DANAS SE NIŠTA VAŽNO

NIJE DOGODILO
Will Carver
Naslov izvornika: NOTHING IMPORTANT
HAPPENED TODAY
 .

Ni za koga
 .

»Nitko se ne pridružuje kultu. Nitko se ne

pridružuje ničemu što bi ga moglo povrijediti.
Pridružujete se religioznoj organizaciji, pridružujete
se političkom pokretu i pridružujete se ljudima koji
su vam stvarno dragi.«
Deborah Lauton - članica Hrama naroda
 .

Mi smo Ljudi s izborom

Oni koji su sada hrabri
I odabrali smo ne bojati se
Ovo je jedino rješenje
Ovo nije kraj
Niti je početak
Ima još mnogo onih koji su odabrali živjeti
Postoji samo jedna izvjesnost
 .

PREDGOVOR
Više nikoga nije briga.
Prošla je gotovo godina dok ga nisu našli.
Javnost je izgubila zanimanje, zainteresirala se za
nešto novo.
Neki stari krelac otišao je u šumu i ubio se. Pa što
onda? Kakav je to gubitak? Kakva je to novost? Otišao
je u šumu s tom nakanom.
Prisloniš li pištolj uz glavu i povučeš okidač,
nemaš vremena za predomišljanje. Skočiš li s krova
višekatne garaže, teško da možeš odustati kad si od
pada na beton udaljen samo šest metara.
Na tlu je komad ljepljive trake koju je strgnuo s
lica kad se predomislio i pokušao pozvati pomoć. No
nitko nije došao. Na njegovim zglavcima su ogrebotine
od pokušaja oslobađanja, kora na stablu je oguljena
od lisičina. Njihov ključ bačen je izvan njegova
dohvata, negdje ispod lišća.
Kome se živom fućka? Neka budala, neki stari
glupan došao je u šumu, zalijepio ljepljivu traku na
usta i lisičinama se vezao za stablo. Bacio je ključ
tako da ga ne može dohvatiti. I čekao je dok ne umre
na dug, spor i bolan način. Pa što onda?
Sam je odabrao, nije li tako?
Sam je odlučio.
 Evo ironije: idiot je zavezao ruke za granu iznad
sebe. To je bila najniža grana: nije se mogao zavezati
lisičinama niže od šezdeset centimetara iznad tla.
Tako da ni slučajno nije mogao leći na tlo kad mu se
prispavalo.
Kad je pronađen, zglavci su mu nosili cijelu težinu
tijela. Lijevo rame bilo mu je naslonjeno na deblo,
glava se objesila naprijed, potkoljenice se vukle po
tlu, leđa bila neprirodno savijena. Na njegovu tijelu
su tragovi životinja koje su ga nanjušile, jer se u ona
prva četiri dana agonije više puta usrao u gaće.
Glupa budala s porukom u džepu na kojoj piše da
je on posljednji. Osoba s izborom. Da to mora učiniti
na ovakav način, jer ne želi umrijeti.
Inače se ne računa.
Ali nikoga nije briga. Gotovo je.
Nitko neće saznati tko je bio.
Nitko se neće sjećati njegova imena.
Taj tip je prokleti Nitko.
 .

PRVI DIO

KULT
1
225-233

Ne moramo reći kreni.

Ni skoči.
Ni odbrojavati od tri.
Jednostavno znamo.
Zato jer smo mi Ljudi s izborom, oni koji su sada
hrabri.
I odabrali smo ne bojati se.
Poznate nas. Mi punimo police u vašim
supermarketima. Nalijevamo vam kavu. Zalijevamo
vaše biljke i hranimo vaše mačke dok ste vi na
odmoru.
Mi ni slučajno ne možemo biti u toj skupini. U tom
suludom kultu. Nema šanse. Naši dječaci zajedno
igraju nogomet. Mi smo vaš susjed. Mi smo vaš nećak.
Mi smo vaša kći. Mi smo vam preporučili onaj film
koji vam se toliko svidio.
Posvuda smo.
I odlazimo iz svojih domova i s radnih mjesta u
različitim dijelovima glavnog grada i okupljamo se na
mostu Chelsea Bridge, kao što je dogovoreno, nitko
od nas ne predstavlja se drugima, nitko ništa ne
govori. Naši putovi ukrstili su se bezbroj puta - ništa
vrijedno spomena, ništa što bi trebalo zapamtiti.
Mi smo samo devet života.
Devet osobnosti.
 Devet problema.
Devet odluka.
Jutros smo svi primili poziv, potvrdu svoga
članstva. Pismo koje je potvrdilo našu važnost, naše
mjesto u povijesti, nastavak ove ostavštine. Svi smo
pročitali da je stiglo naše vrijeme i odmah smo znali
gdje i kada ćemo se sastati. Znali smo što treba
ponijeti sa sobom i kako to trebamo iskoristiti.
Mi smo rješenje.
Ovo nije početak.
Mi smo samo daljnjih devet.
Četvero nas prišlo je visećem mostu s juga, iz
Batterseaa i okolice. Petero sa sjevera rijeke, kroz
Chelseau i Pimlico. Nekima ovo nije najbliži most, ali
takav je dogovor.
To mora biti ovdje.
Znamo što nam je činiti.
Oni s juga stizali su u intervalima, svatko s
jednakim izrazom lica, svatko po vlastitom izboru,
svatko je prošao uz bradatog muškarca s
videokamerom okrenutom u pogrešnom smjeru,
spremnog snimiti ništa važno na zapadu. Propustio je
priliku.
Najprije samo jedan, zatim dva, pa četiri, sve dok
svih devetero nismo sjedili, nepokretni, zagledavši se
prema istoku, čekajući pravi trenutak. Ne
odbrojavamo ništa, ništa ne govorimo.
Ne moramo.
Jednostavno znamo.
 Sjedili smo neko vrijeme na velikim čeličnim
kutijama koje se protežu cijelom dužinom mosta, na
obje strane, promatrajući cestu ispred i rijeku ispod
nas. Ovo je naše vrijeme za posljednju kontemplaciju.
Ovo je naš trenutak izbora.
U razredu sjedimo iza vas. Peremo vam
automobile dok ste u kupovini. Zapošljavamo vas. Mi
smo vaš otac. Dajemo vam recept za prhko tijesto.
Zakrpamo leđa vašoj kćeri kad padne s bicikla.
I istovremeno otvaramo svoje ruksake, još uvijek
sjedeći na hladnom metalu, još uvijek promatrajući
sve tamniju vodu, žarulje koje osvjetljavaju nosive
lance u obliku izduženog slova M i na vodi izgledaju
poput slova W. I svi oblačimo svoje crne džempere.
Svatko od nas najprije provlači glavu, ostavljajući
navučene kapuljače.
Ljubavnici.
Nezahvalna.
Pjesnik.
Svi provlačimo ruke kroz ogradu. Lijevu, zatim
desnu.
Liječnica.
Beznačajni.
I Mladi Bjegunac.
Odlučili smo.
Ne moramo reći kreni.
Ni skoči.
Ni odbrojavati od tri.
Jednostavno znamo.
2
DRUGI LJUDI

Tajna vođenja kulta je u uplitanju drugih ljudi. Ne

samo nekolicinu članova ili sljedbenika. Ne još više
simpatizera ni veći broj potpisnika. Nije važno misli li
šestero osoba da je netko Isus ili se milijun štovatelja
nada mjestu u svemirskom brodu koji će odletjeti kad
se Zemlja uruši od pohlepe i apatije.
Kult ne čine apostoli.
Već svi drugi.
Za kult su potrebni drugi ljudi. Zato jer ti drugi
uvijek zajebu stvar.
Uzmimo na primjer mali grad Antelope u Oregonu.
Tek mrljicu na mapi. Pedesetero ljudi traži mir. Za
opstanak im je potreban poštanski ured, trgovina
živežnih namirnica, škola i crkva. Ne da bi opstali.
Nisu zbog toga doselili ovamo. Svatko pozna svakoga
i svatko želi biti sam. Zato jer su došli ovamo kako bi
preostale godine preživjeli u miru. I zatim umrli.
Zamislite četiri tisuće učenika koji se pridržavaju
filozofije Bhagwan Shree Rajneesha. Promatrajte
kako dolaze kao miroljubivi ljudi, ljudi koji su se
odrekli materijalističkog svijeta u korist duhovnog
života. Prihvatite njihovu želju da osnuju vlastitu
zajednicu.
A sada umiješajte druge ljude.
Pogledajte kako se riječ »zajednica« preobražava u
riječ »komuna«. Pričekajte dok se ne pojave napetosti
i neprijateljstvo. Pričekajte još malo. Jer sada dolaze
drugi ljudi. Lako je umiješati druge ljude i natjerati ih
da se nečega boje. Ubrzo če učitelj u školi ili radnik u
pošti ili vlasnik bara ili uzgajivač krava izreći riječ
»kult«.
Zavalite se i uživajte u svom uspjehu dok se
građani naoružavaju, kafići truju i telefonske linije
prisluškuju.
To su ti drugi ljudi.
Uzmite, na primjer, pomoćnika pastora u crkvi
Somerset Southside Methodist u Indiani. Recite mu da
u svoju pastvu ne može integrirati crnce. Razljutite
ga. Pružite mu priliku za početak križarskog rata.
Promatrajte kako ide naprijed i pruža ljudima
nadu. Promatrajte njegovu borbu za rasnu jednakost.
Njegova iscjeljenja ne nazivajte lažnima. Ne još. Zovite
ih Baptistima. Recite da su crkva. On ih naziva
Krilima Oslobođenja.
A sada mu dopustite da otvori vlastitu pučku
kuhinju za siromašne i zatim promatrajte kako se
upliću drugi ljudi. Zato jer ti drugi ljudi imaju
urođenu sposobnost da uzmu nešto dobro i to odmah
pretvore u sranje.
Preselite tu crkvu u Gvajanu. Nazovite to
kampusom. Nazovite to Rajem. Nazovite to
Jonestownom. Recite da članovi nisu svojom voljom
doputovali onamo. Pustite da se umiješaju drugi
ljudi. Da interveniraju. Napadaju ih. Čekajte trenutak
kad će sve biti uništeno. Dok devetsto muškaraca i
žena ne uzme cijanid. Pustite ih da otruju i svoju
djecu.
 Sada to možete nazvati kultom. I biti sretni što
niste jedan od njih.
Vi.
Drugi ljudi.
Uzmite, na primjer, Davida Koresha. Uzmite za
primjer Waco. Recite svijetu da je imao više žena i
jebao njihovu djecu. Podmetnite požar u njegove
zgrade. Istjerajte ga dimom. Dok ste tamo, ubijte
dvadesetero djece.
Umiješajte se.
Uzmite, na primjer, obitelj Manson. Uzmite
scijentologiju. Izvadite bilo koji odlomak iz konteksta
iz bilo koje svete knjige.
Uzmite ono nepoznato i posijte malo straha i
nesigurnosti.
Što ste učinili?
Vi.
Klub drugih ljudi.
Vi. Izvana. Zabadajući nos. Sa svojim
osuđivanjem i svojim vlastitim izborom i svojom
sigurnošću. Ne razumijete.
Nitko od tih ljudi nije mislio da su članovi nekog
kulta.
A vi, ni vi niste nimalo drukčiji. Možda ste upravo
sada član nekog kulta, a vi to niti ne znate. Mislite da
imate izbor.
Zato, stavite tu omču oko svoga vrata.
Sada pričekajte.
Sada stižu drugi ljudi.
TOGA JUTRA
3
225-226 - LJUBAVNICI

Posljednji tjedan govorili su koja im se stvar sviđa

na drugome, svaki dan drugu. I činilo se da to
funkcionira.
Jebali su se kad je ušlo prvo dijete. Bio je to
jutarnji seks kakav su voljeli prije nego što su dobili
klince. Kad je on ležao na njoj i kad su gledali jedno
drugo, pretvarajući se da im ne smeta njegova
znojava ljepljiva koža i njezin ustajali dah.
No sada tu više nema strasti. Isforsirano je. Više
ne gledaju jedno drugo. I ne zamaraju se predigrom
ni ljubljenjem ni razgovorom.
Ni nježnostima.
Ni osjećajima.
Još uvijek su bili u pozi na boku kad je ušao prvi
klinac.
Mali seronja kaže: »Mama«, napola uzbuđen zbog
novoga dana i napola pospan, još uvijek trljajući oči.
Priđe krevetu i počne povlačiti pokrivač koji skriva
ono što rade njegovi roditelji. Govore mu da prestane.
Da se oni samo maze. Da on mora sići u prizemlje i
upaliti televizor.
 No malo derište ne želi otići dolje bez mame i tate.
Već odluči sjesti na rub njihova madraca i klatiti
nogama dok ne odu s njim.
Oni se trude.
Očajnički pokušavaju voljeti jedno drugo.
I opet ga nagovaraju, govore mu da dolaze za
minutu, smiješe se kao da je sve normalno, još više
upropaštavaju trenutak. U mislima govore samima
sebi kako to nije djetetova krivnja. Već njihova.
I još uvijek su spojeni kad se na ulazu u sobu
pojavi drugo dijete.
Ono za koje su glupavo mislili da bi ih moglo
spasiti.
Učiniti ih pravom obitelji.
Ne žele vikati na klince ni otjerati ih. Jer nijedno
ne želi biti zločesti roditelj. Jer sada istinski vole samo
njih. A to nije nimalo dobro za dječake. Veoma su
blizu tome da odustanu od svega i opet popuste toj
maloj gamadi.
Ovako započinje svaki dan. Iako ne uvijek
kukavnim snošajem.
Zatim se iz prizemlja začuje lupa otvora za poštu i
prosipanje pošte po otiraču. Dva računa za režije koji
im nisu previše važni, letak za dostavu pizze,
besplatni katalog koji stiže svakog mjeseca s web-
stranice koju su posjetili samo jednom, posjetnica
mjesne agencije za nekretnine s popisom kuća koje se
prodaju na tom području i molbom da procjene
vrijednost svoje kuće i na kraju pismo adresirano na
oboje ljubavnika.
 Na njemu su njihova imena. Ne njihovi brojevi. Ni
njihov posao. Ni njihove najočitije karakteristike.
Došlo je njihovo vrijeme.
Čestitke. Odabrani ste. Prihvaćen je vaš zahtjev za
članstvo.
Još uvijek su dovoljno tvrdi i vlažni da bi mogli
nastaviti kad oba dječake istrče kroz vrata kako bi
pokupili nevažne račune, poštansko smeće i smrtnu
presudu. Narednih dvadesetak sekundi krevet
mahnito škripi, obilježava posljednje trenutke njihova
frigidna obreda, njihova pokušaja intimnosti.
Oboje su prazni i neispunjeni kad dva dječaka
utrče opet u njihovu laž s brošurom o pokućstvu
umotanom u najlon i bezazlenom bijelom omotnicom.
Sada sjede na krevetu. Dječaci od neželjenih letaka
izrađuju avione.
Ljubavnici su šokirani visinom računa koje neće
morati platiti. Još ne shvaćaju da cijena potrošnje
plina i nagomilane kamate ne znače ništa onima koji
su odabrani.
U posljednjoj omotnici su dvije stranice. Pročitaju
samo prvih nekoliko riječi i odmah krenu u akciju.
Oboje se izvuku ispod plahti, oboje prebace nešto
preko sebe kako bi pokrili svoje intimne dijelove.
Oboje izađu iz spavaće sobe, siđu niza stube tegleći
dva zadovoljna djeteta, brošura o pokućstvu ostala je
na prekrivaču, oboje bosonogi hodaju po hladnim
kuhinjskim pločicama i oboje stanu uz štednjak, ne
obazirući se na djecu koja ih gurkaju odostraga.
On pritisne dugme koje aktivira ispuštanje iskri i
okrene ono koje ispušta plin koji neće morati platiti.
Čim se plin upali, ona stavi pismo i omotnicu iznad
plamena i oboje čekaju, promatraju dok se savija i
izgara, postaje krhko. Spaljuju dokaz.
Kao što su razgovarali.
Kao što je dogovoreno.
Kao što u ovom trenutku to rade i drugi.
Kakvog li tima.
Čučnu kako bi bili jednako visoki kao i dječaci -
lakše je misliti da će im biti bolje bez njih. I ljube
djecu. I govore im da ih vole.
I pripreme doručak.
Možda ovo i jest i njihov posljednji dan, ali se ne
mora razlikovati od drugih.

4
231 - NEZAHVALNA

Još uvijek mamurna, iako je podne, najprije

otvara bankovni izvještaj, preskačući brojke napisane
uz stvari poput cipela i torbica i računa u barovima i
restoranima i ostale stvari za koje zna da ih ne treba,
ali je tada vjerovala da su neophodne za njezinu
sreću.
To nije sreća.
I nikad joj nije dovoljno.
Samo načas se osjećala bolje kad je umjesto četiri
tetovaže imala pet. Veselje zbog deset tisuća
sljedbenika na društvenim mrežama trajalo je
jednako kratko kao i klimaks koji je odglumila u
onom televizijskom reality natjecanju. Droga ne
djeluje.
Majka joj je rekla kako se ispunjenje može postići
samo kad odlučiš dati nešto zauzvrat. Majke nema
samo dvije godine, a njezina kći je zaboravila sve
njezine lekcije.
Nezahvalna mlada žena letimice prelazi pogledom
po svojim pogreškama iz kojih ništa nije naučila i
dolazi do brojke napisane crvenom tintom na dnu
posljednje stranice. Izraz na njezinu licu se ne
mijenja, ne odražava ono što osjeća u sebi, no suze
daju naslutiti o čemu se radi.
Tu je i drugo pismo banke koje joj odobrava još
veće prekoračenje minusa. I val olakšanja odagna
suze, ublaži još jednu glavobolju. I na nekoliko
sekundi rasprši okrutnost stvarnog života.
No račun za kreditnu karticu ponovno izazove
paniku. Danima ga nije otvarala.
Sadržaj želuca podigne joj se u usta, opet ga
proguta.
Ima još četiri kreditne kartice.
Njezin otac zna samo za jednu.
Njezina sestra ima samo jednu kreditnu karticu i
svakoga mjeseca redovito podmiruje sve dugove. I
tada se sjeti svoje majke.
Vrata kupaonice su zaključana, kao i uvijek. Za
svaki slučaj. Sjedi na spuštenom zahodskom
poklopcu, pločice su hladne ispod njezinih bosih
nogu, podsjećaju je da je sposobna osjećati barem
nešto. Ustane, otpije malo vode izravno iz slavine
umivaonika i poprska svoje lice žalosnog klauna.
Gledajući se u ogledalu, mobitelom snimi svoju sliku.
Ne za društvene mreže. Za sebe. I opet sjedne na
školjku i utone u samosažalijevanje.
Ima još toga.
Govori samoj sebi kako ne može otvoriti još jedan
račun. To će je ubiti. Tada će morati sve priznati ocu
i on će je morati opet spašavati. I svi će saznati.
No jedno od pisama u sve većoj hrpi dugova i
osjećaja krivnje izvući će je iz ovog kaosa.
Daje joj izbor.
Jedna bijela omotnica sadrži strategiju njezina
Otkine komad toaletnog papira, obriše drogirane
oči obrubljene crnilom poput pandinih, malo podigne
poklopac zahoda, kroz razmak među nogama ubaci
unutra papir umrljan maškarom, zatim opet sjedne i
pregleda posljednja četiri pisma.
Na kartici za lanac trgovina ima 2 668, 48 funti
duga. Džeparcem će lako pokriti minimalni mjesečni
iznos, ali se osjeća osakaćeno i na samu pomisao da
plati taj iznos i za preostale kartice. A još su samo
četiri mjeseca do Božića. I jedini način da se nosi s
takvim stresom je kupovanje nečeg lijepog. Nečega što
joj zapravo ne treba. Nečega što si ne može priuštiti.
To joj istoga časa ublaži patnju.
Pravo je olakšanje što posljednja omotnica nema
proziran prozorčić kroz koji se vide njezino ime i
adresa.
 Najbolje je sačuvala za kraj.
Kako bi ublažila bol.
Nagradila samu sebe.
Sva ostala pisma baci u kadu sa svoje desne
strane. Sada se ne može njima baviti. Napravi mali
otvor na kutu preklopa omotnice, umetne unutra prst
i cijelom dužinom raspara omotnicu.
Unutra su dvije stranice. Prva sadrži samo
šestriječi. izlaza.

Danas
Se
Ništa
Važno
Nije
Dogodilo
I zahvalna je što čita poštu koja ovaj put napokon
nije napisana crvenom tintom.

5
232 - PJESNIK

Na mjestu gdje njegov trup dodiruje plahte nalazi

se mrlja plave tinte, tamo gdje je tijekom noći
puknula i iscurila kemijska olovka. Na notesu nema
nikakve štete. Nađe ga uredno ostavljena na smotanoj
i zgužvanoj majici na podu. Ispruži dolje desnu ruku,
uzme notes, stavi ga na prsa, pronađe posljednju
stranicu na kojoj je pisao i podigne ga iznad lica.
Ovo nisu nasumične črčkarije kakve je običavao
viđati kad je na brzinu pokušavao prenijeti svoje
ideje. Ovo je tečan stil. Ništa nije prekriženo. Nema
plavih mrlja ni otisaka prstiju ni rasparanih rubova.
Ovo je jedan od njegovih najboljih uradaka, pomisli.
Zatim ga zaboli ruka, osjeća žarenje u slabašnom
bicepsu, ali svejedno još jednom pročita, smiješi se
riječima koje je uspio posložiti, stihovima koje je
stvorio ni iz čega.
Spusti ruku na madrac i zabulji se u požutjele
vitice na svom stropu. Zastarjeli ukras njegovih
roditelja.
Koža na rebrima mu je zategnuta, na onom mjestu
gdje se osušila tinta. Ispruži lijevu ruku, instinktivno
dodirne to mjesto i ono mu oboji prste, otkrivajući
njegov zločin.
Posjedne se, pomiče se naprijed dok stopalima ne
dodirne pod. Opet pročita svoje riječi, rijetko kad
osjeća oduševljenje dan nakon što je nešto napisao.
Počeše se između nogu, na koži ostavi tri plava otiska
prsta. Njegova majka bi ih nazvala »dokazom
perverzije«.
Nagnuvši se prema noćnom ormariću, pjesnik
kopa po ladici, traži drugu kemijsku kako bi dodao
još nekoliko stihova kojima će još više poboljšati svoju
posljednju kreaciju. Nalazi presavijene papire i
papirnate maramice, daljinske upravljače i alat kojim
je popravljao okvir kreveta i elastične gumice i
razbijenu figuricu akcijskog junaka za koju je mislio
da ju je davno izgubio, ali nema kemijsku. S treskom
zatvori ladicu, zbog tog treska ne čuje majčin prvi
korak na stubu, njegovo nestrpljenje prigušilo je zvuk
škripanja prve stube.
Zatim mahnito pretražuje sobu, traži bilo što čime
bi mogao pisati, olovku, bojicu, olovku za oči. Ugleda
kemijsku uz tipkovnicu kompjutora. Iz istog je
pakiranja s tri kemijske od kojih je ona jedna iscurila.
Uputi se prema stolu, zaobilazeći odjeću koju je jučer
razbacao po podu.
Stolica je natrpana kutijama cipela i beznačajnim
tričarijama. Uzme kemijsku i šara po jednoj kutiji
kako bi raspisao kemijsku, okrene se prema
nedovršenoj pjesmi i nasloni na zid, spreman
nadopisati završni kuplet svome opusu.
U tom trenutku uđe njegova majka. Sa svom
svojom ustaljenom točnošću. Očekivao je da će
pokucati, ali, iz nekoga razloga, jutros nije.
Zacijelo je to namjerno učinila, htjela me uhvatiti na
djelu, kako radim nešto izopačeno, tako da me može
primjereno kazniti.
Vrata se otvore, pjesnik se okrene kako bi se
suočio s njom, otvoreni blok drži u lijevoj, kemijsku u
desnoj ruci, tamnoplava mrlja nalik na tetovažu
prekriva mu rebra, lakat i penis. Majka pokušava
sakriti šok, ali je čuje kako je zinula od čuda.
Zagleda se u njega, nakratko spusti pogled na
njegov goli, tintom umrljani pimpek, pjesnik vidi
koliko njezina duša pati. No ona ostaje
dostojanstvena, kao i obično, napravi dva koraka
prema njegovu stolu, bez ijedne riječi spusti na njega
njegovu poštu, okrene leđa svom nastranom
potomku, još jednom ga s gnušanjem pogleda i ode.
Pjesnik se ne miče. Šokiran je ali i apatičan.
Osupnut, pa ipak osjeća kao da ju je na neki način
razočarao.
A onaj kuplet kojeg se sjetio zauvijek nestane iz
njegove glave.
Nikad ništa neće biti toliko dobro.
S treskom se nasloni na zid, držeći kemijsku tako
da bi iz nje mogla izaći dva stiha genija, no ništa ne
izlazi, samo točkica tinte kad vrh kemijske dodirne
papir. Trudi se još više, tjeskoba je sve veća, zatim
snažno povuče kemijsku.
Sada je stranica rasparana.
Sada je zaprljana.
Sada je upropaštena.
Baci kemijsku prema zatvorenim vratima kroz
koja je maločas izašla njegova majka, potom baci i
otvoreni notes, njegove stranice lepršaju prije nego
što kožnate korice udare o drvo. Znoji se. Sa svakim
bijesnim udahom njegova se prsa podižu sve više.
Što je moglo biti toliko važno da me omela u
presudnom trenutku?
Priđe omotnici i raspara je. Unutra su dva lista
papira. Na jednom je oproštajno pismo samoubojice,
iako se nadao da će ga sam napisati, na drugom piše
da bi se trebao okaniti tjeskobe i pripremiti za ulazak
u novu dimenziju postojanja.
I on se istoga časa smiri.
 Mora nastaviti kao i obično, kao da se danas ništa
značajno neće dogoditi.
Kao i svakog impotentnog dana.
Sinoć je sanjao kako ubija svoju majku.
No ovaj je dan jednak kao i svaki drugi.

6
STALNO REGRUTIRANJE

Dakako, da biste imali druge ljude, najprije

morate imati ljude. Mana uspješnog kulta
samoubojica je stalno regrutiranje.
Uzmite, na primjer, londonsku podzemnu
željeznicu. Uzmite sjedište indonezijske policije.
Uzmite bostonski maraton. Uzmite izbore u
Pakistanu. Uzmite australski noćni klub. Ubacite
nekog tipa koji je izgubljen ili gnjevan. Tko je uvje ren
da je našao nešto bolje, da je vojnik ili mučenik ili dio
nečega važnoga. Recite mu da na drugoj strani čekaju
djevice koje če mu pušiti kurac.
Isperite mu mozak. Očistite ga tako dobro da može
umjesto vas obaviti prljavi posao.
Dajte mu prsluk.
Dajte mu okidač.
Dajte mu razlog.
Sada čekajte. Čekajte dok na vijestima ne potvrde
broj žrtava. Vidjet ćete kako njegovi susjedi govore da
je bio miran čovjek. Slušajte dok govore o njegovu
gubljenju iluzija i mržnji prema svijetu, kako se
odrekao vlastite obitelji. Gledajte dok neki psiholog
blebeće kako ljudi nemaju oduška za svoje emocije,
kako je to problem cijeloga društva, kako je takva
kultura, kako je taj tip bio zaboravljen.
Slušajte riječi »ludilo«, »bezumnost« i »mentalitet
skupine«.
To je predvidljiva pretpostavka.
Psiholozi ne znaju da se predomišljao, da se usrao
u gaće prije nego što je pritisnuo okidač kojim je
ispalio na tisuće kuglica iz kugličnih ležajeva i čavala
u eksploziji koja mu je na sve strane raznijela dijelove
tijela. Da, čak i ako je zaključio kako je to što radi
pogrešno i okrutno, u tom trenutku nije imao izbora,
već je morao dovršiti zadatak.
Sada politička stranka ili vjerski pokret ili vladine
agencije moraju tražiti neku drugu osobu koju će
etiketirati kao otpadnika.
Postupak regrutiranja može biti iscrpljujući.
No ti nam ljudi trebaju kako bismo imali druge.
A te je ljude lako naći. Posvuda su.
Za osnivanje uspješnog kulta ključno je popuniti
ga stvarnim ljudima.
Uzmite bilo koga. Nađite nešto što vam je
zajedničko. Iskoristite to kao početnu točku. Slušajte.
Nemojte previše govoriti. Moć proizlazi iz slušanja
onoga što vam drugi imaju reći. Sada im recite što im
je zapravo potrebno. Vjerujte da je istina sve ono što
im govorite. Sada možete njima manipulirati da učine
ono što želite.
Zaboravite na odbačene, osamljene, solipsiste.
Oni nisu važni.
Nađite nekoga obrazovanog. Budite vjerodostojni.
Da vas ozbiljno shvate.
Jer se svi žele osjećati kao da su dio nečega.
Nečega većeg od njih samih. Dajte im nešto čemu će
pripadati. To može biti odvjetnik, glumac, filantrop,
umjetnik, liječnik. Ne moraju biti ludi. Neka ih tako
nazovu drugi ljudi. To nisu oni koje vi želite.
Nađite liječnika ili učitelja ili policajca.
Zatim popunite praznine s nekim beznačajnim.

7
230 - LIJEČNICA

Bavi se ovim zanimanjem kako bi pomagala

ljudima. Razmišljala je o radu u policiji, dakako. To
što je bila kći svećenika moglo ju je ponukati da krene
posve drukčijim smjerom, ali što je više slušala o
Bogu, to joj je sve apsurdnije zvučalo, njezin otac joj
je izgledao sve blesavije, majka sve gluplje jer se s
njim slagala, a odana, ishlapjela pastva sve
lakovjernija jer je u sve to vjerovala.
Nije joj se sviđao način na koji se religija dičila
zadovoljstvom, onime: voli bližnjega svoga, čini
drugima ono što bi volio da drugi čine tebi. Jer to
nikad nije vidjela. Jer su se i oni koji su najviše voljeli
Boga, toga Boga najviše i bojali. Ljubav i strah mogu
biti slični, ali nisu isti.
Dosjetila se izravnijeg načina kako će pomoći
onima koji se boje.
Rad u policiji činio joj se više kao reakcija nego
prevencija. Kolikim bi ljudima mogla stvarno pomoći?
Pronalaženje i kazneno gonjenje osobe koja je izbola i
ubila nečije dijete može biti pravedno, no važnije je
spašavanje dječjeg života. Barem za njezinu dušu.
Dušu za koju je njezin otac vjerovao da je prokleta,
jer u svome srcu ne nosi Boga.
Njezino srce je previše zauzeto pumpanjem kisika
i hranjivih tvari po cijelome tijelu, kao i
odstranjivanjem metaboličkog otpada, tamo nema
mjesta ni za što drugo.
Posvetit će se liječničkom poslu. Studiranje
medicine imalo je i dodatnu prednost: sedam godina
živjela je daleko od zabitog zaseoka u
Buckinghamshireu.
No u posljednje vrijeme teško joj je držati korak.
I sve je gore.
Svijet je sve gori.
Gojaznost je veoma stvarna. Vidi to svaki dan.
Ljudi su sve deblji. Nezdravi su. Sve što žele dobivaju
veoma jednostavno. Glazbu, filmove i knjige skidaju
izravno na elektroničku napravu. Nema više ničeg
stvarnog, fizičkog.
Ljudi su običavali samo povremeno ljenčariti i
kupovati gotovu hranu. Hodali su ili se vozili do
mjesta gdje su kupili gotovu večeru kako je ne bi
morali sami pripremati. A sada istom onom napravom
na kojoj slušaju glazbu, čitaju knjige ili gledaju
filmove, naručuju hranu koja im se dostavlja jednim
klikom. Ako restoran ne vrši dostavu, mogu čak
naručiti da im hranu doveze taksi.
Ima sve više srčanih bolesti. Jednako kao i
dijabetesa. I djeca pate. Na svijetu više ljudi umire od
bolesti povezanih s gojaznošću nego od gladi. I vidjela
je reklame o liniji odjeće za punije žene. Ima i modela
»ekstraveličina«. I pita se je li ovo prava poruka koja
se šalje masama ljudi. Da, voli svoje tijelo, svoju
figuru, ali ne nauštrb vlastitog zdravlja.
I opijanje. Zašto svi toliko piju? Zašto u bolnicu
dolaze tinejdžeri s pola boce votke u krvi? Zašto piju
toliko piva pa misle da se mogu popeti na stablo ili
uvući u kanalizacijsku cijev? Kad je u modu došla
tučnjava na kraju noći? Svake subote navečer šiva,
lijepi i zamata glave.
Prije su svi odrasli pili svake večeri čašu ili dvije,
a sada se radi o bocama. I njihova jetra ne može više
izdržati jer jedu previše prerađenog sranja.
I čini se da su svi u depresiji i svi potpuno očajni.
I to nimalo ne iznenađuje jer svijet ide kvragu, a
jedina žena koja želi pomoći sada je jednako očajna
kao i oni.
Jer ne može održati korak.
Jer je prisiljena reagirati umjesto preventivno
djelovati.
Jer shvaća da je njezin otac cijelo vrijeme bio u
pravu: jedini način da iz ljudi izvučeš ono najbolje, da
ih primoraš da vide kako nisu nepobjedivi, da iznutra
ubijaju sami sebe, da su ono najgore što je proizvela
naša vrsta, nisu ni ljubav ni odgoj ni obrazovanje, već
strah.
A ona ne želi tako razmišljati.
Ona želi pomoći.
Spavala je kad je stiglo pismo. Odradila je još
jednu napornu noćnu smjenu koja je stavila na
kušnju njezino znanje, vještinu i vjeru u znanost i
ljude. Iscrpljena je. Mogla bi prespavati cijeli dan, sve
do sljedeće smjene. Ali neće. Namjestila je budilicu na
poslijepodne. Namjerava otići u teretanu, kao što
obično radi. Njezino svakodnevno vježbanje.
Želi spavati.
Ne želi umrijeti.
To je njezin izbor.

8
229 - BEZNAČAJNI #1

Poznate ga. Tip kojeg ste primijetili na ulici ili u

parku ili u vlaku, ali nikad niste s njim razgovarali.
To je onaj tko se ispričavao što morate platiti
zakasninu u knjižnici, ali je svejedno uzeo vaš novac.
To je onaj tko vas je u supermarketu doveo točno do
prolaza broj četrnaest i pokazao vam staklenku
tahinia koju niste mogli naći.
 On je osoba koju stalno viđate, ali je nikad ne
zapamtite.
A on ne želi biti ovdje.
Misli da je nitko, a zapravo je svatko.
*
Preostaje mu samo jedan izbor.
Odabrati smrt kako bi živio.
Odabrati život i umrijeti.
Odabire anonimnost i stapa se s masom i postaje
zaboravljeno lice i ime.
No imati samo jedan izbor jednako je kao i nemati
izbora.
Ako se nitko ne pridruži kultu, onda je on
zasigurno Nitko.

9
220 - BEZNAČAJNA #2

Vjerojatno je najbolje da i ona skoči.

Još jedna beznačajna.
Nije vrijedna ni da se odvoji od ostalih
Beznačajnih.
Barem je držite podalje od preostalih šestero koji
misle da su Netko.
Ona ne misli da je na njezinu odluku da skoči
utjecala kompliciranost njezine karijere. Kao ni odnos
s njezinim partnerom. Nećete naći ni njezino
oproštajno pismo: rasparala ga je, bacila u zahod i
povukla vodu. Sve u svemu, šest puta je puštala
vodu. Jednom za svaku riječ.
Kao što joj je rečeno.
Mi smo, zapravo, svi isti, misli. Dolazimo iz iste
obitelji ili roda ili kraljevstva ili čega li već. Nije uvijek
pažljivo slušala informacije u školi.
Od trenutka kad su primili poziv, svi bi navodno
trebali imati jednak osjećaj privilegiranosti.
To je ono čemu su stremili.
I tako, bla, bla, dobila je pismo. Bla, bla, bla,
uništila je svaki dokaz. Bla, bla, bla, bla, danas
svejedno ide na posao, iako zna što je kasnije večeras
čeka.
Bla, jebeno bla.
Svi su isti.
Skupina beznačajnih koji zapravo ne žele otići.
Samo što to još ne znaju.

10
227 - BEZNAČAJNI #3

Ovaj je prateći vokal na vašem najdražem albumu.

Jedan od troje beznačajnih u deveteročlanoj
skupini, ljulja se u sjeni, obavijen tamom koja štiti
njegov identitet koji ionako nikome ništa ne znači.
Nada se da će se drugi usredotočiti na ostale. Nada se
da će ga i dalje ignorirati.
Ovaj živi i umire u nadi.
Nedostajat će svojim roditeljima, jednako kao i
baki. Neko vrijeme će se pitati gdje su pogriješili,
zatim će shvatiti kako to nije njihova krivnja ni njihov
problem, pa ga ne moraju ni rješavati ni popravljati.
I zatim će početi zaboravljati.
On se tome nada.
Na kraju će shvatiti da je on bio dio nečega.
Nečega važnog. Nečega golemog, značajnog, možda
čak i povijesnog. Uvjeravat će sami sebe da je otišao
na bolje mjesto. No pretpostavit će da je duboko u
sebi zapravo bio nesretan. I tu će pogriješiti. On je
savršeno zadovoljan.
Uopće nije važno što živi sam ni što svakodnevno
posjećuje posljednju preživjelu baku. To nikome neće
pomoći da poveže stvari. Ovaj je odabran i to je sve
što treba reći. Došlo je njegovo vrijeme. Ovo je njegov
izbor.
Jutros je kroz otvor za poštu na njegovim vratima
ubačena samo jedna bijela omotnica. Sjedio je na
dvosjedu u otrcanom i neopranom kućnom ogrtaču i
izlizanim mokasinkama i gledao jedan stari crtić
kojeg se sjeća iz djetinjstva, ilegalno ga je skinuo s
interneta. Obično se ne bi potrudio ustati, jer je tek
započeo jesti žitarice iz zdjelice. Datum na mlijeku je
u najbolju ruku sumnjiv. Ne dobiva često poštu, osim
kad mu njegova mama bez tatina znanja pošalje ček.
Ovaj Nitko se sagne i podigne omotnicu s otirača.
Okrene je i vidi da je napisana njegova adresa i ime.
Njegovo ime nije poznato, kao ni poštanski broj
mjesta ni posljednji posao koji je radio. On je nitko i
ništa, jednostavno preskočite sve detalje.
Ovdje nema ni traga majčinu nakošenom
rukopisu, naljepnica je natipkana. Raspara preklop
omotnice, ali završi parajući prstom gornji rub,
ostavljajući iskasapljenu perforaciju.
Dva lista bijelog papira za Nikoga.
Prva stranica sadrži samo nekoliko riječi, ali
odmah shvati što će se dogoditi. On je odabran. Ovo
je njegov katalizator.
I napusti ga svaka nada.
Sada je još manje od Nikoga, srozao se.
Sada je Svatko.
I sada je broj.
Taj nitko i ništa smota prvu poruku u tanku tubu
i ugura je kroz zaštitnu mrežu plinske vatre dok ne
dodirne užarenu vruću rešetku na drugoj strani.
Gurne je snažno, tako da što više njezine površine
dodirne užarene žice. Ispusti papir, jedan njegov kraj
ostane na metalnoj rešetki koja štiti njegove ruke od
opeklina. Isti postupak ponovi i s omotnicom. Nema
nikakvih uputa kako to treba obaviti, ali mu je rečeno
da se riješi ovih stvari.
Potom spremi natipkano oproštajno pismo u džep
svoga smrdljivog ogrtača i vrati se udubljenju koje je
ostavio na jastučiću dvosjeda gdje nastavi jesti
doručak kojemu je rok davno istekao i smijulji se
animiranom francuskom psu, pikselima koji skakuću
po ekranu.
 Baku će posjetiti malo kasnije, kao što uvijek radi.
Voli je. Voli je posjećivati. Nema smisla mijenjati bilo
što. Nema razloga da bilo što promijeni.
Zna da će joj to slomiti srce, ali ona ne može s
njim. Ona ne pripada Ljudima s izborom. Ona nije
poput njih. Bit će ona dobro.
Ljudi uvijek nastave dalje.
Zaboravite na ovoga.
Molim vas.

11
SVI SU LUDI

Jednom, a to nije bilo tako davno, biti lud je nešto

značilo.
Sada su svi prokleto ludi.
Pogledajte Mansona i njegovu obitelj i Helter
Skelter. Sjetite se Sun Myung Moona i dvije tisuće
parova koji su vjenčani u Madison Square Gardenu.
Sjetite se sekte Vrata raja i pokušaja da stignu do
NLO-a kad je komet zaprijetio Zemlji.
Jesu li svi oni bili luđaci?
Da bi vas samo primijetili među svim tim
luđacima i teroristima i pucnjavama u školama, sada
morate biti Harold Shipman.
Vjerojatno nemate pojma ni tko je David
Miscavige.
 I mislite da je lakše regrutirati beznačajne, da su
nitko i ništa, da obavljaju priproste poslove, da su
otpadnici. Da su nekako slabiji.
U krivu ste. Svatko se može osjećati kao da je
nitko. Kao da ono što radi nije važno. Kao da nikome
neće nedostajati kad ga ne bude.
I nisu to samo milenijci koji žele sve i žele to
odmah bez ikakva truda. Nisu samo žene koje gledaju
naslovnice časopisa i osjećaju se predebelima i
ružnima. To su i njihovi roditelji. I osjećaj
nedostatnosti zbog onoga kako osobe na društvenim
mrežama ilustriraju savršeno zadovoljne živote svih
oko sebe. Kad vide bračni par koji se voli i obiteljska
okupljanja i aktivno provedeno vrijeme ili ljude s
unučadi i kućnim ljubimcima. Kad ljudi imaju
vremena raditi i brinuti jedni za druge i slikati se s
tortama koje su ispekli i ovjekovječiti se s pomno
manikiranim i kreativnim rukama.
I njihovi vlastiti roditelji koji ne mogu ići ukorak s
tehnologijom i misle kako današnja mladež nema
nikakva pojma ni poštovanja prema onome što su sve
oni morali proživjeti. I njihova prehrana je toliko
bijedna da imaju dijabetes i pilule koje neutraliziraju
djelovanje pilula koje već uzimaju svaki dan.
Osnivanje kulta lakše je nego ikad dosad.
Zato jer ljudi žele izlaz iz svojih života, žele da im
životi budu jednostavni. Žele tabletu koja će otopiti
sve salo tako da ne moraju naporno vježbati u
teretani ni odreći se slanine. Ili žele lijek koji će im
propisati neki lijeni liječnik, lijek koji će im popraviti
raspoloženje i prikriti bol ili pomoći proizvodnji
inzulina tako da i dalje mogu žderati krafne.
Postoji kognitivna bihevioristička terapija.
I neurolingvističko programiranje.
I svatko je luđak jer to može biti ili zato jer je to na
neki način super.
Preklinju vas da im isperete duše i mozgove.
I to degradira misli i osjećaje onih koji istinski
pate.
Zapravo, onima koji žele umrijeti trebalo bi
dopustiti da žive.
Dakle, svatko je pomalo lud i kako bi se prestalo
sa svom tom depresijom i morbidnom gojaznošću i
automobilima koji se zalijeću u mase građana, samo
morate staviti devetero ljudi na most s omčama oko
vrata, samo da se čuje za vas.

12
233 - MLADI BJEGUNAC

»Možda u nedjelju.« Tako je rekao.

Možda ćemo u nedjelju otvorenije razgovarati.
Spusti slušalicu ne želeći iskreno razgovarati sa
svojim stricem. Opet. Njegov psihijatar mu je rekao
da moraju razgovarati o nekim stvarima, da bi
pomoglo kad bi i njegov stric došao na jednu seansu,
tako da govori o ocu Mladog Bjegunca, o svome bratu.
Njegov stric nikad neće na to pristati.
Možda starac već zna te stvari.
Možda se i on jednako osjeća.
Možda. Možda. Možda.
Mladi Bjegunac osjeća kako je u svom životu
siguran samo u nekoliko stvari: da mrzi svoga oca, da
je promašaj i da će umrijeti. I sa sobom će povesti i
ostale.
U krevetu je. Veći dio jutra. Potpuno odjeven još
od sinoć, možda čak i od preksinoć. Jedva primjećuje
prolazak vremena. Odabrao je uroniti i ostati u
maglovitosti.
I zna da u sobi zacijelo smrdi, ali morao bi ustati,
izaći van i zatim opet ući kako bi odredio pravi
stupanj svoje prljavštine.
U ustima ima okus mahovine. Zubi su mu
prekriveni nekom grubom teksturom. A zbog
masnoće, kosa mu izgleda gotovo crna. Ovo
posljednje riješi tako da navuče prekrivač preko glave.
Ne želi ovako izgledati kad umre.
To bi bilo jadno.
Sve iznutra govori mu da ustane i da će sve biti
lako, ali se ne može prisiliti. Ne može se otrgnuti iz
udobne prljavštine u kojoj prebiva. Zna da to izgleda
glupo. Zna kako se osjeća i kako to djeluje na sve koji
s njim dođu u kontakt. Zna da to nije dobro i da škodi
samome sebi. Zna da bi se mogao prestati ovako
osjećati da to uistinu želi. Zna čak i kada i zašto i
kako je sve započelo.
 To nije kemijska neravnoteža.
To nije naslijeđeno.
To je tehnika.
To je ono što mu govori njegov psihijatar. Mogao
bi naučiti Mladog Bjegunca kako će se s time nositi,
želi li to uistinu.
Petak je. Njegov posljednji dan. Mora ustati. Mora
se srediti, oprati kosu i tijelo nečim što miriše na aloju
ili kokos, poprskati se, oprati zube i gucnuti malo
vodice za ispiranje usta. Mora izgledati najbolje što
može. Ne smije izgledati jadno ni bijedno ni vrijedno
prijezira.
On je onaj kojeg možete vidjeti na slici.
Ističe se od ostalih.
Od ostalih osmero koje će povesti sa sobom.
Zapravo ne želi umrijeti.
Nitko od njih ne želi.
Tako to ide.
Zbog toga moraju otići.
*
Držeći glavu ispod prekrivača, obavijen vlastitim
smradom, ugušen zapuštenošću, pomisli na strica i
hoće li ikada voditi onaj toliko potreban razgovor.
Naravno da neće. Osim ako ga netko ne uspije
spriječiti na vrijeme. Tako se obično događalo.
Njegova majka će ugasiti plin ili će ući dok se bude
rezao ili će njegov stric, usprkos svojoj dobi, doći u
kuću prije prve pomoći i natjerati ga na povraćanje ili
će ga prijatelj koga više nema odvući s ruba ili će
djevojka koja nikad nije htjela svu tu dramu nazvati
to blefom i reći mu: »Onda to i učini.«
Ali ne ovaj put.
Mladi Bjegunac čuje lagane korake i teško disanje
koje dopire izvan njegove kukuljice pa, napokon,
legne na bok. Ergo je križanac između alzaškog psa i
kolija. Potpuno crne dlake. Predivnog temperamenta.
Mladi Bjegunac mogao bi mu biti društvo. Ergo je dar
njegova strica, spasio ga je iz azila u Batterseau.
Rekao je nešto o tome kako će mu poboljšati stanje.
S prekrivačem povučenim do struka, Mladi
Bjegunac vidi kako ga pas gleda i uvjeren je da mu se
smiješi, pokušava nagnati svoga vlasnika da ga
odvede van, ljubazno ga moli da ga nahrani.
Odjednom se pita tko će se brinuti za Erga kad njega
više ne bude. Sigurno njegov stric, neće ga poslati
natrag u azil. Sigurno.
I tada mu sine da pas ovisi o njemu.
To nešto znači, nije li tako?
To znači da ne bih trebao skočiti?
Poruka će svejedno biti ista čak i ako ih bude samo
osmero?
Nježno gladi Ergovu glavu i uzvrati mu osmijeh.
Naravno, zna da to mora obaviti, on je ovo započeo.
»Ajde, idemo«, popusti, posjedne se, Ergo se
okrene i ode u kuhinju gdje ga čeka njegova prazna
plastična zdjelica. Mladi Bjegunac ga slijedi, uzima
tešku vreću jeftine šarene hrane i prepuni njegovu
zdjelicu, nekoliko suhih mesnih kuglica padne na
linoleum i otkotrlja se na drugu stranu prostorije. Te
može kasnije polizati. To će mu biti poslastica. Osim
toga, bit će gladan dok ne stigne stric Mladog
Bjegunca.
Na nesreću po Erga, njegov gospodar se neće ubiti
kod kuće, inače bi se mogao častiti njegovim
bezvrijednim ostacima dok netko ne otkrije da ga
nema.
Ali nije tako dogovoreno.
Ostavlja vreću pseće hrane na podu pokraj perilice
rublja, u slučaju da nitko ne dođe. Bude li Ergo
gladan, ovako će se snaći. Preživjet će. Neko vrijeme.
Netko će ga naći.
Za njega će brinuti ljudi.
Mladi Bjegunac gladi Ergova leđa dok iz
nehigijenske kuhinje ulaze u neurednu dnevnu sobu.
To je mala, taktilna gesta kojom pokazuje da voli
svoga psa. I da mu je žao. Ergo nastavlja hrskati svoje
hranjive mesne pelete. Njegov je vlasnik jeo ranije
toga jutra: jedan komad papira sa šest riječi.

13
EKSPERIMENT

Uskraćivanjem spavanja, mačke postaju

hiperseksualne, nakon toga slijede halucinacije i na
kraju smrt. Proveden je eksperiment u kojem je jedna
bezazlena mačka stavljena u malu vazu za cvijeće
okruženu vodom: svaki put kad bi mačka zaspala,
glava bi joj pala u vodu i tada bi se probudila.
Izgleda besmisleno. Čak okrutno. Ne može se
primijeniti na ljude. Muškarci bez adekvatnog
odmora skloni su erektilnoj disfunkciji.
No morate isprobati stvari.
Morate istraživati i procjenjivati.
Napraviti nešto krivo prije nego što napravite kako
treba.
Čak nas i neuspjesi vuku naprijed.
Uspijevate ili učite.
Uzmite, na primjer, Milgramov pokus. Uzmite
nekoga s ulice i recite mu da će morati smaknuti
nekoga na električnoj stolici ako netočno odgovori na
postavljena pitanja. I promatrati kako ta osoba vrišti
u agoniji. Recite tom testnom subjektu da neće biti
odgovoran ni za kakvu nanesenu bol. Promatrajte
kako mu je mrsko pritisnuti dugme. Sada čekajte. Jer
neće prestati pritiskati dugme. Nanosit će još više
boli.
Uzmite, na primjer, Stanfordski zatvorski pokus.
Ili efekt promatrača. Sjetite se egoizma i suosjećanja
u eksperimentu dobrog Samaritanca.
Nazovite ih neetičnim. Nazovite ih nemoralnim. Ali
ih nemojte nazvati beznačajnim.
Ne možete stići do mosta Chelsea Bridge bez malo
zapreka na putu. Ne možete natjerati devetero ljudi
da poslušaju vašu zapovijed sve dok ne saznate kako
možete kontrolirati jednu od tih osoba.
 Uzmite studiju provedenu na miševima.
Osvijetljena kutija spojena je s mračnom. Miša se
stavlja u osvijetljenu kutiju, ali će uvijek otići u onu
mračnu. Kad uđe u tamnu kutiju, čim sa sve četiri
noge prođe kroz ulaz, daje mu se elektrošok. Izvade
ga iz tamne kutije i deset minuta kasnije eksperiment
se ponavlja. Time se utvrđuje koliko brzo miševi uče
iz bolnog podražaja.
Ljudi s izborom se uvijek vraćaju u tamnu kutiju.
Nikad ne nauče.

14
225-8233

Skrećemo pogled s vlakova koji ulaze i izlaze iz

postaje Victoria preko mosta Grosvenor. Još malo i
vrijeme je. Još malo i kucnut će naš čas.
Devet novih članova.
Bradati snimatelj amater na južnom kraju mosta
i dalje ništa ne vidi, trati vrijeme, ne nudi ništa
zanimljivo. On će biti kriv što će se policija morati
pomučiti i saslušati trideset dva različita hiperbolična
svjedočenja. Neka temeljena na drami, druga prožeta
šokom.
Sada stojimo i uzimamo komad debelog konopca
zbog kojeg smo se oznojili na putu ovamo. I pažljivo
ga stavljamo na mjesta gdje smo sjedili.
I dišemo.
 Uvlačimo zrak kroz nos. Jedan, dva, tri.
Zadržavamo dah. Jedan, dva, tri.
Ispuštamo zrak kroz usta.
Sada više nema povratka.
Ne gledamo jedni druge. Ne razgovaramo. Ne
moramo.
Konopac na oba kraja ima omče, već su zavezane,
kako bi se uštedjelo vrijeme. Jedna omča je veća od
druge. Ne sjećamo se da smo ih zavezali niti spremili
u torbe u našim domovima. Ali jesmo. Ovaj dan se
približavao.
Nismo znali kad će stići.
Ne poznamo jedni druge.
Ne stvarno.
I naginjemo se naprijed, svatko od nas promatra
svoju uspravnu traverzu. Ovo se može pretvoriti u
koreografiju. U uličnu umjetnost. Neku vrstu
smrtonosne umjetničke instalacije. Navlačimo manju
omču oko stupa i veću provlačimo kroz otvor. Čvrsta
je.
Okrenemo se prema istoku. Napuštena energana
s desne strane uzdiže se visoko iznad panorame
grada, baca mračnu sjenu na mjesto gdje vlakovi
ulaze u Battersea.
Sljedeći vlak koji se pomoli iz sjene tornjeva bit će
naš znak.
Nećemo morati reći kreni.
Ni skoči.
Ni odbrojavati od tri.
 Jednostavno ćemo znati.
Čim se pojavi vlak, riječi se neće rimovati, dug će
nestati, ljubav će ponovno oživjeti. Čim kočnice
zaškripe i kotači se prestanu okretati, nitko manje
vrijedan biti neće, nitko manje vrijedan biti neće,
nitko manje vrijedan biti neće, a Mladi Bjegunac imat
će pune ruke sreće.
Liječnik je samo želio pomoći.
Dajemo vam karticu za parkiranje. Vježbamo jogu
u mjesnoj dvorani. Dostavljamo vam političke letke.
Odbijamo vaše zahtjeve za naknadu štete.
I stojimo suočavajući se sa sjenom koja je naša
budućnost, naša vječnost, velika omča u našim
rukama steže nam želuce. Konopac iza nas još uvijek
je labav. Prolaze automobili, ali ne primjećuju, ne
mare. Trideset dvoje svjedoka još uvijek je uljuljano u
sigurnost željezničke postaje u daljini, snimatelj još
uvijek snima ništa vrijedno spomena.
Prednji dio lokomotive pomalja se na svjetlu i
znamo da je došlo vrijeme. Znamo što nam je činiti i
da više nema povratka. Lokomotiva prelazi četrdeset
metara, pedeset metara, šezdeset, kotači škripe,
kočnica se pritišće, povećava se trenje između kotača
i tračnica, sada s našega mjesta vidimo vagon s
putnicima.
Ako mi možemo vidjeti njih, i oni mogu vidjeti nas.
Velike omče padnu preko naših glava, gruba
vlakna okrznu nam lica, žuljaju nas na vratovima.
Malo se napnemo.
Tako da omča ne spadne.
Da se ne olabavi.
Ne spadne.
Mi smo Ljudi s izborom.
I izabrali smo.
RANIJE TOGA
DANA
15
225-226 - LJUBAVNICI

Dječaci sjede za stolom, prostodušni, nesvjesni

svoje predstojeće sudbine. Ne znaju da će ih njihovi
roditelji napustiti. Da će od njih napraviti siročiće. Da
još uvijek postoji šansa da se izvuku iz ovoga, ali bi to
trebali oboje učiniti.
Zato jer su povezani.
Dolaze u paketu.
No ovi ljubavnici su na autopilotu. I u tome je
njihov problem.
Ona razbije jaja i prži kruh dok on klincima
nalijeva sok. Sada su dobro uhodani u ovom
postupku, svaki petak ujutro je isto: otrcani jutarnji
seks smrdljiva daha i znojave kože, prekinut
hiperaktivnom djecom punom energije, nakon čega
slijedi kajgana na prepečencu i sok, dok se u pozadini
čuje neki vrištavi televizijski dječji zabavljač.
Čine to bez razmišljanja.
 Dva zupca kotača se okreću, klize jedan uz drugi
kako bi postigli jednak krajnji rezultat.
Nažalost, ovo je jedino u čemu se sada mogu
složiti.
Ubili su ih navika i sanjarenje. Ne konopac.
Njihovi sinovi su zadovoljni, ništa ne znaju dok
proždiru svoj uobičajeni doručak na kraju tjedna.
Sutra će im njihova baka u ovo isto vrijeme objasniti
što se dogodilo. Reći će da se radi nesretnom slučaju,
ali će reći da se roditelji neće vratiti. Neće doći kući.
Lagat će i reći tim sirotim dječacima da su njihovi
roditelji u raju, da će ih gledati s neba, paziti na njih.
Dječaci će isprva prihvatiti to objašnjenje, ali narast
će i pitat će se zašto njihovi roditelji nisu u životu
mogli činiti ono za što njihova baka tvrdi da rade u
smrti.
On kvrcne po čajniku i nasmiješi joj se, ali mu ona
ne uzvrati.
Čini se uzaludnim kažnjavati dječake zato što
skaču sa svojih mjesta čim su u usta tutnuli
posljednji zalogaj kajgane, ali ipak to čine. Još uvijek
su roditelji. I stoga ih natjeraju da se vrate na svoje
stolice, sjednu i pristojno zamole da se udalje od
stola.
Neka sve bude normalno.
Kao i bilo koji drugi dan.
»Mogu li, ustati od stola, molim?«, progunđaju
jednoglasno i mrzovoljno, monotono otežući svaku
riječ.
 Takozvani roditelji im dopuste. Budući siročići
istoga časa jurnu u dnevni boravak, pojačaju ton na
televizoru i istresu kutije s autićima i kockama
slagalicama. Ljubavnici se pogledaju. Ovaj put s
identičnim izrazima lica.
Tko su oni da odlučuju kako bi se djeca trebala
ponašati?
Tko su oni da odlučuju što jer dobro, a što loše?
Zašto ih jednostavno ne mogu dovoljno voljeti?
Dječaci ciče od veselja, veoma su uzbuđeni, ovo je
bezazlena igra. No ipak uključi dugme u njihovim
roditeljima i vrati ih u stvarnost njihova svijeta i
onoga što namjeravaju učiniti, onoga za što su
odabrani.
Osjećaju neobičnu mješavinu fobije i gnjeva i
gnušanja i ta mješavina nadvlada svaku hrabrost i
zadovoljstvo i divljenje. I možda je upravo to razlog
zbog kojeg su se pridružili Ljudima s izborom.
Ona njega više ne voli. A on nju ne voli već duže
vremena.
Možda ga ona čak i mrzi. Svakako mrzi samu sebe.
Prodoran vrisak nagna oboje da instinktivno
jurnu u dnevni boravak gdje njihov stariji sin jaši na
leđima mlađega, gurajući mu lice u jastučić na
dvosjedu dok ga poteže za kosu i otima mu igračku iz
ruke.
Roditelji zombiji.
Ovo je njihov posljednji dan na ovome poslu.
Objašnjavaju kako to ne smije raditi mlađem bratu,
već bi ga trebao štititi i paziti na njega. To je
normalan, uobičajen govor, ali zbog njihova budućeg
djela danas ima težinu. v
Žele reci: »Ubrzo ćete imati samo jedan drugoga.«
Ali ne kažu.
Ne mogu.
Igraju ulogu zabrinutih roditelja.
Prisile dječake da se ispričaju jedan drugome.
Dječaci se nastavljaju igrati obiljem igračaka iz kutije,
a odrasli utonu u dvosjed s toplim napit kom i
dopuštaju da ih zabavljaju dječje lakrdije, prepuštaju
se trenutku neozbiljnosti i uživanja. Trenutno
zaboravljaju svoju sudbinu. Projiciraju svoju ljubav u
isti smjer. Nijemo daju dječacima na znanje da su
važni svojim roditeljima i da im je stalo do njih.
Ovo je savršen trenutak za nježnost, da jedno od
njih stavi svoju ruku na nogu onog drugog. Da
nježno, srdačno, stisne koljeno, čak ni ne pogledavši
se. Jednostavan dodir pokazao bi da su ipak malo
zadovoljni životom. Da su jednu stvar napravili kako
treba.
Znaju, rečeno im je, da ih mogu spasiti male
stvari, kao što je ova.
Sve njih.
No nema nikakvog nježnog glađenja po koljenu.
Nema nikakvog pogleda krajičkom oka koji bi
registrirao zadovoljstvo koje u ovom trenutku oboje
osjećaju.
Nema emocionalnog reciprociteta.
I trenutak prođe.
Još jedan.
 A bili su tako blizu.

16
231 - NEZAHVALNA

Gotovo cijelu minutu zadrži dah ispod vode. Kosa

joj se raširila po površini poput paunova repa. Tu
plutaju i rasparani računi kreditnih kar tica, zapleli
su joj se u uvojke. Kao da joj žele prodrijeti u mozak,
takva je danas situacija. Kao i bilo koji drugi dan.
Trebala se truditi duže izdržati.
Otvori oči i pogleda dno kade. Upravo tako će
izgledati pukne li konopac, takvu će je naći,
nasukanu na kamenju dalje istočno, uz zgradu MI6.
Pluća puna vode.
Bankovni račun prazan.
Pad. Pljuskanje vode. Hladnoća. Sok. Dahtanje.
Pluća. Žeženje. Panika.
Ovo nije način na koji treba umrijeti.
Probudi se. Čitaj. Viči. Ljuti se. Pij. Troši. Zabavljaj
se. Spavaj.
Ovo nije način na koji treba živjeti.
Još samo jedan dan.
Zvuk kapljice, koja iz slavine kapne u vodu, tako
je jasan, tako glasan. Njezin otac vreba iza vrata,
osluškuje što radi, ali je voda u ušima odjeljuje od
stvarnog svijeta. Osjeća val euforije, kao da bi
zauvijek mogla ostati ovdje, kao da bez problema
može disati ispod vode.
Isprva ne čuje očevo kucanje na vratima
kupaonice jer miče glavu lijevo-desno u vodi, koljena
su je nažuljala na podu, u lijevo koljeno urezala joj se
fuga između dviju pločica.
Otac jače pokuca, ovaj put s četiri članka. Ovaj
put je i zazove. Njegov glas ostaje prigušen dok
pokušava oponašati kretanje valova, okrećući glavu s
jedne strane na drugu.
Zatim otac stisne šaku u pest i zalupa snažno po
vratima, sada izvikuje njezino ime. Zabrinut je. Misli
da bi mogla napraviti kakvu glupost.
Njene majke više nema, sada on mora slušati
roditeljsku intuiciju.
Podigne glavu iz vode i duboko udahne.
Jedan, dva, tri.
Pramenovi kose zalijepili su joj se za lice, voda joj
curi po leđima i prsima, kaplje na pod.
»Tata, dobro sam. Držala sam glavu ispod vode, to
je sve«, dovikne mu, ne znajući što je rekao, ali shvaća
da je sigurno bio zabrinut.
Uvijek je zabrinut.
Otac šuti neko vrijeme, zatim svojim uobičajeno
smirenim glasom progovori.
»Slatkice, moram malo izaći van.« Oduvijek je tako
zove. Zbog toga se opet osjeća mladom. I zaštićenom.
Isto tako zvao je i njezinu mamu. Vjerojatno taj naziv
koriste milijuni ljudi, ali ona ipak osjeća kao da je
samo njihov. »Samo me zanima treba li ti nešto, hoću
li ti donijeti nešto izvana.«
Ne može ni zamisliti što bi ga mogla zamoliti da joj
kupi. Ne može on odabrati traperice ili sunčane
naočale ili kozmetiku u skladu s njezinim rigoroznim
standardom ljepote. Ne želi razgovarati o tome koliko
su sada veliki njezini rashodi. Mogao bi otići u banku
i platiti njezin minus, učinio bi to kad bi ga zamolila.
Učinio bi sve za svoju malu dušicu.
U tome je problem.
Ne može ga zamoliti da to učini.
Poznato mu je kako bi reagirala. Rekla bi da mu je
to samo izlika da je kontrolira.
Da je uhvati na djelu.
»Ne treba, tata. Hvala ti. Ionako i ja idem van«,
dovikne cupkajući prstima po licu kako bi maknula
mokre, zapetljane i zalijepljene pramenove kose.
»U redu. Onda, vidimo se kasnije na večeri...«
»Booog.« Glumi neku vrstu kćerinske
rastresenosti, forsira veselo cvrkutanje koje zapravo
u sebi nema. Jer neće doći na večeru. Ne želi mu više
lagati. Previše ga voli da bi to i dalje radila.
Otac ode.
I to je njihov posljednji razgovor.
To je posljednji put da ga vidi, a uopće ga nije
vidjela.
On je samo glas s druge strane vrata. Zabrinutost
iz daljine.
Odgovor na pitanje koje je trebala postaviti.
17
232 - PJESNIK

Vrati se ispod prekrivača, izbjegavajući mrlju

tinte, klekne i glavom dodirne koljena.
Zgrabi svoju kosu i snažno je stišće, uvrće je
zamišljajući da je to vrat njegove majke. Još veći
odmak. Još više izbjegavanja. Njegova majka nikad
nije bila problem. Voli je svim srcem. Ne prezire čak
ni sebe. Prezire onoga kakav nikad neće biti. Pjesnika
koji to neće postati. Jer jednostavno nije dovoljno
dobar.
Ne postoji nikakav talent show za pjesnike, na
kojem bi mu žiri tobožnjih stručnjaka rekao istinu.
Morao ju je sam otkriti. Da onaj dar za koji je mislio
da ga ima, zapravo ne postoji. Da je usrani govnar u
jedinoj stvari koju želi raditi. Ipak, nastavio je i dalje.
Nadajući se da će se stvari promijeniti. Ne želi da
njegov otac bude u pravu.
Sutra će imati dvadeset dvije godine.
Ne bi trebao živjeti s roditeljima. Zna on to. Sam
je kriv što je dopustio da živi na takav način. Gori je
od onih ljudi na televiziji koji su uvjereni da mogu
pjevati iako im je rečeno da ne znaju. No on se ne
zavarava. Zna svoja ograničenja. Što je gore?
Ovo je njegov izbor.
Ovo je svakoga jutra njegov izbor.
Jedan trenutak zadovoljstva nakon čega slijedi
stalno mrcvarenje.
 Zna da bi trebao udahnuti i brojiti i unijeti svoje
misli u dnevnik kako bi ih kasnije mogao pročitati,
kad se smiri, kad stekne uvid u to kako se osjeća,
koliko može biti iracionalan. Oni nisu protiv njega.
Njegova majka nije protiv njega.
Govori samome sebi da se izvuče već jednom iz
toga.
Ustani. Jebem ti, jednostavno ustani i izađi iz kuće.
Čuje zveckanje pribora za jelo i tanjura dok netko
prazni perilicu posuđa. Nesumnjivo njegova majka.
Radi to dok on sjedi u svom naslonjaču i čita novine.
Traperice, obična bijela majica, karirana košulja i
tanak šal koji ne služi nikakvoj svrsi, osim što s njim
malo sliči pjesniku. Stavi prevelike slušalice oko
vrata, uzme kemijsku i notes i otvara vrata svoje sobe
zagušljivoj staromodnosti koja ga čeka u prizemlju.
Stane na onu treću stubu i čuje iznenadni uzdah
svoje majke. I osjeća očevu apatiju dok desnom
rukom lagano dodiruje ogradu stubišta. Ona želi da
se stvari vrate u normalu, da sve bude kako treba. A
on samo želi zaboraviti.
Ovaj pjesnik prolazi kroz dnevni boravak uz njega
- ne razmijene ni riječ ni pogled - i uđe u kuhinju gdje
njegova majka briše radnu površinu, iako već izgleda
čisto.
»Pripremila sam ti doručak, dušo.« Pokaže na stolu
čašu narančina soka pokraj tanjura s dvije kriške
prepečenca namazane maslacem. A on se pita zašto
je svoj bijes usmjerio prema njoj kad mu je jedino
njezino mišljenje važno. Uvijek mu govori da slijedi
svoj san, da radi ono što voli.
 Jer ona to nikad nije mogla.
Njezin sin je jedina stvar na ovome svijetu kojom
je pružala otpor svome mužu.
I to je ono što ga razbješnjuje. Kakva je ovo lekcija?
Ona je učinila nešto obzirno i ljubazno i nesebično i
ponašala se kao da se toga jutra ništa nije dogodilo,
kao da je prvi put toga dana vidjela svoga sina. A
zacijelo ga je htjela pitati što je radio i zašto na sebi
ima plavu mrlju.
Ali nije.
A pjesnik joj je htio prigovoriti što je bez kucanja
ušla u njegovu sobu, reći joj kako ne bi smjela vidjeti
golog muškarca njegove dobi, pa makar ga rodila.
Ali nije.
Lakše je sve potisnuti i pretvarati se da
funkcioniraju.
On je isti kao ona.
I jednako loš kao onaj drugi tamo.
Osakaćeni spoznajom svojih ograničenja.
»Hvala, mama«, reče odgrizavši zalogaj tosta.
Krišku drži u lijevoj ruci i nagne se da je poljubi u
obraz. »Zuri mi se. Vidimo se kasnije.«
Ali neće se vidjeti.
Izlazi van kako bi radio ono što radi gotovo
svakoga dana - sanjarski luta gradom, pronalazi malo
zelenila, sjeda i zapisuje riječi koje aludiraju na ono
što osjeća. Slaže stihove, to mu je katarza.
Park Battersea izgleda idealno. Blizu je mjesta za
skok. Mjesta za sudbinski skok. Može raditi na svojoj
novoj pjesmi: »Majka #47«. Zatim je ostaviti na travi
ili u kanti za smeće ili je baciti u rijeku prije nego što
se pridruži svojim prijateljima koje ne pozna, tamo na
onom mjestu od betona i čelika.
Vraća se kroz dnevni boravak gdje se on skriva iza
novina. Glasno mljacka svoj doručak, ali njegov otac
ne trza.
Ovo je zadnji put da njih dvojica neće razgovarati.
Ipak je to dugo razdoblje.
Ruksak s džemperom i konopcem je u ormaru
ispod stubišta, njegovo oproštajno pismo u prednjem
džepu. Prebaci torbu preko ramena i pritisne kvaku
na ulaznim vratima. I, u tom trenutku, zastane, pita
se bi li im trebao reći zbogom ili se dolično oprostiti ili
jednostavno sve izbaciti iz sebe, srediti probleme.
Najbolje da sve ostane kako jest. Tako to oni rade.
Bez ikakva suočavanja i sukobljavanja. Posljednji
trenutak s majkom bio je pun nježnosti: poljubac u
obraz, osmijeh, njihov prešutni spora zum da ne
spominju ništa neumjesno, nikada. Njegova majka
toliko zaslužuje.
A njega će ostaviti da se u osjećaju krivnje valja,
S jadnim opravdanjem za dom u kojem on izigrava
kralja.
18
UZMITE OVU PILULU

Ne mogu spavati. Žalostan sam. Sagorio sam od

posla.
Nikad nisam htjela to dijete.
Ne mogu smršaviti.
Vaš mjesni nadriliječnik ne zna što će s ovim
informacijama. To nije ni kvrga ni ogrebotina ni osip
ni krvarenje. Nikad vam neće predložiti stavljanje
lavande na jastuk prije spavanja ni akupunkturu. Ne
zna dovoljno o prehrani. U čekaonici je beskrajan red
šmrkavih klinaca i umirovljenika s bolovima. Dobiva
bonuse kad uvjeri ljude da prestanu pušiti.
Uzmite, na primjer, sve one ne previše smiješne
šale Doktore, doktore koje ste čuli kad ste bili mlađi -
sada sve imaju istu foru.
Doktore, doktore, osjećam se kao zavjesa.
Uzmite ovu pilulu. Kamuflirajte problem.
Doktore, doktore, boli me kad radim ovo (maše
desnom rukom).
Uzmite ovu pilulu. Zamaskirajte bol.
Doktore, doktore, mislim da sam ovisan o ulju za
kočnice.
Uzmite ovu pilulu. Prikrijte problem.
Problem seže još dublje. Zašto ne mogu spavati?
Što je uzrok? Je li to zbog tuge ili nečega zlokobnijeg?
Možda je stvar jednostavnija. Zašto ne mogu
razgovarati sa svojim partnerom? Jesu li prestrašeni?
Unose li više kalorija nego što ih troše?
Saberite se.
Ne činite to.
Može prestati bilo kad.
Postoje bolji načini za nošenje s problemima.
Otarasite se onih koji vam trate vrijeme. Ubijte ih.
Možete li, navedite ih da se sami ubiju.
Doktore, doktore, mogu li čuti i drugo mišljenje?

19
230 - LIJEČNICA

Smjena joj je završila u 6:00, vratila se u svoj stan

i popila čašu vina prije negoli su se na televizijskom
ekranu pojavile prve jutarnje vijesti. Jer to je bio kraj
njezine smjene. To je bila njezina verzija pića nakon
posla. Zbog toga za liječnicu zdjelica žitarica u 15:30
ni slučajno nije nešto neobično, jer tada započinje
njezin dan.
A pismo u poštanskom sandučiću govori joj da je
ujedno i posljednji.
No svejedno navlači svoje nove kompresijske
tajice, oblači majicu, pričvršćuje mobitel za ruku i
stavlja slušalice na uši. Kao i uvijek. Prva pjesma na
njezinoj playlisti je »Stronger« Kanyea Westa.
 Pokušala je trčati uz rock i house i upbeat pop, ali
joj ni od čega srce ne kuca brže nego od gnjevnog
rappera.
Teretana je udaljena tri kilometra. Otmjeno mjesto
koje je precijenjeno, ali ne i pretrpano. Može si to
priuštiti. Bez nje ne bi mogla živjeti. Neupadljivo
smještena ispod luka željezničke pruge, do nje joj
treba šesnaest minuta trčanja. To je njezino
zagrijavanje. Nikad nije razumjela mentalitet ljudi
koji autom dolaze do teretane i zatim sat vremena trče
na traci za trčanje da bi se nakon toga opet autom
odvezli kući. To je još jedan razlog zbog kojeg je
odabrala ovu teretanu: nema modernih sprava.
Pusti da joj glazba trešti u ušima dok ulazi i kima
jednom od trenera. Ne mora se potpisivati ni
provlačiti člansku karticu, ovo nije takvo mjesto.
Nastavlja do stražnjeg dijela dvorane i rasteže se
ispred ogledala.
Tu vježbaju još tri osobe: neki hipofizni bolesnik
koji stenje svaki put kad podigne preteške utege iznad
prsa, žena neodređene dobi vježba sa svojim osobnim
trenerom - lice joj je toliko napumpano kemikalijama
da na njemu ne može pokazati bol od napornih vježbi
- i sportski građeni muškarac ranih četrdesetih
godina koji se penje na konopac što visi na sredini
glavne dvorane. Liječnica je više puta razgovarala s
njim. Često je tamo kad i ona.
Privlači je njegov izgled.
I njegova discipliniranost.
I danas je on odlučio krenuti u akciju.
 Liječnica je u samostojećem kavezu za trening, s
četrdeset kilograma na ramenima, otprilike
sedamdeset posto svoje tjelesne težine. Promatra je.
Divi joj se. I ona to zna. I to joj se sviđa.
On se nasmiješi, zatim joj priđe. Opušten je.
Zadovoljan samim sobom. Jednostavan pozdrav:
»Bok, još jedanput«, potakne razgovor. Razgovaraju o
vježbanju. Prijeđu na temu o poslu i zašto oboje
dolaze u isto vrijeme. I čini se da je sve na svome
mjestu.
Danas.
Danas je sve počelo štimati.
I on izgleda malo nelagodno dok skuplja hrabrost
da je pozove van. A njoj to izgleda dražesno. I žalosno.
Poput neke sitnice koja se baci pred nekoga i nagna
ga da pomisli: Ne želim umrijeti.
Njezin otac bi rekao da je to Božji dar. Da je to
znak. »Budi zahvalna Bogu što je poslao Svoga Sina
jedinca da umre zbog naših grijeha i opet uskrsne
kako bi vjernici vječno živjeli u Isusu Kristu.«
Hvala, Bože, to zvuči jebeno dobro. I glupo. Tata,
zvučiš apsurdno. Još uvijek.
Jebi se, Isuse.
Drži je za ruku dok utipkava svoje podatke u
njezin mobitel, još uvijek pričvršćen na prednjoj
strani njezine nadlaktice. Njegov dodir osjeća kao da
joj je stavio ruku između nogu. I zna da bi se trebala
pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, kao da je to
nešto sasvim normalno, ali misli samo na to kako bi
ga pojebala u svlačionici.
 I uzima njegov broj mobitela znajući da ga nikad
neće iskoristiti.
Nakon toga otrči natrag kući. Istušira se.
Odjene. Jede ručak dok svi drugi u Londonu
pripremaju večeru. I uzima svoju torbu, unutra je
konopac, i uputi se pješke prema mostu Chelsea.
I neće biti nikakvog vječnog života. Doći će do
prestanka disanja. I cirkulacije krvi. I moždane
aktivnosti.
Jednostavno rečeno, do još jedne neiskorištene
članarine u teretani.

20
225-227 - BEZNAČAJNI

Sjetite se osobe iz svoga ureda koju znate, ali je

zapravo ne poznate. Sada zamislite jednog roditelja
na dječjem igralištu kako bulji u svoj mobitel čekajući
da se otvore vrata škole. Ili tipa koji je uvijek za
blagajnom na benzinskoj postaji, onoga tko vam kaže:
»Sretno« kad kupite lutrijsku srećku. Možda ćete
jednoga dana primijetiti da odjednom nije tamo, ali
vam neće nedostajati. Registrirat ćete, ali to nimalo
neće utjecati na vas.
To su beznačajni, nitko i ništa.
Barem vama.
Što radite u šest navečer? Možda ste upravo sišli
s vlaka vraćajući se s posla, ali niste stigli pročitati
posljednjih nekoliko stranica knjige koju čitate, pa
prije odlaska kući sjedate na klupu i izravnavate
presavijeno uho na stranici.
To je ono što rade Beznačajni.
Možda uvijek u pet i pol sjedate za stol i većerate i
prije pranja posuđa u kantu za smeće sastružete
posljednje ostatke peteljke brokula.
Baš kako to rade Beznačajni, u ovome trenutku.
Ili trčite kroz park, poput Beznačajnih. Ili kupate
svoju bebu u kadi, poput Beznačajnih. Vozite jednog
od svojih klinaca u njegov sportski klub. Presvlačite
se za vožnju kućnog bicikla. Gledate ranovečernje
vijesti. Palite svijeću u crkvi. Stigle su namirnice koje
ste naručili preko Interneta pa praznite torbe i punite
hladnjak. I Beznačajni rade to isto.
Stvar je u tome što oni znaju tko su. Ne misle da
su nešto posebno. Ne misle da su jedinstveni. Ova
Beznačajna zna da joj je otac naškodio zovući je
»Princezom« dok je bila mala, jer su joj sada iskrivljeni
svi standardi. Otac zna da je zauvijek zaglavio u
srednjem menadžmentu. Stagnira.
Ali Beznačajni ne žele vaše sažaljenje. Barem tako
govore. Ne žele da razmišljate o njima. Oni su ispuna
pukotina. Nadopuna brojeva. Kako bi sve izgledalo
spektakularno.
Ne žele da ih ponukate na predomišljanje. Jer za
to je zadužen liječnik. Ljubavnici imaju dvoje djece.
Još malo i Pjesniku će biti rođendan.
A oni misle da su samo tri sjenke koje se njišu
između šest važnijih ljudi. Ljudi koje ne poznaju.
Ljudi iz njihova kulta, ali ljudi za koje misle da s njima
nemaju ništa zajedničko.
No imaju nešto zajedničko s pet ili šest osoba na
tom mostu.
Nijedan od Beznačajnih ne želi umrijeti.
Ipak, u šest sati, dok vi trčite u kino ili ste ispod
tuša ili svirate bendžo ili se svađate sa svojom
sestrom, Beznačajni hodaju prema mostu Chelsea s
konopcima u svojim ruksacima, bez zastajkivanja.

21
233 - MLADI BJEGUNAC

Ergo vuče Mladog Bjegunca, vuče ga naprijed, pa

pritom stane na jednu pukotinu na pločniku. Ergo
podigne nogu na stup ulične rasvjete i, ne obazirući
se na promet na raskrižju, posere se na travu. A
njegov gospodar se ne obazire na onečišćenje, drži
ruku u džepu u kojem obično drži plastičnu vrećicu
upravo za ovakvu prigodu. Zatim trgne uzicom
pričvršćenom za Ergovu ogrlicu i odvuče ga dalje od
parka i natrag u prljavštinu svoga stana,
izbjegavajući pukotine na tlu, iako tu nema njegova
oca da ga zbog toga pohvali.
Opet su kod kuće.
Obojica klonula od pseudoklaustrofobije. Pas
oponaša svoga vlasnika.
 Mladi Bjegunac želi opet leći u svoj krevet. Želi
uskočiti ispod zgužvanih pokrivača, zabiti glavu u
jastuk, baš kao što u ovom času radi Ergo s plišanom
igračkom.
Raditi nešto, glumiti, kao da je ovaj dan jednak
kao i svaki drugi.
Ali ne može. Njegova uloga je mnogo važnija. Ljudi
će ga moći vidjeti. Bit će na svjetlu. Vidljiv. Drukčiji.
On je lice Ljudi s izborom.
Dečko na posteru njihova uspjeha.
Na najnižoj polici u ormariću ispod njegova
sudopera, od dugog nekorištenja, nakupio se debeli
sloj prašine. Poklopci neotvorenih i napola
iskorištenih proizvoda pokazuju jednak stupanj
zapuštenosti. Pronalazi dvije boce izbjeljivača za
pločice i antibakterijski sprej za kuhinjske i
kupaoničke površine. Na još jednoj boci piše »Power
Cream«.
Iza je posuda s krpama i žičicama za ribanje i
bočica napunjena praškom kojim se posipa tepih i
zatim usisa, ostavljajući dojam čistoće i mirišljavosti.
I više nego dovoljno da izbriše samoga sebe.
Protrese sprej, mješavinu vode i kukuruznog
brašna, koji je ostavila njegova bivša djevojka.
Kukuruzno brašno razgradi masnoću i vrata pećnice
zablistaju, nema nikakvih crta ni mrlja. Okrene se
prema Ergu, zapanjen je koliko ovo stvarno djeluje.
Pas mrzovoljno naslanja njušku na svoju plišanu
igračku, kutovi usta mlohavo mu vise iznad zuba.
Ovaj put izraz lica Mladog Bjegunca odražava pseći.
 »Žao mi je, momče.« Njegov govor sliči šapatu, bilo
da želi zvučati iskreno ili zbog toga što mu je
neugodno.
Osjeća se kao da ubija ovo siroto stvorenje.
Kao da je zarazan.
Depresijom je zarazio i svoga psa.
Upropaštavam sve i svakoga.
S Ljudima s izborom Mladi Bjegunac osjeća se kao
da nekamo pripada. Svi se članovi tako osjećaju. Dio
su nečeg mnogo većeg od njih samih.
Ergo se ne miče za vrijeme izbjeljivanja i ribanja i
brisanja. Čak ni ne spava. Samo je klonuo.
Malodušan je zbog pokornog života koji mu je dat.
Njegov se gospodar kune da je vidio kako pas uzdiše.
Mladi Bjegunac posipa čestice praška po sagu,
neke padnu na Ergov mlitavi rep. Nakon uključenja
usisača, pas napokon skoči i prodorno laje sve do
završetka posla. U to malo vremena pokaže malo
energije, ali brzo opet utone u apatiju dok Mladi
Bjegunac ne iskopča kabel i omota ga oko ručke i
spremi usisač natrag u ormar.
Žalosni mladić nasloni se na zid i spusti do svoga
vjernog družbenika i stavi desnu ruku na pseća leđa.
Pas se ne miče.
Sjede tako više od jednog sata. Mladi Bjegunac
gladi Ergovu tamnu dlaku i zuri u sada blistava vrata
pećnice, čeka da se raspline noć.
A Ergo zuri u zid pitajući se kad će ga njegov
vlasnik ostaviti. Pita se zašto ne može tu odlučnost o
samoubojstvu iskoristiti za izvlačenje iz ovoga stanja.
 Vjerojatno želi da jednostavno odjebem i crknem.
Želi živjeti, ali ne zna kako.
Potrebno mu je vodstvo.
Netko tko će mu pokazati put.

22
225-226 - LJUBAVNICI

Preostali dio njihova dana ispunjen je uobičajenim

stvarima i popustljivijim režimom: tegobnim ručkom
za kojim jedan dječak podučava drugoga o štetnosti
zelene hrane, nakon toga slijede izljevi srdžbe,
hranjenje nasilu, poslastice bez hranjivih vrijednosti,
prestrašena šetnja parkom krcatim upozorenjima o
opasnosti, dječaci padaju s ljuljačke, skaču sa sprava
za penjanje, ljuljaju se na granama. Cijelo to vrijeme
nisu svjesni da su njihovi roditelji međusobno jedva
prozborili koju riječ, da stoje jedno uz drugo poput
figurica s njihove svadbene torte otprije osam godina,
od kojih je pet bilo nesretno.
I uza svu tu sve veću čistu dječju naivnost, sve se
više povlače u sebe, dublje tonu u samosažaljenje.
Dječaci, njihovi dječaci, prvi put se lijepo ponašaju
u kupaonici. Prskaju jedan drugoga dok ih njihovi
roditelji promatraju, kleče na hladnim pločicama od
škriljevca, naslanjaju se na kadu, uranjuju ruke u
vodu kako bi se uključili u njihovu zabavu. Pravo
oličenje slike Normana Rockwella. Mrtva priroda
zajedništva. Oni su poput slika koje možete vidjeti na
društvenim mrežama, zbog kojih osjećate krivnju, jer
vaš vlastiti obiteljski život nije takav.
No stvarni život ilustrira njihovu lažnost.
Njihovu patvorenu obitelj.
Kroz fasadu izbija istina.
Svatko uzima po jednog dječaka, umataju ih u
velike ručnike i pomažu im da se obrisu i obuku
pidžame. I nose ih dolje u prizemlje, iako su savršeno
sposobni sami hodati i posjednu ih na svoja krila na
dvosjedu i malo gledaju televiziju grleći ih dok ne
zazvoni zvono.
I stiže njihova baka kako bi čuvala njihovu djecu
dok oni izlaze van da bi skočili s mosta.
U trenutku kad izađu iz svoje nesretne kuće, svoje
jazbine beznađa i slabosti, osuđeni su na smrt. Možda
jesu Ljudi s izborom, ali svaki centimetar bliže mostu
Chelsea briše individualne misli. Sada su zombiji.
Sljedbenici.
I njihov završni test bit će samo kad dođu na rub
koji ih dijeli od studeni. Pada. Škljocaja.
Kraja.
Stvarnog trenutka izbora.
Razdvojeni, ali sjedinjeni.
Kad ugledaju svjetla na mostu, ona se čak ne
može sjetiti ni je li poljubila djecu za zbogom.
23
231 - NEZAHVALNA

Ispred ogledala zaglađuje raskuštranu kosu,

zateže je i veže u konjski rep.
Na način kako je to radila njezina majka.
Na način koji se sviđa i njezinom tatici.
To je najmanje što može učiniti.
I naginje se nad kadu i hvata u skupljene šake
malo vode kako bi se isplahnula ispod pazuha i među
nogama. Već je čista. Ovo je samo dotjerivanje. Nikad
ne znaš na koga bi mogao nabasati, gdje bi mogao
završiti, što bi se moglo dogoditi. Obriše se, omota
ručnik oko sebe, podigne svoju odjeću s poda i
otključa vrata koja vode u njezinu spavaću sobu.
Tamo je zrak hladniji, koža na ramenima joj se
naježi. Po sagu u sobi hoda na vršcima prstiju, nastoji
da ga ne smoči previše, i skoči na ručnik ostavljen na
podu kojim je sinoć obrisala kosu.
Počinje ponovno nanositi šminku i zaboravlja na
sve drugo. Više je ne muči činjenica što duguje više
novca nego što ga može zaraditi. Zaboravila je na nju.
Ovo jest dan kao i svaki drugi.
Jedan kratak trenutak izgleda kao da je zaboravila
kamo kasnije mora ići. Da je primljena u veoma
prestižnu skupinu. No uopće se ne radi o tome. On se
pobrinuo da bude tamo. Da svi budu tamo. I da Ljudi
s izborom uopće nemaju izbora.
 Nezahvalna izlazi iz svoga luksuznog doma u
Chelseai, torbica samo što se nije rasprsnula od
kreditnih kartica, usredotočena je na samo jedan cilj:
kupovinu. Želi kupiti nešto novo.
Nešto zbog čega će bolje izgledati.
Bolje se osjećati.
Nešto u čemu će izgledati sjajno, kad bude mrtva.
Odjeću koja će istaknuti njezinu liniju i biti u
skladu s njezinom omčom.
Svoj posljednji dan provela je s pet najdražih,
plastičnih prijateljica. Tjerala ih je do krajnjih
granica, ne zato što je htjela kazniti svoga oca, već
samo zato što joj se to prohtjelo. Nije imala nikakva
motiva. Htjela je isprobati može li raditi ono što želi.
Takvi kratki trenuci sreće razgalili su joj srce i ispunili
prazninu nastalu nakon majčine smrti. No tu rupu ne
bi mogle popuniti ni sve cipele ovoga svijeta.
I nitko nije dvaput pogledao ženu odjevenu kao da
ide na filmsku premijeru, sa starim ruksakom
obješenim o rame.
I ništa što je ikada učinila ili namjeravala učiniti
neće biti važno kad skoči prema Temzi koristeći svoju
kralješnicu kao kočnicu, ponirući na mjesto na koje
nikad nije željela otići.
Visjet će u mraku s troje Beznačajnih.
Ona će biti jedna od njih.
A srce njezina oca slomit će se zbog drugog
razloga.
Nakon bolnice skrene ulijevo i u daljini ugleda
most.
 Pogledaj samo sva ta svjetla.
U narednom životu, gdje god to bilo, imat će na
sebi nove štikle.

24
233 - MLADI BJEGUNAC

Njegova jakna prebačena je preko naslona jednog

sjedala. Nabaci je na sebe i iz džepa izvadi vunenu
kapu kako bi pokrio masnu kosu, to je lakše nego
oprati je. Taj čin podsjeti ga na bivšu djevojku i kako
ga je upoznala s čudesima suhog šampona. Nasmiješi
se. Žalostan je to osmijeh. Malodušan.
Sve pilule i razgovori i podrška cijeloga svijeta
mogu pomoći u prevladavanju nekih osobnih demona
ili tuge, ali ništa ne može izbrisati žaljenje. Ono nikad
ne nestaje.
Njegove izlizane tenisice stoje uz otirač gdje na
jednom čavlu, zabijenom u zid točno iznad, visi Ergov
povodac. Na zvuk zveckanja lanca Ergo ostavlja svoje
jelo i potrči prema Mladom Bjeguncu, skačući od
uzbuđenja.
Pas gura njušku u vrat svoga vlasnika dok on čuči
zavezujući vezice.
»Oh, momče, pa danas smo već bili vani.« Gladi
svoga jedinog prijatelja. »Moram načas izaći sam, u
redu?« Gleda psa u oči.
 Ergo je mirno stvorenje, ali Mladi Bjegunac uoči
još nešto u životinji.
Uspravi se i gurne ruku u ruksak s konopcem i
oproštajnim pismom. Ergo zubima ščepa torbu i vuče
je.
»Što to radiš, momče? Prestani.«
Ovo mu nimalo ne priliči.
Natežu se neko vrijeme. Ergo reži.
»Ergo, pusti torbu! Prestani s tim. Odmah. Pusti.«
Ergo posluša. »Nemoj to raditi. Molim te.«
Dok otvara vrata, Ergo juri prema njemu. Ne
pokušava pobjeći. Ne pokušava ozlijediti Mladog
Bjegunca. Daje mu posla. Zadržava ga ovdje.
Pametan momak.
»Dobro. Dobro.« Nasmiješi se. »Idemo još jednom.«
Mladi Bjegunac uzima povodac s čavla na zidu i
vraća se u kuhinju. Ergo ga slijedi, odano trlja leđa
nogu svoga gospodara i naginje glavu nastranu kako
bi mu mogao zakačiti povodac za ogrlicu.
I tada njegov gospodar drugi kraj povoca omota
oko cijevi radijatora. I njegov gospodar se vraća prema
izlazu. A sirota životinja je zbunjena.
Mladi Bjegunac uzima ključeve s čavla ispod
onoga na kojem je visio Ergov povodac. I zure jedan u
drugoga. Posljednji put.
I ovo je sranje. Ovo nije dan kao i svaki drugi. Nije
ovako dogovoreno.
Ali to nitko nikad neće saznati.
Nitko ne gleda.
 Nitko ne zna tko su Ljudi s izborom.
Ne poznaju čak ni sebe.

25
230 - LIJEČNICA

Ona posljednja stiže na most. Naravno. Ne možeš

imati potpunu kontrolu nad ljudima. Treba uzeti u
obzir previše varijabli. Ljudi su komplicirani i
emotivni. I nepredvidljivi.
A sumnja je veoma snažan osjećaj.
No evo je ovdje.
Ona je posljednja. Pa tako može vidjeti kako
izgledaju.
Ovi sljedbenici.
Sluge.
Akoliti.
Dok mu se približava sa sjeverne strane, Liječnica
vidi cijelu dužinu mosta. Osmero ljudi sjedi i zuri
preko rijeke prema kojoj će na kraju skočiti. Sami su
odabrali.
Izgledaju zamišljeno.
Ali ne misle ništa.
Pjesnik ne razmišlja o svojim posljednjim
trenucima kao o sonetu. Nezahvalna ne pomišlja reći
hvala. Za Beznačajne je prekasno da shvate da su
Netko.
 Onaj Umorni ne može sanjariti.
Ljubavnici se samo mrze.
Najprije prolazi uz Mladog Bjegunca. Njega će se
vidjeti. On je na svjetlu. Tu je mjesto za Liječnicu.
Njezino mjesto. Iz tko zna kojeg razloga. Ne razmišlja
hoće li ga zauzeti. Sjeda na hladnu čeličnu kutiju koja
se proteže cijelom dužinom mosta, žice iza njihovih
glava uzdižu se do nosećih kablova. Nitko ništa ne
govori. I ona opet ne izgleda kao bilo tko od njih.
Znaju da je ovdje. Da je stigla.
Da će ubrzo stići trenutak izbora.
Sada nije drukčija od njih. Svi su ujedinjeni.
Vjeruju u iste stvari. Postala je nitko u ovome životu
i mora krenuti u novi.
Liječnica iz torbe izvadi džemper, najprije ga
navuče na desnu, zatim na lijevu ruku i na kraju
navlači kapuljaču kako bi se zaštitila od hladnog
povjetarca s rijeke. Dok spušta omču oko vrata,
konopac je škaklja i grebe po licu. Stegne omču, za
svaki slučaj. Mogla bi skliznuti.
Ne želi završiti u vodi.
Mogla bi preživjeti.
Znali bi što je učinila.
Vlak se pomalja iz mračne sjene elektrane
Battersea i ona čuje kako usporava. Ili osjeća kako
usporava. Nekako zna da će uskoro stati.
Blizu je.
Svi su oni blizu.
26
225-233

Nema vremena za posljednje riječi, ne za one

glasne. Dok vlak usporava, svjetla u svakom vagonu
osvjetljavaju putnike, radnike i turiste. No mi ih ne
vidimo. Neki nastavljaju čitati svoje knjige ili novine,
drugi piju kavu i čaj. Trideset dvoje okreću glave na
lijevu stranu, promatraju rijeku i veličanstvenost
mosta Chelsea Bridgea u trenutku kad devetero ljudi
brzo napravi pet koraka i preskoči ogradu na načine
koji su u skladu s njihovom osobnom kondicijom.
Bacit ćemo se preko ruba, slobodni pad traje
trenutak i zatim slijedi zatezanje.
I zatim pucketanje.
I zatim promjena.
Jer mi smo Ljudi s izborom, oni hrabri.
I odabrali smo ne bojati se.
Putnici s novinama i radnici s knjigama, okrenu
se na užasnuti krik onih koji su gledali na lijevu
stranu. Turisti s kavom i čajem proliju loplu
tekućinu, a da to niti ne primijete i pridruže se
trideset dvama svjedocima, sudarajući se ramenima i
pritišćući nosove o staklo.
Trideset dvoje, svaki s inačicom iste priče, svi
bulje u devet mlitavih tijela koja se još uvijek njišu
iznad vode, svjedoče našem izboru, našoj odluci da
napokon budemo hrabri.
Tridesetero od njih ne shvaća.
 Dvoje od njih je odabrano.
Regrutirano.
Oni još ne znaju za ovo. Nisu primili pozive koji
znače da je stigao trenutak njihova izbora.
Negdje, nasuprot našim mlitavim, beživotnim,
glupim tijelima, u vagonima koji putuju prema
Victorii, još je dvoje poput nas: spremnih na
potpisivanje našega pakta.
Spremnih, poput nas, da odaberu živjeti.
Spremih da postanu besmrtni.
234 i 235.

27
LJUDIMA NE MOŽEŠ VJEROVATI

Jedan od velikih problema u bilo kojem

samoubilačkom kultu je činjenica da se ljudi moraju
sami ubiti. Logistički, to je najveća zapreka.
Uvijek postoji opasnost da će netko od njih izgubiti
glavu.
Uzmite, na primjer, Liječnicu.
230.
Ubacite je u tuš-kabinu, potpuno odjevenu.
Pričekajte. Izvucite je van i prisilite da stane na
vagu u kutu kupaonice. Bit ćete pravi sretnik ako
brojke pokažu više od pedeset kilograma. Proračuni
pokazuju da bi njezin konopac trebao biti dug 8 stopa
i 6 inča. Ili 259 cm.
Tako da joj ne otpadne glava.
Samo nekoliko centimetara duži konopac od toga
i brzina pada mogla bi joj odrubiti glavu. A to bi
upropastilo sliku. Prazna omča koja se njiše na
vjetru. Njezina glava pluta Temzom. Preostali dio
njezina tijela je očajnički pokušava dostići.
Ne. To ne bi bilo u redu.
Ne smiju ostati bez glave.
Uzmite, na primjer, jednog Beznačajnog. #3. Broj
227. Taj konopac mora biti dug 5 stopa i 1/2 inča.
Tih pola inča je veoma važno. Kako bi onaj beskorisni
mozak ostao u tupoj glavi pričvršćenoj na
bezvrijednoj kralješnici.
Sada uzmite Ljubavnike. On teži 85 kila. To znači
da je njegov konopac dug 5 stopa i 1/2 inča. Ili 161
cm. Da bi ostao čitav.
Njezin je isto toliko dug.
Iako bi trebao biti dug 7 stopa i 2 inča.
Neka bude kratak. Tako da je može zadaviti. Tako
da to traje malo duže. Zbog ukupne slike, umjetnosti.
Jer njoj treba više vremena za razmišljanje.
Zatim morate uračunati i udaljenost od uspravnog
nosača do ograde.
Jednostavno više ne možete vjerovati ljudima da
će se ubiti.
Moraš im sve pripremiti.
28
230 - LIJEČNICA

Posljednja je stigla na most, a prva će umrijeti.

Zato jer je lagana, okretna, u dobroj formi. Kad ne
kažu kreni ni skoči ni ne odbrojavaju od tri, ona
napravi četiri koraka naprijed, stavi obje ruke na
ogradu i preskoči je u jednom vještom i fluidnom
pokretu. Potvrda članstva u skupoj teretani.
Pitate se je li pomislila na Boga. Zbog svoga
pobožnog oca. Je li se u njezinim mislima pojavila ona
inačica iz one dobre knjige o kojoj je toliko slušala još
od djetinjstva.
Gospodin je blizu onih koji su skršena srca i
izbavIja slomljene duše.
Pitate se je li požalila.
Onaj tko bude vjerovao i bude kršten, bit će spašen,
onaj tko ne vjeruje, bit će proklet.
Takve vrste glupih sranja koje je oduvijek mrzila.
Savršeno je sposobna prokleti samu sebe.
Možda joj je na pamet pao onaj tip iz teretane.
Propuštena prilika. Možda je zaželjela da ga je
pojebala ili gurnula njegovo lice među svoje noge.
Možda bi se tada pomirila s ovim dijelom, s
umiranjem.
Ili je možda pomislila na pacijente koje ostavlja.
Tinejdžera sa slomljenom nogom. Obitelj u koju se
zabio pijani vozač. Oca koji se neće probuditi. Klinca
koji se bori nizašto. Roditelje koji ne popuštaju, ne
žele odobriti njegovu smrt.
Je li se sve usporilo? Je li vidjela ljude koji gledaju
iz vlaka? Je li gledala u nekoga tko je gledao u nju?
Ništa se nije usporilo.
Nije pomislila da ovo nije u redu sve do djelića
sekunde prije zatezanja konopca koji je nepopravljivo
oštetio njezinu kralješnicu. Otvorila je usta kako bi
vrisnula - za to je imala dovoljno vremena, ali ne
dovoljno i da izađe zvuk.
A kad je naglo stala, njezina otvorena usta su se
zatvorila i pregrizla njezin nijemi vrisak.
Tko pazi na usta i jezik svoj, čuva sebe od nevolje.

29
231 - HEZAHVALNA

Njezin tata je teško zaradio svoj novac. Ima ga

mnogo. Pod velikim je pritiskom. I treba biti. On je
odgovoran. I uspješan. No sada, sve što radi, ne radi
za sebe. Sve radi za svoje dvije kćeri.
Izgubio je ljubav svoga života. Gledao je kako joj
vene tijelo, zatim um, dobrota i uspomene.
I ostao je jak dok mu se srce slamalo. Brinuo je za
nju. Brinuo je za svakoga. I cijelo to vrijeme nije bilo
nikoga u blizini tko bi brinuo za njega. Da ga pita
kako je proveo dan. Da vidi treba li mu nešto.
Djevojčice su bile premale. Štitio ih je.
 Naravno da je teško izgubiti roditelja, osobu koja
vas je rodila. Trebali biste ih voljeti. Morali biste ih
voljeti. Ali što je s onim koga ste odabrali voljeti? Ili s
onom osobom kojoj ne možete pomoći, a volite je?
Zašto se njezin otac nije opijao ni spiskao novac
na stvari koje mu ne trebaju ili na žene koje ne želi?
Zašto nije lijegao na kauč i razglabao o svojim
problemima?
Nakon svega onoga kroza što je radi nje prošao,
kako je još uvijek može toliko voljeti?
Nije se ni potrudila razmišljati o ovim stvarima
prije skoka.

30
225-227 - BEZNAČAJNI

Njihovi su konopci svi ispravne dužine za dugi

pad. Sve se odvilo stvarno veoma brzo. Prekinute su
im leđne moždine. U sekundi im je krvni tlak pao na
nulu, na istu razinu kao i njihove ambicije, na isti
postotak njihova doprinosa svijetu, na isti broj ljudi
za koje su vjerovali da će primijetiti kako ih više
nema.
Izgubili su svoju kolektivnu svijest.
Prošlo je nekoliko minuta dok tri mozga nisu bila
nepovratno mrtva.
I svatko od njih je prije skoka pomislio na samo
dvije stvari:
 Čvor omče mora biti sa strane tako da se glava
tržne unatrag kako bi se slomio vrat.
Nisu željeli umrijeti.
Nitko ne želi umrijeti.

31
232 - PJESNIK

Zar ne bi bilo sjajno misliti ili znati da se, netom

prije nego što je čvor iskrenuo njegovu glavu udesno
pokidavši njegov centralni živčani sustav, Pjesnik
sjetio stihova one pjesme koju je smislio kad ga je
ujutro prekinula njegova majka?
To bi mu bio najbolji rođendanski dar.
Da je završio još jednu usranu pjesmu koju nitko
nikad neće pročitati.
Čak ni najbolji pjesnici ne prodaju knjige. Više
nitko ne čita poeziju, jer je ljubav i romantiku
zamijenio dvadesetčetverosatni pristup pornografiji
svake vrste.
Stoga svijetu neće nedostajati još jedan
ispodprosječni stihoklepac koji se nije uspio sjetiti ni
svoga završnog kupleta. Dok je padao, njegov bijedni
um nije imao dovoljno vremena čak ni za dovršenje
misli: »Oh, sranje«.
Sretan rođendan gubitniku.
Koji isto nije želio umrijeti.
32
225-226 - LJUBAVNICI

Držali su se za ruke. Izgledali su kao ljubavnici.

V
Kao neki neodvojiv par. Partneri. Neodjeljivi. Čak i
u smrti.
Sranje.
On nije htio završiti na ovakav način. Ostaviti one
dječake. Što su uopće postigli? Htio je da uspije
bračno savjetovanje, ne da odustanu na polovici. Htio
je ispuhati svoj gnjev. Htio joj je oprostiti ono što je
učinila. Nikad nije htio skočiti s tog prokletog mosta.
Nije stvar u tome što je sabotirala bračno
savjetovanje, ne radi se tome da je htjela razvod, nije
čak ni željela pojebati onog drugog tipa. Otupjela je.
Na sve. Odavno, mnogo duže nego što se može sjetiti.
Ne radi se ni o tome da je htjela svoja dva sina
napraviti siročićima, jednostavno nije osjećala ništa.
Ne-biće. To znači da ona više nije bila ona.
Ne radi se ni o tome da nije željela skočiti.
Jednostavno nije marila.
Skočili su zajedno, pali su zajedno i, poput sedam
neznanaca pokraj njih, nešto je škljocnulo u njihovim
umovima prije nego što im je škljocnulo u vratu.
Njegov konopac bio je savršene dužine. Vrisak.
Skok. Škljocaj. Njihanje na povjetarcu.
 Njezin je bio savršene dužine za njega. Tišina.
Spoznaja. Gušenje. Njihanje. Izbečene oči. Potpuno
svjesna svega oko sebe. Onoga vlaka tamo s onim
ljudima koji ih gledaju. Prometa iznad i iza.
I ti idioti držali su se za ruke. Zajedno su skočili.
Kakvog li tima. Tako hrabrog, zar ne? Pa, nije mogla
ispustiti njegovu glupu ruku. Pokušala je, ali je mala
napuklina na njezinoj kralješnici isisala svu snagu iz
lijeve strane njezina tijela. Nije ga mogla pustiti kao
što je pustila svoje klince. Htjela je desnom rukom
uhvatiti konopac. Možda podvući ispod njega prste
kako bi mogla nastaviti disati. I u svome mozgu s
manjkom kisika pomislila je da upravo to radi.
Ali nije.
Malo se tresla. Nitko iz vlaka nije primijetio. Ne
radi se o njoj.
Umrli su zajedno, visjeli držeći se za ruke, ali ipak
razdvojeni.

33
233 - MLADI BJEGUNAC

Od brige je smršavio. Taj konopac je trebao biti

duži 1/4 inča, ali ipak je poslužio. Taj tip bio je mrtav
od trenutka kad je izašao iz kuće.
Mislite da je pomislio na Erga kad je skočio preko
ograde. Mislite da je brinuo za svoga djeda. Jer su bili
bliski. No starac će za to saznati iz televizijskih vijesti.
Jednako kao i tisuće ljudi koji nikad nisu upoznali
Mladog Bjegunca. Jednako kao i drugi ljudi koji će ga
znati samo kao broj 233.
Ili onoga koji je bio na svjetlu.
Onoga tipa iz kulta.
Osobu s izborom.
Ta strana mosta je osvijetljena. Namjerno. Njega
se može vidjeti. Glava mu visi na jednu stranu, na
jednak način kao kad njegov pas želi hranu ili
glađenje.
Ovo je kazalište. Prizor.
Oni su jedno. Još jedan način na koji im je oduzet
identitet. Treba ih pretvoriti u nikoga. Bili oni
osvijetljeni ili u mraku. Željeli oni umrijeti ili ne.
Jedan glas. Bez glasa.
A poruke koje su bačene u zahod ili spaljene ili
progutane ili rasparane na pedeset komadića, sve su
bile točne. Danas se ništa važno nije dogodilo. No
drugi ljudi za to ne znaju. Popušit će. Slijepo će
povjerovati.
A neki je pas vezan u kuhinji i neki su klinci ostali
bez roditelja i neki je otac je ostao sa samo jednom
kćeri. I dok se toliko ljudi usredotočuje na mračnost
ovoga čina, ima i onih drugih koji će upirati prste
prema osvijetljenom Mladom Bjeguncu.
34
BEZ IMENA

Evo u čemu je tajna: pretvorite ih u brojeve.

Uzmite, na primjer, bilo kojeg stočara. Ne lunjaju
po poljima dozivajući svinje po imenu. Ravnodušno ih
stjeraju na hrpu. Ne glade kravu Carrie po leđima i
ne govore joj: »Idi ovim putem«, jer »ovaj put« je smjer
prema prostoriji u kojoj je čeka neki čovjek koji će joj
stjerati željezni klin u glavu.
To možete učiniti kravi.
Ali je to mnogo teže učiniti Carrie.
Ljudi ne žele jesti Carrie. Ljudi ne žele jesti čak ni
kravu. Žele jesti govedinu. A to su dvije potpuno
različite stvari.
Pročitate li u novinama da je Dinah Faige, stara
dvadeset i nešto godina, skočila s mosta i poginula,
možda ćete osjetiti empatiju. Možda ćete kasnije
saznati da je bila klinički depresivna i nesposobna
funkcionirati zbog prerane smrti svoje majke, da nije
mogla prežaliti taj gubitak. Saznavši to, osjećat ćete
se gore. Možda mislite da razumijete njezinu bol. Ali,
želite li voditi uspješan kult, dajte joj broj, etiketirajte
je njezinom manom ili stereotipom.
Nazovite je Nezahvalna.
Označite je kao 231. Uzmite, na primjer, bilo koju
veliku kompaniju. Neku koja je velika kao Dell ili
Pepsi ili Mars. Vi niste Peter Flaws, radite u prodaji ili
marketingu ili dostavi.
 Vi ste e-mail adresa.
Vi ste barkod.
Tonski signal biranja na telefonu.
Broj ispod barkoda.
Tako je lakše kad vas moraju napustiti, kad
morate reorganizirati ili raspustiti cijeli jedan odjel.
Uzmite, na primjer, 225-226. Ne zovite ih
roditeljima. Ne zovite ih poslijeporođajnom
depresijom. Ne zovite ih tjeskobom ni napadajima
panike.
Ne zovite Pjesnika talentiranim ili opsjednutim ili
zlostavljanim.
Jer možete završiti tako da ćete mariti što su
mrtvi.
Ili kad ih budete morali sami ubiti.

35
Skrivena je na South Banku. Iza National
Theatrea. Nikad ne biste znali da je tamo, osim ako je
ne tražite. Ulica je mirna. Čudno, s obzirom na broj
ljudi koji šeću ili trče uz rijeku, udaljeni samo
stotinjak metara.
Tu je rampa koja uvijek ostaje otvorena. Na
prometnom znaku piše da je brzina ograničena na
dvadeset kilometara na sat, to potvrđuju i ležeći
policajci. Skrenite desno na kraju ulice i parkirajte
ispred prvih vrata.
 Odjednom London nestaje s vidika.
Na mjedenoj ploči urezana je riječ ERMA. Ispod
toga su četiri mjedena dugmeta. Uza svako je ime.
Erickson.
Rossi.
Milton.
Artaud.
Tim redom.
Potom kutija bez prozora, pad temperature, još
jedna staklena vrata, prazan prijamni pult na desnoj
strani. Pojavi se muškarac, stariji, sportske građe,
uredno podrezane brade prošarane sjedinama,
brkova s bijelim vrhovima.
Potom dva niza stuba i dugi hodnik i riječi
Erickson i Milton su trenutno odsutni i drvena vrata i
neudobno predvorje i pokazivanje rukom koja vas
vodi na sigurno mjesto.
Ne biste znali da je tu, osim ako vam ne kažu
kamo morate ići. Osim ako vam nisu dali detaljne
upute o rampi i ležećim policajcima i vratima i koje
dugme morate pritisnuti.
Unutra je drvo. Posvuda. Do polovice visine
zidova, po cijeloj prostoriji. Ogroman stol od
hrastovine. Drvena pločica na kojoj piše da se liječnik
zove Artaud. U kutu je vješalica za kaput. I još neke
riječi. Izgovara se ah-toe.
Vani je mrak. Hladnije je. Vrištanje u
zaustavljenom vlaku, pogled na prizor skupnog
samoubojstva. Vani devet neznanaca slomljenih
vratova visi s mosta Chelsea Bridge.
 A unutra je drvo.
I izolirano.
I tiho.
Jer detektiv narednik Pače ne želi razgovarati.
Detektiv narednik Pače još uvijek vidi crne
plamene jezike.
Detektiv narednik Pače ne može trčati dovoljno
brzo.

36
Dobili su najbolja sjedala. Onih trideset dvoje
putnika iz onog vagona.
I svatko je na drukčiji način reagirao na ono što
su vidjeli.
Ima onih koji su sasvim obuzeti onime čemu su
svjedočili, ti su gledali otpočetka. Kaskadu tijela kako
pada preko ruba mosta.
Jedan. Krc.
Dva. Škljoc.
Devet. Puc.
Glasan udah kad registriraju što se događa. Ljudi
skaču u svoju smrt. Zatim još jedan. I još jedan.
Toliko je apsurdno da mora biti stvarno. Neki vrište.
Neki viču ne. Jedna osoba udara šakama po prozoru
kao da ga oni vani mogu čuti. Kao da će ih time
zaustaviti. No zakasnio je i on to zna.
Dvoje plaču.
 Zatim slijedi šok. Nevjerica. Nije moguće! Mrtvi su.
Ubili su se. Devetero njih. Koji je ovo kurac? Vidite li
i vi ono što ja vidim?
I zatim slijedi apatija. Zbog svega. Ravnodušnost
prema smrti. Ako su toliko sebični da se ubiju, onda
su to možda i zaslužili. Klasična zabluda. Zašto nisu
pomislili na svoje obitelji kad su stali na onu ogradu?
Možda su vidjeli samo kraj prizora. Trenutačno
skrenuli pogled sa zaslona mobitela, da odmore oči,
letimičan pogled na most i zatim vraćanje igrici ili
pisanju SMS-a o večeri. Mogu li na povratku kući
kupiti kakvo vino?
Ima i sebične razdraženosti. Zakasnit ću kući zbog
još jednog prokletog skakača. Kao da mi dan u
staklenom zatvoru ureda nije bio dovoljno loš. Vagon
je krcat i ne može se disati i stao je. A sada još i ovo.
Takav je moj jebeni život.
Netko je prolio kavu.
U jednom kutu spokoj, u drugom histerija.
Neki nastavljaju čitati svoje knjige. Traže bijeg.
Kroz potpuni nedostatak empatije. Nije važno.
Nemaju svi morbidnu potrebu da uspore dok prolaze
uz prometnu nesreću. Iako manjina želi vidjeti takve
situacije, jer ih uzbuđuju.
Kako god reagirali, tu su trideset dva svjedočenja
iz samo jednog vagona.
Vlak se pokrene. Vozač ne zna za prizor dolje nad
rijekom, čekao je znak da može ući u postaju. I želi
kući, na večeru i vino. A možda će se večeras njegova
žena htjeti malo i pomaziti.
 Vlak ima još tri vagona s putnicima. I u njima ima
nekoliko svjedoka. No važan je ovaj vagon jer su ovdje
dvije osobe. Ne sjede jedna do druge, ne poznaju se.
No sljedećeg tjedna ti će se neznanci sa svojim
konopcima sastati na mostu Millennium i skočit će. I
umrijet će.

37
225-233

Ne kažemo kreni.
Ni skoči.
Ni ne odbrojavamo od tri.
Jednostavno znamo.
Jer mi smo Ljudi s izborom. Sada oni s Ničim.
I bez glasa koji bi se čuo.
Tek sada vidimo istinu u riječima. Tek nakon
pada, krckanja, crnila, shvaćamo kad i gdje su se
ukrstili naši putovi, kako smo odabrani, zašto smo
slijedili ambiciju i ideologiju samo jedne osobe.
Znamo što nam je zajedničko i shvaćamo zašto
smo odabrali upravo ovo.
Morali smo odabrati smrt kako bi živjeli.
Tako Ljubavnici još uvijek mogu imati svoje svađe,
svoje tišine, svoje jutarnje parenje bez Ijubavi, svoju
djecu. Mogu živjeti laž kao da su netko. Pjesnik bi
imao više prilika za slaganje stihova, brušenje i
neuspjeh. Imao bi više vremena za ignoriranje svoga
oca i voljenje samo majke, beznačajni bi mogli shvatiti
da su oduvijek bili svatko, dok bi Nezahvalna
nastavila trošiti i gomilati dugove i boriti se za
odobravanje svoga oca natječući se sa sestrom koja
nema pojma da među njima postoji takav jaz, takvo
suparništvo.
Možda bi Liječnica našla malo vjere. U svoj posao,
u Boga, u nekoga drugoga.
A Mladi Bjegunac naučio bi živjeti s
odgovornostima.
Ali ovo nije kraj.
Nije ni početak.
Nama je to prazna samoća. Vječno ništavilo. Ovo
nije odrješenje.
U Chelseai se otac udovac zbližio s kćeri koja se
nikad nije natjecala za njegovu naklonost. Još uvijek
mora otplaćivati dugove nagomilane lakoumnošću
njegove druge kćeri. Južno od rijeke baka objašnjava
dvama malim dječacima da se njihovi roditelji nikad
neće vratiti kući. Lagat će im o tome koliko su voljeli
jedno drugo. Ona nikad neće shvatiti što se dogodilo.
A s druge strane rijeke jedna druga majka, potpuno
sama u svojoj tuzi, još peče tortu za rođendan svoga
mrtvog sina, dok emocionalno odsutni otac reagira na
način koji bi iznenadio mladića. Onog mladića koji je
odabrao skočiti s mosta u vječnu sredinu koju sada
nastanjujemo.
Mi smo jednostavno devetero mrtvih.
Devet trupala.
 Bez problema.
Bez izbora.
Nigdje.
Mi smo devetero beznačajnih.
I ciklus regrutiranja je već započeo.

38
ŽELITE POMOĆI

Kad osnivate svoj kult, najprije si morate postaviti

jedno pitanje: »Kakav kult želim?«
Imate izbor.
Možda želite pomagati drugim ljudima. Ponukati
ih da žive zdravijim načinom života. Primorati ih da
razmisle o posljedicama svojih djela protiv planeta
koji nastanjuju. Prisiliti ih da postanu svjesni svoga
utjecaja na okoliš.
Uzmite, na primjer, veganstvo. Uzmite, na primjer,
CrossFit. Jedan dan u tjednu ne stavljajte na tanjur
nikakav životinjski proizvod. Prigrlite ponedjeljak bez
mesa. Smanjite mogućnost obolijevanja od nekih
vrsta raka. Imajte više energije za sebe i svoje bližnje
koje volite. Trčite po vrtu sa svojim klincima. Trčite
na autobus. Trčite po stubištu. Podižite nešto teško.
Probajte malo one šugave kvinoje.
Možda je vaša misao vodilja moć ili novac. Želite
biti glava obitelji. Želite Rolls-Royce. Mislite da vaše
ideje zavređuju pozornost i da je vaša glazba vrijedna
slušanja. Dozlogrdilo vam je imati šefa. Želite da sada
ljudi slušaju vas.
Uzmite neku religiju i mlatite po jednom njezinu
dijelu dok se ne odlomi. Uzmite taj komadić i
nadogradite nešto svoje. Možete širiti mir i ljubav. Ili
im reći da kroz vas govori Isus. Ne škrtarite u svojoj
nadogradnji. Samopouzdanje je moć.
Steknite sljedbenike.
Možda se želite poševiti. Možda vam mama nije
dopustila sisanje njezinih cica dok ste bili beba, već
vam je odmah u usta tutnula bočicu. I sada želite
sisati sve cice na svijetu. Možda želite pojebati ženu
svoga prijatelja. Možda odlučite da vam sve žene
moraju biti supruge i da vam sve njihove kćeri moraju
pušiti. Možda bi vam i muškarci mogli pušiti kurac.
Možete okupiti tridesetero ljudi u jednoj prostoriji.
Neka skinu odjeću. Napijte ih. Dajte im droge. Upalite
nekoliko svijeća. Recite im da se sloboda stječe kroz
seksualno izražavanje. Uklonite njihove inhibicije.
Nagnajte ih da začepe, udaraju, grizu i sišu sve što se
oko njih miče.
Ponekad možete započeti tako što želite pomoći
onima manje sretnima, ali će se uplesti drugi ljudi i
počet će govoriti kako ustvari želite samo moć. Ili
seks. Vanjskom svijetu to tako izgleda.
Postoje opcije.
Što želite postići?
Želite pomoći?
Želite moć?
 Želite pojebati sve živo?
Možda vjerujete u stvari koje propovijedate. A
možda jednostavno želite ubiti što više ljudi. Ili vidjeti
možete li ih nagnati da se sami ubiju.
Najteže je pomagati ljudima. Radite li sve kako
treba, na kraju se svaki kult svede na moć i seks.
Radite li krivo, dopustite li da se umiješaju drugi ljudi,
vaši će ljudi morati umrijeti.
Stoga je možda najbolje započeti otuda.
S ubijanjem.

39
I vlak se zaustavlja uz peron. I uz šištanje otvaraju
se vrata svih vagona. Neki putnici gaze jedan preko
drugoga kako bi pobjegli što dalje od onoga što su
vidjeli. Ostali tiho sjede, u šoku.
Zovu policiju.
Zovu svoje obitelji.
Nikad ne biste pogodili što sam upravo vidio.
Telefonist na centrali na drugom kraju linije pita:
»Gospodine, možete li mi reći gdje ste? Što ste to točno
vidjeli? Koliko ih je? Jeste li vi ozlijeđeni?«
Možete li ostati tu gdje jeste? Dolazi policija.
Nekima je ugodnije ostati u vagonu i pričekati dok
ne prestane kaos na izlazu. Unutra se osjećaju
sigurnije, daleko su od onog užasnog prizora vješanja.
No šok je daleko slabiji od radoznalosti. Samo
nekoliko minuta prije nego što su postali očevici, oni
koji su vidjeli kako devetero ljudi skače s mosta
Chelsea Bridgea, počeli su se gurati, ne da bi pobjegli,
već da bi izašli i vratili se na poprište. Pješke.
Taksijem. Htjeli su još jednom pogledati. Možda čak i
snimiti sliku svojim mobitelom. Ili kratak video.
Možda čak i otvoriti jednu od onih aplikacija koje će
snimiti njihanje tijela na povjetarcu i zatim ga
ponavljati u beskraj.
Ili će napraviti meme koji će biti viralan. Devetero
ugrubo nacrtanih štapićastih ljudi na bijeloj pozadini.
Ovo su Ljudi s izborom.
Ljudi s izborom su sebični.
Ljudi s izborom se ubijaju.
Ljudi s izborom su glupi.
Nemojte biti poput Ljudi s izborom.
No možda se jednostavno žele uvjeriti da je sve to
bilo stvarno, da nije neka neukusna umjetnička
instalacija ni politički protest ni televizijski
mađioničarski trik.
U potpunosti je stvarno. I svi su stvarno mrtvi.
Pojavili su se Ljudi s izborom.
Ovako se ne osniva kult, u ovo je već uloženo
mnogo teškog rada, priručnik je već napisan.
Ovo je način na koji se širite.
Ovo je način na koji stječete sljedbenike.
40
STEKNITE SLJEDBENIKE

Uzmite, na primjer, društvene mreže.

Uzmite, na primjer, ove milenijalce.
Uzmite usrane roditelje.
I zahvalite im što su vam sve olakšali.
Zovući svoju kćer »Princezom«, osudit ćete je na
propast. Govorite li svome djetetu da sa svojim
životom može učiniti što god hoće, govorite li mu da
može biti što god hoće kad odraste, ne činite mu
nikakvu uslugu.
Ide li dijete u školu i na natjecanju svi dobivaju
medalju, sve do posljednjeg mjesta, ubijate to dijete.
Ne ja. Kako se osjeća onaj klinac koji je osvojio prvo
mjesto? Onaj tko je naporno trenirao ili je
jednostavno prirodno talentiran. Onaj tko se svojski
trudio. Upravo ste devalvirali njegovu nagradu.
Onome tko je mogao nešto promijeniti, utjecati na
nešto, i sada vaše malo govno vjeruje da će i ono
uspjeti, jer mu stalno govorite da je posebno.
To čak i nije njihova greška.
Zatim ih šaljete u stvarni svijet i teškom će
mukom dobiti posao. I, dakako, neće dobiti onaj koji
žele, onaj za koji misle da ga zaslužuju. I ubrzo će
otkriti da nisu nikakve Princeze. Da nisu posebni. Da
ne mogu dobiti ništa što jebeno žele samo zato što to
jebeno žele.
I ne postoji nikakva nagrada za posljednje mjesto.
 I ovo je izvrsno za svakog tko želi postati vođa
kulta, jer ste vi uspjeli izrigati generaciju koja ima
niže samopoštovanje od prethodne serije .com seronja
i gubitnika.
Takvi jednostavno žele pripadati nečemu.
I pripadaju. Jer su sada svi u depresiji. Ili im
govore da jesu. U to su ih uvjerili. I liječnici i pisci i
slavne osobe, govoreći im da je sve u redu. No oni
liječe samo simptome. Stavljaju flaster na slomljenu
nogu.
Još je gore s lajkovima. I podignutim palčevima. I
emotikonima koji liju suze. Jer sve je filtrirano.
Prosijavaju događaje u svojim životima,
komentiraju i dijele samo ono što je dobro. Slike su
pročišćene i retuširane. Pokušavaju dekontaminirati
svoje živote od svega što izgleda negativno ili ružno. I
zatim se s time moraju sami nositi.
A ne mogu.
Zato jer nisu posebni. I zato jer su ružni. I neće
dobiti medalju zato što su obično govno.
Zahvalite Zuckerbergu i Dorseyu i Systromu što
vaše dijete visi s mosta.
Ali nemojte zaboraviti i svoj utjecaj.
Sada uzmite, na primjer, Apple i Samsung i Google
i Huawei koji su tim milenijalcima omogućili
tehnologiju zbog koje se uvijek osjećaju kolosalno.
Tom osjećaju imaju pristup u bilo koje doba, putem
ovisničkih i blještavih ekrana u svojim džepovima koji
potiču izlučivanje dopamina.
 Poslali su poruke petorici prijatelja i čekaju na
odgovor jednoga kako bi dobili svoj sljedeći šut droge.
No sva su njihova prijateljstva površna. Sada ne
mogu ni s kim ostvariti nikakav značajni odnos. Ta
im je mogućnost oduzeta pogrešnim stavom roditelja
i društvenim mrežama i tehnologijom koja svakoga
dana sve više napreduje.
Sve one stvari koje bi ih trebale štititi, odgojiti,
osloboditi i zbližiti, samo su ih dovele bliže Ljudima s
izborom.
Iako društvene mreže mogu biti sredstvo za širenje
motivacijskih citata i poruka, također su idealne za
sijanje mržnje i kaosa.
Dakle, drugi je način na koji će sve ovo pomoći
onome tko se želi upustiti u osnivanje kulta,
provođenje mjeseci i godina u planiranju događaja
poput ovoga. I vi možete uložiti trud i postati marljivi
radnik, onaj tko zaslužuje medalju i, već za nekoliko
minuta, to će vam se itekako isplatiti.
Začas će cijeli svijet znati tko ste.

41
Dvanaest minuta nakon što su mozgovi
Ljubavnika potpuno ostali bez kisika, dogodilo se ovo:
Dva čamca riječne policije zaustavila su se ispod
devet trupala. Nerijetko su pronalazili trupla koja je
izbacila rijeka. Nije se uvijek radilo u samoubojstvu.
Bilo je i ubojstava i glupih pijanaca. Čak i nesreća. No
ovo je drukčije.
Policajci bulje gore u sablasne lutke koje se njišu
na vjetru.
Zovu ih skakačima.
Most je zatvoren na oba kraja. Mjesni pozornici
čuvaju ulaz i izlaz. Dva detektiva stoje između žica te
goleme jezive harfe koju tvori devet konopaca
zavezanih za ovješeni kabel mosta.
Pogledaju dolje u 225-233.
Promatraju ih.
Nazivaju ih jebenim idiotima.
I mediji su ovdje. Državna televizija s kamerama
uperenima u spektakl. Reporteri se probijaju kroz
okupljeno mnoštvo, zapisuju stenografske bilješke,
kopaju, traže priču.
Oni ih nazivaju žrtvama.
Okupljena masa naziva Mladog Bjegunca
Čovjekom na svjetlu.
On već ima svoju stranicu na društvenoj mreži.
I tristo sljedbenika. Do jutra će ih imati jedanaest
tisuća.
Postoji i stranica Skakači s mosta Chelsea Bridge
i Devetero iz Chelseaa. Neki amaterski satiričar
postavio je profil jednog od konopaca. On vodi i
stranice kao predsjednikova frizura i komadić papira
zalijepljen za cipelu slavne osobe. Nisu smiješne. A
ova posljednja je posebno neukusna. No dobiva
klikove. Koga briga, zar ne?
Ljudi ga nazivaju bolesnikom.
 Ali dobiva klikove, lajkove, komentare.
Postoji i stranica Ljudi s izborom, ali nitko je još
nije posjetio. Zakoni i smjernice o društvenim
mrežama onemogućuju zatvaranje stranice tajne
skupine pedofila, a kamoli upadanje u privatnost
osobnog profila.
Mladi Bjegunac dobio je najviše pozornosti
javnosti. Jer je otkrivena njegova stranica. Ostalih
osmero su sjene. Uključujući ženu koja je spasila više
života nego što ih visi uz nju. I onu drugu koja je u
posljednja tri mjeseca potrošila više novca nego što
dvoje mogu zaraditi za godinu dana.
Mladi Bjegunac je osvijetljen. To je hotimice. Mora
biti viđen. Mora biti prvi. On je Beyonce.
U domovima diljem cijele zemlje muškarci, žene,
umirovljenici gledaju izvanredne vijesti. Ne moraju
sadržavati mnogo informacija, dovoljna je zabava. A
istovremena smrt devetero neznanaca na poznatom
mostu glavnoga grada države paklenski je zabavna.
Nazivaju to suludim.
Govore da je sjebano.
Pitaju zašto? Zašto bi netko to učinio? Zašto su to
učinili?
Nitko još nije izgovorio riječ kult. Ali, hoće.
Stariji čovjek sjedi u svom dnevnom boravku
ispred televizora, među novinama i praznim
kanticama piva i pladnjevima s večerom.
I vrišti na sliku na svom ekranu od devetnaest
inča.
Ništa ne govori.
 No vidi sliku onih devetero mrtvih članova kulta.
Vidi siluete koje se njišu. I onog muškarca na svjetlu.
On ga zove nećakom.

42
A detektiv narednik Pače nema pojma što se
događa.
Sjedi na udobnom kauču. Ne razgovara s
doktorom Artaudom.
Njegov nadređeni samouvjereno je izjavio da je
Artaud najbolji tip. Da su ga bezbroj puta koristili
policajci koji su patili od posttraumatskog stresa. Oni
muškarci i žene koji su 7. 7. izvlačili mrtva tijela iz
podzemnog vlaka ili pretraživali vagone u sudaru kod
Potter's Bara, usred neprestane zvonjave mobitela, jer
su obitelji očajnički pokušavale kontaktirati mrtve
rođake koji se nikad neće javiti. Policajci koji se nisu
mogli nositi s onime što su vidjeli i doživjeli, takvi su
išli Artaudu. Ili jednom od njegovih kolega.
Ali Pače ne želi govoriti.
Što će reći? Da se uvijek oko njega događaju loše
stvari? Da na svojim zidovima i stropu vidi crne
plamene jezike? Da ih posljednje vrijeme viđa sve više
i više? Da je ostao u kontaktu sa ženom iz svoga
posljednjeg slučaja? Da joj je dao svoju posjetnicu i,
da ga je, dva tjedna nakon muževe smrti, nazvala i
pozvala k sebi?
Ljudi na mostu zjape od čuda.
 Zadržavaju dah.
Kolutaju očima.
Ovdje unutra je mirno. Hladno. Daleko. Paceu je
neugodno. Artaud govori.
»Detektive Pače, uvjeren sam da znate kako ništa
od onoga što kažete u ovoj prostoriji neće stići do
policije. Ne smijem im odavati takve informacije. Ovo
je samo između vas i mene. Osim ako se ne radi o
nekom nezakonitom djelu, nekoj protuzakonitosti u
kojoj ste bili suučesnik, što mi ne izgleda vjerojatno,
s obzirom na posao kojim se bavite.«
I čeka. Ne želi previše opterećivati svoga klijenta.
Jednostavno je uspostavio odnos i pušta pacijenta da
popuni tišinu.
»Zvuči jednako kao da sam na ispovijedi.«
»Postoji li nešto što želite ispovjediti?«
»Ne. Naravno da ne.« Ovaj put Pače brzo odgovori.
»Onda sam uvjeren da ćemo postići mnogo više
nego što vam može pružiti pet Zdravomarija.«
Pače zatomi cerek, zna da to liječnik očekuje. To
je trebao biti trenutak opuštenosti u kojem bi trebao
odbaciti svaki oprez i započeti govoriti.
»Znači, niste baš pobožan čovjek, doktore?« Pače
se ogleda naokolo, traži neki znak po kojem bi
zaključio da Artaud vjeruje u Boga. Raspelo na zidu.
Bibliju među mnoštvom knjiga na policama.
Fotografiju doktora kako grli papu.
Nema ničega.
Zidovi su presvučeni drvom, ali tu su tri uokvirena
certifikata o njegovim kvalifikacijama. Police su pune
knjige o psihologiji. Među tomovima uvezanim u kožu
ističe se izlizana knjiga Olivera Sachsa Čovjek koji je
ženu zamijenio šeširom. Na velikom stolu od
hrastovine koji skriva donji dio njegova tijela nema
čak ni slike njegove žene i djece.
»Vjerujem u pomaganje ljudima koji žaluju i pate,
detektive.«
Ovaj put Pače dopusti sebi cerek.
Potom Artaud nastavlja s nizom blesavih pitanja o
Paceovu spavanju, pije li kavu i koliko alkohola
konzumira svakoga tjedna. Pitanja koja zahtijevaju
više od jednostavnih odgovora da i ne, ali ne i Paceovo
razglabanje o sebi. Artaud govori tiho i sporo, Pače
osjeća kako mu se ramena malo opuštaju jer pitanja
nisu neka teška, ne mora prekapati po mračnim
rupama svoga uma.
Ovo su trice.
On je u bezličnoj zgradi na South Banku, s
potpunim neznancem razgovara o svojoj prehrani. Ne
radi ništa. I dok on ništa ne radi, propušta najveću
stvar koja se dogodila u Londonu, još od Johna
Christiea.
To nije njegov slučaj.

43
Dva detektiva na mostu stoje između konopaca.
Ovo je njihov slučaj. Moraju surađivati s ljudima dolje
u čamcima, dakako, ali na njima je zajebani dio posla.
 Ovako izgleda poprište:
Devet mrtvih tijela - nitko nije provjerio jesu li još
uvijek živi. Osam se ne vidi, jer se nalaze u mraku.
Jedan je osvijetljen svjetlom s obale. Identificiran
samo kao muškarac bijelac, u kasnim dvadesetima ili
ranim tridesetima.
Svako obješeno truplo odjeveno je u identične crne
džempere s kapuljačama. Konopci su identični po
obliku, ali različite dužine za svakog skakača. Očito
su ih sami donijeli ovamo, što znači da je sve
unaprijed isplanirano.
Torbe su prazne.
Osim one ispod konopca Muškarca na svjetlu. U
njoj je komad papira koji nije rasparan na male
komadiće ni bačen u zahod ni spaljen na štednjaku
ni sažvakan i progutan.
U toj torbi je samo jedan list bijelog, presavijenog
papira, na njemu piše:

Mi smo Ljudi s izborom

Oni koji su sada hrabri
I odabrali smo ne bojati se
Ovo je jedino rješenje
Ovo nije kraj
Nije ni početak
Ima još mnogo onih koji su odabrali živjeti
Postoji samo jedna izvjesnost
Samo je dvojici dopušten pristup na most Chelsea
Bridge.
 I upravo je jedan od njih izrekao riječ kult.

44
Psihijatar kaže da je kraj seanse i da su malo
napredovali i Pače je oduševljen što, uz čvrst stisak
ruke starijeg muškarca i nemajući pojma o kakvom
to napretku govori, može otići iz tog divovskog
kockastog lijesa.
»Sam ću izaći«, reče samouvjereno, nastojeći da
psihijatar ne vidi koliko očajnički želi otići.
»Sigurni ste?«
»Sjećam se puta, hvala.«
»Dobro. Nemojte se prestrašiti vidite li još nekoga
u zgradi. Erickson obično ostaje duže od ostalih.«
Pače kimne.
Artaud uzvrati kimanjem i sjeda za svoj stol.
U zgradi nema nikoga drugoga.
Vrata se uz škljocaj zatvore iza Pacea. Jedno je
riješeno, pomisli. Da bi njegov šef bio zadovoljan.
Jedna stavka je prekrižena.
Prijeđe preko ležećih policajaca i kroz rampu i
nađe se opet u dobro poznatom Sauth Banku,
usporednom s Temzom. Ovdje je sada malo manje
živahno nego prije sat vremena. Na mobitelu provjeri
koliko je prošlo vremena. Cijeli jedan sat. Zar se
negdje izgubio? O čemu su razgovarali toliko dugo?
Jedno je riješeno.
 Skrene udesno, prođe uz Royal Festival Hali i
nastavi tim smjerom. Da je skrenuo ulijevo, na kraju
bi otkrio da su dijelovi tih ulica zatvoreni, da se nešto
događa. Nešto zanimljivo. Zlokobno.
Detektivu naredniku Paceu ostalo je još pet
seansi.
Stoga je detektiv narednik Pače skrenuo udesno.
Ovo nema nikakve veze s njim, ovo nije njegova
priča.
Detektiv narednik Pače je čovjek u mraku
neznanja.

45
OSTANITE NEDOSTUPNI

I, jeste li još uvijek zainteresirani za vođenje

vlastitog kulta, morat čete razmisliti o broju dva.
Nekome tko če svim srcem vjerovati u vaš cilj. Tko
ima sličan interes kao vi. Koga će opiti moć. Tko će
prenositi vaše poruke.
Osobu za koju znate da će ispuniti sve zahtjeve
vaše ideologije, bez obzira što zatražili od nje, bez
obzira koliko stvari bile mračne ili izopačene.
Nekoga tko će vam poslužiti kao žrtveni jarac kad
se stvari previše zahuktaju. Kad postane previše
opasno. Na koga ćete svaliti krivnju za seksualne
obrede ili djevojčice-mladenke ili mnogoženstvo ili
bilo što drugo što vas uzbuđuje.
 Ja sam htio mir, on je htio pištolje.
Ja sam htio slobodno seksualno izražavanje, on je
htio redaljku dvanaest na jednu.
Poričite do samoga kraja.
Uzmite, na primjer, Ma Anand Sheelu. Službenu
glasnogovornicu Rajneeshova »pokreta«. Održavala je
konferencije za medije. Pojavljivala se u televizijskim
emisijama. Isprva je bila miroljubiva i ljubazna, a ipak
snažna i odlučna.
Zatim više nije bila ljubazna.
Ni miroljubiva.
Cijelo to vrijeme u pozadini je sjedio njezin guru,
navodno meditirajući, razmišljajući, podučavajući o
egu i umu. Stekla je reputaciju ogavne osobe, dok je
čovjek koji je propovijedao odmak od materijalističkog
svijeta sebi kupio još jedan Rolls-Royce. Ostavio ju je
da se sama bakće s nezakonitošću formiranja njihove
komune dok je on uzimao sve više droga i svojim
kvrgavim artritičnim rukama pipkao još više žena.
A kad su se govna razletjela na sve strane, ona je
bila ta koja je bila prisiljena pobjeći, nju su okrivili za
trovanja i smrti. Ona je bila ta koja je »prenosila
pogrešne poruke«. Ne drogirani, bradati i napaljeni
tobožnji Gandhi.
Ona je bila ta koju su ekskomunicirali i strpali u
zatvor i primorali na bijeg, dok je njemu dopušteno
da još nekoliko godina živi u opijatima induciranoj
izmaglici svoga pop-psihološkog trabunjanja i
pubertetskog šlatanja.
To je sudbina odanog skutonoše.
 Vi kao vođa morate ostati nedostupni.
Uzmite na primjer Božju djecu. David Berg držao
se podalje od svojih ljudi. Komunicirao je pismima i
stripovima koje je sam izradio i dijelio svojim
sljedbenicima. Povremeno bi poslao kakav video
kojim bi ih podsjetio na regrutiranje očijukanjem, te
kako je seks božanski i treba ga isprobati sa što više
osoba. Da su predivni videi djece koja izvode striptiz
ili masturbiraju. I cijelo to vrijeme njega nije bilo u
blizini.
Želite li istinsku moć, želite li svima isprati mozak,
dajte im datum smaka svijeta. Tako ništa što su
učinili neće biti važno. I morate odlučiti koliko dugo
ćete igrati ovu igru.
No, želite li ostati čisti, da ne izgledate kao
sociopat gladan seksa, što nesumnjivo jeste, nabavite
broj dva. Nekoga na koga će pasti sva krivnja kad sve
ode k vragu. Jer uvijek ode.
A ako ste dovoljno pametni da osnujete kult u
kojem nitko ne zna da je njegov član sve dok ne bude
prekasno, onda ste vjerojatno shvatili i da morate
imati broj dva koji nema pojma da mu je data ta
uzvišena titula.

46
Ne brkajte ga s Mladim Bjeguncem.
Sebičnim Bjeguncem.
Idiotskim Bjeguncem.
 Njegovim prokleto glupim nećakom Bjeguncem.
Kasno jedne večeri nazvao je svoga strica i
pozdravio ga s uzdahom, što je odmah ukazalo na
njegovo stanje uma. Ono što je postalo previše
uobičajeno. Stari Bjegunac osjetio je kako iz tijela
njegova nećaka nestaje borba. Posljednjih nekoliko
mjeseci, godina, tamo se vodila borba, otkako je ostao
siroče.
Sada imaju samo jedan drugoga.
Stari Bjegunac pridržavao se svoje svakodnevne
rutine - zaspao je ispred televizora gledajući vijesti -
ali se na turoban pozdrav svoga nećaka odmah
razbudio.
Starac je i prije primio takav poziv. Više puta.
Porezao se, pao s nečega, skršio auto ili uzeo previše
nečega što nije smio. No već dugo nije bilo takvog
poziva. Činilo se da je nećak pronašao malo snage.
Izvukao se.
Zatim slijedi tišina. No nije neugodna. Uobičajena
je. Poznata.
»Skoro je jedanaest.« Stari Bjegunac odmakne
slušalicu od uha i nakašlje se.
»Oh, znači mogu nazvati strica i pitati ga kako je
samo u podne ili netom prije večere ili...«
»U redu je. Dobro sam, dobro sam«, prekine
nećaka. Zvuči kao da bi se htio svađati, sada mu je
ostao samo stric koga može nazvati radi svađe.
No ne radi se o tome. Želi reciprocitet. Nekoga tko
će ga pitati kako je on, kako je njemu. Očajnički želi
nekome reći što se događa u njemu, samo ne zna
kako bi to izrekao. Stoga stvara sukob koji će mu dati
snage da izreče ono što mu je stvarno na umu. Stari
Bjegunac utiša glas do šapata, nadajući se da će
njegova uspavljujuća suptilnost smiriti i umiriti
budućeg Muškarca na svjetlu. »Sjedio sam u svojoj
stolici i gledao najnovije vijesti. Nešto o dronovima
koji su zaustavili polijetanje aviona na Heathroiuu.
Zvuči mi kao da nam vlada želi skrenuti pažnju na
nešto nevažno dok radi nešto što ne bi smjela.«
Mladi Bjegunac samo sluša.
»I najnovije vijesti o onim ubojstvima. Čini se da
su uhvatili ženu koja ih je počinila.« Govori općenito,
ali iskreno.
»Da. Vidio sam. Sjetio sam se tebe.« Pojavi se
tračak nježnosti koji je prije među njima bio
uobičajen. Mladi Bjegunac zna da njegov stari stric
još prati te slučajeve, uživio se u njih.
»Kod mene je sve po starom, sve po starom.«
Promijeni temu. »Kako si ti, dečko?« I ubrzo se
napetost rasprši, jer starac točno zna što želi njegov
nećak. Potrebno mu je ovo. Naravno, mora se malo
potruditi, ali ima samo njega.
»Da...« Trenutak razmišlja. »Da...« Još jedna
stanka. »Da, zapravo, trenutno mi ide jaaako dobro.«
Glas mu se malo podigne u pokušaju da sakrije laž.
»Pa, drago mi je što to čujem.« Starac se smiješi
dok to govori, iako govori u telefon, nekako
uspijevajući unijeti kaplju iskrenosti u svoju
neiskrenost.
Naravno, zna da njegov nećak nije dobro.
Da mu je nešto na umu.
 Želio bi to reći svome stricu. Koji bi drugi razlog
mogao biti kad ga je nazvao u ovo doba?
Ali mu ne kaže. Ne otvara se. Razgovaraju i
razgovaraju o ničem posebnom. Mladić podiže glas,
laže, zatim opet laže. Njegov stric sudjeluje, ne
prigovara, što je za pokudu. Sve će se ovo na kraju
manifestirati kao krivnja.
U godini dana krivnja ubije više ljudi nego rak.
Stari Bjegunac utiša ton na daljinskom u
trenutku kad vijesti iz sporta završava privlačna žena
od trideset i nešto godina za koju je procijenio, sudeći
prema njezinu izgledu, da nije kvalificirana za taj
posao. Stari pas, nikakvi novi trikovi.
»Znači, onda u nedjelju?« Stric potvrđuje pitanjem.
»Nedjelja, zvuči izvrsno. Vidimo se u nedjelju.«
No neće u nedjelju vidjeti strica. Nedjelja očito ne
zvuči izvrsno. Zato jer je sutra petak i on će biti zauzet
skakanjem s mosta zajedno s osam prijatelja iz svoga
nepoznatog kulta.
Mladi Bjegunac, Čovjek na svjetlu, u nedjelju će
biti zauzet nečim drugim, ležat će na metalnom stolu
u hladnjači sa slomljenim vratom. Već se pobrinuo da
u nedjelju bude malo mrtav.
To je egocentrični Bjegunac.
To je Mladi Bjegunac.
Njegov stric spusti slušalicu i čeka dok mu puls
ne uspori, pojača ton kako bi čuo posljednje vijesti za
koje ne mari.
 Posljednje što mu je rekao njegov nećak,
posljednje riječi koje je taj samoživi tupan prozborio
bile su: »Naspavaj se.« Kao da mu je stalo.
Noćas će Stari Bjegunac posljednji put uspjeti
postići nešto slično pravom spavanju, istinskom
odmoru. Jer kad pronađu onu nepromišljenu hrpu
mesa koja je mrzila samu sebe kako visi iznad Temze,
kad shvati da je ona nesmotrena i neoprezna budala
koja visi s desne strane Mladi Bjegunac, neće imati
vremena za odmor, neće imati prilike za oporavak.
Sve što će starac moći tražiti je objašnjenje.
Na neki način, kad otkrije da je mrtav, njegov
tupoglavi nećak postat će sve što je Starom Bjeguncu
preostalo na ovome svijetu.
Njegov posljednji slučaj.
Njegova završna istraga.

47
Artaud ode ubrzo nakon svoga posljednjeg
pacijenta toga dana. Ni on ne sretne Ericksona.
Napokon ne radi dokasna. On je jedini psihijatar u
uredu. Zaključa vrata i odlazi. Ulazi u svoj Audi.
Svlada ležeće policajce. I skrene lijevo.
Prema kaosu.
U ovo doba noći pločnici su jezivo prazni. No
Artauda to ne brine. Želi završiti s poslom, otići kući,
natočiti čašu vina, upaliti cigaru i čitati. Ne traži
previše. Otići iz ureda i ne voziti mučno sporim
tempom dodatnih osam kilometara. Ne prijeći most
kojim obično prolazi preko rijeke i voziti skroz do
mosta Albert Bridgea kako bi se morao vratiti. I naići
na još iritirajućih čunjeva.
Dok se približava Chelseai vidi masu ljudi, ali ne
vidi što gledaju. On ne želi vidjeti. Cijeli dan brinuo je
za druge ljude. Želi sjesti. Ne razgovarati s drugom
osobom. Konačno ne slušati.
Doktor Artaud želi Chateauneuf Du Pape.
Doktor Artaud želi Cohiba cigaru.
Doktor Artaud želi Murakamia.
Ali doktora Artauda čeka skretanje s njegova puta
i helikopteri koji kruže i društvo s morbidnom
potrebom da promatra smrt.
Na kraju ipak stiže u policijsku postaju na
podnošenje izvješća. Ona budala unutra još više
zamrači ono uz što je prošao na svom produženom
putu sjeverno od rijeke.
»Niste čuli?«
Liječnik odmahne glavom.
»Skupina skakača s mosta Chelsea Bridge. Neka
vrsta samoubilačkog pakta, čini se. Jebeni kaos. Ono
tamo vani, sve su to svjedoci. Toliko mnoštvo neće
nam biti ni od kakve pomoći.«
Liječnik se osvrne, pogleda predvorje. Sigurno ih
je dvadesetak, pomisli.
Ima ih trideset dvoje.
»Uostalom, niste ovdje zbog toga. Kako je naš
dečko? Govori li što?«
 Sav onaj govor »sve što kažete u ovoj prostoriji
ostaje u njoj« bio je čisto sranje. Artaudov je posao da
dopre do srži problema i neuroza detektiva narednika
Pacea. Dobio je točno određeni zadatak kako bi
detektiva vratio u dobro duševno stanje da bi mogao
nastaviti sa svojim poslom, i pobrinuo se da previše
ne zastrani.
»On nam je jedan od najboljih, doktore. Dali smo
mu malo slobode, ali ne smije otići predaleko. Ima li
kakvih novosti o ženi?«
Misli na Maeve Beauman, udovicu čovjeka za
kojeg se ispostavilo da je trostruki ubojica i koji je
završio s metkom u prsima. Kruže glasine da se Pače,
od okončanja slučaja, više puta viđao s njom.
»Ovo je bila prva seansa. Nisam još načeo tu stvar.
Sada samo gradim povjerenje. Oprezan je, ali to ne
znači da nešto skriva. Ne izgleda previše paranoičan.
I iscrpljen je, naravno. Misli da mu ne trebaju seanse.
Možda i ne trebaju. Trenutno mislim da je sposoban
nastaviti raditi. Ali kako budemo napredovali, to bi se
moglo promijeniti.«
Još neko vrijeme razgovaraju o Paceu, o jednom
bivšem pacijentu s PTSP-em koji se dobro prilagodio
i vratio na posao. Razgovaraju o još nekim
beznačajnim stvarima.
Začuju kucanje na vratima.
»Oprostite na smetnji.« To je jedan od detektiva s
mosta. Onaj pretili koji je sopćući i s gracioznošću
ranjenog bizona obilazio poprište.
 »Ne, ne, uđi«, reče njegov nadređeni. Liječnik
ustane. »Naredniče Paulson, ovo je doktor Artaud,
stručnjak za psihologiju.«
Rukuju se.
»Upravo sam na odlasku«, objašnjava liječnik,
izgleda kao da mu je nelagodno.
»Psihologija, ha? Možda biste mogli baciti malo
svjetla na ono što bi moglo ponukati nekoga da
napravi takvu stvar.« Paulson zakoluta očima.
»Kakvu stvar?«
»Ti ljudi. Zajedno su skočili s mosta. Zbog čega?
Nekakva pakta? Da bi dokazali, što? Ovo smrdi na
mentalitet kulta, zar ne? Što bi drugo moglo nagnati
ljude da to naprave? Kako uspijevaju na to nagovoriti
ljude? Jednostavno ne razumijem.«
Inspektor gleda u liječnika kao da čeka njegovo
obrazlaganje teorije.
»To baš i nije moje područje, ali da bi se stekla
takva kontrola nad nekom osobom ili grupom ljudi,
potreban je netko veoma inteligentan, sistematičan i
metodičan. Netko simpatičan i susretljiv, tko
nadahnjuje, motivira i, nadasve, tko je strastven. Ta
osoba ima sposobnost usaditi povjerenje u svoje
sljedbenike, u svoje vjernike. Uspije li takva osoba
uvjeriti samu sebe da je istinito ono što propovijeda,
da su njezine izmišljotine činjenice, tada će povodljivi,
sugestibilni ljudi bez ikakve dvojbe prihvatiti sve što
im govori, zadojit će ih sličnim načinom razmišljanja.«
»To mogu razumjeti, ali navesti devetero ljudi da
istovremeno okončaju svoje živote, a da se nitko od
njih nije predomislio...«
 Doktor Artaud izvadi ključeve iz džepa i zamoli
detektiva da ih pridrži u svojoj ruci. Detektiv tako
učini, zbunjeno pogledavši svoga nadređenog.
»A sada, dok budem približavao svoju ruku vašoj,
osjetit ćete kako ključevi pulsiraju u vašoj šaci.«
Govori odlučno, obraća se izravno Paulsonu i polako
približava svoju ruku prema njegovoj.
Kad liječnik stavi svoju ruku uz Paulsonovu šaku,
Paulson osjeti nešto i pogleda inspektora.
Kaže da osjeća kako ključevi pulsiraju poput bila.
»Hvala vam, detektive.« Artaud uzme svoje
ključeve i objasni. »Ključevi, naravno, nisu pulsirali u
vašoj ruci. Stvar je u kombinaciji mojih riječi, rekao
sam vam da će svakako pulsirati, i pritisku, jer stojite
ispred kolege i ne želite izgledati kao da ste nešto
krivo shvatili.« Paulson se vrpolji, ne sviđa mu se ovo
seciranje. »Djelomično je na to utjecalo i to što sam
odvojio malo svoga vremena i došao ovamo, a vi me
ne želite dovesti u neugodan položaj da ispadnem
glupo.« Ovo spasi malo detektivova ponosa. »Ovo je
način razmišljanja kulta u svom najjednostavnijem
obliku. Jeftin trik kojim sam vam demonstrirao što
sam htio reći, i ispričavam se što sam vas iskoristio
na takav način, ali bi iz istih razloga jednako djelovalo
na gotovo svakoga.«
»Znači, primjerice, ako netko vjeruje da je Isus,
mislim reći, stvarno i istinski vjeruje u to, onda će u
to povjerovati i drugi ljudi?«
»To je skroz drugi kraj spektra ove glupe
demonstracije s ključevima i zahtijeva daleko veću
vještinu od ove koju sam vam pokazao. No princip je
isti. Da. Stavite nekoga u određenu situaciju i moguće
je, naravno.«
»Pomoglo bi kad biste to objasnili tridesetorici koji
tamo čekaju«, gotovo se našali.
Ima ih trideset dvoje.
»Bojim se da je moj posao ovdje završio. Kod kuće
me čekaju boca vina i dobra knjiga. Inspektore, da se
opet sastanemo za dva tjedna? Potrebne su mi još
dvije seanse kako bih napredovao s vašim čovjekom.
Odgovara li vam to?«
»Naravno. Još jednom hvala.«
Doktor Artaud se vrati u svoj auto i polako
napreduje u koloni, kroz mnoštvo koje se izgleda
počelo osipati. Pogleda sat na komandnoj ploči: kasni
više od željenog, sada bi već trebao pijuckati nešto
francusko i udisati nešto kubansko, a i pojesti nešto
japansko. Uzdahne. Trebao je samo prenijeti
informacije o detektivima koje analizira. Svatko želi
komadić mene, pomisli.
Skine cipele, priđe polici s vinima i uzima ono koje
želi. Zatim uđe u svoju radnu sobu, otvori kutiju s
cigarama i uzme onu koju želi. Njegova knjiga je već
na svome mjestu, na stoliću u dnevnoj sobi, pokraj
stolne svjetiljke, baš kako želi.
Doktor Artaud ne uključuje televizor. Ne želi čuti
o onome na mostu. Ne želi misliti na ljude koji su
skočili. Ne želi razmišljati o svim onim svjedocima ni
policijskoj istrazi.
U ustima ima crno vino, ne miče pogled sa
stranice, jedak plavi paperjasti dim cigare uzdiže se
pola metra iznad njegova lica. Ovo je sve što mu sada
treba. Sretan je.
Nije poput onih ljudi na mostu.
Ključevi u njegovoj ruci nikad neće pulsirati.

48
234-235

Nećemo morati reći skoči.

Ni odbrojavati od tri.
Nećemo morati čak ni govoriti.
Što bismo trebali raditi, stati i čavrljati?
Predstaviti se jedan drugome?
Hej, neznance, pridrži ovaj konopac, tako je dobro,
momče. Drago mi je što sam te upoznao. Hoćeš li sa
mnom skočiti s mosta? Izvrsno. Ni ja ne želim umrijeti.
Učinimo to.
Zasad čekamo. U ovoj turobnoj policijskoj postaji.
U onom vagonu bilo je pravo ludilo, na peronu pokolj,
a ovdje su okupljeni svi. Ljudi grizu nokte i češu se
po rukama.
A mi čekamo. Čekamo dok tridesetero drugih
razgovaraju o onome što su vidjeli kroz prozor. Dok
su se oni plahiji povukli u kut i olakšavaju dušu,
nadajući se da njihovo ime neće biti sljedeće
prozvano, jer još nisu spremni naglas govoriti o tome.
Neki se nadaju da će ući u još skučeniju prostoriju s
morbidno pretilim detektivom tako da mogu što brže
iznijeti svoju verziju događaja i zatim se vratiti kući ili
otići u bar ili svome dileru ili kurvi ili jebenom
prijatelju.
Mi čekamo. Jer vrijeme služi samo za cifranje
svjedočanstava. Svjedoci koji su zamislili događaj kao
da se radi o filmu ili televizijskoj drami i unijeli detalje
kojih nije bilo samo da bi dodali nešto svoje, da bi bilo
zanimljivije. Jer nije dovoljno interesantno to što je
devetero ljudi pred našim očima skočilo s mosta. Jer
to ne može biti samo njihova priča.
Drugi status.
Druga slika na profilu.
Drugi filtar.
Zato čekamo. Dok čekamo, prostorija se polako
prazni, žamor zamire. Sok slabi, adrenalin nestaje.
Trideset dvoje svede se na sedamnaestero, zatim na
šestero. I sve što možemo je izrecitirati svoju kukavnu
priču.
Vlak se zaustavio, što se često događa. Pogledali
smo osvijetljeni most Chelsea Bridge. Ništa nije
izgledalo neobično. Ogledali smo se po vagonu. Možda
smo i vidjeli jedan drugoga. Nisam ti mogao reći.
Sjećamo se samo silueta kako trče prema rubu mosta.
Istovremeno su potrčali, ali su pali u različitim
intervalima, jer je preskakanje preko ograde nekima
bilo teže nego drugima.
Bilo je tiho.
No gotovo su svi rekli da su osjetili zatezanje
konopaca. I čini im se da su čuli slamanje vratova. I
ljudi u vagonu počeli su vrištati.
 Zatim je gotovo s čekanjem.
Tridesetero je ispričalo svoju priču i sada piju ili
jebu ili puše kako bi se otarasili otrova iz svojih
umova. I mi bismo to mogli. Ali mi nismo poput njih.
Bili smo kad smo stigli ovamo, uznemireni i
prestrašeni, ali odavde odlazimo držeći jednu nogu
pred vratima Ljudi s izborom.
Jedan korak bliže mostu Millennium Bridgeu.
Gdje ćemo se napokon upoznati.
I odabrati živjeti.
Imajući hrabrosti umrijeti.

49
Do jutra Muškarac na svjetlu ima više od dvadeset
tisuća sljedbenika. Samo je jedna objava. Slika. Ako
ništa drugo, barem se vlasnik profila potrudio
popraviti je. Monokromno linčovanje s junakom u
tehnikoloru na jednoj strani.
Ovo je svijet.
Dvostruko klikanje.
Klik na srce.
Na podignute palčeve.
I pojavljuje se video. Ne onaj što ga je snimio
muškarac s kamerom koji je bio na mostu, njega je
zanimalo nešto drugo dolje na rijeci. Nitko nije snimio
Ljude s izborom na djelu.
 Prvih petnaest zrnatih sekundi kratkog
dokumentarna režirao je Nitko sa suprotne strane
vagona. Čak niti ne prikazuje skakače. To je drhtavo
djelo cinema verite koje dočarava pikselizirani strah.
Vrištanje mase. Ovo nije informacija. Svrha mu je
šokirati.
Hashtag followback.
I druga videodatoteka prodana onome tko je
najviše ponudio, prikazuje podizanje tijela u šator
podignut na mostu radi smještanja žrtava.
Na vijestima ih nazivaju grupom.
Riječna policija nije bila spremna na ono što se
dogodilo. Navikli su izvlačiti trupla iz vode. Ribičima
ne koriste ljestve. Ne mogu se popeti dovoljno visoko
da odvežu konopce na vrhu. Stoga se beživotne grude
pažljivo podižu gore na most, prebacuju preko ograde
koju su preskočile i polažu u veliki šator gdje se
zatvaraju u vreće i prevoze na obdukciju i
identifikaciju.
Sve je toliko nestvarno. Sporo. Hotimično.
Zlokobno. I netko je tamo stajao i snimao. I prodao
snimku tabloidu ili je stavio na YouTube. Ljudi ne
nalaze vremena za trčanje ni nazivanje rođaka ni
odgovaranje prijatelju na poruku, ali ga imaju
dovoljno da pri povratku s posla kući stoje uz most i
troše dragocjene megabajte koje su štedjeli za
narednu selfie subotu na mrtva tijela koja vuku pod
zaklon od cerade.
Tip koji je, prije nego što se nacija probudila i
pogledala vijesti, na svojoj stranici kreirao profil kao
jedan od skinutih konopaca, shvati kako je njegova
loša prosudba potkopala sav njegov prijašnji
internetski uspjeh satiričara.
Možda je ipak malo pretjerao. Ljudi vole biti
zgroženi. Posebno kad se mogu sakriti iza internetske
osobe koja ne odražava njihov stvarni život.
Do podneva je BBC za stolom imao stručnjaka dok
su gledatelji srkali juhu i istiskivali salatnu kremu u
svoje sendviče, a grupa od devet žrtava »pokazala
mentalitet kulta, nije li tako?«
I stručnjak objašnjava da su se »Ti ljudi prije
dogovorili da se istovremeno sastanu na istome
mjestu. Počine isto djelo. Bilo je planirano. Znali su
što rade. Vjerovali su u iste stvari.« Stručnjak ponovi
gestikulirajući i lupajući između riječi rukama po
stolu: »Vjerovali su u to. U. Iste. Stvari.«
Bilo to potvrđeno ili ne, sada je riječ doprla van.
Uz uobičajeno brujanje riječi teroristi i ekstremisti. No
ništa od toga nije važno. Jer nacija vjeruje televizijskoj
kući i psiholog iz fotelje upravo je stvorio druge ljude.
Sada devet zabludjelih trupala imaju etiketu.
A stranica Ljudi s izborom koja postoji četiri
godine, upravo je dobila svoj prvi like.

50
Stari Bjegunac razmišlja o Ergu.
Njegov nećak na vratu ima udubinu duboku dva i
pol centimetra, konopac je zahvatio malo njegove
kose na zatiljku i utisnuo je u tu udubinu, što može
biti posljedica samo dugotrajnog višenja, pa se stari
umirovljeni detektiv brine što je sa psom.
Čeznući za snom, većinu noći starac provede
čisteći svoj stan i gledajući podgrijane priče na kanalu
koji dvadeset četiri sata emitira vijesti.
Upali svijeću. Ne zbog sigurnog prijelaza nećakove
duše na drugi svijet, već zbog smrada u dnevnom
boravku. U pokušaju da spali vonj mjesec dana
starog currya i ustajalog alkohola. Iz jedne vrećice
iscurio je ostatak piva iz neke kantice na sag koji
tjednima nije vidio usisač.
Mislite da krči stan kako bi raščistio um, kako bi
bio spreman za istragu na svoju ruku, ali u krivu ste.
Radi to zbog psa.
Uspravni jastučić na njegovu omiljenom mjestu je
drukčije boje od ostatka dvosjeda, jer se strašno znoji
na leđima. Sjedne na njega, gleda onog stručnjaka
kako razglaba o devetero ljudi o kojima ništa ne zna.
I spiker mu zahvaljuje kao da je javnosti napravio
neku uslugu.
Nagne se naprijed i ustane. Mesnatim dijelom
šake pritisne dugme, isključi televizor i ode u
kuhinju. Ladica ispod one u kojoj drži pribor za jelo
puna je kuhinjskih krpa i najlonskih vrećica i
pokvarenog alata i žarulja. No skroz straga je
nekorištena kutija za marendu, u njoj su ključevi.
Rezervni, od stana, garaže, lanca bicikla i komplet
koji je dao izraditi nakon što ga je Mladi Bjegunac
posljednji put zabrinuo svojim mušičavim
promjenama raspoloženja i nihilističkim
naklapanjem preko telefona i trodnevnim nestankom.
 Stari Bjegunac ne može podnijeti pomisao da
Alzašanina pusti samog i gladnog.
Starac siđe stubištem, u svakoj ruci nosi dvije
vreće pune smeća - star je, ali još uvijek je snažan - i
ubacuje ih u spremište na dnu, da budu spremne za
iznošenje u srijedu navečer. Zatim sjeda u autobus
do stana u prizemlju koji je njegov nećak nedavno
očistio.
Ergo uzbuđeno laje dok otključava vrata. Kao da
se nada dolasku svoga gospodara.
»Zdravo, momče«, reče starac, razočaravši psa,
potvrđujući mu da ga je gazda ostavio samoga.
Starac klekne, gladi živinu, odveže uzicu s
radijatora i napuni njegovu zdjelicu suhom hranom.
Ergo jede. Povinuje se. Dovoljno dobro pozna strica
mrtvog momka pa se ne osjeća ugroženo.
Smirivši psa, Stari Bjegunac uzima telefon - sutra
će zatražiti da isključe liniju - naziva policiju i kaže
kako zna pravi identitet Muškarca na svjetlu.
Zatim odvodi Erga u svoj stan koji još uvijek smrdi
kao kanta za smeće iza indijskog restorana. I sjeda na
svoje omiljeno mjesto i znoji se na jastuk.

51
Spiker čita poruku iz ruksaka Mladog Bjegunca.
Nije trebalo dugo da ovo izađe na vidjelo.

»Mi smo Ljudi s izborom

 Oni koji su sada hrabri
I odabrali smo ne bojati se
Ovo je jedino rješenje
Ovo nije kraj Nije ni početak
Ima još mnogo onih koji su odabrali živjeti
Postoji samo jedna izvjesnost«

Pismo je prikazano na ekranu i pročitano

savršenim izgovorom, zastajuči malo na kraju svakog
retka, unoseći težinu koju svakako zaslužuje.
Na dani znak sredovječni bijelac nabere čelo i snizi
glas, glumi zabrinutost, ostaje ravnodušan dok govori
liječnicima, pjesnicima, diletantima, nikome da »...
vlasti još nisu objavile identitete devetero navodnih
članova kulta jer moraju identificirati još nekolicinu,
iako su u većini slučajeva kontaktirali članove
njihovih obitelji. Poruka je pronađena u ruksaku koji
pripada Muškarcu na svjetlu.« Ovaj dio izgovori tako
nehajno, kao da mrtvog mladića svi tako zovu. Jedna
od onih lako pamtljivih marketinških fraza koje se
nekako uspiju uvući ljudima u glave. Poput Da, mi to
možemo ili Imate mlijeka? Ili Brexit.
»Policija slijedi tragove koji ukazuju da bi on
mogao biti vođa ove male ćudljive skupine...« Ušuti.
Nemaju ništa što bi stvarno potvrdilo tu informaciju.
A ono što imaju je pogrešno.
Ćudljive? Možda. Ali, zar male?
 Ljudi s izborom stječu popularnost na Internetu.
Njihova stranica dobiva posjet za posjetom. Klik za
klikom. I like za likeom.
Komentari se pojavljuju svake minute. Neki
pozitivni, neki znatiželjni, neki mnogo pogrdniji.
»To je dobra mantra, ali kakvo vjerovanje stoji iza
nje? Tko je vaš Bog?«
»Ta grupa je prokleto nastrana. Zar nisu mislili na
svoje obitelji?«
Nekolicina je napisala »pričekaj...«1 i uz to
smajlića.
No broj ovakvih komentara ne može se usporediti
s brojem ljudi koji pitaju: »Postoji li web- stranica?
Kako se postaje član?«
Ono što je spiker propustio spomenuti je razmjer
i ozbiljnost kakvu takva djela mogu imati. Uvrijedio je
organizaciju kad je Ljude s izborom nazvao malom i
ćudljivom grupom. I, da je netko temeljitije pročitao
poruku, znao bi da devetero na mostu nisu jedini. To
nije bio početak. Niti će biti kraj. Htjeli su se osjećati
kao da su dio nečega. A sada i jesu.
To postaje pokret - netko će to tako nazvati u
naredna dva dana - i veći je nego što bilo tko može
zamisliti.

1 Engl. hang on, hang znači visjeti

52
Sljedećeg dana održavaju Kubrickovu zabavu -
nešto što na akademiji prolazi kao zabava. To je
predavanje i intervju sa samoprozvanim stručnjakom
za film koji je napisao knjigu o filmskom redatelju
nakon što je odgledao film Barry Lyndon.
Zabava i pol.
Započinje u 19:00. Može trajati do iza 23:00.
Ines Dupont predaje film na Universite Bordeaux
Montagne. Mlada, neortodoksna, s enciklopedijskim
znanjem o pokretnim slikama, i nekonvencionalne
ljepote, kao da je i sama ispala iz nekog crno-bijelog
filma.
Obožava ovakve vrste zabava, nikad ih ne
propušta.
Za vrijeme pauze za ručak, dijeli letke na kojima
piše da će se ubiti nakon posljednjeg predavanja.
Smiješi se studentima - onima koji pohađaju njezina
predavanja i drugima koji su čuli za nju - i oni joj
uzvraćaju osmijeh kao da se radi o još nekoj njezinoj
šali.
Tri sata kasnije, njezina predavaonica je krcata i
projektor je spreman za uključenje. Pokazuje im
isječke iz filmova Harold i Maude i Mrtvi kralj i
Unutarnja vatra. Ona govori i svi je slušaju.
Postavljaju se pitanja i podižu ruke željne razgovora s
njom.
Ne samo o filmovima, već i o ljubavi i smrti i našim
izborima. O zabavi koja slijedi i hoće li ili ne reći
autoru knjige kako misli da je Kubrick precijenjen i
da Stephen King s pravom mrzi film snimljen prema
njegovoj knjizi Isijavanje.
Zure u nju, smiju se s njom, gledaju filmsko
platno i zapisuju bilješke.
Ona pritisne daljinski upravljač kako bi prešla na
sljedeći slide, zatim ga odloži na svoj stol.
Studenti čitaju, bijeli font na crnoj pozadini.
Nous sommes Le Peuple de choix.
Ceux maintenant armes de courage.
Et nous choisissons de ne pas avoir peur.
I prije negoli većina njih stigne do kraja rečenice,
Ines Dupont zavuče ruku u prvu ladicu stola, izvadi
pištolj i prosvira svoju glavu.
Kraj filma.

53
U blizini Stuttgarta, u gradu Neckarsulmu, Harald
Yeoman sjedi u svom izudaranom Polu, čeka dok svi
ostali automobili ne odu s parkirališta Kauflanda.
Mogao je parkirati u svojoj garaži i na ispušnu
cijev pričvrstiti šmrk. Mogao je, u izmaglici ispušnih
plinova, polako plutati prema smrti. No to ne uspijeva
uvijek. A onda moraš objašnjavati svoj čin.
Herr Yeoman čita novine. Počinje odostraga, od
sporta, i zatim nastavlja prema naslovnici. Ove
sezone Borussia Dortmund izgleda snažno. Popije
tetrapak soka od jabuka. I promatra kako i posljednji
zaposlenik odlazi iz zgrade.
Pet minuta nakon odlaska poslovođe, Harald
Yeoman izlazi iz svoga vozila. Uzima devet metara
dug konopac sa stražnjeg sjedala i ornata ga oko
natpisa na kojem piše gdje kupci trebaju ostaviti
kolica nakon što kupljene stvari spreme ti prtljažnik.
Noć je. Mračno je. Hladno je. Motor njegova vozila
još uvijek radi. Prozor na vozačevu mjestu je otvoren.
Vraća se u automobil, sjeda, zakopčava sigurnosni
pojas, uzme drugi kraj konopca kroz otvoren prozor i
prebaci omču preko glave.
Zategne omču i još jednom pogleda suvozačevo
sjedalo na koje je stavio presavijene novine. Ispod
starih vijesti je njegova poruka.
Das ist eine mdgliche Losung.
Es ist weder das Ende.
Noch ist es der Anfang.
Dvaput turira motor i gleda ravno ispred sebe.
Zatim pritisne gas do daske i otpusti kvačilo. Vozilo
jurne naprijed. Konopac se počinje odmatati. U času
kad se skroz zategne, automobil juri dovoljno velikom
brzinom da se omča stegne oko njegova vrata i otkine
mu glavu.
Automobil nastavi voziti naprijed još šest metara,
zatim se zaustavi. Bezglavi Yeoman sjedi na svom
sjedalu. Njegova glava kotrlja se vani po betonu.
Njegovo ljubavno pismo Ljudima s izborom nalazi se
na sjedalu do njega.
 Dan prije napunio je rezervoar bezolovnim
gorivom.

54
Još od šezdesetih godina Švedska se smatra
državom s najvišom stopom samoubojstava na
svijetu. Američki predsjednik Eisenhower izblebetao
je ovaj podatak početkom toga desetljeća. I tako je i
dan-danas ostalo to mišljenje.
Na kraju je provedeno standardizirano
međunarodno istraživanje i otkriveno je da Švedska
zaostaje. Zaostaje u broju muškaraca i žena koji su
umrli od vlastite ruke. Zapravo je stopa tijekom
posljednjeg desetljeća ostala potpuno
nepromijenjena: na svakih sto ljudi, dvanaest počini
samoubojstvo.
Skandinavija je stekla lošu reputaciju zbog nekih
sumnjivih brojki i istraživanja. Iako znamo da su
bogati i da su zadovoljni i da njihovu zdravstvenu
zaštitu subvencionira država i da brinu za svoje
starije sunarodnjake. A ipak je lajavi američki
političar rekao ono što je htio i svi su to popušili.
Na popisu zemalja s najvišom stopom
samoubojstava naći ćete šezdeset pet država iznad
Švedske. Uključujući i Sjedinjene Države. I naći ćete
ih stotinjak i nešto iznad Danske i Norveške.
I, tko zna zbog čega, i zubari su lažno optuženi.
Navodno su najdepresivnija profesija na kugli
zemaljskoj.
 Stoga, kad je Noah Holmgren, zubar iz
Linkopinga, prerezao žile i više puta udahnuo dušikov
oksid kako bi olakšao umiranje, to bi vam moglo
izgledati kao loša šala.
Šveđani bi ovo shvatili veoma ozbiljno, ostali tlio
svijeta možda ne bi ni primijetio. Jer misle da si*
švedski zubari ubijaju svakih pet minuta. Da
stanovnici te zemlje upravo zbog toga imaju toliko
lošu dentalnu higijenu, da većina hoda naokolo s
osmijehom koji sliči na izgorjelu ogradu. No vjerojatno
nema toliko takvih osmijieha.
Priča bi ostala u Linkopingu. Doktor I Holmgren
prošao bi kao jedan od one dvanaestorice u relativno
nepoznatoj statistici. No dan prije, devetero ljudi
objesilo se na londonskom mostu i prije svoje odluke
da se smije dok iz njega istječe krv, Noah Holmgren je
desetak centimetara velikim slovima napisao nešto
na zidu svoje ordinacije.
Det finns alltid fler som valjer att leva.
Bara en sak dar sdker.
Ima još mnogo onih koji su odabrali živjeti. Postoji
samo jedna izvjesnost.
Širi se.

55
Ergo će se udebljati.
230 - Liječnica, bi vam - da ne leži u metalnoj
ladici - rekla da pretili ljudi imaju pretile kućne
ljubimce. Obično imaju i pretilu djecu. Rekla bi kako
ti ljudi svoju pretilost obično pripisuju genetici ili
težini kostiju, ali ne radi se o tome, radi se o
suvremenoj zapadnjačkoj prehrani prepunoj
MH šećera. Radi se o kulturi loših navika i/ili
nedovoljnom znanju ili prevelikom broju informacija
o prehrani.
Stari Bjegunac je pretio, stoga će njegov novi
družbenik ubrzo krenuti njegovim stopama.
Zadovoljno žvače danas već treću zdjelicu mokre
hrane. Piletinu sa slatkim krumpirom i jabukom. Već
je požderao lososa sa slatkim krumpirom i jabukom,
i malo janjetine, i opet sa slatkim krumpirom i
brusnicama. U kuhinji ima i zdjelicu suhih peleta
kako bi tijekom dana mogao nešto gricnuti. Preostali
dio dana Ergo leži uz svoga novog gospodara.
Stari Bjegunac sjedi na svome mjestu, znoj s
njegovih leđa još više izbjeljuje jastučić iza njega.
Među nogama drži kutiju s papirima svoga nećaka,
prekapa po njima, traži indicije. Bilo kakav trag da je
bio član samoubilačkog kulta i nešto što bi ukazalo
da je bio vođa sekte.
U pozadini se čuju tihe vijesti s televizora. Starom
Bjeguncu se teško istovremeno usredotočiti na dvije
stvari. Jer još tješi i Erga.
Ugleda tekst na televiziji.
Piše Ludzie z wyboru.
I ???? ??????.
I Arbitrio populi.
 Jezici iz svih dijelova svijeta vrište o Ljudima s
izborom.
Pa, iako je televizor gotovo potpuno utišan, Stari
Bjegunac čuje to vrištanje, čuje kako postaje sve
glasnije, kako mu se pridružuje sve više glasova.
Zatim Ergo na ekranu ugleda sliku svoga bivšeg
gospodara, okupana svjetlom koje ne osvjetljava i
njegove prijatelje, pa ustane i počne lajati. Žalostan je
i ljut i pun nade. Ne razumije. No u starčevoj glavi
lavež se pridružuje krešendu glasova. I dalje raste.
Pregledava pisma koja je njegov nećak pisao svojoj
bivšoj djevojci, ali ih nikad nije poslao, kao i neke
njegove bilješke. Tu je i bankovni izvod, pokazuje da
je imao malo novaca, ali nije imao nikakvih dugova.
A Ergo glasno laje i na televiziji piše Mense van
keuse. I starac nađe još jednu omotnicu u kutiji punoj
tričarija. I boje se umnože. I zvuk prijeđe u duboko
brujanje. I napravi nešto što više od dvadeset godina
nije.
Onesvijesti se.

56
RADITE U SIGURNOSTI

Kad ste vođa kulta, kad ubijate mnogo ljudi,

ključno je usredotočiti se na stvari koje možete
kontrolirati.
 Uzmite, na primjer, Bordeaux i Neckarsulm i
Linkoping i smatrajte ih besplatnim marketingom.
Stvaraju vam brand. Ali ne možete kontrolirati ono što
se posvuda događa.
Mislite lokalno, djelujte globalno. Tu izreku već
znate.
Uzmite, na primjer, deset srednjoškolaca iz Tinley
Parka u Illinoisu. Poredajte ih oko središnjeg kruga
na njihovu sportskom terenu. Budite sretni što sve
one pucnjave po školama nisu ograničile ni ukinule
vaše pravo za držanje i nošenje oružja. Dajte tim
klincima pištolje. Svakome. Natjerajte ih da stoje u
krugu i upere pištolj u glavu osobe s desne strane.
Ne moraju reći kreni.
Ni okini.
Ali moraju odbrojavati od tri.
I kad ih pronađu mlitave oko ljubičasto-zlatnog
školskog logotipa, grimizna krv u potpunom je
neskladu s tim svetim amblemom, primijetit ćete da
devetero imaju malu rupu na lijevoj sljepoočnici i
mnogo veću izlaznu ranu na desnoj. No jedan ima
rupu na zatiljku, jer taj slabić nije imao muda upucati
svoga prijatelja i ostao je sam s prizorom devet mrtvih
vršnjaka i zadatkom da sebi ugura cijev u usta.
I po tome znate da ovo nisu pravi Ljudi s izborom.
Jer su imali jednoga.
Svi na mostu će uvijek skočiti.
To je kontrolirano i razrađeno.
U Švedskoj nije bilo broja 839 - Zubara. To je bio
Noah Holmgren.
 U Francuskoj nije bilo broja 621 - Profesorice. To
je bila Ines Dupont.
Stoga uzmite vašeg Haralda Yeomana i vaše ne-
buduće-vođe-Amerike i iskoristite ih kao ono što i
jesu: besplatni publicitet, širenje riječi, povećavanje
vašeg dosega. Imajući ih vani, posvuda, gdje svi
promatraju i čekaju, vi ćete ostati skriveni.
Usredotočite li se na ono što možete kontrolirati.
Nitko od tih ljudi se ne ubraja. Sada se ubrajaju
samo 234-235.
I oni su upali.
Gotovo su spremni.
Još treba obaviti samo malo posla. Za dva tjedna.
Uživajte u uspjehu.
 .

DVA TJEDNA
POSLIJE
57
234 - SVJEDOK

Jedna od djevojaka s kojima je živio zamalo se

ubila.
Zajednička kuhinja je na najvišem katu, na
drugom. Sedmero ih živi ispod kuhinje. Četiri u
prizemlju, uključujući i njega, i tri na prvom, tamo su
sobe malo veće. Budi se i odlazi ravno u kuhinju, po
kavu i pecivo, njegove tri cimerice već su za stolom,
jedu tost i piju čaj iz divovskih šalica.
Jedna naglas čita članak iz časopisa. Na sebi ima
bijelu majicu sa slikom koju pokriva časopis, i
komotne kratke hlače od plavog pamuka. Ne može a
da ne zuri u njezine glatke noge i kad ona podigne
stopalo da ga nasloni na drugu stolicu, on ugleda više
od onoga što je očekivao za doručak.
Možda je znala da je gleda.
On se pita kako je dobila onu malu masnicu tik
iznad koljena.
 Druga djevojka naglo ga vrati u stvarni svijet,
mašući mu nečime dok on spušta ručicu na tosteru
kako bi prepekao svoje pecivo.
»Oprosti, ovo je tvoje, slučajno sam je počela
otvarati.« Smiješi se i dodaje mu bijelu omotnicu s
jasno napisanim njegovim imenom.
»Oh, dobro. Hvala. Nije važno.« Uzima omotnicu iz
njezine ruke, ona se pridružuje drugim dvjema
djevojkama koje se smiju članku, a on pokušava
baciti još jedan pogled na ono ružičašto što je vidio
između plavog pamuka i mliječnobijele kože njezinih
nogu.
Ona nema pojma koliko je bila blizu svome
samoubojstvu.
Mogla je biti sljedeća.
Što bi bilo da je ona prva pročitala tu prvu
stranicu?
Voda u posudi proključa, pa on sebi napravi šalicu
instant-kave s vrhnjem i dva šećera. Tamo odakle je,
oni to zovu običnom kavom. Na pecivo namaže tanak
sloj maslaca i obilje svježega sira i sve odnosi u svoju
sobu, zajedno s neotvorenim pismom, držeći ga ispod
dna tanjura.
»Vidimo se kasnije, dame«, promrmlja preko
ramena otvarajući nogom vrata.
»Kasnijeeee«, odvrate mu, pretjerujući s njegovim
američkim naglaskom i opet prasnuvši u smijeh.
U svojoj sobi stavi doručak na stol i uključi laptop
kako bi provjerio svoju e-poštu: njegova obitelj daleko
na zapadu spavat će još nekoliko sati.
 Kompjutoru treba malo vremena dok se ne
podigne sustav, pa se zavali u stolicu i promatra sobu
koju sada zove svojim domom. Ploču s obavijestima
koju nikad ne koristi. Zidove na koje mu nije
dopušteno lijepiti postere. Prepunu kantu za smeće
okruženu lopticama njegovih neuspjelih pokušaja
pisanja eseja.
Nagne se na lijevu stranu i prstima odmakne
zavjese ne bi li vidio ima li koga vani. U blizini je javna
praonica pa češto promatra ljude kako stoje u redu s
košarama punim odjeće i vrećama plahti. Ali ne i
danas.
Tamo nema nikoga.
Samo pusta ulica okupana sivilom Londona.
Laptop ispusti tihi zvuk, znak da je spreman, pa
on jednom rukom otvara e-mailove dok drugom uzima
pecivo.
Lista. Ništa od njegovih roditelja ni mlađeg brata.
Samo smeće s web-stranica koje je posjetio i neke
preporuke za knjige i jeftini letovi do mjesta koje čak
niti ne želi posjetiti.
U nekoliko zalogaja smaže pecivo. Izvuče
omotnicu ispod tanjura. Ugao je poderan na mjestu
gdje ga je njegova cimerica počela zabunom otvarati.
Prava je sretnica.
Ona može odabrati živjeti.
On pročita prvu stranicu, šest riječi govori mu da
je stiglo njegovo vrijeme.

Danas
Se
 Ništa
Važno
Nije
Dogodilo

Druga stranica izgleda potpuno išto kao ona koju

je vidio na vijestima.
Svjedok raspara poruku, smota komadiće u
papirnate loptice i baca ih u kantu prepunu bilježaka
s predavanja i odbačenih ideja. Prva padne na vrh, pa
podrugljivo podigne ruku u zrak kao da je postigao
pobjednički koš.
Druga promaši. Tu bi trebao zadržati.
Zatim je na koljenima, kupi razbacani papir,
stavlja ga zajedno s ostalima, zavezuje čvor na vrhu
najlonske vreće i baci je s vrha stubišta dolje na druge
vreće. Smetlari će to pokupiti sljedećeg tjedna.
Vidi kako se njegova susjeda vraća u svoju sobu s
časopisom ispod ruke, oblina njezinih guzova u onim
kratkim hlačama privuče dolje njegov pogled.
Potajno se smiješi - on odostraga vidi kako su joj
se malo podigle uši. Svjesna je onoga što radi.
A on zna što mora učiniti.
Ništa.
Ne nagonski reagirati.
Ne kupiti ono što ona prodaje.
Ovo je dan kao i svaki drugi.
Nema smisla sada mijenjati stvari.
Jedino po čemu se ovaj dan razlikuje od drugih je
to što se nakon predavanja neće vratiti u svoju sobu.
Neće imati priliku pročitati poruku svoje majke ili oca
ili brata. Mora otići na most i nakratko se sastati s
nekim koga nikad prije nije upoznao i prepustiti se
nečemu beskrajnom.
Posljednji e-mail od svoje obitelji dobio je prije tri
dana i ne može se sjetiti što je u njemu pisalo.

58
235 - NITKO

Nema se tu mnogo toga reći. Njegov život većinom

je bio beznačajan.
Najbolja stvar koju će učiniti u cijelom svom životu
je baciti se s mosta, privezan uz neznanca za koga
pretpostavlja da se osjeća jednako kao i on. Da je na
obojicu utjecalo ono što su vidjeli te večeri.
Nije oduvijek bio ovakav. Dok je većina njegovih
prijatelja otišla na sveučilište radi daljnjeg
akademskog obrazovanja, on je počeo raditi za
mizerni minimalac trgujući valutama. Kompanija je
mala, provizije solidne i brzo je napredovao. Imao je
novac, prijatelje, život. Bio je netko.
Ali Ljudi s izborom su posvuda.
Mogu doprijeti do svakoga.
Ovaj Nitko se probudi, kao i obično, kad god to
želi. Ne treba mu budilica ni zujanje mobitela. Zuri u
strop ili sa strane, u vrata kupaonice, i prisili se izvući
ispod pokrivača. Oči su mu otvorene. Neće nastaviti
spavati.
»Ustani, gubitnice«, reče naglas, psihotično, i
čvrsto stisne obje šake kao da će ga tako adrenalin
natjerati na akciju.
No ostaje umotan u poplun i spoznaju vlastite
manjkavosti.
Sada je to za njega normalno.
Uobičajeno.
Dosadno.
Bljak.
Noćas ih je opet sanjao. Posljednji put. Prizor kako
padaju, skaču, bacaju se, ruše se, skaču s ruba
mosta.
Pad.
Krckanje.
Kraj.
Ponavlja se u njegovoj glavi poput duboko
izgrebene gramofonske ploče. Čim im vratovi puknu,
opet su gore na rubu i pripremaju se za skok. A on to
ne može isključiti. Ne može se probuditi. Ne može
ustati iz svoga kreveta.
Misli na njih i u budnom stanju. Ne razmišlja o
njihovu posljednjem izboru da prijeđu u drugi život.
Ni o odluci da okončaju ovaj. Ali stalno su tu.
Jednostavno su tu.
Uvijek su tu.
I suosjeća s njima. Dok su ostali u vlaku bili
zgroženi ili u šoku ili vrištali gledajući prizor koji su
željeli što brže zaboraviti, on je osjećao rasterećenje.
Kao da je izvan prozora vagona stekao devetero novih
prijatelja.
Stoga, kad je pročitao onih šest riječi na prvom
listu papira, moglo je komotno pisati i:

Osvojili.
Ste.
Glavni.
Zgoditak.
Na.
Lutriji.
No on nije zanimljiv. Nije vrijedan spomena. Ni
razgovora o njemu.
On nije jedna polovica braka bez ljubavi ni
napaćeni umjetnik, pjesnik koji je uvjeren kako su
njegove riječi zavrijedile slušanje ili čitanje. Nije
razmažena djevojčica koja je u životu imala sve
potrebno, koja je profućkala svoju budućnost,
brinula se zbog stvari za koje se ne treba brinuti, on
ne drži do vrijednosti kao što je svraćanje pozornosti
na sebe.
On je tip koji se u krivo vrijeme našao na krivom
mjestu, krenuo krivim putem, krivom cestom.
On je Nitko.
Možda svako djelo Ljudi s izborom zahtijeva
prisutnost Nikoga.
Nekoga tko misli da je to dobra ideja. Nekoga tko
to isto želi učiniti.
Sve dok ne stane na rub.
59
Nije to bilo ništa toliko veliko kao teroristički
napad u Londonu 7/7. U osamdesetima je bilo
mnoštvo sličnih događaja. IRA je aktivirala bombu u
Harrodsu i restoranu brze hrane na Oxford Streetu.
Više eksplozija detonirano je u Hyde Parku i Regent's
Parku za vrijeme vojne parade. Bomba u avionu u
Lockerbieu. Opsada iranske ambasade. Još jedna
eksplozija na konferenciji konzervativne stranke u
Brightonu na kojoj je bio i premijer.
No ovo nije bilo ništa slično tome.
Bio je to uobičajeni poziv. 1982., Stari Bjegunac
tada je bio Mladi Bjegunac - i još jedan policajac,
pozvani su da istraže neki vandalizam i grafite na
željeznici. Rutinski posao. Ništa zbog čega bi se
trebalo brinuti.
Ali sve se dogodilo tako naglo.
U jednom trenutku su se smijali hodajući po
peronu, a u sljedećem se Bjegunčev partner
poskliznuo ili nešto slično, i pao, jer je starac čuo
tresak, zatim grgljanje i, prije negoli je stigao
reagirati, njegova prijatelja je ubila električna struja.
I Bjegunac se ukočio.
Zatim se onesvijestio.
Tada se to prvi put dogodilo.
Doduše, nastavljalo se događati. Svaki put kad lii
zbog nečega bio uznemiren ili suočen s nečim na što
nije bio spreman, sve bi mu se zacrnilo.
 Pobijedio je to. Trebalo mu je vremena i truda, ali
uspio je. Sve dok se njegov nećak nije bacio s mosta i
pas bez prestanka lajao na televizijsku sliku svoga
raspadajućeg bivšeg gospodara i dok spiker nije na
pet različitih jezika izrekao Ljudi s izborom i dok nije
našao komad papira u kutiji koju je uzeo iz stana
Mladog Bjegunca na kojem je pisalo 225-233, i dok
starac nije zbrojio dva i dva i došao do rezultata od
minus osam i povezao to s incidentom na mostu i
zaključio kako je idiot od njegova nećaka zajedno sa
sobom odnio osam drugih života i dok na vijestima
nije sugerirano da je Čovjek na svjetlu vjerojatno bio
kolovođa.
I zatim crnilo.
Uz nastavak psećeg laveža i brujanja vijesti i
znojenja na njegovim leđima.

60
Za javnost, devet članova kulta sada ima imena.
Policija i mediji misle da su tako stvarniji, da će tako
izazvati neku vrstu sklonosti. No imena se
zaboravljaju. Ljudi pamte priče i detalje. Mnogo je
lakše zapamtiti Nezahvalnu ili Liječnicu ili
Ljubavnike.
Pjesnikovi roditelji govore stvari kao što su: »Oh,
bio je tako kreativan. Htio je postati pisac. Još
odmalena.« Čak se ubacuje i njegov otac, povremeno
rokćući podršku. Majka izgleda iscrpljeno. Kao da je
tjednima plakala. Kao roditelj koji je nadživio svoje
dijete.
Spominju svoj brak dug trideset devet godina, no
ne spominju da je bio sretan samo dvije. Otac ne
spominje svoj nikakav odnos sa sinom niti da ga je
smatrao »malo uvrnutim«. Majka ne govori o svojoj
zabrinutosti da je njezin mrtvi sin vjerojatno bio
seksualno devijantan, ali pomaže objasniti plavu
tintu po njegovu tijelu, govori o puknutoj kemijskoj
na plahti.
Posljednja stvar koju žele je prikrpati svome sinu
i kultu izopačeno prakticiranje seksa.
I zato lažu. Da zaštite uspomenu na njega. Da
ostanu sigurni.
Otac Nezahvalne je mnogo benevolentniji u
iznošenju osobnih informacija. Rekao je policiji kako
joj je bilo teško nakon majčine smrti. Da je nagomilala
velike dugove pokušavajući otkriti tko je bez majke.
I u taj dio je zagrizla policija. Novac. Novac čini
ljude očajnima. A očajni ljudi rade gluposti,
primjerice pljačkaju banke ili skaču s mosta.
Vidi se da roditelji najviše brinu, da im je najteže
nositi se s tim, jer nastavljaju govoriti o svom mrtvom
djetetu kao da je još uvijek tu, govore u prezentu. No
pjesnikov otac je više tip za perfekt.
Onima koji su sve ovo gledali kao da gledaju svoju
najomiljeniju sapunicu, Ljubavnici su dobili najviše
empatije, ali i najviše zajedljivosti.
Ona sirota baka, mora pokopati vlastito dijete i još
brinuti za dva dječaka.
 Kako su joj to mogli učiniti?
Kako su mogli samo tako ostaviti svoje klince?
S njima stvarno nešto nije bilo u redu kad su se
odlučili za takav izlaz.
A ta sirota baka ne želi reći ništa loše o svome sinu
i nevjesti. Ne zna zasigurno da među njima nije sve
bilo u redu, ali je slutila, sumnjala. Ali nikad nije
pomislila da su stvari toliko loše.
I svi njihovi prijatelji su šokirani. Smatrali su
Ljubavnike oličenjem ljubavi i odanosti. Svi parovi
koji su se s njima družili htjeli su biti poput
Ljubavnika, ugledali su se u njih.
Netko kaže: »Pretpostavljam da nitko ne zna što se
stvarno događa iza zatvorenih vrata.« Pa iako su
veoma žalosni što se moraju nositi s gubitkom svojih
prijatelja i osjećaju se grozno zbog onih malih
dječaka, svi oni duboko u sebi osjećaju zadovoljstvo,
samodopadnost, što Ljubavnici ipak nisu bili toliko
savršeni i što njihovi vlastiti životi nisu toliko usrani
kao što su mislili.
Pogledajte svoju najsretniju prijateljicu. Onu koja
je uvijek tako prokleto nasmiješena. Cijelo jebeno
vrijeme. Onu koja uvijek izgleda tako sretna što vas
vidi, iako vas je već vidjela jutros kad ste dovezli dijete
u školu i upravo ste nabasali na nju u supermarketu.
Znate koju, onu koja ima najviše prijatelja na
društvenim mrežama. Tamo je slika njezinih klinaca
i njezinih kolača i njezinih ludih noćnih izlazaka.
Odlazi na odmor i snima selfiee sebe i svoga muža
kako se ljube na plaži. Ona se slaže sa svojom
majkom. Ona je društvena, svakoga dana odlazi s
nekim na kavu, a svake večeri s nekim na prošek.
Nalazi vremena za vježbanje i stavlja hashtag »fitfam«
sa slikom svojih novih tajica.
Mislite da je blagoslovljena. Da vodi prekrasan
život. Da je sretna.
Sretnija od vas.
Prihvaćate to jer je tako ovjekovječeno. Fotoaparat
ne laže, zar ne?
A što ako to ne prihvatite kao istinu? Što ako
kopate malo dublje? Možda uviđate kako sva ta sila
prijatelja znači da su sve to samo površna
poznanstva, da najsretnija osoba na svijetu nema
nikoga s kim bi podijelila svoje najdublje osjećaje.
Možda ste na tim obiteljskim slikama primijetili nešto
što ukazuje da je više zadovoljna svojom djecom nego
svojim partnerom. Ili ste skužili da toliko vremena
provedenog u teretani znači da zanemaruje djecu -
ona ih ne snima kad se tuku ni kad viču na nju ili ne
rade ono što im je rekla.
Vaša najsretnija prijateljica laže, a vi ste popušili
sve te laži.
Dakle, koga treba kriviti što ne razumijete njezin
osjećaj krivnje jer ima ljubavnika? Nju, jer nije svima
govorila istinu, ili vas zato što niste odvojili malo
vremena i kopali malo dublje?
Kako možete znati kako se osjeća Liječnica kad
izgubi pacijenta ili kako jedan od Ljubavnika izlazi
nakraj sa ženinom aferom? Kako ćemo doprijeti do
srži Pjesnikova Edipova kompleksa?
Kako možemo bilo kome pomoći kad toliko ljudi
laže?
 Samima sebi. sebi. sada svi lažu o onih devetero
ljudi koji su skočili s mosta. Iz istoga razloga zbog
kojeg lažu o svom vlastitom životu. Ne žele da u njima
vidite ono najgore.
Vidjeti ono najgore znači vidjeti istinu, vidjeti
ljepotu.
To je jedini način na koji se ovo može raščistiti.

61
Detektiv narednik Pače je na svojoj trećoj seansi.
Detektiv narednik Pače je progovorio.
»I vaš odnos se počeo razvijati u nešto mnogo
osobnije?«
»To je ono što oni žele da otkrijete, zar ne? Jesam
li pojebao ženu osumnjičenog ubojice? Da vide jesam
li se nekako kompromitirao, žele se uvjeriti da ću svoj
posao obavljati kako spada.«
»To nije nešto što bih prenio vašim nadređenima,
detektive«, slaže doktor Artaud. »Mislim da time ne
biste prekršili nijedan zakon.«
»Gledajte, dok sam istraživao slučaj, nisam je čak
ni upoznao. Prvi put sam je vidio kad sam je morao
obavijestiti da je njezin muž mrtav. Dao sam joj svoju
posjetnicu i nazvala me dva tjedna kasnije. Stoga bi
se teško moglo nazvati sukobom interesa da se nešto
dogodilo među nama, a nije se dogodilo ništa.«
I on laže.
Prava pandemija laganja.
 Detektivu naredniku Paceu ostale su još tri seanse
s doktorom Artaudom. Tri sata da ga uvjeri kako je
psihički s njim sve u redu i da je sposoban nastaviti
raditi, da nije krhak. Tri kratka sata da izbjegne
razgovor o onim crnim platnenim jezicima od kojih
izgleda ne može pobjeći. Još tri sjedjeljke da zaobiđe
svaki razgovor o svojoj paranoji. Ili onoj stvari za koju
je uvjeren da ga prati.
»Ne može biti toliko loše. Ne želim raditi
administrativni posao, upravo radim na slučaju.«
Pače preklinje, malo previše strastveno.
»Ono na mostu Chelsea Bridge?«
»Ne, ne. Ja s tim nemam veze. Bojim se da je moj
slučaj mnogo manje zanimljiv.«
Artaud prekriži nešto u svom notesu.
»U redu, razgovarajmo malo o tome gdje ste
odrasli.«
»O Hinton Hollowu? Malo selo u Berkshireu.
Obično selo, rekao bih.«
Ali nije.
»Znate, jedno od onih mjesta u kojem svatko
pozna svakoga.«
To je istina.
»Tamo zaista postoji pravo zajedništvo.«
I to je istina.
»Izvrsno mjesto za odrastanje.«
Laž.
I ne može stati. Jer mu ni to ne želi povjeriti.
Dolazak ovamo nije bio njegov izbor. Primorali su ga.
I zato laže o svom djetinjstvu i malom mjestu iz kojeg
potječe.
Artaud sluša njegove laži i zapisuje: Bježi od
nečega. Osjeća potrebu za bijegom.

62
234 - SVJEDOK

Ova postaja, Embankment.

Sljedeća, smrt.
Pazite da ne stanete između perona i vlaka.2
Svjedok posljednji put prolazi kroz rampe
podzemne željeznice. Kad skoči u onom djeliću
sekunde, kad pukne njegov treći kralježak i zatvore
mu se dišni putovi, kad ne bude imao ni toliko
vremena da mu cijeli život preleti pred očima, još
uvijek će na Oyster kartici imati 16,30£.
Prelazi most do South Banka. Ovo nije njegova
strana rijeke. Ovo je za Nikoga.
Natpis upozorenja u podzemnoj željeznici
Stane i pogleda preko rijeke u brod Wellington i
sjeti se pijanog monologa tipa u baru koji mu je
održao predavanje o tome kako Velika Britanija više
nije velika. Zaneseno je govorio o brodovima i
mostovima i kako jednostavno više ništa sami ne
gradimo.
Njegova dobrodošlica u Englesku.
 Brod je bijel. Ne zna je li oduvijek takav ili je svježe
obojen, ali se zbog njega sjeti svoje majke i njihova
doma i prodaje njihove kuće i kako se mora urediti
neutralnije da bi privukla više kupaca i lakše se
prodala. Ali se ne može sjetiti što joj je posljednje
rekao.
Vjerojatno zbogom.
Nada se da joj je rekao volim te.
Nada se da mu je povjerovala.
Prolazeći uz crvenu telefonsku govornicu, sjeti se
kako ga je otac zamolio da mu pošalje svoju sliku uz
jednu takvu govornicu. I jednu s onim autobusima na
kat, gorljivo je rekao. Naravno, ovaj svjedok je
udovoljio molbi i e-mailom poslao digitalne slike preko
Atlantika. No ne može se sjetiti očeva odgovora. Ni
poruke koju je poslao sa slikama.
Zaboravio je na zahvalnost.
Svijet je otupio.
Ovo je njegova zelena milja.
Prolazi uz drugi brod pretvoren u restoran,
pretvoren u tematski meksički bar, pretvoren u noćni
klub, pretvoren u ruglo. Očuvanje života preneseno je
iz njegove unutrašnjosti na vanjsku oplatu.
Odsad nadalje za njega nema spasa.
63
235 - NITKO

Sto jedanaest koraka od mjesta s kojega će skočiti,

zaslijepi ga blještavilo na vrhu tornja Tate Modem,
zamalo ga nagna na odustajanje od skoka i umiranja.
Zamalo.
Nema izbora.
Prije negoli se popne uzbrdo do mjesta gdje mu u
oči blješti sunce iznad galerije, policajac iz Citya
prođe uz njega, snuždeno maše bijelom
motorističkom kacigom, u hodu nema nikakve
živosti, u srcu strasti, misli su mu negdje drugdje.
Taj ništa ne može učiniti.
No, dobro.
Hvala što nisi pokušao.
Minutu prije dolaska neupućenog i nemarnog
policajca, ovaj Nitko stajao je ispred škole City of
London i promatrao kako čopor djece izlazi kroz
dvokrilna vrata u svojim bijelim majicama i kratkim
hlačicama, odlazi na trčanje uz rijeku u smjeru iz
kojeg je on upravo došao. Smiješe se jedni drugima i
guraju za poziciju, puni energije prije svakodnevne
obvezne fizičke aktivnosti.
Prirodni.
Nesvjesni stvari koje je ovaj svjedok Nitko vidio.
Nekomplicirani.
 Prije pucanja njegove kralješnice i drobljenja
njegova jednjaka, prije apatičnog mahača kacigom.
Iza bezbrižnih i neiskvarenih školaraca broji rasvjetne
stupove. Ima ih devet. Svaki nudi šansu da se vrati.
Da spasi dva života.
*
Uza stup broj devet još se mora sresti s policajcem
koji bi ga mogao zaustaviti, pretražiti, pronaći prilično
dug komad konopca u njegovu ruksaku, s omčama
na oba kraja, otkriti oproštajno pismo u džepu s
patentnim zatvaračem.
Kako bi pokazao da njegov posao zaista nešto
znači.
Ovaj Nitko ne primijeti ništa osim jednog drugog
mosta u rekonstrukciji: toliki propadaju, toliko su
oštećeni da upropaštavaju ljepotu prelaženja njima,
osakaćuje ju žestina njihovih smrti.
U trenutku kad laganim hodom prođe uz sedmi
stup ulične rasvjete, prvi put ugleda mjesto na mostu
Millennium Bridgeu. Mnoštvo ljudi prelazi rijeku s
obje strane, ali mu nije ni nakraj pameti da ovo neće
uspjeti.
Ništa ga neće skrenuti s kursa.
Jedini je način da spriječi samoga sebe da zaista
odustane.
Ali on nije od onih koji odustaju.
Ovdje nema bijele zastave.
Načas zastane kod stupa broj šest i promatra
prelaženje dvaju čamaca: Cyclone Clippera i Moon
Clippera. Identični su, osim prve riječi u njihovim
nazivima.
Policajac je ispred njega, još ga nije ugledao.
Bezbrižna djeca, bez ikakvih obveza, osim da se
zabave i uživaju u učenju, još obuvaju tenisice prije
trčanja.
Pokraj četvrtog stupa pretekne ga jedna žena.
Zamahuje jednom od onih vrećica od konoplje koje
supermarketi sada usrdno preporučuju. Vrećice za
život. I usađuju vam osjećaj krivnje zaboravite li je i
uzmete li običnu najlonsku, kao da ste vi jedini razlog
zbog kojeg je ovaj svijet tako zagađen, kao da time
osobno doprinosite najvećem postotku gomilanja
smeća na odlagalištima.
Na jednoj strani njezine vrećice je slika divovskog
maka, po tome Nitko zna da je ima od studenog,
možda i od ranije. Čini se da ove vrećice za život svaki
put imaju neku temu, bilo za Uskrs ili Božić ili
godišnji dobrotvorni telethon koji podržavaju
supermarketi.
Prije, pokraj drugog stupa uz rijeku, netom prije
nego što je Makovnjača pretekla Nikoga, i mnogo
koraka prije njegova divljenja riječnim plovilima, prije
podizanja glave i pogleda na mjesto s kojega će
skočiti, gdje će mu se vrat slomiti i smrt ga proždrijeti,
i mnogo prije pretjerano veselih adolescenata i
letargičnog policajca, njegovu pažnju privukla je
jedna žena.
Kosa joj je plava, ali ne prirodno, čime se također
ne mogu pohvaliti ni njezine usne ni grudi. Odjevena
je u ružičasto. Ružičasto poput žvakaće gume.
Trenirka boje žvakaće gume u skladu s biciklom boje
žvakaće gume, mobitelom boje žvakaće gume i laka
na noktima boje žvakaće gume. Ne vozi bicikl, gura
ga i razgovara na mobitel.
Nitko pogleda naokolo, provjerava vidi li
još437515619950500 netko ovu viziju sintetičke
antiljepote, ali izgleda da nitko ne mari, možda je ovo
fatamorgana. Možda ga varaju oči. Osvrne se, ali čini
se da svi gledaju u suprotnom smjeru, osim one mrlje
od žene u crnom koja u ritmu svojih koraka maše
vrećicom s nacrtanim divovskim makom.
Ispod mjesta na kojem stoji čekajući dok ne prođe
ona nestvarna vizija, usredotoči pogled na drmusanje
stražnjica pretilih džogera koji su ga pretekli pokraj
prvog stupa.
Nitko od tih ljudi ni na koji način nije povezan s
njim. Nije siguran bi li ih primijetio da je ovo neki
drugi dan. Možda su svi oni tu kako bi mu pružili
priliku, drugu šansu, milijun drugih šansi, da se
okrene, učini ovaj dan uobičajenim, poput svih
ostalih, kad očajava, kad se ne može iskobeljati iz
zahodske jame svoje spavaće sobe, gdje stalno
ponovno oživljava devet života izgubljenih na mostu
Chelsea Bridge i kuka i ciničan je i problem je sve oko
njega, samo ne on sam.
Sve što vidi vodi ga sto jedanaest koraka prema
onome mostu, vuče ga tamo, gura ga prema smrti.
Govore da su oni Ljudi s izborom, oni koji sada imaju
hrabrost, ali nitko od njih ne želi umrijeti. Nitko od
njih ne želi biti ovdje.
 Stigavši do prvog stupa, prije nego što uopće
uspije probaviti sve ono što je vidio oko sebe, mjesto
gdje će umrijeti, gradskog policajca, nedužnu djecu,
plastičnu glupaču, potrošačicu iz Olympica i prijane
koji trče za vrijeme pauze za ručak, namjesti ruksak
u udobniji položaj na ramenu.
Ispod mosta je natpis: Sigurnost počinje ovdje.

64
POBJEDA JE U OZLOGLAŠENOSTI

Ja ne kontroliram te ljude. Ovo nije diktatura. Ne

mogu ih prisiliti da naprave nešto što ne žele.
Slobodni su.
Ovakve stvari govorite novinskim reporterima
nakon što vaš odvjetnik izloži svoj završni govor, kad
vam dopusti govoriti. Takvu vrstu stvari ljudi očekuju
od vođe kulta.
Dosadno, predvidljivo sranje.
Uzmite na primjer Strong City. Uzmite Michaela
Travessera, poznatog i pod imenom Wayne Ben t,
poznatog i pod imenom Mesija, poznatog i kao Drugi
Krist, poznatog i kao zatvorenik 470204. Neka vam
taj momak pokaže kako ne treba voditi kult.
Svaki pokret započinje nekom neuobičajenom
idejom iza koje mogu stati ljudi. Formirate grupu,
govorite im o svojim idejama, oni ih prihvate. To nije
kult. To je mjesni klub za igranje tombole ili mjesečni
sastanak pletilja.
Želite li stvarno uskomešati stvari, morate u taj
Ženski institut koji kuha najbolji džem mjeseca uvesti
Strong City.
Nemojte im reći da ste Bog, to bi bilo apsurdno.
Možda samo da Bog govori kroz vas. To će im privući
pažnju.
»Wayne, što govori?«
Prestanite se zvati Wayne. To su vam ime dali vaši
zemaljski roditelji. Ne, sada ste Michael. Tako vas
zove Bog.
»Michael! Michael! Gospodin mu je dao ime
Michael.«
Nađite nekog slaboumnog hipija u suknji od bijele
zavjese i recite mu da napiše i na gitari odsvira
pjesmu »Michael, dopusti da budemo tvoji sluge«.
Dajte im vino i logorsku vatru da vas uz nju slave.
A sad im dajte datum smaka svijeta. Možebitni. Ili,
još bolje, recite da vam je Bog rekao da se morate u
svojoj spavaćoj sobi naći sa ženom vašega brata. Sad
odglumite neku vrstu napadaja koji je izazvao Bog,
što znači da se ne smijete oduprijeti njegovoj želji da
se popnete na nju i trljajte je svojim kurcem. Možda
možete i pasti na koljena na sag, kao da silno žalite.
Zavijajte na mjesec. Zazivajte Gospodina. Zatim uđite
nekoliko centimetara u svoju šurjakinju.
Ah, taj Bog, uvijek su nepoznati Njegovi putovi.
Prihvate li to, imate ih u šaci.
 Možete početi plesati po logoru, goli, bičujući se po
leđima dugom krunicom - Gospodinovom travom - i
vaši će se ljudi ljuljati u ritmu vaših dlakavih
pobožnih muda.
Reći ću vam nešto: smiješni ste. Čak i među
najpobožnijim sljedbenicima uvijek će se naći netko s
mrvicom zdrava razuma, neki brat kojemu se neće
svidjeti da s vama dijeli svoju ženu. I oni će otići. I sve
će reći masi drugih ljudi. I dok pozivate šest djevica
da s vama leže gole, a četiri od njih su maloljetnice,
policija je već na putu. I prije negoli se snađete, Bog
će vas ostaviti da sjedite ispred porote dok vaša kći-
nećakinja na lutki pokazuje gdje ste je dirali.
Donijeli ste kult na loš glas.
Vi. Trabunjali mnogo toga ni o čemu.
A granica je tako tanka.
Jesu li uspješni oni kultovi za koje nikad niste
čuli? Jesu li najbolji serijski ubojice oni koji nikad
nisu uhvaćeni? Ili je uspjeh u poznatosti, u
ozloglašenosti?
U tom posljednjem broju.
Postupali ste tako oprezno, pokušavali raditi ono
što ste mislili da je dobro, ono u što vjerujete, ali moć
kvari ljude. I možete postati upadljivi zbog svoje silne
love ili hvalisanja svojim osvajanjima ili šlatanjima
tinejdžerica.
Možda ste desetljećima operirali, neprimjetno, .i
sada želite neko priznanje za svoj trud. Možda želite
napraviti predstavu. Možda dvije. Možda želite otići u
velikom stilu.
 Možda uvjeravate sami sebe da moć dobivate tek
kad postanete poznati.
Jer je to ono što želite čuti.
I to je ono što je kult, zar nije? Govoriti ljudima
ono što žele čuti.
Isto tako, ako vas nitko ne pozna, ne možete sami
sebe nazvati kultom. Jer za to imamo druge ljude.
Bez drugih ljudi, vi ste izviđački kamp. Ugriz
komarca. Dječja pjesmica. Umirovljenički Pilates. Vi
ste tombola u osnovnoj školi na uskršnjoj priredbi.
To bi se moglo protiviti svemu onome čemu su vas
podučavali. Opominju čim pričama koje ste gutali i
probavljali i na koje vam je ukazivano kao na
pogreške. Pa, to jesu pogreške, ali ih sada morate
sami činiti.
Jer ne postojite ako nitko ne zna da ste tu.

65
U Oviedu u Španjolskoj, David Mendosa ima svoju
posljednju gažu - svira sologitaru u krcatom vinskom
baru, mnoštvo ga očarano sluša. Plaćen je u gotovini
i popio je tri čaše Rioje na račun kuće, zatim sprema
svoj instrument u auto i odlazi kući.
Nakon dolaska kući popije još jednu bocu nekog
crnog vina i opet s lakoćom prebire po onim
najlonskim žicama. Potom odlazi u krevet s čašom
vode i bočicom punom pilula. Vino mu pomaže da
zaspi, ali ako uz njega proguta i dovoljno pilula, zna
da će se naspavati najbolje u životu.
Kad ga ujutro nađe majka, zna što se dogodilo, zna
da ga više nema, ali ga svejedno protresa i zazivlje
njegove ime i viče i prijeti Bogu da će prestati vjerovati
u njega.
Uzima poruku ostavljenu uz krevet, onu na kojoj
piše da je sada osoba s hrabrošću, da je odabrao ne
bojati se, i ona je zgužva. To nije njezin sin. Nema
šanse. Ovo će biti zabilježeno kao nehotično
predoziranje. Momak koji je progutao previše pilula
za spavanje.
Ona je njegova majka. Znala bi da je bio u
depresiji. Nikad joj ništa nije rekao.
On nije bio član Ljudi s izborom. Samo se htio
osjećati kao dio nečega.
Večer prije smrti, osamdesetero ljudi slušalo ga je
kako svira gitaru, a David Mendosa žudio je samo za
tim da ga čuju.

66
Ergov miris već se uvukao u tkaninu sjedala
Starog Bjegunca. Tko će reći je li bolji ili gori od
smrada ustajalog alkohola i piletine na indijski
način? Nije važno, ovamo ne dolaze posjetitelji.
Na televiziji su vijesti. Gladi psa. Omiljeno sjedalo
još malo izblijedi od znoja s leđa koji je upio jastučić.
Ovo je nova rutina. Čini se da je Ergo zaboravio
Mladog Bjegunca, iako se javnost uporno drži one
slike Čovjeka na svjetlu. Misleći da je on vođa.
Narcis.
Nedužan.
Ovisno o tome kakvo li je već toga tjedna mišljenje
u điru.
Smrad nestaje na pragu gostinske sobe. Tamo
Ergu nije dopušten ulaz. Samo starcu. To je prostorija
koju održava čistom. Trebala je biti druga spavaća
soba, ali nikad nije bila potrebna. Nije previše
potrebna ni ona prva: većinu noći prespava na onom
vlažnom dvosjedu.
Na sredini sobe je dugačak stol djelomično
prekriven papirima. Tu je i stari laptop, previše spor
za svakoga s najnovijim iPhoneom, ali starcu je dobar,
radi upravo ono što od njega želi. Na jednom kraju je
pisač, i njega koristi u svom poslu.
Na zidu je nevjesta, gotovo dječja črčkarija koja bi
trebala ugrubo predstavljati rijeku Temzu. Na mjestu
gdje se nalazi most Chelsea Bridge zabodena je
pribadača. S nje je rastegnuto devet kao paučina
tankih konaca, na svaki je pričvršćena fotografija
mrtve osobe. Ispod svakog člana kulta su podaci.
Neki ih imaju više od drugih. Najviše ih ima Mladi
Bjegunac. Najmanje oni Beznačajni.
I ne može vam se uzeti za zlo ako mislite da je ovo
djelo umirovljenog policijskog detektiva koji istražuje
jadnu smrt svoga nećaka pokušavajući otkriti tko
stoji iza Ljudi s izborom, jer upravo tako i izgleda.
Izgleda kao djelo bivšeg profesionalca. Skupljanje
informacija i dokaza. Istraživanje. Uspoređivanje.
 Sve dok ne poželite da to znači nešto drugo.
Opsesiju, možda.
Planiranje.
Kovanje plana.
Pomno bilježenje informacija odanog broja dva.
Naredna pribadača bit će zabodena tamo gdje je
most Millennium Bridge.
Starcu će trebati dvije uzice.
Ljudima s izborom trebat će samo jedna.

67
Osjeća da nešto nije u redu. I bez razgovora sa
svojim sinom. Majčinska intuicija, možda. Ili držanje
u čvrstom stisku osobe koju je oblikovala više od dva
desetljeća.
U e-mailovima koje je obitelj dobivala osjećao se
tihi očaj. Malo površnog čavrljanja o studiju i mnogo
pitanja o onome što se događa kod kuće. Osjetila je
da nešto skriva.
Njezin muž potajno je doznačio dodatni novac u
pokušaju da mu ublaži stres.
Preseljenje u Englesku trebalo je biti iskustvo za
pamćenje. Građenje karaktera. Onakva vrsta stvari
kakvu svaki roditelj želi svome djetetu.
»Ubija ga ova udaljenost«, rekla je jedne večeri
svome mužu. »Ne radi se samo o čežnji za domom. On
je naš sin, a imamo videokonferencije samo svaka dva
tjedna.«
Iz svake njezine riječi izbija očaj. Vidjela je vijesti
o mostu Chelsea Bridge i nije ni slutila da se taj slučaj
već proširio i na njezinu stranu svijeta.
Sljedećeg dana njezin se muž vratio s posla i dao
joj avionsku kartu. »Spakiraj se, za dva sata vozim te
na aerodrom.«
»Čekaj. Što? Ne, ne možemo samo tako...«
»Možemo samo tako. Idi i spakiraj odjeću i druge
stvari u kovčeg, a ja ću za to vrijeme skuhati kavu.«
Zaplakala je. Smiješila se, ali je istovremeno i
plakala.
Nakon toga gore na katu, s kovčegom na krevetu,
na Internetu provjerava kakvo je vrijeme u Londonu i
pakira prikladnu odjeću. I trčeći se spusti u prizemlje
i ljubi svoga muža i zahvaljuje mu još jednom i
zajedno piju kavu i pita ga kako je proveo dan.
I kaže: »Tako sam uzbuđena.«
A on odvrati: »Bit će to veliko iznenađenje.«
I zatim su na aerodromu i ljube se na rastanku i
ona mu maše avionskom kartom i još se smiješi, a on
se vraća kući na pivo.
I sva ta intuicija i razumijevanje i poruka da je na
putu možda bi poboljšala raspoloženje broja 234 -
Svjedoka, ali ništa neće promijeniti.
Zatim se spusti na Heathrow i pokupi svoje torbe
i njezina mobitelska kompanija automatski joj šalje
poruku koliko će koštati njezini prekomorski pozivi i
korištenje podataka s Interneta.
 Zatim se uključi ikona koja joj obznani da je
napokon dobila signal.
Zatim šest propuštenih poziva.
Dva sa sveučilišta.
Četiri od njezina muža.

68
234-235 - SVJEDOCI

Ne moramo se zaustaviti.
Ni razgovarati jedan s drugim.
Niti se dogovoriti na koju ćemo se stranu okrenuti.
Jednostavno znamo.
Jer mi smo Ljudi s izborom, oni koji sada imaju
hrabrosti.
I odabrali smo ne bojati se.
Prošlo je četrnaest dana otkako je naš vlak kasnio,
otkako je u nezgodnom trenutku stao iznad rijeke,
pretkazujući nam našu vlastitu sudbinu.
Vidjeli smo ih kako skaču.
Devetero ljudi, jednakih kao mi, svatko od njih
mogao je birati: život ili smrt.
Pokazali su nam put.
Naš put je dug i samotan. Hodamo na suprotnim
obalama Temze, obojica prema mostu Blackfriars,
tamo će nam se ukrstiti putovi. Prolazimo jedan mimo
drugoga, ali nema potrebe stati ni razgovarati.
Jednostavno znamo.
Prelazimo na drugu obalu rijeke, prelazimo
posljednju dionicu našega puta, prema jednom
drukčijem aspektu: još uvijek imamo i više nego
dovoljno vremena za povlačenje. I obojica brojimo
korake dok se približavamo mostu Millennium
Bridgeu, jedan sa sjeverne, drugi s južne strane. Tako
znamo gdje ćemo se sastati.
Oko nas ima mnogo ljudi, mnogi ga prelaze kako
bi stigli do galerije ili katedrale. Vidjet će nas dovoljno
ljudi. Doživjet će isto ono što smo i mi. Mogu nam se
pridružiti. Mogu biti sljedeći. Mi smo oni koji
regrutiraju.
Posvuda smo.
Širi se.
Koraknemo na most. Nijedan od nas neće stići do
suprotne strane.
Sve teče brzo i glatko. Nećemo se sresti na sredini
mosta jer ima previše zapreka. Čelični ukrasi,
kablovi, sve bi to smetalo našem spuštanju. Ljudi su
već prije pokušavali skočiti s ovog mosta, ali su im
rešetke s vanjske strane na sredini omogućile
dovoljno vremena da se predomisle.
Mi to ne smijemo riskirati.
Zbog toga se sastajemo bliže South Banku, malo
niže od sredine mosta.
Brojimo korake.
Jednome ih treba sto jedanaest.
Drugome sto tri.
 Dovoljno da izbjegnemo glavni dio konstrukcije.
Hodamo, jedan na desnoj, drugi na lijevoj strani.
Onaj koji mora napraviti sto jedanaest koraka
prođe uz parove koji se drže za ruke, galebove na
kablovima i majku koja gura malo dijete u kolicima
dok starije stoji na maloj platformi pričvršćenoj na
stražnjoj strani kolica.
Onaj sa sto tri koraka prođe uz dva džogera,
muškarca u invalidskim kolicima i galebove na
najisturenijem dijelu čelične konstrukcije, odmaraju
se i spavaju.
Tada se sretnemo.
Devedeset sedam koraka: uzimam jedan kraj
konopca i stavljam omču oko vrata.
Sto koraka: uzimam drugi kraj konopca iz
ruksaka i držim omču u ruci, torba je teška od težine
i dužine konopca. Nitko ništa ne primjećuje.
Nikoga nije briga.
Sto tri koraka: kad stigne do označenog mjesta,
stavljam omču oko njegova vrata.
Ne prestajemo hodati.
Ovo je naš trenutak izbora.
Poput koreografskog plesa, udaljavamo se jedan
od drugoga. Jedan okrenut prema mostovima
Southwark i Tower koji se veličanstveno uzdiže u
daljini, drugi ima pogled na skele i ceradama
prekriven most Blackfriars Bridge.
I ubrzamo prema rubu.
Previše spontano da bi neki slučajni promatrač
mogao intervenirati.
 Prekasno za nas da odustanemo.
Odabrano je.
Konopac se odmata.
Skočimo sa suprotnih strana mosta, padnemo
kroz razmak između dvije čelične šipke, uskomešavši
galebove oko nas. Ruksak s konopcem pada na
sredinu kolnika i, dok padamo prema našim
sudbinama, konopac se naglo podigne iz torbe,
zategne se kad nam na suprotnim stranama mosta
izvine vratove, istog nas časa pretvarajući u nikoga.
Slijedi vrištanje koje mi ne čujemo jer nam je
kralješnica prekinuta, jer su naši mozgovi mrtvi i naši
dišni putovi blokirani. Konopac dijeli kolnik na dva
dijela jednakog kaosa i zbrke. Neki Londonci su
previše zaposleni da bi stali i promatrali, ne žele se
miješati, imaju vlastite živote. Mnogi su se od šoka
ukopali na mjestu. Neki se okreću i vraćaju tamo
odakle su došli, drugi se saginju ispod konopca i
nastavljaju dalje.
Svi se boje torbe na kolniku. Neki misle da bi u
njoj mogla biti bomba, drugi se boje nepoznatog.
Prazna je, gotovo. Unutra je samo list papira s
kratkom porukom. Svi znaju što tamo piše. Vidjeli su
na vijestima. Kljukali su ih njima svakoga sata otkako
je skočilo posljednjih devetero.
Prvih devetero, misle.
A mi nastavljamo tamo visjeti, ne ispunivši svoje
ambicije ni ne održavši obećanja. I, zbog našeg
sramotnog čina, ostavljamo za sobom zbunjenost i
srdžbu prema našim obiteljima. A mi se izrugujemo
umjetnosti i religiji koje popraćuju našu
demonstraciju.
Fokus je na nama.
Nitko se ne usuđuje dotaknuti konopac, pokušati
pomoći. Možda još uvijek imaju vremena za pomoć.
Koga god »spasili«, neće baciti nimalo svjetla na kult.
No oni ne misle toliko unaprijed. Misle na sebe.
Na mostu Millennium Bridgeu ima više od pedeset
ljudi i svi su prestrašeni. No čudan je to strah. Da je
tu neki luđak koji maše oružjem, mogli bi se bojati za
svoje živote. No ništa se ne događa. Nitko im ne prijeti.
I to je ono što ih plaši.
I trebaju se plašiti.
Jer će jedan od njih biti sljedeći.
A oni to ne znaju.
I ubrzo će biti završeno.
Trebaju mu još samo četiri.

69
POMAGANJE UBIJANJEM

Uzmite, na primjer, ova četiri imena i vidite znače

li vam nešto. Bilo što.
Tex Watson.
Sušan Atkinson.
Linda Kasabian.
Patricia Krenwinkel.
 Koliko Krenwinkelovih znate? Mislite da biste se
trebali sjetiti, zar ne?
U Kaliforniji je ponoć. Godina je 1969. Adresa je
10050 Cielo Drive, Beverly Hills. Tex Watson popne
se na telefonski stup i prereže kablove. Na putu koji
vodi prema kući zaustavlja osamnaestogodišnjeg
studenta koji u autu odlazi s imanja, nožem mu
prereže ruku i smjesti četiri metka u njegova prsa i
trbuh, dok se za to vrijeme tri žene skrivaju u grmlju.
Zajedno provale u kuću i masakriraju četiri osobe
koje nikad nisu upoznali.
Pet, ubrojite li i nerođeno dijete.
Trebali biste.
Evo još četiri imena: Jay Sebring, Wojciech
Frykowski, Abigail Folger i Sharon Tate.
Sebring i Tate sjede na stolicama, zavezani
zajedno oko vratova. Sebring je upucan, ostavljen
neko vrijeme, zatim sedam puta proboden nožem
kako bi prestao stenjati. Frykowski je udaren u glavu.
Kad je pokušao pobjeći, umlaćen je puškom, dvaput
upucan i proboden pedeset i jedan put. Tek toliko da
budu sigurni. Folger je samo izboden dvadeset osam
puta, ali i to je poslužilo svrsi.
Sharon Tate, ime poznato većini ljudi, bila je u
osmom mjesecu trudnoće i preklinjala je da ne
naškode životu njezina djeteta. Učinit će sve samo da
ga ostave na životu.
Nije pomoglo.
Oni su vragovi i došli su ovamo kako bi obavili
vražji posao.
 Izbodena je šesnaest puta.
Na odlasku su ubojice njezinom krvlju na ulazna
vrata napisali Svinja.
Bilo je krvavo i divljački. I promijenilo je izgled
cijele zemlje. Politički i umjetnički.
Evo u čemu je štos: samo su učinili ono što im je
rečeno.
»Potpuno uništite svakoga. Što stravičnije
možete.«
I Charles Manson, koji te noći nije ni bio u kući u
Cielo Driveu, na kraju je uhvaćen i optužen za
višestruka teška ubojstva.
On ih je prisilio da to učine.
I oni se ubrajaju u njegova ubojstva.
Sada uzmite devetnaestogodišnjeg studenta.
Pametan dečko. Govori dva jezika. Nezadovoljan
klinac. Momak bez usmjerenja. I pokažite mu ovaj
užas. Neka pogleda sve videe o Mansonu. Neka
pročita sve članke u novinama i časopisima. Neka se
ta ideja uvuče u njegovu glavu i zatruje mu oštar, ali
izopačen um.
Manson je to zamalo izveo kako treba. Imao je
ideju. Imao je ljude koji su mu vjerovali. I imao je
druge ljude, one koji su njegov način života učinili
kultom. I mogao je sebi pripisati sva ta ubojstva, iako
fizički nije nikome naudio.
No slava ga je dokrajčila. Htio je biti poznat. Htio
je biti slavan. A takva sranja su lako ostvariva.
Raznesite školu. Razrežite neke prostitutke. Zaletite
se automobilom u mirne prosvjednike.
 Manson je dobio ono što je htio. No uzmite onog
devetnaestogodišnjeg studenta s njegovim idealima i
ubacite ga u desetljeće antikulturne revolucije.
Pobrinite se da njegova završna igra pomogne svijetu,
da pomogne čim većem broju ljudi. Razbuktajte mu
maštu nekim Mansonom, nekim Kemperom, nekim
Bundyem.
I sada čekajte.
Jer će ubiti što više ljudi bude mogao.
 .

DRUGI DIO

UBOJICA
70
To možete osjetiti. Kad netko skoči sa zgrade i
padne na tlo, možete to osjetiti.
Zbog zvuka. Ne očekujete takav zvuk.
Mislite da će to biti pljas. Ali nije tako. Bacite s
krova parkirališta vrećicu za smeće napunjenu
jogurtom, onda ćete čuti pljas. To je taj zvuk. Ali to
nećete osjetiti. Čovječje tijelo: pet litara krvi, lubanja,
2.06 kostiju, srce, crijeva - to proizvodi tutanj. Vibrira
kroz tlo i osjetite ga u vlastitim prsima.
Možda zbog težine života.
Tereta postojanja.
Vrećica puna jogurta nema toga.
I postoji ono mišljenje da ćete umrijeti prije nego
što padnete na tlo. Mišljenje da strah od predstojeće
smrti uzrokuje šok ili srčani udar ili gušenje. No za to
nema vremena za vrijeme pada sa 60 metara visokog
mosta Tower Bridgea. Ono što vas ubije je naglo
zaustavljanje kad udarite o tlo. Težina vam je mnogo
veća kad tresnete o beton. Stanice u tijelu vam
puknu. Aorta se može odvojiti od srca. Ubrzo nakon
toga mozak vam ostaje bez kisika.
1 ne pretvorite se uvijek u kašu. Često su ozljede
samo unutarnje. U filmovima se može prikazivati
kako se nečije tijelo pretvara u žitku kašu i krv prska
po okupljenim promatračima, ali se organi mogu
smrskati i samo unutar tijela. Pucanje lubanje ne
znači uvijek da će vam se prosuti i mozak.
Sada to pomnožite s dvadeset.
 I mnogo je gore kad svi ne padnu istovremeno.
Beznačajni.
Učiteljica.
Broker.
Padaju jedan za drugim, poput divovske tuče koja
je nekoć imala nadu i ideje. Njihova težina prilikom
udara o tlo proizlazi iz njihovih doživljenih iskustava.
Vi to možete čuti i osjetiti zato jer su voljeli nekoga i
pojebali nekolicinu i pali ispite i poljubili se prvi put i
promatrali kako venu njihovi djedovi i bake i jeli loš
sushi.
I pad u vodu može imati isti učinak. Voda ne
ublažuje pad. S tolike visine tekućina djeluje na tijelo
na jednak način kao i kruta tvar.
Nisu svi pali na cestu. Neki su pali u Temzu.
Prodavačica.
Boksač.
Dadilja.
To su Ljudi s izborom. Oni koji su sada hrabri. 1
odabrali su ne bojati se.
Na sredini mosta ostala su posljednja trojica.
Jedan čiji će kuk punom snagom udariti o beton i
probiti mu rupu u trbuhu kroz koju će izaći dio
tankog crijeva. Jedan koji će pasti na noge i čije će se
bedrene kosti slomiti uz zvuk sličan pucanju grana za
vrijeme oluje. I jedan čiji će tres djelovati kao točka na
ovoj morbidnoj lakrdiji. Oni su posljednje crne crte
barkoda. Oni su signal tonskog biranja na telefonu.
Psihijatar.
Kuhar.
 Detektiv.
Ovo je jedino rješenje. I sada je kraj.

71
NE BUDITE ŠLAMPAVI

Tajna svakog uspješnog serijskog ubojice je u

nedopuštanju uplitanja drugih ljudi.
Jer drugi ljudi uvijek iznađu načine da zajebu
stvar.
Uzmite malenog Donalda Henrya Gaskinsa.
Uvrijedite ga. Nazovite ga Pee Wee.3 Podignite palac
uz bilo koju autocestu u Sjevernoj Karolini. I čekajte.
Čekajte dok 110 ljudi ne bude ubijeno. Mnogi od njih
bili su autostoperi. Dopustite mu da ih zove
ubojstvima iz zadovoljstva. Pogledajte kako se iz svega
izvukao radeći potpuno sam.
Sada gledajte kako se zaustavlja kombi i kako je
prisiljen odjednom ubiti tri osobe. Gledajte kako ih ne
može sam pomaknuti. Gledajte kako u pomoć poziva
starog prijatelja iz zatvora. I zatim mu se hvali o
ostalim žrtvama i grobovima u koje je zakopao njihove
ostatke. Vidite koliko će dugo trebati dok se taj
suučesnik ne okrene protiv njega kad ga bude
ispitivala policija.
Uzmite na primjer Denisa Nilsena. Razotkrivenog
od lokalnog obrtnika. Uočite kako spaljivanje i
bacanje dijelova tijela u zahod nije najbolji način da
se riješite svojih žrtava. Jer se odvodi začepe i nemate
drugog izbora nego nazvati lokalnog vodoinstalatera.
A on nema drugog izbora nego nazvati policiju kad
ustanovi kako je odvod začepljen ljudskim mesom i
kostima.
Ili uzmite Keitha Huntera Jespersona - Ubojicu
sretnog lica - i dajte mu na znanje da je ubijanje vaše
djevojke najgluplja stvar koju je mogao učiniti.
Morate biti oprezni s tim drugim ljudima. Povezani su
s vama. Zbog njih vas mogu uhvatiti. Odabirite ih
nasumce. Nemojte upucati političara ni uhoditi
poznate glumce ni ubijati članove vlastite obitelji.
Postoji dobar razlog zbog kojeg treba odabrati
skitnice i prostitutke.
I nemojte vjerovati onom slavnom ubojici
Zodijaku. Izrugivanjem policiji uplest će se drugi
ljudi. Tako bi vas mogli otkriti. Na kraju će DNK
pokazati da je taj tip Zodijak umro ili završio u
zatvoru zbog nečega drugog. Nikoga nije nasamario.
Zaboravite na suradnike, partnere, djevojke i
mladiće.
Nemojte postati šlampavi.
Ne dopustite da vas uhvate.
Želite li se riješiti malo više od nekolicine
napušenih kolega s kampusa, morate biti kreativni.
Uzmite, na primjer, Harolda Shipmana. Doktora
Smrt. Divite se kako je iskoristio svoje znanje
liječnika opće prakse da bi starijim pacijentima davao
smrtonosne doze morfija i kako je iskoristio svoj
položaj u društvu da bi prikrio svoje tragove.
 Uočite kako je radio sam, godinu za godinom. Bez
bivših zatvorenika koji bi ga cinkali. Bez su učesnika
koji će prihvatiti sudsku nagodbu i isporučiti policiji
njegovu glavu na tanjuru.
Uočite kako se nije morao rješavati trupala -
ubojstva su izgledala kao nesretni slučajevi ili
prirodna smrt. Obitelji žrtava plaćali su pogrebe ili
spaljivanje dokaza. Nije postojala nikakva šansa da
neki vodoinstalater ili zidar naiđe na kakvu vlas ili
kost ili zub.
Naučite nešto iz njegova trideset osmogodišnjeg
braka s jednom ženom. Koju nije morao ubiti. Koja
nikad nije dovela policiju do njihova praga.
No primijetite i njegovo samozadovoljstvo. I
njegovu pohlepu. Obratite pažnju na njegovu
pogrešku kad je pokušao prisvojiti žrtvino
nasljedstvo, krivotvoriti dokumente kojim mu
oporučno ostavlja svoju imovinu.
Harolde, ti si ubojica.
Nisi lopov.
Ni krivotvoritelj.
Harold »Anđeo smrti« Shipman. S 238 dokazanih
ubojstava i još dvanaest nedokazanih.
Harold »Dobar doktor« Shipman. Koji je postao
pohlepan. Koji je postao šlampav.
Koga su uhvatili.
Harold Prokleti Shipman: najveći serijski ubojica
svih vremena.
Sve dosad.
 Evo u čemu je tajna: najveći serijski ubojica u
povijesti postat ćete ako učite iz zajeba svih ostalih
ubojica. Bez suučesnika. Bez podređenih. Bez
pogrešaka.
A najbolji način da to učinite jest osnivanje kulta
koji zapravo ne postoji.

72
Nakon dvostrukog vješanja na mostu Millennium
Bridgeu, stranica Ljudi s izborom dobila je 100 000
sljedbenika. Većina je iz Ujedinjenog Kraljevstva, ali
vjernici i mrzitelji iz cijeloga svijeta klikaju svojom like
dugmadi i pridružuju se raspravi.
Ponajprije diljem Europe, Sjeverne Amerike,
Japana i Australije. Možda bi onaj tko brine za
održavanje stranice mogao znati točan broj zemalja
koje su se uključile u razgovor o kultu, isti taj mogao
bi i odgovoriti na neke poruke. Ne u svoje ime, ne
predstavljajući se kao nevidljivi vođa, već kao
kolektivni glas Ljudi s izborom.
No to se ne može dogoditi. Stranica je otvorena
prije više od četiri godine pod lažnim profilom, mrtvim
i beskorisnim. Nije teško na javnosti dostupnom
kompjutoru u kafiću ili knjižnici napraviti profil pod
izmišljenim imenom, zatim kreirati stranicu koju će
ljudi posjećivati i zatim se nikad više ne vratiti. Nikad
se više ne logirajte s neke druge internetske lokacije.
Nikad više ne zavirite sa svoga mobitela.
Jednostavno je ostavite.
 I čekajte.
Stranica Davidijanaca ima samo 197 sljedbenika.
I jasno je tko je vodi.
Hram naroda ima 910 sljedbenika. Osam manje
od broja ljudi koji su umrli u Jonestownu.
Stranica Charles Manson Official Music ima
15 000 potpisnika. Charles, bio si bolji s gitarom
nego u izvlačenju od ubojstava.
Bundy: 22 000.
Scijentologija: 662 000.
Ovo pokazuje kako ljudi danas prosuđuju. Ovo je
njihov utjecaj, njihov doprinos. Svi samo žele da ih
vole. Žele da ih slijede. Sada je sve kult. I svatko je
vođa.
Vođa Ljudi s izborom ne mari za sljedbenike. Oni
su drugi ljudi. Oni su tu kako bi promovirali brand i
odobravali kult. Toliko o tome. Drugi ljudi kvare
stvari. Smetaju.
Jedini broj za koji mari je 238: broj ljudi koje je
ubio Harold Shipman.
Nakon mosta Millennium Bridgea, za njim
zaostaje za samo tri.

73
Pribadača je zabijena u most Millennium Bridge.
Ne na sredinu, već malo bliže South Banku, na
mjestu gdje su skočili. Oko pribadače omotan je
komad crvenog konca, jedan kraj pričvršćen je na
lijevu, drugi na desnu stranu. Na desnoj strani Stari
Bjegunac nažvrlja riječ student. Tako su rekli na
vijestima. Na lijevoj napiše tri upitnika.
???
Čuje kako Ergo grebe po vratima.
»Samo časak, dečko. Znaš da ne smiješ ovamo
unutra.« Govori nježno, ne miče pogled s mape. Ovo
stvarno funkcionira. Svaka žrtva ima sliku, nije samo
silueta. Svaki skakač ima ime, a ne broj.
Skroz lijevo su tri fotografije: Ines Dupont, Harald
Yeoman i Noah Holmgren. Tri europska slučaja
samoubojstva navodnih Ljudi s izborom. Ispod toga
krug tinejdžera, upucanih u Illinoisu.
Bez crvenih konaca. Bez povezanosti.
Starac sjedi za stolom punim papira i otpije iz
kantice piva. Posljednja dva člana stigla su u pravo
vrijeme. Policija će navaliti, otkrit će informacije: još
nešto što će morati rješavati. Više radne snage. Više
mozgova.
Pogleda devet pribadača na mostu Chelsea Bridge,
usredotoči se na onu na dnu. Tamo gdje je visio onaj
na svjetlu. Njegov sjebani nećak. I ruka inu se počne
tresti. Samo malo, ali mu odvrati pažnju sa zida. Ne
toliko da bi prolio pivo, ali ga ipak zabrine. Otpije još
jedan drhtavi gutljaj.
I opet pogleda zid, lica i imena i pribadače i grubo
ucrtane prijelaze preko rijeke. Pogleda europske
obožavatelje koji nemaju nikakve veze s ljudima s
izborom - nisu njihovi brojevi - i na kraju pravokutnik
koji predstavlja most Tower Bridge.
 Nije dovoljno velik da na njega stane dvadeset
pribadača.
Još se više uznemiri.
Okrene se piću, misli da će ga smiriti. Ali se opet
onesvijesti, padne na pod uz tresak koji Ergo osjeti u
svojim prsima.

74
Njezini kolege opisali su je kao mirnu, inteligentnu
i konzervativnu. Studirala je pravo na
King's Collegeu u Londonu, s punom stipendijom,
prije nego što je prešla na Sveučilište južne Kalifornije
gdje je diplomirala fotografiju, umjetnost i rodne
studije.
Režirala je film, svoje viđenje romana Williama
Gibsona Neuromancer, zatim se skrasila u Kaliforniji
i radila kao web dizajnerica.
No nikoga nije briga za te pojedinosti iz života
Grace Quek.
Pamte samo da je 19. siječnja 1995. promijenila
ime u Annabelle Chong i snimila kako je jebe 251
muškarac, što je u to vrijeme bio najveći grupnjak.
Jer ljudi stvarno mare samo za brojeve.
Na mostu Chelsea Bridge bilo je devet žrtava.
Na mostu Millennium Bridgeu dvije.
To je jedanaest Ljudi s izborom.
 Ostali koji su prijavljeni u Americi i Kambodži i
Estoniji i svim ostalim zemljama na koje se proširio
ovaj virus samoubojstava, oni koji su se zaklali,
objesili, upucali ili skočili i ostavili poruke na svojim
materinjim jezicima ponavljajući mantru kulta za koji
su vjerovali da su mu se priključili, nemaju nikakve
veze s članovima iz Londona. To nije to.
No čini se da urednici vijesti manje mare za
činjenice negoli za brojeve. Jer je diljem cijeloga
svijeta u samo četiri dana bilo više samoubojstava
Ljudi s izborom negoli ljudi koji su 19. siječnja 1995.
buljili u posljednji posao Annabelle Chong.
U naredna tri dana udvostručio se broj krvavih
kupki i rukom napisanih pisama.
Kanali s vijestima samo su čekali da Meeteru
Tokuhara ostavi tisućito oproštajno pismo.
I u potpunosti su pogrešno shvatili smisao Ljudi s
izborom.
Jednako kao što su krivo shvatili motiv gospođice
Chong da odjednom primi dvjesto kurčeva: htjela je
pobiti rodnu podjelu uloga.

75
Policija traži duha.
Nikakav otpadnik ne strši ni iz koje organizirane
religije. Policija ne može naći nikakvu dvoranu u kojoj
su se sastajali Ljudi s izborom. No crkva ne mora imati
zgradu. Crkva je skupina ljudi koji vjeruju u istu
stvar. Jednako kao i kult.
Ipak, ovdje nema zajedništva. Članovi ovog
samoubilačkog kulta ne sastaju se jedni s drugima i
ne razgovaraju o svojim planovima kako će umrijeti.
Prvi put se sretnu trenutak prije nego što će sebi
okončati život. Nemoguće je naći osobu spremnu na
skok i zaustaviti je prije prekoračenja ruba. To je ono
što treba policiji. Netko tko bi bacio malo svjetla. Neki
dezerter.
Svaki kult ima članove kojima se odjednom otvore
oči. Ima članove koji odlaze. Ponekad pobjegnu
roditelji i ostave svoju djecu. Ponekad obratno.
Genijalnost Ljudi s izborom je u tome što nijedan član
ne može otići jer nitko ne zna da je član. Sve dok nije
prekasno.
I gdje im je sjedište? Zašto se nisu odvojili od
drugih ljudi poput svakog drugog dobrog kulta? Zašto
se ne ponašaju onako kako bi trebali? I gdje su,
dovraga?
Policija gubi vrijeme tražeći vođu, jer vođa ne
postoji. Nema smisla tražiti sadašnje članove jer ni
oni sami ne znaju da su članovi. Moraju se
usredotočiti na žrtve.
Devet s mosta Chelsea Bridge.
Dvije s mosta Millennium Bridgea.
Kako su povezani? Kako su se ukrstili njihovi
putovi? Što ih je natjeralo na ovo?
Prije nego što je Dinah Faige postala broj 231
 Nezahvalna, bila je draga i ljubazna i marljiva. I
imala je majku. A ta je majka imala rak.
I taj rak imala je i liječnica.
I ta je liječnica prije dva tjedna skočila s mosta
Chelsea Bridge.

76
I dok policija lupa na ulazna vrata Starog
Bjegunca, čuju kako Ergo laje. Starac se opet
probudio na podu, uz njega je prevrnuta stolica,
proliven Heineken. Zabrinut je. Ne zna što će s tim
nesvjesticama. Sada je stariji i bolesniji. Fizički.
Mentalno. No ima dovoljno snage da ustane s toga
poda, izađe iz sobe - zaključavši vrata za sobom
pogladi svoga novog družbenika i otvori vrata.
»Oprostite zbog ovoga«, drhtavo reče da bi izgledao
stariji nego što jest.
»Gospodin Levant?«
»Oprostite, a vi ste...?«
»Policija, gospodine Levant. Možemo li ući?«
Pokažu mu značke. Nisu trebali. Stari Bjegunac
odmah zna da su detektivi, po njihovim jeftinim
zgužvanim odijelima i crnim kolobarima oko očiju i
mirisu kave i alkohola u njihovu dahu.
Ergo laje.
»U redu je, momče. U redu je.« Povuče psa uz nogu
kako bi ga smirio. »Izvolite sjesti. Samo mu moram
napuniti zdjelicu. Mogu li vam donijeti nešto kad već
idem u kuhinju?«
Obojica odbiju. Zure u neuredan dnevni boravak,
pogledaju se, zatim opet prostoriju, nakon toga priđu
dvosjedu, sjednu i čekaju. Čuju kako starac istresa
pseću hranu u zdjelicu. Nešto mrmlja psu. U jednom
trenutku čuju ga kako zviždi neku melodiju. Zatim
čuju kako je proključala voda u kotliću.
Starac pokušava dobiti malo vremena. Zna da su
došli ovamo kako bi razgovarali o njegovu nećaku,
potkrijepili svoju teoriju da je bio neka vrsta
genijalnog zločinačkog uma. A on bi radije da se
njegov nećak pamti kao sljedbenik, žrtva, a ne vođa
kulta. Najbrži put do slave je ubiti nekoga.
Najjednostavniji put do ozloglašenosti je ubiti što više
ljudi. Starac želi da njegov nećak bude zaboravljen.
Stoga mora svrnuti njihovu pozornost na nekoga
drugoga. Bude li mogao.
Vrati se sa šalicom čaja i sjedne na svoje omiljeno
mjesto. Razmijene nekoliko površnih rečenica i
prijeđu na temu Mladog Bjegunca.
»Ali nakon toga bile su još dvije žrtve. Moj nećak
je tada bio mrtav.« Stari Bjegunac gotovo preklinje.
Mislio je da je incident na mostu Millennium Bridgeu
skinuo ljagu s imena njegova nećaka.
»U ovakvim slučajevima, ostavština češto živi malo
duže od vođe, gospodine Levant.«
»U ovakvim slučajevima? Na koliko ste ovakvih
slučajeva radili?«
»Pa...« Ušute.
 »Prošla su dva tjedna i vi tek sada dolazite k meni.
Cijelo to vrijeme mediji blate moga nećaka. Gdje ste,
dovraga, bili dosad?«
Na ovaj izljev, detektivi izgube prednost.
U ovakvoj je situaciji lako izravno odgovoriti, ali
starac bi se onda okomio na njih. Zato čekaju.
Puštaju mu da dođe do daha. Očito nije u najboljem
stanju i osim prirodnog smrada pseće dlake, mogu
namirisati i alkohol.
Krupniji detektiv, Paulson, objašnjava Starom
Bjeguncu kako policija nije isto što i mediji. Novinari
idu samo u jednom smjeru, a vlasti istražuju i druge
aspekte. Novine traže senzacije.
»Surađujemo s riječnom policijom i
mrtvozornicima kako bismo utvrdili postoji li kakva
veza među žrtvama. Možda su svi oni žrtve.«
Nastavlja objašnjavati kako su se ukrstili putovi
Dinah Faige i doktorice Alden. Pita starca je li Mladi
Bjegunac ikada bio u toj bolnici, je li ga Aldenova
liječila, je li kod nje bio netko od njihove rodbine, je li
on sam imao kakav razlog da ode u tu bolnicu.
Detektiv pita što se dogodilo s ocem Mladog Bjegunca.
Je li momak imao kakvih novčanih neprilika ili
dugova koje nije mogao otplatiti. Je li imao djevojku?
Postoji li kakva bivša? Je li odlazio u crkvu? Je li bio
član bilo kojeg kluba? Je li bilo kakvih promjena u
njegovu nedavnom ponašanju?
Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Njegov otac je lijenčina i nestao
je. Nije siguran je li imao kakve dugove, ali je živio
jednostavnim životom. Imao je bivšu, ali tko je nema?
Nema nikakve crkve, nikakvog kluba, većinom je bio
kod kuće. Posljednjih nekoliko mjeseci doimao se
sretnijim.
Starac uzima Paulsonovu posjetnicu. »U slučaju
da se sjetite još nečega što bi nam moglo biti korisno.
Znate kako to već ide, zar ne?«
Starac kimne. Vodi ih prema izlazu, isprati ih,
zaključa vrata i vrati se u svoj ured.
Iz ladice stola izvadi jedan konac. Komadićem žute
niti poveže Nezahvalnu s Liječnicom. S dvije plave niti
napravi dvije crte. Jednu između svoga nećaka i
liječnice, drugu između nećaka i nezahvalne žene
koja je sada svima poznata kao Dinah.
Zatim prekapa po kutiji koju je uzeo iz stana
mrtvog nećaka, jer mora otkriti tko je bila ta bivša
djevojka.

77
Detektiv narednik Pače sjedi na mostu Chelsea
Bridge, s njegove desne strane zlokobno se uzdiže
monolitna energana. Čeka da se na suprotnoj strani
pojavi vlak. Čim ga ugleda, ustane. Vlak stoji, kao i
uvijek, dok drugi vlak ne izađe iz postaje. Pače priđe
rubu i pogleda dolje u namreškanu crnu vodu.
Pogleda na lijevu stranu u svjetlo koje je
osvjetljavalo jednog od skakača. Bio je tek dečko.
Umiješan u nešto što vjerojatno nije ni razumio. Ovo
nije njegov slučaj, ali svejedno je došao pogledati i
nema šanse da je iza svega toga stajao taj klinac.
 Dogodilo se to prije nekoliko tjedana, tako da je
most sada opet otvoren, pa ljudi voze i hodaju preko
njega kao da je sve normalno. Namjeravate li kupiti
kuću i saznate da su njezini prijašnji vlasnici ubijeni,
to će vas sigurno odvratiti od nakane, bez obzira
koliko bila velika okućnica. A na ovom mostu umrlo
je devetero ljudi i izgleda kao da su na to svi
zaboravili, jer bi prisjećanje na taj događaj moglo
predstavljati smetnju.
Mobitel mu vibrira u džepu. Izvadi ga i pogleda
zaslon. Nema imena, ali prepozna broj. Ne želi broju
pridodati ime dok sve ovo ne završi.
Vlak sa suprotne strane počinje se zaustavljati uz
peron.
»Hej«, javi se na mobitel, osvrćući se, ali u blizini
nema nikoga. Nitko nije ovdje.
Ona želi da dođe k njoj. Da prespava. I opet joj
mora objašnjavati da hoće, ostale su mu još samo
dvije seanse i onda će biti gotovo. Ona glumi
razumijevanje. Frustrirana je. Želi ga pojebati.
Prekinu razgovor: ovo nije vrijeme za upuštanje u
raspravu.
Detektiv narednik Pače mora otići kući. Nije
siguran ni zašto je došao na most. To s njim nema
nikakve veze. Završio je četvrtu seansu s doktorom
Artaudom i skrenuo desno umjesto lijevo.
Još uvijek se ne želi otvoriti terapeutu, samoj ideji
o terapiji, ali sada se tamo osjeća ugodnije. Ovaj put
je vrijeme brzo prošlo. Pače se ne može sjetiti ni pola
stvari o kojima su razgovarali. Ali sasvim sigurno nisu
o Maeve Beauman ni Hinton Hollowu ni onoj
iritantnoj paranoji kako ga, kamo god išao, prate loše
stvari.
Stvarno se ne može sjetiti. Ali nisu razgovarali ni
o jednoj toj temi.
Ne sjeća se, ali sigurno nisu razgovarali o nečemu
važnom.
Ostale su mu još dvije seanse.
Nakon toga sve će se vratiti u normalu.

78
236-255

Posvuda ispod nas su ljudi.

Ne žele nas gledati kako umiremo.
Samo nas žele gledati kako se ubijamo.
Uključuju kameru na mobitelu. Prebacuju na
video. Stavit će na Internet kad bude snimljeno.
Ne gledamo dolje. Ne možemo vidjeti mnoštvo ni
jesu li već s obje strane mosta policijski kombiji koji
pokušavaju zagraditi ovo područje. Ionako je
prekasno. Još malo do skoka. Ili prelaska preko.
ruba. Ili zatvaranja očiju i naginjanja naprijed.
Znak će nam dati Učiteljica. Ljudi će je zauvijek
zapamtiti. Ona skače sama. A mi čekamo na vrisak.
Uvijek se čuje vrisak. Jedan dok pada. Drugi kad se
smrska o beton.
To je naša sirena.
 Tada svi krećemo. Slijedimo je.
Rasut ćemo se po pločniku, cesti, ulubiti krovove
automobila, slomiti vrat na branik, pasti u rijeku i
ona će nas odnijeti.
Sve nas.
Radimo što nam je rečeno.
Mi smo posljednji Ljudi s izborom. Posljednji koji
imaju hrabrost.
Ispod nas svi pokazuju gore. Uzdišu jer misle da
bi trebali. Tapšu jedan drugoga po ramenu i šapću
koliko su šokirani jer se previše boje govoriti naglas.
Promatrali su kad je devetero naših skočilo s mosta
Chelsea Bridge. Bili su šokirani kad se ponovilo s dva
naša člana koji su savršeno surađivali na mostu
Millennium Bridge. I zato znaju da ćemo skočiti.
Znamo i mi.
Zato jer ne želimo.
Ipak, nitko ne odlazi od onih dolje. Zašto toliko
čekaju? Nitko nam ne pokušava pomoći. Nitko nas ne
pokušava zaustaviti. Pregovarati. Odgovoriti nas od
skoka. Nitko. Od svih tih Beznačajnih.
A ovdje gore je hladno. Ali je prekrasno.
Pogledajte samo sva ta svjetla.
Prsti su nam utrnuli, srce nam smireno tuče.
Čekamo Učiteljicu.
79
Meeteru Tokuhara točno na vrijeme odlazi s posla
u putničkoj agenciji Nippon. Smiješi se dok se
pozdravlja sa svojim kolegama. Kažu joj da će se
vidjeti sutra ujutro. Ona ništa ne odgovara.
Točno s druge strane ceste je prodavaonica karata
postaje Matsue. Nikad nije propustila svoj vlak.
Ima dovoljno vremena da malo prolunja
dućanima, kupi namirnice za večeru i neke toaletne
potrepštine koje joj zapravo ne trebaju, ali ne želi
ostati bez njih.
Naruči kavu, sjedi tri minute i pregledava mobitel.
Slike djece. Nekoliko SMS-ova i propušten poziv
njezina muža. Želi otići kuci, ali se djelomično toga i
užasava. Njezin dan nije prestao nakon završetka
radnog vremena.
Iz torbice izvadi mali notes i kemijsku. Zapiše
nešto, istrgne stranicu i spremi je u vrećicu s
namirnicama. Pijucka previše vruću kavu, puše u
nju, zatim ustane, u jednu ruku stavi torbicu, u
drugu vrećicu. Ima dovoljno vremena da stigne na
vlak.
Meeteru Tokuhara čeka na peronu, smiješi se. To
možete vidjeti na snimci nadzorne kamere. Dok se
vlak približava, smireno spusti torbicu na tlo, a s
desne strane ostavi vrećicu. Ne trči. Ne paničari. Ne
predomišlja se.
Meeteru, majka troje djece, marljiva radnica,
nasmiješena žena, mirno priđe rubu perona, spusti
se na tračnice, legne na njih i zatvori oči. Ne trgne se
na zvuk lokomotive koja se približava. Čak ni ne
trepne.
Vlak prijeđe preko njezina vrata i goljenica. Zbog
toga što je sve bilo tako ležerno, tako smireno, polako,
nitko je nije ni pokušao spriječiti. Svi su zbunjeni.
Japanska policija više puta pregledava snimku
nadzorne kamere. Ovo je jezivo. Kao da je bila
opsjednuta. U njezinoj vrećici nađu poruku s
mantrom Ljudi s izborom.
Za ljude regije Chugoku ovo je tragedija. No vlada
i kulturna tolerancija: osoba je dovoljno odgovorna da
si sama oduzme život.
Za Ljude s izborom to je laž.
Ona nije jedna od njih.
Ona se ne broji.
Dupont. Yeoman. Holgren. I sada Tokuhara. Oni
nisu stvarni. Oni nisu dio ovoga. Potpuno su različiti
od svakog pojedinog člana Ljudi s izborom. Zato jer su
imali izbor.
Mrtvi su jer su htjeli biti mrtvi.

80
230 - LIJEČNICA 1 233 - MLADI
BJEGUNAC

Tehnički, može raditi samo četrdeset osam sati

tjedno. No ovi sati su prosjek razdoblja od dvadeset
šest tjedana. Stoga je moguće da ponekad radi i
dvanaest dana uzastopno. Dakako, imat ćete pravo
na odmor narednih četiri ili šest sati, ali to vam ne
pomaže kad u bolnici odrađujete smjenu koja traje
pola dana i trebali biste brinuti za ljude oboljele od
smrtonosnih bolesti.
Ubacite malo dodatnog pritiska, s nekoliko
dodatnih sati koji nigdje nisu zabilježeni, i dobit ćete
recept za greške. Previdjet ćete neki podatak na
pacijentovu kartonu, slučajno ostaviti neki kirurški
instrument u pacijentu kad ga zašivate.
No najjednostavnije od svega je zaboravljanje:
tjedno viđate toliko mnogo ljudi koji zahtijevaju sve
vaše znanje i vještinu i ljubaznost dok istovremeno
trčite s odjela na odjel, ne znajući koji je dan ni je li
vani nebo crno ili svijetlosivo.
Liječnica je puna energije od napornog vježbanja
dugog četrdeset pet minuta, nakon čega je slijedilo
intenzivno sedmominutno masturbiranje i na kraju
proteinski napitak.
Dva sata na poslu i razgovarala je s više oboljelih
od raka nego što je uobičajeno, energija stečena
vježbanjem je nestala.
Još četiri sata i pouzdaje se da će joj kofein pomoći
prebroditi drugu polovicu smjene. Noć je, ali to ne
znači da je sve mirno. Odvuku je s onkologije da bi
pomogla u konzultaciji o nekom pacijentu i možda
isključila mogućnost kako je lumor uzrok simptoma.
Zatim su je stavili da asistira u nekim hitnim
slučajevima i opet joj je potreban odmor, ali preostala
su joj još četiri sata, a mladić kojeg je upravo vidjela
mogao bi biti jedan od milijuna mladih muškaraca
kojima je teško reći što ih muči, ali nalaze olakšanje
u rezanju svojih ruku i nogu.
I ona se opet pita koliko stvarno pomaže.
Sprječava li nešto? Vrijedi li uopće nešto to što radi?
Mladićeva majka plače ispred odjela. Uzrujana je
jer se on još uvijek reže, ali joj je laknulo jer nije mrtav.
A liječnica misli: Da je htio umrijeti, mogao je to učiniti.
Sada samo trati moje vrijeme i zauzima krevet. Ne želiš
li to obaviti do kraja, onda bi trebao odabrati živjeti.
Živjeti u potpunosti.
I krivnja koju osjeti zbog takvih misli nestane kad
je iza ugla dočeka drugi problem i opet se vrati
tumorima koji su se smanjili i gubitku kose i kvrgama
na mjestima gdje ih ne bi trebalo biti.
Majka Mladog Bjegunca prestane plakati, vrati se
do sinova kreveta koji ne bi trebao zauzimati i jedan
posve drugi, ali jednako umorni liječnik govori joj da
ga drži na oku, ali da bi mu pomogla i terapija. Zna
da ga majka ne sluša i da će se mladac vjerojatno opet
vratiti za otprilike mjesec dana, možda čak i u vreći
za trupla, ali joj letak za koji zna da ga neće pročitati
i zatim prilazi drugom krevetu.
Kad sljedeći put bude vidio momka s
porezotinama, bit će Čovjek na svjetlu. I prepoznat će
jednu od visećih sjena na slici kao kolegicu s posla,
ali se ni on neće sjetiti njezina imena.

81
233 - MLADI BJEGUNAC I 232 - PJESNIK

Drvo na Albert Bridgeu mostu gnjili. Kažu da je to

zbog velikog broja pasa koji staju i pišaju na njega
dok idu prema parku Battersea.
Ergo uvijek stane.
Mladi Bjegunac ga pušta. Tako ima vremena
palcem otvoriti mobitel i pročitati nešto. Prođe li netko
uz njih, trgne uzicu, pretvara se da svoga psa uči
disciplini, brine se zbog onoga što bi ljudi mogli
pomisliti. Čim spusti nogu na travu, Ergo potrči da
protegne noge.
Momak s mnogim porezotinama baca štap ili
tenisku lopticu. Ljeti pokušava s frizbijem. Pas trči
naokolo i potroši malo energije. Ponekad stignu čak
do Pump House Gallerya, zatim se vraćaju natrag.
Povratak je uvijek mirniji. Ergo je na uzici i prati
korak Mladog Bjegunca.
Ovoga jutra je umoran. Ponekad mora skupiti svu
snagu da bi izašao iz kuće.
»Mogu li sjesti?«, pita Mladi Bjegunac čupavog
mladića sa šalom i notesom koji je zauzeo veći dio
klupe.
 »Oprostite. Naravno.« Pjesnik privuče zgužvane
stranice bliže svojoj nozi kako bi neznanac mogao
sjesti.
Nekoliko minuta ne govore. Ne osjećaju se
neugodno. Mladi Bjegunac gladi svoga najboljeg
prijatelja i govori mu izvrsno zbog svake stvari koju
psi obično rade, odmaraju se, dolaze do daha.
Pjesnik izgleda šutljivo. Mladi Bjegunac pokušava
vidjeti što je na stranici, ali ništa ne razabire. Pogleda
u što zuri Pjesnik.
»Vi ste umjetnik?«
»Oprostite.« Pjesnik odmiče kemijsku od papira i
preokrene notes na krilu.
»Mislim reći, crtate li nešto? Skicirate? U blizini
smo galerije. Zato sam mislio da ste možda umjetnik.«
»O, ne. Ne crtam.« Mladi Bjegunac očekuje da mu
neznanac pojasni. Ali neko vrijeme ništa ne govori. A
zatim: »Pišem.«
»Oh, vi ste pisac.«
»Pa, ne bih baš tako rekao. Ali pišem.«
»Roman?«, ispituje.
»Ovaj, ne. Ništa tako veliko, bojim se. Poeziju.«
»Znači, vi ste pjesnik.«
»Ponavljam, nisam siguran da taj naziv odgovara
mojem statusu. No pišem poeziju.«
»Kad na radni dan sjedite ovdje ujutro dok svi za
svojim pultovima prodaju ljudima ono što im ne treba
i pišete pjesme, onda bih vas nazvao pjesnikom.«
Pjesnik suzdržava osmijeh. »Zanimljivo mišljenje.
A tko ste vi, neznance?« Za Pjesnika nije uobičajeno
da je ovako druželjubiv, ali se ne osjeća neugodno kao
obično.
»Ja nisam nimalo zanimljiv. Ne bih se htio naći u
nekoj od vaših pjesama. Nazovite me Šetač psa.« Uz
te riječi ustane s klupe, zaželi Pjesniku sreću i vrati
se na most Albert Bridge natopljen psećom pišalinom.
Pjesnikova majka čita sve komadiće papira s
napola napisanim riječima i žvrljotinama svoga
mrtvog sina. Čak je pročitala i ono o šetaču psa. No
misli da ništa ne pomaže i da je bilo što od ovoga
važno, jer tu nije nijedna od četrdeset sedam pjesama
koje je napisao o njoj.
Nijedna od riječi ne objašnjava zašto je njezin sin
odabrao umrijeti.
U prizemlju, njezin muž odbija tugovati.

82
240 - BOKSAČ

Bio je grubijan, o tome nema nikakve sumnje, ali

je svojoj kćeri bio nježan i duhovit i zabavan i pun
energije. Toj osmogodišnjoj djevojčici Boksač je bio
čovjek koji je pjesmama s radija mijenjao tekst kako
bi je nasmijao i pjevao zajedno s njom na putu do
škole. Bio je onaj tip koji nikad nije mogao biti na
miru: zviždao je ili udarao žlicom dok joj je pripremao
žitarice. No najviše je voljela način na koji je njen tata
uvijek izmišljao pjesme o njoj, samo da bi se
nasmiješila.
Obožavala je to.
Rastužila se kad je to prestalo.
Dan prije nego što je kroz otvor na njegovim
vratima ubačena bijela omotnica, Boksač je drhtao
dok je prstom pritiskao zvono. Njegova kći nije
pokazivala takvu nervozu. Potrčala je prema vratima,
prestignuvši majku u hodniku. Kroz prozor je vidjela
obris njegova sportski građenog tijela.
Otvorila je vrata, a on je već pjevao.
Uperio je prst u nju kad je uzdahnula ooooh. I
znala je da će započeti pjevati njezinu omiljenu
pjesmu - onu koju je izmislio o njoj, »najdražoj osobi
na cijelom, širokom svijetu«.
»Bok, tata«, rekla je, zatim ga zagrlila i čekala da
završi s pjesmicom.
»Zdravo, ljubavi. Spremna?«
»Još malo.« Pusti ga kad se njezina majka pojavi
na ulazu.
Pozdravi ga osmijehom kakav davno nije vidio,
zatim mu kaže: »Uđi i skini cipele i kaput.«
Najdraža osoba na cijelom njegovom širokom
svijetu utrčala je u kuću, a Boksač je ostao pred
vratima sa svojom bivšom ženom.
*
»Stvarno mi je drago što si se oporavio.« Zvuči
iskreno.
»Trajalo je duže nego što sam mislio. No stvari idu
nabolje.«
 »Nedostajao si joj.« U njezinoj iskrenosti je nešto
zbog čega Boksač pomisli kako možda nije nedostajao
samo svojoj kćeri. Ali ne želi navaljivati. Došao je
ovamo samo radi djevojčice.
I cijelo poslijepodne provede s njom, vozi je
naokolo, trče u parku, jedu sladoled prije večere. I taj
je grubi momak stavlja na svoja ramena i hoda tako
s njom jer zna da ona voli biti tako visoko, iako se
malo i boji.
Ne kupuje joj igračke ni ne troši mnogo novca na
nju. Samo joj posvećuje svoje vrijeme i pažnju i to je
sva terapija koja mu je potrebna.
Nakon što je ostavi kod majke, vraća se u svoj dom
i šalje e-mail doktoru Rossiu da mu zahvali za sav
trud i obavijesti ga da se više neće vraćati u urede
ERMA-e, jer su četvrtaci dani koje će provoditi sa
svojom kćeri.
Zatim oblači svoju najdražu sivu trenirku s
kapuljačom, trči do teretane i trideset pet minuta
udara svoju sjenu.
Ovo je njegov povratak. Može imati sve.

83
ZAČEPITE I SLUŠAJTE

Zakon privlačnosti govori o tome kako dobijete

natrag samo ono što uložite u svemir.
 Uzmite, na primjer, pozitivnost. U svemu vidite
samo dobru stranu, najgore iskustvo pretvarate u
priliku za učenje, vidite šansu tamo gdje drugi vide
neuspjeh, i privući ćete i druge ljude koji su takvi. I
privući ćete i povoljnu priliku za sebe.
Sve je to čisto sranje.
Samo zato što ste otvorili profil na Internetu gdje
dvaput dnevno objavljujete motivacijske izjave ili, još
gore, citate ljudi koji su imali dovoljno zdrava razuma
da se za nešto zauzmu, to vas ne čini inspirativnim
mentorom.
Djeluje jedino kad u to stvarno vjerujete. Ne
možete citirati Martina Luthera Kinga Jr. - »Ljubav je
jedina sila koja može neprijatelja pretvoriti u
prijatelja« - i zatim olajavati onu kučku, učiteljicu
vašega klinca ili onu kurvu na dječjem igralištu ili
svoga starog osobnog trenera. Jer vjerujete samo u
omalovažavanje drugih ljudi kako biste vi ispali bolji
i bolje se osjećali. I, vjerujete li u to, vaš negativizam
će poput magneta privući i ostale slične vama.
I bez svoga znanja, postali ste zlobna cura. Ili tip.
I okruženi ste ljudima poput vas. Takvi ništa ne
pridonose vašem životu. Ne obogaćuju vas ni na koji
način.
Postajete kao svi oko vas.
Sada ste nitko.
Evo u što trebate vjerovati: začepite. Nemate ništa
važno za reći.
Šutite li, možete li začepiti usta samo na pet
ušljivih minuta, privući ćete ljude koji trebaju o
nečemu razgovarati.
 To je velika moć.
To je ono što nas povezuje.
Možete to iskoristiti za privlačenje cure ili dečka,
prijatelja, poslovnog partnera, člana svoga sportskog
tima. Ili to možete iskoristiti za regrutiranje članova u
vaše oružane snage ili vaš suludi seksualni kult ili ih
možete nagovoriti da uđu u vaš Volkszvagen Bubu i
čekićem im smrskati glavu, a zatim je odrezati kao
trofej.
Mudrost je nagrada koju dobivate za sve ono
vrijeme šutnje i slušanja kad ste zapravo htjeli
govoriti.

84
225-226 - LJUBAVNICI

Oba dječaka boje se pasa. Zato, kad se odlaze

igrati u park, drže se podalje od mjesta gdje bi im se
mogli previše približiti, kao i od osoba koje s njima
šeću.
I strah od nepoznatih ljudi usađivan im je od
rođenja. Stoga, sretnu li i najplahijeg čovjeka koji se
drži po strani, sam sjedi na klupi i črčka po svom
usranom notesu, znaju da ne smiju razgovarati s
njim.
Nikad nije išla na tečajeve fitnesa za mame i djecu
ni kampove za vježbanje ni u lokalni klub šivanja i
pletenja. Klince je rodila kod kuće, bez komplikacija.
Doule i babice nisu nevažne.
Samo se jednom odvažila iskoračiti iz zaštićenog
mikrokozma koji su stvorili.
I to je sve što treba Ljudima s izborom.
Badnjak je, još malo i ponoć je. Njihov posljednji.
Dječaci čvrsto spavaju. Na uznožjima njihovih kreveta
vise čarape, sada pune. Odgrizen je komadić mesne
pite, a polovicu mrkve pojeo je sob. Ljubavnici
umataju posljednjih nekoliko poklona i stavljaju ih
ispod drvca. Pili su.
»O, Bože. Jesi li vidjela što je posljednje objavila
Vanessa?«, dovikne joj iz kuhinje.
Objava je stara devet minuta i već ima više od
osamdeset reakcija. Komentara. Rasplakanih
emotikona. Ljutih emotikona. I nesebičnog nuđenja
pomoći.
Objašnjava joj kako se Vanessa uvjerila da njezino
troje djece napokon spava, pa je otišla u garažu gdje
je sakrila njihove poklone, ali ih nije bilo. Netko je
provalio i sve ukrao. Njezina djeca će, kad se probude,
imati najgori Božić u životu.
Zatim se zahuktao stroj društvenih mreža. Isto
ono mjesto gdje su se već prvoga u mjesecu
nagomilale fotografije božićnih drvca, gdje čak i
najsramežljiviji imaju megafonski snažan politički
glas, gdje ljudi odlaze kako bi se podsjetili da je sve
sranje, to je mjesto proradilo. Radi ono zbog čega je i
stvoreno. Zbližava ljude.
Za sat vremena Vanessa je dobila više poklona
nego što ih je bila kupila. Možda nisu svi bili ono što
su djeca željela, ali i to je bolje od prazne čarape.
Roditelji s ormarićima punim svakojakih igračaka
kupljenih za rođendane na koje su zaboravili otići,
napunili su torbe i donijeli ih. Zajednica se zbližila.
Moć društvene mreže iskorištena je za dobro.
Dok on odlazi s dva identična kompleta Lego
kocki, ona čita Vanessinu objavu, zatim lista svoje
privatne poruke i glupo odgovara na jedan prijedlog.
Nije to netko koga pozna. Misli da bi moglo biti
zabavno. No zaintrigirana je. Osjeća se neobično.
Tada su je ščepali. To je trenutak kad su je
istrgnuli iz njezina svijeta. Onoga koji je oduvijek
željela.
Tada je uništila svoju obitelj.
Ne možete reći da vam je sve savršeno kad vam svi
oko vas govore da je njima bolje.

85
236-255

Izlazimo iz dizala u teturavim čoporima. Platili

smo osam funti da bismo došli ovamo. To znači da
smo mostu Tower Bridgeu dali svoj prilog od 160£,
samo zato da bismo se mogli baciti s njegova vrha.
Na oba kraja kolnika prikazuju se filmovi. Oba
crno-bijela. Oba s engleskim naratorom i engleskim
titlovima, iako mnogi posjetitelji ove znamenitosti
nisu stanovnici Londona.
 Mi svi jesmo.
Mi svi živimo ovdje.
Mi ćemo svi umrijeti ovdje.
Sedmero ljudi iz prethodne ture stoji ispred stare
fotografije mosta na završetku obilaska. Nije nas
briga za njih. Pogledavamo spiralno stubište.
Letargični čuvar našega nasljeđa zavaljen je u stolicu
u blizini našega izlaza. No on neće biti problem.
Trebalo bi biti teže izaći van.
I bit će nakon današnjeg dana.
Posjetitelji podižu svoje kamere i mobitele prema
staklu dugog tunela s kojeg se pruža pogled na
London i snimaju mutne sive snimke zgrada kojima
ne znaju naziva. Nitko nema pojma da su na
strateškim mjestima postavljeni kapci koji se mogu
otvoriti radi fotografiranja, tako da ne snimate
prašinu i čađu na prozorima.
Učiteljica razgovara s nezainteresiranim
stražarom. Odvlači ga prema stubištu, postavlja mu
pitanja. On nije u formi, dašće i od samog prelaženja
tog kratkog puta.
On joj govori kako će, slijedi li plavu crtu na podu,
stići dolje u kotlovnicu.
Rastresen je.
Krenemo.
Nekoliko sklopivih stolova zakrčuje prostor oko
dna spiralnog stubišta, nekoliko nekorištenih
površina za izlaganje odjeljuje taj dio od dijela za
posjetitelje. Detektiv uzima aparat za gašenje vatre sa
zida, u slučaju da moramo nešto razbiti, vrata kroz
koja ne bi smjeli proći, lokot za koji nemamo ključ.
Provlačimo se kroz razmak između ploča, penjemo
stubištem i stižemo na vrh. Nije nam trebao aparat za
gašenje. Bacamo ga.
Na prvom nagibu krova raširili smo noge zbog
stabilnosti.
Vani smo.
Poredamo se duž vrha prolaza koji spaja dva
tornja iznad Londona. Ne prođe dugo dok nas netko
odozdo ne primijeti. Nas, one koji sada imaju
hrabrosti. Nema konopaca. Nema ruksaka. Nema
poruka. Znate tko smo. I spremni smo skočiti.
Čim ona dođe ovamo.
Ljudi posvuda nose svoje mobitele. Svijetle u
mraku kinodvorana. Ne daj Bože da biste propustili
kakav SMS za onih devedeset minuta dok vam je um
zaokupljen nečim drugim ili nastojite od nečega
pobjeći ili se pokušavate ispuhati.
Posvuda su.
Stojite dvadeset sekundi čekajući zeleno svjetlo na
semaforu? Mogli biste prelistati neke poruke. Ne želite
propustiti najnoviju Katynu kreaciju kolača.
Trideset sekundi odmora u teretani? Brzo, Jim
ima još jedno političko mišljenje koje ne želite
propustiti.
Ponekad ste zahvalni što se neki tinejdžer snimao
dok je hodao cestom i uspio snimiti kako se netko
zabio u stražnji dio vašeg automobila i zatim
pobjegao. To je korisno. Ili slika koju ste snimili sa
svim svojim prijateljicama, a u pozadini se vidi kako
neki tip u vaše piće stavlja drogu.
Bravo za kamere u mobitelima.
Ili neki tip izlazi iz ljekarne na glavnoj ulici i
počinje propovijedati. A vi snimite dio njegova govora.
A on govori stvari kao što su:
»Budite snažni i hrabri, jer morate otići s ovim
ljudima u zemlju koju je Gospodin prisegnuo dati
njihovim precima.«
I: »Postoji put koji čovjeku izgleda ispravan, ali je
to na kraju put smrti.«
Ili: »Tko će vam nauditi ako želite raditi dobro? No
čak i ako patite zbog toga što činite dobro,
blagoslovljeni ste. Ne bojte se njihovih prijetnji,
nemojte se plašiti.«
Netko je čuo rečeno i to odzvanja u njemu. Ne zato
što u to vjeruje, već zato što odražava mantru Ljudi s
izborom o kojima je nedavno toliko toga vidio na
vijestima.
Pomisli na onih devetero na mostu Chelsea
Bridgeu i dvojicu mladića koja su nedavno zajedno
skočila s mosta Millennium Bridgea. Sve što čuje u
propovjednikovu govoru su riječi izbor i hrabrost i ne
bojati se.
I mogla je obavijestiti policiju o svojoj zabrinutosti
i netko bi otišao provjeriti što se događa. No umjesto
toga, odnijela je snimku kući i obradila je i dodala
glazbu. Dodala je titlove svaki put kad je izgovorio:
»Ne bojte se.« Sve skupa, dvanaest.
 Zatim je to postavila na stranicu Ljudi s izborom i
natipkala »VOĐA?«
I čekala da Internet eksplodira.

87
PRONAĐITE UZOR

Uspjeh je čudna riječ. Što je uspješan kult? Što je

uspješan ubojica? Stvar je u tome kako ćete s mjesta
na kojem ste sada stići do onoga gdje želite biti. I kako
ćete premostiti taj jaz.
To možete učiniti na dva načina. Možete imati
vlastitu viziju ili je ukrasti od nekoga drugoga i
poboljšati je, ubrzati.
Bilo ovako ili onako, trebat će vam uzor. Netko tko
je to učinio prije vas, od koga možete učiti. Uzmite
njegove uspjehe i promašaje i iskoristite ih u vlastite
svrhe. Da biste bolje izgledali.
Želite li ubiti više ljudi od ikoga drugoga u
povijesti, morate proučiti one koji su to već prije
radili. Njihova djela su dokumentirana, tu su vam da
ih možete vidjeti. Morate proučiti Shipmana i Bundya
i Nilsena.
Želite li osnovati kult, morate proučiti Jonesa i
Koresha, morate shvatiti sve bogove koji su izmišljeni
da bi ih ljudi mogli slijediti.
 Tražite u što ćete investirati? Što bi učinio Warren
Buffet? Kako je stigao tamo gdje je danas? Nije to
uspio sjedeći, nadajući se i čekajući priliku.
Žrtve, sljedbenici i novac neće vam sami od sebe
pasti u krilo. Viziju imate, još vam samo treba
strategija. A nju možete uzeti od nekoga tko je doživio
uspjeh na području koje vas zanima.
Ili je možete ukrasti.
Uzmite, na primjer, Stevea Jobsa. Sjajnog
vizionara. Čovjeka nadarenog za svođenje
kompliciranih stvari na njihov najjednostavniji oblik,
spreman za masovnu konzumaciju. Svijetu je dao
iPod i iPhone i pripisuje mu se stvaranje
kompjutorskog miša.
Dakako, nije ga izumio. Izumio ga je Xerox, u
sedamdesetim godinama. Kontrolni uređaj s tri
dugmeta za vaš kompjutor, čija je izrada koštala
300$. Bio je inovativan, ali skup. Jobs je uspio uzevši
tu ideju i svevši miša na samo jedno dugme, što znači
da se mogao proizvesti za samo 15$. Znao je gdje je i
gdje bi želio biti. Učio je od svoga uzora i uzeo ono što
mu je trebalo.
Ali, koliko je teško biti uspješan s kompjutorima
za vrijeme ere točka-com ili u građenju stambenih
kuća za vrijeme buma u trgovanju nekretninama ili
biti serijski ubojica u sedamdesetima?
Želite uzor, nekoga na koga biste se stvarno htjeli
ugledati? Nađite nekoga tko je postao milijarder za
vrijeme recesije. Kad vaša vlada izvodi sve moguće i
nemoguće trikove kako bi uklonila neke segmente
društva, kad ima veoma malo nepopunjenih radnih
mjesta, kad su ljudi najpesimističniji - preživite li
takva vremena, to je pravi uspjeh.
Ovaj svijet odlazi k vragu. Stotinjak bijelaca ima
više novca nego cijeli preostali svijet zajedno.
Uništavamo prašume da bi tamo pasla naša stoka
koju koristimo za hranu, jer potražnja nadmašuje
ponudu kad cijelu kokoš morate platiti manje nego
šalicu kave. Možete kupiti knjigu, a da ne morate
rasitniti novčanicu: potrebne su vam samo kovanice.
I žene još uvijek ne zarađuju jednako kao muškarci i
muškarci se osuđuju jer vole druge muškarce ili
imaju tamniju kožu. Još uvijek. I svi žele samo
uzimati kad bi trebali nešto i davati.
Možete li sada uspjeti, sada kad je svijet
najpesimističniji, najdepresivniji, možete li reći ovo
nije onakvo kakvo bi trebalo biti, onda ste vizionar.
Uspjeli ste.
To su Ljudi s izborom.
Možete uzeti ono što je učinjeno, iskoristiti te ljude
kao svoje uzore, utrti svoj vlastiti put. Ali nemojte
stajati na uličnom uglu i držati prodike kao da je to
vaša ideja. Nemojte krasti od Ljudi s izborom.
Možete uzeti njihove ideje, ali ubojstva nikad neće
biti vaša.

88
Petu seansu s doktorom Artaudom, detektiv
narednik Pače površno odrađuje. Artaud kaže da je
zadovoljan s pacijentovim duševnim stanjem i
podnijet će izvješće da je sada spreman vratiti se na
uobičajene dužnosti.
Samo moraju odraditi svih šest seansi kako bi
zadovoljili papirologiju.
No, dok razgovaraju, liječnik svejedno nešto
zapisuje u svoj notes. Iz navike, djelomično, ali i da
sve odradi kako treba.
»To je suludo. Kako su uopće došli na ideju da se
obojica objese istim konopcem?«
»Pa, detektive, uvjeren sam da možete googlati
'neobične smrti’ i dobiti što drugih ideja koje će
natkriliti nesretni kraj te dvojice mladića.«
»Da. Istina.«
Razgovaraju o posljednjem slučaju Ljudi s
izborom, jer se Pače otvorio i rekao svom psihijatru da
je nakon njihove posljednje seanse otišao na most
Chelsea Bridge. Ne radi na tom slučaju, ali ga je nešto
tamo odvuklo.
U svoj notes Artaud zapiše izvršenje??? A ispod
toga potraga za sljedećim?
Vrijeme sporo prolazi. Nastavljaju razgovarati ni o
čemu važnom. Ubijaju vrijeme.
Spašen je. Pet seansi bez razgovora o Maeve i
Samaritancima i paranoji i crnim plamenovima.
Detektivu naredniku Paceu ostala je još samo
jedna seansa.
Detektiv narednik Pače ide kući.
Detektiv narednik Pače googla »neobične smrti«.
Baš kako mu je Artaud rekao.
 Vulkan, glodalica, motorna pila, kobra, rastaljeno
željezo, živi zakopani u grob, mumificiranje samoga
sebe. Zbog svega ovoga Ljudi s izborom ispadaju kao
mlakonje.
Ipak, najviše ga se dojmila usamljena smrt.

89
Dinah Faige.
Broj 231.
Nezahvalna.
Ona nije bila bivša djevojka Mladog Bjegunca. To
je slijepa ulica. Starac bi trebao prerezati tu nit. Ali
ne prereže je. Nije potvrđeno da nisu povezani. Ne
prihvaća to. Još ne.
A opet, ako Mladi Bjegunac nije bio povezan s
nezahvalnom djevojkom, to dokazuje da nije bio vođa
Ljudi s izborom. Možda bi bilo lakše dokazati da ti
ljudi nisu bili povezani s njegovim nećakom, nego
pronalaziti što je svima njima zajedničko. Starac ne
mora riješiti slučaj - nije njegov - samo mora skinuti
ljagu s nećakova imena.
Pa što ako je letimice pogledao Liječnicu?
Koga briga što je dodirnuo rame jednoga od
Beznačajnih?
Ne možete li dokazati da Bog postoji, morate tvrditi
kako drugi ljudi ne mogu dokazati da ne postoji.
Policija nije nimalo napredovala. Povezali su
Nezahvalnu s Liječnicom i to je sve. Pregledali su
videosnimku uličnog propovjednika, ali i to je kao i
sve ostalo. Slučajnost. Ili pogrešno tumačenje. Ili
krivo prenesena poruka.
Vođa je dosad ostao nevidljiv, pa se neće ni sada
odjednom razotkriti.
Zaboravite na to kako su ti ljudi povezani, kako su
uspjeli nekako ispreplesti svoje živote i sastati se na
tom mostu.
Postavite drukčije pitanje.
Zašto bi se ti ljudi željeli ubiti?
Nemojte pitati kako su Ljubavnici upoznali
Pjesnika. Pitajte zašto se par htio držati za ruke i
skočiti s mosta s konopcima oko vratova. Pitajte zašto
je mladić s cijelim životom ispred sebe želio skočiti
prema Temzi znajući da nikad neće stići do vode. Nije
važno je li u parku jednom ili dvaput nabasao na
Čovjeka na svjetlu.
A onaj student na mostu Millennium Bridgeu, je li
osjećao nostalgiju za domom? Nedostajala mu je
Amerika? Njegova obitelj? Je li ga potaknuo onih
devetero neznanaca koji su se objesili pred očima
javnosti? Muškarac na drugom kraju njegova
konopca, taj Nitko, tada su se prvi put sreli. Čak se
nisu niti vidjeli u vagonu. Ni u policijskoj postaji kad
su iznosili svoje svjedočenje o onome što se dogodilo.
Je li nezahvalnost dovoljan razlog za okončanje
vlastitog života? Je li to milenijsko prokletstvo?
Priprema li vas svakodnevno viđanje smrti na kraj?
Jeste li zbog toga manje prestrašeni?
Svi su oni članovi Ljudi s izborom, ali prestanite ih
promatrati kao grupu.
 A to i nije Paceov slučaj. Ne bi trebao mariti. No
zatekne se i na drugom londonskom mostu, zuri u
bezdan ispod sebe, pokušava shvatiti. Osim zvukova
rijeke i prolaznika čuje i šapate, riječi u svom umu
koje ne želi slušati, vidi sjene iza sebe kojima ne može
pobjeći.
NZ
Detektiv narednik Pače pita: »Što bi me natjeralo
da skočim?«

90
Treba odaslati dvadeset pisama.
Tako da znaju da se moraju sastati na mostu
Tower Bridgeu.
Beznačajni.
Učiteljica.
Broker.
Dvadeset pisama, tako da se sjete platiti osam
funti kako bi mogli proći kroz rampu i popeti se
dizalom do vrha.
Prodavačica.
Boksač.
Dadilja.
Dvadeset pisama tako da znaju kako odvratiti
čuvarevu pažnju i izaći van na krov.
Regrutanti.
Socijalni radnik za mladež.
 Ljekarnik.
Dvadeset pisama s uputom da se poredaju duž
vrha prolaza koji spaja dva tornja i skoče u smrt pred
mnoštvom posjetitelja i službenih osoba koje nisu ni
blizu rješenju slučaja.
Sef kadrovske službe.
Tajnica odvjetnika.
I Detektiv.
Dvadeset bijelih omotnica u kojima piše da su
posljednji Ljudi s izborom i da se danas nije dogodilo
ništa važno.

91
Problem je u tome što ljudi lažu.
Svi lažu.
Ode li jednoga dana vaš sin iz kuće sa svojom
ženom i ostavi vam da brinete za unučad, a zatim
odluči počiniti samoubojstvo, a policijski detektivi vas
pitaju je li imao kakvih problema, nećete reći da nisu
imali novca. Trabunjat ćete o tome koliko je skupo
imati djecu. Manipulirat ćete istinom i pretvoriti je u
poluhvalu kako su naporno radili da dečkima ništa
ne bi nedostajalo.
»Ja sam čuvala djecu tako da oni mogu raditi.
Voljela sam ih čuvati.«
Pa, bakice, sada su tvoja obveza.
 Kad vas pitaju o njihovu odnosu, nećete reći
policiji kako vam se sin povjerio da je njegova žena
imala aferu. Pogreška koju su pokušavali srediti.
Nećete im reći da ste počeli dadiljati u utorak navečer
kad su otišli na bračno savjetovanje. To nećete
spominjati. Jer ne želite da netko bilo što loše misli o
vašem sinu. Iako su to već mislili nakon što je ostavio
te sirote klince, zauvijek ih je zajebao, pobrinuo se da
im jednom u životu zatreba neka vrsta terapije.
»Nitko nije bio sretniji od njih. Pitajte bilo koga od
njihovih prijatelja. Bili su sjajan par.«
Patite. Vaša djeca ne bi smjela umrijeti prije vas.
Ne ide to tako. Ne bi trebalo biti tako. Ne želite biti
prisiljeni da unucima objašnjavate situaciju. To nije
vaš posao. Vi biste ih trebali učiti kako se vara na
kartama. Trebali biste ih izvoditi na ručak i pobrinuti
se da osamdeset posto svega što pojedu bude šećer.
Trebali biste ih dovesti u neku vrstu hiperaktivnog
stanja, a zatim ih vratiti roditeljima da se oni bakću s
njima dok vi odlazite svojoj kući na šeri i cigaretu.
To nije u redu.
Ali ne možete to reći, je li tako?
Kako bi zbog toga izgledali? Kako biste vi izgledali?
Želite da klinci misle da su njihovi roditelji bili sretni.
Nisu skočili s mosta. Roditelji to nikad ne čine.
Previše su voljeli jedno drugo i svoju djecu da bi
učinili nešto tako glupo, tako sebično.
Ne. Kriv je onaj loš čovjek koji vodi kult. Sigurno
im je isprao mozak kad su to učinili. Prevario ih je, na
neki način.
 I zato govorite djeci da su njihovi roditelji bili jako
sretni.
I kažete policiji da se bili potpuno zadovoljni
svojim životima.
Govorite sebi da ste dobro postupili.
No riječna policija pliva u krugovima i detektivi
koje ste otpilili vrte se u krugu dok Ljudi s izborom
plešu oko njih u krugovima.
I sve samo zato što niste mogli reći istinu.
Da ste bili iskreni, bez filtara, mogli ste reći da im
je brak bio klimav. I svejedno ste mogli spasiti obraz
i reći detektivima da su Ljubavnici odlazili na
savjetovanje jer nisu željeli odbaciti svoj život.
Mogli ste im dati adresu ureda ERMA-e i dovesti
ih ravno do doktora Rossia i sve bi ovo bilo gotovo.
Mogli ste spriječiti dvadesetero ljudi da skoče s
vrha mosta Tower Bridgea.
Ali ste odabrali lagati.

92
Ili ste mogli odabrati reći istinu, ali ne cijelu i ništa
slično istini.
Možda je prije nekoliko godina umrla vaša žena.
Imala je neku kancerogenu tvorevinu na mozgu pa
vas nije uvijek prepoznavala kad ste je došli posjetiti
i ponekad ste posjećivali osobu koju vi niste
prepoznali. Zajedljivu. Pakosnu. Prostu. Govorili ste
sebi da se tako ponaša jer ta stvar u lubanji pritišće
dijelove njezina mozga.
Naravno, možete joj to oprostiti, ali ne možete
oprostiti sebi što ste liječnicima rekli kako želite da
umre u bolnici, a ne kod kuće. Niste znali kakva će
biti, iz dana u dan, i niste mogli tome izložiti svoje
kćeri.
Samo vi znate da ste bolnici dali uputu da je ne
oživljavaju kad opet bude imala moždani udar. I
napravili ste mali ustupak kad ste pristali da joj
nakon smrti izvade mozak iz glave i pregledaju ga, ali
niste pristali da to isto učine i s njezinim srcem. To
vam je bila mala utjeha: da će otkriti nešto što će u
budućnosti pomoći drugima u sličnoj situaciji.
Njezino srce pripadalo je vama i vašim kćerima,
iako ste svim svojim djelima pokazivali da je volite
svakim djelićem svoga mozga.
Zatim ste svu energiju uložili u svoje kćeri i posao
i nikad niste sebi dopustili da je odžalujete kako treba
i zato ste, kad su detektivi pokucali na vaša vrata,
rekli: Dinah je bila najteže pogođena majčinom smrću.
Kao da to objašnjava zašto se pridružila
samoubilačkom kultu.
Rekli ste to kao da to sve objašnjava.
»Je li Dinah u posljednje vrijeme stekla neke nove
prijatelje?«
»Često je izlazila, sastajala se s ljudima. Teško ju
je pogodila majčina smrt.«
»Je li se Dinah opijala ili uzimala droge?«
 »Voljela je zabave, da se ispuše. Stvarno je veoma
teško podnijela majčinu smrt.«
»Je li imala kakvih novčanih problema? Je li
nekome dugovala nešto?«
»Znate, mama joj je umrla prije samo nekoliko
godina i to ju je veoma pogodilo, pa sam joj dopustio
malo više slobode i podmirivao njezine dugove kad bi
se malo zanijela.«
Stalno spominjete ženinu smrt i tako ta smrt gubi
na težini, značaju. Zbog toga policija istražuje
drogiranje i zabave i trošenje.
»Gospodine, je li vaša kći bila nezahvalna vreća
govana koja je jednog jutra izašla da se sastane s
nekim prijateljima iz kulta i paralizirala promet u
Londonu skočivši s mosta Chelsea Bridge s konopcem
zavezanim oko svog mršavog malog vrata?«
Morate reći ne.
Ne možete to priznati. To bi bilo kao da priznajete
da niste htjeli gledati svoju ženu kad joj se bližio kraj.
Ili da ste se molili da umre daleko od vas. Ne možete
pokazati da ste zbog slomljenog srca postali slabić i
da je to što je Dinah slijedila svoju majku u ništavilo
ubilo onog muškarca kakav ste prije bili. Jer još
morate biti jaki zbog vaše druge kćeri.
Glumite zbog nje.
Omalovažavate smrt žene koju ste jednom toliko
voljeli.
Mogli ste pokazati koliko vam je stalo do kćeri
objasnivši da ste je zbog žalovanja za majkom poslali
na savjetovanje. Jer niste htjeli da završi kao vi. Mogli
ste reći policiji koliko je napredovala, kako joj je dobro
išlo, koliko su joj se vježbama disanja poboljšali stav
i psihičko stanje.
Recite im njegovo ime. Raščistite malo svoju
savjest. I dopustite im da rade svoj posao.
»Da, dobro je obavio posao. Doktor Rossi.«
Zar je to tako teško?
Ali niste rekli ništa od toga.
Dakle, pustili ste svoju ženu da umre, pustili ste
svoju kćer da umre i pustili ste da umre još dvadeset
neznanaca.
Eto, to se događa kad se ljudima da izbor.

93
Što je s potpunim lažima?
Promatrate detektiva kako zapisuje u svoj notes
dok mu govorite kako je vaš sin bio usamljenik.
»Nije bio čudak ni nedruštven«, nastavljate. »Samo
je volio biti sam. Znate, pisao je poeziju. A to je
većinom samotno zanimanje.« I nasmiješite se. Kao da
ste ponosni na ono što nikad nije postao.
Pitaju je li se profesionalno bavio time i morate
reći nije. I to vas boli jer znate što mu je to značilo i
žacne vas još više jer je vaš muž zadovoljan samim
sobom jer je cijelo vrijeme bio u pravu što se tiče toga
mulca. I jednim dijelom želite da je on skočio, to bi
vam bio izlaz.
 Ne možete se sjetiti kako ste se spetljali s njim ni
zašto ste ga uopće zavoljeli. Zašto ne može pokazati
malo osjećaja? Zašto nije prolio nijednu suzu za
svojim sinom? Kako može nastaviti dalje živjeti kao
da se ništa nije dogodilo?
Zatim se osjećate kao da ste iznevjerili svoga sina
jer ga toliko dugo vremena niste puštali od sebe.
Dobro znate zašto ste to učinili. Bili ste sebični. Niste
mogli zamisliti da preostali dio života proživite sami s
tim čovjekom.
No sada se upravo to dogodilo i nemate sina. Stoga
pokušavate što je moguće bolje sačuvati svoje
dostojanstvo. Nastojite da vaš sin ispadne kreativan i
strastven i motiviran, ali ga policajci vide kao
usamljenika i neprilagođenog, možda čak i
depresivnog.
Ogledavaju se po zastarjelim ukrasima u vašem
dnevnom boravku i vide kako se vaš muž vrpolji i
jedva čeka da se vrati svojim novinama. I opet nešto
zapisuju u svoj notes. I pogledavaju se kao da znaju
nešto što vi ne znate.
Pitaju: »Je li bio dobro?«
Odgovarate: »Što time mislite reći?«
»Pa, ti kreativni tipovi često znaju odlaziti na neka
veoma mračna mjesta. Znate, u potrazi za
nadahnućem? I često nemaju previše visoko mišljenje
o sebi.«
Pitate se zašto se vaš muž odjednom odlučio
uključiti u razgovor.
»Obožavao je te mračne i morbidne stvari. Mislio
je da je sve to dio stvaralačkog procesa. Tako se
osjećao kao pisac, ali nije stvarno odlazio na takva
mjesta.«
Uvjeravate samu sebe da pokušava zaštititi sina,
ali i nastavlja sa svojim uobičajenim zanovijetanjem.
»Ispričavam se na izravnosti, ali vaš sin si je
nedavno oduzeo život, stoga nisam siguran je li ta
spisateljska tjeskoba bila samo poziranje.
Pokušavamo doći do srži problema.« I zatim slijedi:
»Nikad nije sa stručnom osobom razgovarao o tome
kako se osjeća?«
To je pitanje na koje ste trebali potvrdno odgovoriti
policiji. Reći im da ste našli skupinu terapeuta i da je
jedan od njih ponudio seanse savjetovanja s obzirom
na njihovo financijsko stanje. Da će raditi nakon
redovnih uredskih sati, i besplatno, ako treba. Možda
je to bio njegov način da nešto vrati društvu. Doktor
Eriksson bio je dobar čovjek. Ponudio se da će jednom
tjedno slušati Pjesnikovo cmizdrenje o njegovoj
umjetnosti i ocu za samo mali dio njegove uobičajene
cijene.
Ali vi ne želite tu stigmu, zar ne? Da niste bili
dobar roditelj i da je zbog toga vaš sin odlazio na
terapije.
I zato ste dopustili da se opet ubaci vaš muž.
»Psihići su za bogate ljude, one koji imaju više
novca nego pameti. To mu nikad nije trebalo. Da mu
je i trebalo, mi mu to nismo mogli priuštiti. Trebao
mu je samo netko kome će se svidjeti njegove pjesme.«
I to vas pokosi. Jer ne može shvatiti zašto se onako
ponašao prema vlastitom sinu kad je očito znao što
tom dečku treba. I onda ga još više okrivljujete, čime
malo umanjujete svoju krivnju. Niste samo vi krivi za
sve.
No krivi ste, jer ste policiji zatajili tu informaciju. I
krivi ste jer niste reagirali na muževu laž.
Krivi ste što policija nije ništa riješila.
I vraški ste krivi što će dvadesetero ljudi primiti
pismo u kojem piše da su sjebani.

94
Sjedeći na kauču, doda mu kutiju cipela punu
kositrenih, ručno obojenih jahača na konjima, svaki
je posebno zamotan u kuhinjsku foliju.
»Bako, što je to?«
»Lijepo je, zar ne? Mislim da nešto vrijede.« Ovo
izreče i kao pitanje i izjavu.
»Ne znam. Mislim reći, izgledaju staro. Možda
ipak...«
Stan joj je pun tričarija koje je donijela s putovanja
ili sajmova. Obožavala je sajmove. Jednom mu je
pokazala punu torbu CD-a i ponosno izjavila: »Svaki
50 penija.« Zatim je žboknula unuka svojim
artritičnim laktom.
»Bako, pa ti nemaš CD-player.«
»Znam, ali bilo je jako jeftino.«
To ju je usrećilo.
To joj je bila zanimacija.
 »Pogledaj ovo«, izjavi pipkajući ispod nekih pisama
na stoliću. I doda mu drugu kutiju, ova je manja, ali
teža.
Njezin unuk skine poklopac i pogleda unutra.
Unutra je pritiskivao papira visoke kvalitete s
napisanim bakinim imenom, slika njezina voljenog
Londona i nekoliko riječi o njezinu doprinosu
zajednici.
»To mi je dao gradonačelnik. Pisalo je u
novinama.«
»Gradonačelnik? Opa.« Udovoljava joj, ali se i
ponosi njome.
»Da. Indijac, ali stvarno drag.« Trebalo joj je
petnaest godina da prigrli Indijce koji su našli svoj
dom u East Endu, no mnogi su joj postali prijatelji. A
sada su joj Somalijci išli na živce.
Ovako bi obično protekao svaki njegov posjet.
Švrljao bi po kući i skuhao joj šalicu čaja, a ona bi
mu pokazala blago koje je otkrila. Kartali bi. Ona bi
varala. Pripremio bi joj nešto za jelo, popili bi još
jednu šalicu čaja i zatim bi otišao, često s najlonskom
vrećicom punom svakojakih tričarija za koje je mislila
da će mu donijeti silan novac.
Zatim mu doda pismo.
»Dušo, možeš li mi ovo pročitati, iz bolnice je, ali
nemam tu naočale.«
Njezin unuk napravi kako mu je rečeno. Pročita
svaki redak pisma. Dvaput. Kako bi bio siguran.
 »Bako, ovo je pismo staro devet mjeseci. Piše da
imaš rak i da ćeš vjerojatno živjeti još samo šest
mjeseci.«
»Znam. Pročitala sam ga. Ali nisam znala kako bih
ti rekla.«
Baka unuku izgleda sasvim dobro. I premašila je
liječnikovu procjenu. No zabrinut je što mu je sada
rekla, možda zato jer zna da će joj se stanje ubrzo
pogoršati.
Ali nije tako. Pred sobom ima još jednu godinu.
»Možeš li umjesto mene reći svom bratu?«
Pristane, iako to ne želi učiniti.
Zatim baka reče: »Idi u onaj kut. Tamo je bendžo.
Platila sam ga dvadeset pet funti. Sigurno vrijedi
dvostruko više.«
I kad je zaista umrla, na njezinu pogrebu bilo je
mnogo ljudi iz zajednice. I Indijci i drugi. I bilo je
cvijeća i hvalospjeva i suza i imala je ime.
No pripadala je i jednoj drugoj zajednici za koju
nitko ne zna. Onu u kojoj nije imala imena. Poznata
je samo kao broj 139 - Pritiskivač za papir.

95
NE ŽELE LI UMRIJETI, MORAT ĆE

Previše je ljudi. U tome je problem.

7,7 milijardi.
 I svi su tako dragocjeni.
Povijest nas uči da ćemo jednom biti izbrisani.
Opet ćemo morati početi ispočetka. Ali, umjesto da
čekamo potop ili pad meteora, urušavamo se.
Ubijamo se. Seremo po vlastitoj kući i zatim sjedimo
u tim govnima i žalimo se da su nam govna po cijeloj
kući.
Neki mrzovoljni svjetski vođa mogao bi u jednom
trenutku pritisnuti sjajno crveno dugme i izbrisati
polovicu svjetskog stanovništva. I tada će oni koji su
trideset kilometara ispod zemlje biti najpametniji i
najbogatiji. Oni će opstati. I možda će se pomaljati iz
tla naučivši nešto na greškama ljudi. A možda će do
kraja sjebati ono što smo im ostavili.
Mare samo za očuvanje vrhuške. Obiru pjenu na
mesnoj juhi, tako da ostane samo bistra tekućina.
Cista.
Drugi način je izbacivanje taloga. Van s
dangubama i gunđalima. Plačljivcima i izgrednicima.
Onima koji sjede na kauču i govore kako je stanje
teško. Koji plaču jer ih je ostavila djevojka zbog
nekoga tko ima stalan posao, pa sada imaju samo
jednog prijatelja u koga se mogu pouzdati - psa.
Kojima je najveći problem s kojim su se suočili
ispunjavanje obrasca za povrat novokupljenih cipela
koje ih žuljaju.
Tatica me ne voli.
Tatica me previše voli.
Izgubila sam još jednog pacijenta.
A najčešće čujete ovo: Nitko ne bi mario ni da me
nema.
 Uzmite pištolj i gurnite cijev u usta. Popijte sve
pilule u kući i zalijte ih svakim milili trom votke koji
nađete. Nemojte uzeti šest paracetamola i zatim
gurnuti prste u grlo. Jer je to
protivno897953516764000 onome što ste rekli svom
terapeutu. Nađite najvišu zgradu, nemojte skakati sa
svoga balkona na drugom katu.
Želite li umrijeti, možete to učiniti. Postoji veoma
mnogo načina.
A ne želite li stvarno umrijeti, uputite se u urede
ERMA-e. Mi ćemo vam pomoći.
Mi imamo konopce i ruksake.
Ne možete li stisnuti okidač, mi ćemo ga povući.
Dovoljno veliki za manipuliranje, dovoljno mali da
bismo marili.
Američki predsjednik mogao bi okretanjem ključa
sravniti Kambodžu, ali za to je potrebna
usredotočenost. Treba uzeti točno određene ljude i
izbrisati ih s lica Zemlje. Jednog po jednog. Devetero
po devetero. Dvadesetero istovremeno. To se zove
predanost.
Dvjesto pedeset pet ljudi nije ništa u usporedbi s
brojem stanovnika Južne Koreje, ali je mnogo više od
Shipmanovih žrtava. I nitko ne govori o tom
nuklearnom holokaustu jer su svi mrtvi. Na takav
način ne ostaje nikakva ostavština.
A ovo će nastaviti živjeti.
Ljudi s izborom će opstati.
Evo što im govorite: »Kad stignete do ruba mosta,
morate se zapitati samo jednu stvar - Želim li zaista
umrijeti? Učinite li tako i ako ste sjedili u onoj sobi
obloženoj drvom i laprdali o problemima u svome
životu jer istinski vjerujete da vam treba odmak, vratit
ćete se u stvarnost. Otići ćete. Vama se može pomoći.
Ako ste govorili o sebi jer volite govoriti o sebi, jer
vas sljedbenici ne slušaju, jer vaši prijatelji s
društvenih mreža ne reagiraju, jer želite biti kao i svi
drugi s problemima koji to nisu, zapitajte se to
pitanje. I shvatit ćete da želite živjeti.
Možda nećete shvatiti zašto, ali znat ćete da želite.
To je trenutak vašega izbora.
To je vaš okidač.
To je plan.
Evo u čemu je tajna: svi oni žele živjeti.
Jer smo dobri u onome što radimo. Pomažemo
onima kojima je pomoć potrebna. I ubijamo one
kojima nije.

96
236-255

Tower Bridge izgleda manji nego na fotografijama.

Ipak je dug put do dolje.
Upalit će.
Žena najbliža semaforu češe se po stražnjici, misli
da je nitko ne vidi. Protrči uobičajeni val džogera. Svi
ostali su turisti s kamerama.
 Svi osim nas. Ljudi s izborom. S hrabrošću, bez
straha. Tako govorimo. Ali ne mislimo tako. Ne znamo
što radimo, ne znamo tko smo.
Uz nas protrči grupa klinaca na školskom izletu,
mirišu na brzu hranu i tjelesni zadah. Zatim se tri
žene maslinaste boje kože upute prema nama, imaju
sunčane naočale u ovom sivom londonskom danu.
Slijedi ih obitelj iz Istočne Europe, svi nose vunene
kape i šalove.
Svi oni idu u pogrešnom smjeru.
Propustit će predstavu.
Na ovoj strani rijeka je manje mirna. Čini se da se
miče svaki njezin dio. Svaki val ima krestu, svaka
kresta ima nabor i svaki nabor mali pregib. Troje od
nas past će u Temzu. Možda će slomiti vrat, nogu.
Možda će preživjeti pad, ali ne i riječnu struju.
Na ulasku smo svi morali platiti ulazninu i staviti
torbe na pokretnu traku. Zbog toga ovaj put nemamo
konopaca. Samo svoja tijela. I uvjerenje da će se
gravitacija pobrinuti da naši organi nastave dalje
padati čak i onda kad se zaustavi naš prsni koš.
Stojimo u redu, čekamo dizalo. Nitko od nas ne
zna ništa o drugima, ali znamo ono što trebamo znati.
Kako ustati. Kako izaći van. Kako sići.
Vrata se zatvore, dizalo se počne uspinjati.
Muškarac koji pritisne dugme izbaci nekoliko
duhovitih primjedbi i brojeva. Okupljenima kaže da
se prolaz na koji idemo nalazi pedeset metara iznad
Temze.
»Nije daleko kad se ide gore, ali jest kad se ide
dolje«, našali se.
 Stranci se nasmiju.
Mi ne.
Domine derige nos urezano je u dio ovog
veličanstvenog zdanja.
Domine derige nos.
Gospodine usmjeri nas.
Ne treba nam Božje vodstvo. Znamo što radimo.
Posljednjih dvadesetero. Samo čekamo još jednoga.

97
Svi mrze svoj jebeni posao. Svi.
Vidite nekog beznačajnog kako čisti ulice, vozi
jedno od onih jadnih narančastih malih vozila za
pometanje cesta i mislite da je sretan što je jutros
ustao da bi s pločnika očistio smeće koje ste bacili?
Mislite da je rekao svom savjetniku za posao dok je
išao u školu da je to njegov san, jer mu se ne da učiti.
Ne radi se samo o konobarima i onima koji pune
police u trgovinama. Takvi nisu uvijek Nitko.
Mislite da su učitelji zadovoljni svojom usranom
plaćom? Mislite da se njihov san o oblikovanju umova
sutrašnjice nije rasplinuo već u prvoj godini kad su
otkrili da se sve svodi na financiranje i rezultate i
baktanje s djecom koja vam srozavaju prosjek
umjesto da ga podižu. Gotovo je s idealizmom.
A sada su ti klinci odrasli i ne mogu se nositi sa
životom. Očekuju dobar posao, onaj koji žele, a da se
nisu trudili. Sve je instant. Zašto ne mogu dobiti
posao koji je i zabavan i lak i dobro plaćen? Predobri
su za proste poslove, zar ne?
Žele doći na položaj na kojem mogu nešto
promijeniti, utjecati na nešto. Jednako kao što je
jednom davno htjela ona učiteljica koja je na kraju od
njih digla ruke. Ali ih nisu učili misliti svojom glavom.
Nemojte ništa govoriti, radije naučite kako se piše
esej.
Znači, imaju dobre namjere. Žele utjecati, ali im
nije dat alat da to i učine.
I ne uspijevaju.
Neuspjeh je prije bio lekcija, nešto na čemu ste
učili. A sada je razlog zbog kojeg osjećate depresiju i
zbrkanost i pregaženost. Razlog zbog kojeg smetlari i
učitelji i konobari piju pilule da bi se bolje osjećali ili
zbog kojeg u prostoriji s drvenom oplatom
razgovaraju s neznancem o svojoj ukletoj sudbi.
Razlog zbog kojeg je Liječnica razgovarala s
doktorom Miltonom o svojoj uništenoj iluziji. Kako je
htjela pomoći, ali se osjeća nesposobno. Govorila je o
svome ocu i kako ga ne može poštivati jer stalno
kvoca o tome kako je Isus proživio svoj život među
zaostalom, priglupom i malom pastvom. Ona želi onaj
isti onaj utjecaj o kojem suvremeni, slabo školovani
milenijalci govore da ga žele. No ona zbog toga
naporno radi.
I više ništa ne razumije. Crnči sve više i više za sve
više i više bolesnih ljudi. Više rakova. Više dijabetesa.
Više srčanih bolesti. Čemu? I veoma se veže uz
pacijente koji završavaju u metalnim ladicama dok
njihova rodbina kuka u hodniku o nepoštenosti
života, a ona osjeća da je sav njezin trud uzaludan.
Sve ovo govori doktoru Miltonu, a on joj kaže da
ode na most Chelsea Bridge, omota konopac oko
vrata i baci se s mosta.

98
I Miltonu je silno dosadio Mladi Bjegunac, troši
svoju energiju na oca koji ga je napustio. I dosta mu
je više njegove agorafobije. I osjećaja krivnje jer
zanemaruje svoga psećeg družbenika, Erga. Toliko
mu je dozlogrdio, da mu predlaže još nekoliko
dodatnih seansi kako bi mu u podsvijest podmuklo
usadio sjeme ideje koja će ga na kraju dovesti do toga
da postane Čovjek na svjetlu.
Još jedna osoba s izborom.
Broj 233.
Rossi je uzeo dvojicu Beznačajnih. Erickson
ostale.
Sve skupa devetero.
Artaud nije odgovoran ni za jednoga.

99
Stari Bjegunac udahne. Broji. Jedan, dva, tri. I
izdahne zrak.
 Baš kako su ga naučili prije toliko godina kad su
započele nesvjestice.
Ne pomaže. Mora izaći iz stana.
»Dođi, momče.« Starac potapša svoje debelo bedro
i Ergo potrči prema njemu. »Idemo van.« Zakači lanac
na Ergovu ogrlicu, srdačno ga pogladi po leđima i
izađu van.
Ovo nije besciljna šetnja s njegovim novim
družbenikom: starac točno zna kamo idu, iako mnogo
godina nije bio tamo.
Ne biste znali da je tamo. Uvučena je između
zgrada na South Banku. Iza National Theatrea. Ulica
je mirna. Sto metara dalje ljudi trče uz rijeku, ali ne
znaju što je ovdje.
Na lijevoj strani je uvijek otvorena rampa. Na
prometnom znaku piše da je ograničenje brzine 20
km/h, to osiguravaju ležeći policajci. Skreni desno na
kraju ceste i parkiraj ispred prvih vrata. Ili hodaj, sa
svojim psom, i zaveži ga za jedan stup ulične rasvjete.
London nestane s vidika.
Na mjedenoj ploči urezana je riječ ERMA, ista ona
kad je Stari Bjegunac poslan ovamo nakon što je vidio
kako njegova partnera ubija struja. Ispod ploče su
četiri mjedena dugmeta. Uza svako stoji ime.
Erickson. Rekao je Ljubavnicima da prekorače
rub. I jednom od Beznačajnih. I Pjesniku.
Rossi. Preuzeo je dva Beznačajna. I Nezahvalnu.
Milton. Natjerao je Liječnicu na skok. I Mladog
Bjegunca.
Artaud.
 Tim redom.
Starac pritisne dugme.
»Zdravo, tražim doktora Artauda.«
»Ja sam.«
»Vjerojatno me se ne sjećate. Prošlo je mnogo
vremena, ali pomogli ste mi u teškom razdoblju, dok
sam radio u policiji.«
Tijekom godina Artaud je pomogao mnogim
detektivima i pozornicima. No nikoga nije zaboravio.
»Zovete se?«
»Levant.«
Liječnik mu otvori vrata.

100
ESKALACIJA

Ohio, lipanj, 1979. Steven Mark Hicks

autostopira, ide na koncert. Na kraju ga netko
pokupi, ali odluči otići s vozačem na piće. Nekoliko
sati alkohola i glazbe i Hicks je spreman za polazak.
Izvrsno su se zabavili. Muškarac koji ga je pokupio ne
želi da Hicks ode.
Pa to spriječi.
Uzme bućicu, tresne Hicksa po zatiljku, zatim ga
zaguši njome dok Hicks leži i krvari na tlu.
Mislite da mu je ideja o odlasku na piće bila glupa.
Mislili ste to i prije negoli je ubijen.
 U današnjem svijetu bojimo se autostopera i
autostoperi se boje onih koji im stanu.
Nakon smrti Hicksu je bilo još gore.
Vozač je stajao nad mrtvim tijelom i uzbudio se.
Raščerečio je mladića, za četiri dana proslavio bi
devetnaesti rođendan, i zakopao ga u svom vrtu.
Nekoliko tjedana kasnije, otkopao ga je, rastopio
njegovo tijelo u kiselini, a kosti batom smrskao u
sitne komadiće. Te komadiće rastresao je po šumi iza
svoje kuće.
Ubio je još šesnaest mladića prije nego što je
uhvaćen.
Ovo je bilo prvo ubojstvo Jeffreya Dahmera. Prvo.
Ovako je sve počelo. I bivalo sve gore.
Zbog toga svakoga uhvate.
Neki uz pomoć sunca i povećala pale vatru na
kukcima. Zatim eskaliraju i režu mačkama vratove. A
možda i pokupe kakvu kurvu i utope je u rijeci.
Pokupiti autostopera uz rub ceste i riješiti ga se
na način kako je to učinio Dahmer, izvrstan je način
da nikad ne budete uhvaćeni. Ali ako vam je polazna
točka ejakuliranje na golo mrtvo tijelo, svaka daljnja
eskalacija predstavlja veću šansu da vas uhvate.
Evo jednog savjeta: nemojte žrtvi odrezati glavu.
Nemojte joj izdupsti lubanju i koristiti je kao zdjelu u
kojoj na stoliću držite slatki korijen. Nemojte biti
idiot.
Još malo i bit će kraj. Ovo je naš početak.
Ljudi s izborom.
1 - Student.
 Uzmite, na primjer, dva mladića koji se bliže
dvadesetoj godini. Studiraju psihologiju. Misle da
znaju što će sa svojim životima. Jedan od njih želi
diplomirati. Drugi želi ubiti svoga cimera koji želi
diplomirati. Želi nešto veće.
Utjecaj, zar ne?
Izlaze van na piće. U tom prvom ubojstvu alkohol
odigra veoma važnu ulogu. Kad ubijete i drugi put,
shvatite da vam hrabrost uopće nije potrebna.
Potrebno vam je samo da ne marite.
Treba o mnogočemu razgovarati. O Milgramu i
Elliotu i Aschu. Egu i osobnosti. Eysencku i Cattellu.
Pijana moždana odiseja koja završava u studentskoj
sobi. Još vina. Neuspjeli homoseksualni odnos i
kasna noćna kupka.
Ujutro je nastala prava histerija kad je onaj tko je
htio diplomu pronađen mrtav u kadi. Ubio ga je onaj
tko je htio ubiti onoga tko je htio diplomu. Izgleda kao
samoubojstvo.
Ali nije.
I nije eskaliralo na još 224 žrtve. (Potvrđene).
No u jednom trenutku mora eskalirati.
A sada nije važno hoće li nas uhvatiti ili će okriviti
nekoga drugoga.
Gotovo je.
Pobijedili su Ljudi s izborom.
U tome je trik.
101
Ovo se mjesto, u trideset godina, uopće nije
promijenilo. Drvo. Hladnoća. Nedostatak osobnosti.
Ono nešto po čemu znate da ste u psihijatrovu uredu.
Oni nisu ovdje da biste se osjećali udobno ili sigurno.
Već da ostanete kritični.
»Izvolite ući i sjesti, detektive.« Artaud rukom
pokaže svoj ured.
»Umirovljeni detektiv.«
»Naravno.«
Starac sjeda na kauč nasuprot stolu doktora
Artauda.
»Upravo sam bio na odlasku, danas više nemam
pacijenata, gospodine Levant. Kako vam točno mogu
pomoći? Nemamo slobodnih termina...« Ne dovrši
rečenicu.15201908826500
»Znam. Znam. Ovaj... samo nisam znao što ću.
Znate... i prije ste mi pomogli. Davno. Kad je ubijen
moj partner. To je u meni potaknulo reakciju.
Vjerojatno se ne sjećate.«
»Gospodine Levant, sjećam se. Sok se manifestirao
u obliku nesvjestica, jesam li u pravu?« Zna da je u
pravu. Želi umiriti starca. Osjeća njegovu
uznemirenost i ne želi da mu se onesvijesti tu na
kauču jer ga kod kuće čekaju knjiga, cigara i boca
vina.
Stari Bjegunac se opusti i govori o svom nećaku i
događaju na mostu Chelsea Bridge i kako su se
nesvjestice opet pojavile, a on se s njima ne zna nositi.
 »Ah. Pa, prvo, moja sućut, gospodine Levant. Bio
je to grozan događaj. Rado bih s vama popričao o tome
kad nađemo termin koji će nam obojici odgovarati.
Zaista moram ići«, slaže. »Zadržao sam vaš karton,
kao što zadržavam sve kartone policijskog osoblja s
kojima radim. Imate li još uvijek isti broj telefona i
adresu? Prošlo je podosta vremena.«
Ima.
U istom je stanu. Isti telefonski broj. Isti telefon.
Starac nikad nigdje nije bio niti je nešto
promijenio.
»A financijski, postoje li kakvi problemi? Rossi i
Erickson nude rad pro bono, ali sam uvjeren da će vas
dotirati policija, jer se vaš problem pojavio dok ste
radili u policiji. Tako bismo nas dvojica mogli
nastaviti s terapijom.«
Starac promuca: »Imam nešto novca.«
Kastegne ovo nešto nastojeći da ne oda koliko bi
to moglo biti.
»Sutra ću rado razgovarati s njima i zatim ću vas
nazvati da se dogovorimo za što skoriji termin. Kako
vam to zvuči?«
Starac mu zahvali, iskreno. Ne zna što će se
dogoditi. Zna samo da želi da nesvjestice prestanu.
Neslužbeno čavrljaju još desetak minuta. Starac
ode, odveže smrznutog psa i vrate se istim putem u
stan.
Artaud se vrati u svoj voljeni samotni dom. Otvori
bocu Merlota koji može podnijeti, upali Cohibu koju
obožava i otvara knjigu P.G. Wodehousea The Luck of
the Bodkins kroz koju se teškom mukom probija.
Ne želi je čitati, ali je na njegovu popisu knjiga za
koje misli da ih mora pročitati prije smrti.
Ni on ne želi umrijeti.

102
Ne prolaze svi.
Čuli ste za to. Neki se tip popne na rub mosta
Waterloo Bridgea i razmišlja hoće li skočiti u smrt.
Ima ljudi koji razgovaraju na mobitele ili kasne na
posao ili im se žuri jer će im se ohladiti kava, i takvi
samo prođu uz njega.
Budući skakač ne mari. Sav se unio u ono što kani
učiniti. Ali tada se netko zaustavi. Iako zapravo ne
zna što radi. Nije obučeni pregovarač ni savjetnik.
Ali je cijeli život bio ljudsko biće.
I tako mu kaže nešto u smislu: »Sve će biti u redu,
druškane. Sve će biti u redu.« I te jednostavne riječi,
ta interakcija, to ga spasi. Pukne mjehurić i makne se
dalje od ruba.
To je uspostavljanje veze.
Možda je rekao: »Idemo na kavu pa ćemo
razgovarati o tome.« A nije to morao učiniti. Mogao je
nastaviti svojim putem. Mogao je ignorirati čovjeka na
rubu koji je drhtao i mucao.
Ne treba ništa posebno. Samo jedan trenutak.
Trenutak ljubaznosti i suosjećanja. Bio je to instinkt.
Treba mariti. Ne dopustiti da netko donese pogrešnu
odluku. Pokušati.
I taj budući skakač se opet popne preko ograde.
Nisu otišli na kavu jer je stigla policija i uhitila ga. A
on se ne sjeća kako je izgledao njegov spasitelj ni kako
se zove, ali ga je našao deset godina kasnije putem
kampanje na društvenim mrežama, tako da mu može
dolično zahvaliti i reći mu kako mu se život potpuno
promijenio u tom djeliću sekunde, onda kad je mogao
skrenuti u potpuno drugom smjeru.
Čuli ste za takve slučajeve.
Ili netko, neki drugi čovjek, preskoči ogradu mosta
Blackfriars Bridgea, ali prije negoli uspije još jednom
razmisliti, dvojica muškaraca ga zgrabe za džemper i
povuku na sigurno mjesto. Ne pokušavaju ga
odgovoriti, ne nude mu utjehu biljnog čaja niti mu
drže motivacijski govor. Zgrabe ga i spase i drže sve
dok ne stigne policija i odvede ga.
Čuli ste za takve slučajeve.
Zatim je tu direktor hotela koga je žena prevarila
sa svojim osobnim trenerom. U glupo vrijeme
završava s poslom, popije pola boce crnog vina i zatim
stane na rub mosta u Putneyu. Skoči u ledenu vodu
i ostaje ispod površine, udiše vodu u pluća. Na kraju
pluta na površini i izvuku ga van, identificira ga sada
slobodna žena preljubnica.
Za ovakve slučajeve ste malokad čuli.
I niste čuli za pismo koje je dobio toga jutra, jer ga
je uništio prije odlaska na posao.
Za ovo niste čuli jer iza ovoga nema priče.
 On je nitko.
Broj 84 - Nitko.

103
234 - SVJEDOK

Teško je biti tako daleko od kuće. Naći se u

drukčijoj kulturi. Sredina je zanimljiva i dragocjeno je
to iskustvo, ali i jednostavne stvari poput razgovora s
obitelji postaju teške zbog razlike u vremenu. Sam si.
A kad vam jednostavne stvari postanu teške,
otkrit ćete da one teške nećete moći riješiti kako
treba.
Potreban mu je netko s kim bi mogao razgovarati.
Samo to.
Da, tu je ona djevojka u kratkim hlačama koja ga
svojim draženjem vodi prema neizbježnom
seksualnom okršaju, ali je većina njihovih razgovora
prepuna aluzija na račun te napetosti. I dok vas
predavači potiču da im se, u slučaju potrebe,
povjerite, nisu poput školskih učitelja, ne možete s
njima razgovarati o tome. Stariji ste. Ne čini vam se
prikladnim. Nije u redu.
Ne želite biti momak od dvadeset i nešto godina
kojemu nedostaje majka. Vaši prijatelji ne žele slušati
o tome. Dozlogrdilo vam je čekanje na e-mail ili SMS.
Vi ste iz druge države, pa ne znate za organizacije kao
što su Samaritans, oni su tu za takvu vrstu razgovora,
ne samo za spašavanje samoubojica.
Ali vaša obitelj ima novaca i primate izdašni
džeparac pa imate priliku iskušati sve što vam
sveučilište nudi. Mogli biste iskoristiti dio toga novca
da se malo rasteretite. Mogli biste platiti prostitutki
da vas sluša. Ne treba vam vodstvo, samo morate
izaći van i naći nekoga tko će slušati ono što govorite.
Ne još.
Još nije toliko loše.
Na što ćete se uopće žaliti?
A zatim, jednog kasnog poslijepodneva, vraćate se
vlakom na kampus i vlak staje, a vi čekate i ogledate
se po vagonu i pogledate kroz prozor i pred očima vam
devetero ljudi skoči s mosta i vi pošizite i želite se
vratiti kući.
Ali ne možete.
I čuje se vrištanje i svi snimaju i šalju poruke i
postavljaju pitanja i vlak kreće dalje kao da nitko
ništa nije vidio i nije vam dopušteno izaći iz vagona i
ostajete tu, a neki bježe van i želite da ste i vi pobjegli.
Ali niste.
I dolazi policija i pitaju vas što ste vidjeli i kažu
vam da morate otići u postaju dati službenu izjavu i
mislite da ste u šoku jer slijepo slušate sve što vam
govore i odlazite u postaju i ispričate svojim riječima
ono što se dogodilo i to je snimljeno i zapisano i u
jednom trenutku nalazite se u čekaonici i daju vam
posjetnicu terapeuta, ali nemate je namjeru
iskoristiti.
 Ali je iskoristite.
Odaberete.
On će vas saslušati. To mu je posao.
I usadit će vam u um ideju, a vi to nećete čak ni
znati. Ne, sve dok ne krenete u akciju nakon što ste
na stranici vidjeli onih šest riječi koje su vas
potaknule da odete do narednog mosta.
Pa iako nemate ništa protiv ljudi koji odlaze na
terapije ili psihoanalize - to su veoma uspješno radili
i neki članovi vaše obitelji - vi ste drukčiji. Plaši vas
reakcija vaših kolega. Svi žele biti na rubu, biti malo
ludi zbog nečega, ali nitko ne želi stigmu
samopomoći.
To je razlog zbog kojeg nikome nije spomenuo one
seanse u uredu ERMA-e.
U svijetu u kojem svima pokazujemo slike hrane
koju ćemo pojesti ili dijelimo videe o značajnim
događajima u životima naše djece koje bismo trebali
zadržati samo za sebe, gdje su naše misli najnovija
objava na društvenim mrežama, u kojem je
ljubaznost izgubila svaku vrijednost, često najviše
štete uzrokuju one stvari koje ne govorimo.
Ovaj mladić nikad nije trebao vidjeti stvari koje je
vidio, ali to što je zatajio da je pokušao prebroditi onaj
jezivi događaj, lišava ga svakog suosjećanja koje je
možda zaslužio. To što nije progovorio, znači da će
drugi stradati. Nesvjesno je iskrivio put do pravde. A,
opet, baš zbog toga je i izabran.
104
NEMA RIZIKA

Nešto o mađioničarskim trikovima: svi misle da

žele znati kako ste to izveli.
Isto je i s lažima. Svi misle da žele znati istinu.
Isto je i sa zločinom. Žele da se ubojstvo riješi i
krivac uhvati.
To je ono što misle.
Ako ste ikada gledali mađioničara u sat vremena
dugoj televizijskoj emisiji ili uživo, primijetili ste kako
se stvara napetost. Čini se da postoje etape kroz koje
vas' vodi sve do posljednjeg testa s tobožnjim
dobrovoljcem-suučesnikom, da svi trikovi koje je
dotad izveo vode do tog posljednjeg.
Vi, kao dio publike, osjećate neizvjesnost, jer ipak
strepite da bi nešto moglo poći po zlu. Na kraju
krajeva, radi se o ljudskom umu. Tako složenom.
Tako nasumičnom. Toliko infinitezimalno različitom
od osobe do osobe, da postoji opasnost da neće sve
proteći kako je planirano.
Nema opasnosti.
Plan je sto posto siguran.
A što se tiče onoga da želite znati, pa, ne želite. To
bi uništilo iluziju. Ne morate znati sve.
Evo u čemu je kvaka: ona posljednja točka, u njoj
je trik. Vrhunac. Pet minuta užitka. Sve prije toga je
samo predstava. Vraški dobra zabava. Dovraga, sve je
izvrsno. Ali onaj prvi dio je samo predigra.
Trik je u načinu na koji navode sudionika da
gurne neznanca s krova zgrade ne bi li ga spasio. Ili
da stane ispred metka kako bi zaštitio nekoga koga
niti ne pozna. Oni djelići prije, oni koji navodno
oblikuju odluku koju će kasnije donijeti, bilo da su
usađeni informacijom ili beznačajnim stvarima na
ulici kojih nisu svjesni, sve je to čisto sranje.
I vi to ne želite znati.
Možete pogledati videopacijenta na psihijatrovu
kauču. Psihijatar govori tihim monotonim glasom. I
ubacuje fraze kao što su ništa važno i odabrati ne
bojati se. Može i naglasiti riječi kao što su izbor, skok
i konopac. Ali samo zato što to vidite na zaslonu, ne
znači da je to i istina. To nije moguće, nema šanse.
Naravno, vidjeli ste kako stotinu telepata govori da
čitanje misli nije moguće, da se to ne može, a zatim
nastavljaju tobože čitati ljudima misli.
Govorite da želite istinu, no istina je često
dosadna. Istina je obično bolna.
Ako ste trideset godina u braku s istom ženom i
ona vam povjeri istinu o svojoj aferi koja se dogodila
u desetoj godini vašega braka i zbog toga istoga časa
požalila i to se nikad više nije dogodilo i sigurna je da
vas je još više voljela sljedećih dvadeset godina, kako
će ta istina bilo što poboljšati? Ne želite je.
Ne želite znati zašto je par s dvoje nedužne djece
zajedno skočio s mosta. Ne želite znati zašto je
uspješna i suosjećajna liječnica sve odbacila. Jer, što
bi to reklo o vama? Što bi reklo o stanju ovoga svijeta?
 I mislite da želite pravdu. Naravno. Želite ono što
je ispravno. Želite je za onih 255 ljudi. Želite da
njihove obitelji dobiju završetak, da shvate kako su
njihova braća i majke bili žrtve. Da su ubijeni. Nisu
počinili samoubojstvo.
Oni to nikad ne bi učinili.
U pravu ste.
Uzmite na primjer Bundya. Mislite da su ljudi
htjeli da do kraja života bude u ćeliji, hvasta se svojim
»vezama«, da se o njemu i umjesto njega pišu knjige?
Ne. Željeli su da bude vani, u svjetini, da prodaje
majice i tričarije i pjeva u trenutku kad krvnik
namjerava povući ručicu ili pritisnuti dugme kojima
će puštati struju u neko drugo ljudsko tijelo sve dok
ne umre.
Klicali su.
Veselili se smrti jedne druge osobe.
Ubojstva su riješena i krivac je uhvaćen. Ali to nije
bilo ono što su željeli. Znajući kako je to učinjeno,
znajući istinu, nije im bilo dovoljno.
Želite znati kako nagnati ljude da sve spakiraju i
ubiju se, želite postati član Ljudi s izborom? Mislite da
ćete tako zadovoljiti svoju znatiželju?
Čujte ovo.
Ubojica s vrištine, lan Brady, odlučio je jed noga
dana da neće jesti. Bio je u zatvoru zbog ubojstva
petero mladih ljudi sredinom šezdesetih godina. I
zatim je jednoga dana odlučio štrajkati glađu.
Izgladnit će se do smrti. Veoma spora i bolna smrt. To
je postala vijest. O tome su ljudi pričali. Ne o pravdi.
Ne o tome kako bi trebao služiti doživotnu robiju, sve
do prirodne smrti, patiti preostali dio skučenog
života, života u samici. Nisu tražili odgovore gdje su
žrtve koje nikad nisu pronađene. One za koje je samo
on znao gdje su, jer ih je on zakopao.
Ljudi su htjeli njegovu glavu.
Neka to jebeno čudovište umre. Ubio je djecu.
Neka krepa od gladi.
Bio je zao. Dakle, ako ga više nema, onda to nije
bilo stvarno. Posve suprotno onome kako ljudi
gledaju na religiju i Boga.
Takvi su ljudi.
Toliko o tome da žele znati.
Toliko o tome koliko cijene istinu.
Toliko o tome koliko žude za istinom.
Toliko o tome zašto su svi skočili.

105
Detektiv narednik Pače ulazi u urede ERMA-e na
svoju posljednju, šestu, seansu.
Sada se posljednji put mora popeti ovim stubištem
i proći drvom obloženim hodnikom prema Artaudovu
uredu. Zastane pred liječnikovim uredom i pogleda
ostala troja identična vrata. Milton, Rossi i Erickson,
svi oni tu rade, ali nije vidio nikoga osim svoga
psihijatra, iako, čini se, Erickson uvijek zadnji odlazi.
Člancima prstiju pokuca četiri puta.
 »Uđite«, reče ljubazan glas iznutra.
I Pače uđe u njegov ured.
»O, detektive, dobra večer.« Artaud ustane. »Naša
posljednja seansa.« Na licu mu se pojavi nešto slično
osmijehu, iako mu brada skriva usne.
»Ova je najznačajnija«, našali se Pače. Zatim
sjedne i zavali svu težinu gornjeg dijela tijela u naslon
stolice. »Neka iscjeljivanje započne.«
Artaud je kroz pet povjerljivih seansi dobro
upoznao svoga pacijenta. Čak i na onoj prvoj, kad je
malošto rečeno. Uistinu možete procijeniti neku
osobu čak i prema dužini šutnje. To ukazuje na
disciplinu i odlučnost. Pače nije mačji kašalj.
»Dopustite da ovu posljednju seansu započnem
izjavom da sam vas već povoljno ocijenio. Neosnovane
su sve sumnje i brige vaših nadređenih o vašoj
sposobnosti da nastavite raditi punim kapacitetom.«
»Znao sam.«
»Tako je. Jeste li ili niste u vezi s bivšom
svjedokinjom ili okrivljenicom, potpuno je nevažno,
zaista. To ne utječe na vaš posao. Iako u svom
izvješću neću biti tako otvoren.« Kimne kao da su se
nešto sporazumjeli.
»A to izvješće, pretpostavljam da nikad neću vidjeti
što ste tamo zapisali? Tako da me možda vučete za
nos, je li tako? Tako da na ovoj seansi mogu reći
kakvu glupost.«
»Postoji li kakva glupost koju ste mi zatajili?«
Artaud se začas vrati u svoju ulogu Paceova
terapeuta.
 »Ne. Samo provjeravam.«
»Izvješće ću, zajedno s računom, poslati u
policijsku postaju. Detektive, i vi ćete primiti moje
pismo. Poslat ću ga sutra, tako da ćete ga dobiti
preksutra. Ne radi se ni o čemu važnom. Ali trebali
biste ga pročitati čim ga primite.«
»Dakle, o čemu ćemo danas razgovarati kad smo
već sve sredili?«
»O čemu god želite. Po vašem izboru.«
Ta riječ odzvanja u Paceovim ušima dok se
pokušava usredotočiti na psihijatrove oči. Iza starca,
na zidovima, vidi kako gmižu crni plameni jezici. Ne
može se suzdržati, mora se osvrnuti. Ne može reći
Artaudu ono što vidi. Ne može mu reći da misli da ga
netko slijedi. Ne može mu povjeriti svoje najmračnije
misli da se oko njega događaju samo loše stvari. I ne
samo zbog posla, to zna. Doktor Artaud bi spalio svoje
izvješće i stavio svoj žig na novo u kojem bi pisale
riječi deluzijska paranoja ili nešto slično.
»Detektive, ovo je još uvijek sigurno mjesto. Ovdje
se ne morate bojati osuđivanja. Danas još i manje.«
Ne bojati se.
Pače načas zatvori oči i glasno uzdahne, spreman
je progovoriti. Njegov izbor. Ne boji se. Izvješće je
napisano. Nije važno ono što danas kaže. Otvori oči,
Artaud žvrlja po svom žutom službenom notesu. Nije
pogledao sat na svome mobitelu, ali je siguran da je
prošlo nekoliko minuta, a uopće ih se ne sjeća.
Zabrinut je.
»Dišite, detektive. Ovo nije kraj. Još ne.«
 Pače učini kako mu je rečeno.
»O čemu smo pričali?«
»Rekli ste da ste bili na oba mosta, iako to nije vaš
slučaj.«
»Jesam li?«
»Jeste. Hoćete li malo vode?« Liječnik priđe vrču
vode na ormariću, natoči čašu i vrati se pacijentu.
»Što vas to toliko zanima u tom slučaju?« Sjedne za
svoj stol i skine poklopac s pera.
»Koga ne zanima? Momci koji rješavaju taj slučaj
našli su se u govnima do grla, to vam mogu reći.
Nemaju ništa. A tijela se pojavljuju posvuda. Članova
ima po cijelome svijetu, a nitko ne zna gdje bi trebao
istraživati.«
»A vi znate?«
»Zapravo ne. Vjerojatno ću se pojaviti i na
sljedećem mostu i češkati se po glavi, kao i svi.« Otpije
gutljaj vode. Zaboravio je na sjene i plamene jezike.
»Sljedećem mostu?«
»Dajte, doktore, bit će još jedan most. I još jedan
nakon toga. Sve dok ne uhvate onoga tko stoji iza
toga.«
»Kako možete biti tako sigurni?«
»Tako to ide. Samo se širi. Još ljudi. Još sranja.
Sve dok netko ne zajebe i rasvijetli slučaj. Možda se
smije policiji ili odlazi gledati kako umiru. Na kraju će
taj psihopat biti uhvaćen. Ovo će prestati jedino na
takav način.«
Artaud nešto zapiše u notes.
 »Čekajte. Vi ovo zapisujete? Mislio sam da samo
neobavezno čavrljamo.« Pače je uznemiren.
»Detektive, imat ćete priliku pročitati moje
izvješće.«
Pače se nagne naprijed sjedeći na stolici. »Kako je,
dovraga, bilo što od ovoga što sada govorim važno za
vaše izvješće?« Želi ustati, želi zgrabiti žuti notes i
pročitati liječnikovu posljednju bilješku.
»Detektive Pače, molim vas, sjednite.« Liječnikov
glas je veoma smiren. »Samo sam zapisao da
razmišljate o tom slučaju i da je vaše kritičko
razmišljanje sasvim u redu. Sposobni ste distancirati
se od slučaja. Jednako kao što ste se distancirali od
svoga prethodnoga.«
Laže.
Zapisao je: Jedino će tako ovo prestati. I zatim je
tri puta zaokružio prestati.
Pače se odmakne.
Artaud počne kašljati. Ne prestaje.
»Je li sve u redu?« Pače sjedne na rub stolice. »Da
ja vama donesem malo vode?«
Detektiv ustane, priđe ormariću i napuni čašu.
Stavi je na Artaudov stol i baci pogled na službeni žuti
notes. Liječnik otpije malo vode, zahvali mu i detektiv
se vrati na svoje mjesto.
»Stvarno bih trebao prestati pušiti one cigare«,
našali se liječnik. »Doduše, prestar sam za to.«
Pače više ne sjedi smireno na stolici. Dovoljno je
vidio. Gotovo je. Sve je raščišćeno. Pobijedio je sustav.
Sada samo želi otići.
 »Slušajte, znam da još imamo desetak minuta, ali
kako je ovo, prema vašim riječima, samo formalnost,
mogli bismo sada završiti.«
Artaud zuri u njega, ništa ne govori. Nijedan se ne
miče. Čini se da liječnik odmjerava pacijenta,
proučava ga. Napokon kimne.
»Sutra ću nazvati postaju, a vi ćete za dva dana
dobiti moje pismo. Vratite se rješavanju svojih
slučajeva.« Artaud ustane i pruži mu ruku. Pače se
približi stolu i prihvati je. Tek kad stegne liječnikovu
ruku, shvati koliko je taj čovjek krhak. Dok je nad
njim imao moć, izgledao mu je mnogo krupniji,
snažniji.
»Razmišljao sam o onim mostovima. Što mislite,
zbog čega je toliko ljudi voljno oduzeti sebi život?«
»Svim živim bićima svojstveno je da razmišljaju o
vlastitoj smrti. Jedino nam je ona zagarantirana.
Mislim da većina ljudi u nekom trenutku razmišlja o
tome kakav bi svijet bio bez njih.«
Pače neko vrijeme razmišlja o toj izjavi, zatim pita:
»Mislite da će biti još jedan most?«
»Da, bojim se da hoće.«
»Ovaj put ću biti tamo.«
»U to nimalo ne sumnjam, Detektive.«
Uz te se riječi oproste.
106
Narednog dana doktor Artaud se probudi s krvlju
na jastuku. Rukom provjeri nos, zatim uši, ali nema
krvi. Opipa lice i usne, traži porezotine. Ništa.
Pretpostavi da je noćas opet kašljao. Na prstima
namiriše miris cigare.
Isplati se, potpuno.
Pripremi espresso u svom aparatu za kavu u
kuhinji i sjedne za stol. Otvori laptop i klikne na
otvoreni, ali minimizirani dokument. I počne tipkati.
Četiri stranice prije negoli se pomakne na stolici.
Negdje na sredini, iskrivi lice i počne malo žešće
udarati po tipkovnici. Ljut je zbog nečega.
Zatim pročita napisano, isprinta i stavi stranice na
vrh ostalih isprintanih papira, licem okrenutih dolje.
Zadovoljno se smiješi, upali cigaru, zavali se u stolicu
i promatra kako se dim uzdiže prema stropu. Prijeđe
jezikom preko jedne plombe, sviđa mu se njezin okus
pomiješan s otrovnim dimom.
Da, isplati se.
Tek je 10 sati. Nema nikakvih ugovorenih termina
sve do poslijepodneva. Popuši cigaru i vrati se poslu.
Izvadi dosje detektiva narednika Pacea i doda
nekoliko rečenica na dno izvješća o kojem su sinoć
razgovarali. Prilično je siguran da je detektiv lagao o
svojoj vezi, ali Artaudov je zadatak bio odrediti je li
detektiv sposoban normalno funkcionirati na poslu.
Sposoban je, nema nikakve sumnje. Pritisne tipku za
ispisivanje, presavije izvješće i spremi ga u omotnicu
s adresom policijske postaje.
 Zatim klikne na zajednički dosje ERMA-e. Tu su
dosjei svakog psihijatra u firmi. Artaud čita
informacije o Rossiu, Ericksonu i Miltonu. Isprinta ih.
Spremi u dosje. Zatvori laptop. Dosta administracije
za danas.
Pripremi još jednu kavu i uđe u dnevnu sobu.
Otvori Wodehouseov roman i udobno se smjesti za
čitanje posljednjih nekoliko poglavlja.
Treba mu nešto drukčije. Nije mu ostalo još
mnogo vremena. Njegova posljednja knjiga trebala bi
imati malo težine.
Pročita posljednju stranicu i uzdahne.
Nije vrijedno truda.
I iskašlje još krvi u maramicu.

107
Ovo nije njegov slučaj.
Ali ga želi.
Do poslijepodneva je primio odobrenje svojih
nadređenih. Objasnili su da je to bio protokol,
formalnost. Da stres zbog tako teškog slučaja obično
utječe na detektiva koji vodi istragu, da moraju zaštiti
svoje guzice brinući za zdravlje i sigurnost svojih
ljudi. Sada više nego ikada prije moraju brinuti o
njihovu mentalnom zdravlju.
Detektiva narednika Pacea nije briga što govore.
Detektiv narednik Pače ne puši njihova sranja.
 Želi mostove. Želi Ljude s izborom. Želi raditi na
tom slučaju.
A dobije samo dobrodošao natrag.
To još uvijek nije njegov slučaj.
Kad se probudio, na mobitelu su ga dočekale tri
poruke, a sada ga i zove.
»Hej«, reče kao da ju nije izbjegavao.
»Hej. Pokušavala sam te dobiti da vidim kako je
prošlo.« Zvuči istinski zabrinuta. Želi ga pitati gdje je
dovraga bio, zar nije vidio njezine poruke? Ali pregrize
jezik.
»Što kako je prošlo?«
»Jučer si imao posljednju seansu, zar ne?«
»Ah, to. Da. Gotovo je. Nemaš se za što brinuti.«
Pače se udaljava od svoga stola.
»Pa, to je izvrsna vijest.«
Nijedno ne reče ništa.
Zatim Maeve prekine tišinu. »Znači...«, polako
izgovara riječi, »... doći ćeš k meni. Večeras. Nakon
posla. Prošlo je toliko vremena. Možeš mi pričati kako
je bilo. Kupit ću vino.«
Pače joj ne odgovori odmah. Stoji na ulazu,
promatra ured, odmjerava prostoriju. Uobičajena
užurbanost, ali i dojam rezignacije, klonulosti.
»Večeras?«, napokon reče.
»Osim ako nemaš kakve druge planove...«
»Ne. Nemam nikakvih planova. Naravno da
nemam. Neće mi odmah dati neke velike slučajeve.
Do sedam bih trebao završiti s poslom i onda ću
svratiti.«
To nije baš odgovor kojem se Maeve nada.
Svratiti? Samo to? No svejedno se nasmiješi.
»Izvrsno. Kupit ću nešto za jelo.«
Tako će osigurati da se zadrži malo duže.
»Vidimo se.« I Pače završi razgovor.
Detektiv narednik Pače ima slučajeve koje još nije
završio. Dosadne stvari. Uobičajene prekršaje. Još
pet sati do posjeta Meavei. Sada kad su dobili
Artaudovo izvješće, njegovi šefovi olabavili su uzicu,
usredotočili su se na nešto drugo. Pače ima i više nego
dovoljno vremena za istraživanje tih Ljudi s izborom.
Jer je Paulson zajebao. Nikamo nije stigao.
Potpuno stiša svoj mobitel i spremi ga u džep.
Vrati se do svoga stola, logira na kompjutor i izvuče
sve čemu može pristupiti o slučaju Ljudi s izborom.
Baci se na posao, čekajući da Paulson dovuče
svoju debelu guzicu.
Za nekoliko minuta iz svih datoteka najviše strši
jedna riječ.
Levant.

108
Danas se ništa važno nije dogodilo.
Nema nikakvih novih vijesti o još nekom incidentu
Ljudi s izborom ni u jednom kutku svijeta. Samo
prepucavanja u vladi tko je više zasrao. O europskom
nogometašu koji je u četvrtfinalu postigao tri gola.
Godišnji televizijski dobrotvorni telethon. Razvod
slavnih osoba. I premlaćena zvijezda realitya. Stiže još
jedna oluja.
Broj sljedbenika Ljudi s izborom na društvenim
mrežama stagnira. Kako im se netko pridruži, tako
netko drugi ode.
Umro je neki glumac koji je prije dva desetljeća
snimio neki pristojan film i čini se da su zbog toga svi
jako žalosni, iako u posljednjih pet godina nijednom
nisu pomislili na njega. Milijun statusa RIP2 kao da
se s onog mjesta izvan ovog smrtnog svijeta odmah
logirao na Internet.
Ljudi se previše boje čak i razmišljati. Oh, to je tako
žalosno. Sjećam ga se iz filma koji sam gledao kao
dijete. Moraju biti shrvani. I moraju svima dati na
znanje koliko su tužni. Tako da mogu biti dio kluba.
Sve se preuveličava.
Mislite da je vaše dijete u školskoj predstavi bilo
dražesno kao raspjevano stablo? Ne, na društvenim
mrežama ne mislite. Tamo ste najponosniji roditelj na
svijetu. (Uz emotikon sa skromnim osmijehom.)
Pitate se što se to, dovraga, događa u parlamentu
i kako će to utjecati na vas. Ali ne i na društvenim
mrežama. Tamo pišete: Sve je ovo sjebano i usrano.
Zdravstvo je u kurcu. Trgovina sjebana. Svi smo
sjebani.

2 Počivao u miru
 Osjećate se nevjerojatno izgubljeno. Nemate
samopouzdanja. Ništa nije pouzdano. Mrzite svoj
posao. Vaši klinci vas izluđuju. Ali ne i na društvenim
mrežama. Tamo citirate Martina Luthera Kinga i
trabunjate o ljubavi i pozitivnosti.
To je svakidašnje stanje.
Sve se vraća u normalu.
Nema apatije.
I upravo takve žele Ljudi s izborom.
Poslano je posljednjih dvadeset pisama i sutra
ujutro će biti otvorena.
 .

TREĆI DIO

OSTAVŠTINA
109
236-295

Čekamo.
Ne moramo odbrojavati od tri.
Ni red kreni.
Još nam samo treba Učiteljica.
Mi smo posljednji Ljudi s izborom. Oni koji sada
imaju hrabrost. Ona nas je dovela ovamo.
Platili smo osam funti da bismo prošli kroz rampu.
Dizalom smo stigli do vrha. Smijali smo se istoj šali
istoga čovjeka koji cijeli dan pritišće isto dugme.
Potajno smo se popeli stubištem dok je čuvaru
odvraćena pažnja i provukli se van na krov prolaza.
I sada stojimo poredani, čekamo Učiteljicu.
Prodavali smo vam loše dionice. Brinuli smo za
vaše klince dok ste se vi bavili svojim karijerama.
Kuhali smo vam ono jelo s ploče s napisanim
specijalitetima, ono o kojem ste toliko pričali svojim
prijateljima. Pogurali smo vas na onaj posao za koji
ste upravo bili na razgovoru.
Ovo je to. Jedino rješenje. Jedina izvjesnost.
Možda zbog situacije u kojoj se nalazimo ili vjetra,
ovdje je tiho. Kao da je svijet okrenut naopako. Ne
razgovaramo. Ne moramo. No i sve ispod nas izgleda
tiho. Znamo da nas ljudi gledaju. I znaju tko smo. Što
ćemo učiniti. No mi gledamo glavni grad. Ne dolje u
njih. Oni zadržavaju dah. Mi udišemo, zadržavamo
dah, jedan- dva-tri, izdišemo. I ponavljamo.
Čekamo. Učiteljicu. Okidač.
Mi. Ljudi s izborom. Besplatno smo vam pomagali
voditi klub za mlade tako da vaš klinac ne bude na
ulici, da se opet ne uvali u kakvo sranje. Znamo koje
lijekove uzimate već i po pogledu na vaše lice.
Pogurali smo disciplinski postupak kad je vaš šef
prijavio neprilično ponašanje. Plakali ste na našem
kauču kad vam je sestra tako nenadano umrla.
Mirno stojimo.
Pojavljuje se Učiteljica. Ne čujemo je, nema
nikakva zvuka, no znamo da je tamo. Dođe do mjesta
na sredini, okrene leđa sve većoj publici, raširi ruke
sa strane i baci se poleđuške.
Čuje se kratak vrisak i njezinih nogu više nema na
platformi. To je prva stvar koju čujemo. Potom tresak
kad njezino tijelo padne na beton. Zatim još jedan
vrisak. Njegova jačina nas ohrabri.
Znamo što nam je činiti.
Nema više čekanja.
Ovo je naša ostavština.
110
236 - UČITELJICA

Četvrti razred uči o priloškim oznakama i

pokazuje im kako su ih previše koristili u njihovih
trideset priča koje je sinoć ocijenila. Za to joj je trebalo
podosta vina. Većinom su bile užasne. Često i gore od
toga. No ovo je još jedna kvačica u curriculumu i to je
ono što se uračunava.
Ne radi se toliko o nemaštovitosti priča koliko o
gramatici i konstrukciji rečenica. I zbog toga se
ražalostila, jer voli svoje učenike koji koriste samo
jednu stranu mozga, a još više radi sebe jer pomaže u
održavanju ovakvog načina obrazovanja.
Posjedne se u svom krevetu i uzdahne gledajući
kroz prozor. Na njezinu noćnom ormariću je hrpa
knjiga i pola boce pinota grigio koji joj je pomogao
pregledati milijun priloga prije nego što je otplutala
od besmislenosti svoga posla u tihi, samotnički
drijemež.
Krevet je prevelik.
Tava za prženje je preširoka.
Ustane, ode u kuhinju, natoči narančin sok - bez
komadića voća - i stavi krišku kruha u toster.
I sada je na autopilotu. Ode u kupaonicu i otvori
vodu u tuš-kabini. Vlasnik kuće je niškoristi i neće ga
popraviti. I zato, svaki put kad se želi oprati, mora
otvoriti slavinu do kraja, uzeti crijevo slušalice i
pustiti ga da visi dok u njemu pišti i šišti, i kad voda
počne curiti, mora pričekati još desetak sekundi i tek
onda vratiti slušalicu na mjesto. A zatim mora čekati
još nekoliko minuta dok ne poteče topla voda.
Tada je podignula poštu s otirača.
Jedno pismo. Bijela omotnica. Šest riječi.
I sve to samo zato što je osjetila potrebu da
razgovara s Rossiem o svojim uništenim iluzijama u
karijeri. I kako je nakon dvije godine njezin dečko
SMS-om prekinuo s njom.
»Mislila sam da ću moći oblikovati mlade umove.
Znate? Da će ta djeca u budućnosti napraviti nešto
vrijedno. Jer sam pomogla posta viti temelje. Mislila
sam da svi zbog toga odabiru učiteljsko zanimanje.
Bila sam naivna, naravno.«
Tako se odvijala njihova seansa. Nije ju morao
navoditi da govori. Čak joj i nije trebala terapija. Samo
je osjetila potrebu da ovo nekome naglas izreče kako
bi to mogla sama probaviti.
»Pa, tako se kaže, zar ne? Oni koji ne znaju ništa
raditi, podučavaju. Mislim reći, to je ponižavajuće.
Svesti cijelo jedno zanimanje na jednu karakteristiku.
Kao da su svi učitelji u nečemu doživjeli neuspjeh, pa
im je preostao samo taj izbor. Kao, kad ti sve u životu
ode u vražju mater, uvijek možeš postati učitelj.«
Uzdahne s ogorčenjem i rezigniranošću.
Problem je u tome što to nije bio njezin drugi izbor.
Bio je prvi. To je ono što je oduvijek željela raditi. I
osjeća da je neuspješna u svom poslu. Iznevjerila je
djecu. Iznevjerila je sebe.
 Dakle, ne uspijeva u onome poslu koji većina ljudi
radi samo zato jer nisu uspjeli u nečemu drugom što
su htjeli raditi. Što to govori o njoj?
Nije zla ni nezahvalna ni pesimistična ni
neprijateljski raspoložena. Učiteljica je došla tamo jer
je već dobra, ali bi htjela biti bolja.
I Rossi je to iskoristio.
Učiteljica pročita poruku, presavije ju i zapali
gurnuvši je u toster. Stavi je na stalak za sušenje
posuđa i promatra kako izgara. Kad prepečenac
iskoči iz tostera, namaže ga maslacem od kikirikija.
Istušira se, kao i uvijek. Ali je napravila glupost. Prije
tuširanja otišla je na zahod i kad je pustila vodu, to
je smanjilo tlak u cijevima pa je tuš stenjao još daljnje
dvije minute.
Oprala se i odjenula i spremila knjige u najlonsku
vrećicu da ih odnese u školu. Ali ona ovo ne zaslužuje,
nikako. Lubanja može zaštititi mozak od šamara, čak
i od udarca bocom, ali kad se okrenete, raširite ruke
i poleđuške padate s mosta, normalno je da završite
tako da padnete na glavu. Najprije njome udarite o
tlo. Rascopa se i raspe. Vrat vam se slomi. Vaš
središnji živčani sustav pokaže vam srednji prst.
No prije negoli je napravila bilo što od ovoga,
primorala je klince da uče množiti brojem sedam.
111
237-238 - BROKER I PRODAVAČICA

Potraga za povoljnim trgovanjem jednaka je

potrazi za plijenom koji namjeravate ubiti.
Eskalira.
I otkrivate da nikad niste zadovoljni.
Sklopili ste svoj prvi posao vrijedan milijun funti.
To su prave visine. Naravno. Vaš šef vas hvali. Vaši
kolege govore: »Izvrsno napravljeno«, iako vam zavide.
No vama se sviđa to što su vam zavidni. Jer ste ih
nadmašili. Pobijedili ste. Uspješni ste.
A opet, kako nadmašiti tu visinu? Kako opet
doživjeti takvu euforiju? Pomoći će još jedan posao
vrijedan milijun funti, ali to nije isto. To ste već
učinili. To ste već ostvarili.
Možda ste našli dionice vrijedne dva milijuna i
nestrpljivo čekate uz svoj pisač nalog za kupovinu,
tako da možete pozvoniti u uredu i za ručak častiti
cijeli tim pićem i pizzom. Jer ste vi to postigli. Uspješni
ste.
Što dalje slijedi? Pet milijuna? Deset milijuna?
Postaje otrcano. Ista stvar, samo veća. Otkrivate da
ne možete ponovno ostvariti onaj trenutak. Vaš
bankovni račun je prevelik za nedovoljno obrazovanu
osobu vaše dobi. I zato kupujete neke stvari.
Stvari.
Kao da su stvari bilo koga usrećile.
 Kao da će vam stvari pružiti osjećaj ispunjenja.
To je ono što vam nedostaje. Pun bankovni račun
nije zamjena za praznu dušu.
Možda vam je Milton to objasnio, rekao vam kako
je jedini način da se osjećate ispunjeno taj da
pokušate nešto i dati. Da učinite nešto za nekoga.
Pravi altruizam ne postoji. Radimo nešto za druge jer
se tako osjećamo zadovoljni samima sobom. I to je u
potpunosti prihvatljivo. Jer se, na kraju krajeva,
osjećate dobro i pomogli ste nekome drugome da se
osjeća dobro.
I zaista se trudio to objasniti i Brokeru i
Prodavačici. I oni su pokušali. Na najskromniji način.
Doniranjem novca u dobrotvorne svrhe.
Volontiranjem. Upalilo je u manjoj mjeri, ali se nije
moglo usporediti s prodajom. Pomoglo je, ali su te
geste trebale biti veće.
I zato su nastavili odlaziti Miltonu i on im je
ponavljao svoj savjet. No rekao im je i da će jednoga
dana primiti pismo - ništa važno - ali moraju se
sastati na mostu Tower Bridgeu i čekati dok Učiteljica
ne skoči s vrha. U tom trenutku se moraju upitati žele
li ili ne umrijeti.
Upili su tu informaciju, iako nije bila potpuno
jasna. Zapamtili su je, ali je se nisu sjećali.
Sve dosad.
Broker upali svoj Zippo upaljač i spali poruku. On
je pušač. Kasno je počeo pušiti. Uglavnom zato jer su
svi drugi pušili. Radi stresan posao. Svejedno mu se
još uvijek ne sviđa pušenje, ali s cigaretom izgleda
kao da nekamo pripada i to je ono što je važno.
 Prodavačica raspara stranicu na male komadiće i
baci ih u kantu za smeće.
Oboje su u odijelima. Oboje imaju automobile koji
im ne trebaju. Oboje su se izjebali pokušavajući se
osjećati ispunjeno. I oboje su na putu prema svom
posljednjem danu na poslu zbog kojeg su potpuno
izgubili osjećaj vlastite vrijednosti.
Kasnije ove večeri, oboje će umrijeti. Neispunjeni.
Broker se predomisli na polovici pada i pokušava
se dočekati na noge, no slomi obje bedrene kosti i
iščaši kukove i prije negoli mu se lice smrska na tlu i
mozak raspe u razbijenoj lubanji.
Prodavačica jedva dočeka pad. Rebra njezina
mršavog tijela ne pružaju nikakvu zaštitu od udarca
o zemlju, pluća joj se rasprsnu, srce se nastavlja
pomicati sve dok ga ne razrežu slomljene kosti.
Doktor Milton im je pokušao pomoći. Dao im je
sredstvo kojim su se mogli spasiti.
Mislili su da su pobjednici samo zato što su se
njihova imena našla na vrhu popisa najboljih
prodavača.
A evo što su: dva najbolje odjevena trupla.
112
239 - DADILJA

Dadiljin problem bio je taj što je radila za jednog

muškarca, i da je bio regrutiran u Ljude s izborom,
onda bi dobila naziv Klišej.
Zloporabio je svoj položaj poslodavca i iskoristio
njezinu situaciju. Započelo je komentarima koji su
prelazili granicu pristojnosti i zatim polako prešlo u
neumjesno dodirivanje i sugestije. S vremenom se
počela istinski užasavati njegova povratka kući prije
njegove žene, jer bi se našla na koljenima u
blagovaonici radeći nešto što nije željela, dok su
djeca, za koju je voljela brinuti, bila u dnevnoj sobi
zalijepljena za televiziju.
Zatim su se jebali, a on joj je govorio koliko je u
tome dobra.
A zatim joj je govorio da je voli i da će ostaviti ženu,
iako to nije stvarno kanio.
No nije ovakvu priču ispričala doktoru Ericksonu.
Ne. Rekla mu je da se spetljala s oženjenim
muškarcem. Ni spomena o nedoličnosti i prisili. Samo
još jedna otrcana afera sa starijim, oženjenim
muškarcem. Voljela je London. Voljela je ljude. Nije
se još htjela vratiti kući. No nije znala kako ovo
okončati, a da ne dobije otkaz, što bi značilo da bi
morala ili otići kući ili naći drugi posao, i to brzo.
Ili može i dalje ovako nastaviti, nadajući se da
djeca neće banuti i da se njegova žena neće ranije
vratiti kući i iznenaditi ih. A to nije nikakav život.
Plaća je dobra, ali ovako dalje više ne može. Ne isplati
se.
To je rekla Ericksonu, a on je reagirao na klasičan
psihijatrijski način: ništa nije rekao, jer je ona
istovremeno sama postavljala pitanja i odgovarala.
Morala je to reći nekome tko je neće osuđivati. Dobro
bi bilo ispovjediti se svećeniku da na kraju nema one
pokore. Iako je nekoliko Zdravomarija mila majka
prema unutarnjem krvarenju koje Dadilji predstoji.
Na otiraču su tri letka Diamond Taxisa zajedno s
nepromijenjenim jelovnikom lokalnog indijskog
restorana. Pročita svoje pismo, ono u kojem piše kako
se danas ništa važno nije dogodilo, raspara ga i
komadić po komadić baca na putu prema poslu.
Dan provodi s najmlađim djetetom, sama, igrajući
se i čitajući. Pripremi ručak. Ode u školu po preostalo
dvoje, dovede ih kući, natjera ih da napišu zadaće i
pripremi im večeru.
Najprije stiže njihova majka, što znači da se
Dadilja danas neće morati ponižavati, ali se otac vrati
prije njezina odlaska, tako da ipak uhvati priliku da
je posljednji put zgrabi za guzicu.
Nema nikakvog emotivnog opraštanja s djecom, to
nije dopušteno. Preostaje joj samo da pješke ode do
mosta Tower Bridgea, plati osam funti i izađe van na
krov. Nema pojma koliko će tamo biti ljudi. Ne pozna
nikoga od njih. Zna samo da mora skočiti čim začuje
drugi vrisak.
113
236-255

Ne želimo umrijeti.
No, upute su jasne. Dva vriska.
Iz glavnog grada nestala je tišina. Automobilske
sirene. Dahtanje. Čamci. Škljocanje fotoaparata.
Motori. Ljudi. Ona londonska buka.
Ovo nije film u kojem negativac nadugačko i
naširoko objašnjava što su učinili i tko stoji iza ovoga.
U stvarnosti se to ne događa. Ovdje nema nikoga tko
bi spriječio negativca. I ne čekamo bez veze.
Čuvar koji nas je pustio ovdje gore je debeo i trom
i nije dovoljno plaćen da bi se odvažio izaći van i
spriječiti nas.
Ništa nas ne može spriječiti.
Nema čak ni pauze između onog drugog vriska i
narednog skoka. I sljedećeg odmah nakon toga. I još
jednog. Sve dok poput kiše ne padamo na ulice.
Ljudska tuča. Tutnjava i uvijanje. Neki od nas krvlju
poprskaju promatrače, drugi krvare samo iznutra.
Za nekoliko sekundi svi padnemo na tlo. Neki od
nas istoga časa umru. Neki umiru bolno, ne mogu
čak ni glasno vrištati. Čak i da netko uspije preživjeti,
mozak bi mu bio toliko oštećen da ne bi mogao odati
nikakvu informaciju o Ljudima s izborom.
Svi umiru.
 Nekoliko sekundi nakon Učiteljičina leđnog
skoka, oko nje je popadalo još osamnaest tijela.
Sve skupa, devetnaest.
Trebalo bi ih biti dvadeset.
No brojenje nije naš posao. Ne razgovaramo jedni
s drugima. Nema potrebe. Naš zadatak je stati na rub
i zapitati se ono jedno pitanje. Pretvarati se da imamo
nekakav izbor.
Mi smo poruka. Spektakl.
Ovo je kazalište okrutnosti.

114
240 - BOKSAČ

Probudi se u šest ujutro - prije stizanja pošte - i

odlazi van na trčanje. Na sebi ima svoju staru
omiljenu sivu maju s kapuljačom, ispod kratkih hlača
crne kompresijske tajice. U slušalicama mu trešti
najnoviji Eminemov album, pa ne čuje pjev ptica koji
označava početak novoga dana.
Glazba je gnjevna. Jednako kao i Boksač.
Trenira za svoj veliki povratak. Svakoga jutra prije
doručka stječe kondiciju izvodeći četrdeset pet
minuta kardiovaskularne vježbe, poslijepodne vježbe
snage, navečer boksajući sa sparing partnerom.
Većinu toga može sam odraditi: motiviran je, a trener
mu pomaže u tehnici i strategiji za sljedeći meč.
 Doktor Rossi mu pomaže psihički.
U njegovoj zadnjoj borbi, nešto se dogodilo.
Sve je teklo po planu. Dobro je boksao i nakon pet
rundi vodio za jedan bod. A zatim se slomio.
Ruke su mu mlitavo pale. Prestao je štititi lice i
glavu. I plakao je. Nije znao zbog čega. Slom živaca
ispred mase ljudi. Njegov protivnik ga je nekoliko
puta udario u lice, ali mu je bilo vidljivo neugodno
udarati nekoga tko očigledno ima nekakav psihički
ispad.
Dok su mu se suze slijevale niz lice, Boksač je
rekao svom treneru da ne baca ručnik u ring. Njegov
protivnik je skakutao naokolo, držao se podalje,
pogledavao svoj tim pitajući se što da radi.
Na kraju je sudac prekinuo meč. Izgubio je. Prva
mrlja u besprijekorno čistoj i obećavajućoj
Boksačevoj karijeri. Što je još važnije, glava mu je
sjebana. Nema to nikakve veze s tim što je pet godina
primao udarce drugih boksača, već, kako je to otkrio
doktor Rossi, s mješavinom pritiska koji je nametnuo
samome sebi da bi bio uspješan i priskrbio nešto
svojoj kćeri, te pogubnog straha od neuspjeha.
Sam je previše visoko postavio letvicu.
Ironija je u tome što je Rossi obavio svoj posao. I
obavio ga je jako dobro. Sredio je Boksačev um.
Prisilio ga da izađe nakraj sa svojim slomom živaca.
Naučio ga da zdrav um vodi tijelo prema uspjehu.
Boksač još uvijek osjeća gnjev, ali je taj osjećaj
sada upregnuo da ga gura naprijed. Jutros ga je
natjerao da otrči deset kilometara. I da sprinta
posljednjih sto metara.
 Bez daha, nasloni se na vrata, dašće, smiješi se
znajući da je dao sve od sebe. Otvara ulazna vrata,
uzima pisma koja su dostavljena dok je bio vani -
smeđa omotnica je iz carinske i porezne uprave, bijela
od doktora Rossia.
U smeđoj je promjena Boksačeva poreznog broja.
U bijeloj poruka koja mu govori da večeras neće
boksati sa sparing partnerom.
Obje stavi na kuhinjski ormarić, pripremi
proteinski napitak i krene pod tuš kao da se ništa nije
dogodilo.
Život mu se opet vratio u normalu. Ovaj vikend je
na njemu red da bude s kćeri. U plastičnim
posudama u hladnjaku spremljena je njegova hrana
za naredna četiri dana, s precizno odmjerenom
količinom makronutrijenata kako bi do meča dobio
potrebnu snagu i težinu.
Nakon tuširanja raspara i smeđu i bijelu omotnicu
i baci ih u vatru u štednjaku.
Smrt i porez.

115
241 - PSIHIJATAR

Samo zato što nešto podučavate ili propovijedate,

ne znači da i sami znate kako to treba učiniti.
Danomice sjediti i slušati tuđe probleme, tjeskobe
i najdublje tajne, svakako mora ostaviti trag na osobi.
Čak se i iskusni profesionalci hrvaju s takvim
problemima.
Probajte svaki dan sjediti osam sati s
najnegativnijim ljudima koje poznate. Ne govorite
ništa. Svako toliko kimnite na njihov pesimizam i
žalopojke. Doći će do emocionalne osmoze, što znači
da ćete se i protiv svoje volje u određenom stupnju
poistovjetiti s njima.
Ponekad je čak i psihijatru potreban psihijatar.
Najčešće se kreću u istim krugovima, tako da na
takvim skupovima jedni drugima daju besplatne
seanse koje se kasnije uzvraćaju. A nabasate li na
ordinaciju kao što je ERMA, s četiri psihijatra
nadomak ruke, onda je još lakše.
Možda mislite da je mnogo teže usaditi sjeme u um
profesionalnog psihijatra nego u um propalog
boksača ili isprepadane dadilje ili brokera otupjelog
od lijekova i nesanice. Jer morate čekati dok ne
sagnjili i stvori sumnju. Morate tupiti tu ideju sve dok
tu osobu ne budete mogli kontrolirati ili kroz
povjeravanje ili strah.
Mislite da je netko tko je diplomirao psihologiju
previše pametan za nešto takvo. Evo o čemu se radi:
ako i jest, doktor Erickson bi saslušao što mu ima za
reći i savjetovao ga. Ne bi usadio nikakvo sjeme.
Jednostavno bi ga izliječio. Ne mora svaki pacijent
skočiti s mosta ili gurnuti cijev pištolja u usta. No ako
ih je život dovoljno skršio, ako njihov posao toliko
negativno utječe na njih da ne mogu pokazati svu
svoju sposobnost, lakše je to iskoristiti. Mogu se
regrutirati u samoubilački kult niti ne znajući da su
njegovi članovi.
Posao je nastavio izjedati Psihijatrovu motivaciju i
sjeme je pustilo korijenje. I svakim se danom osjećao
sve gore i sve beskorisnije. U njemu se razgranala
sumnja sve dok mu jedina reakcija na poruku Danas
se ništa važno nije dogodilo nije bila baciti je u zahod,
obaviti još nekoliko seansi, uključujući i savjetovanje
para ovisnog o alkoholu koje im je pomoglo prebroditi
dan, te morbidno gojaznog muškarca koji laže
samome sebi pojedenoj hrani. Zatim je zaključao
ormarić s dosjeima i skočio s mosta Tower Bridgea,
zdrobivši trbuh na ogradi prije negoli je kliznuo u
Temzu i utopio se, jer nakon udarca nije imao
nikakva osjeta u tijelu.
Lako.
Shipman nikad nije imao ovakvu vrstu finesa.

116
242 - DETEKTIV

Prilikom odlaska ostavi otvorena ulazna vrata. to

je to. Taj sitni detalj vodi sve do vrha Ljudi s izborom.
Da, možete se pobrinuti da svi izabrani umru. Znate
da ste im poslali pismo koje će ih potaknuti na
dolazak na određeno mjesto u određeno vrijeme i to
će rezultirati njihovom smrću.
I to možete pribrojiti u svoja postignuća.
 Možete dostići Shipmana i preteći ga i postići svoj
cilj i biti hvaljen i slavljen kao najveći i
najproduktivniji ubojica u povijesti. No radite s
ljudskim bićima. I zatim zaboravljate da se veoma
razlikuju. Da su veoma komplicirani. Da su prava
gnjavaža.
Ne možete biti odgovorni za ostatke vaše poslane
spaljene poruke koje su forenzičari našli ii kutu
kuhinje i na temelju nje otkrili cijelu povijest
manipulacije i ubojstava. Ne možete predvidjeti svaki
način na koji će ljudi reagirati - od nasljednice do
tajnice u odvjetničkom uredu. Nemate algoritam koji
bi vam otkrio svu složenost svakodnevne Detektivove
rutine: da će primiti poruku, pripremiti nezdrav
doručak, ne istuširati se i zatim izaći iz kuće ostavivši
otvorena vrata.
Možete sve isplanirati. Možete desetljećima
eksperimentirati s ljudskim stanjima. Možete govoriti
o tome kako se Bundy zajebao. Kako je Dahmer radio
greške ili kako je Shipman postao pohlepan ili
Christie previše samozadovoljan. No nikad nećete
saznati kako će vas uhvatiti, kako ćete vi zajebati.
Možda promatrate Detektiva i mislite da laže o
svojoj aferi. Možda se pitate na kakvom je to
posljednjem slučaju radio, je li u njemu nešto
napravio. Nešto opako. Što ako se već tada viđao s
udovicom? Što ako joj je pomogao da se riješi muža?
Sigurno nije. Ipak je on policijski detektiv. To bi bilo
previše mračno. Jamačno nije bio upleten u ubojstvo.
Nema šanse da bi uspio prikriti nešto tako pokvareno.
 Možda Detektiv doživljava nešto što ga psihološki
dezorijentira. Nesvjestice. Amneziju. I cijelo vrijeme
znate da će se vratiti jer ste liječili njegova nećaka i
znate da ćete ga moći iskoristiti. Još jedno ubojstvo.
Možda čak i žrtveno janje.
Možda ste mislili da ih obojicu možete uzeti.
242 - Detektiv se probudi. Pročita poštu. Čini se
da mu treba neka vrsta matematičkog softvera za
dešifriranje koja lokalna pizzerija ima najbolju i
najjeftiniju ponudu. Kasno je jutro. Dovoljno se
izležavao. Stoga bi pizza mogla doći u obzir. I razum
mu govori da naruči u lokalnoj, a ne u nekoj od
razvikanih lanaca.
Pročita jedino dobiveno pismo i baci jelovnike.
Zatim telefonom naručuje veliku mesnu gozbu s
dodatnim sirom. Umake. Kolu. Sladoled.
Ovo nije neka vrsta odvratne posljednje večere.
Ovo nije čašćenje prije smrti.
Danas se ništa važno nije dogodilo.
Starac spusti slušalicu. Još trideset pet minuta do
dolaska njegova doručka od 3000 kalorija. I oko šest
sati do njegova posljednjeg zamračenja.
Sjedi na svom omiljenom mjestu i prebaci na
vijesti. Neki bijelac ustrijelio je mnogo ljudi u džamiji
na drugom kraju svijeta. Oni s ljevice ga brzo
osuđuju. Nazivaju ga ekstremistom. Islamofobom.
Supremacistom. Oni s desnice govore da je radio sam.
Da je psihički bolesnik. Spiker se iz petnih žila trudi
ostati neutralan i prikazati i jednu i drugu stranu, ali
se jasno vidi kome je priklonjen.
 To znači da nema spomena o Ljudima s izborom.
242 - Detektiv, gladi Ergova leđa i nastavlja
gledati. Kad odgleda jučerašnje gol ove i ponovljene
vijesti o pucnjavi u džamiji, stigne njegova pizza.
Stavi vruću hranu na krilo i skine poklopac sa
sladoleda. Smota prvu krišku pizze i cijelu je strpa u
usta. Žvačući, stavi posudu sa sladoledom na pod do
nogu i pušta psu da je poliže.
Odmah nakon toga zadrijema. Posere smeće koje
je jučer pojeo. Opere zube. Sat vremena sjedi u svom
kućnom uredu, zuri u zid i zapisuje bilješke. U
dnevnoj sobi je još jedan notes na kojem je naškrabao
da treba nazvati doktora Artauda, ali je na to potpuno
zaboravio. Promatra svoj nevješt crtež mosta Tower
Bridgea na zidu. Nešto mu načas sine, ali brzo
nestane.
Kad se posljednji put vrati u dnevni boravak, Ergo
ga čeka. Gleda svoga gospodara. Već je vidio taj
pogled. Počne lajati. Nekako zna što slijedi.
»Što nije u redu, momče?«, pita starac. »Ha, što
nije u redu?«
Priđe svome jedinom prijatelju, teškom mukom
klekne na jedno koljeno i zagrli psa oko vrata, nježno
ga gladeći. Ergo prestane lajati i prihvaća starčevu
nježnost. Čim prestane biti na oprezu, bivši detektiv,
bivši Stari Bjegunac, zakači uzicu za njegovu ogrlicu
i zaveže je za dno radijatora.
Polako se udaljava hodajući natraške.
»Zao mi je, momče. Moram ići.«
 Ergo ne laje, žalosno nagne glavu na jednu stranu.
Jednako kao što je učinio i s Mladim Bjeguncem.
Kakve li obitelji.
Stari detektiv uzme jaknu s vješalice, otključa
vrata, posljednji put pogleda bespomoćnog psa i
izađe, ostavljajući vrata pritvorena.
Bilo tko može ući.

117
NAMJERNA POGREŠKA

Uzmite, na primjer, Johna Christiea. Tipičnog

serijskog ubojicu.
Mučio se s impotencijom i tražio utjehu u društvu
prostitutki. Želite li otkriti uzrok njegova
neučinkovita penisa, to će vas nesumnjivo dovesti do
majke koja ga je kastrirala. Ili oca ženskara. Činjenica
da je zadavio sve svoje žrtve, prije će vas dovesti do
majke. Priča je, takoreći, dosadna.
Ipak, pridržavao se nepisanog zakona kojeg se
pridržavaju svi ubojice mlohava kurca: zadavi ženu s
lošom reputacijom, nitko neće ni trepnuti.
Isplati se proučavati Christiea. No samo zbog
njegovih pogrešaka.
Trupla ispod podnih dasaka. Greška.
Pokapanje u vlastitom vrtu. Greška.
 Omatanje žrtve u deku i spremanje u vanjsku
praonicu. Ma daj, Christie, zar želiš biti uhvaćen?
Evo jedne ideje: zadavite svoju ženu u krevetu.
Obitelji, susjedima i prijateljima ispričajte potpuno
drukčiju priču, recite da je otišla. Prodajte njezine
stvari. Primajte njezinu naknadu za nezaposlenost.
A sada čekajte.
Christiee, ti jebeni idiote.
Nađite prostitutku dok se ne otkrije što se
dogodilo vašoj ženi. Onesvijestite je. Silujte je.
Zadavite je. Opet je silujte. Umotajte je u deku,
strpajte u udubljenje u kuhinjskom zidu i prekrijte
rupu tapetom.
Da, svi su čuli za njega, znaju da je živio na adresi
Rillington Place 10, ali nije bio uspješan. Ubio je
osmero ljudi. I to je to. I iznenađuje što ga prije nisu
uhvatili.
No u načinu na koji je uhvaćen ima određene
poezije. Lunjao je Londonom. Besciljno. Na mostu
Putney Bridgeu legitimirao ga je policajac. Nije imao
nikakvih isprava. Samo nešto kovanica i prokleti
isječak iz novina o muškarcu koji je osuđen za dva
ubojstva koja je počinio Christie. Isuse Kriste, Johne,
pa to je apsurdno.
Neki serijski ubojice bivaju uhvaćeni jer su glupi,
ne znaju kako se riješiti trupla ili nisu dobro
isplanirali, djelovali su impulzivno. Drugi, poput
Kempera, žele biti uhvaćeni, jer je to jedini način na
koji mogu prestati s onim što rade. Ili eskalacija
nasilja u ubojstvima toliko izmakne kontroli da za
sobom ostavljaju više dokaza. Koji god bio razlog, da
biste bili uspješan serijski ubojica, morate postati
poznati.
Morate dopustiti da vas uhvate.
Ali, slijedite li date upute, možete to učiniti pod
vlastitim uvjetima.
Namjerno napravite grešku.
Nakon što ste se tako dugo držali pravila,
godinama proučavali Shipmanov dosje, pritajili se ne
tražeći slavu i glasovitost, postali nevidljivi vođa
kulta, kako se u sve to uklapa činjenica da vas lokalni
pozornik pokupi na mostu London Bridgeu jer
nemate nikakvih isprava. Svaka ti čast, Christie.
Toliko ste se godina skrivali i manipulirali ljudima
da odaberu smrt. Rijetko kad ste bili prisutni u
posljednjim trenucima žrtava. Nije li bilo savršeno
promatrati kako posljednjih dvadeset skače u
ništavilo.
Uzmite, na primjer, mene.
I čekajte.

118
Detektiv narednik Pače probudi se onoga dana
kad se nije trebalo dogoditi ništa važno.
U bijeloj omotnici na podu njegova stana piše
upravo to.
No detektiv narednik Pače toga jutra nije u svome
stanu.
 Planirano svraćanje završilo je s dvije boce piva,
prošekom i laganim pinot noirom popijenim nadušak.
Nakon toga bilo mu je jednostavnije ostati.
A to znači da će kasnije s mosta Tower Bridgea
skočiti samo devetnaest ljudi.
Maeve Beauman spasila je Paceov život.
Leži na leđima, zuri u strop. Maeve spava na boku
pokraj njega, drži ruku na njegovim prsima. Pače
okrene glavu i pogleda joj lice. Ne misli da je protekla
noć bila sjajna ni koliko su duboki njegovi osjećaji
prema ženi koja s njim leži u krevetu. Njegove misli
zaokupljene su onim imenom koje se često
pojavljivalo dok je na svoju ruku istraživao Ljude s
izborom.
Levant.
Dvojica Levanta. Muškarac na svjetlu. I njegov
stric. Neki stari umirovljeni detektiv koji je
identificirao nećakovo tijelo. Već su razgovarali s
njim, ali Pače želi drugu priliku. Nešto mu ne štima u
jednom dijelu njegove priče.
Opet bulji u strop. Maeve pomakne ruku niže na
njegovu tijelu. Budna je. Pače zna što pokušava.
Djelomično bi htio otići odavde i nastaviti s poslom.
Uputiti se na drugi kraj grada, do adrese gospodina
Levanta koju je izvukao iz sustava. A djelomično želi
promatrati Maeve dok ga obrađuje do vrhunca,
izvijajući leđa dok klizi gore-dolje. To mu godi.
Pače se posjedne. No nevoljko.
»Kamo ideš?«, pita Maeve napokon otvorivši oči.
Rukom je zgrabila lastiku njegovih gaća.
 »Danas je važan dan. Vraćam se na slučaj. Moram
otići na posao.«
Maeve ga i dalje drži i okreće se kako bi pogledala
budilicu na svom noćnom ormariću.
»Još je rano. Vrati se u krevet. Imamo još
vremena.«
Detektiv narednik Pače učini kako mu je rečeno.
Nakon toga oboje siđu u kuhinju, piju kavu i on
joj priča o slučaju koji nije njegov, ali se ne može
suzdržati da ga ne istražuje. I Maeve ga potiče da
nastavi dalje - opčinjena je tim novim pričama. Pače
joj kaže da će danas posjetiti tog tipa Levanta.
I tako je započeo njegov dan. S mamurlukom i
lijepom ženom i seksom i nježnošću i toplim tušem i
istom odjećom kao i jučer i crnom kavom i onom
sjenom na svom ramenu. Ne s mamurlukom, jeftinom
kavom i spaljivanjem pisma koje je ostalo na podu
njegova skromnog stana.
Detektiv narednik Pače, koji je rekao doktoru
Artaudu da se ne viđa sa ženom iz svoga prethodnog
slučaja. Koji mu nije spomenuo one crne plamene
jezike ni sjenu ni nesreću koja ga izgleda stalno prati.
Koji se bez ikakve ljage može vratiti na posao, iako
nije riješio svoje probleme. Koji bi mogao svaki čas
puknuti i koga bi mogla progutati tama od koje
nastavlja bježati.
Koji je trebao biti broj 255 - Detektiv.
119
243-248 - BEZNAČAJNI

Ima ih šest u finalu na mostu Tower Bridgeu.

Kotači industrije neće zastati u trenutku kad
njihove glave udare o tlo. Oni su nitko i ništa.
Naravno, jesu netko nekome, ali ne i Ljudima s
izborom.
I to ne znači da su manualni radnici ni
nezaposleni ni kriminalci ni žrtve rata. Među njima je
računovođa i dizajner softvera. I lokalni gradski
vijećnik.
Ono što im nedostaje su Boksačeva ambicija i
petlja, Učiteljičin idealizam, Liječničina dobrohotnost,
Pjesnikova nada.
Oni su funkcionalni. Tu su. Rade nešto. A svijetu,
da bi postojao i da bi funkcionirao, treba tona
beznačajnih. Ali mu neće nimalo nedostajati. Oni su
zamjenjivi.
I zato nemojte se brinuti zbog Beznačajnih. Šest
nevažnih koji su tu samo da bi popunili broj. Oni koje
su Rossi, Erickson i Milton infiltrirali već na njihovim
prvim seansama. S njima je bilo veoma lako. Šestero
s imenima i titulama i obiteljima i odgovornostima. A
svi se smatraju bezvrijednima.
Svaki je dobio broj.
Za nekoliko dana dobit će natrag i svoja imena,
nakon što njihove obitelji identificiraju njihove
unakažene ostatke. Izblebetat će ih na vijestima i
ljudi će ih brzo zaboraviti. Ti ljudi nemaju nikakve
priče. Nisu zanimljivi. Javnost će zapeti za Boksača i
njegovu borbu i kćer koju je za sobom ostavio.
Vidjet će shrvanost Učiteljičinih učenika četvrtog
razreda.
Nagađat će o Levantima i njihovoj upletenosti.
Obilje teorija urote. I Beznačajni će zauzeti svoje
mjesto u ostavštini Ljudi s izborom, mjesto koje im i
pripada. Oni su samo nadopuna. U najboljem
slučaju, podstava.
Ali svi se oni broje.
I koliko je to uopće važno?
Svi umiru.

120
Vrata su otvorena.
Pače triput lagano pokuca člancima prstiju.
»Gospodine Levant? Gospodine Levant, jeste li kod
kuće? Ovdje policija, htio bih porazgovarati s vama o
vašem nećaku. Gospodine Levant?«
Čeka.
Nakon odlaska iz Maeveine kuće Pače je otišao
ravno u svoj ured. Mogao je otići kući i promijeniti
odjeću, no bila je dovoljno čista. U uredu mora biti
samo pola radnog vremena i pretvarati se da
proučava dosjee svojih slučajeva dok je, zapravo,
skupljao podatke o Ljudima s izborom.
 Nitko nije primijetio kad je otišao rano
poslijepodne. Imao je starčevu adresu i jedino to mu
je bilo važno.
Detektiv narednik Pače gurne vrata i ugleda psa,
vjerojatno neku vrstu alzašanina, pomisli. Ne laje. Ne
izgleda prestrašeno. Ne čuva stan. Pače misli da je
pas tako miran samo zato jer je njegov vlasnik kod
kuće. Zabrine se.
»Gospodine Levant?«, ponovno zazove, pogledava
dnevni boravak. Oprezno korakne unutra i pogleda
iza vrata. Ništa.
Zatim opazi da je pas vezan za radijator.
»Dobar dečko.«
Postrance ulazi u stražnji dio dnevnog boravka,
hoda prema kuhinji, ne ispuštajući iz vida psa na
drugom kraju prostorije. Ni ovdje nema nikoga.
Sada kad zna da ga nitko neće zaskočiti s leđa,
slobodno hoda. Zatvori ulazna vrata, zatim provjeri
kupaonicu i spavaću sobu. Pas legne na sag. Ne
ispušta nikakav zvuk.
Ostala je još jedna prostorija.
»Koji je ovo...?«
Vidi cijelu prostoriju. Definitivno je sam u stanu.
Osim psa. Ovo je jedina uredna prostorija u stanu. Na
sredini je veliki stol prekriven papi rima s bilješkama
i idejama. Laptop i pisač. Oboje uključeni, ali je laptop
zaštićen lozinkom. Netko u postaji će valjda znati
kako ući u kompjutor.
Naglo stane ugledavši zid ispred sebe. Cijelom
njegovom dužinom prolazi Temza s nacrtanim
mostovima. Slike žrtava. Konci koji povezuju neke
žrtve. Ovdje ima više informacija nego što je čuo na
vijestima. Više nego što ih je Paulson otkrio.
Ne može shvatiti smisao. Ovdje ima previše toga. I
brine se da bi se Levant mogao svakoga časa vratiti.
Zašto je ostavio otvorena vrata?
Na jednom listu papira na stolu velikim je slovima
isprintana mantra Ljudi s izborom.
Je li on? Stoji li on iza ovoga? Je li ubio vlastitog
nećaka? Možda je to bila glupa pogreška? Kako je
regrutirao sve te ljude? I gdje je, dovraga?
Pače ne zna što će. Mogao bi ovo prijaviti, dovući
ovamo Paulsona. Ali tada bi morao objašnjavati zašto
istražuje taj slučaj. No ne može ni otići kao da se ništa
nije dogodilo. Možda Levant planira nešto drugo.
Možda je starac sam istraživao slučaj. Svoja otkrića
prikazao je na psihotičan način, ali možda je to način
na koji radi. On je stara škola. Analogni tip u
digitalnom svijetu.
Vrati se u dnevni borak brže negoli je ušao. Pas
skoči na noge i počne lajati. Pače uspori i govori mu
da bude tiho. Na brzinu pretraži prostoriju, traži još
nešto što bi moglo poslužiti kao dokaz šurovanja s
Ljudima s izborom.
Ovdje je pravi kaos. Smrdi na psa i pivo i brzu
hranu. Na sagu je posuda dopola puna rastopljenog
sladoleda. Pokraj telefona posjetnica detektiva
Paulsona. Pokraj nje mali blok. Na njemu plavom
tintom napisane dvije riječi. Prva je konopac i
precrtana je. Druga je ERMA.
Pače ostavi posjetnicu i uzme blok.
121
242 - DETEKTIV

Starac posljednji skače s mosta Tower Bridgea. To

nije planirano. Predviđeno je jedino da će Učiteljica
predvesti ostale iz stada.
Starac oklijeva.
Preostalih osamnaest skakača bili su pacijenti ili
doktora Rossia ili Ericksona ili Miltona. 242 -
Detektiv, bio je pacijent doktora Artauda.
Možda Artaud nije toliko dobar kao ostali. Možda
je tek početnik. Možda nije dio svega ovoga. Možda su
ga iskoristili, i njega i njegove pacijente iz policije,
kako bi kult dobio kredibilitet. Možda žrtva prije
samoubojstva misli na svoga nećaka. Možda načas
pomisli i na Erga koji mijenja vlasnike i koji je opet
ostao sam. Možda ga bljesak kamere vrati u stvarnost
i sad ne zna gdje je.
A možda nije dobro slušao.
Jednostavno je. Dobiješ pismo i skočiš. Tako to
ide. Uvijek funkcionira. Nema vođe. Nema tragova.
Nema dokaza.
Stari Bjegunac ne razmišlja o svome životu ni što
je od sebe napravio. Ne misli o tome kako se odnosio
prema svojoj obitelji ni prijateljima ni kako su se oni
odnosili prema njemu. Ne prisjeća se dana
provedenih s partnerom na poslu prije nego što je
poginuo i ne osjeća nelagodu zbog nesvjestica koje su
bile posljedica njegove smrti.
 Ovo je pad sa 60 metara, ali trajat će samo časak.
Ništa ga neće usporiti. Za to vrijeme, nikakav život -
ni dobar ni neispunjen ni značajan ni beznačajan -
neće mu preletjeti pred očima. Pad ne traje toliko
dugo.
Ovako to ide: Prvi vrisak. Drugi vrisak. Pogledaj
sva ta svjetla. Želim li umrijeti? Ne. Korakni s ruba.
Rasprsnuće organa. Oštećenje mozga. Vječna tama.
Osim ako detektiv narednik Pače ne otkrije što se
događa. I to spriječi.

122
Detektiv narednik Pače isto ostavi otvorena vrata.
Ergo je još zavezan za radijator. Ogladni li, može
polizati rastopljeni sladoled. Neće krepati.
Pače nije nikoga pozvao. Trebao je, dakako, jer će
dobiti jezikovu juhu što je radio na svoju ruku i to na
slučaju nekoga drugog detektiva. No um mu je
usredotočen.
ERMA. Bilješka na bloku. ERMA.
Erickson.
Rossi.
Milton.
Artaud.
Vrati se u postaju i u arhivu potraži Levanta i
otkrije da je bio tipični policajac koji mari samo za
svoj posao i koga je pogodila jedino smrt kolege
policajca, kojoj je svjedočio, te da je odlazio na terapije
zbog nesvjestica od kojih je patio nakon tog događaja.
Pače najprije pomisli da smrt Levantova partnera
nije bio nesretan slučaj. Zatim nađe ono što je tražio.
Ime liječnika koji je liječio Levantovu boljku.
Artaud.
Je li, nakon toliko vremena, još uvijek odlazio
Artaudu? Što je doktor znao o Levantu? Je li poznavao
mlađeg Levanta?
Kakvi god bili odgovori, Pače je našao ono što mu
treba. Vezu. Dovoljan razlog da se vrati u one urede
iza rampe, iza ležećih policajaca.
Žurno izađe iz postaje. Nikome ne govori kamo ide
ni što radi. Mora razgovarati sa svojim liječnikom. S
Levantovim liječnikom.
Zatim je u automobilu i probija se kroz promet
prema uredima ERMA-e dok se devetnaest drugih
ljudi s kojima se trebao sastati približava mostu
Tower Bridgeu.
Ima tri propuštena Maeveina poziva, ali sada
nema ni vremena ni energije da se nateže s njom.
Ugleda stražnju stranu Royal Festival Halla i zna da
je blizu.
Rampa je otvorena. Ne usporava zbog ležećih
policajaca i kad se zaustavi ispred ureda, ne mora
pritisnuti nijedno zvono na mjedenoj ploči ERMA-e,
jer je i ovdje zatekao otvorena vrata.
123
DVJESTO PEDESET ŠEST

Moglo ih je biti mnogo, mnogo više. Desetljeća

pacijenata. No ne dolaze svi potajno terapeutu. Ne
srame se svi zatražiti pomoć. Ti su izliječeni. Ako su
si ipak kasnije oduzeli život, to je bio njihov izbor. To
se ne uračunava u konačan broj.
Ne možeš sve poubijati.
Čak i kad to silno želiš.
Čak i kad ti dođu i, po tvom mišljenju, imaju
beznačajne probleme. Deprimirani su, a zatim ih
zatvaranje lokalne pekare gurne preko ruba jer ne
žele podržavati velike kompanije, a supermarketi
prodaju stare ciabatte po kriminalno visokim
cijenama.
Želiš ubiti te idiote. Ali ne možeš. Jer su rekli
svojim obiteljima i prijateljima da odlaze na
psihoanalizu. Možda žele priznati da im treba vodstvo
ili samosvijest. Možda će prebroditi one priče o ujaku
koji ih je pipkao dok su mu sjedili na krilu ili o onim
bogobojaznim redovnicama u katoličkoj školi koje su
provodile strogu disciplinu ili o tome kako ih privlači
jedan od roditelja.
Možda da, možda ne. Ali kad dolaze k tebi s takvim
problemima i netko drugi za to zna, tada ih je teže
ubiti. Jer ne želiš ostaviti takav trag. Ne želiš ništa što
bi ih mogli dovesti do tebe.
Želiš ostati nevidljiv.
 Sve do kraja.
Sve dok više ne možeš ubijati.
Sve dok se ne moraš povući.
Prokletstvo, moglo ih je biti mnogo više. Desetljeća
pacijenata. Izabirati ih, jednog po jednog. Nikad se
previše ne zanijeti. Brusiti zanat. Mislite da je teško
izvući se s ubojstvom? To vas zadovoljstvo može
izjedati kad to ni s kim ne možete podijeliti. Ne ostaviti
dokaze, ne ostaviti otiske prstiju - fizičke ili
metaforičke - to je lakši dio. Prava bol je zatomiti svoje
veselje.
No bol ostaje.
Uzmite na primjer Shipmana, sada drugog
najvećeg serijskog ubojicu na svijetu. Nadmašen je.
Dvadeset tri godine ostao je neotkriven. Izvrstan uzor.
Svi oni američki primitivci, ubojice kurvi, imali su
dobru ideju, ali ima beskrajno mnogo staraca. A kad
oni umru, ljudi mare manje nego za prostitutku
pronađenu spaljenu u jarku. Od starih se ljudi
očekuje da umru. Stalno su bolesni i trebaju nekoga
tko će brinuti za njih i treba ih podsjećati da popiju
svoje pilule protiv dijabetesa i artritisa i zatim još
pilula koje će suzbiti nuspojave onih prvih pilula koje
su im propisane.
Dođeš u određenu dob i postaješ napor. I svojoj
obitelji i njegovateljima. Tvoju vladu boli kurac što si
cijeli život plaćao porez ili otišao u rat. To ne znači da
možeš cijelu zimu grijati svoj jednosobni dvorac.
Tvoj mjesni, pouzdani, liječnik opće prakse daje ti
dodatne pilule protiv boli i sljedeći put kad bi se
trebao probuditi, ne budiš se. Tko će o tome
postavljati pitanja? Tko će dublje istraživati
devedesetogodišnjaka koji je umro u snu?
Stoga se čudite Shipmanu. Je li bio poput
Kempera? Je li mu bilo dosta? Je li htio da ga uhvate
tako da može prestati? Je li mu dojadilo? Je li htio
reći nekome? Je li pohlepa za nasljedstvom jednog od
njegovih umrlih pacijenata bila neka vrsta eskalacije?
Vapaj da mu se pomogne?
Ili pogreška? Nakon sveg tog vremena?
Kad počnu istraživati Ljude s izborom, ovu
ostavštinu, i saznaju da je umrlo 224-vero ljudi prije
nego što je bilo tko čuo za nas, neće se morati pitati
zašto je sve tako dramatično i javno eskaliralo, jer je
sve ovdje.
A moglo ih je biti još mnogo više. No ne možeš sve
predvidjeti. Možeš skovati plan i držati se svoga
etičkog kodeksa i vjerovati da radiš pravu stvar
rješavajući se tih ljudi, ali ne možeš previdjeti vlastitu
smrtnost.
Znamo da lijekovi ne djeluju. Vidimo pušače i
znamo da pušenje nepopravljivo truje njihova tijela.
Uvjeravamo se da se jetra sama regenerira, ali to ne
mora biti izazov, cilj. I znamo da je obrađeno meso na
istom popisu kancerogenih tvari kao i cigarete, ali
uvjeravamo se da su to gluposti i da nije dokazano i
da je to samo iskrivljena statistika. U najbolju ruku,
ruski rulet.
Uzmite oboljele od srčanih bolesti i gojaznosti i
raka pluća i ciroze jetre i recite im da se isplati i
slanina i džin i elektronička cigareta s okusom
cimeta.
 Recite im da imate plan.
A moglo ih je biti tako prokleto više.
Gledajte ih kako vam se smiju u lice.
Čekajte. Dok oblažu svoje vitalne organe mašću,
katranom i tumorima. Sve dok ne osjetite da je stiglo
vaše vrijeme.
Problem u svijetu nije prenapučenost. Problem je
globalna pandemija apatije i zahtjeva za
povlasticama. Nije nemarenje za zagađenost i
izumiranje vrsta. Problem je uništavanje našeg
neposrednog okoliša, naših tijela, sranjima kojima su
nas hranili. I ubijanje našeg najvećeg resursa, naših
duša.
Toliko smo povezani da moramo postati
nepovezani. Ne možemo imati misli, moramo imati
mišljenje. Sloboda govora otišla je jebeno predaleko
kad osjećamo potrebu da sve dijelimo s drugima. Kad
filtriramo svoju sliku, ali ne osjećamo potrebu za
filtrom kad nešto govorimo naglas, skriveni iza novog
statusa i svoje slike kad smo bili deset kila lakši.
Ostavština Ljudi s izborom bit će isticanje svega
ovoga. Razotkrit ćemo licemjere, varalice, internetske
influencere.
Da, stvari će se okrenuti naglavačke i proglasit će
nas kultom luđaka. I, da, kad ljudi budu razgovarali
o serijskim ubojicama koji su ubili mnogo ljudi, na
vrhu tog popisa bit će jedno novo ime. No netko će
vidjeti što je učinjeno i svijet će svejedno ostati sjeban.
Možda čak i još gori. I reći će: »Ubili su dvjesto pedeset
šest ljudi.«
»Trebalo ih je biti vraški više.«
124
Njegov ured je preseljen.
Detektiv narednik Pače ne kreće se ovdje kao u
stanu Staroga Bjegunca. Ne mari hoće li ga vidjeti,
razotkriti ili možda ugristi prestrašeni alzašanin. Želi
Artauda i želi neke odgovore i želi ih odmah.
Uđe kroz otvorena vrata zgrade, preskače po dvije
stube odjednom i stigne u hodnik u kojem se nalaze
uredi četvorice psihijatara. Iza prvih vrata s lijeve
strane šest puta se sastao s doktorom Artaudom. No
na vratima sada piše Doktor Erickson.
Vrata na suprotnoj strani još pripadaju doktoru
Miltonu, ona do njih još uvijek Rossiu.
Od jučer su zamijenili urede.
Pače približi uho vratima, osluškuje hoće li čuti
kako Erickson razgovara s pacijentom, no previše je
tiho, a on još uvijek teško diše od energičnog
preskakanja stuba.
Krene prema Artaudovu novom uredu. Posvuda je
drvo. Hladno je. Osvrne se. Na podu je sjena koja
izgleda kao da mu se približava.
Ne sada.
Pristojno pokuca triput na Artaudova vrata.
Pogled mu je usredotočen na sjenu na podu.
Nema plamenih jezika, ne još.
»Doktore Artaud«, reče glasom malo jačim od
normalnog. Ne želi nikoga ometati. Samo želi
razgovarati sa svojim terapeutom.
 Pokuca još jednom, sada malo odlučnije. I glas mu
je odlučniji.
»Doktore Artaud, ovdje detektiv narednik Pače.
Morao bih razgovarati s vama.«
Nema odgovora.
Pritisne kvaku, otkriva da vrata nisu zaključana.
Posljednji put zazove liječnika i otvori vrata, ali ne
zatekne ništa. Apsolutno ništa. Ured je prazan.
Ne onako prazan kao u prijelaznom stadiju
preseljenja ureda. Već prazan kao da godinama i
godinama nije korišten. Unutra nema ničega. Ni saga.
Ni stola. Ni zavjesa na prozoru. Ni žarulje na žici koja
visi sa stropa. Zidovi su od sive opeke. Pod od sivog
betona. Ova prostorija nije korištena ni kao spremište
za kutije ili dosjee ili pribor za čišćenje.
Potpuno je prazna. Nitko ne radi u ovom uredu.
Nitko nikad nije.
Na suprotnoj strani su vrata s Rossievim imenom,
umetnutim u plastični držač u razini očiju.
Pokuca. Ništa.
Sada odmah otvori vrata i dočeka ga jednako
prazna prostorija.
Sive opeke.
Dva centimetra prašine.
Doktor Rossi je nevidljiv.
»Jebi ga.«
Siguran je da će isto zateći i u uredu doktora
Miltona. Veliku hrpu ničega. Jer je doktor Milton duh.
Ovaj put niti ne pokuca. Samo pritisne kvaku, širom
otvori vrata, uđe unutra, ugleda ono što je očekivao i
krene prema posljednjoj prostoriji.
Želi razvaliti vrata, ali zna da neće morati. Sva su
ova vrata namjerno ostavljena nezaključana. Počinje
se pitati nisu li i Levantova otvorena vrata dio ove igre.
Posljednji je Ericksonov ured. Bivši ured doktora
Artauda, prije samo jednoga dana.
Detektiv bane u četvrtu prostoriju i unutra je sve
isto kao i jučer kad je razgovarao s doktorom
Artaudom. Isti kauč na kojem je sjedio. Isti stol. Iste
knjige, jednako poredane. Jedina stvar koja je
drukčija je ime na pločici na stolu. Doktor Erickson.
Ovdje se ništa nije promijenilo. Baš ništa. Kao da
je Artaud otišao kući, a Erickson je na vrata stavio
svoje ime i koristio njegov ured.
Pače priđe vratima i izvadi Ericksonovo ime iz
držača. Na vrhu i dnu, otprilike tri milimetra od
rubova, pohabana je crta. Ona nastaje jedino od česte
uporabe. Možda su unajmili samo jedan ured i u
njemu su se u različita vremena izmjenjivali različiti
psihijatri. Morali su samo zamijeniti ime na vratima.
Praktično i jeftino.
Da bi se uvjerio, Pače provjeri i natpis s
Miltonovim imenom: i na njemu su jednake dvije crte
od čestog vađenja iz držača i stavljanja na vrata jedne
od praznih prostorija kad Milton nije imao zakazane
termine s pacijentima.
Pače se vrati do prostorije, trenutno ureda doktora
Ericksona, i pokuša otvoriti ormariće ispod knjiga, no
svi su zaključani. A nadao se virnuti u dosjee
pacijenata.
 Sve je na svome mjestu.
Detektiv zaobiđe stol i stane s njegove druge
strane kako bi stekao drukčiju perspektivu. Izvuče
Artaudovu ili Ericksonovu stolicu, ili onoga tko li je
več zadnji koristio ovaj ured. Na sjedalu je jedina
stvar koja je drukčija u prostoriji. Hrpa papira. Svježe
isprintanih.
Podigne hrpu, stavi je na stol i sjedne na stolicu.
Procijeni da je tu više od stotinu ispisanih
stranica.
Lista ih. Uočava neke riječi.
Ljudi s izborom.
Shipman.
Kult.
Ovo bi mogao biti manifest ili priznanje krivnje.
Opširna i detaljna ispovijed nedodirljivog i
nedostupnog vođe.
Nema vremena čitati sve otpočetka. Nešto mu
sjeda na mjesto. Ovi liječnici su zbog toga pobjegli.
Zastane na kratkom poglavlju s jezgrovitim
naslovom: »Koji Harold?«

125
KOJI HAROLD?

Uzmite na primjer Olimpijske igre. Ne ove

posljednje. One prije njih. Ili možda čak i one prije tih.
Sjetite se trke muškaraca na 100 metara. Finala.
Značajnog događaja. Četvrtina čovječanstva gleda
kako se osam najbržih ljudi na planetu priprema za
nagli start i navalu adrenalina dugu devet sekundi
koja potom slijedi.
Iako je to bilo prije osam godina, svejedno znate
tko je pobijedio.
Tko je došao drugi?
Tko je još trčao?
Ljudi još uvijek pričaju o kratkoj dominaciji
Mauricea Greena. Sjećaju se Donovana Baileya i
zaneseno govore o Frankieu Fredericksu. No
ostavštinu je stvorio Usain Bolt. Ne samo u svijetu
sprinta, već i u svijetu cijelog sporta.
Vratite se na dodjelu Oscara devedeset sedme.
Sjećate li se koliko je zlatnih kipića osvojio Titanic?
Tko ga je dobio za najbolju fotografiju? Jeste li bili
zadovoljni izabranim najboljim kratkim animiranim
filmom?
Sjećate li se kako su neke druge godine filmovi
Bolje ne može i Dobri Will Hunting mogli pomesti sve
ostale. No James Cameron je potrošio 200 milijuna
dolara i pretvorio ih u 2 milijarde. Nagnao je ljude koji
odlaze u kino da sjede, ne devedeset, već 195 minuta.
Film je ostvario ogroman tehnološki napredak i
stvorio dvije nove superzvijezde.
O njemu se govori jednako kao o filmovima Ben
Hur i Prohujalo s vihorom. Nije važno jesu li ga
odobravali i kritičari, jer je postao legendaran i
nadmašio sve prijašnje rekorde koji godinama nisu
narušeni.
 A sada uzmite, na primjer, Ljude s izborom. Kao
kult nemaju toliko mnogo članova kao Hram naroda,
ali ih svaki dan slijedi sve više i više ljudi. Možda neće
postati najveći kult u povijesti, ali nema veze. Zato jer
nisu kult. Tako ih samo nazivaju drugi ljudi.
Najveći kult je organizirana religija. S tim se nikad
ne možemo natjecati.
Zato, uzmite, na primjer, mene. Najvećeg serijskog
ubojicu koji je ikada živio na ovome svijetu.
Dvjesto pedeset pet ljudi.
Rekord koji vjerojatno dugo vremena neće biti
oboren, iako sam izložio sav alat onima koji žele
prihvatiti izazov.
Kad ljudi govore o ubojicama, najprije će se sjetiti
Bundya, naravno. I surovosti Obitelji Man son. Čak i
onog prevaranta, Zodijaka. Ali kad budu govorili o
Shipmanu, spominjat će ga samo zato da bi ga
usporedili s čovjekom koji ga je nadmašio. O onome
na prvom mjestu. Onome s ubilačkim nasljeđem. Koji
je dopustio da ga uhvate jer je završio svoj posao.
Njegovo ime ćete pamtiti.

126
Ovo se čita poput knjige o samopomoći. Poput
priručnika o tome kako osnovati svoj lažni kult tako
da možete ubiti što više ljudi.
Detektiv narednik Pače ne zna što će.
Ovo nije njegov slučaj. Ali sada jest.
 Da su tu još tri policajca mogli bi svaki uzeti
trideset stranica i posao bi išao mnogo brže. Možda je
knjiga tu samo da zavlači policiju, da bi liječnici u
međuvremenu mogli pobjeći. Vrata su ostavljena
otvorena i dokazi koje Pače ima u rukama namjerno
su ostavljeni. Ne nužno da ih nađe baš on, već bilo
tko.
Odluči pročitati prvo poglavlje i zatim letimice
ostatak.
Tekst započinje govorom o osnivanju kulta. Kako
se nikad nitko ne upušta u nešto za što misli da će
mu naštetiti. Da se skupina ljudi sa sličnim
interesima i uvjerenjima zove crkva. No drugi ljudi,
oni izvan te miroljubive skupine obezvrjeđuju stvari
koje ne razumiju. Da etiketiraju ono čemu ne treba
etiketa. Da se razbacuju riječju kult kao da je to
psovka.
Pače misli da autor teksta zvuči zabludjelo. No
liječnik kojeg je u posljednja dva mjeseca posjetio šest
puta bio je veoma lucidan i načitan. To ne može biti
ista osoba.
Ali na prvoj stranici piše: napisao Henri Artaud.
Pače nastavi listati pa, iako zna da se nitko neće
vratiti u zgradu, stalno pogledava vrata, čini mu se da
vidi nešto ili čuje kretanje.
Priručnik govori o onih prvih devetero ljudi koji su
skočili s mosta Chelsea Bridge. Zatim, trabunjanje o
drugim ubojicama koji su mu bili veliki mentori i
nakon toga pojavljuju se dvojica neznanaca s mosta
Millennium Bridgea.
 Toga dana doktor Artaud bio je na policiji kako bi
ih osobno obavijestio o napretku dvojice policajaca
koji su mu dolazili na terapiju. Nije to morao učiniti.
No htio je biti u blizini svjedoka iz onoga vlaka. Morao
im je dati Rossieve i Miltonove i Ericksonove
posjetnice.
Regrutirao ih je.
Slijedi cijelo jedno poglavlje posvećeno postupku
regrutiranja.
Detektiv narednik Pače je oduševljen.
Detektiv narednik Pače gubi vrijeme.
Dok čita, devetnaestero ljudi penje se dizalom na
vrh mosta Tower Bridgea.
Detektiv narednik Pače ne može prestati s
čitanjem.
Knjiga govori o Johnu Christieu i kako nema
pravo biti slavljen u analima serijskih ubojica jer je
bio glup i radio grešku za greškom.
Zatim slijedi spominjanje dvadesetero ljudi.
Nazvani su posljednjima. Pače pomiče prst ispod riječi
koje čita, poput dječačića koji čita pred učiteljicom i
cijelim razredom. Ne želi propustiti nijednu riječ.
Jasno piše da se to dogodilo na mostu Tower
Bridgeu.
Ali se nije dogodilo.
Ne još.
Detektiv narednik Pače zgrabi stranice i trči
preskačući po dvije stube odjednom i kroz otvorena
vrata u svoj auto. Spremi papire u veliki džep na
stražnjoj strani suvozačeva sjedala. I pojuri prema
rampi i mjestu gdje će danas navodno biti skakanja.

127
Doktor Henri Artaud stoji na cesti koja vodi preko
mosta Tower i čeka.
Ovdje sve završava.
On je John Christie s mozgom.
On je Charles Manson s jasnom ideologijom, bez
utjecaja droga.
On je Harold Shipman sa samosviješću. I više
ubojstava.
Smiješi se.
Pogleda gore i smiješi se.
Sad će, svaki čas.
Doktor Henri Artaud pali cigaru koja bi mu lako
mogla biti posljednja. Pluća su mu davno propala, a
pretpostavlja da se Cohibe ne koriste u zatvoru kao
sredstvo plaćanja. Možda mu utroba i jest crna, ali ne
kani svoje posljednje dane provesti sišući običnu
cigaretu. U ovom trenutku zaželi čašu vina kako bi u
cijelosti uživao u predstavi.
U ovom trenutku još uvijek zaostaje. Samo 235
ubojstava. Ali ovdje stoji već neko vrijeme, gleda dolje
u Temzu, divi se londonskom Tozveru i promatra
kako osmero njegovih pacijenata dolazi na most i
plaća ulaznicu za smrt.
 240 - Boksač. Koji je mislio da se sastajao s
doktorom Rossiem.
239 - Dadilja. Koja je mislila da se povjerava
doktoru Ericksonu.
237 - Broker. Koji se doktoru Miltonu žalio na
neispunjen život.
Nema nikakvog Rossia. Ni Miltona. Ni Ericksona.
To ne bi upalilo. To se ne bi računalo. Tako je rekao
Artaud. Tako piše u manifestu. Druge drži podalje. Ne
vjeruj nikome. Tako se mogućnost pogreške svodi na
najmanju mjeru.
Ovo je vizija jednog čovjeka o boljem svijetu i on je
tu kako bi uživao u finalu.
Preko mosta prolaze crni taksiji, ljudi prelaze s
jednoga kraja na drugi pogleda zalijepljenih
za488315703961000 zaslone mobitela, pa ipak
nekako uspijevaju izbjeći osobe koje hodaju u
suprotnom smjeru. Toliki imaju bijele male slušalice
u ušima ili pak one velike koje im prekrivaju cijele uši
i one blokiraju svaki zvuk vanjskog svijeta. Naravno,
svi istovremeno obavljaju više poslova, ali svi su tako
isključeni.
Artaud je svjestan privlačnosti masovnog
ubojstva. Dovedi odjednom sve na most. Baci bombu
ili se sakrij iza prozora i odabiri ih pištoljem, jednog
po jednog. No u takvom pristupu nema dugotrajnosti.
To je jednokratni posao. Događaj koji uvijek stigne na
naslovnice, ali ne i ubojica.
Cucla cigaru i čini mu se da ga ona drži na životu,
a ne da ga ta stvar ubija. Pogleda gore. Jedini je to
učinio, zasad. Nitko ga ne primjećuje. Toliko je dugo
bio nevidljiv da sada može hodati među ljudima i
ostati neviđen.
Prođe autobus na kat. I policijski automobil.
Možete me sada odvesti, no svejedno se ništa neće
promijeniti.
Liječnik krene prema sredini mosta odakle ima
najbolji pogled na prolaz na vrhu. Prinese ustima
krvavu maramicu i kašlje. To se mora sada dogoditi.
Mora, kad je ovdje prisutno toliko ljudi. U protivnom
je sav trud bio uzaludan.
Zna da su blizu. Da su gore i da se drže ideje koju
im je manipuliranjem usadio u glave. Gladio je
njihove najmračnije misli dok nisu izbile na površinu.
Poigravao se njihovim strahovima i tjeskobama i
iskoristio ih da izvrše njegovu zamisao.
Poslije će ljudi govoriti o hipnozi. Ovo nije hipnoza.
Ovo nije hipnotizam. To će misliti drugi ljudi. To je
mnogo lakše shvatiti, umu je jednostavnije razumjeti
da se osoba može dovesti u trans njišući joj pred
očima džepni sat i monotono izgovarajući tihe riječi.
Najlakši je zaključak da je Artaud doveo nekoga u
takvo mentalno stanje da ga je mogao natjerati da laje
kao pas. Ili da se skine ili imitira Elvisa.
Moguće je. Mogao je to učiniti. To su radila
piskarala svaljujući u svojim škrabotinama krivnju
na hipnotičku moć, ali to je najveća laž na svijetu.
Hipnoza ne postoji.
Radi se o neprimjetnom usađivanju ideje u neki
subjekt a da se nikad otvoreno ne spominju detalji o
djelu, tako da subjekt sam dođe do zaključka čije ste
temelje vi postavili.
 Kako se moja ruka bude približavala, tako ćete
osjetiti kako ključevi pulsiraju u vašoj ruci.
Artaud se opet zakašlje, zatim duboko uvuče dim
cigare. Ispuhne pramičak dima i zatvori oči kao da je
upravo doživio orgazam.
Nije mu još mnogo ostalo.
Kao ni Ljudima s izborom koje je poslao na vrh
mosta.
A sada čekajte.

128
Od ureda ERMA-e do mosta Tower Bridgea samo
su četiri kilometra.
Najbrži put je držati se South Banka, proći uz
kampus Waterloo King'c Collegea i ostati na toj ravnoj
cesti sve do skretanja ulijevo preko mosta
Southwark Bridgea. Zatim treba skrenuti desno i
slijediti cestu A3211, proći uz Toiver Hill Memorial na
putu prema cesti A100 koja prolazi preko mosta
Tower Bridgea, gdje Artaud stoji i puši i kašlje i
smiješi se.
To je najbrži put i traje dvadeset jednu minutu.
Još i kraće u policijskom automobilu.
Detektiv narednik Pače još uvijek ima šansu.
129
Na vrhu jednog prilaza koji spaja dva tornja pojave
se četiri osobe.
Artaud ih prvi ugleda jer ionako gleda gore. Većina
drugih ljudi na mostu gleda dolje i sluša glazbu iz
slušalica.
Stari umirući liječnik ništa ne govori. Jednostavno
pokaže na vrh tornja. Jedna osoba slijedi pogledom
njegov prst, iskrivi vrat i pogleda gore. Zatim još
jedna. I još jedna. Sve dok svi ljudi nisu stali. Skinuli
slušalice, ali su ostavili uključene mobitele, samo su
prebacili na kameru.
Promatrači ne znaju što će. Povici su uzaludni na
ovome vjetru. A prestrašiti osobu tako blizu ruba
izgleda kao pogrešan potez.
Artaud ugleda muškarca ranih tridesetih godina.
Muškarac stane, odmakne desnu slušalicu s uha i
pogleda gore u trenutku kad na krov iskorače još dvije
osobe. Pogleda na svoj sat, zakoluta očima, vrati
slušalicu na uho i nastavi hodati.
Neka se s tim bakće netko drugi. To je ono što
misli.
Na vrhu prolaza pojavi se još šestero ljudi. Teško
ih je vidjeti, ali to znači da će ubrzo skočiti. Ovo se
stvarno događa.
Sada ljudi i automobili na cesti moraju stati.
Vozači izlaze van i viču na pješake miči mi se s
prokletog puta, ali naglo stanu ugledavši ljude gore.
 Samo stoje tamo. Nitko od njih ne gleda dolje u
komešanje i znatiželju. Žena dvadesetih godina, s
prevelikim šalom omotanim oko vrata počinje
snimati, pomiče mobitel s lijeve na desnu stranu.
Ruka joj se trese. Artaud se pita bi li netko primijetio
da je gurne s mosta u rijeku.
U daljini čuje sirenu.

130
»Bože sveti, jebeni idiote, makni mi se s puta«, viče
Pače u automobilu na nekoga glupana u BMW-u koji
se pokušava popeti na pločnik, ali se čini da više mari
za svoje vozilo nego policajca kojemu se žuri na
mjesto zločina.
Pače trubi, bijesno. Ne bi to smio. No ovaj detektiv
često radi stvari koje ne bi smio.
Jureći preko mosta Southwark Bridgea pogleda
dolje niz rijeku, u veličanstveni most Tower Bridge,
pravu ikonu. Ništa ne izgleda neobično. Vidi da
promet i dalje teče, svjetla automobila i dalje se
pomiču. Može on to.
Vozač BMW-a napokon se makne dovoljno
ustranu da bi Pače mogao proći. Dok Pače prolazi uz
njega, vidi kako tip tipka po mobitelu. Detektiv
narednik Pače namjerno očeše svojim usranim
vozilom savršenu boju idiotova blatobrana, zatim
ubrza prema tornju.
 Skrene udesno, pred njim je most Tower Bridge.
Čudno, ali kako mu se približava, izgleda mu sve
manji.
Promet je zaustavljen i nepokretan. Neki su ugasili
motore. Pače vidi da ljudi ne prolaze mostom, stoje na
mjestu.
Izađe iz vozila i potrči. Onih osamnaest stuba do
Artaudova ureda ostavile su ga bez daha, ali sada mu
snagu daje strah i uzbuđenje.
Do ulaza na most stigne potpuno bez daha, pa
mora načas stati: stavi ruku na koljeno dok ne dođe
k sebi. Stane iza skupine od devetero ljudi, svi gledaju
gore. Svi su zagrljeni.
Detektiv narednik Pače se uspravi.
Detektiv narednik Pače duboko diše. Udahne.
Jedan, dva, tri. Izdahne.
Detektiv narednik Pače ugleda doktora Artauda.

131
I Artaud ugleda detektiva.
Iskrivi lice kao da govori: Čudno, ne bi li ti trebao
biti tamo gore? Zatim se opet smiješi. Ne može
prestati. Jasno vidi koliko njegova reakcija nervira
Pacea. Nije izbrojio koliko je ljudi izašlo na vrh mosta,
pa nije imao pojma da jedan nedostaje.
Krajičkom oka Artaud primijeti neko kretanje. Na
prednjem prolazu još se jedna osoba pridružila
drugima. Svi gledaju ispred sebe, no ona je okrenula
leđa.
Doktor Artaud pogleda Pacea u oči kako bi mu
privukao pažnju, zatim podigne prst kao da mu
govori: Čekaj, sad će...
Zatim netko iz mnoštva vrisne.
Potom i drugi put kad Učiteljica padne na most.
Zatim slijedi kiša ljudi.
Bubnjanje tijela dok padaju na beton i automobile
potakne histeriju u publici. Ovo je poput terorističkog
napada, samo što će nedužni promatrači biti
ozlijeđeni jedino psihički.
Pače krajičkom oka vidi kako se mišićavi
muškarac prepolovio kad je pao na zaštitnu ogradu
mosta, potom je naglavce kliznuo još šest metara
dolje u Temzu.
No ne miče pogled s liječnika koji još uvijek prstom
pokazuje gore, kao da iz daljine stavlja prst na
Paceove usne govoreći mu: ššš.
Kad se sruči i umre i posljednje tijelo i panika
obuzme sve one koji su ovo gledali, Artaud ispruži i
ostale prste kao da mu je upravo pokazao svoje
remek-djelo.
Podigne i drugu ruku, okrene dlanove prema
nebu, nudi ruke da mu stavi lisičine.
132
236-254

Mi smo Ljudi s izborom. No izbor nikad nije bio

naš.
Ne želimo li umrijeti, onda moramo. Kakav je to
izbor? No želimo li, ako smo istinski na svom
najmračnijem mjestu, ako smo iskreni i još vjerujemo
u svoju bezvrijednost, onda, i samo onda, možemo
biti spašeni.
Tada će nam naš nepoznati vođa iskazati
milosrđe.
Pomoći će nam prebroditi našu bol.
Oni koji su sada hrabri. Imamo petlju da se
preispitamo. Da se poboljšamo. Da nekome ispričamo
stvari koje ne možemo reći nikome drugome. Da
neznancu povjerimo svoje tajne i osjećaje koje
skrivamo od ostatka svijeta. Da se probijemo prije
negoli se slomimo. I odabrali smo ne bojati se.
Pa ipak nas osuđuju. Smatraju nas nesposobnima
na ovom prenapučenom planetu. Naši problemi nisu
stvarni. Ili nisu dovoljno stvarni. Sami smo ih stvorili.
Mi nismo depresivni. Mi smo razmaženi. Mi imamo
povlasticu. Mi smo dragocjene milenijske pahuljice
snijega, samo nemamo individualnosti.
Ovo je jedino rješenje. Jer je on tako odlučio. Ovo
je njegova zamisao. Ipak, ovo nije' kraj. Možda izgleda
kao veliki finale, ali zbog narcizma Detektiv nikad
neće ostati zapamćen kao njegova posljednja žrtva.
 Ima još mnogo onih koji su odabrali živjeti.
Globalna igra gluhog telefona nastavit će
razvodnjavati i iskrivljavati poruku. I mnogi će
bespomoćni ljudi u najudaljenijem kutku svijeta
oduzeti sebi život uime našeg tobožnjeg kulta. Ovo je
dio tekuće ostavštine koju smo pomogli stvoriti i
učinili je vječnom.
Postoji samo jedna izvjesnost. Svi smo mi mrtvi.
Smrvljeni iznutra osjećajem bespomoćnosti koji
nas je i doveo na most. A zatim i fizički, smrskani
težinom naših organa zbog djelovanja gravitacije.
Naša srca i pluća nastavljaju se spuštati prema tlu
čak i kad su naše kosti stale.
Nitko se nikada ne izvuče živ.
Čak ni naš predani vođa.

133
»Ti si to učinio.«
Detektiv narednik Pače približava se svom bivšem
psihijatru i, umjesto da kaže: Doktore Artaud, uhićeni
ste pod sumnjom bla, bla, bla, izreče upravo ono što
mu je na umu.
Ti si to učinio.
»Detektive Pače. Nisam očekivao da ću vas vidjeti
ovdje. Zapravo, jesam. Ali sam mislio da će vam dio
mozga visjeti tamo s onog pločnika. Čini se da sam
podcijenio vaš mozak.«
 Pače udahne zrak. Jedan. Dva. Tri. Zatim ga
izdahne.
»Ti. Si. To. Učinio.« Ponovi. Sada mnogo zajedljivije
nego prvi put.
Artaud ni ne trepne. Smiren je, tako smireni mogu
biti samo oni koji nemaju što izgubiti.
»Programirao sam vas da jutros prije odlaska iz
kuće pročitate svoju poštu. Tako da ne propustite
pismo koje sam vam poslao.« Ušuti dok razmišlja što
se moglo dogoditi. Uvuče još jedan dim cigare i
otpuhne ga u bijesno Paceovo lice. »Dakle, moram
zaključiti da sam bio u pravu, da se viđate s onom
vjerojatno psihotičnom ženom. Bravo, detektive.
Bravo.«
Pače izbaci cigaru iz Artaudove ruke, zatim ga
zgrabi za revere jakne i gurne na ogradu mosta.
»Želite me gurnuti dolje?«
»Tko bi primijetio? Ovdje nitko ne gleda nas. Ovdje
nitko ne mari ni za što drugo, osim za mrtva tijela i
vlastitu sigurnost. Koga bi bilo briga? Tko će te
tražiti?«
»U pravu si. Nitko.« Još uvijek ne izgleda nimalo
prestrašeno. »Detektive, vi ste policajac. Bacite li me
u rijeku, nećete ostvariti pravdu koju tražite.« Pače ga
pusti.
»Ti si to učinio, Artaud. Ti si primorao te ljude da
skoče u smrt.«
»Iznenađuje me što ste stigli tako brzo. Mislio sam
da ću morati pričekati dok netko ne pozove policiju.
Nadao sam se da ću imati vremena prošetati među
mrtvima. Podsjetiti se njihovih žalopojki, posljednji
put. Mislim da bi Boksač pobijedio u svojoj sljedećoj
borbi.«
»Ti si ih ubio. Ne znam čak ni koliko ih je tamo, ne
još. Ali ti si ih sve ubio.«
»Ima ih devetnaest. Trebalo ih je biti dvadeset. No
i devetnaest je dovoljno.«
»Reci.«
»To želiš? Priznanje? Sve sam to napisao. Detalje
možeš naći...«
»Imam tvoju knjigu, doktore«, prekine ga Pače.
»Znači, imaš je.«
»Reci.«
»Da sam ih ubio? Naravno da jesam. Sve njih. I još
mnoge druge.«
To je sve što Pače želi čuti. Okrene Artauda. Starac
je nemoćan i krhak, ali mu mozak još uvijek savršeno
radi. Detektiv stavi osumnjičeniku lisičine. Ne
izgovori mu njegova prava, ne još, već tom kučkinu
sinu kaže: »Ideš sa mnom.« I hoda s njim cestom, dalje
od mosta, prema svom automobilu parkiranom
nekoliko stotina metara dalje.
Detektiv narednik Pače ne govori. Sada je on taj
koji sluša.
»Ja sam osoba koja ima izbor. I sada i oduvijek
hrabar. I odabrao sam ne bojati se. Ovo je jedino
rješenje. Ovo je kraj. Postoji samo jedna izvjesnost. Ja
sam posljednji.«
I to još jednom ponovi.
»Ja sam posljednji.«
134
Ako ste ikada imali priliku vidjeti snimku
policijskog ispitivanja Harolda Shipmana, uvjerili ste
se da je čudna. Izgleda bespomoćno. Ne govori
previše. Ništa ne odaje. Znate da je psihički bolesnik,
da je ogavna osoba. Nezamislivo je ono što je tijekom
vremena radio svim tim ljudima. No ponekad izgleda
plaho. Zatim se odjednom sve promijeni i postaje
arogantan.
Doktor Henri Artaud ne pokazuje takvu
proturječnost karaktera.
Želi da Pače zna sve što je učinio i koliko se smrti
može pripisati njegovu imenu.
Pače ga strpa na stražnje sjedalo automobila, s
rukama vezanim lisičinama, u neudobnu položaju,
iza leđa. Pače zalupi vratima, ne sluša svoga liječnika.
Trebao je nazvati postaju. Trebao je čekati na
onom mostu dok ne stigne prvi policajac. Otišao je s
tog kaotičnog mjesta. No otišao je s osobom koja je
odgovorna za taj kaos. I jedino je to važno detektivu
naredniku Paceu.
Voze se otprilike minutu, u smjeru iz kojega je
Pače došao. Nitko ništa ne govori.
»Znaš da ih zbog tebe ima samo dvjesto pedeset
četiri?«, napokon prozbori Artaud.
»O čemu to govoriš?«
»O tebi, detektive. Trebao bi biti mrtav. Trebao bi
ležati sa smrskanom lubanjom na betonu onog
mosta. Ti si trebao biti moje dvjesto pedeset peto
ubojstvo. A sad ih ima samo dvjesto pedeset četiri.«
»Oh. Je li to sve?« Glas mu je sarkastičan, Artaud
zna da koluta očima, iako mu ne vidi lice.
»Prevario si smrt, gospodine Pače. To je bilo tvoje
vrijeme za odlazak. Možda ćeš se morati nastaviti
osvrtati. Sjene će ti se približavati.« Artaud pokušava
uznemiriti svoga otmičara. Tek tako, zabave radi.
Samo da ga muči na povratku u policijsku postaju.
On je bio njegov psihijatar. Već je na prvoj seansi
zabilježio da Pače pati od kronične paranoje. A Pače
je na toj prvoj seansi jedva nešto prozborio.
»Nije ti se posrećilo, ha, doktore?«
»Ne budi smiješan. Čekao sam te tamo. Ne tebe
osobno, već bilo koga od tvojih kolega. Ja sam svoj
posao završio. Ljudi s izborom završavaju sa mnom.«
»Bogu hvala na tome. Dodijao si mi.« Pače daje sve
od sebe.
Artaud se smiješi.
»Zar ništa ne želiš znati? Čekaš da me upišeš i
slikaš prije ispitivanja, o tome se radi, o protokolu? A
što je s onim sve što kažete može se iskoristiti kao
dokaz?
»Nisam ti to rekao«, potvrdi Pače. I nije. Samo mu
je stavio lisičine, nije ga i formalno uhitio, ne još. »No
čini mi se da jedva čekaš da mi nešto kažeš. Zato,
samo naprijed. Zapamtit ću.«
Doktor Artaud je desetljećima slušao druge ljude,
ali sada ne sluša Pacea. Ne mora. Nastavlja govoriti,
drži jednu od onih svojih tirada zapisanih u
manifestu koji se nalazi u džepu sjedala ispred
njegovih koljena.
»Pogledaj kroz prozor. Što vidiš?«
Pače pogleda. Ovo je retoričko pitanje. Artaud ne
želi razgovor, želi monolog.
»Pogledaj malo bolje. Ja s ove strane ceste vidim
osmero ljudi, od njih je sedam debelo. Petero je
vjerojatno gojazno. Zalijenili smo se. Čekamo da se
stvari dogode same od sebe, umjesto da izađemo van
i poduzmemo nešto da se nešto dogodi. Sve se može
dostaviti i sve se može preuzeti s interneta. Više ne
moramo okretati čak ni stranice knjige. Ljudi nemaju
polica za knjige.«
»I što time želiš reći?«
Artaud nastavi ni ne čuvši pitanje.
»Lakše je. Sve je mnogo lakše. Pa ipak su svi silno
nesretni. Psihijatrija trenutno doživljava bum.
Potrebniji smo od pogrebnika. Više ljudi pati od
depresije nego što ih umire. Apsurdno.«
Detektiv narednik Pače nije ovdje zbog toga, ne
mora to slušati. U najbolju ruku je vozač. I dio
Artaudova plana da prizna i ode u zatvor kao najveći
ubojica svih vremena. Vjerojatno će završiti u
zaštićenom dijelu zatvora, tako da ga ne premlate
nasmrt kao Jefferya Dahmera. Ili će ga premjestiti u
Broadmoor gdje će ostatak svoga života provesti u
izolaciji, čitajući knjige koje nije stigao pročitati, jer je
bio zauzet manipuliranjem ljudima da si oduzmu
život.
 »Ne trebamo te ljude. Ništa ne doprinose svijetu.
Uskoro ćeš vidjeti da to što ih nema nikome ne znači
ništa. Oni su beznačajni, nitko i ništa.«
I to se tako i dalje nastavlja. Nastavlja i nastavlja
narednih dvadeset minuta, kao da neka vrsta živog
automata govori o obiranju prljave pjene s vrha
ljudske krepke juhe, tako da ostane samo ono što je
čisto i bistro.
Doktor Artaud je toliko obuzet samim sobom i
svojim postignućem da ne vidi kako se automobil
udaljava od Londona, da ne idu u policijsku postaju
u koju je u prošlosti zalazio.
A Pače nastavlja voziti i svako toliko se uključuje i
isključuje iz razgovora. Čuo je kako Artaud spominje
svu silu drugih serijskih ubojica iz cijeloga svijeta,
kao u kultove i Usaina Bolta i shvati da taj luđak
ponavlja sve ono što je zapisao u svojim budućim
memoarima koji će postati hit.
Potom se usredotoči kad Artaud reče. »Dakle,
izgleda da ću ja morati biti broj dvjesto pedeset pet.«
»Molim?«
»Detektive, ovo mora završiti sa mnom. Od Ljudi s
izborom ostao sam samo ja. Nestat će s mojom
smrću.«
»Uvjeren sam da ima na tisuće i tisuće sljedbenika
koji bi rado nastavili tvoj rad. Vidio sam što govore.«
»Idioti. Svi oni. Uvjeravam te.«
»U ovoj zemlji više nemamo smrtne kazne, uvjeren
sam da to znaš.«
 »Ionako umirem. No umrijet ću pod svojim
uvjetima.«
»Najprije će te staviti pod prismotru kako ne bi
počinio samoubojstvo. Nije to ništa neobično. Vidi što
se dogodilo tvom voljenom gospodinu Shipmanu.«
Pače se zamalo nasmije, ali se uspije suzdržati.
»Bio je liječnik«, ispravi ga Artaud. »I počinio je
samoubojstvo. Na to zaboravljamo kad govorimo o
tome koliko je ljudi ubio. To je još jedno ubojstvo više
od onih koja mu se pripisuju.«
»Želiš umrijeti, gospodine Artaud.« Pače to sada
hotimice radi.
Iako je letimice pročitao manifest, detektiv
narednik Pače uočio je relevantne informacije.
Potpuno razumije Artaudovu ideologiju, ma koliko
ona bila uvrnuta i zabludjela.
»Ima još mnogo stvari koje bih htio postići. I zato,
ne, naravno da ne želim umrijeti.«
Detektiv narednik Pače pričeka trenutak prije
odgovora.
Detektiv narednik Pače čeka da Artaud shvati.
Detektiv narednik Pače gleda u retrovizor dok ne
uhvati njegov pogled.
»Onda pretpostavljam da ćeš morati.«

135
Vijest se brzo pročuje, pojavljuju se video- snimke
događaja. Nijedna televizijska mreža nema smjelosti
prikazati kako ljudi skaču u smrt, umjesto toga
opetovano prikazuju mobitelsku snimku jednog
promatrača kako se na vrhu prolaza pojavljuje
Učiteljica dok tamo stoji osamnaestero ljudi.
Učiteljica okreće leđa, širi ruke i zatim pada
poleđuške, a osoba koja je snimala ispusti mobitel.
Čuje se vrištanje i zvuk tijela kako padaju na
beton.
Osamnaest, dok je kamera mobitela uperena u
nebo.
Aktivnost na stranici Ljudi s izborom uvelike se
poveća. Geraldine iz Houstona u Teksasu piše: »Zašto
se sve važne stvari događaju u U.K.-u? Mi ovdje
imamo samo pucnjave u školama.« U 423 komentara
nazivaju je neosjećajnom glupačom.
Na poprište napokon stiže Paulson. U prvih deset
minuta tri puta ponovi riječ sjebano. Pita: »Kako
ćemo, dovraga, ovo riješiti?«
Most je zatvoren.
Nijednom čamcu nije dopušteno prolaziti ispod
njega.
Riječna policija zaposlena je traženjem triju žrtava
koje su završile u rijeci. I samo jedan preživjeli mogao
bi pomoći riješiti slučaj.
No takvih nema, naravno.
Postoji samo jedna izvjesnost.
Iznad kruže helikopteri. Šesnaest tijela na mostu
već je spremljeno u vreće. Paulson identificira jedno
kao gospodina Levanta. To bi mogao biti trag. Bio je
u srodstvu s Čovjekom na svjetlu i sada se pridružio
svome nećaku. Nazove postaju kako bi dobio
dopuštenje da provali u starčevu kuću.
Nema potrebe. Vrata su još uvijek otvorena.
Spremna da Paulson sve pogrešno shvati.
Ergo je gladan.
Zaboravljeni su svi oni ljudi koji su upucani i
ubijeni u džamiji.
I to je ono što doktor Artaud najviše mrzi na ovome
svijetu.

136
255 -VOĐA

Probudi se i ne trudi se ni pogledati svoju poštu.

Ne mora.
Jednostavno zna.
Jer on je posljednja osoba s izborom. Sve završava
s njim.
Popuši svoju jutarnju cigaru i doda posljednje
riječi u svoj veličanstveni opus, njegov vodič koji će
proučavati buduće generacije. Možda će se iz njega
iznjedriti neki uspješniji projekt. Možda će ga policija
koristiti kao pomoć za bolje razumijevanje psihologije
i mentaliteta kulta ili psihopatskih serijskih ubojica.
Mogli bi ga iskoristiti i da spriječe nekoga tko bi
mogao nadmašiti njegov rekord.
Ovo je osiguranje njegove ostavštine, pomisli.
 Danas se ništa važno nije dogodilo. 255 - Vođa,
odlazi na posao. Preko ležećih policajaca i ispod
rampe. Ulazi u staklenu zgradu s uredima ERMA-e i
nosi svoju aktovku penjući se stubištem do svoga
ureda.
Na vratima piše Doktor Artaud. Vođa stavlja
aktovku na pod, izvadi papir sa svojim imenom i
zamijeni ga imenom doktora Ericksona. Uđe u ured,
sjedne za stol, otvori prvu ladicu, traži mjedeni držač
s Ericksonovim imenom i zamijeni ga s onim na stolu.
Izvadi novi žuti službeni blok i kemijsku i stavi ih na
stol, spreman je za prvog pacijenta.
Vani žena ranih četrdesetih godina pritisne zvono
i zatraži doktora Ericksona, pa je 255 - Vođa, pusti
unutra.
Ništa joj ne usađuje u um. Sluša je. Analizira.
Potrebna joj je pomoć i on joj je pruža.
Danas ima zakazane termine samo kao doktor
Erickson.
Nakon završetka posla, zaključa dosjee u
ormariće, stavi svoju knjigu na stolicu iza stola i sjeti
se pustiti otvorena vrata.
Nakon toga je na mostu Tower Bridge i opet je
Artaud. Promatra kako se oživotvoruje njegov rad.
Promatra detektiva narednika Pacea. Sluša kako iza
njega ljudi padaju na beton.
I gurnut je uz ogradu.
Ali on je sada posljednja osoba s izborom. I
odabire ne bojati se.
 Potom je u automobilu i stežu ga lisičine, ali
smiren je. Razgovara s detektivom. Otvara mu se.
Iako ne mora. Ali želi. I mračno je. I više nisu u
Londonu.
I kaže Paceu da ne želi umrijeti.
Automobil se zaustavi.
»Gdje smo, gospodine Pače?«
Pače otkopča sigurnosni pojas, okrene se i pogleda
Vođu. »Gdje smo? U šumi Swinley.« Opet se okrene,
otvori vrata, izađe van i priđe stražnjem dijelu
automobila. U prtljažniku su još jedne lisičine i
ljepljiva traka. Izvadi ih i zatvori prtljažnik.
Vani je toliko mračno da Pače ne može vidjeti kako
mu se približavaju sjene.
Otvori stražnja vrata. »Van.« Povlači Vođu za
nadlakticu.
»Što se događa?« 255 - Vođa, više nije onako
arogantan ni smiren kao što je bio na mostu.
»Umorio me tvoj glas. Budi na miru.« Detektiv
narednik Pače odgrize dio trake i grubo je zalijepi na
Vođina usta. Ne može izbjeći dlake njegove brade koje
će se iščupati kad mu vrpca bude skinuta.
Pače gurka Vođu naprijed prema šumi, s rukama
još uvijek čvrsto vezanim lisičinama na leđima. Vođa
ništa ne mumlja ispod vrpce. Ne pada na tlo.
Surađuje i sluša detektivove naredbe.
Hodaju dvadeset minuta. Pravocrtno. Sve dublje i
dublje u šumu. Ovdje nema nikakve staze. Tlo je
prekriveno netaknutim lišćem. Ovamo nitko ne
dolazi.
 Tih dvadeset minuta, obojica šute.
Zatim stanu.
I Pače progovori. »To će biti dovoljno. A sad ću ja
malo govoriti.« Uzima rezervne lisičine i jednu stranu
zakopča za lijevi zglavak broja 255. »Bilo je to na našoj
četvrtoj seansi, mislim. Rekao si mi: 'Googlaj neobične
smrti i iznenadit ćeš se što će se sve pojaviti.' Pa,
učinio sam to. Kao što znaš. Jer si mi tu ideju usadio
u glavu.« Povuče drugi kraj lisičina kako bi svoga
bivšeg psihijatra približio jednom stablu. »A jedno me
se veoma dojmilo.«
Očekuje malo otpora kad mora otključati prve
lisičine.
255 se ne odupire.
Pače uhvati ruke svoga zatočenika i premjesti ih
naprijed. Njegovim rukama obuhvati deblo. Zatim mu
opet stavi lisičine koje je uzeo iz prtljažnika i skine
one službene policijske.
»Usamljena smrt. Tako je nazvana.«
Potom Pače iz džepa izvadi presavijeni list papira.
Podigne ga u zrak i kaže najvećem svjetskom
serijskom ubojici da je na . njemu mantra Ljudi s
izborom. Da ju je uzeo s početka manifesta koji mu je
tako susretljivo ostavio na stolici u uredu ERMA-e.
Da su ostale stranice u džepu sjedala automobila u
kojem su se vozili.
Još jednom presavije papir, tako da bude dovoljno
malen da stane u džep hlača usamljenog muškarca.
255 - Vođa, sada proizvodi neke zvukove ispod
ljepljive trake.
 Detektiv narednik Pače ne mari.
Sjene su posvuda.
»Ne razumijem samo jedan dio, to što imaš tako
nisko mišljenje o ljudima. Da smo potrošna roba ako
ne živimo u skladu s tvojom idejom o doličnosti i
dostojnosti. Pa ipak si bio uvjeren da ću te odvesti u
postaju na ispitivanje. Da ću ti dopustiti da sjediš u
zaštićenoj ćeliji i prepustiti te britanskom pravnom
sustavu. Tako da možeš s drugima podijeliti svoju
priču i zatim se ubiti.«
Pače uzme ključ Artaudovih lisičina, drži ih
između palca i kažiprsta prekrivenih rukavom jakne i
zatim ih baci izvan dohvata.
»Pokušao si me ubiti, doktore.«
Artaud vrišti ispod trake. Pokušava udariti
detektiva.
»Sada je gotovo.« Zaobiđe ga, gleda u Vođino lice.
Želi ga gledati u oči. Artaud se prestane micati.
Prestane vrištati. Zauzme svoju uobičajenu pozu
pažljivog slušatelja.
»Možeš se jebati sa svojom ostavštinom.«
I odlazi. Ulazi sve dublje u tamu od koje odsad
nikad neće pobjeći.
Artaud nikad neće završiti s čitanjem svoje knjige.

137
Stari Bjegunac je glavni osumnjičenik.
 Detektiv narednik Paulson stiže do starčeva stana,
ali nema potrebe razvaliti vrata. Nalazi izgladnjela psa
i, što je još važnije, prostoriju punu informacija o
Ljudima s izborom.
Crteže mjesta skakanja.
Slike žrtava.
Informacije o njihovim poslovima i obiteljima.
To je zid smrti. Naravno da ga inkriminira.
Paulson promatra slike mrtvih neznanaca
povezane obojenim koncima i zaključuje da je taj
umirovljenik smislio plan o ovim masovnim
samoubojstvima. Da je on genijalni um kulta koji je
uzrokovao toliko pomutnje u Londonu i diljem
cijeloga svijeta.
Nabavi broj dva. Nekoga na koga, kad zagusti,
možeš svaliti krivnju.
Zaista izgleda sumnjivo. Dakako, Paulson nikad
neće uspjeti dokazati svoju teoriju, ali ovako će barem
policiji pružiti privremenu nadu, a i mediji će neko
vrijeme moći nešto prežvakavati.
Zasad je ovo pobjeda.
Eto vam ga na, Ljudi s izborom.

138
Kad se Pače vrati u postaju, Paulsona tapšaju po
leđima.
Pače im se ne pridružuje.
 »Inspektore, možemo li razgovarati?«
»Dobro je što si se vratio, Pače. Devetnaest ljudi
skočilo je s vrha mosta Tower Bridgea, a to znači da
su nam potrebne sve snage.«
Pače se jedva suzdrži da ne zakoluta očima.
»Upravo o tome sam htio razgovarati s vama.«
Nastavi objašnjavati koliko je zahvalan što je imao
priliku razgovarati s profesionalcem i koliko mu je
drago što je odlazio doktoru Artaudu.
»Izvrsno je to što mi je pomogao da se vratim na
dužnost, stvarno. I znam da se sada ovdje događa
toliko toga, sa svim tim mostovima...«
»Što pokušavaš reći?« Inspektor izgleda vidljivo
uzrujan. Mora se baktati s devetnaest smrskanih
ostataka tijela i pronalaženjem tog nedostupnog vođe
kulta. Nema on vremena za ovo. »Pljuni to već jednom,
čovječe.«
»Pokušavam reći da mislim da ste bili u pravu.
Potrebno mi je malo vremena. Moram se malo
maknuti na neko vrijeme. Vratiti se kući u Hinton
Hollow. Sabrati se.«
»Ti to mene zajebavaš? Uza sve ovo što se događa?«
»Naročito zbog toga što se događa, gospodine.«
Razgovor se nastavlja dalje, duže nego što ijedan
od njih želi, ali inspektor dopusti detektivu naredniku
Paceu da ode na kratki godišnji odmor. A s obzirom
na njegovo mentalno zdravlje, posebno u svjetlu ove
pošasti samoubojstava, taj se ishod i mogao očekivati.
»Idi«, reče inspektor. »Idi doma. Svojoj obitelji. Pij
sa starim prijateljima. Napravi ono što moraš. Nazovi
me za tjedan dana, pa ćemo vidjeti. Samo odlazi već
jednom odavde. Pred nama je cijela hrpa govana koju
moramo raščistiti.«
Pače izađe iz ureda. Ne razgovara s Paulsonom. Ne
razgovara ni s kim. Vrati se u svoj automobil i vozi
ravno kući.
Kad stigne tamo, stane na omotnicu koja bi
zacementirala njegovu smrt da je toga jutra pročitao
ono što u njoj piše. U hladnjaku ima hladno pivo.
Otvori bocu i otpije gutljaj. Zatim uđe u dnevni
boravak, sjedne na kauč i počne s čitanjem Artaudova
manifesta od prve stranice.
I ne stane dok ne završi.
Na posljednjim trima stranicama je popis 255
žrtava. S njihovim pravim imenima i imenima koje im
je nadjenuo ubojica. Tu je i Paceovo ime. Do njega
piše 255 - Detektiv.
Nakon toga ode do ulaznih vrata i podigne bijelu
omotnicu. Zna što je unutra napisano. Ne otvara je.
Odnosi je u kuhinju, upali plin na štednjaku i spali
je.
To isto učini sa svakom stranicom Artaudove
knjige.
Plavi plameni jezici progutaju istinu o Ljudima s
izborom.
Crni plameni jezici okruže detektiva.
139
PIŠITE DNEVNIK

Tajna ostavljanja neke vrste ostavštine je u tome

da svoju priču podijelite s drugima.
Ili da je netko podijeli s vama.
Uzmite, na primjer, Isusa. Uzmite Kennedya.
Uzmite bilo kojeg roditelja koji je bio iskren prema
svome djetetu i proživio život sa strašću i empatijom.
Što bi u ovoj situaciji učinio Isus?
Što bi učinio tata?
Uzmite neku diplomiranu pravnicu od trideset i
nešto godina koja se ne želi baviti zanimanjem za koje
je školovana. Obdarite je govorničkom vještinom da
bi zaintrigirala slušatelje svojim idejama o tome kakvi
trebaju biti Ljudi s izborom.
A sada čekajte dok se ne okupi mnoštvo. Dok
pravnica drži govor i nameće im svoj plan, dok
obrazlaže svoju verziju prave vizije. Uočite kako se
skup povećava. Promatrajte kako se odlučuje da bi
svi članovi trebali živjeti zajedno. Nasmijte se kad
napravi greške koje su tijekom povijesti okužile svaki
kult.
Držite se čvrsto kad se broj članova smanji s
trideset tri na trideset dva, jer je jedna žena odlučila
otići nakon što je voditeljica kulta spavala s njezinim
mužem. Spava s muževima svih žena. I s nekim
sinovima.
Takve vam priče trebaju.
 To je ostavština.
Uzmite laž i prenosite je dalje.
Gledajte na televiziji kako policija opkoljava
kompleks. Komunicira s vođom. Zabrinuti su za
sigurnost nekih članova kulta, jer sada imaju razlog
vjerovati kako ovo nije bezopasna religiozna skupina.
Nije zajednica pojedinaca istih uvjerenja.
Netko ih je upravo nazvao logorom.
Netko od drugih ljudi.
Promatrajte kako se postavlja zaštitna mreža.
Kako se opsjeda to mjesto. Slušajte reportere dok
izgovaraju riječi kult Ljudi s izborom. Taj trenutak
ostaje ovjekovječen. Stvorena je priča.
U Ujedinjenom Kraljevstvu nije lako domoći se
oružja, tako da ovo neće biti još jedan Waco. Nema
metaka ni vatre. Nema potrebe za suzavcem. Ljudi s
izborom neće se mirno predati, jer uopće neće izaći.
Pričekajte malo dok ne procure fotografije s
poprišta, prikazujući kako mrtva tijela preostalih
članova leže po kući nakon što su popili koktel od
crnog vina začinjen cijanidom. O tome će ljudi pričati.
To je ono što će govoriti svojim prijateljima.
Pratite kako se mrtvoj pravnici pripisuje
organiziranje samoubilačkog kulta i odgovornost za
smrt šezdeset dva člana. Više nego Vrata raja. Više
nego Aileen Wournos.
No ne toliko kao u Jonestovmu. Ili koliko ih je ubio
Shipman.
Ili Artaud.
Ona je lažni vođa lažnog kulta.
 Malo uloženog rada. Minimalni trud. Maksimalni
učinak.
S ostavštinom koju ne zaslužuje. Ali je svejedno
ostavština. Postala je Netko.
Ovo je svijet protiv kojeg se borio doktor Artaud.
Najjednostavniji način ostavljanja ostavštine je
pisanje dnevnika. Vodite dnevnik. Ostavite svijetu
priču o tome kako ste proživjeti svoj život, da bi vas i
drugi mogli slijediti nakon vaše smrti.
Uzmite na primjer šumu Swinley. Vežite liječnika
lisičinama za stablo. Spalite njegov dnevnik. Zatrite
njegovo životno djelo.
A sada čekajte. Dvanaest mjeseci. Pogledajte na
vijestima pričicu o usamljenom muškarcu u šumi
ruku zavezanih za granu iznad glave, ramenima
naslonjen na deblo stabla, bedrima na lišćem
prekrivenom tlu, s ključem lisičina izvan njegova
dohvata. Svijet, s rasponom pažnje dugim sedam
sekundi, nastavio je dalje. Ljudi s izborom više nisu
zanimljivi. Koga briga? Uhvatili su onaj zločinački um
koji stoji iza svega ovog užasa.
A u džepu mrtvaca našli su papir s napisanom
mantrom samoubilačkog kulta. Na obdukciji će biti
utvrđeno da je bolovao od posljednjeg stadija raka
pluća. Vjerojatno si je oduzeo život prije nego ga
proždre bolest. To je zaključak.
Tako je zabilježeno.
Onoj nekolicini koja još uvijek sluša.
I zato uzmite na primjer doktora Henria Artauda.
Liječnika s rakom. Pušača. I to je sve. Nikakva
kriminalca. Nikakva genija. Nikakva predana čovjeka.
Nikakva čovjeka s idealima. Nikakva najvećeg
serijskog ubojice modernog doba. Nikakvu osobu koja
je navela 255 ljudi na samoubojstvo samo zato da bi
očistio svoj mali kutak svijeta.
Liječnik. S rakom.
Pušač.
Beznačajan.
Nitko i ništa.
~
 .

.
WILL CARVER je pisac uspješnica o detektivu
Januaryu Davidu. Djetinjstvo je proveo u Njemačkoj,
ali se u dobi od jedanaest godina vraća u Ujedinjeno
Kraljevstvo i tamo započinje uspješnu sportsku
karijeru. Odbio je potpisati ugovor za profesionalni
ragbi i posvetio se studiju kazališta i televizije na King
Alfred’su u Winchesteru, gdje je osnovao uspješnu
kazališnu trupu. Trenutno vodi vlastitu kompaniju
koja se bavi fitnesom i nutricionizmom. Živi u
Readingu s dvoje djece. Telegraph i Daily Express
izabrali su njegovu knjigu Good Samaritans za knjigu
godine, ista je knjiga bila jedna od najčitanijih e-
knjiga.
Pratite Willa na Twitteru. @will_carver.