životinjama.
Odjednom mi prođe kroz glavu: kad bih barem mogao ovako prošetati Parizom i Londonom,
razgovarajući s ruskim drugovima! Naježih se i kostima mi prođe lagana jeza.
Ostave u Pompejima bijahu pune golih, tek okupanih, neplodnih žena. Muškarci nevjerni,

176
ironični i umorni. Svi bogovi bijahu ondje - grčki, afrički, azijski - sav kukavički roj naguran u
demokratskoj bijedi. Bezbožnici, kukavice, lukavoga osmijeha, dijelili su međusobno darove i duše.
Čitav grad ležao je pod nogama Vezuva i bezbrižno se hihotao.
Uspeh se na jedan brežuljak: nakon toliko godina, nakon toliko borbe, konačno sam razumio.
Blažen bio ovaj grešni grad koji nam šalje poruku. Čitava je zemlja kao Pompeji tek nekoliko sati
prije propasti. Što će nam takva zemlja s besramnim ženama, s toliko nevjernih muškaraca, puna
grijeha, nepravde i boleštine? Što će nam ti lukavi trgovci, te ljudožderske mješine, pokvareni popovi,
svodnici i kljasti? Zašto da sva ova djeca odrastu i uvale se na mjesta svojim roditelja, po tavernama,
tvornicama i bordelima? Čitav ovaj soj onemogućuje duhu da napreduje. Ono malo duha što je bilo,
potrošilo se u stvaranju neke blistave civilizacije - ideje, religije, umjetnosti i obrta, znanosti i djela.
Sada propada. Neka dođu novi barbari da počiste ove uništene pute, da duhu prostru novu postelju.
Gledam obespravljeno mnoštvo što gladuje dok gospodari sjede uspavani od silnoga jela. Himera
osvjetljava lica koja napadaju, jedni, oni što sjede, čuju iznenadnu buku i okreću se. Isprva se smiju,
no potom ih hvata jeza. Gledaju u strahu i razaznaju - to su njihovi robovi. Goli sluge i radnici nasrću
na svoje gospodare. Došao je sveti trenutak! Veći su pothvati na umu. U ovom usponu čovječanstva
rađaju se umjetnost i djelo.
Gospodari se okupljaju kako bi se oduprli. Odupiru se. No, protiv njih je čitav tijek našeg
vremena. Pojeli su i popili svoje, stvorili su jedan svijet koji je uveo. Došlo je vrijeme da plate svoj
dug: da nestanu.
Ovdje će se prostrijeti nove trpeze. Sad je na robovima da se debljaju i uspavljuju. I opet će se iz
zemlje roditi novo potlačeno pokoljenje. I opet će navaliti glad i Himera68.I tako vječno, neprekidno.
Takav je zakon postojanja. Samo tako se život može obnavljati i napredovati. Svaki živi stvor, pa
tako i ideje i civilizacije, osjeća vječnu potrebu i dužnost da ugrabi i posvoji sve što vidi. Ako može,
da zavlada svijetom. Ne postoji pohlepniji i gori stvor od nove ideje.
Istovremeno počinje djelovati i novi nemilosrdni zakon postojanja. Dokle god živa bića
ispunjavaju svoju dužnost da zaposjednu i zavladaju, to jače srljaju u propast. Hybris je možda jedini
grijeh koji se u ovoj harmoniji svijeta smatra smrtonosnim i nikada se ne oprašta, jačanje sile jednoga
bića sudbonosno dovodi do njegove propasti. No, nešto je neshvatljivo. Dokle god živo biće bude
ispunjavalo svoju dužnost, neprestano će propadati. Kad je ne bi ispunjavalo, živjelo bi, ne smetajući
nikoga, mnogo dulje.
Čini se da je ta pogubna dužnost usađena u srcu svega živoga da mu pomogne da nestane,
oslobađajući mjesto i pomažući drugom živom organizmu, koji tek niče, da ojača i zavlada svijetom.
Očito postoji neka strašna sila u svakome biću, uvijek spremna da ga uništi. I tako život oslobađa
svoje želje i ide naprijed.
Ovaj zakon postojanja isprva nas puni gnjevom. Ali što dublje ga sagledavamo, počinjemo mu se
diviti. Zahvaljujući tome zakonu, barbarska sila gubi svoju svemoć. Ne može se suviše osiliti i postati
snažna. I zbog toga ovaj zakon postojanja s jedne strane sprečava snagu da se osili, a s druge pak
strane je podsjeća da je svaki trenutak njezina napredovanja vodi do konačnog nestanka.
Eto, to ne znaju boljševički vođe i ne trebaju to znati. Sudbina im zatvara oči da ne vide kamo idu.
Kad bi vidjeh, njihov bi žar splasnuo.
Pokušavam, koliko god mogu, zagrliti čitav tijek ljudske snage da osjetim taj vjetar koji ove silne
valove ljudi goni naprijed. Saginjem se da vidim ovaj sićušni dio toga tijeka, vrijeme u kojem živim,
pokušavajući jasno vidjeti svoju zadaću. Vjerojatno samo tako čovjek može u ovom prolaznome
trenutku života stvoriti nešto besmrtno, jer mu pomaže besmrtni ritam.
Borac napreduje još dublje, iz materije prelazi u biljke, iz biljaka u životinje, iz životinja u ljude,
boreći se tako za slobodu. U svakome sudbonosnom trenutku Borac dobiva novo viđenje. Danas je
vođa proleterskoga sloja koji se uspinje. Viče i poručuje: Pravda, sreća, sloboda! hrabreći tako svoje
drugove. No, nitko ne zna strašnu tajnu. Nitko ne zna da pravda, sreća i sloboda, što više rastu, sve
više slabe.
Ipak, ispravno je i korisno da oni koji se bore za neke ideale vjeruju da će ih ostvariti, i da će, ako
ih ostvare, svijetom zavladati sreća. Tako se osnažuje duh i ohrabruje se za uspon bez kraja. Jednako
tako i kočijaš mami svoga konja sijenom, da ovome sline cure. I hoda dalje u želji da dosegne ruku

68
Neman u antičkoj Grčkoj (op. prev.)
177
koja nosi sijeno. Ona je sve dalje i konj ide dalje nastojeći ga stići.
Obuzima me osjećaj poštovanja. Među ovim mračnim masama jasno razaznajem Krik
Nevidljivoga koji je sve jači tjerajući tako svijet da se uspinje. Da živim u neko drugo doba, taj Krik
bih razaznavao među sretnima, gospodarima, poduzetnicima i trgovcima koji su se tada uspinjali, i ja
bih se borio zajedno s njima. Ljude obuzima neka vječna želja, viša od samoga čovjeka, koja ih tjera
da idu dalje. I kad se iscrpe, napušta ih i odlazi drugoj neobrađenoj materiji koja još nije izgubila
svoje snage.
Dužnost nam je slijediti tu vječnu želju u našem vremenu, pomagati joj i surađivati s njom. Danas
je ona zahvatila mase radnika i gladnih. One su danas ta neobrađena materija. Mase je još ne mogu
razabrati. Nadijevaju joj razna imena kako bi je mogli predočiti u svojim glavama i kako bi je
zavoljeli.
Nazivaju je sreća, ravnopravnost, mir. A nevidljivi Borac dopušta da te utvare zavaravaju mase,
boreći se teško i neumoljivo da savladaju te umove i njihova tijela, da se iz svih tih današnjih krikova
bijesa i gladi stvori jednu poruku slobode.
Opasno je nagnuti se i pogledati. Može te obuzeti strah i tada ćeš otkriti strašnu tajnu. Nevidljivi
se ne brine za čovjeka, već za plamen koji će ga opariti. Njegov je tijek crvena linija koja uništava
čovjeka, probijajući mu i uništavajući lubanju. Slijedim tu crvenu liniju, samo ona mi je važna na
ovome svijetu. Samo da osjetim da probija i moju lubanju i da je uništava. Spremno se pokoravam
dužnosti.
No, zaustavimo se u ljudskim granicama. Samo tamo možemo djelovati i ispunjavati našu
dužnost. Ne idimo dalje do ruba. Jer tamo se otvara bezdan i možemo posustati. Na rubu stoji Buda sa
svojim mirnim ljekovitim osmijehom, veliki iluzionist koji može samo puhnuti i svijet će nestati. Mi
ne želimo da nestane svijet i ne želimo da ga stavi na Kristova pleća i preseli ga na nebo. Želimo da
živi i bori se zajedno s nama. Volimo ga kao što lončar voli svoju glinu. Jer druge materije koju bismo
mijesili, neko drugo sjeme koje bismo posijali u ovoj kaotičnoj zemlji nemamo.

XXVII
KAVKAZ

Bio sam još u Italiji, kad mi je stigao telegram od ministra socijalne skrbi iz Atene s molbom da
prihvatim posao voditelja Glavne uprave, sa specijalnim nalogom da odem na Kavkaz, gdje se više od
sto tisuća Grka nalazi u opasnosti, i da pokušam naći način da ih se prebaci u Grčku.
Po prvi puta u svome životu ukazala mi se prilika da konačno djelujem. Da se više ne borim s
teorijama i idejama, Kristima i Budama, već s ljudima od krvi i mesa. Obradovao sam se. Dosadilo mi
je boriti se sa sjenama putujući iz mjesta u mjesto, da se neprestano opterećujem pitanjima,
bezuspješno pokušavajući pronaći odgovor. Pitanja je bilo sve više, a odgovora sve manje. Pitanja su
se nizala jedno na drugo, isprepletala se poput zmija, i gušila me. Došlo je vrijeme da provjerim je li
praksa jedina sposobna dati neki odgovor, može li poput mača odriješiti neodrješivi teorijski čvor.
Prihvatio sam i iz još jednog razloga. Boljelo me što se moja rasa vjekovima razapinje na križ i
sada ju se ponovno razapinje na Prometejevu stijenu na Kavkazu. Na onoj stijeni ne bijaše Prometej,
već Grčka. Sila i Snaga69 razapele su je na Kavkaz. Ondje je bio njezin križ i dozivala je. No nije
dozivala bogove, već ljude. Dozivala je svoju djecu da je spase. I tako, poistovjećujući današnje
patnje s vjekovnim patnjama Grčke, današnju sam tragediju svijeta uzdigao do simbola. Prihvatih
poziv.
Najprije sam otišao do Grčke da izaberem desetoricu suradnika, uglavnom sunarodnjaka
Krećana, i da zajedno krenemo na Kavkaz, da pokušamo pronaći način da spasimo te tisuće ljudskih
duša. S jedne strane su ih okružili Kurdi, a s druge strane boljševici. Izgladnjeli, bolesni, goli i bosi,
Grci Batumija, Suhumija, Tbilisija i Karsa odolijevali su neprijateljima koji su sve više stezali obruč

69
Κράτος i Βία, prema mitu su okovale Prometeja na Kavkazu, po nalogu Hefesta, a po volji Zeusa.
Vidi: Eshil, Okovani Prometej, Sabrane grčke tragedije (prev. Koloman Rac i Nikola Majnarić)
178
oko njih i čekali smrt. I ponovno su prijetile Sila i Snaga, čovjekovi vječni neprijatelji.
Kakvog li zadovoljstva krenuti na opasan zadatak okružen pouzdanim i časnim suradnicima!
Ostavili smo za sobom helenske obale i jednoga jutra ukrcasmo se na sivu pučinu prema
Konstantinopolu.
Sipila je kiša. Sjajni minareti i crni čempresi probijali su maglu poput jarbola potopljenoga grada.
Aja Sofija, palače i ruševine carskih zidina gubile su se u laganoj beznadnoj kiši. Svi smo se sklupčali
na pramcu broda pokušavajući nazrijeti nešto kroz gustu izmaglicu, jedan moj prijatelj opsuje:
“Prokleta drolja, kurva se s Turčinom!”
Drugi pak pjeva:
“Nakon mnogo godina, nakon mnogo vremena, opet će naša biti...”
No moje je srce bilo nepomično. Inače, kad god bih prelazio ove mitske vode, mitovi, narodne
pjesme i čežnje bi mi preplavile um i na dlanovima bih osjetio teške i guste Gospine suze. Danas mi se
ovaj legendarni grad učini veoma dalek i nestvaran, poput magličaste utvare i sanje.
Dva smo dana izdaleka gledali Konstantinopol čekajući da stane vjetar da možemo isploviti.
Radovao sam se kiši da ga ne gledam, radovao sam se što nas turska straža nije pustila da se iskrcamo
s broda i da dotaknemo sveto tursko tlo. Sve su se te prednosti miješale s gorčinom koja je tištala moje
tvrdoglavo srce. Moje preponosno srce koje nije htjelo pokazati svoju bol.
Kišilo je. Grad je tonuo sve dublje. More je postalo zeleno i polako su se počeli stišavati valovi.
Trećega dana ujutro krenusmo. Prošli smo Bospor, raznobojni vrtovi polako su se prorijedili, kuća
bijaše sve manje. Obala Europe i Azije postajala je sve grublja. Zašli smo u strašno Crno more. Vjetar
je ponovno ojačao, osjećao se slani miris mora, valovi su se valjali, divljali i zauzdavali kao
Homerovi bijeli konji. Okupili smo se u mojoj kabini i razgovaramo o mnogotrpnoj stoljećima
ranjavanoj besmrtnoj Heladi i o našoj zadaći koja nas očekuje, i o tome kako je ne smijemo izdati.
Neću navoditi sve teškoće koje su nas pratile putem. Mjesec dana smo obilazili gradove i sela po
kojima su bile razasute grčke duše. Prošli smo Gruziju, već bijasmo ušli u Armeniju. Tih su dana u
okolici Karsa Kurdi opet uhvatili trojicu Grka i prikovali su ih kao magarce. U blizini Karsa pucnjevi
su se čuli danonoćno.
“Jedan od nas mora ostati u Karsu”, rekoh, “da okupi sve Grke, sav živalj i sve njegovo blago, i
da ih povede prema Batumiju. Već sam zatražio iz Centra da nam se pošalju brodovi puni hrane,
odjeće i lijekova. Tko želi ostati u Karsu? Budite spremni, to je vrlo teška zadaća!”
Oko nas su se okupili grčki starješine Karsa, gledajući u nas puni nade.
Jave se sva desetorica mojih drugova. Svi su željeli ostati u Karsu. Odabrao sam najjačega,
iskusnoga u ratu, mog starog dragog prijatelja. Bijaše to junačina, čvrstoga uma i duha. Veselio se što
mu se pruža prilika pokazati se u opasnosti.
“Ti ostani ovdje, Heraklise! Helenski je Bog s tobom!” rekoh mu.
“Ako ipak otegnem papke, oprosti mi. I Bog će mi, nadam se, oprostiti”, reče kroz smijeh.
Rukovali smo se s njim i ostavili ga. Nakon nekoliko dana ugledasmo ga kako sa svojom
povorkom ulazi u Batumi sav blatnjav i crn. On na čelu kolone, a za njim velika skupina Grka iz
Karsa, sa svim blagom i imetkom. Usred povorke koračao je svećenik sa srebrnim evanđeljem, a s
njime nekoliko staraca s ikonama u naručju. Izgnani iz domovine krenuli su na put da u novoj
helenskoj domovini puste novo korijenje.
U međuvremenu smo i mi skupili sve Grke iz Gruzije. Jednoga jutra začujem radosne povike i
vesele kanone i potrčim u luku. Na obzoru su se pojavili prvi grčki spasilački brodovi.
Bijaše to teška borba. Savladali su nas umor, nesanica i brige. Ponekad bih krišom bacio pogled
na ove divlje, legendarne planine, na pitoma polja, na ovu prelijepu rasu ljudi velikih orijentalnih
očiju, bezbrižnu nasmiješenu dušu punu neiscrpne blagosti. Bijahu poput raznobojnih kukaca.
Nisam imao vremena niti sam se htio opterećivati brigama zbog težine zadatka zbog kojeg sam se
našao ovdje. Promatrao sam oko sebe muškarce, žene i djecu, gladne i očajne, kako me gledaju u oči
očekujući od mene spas. Kako bih ih mogao iznevjeriti? “Spasit ću vas ili ću i ja s vama poginuti”,
govorio sam im. “Ne bojte se, braćo, svi smo skupa!”
Onda bih im pak pripovijedao o našem patničkom soju koji se vjekovima bori protiv barbara koji
ga žele istrijebiti. Govorio sam im o gladi, siromaštvu, potresima i besmrtnoj neslozi koja vlada i
caruje tisućama godina! I tako su, jadni, misleći na Grčku, imali snage izdržati svoju patnju.
Sjećam se samo jedne večeri, stid me je kad pomislim na nju, umalo sam ih izdao. Bijaše to jedne

179
večeri u Batumiju, na jednom skrovitom imanju pokraj mora, okruženom velikim bijelim morskim
oblucima i arapskim šašem i mrko crvenim cvijećem. Tih dana me progonio neizdrživi nemir. Još
nisu stigli svi brodovi. “Hoće li doći? Hoću li uspjeti spasiti sve ove duše koje gledaju u mene kao u
Boga?” Prije nekoliko dana upoznao sam Gruzijku Varvaru Nikolajevnu; vidjevši me tako
zabrinutoga, ona se sažalila nada mnom i pozvala me na svoje imanje da se zabavimo. Nikada u
životu nisam susreo ljepše žene. Ne bijaše to ljepota, već nešto drugo što se riječima ne može opisati.
Zelene oči, opasno magične, zmijskoga pogleda, glas lagano hrapav, pun obećanja, odbijanja i strasti.
Gledao sam je i razum mi se gubio, praljudski su mi krikovi izbijali iz utrobe. Gledajući Varvaru
Nikolajevnu u meni su se otvarale duboke mračne špilje i iz njih dopirali glasovi prastarih dlakavih
predaka.
Gledao sam je i razmišljao: ovaj se trenutak neće više nikada ponoviti. Ovakva se žena više ne
nalazi. Ljudi su radili milijunima godina, proživljavali nebrojene muke, nesreće, usude i sudbe, da bi
se rodili ova žena i ovaj muškarac i da bi sjedinili svoja tijela na jednoj obali pod obroncima Kavkaza,
na ovom imanju među rascvjetalim arapskim šašem. Hoćemo li dopustiti da nam izmakne ovaj
božanski trenutak?
Žena se okrene i pogleda me ispod poluspuštenih vjeđa:
“Nikolaju Mihajloviču70”, reče mi, “idemo li?”
Zadrhtali. Ono o čemu sam sanjao, a nisam se usudio izgovoriti, izgovorila je ova žena.
“Idemo!” rekoh. “Kamo?”
“Daleko odavde. Dosadio mi je moj muž. Gušim se ovdje, venem. Žao mi je ovog tijela, Nikolaju
Mihajloviču, žao mi ga je. Idemo!”
Čvrsto sam se uhvatio za stolac na kojemu sam sjedio, u strahu da ne skočim i ne zgrabim je oko
pasa. Na obali se ukaže jedan kaić... Da uskočimo u kaić i nestanemo? Borio sam se sam sa sobom...
“A što je s mojom dužnošću, Varvara Nikolajevna? Što je s tisućama ljudi koji čekaju da ih
spasim?”
Žena jednim pokretom razveže svilenu vrpcu i plave joj se kose razliju po leđima. Tvrdoglavo
stisne usnice:
“Dužnost!” sarkastično otpuhne. “Samo je jedna dužnost. Ja ću ti reći. Samo je jedna dužnost: ne
dopustiti sreći da pobjegne. Zgrabiti je za kose. Zgrabi me za kose, Nikolaju Mihajloviču! Nitko nas
ne vidi.”
Gledao sam u more. U meni su se borili svi demoni, nijedan anđeo. Preda mnom je stajala Sudba
i čekala. Prošlo je nekoliko časaka. Iznenada žena problijedi i naglo reče:
“Gotovo je!” reče. “Nisi odmah prihvatio, nisi me zgrabio za kose, vagao si između štete i
koristi... Gotovo je! Čak i ako sada prihvatiš, ja više ne želim. Živio, Nikolaju Mihajloviču! Bravo!
Častan si čovjek! Pravi stup našega društva. Živio!”
Reče i iskapi kiselkasto armensko vino iz svoje čaše.
Sada, nakon tisuću godina, u dubokoj starosti, trljam oči: pred očima mi ponovno raste arapski
šaš, Crno more udara mi po sljepoočnicama. Dolazi Varvara Nikolajevna i sjeda pored mene, ne na
stolac, već na bijelo žalo. Gledam je i mislim: “Dobro sam učinio da je u onom Božjem času nisam
zgrabio za kose.”
Uzdišem i govorim: “Ne žalim!”

Nakon dva tjedna napuštali smo Kavkaz. Posljednji dani bili su puni gorčine. Istina, već su
krenuli spasilački brodovi puni ljudskih duša, gledao sam plodove svoga rada, gledao sam i te radišne
Grke kako se naseljavaju po Makedoniji i Trakiji i pune žitnice. Gledao sam ih kako sade duhan
ostajući s našim grčkim djevojkama na tlu po kome su stoljećima gazili barbari. Trebao sam biti
sretan. No u meni je ipak radio neki tihi crv i polako mi bušio srce. Još nisam mogao jasno razlučiti lik
moje nove brige. Osjećao sam samo njezinu gorčinu.
U trenutku kad sam ulazio na brod, obrati mi se jedan stari Ponćanin71.
“Čuo sam, gazda, da si jako učen. Htio bih te nešto upitati, ako dopuštaš. Oni Liđani koji su se
borili u Trojanskome ratu, jesu li bili Grci?”

70
Varvara Nikolajevna Kazantzakisa naziva njegovim imenom Νικόλαος, i imenom oca Μιχάλης
71
Πόντιος, Grk s Crnoga mora (op. prev.)
180
 Iznenadio me. Nikada mi nije palo na pamet da bi se moglo postaviti takvo pitanje.
“Grci?” odgovorih. “Nikako.” “Bili su Liđani, s Orijenta.”
Starac odmahne glavom:
“Znači dobro su mi rekli da si izdao domovinu. Zbogom!”
To bijaše posljednja riječ koju sam čuo na Kavkazu.
Kasnije sam često razmišljao o tome Ponćaninu, polako shvaćajući kako nije bitno koji te
problem muči - bio on velik ili malen - bitno je samo da te muči. Bitno je da uvijek pronalaziš neki
razlog da te nešto muči. Da vježbaš svoj mozak, da te ne zadovoljava sigurnost, već da pred sobom
uvijek nalaziš neka zatvorena vrata koja ćeš morati otvoriti. “Ne mogu živjeti bez sigurnosti”, govori
čovjek koji se želi smiriti, pronaći sigurno tlo pod nogama, koji želi imati što za jesti, a ne da mora
gledati bezbrojna usta koja gladuju. “Ne želim, ne mogu živjeti bez sigurnosti”, viču drugi, no ne jedu
mirne savjesti, ne spavaju bez brige. Ne govore: “Ovaj svijet je bez mrlje. Ništa se ne treba
promijeniti!” Blaženi bili takvi. To je sol od Boga i ne dopuštaju duši da im istruli. Nasmijao sam se
prisjetivši se tog starog Ponćanina i njegove stoljetne brige. Brate moj, suborce, kad bih te barem
mogao opet zagrliti!

Brod bijaše prepun duša koje sam prevozio da ih iskorijenjene iz njihove rodne grude presadim u
Grčku. Ljudi, konji, goveda, lađe, kolijevke, postelje, svete ikone, evanđelja, pijuci i lopate, sve je to
bježalo od boljševika i Kurda prema slobodnoj Grčkoj. Nije nikakva sramota reći koliko duboko bijah
ganut. Osjećao sam se kao Kentaur i čitav ovaj dragocjeni teret bijaše donji dio moga tijela.
Crno se more lagano ljuljuškalo. Pučina boje indiga mirisala je na lubenicu. S lijeve strane
ostavljali smo obalu i planine Ponta, tlo koje nekoć bijaše naše. S desne strane bljeskalo se beskrajno
more. Kavkaz je utrnuo u tami, a starci su još uvijek sjedili na palubi ne mogavši odvojiti oči od
voljenog im obzora. Već bijaše nestao, ostala je samo sjena koja se raspršivala, no u njihovim je
očima i dalje ostao duboko usječen, neuništiv i neugasiv. Teško je, silno je teško odvojiti dušu od
njezine domovine. Planine, more, voljeni ljudi, voljena siromašna kućica... Ljudska je duša jedna
hobotnica, i sve su to njezini kraci.
Sjedio sam na palubi, na kolutu od konopa, a oko mene ljudi - žene i muškarci - iz Karsa,
Sohuma, a drugi iz Tajgana. Njihovoj patnji ne bijaše kraja. Svaki je od njih htio ispričati svoju bol,
olakšati dušu. Slušajući njihove ispovijesti, potajno sam se divio snazi grčke rase. Jer usred tih
jadikovkâ za izgubljenom obitelji, za izgorjelim domom, kukanja zbog gladi i strahota koje su
proživjeli, netko bi odjednom dobacio neku šalu i sva bi nesreća nakratko nestala i svi bi podigli
glave. U času kad je jedna mlada žena oplakivala poginulog supruga, jedan joj čovjek dugih visećih
brčina stavi svoju tešku ruku na rame i reče:
“Ne plači, Mariorice! Da i samo nas dvoje ostanemo sami na ovome svijetu, cijela bi se Grčka
napunila djecom! ”
Osvrne se po palubi.
“Znate li, braćo, gdje se krije čitava nada ovoga svijeta? Rekli biste, u glavama? A, ne! Dolje. U
srcima? Ne, ne. Još malo niže!”
Zatim svrne pogled na žene i reče:
“Da me nije sram ovih žena ovdje, pokazao bih ja vama gdje se krije čitava nada ovoga svijeta!
Zato ne plačite!”
Žene pocrvene, a muškarci prasnu u smijeh.
“Eh, Todore, nema ti ravna!” rekoše mu. “Baš si nas nasmijao.”
Samo je jedan među njima sjedio bez riječi. Nije se smijao niti je dijelio svoju bol. Kao da nije
htio olakšati dušu. Bijaše ogromna tijela, vrata kao u bika, dugačke su mu ruke sezale do koljena, a iz
razdrljene košulje crnila su se rutava prsa. Nisam još vidio čovjeka sličnijeg medvjedu.
Kad su se svi sklupčali na svojim dronjcima i polijegali, ostade sam. Ispružio je svoj debeli vrat i
čeznutljivo gledao u more. Prišao sam mu. Osjetio sam njegovu uznemirujuću snagu.
“Nisi podijelio svoju bol”, rekoh mu da zapodjenem razgovor.
Okrene se prema meni i ispruži drhtavu ruku:
“Što da kažem? Da ispričam svoju bol da olakšam dušu? Ne želim je olakšati.”
Ušuti. Ustane kao da želi otići, no opet sjedne. Osjetio sam kako se bori sa sobom. Premda nije
htio govoriti, srce mu ne izdrža. Kad je pala noć i kad smo ostali sami, malo se opusti.

181
 “Jesi li vidio planine i šume Kavkaza? Godinama sam lunjao tim šumovitim planinama. Zvali su
me Vepar, jer se nisam družio ni sa kim. Nisam zalazio niti u taverne niti u crkvu. Kažem ti, samo sam
šetao po šumama. Kamen po kamen, pojeo sam čitav Kavkaz. Bijah kamenorezac, drvosječa i rudar,
golotinja i bijeda. No bijah mlad. Bijah zvijer. I nisam imao potrebu ni za kim. Ali jednoga dana, dok
sam se penjao brdom, osjetih kako me moja snaga guši. I da oslobodim tu silnu snagu, uzeh sjekiru da
odsiječem najdeblja stabla i tamo pored izvora podignem kuću. Sagradio sam je. Postavih vrata,
prozore... bijaše potpuno gotova. Okupili su se ljudi iz susjednoga sela da je vide. Donijeli su vina i
meze da se počastimo. Ja sam samo sjedio na jednom kamenu i gledao svoju kuću. Prišla mi je jedna
djevojka, sjela do mene i stala sa mnom gledati kuću. Dok smo je tako promatrali, izgubih glavu.
Ujutro sam bio oženjen.”
Uzdahne.
“Našao sam se oženjen. No zaluđenost je prošla i ja sam ponovno počeo razmišljati o planinama.”
“Što ćemo jesti, ženo?” upitah je. “Ne mogu niti sebe prehraniti. Kako da prehranim oboje? A
djecu?”
“Ne brini. Hajdemo u crkvu.”
“U crkvu? Što ćemo u crkvi?”
“Hajdemo, kad ti kažem.”
Otišli smo. Prekrižili smo se i skupili snagu.
“Idemo sad obraditi neku zemlju”, reče ona.
“Kakvu zemlju? Sami kamen!”
“Razbit ćemo kamen i doći do zemlje.”
Otišli smo. Razbili smo kamen, došli do zemlje i zasadili je.
“Idemo sada zasaditi masline”, reče mi opet žena.
“Kakve masline, sve sami krš.”
“Idemo kad ti kažem.”
Zasadili smo masline, obrezali ih, obrali, imali smo ulja za umočiti kruh. Sjećam se kako mi je
djed, Bog mu dao pokoj, govorio: Ne boj se ni siromaštva, ni golotinje. Najvažnije je imati dobru
ženu.
Ponovno ušuti. Uhvati jedan komad konopca i poče oštriti nokte kao tigar. Osjetio sam kako mu
cvokoću zubi.
“I? Što je bilo poslije?” upitah ga nestrpljivo.
“Dosta! Hoćeš da ti ispričam svoju bol?”
“Gdje ti je žena?”
“Dosta!” ponovi.
Pognuo je glavu među koljena i više nije progovorio.
“Ljudske suze mogu pokrenuti sve vodene mlinove ovoga svijeta, no Božji mlin ne pokreću”,
rekao mi je jednom prilikom neki stogodišnji Makedonac kojega sam zatekao kako sjedi na suncu
pred svojim trošnim kućerkom. Ljubav i sućut su čovjekove sestre, a ne Božje. Kakvu je strašnu bol
na sebi nosio ovaj brod prema Grčkoj! Samo će nam se vrijeme smilovati. Vrijeme je kao spužva koja
sve briše. Brzo će proljetna trava prekriti grobove, a život će se boriti i nastaviti dalje.
Nebo se osulo zvijezdama. Moje omiljeno sazviježđe škorpiona, okrugloga repa s crvenim okom,
ljutito se nadvilo nad morem. Oko mene ljudska bol, a nada mnom, šutljivo, neljudsko nebo puno
strašnih zvijezda. Ovo svijetlo znamenje sigurno nosi neko skriveno značenje. Ovaj stooki Arg
sigurno krije neku strašnu tajnu. No, kakvu? Ne znam. Samo duboko u sebi osjećam da ta tajna nema
nikakve veze s ljudskim srcem. Kao da na svijetu postoje dva kraljevstva: ljudsko i božansko.
U takvim razgovorima i takvim razmišljanjima prešli smo Crno more. Ponovno smo u daljini
ugledali sad već osunčane vrtove i minarete Konstantinopola. Moji su se suputnici pobožno prekrižili.
Jedan se nagne preko palube i vikne: “Samo hrabro, grade naš!” Kad smo se približili grčkoj obali,
otac Sohoum koji je putovao s nama, stavi svoj epitrahilj i uzdigne ruke visoko prema nebu:
“Gospodine! Gospodine!” poviče glasno da ga čuje Bog, “spasi svoj narod, pomozi nam da pustimo
korijenje u novoj zemlji, da izgradimo kuće, crkve i škole i da se na jeziku koji toliko voliš začuje
tvoje ime!”
Prošli smo obalu Trakije i Makedonije, prošli smo Svetu Goru i ušli u solunsku luku. Jedanaest je
mjeseci trajao moj zadatak. Jedan za drugim stizali su brodovi s Kavkaza, nova je krv utjecala u žile

182
majke Grčke. Prešao sam čitavu Makedoniju i Trakiju, izabrao polja koja su Turci u bijegu ostavili za
sobom, i povjerio im nove gospodare. Počeli su orati, sijati i graditi. Mislim da je najveća sreća u
ljudskom životu kad vidi da njegov trud donosi plodove. Jednom je neki ruski agronom s lstratijem
prošao kroz neku pustinju pored Astrahana. Pobjedonosno pokazujući beskonačnu pustinju, reče mu:
“Imam tisuće radnika koji siju jednu vrstu trave s dubokim korijenjem. Ubrzo će cijela ova pustinja
postati livada.” Oči su mu sjale od sreće.
“Pogledajte! Vidite li ove livade i ovu silnu vodu?”
“Gdje? Ništa ne vidim”, reče Istrati začuđeno.
Agronom se nasmiješi.
“Za nekoliko godina ćete vidjeti”, reče i zabode štap u pijesak, kao da se zaklinje.
Sad tek vidim da je imao pravo. Tako i ja na ovoj zemlji vidim polja puna ljudi i izvore vode,
čujem zvona s budućih crkava i zvonki dječji smijeh u školskim dvorištima. Vidim i rascvjetali
badem. Samo da ispružim ruku, ubrao bih jednu cvjetnu granu. Ako žarko vjerujemo u nešto što još
ne postoji, možemo to stvoriti. Ne postoji samo ono što nismo dovoljno željeli, što nismo zalili
svojom krvlju da prijeđe mračne granice nepostojanja.
Tek kad je sve svršilo, osjetih umor. Nisam mogao stati na noge, nisam mogao ništa staviti u usta,
nisam mogao spavati ni čitati. Bijah potpuno iscrpljen. Sve do sada, skupljao sam snagu, duša je
podupirala tijelo ne dopuštajući mu da se preda. No čim je bitka svršila, tijelo je ostalo bez svog
zaštitnika i srušilo se. Izvršio sam zadatak koji mi je bio povjeren, bijah konačno slobodan i predao
sam ostavku. Odmah sam krenuo na Kretu. Čim stanem na rodnu grudu, čim osjetim voljene planine,
snaga će mi se vratiti.

XXVIII
POVRATAK SINA RAZMETNOGA

Kad se čovjek nakon mnogo godina tuđine vrati u domovinu i dotakne rodnu grudu, kad ugleda
poznata polja, navru mu sjećanja na mladost i odjednom ga oblije ledeni znoj.
Povratak na rodnu grudu uznemiri svako srce. Kao da smo se iz avanture vratili u zabranjena
mjesta i odjednom u tuđini osjetimo težinu u srcu, pitamo se što radimo ovdje među divljim zvijerima
i želimo se vratiti natrag odakle smo došli. S teškim uzdahom, prisjećajući se topline, provoda, mira i
spokoja, poput sina razmetnoga vraćamo se u majčino gnijezdo. Taj povratak u meni uvijek budi neki
tajni drhtaj, poput predskazanja smrti. Nakon razmetnoga života vraćam se u voljenu zemlju svojih
predaka. Kao da su ti mračne podzemne sile kojima nisi mogao pobjeći povjerile neki zadatak. I sad
kad si se vratio, iz dubine utrobe javlja ti se neki glas i pita te: “Jesi li izvršio zadatak koji sam ti
povjerio? Čekam izvještaj!”
Ova zemljana maternica točno zna vrijednost svakog svoga djeteta, i što mu je uzvišeniji duh, to
mu povjerava teži zadatak: da spasi samoga sebe, svoju rasu ili svijet. Od svakoga zadatka koji ti je
povjerila ovisi ocjena tvoga duha.
Prirodno je da svaki čovjek taj put kojim je morao krenuti vidi na mjestu gdje se rodio. Ta zemlja
koja te stvorila nalazi se u tajnom dodiru i dogovoru s tvojom dušom. Kao što korijenje daje zadatak
drvetu da procvjeta i da rodi plodom, da opravda svoje korijenje i njihov zadatak, tako i rodna gruda
povjerava teške zadatke dušama koje je rodila. Kao da su sazdane od iste srži i izvršavaju isti zadatak.
Samo što duša nosi uzvišeniju pobjedu.
Ne odriči se svoje mladosti sve do duboke starosti, bori se čitavoga života da se pretvoriš u
plodno stablo svoje mladosti - to je put svakog ispunjenog čovjeka.
Svaki čovjek, ma koliko to nijekao, vrlo dobro zna što duguje rodnoj grudi. Ne kažem domovini,
već rodnoj grudi. Rodna gruda je nešto mnogo dublje, mnogo časnije i tiše, sačinjena je od rasutih
kostiju predaka.
To je zemaljski i jedini Posljednji sud u kojem se tvoj život još za života važe zajedno s utrobom.
Slušaš strogi sučev glas koji dolazi iz grobova tvojih predaka i hvata te strah. Što ćeš odgovoriti?
Grizeš usne i misliš: “Ah, kad bih ponovno mogao proživjeti svoj život!” No, sad je kasno. Prilika

183
nam se pruža samo jedanput i više nikada!
Odasvuda dolijeću djetinja sjećanja i ispunjavaju te boli. Našu dušu prekriva debela kora
otežavajući joj svaki pokret. Onaj duh koji te u mladosti poticao da osvojiš svijet, sada čuči u jednom
kutu izboranog i izmučenog tijela. Uzalud je stare i nove mudrosti opominju da se razumno i strpljivo
preda zakonu potrebe. I biljke i životinje i ljudi jednako se bore, pobjeđuju, gube i nestaju, govori joj
da je utješi. No, jedna teška duša ne prihvaća takve utjehe. Kako bi ih mogla prihvatiti? Uostalom,
upravo po tome zakonu potrebe, ona je rođena da objavi rat.
Težak je povratak na rodnu grudu. Njezina udobna i varljiva kora puca, otvara se podzemlje i iz
njega iskaču svi oni naši, nekoć mogući ja, što smo ih ubili, svi oni bolji ja što smo mogli postati, a
nismo, bilo zbog lijenosti, loše sreće ili kukavičluka.
To mučeništvo postaje još nepodnošljivije ako ti je rodna gruda teška i neugodna. Ako ti njezine
planine i mora i duše koje su te stijene rodile ni na trenutak ne dopuste da se opustiš i da kažeš:
“Dosta!” Ova Kreta ima nešto nečovječno u sebi. Ne znam voli li ona svoju djecu pa ih zato muči,
samo jedno znam. Bičuje ih do krvi.
Jednom su upitali šeika Glailana, Harassova sina: “Što moraju učiniti Arapi da ne propadnu?” A
on odgovori: “Sve će biti dobro dok im je u rukama mač, a na glavi turban. Sigurno će jahati!”
Udišući ovaj kretski zrak i promatrajući Krećane, mislim kako na svijetu nema naroda koji je vjernije
slijedio ovu poznatu arapsku poslovicu.
U najvažnijem trenutku u životu, kada još kao mlad izabireš jednu od bezbrojnih mogućnosti,
poistovjećuješ se sa sudbom i ulaziš u zrelu dob. U tome su trenutku tri kretske anegdote spasile, ili
barem pokušale spasiti moju dušu. Možda mogu spasiti i ostale duše, zato mi dozvolite da ih
nabrojim. Vrlo su jednostavne, s debelom seoskom korom. No, tko uspije razbiti tu koru, osjetit će tri
zalogaja čvrstog lavovskoga mozga:

1)
Jedan pastir iz Anogije, jednog ruralnog planinskoga sela na Psiloritiju, začuje seljake kako
pričaju o blagodatima i čudima Velikoga Kaštela. “U tome gradu možeš naći sva blaga ovoga svijeta:
pune šešule graha, pune vreće bakalara, kante srdela i dimljenih haringi. Naći ćeš još i dućane pune
čizama i druge gdje prodaju barut. I druge u kojima svakoga jutra peku topli bijeli kruh. A uvečer ćeš
naći žene koje te ne ubijaju kao ostale Krećanke. Meso im je bijelo i ukusno poput najbnije bublice.”
Čuje pastir sva ta čuda, slina mu poteče i Veliki mu Kaštel zasja pred očima kao kretski raj, pun
bakalara, pušaka i žena. Slušao je tako priče i jednoga se jutra više ne uspije savladati: čvrsto stegne
pojas, na rame stavi svoj najbolji sak, uzme svoj štap i krene niz Psiloritis. Za nekoliko sati pred
sobom ugleda Kaštel, još bijaše dan i gradska vrata bijahu otvorena. Pastir stane na prag: samo jedan
korak i naći će se u raju. No, odjednom mu se duša uzbuni. Učini mu se kao da mu je želja splasnula,
kao da više nije bio slobodan. Krećanin skupi obrve i obuzme ga ponos:
“Ako hoću, ući ću, ako neću, neću. Neću!”
Okrene se pa natrag u brdo.

2)
U jednom drugom kretskom selu na Bijelim planinama, umre neki lijepi mladić. Njegova četiri
najbolja prijatelja ustanu.
“Oćemo li na bdijenje da se žene malo odmore?”
“’Ajmo”, rekoše svi tužnoga glasa.
Bijaše to najbolji momak u selu. Bilo mu je dvadeset godina i umro je od srca.
“E, momci, danas su mi ispekli najbolju rakiju”, reče jedan. “Kažu da iz mrtvih diže. Da uzmem
dvi boce, a?”
“I meni je mater danas ispekla kruh. Da uzmem jednu, dvi glave?”
“Ja još imam kobasica sa sela. Donit ću jedan kolut.”
“Ja ću ponit čaše, i par svježih kukumara”, reče četvrti.
Svaki uzme svoje, stavi pod jaketu i uđu u pokojnikovu kuću.
Pokojnik je, posut mirtom i mažuranom, ležao u lijesu nasred sobe s nogama prema vratima. Oko
njega žene narikače.
“Ajte vi spavat”, rekoše im momci. “Mi ćemo bditi.”

184
 Žene uđu u sobu i zatvore vrata. Momci sjednu na klupice, na koljena izvade rakiju i meze, i
suznih očiju se zagledaše u pokojnika. Nisu progovorili ni riječi. Prošlo je pola sata, prošao je sat.
Konačno jedan reče:
“Ajmo i mi popit jednu!”
“Neka! Pa nismo mi umrli! Popijmo jednu!” odgovore svi. Stave pred sebe meze, jedan naloži
vatru da ispeku kobasice. Zamiriše cijela soba. Napune čaše i uzmu ih pažljivo u ruke da se ne čuje
zveket stakla.
“Bog neka mu oprosti! I za naše duše!”
“I za naše duše! Bog neka mu oprosti!”
Popiju jednu, dvije, tri, pojedu meze, isprazne bocu do dna. Rakija im udari u glavu.
Ponovno pogledaju u pokojnika. Odjednom jedan reče:
“Što mislite, momci, da ga preskočimo?”
“Ajmo!”
Opašu se, uvuku hlače u čizme da im ne smetaju, prenesu mrtvaca na prag i otvore vrata od kuće.
“Pf, pf”, pijunu u šake, uzmu zalet i stanu preskakati pokojnika.

3) I TREĆA ANEGDOTA:
Na Uskrs, tik pred svitanje. Duboko u kretskim brdima otac Kafatos trčao je od sela do sela da
uskrsne Krista. Morao je žuriti, jer sela bijaše puno, i on je kao jedini svećenik morao proglasiti Uskrs
prije svitanja. Zasukanih rukava, u svečanoj odori, s evanđeljem u rukama, čitavu noć trčao je po
škrapama, sav bi zadihan stigao do jednog sela, uskrsnuo Krista i trčao dalje.
Posljednje selo bijaše duboko u brdu. Seljani se okupili oko crkve sa svijećama, donijeli lovor i
mirtu i ukrasili ikone i vrata. Sa svijećama u rukama čekaju da stigne Velika vijest da upale svijeće.
U tišini se začuje topot, začuje se štropot kamenja.
“Stiže! Stiže!”
Svi potrče van. Već je svitalo. Zarudjela je zora. Začuje se teško disanje, psi radosno zalaju.
Odjednom iza jednog grma, razdrljene košulje, sav u znoju, sav zadihan od trčanja, umoran od silnih
uskrsnutih Kristova, raskuštrane kose, pojavi se otac Kafatos.
U tome trenu iza brda se pojavi sunce. Pop skoči pred kršćane i raširi ruke:
“Krist je uskrsnut, djeco!” poviče.
Onaj poznati, toliko puta izgovoreni izraz je uskrsnuo odjednom mu se učini otrcan i jeftin. Ne
bijaše mu dovoljan za Veliku vijest. Zato ga je promijenio. Stoljetni jezični zakoni popustili su
starčevoj želji i dopustili da ih zamijene novi. I eto, po prvi puta toga jutra, stari je Krećanin izmislio
novi izraz i osjetio da je Krist uistinu uskrsnuo.

Ljubav za slobodom je da ne pristaješ, čak niti pod cijenu raja, zarobiti svoju dušu. Junačka igra
iznad ljubavi i bola, čak i iznad smrti. Slomiti stare kalupe, čak i one najsvetije, ako te više ne drže - tri
su velika krika Krete.
Ono što razveseljava dušu u ove tri anegdote je sljedeće: ovdje ne govore filozofi niti moralisti
koji iz razbibrige stvaraju i šire velike teške teorije. Ovdje jednostavni ljudi, kretski seljaci,
neumorno slijede glas svoje utrobe i uspinju se do tri najviša vrha do kojih čovjek može stići - do
slobode, preziranja smrti i stvaranja novih zakona. Ovdje ti se razotkriva najljubaznije podrijetlo
čovjeka, jer vidiš kako dvonožna zvijer, slijedeći druge pute, a ne one utabane, postaje čovjek. I tako
tvoj put prema sudbonosnoj misaonoj Golgoti postaje još važniji, jer sada, promatrajući ova tri
Krećanina, znaš da si, ako ne postaneš čovjek, kriv ti i nitko drugi. Jer ta uzvišena vrsta - čovjek -
postoji, pojavio se na zemlji i više nema nikakvog opravdanja za tvoj neuspjeh ili kukavičluk.
Jedna duša koja ne pristaje prevariti sebe ili druge, na Kreti se više nego igdje drugdje susreće
licem u lice s Amazonkom koja ne čini usluge i nikome, niti bogu niti čovjeku, ne pada pred koljena.
Ovdje se duša susreće s božicom odgovornosti.

Nekoliko sam dana lutao po starim voljenim utočištima gdje sam proveo mladost. Šetnje uz obalu
mora, uvečer mi kosu mrsi isti hladan vjetrić koji ju je mrsio dok je još bila crna, onaj isti miris
jasmina, bosiljka i mažurana kao onda kad bih uvečer prolazio kroz uske uličice, i kad bih kroz
otvorena vrata dvorišta vidio djevojke kako zalijevaju cvijeće...

185
 Besmrtna je mladost vjetra, mirisa i mora: samo su kuće ostarjele, i moji prijatelji. Mnoge nisam
prepoznao, mnogi me nisu prepoznali. Neko vrijeme su me gledali i podsjetio sam ih na nekoga, ali
koga? Nisu se mogli sjetiti pa su samo prošli. Samo je jedan, kad me vidio, začuđeno podigao ruke i
povikao:
“Jesi li to ti, stari mој? Jesi li to stvarno ti? Jedva sam te prepoznao.” Bijaše dobro uhranjen, u
ustima mu bijaše prazna lula, samo da osjeti miris. Prestao je pušiti i sad se samo zavarava. Bijaše to
moj prijatelj, moj stari pobočnik iz Prijateljskog društva. Dugo me gledao ispitivačkim pogledom i
konačno srdačno zagrlio.
“Kako si se samo osušio, upali su ti obrazi, pocrnio si, lice ti je puno zareza i bora, obrve su ti
obrasle kao trnje, a iz očiju onaj isti plamen. Kako si se samo promijenio! Što ti se dogodilo? Još
uvijek izgaraš? Još putuješ svijetom? Dokle ćeš...”
“Dokle god sam živ. Kad se više ne budem mogao mijenjati i kad budem stajao blažen i mrtav s
ugašenom lulom u ustima i kad se počnem smijati živima, prestat ću...”
“Hoćeš reći da sam ja ostario? Da sam umro?” na to će moj prijatelj ironično se smijući.
Nisam ništa odgovorio. Obuzela me tuga zbog moga starog prijatelja. Kako sam ga samo volio!
Kad smo s božanskom i komičnom mladenačkom uobraženosti do zore hodali po ulicama Velikoga
Kaštela... S kakvim smo uvjerenjem i strašću rušili i ponovno gradili svijet! Bile su nam pretijesne
zidine našeg malog grada, bile su nam pretijesne čak i ideje koje smo čuli od profesora, nismo se
mogli zadovoljiti uobičajenim veseljima i željama običnih ljudi. Stalno smo govorili: “Srušit ćemo
granice!” Koje granice? Nismo znali. Samo smo širili ruke, kao da ćemo poletjeti.
No, moj prijatelj sada hoda spuštenih ruku, diše bez ikakve teškoće, zadovoljno pušeći praznu
lulu. A ako još ima neku skrivenu želju, pokušava je ugušiti...

“Što si radio tamo u Rusiji?” upitao me otac već prve večeri po povratku. Ljutito me gledao
pokušavajući savladati svoj bijes. Sve ove godine ше čekao da otvorim ured, da počnem obilaziti sela
po krštenjima i vjenčanjima, da steknem prijatelje i da se konačno kandidiram za zastupnika. A ja
putujem po svijetu, čuje da pišem knjige, kaže. “Kakve knjige?” upitao me zadnji put kad me vidio.
“Bajke, ljubavna pisma, narodne pjesme? Kako te nije sram? Samo eunusi i kaluđeri pišu. Sredi se
više. Budi muškarac! Primi se nekog pravog posla.”
I sad mi je samo dobacio jedan pogled iskosa i ironično zaključio:
“Da nisi i ti postao boljševik? Ni Bog, ni domovina, ni čast! Samo psi...”
Pomislih, sad je trenutak da mu objasnim što se događa u Rusiji i kakav se novi svijet stvara tamo.
I tako sam počeo jednostavnim riječima objašnjavati kako tamo više nema ni bogatih ni siromašnih,
kako svi rade i svi jedu, kako više nema gospodara i robova: svi su gospodari. Novo čovječanstvo,
novi moral, još časnija čast, nova obitelj. Rusija ide naprijed i pokazuje nam put. I slijedit će je cijeli
svijet, da na zemlji konačno zavladaju pravda i sreća.
Propovijed mi je dobro krenula. Otac me pažljivo slušao, motao je jednu cigaretu za drugom, nije
ih čak niti palio. “Bogu hvala, shvatio je”, pomislih. On odjednom nervozno ispruži ruku i dade mi
znak da ušutim. Samo odmahne glavom:
“Sve je to lijepo i krasno”, reče on. “Ali hoće li stvarno doći do toga?”
Hoće reći: “Samo ti govori. Sve su to samo riječi. Riječ nikoga nije ubila. Samo pazi, nesretniče,
da to slučajno ne provedeš u djelo!”
Kamo sreće da svoje riječi mogu provesti u djelo. No, bojim se da ne mogu. Ugasla je ona snaga
moga soja, potopio se pradjedov gusarski brod, riječ je pobijedila djelo. Krv mi se u tintu pretvorila i
umjesto da se borim kao junak s puškom u ruci, ja držim pero i pišem. Dodir s ljudima mi je smetao,
gasio mi je svu snagu i ljubav. Samo kad sam bio sam i razmišljao o sudbini čovjeka, samo tada mi se
srce ispunjalo boli i nadama.
No sad, vrativši se iz kozmogonijske sovjetske tvornice, osnažio sam se. Zar čovjek ne može
pobijediti svoju nesreću i nemoć? Može! Sramota je samo pasivno prihvatiti ono što ti je dodijelila
priroda. Podići ću glavu! I baš u pravi tren pojavio se neki bogati ujak i dao mi pozamašnu svotu,
samo da više ne lunjam po svijetu, nego da lijepo otvorim ured, da postanem zastupnik, možda čak i
ministar. Da budem na diku svoga soja! Uostalom, bio sam jedini školovan iz čitavoga svoga roda.
Prvi koji je otvorio knjigu i čitao. Imao sam dužnost!
Neprestano sam mislio o tome. Ne, ne mogu se još zatvoriti u neki ured. Steći ću životnu praksu

186
drugim putem. Ali kojim? Nisam znao. Razmišljao sam o radnicima; da zajedno prionemo na posao,
da jedemo iz iste zdjele, da nosimo jednaku odjeću, da nema više gospodara i radnika, da više nema
radnika, već suradnika s istim pravima.
Tek sam se vratio iz Rusije i htio sam napraviti taj mikroskopski pokušaj da izađem iz svoje kule
od bjelokosti i da počnem raditi kao čovjek.
Tada, kao da se sudbina htjela poigrati sa mnom, upoznao sam jednog starog rudara, Zorbu.

XIX
ZORBA

Sva moja putovanja i snove omogućili su mi moji najveći dobrotvori. Rijetki su ljudi, živi ili
mrtvi, poduprli moju borbu.
No, ako bih htio izdvojiti koji su to ljudi ostavili duboke tragove u mojoj duši, sigurno bih
izdvojio Homera, Budu, Nietzschea, Bergsona i Zorbu. Prvi mi je dao plavo bistro oko, kao sunčev
disk, koji blagom svjetlošću sve obasjava. Buda mi je dao crno oko u kojemu se guši i spašava svijet.
Bergson me oslobodio od onih nekoliko nerješivih filozofskih pitanja koja su me mučila u najranijoj
mladosti. Nietzsche me obogatio novim borbama i naučio me kako da nesreću, gorčinu i nesigurnost
pretvorim u ponos. A Zorba me naučio voljeti život. Naučio me da se ne bojim smrti.
Kad bih u životu mogao odabrati nekog duhovnoga vođu, nekog gurua, kako kažu Indijci, ili
nekog starca, kako ga zovu monasi na Svetoj Gori, sigurno bih odabrao Zorbu. Što je on to imao što je
moglo spasiti jednog čovjeka: onaj instinktivni pogled koji već u visinama grabi svoj plijen,
stvaralačku moć da sve gleda kao da mu je prvi put i da svim vječnim običnim stvarima dade
djevičansku moć - zraku, moru, vatri, ženi i kruhu, sigurnost ruke, svježinu srca, hrabrost da se šali na
račun vlastite duše, kao da u sebi ima neku moć koja je uzvišenija od same duše. I naposljetku, onaj
sveti srčani smijeh iz dubine duše, dublje i od same utrobe koji, kad zaori iz Zorbinih snažnih prsiju,
uvijek ima iscjeliteljsku moć. Mogao je srušiti i rušio je sve brane - moral, vjeru i domovinu - koje si
je podigao nesretni uplašeni čovjek, da može mirno prolaziti kroz ovaj naš jadni život.
Kad samo promislim čime su me tolike godine hranile knjige i učitelji da zadovolje gladnu dušu,
a kakvu mi je lavovsku hranu Zorba dao umjesto te moje u samo nekoliko mjeseci, teško se mogu
osloboditi gorčine i bijesa. Kako da mi ne poskoči srce kad se sjetim naših razgovora, njegovoga
plesa i santura koji je svirao na jednoj kretskoj plaži gdje smo s mnoštvom radnika proveli šest
mjeseci iskopavajući lignit? Obojica smo dobro znali da je taj praktičan cilj samo prašina kojom smo
drugima zasljepljivali oči. Jedva smo čekali da zapadne sunce i da radnike pošaljemo kućama pa da se
izvalimo na plaži, pojedemo svoje ukusno seljačko jelo, popijemo kiselo kretsko vino i upustimo se u
naše razgovore.
Ja sam rijetko govorio. Što jedan “učenjak” ima za reći jednome Zmaju. Slušao sam ga kako mi
priča o svome selu na Olimpu, o snijegu, o vukovima, o partizanima, Aji Sofiji, lignitu, ženama,
Bogu, domovini i smrti. Pa bi najednom, kad mu više nisu bile dostatne riječi, skočio na noge i počeo
plesati. Jak, uspravan, koščat, uspravne glave i malenih okruglih očiju poput ptice, plesao je i skakao
udarajući čizmama po plićaku i nehotice me prskajući po licu.
Da sam čuo njegov glas, ne glas, već krik, život bi mi dobio smisao. Živio bih punim plućima ono
što sada pokušavam stvoriti papirom i perom. Ali nisam se usuđivao. Gledao sam ga u ponoć kako
pleše i kako me zove da se i ja pokrenem iz svoje udobne čahure sigurnosti i navike i krenem s njime
na daleka beskrajna putovanja.
Mnogo puta sam se u životu posramio jer sam se uhvatio kako se ne usuđujem ono što mi je
najviše ludilo - bit života - vikalo da učinim. No, nikada se nisam stidio svoga života kao pred
Zorbom.
Posao s lignitom brzo je pošao k vragu. Zorba i ja smo učinili što smo mogli da bi u smijehu,
svirci i razgovoru došli do katastrofe. Nismo kopali da bismo pronašli lignit. To je bila samo izlika za
ljude. “Da nas ne počnu gađati limunima”, govorio bi Zorba kroz smijeh. “Ali mi, gazda (zvao me
gazda i smijao se), mi imamo druge više ciljeve.
“Koje?” pitao sam ga.
187
 “Kopamo da vidimo koje sve demone skrivamo u sebi.”
Brzo smo potrošili sve što mi je bio dao jadni ujak da otvorim ured. Otpustili smo radnike, ispekli
janjca, napunili bačvu vina, legli na obalu blizu rudnika i bacili se na jelo i pilo. Zorba je uzeo svoj
santur, uzdigao glavu i počeo svirati, jeli smo i pili do zore. Ne sjećam se kad sam bio toliko dobre
volje. “Nek’ se Bog smiluje našem poduzetništvu i našem životu, ali neka lignit ode lijepo do
đavola!”
Ujutro smo se rastali. Ja sam se ponovno uhvatio papira i tinte, neizlječivo ranjen krvavom
strijelom za koju nismo znali kako je nazvati, a zovemo je duh. On se uputio prema Srbiji u jedno
brdo blizu Skoplja, gdje je, kako kaže, pronašao bogatu žilu magnezita. Pronašao je par parajlija,
kupio strojeve, zaposlio radnike i počeo ponovno kopati rudnik. Srušio je brdo, izgradio putove,
doveo vodu, podigao kuću i pod stare dane se oženio nekom lijepom veselom udovicom Ljubom. Čak
su i dijete dobili.
Jednoga dana primih telegram: Pronađoh prekrasni zeleni kamen. Dođi smjesta! Zorba. Bijaše to
doba kad su se čuli prvi gromovi koji su najavljivali oluju koja će se sručiti na zemlju. Svjetski rat.
Milijuni su ljudi drhtali iščekujući glad, pokolj i ludilo. U ljudima su se probudili svi demoni žedni
krvi.
Zorbin je telegram stigao u tim strašnim danima. U početku sam se naljutio. “Svijet se raspada, u
opasnosti su nam život, čas i duša, a ti mi šalješ telegram i zoveš me da prevalim tisuće kilometara da
vidim tvoj prekrasni zeleni kamen! Prokleta bila i ljepota kad je nije bilo briga za ljudsku bol.”
Odjednom zadrhtah. Bijes je splasnuo i sa stravom sam osjetio kako je taj Zorbin neljudski krik
zapravo samo odgovor na drugi neljudski krik u meni. Duboko u meni jedna je divlja ptica raširila
krila u želji da poleti. Ipak nisam otišao. Opet se nisam usudio. Nisam se pokrenuo, nisam slijedio
božanski krik u sebi, nisam napravio niti jedan jedini korak. Poslušao sam hladni ljudski glas razuma,
uzeo pero u ruke i odgovorio Zorbi objašnjavajući mu...
I dobio sam njegov odgovor: Oprosti mi, gazda, ali pravi si slabić. Imaš mogućnost, nesretniče,
barem jednom u životu vidjeti jedan lijepi zeleni kamen, ali nećeš. Bogami, ponekad, kad nemam
posla, sjednem i kažem sam sebi: “Postoji li pakao?” No jučer, kad sam primio tvoje pismo, rekoh:
“Za neke sigurno postoji pakao!”
Prošle su godine. Mnogo strašnih godina u kojima je svijet poludio, razmahao se, mijenjale su se
geografske granice, zemlje su se širile i nestajale. Zorba i ja smo se izgubili u buri. Tu i tamo bih
samo primio kratku razglednicu iz Srbije: Još sam živ. Prokleto je hladno. Natjeralo me da se oženim.
Okreni razglednicu da joj vidiš facu. Komad, ha? Već joj se vidi i trbuh, jer mi nosi malog Zorbicu.
Zove se Ljuba. U miraz mi je donijela kaput s lisíčjim krznom. Donijela mi je ijednu prasicu sa sedam
malih praščića, cijeli okot. Voli te i grli Aleksis Zorba, bivši udovac.
Jedan drugi put mi je poslao neku izvezenu crnogorsku kapu s resicama i srebrnim zvoncem.
Stavi je na glavu, gazda, kad pišeš svoje gluparije. I ja nosim takvu istu kapu kad radim. Ljudi mi se
smiju. Viču mi: “Jesi li poludio, Zorba? Što će ti to zvono?” A ja se samo smijem i šutim. Ti i ja,
gazda, znamo zašto nosimo to zvono.
Opet sam se uhvatio papira i olovke. Prekasno sam upoznao Zorbu. Za mene više nije bilo spasa.
Postao sam neizlječivi slabić.
Počeo sam pisati: no što god bih pisao, pjesmu, dramu ili roman, nehotice je sámo poprimalo
dramatsku formu. Djelo mi bijaše puno međusobno sukobljenih snaga, agonije, potrage za
izgubljenom ravnotežom, bijesa i pobune. Puno znamenja i iskri nadolazeće oluje. Koliko god sam se
trudio da onome što sam pisao dadem neki uravnoteženi izgled, odmah bi poprimalo dramatičan
ritam. Svaki spokojan glas koji bi krenuo iz moga pera, na papiru se pretvarao u krik. I zato sam, još
ne dovršivši jedno djelo, odmah započinjao drugo. Nisam gubio nadu da mogu pomiriti mračne i
svijetle sile koje su vladale u stanju rata, i da mogu predvidjeti buduću harmoniju.
Dramatski oblik stvaranja pruža mogućnost da, utjelovljujući sukobljene junake, pokažemo
razuzdane snage našeg vremena i duša. Pokušavao sam u najvećoj mjeri živjeti vjerno i dostojno
značajnoga vremena u kojem sam rođen.
Kinezi imaju jednu neobičnu kletvu: “Proklet bio da se rodiš u značajnom vremenu”. Rođeni smo
u značajno doba, puno nestalnih pokušaja, događaja i sukoba: bili smo razapeti ne samo, kao što je
uobičajeno, između dobra i zla, već što je najtragičnije, razapeti između samoga dobra. Stare
prihvaćene vrline počele su gubiti svoj značaj, više ne mogu ispuniti vjerske, moralne, duhovne i

188
sociološke zahtjeve suvremenoga čovjeka. Kao da je čovjekova duša toliko narasla da više ne stane u
postojeće kalupe. U tijelu našega vremena i u tijelu modernoga čovjeka izbio je jedan nemilosrdni
bratoubilački rat između starog, nekad svemoćnoga mita koji bezuspješno pokušava preživjeti, i
novog, još nesigurnog i neorganiziranog mita, koji pokušava zavladati našim dušama. Zato je danas
svako živo biće pogođeno dramatičnom sudbinom svoga vremena.
Ponajviše je pogođen stvaralac. Postoje osjetljiva, tankoćutna bića koja na svojim ticalima
predosjećaju nadolazeću oluju, kao da ih ubada tisuću strijela. Takva su ticala stvaraoca. Kada on
govori sa sigurnošću da se približava oluja, to nije njegova fantazija, to su njegova ticala koja su već
na svojim vršcima osjetila ubod strijele. Moramo junački donijeti odluku. Spokoj, radost i takozvana
sreća pripadaju drugim prošlim ili budućim vremenima, a ne našem. Mi smo ušli u sazviježđe
agonije.
Izražavajući tu agoniju, nehotice sam se borio da je pobijedim i da nađem, nađem ili stvorim,
neko iskupljenje. Što god sam pisao, činilo se da govori o drevnim vremenima ili mitovima, no
suština je zapravo bila današnja. Živa i sačinjena od svakodnevnih problema i današnjih agonija.
No, više od tih agonija mučile su me velike, beskrajne, još nejasne nade koje nam pomažu da
ostanemo čvrsti i da gledamo pred sebe, da se unatoč oluji pouzdamo u čovjekovu sudbinu.
Mučila me briga ne toliko za današnjega čovjeka koliko za budućega koji dolazi ili će se tek
roditi. I mislio sam, može li stvaratelj danas pripomoći rođenju, barem sat ranije, barem mrvu
časnijeg, budućega čovjeka.
U potpunosti sam bio svjestan dužnosti koju ima stvaratelj. Znao sam kako ne postoji savršena i
gotova stvarnost, neovisna od nas. Ona nastaje u suradnji s čovjekom. Ovisna je o vrijednosti
čovjeka. Ako pišući i stvarajući otvorimo jedno riječno korito, stvarnost se može izliti u to korito, do
kojega bez našeg utjecaja ne bi došla. Na nama je, naravno ne sva, ali velika odgovornost.
U drugim je, mirnim vremenima pisanje možda bilo igra. No, danas je težak teret i nije mu cilj da
zabavi čovjeka i da ga razonodi. Cilj mu je da mobilizira sve moćne sile koje još postoje, da, što je
moguće više, pogurnu čovjeka da pobijedi zvijer u sebi.
U antičkim grčkim tragedijama junaci su bili samo razasuti dijelovi Dioniza koji su se
međusobno sukobili. Sukobili su se jer su bili dijelovi jednoga boga, svaki je predstavljao božanstvo,
ali nije bio potpuni bog. Potpuni bog Dioniz stajao je nevidljiv u centru tragedije i upravljao
rođenjem, razvojem i katarzom mita. Za upućenoga gledatelja razbacani i međusobno sukobljeni
dijelovi boga već su se na mističan način spojili, pomirili i stvorili potpuno tijelo božanstva. Već su
poprimili harmoniju.
Uvijek sam smatrao da među sukobljenim raskomadanim junacima suvremene tragedije, osim
neprijateljstva i borbe, treba uzdići do savršenstva i buduću harmoniju. Zadatak je uvijek težak,
ponekad i neostvariv. Nalazimo se u vremenu stvaranja i uništenja svijeta, gdje su osuđeni svi pa čak
i najplemenitiji pokušaji. U većini slučajeva, svi završe neuspješno. No čak su i neuspjesi plodonosni,
ne za nas, već za ono buduće. Oni otvaraju put i pomažu onom budućem da uđe.
Ošamućen sam pisao u miru očeva doma, uvijek imajući na umu tu veliku odgovornost. Uistinu,
prije djela, u početku bijaše Riječ, Božje stvorenje. Riječ koja stvara ovaj svijet vidljiv i nevidljiv.
Polako sam sve dublje i dublje uranjao u tintu. U dubini moga srca bile su stiješnjene velike sjene
u potrazi za novom krvlju da bi oživjele - Julijan Apostat, Nikifor Fokas, Konstantin Paleolog,
Prometej. Velike izmučene duše koje su u svome životu mnogo trpjele, voljele i hrabro se
suprotstavljale Bogu ili Sudbini. Borio sam se da ih izbavim iz Hada, da njihovu patnju i borbu
proslavim živim ljudima. Da i ja smognem hrabrosti. Znam da ono što pišem nikada neće biti priznato
kao umjetnost, zato što se već u početku borim da nadiđe granice umjetnosti. Zato je u mojim djelima
uništena harmonija kao bit umjetnosti.
Što sam više pisao, bivao sam sve svjesniji da ne pišem radi umjetnosti, već radi izbavljenja.
Nisam bio istinski pisac koji se veseli stvaranju neke lijepe misli ili bogate rime. I ja sam bio samo
čovjek koji je mnogo pretrpio i mnogo se borio želeći samo iskupljenje. Zato sam prigrlio velike duše
koje su prošle najuzvišenije i najteže zadatke, da vidim da ljudska duša može pobijediti sve i da se
ohrabrim. Znao sam i vidio da u meni još uvijek traje vječna bitka koja se odigravala pred mojim
očima dok sam bio dijete. Ta ista bitka traje i u svijetu i ona mi je oduvijek bila neiscrpan motiv moga
života. Samo zbog toga u mome djelu glavnu ulogu imaju samo dvije palestre. Bio sam svjestan da
samo pisanjem mogu dati svoju krv u toj bitki. U meni je trajao vječni rat između Krete i Turske,

189
dobra i zla, svjetla i tame. Cilj moga pisanja bio je da, ako je ikako moguće, pobijede Kreta, dobro i
svjetlo. Cilj moga pisanja ne bijaše ljepota, već iskupljenje.
Slučajno sam se rodio u vrijeme kad je ta borba bila toliko intenzivna, a vapaj za pomoći toliko
jak da sam ubrzo shvatio da se moja vlastita borba poistovjećuje s velikom borbom današnjega
svijeta. Oboje smo se borili za izbavljenje - ja za izbavljenje od svojih predaka, svijet za izbavljenje
od starog bezvrijednog svijeta, a oboje od mraka.
Objavljen je Drugi svjetski rat, svijet je poludio, jasno sam vidio da svako doba ima svoga
demona. On je vladao svijetom, a ne mi. Demon svakoga doba je krvolok. On je uvijek takav kada
treba srušiti stari i izgraditi novi svijet. Misliš da neki nadčovječni razum, neki nadčovjek pomaže
duhu da se oslobodi od zlih ljudi i da krene naprijed. I kada ugleda neku prepreku pred svijetom, šalje
krvoločnoga demona katastrofe da ga sruši, da duhu otvori, uvijek krvav, put.
Sada sam neprestano oko sebe slušao kako se svijet ruši. Svi smo vidjeli kako se ruši.
Najplemenitije duše su pohrlile da se suprotstave, no demon je letio nad njima široko raširivši svoja
krila.
Kad je objavljen rat, ponovno sam krenuo u planine. Znao sam da ću tamo pronaći ne mir, ne
utjehu, već ponos koji čovjeku treba u teškim trenucima da se ne preda. “Ako možeš, uvijek pogledaj
strah u oči. Strah će se prepasti i pobjeći”, čuo sam jednoga dana jednoga starog Krećanina kako bodri
mladež pred crkvom. Zato sam uzeo svoj štap, stavio ruksak na rame i krenuo u brda. Bijaše to doba
kad su Nijemci osvajali Norvešku.
Jednoga jutra podno Psiloritisa visoko nad sobom začujem glasni povik:
“Hej, zemljače, stani! Stani da te pitam.”
Pogledam i ugledam jednog čovjeka kako se spušta. Spuštao se brzo, gotovo trčeći, a kamenje
koje se odranjalo pod njim proizvodilo je zaglušnu buku. Rekao bi, ruši se čitava planina. Sad sam
jasno vidio jednog starog čobanina. Zastao sam i pričekao. Što želi od mene, pitao sam se. Zašto tako
žuri?
Starac mi priđe sav zadihan. Ispod košulje su mu virila rutava prsa.
“Ej, zemljače!” upita me zadihan. “Što je s Norveškom?”
Čuo je da nekoj zemlji prijeti ropstvo, nije ni znao gdje se nalazi Norveška, no znao je što znači
ropstvo. Dobro je znao što znači borba za slobodu.
“Dobro je, dida”, odgovorih mu. “Ne sekiraj se! Dobro je.”
“Bogu hvala!” zavapi starac i prekriži se.
“Hoćeš cigaru?” upitah ga.
“Što će mi cigara? Samo jedno hoću. Hoću da Norveška bude dobro. To mi je dosta!”
Reče, ispruži štap i ponovno se krene penjati uzbrdo da nađe svoje stado.
Silan je ovaj vjetar ovdje, pomislih u sebi. Sloboda je sigurno rođena u Grčkoj. Ne znam da bi
igdje na svijetu bilo koji seljak ili čobanin proživljavao takvu agoniju kao ovaj ovdje starac radi neke
daleke nepoznate zemlje koja se bori za slobodu. Borba Norvežana pretvorila se u osobnu borbu
ovoga Grka. Ovaj je starac slobodu volio kao vlastitu kćer.
S takvim borbenim stavom prihvatio sam se pisanja u miru rodnog doma, pokušavajući na svoj
način dati udio u vječnoj borbi. Ponekad bih se ipak ostavljao pera i papira i krenuo bih među
maslinike i vinograde koji vode prema Knosu. Kad je ovo čudo prvi puta poput visibabe niknulo iz
kretskog tla i kad sam prvi puta vidio kamene stube, stupove, dvorišta i freske, obuzela me neizreciva
radost, no istodobno i tuga zbog te izgubljene čudesne civilizacije, zbog sudbine svakoga čovjeka koji
se bori da se održi na životu poput munje, a potom da nestane u vječnome kaosu. Dok su
rekonstruirali kraljevsku palaču oživljavajući borbe s bikovima na razrušenim zidinama i žene
razgolićenih grudi crvenih usnica i kovrčavih pletenica, doživio sam neku vrstu Drugog dolaska. Iz
zemlje su izlazili nijemi, nasmiješeni i ukočeni prastari nepoznati preci i žene u haljinama s
izvezenim zvjezdanim nebom, morem i cvijećem igrajući se s božanskim ljekovitim zmijama.
Danas kad sam ponovno krenuo tom livadom i stigao na brežuljak Drugog dolaska, između
razrušenih čuda jedna me freska opčinila i zadržala satima, kao da je vidim po prvi puta. Ta je freska
sigurno mogla odgovoriti na moje sadašnje preokupacije i nade moje duše i zato sam danas po prvi
puta razumio njezino mistično značenje. Bijaše to slika riba kako se sretno, povijenoga repa, igraju u

190
moru. I odjednom iz mora iskoči jedna poletuša72 raširenih krila i u saltu se prevrne u zraku. Ne
mogavši se pomiriti sa svojim životom vječno zarobljena u moru i želeći promijeniti svoju sudbinu,
ona se vine u nebo kako bi postala ptica. Njezin je let kratak poput munje, no i to joj je dosta. Ta
munja postaje vječnost. To se zove vječnost.
Gledao sam u fresku s velikim uzbuđenjem, žaleći tu poletušu kao da je na tome zidu pred mnogo
vjekova naslikana moja duša. To je sveta kretska riba, mrmljao sam, koja iskače da bi pobijedila svoj
usud i ponovno osjetila slobodu. Nije li to isto želio i Isus, ΙΧΘΥΣ73, da pobijedi usud čovjeka i stopi
se s Bogom, potpunom slobodom? Zar to isto ne želi i svaki čovjek? Da prijeđe svoje granice? Kakve
li sreće da se na zemlji, možda upravo na Kreti po prvi puta, rodio taj simbol duše koja se bori i umire
za slobodu! Poletuša, to je duša neukrotivoga čovjeka, čovjeka koji se bori.
Gledajući poletušu u svom smrtonosnom letu iznad vode vidio sam razigrane i gipke muškarce i
žene uskoga struka kako preskaču preko bika u kamenim arenama, vidio sam lavicu kako mirno
spava među ljiljanima, pokušavajući u svemu tome naći skriveni smisao. Odakle toliko veselje i
hrabrost i kako se i čemu mole te gipke gole ženske ruke isprepletene crnim zmijama? Ta neiscrpna
žeđ za životom, herojski osmijeh bez trunke straha od opasnosti i smrti u meni su budili opasnu
praiskonsku hrabrost i dugovječnu želju za susret s Haronom. Kao da su čovjek i bik, Haron i duša,
postali jedno, i sat ih dva, upravo onoliko koliko traje sunčeva svjetlost, bore se poput atleta goli i
glatki od ulja. “Ovdje”, mislio sam uzbuđeno, “ovdje, u ovom strašnom času u kojem se Krećanin
susreće s bezdanom, krije se tajna Krete. Moram je naći.”
U meni su izblijedjeli Krist, Buda i Lenjin, obuzela me kretska zemlja i ne svrćući pogleda
podigao sam glavu i s čežnjom i strahom sam se zagledao u jedan vrh obavijen oblacima. Jedan vrh
Božje utabane planine Sinaj gdje sam vjerovao da naoružan teškim zadaćama i munjama stanuje moj
Bog.
Osjetio sam kako mi se žile pune nekom novom snagom, novom odgovornošću. Kao da me
kretska zemlja obogatila. Obogatila mi je dušu: osjetila je kako je izdjeljana od mnogo prastarih suza
i smijeha. Ponovno sam osjetio duboku i mističnu povezanost zemlje i duše. Sigurno tako i cvijet
osjeća kako mu kroz žile kola zemlja pretvarajući se u boju i miris.
Gledao sam svoju dušu kako mi se poput mistične minijature Krete širi krvlju. Imala je isti oblik,
oblik lađe s tri jarbola, živjela je jednako stoljeća, proživljavala je jednake strahove i radost, jedreći
između tri kopna, među tri strašna vjetra - svetoga Istoka, plamene Afrike i trijezne Europe. I sve što
sam godinama svjesno ili nesvjesno želio, sada se u meni probudilo još jače - da uravnotežim te tri
neprilagođene želje i težnje, da dostignem najviši podvig, sintezu, sveto trojno Jedinstvo.
Taj je nadljudski vjerski simbol Svetog Trojstva u meni dosegnuo novu, manje simboličku dimenziju,
postajući plamena zapovjednička stvarnost - izravna najviša dužnost. “Ili ona ili ništa!” zakleo sam se
u sebi. “Ili ona ili ništa!” No to mi se Trojstvo nije predalo spremno. Ja sam ga morao stvoriti. To je
bila moja dužnost! Ništa drugo! Kreta zasigurno nije slučajno smještena između tri velika daha. Moja
duša nije slučajno poprimila oblik i sudbinu Krete. Ono što je Kreta svojim ljudima, svojim planinama i
svojim zapjenjenim morima koja su je okruživala vikala u javi i u snu, postala je moja dužnost. Njezin
ću krik ja pretvoriti u artikuliranu riječ. Zar ja nisam njezin sin? Zar ja nisam njezina zemlja? Otkrivši
njezin vjekovni sjaj, sad sam siguran: ona me odredila da pronađem skrovito značenje njezine borbe -
ono što je vjekovima vikala i za što se borila. Njezinu vlastitu kretsku poruku ljudima.
Krenuo sam prema kući. Nisam ni primijetio kad sam prošao maslinike i vinograde i ušao u
Veliki Kaštel. Nisam ništa vidio. Pred očima mi je lebdio poletušin posljednji let. Kad bih barem
mogao stvoriti nekog čovjeka koji bi mogao, makar i na tren, preskočiti ljudske granice! Da makar i
na tren pobjegne od sudbine. Da ostavi sve radosti i tuge, sve ideje i bogove i da osjeti taj čisti,
djevičanski zrak!
U kući me dočekalo pismo u žalobnoj koverti. Marka bijaše srpska. Shvatio sam. Uzeo sam
pismo drhtavih ruku. Zašto bih ga otvorio? Znao sam koju mi vijest nosi. “Mrtav je. Mrtav je”,
mrmljao sam i svijet mi se zacrnio.
Neko vrijeme sam kroz prozor gledao kako pada noć. Dvorište je mirisalo po mokroj zemlji tek

72
Oceanska vrsta riba, dobila naziv po svojoj sposobnosti da zbog posebne građe peraja leti kao ptica
73
ΙΧΘΥΣ (riba, kao simbol Krista) u značenju Ιήσους Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ (Isus Krist Božji
Sin Spasitelj) (op. prev.)
191
zalivenih lončanica. Grana akacije objesila se poput sjajne zvijezde Večernjače. Bijaše lijepa večer i
život mi se na tren učini lijep. Na tren sam zaboravio na gorko pismo što sam ga držao u ruci.
Posramih se. Odjednom shvatih da gledajući ljepotu svijeta želim zaboraviti na smrt. Odlučnim
pokretom pokidah omotnicu. U početku su mi slova plesala pred očima i tek postepeno postajahu
jasna da mogu pročitati: “Pišem Vam kao seoski učitelj da vam javim tužnu vijest kako nas je prošlu
nedjelju u šest sati poslije podne napustio Aleksis Zorba koji je ovdje imao rudnik magnezita. Pred
smrt me pozvao: Dođi ovamo, učitelju! reče mi. Imam jednog prijatelja u Grčkoj. Ako umrem, napiši
mu da sam umro i da sam do zadnjega časa bio bistroga uma i da sam mislio na njega. Reci mu da se
ne kajem ni za što što sam u životu napravio. Reci mu da mu želim svako dobro i da je vrijeme da
konačno dođe pameti... A ako mi na sprovod slučajno dođe neki pop, reci mu da ide k vragu! Što god
sam u životu napravio, malo sam napravio. Ljudi kao ja bi morali živjeti tisuću godina. Laku noć!”
Zatvorio sam oči i osjetio kako mi niz obraze polako teku suze: “Mrtav je. Mrtav. Zorba je mrtav.
Nikad više! Zamro je smijeh, prestala je pjesma, ušutio je santur, nema više plesa na morskome žalu.
Ona nezasitna usta što su beskonačno žeđala za odgovorima sada su sita zemlje. Nema više one ruke
što je nježno gladila kamen, more, kruh i žene...”
Nisam bio tužan. Bio sam ljutit. “Nepravda! Nepravda!” vikao sam. “Takvi ljudi ne bi smjeli
umrijeti. Koja zemlja, koja voda, koja vatra i sudbina mogu načiniti novoga Zorbu?”
Nekoliko mjeseci nisam imao nikakvih vijesti, no bio sam miran. Kao da sam znao da je
besmrtan. Kako može presušiti jedan takav izvor? Kako Haron ne izbaci jednog takvog lukavoga
borca? Sigurno je u posljednji tren dobacio neku šalu, smijeh ili ples.
Čitavu noć nisam mogao oka sklopiti. Navrla su sjećanja strelovito jedno za drugim.
Nezaustavljivo su navaljivala u moj um, kao da nisu dopuštala Zorbi da se pretvori u prah. Čak i
najbeznačajnije zgode vezane uz njega, jasno su mi blještale pred očima, kao šarene ribe u prozirnom
ljetnome moru. Ništa njegovo u meni nije umrlo. Što god je dotakao, Zorba je učinio besmrtnim.
“Što da radim”, mislio sam. “Što da radim da istjeram smrt, njegovu smrt?”
Otvara se podzemlje moje utrobe, izviru sjećanja, jedno tjera drugo, hitro mi se nastavaju u srcu.
Otvaraju usta i pozivaju me da Zorbu vratim iz zemlje, da ga vratim iz mora i zraka, da ga uskrsnem.
Zar to nije dužnost srca? Zar nam ga Bog nije zato dao, da uskrsava voljene? Uskrsni ga!
Ljudsko je srce duboka raka puna krvi i ako se otvori, žedne neoplakane sjene, naši voljeni,
odmah polete utažiti svoju žeđ. Sve ih je više oko nas i svojom sjenom pornračuju zrak. Žele se napiti
naše krvi znajući da drugog uskrsnuća nema. A danas pred svima njima evo Zorbe! Svojim dugim
koracima prestiže druge sjene, znajući kako sam ga volio više od svih.
Ujutro sam donio odluku i odmah se umirio. Kao da je u meni već uskrsao. Moje srce kao
Magdalena trči prema grobu da ga uskrsne.
Kasno sam ustao. Proljetno sunce smiješeći se uzdizalo se na horizontu obasjavajući onaj reljef
što ga je negdje pronašao moj otac i poklonio mi ga dok sam bio dijete. Ne vjerujem u slučajnost,
vjerujem samo u sudbinu. Taj reljef čudesnom lakoćom prikazuje moj život, a vjerojatno i Zorbin. To
je reljef s nekog antičkoga nadgrobnog spomenika. Jedan goli ratnik što još nije prešao na onaj svijet
kleči na desnoj nozi, a obje je ruke čvrsto stisnuo na grudi. Na usnama mu titra mirni osmijeh. Taj
radostan pokret snažnoga tijela ne daje ti da razaznaš je li to ples ili smrt. A možda je i jedno i drugo?
Ako je i smrt, rekoh gledajući to radosno sunce koje je padalo na ratnika i oživljavalo ga... ako je
i smrt, učinimo je plesom. Mi ćemo mu, srce moje, dati svoje krvi i oživjeti ga. Učinimo što možemo
da proživi još malo taj izjelica, ispičutura, radnik, ženskar i lopuža, plesač, ratnik. Najveća duša,
najsigurnije tijelo, najslobodniji krik što sam ga ikada upoznao...

XXX
KAD JE U MENI RODILO SJEME
ODISEJE

U meni se počeo kristalizirati mit o Zorbi. U početku bijaše samo uznemirujuća glazba. Kao da se
u mojim žilama ubrzavao neki novi ritam. Osjećao sam vrućinu i opijenost, teško uzbuđenje i nemoć,

192
kao da mi je neko novo neželjeno tijelo ušlo u krv. Čitav mi se organizam uznemirio pokušavajući ga
izbaciti. No ono se opiralo, molilo, puštalo korijenje i primalo se čas za jedan, čas za drugi organ, ne
želeći otići. Postalo je sjeme, jedno čvrsto sjeme žita koje je u meni osjećalo zarobljeni klas i kruh
kako me uzaludno žele uništiti da ne bi bili uništeni.
Izlazio sam i satima sam hodao po poljima, plivao sam, išao u Knos. Poput konja kojega je napala
neka muha i sad je se želi osloboditi, i ja sam se opirao i bacakao. Uzalud. To je sjeme u meni puštalo
novo korijenje i polako me zarobljavalo.
Zatim je u meni počeo novi mističan proces. Uzgojit ću to sjeme, zali jevat ću ga svojom krvlju da
postane dio moga tijela i tako ću ga ukrotiti. Druge nade da ga se oslobodim nije bilo. Osvojit ću to
sjeme što je postalo mojim osvajačem i oboje ćemo postati osvojeni.
Oko toga stranoga sjemena počele su nicati riječi, mirne, metafore, počele su ga okruživati i
hraniti ga poput embrija. Oživjele su blijede uspomene, izlazile su potisnute radosti i gorčine, naši
smjehovi i razgovori koje smo vodili. Svi oni dani koje smo proveli zajedno izlazili su iz mene, sjajni
i radosni, gugutali su poput golubica. Uspomene su se uzdigle jedan stupanj više od istine, dva
stupnja više od laži. Zorba je polako mijenjao svoj oblik i postajao mit.
Noću sam se bojao otići na počinak. U snu sam osjećao to sjeme kako radi u meni. U svetoj tišini
noći sam ga osjećao kako me izjeda poput dudova svilca, osjećao sam kako mi izjeda srčane opne
predući svilenu kukuljicu.
Noću sam lutao pustim sokacima Velikoga Kaštela, a iz svakoga su ugla navirala sjećanja.
Susretao sam sebe kao dijete kako lunjam sam i ne želim se igrati s ostalom djecom, susretao sam
mladića kako luta s prijateljima po mletačkim zidinama ponad mora, osjećao sam lagani morski
vjetrić i miris jasmina iz dvorišta, miris djevojaka koje nam se smiju želeći privući pažnju, no mi
raspravljamo o Bogu i prepiremo se je li duša besmrtna. Mjesec bijaše bistar, dubok i opojan, zajedno
sa mnom opijale su se i kapije i krovovi kuća - kamenje, drvo, bunari i zvonici razgolićivali su svoja
debela tijela oslobađajući se od težine dana. Sada je na mjesečevoj svjetlosti bliještala njihova
golotinja.
Stigle su prve kiše. Nebo se spustilo na zemlju. Sjeme je puštalo klice radujući se u dvorištima.
Rodna mi je kuća postala pretijesna, pobjegao sam izvan grada, na obalu mora u napuštenu kuću
jednoga prijatelja. Dvorište bijaše zatvoreno, četverokutno s visokim zidovima, a u njemu dva
limuna, jedan čempres i nekoliko tegli bosiljka i mažurana. Vrata bijahu teška od trostrukoga drveta,
poput vrata grada s jednim teškim zasunom, da si trebao upotrijebiti snagu obje ruke da ga podigneš.
Osjetio sam neopisivu sreću kad sam uspio otvoriti zasun i otvoriti vrata. Ostao sam sâm i nitko nije
mogao prodrijeti u moju samoću. “Kad budem u raju”, govorio sam si gledajući taj katanac, “i tebe ću
odnijeti sa sobom.” Drugi će nositi alat kojim su zarađivali za kruh, neki pušku s kojom su u ratu
ubijali, neki pak pero, a ja ću nositi ovaj katanac. Najveća je sreća ostati sam, slušati šum valova,
osjećajući miris limuna i čempresa na jesenjoj kiši! I duboko u sebi osjećati kako te izjeda neko
sjeme!
Zorba je ležao u meni poput ličinke što se stopila s korom drveta i nije se micao. No, osjećao sam
kako ta ličinka tiho i nečujno danonoćno radi, ljuštura joj polako puca i oslobađaju se teška krila. Iz
nje se izrodio crvić i sad ga obuzima sveto ludilo da se pretvori u leptira. A ja sam slušao kišu, slušao
sam zemlju kako se otvara i u sebe prima kaplje, slušao sam sjeme žita kako pije duboko u zemlji i
bubri, čuo sam kako bacaju zelenu klicu koja će se promoliti iz zemlje i izrasti u klasje i roditi žito i
kruh što će ga ljudi kasnije jesti da mogu preživjeti i ne dopustiti Bogu da umre. U svakoj travčici
skrivao se jedan duh pomažući joj da raste i da izvrši svoju zadaću na zemlji. U ovoj pustoj samoći
osjećao sam kako i najbeznačajniji Božji stvor, jedno sjeme žita, jedan crvić i jedan mrav odjednom
postaju svjesni svoga Božjeg podrijetla. Obuzima ih silna želja da se popnu stepenicu po stepenicu i
približe Bogu. Da mu se približe i stanu uz njega, to žito, crvić i mrav, zajedno s anđelima i
arhanđelima. Jer i oni su anđeli i arhanđeli. Ja koji sam poznavao Zorbu dok je još bacao sjenu na
zemlji, znao sam kako ga ne mogu zadržati niti tijelo niti pjesma, čak ni ples. Razmišljao sam s
kakvom će radošću, kada kucne čas, skočiti ta zvijer pretvarajući se u prozirnu opnu koja se sada
nepomično drži za moju utrobu. Kakva zvijer, kakva nezasitna bol, kakav nepokolebljivi beznadni
plamen! Jedan crvić, govorio sam, jedan bezvrijedni crvić želi postati leptir. Što li tek onda želi
postati Zorba?
Nezaboravni dani svetog razmišljanja. Kišilo je. Oblaci su se topili, da bi se potom opet probijalo

193
netom okupano sunce, još zeleni plodovi limuna na obješenim granama bljeskali su se pod kapima
kiše. Noću bi ulazile zvijezde i ovjenčale mi glavu, da bi ponovno zatim zašle prema zapadu. Vrijeme
je pretjecalo poput besmrtne vode. Osjećao sam da mi glava pod vremenom i olujom plovi sigurno i s
povjerenjem poput kovčega punog svih klica - životinja, ptica, ljudi i bogova. Upregnuo sam sve
svoje uspomene, ponovno sam proputovao sva svoja putovanja, prisjetio sam se svih velikih umova
koji su prosvijetlili moj život, puštao sam svoju krv da u valovima hrani sjeme koje sam nosio u sebi
i čekao. Sladio sam ga skupocjenim medom koji sam čitav svoj život skupljao po najmirisnijem i
najljekovitijem cvijeću. Po prvi puta sam osjetio što znači očinska ljubav, po prvi puta sam osjetio
izvor vječnosti koje predstavlja sin. I kao što je biser bolest, a istovremeno i najveće bogatstvo jedne
školjke, tako sam i ja osjećao uzbuđenje i uzavrelost u svojoj krvi, a ujedno i tajnu poruku kako sam
stigao, ili sam blizu najodlučnijem trenutku u svome životu. Po tome sjemenu, po tome sinu, sudit će
se moja sudbina.

Prošla je jesen i došla je zima. U svome sam izgnanstvu lunjao po preoranim poljima, diveći se
goloj zemlji kako i ona brižno čuva svoje sjeme i strpljivo čeka proljeće. I ja sam čekao s njom. Kao
da sam promijenio spol, i ja sam poput žene hranio svoje sjeme - Riječ - i čekao. Ah, kad bih mogao u
toj Riječi utjeloviti sve svoje agonije i sve svoje nade, kad bih mogao konačno otvoriti vrata spreman
da odem s ovoga svijeta ostavljajući za sobom jednog takvog sina!
Sjetio sam se asketa što sam ga jednom sreo na Svetoj Gori. U rukama je držao list topole
pružajući ga prema suncu, a niz obraze su mu tekle suze. Zaustavio sam se začuđen i upitao ga:
“Sveti oče, zašto gledaš taj list topole i plačeš?”
“Gledam razapetoga Krista”, odgovori mi.
Potom okrene list na drugu stranu i nasmiješi se.
“Zašto se sada smiješiš tome listu topole?”
“Gledam uskrsnuloga Krista.”
Kad bi barem i tvorac mogao na najjednostavnijoj sitnici na zemlji, na jednoj mušici, u jednoj
školjci ili u kapl ji vode pratiti sve njihove agonije i nade. I ne samo njihove, već cijeloga svijeta! Kad
bi barem u svakom otkucaju srca mogao vidjeti razapetoga i uskrsnuloga čovjeka. Kad bi barem
mogao osjetiti kako su mravi, zvijezde, slike, ideje... kako smo svi rođeni od jedne majke, kako svi
trpimo i svi se nadamo da će doći dan kad ćemo otvoriti oči i vidjeti da smo svi jedno. To će nam biti
iskupljenje.
Nikada neću zaboraviti te mistične mjesece osamljenosti. Šum lišća limunove krošnje, zujanje
jedne pčele u letu, šum uznemirenog mora što je samo uzdisalo i udaralo mi u vrata, jednu vranu koja
se smjestila pod nadstrešnicu krova. Sve je to u meni budilo bol vabeći iz mene krik. Kao da mi je
neki bog izranjavao tijelo i sada ga boli i najtiši dašak vjetra.
Jednoga dana više ne izdržah. Godinama sam već osjećao kako je samo jedan način da se
oslobodim od neke velike boli ili velike radosti i ponovno nađem svoju slobodu: da tu bol ili radost
izmamim jednom magičnom ljekovitom riječju. U tropskim zemljama ljudima u tijelo se uvlači jedan
majušni crvić, tanak kao nit, i izjeda im utrobu pa dolazi vrač i zasvira u dugačku frulu, da njezini
zvuci omame crvića da izmili i izađe iz tijela. Takva je i frula umjetnosti.
Došli su i siječanjski sunčani vodomarovi dani74, što ih je Bog svojom dobrotom poslao na
zemlju usred zime kako bi jadne morske ptice mogle sigurno nesti i skrivati jaja po škrapama. Jedan
od tih dana sam skočio u more i zaplivao da se dobro ugrijem. Izašao sam i osušio se na suncu. Ne
sjećam se kad sam posljednji put u svome životu osjetio takvo tjelesno olakšanje i duhovnu
ravnotežu. Kad sam došao kući, primio sam se pera - moje frule - i drhtavom rukom zagrebao po
papiru.
Pisao sam i brisao, ne nalazeći odgovarajuće riječi, ponekad su mi se činile nejasne, hladne,
ponekad pak presmione, a ponekad apstraktne, odviše lelujave, bez prave srži. Jedno mi bijaše na
umu, a nevješte, razuzdane riječi vodile su me u drugom smjeru. Bujnost stila razlijevala se iz granica
koje sam si zadao. Presmione riječi su oduzimale previše mjesta i vremena i nikako ih nisam mogao
uskladiti. Nikako nisam mogao obuzdati svoju dušu.
Uzalud sam pokušavao pronaći jednostavnu riječ, bez suvišnih ukrasa, koja svojim bogatstvom i

74
U antici, od Aristotela, poznati pod nazivom Αλκυόνιδες ημέρες (Alkionovi dani) (op. prev.)
194
smionošću ne bi mijenjala moje osjećaje. Tako je neki muslimanski mistik, kad je ožednio, sišao do
bunara da se napije. No, kad je zagrabio vode, u njoj bijaše zlata pa je izlije. Ponovno zagrabi i
pogleda. U ovoj pak bijaše srebra. Ponovno je izlije. “Bože moj”, zavapi, “znam da pružaš blago, no
ja sam žedan. Želim čiste vode.” Kad je ponovno zagrabio, voda bijaše napokon čista i sretan se
napije. Takva treba biti i Riječ. Bez ikakvih ukrasa.
Prestao sam pisati. Shvatih da još nije došlo vrijeme. Sjeme još ne bijaše potpuno zrelo. Prisjetio
sam se kad sam jednom na jednoj maslini ugledao leptira. Kad sam je uzeo u ruku i bolje pogledao,
ugledao sam još živu čahuricu kako se trza. Čudesni preobražaj još nije došao do kraja i budući leptir
još bijaše zarobljen u svome tijelu nestrpljivo iščekujući trenutak kad će moći izaći na sunce. Nije se
žurio. Strpljivo se predao sunčevoj svjetlosti, blagosti vjetra i vječnom Božjem zakonu i čekao.
No, ja sam se žurio. Htio sam da čudo odmah izađe iz groba i da se meso pod mrtvačkim
pokrovom odmah pretvori u dušu. Nagnuo sam se nad leptira i počeo mu lagano upuhivati svoj topli
dah. I doista, u nekoliko minuta krila su mu se potpuno oslobodila svoga lijesa, čahura se potpuno
raspukla, a potpuno mladi leptir ostade ležati na površini s nožicama još zalijepljenim na tijelu, još
preslabom da bi se pomaknulo. Lagano se koprcalo bivajući sve jače pod mojim toplim dahom. Jedno
krilo zatreperi i počne se koprcati da se oslobodi, no uzalud. Ostalo je poluzarobljeno i slijepljeno.
Uskoro se pokrene i drugo krilo u želji da poleti, no bez uspjeha ostane drhtati. Kako mi ljudska
nestrpljivost nije dala mira, ja sam ih nastavio ugrijavati svojim toplim dahom, no nesretna su se krila
sad potpuno ukočila i počela venuti. Srce mi je stalo. Svojom sam nestrpljivošću i željom da
pobijedim vječni životni zakon ubio jednog leptira. Mrtav je ležao u mojoj ruci. Od tada je prošlo
mnogo godina, no taj mrtvi mi leptir sve više opterećuje savjest.
Čovjek se žuri, a Bog ne. Zbog toga su ljudska djela nesigurna i jadna, a Božja su savršena i
sigurna. Oči mi se zamagliše od suza. Zakleo sam se da više nikada neću prekršiti taj vječni zakon. Bit
ću poput stabla koje kišne, vjetar ga šiba, a ono čeka s povjerenjem. Čeka da dođe čas cvatnje i ploda.
No eto, ponovno sam prekršio svoju zakletvu. Zorbin leptir još nije sazrio, a ja sam se žurio da
otvorim njegov lijes. Postidjeh se. Pokidah sve što sam do tada napisao i pođoh leći na obalu mora.
Sjetih se jedne Zorbine riječi: “Ja uvijek sve radim kao da sam besmrtan.” Tu bismo Božju
metodu trebali slijediti i mi smrtnici, ali ne zbog megalomanije i nestrpljivosti, već iz stalne želje naše
duše da postigne više. Naš pokušaj da oponašamo Boga samo je jedan način da, makar i za dlaku,
makar i načas (poput poletuše), prijeđemo ljudske granice. A dok smo zarobljeni u svojim tijelima,
Bog nam daje sve veće zadatke. Budi strpljiv i vjeruj.
Gledao sam zalazak sunca. Napušteni otočić preko puta počeo je rudjeti, sretan poput obraza što
ga je upravo netko poljubio. Slušao sam ptičice već umorne od cjelodnevnog pjevanja i sada se već
pospane spremaju na počinak. Uskoro će se pojaviti zvijezde i jedna po jedna će zauzeti svoj položaj
i počet će se okretati kolo noći. Doći će ponoć pa zora, tada će se roditi sunce i započet će okretanje
kola dana.
Božanski ritam. Zvijezde, ptice, sjeme u zemlji, sve se pokorava. Samo čovjek diže glavu i želi
prekršiti zakon i pokornost pretvoriti u slobodu. Zbog toga je on jedini od svih Božjih stvorova koji
griješi. Što znači griješiti? Kvariti harmoniju.
Pomislih da će mi putovanje pomoći da strpljivo čekam. Uzeo sam brodić koji je obilazio ljupke
egejske otoke - Santorini, Naks, Par i Mikonos. Sto puta sam rekao i opet ponavljam: jedna od
najvećih sreća u ljudskom životu je da može osjetiti proljeće i blagi vjetrić i zaploviti po Egejskom
moru. Nisam mogao ni zamisliti drugačiji raj. Može li postojati neka veća radost na zemlji i na nebu
nego ona kad se ljudsko tijelo sjedinjuje s dušom? Tu radost može nadmašiti samo uskrsnuće, no
Bogu hvala, ona ne ide dalje i tako naš ljubljeni vidljivi svijet ne nestaje. Još nešto. Nevidljivi postaje
vidljivi i ono što zovemo Bog, vječni život i blaženstvo ulaze s nama na čamac i plove zajedno s
nama. U strašnom času smrti zatvori oči i ako vidiš Santorini, Naks, Par i Mikonos, bez potrebe ičijeg
uplitanja, vidjet ćeš raj. Što je krilo Abrahamovo i stotine vrata kršćanskoga raja pored ove grčke
vječnosti, načinjene od vode, kamena i laganoga vjetra?
Radovao sam se što sam čovjek, još k tome i Grk, da mogu bez suvišnoga razmišljanja osjetiti
Egejsko more kao vlastito, kao svoju djedovinu. Kakva li je sreća što mogu zaploviti ovim otocima,
ne izlazeći iz granica vlastite duše! Poput nadmenih grudi jarebice, ovi božanski otoci blistaju, i,
mijenjajući svoj izgled iz trena u tren, igraju se igre svjetla i sjena, čas tamno smeđi, čas zlatni, čas
obasjani ružičastom zorom, u podne djevičanski bijeli poput ljiljana, a pri zalasku sunca ljubičaste

195
boje.
Ovaj je takozvani medeni mjesec potrajao petnaest dana. I kad sam se vratio u svoju kuću na
obali, um mi bijaše potpuno čist, a srce spokojno. Krist, Buda i Lenjin, ta tri moja velika omiljena
gusara nisu nestali, već su utihnuli u zaklonu sjećanja, kao ukrasni hijeroglifi pred višim značenjem.
Na tome putu nisu me ometale nikakve misli i u snu me nisu mučile nikakve stvaralačke agonije.
Spokojno sam gledao, slušao i osjećao svijet. Kao da mi je duša postala tijelo, i ona je slušala i
spokojno udisala vanjski svijet.
Jednom davno neka su se dva antička slikara nadmetala, koji vjernije slika vidljivi svijet: “Sad ću
ti dokazati da sam ja bolji”, reče jedan i pokaže mu kako je naslikao jednu zavjesu. “Razgrni zavjesu
da vidimo sliku”, reče drugi. “Zavjesa je slika”, reče prvi slikar kroz smijeh.
Na čitavom ovom mome putovanju po Egejskom moru duboko sam osjećao kako je istinska
zavjesa slika. Jadan je onaj koji mora razgrnuti zavjesu da bi vidio sliku. Vidjet će samo kaos.
Još sam nekoliko dana ostao udubljen u strogu tišinu samoće. Bijaše proljeće i sjedio sam u
dvorištu pod krošnjom limuna razmišljajući o riječima što sam ih čuo na Svetoj Gori: “I rekoh
bademu: Pričaj mi o Bogu. I badem procvate.”
Doista, ta zavjesa izvezena cvijećem, pticama i ljudima, mora da je Bog. Ova njegova odjeća koju
vidimo nije svijet, kako sam nekoć mislio, već on sam. Izgled i bit postali su jedno. Vratio sam se sa
svoga hodočašća po Egejskom moru s tim čvrstim uvjerenjem. Zorba je to znao, ali nije znao kako to
izreći, pa je plesao. Kad bih barem mogao taj ples pretočiti u riječi!
I dok sam tako razmišljao, um mi se razbistri i jasno vidjeh: tolike sam godine tražio Boga, a
nisam vidio kako je preda mnom. Kao zaručnik koji posvuda traži zaručnički prsten i ne može ga
naći, a on mu je na prstu. Samoća, mir i Egejsko more, polako su mi i nježno pomagali. Prolazilo je
vrijeme i tako mi je pomagalo, a u mojoj utrobi je zrilo sjeme. I ja sam uskočio u vječno kolo zajedno
s pticama i sa zvijezdama i prvi puta sam osjetio što je istinska sloboda: ući u Božje kolo, u kolo
harmonije.
Stvaranje je očaravajući lov pun nesigurnosti i drhtanja, poput ljubavi. Svakog jutra kad bih
kretao u taj lov, srce mi je snažno tuklo u agoniji, znatiželji i luciferskoj drskosti koja je ne znam kako
i zašto nalikovala na duboku neizrecivu poniznost.
Zbog toga sam već prvih dana, a da toga nisam bio ni svjestan, sa strahom osjetio koja je to
nevidljiva, možda i nepostojeća ptica što je lovim. Planine bijahu pune jarebica, putovi puni grlica, a
jezera puna divljih patki. No, sve sam te ukusne ptice ostavljao s prezirom loveći neuhvatljivu pticu
čiji sam lepet krila ponekad osjećao u srcu. Osjećao sam njezina krila želeći joj dati tijelo da je mogu
uhvatiti.
U početku joj nisam mogao dati ime. Možda nisam ni htio. Osjećao sam da ime samo zarobljava
dušu, sputava je želeći stati u riječ, tjerajući je da sve ono neizrecivo, najdragocjenije što ima, zarobi
u jedno ime.
No, uskoro sam shvatio kako ta anonimnost čini lov još težim, jer nisam mogao nigdje stati i
nisam imao kamo baciti zamku. Nevidljiva se prisutnost osjećala svugdje u zraku. Svugdje i nigdje.
Čovjek ne može izdržati potpunu slobodu. Takva ga sloboda vodi u kaos. Da se čovjek morao roditi s
beskonačnom slobodom, prva bi mu dužnost na ovome svijetu bila da ograniči tu slobodu. Čovjek
može djelovati samo na jednom ograničenom prostoru. Zato sam se morao podati toj ljudskoj
slabosti, da bih je mogao pobijediti. I tako sam s tim gorkim saznanjem svojoj ptici morao dati ime.
Neko ime sa što je više moguće slobodnim granicama, sa skoro nevidljivim okovima, da bih je mogao
vidjeti.
Ta je potreba u meni tajno radila dan i noć. Srećom, moj um to nije znao. Potajno je radila. I
jednoga sam jutra ustao, a ime moje ptice neočekivano je sjalo u zraku: to ne bijaše ptica. Bijaše to
krik iz bezbrojnih usta. I uskoro sam ga prepoznao. Taj sam krik lovio čitavo ovo vrijeme, radi njega
sam se mučio i borio. Bijaše to krik budućnosti. Radi njega sam rođen, radi njega sam prošao sva
moja radosna i gorka putovanja, moje vrline i mane, sve to bijaše put prema tome Kriku. Krist, Buda
i Lenjin bijahu samo stajališta na tome putu. Morao sam ih proći, jer su oni obilježavali put moje
mistične ptice, oni su mi pomogli da ulovim svoj Krik.
Ništa dakle nije bilo uzalud. Sva moja duhovna lutanja i stranputice činili su se kao izgubljeno
vrijeme, no sada vidim da zajedno tvore jednu čvrstu ravnu liniju i samo njome mogu nastaviti svoj
put po ovoj zemlji. I moje nevjere u velike ideje koje su me mučile, moja razočaranja zbog kojih sam

196
ih napuštao, sve su one zajedno sačinjavale jednu čvrstu vjeru u bit. Kao da i sreća (ili kako da je
nazovemo?) - ne sreća, već sudbina, ima oči i srce i čitavo me vrijeme vodila za ruku. Tek sam sada
shvatio kamo me vodila i što je htjela od mene. Htjela je da čujem taj krik budućnosti, da prestanem
nagađati što želi, zašto viče i kamo me vodi.
Krv mi se radosno uskovitlala u glavi, uzeo sam pero i na papiru sam velikim slovima napisao
motiv tog sudbonosnog djela koje sam započinjao:

“Zdravo čovječe, ti dvonožni očerupani pjetliću! Samo je jedna istina, i ne slušaj što ti drugi
kažu. Ako ti ne zapjevaš, sunce neće izaći!”

Na tjeme mi je sjeo jedan hladan zaigrani plamen i osjetio sam kako poput crvenoga krila polijeće
u zrak. Bijaše to tajanstvena cvrkutava ptica, plamena kaciga tajanstvene moći da nadraste ratnikovu
snagu i nadu. Srce mi je nestrpljivo tuklo, gibalo se u zrak, no vidjevši bezdan pred sobom - bezdan ili
Boga? - ustuknulo bi. Nesretno tijelo nije bilo raspoloženo za avanture. Naviklo se biti ovdje u ovoj
mirnoj kućici pod krošnjom limuna, uz more, s čvrstim zasunom. Uzmicalo je i oklijevalo. No, nada
mnom se nadvila nečujna sila, mnogo viša i stvarnija od moga tijela, i vodila me. Tijelo mi je postalo
lađa spremna da zaplovi morem. Na pramcu mi je sjedila jedna gorgona s jednom rukom položenom
na grudi, a drugu je ispružila naprijed. Ne bijaše to Nika, bijaše to Veliki Krik što me vodio
pokazujući mi put između neba i mora.
Navrle su riječi, bajke i šale što sam ih imao na lađi. Na lađu sam ukrcao svoje najdraže prijatelje,
najhrabrije junake moje mašte, mnogo hrane i vina i nekoliko drevnih bogova izrezbarenih u drvu, da
mi prođe vrijeme. Podigao sam jedro i isplovismo.
Kamo ćemo? Nisam znao. Otvorio sam sve svoje hramove i sva su četiri vjetra jednakom snagom
puhala. U ruci sam imao jednu grudu blata, svoju budućnost. Izrađivao sam je i davao joj lik čovjeka,
boga ili demona pa bih je ponovno mijesio stvarajući novi lik. Iz mojih su prstiju izlazili likovi, načas
bi se zadržali na zraku pa bi se ponovno raspršili u kaos. Ne reci da sam se igrao. Borio sam se.
Pokušavao sam tome blatu udahnuti dušu.
Teška i beznadna borba, jer nisam točno znao kakvo lice ima moja duša. Gnječio sam blato,
pokušavao sam pronaći pravo lice. Nisam vjerovao svome sjećanju. Samo tijelo može razabrati
njegov pravi lik. Sjećanje ne vidi plamen koji mi obuzima tijelo i uzvija se u zrak poput zastave.
Možda je to duša. Prepuštao sam tajnim silama da mi vode prste.
Tri sam se dana poput težaka, nepomičan i tih koncentrirao i ponovno proživljavao čitav svoj
život. Ništa nije nestalo. Čak i najbeznačajnije pojedinosti, jedna rascvjetala ruža kod Kalamate,
jedna dinja što mi je zamirisala na Santoriniju, jedna tamnoputa djevojčica što je u Napulju prodavala
jasmin i razigrani trijumfalni zvuk klompi jedne udovice što je plesala na nekoj svadbi u svome
dvorištu, i dvije zakrivljene obrve, dva velika luka na licu jedne Čerkeskinje u Moskvi, sve mi se
vratilo iz najdubljeg sjećanja ispunivši mi utrobu srećom. Kad bih noću tonuo u san, nastavljao sam
svoja putovanja. Samo što bi noću ta putovanja bila oslobođena tereta stvarnosti, lebdjela su u zraku
mnogo lakša i mnogo dragocjenija.
Ima li ičega stvarnijeg od stvarnosti? Da. Mit. On običnoj stvarnosti daje besmrtni oblik. Sva su
se moja lutanja sada stopila u harmoniju, sjedinila se u jedno dragocjeno putovanje znajući odakle je
i zašto krenulo i kamo ide. Svaka je postaja imala značenje, detaljan plan sudbine. Sva su moja
putovanja postala jedna crvena linija koja je kretala od čovjeka i sezala do Boga, do najvišega vrha
nade.
Četvrtoga dana, baš kada sam pokušavao vidjeti do kuda je stigla ta crvena linija koja je
označavala moj uspon, iznenada me obuzme neki strah. Da nije to moja krv što je crtala tu crvenu
liniju? Taj što se uspinjao bijaše netko drugi, neki moj viši herojski predak, junačina na moru i
planinar. Penjao se, a iz rana mu je tekla krv ostavljajući crveni trag njegovih stopa po kopnu i po
moru. Ja bijah samo njegova vjerna sjena što ga je slijedila. Nisam ga vidio. Samo sam gdjegdje
začuo njegov uzdah ili zvonki smijeh. Okretao sam se, no nikoga nisam vidio. Samo sam osjećao
njegov teški dah.
S očima (ne od blata, već onih drugih), punih njegova prisustva nadvio sam se nad papir. To više
nije bio prazan papir, kao do sada, ogledalo što je odražavalo moje lice. Po prvi puta sam vidio lice
svoga velikoga Suputnika. Odmah sam ga prepoznao. Nosio je jednu mornarsku kapu, imao je kratku

197
bradicu, malene vatrene oči zavodljive poput zmijskih, skupljene obrve kao da je ugledao nekog jarca
i sad ga se sprema ukrasti, ili pak neki olujni oblak što se odjednom nadvio nad morem, ili svoju
snagu ili snagu svojih predaka prije nego odluči želi li ispasti dobar ili lukav.
Njegovim je licem vladala snaga, tiha, nepomična, spremna da poskoči. Bijaše to jedan atleta što
poštuje smrt i pažljivo i smišljeno se bori s njom, bez krikova, bez psovki, gledajući je u oči. Oboje
bijahu nauljenih tijela, goli, borili su se na svjetlu poštujući drevna pravila borbe. Moj Suputnik
shvaća tko je pobjednik, no ne hvata ga panika. Podiže oči i gleda smrt u lice koje mijenja lik,
pretvarajući se čas u ženu na pijesku koja se rukama primila za grudi i pjeva, čas u boga što podiže
valove i želi ga potopiti, čas u tanki dim što se diže iz dimnjaka njegove kuće. A on oblizuje usnice i
gleda sva ta lica smrti i hrabro se hvata u koštac s njom.
To si bio ti. Kako te nisam odmah prepoznao, grčki kapetane, djede, moj voljeni pretku! Sa
svojom zašiljenom kapicom, svoga nezasitnoga britkoga uma što smišlja mitove i veseli se laži kao
nekom umjetničkom djelu. Tvrdoglav čvrsto držiš kormilo Grčke i ne puštaš ga koliko već tisuća
godina, koliko još tisuća godina.
Promatram te sa svih strana i um mi se bori. Čas mi se činiš stogodišnji starac, čas muškarac plave
kovrčave kose, slijepljene od soli, čas kao dijete što čvrsto drži obje majčine sise - i zemlju i more - i
sisa. Promatram te sa svih strana i pokušavam se sabiti u riječ, zaustaviti tvoje lice i reći ti: “Imam te!
Više mi ne možeš pobjeći!” No, ti izlaziš iz riječi, premalena je za te! Izmičeš mi i bježiš i kroz vjetar
čujem tvoj smijeh.
Koliko sam ti imena nadjenuo da te uhvatim u svoju mrežu! Nazivao sam te bogoigračem,
bogoborcem, bogouništavačem, bogovaralicom, čovjekom sa sedam života, mnogoumnikom,
mjenoumnikom, lisicoumnikom, tromeđoumnikom, desnoljevoumnikom, srcovaralicom,
srcoborcem, srcoznalcem, kućnim zatvorenikom, dušovaralicom, dušovođom, varalicom, lutalicom,
svjetskim putnikom, lukoumnikom, tvrđavotvorcem, tvrđavouništavačem, morskim ratnikom,
velikodušnikom, delfinom, sveznalcem, nmogovoljnikom, vođom, borcem, lovcem, čudnovatim
drvom, trojarbolskom lađom nade!
Jedanput, u početku, kad te još nisam poznavao, na put sam ti stavio najvještiju zamku, ltaku, da
mi ne pobjegneš. No, ti si prasnuo u smijeh, duboko si udahnuo i razorio je u tisuću komada. I tada
sam, zahvaljujući tebi, domovinorazoritelju, shvatio da ltaka ne postoji. Postoji samo more i jedna
lađa, malena kao ljudsko tijelo i Um kapetan. On stoji u svojoj kabini od lubanje, muškarac i žena, i
istovremeno sije i rađa. Rađa boli i veselja, ljepote, vrline i avanture, sve krvave i ljubljene
fantazmagorije ovoga svijeta. Nepomičan stoji očiju uperenih u vodopad smrti koji usisava lađe i
nezasitno uništava putnike na kopnu i na moru. “Što god još stignemo”, viče, “bilo čašu vode, bilo
malo vjetrića u nosnicama, bilo topli ženski dah, ili jedna ideja, što god želite, brzo, jer sve je
dobitak!”
Čitavoga svoga života trudio sam se napeti svoj um do puknuća, tjerajući ga da stvori neku veliku
ideju koja će životu i smrti dati novi smisao i utješiti ljude.
Sada, nakon toliko vremena, u ovoj samoći pod krošnjom limuna, ta se ideja pretvorila u mit. Na
sreću, došao je čas, iz ličinke se rodio leptir.
Prije mnogo godina jedan me stari rabin, Nahman, naučio da razumijem kad je vrijeme da
progovorim, da uzmem pero u ruke i pišem. Bijaše to jednostavan, nasmijani svetac. Učio je svoje
učenike da i oni budu jednostavni, nasmijani, da mogu postati svecima. Jednoga dana, učenici mu
padnu pred noge:
“Dragi Rabine”, rekoše mu gorko, “zašto i ti, kao rabin Zadik, ne govoriš i ne širiš nam velike
ideje, ne dijeliš otvoreno svoje misli da te svi ljudi mogu čuti? Govoriš samo jednostavne stvari,
pričaš nam priče, kao stare bake?”
Dobri se rabin nasmiješi. Neko vrijeme je šutio. Potom im odgovori:
“Jednoga dana kopriva upita ružu: ‘Draga ružo, odaj nam tajnu. Kako stvaraš cvjetove?’ A ruža
im odgovori. ‘Moja je tajna vrlo jednostavna, draga koprivo. Čitavu zimu strpljivo radim, vjerujem i
volim zemlju i neprestano su mi na umu cvjetovi. Šibaju me kiše, savijaju vjetrovi, snjegovi me
pokrivaju, no ja neprestano mislim na cvjetove. To je moja tajna, draga koprivo.’”
“Učitelju, ne razumijemo te”, odgovore ovi.
Rabin se nasmije:
“Ni ja baš ne razumijem dobro”, reče.

198
 “Onda?”
“Čini mi se da sam htio reći ovo: kad imam na umu neku ideju, dugo je razrađujem, bez riječi,
strpljivo, s povjerenjem i ljubavlju. A kad konačno otvorim usta, gle čuda! Kad otvorim usta, ideja
postaje priča.”
Opet se nasmije:
“Mi ljudi pričamo priče. Ruža ih naziva cvjetovima.”
Od svoga oca nikada nisam dobio nježnost. Strah koji mi je utjerivao bijaše toliko velik da je sve
drugo, ljubav, poštovanje, nježnost, nestajalo. Njegova riječ bijaše teška, no još teža bijaše njegova
šutnja. Rijetko je govorio. A kad bi otvorio usta, riječi mu bijahu odmjerene, nisi mu mogao ničim
proturječiti. Uvijek je imao pravo. To ga je i činilo neranjivim. Cesto sam mislio: “Da barem nema
pravo, mogao bih mu proturječiti. No, nikada ti nije dao tu mogućnost i to mu nikada nisi mogao
oprostiti. Bijaše kao hrast debeloga debla, gustoga lišća i čvrstoga ploda, bez ijednoga cvijeta. Crpio
je svu snagu oko sebe i u njegovoj je sjeni svako drugo stablo venulo. Isto sam tako i ja venuo pod
njegovom sjenom i zato nisam htio živjeti pod njegovim dahom. Kao mladić sam se tisuću puta
pobunio, bijah spreman krenuti u razne avanture. No, kad god bih pomislio na oca, srce bi mi uvelo.
Eto zašto sam, um jesto da postanem veliki borac, iz straha od oca bio natjeran da počnem pisati sve
što sam htio učiniti. Krv mi se pretvorila u tintu.

Kad sam se nakon tri dana vratio u kućicu na obali, osjetih neizmjerno olakšanje. Jedan mi je
veliki teret pao s leđa, jedna sjena. Ono nevidljivo tajanstveno uže što me vezivalo sužanjstvom i
strahom je puklo. Sada sam mogao slobodno napisati i napraviti što god sam htio. Više nikome nisam
morao polagati račune. Otišao mi je staratelj, zatvorilo se oko koje je sve gledalo i ništa nije opraštalo.
Raskinut je robovlasnički ugovor. Sada bijah slobodan, oslobođen.
Ali bijaše kasno. Već sam krenuo svojim putem, koji nisam sam odabrao. On mi ga je odabrao.
Svi ostali putovi bijahu mi zatvoreni. Navikao sam se na određene stvari, neke mi bijahu po volji,
druge ne. Sada bijaše kasno da učinim nagli zaokret i da promijenim bojno polje. Morao sam nastaviti
putem kojim sam krenuo, da stignem do kraja. Ništa drugo. No ipak, korist bijaše velika. Oslobodio
sam se i mogao sam slobodno ići kako god sam htio. Pjevajući, smijući se, zastajući, igrajući se.
Nisam se stidio, nisam se više bojao nikoga. U životu sam se bojao jednog jedinoga čovjeka - oca.
Koga se više moram bojati? Kad sam bio dijete, podigao bih pogled prema njemu i učinio mi se kao
div. Kako sam rastao, stvari oko mene su se smanjivale: ljudi, kuće, drveće, sve se smanjivalo. Samo
je on u mojim očima ostao kao onda kada bijah dijete - div. Stajao je nada mnom i zaklanjao mi sunce.
Uzalud sam bježao od očeve kuće u lavlju špilju. Lutao sam, putovao, srljao u opasne avanture. No
između mene i sunca uvijek je stajala njegova sjena. Hodao sam pod neprestanom pomrčinom sunca.
Veliki je mrak u meni. Velik je otac. Čitavog sam se života borio da se suočim s tim mrakom, da
ga pretvorim u svjetlost. Barem tračak svjetlosti. Teška borba, nemilosrdna, neprekidna, da sam stao
samo na čas, izgubio bih. I ako bih kada odnio pobjedu, koliko muke i koliko rana! Nisam se rodio
svet. Borim se da postanem svet. Za mene vrlina nije dar prirode, već dar moje borbe. Nije mi je Bog
dao, već je stvaram sam svojim mačem. Plod vrline je za mene veliko preorano gnojište.
Ovaj rat za mene nema kraja. Do sada nisam ni potpuno pobijeđen niti sam potpuno pobijedio.
Oduvijek sam se borio. U jednome trenutku mogu potpuno izgubiti, u drugome potpuno dobiti. Još
uvijek na tankoj niti visim nad Bezdanom.

Skinuo sam se, ušao u more i zaplivao. Danas sam osjetio sakrament krštenja u čitavoj njegovoj
besmrtnoj jednostavnosti. Shvatio sam zašto tolike religije prije početka novog života preobraćenika
smatraju da su voda i kupka, dakle krštenje, neophodan preduvjet inicijacije. Svježina vode prodire
do kostiju, do samoga mozga, a potom i do duše. Kad duša ugleda vodu, poskoči poput mladoga
galeba, raširi krila, pere se, veseli, osvježava, obična svakodnevna voda pretvara se u besmrtnu vodu
i pomlađuje čovjeka. I kada obraćenik izađe iz vode, čini mu se da se čitav svijet promijenio. No, nije
se promijenio svijet. On je uvijek divan i strašan, nečastan, ali i pun ljepote. Ali nakon krštenja,
mijenja se pogled.
Kad sam izašao iz mora, sunce je bilo na zalasku. Dva su otočića u daljini na pučini počela
rudjeti, kao da je zora. Lagani su valovi tiho mrmorili po bijelome žalu, čitava se obala veselo
smiješila. Prošla je jedna ribarica, vesla su joj bljeskala, a mjesto gdje bi udarili u površinu mora

199
pretvaralo se u zlato. Čulo se glasno stenjanje ribara, a u večernjoj tišini to se stenjanje činilo poput
ljubavnoga ili bolnoga dahtaja. Bijaše mlad i potpuno sam, a ljepota mora bijaše tako netaknuta da ju
je samo to “Ah” razbijalo.
Otočići su se sada odjenuli u ljubičasto, a more je postalo mračno. Noćne su ptice na svojim
vjeđama osjetile slast večeri i polako su otvorile oči. Ogladnjele su. Dva šišmiša mi prolete nad
glavom otvorene njuškice u lovu. Zapravo su miševi, no to ne znaju svi, već samo ljudi. Nekoć bijahu
miševi, ali su u crkvi pojeli hostije, tijelo Kristovo, i dobili krila. Na mjesečini sam promatrao njihovo
mišje tijelo razmišljajući o harmoniji svijeta. Životinjama i ljudima vladaju isti jednostavni zakoni. I
ljudi su baš poput šišmiša. I oni bijahu miševi, ali su pojeli tijelo Kristovo i dobili krila.
Ne znam ni jednu životinju odvratniju od miša i pticu odvratniju od šišmiša. Kao što nema tijela,
dlaka niti kostiju odvratnijih od ljudskoga tijela. No, svi su se oni preobratili kad je u njih ušlo krilato
sjeme - Bog!
Vratio sam se kući i te su me misli progonile čitavu noć. Ujutro mi je u san došao otac. Lice mu
bijaše nepomično, ali sjajno, puno blagosti. Stajao je preda mnom na jednoj zelenoj livadi. Bijaše
visok, proziran, kao da je načinjen od oblaka. Dok sam ga tako promatrao i radostan htio izustiti neku
lijepu riječ što mu nisam uspio reći za života, zapuše lagani vjetrić (bijaše li to vjetrić ili moj dah?),
oblak se pomakne, rasprši, izgubi ljudski lik i nestane kao omaglica u travi.
Kad sam se probudio, sunce je ulazilo u sobu i dolazilo mi u krevet. Naslonio sam se na lakte i
kroz prozor ugledao more kako mi se smije podižući svoje malene grudi da dotakne sunce. Današnji
je dan dar od Boga. Svakoga je jutra svijet pronalazio svoje djevičanstvo i pomislio bi čovjek, baš kao
sada, da je izašao iz ruku Gospodnjih. Svijet nema uspomene, zato i njegovo lice nema bora, jer se ne
sjeća što ga je sve mučilo jučer i što će sve doživjeti sutra. Živi ovaj sadašnji trenutak poput vječnosti.
Drugi ne postoji. Pred njim i iza njega - ništa.
Sjeo sam pred prozor da osjetim miris mora i nagnuo sam se nad prazan papir. Ne bijaše to prazan
papir, već ogledalo u kojem mi se oglédalo čitavo lice. Znao sam da je sve što sam i napisao samo
ispovijed. To je taj sudbonosan čas Drugog dolaska. Tvoje srce stoji pred nevidljivim Sucem i počinje
izvikivati svoje grijehe: ukrao sam, ubio, lagao, poželio žene svoga bližnjega, napravio idole bogova
i klanjao im se, potom sam ih uništio i načinio nove. Pokušao sam prerasti čovjeka i učiniti nešto što ti
nisi mogao ili nisi htio učiniti. Sjedinio sam se sa svim mračnim i sjajnim silama što sam ih imao na
raspolaganju da te zbacim s tvoga trona i da ja sjednem na nj i uvedem novi red u svijetu, s manje
nepravde i gladi, časniji, s više ljubavi.
Osjetio sam kako mi srce viče. Mnogo ga je toga mučilo, nije se slagalo s Bogom i sada je došao
čas da Mu kaže što mu je na duši i da jasno iskaže svu svoju bol. Godine prolaze i ja prolazim zajedno
s njima i pravedno je da progovorim, prije nego mi zemlja začepi usta.
Svaki čovjek ima jedan krik koji izađe prije nego umre i moramo ga uhvatiti. Taj se krik može i
raspršiti u vjetar bez glasa, možda ni na zemlji ni pod zemljom nema uha da ga čuje. Nema veze. Ti
nisi ovca. Ti si čovjek. A čovjek je biće koje može vikati. Viči!
Ne boj se, rekoh, nemoj misliti da zbog toga što si običan čovjek ne možeš zavladati svijetom.
Kad bi znao svoje mogućnosti, već bi odavno prešao ljudske granice.
Došlo je ljeto, a ja sam se još uvijek borio kroteći divlje bikove - riječi. Tisuću i milijun godina je
prošlo od onog prvog čovjekova jutra, no mogućnost da namami nevidljivo ostala je ista i pravila se
lova nisu promijenila, još uvijek koristimo iste alate, iste molitve, molimo, bojimo se, privlačimo
Nevidljivoga istim primitivnim vještinama. Jer duša, ovako opterećena tijelom, ne može ispružiti
svoja krila, već je prisiljena da pješice slijedi svoje tijelo.
Naši preci u špiljama pokušavaju nacrtati zvijer koju su lovili jer bijahu gladni. Nije im bio cilj
stvoriti umjetnost ili ljepotu. Obris životinje su naslikali ili bojama ili su ga uklesali. Ona je za njih
postala magična zamka koja će privući zvijer da uđe i da je konačno ulove. Zbog toga je taj obris
morao biti što je moguće vjerniji, da bi što lakše prevario lovljenu zvijer, lste sam zamke i ja
postavljao riječima, svim lukavstvima koje sam znao, da uhvatim ono neuhvatljivo što mi je stalno
izmicalo, Krik.
Odjednom, nečujno se sruši pregrada potrage i agonije i kao kada divljaci saznaju ime boga ili
demona koji ih muči pa mu konačno mogu prići, zajahati ga i probosti, tako sam i ja, dajući ime svome
junaku, osjetio kako njegova snaga prelazi u mene, kao što snaga konja prelazi na jahača i daje mu snagu.
Sve sam jasno vidio pred očima: prazne sjene željne moje krvi da dobiju tijelo, putovanja i

200
avanture mojega junaka, ratovi, klanja, požari, ljubavi, razgovori s velikim ljudima i konačno, na
kraju puta, jedna malena uska barka, a u njoj dva veslača, starčića - moj junak i Haron... A valovi
kretskoga mora što su se propinjali po pučini jureći jedan za drugim, sjali su i bljeskali se na suncu,
nalijećući na žalo, i pretvarali se u šesnaesterac, a moj ih je osunčani um prihvaćao osmjehujući se
poput kretske obale.
Prolazili su dani, tjedni, nestrpljivo sam očekivao jutro da se opet nagnem nad neispisani papir,
da vidim što sam napravio, kamo ide i kako će danas moj junak pobijediti svijetle i mračne sile što se
nadvijaju nad nebeskom pučinom i tjeraju njegovo jedro. Niti ja nisam znao što će se dogoditi.
Strpljivo sam u sebi prelistavao da vidim nastavak. Pisao sam neplanski, tjerale su me neke druge sile,
ne one što dolaze iz glave, već one iz dubine utrobe. Upravljale su mojom rukom tjerajući mozak da
ih slijedi i da uvede reda.
Nikada se nisam toliko sjedinio s muklim olakšanjem i borbom dudova svilca. Kad se konačno
sve dudovo lišće što ga je pojeo sleglo i kad ga je pretvorio u svilu, započinje stvaranje. Glava se
okreće s lijeva na desno i uzbunjuje mu utrobu. Stvara svilu nit po nit i strpljivo, s mističnom
mudrošću, plete svoju bijelo zlatnu, dragocjenu čahuru.
Mislim da nema veće borbe i dragocjenije dužnosti od one da od crvića nastane svila, da se tijelo
pretvori u duh. Nema niti djela usklađenijeg sa zakonima koji vladaju u Božjoj tvornici.

XXXI
KRETSKI POGLED

Umjetnik u doba stvaranja ima iste mučnine kao i žena dok nosi dijete. Nisam mogao nikoga
vidjeti, smetala me i najmanja buka, kao da me sam Apolon bičevao, a otvorene rane šibao mi je vjetar.
Jedan za drugim nadolazili su mi šesnaesterci, poput bučnih morskih valova. Proživljavao sam
Odisejeve pothvate i muke, kad je krenuo na veliko putovanje bez povratka, jer ga više nije mogao
zadržati njegov rodni otočić niti draga mu žena, čak niti nevini sin. Okrenuo se i otišao prošavši preko
Sparte. Sa sobom je poveo i Helenu jer ni njoj više nije bio dovoljan miran život, i otišli su na Kretu.
Združili su se s barbarima i izgradili čudesnu palaču, no ni to mu ne bijaše dovoljno pa je ponovno
zaplovio prema jugu. I ja sam se ukrcao u njihov brod i zaplovio s njime, u brodu s gorgonom na
pramcu. Um mi se pretvorio u globus i crvenom sam tintom označavao luke koje smo prošli i koje su
nam još preostale na našem putu. Sve sam ih znao. Gledao sam ih i volio, u meni je blještalo to
čudesno putovanje. No, muka da se čitav taj pogled ograniči u riječi, a da se ne prolije niti kaplja
njihove srži, bijaše neizdrživa!
Umjetnik se bori sa svojim teškim, nevidljivim i višim bićem. Najveći pobjednik postaje poražen,
jer najčešće ona najdublja tajna, upravo ono što je najvrednije da se izreče, uvijek ostaje neizrečena.
Ona se nikada ne uklapa u umjetnikove materijalne konture. Borimo se sa svakom riječi. Vidimo
jedno rascvjetalo stablo, jednog junaka, jednu ženu ili zvijezdu Danicu i vičemo: “Ah, da i ničega
drugoga nema osim toga, sreća je pregolema!” No, kad to Ah! želimo prenijeti na papir da ga spasimo
od propasti, pretvara se u beznačajne riječi, iskićene i pune ispraznosti i mašte.
Ne postoji način da čovjeku prenesemo to naše besmrtno Ah! Riječi! Riječi! Za mene nema
drugoga spasenja. Ali ja uza se imam samo dvadeset i četiri kositrena vojnika, dvadeset i četiri slova
alfabeta i samo s njima mogu izgraditi vojsku da pobijedim smrt.
No, dobro znam daje smrt nepobjediva. Čovjekov značaj nije pobjeda, već borba za pobjedom.
Znam još jedno: nije čak niti borba za pobjedom. Čovjekov je značaj samo jedno: da živi i umre
junački i da ne traži plaće. I još jedno, još teže. Kad spoznaš da nema plaće za to što si učinio, neka te
to ne obeshrabri. Naprotiv, neka te ispuni srećom, ponosom i hrabrošću.
Pišući sam i protiv svoje volje susretao dvije riječi koje nikako nisam mogao izbjeći: Bog i
Uspon. Što je Bog - je li to najviša Himera ili najviša nada ili najviša sigurnost? Ili pak najviša
nesigurnost? Mnogo sam se godina borio i nisam mogao pronaći odgovor na to tragično pitanje.
Nudili su mi se odgovori, ponekad povezani s hrabrošću, povjerenjem ili očajanjem, povezani s
Bogom ili mojom dušom. Nikada ne bijah potpuno siguran kojoj od tih triju sirena da se predam i da
joj povjerim dušu - Himeri, Nadi ili Sigurnosti. Sve tri su mе mamile svojom pjesmom i dok sam je
201
slušao, želio sam joj se sve više predati.
Ali čitavog svoga života bijah siguran u jedno: samo jedan put vodi do Boga, a to je uspon.
Nikada silazak i nikada ravan put. Samo uspon. Mnogo sam puta bio u nedoumici, nisam mogao
razlučiti što znači ta često toliko otrcana riječ Bog. Pa ipak nikada nisam bio u nedoumici koji put
vodi do njega - do najvišeg vrha ljudske želje.
I još nešto: oduvijek su me mamila tri Božja stvora s kojima sam osjećao neku tajanstvenu
povezanost. Poput mojih simbola, uvijek su simbolizirali put moje duše: crvić koji se pretvara u
leptira, poletuša koja skače iz vode pokušavajući nadići svoju prirodu i dudov svilac koji svoju utrobu
pretvara u svilu. Ne mogu izreći svoju sreću kad sam prvi puta vidio dva zlatna nalaza iz mikenskih
grobova. U jednome bijaše utisnut jedan crvić, a u drugome jedan leptir. Očekivao sam dakako i
simbole Krete. Ta želja jednog crvića da postane leptir za mene je postala najvažnija i ujedno najveća
dužnost crva i čovjeka. Bog te stvorio kao crva, a tvoja je dužnost da se pretvoriš u leptira.
Jednaku sam radost osjetio i kad sam na freskama u Knosu pronašao poletušu koja koristi svoja
krila da poleti iznad mora. Osjetio sam duboku povezanost sa svojim precima, vjerno sam slijedio
njihove stope nakon tisuću godina i ja sam kretsku zemlju pretvarao u krila.
Jednom sam na nekom grčkom otoku vidio, ili mi se učinilo da u jednoj crkvici vidim ikonu
Bogorodice kojoj su vjernici napravili ram od trnja, a po njoj su posuli dudove svilce. Iz dudovih
svilaca su izašli maleni crvići i započeli svoju preobrazbu. Upravo onoga dana kad sam vidio ikonu,
dudovi su svilci završili svoj posao, lišće duda su pretvorili u svilene niti i Bogorodica bijaše
uramljena u svilene čahurice. Ah, kad bih barem mogao ostati ovdje do proljeća, mislio sam, da vidim
kako se čahure otvaraju i kako nad Majkom Božjom oblijeću leptiri, duše, kako ih naziva narod, sa
svojim sićušnim sjajnim okicama.
Neki kršćanin vjernik bi rekao: “To što si vidio nije bio san i to nisu bili crvići, već smo bili mi,
ljudi. Ako izvršimo svoj zadatak na ovoj zemlji, ući ćemo u grobove i odande ćemo izaći kao duše i
vječno ćemo letjeti oko Bogorodice. Bog nam je dao oči da gledamo, poslao nam je crvića da nam
pokaže put. U jednom trenutku nam srce zadrhti kad vidimo te svete proročke simbole, no ne
usuđujemo se ići dalje da povjerujemo i da nadu pretvorimo u sigurnost.”

Danas se svijet bljeskao. Noću se digla snažna oluja i zemlja je primila nebesku kišu da se osvježi. Kad
sam ujutro izašao na prozor, čisto se nebo sjajilo od sunčevih zraka i širio se miris zemlje i mora.
Poput komadića zemlje, i moje su se grudi osvježile i primile su u sebe tu noćnu oluju poput žedne zemlje.
Obuzela me radost što danas nisam mogao na papir nizati šesnaesterce. Otvorio sam vrata i izašao.
Mjesec august, najširokogrudniji i najdraži, bradati gospodin naramaka punih slatkih plodova,
korača vinogradima i bostanima, nosi bačve vina, a pokraj njega divlji Satir, njegova velika radost, s
dvostrukom čeljusti i trostrukim trbuhom, uzdignuta repa, što vjekovima uveseljava i bere grožđe po Grčkoj.
To su naši domaći i istinski bogovi, naši besmrtnici. Kako bi se na ovome suncu, na ovome moru
i u ovim planinama mogli roditi drugačiji bogovi, bez trbuha, bez radosti i bez vinove loze oko vrata?
I kako bi sinovi i kćeri Grčke mogli vjerovati u neki raj drugačiji od ovoga?
Ušao sam u vinograde. Djevojke glava čvrsto vezanih bijelim maramama da ih ne opeče sunce
upravo bijahu u berbi. Kad bi podigle glavu, možeš samo razabrati dva velika crna oka, puna
muškaraca, kako bliješte na suncu.
Pustio sam tijelo da me nosi kojim putem hoće. Veselilo me da ne moram ja voditi, već da me
vodi ono samo. Imao sam vjere. Na grčkome suncu, tijelo nije samo slijepa radionica, velika ga duša
obogaćuje i čini ga sposobnim da, ako mu dadeš slobodu, samo donese odluku i pronađe ispravan put,
bez uplitanja mozga. Duša nije nevidljivi duh. I ona je stekla sigurnost i toplinu tijela i privlači svijet
tjelesnom ljepotom, kao da ima usta, nosnice i ruke da ga gladi. Vrlo često čovjek ne uspijeva zadržati
svu svoju ljudskost. Pronalazi nedostatke. Ponekad se želi ograditi od svoje duše, ponekad od tijela.
Teško mu je nositi se s oboje. No, ovdje u Grčkoj ta se dva vječna dara mogu obogatiti da duša uzme
nešto od tijela i tijelo od duše i da se združe. Tako čovjek na ovom vječnom grčkom lovištu može
živjeti i uspješno ploviti.
Na putu naiđoh na jedan izvor. Zastadoh. Pored izvora bijaše brončani vrč. Ožednio sam. Voda
me osvježila od glave do pete. Zastadoh na trenutak pod jednom maslinom. I cvrčci što su se stisnuli
tijelima o stablo i pjevali svoju pjesmu, zašute. Uplašili su se vidjevši ogromnoga cvrčka. Prošla su
dva seljaka vodeći magarce natovarene grožđem. Pozdrave me s rukom na srcu: “Živio!” Usta im

202
bijahu puna grožđa. Mirisali su po moštu. Preko puta na asfaltnom dvorištu uzdizali su se crni križevi
i čempresi. To je vječno počivalište gdje počivaju mrtvi. Ondje počiva i moj otac. Ubrah jednu
grančicu masline i stavih je u usta, a usta mi se ispune gorčinom.
Izašao sam iz sjene masline i požurio putem. I tada sam shvatio kamo me vodi moje tijelo. Među
prastare pretke s ogromnim bademastim očima i debelim usnama, s tankim strukom; među one što se
već tisućama godina igraju sa svemogućim bogom, bikom.
Mislim da čovjek ne može osjetiti istinskije i dublje strahopoštovanje od onoga koje osjeća na
zemlji gdje počivaju njegovi preci, njegovi korijeni. Korijenje te nosi, spušta te u zemlju i sili te da se
združiš s besmrtnim korijenima mrtvih. A opori zrak zemlje i kamilice ispunja ti utrobu potičući te da
se mirno podčiniš vječnim zakonima. A ako u tebi još nije sazreo sladak plod smrti, divljaš,
uzbunjeno podižeš glavu, ne želiš se tako brzo lišiti svjetlosti i velikih životnih muka. Nije ti dosta
borbe. Tada hitro koračaš zemljom gdje su pokopani mozgovi i kosti tvojih predaka, žureći se prije
nego ti iz nogu izraste korijenje i čvrsto se držiš na ovozemaljskoj palestri.
Sličan me osjećaj borbe života i smrti obuzeo dok sam hodao po prastaroj zemlji na Knosu. Ne
bijaše to žal za mrtvima niti mir, već stroge naredbe što su izlazile iz usta pokojnikâ. Osjetio sam ih
kako mi se vješaju po nogama, ne da me spuste u svoju hladnu tamu, već da sa mnom izađu na
svjetlost i da ponovno započnu borbu. Radost i neutaživa žeđ, živi bikovi što muču po livadama i
miris trave i mora tisućama se godina šire zemljinom korom ne dopuštajući mrtvima da umru.
Promatrao sam freske igara s bikovima, gipke i radosne žene, neopisivu snagu muškaraca što se
suočavaju s divljim bikom i igraju s njime. Nisu ga ubijali iz ljubavi da se, kao u orijentalnim
religijama, stope s njime, niti ih je obuzimao strah i nisu ga mogli gledati, već su se borili s njime
strpljivo, s poštovanjem i bez mržnje. Možda čak i sa zahvalnošću, jer ta sveta borba s bikom
pokazuje kretsku snagu, gradi tijelo pokretnošću i ljepotom, daje mu žarku i hladnokrvnu gipkost
kretnji, snagu volje i hrabrost da se suoči s njime, a da ga ne obuzme strah od snage svoga protivnika,
divlje zvijeri. Tako su Krećani preobraćali strah u višnju igru, gdje ljudska vrlina i snaga pobjeđuju.
Pobjeđuju bez ubijanja, jer bik nije njihov neprijatelj, već suradnik. Bez njega njihovo tijelo ne bi bilo
tako gipko i snažno, a duša im ne bi bila tako plemenita.
Za gledanje i sudjelovanje u tako opasnoj igri sigurno je potrebna velika tjelesna i psihička
spremnost. No, jednom kad si spreman i kad započneš borbu, svaka tvoja kretnja postaje
jednostavnija, sigurnija i lakša, a oko ti bez straha gleda strahu u oči.
Gledajući freske razmišljao sam, takva mora da je bila i starovjekovna borba s bikom (danas ga
zovemo Bogom), sigurno je takav bio i Kretski pogled.
I odjednom mi se um - i ne samo um, već i srce i utroba ispune odgovorom. To sam tražio, to sam
želio. Ovim sam Kretski m pogledom želio ispuniti oči moga vlastitoga Odiseja. Surovo je naše doba.
Bik i podzemne mračne sile su se razmahali, zemljina kora je popucala. Sreća, harmonija, ravnoteža,
ljepota življenja, sve su to vrline i dražesti za koje moramo imati sreće da ih dosegnemo. One
pripadaju nekim drugim epohama, prošlim ili budućim. Svaka epoha ima i svoje vlastito lice. Lice
naše epohe je surovo. Nježne ga duše ne mogu pogledati u oči.
Odisej, onaj koji plovi mojim šesnaestercima mora takvim pogledom pogledati u bezdan. Bez
nade i straha, no i bez oholosti. Uspravan na rubu bezdana.
Od toga dana, dana Kretskoga pogleda, kako sam ga nazvao, moj se život promijenio. Duša mi je
pronašla čvrsto tlo. Čak su i strašni problemi koji su me mučili postali blaži, počeli su mi se smiješiti.
Došlo je proljeće. I kao što proljeće prekriva trnje, tako je i teške probleme prekrilo cvijeće. Kasna,
beznadna mladost. Poput onog drevnog Kineza, i ja sam se rodio star, s bijelom bradom, i kako su
godine prolazile brada mi je postala plava, postepeno je pocrnjela, naposljetku je i ispala i u već
dubokoj starosti pokazala mi se nježna djetinja koža.
Mladost mi bijaše puna agonije, pučina i pitanja, a muževna dob puna teških odgovora. Promatrao sam
zvijezde, promatrao sam ljude, promatrao sam ideje. Kaos! A među njima agonija traženja Boga,
modre ptice s crvenim kandžama! Krenuo sam jednim putem, već sam skoro stigao nakraj. Bezdan. Uplašeno
sam se okrenuo, krenuo drugim putem, i na njegovom kraju opet bezdan. I ponovno bi započinjao
bijeg i novo putovanje i ponovno se preda mnom pojavljivao isti bezdan. Svi putovi vodili su me u
bezdan. Panika i nada, dva su pola koja su okrunila moju mladost i moju muževnu dob. No sada, u
starosti, stojim uspravan i miran pred bezdanom, bez straha. Više ne bježim, više se ne mučim. Ne ja, već
Odisej kojega stvaram. Stvaram ga da spokojno pogleda u bezdan i stvarajući ga pokušavam nalikovati na nj.

203
I ja se stvaram. Sve svoje nade ulažem u Odiseja, u njemu su sve moje želje. On je kalup u koji bi rado
da stane budući čovjek. Što god sam sanjao, a nisam mogao postići, on će moći. On će biti snaga što
će odagnati mračne i svijetle sile koje stvaraju budućnost. Doći će. Tko? Stvoreni Odisej. On je
Arhetip. Velika je stvaraočeva odgovornost. On otvara put koji bi mogao omamiti budućega čovjeka.
Promatrao sam Kretsko more. Valovi što su se dizali u nebesa na čas bi zasjali na suncu i
ponovno bi nestajali gubeći se na žalu. Osjećao sam kako mi krv slijedi njihov ritam, kako izlazi iz
srca i proteže se do ružoprstih korijena moje kose. I ja sam postajao more i putovanje bez kraja,
pretvarao sam se u dugačka lutanja i ponosnu i tužnu pjesmu što je moja crna i crvena jedra nosila do
bezdana. A na vrhu pjesme stajala je mornarska kapa i pod njom tamnoputo suncem opaljeno čelo i
dva crna oka. Na licu pod kapom se vidjela gorčina, a dolje dvije snažne radničke ruke što drže kormilo.
Bijah prevelik. Bijasmo preveliki za ovu usku domovinu, izabrali smo neukrotive duše našega
otoka, ugrabili smo što smo stigli, ukrcali se u lađu i otišli. Kamo? Vjetar će nam pokazati put. Prema
jugu! Prema Heleni što vene na obalama Eurota i sama se više ne može zadržati u svojoj sigurnosti, vrlini i
užitku. Prema velikoj vladarici Kreti što jeca jer više nema svojih snažnih vladara. Uzdiže ruke prema
moru i zove barbare da im rodi djecu. Prema Arabiji, na kraj zemlje, prema vječnosti, prema smrti!
U početku nas je vodila modra ptica s crvenim kandžama, no uskoro se umorila, zaostala je iza
nas i ostadosmo bez vodilje usred pustog vjetra, slobodni. Tu i tamo, za jedra bi nam se prihvatile
besmrtne duše mameći nas svojom pjesmom, no mi bismo se samo nasmijali i one bi pobjegle.
Ponekad smo iz dubine mora začuli neki strašni krik: “Stanite! Kamo ćete? Dosta je!” A mi bi stali na
pramac i povikali: “Nije dosta! Nije! Šuti!” Jedne večeri na pramac nam je sjeo neki starac. Odjeven
u lisičje krzno s modrom kapicom na glavi i crvenim pumpunom, bijele brade, izranjavanog
izbrazdanog lica, naboranih prsa i ruku. Nasmiješi nam se nježno. Haron. Shvatili smo to tek na kraju puta.
Polijegali smo po palubi, pokrili se ćebetom i zatvorili oči. Daleko iznad kopna i mora kojima
smo plovili, iznad ljudi s kojima smo živjeli, žena koje smo ljubili, daleko iznad zemlje, vode, vatre i
tijela, bijaše neko drugo putovanje. Ova lađa bijaše načinjena od oblaka, kopna i mora, a ljudi bijahu
od svilenih niti što su izlazile iz naše utrobe... A još dalje, na najvišem vrhu, kao oblak nas je prekrila
lađa, naše su se svilene niti rastopile, idoli ovoga svijeta su nestali. I ostalo je samo sunce, crnje od
crnila, nijemo, slijepo, nepomično. “Mora daje Bog”, govorili smo u sebi. “Mora da je Bog...” i
rukama smo ga pokušali dotaknuti, no nismo mogli.

Dok sam tako na kretskoj obali pisao svoju Odiseju, podzemne su sile pripremale drugi veliki rat.
Strašan je vjetar puhao nad ljudskim rodom. Zemlja se tresla, a ja sam, nagnut nad papirom slušao
huk valova, ljudi i podzemnih sila, i zubima sam držao svoju dušu da me ne savlada strah,
pokušavajući stvoriti harmonične riječi, daleko od klanja i plača, daleko od današnjega majmuna -
čovjeka, još bijaše samo utvara, no pišući tako, osjećao sam kako mu darujem svoju krv. I kako je iz
mene tekla, tako je utjecala u nj. Tijelo mu se polako podizalo i počinjalo živjeti.
Ušao sam u neki duboki san, kopno istine, ono čvrsto, na kojemu stoji čitava zemlja. Nestalo je, a
u visini, poput vatre što ju je raspuhivao snažni vjetar, stajalo je više tlo istine, ljudska duša.
Danju sam radio, noću spavao. Nikada nisam mogao raditi noću. Ja sam poput sunčanoga sata:
Sine sole sileo - bez sunca šutim. Noć mi je svojim snovima, svojom tišinom, svojim mračnim
vratima što su se otvarala u meni, pripravljala djelo za sljedeći dan.
Za mene je vrijeme najveće dobro. Gledajući ljude kako šeću trošeći vrijeme uzaludnim
razgovorima, dolazi mi da im stanem na put i zaustavim ih poput prosjaka: “Smilujte mi se, kršćani”,
rekao bih, “smilujte mi se i podarite mi malo svoga vremena što ga trošite... Samo sat ili dva...”

Dan je bio na smiraju. Prekrižio sam ruke naslonjen glavom na zid i gledao sam zalazak sunca.
Nisam osjećao ni radost niti tugu, niti umor. Samo olakšanje. Kao da mi se utroba olakšala, kao da
sam izgubio svu svoju krv. Osjećao sam se kao osušena koža što ju je odbacio neki cvrčak priljubljen
na deblo masline. Jedna malena barka s crvenim jedrom vraćala se iz ribanja. Na palubi su se
bljeskale ribe. Otočić preko puta obukao je svoje ljubičasto ruho. A na vrhu brda, poput zvijezde
sjajila se kapelica Raspetoga. Sunce se uhvatilo za njezine azbestne zidove ne želeći otići.
Iza leđa začuh korake. Netko mi je prilazio brzim koracima gazeći po šljunku. Okrenuh se. Iza
mene na ljubičastom zapadu ugledah jednu zašiljenu kapicu, a zrakom se pronese kiselkasti vonj
ljudskog znoja. Pokažem mu na klupu da sjedne pored mene.

204
 “Dobro došao. Čekao sam te”, rekoh mu.
Sagne se i uzme u ruku jednu travku što ju je nanijelo more i stavi je među usne.
“Došao sam”, reče. “Bolje te našao.”
Modra, blaga noć spuštala se s neba, dizala iz mora, a iza nas na zemlji šišmiši su slijetali u
granje. Kroz tišinu se čuo besmrtni lepet njihovih krila i dva snažna krika ljubavi i gladi. I oni su
gladovali, ta malena bića. I ona bijahu gladna ljubavi i ona su pustila tužni jecaj.
Šutjeli smo. Obojica smo slušali otkucaje naših srca. Kao da su sve te tajne čežnje noći, svi daleki
glasovi prolazili kroz naše utrobe stapajući se u jedno.
Od silne sreće i ljepote potekoše mi suze. I drevne mi, mistične riječi izađu iz utrobe i slete na usne:

“Rođenje i smrt su, djeco, jedno.

Jedno su bol i ljepota.
I odlazak i dolazak su jedno.
Jedno je i zbogom i zdravo!”

Okrenuh se svome šutljivome drugu i rekoh mu: “Kapetane Odiseju, idemo li? Jesmo li stigli?
Čini mi se da je vrijeme stalo. Kao da je postalo vječnost i ovo mi se mjesto stisnulo u šaci, poput
starog pergamenta nošenog po kopnu i po moru. A spasenje, ono što zovemo spasenjem i za njim
očajnički pružamo ruke prema nebu, pretvorilo se tek u grančicu bosiljka zataknutu za mojim uhom...
Zar ne osjećaš njegov miris u zraku?”
Moj prijatelj duboko udahne i nasmiješi se:
“Spasio si se od spasenja”, reče dubokim glasom, glasom ogrubjelim od morskih vjetrova.
“Spasio si se od spasenja - to je najveći ljudski podvig. Završilo je tvoje ropstvo prema nadi i spasu,
nagnuo si se nad bezdan, u njemu si vidio odraz svijeta i nije te uplašio. Zajedno smo se nagnuli nad
bezdan, prijatelju dragi i nismo se uplašili. Sjećaš li se?”
Sjetih se tog strašnog puta, more mi je šumilo kroz glavu, pamćenje mi navre i vidjeh, ponovno
vidjeh kako smo ostavili sina i ženu, udobnost i domovinu, kako smo za sobom ostavili vrlinu i istinu
i neozlijeđeni prošli kroz Božju Scilu i Haribdu, i široko razapevši jedra na otvorenoj pučini junački
smo plovili prema bezdanu.
“Bijaše to lijepo putovanje”, rekoh i od ganuća mu dodirnuh koljeno. “Stigli smo.”
“Stigli smo?” upita on. “Što znači stigli smo?”
“Znam. Znači: krećemo.”
“Da. Tek sada krećemo. Bez lađe, bez mora, bez tijela.”
“Slobodni.”
“Slobodni od slobode. I još dalje.”
“Još dalje? Kamo? Ne mogu pojmiti.”
“Dalje od slobode, prijatelju! Budi hrabar!”
“Bojim se slijediti te. Moja snaga dovde seže. Dalje ne mogu.”
“Nema veze, oče. Izvršio si svoju dužnost: rodio si sina snažnijega od sebe. Ostani ovdje, ja ću
nastaviti dalje.”
Ustane, popravi pojas i pogleda u daljinu u mrak. Jedna je zvijezda pala i poput suze se skotrljala
niz obraze noći. A sa zemlje se digne vjetar i usred tišine se zakovitlaše valovi poput uznemirenih
konja. Pruži mi ruku.
“Odlaziš?!” povikah kao da gubim svoju dušu.
Sagne se, poljubi mi rame, najprije desno pa lijevo, a potom oba oka. Usne mu bijahu pune soli.
Nasmiješi se i u tišini mu zazvoni nježni, razigrani glas:
“Tko je četrdeset godina kao asket tražio Boga po svijetu i nije ga mogao naći? Jedna ga je
mračna stvar proganjala, otežavala mu utrobu i mučila ga. I jednog jutra vidje: bijaše to jedno staro
krzno koje je volio i nije se mogao oprostiti od njega. Bacio ga je i odmah mu se pred očima pojavi
Bog. Ti si moje staro krzno, prijatelju moj! Hajde, Zbogom!”
Zadrhtah. Njegove su mi riječi zazvučale tako daleke, kao da dolaze iz daleka, s druge obale.
Skočim na noge i obazrem se po mraku. Nigdje nikoga.

205
 EPILOG

Voljeni moj djede, ljubim ti ruku, oba ti ramena ljubim, moja je ispovijed došla do kraja. Na tebi
je da sudiš. Nisam ti govorio o pojedinostima svakodnevnoga života, koru si uvijek bacao u smeće, u
bezdan. Bacio sam je i ja. Male i velike gorčine, male i velike radosti, Život me nikada nije ranjavao.
Nije me ni mazio. One uobičajene svakodnevne žalopojke ostavili smo za nama. Nisu nam važne da se
okrećemo za njima, nisu važne da se naginjemo nad bezdan. Život ništa ne gubi čak i ako duše koje
sam upoznao padnu u zaborav. Ljudi koje sam usputno sretao u mome životu nisu igrali veliku ulogu.
Većinu nisam volio, bilo zato što ih nisam razumio, bilo zato što sam ih prezirao, a možda i zato što
nisam upoznao mnogo ljudi koji bi vrijedili moga sjećanja. No ipak, nikoga nisam mrzio, čak i ako
sam neke nehotice povrijedio. Bilo mi je važno da ih spasim od osrednjosti i rutine, gurao sam ih
dalje ne opterećujući se pitanjem što žele. Bijahu vrapčići, a ja sam ih htio pretvoriti u orlove.
Oduvijek su me privlačili samo besmrtni mrtvi - velike Sirene, Krist, Buda, Lenjin. Još kao malen
sjedio sam im u krilu i slušao njihovu omamljujući pjesmu punu ljubavi. Čitavoga svoga života želio
sam izbjeći te Sirene, a da nijednu ne odbijem. Borio sam se da njihova tri omamljujuća glasa
pretvorim u harmoniju.
Ljubio sam žene, bijah uspješan u tome. Predivne su mi se žene našle na putu. Ponekad mi čak ni
muškarci nisu učinili toliko dobra i toliko mi pomogli koliko same žene. A ponajviše od svih jedna,
posljednja. No, na ovo Ijubavničko tijelo bacam peplos što su ga bacili Noini sinovi na svoga
pijanoga oca. Svidio mi se, a sigurno i tebi, djede, mit o našim precima, o Erosu i Psihi. Velika je
sramota i opasnost upaliti svjetlo, odagnati mrak da vidiš dva zagrljena tijela. I ti si to znao pa si
svoju voljenu družicu, jerónimu de las Cuevas skrivao u božanskom mraku ljubavi. Tako sam i ja
skrivao svoju Jerónimu, svoju neustrašivu supatnicu, izvor svježine u ovoj ljudskoj pustinji. Svoju
veliku utjehu. Imaju pravo Krećani kad kažu da ti, kad imaš dobru ženu, ne smetaju ni sramota ni
siromaštvo ni golotinja. Imali smo dobre žene. Tvoja se zvala Jeronima, a moja Helena. Kakve li
sreće, djede! Koliko puta smo gledajući ih obojica rekli u sebi: “Blažen bio čas kad smo se rodili!”
No naše nas žene, čak ni one najdraže, nisu ostavile. Mi nismo slijedili njihov cvjetni put, poveli
smo ih s nama. Nismo ih poveli, već su same pošle, naše plemenite supatnice na našem vlastitom
usponu.
Čitavoga našeg života išli smo samo za jednim: jednim čvrstim vidikom, sarkofagom, za
neuništivim bitkom. Kakve smo sve otrove kušali zbog njega, i od bogova i od ljudi, koliko suza
prolili, koliko krvi, koliko znoja! Jedan nas demon (demon ili anđeo?) nije pustio na miru čitavoga
našega života. Klečao je, lijepio se na nas i šaptao nam na uho: “Uzalud! Uzalud! Uzalud!” Mislio je
da će nas prestrašiti, no mi bismo uvijek iznova dizali glavu i tjerali ga stisnutih zubi: “Njega
želimo!” govorili smo mu. “Ne radimo za plaću, ne želimo novac. Borimo se dalje od nade, dalje od
raja, borimo se u zrakopraznom prostoru!”
Taj je bitak imao mnogo imena. Dok smo ga tražili, mijenjao je maske. Ponekad smo ga zvali
najvišom nadom, ponekad najvišim beznađem, ponekad vrhuncem ljudske duše, ponekad odbljeskom
pustinje, a ponekad modrom pticom i slobodom. Ponekad nam se činio kao začarani krug, kojemu u
sredini stoji ljudsko srce i besmrtnost nazivajući ga teškim imenom, natovarenim svim nadama i
patnjama Zemlje: Bog.
Svaki čovjek u sebi, u srcu svoga srca ima jedan mistični centar oko kojega se sve vrti. Taj
mistični vrtlog ujedinjuje naše planove i djela i pomaže nam da pronađemo ili iznađemo harmoniju
svijeta, jedni imaju ljubav, drugi žeđ za znanjem, treći dobrotu ili ljepotu, ili pak želju za bogatstvom
i imetkom. I sve to podvrgavaju i podlažu toj centralnoj strasti, jadan je čovjek koji ne osjeća da njime
vlada neki apsolutni monarh. Život mu se nesavladan i nedosljedan podaje svim vjetrovima.
Djede, naš centar koji je u svoj vrtlog zahvatio vidljivi svijet pokušavajući ga iznijeti na gornju
razinu hrabrosti i odgovornosti jest ovo: naša borba s Bogom. Kojim Bogom? Divljim vrhuncem
čovjekove duše kamo neprestano stižemo i koji nas neprestano uzdiže još više. “Bori li se itko s
Bogom?” upitaše me jednom sarkastično. “A s kim bi se drugim borili?” odgovorih. Uistinu. S kim
drugim?
Eto zašto nam je čitav život uspon. Uspon, bezdan i pustinja. Krenuli smo s mnogim suborcima, s
mnogo ideja na veliki put. No, koliko god se uspinjali, i vrh se pomicao i udaljavao, naše su nas ideje

206
i nade napuštale, umarale se, nisu željele dalje. I tako smo ostali sami očiju uprtih u pokretnu
jedinicu, u pomaknuti vrh. Nije nas ohrabrivala niti oholost niti sigurnost u to da će se vrh jednoga
dana zaustaviti i da ćemo stići. Niti da ćemo, ako stignemo do vrha, pronaći sreću, spasenje i raj.
Uspinjali smo se jer je uspon za nas sreća, spasenje i raj.
Promatram ljudsku dušu. Nijedna sila, nebeska niti zemaljska, nije toliko velika. U sebi nosimo
svemoć, a da toga nismo svjesni. Opterećujemo svoju dušu mesom i salom i umiremo, a da nikada
nismo naučili što smo i što možemo. Može li ijedna duša na svijetu pogledati u oči stvaranje i
uništenje svijeta, a da ne oslijepi? U početku, kako to vjeruju duše opterećene tijelom i salom, ne
bijaše niti Riječ niti Djelo. Ne bijaše ni Stvoriteljeva ruka prljava od blata. U početku bijaše Vatra.
Na kraju nije niti besmrtnost niti plaća, niti raj niti pakao. Na kraju je Vatra. Mi smo, voljeni moj
djede, proputovali između te dvije vatre i borili se slijedeći naloge Vatre. Surađivali smo s njome, da
tijelo pretvorimo u plamen, da misao pretvorimo u plamen. Nadu, beznađe, čast, obeščašćenost,
slavu, da sve to pretvorimo u plamen. Ti si bio na čelu, a ja sam te slijedio. Ti si me naučio da plamen
u nama, za razliku od tijela, može godinama tinjati. Zato sam te gledao i divio ti se. Što si bivao
stariji, postajao si divljiji. Što si bio bliže bezdanu, postajao si hrabriji. A tijela, svece, vladare,
svećenike, sve si ih bacio u kut svoga oka, rastopio si ih poput metala, očistio od nečistoće i njihovu si
dušu očistio do čistoga zlata. Koju dušu? Plamen. Pomiješao si ga s vatrom koja nas je rodila i koja
će nas proždrijeti.
Brižni su nas umovi optuživali kako smo anđelima načinili odviše velika krila i kako želimo
strijelu baciti dalje od ljudskih granica. No, nismo to mi željeli strijelu baciti dalje od ljudskih
granica. To bijaše demon u nama, nazovimo ga Lucifer, jer nosi svjetlost. On nas je tjerao. On je htio
prijeći granice ljudskoga, otići nekamo da nismo znali kamo. Samo jedno smo znali: još više. Poput
sv. Georgija koji je ugrabio princezu što ju je zmaj htio proždríjeti i nosi je sa sobom i bježi srljajući
iz opasnosti u opasnost. Tako su se sigurno osjećali i majmuni da ih goni svemir, i koliko god oni
vikali od boli propinjući se na zadnje noge, čak i na ruglo drugima, željeli su odapeti strijelu. Eto
kako se rodio čovjekoliki majmun, eto kako se rodio čovjek, eto kako opet neumorna snaga iskače iz
naših grudi, kako bi se oslobodila od čovjeka i otišla dalje. Zato smo se borili, zato smo ranjeni. “Ne
idemo dalje”, vikali su drugi. “Potkreši krila! Ne bacaj strijelu toliko daleko. Zar se Boga ne bojiš?
Zar ne čujete što nam razum govori: sjedni dolje!”
“Ne sviđaju mi se tvoji sveci kako ih slikaš, niti tvoji anđeli. Oni te ne zovu da se moliš, već da im
se diviš. Ljepota se nameće između naše duše i Boga”, rekao ti je jednoga dana Veliki inkvizitor u
Toledu.
Nasmijao si se.
“Ali ja ne želim da im se ljudi mole. Tko ti je rekao kako želim da im se ljudi mole?” rekao si u sebi.
A jedan drugi pak, tvoj prijatelj slikar, kad je vidio Toledo u oluji, nezadovoljno je odmahnuo
glavom.
“Kršiš zakone”, rekao ti je. “To nije umjetnost. Prelaziš granice razuma i ulaziš u fantaziju.”
A ti si se samo nasmiješio. Kako to da se nisi naljutio?
“Tko ti je rekao da stvaram umjetnost?” odgovorio si mu. “Ne stvaram umjetnost. Ne marim za
ljepotu, ne marim za razum niti zakone. Poput ribe poletuše ja bježim od sigurnih voda i ulazim u laki
zrak, pun fantazije.”
Na čas si ušutio i pogledao Toledo koji si naslikao. Bijaše prekriven crnim oblacima, munje su
sijevale kroz kule, crkve i palače, a one su oslobođene od svojih kamenih tijela lebdjele u crnilu,
poput duhova obavljenih svjetlošću. Gledao si ga duboko dišući. Nozdrve su ti se micale. Zamišljeno
si šutio pa uskoro rekao:
“Koji je to demon u meni? Tko je zapalio Toledo? Istina, zrak je pun fantazije i smrti. Pun je
slobode!” povikao si i počeo se šakama udarati u prsa od boli.
Samo je jedan pjesnik mogao razumjeti božansko ludilo (premda bijaše svećenik), pater
Hortensio Felix Paravicino. Vidjevši to strašno crnilo, divlje munje i velika krila, svece koji su izašli
iz svojih tijela i pretvorili se u upaljene baklje, jednoga ti je dana zgrabio ruku svu umrljanu od boja
i poljubio je: “Zapalio si snjegove, prešao si granice prirode i čovjek se sada pita što je od toga
Božje, a što je tvoje djelo”, rekao ti je zadivljeno, a glas mu je drhtao.
A ti si slušao poruge i psovke i samo si se smješkao. Premda se ponekad činilo da se ljutiš, ljutnja
na tvome licu bijaše samo maska ispod koje si se smiješio. Nisi više imao niti nade niti straha, niti

207
očaja, jer si dokučio veliku tajnu. Ljudi su se mučili s te dvije velike istine, dva lica Boga. Tko zna? S
dobrom i zlom. Oni neuki su govorili: “Dobro i zlo su neprijatelji. ” Drugi bi se penjali stepenicu više
govoreći: “Dobro i zlo su sudruzi.” A treći pak, grleći pogledom igru života i smrti na ovoj kori
zemaljskoj, radovali su se harmoniji i govorili: “Dobro i zlo su jedno. ”
No mi smo, dragi djede, spoznali veliku tajnu. Odajemo je, čak i ako nam ne vjeruju. I bolje da
nam ne vjeruju. Čovjek je nemoćan da povjeruje, jer mu je potrebna utjeha. A ako povjeruje, srce će
mu presahnuti. Koju tajnu? To jedno ne postoji.
Jednom sam bio u tvojoj kući u Toledu, djede, da i ja vidim tvoje svece, tvoje apostole i gospodare
što si ih naslikao. Kako si ih oslobodio od težine tijela i pripremio ih da postanu plamen. Vatreniji
plamen nisam vidio u životu svome. Tako se pobjeđuje tijelo, mislio sam. Tako se spašavaju od
propasti ne ove naše glinene noge i ruke i naša kosa, već ovo dragocjeno bivstvo što se bori u ovom
kožnatome mijehu, što ga jedni zovu duša, a drugi plamen.
Da si još od krvi i mesa, donio bih ti sira, naranača i meda, blago s Krete, i Haridema, onog
svirača s bosiljkom iza uha da ti zasvira mantinade što si ih toliko volio:

Primi kormilo, zagrli vjeru, pa kud te put odnese

Koga briga je li ravan ili kriv.
Ne boj se posla što činit’ se mora,
upregni svoju mladost i ne boj se bola.
Ja sam dijete munje, čedo groma,
grmim sijevam, kišu lijevam.

No ti si se u plamen pretvorio. Gdje ću te naći, gdje da ti donesem blago, da imaš uspomenu s

naše Krete da te izmami iz groba? Samo je plamen u mogućnosti pronaći milost u tvojim očima. Ah,
da mi se u plamen pretvoriti i s tobom se stopiti!
Trideset i sedam godina si hodao ovim hridima Toleda, trideset i sedam godina si stajao na ovoj
terasi gdje ja sada stojim gledajući blatni Tago kako teče pod mostom Alkantara, kako nestaje i gubi
se u moru. I tvoj je um odlazio s njime, prolazio ti je život i nestajao gubeći se u smrti. A iz grudi ti je
izlazio gorki krik. Ništa još nisam napravio, mislio si stišćući pesnice, ljutio si se. Ništa još nisam
napravio, što može napraviti moja duša s bojama i kistom. Meni se ne dostoji stajati ovdje na kraju
svijeta i miješati boje, igrajući se kistom i slikati svece i raspetoga Krista. Moja duša se ne
zadovoljava tim igrarijama. Tijesan je svijet, tijesan je život, tijesan je Bog. Morao bih imati vatru,
more, vjetrove i stijene i izgraditi svijet kakav želim, svijet po mojoj mjeri!
Sunce je zalazilo, krovovi su sezlatili, rijeka je nestajala u mraku, s planina se spuštala
Večernjača. U kući su se upalila svjetla, a tvoja je vjerna sluškinja Maria Gomez prostrla stol. Na
terasu je izašla i družica tvojih snova i tvoje jave, Jeronima, i blago ti dotakla ruku: “Smračilo se.
Radio si čitav dan. Ništa nisi jeo. Zar ne misliš na svoje tijelo? Dođi... ”
No, ti si se već umorio od stvaranja svijeta, odletio si na Kretu i nisi čuo njezin blagi glas, nisi
osjetio dodir njene bijele ruke. Koračao si po kretskim planinama, nije ti još bilo niti dvadeset. Zrak
je mirisao po tamjanu. Vranu si kosu povezao bijelom maramom s dugim resama, za uho si zataknuo
cvijet i pjevušio si svoje tri omiljene mantinade. Išao si u glasoviti manastir u Vrondisiju naslikati
Svadbu iz Kane, što je naručio iguman.
Misli su ti bile u plavim, crvenim i zelenim bojama, mladoženja i mlada su sjedili na visokome
tronu na kojemu bijahu izrezbareni dvoglavi orlovi. Gosti su sjedili za svadbenom trpezom i gostili
se. Među njima je sjedio svirač i svirao na liri pjevajući svadbene pjesme. Krist ustade usred veseloga
skupa, obrazi su mu se žarili od vina, i na čelo sviraču stavi srebrni talir...
I odjednom, izdaleka začuješ voljeni glas svoje drage kako te doziva. “Dolazim!” odgovaraš joj i
krećeš za svojom dragom da te vrati na ovaj svijet. No, misli ti bijahu pune svadbe iz Kane, u glavi su
ti odzvanjali zvuci lire. I tvoj ti se stol učini kao svadbena trpeza i ti pozva dva svirača što ti bijahu u
službi da ti zasviraju dok jedeš, mladoženjo, da tvoje siromašno jelo postane svadba iz Kane. A kad si
pojeo, ustao si i ti (sjetio si se slike koju si naslikao) i na čela svojih svirača si kraljevskom gestom
stavio dva zlatna dukata.
Jer živio si kao kralj. Bio si kralj. Trošio si ne mareći sve što si zaradio od umjetnosti. Prijatelji i
neprijatelji su te grdili. Što će ti dvadeset i četiri sobe, govorili su ti, što će ti svirači? Zašto sve te

208
svoje slike ne prodaš po crkvama i manastirima?
Smatrali su te oholim, nepodnošljivim, čudakom. Planuo bi na svaku riječ. Kad bi te pitali koliko
dukata stoji koja slika, Ijutito si odgovarao da nisu na prodaju. Moja su djela veća od bogatstva.
Ostavljam vam ih, a ako poželim, dat ću vam vaše dukate i uzeti sliku natrag.
“Odakle si? Zašto si došao u Toledo? Tko si?" pitali su te suci. No, ti bi ih prekidao govoreći im,
“Nisam vam dužan odgovarati!” K’o kad su te natjerali da velikim slovima, poput naslova, napišeš
na svoju sliku KREĆANIN.
A kad se mrki kralj Filip preplašio vidjevši sliku Svetog Mauricija, ponosno si se ugrizao za usne,
skupio si sve svoje boje, nisi čak ni oprao kistove, ljutito se pokupivši u Toledo.
Bijaše to veliki trenutak. Na jednoj strani vage stajala je savjest, a na drugome kraljevstvo. No, ti
si ljudsku savjest smatrao važnijom. Ljudska savjest može pred Bogom stati kao Drugi dolazak i neće
joj se suditi. Ona će suditi, jer ljudskog se dostojanstva, čistoće i hrabrosti čak i Bog boji.
Oprosti mi, djede, nisam se mogao suzdržati. Toliko sam se divio tome trenutku kad si stao pred
kralja i otišao ostavivši za sobom sva bogatstva ovog svijeta, da sam se taj trenutak, u strahu da ne
pobjegne, usudio pretvoriti u stih. Crnom i crvenom tintom pišem ti svoju posvetu i vješam je u zrak:

Usred ognja plam, na kamenu skutren ko crv,

uplašen motri na dom što okrutnik krade mu tat.
Palača surov mu grob kroz zidine propušta plač.
Usnama teče mu krv, tijelom se razlijeva grč.
Uto ko vihor ljut strašni se strovali sup
Trideset godina već privlači gadni ga smrad.
Boji se Krećanin mlad ptice što mori mu um.
Zvonki se razliježe glas, upomoć to je zov.
Pećinom odzvanja krik, mirne tjera mu sne:
“Svetog Mauricija, znaj, neće uza se kralj!”
Plamti užaren zrak, posvuda anđeli, smrt.
Prsa liže mu plam, suncem obasjan mač;
Ledeni kamen je već proljetni stoplio žar.
Smaragdni sjaji se štit, vatra ga ždere ko lav.
Usred maglovita sna nježni diže se stas.
Tmastih oblaka mrak Krećanin razmiče mlad.
Podnevnim nebom, gle, sjajni se uzdiže lik.
Sjaji ko nebeski svat, tijelo mu blista i um.
Leteć’ visoko kroz zrak dotiče svetinje vrh.
Oklop težak i krut pritišće tijela mu trup.
Ptica i anđela let prekriva nebeski svod.
Crnih slutnji nad njim visi nebrojen broj.
Šutljivi oblijeće sup, vidiš u kljunu mu plam.
Zemljom prolazi puk, djece neviđen broj,
Majke uz njih su tu, bozima posvećen kler.
Nejasnih želja roj dušu mu krade svu.
Želje nezasitne pun, višnji ispunja zrak.
Gustih boja sjaj čitav mu prekriva um,
Baš kao teški grom anđeli cijepaju tlo.
Bakljama sjajni plam svačiji dotiče um.
Veliki pladanj je sav siktavih zmija pun.
Skutreni mlađahni um vatreni osjeća plam,
U srcu osjeća moć, grudi mu ispunja Krist,
radosne vatre plam s neba razlijeva Bog.
Slijeva se hitro na tle ližući ruševni krov.
Radostan počinje ples, noge poskakuju, gle!
Prsti igraju svi, radost obuzima um.
Tanašni vatreni plam baklje rasplamsava dv’je.

209
Vatra obasjava sve baš kao mjesečev sjaj.
“Strijelom ću probost te, znaj, svijetli isukat ću mač
Baš kada višnji Bog silan se vine u zrak.”
Okrutni strašni kralj tjera od sebe sve.
Vatreni vidjevši plam panika hvata ga već.
“Zbogom, bježi i znaj, strogost, silina i vlast
Kao demonska pest ruše ljubavi trag.
Same vas ostavljam sad, stid neka tišti vam grud!”
Reče i pogled svoj upre duboko u tle.
Nekad ko tigar ljut, sada tek ustrašen ptić.
Kreta, dragi mu dom, svrnu pogleda svog.
Teških briga Što umornu tišti joj grud.
Slatki pčelinji roj cvjetni prosipa prah
miris mu ispunja um, misli obuzima dom.
Planinski visoki vrh, studeni vodeni val,
Diže se silom u zrak, nauznak pada ko slap,
Morski kovitla se val, sveudilj čuje se huk.
Muklo ko stari džak ispušta teški zvuk.
Korak upravi tad, stiže u voljeni dom.
Potom zvonki glas diže hrabro u vis:
“Proročkog znamena plam pustinjom ostavlja trag.
Božji prepoznaj sûd, nemoj da vara te znak.
Varav bogatstva je znak, ljudski će zavarat soj,
Novi isprobaj put, onamo upravi krok.
Varava nada i hir, umilni vara nas san.
Zašto se skrivaš sad, tjeraš na ljuti boj?
Voljeni čeka te dom, tamo nek vodi te put.
Prijazni blagi Bog zvijezdom daje mu mig.
Neka slijedi mu put, stazu što utire on.
Nad sobom začuje glas, odzvanja jekom kroz lug:
“Velik čeka te trud, nemoj da drži te strah.
Mladost upregni svu nek te ne obuzme žal.”
Svu sam upregnuo moć. Ne žalim mladosti. Ne!
Dugo me držao strah, već se nazire kraj.
Hrabri nas čeka boj, svjetlost će biti nam mač!
Smjelo nek vodi te um, čeka te kretsko tlo.
Slobodan ondje je duh, dug je životni vijek.
Hrabro koračaj sad kući gospara svog.
Visoki planinski vrh snijegom prekriven je sav.
Posvuda vidi se sjaj, bliješti snježni val.
Bajne Mesare gaj, topli grije ga sjaj!
Ipak zastane tad, silni ga obuzme strah.
Krila želi mu um. Sladak li njihov je sjaj!
Oči mu ispunja plam, tijelo obavija žar.
Anđeo preleti tad, topli ga obuze dah.
Žudnja, vatrena strast, djetinju ispunja grud.
Naprijed goni ga sve, pred njim je ažurni val.
Voljeni kretski žal srce mu ispunja svo.
Voljeni motreći dom hrabru stišće pest,
Planinski ruši se vrh, bukom odzvanja drum.
Mladić na pramcu je sam, u očima blješti mu sjaj.
Ponos mu puni grud, nade, slobode je pun.
Evo nas, vidi se vrh! Bajno kretsko je tlo!

210
 Čitav sam dan lutao po uličicama Toleda mirišući tamjan, kao da je pao grom, kao da je lav sišao
i zrak je mirisao na zvijer, više od tri stoljeća nakon tvoga odlaska. Kakav strah, kakva radost je
hodati i osjećati tako veliku dušu kako nad sobom lepeće krilima!
A uvečer, kad sam legao i kad mi se utroba napunila tvojim prisustvom, djede moj, savladao me
san. U snu vidjeh lađu s tri jarbola kako je razvila jedra. Ukrcao sam se u nju, i dok sam otišao
kapetanu da ga pitam kamo idemo, već bijasmo stigli u Veliki Kaštel. Venecijanski su lavovi rudjeli
na podnevnome suncu, na kuli se vijorila zastava Svetoga Marka, a mol je mirisao na ulje, vino i
limune. Taverna pored gradskih vrata bijaše puna venecijanskih i đenoveških pijanih mornara i
razgolićenih žena. Nas dvojica smo sjeli na bačve preko puta, poslužili su nam meze, i stali smo
ispijati čaše šutke gledajući jedan drugoga. Obojica bijasmo mladi. Tebi bijaše oko dvadeset, meni
oko sedamnaest, bijasmo nerazdvojni prijatelji. Bijasmo zaljubljeni u istu djevojku, no nismo se
svađali. Uvečer bismo zajedno pjevali pod njezinim prozorom. Ti si imao kitaru, a ja lutnju i
olakšavali smo dušu nježnim mantinadama. Glasovi nam bijahu usklađeni, tvoj dubok i muževan, a
moj još dječački. Pjevali smo joj puštajući da sama izabere iza zatvorenog prozora. Ujutro bi se
razišli, ti bi odmah odlazio i hvatao se kista, neumorno slikajući anđele gigantskih krila. A ja bih
pošao na spavanje i sanjao bih kako mi je bacila jednu crvenu jabuku.
Sad smo u taverni gledali jedan drugoga bez riječi. Ujutro si morao otići. Pili smo da zaboravimo
bol rastanka.
Bližila se ponoć. Otišli smo iz taverne. Popili smo kacu vina i mozak nam bijaše tolik da je mogao
primiti čitav svijet.
“Svijet je naš, brate Menegise. Idemo.”
Zagrlili smo se da ne padnemo. Mogao sam osjetiti tvoj dah na svome obrazu. Dokle, pitao sam
se. Dokle? Još nekoliko sati i svanut će i ovaj će voljeni dah zauvijek otići. No bijah mlad i podnosio
sam bol bez suza.
Prošli smo kroz gradska vrata, skrenuli desno i popeli se na venecijanske zidine što su
opkoljavale grad. Mjesec nam je žalosno visio nad glavama, samo su dvije najveće zvijezde mogle
dosegnuti njegov sjaj i sjajile su na nebeskom šutljivom plavetnilu. Zdesna nam je šumilo more.
Zastao si, dragi druže, i ispružio ruku.
“Pogledaj more”, rekao si mi. “Uskoro će otjerati venecijanske Maure. Zar ne vidiš? Pogledaj
bolje, Menegakiću (tako si me zvao od milja), ovi će konji otjerati neprijatelja!”
Nasmijao sam se:
“To su valovi, Menegise, ne konji.”
Slegnuo si ramenima:
“Tvoje su oči od gline, moje su drugačije. Ti vidiš tijelo, a ja dušu. ”
Možda smo zato tako dobri prijatelji i ne možemo se razdvojiti. Može li se tijelo odvojiti od duše?
Sjetili smo se rastanka i srce nam se steglo:
“Idemo!” rekao si i uhvatio me za ruku. “Ne govori o rastanku.”
Neko vrijeme smo hodali na mjesečini, no mislili smo na rastanak. Obojica smo s mukom
pokušavali zadržati suze. Bilo nas je sram. Obojica smo pročitali živote svetaca i znali smo da se
treba naviknuti na bol. Znali smo da oni nikada nisu plakali, čak ni kad bi se zauvijek odvajali od
svojih dragih. Zakleli smo se da ćemo i mi biti takvi.
“О čemu misliš?” upitao si me da prekineš tišinu.
“Ni o čemu”, odgovorih pokušavajući prikriti svoju bol. “Mislim kako je divlje ovo kretsko more.
Dolazi mi da ti kažem da siđemo na žalo i sukobimo se s valovima, makar se utopili. ”
“Mladost misli da je besmrtna. Zato se prijeti smrti”, odgovorio si i uhvatio me za ruku da me
spriječiš da ne siđem na žalo.
Bilo mi je drago. Tvoj je stisak ruke bio topao. Bol što ću te izgubiti bijaše još veća.
No, pravio sam se ravnodušan. Počeo sam razgovarati o svakodnevnim stvarima, da načas
zaboravimo na rastanak.
“Kako ćeš živjeti u tuđini, Menegise?” upitah te. “Nikoga ne poznaješ. Nitko te još ne poznaje.
Tvoja zvijezda još nema sjaja. Brzo će se istopiti dukati što ti ih je dao brat Manousos. A onda? Ne
bojiš se?”
“Ne brini za mene, Menegakiću”, odgovorio si mi. “Dosta mi je i to malo što imam. Koliko god
da imao, nije mi dosta. Razumiješ?”

211
 “Ne.”
Nasmijao si se kao dijete.
“Ni ja. Ali je tako.”
Ipak, vidio si da se brinem i zagrlio si me.
“Ne brini, Menegakiću moj!” rekao si mi da me utješiš. “Neću se izgubiti. Imam velike planove
na umu i veliku snagu u rukama. Borit ću se. Borit ću se tamo u Francuskoj, među divljacima. Ili ću
pobijediti ili se izgubiti. Vidjet ćeš. Vidjet ćeš. Najprije ću se sukobiti s Michelangelom. Vidio sam
neki dan njegov Posljednji sud. Ne sviđa mi se.”
Oči su ti zabljesnule na mjesečini. Glas ti je postao dubok. Sagnuo si se i uzeo u ruku kamen i
bacio ga u more. Kao da si htio pokazati svoju snagu pa si kamenovao valove.
“Što me gledaš? Misliš da sam previše popio? Nisam pijan. Ne sviđa mi se. On uskrsava tijelo.
Svijet ponovno puni tijelima. Ja ću naslikati drugačiji Posljednji sud. Od dva nivoa. Na prvome će biti
grobovi koji će se otvarati. Iz njih će izlaziti crvi veliki poput ljudi, nemirni, uzdignutih glava, kao da
mirišu zrak. Iznad njih će biti Krist. Sam Krist. Bit će sagnut i puhat će u crve, a zrak će se puniti
leptirima. To znači Uskrs. Crvi če postati leptiri, neće se samo vratiti u se i postati besmrtni crvi. ”
Podigoh glavu i pogledah u mjesečevu magičnu svjetlost. Učini mi se da ti oko glave lete leptiri.
Otvorih usta da nešto zaustim. Ovaj mi se Posljednji sud učinio odviše heretičkim. No, ti si uzao
zalet i nastavljao govoriti. Bližilo se svitanje. Htio si mi izložiti svoje planove prije nego se
rastanemo. Učini mi se da više ne govoriš meni, već da govoriš sam sa sobom.
“Svetoga Duha slikaju kao da izlazi iz glava apostola poput goluba. Kako ih nije sram? Zar
nikada nisu osjetili Sveti Duh kako gori? Ne. Duh Sveti nije golub, već je vatra. Proždrljiva vatra što
guta svece, mučenike i velike borce, pretvarajući ih u pepeo. Slabići ga zamišljaju kao goluba. Misle
da ga mogu zaklati i pojesti. ”
Nasmijao si se.
“Ja ću, ako Bog dade, jednoga dana naslikati Duha Svetoga na glavi apostola i vidjet ćeš. ”
Ušutio si. Učinio si nekoliko hitrih pokreta rukom po zraku, kao da slikaš.
“Zar ne možeš vatru naslikati kao svjetlost?” upitah, no odmah se postidjeh jer se lice moga
prijatelja namrgodilo.
Namrštio si se.
“Opsjednut si svjetlošću!” reče mi. Pogledao si me i učini mi se da si ljutit. “Kamo se žuriš? To
nije naša zadaća. Ovo je zemlja, a ne nebo. Tijela su sazdana od kože i kostiju. Pretvorimo ih u
plamen. To možemo, no više ne možemo. Dosta je! I u običnome panju, u listu drveta, čak i u
najsjajnijem kraljevskom plaštu krije se plamen i čeka čovjeka da ga razgori. Čovjekova je dužnost
rasplamsati plamen, jedan plamen prolazi kroz kamenje, kroz ljude i kroz anđele. To želim slikati. Ne
želim slikati pepeo, ja sam slikar, a ne grobar. Želim slikati trenutak u kojemu Božja stvorenja gore.
Trenutak prije nego postanu pepeo. Želim stići. Samo želim stići, ja zato žurim. Želim stići prije nego
se pretvore u pepeo.”
“Šuti!” povikah i osjetih da mi je tijelo u plamenu. “Šuti, prijatelju, bojim se.”
“Ne boj se, Menegakiću. Plamen je Djevica koja rađa besmrtnoga sina. Kojega sina? Svjetlost.
Život je vatra u kojoj gorimo. Raj će plamen pretvoriti u svjetlost. To je njegov zadatak.”
Na trenutak zašuti pa nastavi:
“To je suradnja Boga i čovjeka. Neki me smatraju heretikom. Neka. Ja imam svoje Sveto pismo.
Ono govori ono što je prvo zaboravilo reći. Otvorit ću ga i pročitati u Knjizi Postanka: Bog je stvorio
svijet i sedmoga se dana odmorio. Tada je pozvao svoje biće, čovjeka, i rekao mu: ‘Čuj me, sine. Imaš
moj blagoslov, ja sam stvorio svijet, no nisam ga završio. Ostavio sam posao do pola. Ti ćeš nastaviti
moje djelo. Spali svijet, pretvori ga u vatru i predaj mi je da ja od nje učinim svjetlost.’”
Na svježemu zraku i ovim ozbiljnim razgovorima, um nam se počeo razbistravati. Sjeli smo na
jedan kamen i stali promatrati more. Nebo se polako počelo bijeljeti. More bijaše još mrko i tmurno.
Na trenutak, kad sam se okrenuo, učinio si mi se obavljen plamenom.
“Ti si nemilosrdni inkvizitor”, rekoh. “Mučiš i ubijaš tijela da bi im spasio dušu. ”
“Ti to nazivaš dušom, a ja to nazivam plamenom”, odgovorio si mi.
“Ja volim tijela. Čine mi se sveta. Volim i kožu. I ona je od Boga. Reći ću ti nešto, nemoj se ljutiti:
čak i koža ima svoju dušu, kao što i duša ima nešto kože. Žive u jedinstvu, zajedno, dobri su prijatelji
i susjedi. Ti uništavaš svetu ravnotežu.”

212
 “Ravnoteža je stagnacija, a stagnacija je smrt. ”
“Ali tada je život beskrajno nijekanje. Niječeš ono što se moglo suprotstaviti uništenju. Uništavaš
ga i tražiš nešto nesigurno.”
“Tražim sigurno. Kidam maske, podižem meso. Mora postojati nešto besmrtnog ispod ovog
mesa. To tražim. To želim slikati. Sve ostalo, maske, meso, ljepotu, sve to poklanjam Ticijanima i
Tintorettima. Neka im je!”
“Želiš premašiti Ticijana i Tintoretta? Ne zaboravi kretsku mantinadu: ‘Previsoko gradiš
gnijezdo. Pazi da ti grana ne pukne...’”
Odmahnuo si glavom:
“Ne želim nikoga premašiti. Ja sam sâm. ”
“Odviše si samouvjeren, Menegise. Poput Lucifera.”
“Nisam. Samo sam sâm.”
“Bog može kazniti oholost i samoću. Imaj to na umu, voljeni moj.”
Nisi ništa odgovorio. Pogledao si u more koje je hukalo pa si ponovno pogledao na uspavani
grad. Zapjevali su prvi pijetlovi. Ustao si.
“Idemo”, rekao si. “Svanulo je.”
Ponovno si me zagrlio i krenuli smo. Nešto si mrmljao, otvarao si usta, nešto si želio reći, ali si se
ustručavao. Na kraju nisi izdržao:
“Reći ću ti nešto strašno. Oprosti mi. Možeš reći da je to zbog pijanstva.”
Nasmijao sam se:
“Sad ti je pijanstvo dobra izlika da kažeš sve što se inače ne bi usudio. To ne govoriš ti, već teško
vino. Onda?”
U mukloj zori glas ti se činio dubok i ogorčen:
“Jedne sam noći pitao Boga: ‘Kada ćeš oprostiti Luciferu?’ - A on? Hoće li on meni oprostiti?’
odgovori mi Bog. Razumiješ li, prijatelju mladi? Ako te kada upitaju tko je najveći Božji suradnik,
reci: Lucifer. Ako te upitaju koga je Bog najviše povrijedio, reci: Lucifera. Ako te pitaju tko je Sin
razmetni što mu je otac pripremio vola pečenoga i čeka ga raširenih ruku, reci: Lucifer. Otkrivam ti
svoje najdublje tajne da znaš. Ako ja ne stignem ili ne uspijem učiniti ono što imam na umu, ti nastavi
moj put. Nastavi ga i ne boj se. Nikada ne zaboravi strašnu zadaću što je jedan Krećanin daje
drugome: ‘Isplati svoju mladost i ne žali je! To znači biti muškarac. To znači biti hrabar. To je
najviša želja svete vatre. Obećaj mi. Možeš li? Nećeš se prepasti? Nećeš se okrenuti i reći: ‘Blaženi
bili bezbrižnost i žene ili slava?’ Zašto ništa ne govoriš?”
“Daješ mi tešku zadaću, Menegise! Zar ne može ljudska dužnost biti malo manja?”
“Može, ali ne za tebe i za mene. Postoje tri vrste duša, tri vrste molitvi:

Gospodine, ja sam lûk u tvojim rukama. Napni me.

Nemoj me prenapinjati, Bože, puknut ću.
Prenapni me, Bože, neka puknem.
Izaberi!”

Probudio sam se. Čula su se zvona s katedrale Santo Tome kako pozivaju na zornicu. Svitalo je.
Na ulici su se čuli glasovi i ženske potpetice na pločniku. U dvorištu je kukurikao jedan pijetao.
Toledo se budio, još sam mislio na san i još sam čuo tvoje riječi koje su me ispunile strahom i
probudile me iz sna: “Izaberi!”
Voljeni djede, koliko je vremena prošlo od one noći u Toledu, kad si osjetio da je došao neki
Krećanin, i ustao si iz groba i došao mi u san? Trenutak? Tri stoljeća? Tko može u vjetru ljubavi
razabrati trenutak od vječnosti? Od tada je prošao cijeli život. Crna mi je kosa posijedjela, obrazi su
mi upali, oči su se zamaglile, je li zatitrala strijela u Božjim rukama? je li zatitrala strijela u rukama
demona? Nikada nisam mogao razabrati. No, bilo mi je drago što sam osjetio snagu jaču od moje,
čišću od moje, kako me naoružava strijelom i cilja. Svako je drvo dragocjeno, jer od svakoga možeš
načiniti križ. Jednako su tako i sva tijela sveta, jer od svakoga možeš načiniti lûk. Čitavoga života
bijah jedan lûk u nemilosrdnim, nezasitnim rukama. Koliko su puta nevidljive ruke napele i prenapele
lûk i čuo sam kako pucketa kao da će puknuti! “Neka pukne!” vikao sam. “Naložio si mi, djede, da
izaberem. Izabrao sam.”

213
 Izabrao sam. I sada pada večer po brežuljcima, sjene su sve veće, zrak se puni mrtvima. Borba se
okončava. Jesam li pobijedio ili sam pobijeđen? Samo jedno znam. Pun sam rana, ali uspravno
stojim.
Pun sam rana po grudima. Učinio sam što sam mogao, djede. Učinio sam, kako si mi naložio, i
više nego sam mogao, samo da te ne osramotim. I sada kad se borba okončala, dolazim da legnem
pored tebe, da pored tebe postanem zemlja, da zajedno čekamo Posljednji sud.
Ljubim ti ruku, ljubim ti oba ramena. Bolje te našao, djede!

214