Mia Couto

Mjesearska
zemlja
Terra sonambula 1992.

Govorilo se za tu zemlju da je mjesearska. Jer dok su ljudi spavali, zemlja je pohodila

druge prostore i druga vremena. Kad bi se probudili, stanovnici bi ugledali novo lice krajolika
koje su te noi posjetili u fantaziji snova.
(Vjerovanje stanovnika Matimatia)

to navodi cestu da koraa? San. Dokle god ljudi sanjaju, cesta e biti iva. Zato slue
putevi da nas priblie budunosti.
(Tuahirov govor)

Postoje tri vrste ljudi:

ivi, mrtvi i oni koji plove morem.
(Platon)

Sadraj:

Prvo poglavlje: Mrtva cesta

Prva Kindzuova biljenica: Vrijeme u kojem je svijet bio nae dobi
Drugo poglavlje: Slova sna
Druga Kindzuova biljenica: Jama na krovu svijeta
Tree poglavlje: Gorki okus maquele
Trea Kindzuova biljenica: Matimati, zemlja vode
etvrto poglavlje: Siqueletova pouka
etvrta Kindzuova biljenica: Nebeska ki
Peto poglavlje: Tvorac rijeka
Peta Kindzuova biljenica: Zakletve, obeanja, varke
esto poglavlje: Vremene bezbonice
esta Kindzuova biljenica: Povratak u Matimati
Sedmo poglavlje: Ruke koje sanjaju ene
Sedma Kindzuova biljenica: Pijani vodi
Osmo poglavlje: Uzdah vlakova
Osma Kindzuova biljenica: Ouintinove uspomene
Deveto poglavlje: Opsjene samoe
Deveta Kindzuova biljenica: Pojava Virgnije
Deseto poglavlje: Bolest iz movare
Deseta Kindzuova biljenica: U logoru smrti
Jedanaesto poglavlje: Valovi koji ispisuju prie
Posljednja Kindzuova biljenica: Stranice zemlje

Prvo poglavlje

Mrtva cesta
N A T O M J E M J E S T U rat ubio cestu. Po putevima su se vukle samo hijene,
njukajui po pepelu i praini. Krajolik se pomijeao s dotad nevienom tugom, u bojama
koje su se lijepile za usta. Bile su to prljave boje, tako prljave da su izgubile svu lakou i
zaboravile na odvanost zamahivanja krilima po plavetnilu. Nebo je postalo nepodnoljivo. I
ivi su se priviknuli na tlo, u pomirenoj priuenosti na smrt.
Cesta koja se sada iri pred naim pogledom ne kria se ni s jednom drugom. Polegnutija
je od stoljea, i svu daljinu podnosi sama. Na rubovima trunu zapaljeni automobili, ostaci
pljaki. U okolnoj savani samo baobabi bez cvjetova zure u svijet.
Jedan starac i jedan djeak hodaju cestom. Teturaju kao da im je hodanje jedini posao
otkad su se rodili. Idu kao da idu niodakle, kao da nisu hodali do mjesta na koje stiu, u
stalnom iekivanju onoga to e doi. Bjee od rata, toga rata koji je zagadio cijelu njihovu
zemlju. Idu u iluziji da e tamo dalje nai mirno sklonite. Hodaju bosi, njihova je odjea iste
boje kao i cesta. Starac se zove Tuahir. Mrav je, kao da mu je sva tvar ispijena. Djeak se
zove Muidinga. Koraa ispred njega otkako su izali iz izbjeglikog logora. Primjeuje se da
lagano epa, jednoj nozi treba dulje da napravi korak. Trag bolesti koja ga je nedavno skoro
odvela u smrt. Prigrlio ga je starac kad su ga svi ostali ve bili napustili. Djeak je bio
zaputen, mrklje su mu izlazile ne samo iz nosa ve i iz cijele glave. Starac ga je morao
nauiti svim poecima: kako hodati, govoriti, misliti. Muidinga se ponovno podjeaio. No to
drugo djetinjstvo bilo je uurbano zbog potrebe za preivljavanjem. Kad su zapoeli
putovanje, on je jo obiavao pjevati, preputajui se oputenim igrosmiljarijama. No u
druenju sa samoom, pjevanje se iselilo iz njega. Dvoje putnika nalikovalo je cesti, uvenuli i
obeznaeni.
Sada se Muidinga i Tuahir zaustavljaju ispred nekakva izgorjelog autobusa. Svaaju se,
razilaze u miljenjima. Starac mu glasno prigovara:
Govorim ti, djeae: napravit emo kuu upravo ovdje.
Ali zar ovdje? U tom izgorjelom machimbombu?1
Ti nita ne zna, djeae. to je izgorjelo, vie se ne moe zapaliti.
Muidinga se ne da uvjeriti. Gleda u ravnicu, sve se doima kao u nesvjestici. Na tom tlu,
tako ogoljenom od sjaja, ovjek nema volje imati pravo. Zato on ne ustraje. Hoda oko
machimbomba. Vozilo je izgubilo kontrolu, ostalo napola preprijeeno na cesti. Prednji je dio
ulubljen od udarca u golemi baobab. Muidinga se nasloni na deblo i upita:
Ali zar nije opasno ako ostanemo na cesti, Tuahire? Nije li bolje da se skrijemo u
savanu?
Ne. Ovdje moemo vidjeti putnike. Shvaa li?
Ti najbolje zna, Tuahire.
Ne vrijedi se aliti. Ti si kriv: ne eli li nai svoje roditelje?
elim. Ali cestom prolaze samo naoruani banditi.
Ako dou banditi, pretvarat emo se da smo mrtvi. Kao da smo zajedno umrli u
machimbombu.
Uu u autobus. U prolazu i na sjedalima jo se nalaze karbonizirana tijela. Muidinga ne
eli ui. Starac hoda prolazom, zaviruje u sve kutove vozila.
Ovi su dobro izgorjeli. Pogledaj kako su se smanjili. ini se da nas vatra voli vidjeti
kao djecu.
Tuahir se smjesti na zadnje sjedalo do kojega vatra nije doprla. Djeak se pribojava, i
dalje oklijeva ui. Starac ga bodri:
Doi, to su mrtvaci koje je vatra oistila.
Muidinga krene, gazei vrlo oprezno. Ovaj je prostor zagaen smru. Bilo bi potrebno
1

machimbombo - autobus

tisuu obreda da proiste autobus.

Ne pravi takvo lice, djeae. Mrtvi se uvrijede ako pred njima pokaemo gaenje.
Muidinga stavi vreu na jedno sjedalo. Sjedne i promotri to sklonite. Ima strop, sjedala,
naslone. Neustraivi starac ve je legao da poine. Sklopio je oi i lijeno govori:
Godi ovakav hlad. Nisam se naspavao otkad smo otili iz logora. Zar ne eli ostati u
ovoj hladovini?
Tuahire, izbacimo ova tijela odavde.
A zato? Zar ti smrde?
Djeak ne odgovori odmah. Okrenuo se prema slomljenom prozoru. Starac ga nagovara
da poine. Otkako su otili iz logora izgubljenih, nisu predahnuli. Muidinga mu je i dalje
okrenut leima. uje se samo njegovo disanje koje gotovo prelazi u jecanje. Zatim ponavlja
molbu apui: da se oisti to sklonite.
Molim te, strie Tuahire. Dosta mi je ivota meu mrtvacima.
Starac ga hitro ispravi: nisam tvoj stric! I zaprijeti: neka mladi ne pretjeruje s
prisnostima. Takvo je oslovljavanje uobiajeno, opravdava se Muidinga.
Kod tebe mi se to ne svia.
Neu te vie nikada tako zvati.
I reci mi: zato eli nai svoje roditelje?
Ve sam to objasnio toliko puta.
Nisam shvatio. Rei u ti jednu stvar: tvoji te roditelji ne ele vidjeti ni ivoga.
Zato?
2
U ratno vrijeme djeca su teret koji maningue smeta.
Izlaze i pokapaju leeve. Ne udaljavaju se. Kopaju samo jednu jamu da utede snagu. Na
povratku pronau jo jedno truplo. Lei na rubu ceste, okrenuto leima. Nije bilo spaljeno.
Ubijeno je hicem. Koulja mu je toliko natopljena krvlju da joj se ne moe razabrati prava
boja. Pokraj tijela nalazi se koveg, zakljuan, netaknut. Tuahir prodrma mrtvaca nogom.
Pregleda mu depove, uzalud: netko ih je ve ispraznio.
Eh, ovaj tip ne smrdi. Napali su machimbombu nedavno.
Djeak zadrhti. Tragedija se, dakle, nije dogodila davno, kao to je mislio. Duhovi umrlih
jo su ondje lebdjeli. No, ini se da Tuahir ne obraa panju na susjede. Pokopali su
posljednje truplo. Njegovo lice nisu uspjeli vidjeti: odvukli su ga kako su ga i zatekli, zubima
je brazdao zemlju. Kad su zatrpali jamu, starac odvue koveg u autobus. Pokua ga otvoriti
lopatom, ali ne uspijeva. Zove djeaka u pomo.
Pomozi mi otvoriti da vidimo to je unutra.
Brzo razbiju kljuanicu. U kovegu je odjea i kutija s hranom. Po svemu tome razbacane
su kolske biljenice, narkane nesigurnim slovima. Starac izvadi kutiju s hranom. Muidinga
pregledava papire.
Pogledaj, Tuahire, to su pisma.
Zanima me hrana.
Djeak pregledava ostalo. Radoznali prsti zavlae se u kutove kovega. Starac mu skree
panju: neka ostavi sve kako je bilo i zatvori poklopac.
Izvadi samo te papire. Posluit e da zapalimo vatru.
Djeak izvadi biljenice. Spremi ih pod svoje sjedalo.
Ne ini se da je spreman rtvovati ih za potpalu vatre. Ostane sjediti, odsutno. U
meuvremenu, vani se sputa no. Caruje crni gusti, slijep. Muidinga gleda u mrak i drhti.
To je ono crnilo to ga ni gavrani ne kusaju. Kao da su se sve sjene spustile na zemlju. Strah
ee svoje rogove u grudima djeaka koji legne, sklupan kao stonoga. Machimbombo se
predaje nepominosti, sve je mukla tiina.
Kasnije se zauje neki pla, gotovo neujan, poput tanke niti. To Muidinga plae. Starac
ustaje i ljuti se:
Prestani plakati!
Boli me neka tuga...
2

maningue - mnogo, odvie

 Ako

nastavi plakati, prizvat e duhove. Uuti, ili u ti razbiti tugu udarcem.

vie neemo izai odavde.
Hoemo, svakako. Neto e se jednoga dana dogoditi. I taj e rat zavriti. Cesta e se
ispuniti ljudima, kamionima. Kao u negdanje vrijeme.
Smireniji, starac prelazi rukom preko djeakovih ramena koja drhte i pita ga:
Boji se mraka?
Muidinga potvrdno klimne.
Onda zapali vatru vani.
Djeak ustane i uzme nekoliko papira, oklijevajui da podere ispisani list. Na kraju strgne
korice s jedne biljenice. Koristi ih za potpaljivanje vatre. Zatim sjedne pokraj vatre, sloi
biljenice i pone itati. Muca slovo po slovo, prelazei sporo preko slike svakog slova.
Nasmijei se zadovoljno kao da je pobijedio. Uvjebat e se, dobiti na brzini.
to radi, djeae?
itam.
Pa da, ve sam zaboravio. Ti zna itati. Onda itaj naglas da me uspava.
Djeak glasno ita. Njegove se oi ire vie od glasa koji sporo i paljivo odgoneta slova.
Tek se sada sjetio da zna itati. Stari Tuahir, koji ne poznaje slova, nije kod njega poticao
itanje.
Muidingin glas kao da je prizvao mjesec. Cijela se no omjeseila. Srebrnasta cesta slua
priu koja se pomalja iz biljenice: elim sloiti vremena...
Nikada

Prva Kindzuova biljenica

Vrijeme u kojem je svijet bio nae dobi

E L I M S L O I T I V R E M E N A U njihov blagi poredak, prema nadama i
patnjama. No uspomene me ne sluaju, razdirane izmeu elje da budu nita i uitka da mi
otmu sadanjost. Palim priu, gasim sebe. Na kraju ovoga pisanja ponovno u biti sjena bez
glasa.
Zovu me Kindzu. To je ime koje se daje malim palmama, onima to se svijaju na
plaama. Tko ih ne poznaje, onako pokajane jer su narasle, eznutljive za tlom? Moj me je
otac izabrao za to ime, iskazujui poasti svom jedinom zadovoljstvu: pijenju sure,* palminog
vina. Takav je bio stari Tamo, osamljeni ribar. U poetku je jo ekao da vrijeme poradi na
piu, da se preda zabranjenim uincima fermentacije i destilacije. Kasnije ni to: jednostavno
bi odrezao izdanke, otvorio ustaca i putao da kapi kaplju u koljku usta. Na taj mu nain
nijedan cipaio** nije mogao stisnuti grlo: on nikada nije destilirao suru. Dobar ivot,
savjetovao je on, sastoji se u sisanju manga a da se plod ne oguli.
U meuvremenu, zvao bi nas da sluamo njegove napreac smiljene izmiljotine. Od
njegovih su priica naa mjesta rasla sve dok ne bi postala najvea na svijetu. Nijedno
pripovijedanje nije imalo kraja, san bi mu gasio usta prije no to bi zavrio. Tada smo nosili
njegovo uspavano tijelo. Nismo ga polijegali u kui: on je uvijek odbacivao pospremljen
krevet. Prema njegovu miljenju, smrt nas zaskoi dok leimo na mekanoj prostirci. Njegova
je postelja bila obino tlo, mjesto na kojem i kia voli prilei. Jednostavno bismo ga naslanjali
na zid kue. Ondje je ostajao do jutra. Nali bismo ga prekrivena mravima. inilo se da kukci
vole slatkasti znoj staroga Taima. On ne bi ni osjeao kako mravi mile po njegovoj koi.
Kvragu, znojim se vie nego palma!
Glasno bi izgovarao budalatine kad bi se probudio. Mi bismo stresali neumorne
ivotinjice s njega. Tamo bi tresao nas, uznemiren to mu posveujemo panju.
Moj je otac patio od snova, nou bi izlazio preotvorenih oiju. Kako je spavao vani, nismo to
____________________
* sura, rakija koja se pravi od izdanaka palmi
** cipaio, crni policajac u kolonijalno vrijeme

ni primjeivali. Moja bi nas majka sutradan zvala:

Doite: tata je sanjao!
I mi smo se skupljali na hrpu da ujemo istine koje su mu bile otkrivene. Tamo je
dobivao vijesti iz budunosti preko predaka. Izrekao je toliko proroanstava da nije bilo
vremena da se ijedno potvrdi. Ja sam se pitao koliko su istinite te vizije starca - onakva
priatelja.
Ne sumnjajte - upozoravala nas je mama u slutnji.
I tako je prolazilo nae djetinje doba. U to je vrijeme sve jo imalo smisla: razlog ovoga
svijeta nalazio se u drugom neobjanjivom svijetu. Oni najstariji bili su most izmeu ta dva
svijeta. Sjeam se kako nas je otac jednoga dana pozvao. inilo se da e to biti samo jo jedno
sastajanje na kojem e se on prisjeati boja i veliine svojih snova. Ali ne. Taj put stari je
stavio kravatu, odijelo i cipele s potplatom. Njegov se glas nije mijenjao u deliriju.
Obavjetavao nas je o jednom dogaaju: Nezavisnost zemlje.
U to vrijeme nismo ni znali istinsko znaenje te obavijesti. No u starevu glasu osjeala
se tako duboka emocija, kao da je ondje stajao objedinjujui sve svoje snove. Pozvao je
majku i, dodirujui njezin trbuh okrugao kao pun mjesec, rekao:
Ovo e se dijete zvati Dvadesetpeti lipnja.
Dvadesetpeti lipnja bilo je odvie dugako ime. Na kraju smo djeaka zvali samo Lipanj.
Ili prisnije: Lipanji. Majka vie nije imala djece. Lipanji je bio posljednji stanovnik
njezina trbuha.
Vrijeme je etalo u pitomoj sporosti kad je stigao rat. Moj je otac govorio da je to zbrka
koja je stigla izvana, da su je donijeli oni koji su izgubili svoje povlastice. U poetku smo
sluali samo nejasne novosti koje su se zbivale daleko od nas. Zatim se pucnjava pribliila i
krv je poela ispunjavati na strah. Rat je kobra koja koristi nae vlastite zube da nas ugrize.
Sada je njezin otrov kolao svim rijekama nae due. Danju vie nismo izlazili, nou vie
nismo sanjali. San je oko ivota. Mi bijasmo slijepi.
Osjetio sam kako se naa obitelj razbija kao vr baen na pod. Od onoga gdje sam uvijek
nalazio svoje utoite, vie nita nije ostalo. Bili smo siromaniji no ikada. Lipanjiu su
koljena bjeala s nogu, umarao se od samog disanja. Vie nismo mogli obraivati zemlju.
Majka bi rano izjutra izlazila s lopatom, ali nije odlazila na polje. Ne bi otila dalje od micaia3
koji su ograivali dvorite. Ostajala bi gledati u negdanje. Njezino je tijelo omravjelo,
njezina sjena narasla. Malopomalo ta je sjena postala velika kao cijela zemlja.
ak i za nas, koji smo imali neku imovinu, ivot je zapadao, postajao bijedan. Svi smo
tonuli, osim mog oca. On je pozdravljao to stanje, govorei: siromatvo je naa najvea
obrana. Bijeda je bila novi gazda za kojega smo radili. Zauzvrat smo dobivali zatitu od zlih
namjera bandita. Starac je zadovoljno uzvikivao:
Tako treba! Tko nita nema, ne priziva niiju zavist. Najbolji je uvar kad nema vrata.
Majka je kimala glavom. Ona nas je uila da budemo sjene, bez ikakve druge nade osim
odvoenja tijela u zemlju. Bila je to pouka bez rijei, ona bi samo sjedila, svijenih nogu, jedno
preko drugog koljena.
Malopomalo postajali smo drugi, neprepoznatljivi. Shvatio sam koliko smo se
promijenili kada su najmlaeg brata odaslali iz kue. No prije toga moj je otac patio od onih
svojih delirija. No tada smo sve vidjeli, kriomice gledajui kroz prozor kako bezglavo juri
kroz gusti. Njegovi su krici odzvanjali u sobi, njegovo je urlikanje od mraka raslo. Samo
Lipanji nije doao do prozora, sklupao se na svojoj prostirci. I pretvarali smo se da mu
vjerujemo kada je rekao: to nije otac, to su strane ivotinje. Vratili smo se u postelje,
izgubljenih snova.
Ujutro nas je majka pozvala. Sjeli smo, ozbiljni. Otac je imao lice na grudima. Je li jo
spavao? Ostao je tako neko vrijeme kao da oekuje dolazak rijei. Kada nas je napokon
pogledao, gotovo nismo prepoznali njegov glas:
Netko e od nas umrijeti.
I odmah se pourio s razlozima: naa obitelj jo nije prolila krv u ratu. Sada dolazi na
3 micaia, od nkaia narongajeziku - drvo izporodice leguminoza, velike kronje sa sitnim liem

as. Smrt e nas natkriliti, u to sam posve siguran, izgovarao je Tamo. Ugasit e se netko od
vas, sinovi moji. I preao je crvenim oima iznad naih skupljenih ramena.
On. On e umrijeti!
Pokazao je na Lipanjia, naega najmlaeg brata. Svi smo zadrhtali, a moj mali brat nije
ni shvatio o emu se govori. Njegove ui nisu dobro radile otkako se skoro utopio. Voda mu
je ula duboko u ui, i nikada se nisu proistile. Tresao se, brisao, ali nita. Voda je ostala, uli
smo kako mu u glavi ljapka. Morao sam mu ponoviti oeve rijei. Lipanj se prestraeno skrio
meu moje ruke. Starac je podignuo tap prekidajui sveopu tugu:
Tiina! Ne elim plaljivke. O tome sam ve dobro promislio. Odsad e Lipanji
ivjeti u kokoinjcu!
Prema naredbama za njegovo progonstvo, djeak se morao promijeniti duom i tijelom,
morao je izgledati kao koko. Ako bande dou, nee ga odvesti. Koko je bila ivina koja nije
poticala okrutne brutalnosti. No moja se majka jo sjetila proturjeiti: bilo je mnogo vijesti o
napadima na kokoinjce. Otac je palucao nestrpljivou na jeziku i pourio svoju odluku: to je
bio jedini nain da se spasi Dvadesetpeti lipanj.
Od toga dana na mali brat vie nije ivio u kui. Na stari mu je uredio mjesto u
kokoinjcu. U ranu zoru uio ga je kukurikati, kao to to rade pijevci. Trebalo mu je vremena
dok se nije uskladio. Nakon mnogih zora Lipanji je napokon lijepo kukurikao, prekriven
vreom s perjem koju mu je majka saila. To mu je perje, iz kojega su iskakale buhe, nekako
pristajalo.
Sljedeih noi otac vie nije priao prie. Do naeg su doma stizale samo vijesti o
mecima, noevima, vatri. Ostajali smo zajedno, vaui hladnu tiinu. Otac bi pitao:
Jeste li mu ve dali ostatke hrane?
Propitivao se o obrocima za Lipanjia. Ali ostaci hrane, kakvi su to ostaci od mrvica? No
ipak, neto je ostajalo. Nai su se eluci skvrili i stisnuli: od niega na naim tanjurima
uvijek je neto ostajalo.
Lipanji se udaljio iz naih pogleda, bilo nam je zabranjeno i samo spominjanje njegova
postojanja. Majka se, izgleda, pomirila. No ja sam znao da ona kriomice posjeuje kokoinjac.
Radila je to nou, izlazila na stranja vrata. Sjela bi u mraku i pjevala pjesmu nenecar,4 istu
onu koja je posluila za nae uspavljivanje. U poetku je Lipanji pjevuio s njom. Od
njezina glasa u nas se sputala neka tuga, od oiju nanie. Kasnije, Lipanji vie nije znao
izricati ljudske rijei. Prokretao bi neto kao koko i stavljao glavu pod ruku. I tako bi
zaspao.
Jedno jutro kokoinjac je osvanuo bez njega. Nikada vie Lipanji. Umro je, pobjegao,
obeskrajio se? Nitko nije mogao pogoditi. Susjedi su govorili da je moj otac u pijanstvu
zamijenio vrat ivine s vratom svoga djeaka. Drugi su govorili da su banditi oerupali
kokoinjac da bi utaili svoju glad. Majka je, u svojoj zadubljenoj tiini, skrivala druge
verzije. Moda je ona, tko zna, otvorila vratnice i pustila svoga djeaka da slobodno kljuca
vani?
Nestanak moga brata izbezumio je sve u kui. Najvie se promijenio moj otac. S
vremenom se prestao baviti drugim stvarima, doekivao je svitanja i noi u pijanstvu.
Njegova je laa usnula na dini, sputena jedra, u enji za vjetrom. Starac se opijao naslonjen
na nju. Kao da su njih oboje, brodica i on, ekali neko putovanje koje nikako nije stizalo.
Tako se njegovo stanje istanjivalo dok nije postalo manje od aljenja: sav se zgurio, dah mu je
bio orakijan. Sura je bila njegov jedini sadraj. Jednoga smo ga dana nali tako opijena da nije
mogao ni govoriti. Crvena pjena izlazila mu je u mjehurima iz usta, nosa, uiju. Praznio se
kao poderana vrea, a kad je ostala samo koa, sruio se na tlo s otmjenou jednoga lista.
Pogrebna sveanost odvijala se na vodi, pokopali smo ga u valovima. Sutradan, dogodilo
se neto to se nitko ne bi usudio ni pomisliti: more se isuilo, voda je na trenutak nestala. Na
mjestu gdje se ranije plailo plavetnilo, nalazila se ravnica prekrivena palmama. Svaka od
njih bila je trbuasta od debelih plodova, primamljivih, svjetloblistavih. Nisu to ni bili
plodovi, izgledali su kao zlatne tikve, a svaka je bila teka kao pravo blago. Ljudi su pohrlili u
4 Nenecar - u izvornom znaenju znai nositi dijete na leima, ovdje u znaenju uspavanke

tu dolinu s noevima, unaprijed uivajui u blagodati. Tada se zauo glas koji se

umnogostruio u odjecima kao da se svaka palma sluila beskrajnim ustima. Ljudi su ak
nakratko zastali. Je li taj glas odzvanjao u snu? Ja nisam uope sumnjao: to je bio glas moga
oca. On je traio da ljudi razmisle: to su bili sveti plodovi. Njegov je glas padao niice,
preklinjui ih da potede stabla: sudbina naega svijeta drala se o tanke niti. Bilo je dovoljno
da se preree jedna od tih niti pa da se sve poremeti i da se ponu nizati nesree. Onda prvi
ovjek upita stablo: zato si tako neljudsko? Odgovorila je samo tiina. Nije se vie uo
nijedan glas. Svjetina se ponovno obruila na palme. No kad su prvi plod odrezali, iznenada je
nahrupila golema voda, kia je lijevala, more se ponovno napunilo i preplavilo sve i svakoga.
Sjeam se te poplave samo kad spavam. Kao mnoge druge uspomene koje mi dolaze
samo u snovima. Kao da ja i moja prolost spavamo u naizmjeninim vremenima, jedan lijee
dok drugi nastavlja putovanje.
Imala je pravo moja majka koja se, kada je postala udovica, zavukla u koljku, tuna kao
neki mrani kut. Zvali smo vraa da nam kae od ega je tono umro moj otac. Tko zna,
moda je to bila jedna od onih bezvrijednih smrti koje zahtijevaju vee obrede? Vra je
potvrdio da je smrt bila neobina. Prepisao joj je: neka sagradi kuu na velikoj udaljenosti. U
to osamljeno prebivalite morala je postaviti staru brodicu moga oca, s jarbolom i otunim
jedrom. Reeno, uinjeno. Uz pomo sviju odgurali smo malenu brodicu. Tako teku stvar jo
nisam vidio. Odvlaenje brodice potrajalo je cijeli dan. Moj najstariji stric upravljao je
pjesmom svojim dubokim glasom. Kad je zanoalo, pokraj vatre, objasnili su mi tradiciju.
Motiv brodice u kui: moj se otac mogao vratiti, dolazei s mora. I tako sam svake noi nosio
u osamljenu kuicu jednu zdjelu punu hrane. Sutradan bi zdjela bila prazna, polizana.
Ponekad, dok bih hodao po mraku, nosei obrok pokojniku, uo sam kako hijene hihou.
U raspletanju straha javila mi se sumnja: a to ako se to quizumbas 5 slade hranom? Ili on,
pokojnik, koristi oblik neke ivotinje da napuni trbuh? Jedne noi, dok su se hijene glasale,
ugledao sam kako neka spodoba izlazi iz kolibe. Uspio sam razabrati samo ruku, svu
zamotanu crvenim krpama i narukvicama kakve je nosio vra. Pohrlio sam dozvati majku.
Imao sam veliku elju dokazati joj postojanje toga drugog stvora, stvora koji jede njezine
veere. Dokazati potpuno odsue moga oca bio bi za mene uspjeh. Uao sam u osvijetljeno
dvorite i vidio majku kako mrmlja neku pjesmu. Nisam uspio nita rei, ona me je
preduhitrila:
To je bio on! To je bio tvoj otac...
Zar je i ona znala za tu neobinu spodobu? Sigurno je ve mnoge noi primjeivala kako
obilazi kolibu. Sada je ona htjela da ta spodoba bude njezin pokojni mu, s mnogo vrpci na
rukama. Bio sam uporan:
To nije on, majko!
Ona je ponovno poela pjevuiti pjesmu. Ja sam oklijevao: je li bilo vrijedno truda?
Starica nikada nee prihvatiti moje sumnje. Tko na ovome svijetu slua jedno dijete? I
odustao sam. Ako postoji druga istina, majka je nee nikada saznati. Moja elja da
opovrgnem povratak pokojnika bila je kao kia koja je istrunula tamo gore, na vrhu oblaka.
Naposljetku, za ivota moga staroga, majka se potpuno posvetila njegovoj odsutnosti. Sada,
kad je on mrtav, ona se i dalje brinula o njegovoj neprisutnosti, kuhajui za njegove nevidljive
gladi. Ja sam mjerio vrijeme te ene, ono to me je na nju podsjealo: uvijek je bila vrlo
majka, vjeno trudna, dijetevan, dijeteunutra. Bila su to duga sjeanja: kako ona jede
crvenu zemlju da pospjei krv u tijelu. Nosila bi pijesak u glinenoj posudi i povremeno
zastajkivala da stavi malo zemlje u usta, punih ruku. Sada, suze na njezinu licu, mrani
prozori u njezinu ivotu, vlaile su joj rijei:
Toliko sam djece imala. Svi su otili, ostao si samo ti, Kindzu. Ba ti, najgori.
Bila je to istina: moj ostanak bio je za nju kazna, samo je osjeala enju za ostalom
djecom. Zbog svoje dobre naravi ja sam se od nje uvijek udaljavao, htio je rasteretiti od sebe,
od bolesti njezinih uspomena. Po cijele sam dane lutao, dodirujui stopalima valove koji su
dodirivali plau. Prije sam obiavao provoditi vrijeme u kui pastora Afonsa, itajui njegove
5

Quizumba - hijena

10

knjige, sluajui njegove pouke. Ali sada sam izbjegavao i mudrog uitelja. Dua mi je bila
zaustavljena rijeka, nikakav vjetar nije mjeseinom obasjavao jedro mojih snova. Od smrti
svoga oca plovim sam nasumce, siroe kao val, brat stvarima bez imena.
Dok sam se potucao, sluao sam kako ljudi govore: ovaj je Kindzu dobio kitovu bolest.
Govorili su o velikom kitu od ijeg se uzdaha ocean punio i smanjivao. Moje slinosti s tom
ivotinjom donosile su mi negdanja sjeanja: kako mi, kao djeica, sjedimo na dinama.
Sluamo zapljuskivanje valova i gledamo u crtu koja sijee obzor, ekajui da vidimo kita.
Ondje se on pojavljivao dok je sunce klealo na trbuhu svijeta. Odjednom bismo se najeili
zbog silne buke: to je ivotinja poinjala usisavati vodu! Srkala je dok more ne bi nestalo.
uli smo kita, ali ga nismo vidjeli. Sve dok se jednom taj golemi sisavac nije nasukao na
plai. Doao je umrijeti na pijesku. Teko je disao, kao da vue svijet na svojim leima. Kit je
umirao u agoniji. Ljudi su potrali da uzmu meso, kile i kile odrezaka. Sada svoju zemlju
vidim kao tog kita koji umire na plai. Smrt jo nije nastupila, a ve je noevi reu na
komade, u borbi da se ugrabi to vie. Kao da je ona posljednja ivotinja, posljednja
mogunost da se ugrabi jo jedan obrok. Ponekad bi mi se jo inilo da ujem uzdisanje diva
koji guta val za valom, stvarajui od nade oseku. Naposljetku, rodio sam se u vrijeme kad se
vrijeme nije dogaalo. ivot, prijatelji, vie me ne prihvaaju. Osuen sam na trajanje zemlje,
kao kit koji izdie na plai. Ako se jednoga dana usudim nekamo poi, ponijet u sa sobom
cestu koja mi nee dopustiti da izaem iz sebe. Kako stvari stoje, izgubljen sam vie nego moj
brat Lipanji.
Rat se rasplamsavao i odnosio vei dio stanovnitva. ak i u gradiu, sjeditu pokrajine,
cementne kue bile su sada prazne. Zidovi, puni rupa od metaka, nalikovali su koi gubavaca.
Bande su pucale po kuama kao da su im one donijele bijes. Tko zna, moda nisu ranjavali
kue nego vrijeme, to vrijeme koje je donijelo cement i kue koje traju dulje nego ivot
jednoga ovjeka. Na ulicama su rasli grmovi, kroz prozor virile travke. Kao da je gusti doao
potraiti svoje tlo kao iskljuivi gospodar. Uvijek su mi govorili da je gradi podignut
zahvaljujui doputenju prijanje vlasti, vlasti koja je dola izdaleka. Ne gradi kuu onaj tko
ju je podignuo, nego onaj tko u njoj stanuje. A sada, bez stanovnika, cementne su kue trunule
kao komad kruha koji se baca ivotinji.
Samo je jedan trgovac ostao u gradiu: Surendra Val, Indijac po rasi i zanimanju. Volio
sam ga posjeivati, razgovarati s njim, kuati mirise njegove kue. On me je sluio obilnom
hranom, onom od koje oi sline na jeziku. Njegova ena Assma nije podnosila teinu svijeta.
Po cijele je dane ostajala na sjenovitom stranjem balkonu, glave prislonjene uz radio. to je
sluala? Oslukivala je umove, bez ikakve sinkronizacije. No za nju je iza te buke postojala
glazba njezine Indije, melodije koje su lijeile enju za Istokom. Iz tapia tamjana dizao se
dim. Assmin je pogled slijedio miomirise koji su plesali u lelujavim pokretima. Zaspala bi,
uspavana tim umovima. Naveer bi Surendra na vrcima prstiju ugasio radio da ne probudi
suprugu. Pomonik u trgovini, Antoninho, gledao me je zloudno. Bio je to crn djeak, tamne
koe, debeljukast. esto mi je lagao na vratima, govorei da gazde nema. inilo se da je
ljubomoran na to kako sam bio primljen meu Indijcima. Ni moja obitelj nije eljela da ja
zalazim u tu trgovinu. On je monh6, govorili su kao da ja ne ujem. I dodavali:
Monh ne poznaje crnoga prijatelja.
Godinama je taj Indijac potvrivao upravo suprotno. im bih izaao iz kole, hrlio bih u
njegovu trgovinu. Ulazio bih onamo kao da ulazim u neki drugi ivot. Kako je moj svijet bio
malen, nisam zamiljao druga putovanja osim tih neposlunih posjeta. Satima bih sjedio u
trgovini meu robom, dok bi duge Surendrine ruke lako prelazile preko tkanina. Indijac me je
morao upozoravati na vrijeme, govorei mi da moram poi. Surendra je znao da moja obitelj
nije opratala takvo druenje. Ali on nije shvaao zato. Problem nije bio u njemu, ni u
njegovoj rasi. Problem je bio u meni. Moja se obitelj pribojavala da u se udaljiti od svog
izvornog svijeta. Imali su za to svoje razloge. Najprije, radilo se o koli. Odnosno, o mome
prijateljstvu s mojim uiteljem, pastorom Afonsom. Njegova je poduka poinjala odmah
nakon kole. S njim sam stekao druga znanja, arobnjatvo bijelaca, kako je govorio moj otac.
6

monhe -Indijac

11

S njim sam zavolio slova, postao rkaro po papiru kao da su se na njemu mogla potaknuti ta
arobnjatva o kojima je govorio stari Tafmo. No to je bilo zlo koje sam elio. Govoriti
dobro, pisati vrlo dobro, a naroito dobro pripovijedati. Morao sam stei to znanje za bolju
budunost. Gori, mnogo gori bio je Surendra Val. S Indijcem se moja dua izlagala opasnosti
da postane mulatkinja, u pomijeanosti niskih svojstava. Ta je opasnost bila stvarna. esto
sam se stapao sa Surendrinim osjeajima, postao naunik jednoga novog srca. Dogaalo se to
pri zamiranju popodneva kad bismo, sjedei na terasi, gledali ostatke zalaza sunca u vodama
Indijskog oceana.
Vidi li, Kindzu? Na drugom je kraju moja zemlja.
I prenosio mi je jednu misao: mi, s obale, mi smo stanovnici ne jednoga kontinenta, ve
jednoga oceana. Surendra i ja dijelili smo istu domovinu: Indijski ocean.
Kao da su se u tom golemom moru razmatale niti povijesti, drevna klupka u kojima su
nae krvi izmijeane. Zato smo se toliko zadravali u divljenju pred morem: ondje su bili nai
zajedniki preci, plutajui bez granica. Zbog toga sam osjeao toliku udnju da se okuim u
trgovini Surendre Vale.
Mi smo iste rase, Kindzu, mi smo stanovnici Indijskog oceana!
On bi se smijao, nismo Indijci, ve Oceanci. Ja sam se pretvarao da mi je to smijeno, no
smijao sam se samo zato to sam bio dobro raspoloen. Dok smo bili ondje, radei upravo
nita, ja sam se osjeao nagraenim. U izmjeni naih nikakvih tema, Surendra bi zaboravio
posluiti kupce. Ja sam bio zadovoljan: nitko nije nikada neto zaboravio zbog mene.
Jednoga popodneva doao je poglavar iz susjednoga sela. Pregledao je trgovinu,
izbuljenih oiju. Ja sam ga vidio kako krade. Obavijestio sam Surendru, a ovaj je zatraio da
mu vrati ukradeno. ovjek se uznemirio kao zebra, i poeo se svaati. Antoninho, debeli
pomonik, lagao je govorei da je ovjek nevin. Nije elio izdati ovjeka svoje rase i dati za
pravo nekome drukije koe. Duhovi su se raspalili. Kupac je nosio ogrjev. Surendra je ostao
posve miran, samo je traio da vrati robu koju je uzeo. Ja sam bio povod za bijes kupca, koji
je postajao sve vei i tei. Stranac je naredio Antoninhu da me izvede van, inae e to postati
stvar ne raspravljanja ve batinanja. Antoninho se pourio izvriti naredbu, pokuavajui me
uhvatiti odostraga. Ali Surendra se isprijeio i istoga asa preuzeo upravljanje dogaajima.
Naredio je pomoniku da izbaci nepravednoga kupca. Antoninho se neodluno ekao. Uljez
se primaknuo Indijcu i stao bijesno vikati i prtati dok su mu se grudi nadimale pri hvatanju
zraka. Toliko se zapjenio da je ak pljunuo u Surendrino lice. Indijac je samo stajao, kao
ukopan, dok se slina slijevala. I tako smoen nije se doimao ponienim. Kad sam se ja htio
obraunati s uljezom, Surendra je zatraio da zautim:
Pusti, Kindzu. Ako podignemo buku, Assma bi se mogla probuditi.
Tada je kupac izvukao jednu kutiju ibica i stisnuo ake. Vidjet e kako e ovo gorjeti,
prijetio je srdito. Indijac je pogledao usnulu suprugu i rekao:
Kindzu, molim te, pojaaj radio.
Da, pojaaj glazbu jer e monh plesati - ree kradljivac.
I tada se dogodilo neto neoekivano: jedan vrlo neobian mukarac uao je u trgovinu.
Nosio je malo odjee, ali je, zauzvrat, obilovao laniima, perjem, vrpcama, ukrasima. Ja sam
se sav najeio: oko ruku imao je crvene krpe, narukvice xicuemboa7, iste kao kod ovjeka
kojeg sam vidio kako izlazi iz kolibe moga pokojnog oca. Oi su mi bile uhvaene na toj
pristigloj spodobi. Kupac koji je prijetio, smeo se, cijela je ibica dogorjela meu njegovih
drhtavim prstima. I tako je, oprljenih prstiju, izaao. Doljak se pribliio pultu i poeo tiho
razgovarati sa Surendrom. Zbog glasnoe radija nisam uspio nita uti. Ponovno sam krenuo
prema polici da stiam radio. Kad sam se vratio, ovjek je ve bio otiao. Nisam mogao
suspregnuti radoznalost:
Tko je to bio?
To je naparama.
Naparama? Nikada nisam uo za takve ljude. Surendra mi polako objasni. To su bili
tradicionalni ratnici koji su se, uz blagoslov vraeva, borili protiv zaetnika ratova. U
7

Xicuembo - vra

12

sjevernim krajevima uspjeli su vratiti mir. Borili su se kopljima, batinama i lukovima. Nijedan
im hitac nije mogao nakoditi, oni su bili okovani, zatieni od metaka.
A zato je taj doao?
Doao je traiti tkanine. Potrebne su im za inicijaciju onih koji ele postati naparame.
Onda sam Surendri ispriao o toj noi kada sam zatekao takva ovjeka u kolibi moga
staroga. I rekao mu kako je moja majka bila tvrdoglava, govorei da se radi o duhu njezina
mua.
Ona ima pravo, Kindzu. Ti si vidio svog oca.
Ali, Surendra...
Moe biti siguran u to. Bio je tvoj pokojni otac.
Objasni mi, Surendra. Objasni mi zato hoe da povjerujem u neto to nisam vidio.
Zato to ne elim da pati. Ti si mi kao sin kojeg mi Assma nikada nije dala.
I pogledao me znaajno i smireno, pogledom koji samo tuga moe potaknuti. U njegovim
je oima bilo privrenosti za djecu kao u onoga koji se nije rodio da sazna kako je biti sretan.
Tada je moja ruka dotaknula njegovo lice, obrisao sam slinu koja mu je jo curila.
Jedne su noi banditi napali trgovinu Indijca, ukrali tkanine, spalili kuu. Vijest se brzo
proirila. Nitko nije pokazao nijedan osjeaj zbog njegove nesree. On je bio doljak, nije
zasluio aljenje. Ja sam potrao da saznam to se dogodilo. Naao sam Surendru u dvoritu
njegove stare kue, s mnogo odjee uokolo.
Odlazim, Kindzu!
Ta me je vijest zgromila. Trgovac mi je uvijek tvrdio da e ostati. Mi poslujemo, uvijek se
prilagoavamo, opravdavao se. Bilo rata ili ne, monhe je uvijek u sredini, alio se on
oponaajui govor drugih Indijaca. Sada me je njegova odluka posve shrvala. Mnoge su me
nesree pogodile: nestanak moga brata, smrt oca, ludilo moje obitelji. Ali nita me nije toliko
pogodilo kao odlazak Indijca. Pokuao sam ga nagovoriti da ostane. Uzalud. Surendra je imao
duboke razloge:
Ti ima pretke, Kindzu. Ovdje su, stanuju s tobom. Ja ih nemam, ne znam tko su bili,
gdje su. Vidi li, sada, to se dogodilo? Tko me je doao utjeiti. Samo ti, nitko vie.
Nisam ga htio sluati. Njegove su rijei ubijale sliku jednog oceana koji nas je spajao u
prolosti. No Surendra je bio sam, bez povezanosti sa susjedima, bez korijena u zemlji. Nije
se imao od koga oprostiti. Samo od mene. Jo sam ga nagovarao, odjednom malen, predajui
se razlozima koje moje srce nije potvrivalo. Da je ta zemlja i njegova, da svi u nju stanu.
Govorei to, osjetio sam samo slani okus suza: plakao sam, strah mi je guio glas.
Koja domovina, Kindzu? Ja nemam nikakvo mjesto. Imati domovinu je ovo to ti sada
radi, znati da vrijedi plakati.
Antoninho, pomonik, sluao je zabezeknuto. Za njega sam bio izdajnik svoje rase, crnac
koji je pobjegao od afrike tradicije. Proao je izmeu nas dvojice, nepristojno izazivaki,
samo da pokae svoj prezir. Dok je prolazio, smijao se glasno i runo. Podsjetio me na hijene.
Surendra zatim ree:
Ne volim crnce, Kindzu.
Kako? Koga onda voli? Bijelce?
Ni njih.
Znam, voli Indijce, voli svoju rasu.
Ne. Ja volim ljude koji nemaju rasu. Zato volim tebe, Kindzu.
Otiao sam iz trgovine mraan od tjeskobe. Sada sam bio siroe zbog obitelji i siroe u
prijateljstvu. Bez obitelji, to smo? Manje od jednoga zrnca praine. Bez obitelji, bez
prijatelja: to mi preostaje? Jedini je izlaz bio da se osamim, da ivim za svoj raun prije no
to me gurnu u tu vatru koja je harala ondje vani.
No, zaposjele su me sumnje: mogu li pobjei s toga prokletog mjesta? Prisjetio sam se
Surendrinih rijei: ostani, ti ne zna to znai lutati kao bjegunac po zemljama koje su tue.
Govorio je kao da je bio primoran napustiti svoju rodnu zemlju. Nikada nisam u cijelosti
saznao njegovu priu. Niti u je ikada saznati.
Zbunjen, poao sam potraiti svoga biveg profesora, staroga pastora Afonsa. kola je
izgorjela, ostale su samo ruevine u pepelu. Otiao sam do njegove kue u mjestu. Pastor je
13

ivio u nastambi od drva i pocinanih ploa. Doao sam pun potovanja i naiao na alost.
Profesor je ubijen. Dogodilo se to prethodnu veer. Odrezali su mu ake i ostavili ga svezanog
za veliko stablo pokraj kojeg je on tvrdoglavo odravao svoje satove. Njegove ake, objeene
o jednu tunu granu, stajale su kao posljednja pouka, kao spoznaja neumoljiva zakona smrti.
U tom sam se oaju poelio pridruiti namparamama. Da, htio sam biti jedan od tih
ratnika pravde. Ve sam se vidio ogoljena tijela, ukraen laniima, vrpcama i raznim
vradbinama. Stresao sam tu zamisao, osjetivi dodir straha. Bio sam podijeljen izmeu
biranja sudbine u kojoj su svae este i traenja kutka u kojemu poiva mir. Bio sam,
zapravo, kao to je govorio seoski pjeva: u miru slijep, a u svai nisam vidio.
to god izabrao, jedno je bilo sigurno: morao sam otii odavde, ovaj me je svijet ve
ubijao. Otkako sam prvi put u to posumnjao, nisam mogao zaspati. Otac mi se pojavio u
snovima, pitajui me:
eli otii iz ove zemlje?
Oe, vie ne mogu ovdje izdrati. Sklopim oi i vidim samo mrtve, vidim smrt ivih,
smrt mrtvih.
Ako ode, morat e gledati mene: progonit u te, zauvijek e patiti od mojih vizija...
Ali, oe...
Nikada me vie ne zovi ocem, odsad u biti tvoj neprijatelj.
Htio sam jo razgovarati s njim, no on je izaao iz moga sna. Probudio sam se sav znojan
od glave do plahte. Bio sam uasnut zbog prijetnje duha moga oca.
Izaao sam u svjee jutro da se oporavim od nonih vizija. Otiao sam do centra sela, do
velike sjene canhoeira.8 Ondje su od jutra do mraka obiavali sjediti najstariji. Htio sam uti
njihove mudrosti. Rekao sam im da elim otii, da se elim pridruiti naparamama. Starci
nisu nita rekli. I dalje su vakali vrijeme, preivajui. Napokon, jedan od njih se otvorio.
Sinko, zadatak bandi je da ubijaju. Zadatak vojnika je da ne pogine. Mi smo tlo jednih i
tepih drugih.
Zar to nije jo jedan razlog da se pridruim okovanim ratnicima?
Ostavi se rata, sinko. Smrt nas ui samo ubijanju.
Najprije bih se, rekoe, trebao pozabaviti svojim ocem, smiriti njegovu smrt. Dok se ne
oprostim s njim na lijep nain, moj e ivot biti nerazmrsivo klupko. Sloio sam se. No kako
da svladam bijes pokojnika?
Tvoj otac ne govori kroz svoja usta, to je mrtvac koji je poludio. Zbog stvari koje se
dogaaju u naoj zemlji.
Govorili su mnogo o zdravstvenom stanju pokojnika, ali ja nisam obraao panju.
Odjednom mi se uinilo i da je ta grupa staraca izgubljena. Vie nisu bili mudraci nego
izgubljena djeca. Vie od ikoga oni su patili zbog vizije zemlje u agoniji. Svaka sruena kua
pojavljivala se kao ruevina u njihovim srcima. Profesorove ake krvarile su u grudima
najstarijih. Ta zbrka nije se mogla ni sa ime usporediti, ni sa starim bitkama u kojima su
otimali robove da ih prodaju na obali.
Ljudi umiru eznui za ivotom - ree jedan od njih.
Htio sam se pridruiti naparamama? Ti borci o kojima sam sanjao najvjerojatnije nisu
stvarni. Starci su sumnjali: ti ratnici nisu bili iz nae zemlje, njihovim arolijama nisu vladale
nae moi. Bi li onda bilo najbolje pobjei? Ali kamo? Nije bilo mjesta na koje se moglo
pobjei. Rat se proirio po cijeloj zemlji. Na sve strane uli su se hici, irilo se ubrzano sjeme
unitenja. Ma kamo poao, pronai e me duh moga oca.
Sluao sam starce i jo uvijek sumnjao: zar ne postoji bar jedno mjesto na kojemu bih
mogao imati mira? Neko mjesto koje je rat zaboravio? To starci nisu znali. Njihov je svijet
zavravao ondje, sve ostalo bilo je dalje od nemoguega.
Samo ti nganga* moe pomoi. Moda on zna za kakvo mirno mjesto.
Da, morao sam se posavjetovati s proricateljem. Samo bi on mogao znati za kakav kutak
gdje bih mogao uvati svoje snove. No nisam mu smio govoriti o naparamama. To se ticalo
8 Canhoeiro - voka nkanhu iz koje se dobiva pie to se slui na tradicionalnim sveanostima
u junom Mozambiku
* nganga proricatelj, onaj koji baca kosti i po njima prorie

14

samo vraeva sa sjevera.

Sve sam to mislio dok sam se udaljavao od lisnatog canhoeira. Ve je padala no, ali sam
ipak otiao do kolibe ngange.
To mjesto postoji, ali trpi od vrlo velike daljine.
Tako je rekao proricatelj, ruku poloenih na koljena.
Problem nije u mjestu, ve u putu do njega.
Put? - upitao sam.
Vidim tvoga oca, i naine na koje mu se dogodilo ono to mu se dogodilo.
Nisam shvatio. Proricatelj je gladio noge s velikim koljenima, kao da je iz njih izvlaio
snagu za proricanje. Tada mi je povjerio neobine stvari. Ree mi da postoje dva naina da
odem: jedan je da odem, drugi, da poludim. Moj je otac izabrao oba puta, jednom nogom u
ludilu zbog odlaska, drugom u ludilu zbog ostanka.
Zato ja kaem: nije vano odredite nego put.
Govorio je o putovanju ije je jedino odredite bila elja da se ponovno ode. Meutim, to
putovanje moram poduzeti u skladu s njegovim savjetom: moram putovati morem, hodati
posljednjom usnom zemlje, gdje voda uzrokuje e i gdje na pijesku nema nikakvih tragova.
Neka ponesem amajliju putnika i drim je u staroj kori stabla ncucu.9 I neka potraim
rubove na kojima ljudi nisu skupili nikakve uspomene. Da bih se oslobodio proganjanja oca,
nisam smio ostavljati tragove na putu. Moje je putovanje moralo biti jednako putovanju ptica
koje prelijeu preko zalaska sunca.
Posluao sam savjet staraca i nisam spomenuo naparame. Na bi se proricatelj osjetio
povrijeenim ako ne bi znao odgovoriti na moje zamolbe. utio sam, sluajui njegove duge
savjete.
Odvojit e se od svojih predaka. Sada se mora pretvoriti u drugoga ovjeka.
Stari nganga bacio je magine kosti po gazelinoj koi. Sve su kosti pale u jednoj liniji,
uredno posloene.
Vidi li, sve su u jednoj liniji? To znai da si ti ovjek za putovanje. A ovdje vidim
vodu, vidim more.
More e te izlijeiti, nastavio je starac. Zemlja je preoptereena zakonima, naredbama i
krenjima naredbi. More nema vladara. Ali pazi, sinko, ovjek ne ivi na moru. ak ni tvoj
otac koji je stalno boravio na moru, jer se kua u kojoj se odmara njegov duh nalazi na zemlji.
Srest e nekoga tko e te pozvati da se nastani u moru. Pazi, sinko, u moru stanuje
onaj tko je more.
Tako je govorio proricatelj, to su bile njegove rijei, dubinu kojih nikada nisam
odgonetnuo.
Po njegovim sam mranim uputama pourio napraviti brodi da se njime otisnem od
plae u nadi da u se rijeiti nevolja. Ipak, moja najdublja elja i dalje je bila da postanem
naparama, osvetnik tuge moga naroda. Sjeanja na Lipanjia, pastora, Surendru skupljala su
se u jednoj jedinoj zakletvi: moje se ruke moraju prekriti crvenim krpama, moje e tijelo
odolijevati mecima.
Oprostio sam se od majke, ona nije nita rekla. Nije ni podigla lice, nije mi uputila
nijedan blagoslov.
Majko, netko drugi e morati nositi hranu ocu.
Taj drugi bit e ona, znao sam. Ona je spustila glavu, postajui bezimena, kao to je bio
njezin obiaj. Govorila je tankim glasom, primoravajui me da se pribliim.
Vidjela sam ga ondje nou, izgleda kao pijanac. Nemoj mi rei da si zaradio oevu
bolest boravljenja u snu.
Opovrgnuo sam. Nikada nisam primijetio da takvo snomjesearenje izlazi iz mene. Zatim
me majka pozvala k sebi. Uzela je moju ruku i spustila je na svoj trbuh.
to je, majko?
Trudna sam, ponovno.
Starica je matala, snoglumei. Kako se u toj dobi mogla podvostruiti? No njezin glas
9

ncucu - voka, lat. Strychnos madascarensis

15

nosio je sigurnost koja me je zbunjivala.

Trudna sam, sine. Nije to odnedavna, ve od mnogo ranije.
Mnogo ranije, kada?
Godinama uvam ovo dijete. Ne elim da se rodi u ovo vrijeme. Tako ga nosim u sebi,
uza svoje srce.
Pomilovao sam joj trbuh, preputajui toga skrivenog brata svojoj majci. Skrenuo sam sa
staroga puta koji vodi do kue, pogledao krajolik, to strpljivo zelenilo. Moje su oi rastapale
te vizije u nastojanju da sauvam prolost za plovidbu vodama. Bila je no kad je brodi
krenuo na put. Mrak se oko mene skupljao, gasei mjesta koja su bila moja. Nisam tada znao
da sam kretao na putovanje koje e ubiti istine moga djetinjstva. Pouke iz kole, savjeti
pastora Afonsa, Surendrini snovi: sve e to ispariti u sumnjama. Pogledao sam se i vidjevi da
sam lagan, bez tereta, prisjetio se oevih rijei:
Tko nema prijatelja, putuje bez prtljage.

Drugo poglavlje

Slova sna
P R E K O R U B A B I L J E N I C E Muidinga kriomice pogledava u starca. Oi su
mu sklopljene, ini se da spava. Na kraju, itam samo svojim uima, misli Muidinga. Ve
tri noi itam, nije udo to je starac umoran, pomirljivo e Muidinga. Kindzuove biljenice
postale su jedini dogaaj u tom skrovitu. Traenje ogrjeva, kuhanje zaliha iz kovega,
odlaenje po vodu: sve je to djeak obavljao brzo. Vrijeme je htio samo za uranjanje u
tajanstvene listove papira. Pitao se u sebi: tko je autor tih biljenica? Mukarac s krvavom
kouljom koji je leao pokraj kovega, je li to Kindzu? Tuahirov ga glas iznenadi:
Kladim se da misli o tim usranim biljenicama.
Kako zna?
Vie i ne radi nita drugo. To me ve ivcira.
Djeak prijee rukom preko biljenice kao da pipa slova. udi se to ipak zna itati.
Kakve druge vjetine jo posjeduje a da i ne zna?
Tuahire, ne ljuti se ako te zovem stricem...
to hoe, no, reci?
Priaj mi o mom ivotu. Tko sam bio prije no to si se poeo brinuti o meni?
Stric, stric, stric! Ta mi je rije samo neugodna...
Priaj, molim te.
Ti i nema neku priu. Pokupio sam te u logoru, bilo mi je ao gledati te kako hoda
kao pauk, s tim nogama koje nisu znale ni koraati...
Onda si me poznavao, znao si tko sam?
Ne. Nikada me prije nisi vidio. A sada, dosta razgovora. Ugasi vatru.
Djeak odustane od daljnjih pitanja. Zato mu starac tako uporno ne eli otkriti prolost?
Je li istina da nita nije znao? Ve su dugo zajedno. Starac mu pokazuje strpljenje, u
oinskom majinstvu. A da mu se nikada nije omaknula neka njenost. Malo su razgovarali,
ne troei rijei. Tuahir mu ponovi da ugasi vatru. Unutar vozila to moe biti opasno,
obrazloi. No djeak je uporan, boji se mraka. Vatra mu pomae da svlada strah. itanje
mrtvaevih biljenica je izgovor da se ne suoi s mrakom. Tuahir nametne svoju odluku, tama
caruje. Disanje usnulih je um koji uznemiruje. Kao da u njima odzvanja neka druga dua.
Nakon nekog vremena Muidinga se naglo probudi. Nekakva itka masa prelazi mu
hrapavo preko lica, moda je to skliski trbuh kobre. Strah proviruje kroz procjepe kapaka:
nekakvo mu udovite lie lice. Vieno ovako, odozdo prema gore, njuka poprima
zastraujue dimenzije. Doima se kao cijeli planet, s rogovima. Jo se sunce nije posve
pojavilo iza obzora. U mraku Tuahir povie:
16

 Ne

mii se, djeae.

Djeak nepomino eka. Tada se zamagljena slika otkriva pred njegovim oima: to kozli
pase po njegovu licu. Nakrene glavu prouavajui je li spodoba koju lie jestiva. Tuahir se
spusti sa sjedala i krene etveronoke, oprezno. Prie straga i opali ivotinju nogom.
Meketanje se razlegne u noi.
Uh! To je samo kozli!
A to si ti mislio?
Mislio sam da je hijena. Hijena voli ljudima jesti noseve.
Kozli nije daleko otiao. Izaao je iz autobusa, zatresao repom. Tuahir tjera ivotinju.
Uzalud.
Idem trati s njim, strie.
Idi. Ali nemoj me zato zvati stricem.
Muidinga ustane. Izae iz olupine autobusa, uzme kamen i baci ga na kozlia. ivotinja
poskoi unatrag, ugazivi u svoj izmet. Ali se ne udalji odvie.
Pusti ga. Nedostaju mu ljudi. I meni ve poinju nedostajati kozlii. Naroito ovdje u
trbuhu.
Pojest emo ga?
I tu izbije nova svaa. Muidinga se protivi ubijanju ivotinje. Zbog kozlia se osjea kao
da je ponovno u selu, daleko od toga zabaenog mjesta. To je zapravo bilo nevjerojatno:
ivotinja mu je vratila sjeanje na ljudsku obitelj. Starac uporno zahtijeva da ispeku kozlia,
neka vrijeme proe i djeak e vie misliti trbuhom. Kada glad ranjava, mi postajemo zvijeri.
Muidinga izvadi neko ue iz kovega. Svezat u ivotinju tu u blizini, najavi.
U blizini ne. Pusti ga bez ueta, neka se udalji.
Djeak nakrivi nos, odluan da odbije poslunost. Nije htio da ivotinja pobjegne. Potrai
granu na kojoj bi mogao svezati vor. I tada se zaudi: je li to stablo, djambalaueiro 10, bilo
ovdje i juer? Ne, nije bilo. Kako bi mogao ne uoiti prisutnost tako naoita stabla? A gdje je
mala palma koja je sino ukraavala okolinu machimbomba? Nestala je! Jedino stablo koje je
ostalo na svome mjestu bio je baobab koji je pridravao glavu autobusa. Je li to zato to
vjeruje u promjene na putovanju? Muidinga oklijeva da se posavjetuje s Tuahirom. On e to
doekati s prezirom, s onim smijekom kao u ribe, s ustima koja ekaju da shvate to je
smijeno. Zacijelo e mu rei da je to glupost. Ili jo gore, podsjetit e ga na bolest koja ga
nije protjerala iz smrti ve iz ljudskog djeatva. Tako Muidinga odlui ne govoriti o tome.
Pozdravi se s kozliem i vrati se onom stablu s plodovima koje ga je zanimalo. Ubere
jedan djambalau, pregleda crni plod. Ve je odavno svanulo, sjene se skrauju na vrelome tlu.
Obilno sunce, u uzastopnom kretanju uvijek je jedno. Muidinga zamilja kako je izgledalo
selo, jedno od onih negdanjih, prepuno raznih boja. Kakve su boje postojale u Kindzuovu
selu prije no to je rat izblijedio nade?! Kad e boje ponovno procvjetati, zemlja isijavati
duginim bojama?
Zatim malenim tapom narka u praini: PLAVOST. Gleda u taj crte glave nakrenute
prema jednom ramenu. Dakle, zna i pisati? Prouava ruke gotovo sa strahom. Kakva se osoba
nalazi u njemu i s vremenom izlazi na povrinu? Hoe li ga taj drugi voljeti? Hoe li se isto
zvati Muidinga? Ili e imati neko drugo ime, od onih novih, koja se koriste u ispravama?
Jo jednom promotri rije napisanu na cesti. Ponovno pone pisati. Sjetio se druge rijei,
ne mislei o izboru: SVJETLOST. Napravi korak unatrag i proui to svoje djelo. Zatim
pomisli: plava boja ima tono ime. Jer ima neka ista slova kao i rije svjetlost.
Odjednom iz vremena dopru daleki zvuci, nalik graji djece na igralitu. Djeak zadrhti: to
je bilo prvo sjeanje. Dotad se nije sjeao dogaaja prije bolesti. Potri prema autobusu
viui:
Strie, strie! Sjetio sam se svoje kole!
Tuahir se nasmijei, napravivi grimasu. Pravi se da nije uo, zadubljen ni u to. Djeak
ponovi, tresui toga lanoga strica.
Sjetio sam se, kunem se!
10

Djambalaueiro - afriko stablo koje daje plodove, lat. Syzygyum cordatum

17

 Sjetio

si se ega?
vike ostalih djeaka.
uj, rei u ti ovo jednom zauvijek: nikada nije bilo drugih djeaka, niega nije bilo.
Jesi li uo? Ja sam te naao, slinavog i mrkavog, utuvi si u glavu da si se upravo tada rodio.
Sa mnom si se rodio. Ja nisam tvoj stric: ja sam tvoj otac.
Snano odgurnut, djeak je pao na eljezni machimbombo. Je li to bio razlog zato nije
volio da ga zove stricem? Zbog toga mu je starac skrivao prolost? Tada se djeak njeno
nasmijei i uspravi na koljena. Tijelo mu od slabosti posrne i ponovno padne etveronoke.
Starac pohrli i sagne se nad njega sav usplahiren:
Jesam li te ozlijedio, djeae?
Stojei tako, Muidinga samo odmahne glavom. Tuahir je uporan:
Kako se osjea? Da ti se nije vratila bolest?
Djeak ponovno ustane i pogleda starca. Njegovo je lice vedro, kao da je odjednom
naraslo:
Ako se toga boji, rei u ti ovo: jednako te volim makar i bio moj pravi otac.
Tuahir se osjeti uhvaenim u zamku. I postane ozbiljan:
Ustani, djeae! Zato hoda etveronoke kao kozle?
Razdvoje se i u tiini priberu. Ostanu tako uvrijeeni sve dok ih ne iznenade zvukovi iz
gustia. Djeak naglo ustane. Misli da se pribliavaju ljudi. Pokua potrati, eli se baciti u
naruje onih koji se pribliavaju. Ali Tuahir ga hladno zaustavi:
Ne mii se!
Zato? Dolaze ljudi. Izvui e nas odavde...
Nije dovrio reenicu. Stareva mu ruka zaepi usta, nameui ozbiljno tiinu. Tada se iz
visoke trave pojavi slon. ivotinja se vue polako, umorna od svoje teine. A u sporosti nogu
vidi se da to smrt koraa. I doista, po cijelom je stranjem dijelu obliven krvlju. ivotinja se
tekom mukom udaljava. Muidinga osjeti ubod agonije u vlastitim grudima. Slon koji nestaje
u gustiu, to je slika zemlje koja krvari, slika stoljea i stoljea koja umiru u savani.
Pucali su na ivotinju.
Tko je to uinio, strie?
Ti koji vode rat. ele kljove da ih mogu prodati vani.
Ponovno sjednu u tiini. Uvukla se neka tuga koju ni pjevuenje starca ne moe raspriti.
Strie Tuahire, neto mi je palo na pamet. Ali znam da e se ljutiti.
Ti previe misli. Nisam te trebao tako dobro izlijeiti. Malo bolesti inilo bi ti dobro.
Manje bi dosaivao...
Ali, strie, to je samo matanje. To je san koji imam...
Ne misli, djeae. ivot je tako kratak, zar ga eli ispuniti tugom?
Ne, strie, mislio sam... Ne, bolje da ne kaem.
Tako je. Bolje uti.
Nakon kratke utnje Muidinga se ponovno javi. Starac je ve ponovno pjevuio.
Rei u. Mislim da sam ja Lipanji.
Tko je Lipanji?
Lipanji, onaj djeak iz biljenice koju sam proitao, onaj koji je ivio u kokoinjcu.
teta to doista nisi. Jer da si koko, ve bih te ja oerupao da te skuham u dobrom
pikantnom umaku od izdanaka kurkume.
Govorim ti ozbiljno, strie Tuahire.
A i zautjet e vrlo ozbiljno.
Djeak je doista utio do predveerja. Ve se smrkavalo kad su uli u machimbombo da
legnu. Jo jednom su zauli buku koju je stvarao slon. Kao da se lomi granje u daljini.
zna, moda je ivotinja umrla i sruila se na tlo? Mrak iskoristi da se zavue u skrovite
dvojice koji ekaju.
Strie, mogu li upaliti vatru?
Upali je vani.
Ali htio bih itati, strie.
itaj vani.
Glasova,

18

Muidinga uzme nekoliko suhih granica i ponese sa sobom Kindzuove biljenice. Upali
vatru na rubu ceste. Zatim se udobno namjesti da proita drugu biljenicu. Prene ga Tuahirov
glas:
Nee valjda itati sam za sebe?

Druga Kindzuova biljenica

Jama na krovu svijeta

O D O N E N O I kad sam ouao iz sela, vodile su me moje ruke. Putovao sam uvijek
uz obalu, gdje voda posre u bijeloj pjeni. Nekada sam koraao po vrstoj zemlji, vukui
amac za ue. Tako sam odmarao ake, umorne od tolikih valova. Na kraju ueta amac se
doimao kao magari, kaskavaljajui se u vodi koja je nadolazila i povlaila se.
Tek to je putovanje zapoelo, ve me duh moga oca progonio. Kada sam pogledao iza
sebe, vidio sam da vesla ostavljaju tragove u moru, dvije brazde. Ti tragovi u vodi bili su
znakovi chissile11, toga zlog pogleda koji me kanjavao. Tako nisam ispunjavao uvjet da ne
ostavljam nikakve tragove na svom putovanju. Sjetio sam se ngangina savjeta i izvukao mrtvu
pticu ispod sjedala. Bio sam pripremljen za bitku s ovdanjim silama. Na svaki trag stavio
sam jedno bijelo pero. Istoga asa iz perja su izrastali galebovi koji su pri uzlijetanju brisali
tragove. Let ptica koje sam sijao, gasio je moje tragove. Tim umijeem pobijedio sam u
prvom sukobljavanju s duhovima.
No nisam ni slutio koliko mi jo treba da pobijedim. Jer to sam vie plovio, to su me
neobinije zgode snalazile. I ne sjeam se trenutka kada je vjetar poderao jedra. Otrgnuti
komadi kruili su mi oko glave kao ribe. ak su i moja vesla podlegla aroliji. Drvo je poelo
zelenjeti, nicalo je lie: vesla su se pretvarala u stablo. Spustio sam ih u vodu, a kad sam ih
pustio, potonula su zaboravljajui na svoju dunost. Nastavio sam veslati rukama i toliko sam
ih koristio da mi je izmeu prstiju narasla plivaa koica. Umjesto koe, osjeao sam ljuske u
vodi. Sjetio sam se rijei vraa: u moru e biti more. Tako je i bilo: ja sam se poribio,
ispunjavajui presudu.
No pravi se dogaaj poeo zbivati na pijesku Tandissica gdje se more rastvara kao plava
rije. Ili je moda ondje plava boja sama voda? To je jutro bila dobro raspoloena, sunce joj je
pljeskalo. Gurnuo sam amac, svezao jedra, spustio sidro. Sjeo sam na obalu i potegnuo iz
uturice. Zatim sam hodao po dinama, etao pogled po tom prostranstvu. Odjednom ugledah
kako iz zemlje izlazi ruka. Uzdizala se i u nespretnom pokretu, kao kakav slijepac, uhvati me
za nogu. Sruio sam se uz povike, no uspio sam se osloboditi. Zatim sam ustao i potrao po
pijesku dok nisam osjetio da sam posve iscrpljen. Stao sam, pao na koljena i prolio po sebi
cijelu uturicu.
Jesam li bolje, jesam li prestao drhtati? Ni danas jo ne znam. Kako se mogu toga
prisjeati a da ne zadrhtim? Jer iz toga su pijeska poele nicati i druge ruke, jo ruku, jo ruku.
Izgledale su kao mesni tapii, prsti su se micali oajno kao ptii koji trae hranu. Priznajem
da sam u tom trenutku zaplakao poput djeteta.
Ostao sam u toj plaotualjki dok do mene nije dopro miris koraka. Podignuo sam pogled:
ondje je stajao on! Ne mogu ni opisati taj lik. Njegov oblik nema crtea koji bi se mogao
narisati, nalikovao je zlonamjerniku koji je doao iz pakla. Uvijek sam samo sluao o njima,
zvali su ih psipocos12, utvare koje se zadovoljavaju naim patnjama. Ondje je stajao jedan, sav
od sjene i dima. Drao je lopatu i poeo kopati. Ne, nisam lud: osjetio sam kapi na sebi. U tili
as jama je bila gotova.
Ui!
Skupio sam se vjerujui da su to moje zadnje muke. Da tako kaem, propisao sam kroz
11 Chissila - prokletstvo
12 Psipocos - utvara

19

pete. No smrt je trenutak koji traje. Pojava se sagnula i rekla:

Da zna: tlo ovoga svijeta je krov onoga svijeta dolje.
I tako redom, do sredita u kojemu stanuje prvi mrtvac.
Xipoco13 je zamahnuo lopatom iznad glave i proderao se:
Ulazi u jamu!
Kako se nisam odazvao na poziv, on me uhvati za ruke i povue. Koristio se nasiljem?
Ne. To je ono udno: njeno me je uhvatio, okreui me i obrui kao da me obgrlio za ples.
Osjetio sam tada da padam u njegove ruke posve svladan. I svijet se oko mene ugasio.
Vratio sam se iz te none more kad je ve pala no. Probudio sam se prekriven pijeskom,
kosa i zrnca bili su slijepljeni. Samo sam htio otii, nestati. Ali u kojem pravcu da krenem?
Vie nisam mogao hodati po pijesku: pipci none more jo su mi dodirivali strah. Nisam
morao traiti, usitnjavati pravce. Naposljetku, svjetlost slijepca je u njegovoj ruci. Tako sam
sjeo u amac i krenuo nasumce putujui kroz valove. Pogledao sam u mranu dubinu noi,
ondje gdje more dodiruje Boja stopala. Ostavio sam oi u tom beskraju, moda tamo nebo
nalijee na zemlju, moda je to mjesto za koje kau da ondje ene moraju kleati da bi usitnile
kukuruz.
I veslao sam duge dane, beskrajne noi. Koristio ruke da guram amac. Ako je umor
iznenadna starost, ja sam ve bio u svojim posljednjim godinama. Ne znam koliko je vremena
prolo. Vie se sjeam noi. Sjeam se zvijezda, dalekih susjeda koje nisu spavale. Sjeam se
mjeseca koji se pokazivao kao medalja na poprsju noi. Gledao sam to nebesko tijelo,
njegovo srebro. Proklinjao svoju sudbinu: rogovi mjeseca uvijek su pokazivali prema gore!
Otac me je nauio itati mjesece.
Ti vrhovi, okrenuti prema gore, bili su znak da je nesrea jo uvijek nada mnom. I ja bih
se uurio u amcu, naivan, kao vjeroteist. Gdje je tu pravda? Kakvo sam zlo poinio?
Premetao sam po ivotu, bilo je tu grijeha, da, dobroudnih gaenja. U kojem ih ivotu nema?
To bi bilo kao da se u Paklu ne nae komad suhog ogrjeva na tlu. No uvijek sam ispunjavao
ono to su mi savjetovali stariji. Posvetio sam se tome da budem sin, da nauim svoju
sudbinu. amac u kojem sam plovio bio je posveen u odgovarajuim obredima, ja sam mu
dao ime po svom ocu: Tamo. Pri prvom putovanju sve sam nagradio hranom i piem, ljudi su
slavili na brodiu kako nalae tradicija. Zato su se onda dogaale tolike nedae na mom
putovanju? U dubini due ja sam nasluivao odgovor.
Oe, ne kanjavaj me na taj nain - rekao sam s molbom u glasu.
Oko mene, nikakav odgovor. Samo su se valovi izmjenjivali. Svakim se valom more
razgoliivalo ne doseui nikada nagost. Bio sam uhvaen u tom beskraju. Oduvijek mi je
voda donosila olakanje, na njoj sam bio oputen kao skakavac u travi. No dogaale su mi se
kojekakve nevolje. Poelio sam da se vratim, da ponovno nahranim svoga pokojnog oca, da
se pojednostavim u dogaanju niega u selu. Osjeao sam enju za predveerjima sa
Surendrom. Ondje, u mom selu, s uvijek istim danima, vrijeme nije ni postojalo. Ipak, elja da
postanem naparama tjerala me je da nastavim. Otresao sam te misli koje su me odvlaile od
putovanja. Ideje se, kao to svi znamo, ne raaju u glavama ljudi. Zainju se na nekom mjestu
poput rasprena dima, a zatim krue kao lude u potrazi za nekim umom.
U jednoj od sljedeih noi, tako mranoj da nisam vidio prst pred nosom, usnuo sam
jedan san. More se zaustavilo, nepomino. Valovi su se izravnali, njihov huk zanijemio.
Nastao je mir kao onaj iz kojega se rodio svijet. Zatim su naglo i neoekivano iz dubina
izronili utopljenici. Izali su na povrinu, pjenili se u slavlju. Meu njima se nalazio moj otac,
stariji no to je bio. Pozvao me je i pozdravio bez ikakva osjeaja.
Dobro ste uinili to me niste pokopali. Ova je zemlja prepuna mrtvaca.
Oekivao sam od njega bar mali oinski osjeaj, makar da mu se i omaknuo. Ali ni sada
kad se vratio, on se nije predavao osjeajima. Samo je blebetao o mjestu na koje se preselio.
Nije bio zadovoljan s onkrajem. Ni tamo nije bilo mira - kosti su se neprestano svaale zbog
poloaja u svojim prijanjim tijelima. U tom meteu bi se ispremjetale i zbrkano spajale,
kosti jednih u tijelima drugih. Tako su se raala udovita.
13

xipoco - utvara

20

 A ti, sine, zato plovi ovim divljim krajevima? Zar ne zna da ovi putevi nisu oieni
od utvara? Ili eli pasti u njihovu nemilost?
Kad sam htio odgovoriti, rei mu o svojoj namjeri da se pridruim okovanim ratnicima,
otac mi je ve okrenuo lea. ak i poslije smrti, dolazei mi u snu, on me je zanemarivao.
Pozvao sam ga i glasno mu objasnio: vodi me samo moja volja. A toj volji me je on nauio.
Na kraju, ja sam samo ispunjavao njegove utljive naredbe. No moj otac, stari tvrdoglavi
Tamo, opovrgnuo je da su to njegove naredbe. Usporedio me je s mrtvima. Oni su hodali s
kostima to su se razilazile, ja sam hodao s tuom duom.
Budi siguran: to nisu moje naredbe. ujem samo tvoje korake. to zapravo trai?
Pomoi u da se ovaj rat prekine. Vjeruj mi, oe.
On se prezirno nasmijeio. Ako sam mislio da sam tako pametan, kako to da nisam
shvatio zato se u ivotu dogaaju mnoge prljave stvari? Sve je to bila kazna koju je naruio
on, moj roeni otac. Moje nedae, prepreke o koje sam se spoticao, proizlazile su iz toga to
nisam ispunio tradiciju. Sada sam trpio kaznu bogova, naih predaka. Zalio se na zamornu smrt:
Ja sam oajan mrtvac. Nitko mi ne prua nikakav obred. Nitko radi mene ne ubija
koko, ne nudi mi brano, ni krpe, ni pie. Kako bih ti ja mogao pomoi, osloboditi te tvojih
prljavtina? Ostavio si kuu, napustio sveto drvo. Otiao si, a nisi mi izrekao molitvu. Sada
trpi posljedice toga. Ja sam taj koji gloe tvoju misao.
Ali, oe, svaki sam ti dan nosio hranu.
Prvih noi, da. Zatim vie nikada nisam vidio hranu. Samo praznu zdjelu, nita vie.
Netko je jeo...
Nitko ne dira u pokojnikov tanjur.
Stari je Tamo objasnio: nikakav san neu moi ostvariti dok me njegova sjena pritie.
Isto se dogaalo s naom zemljom, koja se razila s precima. Zemlja i ja patili smo u istoj
kazni. Zatim je preao na prijetnje: kad sam ve toliko elio to putovanje, jednog e me
predveerja doekati mampfana, ptica koja ubija putovanja. Imat e rairena krila, uati na
golemu stablu, tako je rekao.
Ne, oe, ne ini to.
Smijao se mome strahu. Podignuo je ramena, tako mrava da je za njima povukao cijelo
tijelo prema gore. Htio je opet otii, kad odjednom naglo stane, i ree mi:
Kada sretne mampfanu, pozovi me. Moda u te tada posluati. Ali nemoj zaboraviti
ponijeti suru. Nikakav obred neu obavljati bez nje.
Zaboravio sam na sve u strahu od sutranjeg dana. Nisam elio probuditi san dok ne
saznam vijesti iz kue. Pitao sam ga za majku, o tome kakva je njezina nesretna sudbina. Otac
me umirio. I otkrio mi: u poetku, dok je on jo uio kako biti mrtvac, inilo se da stara zna
sve o udovitvu. On, koji je za ivota uvijek okretao enske, sada joj je bio vjeran. Moj je otac
i dalje bio njezin pokojni mu s urednom kuom i pripremljenom hranom. No kako je vrijeme
prolazilo, majka ga je zamijenila s drugim: udala se za jednoga ivoga.
Nije tono. Majka se nije udala.
Tono je, udala se kad si ti otiao. Sada sam sam, udovacsamac.
Nije ga boljela tradicija. No bilo mu je teko biti mrtav bez drutva. Upitah ga zato nije
izabrao neku drugu enu. Odgovorio je da je to ve sreena stvar. Nhamussoro14 je ve uputio
molbu drugoj eni, od onih koje ive na strani ivota.
Dakle, ima ivu suprugu?
Imam, da. Ona je ve oboljela, kao to nalau pravila tradicije. Njezina obitelj bdije nad
njom. Sada mi ona pripada, ne moe vie spavati ni s kim drugim, bio on iv ili mrtav. Ti bi
mi ak mogao uiniti uslugu da nadgleda moju novu suprugu.
Tko je ona? Je li iz naega sela?
Ta ena... ona... Ma pusti, ja u se sam za to pobrinuti.
Ali, oe, daj da ti pomognem, ja ti silno elim pomoi.
Ali to ti zna? Samo sanjati, nita vie.
Reci mi kako se zove tvoja supruga. Reci mi, oe.

14

nhamussoro - arobnjak

21

On tada spusti glavu, kao da ga mui stid. U njemu se grila neka zbrkana tjeskoba.
Naposljetku proape:
Nije istina, sine. Ne postoji nikakva ena.
Prvi put sam osjetio saaljenje prema svom ocu. Htio sam utjeiti njegovu tugu, dii ruku
da ga pomilujem. No, odjednom, more se opet poelo gibati, nalik na golemu capulanu* na
vjetru. Moj nezatien brodi baen je na nepoznatu plau. Bio sam pri kraju svoga vodenog
sna. Otac se uplaio: - Moram se vratiti!
Oe, ostani jo malo.
Htio sam ga zadrati to dulje, raznjeiti se kao sin. On pristane ostati jo malo. Sjeli smo
na plau sa svjetlucavim pijeskom. Poelio sam da mi pripovijeda prie koje nikada nije
potanko iznosio. No on se povukao u sebe, zatvorio se kao to je to bio njegov obiaj. Da bih
olakao nastalu tiinu, uzeo sam tapi i poeo arati po zemlji. Tlo je bilo prorupano
otvorima koje su napravili rakovi. Povremeno bi virili van, izbacujui svoje telesferine oi.
No san me je sve vie uspavljivao. Bila je to ona dubina koja je mogua samo u djetinjstvu.
Jesi li dobro, oe?
Jesam. Smrt mi dobro ini.
Zamolio sam ga za doputenje da sjednem u njegovo krilo, za ime sam uvijek eznuo.
On mi nita ne odgovori. Uinio mi se istroen mnogim godinama u usporedbi sa sjeanjem
koje sam imao o vremenu. Dok sam ekao njegovo doputenje, moj se glas djeaki umiljavao:
Oe, zemlja ne stari. Zato?
Zato to radi leeke. Kad se umori, ona je ve polegnuta, mirna u svome snu. Mnogo
sam nauio o zemlji. To bi i ti trebao uiniti.
To je bio razvodnjen razgovor, bez ikakve vane teme. elja mi je bila da tek nakratko
nastanim taj mir, da skrenem panju s njegove urbe. Jo sam malo zamutio maglu:
Oe, priaj mi kako si kozliima davao piti suru.
On se slatko nasmijao, sjetio se ljutnje moje majke kad ga je vidjela da daje piti
ivotinjama. Nitko nije shvaao zato je to radio.
A zato si to radio?
Zato da ivotinje ne trpe zbog nedostatka ispae. Jadni su kozlii bili posve iscrpljeni, ak
su im se i rogovi stanjili. Postojala je dvostruka prednost u njihovu pijanstvu: kao prvo, nisu
patili, a kao drugo, ve su bili zainjeni uoi klanja.
Sada zavidim tim opijenim kozliima.
Obojica smo se nasmijali, prisjeajui se teturavih koraka pijanih kozlia. inilo se da su
im etiri noge premalo. Taj me smijeh dizao u nebo. Je li moj otac napokon pristao na igru da
me oslobodi straha? Stari Taimo se napokon pomirio sa mnom? Varao sam se. Jer je iznenada
moj san postao nona mora. Otac je naglo prekinuo svoj smijeh i njegove su rijei postale gorke:
Izmislio si me u svom laljivom snu. To zasluuje kaznu: nikada vie nee moi sanjati
osim ako ti ja ne upalim san.
Zatim je Taimo ieznuo. Moje su iluzije splasnule i ja sam se probudio umoran, tko zna,
moda i od toga to nisam umro.

Tree poglavlje

Gorki okus maquele15

M U I D I N G A S E P R O B U D I s prvim zracima svitanja. Tijekom noi trzao se u
snu. Kindzuove rijei poele su mu obuzimati matu. U zoru mu se ak uinilo da uje
Tafmove pijane kozlie. Sjetivi se toga, nasmijeio se. Starac jo uvijek hre. Djeak izae iz
*
15

capulana tkanina u koju se umataju ene u Mozambiku

maquela - vrsta korijena mandioke

22

machimbomba i protegne se. Magla je tako gusta da se jedva moe ita vidjeti. Ue kojim je
svezao kozlia jo je zavezano za granje stabla. Muidinga ga povue da priblii kozlia. No
osjeti da je ue lagano. Je li kozli pobjegao? Ako je to tono, zato je umrljano tom crvenom
bojom?
Strie, strie! Pojeli su kozlia!
Starac teturavo izlazi, nogosrljajui po stubama autobusa. Najprije zbunjeno zastane,
probavljajui maglu. A zatim pone prtati bijes, ruke na glavi, sav nabruen.
Tko ti je rekao da svee prokletog kozlia ovdje?
Vie kao da eli da svijet pukne. U ruci dri jedan kraj ueta, zatrese ga pred nosom.
Muidinga se udi tolikom bijesu. Za im je to starac tako ljutobuno alio?
Sigurno je to bila hijena, strie...
Starac grubo uhvati djeaka za glavu i protrlja mu ue po licu.
16
Pogledaj ovo ue, satanhoco . Pogledaj!
ak i da to nije elio, jadnom djeaku nije drugo preostalo. Stareva ruka uklijetila mu je
vrat, pakleno svijajui njegovo slabano tijelo. Pusti me, strie. To je jedina molba koju je
uspio izrei kad je ve pao na koljena.
Pogledaj ovo - urla Tuahir. Prerezali su ue noem!
Muidinga se najeurio. Tko je mogao ovamo doi s takvim sjekakim namjerama? Sada
mu je jasan starev bijes. Svezani kozli samo je privlaio poglede prolaznika.
Ali, strie, nisu nas pronali...
Ne obraaj mi se.
Tuahirova gorina nije isparila do kraja dana. No je proveo otvorenih oiju, bdijui.
Hoe li se vratiti onaj koji je zaklao kozlia? Djeak se pita tko bi mogli biti noni napadai.
Matsangas17? Naparame? Obini izgladnjeli ljudi? Ma tko bio, nije ponovno doao te noi.
Kad je svanulo, Muidinga se privije uz starca i moli ga za oprost:
Neu to vie ponoviti, sluat u te.
Tuahir se smirio, poeo disati s olakanjem.
Spasilo nas je to to je machimbombo spaljen - ree. I doda: - Oni se vie nee vratiti.
Moemo biti mirni...
Ponovno se uvue mlaka jednolinost. Da bi im prolo vrijeme, izvuku sjedalo iz
autobusa i postave ga nasred ceste. Sjednu i sunaju se s veim uitkom nego guteri.
Muidinga primjeuje da se krajolik mijenja. Zemlja je i dalje suha, ali na rijetkim travkama
ve se zadrava vlaga. Te su kapljice nagovjetaj zelenila. Kao da zemlja eka da je nastane,
da se podignu sela koja e u sebi nositi budunost i sreu. No divlji gusti ne prua hranu
onima koji ne poznaju njegove tajne. I glad ve tipa njihove trbuhe. Muidingov eludac kri.
Starac ga poziva na red:
Gladan si, zar ne, djeae? Tko ti je rekao da potedi kozlia?
Djeak se istanjio, kao da mu se vratila bolest. Gotovo je nalik cesti, nepomian i
pranjav. Stari se Tuahir ozlovolji zbog njegove bezvoljnosti.
Jesi li opet zaboravio govoriti? To je zbog gladi. Zna li to mora raditi? Snano gutaj.
Gutaj slinu, pretvaraj se da ti hrana ulazi u grlo. Tako e zbuniti glad.
Starac pokretima izvrava vlastitu sugestiju. Muidinga se ne mie. Tuahir se odjednom
stane zanimati za djeakovo lice kao da na njemu prouava mutno zrcalo njegove nutrine. On
i njegov glas ustanu, djelujui zajedno u bijesu:
Ti i dalje ustraje u tom hiru da pronae roditelje? Zabranjujem ti to! Jesi li uo? Ne
elim vidjeti ni da na to misli. Nikada vie.
Oito je da se suzdrava da ne lupi djeaka nogom. Primjeuje se isijavanje nasilja, kao
da u oima ima zube. Polomi granice jednoga grma i dovue sjedalo do mjesta na kojemu
djeak sjedi.
Sluaj, rei u ti neto: tvoji su roditelji umrli. Da, poginuli su od razbojnikih metaka.
Zbog toga ti to uporno govorim, prestani na to misliti, doavola.
Okrene mu lea. Muidinga se doima neosjetljivim, dua mu je pravocrtno iscrtana. Kao
16
17

satanhoco - uvreda u znaenju bijednie, lupeu

Matsanga - naziv za naoruane napadae

23

da je to i znao, kao da to nije nikakva novost za njega. Ili moda, tko zna, nije u to
povjerovao. Tako je ondje ostao nepomian do kraja jutra. Ve je gotovo podne kada ga
Tuahir prodrma da mu kae da bi morali obii okolicu. Treba hitno pronai hranu, nabaviti jo vode.
Ide li ili ne ide?
Djeak utke ustane i krene za njim, kao protiv svoje volje. To je bio njegov prvi pohod u
umu. Zatim e vjerojatno doi i drugi. No nikada se nisu odvie udaljavali od autobusa. Taj
prvi put dugo su lutali umom. Muidinga se pribojavao da se nee znati vratiti. to ako se
starac izgubi i nikada vie ne nau autobus?
U emu je problem, Muidinga?
Razmiljam to e se dogoditi ako se izgubimo...
Neemo nita izgubiti ako se ne vratimo do ceste.
To je bilo tono: emu je sluio autobus sada kada su se zalihe hrane iscrpile? Ipak,
Muidinga bi bio silno razoaran da se ne vrati. I sam se udio to ga je to vezivalo za tu olupinu na
cesti. Onda mu je sinulo: bile su to Kindzuove biljenice, prie koje je svake noi itao. I
osjeti da mu nedostaju te rijei kojih je bilo koliko i koraka to ih je sada nizao po puteljcima.
U predveerje su napokon stigli do nekih starih machambi. 18 Sve je bilo naputeno, sve je
posmeilo. Cijela se zemlja ogolila, uzalud oekujui da primi poljubac pluga . Od te su slike jo
vie ogladnjeli i poeli podrigivati od vlastita prazna eluca. Starac sjedne na proplanak, na
rubu nekadanje oranice. Skuplja oko sebe suhe ostatke mandioke. To je jedina jestiva biljka
koja je preostala, jedina biljka koja je izdrala suu. Otrese korijen i primijeti na njemu ugrize.
Sranje! Mievi su stigli prije nas.
Kad je Muidinga htio zagristi, Tuahir povie:
Ne jedi!
Starac brzo prikupi korijenje mandioke i baci ih u travu. Proee uokolo da smiri ivce.
Zatim sjedne pokraj djeaka i kae mu:
Rei u ti, djeae. Zbog takve si se mandioke razbolio.
Tuahire, reci mi sve. Ispriaj mi kako si me naao.
Starac napokon popusti. Oisti tlo na koje e sjesti kao nagovjetaj da e to potrajati. I
pone pripovijedati: nalazio se u izbjeglikom logoru, doao je iz svoga dalekog sela. Jedne
su ga noi zamolili da pomogne pri pokapanju estero djece, novopreminulih. Tijela su se
nalazila u jednoj kolibi, ispod starog platna za izradu jedara. Nitko nije znao tko su ta djeca,
odakle su dola, kojim obiteljima pripadaju. Bila su gola, odjea im je ukradena im su
postala odvie slaba da se brane. Tuahir im je pomogao da ih odvuku do jame. Dok ih je
vukao za hladne noge, udio se kako im se teina smanjila. Gledao je njihove ispruene ruke
nalik koatim granama, skeletne, i tada je zapanjeno primijetio: prsti jednoga djeteta zabijali
su se u tlo. Nije bilo sumnje, ti su se prsti grevito hvatali za ivot, borei se protiv ponora. To
je dijete jo disalo. Bilo je svjetlije puti i najmravije od svih.
Stanite, ovaj djeak je jo iv!
Grobari su se meusobno sumnjiavo pogledali. I nastavili vui tijela: nita se ne mijenja
ako je jedan iv. Tuahir ih je poeo preklinjati da stanu, no oni se nisu dali smesti. Ovdje se
pokapaju oni koji su umrli, koji su krenuli na putovanje bez povratka. Starac se odvojio od
njih, nije imao hrabrosti pokopati ivo dijete. Ve je djeak uranjao u pijesak koji su bacali u
jamu kad se on dosjetio:
Ostavite ovoga, to je moj neak...
I vi ete se brinuti za njega?
Da, ja u se brinuti.
Tako je i bilo. U poetku je djeak isputao samo udne jecaje. Prolazili su dani, bez
ikakve hrane osim vode. Djeak je i dalje bio sav skvren, povraao je, boljelo ga je cijelo
tijelo od glave do pete. Nije se micao i ve ga je smrt naela. Tuahir ga je molio da ustane i da
se odri na nogama, makar na kratko vrijeme. Uz njegovu pomo, odravao se na ivotu
umirui. Starac mu je govorio:
Pogledaj u tlo!
18

Machamba - poljoprivredno podruje

24

Muidinga je gledao tlo, ali nije nita vidio. Vrtoglavica mu je oteavala vid. to li je to
starac pokazivao?
Zar ne vidi da si izgubio vlastitu sjenu?
Bila je to istina. Ma koliko se saginjao, djeak nije stvarao nikakvu sjenu. Kao da mu je
tijelo bilo uronjeno u vjeno podne. Zadrhtao je od slutnje. A starac je pomislio: ovaj se vie
nee oporaviti. No svejedno je bio uporan. Tada je djeak jo izgovarao poneke rijei. Glas
mu je izlazio kao uzdah:
Ali ja... to je meni?
Ova se bolest zove mantakassa.19 Pojeo si gorku mandioku, onu koja fermentira otrov,
onu koju nazivamo maquela.
Ah, mandioka... znam.
Starac je znao to e uslijediti. Ali djeak nije znao to ga eka.
Gdje su ti roditelji?
Moji roditelji?
Djeaku je bilo sve tee govoriti, onako zbunjoglav. Vidjevi kako djeak kopni, Tuahir
je osjetio da mu se srce stie. Uhvatio je Muidingu za ruku i obeao mu:
Neu te napustiti. Ne boj se, ja u se o tebi brinuti. Tuahir je ispunio obeanje. Bolest
je uzimala maha u djeaku. Njegovo se tijelo praznilo. Ljudske su osobine u njemu nestajale.
Vie gotovo nije znao govoriti, ni hodati, ni smijati se. Posljednje pitanje koje je postavio
jedne noi kada je Tuahir, gledajui njegovu patnju, pustio suzu, bilo je:
Oplakuje me?
Starac nije odgovorio, samo je zanijekao stresavi ramenima. Djeak vie nije nalikovao
na ljudsko bie. Tek je nejasno nalikovao djetetu. Govor mu se posve usporio, tijelo mu je
postalo hrapavo.
Ako si znao za mandioku, zato si je onda pojeo, djeae?
Starac je postavio pitanje premda je znao odgovor. Glad je stiskala jae. Umirati se
moralo, ali vie je vrijedilo vidjeti sunce idui dan. Muidinga nije nita odgovorio. Samo je
zamolio Tuahira da prie blie. Njegove su snage bile na izmaku. Iz usta su mu istjecale
posljednje rijei, uskoro vie nije bio u stanju izrei nikakvu misao. Starac mu je povjerio
jedan savjet: kada umre, da bi pronaao put u Nebo, djeak mora birati samo puteljke. Veliki
putevi nikada ne vode onamo. Neka potrai male puteve, prolaze izmeu oblaka, to su ih
ugazile noge malobrojnih ljudi. Zatim je zautio. Guila ga je tuga u dui. Izgubiti toga
djeaka, iako ga ne poznaje, znailo je istodobno skupiti raznovrsne boli.
Svini noge, brzo. Ne moe umrijeti ispruenih nogu.
I starac pomogne djeaku da svine noge. Ostao je ekati da smrt doe. Prolo je vrijeme,
ali djeak nije skonao. I dogodilo se upravo suprotno od onoga to je oekivao. Sutradan se
Muidinga probudio snaniji. Bilo je to dijete koje se raalo, gotovo zdravo. Starac je bio
zadovoljan: svojih se sinova gotovo i nije sjeao. Nedostajao mu je taj oinski osjeaj, bilo je
to kao da se pomladio.
Zvat e se Muidinga - odluio je.
To je ime dao svom najstarijem sinu koji je otiao u Rand20 i ondje nestao u rudnicima.

Trea Kindzuova biljenica

Matimati, zemlja vode

K A D S A M S T I G A O U zaljev Matimati, vie nisam znao koliko je zora prolo.
Gradi je leao u zagrljaju s vodom, inilo se kao da je ondje i prije postojanja mora. Ono to
19 mantakassa - naziv po kojem je na sjeveru Mozambika poznata tropska neuropatija, bolest
uzrokovana gutanjem nekih vrsta mandioke
20 Rand-popularni naziv za Junu Afriku

25

sam tamo vidio, ne bi se moglo usporediti ni sa ime na svijetu. Golemi ljudi skupljali su se
na plai kao da su ostaci koje su valovi donijeli. I zelenilo je bilo drukije: dolazilo je iz
unutranjosti, iz zemalja u kojima su carevali koljai. Kako su jadni ljudi bjeali, razbojnici su
slijedili njihove tragove poput hijena koje progone umirue gazele. I sada su te izbjeglice
logorovale bez zemlje koja bi davala barem malo hrane. Vjerojatno su tamo ivjeli nekoliko
dana s obzirom na razbacanu odjeu i zapaljene vatre. im su vidjeli kako se iskrcavam,
nekoliko me je mukaraca okruilo. eljeli su znati tko sam, odakle dolazim. Ukratko sam im
objasnio. Onda su me upozorili:
Bolje ti je da nestane odavde.
Bolje da ne izvuem trbuh brodice na vrsto tlo. Bolje da se vratim na more: tako me je
veina njih savjetovala. Jer su se ondje dogaale strane stvari. Strah i prijetnje pristizali su sa
svih strana. Nije se moglo nikome vjerovati. Vlasti nee mnogo toga pitati. Vjerojatno e me
isti as uhititi kao da se to samo po sebi podrazumijeva.
Sjeo sam, traei objanjenja za te prijetnje. Ono to su mi ispripovijedali potaklo je moje
zanimanje da saznam jo vie. Pozvali su bivega tajnika upravitelja da kae slubenu verziju
onoga to se dogodilo. ovjek se pojavio, donijeli su ga na rukama mnogi dobrovoljci.
Njegove noge nisu vrijedile ni koliko trska na vjetru. Pomogli su mu da sjedne. Predstavio se,
otresajui rukama:
Ja sam Assane.
Tek je poelo svitati i gotovo nisam mogao razabrati kako je izgledao. Prepriat u sada
njegovu izjavu, koju je dao u slubenom tonu: prije nekoliko dana zapoela je strana oluja
koja nije bila predviena i zbog koje je mjesec izgubio osjete te je zavladao potpun i opi
mrak.
Upravo toga dana oekivao se dolazak broda koji je prevozio donacije za ovu pokrajinu.
No nesretni se brod razbio o nedavno nastale stijene i cijela je posada nestala posredovanjem
golemih valova koji su beskrajno trajali.
Vlasti su odmah prele u napad i poduzele politiko-ideoloka ispitivanja, ustanovivi
prisutnost klasnoga neprijatelja. Zakljuak efa Osiguranja: te stijene nisu nikada viene prije
spomenute noi. Odreene vladine strukture posumnjale su da su nesreu prouzroili
domoroci, jer je lokalno stanovnitvo veer uoi dogaaja pokazivalo vrlo sumnjivo
ponaanje. Upravitelj je sazvao narod i najavio:
U okviru ovakvih okolnosti i voeni ciljevima koje je Nacija zacrtala, ispitujemo
djelovanje neprijatelja naroda.
Razloga za sumnju doista je bilo. I Assane je to naveo kao slubenu sumnju. Mogu li
stijene, tako velike i brojne, izroniti preko noi? No najgore je bilo ono to je uslijedilo nakon
nesree. U isti as stotine je ljudi pohrlilo u raznim amcima, sve do onih najmanjih, da
opljakaju brod koji je tonuo, da se okoriste tim xicalamidades.21 Vlasti su jo pokuale
zaustaviti amce, no dobro je rekao upravitelj, poznata je mahnitost stanovnitva koje ivi
samo od onoga to oi vide, malo shvaajui svijet budunosti. Bivi tajnik Assane, koji je
neprestano otresao rukama, sjeao se upravitelja, gotovo plaui tijekom govora:
Ponekad gotovo odustanem od vas, narode. Mislim tada kako ne vrijedi truda, to je kao
da molimo stablo indijskih oraia da ne iskrivljuje svoje grane. No mi ispunjavamo sudbinu
otiraa: Povijest e obrisati noge na naim leima.
Ipak, tragedija se obruila na amce koji su se vraali na obalu prenakrcani odjeom,
hranom i raznim alatima. Ne zna se tono uzrok, ali dok si bljesnuo okom, svi su amci
potonuli na morsko dno i nestali do dana dananjega.
Otad se situacija samo pogorala, prema rijeima tajnika, jer se stanovnitvo ne ponaa
civilizirano kad je glad prisutna. Mnogi su se uporno htjeli vratiti na brod jer je ondje bilo jo
mnogo hrane koja bi bila dovoljna da spase djecu, majke i cijelu tu rodbinsku afrinost.
To je bio razlog zbog kojega su se uli bubnjevi za bubnjevima, mrane molitve na svim
plaama, prizivajui pretke ne bi li se i drugi brodovi potopili i njihov se teret rasuo i istoio u
ruke gladnih. Vlada je donijela stroge naredbe. Skupljanje brodskog tereta mora biti
21 xicalamidades - iskoritavanje nevolja, nain na koji se popularno naziva pomo koja se
prua rtvama prirodnih nepogoda

26

organizirano. Objasnili su im da imaju samo namjeru dopremiti namirnice na odredite na

organizirani naini i s potivanjem hijerarhija, tako da najprije dou do odgovarajuih
struktura.
Zatim su stigle neobine upute: zabranjeni su plesovi i obredi. Odmah su krenule glasine:
tko su ti odgovorni koji zabranjuju da nastupi sretna okolnost u kojoj bi se vie brodova
potopilo. Svi su efovi bili optueni. Govorilo se da se upravitelji ele samo okoristiti
donacijama kao svojim iskljuivim pravom. I jo su kruile glasine da se efovi bogate na tim
proizvodima.
Te glasine moraju biti odmah uguene. Trait u, u za to odreene svrhe, mudre i
uzviene odluke. Ako se dokae korupcija, poduzet e se otre mjere.
Te prijetnje, to ih je izgovorio upravitelj na kraju skupa, obeavale su. Zatim, da bi
podigao prainu ne dirajui u pijesak, upravitelj se obruio na tajnika, optuujui ga za
zlouporabu i otuivanje. Assane je uhien, tisue ga je usta popljuvalo. U zatvoru su ga tukli,
ibali chambocom22 po leima dok mu noge nisu pobjegle od te patnje na koju su ga osudili.
Izgubio je osjeaj od pasa nanie. Assane je preao dlanovima po nekorisnim bedrima. Tek su
mu prije nekoliko dana otvorili vrata zatvora. Jo se nije znao dobro vui po podu uz pomo
ruku. Zato ih je otresao, istei ruke koje je uvijek koristio samo za papire.
To je patnja koju ovdje proivljavamo - zavrio je bivi tajnik.
Drugi su potvrdno kimali. Ja neka svoj dolazak shvatim kao nedolazak i neka odem prije
no to nastupe sljedei trenuci. Jer se predvialo: potkraj jutra sam e upravitelj doi da silom
isprazni plau. Zato neka okrenem amac i nikada se vie ne vratim.
Mogu li neto pitati? Postoje li u Matimadju oni ratnici koje nazivaju naparamama?
Assane odgovori da postoje, ali u unutranjosti. U Matimatiju se samo govorilo o njima, o
njihovoj hrabrosti. Ni on, ni itko drugi, vie nisu pruali povoda za razgovor. Zavrili su sa
savjetima: neka se udaljim prije no to nanjue da je netko stigao s mora. Uhvatili bi me,
dogodilo bi mi se kao Assaneu: bio bih rtveni jarac kojemu bi otrgnuli bodlje, agitator izvana
koji nedostaje da bi uprava sloila svoju verziju. Dali su mi vesla, vodu i potreptine da
nastavim putovanje.
Prije polaska pio sam i plesao na obredu duhova. Koliko sam mogao, pomogao sam
precima da potope jo brodova. Tako sam pruio vee olakanje tim jadnim ljudima. No
previe sam popio. I u zoru se vie nisam nalazio u svom tijelu. Morali su me odnijeti ispod
ruke, staviti u brodicu i odgurnuti je da se udalji. Sjeam se da sam smoio glavu ne bih li
bolje vidio i da sam neko vrijeme veslao. Dok nisam zaspao. udno je to to se moj otac nije
pojavio u snu. Gdje li je?
Probudio sam se usred noi, jo se tama nije ugasila. Brodica se ljuljala na valovima,
usnula u izgubljenim vodama. U mojim grudima ubrzano je udaralo, bum-bum. Neto me je
zvalo, ne znam ak ni da li u meni ili izvan mene. Traio sam u mraku, upirui pogled u
daljinu. Tada sam ugledao vatru. Posred mora vatra je svjetlucala kao krijesnica. U poetku
sam sumnjao. Kako bi vatra mogla gorjeti posred mora? No onda sam se uvjerio: moje oi
nisu lagale. Gotovo sam mogao uti nijemi govor vatre. uo sam to njeno pucketanje, kao
kod vatri koje pastiri upale u savanama.
Oklijevao sam da krenem ususret toj vatrici. Moda je to samo jo jedna vizija moje
prijanje none more? No brodica je sama krenula. Brazdala je svoj put, krivudajui. Obuzeo
me strah: brzo sam se udaljavao od kopna.
Tada se nebo rastvorilo i oblaci su se obruili na zemlju bez zatite. Iznad moje brodice
bljeskale su munje, kia je padala i plavila cijeli krajolik. Voda se sputala kao slap i zemlja je
izgledala poput ploda u vlanim nebeskim ustima. Moja je brodica, poput neke kutijice,
plutala u posmrtnom pravcu. Odjednom je u nju pao tchoti, jedan od onih patuljaka koji se
sputaju s neba. Brodica se zanjihala od udarca i ja sam gotovo ispao iz nje. Otac mi je esto
priao prie o tim biima koja se sputaju iz beskraja gdje ih zapadne.
Jednom je jedan patulji pao na njega usred ume. Iznenada ga je pogodio i zamalo se
sav raspao. Uvijek sam sumnjao da su to izmiljotine starca. No sada, u mojoj brodici, vozio
22

chamboco - iba,tap

27

se jedan takav koji se spustio.

Doao sam po stvari - ree patuljak.
Koje stvari? - upitah.
Zar ne zna? Izgubio se brod pun namirnica.
Uarenih oiju maleni je ponavljao vijest koju sam ja ve znao: golemi se brod nasukao
na pjeani sprud u blizini. Otvorena potpalublja, samo je ekao da netko doe. Imao je sve:
hranu, odjeu, facholo23, naftu, petromaxes24. Nisam se poveo za njegovim oduevljenjem, no
on je potvrdio moje sumnje:
I na nebu postoje potrebe, nemoj misliti da imamo sve. Zato sam se spustio, doao sam
po odjeu...
Iznio sam svoje miljenje: more je opasno, puno nevidljivih stvari. Ve sam jednom
izgubio vesla. Nisam se htio izlagati opasnosti da opet ostanem bez njih.
Tko se izmakne, taj ne riskira - objasnio sam.
A kome su potrebna vesla? Zar ne vidi da brodica ide sama, po svojoj volji?
Morao sam to prihvatiti. No ja sam poznavao udi vode. A do mene je dopirao huk
oceana, tih voda to su moremrmorile u blizini. Ondje su vrebale velike i opasne hridi.
Kada onamo stignemo, stijene e ve nestati, vratit e se na dno mora - ree tchti.
Ne znam zato sam povjerovao u te njegove prie. U sebi nisam imao nikakvu sposobnost
da mu proturjeim. Tchti se uspravio ispred mene. Bio je tako nizak da se inilo kao da
uvijek sjedi, poput zapovjednika noi. Brodica je sluala njegove zapovijedi, nalijevo, ekaj,
polake, oprezno.
Na kraju se pojavio brod, izgledao je poput crne planine, poput eljeznog otoka s
tornjevima. Valovi su pjenili bijele ipke na njegovu trupu. Patuljak je uzbueno povikao:
Vidi li, Kindzu? Tu lei nae bogatstvo!
Popeli smo se na palubu i stali obilaziti puste hodnike. Teko je povjerovati da postoje
tako prazni i osamljeni brodovi. uli su se glasovi, zapovijedi, povici, uzdasi. Dopirali su iz
zidova, iz podova, iz stropova. Povikao sam ne bi li mi tchoti objasnio otkuda ti glasovi, no
more je zatomilo moje pitanje. Slijedio sam patuljka koji je koraao sigurno kao da poznaje
sve tajne broda. Krenuli smo prema potpalublju, da zavirimo u mrani pljesnivi trbuh te
zvijeri. I bila je istina. Unutra se nalazila gomila paketa i kutija. Mnogi su ve bili otvoreni.
Odnijeli su dio tereta, no jo je mnogo toga ostalo. Kriei, patuljak se oduevljavao na
stubama koje su vodile u utrobu broda. Posavjetovao sam ga da bude oprezan, u to se
potpalublje no ve dobro zavukla. No on je ve nestao iz moga vidokruga i ja sam ostao sam,
s cijelim nebom iznad sebe i s morem posvuda oko mene.
I tako sam ondje stajao, u sudbini koju nisam izabrao, noen vjetrom i loom sreom.
Osjetio sam se siusnim, bez krova nad glavom. Zatim sam nasumce lunjao po palubi,
ekajui da se patuljak popne. uo sam njegove korake koji su odzvanjali u potpalublju.
Proao sam kroz sobe, dvorane, pokraj strojeva: taj je brod bio vei od zemlje. Mrak se
zbijao i oteavao moje kretanje. Kao da je u noi postojala druga no, a ja sam opipavao
njezinu utrobu. Odjednom je ispod mene neto zagrmjelo kao da dopire iz velikih dubina. Kao
da je krdo bizona galopiralo u potpalublju broda. Srce mi se ustraeno popelo u grlo. Pozvao
sam patuljka, no glas mi se razvodnio.
Tko je to?
Ja sam govorio kao ovjek s utvarom. Najednom ugledah sidro. Sidro je plesalo, skakalo i
poskakivalo kao kozli na palubi. Njegovo je eljezo postajalo meko kao da je graeno od
tijela ribe. Izvijalo se u ritmu nevidljivih bubnjeva. Postao sam sumnjiav: ne moe se sidro
tako ponaati samo od sebe. To je bio xipoco, utvara koja mi se prikazala na plai Tandissico.
Taj je brod bio uklet, zatien od uljeza. Ili je to bilo jo jedno djelo mog oca, kojim mi
pokazuje da mi ne daje predaha? Sidro se odjednom obruilo uz tresak. Na trenutak mi se
uinilo da umjesto sidra lei ljudsko tijelo. Udaljio sam se na vrcima prstiju. Je li ono bila
stvar ili ovjek, nisam znao. Pohrlio sam da pozovem patuljka da odemo sa zaaranog broda.
Tada sam sreo enu. U poetku, to je bio samo obris izmeu uadi. Je li to jo jedna
23
24

facholo - lopata
petromaxes - petrolejke

28

utvara? Zatim je njezino lice postalo jasnije. Zadrhtao sam. Priao sam, kriomice
pogledavajui u polutamu. Mjesec mi je pomagao rastjerujui maglu.
Ne boj se - ree mi.
Njezina mokra odjea isparavala se u dodiru s koom. Ljepota te ene bila je tolika da je
mogla natjerati ime da pobjegne od stvari. Gledajui to tijelo, bilo je jasno da u njemu nikada
nee boraviti starost. edno tijelo, usahle oi. Glas joj je izlazio bez odjee, ogoljen kao da
mu ne trebaju rijei.
Zovem se Farida - ree.
Sjeo sam pokraj nje. Neko je vrijeme utjela, gledajui kako se no kupa u moru. Zatim
mi naredi:
Odlazi s ovoga broda.
Nisam se pomaknuo. Ostao sam ekati ni sam ne znam sto. Kao da je taj brod odjednom
postao neko drevno mjesto, sjeanje na kuu u kojoj bih se volio roditi. ena je zadrhtala, kao
da trpi svu hladnou. Kolutala je oima, ruke su traile pokrete daleko od tijela. Sruila se na
pod, zapetljavi se u uad. inilo se da su je neka nevidljiva bia vezivala, a ona se oajniki
odupirala. Ustao sam, htio sam joj pomoi. Pridrao sam njezino tijelo. No ona me grubo
odgurnula. Ponovno sam je uhvatio za ruke, privinuo k sebi. Kao moja zatoenica, osjetio sam
kako joj tijelo gori.
Neko smo vrijeme tako ostali. Dok me ona nije zamolila:
Molim te, sluaj me...
Imala je samo jedan izlaz: da ispria svoju priu. Rekao sam joj da u je sasluati, ma
koliko dugo trajalo. Zamolila me da je oslobodim. Jo je drhtala, ali malo. Onda je zapoela
svoju priu.

etvrto poglavlje

Siqueletova pouka
Tuahir odlui jo jednom obii oblinje ume. Cesta nije nikoga dovodila. Dok rat ne
zavri, najbolje je da nitko tuda ne prolazi. Starac je stalno ponavljao:
Jednoga dana neto e se morati dogoditi. Ali ne ovdje - ispravljao se potiho.
Jedino to se doista dogaalo bila je neprestana promjena u krajoliku. No tu je promjenu
vidio samo Muidinga. Tuahir je govorio da su to privienja, plodovi elje njegova pratioca.
Moda te vizije nastaju zato to su toliko dugo u istom sklonitu. Zato to je on htio da
ponovno krenu, da pokuaju otkriti tko zna to, neki ostatak nade, neki izlaz iz toga kruga.
eli otii, zar ne?
elim, strie. Ova cesta je mrtva.
Cesta je mrtva? Ali ti ne shvaa da je to dobro, da nam ta mrtva cesta daje veliku
sigurnost.
Ali tako mi ne idemo nikamo...
To znai da ni ovamo nitko ne dolazi.
Starac porazmisli, nije vrijedilo uvjeravati ga. Najbolje e biti da mu kae neku la, onu
istkanu od dobrote. Rei e djeaku da se slae s tim da krenu. Zatim e se pretvarati da se
udaljavaju, a zapravo e hodati ukrug. Uvijek e se vraati do machimbomba, do iste ceste s
koje su i krenuli.
Toga popodneva starac ga povede na takvo lano putovanje. U poetku su hodali putem.
Odatle je cesta na kojoj su stanovali izgledala Muidingi drukijom, kao da elja savanu,
prolazei kao crta po njezinoj sredini. Tek su kasnije krenuli preacem i puteljcima. U
spokoju krajolika nita nije zahtijevalo uurbanost. Ipak, Muidinga nije smiren: strah uvijek
ui u utanju lia, u tajnom aptu smrti tih neumornih brbljavaca. Koraaju stazama koje
eznu za ljudskim nogama. Tuahir hoda naprijed, krei put, a za njim djeak. Odjednom,
29

svijet se uruava, tlo nestaje. Tuahir i Muidinga se strmoglavljuju i padaju u golemu jamu. To
je onakva jama u kojoj se no skriva, ostavljajui rep vani.
Gdje smo, Tuahire?
Ne govori nita. To je vjerojatno jazbina divovske abe, one koja jede mrak.
Sjede, privikavajui se na nita. S vremenom, njihove oi poinju svjetlucati i privikavati
se: nekakva je mrea prekrivala stijenke jame. Ni jedan ni drugi ne sumnjaju: nalaze se u
klopci. Mogli su samo ekati. Poeli su razgovarati da raspre zle duhove koji uvijek koriste
tiinu za svoje namjere.
Zna li ega sam se sjetio, strie? Sjetio sam se Faride.
Tko je to?
ena iz biljenice koja se zaljubila u Kindzua.
Tuahir se nasmijei tom priznanju, pun starosti.
Nekada je on o enama iznosio miljenja koja su dolazila iz srca. Sada vie ne.
Ima ena koje su kao kia, i onih koje su kao rosa. Ta Farida je vjerojatno takva da se
vrijedi povaljati s njom.
Muidinga se pretvara da slua, ali zabrinuto prouava stijenke jame i procjenjuje naine
da izae iz toga zatvora. Vrijeme prolazi bez ikakva rjeenja, i oni zaspu, svaki na svojoj
strani. Muidinga uznemireno sanja. Javljaju se zbrkane slike iz jednoga vremena koje on
nikada nije dodirnuo. Muidinga se vidi kako kao mali djeak izlazi iz kole. Ali nijedno lice
nije itko, ak ni kola nema proelje. Do njega dopiru zbrkani glasovi: zovu ga! Zovu ga
nekim drugim imenom. Oajniki pokuava razabrati to ime. No zvukovi se rastapaju u
odjecima u magli. Zatim sve isparava, u njegovu snu pada no. Sljedee jutro djeak se prvi
budi, tlo ga boli na leima. Te je noi postao siguran: snovi su pisma koja aljemo u nae
druge preostale ivote. Kindzuove biljenice vjerojatno nije napisala ruka od krvi i mesa,
nego snovi jednaki njegovima.
Jutro jo uvijek muca, svjetlo trepe. Odjednom, iz magle se pojavi neki obris. Ima
ljudski oblik. Muidinga osjeti zadovoljstvo, zove svoga pratioca:
Probudi se, Tuahire, doli su nas spasiti!
Vesele se dolasku pridolice. Pozdravljaju, ali nema odgovora. Magla se raspri na
povjetarcu. Obris postaje jasan: to je visok, nakrivljen starac, koji na golom tijelu nosi
prevelik ogrta. Jedno mu je oko zatvoreno, a drugo otvoreno. A onda se izmjenjuju, drugo se
otvara, a ono otvoreno zatvara. Povremeno se spotie na predugi ogrta. Dugo ih motri u
nevjerici. Na kraju, baci na njih jednu mreu. Oni se u njoj zapletu, umreeni kao ribe. Starac
ih zatim pone izvlaiti, a njih dvojica mu pomau, odupirui se nogama o stijenke. No kada
izau, on ih ne oslobaa. Pone vui mreu po tlu, s njima dvojicom unutra nalik ulovljenim
ivotinjama. Kada naposljetku stignu do njegove kue, starac jo vie stisne mreu uetom.
Zatim pogleda u zatvorenike samo jednim okom i ree na lokalnom narjeju. Tuahir prevodi:
Kae da e nas posaditi.
Posaditi?
Zar ne zna to znai posaditi? To e nam napraviti. On eli drutvo, eli da nikne jo
ljudi.
Stari je lud, tako e ubiti ljude.
Tuahir se zatim stane dogovarati s djeakom da se pretvaraju kao da su bolesni, slomljeni.
Kukaju, stanu strasno pljuvati i povraati. Ali staroga se to nije dojmilo. Ode po limenku,
zatrese je, izvlaei iz nje otre zvukove.
Moje ime je Siqueleto.
I zatim zapone svoju priu. Dok govori, trese limenkom kao da prati ritam neke pjesme.
Iz toga su mjesta svi otili zbog nasilja. Razbojnici su pljakali, ubijali, palili. Selo je
opustjelo, svi su otili, jedan za drugim. Obitelj ga je prizivala u mislima: poi s nama, svi su
vec otili! Tako su ga preklinjali kada su kretali. On je odgovarao:
Ja sam poput stabla, umirem samo od lai.
I sada, pred dvojicom neoekivanih posjetitelja, ponavlja svoje slinosti sa stablima koja
se raaju svake godine. Tuahir ga teko prati, nedostatak zuba iskrivljuje rijei osamljenog seljaka.
Star sam, ve sam vidio mnoge nesree. Ali takvu, nikada nisam vidio. I vrti glavom od tuge.
30

Tuan si, stare? - pita ga Tuahir.

Vie nisam tuan, samo umoran.
Zbog umora nije otvarao oba oka istovremeno. Unato svemu, starac je imao zamisli o
budunosti. Po njegovu miljenju, postojao je samo jedan nain da se dobije rat: ostati iv, i to
tvrdoglavo na jednome mjestu. Nije elio nikakvu sreu, ak ni naslaivati se slatkim
uspomenama. Bilo mu je dovoljno da preivi, da ostane kao uvar u tom poruenom selu.
Sada proklinje one koji su otili.
Bijednici, nagutat e se praine!
Govori srdito, stojei uspravno. Zatim se naljuti na posjetitelje, vrijeajui ih: vi ste
bjegunci, vase je zlo u zubima. Zubi zazivaju glad. Zato sam ja izvadio sve zube. Nalaze se
ovdje, u ovoj limenci. Zatrese zahralu limenku, zubi zveckaju, a on se smijei, zadovoljan
zbog toga zvuka.
To je moja glazba.
I nastavi sa svojim alopojkama: u dananje vrijeme djeca grizu majke dok su jo u
njihovoj utrobi. Pogledajte kamen na kojemu sjedim: ini se da je mrtav, ali nije, on ivi
polagano, bez buke. Kao ja, zakljui. Zatim se ponovno rasrdi, protestirajui. Mae rukama,
usta mu izlaze iz due.
Obojica ete otii pod zemlju, lupei!
Tada Muidinga vie ne izdri. Pone vikati. Stari seljak paljivo slua Tuahirovo
prevoenje. Zato on ne doekuje lijepo posjetitelje kao to nalau stari zakoni
gostoprimstva? Starac odgovara da to i nije obiaj kod njegova plemena. Oni koji su nekada
dolazili, dolazili su s dobrim namjerama. Sada onaj koji dolazi, donosi smrt na vrcima
prstiju.
Djeak uporno objanjava svoje namjere. Njihove namjere nisu iste kao kod onih koji
danas lutaju umama. Tuahir ga prekine, zatraivi da zauti. Polako, kao da nie krunicu,
ispreda svoje prie, razloge zbog kojih su ovdje i koji od njih trae takvu odvanost. Ni
Muidinga nije znao za tu darovitost svoga pratioca. Tuahir govori o svijetu koji i ne postoji,
uljepavajui svoje vizije. Da e se naa zemlja smiriti, svi e postati prisni, svi Mozambiani.
I posjeivat emo se, kao nekada, nagrizajui puteve, i nikada nas vie nee biti strah.
Je li to istina? - pita bezubi.
U daljini se uju hici, rat i dalje namee svoje praskanje. Tuahir oduevljeno nastavlja:
govori da je uo za bogate zemlje gdje ljudi vie ne moraju kopati zemlju: lopata se uspravno
zakopa u zemlju. Iz drke niu stabla i biljke pune zelenila.
I mi emo biti takvi - presudio je.
No stari se seljak smrknuo, brada mu je pala na grudi. Njegov je svijet ve bio takav, s
dubokim mirom. I sam je Muidinga zadivljen Tuahirovim rijeima. Ne oduevljava ga pria,
nego dua koja se u njoj nalazi. I sluajui Tuahirove snove, sa zvukovima rata u pozadini, on
pomisli: jo nisu izmislili njean barut koji moe rasprsnuti ljude, a da ih ne ubije. Barut koji
bi imao obrnuto djelovanje - da stvara ljude. Iz ovjeka koji se rasprsnuo, niknuli bi bezbrojni
ljudi koji se u njemu nalaze.
Tuahir se na trenutak otkriva kao iscjelitelj koji njeguje svijet, svoga pacijenta. A stari
Siqueleto drijema u predahu postojanja. Njegovo naputeno tijelo mami smijeak, kao kada se
gleda blaeni san djeteta. Dvojica zatvorenika zabavljaju se listom duhana koji je starcu ispao.
Pue sa eljom da oni sami budu tamjan, pue kao da meu njihovim prstima dogorijeva
vrijeme, kao da ih mrea ne sputava. Tuahir nasluti to djeak misli:
Povjerovao si u ono to sam govorio? Tako treba. Dat u ti jedan savjet: ne vjeruj
ovjeku koji ne zna lagati.
Tada su u sumraku ugledali hijenu. Najprije se inilo da nije nita, samo najeena trava,
uzdah tamnoga zelenila. A zatim je cijela izronila, njiui se na stranjim nogama. Onda
sjedne, osamivi se i kiljei u ovaj svijet.
Osjetili su da ih neto pritie. to eli ta ivotinja bez ponosa, sa sputenom stranjicom.
Donijeti nesreu sudbini ivih, jer samo je to mogla. Hijena i dalje sjedi nepomino, istrauje
mirise. Zatim se nasloni na vlastitu sjenu i, leei tako, lie rane. Ulijeva strah tako
pripitomljena, ak i ne slii na zvijer. Zvijeri se boje ljudi, sele se iz njihova susjedstva. A ova

31

je legla na mjestu koje pripada iskljuivo ljudima.

U meuvremenu, starac se probudi. Vidjevi njihov strah, objasni: hijena je straar
njegova ivota. Nitko mi se ne pribliava, nasmijeio se starac, milujui hijenu koja se
pognula, umiljavajui se. Ona je bila njegova privatna vojska, sigurnost i tjelouvar. Tuahir
potiho upozori:
Ne vjeruj, djeae. Ono nije hijena.
No se sputa. Hladnoa stie dok se razlijee tiina veliine zemlje. Muidinga se ali.
Boli ga tijelo od poloaja na koji ga mrea primorava, svinut je u pupku. A bol je prozor kroz
koji na nas motri smrt. Onemoao, nasloni se na Tuahira da se zagrije. Ali san mu ne pada na
oi. Kroz jednu rupu na mrei Muidinga uspije provui ruku. Dohvati tap i pone pisati na
tlu.
Kakvi su to crtei? - upita ga Siqueleto.
To je tvoje ime - odvrati Tuahir.
To je moje ime?
Bezubi starac ustane i hoda oko rijei. udi se. Klekne i oisti tlo oko slova. Neko je
vrijeme tako ostao, etveronoke, smijeei se prema tlu svojim ustima bez bijelaca. Zatim
bezbojnim glasom pone pjevuiti neku pjesmu. Kao da moli. Uz tu pjesmicu Muidinga zaspi.
Ne zna koliko vremena spava, jer se probudi u trzaju: sjaj otrice bljeska pred njegovim
oima. Stari se Siqueleto naoruao noem:
Poite sa mnom!
Oslobodi Tuahira i Muidingu iz mree. Vodi ih kroz umu, daleko. Onda, pred nekim
golemim stablom, Siqueleto nareuje neto to djeak ne razumije.
Nareuje ti da napie njegovo ime.
Prua mu no. Muidinga urezuje slovo po slovo u deblo. On eli da to stablo porodi druge
Siquelete, da ga oplodi. Starac zapanjeno prelazi prstima po kori stabla. I ree:
Sada moete otii. Selo e i dalje postojati, moje je ime ve u krvi stabla.
Onda stavi prst u uho, gura ga sve dublje i dublje, dok nisu zauli zvuk gnjeenja. Starac
izvue prst i mlaz krvi potee iz uha. A zatim se pone stanjivati sve dok nije postao
sjemenka.

etvrta Kindzuova biljenica

Nebeska ki
Z O V E M S E F A R I D A , poela je ena svoju priu. Govorila je tiho, glas joj je bio
promukao od prestraenosti. Stajao sam podalje od nje, sputena pogleda. Za vrijeme njezina
dugoga govora utio sam kao sjena da je ne bih obeshrabrio. ena se pretvorila u rije gotovo
do jutra.
Farida je bila ki Nebesa, osuena da nikada ne vidi dugu. Nisu je upoznali s mjesecom
kao to to rade sa svima koji su roeni na zemlji. Izdravala je kaznu tisuama godina: bila je
ki-blizanka, roena je u smrti. Prema vjerovanju njezina plemena, roenje blizanaca znak je
velike nesree. Dan nakon njezina roenja, proglaen je chimussi: svima je bilo zabranjeno
obraivati zemlju. Da je kojim sluajem neka motika ranila zemlju, kia bi zauvijek prestala
padati.
Nekoliko dana nakon toga njezina je sestra umrla. Ostavili su je da umre od gladi. Uinili
su to iz dobrih razloga: tako su ublaili prokletstvo. Zakopali su djevojicu u svetoj umici u
kojoj spavaju preminula djeca. Stavili su je u napuklu glinenu zdjelu. Posijana je, a da je
gotovo nikakva zemlja nije prekrivala. Odredili su joj mjesto pokraj rijeke, gdje tlo nikada
nije suho. Tako e se oblaci uvijek sjetiti svoje dunosti da namoe zemlju.
Faridina majka nikada vie nije imala djece. Govorili su da nije bila u stanju proistiti se
nakon poroda. Izvreni su obredi, ali bezuspjeno. Spalili su njihovu kolibu prekrivenu
slamom, skupili sve njihove stvari i bacili ih u veliku vatru. Majka je ostala ondje, osjeajui
32

krivicu jer je jedino mjesto na kojemu su se mogli nai blizanci otilo u nebo. Oplakala je tada
ono to nije mogla oplakivati na pokopu keri. Tradicija nalae: nitko ne smije plakati. Ne
smije biti alosti da se ne bi prizvala jo vea nesrea. Faridi nikada nisu spomenuli smrt
njezine sestre blizanke. Tvoja sestra? Otila je baki, tamo ivi. Tako su aptali.
Nakon obreda naredili su da njezina majka napusti selo. Zajedno s keri, otila je ivjeti u
oblinju umu, punu nemarnoga zelenila. Ondje ih nitko nikada nije posjetio: lanovi obitelji
bi dolazili, ali su se drali podalje, skrivajui se. Pribojavali su se zaraze. I tako su iz daljine
izvikivali svoje poruke. Jedino im je teta Euzinha, iroka i golema ena, nosila hranu. Ona je s
njima razgovarala i donosila im vijesti od drugih. Euzinha je znala kako je to biti sam, njezin
je mu otiao u rat, umirui negdje. Jednoga je dana plela kosu svoje neakinje, prsti su joj
ispredali uspavanke, a zatim, odjednom, njezin glas probudi djevojicu:
Zna li gdje je tvoja sestra?
Sestra mi je umrla, teta.
La! Sestra ti je iva, smrt je nije ni oeala.
To su bile njezine rijei. Farida je osjetila kako u njoj rastu suze, ali im je zaprijeila put
smijekom. Teta je zbrkano govorila.
Gdje je lani koji si dobila?
Pokazala je lani. Teta ga je uzela, a zatim stisnula mali privjesak na njemu. Pitala ju je
zna li to predstavlja ta drvena figurica. Farida nije znala, lani su joj stavili dok joj sjeanje
jo nije dopiralo do oiju.
Taj komadi drva, ta figurica, to je tvoja sestra. Zar ne vidi da je prepolovljena, da je
ovo samo polovica? Drugu polovicu ima tvoja sestra, na istom ovakvom laniu.
Moja majka zapravo nije ispunila cijelu tradiciju. Samo se pretvarala da je ubila moju
sestru blizanku. Djevojicu su predale nekom putniku koji nije mogao imati djece. Poslije
toga za nju vie nisu uli. Vjerojatno je imala drugo ime, drugo tijelo, drugi miris. Tko zna je
li jo iva? I ako jest, gdje je ivjela?
Nakon toga saznanja Faridini su se snovi ispunili kricima i obilnim znojem. Vidjela je
korijene od kojih je pucala glinena posuda u kojoj se nalazila njezina sestrica. Te su none
more trajale dok su ondje ivjeli.
U meuvremenu, na to su se mjesto obruavale nesree. Zemlja je postala zaputena,
puhali su vjetrovi koji su izgarali na suncu, presuili su izvori i jezera. Ustraeni su se oblaci
razbjeali. Zavladali su glad i smrt. Sve se to dogaalo, govorili su, jer se majka nije
proistila. Nou su sluali obrede. Molili su pretke za malo kie. Tama se ispunjavala
bubnjevima, usitnjavajui tugu poput muara.
Kako su kie kasnile, doli su po majku. U njezino su dvorite ule napola gole ene, one
koje obino iste zdence. Trebali su majku blizanki za magijske obrede. Zatraile su da ona
pokae grob svoje keri. Farida je pratila skupinu ena koje su u povorci krenule prema obali
rijeke. Kad su stigle, ene su izlile vodu u vr na grobu. Plesale su, zavijajui. Zatim su
staricu stavile u jamu i napunile je vodom. Ona je zapomagala: pustite me, hladno mi je.
No ene nisu poputale. Faridina je majka posjetila Nebo, a da je bila mokra, sigurno bi se
i oblaci natopili. Kia bi, naposljetku, stigla.
Stanite, ona se mui - povikala je Farida.
No one su nastavile prolijevati hladnu vodu po jadnici. Sve dok se nisu udaljile pleui i
pjevajui, ostavivi majku na dnu natopljene zemlje. Farida joj je prila, eljela joj je pomoi
da izae. No ona je odbila: morala je ondje ostati, uglibiti se, platiti svoj dug svijetu. Cijelu je
no ki ostala na uzglavlju jame. Otpjevala joj je uspavanku, kao da je majka dijete, kao da je
iz njezina trbuha izala. I na kraju umorna, Farida je zaspala.
Kada se ujutro probudila, majke vie nije bilo. Odveli su je, sledila se i vie nije bila
neista. Krv njezine majke, prolivena pri njezinu roenju, vie nije prljala selo. Istoga dana
pala je obilna kia. Sjemenje i nade napokon su se izmirili.
Otad je Faridino djetinjstvo postalo siroe. Rasla je, brinui se sama za sebe, u
beskrajnom iekivanju svoje majke. Vjerovala je da e se ona vratiti, umotana u svoje jadne
krpe. U snu, ona se uzdizala kroz dim, dolazei iz dna jame i nosei u rukama isti onaj vr
koji slui pri pokapanju djece. Njezini su prsti bili korijeni koji su se zatim pretvarali u
33

vatrene zmije. Ti su se lutajui plameni zavlaili u ker i palili joj grudi. To ju je vjerovanje
odralo, preivjela je zahvaljujui toj iluziji.
Nikada vie nitko nije poelio uti kako je Farida, ona je ula u mrani svijet preivjelih.
No kasnije su se ponovno sjetili: trebali su jednu blizanku za obrede kie. Poslali su po nju i
rekli da skupi nune, one crne kukce koji se roje u umama. Morala je donijeti sve kukce koje
je nala na obraenim poljima. Cijelo je jutro traila po liu. Sve je te ivotinjice stavila u
staru krpu i krenula prema jezeru. Iza nje su hodale ene, pjevajui i njiui tijela premazana
travama.
Stavila je nune u vodu i vidjela kako se dave, s noicama koje su se trzale u vodi. Sve dok
posljednja nije nestala bilo joj je zabranjeno okrenuti glavu. Za to vrijeme ene su pjevale
sramotne pjesme. Izgovarale su rijei koje se nikada ne uju od jedne ene.
Kada su se sve starice povukle, ona je odluila otii. To je mjesto ve bilo umorno od nje.
Krenula je cestom, bez iega, samo s odjeom na sebi. Hodala je, hodala, hodala.
Prola je no, jutro. Sunce se okomito obruavalo kada joj se zavrtjelo u glavi i izgubila je
sve osjete. Onesvijestila se.
Probudila se u nekoj kui od cementa, leei na madracu od spuve. Odveli su je u kuu
jedne portugalske obitelji. Romo Pinto, gospodar velike zemlje, i gospoa Virgnia, njegova
supruga, brinuli su se o njoj godinama. Nauili su je pisati i govoriti, ispravili ponaanje koje
je donijela iz svojih krajeva. Virgnia, tako su je zvali, bila je neobino velikoduna ena. Ona
je uporno traila da je posvoji kao da je njezina ki. Mnogo je puta Farida osjetila elju da je
zove majkom. Ali ona to nije prihvaala. Tvojoj se majci to ne bi svidjelo, govorila je.
Njezine su ruke plele Faridinu kosu i njezina bi glava tada zaspala daleko od tijela, daleko od
svijeta. Rasla je u toj sjeni, ondje su joj nikle grudi, ondje je postala enom. U toj je kui prvi
put osjetila kako oi jednoga mukarca sline. Romo Pinto ju je progonio, njegove su je ruke
neprestano traile. Ponekad bi nou kriomice gledao kroz prozor dok se kupala. Farida je bila
opkoljena, bespomona. Nije se mogla aliti gospoi Virgniji, a nije se mogla ni sukobiti s
Romovim pokuajima.
Njegova je elja rasla posvuda po kui, poput itke vlanosti. Osjeala ga je s gaenjem i
sa strahom. Mrzila bi tu kuu da nije bilo te starice koja se o njoj brinula kao majka i stvorila
u njoj novo pleme. Virgnia, Virginha, Virgninha: tko je ona bila? O njoj se malo znalo.
Mogla je stati u stisnutu aku, dok bi izmeu prstiju provirivalo ono to smo najvie eljeli
zgrabiti. ivjela je bezglasno kao suza. Romo ju je odravao u materijalnom stanju, siguran
da bi ona ivjela samo od sjeanja.
Zabranjujem ti!
Mu joj je neprestano izvikivao zabrane, da ne smije itati, sluati radio, pjevati. Sve to
zato to je ona uporno eljela da se vrati u Portugal. To je bila njezina jedina elja, kratki krug
njezinih snova.
Ali mama Virgnia, zato ne volite ovu zemlju?
Tko ti je rekao da je ne volim?
Upravo zbog ljubavi ona je eljela otii. Jer pogled na tu zemlju u takvom kaotinom
neredu, bio je trn na kojemu su krvarila srca sviju. I uzdisala je zbog strane istine: koliko
vremena treba vremenu! Zatim bi, stavivi prst na usne kao da se radi o tajni, vodila Faridu
hodnikom. eljela je da djevojica vidi zelenu haljinu, spremljenu na vjealici, bez ijedna
nabora.
To je za putovanje!
I smijeila se, sretna zbog kasnijih vremena o kojima je sanjala. Stajala bi na prozoru
gledajui u nepostojeu zemlju, ocrtanu na zemljovidu enje. Toliko je molila milost od
Boga da joj podari to daleko mjesto da se Farida pobojala da njezina nova majka nikada vie
nee doi k sebi. Na starim fotografijama Portugalka je olovkom crtala druge slike. Ponekad
bi ih karicama izrezivala i lijepila figure s jednih fotografija na druge. Kao da je prolost
premjetala u sadanjost:
Vidi li? Ovo je moj stric. To je bilo za njegova posjeta.
Taj roak nikada nije bio u Africi. No Farida se nije usuivala proturjeiti joj. Fotografije
koje je presloila davale su nove istine ivotu sainjenom od lai.
34

Jednom je Virginha odvela posvojenu ker u dvorite i rekla joj da sjedne u hlad pod
velikim stablom manga. Ona se oduvijek bojala zmija koje su voljele to slatko stablo. No
inilo se da je tada zaboravila na tu opasnost. Starica je polako razmatala vrijeme,
pripovijedajui epizode iz svoga ivota. Trajalo je to danima, sa svim pojedinostima. Starica
se udivljavala.
Zato mi sve to priate, mama Virgnia?
Zato to elim da mi pone pisati.
Pisati?
Da, Farida joj je trebala slati pisma kao da stiu izdaleka, izmiljajui poiljatelje. Tako je
i bilo, zabavljala se piui uvijek kao da se radi o nekom drugom roaku. Nije mogla ni
zamisliti koliko je dobroga time napravila. Virgnia je itala pisma uz one jecaje koji su
posrtanje plaa. Farida je sluala u takvu zanosu kao da ne poznaje autoricu tih pisama. Ili je
moda starica izmiljala i ponovno oblikovala nestvarnost tih pisama? Romo Pinto bi dolazio
iz eljeznikog doma i vidio ih obje, u onaj zao as, njeno naslonjene jedna na drugu. Ne bi
nita pitao nego ih samo promatrao, koristei to da dodiruje djevojine noge. Portugalac bi
stavljao ruke na Faridina ramena, skrivajui milovanje. inilo se da Virginha nita ne vidi,
zaokupljena svojim sanjarenjima.
No ivot je vlast bez pravila: njezina druga majka urila se u bolest bez povratka. Za
staricu vie nije bilo nade, bila je sve predanija svojim izmiljotinama. Jednog joj je dana
rekla:
Odvest u te odavde, ne moe vie ostati s nama.
Kamo, majko?
Farida je drhtala. Ne primjeujui to, zvala ju je majkom. Vjerojatno zbog straha koji ju je
obuzeo.
Sluaj, Farida, draga moja. Tvoja majka... ja sam ve pri kraju svojih snaga. Bojim se
da se sutra vie neu moi brinuti za tebe. Zato u te odvesti odavde.
Njezine oi poput nebeskih kugli promatrale su je ne trepui. Te iste noi dola ju je
probuditi. Snano je uhvatila Faridu za ruku, vodei je kroz mrani hodnik. Uzela je zelenu
haljinu koju je uvala za putovanje i odluno rekla:
Idemo!
Izale su i krenule prema misionarima. Pop je izaao na vrata, njegovo je tijelo zaprijeilo
svjetlo koje je iznutra dopiralo. Kada je Virgnia predala Faridu, djevojka je shvatila da je to
ve bilo dogovoreno. Virgnia joj je pruila ruke, njihovi su se prsti skupili. Tijela su se
opratala, ne izgovarajui zbogom.
I dalje u vam pisati, mama.
Nije potrebno, keri. Vie mi to nije potrebno.
I otila je, njezina su lea nestajala u mraku. U tom je trenutku zapoelo drugo razdoblje
Faride kao siroeta.
Neko je vrijeme ostala u Misiji, u jednoj mirnoj sobici. Uila je i itala to god je mogla.
Vrijeme je ispunjavala matanjem. No nedostajalo joj je dogaaja u ivotu, toplina svijeta u
kojemu je roena. To ju je mjesto ispunjavalo hladnoom iznutra. Svi mi elimo da smo u
grudima svezani u vor s drugim grudima, da nam se vrati polovica koju smo izgubili kad
smo se rodili. Svake noi djevojino se tijelo zaobljivalo poput kikirikija, zaokruujui spore
uzdahe. Tada je poeljela otii s toga mjesta bez pozdrava. Pop je bio ovjek koga je trebalo
napustiti, njegove rijei nisu propovijedale ni da ni ne. Dobro se raa iz doputenih
prepredenosti, obiavao je govoriti. Jednog ju je dana sveenik pozvao. On je shvatio elje
koje su u njoj utjele, snove koji nikada nisu izbili na povrinu.
eli napustiti Misiju, znam. Na ovom je mjestu malo ivota za djevojku tvojih godina.
Nije bilo potrebno da samoj sebi proturjei, da razmilja jesu li dobri ili loi njezini
postupci. Farida se trebala vratiti u mjesto svoga djetinjstva ako je to bila njezina elja. Svijet
niemu ne slui, rekao je. I zakljuio: srea pada samo u prazninu stisnute ake. Srea je neto
to su monici stvorili za iluziju onih siromanijih.
Na putu do sela Farida je svratila u kuu Romo Pinta. Htjela je vidjeti Virginhu,
dodirnuti njezino dobro lice, izlijeiti enju. Vrata je otvorio Portugalac, s oima koje su ujedale.
35

Virgnia nije kod kue, odvela je u gradi jednoga bolesnika.

Rekao joj je da e se supruga vratiti te noi. Farida je moe priekati u svojoj bivoj
spavaoj sobi. Ula je nevoljko. Osjeao se slatkasti miris to je dopirao od plodova gojabe iz
dvorita. No u tom su joj trenutku navirala samo gorka sjeanja. Moda je zbog Virgnhine
odsutnosti osjeala gorinu. ak i uz Virgnhinu ljubav, ta kua nije bila njezin dom.
Zatvorila je vrata sobe i ostala sama. Na metalnom elju na stoliu jo je bilo njezinih
vlasi, sklupanih poput djece u majinoj utrobi. Zadrala se na svakom predmetu kao da su je
stvari koje je nekada dirala prepoznavale s enjom. Na vlanome zidu jo se nalazila njezina
fotografija u drvenom okviru. To je bila njezina jedina slika. Zato je pomislila da ponese
fotografiju sa sobom. Dok ju je skidala, vidjela je da na ukastom papiru nije sama. Oko
njezina lica bili su nacrtani razni likovi, bilo ih je toliko da se inilo kao da se miu i
mijenjaju mjesto. Nasmijeila se i odluila vratiti fotografiju na zid. To je bilo Virgnhino
djelo, to stavljanje ivota na njezin portret. Koliko ga je samo puta stavila iznad te postelje,
govorei lai o ostanku posvojene keri u toj staroj kui?
Bila je pono, a Virgnia se jo nije vratila. Farida se umorno zavukla u krevet. Nije
obratila panju na um pred vratima. I nije je probudio glas koji ju je zvao na onaj
nezaboravni nain. Bio je to Romo koji je obilazio oko njezine postelje. Njegovi su koraci
opkoljavali njezin strah dok se njegov ar rasplamsavao. Oajniki se molila u tiini. Unijela
je toliko vjere u to prizivanje pomoi da je prestala strahovati zbog onoga to se moglo
dogoditi. Romo je sjeo na krevet, njegove su ruke traile u mraku.
Kada su mu prsti dodirnuli djevojino lice, osjetio je njezine tihe suze. Ta ga je tuga jo
vie potaknula. Obuhvatio je Faridu, svaki njegov daljnji pokret bio je za nju bolan. Koljena
dignutih do grudi, ona se smanjivala. Blagi mjesec vani nije ni nasluivao koliko je mrnje
kljualo u toj sobi. Aneli su kasnili, Romo je napredovao. Ona se u muci pitala: a Bog?
Zato njega toliko dugo nema?
Odustala je od nade i u skoku se uspravila, izmiui, izvlaei tijelo ispod Romovih
slina. Iznenaeni je Portugalac zakljuao glas meu zube, itei prijetnje. Staro sjeanje rase
ju je upozorilo: bolje bi bilo da se prepusti, bez namjere i glasa. Portugalac se omukario,
iskoristivi je cijelu. Silno se znojio. Postajao sve ljepljiviji, ljigav kao aba. Znoj se pojavio
kao dokaz: mukarac je bio stranac, udaljen od svoga svijeta. U svojoj bi zemlji tedio znoj
pri voenju ljubavi. No on je bio poput abe koja je daleko od svoje lokve. I poput abe
zaspao je u njezinu zagrljaju, uz hrkanje. Ona je odgurnula njegovo teko tijelo kao da
odgurava krivicu.
Svitalo je kad je sloila torbu i izala u rosu koja moi kao sitna kia. Plakala je, plakala.
Htjela je svezati tugu nitima svojih suza. Zazivala je svu mrnju protiv toga mukarca koji ju
je silovao. Ali mrnja nije stizala. Krivica je bila samo njezina, prelazila je izmeu tih
svjetova, dolazei i odlazei. Ona se morala vratiti u svoje rodno selo da vidi moe li je
vrijeme jo uspavati. No u sebi je znala da vjerojatno nee naii na svijet u kojemu se rodila.
Kada ju je vidjela kako dolazi, teta Euzinha je prevela njezin strah:
Nisi se trebala vratiti, keri.
Ljudi u selu nee je htjeti prihvatiti, otila je i vratila se, neko je bila djevojica iz sela,
sada je ena koja dolazi u posjet. Kada je otila, prekinula je spone, nije im smjela zadati taj
udarac odlaska. Jer u tom odlasku njih je boljelo to to su ostali. Mrav nas smeta u odjei.
U mjesecima koje je ondje proboravila, zaskoila ju je strana istina: trbuh joj je rastao,
dijete se u njoj gnijezdilo. Rodit e se bez boje: bit e mulat. Teta Euzinha ju je upozorila:
nemoj priznati njegovu stvarnu rasu, bit e bolje ako kae da je albino. Rodit e se takav jer
ga je, dok je bio u njezinu trbuhu, obasjala munja. To je vjerovanje objanjavalo albine.
Ali teta, protivila se Farida, ako kaem da je djeak albino, dat u im jo povoda da se
udalje od mene. Euzinha je poznavala cijenu te lai. Nitko vie nee moi piti iz njezine ae,
nijedna se ena nee zaustaviti da joj poeli dobar dan. Najprije se rodila kao blizanka, a sada
je majka albina: bila je gora od gubavca, zauvijek osuena na samou.
Bolje da ti pati nego dijete - bila je uporna Euzinha.
To se dijete rodilo, no ona se nije rodila kao majka. Ni u jednom trenutku Farida nije
osjetila elju da se o njemu brine. Otila je u crkvu i predala dijete kao da je niija poiljka,
36

kao kakav propust u ivotu. Dijete je ostalo ondje, nikada ga vie nije vidjela. Sigurno je ve
umrlo. Ili su ga odvele bande i pretvorile ga u ubojicu ljudi. Je li htjela vidjeti dijete? Nije
znala, bilo joj je teko o tome govoriti. Boljelo ju je sjeanje na njega, a zaborav ju je ispunjao
gorinom. Nije mogla spomenuti to dijete, a da joj ono ne ispuni usta, da joj usne ne popucaju
od njegova naviranja. To se dijete nalazi u meni, nadilazi me. Tako je govorila Farida. I
dodavala: Nalazi se u meni kao to plod skriva koticu. Ja sam njegov sok, rastem iz njega,
njegovo me tijelo gura i ja zrijem dok ne padnem na zemlju i dok me ne pojedu crvi. To
osjeam.
Tako je, naslonjena na uad staroga broda, ta ena ispredala svoja bolna sjeanja. Njezin
je sin bio vor u kojemu su isprepletene sve njezine daleke proivljene uspomene. Postojalo je
vrijeme koje se nastojalo vratiti unatrag.
Otila je do Misije jednoga lijepog popodneva. Na rubu zdenca sjedila je neka bijela
redovnica. Zvala se Lcia i dola je tek nedavno. inilo se da je sklona dobrim djelima, da
obraa panju na tue nedae. Izvlaila je vedro pomou ueta, muila se zbog njegove
teine. Farida joj se ponudila za pomo. Lcia ju je utke gledala dok je ona izvlaila vedro.
Uzela je vodu i upitala:
Tako si lijepa! Odakle si?
Htjela je govoriti, ali nijedna rije nije izlazila iz njezinih usta. Nije mogla govoriti o sinu,
taj ju je povod umarao. Pitala se je li doista voljela to dijete. Da je tako, ne bi znala samoj sebi
lagati. Rat pridonosi tome: sve postaje istina. Prelaze se granice, smrt i ivot mijenjaju strane
jedne te iste crte. Sestra Lcia bila je uporna, ispitujui Faridu o razlozima njezina posjeta.
Dola sam razgovarati, Sestro.
Napokon je progovorila, ali nije spomenula razlog svoga dolaska.
Reci, keri moja.
Sestro, molim vas, priajte mi prie!
Redovnica se iznenadila. Ona joj objasni: htjela je uti vijesti iz svijeta, saznati o bojama
tih daljina o kojima su njezini snovi uporno snivali. Nije bilo vano jesu li istinite ili nisu.
Redovnica je tada nadugako i nairoko poela ispredati prie, kao da je naslutila kako to
nedostaje njezinoj mati. Kada je zavrila, sunce se naslanjalo na rub terase predveerja.
Zemlju je preplavio zalazak, na polja je nalegao naranast prah. Lucia je posustala u
pripovijedanju udesa, glas joj je blijedio, pobijeen pred snagom stvarnosti, pred
neprijateljskom sadanjou.
Ima li rata ondje odakle dolazi?
Farida je klimnula glavom. Zautjela je pred osjeajem rata. Odjednom se posvuda
rasprila no. Napokon je smogla snage da progovori o svojim namjerama. eljela je ponovno
vidjeti svoga djeaka, roditi se kao majka. Redovnica joj je uputila dug i njean pogled.
Tvoj sin je Gaspar, zar ne?
Ona je pogodila i Farida se na trenutak pobojala da e joj prigovoriti. No redovnica je
samo upitala ima li uvjete da se brine o djetetu. Odgovorila je da nema, ali da ne moe ekati
da se ti uvjeti stvore. Sestra se sloila. Zatim je redovnica dugo govorila o Gasparovoj tuzi, o
tome kako je stalno uronjen meu svoja mrava ramena. Vjerojatno na svijetu nije bilo tako
oajna djeteta. Nikada se na njegovu licu nije ocrtao smijeak. Samo se nou, dok je spavao,
djeak glasno smijao. Od toga bi se smijeha sledio svatko tko bi ga uo. Jedino je Sestra u tim
trenucima prilazila njegovoj postelji. Ostajala bi uz uzglavlje, ekajui da se on smiri.
Farida je duboko uzdahnula. Od redovniinih rijei u njoj je raslo staro grizoduje.
Vraale su se boli one noi kada ju je Romo uzeo na silu i njezini su se ivci trgali u tom
sjeanju.
Ne znam hoe li tvoj sin prihvatiti taj susret. Mnogi ne ele nikada vidjeti svoje
roditelje. Moramo vidjeti to on misli. Priekaj, pozvat u ga.
Farida se uplaila. Zamolila je Sestru da to ne uini, nije bila spremna suoiti se sa svojim
djeakom. Ustala je, teturajui. Lcia ju je pridrala za ruku, smirila je.
Ne brini, ja u s njim razgovarati. Dogovorit emo se za sutra, ekaj nas pokraj mosta.
Farida se pripremila za taj susret kao da se radi o zarukama. S mnogo se panje odjenula i
uredila kosu. ekala je sa srcem kao u ptice. Prolo je sat vremena, njezin se sin nije pojavio.
37

Ipak, nekakav je udan osjeaj obuzimao njezin duh otkako je dola. inilo joj se da je netko
kriomice gleda s druge strane mosta, skriven iza grmlja.
Gaspare?
eljela je zazvati: sine. Ali nije to uspjela izgovoriti. Nije nala pristup toj rijei. Lie
grmlja postalo je nepomino. Farida se uvjerila da joj se priinilo, nitko je nije gledao. Ve se
smrailo i ona je krenula natrag kada je ugledala Sestru.
Gaspar je pobjegao iz Misije - ree Lcia.
Nikada vie nije ula za njega. Prole su godine, no za nju je njezin sin ostao malen
djeak koji bespomono bjei kroz umu, traei onaj dio sebe koji se nikada nije rodio. Zbog
toga su djeteta Faridine suze bile od mlijeka. Sputale su se bijele niz tamnu kou, a kad bi ih
dodirnula, postajale bi okrugle na njezinim prstima kao malena blistava sunca.
ak i dok mi je sve to pripovijedala, Farida se borila sa suzama. Njezina se pria bliila
kraju, glas joj je bio vri.
Nastavi - zamolio sam je.
Otada je ona eljela da joj se ispuni stari san: da ode, da otputuje u neku zemlju koja je
daleko od svih mjesta. Kada je ula da se brod nasukao, pridruila se skupini ribara koji su
krenuli na mjesto nesree. Ribari su ponijeli to su mogli, nakrcali su svoje amce. I na kraju
joj rekoe:
Neemo te povesti. Za tebe vie nema mjesta.
Zamijenili su osobu za stvari. No Farida se nije uvrijedila. Osjetila je neobino olakanje,
to je bio dar sudbine. Na zemlji ionako vie nije bilo mjesta za nju. A nakon te prve skupine
ribara, nitko se vie nije uspio pribliiti nasukanom brodu. Oko pjeanog spruda podignuli su
se valovi poput uvara osamljenog broda. Ondje je boravak za Faridu poput ekaonice za
drugi ivot. U jedno je bila sigurna: vlasnici broda doi e po svoje stvari. Takav brod, vei
od kakva sela, nee ostati tek tako naputen. Vlasnici e doi po njega i nai je ondje, ona e
biti spremna za bilo kakvo putovanje.
Farida prekine, naglo zautjevi. Ustala je i pribliila se brodskoj ogradi. Stajala je tako
gledajui utke more. Shvatio sam da bih joj trebao prii. Zapravo, htjela mi je neto pokazati.
Pokazala je u tamu i rekla:
Vidi li one sjene ondje? To je mali otok. Na tom se otoiu nalazi svjetionik. Vie ne
radi, umorio se. Kada taj svjetionik ponovno osvijetli no, vlasnici ovoga broda moi e
pronai put. Svjetlo toga svjetionika moja je nada, ono se gasi i pali kao i moja elja za
ivotom.
Pretvarao sam se da vidim svjetionik. Preda mnom su se irila samo crna platna noi. No
Farida je unosila toliko istine u svoju nadu da se nisam usudio proturjeiti joj. Ono to je na
kraju rekla, izrei u svojim rijeima. Ne mogu opisati njezino lice, razdijeljeno na latice
svjetlosti koje su ovisile o mjeseevoj iskrenosti. Ovako je govorila Farida:
Ovo je moja pria, ne znam zato ti je pripovijedam. Sada sam se umorila od rijei.
Opasno je nastaviti. Moda u izgubiti misao, moda se moja sjeanja pomijeaju s tvojima.
Misli li da sam poludjela? Sluaj, Kindzu: zna li tko te je ovamo doveo? Vjeruje li u
utvare? Ja sam iz obitelji utvara. Nauili su me da ugasim taj dio sebe, ta vjerovanja koja su
hranila naa drevna plemena. Sada se ne radi o tome vjerujem li u duhove. Znam da sam
jedna od njih, duh koji luta jer ne znam tone granice koje nas dijele od vas ivih. Mi smo
sjene u tvom svijetu. Nikada nas nisi uo jer ivimo na drugoj strani zemlje, poput ivotinjica
koje ive u plodu. Ti si s one strane ljuske. Ve sam te vidjela na toj drugoj strani, ali tvoji su
obrisi bili vodeni, tvoje lice maglovito. Ja sam te ovamo dovela, ja sam te pozvala. Kada
poelimo da vi sa svjetlosti doete k nama, zabodemo jedno sjeme na krov svijeta. Ti si jedan
kojega smo posijali, rodio si se iz nae elje. Znala sam da e doi. ekala sam te, Kindzu.

38

Peto poglavlje

Tvorac rijeka
M U I D I N G A Z A M I L J E N O odloi biljenice. Smrt staroga Siqueleta ga je
pratila, ispunjavajui ga sumnjama. Nije ga titila samo njegova smrt. Zar se ne priviknemo i
na vlastiti odlazak? Ljudi stiu do svoje smrti kao to rijeka istae svoje tijelo u more: jedan
se dio raa, dok se drugi, istodobno, ve stapa u beskraju. No u Siqueletovoj je smrti postojao
jedan preveliki trn. S njim je umrlo cijelo selo. Preci su postali siroad zemlje, ivi vie nisu
imali mjesto na kojem su mogli odravati vjene tradicije. Nije nestao samo jedan ovjek,
nego cijeli jedan svijet.
Tuahira kao da se to nije ticalo. Obojica su sjedili u hladovini massaleire 25. Puhao je
vjetar i plodovi su se sudarali kao da pleu batuque26. Krajolik je jo jednom promijenio svoje
boje i veliinu. Stabla su bila nia, ali s vie plodova. Vlaga je rasla, vjerojatno je u blizini
tekao neki potok. Izali su iz autobusa u zoru toga dana, no hodali su ukrug da se ne bi previe
udaljili od svoga prebivalita. Starac je dao znak da krenu putem. Hodao je naprijed, lagano
poput ptice. To je bio nain njegova koraanja, lukavo poput make. No bio je dobro
raspoloen, prisjeao se svojih starih ljubavi.
Ako se jednoga dana oeni, Muidinga, izaberi runu enu na kojoj ti drugi nee nikada
zavidjeti.
Pa makar uinio kao Rafaelo, njegov roak, koji je izabrao najljepu enu, a zatim joj
sam gomilao nedostatke. Jednog joj je dana posjekao lice, zatim joj je odrezao kosu, pa joj
spalio kou. Jadna ena izgledala je zastraujue.
Boe, kakva zloba!
Da, ena mu je svakodnevno zadavala posla.
Prekinuo ih je iznenadni um ispred njih. Kao da se uo amor ljudi iza malenog brda.
Oprezno su se popeli. S druge strane brda neki je ovjek kopao veliku jamu, lopatajui bez
predaha. Jama je bila tako duboka i dugaka da se inilo kao da eli prepoloviti svijet.
Oni stanu vikati, zazivajui njegovu panju. S dna jame nepoznati ovjek mahne rukom,
pokazujui da priekaju. Uspinjao se polako poput zmije koja trai noge. Kad se pribliio,
uspravio se i bez ikakva objanjenja potrao prema Tuahiru. Prijateljski su se zagrlili.
Muidinga ih je u udu gledao.
Ovo je Nhamataca. Radili smo zajedno u kolonijalno vrijeme.
Pozdrave se, okreui ake oko palca, kao to je obiaj. Zatim dvojica starih prijatelja
sjednu, zapoevi razgovor, prisjeajui se starih vremena.
Zna, Muidinga, mi smo radili za istoga gazdu.
Niu sjeanja u laganom naviranju, smijui se ak i najtunijim trenucima. Djeak ih
prizove u sadanjost. eli znati to je Nhamatacu navelo na takvo kopanje.
Pravim rijeku - odgovori on.
Djeak i Tuahir se nasmiju. Ali ovjek je ozbiljan. Da, tim dubokim koritom potei e
rijeka sve do beskrajnog mora. Voda e utaiti mnoge ei, osladiti ribe i zemlju. Njome e
putovati nade, neostvareni snovi. Bit e to roenje zemlje, mjesto na kojemu e ljudi ponovno
sauvati svoje ivote.
Bio je u to tako siguran da je poeo kopati pokraj vlastite kue. Zidovi su se sruili, krov
se uruio. Njegova je obitelj otila, sumnjajui u njegovo zdravlje. Blinji su otili, oni daljnji
se razljutili. Izazvao je bogove koji su stvorili svijet da bi se ivi njime sluili, a ne da se
usude mijenjati njihovo djelo. No Nhamataca nije odustajao, kopao je danonono.
Napredovao je, vijugajui izmeu dolina i breuljaka, na njegovim su se akama izmjenjivali
krvavi uljevi. A sada, sjedei na visokoj obali rijeke, ponosno gleda svoje djelo, pokazujui
na dno:
25
26

massaleira - afriko stablo, lat. Sclerocarya birrea

batuque - poseban afriki ples pri kojemu se plesai sudaraju

39

 Pogledajte:

ve se nazire tanki mlaz vode.

Nije se vidjela nikakva voda. U najboljem sluaju moglo je biti njegova znoja na
pjeanom dnu. No nisu mu proturjeili.
A kakvo e ime nositi?
Rijeka e se zvati Majka vode. Jer rijeka ima sklonost da bude njeno bie koje se vue.
Nikada nee pobjesnjeti, nikada se ugasiti na tlu. Njezina e voda biti granica rata. Ljudi i
amci koji e nositi oruje potonut e nepovratno na dno. Smrt e ostati na drugoj strani.
Rijeka e oistiti zemlju, milujui njezine rane.
Nemoj se uditi, Muidinga. Nhamataca ispunjava sudbinu njegova oca.
Uz njegov pristanak, Tuahir se prisjeti prie o ocu tvorca rijeka. ovjek je ivio sam,
alei se: bolje bi bilo da sam u loem drutvu! Stanovao je u traku na obali jedne tako
iroke rijeke da je sve na drugoj obali izgledalo maleno. ivot ga je bolio, osuen samo na
jednu osobu. Zar nema drugoga ljudskog bia na ovom prostranom svijetu? Sve dok jednoga
dana s druge obale nije dopro glas. Bila je gusta magla, maglovito doba. Starac je ustao i
pogledao u daljinu. Na drugoj obali nazirao se lik nekakva ovjeuljka. Otac je takoer
povikao. Nije shvaao rkanje koje je drugi izgovarao. Danima su se dovikivali, sve dok se u
zanosu glasovi nisu toliko izmijeali da nijedna rije vie nije bila razumljiva. Starac je cijeli
dan uzdisao za trenutkom kad e poeti vikati. Jednoga je dana onaj drugi kasnio. Zadrhtao je
i njegova se tuga najeila. On je ve odvie zavolio neznanca, osjeao je enju za bratom
koji se jo nije rodio. Obuzeo ga je tada predosjeaj: to ako ga je sve te dane taj drugi
pokuao upozoriti na neku tragediju koja se trebala dogoditi? Ili ako je taj drugi bolestan i
potrebna mu je prijateljska ruka?
Odlui tada brzo sagraditi splav. Bacio se u valove, prelazei preko struje. Na pola puta
primijeti da je njegova odvanost bila velika. Valovi su rasli, tako veliki kakve jo nije vidio.
Plovilo nije izdralo, trupci su se raspali u rijenim brzacima. Voda je ve nadirala, zijevajui.
Nhamatacin otac se bespomono utapao. No u tom je asu vidio kako mu se pribliava neki
amac. Bio je to onaj s druge obale koji je urno pristizao da ga spasi. Snane su ga ruke
povukle i on se sav mokar sklupao u amcu. Tek tada je, kada se magla podignula i daljina
smanjila, otkrio da je spodoba s druge obale ena, gospodarica plamtee ljepote. Sve se dalje
odvijalo u tiini, kao da se tako blizu vie nisu mogli uti. Ljubav koju su izmijenili stala je u
dva cijela ivota, zauvijek naputena u amcu koji je besciljno plovio.
Rodio sam se u tom amcu, ja sam sin vode - nasmijeio se Nhamataca, zavrivi priu.
Pouka: nijedna rijeka ne razdvaja nego zaiva sudbine ivih. Dokaz je njegovo roenje.
Sada, stvarajui rijeku, Nhamataca podmiruje dug prema vremenu starijem od prolosti.
Moda e novi tok rijeke, koja se iznenada raa iz njegove elje, vratiti san ovoj tako slabo
voljenoj zemlji.
Pomoi emo ti, Nhamataca.
Muidingi se taj plan inio posve ludim. Bolje bi bilo da okrenu lea Nhamatacovim
razlozima, bez obzira na to jesu li ispravni ili ne. Starac i on imali su druge namjere, nisu
mogli skretati s puta zbog nestvarnosti. Tuahir je odbio. On misli da moraju udruiti ruke s
tvorcem rijeka. Tuahirov je razlog imao jednu prednost: moda bi mogli iskoristiti izviranje
rijeke? Njihovo bi putovanje postalo krae, manje naporno.
Umjesto da ekamo na cesti, napravit emo na put.
Muidinga je popustio. Danima kopaju po vrstom tlu. Ne napreduju mnogo jer im se
isprijeio kameni teren. Djeaku ve krvare dlanovi i pojavljuju se sumnje u takav
portvovani posao. Napraviti rijeku? More je pametno, umjesto da se bori protiv stijena,
radije ih grli. Muidinga mijenja miljenje o tom pothvatu. Razgovara s Tuahirom postrani.
Prikazuje mu Nhamatacovu ludost. No njegov ga pratilac odbija sluati.
Oprosti, Muidinga. Nhamataca nije lud, ne. ovjek je kao kua: treba ga vidjeti iznutra!
Te noi odjekne grom nevienom snagom. Oluja raste kao kruh u toplini penice. Munje
paraju nebo, pletui ga iznenadnim nitima svjetlosti. Kia pone lijevati, kao da se svijet
rastae. Njih su se trojica dali u bezglavi trk u potrazi za nemoguim zaklonom. Djeak vie
da se skupe. Drhte tako, drei se za ruke, zajedno u neobuzdanom strahu. Odjednom
Nhamataca upozorava, pokazujui na neravno tlo. Jedna se brazda punila vodom.
40

 Rijeka,

to je rijeka!
Nhamataca pone slaviti roenje kao da je ono plod njegova tijela. Istrgne se iz zagrljaja
drugih i prie svjetlovitoj rjeici. Die ruke prema nebu, traei svjetlost. eli pomilovati
raanje svoga djela. Muidinga i Tuahir ga opominju da bude oprezan, no on je zaokupljen
pozdravljanjem onoga to nailazi. Njegovo drhtavo tijelo vidljivo je tek u kratkim
bljeskovima munja. Tako e sjeanje na ono to se dogodilo biti isprekidano kao u jecajima Nhamataca je pao u bujicu pobjenjele rijeke. Starac i djeak pokuali su zadrati kopaevo
tijelo, no demonska je bujica rasla bijesno i neumjereno. I Nhamataca je nestao izmeu
njihovih preklinjanja, nebeske grmljavine i grgljanja rijeke, njegove tvorevine. Tuahir je jo
nastojao vidjeti hoe li se on negdje pojaviti, no obale su se razmrvile. Korito se izlilo na
ostatak savane, zemlja je bjeala pred bujicom. Da je samo djelo ovjeka, bila bi to rijeka koja
bi kratko trajala.
Cijelo jutro kia tako lijeva da se Muidinga i Tuahir dre za ruke da se ne izgube. Oko
podneva kia prestane. Sunce se uzdie okomito na nebu, toliko osvetoljubivo da je zaas
usisalo sav viak vode u savani. Zemlja upija taj potop, isuujui lagano lokvu. U
nevjerojatnoj promjeni prizora, sua ponovno zavlada. Ondje gdje je prije nekoliko sati
carevala voda, sada praina zamagljuje zrak. uje se kako vrijeme brusi svoje kosti na
kamenju. U cijeloj savani tlo je polegnuto, ne die. Rep vjetra kovra se u daljini. ak je i
trava, kojoj nikada nita ne treba, otuna.
Muidinga gleda krajolik i misli: umro je ovjek koji je sanjao, zemlja je tuna poput
udovice. Tuahir luta okolo traei nain da se vrate na cestu. Djeak ima povjerenja u
starevo poznavanje kamenja, u njegovo paljivo itanje lia. Tuahir je u stanju pozdraviti
puteljak ondje gdje nitko ne moe nai put. uma je njegov grad.
No sada se ini da obojica besciljno lutaju. Glad trai svoje namirenje. Danima se kreu u
krugu, kao da pjeae na vrtuljku. Muidinga pone sumnjati u sposobnosti svoga vodia.
Jesmo li se izgubili, Tuahire?
Izgubili? Nikada, djeae.
On razmilja, nastavljajui razgovor. to znai izgubiti se, naposljetku? Mnogi ljudi,
vjerujui da se kreu u dobrom pravcu, ve su od roenja u zabludi. I nastavlja jeftinu prozu.
Moda je samo htio zabaviti djeaka da on ne shvati odvie ozbiljno njihovu sudbinu.
Vrijeme prolazi, no se sputa. Dvojica putnika legnu pod otvoreno nebo. Starac ne moe
spavati.
Ne spava, strie?
Ne. Ne mogu zaspati.
To je zbog onoga ovjeka od rijeke.
Ne. Uope ne razmiljam o tome. Nedostaju mi prie.
Koje prie?
One koje si itao u biljenicama. Taj kurvin sin Kindzu ve ivi s nama.
Ostavio sam biljenice u machimbombu, ali ve sam proitao nastavak u drugoj
biljenici. Mogu ti ga ispriati, gotovo sve znam napamet, od rijei do rijei.
Govori polako da mogu razumjeti. Ako zaspim, nemoj prestati. Ja te ujem i dok spavam.

Peta Kindzuova biljenica

Zakletve, obeanja, varke

Farida je spavala u kapetanovoj kabini. Ja sam spavao vani, leei na uadi i starim
krpama. Patuljak nikada nije izaao iz potpalublja. Bilo je to udno: Farida nije mogla vidjeti
tchotia. Jo gore, nije vjerovala u njegovo postojanje. Ja sam joj pokazivao na mranu i sitnu
sjenu patuljka u potpalublju. Ona se smijala kao da se radi o ali. Skretao sam joj panju na
buku koju je maleni stvarao, ona je odgovarala da to more odjekuje u utrobi broda. Odustao
sam od dokazivanja njegova postojanja. tovie, ak sam i sam u to posumnjao. Na kraju sam
41

se spustio u potpalublje da se uvjerim je li patuljak jo ondje. Zvao sam ga, svugdje zavirivao,
sve proeljao. Nita. Ni traga od patuljka. Je li Farida imala pravo? Je li mogue da je taj
stvor postojao samo u snu? Ili je to jo jedno djelo mog oca?
Ta su me pitanja proganjala dok sam traio neko gnijezdo za spavanje. S mjesta gdje sam
tonuo u san, vidio sam nebo, oblo i puno zvijezda. Za svjetlijih noi ve sam nazirao
svjetionik. U poetku nisam uspijevao vidjeti otok i to zdanje. Sada, da. Ve sam ga tako
dobro vidio kao to nisam vidio patuljka. Jesmo li Farida i ja zamijenili iluzije? Ondje se
nalazio svjetionik, ta nada. Nalikovao je zebri na jednoj nozi. Mali otok na kojemu se uzdizao
esto se i nije vidio. Valovi su prekrivali stijene grivom pjene. Na snanim vjetrovima more je
bjesnilo i inilo se da e odnijeti brod. Mislio sam kako emo krenuti na putovanje bez cilja i
bez kormilara. No brod je samo umorno kripao. Nikakva sila nije mogla osloboditi tog
brodolomca. Bio je tvrdoglav kao i Farida, samo obrnuto. Brod je htio ostati, a ona je eznula
da ode. inilo se da nita nije moglo natjerati tu enu da napusti svoje selo, da napusti sve.
Njezin je sin bio njezina jedina sumnja, njezino posljednje sidro.
Prije spavanja Farida je etala palubom. Besciljno je hodala, kiljei u mrak. U tim me je
trenucima podsjeala na mog oca koji je hodao umom u potrazi za snovima.
Zar nee sjesti, Kindzu? Brod se ljulja!
Nije se ljuljao. Samo je ona osjeala kako se brod kree. Na toj olupini inilo se da je i
vrijeme brodolomac. U tim sam trenucima bio slua. Svaki put kad bi patila od neobine
groznice koja joj je obuzimala tijelo, Farida je pripovijedala svoju priu, nizala je i raspredala
sjeanja. Ja sam sluao dok ne bi pala no. Otac je obiavao govoriti da nam u mraku rastu
mnoge glave. Faridine su me prie uvodile u njezinu prolost kao da sam se rodio u njezinu
vremenu. Ona bi gubila osjeaj za stvarnost tijekom tih sjeanja. Ja sam je upozoravao na
glad, e, hladnou. Jeli smo i pili ono to smo nali u brodskim ostavama. Bilo je jo dosta
namirnica. Farida je mogla dugo ostati na brodu. A inilo se kao da je to njezina elja. I prie
su se nizale, ponavljale, mijeale i umnaale.
Slua li me, Kindzu?
Zapravo sam ve odustao od sluanja. Razmiljao sam o slinostima izmeu mene i
Faride. Shvaao sam to me povezuje s tom enom: bili smo podijeljeni izmeu dva svijeta.
Nae su sjeanje nastanjivale utvare iz naih sela. Te su nam utvare govorile materinjim
jezicima. Na portugalskom smo znali samo sanjati. I vie nije bilo sela u naim ocrtanim
budunostima. Krivica Misije, krivica pastora Afonsa, Virginhe, Surendre. I povrh svega,
naa krivica. Oboje smo htjeli otii. Ona je eljela otii u novi svijet, ja sam se elio iskrcati u
novi ivot. Farida je htjela otii iz Afrike, ja sam elio pronai novi kontinent unutar Afrike.
No, meu nama je postojala i razlika: ja nisam imao snagu koju je ona jo uvijek imala.
Nikada se nisam mogao povui, okrenuti lea. Patio sam od bolesti kita koji umire na plai,
gledajui u more.
Jednom mi je prila vrlo ozbiljno. Stavila je ruke na moje i pustila da se tiina slegne.
Zatim me zamolila:
Kad ode odavde, potrai moga sina. Moram Gaspara povesti sa sobom.
Ne mogu, Farida. Kada odem, potrait u naparame.
Nikada nee pronai te svoje naparame. Zaboravi na to.
Ne mogu.
Zar ne vidi da su i ti ljudi djeca rata? Kada pobijede, postat e kao i drugi. Htjet e
podijeliti povlastice s drugima.
uti, ti nita ne zna o ovom ratu. Ti eli pobjei, nema nikakva prava govoriti o tome.
Farida se uvrijedila. Izbjegavala me je cijeli dan. I ja sam se povukao. Ta je ena
povrijedila moje tenje. Bilo mi je potrebno vjerovati da postoji neki plemeniti razlog kojemu
se vrijedilo prepustiti. Farida nije imala pravo unititi moje vjerovanje. Na kraju sam se
predomislio: dok traim naparame, mogao bih traiti i toga Gaspara. Nije bilo smisla zapoeti
svau na tako malom prostoru. Priao sam Faridi i upitao je kao da nisam zainteresiran:
Kako bih mogao nai tvoga sina?
Farida se zaudila. Doista eli potraiti moga sina, upitala me je. Njezina se ruka spustila
na moju: ekaj, nemoj jo poi! Najbolje je priekati no s mjeseinom da tvoja brodica ne
42

krene prema stijenama. Ponovio sam pitanje: gdje bih trebao traiti njezina sina? Ona se
pretvarala da razmilja na trenutak. Prolo je vie od etrnaest godina kako je sina predala
misionarima. A da potraim tetu Euzinhu? Ili tko zna, moda je Virgnia jo uvijek ondje? Ili
u Misiji? Ne vrijedi ii u Misiju, Gaspar se onamo nikada ne bi vratio. Zapravo, neka
pokuam na sve strane. Djeak nije mogao tek tako nestati.
Trai ondje gdje ti srce govori da trai. Ali obeaj da e mi ga dovesti.
Obeao sam. Poet u ga traiti im stignem na kopno. No u sebi sam osjetio rat elja.
Jedan dio mene elio je da ona nikada ne pronae sina, tako bi morala ostati ondje i to bi bio
nain da sauvam njezino drutvo za sebe. Drugi dio mene htio je zadobiti njezinu naklonost.
Ako pronaem Gaspara, osvojio bih njezinu naklonost. No zatim sam pomislio da ta ena ne
zasluuje tolike moje zakletve. Njezine su prie postajale sve zbrkanije. Govorila je i
opovrgavala. Kad sam jednom htio ponovno razgovarati o njezinu sinu, ona me je iznenaeno
upitala:
Moj sin? Koji sin?
Tvoj sin Gaspar!
Dugo joj je trebalo da se sjeti. Zar je to mogla tako brzo zaboraviti? Ili je sve izmislila?
Postao sam nepovjerljiv. Farida se umnaala u Faride. Sve dok se jedne noi nisam poeo
prevrtati meu platnima zbog vruine. Prenuo sam se. uo sam neke zvukove. Pribliavao se
motorni amac. Farida je prila i uzbueno povikala:
To su oni, doli su po mene!
Oni, tko? Farida nije odgovorila. Uhvatila me je za ruke i preklinjala da je zatitim. Ali
nije bilo potrebno da ita uinim jer se odjednom podigla velika oluja. amac nije mogao
pristati uz na brod. Nekoliko su puta pokuavali. A zatim su odustali i otili u mrak. Ponovno
je upitah:
Ma tko je to bio, Farida?
ele me ubiti, Kindzu.
Ubiti? Zbog ega? Uinilo mi se to malo mogue, pomislio sam da je ena poludjela. No
njezino me je ponaanje zaudilo i uvjerilo da nije tako. Zatvorila se u svoju sobu i zamolila
me da ostanem na strai da se oni ne bi sluajno vratili. Otiao sam na palubu, mokar unutar
oiju. Kia je utiskivala svoje krupne kapi koje su oklijevale izmeu gromoglasnog i tihog
padanja. Oblaci su se laktarili bez milosti. Mogli su pri dodiru zatraiti oprost i nastaviti dalje.
Ali ne: svaali su se, rigali vatru, izbacivali nebeske prigovore. Moda su od ljudi nauili biti
tako zemaljski nestrpljivi?
Ti su me oblaci podsjetili na to koliko je dana prolo otkako sam doao na nasukani brod.
Ve mi je dojadila ta samotinja. Faridu nije smetalo ekanje. esto sam je molio:
Hajde, vrati se sa mnom na kopno.
Zato nisam htio da ona krene na svoje putovanje? Zato me boljela pomisao da bi netko
mogao doi po nju i odvesti je u neku stranu zemlju? Zar mi je ve bila toliko draga ta ena?
Ili sam samo bio zavidan to i ja nisam mogao otii, napustiti ovu ludu zemlju? Moda sam se
bojao prihvatiti taj zov daljine koji je i Farida osjeala? Na kraju sam se ondje, pod krupnom
kiom, kao straar pred mranim napadaima, samo pretvarao da titim Faridu. Zapravo je
ona titila mene, ona je upravljala duhovima toga broda. Moj jedini duh, patuljak, ve je
ieznuo.
Osjeao sam kako me neto opkoljava: pomalo sam se vezivao za prisutnost te ene.
Nikada nisam dodirnuo voljenu enu. Pred stvarnim sam se enama strahogrozio. Farida je,
naprotiv, bila gotovo nestvarna, ona se sanjala, a ja sam se sladio tom prijetvornou koju sam
u nju postavio. No, to je moja strast jae gorjela, to sam vie osjeao da bih trebao otii.
Imao sam drugi zadatak. Ma koliko sumnjao, nisam mogao zaboraviti svoj poetni povod: biti
naparama, pravedni ratnik. Farida mi je umanjivala hrabrost da krenem na put, oduzimala mi
je snagu odluivanja. Svakim danom koji je prolazio moje je srce sve vie nalikovalo tom
brodu. Bio sam zaustavljen u toj eni, poput lijenoga eljeza broda koji se zabio u pjeani
sprud. Nisam vie mogao odgaati ako sam htio biti svoj gospodar. Morao sam odmah otii.
Spustio sam se u potpalublje samo da olakam savjest zbog patuljka. to ako je doista
postojao? Javila mi se ta sumnja kada sam u jednome kutu vidio pakete i kutije sloene na
43

ogranienu visinu kao da ih je slagalo dijete. Povikao sam, zvao ga. Nisam dobio nikakav
odgovor. Bio sam uporan, no tiina je bila upornija od mene. Farida je imala pravo, nikoga
vie nije bilo na brodu osim nas dvoje.
Izaao sam iz potpalublja i duboko udahnuo slani zrak. Bio je rujan, mjesec koji priziva
oluje. Vjetar je puhao donosei i odnosei toplu kiu. Odjednom se upalilo svjetlo u
komandnoj kabini, jedna je petrolejka obojila kabinu njenim potezima kista. Izmeu zavjesa
ugledao sam Faridino tijelo. Kupala se. Teko je bilo odrediti, izmeu svjetla i tame, je li se
kupala u vodi ili u svjetlosti. Priao sam prozoriu i pogledao bez skrivanja. Farida me je
primijetila, okrenula se bono i pozvala me pokretom.
Uao sam uznemiren, izgarajui od elje. Priao sam joj kao da mi povjerava neku
zabranjenu tajnu. Uspravila se preda mnom. Gledali smo se kao da se prepoznajemo jedno u
drugome, kao da smo jedinstvena bia na zemlji. Ja sam bio siguran da bih cijeli ivot mogao
gledati u njezine oi, i jo mi ne bi bilo dovoljno. Pepeo koji je u njezinim oima snivao, sada
se zaario. Prinio sam prst njezinim ustima. Najprije sam dodirnuo zube, zatim osjetio njezinu
slinu. Bila je to topla slina, inilo mi se kao da nije samo jedan prst, nego sam itav ja
prodirao u tu toplu spilju. I drugi je prst krenuo prema njezinoj unutranjosti, uzbuen od
zadovoljstva. Vani se uo huk mora koje se pjenilo. Vjetar je bijesno puhao, valovi su sve
pometali bez milosti. ak je i u tu zaklonjenu prostoriju nadirala voda. Ali mi to nismo
primjeivali. Svijet je nestao i more vie nije bilo vano. Mokre Faridine ruke razvezale su
haljinu, njezini su prsti bili poput vode. Legla je, razlila se po eljeznom podu. Spojili smo se
u pokretima utopljenika. Valovi su zibali naa tijela, dolazei i odlazei. Nas dvoje ve smo
bili jedno, izranjajui poput otoka u golemom nitavilu.
Zatim smo se umorno razdvojili. Bila je mokra i zadrhtala je. Uzela je petrolejku i
omotala se ogrtaem. Leei na tlu, pratio sam svaki njezin pokret. Koliko je godina mogla
imati? Nisam mogao odrediti, jer se Farida predavala kao ena, a uzimala kao djevojica.
Mora poi, Kindzu.
Nisam shvatio. Ranije me je molila da priekam no s mjeseinom. Sada je htjela da
odem prije mjeseca, a ja sam morao navijestiti svoj odlazak. Kako je mogla govoriti o naem
razdvajanju?
Ja u poi, ali ti ide sa mnom, Farida.
Ona je odbila: nije mogla napustiti brod.
Ali to je olupina, Farida. Ovdje postoji samo negdanje vrijeme, ovdje samo voda pali
ibice.
Ona nije odustajala.
Ovdje je moje gnijezdo, Kindzu. I sigurna sam da e doi po mene. Oni ne mogu
zaboraviti ovakav brod. Vlasnici e doi po ovu olupinu, ja u poi s njima. Otii u daleko,
daleko, Kindzu.
Proklinjao sam. Znao sam da se bijeda lijei pretjeranou. Najbolje mjesto da se iv
ovjek skrije je usred groblja. No ta njezina zamisao nije imala nikakva smisla. Nisam mogao
shvatiti toliku iluziju. Oajniki sam povikao:
Umrijet e ovdje, istrunuti sama.
Ona se ljutito okrene. Zasmetalo ju je moje ponaanje. inilo se da e odgovoriti istim
tonom i rijeima. Ali pokreti su joj zanijemjeli u iznenaenju kojem su sklone samo ene.
Kasnije mi se umilno obratila:
Vrijeme je da postanemo svoji. Samo to, Kindzu.
Zemlja koju trai je ova, Farida. Ne postoji drugo mjesto.
Ne shvaa, Kindzu. elim izai, elim i dalje biti iva.
A tvoj sin, zar e ga ostaviti?
Mislio sam da je to presudan razlog. No, prevario sam se. Vie me nije sluala. Spustio
sam glavu i odustao. Htio sam smotati jednu cigaretu, ali papir je bio mokar. Zguvao sam
cigaretu i bacio je na pod kao da se radi o mojoj volji. Farida nije shvaala: mogao sam ivjeti
samo uz spokoj vatre, u sjeni umirue strasti. Ona me je pomilovala njeno, majinski. Upitao
sam je ima li kakvu poruku koju bih trebao odnijeti na kopno. Odgovorila je prstima tiine, a
zatim proaptala:
44

Neka

Bog zaboravi na mene, i samo jedno molim: da moj sin vie nije iv.
govori tako. to ti je, eno?
Ali, Kindzu, zar misli da bih poeljela zlo svojem sinu? No ja sam gotovo uvjerena da
je u smrti bolje nego ovdje. A imam i predosjeaje, kao svaka majka, koje ti ne moe
shvatiti.
Obeao sam da u potraiti tvoga djeaka. To u i uiniti, Farida.
Ona se nasmijei, ali ne znam je li to bilo zbog zahvalnosti. Moda ju je zabavljala moja
naivnost. Zatraio sam da obea da e me ekati. Odgovorila je sporim pokretom. Bio sam
uporan:
Vratit u se s tvojim Gasparom. Obeava li da e me ekati?
Obeavam. A sada odlazi, Kindzu. Naspavaj se, jer e sutra rano krenuti na put.
Otiao sam u svoj kutak i legao. Farida nije htjela da spavamo zajedno. Onaj tko spava u
tuem krilu, gubi duu, govorila je. Snovi ne mogu pronai svoje vlasnike kada mukarac i
ena spavaju isprepleteni. Tako sam se uspavljivao sam, nastojei pobijediti umor. Uzalud.
Ve je bila zora, a ja nisam oka sklopio. Kapci su mi poeli padati tek kad se dan stao buditi.
Gledajui raanje svjetlosti, shvatio sam da nikada vie neu vidjeti zvijezdu-dan. Zapravo
sam se opratao od svjetlosti s plaa u mome selu. Leei potrbuke u ljetu, naputao sam
sunce u savani vremena. Mokar, gotovo teku, dan se pomaljao iz dubina voda Indijskog
oceana. Uzdignuo se mono ponad posljednjih stvari i zemlja se ukazala gola, kao u dalekom
raanju svoga tijela i mjeseca.
Ne

esto poglavlje

Vremene bezbonice
K A D A S E V R A T I O do machimbomba, Muidinga gotovo nita nije prepoznao.
Krajolik je nastavio sa svojim neumornim promjenama. Moda to zemlja sama luta i vrluda?
No u jedno je Muidinga siguran - ne mie se spaljeni autobus. I u drugo je siguran - ni cesta
se uvijek ne mie. Samo kada on ita Kindzuove biljenice. Nakon itanja, sljedei dan,
njegove se oi istau u drugim vizijama.
Muidinga vie ne prigovara zbog obilaska okolice. Samo Tuahir eli hodati, osvajati
ume. Njegov je izgovor voda: treba je traiti, uskladititi dovoljne koliine. Tog je jutra,
ranije no obino, rekao:
Idemo!
Ja u ostati, strie.
Ni sluajno. Ovdje nee nitko ostati. Ako ne eli poi sa mnom, onda idi u drugom
smjeru. Ali ovdje nee ostati.
Je li bilo kakvog smisla raspravljati s njim? Muidinga se pomirio da sam krene stazama
koje su ivotinje prokrile. Tuahir se otputio u suprotnom smjeru. U smjeru kojim je krenuo
djeak trava se prostirala u beskraj, u mozambikom zelenilu. Muidingove su oi djeake pri
gledanju drvea. Okolina vie ne podsjea na otunu savanu. Sada se uma razlistava. Zbog
rata su puteljci zaboravili emu slue. Odjednom, stabla uzmaknu pred proplankom. iri se
istina i na njoj siromani uzgoj: kukuruz, meixoeira27, neto malo mapire28.
Muidinga zastane da to pogleda. Tu se nalazila, premda oskudno, iroka ljudska volja.
Nekoliko trenutaka udie taj miris obraene zemlje, a onda zauje zvukove koji dolaze iz
daljine. Pribliavaju se ene, pjevajui. Nose grane u rukama i njima lupaju po tlu. Sa zemlje
se podiu oblaci praine i moda zbog njih nisu vidjele djeaka. Naprijed ide neka grbava
starica, teko diui. Muidinga vie ne bi li ga vidjele. Nastupi amor. One se najprije uzbune,
27
28

meixoeira - vrsta penice u Africi

mapira - vrsta zambezijskog kukuruza, lat. Sorghum vulgare

45

zatim naprave krug, doaptavajui se neto. Muidinga se radoznalo primakne. Odjednom one
potre prema njemu. Djeak stane kao ukopan. Neki ga glas unutra upozorava:
Bjei, Muidinga!
Ali on kao da ne uje. Zar da pobjegne od skupine gospoa u tako visokoj dobi? Starice
su se ve okupile, opkoljavajui ga. Viu na jeziku koji mu nije poznat, kao da mu dobacuju
teke uvrede.
Najstarija se priblii i udari ga nevjerojatno snano po licu. Muidinga svlada uzbuenje,
izmeu straha i mrnje. Njegov je strah bio spreman na sve, ali ne i na suoavanje s takvim
nasiljem od starih ena. Jedna po jedna prilaze mu i udaraju ga. Tuku ga tapovima, suhim
granjem, bacaju na njega pijesak, kamenje, grumene zemlje.
Zato me tuete, majke?
Ali one ne razumiju njegov jezik. I u tom nerazumijevanju rasplamsa se jo vea ljutnja
kod njih. Ruke i noge se pletu u urbi da ga udare, povici i smijeh uvijaju se u bijesu da ga
povrijede. Djeak se osjeti ponienim, oi samo to nisu zaplakale, nemoan poput ivotinjice
izvan jazbine.
Ne tucite me vie, molim vas!
Tada najstarija od njih stane iznad njega rairenih nogu i jednim zamahom skine
capulanu. Pojavi se staro tijelo, naborano do kostiju, objeene grudi poput mrtvih vrea. Ona
vie, lie samu sebe u neoekivanoj udnji. Podigne ruku izmeu nogu, baci se na djeaka i
stane se trljati o Muidingu koji lei na zemlji, kao netko tko je vie zavidan nego poudan.
Ostale je prate zavijajui i pljeui. Jedna po jedna skidaju svoju odjeu, krpe i vree u koje
su bile umotane. Gole su i mahnito pleu oko njega. Najstarija pokazuje svoje namjere,
izvlaei djeakove intimne dijelove i grlei ga kao da mu eli iupati duu. Muidinga nije ni
svjestan to se dogaa: siluju ga, oito iskoritavaju njegovo tijelo. Prva se zasiti, iskoristi ga i
isprlja. Zatim slijede druge, hrpe debelih tijela i nogu.
Jadni djeak vie ne zna je li izgubio zdrav razum ili se svijet poeo okretati bre od
poludjelih ena. Zna samo da izlazi iz mraka, svjetla svjetlucaju i uzdiu na nebu. Pred oima
se ocrtava Tuahir koji ga odvlai u sjenu.
to se dogodilo? - pita Muidinga.
Tuahir se smijei. I oinski mu objanjava: te su ene bile usred svetog obreda kojim su
htjele udaljiti skakavce da ne napadaju njihove plantae. One su ih tukle, istjerivale
prokletstvo. Dolazak uljeza prekinuo je tradiciju. Nijedan mukarac ne smije gledati taj obred.
Nikada, nijedan.
Jer to nisu svoji skakavci. To su neiji skakavci.
Tuahir pokazuje na polja gdje su jata skakavaca, u oblakozapusima, vakali svijet. To
oskudno zelenilo nestaje pri svakom ugrizu.
Idemo do machimbomba.
Muidinga puta da ga starac nosi. Godi mu to preputanje, ini se da znakovi grubih
stiskanja vie i ne postoje. Toliko ga boli tijelo da ga Tuahir sputa na sjedalo staroga
machimbomba. Djeak uzdie dok mu starac podgrijava aj.
Evo, popij. Odmori se da bi se poslije mogao baciti na one biljenice.
Ali, strie, ne znam hou li moi.
Hoe. itaj kao stari Siqueleto, s jednim okom otvorenim, a drugim zatvorenim.

esta Kindzuova biljenica

Povratak u Matimati
F A R I D A J E D A L A novi smisao mom ivotu. Dotad sam se preputao tom
zadovoljnom stanju bez ikakve sree. S Faridom sam se pronaao, postao sam sebi vidljiv.
esto sam se upozoravao na opasnost te ljubavi. Mi nismo mogli dugo ekati. Kao i ona, ja
sam bio putnik koji je zaboravio koje je njegovo putovanje. Bila je spremna za drugi svijet, za
46

svijet u kojem vlada red i mjera. Zemlja se promijenila, ona je bila nezatiena, bez ikoga tko
bi joj mogao pomoi. I ja sam se tako osjeao, ali na drugi nain. Moda zato sto nisam imao
dijete, to nisam imao nikoga. Posjedovao sam samo strah. Da bih pobjegao od straha, otiao
sam iz svoga sela. Taj me osjeaj ve posve obuzeo: etao sam ulicom sa strahom, spavao u
kui sa strahom. Tko ivi u strahu, potreban mu je mali svijet, svijet kojim moe upravljati.
Na svijet, Faridin i moj, bio je sada velik kao brod. Za mene je to bio tek prolazan trenutak.
Za Faridu, bilo je to nepromjenjivo ispunjavanje sudbine.
Moja prijateljica gotovo i nije govorila o svakodnevnom stvarnom ivotu.
Fantazmagorina, sve se za nju odvijalo s onu stranu vienog. Samo je jednom oinula temu
rata. Pitala me je kao da ivi u nekoj drugoj zemlji:
Hoe li taj rat jednoga dana zavriti?
Klimnuo sam glavom. No srce mi se stisnulo, postajui manje. Farida je jo htjela znati o
povodima rata, o razlogu one povorke beskrajnog aljenja. Sjetio sam se Surendrinih rijei:
rat je morao postojati, smrt je morala postojati. A sve to, zbog ega? Da bi se odobrila kraa.
Jer se danas nijedno bogatstvo ne raa iz rada. Samo kraa omoguuje imetak. Smrt je bila
potrebna da bi zakoni bili zaboravljeni. Sada kada je posvuda kaos, sve je doputeno. Krivci
su uvijek drugi.
Rat moe i prestati u zemlji, Kindzu. Ali za nas, unutar nas, taj rat nikada vie nee
zavriti.
Vie nije progovorila o ratu. Kao da nije imala snage suoiti se s tim dalekim ubijanjem.
Htjela je samo da taj nesklad u njoj prestane, ta tjeskoba koja joj je oduzimala spokoj. Sanjala
je samo o malo mira. Kad sam se, napokon, pozdravio s njom, ona me zamoli:
Nemoj nikada spominjati moje ime u Matimatiju. Oni me mrze.
Ve u svojoj brodici, veslajui prema kopnu, postalo mi je jasno zato se moram vratiti na
kopno. Ja sam morao ugasiti vatru koja je prodirala tu enu. To ak i nije bila velikodunost.
Morao sam spasiti Faridu, jer je ona spasila mene iz bijede slaboga postojanja. Postojao je,
napokon, netko tko se nije nalazio u istom glibu kao svi mi, netko tko je odravao nadu, ma
kako luda bila. Farida je bar imala otok s jednim nepremostivim svjetionikom, brod koji je
doao s one strane gdje ive anelonauti.
Kad sam ugledao plau Matimati, uvjerio sam se kako nae oi stvaraju ljepotu. Moje
stanje zaljubljenosti davalo je novi sjaj toj ruevnoj zemlji. Gledao sam je prije nekoliko dana.
No sada mi se sve inilo ispunjeno bojama, skupljeno u ljepotu. Iskrcao sam se ne znajui
kamo da poem u potragu. Tog puta nije bilo mnogo ljudi na plai. Svjetina se rasprila.
Moda zbog prijetnje vlasti? Uspinjao sam se bos jednim puteljkom, tako uskim da se na
njemu ne bi mogle voljeti dvije zmije. Gradi je bio manji no to se inio, a kue su bile
cijele, za razliku od moga kraja. Meutim, bilo je previe izbjeglica. Spavali su na ulicama, na
plonicima. Na sve strane mogla su se vidjeti ispruena tijela, prostrta pod suncem.
Kruio sam, polako lutao. Odakle da ponem da stignem do Faridina sina? Da potraim
sestru Lciju? Ne, ona ne bi bila od velike koristi. Djeak je iz Misije otiao prema umi.
Najbolje bi bilo nai tetu Euzinhu, ona bi mogla znati kamo se Gaspar otputio. Ali gdje se
sada nalazila Euzinha? Meu onim izbjeglicama u gradu? Ili je ostala na selu, u svojoj rodnoj
kui? Odluio sam nita ne odluiti, pustiti da odgovor sam doe. Ostao sam neko vrijeme.
Farida je obeala da nee napustiti brod prije no to joj donesem vijesti o sinu. ak i ako ljudi
dou po brod, ak i tada e me ekati. Izmijenili smo obeanja.
Maleni se gradi naginjao na visokom obronku. Uspinjao sam se ulicom koja se lijeno
vukla po brdu, poput penembea, tih dugih gutera. titile su me sjene spokojnih akacija.
Odjednom se prenuh: raznoliki povici iz raznih smjerova. S vrha ulice stizala su invalidska
kolica nevjerojatnom brzinom. U njima je sjedio mukarac, sav u muci, nastojei ispraviti ne
kolica ve put. Uto, kolica se preokrenu i tijelo mukarca preleti zrakom nekoliko metara.
Pomogao sam nesretniku da ustane, da se nasloni, otresao prainu s njega. Iznenadio sam se
kad sam vidio da nije invalid. A jo sam se vie iznenadio kad sam mu prepoznao lice: bio je
to Antoninho, pomonik u Surendrinoj trgovini! I on se zapanjio kad me vidio. Postavili smo
mnoga pitanja o tome kako i kada.
Antoninho?! Gdje je Surendra?
47

trgovini.
trgovini? Ima neku novu trgovinu?
On potvrdi. Zamolio sam ga da me odvede tamo. No Antoninho je najprije morao vratiti
kolica. Popeli smo se uz brijeg, gurajui kolica. Antoninho mi pokae na ovjeka koji je
sjedio na kamenu i ekao na vrhu brda.
Iznenadio sam se bio je to Assane, bivi tajnik upravitelja, onaj koji mi je ispripovijedao
priu o Matimatiju.
Poznajete ga? To je drug Assane. On je sada novi Surendrin ortak. A takoer i vlasnik
ovih kolica koja putuju.
Dok smo se uspinjali, Antoninho mi objasni: Assane je iznajmljivao kolica da zabavi
ljude. Tako je zaraivao neto novca.
Takav je sada ivot!
Iznenadio sam se kad sam pozdravio Assanea. Prvi sam ga put vidio u polumraku, a sada
mi se uinio velik ovjek, miiav. Znao sam zato je njegovo tijelo tako obeznoeno. No,
vidjevi koliki je to mukarac, bi mi jo vie ao to je tako beznoan.
Jesu li moja kolica u redu? - upita, krenuvi prema Antoninhu.
Jesu, due Assane. Pogledajte, nema ni ogrebotine.
Assane pregleda vozilo. A zatim se okrene prema meni.
Ipak ste se vratili?
Prije no to sam zaustio da odgovorim, on me upita da li bih elio unajmiti kolica. Odbio
sam. Rekoh mu da elim nai njegova ortaka, svoga prijatelja Surendru Valu. Assane mi
ree da Indijac ivi u njegovoj kui, u jednoj dosta udaljenoj etvrti. Neka noas navratim.
A kako u znati gdje vi, drue, stanujete?
Antoninho e doi po mene na plau. Pomonik e mi pokazati siguran put, gdje nema
metaka ni bandi.
Kad je no pala, sjeo sam na plau i ekao Antoninha. Bilo je to vrijeme spaljivanja
ikare, na mjesecu se hvatala crvena mahovina.
Gledao sam u more, svjetlucanje mjeseca bljeskalo mi je u oima. More: zato sam mu
bio naklonjen ako su mi njegove vode pruale samo patnju? Moda je ondje, usred golemih
sua, more bilo izvor koji je donosio i odnosio sve moje snove.
Du pjeane plae gomilali su se ljudi. Uzastopne vatre svjetlucale su na licima u mraku.
uli su se bubnjevi, sjene se zibale kao valovi na pijesku. I dalje su se odvijali obredi koji su
prizivali brodolome. Prizivale su se arolije ne bi li se brodovi, krcati namirnicama, nasukali
na stijene u plitkome moru. I ostali tako izvrnutih utroba, s rasutim kutijama i paketima po
pjeanom sprudu. Da bar ti jadnici jednom dobiju ono daj Boe!Gledali su me s
nepovjerenjem, ali mi nisu prilazili. Sjetio sam se oca, njegovih uvijek gorkih rijei: sada smo
narod prosjaka, nemamo ak ni gdje pasti dok smo ivi. Kao da ga jo uvijek ujem:
Ali ti, sine moj, nemoj pokuavati mijenjati sudbine.
No ja sam, zapravo, proturjeio njegovim savjetima.
Bilo da se radilo o naparamama, bilo o Faridinu sinu, nisam ostavljao vrijeme na miru.
Moda sam, tko zna, tek ispunjavao ono to sam oduvijek bio: onaj koji sanjari o sjeanjima,
izmilja istine. Mjesear koji ee izmeu vatri. Mjesear nalik ovoj zemlji u kojoj sam se
rodio. Ili nalik vatrama izmeu kojih sam krio put u pijesku.
Svadljivi glasovi vratili su me u sadanjost. Ljudi su se na plai tiskali u krug. Kad sam se
pribliio, krug ljudi se razdvojio s potovanjem. Neki ribar, koji je naizgled vladao situacijom,
upita me:
elite li vidjeti?
O emu se radi?
Jedan je mladi doao s limenkom u ruci. Kako se ja nisam ni pomaknuo, on je pretresao
limenku i zauo se zveket novia. Ribar se umijeao:
Ostavi ga. On je gost, on nita ne plaa.
Tada sam vidio: na pijesku je leala ena vrlo svijetle koe, posve gola, duge kose koja
joj je prekrivala lice. Pokraj nje nalazio se tanjur s ribom i jedna limenka puna vode. Putujui
izmeu oblaka, mjesec je as svijetlio, as zastirao moj pogled, kao da su mi oi mucale.
U

48

Ljudi su je okruivali izvikujui o, o, o. Nitko nije govorio, samo sam ja upitao:

Tko je to?
Ribar mi objasni: pronaao je tu enu izgubljenu meu valovima. Borila se da ostane na
povrini, kosa joj se zibala kao alge. On ju je izvukao, oistio i pokrio njezino umirue tijelo.
Ona mu je zahvalila, mukarac je i dalje utio. Utopljenica mu se smijeila izgovarajui
najvee zahvale, vjerujui da on ne govori portugalski. Doveo ju je na kopno i ondje svezao.
Ne hvata se svaki dan takva riba - hvalisao se ribar.
Da ne bi ona pomislila da ga je prevarila, i da joj je spasitelj glup poljoprivrednik mora.
Jer on dobro zna kako izvui korist iz onoga to pronae. Koristoljubiv je bio on, i lukav,
dosta mu je bilo bijede. I tako je ena izloena pred zauenim oima koje nikada nisu vidjele
slino stvorenje.
Nee je osloboditi?
Osloboditi? enska e mi donijeti velike koristi...
Nasmijao se gromoglasno. Rukom je preao preko trbuha, nagovjetavajui svoj uspjeh.
No zatim se zabrinuto naobrvio. Dao mi je znak da e mi povjeriti neku tajnu. Zamolio me da
nagovorim gospou da pije i jede hranu do koje se nije lako dolazilo. Pokazao mi je na
limenku s vodom i tanjur s ribom i sitnom riom. Na tim su ostacima svi zavidjeli. Ali ona ih
je odbijala pojesti. Moda e sa mnom biti drukije. Da bar popije vodu, da ne bude tako
slaba. Ako umre, nita od posla. Priao sam eni, dodirnuo njezina pogrbljena lea. Koa joj
je bila hladna, ljuskava. Dugo joj je trebalo da digne glavu. Kada su me njezine oi pogledale,
povukao sam se zapanjeno, oaran. Njezino je lice bilo jednako naopake i s prave strane.
Kosa rasuta poput granja oduzimala joj je ljudski izgled. No bilo je neega poznatog kod te
ene. Negdje sam se ve susreo s njom. Tko je ona? Gdje sam je vidio? I koje rijei da
izgovorim s takvim neobinim stvorom? Nita nisam rekao. Prinio sam tanjur njezinim
rukama i, nita ne govorei, skrenuo pogled.
Pobjegao sam odanle kao kakva skitolutalica. Guio sam se u agoniji. Stiskao me lik te
ene. Smoio sam stopala i od hladnoe se pribrao.
Ostadoh sjediti na rubu mora sve dok mi se netko nije pribliio. Bio je to Antoninho. U
poetku nismo izmijenili ni rije. Hodali smo mranim stazama i stazama. A onda sam glasno
progovorio da me Antoninho, koji je hodao ispred mene, moe uti. Prisjetio sam se kako
Assane posluje sa svojim kolicima. Bilo je to posve uobiajeno za te ljude. Antoninho mi je
zahvalno potvrivao. U zemlji u kojoj vlada bijeda, na malenkost se gleda sa zaviu. I jasno
je: paralitiar zavidi epavcu. Assane je znao kako ljudi gledaju na njegova kolica. On ini
dobru stvar, tvrdio je Antoninho, time to svima iznajmljuje kolica i ne koristi se sam tom
zaraenom imovinom. I na kraju ree:
Ne zaboravi, gazda, bogatstvo je poput soli: slui samo kao zain.
Gazda. Taj me je momak uporno zvao gazdom. Iz njegovih usta ta je rije izlazila kao
uvreda, kao gorko pljuvanje. Time je pokazivao da, unato ponaanju koje sam stekao,
pripadam njegovoj rasi. Jednoga u dana platiti to sam je izdao.
Kad sam pokucao na vrata, Assane mi zaeli dobrodolicu. Stisnuo mi je ruku
nesumnjivom snagom. Takve su ruke onih koji ne mogu napraviti ni koraka, ije su noge
prijevremeno zautjele. Skvren, stisnut u kolicima, uvijek je gledao druge odozdo.
Opusti se nekoliko sati. Surendra e se zadrati.
Razgovarali smo do kasno u no. Assane mi je ponovno ispriao o svojim nedaama, o
tome kako ga je upravitelj izdao. Da je bilo kraa, prisvajanja namirnica, sve je to bilo tono.
Ni Assane nije smatrao da je kraa onoga to je bilo namijenjeno izgladnjelima neka ozbiljna
stvar. Svatko se snalazi prema svojim ovlastima, govorio je. No svaa s upraviteljem, to je
bilo neto drugo. Poelo je kada se Assane usprotivio jednoj njegovoj naredbi.
Bila je to naredba za ubojstvo. Izvjesna ena morala je nestati.
ena? - upitao sam ga.
Neka ena koja se zove Farida.
Sledio sam se, ali sam se pravio ravnoduan. Zato bi upravitelj nju osudio? Gorio sam od
znatielje, ali nisam nita pitao. Ve u doi do te istine. Promijenio sam temu, htio saznati
neto vie o njegovim planovima.
49

 to u sada raditi? Zapoet u neki posao, nitko ne zna kakva e biti budunost nakon
rata...
Trgovina je ve bila snabdjevena, police pune robe. Samo ju je trebalo otvoriti. Morao je
biti u dobrim odnosima s vlastima. I vlastima je odgovaralo da zatakaju znakove na tijelu
bivega tajnika. Upravitelj je bio pozvan, bilo bi dobro dobiti slubeno odobrenje u javnosti.
Assanea je samo jedna stvar smetala: ozraje nije bilo povoljno za Indijce. Neki veliki ljudi
dizali su prainu. Zato bi sveano otvaranje moralo biti javno, pozivi upueni na prave adrese,
kako to ve nalae strategija suivota. I ja sam bio pozvan. Bit e to dobra prilika da upoznam
lokalne ljude. Odvratio sam s pristojnim isprikama. Ja sam bio samo u prolazu. Put me je
vodio u ume, u potragu za Gasparom. Domain je slegnuo ramenima, pokazujui da je
odluka moja. Ponovno je napunio ae. Assane je bio ispiutura, ve je otpio dobar gutljaj,
kao nita. Ipak, njegove su misli i dalje tekle. Opravdao je svoju pretjeranost:
Kada je hladno, pijem vie. Ovdje zna biti hladno, jeste li znali? Spusti se do deset
stupnjeva, i to Celzijevih! A pijui, lake se zaboravlja...
Moramo gotovo sve zaboraviti, zar ne? Sada dobro razumijem babalazes29 moga oca.
Meni je potrebno da zaboravim ono to sam vidio u upravi. Dobio sam takve batine da
sam ostao bez nogu. No i prije mene, mnogi su bili iibani bez ikakva razloga.
Kretao se naprijed i natrag u kolicima. Povremeno su se uli hici i mitraljesko tektanje.
Vie se nismo ni uzbunjivali. Vani se klatio rat, a svakidanje su se jadikovke gasile. No za
nas su ti zvukovi bili ve dio krajolika. Ipak, neka se gorina cijedila po zidovima. Naa je
stvar zaglibila. Spomenuo sam kako rat traje cijelu vjenost. Assane se nije sloio:
Ovo i nije neki rat. Ovo je neto to jo nema ime.
Objasnio je. Da je ovo bar ozbiljan rat. Da je tako, vojska bi ojaala. No jedan rat-utvara
stvara samo vojsku-utvaru, neorganiziranu i nediscipliniranu, od koje svi strahuju i kojom
nitko ne upravlja. I mi sami, zbrkane rtve, i mi se pretvaramo u utvare.
Ispod hrpe govana ne moe biti istoga rata.
I potuio se kako je sve to nakodilo njegovim poslovima: neredi su sprijeili poslove u
trgovini, njegovi planovi nisu cvjetali. Zamolio me da ga odvezem do kue, htio mi je
pokazati to je rat napravio njegovoj imovini. Otvarao je vrata i pokazivao na mnogu djecu,
na neake koji su doli iz ume. Nalazili su se meu kutijama s pivom, limenkama, plastikom,
paketima.
Znate kako je, nae su obitelji uvijek takve, vee od ovjeanstva. Kako bi bilo da
nisam uzimao namirnice koje su dolazile u upravu?
Otvarao je i zatvarao vrata: na sve strane su se gomilala djeca, mrkave i mrave
neakinje velikih oiju. Assane je stalno pokazivao nova usta s kojima je morao dijeliti kruh.
U stranjem dvoritu nalazio se hladnjak s potopljenog broda. Neki je mladi udarao po
njemu ekiem i dlijetom. Izrezivao je lim s vrata hladnjaka. Assane mi objasni razlog tom
majstorstvu:
Prilagoava ga. Jer emu slui jedan hladnjak ovdje gdje nema struje? Sada e postati
krevet za one najmlae. Ispunit emo ga slamom i tako e djeca spavati, kao da se radi o
krevetu.
A sada se vie ne mogu dovoziti stvari iz broda?
Ne. Sada je to naroito zabranjeno.
Zato?
Jer se na brodu nalazi ta enska, Farida. A ona je mnogo toga vidjela. Ona vie ne smije
ivjeti. Upravitelj razmilja o nainu kako bi je maknuo.
Proli smo kroz Surendrinu sobu. Kroz poluotvorena vrata mogla se vidjeti prostrta plahta
na podu. U tom je trenutku do mene dopro miris iz moga djetinjstva, tamjan iz stare trgovine.
Assane napomene:
Indijac je ovdje samo privremeno. Ne mogu ga zadrati u kui. To me politiki
kompromitira.
Gurao sam kolica sa strahom jer nisam bio vjet u tome. Moda bi se on naljutio kad bih

29

babalazes - mamurluk nakon pijanstva

50

mu, u loem upravljanju, ogulio uglove. Moje su ruke bile zlosigurne, kao kad drimo
novoroene. Assane je osjetio tu nesigurnost. Zamolio me da sjednem i da se odmorim u
hladovini.
Sjednite. elim vam neto rei. Vi ste Surendrin prijatelj, to mi je jasno. Ali tom Indijcu
nisu sve koze na broju, on nije sasvim normalan. Bolje da se na to pripremite.
I dodao:
Taj tip ima glavu u oblacima, rastresen je vie od mjeseca. ini se da je ovdje, ali nije.
U poetku sam se povezao s njim u ovome poslu. On je imao novca, ali mu je bio potreban
domai ovjek na kojega e glasiti trgovina.
Mi, domai, trebali bismo biti vlasnici, zar ne?
Kako je razgovor odmicao, tako su mu ile sve vie iskakale na vratu. Na kraju je ljutito
priznao:
Ne volim te tipove, Indijce. Nije mi uope jasno kako moete biti prijatelj sa Surendrom.
Mogao sam rei da je taj Indijac drukiji. Ali utio sam. to sam znao o drugim
Indijcima? Zapravo sam poznavao samo Surendru. Nisam se branio. Naprotiv, uzvratio sam
pitanjem:
Zato ne bih bio prijatelj s njim? A kako vi moete biti ortak s Indijcem?
ekajte malo! On ima trgovinu. Samo se o tome radi. S vremenom, ja u to
nacionalizirati. Dogodine u sve zaplijeniti. Dat u mu nogom u stranjicu.
Smijao se, zadovoljan svojom domiljatou. Obeao je biti Surendrin ortak. No ono to
je obeao bilo je krhko poput stakla. I on je zadovoljno ponavljao: zaplijenit u sve! Smijao se
grohotom. Moda samo zato to je na mom licu ugledao nezadovoljstvo, Assane je skrenuo
razgovor na drugu temu. Pozvao me da mu se primaknem i apnuo mi:
Imam jednu tajnu, brate. Zakunite se da neete nikome rei!
Kunem se.
Zakunite se u dvije tisue grijeha!
Zakleo sam se. Zamolio me onda da ga odvezem do gustoga bunja u blizini dvorita.
Ovdje je! Pogledajte ovu divotu!
Skriven meu bunjem leao je golemi vojni tenk. Blindirano vozilo bilo je napola
uniteno i bez kotaa. Bono poloen u pijesak, izgledao je kao ratnik koji se oporavlja.
Ovaj tenk je moj brat, ni njemu ni meni ne rade noge.
to je tamo radilo to staro vozilo? Assane je odgovorio sporim glasom, napominjui da
danas sve to je nevjerojatno postaje uestalo. Ponovio sam svoju nedoumicu: zato je to
metalno udovite bilo ondje skriveno?
Vidjet ete. Pogledajte svojim oima emu sada slui ta zvijer.
Po pjeanom tlu kolica se nisu mogla voziti. Otiao sam sam zadovoljiti svoju
radoznalost. Iz blindiranog vozila dopiralo je pijukanje i kokodakanje. Izmet je potiskivao
miris zemlje. Zavirio sam unutra: desetak kokoi pogledalo je u mene u tupom iznenaenju.
Tenk je bio kokoinjac, mjesto proizvodnje. Assane je ponosno naglaavao:
To je moj biznis. Nitko u to ne bi posumnjao ni na to pomislio, nitko se ne bi sjetio doi
ovamo krasti. Ako trgovina propadne, osiguran sam na drugoj strani.
To je uloio od novca to ga je skupio za vrijeme rada u upravi. Ostali su mislili da ga je
zaradio na iznajmljivanju kolica, na tom nedavnom posliu. Na kolicima je zaraivao otkako
je, u zamjenu za utnju, uvjerio upravitelja da ih otui iz skladita s donacijama. No drao je
jednu nogu na svakoj obali, istodobno je otvorio trgovinu i imao kokoinjac.
Nikad se ne zna!
Vratili smo se u kuu i ponovno se uhvatili aa. Assane je prelazio granicu. Ponovno
sam ga upitao za Surendru, ve je dosta vremena proteklo. Surendra je, odgovori mi Assane,
otiao neto obaviti, ve e doi. Primijetio sam sjenu u njegovu odgovoru.
Taj Indijac, budala, jo e ga preveslati prije no to ja izvuem korist iz posla...
Htio sam da mi razjasni o emu govori. On se ispruio u kolicima i podsjetio me na
vladinog slubenika. Nije postojao rasizam, nikakva diskriminacija. ak je bilo i ministara
Indijaca. No ipak je bilo onih koji su bili nezadovoljni. eljeli su zatvoriti vrata Azijatima,
odobriti trgovanje samo crncima. Assane se predao politikim govorima, prestao sam ga
51

sluati. Surendra mi je ve spomenuo tu opasnost. Plaao je zbog svih ljudi svoje rase, zbog
greaka i ambicija drugih Indijaca. Trebalo bi ekati stoljeima da se na svakog ovjeka pone
gledati bez tereta njegove rase. Assane je nastavljao jednolinim glasom:
Nee samo Indijac loe proi. I vi se pazite. Vi ste doli izvana, pripadate plemenu,
nitko ne zna koji su razlozi vaem putovanju. Ve sam vam to rekao onoga dana na plai. Ali
vi ste tvrdoglavi, nemojte se poslije aliti...
I zakljui: ovdje vie nitko ne zapovijeda! To su bila njegova strahovanja. Svatko je
mogao preuzeti vlast, raditi i ruiti to ga volja, bez mogunosti pomoi i bez ikakva obzira. A
i kome bismo se mogli aliti? efovi ovdje hodaju tako uzdignute glave da vie i ne uju
otkucaje svoga srca. Ja ih ve dobro poznajem: nikada ih nisam vidio da ekaju u nekom redu,
uvijek nau neki nain, uu na neka mala vrata. Assane se nije ljutio zbog poetka svega toga,
ve zato to vie nije mogao nastaviti uivati u povlasticama. Nekada su, prema tradiciji,
veliki uvijek darivali one male. Tek su sada monici postali slijepi za tuu patnju.
Predloio sam drugu temu razgovora, manje munu - ene. Bio je to izravan nain da se
dotaknem Faride, da saznam tajnu koju je invalid skrivao.
I kakve su ene ovdje u Matimatiju?
Pomislio sam na zakletvu koju sam dao Faridi. Ali nisam mogao potivati njezinu molbu
da je nikada ne spomenem. Morao sam saznati neto vie. Dodao sam:
A ta ena, ta Farida...
Assane se vragolasto nasmijeio. Protrljao je dlanove o bedra kao da se tjei to mu
niemu ne slue. Tjeio je noge koje su sada drale svoju samou.
Ta je ena velika kurva. Jedna doista velika, velika kurva...
Nije pronalazio pridjeva. Samo mu je u oima svjetlucao neki sjaj, onaj to ga enja
rasplamsava. Raspredao je o enama koje je on dijelio na vee i manje kurve. Ali nije
spominjao Faridu. Jezik mu se zaplitao u alkoholnim parama koje su izlazile iz njega. Ja vie
nisam sluao njegove razvodnjene rijei. Netko je pokucao na vrata, bio je to Antoninho.
Doveo je Surendru. Stali su na vratima kao utvare.
Surendra! - pozvao sam ga dok sam ustajao.
No Indijac kao da me nije vidio. Bio je nekako drukiji, crna mu je kosa neuredno padala
na elo. Smravio je, tijelo mu se uvuklo u odjeu. Vjerojatno je doao preko plae jer su mu
hlae bile mokre. Antoninho je upao, govorei zbrda-zdola:
Drugovi gazde: ne moete ni zamisliti to je on uinio!
Pokazivao je na Surendru kao da ovaj ne postoji. Assane se razljutio i zatraio da ga
odmah izvijesti. Antoninho ispripovijeda to se dogodilo: Surendra je poslije ruka otiao na
plau. Poveo je suprugu sa sobom. Zatim je skupio nekoliko trupaca i poeo raditi splav.
Assma je pak neto pjevuila, to se doimalo poput neusklaenih zvukova. U predveerje je
Indijac ve dovrio svoje djelo. Porinuo je splav u more i ukrcao Assmu. Zagazio je u vodu i
gurao splav, a kada je dubina bila tolika da vie nije mogao dosei dno, dao je supruzi dug
poljubac u elo. Zatim je usmjerio splav prema eljenom pravcu i snano ga gurnuo. Mahnuo
joj je u znak pozdrava:
Idi, Assma! Vrati se u svoju zemlju!
Assane prekine Antoninhovo pripovijedanje. Upita Surendru je li tako bilo. Moj stari
prijatelj kao da ga i nije uo. Sjeo je na neku kutiju, ruke nepomine na koljenima. Oi su mu
traile drugu obalu svijeta. Ja sam ustao, osjeajui da me oi izdaju. Naposljetku, to to sam
vidio bila je Assma! unuo sam pokraj Surendre i pruio mu ruke: Surendra, vidio sam
Assmu. iva je, pokupio ju je neki ribar. Poi sa mnom, idemo je potraiti.
Glas mi je drhtao od bijesa. Nisam opratao samome sebi to nisam prepoznao Assmu, to
je nisam oslobodio one muke. Assane se tada proderao:
Antoninho, izvuci moja kolica. Idemo tamo, idemo po tu jadnu enu. Vi ostanite,
Kindzu.
Antoninho pomogne Assaneu da izae. Obgrlio ga je oko pasa i tako su se odvukli u no.
Ostao sam sam sa Surendrom. Indijac se cijelo to vrijeme nije ni pomaknuo. Kao da je ivio u
nekoj od onih odsutnosti u koju je zapadala njegova ena sluajui zvukove s radija koji su
krivotvorili Indiju.
52

 Surendra, ja cu pomoi Assmi. Ide li sa mnom?

Nije ni trepnuo. Ostavio sam ga takvoga, zabavljenoga u svojem nitavilu. Na plai sam
brzo naao Assanea i Antoninha. Stigli su na vrijeme, Assma je jo bila iva. Assane je
naredio da se uzmu njegova kolica kako bi se prevezla unesreena. Tako je i bilo. Na kolicima
su je odvezli u dom zdravlja. Ja sam pomagao Assaneu dok su se oko nas gomilali
znatieljnici. Indijka je ostala u domu zdravlja, potitena, bez ikakva svoga pristanka.
Nakon te noi ostao sam u Assaneovoj kui i spavao u Assminu krevetu. Surendra je
legao na madrac pokraj kreveta, ukoen, nepomian. Posvetio sam dane koje sam ondje
proveo tome da pokuam pribrati Surendru. Osjeao sam veliku obvezu prema njemu, moje se
djetinjstvo irilo u tisuama obzora u njegovoj trgovini. Nisam ba uspio. Surendra se
zavukao u sebe, zatoio se u tugu. Unato tome, svako predveerje prije no to sam iao
posjetiti Assmu, pitao bih ga:
Idem posjetiti tvoju enu. Hoe li poi sa mnom?
Assma samo to nije stigla u Indiju - odgovarao mi je.
Jadna se Indijka oporavila. Ja sam je vratio kui. Smjestio je u stari naslonja. I ondje je
ostala. Surandra nije htio da se ona vrati u sobu. Assane je tada poeo pokazivati neobino
proturjene osjeaje. Obasipao ju je panjom, uvao za nju najbolje komade hrane, on sam ju
je hranio juhom. Kako se Assma oporavljala, Assane joj je davao sitne poslove u kokoinjcu,
bilo je oito da je htio da se oporavi samo njezin razum.
Jedne sam se noi probudio sav u znoju. Srce mi je lupalo kao da je usred oluje. Zauo
sam uspavanku koju je pjevala moja majka! Pjesma je dolazila izvana, kao neka nestvarna
istina. Izaao sam omotan u plahtu. Vie nisam bio u nedoumici. Bila je to pjesma kojom je
mene i moju brau uspavljivala naa majka. Pjesma je dolazila iz tenka. Oprezno sam priao.
Kada sam uao u kokosinjac, nastao je tajac. Nazreo sam tada golemog pijetla. ivotinja me
iznenaeno pogledala. Od toga sam se pogleda gotovo sruio. U tim je oima bila tuga kakvu
dotad nisam vidio.
Lipanjiu!
Pijetao je nepovjerljivo nakrivio glavu. Zakukurikao je i zagrebao po tlu, pokazujui da je
to njegov teritorij. Izgledao je kao prava ivotinja, ptica po roenju i sklonostima.
Nije to mogao biti Lipanji, moj brat. No ipak sam ostao stajati vani, nepomian,
ugnijeen. Proelo me duboko grizoduje. Zaboravio sam svoga brata. Predao sam se
traenju Gaspara kojega uope nisam poznavao. A zaboravio sam na Lipanjia. Kakav sam
to ja bio brat? Jo sam ekao odgovor s one strane, da se bar spusti duh moga oca, pa makar i
da me kazni. Vrijeme je prolo u mimohodu zrikavaca. Onda sam odustao. Priao sam pijetlu
gotovo se pozdravljajui s njim. No te su oi ponovno postale ljudske, sklone suzama.
Provukao sam prste kroz reetku i pomilovao ga po krilima. Mogao bih se zakleti da sam iza
svojih lea uo uspavanku iz djetinjstva.
Nikada se vie nisam vratio u kokoinjac. Uvjerio sam se da je taj susret bio iluzija, moja
pretjerana fantazija. Lipanji je umro, izgubljen na mjestima koja sam napustio. Jesam li to
ponavljao svako jutro da bih olakao svoju savjest?
Tih sam se dana budio prije sunca. Sa svoga prozora vidio bih kako ene siju kukuruz
pokraj ceste. Gubile su sate u toj bezvrijednoj borbi. Kao i moja majka, one su vjerovale da
mrtva utroba moe dati roda. Iz svoje sobe mogao sam vidjeti pjeanu cestu sve do trga. Bio
je to miran trg koji je podsjeao na ue malene rijeke. U sreditu se uzdizao kip. Spomenik
junacima Nezavisnosti. Kip je podignut da bi zamijenio stari kip, onaj protivne politike, koji
je veliao kolonijalne ratnike. Sruili su ga na Dan nezavisnosti. Razbili su kamen u tisue
kamenia i izgradili drugi. Rekli su da je privremen, ali jo se uzdizao. Bio je prljav,
prekriven prainom, sa smeem uokolo. ini se da mu nitko nije odavao neko potovanje.
Osim jedne ene koja bi ondje stajala satima. Ja sam gledao tu enu, odjevenu u crninu, i
mislio da je udovica.
Assane mi je otkrio tko je ona:
To je upraviteljeva supruga.
Jednoga popodneva dok sam se vraao kui, naiao sam na nju na trgu. Priao sam i stao,
pun potovanja, kao da se klanjam spomeniku. ena nije obraala panju, jedna se bora
53

ocrtavala na njezinu elu. Na trenutak mi se uinilo da plae. Ali kad sam priao blie, shvatio
sam da pjeva. Pjevuila je pjesmicu koju sam poznavao, iz oslobodilake oruane borbe.
Stajala je ondje ozbiljnija od molitve. Neto me je vuklo k njoj, htio sam upoznati njezinu
tugu. U tom je tijelu postojalo neko prijevremeno udovitvo koje nije dolazilo iz preminule
smrti nego iz nemarne naputenosti. Na trenutak mi je palo na pamet da uberem divlje cvijee
i stavim ga u podnoje spomenika. Tek tada je ena podignula oi, goleme oi koje sam ve
negdje vidio. Cijelu me je vjenost promatrala. A zatim se ponovno vratila u crninu svoje
odjee, u ponor svoje tiine. Udaljio sam se, zaintrigiran. U meni je uporno ustrajala
prisutnost te ene.
Ujutro, prije slubenog otvaranja trgovine, nevoljko sam se odjenuo. Izabrao sam jedno
odijelo meu Surendrinom odjeom. Sreom, bili smo istoga stasa. Assaneova i Surendrina
trgovina nalazila se na jednom uglu glavne ulice, odmah iza skretanja ranoga sunca. U
kolonijalno vrijeme bila je to kantina Romo Pinta. Nakon njegove smrti ostala je slobodna.
Novi su se vlasnici potrudili da je poiste, oboje i urede. Trgovina je zabljesnula novim
izgledom i ljudi su se na ulici divili. Znatieljnici su punili plonike. Najvie je bilo onih u
dronjcima, pijanih i izgladnjelih. Upravitelj je stigao gotovo u podne. Doao je u pratnji svoje
supruge Carolinde. Iza njih ili su tjelesni uvari. Ljudi su ostali u hladovini da bi sluali duge
govore. Carolinda mi je sa svoga mjesta upuivala poglede. Njezine su oi bile zasjenjene,
nisam se zadrao na svome mjestu. Otiao sam na mjesto s kojeg sam je mogao vidjeti, ali ne
i ona mene. Assane je govorio, odjeven u odijelo natopljeno znojem. inio je sve to je
mogao da bi zadrao Surendru u drugom planu. Ja sam pratio taj prizor izdaleka, motrei
Indijca. On je bio nepomian, gotovo kao kip, a moda je bio jedini koji se nalazio na pravom
mjestu. Ipak, nije se klanjao velikima. Ono to se ondje dogaalo, bila je zapravo imitacija
onoga to bi na nekom nepoznatom mjestu bilo istinito. Assma je navukla nevjeti smijeak.
Tko zna, moda je ona vidjela drugi prizor, jedan indijski prizor u kojemu smo mi, Afrikanci,
stranci?
Sve se odvijalo u dugim zatijima kad se odjednom meu gustom prainom podignulo
komeanje. Bila je to skupina ljudi u odorama koji su bili spremni stvoriti pakao. Upravitelj se
odmah povukao, zatien privatnim tjelesnim uvarima. Carolinda se takoer povukla, ali
dostojanstvenije nego njezin mu koji je naoigled bjeao. Ljudi, koji su stajali u krugu,
razmaknuli su se dok je banda prelazila ulicu. Jedan je sija nesree izvukao pitolj i ispalio
po ljudima. Nastalo je ludilo. Uslijedilo je jo hitaca, zatim povici, oblaci praine, ljudi koji
pretrauju travu ne bi li nali hitno sklonite. Ja sam potrao prema stranjem dijelu trgovine i
poskliznuo se na lokvi. Ostao sam tako, glave zarinute u tlo. Vonjalo je na mokrau, to je
vjerojatno bio zahod. Bio sam natopljen znojem od straha te se nisam ni sjetio osjeaja
gaenja. Ostao sam ondje molei da taj rat ne stigne do stranje strane kue. S ulice su i dalje
dopirali neprijateljski povici.
Ubijte mi tog Indijca - vikao je zapovjednik napadaa.
Odjednom ugledah plamen. Vatra je buknula u kui, ve sam kaljao od dima. Nisam htio
istrati od straha da ne upadnem u zasjedu na otvorenom prostoru. Usred te plametnje izronio
je Antoninho gotovo vukui indijskog trgovca. Surendra je bio tako zbunjen da nije ni
shvaao s koliko nogu mora napraviti korak. Antoninhu je dua izlazila kroz nokte da bi
izdrao njegovu teinu. Pomogao sam mu da izvue Surendru izvan dometa vatre.
A Assma? - upitao sam.
Mladi je slegnuo ramenima, navukavi jadnu grimasu. Potrao sam prema prozoru ne
bih li vidio jadnicu. Kad sam se primaknuo, stakla su prsnula, otre su krhotine poletjele.
Skupio sam se da se zatitim, a zatim sam se vratio do prozora i provirio: vatra se ve rairila,
pod se poploao plamenom.
Povikao sam njezino ime, no ni ja sam nisam uo svoj glas. Vatra je iskljuiva
gospodarica, ivobojna enka. Ostali smo ondje dok se poar nije predao. Tek smo se tada
pogledali kao da smo stvarni. Surendra je i dalje pokazivao onu potpunu odsutnost, kao da ni
u emu nije uspio. Je li shvaao to se dogodilo s njegovom enom?
Surendra, vidio si, Assma... nitko nije mogao nita uiniti...
Ostao je pognute glave, nijem. Je li shvaao? Nisam imao vremena provjeriti. Dolazio je
54

Assane, vukui se u kolicima. Pribliio se i, na moje iznenaenje, iskreno zagrlio Indijca. Nije
to bila gesta ortaka, ve prijatelja. Ostavio sam ih, preputene tuzi.
Na putu kui spotaknuo sam se o nekog ovjeka koji je spavao na ulici. U ruci je drao
dugako ue. Kad sam mu priao blie, vidio sam da ima otvorene oi. Je li moda pijan? Ili
mu je trebala pomo jer je bio tako bolestan da nije mogao ni ustati u tijelu? Nisam se
zaustavio. Assaneova je kua bila blizu. Nastavio sam dalje, polako poput vruine koja se
stvarala. Kad sam stigao kui, otiao sam do prozora svoje sobe da paljivo pogledam ovjeka
o kojeg sam se spotaknuo. Jo je leao u svom dugom popodnevnom odmaranju na ploniku.
Odluio sam se vratiti i odnijeti jadniku vode. Ve sam bio na izlazu kad me je jedan od
Assaneovih neaka zaustavio:
Taj je ovjek mrtav, strie.
Promotrio sam tijelo s udaljenosti. ovjek je doista bio mraan, imao je onu statinu boju
machonge30. A to je znailo to ue u njegovoj ruci? Isti mi je Assaneov neak rekao kako je
ovjek pravio ue da bi se objesio. Danonono je namatao konce agave i nikada nije
zavravao posao. Ue je ve bilo dugako nekoliko metara. Nije ga stigao upotrijebiti, nije se
objesio. Umro je upravo tako, sa svojim razlozima unutra. Smrt je zapravo ue koje nam na
kraju svee vene, a vor je ondje jo od naeg roenja. Vrijeme potee vrhove ueta, steui
nas malo-pomalo.
Mrtvac je ostao na rubu ceste cijeli dan. Sljedee jutro jo je bio na istome mjestu,
ovjenan rojem muha. Pravo govorei, nemarni le na ploniku nije odudarao od svega
ostaloga. Simbolizirao je ono u to se gradi pretvorio u jednu golemu mrtvanicu. U podne je
dola grupa vojnika da maknu truplo. Vukli su ga za noge du ceste. Bila je to pogrebna
povorka koja je pristajala bezimenu jadniku: dizao je prainu po ulici, muhe su oko njega
zujale kao unajmljene narikae onih koji su za ivota bili beznaajni.
Promatrao sam kako se vojnici udaljavaju izmeu razruenih kua. Zrak je bio teak,
natopljen. Gledajui tu pogrebnu povorku koja je nestajala meu ruevinama, pomislio sam:
mi, koji smo roeni u tom vremenu, posljednji smo preivjeli. Nakon nas vie nee biti svijeta
da ikoga doeka.

Sedmo poglavlje

Ruke koje sanjaju ene

K I A J E L U P K A L A po krovu autobusa kao po ksilofonu. Mokri nebeski prsti
zabavljali su se u tom zveckanju. Tuahir je zamotan u capulanu. Gleda u djeaka koji lei
otvorenih oiju u iskrenom snu.
Prokletstvo, hladno je. A ne moe se ni vatra zapaliti, drvo je mokro. uje li me ti,
djeae?
Muidinga je i dalje odsutan. Prema tradiciji, trebao bi se veseliti: kia je dobar predznak,
znak da dobro vrijeme kuca na vrata sudbine.
Tebi nedostaje ena - ree starac. - itao si o toj eni, o toj Faridi. Sigurno je bila lijepa.
Istoga asa ene su postale tema razgovora.
ene su dobre kada nema ljubavi - ree. - Jer je ljubav varljiva. Mi joj gradimo kuu,
ona se stvori u dvoritu. Bolje je imati kurvu, djeae. Tako troimo ono to imamo u depu, a
ne ono to imamo u grudima. Nikada ne dajemo srce jednoj kurvi.
I nastavi:
Ti ne zna, djeae, za moj sluaj s Joroginom?
I starac pone pripovijedati o svom susretu s Joroginom, sa enom koja je zasluila
njegova vjena obeanja. Ona je izgledala pomalo tupavo i bavila se samo dokolicom.
30

machongo - plodno tlo u kojemu ima ilovae

55

 Takve bi ene trebale biti - doda Tuahir - da ne bi napustile one dunosti koje im je Bog
podario. No ja sam se prevario u toj eni, Muidinga.
Ona je zapravo bila onaj uvrnuti dragulj koji pada na prostirku lake no to kukuruz
poklekne u muaru. Tuahir je patio, glas mu je jo uvijek zamuen zbog sjeanja na nju.
Sada ivim od danas do sutra.
Tuahir je slinio slogove, patei od probave onoga nita to je jeo nekoliko dana. Promatra
djeaka i pokuava odgonetnuti njegovu dob za poetak ljubavi. I nasmijei se, prisjeajui se
prizora kad su ga starice silovale. Djeaku su trebale druge inicijacije.
ekaj, djeae. Daj da sjednem pokraj tebe.
Smjesti se na rub stolca pokraj Muidinge. Stavi ruke meu djeakove noge. Polako mu
otkapa rasporak.
Sada misli na djevojke.
Strie! Nemoj to raditi...
Nemoj ni pokuati suprotstavljati mi se, jo u ti opaliti nekoliko pljuski. Hajde, uini
kako sam ti rekao.
Ali, strie, ovako ne mogu...
To je zato to misli samo glavom. Misli tijelom!
Nee ii, strie.
Sigurno misli na Mariju Bofe, onu iz sela. Ta ni tetovau nema, koa joj je glatka kao
u mukarca. Misli na Joaquinhu, naTinitu. One imaju tetovau, kad dodirne njihov trbuh,
osjea da je nalik kori.
Ne radi se o koi ni o tetovai. Ne mogu tako, samo u mislima.
To je zbog koe, znam. Zar si vidio ribu bez ljusaka? Riba uvijek ima ljuske. Bez
tetovae, ena ne moe probuditi ovjeka. Vidi li sada? Samo od ovoga razgovora ve si se
probudio. Nastavi, djeae, ja u ti pomoi. Zamisli da je moja ruka Joaquinha.
Obojica zaspu, oslonjeni jedan na drugoga. Probude se sjedei u istome poloaju u kojem
su zaspali. Kad je no pala, kia je prestala. Zemlja je jo uvijek isputala svoj slatki miris.
Oni ustanu ispod stabla canhoeire veseli. Ne shvaajui razlog tome, neskladno pjevaju.
Zatim plesu, lupkajui o limenke. Kao da su omamljeni.
Zar smo pili, strie?
To je pie koje se ve dugo nalazi u krvi. Nekada sam mnogo pio.
I objasni razloge zbog kojih je morao piti: mokraa ga je, ondje u tijelu, silno grijala. ak
ga je pekla, gotovo kljuala. Jedini lijek bio je da pije, da unosi tekuinu kako bi ohladio te
unutranje vode. Obojica su se nasmijali grohotom i od srca. No odjednom se Muidinga
uznemiri:
Zar nije opasno da toliko buimo?
Ako se glasno smije, udaljit e zle duhove.
Starac ponovno pone plesati. Muidinga ga vie ne prati. Nasloni se o stablo. Starac ga
zaueno gleda.
Smij se, djeae. Ako se smije, postat e veseo.
Zatim i Tuahir prestane plesati. Splasne mu raspoloenje i on odustane. Sjedne, klimajui
glavom.
Ima pravo, djeae: samo emo prizvati neiju panju.
Neko vrijeme udiu tugu, magla postaje gua. Tada ga djeak upita zato se ne moe
sjetiti starih uspomena? Zato mu je to nekadanje vrijeme, prije njegove bolesti, oduzeto,
prekriveno veom maglom nego okolni krajolik?
Sve sam ponovno nauio: hodati, govoriti. Moje se oi sjeaju itanja, moji prsti nisu
zaboravili slova. Ali se ne mogu sjetiti niega iz prolosti. Zato, strie?
Tuahir mu ree istinu. Djeaka su odveli arobnjaku. Starac ga je zamolio da mu izbrie
sve iz glave.
Zatraio sam to jer je bolje nemati sjeanje na to vrijeme koje je prolo. Ti si ak imao
sree s boleu, jer si zbog toga mogao sve zaboraviti. Dok ja ne, ja nosim taj teret...
Tuahir je shvatio da Kindzuovi zapisi donose djeaku jedno posueno sjeanje na te
nemogue dane. Kad bi barem vjerovao da je sve to fantazija, izmiljena pria koja se

56

pripovijeda.
Zna li to emo, djeae? Proitat e mi te zapise.
Da itam sada, po ovome mraku?
Upali vatru vani.
Ali drva su mokra od kie.
Onda emo upaliti vatru u autobusu. Ovdje emo skupiti ono to e gorjeti.
Smijemo li, strie? Je li to u redu?
Nije u redu da pustimo ovu tamu da nam ue u glavu. Ne moemo ni plesati ni smijati
se. Hajdemo onda zaroniti u te biljenice. Unutra moemo pjevati, zabavljati se.

Sedma Kindzuova biljenica

Pijani vodi
V E S U M E U M A R A L I dani to sam ih provodio kod Assanea. to sam
oekivao? Ni Surendra ni Assane nisu mi mogli pomoi da naem Gaspara, izgubljenog
Faridininog sina. Kad sam ih traio savjet, oni su samo slijegali ramenima, ne znajui to da
mi odgovore. Za njih je moj problem bio udan, neto s drugoga svijeta.
U meuvremenu, potvrdili su mi da je Euzinhino selo bilo napadnuto i da u njemu nitko
vise ne ivi. Euzinha, ta ena koja bi mogla znati to je s Gasparom, sada je najvjerojatnije u
izbjeglikom logoru. No kako tamo otii? ume su bile odvie smrtonosne. Nitko nije htio
poi sa mnom. Nakon mnogo potroene sline, Antoninho, trgovaki pomonik, ree mi da
poznaje nekoga tko bi me mogao odvesti. Tog smo nesretnika mogli pronai u baru.
Te smo noi poli u bar. Uao sam i smjestio se pokraj anka, sluajui udaljene glasove
prisutnih, gotovo su svi bili pijani. Mnogi su koristili dva sata struje koliko je upravitelj dao
narodu. I okupljali su se u pivnici, na zajednikim razgovorima, ublaujui slabosti u glasnom
govoru. Vie od svih ostalih, dvojica su se prepirala. Antoninho ih je prepoznao. Jedan debeli,
golemi mukarac, nalik balalajki, bez puceta. Ime mu je bilo Abacar Ruisonho. Drugi, kojega
su zvali Quintino Massua, nervozan ovjek, tako mrav da se od same pomisli, samo zato jer
ima neku teinu, znojio. Taj je Quintino podizao au i nazdravljao:
Postat u bogat, bit u pun love.
Prisutni su se smijali, ali su mislili da se radi samo o alomatariji. I dizali su ae,
slavei. Antoninho mi u povjerenju, u kratkim potezima, oslika portret Abacara Ruisonha. On
je bio ef sigurnosne slube, neto izmeu loega ovjeka i onoga kojemu moemo oprostiti.
Svugdje je zalazio, mahao nekakvom karticom, bio je imenovan da upozorava, zastrauje i
zapisuje u zapisnik. Njegov se stalni posao sastojao u prebrojavanju ivih, u popisivanju
koliko je izbjeglica stiglo u logor. Provodio je dane na uglu, brojei: jedan, dva, i tako dalje...
Brojevi su se gomilali, ljudi se mijeali. I ponovno bi zapoinjalo brojanje. Ponekad bi se
razljutio, jer ljudi nikada nisu mirni, kvragu! Jedna je stvar sigurna, debeli ak i nije bio
zloban. Barem se mravi Quintino nije bojao Abacara. Mravko je izjavljivao, zaklinjui se:
Kaem vam: sutra u ja dijeliti milost. Najbolje vam je da ste u dobrim odnosima sa
mnom. Tko bude protiv mene, nee primirisati ni lipe.
Nitko nije mario za istinu, svi su se zavukli u dim toga bara, daleko od stvarnoga ivota.
U siromanoj su sadanjosti nazdravljali lanoj bogatoj budunosti. Mata se zahuktavala.
Slavilo se bez ikakva sastojka osim bijede koja je ulazila u ae i utapala se u tuzi.
Jedina osoba kojoj to nije bilo smijeno bio je debeli Abacar. Ozbiljan kao ponedjeljak,
osporavao je najave Quintina Massue.
To su politiki nekorektna pijanstva.
U tom asu u bar ue neki udni ovjek, s pitoljem zataknutim za irokim pojasom.
Osjetivi njegovu prisutnost, ljudi su se utke razmicali, zabavljeni svojim tekuim pitanjima.
Upitah Antoninha tko je taj pridolica.
To je Shetani. Bolje da odmaglimo.
57

U baru zavlada tiina. No, Quintinu Massui to nije bilo vano, nije shvaao opasnost. Da
bi se dokazao, popeo se na stolac i proglasio se autorom dogaaja o kojima se mnogo
govorilo po gradiu:
One novanice koje su se pojavile na plai, tko ih je poderao? Upravo ja, Quintino.
Debeli je Abacar preivao pivo, razvodnio je argument. Prisutni su se prestali zabavljati i
zakopali su se u same sebe. Antoninho me povukao za ruku, navaljujui da odemo:
Za Boga miloga, idemo kui!
ala je postajala opasna, ta stvar s novcem bila je predmet mnogih razgovora. Shetanija je
svrbjela ruka iznad opasaa, ve je bacio jedno oko na pitolj. No mravi i razgovorljivi
Quintino je nastavljao:
Pogledajte razloge dananje patnje. A zato?
Okrenuvi se prema meni, upita me znam li za pravi razlog zato indijski oraii ne
cvjetaju. Abacar mi ree u nastojanju da me umiri:
Ne obraajte panju. To je zaostalost, priprosto neznanje. Je li vrijedno truda? Vrijedi li
objanjavati ovim ljudima? Ja mislim da uvijek treba pokuavati. Gore ne moe biti, pa i
koko puni guu zrno po zrno.
Golemi mi je Abacar gostoljubivo ponudio mjesto na anku pokraj sebe. Dok je pio, sipao
je jo poslovica:
Danas zarauju samo prodrljivi!
Primaknuo mi je svoj zadah. S obzirom na to povjerljivo dranje, pomislio sam da e mi
neto apnuti. Ali poeo je govoriti glasom koji je zazvuao kao da izlazi iz zaepljenoga
roga:
Povjerit u vam neto: ivcira me taj Quintino samo zato to mi se svia. Uope ne
shvaa da ga elim zatititi. Kad mu se tako obraam, pravi se bolestan zato da bi oni veliki
mislili da je glup, i samo blebee. Vi znate kako je: u zemlji slijepaca, onaj tko ima jedno oko,
ostane bez njega.
Odjednom odjekne eksplozija. Svjetlo je na trenutak zatreptalo, a zatim utrnulo. utke i u
mraku oekivali smo sljedeu eksploziju. uo se samo jedan glas:
Bestidnici, ovo je bilo vrlo blizu!
Tko je to pucao? Vojska ili bande? Na koga su pucali? Netko je zapalio ibicu na anku.
Zatim su upalili nekoliko petrolejki i rasporedili ih po stolovima. Quintino je prvi ponovno
progovorio i zapoeo svoj ples.
A to je s vama? Vi nita ne govorite?
Priao mi je, spreman na prepirku, i ja vie nisam mogao uzmai. to sam vie nastojao
izvui se iz toga upljeg razgovora, to sam vie bivao uvuen. ovjek me nestrpljivo
zapahnuo svojim dahom:
Sluajte, vi strane. U ovom se kraju dogaaju svakakva sranja, svi se boje govoriti o
tome. Ja znam tko ovdje hara. Nisu to samo bande. Ima i drugih.
Pijanci su se povukli. Quintinove su rijei odjeknule poput nedavne eksplozije. Quintino
nije odustajao: ima stvari koje su svima poznate, ali nitko o njima ne govori.
U Mozambiku je rat poput oranice.
I objasni: rat je donosio velike zarade i svatko je vodio svoj privatni rat. Svi su izazivali
tue ivote na predaju. Nastupila je grobna tiina. Tada se zauo potmuli Shenatijev glas:
Tom su tipu dani odbrojani!
Quintino nastavi bez straha, ignorirajui prisutnost staroga borca:
Upravo zato ovaj rat nikada ne zavrava. I Abacar to zna, samo nita ne govori jer je
govno, sin proljeva.
To je bila kap koja je prelila au. Abacar je i dalje utio, zavukao se u sebe. Ni ja nisam
primijetio da je bio toliko pijan. Pretjeranost u alkoholu davala mu je uvjerljiv izgled. Noge
su mu se klatile, trbuh ispao od teine poput zaobljene zagrade. Odjednom je zamahnuo
stisnutom akom prema Quintinovu licu i ovaj je istoga asa pao uz buan prasak. Ostao je
tako nepomian, rukospljeskan. Uokolo, zvali su ga glasovi:
Quintino, probudite se!
Od njega nikakva odgovora. Je li moda on, osobno, umro? Upitao sam naivno. Ljudi su
58

prasnuli u smijeh. Neka se ne brinem, to je bio obiaj: mravko je uvijek tako zavravao no,
oslanjajui se o tlo. Abacar mi prie, gladei lanke prstiju:
Morao sam ga obuzdati. Ne volim se tui. Ovo je bilo samo da ga uutkam.
Tada je iz polumraka, istokanog petrolejkama, izronila ena u pratnji golemog psa.
Antoninho mi apne: to je Juliana Bastiana, slijepa prostitutka. Pogledao sam je dok se tiina
vraala u taj zadimljeni prostor. Shetani pozove Abacara i neto mu ree na uho. Obojica se
nasmijae, glasno i runo. Slijepa je ena krila put izmeu stolova. Ruka joj je lagano
dodirivala lea psa koji ju je vodio.
ujem miris nekoga stranca. Moda ima vijesti o mom brigadiru...
Silno je uzdisala od enje, to nije priliilo jednoj eni, iskusnoj i vjetoj u krijumarenju
krpama. Zbog svoje sljepoe nije izgledala kao one smutljivice koje lou pivo. Prila mi je i
pomirisala me. Suknja joj je bila pripijena uz tijelo, stranjica joj nije mogla ni disati.
Ne boj se psa, on je bolji od mnogih ovdje - ree pokazujui na ljude.
Zamolila me da joj platim pie i odmah popila tri ae. Naredila je psu da je eka vani.
Pas je posluno podvio rep i izaao. Pogledao sam oko sebe, razgovor se razvodnjavao,
smijeh je kotrljao smijeh. Kao da i nije bilo pucnjave maloprije. Kao da uope i ne postoji ono
vani, sve se svodilo na taj bar. inilo se da slijepa ena nasluuje moje misli.
Hvala Bogu to sam slijepa. Ondje vani, svijet je sve gori. Zbog ovoga rata vie nitko
nema milosti ni za koga.
Ispripovijedala mi je zatim razloge svojih uzdisaja: ekala je brigadira koji se zvao
Silverio Damiao, svoga nadasve vojnikog ljubavnika, koji je sluio u kolonijalnom ratu.
Juliana je ispredala povijest: kako je brigadir nedavno poao u misiju protiv terorista, u
obranu luzitanske zemlje. Slijepa je ena mijeala vremena, od prolosti je stvarala sadanjost.
Naglim pokretom zavue cijelu ruku u svoju vreu i izvue snop pisama.
Sve su ovo njegova pisma. Ne proe jedan tjedan a da mi ne pie. Hoe li proitati,
strane?
Neodluno sam uzeo pisma. Nisam nijedno proitao. Iskoristio sam taj trenutak da joj
objasnim zato sam doao u bar. Moda bi mi ona mogla rei tko bi me mogao otpratiti u
umu. Juliana Bastiana nije znala odgovor, inilo se kao i da nije ula moje pitanje. Pomislih
da bih joj morao bolje objasniti svoje razloge. No ona me prekine:
Je li to zbog ljubavi?
Da.
Onda mi nita vie nije potrebno.
Zahvalno sam se nasmijeio. I dalje sam drao pisma u ruci, s velikim potovanjem, kao
da me ona moe vidjeti. Polako sam ih odloio na stol. Mukarci su me prezrivo gledali. Ja,
stranac, uivao sam u njezinu drutvu. Snizio sam glas da ne bih skretao pozornost. Okolna
lica nisu ba bila prijateljska. Tek sam tada primijetio da je Antoninho ve otiao iz bara.
Juliana kao da je naslutila to osjeam:
Ne bojte se. Oni imaju razloga za strah.
Samo je brigadir Silvrio, njezin daleki ljubavnik, bio pravi ovjek on se nije nikoga
plaio. Zbog toga su se svi ljutili kad bi ona najavila vojnikov skori povratak.
Ponovio sam svoje pitanje. Dodao sam da moram potraiti jedno dijete koje je ve dugo
naputeno. Juliana je iznijela stranu slutnju: ako je dugo vremena naputen, onda je djeak s
bandama, vucara se po umama, kao sijai pakla.
Svejedno ga elim nai - odgovorio sam.
Htio sam dobiti na vremenu, zabaviti prostitutku da vidim hoe li mi se smilovati i
imenovati nekog vodia.
Ima li oruje, strane? Nema? teta, jer bi bilo bolje da podui tog djeaka kako se
ubija, kao i dobrim vjetinama krae.
Izvadila je cigaretu iz depa i, ne zapalivi je, stavila je u usta.
To je samo da me drugi vide. Vi i ne znate koliko zavisti izazivaju ovakve stvari - ree
ona dok se cigareta micala.
Pronai djeaka, ali zabranjujem ti da mu da olovku ili lopatu. Od toga nema ivota.
Vie vrijedi oruje, strane. Ovih dana ivi se od oruja. Brzog i dobrog.
59

Iz nezapaljene cigarete vukla je nevidljiv dim. Okretala je glavu, oslukujui glasove.

Zatresla je stolcem da mi privue panju. Zatim mi pokae na susjedni stol za kojim je sjedio
Shetani.
Ti i ne zna koliko je opasno za mene to sjedim ovdje, sama s tobom.
Nije mi dugo trebalo da shvatim. S jednog kraja bara Shetani je pozvao Bastianu. Uinio
je to kao da raspiruje vatru.
Doi ovamo. elim ti neto pokazati.
Bastiana ozbiljno ustane, opipavajui glasove, njihove tune nijanse. ak sam joj htio
pomoi, ali ona odbije moju ruku i naredi mi da se povuem. Krenula je bez spoticanja i
postavila se pred Shetanijem.
to je?
Daj mi ruku, elim ti neto darovati.
Ma idi u umu, tamo ti je mjesto.
Ozbiljno ti govorim, Bastiana. Imam dar za tebe, poiljku koju mi je dao neki
kolonijalni brigadir.
Prostitutka zadrhti, oi su joj se nasmijeile, mutno zasvjetlucale. Napravila je korak
prema naprijed, tijelo joj se odravalo kao kakav kredo. Shetani je odmaknuo stol i polako
ustao. Uzeo je ruku Juliane Bastiane i snano joj rairio aku.
Uzmi, Juliana Bastiana.
Neto joj je stavio u aku, nitko nije vidio to. Kada je opipala dar, na njezinu je licu
smijeak splasnuo i pomalo se pretvorio u bol. Na kraju je kriknula i zaplakala. Dola je do
moga stola, ovaj put spotiui se o stolce i teturajui.
to je Juliana? to su ti uinili, reci mi.
Pomogao sam joj da sjedne, tijelo joj je bilo napeto, kao da je zauzdala ivce. Niz lice su
joj klizile kapi krupne tuge, natapajui riin puder. Ponovno sam je zamolio da mi objasni to
se dogodilo.
Pogledaj to su uinili s mojim psom.
I otvori aku. U njoj su bila dva odrezana uha koja su jo uvijek krvarila, natapajui
crvenilom koljku njezinih prstiju. Nisam ni zastao da razmislim. Odgurnuo sam stolac i
krenuo prema policajcu. No prostitutkina me ruka zabrinuto zaustavila.
Kamo e?
Morat e nauiti, Juliana. Netko mu mora...
Budi miran, glupane.
Juliana je to povikala. Podignula je ruke u zrak i stala mlatarati njima s uarenim rijeima.
Snano me povukla natrag na stolac, neupotrebljive su oi potvrivale njezinu odluku da me
zaustavi. Kad je vidjela da sam popustio, s olakanjem je uzdahnula kao da joj je iz due
iscurila tiina.
Nije to bilo zlonamjerno, strane.
Kako nije bilo zlonamjerno?
Ti ne razumije. Ja sam od Shetanija zatraila da to uini. Pas je bio bolestan, a ja nisam
imala hrabrosti...
Pobjegao sam, nisam to vie mogao sluati. Izaao sam van da uhvatim svjeeg zraka.
Proao sam pokraj Shetanija. U meuvremenu, neka se druga prostitutka ondje ugnijezdila,
oni gubitnici zasluno su je milovali po nogama. Juliana je i dalje sjedila, pijui u tiini.
Sati su se rasipali, pjena se sputala u aama. S vremenom, no je donosila rastanke, u
pivnici su rasli stolci. Juliana Bastiana navaljivala je da plati i izvukla novac iz intimnog
rublja. Zatim je sitni stavila u grudnjak. Novii su zveckali kao da su se smijali jer su ih
grudi kakljale. Izaao sam posljednji. Trebalo mi je vremena da zbrojim noge, one koje su
doista moje. Nisam ni primijetio da sam prekoraio svoje granice.
Udahnuo sam noni zrak. Vani su se ljudi razilazili. Netko je vukao Quintina za ruke.
Polegli su ga na plonik, on je ve bio nauen na spavanje pod zvjezdanim pokrivaem. Neka
me je ruka povukla. Bila je to Juliana Bastiana. Privukla me je i apnula mi:
Onaj tamo, onaj koji se izvrnuo na ploniku.
to s njim?
60

 On

poznaje ume, kree se kroz njih slobodnije od ivotinja.

Quintino?
Ba

on. On vas moe odvesti kamo poelite.

Slijepa se ena udaljila. Za ruku ju je vodila druga prostitutka. Svi su otili, ostao sam
sam s pijancem. U daljini, neki je radio drobio tiinu. Sjeo sam, ekajui prekid u ovjekovoj
nesvjestici. Ostali smo samo mi, pijani Quintino i ja, u maglovitoj noi. Preplavila me enja
za Faridom. Hou li ikada vidjeti tu enu? Ili vie nikada neu uivati u toj ljepoti? Na sredini
ivota uvijek se rade nepostojei rauni: imamo li vie juer ili vie sutra? Ja sam elio da se
vrijeme odgodi, da se zaustavi kao nasukani brod.
Pijancu, meutim, nije bilo pomoi. San se izuo u mojoj glavi, tako rasplesano uvjerljiv
da sam, da bih mu se odupro, osjetio muninu. Ustao sam, odluivi proetati uokolo. Nikada
nisam naruavao zadovoljstvo drugih: tugu sam uvijek lijeio pjesmom. Pjevuio sam neku
staru melodiju dok sam koraao kroz miomiris canhoeirosa.
U zoru odluih da se vratim, da potraim Quintina. Bio sam nestrpljiv da saznam hoe li
me voditi. Odjednom, neki obris izroni iz mraka. Grozniavo sam se obranio, bacivi
neznanca na tlo. Usred borbe osjetih na tom tijelu opipljive izboine: bila je to ena, njezine
su mi grudi stajale na raspolaganju.
To ste, dakle, vi?
Carolinda, upraviteljeva supruga, izronila je iz polumraka, prestala biti obris. U borbi joj
se poderala odjea. Sada ju je, na jasnom svjetlu, krasilo njezino tijelo, nalikovala je
procvjetaloj peli. Zabacivala je vrat unatrag, smijui se. Iskusni je jezik virio s praga usana.
Na trenutak, Carolinda me podsjetila na Faridu. Neto ih je povezivalo, njihova lica. Ili moda
sve ene nalikuju jedna drugoj zbog vatrenih elja? Ruke su nam se ispreplele kao da strahuju
od razdvajanja. Nalazili smo se u blizini crkve i potraili smo neko hitno mjesto.
Ne u crkvi, sveci vole gledati.
Zaobili smo dvorite i uli u talu Misije. Unutra se nalazila petrolejka s kratkim
stijenjom. Uzeo sam svjetiljku, gazili smo po slami, spotiui se jedno o drugo. Bio je to ples
za koji jo nije izmiljena nikakva glazba. Nestrpljivo smo se razodjenuli. Svjetiljku sam
objesio o rog vola. Legli smo na slamu.

Osmo poglavlje

Uzdah vlakova
P O V J E R I T U T I tajnu, djeae. Znam da je to istina. Nismo mi ti koji
hodamo, nego je to cesta.
To sam ja ve odavno rekao.
Nisi ti to rekao. To ja kaem.
I Tuahir mu otkrije: svaki put kada ga je vodio tim putevima, bilo je to samo pretvaranje.
Kad god su otili u umu, nikada se nisu doista udaljili.
Uvijek smo bili u blizini, na nekoliko metara.
Sve se dogaalo u blioj okolici autobusa. Zemlja je onuda prolazila, snomjesearei.
Siqueleto koji iezava, Nhamataca koji pravi rijeke, starice koje love skakavce, sve se to
dogodilo na samoj cesti.
Tako je, djeae, mi putujemo. U ovome zaustavljenom autobusu mi neprestano
putujemo. Podsjea me to na moje putovanje vlakom.
Starac se prisjeao, pogled mu je bio nestvaran. Sjeao se vlaka kako teko uzdie
savanom, nosei lijepe pozdrave izdaleka, rudare koji su dolazili nakrcani darovima. Njegove
su se uspomene natapale parom i dimom to se povlae po pospanim postajama. Prije koliko
su vremena vlakovi prestali rasipati svoje magine dimove?
Jesi li ikada oslukivao govor vlakova?

61

Nikada, strie.
Lijepo ih je uti. Tu-tu-tu-tu-u-u.
Tuahir se prisjea. Radio je na jednoj postaji. Kada je izbio rat, vlakovi su prestali
prolaziti. No on je ostao na svome radnom mjestu, s fenjerom, tim pozornim stijegom. Fenjer
je bio jedino svjetlo usred ume, kao da nije svjetiljka ljudi nego svjetiljka zemlje. U tono
vrijeme, u zoru, Tuahir je dolazio u postaju, pometao perone, popravljao daske u kuici.
Primjenjivao je svoje naelo: mora doi, jednoga e dana vlak doi. Kada taj dan stigne, on e
biti spreman, u odori, lijepo pripremljen. Kao to je uvijek radio, pozdravit e lokomotivu
sveano salutirajui. Vagoni e vui svoj eljezni uzdah, djevojke e potrati sa svojim
koarama da prodaju voe i ivot e se okupati svjetlou i glasovima.
Ponekad mi doe da uredim ovaj autobus kao to sam ureivao postaju. Ali to vie nije
vano.
Zato nije vano?
Nije vano ni da ti odgovorim. Vidi li ovu zvidaljku?
Iz depa izvadi staru zvidaljku. Bila je to amajlija koja ga je pratila sve ove godine.
Uzmi. Za sreu.
U poetku Muidinga ne prihvaa. Zvidaljka ima sentimentalnu vrijednost koju samo
starac poznaje. Ali Tuahir navaljuje i on naposljetku uzme taj mali predmet. No u dui ga
neto ulja. Zato nije vano hoe li urediti autobus? Zato je stric tako maloduan? I obrati
mu se predano. Govori mu o buduem smijehu, svijet se igra u njegovim rukama. Vratit e se
njih dvojica i brinuti se o postaji, fenjerima i zastavicama pomou kojih e upravljati
prometom vlakova.
Zar ti ne ponavlja stalno, strie: neto e se dogoditi?
Govorim tako jer sam ve izgubio nadu.
Lae. Ako si je izgubio, zato si mi onda darovao zvidaljku?
Starac ga tada zamoli da uje glas biljenica. Da podijele tu aroliju kao to dijele hranu.
Ba dobro to zna itati, napomene starac. Da nije tih zapisa, bili bi osueni na samou.
Njihovo je sanjarenje sada usmjereno na slova u biljenici.
itaj mi, djeae. itaj mi dok ja neto obavim.
Onda starac napravi petrolejku i izvue crvenu tkaninu. Otkine palminu granu i napravi
metlu. Stane istiti unutranjost autobusa i pjevuiti. Djeak lista biljenice, smijeei se.
Starac se igrao svoga nekadanjega posla. A Muidinga se osjeao kao da sjedi na postaji,
ekajui sljedei vlak. Tuahir skuplja ostatke paljevine na neki stari poklopac. Zatim izae iz
autobusa i baci pepeo po okolnoj zemlji.
to radi, strie?
Sijem ovo gnojivo. To je za sutra, kada bude padala kia. Nastavi, sine. Nemoj prestati
itati.

Osma Kindzuova biljenica

Quintinove uspomene
P R O B U D I O S A M S E , ve je bilo kasno jutro. Carolinde nije bilo. Skupljao sam
svoje stvari to su bile razbacane po podu i vidio da je Carolindi ispao lanic. Uzeo sam taj
ukras i spremio ga da joj ga kasnije vratim.
Izaao sam iz staje i suneva me svjetlost oamutila. Vratio sam se u bar da potraim
Quintina i zamolim ga da me otprati u umu. U dvoritu se nalazila uskomeana skupina ljudi.
Neki je ovjek vukao Quintina, nosei ga tekom mukom. Mravko se nije opirao: koraci mu
nisu nalazili noge. Spoticao se, vukao noge, jedva hodao. Put je birao ovjeka. Naposljetku,
svaki smjer kojim pijanac poe uvijek je prikladan. Htio sam zatraiti objanjenje kad me
neka ruka prijateljski zaustavi:
Pustite, bolje da se ne mijeate.
62

Tek sam tada prepoznao Shetanija. On je vukao Quintina. Ovaj put je nosio odoru. U
njegovim je rukama Quintino pokuao neto izgovoriti, nekakve slinave slogove. Ja sam ga
morao otrijezniti, taj mi je pijanac bio dragocjen.
Oprostite drue, ali ja se mogu pobrinuti za svoga prijatelja.
Shetani me nepovjerljivo pogleda. Lice mu se stisnulo, nos usrkao zrak. Zar se smijao?
Pomozite mi da iskrcam ovaj teret - prihvati on.
Povukao sam Quintina ispod ruku, nikada nisam vidio tako prazna pazuha. Prebacio sam
tijelo pijanca na svoja lea.
Moe li s njim? - upita Shetani.
Ovo nije nikakva teina.
No tada se pred mojim uenjem stvori pitolj. Okrenula mi se utroba u grudima. Neki je
bivi borac prijetio pred nama obinim ljudima:
Ide sa mnom i nosit e ovu pijanu budalu. Hajde, pokreni se.
Hodao sam cestom, gurajui Quintina. Glava mi je bila izbezumljena. Bio sam u takvoj
situaciji u kojoj ni voda nije mekana ni kamen tvrd. Kakav sam to zloin poinio? Koji im je
razlog danas potreban da strpaju ivoga ovjeka u lijes? Otili smo u upravu svezanih ruku.
Quintino se i dalje nepovezano alio. Samo je izbacivao reenice:
Danas je nedjelja, sutra takoer.
Namrtio je kapke kao da se pribojava da e mu misao pobjei kroz oi. Zatim je
prebrojavao rebra, jedno po jedno. kakljao se, spoticao o smijeh i poinjao ispoetka.
Dvadeset etiri! Koliko i sati u danu. Jeste li primijetili, Kindzu, u ovome se svijetu sve
jednako broji?
Vrijeme je prolazilo, ue mi se urezivalo u kou. Sve dok se upravitelj Estvo Jonas nije
pojavio sa svojom pratnjom. Bilo je tu nekoliko odgovornih osoba, svi odjeveni kao balalajke,
u koulju i hlae. Gledali su nas u tiini kao da su se u nama skupile krivice svih svjetskih
zloina. Abacar Ruisonho blago je progovorio:
Da ih stavimo u hladnjak, efe?
Ni sluajno! Ovakvi se tipovi obiavaju zalediti. Ne elim vie zbrke. Tko zna tko je
ovaj...
I pokae na mene. Abacar povue trbuh iznad pojasa, spremajui se na prepirku. No
upravitelj podigne obrvu i izree zapovijed, vaui eljustima:
Pozovite moju suprugu!
Govorio je ne pokreui usne, toliko je bio bijesan. Carolinda se pojavila sputene glave.
Kad je napokon podignula glavu, njezine su me oi pogodile i optuile:
Da, to je taj.
Carolinda pokae na mene. Zatim skrene pogled i vie ga nikada ne uputi prema meni. U
zraku je titala nepominost tiine. Sjetih se tada da jo uvijek imam Carolindin lani. Da me
pretresu, ne bi mi bilo spasa. Od straha sam se sputao u sebi. Upraviteljeva je ena izala
kroz hodnik u pratnji policajaca. Estvo Jonas ree:
Moja supruga vidjela je kako si poderao novanice i bacio ih u more.
To nije istina.
Abacar pokae dokaze: uniten novac, poderan na komadie, jo je bio mokar. Bacili su
tu natopljenu smjesu na mene. Quintino na brzinu prikupi komadie i pokua spojiti
novanice. Brojio je dvostrukim prstima, rastavljajui arapske brojke. Njegove irom
otvorene oi plovile su stranputicom bogatstva. Estvo Jonas naredi svojim podreenima da
ga ostave samoga s nama. utio je dok nisu svi izali i tek tada upitao:
Samo jednu stvar elim znati: jesi li povalio Carolindu?
Zanijekao sam laestoko. Upravitelju je ve bila poznata Carolindina verzija. Supruga je
opravdala svoje nono kanjenje. Ispriala je da je vidjela snop novanica na plai. Sagnula se
da ih uzme, ali se vie nije mogla uspraviti. Novac ju je zarobio, satima se nije mogla odvojiti
od njega.
Poznajem takvog vraa, ali to ne moe biti nitko odavde. Ti si ga pozvao. Meni je to
poznato: to je politika akcija, neprijateljsko djelo, zlouporaba nacionalnih simbola.
Uslijedile su prijetnje. Sljedee emo jutro saznati koliko kota izazivanje Moi. Estvo
63

Jonas izae, zalupivi vratima. Quintino, koji se oporavljao, brizne u pla. Toliko je bio popio
da su mu suze vonjale na alkohol. Kako je slinio, tako se sve vie trijeznio. Pogledao sam u
svoga druga i ak mi bi ao to ga je pijanstvo prolo. Isti alkohol zbog kojega je juer bio
hrabar, danas ga je bacio u jarak. Dozvao sam ga u stvarnost, nije bilo druge prilike da se s
njim dogovorim o odlasku u izbjegliki logor gdje se nalazila Euzinha. Bio sam spreman
ponuditi mu odreene povlastice. Tko bi u dananje vrijeme pomogao nekome bez interesa?
Odvedi me u umu. Zauzvrat u te odvesti do broda na kojem se nalazi Farida. Moe s
njega uzeti to god poeli.
On prihvati. I on je zapravo htio pobjei. Proganjala ga je jedna utvara, priznao mi je.
Utvara? Da, duh njegova biveg kolonijalnog gazde.
Ispriat u ti svoju priu, strane.
Kindzu - ispravih ga.
Kindzu - prihvati on. I stane pripovijedati. Njegova pria zasluuje da se pamti.
Dogodilo se to kada je Quintino odluio posjetiti staru kuu u kojoj je radio kao sluga.
Htio je vidjeti je li jo to preostalo od dragocjenosti njegovih gospodara. Ne bi upotrijebio
rije kraa. Moda prije nacionaliziranje. Nacionaliziranje dobara u korist domaeg
stanovnitva. Uao je u staru kuu, provalivi kroz vrata i prozore. Dok je ulazio, osjetio je
krivicu kao da provaljuje u neiji grob. Jer je upravo ondje, u podrumu, bio pokopan Romo
Pinto, glava obitelji, vlasnik kue i njegov gazda. Umro je za vrijeme nemira koji su nastali u
borbi za Nezavisnost, u vrijeme koje je donijelo samo nedae u ivotu Portugalca. Kako je
umro? To se nikada nije tono saznalo. Jedni kau da je bio kanjen zbog krvi jedne od svojih
ljubavnica, zbog odnosa koji je imao u vrijeme menstruacije. Zapravo, postao je ovisan o
vlasnicama tamne koe i neprestano udio za njihovim tijelima. Naravno da je on s takvim
sklonostima dobivao vie zadovoljstva nego nezadovoljstva. Drugi kau da je Portugalac
umro vidjevi svoja polja pamuka u plamenu. On sam zapalio je plantau. Ako ih ja ne mogu
imati, nitko ih nee imati, vikao je mahnito sa zapaljenom bakljom u uzdignutoj ruci. No
njegovo srce nije izdralo. Od te slike plantae u plamenu srce mu je puknulo. Kolonizator se
ukoio prije no to je pao na tlo. Portugaleva smrt i dalje je poticala razne verzije i bila
temom veernjih raspredanja uz ognjite. Bilo kako bilo, branin je umro zbog djelovanja
neobinih moi. Moda je bio rtva ne samo jedne, ve nekoliko razliitih smrti?
Nekih desetak godina nakon toga, sputajui se u podrum s upaljenom ibicom meu
prstima, Quintino je jo mogao osjetiti miris nagorjele plantae. Stara petrolejka na stolu
primila je plamen ibice i pomalo osvijetlila cijelu prostoriju. Quintinove su se oi priviknule:
sve je bilo isto, lijepo ureeno. Pokustvo je snivalo u mranoj pospanosti, lijes je jo uvijek
bio ondje poput neizljeive bolesti, nasred podruma. Quintino Massua preao je rukom preko
praine u ve zaboravljenom pokretu sluge koji je istio prainu. Odjednom se sledio uvi
neki um. Pogledao je kao onaj koji ne eli vidjeti: pokojnik, njegov bivi gazda, ustajao je iz
posmrtne postelje. Romo Pinto, sin i unuk kolonizatora, vraao se u staru obiteljsku kuu
nakon vie od deset godina potpune odsutnosti. Sjedio je kao da mu teko pada taj povratak.
Zatim je poeo pipati stopala.
Gdje su moje cipele?
Pogledao je uokolo, kiljei. Svinuo je noge, irei tako nesreu. Po njegovu priprostom
ponaanju vidjelo se da za vrijeme boravka u smrti nije sreo nikakva boga.
Gadovi crnaki: maznuli su mi cipele.
I stade urlikoibati. Da ovjek vie ne moe ni preminuti s dunim potovanjem, tek to
otegne papke, ve ga potkradaju. Dok je govorio, traio je odjeu, prstenje, skriveno blago.
Quintino je oprezno priao:
Ja ovdje nisam ni bio, gazda.
Bivi sluga pokae na svoja stopala u prilog tome. Bio je bos, prekriven samo bijelom
bojom. Takav je sada obiaj, gazda, tako bojimo stopala, rekao je Quintino. I odmah se
zaudio to je upotrijebio rije gazda. Nikada nije pomislio da bi se tako brzo mogao dati
podiniti.
Nema cipela, gazda, teko ih je nai. Zato ih odnose, skidaju s mrtvaca.
Pokojnik ustane. Protrlja oi i lupi prstima po drvenom lijesu.
64

 Godinama

sam bio prikovan za ovo sranje.

Quintino se nasmijeio, no vie od straha nego zbog elje. Znao je da preminuli odbijaju
otii s ovoga svijeta ako im ne odre dune obrede. On je lijepo govorio gospoi: treba se
oprostiti od gazde, pripremiti obrede.
I to je odgovorila ta gadura?
Odbila je.
Odbila? Ali kako?
Rekla je da gazda nije otiao sam, otiao je u pratnji koju zasluuje.
Bijelac se prezrivo nasmijeio. Udaljio se, vrtei glavom u nijemom negodovanju.
Zaboravio je kako se hoda, trebalo mu je vremena dok nije uskladio noge. Quintino je gotovo
ganuto gledao povratnika. Taj je bijelac hodao skrivenim podrujima mnoge godine,
tumarajui po hladnim oblacima, ondje gdje nema nikakvih slugu. Tko se o njemu brinuo iz
dana u dan u njegovoj smrti? I zato se vratio? Quintino je sumnjao da novopreminuli imaju
neke svoje inicijacije, da ih moramo ostaviti na miru. Oni su tek zakoraili u vjenost. Jo
uvijek ue kako da budu mrtvaci. Romo Pinto odravao je ravnoteu na vrtoglavoj ici,
izgubio je vertikalne obiaje. Mrtvac je krivudao, spotiui se bos. Ni Quintino nikada ranije
nije vidio stopala svoga gazde. Ta su stopala, tek probuena, mucala po podu. Bijeleva su
stopala bila posramljena: izvan cipela nalikovala su na prestraene ene.
Prokletstvo! Kurvin sine, ba sam tebe morao prvoga ugledati. Reci mi gdje je moja
gazdarica?
Gospoa?
Da, gospoa Virgnia, moja ena. Nije valjda umrla ta gadura?
Gospoa Virgnia? Ne, nije umrla. ak tovie, ivahna je.
Mogao sam to i znati, takve je rase.
Romo prasne u smijeh od kojega se sluga zatresao. Quintino je ostao u udu: moda je
zavidan zbog tako duga ivota Virgnije. Tijekom godina njegov se lijes upljesnivio na
podrumskom podu.
Bio je ondje zakopan da bi se pogreb to prije obavio. Zapravo je groblje bilo prepuno
mrava-leinara. Oni pojedu mrtvaca dok si trepnuo okom-skokom, tako je upozorio
portugalski sveenik. Zato su ga pokopali u podrumu, gdje ni mievi nisu nikada primirisati.
Kua se uspavala, udovica je otila ivjeti na drugo mjesto. Prazne kue uvijek su goleme.
elim izai, elim se proetati!
Nemojte izai, gazda. Dananje vrijeme nije kao nekada, vie ne poznajete nikoga.
Kako ne poznajem nikoga? Tko sada grmi i oblai?
Estvo Jonas. Ne moete ga poznavati, on je izvana.
Prva stvar koju e uiniti im izae odavde je da pozove druga efa. Jesi li uo?
Quintino potvrdi, a kolonizator odjednom pone pretraivati koulju i hlae. Traio je
neku mrlju, trag osuene krvi. Prigovarao je: ta Salima, gadura, platit e mi!
Zna li, Quintino, zna li pravi razlog moje smrti? To je zbog te gadure Salime.
to je uinila?
Ja sam uinio. Povalio sam je, a bila je krvava.
Ma dajte, gazda!
Ali sam se osvetio, prisilio sam gaduru da legne s muem rogonjom. Barem smo
zajedno postali gubavci, nitko je vie nije dirnuo.
Ali njezin mu nije umro.
Nije umro? Kako nije umro?
Kaem vam, jo je dan-danas iv.
Kvragu, to nije mogue!
Romo Pinto nije mogao vjerovati. Proao je prstima po kosi i priao prozoru. Zagledao
se u nalije svijeta, u tunom dranju s kakvim sloboda zuri u oi zatvorenika. Sjetio se svojih
posljednjih trenutaka ivota. Sve mu se jasno ukazalo kao da se dogodilo juer.
Tog je dana Romo Pinto otiao, ne rekavi nita, do sjenovitih koliba sa slamnatim
krovovima. Udahnuo je snaan miris stabla gojabe kao da mu je nos zagrizao u crveni sok
voke. Ostao je pod stablom gledajui prema radionici Abdula Remanea. Nije prolo dugo
65

vremena a musliman je izaao, nosei svoje limove koje je trebalo zalemiti u susjednu etvrt.
Romo je postao nestrpljiv, naslonjen na mekano deblo gojabe, iznerviran to se
mehaniar toliko zadravao:
Vraji mulate, pouri se!
Abdul je dovravao ukrcavanje svoje prtljage. Onako namrten, pozvao je enu:
Salima!
Evo je: omotana u bijelu tkaninu, izazovna. Ljepota se kod ene koja se njeguje javlja
nakon djevojakog doba. To su sjajnomjesearske ljepote. Romo Pinto se zamislio: u tako
jadnoj samoi, zar mukarac nema pravo na tamne zaobljenosti? Crnkinje, Boe me sauvaj.
No mulatkinje, tko je njih zaeo? Zar nismo mi, Portugalci? Onda imamo pravo sladiti se tim
pohotnim tijelima. A Salima, kvragu, kakvo rasipanje draesnosti u rukama tog crnuge!
Napokon je mehaniar nestao s vidika. Romo izae iz sjene i potri prema kui. Uao je
bez kucanja. Usred pospremanja Salima se prenula. On je opkoli straga i obrie joj mrlju od
ulja na ruci, tu prljavtinu iz garae. Ona izmakne tijelo:
Ostavi tu prljavtinu, Romo. Moj mu provjerava svaku mrlju. On mi je stavio to ulje
da bi se osigurao.
Oboje su se nasmijeili. On kavalirski, kao kakav plemi. Otkopao joj je haljinu i
milovao grudi i iroke bokove.
Mrano je, upalimo generator.
Ona ree ni sluajno, od zvuka generatora ne uju se vanjski zvukovi, mogao bi naii
rogonja Abdul. Portugalac plete ruke u njezinoj tami i Salima se preputa u zbunjenoj
drhtavici.
Romo, obeao si mi...
Obeao sam to?
Da e me odvesti odavde...
Ah, odvest u te, odvest u te.
Koliko su se vremena njih dvoje zadrali u tom trai-nai? Bez velike ljubavi, Romo je
nasrtao ravno na Salimino tijelo. Bacao je enu u zrak, izgovarajui rijei one igre: glava ili
pismo? Bez obzira na to kako ona pala na madrac, on je uvijek pogaao. Zapravo su dvije
strane ene za njega bile jedno te isto.
Sada su se, uronjeni u polutamu kuhinje, njih dvoje slavili, uvijeni, makasti. Salima se
oslobodila odjee, sladei tijelo.
Romo, to da radim za tvoje zadovoljstvo?
Uvijek ti muslimanski obiaji, pruanje zadovoljstva gospodaru. Na vrhuncu ljubavi, ona
bi prekidala: je li ti ovako dobro? To predveerje Romo se poudno posluio na kuhinjskome
pultu. Ona je sjedila na njegovim nogama, nastojei ga zadovoljiti bolje no inae. No
Portugalac je jedva imao vremena svriti: uzbunio ga je zvuk na vratima. Na brzinu se
povukao, s hlaama na koljenima, spotiui se na stranjim stubama. Smirio se tek kad je
izaao na puteljak i prasnuo u smijeh vidjevi se kako izgleda. Iskoristio je sputene hlae da
bi se pomokrio, kau da to proiava otvore nakon svravanja. Olakao se ondje, gaajui
stablo kao da je pas. U poetku je osjetio zadovoljstvo. Kako je taj mlaz pogodovao onoj
pustinji! No zatim se, kako je njegova voda ve dugo tekla, zabrinuo. Htio je prestati, ali nije
mogao. Litre i litre tekuine izlijevale su se iz njega, u mlazu to ga vie nitko nikada ne bi
mogao nadoknaditi. Ve ga je bolio taj izljev, mjehur mu se smeurao, a nije bilo naina da ta
tjelesna funkcija prestane.
Boe mili, pa ja sam zaaran! Ta je gadura bacila ini na mene, nije mogue da tako
piam.
Portugalac je slinio, suze su mu otjecale. Voda je lijevala kao da se otvorio poklopac na
podu oblaka. On je preklinjao, molei se Bogu. Sve dok, na vrhuncu oaja, istjecanje nije
naglo prestalo. Iscrpljeni Romo Pinto pogledao je u dio tijela koji je bio toliko izloen
naporu. Tada ga je u srce ubolo ono to je vidio: gae su mu bile umrljane crvenilom, gotovo
su kapale.
Kurva ima menstruaciju, prokleta bila!
Vratio se izbezumljen od bijesa. Htio je kazniti mulatkinju, iupati joj krvavu utrobu. No
66

istoga asa, njegovi su se koraci spleli i on se sruio. Ostao je tako, bez osjeaja, htio je
povikati, nekoga pozvati. No krik je izaao vodenast, kao kaa. Iz usta mu je potekao prvi
mlaz krvi.
Kada se pribrao, ve je bila zora. Teturajui, vratio se u Saliminu kuu. Kua se jo nije
probudila, mu i ena su spavali. Portugalac zazove Salimu. Ona se pojavi na prozoru,
raupana. Uznemireno ga zamoli da bude tiho. Zatim brzo izae zamotana u plahtu.
Budi tiho, Romo, jo e probuditi Abdula!
On je uhvati, bijesno je protrese od ega joj plahta spadne. Na usta mu je ila pjena,
nekakva slina ruiaste boje pojavila se prije rijei:
Kurvo, ima menstruaciju!
Nisam znala, Romo. Tek sam poslije vidjela.
Nije je htio ni sluati. U glavi mu je bio samo glas onoga vjerovanja po kojemu je osuen
svatko tko ljubi enu dok je u tom neistom stanju. I Portugalac je vjerovao u ta afrika
prokletstva: krv je iz njega morala istei, preliti se.
Rei u ti neto: ja, Antonio Romo Pinto, neu umrijeti sam.
Portugalac je naredio: ona mora navesti mua da vodi ljubav s njom, mora u njemu
rasplamsati elju. Mora to biti odmah, istoga asa, neodgodivo.
Uinit u to poslije, Romo...
Ne poslije! Odmah sada. Idi, a ja u gledati kroz prozor.
Romo, ne ini to, molim te. Djeca su nam jo mala...
Idi unutra i navedi ga da skoi na tebe! Ili te nikada vie neu odvesti odavde...
Salima ue, plaui. U sobi se poeljala i stavila parfem, pripremajui se. U zrcalu je
vidjela kako Romo zauzima poloaj. No nije primijetila da su njegove slabane ruke
popustile, da je iza stakla zapadao kao sunce i pao.
Pokojnik se povukao kao da se nastoji odvojiti od toga bolnog sjeanja. Izgledao je kao
netko tko vie ne moli, tko vie ne eli ponovno poeti. Quintino je ak osjetio aljenje prema
Portugalcu. Dotukla ga je vijest da Salimin mu ipak nije umro. Da bi ga utjeio, Quintino
pone tumaiti. Tko zna nije li ta krv koju je ena pokazala bila lana? On je poznavao ensku
prepredenost kada nisu htjele namiriti potrebe mujaka. Pretvaraju se, ak si reu prepone.
Sigurno vas je prevarila, gazda!
No kolonizator ga vie nije sluao. Nagnut nad priruje, izgledao je kao da se ui umijeu
ponovnog roenja. Blijedo mu se lice ozarilo, prisjetio se uspomena iz prijanjeg ivota.
Ostavi to, stari. Prijeimo na ono to je vano. Reci mi gdje je Farida?
Quintinove su oi postale okrugle koliko ih je rairio. Farida? Nije znao, ena je otila.
Bijelac je bio uporan, Quintino procijedi hrapavim glasom:
Ne smijem izgovoriti ime te ene. Gospoa Virgnia mi je zabranila.
To je bilo prije nego to sam umro. Kakve to veze ima sada?
Nitko ne zna gdje je ona.
Tada se pokojnik protegne, eznutljiv za smru:
Boe mili, kako sam sanjao tu Faridu, i ne zna koliko me ono njezino tijelo utjeilo.
No odjednom promijeni ton i pone izbacivati uvrede i prijetnje.
Ako ne prizna, odvui u te sa sobom u pakao.
Uplaeni se sluga izmakne da ga gazda ne dohvati. Gledao je u Romaa kao to kukuruz
gleda u muar. Uzmicao je, ruei stolce.
Kunem se, gazda. Nitko ne zna. Nitko ne zna ni gdje joj je sin.
Njezin sin? Ma o emu ti to, zar ona ima sina?
Romo Pinto se zamislio, hodajui oko mravka.
Hajde, priaj, elim znati.
I u hipu uhvati bivega slugu za vrat. Quintino se izduio i podignuo ruke u znak predaje,
preklinjui da ga Romo pusti.
Gazda, rei u vam sve, do zadnjih pojedinosti. Ovo je istina: o tome jedino zna
gospoa Virginha, vaa supruga. Ona je pratila cijeli sluaj, ja sam samo uo kako o tome
priaju.
Sluaj, Quintino, molim te da potrai gospou Virgniju i da joj kae da doe ovamo.
67

 Ah,

gazda. S njom je vrlo teko razgovarati.

Zar je ta stara gluha?
Ne mogu vam to objasniti, gazda. Ali s njom se ne moe razgovarati.
Kolonizator mu onda ree:
Odavde mogu izai samo ako me izvede ruka nekoga ivoga. Otprati me, a ja u te
nagraditi.
Ne mogu, gazda.
Zapljusnule su ga tada strane uvrede. Noevi i vatre, munje i bievi.
Raznijet u te kao onaj put kada je nestao pribor za jelo. Ili jo gore, jer sam sada,
prelaskom u smrt, nauio takva zlodjela kojih se ni vrag ne bi sjetio.
Utvara toga kolonizatora proganja me do danas.
U zatvoru uprave Quintino je drhtao samo od sjeanja na Portugaleve osude. Zavrio je
priu i znojio se kroz vie pora no to ih je imao na tijelu. Zapravo nam je obojici bilo
uskraeno da odanle to prije odemo. Bili smo zatvoreni da plaemo i trajemo. Ue nas je
stiskalo, sjedili smo isprepletenih ruku. Quintino je nalikovao uku koji nou gleda da bi
danju mogao sanjati. I tako smo otvorenih oiju putali da vrijeme prolazi. Sve dok iznenada
nismo utihnuli zbog nekakva uma. Netko je dolazio na vrcima prstiju. Bila je to Carolinda.
Ne govorei nita, ona se sagnula i odvezala nas. Ostali smo tako, jo uvijek svezani u
uenju. Je li to neka klopka? Izali smo u polaganoj nedoumici. Quintino je postajao sve
sigurniji i pourivao me koliko me noge nose. No ja sam se morao vratiti do Carolinde.
Stajala je nepomino naslonjena na zid. Rastvorio sam njezine ake i spustio lani koji sam
sauvao. Odmahnula je glavom u znak odbijanja. Poklanjala mi je to za sjeanje? Prihvatio
sam bez pogovora.
Zato si lagala o meni? - upitah je.
Jer nisam htjela da ode.
Ali ja neu otii, Carolinda.
Ne vjerujem, ovo nije mjesto u kojemu bi itko ostao. Otii e, ti ne pripada ovamo.
Ali zato si me onda oslobodila?
Da bi otiao jako daleko i postao nedostinim. A sada idi i nikada se vie ne vraaj.
Zatim me njeno odgurnula. No ja sam se opirao, htio sam ostati s njom. Tako napeta lica
poput puke ona mi je izgledala jedinstvena, tuna kao latica koja je bila cvijet. Srce mi je
zaigralo. Znam da se u svakoj eni mukarac sjea druge ene, one koja ne postoji. Ali
Carolinda mi je pruala tu slatku la, nemogu zbroj ljubavi: dva bia, jedan i jedan,
zbrajajui beskraj. Prila mi je i pomilovala mi ruke na mjestu gdje me je ue stezalo.
Milovao me stisak njezinih ruku i od toga sam se lagano najeio. U tom sam trenutku znao:
najbolje u ivotu je ono to se nee dogoditi.
Zato?

Deveto poglavlje

Opsjene samoe
G L E D A J U I U V I S I N U , Muidinga uoava nekoliko rasa oblaka. Bijele,
mulate, crne. A meu njima primjeuje i razliite spolove. enske oblake, njene: dolaze goli
i goli odlaze. Oblake-mujake to guguu nadutih prsa poput golubova u sretnoj iluziji
besmrtnosti.
I smijei se: kakva je to igra s udaljenim stvarima, kako oblaci mogu prii tako blizu kao
ptice koje slijeu da nam jedu iz ruke! Prisjetio se tuge koja ga je razdirala protekle noi. I
rijei to ih je izmijenio s Tuahirom.
Strie, osjeam se tako malenim...
To je zato to si osamljen. Rat je za to kriv: sada smo svi sami, i mrtvi i ivi. Zemlja
vie ne postoji.
68

Tuahirove rijei ak i sada diraju njegovo srce. No vie se ne osjea jadno. Ustane jer mu
je neto palo na pamet i dodirne lea starca:
Sami smo, zar ne, strie?
Tuahir trlja pospane oi. Zar je djeak munjen-zbunjen? Ako jest, to je onda nesumnjivo
ludilo, jer ga moli da mu se pridrui u udnoj igri.
Strie, hajdemo se neeg igrati. Pretvarat emo se da sam ja Kindzu, a da si ti moj otac!
Tvoj otac?
Da, stari Tamo.
Tuahir odbije. Tamo je umro. A nikada se ne valja igrati s mrtvima. Tim vie to se radi
o neutjenom mrtvacu.
Ti i ne zna to moe uiniti jedan nepotpuni mrtvac. Jesam li ti priao to se dogodilo s
ribarom Nipitom?
Priaj, strie. Ako se radi o prii, pripovijedaj mi je, nije vano je li istinita.
Tuahir se prisjea Nipite, ribara kojega su naoruane bande izbole noem. Dogodilo se to
nou, nesretnik se vratio u zoru, doao je potraiti svoju utrobu. Ostavio sam je ovdje, utroba
mi je ispala u tren oka, rekao je s posljednjim dahom snage. Samo to nije umro, ali nije
mogao sii u grob nepotpun. Netko mu je rekao: idi, a mi emo ti kasnije donijeti dijelove
koji ti nedostaju. I tako je on pokopan bez utrobe. Nitko mu nikada nije donio njegovu utrobu.
Zato je preminuli ribar provodio smrt proklinjui ive.
Vidi li? Ne smijemo se aliti s mrtvacima.
Djeak shvati starevu brigu. Htio je raspravljati o tome, birao je misli. Ali strie,
neemo biti nekorisni. Naprotiv, ako je taj mrtvac neutjean, pruit emo mu spokoj. Tuahir
oklijeva. Djeak mu ne daje vremena, stalno navaljuje. - Naa e igra biti puna potovanja,
strie. I sjedne, zurei upitno u strica.
Je li tako, oe?
Oe? Tuahir zavrti glavom. I zamisli se. Nakon nekog vremena pusti glas kroz pukotinu
smijeha.
Tako je, Kindzu.
Muidinga onda legne, namjetajui glavu u starevu krilu. Oi mu se gube na obzoru.
Nije oekivao da e Tuahir prihvatiti igru. Sada mu se ini da on to eli manje od starca.
Vidi li ono brdo, Kindzu? - upita Tuahir.
Vidim. Tko zna, moda ondje sada luta Gaspar?
Ne, sigurno ne luta. Brdo je zabranjeno - ree starac.
I nastavi: to je mjesto gdje su nekada davno pokopali grbavoga kralja. U to vrijeme nije
bilo nikakve uzvisine, svuda naokolo protezala se ravnica. No mrtvac je poeo rasti pod
zemljom i njegova su se lea grbila odgurujui zemlju.
Tako je nastalo to brdo - dovri Tuahir.
Muidinga umrtvljeno tone u san. Kako njihovo pretvaranje napreduje, on vie nije siguran
je li to to se dogaa izvueno iz knjige poput otrgnute stranice same stvarnosti. Sklapa oi i
vidi Tuahira, odnosno Tama, kako se kupa u jezeru sure. Starac izlazi iz lokve dok mu vino
curi niz noge i udi se:
Zato si tako pokunjen, sine?
Neraspoloen sam zbog jedne ene.
Za to nema lijeka, sine. Meni je to dobro poznato, jer sam ivio u vremenu kada je
ljubav bila opasna stvar. Ti ivi u vremenu kada je ljubav blentava.
I starac razmata svoju zamisao. Na se svijet tada sastojao od bijede i gladi. to je znaila
ljubav, prijateljstvo? Bilo je vano samo preivjeti. Muidingu, odnosno Kindzua, zanimala je
srea, druge je zanimala samo hrana. On je traio dobrotu, druge je zanimala samo prednost
koju mogu izvui za sebe. Kako Tuahir govori, tako se djeak osjea sve manjim, mlaim,
gotovo bez dobi. Nedostajala mu je njegova oinska ruka. Meutim, umjesto da mu pomogne,
starac ga zatrai za podrku. Bilo mu je hladno, zamoli ga da se privije uz njega. Djeak ga
pokrije svojim tijelom. I osjeti kako sam sebe ali. Kako to da se on, tako malen, tako
nedavno-nedavni, brine za svog oca? Kako to da njegova ruka, veliine jednoga poljupca, titi
tako golema mukarca? I u njemu stane rasti velika srdba prema ocu. On ga nikada nije
69

pokrio zbog hladnoe, nikada izvukao iz tuge. Zar e tek poslije djetinjstva moi biti dijete?
Strie, prekinimo ovu igru. Ve osjeam da mi se vrti u glavi.
Strie? Ma, Kindzu, zar me sada zove stricem? Zar ne potuje svoga preminulog oca?
Ne, oe. Nego...
I Muidinga se zapetlja i posve zbuni. Kao da se neto u njegovim grudima prelomilo.
Shvati da mu niz lice klize hladne suze. Zatim osjeti ruku oca kako mu miluje glavu. Pogleda
u njegovo lice i vidi da su mu oi zapravo mudre. Kao da je, odjednom, sva njegova dobrota
postala vidljiva, zaobljena.
Oe, zato mi nikada nisi pokazao kakav si u sebi?
Bilo me je strah, sine. Nisam mogao pokazati taj svoj nedostatak i rei: pogledaj ovo
moje srce koje nikada nije naraslo!
Njegov je otac stajao ondje, velik, bez lai. Prvi put mu je netko pruio zatitu. Svijet je
iznova poinjao, vie nije bio mrak, vie nije bilo hladno. Spaljeni autobus, prokleti Lipanji,
nagorjela tijela, krvave ruke pastora Afonsa, sve je to bilo daleko. Odjednom, otac prasne u
smijeh. Na trenutak, Muidinga se uplai da stric eli prekinuti njihovo pretvaranje, da se
umorio od iluzije. Ali ne, starac nastavi igromatariju. I pone se ponaati kao klaun,
prevrui se ne bi li izvukao smijeh iz njega. Svaki smijeh njegova neaka prua mu
zadovoljstvo zato to se osjea kao otac. Svaka Tuahirova budalatina donosi Muidingi
njenost osjeaja da je neiji sin.
Ja se znam samo aliti, Kindzu. Mogu te jedino nauiti da uvijek bude dijete.
Dobro, oe. Naui me.
I oni se kotrljaju u predahu, u radosnim ludorijama. Sve dok se Muidinga ne umori i ne
legne na sjedalo machimbomba. Kao jastuk posluila mu je hrpa Kindzuovih biljenica. Prije
no to je zaspao, djeak sudioniki njeno prijee rukom po tim listovima.

Deveta Kindzuova biljenica

Pojava Virgnije
M O J E R A Z I L A E N J E s Quintinom zapoelo je i prije no to smo krenuli na
put. Dogovorenoga dana za odlazak u umu on se nije pojavio. Uzalud sam ekao. Potraio
sam svoga vodia koji je, ini se, bio izgubljen. No on zapravo nije potivao dogovor. Leao
je na starome zidu, nabrekla trbuha, nadut od pijanstva. Tupobolno, piskutreskavo, Quintino
objasni:
Danas sam zmija koju svrbi trbuh, ne mogu se maknuti s mjesta.
Zato si se tako napio, Quintino?
Bio sam s Romom Pintom, pa sam se zato napio.
Tko je taj Pinto? - upitah.
Zar se ne sjea? Kolonizator, moj gazda. Zapravo, moj eks-bivi.
I to sad?
Sada moram jo piti - odgovorio je.
Odustao sam. Moj odlazak iz sela odgoen je na nekoliko dana. Odluio sam potraiti
Virgniju, upoznati tu enu koja je bila druga Faridina majka. Moda ona ima informacije o
Gasparu? Doao sam do kue i napola skriven ekao, prisjeajui se Quintinova savjeta:
Kad ona proe, nemoj se pokazati. Starica to ne voli.
Jutro je ve odmicalo kad je Virgnia izala i naslonila se na dvorini zid. Stajao sam
ondje satima, gledajui je s odreene udaljenosti izmeu tamnog zelenila mafurreira. Ono to
sam vidio, ispunilo me matarijama, priama u kojima se obnavljao svijet u koji nismo stali.
Prikazat u staru Virgniju, kao da je dan-danas vidim. Dodat u ono to su mi o njoj rekli i
oslikati njezin portret. Izmeu mene i vremene starice cesta se protezala ne inei nita. Sjeo
sam na rub, izvukao biljenicu i poeo zapisivati kao da se pribojavam da e mi njezin lik
izmaknuti.
70

Gospoa Virgnia Pinto. Ondje je stajala, na terasi svoga posljednjeg djevojatva.

Automobili ondje nikada ne diu prainu. Gradovi su sada jako daleko, rat je razderao kutove
zemlje. Portugalka se preputa tunim sanjarenjima. Bijela po narodnosti, ne po rasi.
Portugalski je njezin materinji jezik, a makwa31 njezin materinji govor. Ona je dvojezina.
Crni joj djeaci okruuju postojanje, buno se penju po zidu. Ona se uope ne ljuti.
Govore da gospoa Virgnia skuplja fantazije i da je sve djetinjastija. Posjeuju je samo ta
djeca koja od ranoga jutra ispunjavaju zvukove raznim bojama. Njihovi roditelji obasipaju
staricu dobrotom, donose joj hranu, lijepe pozdrave. ivot se priinja, starica se pretvara.
Naposljetku, oboje protjeu, izmiu, i ona i ivot.
U dvoritu je sve divlje obraslo, nalik malom posjedu ikare. Divlje cvijee, vie trnja
nego latica. Trava ve dosee do ramena. Ona i ne primjeuje da je treba podrezati.
Nije trava narasla. Ja sam se smanjila.
I kua joj se ini veom. Gotovo se gubi u tom neprebivalitu. Brani krevet golemo je
prostranstvo u kojemu raste osamljenost njezina udovitva. Njezin mu, Romo Pinto,
napustio je ivot jo prije deset godina. Za pokojnim suprugom osjeala je samo nalije
enje. Neki predosjeaj da e se on jo vratiti, kao da pokojnik nije bie prolosti ve
budunosti. Susjedi se ude nedostatku njezina sjeanja. Jadnica, danas je za nju starije od
prekjuer, govorili su. No poslije su se uvjerili da je mue drugi problemi, jer je Virgnia
uporno govorila o zarukama koje mora sklopiti. Umjesto uzdaha enje ona je pokazivala
nestrpljenje zbog onoga to mora doi.
Kada stasam za udaju, taj e mukarac doi.
Susjedi su bili sigurni: starica je trajala dulje no tatina njezina tijela. Treba pustiti da
njezin san poludi. I pitali bi se kroz smijeh: ima li cvrak, kada se rodi, ve spremnu kuu?
Takva je starost. Neka Virginha mijenja prolost za budunost, neka sanja ne o kraju ivota
nego o novim poecima o kojima je govorila. Kakve je to vanosti imalo?
Znate li razloge njezinih molitvi? Ona se moli da se vie ne smanjuje.
I ponavljali su njezine jednoline i duge molitve: Presveti oe, ako se nastavim
smanjivati, ni gospodin Romo nee me moi ubiti kada ovuda proe. I ponavljala je sama za
sebe nepovezane reenice: juer kada umrem. Virgnia, Virginha, Virginhinha: ljudi nisu
razlikovali varijante njezina imena. I svi su saalijevali njezinu starost kao da se radi o
siroetu.
Samo ju je jedna stvar zaokupljala: uzgajala je abe u dvoritu. Danju bi putala da muhe
hodaju po prozorskom oknu. Popodne ih je skupljala u kutiju i otkidala im krila, jedno po
jedno. Kad bi se spustila no, izala bi iz kue i bacala obeskriljene muhe po travi. Zvala bi
abe po imenima koja im je sama nadjenula.
to e biti s njima kad ja umrem?
Moda je to radila zato da ima nekoga na svijetu kome e nedostajati. Sunce se
usporavalo, uspinjui se po satima dana poput muhe kojoj je starica otkinula krila. Starica je
nepomina dok se njezina sjena stapa sa sjenom zida, gledajui u ivot kao u neko mjesto
koje je ve bilo njezino. Jedno je sigurno: sutradan e se djeca vratiti, naglo zautjeti i okruiti
je.
Pazite, djeco. Nemojte mi zgaziti abe.
Jedni joj eljaju snjene kose, drugi joj reu nokte, neki joj ak briu slinu na bradi. Ona
se preputa, odsutna, mjesearska u jednom zatvori se sezame. Djeca je mole: bako, priaj
nam prie. Virgnia se smijei. Oni je zovu bakom. Kako se ona proljepava od te rijei: bako!
Koju elite, djeco moja?
Priaj onu o ocu tvoga oca.
Virginha se smijei, zahvalna to djeca ele znati o njezinoj obitelji kao da su njezine
dobi. Zatim e potaknuti uspomene koje klize kao sporo ulje. Skae s portugalskog na jezik
makwu, vie i ne razlikuje originalnu verziju.
32
Kako se zvao mucunha , tko se sjea?
Mucunha Curucho - odgovaraju djeca u jedan glas.
31 Makwa - jezik sjevernoga Mozambika
32 Mucunha - mukarac bijele rase

71

Ona klima, potvrujui: tako je, gospodin Cruz, njezin djed, koji je esto odlazio u
krajeve iza planine. Njegovo jedino djelo bio je jedan svjetionik. Djeca se svaaju, svi ele
postavljati pitanja o stariinoj prii.
Ali to je, na kraju, s tim njegovim svjetionikom, bako? Ako je mucunha ivio tamo
unutra, gdje more i ne dopire...
Ne vjerujete?
Ona povrijeeno utihne. Djeca joj tepaju, mole je da nastavi. Ona, nita. Na kraju, oni
prihvate njezinu istinu. Da, svjetionik. Pravi svjetionik. Blizu ili daleko od mora, tko moe
zabraniti svjetionicima da niu gdje im se prohtije? Kao taj svjetionik: nezaposlen, koji nikada
nije ni vidio broda.
A zato je mucunhi trebao svjetionik?
Bio je to zavjet na koji je prisegnuo kada je preivio brodolom. Tokom prie, spomenuti
djed izgubi ime, promijeni adresu i zanimanje. Virgnijina pria nije se podudarala. Djeca su
je ponekad ispravljala: mucunha Curucho, ne zaboravi, bako. to je Virgnia vie ponavljala
priu, to se vie istina otkrivalo: djed Cruz danas ima plave oi, sutra je crnac naborana lica.
Djeci to i nije vano. Istina je u djetinjstvu prava igra. Oko starice djeca se uvijek vesele,
nikada nisu razoarana. irokim pokretom ona zatrai manje buke. Neka oni koji uju
pripuste Boje zapovijedi. Jer On zapovijeda ivima da se odmaraju.
Od te vae buke ne mogu uti Njegove zapovijedi. Moda mi je ve naredio da se
odmorim, a ja to nisam ni primijetila...
Kada prie zavre, starica vodi djecu do zdenca. Kao da su na izletu, oni lepretaju. U
dvoritu Virginha ponavlja isti obred: moli djecu da bace kameni u zdenac.
Je li to zato da se vidi ima li jo vode, bako Virginha?
Ona ne odgovara. Uzima jedan kamen i baca ga u mrani otvor u zemlji. Ondje, iz vlane
dubine, odgovara alopojka. Zatim se uzdie pjesma, e-e-em. To je potmula buka koja
raste.
to je to, bako?
To voda plae.
A zato plae?
Voda plae zato to ali za jednom udovicom koja je izgubila svoga mua i bila rtvom
prokletstva.
A tko je ta udovica, bako?
Ne znam, djeco moja, ini se da je ve davno umrla.
Tim je rijeima ona zavravala dan.
Odloim biljenice i kriomice pogledam Portugalku. Ponovno stvaram Virgniju dok ona
ne postane, odsutna i daleka na drugoj strani ceste, posve nalik mojoj. Tako je blizu da ne
mogu odoljeti a da se ne pribliim, da ujem njezin glas ispunjen vremenom. Prelazim cestu,
krei Quintinove upute. Starica eli da je posjeuju samo djeca? A to ako se ja pokaem kao
dijete, moda e me prihvatiti? Ve sam joj dosta blizu, zovem je po imenu. Starica podigne
lice, prokilji oi da me pogleda.
Tko si ti?
Ja sam Kindzu. elio bih razgovarati s vama...
Razgovarati?
elio bih neto saznati o Gasparu. Sjeate li ga se, gospoo Virginha?
Starica se odmakne, prijee prstima po licu prouavajui njegove pojedinosti. Dodiruje
usne, a zatim izbaci jezik i upita:
Vidi li moj jezik?
Vidim. Zato?
Jer se moj jezik poveava.
Iznenaeno sam se nasmijao. Ona ozbiljno objasni: i tvoj e se jezik poveati kada
ostari. Ili se moda ostatak lica s vremenom smanjuje?
Sjeate li se Faride?
S ovakvim se jezikom ne mogu niega sjeati.
Stara se alila sa mnom. Uzrujao sam se, povisio ton.
72

Poeo zbrkano govoriti, rijei su mi dolazile iz srca. Sve sam joj rekao. Da sam doao
zbog Faride, da me ona zamolila da potraim njezina sina.
Nemojte mi rei da se ne sjeate Faride? Ne vjerujem da ste je zaboravili.
Gospoa Virginha se zaudi mojim rijeima i povue me za ruku u kuu. ivci su joj na
povrini koe. Naredi mi da utim dok mi povjerava:
Ne mogu ovdje govoriti.
Zato?
Jer e se ova moja kuica napuniti utvarama.
Gdje onda moemo razgovarati?
Idemo do moje stare kue. U meuvremenu mi neto uinite: zovite me bakom. Da bih
vas mogla gledati kao dijete.
I krenusmo Virgnijinim sporim korakom. Putem mi je povjerila svoj strah: nikada se nije
vratila u staru kuu. Zato najradije ne bi ula u nju. Ostali smo na stubama te kolonijalne
kue. Sjeli smo. Virgnia se prisjea svoga susreta s Gasparom, Faridinim sinom. Sjea se
jednoga jutra kada joj je netko pokucao na prozor:
Bako, u dvoritu je neki mrtvi djeak.
Virgnia je potrala do stranjega dijela kue i ugledala tijelo isprueno na travi. Nije bio
mrtav. Samo je spavao, iscrpljen. Provjerila je da li je djeak jo iv, ali nije ga uzela ni
zatitila. Otila je po lopatu i bacila zemlju na njega, govorei:
Umri, moj djeae. Bolje ti je da umre i bude zakopan, nego da ostane ovdje. Jer
ovaj ivot nije za djeake.
Stigla su druga djeca i vidjela je kako ga ivoga zakopava. Umijeali su se, nastojei
sprijeiti staricu.
Bako, pusti ga da ivi! Samo malo!
Zato?
Da nam ispria svoju priu.
Virginha se kolebala, ali na kraju je pristala. Sjeli su. Neka uljez ostane i odmara se dok
se rijei ne sloe. Oni su udili za novostima u koje se moe vjerovati. Djeca i starica
zakljuie: izlijeit emo ga i hraniti, a zatim ga ubiti, nitko vie nee uti njegovu priu.
Pria e ostati samo naa. I dogovore se:
uvat emo ga u zdencu, svezana da ne moe pobjei.
Zdenac je bio suh zbog nedostatka kie. Nosili su mu hranu i mijenjali odjeu koja je bila
mokra i smrdljiva.
Bilo tko na njegovu mjestu ve bi se onesvijestio. No Gaspar je bio vrst, samo se znojio i
preznojavao. ak je i u vlanom zdencu postajao sve snaniji, koa mu je zadobivala sjaj.
Kad bi ga nou izvukli iz rupe, on je utio, pognute glave. Djeca su, irom otvorenih oiju,
polagala velike nade u njega. No on nikako da pusti glas.
Jo e biti da je nijem.
Spustile su se tada velike kie i ispunile sva mora. Virgrnia je pomislila na zdenac, na
Gaspara na njegovu dnu. Djeca su pola vidjeti je li voda ve prekrila otvor zdenca. Jo nije.
Kia je lijevala, nije se vidio ni prst pred nosom u noi punoga mjeseca. Zavirili su unutra, ali
nisu nita vidjeli. Oslunuli su: samo ljapkanje kapi na dnu. Ve su krenuli natrag, kad su
zauli kako ih doziva neki glas. Gaspar je vikao. Odluio je progovoriti. Bili su to samo
povici, neto poput potpune radosti. Starica je zatraila da ga zajednikim snagama izvuku iz
zdenca. Bio je sav mokar i drhtao je od glave do pete.
Hladno mi je - bilo je prvo to je rekao.
Zamotali su ga i zatraili: priaj, priaj nam priu. Okruili su ga. Jedan je djeak
podignuo prst i upozorio:
Jao tebi ako nam se ne svidi tvoja pria.
Gaspar je bojaljivo zapoeo. Priao je svoj ivot, ne skrivajui pojedinosti. Raspredao je
priu u vremenu. Kad je zautio, kia je prestala. Djeaci su se meusobno pogledali. Nije im
se svidjelo, pria je bila tuna. Tko danas eli matati o nesreama? Podigla se buna graja,
traili su da pripovjeda bude kanjen. I da to bude teka kazna kako bi nauio za cijeli ivot.
Da ga bace natrag u zdenac i sasipaju na njega kamenje, predlagali su jedni. Drugi su
73

jednostavno traili da ga ukorijene u bakinom vrtu, da se vrati poecima njezine elje. Dok su
se duhovi zaotravali, jedna se tiina slijegala. Svi su iekivali Virgnijinu presudu. No
starica se doimala odsutna, zashiena. Oi su joj otvrdnule od vjene tuge te je bilo bolno
gledati ih. irokim pokretom naredi da se djeaci odmaknu.
Ostavite me nasamo s njim.
Djeca iznenaeno posluaju. Izali su u mrak, sporih nogu zbog nevoljkosti. Starica se
okrene prema djeaku, ali nita ne ree.
Mogu li i ja otii? - upita Gaspar.
Ne.
Zato?
Zato to si ti moj sin. Tvoj je otac moj pokojni mu, ti si skoro-skoro moje krvi.
Starica je ustala i otresla capulanu. Prebacila je tkaninu preko djeakovih ramena i rekla
mu:
Doi, idemo naoj kui.
Sjedei na stubi svoje stare kue, Virgnia namjeta tkaninu kojom se ogrnula zbog vlane
noi. Prestala je govoriti, prekinula priu u sredini. Neto je mui, ne znam to.
A zatim, bako, to se dogodilo?
Taj je djeak ostao samo nekoliko dana u mojoj kui. Zatim je pobjegao i nitko vie nije
uo za njega.
Je li znao za tetu Euzinhu?
Da. Moda je otiao k njoj.
Portugalka pokae na veliko stablo manga. Pod tim su stablom ona i Farida sjedile i itale
pisma. Oi su joj prepune enje. Najednom, Virgnia me uutka.
, netko dolazi.
Ne ujem nita. To je duh, rekla je starica. Ne. Nije nikakav duh. To je upravitelj mjesta.
Kriomice se ulja po puteljcima. Virgnia se apatom pita: to on radi ovdje u ovo vrijeme?
Saznao sam odgovor tek kasnije, kad mi je Quintino ispriao to se doista dogodilo. Virgnia i
ja nismo znali to se zbiva, no sada znam odakle ta uznemirenost.
Skriven u mraku puteljaka, upravitelj Estvo Jonas nije znao razlog svoje urbe. Dobio
je poruku iz nejasnih izvora. Predao mu ju je Quintino. Rekao je da se on, drug-ef, mora
uputiti u kuu preminuloga Romo Pinta, u kuu koja je takoer preminula jer su je
nastanjivali samo zloglasni glasovi.
Stigao je do dvorita kue. Stabla su se podvrgavala ibanju vjetra, jer se vjetar nikada ne
podie zadovoljan. Psi su poeli zavijati, upravitelj je zadrhtao. Zato su ivotinje uznemirene
u takvim noima? uje li moda pas neko drugo zavijanje na mjesecu? Estvo Jonas glasno
se nakalje, vie da se ohrabri, vrst je izvana, ali obloen strahom iznutra. U tom je asu
imao vie uzda nego zuba. Kretao se pripijen uza zidove, prilijepljen uz njih kao sjena koja
klizi. Odjednom poskoi od iznenadnog straha. Iz kue je dopirala kripa drva, kutije su
odzvanjale u svim tonovima. Zar je netko krao imovinu lupea kolonizatora?
Na trenutak je pomislio da bi bilo pametno pozvati policajca. Ne zbog straha nego zato
to je njegov ivot oito dragocjen. U tom se hoe-nee predomislio. Uostalom, glasnik je bio
jasan: mora doi sam, nitko za to nije smio znati.
Bio je na pragu, spreman na odgoeni korak kad su se vrata naglo otvorila i pojavio se,
grom i pakao, sam preminuli Romo Pinto, nosei na leima svoj lijes. Upravitelj se dao u trk,
spotiui se o grmlje i preskaui kamenje nevienom brzinom. Prosuvi se po zemlji poput
gnojiva, ieznuo je kao mrak u mraku. Pokojnik mu prie i nimalo ljubazno ree:
Ustani i pomozi mi nositi ovo sranje od lijesa.
Estvo nije mogao otvoriti usta od zaprepatenja. No ipak skupi snage da mu odgovori:
Nisam ti ja bilo tko da to nosim.
Nisi to? Ostavi se bjelakih tosova i prihvati s ove strane. Hajde!
Estvo je procjenjivao situaciju, primijenio dijalektine analize prema mudrim poukama
materijalizma. Je li mogue sresti utvaru? Najbolje bi bilo prihvatiti okolnosti takve kakve
jesu. I podmetnuvi lea, podigne lijes. Dok su hodali, kolonizator objasni da eli pokloniti
lijes narodu. Svi daju donacije siromanima. Ovo bi bila njegova solidarnost. Bilo bi pravo
74

razbacivanje da lijes ostane ondje, nalik obinom potanskom paketu izmeu ivota i smrti.
Spremili su posmrtni koveg u skladite. Gurnuvi ga rukom, bivi kolonizator posjedne
upravitelja. Razgovarali sli do zore. O emu? To nitko ne zna. No ini se da je Romo iznio
mnoge sumnje o Estvovoj budunosti. Kakvu mu je sigurnost donosila budunost toga
reima? Sutra e dobiti nogom u odreeni dio tijela i nitko ga se vie nee sjeati.
Mozambianin uzvrati udarac, da ne bi moda stranac uio prevaranta kako se moli Oena.
Imam ja svoje naine, Romo. Nemojte misliti da smo mi magarci, kao to ste vi to
uvijek isticali.
Naine, koje naine? Nekoliko poslia u razbijenom loncu, slaba stvar. Nekoliko limenki
piva na ploniku? Kolonizator je izbljeivao sjaj upraviteljeve inicijative. U sveanom
dogovoru, Portugalac mu obea velike i probitane stvari. Radilo se o sljedeem: on sam, s
priznatom smrtovnicom, i jo optereen rasom i nacionalnou, nikada vie nee vratiti svoje
nekadanje poslove.
Dovoljno je biti bijelac, i to Portugalac. Uza sve to, i jo mrtav, ne vrijedi ni pokuavati.
Potrebno je da Estvo potpie i da pokae svoje domorodako lice pred poslovnim
pothvatima pa e poslovi kliziti bolje nego slina u prodrljivim ustima.
Ali, kapital? - upravitelj je pokazao oduevljenje.
To je problem. Novac je postojao, i vani i unutra. Dovoljno, ak i vie nego dovoljno. No
nakon smrti, sve je pripalo Virgniji, toj ludoj udovici. Estvo Jonas prasne u smijeh:
Mi smo je alili, a starica je zapravo puna love!
Romo udari o zid: da, prokleta starica bila je trula bogataica. Pitanje je samo je li joj
mozak doista pomuen, je li doista pod utjecajem svojih slabosti? Jer ju je morao uvjeriti da
potpie nekoliko ekova, da prenese novce na legalan nain.
Ali ona je bolesna, Romo.
Ili se pretvara.
Ne znam. No jedno je sigurno: moramo se brinuti o njoj, stara ne smije krepati.
Ma zar je tako stara?
Na njezinoj koi vie nema mjesta ni za jednu boru.
I njima dvojici elje su rasle zbog bogatstva stare bijelkinje. Ona se nije smjela ugasiti,
morala je stajati iza potpisa bankovnih papira. U meuvremenu, nai e naina da je uvjere.
Dogovorili su odreene strategije: Estvo Jonas morao je slijediti taktiku napada i obrane.
Morao je odravati pitanje rase, proglasiti povlastice rasne veine.
Ali to e tetiti tebi, Romo.
Naprotiv, dragi moj ortae.
I objasni: tako nitko nee posumnjati u dogovor uspostavljen s bijelcem. ini se da je
bijelac sve smislio za vrijeme svoga nepostojanja. I iznese jo neke savjete:
Odri nekoliko govoria protiv bjeluga. Samo da im zamuti oi. Da nitko ne bi
posumnjao. To je ak zabavno. Reim dobiva na vrijednosti, dragi Estvo, kada protiv
argumenata ne postoje injenice. No jedno moramo razluiti: narod raspravlja na sastancima,
ali odluujemo mi, na ovome mjestu, shvaa li, Estvo Jonase?
Nikome se vie nita nee davati, avo je okrutan i slijep. Samo moramo tiho govoriti jer
zidovi imaju vee ui od slona.
Mrtvac se vrati u mranu kuu. Estvo Jonas pratio ga je pogledom dok nije nestao.
Smijeak mu postane pobjedniki. Jo se maloprije kukaviki plaio. No sada uiva u osjeaju
vlasti kao to ve dugo nije, jer u upravi nije nita promijenio. Samopouzdanje mu je bilo
vee od kipa junaka, no odjednom se silno uplai. Carolinda, njegova lijepa supruga, pojavila
se iz mranoga grmlja.
to ti ovdje radi, Estvo?
Upravitelj promuca ispriku: nita, samo je etao zbog probave da bi umirio eludac.
Gdje je ena s kojom si se naao?
Estvo Jonas se s olakanjem nasmije. To je dakle? Njegova uvijek odsutna i rastresena
supruga misli da je on bio s ljubavnicom? Dunosnik osjeti ponos. Neoekivana ljubomora
supruge uzdignula mu je krestu, odjednom je postao dostojanstven pijetao. I stane umirivati
suprugu, ispripovijeda joj to se dogodilo, sve o dogovorima i udruivanju s lanim
75

preminulim. No to je bilo jo gore:

Sad te imam, Estvo. Ti si u dosluhu s bivim kolonizatorima.
Kako u dosluhu?
Uvijek sam tono nazivala tvoj poloaj: ti nisi upravitelj ve izdajitelj!
Naposljetku, kakav je bio njegov moral? Upravitelj se usprotivi: nitko ne ivi od morala.
Hoe li te, draga suprugo, dosljednost nahraniti u budunosti?
Ti si, Estvo, poput hijene: ima pameti samo za mrtvace.
Te tvoje rijei su kao ablje kreketanje.
Narod e te prozreti. Ne vraaj se vie u tu kuu, inae u te ja potkazati.
Kako da se ne vratim? Sada Romo Pinto i ja imamo zajedniki posao, mi smo ortaci.
Moram se vratiti. Ili bi moda htjela da on doe u upravu?
Carolinda ga upozori da se on uspinje stablom preko grana. Kada doe do skandala, bit e
velik. Na kraju, jednoga vjeca uvijek ulovi drugi vjetac.
Zar ne zna, Estvo? Kue koje su na okupu zajedno gore.
Upravitelj je zamoli da malo stia svoj bijes, jo e se poeti zaustavljati znatieljnici to
bi bilo vrlo neprilino. Oinski joj savjetuje da se urazumi: ona je supruga jednog Afrikanca,
morala bi utjeti, biti pokorna. Morala bi ak biti zadovoljna, jer e bogatstvo koje e poeti
pritjecati biti podijeljeno u obitelji, pa e i njezini roaci imati koristi od toga.
Ne elim taj novac. A ni moja obitelj nee prihvatiti prljav novac. Ti e platiti za tu
izdaju.
Ali, Carolinda, smiri se. To su proturjenosti u njedrima naroda...
Odlazi, Estvo. Ne elim te vie sluati.
Mora me sluati.
Odlazi, inae u poeti vikati dok se ovo mjesto ne ispuni ljudima.
Upravitelj se uurbano udalji. Prije no to je ieznuo u mraku, jo se osvrnuo i zaudio
zbog veliine Carolindine sjene. Bila je to velika sjena koja se projicirala na golemoj kuerini.
Da je upravitelja bilo manje strah i da je obratio vie panje, vidio bi kako Virgnia ustaje s
jedne stube. Pozvao sam je pokretom, inilo mi se da vie nema opasnosti. Estvo je ve
otiao. No ona mi ree da odlazi:
Idem, vrijeme je da nahranim svoje abe.
Idem s tobom, otpratit u te.
Ne, ne elim da te vide sa mnom.
Zato?
Ne zaboravi da sam ja jedna luda starica, ne razgovaram s odraslim ljudima.
Zasluujem samo povjerenje djece. Zna li to nasluujem? Da Romo eli da potpiem
papire i odobrim novac. Kako bih ja mogla potpisati papire? I novac, to ja znam to je
novac? Nemam pojma o tome. Razumije li me, Kindzu?
Da, shvatio sam njezino pretjerivanje. Ludilo je bilo njezino najsigurnije utoite. Gledao
sam je dok je odlazila mranom cestom. Carolinda je ula na razgovor. Prila mi je u
nevjerici.
To si, dakle, ti?
Ustao sam i pomilovao joj ruke. Ona se privila uz mene, drhtei poput ptice. No odmah se
uspravila i objasnila:
Ne moemo ostati ovdje. Moj mu je jako nepovjerljiv.
Kamo emo onda?
Idemo u kuu.
Najeio sam se. Tako sam odluno odbio da se ona nasmijeila: jesam li vjerovao u
uskrsnue umrlih? Htio sam opravdati vienja koja sam imao, ali ona mi nije dopustila da
progovorim. U redu je, rekla je. Moemo ostati na stubama. Sjeli smo na stube, ona se
naslonila na mene. Jedna izboina u mome depu privukla mi je panju. Bio je to Carolindin
lani koji je izgubila kada smo prvi put vodili ljubav. Zanjihao sam ga pred njezinim oima i
upitao:
Sjea li se ovoga?
Ona se nasmijala. Sjeala se kad me je oslobodila u zatvoru i kad su joj navrle rijei
76

rastanka, kad je poeljela da postanem nedostian. No ja sam bio tu, stvarniji no ikada. I ona
se slatko protrlja o moje grudi. Njezin me je miris podsjeao na vonj sure, na pijanstvo koje je
dopiralo iz moga djetinjstva. No kad sam je poljubio, omaknulo mi se drugo ime: Farida!
Carolinda se naglo odmakne od mene.
Poznaje Faridu?
Faridu? Ne.
Ali nazvao si me Faridom.
Uinilo ti se.
inilo se da je Carolinda povjerovala. No lea su joj jo uvijek bila napeta. To ju je ime
oneraspoloilo.
Odjednom si me podsjetio na moja dva mua.
Dva?
Da, moj prvi mu je umro.
Tada je progovorila o svojoj boli, o dugim suzama koje su ispunjavale njezine noi.
Estevaa je razdirala ljubomora. Nalazio je nerazumne razloge da optui Carolindu. Prolazili
su povijesni datumi, a on nije imao vremena ni da se sjeti komemoracije. No Carolinda je ila
onamo, posramljena zbog toga, i odavala poast junacima borbe za nezavisnost. Upravitelj bi
je ispitivao: sjea li se ona jo biveg, pokojnog mua? On je poginuo u ratu za osloboenje
dok je Carolinda bila jo vrlo mlada. Kau da je upao u zasjedu ne portugalskih neprijatelja
ve samih gerilaca. Otada je Carolinda bila sumnjiava i sklona da u svemu vidi izdaju. Bila
je uporna: rijei jednoga voe moraju se oslanjati na njegovo djelovanje. Gdje su principi,
razlozi zbog kojih su traili da mladi daju svoje ivote?
No to je nepovjerenje, naposljetku, imalo opravdanje. Ne zato to bi ona imala drugoga
mukarca. Nije imala nikoga. Upravitelj je stalno bio odsutan. Carolinda nije osjeala nimalo
ljubavi prema njemu. Estvo danas vlada, a sutra e biti pokoran. Ona e jo uvijek biti
njegova slukinja, on je i dalje nee vidjeti. Carolinda je ponavljala da njezino vjenanje nije
bilo preuranjeno nego prenedozrelo. Ona je bila vrlo plaljivo dijete i bez ikakva iskustva.
Estvo joj je govorio: Ne plai, Carolinda, zar ne zna da djevojka koja spava s mukarcem
bre raste?
Ja, Carolinda, tvojih sam godina - dodala je.
Ali ona nije htjela narasti. Prije no to je Estvo doao, njezina je jedina elja bila da je
netko odvede odatle. Matimati je bio zaguljivo mjesto, zatvor za njezinu udnju za snovima.
Carolinda nije imala djetinjstva kojeg bi se sjeala. Htjela se vjenati i ostati djevojica. Kao
to se i dogodilo s njezinim prvim vjenanjem. Mazala se uljima kako bi joj koa blistala u
mukim oima. No istodobno je uvala igrake. Najvie je eljela da bude izabrana, da je
netko odvede iz te bijede. Hodala bi cestom da je netko vidi. Ali se nije zaustavljala u selima
da je ne bi poelio netko domai. Estvo Jonas je proao onuda, odjeven kao gerilac, s
naprtnjaom na leima. Ona je pomislila da je on krenuo na daleki put, u neki svijet koji se ne
moe ni naslutiti. Prepustila se njegovu zadovoljstvu. Nakon Nezavisnosti imenovan je za
efa uprave u Matimatiju. Rekli su da je to privremeno. No vrijeme je prolazilo, a nitko nije
odobravao njegov premjetaj. Estvo ak nije bio iz tog kraja, nije razumio jezik ni obiaje
tih ljudi. I on je bio razoaran, premda nita nije govorio. Prihvaao je to jer se nauio sluati
bez pogovora. Gledajui kako vrijeme prolazi, Carolinda ga je poela mrziti. Bijes joj je
navirao u valovima. Htjela ga je povrijediti, ne bi li se on probudio. Muila ga je jer je to bio
nain da se on pokae novim, da dokae da je iv. U najboljem sluaju on je bio bezvoljan,
nije se usuivao sanjati, i bio je odvie straljiv da misli. Estvo je bio umoran od svoje
vojne slube, iscrpljen od toga to se stalno gasio. Tada se u upravi pojavila ena po imenu
Farida.
Nije bila samo lijepa. Njezina je ljepota duboko dirnula Carolindu i ak joj poticala elju
da bude mukarac, da moe dirati to tijelo. Farida je dola iznijeti sluaj svoga sina koji je
lutao umama. Bilo je na stotine drugih sluajeva, no Estvo je posvetio osobitu panju
njezinom. Carolinda je prvi put osjetila vrtoglavost ljubomore. Kada je to spomenula, mu joj
je odgovorio:
Farida te ivcira? Moda zato to ti je slina.
77

Ljubomora je s uitkom rasla u Carolindi. Do te mjere da je njezino predavanje u krevetu

postalo gorljivo strastveno. Estvo se udio: to se s tobom dogaa, eno? No Farida je
neoekivano nestala iz Matimatija. Otisnula se do nasukanog broda i ondje ostala. Obina
ljubomora pretvorila se u mrnju. Zato je bila toliko bijesna? Zato to je izgubila objekt
ljubomore? Ili zato to je ta druga bila na putu da ode iz toga pakla? Da, Farida je pobjegla od
beznaajnosti toga mjesta ak i u toj ludosti ukrcavanja na nasukani brod. No i to je bilo
putovanje, izlaz iz pakla. Taj bijeg Carolinda nije mogla prihvatiti. Zato je poela smiljati
osvetu protiv Faride. Poticala je Estevaa na mjere protiv broda, izmiljala opasnosti zbog
njezina boravka na tom brodu. Jesu li njegovi ljudi bili na brodu i uzeli najbolje namirnice?
Dakle, Farida ih je vidjela i mogla ih je otkucati. Estvo se pretvarao da joj vjeruje i izdavao
nejasne naredbe da se ta ene udalji s broda.
To je ta Farida, dakle?
Da, to je razlog zbog kojeg sam se zaprepastila kad si me nazvao njezinim imenom.
Ali nisam te nazvao.
Vjerujem ti. Jer glava mi je ve pomuena od te ene.
Carolinda se ponovno opusti u mojem zagrljaju. Ondje, na neudobnim stubama uklete
kuerine, ispruila je svoje tijelo vatreno strasno i njeno poput zemlje.

Deseto poglavlje

Bolest iz movare
T U A I R G L E D A i udi se. Ima dana kad se ne odvajaju od machimbomba.
Meutim, okolni krajolik porie naizgled nepominu cestu. Sada se, primjerice, pred njima
prostire golema movara. uje se more u blizini, kao znak da mu ta voda pripada. Starac se
obrati djeaku:
eli vidjeti more, zar ne?
elim silno, strie.
Onda, idemo.
I krenu putem kroz mulj gdje rastu stabla manga. Iza njih ostaje nastamba od lima i
pepela to se uzdie na cesti poput spomenika ratu.
Zato eli vidjeti more?
Djeak ne zna objasniti. No more sa svojim beskrajima kao da mu olakava izlazak iz
ovoga svijeta. I nehotice pomisli na Faridu koja eka na onom brodu. Uini mu se da shvaa
enu: na tom se brodu bar jo moglo ekati. Zbog toga podnosi hodanje po movari. Gacaju
po tom prostranstvu: glib, blato i smrdljiva ilovaa. Hodanje e potrajati jo nekoliko dana.
Odmah su ih prvi dan osjetili. Komarci. Krupni, crni, zujei. ak i ne grizu. Ulaze u krv i
ondje zuje.
Prokleti komarci.
Muidinga prigovara. Stari ga Tuahir uprekozorava: ne ljuti se, djeae. I podsjea ga:
Komarac je izgradio movaru. I u nama komarac ui u movari, ini nae vode
trulima.
Toliko su izbodeni da su se Tuahirove ui udvostruile sljedee jutro kad se probudio.
Uskoro osjeti groznicu. Tijelo mu je posivjelo, prsti postali suiavi. No tvrdoglav je:
Groznica nije od komaraca. Gorim od pjeva ovih ptica.
Kojih ptica?
Zar ih nisi vidio kako lete ovuda?
Muidinga se ne sjea da je vidio ikakve ptice. eli pomoi svome prijatelju. No starac ne
prihvaa. Ima toliku vruicu da oko njega kljua voda u lokvama. Movara je svugdje oko
njih, uvijek jednaka, vie ne znaju na koju stranu krenuti. Izgubljeni su, iscrpljeni. Sjede na
jednom trupcu, ni sami ne znaju to ekaju.
78

 Trebali

smo ostati u machimbombu - napomene Muidinga.

si htio vidjeti more - podsjeti ga starac.
Starac toliko drhti da su mu rijei nepovezane. Zatim obojica zaute. Oko njih uje se
samo kako tiina kaplje. No Tuahir ima jo malo snage. Popne se na neku visoku granu i
objesi se glavom nadolje. Muidinga se zaudi kad ga vidi kako imiari. No on ga umiri: to
mu je obiaj jo iz djetinjstva. Krv mu je bila slaba i majka ga je vezivala za noge za strop.
Zna li to e sada uiniti? Proetat e uokolo i preplaiti ptice zloslutnice, te ptice
koje su mi donijele groznicu.
Muidinga krene kroz blato. Stabla manga ne umaraju se u jednolinom ponavljanju.
Krajolik se razgre u novim vienjima, oi mu prvi put vide tu vodu. aplje plutaju poput
bijelih marama na sivoj pozadini. Njihovo perje, bez druge koristi osim ljepote, elja
Muidingovu duu poput milovanja u snu. Dok lete u visini, bijele ptice izgledaju kao da
meditiraju, grudi su im ozbiljne, gotovo prkosne. Pokreti poput vjebanja baleta. Ni glad ih ne
pouruje, lovina se uvijek nae i za one spore.
Na obali mrtvih voda Muidinga gleda kako se ptice udaljavaju. S onu stranu prostire se
niska trava, niui ivo zelena iz tamnoga tla. Izmeu grmlja dopre do njega alopojka
xigovie, te frule izdjeljane od ploda ncuacueire. Pribliavao se mali pastir. Kad ga ugleda,
pastiri se prestrai. Vjerojatno je pomislio da je Muidinga neki razbojnik iz ume. Muidinga
ga pozove i predstavi se. Plahunjavo zaponu prve reenice razgovora i polako steknu
povjerenje. Muidinga zatrai da pastir zasvira u xigoviu i sklopi oi, spreman da se preda
aroliji.
Vama se spava?
Pastir ga zabrinuto prodrma. Muidinga se nasmijei i zamoli da zapone svirku. No pastir
i dalje oklijeva. Ree da je ve mnoge vidio kako su zauvijek zaspali pri zvuku frule. Ne eli
da njegov posjetitelj ode odvie daleko, uljuljkan u plutanje misli. Umjesto da svira frulu,
radije bi, ree, ispriao priu, istinitu, koja se dogodila njemu, upravo na ovim panjacima.
Dobro, onda priaj.
Proli tjedan umro je jedan vol, a bio je to najvei vol.
Tako djeak zapone raspredati svoju priu. U njegovu krdu postojao je jedan vrlo tuan
vol. Od jutra do noi ivotinja je tumarala u samoi, zaboravljajui na samoga sebe, na travu i
na preivanje. Njegove su se blage oi okretale u svim smjerovima. U svemu je nalazio
izgovor, u drhtaju sjene, u praakanju leptira koji veze svoj let. Mali se pastir ljutio: kakva je
to bolest iscrpljivala ivotinju? I odlui je slijediti u stopu. Tako je primijetio da ivotinja
opinjeno promatra jednu aplju. Ptica bi podignula noge, vinula se do oblaka, svojih
blizanaca: panja je vola bila neprestano usredotoena na nju. Preiva bi stajao nepomino,
ukoeno. Pastir je ibao govedo da vidi hoe li se ono pridruiti krdu. iba je, fijuuu, pucala
po leima. No nita nije pomoglo. On bi samo otresao sporim rogovima i dalje stajao
neosjetljiv.
ivotinja se tanjila jer nije nita jela. Pastir nije znao kako bi to objasnio svome stricu,
vlasniku krda. Jedne noi, nakon to je pojeo svoje mrvice, pastir je vidio neto to je teko
prepriati. Vol je izvijao vrat prema mjesecu i deklamirao mukanje kakvo dotad nije uo.
Odjednom mu se cijelo tijelo potreslo kao da samoga sebe raa. Iz grla su mu cviljeli jecaji
koji su se pretvarali u ptiji pjev. U tili as, on se poeo smanjivati, od bika do teleta, od teleta
do rogate make. U snanom se podrhtavanju tresao i dlaka mu je u upercima otpadala.
Istodobno, nicalo mu je bijelo perje. U nekoliko trenutaka sisavac se rodio kao ptica, prava
aplja.
Ta novonastala ptica poela je tada trkarati uokolo, traei tko zna to svojim strelovitim
pogledom. Dok se, odjednom, nije pojavila druga aplja, ona ista od koje je volu zastajalo
srce. I preobraeni je sisavac pokuao poletjeti prema pravoj ptici. Plesao je u skokovima na
nervozno visokim nogama kao da tek srie prve korake. Zemlja se doimala odvie tekom za
toga stanovnika neba. I tako su bili uzajamno dvoje, u ljubavnom zovu, dok se njihovo bijelo
perje ljeskalo.
Pastir je tvrdio da se to dogaalo svake noi punoga mjeseca. Kad bi ga zora okrznula,
vol se vraao u stanje tunoga etveronoca. No jedne se godine dogodilo da mjesec uporno
Ti

79

nije izlazio mjesecima. Dugo vremena noi su se skrivale, mrane i itke. Vol je noima
ostajao vol. Pastir je gledao njegovo sporo umiranje i kleo se da je vidio kako suze klize iz
njegovih okruglih oiju.
Djeak prekine pripovijedanje, tjeskoba mu stisne grlo. Muidinga ne zna kako bi
pomogao svom sluajnom prijatelju. Nedostaju mu rijei, izmiu mu reci. Izvadi onda
amajliju koja ga je titila od zlih duhova, Tuahirov poklon. Napokon, izmijenili su arolije. Ta
njena pria koja je jednom zaljubljenom volu podarila lakou, zvuala je kao dar arolije.
Postalo je kasno, Muidinga se oprata od maloga pastira i kree natrag na mjesto gdje je
ostavio bolesna prijatelja. Tuahir se odmaknuo od stabla i drhti. Imao je plan: skupit e
nekoliko grana stabla manga i napraviti splav kako bi se otisnuli niz movaru. Djeak je imao
pravo, priznao je. Moda e na plai naii na ljude, brodove, putovanja.
Ali ti nema snage, strie Tuahire.
Tuahir tada pokae na obalu: on je ve skupio grane i svezao ih da mogu posluiti kao
plovilo. Toga popodneva oni se otisnu na splavi. Muidinga je veslao. Sjetio se Kindzua na
njegovim pustolovnim putovanjima. Zauo se drhturavi Tuahirov glas:
Ako ovdje umrem, nemoj me pokopati u mulju.
Nee umrijeti, strie.
Nita ti ne zna. Tko umre pokopan u blatu, pretvara se u ribu.
Dobro, neu te pokopati. Ako jednoga dana umre, uinit u kao to su uinili s
Tamom. Poloit emo te u vodu.
Starac se nasmijei i skvri kao da trai svoj trbuh. Zatim zaspi. Dok splav klizi niz
movaru, djeak razmilja o tome koliko mu je drag taj ovjek. Taj je starac zapravo njegova
obitelj, njegov cijeli svijet. Klizei niz glatku vodu, splav se iskrca na obali s bijelim
pijeskom. Jasno se uje huanje mora.
Sluaj: to je more. Ve smo blizu, strie.
Ah, to more sluam otkad smo stigli do autobusa.
Tuahirov je glas sve tanji. Na vrhuncu groznice starac ga zamoli da ga pogladi po ruci i
grudima. Nije to elja bolesnika nego supruge. Muidinga mu popravi pokriva nadajui se da
e on zaspati. No Tuahir mu iznenadi ruke, primiui ih licu. Zamoli djeaka da legne pokraj
njega kako bi mu bilo toplije. Starac odgrne pokriva i napravi mjesta da se Muidinga smjesti.
Djeak legne, stiui se uz njega. Dva se straha u njemu spoje: to e dodirnuti Tuahira i to
e lei sa smru. Tuahirova ruka njeno izbrie boru koja uporno stoji na njegovu licu. U
daljini se uje zviduk xigovie.

Deseta Kindzuova biljenica

U logoru smrti
V I R G N I A M E N I J E mogla odvesti do Faridina sina. Zato to nije bilo povratka
iz toga stanja fantazije u koje je zala. Ona se zavukla onamo gdje je nikada vie ni ivi ni
mrtvi ne bi mogli pronai. Sjetio sam se savjeta iz djetinjstva. Govorili su mi: djeae, radi
kao pijetao koji pokazuje perje na stranjici. to je perje ljepe, manja je mogunost da e
upasti u lonac. Virgnia je pokazivala raznobojne znakove ludila. Tako e svi na nju
zaboraviti.
Meni je preostalo da traim. Probudio sam Quintina i zatraio da me hitno odvede do
Euzinhe. Faridina teta bila je posljednja mogunost da pronaem Gaspara. Ve sam osjeao
stisak enje zbog Faride. Quintino je protrljao oi i zatraio od mene objanjenje:
Morate se odluiti, brate: elite li pronai naparame ili to dijete?
Oboje.
Ostavite se naparama. Hajdemo radije potraiti to dijete.
Isto smo popodne krenuli prema izbjeglikom logoru gdje se nalazila teta Euzinha. Hodali
smo satima, neprestano umorni. Napokon smo stigli do vrlo stjenovitog brda. Vidjevi da sam
80

iscrpljen, Quintino odlui nastaviti sam. Logor je bio u blizini, ja sam se u tom predahu
mogao odmoriti. Quintino je otiao i ponio moju uturicu da je na povratku napuni. Ostao
sam u hladovini, jedna me je elja nagrizala: vie se nisam borio, naparame su mi podarile
duu. Samo sam htio oboljeti, eznuo sam za boleu koja bi ugasila cijeli krajolik u meni.
Htio sam osjetiti tu slatkou smrti. Naslonio sam se na deblo, kora stabla posluila je kao
jastuk mom licu, nadajui se da u uti sokove zemlje. No stablo pokraj kojeg sam predahnuo
bila je strana i koata biljka: stablo demona. Bilo je to stablo koje je plakalo poput zmije,
pjevalo je alopojke koje su privlaile i ljude i ivotinje. Tek sam tada primijetio: cijelo je tlo
uokolo bilo bijelo, pijesak tako blistav da no vjerojatno ondje nikada nije poinula. Razlozi
toj bjelini bile su kosti to su drijemale, ostaci prodrtih ivotinja, skeleti ptica koje su padale
mrtve s grana prokletog stabla.
Odmah sam se maknuo odatle. No dok sam se udaljavao, iz listova se izvio aroban pjev
koji me je uljuljkivao u san u posljednjoj postelji. Gotovo da nisam uspio napraviti korak,
tijelo mi je bilo teko poput stoljea. Pogledao sam u stablo i vidio pticu koju mi je otac u snu
navijestio. Bila je to mampfana, ptica ubojica putnika. Pjevala je cvrkraljujui. Kleknuo sam i
zazvao svoga staroga. Vrijeme je prolazilo, nita se nije dogaalo. Otac mi je zacijelo bio
pijan od sure ondje gdje nije bilo policije da nadzire proizvodnju rakije. Jo sam ga dublje
zazvao, dodirnuo kutke due gdje su oiljci naega roenja. Stari Tamo nije davao znakove
smrti.
Oe, ne naputaj me! Toliko ti se molim...
I onda, odjednom, od udara groma ptica se raskoli i raspolovi. Palo je njezino perje,
njezine su se kande smrvile i tijelo joj se rasulo kao da je od eravice. Sklopio sam oi:
uhvatila me vrtoglavica. Uzeo sam no i udario o drvo. No u tom asu iz dubine debla dopro
je do mene glas:
Ja sam posljednje drvo. Tko me odree, postat e ena, ako je mukarac, i mukarac,
ako je ena.
Prepoznao sam taj glas: bila je to utvara, prikaza koja mi je ukrala svijet na plaama
Tandissica. Utvara me upita:
to si nauio pod korom ovoga svijeta?
elim se vratiti, umoran sam. Sada znam tko si, pomozi mi da se vratim...
to radi s tom biljenicom, o emu pie?
Ni sam ne znam, oe. Piem ono to sanjam.
A hoe li to netko itati?
Moda.
Dobro je nauiti nekoga da sanja.
Ali, oe, to se dogaa s ovom naom zemljom?
Ti to ne zna, sine. No dok mukarci spavaju, zemlja kree u potragu.
Za ime traga, oe?
ivot ne voli patiti. Zemlja traga unutar svakog ovjeka, skuplja snove. Poput vezilje
snova.
ekaj, oe. Ne idi, htio bih ti neto ispriati. Ne odlazi...
to je to, Kindzu, sada govori sam sa sobom?
Uplaio sam se toga drugog glasa. Bio je to Quintino.
Vratio se. Nehotice sam mu se ispriao. On je pronaao logor izbjeglica i ispriao mi to
je vidio: tisue seljaka skupilo se ondje, gladni, oekujui donacije. No uglavnom su ekali
smrt. I on me pozove:
Doi pogledati svojim oima, ne moe to ni zamisliti.
Zapravo je to bilo zaprepaujue tuno. Logor se prostirao nalik ruevini same zemlje,
sme poput boje tla. Ljudi su spavali pod otvorenim nebom, bez pokrivaa, bez kruha i vode.
Pokrivali su se korama drveta, tim pranjavim biljnim ostacima. Usred te gomile nalazila se
Euzinha, stara Faridina teta. Predstavili smo se i objasnili joj to elimo.
Moja je neakinja Farida jo uvijek iva?
Da, iva je.
Nakon svega?
81

Oi joj se natope tugom. Zagleda se u lijepe uspomene to su izvirale iz njezine dubine.

Prsti su joj se isprepleli, moda je jo uvijek plela Faridinu kosu? Odjednom, kao da me je
munja oinula, osjetim teinu Carolindina lania u depu. Odavno sam ve htio razjasniti tu
sitnu prtljagu.
Pogledajte ovaj lani, teta Euzinha.
Staricu kao da je neto oinulo kad ga je ugledala. Zatim se pribere, pretvarajui se da nije
uznemirena.
Tko ti je dao taj lani? - upita me.
Jedna ena koja se zove Carolinda.
Upraviteljeva ena.
Jednostavno sam klimnuo glavom. Euzinha se nasmijei. Ona je uvijek sumnjala. Nije
bilo toliko slinosti izmeu Carolinde i Faride. No postojalo je neto drugo to nije znala
objasniti. Jednom je srela Carolindu, ali na brzinu. Kada je upraviteljeva supruga posjetila
logor. Rekla je da e se vratiti. Nije znala kada, ovisilo je to o sigurnosti.
Sada mi daj Carolindin lani.
Iznenadio sam se. Zato mi je htjela uzeti tu uspomenu?
Ne smije se mijeati u sudbinu sestara. Nijedna od njih ne smije nita znati o drugoj.
Carolinda ne smije znati da sam joj ja teta. Inae e na njih pasti nesrea.
U redu, ja u utjeti - rekoh, predajui joj lani.
Ja mislim da jedan demon ui u Carolindinoj dui.
Demon? Kako je Euzinha mogla znati za postojanje toga zlog duha? Zbog naina na koji
je Carolinda poticala mua da poduzme mjere protiv broda. Ona je eljela Faridinu smrt. Bez
ikakva stvarnog i razumljivog razloga. Demon se osveivao to ona nije izabrana da ostane iva.
Pusti blizanke. Pobrini se samo da pronae Gaspara.
Dobro. A gdje bih ga mogao nai?
Gaspar je odveden u drugi logor.
Starica nam sve objasni: ovaj su izbjegliki logor obiavali napadati. Razbojnici su esto
odvodili djecu. Zato su odluili prebaciti ih u drugi logor.
I u kojem je sada logoru?
To ne znam. Nitko to ne smije znati.
Gaspar je, dakle, ipak bio nedostian. Tko bi mi sada mogao pomoi? Euzinha me
posavjetuje da se umirim. Neka ondje mirno ekam, bez uznemiravanja duhova. Njezino mi je
mirno dranje bilo primjer. Trebalo mi je vremena da prouim to dranje. Starica se oslanjala
na svoje kosti: mrava kao pas. Njezina ruka gotovo nije imala teine, no ona se umarala kad
bi je podizala. Pokazala je prema slamnatim kolibama. Neka ostanemo ondje nekoliko dana.
Quintino odmah prihvati. Iz svoje vree izvadi kutiju duhana:
Ovo je za tebe, tetice.
I ostadosmo razgovarati do zalaska sunca. Starica nam je pripovijedala o sluajevima u
logoru. Nije se alila zbog bijede. Ona je znala da u ratu najvie stradaju oni koji ne ubijaju.
Djeca i ene, oni podnose najvee nesree. Povremeno bi joj se dogaalo neto neobino:
noge bi joj poele gorjeti. No ona kao da to nije primjeivala:
To je zbog gladi, ta vatra. Proi e.
Kosa joj je bila crvena, bez sjaja. Glava mi je ve umrla, govorila je. Tijelo joj je bilo u
alosti zbog te smrti. Pogledala je oko sebe, ali kao da ne promatra postojee mjesto. ivot se
ondje predavao rairenih ruku i preputao se okrilju smrti. to je bijeda bila ustrajnija, to se
vie djece raalo.
ene ovdje raaju djecu kada to poele.
Ne moraju biti trudne niti ekati devet mjeseci. Dovoljno je da muevi narede: eno, daj
jo jedno! I odmah bi djeca izlazila, spremna da gladuju kao oni umirui. Euzinha je sve to
pripovijedala ne oslanjajui se na tugu. Nastavila je govoriti o majkama, o tome to rade u
logoru. Saznao sam da ima majki koje kradu hranu djeci i usred noi uzimaju im pokrivae
koji ih tite od hladnoe.
Ali, teta Euzinha, jedna majka to ne moe initi...
Ona se nasmijei, opovrgavajui to. U tome ak i nije bilo zlobe. Majke su jednostavno
82

uile djecu kako da preive. Sluao sam stariine rijei, gledajui kako u visini uurbano
prolaze oblaci. Smrkavalo se nenaoigled. Po logoru su se vukle sjene. Kao da te izbjeglice
nastanjuju tamu.
Te smo noi legli pod otvoreno nebo. Zapravo nitko nije spavao u kuercima. Svi su se
otputili u jame iskopane oko logora. Kuerci su bili samo maska koja je trebala privui panju
razbojnika. Skrovita su se nalazila dovoljno daleko, skrivena i zabaena gdje ih nitko ne bi
oekivao. Smjestili smo se u jednoj takvoj jami, ali nismo mogli spavati.
U jami spavaju due - napomene Quintino.
Nasmijali smo se i odluili proetati po okolici. Putem se Quintino zabavio s jednom
lijepom djevojkom. Ona je stajala na puteljku i mazala noge sjajnim uljem. Mjeseina je
ocrtavala crtee na njezinu tijelu. Quintinu nije dugo trebalo da pridobije njezino povjerenje.
Kriomice mi je dao znak da se udaljim i ostavim ga nasamo s njom. Proetao sam meu
malobrojnim preostalim stablima. Postojao je mir koji je gotovo nemogue zamisliti u ratnom
logoru opkoljenom smru. Legao sam u neku praznu jamu, spreman da se obraunam s
umorom. No najednom me prene neka sjena.
Rekli su mi da si ovdje.
Bila je to Carolinda. Cijelo mi je tijelo zadrhtalo od iznenaenja. Znao sam da postoji
mogunost da ona doe u logor, ali nisam mislio da e to uiniti tako brzo. Osim toga, to je
tu traila? Carolinda prizna svoje namjere: samo je u prolazu. ekala je da je poveze mali
avion koji je dolazio u logor i donosio lijekove.
Kamo ide?
Idem u grad.
Zna li to tvoj mu?
Ne. On misli da sam samo otila posjetiti logor. Misli da se sutra ujutro vraam.
A Surendra?
Indijac? On je u glavnom gradu i bavi se svojim poslovima. Assane je ostao, sam
ureuje trgovinu.
Kad je Surendra daleko od oiju, Assane moe lake prikriti svoj savez s tim Azijcem.
Estvo Jonas se pak zanimao za sudjelovanje u poslu. No pokazivao je neobinu
neodlunost. Vrlo su udna njegova nona odlaenja u kuu Romo Pinta. Carolinda se udila
tome to se dogaalo njezinu muu: sklapao je savez s mrtvacima, sa svojim bivim
neprijateljima i poslovao sa ivima koji su nalikovali svemu onome protiv ega se uvijek
borio.
Quintino i njegova nova poznanica prolazili su pokraj nae jame. Moj je prijatelj ve
pronaao neku bocu i svoju panju usmjeravao as piu as eni. Mahnuo sam mu dok smo
odlazili. Kada smo se udaljili, Carolinda mi povjeri:
Tvoj prijatelj nije napravio dobar izbor. Ta ena nije dobra ni za sanjanje...
Euzinha joj je govorila o njoj. Zvala se Jotinha i posjedovala je moi. Ni iscjelitelji joj
nisu mogli pomoi. Djevojka se sjeala stvari koje se nikada nisu dogodile. I s toliko se srca
prisjeala da su se i svi ostali sjeali s njom. Dogodilo se to za potopa novca. Kovanice su
pljutale bez prestanka i prekrivale tlo srebrnim zveketom. Svi su u logoru etveronoke
rovali po praini kao divlje svinje. No to nije bilo jedino Jotinhino vienje, njezine
matoslikarije nizale su se uvijek protiv reima stvarnosti. Sada je najavljivala druge
pljuskove. im bi zagrmjelo, istrala bi i povikala prema nebu:
33
To je shima , pada shima!
Stanovnici su joj vjerovali ili joj nisu vjerovali. Pretvarali su se da znaju ili su znali da se
pretvaraju? itave su noi ostavljali lonce pod vedrim nebom, usmjerene prema obeanom
branu.
Ta je ena opasna. Upozori svoga prijatelja...
Nasmijeio sam se vidjevi kako se Carolinda sklupala u jednom uzdahu. Sjedili smo,
tijela su nam se skoro dodirivala. Iznad nas, lie massaleirasa najavljivalo je lagani
povjetarac. Kao da su se grane kretale svojom voljom, pleui na mjesecu. Nismo ni
33

shima - kukuruzno brano

83

primijetili da su se Quintino i Jotinha vraali sa svoje etnje. On je dolazio ve sav lelujav,

zaudarajui na fermentaciju. Jotinha je imala ideju: da svi odemo spavati u jednu dobru
kolibu, s krovom i zatitom od ivotinja. Slijedili smo je do kolibe u kojoj su bile hrpe vrea i
kutija.
Ovdje dre donacije.
Unutra se nije vidio ni prst pred nosom. Prostor je bio uzak, nismo ak ni mogli svi stati.
Morali smo spavati jedni preko drugih. No i to je bilo bolje nego jama pod otvorenim nebom.
Samo to je sjeo, Quintino je zaspao. I Carolinda i Jotinha su gotovo istoga asa zaspale. Ja
sam bio polubudan, namjetajui se za poinak, za uvlaenje due u tijelo. Ve nisam bio
svjestan svijeta kada sam osjetio kako mi neija ruka dodiruje grudi. Uinilo mi se da je to
bilo sluajno. U takvome mraku nisam mogao vidjeti ija je to ruka bila. Mogla je biti
Quintinova zbog njegova pijanstva. No ta se ruka nije zaustavila na mojim grudima.
Podignula mi je koulju i poela se kretati prema jugu moga tijela. Bila je to enska ruka.
Sigurno je to Carolinda, ponovno eljna ljubavi. Jo sam pomislio da zaustavim ruku koja je
krenula ispod moga pupka. Ali nisam se pomaknuo, pravio sam se da duboko spavam. Ruka
je klizila u tami i uhvatila moje sredite, spremna na igru. Kada sam dotaknuo te prste,
posumnjao sam: nisu mi se inili Carolindini. Bili su mravi, namazani mirisnim uljima. Je li
to Jotinha? U poetku sam se ak postidio. Kako bih ja mogao dirati jednu takvu enu,
sposobnu za najgore ludosti? No zatim sam skupio hrabrost i prelazei iznad, ne znam da li
vrea ili Quintina, stigao sam do gospodarice tih provokacija. Oajniki sam odmotao
capulanu oko tijela bez lica. Moje su joj ruke stisnule skliska bedra. Njezini su se guzovi
uveali meu mojim prstima. No ona mi je izmicala, sva nauljena i glatka. Na njezinim
grudima moji su prsti ve bili sposobni da se ukopaju, nisu klizili: koa joj je bila istetovirana
oko grudi. Ondje sam se zadrao i zatim krenuo prema njezinu krilu. Tetovaa se prostirala
preko trbuha i ja sam se za nju drao kao to se mornar hvata za uad na gatovima. Nikada
nisam vidio ples s takvim tijelom kao u te ene. Zadrao sam se kao nikada. Moda sam
nalazio smisla u toj nerazboritosti: voditi ljubav ondje, sa svom tom smru uokolo. Jotinha se
(je li to doista bila ona?) ubrzo prelila u plimu, njezino se tijelo grilo. Prsti su joj se hvatali
za grubu tkaninu vrea i kidali ih. Zrna kukuruza rasula su se posvuda, a ja sam osjeao kao
da iz mene izviru, kao da sam biljka kojoj je utroba izlazila i koja je putala da padne njezino
sjemenje.
Ujutro sam se naglo probudio. Prenuo sam se zbog lupanja vratima. Pomislio sam na
Faridu. Faridu? Zato mi se njezino ime nametnulo u tim strahovima i brigama? Snop
svjetlosti prodirao je u skladite. Netko je izaao i ostavio poluotvorena vrata. Oi su mi se
privikavale na polutamu i predmeti su se poeli ocrtavati. Samo smo Carolinda i ja jo bili u
kuerku. Carolinda se probudila. Na koljenima je promatrala neto na podu.
Pogledaj, ivotinjice!
Oko vrea tisue su kukaca potkradale hranu. ivotinjice su praznile skladite s apetitom
divova. Kako je to bilo mogue? Tolika je hrana ovdje trunula, a na stotine ljudi umiralo je u
logoru.
Za to je kriv Estvo Jonas, moj mu. Zato ga zovem ne upraviteljem, ve izdajiteljem!
Carolinda je gorjela od bijesa. Mu joj je izdao izriite naredbe: vree se mogu podijeliti
samo u njegovoj prisutnosti. Bila je to stvar politike da bi izbjeglice osjetile teinu vanosti.
Istodobno, upravitelj se ve tjednima nije usuivao otputiti prema izbjeglikom logoru. I tako
se hrana odgaala.
Kad sam izaao iz kuice, svjetlost me zaboljela. Toliko sunca, emu? Bilo bi bolje da se
ponad logora prostre ista polutama iz skladita. Moda tako ne bi upadale u oi one prosjake
ruke koje su se svuda pruale: ja molim, ja molim! Ja sam samo odmahivao glavom. No nitko
nije vjerovao da nisam imao to dati.
Da bih se udaljio od tih slika, otiao sam zajedno s Quintinom pomoi Euzinhi u
skupljanju ogrjeva. Onako pogrbljena, nalikovala je starim granama koje je traila.
Jednog e me dana zamijeniti za ogrjev - alila se ona.
U umici sam uzeo dugi no da bih Euzinhi olakao posao. No ona mi naglo istrgne no
iz ruke. Nikada neu zaboraviti ljutit pogled koji mi je uputila.
84

 Mogu

ja sama raditi!
I starica pone udarati po deblu, znojei se satima. iroko je i pretjerano zamahivala.
Jedina joj je briga bila da joj oslobodimo okolni prostor. Kad bismo uli u prostor, ona nas je
upozoravala:
Maknite se!
Tek kad smo vezivali grane za ogrjev, Euzinha nam je objasnila svoje ponaanje: ondje
nitko nije volio stare ene, one su bile neeljeni teret. Sve su ene njezine dobi ve bile
naputene. Podnosili su samo one koje su jo radile. Zato se Euzinha pretvarala da obavlja
najtee poslove. Traila je da joj ni u emu ne pomaemo. Obeali smo. Ona je polako
odahnula. Bila je tako umorna da su joj se grudi uvukle meu rebra. Carolinda nam se
pridruila. Nas etvero ostali smo leati na travi, ekajui da starica skupi snagu. Euzinha se
ispruila izmeu mene i Quintina kako nitko ne bi vidio njezin umor. Izvadila je kutijicu s
duhanom i duboko udahnula. Carolinda ivahno progovori. Imala je plan. Toga popodneva
dole su nove izbjeglice u logor. Vidjela ih je kako dolaze, prekriveni korama stabala. Sigurno
e se nou skupiti pokraj stabla djambalaueira i pjevati pjesme dobrodolice. Mi emo
iskoristiti taj trenutak da podijelimo hranu koja je leala u skladitu. Quintino je ak poskoio
od zadovoljstva. No Euzinha nas mirno pogleda kao da razmilja o naim osjeajima. Zatim
ree:
Mnogi su ovdje znali da postoji hrana. I ja sam znala. Ali nita nismo uinili. Kao da
nam je jedina elja da umremo.
To je zbog gladi - ree Quintino.
Euzinhi se omakne tuni smijeak. I napravi znak da se vratimo u logor. Kad smo stigli
do velikoga stabla djambalaua, panju nam privue nekakav amor. Izbjeglice su se okupljale
oko vatre. Nastala je velika guva. Euzinha je otila izvidjeti situaciju. Za nekoliko se
trenutaka vratila i iznijela o emu se radi:
Imamo velik problem. Jutros, kada su djeca upalila vatru, svi su lonci popucali.
Nisam shvatio. Teta Euzinha nervozno natrpa duhan, vie izvan nego u nosnice. Povukao
sam Quintina u stranu da zatraim objanjenje.
Brate, o emu se tu radi?
Ako su lonci popucali, znai da je prole noi netko vodio ljubav.
Quintino mi objasni: na novome mjestu poput ovoga nitko u poetku ne smije voditi
ljubav. Za one koji su stigli, taj je logor bio novo mjesto puno zabrana. Prekriti ekanje
moglo je navui veliku nesreu. Sada su starci iz logora htjeli znati tko su poinitelji toga
neposluha. Sumnjali su na nas. Naroito na Quintina. Vidjeli su ga kako razgovara s Jotinhom
dugo u no. Carolinda prigovori Quintinu:
I vi ste mi neki, Quintino, ona je jo gotovo djevojica.
Ona je ena, ve je u dobi da tuca kukuruz leeke.
I nasmije se. Quintino nije mogao biti ozbiljan, to je bilo zapisano na rubu njegove due.
Ja sam razmiljao sam sa sobom. Znai da me je Carolinda izbjegavala zbog tradicije? Tek
sam tada shvatio njezino uzmicanje prole noi. Na neki nain to me je utjeilo. Euzinha
naredi da Quintino potrai Jotinhu i upozori je na opasnost u kojoj se nala. Carolinda se
umijea na moje iznenaenje.
Ti bi morao poi - ree ona i pokae na mene.
Kako? Je li ona u mraku skladita osjetila da sam ja izmijenio ljubav s tom nerazboritom
enom? Quintino je zatraio da Carolinda objasni svoje rijei.
Zato to ne prilii da vas opet vide zajedno. Na Kindzua nitko ne sumnja.
S olakanjem sam krenuo. Naao sam Jotinhu pokraj trnovitoga grmlja koje je okruivalo
selo. vrsto je uhvatila moje ruke i pozvala me da se prisjetim ne prolosti nego budunosti.
to je to ona vidjela? Vidjela je djevojicu koja odlazi iz sela u rano jutro na krmeljivoj
svjetlosti. Ta djevojica bila je zapravo ona. Odjednom je Jotinha poela kruiti i istodobno
vikati. Boljela ju je zamiljena bodljikava ica u koju se zaplela. Na taj nain pretvarala se u
zabranjeno podruje u koje nitko vie nije imao pristupa. Plano mi je pokazala prave rane.
Koa joj je krvarila od sukoba s nevidljivim duhovima. Htio sam joj ublaiti patnju. Ona tada
obgrli rukama moje tijelo. No nije me vie dodirivala slatka tetovaa. Osjetio sam kako me
85

bode otra ica, okruivale su me nepravilne bodlje. Istrgnuo sam se iz njezina zagrljaja i
pobjegao u trku. Vratio sam se do mjesta i zatraio pomo. No Euzinha me je razuvjerila,
povukla me u stranu i povjerila mi:
Zaboravi to se dogodilo. To to si vidio ne dogaa se.
Jotinha se prelijevala u niije dimenzije. Htjela me je povesti u druge onkrajnosti. to me
je navelo da je diram na taj nain da je mogla postati majka? U tom oajnikom uzdahu tijela
koja se ljube, ena se uzdie, preuzima u sebe sjeme jednoga beskrajnog bia. Ono to se
dogodilo, bio je znak da moram brzo izabrati druge krajeve.
Sutra rano otii.
Da, ove emo noi poi.
Otii e sam. Quintino je odluio ostati. Njemu je draga ta Jotinha, opinila ga je
njezina arolija.
Te je noi bilo slavlje u logoru. Kako je mogue slaviti usred tolikih nedaa? Koji je bio
povod tom slavlju kada jo nismo razdijelili vree brana? U tom sam trenutku vjerovao da
postoje podzemne sile pomou kojih se due obnavljaju. To je slavlje vrhunac tuge. U njemu
ljudi slave sanjanu budunost. Tada se na plan poeo ostvarivati. Vatra je obasjala Quintina s
nekakvim teretom na leima. Kada su shvatili o emu se radi, izbjeglice su povikale. Neki su
se bacili na brano gladnim ustima. Grabili su ga rukama i gutali dok se ne bi zadavili. ene
su nametnule red. Brze su ruke nale lonce, vodu, ogrjev. I brano se poelo pripremati dok su
bubnjevi muki odzvanjali. Djevojke su pristizale njiui okrugla tijela. Vatra im je obasjavala
valovita ramena, sve je izgubilo svoj obris. Pie se prolijevalo po pijesku u znak potivanja
predaka. Euzinha me prodrma za ruku i povie:
Rat e zavriti, sine! Rat e zavriti!
I ona stane u kolo, pleui i pleui i pleui. Zamolio sam je da se odmori, no ona me
nije sluala. Zaluena, slaboga tijela, ona se vrtjela i jeala.
Stani, Euzinha, stani!
Zar ne vidi da stojim? Svijet se okree u plesu.
Vjerujui da se zemlja okree, igromatajui kao djevojica, ona sklopi oi od uitka. No
i dalje je plesala i vrtjela se dok se nije prostrla po podu. Pritrao sam, pribojavajui se da e
vijest biti strana. Srce joj je ve isteklo u ono drugo more po kojemu je plovio moj otac.
Pogledao sam oko sebe, samo sam ja primijetio da je Euzinha umrla. Pokrio sam je kao
da spava. I neprimjetno se povukao. Bilo je vrijeme da odem, da okrenem lea tom logoru.
ak nisam ni htio zatraiti neko objanjenje od Quintina. On je imao pravo da mi nita ne
kae. Vrludao sam po umi tako zadubljen da ni strah nisam osjeao. Hodao sam sve dok
nisam prepoznao puteljak po kojemu me je Quintino vodio. Nedaleko se nalazilo stablo gdje
sam zajedno sa svojim ocem ubio pticu mampfanu. Legao sam podalje od kronje na mekani
puteljak. Bio sam posve iscrpljen. Prolu no nisam gotovo oka sklopio. San me je istoga asa
svladao. Morao sam prikupiti snagu za povratak u Matimati. Osjeao sam potrebu za
susretom s Faridom, iako sam se vraao ne dovodei joj sina kao to sam obeao.

Jedanaesto poglavlje

Valovi koji ispisuju prie

K R A J O L I K J E D O P I R A O do mora. Cesta je sada posuta samo bijelim
pijeskom. Tuahiru je sve gore na putovanju kao da se pribliava kraju krajeva. Ispruio se na
sjedalu autobusa i ostao nepomian kao to je to bio i Muidinga za vrijeme bolesti.
Ako nakon ove bolesti ne budem nita znao, ni mogao govoriti, hoe li me ponovno
nauiti?
Djeak ne odgovori. Vue sjedalo s Tuahirom po pijesku i namjesti ga navrh dine. Ondje
grmlje baca sjenu na postelju njegova prijatelja.
86

 Vidi li onaj stari naputeni brod?

Vidim, strie.
Uini kao to je Surendra uinio sa svojom enom. Stavi me na taj brod.
Ne, strie. Ti e ostati sa mnom. Ja u se o tebi brinuti.
Stavi me na brod, sine. Ne elim umrijeti gledajui zemlju, ve samo vodu oko sebe.
Muidinga prie starome brodu. Na prsima malenoga broda nalaze se izblijedjela slova.
Ime broda gotovo je neitko.
Kako se zove brodi?
Nee vjerovati, strie.
Zato?
Zato to se zove Tamo. Sjea li se? To je ime Kindzuova kanua.
Tuahir se ne zaudi, nije ga se dojmila ta sluajnost. Vjerojatno je pomislio kako je to
djeak izmislio da bi ga zabavio. Ponovno zahtijeva da ga odvede na brodi. Djeak ga
naposljetku odvue i poloi potrbuke na brodi.
Sada se, strie, odmori gledajui more. To die raspoloenje. Uskoro emo se vratiti u
machimbombo. Je li tako dobro, strie?
Nemoj me vie voditi u autobus. Nou je pun mieva. Pojest e me, neu se moi
obraniti od njih.
Starac je imao druge planove: da priekaju plimu. Kad se brodi nae u vodi, bit e ga
lako porinuti u more. Djeak nita ne odgovori, njegove su se vlane oi protivile razlozima
smrti.
ekaj, strie. itat u ti.
Koliko je jo do kraja tih biljenica?
Jo malo: ovo je posljednja biljenica.
Onda mi nemoj itati. Sauvaj to za sebe, kad bude sam.
Ne, strie. Mogu sada itati.
Onda, ekaj. Nemoj jo poeti, nego kasnije, kada se voda stane dizati.
Galebovi krue, tuno klikui. More je mirno kao da se ondje ne odvija nikakav
rastanak.
Muidinga, reci mi neto. To to si proitao u tim biljenicama, je li to sve zapisano?
Ne razumijem.
Pitam nisi li moda neto dodao tim zapisima u biljenicama?
Ali, strie, kako moe tako neto pomisliti?
Dobro, sada mi poni itati.
Valovi naviru do dine i okruuju brodi. Djeakov se glas gotovo i ne uje, gubi se u
zapljuskivanju valova. Tuahir lei i gleda kako voda navire. Brodi se ve ljulja. Ubrzo e
postati lagan kao ena s okusom milovanja, i izai iz naruja zemlje, slobodan, spreman za
plovidbu. Zapoet e tada Tuahirovo putovanje morem punim beskrajnih fantazija. Na
valovima su zapisane mnoge prie, one koje uspavljuju djecu itavoga svijeta.

Posljednja Kindzuova biljenica

Stranice zemlje
N A K O N E U Z I N H E nije mi vie preostala nikakva nada. Vraao sam se u Matimati
bez Quintina. Izgubljeno je nae prijateljstvo. Vraao sam se i bez Gaspara. Izgubljena je
ljubav. Farida mi nee oprostiti to nisam ispunio obeanje. I ona e me napustiti, otii e u
nedostinu daljinu.
Popeo sam se mranom ulicom gradia do Assaneove kue. Kad me je ugledao,
Antoninho je uzmaknuo kao da vidi utvaru kojoj je isteklo vrijeme. Ruke su mu bile zamotane
zavojima. Assane se pojavi na vratima vukui se u kolicima i upita, gledajui u pomonika:
Jesi li mu ve rekao novosti?
87

 to se dogaa? to se dogodilo s Faridom?

Assane se okrene prema meni. Uzdignuo se u kolicima i, nastojei me utjeiti, stavio mi
ruku oko ramena.
Ne mora se vraati onamo.
Ne moram?
Farida te vie ne eka.
Zato? Otili su po nju?
Na neki nain...
to to znai na neki nain?
Smiri se, Kindzu. Ispripovijedat emo ti.
Sve se odvijalo u velikoj pomutnji. Prema Assaneovoj naredbi, Antoninho se ukrcao na
brodi i krenuo prema nasukanom brodu. Kad je ugledao Faridu, uzviknuo je. ena je bila
potresena, samo su joj se oi vidjele. Mirno joj je priao i iskazao svoje prijateljske namjere.
Faridu je zanimalo ima li novosti o Kindzui. Ree da ga ve dugo nema. Ta potraga za
njezinim sinom nee biti uspjena. Zemlja je golema, rat jo vei.
Nikad ga nee pronai!
Zatim odluno ree: - Ne mogu vie odugovlaiti. Vidi li onaj svjetionik - i pokae
prema zalasku sunca. Moram ga osposobiti. Antoninho joj ponudi pomo. Ona mu ree da
mora upaliti svjetla na svjetioniku da popravi tamu. Ta svjetla moraju voditi brodove koji e
je odvesti odanle. On neka ostane na nasukanom brodu i pazi da netko ne doe. Farida se
otisnula u Antoninhovoj brodici. Vidio ju je kad je stigla do malenog otoka i ula u svjetionik.
Zadrala se unutra neko vrijeme, zatim izala, pa opet ula nosei stare metalne kutije.
Odjednom je toranj potresla eksplozija. Iz svjetionika su suknuli plamenovi poput poudnih
jezika. Cijeli je otok gorio.
To nije mogue, Farida nije poginula! Odmah u sutra otii do svjetionika...
Nema potrebe - doda Antoninho.
Ne vjerujem tom gadu. Moda je upravo on zasluan za njezinu smrt...
Naglo sam se okrenuo i otiao du hodnika. U Surendrinoj sam sobi osjetio veliki strah.
Nisam plakao. No neki me drhtavi umor guio u grudima. Assane ue u sobu, kotai su mu
cviljeli u mraku.
Kindzu, bio si nepravedan prema tom mladiu.
Prema Antoninhu? Dobro ja njega poznajem.
No ovaj si se put prevario. Mogu ti potvrditi koliko je patio.
Assane me je uvjeravao da je Antoniho poao za njom u malom amcu i pokuao pomoi
eni koju volim. Uao je u vatru ne obazirui se na svoj ivot. Ruke su mu gorjele kao baklje,
malo je nedostajalo da ih zauvijek izgubi.
Antoninho te sada potuje. Vjeruj mi, Kindzu.
Tuga me je toliko obuzela da sam zaboravio na nepovjerenje. Priznao sam da sam
pogrijeio. Neuvjerljivo sam zamolio Assanea da me ispria Antoninhu.
Assane, moram otii odavde.
U pravi as, prijatelju. Ba sutra polazi prvi autobus nae tvrtke.
Pretvarao sam se da me to ne zanima. Naa tvrtka? Znai, posao se ve razgranao?
Naposljetku, u ratu se moe napredovati bre nego u vrijeme mira. Iznio sam drugu, laku
sumnju:
Zar je cesta ve otvorena za promet?
Nismo sigurni. Pokuat emo.
Dobro. Sutra u se ukrcati u taj machimbombo. Sada idi, previe sam umoran.
Htio sam biti posve sam. Osjetio sam u Assaneovim rijeima okus prijetvornosti. Invalid
je jo uvijek bio povezan s upraviteljem, uinit e mu svakakvu uslugu samo da zadobije
naklonost. Jedna od tih usluga mogla je biti Faridina smrt. Antoninho je bio odlian izvritelj.
Cijelu sam no snivao jedan san koji se doimao stvarnim. Dok sam padao u san, tisue me
je pitanja uznemirivalo. A to ako nisu ubili Faridu preko prljave Antoninhove ruke? to ako
se mladi doista izloio opasnosti da je spasi? Nikada to neu saznati. Sutradan u se vratiti u
svoje selo. Koliko sam dugo bio odsutan? to se u meuvremenu dogodilo s mojom majkom,
88

trudnom s onim nemoguim sinom? A Lipanji? Kukurie li jo uvijek po poljima?

Sada su se te utvare povlaile u mojoj glavi kao da mi ele prenijeti neke tajne, otkria s
onoga svijeta. Ispriat u svoj posljednji san da vidim hou li se osloboditi tereta tih stranih
uspomena. Ne elim da mi se te misli ponovno vrate. Moram spavati, duboko spavati,
napustiti ovo tijelo prepuno nade i patnje. Moram se odmoriti od sumnji, ohladiti elju za
osvetom. Sutra u se ukrcati u autobus i vratiti u svoje selo. Ne elim se niega sjeati, ni
Faride, ni Carolinde, ni Quintina, nikoga. Doista sam elio samo ploviti morem, kao Assma,
odgurnut u brodici bez smjera. Ili kao to me je majka pouavala: biti najtanja sjena. To
elim: ugasiti se, izgubiti glas, ne postojati. Dobro je to sam zapisivao svaki korak ovoga
mog putovanja. Tako su ta sjeanja ostala zarobljena na papiru, daleko od mene. Ovo je
posljednja biljenica. Zatim u sve sloiti u koveg to mi ga je Surendra dao. Napokon,
Surendra je jedina osoba ije drutvo elim. Indijac i njegova nacija o kojoj sanja: ocean bez
kraja.
Trebam ponijeti jo samo ovo to noas putuje u mojoj glavi. Moram se osloboditi
posljednjeg tereta koji me spreava da budem sjena. Preputam san njegovu divljem neredu:
sputao sam se dolinom koja je bila mokra od silne svjetlosti punoga jutra. inilo se kao da je
to prva zora svijeta. Svjetlost se premijerno irila, iskuavajui svoju veliinu u obasjavanju
najsitnijih stvari. Boje, koje su oivjele, neprestano su se izmjenjivale. Ugledao sam tada
golemu skupinu ljudi, jadnika, omotanih u kore i dronjke. Bilo ih je na stotine. Ispunili su mi
san. Na elu je hodao vra iz moga sela. Bio je odjeven u runu vreu koja je visjela i vukla se
po praini. Proricatelj je pogledao u zemlju kao da o njemu ovisi sudbina svijeta. U oima mu
se nalazila teka odluka stvaranja drugoga dana.
Upravo ovdje! - ree.
Birao je put kao da trai sredinu nekakva nevidljivog prolaza. Za njim se vuklo mnotvo,
slijedei ga u stopu kao da im se ivoti hrane koracima njihova vodia. Vra se popeo na
mravinjak i pogledao u nizinu. Namjestio je eir od perja i zaogrnuo se u vreu kao da mu
toplina hladi kosti. Podignuo je svoj tap i rekao:
Neka umru ceste, ugase se putevi i srue mostovi!
Zatim zapone govor, niui spore rijei dok mu se glas kidao na vjetru:
Plaete li zbog dananjih dana? Znajte da e dani koji dolaze biti jo gori. Zato su
zapoeli ovaj rat da bi zatrovali trbuh vremena, da bi sadanjost porodila udovita umjesto
nade. Ne traite vie svoje roake koji su otili u druge zemlje u potrazi za mirom. ak i da ih
ponovno pronaete, oni vas nee prepoznati. Pretvorili ste se u ivotinje, bez obitelji, bez
nacije. Jer ovaj rat nije zapoet da vi izaete iz zemlje nego da zemlja izae iz vas. Sada je
oruje vaa jedina dua. Toliko su vas pokrali da ni snovi vie nisu vai, nita vam u ovoj
zemlji vie ne pripada, ak e i nebo i more postati tui. Bit e tisuu puta gore nego prije jer
neete vidjeti lice novih gospodara, a oni e iskoristiti vau brau da vas kazne. Umjesto da se
bore protiv neprijatelja, najbolji e ratnici otriti koplja na utrobama vaih ena. A oni koji bi
vam trebali zapovijedati, bit e zaokupljeni skupljanjem mrvica na banketima vaega
unitenja. ak e i bijednici biti gospodari vaega straha pa ete ivjeti u kraljevstvu
brutalnosti. Morat ete ekati da ubojice umru od vlastitih ruku, jer e svi strahovati od
pravde. Zemlja e se preokrenuti i pokopani e se pojaviti na povrini da zatrae ui koje su
im odrezane. Drugi e traiti svoje noseve u hijeninim bljuvotinama, kopat e po smeu u
potrazi za svojim organima. I doi e vjetar to e dovui nebeska tijela na nebu i no e
postati malena za toliko svjetlosti koja e prsnuti iznad vaih glava. Pijesak e se bijesno
vrtloiti u zraku i ptice e iscrpljeno padati, dogaat e se nesree koje nemaju imena, ume
e biti pretvorene u groblja, a iz uvenulih i suhih biljaka nicat e samo kamena sol. ene e
vakati pijesak, a bit e ih mnogo i bit e toliko gladne da e napraviti golemu rupu i zemlja
e postati uplja, ostati bez utrobe. No na kraju e doi jedno jutro poput ovoga, puno nove
svjetlosti i ut e se daleki glas nalik sjeanju kada smo bili ljudi. I zasvirat e slatki akordi
jedne pjesme, njena uspavanka prve majke. Taj e pjev biti na, sjeanje na duboki korijen
koji su nam uspjeli iupati. Taj e nam glas dati snagu jednoga novog poetka i dok ga
budemo sluali, leevi e se smiriti u grobnim jamama i preivjeli e zagrliti ivot s nedunim
zanosom zaljubljenih. Sve e se to dogoditi ako uspijemo razgolititi ovo vrijeme u kojemu
89

smo postali ivotinje. Prihvatimo smrt kao ljudi koji vie nismo. Pustite neka umru ivotinje u
koje nas je ovaj rat pretvorio.
Vra je iscrpljeno zautio. Vrea na njemu bila je natopljena znojem. Ponovno je
podignuo tap iznad glave i progovorio. Ali izgovorio je rijei nijednoga jezika. Ljudi su
pratili ostatak govora oekujui da e neto shvatiti. Onda je nganga zautio, podignuo glavu i
prolio neku tekuinu po ramenima. Zatim je siao s mravinjaka i pustio da s njegove glave
kaplje po svakom prisutnom. Dogodilo se tada neto nevjerojatno: svi su popadali po podu,
zgrili se i vikali, zapoela je orgija greva, sline i pjene, i jedan po jedan, svi su izgubili
ljudsko oblije. Perje i ljuske, kande i kljunovi, repovi i kreste, poeli su nicati po tijelima i
svi su se ljudi pretvorili u ivotinje. Govor je bio posljednje to su izgubili, i neko su se
vrijeme jo mogli uti ljudski povici zaprepatenja to su ih ispustale iracionalne ivotinje. No
malo-pomalo i rijei su nestale, a ivotinje su se razbjeale po umi.
Kleei pred tom slikom, pogledao sam u svoje ruke da vidim jesam li jo ovjek. Skinuo
sam odjeu i opipao tijelo. Oprezno sam se nakaljao da provjerim glas. Sa strahom sam
izrekao jednostavne rijei, a zatim nepovezane reenice. Nije bilo sumnje: bio sam ovjek u
potpunosti, nastanjivao sam tijelo koje je oduvijek bilo moje.
Onda sam u maglovitom snu vidio kako se pribliava jedan pijetao. Bio je to Lipanji,
gotovo bih se zakleo. Za razliku od drugih, on je postajao ljudskiji, opalo mu je perje, kresta i
stranji prst. Pogledao me je jo kao poluivotinja. Kako sam mu mogao pomoi, ja, obini
sanja? Zatim su se pojavili kolonizator Romo Pinto zajedno s upraviteljem Estvom,
Shetanijem, Assaneom, Antoninhom i policajcima. Doli su naoruani i krenuli prema
Lipanjiu s namjerom da mu oerupaju vrat. Okruili su moga malenog brata, govorei:
Tvoj je otac imao pravo: ipak smo doli po tebe.
Onda me Lipanji pozvao. Pogledao sam se nepovjerljivo. Ono to sam na sebi vidio,
bilo je iznenaujue, ak i u snu: na mojim su se rukama nalazile marame i ukrasi. Ruke su mi
drale koplje. Shvatio sam: bio sam naparama! Kad su me vidjeli u tom novom obliku, oni
koji su zlostavljali moga brata, nestali su dok si trepnuo okom. Ali Lipanji se jo uvijek
borio da se razivotinji, da se oslobodi te osude. Pomislio sam da mu je potrebno malo
djetinjstva i otpjevao mu uspavanku nae majke, taj jedini most s naom obitelji. Dok sam
pjevao, on se posve prometnuo u ovjeka, postao je Lipanji. Majka se pak pojavila zazvana
mojim pjevom, nosei dijete u naruju. Pozvao sam ih, ali me nisu uli. Lipanji je stavio
rairenu ruku na prsa, a zatim stisnuo obje ake u obliku koljke. Zahvaljivao mi je. Mahnuo
sam mu za rastanak dok je drao majku za ruku i nestajao u beskrajnom liu.
Osjetio sam da se no blii kraju. Neto mi je govorilo da moram pouriti prije no to taj
san ne prestane. Pojavile su se halucinantne vizije jedne ceste po kojoj koraam. No to je bio
vrlo udan put: nije bio nepomian u iekivanju putovanja ljudi. Cesta se kretala, prelazei
raznim krajolicima. Cesta me skretala na stranputicu. to je sudbina ako ne pijanac kojega
vodi slijepac? Vodila me ne znam koliko vremena. Sve dok mi se srce nije stisnulo od crne
slutnje. Preda mnom se nalazio izgorjeli machimbombo. Iskrenuo se na rubu ceste, prednji mu
je dio bio zdrobljen u sudaru sa stablom. Odjednom mi glava prsne od zaglunog udarca. Kao
da se cijeli svijet rasprsnuo, mlazovi krvi prtali su u dnu vrlo bijele svjetlosti. Teturam,
svladan iznenadnom nesvjesticom. Htio bih lei, ugnijezditi se u mlakoj zemlji. Isputam
ondje koveg u kojemu su moje biljenice. Neki unutarnji glas trai od mene da se ne
zaustavljam. To je glas mog oca koji me bodri. Svladam slabost i nastavljam du ceste. Ispred
mene ide djeak sporim korakom. U ruci dri papire koji mi izgledaju poznati. Prilazim mu i
iznenaeno primijetim da su to moje biljenice. Onda ga iz stisnutih grudi pozovem: Gaspare!
I djeak zadrhti kao da se drugi put rodio. Iz ruke mu ispadnu biljenice. Pokrenuti vjetrom
koji se raa ne u zraku ve iz samoga tla, listovi se razlete po cesti. Zatim slova, jedno po
jedno, postanu zrnca pijeska i svi moji zapisi polako se pretvore u stranice zemlje.

90