LUIGI PIRANDELLO

PATARENSKA HEREZA
Preveli
TIN UJEVIC, DUBRAVKO DUJSlN BRANKA RAKIĆ
Opremio ZOLTAN GABOR
Korektor MIRJANA GLUMAC
Izdavač »NAPRIJED« Izdavačko knjižarsko poduzeće Zagreb, Palmotićeva 30
Za izdavača KALMAN VAJS
štampano u decembru god. 1964. u Štamparskom preduzeću »RadiŠa Timotić« u Beogradu.

SADRŽAJ
PAPIRNATI SVIJET 5
GAVRAN MIZZARA . 16
I NEKA PLANE 22
GRANELLINA KUĆA 34
ZARA 58
PROMISLI, GIACOMINO 69
KAPA IZ PADOVE 80
DIPLOMA 89
PATARENSKA HEREZA 98
STARINSKA MUZIKA 108
Bilješka o piscu (Z. T.)

PAPIRNATI SVIJET

Na kraju Narodne ulice nasta vika i strka naroda oko dvojice koji su se uhvatili ukošfac. Jedan je bio ružan
dje¬čarac dizao je gailamu udarajući nogama po knhofinaima me¬din žućkastoga lica kao da je izrezano u
nekome baćiru, na kojem su se svjetlucale kao znak kratkovidnosti ružne naočari, velike poput dna od kakve
boce.
Ovaj drugi je naprezao svoj umorni glas nastojeći do¬kazati da ima pravo, te je neprestano trzao rukama;
jedna je mahala štapićem od ebanovine s bjelokosnom jabukom, a druga nekom davno štampanom kn-
jižetinom. Ružni dje¬čarac dizao je galamu udarajući nogama po krhotinama ne¬koga vrlo prostoga kipića od
terakote pomiješanim s rbinama bronziranoga gipsa maloga stupa koji ga je podržavao.
Među okolnim gledaocima netko se kidao od glasnoga smijeha, netko je strahovito oduljio lice, a netko
poprimao izraz sućuti; a derani su se vješali za ulične lampe, te je neki od njih lajao, neki zviždao, a neki tru-
bio u dlan ruke.
— To je treći put! Treći! — urlao je gospodin. — Dok prolazim čitajući, on mi iznosi na put svoje gnusne
ki¬piće, te me sili da ih obaram. To je treći put! On ide u lov za mnom! Postavlja mi zasjede! Jednom na
Corso Vittorio; drugi put u ulici Volturno, treći put ovdje.
Kunući se svim svecima i izjavljujući da je nevin, pro¬davač kipova kušao je i sam da se nekako opravda u
očima najbližih susjeda:

— Al! šta govori! Drzovifost! Nije istina da čita! NahrupIjuje na moje stvari. Bilo da ne vidi, bilo da ide
kao pomaman, bilo ovako bilo onako, ostaje istina da je on . ..
— Zar doista tri? Čitava tri puta? — pitali su ga oni u općem smijehu.
Na kraju dvojici gradskih stražara, a bili su oznojeni i usopljeni, uspije da sebi probiju put kroz čitavu tu
stisku; te kako su jedan i drugi protivnik u njihovoj nazočnosti nastavljali da sve jače viču svoje razloge,
pomisliše da će biti dobro, da bi uklonili taj spor, ako ih povezu u kočiji do najbliže stražarske postaje.
Ali čim se popeo u kočiju, onaj gospodin s naočarima ispravi se u čitavoj dužini svojega tijela i poče nemirno
okretati glavu ovamo, onamo, gore, dolje; konačno klonu, otvori knjigu i gurnu u nju lice da je nosom dodiri-
vao strani¬cu; podigne ga, sav usplahiren, povuče na čelo svoje teške naočari i opet zagnjuri lice u knjigu, da
bi pokušao čitati samo očima. Ali nakon te nijeme igre poče se bijesno grčiti, stezati lice u užasne grimase
straha i očaja:
— Oh, bože. Moje oči! Ne vidim više. Ne vidim ništa. Kočija se zaustavi u isti mah. Stražari i prodavač
kipića
zabezeknuti nisu ni znali je li ovaj govori ozbiljno ili je poludio; snebivajući se od čuda, imali su gotovo smi-
ješak nevjerice na otvorenim ustima.
Pred njima je bila neka apoteka; i među narodom koji je dotrčao za kočijom, i drugima, koji su se zaustavili iz
radoznalosti, onoga gospodina, jako zbunjena i nalik na mrtvaca, podupriješe pod pazuho i uvedoše unutra.
Režao je. Posadiše ga na neku stolicu, a on poče nji¬hati glavom i zaustavljati rukama noge koje su se trzale,
ne osvrćući se na ljekarnika koji mu je htio pregledati oči; ne osvrćući se na utjehe, na bodrenje, na savjete
koje su mu svi upućivali: neka se umiri; da to nije ništa; prolazna smetnja; ljuta srdžba, koja mu je pokvarila
vid. Zatim pre¬sta njihati glavom, podigne ruke, poče otvarati i zatvarati prste:
— Moja knjiga! Knjiga! Gdje je knjiga?
Svi se zapanjeno zagledaše u oči, a onda se nasmijaše. Gle, nosio je knjigu sa sobom? Bio je dosta hrabar da
— s tim očima — prolazi ulicom čitajući? Kako, a tri kipića? A zbilja— a šta, ovaj je tako pokvaren? No ljudi
— stavljao mu ih je navlas na put! Oh, to je zgodno! Baš zgodno.
— Ja ga prijavljujem! — povika tada gospodin ska¬čući na noge s ispruženim rukama i prevrćući oči uz
smi¬ješna i u isti mah žalosna krivljenja cijeloga lica. — Pred svima nazočnima ja ga prijavljujem. Platit će mi
oči! Ubojica! Ovdje su dva stražara; neka nam smjesta zapisu imena, moje i njegovo. Svi ste svjedoci!
Stražaru, pišite: Balicci. Da, Balicci; to je moje prezime. Valerijan, da, ulica Nomentana 112, na najvišem
spratu. A ime ovoga lopova, gdje je? Je li ovdje? Neka ga drže! Tri puta, tri puta, iskorišćujući moj slabi vid,
moju rastresenost, da, gospodo, stavio mi je na put tri gnusne statuete. Ah, hvala, hvala vam, knjiga, da, vrlo
sam vam zahvalan! Kočiju, za ljubav božju. Kući, kući, hoću da idem kući! Prijava ostaje.
I krene se da izađe s rukama naprijed; izgubi ravno¬težu; podupriješe ga, staviše u kočiju, te ga dvije dobre
duše ispratiše sve do kuće.

Taj je događaj bio smiješni i bučni epilog nekoga tiho¬ga nesretnoga stanja koje je trajalo već mnogo godina.
Bezbroj puta, kao jedini propis protiv bolesti koja ga je imala neminovno dovesti do sljepoće, okulist mu je
naložio neka se potpuno kani čitanja. No Balicci je taj nalog svaki put primio s onim ispraznim smijehom ko-
jim se odgovara na suviše očevidnu šalu.
— Nećete? — rekao mu je liječnik. —A onda čitajte i dalje, pa ćete mi se pohvaliti završetkom. Na taj način
ćete izgubiti vid, to vam mogu jamčiti. Ne recite kasnije: da sam znao!; Ja sam vas opomenuo!
Lijepa opomena! Međutim živjeti je za nj značilo čitati! Ako više ne bi smio da čita, bilo mu je svejedno da
umre.
Otkako se naučio sricati slova, njega je spopala ta bi-jesna nastranost. Već godine i godine bio je povjeren
njezi neke stare sluškinje koja ga je ljubila kao sina, te bi sa svojim sredstvima mogao prilično lagodno živjeti
da se nije čak i zadužio kupovanjem tolikoga mnoštva knjiga, koje mu je u velikom neredu zatrpavalo kuću.
Budući da više nije mogao kupovati nove, već je dva puta prionuo uz to da pročita stare, da ih prožvače sve
jednu po jednu od prve do posljednje stranice. Poput onih životinja koje u svrhu prirodne obrane poprimaju
i boju i svojstva mjesta, biljaka na kojima žive, tako je i on malopomalo postao gotovo papirnat: u licu, na
rukama, u boji brade i kose. Kako se postepeno spustio niz cijelu ljestvicu kratkovid¬nosti, činilo se da već
nekoliko godina zbiljski, čak i do¬slovno, guta, jede knjige — toliko ih je približavao licu pri čitanju.
Premda ga je liječnik nakon one silne navale krvi osudio da ostane četrdeset dana u tami, više se ni sam nije
mogao obmanjivati da mu taj lijek može biti od koristi, te čim je uzmogao izaći iz sobe, dade da ga povedu u
radnu sobu, blizu prvoj polici. Potraži pipanjem neku knji¬gu, uze je, otvori je, zabi u nju lice najprije s
naočarima, a zatim bez njih, kako je učinio onoga dana u kočiji, te stane šutljivo plakati unutar te knjige. Za-
tim sasvim tiho obiđe postepeno cijelu odaju pipajući ovdje i ondje da¬ščice polica. Eto, tu je čitav njegov
svijet! A grozna šteia što sada više u njemu ne može da živi osim za ono kratko vrijeme što mu bude poma-
galo pamćenje!
8
On nikada nije živio pravim životom; mogao je reći da nikada nije ništa dobro vidio; — za stolom, u krevetu,
na ulici, na stolicama javnih vrtova, uvijek i posvuda, samo je čitao, čitao, i čitao. Sada je slijep za živu zbilju
koju nije nikada vidio; slijep je također i za onu prikazanu od knjiga koje više ne može čitati.
Veliki nered u kojem je uvijek ostavljao sve svoje knjige, razbacane ili naslagane tamo i ovamo po
stoli¬cama, na tlu, na stolovima, po policama, sada ga je doveo u očaj. Već je toliko puta odlučivao da će
unijeti malo reda u tu zbrku, da će rasporediti sve te knjige po pred¬metima, a ipak to nije nikada učinio iz
straha od dangube. Da je to učinio, sada, približivši se jednoj ili drugoj polici, osjetio bi se manje uzbuđen, a
njegov bi duh postao ja¬sniji, staloženiji.
Onda u novinama objavi oglas tražeći stručnjaka za knjižnice koji bi preuzeo na se taj posao oko uređivanja
knjižnice. Nakon dva dana pred njim se pojavi neki pre-pametan mladić, koji se silno začudi što pred sobom
vidi slijepca koji želi preurediti knjižnicu, a pri tom hoće da mu izdaje podrobne upute. Ali tomu mladiću nije
trebalo dugo da razumije, da je — dovraga — taj jadnik morao sići s uma; jer čim bi mu pročitao naslov neke
knjige, no gle ga, on bi skakao od radosti, plakao, tražio da mu je dade, a onda bi počeo od dragosti opipa-
vati stranice i ljubiti ih kao prijatelja kojeg je našao nakon dugoga ra¬stanka.
— Molim, profesore — puhao je mladić. — Ali časti mi, vjerujem da tako nećemo nikada svršiti.
— Da, da; odmah, odmah ćemo — brzo bi popustio Balicci. — Ali ovu stavite tu; počekajte, dajte mi da
je dodirnem, gdje ste je stavili. Dobro, dobro, ovamo, da bih se znao snaći.
9
To su većinom bili putopisi, pa knjige o običajima i načinu života raznih naroda, spisi iz prirodoznanstva i li-
jepe književnosti, povijesne i filozofske knjige.
Kada je na kraju rad završen, Balicciju se učini da se tama oko njega pomalo raspršava, kao da je izvukao iz
kaosa svoj svijet. Te neko vrijeme osta kao blesav da ga tetoši i sjedi na njemu.

S čelom naslonjenim na leđa knjiga poredanih na da-ščicama polica, sada je provodio dane gotovo u
očekiva¬nju da mu se putem toga dodira cijeli sadržaj štampanoga sloga pretoči u mozak. Prizori, epizode,
dijelovi opisa iskr¬savali su u njegovom duhu s podrobnom, izrazitom očifošću; gledao je upravo kao da vidi
u onome svojemu svijetu neke pojedinosti koje su se jasnije usjekle u nj u toku nje¬govih ponovnih čitanja;
četiri crvena fenjera, koji još gore u osvit zore u nekoj pustoj luci na moru s usidrenim ciglim brodom kojemu
se jarboli sa svim konopcima ističu po¬put kostura na pepeljastom bljedilu prve svjetlosti; na kraju strme
aleje na plamenoj pozadini jesenskoga sutona dva velika crna konja s vrećama sijena na glavi.
Ali nije mogao dugo izdržati u ovom tjeskobnom mu¬ku. Htjede da njegov svijet opet dobije glas, da mu se
opet jasno oglasi i da mu kaže kakav je on uistinu, a ne kako ga se on maglovito sjeća. On objavi u novinama
drugi oglas tražeći lektora ili lektoricu; a prijavi mu se neka mlada gospođica, nemirna i vižlasta, osupnuta i
trepetljiva. Oblefjela je nemirno pola kugle zemaljske, te je čak i po svojem načinu govora davala sliku neke
zabludjele ševice koja bi neodlučno lepršala te tamo, te ovamo, te se naglo za¬ustavila, bijesno udarajući
krilima, i poskakivala, okrećući se na sve strane.
10
Ona provali u radnu sobu vičući svoje ime.
— Tilda Pagliocchini. A vi ste? Ah, no .. . Mogu .. . sigurno ... u listu je pisalo Balicci . . . Isto i na vratima .
.. Oh, bože, budite dobri, nemojte! Pazite, profesore, ne¬mojte tako prevrtati očima . . . Plašim se. Ništa,
ništa, izvi¬nite, ja odlazim.
Tako je ona ušla k njemu prvi put. Ipak nije otišla. Stara joj je sluškinja sa suzama u očima dokazala da je to
skromno mjesto koje njoj izvrsno odgovara.
— Nema nikakve pogibelji?
Ma kakve pogibelji? Nikada, razumijete li što je nika¬da? Jedino, malo je čudnovat zbog tih knjiga. Ah, što se
tiče tih prokletih knjiga, čak ni ona, uboga starica, glete, ne zna više da li je žena ili kakva krpetina.
— Samo da mu ih valjano čitate.
Gospođica Tilda Pagliocchini je pogleda, te uperivši kažiprst ruke na svoju grud:
— Ja?
To je izgovorila nekim glasom da bi joj i anđeli zaviđali.
Ali kad je pred Baliccijem načinila prvi pokus čitanja (s nekim infleksijama i modulacijama, te glasno i
prigušeno, stankama i zaletima praćenim silnom, ali suvišnom mimi-kom), jadnik uhvati svoju glavu u ruke,
zguri se i savije se kao da hoće da se obrani od čopora pasa koji ga žele ugristi.
— Ne! Nemojte tako! Tako ne valja, za ljubav božju! — poče vikati.
A gospođica Pagliocchini upita s najprostodušnijim iz-razom na svijetu:
— Zar ne čitam dobro?
— Nikako, ne! Za ljubav božju, tišim glasom! Najtiše što možete, gotovo bezglasno! Razumjet ćete, ja
sam čitao samo očima, gospođice!
11

— Loš! savjeti, profesore! Dobro je čitati glasno. Onda je još bolje uopće i ne čitati! Ali oprostite, što
ćemo uči¬niti? Čujte (udarala je zglavcima prsta po knjizi). Ne zvu¬či! To je bez glasa. No što biste rekli, pro-
fesore, da vas ja sada poljubim.
Balicci se ukoči sav blijed:
— Ja vam to zabranjujem!
— Ali vraga, oprostite! Valjda se ne bojite da ću vas zbilja poljubiti? Ama neću! To sam rekla, da vas
odmah upozorim na razliku! Eto, pokušat ću da čitam gotovo bez glasa. Međutim, pazite da dok tako čitam
ja zvučno izgo¬varam slovo »s«, profesore!
Pri novom ogledu Balicci se grčio još i gore nego prije. Ali je shvatio da bi višemanje ispalo jednako sa
svakom drugom lektoricom ili lektorom. Bilo koji glas osim njegova vlatsitoga prekrojit će mu polako sliku
njegova svijeta.
— Gospođice, pazite, učinite mi ljubaznost, pokušajte samo očima, bez glasa.
Gospođica Tilda Pagliocchini se okrenu da ga pog¬leda raskolačenim očima.
— Kako kažete? Bez glasa! A onda kako? Samo za se?
— Da, dabome, za vlastiti račun.
— Ali hvala lijepa na tome! — prsnu skačući na noge gospođica. ■— Vi se rugate? Čemu mogu da meni
posluže vaše knjige ako vi ne slušate čitanje?
— Čujte, razjasnit ću vam — odgovori spokojno Ba¬licci s vrlo gorkim smiješkom. — Ja uživam da tu
čita neko mjesto mene. Vama možda ne uspijeva da shvatite tu na¬sladu. Ali ja sam vam već rekao: ovo je
moj svijet; tješi me znanje da on nije pust, da netko živi u njemu, i to je dovoljno. Ja ću osluškivati kako
okrećete stranice, slušat ću vaš pobožni muk, te ću vas s vremena na vrijeme zapitati što čitate, a vi ćete mi
reći... Oh, bit će dovoljan jedan mig ... a ja ću vas slijediti pamćenjem. Vaš mi glas, go¬spođice, kvari sve!
— Ali ja vas molim da mi povjerujefe, profesore, da je moj glas prekrasan! — prosvjedova gospođica
jedifo.
— Vjerujem. Znam — reče odmah Balicci. — Ne mislim vas vrijeđati. Ali on svemu podaje različitu boju,
je li me razumijete? A meni treba da ništa ne bude preina¬čeno; da mi sve ostane u onome stanju u kojem
je bilo i do sada. Čitajte, čitajte. Ja ću vam reći što morate čitati. Slažete li se?
— No, da, slažem se. Dajte ovamo!
Čim bi joj Balicci naznačio koju knjigu mora čitati, gospođica Tilda Pagliocchini bi nečujno na vrhu nožnih
prstiju odletjela iz radne sobe, te bi pošla na drugu stranu na razgovor sa starom sluškinjom. Balicci bi među-
tim živio duhom u knjizi koju je prije toga naznačio, i uživao u na¬sladi koju ona uživa, kako je on sebi zamišl-
jao, te bi je s vremena na vrijeme zapitkivao: »Lijepo, zar ne?« Ili: »Jeste li okrenuli stranicu?« Kako ne bi čuo
ni da diše, on bi za¬mišljao da se strašno zadubila u ono, što šfije, i da mu ne odgovara da se ne bi prekidala.
— Da, čitajte, čitajte — bodrio ju je tada , polagano, gotovo razbudno.
Poneki put, kada bi opet ušla u radnu sobu, gospo¬đica Paliglocchini našla bi Baliccija nalakćena na naslone
naslonjače i s licem sakrivenim među rukama.
— Na što mislite, profesore?
— Motrim — odgovarao joj je on s glasom koji je očito morao stizati iz velike daljine. A onda bi se stre-
sao s uzdahom: a ipak se sjećam da su bila paprena!
— Sfa je bilo od papra, profesore?
— Stabla, neka stabla u nekom drvoredu . . . Tu, vidite, u trećoj polici na drugoj daščici valjda treća kn-
jiga od kraja.
— Vi biste htjeli da vam ja sada potražim te paprekovce? — upita ga gospođica uplašena i zadihana.
— Ako biste izvoljeli da mi time ugodite.
Dok je tražila, gospođica je surovo prevrtala stranice, ljutila se na preporuku da postupa obzirno. A zbilja joj
je već počelo dojađivati. Ona se navikla da leti, da trči, da hita, sad u vlaku, sad automobilom, željeznicom,
biciklom i parobrodom. Trčati, živjeti! Već je osjećala da se guši u tome papirnatome svijetu. Te jednoga
dana, kad je Balicci od nje naručio da pročita neke uspomene iz Norveške, više se nije mogla svladati. Na nje-
govo pitanje da li joj se sviđa mjesto koje opisuje katedralu u Trondhjemu, pokraj koje među stablima leži
grobište na koje svake subote uveče preživjeli rođaci donose kao poklon svježe cvijeće, povikne kao vragom
opsjednuta:
— Ali šta! Šta mi to govorite? Pa ja sam tamo bila, znate li? A mogu vam reći da nije tako kako je tu
opisano!
Balicci se digne na noge sav uskiptio od srdžbe i živ¬čane uzrujanosti:
— Ja vam zabranjujem da me podsjećate da je dru¬gačije no što tu stoji crno na bijelom! — povika joj
dižući ruke. — Što se vraga mene tiče što ste vi bili tamo! Stoji kako je tu rečeno, i dosta! Mora biti tako i
dosta više! Vi hoćete da me upropastite! Tornjajte se! Idite! Više ne mo¬žete ostati ovdje. Ostavite me
sama! Izdirite odavle!
Kad je ostao sam, Valeriano Balicci, pošto je tapka¬jući našao i podigao knjigu koju je gospođica osorno
ba¬cila na zemlju, sruši se na neki naslonjač i osta sjedećke; otvori knjigu, podraga drhtavim rukama zguž-
vane stranice, a onda zagnjuri lice u nju i osta dugo zadubljen u pri

viđenje Trondhjema s njegovom mramornom katedralom i susjednim grobištem na koje savjesni potomci
svake su¬bote naveče donose na poklon svježe cvijeće — tako kako je tu opisano. — Nije se smjelo u to di-
rati. Studen, snijeg, ono svježe cvijeće i plava sjena stolne crkve. — Sve je moralo ostati netaknuto. To je
tako i ne smije biti pogo¬vora. To je njegov svijet. Njegov papirnati svijet. Čitav njegov svijet.
Preveo Tin Ujević
GAVRAN MIZZARA

Besposleni pastiri penjući se nekoga dana uz vrleti Mizzara zatekoše u gnijezdu krupnoga gavrana koji je
miroljubivo sjedio na jajima.
— O zvekane, ma što to činiš? Ali nude, pripazite! Sjedi na jajima! To je posao za tvoju ženu, zvekane!
Ne smijete misliti da gavran nije odgraktao svoje raz¬loge; odgraktao ih je, ali gavranskim jezikom, te ga
sasvim prirodno, ne razumješe. Ti su se pastiri vraški zabavljali time da ga muče cijeli jedan bogovetni dan. A
onda ga jedan od njih ponese sa sobom u selo, ali dan kasnije, ne znajući što da od njega učini, priveže mu
za uspomenu mjedeno zvonce za vrat i opet ga pusti na slobodu:
— Uživaj.

Kakav je dojam izvodio na gavrana taj zvučni priv¬jesak, zacijelo je najbolje morao znati on sam, koji ga je
pronosio na vratu širom neba. Ako bismo sudili po pro¬stranim letovima kojima se podavao, reklo bi se da je
bo¬žanski uživao, već od sada zaboravljajući gnijezdo i ženu.
— Din, dindin, din, dindin ...
Seljaci, koji su nagnuti obrađivali zemlju slušajući tu zvonjavu, ispravljali su se ravno na noge. Gledali su ova

mo, te onamo, beskonačnim ravnicama pod velikim bli¬jeskom sunca:

— Gdje to zvone?
Vjetru ni ćuha; iz kakve je dakle daleke crkve mogla sve do njih zamnijevati ta svečana zvonjava?
Sve su mogli zamisliti lakše nego činjenicu da tako zvoni neki gavran, leteći nebom.
— To su duhovi! — pomisli Ciche, koji je radio sam samcat na nekom posjedu kopajući udubine oko
mladih bajamovih stabalaca, da bi ih ispunio gnojem. I on se pre¬krsti. Jer bogami on je vjerovao u duhove, i
još kako. Što¬više, neki put, naveče, kada se vraćao kući s polja, uzduž široke ceste, čuo je kako ga zovu,
blizu mjesta Zgašene Krečnice, gdje su po općem pričanju bili doma. Da ga zovu? A kako? Zvali su ga: — Ci-
che, Ciche! — eto tako. A pod kapom mu se naježila kosa.
Međutim tu zvonjavu čuo je najprije izdaleka, onda izbliza, onda i opet izda!eka;~ a nigdje naokolo nije bilo
ni žive duše: poljski krajolik, stabla i biljke, koje nisu go¬vorile ni osjećale, te koje su svojom bešćutnošću
uvećavale njegovu tjeskobu. A onda, kad je pošao da uzme svoj doručak koji je ujutro ponio iz kuće, pola
kruha i glavicu luka crljenca unutar krušne torbe, koju je ostavio zajedno s prslukom prilično daleko na onu
stranu, obješenu na gra¬nu masline, jest, gospodo, unutar krušne torbe našao je luk crljenac, ali nije našao
kruha. A za malo dana dogo¬dilo mu se tako već tri puta.
O svemu tomu nije ispričao nikome ni riječi, jer je dobro znao: kad čovjeka počnu mučiti duhovi, teško
ono¬me koji se tuži i žali; hvataju te kako im se svidi i načine ti još i gore.
— Ne osjećam se dobro — odgovarao je Ciche uveče na povratku s rada svojoj ženi koja ga je pitala za-
što je — rekla bi — ošamućen.

2 Paferenska herez

17

Pa ti ipak jedeš! — govorila bi mu kasnije žena

videći ga gdje trpa u grlo dvije i tri zdjelice juhe jednu za drugom.
— Jedem, sveca mi — mrsio je kroz zube Ciche, koji nije ništa okusio od jutra jedeći se što ne može da
se povjeri.
Dok se napokon po prostranim poljima ne raširi isti¬nita vijest o onome gavranulupežu koji je zvonio
zvon¬cem širom neba.
Ciche je griješio u tome što se nije umio vedro na¬smijati kao i drugi seljaci koji su se u prvi mah prestravili.
— Obećavam i kunem se — reče on — da će mi to skupo platiti!
A što je smislio? U krušnoj torbi donese skupa s po-lovicom suha kruha i glavicom crljenca četiri suha boba i
četiri niti konopčića. Čim je došao na posjed, skinu s magarca samar i uputi ga k pristranku, neka jede pre-
ostale strnjike. Ciche se razgovarao sa svojim magarcem, po se¬ljačkom običaju; a magarac je ćuleći sad ovo
a sada ono uho s vremena na vrijeme puhao da mu odgovori na neki način.
Dođe i sat za doručak. Bio je u neprilici bi li pošao — Počekaj da vidiš, jer ćemo se lijepo pozabaviti.
Bobove probuši, te ih poveže na čeitri niti konopčića vezane uz samar, te ih razmjesti nad krušnom torbom
na tlu. A onda se udalji i lati se kopanja.
Prođe sat; prođoše i dva. S vremena na vrijeme Ciche bi prekinuo rad, jer bi mu se sve činilo da čuje zvon-
javu zvona; on bi se osovio i naćulio uši. I opet ništa. I ponovo bi se prihvatio kopanja.
Dođe i sat za doručak. Bio je u neprilici bi li pošao po kruh ili bi još malo počekao. Ciche se konačno krenu, ali
onda, vidjevši kako je zasjeda na krušnoj torbi majstor
18
ski razmještena, ne htjede je pokvariti. Upravo uto začu jasno u daljini slabi glas zvonca. Podignu glavu:
— Evo ga.
Te spokojan i pognut, sa srcem punim nestrpljiva oče-kivanja, napusti svoje mjesto i sakrije se podalje.
Međutim je gavran, kao da uživa u brenčanju svojeg zvonca, kružio u visu, i nije se spuštao.
— Može biti vidi mene — pomisli Ciche i ustade da se sakrije još dalje.
Ali gavran nastavi letjeti u visini ne pokazujući znaka da se želi spustiti. Ciche je već ogladnio; ali ipak nije
htio dopustiti da bude pobijeđen. Pođe i opet kopati. Če¬kaj, čekaj; no gavran uvijek visoko gore, kao da mu
navlas zavrazuje. On je gladan, a kruh mu je tu na dva koraka, gospodo moja, pa ipak ne smije ni da ga
dotakne! Ciche se grizao u duši, ali je odolijevao u svojem inatu i tvrdo¬glavosti.
— Spustit ćeš se, spustit ćeš se! Moraš i ti izgladnjeli! Međutim se činilo da mu gavran odgovara
prkosno
zvukom zvonaca odozgo s neba:
— Ni ti, ni ja! Ni ti, ni ja!
Dan tako prođe. Ciche ogorčen iskali žuč na magarcu, te opet stavi na nj samar, s kojega su poput svečanog
uk¬rasa nove vrsti visila četiri boba. Još dok se vraćao, putem zagrize kao bjesomučan u onaj kruh koji je či-
tav božji dan bio njegova smrtna muka. Na svaki zalogaj dobacivao je kakvu paklenu uvredu upućenu
gavranu: — Ubojico, lu¬pežu, izdajico — samo zato što se nije dao namagarčiti.
Ali dan kasnije podvala uspije.
Jednako je brižno spremio zasjedu s bobovima, te se prije malo vremena prihvatio rada, kada začu bezumnu
zaglušnu zvonjavu u neposrednoj blizini praćenu očajnim graktanjem u bijesnom lepetanju krila. Dotrča
tamo. Tu je
19

bio gavran uhvaćen konopčićem koji mu je virio iz kljuna i gušio ga.

— Ah, nagrajisao si, je li? — povika zgrabivši ga za kreljuti. — Je li ti prija bob? Sada je na meni red,
ružna živino! Dobit ćeš što ti ide.
Prereze konopčić, te — samo za početak — opali gav¬rana dva put po glavi.
— Jednu za strah, a drugu za post!
Magarac, koji se držao na maloj udaljenosti i čupao strnjike s pristranka, čuvši gavranovo graktanje, nagnuo
je međutim u bijeg, prestravljen. Ciche ga zaustavi vikom; a onda mu izdaleka pokaza grdnu crnu živinu:
— Evo je, Ciccio! Držimo ga!
Priveže ga za noge, objesi ga za stablo i vrati se na rad. Kopajući poče razmišljati kakvu će odmazdu sebi
pri¬uštiti. On će mu potkresati krila da ne uzmogne više letjeti, a onda će ga predati u ruke sinovima i os-
talim dječarcima iz susjedstva da tjeraju šegu s njim. A u sebi se već smijao tome.
Kad je došlo veče, on namjesti samar na leđima ma¬garca; skine gavrana i objesi ga za noge za remen po-
drepac, zajaha, i tjeraj. Zvonce obješeno o vrat gavranu tada poče brenčati. Magarac naćuli uho i zaustavi se.
— Hi, idi — povika mu Ciche potegnuvši ga otresito za ular.
A magarac poče opet hodati; ali nije imao pravoga mira zbog onoga neobičnoga zvuka koji je pratio njegovo
polagano topotanje na prašini široke ceste.
Ciche je putem mislio da od toga dana po velikim poljima više nitko neće čuti kako gavran Mizzara zvoni i
zvoni na nebu. Eto ga ima tu; a sada ta opaka živina ne daje ni znaka života.
— Što činiš? — upita ga okrećući se i udarajući ga ularom po glavi. — Jesi li zaspao?

Gavran se odazove na udarac:

— Gra!
Naprečac, na taj neočekivan! grubi glas magarac se zaustavi uspravivši vrat i naćulivši uši. Ciche prasnu u
gro-hotan smijeh.
— Hi, Ciccio! Sto se plašiš?
I udari konopcem po uhu magarca. Malo kasnije on po drugi put ponovi gavranu isto pitanje:
— Jesi li zaspao?
I udari ga novim, snažnijim udarcem. Na to gavran zagrakta još jače:
— Gra!
Ali ovaj put magarac skoči divljim skokom i udari u bijeg. Uzalud ga je Ciche nastojao zadržati snažnim
napo¬rima ruku i krakova. Gavran, stresan tom bjesomučnom tr¬kom, poče očajnički graktati; ali što je više
graktao, to je prestravljeni magarac pomamnije trčao.
— Gra! Gra! Gra!
Ciche je urlikao, potezao i potezao ular; no kanda su obje životinje bile izbezumljene od užasa koji su za-
davale jedna drugoj, dok je jedna kriještala a druga bježala. Za dug trenutak odzvanjaše u noći bjesnoća te
očajničke trke; a onda se začu veliki štropot, kao da je nešto palo, i ništa više.
Dan kasnije nađoše Cichea u dnu nekoga ponora smrskane lubanje pod magarcem, koji je također smrskao
glavu: kosturnica koja se pušila pod suncem iza roja mušica.
Gavran Mizzara, crn u plavetnilu krasnoga jutra, zvo¬nio je ponovo širom nebesa svojim zvoncem, slobodan
i blažen.
Preveo Tin Ujević

I NEKA PLANE
Ne imajući više kome da zapovijeda, Simone Lampo već se dugo navikao zapovijedati sam sebi. I zapovijedao
je sebi oštro:
— Simone, amo! Simone, tamo!
Namjerice bi sebi nametnuo, u inat svome stanju, najnezahvalnije poslove. Katkada bi se prividno usprotivio,
da bi sebe prisilio na posluh, prikazujući u isto vrijeme dvije uloge u komediji. Rekao bi na primjer srdito:
— Neću to učiniti!
— Simone, izbatinat ću te. Rekao sam ti, skupi to đubre! Nećeš?
Paf!... Prilijepio bi sebi masnu ćušku. I skupio bi đubre.
Toga dana, pošto je posjetio malo imanje, jedino koje mu je ostalo od svih što ih je nekada posjedovao
(jedva dva hektara zemlje, zapuštene tamo gore, bez nadzora kak¬va seljaka), zapovijedio je sebi da osedla
staru magaricu, s kojom je pak običavao, vraćajući se u mjesto, voditi naj-raznovrsnije razgovore.
Magarica, naćulivši sad ovo sad ono iščerupano uho, činilo se kao da ga sluša, strpljivo, usprkos smetnji koju
joj je gospodar od nekog vremena nametnuo I koju ona ne bi znala tačno rastumačiti: nešto što ju je u hodu
lupetalo otraga, ispod repa.
Bila je to košarica od pruća, bez drška, povezana s dvije uzice na obluk sedla i obješena pod rep jadne
živo¬tinje, da bi se u njoj skupile i pohranile lijepe tople lop¬tice od đubra što se još puši, i koje bi ona inače
posijala putem.
Svi su se smijali kad bi vidjeli staru magaricu s kotaricom otraga, spremnom za upotrebu; a Simone Lampo je
uživao.
Ljudi su u mjestu veoma dobro znali u kakvom je I kolikom obilju nekada živio i koliko je držao do novca. Ali
sada je, eto, pošao mravima u školu, koji su ga naučili, baba, baba, na koji način neće izgubiti ni ono malo
đubra potrebna da nahrani zemlju. Tako je to!
— Daj, Nina, daj, pusti da ti metnem ovaj lijepi ukras!
Što smo mi sada, Nina? Ti ništa, a ja nitko. Nismo za drugo
nego da nam se selo smije. Ali ne brini se. Ostaje nam još
kod kuće kojih stotinjak ptičica. Cijucijucijuciju ... One
ne bi rado da ih pojedem! Ali ja ih jedem; i čitavo se
mjesto smije. Živjelo veselje! i
Ciljao je time na jednu drugu svoju lijepu zamisao, što se uistinu mogla staviti uz bok onoj košarici, obješenoj
magarici pod rep.
Prije nekoliko mjeseci stao je tobože vjerovati da će se moći ponovo obogatiti gajenjem ptica. I od pet soba
svoje kuće u mjestu načinio je pravu krletku (zbog čega su je zvali krletka luđaka), a sam se povukao u dva
sobička gornjega kata s oskudnim namještajem što ga je spasio od brodoloma svojih imanja, dok je vrata,
kapke i okna pro¬zora i balkona zatvorio rešetkama, da bi ptice imale zraka.
Od jutra do večeri uzdizala su se na veliko uživanje čitava susjedstva cvrkutanja i zivkanja i kreštanja i
biglisanja, zvižduci kosova, pijuci ševa: veliko brbljanje, ne¬prekidno, zaglušno.

— Oh, fi si, Nazzaro? Što radiš tu?

— Čekam zvijezde.
— Jedeš ih?
— Ne: brojim ih.
— A onda?
Nazzara su rasrdila ta pitanja; podigne se, sjedne na ogradu i poviče srdito kroz gustu čupavu bradurinu:
— Don Simo', idite, ne smetajte mi! Znate dobro da u ovo doba ne trgujem više; a s vama neću razgo-
varati.
Tako rekavši, ponovo se razvali na ogradu trbuhom u zrak, očekujući zvijezde.
Kad bi zaradio četiri solda bilo timarenjem živina bilo za kakav drugi posao, glavno da je brzo gotov, Nazzaro
je postao gospodar svijeta. Dva solda kruha i dva solda voća. Nije mu trebalo ništa više. A ako mu je tko
predla¬gao da osim ona četiri solda za koji drugi posao zaradi jednu ili čak i deset lira, on je odbijao odgo-
varajući pre¬zirno na svoj način:
— Ne trgujem više I
I lutao bi tada poljima ili uz morski žal ili gore po brdima. Sretao bi ga posvuda, i gdje bi najmanje očekivao,
bosonoga, šutljiva, s rukama iza leđa i sa svijetlim, zane¬senim i nasmijanim očima.
— Hoćete li dakle ići, da ili ne? — poviče i sjedne ponovo na ogradu, još bjesniji, videći da se onaj zaus-
tavio s magaricom i da ga promatra.
— Ni ti me nećeš? — reče tada Simone Lampo zavrtjevši glavom. — A ipak bismo nas dvojica, vidiš,
mogli biti lijep par.
—■ Budite vi s vragom par! — promrmlja Nazzaro povalivši se opet. — Vi živite u smrtnom grijehu, rekao
sam vam!
— Zbog onih ptičica?
26
— Duša, duša, srce... ne osjećate li da vas srce boli? Sve su to božja stvorenja, keja ste vi pojeli! Idite...
Smrtni grijeh!
— Čuuu — potjera Simone Lampo magaricu. Nakon nekoliko koraka ponovo se zaustavi, okrene
se i zovne:
— Nazzaro!
Skitnica mu ne odgovori.
— Nazzaro — ponovi Simone Lampo. — Hoćeš li doći sa mnom da oslobodimo ptice?
Nazzaro se naglo uspravi.
— Govorite li ozbiljno?
— Da.
— Hoćete spasiti svoju dušu? Nije dosta. Morala bi planuti i slama.
— Kakva slama?
— Sva slama! — reče Nazzaro približivši se brz i lagan kao sjena.
Položi jednu ruku na vrat magarici, drugu na nogu Simona Lampa i gledajući ga u oči ponovo upita:
— Hoćete li uistinu spasiti svoju dušu? Simone Lampo se nasmiješi i odgovori mu:
— Da.

— Uistinu baš? Zakunite se! Pazite, ja znam što bi vama trebalo. Noću učim, pa znam što bi trebalo ne
samo vama nego i svima lupežima, svima varalicama što stanuju tamo dolje u našem mjestu; ono što bi bog
trebao učiniti za njihov spas i što čini, prije ili kasnije, uvijek: ne sumnjate! Dakle, hoćete li zbilja osloboditi
ptice?
— Pa da, rekao sam ti.
— I neka plane slama?
— Neka plane!
— Dobro je. Držim va's za nilječ. Idite naprijed i če¬kajte me. Moram još brojiti do sto.
27

Simone Lampo nastavi put, smiješeći se i govoreći Nazzaru:

— Pazi, čekam te.
Već su se nazirala tamo dolje duž morske obale slaba svjetla mjestanca. S one ceste na lamporastoj visoravni
što se dizala nad mjestom rastvarala se noću tajanstvena praz¬nina mora, pred kojom je ona hrpica svjetala
tamo dolje izgledala još jadnija.
Simone Lampo duboko uzdahne i namrtši obrve. Svaki je put tako izdaleka pozdravljao pojavu onih luči.
Za ljude koji su živjeli tamo dolje stiješnjeni, nagomi¬lani, postojala su dva patentirana luđaka: on i Nazzaro.
Pa dobro: sada će se udružiti, da veselje u mjestu bude veće! Slobodu ptičica i neka plane slama! Dopada mu
se taj Nazzarov usklik; i ponavljao ga je nekoliko puta sa sve većim užitkom prije no što je stigao u mjesto.
— Neka plane!
Sve su ptičice u to doba spavale u pet soba donjega kata. To je imala biti za njih posljednja noć što će je tu
provesti. Sutra, napolje! Slobodne. Veliko letenje! I rasprštiti će se po zraku; vratit će se u polja, slobodne i
sretne. Da, to je bila prava okrutnost. Nazzaro je imao pravo. Smrtni grijeh! Bolje se hraniti suhim kruhom, i
dosta.
Privezao je magaricu u stajici i s malom uljanicom u ruci pođe gore da dočeka Nazzara, koji je morao brojiti,
kako mu je rekao, do stotinu zvijezda,
— Luđak! Tko zna zašto? A možda je to neka pobožnost..,
Čekaj i čekaj, Simona Lampa je počeo svladavati san. Kakvih sto zvijezda! Mora da je prošlo više od tri sata.
Pola bi neba mogao izbrojiti ... Ah šta, šta! Možda mu je rekao da će doći, da mu se naruga. Uzaludno je
dalje čekati. I spremao se da se izvali na krevet tako odjeven, kad začuje jako lupanje na vratima s ulice.
I eto Nazzara, zadihana i sasvim vesela i nestašna.
— Trčao si?
— Da. Gotovo jel
— Što si učinio?
Sve. Govorit ćemo sutra, don Simo'l Mrtav sam od umora.
Bacio se na stolicu i stao je trljati noge objema ruka¬ma, dok su mu oči šumske životinje sjale od nekog
čudnog smijeha što se jedva ocrtavao na usnama usred guste bradurine.
— Ptice? — zapita.
— Dolje. Spavaju.
— Dobro je, Vi niste pospani?
— Jesam. Tako sam te dugo čekao . . .
— Nisam mogao prije. Ležite. I ja sam pospan, pa ću spavati ovdje, na ovoj stolici. Dobro mi je, nemojte
se uznemirivati! Sjetite se da ste još u smrtnom grijehu! Sutra ćemo okajati.
Simone Lampo promatrao ga je sa svog kreveta na¬slonjen na lakat; blažen. Koliko mu se dopadao taj ludi
skitnica! Minuo ga je san, pa je htio nastaviti razgovor.
— Reci, Nazzaro, zašto brojiš zvijezde?
— Jer ih volim brojiti. Spavajte!
— Čekaj. Reci mi: jesi li zadovoljan?

— Čime? — upita Nazzaro podigavši glavu, koja se već bila spustila među ruke, naslonjene na stol.
— Svime — reče Simone Lampo. — Time što živiš tako . . .
— Zadovoljan? Svi smo mi jadnici, don Simo'l Ali ne brinite se. Proći će! Spavajmo.
I opet spusti glavu na ruke.
Simone Lampo ispruži glavu da ugasi svijeću; ali u posljednji trenutak zaustavi dah. Malo se prepao na
po¬misao da će ostati u tami s tim luđakom.

— Reci, Nazzaro: bi li htio ostafi sa mnom zauvijek?

— Zauvijek se ne kaže. Dokle budete htjeli. Zašto ne?
— I volit ćeš me?
— Zašto ne? Ali, niti vi gospodar, niti ja sluga. Za¬jedno. Ja sam već dugo uz vas, znate? Znam da gov-
orite s magaricom i sami sa sobom; i rekao sam u sebi: »Sve u svoje vrijeme« ... Ali vam se nisam htio prib-
ližiti, jer ste u kući držali utamničene ptice. Sada, kad ste mi kazali da želite spasiti svoju dušu, ostat ću s
vama dok me budete htjeli. No, ja sam vas uzeo za riječ, i prvi je korak učinjen. Laku noć.
— A nećeš li izmoliti krunicu? Govoriš toliko o bogu!
— Izmolio sam je. Moja je krunica na nebu. Jednu Zdravomariju za svaku zvijezdu.
— Ah, zato ih brojiš? .— Zato. Laku noć.
Simone Lampo, umiren od ovih riječi, ugasi svijeću. I malo su zatim obojica spavali.
U zoru su prvi cvrkuti utamničenih ptica probudili skit¬nicu, koji se sa stolice bacio na zemlju da spava. Si-
mone Lampo, koji je bio navikao tom cvrkutu, još je hrkao.
Nazzaro ustade i probudi ga.
— Don Simo', ptice nas zovu.
— Ah, da! — reče Simone Lampo naglo se probudivši i iskolačivši oči kad je ugledao Nazzara.
Nije se više ničega sjećao. Odvede druga u pokrajnju sobicu i podigavši poklopac na podu siđoše obojica niz
drvene stube i dođoše u donji kat, pun zadaha izmetina svih onih životinjica i ustajala zraka.
Ptice, zaplašeme, počeše sve s'kupa 'krijeišiati i uzdigavši se uz bučni lepet krila prema stropu.
— Koliko ih je, koliko! — usklikne Nazzaro samilosno sa suzama na očima. — Jadna božja stvorenja!
— A bilo ih je više! — usklikne Simone Lampo, kli¬majući glavom.
— Zaslužili bisfe vješala, don Simo'! — poviče onaj pokazujući mu šake. — Ne znam hoće li biti dovoljna
kazna koju sam vam namijenio. Dakle na posao! Morat ćemo prije sve poslati u jednu sobu.
— Nije potrebno. Gledaj! — reče Simone prihvativši svežanj konopčića što su, zahvaljujući nekom
veoma zamr-šenom sistemu, držali priljubljene rešetke za udubine pro¬zora i balkona.
Objesio se na njih, i dolje! Rešetke se otrgnuše i pa¬doše sve zajedno uz paklenu buku.
— Potjerajmo ih sada! potjerajmo ih! Sloboda! Slo¬boda! Iš! iš! iš!
Ptice, utamničene ondje više mjeseci, uplašene tom naglom uzbunom, lebdjele su na drhtavim krilima i nisu
znale u prvi mah odletjeti: trebalo je da neke, najhrabrije, jurnu van kao strijele uz krik veselja i straha
ujedno; slije¬dile su ih druge, potjerane, u jatima, u jatima, u velikoj za¬buni. Raspršile se u početku kao da
bi se htjele malo opo¬raviti od smetenosti po vijencima krovova, po rubovima dimnjaka, po pragovima pro-
zora, po ogradama susjednih balkona. Podigoše se dolje na ulici glasni povici čuđenja. Nazzaro, plačući od
ganuća, i Simone Lampo odgovarali su na te usklike vičući i dalje po već praznim sobama:
— Iš! iš! Sloboda! Sloboda!
Pogledaše tada i oni kroz prozor da uživaju u slici ulice ispunjene svim onim ptičicama, slobodnima u onom
svijetlu zore. Ali već se otvarao koji prozorčić; neki bi dječak, ili neka žena, smijući se pokušavali da ulove ovu
ili onu ptičicu; tada Nazzaro bijesan raširi ruke i stade se derati kao izbezumljen:
— Ostavite! Da se niste usudili! Ah, huljo! Ah, lupežice! Pustite ih letjeti!

Simone Lampo nastojao ga je umiriti:

— Idi! budi miran, neće se sada one više dati uhva¬titi ...
Vratiše se na gornji kat olakšani i zadovoljni. Simone Lampo se približi malom ognjištu da zapali vatru i
spremi kavu; ali ga Nazzaro naglo povuče za ruku.
— Kakva kava, don Simo'! Vatra je već planula. Ja sam je noćas zapalio. Dođite, potrčimo da vidimo
drugo letenje, tamo!
— Drugo letenje? — upita ga Simone Lampo, začu¬đeno. — Kakvo letenje?
— Jedno ovdje, a jedno tamo! — reče Nazzaro. — Po¬kora, za sve ptice koje ste pojeli. Neka plane
slama, nisam li vam rekao? Pođimo osedlati magaricu, pa ćete vidjeti.
Simone Lampo je vidio kako mu pred očima prolazi kao neki plamen. Pobojao se da je shvatio. Zgrabi Naz-
zara za ruke i drmajući ga poviče:
— Sto si uradio?
— Zapalio sam žito na vašem imanju — odgovori mu mirno Nazzaro.
Simone Lampo u prvi mah zanijemi; zatim se izobličen od srdžbe zaleti u luđaka.
Ti? Žito? Razbojnice! Govoriš li istinu? Zapalio si
mi žito?
Nazzaro ga odbije žestokim zamahom ruke,
— Don Simo', kakvu to igru igramo? Koliko imate ri¬ječi? Neka plane slama, rekli ste mi. I ja sam za-
palio slamu za vašu dušu!
— Ali ja ću te sada poslati na robiju! — rikne Simon Lampo.
Nazzaro provali u grohotan smijeh i reče mu otvoreno:
— Ludi ste! A duša, a? Tako vi hoćete spasiti svoju dušu? Ništa, don Simo'! Neće biti ništa od toga.

— Ali ti si me upropastio, razbojnice! — zaviče sada Simone Lampo drugim glasom, gotovo plačući. —
Jesam li mogao zamisliti da hoćeš to reći? Zapaliti žito? A što ću ja sada? Kako ću platiti kamate biskupskoj
stolici? Kamate koji terete posjed?
Nazzaro ga pogleda s prezirnim sažaljenjem:
— Dijete! Prodajte kuću, koja vam nije ni za što, i oslobodite imanje kamata. To je brzo gotovo.
— Da — naceri se Simone Lampo. — A što ću ja jesti, bez ptica i bez žita?
— To je moja briga — odgovori mu Nazzaro spokoj¬nom ozbiljnošću. — Ne moram li živjeti s vama?
Imamo magaricu, imamo zemlju; kopat ćemo i jesti ćemo. Hrabro, don Simo'!
Simone Lampo promatraše začuđeno vedru pouzdanost toga luđaka, koji je ostao pred njim podignute ruke
s po-kretom prezime bezbrižnosti i s lijepim smijehom mudre lakoumnosti u svijetlim očima i u gustoj
raskuštranoj bradurini.
Preveo Dubravko Dujšin

3 Patarenska heroza
GRANELLINA KUĆA
I
Miševi ne slute zamku mišolovke. Kad bi je slutili, zar bi upali u nju? Ali i kad su upali, nisu još u to uvjereni.
Penju se, cičeći, uz rešetke; guraju oštru njuškicu između jedne i druge žice; vrte se, okreću se bez prestanka
tražeći izlaz.
Čovjek naprotiv, koji se utječe zakonu, zna da ulazi u mišolovku. Miš se otima. Čovjek, koji zna, miruje.
Miruje tijelom, razumije se. Unutra, to jest u duši, čini isto što i miš, još i gore.
Tako su radili i mnogobrojni klijenti u čekaonici odvjet-nika Zumme onog jutra mjeseca kolovoza, potpuno
ozno¬jeni, dok su ih izjedali muhe i dosada.
Njihova je nijema nestrpljivost, izjedana potajnim mi-slima, u zagušljivoj sparini postajala sve više i više raz-
dražljiva. Ali mirujući tako strijeljali su jedni druge zvjer¬skim pogledima.
Svaki bi od njih htio da gospodin odvjetnik bude samo za njega, za njegovu parnicu. Ali kako je on morao
kroz jutro tolike saslušati, predviđao je da će mu posvetiti veoma malo vremena i da neće više posjedovati
običajnu oštrinu uma i običajnu pronicavost za njegov slučaj, tako umoran, iscrpljen od tolikog napora, uz
onu vrućinu od četrdeset

stupnjeva, zbunjen, tup od tolikog ispitivanja pravnih pi

I svaki put kad je pisar, koji je otkopčana ovratnika i s rupcem pod bradom u velikoj žurbi prepisivao neki
spis, podigao oči na sat s njihaljkom, dvojica ili trojica bi otpu¬hivali i više je od jedne stolice zaškripalo.
Drugi, već iscrpljeni od vrućine i dugog čekanja, potišteno su gledali visoke i prasne police, prepune svežn-
jeva spisa: stari spo¬rovi, postupci, bijeda i propast tolikih jadnih obitelji! Ostali pak, u nadi da će se ras-
tresti, gledali su u prozore sa spu¬štenim zelenim zavjesama, iza kojih je dopirao žamor ulice i ljudi koji su
tuda išli bezbrižni i sretni, dok oni ovdje... utf! I bijesnom su kretnjom tjerali muhe, što su, sirotice, po¬ko-
ravajući se svojoj ćudi, nastojale da im dosade malo više i da iskoriste znoj što ga kolovoz i nespokojna muka
sud¬skih kavga istiskuje sa čela i s ruku ljudi.
Ipak je tog jutra bio tu netko koji je bio dosadniji od muha u čekaonici: odvjetnikov sin, ružan dječačić od
nekih deset godina, koji je sigurno pobjegao iz stana što je bio uz kancelariju, bez čarapa, u košuiji, neoprana
lica, da raz¬veseli očeve klijente.
— Kako se ti zoveš? Vincenzo? Uh, ružnog li imena! A ovaj privjesak, je li od zlata? Otvara se? A što je
unutra? Oh, gledaj . .. kosa ... A čija je? Zašto je držiš tu?
Kad je zatim čuo iza varta kancelarije korake svog oca, koji je dolazio da isprati kojeg uvaženijeg klijenta,
sakrio bi se pod stol između nogu pisaru. U čekaonici su svi ustajali i s očima punima molbe gledali odvjet-
nika, koji je uzdignuvši ruke govorio prije no što će ući u kancelariju:
— Strpite se malo, moja gospodo. Jedan po jedan. Sretnik koji je bio na redu slijedio ga je s
poštova¬njem i zatvarao vrata za sobom; za druge se nastavljalo još nespokojnije i mučnije iščekivanje.
II
Samo troje, koji su morali biti muž, žena i kćerka, nisu pokazivali nikakva znaka nestrpljivosti.
Muškarac, šezdesetih godina, imao je mrtvački izgled; nije htio skinuti s glave stari cilindar ravnog oboda,
oguljen i pozelenio, da ne bi možda umanjio dostojanstvo svog crnog odijela, širokog, teškog, starinskog
redingota, iz kojeg se širio prodorni miris naftalina.
Očito se tako udesio jer je smatrao da nema više krvi u žilama, toliko je bio blijed; i kao da su mu obrazi i
pod¬bradak opijesnivili, zbog nekih sijedih i rijetkih malja, što su se htjele zvati bradom. Oči su mu bile
razroke, svijetle, primaknute nosu velikom kao opanak; a sjedio je pognut, spuštene glave, kao da ga je pri-
tisnuo nepodnosivi teret; mršave, prozirne ruke, naslonjene na štapić.
Žena je uz njega imala naprotiv preponosno držanje u očiglednoj gluposti. Debela, prsata, gojazna, puna
užarena lica, a malo i brkata, i s jednim parom crnih očiju, široko rastvorenih, upravljenih u strop.
S kćerkom, s druge strane, upao bi u jednaku povučenu žalost kao kod oca. Veoma mršava, blijeda, razrokih
očiju i ona, sjedila je kao da je grbava. Činilo se da i kći i otac ne padaju na zemlju samo zato što im je u sre-
dini bila ogromna stasita žena koja ih je na neki način držala uspravne.
Ostali su klijenti promatrali ono troje s napetom radoznalošću, pomiješanom s nekim neprijateljskim prener-
aženjem, mada su oni, jadnici, već tri puta ustupili svoj red, da¬jući tako na znanje da imaju dug razgovor s
gospodinom odvjetnikom.
Kakva ih je nesreća snašla? Tko ih je progonio? Sjena neke nasilne smrti što je vapila za osvetom? Prijeti li im
bijeda?

Bijeda, zasfalno, ne. Žena je bila pretovarena zlatom: krupne su joj naušnice visile s ušiju; dvostruka joj je
ogrlica sieza.a viai; veiika kopča s privjescima kao suze dizala joj se i spušta'a zajedno s prsima, koja su bila
kao mijeh, i dugi joj je lanac podržavao lepezu, a mnogo i mnogo joj je teškog prstenja gotovo priječilo da se
služi debelim puno¬krvnim prstima.
Nitko ih više nije pitao za dopuštenje da prođe prije njih; kao da je već dogovoreno da će oni ući poslije svih.
A oni su čekali, veoma strpljivo, zaokupljeni, čak zadubljeni u svoju mračnu, potajnu muku. Samo se žena s
vremena na vrijeme malo hladila, a onda bi spustila lepezu, a muškarac se naginjao da ponovi kćeri:
— Tinina, sjeti se naprska.
Nije samo jedan klijent pokušavao da odgurne nadasve nametljivog odvjetnikovog sina prema ono troje; ali
se dječak, uplašen onom pogrebnom tugom, povukao natrag zafrknuvši nosom.
Sat s njihaljkom pokazivao je već gotovo dvanaest kad je pisar, pošto su svi drugi klijenti otišli, više ili manje
zadovoljni, upitao ono troje što je još stajalo nepomično poput kipova:
— A što još čekate da uđete?
s
— Ah — reče muškarac i ustade zajedno s dvjema že-nama. — Smijemo li?
— Pa naravno da smijete! — odbrusi pisar. — Mogli te već odavno! Požurite, jer odvjetnik ruč? M
podne. Opro¬stite, vaše ime?
Muškarac je konačno skinuo cilindar i otkrivši ćelavu glavu iznenada otkrije i muku koju je zbog onog
užasnog redingofa morao mučiti: nebrojeni potočići znoja potekoše s ružičaste lubanje što se pušila i poplav-
iše mu beskrvno, uplašeno lice. Nakloni se, dahnuvši svoje ime:
— Piccirilli Serafine

II!
Odvjetnik Zummo je mislio da je za taj dan gotov i uređivao je papire na stolu spremajući se da ode, kad
ugle¬da pred sobom ona tri nova, nepoznata klijenta.
— Gospodo? — zapita osorno.
— Piccirilli Serafino — ponovi muškarac s pogrebnim izgledom, naklanjajući se još dublje i gledajući
ženu i kćer, da vidi kako će se one nakloniti.
Dobro se nakloniše, i on je instinktivno tijelom popra¬tio njihovu kretnju izvježbanih majmunica.
— Sjednite, sjednite — reče odvjetnik Zummo iskolačivši oči zbog tih čudnih pokreta. — Kasno je.
Moram otići.
Ono troje sjednu odmah pred pisaći stol, sasvim zbu¬njeni. Grč sramežljivog smiješka na voštanom licu Pic-
cirillija bio je jezovit: srce bi te zaboljelo! Tko zna otkad se taj jadnik nije više smijao!
— Evo, gospodine odvjetnice ...
— Došli smo — započe kćerka u isto vrijeme. A mati, s očima uzdignutim stropu, progunđa:
— Nevjerojatne stvari!

— Ukratko, neka govori jedan — reče Zummo namr¬šteno. — Kratko i jasno. O čemu se radi?
— Evo, gospodine odvjetnice — prihvati Piccirilli pro-gutavši slinu. — Tuženi smo sudu.
— Razbojstvo, gospodine odvjetnice! — provali po¬novo žena.
— Mama — reče plašljivo kćerka, opominjući je da šuti ili da govori mirnije.
što mu ga je moglo dati njegovo slabašno tijelo:
Piccirilli pogleda ženu i dometne s onim autoritetom
— Mararo, molim te: ja govorim! Tužba, gospodine odvjetnice. Morali smo napustiti kuću u kojoj smo
stano¬vali, jer...
— Razumijem. Deložacija? — upita Zummo da skrati.
— Ne, gospodine — odgovori ponizno Piccirilli. — Na-protiv. Uvijek smo tačno plaćali stanarinu, un-
aprijed. Mi smo se sami iselili, štoviše protiv želje vlasnika. A vlasnik nas sada poziva da izvršimo najamni
ugovor i povrh toga nas čini odgovornima zbog štete i izmakle dobiti, jer kaže da smo mu mi ozloglasili kuću.
— Kako, kako? — reče Zummo namrštivši se, ovaj put gledajući ženu. — Sami ste se iselili, ozloglasili
ste mu kuću, a vlasnik ... Ne razumijem. Govorimo jasno, moja gospodo! Odvjetnik je kao ispovjednik. Ne-
dopuštena trgovina?
— Ali ne, gospodine! — žurno odgovori Piccirilli, metnuvši ruke na prsa. — Kakva trgovina? Ništa!
Nismo mi tr¬govci. Jedino moia žena daje neku malenkost. . . tako . . . u zajam, ali uz takve kamate . ..
— Pošteno, razumio sam!
— Vjerujte, gospodine, takve koje čak i Sveta Crkva dopušta .. . Ali nije to. Granella, vlasnik kuće, kaže
da smo je ozloglasili jer smo u tri mjeseca u onoj prokletoj kući vidjeli svakakvih, gospodine odvietniče!
Spopada me . . . spopada me jeza, kad samo pomislim!
— Oh, Gospode, spasite i očuvajte od toga sva stvo¬renja na zemlji! — usklikne žena sa snažnim uzda-
hom, usta¬de, podigne ruke uvis i zatim se prekriži rukom prepunom prstenja.
Kćerka dometne, spuštene glave i stisnutih usana:
— Progone nas . . . (Sjedni, mama).
— Progonjeni smo, gospodine! — navali otac. — (Sjed¬ni, Mararo.) Progonjeni, to je prava riječ. Tri
smo mjeseca bili smrtno progonjeni u onoj kući.
— Tko vas je progonio? — zaviče Zumo, gubeći na kraju strpljenje.
— Gospodine odvjetnice — prihvati Piccirilli tiho nag-nuvši se nad stol i metnuvši ruku pokraj usta, dok
je drugom nalagao ženama da šute — (Psssst...) Gospodina odvjet¬nice, duhovi!
— Tko? — reče Zummo misleći da nije dobro čuo.
— Duhovi, da, gospodine! — potvrdi glasno i odvažno žena, mašući rukama po zraku.
Zummo, bijesan, skoči:
— Idite, molim vas! Nemojte da se nasmijem! Duhovi vas progone? Ja moram na ručak, moja gospodo!
Oni tada također ustadoše, opkoliše ga da ga zaustave i stadoše sve troje govoriti u jedan mah, preklinjući:
— Da, da, gospodine! Vaše nam gospodstvo ne vje¬ruje? Ali saslušajte nas . . . Duhovi, paklenski
duhovi! Vidjeli smo ih ovim svojim očima. Vidjeli i čuli ... Tri su nas mje¬seca mučili!
A Zummo, otresajući se srdito:
— Ali idite, kažem vam! To su ludosti! I k meni ste do¬šli? U ludnicu, u ludnicu, moja gospodo!
— Ali kad su nas tužili ... — zajeca Piccirilli skloplje¬nim rukama.
— I dobro su uradili! — zaviče mu Zummo u lice.
— Što kažete, gospodine odvjetnice? — umiješa se žena udaljujući ostale. — Je li to zaštita koju vaše
gospod¬stvo pruža jadnim progonjenim ljudima? Oh, gospode bože! Vaše gospodstvo govori tako, jer niste
vidjeli što smo mi vidjeli! Ima ih, vjerujte, ima duhova! Ima ih! I nitko to ne može znati bolje do nas!
— Vi ste ih vidjeli? — zapita je Zummo s porugljivim smiješkom.
— Da, gospodine, svojim očima — potvrdi naglo Picci¬rilli, premda nije njega pitao.
— I ja svojima — dometne na isti način kći.
— Da, možda, s vašima! — nije mogao a da ne plane Zummo, upirući ispružene prste u njihove razroke
oči.
— A moje, onda? — stade vikati žena udarajući se bijesno u grudi i raskolačivši očetine. — Moje su
ravne, s pomoću božjom, i lijepe velike, gospodine odvjetnice! A i ja sam ih vidjela, znate, kao što sada
gledam vas.
— Ah tako? — reče Zummo. — Kao same odvjetnike?
— Pa dobro — uzdahne žena. — Vaše gospodstvo ne vjeruje, ali imamo toliko svjedoka, znate? Čitavo
bi susjed¬stvo moglo doći i posvjedočiti .. .
Zummo namršti obrve:
— Svjedoka koji su vidjeli?
— Vidjeli i čuli, da, gospodine!
— Ali vidjeli . . . što, na primjer? — upita Zummo.
— Na primjer kako se miču stolice a da ih se nitko ne dotiče ...
— Stolice?
— Da, gospodine.
— Takva stolica kao ova tu, na primjer?
— Da, gospodine, takva stolica tu, prevrće se po sobi, kao što to radi dječurlija na ulici; a onda, na
primjer.. . što da vam kažem? Na primjer kutija od baršuna za igle u obliku naranče, koju je izradila moja kći
Tinina, poleti s komode u lice mom jadnom mužu kao da ju je bacila . . . kao da ju je bacila nevidljiva ruka;
ormar s ogledalom škri¬pi i sav se trese, kao da ima grčeve, a iznutra . . . iznutra, iz ormara, gospodine odv-
jetnice. . . naježi mi se koža kad samo pomislim... ori se smijeh!
—■ Ori se smijeh! — dometne kći.
— Ori se smijeh! — reče otac.
A žena, ne gubeći vremena, nastavi:
— Sve su ove stvari, moj gospodine odvjetnice, vidjele i čule sve naše susjede, i one su, kako sam vam
kazala, pri-pravne posvjedočiti, Mi smo vidjeli i čuli i gorih stvari!
— Tinina, naprstak — prišapne u ovaj mah otac.

— Ah, da, gospodine — prihvati kći, ponovo se frgnuvši i uzdahnuvši. — Imala sam srebrni naprstak,
uspomena od bake, te svete duše! Čuvala sam ga kao zjenicu oka. Tražim ga jednoga dana u torbici i ne
nalazim ga! Tražim po čitavoj kući i ne nalazim ga. Tri sam ga dana tražila, da sam na časove i pamet gubila.
Ništa! Kad jedne noći, dok sam ležala u krevetu pod mrežom za komarce . ..
— Jer u onoj kući ima i komaraca, gospodine odvjet¬nice! — prekine mati.
— I kakvih komaraca! — potkrijepi otac, sklapajući oči i klimajući glavom.
— Čujem — nastavi kći — čujem kako nešto poskakuje na mreži .. .
U taj tren je otac prekine pokretom ruke. Morao je on započeti svoju ariju. Bio je to zborni komad.
— Znate, gospodine odvjetnice? Baš kao kad se ba¬caju one gumene loptice udarcem ruke, a one se
vraćaju u ruku.
— Zatim — nastavi kći — kao da ga je netko jače od¬bacio, moj naprstak odskoči s vrha mreže na strop
i pade na pod, ulupljen.

— Ulupljen — ponovi mati. A otac:

— Ulupljen!
— Silazim s kreveta sva dršćući da ga uzmem, ali čim sam se sagnula, kao obično, s krova . . .
— Smijeh, smijeh, smijeh ... — dovrši mati. Odvjetnik Zummo ustade zamišljen, oborene glave
s rukama na leđima, zatim se trgne, pogleda u oči svoja tri klijenta, počeše se jednim prstom po glavi i reče s
ner¬voznim smiješkom:
—: Dakle, šaljivi duhovi! Nastavite, nastavite... za¬bavljam se.
— Šaljivi? Ali kako šaljivi, gospodine odvjetnice? — prihvati žena. — Pakleni duhovi, morate reći, gospodine!
Povlače nam pokrivače s kreveta: sjedaju nam noću na želuce; udaraju nas po leđima; grabe nas za ruke; a
onda drmaju čitavim pokućstvom, zvone u zvonca, kao da je, bog nas očuvaj i brani, potres; truiju nam svaiki
zalogaj bacajući pepeo u tave i lonce ... I vi ih nazivate šaljivim? Nije pomoaao ni svećenik ni blagoslovena
voda! Tada smo sve rekli Granelli preklinjući ga da nas riješi ugovora, jer nismo htjeli tamo umrijeti od
straha, od užasa .. . Znate li što nam je odgovorio onaj razbojnik? »Priče!« odgovorio nam je. »Duhovi?
Jedite dobre bifteke«, kaže, i »i liječite svoje živce«. Pozvali smo ga da vidi svojim očima i čuje svojim ušima.
Ništa. Nije htio ni čuti o tome; čak nam se i zaprijetio: »Čuvaife se samo«, kaže, »da ne dižete galamu, ili ću
vas smrviti!« Baš tako.
— I smrvio nas je! — zaključi muž gorko klimajući glavom. — Sada se, gospodine odvjetnice, mi preda-
jemo u vaše ruke. Vaše se gospodstvo može u nas pouzdati; mi smo čestiti ljudi: znat ćemo izvršiti svoju
dužnost.
Odvjetnik se Zummo, kao obično, pretvarao da ne čuje ove posljednje riječi: dugo je povlačio sad jedan sad
drugi kraj brka, zatim pogleda na sat. Bilo je gotovo jedan. Tamo ga je obitelj čekala s ručkom već čitav sat.
— Moja gospodo — reče — vi ćete shvatiti da ja ne mogu vjerovati u vaše duhove. Halucinacije . . .
priče za ženske. Ja promatram slučaj s pravne strane. Vi kažete da ste vidjeli .. . nećemo reći duhove,
zaboga! Kažete da imate 1 svjedoka, pa dobro; kažete da vam je stanovanje u toj kući postalo nesnosno
zbog tih nekih progona . . . reći ćemo, čudnih . . . eto! Slučaj je nov i sasvim svoje vrste; i on me draži, prizna-
jem vam. Ali morat ćemo naći neki oslon u zakonu, je li jasno? Neki pravni temelj za spor. Dajte mi Vremena
da vidim, da proučim prije no što se prihvatim ove

stvari. Sada je kasno. Vratite se sutra i moći ću vam dati neki odgovor. Je li tako u redu?

IV
AAisao na taj čudan spor smjesta se stala okretati u glavi odvjetnika Zumme kao mlinski kotač. Za ručkom
nije mogao jesti; poslije ručka nije mogao počivati izvaljen na krevetu, kako je ljeti običavao svaki dan.
— Duhovi! — ponavljao je u sebi od vremena do vre-mena, a usne mu se širile na neki porugljiv posmi-
jeh, dok su mu pred oči iskrsavale smiješne prilike novih klijenata, koji su se kleli i preklinjali da su ih vidjeli.
Mnogo je puta čuo govoriti o duhovima; a i on se jako bojao kao dijete, kad su o njima pripovijedale
sluš¬kinje. Još se sjećao tjeskobe koja mu je prifiskala malo pre¬plašeno srce u strašnim besanicama onih
dalekih noći.
— Duša! — uzdahne nakon nekog vremena, podižući ruke put mreže za komarce i spuštajući ih zatim
teško na krevet. — Besmrtna duša ... Eh, da! Da dopustim postojanje duhova, moramo pretpostaviti besmrt-
nost duše; — nema šta. Besmrtnost duše. . . Vjerujem u nju, ili ne vjerujem? Kažem i uvijek sam govorio: ne.
Morao bih sada bar dopu¬stiti sumnju; nasuprot svih svojih prijašnjih tvrdnji. Kako bi to bilo? Da vidimo. Mi
se sami često pretvaramo pred so¬bom, kao pred drugima. Znam to dobro. Veoma sam ner¬vozan i
katkada, o da, kad sam bio sam, bojao sam se. Čega sam se bojao! Ne znam. Bojao sam se! Mi se . . . da, mi
se bojimo istraživati svoje unutarnje biće, jer bi nam to istra¬živanje moglo otkriti da smo različiti od onoga
kakvim rado sebe držimo ili bismo htjeli da nas drugi drže. Nikada nisam ozbiljno mislio o tim stvarima. Život
nas zaokuplja. Poslovi, potrebe, navike, sve sitne brige svakidašnjice ne daju da razmišljamo o ovim
stvarima, koje bi nas ipak morale za¬nimati iznad svih ostalih. Umre nam prijatelj! Zaustavljamo se tu, pred
njegovom smrti, kao jogunaste živine i radije se obraćamo svojom misli unatrag, na njegov život, dozivajući u
pamet poneku uspomenu, da ne bismo morali upraviti našu misao prijeko, to jest preko tačke koju je za nas
ozna¬čio konac našeg prijatelja. Laku noć! Zapalimo cigaru da s dimom otjeramo od sebe uznemirenost i
sjetu. I Znanost se zaustavlja tu, na granici života, kao da smrti nema i kao da se ne moramo za nju brinuti.
Kaže: »Vi ste još ovdje; brinite se za življenje, vi ostali: odvjetnik neka misli na svoje odvjetnikovanje; inžen-
jer na svoje inženjerstvo ...« Pa dobrol Ja sam odvjetnik. Ali evo ovdje: besmrtna duša, a go-spoda duhovi što
rade? Kucaju na vrata moje kancelarije: »Hej, gospodine odvjetnice, i mi smo ovdje, znate li? I mi hoćemo da
gurnemo svoj nos u vaš građanski zakonik! Vi se, pozitivni ljudi, nećete da brinete za nas? Nećete više da se
brinete o smrti? A mi veselo dolazimo iz carstva smrti da pokucamo na vrata živih, da se cerekamo u or-
marima, da prevrćemo stolice pred vašim očima, kao da su sama deriščad, da prestravljujemo siromašne
ljude i da, eto, dovedemo u nepriliku jednog odvjetnika, koji uživa glas učena čovjeka; sutra sud, koji je zvan
da o nama izreče najnoviju pre¬sudu ...«
Odvjetnik Zummo napusti krevet duboko uzbuđen i vrati se u svoju kancelariju da prouči građanski zakonik.
Samo su dva zakonska članka mogla dati neki temelj za spor: članak 1575 i 1577.
Prvi je kazivao:
Najmodavac je dužan prema naravi ugovora i bez ikak¬ve posebne pogodbe:
1. predati najmoprimcu iznajmljenu stvar;
2. uzdržati je u takvu stanju da može poslužiti uporabi
zbog koje je iznajmljena;

3. zajamčiti najmoprimci! mirno uživanje za čitavog trajanja najamnog odnosa. Drugi je članak kazivao:
Najmoprimac mora biti osiguran od svih onih nedosta-taka ili mana iznajmljene stvari koje mu priječe
uporabu, i ako nisu bile poznate najmodavcu u času sklapanja najam¬nog odnosa. Ako iz ovih nedostataka ili
mana proisteče ka¬kva šteta najmoprimcu, najmodavac ga je dužan odštetiti, izim ako dokaže da nije znao
za njih.
Nego, izuzevši ova dva članka, nije bilo druge, trebalo je dokazati stvarno postojanje duhova.
Postojale su činjenice i postojala su svjedočanstva. Ali do koje su mjere biii vjerodostojni? I kakvo je tu-
mačenje ovih činjenica mogla dati znanost?
Odvjetnik Zummo ponovo je i potanko ispitao Piccirillijeve; ispitao je ponuđena svjedočanstva i prihvativši se
tog slučaja stao ga je strastveno proučavati.
Najprije je pročitao kratku povijest spiritizma, od mito-loških početaka do naših dana, i knjigu Jacolliota o
čude¬sima fakirstva; zatim sve što su publicirali najodličniji i pouz¬dani istraživači, od Crookesa do Wagnera
i Aksakova; od Gibiera do Zollnera, do Janeta, do de Rochasa, do Richeta, do Morsellija; i na svoje veliko
čudo doznao je da su tako¬zvani spiritistički fenomeni, prema izričitim izjavama najskepfičnijih i najpozitivni-
jih učenjaka, sada već neosporni.
— Ah, sunca mu! — usklikne Zummo, već sasvim za¬grijan i nestrpljiv. — Stvar sada poprima drugo lice!
Dok su mu o tim fenomenima pričali priprosti ljudi kao Piccirillijevi i njihovi susjedi, on, čovjek ozbiljan, učen
čo¬vjek, odgojen u pozitivnoj znanosti, on ih je ismijavao i jednostavno otklanjao. Zar ih je mogao prihvatiti?
Da su mu ih i pokazali, i da ih je mogao i rukom dotaknuti, bio bi radije priznao da i on trpi od halucinacija.
Ali sada, kad je znao da su potkrijepljeni autoritetom učenjaka kakav je Lombroso, Richet, eh sunca mu,
stvar se mijenja!
Zummo za sada nije više mislio na spor Piccirillijevih j sav se udubio u proučavanje nove nauke, što dalje sve
to više uvjeren i sa sve većim žarom.
Već odavno nije nalazio u vršenju odvjetničkog zvanja, koje mu je ipak pružilo neka zadovoljstva i obilate za-
rade
. nije više nalazio u skučenom životu onog provincijskog
gradića nikakve duševne hrane, nikakva oduska tolikim ne-mirnim energijama koje u njemu struje i kojih je
jačinu sam pred sobom uveličavao, veličajući ih kao dokaze svoje vri-jednosti, pa da! Vrijednosti uzalud
trošene tu, u sitničavostima tog malog mjesta. Već je odavna bio nespokojan, ne¬zadovoljan sa sobom, sa
svime i sa svima; tražio je neki oslon, neki moralni i intelektualni oslon, neku bilo kakvu vjeru, da, neku pašu
za dušu, neki ventil za sve te energije. I eto sada, čitajući te knjige... Sunca mu! Problem smrti, strašni Ham-
letov biti ili ne oiti, strašno je pitanje dakle rije¬šeno? Je li se mogla duša preminulog vratiti načas, »mate-ri-
jalizirati« se i doći da mu stisne ruku? Da, stisnuti ruku njemu, Zummi, sumnjalici, koji je do juče bio slijep, da
mu kaže: »Zummo, budi spokojan; ne brini se više ništavilom ovoga tvog kukavnog zemaljskog života! Ima
mnogo većih stvari, vidiš li? Sasvim ćeš drugim životom živjeti jednoga dana! Ohrabri se! Naprijed!«
Ali je i Serafino Piccirilli dolazio gotovo svakog dana, sad sa ženom sad sa kćerkom, da pospješuje, da mu se
preporuči.
— Proučavam! proučavam! — odgovarao im je Zummo bijesno. — Nemojte me rastresati, do vraga! Budite
mirni; mislim na vas.
A kad tamo, nije on više mislio ni na koga. Otkazivao je parnice, otpremao je i sve druge klijente.

Ipak iz osjećaja zahvalnosti prema onim jadnim Piccirillijevima, koji su mu i ne znajući rastvorili pred nje-
govim duhom put svjetlosti, odluči na kraju da pažljivo ispita nji¬hov slučaj.
Ali od samog početka jedno se teško pitanje isprije¬čilo pred njega i nemalo ga smutilo. U svim se eksperi-
men¬tima, manifestacija fenomena uvijek pojavljivala posredstvom tajanstvene moći m e d i u m a. Bez
sumnje mora da je jedno od Piccirillijevih m e d i u m, a da za to i ne zna. Samo u ovom slučaju krivnja ne bi
bila na Granellinoj kući, nego na stanarima; i čitava bi parnica propala. Međutim, evo, ako je netko od Piccir-
illijevih m e d i u m a da to ne zna, zar se ne bi fenomeni očitovali i u novoj kući, što su je uzeli u najam? A
nije, ne! Piccirillijevi su uvjeravali da su i u kućama u kojima su prije stanovali bili uvijek nesmetani. Zašto su
se dakle jedino u Granellinoj kući pojavile one užasne manifestacije? Očito je moralo biti nešto istine u
pučkom vjerovanju o kućama u kojima obitavaju duhovi. A onda postoji činjenični dokaz. Poričući najod-
lučnije obi¬telji Piccirilli medijumske sposobnosti, on će dokazati netačnost biološkog tumačenja koje su
neki naduveni učenjaci pokušali dati spiritističkim fenomenima. Kakva vražja biolo¬gija! Treba bez dvouml-
jenja dopustiti metafizičku hipotezu. Ili je možda on, Zummo , m e d i u m? Pa ipak je razgovarao sa stolom.
Nikada nije u svom životu sastavio ni jednog stiha; pa ipak mu je stolić govorio svojim nogama u stiho¬vima.
Kakva vražja biologija!
Uostalom, budući da je njemu sada više negoli do par¬nice Piccirillijevih bilo do toga da utvrdi istinu, učinit
će koji eksperimenat u kući svojih klijenata.
Govorio je o tome s Piccirillijevima; ali se ovi uplašeni usprotiviše. On se tada uzrujao i slagao im je da je taj
eksperimenat potreban za parnicu, štoviše da je prijeko po-treban! Već se od prvih seansa gospođica Piccir-
illi, Tinina,
48 pokazala kao izvanredan m e d i u m. Zummo, sav nemiran, s kosom šfo mu se nakosfriješila na čelu, pre-
stravljen i bla¬žen, mogao je prisustvovati svima ili gotovo svim najčudno¬vatijim manifestacijama šfo su
bile zabilježene i opisane u knjigama koje je on tako strastveno čitao. Parnica se ru¬šila, istina; ali je on, sav
izvan sebe, dovikivao svojim kli¬jentima na kraju svake seanse:
— Ali što vas briga, moja gospodo? Platite, platite . . . Sitnice! Gluposti! Ovdje nam se, zaboga, ob-
javljuje bes¬mrtna duša!
Ali zar su oni jadni Piccirillijevi mogli dijeliti to veli-kodušno oduševljenje svog odvjetnika? Smatrali su ga lu-
đakom. Kao dobri vjernici oni nisu nikada ni najmanje sum-njali u besmrtnost svojih ucviljenih i bijednih
dušica. Oni eksperimenti kojima su se kao žrtve podvrgavali iz posluš¬nosti pričinjali su im se kao paklena
djela. I uzalud ih je Zummo nastojao ohrabriti. Kad su pobjegli iz Granelline kuće, mislili su da su se oslobodili
užasnih progona; a sada u novoj kući evo ih opet, zaslugom gospodina odvjetnika, u vezi s duhovima, žrtve
prijašnjih užasa! Plačljivim su gla¬som preklinjali odvjetnika da se o tim seansama ništa ne bi saznalo, da ih
ne izda, radi božje milosti.
— Ali, dobro je, dobro je! — govorio im je Zummo Ijutito. — Za koga me smatrate? Za dječaka? Budite
mirni, moja gospodo! Ja ovdje eksperimentiram na svoj račun. A čovjek zakona znat će poslije na sudu
izvršiti svoju duž¬nost, dovraga! Zastupaf ćemo tvrdnju o skrivenoj mani kuće, ne sumnjajte!

V
I uistinu je zastupao tvrdnju o skrivenoj mani kuće, ali bez žara uvjerenja, budući da je već bio siguran u
mediumske sposobnosti gospođice Piccirilli.

4 Patarenska hereza

49

Ali je zato zaprepastio suce, kolege, publiku koja je ispunila sudsku dvoranu, neočekivanom, nastranom,
žarkom ispovijedi svoje vjere. Govorio je o Allanu Kardechu kao
0 novom mesiji; označio je spiritizam novom vjerom čovje-čanstva; reče da je znanost svojim čvrstim
ali hladnim oru¬đem, svojim suviše strogim formalizmom nadvladala prirodu; da je stablo života, koje je
znanost umjetno uzgojila, izgu¬bilo svoje zelenilo, postalo je jalovo ili je nosilo zakržljale plodove, koji su
imali okus po pepelu i otrovu, jer ih nije oplođivao nikakav žar vjere. Ali sada je, evo, misterij počeo otvarati
svoja mračna vrata: sutra će ih sasvim rastvoriti! Za sada su međutim kroz ovaj prvi odškrinuti otvor dopirale
do uplašenog čovječanstva u tjeskobnom nespokojstvu još ne stalne i strašljive sjene da otkriju onaj drugi
svijet: čudno¬vata svjetla, čudnovati znakovi .. .
I sada je odvjetnik Zummo s visokom dramatskom rječifošću počeo govoriti o najčudesnijim spiritističkim
manife¬stacijama, dokazanim, ispitanim, prihvaćenim od najsvjetli¬jih znanstvenih umova: fizičara,
kemičara, psihologa, fizio¬loga, antropologa, psihijatara. Svladao je i često potpuno prenerazio publiku, koja
ga je slušala otvorenih usta i razrogačenih očiju.
Suci se na žalost nisu htjeli uzdići nad zemlju; možda je to bila reakcija na odviše uznosite uzlete branitelja.
Raz-dražljivom preuzetnošću proglasiše da moderna znanost, emi-nentno pozitivna, nije još dopustila ni pri-
hvatila još uvijek nestalne teorije izvedene iz takozvanih spiritističkih pojava;
1 da, uostalom, prelazeći na pobliže razmatranje parnice, ako je najmodavac slovom članka 1575
dužan da osigura najmoprimcu nesmetani užitak iznajmljene stvari, u ovom nazočnom slučaju, kako bi mo-
gao isti najmodavac osigurati kuću od duhova, koji su lutajuće i bestjelesne sjene? Kako

da ofjera sjene? A s druge strane, obzirom na članak 1577, zar su duhovi mogli predstavljati jedan od onih
skrivenih nedostataka koji priječe uporabu stana? Zar su možda zau¬zimali prostor? I kakva je sredstva mo-
gao najmodavac upo¬trijebiti protiv njih? Morali su dakle bezuvjetno odbiti pri¬govore optuženih.
Publika, još uvijek ganuta i duboko impresionirana ot¬krićem odvjetnika Zumma, jednodušno je osudila ovaj
pra¬vorijek, koji je u svojoj lako preuzetnoj sitničavosfi zvučio kao poruga. Zummo je napao sud tolikom
provalom ogor¬čenja da ga umalo nisu odveli u zatvor. Bijesan, odbio je od Piccirillijevih sveopće sažalja-
vanje, proglasivši ih usred go¬mile što je odobravala mučenicima nove vjere.
Međutim se Granella, vlasnik kuće, blažio od zlobne sreće.
Bila je to ljudina od nekih pedeset godina, debeo i punokrvan. S rukama u džepu glasno je vikao svakome
tko ga je htio čuti da će još te iste večeri poći spavati u kuću kojom obilaze duhovi — sam! Sam, sam, da, jer
ga je napustila sluškinja, koja je toliko godina s njim stanovala, zahvaljujući podlosti Piccirillijevih, izjavivši da
je spremna služiti mu na svakom mjestu, pa bilo i u spilji, samo ne u toj jadnoj kući, koju su ona gospoda
tamo ozloglasila. I nije mogao u čitavom mjestu naći drugu sluškinju ili barem slugu koji bi imali smjelosti
stanovati s njim. Eto kakvu su mu lijepu uslugu učinili oni klevetnici! To je izgubljena kuća, kao da se srušila!
Ali on će sada dokazati čitavom gradu da mu je sud učinio pravicu kad je osudio one budale da plate
troškove i naknadu štete. Tamo, on sam! Htio ih je vidjeti u lice, tu gospodu duhove!
I grohotom se smijao.

4'

51

Kuća se uzdizala na najvišem predjelu grada navrh brežuljka.

Tamo su gore bila gradska vrata, kojih je arapsko ime, tako neobično iskrivljeno u narodnom izgovoru: Bibir-
ria, značilo Vrata Vjetrova.
Izvan ovih vrata bila je široka raskrčena čistina; i tu se uzdizala na osami Granellina kuća. Preko puta bilo je
samo neko napušteno skladište kojeg se trula i rasklimana kapija nije mogla više dobro zatvarati, samo se
pod njom gdjekada sklanjao poneki kočijaš da provede noć čuvajući kola i mazgu.
Tu je raskrčenu čistinu slabo rasvjetljavala u noćima bez mjesečine jedna jedina petrolejska svjetiljka. Ali na
dva ko-raka, s druge strane gradskih vrata, kraj je bio veoma napu¬čen, štoviše prenatrpan mnogim kućama.
Samoća Granelline kuće nije bila dakle tolika, pa se činila tužna (sada više nego tužna, strahotna) samo noću.
Danju su joj mogli pozavidjeti svi oni što su stanovali u onim nagomilanim kućama. Zavidna je bila njezina os-
amIjenost, a i sama kuća, ne samo zbog slobodnog izgleda i zraka nego i zbog načina kako je bila građena,
zbog prostranosti i udobnosti, što ju je pružala uz mnogo nižu cijenu od onih ostalih, koje nisu imale svih tih
prednosti.
Kad se Piccirilli iselio, Granella ju je svu nanovo ure¬dio; nove tapete na zidovima; novi pod od cigle iz
Valenze; nanovo obojeni stropovi; isto tako vrata, prozori, balkoni i kapci na prozorima. Uzalud! Mnogi su je
pogledali iz ra¬doznalosti; nitko je nije htio uzeti u najam. Promatrajući je tako urednu, tako punu zraka i sv-
jetla, misleći na sav uloženi trošak, Granella je gotovo plakao od srdžbe i bola.
Sada je on dao tamo prenijeti jedan krevet, jednu ko-modu, jedan umivaonik i nekoliko stolica i sve je to
smje¬sfio u jednoj od tolikih praznih soba; a kad je pala večer, najprije je prošao čitavim onim krajem da bi
svi vidjeli kako je održao riječ, a onda pođe spavati sam u onoj jadnoj svojoj ozloglašenoj kući.
Stanovnici su onog kraja primijetili da se oboružao čak dvjema pištoljama. A zašto?
Da su kuću bili napali lopovi, eh, ono bi mu oružje moglo poslužiti i on bi mogao kazati da ga nosi radi
opreza. Ali protiv duhova, recimo, što mu je moglo služiti? Hm!
Toliko se tamo na sudu smijao da mu je još ostao trag tog smijeha na debelim punokrvnim obrazima.
Ali negdje tamo duboko, ipak,.. eto, osjećao je u želucu neko golicanje što ga je uzrujavalo zbog svih onih
razgovora ljudi i svih onih brbljarija odvjetnika Zumma.
Uh, koliko li je ljudi, pa i ljudi čestitih, bez predrasuda, koji su u njegovoj prisutnosti više puta izjavljivali da
ne vjeruju takvim izmišljotinama, koliko ih je sada, osokoljenih žarkom ispovijedi vjere odvjetnika Zumma i
autoritetom nebrojenih imena i dokumentiranih dokaza, najednom po¬čelo priznavati da ... jest, nešto bi is-
tine na kraju moglo biti, moralo bi biti, u ovim iskustvima ... (Eto, sada iskustva, ne više izmišljotine!)
Ali što još? Čak se i jedan od sudaca izlazeći iz sud¬nice poslije osude približio odvjetniku Zummu, koji je još
bio izvan sebe od bijesa, i — molim vas lijepo — i on je priznao da su ga mnoge činjenice iznesene u nov-
inama, potkrijepljene nesumnjivim svjedočanstvima slavnih učenja¬ka, duboko potresle, naravno! I još je is-
pričao da je neku njegovu sestru udatu u Rimu, dok je još bila djevojka, po¬sjećivao kad je bila sama usred
bijela dana jednom ili dva puta u godini, kako je ona tvrdila, neki tajnoviti crveni čo¬vječuljak, koji joj je pov-
jeravao mnoge stvari i donosio joj čak i čudnovate darove ,,,
Zamislite tad Zummu nakon ove izjave i poslije nepo-voljne osude! A onda je taj glupavi sudac slegnuo
rame¬nima i rekao:
— Ali razumjet ćete, dragi odvjetnice, kod ovog stanja stvari ...
Ukratko, čitavo je građanstvo bilo duboko potreseno Zumminim tvrdnjama i otkrićima. A Granella se sada
osje¬ćao osamljen; osamljen i razjaren, kao da su ga svi ku¬kavno napustili.
Pogled na onu raskrčenu čistinu iza koje se visoki bre-žuljak na kojem se uzdiže grad jakom strminom ruši u
široku dolinu, s onom jadnom svjetiljkom i plamičkom što je tre¬perio kao uplašen gustom tamom što se
uzdizala iz doline, zacijelo nije mogao ohrabriti čovjeka s ponešto poremeće¬nom maštom. Isto ga tako kas-
nije nije mogla jače ohrabriti svjetlost jedne jedine lojanice, koja je — tko zna zašto — cvrčala izgarajući kao
da netko u nju puše da bi je ugasio. (Granella nije primijetio da je dahtao kao konj, i da je on sam puhao nos-
nicama u svijeću.)
Prelazeći preko mnogih šutljivih soba koje su odjeki¬vale prazninom, da bi ušao u onu gdje je smjestio ono
malo pokućstva, upro je pogled u drhtavi plamen zaklonjen rukom, da ne bi vidio sjenu svoga tijela, stra-
hovito uvećanu, kako bježi duž zidova i po podu.
Krevet, stolice, umivaonik izgledali su mu kao da su zalutali u onu nanovo uređenu sobu. Položio je svijeću
na komodu kloneći se da baci pogled na vrata, iza kojih su druge prazne sobe ostale u tami. Srce mu je jako
kucalo. Sav se kupao u znoju.
Što da radi sada? Prije svega zatvoriti ona vrata i pre¬baciti zasun. Da, jer uvijek se je iz navike tako zatvarao
u sobi prije spavanja. Istina je da sada tamo nema nikoga, ali... navika, etol A zašto je međutim opet uzeo
svijeću u ruke kad je pošao zatvoriti ta vrata, tu u istoj sobi? Ah ... da, rastresen je!.. .
Ne bi li bilo dobro otvoriti sada malo balkon? UfffI Gu¬šio se tu unutra od sparine ... A mirisalo je i po boji ...
Da, da, samo malo, balkon. I dok se soba malo zračila, on će spremiti krevet s rubeninom što ju je donio sa
sobom.
Tako je uradio. Ali tek što je prostro prvu ponjavu na strunjaču, pričini mu se da čuje kao neko kucanje na
vratima. Kosa mu se nakbstriješila na glavi, jeza mu je prošla leđima kao da ga je netko iz potaje presjekao
britvom. Možda je mjedena jabučica na krevetu udarila o zid? Pričeka malo, dok mu je srce burno kucalo.
Tišina! Ali mu se pričini da ta tišina tajanstveno živi ...
Granella skupi svu snagu, namršti obrve, izvuče iz po¬jasa jedan pištolj, uze ponovo svijeću u ruku, otvori
vrata i dok mu je kosa drhtala na glavi, zaviče:
— Tko je tamo?
Glas je muklo odjeknuo u praznim sobama. I Granella ustukne od te jeke. Ali se odmah svlada; lupne nogom;
pruži ruku s pištoljem. Pričeka neko vrijeme, zatim s vrata stade pretraživati pogledom susjednu sobu.
U toj su sobi bile samo jedne ljestve, prislonjene na suprotni zid: ljestve koje su služile radnicima da izlijepe
tapete po zidovima sobe. Drugo ništa. Pa da, naravno, nije moglo biti sumnje: jabučica od kreveta udarila je
o zid.
I Granella se vrati u sobu, ali su mu odjednom udovi tako otežali i olabavili da za neko vrijeme nije više mo-
gao nastaviti spremanjem kreveta. Uze stolicu i sjede na balkon, na svježem zraku.
— Zri!
Prokleti šišmiš! Ali je odmah raspoznao, eh, da je to krik šišmiša kojeg je privuklo svjetlo svijeće što je gorjela
u sobi. I nasmije se Granella tom strahu, koji ovaj put nije imao osnove, pa podigne oči da prati u tmini lije-
tanje šiš

miša. U taj mah dopre mu do ušiju neko škripanje u sobi. Ali je isto tako smjesta raspoznao da ono škripanje
prouz¬rokuje svježe nalijepljeni papir na zidovima, i to ga je silno zabavljalo! Ah, takvi su duhovi bili prava
zabava .. . Nego kad se tako nasmijan okrenuo da pogleda u sobu, ugleda . . . — u prvi mah nije dobro shva-
tio što bi to moglo biti: skoči na noge, zaprepašten; pridržao se, ustuknuvši, za ogradu balkona. Nesrazm-
jerno dugi bijeli jezik tiho se produžio po podu, od vrata druge sobe koja su ostala otvorena.
Proklet bio, proklet, proklet! Svitak papira za tapete, što su ga možda radnici ostavili tu, na dnu onih Ijes-
tava . . . Ali tko ga je gurnuo odatle da se tako otkliznuo rastvarajući se duž poda obiju soba, pogodivši tačno
na otvorena vrata?
Granella nije mogao više izdržati. Vratio se sa stolicom u sobu; naglo zatvori balkon za sobom; uze šešir i svi-
jeću i pobježe niz stepenice. Otvori sasvim tiho vrata i pogleda po čistini. Nikoga! Privuče vrata i hodajući uz
zid kuće od¬šulja se u tmini puteljkom izvan zidina.
Treba li možda da izgubi zdravlje za ljubav kuće? Pre-tjerana mašta, pa da, nije ništa drugo ... poslije svih
onih brbljarija . . . Prijat će mu ako provede jednu noć na otvo¬renom u onoj vrućini. Uostalom, noć je
veoma kratka. U zoru će se vratiti kući. Danju, sa svim prozorima rastvorenim, zacijelo neće više trpjeti taj
glupi strah; pa kad opet padne večer, pošto malo navikne na boravak u kući, bit će bez sumnje miran, koga
vraga! Eto, krivo je uradio što je pošao tamo spavati, tako naglo, samo da se junaci. Sutra uveče ...
Granella je mislio da nitko nije primijetio njegov bijeg. Ali te se večeri zaklonio u ono skladište nasuprot kući
neki kočijaš, i on ga je vidio kako je izišao pun straha i pun opreza, i kako se u svitanje opet vratio. Kosnuo ga
se taj događaj i taj postupak, pa je pričao o tome nekima iz su¬sjedstva, koji su dan prije svjedočili u korist
Piccirillijevih,
56
A ovi svjedoci pođoše tada sasvim potajno do odvjetnika Zumma da mu jave o bijegu uplašenog Granelle.
Zummo je primio tu vijest s oduševljenjem.
— Predvidio sam ja! — poviče im, dok su mu iz očiju izbijale iskre. — Kunem vam se, moja gospodo, da
sam to predvidio! I računao sam na to. Učinit ću da se Piccirillijevi žale na osudu i koristit ću se ovim svje-
dočanstvom samoga Granelle. Sad je na nama red! Svi složno, hej, moja go¬spodo!
Te je iste noći skovao zasjedu. Pet ili šest, zajedno s njim, pet ili šest: nije ih smjelo biti više! Sve je bMo u
tome da se sakriju u ono skladište a da ih Granella ne pri¬mijeti. I tiho, zaboga! Ni jedne riječi nikome čitav
dan!
— Zakunite se!
— Kunemo se!
Vršenje odvjetničkog zvanja nije Zummi moglo dati veće zadovoljštine od ove! Te je iste noći, malo poslije
jedanaest sati, zatekao Granellu kako izlazi bosonog iz svoje kuće, upravo bosonog, u samoj košulji, s
cipelama i s ka¬putom u jednoj ruci, dok je drugom podržavao na trbuhu hlače, koje nije dospio zakopčati
savladan od užasa.
Iz tmine mu je skočio za vrat poput tigra, vičući:
— Želim vam dobru šetnju, Granella.
Na grohotan smijeh onih što su bili u zasjedi jadnom čovjeku padoše cipele iz ruku, najprije jedna, zatim
druga; i ostade tako, leđima naslonjen na zid, posramljen, pot¬puno nijem.
— Vjeruješ li sada u besmrtnu dušu, glupane? — rikne Zummo, drmajući ga za prsa. — Slijepa pravda
dala ti je pravo. Ali ti si sada otvorio oči. Što si vidio? Govori!
Ali je kukavni Granella, dršćući u čitavom tijelu, plakao I nije mogao govoriti.
Preveo Dubravko Dujšin
«
57

ZARA
Bogata je bila ta ljetina i za masline. Stabla, puna plo-dova prošle godine, sva su opet dobro ponijela usprkos
magli što ih bijaše pritisnula dok su bila u cvatu.
Zirata, koji ih je imao lijep niz na svom imanju u Primosole, predviđajući da mu ono pet starih žara od
pečene gline što ih je imao u konobi neće biti dovoljno da prime čitavo ulje nove berbe, otišao je na vrijeme
u Santo Stefano di Camastra, gdje su se pravile žare, i naručio još jednu, šestu, mnogo veću: visoku čovjeku
do prsiju, lijepo trbušastu i dostojanstvenu, da bi bila kao nadstojnica nad onih pet redovnica.
Ne treba ni kazati da se svađao i s lončarom zbog te žare. A s kim nije zametao kavge don Lollo Zirata? Za
svaku sitnicu, pa i za kamenčić što je pao s međašnog zida, pa i za slamčicu, vikao je neka mu osedlaju mazgu
da odjuri u grad predati tužbu. I tako trošeći na biljege i na nagrade odvjetnicima, tužakajući ovoga, tužaka-
jući onoga i plaćajući uvijek troškove za sve, napola se upropastio.
Govorilo se da mu je njegov pravni savjetnik, kome je već dosadilo što mu dolazi dva ili tri puta na sedmicu,
da bi ga nekako skinuo s vrata, poklonio neku knjižicu kao molitvenik: zakonik, pa neka sam traži pravnu os-
novu za parnice što ih je namjeravao podizati.
*

Sv! on! s kojima bi se porječkao vikali su prije da bi mu se narugali: — »Osedlajte mazgu!« — A sada: —
»Za¬virite u knjižicu!«
A don Lollo je odgovarao:
— I hoću, i sve ću vas smrviti, pasji sinovi!
Tu novu žaru, plaćenu sa četiri prave i zvonke unce, postavili su privremeno u mlinicu, dok joj ne nadu
zgodno mjesto. Nitko nije vidio takve žare. I bilo je muka gledati tu žaru u onom zakutku zasićenom širom i
onim oštrim i pljesnivim zadahom mjesta kamo ne dopire zrak ni svjetlo.
Prije dva dana započelo je branje maslina, i don Lollo je bio bijesan jer nije znao na koju će stranu i kome
prije da prigieda između tolikih berača i goniča što su došli s mazgama natovarenima gnojem i ostavljali ga
hrpimice za novu sjetvu. I kleo je kao Turčin i prijetio se da će satrti i ove i one ako bi samo jedna maslina
nestala, kao da ih je prije sve na stablima prebrojio, jednu po jednu; ili ako ne bi svaka hrpa gnoja bila jed-
naka drugoj. S bijelom šeširinom, u košulji, raskopčan, užaren u licu i sav obliven znojem trčao je tamo i
ovamo, obrćući vučjim očima i srdito se grebući po obrijanim obrazima, na kojima je nakon svježeg brijanja
brada uskoro i neodoljivo probijala.
I sada, na kraju trećeg dana, tri seljaka koji su mlatili masline, ulazeći u mlinicu da odlože ljestve i motke,
osta¬doše zabezeknuti kad ondje ugledaše lijepu novu žaru ra-spolovljenu, kao da ju je netko oštrim rezom
zahvatio po čitavoj širini trbuha I otkinuo joj čitav prednji dio.
— Gledajte! Gledajte!
— Tko je to mogao biti?
— Oh, majko moja! A što će sada don Lollo? Nova žara, šteta!
Prvi, najplašljiviji, predloži da odmah pritvore vrata i da se tiho, tiho odšuljaju, ostavivši vani naslnojene na
zidu ljestve i motke. Ali drugi će:

— Jeste li poludjeli? A don Lollo? Mogao bi pomisliti da smo mu je mi razbili. Ostanite svi na miru!
Izađe iz mlinice i raširivši ruke oko usana da pojača glas zovne:
— Don Lollo! Oj, don Lolloooo!
Eno ga tamo s nosačima gnoja: kao obično bijesno je lomatao objema rukama i s vremena na vrijeme nabi-
jao bi¬jelu šeširinu na glavu. Događalo se ponekad, uslijed tolikog nabijanja, da je više nije mogao strgnuti s
glave i sa čela. Na nebu se već gasio posljednji žar zapada, i u tom su se miru što se sa sjenama večeri 'i
blagom svježinom spuštao na polja isticali pokreti tog vječno bijesnog čovjeka.
— Don Lollo! Oj, don Lolloooo!
Kad je stigao i vidio taj užas, činilo se da će poludjeti. Oborio se najprije na onu trojicu; jednoga je pograbio
za gušu i pritisnuo ga o zid vičući:
— Tako mi krvi Blažene Djevice, platit ćete mi!
Kad su tada ona druga dvojica, strašno iskrivljenih i živinskih lica, pograbili njega, iskalio je na sebe svoj raz-
jareni bijes, tresnuo je šeširinom o zemlju, udarao se po licu, lu-pajući nogama i derući se kao da oplakuje
mrtva rođaka:
— Nova žara! Žara za četiri unce! Još nenačeta!
Htio je znati tko ju je razlupao! Je li moguće da se sama razlupala? Mora da ju je netko razlupao zbog
pod¬losti ili iz zavisti! Ali kada, ali kako? Nije bilo ni traga na¬silju! Da je nisu donijeli već polupanu? Ali ne!
Odzvanjala je kao zvono!
Tek što su seljaci vidjeli da je prvi bijes popustio, stali su ga sokoliti i miriti. Žara se mogla popraviti. Pa nije se
baš nezgodno razlupala. Samo jedan komad. Dobar će je krpač lonaca udesiti kao novu. Eto je baš Zi'Dima Li-
casi otkrio čudotvorno ljepilo, kojega je tajnu ljubomorno čuvao: ljepilo kojemu ni čekić ne može ništa kad
dobro primi. Eto:
60
ako don Lollo želi, sutra će u cik zore doći Zi'Dima Licasi, i koliko je dva i dva četiri, žara će biti bolja nego
prije.
Don Lollo je na sve to odgovarao da neće: da je sve uzalud; da nema više pomoći: ali se na kraju dao
nago¬voriti, i sutradan, tačno u zoru, dođe u Primosole Zi'Dima Licasi s košarom alata na leđima.
Bio je to gegav starac kljastih i kvrgavih zglobova kao staro deblo saracenske masline. Trebala je udica da mu
izvučeš riječ iz grla. U tom je iznakaženom tijelu bila ukori¬jenjena duboka zlovolja ili tuga; ili je to možda
bilo nepouzdanje što nitko ne može shvatiti i pravilno ocijeniti nje¬govu zaslugu nepatentirana izumitelja.
Želio je Zi'Dima Li¬casi da činjenice govore. Ali je morao dobro gledati pred sebe i iza sebe, da mu ne bi
ukrali tajnu.
— Pokažite mi to ljepilo — bilo je prvo što mu je rekao don Lollo, pošto ga je mjerio dugo i s
nepovje¬renjem.
Zi'Dima zaniječe glavom pun dostojanstva. '
— Vidi se na djelu.
— A hoće li biti dobro?
Zi'Dima položi košaru na zemlju; izvadi iz nje veliki rubac od crvenog pamuka, odrpan i sav zamotan; počeo
ga je polagano odmatati, a svi su ga promatrali s pažnjom i radoznalošću, i kad je na kraju izvadio iz rupca
jedan par naočari s polupanim rasponom i krakovima koje je pove¬zao špagom, on uzdahnu, a drugi se nas-
mijaše. Zi'Dima nije mario; otro je prste prije no što je uzeo naočari; nataknuo ih; zatim je stao s mnogo oz-
biljnosti ispitivati žaru koju su iznijeli na gumno. Reče:
— Bit će dobro.
— Ali sa samim ljepilom — reče Zirafa — nemam po-vjerenja. Treba i zakrpati.
— Idem — reče samo Zi'Dima, uspravi se i prebaci košaru na leđa.
61
Don Lollo ga primi za ruku.
— Kamo? Gospodine i prase, tako vi sa mnom? Gledaj, molim te, pravi se važan kao da je Karlo Veliki!
Prokleti lopove i magarčino, moram staviti ulje tu unutra, a ulje pro¬pušta! Pukotina milju velika, pa sa
samim ljepilom? Treba krpati. Lijepiti i krpati. Zapovijedam.
Zi'Dima zaklopi oči, stisne usne i zaklima glavom. Svi tako! Uskraćivali su mu zadovoljstvo da uradi čist
posao, savjesno uređen po zakonu umijeća, i da dade dokaza o vrijednosti svoga ljepila.
— Ako žara — reče — ne bude opet zvonila kao zvono ...
— Ne čujem ništa — prekine ga don Lollo. — Krpati! Plaćam ljepilo i krpanje. Koliko vam moram platiti?
— Ako je sa samim ljepilom ...
— Dovraga, što je tvrdoglav! — usklikne Zirafa. — Kojim jezikom govorim? Rekao sam vam da hoću kr-
panje. Sporazumjet ćemo se kad dovršite posao: ne mogu s vama gubiti vrijeme ...
I pođe da prigleda kod svojih ljudi.
Zi'Dima se dao na posao pun gnjeva i pakosti. I gnjev i pakost rasli su sa svakom rupom što je svrdlom ot-
varao u žari i u onom otkinutom komadu da bi kroz njih provukao žicu za krpanje. Zvrndanje vretena na
bušilici pratio je sve češćim i sve jačim gunđanjem; i lice mu je postajalo sve zelenije od bijesa, a oči sve više
izbočene i upaljene od srdžbe. Kad je dovršio taj prvi posao, srdito je bacio svrdao u košaru; priljubio je žari
odlijepljeni komad, da se uvjeri jesu li rupe na jednakoj udaljenosti i odgovaraju li jedne drugima, onda je kli-
ještima otkinuo toliko komadića žice koliko je šavova morao učiniti, i pozove u pomoć jednoga od seljaka
koji su mlatili masline.
— Veselo, Zi'Dima! — reče mu ovaj kad je ugledao njegovo namrgođeno lice.
62
Zi'Dima je srdito odmahnuo rukom. Otvorio je limenu kutiju s ljepilom i podigao ga uvis mašući njime kao da
ga želi ponuditi bogu, kad mu već ljudi nisu htjeli priznati vrlina; zatim ga je stao prstom razmazivati po
onom otki¬nutom komadu i po rubu pukotine; uzeo je kliješta i koma¬diće pripravljene žice i ušao kroz
otvor trbuha u žaru, naloživši seljaku da priljubi žari otkinuti komad, kao što je on sam malo prije uradio. I
prije no što je počeo krpati:
— Povuci! — reče seljaku iz nutrine žare. — Povuci svom snagom! Gledaj hoće li se odlijepiti? Proklet
tko ne vjeruje! Udaraj, udaraj! Zvoni li, da ili ne, zvoni li kao zvono, makar sam ja unutra? Idi, idi reci svom
gospodaru!
— Tko je gore, taj zapovijeda, Zi'Dima — uzdahne se¬ljak — a tko je dolje, taj se muči! Krpajte, krpajte.
I Zi'Dima stade uvlačiti svaki komadić žice kroz dvije obližnje rupe, jedan s ove i jedan s one strane pukotine;
a onda je kliještima uvijao dva kraja. Trebalo mu je čitav sat dok je sve provukao. Znoj je ćurkom curio u žari.
Ra¬deći, tužio se na svoju zlu kob. A seljak ga je izvana tješio.
— Sad mi pomogni da izađem — reče na kraju Zi' Dima.
Ali koliko je bila ta žara široka u trbuhu, toliko je bila uska u vratu. Zi'Dima u svom bijesu nije to primijetio.
Sada kušaj ovako, kušaj onako, nije mu nikako uspijevalo izaći. A seljak, umjesto da mu pomogne, eno ga
tamo kako se previja od smijeha. Utamničen, utamničen u žari koju je on sam iscijelio, i koju će sada — nije
bilo kudkamo — morati opet i zauvijek razlupati, da bi mogao izaći.
Na smijeh i viku došao je don Lollo. Zi'Dima je u žari bio kao pobješnjeli mačak.
— Izvucite me! — derao se. — Za rane Isusove, hoću van! Smjestal Pomozite!
Don Lollo je ostao u početku kao okamenjen. Nije mo¬gao vjerovati.
63
— Ali kako? Tu unufra? Sašio se unutra? Približio se žari i viknuo starome:
— Pomoć? A kako vam ja mogu pomoći? Glupa sfarčino, kako? Niste li mogli prije izmjeriti? Hajde,
pokušajte: najprije jednu ruku . . . tako! Sad glavu . . . gore ... ne, po¬lako! Ali... ne! dolje... čekajte! ne
ovako! dolje... dolje ... Ali kako ste mogli? A što će biti sada sa žarom? Mirno! Mirno! Mirno! — stao je pre-
poručivati svima oko sebe, kao da drugi gube mir a ne on. — Puši mi se u glavi! Mirno! To je nov slučaj...
Mazgu amo!
Udarao je zglobovima prstiju o žaru. Zbilja je zvonila kao zvono.
— Dobra je! Popravljena, kao nova . .. Čekajte! — reče utamničenome. — Osedlaj mi mazgu! — zapov-
jedi seljaku; i češući se svim prstima po čelu, nastavljao je u sebi: — Vidi, molim te, što mi se događa! To nije
žara! To je đavolsko oruđe! Mirno! Budi miran!
I potrči dazadrži žaru, u kojoj se bijesni Zi'Dima ko¬prcao kao zvijer u zamci.
— Nov slučaj, dragi moj, to mora riješiti odvjetnik! Ja se ne ufam. Mazgu! Mazgu! Idem i vraćam se, str-
pite se! U vašem je interesu... A dotle mirno! Polako! Ja pazim na sebe. I prije svega, da bih sačuvao svoje
pravo, vršim svoju dužnost, Eto: plaćam vam posao, plaćam vam nad¬nicu. Pet lira. Je li vam dosta?
— Neću ništa! — poviče Zi'Dima. — Hoću van!
— Izaći ćete. AM ja vas međutim plaćam. Evo pet lira. Izvadi novac iz džepa na prsluku i baci ga u žaru.
Za¬tim zapita zabrinuto:
— Jeste li ručali? Kruha i smoka, odmah! Nećete? Bacite ga psima! Glavno je da sam vam ja dao.
Naredi da mu dadu; uzjaha i trkom u grad. Tko ga je vidio mislio je da ide da bi se sam zatvorio u ludnicu,
tako je mnogo i čudno lomatao rukama.
64
Srećom nije u odvjetnikovoj kancelariji trebao dugo čekati; ali je zato morao dosta dugo čekati dok se odv-
jet¬nik prestao smijati, kad mu je izložio slučaj. Naljutio se zbog tolikog smijeha.
— Što je tu smiješno, oprostite? Vašem gospodstvu ne gori pod nogama! 2ara je moja!
Ali se onaj i dalje smijao i htio je da mu on još jednom ispriča sve kako je bilo, da bi se mogao ponovo smi-
jati. Unutra, a? Sašio se unutra? A što on, don Lollo, zahtijeva? Za .. . zadr. . . zadržati ga u žari, a? Unutra . . .
ha, ha, ha . . . oj . . . oj . . . oj . . . zadržati ga unutra, da ne propadne žara?
— Zar je moram izgubiti? — upita Zirata stisnutih šaka. — Štetu i porugu?
— A znate li vi kako se to zove? — reče mu odvjetnik na kraju. — Zove se lišenje lične slobode!
— Lišenje slobode? A tko ga je lišio slobode? — usklikne Zirata. — Lišio se sam svoje slobode, sam se
za¬robio! Što sam ja tu kriv?
Odvjetnik mu je tada rastumačio da su tu dva slučaja. S jedne strane mora on, don Lollo, smjesta osloboditi
utam-ničenoga, jer bi inače odgovarao zbog lišenja slobode; s druge je strane lončar odgovoran za štetu što
ju je prouz¬ročio ili svojim neznanjem ili svojom nesmotrenošću.
— Aha — odlane Zirafi. — Da mi plati žaru!
— Polako! — primijeti odvjetnik. — Ne kao da je nova, pazite!
— A zašto?
— Pa jer je bila razlupana, zaboga!
— Razlupana? Ne, gospodine. Sad je čitava i zdrava. Još bolja nego prije, on sam to kaže! A ako je sad
opet razlupam, neću je više moći popraviti. Propala žara, gospo¬dine odvjetnice!

5 Patarenska hereza

65

Odvjetnik ga je uvjeravao da će se voditi o tome ra¬čuna, i da će morati platiti onoliko koliko vrijedi u
sadaš¬njem stanju.
— Što više — svjetovao ga je — neka je onaj una¬prijed sam procijeni.
— Ljubim vam ruke — reče don Lollo odlazeći trkom.
Kad se predveče vratio, našao je sve seljake u sveča¬nom raspoloženju oko nastanjene žare. U svečanosti je
su¬djelovao i pas čuvar skačući i lajući. Zi'Dima se smirio, i ne samo to, nego je i njega počeo zabavljati nje-
gov neobičan doživljaj i smijao se tužnim veseljem bijednika.
Zirafa odgurne sve i sagne se da pogleda u žaru.
— Ah! Dobro ti je?
— Veoma dobro. U hladovini — odgovori onaj. — Bolje nego kod svoje kuće.
— Drago mi je. Međutim da znaš, ova me je žara nova stajala četiri unce. Što misliš, koliko može sada
vrijediti?
— Sa mnom unutra? — upita Zi'Dima. Seljaci se nasmijaše.
— Šutite! — poviče Zirafa. — Jedno od dvoga: ili rvoje ljepilo nešto vrijedi, ili ne vrijedi ništa, ako ne vri-
jedi, ti si varalica; ako vrijedi, žara ovakva kakva jest mora imati svoju cijenu. Koliku cijenu? Procijeni je ti.
Zi'Dima razmišljaše neko vrijeme, a onda reče:
— Odgovaram. Da ste mi dopustili da je popravim samim ljepilom, kako sam ja htio, ja se prije svega ne
bih nalazio unutra, i žara bi vrijedila manjeviše koliko i prije. Ovako iznakažena s ovim rupama, koje sam joj
morao, htio ne htio, odavle izvrtati, koliko može vrijediti? Trećinu od onoga što je prije vrijedila, da i ne.
— Trećinu? — upita Zirafa. — Jednu uncu i trideset
i tri?
— Manje da, više ne.
66
— Pa dobro — reče don LoNo. — Neka vrijedi tvoja riječ, daj mi uncu i trideset i tri.
— Sto? — upita Zi'Dima kao da nije dobro čuo.
— Razlupat ću žaru, da možeš izaći — odgovori don Lollo — a ti ćeš, rekao je odvjetnik, platiti koliko si
je sam procijenio: uncu i trideset i tri.
— Ja da platim? — porugljivo se nasmije Zi'Dima. — Vaše se gospodstvo šali! Ucrvit ću se prije ovdje
unutra.
Izvuče s nekim naporom iz džepa ogaravljenu lulicu, zapali je i zapuši odbijajući dimove kroz otvor žare.
Don Lollo se namrgodio. Ovaj novi slučaj, da Zi'Dima neće više da izađe iz žare, nije predvidio ni on ni
odvjet¬nik. A kako će se sada stvar riješiti? Upravo je htio opet narediti: — Mazgu! — ali pomisli da je već
noć.
— Ah, tako? — reče. — Hoćeš se nastaniti u mojoj žari? Ovamo, svi ste svjedoci! On sam neće da izađe,
da je ne mora platiti; ja sam spreman da je razlupam! Ali kad on hoće da ostane unutra, sutra ću ga prijaviti
zbog samo¬voljnog stanovanja i jer mi priječi upotrebu moje žare.
Zi'Dima najprije odbije još jedan dim, a onda odgo¬vori mirno:
— A, ne, gospodine. Ja vam neću ništa spriječiti. Jesam li ja unutra zbog svog zadovoljstva? Pustite me
da izađem, i ja ću rado otići. Platiti ... ma ni za šalu, vaše gospodstvo!
Don Lollo u navali bijesa podigne nogu, da udari žaru; ali se suzdržao; umjesto toga pograbi je objema
rukama i, dršćući, svu je strese.
— Vidite li, kakvo je ljepilo?
— Razbojnice! — riknu tada Zirafa. — Tko je napravio štetu, ja ili ti? A ja je moram platiti? Umri od
glada tu unu¬tra. Vidjet ćemo tko će pobijediti!
I ode ne misleći na onih pet lira što mu ih je ujutro bacio u žaru. Zi'Dima u prvom redu odluči da s onim
nov¬cem proslavi to veče sa seljacima, koji su, kad su već za

5*

67

kasnili kući radi tog događaja, ostali da provedu noć na¬polju pod vedrim nebom na gumnu. Jedan je pošao
nakupovati stvari u nekoj obližnjoj krčmi. Kao za inat mjesečina je sjala kao da je dan.
Don Lollo je pošao spavati. U neko ga doba probudi paklena galama. Približio se prozoru i ugleda na gumnu
pod mjesečinom četu đavola; pijane seljake koji su držeći se za ruke plesali oko žare. Zi'Dima je iznutra pje-
vao, što ga je grlo nosilo.
Ovaj se puta don Lollo nije mogao svladati: zaletio se kao pobješnjeli bik i prije no što je itko mogao spri-
ječiti, gurne žaru te se ona otkotrlja niz strminu. Kotrljajući se tako, praćena smijehom pijanih ljudi, udari u
maslinovo drvo i razlupa se.
Pobijedio je Zi'Dima.
Preveo Dubravko Dujšin
PROMISLI, GIACOMINO!

Profesor Agosfino Toti već fri dana ne uživa u kući onaj mir, onaj smijeh na koje već misli da ima pravo.
Njemu je oko sedamdeset godina, a ne bi se ni moglo reći da je lijep starčić: omalen, s velikom ćelavom
glavom, bez vrata, nerazmjeran trup smjestio se na dvjema ptičjim nožicama . . . Da, da: profesor Toti zna to
veoma dobro, i zato sebi ni najmanje ne utvara da bi ga Maddalena, nje¬gova lijepa ženica, kojoj nema još
niti dvadeset i šest go¬dina, mogla ljubiti zbog njega samoga.
Istina, on ju je uzeo siromašnu i podigao je: kći licejskog podvornika postala je ženom redovitog profesora
pri¬rodnih znanosti, za nekoliko mjeseci s pravom na najvišu mirovinu. I ne samo to, on se prije dvije godine
i obogatio, neočekivana sreća, prava mana nebeska, nasljedstvo od go¬tovo dvjesta tisuća lira ostavljeno mu
od brata, koji se prije dugo vremena odselio u Rumunjsku i tamo umro kao ne¬ženja.
Ali profesor Toti ne misli da zbog svega toga ima pravo na mir i na smijeh. On je filozof: zna da sve to ne
može biti dovoljno mladoj i lijepoj ženi.
Da je nasljedstvo došlo prije braka, on bi barem mo¬gao zahtijevati od svoje Maddalene malo strpljenja, to
jest da čeka njegovu nedaleku smrt, da tako dobije odštetu što se udala za starca. Ali došle su, jao, odveć
kasno one dvije

69

stofine tisuća lira, dvije godine poslije vjenčanja, kad je već .. . kad je već profesor Toti filozofski priznao da
sama mirovnica koju bi joj on jednoga dana ostavio nije bila dostatna da nadoknadi ženinu žrtvu.
Budući da je sve prije odobrio, profesor Toti misli da ima više nego ikada pravo zahtijevati mir i smijeh sada,
kad je još nadošlo to obilato nasljedstvo. To više pak, što se on — čovjek uistinu razborit i na svome mjestu
— nije zado¬voljio samo s tim da učini dobro svojoj ženi nego je htio učiniti dobro.. . da, i njemu, svom
dragom Giacominu, jednom od nekadašnjih svojih najboljih učenika u liceju, skromnom mladiću, poštenom,
veoma uljudnom, plavom, li¬jepom, s kovrčavom kosom kao u anđela.
Pa da, pa da — sve je uradio, na sve je mislio stari profesor Agostino Toti. Giacomino Delisi bio je bez posla i
nerad ga je žalostio i ponižavao; pa dobro, on mu je, pro¬fesor Toti, našao mjesto u Poljodjelskoj banci, u
koju je položio dvjesta tisuća lira nasljedstva.
Sad je u kući i dijete, anđelčić od dvije godine i pol, kojem se on sav posvetio kao zaljubljeni rob. Svakog
dana jedva može dočekati da svrše predavanja u liceju, i on već trči kući da udovolji svim hirovima svog ma-
log tiranina. Za¬pravo se nakon nasljedstva mogao povući u mir, odričući se onog najvišeg dodatka na mirov-
inu, da se sav posveti dje¬tetu. Ali ne! Bila bi šteta! On hoće, kad je već tu, do kraja nositi onaj svoj križ što
ga je uvijek toliko tištio! Pa on se (baš zato i oženio da bi upravo ono što je za njega bila muka čitava života
donijelo nekome blagodati.
Oženivši se s tom jedinom namjerom da učini neko dobro siromašnoj djevojci, on je ženu ljubio gotovo
jedino očinskom ljubavi. I još ju je više očinski ljubio od onoga dana kad se rodilo to dijete, za koje bi on go-
tovo više volio da ga ono naziva djedom negoli ocem. Boli ga ta nesvjesna laž na čistim usnama djeteta, koje
ne zna; činilo mu se da to
70
\
vrijeđa i njegovu ljubav za dijete. Ali što da radi? Mora ipak s poljupcem primati i onaj naziv s usta malog
Ninija, onaj »tata« što tjera u smijeh sve one zlobnike koji ne mogu shvatiti njegovu nježnost za ono nev-
inašce, njegovu sreću za sve dobro što ga je pružao i još ga i dalje pruža jednoj ženi, jednom dobrom
mladiću, djetetu, i sebi također — svakako! — i sebi — sreću da može proživjeti te posljednje godine u
veselom i dragom društvu, hodajući na rubu groba tako s anđelčićem na rukama.
Neka se smiju, neka mu se samo smiju svi zlobnici! Jeftin smijeh! Glup smijeh! Jer 'ne shvaćaju ... Jer se ne
mogu uživjeti u njegov položaj ... Vide samo smiješno, čak i groteskno u njegovu položaju, a da ne znaju pro-
dri¬jeti u njegov osjećaj!... Pa dobro, što mu je stalo? On je sretan.
Ali, eto, ima tri dana ...
Sto se dogodilo? Ženine su oči crvene i nabrekle od plača; tuži se na jaku bol u glavi; neće da izađe iz sobe.
— Eh, mladost!.. . mladost! ... — uzdiše profesor Toti klimajući glavom, s nekim tužnim i lukavim smiješkom
u očima i na usnama. — Neki oblačić . .. mala oluja . . .
I obilazeći po kući s Ninijem, žalostan, nemiran, malo i razdražen, jer... pa da, nije on to baš zaslužio od žene
i od Giacomina. Mladi ne broje dane: imaju ih još toliko pred sobom ... Ali za jadnog starca i jedan je dan ve-
lik gubitak! A već su tri dana što ga žena ostavlja da luta tako po kući kao muha bez glave, i ne razblažuje ga
više onim napjevima i pjesmicama otpjevanim bistrim i toplim glasi¬ćem, i ne* posvećuje mu više sve one
brige na koje je on već navikao.
I Nini je ozbiljan, ozbiljan, kao da shvaća što mati nema glave da pazi na njega. Profesor ga vodi iz sobe u
sobu i gotovo se ne treba ni sagnuti da bi mu pružio ruku, toliko je i on malen; vodi ga do klavira, dodiruje
poneku tipku,
71

puše, zijeva, zatim sjedne, cupka malo Ninija na koljenima, pa opet ustaje; kao da je na iglama. Pet ili šest
puta poku¬šao je prisiliti ženicu da progovori.
— Zlo, a? Baš se slabo osjećaš?
Maddalena i dalje neće ništa da kaže; plače, moli ga da pritvori kapke na balkonu i da odvede Ninija: hoće da
bude sama i u tami.
— Glava, je li?
Sirotica, toliko je boli glava . . . Eh, svađa je morala zbilja biti žestoka!
Protesor Toti ide u kuhinju i nastoji zapodjenuti razgo¬vor sa sluškinjom, da od nje nešto dozna; ali obilazi
izda¬leka, jer zna da mu sluškinjica nije prijateljski naklona: ogo¬vara ga izvan kuće kao i svi ostali, i izvrgava
ga ruglu, bu¬dala! Ni od nje ne može ništa doznati.
Tada se profesor Toti odluči na herojski pothvat: od¬vede Ninija mami i zamoli je da ga lijepo obuče.
— Zašto? — upita ona.
— Vodim ga u šetnjicu — odgovara on. — Danas je blagdan... Ovdje mu je dosadno, jadnom djetetu!
Mama ne bi htjela. Zna da se zlobni ljudi smiju kad vide profesora kako vodi dijete za ruku; zna da je poneki
bezobrazni nevaljalac dotjerao čak dotle da mu je rekao: »Ali kako vam je sličan, profesore, vaš sin!«
Ali profesor Toti svakako hoće.
— Ne, u šetnjicu, u šetnjicu . ..
I pođe s djetetom kući Giacomina Delisija.
Ovaj stanuje s neudatom sestrom, koja mu je bila umje-sto majke. Ne znajući pravi razlog dobročinstva,
gospođica je Agata u početku bila veoma zahvalna profesoru; ali sada — ona, koja je tako pobožna — sma-
tra ga pravim đavlom, ni više ni manje, jer je naveo njezinog Giacomina na smrtni grijeh.
Pošto je pozvonio, profesor Toti morao je s djetetom prilično dugo čekati pred vratima. Gospođica Agata je
pro¬virila kroz prozorčić na vratima i pobjegla. Nema sumnje, otišla je najaviti bratu posjet i sad će se vratiti i
kazati da Giacomino nije kod kuće.
Evo je. U crnini, voštana lica, s modrim podočnjacima, koštunjava, kisela lica, čim je otvorila vrata, dršćući u
tijelu, navali na profesora:
— Ali kako? . . . oprostite ... vi sada dolazite po njega čak i u kuću?. . . A što vidim! još i s djetetom?
Doveli ste i dijete?
Profesor Toti nije očekivao takav doček; ostaje zabe-zeknut; gleda gospođicu Agatu, gleda maloga, smiješi
se, muca:
— Za ... zašto? . .. Što je? ... Ne smijem ... ne ... smijem doći...
— Nema ga! — požuri se ona s odgovorom, suha i kruta. — Giacomina nema.
— Dobro je — reče profesor Toti sagnuvši glavu. — Ali vi, gospođice ... oprostite ... vi postupate sa
mnom na način koji ... ne znam! Ja ne mislim da nisam vašem bratu, ni vama, učinio nešto . . .
— Eto, gospodine profesore — prekine ga gospođica Agata malo udobrovoljena. — Mi smo vam, vjeru-
jte... mi smo vam veoma zahvalni; ali biste i vi morali shvatiti ...
Profesor Toti zaklopi malo oči, opet se smiješi, podigne ruku i nekoliko puta dotakne grudi vrškom prstiju,
kao da bi joj htio reći, što se tiče shvaćanja, neka to prepusti samo njemu.
— Star sam, gospođice — reče — i shvaćam ... mnoge stvari ja shvaćam! I, vidite li, prije svega ovu:
treba pustiti da bijes odlane, i kad nastaju nesporazumci, najbolje ih je razbistriti . .. razbistriti, gospođice,
otvoreno razbistriti, bez ševrdanja, bez Ijutine ... Ne čini li se i vama?

— Svakako, da ... — priznaje, barem ovako apstrakt¬no, gospođica Agafa.

— I zato — nastavi profesor Toti — pustite me unutra i zovite mi Giacomina.
— Ali kad ga nema kod kuće!
— Vidite li? Ne. Ne smijete kazati da ga nema. Giacomino je kod kue, i vi mi ga morate dozvati. Sve
ćemo razbistriti u miru... recite mu: u miru! Ja sam star i shva¬ćam sve, jer sam i ja bio mlad, gospođice. U
miru, recite mu. Pustite me unutra.
Kad je profesor Toti ušao u skromnu sobicu za pri¬manje, sjede, uzme Ninija u kirlo, spreman da i ovdje
do¬brano pričeka, dok sestra nagovori Giacomina.
— Ne, ovamo dođi, Nini . . . budi dobar! — govorio je s vremena na vrijeme dječaku, koji je htio ići do
police na kojoj su se svijetlili neki predmeti od porculana; me¬đutim je mozgao što se to tako ozbiljno do-
godilo u nje¬govoj kući a da on nije ništa primijetio. Maddalenina je tako dobra! Kakvo je to zlo mogla učiniti
da je izazvala čak i ovdje, kod Giacominove sestre, tako jaku srdžbu?
Profesor Toti, koji je u početku mislio da se radi samo o prolaznoj svađi, zamislio se sada i ozbiljno zabrinuo.
Oh, evo konačno Giacomina! Bože, kakvo mu je to lice! Kako je namršten! Kako? Ah, to pak ne! Hladno
izbje¬gava dijete, koje mu je raširenih ruku potrčalo u susret:
— Giamil Giami!
— Giacomino! — usklikne, neugodno dirnut, strogo profesor Toti.
— Što mi imate reći, profesore? — upita on žurno, iz-bjegavajući da mu pogleda u oči. — Ja sam
bolestan ... Ležao sam ... Nisam u stanju da govorim, ne mogu nikoga vidjeti...

— Ali dijete?!
— Evo — reče Giacomino; sagne se i poljubi Ninija.
74
— Nije ti dobro? — prihvati profesor Toti utješen malo onim poljupcem. — Mislio sam. I zbog toga sam
došao. Glava, je li? Sjedni, sjedni . . . Razgovarajmo. Ovamo, Nini ... Čuješ li da je »Giami« bubin? Da, dragi,
bubin . .. ovdje, jadni »Giami« . . . Budi dobar; sad idemo. Htio sam te zapitati — dometne obraćajući se Gia-
cominu — je li ti ravnatelj Poljodjelske banke nešto kazao.
— Ne, zašto? — reče Giacomino i još se više zbuni.
— Jer sam mu jučer govorio o tebi — odgovori tajan-stvenim smiješkom profesor Toti. — Tvoja plaća
nije baš obilata, sinko moj. A znaš da jedna moja riječ ...
Giacomino se previja na stolici i tako grčevito steže šake da je zadro noktima u dlanove.
— Profesore, ja vam zahvaljujem — reče — ali iskažite mi tu uslugu, tu milost da se više ne uznemiru-
jete zbog mene, eto!
— Ah, da? — odgovori profesor Toti, dok mu još onaj smiješak titra na usnama. — Bravo! Ne trebamo
dakle više nikoga, je li? Ali kad bih ja to činio zbog svog zadovolj¬stva? Dragi moj, ako se ne bih više brinuo
za tebe, za koga bih se tada brinuo? Star sam, Giacomino! A stari ljudi — ako samo nisu egoisti, pazi! — stari
ljudi, dok su nešto po¬stigli, rado vide kad mladi ljudi, vrijedni kao ti, uspijevaju u životu njihovom pomoći, i
uživaju u njihovu veselju, u nji¬hovim nadama, u položaju što ga oni sve više stječu u dru¬štvu. Ja pak za
tebe . . .pa da, ti to znaš ... ja tebe smatram svojim sinom ... Što ti je? Plačeš?
Giacomino je uistinu sakrio lice rukama i drhtao je kao da nastoji svladati navalu plača.
Nini ga je gledao zaprepašteno, a onda, obrnuvši se profesoru, reče:
— »Giami, bubin« ...
Profesor ustade i htjede položiti ruku Giacominu na rame; ali ovaj skoči gotovo kao da osjeća gađenje, lice
mu
75

se izobliči kao od neke nenadane, smione odluke i razdraženo poviče:

— Ne približujfe mi se! Profesore, ofiđife, zaklinjem vas, ofiđife! Vi me mučite kao u paklu! Ja ne za-
služujem tu vašu ljubav i neću je, neću je . . . Smilujte se i pođite, odvedite dijete i zaboravite da ja postojim!
Profesor Toti ga zaprepašten upita:
— Ali zašto?
— Odmah ću vam kazati! — odgovori Giacomino. — Ja sam se zaručio, profesore! Jeste li razumjeli?
Zaručio sam se!
Profesor Toti zatetura kao da su ga udarili maljem po glavi, podigne ruke, muca:
— Ti za . . . zaručen?
— Da — reče Giacomino. — Dakle, dosta je . . . dosta, zauvijek! Razumjet ćete da vas ne mogu više. ..
ovdje vidjeti . . .
— Tjeraš me? — upita gotovo bez glasa profesor Toti.
— Ne! — žurno mu odgovori Giacomino, pun bola. — Ali dobro bi bilo ... da pođete, profesore . ..
Otići? Profesor padne na stolicu. Kao da su se noge pod njim odsjekle. Primi se rukama za glavu i zastenje:
— Oh, bože! Bože, to je propast! Dakle zbog toga? Jadna mene! Ali kada? Kako? Ništa nisi govorio! S
kojom si se zaručio?
— Odavde, profesore .. . već dugo ... — reče Gia-comino. — S jednom sirotom, kao i ja ... prijateljicom
moje sestre . . .
Profesor Toti gleda ga tupo, ugaslih očiju, otvorenih usta, i ne smože glasa da progovori.
— I... i... tako ... ostavlja se sve ... i... i ne misli se više ... ni na što ... i... i ništa više ... ne vrijedi...
Giacomino osjeća da mu se ovim riječima predbacuje nezahvalnost, i on se buni, natmuren:
76

— Ali, oprostite! Htjeli ste da vam budem rob?

— Ja, rob? — provali sada profesor Toti, a u glasu mu se nešto prelomi. — Ja? I to smiješ ti kazati? Ja,
koji sam te učinio gospodarom u svojoj kući? Ah, to da, to je prava nezahvalnost? Zar sam ti ja zbog sebe
iskazao tolika dobro¬činstva? Što sam ja imao od toga? Samo poruge svih onih budala koje ne mogu shvatiti
moj osjećaj! Dakle ne shvaćaš, ni ti nisi shvatio osjećaje jadnog starca, koji je na izmaku i koji je bio sretan i
zadovoljan što će sve ostaviti na svome mjestu, malu obitelj na dobrom putu, u sređenim prili¬kama . ..
sretnu? Meni je sedamdeset godina; ja ću sutra zauvijek otići, Giacomino! Što ti je udarilo u glavu, sinko
moj! Ja ću vam sve ostaviti . . . Što tražiš još? Ja ne znam, neću da znam tko je tvoja vjerenica; kad si je ti iz-
abrao, bit će barem poštena djevojka, jer si ti dobar... ali pro¬misli ... promisli da . . . nije moguće da si našao
nešto bolje, Giacomino, u svemu bolje ... Ne kažem samo zbog blago¬stanja koje ti je osigurano . . . Ali ti već
imaš svoju malu obi¬telj, u kojoj sam jedino ja suvišan, još za malo ... ja, koji ne brojim... Što vam ja
smetam? Ja sam kao otac... Ja mogu, ako baš hoćete . .. radi vašeg mira ... Ali reci mi, kako se to dogodilo?
Kako je to bilo? Kako ti je to zavrtjelo glavom, tako odjednom? Reci mi, reci mi...
I porfesor Toti se približava Giacpminu, hoće da ga primi za ruku, da ga prodrma; ali ovaj se sav uvukao u se
kao da ga podilazi jeza i izbjegava ga.
— Profesore! — viče. — Ali kako ne shvaćate, kako ne vidite da je sva ta vaša dobrota ...
— Što?
— Pustite me na miru! Nemojte da vam kažem! Kako ne shvaćate da se neke stvari mogu činiti samo
potajno, a nisu više moguće na svjetlu dana, kad vi to znate, kad se sav svijet smije?
— Ah, zbog svijeta? — usklikne profesor. — A ti...

77
— Pustife me! — ponavlja Giacomino na vrhuncu UzrUjanosti, podižući ruke uvis. — Pogledajte! Ima
toliko drugih mladih ljudi koji trebaju pomoći, profesore!
Profesor je osjetio kako ga te riječi ranjavaju u dno duše, da su uvreda, okrutna i nepravedna uvreda za
nje¬govu ženu; problijedi i dršćući u čitavom tijelu reče:
— Maddalenina je mlada, ali je poštena, sunca mu! A ti to znaš! Maddalenina bi mogla umrijeti ... jer je
ovdje ... ovdje je njezina bol, u srcu ... a gdje misliš da je? Ovdje je, ovdje, nezahvalniče! Ah, ti je još i vri-
jeđaš? I nije te stid? Ne osjećaš grižnju savjesti preda mnom? To mi ti smiješ dobaciti u lice? Ti? Misliš li da
ona može tako pre¬laziti iz ruke u ruku, kao da nije ništa? Majka ovog djeteta? Što to govoriš? Kako možeš
tako govoriti?
Giacomino ga gleda zabezeknuto, bez riječi.
— Ja? — reče. — Ali kako možete vi, profesore, opro¬stite, kako možete vi tako govoriti? Govorite li to
ozbiljno?
Profesor Toti pritisne obje ruke na usta, škilji očima, trese glavom i provali u očajan plač. Nato stade i Nini
pla¬kati. Profesor čuje taj plač, potrči k malom i zagrli ga.
— Oh, jadni moj Nini ... kakva nesreća, moj Nini, ka¬kva propast! A što će biti sada s tvojom majkom?
Što će biti s tobom? Nini moj, s mamicom kao što je tvoja, neisku¬snom, bez nekoga tko bi je vodio . .. Jao,
koliki bezdani
Podigne glavu i gledajući Giacomina suznim očima:
— Plačem — reče — plačem, jer me grize savjest; ja sam te zaštićivao, ja sam te primio u kuću, ja sam
joj uvijek govorio tako dobro o tebi, ja ... ja sam je oslobodio svake grižnje savjesti, osokolio sam je da te
ljubi... a sada kad te ona ljubi, spokojno .. . kad je mati ovom djetetu ... ti ...
Prekine se i ponosan, odlučan, uzbuđen:
— Pazi, Giacomino! — reče. — Ja bih se mogao s ovim djetetom na rukama pojaviti u kući tvoje
zaručnice!
78
Giacomino, koji se znoji hladnim znojem, iako je na živoj žeravici, kad ga čuje iako govoriti i tako plakati, na
ovu prijetnju sklapa ruke, približi mu se i preklinje ga:
— Profesore, profesore, zar zbilja hoćete da postanete toliko smiješni?
— Smiješan? — viče profesor. — A što misliš, da mi je to stalo, kad vidim propast jedne jadne žene,
propast tvoju, propast nevinog djeteta? Dođi, dođi, hajdemo, Nini, hajdemo!
Giacomino mu se ispriječi na putu:
— Profesore, vi to nećete učiniti!
— Učinit ću! — poviče mu profesor Toti odlučnim li¬cem. — A da spriječim taj brak, ja sam kadar
učiniti i da te potjeraju iz banke. Dajem ti tri dana vremena.
I, okrenuvši se na vratima, vodeći dijete za ruku:
— Promisli, Giacomino! Promisli!
'reveo Dubravko Dujšin
79

KAPA IZ PADOVE
Kape iz Padove; lijepe suknene kape u obliku jezika, popui onih šfo se još i sada nose na Sardiniji, a koje su se
onda (to jest u prvoj polovici prošlog stoljeća) nosile i na Siciliji. No nisu ih nosili seljaci — oni su upotrebl-
javali kape u obliku končane čarape s kićankom na vrhu — nego gra¬đani, pa čak i polugospoda. Sve je to
tako, ako je istinita priča koju mi je ispričao jedan moj stari rođak, koji je po¬znavao trgovca kapama, ruglo
čitavog ondašnjeg Girgentija jer, od tolikih godina što ih je proveo u toj trgovini nije znao izvući druge koristi
doli nadimka C i r I i n c i o, što je na Siciliji, ako koga zanima, ime jedne glupe ptice. Za¬pravo se zvao don
Marcuccio La Vela, a imao je dućan u glavnoj ulici, ispred nizbrdice sv. Franje.
Znao je don Marcuccio La Vela da ga tako zovu i ljutio se za to mnogo, ali koliko se god silio da bude zao i da
se pokaže upornim kod utjerivanja dugova, ne samo da mu to nije uspijevalo nego bi to svaki put bila saimo
nova šteta, jer bi, ganut lažnim suzama zlostavljanih dužnika, od¬mah nastojao nadoknaditi to zlostavljanje,
pa bi osim kape usput izgubio i po koji komad od dvanaest tarija.
Bila se u svima već ukorijenila misao da on na koncu konca nema razloga tužiti se ni na što, ni ljutiti se ni na
koga, jer, ako je s jedne strane i bila istina da su mu ljudi uvijek podvaljivali, neosporno je s druge strane da
ga
80

je u naknadu za to bog uvijek pomagao. Doista, imao je zlu ženu, nemarnu, boležljivu, raspikuću, ali se brzo
nje oslo¬bodio; imao je čitavu vojsku djece, ali mu je uspjelo da ih u kratko vrijeme dobro okuci.
I tako je sada besplatno opskrbljavao kapama svu razgranjenu rodbinu, pa je mogao biti siguran da ga ona, u
slučaju potrebe, neće pustiti da umre od gladi. Sto, dakle, hoće?
Kape su međutim iz te radnje letjele kao da imaju krila. Odnosili su mu ih sinovi, zetovi, unuci, znanci i pri-
jatelji. Nekoliko bi dana on uporno trčao sad za ovim sad za onim, da od tolikih kapa unovči barem jednu.
Ništa! I kleo bi se svim na svijetu da neće više davati na vjeru;
— Ni da zatreba Isusu Kristu! Ali bi se uvijek ponavljalo isto.
Napokon se odluči da zatvori radnju čim rasproda ono malo robe što mu je još ostalo, od koje neće dati ni
končića ne bude li mu unaprijed plaćena.
Ali eto gdje mu jednog dana dođe u dućan neki Lizio Gallo, njegov kum.
Nije se od kuma Cirlincio bojao za svoje kape. Zahva¬ljujući kumstvu, Gallo je od njega tražio sasvim nešto
drugo. Ozbiljan čovjek, htio je novaca. A već mu je dugovao lijepu svoticu. Dakle sad bi bilo dosta, he?
— Kakvo te dobro nosi, kume?
Lizio Gallo je imao naviku neprestano gladiti duge, rijetke i obješene brkove pa bi tako, ispod brka, veoma
ozbiljan, s očima uprtim u zemlju, znao izvaliti što ni vragu ne bi na um palo. Svima se sviđao zbog svoje do-
bre ćudi, pa mu je uspijevalo izvući koliko mu je trebalo ne samo od ovoga, što je, uostalom, bilo vrlo lako,
nego i od naj¬lukavijih trgovaca u mjestu, a bio je u dugovima do grla i uvijek nasuho s novcem. Ali se toga
dana pojavio sasvim drugačijeg lica.

6 Patarenska hereza

81
— Zlo, kume! — ofpuhne spuštajući se na stolicu. — Osjećam se umoran, eto, umoran, svega mi je
dosta.
Na licu mu se mogla čitati dosada i gađenje. Zatim na-stavi da mu je duši već dozlogrdilo živjeti ovako od
dovit-ljivosti i da mu je prevelika muka koju mu zadaju otvoreni prigovori ili nijemi i bijesni pogledi
vjerovnika.
Cirlincio nato obori oči i uzdahne.
— A i vi uzdišefe, kume, vidim ja! — doda Gallo, kli-majući glavom; — imate i pravo! Znam ja da se ne
mogu više približiti nijednom prijatelju. Svi me izbjegavaju, a me¬đutim, vjerujte mi, ja više trpim radi njih
nego radi sebe što me moraju gledati. Ah, kunem vam se da nije radi Giacomine, moje žene, ovoga bih
časa ...
— Ma što govorite! — prekide ga Cirlincio.
— A znate li što me još drži? — nastavi Lizio Gallo. — Onaj mali posjed što mi ga je donijela žena u mi-
raz, iako je preopterećen hipotekama, kao što već znate. Nadam se, kume, da će me baš on spasiti, neka
iskapanja koja hoće da poduzme vlada. Pričaju da su tamo, ispod ruševine Camica, razbijene stvari... što li?
Ali ako je to istina, ja sam na konju. I nemojte sumnjati, kume, prije ikoga ja ću misliti na vas. Guvernatur me
je već obavijestio da hoće sa mnom govoriti. Morao bih poći sutra ujutro. Ali kako da pođem?
— Zašto? — upita zaprepašeni Cirlincio.
— U ovim krpama? Zar me ne vidite. Za odijelo lako. Moj šurjak, koji je otprilike moje visine, napravio
je novo prije nekoliko dana i posudio bi ga meni. Ali kapa? Gla¬vurda mu je ovolika!.
— Ah! I vi! — uzvikne tada Cirlincio izbuljivši oči.
— Kako i ja? — odgovori Gallo s najnevinijim licem. — Jesam li ja možda navikao da hodam ulicama
otkrivene glave? Vidite li vi sad ovu kapu? Ne mogu je više.
82

— I vi dolazite meni? — nastavi Cirlincio, a bijes mu avali u lice; — oprostite, kume, ali ne! Ne dam vam
je! Ne ogu vam je dati.
— Ali ja ne kažem dati. Platit ću vam je.
— Imate li novaca?
— Imat ću ih.
— Onda ništa. Kad ih budete imali.
— Ovo je prvi put — upozori ga žalosno i mirno Gallo prvi put što vam dolazim radi padovanke.
— Ali ja sam se zakleo, to znate! Zakleo sam se! Za¬kleo se!
— To znam, ali vidite zašto mi treba?
— Razlozi me ne zanimaju! Radije, evo! Dat ću vam radije tri tarija i kazati vam da kupite kapu u nekom
drugom dućanu.
Lizio Gallo se osmijehnu tužno i reče:
— Dragi kume, ako mi date tri tarija, vi to znate da ću jh ja pojesti, a kapu neću kupiti. Dakle, dajte mi
kapu.
— Dakle ni kapu ni novac — završi tvrdo Cirlincio. Lizio Gallo se polako diže sa stolice, uzdišući:
— E pa dobro! Imate pravo. Ja tražim puta da izađem iz svojih nevolja, a vidim da bi za mene bio jedini
put da umrem. To znam.
— Umrijeti... — promrsi Cirlincio — čemu umirati? Pa i tako biste kapu skinuli pred guvernaturom.
E da! — usklikne Gallo. — Lijepo bih ja izgledao
na ulici u novom odijelu i staroj kapi. Recite radije da mi je nećete dati.
I okrene se da izađe.
Cirlincio ga onda, kao i uvijek, pokajnički zgrabi za ruku i na uho mu reče:
— Dajem vam tri dana za plaćanje. Ali nemojte to ni-kome rećil Kroz tri dana... pazite! Kadar sam
skinuti vam
je s glave nasred ulice, čim vas spazim. Krmak sam ja kad hoću!
Otvori policu i iz nje izvuče prekrasnu kapu iz Padove. Lizio Gallo je natakne. Pristajala mu je dobro.
— Kako mi je teško! —reče kimajući glavom. — Slabo sam se osjećao kad sam se uputio ovamo, a v'r ste me
do¬tukli, kume!
I ode.

Sve je mogao očekivati, jadni Cirlincio, osim da će, nakon dva dana, Lizio Gallo doista umrijeti.
Poče plakati kao tele, zbog grižnje savjesti, sjetivši se — ah! — posljednjih kumovih riječi — ah! — Čini mu se
da ga još gleda tamo u dućanu, kako ogorčeno klima gla¬vom — ah! — ah! — ah!
I potrča mrtvačevoj kući da izrazi svoje saučešće donni Giacomini.
A činilo mu se da je na ulici mnoge ljude zabavljalo zaustavljati ga:
— Umro je Lizio Gallo, znate li?
— Pa zar ne vidite da plačem?
Svi su Galla u mjestu hvalili i oplakivali njegov prerani konac, a uz to se tužno osmjehivali, sjećajući se tolikih
njegovih magareština. Mnogi su vjerovnici zatvarali oči, uz-dišući, i podizali ruke u znak oproštenja dugova.
Cirlincio je zatekao donnu Giacominu u očaju. Četiri su male baklje gorjele na četiri ugla kreveta na kome je
ležao kum, pokriven plahtom. Udovica je plačući ispričala kumu kako se desila nesreća.
— Naprasno — govorila je — ali, eto, baš istinu govo¬reći, ima već dosta vremena što moj Lizio nije
više bio on!
Cirlincio je, plačući, odobravao i za potvrdu ispričao udovici posljednji kumov posjet njegovu dućanu.

— Znam ja, znam! — reče mu donna Giacomina. — Ah koliko se zbog foga rastužio, jadni moj Lizio!
Vaše su mu riječi, kume, ostale zabodene u srce kao sami mačevi!
Cirlincio je lio suze kao izvor.
— A još mi više plače srce — nastavi udovica — što ću sad vidjeti gdje mi ga odnose na siromaškim
nosilima; jest, jest, pod crnom krpom, jadni moj Lizio!
Onda se, u naletu ganuća, Cirlincio ponudi da će sno¬siti troškove oko sprovoda, ali mu se donna Giacomina
zahvali. Reče da je to bila muževa želja i da će je ona poštovati, jer da on ne bi htio čak ni pratnje i da je na
koncu odredio crkvu gdje je, prema običaju, htio provesti posljednju noć: to jest crkvicu sv. Lucije, kao na-
jskromniju i najudaljeniju — za one koji hoće otići gotovo neopaženo i bez sprovoda.
Cirlincio je navaljivao, ali se na koncu morao pokoriti udovičinoj želji.
— No što se pratnje tiče — reče opraštajući se — bu¬dite uvjereni da će danas čitavo mjesto ići za jad-
nim kumom.
I nije se prevario.
Idući tako za sprovodom, putem što vodi do crkvice sv. Lucije, Cirlincio, koji se nalazio odmah iza nosiljke što
je držahu za prečke četiri nosača, dva s jedne, a dva s druge strane — upravi uplakane oči u onu svoju blis-
tavu kapu iz Padove, na mrtvačevoj glavi. Visila je ona i njihala se izvan nosiljke, pošto je bijedni pokrivač
jedva pokrivao noge i glavu mrtvaca. Kapa koju mu kum nije platio. Prava napast.
Pokušavao je jadni Cirlincio da odvrati pogled, ali bi mu se malo kasnije oči opet vraćale na nju, privučene
onim nijemim ljuljanjem koje je pratilo monotoni ritam koraka. Htio je reći jednom od nosača da presavije
kapu na mrtvačevu glavu i odozgo stavi pokrivač da je zaustavi.
— Ma baš! Samo bi još to trebalo — mislio je zatim
— da ja, baš ja privučem pažnju svijeta. Možda mi se već svi iza leđa smiju, videći me ovdje i gledajući
ovu kapu.
Nagrizen ovom sumnjom, pogleda iskosa desno i lijevo na svoje susjede, siguran da će im u očima pročitati
porugu koje se bojao; a zatim s bijesnim žaljenjem svrne pogled na kapu koja se ljuljala. Kako je lijepa I Kako
je fina! A sad
— šteta — svršit će na glavi kakvog grobara ili s kumom pod zemljom, beskorisno.
Ove dvije mogućnosti, a osobito prva, koja je bila vjerojatnija, počeše ga tako mučiti da je gotovo protiv volje
stao smišljati na koji bi se način domogao kape. Ponovo baci pogled oko sebe i primijeti da su mnogi iz
sprovoda zapazili ono ritmičko njihanje što je u njemu izazvalo toliko nemira, pa čak i pravog mučenja.
Učinilo mu se, šfaviše, dok je slušao korake nosača, da ono njihanje govori glasno, svima, bez prestanka:
Nasamaren bi. Nasamaren bi.
E, bogami, to ne. Ako treba, provest će on i čitavu noć u crkvici sv. Lucije, skriven, ali mora, mora dobiti na-
trag kapu koja je njegova. I tako, što će ona više mrtvome kumu? Nova je novcata! I on bi je bez oklijevanja
mogao staviti natrag u policu. Tu se, bogami, nije radilo samo o tome da ostane čvrst kod svoje odluke, već i
da ne prekrši zakletvu, tako je, zakletvu, zakletvu!
I kada je sprovod stigao (a bila je već noć) do usam¬ljene crkvice, crkvenjak je već bio priredio stalke na koje
će postaviti bijedni lijes. I dok su ljudi prisustvovali blago¬slovu mrtvoga tijela, Cirlincio se potiho iskrade i
sakrije iza jedne ispovjedaonice.
Čim se crkva ispraznila, crkvenjak s fenjerom u ruci pođe da zatvori vrata, a onda uđe u sakristiju da donese
ulja za »vječno svjetlo« pred jednim oltarom. U crkvenoj tišini, ti su koraci odzvanjali muklo. Cirlincio se u
mraku tako prepao svečane praznine toga posvećenog mjesta da je već bio spreman izaći i zamoliti crkven-
jaka da ga pusti. Ali mu je uspjelo da se svlada.
Pošto je dolio ulja u svjetiljku, crkvenjak se tiho pri¬bliži lijesu. Sagne se, a onda i ne hoteći baci pogled oko
sebe, i, prije no što je pošao na spavanje u svoju sobu iznad sakristije, skine uljudno s dva prsta mrtvacu
kapu te bez riječi odmagli s njom.
Cirlincio to nije primijetio. Kad je čuo da se zatvaraju i podupiru vrata sakristije željeznom motkom, učini mu
se kao da crkva propada u neku prazninu. Tada u mraku s mu¬kom oživje mali žižak pred oltarom u dnu
crkve; malo po¬malo to se svjeflucanje proširi i meko prospe po prostoru. Njegove oči počeše s mukom i
konfuzno nazirati po koju stvar. A onda, oprezno, zaustavljajući dah, pokuša izaći iz skloništa.
Ali su se u isto vrijeme i druga dvojica, skrivena u crkvici, s istom namjerom, ispruženim rukama približavala
lijesu, tiho i pognuti kao i Cirlincio, ne primjećujući jedan drugog.
U jednome času tri užasnuta krika odjeknuše mračnom crkvom.
Lizio Gallo, misleći da je već sam u crkvi, digao se i sjeo na nosiljke i, opipavajući svoju golu glavu, kleo je
crkvenjaka: čuvši ona tri krika krikne i sam preplašeno:
— Tko je to?
I instinktivno se ponovo ispruži po nosiljkama i navuče pokrivač preko sebe.
— Kume... — zastenje jedan glas prigušen strahom. _ Tko je?

— Cirlincio.
— Koliko vas je?

— Prokleti svijet! — prasne tada Lizio Gallo, baca¬jući u zrak pokrivač i dižući se na noge. — Radi jedne
kapefine iz Padove! Koliko vas je? Tri? Četiri? I vi, kume?
— Ma kako — zamuca Cirlincio, približavajući se sav uzdrhtao — zar niste umrli?
— Umro? Volio bih da jesam, pa da ne vidim vašu škrtost — dovikne mu u brk ozlojeđen Lizio Gallo. —
Kako, zar vas nije stid? Doći, svući mrtvaca kao onaj razbojnik crkvenjak! E pa dobro, nemam je više, vidite
li? Uzeo je! A još sam je obećao jednome od nosača . .. Danas te više ni mrtva ne puštaju na miru u ovoj
prokletoj zemlji! Nadao sam se da će mi oprostiti dugove... ali da! Koliko vas je? Tri, četiri, deset, dvadeset?
Biste li imali snage da sačuvate tajnu? Ne! E onda prekinimo!
Ostavi ih ondje, zblenute, smetene kao tri mesarska panja, i ode lupati nogama i rukama po vratima sakris-
tije.
— He, hej! Razbojnice! Crkvenjače!
Malo kasnije crkvenjak, sav izbezumljen, u košulji i gaćama, dotrča s fenjerom u ruci. Lizio Gallo ga zgrabi za
prsa.
— Idi smjesta i donesi mi kapu, lopove jedan!
— Don Lizio! — zavika ovaj i umalo da ne pade u nesvijest.
Gallo ga zadrža na nogama, drmajući ga bijesno.
— Kapu, kažem ti, gnusniče! I dođi da mi otvoriš vrata. Ne igram više mrtvaca.
Prevela Branka Rakić

DIPLOMA
Kakvim bi izmijenjenim glasom i neobičnim držanjem ruku i sjajem u očima, sagibajući se kao da rezignirano
frpi kakav nepodnošljivi teret na ramenima, mršavi sudac D'Andrea običavao ponavljati: »Ah, dragi sinko«,
svakome tko bi napravio neku šaljivu primjedbu na račun njegova čud¬nog načina života!
Još nije bio star; moglo mu je biti jedva četrdeset go¬dina; no trebalo je zamisliti najčudnije i gotovo nev-
jerojatne stvari, monstruozne zaplete rasa, tajanstvene nevolje vijekova,, da bi se stiglo do nekog, bar prib-
ližnog objašnjenja onog ljudskog proizvoda što se nazivao sucem D'Andrea.
I činilo se da on osim o svojoj jadnoj, čednoj i običnoj porodičnoj historiji, ima sigurne podatke i o onim mon-
stru-oznim zapletima rasa, zbog čega je na njegovo iscijeđeno i blijedo lice bijelca mogla doći ona crnačka
kosa, načič¬kana kovrčama, i da je obaviješten o onim beskrajnim tajan¬stvenim nevoljama vijekova što su
mu na širokom ispupčenom čelu nagomilale čitavu onu zbrku bora i gotovo odu¬zele vid malim očima
olovne boje, a svinule mu čitavo mr¬šavo i jadno tijelo.
Onako kriv, s jednim ramenom višim od drugoga, išao bi ulicom poprijeko poput pasa. Ali zato u moralnom
po¬gledu nitko nije tako pravično i pošteno postupao kao on. To su svi govorili.

Mnoge stvari sudac D'Andrea nije mogao vidjeti, ali je zato o mnogočemu mislio, i to kad je misao najtužnija,
to

jest noću.
Sudac D'Andrea nije mogao spavati.
Provodio je gotovo čitave noći na prozoru četkajući ruku svojom tvrdom kovrčavom crnačkom kosom, s
očima uprtim u zvijezde: ove mirne i jasne kao izvori živoga svjet¬la, a one treptave i oštre; a najsjajnije bi
stavljao u idealne odnose geometrijskih figura, trokuta i kvadrata. Pritvarajući kapke iza naočari, hvatao bi
među trepavice svjetlost jedne od onih zvijezda i između zvijezde i oka uspostavljao vezu tananom sjajnom
niti, upućujući dušu da po njoj šefa kao kakav izgubljeni pauk.
Misliti tako noću ne koristi mnogo zdravlju. Ta tajan-stvena svečanost koju stječu misli, gotovo uvijek, a oso-
bito kod onih koji u sebi nose saznanje na kome se ne mogu odmarati, saznanje da ne mogu ništa saznati, a
ne znajući i ništa ne vjerovati — potiče po koju ozbiljnu prehladu. Prehladu duše, razumije se.
Kad bi se razdanilo, sucu D'Andrei bi se činilo smiješ¬nim i strašnim u isti mah što on sad mora ići u ured Is-
traž¬noga suda dijeliti pravdu — bar ono malo što je na njega spadalo — malim, siromašnim, okrutnim
ljudima.
Kao što nije spavao on, tako nikada nije puštao spavati ni jedan spis na svome stolu u Istražnom sudu, čak i
po cije¬nu da dva tri sata zakasni na ručak ili da se uveče, prije večere, odrekne uobičajene šetnje s
kolegama, drvoredom oko gradskih zidina.
Ova revnost, koju je on smatrao dužnošću o kojoj se mora voditi računa, strahovito mu je povećavala muke.
Ne samo da je morao krojiti pravdu nego je to morao činiti smjesta.
Vjerovao je da će mu noćne meditacije pomoći da postane manje užurbano fačan. Ali kao uz inat, noću, dok
je

četkao ruku onom svojom crnačkom kosom i gledao zvijez¬de, na pamet su mu dolazile sve moguće misli
protivne onima što su mu trebale, s obzirom na njegovo zvanje istraž¬nog suca; tako da bi idućeg jutra,
namjesto da vidi svoju revnost potpomognutu, vidio kako su joj noćne misli po¬stavile zamke i prepreke i
kako je strahovito porastao nje¬gov napor da se strogo pridržava svoga mrskog zvanja istražnog suca.
Pa ipak je, po prvi put, na stolu suca D'Andree otpri¬like već nedjelju dana spavao jedan spis. A zbog tog
pro¬cesa koji već toliko dana čeka postao je on žrtvom bijesne razdražljivosti i crnih misli koje su ga gušile.
Toliko je propadao u tu turobnsot da su mu se u nekim momentima zatvarale namrštene oči. S perom u ruci,
držeći se ravno, sudac D'Andrea bi počeo onda drijemati, skra¬ćujući se najprije, a onda grčeći se kao kakva
zakržljala svi¬lena buba koja više ne može da pravi čahure.
Čim bi se probudio, bilo zbog kakvog šuma ili jačeg klimanja glave, oči bi mu odmah poletjele na onaj kut
stola gdje je ležao spis, od koga bi se brzo odvraćao, pa bi sti¬snuo usne i zviždeći nozdrvama uvlačio zraka,
zraka, mnogo zraka duboko u sebe, što je dublje mogao, da bi proširio utrobu zgrčenu od razdraženosti —
zatim bi ispuštao zrak kroz usta, šireći ih u grimasu gađenja, te bi na svom grba¬vom nosu namještao
naočari, što bi mu se zbog znoja odskliznule.
Bio je taj proces doista nepravedan; nepravedan jer je sadržavao nemilosrdnu nepravdu protiv koje je jedan
siro-mašni čovjek očajnički pokušavao da se pobuni bez ikakve nade na uspjeh. Bila je u tom procesu jedna
žrtva, koja nije mogla optužiti nikoga. Htjela je tužiti dvojicu, prvu dvojicu što su joj pali pod ruku, i — jest —
pravda mu je trebala zanijekati pravo, zanijekati, da zanijekati bez popu
fanja, potkrepljujući na taj način, nečovječno, nepravdu
oje je žrtva taj čovjek bio.

Pokušavao je da na šetnji o tome govori s kolegama; ali bi se ovi, čim bi se spomenulo ime Chiarchiara, to
jest onoga što je podigao parnicu, promijenili u licu i uvlačili odmah ruke u džepove stežući kakav ključ, ili bi
nepri¬mjetno izdužili kažiprst i mali prst u obliku rogova, ili bi zgrabili srebrnu dugmad na prsluku, čavle ili
kovane roščiće što su im kao privjesci visili na lancu od sata. Neki bi od njih iskrenije izvalio:
— Za Majku Božju, hoćeš li zašutjeli?
Ali mršavi sudac D'Andrea nije mogao šutjeti, taj mu je proces postao fiksnom idejom. Okreni desno, okreni
li¬jevo, i opet bi počeo o njemu govoriti. Da ga kolege prosvijefe — govorio je — da rasprave slučaj, tako,
općenito.
Jer to je zbilja bio izvanredan i naoko lijep slučaj — jedan i ef ta tore tuži zbog klevete prvu dvojicu, koju je
uhvatio kako se, ugledavši njega, brane od uroka, otkla¬njajući zlu kob.
Klevete? Ma kakve klevete, jadnice, kad već nekoliko godina kola po čitavom kraju glas da donosi zlu kob!
Kad bezbrojni svjedoci mogu doći u sudnicu i zakleti se da je u tolikim i tolikim prilikama pokazao da zna za
taj glas, jer je žestoko prosvjedovao? Kako je moguće osuditi po sa¬vjesti onu dvojicu mladića kao klevet-
nike, jer su, dok je prolazio, napravili gestu koju već odavno i javno prave svi drugi, a prvi od sviju — eto ih tu
— sami suci?
A sudac D'Andrea se grizao; izgrizao se još više su¬srećući ulicom odvjetnike, u čije su se ruke predala ona
dvojica mladića — slabunjavog i ispaćenog odvjetnika Griglia s profilom stare grabežljive ptice, i debelog
Manin Baraccu, koji je, noseći trijumfalno na trbuhu jedan ogroman rog što ga je kupio naročito za tu priliku
i smijući se čita¬vom blijedom mesinom rječitoga krmka, obećavao sugra¬đanima da će doskora biti u sud-
nici za sve koji dođu slavne zabave.
92
E sad, baš zato da ne bi mjestu pružio priliku da se »sjajno pozabavi« na račun jednog nesretnika, sudac
D'Andrea se napokon odluči da pošalje jednog podvornika Chiarchiarovoj kući, da ga pozove u kancelariju Is-
tražnog suda. Čak i pod cijenu da sam plati sudske troškove, on će ga nagovoriti da povuče optužbu,
dokazati mu čisto i bistro da ona dva mladića po pravu ne mogu biti osuđeni i da će, pošto budu riješeni op-
tužbe, za njega sigurno slijediti još veća šteta i još okrutniji progoni.
Jao, baš je istina da je mnogo lakše činiti zlo nego dobro, ne samo zato što se zlo može činiti svima a dobro
samo onima, kojima je potrebno; nego i zato, pogotovu zato što ova potreba za vršenjem dobrih djela
izaziva često neku oporost i nakostriješenost u dušama onih koji to dobro primaju, tako da dobročinstvo
postaje vrlo tegobno.
Tako je to dobro opazio D'Andrea čim je podigao oči na Chiarchiara, koji je ušao u sobu dok je sudac bio za-
uzet pisanjem. Jako se trgao i skočivši na noge, raspršio spise.
— Kakve su to bedastoće — poviče on. — Sramite se. Chiarchiaro je bio udesio tako zlokobno lice da je
bilo
divota pogledati. Pustio je da mu na udubljenim žutim obra-zima izraste neka šikarasta i čekinjava bradetina;
na nos je natakao par debelih naočari s koštanim okvirom koje su ga činile nalik na sovu, a na sebi je imao
sjajno odijelo mišje boje, koje mu je bilo preširoko.
Sučev trzaj ga nije zbunio. Raširio je nozdrve, iskesio žute zube i tiho rekao:
— Vi dakle ne vjerujete?
— Ali molim vas! — ponovi sudac D'Andrea. — Ne¬mojte se šaliti, dragi. Chiarchiarol Ili ste poludjeli?
Hajde, hajde, sjednite, sjednite ovdje.
Približi mu se i htjede mu staviti ruku na rame. Nato se Chiarchiaro ritnu kao mazga, dašćući:

93

— Gospodine suče, ne dotičife me se! Dobro se pa¬zite! Ili ćete oslijepiti kao što je bog na nebu!
Sudac D'Andrea hladno ga omjeri, a onda reče:
— Kada vam bude po volji... Poslao sam po vas za vaše dobro. Tamo je stolica, sjednite.
Chiarchiaro sjedne i kotrljajući rukama uz bedro svoj indijski bambus poput dugačkog valjka za tijesto, uze
kli¬mati glavom:
— Za moje dobro? Ah, i vi, gospodine suče, mislite da meni činite dobro govoreći da ne vjerujete u
ljude koji nose nesreću?
Sjedne i sudac D'Andrea, a onda reče:
— Hoćete li da vam kažem da vjerujem? Pa reći ću vam da vjerujem! Je li dobro tako?
— Ne, gospodine — odlučno zanijeka Chiarchiaro fo¬nom koji ne dopušta šale — vi morate ozbiljno
vjerovati, a morate to i dokazati sudskom istragom!
— To će biti malo poteško — nasmiješi se sjetno D'Andrea. — No pokušajmo se sporazumjeti, dragi
Chiar¬chiaro. Ja vam želim pokazati da put koji ste izabrali nije baš onaj koji će vas dovesti do cilja.
— Put? Cilj? Kakav cilj i kakav put? — zapita Chiar¬chiaro namršteno.
— Ni ovaj sadašnji — odgovori D'Andrea — ni onaj kad ste podnijeli tužbu. Oprostite, no ti su putovi
među sobom ovako...
I sudac D'Andrea sastavi kažiprste da pokaže kako mu se čini da su ta dva puta suprotna.
Chiarchiaro se sagne i među dva sučeva kažiprsta; ugura i jedan svoj, zdepast, rutav i ne baš čist.
— Nije istina, gospodine suče — reče mašući prsiom.
— Kako nije — uzviknu D'Andrea — tamo optužujete dva mladića kao klevetnike, jer vjeruju da ste i e
11 a t o r e, a ovdje se preda mnom sami predstavljate u svojstvu čo
94
\
vjeka koji nosi nesreću i, štoviše, zahtijevate da i ja vje¬rujem da bacate uroke.
— Jest, gospodine.
— I ne čini vam se da je to proturječje? Chiarchiaro više puta mahnu glavom, otvorivši usta u
nijemi, podrugljivi podsmijeh prezirnog sažaljenja.
— Meni se naprotiv čini da vi, gospodine suče — reče zatim — ne razumijete ništa.
D'Andrea ga zapanjeno pogleda.
— Samo recite, samo recite, dragi Chiarchiaro. Možda je to što vam se omaklo sveta istina. Ali budite
tako dobri pa mi protumačite zašto ja ne razumijem ništa.
— Jest, gospodine. Evo me tu — reče Chiarchiaro pri-mičući stolicu. — Ne samo da ću vam pokazati da
ništa ne razumijete, nego i to da ste vi moj neprijatelj. Da, vi, go-spodine. Vi, koji mislite da mi činite dobro.
Moj najljući neprijatelj! Znate li ili ne znate da su optuženi odlučili da Ih brani advokat Manin Baracca?
— Da. To znam.
— E dobro, advokatu Baarcci sam ja, Rosario Chiar¬chiaro, pružio dokaze kojima će se poslužiti. Ne
samo da sam mu rekao da sam primijetio pred više od godinu dana da svi, kad prolazim, prave rogove, nego
sam mu pružio i dokaze, dokumentirane dokaze, neoboriva svjedočanstva o strašnim činjenicama na kojima
se temelji, čvrsto temelji, razumijete li, gospodine suče, glas o mojim zlokobnim spo¬sobnostima.
— Vi? Kod Baracce?
— Jest, gospodine, ja. Sudac se još više zablenu.
— Razumijem još manje nego prije. Ali kako? Da pot-puno osigurate odrješujuću osudu onim
mladićima? Pa za¬što ste onda podnijeli tužbu?
Chiarchiaro malo te ne prsnu od bijesa zbog tvrde pameti suca D'Andrea; diže se na noge i zavika, lamatajući
rukama.
— Pa zato što ja, gospodine suče, hoću službeno pri-znanje svoje moći, zar još uvijek ne razumijete?
Hoću da službeno bude priznata ova moja strašna moć koja je sada moj jedini kapital!
Dašćući ispruži ruku i ostane tako načas, u tom grotesknozapovjedničkom stavu.
Sudac D'Andrea se povije, uhvati se rukama za glavu, i ganut reče:
— Jadni moj dragi Chiarchiaro, jadni moj dragi Chiar-chiaro, i to mi je kapital! Pa što ćeš s njim? Što?
— Što ću s njim? — spremno odvrati Chiarchiaro. — Eto vi, gospodine moj, da biste vršili dužnosti suca,
čak i tako slabo kao što ih vršite, niste li vi morali diplomirati?
— Diplomirati, da.
— E pa dobro, i ja hoću svoju diplomu, moj gospo¬dine! Diplomu! S pečatima. Sa svim propisnim peča-
tima! Hoću da budem i e 11 a t o r e, kome je kraljevski sud podijelio diplomu.
— A onda?
— A onda? Stavit ću to kao zvanje na posjetnicu. Go-spodine suče, mene su upropastili. Radio sam. Bio
sam pisar u banci, ali su me, s isprikom da zbog mene nitko više ne dolazi da se zadužuje ili da što založi —
izbacili napolje: izbacili su me na ulicu, premda mi je žena već tri godine uzeta, a imam dvije neudate kćeri o
kojima nitko neće htjeti ni čuti, zato što su moje. Živimo od pomoći koju nam iz Napulja šalje jedan sin, koji i
sam ima porodicu, četvoro djece, i neće moći ovu žrtvu zbog nas dugo podnositi. Go¬spodine suče, meni ne
preostaje ništa drugo nego da se bavim zlokobništvom! Udesio sam se ovako, ovim naočarima, ovim odi-
jelom; pustio sam da mi naraste brada, a sad

čekujem diplomu pa da se bacim na posao! Vi me pitafe kako? I pitate me zašto — ponavljam vam, vi ste
moj ne¬prijatelj!
— Ja?
— Jest, gospodine. Jer pokazujete da ne vjerujete u moju moć. Ali srećom vjeruju drugi, to znate? Svi,
svi mi vjeruju! A postoji toliko igračnica u ovome kraju! Bit će dovoljno da uđem; neću trebali ništa da
kažem. Platit će mi da odem! Oblijetat ću oko svih tvornica; stajat ću pred svim dućanima; i svi, svi će mi
platiti taksu — gluposti, reći ćete vi — a ja kažem taksu za svoj spas. Jer, gospodine suče, toliko se žuči i
mržnje u meni skupilo protiv ovoga gnusnog ljudstva, da zbilja vjerujem da ove oči imaju moć 'razrušiti do
temelja čitav jedan grad.
Sudac D'Andrea, držeći još uvijek glavu među rukama, pričeka časak da mu jad što mu je stezao grlo oslo-
bodi glas. Ali glas nije htio izaći; onda on, zatvarajući iza naočari male očice olovne boje, pruži ruke i zagrli
Chiarchiara — dugo, čvrsto, čvrsto i dugo.
Ovaj ga pusti da ga grli.
— Zar me zbilja volite? — upita suca. — E onda po¬krenite odmah parnicu, da što prije dobijem ono
što želim.
— Diplomu?
Chiarchiaro ponovo ispruži ruku, udari o pod indij¬skom trskom i prinoseći drugu ruku prsima, ponovi trag-
ičnosvečano:
— Diplomu.
Prevela Branka Rakić

' Patarenska hereza

97

PATARENSKA HEREZA
Zaklapajući umorne oči i hvatajući se za koštunjavu glavu, kako je to običavao u najozbiljnijim prilikama,
njež¬nim i drhtavim rukama za koje se činilo da namjesto nokata imaju pet sjajnih ružičastih školjčica,
Bernardino Lamis, iz¬vanredni profesor povijesti religija, objavi onoj jedinoj dvo¬jici đaka što su s upornom
vjernošću slijedili njegova predavanja:
— Na idućem predavanju, gospodo moja, govorit ćemo o patarenskoj herezi.
Jedan od dvojice studenata, Cioftacrni ciociaretto iz Guarcina, zdepast i čvrst — iskesi zube s ponosnom
ra¬došću i žestoko protrlja ruke. Drugi, blijedi Vannicoli, plave nakosfriješene kose poput niti stupe na
vjetru, skupi napro¬tiv usne, a pogled njegovih Svijetlih, čeznutljivih očiju po¬stane još bolniji. I da bi
pokazao kako razumije bol, koju cijenjenom učitelju mora prouzrokovati obrađivanje ove teme, nakon svega
što mu je on o tome privatno govorio, učini se kao da njuši kakav neugodan vonj. (Vannicoli je naime
vjerovao da se profesor Lamis, kad bi ga on i Ciotta nakon predavanja pratili dugi komad puta kući, obraća
samo njemu, jedinom koji je sposoban da ga shvati.)
I doista, Vannicoli je znao da je otprilike prije šest mjeseci izašla u Njemačkoj (Halle a.S.) jedna mastodonska
monografija od Hansa von Groblera o Patarenskoj

herezi, koju je kritika kovala u zvijezde i da je prije tri godine Bernardino Lamis napisao dva omašna sveska o
toj istoj temi. Von Grobler je pokazao da o njima nije vodio računa, osim jednom usput, citirajući ona dva
sveska u ne¬koj maloj bilješci: i to u negativnom smislu.
Bernardina Lamisa ranili su baš u srce; još ga je više zaboljela i ozlojedila talijanska kritika, jer, hvaleći
također, i to naslijepo, njemačku knjigu nije uopće spomenula nje¬gove dvije sveske, prije napisane, niti je
utrošila ijednu riječ da istakne nedostojni postupak njemačkog pisca prema jednom domaćem autoru.
Čekao je više od dva mjeseca da se netko, barem među njegovim bivšim đacima, digne u njegovu obranu. A
onda se, premda mu se s njegova stanovišta činilo da to nije u redu, stao braniti sam. Ističući u dugom i
potanko razrađenom članku, začinjenom finom Ironijom, sve manje ili veće pogreške u koje je pao von
Grobler, sve one dijelove što ih je on bez napomene pri¬svojio iz njegova djela, potvrdio je novim i nepobit-
nim argumentima svoje nazore protiv neskladnih pogleda nje¬mačkog historičara.
No ipak su ovu njegovu obranu, radi suvišne duljine I radi malog interesa koji bi mogla pobuditi među veći-
nom čitalaca, odbile dvije revije. Sada se nalazila već dva mje¬seca u nekoj trećoj i tko zna koliko će tamo još
ostati, su¬deći po nimalo ljubaznom odgovoru što ga je Lamis primio od direktora, nakon jedne svoje rekla-
macije.
Tako je dakle Bernardino Lamis imao doista razloga da toga dana, nakon izlaska iz univerziteta, dade oduška
svo¬me jadu pred dvojicom svojih vjernih mladića, koji su ga po običaju pratili kući. Govorio im je o besram-
nom šarlatanstvu, koje se s područja politike najprije stalo razmahi¬vati u području literature, a sada, na
žalost, i u svetoj i neprikosnovenoj domeni nauke. Govorio je o kukavnoj ser-vilnosti, duboko usađenoj u
karakteru talijanskog naroda,

7«

99

za koji je skupocjen dragulj sve šio dolazi s onu stranu Alpa ili s onkraj mora a lažan i prost kamen ono što se
rađa kod nas. Napokon je spomenuo najjače argumente pro¬tiv svoga protivnika, koje će razviti na idućem
predavanju. I tako je Ciotta, unaprijed uživajući u zadovoljstvu što će ga imati u profesorovu ironičnom i
žučljivom raspoloženju, ponovo trljao ruke, dok je rastuženi Vannicoli uzdisao.
Najednom je profesor Lamis zašutio i lice mu je dobilo rastresen izgled. To je bio đacima znak da profesor
želi ostati sam.
Svaki bi put nakon predavanja, da se rasfrese, malo prošetao dolje niz trg Pantheona, a onda bi preko Min-
ervina trga prelazio ulicu dei Cestari i izbijao na Corso Vittorio Emanuele. Kad bi se približavao trgu sv. Pan-
taleja do¬bivao bi taj rastreseni izgled, jer bi — prije negoli se zaputi ulicom del Governo Vecchio, gdje je
stanovao — običavao ući (potajno, kako je to želio) u slastičarnicu, odakle bi malo kasnije izlazio s papir-
natom vrećicom u ruci.
Oba su učenika znala da profesor Lamis nema ni toliko da bi izdržavao jednog cvrčka i zato nisu mogli
odgonet¬nuti zašto on kupuje tu tajanstvenu vrećicu tri puta na sedmicu.
Potaknut radoznalošću, Ciotta je jednoga dana ušao čak u slastičarnicu i upitao šta profesor kupuje tamo.
— Amarete, i različite »puslice«. Bože, a za koga?
Vannicoli je govorio za nećake. Ali bi Ciotta stavio ruku u vatru da ih jede on sam, profesor; jednom ga je
tako iznenadio na ulici kako stavlja ruku u džep i iz njega vadi jedan kolač, a drugi je vjerojatno već imao u
ustima, jer nije mogao Ciotti naglas odzdraviti na pozdrav.
— Pa dobro, da je i tako, kakvo je u tome zlo? Sla¬bosti! — reče mu Vannicoli, pomalo ljut, dok je
tužnim po¬ledom slijedio starog profesora koji je odlazio polako i lifavo, sfružući nogama.
I ne samo ovaj sitni grijeh proždrljivosfi nego i mnoge mnoge druge stvari mogle bi se oprostiti čovjeku kome
je nauka zgurila ramena, te se činilo da bi se skliznula da ih nije s mukom pridržavao dugi vrat, koji se istezao
kao ispod kakvog jarma. Između šešira i zatiljka otkrivala se ćela profesora Lamisa kao neki blijedi polum-
jesec; na zatiljku podrhtavale su duže i rijetke dlake srebrnaste kose, koja mu je zajašila s jedne i s druge
strane ušiju, te naprijed prelazila u bradu preko obraza i podbratka — kao ogrlica.
Ni Ciotta, ni Vannicoli ne bi nikada mogli pretpostaviti da je u toj papirnatoj kesici profesor Bernardino Lamis
nosio kući sve svoje dnevne obroke.
Prije dvije godine pala mu je na vrat porodica jednog brata iz Napulja, koji je tamo naprasno umro i snaha,
furija paklenska, sa sedmoro djece, od koje je najstarije imalo jedva jedanaest godina. Treba napomenuti da
se profesor Lamis nije htio ženiti, da ne bi postojalo išta što bi ga sme¬talo u njegovu naučnom radu. Za-
prepastio se kad je odjed¬nom, bez ikakve najave, ugledao pred sobom tu vojsku dje¬čurlije koja se utabo-
rila na stubištu pred njegovim vratima, zajašila bezbrojne zavežljaje i zavežljajčiće i vrištala iz svega glasa.
Preko stuba nije mogao, te u jednom času pomisli da pobjegne kroz prozor. Četiri sobice njegova skromnog
stana bile su preplavljene. Otkriće malog vrtića, jedine i slatke stričeve brige, izazvalo je mahnito veselje
među sedmoro neutješne siročadi, kako ih je nazivala de¬bela napolifanska snaha. Mjesec dana nakon toga
nije u tom vrtu bilo ni vlati trave. Profesor Lamis se pretvorio u svoju vlastitu sjenu. Vrtio se po svojoj radnoj
sobi kao da je izvan sebe, držeći objema rukama glavu, da mu je, možda • stvarno, ne bi raznijela ona vriska,
plač, ona mahnita đa¬volska halabuka od jutra do mraka. To je njegovo mučenje trajalo godinu dana, i tko
zna dokle bi se još nastavilo da jednoga dana nije primijetio kako snaha, nezadovoljna pla¬ćom koju joj je on
svakog dvadeset sedmog u mjesecu či¬tavu predavao, pomaže najstarijem sinu da se iz vrtića uspne do pro-
zora radne sobe, oprezno zaključane, i krade knjige: — One lijepe, debele, eh, Germane, lijepe debele i
nove!
Tako je otišla polovica njegove biblioteke za male pare kod uličnih antikvara.
Ozlojeđen i bijesan, Bernardino Lamis se tog istog da¬na, sa šest košara preostalih knjiga i tri grubo izrađene
police, sandukom rublja, jednim širokim kožnim naslonja¬čem, visokim pisaćim stolom i umivaonikom, nas-
tanio — sam
— u one dvije sobice u ulici del Governo Vecchio, zabranivši prethodno snasi da mu ikada više izlazi
pred oči.
Sada joj je, redovno, svakog mjeseca, po jednom podvorniku s univerziteta slao plaću, zadržavajući za sebe
ko-liko mu je trebalo samo za najnužnije potrebe.
Nije htio uzeti dvorkinju, bojeći se da ova ne bi bila u dogovoru s njegovom snahom. Uostalom, nije mu ni
tre¬bala. Sa sobom nije uzeo ni kreveta: spavao je u naslo¬njaču s jednim malim šalom preko ramena,
zamotan u vu¬neni pokrivač. Slijedio je na svoj način Fletcherovu teoriju, jeo je malo, a žvakao mnogo. Onu
bi famoznu vrećicu istre¬sao u prostrane džepove hlača, pola u jedan a pola u drugi
— i dok bi radio ili pisao, stojeći na nogama, kako je to običavao, pomalo je grickao bilo amaret bilo
puslicu. Kada je bio žedan, pio bi vode. Nakon godinu dana onoga pa¬kla, sada se osjećao kao u raju.
Ali je došao von Grobler s onom svojom knjižetinom o Pafarenskoj herezi, da mu pokvari veselje.

Toga dana, čim je stigao kući, Bernardino Lamis se od¬mah grozničavo prihvati posla.

Pred sobom je još imao dva dana da razradi preda¬vanje koje mu je toliko bilo na srcu. Želio je da bude
»sil¬no«. Svaka je riječ morala biti strijela onome gadnom Švabi von Grobleru.
Svoja je predavanja obično ispisivao na kancelarijskom papiru najsitnijim slovima, od prve do posljednje ri-
ječi. On¬da bi ga na univerzitetu čitao polaganim i ozbiljnim glasom, zabacujući glavu unazad, borajući čelo i
šireći vjeđe da bi mogao vidjeti kroz cvikere namještene na vrhu nosa, dok su mu iz nosnica slobodno rasla
dva struka čekinjastih sivih dlaka. Oba su njegova vjerna učenika imala dovoljno vre¬mena da pišu gotovo
po diktatu; Lamis se ne bi nikada speo na katedru: sjedio bi smjerno za stolom koji se naazio ispod nje. Klupe
su u auli bile raspoređene u četiri eda u obliku amfiteatra. Aula je bila mračna, a Ciotta i 'annicoli sjedili su u
posljednjem redu, jedan na jednome drugi na drugom kraju, radi svjetla koje je dolazilo od na dva okna s
rešetkama što su se gore otvarala. Za vrieme predavanja profesor ih nije nikada vidio: samo bi čuo žurbano
škripanje njihovih pera.
U toj auli — pošto se nitko nije digao u njegovu obrau — osvetit će se on podlosti onoga Švabe, održati
jedno pomena vrijedno predavanje.
Najprije će jasno i sažeto iznijeti podrijetlo, razloge, it, historijsku važnost i posljedice patarenske hereze,
da¬ći tu skraćeni pregled svojih dvaju svezaka; zatim će se ati na polemiku služeći se kritikama što ih je
napisao na roblerovu knjigu. Koliko je bio upućen u materiju, s goovom radnjom, on je imao samo jednu
poteškoću — da buzda svoje pero. U žučljivu raspoloženju on je o tom predmetu kroz dva dana mogao
napisati još dva sveska, bilnija od prvih.
Morao se naprotiv ograničiti na nešto više od jednoga sata polaganog čitanja. To znači ne ispuniti više od pet
do šest listova kancelarijskog papira, svojim sitnim i zbije¬nim rukopisom. Dva su već bila gotova, a ona pre-
ostala dvatri išla bi u polemički dio.
Prije no što je započeo s radom htio je još jednom pročitati nacrt svog kritičkog prikaza o von Groblerovoj
knjizi. Izvadio ga je iz ladice pisaćeg stola, puhnuo po njemu da ga očisti od prašine, i s cvikerom već na vrhu
nosa otišao da se ispruži u naslonjaču.
Čitajući polagano, toliko se zanio da više nije pazio ni na broj kolačića koje je trpao u usta, ni na polagano
žvakanje koje je preporučivao Fletcher. Ta mu je zaliha trebala trajati dva dana, a sad je evo pojeo polovicu
za manje od jednoga sata. Sav zgranut, izvrnu prazne džepove, a iz njih ispadoše još samo mrvice.
U namjeri da dade kratak pregled najbifnijih tačaka te kritičke studije, on se odmah dao na pisanje. No pošto
mu se, pišući, učinilo da u njoj nema nijedne tačke ni za¬reza suviše, sve se više podavao iskušenju da je ci-
jelu cjel¬catu unese u predavanje. I doista, kako da se odrekne nekih izraza tako spontane bistrine i tolike
snage? Tako pri¬kladnih i odlučnih argumenata? A pišući tako, padali su mu na um još mnogi drugi, jasniji,
uvjerljiviji, kojih se isto tako nije mogao odreći.
Trećega dana ujutro, kada je trebalo predavanje dik¬tirati, Bernardino Lamis našao je pred sobom na stolu,
umje¬sto šest, petnaest sitno ispisanih stranica.
Zaprepastio se.
Veoma savjestan u službi, on je običavao u početku svake godine izdiktirati pregled čitavog kolegija što će ga
za vrijeme semestra izlagati i toga se pregleda najstrože pridržavao. Zbog nesretnog izlaska von Groblerove
knjige već je napravio prvi ustupak svom uvrijeđenom samoljublju, počinjući te godine, gotovo bez razloga,
govoriti o patarenskoj herezi. Dakle, on ne bi smio utrošili više od jednoga predavanja. On nije ni pod koju ci-
jenu želio da se kaže da zbog nekog hira i davanja oduška profesor Lamis neumje¬sno ili predugo govori o
predmetu koji se jedva izdaleka dotiče građe za tu godinu.
Zato je, dakle, bilo apsolutno potrebno, u ono neko¬liko preostalih sati, skratiti na osam, najviše devet, tih
pet¬naest napisanih stranica.
Ovo ga je otkriće stajalo tako intenzivnog intelektual¬nog napora da nije ni opazio tuču, munju i gromove
vrlo žestokog orkana što se odjednom bio oborio na Rim. Kad je bio na pragu kućnih vrata s dugim svitkom
papira pod rukom, lijevalo je kao iz kabla. Što da radi? Preosfajalo je jedva deset minuta do predavanja.
Ponovo se uspe da uzme kišobran, pa onda po onoj vodi pođe, štiteći što je bolje mogao svitak papira, svoje
»silno« predavanje.
Na univerzitet je stigao u stanju dostojnom sažaljenja, tj. mokar od glave do peta. Ostavi kišobran u
vratarevoj staklenoj kućici, udarajući nogama o zemlju, strese malo kišu sa sebe, osuši lice i pope se u pred-
vorje.
Aula — mračna i u vedar dan — po tom je paklenskom vremenu ličila na katakombu. Jedva se u njoj vidjelo.
Ali je ipak, ulazeći, profesor Lamis, koji nikada nije običavao podizati glavu, imao fu utjehu da letimično
nazre neuobi-čajenu navalu, i u srcu je hvalio svoja dva vjerna učenika, koji su očito među drugovima prošir-
ili glas o naročitom maru s kojim će njihov stari profesor spremiti i održati ovo predavanje što ga je stajalo
tolikih patnja i muka, a gdje je uz velike napore zatvoreno toliko blago znanja i sadržano toliko ošfroumlje.
Veoma uzbuđeno, odloži šešir, i toga dana iznimno iza¬đe na katedru. Krhke su mu ruke toliko podrhtavale
da mu je trebalo prilično vremeno dok je nataknuo cviker na vrh nosa. U auli je tišina bila savršena. A profe-
sor Lamis, razotavši svitak papira, poče čitati tako glasno i zanosno da se i sam začudio. Koje li će visine
doseći njegov glas kad završi s ovim uvodnim dijelom, kome nije ni pristajao taj ton, i kad se baci na
polemiku? Ali u tome času profesor Lamis nije više bio gospodar samoga sebe. I kao da su ga ugrizle zmije
vlastifog stila, osjećao je kako aa s vremena na vrijeme podilaze ledeni trnci, a iz časa u čas sve je više
podizao alas i aesfikulirao. gestikulirao. Profesor Lamis, uviiek tako krut, tako suzdrž'iiv, toaa je dana
gestikulirao. Suviše se žuči nakunilo u šest mieseci. suviše ga je ozlo¬jedila servilnost i šutnja talijanske kri-
tike: i evo je sada, evo, došao čas njeaove odmazde! Svi će ti vjerni mladići, koji ga pobožno slušaju, pričati o
ovom njeaovom preda¬vanju, reći će da se on fooa dana popeo na katedru da bi što svečanije s Afenea u
Rimu poslao svoj prezrivi odgovor, ne samo von Grobleru već i čitavoj Njemačkoj.
Čitao ie tako, sa sve većim žarom i zanosom, oko tri četvrt sata. kad se na ulazu u aulu pomoli, aotov pre-
strašen, student Ciotta. kooa ie dolazeći na univerzitet iznenadio iači pliusak, pa se sklonio u iednu vežu.
Budući da ie zakasnio, nadao se da DO tom nasiem vremenu profesor Lamis neće ni doći da održi preda-
vanie. Onda je dolje, u vratarevoj kućici, našao Vannicoliievu cedulju, gdje ga moli da ga isDriča liublienom
profesoru, pošto mu se »veče prije toga okliznula noga i on se otkotrljao niz stepenice te iščašio ruku, pa
zato ne može, žaleći neizmjerno, prisustvovati pre¬davanju«.
Kome. dakle, s tolikim zanosom govori profesor Bernardino Lamis?
Sasvim tiho, na vršcima prstiiu, Ciotta je prešao prag aule I bacio pogled oko sebe. Očima pomalo zaslije-
pljenim od ono malo svjetla izvana, nazre i on mnogobrojne stu¬dente u auli i zine od čuda. Je li to moguće?
Napregne se da bolje vidi.

Jedno dvadesetak kišnih kaputa, raširenih amotamo po mračnoj auli da se cijede, sačinjavali su toga dana či-
tav auditorij profesora Bernardina Lamisa.
Ciotta ih pogleda i osjeti, sav zabezeknut, kako mu se ledi krv u žilama, gledajući profesora gdje tako raspal-
jen čita onim kaputima svoje predavanje — i on se gotovo tjeskobno povuče iz aule.
Za to je vrijeme iz obližnje aule, nakon svršenog sata, bučno izlazila rulja studenata prava, koji su možda bili
vlasnici onih kaputa.
Ciotta, koji od uzbuđenja još nije mogao doći do daha, odmah je raširio ruke i stao pred vrata da bi im spri-
ječio da uđu.
— Zaboga, ne ulazite? Unutra je profesor Lamis.
— Pa šta radi? — upitaše oni začuđeni Ciotfinom izo-bličenom fizionomijom.
— Govori s&m!
Prasnu bučan i neobuzdan smijeh.
Ciotta hitro zatvori vrata aule, ponovo ih preklinjući:
— Šutite, zaboga šutite! Nemojte poniziti jadnoga star¬ca! On govori o patarenskoj herezi!
Ali su studenti, obećavši da će biti mirni, htjeli da se vrata tiho otvore, da bi s praga uživali u prizoru što su ga
pružali njihovi jadni kaputi, tako nepomični, mokri i crni, slušajući silno predavanje profesora Bernardina
Lamisa.
» .. . ali manihejstvo, o gospodo, što je konačno manihejstvo! Kažite vi! Dakle, kad bi prvi Albigenzi, kako to
kaže naš uvaženi historičar, gospodin Hans von Grobler. . .«
Prevela Branka Rakić

STARINSKA MUZIKA
U velikoj žurbi, ne snalazeći se među tolikim bocama i bočicama, pomadama i željezima za kovrčanje,
gospođica je Milla dovršavala pred ogledalom uređivanje kose, kad začu zvonce na vratima.
— Uh, kakva žurba.
I potrča da zatvori vrata što su iz sobe vodila u pred¬soblje. Tek što ih je zatvorila ponovo ih otvori i,
proviru¬jući, reče tiho sluškinjici, koja je dotrčala na zvonjavu:
— Uvedi ga, Tilde. I reci da me časak pričeka.
Kad se vratila pred ogledalo, ona se osmjehnu sama
sebi.
Nešto joj se krvi popelo u obraze, ništa prema onom nekadašnjem rumenilu, ali joj je i to malo crvenila ipak
oži-vjelo uvelo lišće stare lutke s prevelikim očima i premale¬nim nosićem.
Zar joj nije na tom oživjelom licu onaj pramen bijele kose izvrsno pristajao, onako uzdignut iznad čela baš
ondje u sredini? Gospođica Milla podiže ruku da ga pogladi češljem, ali joj se pokret presiječe na polovici.
Tko to govori u predsoblju?
To nikako ne može biti on. Kada on ulazi, pod se trese. Malo zatim uđe Tilde, s kapicom na glavi i bijelom
pregačicom preko crne haljine, i preda joj posjetnicu. Go
108

spođica Milla pročita nepoznato ime: Maestro Icilio Saporini, i namršteno pogleda djevojku.
— A tko je to?
— Neki sićušan starčić, uglađen i fin.
— Starčić? Pa šfa hoće? — ponovo upita ozlojeđena gospođica Milla. Zar ne znaš da moram izaći s
gospodinom Beglerom? Mislila sam da je on. Šta ćemo sada?
— Mogu mu reći...
— Šta ćeš mu sad govoriti? Tko je? Šta hoće od mene?
— Ma! — reče Tilde sliježući ramenima — govori tako čudno ... Glasić mu je kao u komarca ... Upitao
me sta¬nuje li ovdje gospođa Margherita.
— Mama? — trgnuvši se upita gospođica Milla.
— Jest, da li je još živa — odgovori Tilde. — Ja sam mu rekla da ...
Odgovor je prekinula ponovna, ali glasnija zvonjava.
— To je on! — omače se gospođici Milli, a onda ispravljajući se reče: — Gospodin Begler.
Djevojka se osmjehne iz prikrajka, a gospođica Milla ponovo zatvori vrata. Malo zatim sa klavira iz salona
stiže praskava bura i tutnjava tonova. Čeznutljivi Izoldin zov iz drugoga čina T r i s f a n a. Gospodin Begler ju
je svaki put ovako dozivao.
Ona potrči. Oh, bože ... ne, polako, polako! Ma što polako! Skačući sa stolčića pred klavirom, gospodin Be-
gler joj pohiti u susret uzdignutih ruku, onako krupan, ustobočen, držeći još uvijek stari i zgužvani šešir na
glavi, zabačen sve do zatiljka. Ispod okruglih oboda šešira iskakalo je puno i od crvenkastih dlaka bodljikavo
lice, bubuljičavo i ljubi¬často, iz koga su se kesile drske oči.
— A šešir? Kte šešir? Przo šešir!
Smiješeći se, gospođica Milla ispruži ruke da se za¬štiti, i u polumraku salona, gdje je osim klavira bilo i gu
109

đačkih instrumenata i različitih pultova za note, pokaže dru-goga gosta, koga gospodin Begler nije bio primi-
jetio.
Maestro Icilio Saporini stajao je sav uvučen u se, malen, sitan, gladeći gotovo nevidljivom rukom u rukavici
srebrnastu rijetku dugu kosu.
— Maestro... maestro... — reče gospođica Milla, hoteći ih upoznati a ne sjećajući se imena.
— Saporini . .. Icilio ... — prošapće starčić u dva ma¬ha slabašnim glasićem i duboko se nakloni.
— Saporini, dakako; Maestro Icilio Saporini! — ponovi gospođica Milla. — Violoncelista Hans Begler.
Iz¬volite sjesti.
Ali Begler:
— N e i n, nein! — zamijauka, jedva dotičući onaj grozni šešir u znak pozdrava. — Nein, nein! Fala moja
traka! Ništa ja sjednem, item ja! ne hoću iskupiti koncert rati posjete ofaj kospotin. Fala, traka moja! Klan-
jam se kla¬njam se, traki kospotin.
I naklonivši se nespretno dva puta, pobježe isto onako bučno kao što je i došao.
Poznavajući njegovu naglost, gospođica Milla nije ni pokušavala da ga zaustavi, te smetena i ojađena
pogleda starčića, koji se, saznavši ovako slučajno da je ona trebala s onim gospodinom otići na koncert,
počeo uvijati kao ka¬kav psić, zaklinjući je da ide: Za boga, on neće inače imati mira što je banuo baš u tako
nezgodan trenutak.
— Hajde, hajde, šeširić, šeširić. Stići ćemo gospodina kolima. Ja ću vas otpratiti do dvorane. Učinite mi
tu milost, zaboga!
— Ali ja bih prvo htjela znati...
— Kasnije ... kasnije ...
— Vi ste pitali za mamu — reče gospođica Milla. — Ali mame više nema!
— Eh, to . . . to sam i mislio — zamuca starčić — ne bi trebalo, zapravo, ni mene više da bude . . . Os-
amdeset i jedna godina!
— Osamdeset i jedna? — uzviknu gospođica Milla. — Mama je umrla prije šest godina.
I podižući ruku pokaže fotografiju na zidu.
— Eto je tamo.
Maestro Icilio Saporini podiže očice, koje su mu gotovo nestajale među kesicama vjeđa, i zadrža se tako
jedan čas promatrajući sliku starice s kapicom, koja mu očito nije ništa kazivala: odmahne glavom i s ras-
tuženim osmijehom promuca:
— Ne .. . to nije ... to nije . . . Ona, ne . . . eh! . . . Ja znate ... ne, — nije!
Mucajući tako gladio je ovratnik s dva prsta, koji kao da mu je odjednom počeo stezati vrat. Proguta slinu i
opet će:
— Vi, vi prije . . . eto, jest, vi . .. mi je ... vi me na nju podsjećate živu . . .
— Ja? Baš ja? — upita začuđeno gospođica Milla. — Ali ne! Ja uopće ne sličim mami ... Ni govora!
Starčić zaniječe jednim prstom.
— Vi to ne možete znati — prošapće. — Vi gledate crte ... Ali svjetlost očiju? .. . Pokreti? . . .
Osmijeh? ... Glas? ... Ja sam poznavao vašu mamu mnogo, mnogo prije vas, gospođice, u sasvim drugim vre-
menima! I vi ne mo¬žete ... ne možete shvatiti ono što ja osjećam u ...
Nije mogao nastaviti. Izvadi maramicu iz džepa i pri¬nese je očima. Bio je to samo čas. Odmah je došao k
sebi i nanovo zahtijevao od gospođice Mille da uzme i stavi šeširić, kako bi na vrijeme stigla na koncert. U
kolima će ju već obavijestiti o sebi.
Obavijestiti, o čemu? Gospođica Milla je tog dana mo¬gla shvatiti vrlo malo; a za to je krivila svoju želju da
stigne

na koncert, slabašni sfarčićev glas, buku kola. Ali poslije? Ni iz ostalih podataka, skupljenih u miru, u tišini
maloga salona i s najboljom voljom, ona nije mogla rekonstruirati priču tog starčića (koja je imala biti vrlo
pustolovna i puna čudnih dogodovština). Počinjući svaki put govoriti o sebi, činilo se da ne zna odakle bi
krenuo: kao da se svejedno osjećao jako daleko, a da bi stigao reći tko je, mora pri¬jeći beskrajan put preko
vrlo udaljenih staza, zapletenih, načičkanih zaprekama, ogradama i kroz silnu bezbrojnu go¬milu koja ga je
vukla amotamo i stalno mu priječila prolaz.
— Eh, ali onda... — uzdisao je — onda je bio... naravno... i kada sam ja . . . jest, jer onaj kako se ono
zvao? Onaj .. . ne, zapravo je to bio jedan drugi . . . onaj drugi, koji ...
Bunio se, gubio se među tolikim sitnim pojedinostima, navodeći nepoznata, imena, mjesta koja su nestala ili
se promijenila, dokaze o već mrtvim stvarima, koje bi popraćao uzvicima, osmijesima i gestama, kao da mal-
opomalo vidi ili dotiče ono što govori, ili bolje rečeno ono što šapuće.
Sigurno je bilo to da je imao osamdeset i jednu go¬dinu: da je prevalivši dvadeset, to jest 1849, nakon pada
republike, napustio Rim i Italiju, i da se sada vratio nakon šezdeset godina provedenih u Americi, u New
Yorku.
Rado je isticao kako se on onda prilično kompromitirao u revolucionarnom pokretu... Eh da, nakon poznatog
obrata!
— Čijeg obrata?
■— Kako čijeg. Pija IX, sveti bože!
Gospođica Milla ga je gledala raskolačenim očima lut¬ke. Slušajući kako se spominju toliki događaji i ličnosti,
sve jedan poznatiji od drugoga, primijetila je da je njeno ne¬znanje suvremene historije upravo za osudu. A
možda joj
112
zato i nije polazilo za rukom shvatiti kako i zašto se kom-promitirao maestro Icilio Saporini.
Nesumnjivo da je tu posrijedi bila muzika: neka pa-triotska himna. A bio je posrijedi i neki stric Nando.
Tačno. Neki stric Nando, koji se vratio u Rim 1846. nakon pozna¬tog proglasa ...
Novo širenje očiju gospođice Mille. Kakav proglas? Pa onaj o pomilovanju, zaboga! Famozni proglas o
oprostu, kojim je Pio IX usred općeg zanosa započeo svoju vladavinu, dajući punu amnestiju svim os-
uđenicima i poli¬tičkim prognanicima papinske države.
— I stricu Nandu također?
— I stricu Nandu.
E sad, čini se da su se u kući toga strica Nanda okup¬ljali tadašnji najvafreniji patrioti. Muka je bila u tome
što ih je maestro Saporini zvao sve po imenu, te vatrene patriote. Govorio bi:
— Pietro .. . eh, Pietro . . . Vrijedan liječnik, vrijedan pjesnik ...
Gospođica se Milla morala prilično namučiti da shvati tko je bio taj Pietro, vrijedan liječnik, vrijedan pjesnik.
Pietro Sterbini, sveti bože! Doktor Pietro Sterbini, onaj iz poznate zavjere protiv Pellegrina Rossija!
— Eto, jeste ... P e s c e 11 o ga je prvi gurnuo, samo malo gurnuo ondje, u trijemu Cancellerije, P e s c e
11 o, to jest... kako mu je bilo pravo ime? Filippo ... ne, Pippo je bio jedan drugi urotnik ..., eh, da, Pippo,
Pippo Trentanove... Pescetto se zvao Antonio Ranucci. Da, ovako: Antonio, gurnuo; a G i g g i, Luigi Brunetti,
sin Ciceruaccija, prvo šakom u lice, a onda nožem u grlo... Ali tko ih je raspalio četrnaestog uveče, u Forna-
jevoj krčmi u Ripetti? On, Pietro, Pietro Sterbini: dok je policija očekivala udar od onih s uzbrdice Marforio,
šaljivih zavjerenika braće FacciOtti, Gennara Bombe, Salvatija i Tonchera, koji je bio špijun.

Patarenska hera«

113

A bili su svi .. . znate? Kao sami ognjeni koluti prije vatro-meta, svi su bili spremni; a on, Pietro . .. Pietro je
bio iskra koja ih je sve zapalila.
Tako je pričao maestro Icilio Saporini svojim gla¬sićem komarca. A onaj je Pietro ulazio u sve njegove priče.
Već se i gospođici Milli učinilo da bi mu mogla stisnuti ruku, Pietru, i posjesti ga na neku stolicu u salonu.
Nije potrebno ni napominjati da je i Pietro bio kriv što se jedini put, i to onako mutno, kompromitirao mae-
stro Icilio Saporini u političkim zbivanjima od 1846. do 1849. E da, pošto se 21. travnja 1846, na obljetnicu
rođenja Rima, trebala održati velika svetkovina u Titovim termama, gore, na Esguilinu — sastavio je Pietro,
vrijedan liječnik, vrijedan pjesnik, prekrasnu himnu; kratku, u dvije male strote s pri¬pjevom, da njome
proslavi božanskog Pija IX, koga su u ono vrijeme uzdizali kao drugog osnivača vječnoga grada:
Bila si pala diži se Majko tolikih junaka . ..
Još ih se sjećao, riječ po riječ, maestro Icilio Sa¬porini! r\ pripjev:
Ti živiš u Kapifolu jošte si kraljica ti.

Da ne duljimo: nekoliko dana prije bio je došao da je pročita (Pietro), tu svoju himnu, u kući strica Nanda.
Kaže (uvijek on, Pietro):
— Ti, Icilio — kaže — bi li je ti mogao uglazbiti? — Pjevat će ju — kaže on — studenti.
U to je vrijeme maestro Icilio Saporini mogao imati jedva osamnaest godina; nije još bio diplomirao na Aka-
demiji; ali sam osjećaj... ah, čitava mu je duša pjevala onih dana! Prionuo je i uglazbio himnu za jednu noć.
Samo što Pietro (nije li to izdaja?) reče: — Sinko moj, Magazzari, maestro Magazzari se po¬nudio: rekao je
da će uglazbiti oni
I tako je 21. travnja u Titovim termama, na Esguilinu, u prisustvu osam stotina uzvanika, otpjevana himna
koju je uglazbio Magazzari.
Ali onda? Recimo da se i može smatrati ozbiljnim po-litičkim prijestupom pisanjem muzike za neku himnu u
ono vrijeme, kad su Piu IX još godili hvalospjevi liberalaca, ali ako je već netko mogao biti kompromitiran,
bio je to Ma¬gazzari, a ne on . . . No, gospođica je Milla jedva i to i shvatila.
O maestru Magazzariju ona je više puta čula od majke, koja se do posljednjih godina sjećala svih događaja I
ljudi, naročito rimskog glazbenog svijeta iz onoga doba; ime maestra Saporinija nije nikada izašlo iz usta
nje¬zine majke. Tako je u očima gospođice maestro Icilio Saporini ostao ne samo u sadašnjosti, u današnjem
Rimu, izgubljenik koji ne može sebi naći mjesto — nego i u pro¬šlosti, u ondašnjem svijetu, kako, ga je ona
zamišljala prema majčinim podacima i uspomenama. Ni u onome svijetu njoj nije polazilo za rukom da mu
pronađe mjesto; naravno, zato što on sebi nije znao napraviti mjesta ni u srcu ni u sjećanju njezine majke. I
kao što danas nije bio ništa, nije sigurno bio ništa ni onda.
Istinu govoreći, Saporini se nije ni hvalio. Jedino je još prema Magazzariju pokazivao žalac zavisti i ljubo-
more; a kad ga je gospođica Milla uporno molila, odsvirao joj je, ili bolje, samo označio na klaviru jednu frazu
... ne čitavu glasovitu himnu . . . frazu koja je pratila dva stiha iz druge Pietrove strofe:

Tebi žezlo i prijestolje Tebi vječiti sjaj...

ali samo zato da bi joj pokazao koliko je bila svečanija, veličanstvenija, nadahnutija od one Magazzarijeve. I
gotovo.
Što je onda radio tamo u Americi čitavih šezdeset go¬dina? Po onoj dugoj srebrnoj kosi lako je pogoditi:
tali¬janski učitelj muzike — onakav kakvog od Talijana traži sva strana gospoština, eto što je radio! Jedan od
onih koji duge kose ,i sanjarskih očiju udaraju u gitaru, pjevajući staru i kod nas zaboravljenu pjesmu Santa
Lucia:
Sul mare luccica L'astro d'argento .. .
A sudeći po vanjštini, zvanje talijanskog učitelja muzike čini se da je bilo unosno; mora da je maestro Icilio
Saporini sakupio svoticu kojom je mogao ostvariti svoj, tko zna koliko priželjkivan san, da dođe zaklopiti oči u
domo¬vinu. Ali je, možda, jadni starčić, zamišljao da će zateći Rim onakav kakav je ostavio 1849.
Rim, njegov Rim, koji je živio za njega u njegovim dalekim sjećanjima, iščezao je: nestali su, pomrli, svi
pozna¬nici njegove generacije.
Stižući iz daljine, iz tolike daljine, on sigurno nije mo¬gao pretpostaviti da će se naći pred jednom drugom
nedostiživom daljinom: daljinom vremena.
Kamo je stigao?
Kako je dug put od današnjeg Rima do onoga iz nje¬gove mladosti!
Čim je prispio, pošao je duhom punim strepnje natrag tim putem da traži u današnjem Rimu tragove neg-
dašnjeg života.
I tako, prolazeći ulicom del Governo Vecchio, sjetio se da je tu na broju 47. stanovao maestro Rigucci, mae-
stro Rigucci iz Akademije, koji je imao jednu veoma lijepu kćerku, Margheritu, izvrsnu harfisticu .. . Tko zna!
Mogla bi još biti živa! No da li je moguće da još tu stanuje? Već je to sreća što je u toj staroj ulici našao i kuću
cijelu i čitavu. Ne samo kuće nego su i tolike ulice bile sa¬svim nestale! Popeo se stubama, zbog samog zado-
voljstva da ponovo stavi nogu na stepenicu starinskog, vlažnog, polumračnog stubišta. Zaustavio se na dru-
gome katu i po¬gledavši na srednja vrata... ah, kako mu se trglo srce u grudima! Stara ovalna bakrena tabla
na kojoj je pisalo ime Rigucci bila je još tamo, ispod jedne novije s imenom D o n n e 11 i. Dakle još stanuje
tamo? Ah, on, maestro sigurno ne; ali ona, Margherita? I povuče zvonce.
A eno je tamo Margherite, djevojke, tako lijepe, izvrsne harfisfice; osušena, zakukuljena starica na slici . ..
Ali šta je za njega nekada bila ta starica?
Gospođica je Miila vidjela kako se do suza raznježio maestro Icilio Saporini gledajući onu sliku, ali je ipak za-
ključila da njezina majka, kao mlada, nije za njega bila ništa drugo nego kćerka profesora Riguccija s
Akademije. Može biti, dabome, da je bio kojiput u djedovoj kući, jer je znao pričati o tolikima koji su tamo
navraćali na poznate muzičke večeri što su se održavale u čast najslavnijih maj¬stora onoga vremena; o va-
trenim simpatijama što ih je uži¬vala Margherita Rigucci, tada prekrasna djevojka. A možda je, i on student,
tko zna, bio zaljubljen u profesorovu kćer; ali zaljubljen za svoj račun, ne ostavljajući u njoj nikakva sjećanja,
pa čak ni na svoje ime.
Njegovo se ganuće moglo tumačiti možda i ovako: da je u toj kući, nakon toliko dana uzaludnog i žalosnog
tra¬ganja, jadnom izgubljenom starčiću napokon uspjelo pro¬naći tragove negdašnjeg života; mjestance
gdje će sjesti nakon tolikog puta a da se ne osjeća sasvim stranim.
Ali mu je zadovoljsvfo što je pronašao ovo mjesto, ovaj kutić uspomena, ubrzo počeo zagorčavati onaj klavir
i ostali glazbeni instrumenti, koji su ga zaglušivali, upravo zaglup-ljivali nekom tučnjavom zvukova, gnjevom
božjim, a što je tjeralo u zanos svu prisutnu gospodu, većinom strance, što su se sakupljali u starinskom sa-
lonu maestra Riguccija, maestra Riguccija, obožavatelja Rossinija! A najviše od sviju padala je u zanos
gospođica Milla Donnetti, unuka maestra Riguccija, kćerka Margherite DonnettiRigucci!
Nije govorio ništa, ali mu se ta muzika činila pravim svetogrđem, tu, u tom salonu koji je upoznao božanske
me-lodije najčišće talijanske muzike. Nije govorio ništa, napro¬tiv, nastojao je da bude što manji na stolici,
tek bi s vre¬mena na vrijeme podizao ruku u rukavici, da odzada po¬gladi dugu kosu, i dizao oči prema slici
svoje stare Mar¬gherite.
Gospođica ga je Milla gledala kriomice i jedva zadr¬žavala smijeh. Jedne večeri sjedne pored njega i upita ga:
— Ne sviđa vam se? Ne zabavljate se?
— Da kažem istinu — odgovori joj tiho s malim smi-ješkom — ja ... ja gledam tamo ... onu moju staricu
tamo ...
— Primijetila sam!
— Da? Gledam je i... čujem pjevati Rosinu Iz S ev i I j s k o g, čujem pjevati A m i n u ...
— A ipak, znate? — reče mu onda gospođica Milla. — Mama je s godinama... napredovala, obratila, e
da! Obratila se novoj muzici.
— Ovoj? — upita starčić tako zaprepašteno da ovoga puta gospođica Milla nije mogla zadržati smijeh.
— Je li to izdaja?
— Ma... eto... oprostite — odgovori on sav zbu¬njen. — Razumijem, dobro razumijem da se ona može
svi¬đati ovoj gospodi strancima: to je njihova muzika, tako je osjećaju i amen! Ali mi! Mi imamo našu, slave
naše: Paisiella, Pergolesea, Rossinija, Bellinija, Donizettija, Verdija ...
Idućeg jutra gospođica Milla ispriča olujini Begleru starčićeve gorke prigovore, a on se dogovori s pri-
jateljima, koji su sačinjavali kvartet, da će mu napraviti neku šalu na svoj način. Uveče, na jednom mjestu, ne
znam ni sam koje mračno čeznutljive melodije Ćajkovskoga, nalik na moru koja muči i razdire bolesnika,
odjednom Begler ostavi violončelo, skoči za klavir i udari bjesomučno ariju iz Rigoletta: Ja gledam sve žene
što prolaze...«
Svi prasnuše u smijeh. Zaglušen, maestro Icilio Saporini pogleda najprije uokolo, a onda problijedi: možda bi
se uspio i savladati da nije Begler, okrećući se divlje na stolčiću pred klavirom, viknuo onima koji su se smi-
jali:
— Ali sašto? Ali ofo prekrasna musika sa persaljeri! Prekrasna! Prekrasna!
— Verdijeva muzika, muzika za bersaljere? — reče nato dižući se na noge starčić, a cijelo mu majušno
tijelo treptalo od gnjeva. — Ali ja onda imam čast da vam kažem da vi, dragi gospodine... ne razumijete
ništa! Da nemate... ne¬mate ...
I pošto mu je nestalo glasa, poče sa rukom udarati po
srcu.
— Htio bih da imam dvadeset godina manje reče
napokon, pokazujući prste na ručicama koje su mu po-drhtavale, — pa da vam pokažem pravu muziku . . .
_ T r i I i I i? — zapita Begler. — Otde, ofde, tođite ofde . ■ ■ lePa moJa ■ ■ •
I odvuče gospođicu Millu sa stolice; posjedne je silom za klavir i naredi joj:

Svirajte našu muziku!... sve fašu muziku!... Ja klatim se da metnuti u svu našu muziku friSili.
I sa tri prsta trgne najtanje žice na klaviru.
O tako!
Svi se ponovo nasmijaše. Maestro Icilio Saporini ponada se jedan čas da gospođica Milla, unuka maestra
Riguccija, neće sudjelovati u ovoj nedostojnoj šali. Ali na¬protiv, sva sretna, gospođica Milla poče svirati sad
ovaj sad onaj komad iz najpoznatijih talijanskih opera; a činilo se da naročito bira one u koje će onaj Švabo
lakše ubaciti svoj trilili. I, svaki put, igrohotan smijeh. »Gledaj, o Norma, trilili ... pred koljenima tvojim«,
trilili.
Starčić se morao silno naprezati da ne pobjegne: gra¬dio se da je i njemu smiješno, da bi pokazao kako se na
onu šalu nije uvrijedio. Otišao je još mnoge druge večeri, revno, na sastanke u kući gospođice Donnetti,
poslije je posjete prorijedio ispričavajući se na hladno vrijeme i poodmaklu dob: i na koncu nije više ni
dolazio.
Jednoga dana, tražeći nešto po starim majčinim papi¬rima, gospođica Milla otkrije požutjeli list nota, pisan
ru¬kom. Najprije je pomislila da je kakav djedov koncept i od¬baci ga. Nakon završenog traženja, ona
ponovo stavi u ladici čitav svježanj papira; ali onaj list... Kako to? Evo ga po¬novo! Kao da je htio ostati vani.
Pogleda ga bolje, i koliko je bilo njeno iznenađenje kad je na njemu pronašla arietu maestra Icilija Saporinija
možda i mije bio baš maestro — ariettu posvećenu majci, »božanskoj Margheriti Rigucci«, na nježne
Metastazijeve stihove:
U božanskom Tvome oku
Srce, eto
Nađe mir...

120
Potrči do klavira i pročita je. Oh, nije bila ništa: po¬malo bijedna i pomalo pretenciozna; ali ipak pisana sr-
dačno naivno, što je u isti mah bilo i smiješno i ganutljivo. Možda je mama kao mlada pjevala ovu ariettu.
Pokuša pjevušiti i ona:

U božanskom ... u božanskom ... U božanskom tvome oku Srce, eto Srce, eto
Srce, eto nađe mir.
Istoga dana ona pošalje Tildu da se raspita o starčiću. On joj je još prije rekao da je nakon duga traženja
napo¬kon našao sobu u jednoj staroj kući u ulici Cestari i opisao joj je do najmanje sitnice tu sobu, gaz-
daricu, koja je bila go¬tovo njegovih godina, starinski namještaj, jedan mali klavir u obližnjoj sobi, još dobar
za sviranje . . . barem starinske muzike.
Na povratku joj Tilde saopći da je starčić bolestan i da već više sedmica ne izlazi iz kuće. Gospođica Milla
na¬kani da ga posjeti. Kanila je to osam dana uzastopce, ali na žalost nije nikako našla ni časak vremena.
Nakon osam dana posla ponovo Tildu, a Tilda joj ovoga puta reče da I jadni starčić samo što nije umro.
Toga je dana bio u posjetama gospodin Begler, pa pak je vijest ganula gospođicu Millu. U ganuću joj pade na
pamet jedna ljubazna misao i ona je saopći gospodinu Begleru. S velikim ustima u pozi vječitog, nijemog, po-
drugljivog podsmijeha, gospodin Begler se složi. Otišli su skupa starčićevoj kući, ali ni jedno ni drugo nisu ušli
u sobu gdje je stari ležao na jastucima nepomičan, kao od voska. Zaustavili su se u sobi sa klavirom;
gospođica Milla postavi na stalak onaj požutjeli list nota, pronađen među 121
maminim papirima, i poče tiho pjevati onu starinsku ariettu, kao da joj glas dolazi iz daleka:
U božanskom Tvome oku Srce, eto Nade mir...
Na prve akorde maestro Icilio Saporini otvori oči i pogleda staru gazdaricu, koja je budno sjedila na dnu
kreveta. Da li je prepoznao svoju ariettu iz prošlih vre¬mena? Možda nije. Ali glas ... taj glas ...
S očima zamagljenim od suza on nešto prošapta. Mo¬žda jedno ime:
— Margherita.
Ali odjednom, dok je onaj glas nastavio sa slatkim moduliranjem: »U božanskom, u božanskom tvome oku . .
. srce, eto . . . srce eto,.. . srce, eto nađe mir. . .« zavrišti u najtanjim žicama, podrugljivi TRI LILI.
Starčić se trže; glava, koju je jedva malo bio podigao s jastuka, privučen muzikom, odjednom, kao da je
pogo¬đen — klone na jastuk. I ne digne se više.

Prevela Branka Rakić

Bilješka o piscu.

LUIGI PIRANDELLO (1867—1936]

Pirandello, kao i suvremeni talijanski nobelovac Salvatore Guasimodo, rođen je na Siciliji. Objavio je osam
zbirki pjesama, sedamnaest zbirki novela, napisao četrdeset i četiri drame, ne¬koliko romana, a osim toga se
bavio i kritikom, esejistikom, književnim, naučnim i filozofskim studijama od kojih je najpo¬znatija knjiga »O
humorizmu« (1908) u kojoj se oštro suprot¬stavlja najvećem estetičaru svoga doba Benedettu Croceu.
Go¬dine 1934, dvije godine prije smrti, Pirandello je, uz Crocea, kandidat za Nobelovu nagradu, koju i dobija
on a ne Croce.
Mada plodan i vrijedan pisac, Pirandello je dugo ostao nepriznat. Nije sretan ni u privatnom životu: žena mu
duševno oboli, a kći mu pokušava zbog majke* počiniti samoubojstvo. Ne slaže se s Mussolinijevim fašis-
tičkim režimom i posljednje godine svoga života luta od zemlje do zemlje svijetom, noseći sobom samo
jedan mali pisaći stroj na kojem po hotelima piše svoje drame. U oporuci je zatražio da ga zakopaju gola,
zamo-tana samo u plahtu, da ga odvezu najjeftinijim mrtvačkim ko¬lima i da ga nitko ne prati na groblje.
Počeo kao nastavljač velikog sicilijanskog pisca Giovannia Verge. Smatra se, uz Cehova i Maupassanta, na-
jvećim modernim evropskim novelistom.
Kao i Capek u »Običnom životu« Pirandello u većini svojih djela ispovijeda relativističku filozofiju: čovjekovo
je biće mno¬gostruko, jedan isti čovjek u raznim razdobljima svoga života nije isti čovjek, nema konstantnog
identiteta, čovjek uopće nije onakav kakav misli da jest, život je pun laži, svatko igra u ži¬votu neku ulogu,
nema nigda svoje pravo lice nego nosi masku; čovjek je onakav kakvim ga drugi smatraju i takav nastoji i biti.
A jedinstvo svijesti je apsolutno relativno.

S takvom filozofijom stvorio je i posebnu vrstu humora. Njegov humor nije samo »crni humor«, humor
tragike, nego i filozofski koncipiran, no na bazi proučavanja svakodnevnog ži¬vota i njegovih iskustava. Pi-
randello smatra da se humor rađa iz dijalektičke suprotnosti animaliteta i humaniteta, da se javlja onda kada
sukob između životinjskog nagona i ljudske misli otkriva svoju tragičnu dvojnost. Pirandello je ostavio za
sobom — i već za života stvorio — pojavu koju su nazvali »pirandelizmom«. Stvorio je i novu vrstu teatra —
pirandelovski teatar.
Jedan od najpoznatijih romana mu je »Pokojni Matija Pascal«. Sve novele, oko 200 njih, objavio u zbirci
»Novele za godinu dana«. Čuvene su mu drame »Sest lica traže autora«, »Henrik IV« ... Neke su mu drame
izvođene na stranim jezicima (engle¬skom, portugalskom, češkom). Pisao je i u zavičajnom sicilijanskom nar-
ječju.
Z. T.