Lawrence Durrell Aleksandrijski Kvartet PDF

BalkanDownload
SADRŽAJ
Naslovnica
JUSTINE
Predgovor
PRVI DIO
DRUGI DIO
TREĆI DIO
ČETVRTI DIO
Relevantni podaci
Bilješke
BALTHAZAR
PRVI DIO
DRUGI DIO
TREĆI DIO
ČETVRTI DIO
Relevantni podaci
Iz Scobiejeva rječnika
Radne bilješke
Bilješke
MOUNTOLIVE
I.
1
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.
XIII.
XIV.
XV.
XVI.
Bilješke
CLEA
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
2
Relevantni podaci
Neke bilješke za Cleu
Bilješke u tekstu
Bilješke
3
Naslov izvornika
Lawrence Durrell
JUSTINE
Pocket Books, Inc. New York 1961
Copyright © 1957, by Lawrence Durrell
Prvo izdanje u ovoj biblioteci

Svezak 72.
Nakladnik
Znanje d.d.
Ul. kralja Zvonimira 17, Zagreb
Za nakladnika
Branko Jazbec
Urednica
Ana Lederer
Autor likovnog rješenja biblioteke

Alfred Pal
Tehnički urednik
Nikica Ostarčević
Korektorica
Jadranka Varošanec
Tisak
Tiskara Znanje d.d.
Zagrebačka 1, Zagreb - 1997.
4
Lawrence Durrell
S engleskoga preveo
Zlatko Crnković
5
Aleksandrijski kvartet Justine
Predgovor
Poput Balzaca, Lawrence Durrell napisao je svoje prve romane pod pseudonimom.
Nije mu bilo ni dvadeset pet godina kad je dovršio onu začudnu »kroniku
engleske smrti« koju je pod naslovom Crna knjiga objavio Obelisk Press u Parizu,
uoči Drugog svjetskog rata.
Odonda je prošlo dvadeset godina, dvadeset plodnih godina pisca Durrella koji je
za to vrijeme živio na tako različitim mjestima kao što su Kreta, Cipar, Krf,
Patmos, Rodos, Beograd, Buenos Aires, Jeruzalem i Aleksandrija.
Justine, prva knjiga tetralogije kojoj je tema Aleksandrija, posjeduje sve osobine
simfonijske poeme. Durrell je intimno poznavao grad čije nam boje, ritam i ludi-
lo dočarava na svakoj stranici. To je Aleksandrija koju je mogao uskrsnuti samo je-
dan dobrovoljno izgnani Englez, rođen na Himalaji i sazreo u Grčkoj. Grad ovdje ne
igra običnu ulogu kulisa - to je živa cjelina, biće pomalo čudovišno sazdano od
mesa, kamena, zločina, snova i mita, ako baš hoćete. »Heraldički« portret, kao što bi
rekao sam Durrell.
U ovoj prvoj knjizi pred našim se očima prelijeva čarobno tkanje nabijeno senzu-
alnim aluzijama, paukova mreža inkrustirana kapima rose koje podrhtavaju i odsije-
vaju u neopipljivoj atmosferi. Kako se priča odigrava, desen na platnu sve se jasnije
ocrtava i sređuje prema svojim unutarnjim zakonima. Supstancija je toga nježnog
i složenog desena poetska proza, najzahtjevnija, najbogatija, najkontroliranija i naje-
vokativnija što može biti. Ovdje ne mogu a da se ne prisjetim svih onih čarobnih na-
pitaka koje su nam u prošlosti bili pripravili majstori zbilje, primjerice Rave-
lov Gašpar noćnik, Seuratove silhuete zabliještene suncem, Pitagorini uzleti u čisti
prostor, Amiensova voljena Biblija, džamija u Cordobi, koja je danas profanirana...
Osobe koje nastavaju ovaj roman pripadaju jednoj neobičnoj zbilji; usuđujem se
proreći da će na europskog čitatelja upravo hipnotički djelovati. U njima je sadrža-
na sva prašina i ludilo Bliskog istoka i čovjek ih slijepo prihvaća, premda nikad nije
6
bio u društvu sličnih ljudi. Neki od njih zaprepašćuju nas i zbunjuju kao i anemič-
ni krajolici u kojima se kreću i koji se, a to je još jedna od neobičnih vrlina ove knji-
ge, isto tako kreću u njima.
Čitanje je ove knjige pustolovina koja ostavlja trag na čitatelju - svojom formom,
svojom zvučnošću, svojim bojama. Pripovijedanje ne teče uobičajenim roma-
nesknim tokom; ono se ljeska i leluja na lepršavoj potki one svete materije koju ro-
manopisac tako rijetko priziva: svjetlosti. Vrhunac svjetlosti zasićene talogom i
prisjećanjem prošlosti.
Još jednom mislim na Ravela, na Seurata, na Pitagoru. A da mjera bude puna, do-
dat ću i malčice ludog duha Aleksandra Velikog, koji je, na kraju krajeva, ipak
bio uzvišen.
HENRY MILLER
19. srpnja 1957.
7
Evi
ove uspomene na njeni rodni grad
8
»Privikavam se na misao da na svaki spolni čin gledam kao na proces u kojem sudje-
luju četiri osobe. O ovome ćemo još mnogo raspravljati«
SIGMUND FREUD, Pisma
»Postoje dva moguća rješenja - zločin koji nas usrećuje, ili omča koja nas priječi da
budemo nesretni. Pitam vas, draga Terezo, kako se tu čovjek uopće može dvoumiti, i
kakve će protuargumente vaša glavica naći da pobije ovaj moj argument?«
D. A. F. DE SADE, Justine
9
NAPOMENA
Svi su likovi u ovom romanu, prvom u nizu romana, izmišljeni, kao i sam pripovje-
dač, i nemaju nikakve sličnosti sa živim osobama. Samo grad nije izmišljen.
10
PRVI DIO
More je danas opet uzburkano od opojnog daha vjetra. Usred zime osjećaju se već
snohvatice proljeća. Do podne, vrelo, golo, sedefasto nebo, cvrčci skriveni u hladu, a
sad vjetar razgolićuje velike platane, pustoši velike platane...
Pobjegao sam na ovaj otok sa dvije-tri knjige i djetetom - Melissinim djetetom.
Ne znam zašto sam napisao riječ »pobjegao«. Mještani bi u šali rekli da samo bo-
lestan čovjek može izabrati ovako zabačeno mjesto radi oporavka. Pa, dobro, recimo
da sam došao ovamo da se liječim, ako baš hoćete...
Obnoć, dok vjetar zavija a dijete mirno spava u svom drvenom krevecu pokraj
dimnjaka u kojem odzvanja jeka, palim svjetiljku, hodam amo-tamo i razmišljam o
svojim prijateljima - o Justini i Nessimu, o Melissi i Balthazaru. Vraćam se, kariku
po kariku, niz željezni lanac sjećanja, u grad u kojem smo tako kratko zajedno bora-
vili: u grad u kojem smo bili flora - grad što je izazivao u nama sukobe koji su bili
njegovi a mi smo pogrešno mislili da su naši: voljena Aleksandrija!
Morao sam otići ovako daleko od nje da bih sve to shvatio! Živeći na ovom go-
lom rtu koji Arktur{1} svake noći otimlje tami, daleko od vapnene prašine onih ljetnih
popodneva, napokon uviđam da se za ono što se zbilo u prošlosti nikome od nas ne
može pravedno suditi. Gradu treba suditi iako mi, njegova djeca, moramo platiti ceh.
* * * *
Što je u samoj srži ovaj naš grad? Što sadrži riječ Aleksandrija? U hipu mi se pred
očima pojavi tisuća prašnih ulica. U njoj danas gospodare muhe i prosjaci - i oni koji
jedva životare negdje na sredini između prvih i drugih.
Pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti: pet flota koje krstare kroz svoje masne
odsjaje iza lukobrana. A ima tu i više od pet spolova koje, čini se, umije lučiti samo
pučki grčki jezik. Izbor spolnih užitaka koji vam se nude u ovom gradu upravo zapa-
njuje svojom raznolikošću i obiljem. Ipak, nikad ne biste mogli upasti u zabludu da
11
ga nazovete sretnim mjestom. Simbolične ljubavnike helenskog svijeta ovdje je za-

mijenilo nešto sasvim drugo, nešto jedva primjetno dvospolno, uvrnuto u samo sebe.
Orijent ne može uživati u slatkoj anarhiji tijela - zato što je nadišao tijelo. Sjećam
se kako je Nessim jednom rekao - mislim da je nekog citirao - da je Aleksandrija ve-
lika vinska preša ljubavi; oni koji prođu kroz nju bolesnici su, samotnjaci, poroci -
hoću da kažem, svi oni koji su u svojoj spolnosti duboko ranjeni.
* * * *
Bilješke o tonovima pejzaža... Dugi nizovi tempera. Svjetlo propušteno kroz limuno-
vu srž. Zrak pun ciglene prašine - prašine slatkastog mirisa - i vonj vrelog pločnika
pogašenog vodom. Laki, vlažni oblaci, vezani za zemlju, a ipak malokad donose
kišu. Na toj osnovi iscijeđena boja crvene prašine, zelene prašine, sljezove boje po-
put krede i razrijeđene blijedogrimizne boje. Ljeti morska vlaga ovlaš pocakljuje
zrak. Sve je obavijeno ljepljivim plaštom.
A onda, s jeseni, zrak suh i treperav, oštar od statičkog elektriciteta, pali tijelo pod
laganom odjećom. Probuđena put trese rešetke svoje tamnice. Pijana kurva prolazi
noću mračnom ulicom rasipajući za sobom komadiće pjesme poput latica. Je li tako
Antonije čuo opojne melodije veličanstvene glazbe koja ga je nagnala da se zauvijek
prepusti voljenom gradu?
Nabrušena mladenačka tijela kreću u potragu za bliskom golotinjom, a u onim ka-
vanicama u koje je Balthazar tako često zalazio sa starim pjesnikom ovoga grada,{2}
mladići se nelagodno meškolje bacajući kocku pod svjetlom petrolejke: uznemireni
ovim suhim pustinjskim vjetrom - tako neromantičnim, tako nepovjerljivim - meško-
lje se i osvrću za svakom nepoznatom osobom. Hvataju zrak a u svakom ljetnom po-
ljupcu osjećaju okus živog vapna...
Morao sam doći ovamo da bih mogao potpuno rekonstruirati u glavi taj grad - tu-
robne krajeve koje je starac{3} vidio pune »crnih ruševina« svoga života. Štropot
tramvaja što podrhtavaju u svojim metalnim venama probijajući se preko mejdana{4}
na Mazariti. Zlato, fosfor, magnezijski blistav papir. Tu smo se često sastajali. Tu je
ljeti stajala mala tezga sa šarenom tendom gdje su se prodavale kriške lubenica i sla-
doled jarkih boja koji je ona rado jela. Dakako da bi uvijek malo zakasnila - možda
je dolazila pravo sa sastanka u zamračenoj odaji, o čemu ne želim razmišljati, ah bila
je tako svježa, tako mlada, otvorene krunice usta koja bi pritisnula na moje usne po-
put žarkog ljeta. Muškarac koga je bila netom napustila možda je još prebirao uspo-
mene na nju; možda je ona još na sebi osjećala cvjetni prah njegovih poljubaca? Ali
to nekako nije bilo važno dok sam osjećao njeno gipko tijelo naslonjeno na moju mi-
šicu i dok mi se smješkala bezazleno i iskreno, kao da nema nikakvih tajni. Bilo je
ugodno stajati tako, nespretno i pomalo stidljivo, ubrzanog daha zato što smo znali
12
što želimo jedno od drugoga. Poruke su, mimo svijesti, strujale pravo kroz mesnate
usne, oči, sladoled, šarenu tendu. Stojeći bezbrižno tako, držeći se zakvačeni malim
prstima, ispijajući u dugim gutljajima popodne prožeto mirisom kamfora, bili smo
srasli s gradom...
Večeras sam prelistavao ove svoje spise. Neki su mi od njih poslužili za potpalu u
kuhinji, a neke je dijete poderalo. Godi mi ovaj oblik cenzure zbog ravnodušnosti
koju svijet prirode osjeća prema umjetničkim tvorevinama - ravnodušnosti koja
malo-pomalo i mene obuzima. Uostalom, kakva korist od neke lijepe metafore o Me-
lissi kad ona sad počiva duboko pokopana, kao i svaka druga mumija, u ravnom i
mlakom pijesku crnog ušća?
Ali pomno čuvam tri bilježnice u kojima je Justine vodila svoj dnevnik, kao i stra-
nice na kojima je zabilježeno Nessimovo ludilo. Sve mi je to Nessim bio dao kad
smo se rastajali rekavši mi:
- Uzmi ovo i pročitaj. Tu ćeš naći mnogo toga o svima nama. To će ti pomoći da
lakše podneseš pomisao na Justinu, kao što je i meni pomoglo.
Bijaše to u »Ljetnom dvorcu« nakon Melissine smrti, kad je on još vjerovao da će
mu se Justine vratiti. Često razmišljam, svagda pomalo u strahu, o Nessimovoj ljuba-
vi prema Justini. Ima li ičeg sveobuhvatnijeg, ičeg čvršćeg utemeljenog u samom
sebi? To je pridavalo njegovoj boli nešto zanosno, one slatke rane koje čovjek očeku-
je da će prije naći u svetaca nego u običnih ljubavnika. Ipak, samo malo humora
moglo ga je izbaviti od takve grozne i sveobuhvatne patnje. Lako je sad kritizira-
ti, znam, znam.
* * * *
U velikoj tišini ovih zimskih večeri postoji samo jedan sat, a to je more. Njegovo je
nejasno gibanje u mojoj svijesti fuga uz koju pišem ove zapise. Prazne kadence
morske vode koja liže svoje rane, duri se uz rukavce delte, vri na napuštenim žalima
- pustim, zauvijek pustim pod krilima galebova: bijelih šara na sivilu što ga izjedaju
oblaci. Ako se ikad ovdje pojave jedra, stradaju prije nego što kopno baci na njih sje-
nu. Brodske olupine naplavljene na podnožju otočja, posljednje ljuske izgrizene
nevremenom što su preostale u modrom sirištu mora... nema ih više!
* * * *
Izuzev stare naborane seljanke koja svakog dana dolazi na mazgi iz sela da pospremi
kuću, djevojčica i ja smo ovdje posve sami. U neznanom okolišu, ona je sretna i ži-
vahna. Nisam joj još nadjenuo ime. Dakako da će se zvati Justine - kako bi drukčije?
A ja, niti sam sretan niti nesretan; živim tako, lebdeći, poput vlasi ili pera, u
13
maglovitom spletu svojih uspomena. Rekao sam nešto o beskorisnoj umjetnosti, ali
ništa pravo o utjehama koje ona pruža. Olakšanje koje mi daje ovaj rad mozgom i
srcem leži u ovome - što samo ovdje, u slikarskoj ili književnoj tišini, može stvarnost
biti sređena, obnovljena i prisiljena da pokaže svoje pravo značenje. Naši su svaki-
dašnji postupci u zbilji samo grubo platno pod kojim se krije zlatno tkanje - smisao
uzorka. Mi umjetnici doživljavamo u umjetnosti radosno pomirenje sa svim onim
što nas je u svakidašnjici ranilo ili nam nanijelo poraz; na taj način ne izmičemo sud-
bini kao što obični ljudi pokušavaju, nego je ostvarujemo u njenoj pravoj mogućnosti
- u mašti. Zašto bismo inače pozljeđivali jedni druge? Ne, smirenje koje tražim, i
koje ću možda naći, neće mi nikad pružiti ni Melissine blistave prijazne oči ni Justi-
nini tamni pogledi ispod crnih obrva. Svi smo se mi razišli kud koji; ali u ovom
prvom velikom raskidu u mojim zrelim godinama, naslućujem granice svoje
umjetnosti i osjećam kako mi uspomene na njih neizmjerno produbljuju i život i
umjetnost. U mislima ih ponovo proživljavam; kao da samo ovdje - za ovim drvenim
stolom ponad mora, ispod masline - kao da ih samo ovdje mogu obogatiti kako
zaslužuju. Stoga će okus ovih stranica preuzeti nešto od samih živih bića - njihov
dah, kožu, glasove - i utkati ih u podatno tkivo ljudskog pamćenja. Želim da oni
iznova ožive do one točke kad bol prerasta u umjetnost... Ne znam, možda je ovo tek
jalov pokušaj. Ali pokušati moram.
Danas smo dijete i ja zajedno dovršili kućno ognjište, tiho ćaskajući dok smo ra-
dili. Razgovaram s djevojčicom kao što bih razgovarao sa samim sobom dok sam
sam; ona mi pak odgovara nekakvim epskim jezikom koji je sama izmislila. Prstenje
što ga je Cohen bio kupio Melissi zakopali smo pod kamen na ognjištu, u skladu s
običajima na ovom otoku. To će donijeti sreću ukućanima.
* * * *
U vrijeme kad sam se upoznao sa Justinom, bio sam tako reći sretan čovjek. Iznena-
da su se otvorila vrata zahvaljujući mojoj prisnosti s Melissom - prisnosti koja je bila
još čudesnija zato što je bila neočekivana i posve nezaslužena. Kao i svi sebičnjaci,
ja ne mogu živjeti sam; i zaista mi je dozlogrdila posljednja godina samačkog života
- očajavao sam zbog svoje nesposobnosti da vodim kućanstvo, zbog svoje nemoći da
se brinem za odjeću, prehranu i novac. Dozlogrdile su mi i sobe pune žohara u koji-
ma sam tada stanovao, i koje je pospremao moj jednooki sluga Hamid.
Melissa nije probila moju slabašnu obranu ni jednom od onih vrlina koje se mogu
pripisati ljubavnicama - šarmom, izvanrednom ljepotom, inteligencijom - ne, nego
samo snagom onoga što jedino mogu nazvati njenim milosrđem, u grčkom značenju
te riječi. Sjećam se da sam je viđao, blijedu, prilično vitku, u otrcanom ogrtaču od tu-
ljanove kože, kako vodi psića po zimskim ulicama. Sjećam se njenih sušičavih ruku
14
prošaranih venama itd. Njenih krejonom podignutih obrva koje su na taj način
još više isticale njene lijepe, neustrašive, iskrene oči. Viđao sam je mjesecima sva-
kog dana, ah njena mrzovoljna, anilinska ljepota nije u meni budila nikakve osjećaje.
Dan za danom susretao sam je na putu do kavane Al Aktar, gdje me je čekao Baltha-
zar u svom crnom šeširu da mi izdaje »upute«. Nisam ni sanjao da će mi ona ikad
postati ljubavnica.
Znao sam da je nekad bila model na Akademiji - nezavidan posao - i da je sad
profesionalna plesačica; štoviše, da je ljubavnica postarijeg krznara, neotesanog i
vulgarnog poslovnog čovjeka iz središta grada. Spominjem ovo nekoliko podataka
samo zato da zabilježim čitav dio svog života koji je potonuo u more. Melissa! Me-
lissa!
* * * *
Vraćam se u mislima u ono vrijeme kada za nas četvoro zbiljski svijet nije gotovo ni
postojao; dani su jednostavno bili pauze između snova, pauze između pomičnih
stupnjeva vremena, djelovanja, trenutnog življenja... Plima beznačajnih događaja što
se valja po mrtvoj razini stvari, ne stupa ni u kakvo ozračje, ne vodi nas nikamo, ne
traži od nas ništa osim nemogućeg - da budemo svoji. Justine bi rekla da smo uhva-
ćeni u projekciju volje koja je odviše snažna i odviše nadmoćna da bi bila ljudska -
gravitaciono polje u koje je Aleksandrija uvlačila sve one koje je izabrala za svoje
primjerke...
* * * *
Šest sati. Vuku se bijele spodobe s kolodvorskih perona. Dućani se pune i prazne kao
pluća, u Rue des Soeurs. Blijede, izdužene zrake popodnevnog sunca titraju na du-
gim oblinama Esplanade, a zaslijepljeni golubovi, poput komadića razbacanog papi-
ra, uzlijeću na minarete da okupaju krila na posljednjim tračcima svjetla što se gasi.
Na tezgama mjenjačnica zvekeće srebro. Željezna rešetkasta ograda ispred banke još
je prevruća da bi je čovjek taknuo. Kočije kloparaju odvozeći činovnike u crvenim
fesovima do kavana na morskoj obali. Ovo je sat koji je najteže podnijeti, kad je
sa svog balkona iznenada ugledam kako polako hoda prema gradu u bijelim sandala-
ma, još uvijek pospana. Grad izlazi iz svog oklopa kao stara kornjača i gleda oko
sebe. Načas odbacuje poderane prnje svoje puti dok iz neke skrovite uličice pokraj
klaonice, usred mukanja i blejanja stoke, dopiru unjkavi odlomci neke pjesme iz Da-
maska: prodorni četvrttonovi, kao da tko melje sinuse u prah.
Umorni ljudi podižu rebrenice na svojim balkonima i žmirkajući izlaze na blijedo,
vrelo svjetlo - sparušeni cvjetovi popodneva provedenih u tjeskobi, u prevrtanju po
ružnim krevetima, sputani snovima. I ja sam postao jedan od tih jadnih robova
15
savjesti, građanin Aleksandrije. Ona prolazi ispod moga prozora i smješka se nekom
svom intimnom zadovoljstvu, hladeći se ovlaš svojom malom lepezom od trske. To
je smiješak koji vjerojatno nikad više neću vidjeti jer se u društvu samo smije obna-
žujući one svoje divne bijele zube. Ali taj turobni, pa ipak hitri smiješak pun je neče-
ga što se čovjek ne bi nadao da će otkriti u nje - sklonosti nestašnosti. Čovjek bi prije
pomislio da je ona pomalo tragično obojena osobnost kojoj nedostaje smisla za obi-
čan humor. U danima koji predstoje, samo uporno sjećanje na taj smiješak budit će u
meni sumnju.
* * * *
Više puta sam je tako vidio, u različito doba, i dakako da sam je dobro znao iz viđe-
nja prije nego što smo se upoznali - naš grad ne dopušta anonimnost nikome tko ima
veći godišnji prihod od dvjesta funta. Vidim je kako sjedi sama uz more, čita novine
i jede jabuku; ili u predvorju hotela Cecil, među prašnim palmama, u tijesno pripije-
noj haljini sa srebrnim šljokicama, s onom svojom prekrasnom bundom prebačenom
preko ramena kao što seljak nosi kabanicu - provukavši dugi kažiprst kroz petlju na
ovratniku. Nessim je zastao na vratima plesne dvorane preplavljene svjetlom i
glazbom. Nije ju zapazio. Pod palmama, u dubokoj niši, sjede dvojica staraca i igraju
šah. Justine je zastala da ih gleda kako igraju. Ona nema pojma o šahu, ali je opčinja-
va atmosfera tišine i koncentracije koja vlada oko njih. Dugo stoji između zanesenih
igrača i svijeta glazbe, kao da nije načisto kojem će se carstvu privoljeti. Napokon joj
Nessim tiho prilazi i hvata je za ruku, pa oboje stoje tako neko vrijeme, ona motreći
šahiste a on nju. Naposljetku ona tiho uzdahne i pođe polako, neodlučno, oprezno, u
obasjani svijet.
Zatim, vidim je u drugim prilikama, svakako nešto nepovoljnijim za nju, ili za nas
ostale - pa ipak, kako je ta izrazito muškobanjasta i snalažljiva žena znala biti po-
datno ženstvena! Neodoljivo me podsjećala na onaj soj strašnih kraljica koje su osta-
vile za sobom amonijačni smrad svojih incestuoznih ljubavi da lebdi kao oblak nad
podsviješću Aleksandrije. Divovske mačke ljudožderke poput Arsinoje bijahu joj ro-
đene sestre. Pa ipak, iza Justininih postupaka krilo se nešto drugo, rođene iz jedne
kasnije tragične filozofije, prema kojoj moral mora prevagnuti nad osobnim strasti-
ma. Ona je bila žrtva uistinu junačkih sumnji. Svejedno vidim i dalje neposrednu
vezu između slike Justine kako se saginje nad prljavi sudoper u kojem pluta fetus, i
sirote Valentinusove Sophije koja je izgubila glavu radi ljubavi koja je bila koliko
savršena toliko i pogrešno usmjerena.
* * * *
Georges Pombal, niži konzularni službenik, stanuje sa mnom u malom stanu u Rue
16
Nebi Daniel. On je rijetkost među diplomatima po tome što se čini da ima kičmu.
Njemu je zamorna tlaka protokola i primanja - nalik na nadrealističku noćnu moru -
puna egzotičnih čari. On vidi diplomaciju očima Rousseaua Carinika. On joj se pre-
daje ali nikad joj ne dopušta da proguta ono što je preostalo od njegova intelekta.
Mislim da se tajna njegova uspjeha krije u strahovitoj, gotovo vrhunaravnoj lijenosti.
Sjedi u Generalnom konzulatu za pisaćim stolom vječito pokrivenim posjetnica-
ma svojih kolega. To je divovski ljenivac od umjetne kože, spora Ijudeskara odana
dugim popodnevnim siestama i Crebillonu filsu.{5} Rupčići mu divno mirišu po Eau
de Portugal. Najradije razgovara o ženama, a vjerojatno govori iz osobnog iskustva
jer se gošće u našem malom stanu neprestance smjenjuju, malokad se isto lice pojavi
dva puta.
- Francuzima je ljubav ovdje zanimljiva. Ovdje se prelazi na stvar prije nego se
razmisli. Kad dođe vrijeme da se posumnja, da se osjeti kajanje, prevruće je, nitko
nema snage za tako nešto. Ovom animalizmu ovdje nedostaje finesse, ali meni to od-
govara. Ja sam istrošio srce i um ljubavlju i volim da me radije ostave na miru -
najviše mi, mon cher,{6} ide na živce ta judeokoptska manija za dissection,{7} za anali-
ziranjem. Ja se želim vratiti kući na svoje imanje u Normandiji slobodna srca.
Najveći dio zime provodi na odmoru pa sam tada sam u našem malom vlažnom
stanu i sjedim do kasno u noć ispravljajući zadaćnice. Jedino mi je društvo Hamid
koji hrče sve u šesnaest. Ove posljednje godine zapao sam u slijepu ulicu. Nedostaje
mi snage volje da učinim nešto od svoga života, da marljivim radom popravim svoj
položaj, da pišem - pa čak i da vodim ljubav. Ne znam što mi je. Prvi put sam osjetio
da zaista gubim volju za život. Gdjekad premećem svežanj rukopisa ili staru reviziju
nekog romana ili zbirke pjesama, nepažljivo i gadljivo, pa i tužno, kao kad čovjek
lista staru putovnicu.
Od vremena do vremena neka od Georgesovih mnogobrojnih djevojaka zaluta u
moju mrežu navrativši u naš stan dok njega nema, ali takav mi doživljaj samo još
više produbi taedium vitae.{8} Georges je u tim stvarima obziran i velikodušan pa
često, prije nego što otputuje (znajući koliko sam siromašan), unaprijed plati nekoj
Sirijki iz Golfove krčme da provede po koju noć u našem stanu en disponibilite,{9}
kako on sam kaže. Njena je dužnost da me razvedri, što nije nimalo zavidna zadaća,
pogotovo što naoko nema ničega po čemu bi se moglo zaključiti da sam nujan.
Sitno ogovaranje postalo je korisna forma automatizma koji se nastavlja dugo pošto
je čovjek izgubio potrebu da razgovara; ako treba, mogu čak i voditi ljubav laka srca
jer se ovdje ne spava baš dobro - samo bez strasti, bez pravog interesa.
Zanimljivi su, pa čak i dirljivi neki od susreta s tim jadnim, iznurenim stvorenjima
koje je fizička oskudica nagnala do krajnosti, ali mene više uopće ne zanima prebira-
nje po osjećajima tako da su sve one za mene poput figura bez dimenzija projiciranih
17
na filmskom platnu.
- Samo se tri stvari mogu učiniti s jednom ženom - rekla je jednom Clea. - Možeš
je voljeti, možeš patiti zbog nje i možeš je pretvoriti u literaturu.
Upravo sam doživljavao neuspjehe na svim ovim područjima osjećanja.
Zapisujem ovo samo zato da pokažem koliko je malo obećavao ljudski materijal
na kojem je Melissa nakanila raditi, da udahne dah života u moje nosnice. Nije joj
moglo biti lako nositi dvostruko breme, s obzirom na njeno siromaštvo i bolest. Tre-
balo je istinske hrabrosti da ponese i moje breme. Možda je ta hrabrost potekla iz
očaja jer je i ona dospjela na mrtvu razinu stvari, kao i ja. Oboje smo bili bankrotira-
li.
Tjednima me pratio po ulicama stari krznar s pištoljčinom u džepu na ogrtaču.
Bilo je utješno kad sam čuo od jedne Melissine prijateljice da pištolj nije nabijen, ali
me svejedno brinulo što me starac prati. Bit će da smo u mislima ubijali jedan drugo-
ga na svakom uličnom uglu u gradu. Ja bar nisam mogao mirno gledati ono njegovo
mrko kozičavo lice na kojem bijaše razmazan životinjski natmuren skup izmučenih
crta - nisam mogao podnijeti pomisao na njegovu vulgarnu prisnost s Melissom, s
onim njegovim znojnim sitnim rukama obraslim gustim crnim dlakama poput diko-
braza. Dugo je to tako potrajalo a onda, nakon nekoliko mjeseci, kao da je između
nas izniklo neko neobično osjećanje prisnosti. Kad bismo se sreli, klimnuli bismo
glavom i osmjehnuli se jedan drugome. Jednom, kad sam ga zatekao u nekom bifeu,
ostao sam stajati gotovo pola sata pokraj njega; samo što nismo zapodjeli razgovor,
ali nekako nismo ni on ni ja imali hrabrosti da to učinimo. Nismo imali o čemu dru-
gom razgovarati nego o Melissi. Kad sam odlazio, spazio sam ga u jednom od du-
gačkih zrcala, pognute glave, zagledanog u svoju čašu vina. Iznenadilo me nešto u
njegovu držanju - u nezgrapnom izrazu dresiranog tuljana koji se uhvatio ukoštac s
ljudskim osjećajima - i prvi put sam pojmio da on vjerojatno voli Melissu koliko i ja.
Smilila mi se njegova ružnoća i tupo, bolno neshvaćanje s kojim se našao pred
takvim nepoznatim osjećajem za njega kao što je ljubomora, gubitak voljene lju-
bavnice.
Poslije, kad su mu izvrtali džepove, opazio sam među kojekakvim drangulijama i
praznu bočicu jeftinog parfema koji je Melissa rabila; ponio sam tu bočicu sa sobom
u stan, gdje je nekoliko mjeseci stajala na okviru kamina prije nego što ju je Hamid
bacio pri proljetnom spremanju. Nikad nisam to rekao Melissi; ali često, kad sam
noću sjedio dok je ona plesala u baru, i možda iz nužde spavala s kojim od svojih
obožavatelja, promatrao sam tu bočicu razmišljajući tužno i usrdno o ljubavi toga
groznog starca, mjereći je sa svojom ljubavlju; i osjećajući isto tako, umjesto njega,
očaj koji natjera čovjeka da se grčevito uhvati za neki mali odbačeni predmet koji je
još natopljen uspomenom na iznevjerenu ljubav.
18
Našao sam Melissu, naplavljenu poput napol utopljene ptice, na sumornoj obali
Aleksandrije, povrijeđene spolnosti...
* * * *
Ulice koje vode od dokova, i njihov pokrpani, truli brodski teret od kuća koje dišu
jedna drugoj u usta, onako nakrivljene. Balkoni s rebrenicama na prozorima i starice
kojima je kosa puna krvi od krpelja. Oljušteni zidovi pijano nahereni na istok i zapad
od svoga težišta. Crna pantljika muha koje se lijepe za usne i oči djece - posvuda
vlažne perle od ljetnih muha; samom težinom svojih tijela otkidaju stare papirnate
muholovke što vise na ljubičastim vratima šatri i kavana. Smrad Berbera okupanih
znojem, poput vonja istrunulog saga na stubištu. Pa onda ulična graja - vriska i zvec-
kanje Saidija koji nosi vodu udarajući metalnim šalicama radi reklame, krikovi na
koje se nitko ne obazire i koji s vremena na vrijeme nadjačaju galamu, kao da tko
čupa utrobu nekoj nježno građenoj životinjici. Rane nalik na jezerca - inkubacija
ljudske bijede takvih razmjera da se čovjek užasava i svi mu se osjećaji prelijevaju u
gađenje i stravu.
Zavidio sam Justini kako se samouvjereno i bezbrižno probija kroz te ulice do ka-
vane El Bab u kojoj sam je čekao. Ulaz s raspuknutim svodom gdje smo posve be-
zazleno sjedili i razgovarali; ali naš je razgovor bio prožet uzajamnim razumijeva-
njem koje smo smatrali tek sretnim znakom prijateljstva. Na onom tamnosmeđem
zemljanom podu, osjećajući kako Zemljin valjak koji se brzo hladi zaranja u tamu,
bili smo obuzeti samo željom da priopćimo jedno drugome misli i doživljaje koji
nadmašuju raspon misli uobičajen među običnim ljudima. Ona je govorila kao
muško i ja sam govorio kao muško. Sjećam se samo vrste i težine naših razgovora, a
ne i njihova sadržaja. Onako zaneseno podbočen laktom, pijuckajući jeftini arak i
smješkajući joj se, udisao sam topli ljetni miomiris njene haljine i put - miomiris koji
se zvao, ne znam zašto, Jamais de la vie.{10}
* * * *
To su trenuci koji opsjedaju pisca, a ne ljubavnika, trenuci koji i dalje žive. Čovjek
im se može vratiti u sjećanju s vremena na vrijeme, ili ih iskoristiti kao temelj na ko-
jem gradi dio svoga života što ga tvori pisanje. Može ih izokrenuti riječima, ali ih ne
može iskvariti. S tim u vezi, prisjećam se još jednog takvog trenutka, kako ležim uz
ženu koja spava u jeftinoj sobi nedaleko od džamije. U tu ranu proljetnu zoru, s nje-
nom gustom rosom, izdvajajući se iz težine koja vlada u cijelom gradu prije nego što
ga probude ptice, začuo sam umilni glas slijepog mujezina sa džamije kako reciti-
ra Ebed - glas koji lebdi poput vlasi u gornjim slojevima aleksandrijskog zraka
rashlađenog palmama. »Slavim savršenstvo Boga, zauvijek postojećeg« (ovo je po-
19
novio tri puta, svaki put sve polaganije, u visokom umilnom registru). »Savršenstvo
Boga, željenog, postojećeg, jedinog, vrhovnog: savršenstvo Boga, jednog jedinog;
savršenstvo Onoga koji sebi ne uzima ni muškarca ni ženu za druga, niti ikoga sebi
sličnog, niti ikoga tko je neposlušan, niti ikakvog zamjenika, sebi ravnog ili po-
tomka. Slavljeno budi Njegovo savršenstvo!«
Uvijajući se kao zmija, velika molitva uvukla se u moju pospanu svijest, kolut po
blistavi kolut riječi - mujezinov glas spušta se sve dublje iz registra u registar - sve
dok se ne učini da je čitavo jutro nabijeno njenom čudesnom, ljekovitom moći, na-
govještajima nezaslužene i neočekivane milosti, prožimajući tu bijednu sobu u kojoj
Melissa leži i diše lagano poput goluba, Ijuljuškajući se na oceanskim divotama jezi-
ka koji nikad neće naučiti.
* * * *
Tko može osporiti da je Justine imala i svoju glupu stranu? Kult uživanja, sitnu tašti-
nu, želju da i mali ljudi imaju dobro mišljenje o njoj, nadutost? Kad bi joj puhnulo u
glavu, znala je biti strahovito zahtjevna. Jest, jest. Ali sav taj korov zalijeva se
novcem. Reći ću samo toliko da je o mnogo čemu mislila kao muško i da je u svojim
postupcima uživala nešto od slobodne, vertikalne neovisnosti muškog gledanja na
stvari. Naša je prisnost bila čudne, duhovne naravi. Vrlo sam rano otkrio da je kadra
čitati tuđe misli na nepogrešiv način. Nama su misli nadolazile istodobno. Sjećam se
kako sam jednom pojmio da misli isto ono što je i meni netom palo na pamet, to jest:
»Ova naša intimnost bolje da ne ide dalje jer smo već iscrpili sve njene mogućnosti
u svojoj mašti - a ono što ćemo na kraju otkriti, iza tamnog tkanja čulnosti, bit će pri-
jateljstvo tako duboko da ćemo zauvijek ostati vezani«. Bijaše to, ako baš hoćete,
očijukanje duša prerano istrošenih iskustvom, što se činilo da je mnogo opasnije
nego ljubav zasnovana na spolnoj privlačnosti.
Kako sam znao koliko ona voli Nessima i koliko ga i sam volim, nisam mogao da
se ne zgrozim od te pomisli. Ležala je uza me, lagano disala i zurila svojim velebnim
očima u strop naseljen kerubinima. Rekoh joj:
- Ova ljubav između siromašnog nastavnika i žene iz visokog aleksandrijskog
društva ničemu ne vodi. Kako bi bilo žalosno kad bi sve ovo završilo običnim
skandalom, nakon kojeg bismo nas dvoje ostali sami, a ti bi morala odlučiti kako da
me se oslobodiš!
Justine nije voljela čuti istinu. Okrenula mi se na laktu, oborila one svoje veli-
čanstvene zabrinute oči i zagledala se u mene:
- Ovdje se nema što birati - reče onim svojim promuklim glasom koji sam bio
silno zavolio. - Ti govoriš kao da mi možemo nešto birati. Mi nismo toliko jaki ni
opaki da bismo mogli birati. Sve je ovo tek dio pokusa koji obavlja netko drugi,
20
možda grad ili neki drugi dio nas samih. Šta ja znam?
Sjećam se kako je sjedila pred višestrukim zrcalom kod krojača dok je isprobava-
la kostim od šagrena i kako je rekla:
- Gle! Pet različitih slika istog predmeta! Eto vidiš, kad bih ja pisala, pokušala bih
dati likovima višedimenzionalni efekt, kao da ih gledaš kroz prizmu. Zašto ne bi lju-
di imali više od jednog profila u isti mah?
Zatim je zijevnula i pripalila cigaretu; uspravljajući se na postelji, obujmila je ru-
kama svoje tanke gležnjeve, pa je odrecitirala polako, ironično, one divne stihove
staroga grčkog pjesnika o davno minuloj ljubavi - njihova se ljepota gubi u prijevo-
du. Slušajući je kako izgovara te stihove, nježno dodirujući svaki slog na promišlje-
nom, podrugljivom grčkom jeziku, osjetio sam iznova čudnovatu, dvosmislenu moć
toga grada - njegova ravnog, aluvijalnog pejzaža i istrošenog zraka - i prepoznao sam
u njoj pravo dijete Aleksandrije, koje nije ni grčko ni sirijsko ni egipatsko, nego hi-
bridno: pravi konglomerat.
Kako je samo osjećajno izgovorila ono mjesto gdje starac baca staro ljubavno
pismo koje ga je onako silno ganulo i kliče: »Izlazim tužan na balkon; sve samo da
promijenim ovaj slijed misli, pa makar da samo vidim kakvo-takvo gibanje u gradu
koji volim, u njegovim ulicama i dućanima!« A ona sama otvara rebrenice na mrač-
nom balkonu iznad grada obasjanog šarenim svjetlima: osjeća večernji povjetarac
kako dolazi s granica Azije: zaboravlja načas na svoje tijelo.
* * * *
Nadimak »princ« Nessim bijaše, naravno, šala; bar za obrtnike i commerçants{11} u
crnim kaputima koji su ga svojedobno gledali kako se bešumno vozi put Canopusa u
veličanstvenom, srebrnom Rolls-Royceu s kapama na glavčinama kotača boje narci-
sa. Prvo i prvo, on nije bio musliman, nego Kopt. Pa ipak je taj nadimak bio dobro
izabran jer je bilo nečega prinčevskog u Nessimovoj ravnodušnosti spram uobičajene
pohlepe, pred kojom popuštaju plemeniti nagoni Aleksandrijaca - čak i onih najboga-
tijih. Međutim, faktori zbog kojih je izašao na glas kao čudak nisu sami po sebi ništa
značili onima koji nisu prije živjeli na Levantu. Njemu nije bilo stalo do novca, osim
da ga troši - to je bilo prvo; a drugo je bilo to što nije imao garçonnière{12} i što se
činilo da je potpuno vjeran Justini - što je bilo upravo nečuveno. Što se novca tiče,
bio je toliko bogat da mu se novac uistinu gadio pa ga nikad nije nosio sa sobom.
Trošio je na arapski način i davao trgovcima rukom pisane priznanice, a noćni barovi
i restorani primali su od njega potpisane čekove. Dugove je vraćao točno i svakog
jutra slao svoga tajnika Selima da automobilom prijeđe onaj isti put kojim je on
prethodnog dana bio prošao i da poplaća sve dugove što ih je bio napravio.
Ovakvo ponašanje smatrali su krajnje ekscentričnim i bahatim stanovnici grada
21
kojima primitivna i uvriježena shvaćanja, sitničave predrasude i manjkav odgoj nisu

dopuštali da shvate taj njegov europski stil. Ali Nessimu je takvo vladanje bilo i pri-
rođeno, ne samo stečeno odgojem; u tom malom svijetu promišljena i putena zgrta-
nja novca, on nije mogao naći pravo područje djelovanja za duh koji je u biti bio nje-
žan i misaon. Iako nije bio ni najmanje autoritativan, izazivao je govorkanja
postupcima koji su nosili pečat snažne ličnosti. Ljudi su bili skloni pripisivati takvo
njegovo ponašanje stranom školovanju, ali zapravo Njemačka i Engleska nisu učinile
gotovo ništa drugo nego ga zbunile i onesposobile za život u gradu. Prva je od njih
usadila sklonost metafizičkim spekulacijama u nešto što je bio prirodan mediteranski
duh, a u Oxfordu su pokušali napraviti od njega akademskog građanina, ali su uspjeli
samo razviti njegovu filozofijsku predispoziciju do te mjere da više nije bio kadar
baviti se umjetnošću koju je najviše volio, slikarstvom. Mnogo je razmišljao i patio
ali mu je nedostajalo odlučnosti da se usudi otisnuti - prvi preduvjet za svaki praktič-
ni rad.
Nessim je bio u zavadi s gradom, ali kako je zbog svoga velikog bogatstva bio
svakog dana u dodiru s poslovnim ljudima, oni su ublažavali svoju suzdržljivost tako
što su postupali s njim vedro i popustljivo, onako milostivo kao što se postupa s ne-
kim kome nisu sve ovce na broju. Možda i nije bilo nikakvo čudo što ga je čovjek
mogao zateći u njegovu uredu - u onom sarkofagu od čeličnih cijevi i osvijetljenog
stakla - kako sjedi poput siročeta za velebnim pisaćim stolom (pokrivenom zvoncima
i koloturima i specijalnim svjetiljkama), jede crni kruh namazan maslacem i čita Va-
sarija rastreseno potpisujući pisma i priznanice. Podigao bi prema posjetiocu ono
svoje blijedo, bademasto lice, sa zatvorenim, povučenim, gotovo umolnim izrazom.
Pa ipak, kroz svu tu njegovu blagost provlačila se neka čelična žica, jer je njegovo
osoblje svagda u čudu otkrivalo da nema, koliko se god doimao nepažljiv, pojedi-
nosti u poslu za koju on ne zna, i da mu je gotovo svaki poslovni potez zasnovan na
zreloj prosudbi. On je svojim namještenicima bio nešto kao proročište - iako se čini-
lo (uzdisali su oni i slijegali ramenima) da ni za šta ne mari! A ne mariti za dobit, to
u Aleksandriji smatraju ludošću.
Poznavao sam ih obadvoje iz viđenja prije nego što smo se stvarno upoznali - kao
što sam poznavao svakog u gradu. Iz viđenja i isto tako po čuvenju: jer su oni svojim
napadnim, autoritativnim i posve nekonvencionalnim načinom života upali u oči na-
šim provincijskim sugrađanima. O njoj se pričalo da je promijenila mnogo ljubavni-
ka, a Nessima su smatrali za un mari complaisant.{13} Višeput sam ih gledao kako za-
jedno plešu, on vitak i tanak u struku kao žensko, s dugim, izvijenim, lijepim šaka-
ma; Justine sa svojom ljupkom glavom - izrazito povijen arapski nos i prozračne zje-
nice proširene od beladone. Zvjerala je oko sebe kao polupripitomljena pantera.
Onda: jednom su me nagovorili da održim predavanje o pjesniku ovoga grada u
Atelier des Beaux Arts{14} - svojevrsnom klubu talentiranih ljubitelja umjetnosti gdje
22
su se oni sastajali, unajmljivali ateljee i tako dalje. Prihvatio sam tu ponudu jer je to
značilo da ću zaraditi nešto novca za Melissin novi ogrtač, a jesen je bila na pragu.
Ali bilo mi je teško jer sam osjećao da je starac, tako reći, posvuda oko mene, da
prožima mračne ulice oko prodavaonice mirisom onih stihova destiliranih iz bijednih
ali zahvalnih ljubavi koje je doživio - ljubavi koje je možda kupio novcem i koje su
potrajale svega nekoliko trenutaka, ali sad žive i dalje u njegovim stihovima - tako je
svjesno i nježno ulovio te slučajne trenutke i očuvao ih do u tančine. Kako je bilo
drsko od mene predavati o tom podrugljivcu koji je tako prirodno i s tako istančanim
instinktom skupljao svoje teme na ulicama i u bordelima Aleksandrije! I još k tome
ne govoriti galanterijskim pomoćnicima i sitnim činovnicima - koje je on ovjekovje-
čio – nego dostojanstvenom polukrugu otmjenih dama kojima je kultura koju
on predstavlja bila neka vrsta zavoda za transfuziju krvi: one su zapravo došle na
transfuziju. Mnoge su se od njih radi toga odrekle i partije bridža, iako su znale da se
neće ovdje oplemeniti nego prije otupjeti.
Sjećam se samo da sam rekao kako me njegovo lice progoni - ono dozlaboga
tužno blago lice s njegove posljednje fotografije; a kad su se# supruge uglednih gra-
đana stuštile niz kameno stubište i izašle na mokre ulice gdje su ih čekali njihovi
osvijetljeni automobili, pošto su ostavile bile za sobom u pustoj dvorani mirise svo-
jih parfema, opazio sam da je u predavaonici ostala još samo jedna osamljena stu-
dentica strasti i umjetnosti. Sjedila je zamišljena u dnu dvorane, prekriživši noge kao
muškarac, odbijajući dimove cigarete. Nije gledala u mene nego neuljudno u
pod ispred sebe. Bio sam polaskan misleći kako je možda ipak jedna osoba umjela
ocijeniti moje poteškoće. Uzeo sam svoju vlažnu torbu i staru kišnu kabanicu i zapu-
tio se niza stube na ulicu gdje je vjetar nosio s mora sitnu prohladnu kišicu. Pošao
sam bio kući gdje je Melissa zacijelo već bila budna, prostrla stol za večeru na stolu
pokrivenom novinama, pošto je najprije bila poslala Hamida do pekara da donese pe-
čenje - jer nismo imali svoj štednjak.
Na ulici je bilo hladno i prešao sam na drugu stranu, do jarko osvijetljenih izloga
u Rue Fuad. U izlogu jedne sitničarije spazio sam malu konzervu maslina na kojoj je
pisalo Orvieto, pa obuzet iznenadnom željom da budem na pravoj strani Sredo-
zemnog mora, uđoh u dućan, kupih konzervu i zamolih da mi je odmah otvore, a
onda sjedoh na mramorni stolić obasjan onim grozomornim svjetlom i uzeh jesti Ita-
liju, njeno tamno, preplanulo meso, rukama obrađeno proljetno tlo, posvećene vi-
nograde. Slutio sam da Melissa nikad ne bi ovo shvatila. Morat ću joj slagati da
sam izgubio novac.
U prvi mah nisam primijetio velebni auto koji je ostavila na ulici s upaljenim mo-
torom. Ušla je u dućan nenadano, naglo i odlučno, i upitala me sa zapovjedničkim
izrazom s kakvim se lezbijke, ili bogatašice, obraćaju očito siromašnim osobama:
23
- Što ste htjeli reći onom svojom primjedbom o antinomijskoj naravi ironije? - ili
takvom nekakvom doskočicom koju sam već zaboravio.
Kako se nisam mogao odvojiti od Italije, odmjerio sam je prijekim pogledom i
opazio u zrcalima na tri strane prostorije kako se sagnula nada me, s izrazom uzne-
mirene, nadute suzdržljivosti na svom tamnom, uzbudljivom licu. Dakako da sam
bio zaboravio što sam rekao o ironiji ili, uostalom, o bilo čemu drugom, pa sam joj to
i rekao s nehinjenom ravnodušnošću. Ona je kratko uzdahnula, kao da joj je uistinu
odlanulo, pa je sjela sučelice meni, pripalila francusku cigaretu caporal i uvlačeći
dim kratko i odrješito odbijala tanke vrpce modrog dima u blještavo svjetlo. Činilo
mi se da je malčice neodlučna dok me je promatrala tako otvoreno da me je zbunila -
baš kao da razmišlja kako bi me mogla iskoristiti.
- Svidjelo mi se - reče - kako ste citirali njegove stihove o ovom gradu. Dobro go-
vorite grčki. Valjda ste i sami pisac?
- Valjda - odgovorih. Čovjek se uvijek osjeti povrijeđen kad ga ne poznaju. Učini-
lo mi se da nema smisla nastavljati ovaj razgovor. Oduvijek su mi bili mrski razgo-
vori o književnosti. Ponudio sam joj maslinu, koju je ona hitro pojela, ispljunula kao
mačka košticu u rukavicu i držeći je rastreseno u ruci rekla:
- Htjela bih vas odvesti do Nessima, moga muža. Hoćete li poći sa mnom?
Na vratima se pojavio policajac, očito uzrujan zbog nepropisno parkiranih kola.
Tada sam prvi put vidio Nessimovu velebnu kuću s njenim kipovima i lođama s
palmama, s Courbetovim i Bonnardovim slikama - i tako dalje. Bila je u isti mah li-
jepa i grozna. Justine je pohitala uz velebne stube i zastala samo da izvadi košticu od
masline iz džepa na ogrtaču i baci je u kinesku vazu, dozivajući neprestance Nesima.
Prelazili smo iz sobe u sobu narušavajući tišinu. Napokon joj se on odazvao iz veleb-
nog ateljea u potkrovlju, a ona je dojurila do njega kao lovački pas, donijela mu me-
taforički govoreći, mene do nogu i povukla se mašući repom. Ja sam bio njen plijen.
Nessim je sjedio na vrhu Ijestava i nešto čitao, a onda je polako sišao do nas i
pogledao najprije jedno pa drugo. U njegovoj stidljivosti nije mu bilo ništa lakše što
je vidio moju pohabanu odjeću, mokru kosu, konzervu maslina, a ja opet nisam znao
kako da mu objasnim svoj dolazak jer nisam imao pojma zašto sam uopće doveden
ovamo.
Smilio mi se pa sam ga ponudio maslinom; zatim smo sjeli i pojeli preostale
masline dok je Justine donosila piće i govorila, ako se ne varam, o Orvietu u kojem
m on ni ja nismo nikad bili. Pravo je olakšanje misliti na taj naš prvi susret. Nikad im
nisam bio bliži - mislim, bliži njima kao supružnicima; tada mi se činilo da su njih
dvoje veličanstvena dvoglava životinja kakav brak već može biti. Promatrajući do-
broćudno i toplo svjetlo u njegovim očima, shvatio sam, prisjetivši se svih onih sa-
blažnjivih glasina o Justini, da je sve ono što je ona učinila, učinila u neku ruku
24
radi njega - čak i ono što je bilo zlo i nevaljalo u očima svijeta. Njena je ljubav bila
poput kože u kojoj je on ležao ušiven kao Heraklo u djetinjstvu; a njeni napori da
ostvari svoju osobnost uvijek su nju vodili do njega, a ne od njega. Znam da svijet ne
mari za ovakve paradokse, ali mi se tada činilo da Nessim poznaje i prihvaća nju na
način koji je nemoguće objasniti nekome za koga je ljubav još uvijek vezana za
posjedovanje voljene osobe. Jednom mi je, mnogo kasnije, rekao:
- Što sam mogao? Justine je u mnogo čemu bila za mene prejaka. Ja sam nju mo-
gao nadmašiti samo u ljubavi - to je bio moj najjači adut. Išao sam pored nje - pre-
dviđao sam svaki njen pad; na svakom mjestu gdje bi pala, našla bi već mene,
spremnog da joj pomogne da se osovi na noge i pokaže joj da to nije uopće važno.
Na kraju krajeva, ona je kompromitirala ono što je meni bilo najmanje važno - moj
ugled.
To je bilo mnogo kasnije: prije nego što nas je splet nesretnih okolnosti povukao u
vrtlog, nismo se poznavali toliko dobro da bismo mogli ovako otvoreno razgovarati.
Sjećam se i kako je jednom rekao - bijaše to u ljetnikovcu nedaleko od Bourg El
Araba:
- Iznenadit ćeš se kad ti kažem da sam Justinu smatrao velikom, na neki način.
Ima, znaš, nekih oblika veličine koji, ako se ne primijene u umjetnosti ili religiji, iza-
zivaju u običnom životu pravi rusvaj. Njen je talent bio pogrešno usmjeren na ljubav.
Ona je svakako bila u mnogo čemu loša, ali su sve to bile puke sitnice. Isto tako ne
bih mogao reći da nije nikome učinila ništa nažao. Ah na one kojima je najviše učini-
la nažao, djelovala je plodotvorno. Istjerivala je ljude iz njihovih starih ljuštura. To je
moralo boljeti, a mnogi su krivo procijenili narav boli koju im je zadala. Ali ja ni-
sam. - I osmjehujući se onim svojim poznatim osmijehom, u kojem se umiljatost mi-
ješala s neizrecivom gorčinom, on ponovi tiho, šaptom: - Ali ja nisam.
* * * *
Capodistria... kako se on ovdje uklapa? Reklo bi se da je on više zloduh nego čovjek.
Plosnata, trokutasta zmijska glava s golemim čeonim režnjevima; kosa mu pada uši-
ljena na čelo. Bjelkast, palucav jezik neprestano mu je u pokretu vlažeći mu tanke
usne. Neizmjerno je bogat i ne mora sam ni prstom maknuti. Povazdan sjedi na terasi
Burzovnog kluba i promatra žene kako prolaze, nemirnim očima čovjeka koji
neprestano miješa stari, zamašćeni špil karata. Od vremena do vremena se trgne, po-
put kameleona kad isplazi jezik - dajući znak gotovo nevidljiv nepažljivim promatra-
čima. Tada se neka prilika iskrade s terase i pođe za ženom na koju je on pokazao.
Pokatkad njegovi agenti sasvim otvoreno zaustavljaju i salijeću žene na ulici u nje-
govo ime, spominjući određenu svotu novca. U našem se gradu nitko ne vrijeđa na
spomen novca. Neke se djevojke samo nasmiju. Neke odmah pristanu. Nikad ničim
25
ne pokažu da se ljute. Krepost se u nas nikad ne hini. Pa ni porok. Oboje su posve

prirodni.
Capodistria se drži daleko od svega toga, u svom besprijekornom kaputu od
šagrena, a na prsima mu šaren svilen rupčić. Uske mu se cipele ljeskaju. Prijatelji ga
zovu Da Capo zbog spolne potencije o kojoj se priča da je velika koliko i njegovo
bogatstvo - ili njegova ružnoća. U nekom je nejasnom srodstvu sa Justinom, koja
kaže o njemu:
- Žao mi ga je. Srce mu je uvelo i ostao je sa pet osjetila, poput komadića razbije-
ne vinske čaše.
Međutim, čini se da ga ne tišti taj strahovito jednolični život. Njegova je obitelj
poznata po većem broju samoubojstava, i psihološka mu je baština opterećena du-
ševnim poremećajima i bolestima. Njega to, međutim, ne zabrinjava i on kaže dodi-
rujući sljepoočnicu dugačkim kažiprstom:
- Svi su moji preci skrenuli ovdje, u glavi. Pa i moj otac. On je bio velik ženskar.
U dubokoj starosti, dao je izraditi od gume model savršenog ženskog tijela - u na-
ravnoj veličini. Zimi se mogla napuniti vrelom vodom. Bila je neobično lijepa.
Prozvao ju je Sabina, po svojoj majci, i nosio je svuda sa sobom. Imao je pasiju da
putuje prekooceanskim brodovima i zapravo je posljednje dvije godine života proveo
na jednome od njih putujući u New York i natrag. Sabina je imala divnu garderobu.
Trebalo ih je vidjeti kako dolaze zajedno u blagovaonicu odjeveni za večeru. Puto-
vao je sa svojim njegovateljem, slugom, koji se zvao Kelly. Između njih je, poduprta
s obje strane kao pijana ljepotica, hodala Sabina u svojoj prekrasnoj večernjoj toaleti.
One noći kad je umro, rekao je Kellyju: »Brzojavi Demetriusu da je Sabina umrla u
mom naručju večeras bez ikakvih bolova.« Pokopali su je s njim u Napulju.
Smijeh mu je najprirodniji i najneusiljeniji koji sam ikad čuo.
Poslije, kad sam bio izbezumljen od briga i zadužen do grla kod Capodistrije, nije
mi on više bio tako ugodan sugovornik. Jedne noći Melissa je sjedila supijana na
šamlici pokraj vatre i držala u onim svojim dugim, izvijenim prstima priznanicu koju
sam ja bio potpisao Capodistriji i preko koje je bilo samo ispisana riječ »vraćeno«...
Ovakve uspomene peku čovjeka. Melissa mi je rekla:
- Justine je mogla lako otplatiti tvoj dug, ali ja nisam htjela da se još više poveća
tvoja ovisnost o njoj. Osim toga, iako tebi više nije stalo do mene, htjela sam učiniti
nešto za tebe - a ovo je bila najmanja od svih žrtava. Nisam mislila da će te toliko za-
boljeti što sam spavala s njim. Zar nisi i ti učinio to isto za mene - mislim, uzajmio
novac od Justine da bi mi mogao platiti rengensko snimanje? Znala sam ja to iako si
mi lagao. Ja tebi neću lagati, nikad ti ne lažem. Evo, uzmi ovo i poderi, ali nemoj
više s njim kockati. To nije društvo za tebe.
I okrenuvši glavu od mene, učini tipičnu arapsku kretnju kao da pljuje.
26
* * * *
O Nessimovu vanjskom životu - o onim golemim i dosadnim primanjima na koja je
isprva pozivao poslovne kolege a poslije su mu služili za opskurne političke ciljeve -
ne bih želio pisati. Dok sam se šuljao kroz velebno predvorje i uza stube do ateljea,
zastajao sam da promotrim veliki kožni štit na okviru za kamin, na kojem bijaše
izvješen plan za raspored gostiju za stolom - da vidim tko će sjediti Justini slijeva i
zdesna. Kraće vrijeme ljubazno su se trudili da me uključe u te skupove, ali su meni
ta primanja ubrzo dojadila pa sam se izgovarao bolešću, iako mi je bilo drago što mi
je dopušten pristup u atelje i golemu knjižnicu. Poslije smo se sastajali kao urotnici a
Justine je odbacila ono tobože veselo i hirovito prenemaganje kao osoba kojoj je do-
sadno, prenemaganje kojim se služila kao krinkom u društvenom životu. Njih bi dvo-
je zbacili cipele s nogu i igrali piket pri svjetlu svijeća. Poslije, kad bi odlazili na po-
činak, ona bi ugledala sebe u zrcalu na prvom odmorištu i rekla svom odrazu: -
Kakva si ti samo dosadna, umišljena i histerična Židovka!
* * * *
U Mnemjianovoj babilonskoj brijačnici na uglu Ulica i Fuad I i Nebi Daniela,
Pombal je svakog jutra ležao do mene u zrcalima. Istodobno su nas podizali i blago
spuštali na tlo umotane poput mrtvih faraona, a onda bismo se u isti mah ponovo po-
javili u zrcalu na stropu, razapeti kao primjerci kukaca u vitrini. Mali crnac pokrio bi
nas bijelim ubrusima dok bi brijač u velikom viktorijanskom vrču s branikom za
brkove pravio gustu pjenu slatkastog mirisa prije nego što bi je počeo nanositi na
naše obraze dobro odmjerenim potezima četkice. Čim bi nas prvi put nasapunao, pre-
pustio bi nas pomoćniku a on bi otišao do velikog remena za oštrenje britve među
muholovkama na zidu u dnu brijačnice i uzeo oštriti englesku britvu.
Mali je Mnemjian pravi patuljak ljubičastih djetinjih očiju. On je čovjek koji sve
pamti, gradski arhiv. Ako vas zanima porijeklo ili prihodi bilo kojeg slučajnog pro-
laznika, treba samo njega pitati; on će vam iznijeti sve pojedinosti svojim monoto-
nim glasom dok oštri britvu o remen i iskušava je na debeloj crnoj dlaci na svojoj
podlaktici. Ono što ne zna može doznati u roku od nekoliko minuta. Osim toga, po-
djednako je dobro obaviješten o živima kao i o mrtvima; ovo mislim u doslovnom
smislu jer on u grčkoj bolnici brije i priprema za pokop njihove žrtve prije no što ih
izruče pogrebnicima - to je posao koji obavlja s užitkom, u kojem ima i rasne nasla-
de. Njegov prastari zanat obuhvaća oba svijeta, a neka od njegovih najboljih zapaža-
nja počinju riječima: »Taj i taj mi je rekao svojim posljednjim dahom...« O njemu se
priča da je nevjerojatno privlačan ženama, i kažu da je stavio na stranu pravo bo-
gatstvo koje je prikupio od svojih obožavateljica. Ali isto tako i nekoliko postarijih
27
egipatskih dama, supruga i udovica raznih paša, njegove su stalne mušterije kojima
odlazi u redovitim vremenskim razmacima da ih frizira. One su već, kako on previja-
no kaže, »sve isprobale« - pa posegne rukom za leđa da opipa ružnu grbu koja stoji
na njima kao kruna, i ponosno dodaje: »Ovo njih uzbuđuje«. Među ostalim stvarima,
ima i zlatnu kutiju za cigarete koju je dobio od jedne obožavateljice i u kojoj drži za-
lihu cigaretnih papirića. Grčki mu nije najbolji ali govori hrabro i slikovito, a Pombal
mu ne dopušta da govori francuski, kojim mnogo bolje vlada.
Povremeno podvodi žene mom prijatelju, a ja se uvijek čudim iznenadnim
pjesničkim uzletima za koje je sposoban kad opisuje svoje protégés.{15} Naginjući se
nad Pombalovo lice okruglo kao mjesec, reći će, primjerice, diskretnim šaptom dok
ga počinje strugati britvom: - Imam nešto za vas - nešto specijalno. Spazivši moj
pogled u zrcalu, Pombal brže-bolje baca pogled na drugu stranu da ne bismo zarazili
jedan drugoga smiješkom. I oprezno zagrokće. Mnemjian se ovlaš naginje na prstima
gledajući pomalo ukriž. Sitnim umiljatim glasom obavija ljuskom dvosmislenosti sve
što govori, a govor mu nije ništa manje vrijedan pažnje zato što ga prekida kratkim
uzdasima čovjeka umornog od života. Neko vrijeme potraje šutnja. Ja gledam
Mnemjianovo tjeme u zrcalu na stropu - onaj bestidno istršali čuperak crne kose od
koje je na sljepoočnicama napravio uvojke, nadajući se zacijelo da će time odvući
pozornost od onih svojih grbavih leđa od papirmašea.{16} Dok brije, oči mu se zamu-
te a lice postane posve bezizražajno. Šeta prstima po našim živim licima isto onako
hladno kao i po licima onih izbirljivaca koji su (da, blago njima) mrtvi.
- Ovoga puta - kaže Mnemjian - bit ćete oduševljeni u svakom pogledu. Mlada je,
jeftina i čista. Reći ćete sami sebi: mlada jarebica, saće meda u koje nitko nije
dirnuo, golubica. Ima novčanih neprilika. Nedavno se vratila iz ludnice u Helwanu
gdje ju je muž pokušao strpati jer da je tobože luda. Dogovorio sam se s njom da sje-
di kod Rose Marie za zadnjim stolom na pločniku. Pogledajte je tamo u jedan sat; a
ako budete željeli da pođe s vama, samo joj dajte kartu koju ću vam dati. Ali upamti-
te da samo meni plaćate. To je jedini uvjet koji postavljam, kao džentlemen džentle-
menu.
Ponovo je ušutio. Pombal i dalje zuri u sebe u zrcalu, a prirođena mu se radozna-
lost bori s izgubljenošću i bezvoljnošću ljetnog zraka. Poslije će jamačno upasti u
naš stan s nekim iznurenim, dezorijentiranim stvorenjem čiji iskrivljeni smiješak ne
može pobuditi u njemu drugog osjećaja do sažaljenja. Ne bih mogao reći da mom
prijatelju nedostaje dobrote, jer se uvijek trudi da nađe kakav-takav posao tim dje-
vojkama; zapravo je većina konzulata puna tih njegovih slučajnih znanica koje se
očajnički trude da izgledaju kako treba, a svoj posao imaju zahvaliti Georgesovu sa-
lijetanju svojih kolega diplomata. Ipak, nema žene koja bi bila prevelika sirota, odvi-
še skršena i prestara da bi primila od njega te vanjske znake pažnje - one sitne kava-
lirštine i sorties{17} duha koje sam ja navikao vezati u mislima za galski temperament;
28
taj opojni, kričavi francuski šarm koji tako lako ispari u gordost i duhovnu površnost
- poput francuske misli koja se tako brzo slijeva brzo slijeva u pješčane kalupe, onaj
izvorni esprit{18} začas se stvrdne u ubitačne nazore. Lepršava spolna igra što lebdi
nad njegovim mislima i postupcima ima, međutim, nezainteresiran izgled, zbog čega
je kvalitativno drugačija od, recimo, postupaka i misli Capodistrije, koji nam se
često pridružuje ujutro na brijanju. Capodistria posjeduje posve spontanu vještinu da
sve pretvara u žensko; pod njegovim pogledom stolice se postide svojih golih nogu.
On prožima stvari samim sobom. Vidio sam za stolom kako se lubenica budi pod
njegovim pogledom i kako koštice u njoj oživljavaju! A kad žene pogledaju ono nje-
govo usko, plosnato lice, s jezikom kojim neprestance oblizuje tanke usne, osjećaju
se kao ptice pred zmijom otrovnicom. Opet sam se sjetio Melisse: bortus conclusus,
soror mea sponsor...{19}
* * * *
- Regard derisoire{20} - kaže Justine. - Kako to da si ti po mnogo čemu jedan od na-
ših... a ipak nisi naš? - Češlja svoju crnu glavu u zrcalu, usta i oči joj iskrivljeni zbog
dima cigarete. - Ti si, naravno, duhovni izbjeglica zato što si Irac, ali nemaš naše
angoisse.{21}
Ono za čim traga kao slijepac zapravo je ona izrazita osobina koja ne zrači iz nas
nego iz pejzaža - metalan okus istrošenosti kojim je prožet zrak na jezeru Mareotis.
Dok ona govori, mislim na utemeljitelje ovoga grada, na vojnika-boga u njegovu
staklenu lijesu, mladoliko tijelo zaodjeveno srebrom, kako jaše niz rijeku prema svo-
jem grobu. Ili na onu velebnu četvrtastu crnačku glavu u kojoj odzvanja ideja o Bogu
shvaćenom u duhu puke intelektualne igre - na Plotina. Reklo bi se da su interesi
ovoga grada usredotočeni negdje izvan dohvata njegovih prosječnih stanovnika - u
području u kojem put, koja je prekomjernim zadovoljavanjem izgubila i posljednje
ostatke suzdržljivosti, mora ustuknuti pred kudikamo obuhvatnijim interesom: ili
propasti od one vrste istrošenosti kakva je prikazana u djelima izloženim u Mouse-
ionu, u bezazlenoj igri hermafrodita u zelenim perivojima umjetnosti i znanosti. Po-
ezija kao nespretan pokušaj umjetnog oplođivanja muza; plamena glupa metafora
Berenikine kose što blista na noćnom nebu iznad Melissine usnule glave.
Ah! - izustila je jednom Justine. - Kad bi bar bilo nečega slobodnog, nečega poli-
nezijskog u našoj razuzdanosti!
Ili bar nečega mediteranskog, mogla je dodati, jer bi konotacije svakog poljupca
bile drukčije u Italiji ili Španjolskoj; ovdje su pak naša tijela izranjena oštrim, suhim
vjetrovima iz afričkih pustinja pa smo ljubav morali zamijeniti pametnijom ali
okrutnijom mentalnom nježnošću koja više naglašava osamljenost nego što je ukla-
nja.
29
Sad je čak i grad imao dva težišta - pravi i magnetski sjever svoje osobnosti: a
između njih su oštro, kao iz loše izoliranog električnog naboja, vrcale iskre tempera-
menta njegovih stanovnika. Duhovno mu je središte bilo zaboravljeno mjesto na ko-
jem se nalazila Soma, gdje je nekoć ležalo tijelo zbunjenog mladog vojnika u svom
posuđenom božjem liku; njegovo je svjetovno mjesto bio Burzovni klub u kojem su
sjedili, kao caballi,{22} trgovci pamukom i pijuckali kavu, pušili smrdljive indijske ci-
gare i promatrali Capodistriju - kao što ljudi na obali rijeke promatraju kako napre-
duje posao ribiču ili slikaru. Jedno mi je središte simboliziralo velebna čovjekova
osvajanja na području materije, prostora i vremena - koja osvajaču u lijesu moraju
neminovno donijeti gorku spoznaju o vlastitom porazu; drugo središte nije bilo
simbol nego živo čistilište slobodne volje po kojem se potucala moja voljena Justine
tragajući u strahovitoj duhovnoj osamljenosti za onom veznom iskrom koja će je
uzdići do nove perspektive same sebe. U njoj je, kao u Aleksandrijki, raskalašenost
bila na neki čudan način oblik samoprijegora, travestija slobode; ako sam je smatrao
dijelom grada, nisam pri tome mislio na Aleksandriju ili Plotina nego na ono žalosno
trinaesto Valentinosovo dijete koje je palo, »ne kao Lucifer buneći se protiv Boga
nego odviše žarko želeći da se sjedini s njim«.{23} Sve u čemu se pretjera postaje gri-
jeh.
Odvojena od svoje božanske harmonije, ona je pala, kaže tragični filozof i postala
očitovanje materije; sav univerzum njena grada, svijeta, nastao je od njene patnje i
kajanja. Tragično sjeme iz kojeg su iznikle njene misli i djela bijaše sjeme pesi-
mističkog gnosticizma.
Znam da je zaista došlo do te identifikacije - jer mnogo kasnije, kad mi je, uza sve
svoje zle slutnje, dopustila da se pridružim onom njihovom malom društvu koje se
okupljalo svakog mjeseca oko Balthazara, nju je najviše od svega zanimalo ono što
bi on govorio o gnosticizmu. Sjećam se kako me je jedne noći upitala, vrlo usrdno,
vrlo tjeskobno, vrlo umolno, je li dobro shvatila njegov nauk:
- Hoću reći: niti nas je Bog stvorio niti je želio da budemo stvoreni, nego smo dje-
lo jednog nižeg božanstva demijurga, koji je pogrešno sam sebe smatrao Bogom?
Bože, kako sve to vjerodostojno zvuči; i taj se pretenciozni hibris{24} prenosi s kolje-
na na koljeno sve do naše djece. - Pošto me zaustavila tako što je stala preda me i
uhvatila me za posuvratke na kaputu, ozbiljno mi se unijela u oči i nastavila: - U što
ti uopće vjeruješ? Ti nikad ništa ne govoriš. U najboljem slučaju, samo se smiješ. -
Nisam znao kako da joj odgovorim jer mi se čini da su sve ideje podjednako dobre;
sama činjenica njihova postojanja potvrđuje da ih je netko stvorio. Zar je važno jesu
li objektivno ispravne ili nisu? Ionako će se opet izmijeniti. - Ali to je važno! -
uskliknula je, obuzeta dirljivim uzbuđenjem. - Meni je to i te kako važno, dušo moja,
i te kako važno.
Mi smo djeca našega pejzaža; on određuje naše ponašanje, pa čak i misli, u onoj
30
mjeri u kojoj smo osjetljivi na nj. Ja ne znam ni za kakvu bolju identifikaciju.

- Tvoja sumnja, na primjer, koja sadrži toliko tjeskobe i toliku žeđ za apsolutnom
istinom, bitno je drukčija od skepticizma Grka, od mentalne igre mediteranskog uma
koji svjesno pribjegava sofizmu kao dijelu igre misli; jer tvoja je misao oružje, teolo-
gija.
- Pa kako bi se inače moglo suditi o nekom djelu?
- O njemu se ne može sveobuhvatno suditi dok se ne prosudi o samoj misli, jer su
već naše misli djela. Upravo kad se pokuša o jednom ili drugom djelomice prosuđi-
vati, javljaju se zle slutnje.
Kako sam bio ushićen kad bi ona iznenada sjela na neki zid ili slomljeni stup u
onom dvorištu punom kamenih krhotina oko Pompejeva stupa, pa kad bi zaronila u
neizmjernu tugu zbog neke ideje koja joj je netom bila pala na um.
- Ti zbilja tako misliš? - rekla bi toliko ojađeno da bi me u isti mah dirnula i
razvedrila. - A zašto se sad smješkaš? Ti se uvijek smješkaš, i najozbiljnijim stvari-
ma. Ah, valjda bi ipak trebao biti tužan?
Ako me je ikad uopće upoznala, morala je poslije otkriti da onima od nas koji du-
boko osjećaju i koji su iole svjesni nerazmrsivog spleta ljudskih misli, preostaje
samo jedan odgovor - ironična nježnost i šutnja.
U tako sjajnoj zvjezdanoj noći u kojoj su krijesnice u vrištavoj suhoj travi vraćale
nebu svoje sablasno svijetloljubičasto svjetlucanje, nije mi preostalo ništa drugo
nego da sjedim uz nju, milujem onu tamnu glavu lijepe kose i šutim. Ispod svega,
poput tamne rijeke, uzvišen citat koji je Balthazar uzeo kao temu i koji je pročitao
glasom što je podrhtavao dijelom od uzbuđenja, a dijelom zbog umora od toliko
apstraktnog razmišljanja: »Dan corpora{25} jest noć za spiritus.{26} Kad tijela prestanu
sa svojim trudom, duh u čovjeku proradi. Buđenje je tijela san duha, a san je
duha buđenje za tijelo.« I zatim, kao udar groma: »Zlo je izopačeno dobro.«{27}
* * * *
Dugo nisam mogao vjerovati da je Nessim uhodi; uostalom, činilo se da se ona noću
smuca slobodno po gradu kao šišmiš, i nikad nisam čuo da on traži od nje da mu
podnese izvještaj o svom kretanju. Nije moglo biti ni lako uhoditi nekoga tko je tako
nestalan, u dodiru sa životom grada na toliko mjesta. Ipak, vjerojatno su je držali na
oku da joj se štogod ne dogodi. U ovo me je uvjerio jedan događaj kad su me pozvali
na večeru u staroj kući. Inače, kad su bili sami, večerali smo u malom paviljonu u
dnu vrta gdje se ljetna svježina miješala sa šumom vode koja je izbijala na četi-
ri lavlje glave oko fontane. Justine je baš tom prigodom bila zakasnila pa je Nessim
sjedio sam, sa zastorima navučenim prema zapadu, i onim svojim dugim, nježnim
31
prstima zamišljeno laštio žuti nefrit iz svoje zbirke.

Bilo je prošlo već četrdeset minuta od dogovorenog vremena i on je već bio dao
znak da večera počne kad mali crni telefon tiho ali prodorno zazvoni. On priđe stolu
i uzdišući podigne slušalicu. Začuh ga kako nestrpljivo reče: - Da. - Zatim je neko
vrijeme tiho nešto govorio prešavši naglo na arapski, a u jednom trenu iznenada
naslutih da razgovara sa Mnemjianom. Ne znam zašto sam to pomislio. Brže-bolje je
nešto načrčkao na neku kuvertu, spustio slušalicu i zastao načas da upamti ono što je
zapisao. Zatim se okrene meni, a kad je opet progovorio, bijaše to drugi Nessim: -
Justini će možda zatrebati naša pomoć. Ideš li sa mnom? - I ne čekajući odgovora,
strči niza stube i pojuri pokraj jezerca s ljiljanima prema garaži. Išao sam za njim što
sam brže mogao, i nije prošlo ni nekoliko minuta, a on je već skretao malim
sportskim automobilom kroz teške vratnice u Rue Fuad i počeo se probijati prema
moru kroz mrežu ulica što se spuštaju do Ras El Tina. Iako još nije bilo kasno, na
ulicama nije bilo mnogo ljudi pa smo jurili duž zaobljenih bokova Esplanade prema
Yacht Clubu neumoljivo prestižući ono malo fijakera (»kočija ljubavi«) što su
se vukli tamo-amo uz morsku obalu.
Kod tvrđave smo skrenuli i zašli u zbijenu sirotinjsku četvrt koja leži iza ulice
Tatwig. Naši su žuti farovi neuobičajeno jarko otkrivali kavane nalik na mravinjake i
prepune trgove; odnekud iza neposrednih obrisa razdrtih i razdvojenih kuća dopiralo
je prodorno vrištanje i naricanje pogrebne povorke, u kojoj su profesionalne narikače
svojim oplakivanjem mrtvaca ispunjavale noć stravom i užasom. Izašli smo iz kola u
uskoj ulici pokraj džamije, a Nessim je ušao u sjenovitu vežu neke najamne zgraduri-
ne, u kojoj su polovicu tvorili uredi sa spuštenim i zatvorenim kapcima na prozorima
i vratima, na kojima su se nalazile pločice s istrtim imenima. Osamljeni »boab« (egi-
patski çongierge{28}) sjedio je na svojoj visokoj sjedalici umotan u prnje, baš kao ka-
kav odbačeni predmet (stara automobilska guma, recimo) - i pušio na nargilu s
kratkim kamišem. Nessim mu je nešto oštro rekao i, gotovo prije nego što mu je
čovjek mogao odgovoriti, prošao kroz stražnji dio zgrade i stupio u nekakvo mračno,
zapušteno dvorište, u kojem su se s obje strane nizale trošne kuće od prijesne cigle
i ljuskavog gipsa. Zastao je samo da upali upaljač, pri čijem smo slabašnom svjetlu
počeli tragati od vrata do vrata. Pred četvrtim vratima škljocnuo je upaljačem i zalu-
pao šakom o vrata. Kako nije bilo odgovora, gurne ih i otvori.
Mračan hodnik vodio je do sjenovite sobice osvijetljene žmirkavim svjetlom. Ovo
je, čini se, bilo ono što smo tražili.
Prizor na koji smo naišli bijaše jezovito originalan, ako ni zbog čega drugoga a
ono zbog toga što je svjetlo dopiralo sa zemljanog poda ističući obrve, usne i jago-
dične kosti prisutnih i ostavljajući im velike mrlje od sjena na licima - tako te su
izgledali kao da su ih napola izjeli štakori, koje je čovjek mogao čuti kako se veru po
krovnim gredama ove bijedne nastambe. Bijaše to dječji bordel, i zaista je pri mutnoj
32
svjetlosti stajalo desetak djevojčica kovrčave kose kojima nije moglo biti više od de-
set godina, odjevene u groteskne, biblijske spavaćice, narumenjenih usana, s vrago-
lastim šiškama na čelu i s jeftinim prstenjem; neobična djetinja bezazlenost što je
izbijala ispod krabuljnih kostima bijaše u začudnoj opreci s barbarskom odraslom
pojavom francuskog mornara koji je stajao nasred sobe savijenih koljena, a unakaže-
nu i izmučenu glavu isturio prema Justini koja je bila okrenuta nama iz poluprofila.
Ono što je netom bio viknuo zamrlo je u tišini koja je zavladala, ali se po istršaloj
bradi i crnim napregnutim mišićima koji su mu držali glavu na ramenima još moglo
razabrati kako je silovito izgovorio te riječi. Što se Justine tiče, na licu joj se zrcalila
nekakva bolna, pedantna točnost. U jednoj je ruci držala iznad glave bocu, ali se vi-
djelo da nikad prije nije bacila nijednu bocu jer ju je držala naopako.
Na truloj sofi u kutu sobe, magnetski obasjana toplom sjenom što se odbijala od
zidova, ležala je djevojčica, užasno skvrčena u svojoj spavaćici, kao da je mrtva. Zid
iznad sofe bijaše pokriven modrim otiscima dječjih dlanova - amajlijama koje u
ovom dijelu svijeta čuva kuću od uroka. Bijaše to jedini ukras u toj sobi; zapravo i
najčešći ukras u cijeloj arapskoj četvrti ovoga grada.
Nessim i ja stajali smo ondje jedan trenutak, zgranuti prizorom u kojem bijaše ne-
kakve užasne ljepote - kao u ružnom, obojenom drvorezu iz viktorijanske jeftine Bi-
blije, recimo, čija je tema nekako iskrivljena i promašena. Justine je disala teško, kao
da će zaplakati.
Priskočili smo joj i zgrabili je, rekao bih, i izvukli na ulicu; bilo kako mu drago,
sjećam se samo da smo utroje stigli do mora i da smo se vozili svom dužinom
Cornichea po čistoj, brončanoj mjesečini. Nessimovo tužno i nijemo lice odražavalo
se u retrovizoru, a njegova nijema žena sjedila je do njega motreći srebrne valove
kako se sudaraju i pušeći cigaretu koju je iščeprkala iz džepova njegova sakoa. Posli-
je je, u garaži prije nego što smo izašli iz kola, nježno poljubila Nessima u oči.
* * * *
Sve je ovo zapravo neka vrsta uvertire za onaj prvi stvarni susret licem u lice, kad se
ono naše uzajamno razumijevanje - vedrina i prijateljstvo zasnovani na ukusima koji
su bili zajednički svima nama troma - raspalo na nešto što nije bilo ljubav - kako bi i
moglo biti? - nego neka vrsta duhovne opsjednutosti u kojoj su spone nezajažljive
požude igrale ponajmanju ulogu. Kako smo dopustili da do toga dođe - iako smo bili
podjednako iskusni, okorjeli i očvrsli od razočaranja na drugim mjestima?
U jesen ženski lovor poprimi nemirnu boju fosfora i nakon dugih, razdražljivih,
prašnih dana čovjek oćuti prve drhtaje jeseni, poput krila leptira koja lepršaju ne bi li
se oslobodila iz čahure. Jezero Mareotis postaje limunastoljubičaste boje, a blatne
obale ospu se poljima sjajnih anemona koje rastu iz mulja nalik na žbuku. Jednoga
33
dana, kad je Nessim, bio u Kairu, svratio sam do njih da posudim neke knjige i, na
svoje veliko čudo, zatekao Justinu samu u ateljeu kako krpa neki stari pulover. Bila
se vratila noćnim vlakom u Aleksandriju i ostavila Nessima da prisustvuje nekoj
poslovnoj konferenciji. Popili smo čaj zajedno, a onda smo, obuzeti nekim iznenad-
nim porivom, uzeli kupaće kostime i odvezli se kroz gomile šljake boje hrđe oko
Mexa do pješčanih plaža nedaleko od Bourg El Araba, što su se ljeskale na ljubi-
častolimunastom svjetlu popodneva koje se brzo gasilo. Tu je otvoreno more gruvalo
po sagovima svježeg pijeska boje oksidirane žive; njegovo duboko melodiozno bub-
njanje bijaše pozadina na kojoj smo vodili razgovor. Gazili smo do gležnjeva po
mlječiki plitkih namreškanih lokvi zatrpanih ovdje-ondje spužvama iščupanim iz ko-
rijena i bačenim na obalu. Ne sjećam se da smo putem ikog sreli osim mršavog mla-
dog Beduina koji je na glavi nosio žičanu košaru punu divljih ptica ulovljenih na lije-
pak. Ošamućene prepelice.
Dugo smo ležali jedno uz drugo u mokrim kupaćim kostimima hvatajući posljed-
nje blijede sunčane zrake u ugodnoj večernjoj svježini. Ležao sam polusklopljenih
očiju dok je Justine (kako je samo jasno vidim!) bila nalakćena, zaklanjajući oči dla-
nom i promatrajući moje lice. Kad god bih govorio, ona bi piljila u moje usne čudno,
napola podrugljivo, gotovo nepristojno napeto, kao da očekuje da ću pogrešno izgo-
voriti koju riječ. Ako je zaista sve počelo od tog trenutka, zaboravio sam što mu je
prethodilo, samo se sjećam njena promuklog, uznemirenog glasa kako mi govo-
ri ovako nešto: - A kad bi nam se ipak to dogodilo, što bi ti rekao? - Međutim, prije
nego što sam mogao išta reći, ona se sagnula i poljubila me - rekao bih posprdno,
prkosno, u usta. To je bilo toliko neobično da sam se okrenuo njoj s napola formuli-
ranim prijekorom na jeziku - ali su od tog trenutka njeni poljupci počeli nalikovati na
strašne, meke ubode bez daha kojima bijaše isprekidan njen neobuzdani smijeh što je
navirao, čini se, iz nje - posprdan, nepostojan smijeh. Učinilo mi se kao da je nasmrt
uplašena. Da sam joj tada rekao: »To nam se ne smije dogoditi,« zacijelo bi mi bila
odgovorila: »Ali recimo da nam se dogodi. Što bi tada rekao?« Tada ju je - ovoga se
vrlo dobro sjećam - spopala manija da se opravdava (razgovarali smo na francusko-
me: svaki jezik pridaje govorniku svoj nacionalni karakter) i između onih trenutaka
bez daha kad sam osjećao njena snažna usta na svojima i njene putene preplanule
ruke na svojim rukama.
- To ne bi bilo iz pohlepe ni iz slabosti. Odviše smo iskusni za tako nešto: mi jed-
nostavno imamo da naučimo što jedno od drugoga. Ali što?
Što, zaista?
- A je li ovo pravi način? - sjećam se da sam je upitao kad mi se nada mnom na
večernjem nebu prividjela Nessimova visoka figura.
- Ne znam - odgovorila je s divljim, tvrdoglavim, očajničkim izrazom poniznosti
34
na licu - ne znam. - Pa se pripila uza me kao oblog što se stavlja na modricu. Reklo
bi se da želi izbrisati i samu pomisao na mene, a da ipak u krhkom, drhtavom
kontekstu svakog poljupca nalazi nekakvo bolno olakšanje - kao kad se hladnom vo-
dom škropi uganuli zglob. Sad sam lijepo vidio u njoj dijete ovoga grada, koji propi-
suje da žene ne budu sladostrasnice u uživanju nego u boli, osuđene da tragaju za ne-
čim što se najmanje usuđuju naći!
Tada je ustala i pošla pognute glave niz dugu zavojitu perspektivu obale polako
gacajući po lokvama lave, a ja sam se sjetio Nessimova pristalog lica kako joj se
osmjehuje iz svakog zrcala u prostoriji. Cijela ta scena koju smo netom bili odigrali
činila mi se nevjerojatna, kao san. Objektivno govoreći bilo mi je čudno kad sam pri-
mijetio kako mi ruke dršću dok sam pripaljivao cigaretu i ustajao da pođem za njom.
Ali kad sam je sustigao i zaustavio, okrenula mi je lice bolesnog demona. Spopao
ju je bio žestoki bijes.
- Mislio si da mi se jednostavno prohtjelo da vodim ljubav? Bože! Zar nam nije
dosta toga? Kako to da odjednom ne znaš što ja osjećam? Kako to? - Lupnula je no-
gom po mokrom pijesku. Ne samo što se otvorila geološka pukotina u tlu po kojem
smo tako samopouzdano hodali, nego mi se učinilo da se iznenada urušilo neko
odavno napušteno rudarsko okno u mom karakteru. Pojmio sam da je ova jalova
razmjena ideja i osjećaja probila put do gušće prašume srca; i da smo postali robovi
tijela, posjednici tajanstvene spoznaje koju su samo mogli dalje prenositi - primiti,
odgonetnuti, shvatiti - oni rijetki ljudi u svijetu koji su komplementarni s nama.
(Kako su samo malobrojni, kako ih rijetko nalazimo!) - Uostalom - sjećam se da je
tada rekla - ovo nema nikakve veze sa seksom - što me je dovelo u napast da se
nasmijem, iako sam u toj njenoj rečenici prepoznao očajnički pokušaj da put odvoji
od poruke koju ona donosi. Valjda se ovakve stvari uvijek događaju životnim
bankroterima kad se zaljube. Tad sam uvidio nešto što je trebalo da odavno uvidim:
naime, da je naše prijateljstvo sazrelo toliko da već djelomice posjedujemo jed-
no drugo.
Mislim da smo se oboje zgrozili od te pomisli; jer, onako istrošeni, nismo mogli a
da ne ustuknemo pred takvim odnosom. Nismo više ni riječi progovorili nego smo se
vratili obalom do mjesta gdje smo ostavili odjeću, nijemi i držeći se za ruke. Justine
je izgledala posve iscrpljena. Oboje smo jedva čekali da se rastanemo pa da ispitamo
svoje osjećaje. Nismo više razgovarali. Odvezli smo se u grad i izašao sam iz njenih
kola na uobičajenom uglu nedaleko od moga stana. Zalupio sam vratima automobila,
a ona se odvezla dalje bez riječi, i ne pogledavši me.
Dok sam otvarao vrata svoje sobe, još mi je pred očima bio otisak Justinina stopa-
la u mokrom pijesku. Melissa je nešto čitala i, podigavši pogled prema meni, rekla
mi karakterističnim glasom punim mirne slutnje: - Nešto se dogodilo - što? - Nisam
35
joj mogao ništa reći jer nisam ni sam znao. Uhvatio sam je za glavu i bez riječi joj
razgledao lice, brižno i nježno, tužno i požudno, osjećajući požudu kao nikad prije.
Ona reče: -Ti sad ne vidiš mene, nego nekoga drugog. - Ali uistinu sam vidio prvi
put Melissu. Na neki paradoksalan način, upravo mi je Justine omogućila da vidim
Melissu onakvu kakva jest i da pojmim da je volim. Smiješeći se Melissa posegne za
cigaretom i reče: - Zaljubljuješ se u Justinu.- A ja joj odgovorih zaista iskreno, pošte-
no, bolno, koliko sam god iskrenije mogao:
- Ne, Melisa još je nešto, gore posrijedi - premda joj ni za živu glavu ne bih znao
reći što, ni zašto.
Kad sam mislio na Justinu, mislio sam na velebnu kompoziciju izvedenu slobod-
nom rukom, crtež žene koja se oslobodila robovanja muškarcima.
- Gdje je strvina - navela je jednom ponosno riječi Jakoba Böhmea govoreći o
svome rodnom gradu - tamo se okupljaju orlovi. - U tom je trenu zaista izgledala i
gledala kao orao. A Melissa je bila tužna slika zimskog krajolika s tamnim nebom;
kutija za cvijeće sa dva-tri rascvjetana geranija što leže zaboravljeni na prozorskoj
dasci tvornice cementa.
Ovdje mi pada na pamet pasus iz Justinina dnevnika. Prevodim ga ovdje jer, iako
se zacijelo odnosi na događaje koji su se zbili mnogo ranije od ovih koje sam upravo
ispričao, gotovo točno izražava ono neobično prirođeno svojstvo ljubavi za koje sam
shvatio da je karakterističnije za naš grad nego za nas same. »Ne vrijedi«, piše ona,
»zaljubljivanje zamišljati kao neko poklapanje duha, misli; to je zapravo istodobno
rasplamsavanje dvaju duhova obuzetih samostalnim činom sazrijevanja. A reklo bi
se da je nešto nečujno eksplodiralo u svakome od njih. Omamljeni i zaneseni lju-
bavnici se kreću oko ovog doživljaja i ispituju ga; jedino zahvalnost ljubavnice, upu-
ćena pogrešnom darodavcu, stvara u nje iluziju da opći sa svojim partnerom, ah to
nije istina. Objekt je ljubavi jednostavno onaj koji je nešto slično doživio u isti mah,
posve narcisistički; a želja da budemo blizu voljenog objekta ne potječe u prvi mah
od ideje da se on posjeduje, nego jednostavno da se ta dva doživljaja usporede, poput
odraza u različitim zrcalima. Sve ovo može prethoditi prvom pogledu, prvom po-
ljupcu ih dodiru; može prethoditi težnji, ponosu ih zavisti; može prethoditi prvom
očitovanju koje označava prekretnicu - jer odatle ljubav degenerira u naviku, posje-
dovanje i iznova zapada u osamljenost.« Kako karakterističan, i kako suhoparan,
opis tog čarobnog dara: a opet i kako tipičan... za Justinu!
»Svaki je muškarac,« piše ona na drugom mjestu, upravo je mogu čuti kako izgo-
vara ove riječi svojim promuklim i turobnim glasom dok ih zapisuje, »svaki je
muškarac sazdan od gline i demona, a nijedna žena ne može zadovoljiti i jedno i dru-
go.«
Tog istog popodneva vratila se kući i zatekla Nessima koji se bio vratio popod-
36
nevnim avionom. Potužila se na vrućinu i rano legla u postelju. Kad je on došao da

posjedi uz nju i izmjeri joj temperaturu, rekla mu je nešto što mu se učinilo da je
dostatno zanimljivo da upamti - jer mi je mnogo kasnije ponovio te njene riječi:
- Nije ovo nikakva bolest tek neznatna prehlada. Bolesti ne idu na one koji žele
umrijeti. - A onda, jednom od onih iznenadnih asocijacija karakterističnim za nju,
poput lastavice kad se preokrene u zraku, nadoda: Oh! Nessime, uvijek sam bila tako
jaka. Da li me zato nikad nitko nije uistinu volio?
* * * *
Nessim mi je pomogao da se počnem slobodno kretati po velikoj paukovoj mreži
aleksandrijskog visokog društva; moji skromni prihodi nisu mi dopuštali čak ni da
zalazim u noćni bar u kojem je Melissa plesala. Isprva sam se malčice stidio što sam
vječito Nessimov gost, ali smo se ubrzo tako sprijateljili da sam svuda išao s njim pa
nisam više o tome ni razmišljao. Melissa je iskopala iz jednog mog velikog kovčega
neki stari smoking i dotjerala ga tako da ga mogu nositi. Upravo sam s njima prvi put
posjetio bar u kojem je ona plesala. Čudno sam se osjećao dok sam sjedio izme-
đu Justine i Nessima gledajući kako je pahuljasto bijelo svjetlo iznenada palo na Me-
lissu, koju više nisam mogao prepoznati pod debelim slojem šminke što je njenu
nježnu licu pridala izraz grube i prerano sazrele nemaštovitosti. Zgrozio sam se i od
njena banalnog plesanja, lošeg preko svake mjere. Pa ipak, gledajući je kako svojim
tankim rukama i nogama izvodi one blage i besmislene pokrete (nalik na gazelu
upregnutu u dolap), obuzela me nježnost zbog njene osrednjosti, zbog ošamućenog i
pomalo ironičnog načina na koji se naklonila na mlaki pljesak gostiju. Poslije je mo-
rala obilaziti stolove s pladnjem u ruci i prikupljati priloge za članove orkestra, a to
je činila dozlaboga stidljivo; stolu za kojim sam ja sjedio pristupila je oborenih očiju
pod onim sablasnim lažnim trepavicama i drhtavih ruku. Moji prijatelji nisu još tada
znali u kakvim sam ja odnosima s njom, ali sam opazio Justinin znatiželjan i po-
drugljiv pogled dok sam izvrtao džepove i stavljao dvije-tri novčanice na pladanj ru-
kama koje se nisu ništa manje tresle nego Melissine - toliko sam snažno osjećao nje-
nu zbunjenost.
Poslije, kad sam se vratio kući podnapit i razdragan što sam plesao sa Justinom,
zatekao sam je još budnu, upravo je kuhala vodu u čajniku na rešou.
- Ma zašto si stavio sav onaj novac na pladanj? - rekla mi je. - Svu svoju tjednu
plaću: jesi li poludio? Što ćemo sutra jesti?
Oboje smo bili totalno nesposobni u novčanim pitanjima, ali smo se ipak bolje
snalazili zajedno nego svako za se. Noću, kad bi se kasno vraćala iz bara, zastala bi
na ulici ispred naše kuće, pa ako bi vidjela da kod mene još gori svjetlo, tiho bi fuć-
nula; a ja bih, kad bih čuo taj signal, odložio knjigu koju sam upravo čitao pa bih se
37
iskrao na stubište, gledajući u duhu kako je skupila usne da proizvede taj tihi, vlažni
zvuk, kao da će osjetiti nježan dodir kista. U vrijeme o kojem pišem, još su je pratili
i salijetali onaj starac i njegovi agenti. Bez riječi bismo se uhvatili za ruke i pohitali
kroz labirint uličica pokraj poljskog konzulata, zastajkujući od vremena do vremena
u mračnim vežama da vidimo nije li nam tko za petama. Naposljetku, daleko dolje
gdje su se dućani gubili u plavetnilu, stupili bismo u mliječno bijelu aleksandrijsku
ponoć obasjani morem - u onom ugodnom toplom zraku skliznule bi s nas sve brige,
pa bismo se šetali put zvijezde Danice što je treptala iznad tamnih baršunskih gru-
di palače Montaže, koje su milovali vjetar i valovi.
U tim danima Melissina predana i izazovna blagost imala je sve osobine ponovo
otkrivene mladosti. Njeni dugi, nesigurni prsti - obično sam ćutio kako mi klize niz
lice kad je mislila da spavam, kao da želi upamtiti blaženstvo koje smo podijelili. U
nje je bilo neke podatnosti, orijentalne elastičnosti - strasti da služi. Moja pohabana
odjeća - kako bi samo dohvatila prljavu košulju kao da će je potopiti u preobilnoj
brižnosti; ujutro bih našao svoj brijaći aparat lijepo očišćen, pa čak i zubnu pastu
istisnutu na četkicu. Njena me je skrb tjerala da dadem svom životu neku vrstu obli-
ka i stila koji će odgovarati njenoj jednostavnosti. Nikad mi nije govorila o svojim
ljubavnim iskustvima, prelazila je preko njih umorno i gadljivo, što je upućivalo na
zaključak da je sve to više bila posljedica gole nužde nego žudnje. Polaskala mi je ri-
ječima:
- Prvi put se ne bojim biti lakoumna ili luckasta s muškarcem.
I siromaštvo nas je snažno vezalo. Naši su izleti bili većinom sasvim obični izleti
na kakve odlaze provincijalci koji žive u primorskom gradu. Mali limeni tramvaj vo-
zio nas je kloparajući kotačima do pješčanih plaža Sidi Bishra, ili smo Shem El
Nessim provodili u parkovima Nouzhe, utaboreni na travi pod oleandrima, među de-
secima skromnih egipatskih obitelji. Koliko god svjetina inače bila neugodna, nama
je istodobno pružala razonodu i još veću prisnost. Pokraj kanala punog truleži, pro-
matrali smo djecu kako rone za novčićima u mulju, ili smo jeli kriške lubenice s
tezge lunjajući među ostalim velegradskim dangubama, sretni u svojoj anonimnosti.
U samim nazivima tramvajskih postaja odjekivala je poezija tih izleta: Chatby, Camp
de Cesar, Laurens, Mazarita, Glymenopoulos, Sidi Bishr...
Ali postojalo je i naličje te naše prisnosti: kad bih se kasno noću vratio kući, zate-
kao bih je kako spava pošto je zbacila svoje crvene papuče s nogu, s malom lulom za
hašiš pokraj sebe na jastuku... Tada bih znao da je zapala u depresiju. U takvim pri-
godama nisam mogao ništa s njom; problijedjela bi, postala sjetna, nekako iscrpljena,
i po nekoliko dana ne bi se nikako mogla izvući iz letargije. Često je razgovarala sa
samom sobom, satima bi slušala radio i zijevala, ili bi nehajno listala svežanj starih
filmskih revija. Kad bi je u takvim trenucima spopao cafard{29} našega grada, uzalud
sam se trudio da je izvučem iz apatije. Ležala bi gledajući nekud u daljinu poput
38
kakve sibile, milovala me po licu i neprestance ponavljala: - Ti bi mene ostavio kad

bi znao kako sam ja živjela. Nisam ja žena za tebe, niti za bilo koga drugog. Ja sam
istrošena. Samo tratiš svoju dobrotu. - Kad bih se pobunio da nije posrijedi dobrota
nego ljubav, rekla bi mi kreveljeći se: - Kad bi posrijedi bila ljubav, radije bi me
otrovao nego pustio da i dalje ovako živim. - Tad bi zakašljala svojim zdravim pluć-
nim krilom, a ja je više ne bih mogao slušati pa bih izašao u šetnju po mračnim ulica-
ma koje su isprljali Arapi, ili bih otišao do knjižnice Britanskog savjeta da zavirim u
knjige koje se nisu mogle posuđivati. Tu gdje je britanska kultura budila opći dojam
škrtarenja, oskudice i autobusne gužve - proveo bih cijelu večer sam, zadovoljno
osluškujući šuškanje papira i šaputanje oko sebe.
Ali bilo je i drugih trenutaka: onih žešćih popodneva - »kad se i med znojio« kako
je govorio Pombal - kad smo ležali zajedno smućeni tišinom i gledali žute zastore
kako se nježno nadimlju na svjetlu - tiho disanje povjetarca od jezera Mareotisa, što
se podudaralo s našim disanjem. Onda bi ona ustala, dohvatila budilicu, prodrmala je
i pozorno oslušnula: sjedila je gola za toaletnim stolićem pripaljujući cigaretu - kako
je bila mladolika i zgodna dok je držala tanku ruku da pokaže jeftinu narukvicu koju
sam joj poklonio! (»Da, gledam sebe, ali mi to pomaže da razmišljamo o tebi.«) I na-
puštajući to prolazno divljenje samoj sebi u zrcalu, hitro bi otišla u ružnu praonicu
posuđa koja mi je ujedno bila i kupaonica, pa bi se, stojeći za prljavim željeznim su-
doperom, oprala hitrim pokretima predišući od hladne vode dok sam ja ležao i udisao
toplinu i slast jastuka na kojem je bila počivala njena tamna glava: promatrajući nje-
no duguljasto, ucviljeno grčko lice, pravilan šiljast nos i iskrene oči, satensku kožu
kojom su obdareni samo oni kojima je razvijena prsna žlijezda, madež na tankoj
stabljici vrata. Ti se trenuci ne mogu izračunati, niti procijeniti riječima; oni i da-
lje žive u otopini sjećanja, kao divna stvorenja, jedinstvena po svojoj naravi, izvuče-
na sa dna neistraženog oceana.
* * * *
Tog je ljeta Pombal odlučio iznajmiti svoj stan Pursewardenu, na moju veliku žalost.
Nisam volio tu književnu figuru zbog toga što se bitno razlikovala od svoga djela -
zaista ljupke poezije i proze. Nisam ga dobro poznavao, ali je kao romanopisac imao
komercijalnog uspjeha, na kojem sam mu zavidio, a kako se godinama kretao u
prikladnom visokom društvu, razvio je nekakav savoir-faire,{30} za koji sam držao da
nikad ne smije postati dio moje profesionalne spreme. Bio je onizak, debeljuškast i
plavokos i ostavljao je dojam mladića koji još mirno leži u majčinoj utrobi. Ne bih
mogao reći da nije bio ljubazan ni dobrostiv, jer je bio i jedno i drugo - ali mi je bilo
neugodno stanovati u istom stanu s nekim tko mi se ne sviđa. Međutim, još bi
nezgodnije bilo da se selim pa sam za smanjenu stanarinu prihvatio ropotarnicu na
kraju hodnika, a prao sam se u prljavoj praonici posuđa.
39
Pursewarden je mogao sebi priuštiti da prima goste, pa otprilike dva puta tjedno
nisam mogao zaspati od bučnog pijančevanja i smijeha. Jedne noći u kasne sate
netko mi je pokucao na vrata. U hodniku je preda mnom stajao Pursewarden, blijed i
prilično kočoperan - baš kao da je netom ispaljen iz topa u cirkusku mrežu. Do njega
je stajao kršan brodski ložač, odvratno ružan - kao i svi brodski ložači; reklo bi se da
je još kao dijete prodan u roblje. - Čujte - obrati mi se Pursewarden kreštavim gla-
som - Pombal mi je rekao da ste vi liječnik; biste li htjeli pogledati nekog kome nije
dobro? - Jednom sam bio spomenuo Georgesu da sam godinu dana studirao medici-
nu, i otada sam za njega bio pravi pravcati liječnik. Ne samo što je sve svoje boljeti-
ce povjeravao mojoj skrbi - uključujući i česte slučajeve stidnih ušiju - nego je jed-
nom išao čak tako daleko da me je pokušao nagovoriti da jednoj njegovoj prijateljici
izvršim abortus na stolu u blagovaonici. Požurio sam se da kažem Pursewardenu da
ja nisam nikakav liječnik i preporučio mu da pozove pravog liječnika: ali telefon je
bio pokvaren a boaba nikako nismo uspjeli probuditi: stoga sam više iz nezainteresi-
rane radoznalosti nego iz nekog drugog motiva obukao kišnu kabanicu preko pidža-
me i zaputio se hodnikom za njima.
Čim sam otvorio vrata, zasjenilo me blještavo svjetlo i dim. Učinilo mi se da
društvo nije uobičajeno jer se sastojalo od tri-četiri mornarička kadeta, koji kao da su
bili paralizirani, i od prostitutke iz Golfove krčme, koja je zaudarala po suhom mesu
i taphiji.{31} Začudo, bila je sagnuta nad spodobom što je sjedila na rubu kauča - spo-
dobom za koju sad znam da je bila Melissa, ali koja mi je tada izgledala kao jezovita
maska iz grčke komedije. Činilo se da Melissa bunca, ali nečujno jer je izgubila bila
glas - tako da je nalikovala na nijemi film o samoj sebi. Lice joj je bilo upalo. Reklo
bi se da je ona druga, starija žena u panici jer ju je čuškala i vukla za kosu, a jedan ju
je od mornaričkih kadeta prilično nevješto prskao vodom iz kitnjasto ukrašene noćne
posude, koja je bila jedna od Pombalovih najdražih dragocjenosti i u kojoj je na dnu
bio naslikan francuski kraljevski grb. Negdje izvan vidokruga netko je polako i usrd-
no povraćao. Pursewarden je stajao do mene i promatrao taj prizor, poprilično posti-
đen, čini mi se.
Melissa je bila sva u jednoj vodi, kosa joj je bila slijepljena za sljepoočnice; kad
smo probili obruč od njenih mučitelja, ponovo je utonula u bezizražajnu drhtavicu i
šutnju, a na licu joj je ostao urezan vrisak. Trebalo je doznati gdje je prije toga bila,
što je jela i pila, ali bacivši pogled na onu plačljivu, pijanu, brbljavu skupinu oko
sebe, shvatio sam da ne bih od njih uspio ništa pametno saznati. Ipak sam se obratio
najbližem mlacu do sebe i počeo ga ispitivati kadli se ona vještica iz Golfove krčme,
koja je i sama bila u histeričnom stanju, samo što ju je obuzdavao jedan brodski lo-
žač (držeći joj ruke na leđima), proderala promuklim, prežvakanim glasom: - Špa-
njolska muha! Ovaj joj je dao španjolsku muhu! - I istrgnuvši se iz ruku svoga čuva-
ra poput štakora, zgrabila je svoju torbicu i odalamila njome jednoga monara po gla-
40
vi da se sve orilo. Mora da je torbica bila puna čavala, jer se onaj izvalio koliko je
dug i širok, a onda je ustao s komadićima razbijenog tanjura u kosi.
Tada je ona zaridala kao muško i počela zvati policiju. Oko nje se sjatila trojica
mornara s ispruženim zatubastim prstima savjetujući je, moleći i preklinjući neka
odustane od svog nauma. Nitko nije želio imati posla s mornaričkom policijom. Ali
nikome nije bilo ni do udaraca onom prometejskom torbicom nabubrelom od pre-
zervativa i bočica beladone. Žena je počela uzmicati oprezno, korak po korak. (Dotle
sam ja opipao Melissi puls i, rastrgavši joj bluzu, oslušnuo srce. Zabrinuo sam se za
nju, pa i za Pursewardena, koji je zauzeo strateški položaj iza naslonjača i svakome
nešto rječito gestikulirao.) Međutim, sad je tek počelo pravo veselje jer su mornari
stjerali u kut djevojku u Sheratonovu stilu u kojem bijaše smještena Pombalova dra-
gocjena porculanska zbirka. Tražeći iza sebe kakav oslonac, ona je napipala gotovo
neiscrpnu zalihu streljiva, pa je ispustila torbicu i, slavodobitno kličući promuklim
glasom, počela bacati oko sebe porculanske predmete sabrano i točno kako još nikad
nikog nisam vidio da baca. Zrakom su odjednom na sve strane poletjele egipatske i
grčke bočice za suze, primjerice porculana iz Ušaptija i Sevresa. Moglo se očekivati
da se uskoro razlegne poznato i strašno lupanje o prag čizmama potkovanim čavlima
jer su se već na sve strane u kući počela paliti svjetla. Pursewardenov je strah zaista
bio očigledan; kao stanar i još k tome ugledan čovjek nije baš mogao sebi dopustiti
skandal kakav bi egipatski tisak mogao napraviti od ovakve tučnjave. Odlanulo mu
je kad sam mu mahnuo rukom i uzeo umotavati gotovo već besvjesnu Melissu
u meku buharu. Zajedno smo je odnijeli posrćući hodnikom u blaženu intimu moje
ropotarnice, gdje smo je, kao Kleopatru, odmotali iz čilima i položili na postelju.
Sjetio sam se nekog starog liječnika, Grka, koji je stanovao u istoj ulici, i ubrzo
sam ga uspio dovesti uz mračno stubište, na kojem se spoticao i psovao sočno i me-
lodramatski, a cijelim su mu putem ispadali kateteri i stetoskopi. Ustvrdio je da je
Melissa ozbiljno bolesna, ali mu je dijagnoza bila opširna i mutna - u tradiciji našega
grada. - Ima tu svega i svačega - rekao je - i neishranjenosti, i histerije, i alkohola, i
hašiša, i tuberkuloze, i španjolske muhe... pa sad izvolite, birajte - i načinio je gestu
kao da tura ruku u džep i vadi je punu imaginarnih bolesti koje nam nudi na bira-
nje. Ali bio je i praktičan pa je predložio da sutradan rezervira za nju sobu u grčkoj
bolnici. Dotle se ne smije micati iz kreveta.
Tu sam i sljedeću noć prespavao na kauču uz krevet. Dok sam bio na poslu, o njoj
je vodio brigu jednooki Hamid, najblaži čovjek od svih Berbera. Prvih dvanaest sati
bila je zaista u vrlo teškom stanju, na mahove je buncala i dobivala mučne napadaje
sljepila - mučne zato što su je užasno plašili. Međutim, postupajući s njom nježno ali
i grubo, uspjeli smo svi skupa da joj ulijemo potrebnu hrabrost da prebrodi ono
najgore, pa se popodne drugoga dana toliko oporavila da je mogla već i govoriti
šaptom. Liječnik Grk rekao je da je zadovoljan njenim napretkom. Pitao ju je odakle
41
je, a njoj se na licu pojavio prestravljen izraz kad mu je odgovorila:

- Iz Smirne. - Nije htjela da mu kaže ime i adresu svojih roditelja, a kad je on na-
valio na nju, okrenula se zidu i iz očiju su joj polako navrle suze od iscrpljenosti. Li-
ječnik ju je uhvatio za ruku i pogledao joj prstenjak. - Evo vidite - reče klinički
ravnodušno upozoravajući me da ona nema prstena. - Eto zašto neće da kaže. Obitelj
je se odrekla i izbacila na ulicu. To se danas često događa... - I on sažalno zavrti svo-
jom čupavom glavom. Melissa je šutjela, ali kad su stigla kola hitne pomoći i došli
bolničari s nosilima da je odnesu, toplo mi je zahvalila na pomoći, pritisnula Hami-
dovu ruku sebi na obraz i iznenadila me galantnošću na koju me život nije bio navi-
kao: - Ako ne budete imali djevojke kad se vratim, sjetite se mene. Ako me pozove-
te, doći ću vam.{32} - Ne znam kako bih pretočio na engleski galantnu iskrenost tih
grčkih riječi.
I tako sam je izgubio iz vida mjesec dana ili više; zapravo nisam ni mislio na nju
jer sam u to vrijeme imao mnogo drugih briga. Tada, jednog vrućeg, vrelog popodne-
va, dok sam sjedio kraj prozora i gledao grad kako se budi iz sna, ugledao sam jednu
drukčiju Melissu kako prolazi ulicom i ulazi u sjenovitu vežu naše kuće. Pokucala mi
je na vrata i ušla u sobu s punim naručjem cvijeća, a ja sam odjednom oćutio kako
me stoljeća dijele od one zaboravljene večeri. Imala je nešto od one iste snebivlji-
vosti koju sam poslije vidio na njoj dok je skupljala priloge za članove orkestra
u noćnom baru. Bila je nalik na kip ponosa oborene glave.
Spopala me nekakva razdražljiva uljudnost. Ponudio sam joj stolac pa je sjela na
sam rub. Cvijeće je bilo za mene, dakako, ali nije imala hrabrosti da mi gurne buket
u naručje, zapazio sam kako rastreseno traži pogledom vazu u koju bi ga mogla sta-
viti. Ali imao sam samo emajlirani lavor pun napola oguljenih krumpira. Požalio sam
što je uopće došla. Rado bih je bio poslužio čajem, ali mi je rešo bio pokvaren a ni-
sam imao novaca da je pozovem u kavanu - u to sam vrijeme sve dublje zapadao u
dugove. Osim toga, poslao sam bio Hamida da mi odnese jedino ljetno odijelo
na glačanje pa sam bio u poderanom kućnom kaputu. Ona je pak izgledala divno,
upravo me zastrašila svojom otmjenošću, novom ljetnom haljinom sa živahnim
uzorkom vinove loze i slamnatim šeširom nalik na veliko zlatno zvono. Počeo sam u
sebi moliti Boga da se Hamid što prije vrati i odvrati pozornost od mene. Bio bih je
ponudio cigaretom, ali mi je paklo bilo prazno pa sam bio prisiljen uzeti cigaretu iz
njene male filigranske kutije koju je uvijek nosila sa sobom. Popušio sam je, držeći
se, kako sam se nadao, sabrano i rekao joj da sam prihvatio novo namještenje u blizi-
ni Sidi Gabra, gdje ću imati malo bolju plaću. Rekla je da se i ona vraća na posao, da
je obnovila ugovor, ali da je slabije plaćena nego prije. Nakon nekoliko minuta
takvog razgovora kazala je da mora poći jer se dogovorila s nekim da će popiti za-
jedno čaj. Ispratio sam je do odmorišta i pozvao je da opet dođe kad god zaželi.
Zahvalila mi je svejednako grčevito stežući u naručju cvijeće, odveć bojažljiva da mi
42
ga gurne u ruke, i polako pošla niza stube. Kad je otišla, sjeo sam na krevet i počeo
sipati sve najgore psovke kojih sam se mogao sjetiti na četiri jezika - iako mi nije
bilo jasno kome ih upućujem. Kad se jednooki Hamid vratio stružući nogama
po podu, još sam uvijek bio bijesan pa sam iskalio svoju srdžbu na njemu. Njega je
to poprilično iznenadilo jer se već poodavno nisam bio na njega rasrdio, te se povu-
kao u praonicu mrmljajući nešto, vrteći glavom i zazivajući duhove u pomoć.
Pošto sam se odjenuo, uspio sam uzajmiti nešto novca od Pursewardena. Dok sam
išao na poštu da predam neko pismo, ponovo sam ugledao Melissu kako sjedi u kutu
kavane, sama, podupirući rukama bradu. Šešir i torbica ležali su do nje na stoliću, pi-
ljila je u šalicu ironično i zamišljeno, kao da razmišlja o nečemu zabavnom. Sponta-
no sam ušao u kavanu i sjeo do nje. Rekoh da sam došao da joj se ispričam što sam
je onako loše primio, ali... i uzeh joj opisivati neprilike u kojima sam se našao, ništa
ne izostavljajući. Pokvareni električni rešo, odsutnost Hamidova, moje ljetno odijelo.
Kad sam joj počeo nabrajati sve nevolje koje me muče, nekako su mi se učinile po-
malo smiješne pa sam promijenio pristup i počeo ih iznositi turobno i nervozno, čime
sam izmamio od nje valjda najdivniji smijeh koji sam ikad čuo. Govoreći o svojim
dugovima otvoreno sam pretjerivao, iako je svakako stajala činjenica da je od one
burne noći Pursewarden bio svagda spreman da mi bez oklijevanja pozajmi male
svote novca. A onda, kao kruna svemu, dodah, došla mi je ona baš kad sam netom
prebolio manju ali neugodnu spolnu infekciju - plod Pombalove skrbi za mene - koju
sam jamačno zaradio od jedne od onih Sirijki koje mi je on velikodušno bio pre-
pustio za svoga izbivanja. Ovo sam slagao ali sam nekako naslutio da joj to moram
kazati, usprkos samome sebi. Rekoh joj da sam se zgrozio od pomisli da bih morao
opet voditi ljubav prije nego što sam potpuno izliječen. Nato je ispružila ruku i stavi-
la je na moju smijući se i nabirući nos: smijući se tako otvoreno, tako lagano i bez
napora da sam istog trenutka pomislio da je volim.
Tog smo popodneva dangubili ruku pod ruku uz morsku obalu, a razgovor nam je
bio pun krhotina života proživljenih bez predumišljaja, bez plana. Ukusi nam nisu
imali ništa zajedničko. Naši karakteri i sklonosti bijahu posve različiti, a ipak smo
slutili da nam nešto obećava čarobna lakoća našeg prijateljstva. Isto se tako rado sje-
ćam onog prvog poljupca kraj mora, dok je vjetar zadizao svijetle pramenove kose
na našim sljepoočnicama - poljupca prekinutog smijehom koji je nju spopao kad
se sjetila kako sam joj pričao o svojim nedaćama. Taj je smijeh bio simbol strasti
koja nas je obuzela, Melissina humora i nedostatka žestine: njena milosrđa.
* * * *
Postojala su dva pitanja na koja Justine nikad nikom nije htjela odgovoriti: koliko joj
je godina, i kakvog je porijekla: nitko - pa možda ni sam Nessim - nije znao ništa po-
43
uzdano o njoj. Čak je i Mnemjian, gradsko proročište, bio, čini se, bar jedanput u
neprilici što da kaže, iako je znao za njene nedavne ljubavne pustolovine. Međutim,
kad je govorio o njoj, priškiljio je na svoje ljubičaste oči i neodlučno ustvrdio da ona
potječe iz gusto naseljene četvrti Attarine, a da je rođena u siromašnoj židovskoj obi-
telji koja se poslije iselila u Solun. Ni njeni dnevnici nisu tu od velike pomoći jer u
njima nedostaju osnovni podaci - imena, datumi, mjesta - i uglavnom se sastoje od
neobuzdanih uzleta mašte isprekidanih zajedljivim malim anegdotama i oštro ocrta-
nim karakterima ljudi, čiji je identitet zamaskiran inicijalima. Piše francuskim jezi-
kom, ne sasvim korektnim ali živahnim i dobro začinjenim, jezikom koji sadrži
neprispodobivo svojstvo njena promuklog glasa. Poslušajte: »Clea mi je pričala o
svom djetinjstvu pa sam razmišljala o svojemu, vrlo intenzivno. O djetinjstvu moje
rase, moga doba... Najprije udarci u potleušici iza stadiona; urarska radnja. Gledam
sebe usrdno koncentriranu na lice usnulog ljubavnika, kao što sam često promatrala
urara nagnutog nad pokvarenim satom dok je na njega bešumno odozgo padala oštra
svjetlost. Udarci i psovke, a posvuda na crvenim prijesnim ciglama (kao udarci koje
zadaje savjest) plavi otisci dlanova, ispruženih prstiju, koji su nas čuvali od uroklji-
vih očiju. Odrasli smo uz te udarce, od kojih nas je boljela glava, a oči nam žmirkale.
Stračara sa zemljanim podom po kojem sve vrvi od štakora, zadimljena od fitilja što
plutaju na ulju. Stari lihvar pijan hrče, svakim dahom uvlači vonj gnojiva, zemlje,
izmeta ljudi, izmeta šišmiša; jarci začepljeni lišćem i mrvicama kruha razmekšanog
mokraćom; žuti vijenci jasmina, opojni, kričavi. I onda još tome dodajte krikove u
noći iza tuđih rebrenica u toj krivudavoj ulici: bej tuče svoje žene zato što je impo-
tentan. Stara travarka koja se podaje svake noći na ravnoj poljani među porušenim
kućama - mrzovoljno tajanstveno cviljenje. Tihi šum golih crnih stopala koja prola-
ze ulicom od pečene cigle, kasno noću. Naša soba nabrekla od mraka i smrada, mi
Evropljani u očitom neskladu sa strahovitim životinjskim zdravljem crnaca oko nas.
Od parenja boaba trese se kuća kao palma. Crni tigrovi blistavih zubi. I posvuda ve-
lovi, vrištanje, lud hihot ispod stabala papara, ludilo i gubavci. Sve to djeca vide i
pamte da bi ih poslije u životu učvrstilo ili upropastilo. Na ulici ispred naše kuće sru-
šila se deva od iznurenosti. Preteška je da je prevezu do klaonice pa dolaze dvojica
sa sjekirama i sijeku je na samom mjestu, nasred ulice, živu. Cijepaju bjelkasto meso
- jadno stvorenje doimlje se još bolnije, upravo aristokratski, u nedoumici dok mu si-
jeku noge. Na kraju ostaje glava još živa, otvorenih očiju, gleda oko sebe. Ni krika
pobune, ni traga otporu. Životinja se predaje poput palme. Ali danima nakon toga
blatna je ulica natopljena njenom krvlju a od te vlage ostavljamo za sobom otiske bo-
sih nogu.
Novac pada u prosjačke limene posude. Odlomci svakojakih jezika - armenskog,
grčkog, amharskog, marokanskog arapskog; Židovi iz Male Azije, Ponta, Gruzije:
matere rođene u grčkim naseljima na Crnom moru; nacionalne zajednice okljaštrene
44
kao granje s drveća, bez roditeljskog stabla, sanjaju o Edenu. To su sirotinjske četvrti
bijeloga grada; ni najmanje ne nalikuju na one divne ulice koje su stranci izgradili i
ukrasili, gdje mešetari sjede i čituckaju jutarnje novine. Za nas ovdje ne postoji čak
ni luka. Zimi se katkad čuje kako sirena tuli - ah to je već u drugoj zemlji. Ah, kako
su jadne luke i imena koja one prizivaju u sjećanje kad nikamo ne putuješ. To je baš
kao smrt - smrt samoga sebe koja se artikulira svakim ponavljanjem riječi Aleksan-
drija, Aleksandrija.«
* * * *
Rue Bab-el-Mandeb, Rue Abou-el-Dardar, Minet-el-Bassal (ulice skliske od odbače-
nog paperja s tržnica pamuka), Nouzha (ružičnjak, poljupci koje nisam zaboravio) ili
autobusne postaje nostalgičnih imena kao što su Saba Pacha, Mazloum, Zizinia Ba-
cos, Schutz, Gianaclis. Grad postaje svijet kad čovjek voli jednog njegova stanovni-
ka.
* * * *
Moji redoviti posjeti velikoj kući doveli su do toga da su me u gradu počeli primjeći-
vati i poklanjati mi pažnju, oni koji su Nessima smatrali utjecajnim čovjekom i pred-
mnijevali da sam i ja, kad on sa mnom provodi vrijeme, zacijelo, na neki još neotkri-
ven način, ili bogat ili po nečemu značajan čovjek. Jednog popodneva, dok sam dri-
jemao, došao mi je u sobu Pombal i sjeo na krevet: - Slušaj - reče mi - ljudi su te po-
čeli primjećivati. Dabome da je cicisbeo{33} prilično normalna pojava u Aleksandriji,
ali uskoro će ti biti strašno dosadno u društvu ako budeš i dalje neprestano izlazio s
ono dvoje. Pogledaj! - Pa mi pruži poveći komad kartona ukrašen šarama na kojem
bijaše otisnut poziv na koktele u francuskom konzulatu. Pročitao sam ga ne shvaća-
jući ništa. Pombal nastavi: - Ovo je zbilja blesavo. Moj šef, generalni konzul, pali se
na Justinu. Dosad su mu propali svi pokušaji da se upozna s njom. Njegovi mu špiju-
ni vele da ti zalaziš k njima u kuću, da si zapravo... Ma znam, znam. Ali on se nada
da će te istisnuti iz njezina srca.
I grohotom se smije. Ništa mi u tom času nije moglo zvučati besmislenije.
- Reci ti lijepo svom generalnom konzulu... - rekoh i izvalih jednu ili dvije sočne
primjedbe koje su Pombala nagnale da prijekorno cokne jezikom i zavrti glavom.
- Rado bih mu ja to rekao - odgovori on. - Ali, mon cher, postoji kućni red po ko-
jem se kljuca među diplomatima kao i među živinom. Od njega zavisi hoću li ja da-
nas-sutra dobiti svoj križić.
Pošto se, onako težak, pridigao, izvadio je iz džepa pohabanu knjižicu žutih kori-
ca i stavio mi je na koljena.
45
- Evo nečega što će te zanimati. Dok je bila još vrlo mlada, Justine se bila udala
za francuskog državljanina albanskog porijekla, književnika. Ova ti je knjižica o njoj
- post mortem{34}, u neku ruku; sasvim pristojno napisana.
Okrenuo sam knjigu u rukama. Nosila je naslov Moeurs{35} a napisao ju je neki Ja-
cob Arnauti. Na jednoj od prvih stranica pisalo je da je roman doživio više izdanja u
tridesetim godinama.
- Otkud ti to? - upitah Georgesa, koji mi namigne krupnim okom debelog kapka
kao u gmaza i odgovori:
- Raspitivali smo se o njoj. Konzul misli samo na nju, pa su svi namještenici
konzulata morali tjednima prikupljati informacije o njoj. Vive la France!{36}
Čim je on otišao, počeo sam listati Moeurs, još onako bunovan. Knjiga je zaista
bila dobro napisana, u prvom licu jednine: bio je to zapravo dnevnik o životu u
Aleksandriji kako ga je vidio stranac sredinom tridesetih godina ovog stoljeća. Autor
je dnevnika zaokupljen istraživanjem za roman koji kani napisati - svakodnevni pri-
kaz njegova života u Aleksandriji točan je i pronicav, ali mene je najviše privukao
portret mlade Židovke s kojom se upoznaje i ženi: odlazi u Evropu: razvodi se. Pro-
padanje njihova braka nakon povratka u Egipat opisano je sa snažnom intuici-
jom koja plastično ocrtava lik njegove žene Claudije. Ono što me je iznenadilo i po-
sebno zainteresiralo, to je što sam u njoj prepoznao skicu Justine iako je nisam
poznavao u to vrijeme: mlađe, svakako, još ne sasvim oformljene Justine. Ali nije
moglo biti zabune da je to ona. I zaista, kad god sam čitao tu knjigu, a čitao sam je
često, običavao sam u mislima ubacivati njeno ime u tekst. I uklapalo se potpuno
vjerodostojno.
Prvi put su se susreli na onom mjestu gdje sam je i ja prvi put vidio, u sumornom
predvorju hotela Cecil, u zrcalu. »U predvorju tog hotela na izdisaju lome se i odra-
žavaju nepomični listovi palmi u zrcalima pozlaćenih rubova. Samo bogataši mogu
sebi priuštiti da stalno borave u njemu - oni koji i dalje žive u sigurnosti pozlaćenih
rubova kada su već zreli za mirovinu. Ja tražim jeftinije prebivalište. Večeras u pre-
dvorju malo društvo Sirijaca, teških u svojim tamnim odijelima, i žutih u licu sa
skrletnim tarbušima{37} na glavi, svečano sjede uokrug. Njihove ženskinje nalik
na nilske konje, pomalo brkate, povukle su se na počinak zveckajući nakitom - jer
svaki od tih mešetara nosi sa sobom u kovčežiću svoje najdraže dragulje; poslije ve-
čere razgovor je skrenuo na muški nakit. To je sve o čemu još mediteranski svijet zna
razgovarati; samoživost, narcisizam koji potječe iz spolne istrošenosti i što se izraža-
va vlasničkim simbolom: tako da odmah znaš, kad se upoznaš s nekim muškarcem,
koliko je težak, a kad se upoznaš s njegovom ženom, odmah ti kaže istim onakvim
šaptom bez daha kolik joj je bio miraz. Tiho pjevuckahu kao eunusi nad svojim dra-
guljima, okrećući ih amo-tamo prema svjetlu da ih mogu bolje procijeniti. Blistaju
46
im lijepi bijeli zubi dok se osmjehuju ovlaš kao ženske. Uzdišu. Konobar u bijeloj
halji s licem od ulaštene ebanovine donosi im kavu. Otvaraju se srebrni šarniri i
otkrivaju debele, bijele cigarete (poput bedara egipatskih žena), a u svakoj od njih
ima gdjekoja mrvica hašiša. Dva-tri zrnca opijenosti prije odlaska na počinak.
Razmišljam o djevojci koju sam sinoć prvi put sreo u zrcalu: crno na bijelom kao
mramorna bjelokost: ljeskava crna kosa: duboke oči koje kao da uzdišu i gutaju
poglede zato što su nervozne, radoznale, prožete spolnom radoznalošću. Tvrdi da
je Grkinja, ali bit će da je Židovka. Jedino Židov zna nanjušiti Židova; ni ona ni ja
nemamo hrabrosti da priznamo kojoj rasi pripadamo. Ja sam njoj rekao da sam
Francuz. Kad-tad odat ćemo se jedno drugome.
Žene stranih nacionalnih zajednica ljepše su ovdje nego igdje drugdje. Njima vla-
daju strah i nesigurnost. Pričinja im se da tonu u crnom oceanu koji ih okružuje sa
svih strana. Ovaj je grad izgrađen kao nasip da zadrži poplavu afričke tmine; ali
crnci laka hoda prodiru već malo-pomalo u evropske kvartove: zbiva se neka vrsta
rasne osmoze. Da biste bili sretni, trebalo bi ovdje da budete muslimanka, Egipćanka
- pasivna, meka, mlohava, prezrela; sklona vanjskom sjaju; voštana joj koža prelazi u
boju žutu kao limun ili zelenu kao lubenica pod odbljescima nafte. Tijela neosjetlji-
va kao ormari. Dojke tvrde kao zelene jabuke - meso na svojim koščicama predstra-
žama, na prstima ruku i nogu, hladno kao u gmazova. Osjećaji im pokopani u pred-
svijesti. U ljubavi ne daju ništa od sebe jer nemaju svoga Ja, nego se obavijaju oko
tebe mučnim refleksnim pokretima - u muci neiskazane žudnje koja je na suprotnom
polu od nježnosti, užitka. Stoljećima ih zatvaraju u staje s volovima, zakrinkane,
obrezane. Hranili su ih u mraku pekmezom i mirišljavim mastima pa su postale pra-
ve kace užitka, valjajući se na nogama bijelim kao papir i prošaranim modrim vena-
ma.
Dok čovjek prolazi kroz egipatsku četvrt, mijenja se miris puti - sve zaudara po
amonijaku, sandalovini, salitri, začinima, ribama. Nije mi dopustila da je otpratim do
kuće - zacijelo zato što se srami svoje kuće u toj sirotinjskoj četvrti. Međutim, krasno
je govorila o svome djetinjstvu. Pobilježio sam ponešto od toga: kad se vratila kući,
zatekla je oca kako malim čekićem razbija orahe na stolu pri svjetlu uljanice. Mogu
ga zamisliti. Nije Grk nego Židov iz Odese, u šubari, s masnim uvojcima. Pa kako ju
je poljubio Berberin, s golemim, krutim penisom, poput opsidijana iz ledenog doba,
kako se sagnuo da joj dohvati donju usnu lijepim nebrušenim zubima. Ostavili smo
za sobom Evropu i krećemo se prema novim duhovnim širinama. Podala mi se tako
prezirno da sam se prvi put u životu iznenadio takvoj tjeskobi; reklo bi se da je
očajna, podbuhla od bijede. Pa ipak, te žene koje pripadaju ovim izgubljenim zajed-
nicama imaju neku očajničku odvažnost, posve drugačiju od naše. Istražile su pute-
nost do te mjere da su nam postale posve strane. Kako da pišem o svemu tomu?
Hoće li još doći, ili je nestala zauvijek? Sirijci odlaze na počinak ispuštajući sitne
47
krike, poput ptica selica.«

Ona dolazi. Razgovaraju. (»Ispod očite provincijske izvještačenosti i mentalne
tvrdoće mislim da sam otkrio neiskustvo, dakako ne glede života nego društva. Shva-
tio sam da sam ja njoj zanimljiv kao stranac koji se lijepo ponaša - uprla je u mene
plašljiv i mudar pogled sove onim svojim golemim smeđim očima, čije modrikaste
bjeloočnice i duge trepavice reljefno ističu prekrasne zjenice, svjetlucave i otvore-
ne.«)
Nije teško zamisliti kako sam bez daha, obuzet bolnom tjeskobom, prvi put čitao
taj prikaz ljubavne pustolovine sa Justinom; i zaista, pošto sam višeput pročitao tu
knjigu, tako da je znam gotovo naizust, ona je zauvijek ostala za mene dokument,
pun osobne boli i iznenađenja. »Naša je ljubav,« piše on na drugom mjestu, mnogo
kasnije, »bila poput silogizma kojem nedostaju prave premise: mislim na poštovanje.
Bijaše to neka vrsta duhovnog posjedovanja koje nas je oboje uvuklo u zamku
i nagnalo da plutamo po plitkim i mlakim vodama jezera Mareotisa, poput žaba koje
se pare, plijen nagona zasnovanih na tromosti i vrućini... Ne, nisam se dobro izrazio.
To ipak ne bi bilo ono pravo. Hajde da još jednom pokušam ovim svojim krhkim i
nepostojanim alatom skicirati Claudijin lik. Otkud da počnemo?
Pa dobro, njen talent da se vješto snalazi u životnim situacijama dobro joj je bio
došao u dvadesetak godina neizvjesnog i nesređenog života. O njenu porijeklu nisam
saznao mnogo, osim da je bila vrlo siromašna. Ostavila je na mene dojam osobe koja
se trudi da napravi niz okrutnih karikatura same sebe - ali to je već uobičajeno kod
većine osamljenih ljudi koji slute da njihova istinska osobnost ne može naći pravih
odjeka u drugima. Zaprepaštavala me je brzina kojom se kretala iz jedne sredine u
drugu, od jednog muškarca, mjesta, datuma do drugoga. Ali njena se nepostojanost
odlikovala stanovitom elegancijom koja je doista plijenila. Što sam je bolje upozna-
vao, to mi se nepredvidljivija činila; jedina je konstanta bila bjesomučno upinjanje
da se probija kroz barijeru svog autizma. Svaki je njezin pokušaj završavao
pogreškom, krivnjom, kajanjem. Sjećam se koliko mi je puta rekla: ’Dušo, ovog će
puta biti drukčije. Obećavam ti.’
Poslije, kad smo bili u inozemstvu: u Adlonu, gdje cvjetni prah reflektora poigra-
va na španjolskim plesačima usred dima tisuće cigareta; uz tamne vode Budima gdje
joj vrele suze kapaju među uvelim lišćem što tiho plovi; dok jašemo po pustim špa-
njolskim ravnicama, u tišini izrovanoj topotom naših konja; dok ležimo uz Sredo-
zemno more na nekom zabačenom grebenu. Nikad se nisam ljutio zbog njenih nevje-
ra - jer uz Justinu je muški ponos na posjedovanje bivao nekako nebitan. Bio
sam opčinjen iluzijom da bih je mogao stvarno upoznati; ali sad vidim da ona zapra-
vo nije bila žena nego oličenje žene koja ne priznaje nikakve spone društva u kojem
živimo. ’Ja posvuda tragam za životom vrijednim življenja. Kad bih mogla umrijeti
ili poludjeti, možda bi to mogao postati fokus za sve one moje osjećaje koji ne nalaze
48
pravog oduška. Liječnik koga sam voljela rekao mi je da sam nimfomanka - ali u
mom uživanju, Jacobe, nema nikakve lakomosti ni ugađanja samoj sebi. S tog gle-
dišta, to je puko rasipanje. Kakvo rasipanje, dragi moj, kakvo rasipanje! Ti kažeš da
se ja tužno predajem užitku, kao puritanci. Čak si i tu nepravedan prema meni. Ja se
predajem užitku tragično, pa ako moji prijatelji liječnici traže neku riječ kojom bi
opisali ovakvo stvorenje bez srca kao što sam ja, onda će ipak morati priznati da ono
što meni nedostaje u srcu nadoknađujem dušom. U tome je nevolja.’ Vidite da ovo
nisu nijanse za koje su žene inače sposobne. Reklo bi se da je u njenu svijetu ne-
dostajala jedna dimenzija, pa se ljubav uvrnula unutra i pretvorila u neku vrstu ido-
latrije. Ja sam u prvi mah pomislio da je posrijedi strahovit egocentrizam koji sam
sebe izjeda, jer mi se činilo da ona uopće ne poznaje one sitne, propisane doka-
ze vjernosti koji tvore osnovu ljubavi između muškarca i žene. Ovo zvuči bombastič-
no ali nije važno. Međutim, sada, kad se prisjećam njena pretrpljenog straha i zano-
sa, pitam se jesam li bio u pravu. Mislim na one dosadne drame - scene u namješte-
nim spavaćim sobama, u kojima je Justine otvarala slavine ne bi li prigušila svoje je-
caje. Dok je hodala gore-dolje, obuimajući samu sebe pod pazuhom, i mrmljala nešto
sama sa sobom, činilo se da tinja kao bačva katrana koja samo što nije eksplodirala.
Činilo se da su je moje načeto zdravlje i slabi živci - a nadasve moj evropski smisao
za humor - u takvim trenucima ozlojeđivali preko svake mjere. Pateći, recimo, zbog
neke umišljene uvrede na nekoj večeri, uspopadala bi se po sagu uz krevet kao
pantera. Kad bih ja zaspao, ona bi se katkad razbjesnjela i prodrmala me za ramena
vičući na sav glas: ’Ustani, Jacobe. Zar ne vidiš da mi je teško?’ A kad bih odbio su-
djelovati u toj igri, razbila bi, recimo, nešto na toaletnom stoliću kako bi imala razlo-
ga pozvati sobaricu. Koliko sam samo prestrašenih lica noćnih sobarica vidio pred
tom pomahnitalom spodobom u srebrnoj ili zlatnoj večernjoj haljini, koja im straho-
vito uljudno govori: ’Molim vas da mi počistite toaletni stolić. Bila sam toliko
nespretna da sam razbila nešto.’ Zatim bi sjedila i pušila cigaretu za cigaretom. ’Ja
točno znam što je tebi’, rekao sam joj jednom. ’Mislim da bi ti svaki put kad me pre-
variš i kad te peče savjest, htjela da me natjeraš da te istučem i da ti dadem nekakav
oproštaj za tvoje grijehe. Ali ja, draga moja, jednostavno neću da ugađam tim tvojim
hirovima. Moraš sama nositi svoje breme. Ti se svim silama trudiš da me nagnaš da
posegnem za bičem. Ali ja tebe samo žalim.’ Moram priznati da se na ove moje riječi
načas ozbiljno zamislila i da je i nehotice opipala glatku kožu na nogama koje je toga
popodneva bila pomno obrijala...
Poslije, kad mi je već bila pomalo dojadila, postala mi je takva zloupotreba osje-
ćaja toliko zamorna da sam je počeo vrijeđati i smijati joj se u lice. Jedne sam joj
noći rekao da je dosadna histerična Židovka. Ona je nato briznula u ono strašno, pro-
muklo jecanje koje sam tako često slušao da me čak i sad u sjećanju boli pomisao na
nj (na njegovu zvučnost, na njegovu bujnu melodioznost). Izvalila se bila na krevet i
49
ostala tako ležati, labavih i mlitavih udova, koji su se nadimali od struje njene histe-
rije poput gumenog crijeva pod naletom vode.
Jesu li se takve scene zaista tako često ponavljale, ili ih je moje sjećanje umnoži-
lo? Možda se to dogodilo samo jedanput, možda su me samo odjeci zavarali? Kako
bilo da bilo, čini mi se da vrlo često čujem kako otvara bočicu tableta za spavanje i
kako tablete tiho padaju u čašu s vodom. Čak i kad bih drijemao, brojio bih, da se
uvjerim da ih nije uzela previše. Sve se ovo, naravno, događalo mnogo kasnije; u
prvo vrijeme pozvao bih je da mi dođe u krevet i ona bi me poslušala, snebivljiva,
zlovoljna, hladna. Bio sam toliko glup da sam mislio kako ću je uspjeti raznježiti i
podariti joj tjelesni mir, o kojem - mislio sam - ovisi duševni mir. Bio sam u zablu-
di. U njoj je bio neki nerazmršeni čvor koji je ona htjela razriješiti, ali koji je nadila-
zio svu moju vještinu ljubavnika i prijatelja. Naravno. Naravno. Znao sam ja sve što
se moglo znati u to vrijeme o psihopatologiji histerije. Ali iza svega toga krila se
neka druga osobina za koju sam mislio da bih je mogao otkriti. Ona nije u izvjesnom
smislu tragala za životom nego za nekim integrativnim otkrivenjem koje bi mu dalo
smisao.
Već sam opisao kako smo se prvi put sreli - u dugačkom ogledalu hotela Cecil,
pred otvorenim vratima plesne dvorane, jedne karnevalske noći. Prve riječi koje smo
izmijenili, izgovorili smo, prilično simbolično, u zrcalu. Ona je bila s muškarcem
koji je nalikovao na sipu i koji ju je čekao dok je ona pomno razgledavala svoje
tamno lice. Ja sam pak zastao da bolje namjestim leptir-kravatu na koju nisam bio
navikao. Odlikovala se nekakvom pohlepnom prirodnom otvorenošću koja ju je
kanda štitila od svake pomisli na drskost kad se nasmiješila i rekla: ’Nikad nema
dosta svjetla.’ Na što sam joj odgovorio bez razmišljanja: ’Možda samo za žene. Mi
muškarci nismo toliko zahtjevni.’ Osmjehnuli smo se oboje i ja sam prošao mimo nje
i stupio u plesnu dvoranu, spreman da zauvijek izađem iz njena života u ogledalu,
bez razmišljanja. Poslije sam se pukim slučajem, zahvaljujući jednom od onih
groznih engleskih plesova, koji se, mislim, zove Paul Jones, našao pred njom kad je
zasvirao valcer. Progovorili smo riječ-dvije, onako nevezano - ja inače loše plešem;
ovdje moram priznati da me se njena ljepota nije osobito dojmila. To se dogodilo tek
poslije, kad se poslužila trikom i počela na brzu ruku nabacivati nekakve neodređe-
ne crte mog karaktera izbacivši moje kritičke sposobnosti iz kolotečine svojim
oštrim, peckavim bockanjem: pripisujući mi osobine koje je spontano izmišljala iz
nemilosrdne želje da privuče moju pozornost. Žene moraju napadati pisce - čim je
doznala da sam pisac, osjetila se ponukana da pokuša biti zanimljiva secirajući me.
Sve bi to bilo vrlo laskavo za moj amour propre{38} da su sva njena zapažanja bila da-
leko od cilja. Međutim, bila je vrlo oštroumna, a ja sam bio preslab da se oduprem
takvoj igri - duhovnim zamkama koje tvore početne gambite u udvaranju.
Od tada se ne sjećam više ničega sve do one noći - one prekrasne ljetne noći na
50
balkonu preplavljenom mjesečinom iznad mora kad mi je Justine poklopila usta

toplim dlanom i rekla mi nešto kao: ’Hajde brže. Engorge-moi,{39} Od žudnje do ga-
đenja - da svršimo s tim!’ Činilo se da me je već potrošila u mašti. Ali te je riječi
izgovorila tako umorno i ponizno - tko je mogao da je ne voli?
Uzalud je prebirati po svemu ovomu tako nepouzdanim medijem kao što su riječi.
Sjećam se mnogih uglova i kutova gdje smo se sastajali, i, vidim nekakvu složenu
Justinu koja krije strahovitu glad za informacijama, za moći s pomoću upoznavanja
same sebe, pod maskom osjećanja. Osjećam se ponukan da se tužno upitam jesam li
je ikad stvarno ganuo - ili sam bio samo laboratorij u kojem je ona mogla raditi.
Mnogo je naučila od mene: naučila je čitati i razmišljati. Ništa od toga nije prije zna-
la. I možda je ono za što sam ja mislio da je kod nje ljubav bila tek puka zahvalnost.
Među tisućama odbačenih ljudi, dojmova, predmeta proučavanja - negdje vidim i
sebe kako me nosi voda, kako plutam, pružam ruke. Za divno čudo, nikad je nisam
stvarno upoznao kao ljubavnik nego kao pisac. Tu smo išli ruku pod ruku - u tom
amoralnom svijetu uvjetnih presuda u kojem su radoznalost i čuđenje, reklo bi se,
veći od reda - silogističkog reda koji um nameće. Tu čovjek šutke čeka, suspregnuta
daha, da se okno ne zamagli. I tako sam ja bdio nad njom. Ludovao za njom.
Kako je bila pravo dijete Mouseiona, imala je, naravno, mnogo tajni, a ja sam se
morao očajnički braniti od ljubomore i želje da prodrem u skriveni dio njena života.
Gotovo da sam u tome i uspio, a ako sam je ipak ponekad uhodio, bilo je to zaista iz
znatiželje, da saznam što radi ili misli kad nije sa mnom. Često je, primjerice, posje-
ćivala jednu ženu u gradu, čiji je utjecaj na nju bio tolik da sam pomislio da je riječ o
nedopuštenim odnosima; isto je tako pisala duga pisma muškarcu koji je, koliko
sam znao, živio u istom gradu. Možda je bio prikovan za postelju? Raspitivao sam
se, ali su mi moji špijuni uvijek donosili nezanimljive informacije. Žena je bila
postarija vračara, udovica. A pokazalo se da je muškarac kojem je pisala pisma -
pero joj je škripalo na jeftinom papiru - bio liječnik, honorarno zaposlen u jednom od
konzulata. Nije bio prikovan za postelju, ali je bio homoseksualac i bavio se herme-
tičkom filozofijom koja je trenutno u velikoj modi. Jednom je ostavila neobično ja-
san otisak na mojoj bugačici pa sam u ogledalu (opet u ogledalu!) pročitao ove riječi:
’u mom životu ima jedno nezaliječeno mjesto, kako vi to zovete, koje nastojim ispu-
niti ljudima, događajima, bolestima, bilo čime što mi dođe pod ruku. Imate pravo
kad kažete da je to isprika za bolji život, pametniji život. Ali, premda poštujem vašu
struku i vaše znanje, nekako slutim da se, ako želim sa samom sobom izaći na kraj,
moram probiti kroz otpatke u svom karakteru i spaliti ih. Svatko bi mogao riješiti
moj problem na posredan način, da ga preda u ruke svećeniku. Ah mi smo Aleksan-
drijci preponosni za tako nešto - i previše poštujemo vjeru. To ne bi bilo pošteno pre-
ma Bogu, dragi moj gospodine, a ma koga drugog iznevjerila (vidim vas već kako se
smješkate), nakanila sam da Njega ne iznevjerim, ma tko On bio.’
51
Ako je ovo dio ljubavnog pisma, pomislio sam, onda bi se takvo ljubavno pismo
moglo uputiti samo svecu; i opet sam bio iznenađen, usprkos nespretnosti i nepra-
vilnosti u izražavanju, lakoćom s kojom ona umije lučiti ideje različitih kategorija.
Ukazala mi se u novom svjetlu, kao netko tko bi mogao upropastiti sama sebe iz
pretjerane, tvrdoglave hrabrosti i prokockati sreću koju je ona, kao i svi mi ostali, že-
ljela pošto-poto postići. Ovakve su misli oslabile donekle moju ljubav prema njoj i
gdjekad bi me obuzelo čak i gađenje. Ali najviše sam se prepao kad sam nakon ne-
kog vremena shvatio, na svoj užas, da ne mogu živjeti bez nje. Ali bez nje mi je život
bio strahovito dosadan, upravo nepodnošljiv. Zaljubio sam se. Sama ta pomisao ispu-
nila me je neobjašnjivim očajem i gađenjem. Baš kao da sam nesvjesno dokučio da
sam u njoj našao svoga zloduha. Doći u Aleksandriju slobodna srca i tu doživjeti
amor fati{40} - bijaše prava nesreća koju ni moje zdravlje ni moji živci nisu mogli
podnijeti. Gledajući se u zrcalu, podsjetio sam se da sam prevalio četrdesetu i da
imam već sjedina na sljepoočnicama! Jednom sam bio nakanio dokončati tu vezu, ah
sam osjećao kako sa svakim Justininim smiješkom i poljupcem moje nakane padaju
u vodu. Unatoč svemu tomu, čovjek je uz nju osjećao posvuda oko sebe nazočnost
sjenki koje su mu prodrle u život i ispunile ga novom rezonancijom. Osjećanje tako
bogato dvosmislenostima nije se moglo dokrajčiti iznenadnim naporom volje. Na
mahove sam imao dojam da je svaki njen poljubac smrtonosan udarac. Kad sam, na
primjer, otkrio (što sam već znao) da mi je višeput bila nevjerna, i to onda kad sam
osjećao da mi je najbliža, nisam oćutio ništa posebno bolno: prije bi se moglo reći
neku tupu obamrlost, kao kad čovjek napušta prijatelja u bolnici, pa ulazi u dizalo i
propada šest katova u dubinu stojeći šutke pokraj uniformiranog automata čije disa-
nje jasno čuje. Zaglušivala me je tišina u mojoj sobi. A onda, dok sam razmišljao o
tome, usredotočujući sav svoj um na tu činjenicu, pojmio sam da ono što je ona uči-
nila nema nikakve veze sa mnom: bijaše to pokušaj da se sama oslobodi radi mene:
da mi dade ono što je znala da mi pripada. Ne bih mogao reći da mi je ova misao
zvučala bolje od običnog sofizma. Pa ipak, činilo se da moje srce zna istinu i da
mi nalaže obzirnu šutnju, na koju je ona uzvratila novom toplinom, novim žarom,
zahvalnošću pridodanom ljubavi, ali i to mi se opet pomalo zgadilo.
Međutim, ah, da ste je tada vidjeli kao ja u njenim poniznijim, nježnijim trenuci-
ma, znajući da je zapravo još dijete, ne biste mi prigovorili da sam slabić. U rano
jutro, dok je spavala u mom naručju, rasute kose preko nasmiješenih usana, nije bila
nalik ni na jednu drugu ženu koju sam poznavao: zapravo ni na koju ženu, nego
samo na neko čudesno stvorenje očuvano na pleistocenskom stupnju svoga razvoja.
Poslije, dok sam razmišljao o njoj kao što sam razmišljao ovih nekoliko godina, za-
čudio sam se kad sam ustanovio da sam, iako sam je uistinu volio i znao da nikad ni-
kog više neću voljeti - ipak zazirao od pomisli da bi mi se još mogla vratiti. Te su
dvije misli istodobno opstojale u mojoj glavi, a da nisu istisnule jedna drugu. Osje-
52
ćao sam olakšanje misleći: ’Pa dobro. Napokon sam stvarno nekog volio. Ipak sam
nešto postigao.’ Na to je moj alter ego dodavao: ’Poštedi me ljubavnih jada za koje
je nagrada Justine!’ Ova mi je zagonetna podvojenost osjećanja bila potpuno neoče-
kivana. Ako je to bila ljubav, onda je to bila jedna vrsta te biljke koju nisam nikad
prije vidio. (’K vragu i ta riječ!’ rekla je Justine jednom. ’Najradije bih je pisala na-
opako, kao što kažeš da su u doba kraljice Elizabete pisali riječ Bog.{41} Da
bude evol{42} i dio »evolucije« ili »revolta«. Ne spominji mi nikad tu riječ!’)
* * * *
Ove posljednje odlomke prepisao sam iz onoga dijela dnevnika koji se zove
Posmrtni život i predstavlja autorov pokušaj da sumira i procijeni sve te epizode.
Pombalu je dobar dio toga bio banalan, pa čak i dosadan, ali kako sve to ne bi dirnu-
lo svakog tko poznaje Justinu? A ne može se reći ni da piščeve nakane nisu vrlo za-
nimljive. On tvrdi, na primjer, da stvarni ljudi mogu postojati samo u mašti umjetni-
ka, dostatno jakog da ih očuva i uobliči. »Život, sirova građa, živi se samo in po-
tentia{43} sve dok ga umjetnik ne razvije u svom djelu. Kako bih volio kad bih mogao
sirotoj Justini učiniti tu uslugu iz ljubavi! (Hoću da kažem, naravno, »Claudiji«.)
»Sanjam o knjizi toliko moćnoj da zadrži njene elemente - ali to ne bi bila knjiga
na kakvu smo dan-danas navikli. Primjerice, na prvoj stranici bio bi sinopsis radnje u
nekoliko redaka. Tako bismo se oslobodili narativne artikulacije. Slijedila bi drama
oslobođena tereta forme. Svoju bih knjigu oslobodio da može sanjati.«
Ali dakako da čovjek ne može tako lako umaknuti uzorku koji smatra nametnu-
tim, a koji zapravo organski izrasta iz samog djela i preuzima ga. Ono što u njegovu
djelu nedostaje - ali ova se kritika može odnositi na sva djela koja nisu dosegnula
najviši rang - to je osjećaj zaigranosti. On se preoštro okomljuje na svoju temu; toli-
ko oštro da to prelazi i na njegov stil, u kojem ima nečega od neuravnotežene žestine
same Claudije. Zatim, isto tako, sve što u njemu budi snažne osjećaje postaje podjed-
nako važno: Claudijin uzdah među oleandrima u Nousshi, kamin u kojem je spa-
lio rukopis svoga romana o njoj (»Danima me je gledala kao da pokušava u meni
pročitati moju knjigu«), sobica u Rue Lepsius u kojoj škripi pletena stolica od trske...
O svojim likovima kaže: »Svi su zarobljenici vremena u dimenziji koja nije stvarnost
kakvu bismo željeli - nego stvarnost koju stvaraju potrebe samog djela. Jer, svaka
drama stvara spone, a glumac je značajan samo u onoj mjeri u kojoj je vezan tim
sponama.«
Međutim, ostavljajući po strani ove ograde, kako je lijepa i vjerna slika Aleksan-
drije koju je on uspio naslikati. Aleksandrije i njenih žena! Tu su skicirane Leonia,
Gaby, Fosca{44} - blijedoružičasta, zlatna, bituminozna žena. Neke od njih nije uopće
teško prepoznati na tim stranicama. Izvrsno je pogodio Cleu, koja još i danas stanuje
53
u onom svom visokom ateljeu, lastavičjem gnijezdu napravljenom od paučine i starih

krpa. Ali uglavnom se te aleksandrijske djevojke razlikuju od žena u drugim mjesti-
ma samo po strahovitoj iskrenosti i umoru od života. On je dostatno dobar pisac
da izdvoji te prave osobine u gradu Somi. Više se nije ni moglo očekivati od nadare-
nog uljeza koji je tako reći greškom probio tvrdi mehanički oklop Aleksandrije i
otkrio samog sebe.
Što se pak same Justine tiče, na debelo oklopljenim stranicama njena dnevnika
gotovo da se Arnauti i ne spominje. Ovdje-ondje naišao sam na inicijal A, ali obično
u pasusima koji obiluju najčistijom introspekcijom. Evo jednog mjesta gdje se identi-
fikacija doimlje vjerodostojno: »Prvo me kod A privukla njegova soba. Uvijek mi se
činilo da iza onih teških prozorskih kapaka teče nekakav proces vrenja. Posvuda su
ležale knjige naopako okrenutih ovitaka ili umotane u bijeli crtaći papir gomila pro-
šupljenih novina, baš kao da se njima pogostila horda miševa - a to je A izrezao iz
njih stvarni život kako je on to zvao, apstrakcije za koje je držao da su vrlo daleko od
njegova osobnog života. Sjeo bi za svoje novine kao za objed, u pokrpanom kućnom
kaputu i samtenim papučama, pa bi izrezivao iz njih članke tupim škaricama za
nokte. Čudio se stvarnosti u svijetu izvan svoga djela kao dijete; to je navodno bilo
mjesto gdje su ljudi mogli biti sretni, smijati se, rađati djecu.«
Dvije-tri takve skice tvore sav portret autora knjige Moeurs; reklo bi se da je to
mršava i nedostojna nagrada za sva ona njegova savjesna i nježna zapažanja. Isto
tako, nisam mogao otkriti ni riječi o njihovu rastanku, nakon kratkog i jalovog braka.
Ali bilo je zanimljivo što se iz njegove knjige vidi kako je on došao do istih zaključa-
ka o njenu karakteru do kakvih smo i mi poslije došli, Nessim i ja. Neshvatljiva je
bila pokornost na koju nas je ona sve bila nagnala. Reklo bi se da su muškarci odmah
bili načisto da imaju pred sobom nekoga o komu ne mogu suditi prema dotle ustalje-
nim mjerilima o ženama. Clea je jednom rekla o njoj (a njena su mišljenja gotovo
uvijek bila nemilosrdna): »Prava je kurva uistinu ljubimica muškaraca - kao, recimo,
Justine; ona jedina može povrijediti muškarce. Ali dakako da je naša prijateljica tek
blijeda moderna reprodukcija velike hetairae{45} iz daleke prošlosti, tipa kojem ona
pripada a da i ne zna, kao što su bile Lais, Charis i ostale... Justini su oduzeli njenu
pravu ulogu i društvo joj je naprtilo na leđa još i breme krivnje, da joj bude još
teže. Šteta! Jer ona je prava Aleksandrijka.«
I Clea je držala da je Arnautijeva knjižica o Justini plitka i da pati od želje da sve
protumači. »Mi patimo od te bolesti,« rekla je, »da želimo sve ugurati u okvir kakve
psihologije ili filozofije. Uostalom, Justine se ne može opravdati ni ispričati. Ona
jednostavno i veličanstveno postoji, a mi je moramo trpjeti, kao istočni grijeh. Ali,
ako je nazivamo nimfomankom ili je pokušavamo podvrgnuti psihoanalizi, onda joj,
dragi moj, oduzimamo svu njenu mitsku supstanciju - ono jedino što ona uistinu jest.
Kao i svi amoralni ljudi, ona graniči s božanstvom. Kad bi naš svijet bio pra-
54
vi, postojali bi hramovi u koje bi se ona mogla skloniti i u kojima bi mogla naći mir
što ga traži. Hramovi u kojima bi čovjek mogao prerasti onakvu baštinu kakva je nje-
zina: ne ovi vražji samostani koji su od svojih spolnih organa napravili siceve za bi-
cikl.«
Mislila je na poglavlja koja je Arnauti naslovio Zakočenost u kojima misli da je
otkrio ključ Justinina nepostojana srca. Možda su ta poglavlja, kako Clea misli,
plitka, ali budući da se sve može protumačiti na više od jednog načina, vrijedi ih
razmotriti. Ja osobno ne držim da je u njima objašnjena bit Justine, ali ona donekle
ipak osvjetljavaju njene postupke - na onim njihovim velikim putovanjima uzduž i
poprijeko po Evropi. »U samoj osnovi njihove strasti,« piše on i dodaje u zagradama:
»(strasti koja se njoj činila da je najbanalniji od svih darova), krila se zakočenost -
neka velika zapreka u osjećanjima koje sam postao svjestan tek nakon više mjeseci.
Ona se uzdizala među nama kao sjena i ja sam prepoznao, ili sam bar mislio da sam
prepoznao, pravog neprijatelja sreće za kojom smo zajedno žuđjeli i iz koje smo se
nekako osjećali isključeni. Što je to bilo?
Ispripovjedila mi je to jedne noći dok smo ležali u ružnom velikom krevetu u
iznajmljenoj sobi - sumornoj ćoškastoj sobi neodređenog francusko-levantinskog
oblika i mirisa: strop sa štukaturom pokriven oguljenim kerubinima i lišćem vinove
loze. Ispričala mi je i ostavila me da bjesnim od ljubomore koju sam nastojao prikriti
- ali od ljubomore posve nove vrste. Njen je objekt bio muškarac koji je, doduše, još
bio živ ali više nije postojao. Možda je to ono što bi Freudovi sljedbenici nazvali pa-
ravanskim sjećanjem na događaje iz njene prve mladosti. Nju je (a nije moglo biti
sumnje o žestini te njene ispovijedi jer je bila popraćena bujicom suza, nikad je ni
prije ni poslije nisam vidio da tako plače), nju je bio silovao jedan njen rođak.
Čovjek ne može da se ne osmjehne banalnosti takvog događaja. Nisam mogao usta-
noviti koliko joj je onda bilo godina. Pa ipak - tada sam pomislio da sam prodro do
same srži te njene zakočenosti: odonda nije mogla doživjeti spolno zadovoljenje ako
nije u duhu obnovila i oživila taj doživljaj. Svi mi, njeni ljubavnici, bili smo tek du-
hovna zamjena za taj njen prvi djetinji ljubavni čin - tako da je ljubav, kao svo-
jevrsna masturbacija, zadobila sve simptome neurastenije; bolesna joj je mašta umi-
rala od anemije jer nikog nije mogla puteno doživjeti u potpunosti. Nije mogla usvo-
jiti ljubav za kojom je osjećala potrebu, jer je njeno zadovoljenje potjecalo iz mrač-
nih zakutaka života kojim više nije živjela. To je bilo strahovito zanimljivo. Ali još je
fantastičnije bilo to što sam ja taj udarac svom amour propre{46} kao muškarac doži-
vio upravo isto onako kao da mi je priznala da me je navlaš prevarila. Što! Zar svaki
put kad je ležala u mom naručju nije mogla doživjeti užitak bez toga sjećanja? Znači
da na neki način uopće nije mogla biti moja: nikad nije ni bila moja. Ja sam bio samo
njena lutka. Čak i sad dok ovo pišem, ne mogu a da se ne osmjehnem kad se sjetim
kakvim sam je prigušenim glasom upitao tko je taj muškarac, i gdje je sad. (Što sam
55
htio učiniti? Izazvati ga na dvoboj?) Bilo kako mu drago, on je čvrsto stajao između
Justine i mene, između Justine i sunčanog svjetla.
Ali i tada sam bio toliko objektivan da sam zapazio koliko se ljubav hrani ljubo-
morom, jer je ona kao žena bila izvan mog dohvata iako mi je ležala u naručju, pa mi
je postala još deset puta poželjnija, potrebnija. Bijaše to užasno stanje za čovjeka
koji se nije htio zaljubiti, i za ženu koja je samo željela da se izbavi od opsesije i
oslobodi da voli. Iz ovoga je proizlazilo nešto drugo: ako uspijem ukloniti tu njenu
zakočenost, mogao bih je uistinu posjedovati kao što je nije posjedovao ni jedan dru-
gi muškarac. Mogao bih uskočiti na mjesto sjenke i primati njene poljupce u pravom
smislu riječi; sve dotad kao da je ljubila lešinu. Učinilo mi se da mi je sad sve jasno.
Zato smo i krenuli na veliko putovanje, držeći se za ruke tako reći, da bismo uz
pomoć znanosti zajedno svladali tog zloduha. Zajedno smo posjetili knjigama oblo-
ženu ćeliju u Cezchniji, u kojoj je sjedio znameniti mandarin psihologije, proučava-
jući bezbojnim pogledom svoje primjerke. Basel, Zurich, Baden-Baden, Pariz - pro-
miču čelične tračnice arterijskog sustava tijela Evrope: čelične ganglije koje se sasta-
ju i razdvajaju u planinama i dolinama. Suočavanje sa svojim licem u pjegavim zrca-
lima Orijent-expresa. Nosili smo njenu bolest tamo-amo po Evropi kao malo dijete
u zipci sve dok nisam počeo očajavati i, štoviše, pomišljati da se Justine i ne želi izli-
ječiti. Jer, nehotičnoj zakočenosti psihe dodala je još jednu zakočenost - volje. Ne
znam kako je do toga došlo, ali nikom nije htjela reći njegovo ime, ime te sjenke.
Ime koje je njoj još moglo značiti sve ili ništa. Uostalom, on mora i dan-danas biti
negdje u svijetu, kosa mu se prorijedila i posijedjela od poslovnih briga ili razvrata,
nosi crni povez na oku otkako je obolio od oftalmije. (Mogu vam ga opisati zato što
sam ga jednom stvarno i vidio.) - Zašto bih ljudima govorila kako se on zove? - uzvi-
kivala je Justine. - Pa, on meni više ništa ne znači - nikad mi nije ni značio. I on je
potpuno zaboravio što se onda dogodilo. Zar ne shvaćaš da je mrtav? Kad god ga
sretnem... - U tom času kao da me je ugrizla zmija. - Znači da ga viđaš? - Odmah se
povukla na sigurniji položaj. - Jedanput u nekoliko godina, u prolazu, na ulici. Samo
kimnemo glavom jedno drugome.
Taj je tip, dakle, to utjelovljenje ordinarnosti, još disao, još bio živ! Kako je ljubo-
mora fantastična i nedostojna! Ali ljubomora na tlapnju ljubavnikove mašte graniči s
apsurdom.
Onda, jednom, usred Kaira, za vrijeme zastoja u prometu, u zagušljivoj vrućini
ljetne noći, zaustavio se u našoj blizini taksi i nešto me u Justininu izrazu na licu po-
nukalo da pogledam kamo ona gleda. U onoj treperavoj vlažnoj vrućini, gustoj od
pare što se dizala s rijeke i mučnoj od smrada gnjilog voća, jasmina i znojnih crnih
tjelesa, spazio sam sasvim običnog čovjeka u taksiju do nas. Osim crnog poveza na
oku, ničim se nije razlikovao od tisuće drugih iskrivljenih i ofucanih poslovnih ljudi
u tom groznom gradu. Kosa mu bijaše prorijeđena, profil oštar, oko sitno i sjajno:
56
nosio je sivo ljetno odijelo. Međutim, izraz na Justininu licu bijaše toliko napet i
tjeskoban da sam i nehotice uzviknuo: - Što ti je? - A kad je promet i opet potekao i
taksi krenuo dalje, odgovorila mi je izazovno i čudnovato sijevajući očima, gotovo
kao da je pijana: - To je bio čovjek za kojim ste svi vi tragali. - Ali još prije nego što
je dovršila, shvatio sam i, kao u ružnom snu, zaustavio taksi i iskočio iz njega. Vidio
sam stražnja crvena svjetla njegova taksija kako zamiču u Ulicu Sulejman paše, bio
je predaleko da bih mu mogao raspoznati boju ili broj. Nismo ga mogli progoniti jer
se promet za nama opet zgusnuo. Vratio sam se u taksi dršćući, bez riječi. To je dakle
bio taj čovjek za čijim je imenom Freud tragao svim silama svoje nježne nepristra-
nosti. Zbog ovog bezazlenog sredovječnog muškarca Justine je ležala čekajući presu-
du, napetih živaca kao da je u stanju levitacije, dok je Magnani neprestance po-
navljao tankim, čeličnim glasom: ’Recite mi kako se zove; morate mi reći kako se
zove.’ - A iza zaboravljenih dubina u kojima je njeno sjećanje ležalo zatočeno, ona je
ponavljala kao proročište ovoga vijeka tehnike: ’Ne sjećam se. Ne sjećam se.’
Tada mi se učinilo da je jasno da ona na neki nastrani način ne želi svladati tu
svoju zakočenost, da je jamačno ni sva moć liječnika ne može u to uvjeriti. Takve su
bile gole činjenice, bez orkestracije, to je bila takozvana nimfomanija od koje je ona
patila, kako su me uvjeravala ta dična gospoda. Na mahove sam bio uvjeren da imaju
pravo, a onda bih opet posumnjao. Ipak sam bio u napasti da njeno ponašanje
opravdam time da se ona od svakog muškarca uvijek iznova nadala da će joj oslobo-
diti emocije, da će je izbaviti iz tog zagušljivog zatočeništva u kojem joj
spolnost može biti zadovoljena samo uz pomoć snažnih plamenova mašte.
Možda smo pogriješili što smo otvoreno govorili o tome, kao o problemu, jer joj
je to samo pridavalo osjećanje važnosti i, štoviše, poticalo u njoj nervoznu neodluč-
nost koju do tada nije bila pokazivala. U ljubavnim odnošajima bila je neposredna -
kao sjekira koja pada. Primala je poljupce kao slojeve boje. Zaista se čudim sam sebi
kad se sjetim koliko sam dugo i uzaludno tražio isprike kojima ću njenu amoralnost
učiniti, ako ne poželjnom, a ono bar shvatljivom. Sad mi je jasno koliko sam vreme-
na potratio na taj način; umjesto da uživam u njoj i da se okanim tih briga misleći:
’Ona je isto toliko nepouzdana koliko i lijepa. Ona prima ljubav kao što biljke prima-
ju vodu, lako, bez razmišljanja.’ Mogao sam umjesto toga lijepo šetati s njom ispod
ruke uz kanal pun truleži, ili jedriti po jezeru Mareotis okupanom suncem, uživajući
u njoj onakvoj kakva jest, uzimajući je onakvu kakva jest. Kako smo mi pisci ču-
desno sposobni da budemo nesretni! Ja samo znam da je tim dugim i bolnim ispitiva-
njem Justine postala ne samo nesigurnija u sebe nego i svjesnije nepoštena; što je
najgore, počela je gledati na mene kao na neprijatelja koji vreba i na najmanju njenu
pogrešku, na najmanju riječ ili kretnju kojom će se možda odati. Bila je još više na
oprezu i zaista me počela optuživati da sam nesnosno ljubomoran. Možda je imala
pravo. Sjećam se kako mi je rekla: ’Sada ti zapravo živiš među svojim utvarama.
57
Bila sam luda što sam ti sve priznala, što sam bila iskrena. Vidiš li kako me sad ispi-
tuješ? Nekoliko mi dana za redom postavljaš ista pitanja. I na najmanju kontradikciju
skačeš na mene. A znaš da ja nikad ništa ne mogu ispričati dvaput na isti način. Pa
zar to znači da lažem?’
Nisam vodio računa o toj opomeni nego sam udvostručio napore da prodrem kroz
zastor za kojim sam mislio da stoji moj protivnik, s crnim povezom na oku. Još sam
se dopisivao s Magnanijem i nastojao prikupiti što više dokaza koji će mu pomoći da
rasvijetli tu tajnu, ali uzalud. U trnovitoj džungli prijestupničkih nagona koji tvore
ljudsku psihu, tko može naći pravi put - čak i kad pacijent želi surađivati? Koliko
smo samo vremena potrošili na uzaludno istraživanje što ona voli a što ne voli! Da
je Justine bila obdarena smislom za humor, kako se samo mogla dobro zabavljati s
nama! Sjećam se koliko smo se dopisivali oko njena priznanja da ne može bez gađe-
nja pročitati na kuverti,riječi ’Washington D.C.! Sada duboko žalim što sam potratio
to vrijeme dok sam je mogao voljeti kako je zasluživala. Bit će da su neke od takvih
sumnji mučile i starog Magnanija, jer se sjećam kako mi je napisao: ’Dragi moj
momče, ne smijemo nikad zaboraviti da se ova znanost u povojima kojom se bavi-
mo, koja se čini tako puna čudesa i obećanja, zasniva dobrim dijelom na nečemu što
je isto tako klimavo kao i astrologija. Na kraju krajeva, zar su toliko važna sva
ta imena koja nadijevamo stvarima! Nimfomanija se može smatrati i drugim oblikom
djevičanstva, ako baš hoćete; a što se Justine tiče, ona možda nikad i nije bila zaljub-
ljena. Možda će jednog dana tek sresti muškarca pred kojim će se sve ove dosadne
himere opet pretvoriti u nevinost. Ne smijete odbaciti ovu mogućnost.’ Dakako da
me on nije želio pozlijediti - jer tu mogućnost nisam htio priznati sam sebi. Ali sam
je usvojio dok sam čitao pismo tog mudrog starca.
* * * *
Ove sam Arnautijeve stranice pročitao tek onog popodneva u Bourg E1 Arabu kad je
pojava jednog novog elementa dovela u pitanje budućnost našega odnosa - ne usuđu-
jem se upotrijebiti riječ ljubav, iz straha da ne začujem u duhu onaj njen opori i divni
smijeh: smijeh koji se u pisca dnevnika ponegdje javlja kao jeka. Zaista me je toliko
očarala analiza njegova predmeta, a njegov se odnos sa Justinom tako vjerno po-
navljao u našem odnosu da sam se na mahove i sam osjećao kao kakav papirnati
lik iz knjige Moeurs. Štoviše, evo, i ja sad pokušavam riječima učiniti to isto s njom
- iako nisam dorastao njemu i nemam nikakvih umjetničkih pretenzija. Ja želim
samo zapisati stvari jednostavno i grubo, bez stilističkih finesa - tek žbuka i vapno;
jer portret Justine treba da bude grubo isklesan i da se ispod njega nazire kameni zid
njene nezavidne sudbine.
Nakon događaja na morskoj obali nismo se neko vrijeme viđali, jer smo oboje bili
58
obuzeti vrtoglavom neizvjesnošću - ili sam bar ja bio obuzet. Nessima su opet pozva-
li u Kairo iz poslovnih razloga i, premda je Justine, koliko sam znao, bila sama kod
kuće, nisam smogao hrabrosti da je posjetim u ateljeu. Jednom sam u prolazu čuo
kako svira na Bluthneru i bio u napasti da pozvonim na vratima - toliko mi se oštro
ocrtala u duhu njena prilika za crnim klavirom. A jednom, dok sam noću prolazio
pokraj njihova vrta, opazio sam nekoga - tko je morala biti ona - kako prolazi uz ono
jezerce s ljiljanima zaklanjajući dlanom svijeću u ruci. Neodlučno sam zastao načas
pred velebnim vratima pitajući se da li da pozvonim. U to je vrijeme i Melissa bila
iskoristila priliku da posjeti prijateljicu u Gornjem Egiptu. Ljeto je bilo poodmaklo i
u gradu je bilo strahovito vruće. Kupao sam se u moru koliko sam stizao od posla,
vozeći se malim limenim tramvajem do krcatih plaža.
Onda, jednog dana, dok sam ležao u krevetu s temperaturom od pretjeranog
sunčanja, Justine je stupila u vlažnu tišinu moga malog stana, u bijeloj haljini i bije-
lim cipelama, noseći ispod ruke torbicu i smotan ručnik. U svoj toj bjelini izvanred-
no se isticala njena predivna, sjajna, tamna koža i kosa. Kad je progovorila, glas joj
bijaše promukao i nesiguran, i na tren mi se učinilo da je sutrusna - a možda je i bila.
Ispružila je ruku i naslonila se na okvir kamina te je prozborila: - Htjela bih da ovo
sve skupa okončamo što prije. Mislim da smo predaleko otišli da bismo
mogli natrag. - Mene je pak izjedala nekakva strahovita bezvoljnost, prekomjerna
tjeskoba u tijelu i duhu, zbog čega nisam mogao ništa reći, ništa misliti. Nisam mo-
gao predočiti sebi da vodim ljubav s njom, jer je nekako između nas stajala emoci-
onalna mreža koju smo bili ispleli jedno oko drugoga: nevidljiva mreža od vjernosti,
misli, krzmanja, koju nisam imao hrabrosti ukloniti. Kad je zakoračila prema meni,
jedva protisnuh: - Ovaj je krevet zbilja strašan i smrdi. Osim toga, pio sam. Pokušao
sam voditi ljubav sa samim sobom ali nije išlo - neprestano sam mislio na tebe. -
Osjećao sam kako sam problijedio ležeći šutke na jastucima, odjednom svjestan tiši-
ne u malom stanu koju je narušavalo tek kapanje slavine u kutu. U daljini je zarevao
taksi, a iz luke je dopro pisak sirene poput prigušenog urlika minotaura. Činilo se da
smo posvema sami.
Cijela je ta soba pripadala Melissi - bijedan toaletni stolić pun praznih puder-doza
i fotografija: dražestan zastor što se tiho nadimao u onom zagušljivom popodnevnom
zraku kao jedro na lađi. Koliko smo puta ležali u naručju i promatrali polagano po-
drhtavanje toga prozirnog komada jarke tkanine? Preko svega toga, kao preko slike
voljenog bića, odraženog u divovskoj suzi pod povećalom, kretalo se Justinino
preplanulo, grubo, nago tijelo. Morao bih biti slijep pa da ne zapazim koliko je njena
odlučnost duboko isprepletena s tugom. Dugo smo ležali gledajući se u oči i dodiru-
jući se tijelima, jedva da smo izmjenjivali štogod više od životinjske tromosti popod-
neva na izmaku. Dok sam je ovlaš grlio rukom, nisam mogao a da ne pomislim koli-
ko nam zapravo tijela malo pripadaju. Prisjetio sam se Arnautijevih riječi: »Tada mi
59
je sinulo da mi je ta djevojka na neki strašan način ostrigla svu moju force morale.{47}
Osjećao sam se kao da mi je tko obrijao glavu.« Ali Francuzi, pomislio sam, sa svo-
jim beskrajnim gravitiranjem između bonheur i chagrin{48} moraju neminovno patiti
kad naiđu na nešto što je oslobođeno préjugés{49}; rođeni za taktiku i virtuoznost, a ne
za postojanost, nedostaje im malko one nedotupavnosti kojom je oklopljen anglo-
saksonski um. I pomislio sam: »Pa, dobro. Neka me vodi kamo hoće. Uvjerit će se
da sam joj dorastao. Na kraju neće biti ni govora o chagrinu.« Zatim sam pomislio
na Nessima koji nas promatra (iako nisam tada znao) kao s krive strane golemog te-
leskopa; vidi samo naše sitne prilike daleko na obzorju svojih nada i planova. Nikako
nisam htio da njega pozlijedim.
Ali ona je zatvorila oči - sada tako blage i blistave kao da ih je ulaštila tišina što
tako gusto leži oko nas.
Drhtavi prsti smirili su joj se i ugodno namjestili na mom ramenu. Okrenuli smo
se jedno drugome zatvarajući se kao dva prozorska krila spram prošlosti, isključujući
sve, i oćutio sam kako njeni sretni spontani poljupci počinju stvarati tamu oko nas
poput uzastopnih premaza boje. Pošto smo se izljubili i ležali opet neko vrijeme bud-
ni, ona reče:
- Uvijek sam prvi put tako loša. Zašto?
- Možda zbog živaca. Nisam ni ja ništa bolji.
- Ti se mene malo bojiš.
Tada sam se nalaktio kao da sam se iznenada probudio, pa rekoh:
- Ali, Justine, zaboga, što će biti od svega ovoga? Ako bi ovo trebalo biti...
Ali ona se tada upravo prestravila, poklopila mi rukom usta i rekla:
- Za Boga miloga, samo bez opravdavanja! Jer onda ću znati da smo pogriješi-
li! Ovo se ne može ničim opravdati, ničim. Ipak je ovako moralo biti. - I ustavši iz
kreveta, ode do toaletnog stolića na kojem su stajale poredane fotografije i puder-
doze pa ih jednim jedinim udarcem sve baci na pod kao leopard šapom. - Evo - reče -
ovo ja činim Nessimu a ti Melissi! Bilo bi nedostojno pretvarati se da je drukčije. -
To je više bilo u skladu s onim što me je Arnauti bio naveo da očekujem pa sam šu-
tio. Ona se opet okrene i obaspe me poljupcima tako mučno i požudno da sam se po-
čeo tresti opaljenim ramenima sve dok mi suze nisu navrle na oči. - Ah! - izusti ona
tiho i turobno. - Plačeš. Kad bih bar ja mogla plakati! Ali ja više ne znam plakati.
Sjećam se da sam pomislio u sebi dok sam je držao u naručju, osjećajući toplinu i
slast njena tijela, slanog od mora - i ušne su joj školjke bile slane - sjećam se da sam
pomislio: »Svaki poljubac nju približava Nessimu, a mene još više odvaja od Me-
lisse.« Ali, za divno čudo, nisam bio potišten niti sam osjećao tjeskobu; bit će da su
se i njene misli kretale u istom smjeru jer je iznenada rekla:
60
- Balthazar kaže da su ljudi koji su po naravi nevjerni, kao ti i ja, zapravo caballi.
Kaže da smo mi mrtvi i da živimo u ovom životu kao u nekoj vrsti limba. Pa ipak,
živi ljudi ne mogu bez nas. Mi prenosimo na njih želju da dožive nešto više, da se
dalje razvijaju.
Pokušah uvjeriti sam sebe koliko je sve ovo glupo - banalan slučaj preljuba koji
spada u najjeftinije trivijalnosti ovoga grada: i da ne zavređuje nikakve romantične ni
književne ukrase. Pa ipak, negdje drugdje, negdje dublje u sebi, činilo mi se da po-
imam kako će pustolovina u koju sam se upustio imati trajni karakter naučene lekci-
je.
- Previše si ozbiljna - rekoh joj pomalo zlovoljno jer sam bio tašt i nisam volio
osjećaj da me netko izvlači iz mojih dubina. Justine upre svoje velebne oči u mene.
- O ne! - izusti tiho, kao da govori za se. - Bilo bi glupo nanositi toliko zla kao što
ga ja nanosim, a ne shvaćati da je moja uloga takva. Jedino na ovaj način, svjesna
svega što činim, mogu jednom prerasti samu sebe. Nije lako biti ja. Ja silno želim
biti odgovorna za samu sebe. Molim te da u to nikad ne posumnjaš.
Zaspali smo i mene je probudilo tek suho škljocanje Hamidova ključa u bravi i
njegov uobičajeni večernji obred. Za pobožna čovjeka, koji je svagda držao svoju
malu prostirku za molitvu smotanu i spremnu za uporabu na kuhinjskom balkonu,
bio je neobično praznovjeran. Bio je, kako je Pombal govorio, »opsjednut đžinovi-
ma«, i njemu se činilo da se u svakom kutu našeg stana krije po jedan džin. Već mi je
bilo dozlogrdilo slušati kako vječito mrmlja: - Destur, destur - izlijevajući prljavu
vodu u sudoper - jer je u sudoperu boravio neki moćni džin koga je morao moliti za
oproštenje. Bilo ih je i u kupaonici, a uvijek sam znao da je Hamid bio na vanjskom
zahodu (što mu je bilo zabranjeno) jer, kad god je sjedio na zahodskoj školjci, nije
mogao a da se ne moli promuklim glasom (»Oprostite mi, o vi blagoslovljeni!«),
čime je neutralizirao džina koji bi ga inače mogao odvući u kanalizaciju. Sad sam ga
čuo kako struže svojim starim pustenim papučama po podu kuhinje poput boe
constrictora i nešto potiho mrmlja.
Probudio sam Justinu iz nemirnog drijemeža i opipao joj usta i oči i lijepu kosu,
obuzet tjeskobnom radnoznalošću, koja mi je oduvijek predstavljala glavni dio
čulnosti.
- Moramo krenuti - rekoh joj. - Pombal će se uskoro vratiti iz konzulata.
Sjećam se kako smo se kradomice i mlitavo odijevali, pa tiho, kao urotnici, silazi-
li niz mračne stube na ulicu. Nismo se usuđivali uhvatiti ispod ruke, ali su nam se
šake i nehotice dodirivale u hodu, kao da su još pod čarolijom toga popodneva pa se
ne mogu razdvojiti. I rastali smo se bez riječi, na malom trgu gdje je sunce obojilo
bojom kave drveće na umoru; rastali smo se samo pogledom - kao da želimo dovije-
ka zadržati jedno drugo u duši.
61
Bilo mi je kao da se cijeli grad ruši oko mojih ušiju; hodao sam po gradu na-
sumce, kao što zacijelo po ulicama rodnoga grada hodaju oni koji su preživjeli
potres, zaprepašten koliko se toga što dobro poznajem izmijenilo. Bio sam na neki
čudan način zaglušen i ne sjećam se ničeg više, osim da sam tek mnogo kasnije, u
nekom kafiću nabasao na Pursewardena i Pombala, i da mi je onaj prvi izrecitirao
nekoliko stihova staroga pjesnika iz njegove glasovite pjesme »Grad«, stihova koji
su me se dojmili nekom novom snagom - kao da je ta poezija netom iskovana,
premda sam je dobro poznavao. Kad mi je Pombal rekao: - Nekako si rastresen veče-
ras. Što ti se dogodilo? - najradije bih mu odgovorio riječima Amra{50} na samrti:
»Osjećam se kao da se nebo spustilo na zemlju a ja sam između njih, pa dišem kroz
ušicu igle.«
62
DRUGI DIO
Moj je propust što sam dosad toliko napisao a da nisam ništa rekao o Balthazaru - jer
on je u neku ruku jedan od ključeva za razumijevanje ovoga grada. Ključ: da, vidim
ga baš onakvog kakav je bio u onim danima, a sad, sjećajući ga se, mislim da ga mo-
ram iznova procijeniti. Tada je bilo mnogo toga što nisam razumio, mnogo sam toga
tek poslije saznao. Najviše se sjećam onih beskrajnih večeri provedenih u kavani Al
Aktar kad smo igrali trik-trak a on pušio svoj omiljeni Lakadif na lulu s dugim kami-
šem. Ako je Mnemjian gradski arhiv, Balthazar je platonski daimon našega grada -
posrednik između njegovih bogova i stanovnika. Znam da ovo zvuči ishitreno.
Vidim pred sobom visoka čovjeka u crnom šeširu s uskim obodom. Pombal ga je
prozvao »botanički jarac«. Mršav je, malko pogrbljen, glas mu je dubok, graktav i
vrlo lijep, pogotovo kad nekog citira ili recitira. Kad govori s vama, nikad vas ne gle-
da u oči - što je osobina koju sam zapazio u mnogih homoseksualaca. Ali kod njega
to ne znači inverziju, koje on ne samo što se ne srami nego je prema njoj zapravo
ravnodušan; njegove su žute jarčeve oči - oči hipnotizera. Ne gledajući vas, pošteđu-
je vas pogleda koji je toliko nemilosrdan da bi vas izbacio iz ravnoteže do kraja ve-
čeri. Pravi je misterij otkud mu onako dozlaboga ružne ruke što mu vise niz trup? Da
sam na njegovu mjestu, ja bih ih već odavno bio odsjekao i bacio u more. Ispod bra-
de mu raste crn čuperak kakav se ponekad vidi na kopitima kipova Pana.
Nekoliko puta za onih dugih zajedničkih šetnji uz tužnu baršunastu kašu u kanalu,
pitao sam se kojom me on svojom osobinom ponajviše opčinio. Bijaše to prije nego
što sam išta znao o kabali. Iako je vrlo načitan, Balthazar u razgovoru ne barata svim
onim podacima zbog kojih bi čovjek mogao pomisliti da je knjiški moljac, kao
Pursewarden. On voli poeziju, parabole, znanost i sofisteriju - ali u njega kad
razmišlja ima lakoće u prosuđivanju. Međutim, ispod te lakoće postoji i nešto drugo
- rezonancija koja njegovu razmišljanju pridaje konzistenciju. Sklon je aforizmima, i
stoga se gdjekad pomalo doimlje kao proročište. Sad mi je jasno da je on jedan od ri-
jetkih ljudi koji su stvorili svoju vlastitu filozofiju i kojima je život ispunjen nastoja-
63
njem da žive u skladu s njom. Mislim da od te njegove neproučene osobine potječe i

oštrina njegovih riječi.
Kao liječnik, provodi najveći dio radnog vremena u državnoj bolnici za spolne
bolesti. (Jednom je oporo ustvrdio: »Ja živim u samom središtu gradskog života - u
njegovom urogenitalnom traktu: tu se čovjek začas otrijezni.«) On je isto jedini
muškarac kome pederastija nekako ne utječe na prirođenu muškost duha. Nije purita-
nac niti nešto suprotno tome. Često bih ga, kad bih svratio u njegovu sobicu u Rue
Lepsius - onu u kojoj se nalazi škripava stolica od trske - zatekao kako spava u kre-
vetu s nekim mornarom. U takvoj prigodi nije se uopće ispričavao niti čak pravio
aluzije na svog prijatelja iz kreveta. Dok bi se odijevao, kadikad bi se okrenuo i
nježno pokrio plahtom priliku svog partnera koji je i dalje spavao. Mislim da mu
takva prirodnost služi na čast.
On je čudna mješavina; čuo sam ga višeput kako mu glas od uzbuđenja dok spo-
minje neki aspekt kabale koji nastoji objasniti skupini svojih slušalaca. Pa ipak, kad
sam jednom oduševljeno progovorio o nekim njegovim opaskama, uzdahnuo je i re-
kao, obuzet onim savršenim aleksandrijskim skepticizmom koji se nekako krije
ispod nedvojbene vjere u gnosu i privrženosti njoj: - Svi mi tražimo racionalne razlo-
ge da bismo povjerovali u apsurd. - A drugi put je, nakon duge i zamorne prepirke sa
Justinom o nasljednosti i ljudskoj sredini, rekao: - Ah, draga moja, nakon svega ono-
ga što su filozofi proučili o njegovoj duši a liječnici o njegovu tijelu, što možemo
uopće reći da stvarno znamo o čovjeku? Da je on, kad se sve sabere i oduzme, samo
prolazno mjesto za tekućine i krute tvari, crijevo od mesa.
On je bio školski kolega i dobar prijatelj staroga, pjesnika, i o njemu govori tako
toplo i pronicavo da me uvijek dirne sve što o njemu kaže.
- Katkad mi se čini da sam naučio više proučavajući njega nego što sam naučio
proučavajući filozofiju. Po tome kako je izvrsno održavao ravnotežu između ironije i
nježnosti, da je bio religiozan, bio bi postao pravi svetac. Božanskom voljom bio je
samo pjesnik i često je bio nesretan, ali je čovjek uza nj imao osjećaj da on hvata
svaki trenutak u letu i da ga okreće naopako da pokaže njegovu sretnu stranu. Doista
se u življenju trošio, trošio je svoju nutrinu. Većina ljudi samo leže i puštaju da život
na njima izvodi svoju igru poput mlazova mlakog tuša. On je kartezi-
janskoj postavci: »Mislim, dakle postojim« suprotstavio svoju postavku koja otprili-
ke glasi ovako: »Zamišljam, dakle pripadam i slobodan sam«.
O sebi je Balthazar jednom podsmješljivo rekao:
- Ja sam Židov, sa svim židovskim krvožednim zanimanjem za sposobnost zaklju-
čivanja. To je ključ za mnoge slabosti u mom razmišljanju, i to je ono što nastojim
uravnotežiti s ostatkom svoga bića - poglavito s pomoću kabale.
64
* * * *
Sjećam se i kako sam ga sreo jedne tmurne zimske večeri gdje se šeta sam po
Cornicheu pod kišom, izmičući naglim naletima slane vode na cestu. Pod crnim šeši-
rom lubanja u kojoj odzvanjaju Smirna i Sporadi na kojima je proveo djetinjstvo.
Pod crnim šeširom i blijesci istine koja me progoni i koju mi je poslije pokušao pri-
općiti na engleskome, koji nije besprijekoran iako ga je učio u školi. I prije smo se,
doduše, poznavali ali samo iz viđenja: možda bismo se i ovaj put bili mimoišli
klimnuvši samo glavom da ga uzrujanost nije nagnala da me zaustavi i uhvati ispod
ruke.
- Ah, možda mi vi možete pomoći! - uzviknuo je hvatajući me. - Molim vas da mi
pomognete.
U mračku koji se hvatao, unio mi se u lice svojim blijedim licem i blistavim jarče-
vim očima.
Prve mokre blijede svjetiljke počele su fiksirati mokre papirnate obrise Aleksan-
drije. Zaštitni obalni zid s nizom kavana, obavijen vodenom prašinom, mutno je sjao
i podrhtavao od fosforescencije. Vjetar je puhao ravno na jug. Jezero Mareotis šću-
ćurilo se bilo među trske, kruto poput sfinge koja čuči. Balthazar reče da traži ključić
od svoga sata - lijepog, zlatnog džepnog sata proizvedenog u Münchenu. Poslije sam
pomislio da je nestrpljivim izrazom na licu prikrivao simbolično značenje koje je taj
sat imao za njega; označavajući neomeđeno vrijeme koje teče njegovim i mojim tije-
lom, i koje već godinama mjeri ta povijesna ura. Miinchen, Zagreb, Karpati... Sat je
nekoć pripadao njegovu ocu. Visokom Židovu, odjevenom u krzno, koji se vozio u
saonicama. Prešao je bio u Poljsku u majčinu naručju, jedino je znao da su dragulji
što ih ona nosi u tom kraju obasjanom snijegom ledeno hladni na dodir. Sat je,tiho
kuckao na tijelu njegova oca i na njegovu tijelu - poput vremena što je ključalo u nji-
ma. Navijao se ključićem u obliku ankha{51} koji je nosio o crnoj vrpci na kolutu za
ključeve.
- Danas je subota - rekao je promuklim glasom - u Aleksandriji. - Govorio je kao
da je u Aleksandriji neko drugo vrijeme, i imao je pravo. - Ako ne nađem ključić, sat
će stati. - Pri posljednjim odbljescima vlažnog sumraka nježno je izvadio sat iz džepa
na prsluku postavljenog svilom. - Imam još vremena do ponedjeljka ujutro. Onda će
stati. - Bez ključa nije vrijedilo otvarati tanak zlatan poklopac i izlagati pogledu
drhtavu utrobu samog vremena što se giba. - Prošao sam ovuda već tri puta. Bit će da
mi je ispao negdje između kavane i bolnice. - Bio bih mu rado pomogao, ali je noć
brzo padala, i pošto smo prošli manji komad puta zavirujući u pukotine između ka-
menja, bili smo prisiljeni odustati od traganja.
- Pa valjda možete dati izraditi novi ključić za sat? - priupitah ga. On mi nestrplji-
65
vo odgovori:
- Da. Naravno. Ali vi mene ne razumijete. Taj je ključić pripadao ovom satu. Bio
je njegov dio.
Sjećam se da smo svratili i u kavanu na morskoj obali i potišteni sjedili uz crnu
kavu dok je on i dalje graktao o svom povijesnom satu. Upravo je u tom razgovoru
rekao:
- Čini mi se da vi poznajete Justinu? Ona mi je oduševljeno pričala o vama. Do-
vest će vas sa sobom na kabalu.
- Što je to? - upitah ga.
- Mi vam proučavamo kabalu - odgovori on gotovo stidljivo. - To vam je kao
neka mala loža. Justine mi je rekla da vi znate već nešto o tome i da će vas to zani-
mati. - Ovo me je zaprepastilo jer nikad nisam, koliko znam, spominjao Justini
kakvim se proučavanjem bavim - između dugih napadaja letargije i gađenja nad sa-
mim sobom. Koliko sam znao, kovčežić u kojem sam držao Hermetiku i druge slične
knjige ležao je uvijek ispod mog kreveta zaključan. Ipak, nisam ništa rekao. Tada je
on progovorio o Nessimu: - On je od svih nas u neku ruku najsretniji jer nema
unaprijed stvorene predodžbe o tome što želi dobiti u zamjenu za ljubav. A voljeti
na taj način, bez predumišljaja, to je nešto što većina ljudi mora iznova naučiti posli-
je pedesete godine života. Djeca to znaju. I on zna. Ozbiljno vam govorim.
-Jeste li vi možda poznavali književnika Arnautija?
- Jesam. Pisca knjige Moeurs?
- Pričajte mi o njemu.
- On je upao među nas a da nije zamijetio duhovni grad koji leži u osnovi svje-
tovnoga. Bio je nadaren, tankoćutan, ali pravi Francuz. Justine je tada bila premlada
da bi mu mogla pružiti nešto više nego nanijeti bol. Nije imao sreće. Da je našao
neku drugu, malo stariju - sve su naše žene, znate, kao Justine, samo različite po stilu
- možda bi bio, neću reći napisao bolju knjigu jer je njegova knjiga dobro napisana:
ali možda bi bio došao do nekog rješenja zbog kojeg bi ta knjiga postala pravo
umjetničko djelo. - On poštuje i dobrano potegne iz lule prije nego što polako nado-
da: - On je, znate, u svojoj knjizi izbjegao da se uhvati ukoštac sa mnogo stvari koje
je znao o Justini, a na koje se nije obazirao iz posve artističkih razloga - kao što je
epizoda s njenim djetetom. Valjda je mislio da to previše miriše na melodramu.
- A što je bilo s tim djetetom?
- Justine je imala dijete, s kim, ne znam. Jednog je dana oteto, nestalo. Bilo mu je
oko šest godina. Bila je djevojčica. Takve se stvari kao što znate, prilično često doga-
đaju u Egiptu. Poslije je čula da ju je netko vidio i prepoznao pa je počela mahnito
tragati za njom po arapskim četvrtima u svim gradovima, po svim javnim kućama,
66
jer znate već što se događa sa djecom bez roditelja u Egiptu. Arnauti to uopće ne
spominje, iako joj je višeput pomogao da slijedi neke tragove, i morao je znati koliko
je taj njezin gubitak pridonio njenoj nesreći.
- A koga je Justine voljela prije Arnautija?
- Ne sjećam se više. Znate da su joj mnogi njezini ljubavnici ostali prijatelji, ali
mislim da bi se moglo reći da joj najbolji prijatelji nikad nisu bili ljubavnici. Grad je
uvijek spreman sve redom ogovarati. Ali mislio sam na onaj pasus u Moeursu gdje
Justine dovodi na sastanak s Arnautijem čovjeka koji joj je ljubavnik i o kojem Arna-
uti piše: »Zagrlila je tog čovjeka, svoga ljubavnika, tako strastveno preda mnom, po-
ljubila ga u usta i oči, u obraze, pa čak i u ruke, da sam se našao u neprilici. Tad
sam zadrhtao od uzbuđenja jer mi je sinulo da to ona zapravo mene ljubi u mašti.« -
Balthazar tiho nastavi:
- Zahvaljujem Bogu što me je poštedio prevelikog zanimanja za ljubav. Homo-
seksualce bar ne raspinje ta užasna dilema da li da se podaju drugome. Kad muška-
rac spava s muškarcem i uživa u tome, njemu još uvijek ostaje slobodan onaj dio
uma koji se bavi Platonom, ili vrtlarstvom, ili diferencijalnim računom. Spolnost je
napustila tijelo i stupila u maštu. Zato je Arnauti toliko patio sa Justinom jer se ona
bila okomila na sve što je on možda htio zadržati za sebe - svoju umjetnost, ako baš
hoćete. On vam je, kad se sve sabere i oduzme, neka vrsta malog Antonija, a ona
je Kleopatra. Sve to možete pročitati kod Shakespearea. Onda ćete, što se same
Aleksandrije tiče, shvatiti zašto je ovo stvarno grad incesta - hoću reći da je upravo
ovdje utemeljen kult Serapisa.{52} Jer ova etiologija srca i bubrega u vođenju ljubavi
mora nagnati čovjeka da se u sebi okrene sestri. Ljubavnik se ogleda kao Narcis u
svojoj obitelji; nema izlaza iz te nevolje.
Sve mi ovo nije bilo osobito jasno, ali sam nekako mutno naslućivao vezu između
asocijacija kojima se služio; svakako mnogo od toga što je rekao činilo mi se da ne
objašnjava nego nudi okvir za sliku Justine - tamnog, silovitog stvorenja, čijim je ne-
posrednim i energičnim rukopisom bio ispisan citat iz Laforguea kad sam ga prvi put
pročitao: »Je n’ai pas une jeune fille qui saurait me goûter. Ah! oui, une garde-mala-
de! Une garde-malade pour l’amour de l’art, ne donnant ses baisers qu’a des mo-
urants, des gens in extremis...«{53} Ispod toga je napisala: »Ovo je često citirao. A, a
na kraju sam slučajno otkrila citat kod Laforguea.«
- Zar vi više ne volite Melissu? - iznenada me priupita Balthazar. - Ja je ne pozna-
jem. Samo je viđam. Oprostite. Pozlijedio sam vas.
Upravo sam u to vrijeme počeo shvaćati koliko Melissa pati. Ali nikad ni jedna
jedina riječ prijekora nije prešla preko njenih usana niti je ikad spominjala Justinu.
Samo joj je put izgubila sjaj, zadobila boju nevoljene žene; za divno čudo, iako više
gotovo nisam mogao bez napora voditi s njom ljubav, osjećao sam da je volim više
67
nego ikad. Izjedala me je zbrka osjećaja i frustriranost kakva me nikad prije nije obu-
zimala; zbog toga sam se katkad i ljutio na nju.
Justine je osjećala uglavnom isto takvu zbrku kao i ja u mislima i nakanama, ali
se sasvim drukčije ponašala od mene kad je rekla: ,
- Pitam se tko je uopće izmislio ljudsko srce? Reci mi tko je to učinio, a onda mi
pokaži mjesto gdje su ga objesili.
* * * *
A o samoj kabali, što se ima kazati? Aleksandrija je grad sekta i doktrina. Na svakog
asketa uvijek je dolazio po jedan vjerski raspusnik - Karpokrat, Antonije - koji bijaše
spreman ogreznuti u osjetilima duboko i iskreno kao i bilo koji pustinjak u du-
hovnosti.
- Vi govorite prezirno o sinkretizmu{54} - rekao mi je jednom Balthazar - ali mora-
te shvatiti da čovjek, da bi uopće ovdje mogao raditi - a ja sad govorim kao vjerski
manijak, a ne filozof - mora nastojati pomiriti dvije krajnosti u običajima i ponašanju
koje se ne mogu pripisati intelektualnim sklonostima stanovnika, nego njihovu tlu,
zraku, pejzažu. Mislim na krajnju osjetilnost i intelektualni asketizam. Povjesničari
uvijek prikazuju sinkretizam kao nešto što je izraslo iz mješavine sukobljenih inte-
lektualnih načela; ali time problem nije ni postavljen kako treba. To nije čak ni pita-
nje miješanih rasa i jezika. Nacionalna je značajka Aleksandrijaca da traže izmirenje
između dvije najdublje psihološke osobine kojih su uopće svjesni. Zato smo mi
histerici i ekstremisti. Zato smo nenadmašivi ljubavnici.
Ovdje nije mjesto da pišem o svemu onom što znam o kabali, čak i kad bih bio
sklon definirati »neobznanjeno polazište gnosisa«; nijedan nadobudni hermetik ne bi
to mogao - jer svi ti fragmenti otkrivenja vuku korijen iz misterija. Nije riječ o tome
da se ne smiju otkriti. To su neposredna iskustva koja mogu doživjeti samo oni koji
su upućeni u stvar.
Bavio sam se amaterski tim stvarima još prije, dok sam bio u Parizu, vjerujući da
ću možda u njima naći stazu koja bi me mogla odvesti do dubljeg razumijevanja sa-
mog sebe - onoga Ja koji mi se činio da je samo golem, neorganiziran i bezobličan
skup žudnji i pobuda. Smatrao sam cijelo to područje proučavanja plodnim za svoje
unutarnje biće iako me je prirodni i urođeni skepticizam spasio od muka bilo koje
službene vjere. Gotovo sam godinu dana studirao kod sufija Mustafe, sjedeći svake
večeri na trošnoj drvenoj verandi njegove kuće i slušajući ga kako govori onim svo-
jim tihim, paučinastim glasom. Pio sam šerbet s jednim mudrim muslimanom Turči-
nom. Stoga me se zapravo sve doimalo nekako poznatim dok sam šetao sa Justinom
kroz isprepleteni kunićnjak od ulica iznad tvrđave Kom El Dick, pokušavajući usput
zamisliti kako je taj kraj izgledao kad je bio perivoj posvećen Panu, cijeli taj smeđi,
68
meki brežuljak izrezbaren u obliku češera. Tu su uske ulice izazivale nekakav osjećaj
prisnosti, premda su u njima bile poredane same potleušice pune gamadi i bijedne
kavanice osvijetljene žmirkavim svjetlom. U ovom zakutku grada vladao je neki ču-
dan osjećaj spokojstva i pridavao mu nešto od atmosfere sela na delti. Dolje, na
amorfnom smeđeljubičastom mejdanu kod kolodvora, izgubljenog u blijedom suto-
nu, skupinice Arapa okupljale su se oko sportaša koji su se mačevali štapovima, a
prodorni krici gubili su se u sve bljeđem sutonu. Na jugu je blistao potamnjeli tanjur
jezera Mareotisa. Justine je hodala brzo kao i obično, bez riječi, nestrpljiva zbog
moje sklonosti da zaostajem i zavirujem kroz otvorena vrata u prizore obiteljskog ži-
vota, koji su mi se (osvijetljeni poput lutkarskih kazališta) činili nabijeni strahovitim
dramatskim značenjima.
Kabalističko društvo sastajalo se u to vrijeme u kući koja je izgledala kao na-
puštena čuvareva drvena baraka, sasvim blizu Pompejeva stupa. Mislim da je izbor
takve venue{55} diktirala alergičnost egipatske policije na političke skupove. Prošli
smo kroz labirint rovova i prsobrana koje su iskopali arheolozi i blatnom stazom
došli do kamenih vratnica, zatim smo oštro skrenuli, pod pravim kutom, i stupili u
veliku nezgrapnu daščaru, kojoj jedan zid bijaše bočna strana zemljanog nasipa, a u
njoj bijaše pod od utabane zemlje. Unutrašnjost je bila dobro osvijetljena s dvije
petrolejke i namještena pletenim stolicama.
Skup se sastojao od dvadesetak ljudi iz raznih dijelova grada. Iznenadio sam se
kad sam u kutu spazio mršavu, mrzovoljnu Capodistrijinu priliku. Bijaše tu, naravno,
i Nessim, ali je inače bilo vrlo malo predstavnika bogatijih ili obrazovanijih slojeva
gradskog pučanstva. Bijaše tu, primjerice, i postariji urar koga sam dobro poznavao
iz viđenja - dostojanstven čovjek srebrnkaste kose čije su stroge crte lica, kako mi se
uvijek činilo, upravo vapile za violinom, da bi se bolje istaknule. Pa onda nekoliko
starijih dama koje je teško opisati. Pa jedan apotekar. Balthazar je sjedio pred njima
na niskoj stolici, ružne ruke počivale mu u krilu. Odmah sam ga prepoznao, iako u
posve novoj sredini, kao stalnoga gosta kavane Al Aktar s kojim sam jednom igrao
trik-trak. Prošlo je nekoliko minuta u nevezanu ćaskanju dok su kabalisti čekali za-
kašnjele članove; tada je stari urar ustao i predložio da Balthazar otvori sjednicu, te
se moj prijatelj zavalio na stolici, sklopio oči i progovorio onim svojim oštrim,
graktavim glasom, koji je malo-pomalo postajao neobično milozvučan. Sjećam se
da je govorio o fons signatus{56} psihe i o njenoj sposobnosti da otkrije inherentni red
u svemiru koji se krije ispod naoko bezobličnih i arbitrarnih pojava. Duhovne
discipline omogućile su ljudima da proniknu kroz koprenu stvarnosti i otkriju harmo-
nije u prostoru i vremenu, koje odgovaraju unutarnjoj građi njihovih psiha. Međutim,
proučavanje je kabale u isti mah i znanost i religija. Sve mi je ovo, naravno, bilo do-
bro poznato. Ali u toku cijelog Balthazarova izlaganja iskrsavali su neobični
fragmenti misli u obliku jezgrovitih aforizama, koji čovjeku nisu davali mira još
69
dugo nakon rastanka s njim. Sjećam se, na primjer, da je rekao:

- Ni jedna od velikih religija nije učinila ništa drugo nego postavila, proglasila cio
niz zabrana. Ali zabrane bude želju koju bi trebale suzbiti. Mi iz ove kabale kažemo:
Zadovolji se ali i pročisti! Mi sve prihvaćamo kako bi cjelina čovjeka odgovarala
cjelini svemira - pa i užitak, razorno mrvljenje duha u užitku.
Organizacija ove kabale sastojala se od unutarnjeg kruga posvećenih članova
(Balthazar bi se namrštio na ovu riječ, ali ne znam kako bih se drukčije izrazio), i
vanjskog kruga učenika kojima su pripadali Nessim i Justine. Unutarnji krug sastojao
se od dvanaest članova koji bijahu rasuti na sve strane Mediterana - bilo ih je u
Bejrutu, Jaffi, Tunisu i tako dalje. U svakom od tih mjesta postojala je svojevrsna
mala akademija u kojoj su se učenici učili služiti čudnovatim mentalno-emoci-
onalnim računom koji je kabala izgradila oko pojma Boga. Članovi unutarnje kabale
često su se dopisivali među sobom služeći se neobičnim, starim načinom pisanja
poznatim pod imenom boustropbedon, to jest pismom koje se čita zdesna nalijevo i
slijeva nadesno naizmjence u svakom drugom redu. Međutim, slova koja se rabe u
njihovu alfabetu zapravo su ideogrami za duhovna ili duševna stanja. Mislim da sam
dovoljno rekao.
Te prve večeri Justine je sjedila između nas dvojice, ovlaš nas držeći za ruke i slu-
šajući predavača s dirljivom poniznošću i pozornošću. Na mahove se govornikov
pogled zaustavljao načas na njoj odajući nježnu prisnost. Jesam li tada znao - ili sam
tek poslije otkrio - da joj je Balthazar bio možda jedini pravi prijatelj, svakako jedina
osoba u gradu kojoj se povjeravala? Ne sjećam se više. (»Balthazar je jedini čovjek
komu mogu sve reći. On se samo smije. Ali on mi nekako pomaže da odagnam
prazninu koju osjećam u svemu što činim.«) Upravo je Balthazaru pisala ona duga
pisma u kojima je mučila samu sebe i koja su zainteresirala Arnautijev radozna-
li duh. U dnevnicima je pribilježila kako su jedne noći po mjesečini uspjeli ući u mu-
zej i kako su sat vremena sjedili među kipovima »slijepim kao noćne more« i slušali
ga kako im govori. Tad je rekao mnogo toga što se nje snažno dojmilo, ali kad je
poslije pokušala to zapisati, gotovo joj je sve bilo isparilo iz glave. Ipak, sjećala se da
je mirnim, zamišljenim glasom rekao nešto o »onima od nas kojima je suđeno da
daju svoja tijela ljudožderima«, i da joj je ta misao prodrla do srži kostiju zato što se
odnosila na način života kojim je sama živjela. Što se Nessima tiče, sjećam se
kako mi je jednom rekao, kad je zbog Justine strahovito duševno patio, da mu je
Balthazar hladno pripomenuo:
- Omnis ardentior amator propriae uxoris adulter est. - I da je još dodao: - Ovo ti
govorim kao član kabale, a ne kao privatna osoba. Strastvena ljubav čak i prema ro-
đenoj ženi jest preljub.
70
* * * *
Glavni kolodvor u Aleksandriji: ponoć. Teška, zagušljiva izmaglica. Buka kotača
koji tandrču po pločniku skliskom od blata. Žute lokve fosforescentnog svjetla, i tu-
neli tame nalik na poderotine na mutnom pročelju od opeke podignutom na pozorni-
ci. Policajci u sjeni. Stojim naslonjen na nečisti zid od opeka da je poljubim na
rastanku. Odlazi na tjedan dana, ali uspaničen, u polusnu, poimam da se možda ni-
kad više neće vratiti. Nježan, odlučan poljubac i njene blistave oči ispunjavaju me
prazninom. S mračnog perona dopire lupanje kundacima i coktanje na bengalskom
jeziku. Odjeljenje indijskih vojnika koji se redovito prebacuju u Kairo. Tek kad vlak
krene i kad mi prilika na prozoru, tamna na tamnoj pozadini, ispusti ruku, osjećam
da Melissa zaista odlazi; osjećam sve ono što mi se neumoljivo uskraćuje - dugo pro-
tezanje vlaka put srebrnog svjetla podsjeća me na iznenadno dugo protezanje kralje-
šaka na njenim bijelim leđima dok se prevrće u krevetu. - Melissa! - zazivam je ali
silno šmrkanje lokomotive zaglušuje sve zvukove. Melissa se naginje, krivi i klizi na
prozoru, i brzo, kao kad se na pozornici mijenja scena, smjenjuju se reklama, za
reklamom gomilajući se u mraku. Ja ostajem poput brodolomca na ledenjaku. Pokraj
mene visok Sik prebacuje na rame pušku u koju je zataknuo ružu. Sjenovita prilika
klizi niz čelične tračnice u tamu; posljednji trzaj i vlak se izlijeva u tunel, kao da se
pretvorio u tekućinu.
Te noći hodam po Moharrem-Beyu, i gledam, obuzet nekom neizrecivom tjesko-
bom, mjesec kako zalazi za oblak.
Snažno svjetlo iza oblaka; oko četiri sata sipi sitna čista kišica nalik na iglice. U
perivoju konzulata ističu se oštrim obrisima poinsetije sa srebrnim kapljicama na
prašnicima. Nema ptica koje inače pjevaju u zoru. Na lakom povjetarcu palme njišu
vratove i pucketaju jedva čujno, suho i služboljudno. Kiša divno šumi na Mareotisu.
Pet sati. Hodam po njenoj sobi, vrlo pozorno razgledam nežive predmete. Prazne
puder-doze. Depilatore iz Sardisa. Miris satena i uštavljene kože. Grozan predosjećaj
nekog velikog skandala...
Pišem ove retke u posve različitim prilikama, mnogo je mjeseci prošlo od te noći;
ovdje, ispod ove masline, u lokvi svjetla što ga baca uljanica, pišem i ponovo pro-
življavam tu noć koja je zauzela svoje mjesto u golemom fondu sjećanja na grad.
Dotle je negdje drugdje, u velebnom kabinetu sa žutosmeđim zastorima, Justine pre-
pisivala u svoj dnevnik Heraklitove jezovite aforizme. Ta knjiga leži sad ovdje uza
me. Na jednoj je stranici napisala: »Teško je boriti se sa željom svoga srca; srce do-
biva sve što želi, na račun duše.« I malo niže, na margini: »Noćne ptice, vračevi, ba-
kantice, leneje i oni posvećeni...«
71
* * * *
Nisam siguran nije li mi baš u to vrijeme Mnemjian iznenada šapnuo na uho ove rije-
či:
- Znate li da Cohen umire? - Izgubio sam bio staroga krznara iz vida u posljednjih
nekoliko mjeseci. Melissa je bila čula da leži u bolnici i da je obolio od uremije. Pro-
mijenila se putanja koju smo nas dvojica nekad opisivali oko iste djevojke; kale-
idoskop se još jednom bio nagnuo i on mi je iščeznuo iz očiju poput komadića oboje-
na stakla. A sad umire. Šutio sam sjedeći i prebirući sjećanja na one davne dane - kad
smo se susretali na uličnim uglovima i u bifeima. Za duge šutnje koja je nastala,
Mnemjian mi je britvom povukao ravnu crtu ispod sljepoočnica i uzeo škropiti
kosu losionom. Kratko je uzdahnuo i rekao:
- Pita za vašu Melissu, Danonoćno.
- Reći ću joj - odgovorih, a čovječuljak koji sve pamti klimne glavom gledajući
me mahovinastim, urotničkim pogledom.
- Kakva užasna bolest! - reče upol glasa. - Strašno smrdi. Stružu mu jezik spatu-
lom. Fuj!
Pa uperi raspršivač gore, prema stropu, kao da želi dezinficirati i samo sjećanje:
kao da je smrad prodro i u brijačnicu.
Melissa je ležala na sofi u kućnoj haljini, licem okrenuta zidu. U prvi mah po-
mislio sam da spava, ali kad sam ušao, okrenula se i sjela u krevetu. Rekoh joj što mi
je Mnemjian ispričao.
- Znam - odvrati ona. - Javili su mi iz bolnice. Ali što mu ja mogu? Ne mogu ići k
njemu. On meni nije ništa, niti je ikad bio, niti će biti. - Zatim ustane iz kreveta,
ushoda se po sobi i nadoda, obuzeta bijesom, na rubu suza: - Ima ženu i djecu? Što
oni rade?
Sjedoh i još se jednom suočih sa sjećanjem na pripitomljenog tuljana što tužno
zuri u ljudsku vinsku čašu. Melissa je valjda moju šutnju shvatila kao kritiku jer mi
je prišla i nježno me prodrmala za ramena prenuvši me iz misli.
- Ali ako stvarno umire? - rekoh. Pitanje bijaše upućeno isto toliko meni koliko i
njoj. Ona odjednom zavapi, klekne i položi mi glavu na koljena.
- O kako je to odvratno! Ne tjeraj me, molim te, da idem tamo!
- Ma ni govora.
- Ali ako misliš da treba da idem, ići ću.
Šutio sam. Cohen je u neku ruku bio već mrtav i pokopan. Izgubio je svoje mjesto
u našoj priči i činilo mi se nepotrebnim da trošimo na njega duševnu snagu. Jer to
72
nije imalo veze sa stvarnim čovjekom koji leži među ostacima ostarjelog tijela što se
sprema na put u bijelo okrečenoj bolničkoj sobi. Za nas je on već bio postao povi-
jesna figura. Pa ipak je bio tu tvrdoglavo inzistirajući na svom identitetu i pokušava-
jući se vratiti u naše živote na jednoj drugoj točci obodnice. Što mu Melissa može
sad još dati? Što mu može uskratiti?
- Hoćeš li da ja odem? - priupitah je. Iznenada mi je pala na um iracionalna ideja
da bih baš tu, na Cohenovoj smrti, mogao iskušati svoju ljubav i njeno umiranje.
Zgrozio sam se što netko in extremis, zazivajući u pomoć nekadašnju ljubavnicu,
može izmamiti od nje još samo uzvik gađenja. Bijaše prekrasno da starac probudi su-
ćut ili čak zanimanje za sebe kod moje ljubavnice, koja je već uronjena u nove nevo-
lje pred kojima stare blijede, gube se. Kako bi bilo kad bi možda uskoro ona tako
pozvala mene, ili ja nju? Bismo li okrenuli leđa jedno drugome uzvikujući od prazni-
ne osjećaja ili gađenja? Tad sam shvatio svu istinu o ljubavi: da je ona nešto apso-
lutno što sve uzima ili sve gubi. Ostali osjećaji, sućut, nježnost i tako dalje, postoje
samo na periferiji i pripadaju društvenim konvencijama i običajima. Ali ona je sama
- stroga i nemilosrdna Afrodita - poganka. Ona ne grabi naše mozgove ni nagone -
nego samo naše kosti. Zgrozio sam se pri pomisli da taj starac, u takvom trenutku
svoga života, ne može izazvati ni časka nježnosti sjećanjem na nešto što je rekao
ili učinio: nježnosti od nekoga tko je u srcu najnježnija i najplemenitija od svih
smrtnica.
Biti ovako zaboravljen značilo je crknuti kao pseto.
- Otići ću ja umjesto tebe - rekoh, iako mi se srce stezalo od gađenja; ali Melissa
je već bila zaspala sa svojom tamnom glavom na mojim koljenima. Kad god bi se
uzrujala zbog nečega, utekla bi se bezazlenom svijetu sna, skliznula bi u njega glatko
i lako, kao srna ili dijete. Gurnuo sam ruke pod njen izblijedjeli kimono i nježno joj
protrljao mršava rebra i bokove. Pomaknula se u polusnu i nečujno nešto promrmlja-
la dok sam je podizao i odnosio na sofu. Dugo sam je gledao kako spava.
Bilo se već smrklo i grad se poput morske trave lelujao prema osvijetljenim kava-
nama u gornjem gradu. Svratio sam do Pastroudija i naručio dupli viski, pa sam ga
polako i zamišljeno pijuckao. Zatim sam se odvezao taksijem do bolnice.
Išao sam za dežurnom bolničarkom dugim anonimnim zelenim hodnicima iz čijih
je zidova obojenih uljem izbijala vlaga. Bijele fosforescentne žarulje što su obilježa-
vale prostor kojim smo prolazili, valjale su se u tami poput nabuhlih krijesnica.
Smjestili su ga bili u malu sobu s jednim krevetom zaklonjenim zastorom, koji je,
kako mi je poslije Mnemjian rekao, rezerviran za kritične slučajeve kojima su dani
odbrojani. Nije me u prvi mah primijetio jer je, onako zgranut i iscrpljen, gledao
kako mu bolničarka namješta jastuke. Iznenadila me je zapovjednička, zamišljena
suzdržljivost koja mu se zrcalila na licu dok je zurio ležeći na madracu, jer je toliko
73
omršavio da sam ga jedva prepoznao. Lice mu je bilo upalo otkrivajući dugačak,

malko povijen nos do samog korijena i reljefno ističući isklesane nosnice. To je usti-
ma i čeljustima pridavalo nekakvu živahnost, čilost koja mu se zacijelo bila ogledala
na licu u prvoj mladosti. Oči su mu bile pomodrjele od vrućice, a crna brada po-
tamnila mu je vrat i grlo, ali su ispod nje izložene crte lica bile čiste kao u trideseto-
godišnjaka. Predodžbe koje sam tako dugo u sebi nosio o njemu - oznojeni dikobraz,
pripitomljeni tuljan - učas su se rasplinule a zamijenilo ih je novo lice, ovaj novi
čovjek koji bijaše nalik - na jednu od zvijeri Apokalipse. Stajao sam dobru minutu
promatrajući u čudu nepoznatu osobu kako iscrpljena, omamljena, kraljevski prima
bolničarske usluge. Dežurna mi bolničarka šapne na uho:
- Dobro je što ste došli. Nitko mu ne dolazi. Na mahove bunca. A kad se osvijesti,
pita za ljude. Jeste li mu vi rođak?
- Poslovni partner - odgovorih ja.
- Dobro će mu činiti da vidi neko poznato lice.
Ali, pitao sam se hoće li me prepoznati. Ako sam se ja promijenio samo upola ko-
liko on, bit ćemo potpuno nepoznati jedan drugome. Sad je opet ležao i oštro zviždao
udišući zrak kroz dugački lisičji nos što mu je počivao na licu poput ponosite drvene
figure na kljunu napuštenog broda. Uznemirili smo ga šaputanjem pa je upro u mene
mutan ali svejedno čist i zamišljen pogled, kao kakva veličanstvena ptica grabljivica.
Nije me prepoznao sve dok mu nisam prišao na nekoliko koraka do uzglavlja.
Tada mu odjednom svjetlo preplavi oči - čudna mješavina poniznosti, povrijeđenog
ponosa i bezazlenog straha. Okrenuo se licem zidu. Odverglao sam svoju poruku u
jednoj jedinoj rečenici. Melissa je na putu, rekoh, pa sam joj brzojavio da se što prije
vrati; dotle sam ja došao da vidim mogu li mu kako pomoći. Slegao je ramenima te
sam pomislio da će mu se s usana i nehotice oteti jauk, ali začas se umjesto toga na
usnama pojavi podsmijeh, neugodan, sulud i nesklapan, kao da se odnosi na nekakvu
lešinu od vica, koji je toliko bijedan i otrcan da ne može izazvati ništa drugo do
ovaj sablasni rictus{57} što mu je izdubao obraze napete na kostima.
- Znam ja da je ona tu - reče mi a ruka mu pretrči preko pokrivača kao prestrašen
štakor, tražeći opipom moju ruku. - Hvala na ljubaznosti. - Nakon toga kao da se
iznenada smirio, iako je i dalje bio licem okrenut zidu. - Htio sam - nastavi polako,
kao da se koncentrira kako bi najtočnije izrazio svoju misao - htio sam pošteno
izravnati s njom račune. Loše sam postupao s njom, vrlo loše. Ona to, naravno, nije
ni primjećivala; odviše je prostodušna, ali je dobra, zbilja dobra djevojka. - Bilo
je neobično čuti izričaj »bonne copine« iz usta jednog Aleksandrijca, pa još k tome
izgovoren krnjim, otegnutim, jednoličnim naglaskom ljudi koji su ovdje školovani.
Zatim dometne, na jedvite jade, svladavajući nekakav užasan otpor u sebi: - Prevario
sam je s onim kaputom. Zapravo je od tuljanove kože. Pa i moljci su ga načeli. Dao
74
sam da se stavi nova podstava. Zašto sam učinio tako nešto? A kad se razboljela, ni-
sam joj htio dati novaca za liječnika. To su sve sitnice, ali teško pritišću čovjeka. -
Suze mu navrle na oči i grlo mu se steglo, kao da se guši od strahote takvih
misli. Mučno je progutao pljuvačku i dodao: - Zapravo sve to nije bilo u skladu s
mojim karakterom. Pitajte bilo kog poslovnog čovjeka koji me poznaje. Pitajte bilo
koga.
Ali tada mu je već nastala zbrka u glavi. Držeći me nježno za ruku, povede me u
gustu prašumu svojih iluzija, stupajući među njima tako pouzdanim korakom i pre-
poznajući ih tako mirno te mi se činilo da ih ja tako reći poznajem. Nepoznati perasti
listovi na drveću nadvijali su se nad njim i doticali mu lice dok su po kaldrmi poska-
kivali gumeni kotači nekakvih tamnih bolničkih kola punih metala i drugih tamnih
tjelesa, koja su govorila o limbu - odurno kevtanje prošarano arapskim kletvama. Bol
mu je počela zahvaćati i razum i spuštati tlapnje na zemlju. Tvrdi, bijeli rubovi kre-
veta pretvorili su se u pregrade od šarenih opeka, a bijela temperaturna lista u lađare-
vo bijelo lice.
Melissu i njega nosila je plitka, kao krv crvena voda Mareotisa, zagrljene, prema
gomili potleušica gdje je nekad stajao Rakotis. Toliko je savršeno reproducirao nji-
hov razgovor da sam raspoznao, iako su joj riječi bile nečujne, pribrani glas moje lju-
bavnice, a iz njegovih odgovora mogao sam zaključiti što ga je sve pitala. Očajnički
ga je nastojala privoljeti da je uzme za ženu, a on se sve nešto izvlačio, nije htio
izgubiti njenu ljepotu ali isto tako nije se htio ni vezati za nju. Mene je najviše za-
interesirala izvanredna vjernost s kojom je reproducirao cijeli taj razgovor, koji je
očito u njegovu sjećanju zauzimao važno mjesto među velikim doživljajima u njego-
vu životu. Onda još nije znao koliko je voli; shvatio je to tek kad sam se ja pojavio. I
obratno, kako to da Melissa nije nikad meni govorila o braku, da mi nikad nije odala
dubinu svoje slabosti i istrošenosti kao što je njemu odala? To me je duboko pozlije-
dilo. Taština mi je patila od pomisli da je ona njemu pokazala jednu stranu svoje na-
ravi koju skriva od mene.
Scena se iznova promijenila i duh mu se malo razbistrio. Baš kao da smo u gole-
moj džungli nerazboritosti naišli na čistinu zdrave pameti gdje je nestalo njegovih
halucinacija. Sad je govorio o Melissi osjećajno ali sabrano, kao suprug ili kralj.
Reklo bi se da su sada, kad put umire, sve zalihe njegova unutarnjeg života, toliko
dugo zadržavane branom laži pogrešno proživljenog života, provalile kroz nasipe i
preplavile prednji dio njegove svijesti. Nije samo o Melissi više bila riječ, govorio je
i o svojoj ženi - na mahove im je čak brkao imena. Javilo se i treće ime, Rebec-
ca, koje je izgovarao još suzdržljivije, s još strastvenijom ojađenošću nego ona prva
dva. Pomislio sam da mu je to kćerkica jer upravo djeca zadaju taj posljednji coup de
grace{58} u ovakvim strašnim peripetijama srca.
Dok sam tako, sjedeći uz njega, osjećao kako nam bila kucaju usklađeno i slušao
75
ga kako govori o mojoj ljubavnici s novom, magistralnom spokojnošću, nisam mo-

gao a da ne uvidim što je sve u tog čovjeka Melissa mogla zavoljeti. Kako je uopće
došlo do toga da joj je ostao zatvoren pristup do njegove biti? Jer daleko od toga da
bude predmet vrijedan prezira (kao što sam ga ja uvijek smatrao), sad mi se činilo da
je preda mnom opasan suparnik čije snage nisam bio ni svjestan, i pala mi je na
um misao toliko nedostojna da me je sram zapisati je. Bilo mi je drago što ga Me-
lissa nije posjetila na samrti, da ga ne bi ponovo otkrila. I zbog jednog od onih para-
doksa u kojima ljubav uživa, shvatio sam da sam još ljubomorniji na njega u času
njegova umiranja nego što sam ikad bio za njegova života. Užasne misli za čovjeka
koji je toliko dugo, strpljivo i pomno proučavao ljubav, ali sam u njima opet pre-
poznao strogo, suludo i primitivno lice Afrodite.
U stanovitom smislu prepoznao sam u njemu, u samoj rezonanciji njegova glasa
kad je izgovarao njeno ime, zrelost koja je meni nedostajala; jer on je prebolio svoju
ljubav prema njoj a da nije pokvario ni povrijedio tu ljubav, i dopustio joj da sazri
kao što svaka ljubav treba da sazri i pretvori se u predano i bezlično prijateljstvo. Da-
leko od toga da se boji smrti, i da moljaka Melissu za utjehu, on je samo želio da joj,
iz neiscrpne riznice svoga umiranja, ponudi posljednji dar.
Pri dnu kreveta ležalo je prebačeno preko stolice veličanstveno samurovo krzno
umotano u svileni papir; otprve sam pojmio da to nije dar koji bi odgovarao Melissi,
jer bi izazvao poremećaj u njenoj oskudnoj i otrcanoj garderobi bacivši sve ostalo u
zasjenak.
- Uvijek sam pazio na novac - reče on blaženim glasom - dok sam bio živ. Ali kad
umireš, odjednom otkriješ da imaš još velike zalihe.
Prvi put u životu mogao je priuštiti sebi da bude rastrošan. Samo je još bolest bila
tu kao nekakav strpljivi i okrutni čuvar.
Od vremena do vremena zapadao je u kratak i zbrkan san a mrak je zujao oko mo-
jih umornih ušiju poput košnice pune pčela. Bilo je već kasno a ja se još nisam mo-
gao nakaniti da pođem. Dežurna bolničarka donijela mi je šalicu kave pa smo šaptom
porazgovarali. Njene su me riječi umirivale jer je njoj bolest bila obično zanimanje
koje je svladala i obavljala ga kao nadničarka. Reče mi hladnim glasom:
- Ostavio je ženu i dijete radi une femme quelconque.{59} A sad neće da ga vide ni
žena ni bivša ljubavnica. Eto ti ga na! - I slegne ramenima. Ti njegovi zapetljani od-
nosi nisu budili u nje ni trunka sažaljenja jer su za nju bili tek slabosti vrijedne prezi-
ra.
- Zašto mu kći ne dolazi? Zar je nije pozvao?
Ona pročačka prednji zub noktom maloga prsta i odgovori mi:
- Zvao ju je. Ali ne bi htio da se ona uplaši kad ga vidi bolesnog. Znate da to ne bi
bilo ugodno za dijete. - Ona dohvati raspršivač i mlitavo štrcne dezinfekcijsko sred-
76
stvo u zrak iznad nas podsjećajući me živo na Mnemjiana. - Već je kasno - nadoda -
hoćete li ostati ovdje preko noći?
Htio sam se pokrenuti, ali se bolesnik probudi i opet me zgrabi za ruku.
- Nemojte još odlaziti - reče mi dubokim i isprekidanim ali razboritim glasom,
kao da je prisluškivao posljednje rečenice našega razgovora. - Ostanite još malo. Ima
još nešto o čemu sam razmišljao, i što vam moram otkriti. - Okrenuvši se bolničarki,
reče joj tiho ali razgovijetno: - Idite! - Ona poravna krevet i ostavi me još jednom na-
samo s njim. On duboko uzdahne, a da mu nisam promatrao lice, možda bih još po-
mislio da taj uzdah izražava zadovoljstvo, sreću. - U ormaru ćete naći moju odjeću -
reče mi. I zaista, u ormaru su visila dva tamna odijela; prema njegovim uputama, ski-
nuo sam s jednoga od njih prsluk i pročeprkao po džepovima dok nisam našao dva
prstena. - Odlučio sam bio ponuditi Melissi brak sada, ako želi. Zato sam je i pozvao
da dođe. Uostalom, kakva korist od mene? Od mog imena? - Osmjehne se neodređe-
no, prema stropu. - A prstenje... - držao ih je ovlaš, smjerno, među prstima, kao
hostiju. - Ovo je prstenje ona sama odavno izabrala. I sad je njezino. Možda... -
Zagleda se u mene dugim, bolnim i ispitljivim pogledom. - Ali ne - produži - vi
je nećete uzeti za ženu. Zašto i bi? Nije važno. Odnesite ih samo njoj, i bundu.
Strpah prstenje u plitki džep na prsima svoga kaputa i ne rekoh ni riječi. On još
jedanput uzdahne, a onda, na moje veliko čudo, prigušenim, jedva čujnim tenorom
patuljka otpjeva nekoliko taktova popularne pjesme koja je nekad bila u velikoj modi
u Aleksandriji, Jamais de la vie, uz koju je Melissa još plesala u kabareu.
- Slušajte muziku! - reče mi, a ja iznenada pomislih na Antonija kako umire u Ka-
vafisovoj pjesmi - pjesmi koju ovaj čovjek nikad nije pročitao niti će je pročitati.
Odjednom su sirene zatulile u luci poput planeta kad se rađaju. Zatim sam još jed-
nom čuo ovog patuljka kako potiho pjevuši o chagrinu i bonheuru, ali nije pjevao
Melissi već Rebecci. Kakva razlika od velikog, potresnog zbora koji je Antonije čuo
- bogate reskosti gudačkih instrumenata i glasova što su navirali u mračnu ulicu -
posljednja oporuka Aleksandrije njenim stanovnicima. Svaki čovjek odlazi uz svoju
glazbu, pomislih, i sjetih se postiđeno i bolno Melissinih nezgrapnih pokreta u plesu.
Odlutao je opet do samih granica sna pa sam zaključio da je vrijeme da ga na-
pustim. Uzeo sam bundu i strpao je u najdonju ladicu ormara prije nego što sam na
prstima izašao iz sobe i pozvao dežurnu bolničarku.
- Zbilja je kasno - reče mi ona.
- Doći ću opet ujutro - rekoh. I zaista sam kanio doći.
Vraćajući se polako kući mračnim drvoredom i osjećajući slankasti vjetar što je
puhao iz luke, sjetih se kako mi je Justine rekla u krevetu hrapavim glasom:
- Služimo se jedni drugima kao sjekirama da posiječemo one koje stvarno volimo.
77
* * * *
Koliko su nam puta rekli da je povijest ravnodušna, a ipak njenu škrtost ili izdašnost
uvijek shvaćamo kao nešto unaprijed smišljeno; zapravo nikad nikog ne slušamo...
Hodam sad po ovom mračnom poluotoku nalik na palmin list, ili na ruku ispruže-
nih prstiju (gdje zimska kiša pucketa poput slame među hridinama), čvrsto zaogrnut
vjetrom uz morsku obalu zagušenu spužvama što stenju: tragam za značenjem cjeli-
ne.
Kao pjesnik povijesne svijesti, valjda moram gledati na krajolik kao na polje ko-
jim dominiraju ljudske želje - mukama uobličen u seoske kuće i zaselke, a rovanjem
u gradove. Krajolik po kojem su ostavili svoje potpise ljudi i epohe. Sad, međutim,
počinjem vjerovati da se te želje baštine od samog mjesta; da formiranje čovjekove
volje ovisi o njegovu mjestu pod suncem, o tome je li zakupac plodnih hektara ili
nezdravih šuma. Ja ne vidim u svemu tomu djelovanje njegove slobodne volje na pri-
rodu (kao što sam nekad mislio), nego preko njega neodoljiv razvoj slijepih, neiska-
zanih doktrina prirode, njenih ćudi i muka. Ona je izabrala ovaj jadni račvasti kraj za
obrazac. Kako mi se onda čini ludo kad netko kaže, kao što sam jednom čuo Baltha-
zara da govori: »Zadaća je kabale, ako ona uopće ima kakvu zadaću, da tako opleme-
ni funkcije da čak i jedenje i izlučivanje izmeta uzdigne na razinu umjetnosti.« U
svemu tomu može se vidjeti kako procvat savršene skepse podriva volju za preživlja-
vanjem. Samo ljubav može još malo dulje podržati čovjeka.
Mislim, isto tako, da je nešto slično morao Arnauti imati na pameti kad je napi-
sao: »Pisac više ne gleda na ljude iz psihološkog kuta. Suvremena se psiha rasplinula
kao mjehur od sapunice nakon istraživanja mistagoga. Što je još preostalo piscu?«
Možda me je upravo ova spoznaja nagnala da izaberem ovo pusto mjesto da na
njemu živim u idućih nekoliko godina - ovo suncem sprženo predbrežje na Cikladi-
ma. Okružen sa svih strana poviješću, ovaj je pusti otok jedini slobodan od svih refe-
renci. Nikad nije spomenut u ljetopisima naroda kojem pripada. Njegova historijska
prošlost ne izlijeva se u vrijeme nego u samo mjesto - ovdje nema hramova, svetih
gajeva, amfiteatara, da iskvare ideje pogrešnim usporedbama. Raznobojni čamci u
plosnatoj prudini, luka iza brda, i gradić ogoljen i zapušten. To je sve. Jedanput mje-
sečno parobrod pristane ovdje na putu za Smirnu.
U ove zimske večeri uzburkano more penje se uz hridi i upada u šumarak ori-
jaških divljih platana po kojem se šetam, i urla nenadanim divljim žargonom,
zapljuskuje i nakrivljuje cedrove.
Šetam se ovuda u društvu s priželjkivanim nagovještajima prošlosti koje nitko ne
može podijeliti sa mnom i koje mi ni samo vrijeme ne može oduzeti. Vjetar mi zaba-
cuje i zalizuje kosu a jednom rukom čuvam od siline vjetra užareni ostatak duhana u
78
luli. Visoko gore, nebo je urešeno sjajnom ukosnicom od zvijezda. Antares{60} ondje
plavi kao svijeća, zaronjena u zvjezdanu prašinu... To što sam laka srca napustio
poslušne knjige i prijatelje, jarko osvijetljene sobe, kamine podignute da se uz njih
razgovara - cijelu onu sredinu uljuđenog duha - nije nešto za čim žalim nego nešto
čemu se samo čudim.
U ovom svom izboru vidim i nešto slučajno, rođeno iz pobuda za koje sam prisi-
ljen smatrati da ne pripadaju mojoj naravi. Pa ipak, za divno čudo, samo sam ovdje
napokon kadar ponovo se naseliti, ponovo se nastaniti u nesahranjenom gradu sa
svojim prijateljima, uokviriti ih u teške, čelične mreže metafora koje će trajati upola
onoliko koliko i sam grad - ili se ja bar tako nadam. Ovdje sam barem kadar sagleda-
ti njihovu povijest i povijest grada kao jedan te isti fenomen.
Ali je najčudnije od svega to što ovo izbavljenje dugujem Pursewardenu - osobi
od koje bih najmanje očekivao da će mi biti dobročinitelj. Onaj naš posljednji susret,
primjerice, u ružnoj i skupoj hotelskoj sobi u koju bi se on svagda preselio kad bi se
Pombal vratio s odmora... Teški, pljesnivi zadah te sobe nisam prepoznao kao zadah
skorog samoubojstva - a i kako bih ga prepoznao? Znao sam da je nesretan. Sve da i
nije bio, osjećao bi se on dužan simulirati nezadovoljstvo. Danas se od svih umjetni-
ka očekuje da budu pomalo pomodno nesretni. A kako je bio Anglosaksonac, bijaše
u njega i trunak plačljivog samosažaljenja i slabosti, zbog čega se ponekad opijao. Te
je večeri bio naizmjence grub, šašav i duhovit. Slušajući ga sjećam se da sam iznena-
da pomislio: »Evo čovjeka koji je njegujući svoj talent zanemario svoju osjećajnost,
ne slučajno nego namjerno, jer ga je izražavanje osjećajnosti moglo dovesti u sukob
sa svijetom, ili mu je osamljenost mogla ugroziti razum. Nije mogao podnijeti da mu
za života bude zabranjen pristup u dvorane slave i priznanja. Ispod svega toga on je
neprestano trpio od gotovo nepodnošljive spoznaje o svom duhovnom poltronstvu. A
onda mu je karijera stupila u zanimljivu fazu: mislim na lijepe žene, za koje je uvijek
osjećao da su mu izvan dohvata kao bojažljivom provincijalcu, a sad im je bilo drago
biti viđene u njegovu društvu. Pred njim se one drže kao pomalo rastresene muze
koje pate od začepljenja. Laska im ako im ona na javnim mjestima zadrži ruku u ru-
kavici časak dulje nego što bonton to dopušta. Sve to u prvi mah bijaše melem
na taštinu osamljenika, ali je na kraju samo produbilo njegov osjećaj nesigurnosti.
Malo-pomalo mu je dosadila sloboda koju je bio stekao svojim skromnim fi-
nancijskim uspjehom. Sve je više osjećao potrebu za pravom veličinom dok mu je
ime svakim danom bujalo i raslo, kao kakav odvratan plakat. Shvatio je da ljudi da-
nas šetaju ulicom sa Slavom, a ne sa čovjekom. Ne vide više njega - a on je sav svoj
opus stvorio da bi svratio pozornost na osamljenu, patničku figuru, kako je sam sebe
zamišljao. Poklopilo ga je vlastito ime kao nadgrobna ploča. A onda je slijedila
užasna pomisao: možda i nema više nikoga koga bi mogli vidjeti? Tko je, na kra-
ju krajeva, on?«
79
Ne ponosim se ovim mislima jer one odaju zavist što je svaki čovjek koji nije
uspio osjeća prema čovjeku koji je uspio. I zaista, kao da teku paralelnim tokom, pa-
doše mi na um riječi koje je jednom Clea izgovorila o njemu i koje sam, iz nekog
razloga, upamtio i o kojima sam poslije razmišljao:
- Nekako je odbojan. Dio tajne krije se u njegovoj fizičkoj neuglednosti. Uza svu
svoju rutiniranost, nosi u sebi klicu stidljivosti. A stidljivost ima svoje zakone: možeš
se predati, što je tragično, samo onima koji te najmanje razumiju. Jer, razumjeti
čovjeka znači osjećati sažaljenje za njegove slabosti. Stoga žene koje voli, pisma
koja piše ženama koje voli, u njegovim su mislima šifre za žene koje misli da želi, ili
bar da zaslužuje... cher ami.
Cleine su se rečenice uvijek prekidale u sredini i završavale onim njenim čarob-
nim, nježnim smiješkom: »Zar sam ja čuvar brata svoga?«
(Najvažnije je da pribilježim doživljaje, ne onim redom kako su se dogodili - jer
to bi bila povijest - nego onim redom kako su mi prvi put počeli nešto značiti.)
Što ga je onda moglo ponukati da mi ostavi pet stotina funta pod jedinim uvjetom
da ih potrošim s Melissom? Mislio sam da ju je možda i on volio, ali nakon zrelog
razmišljanja došao sam do zaključka da on nije volio nju nego moju ljubav prema
njoj. Od svih mojih osobina zavidio mi je jedino na sposobnosti da toplo uzvraćam
na naklonost čiju je vrijednost poznavao, pa možda čak i priželjkivao, ali od koje ga
je zauvijek odvajalo gađenje prema samom sebi. Zapravo je već ovo bio dostatan
udarac mom ponosu, jer sam želio da se on divi - ako već ne djelu koje sam stvorio -
a ono bar onome što ono navješćuje da ću tek stvoriti. Kako smo svi mi glupi, kako
ograničeni - puki tašti dvonošci!
Nismo se vidjeli tjednima jer nismo redovito posjećivali jedan drugoga, a kad
smo se sreli, bilo je to u malom limenom pissotièreu{61} na glavnom trgu, pokraj
tramvajske stanice. Bio je već pao mrak i ne bismo se uopće bili prepoznali da auto-
mobilski farovi nisu ovda-onda zalili smrdljivu prostorijicu bijelim svjetlom kao
mlazom.
- Ah! - izustio je on kad me je prepoznao: nesigurno, zamišljeno, jer bio je pijan.
(Prije nekoliko tjedana bio mi je ostavio pet stotina funta; u neku me je ruku
odvagnuo, procijenio - iako je ta procjena doprla do mene tek s one strane groba.)
Kiša je bubnjala po limenom krovu iznad nas. Jedva sam čekao da se vratim kući
jer sam imao vrlo naporan dan, ali sam pomalo oklijevao, sputan pokajničkom
pristojnošću koju uvijek osjećam u društvu ljudi koje zapravo ne volim. Preda mnom
se u mraku ocrtavala prilika koja se pomalo klatila amo-tamo.
- Dopustite mi - reče plačnim, pijanim glasom - da vam povjerim tajnu svoga ro-
mansijerskog zanata. Ja sam postigao uspjeh, a vi niste. Odgovor se, stari moj, krije
u seksu, u mnogo seksa. - Kad je izgovarao, ili bolje reći deklamirao, riječ »seks«,
80
podigao je glas i bradu savijajući tanki vrat kao kokoš kad pije vodu i otkidajući tu
riječ polukevtanjem, kao narednik kad mustra vojnike. - Šibanje seksom - ponovio je
normalnijim glasom - ali nemojte zaboraviti - tu je spustio glas do povjerljivog
mumljanja - da pri tome ostanete zakopčani do grla. Kao vječita bakica spremna da
spašava druge. Morate ostati zakopčani i trpjeti. Nastojte se držati kao da vas nešto
steže, kao da vam je knjiga izabrana za klub čitatelja. Strogo je zabranjeno sirovo
zdravlje, izmetine, sve što je prirodno i smiješno. Lako je bilo Chauceru i elizabe-
tancima ali to danas više ne prolazi - moraš biti zakopčan do grla solidnim, prezbite-
rijanskim pucetima. - I upravo dok se otresao, okrenuo mi se licem, na kojem je
namjestio takav izraz da je bio nalik na puce na rasporku - stisnuto, usko i gro-
teskno. Zahvalio sam mu ali on samo odmahne rukom pravom kraljevskom gestom. -
Sve je to besplatno - reče mi, uhvati me za ruku i povede u mračnu ulicu. Išli smo
prema osvijetljenom središtu grada kao robovi vezani jedan za drugoga, kolege pisci
opterećeni osjećanjem različitih neuspjeha. Mumljanjem, koje nisam mogao ra-
zumjeti, govorio je povjerljivo sam sa sobom o stvarima koje su ga zanimale. Jed-
nom je, kad smo skrenuli u Rue des Soeurs, zastao pred osvijetljenim vratima javne
kuće i svečano prozborio: - Baudelaire kaže da je kopulacija lirska poezija rulje. Ali,
jao, nije više! Jer seks umire. Za sto godina ležat ćemo držeći jedno drugome jezik u
ustima, nijemi i bez strasti, kao plodovi mora. O da! Vjerujte mi da će biti tako. - Pa
je naveo arapsku poslovicu kojom se poslužio kao motom za svoju trilogiju: - Svijet
je poput krastavaca - danas ti je u ruci a sutra u guzici.
Zatim smo hodali dalje na refule, kao rakovi, prema njegovu hotelu, a on je često
ponavljao riječ »nedvojbeno« uživajući očito u mekom zatvornom glasu u njoj.
Bio je neobrijan i ispijen u licu, ali relativno dobro raspoložen nakon šetnje pa
smo se prihvatili boce džina koju je držao u komodi do svoga kreveta. U razgovoru
sam spomenuo dva nabrekla kovčega što su stajala pokraj toaletnog stolića, spremni
za put; preko stolice bijaše prebačena kišna kabanica u koju je bio ugurao novine, pi-
džamu, zubnu pastu i druge stvari. Rekao je da putuje noćnim vlakom u Gazu. Želio
se malo opustiti i posjetiti Petru. Reviziju svoga najnovijeg romana već je bio iskori-
girao, spakirao i adresirao. Ležala je mrtva na mramornoj ploči toaletnog stolića. U
njegovu zlovoljnu i potištenu držanju prepoznao sam iscrpljenost koja obuzme
umjetnika pošto je dovršio svoje djelo. To su kritični trenuci u kojima iznova počinje
dugo očijukanje sa samoubojstvom.
Na žalost, iako prebirem po sjećanju, malo se čega sjećam iz tog našeg razgovora,
ma koliko se nastojao prisjetiti. Zbog činjenice da je to bio naš posljednji susret, pri-
dao sam mu, naknadno, značenje koje on zacijelo nije mogao imati. A za svrhu ovih
zapisa nije ni Pursewarden prestao postojati, nego je samo zakoračio u živu ogledala,
kao što svi moramo jednom zakoračiti - da napustimo svoje boljetice, svoje prijestu-
pe, osinjak svojih želja, koje još uvijek žive, čineći dobro ili zlo, u zbiljskom svijetu
81
- što je sjećanje naših prijatelja za nas. Međutim, nazočnost smrti svagda nam osvježi
iskustvo - to joj je i funkcija: da nam pomogne premišljati o nestalnosti vremena.
Ipak, u tom smo trenutku obojica bili podjednako udaljeni od smrti - ili sam ja bar
tako mislio. Možda je i tada u njemu cvjetao već neki tihi predumišljaj - ali nije
važno. Ne znam. Nije nikakva tajna da svaki umjetnik poželi okončati život koji je
istrošio (jedan lik u njegovoj posljednjoj knjizi uzvikuje: »Čovjek mora godine i go-
dine trpjeti osjećaj da ljudi ne mare za njega, da stvarno ne mare; a onda jednog dana
shvati, sve zabrinutiji, da Bog ne mari za njega: ne samo što ne mari nego mu je
ama baš potpuno svejedno.«)
Ali ova mala digresija podsjeća na jedan djelić našeg pijanog razgovora. Govorio
je podrugljivo o Balthazaru, o njegovu bavljenju religijom, o kabali (o kojoj je samo
nešto bio načuo). Slušao sam ga ne upadajući mu u riječ, i malo-pomalo glas mu se
stišao, kao sat opterećen težinom sekunda. Ustao je da natoči sebi piće i dodao:
- Potrebno je strahovito veliko neznanje da se čovjek približi Bogu. Mislim da
sam ja uvijek previše znao.
Takvi ulomci podbadaju budan duh u ovakve večeri, kad hodam po zimskom mra-
ku, dok se napokon ne vratim vatri od maslinova drva što pucketa u staromodnom
zasvođenom kaminu, gdje Justine spava u svome krevecu što miriše na borovinu.
Koliko mogu tvrditi da ga poznajem? Jasno mi je da svaki čovjek može tvrditi da
poznaje samo jedan aspekt našeg karaktera. Svakome okrećemo drugu stranu svoje
prizme. Uvijek sam se iznova čudio zapažanjima koja su me dovela do ove spoznaje.
Kao, na primjer, kad je Justine rekla o Pombalu: »jedan od velikih primata u seksu«.
Mene moj prijatelj nikad nije podsjećao na grabežljive zvijeri; jedino je toliko uga-
đao sam sebi da je to bilo smiješno. Meni je on bio dirljiv i zabavan, prirastao srcu
zbog svoje urođene komičnosti. Ali bit će da je ona u njemu vidjela veliku mač-
ku mekih šapa kakav je i bio (za nju).
A što se Pursewardena tiče, sjećam se da se upravo u času kad je tako govorio o
vjerskom neznanju uspravio i spazio svoj blijedi odraz u zrcalu. Bio je prinio čašu
ustima, ali je tad, okrenuvši glavu, ispljunuo piće iz usta na svoj svjetlucavi odraz.
To mi je ostalo jasno u sjećanju: odraz koji se razlijeva po zrcalu u onoj otrcanoj,
skupoj hotelskoj sobi, koja mi se sad čini da je bila sasvim prikladno mjesto za scenu
što se zbila u njoj kasnija te iste noći.
* * * *
Place Zagloul - srebrnina i golubovi u krletkama. Nadsvođeni podrum u kojem su
poredane crne bačve i u kojem se čovjek guši od dima prženih srdela i vonja
retzinnata. Poruka načrčkana na rubu novina. Tu sam prolio vino po njenu ogrtaču, a
dok sam joj pokušavao pomoći da odstrani mrlje, slučajno sam joj dotaknuo dojke.
82
Nismo ni riječi progovorili. Pursewarden je dotle briljantno govorio o Aleksandriji i

spaljenoj knjižnici. U sobi iznad nas neki je jadnik, pateći od meningitisa, urlao od
bolova...
* * * *
Danas se neočekivano spustio ukošeni proljetni pljusak stvrdnjujući prašinu i cvjetni
prah grada, šibajući po staklenom krovu ateljea u kojem Nessim sjedi praveći croqu-
is{62} za portret svoje žene. Nacrtao ju je kako sjedi ispred vatre, s gitarom u rukama,
vrata zaogrnutog točkastim rupcem, pognute glave dok pjeva. Njen glas miješa mu
se u podsvijesti kao vrpca na kojoj je snimljen potres i koja se vrti do kraja prema
početku.
Golemo gađanje strijelom iznad parkova gdje se palme svijaju napinjući se
unatrag; mitologija valova žute grive što napadaju Pharos. Obnoć je grad pun novih
zvukova, udaranja i cimanja vjetra, sve dok čovjek ne pomisli da je grad postao brod,
stara drvena građa stenje i škripi pod svakim naletom vjetrušine.
Ovakvo vrijeme Scobie voli. Ležeći u krevetu miluje svoj teleskop i čeznutljivo
gleda u goli zid od trošne prijesne opeke koji mu priječi pogled na more.
Scobie je u sedamdesetoj godini a još se plaši smrti; neprestano se boji da će se
jednog jutra probuditi i ustanoviti da leži mrtav - poručnik bojnog broda prve klase
Scobie, nosilac Ordena Britanskog Imperija. Stoga svakog jutra doživi ozbiljan šok
kad se vodonoše proderu pred zoru ispod njegova prozora i probude ga. Kaže da se u
prvi mah ne usuđuje otvoriti oči. Držeći ih čvrsto zatvorene (iz straha da ne ugleda
pred sobom raspjevane nebeske anđele ili kerubine), pipa po stoliću za kolače pokraj
kreveta i hvata se lule. Od sinoć je još nabijena, uz nju stoji otvorena kutija šibica.
Prvi dim mornarskog duhana vraća mu i sabranost i vid. Duboko diše, zahvalan na
umirenju. Smješka se. Topi se od užitka. Navlači do ušiju teški kožuh koji mu služi
kao pokrivač i pjeva svoju trijumfalnu pjesmicu jutru, glas mu šuška kao staniol:
- Taisez-vous, petit babouin: laissez parler votre mère?{63}
Otromboljeni trubački obrazi zarumenjeli mu se od napora. Ispitujući sam sebe,
otkriva da ga muči neizbježna glavobolja. Jezik mu je upaljen od sinoćnjeg konjaka.
Ali prema svim ovakvim tričavim neugodnostima, prevagu premoćno odnosi
perspektiva još jednog dana. - Taisez-vous, petit babouin - i tako dalje, zastaje samo
da ubaci umjetno zubalo u usta. Položivši smežurane prste na prsa, utješi se kad za-
čuje kako mu srce radi i održava drhtavu cirkulaciju krvi, čije nedostatke (stvarne ili
izmišljene, ne znam) nadoknađuje jedino konjakom svakodnevno i bezmalo u smrto-
nosnim dozama. Prilično je ponosan na svoje srce. Ako ga ikad zateknete u krevetu,
gotovo je sigurno da će vas zgrabiti za ruku onim svojim rožnatim kliještima i zamo-
liti vas da mu opipate bilo: - Jako ko u bika, a? Kako lijepo kuca! - govori vam, una-
83
toč konjaku. Gutajući pomalo pljuvačku, zavlačite ruku pod njegovu jeftinu spavaći-
cu kako biste oćutjeli te tužne, tupe, daleke i sitne otkucaje života - poput srca u za-
metku u sedmom mjesecu trudnoće. Obuzet dirljivim ponosom, zakopčava pidžamu i
ispušta svoju imitaciju rike zdrave životinje. - Skočio sam iz kreveta ko lav - eto još
jedne od njegovih uzrečica. Ne možete doživjeti sav šarm toga čovjeka ako ga
stvarno niste vidjeli kako se, presamićen od reume, polako izvlači iz grubih pamuč-
nih plahta kao olupina od čovjeka. Samo u najtoplijim mjesecima u godini kosti mu
se dostatno odmrznu da može stajati potpuno uspravno. Za ljetnih popodneva šeta se
po parku, mala mu se ćela sjaji kao neko majušno sunce, lula od vrijeskova korijena
uperena je put neba, a čeljusti mu stisnute od žestoke grimase besramnog zdravlja.
Mitologija grada ne bi bila potpuna bez Scobieja, i Aleksandrija će biti siromašni-
ja kad se njegovo suncem opaljeno tijelo, umotano u britansku zastavu, napokon
spusti u plitki grob što ga čeka na katoličkom groblju uz tramvajsku prugu.
Njegova bijedna mornarička mirovina jedva mu dostaje da plati sobu punu žohara
u sirotinjskoj četvrti iz Ulice Tatwig; nadopunjuje se podjednako bijednom plaćom
koju prima od egipatskih vlasti i koja mu donosi dičnu titulu bimbaše{64} u poli-
cijskim snagama. Clea ga je divno naslikala u policijskoj odori, sa skrletnim tarbu-
šem na glavi, i s velikim muhobranom debelim kao konjski rep, otmjeno položenim
preko koščatih koljena.
Clea ga opskrbljuje duhanom a ja divljenjem, društvom i, ovisno o dubini svoga
džepa, konjakom. Naizmjence mu nas dvoje hvalimo zdravlje i pomažemo da dođe k
sebi kad se prejako udari šakom u prsa od silnog oduševljenja. On je čovjek bez pori-
jekla - prošlost mu se proteže preko više kontinenata, kao pravi predmet mita. A
vanjska mu je pojava toliko bogata tobožnjim zdravljem da mu ne treba ništa više -
osim možda povremenog putovanja u Kairo za ramazan, kad mu je ured zatvoren i
kad navodno zbog posta nastaje zatišje u broju izvršenih zločina.
Kao što djeci ne raste brada, ne raste ni muškarcima kad zađu u drugo djetinjstvo.
Scobie nježno čupka ostatke nekad lijepe i bujne brade u obliku torpeda - ali vrlo
oprezno, kao da je miluje, iz straha da je svu ne iščupa pa da ne ostane posve ćosav.
Drži se za život kao priljepak, a svaka godina donosi mu jedva vidljivu morsku
promjenu na stijeni uz koju se prilijepio. Reklo bi se da mu se tijelo smanjuje,
skuplja, kako zime prolaze; lubanja će mu uskoro biti kao u malog djeteta. Za koju
godinu moći ćemo je ugurati u bocu i zauvijek ukiseliti. Bore mu sve dublje i razgra-
natije. Lice mu bez zubi nalik na lice starog čovjekolikog majmuna; iznad rijetke
brade obrazi, rumeni kao trešnje, koje on odmila zove »lijeva« i »desna strana bro-
da«, plamte po svakom vremenu.
Što se samog tijela tiče, obilato se poslužio rezervnim dijelovima; tisuću devetsto-
te godine pao je s krmenog jarbola pa mu se čeljust pomakla za dva stupnja na za-
84
pad-jugozapad i smrskao se čeoni sinus. Kad govori, umjetno mu se zubalo ponaša

kao pomične stepenice putujući u lubanji nagore i uokrug u trzavoj spirali. Smiješak
mu je ćudljiv, može se pojaviti sa svake strane, kao u češirskog mačka.{65} Godine
1884. bacio je oko na tuđu ženu (tako bar on kaže) pa je ostao bez oka. Navodno
nitko drugi osim Clee ne zna ništa potanje o tome, ali je rezervni dio u ovom sluča-
ju prilično grubo izrađen. Kad miruje to se baš i ne primjećuje, ali čim živne, postaje
očit nesklad između ta dva oka. Ima tu još jedan mali tehnički problem: ono zdravo
oko gotovo mu je uvijek podliveno krvlju. Već kad me je prvi put počastio svojom
piskavom interpretacijom stihova »Stražaru, koje je doba noći?«{66} stojeći u kutu
sobe sa starinskom noćnom posudom u ruci, opazio sam da mu se desno oko malčice
sporije kreće nego lijevo. Tada mi se učinilo da je to oko tek nešto veća imitacija oka
punjenog orla koji onako mrko gleda iz niše u javnoj knjižnici. Međutim, zimi mu
umjetno oko, a ne pravo, nepodnošljivo podrhtava pa je zlovoljan i psuje na sva usta
dok ne saspe malo konjaka u želudac.
Scobie je neka vrsta protozoe u magli i kiši jer nosi sa sobom englesko vrijeme, i
najsretniji je kad može sjediti uz minijaturnu vatru od drva i razgovarati. Sjećanja mu
jedno po jedno cure iz pokvarene mašinerije uma tako da na kraju ne zna više lučiti
svoja sjećanja od tuđih. Iza njega nazirem duge, sive valove Atlantika kako se valja-
ju preko njegovih sjećanja, guše ih vodenom prašinom i zasljepljuju ga. Kad pripovi-
jeda o prošlosti, govori u obliku kratkih, mutnih brzojavnih poruka - kao da su veze
već slabe a vrijeme nesklono emitiranju. U Dawson Cityju smrzla su se desetorica
koji su bili krenuli uz rijeku. Zima se spustila kao čekić i zatukla ih: viski, zlato,
ubojstva - nalik na novi križarski pohod na sjever u šumovite krajeve. U to mu je vri-
jeme brat pao niz vodopad u Ugandi; u snu je vidio sićušnu figuru, poput muhe, kako
pada i kako je žuta šapa vode začas poklapa. Ne, to je bilo poslije, kad je već kroz
mušicu karabina zurio u samu tikvu nekog Bura. Pokušava se točno prisjetiti kada je
to bilo, podupirući rukama svoju ljeskavu glavu; ali upadaju golemi sivi valovi,
duga dokona plima stražari na barijeri između njega i njegova pamćenja. Zato mi je i
pao na pamet izričaj »morska promjena« za ovog starog gusara: lubanja mu je zgnje-
čena i upala i na kraju mu samo posve tanka koža dijeli smiješak od smiješka skrive-
nog kostura u njemu. Gledajte mu samo lubanju s jakim urezima: grane kostiju u
voštanim prstima: masne tetive koje mu podupiru drhtave potkoljenice... Stari je
Scobie zaista, kako Clea reče, nalik na neki mali, stari, eksperimentalni stroj iz
prošlog stoljeća, nešto isto tako ganutljivo i drago kao što je Stephensonova prva lo-
komotiva zvana »Raketa«.
Stanuje u maloj kosoj potkrovnici kao pustinjak. - Pustinjak! - To mu je još jedna
omiljena riječ; dok je izgovara, prostački turi prst u usta, napuše obraze i izvadi prst
uz prasak kao kad se otčepi boca, a kolutanjem očiju daje na znanje, kakve sve slasti
sa ženama dopušta sebi u potaji. Međutim, to izvodi samo pred Cleom; a u nazoč-
85
nosti »prave dame« smatra se dužnim zauzeti zaštitničko držanje, koje odbaci čim
ona ode. Istina je ipak malo žalosnija.
- Ja sam vam prilično dugo vodio skupinu skauta u Hackneyju - priznat će meni
sotto voce.{67} - Bilo vam je to pošto sam postao invalid. Ali sam smio ostati u
Engleskoj, stari moj. Živio sam u prevelikoj živčanoj napetosti. Svakog sam tjedna
očekivao da se u News of the World pojavi krupan naslov: »Još jedna mlada žrtva
prljavih prohtjeva vođe skauta«. U Hackneyju to vam nije bilo toliko važno. Moji su
se klinci izvrsno snalazili u šumi. Ja sam im govorio da su pravi mali školarci iz Eto-
na. Vođa skauta prije mene dobio je bio dvadeset godina. To je sasvim dovoljno da
počneš sumnjati. To mi je zapravo dalo misliti. Nekako se nisam mogao skrasiti
u Hackneyu. Pazite, mene je sve to uglavnom već prošlo, ali volim imati svoj du-
ševni mir - za svaki slučaj. A u Engleskoj se čovjek nekako više ne osjeća slobodan.
Vidite li kako hapse svećenike, ugledne svećenike i tako dalje? Nisam mogao spavati
od silnih briga. Konačno sam otišao u inozemstvo ko privatni učitelj - Tobyja
Manneringa, otac mu je bio član Parlamenta, dečku je trebala neka izlika da može
putovati. Rekli su mu da mora imati učitelja. On je htio u mornaricu. I tako sam ja
došao ovamo. Odmah sam vidio da se ovdje živi lijepo i komotno. Ubrzo sam se za-
poslio u Odjelu za suzbijanje poroka pod Nimrod pašom. I sad sam vam tu, dra-
gi moj dečko. I ne mogu se potužiti, razumijete? Kad gledate po ovoj plodnoj delti
od istoka na zapad, što vidite? Milju za miljom same anđeoske crnčadi.
S tipičnom velikodušnom donkihoterijom kojom na Levantu obasiplju svakog
stranca koji pokaže bar malo topline i prijaznosti, egipatske vlasti ponudile su mu
plaćeni posao da ostane u Aleksandriji. Kažu da su poroci, nakon njegova imenova-
nja u Odjelu za suzbijanje poroka, toliko uzeli maha da je odlučeno da ga promaknu i
premjeste, iako je on sam uvijek tvrdio da je njegov premještaj u Odjel za krimina-
listička istraživanja bio zasluženo promaknuće - a ja opet nikad nisam imao tri čiste
da ga peckam na račun toga. Nema težak posao. Svakog dana prije podne radi po
dva sata u zapuštenom uredu u gornjem gradu, gdje mu iz trule drvenarije staromod-
nog pisaćeg stola na sve strane skaču buhe. Ruča skromno u »Lutetiji«, gdje kupuje,
kad je pri novcu, jabuku i bocu konjaka za večeru. Duga vruća ljetna popodneva pro-
vodi spavajući i prevrćući novine, koje posuđuje od prodavača novina, ljubaznog
Grka. (Dok čita, na tjemenu mu ovlaš udara bilo.) Sve je u zrelosti.
Pokućstvo u njegovoj sobici odaje neobično eklektičan duh; ono malo predmeta
koji rese pustinjakov život nose izrazito osobni pečat, kao da svi zajedno tvore osob-
nost svoga vlasnika. Upravo zato Clein portret budi dojam potpunosti jer je ona
utrpala u pozadinu slike sve što starac posjeduje. Na primjer, otrcano malo raspelo na
zidu iznad kreveta; prošlo je već nekoliko godina kako je Scobie prihvatio utjehu
svete Crkve rimokatoličke kao lijek za stare dane i za one svoje karakterne slabosti
koje su mu već bile prešle u naviku. Do njega visi mala reprodukcija Mona Lise
86
u boji, čiji je zagonetni osmijeh oduvijek podsjećao Scobieja na njegovu majku.

(Meni je taj slavni osmijeh oduvijek izgledao kao osmijeh žene koja je upravo sma-
zala svoga muža.) Međutim, to se također nekako uklopilo u Scobiejevu opstojnost,
uspostavilo s njim nekakav poseban i osoban odnos. Reklo bi se da njegova Mona
Lisa nije ista kao ostale; da je dezertirala od Leonarda.
Zatim je tu, naravno, stari stolić za kolače, koji mu u isti mah služi kao komoda,
polica za knjige i pisaći stol. Clea je tom stoliću ukazala dostojnu pažnju kakvu
zaslužuje, naslikavši ga mikroskopski vjerno. Ima četiri razine, od kojih je svaka
obrubljena uskom ali elegantnom kosinom. Stajao ga je devet penija i četvrt u Euston
Roadu u Londonu 1911. godine, i dvaput je s njim obišao svijet. Scobie će vam po-
moći da mu se divite bez trunka humora ili snebivljivosti. - Zgodna stvarca, jel’da? -
reći će vam živahno i uzeti krpu da ga obriše. Zatim će vam brižljivo pojasniti da je
gornja površina namijenjena prepečencu namazanom maslacem: srednja prhkim ko-
lačima: a donja »dvjema vrstama kolača«. Trenutno, međutim, taj stolić služi drugoj
svrsi. Na gornjoj površini leže mu teleskop, kompas i Biblija; na srednjoj njegova
korespondencija koja se sastoji samo od omotnica za mirovinu; a na donjoj površini
koči se strahovito ozbiljno noćna posuda, koju on uvijek zove samo »moja baština« i
za koju je vezana tajanstvena priča koju će mi jednog dana u povjerenju ispričati.
Sobica je osvijetljena slabom žaruljom i hrpom lojanica što stoje u niši, u kojoj se
nalazi i glineni vrč pun svježe pitke vode. Jedini prozor bez zastora gleda na sumo-
ran, oguljen zid od prijesne opeke. Kad leži u krevetu dok se lojanice dime i slabašno
odsijevaju u staklu na kompasu - kad leži u krevetu poslije ponoći a konjak mu buči
u glavi, podsjeća me na neki stari svadbeni kolač koji samo čeka da se netko nagne
nada nj i pogasi svijeće!
Kad ga čovjek sigurno smjesti u postelju i pokrije, posljednje su mu riječi - osim
vulgarne primjedbe »Poljubi me u dupe« koja je uvijek popraćena podsmijehom i na-
puhavanjem obraza - nešto ozbiljnije.
- Reci mi iskreno - veli - bi li mi po izgledu dao toliko godina?
Istini za volju, teško je reći po njegovoj vanjštini koliko mu je godina; izgleda sta-
riji od rođenja tragedije, a mlađi od propasti Atene. Začet u Noinoj arki slučajnim
susretom i parenjem medvjeda i noja, rođen kao nedonošče u trenutku kad je kobilica
bolno zastenjala od udarca u Ararat. Scobie je izašao iz majčine utrobe u invalidskim
kolicima s gumenim kotačima, s lovačkom kapom na glavi i opasan pojasom od
crvenog flanela. Na gipkim nožnim prstima nosio je najsjajniji par visokih cipela na
elastiku. U ruci mu pohabana obiteljska Biblija u kojoj na prvom praznom listu piše
»Joshua Samuel Scobie 1870. Poštuj oca i mater.« Uz nova dobra, dobio je još i oči
kao dva tamna mjeseca, izrazitu gusarsku iskrivljenost hrptenjače i sklonost kvinkve-
remama.{68} U Scobiejevim žilama ne teče krv nego zelena slana voda, iz morskih
87
dubina. Korača polako, trapavo, valja se i vuče noge kao svetac koji hoda po Gali-
lejskom jezeru. Govori žargonom zelene vode nanesene iz pet oceana - prava stareti-
narnica lijepe književnosti što vrvi od sekstanata, astrolaba, portolana i izobara.
Kad pjeva, a često pjeva ima pravi naglasak Starog pomorca.{69} Kao kakav sve-
tac zaštitnik, ostavio je komadiće svoga tijela po cijelom svijetu, u Zanzibaru, Ko-
lombu, Togu, Wu Fuu: sitne djeliće koji već dugo otpadaju s njega, stari pasoš,
dugmeta za manšete, zube, kosu... Sad ga je plima koja se povukla, ostavila nasuka-
nog visoko iznad brzih struja vremena, Jošuu, propalog meteorologa, otočanina,
pustinjaka.
* * * *
Clea, blaga, ljupka, nedokučiva Clea najveći je prijatelj Scobiejev. Ona provodi do-
bar dio vremena sa starim gusarom; odlazi iz svog krhkog ateljea da mu skuha čaj i
da uživa u onim njegovim beskrajnim monolozima o životu koji se već odavno smi-
rio, izgubio snagu zamaha, pa opstoji još samo posredno, u labirintima sjećanja.
A što se same Clee tiče, uobražavam li ja samo sebi da je tako teško skicirati njen
portret? Vrlo mnogo mislim na nju - a ipak primjećujem da u ovim zapisima zazirem
da se neposredno pozabavim njome. Možda je glavna poteškoća u tome što se čini da
nema prave veze između njenih navika i njene prave naravi. Kad bih morao opisati
vanjsko ustrojstvo njena života - tako neobično jednostavnog, lijepog i suzdržljivog -
postoji stvarna opasnost da bi se moglo činiti da je nešto kao redovnica, u koje je sav
raspon ljudskih strasti ustupio mjesto intenzivnom traganju za svojim podsvjesnim
Ja, ili da je razočarana i zakopčana djevica koja se odrekla svijeta zbog neke psihičke
nestabilnosti ili neprebolne duševne rane iz mladih dana.
Sve je na njoj zlatne boje kao med i toplih tonova; plava, valovita kosa, poprilično
dugačka, svezana je u običnu punđu na maljavom potiljku. Stoga još više udara u oči
njeno otvoreno lice neke manje poznate muze nasmiješenih sivozelenih očiju. Mirne
ruke odlikuju joj se spretnošću i lijepim oblikom, što čovjek zapaža tek kad ih vidi
na djelu, kako drže, recimo, kist ili stavljaju vrapcu slomljenu nogu u udlagu od pali-
drvaca.
Rekao bih otprilike ovako: da je izljevena, dok je još bila topla, u tijelo mlade gra-
cije, što će reći u tijelo rođeno bez nagona i žudnje.
Vrlo je lijepa i ima dovoljno novca da živi samostalno, i nadarena je - svi ti faktori
utječu na zavidnike i malodušnike da je smatraju nezasluženo sretnom. Ali zašto se,
pitaju njeni kritičari i promatrači, nije nikad htjela udati?
Živi skromno iako ne siromaški, stanuje u udobnom ateljeu u potkrovlju, u kojem
od pokućstva ima samo željezni krevet i nekoliko ofucanih ležaljki koje se ljeti pre-
nose u njenu malu kabinu na kupalištu u Sidi Bishru. Jedini joj je luksuz blistava
88
popločena kupaonica, u čijem kutu stoji majušni štednjak na kojem može skuhati
sebi što god zaželi; i ormar za knjige čije krcate police pokazuju da mu ništa ne
uskraćuje.
Živi bez ljubavnika i rodbinskih veza, bez zlobe i kućnih ljubimaca, sva usredoto-
čena na svoje slikarstvo, koje shvaća ozbiljno ali ne opet preozbiljno. I u poslu je
sretne ruke, jer iz njenih smionih a ipak elegantnih platna zrače samilost i humor.
Puna su smisla za igru - kao djeca okružena ljubavlju.
Ali sad vidim da sam glupo napisao o njoj da se »nikad nije htjela, udati«. Kako
bi se ona samo zbog toga naljutila: sjećam se kako mi je jednom rekla:
- Ako ćemo biti prijatelji, ne smiješ misliti ni govoriti o meni kao osobi koja
uskraćuje sebi bilo što u životu. Ja se u svojoj samoći ničega ne lišavam, niti bih
mogla biti drukčija. Voljela bih da vidiš moje uspjehe, a ne da misliš kako patim u
sebi zbog svojih nedostataka. A što se tiče same ljubavi - cher ami - rekla sam ti već
da me je ljubav zanimala samo vrlo kratko vrijeme - a muškarci još kraće; ono malo,
zapravo jedini doživljaj koji me je obilježio, bilo je nešto što sam doživjela s jednom
ženom. Još uvijek živim od sreće zbog toga savršeno realiziranog odnosa: svaki fi-
zički nadomjestak činio bi mi se dan-danas dozlaboga vulgarnim i praznim. Ali ne-
moj misliti da patim od nekog pomodnog oblika slomljenog srca. Ne patim. Na neki
čudan način osjećam da je naša ljubav zapravo profitirala gubitkom voljenog
objekta; baš kao da je tijelo stajalo na putu ljubavi da se uistinu razvije, da se potpu-
no realizira. Da ti ovo možda ne zvuči katastrofalno? - nasmijala se.
Šetali smo se, sjećam se, po Cornicheu po kojem je šibala jesenska kiša, pod sve
tamnijim polumjesecom oblačnog neba; dok je govorila, srdačno me je uhvatila
ispod ruke i nasmiješila mi se toliko nježno da su prolaznici mirne duše mogli po-
misliti da smo ljubavnici.
- Osim toga - nastavila je - ima još nešto što ćeš možda i sam otkriti. Ima nešto u
ljubavi, neću reći defektno jer je defekt u nama, nego nešto što smo krivo shvatili o
njenoj naravi. Na primjer, ljubav koju ti sada osjećaš prema Justini nije neka drukčija
ljubav prema drukčijem objektu, nego se ona ista ljubav koju osjećaš prema Melissi
nastoji očitovati preko Justine. Ljubav je nešto strahovito stalno, i svakome je od nas
određen samo jedan njen dio, stanovita doza. A može se pojaviti i bezbroj oblika
i vezati se za bezbroj ljudi. Samo je količinski ograničena, može se potrošiti, postati
istrošena i izblijedjela prije nego što nađe svoj pravi objekt. Jer njeno odredište leži
negdje u najdubljim slojevima psihe, gdje će se na kraju očitovati kao ljubav prema
samom sebi, teren na kojem gradimo u neku ruku duševno zdravlje. Ne mislim na
egoizam ni na narcisizam.
Ovakvim razgovorima, koji su katkad trajali do kasno u noć, zbližio sam se s Cle-
om, iz njih sam naučio da se mogu pouzdati u snagu koju je ona izvukla iz razmišlja-
89
nja i poznavanja same sebe. Nas smo dvoje u našem prijateljstvu bili kadri dijeliti
potajne misli i zamisli, provjeravati ih jedno na drugome, na način koji ne bi bio mo-
guć da smo bili tješnje vezani sponama, koje, za divno čudo, više razdvajaju ljude
nego što ih spajaju, iako nam ljudske iluzije brane da u to povjerujemo.
- Istina je - sjećam se kako mi je jednom rekla kad sam joj spomenuo tu neobičnu
činjenicu - da sam ti ja u stanovitom smislu bliža i od Melisse i od Justine. Vidiš,
Melissa se u ljubavi odviše predaje: ona je zaslijepljena ljubavlju. A Justine u svojoj
kukavičkoj monomaniji vidi tebe kroz sliku koju je sama izmislila o tebi, tako da se
moraš odnositi prema njoj demonski kao i ona prema tebi. Nemoj se sad ljutiti. U
mojim riječima nema ni trunka zlobe.
Ali ne smijem zaboraviti spomenuti da Clea ne slika samo za svoju dušu, nego i
da pomaže Balthazaru. Ona slika i za kliniku. Ne znam pravo iz kojeg razloga, moj
prijatelj nije zadovoljan običnom, površnom metodom registriranja medicinskih ano-
malija fotografiranjem. On ima neku svoju osobnu teoriju prema kojoj posebnu
važnost pridaje pigmentaciji kože u određenim fazama svojih omiljenih bolesti. Ra-
zaranja koja ostavlja za sobom, primjerice, sifilis na svakom stupnju bolesti, Clea mu
je naslikala na velikim obojenim crtežima strahovito jasno i istančano. To su u stano-
vitom smislu prava umjetnička djela; posve utilitarni cilj oslobodio je slikaricu sva-
kog poriva da traga za vlastitim izrazom, njoj je stalo samo do toga da registrira. I
oni izmučeni i oboljeli dijelovi ljudskog tijela koje Balthazar svakog dana odabire iz
dugačkog, žalosnog reda na odjelu vanjskih pacijenata (kao čovjek koji odabire trule
jabuke iz kace) imaju sve vrednote prikazanih ljudskih lica - napuhane trbuhe kao u
žaba, smežuranu kožu koja se guli poput žbuke, kanceromatozne izrasline koje
prskaju gumene zavoje što ih zadržavaju... Sjećam se kako sam je prvi put ugle-
dao za poslom. Posjetio sam Balthazara na klinici da podignem liječničku svjedodž-
bu za uobičajene potrebe u školi u kojoj sam radio. Iznutra, kroz staklena vrata ki-
rurškog odjela, opazio sam Cleu, koju tada još nisam poznavao, kako sjedi pod osu-
šenom kruškom u zapuštenom vrtu. Na sebi je imala bijelu liječničku kutu, a boje je
uredno bila poslagala na ploču od odvaljenog mramora. Ispred nje, na pletenoj stoli-
ci, sjedila je podavijenih nogu prsata mlada felahinja, lica kao u sfinge. Bila je za-
digla suknju iznad struka da bi joj se vidio neki odabrani detalj proučavanja moga
prijatelja. Bijaše blistav proljetni dan, a iz daljine je dopiralo hučanje mora. Cleini
vješti i bezazleni prsti pomicali su se amo-tamo po bijeloj površini papira, pouzdano,
spretno, s mudro smišljenim planom. Lice joj je odražavalo ushićeno i sabrano uži-
vanje specijalista koji slika boje neke rijetke vrste tulipana.
Kad je Melissa umirala, tražila je da joj Clea dođe; i zaista je Clea provodila po
čitave noći uz njeno uzglavlje pričajući joj priče i njegujući je. Što se tiče Scobieja -
ne usuđujem se tvrditi da je njihova spolna inverzija bila ona skrovita spona koja ih
je vezala - poput podmorskog kabela koji povezuje dva kontinenta - jer bih time
90
možda i njoj i njemu nanio nepravdu. Sigurno je da starac nije uopće bio svjestan
tako nečega; a nju je opet sputavala njena taktičnost da mu pokaže koliko su šuplja
njegova ljubavna hvastanja. Njih dvoje potpuno su odgovarali jedno drugome i bili
sretni u svome odnosu, kao otac i kći. Jedan jedini put kad sam čuo kako je on bocka
što se ne udaje, Cleino ljupko lice postalo je okruglo i glatko, kao u kakve školarke,
a iz dubina neke tobožnje ozbiljnosti kojom je posve prikrila vragolasto sijevanje
svojih sivih očiju, odgovorila mu je da čeka pravog muškarca: na što je Scobie dubo-
koumno zaklimao glavom i složio se s njom da je to pravi put.
Jednog sam dana u gomili nabacanih prašnih slika u kutu njena ateljea otkrio
Justinin portret - iz poluprofila, rađen impresionistički, i očito nedovršen. Clea je
suspregnula dah i zagledala se u njega onako sažalno kako bi majka pogledala dijete
za koje zna da je ružno, ali koje njoj nije zato ništa manje lijepo.
- To ti je prastara slika - reče. Nakon dugotrajnog razmišljanja poklonila mi ju je
za rođendan. I sad taj portret stoji na staroj nadsvođenoj ploči na mom kaminu da me
podsjeća na tu crnokosu voljenu glavu od čije prodorne ljepote zastaje dah. Upravo
je bila izvadila cigaretu iz usta da kaže nešto što je njen um već formulirao, ali što se
zasad može pročitati samo iz očiju. Usne su razdvojene, spremne da to iskažu riječi-
ma.
* * * *
Manija da opravdavaju sami sebe, uobičajena je i kod onih kojima savjest nije čista i
kod onih koji traže filozofske motive za svoje postupke: ali u oba slučaja dovodi do
čudnih načina razmišljanja. Ideja nije spontana nego voulue.{70} U Justininu je slučaju
ta manija dovela do vječitog protjecanja ideja, spekulacija o prošlim i sadašnjim
postupcima koje su joj pritiskale duh težinom snažne struje što pritišće zidove brane.
I unatoč svom zlosretnom trošenju energije u tom smjeru, unatoč strastvenoj do-
vitljivosti u ispitivanju same sebe, čovjek nikako nije mogao vjerovati njenim
zaključcima jer su se neprestance mijenjali, nikad nisu mirovali. Rasipala je teorije
oko sebe kao latice. - Zar ne misliš da se ljubav sva sastoji od paradoksa? - upitala je
jednom Arnautija. Sjećam se da je i mene nešto slično pitala onim svojim zamuće-
nim glasom koji je njenu pitanju u isti mah pridavao nježnost i grožnju. - Što bi bilo
kad bih ti rekla da sam ti dopustila da se zbližiš sa mnom samo zato da bih se spasila
od opasnosti i sramote da te uistinu zavolim? Osjećala sam kako svakim poljupcem
tebe spašavam Nessima. - Kako je ovo, recimo, mogao biti pravi motiv za onu ne-
običnu scenu na plaži? Uvijek sve same sumnje, sumnje. Jednom drugom zgodom
pristupila je tom problemu iz drugog kuta, ali možda isto tako iskreno: - Moralna je
pouka... kakva je moralna pouka? Mi nismo bili samo pohlepni, je li da nismo? I
kako nam je samo ova naša ljubavna veza ispunila sva ona obećanja koja nam je za-
91
dala - barem meni. Upoznali smo se i dogodilo nam se ono najgore, ali najbolje za
naše partnere. Oh, molim te, nemoj mi se smijati!
Što se mene tiče, ja bih se uvijek zabezeknuo i zanijemio kad bih vidio kakvi se
sve putovi otvaraju pred ovakvim mislima. I prepao bih se, toliko mi se čudnim čini-
lo što ona o onome što upravo proživljavamo govori takvim riječima, kao da drži
posmrtni govor. Na mahove samo što me nije izazvala da povičem kao Arnauti u
sličnoj prilici: »Za ime Božje, okani se tog mučenja same sebe jer ćeš nam stvarno
donijeti nesreću. Iscrpljuješ naše živote još prije nego što smo imali priliku da ih pro-
živimo.« Dakako da sam znao da bi takva opomena bila posve beskorisna. Ima osoba
na ovome svijetu kojima je suđeno da upropaste sami sebe, i kojima nikakvi raci-
onalni argumenti ne mogu pomoći. Mene je Justine uvijek podsjećala na mjesečara
koga su opazili kako hoda po opasnom olovnom krovu na visokoj kuli. Svaki poku-
šaj da je probudim povikom mogao je izazvati nesreću. Čovjek ju je mogao samo ni-
jemo pratiti pogledom nadajući se da će je malo-pomalo odvući od dubokih, tamnih
ponora što zjape sa svih strana.
Ali nekim čudnim paradoksom mene su upravo ti isti njeni karakterni nedostaci -
te njene psihičke hrapavosti - najviše privlačili toj kobnoj dinamičkoj osobnosti.
Predmnijevam da su se na neki način poklapali s mojim karakternim slabostima, ko-
jima sam, na svu sreću, ja bolje vladao nego ona. Znam da je nama ljubavni čin bio
tek manji dio cjelovite slike koju je projicirala duševna prisnost što je svakodnevno
bujala i granala se oko nas. Kako smo samo razgovarali! Iz noći u noć po bijednim
kavanama na morskoj obali (uzaludno pokušavajući sakriti od Nessima i drugih za-
jedničkih prijatelja vezu zbog koje smo se osjećali krivi.) U razgovoru smo se ne-
osjetno primicali jedno drugome sve dok se ne bismo uhvatili za ruke, ili malne pali
jedno drugome u zagrljaj: ne iz uobičajene osjetilnosti koja spopada ljubavnike, nego
kao da je fizički kontakt mogao smanjiti bol zbog istraživanja samih sebe.
Dakako da je riječ o najnesretnijem ljubavnom odnosu za koji je čovjek sposoban
- odnosu opterećenom nečim tako bolnim kao što je tuga nakon snošaja koja prianja
uz svaku riječ odmila, koja ostaje kao talog u bistrim vodama poljupca. »Lako je pi-
sati o poljupcima,« kaže Arnauti, »ali ondje gdje je strast morala biti puna znakova i
nagovještaja, ona nam je služila samo da nam ublaži misli. Nije ništa priopćavala
kao što obično priopćava. Zbivalo se štošta drugo.« I zaista, dok sam vodio ljubav s
njom, i ja sam počeo shvaćati što je on mislio kad je njenu zakočenost opisao
kao »osjećaj koji peče dok ležiš s nekim divnim kipom koji ne može uzvraćati po-
ljupce običnoj puti koju dodiruje. Ima nečega što čovjeka iscrpljuje i izopačuje kad
voli nešto tako snažno a opet tako malo.«
Spavaća soba, primjerice, sa svojim brončanim, fosforescentnim svjetlom, u zele-
noj tibetanskoj urni gori sinjavica i širi po cijeloj sobi miris ruža. Pokraj kreveta
osjeća se snažan, oštar miris njena pudera koji se uvukao u zastore na krevetu. To-
92
aletni stolić na kojem stoje bočice parfema i pomade. Iznad kreveta svemir prema
Ptolemeju! Dala ga je nacrtati na pergamentu i lijepo uokviriti. Zauvijek će visiti
iznad njena kreveta, iznad ikona u njihovim kožnim okvirima, iznad marcijalnog
niza filozofa. Kant u svojoj noćnoj kapici kako se pipajući penje uza stube. Jupiter
Tonans. Ima neke teške ispraznosti u tom nizu velikana - među kojima je dala mjesto
i Pursewardenu. Tu su i četiri njegova romana, iako ne bih znao reći nije li ih tu
namjestila posebice za ovu prigodu (kad večeramo svi skupa). Justine okružena svo-
jim filozofima nalik je na bolesnika okruženog lijekovima - praznim kapsulama, bo-
čicama i špricama. »Kad je čovjek poljubi,« kaže Arnauti, »primijetit će da ona ne
zatvara oči nego da ih još više otvara, i da u njima rastu dvojba i ludilo. Um joj je to-
liko budan da je stoga svako podavanje tijela samo djelomično - drži je panika koju
ne može ukloniti ništa drugo do curette.{71} Noću možeš upravo čuti kako joj mozak
kuca kao jeftina budilica.«
Na zidu u dnu sobe visi kumir kome su oči osvijetljene iznutra električnim
svjetlom, i pred tim isklesanim učiteljem Justine igra svoju privatnu ulogu. Zamislite
baklju proturenu kroz grlo kostura da osvjetljava svod lubanje, iz koje zamišljeno
zure očne duplje bez očiju. Sjene što padaju na svod lubanje titraju u zatočenju. Kad
nema struje, krnjadak svijeće stavi se u krak svijećnjaka na zidu: tada Justine stoji
gola na prstima i pokušava ugurati upaljenu žigicu u očnu duplju svoga boga. Učas
se reljefno ocrtaju udubnice u čeljusti, obrijana čeona kost, nos ravan kao strijela.
Ona nema mira ako taj njen gost iz daleke mitologije ne bdi nad njenim morama.
Ispod njega leži nekoliko jeftinih igračaka, celuloidna lutka, koja predstavlja morna-
ra i za koju se nikad nisam usudio pitati otkud joj. Kumiru upućuje svoje najčudesni-
je dijaloge. Kaže da može govoriti i u snu pa da je ipak čuje ta mudra i suosjećajna
maska, koja predstavlja ono što Justine naziva svojim plemenitim Ja - dodajući
tužno, sa zloslutnim smiješkom na usnama:
- Ono, znaš, stvarno postoji.
Stranice iz Arnautijeve knjige ne izlaze mi iz glave dok je gledam i razgovaram s
njom: »Lice ispijeno unutarnjim zračenjem njenih strepnji. Dugo pošto zaspim, ona
se u tami budi i razmišlja o nečemu što sam joj rekao o našem odnosu. Kad god se
probudim, zateknem je zaokupljenu nečim; sjedi gola pred zrcalom, puši cigaretu i
lupka bosom nogom po skupocjenom sagu.« Čudno je što Justinu uvijek vidim upra-
vo u toj spavaćoj sobi u kojoj nije mogla biti prije nego što joj ju je Nessim bio
poklonio. U njoj je uvijek vidim kako trpi one grozne intimnosti o kojima on piše:
»Nema boli koja se može mjeriti s ljubavlju prema ženi koja podaje svoje tijelo a
ipak ne može nikome dati svoju pravu osobnost - zato što ne zna gdje joj je.« Koliko
sam puta, ležeći uz nju, razmišljao o ovim zapažanjima koja običnom čitatelju mogu
proći nezapažena u općoj plimi i oseki ideja u Moeurs.
93
Ona ne klizne iz poljubaca u san - vrata što vode u osobni vrt - kao Melissa. Pri
toplom brončanom svjetlu njena se koža doimlje još bljeđom - crveno jestivo cvijeće
raste joj u obrazima gdje svjetlo tone i ostaje. Zadiže haljinu da bi svukla čarapu i
pokazala tamnu brazgotinu iznad koljena, koja se smjestila između dvije rupice što
su nastale od haltera. Neopisivi su osjećaji koji me obuzimaju kad gledam tu ranu -
poput lika iz knjige - sjećajući se njena užasnog porijekla. U zrcalu crnokosa glava,
sada mlađa i ljupkija nego original koji je nadživjela, vraća krnju sliku mlade Justine
- poput okamenjenog otiska paprati u krednoj stijeni: mladost za koju misli da je
izgubila.
Ne mogu vjerovati da je u nekoj drugoj sobi živjela tako potpuno, da je taj kumir
visio negdje drugdje, u drugoj nekoj sredini. Nekako je uvijek vidim kako se penje
uz dugačko stubište, prolazi kroz galeriju na kojoj se nalaze putti{72} i paprat pa ulazi
na niska vrata u onu svoju najintimniju odaju. Za njom ide njena služavka Fatma,
crnkinja iz Etiopije. Justine se neizostavno izvali na krevet i ispruži prste ukrašene
prstenjem; kao u nekom blagom transu, crnkinja joj skida prstenje s dugih prstiju i
sprema ih u škrinjicu na toaletnom stoliću. One noći kad smo Pursewarden i ja veče-
rali sami s njom, pozvala nas je da se vratimo u veliku kuću i, pošto je zavirila u ve-
lebne i hladne odaje za primanje, iznenada se okrenula i povela nas uza stube, tražeći
ambijent u kojem bi se moj prijatelj, kome se silno divila ali ga se pribojavala, mo-
gao opustiti.
Pursewarden je cijele večeri bio zlovoljan, kao što je često bivalo, gotovo potpuno
zaokupljen pićem. Činilo se da je mali obred s Fatmom oslobodio Justinu suzdržlji-
vosti; postala je slobodna i prirodna, kretala se »s onim drzovitim, neuravnoteženim
izrazom na licu, proklinjući svoju haljinu kad joj je zapela za vrata ormara«, ili zasta-
jala da se divi sama sebi u velebnom zrcalu u obliku pika u igraćim kartama. Pričaju-
ći nam o maski na zidu, tužno je nadodala: - Znam da sve skupa zvuči jeftino i prilič-
no teatralno. Okrenem se zidu i razgovaram s njom. Opraštam sama sebi svoje grije-
he, kao što opraštam i onima koji su se o mene ogriješili. Ponekad se razbjesnim i
udaram šakama po zidu kad se sjetim nekih svojih ludorija koje se drugima ili Bogu
- ako ima Boga - sigurno čine beznačajnima. Obraćam se osobi koju uvijek za-
mišljam da boravi na nekom mirnom mjestu i u zelenilu kao što je Dvadeset treći
psalam. - Zatim je naslonila glavu na moje rame i zagrlila me: - Eto, zato te tako
često molim da budeš malko nježan sa mnom. Ova moja građevina osjeća da je ov-
dje gore malo napukla. Potrebno mi je da me malo pomiluješ i da mi kažeš koju lije-
pu riječ, kao što radiš s Melissom; znam ja da ti samo nju voliš. Tko bi mene mogao
voljeti?
Mislim da Pursewarden nije mogao odoljeti prirodnosti i ljupkosti njena glasa, pa
je otišao u kut sobe i zagledao se u knjige na polici. Kad je ugledao svoje knjige,
najprije je problijedio a onda pocrvenio, iako ne bih znao reći da li od stida ili gnje-
94
va. Kad se opet okrenuo nama, zaustio je da nešto kaže ali se predomislio. Zatim se
opet, s izrazom nezadovoljstva i krivnje na licu, okrenuo onoj strahotnoj polici. Justi-
ne mu reče:
- Da li bih vas smjela zamoliti da mi se potpišete u jednu od njih? - ali joj on ništa
ne odgovori. Stajao je nepomično i zurio u policu, sa čašom u ruci. Onda se naglo
okrenuo na petama i odjednom mi se učinilo da je totalno pijan. Rekao je oštro i od-
sječno:
- Moderni roman! Grumus merdae,{73} koji je ostao za zločincima na poprištu nji-
hovih zločina!
I mirno se svalio porebarke na pod, ali je pripazio da usput ne prevrne čašu, a
onda je zaspao snom pravednika.
Cijeli onaj drugi razgovor koji je slijedio vodili smo nad njegovom izvaljenom
prilikom. Mislio sam da spava, ali je zapravo morao biti budan jer je poslije ponovio
dobar dio Justininih riječi u okrutnoj satiričnoj priči, koja je, tko zna zašto, zabavila
Justinu, ali je meni nanijela veliku bol. Opisao je njene crne oči kako joj se sjaje od
nadošlih suza dok govori (sjedeći pred zrcalom, prolazeći češljem kroz kosu, koja je
pucketala i praskala kao i njen glas): - Kad sam upoznala Nessima i shvatila da se za-
ljubljujem u njega, pokušala sam nas oboje spasiti. Našla sam si ljubavnika - jednog
tupog, brutalnog Šveđanina, u nadi da će Nessima to zaboljeti i odvratiti od ljubavi
prema meni. Šveđanina je ostavila žena pa sam mu rekla (samo da prestane sliniti):
»Reci mi kako se ona ponaša, pa da je ja pokušam oponašati. U mraku smo sve mi
jednake i nevjerne, ma kako se češljale i ma kako nam koža mirisala. Reci mi samo
pa ću ti se osmjehnuti kao nevjesta i pasti ti u naručje kao brdo svile.« A za sve sam
to vrijeme samo mislila: »Nessim. Nessim.«
S tim u vezi sjećam se i Pursewardenove opaske kojom je sažeto iskazao svoj stav
prema našim prijateljima:
- Aleksandrija! - rekao je (bijaše to u jednoj od onih naših dugih šetnji po mjese-
čini). - Židovi sa svojom kavanskom mistikom! Kako da to čovjek iskaže riječima?
Mjesto i ljude? - Možda je upravo tada smišljao onu okrutnu priču i tragao za pravim
načinom i sredstvima da nas opiše. - Justine je slična svome gradu po tome što oboje
imaju jaku aromu iako nemaju pravog karaktera.
Sad se prisjećam kako smo onog posljednjeg proljeća (zauvijek posljednjeg) za-
jedno šetali pod punim mjesecom, opijeni blagim omamljenim zrakom grada,
mirnim ispiranjem vode i mjesečine što su ga ulaštile kao velebnu škrinju. Dah ludila
među pustim drvećem na mračnim trgovima, i duge prašne ceste koje vode od pono-
ći do ponoći, modrije od kisika. Lica u prolazu počinju nalikovati na dragulje, kao da
su u transu - pekar za svojim strojem mijesi tijesto sutrašnjeg života, ljubavnik se
žurno vraća u svoj stan, pritisnut srebrnom kacigom panike, filmski plakati visoki
95
dva metra posudili su sablasnu velebnost od mjeseca koji kao da prevlači gudalom
po našim živcima.
Zamičemo za ugao i svijet se pretvara u šaru istkanu od prometnica poprskanih
srebrom i nepravilno osjenčanih. Na ovom udaljenom kraju Kom El Dicka nema ni
žive duše, osim gdjekojeg savjesnog policajca koji se skriva kao grešna želja u
mozgu grada. Koraci nam odzvanjaju pustim pločnicima precizno poput metronoma:
dva čovjeka, u svom vremenu i gradu, daleko od svijeta, hodaju kao da stupaju po
jednom od onih tamnih kanala na Mjesecu. Pursewarden mi govori o knjizi koju je
oduvijek želio napisati, i o poteškoćama koje opsjedaju gradskog čovjeka kad se
lati stvaranja umjetničkog djela.
- Ako zamisliš da si grad koji spava, na primjer... što onda? Možeš mirno sjediti i
osluškivati kako se procesi nastavljaju, teku svojim tokom; htijenje, želja, volja,
spoznavanje, strasti, pregnuća. Mislim da je to kao kad milijun nogu stonoge i dalje
gmižu iako samo tijelo ne može više utjecati na to. Čovjek se istroši pokušavajući
obići ta golema polja doživljavanja. Mi pisci nismo nikad slobodni. Ovo bi vam mo-
gao objasniti mnogo bolje da je već svanulo. Ja želim biti muzikalan i u tijelu i u
duhu. Težim za stilom, skladom. Nije mi do malih duhovnih izljeva koji kao da pro-
laze kroz brzojavnu vrpcu u glavi. To je bolest našeg doba, zar ne? To objašnjava go-
leme valove okultizma koji nas zapljuskuju. Kabala, recimo, i Balthazar. On nikad
neće shvatiti da najviše moramo paziti na Boga; jer On tako snažno djeluje na ono
što je najniže u ljudskoj naravi - na naše osjećanje nedostatnosti, strah od nepozna-
tog, osobne slabosti, a nadasve na naš čudovišni egocentrizam koji u mučeničkoj
kruni vidi sportsku nagradu koju je najteže osvojiti. Stvarna i suptilna narav Božja
mora biti oslobođena osobina: kao čaša izvorske vode, bez boje, okusa i mirisa,
koja samo osvježava: i jamačno će djelovati na mali broj ljudi, na one malobrojne
koji zaista premišljaju? Što se tiče većine, to je već uključeno u onaj dio njihove na-
ravi koji oni najmanje žele priznati ili ispitati. Ja ne vjerujem da postoji sustav koji
može učiniti nešto više nego da izopači osnovnu ideju. Pa onda, svi ti pokušaji da se
Bog definira riječima ili idejama... Ništa ne može objasniti sve: iako sve može rasvi-
jetliti nešto. Bogamu, izgleda da sam još pijan. Kad bi Bog bio nešto, onda bi bio
umjetnost. Kiparstvo ili medicina. Ali zbog golemog proširenja znanja u ovo
naše doba, zbog razvoja novih nauka, gotovo nam je nemoguće usvojiti i iskoristiti
ono što je bitno u njima. Kad držiš svijeću u ruci, mislim, možeš baciti sjenu žilica
mrežnice na zid. Ali tamo nije nikad dovoljno tiho. Tamo nije nikad grobna tišina:
nije nikad toliko mirno da bi se mogao nahraniti trismegistus. Svu noć možeš
osluškivati kako krv kola moždanim arterijama. U krilu mišljenja. To te vraća zupča-
nicima povijesnog zbivanja, uzroka i posljedica. Nikad ne možeš otpočinuti, nikad
ne možeš popustiti i pogledati u kristalnu kuglu. Penješ se kroz fizičko tijelo,
nježno razdvajaš mišiće da se uvučeš među njih - prugaste i neprugaste mišiće, ispi-
96
tuješ paljenje na zavijucima crijeva u abdomenu, gušteraču, jetru zagušenu otpacima

poput filtera u odvodnoj cijevi, mokraćni mjehur, crveni otkopčani pojas u utrobi,
mekani rožnati vod jednjaka, glotis i njegovu sluznicu mekšu od klokanova tobolca.
Što hoću da kažem? Čovjek traga za koordinatnim sustavom, sintaksom Volje koja bi
mogla sve stabilizirati i izažeti iz toga tragediju. Znoj mu izbija na licu, hvata ga le-
dena panika dok osjeća blago stezanje i širenje utrobe zauzete svojim poslom, bez
obzira na samog čovjeka koji je promatra. Cijeli jedan grad procesa, tvornica koja
proizvodi izmet, bogami, svakidašnju žrtvu. Žrtvu koja se prinosi zahodu za svaku
žrtvu koja se prinosi žrtveniku. Gdje se one sastaju? Gdje se podudaraju? Vani u
mraku pokraj željezničkog mosta ovoga čovjeka čeka njegova ljubavnica, a u njenu
tijelu i krvi zbivaju se ta ista neopisiva previranja, vino ispire kanale, pilorus koji se
prazni kao sisaljka, neizmjeran svijet bakterija što se razmnožavaju u svakoj kapljici
sjemena, sline, ispljuvka, mošusa. Hvata u ruke hrptenjaču, vodove preplavljene
amonijakom, mozgovne opne koje izlučuju svoj cvjetni prah, rožnicu koja se prelije-
va u svom lončiću za taljenje...
Spopadne ga tu onaj njegov grozomorni dječački smijeh i zabaci glavu tako te mu
mjesečina titra na savršenim bijelim zubima pod tužnim plavim brčićima.
Takve su nas jedne noći noge dovele do Balthazarovih vrata, pa kad smo vidjeli
da kod njega još gori svjetlo, pokucali smo mu. Te iste noći čuo sam iz starinskog
gramofona s trubom (obuzet tako dubokim osjećajima da je to bilo gotovo jezivo)
kako stari pjesnik recitira ove svoje stihove što ih je snimio neki amater:
Idealni i voljeni glasovi

Onih koji su umrli, onih koji su
Izgubljeni za nas ko pravi mrci;
Gdjekad nam u snu progovore
Ili ih oživi misao u mozgu što kuca kao sat...
Ova nestalna sjećanja ne objašnjavaju ništa, ne rasvjetljavaju ništa: pa ipak mi se

uvijek iznova vraćaju kad mislim na svoje prijatelje, baš kao da su i same pojedinosti
naših navika prožete onim što je Pursewarden onda osjećao, ulogama koje smo onda
igrali. Zimi, klizanje automobilskih guma po pustinjskim valovima, pod nebom mo-
drim i okovanim mrazom, ili ljeti strahovito bombardiranje mjesečine što more
pretvara u fosfor - tijela se sjaje kao lim, zgnječena električnim mjehurima; ili šetnja
do posljednjeg pješčanog jezička blizu palače Montaže, šuljanje kroz gustu zelenu
tamu Kraljevih perivoja, pokraj pospanog stražara, do mjesta gdje je snaga
mora naglo slabila i gdje su valovi hramali po pješčanom sprudu. Ili šetanje ruku pod
97
ruku dugom galerijom, već mračnom od neuobičajeno žute zimske magle. Hladno joj
je pa je gurnula ruku u moj džep. Budući da danas ama baš ništa ne osjeća, kaže mi
da me voli - što inače nije nikad htjela priznati. Kiša naglo prosikće niz dugačke pro-
zore. Crne su joj oči hladne i znatiželjne. Središte crnine u stvarima koja drhti i mije-
nja oblik. - Ovih se dana nekako bojim Nessima. Promijenio se. - Stojimo pred ki-
neskim slikama iz Louvrea. - Smisao prostora - kaže ona gadljivo. Nema više forme,
ni pigmenta, ni leća - samo rupa koja zjapi i kroz koju se beskraj polako cijedi u
sobu: ondje gdje je bilo tigrovo tijelo, modar zaljev prazni se u sumorno ozračje ate-
ljea. Poslije se penjemo uz mračne stube do najvišeg kata da obiđemo Svevu, stavi-
mo ploču na gramofon i zaplešemo. Mali slikarski model pravi se da joj je srce
slomljeno zato što ju je Pombal ostavio, nakon »burne romance« koja je potrajala go-
tovo mjesec dana.
Pa i moj je prijatelj malko iznenađen koliko je jaka bila ta veza što ga je nagnala
da tako dugo misli samo na jednu ženu. Porezao se pri brijanju te se doimlje gro-
teskno s nalijepljenim brkom od flastera.
- Ovo je grad anomalija - ljutito ponavlja. - Umalo da se nisam oženio njome.
Upravo da pobjesniš! Hvala Bogu što mi je na vrijeme pala mrena s očiju. Bilo je to
u času kad sam je ugledao golu pred ogledalom. Najednom mi se zgadila - iako sam
morao priznati sam sebi da ima neke renesansne dojstojanstvenosti u njenim otobo-
ljenim sisama, voštanoj koži, upalom trbuhu i seljačkim šapicama. Najednom sam se
uspravio u krevetu i rekao sam sebi: »Bože, pa to je slonica koju bi trebalo iznova
okrečiti!«
Sveva tiho šmrca u rupčić i priča što joj je sve Pombal obećao a što nikad neće
ispuniti.
- Bila je to neobična i opasna veza za komotna čovjeka - čujem Pombala kako mi
tumači. - Baš kao da je njezino hladnokrvno, ubitačno milosrđe nagrizlo moje moto-
ričke centre, paraliziralo mi živčani sustav. Hvala Bogu što sam opet slobodan, što se
mogu koncentrirati na posao!
Ima briga na poslu. Glasine o njegovim navikama i nazorima počele su dopirati i
do njegova konzulata. Ležeći u krevetu, smišlja pohod koji će mu donijeti križ za
zasluge i promaknuti ga na položaj na kojem će imati odrješenije ruke.
- Odlučio sam da jednostavno moram doći do svoga križa. Priredit ću nekoliko
večera na koje ću pozvati samo pomno odabrane goste. Računam i s tobom: trebat će
mi isprva nekoliko skromnijih ljudi da mi šef stekne dojam da se u društvenom
pogledu može odnositi pokroviteljski prema meni. On je, naravno, pravi parvenu,{74}
uzdigao se samo zahvaljujući bogatstvu svoje žene i vještom podilaženju moćnicima.
Što je najgore, pati od izrazitog kompleksa manje vrijednosti vizavi mene i mog po-
rijekla. Još nije sasvim načisto hoće li me srušiti ili neće, ali se raspitivao u
98
Quai d’Orsayu{75} ne bi li saznao kako tamo stojim. Naravno, otkako mi je umro stric
a kum biskup mi je upleten u onaj gadni skandal oko bordela u Reimsu, položaj mi je
prilično uzdrman. Morat ću u toj zvijeri probuditi zaštitničke osjećaje prema sebi, da
misli da me mora ohrabrivati i podržavati. Fuj! Najprije ću pozvati prilično jadno
društvo u kojem će biti samo jedna veličina. Uh, zašto sam uopće stupio u diplo-
matsku službu? Zašto nemam neki svoj mali imutak?
Sve sam ovo čuo uz Svevine lažne suze a onda sam sišao, opet ruku pod ruku sa
Justinom, niza stubište na kojem se osjećao propuh, ali nisam mislio na Svevu ni na
Pombala, nego na ono mjesto kod Arnautija gdje kaže o Justini: »Kao žene koje
misle svojim biološkim bićem, bez pomoći razuma. Kakva je kobna pogreška predati
se u ruke takvim ženama, samo čuješ tiho mljackanje, kao kad mačka dođe do kičme
miša.«
Mokri su pločnici skliski od kiše, a zrak se zgusnuo od vlage koju je tako željno
čekalo drveće u javnim parkovima, kipovi i drugi posjetitelji. Justine je odlutala ne-
kamo u mislima hodajući polako, pognute glave, u svojoj predivnoj svilenoj haljini i
pelerini s tamnom podstavom. Zaustavlja se pred osvijetljenim izlogom i hvata me
za nadlaktice tako da sam joj okrenut licem, pa me gleda u oči i kaže tihim, zbunje-
nim glasom: - Mislim otputovati. S Nessimom se nešto događa, samo ne znam još
što. - Zatim dodaje dok joj iznenada suze naviru na oči: - Prvi put se u životu bojim a
ne znam čega.
99
TREĆI DIO
Tog drugog proljeća, hamsin{76} je puhao gore nego što sam ikad prije ili poslije doži-
vio.
Pred zoru pustinjsko nebo postalo bi smeđe poput krutog platna, a onda bi polako
tamnjelo, bujalo kao modrica i napokon bi se pojavili obrisi oblaka, orijaške oktave
oker boje što su navirale od delte nalik na kišu pepela podno vulkana. Grad se čvrsto
zatvorio prozorskim kapcima, kao da očekuje nevrijeme. Nekoliko naleta zraka i ki-
sela rijetka kišica preteče su mraka koji gasi svjetlo na nebu. A onda pijesak, nevid-
ljiv u mraku soba sa zatvorenim rebrenicama, prodire svuda, pojavljuje se kao nekim
čudom u odjeći odavno zaključanoj u ormaru, u knjigama, u slikama i žličicama. U
bravama na vratima, pod noktima. Od oštrog zraka koji kanda jeca suše se sluznice u
grlu i nosu, a oči peku od raznih oblika konjunktivitisa. Oblaci od zgrušane krvi pro-
laze ulicama kao proročanstva; pijesak pada u more kao puder u uvojke stare vlasu-
lje. Začepljena naliv-pera, suhe usne - a na letvicama žaluzina tanke bijele naslage
nalik na netom napadali snijeg. U sablasnim felukama{77} što plove kanalom posade
se sastoje od demona omotanih glava. Od vremena do vremena napukao vjetar stiže
pravo s visina i uskovitla cijeli grad tako te se čovjeku čini da je sve - stabla, minare-
ti, spomenici i ljudi - zahvaćeno posljednjim kolopletom nekakvog velikog vrtloga,
koji će ih na kraju lagano spustiti u pustinju iz koje se digao, vraćajući se još jednom
u anonimno valovito tlo dina...
Ne mogu zanijekati da nas je tada već oboje obuzela duhovna malaksalost od koje
smo postali očajni, nepromišljeni, te smo jedva čekali da nas otkriju. Krivac se uvi-
jek žuri da dobije svoje, da bude kažnjen: jedino se tako može zadovoljiti. Skrovita
želja za nekakvim ispaštanjem upravljala je Justininom ludošću koja je bila veća od
moje; ili smo možda oboje mutno slutili da bi nas, onako sputanih ruku i nogu jedno
za drugo, samo neki prevrat mogao vratiti gruboj zdravoj pameti? Ti su dani bili
puni znakova i opomena koji su nam pothranjivali tjeskobu.
100
Jednog mi je dana jednooki Hamid ispričao kako mu je neki tajanstveni posjetitelj

rekao da mora dobro paziti na svoga gospodara zato što mu prijeti velika opasnost od
neke osobe na visokom položaju. Kako je opisao tog čovjeka, mogao je to biti Nessi-
mov tajnik Selim: ali je isto tako mogao biti i bilo tko od 50 000 stanovnika iste
pokrajine. U međuvremenu se Nessimovo držanje prema meni promijenilo ili, bolje
reći, produbilo u brižnu i pretjeranu ljubaznost. Nestalo je one njegove ranije suz-
držljivosti. Kad bi razgovarao sa mnom, služio se meni nepoznatim riječima odmila
i nježno me držao za rukav. Pokatkad bi se u razgovoru iznenada zajapurio: ili bi mu
suze navrle na oči pa bi okrenuo glavu da ih prikrije. Justine je to promatrala sa za-
brinutošću koju mi je bilo teško gledati. Ali čak i poniženja i prijekori koje smo do-
življavali i upućivali sami sebi zato što ga pozljeđujemo, još su nas više zbližavali,
kao urotnike. Na mahove je ona govorila da će otputovati: na mahove sam ja govorio
to isto. Ali ni ona ni ja nismo se mogli nikud maknuti. Bili smo prisiljeni čekati
ishod, prepušteni sudbini i iscrpljenosti, koja je zaista bila strašna.
Sve te opomene nisu uopće umanjile naše ludosti; prije bi se moglo reći da su ih
umnožile. Strahovita nepromišljenost vladala je u našim postupcima, užasna lako-
umnost obilježavala je naše ponašanje. Nismo se čak ni nadali (tada sam tek shvatio
da sam potpuno izgubljen) da ćemo spriječiti što nam zla kob sprema. Samo smo se
glupo brinuli da nećemo doživjeti istu sudbinu - da će nas sudbina možda rastaviti?
U tom otvorenom izazivanju mučeništva pojmio sam da se očituje ono što je
najpraznije, najmanjkavije u našoj ljubavi.
- Kako ti se ja negdje gadim - rekla mi je jednom Justine - sa svom svojom bestid-
nom zbrkom suprotstavljenih ideja: sa svom ovom bolesnom zaokupljenošću Bogom
i totalnom nesposobnošću da se držim i najmanjeg moralnog zahtjeva svoje savjesti,
kao što je zahtjev da budem vjerna čovjeku koga obožavam. Ja strepim za sebe, dra-
gi, strepim zaista. Kad bih se samo mogla izvući iz ove dosadne klasične uloge Ži-
dovke s neurologije... Kad bih se samo mogla toga osloboditi...
Tih mjeseci, dok je Melissa bila na liječenju u Palestini (pozajmio sam bio novac
od Justine da bih je mogao tamo poslati), nekoliko smo puta za dlaku izbjegli
opasnosti. Jednog smo dana, primjerice, razgovarali, Justine i ja, u velikoj spavaćoj
sobi u njihovoj kući. Vratili smo se bili s kupanja i istuširali se da bismo sprali sol sa
sebe. Justine je sjedila gola na krevetu pod frotir-ručnikom kojim se bila zaogrnula
kao hitonom.{78} Nessim je bio na putu, u Kairu, gdje je trebalo da govori preko radi-
ja u korist neke dobrotvorne akcije. Vani je drveće klimalo svojim prašnim perastim
listovima u vlažnom ljetnom zraku, a s Ulice Fuad dopirala je slabašna prometna
buka.
Iz malog, crnog radija pokraj kreveta začuli smo Nessimov mirni glas, koji je
mikrofon pretvorio u glas prerano ostarjelog čovjeka. Duhovno prazne fraze zadrža-
vale su se u tišini u koju su prodrle, sve dok nisu ispunile zrak općim mjestima. Ali
101
sam glas bijaše lijep, glas čovjeka koji se navlas oslobodio svih čuvstava. Iza Justini-
nih leđa bijahu otvorena vrata kupaonice. Iza njih bila su još jedna vrata, od klinički
bijelog stakla, koja su vodila do protupožarnih željeznih stuba - jer je kuća bila
sagrađena oko središnjeg bunara tako da su sve kupaonice i kuhinje bile poveza-
ne mrežom željeznih stepenica,, poput onih što okružuju strojarnicu na brodu. Izne-
nada, dok je Nessim još govorio a mi ga slušali, razleglo se lako mladenačko tapka-
nje po željeznim stubama onkraj kupaonice: to zacijelo bijahu Nessimovi koraci - ili
bilo koga drugog od pedeset tisuća stanovnika te pokrajine. Gledajući preko Justini-
na ramena, vidio sam kako se na vratima od mutnog stakla ocrtavaju glava i ramena
visoka, vitka čovjeka što je meki, pusteni šešir nabio na oči. Ocrtavao se kao slika
što se razvija u posudi za razvijanje fotografija. Prilika je zastala ispružene ruke na
kvaki vrata. Opazivši kamo gledam, Justine je okrenula glavu. Zagrlila me svojom
golom rukom dok smo oboje, osjećajući posvemašnje spokojstvo u čijoj je jezgri,
kao srce koje kuca, krilo grozničavo, nemoćno spolno uzbuđenje, promatrali tamnu
priliku kako stoji između dva svijeta, ocrtavajući se kao na ekranu rengenskog apara-
ta. Zatekao bi nas bio u apsurdnom položaju, kao da smo se namjestili za fotografira-
nje, jer nam lica nisu odražavala strah nego bezazleno olakšanje.
Dugo je ta spodoba ondje stajala, kao da duboko razmišlja, ili možda osluškuje.
Onda je polako jedanput klimnula glavom, a uskoro zatim zbunjeno se okrenula i
malo-pomalo istopila u staklu. Dok se okretala, činilo se da je strpala nešto u desni
džep na ogrtaču. Slušali smo kako se koraci polako gube - jednoličnu silaznu ljestvi-
cu - niza željezne stube što vode do bunara. Nas dvoje nismo progovorili ni riječi
nego smo se još napetiji okrenuli malom crnom radiju iz kojeg je svejednako dopirao
Nessimov glas, i dalje isto onako uglađen i otmjen. Činilo se nemogućim da
se Nessim u isti mah nalazi na dva mjesta. Shvatili smo što je posrijedi tek kad je
spiker obavijestio slušaoce da je Nessimov govor prethodno snimljen. Zašto nije
otvorio vrata?
Zacijelo ga je spopala vrtoglava neizvjesnost koja se javlja, kod ljudi mirne nara-
vi, nakon odluke da stupe u akciju. Za sve to vrijeme gomilalo se bilo nešto u njemu,
zrno po zrno, dok mu taj teret nije postao nepodnošljiv. Bio je svjestan duboke unu-
tarnje promjene u svojoj naravi, koja se napokon oslobodila dugotrajne paralize ne-
moćne ljubavi koja je do tada upravljala njegovim postupcima. Pomisao na neku
iznenadnu i hitnu akciju, na neki presudni pothvat koji će donijeti dobro ili zlo, sve-
jedno, iskrsla je pred njim kao opojna novina. Osjećao se (tako mi je poslije sam re-
kao) kao kockar koji se očajnički sprema staviti jadne ostatke izgubljenog bogatstva
na jednu jedinu kartu. Ali još se nije bio odlučio kakva će biti ta njegova akcija. Koju
će formu izabrati? Preplavilo ga je mnoštvo nelagodnih tlapnji.
U toj želji za djelovanjem stopile su se bile dvije glavne struje: s jedne strane, po-
daci koje su njegovi špijuni bili prikupili o Justini dosegli su takve razmjere da se
102
više nije mogao pretvarati da ne zna za njih; s druge strane, progonila ga je nova i
grozna pomisao koja mu, tko zna zašto, nije prije padala na pamet - naime, da se
Justine napokon doista zaljubila. Reklo bi se da se mijenja sva njena osobnost; prvi
put je postala nekako promišljena, zamišljena i puna ostataka nježnosti kojom žena
može uvijek priuštiti sebi da obaspe čovjeka koga ne voli. I on je, znate, kao sje-
na pratio njeno kretanje kroz stranice Arnautijeve knjige.
»Isprva sam mislio da je moram pustiti da se probija do mene kroz džunglu svoje
zakočenosti. Kad god bi me spopala bolna pomisao na njene nevjere, podsjećao sam
samoga sebe da ona ne traga za užicima, nego da bolno traži samu sebe - i mene.
Mislio sam, ako je neki muškarac uspije osloboditi nje same, da će postati dostupna
svim muškarcima, pa i meni, koji ima najviše prava na nju. Ali kad sam je vidio
kako se topi kao zaleđeni gorski vrhunac pod ljetnim suncem, pala mi je na um
grozna pomisao: naime, da će je onaj koji je oslobodi njene zakočenosti morati za-
uvijek zadržati za se, jer je upravo mir što joj ga donese ono za čim ona tako bjeso-
mučno traga u našim tijelima i sudbinama. Prvi put je mnome ovladala ljubomora
potpomognuta mojim strahom.«
Oduvijek mi se činilo fantastičnim što je Nessim čak i sad bio ljubomoran na sva-
kog osim na jedinog čovjeka do kojeg je Justini trenutno bilo stalo - na mene. Unatoč
obilju dokaza, jedva se usuđivao dopustiti sebi da posumnja u mene. Nije ljubav sli-
jepa, nego ljubomora. Trebalo mu je mnogo vremena da povjeruje u onu masu doku-
mentacije koje su njegovi špijuni bili prikupili o nama, o našim sastancima, o našem
ponašanju. Ali sad su se činjenice bile toliko nametnule da nije moglo biti zabune.
Postavljalo se pitanje kako da me ukloni.
- Ne mislim toliko na tijelo: ti si bio postao samo spodoba koja mi je stajala na
svjetlu. Vidio sam te, recimo, kako umireš, kako, recimo, odlaziš nekamo. Nisam bio
načisto. Sama ta neizvjesnost bila je toliko uzbudljiva da me opijala.
Ali usporedo s ovim brigama javljale su se i druge - posmrtni problemi koje Arna-
uti nije uspio riješiti i kojima se Nessim godinama bavio s pravom orijentalnom zna-
tiželjom. Bio je sad blizu čovjeku sa crnim povezom na oku - bliže nego što je ikad
itko od nas bio. To je bilo još nešto što je znao a još nije bio načisto kako da se time
najbolje posluži. Međutim, ako Justine zaista želi da ga se oslobodi, kakva korist od
toga što se on osvećuje tom tajanstvenom čovjeku? S druge strane, a što ako se ja
spremam uskočiti na mjesto koje je ta osoba napustila?...
Otvoreno sam upitao Selima je li dolazio u moj stan da upozori jednookog Hami-
da na opasnost. Nije mi odgovorio na pitanje već je samo pognuo glavu i rekao upol
glasa:
- Moj gospodar nije ovih dana sasvim pri sebi.
103
* * * *
Dotle je došlo do apsurdnog i nenadanog obrata u mojoj sudbini. Jedne mi je noći
netko zalupao na vrata, a kad sam ih otvorio, upao mi je u sobu gizdav časnik egi-
patske vojske, u sjajnim čizmama i s tarbuiem na glavi, noseći ispod ruke golem mu-
hobran, s drškom od ebanovine. Jusuf Bej govorio je gotovo savršeno engleski ne-
hajno izgovarajući pomno birane riječi, a na ozbiljnom, kao ugljen crnom licu blistali
mu sitni savršeni zubi poput niske bisera. Imao je nešto od one umiljate dosto-
janstvenosti brbljavog žutokljunca koji je netom stigao iz Cambridgea. Hamid mu je
donio obvezatnu kavu i ljepljiv liker, pa mi časnik pijuckajući reče da me jedan moj
dobar prijatelj na visokom položaju svakako želi vidjeti. Umah sam pomislio na
Nessima, ali žutokljunac nadoda da je taj moj prijatelj Englez, visoki dužnosnik.
Više mi od toga ne može reći. U strogo je povjerljivoj misiji. Hoću li poći s njim da
posjetim svoga prijatelja?
Obuzeše me zle slutnje. Aleksandrija, naoko vrlo miran grad, nije zapravo bila si-
gurno mjesto za kršćane. Upravo se prošlog tjedna Pombal vratio kući s pričom o
švedskom vicekonzulu kome se automobil bio pokvario na putu za Matrugh. Ostavio
je ženu samu u autu i otišao pješice do najbliže telefonske govornice da nazove
konzulat i zamoli ih da pošalju po njega druga kola. Kad se vratio do automobila, za-
tekao je ženu kako normalno sjedi na stražnjem sjedalu - bez. glave. Obavijestio je o
tome policiju koja je pretražila cijeli kraj. Saslušani su i neki Beduini koji su u blizini
logorovali. Dok su oni uporno poricali da išta znaju o toj nesreći, iz pregače jedne od
njihovih žena ispala je ženska glava. Pokušavali su joj bili izvaditi zlatne zube koji
su bili neugodno upadljivi kad bi se ženska smješkala u društvu. Ovakvi su događaji
bili toliko uobičajeni da se ljudi nisu usuđivali odlaziti poslije mraka u nepoznate di-
jelove grada, pa nisam baš laka srca pošao za časnikom i sjeo na stražnje sjedalo sto-
žernog automobila, iza uniformiranog vozača, pogotovo kad sam vidio da smo veli-
kom brzinom krenuli put zloglasnih gradskih četvrti. Jusuf Bej gladio je svoje odnje-
govane i kao kistom nacrtane brčiće s izrazom radosnog iščekivanja na licu, poput
glazbenika koji ugađa glazbalo. Bilo bi beskorisno da ga dalje zapitkujem: a nisam
htio ni pokazati koliko sam zabrinut. Stoga sam se u neku ruku pomirio sa sudbinom,
pripalio cigaretu i uzeo promatrati kako promiče i iščezava pokraj nas duga traka
Cornichea.
Uskoro smo izašli iz kola i časnik me poveo pješice kroz krivudave ulice i uličice
nedaleko od Rue des Soeurs. Ako mu je cilj bio da izgubim orijentaciju, onda je vrlo
brzo uspio u svom naumu. Hodao je laganim, samopouzdanim korakom i tiho nešto
pjevušio. Naposljetku smo izbili u neku prigradsku ulicu punu dućana i zaustavili se
pred velebnim, izrezbarenim vratima. Tu je najprije pozvonio a onda gurnuo vrata
pred sobom. U dvorištu je rasla kržljava palma; staza koja je presijecala dvorište bi-
104
jaše osvijetljena sa dva mutna fenjera što su stajala sa strane na šljunku. Prošli smo
stazom i popeli se uza stube do visokih bijelih vrata iznad kojih je neugodno blještala
žarulja od mutnog stakla. On pokuca na vrata, uđe i salutira, sve u jednom pokretu.
Uđoh za njim u veliku, prilično elegantnu i ugodno osvijetljenu sobu, u kojoj bespri-
jekorno ulašten pod bijaše ukrašen lijepim arapskim ćilimima. U jednom kutu sjedio
je za visokim pisaćim stolom urešenim intarzijama Scobie držeći se kao čovjek koji
vozi staromodni bicikl s velikim prednjim kotačem dok mu se na licu nekakva
uobražena namrgođenost miješa s osmijehom dobrodošlice kojim me je pozdravio.
- Bože sveti! - uskliknuh. Stari se gusar kurvinski naceri i otpovrne:
- Konačno, stari moj, konačno! - Međutim, nije ustao nego je i dalje sjedio na
svojoj neudobnoj sjedalici s visokim naslonom, s tarbušem na glavi, s muhobranom
na koljenima i s neodređeno važnim izrazom na licu. Primijetio sam da ima jedan
čvarak više na epoleti, što je označavalo bogzna kakav skok u činovima i moći. -
Sjedite samo, stari moj - reče izvodeći nespretnu kretnju rukom kao da nešto pili,
kretnju koja je pomalo podsjećala na gestu iz doba Drugog carstva. Otpustio je časni-
ka koji izađe naceren. Činilo mi se da se Scobie ne osjeća sasvim lagodno u
ovom raskošnom okolišu. Držao se malko obrambeno. - Zapovijedio sam da vas do-
vedu iz jednog posebnog razloga - reče mi spuštajući glas do teatralnog šapta.
Na pisaćem stolu ležalo mu je više zelenih fascikala i pokrovac za čajnik koji se
doimao neobično bestjelesno. Sjedoh.
On naglo ustane i otvori vrata. Nikog nije bilo vani. Otvori prozor. Nitko nije sta-
jao na podboju. Pokrovcem za čajnik pokrije telefon na pisaćem stolu i ponovo sje-
de. Zatim se nagne naprijed i pomno progovori kolutajući svojim staklenim okom te
mi reče nekako urotnički svečano:
- Nikome ni riječi, stari moj! Zakunite se da nećete nikome ništa reći. - Zakleh se.
- Postavljen sam za šefa tajne policije. - Samo što nije zazviždao svojim umjetnim
zubalom. Klimnuh glavom u čudu. Duboko i srkutavo udahne zrak, kao da mu je ka-
men pao sa srca, pa nastavi: - Stari moj, bit će rata. To vam je strogo povjerljiva
informacija. - Upre dugim prstom u svoju sljepoočnicu. - Bit će rata. Neprijatelj dje-
luje dan i noć, stari moj, baš ovdje među nama. - To nisam mogao osporiti. Samo
sam se čudio novom Scobieju koji je sjedio preda mnom kao ilustracija iz kakvog lo-
šeg časopisa. - A vi nam možete pomoći da ih pohvatamo, stari moj - produži on
autoritativnim glasom. - Pozivam vas da stupite u naše redove., - To je zvučalo vrlo
primamljivo. Čekao sam da čujem detalje. - Najopasnija banda rovari baš ovdje, u
Aleksandriji - zakriješti i zagrmi starac. - A vi ste u samom njihovom središtu. Sve
sami vaši prijatelji.
Odjednom sam kroz njegove nabrane obrve i zakolutano uzrujano oko ugledao
Nessima, u časovitom blijesku intuicije, kako sjedi za svojim golemim pisaćim sto-
105
lom u sobi namještenoj pokućstvom od hladnih čeličnih cijevi i gleda telefon kako
zvoni dok mu grašci znoja izbijaju na čelu. Očekivao je vijest o Justini - još jedno
kopanje nožem po rani.
- On je u prvom planu - reče Scobie. - Dabome da je umiješan. Vođa je čovjek
koji se zove Balthazar. Evo pogledajte što je cenzura pronašla.
Iz jednog dosjea izvadi dopisnicu i pruži mi je. Balthazar ima vrlo lijep rukopis, i
očito je on napisao tekst na dopisnici, ali nisam mogao a da se ne osmjehnem kad
sam primijetio da se na poleđini dopisnice nalazi samo mali kvadratični dijagram bo-
ustrophedona. Kvadratići bijahu ispunjeni grčkim slovima.
- Toliko je vraški drzak da ovo ovako otvoreno šalje poštom. - Uzeo sam prouča-
vati dijagram nastojeći se prisjetiti onoga što sam naučio od svoga prijatelja o tom
tajnom pismu. - To vam je sistem baziran na devetoj potenciji - nadoda Scobie zadi-
hano. - Oni vam se, stari moj, redovito sastaju da razmijene informacije. To pouzda-
no znamo.
Držao sam dopisnicu ovlaš među prstima i činilo mi se da čujem Balthazara kako
govori: »Posao je mislioca da potiče na razmišljanje. A posao je sveca da šuti o svom
otkriću.«
Scobie se zavalio na stolici ne krijući zadovoljstvo samim sobom. Nadimao se
kao golub gušan. Skinuo je tarbuš s glave, pogledao ga milostivo i zaštitnički pa
pokrio njime pokrovac za čajnik. Zatim se koščatim prstima počcšao po napukloj lu-
banji i proslijedio: - Jednostavno ne znamo dešifrirati to njihovo pismo - reče. - Ima-
mo na desetke ovakvih karata - i pokaže mi na fascikl pun faksimila sličnih dopisni-
ca. - Obišle su sve šifrantske odjele: razgledali su ih i sveučilišni profesori. Ali ne
vrijedi, stari moj! - Tome se nisam začudio. Stavio sam dopisnicu na hrpu faksimila i
nastavio promatrati Scobieja. - E, tu sad vi upadate - reče on kreveljeći se. - Na-
ravno, ako želite, stari moj. Zamolili bismo vas da dešifrirate to njihovo pismo, ma
koliko vam vremena trebalo. Dabome da ćemo vam i dobro platiti. Šta velite?
Što sam mogao reći? Ideja je bila odviše zamamna da bih mogao dopustiti da mi
posao izmakne. Osim toga, u posljednjih nekoliko mjeseci moj je rad u školi toliko
nazadovao da sam bio uvjeren da mi na kraju polugodišta neće više produljiti ugo-
vor. Vječito sam kasnio zato što sam se predugo zadržavao sa Justinom. Nisam se
više gotovo ni trudio ispravljati zadaćnice. Postao sam razdražljiv i osoran u razgo-
vorima s kolegama i ravnateljem. Ovo je bila prilika da se osamostalim. Čuo sam u
duhu kako mi Justine govori: »Naša ljubav pomalo nalikuje na grozan pogrešan ci-
tat neke poznate uzrečice.« Dok sam se još jednom naginjao naprijed i klimao gla-
vom, Scobie je uzdahnuo od ugodnog olakšanja i ponovo postao onaj stari dobri gu-
sar. Prepustio je svoje mjesto nekom nepoznatom Mustafi, koji je očito prebivao neg-
dje u crnom telefonu - Scobie je uvijek gledao u slušalicu dok je telefonirao, kao u
106
ljudsko oko. Zajedno smo izašli iz kuće i dopustili da nas stožerni automobil odveze
do mora. Daljnje pojedinosti o mom zaposlenju mogli smo pretresti uz malu bocu
konjaka što je stajala na donjoj polici stolića za kolače pokraj njegova kreveta.
Dopustili smo da nas odvezu do Cornichea, a ostatak smo puta propješačili po
blistavoj napasnoj mjesečini promatrajući stari grad kako se rastavlja i iznova
sastavlja u crtežima večernje izmaglice, otežao od inercije okolne pustinje, zelene
aluvijalne delte što mu prodire do srži kostiju i određuje karakter. Scobie je nevezano
govorio o koječemu. Sjećam se da mi se jadao kako je vrlo rano ostao siroče. Rodite-
lji su mu zajedno poginuli u dramatičnim okolnostima, što mu je namrlo mnogo gra-
đe za razmišljanje.
- Otac mi je, stari moj, bio jedan od pionira automobilizma. Prve cestovne trke u
kojima se na jedvite jade dostizala brzina od trideset pet kilometara na sat - znate već
kako je to bilo. On je imao svoj vlastiti landauer. Kao da ga sad gledam kako sjedi za
volanom, onako brkat. Pukovnik Scobie, nosilac Vojnog križa. Bio je inače ulan. A
do njega je, stari moj, sjedila moja majka. Nikad se nije odvajala od njega, čak ni
na trkama. Bila mu je mehaničarka. U novinama su uvijek bile njihove slike na
startu, kako sjede u kolima, s pčelarskim koprenama na glavi – sam Bog zna zašto su
ti prvi automobilisti uvijek nosili one goleme koprene. Zbog prašine, valjda?
Te su im koprene došle glave. Na oštrom zavoju, u tradicionalnoj trci od Londona
do Brightona, koprena njegova oca zapela je za prednju osovinu automobila i po-
vukla ga za sobom na cestu, a suputnica mu se zabila kolima ravno u stablo.
- Jedina mi je utjeha bila što je on baš tako nekako i želio umrijeti. U tom trenutku
bili su pola kilometra ispred ostalih takmaca.
Ja sam oduvijek uživao u pričama o apsurdnim pogibijama pa sam se jedva svla-
dao da ne prasnem u smijeh dok mi je Scobie opisivao tu nesreću zlokobno kolutaju-
ći svojih staklenim okom. Pa ipak, dok je on pričao a ja ga slušao, jednim dijelom
svojih misli bio sam na drugoj strani, zaokupljen svojim novim poslom, procjenjuju-
ći koliko ću sad imati slobodnog vremena. Poslije, te iste noći, trebalo je da se sasta-
nem sa Justinom nedaleko od palače Montaže - velebni automobil prest će kao pre-
lac u polumraku ceste gdje palme hlade zrak. Što li će ona na ovo reći? Dakako da će
biti sretna što se oslobađam okova svoga sadašnjeg namještenja. Ali će u sebi zažaliti
pri pomisli da će nam ova promjena pružiti još više mogućnosti da se sastajemo, da
još bolje spoznamo nevjeru, da se neopozivo predamo na milost i nemilost svojim
sucima. U tome je bio još jedan paradoks ljubavi, što će nas upravo ono što nas je
najviše zbližilo - boustrophedon - ako uspijemo ovladati vrlinama koje on ilustrira,
zauvijek rastaviti - mislim bar na one dijelove nas samih koji se međusobno pothra-
njuju predodžbama zaslijepljenim ljubavlju.
- U međuvremenu - kao što će reći Nessim onim svojim blagim glasom punim
107
osjenčane trezvenosti što se javlja u glasu onih koji istinski vole ah nisu zauzvrat vo-
ljeni - u međuvremenu, ja sam se našao usred vrtoglavog uzbuđenja za koje nisam
imao oduška, osim da učinim nešto što mi nije bilo sasvim jasno kako će završiti.
Nakon pretjeranog samopouzdanja slijedila je potištenost, toliko duboka te mi se či-
nilo da se nikad neću oporaviti od nje. Obuzet mutnim osjećajem da se pripremam
za natjecanje - baš kao kakav sportaš - počeo sam uzimati satove iz mačevanja i učio
gađati iz džepnog revolvera. Proučavao sam sastav i djelovanje otrova iz toksiko-
loškog priručnika što sam ga posudio od doktora Fuada Beya.
Počeli su ga obuzimati osjećaji koji se nikako nisu dali analizirati. Iza razdoblja
opijenosti slijedila su razdoblja u kojima kao da je prvi put osjetio svu težinu svoje
osamljenosti: duhovnu patnju za koju trenutno nije mogao naći vanjski izraz, ni u sli-
kanju ni u djelovanju. Nesprestano je premišljao o svome djetinjstvu punom na-
metljivog osjećanja bogatstva; o hladovitoj kući svoje majke među palmama i po-
insetijama u Abukiru: o vodi po kojoj se vesla i klizi među ukopanim topovima stare
tvrđave, stapajući dane svoga ranog djetinjstva u pojedina zgusnuta čuvstva rođe-
na iz vizualne memorije. Grčevito se držao tih sjećanja, obuzet stravom i lucidnošću
kakve nikad prije nije doživio. A za sve to vrijeme, iz zaslona od nervne depresije -
jer je nedovršeno djelo o kojem je razmišljao ležalo u njemu kao coitus
interruptus{79} - tinjala je iskra svojeglavog i neobuzdanog zanosa. Bilo mu je kao
da ga netko podbada da priđe bliže, i još bliže... a čemu zapravo? Nije znao, ali tu se
upleo i obuzeo ga davnašnji strah od ludila, te mu poremetio tjelesnu ravnotežu tako
da ga je na mahove spopadala vrtoglavica, zbog koje je morao kao slijepac pipati
oko sebe ne bi li našao nešto na što će sjesti - stolac ili sofu. Tad bi sjeo malko zadi-
han i osjetio kako mu znoj izbija na čelo, ali ga je tješilo što slučajan promatrač ne bi
mogao zapaziti ništa od te borbe što se vodi u njemu. Osim toga, primijetio je da i
nehotice naglas ponavlja rečenice koje njegova svijest ne želi slušati.
- Krasno, znači da zapadaš u neurasteniju! - čula ga je kako govori jednom od
zrcala. A poslije, kad je izlazio na sjajni noćni zrak obasjan zvijezdama, u dobro
skrojenom večernjem odijelu, čuo ga je Selim, sjedeći za volanom, kako dodaje: -
Rekao bih da mi je ova židovska lisica izjela dušu.
Na mahove je isto tako bio toliko unezvijeren da je tražio, ako ne pomoć, a ono
bar prekid kontakta s ostalim ljudima: nije slušao liječnika koji mu je prepisao
fosforni tonikum i dijetu. Pogled na povorku karmelićana, koji su sa svojim tonzura-
ma izgledali kao mandrili, kako prelaze preko Ulice Nebi Daniel, ponukao ga je da
obnovi zanemareno prijateljstvo s ocem Paulom, koji mu se nekad činio da je savrše-
no sretan čovjek, uklopljen u svoju vjeru kao britva u svoje korice. Ali sad su
verbalne utjehe kakve mu je nudila ta sretna i blažena, nemaštovita životinja izaziva-
le u njemu samo mučninu.
Jedne je večeri kleknuo pred svoj krevet - što nije učinio od svoje dvanaeste godi-
108
ne - i prisilio se da se pomoli Bogu. Dugo je tako klečao, duhovno paraliziran, kao

da mu je jezik zavezan, nesposoban da uobliči ijednu riječ ili misao u sebi. Obuzela
ga je neka jezovita zakočenost, kao da ga je udarila duhovna kap. Ostao je tako dok
više nije mogao izdržati - dok nije osjetio da se guši. Tad je uskočio u krevet i navu-
kao plahte preko glave mrmljajući nevezane fragmente kletvi i nehotičnih molbi za
koje nije mogao ustanoviti da dolaze iz bilo kojeg dijela njegove osobnosti. Izva-
na se, međutim, nisu mogli zapaziti nikakvi znaci ove unutarnje borbe; govorio je i
dalje hladno i odmjereno, unatoč groznici koja mu je obuzela misli. Liječnik mu je
čestitao na izvrsnim refleksima i uvjeravao ga da u urinu nema viška albumena.
Povremene glavobolje samo dokazuju da pati od petit mal{80} - ili od neke druge slič-
ne boljke uobičajene među bogatim i dokonim svijetom.
Što se njega osobno tiče, on je bio spreman trpjeti dokle god je trpnja pod kontro-
lom svijesti. Jedino ga je užasavao osjećaj posvemašnje osamljenosti - činjenica za
koju je znao da je nikad neće moći priznati ni prijateljima ni liječnicima, kojima će
se možda obratiti da izreknu svoje mišljenje o anomalijama u njegovu ponašanju,
koje će oni smatrati samo simptomima stanovitih poremećaja.
Grozničavo je pokušavao da se iznova lati slikanja, ali bezuspješno. Činilo se da
mu osjećaj nelagode kao otrov nagriza samu boju, čini je tromom i mrtvom. Bilo mu
je teško čak i baratati kistom jer ga je sve vrijeme neka nepoznata ruka vukla za ru-
kav, ometala ga, šaputala mu nešto, oduzimajući mu svu slobodu i lakoću u gibanju.
Okružen tim prijetećim sumrakom čuvstava, pokušao je još jednom, u uzaludnom
naporu da povrati ravnotežu i sabranost, dovršiti svoj »Ljetni dvorac« - kako ga je u
šali nazivao; mali skup arapskih kućica i konjušnica u Abu Siru. Nekad davno, dok
je jahao uz pustu morsku obalu put Benghazija, naišao je bio na udolinu u pustinji,
udaljenu od mora manje od jedne milje, gdje se izvor bistre vode naglo probijao kroz
debeli pješčani sloj i skakutao preko kratke udaljenosti prema pustim žalima prije
nego što su ga sustigle i zagušile dine. Ovdje su Beduini, obuzeti spontanom žud-
njom za zelenilom, koja se krije u srcu svih ljubitelja pustinje, zasadili palmu i
smokvu, čiji su korijeni čvrsto ščepali pješčenjak ispod zemlje iz kojeg je tekla čista
voda. Dok je otpočivao s konjima u hladu tih mladih stabala, Nessim je u čudu pro-
matrao u daljini staru arapsku tvrđavu i izduženu bijelu brazgotinu pustog žala o koji
su danonoćno udarali valovi. Ovdje su se dine bile sklopile u dugu skladnu udolinu
koju je on u mašti već počeo naseljavati šuškavim palmama i zelenim smokvama,
koje uvijek, kao i svagdje uz vodu tekućicu, stvaraju debelu hladovinu nalik
na mokru krpu prislonjenu na čelo. Pustio je da prođe godina dana da mu u mašti
sazri zamisao o tom mjestu, i često je dolazio na konju da ga proučava po svakom
vremenu dok nije dokraja upoznao sve njegove odlike. Nikome nije govorio ništa o
tome, ali mu se u glavi ugnijezdila zamisao da na tom mjestu podigne ljetnikovac za
Justinu - malu oazu na kojoj će ona moći držati svoja tri čistokrvna arapska konja i
109
provoditi najvruće razdoblje u godini u svojim omiljenim zabavama, kupanju i jaha-

nju.
Izvor je iskopan, ozidan i proveden do mramorne cisterne koja bijaše u središtu
malog dvorišta popločenog neotesanim pješčenjakom, oko kojeg će se podići kuća i
konjušnica. Kako je voda nadolazila, tako je i zelenilo raslo; pa i hladovina oko bod-
ljikavih kaktusa apstraktnih formi i čupavog obilja kukuruza. S vremenom je uzgoje-
na čak i lijeha lubenica - nalik na rijetkog izgnanika iz Perzije. Krajnje jednostavna
konjušnica u arapskom stilu bila je leđima okrenuta zimskom vjetru što je puhao
s mora, dok su u obliku slova L podignute ostave i male dnevne sobe s rešetkama na
prozorima i s kapcima od nepocinčanog lima.
Dvije-tri male spavaće sobe, koje nisu bile veće od ćelija srednjovjekovnih re-
dovnika, vodile su ravno u ugodnu duguljastu središnju prostoriju s niskim stropom,
koja je u isti mah bila i dnevna soba i blagovaonica; na jednom kraju dizao se masi-
van, bijeli kamin, čiji okvir bijaše ukrašen šarama arapske keramike. Na drugom kra-
ju stajali su kameni stol i kamene klupe nalik na samostanski refektorij kakvim se
služe pustinjski oci, možda. Krajnju jednostavnost ove prostorije ublažavali su
raskošni perzijski ćilimi i nekoliko golemih škrinja na kojima su se pozlaćeni ukra-
si uvijali oko kukastih zapona i na bočnim stranama ulaštenim kožom. Sve je to dje-
lovalo suzdržano jednostavno, što je najbolji način da se postigne dojam velebnosti.
Na običnim, bijelo okrečenim zidovima, kroz čije su malobrojne prozore pucali ne-
nadani veličanstveni vidici na žal i pustinju, visilo je nekoliko starih lovačkih trofeja
ili rekvizita za meditiranje; arapski stijeg što se nosi na koplju, budistička manda-
la{81}, dva tri asegaja{82} u izgnanstvu, luk kojim se još služe u lovu na zečeve, troku-
tasta zastavica za jahte.
Knjiga nije bilo, osim starog Kur’ana s koricama od bjelokosti i potamnjelim me-
talnim kopčama, ali je na podbojima ležalo nekoliko špilova karata, među njima i Ve-
liki tarot za proricanje sudbine i špil Crnog Petra. U jednom je kutu stajao stari sa-
movar koji je služio zadovoljavanju jedine njihove zajedničke pasije - pijenju čaja.
Rad je napredovao sporo i svaki je čas zapinjao, ali kad je napokon, ne mogavši
više čuvati tajnu, Nessim poveo Justinu da joj pokaže što je učinio, ona nije mogla
suspregnuti suze dok je hodala naokolo, od prozora do prozora u lijepim sobama, čas
da pogleda smaragdno more kako se valja po pijesku, čas da promotri prizor zavoji-
tih dina što se kližući na istok stapaju s nebom. Zatim je iznenada sjela u svom jaha-
ćem kostimu ispred vatre od trnja osluškujući tiho i jasno bubnjanje mora po du-
gim žalima izmiješano s njištanjem i toptanjem konja u novoj konjušnici s druge
strane dvorišta. Bila je pozna jesen i u vlažnom mračku koji se hvatao počele su
naglo promicati krijesnice ispunjajući ih oboje zadovoljstvom pri pomisli da njihova
oaza omogućuje život i drugim bićima, ne samo njima.
110
Ono što je Nessim započeo, trebalo je da Justine sada dovrši. Mala terasa ispod
palme proširena je na istočnu stranu i zagrađena da spriječi nanošenje pijeska, koji bi
nakon vjetrovite zime pokrio kamenito dvorište slojem debelim petnaestak centime-
tara. Trulo lišće što je opadalo sa živice od borovnica pretvorilo se u humus mutno-
bakrene boje, koji će s vremenom postati čvrsto tlo što će hraniti prvo žbunje, a
poslije drugo i krupnije drveće.
Potrudila se da mužu uzvrati istom pažnjom udovoljavajući njegovoj tadašnjoj
glavnoj strasti - astronomiji. Na jednom uglu bloka zdanja sagrađenih u obliku slova
L podigla je mali opservatorij s teleskopom koji je uvećavao predmete trideset puta.
Ovdje bi Nessim zimi sjedio iz noći u noć, u svojoj staroj abi{83} boje hrđe i ozbiljno
zurio u Betejgeuz,{84} ili bio nadnesen nad knjigama s astronomskim proračunima
kao kakav srednjovjekovni vrač. Tu su i njihovi prijatelji mogli promatrati Mjesec
ili, mijenjajući nagib cijevi, iznenada spaziti oblake dima biserne boje koje je grad
kanda vječito isparavao u daljini.
Dakako da se uskoro javila potreba da sve to netko i čuva, pa se nitko nije iznena-
dio kad se pojavio Panayotis i nastanio u sobičku kraj konjušnice. Taj starac s punom
bradom i prodornim očima bio je dvadeset godina srednjoškolski profesor u Da-
manhuru. Zaredio se i proveo devet godina u manastiru sv. Katarine na Sinaju. Bilo
je nemoguće saznati kako je dospio u ovu oazu, jer su mu u određenom razdoblju na-
oko mirnog života iščupali jezik. Sudeći po znacima koje je davao odgovarajući
na pitanja, moglo se zaključiti da je pješice došao na hodočašće do malog svetišta sv.
Menasa negdje na zapadu kad je nabasao na ovu oazu. Bilo kako mu drago, nije se
činilo nimalo slučajnim što je odlučio tu ostati. Savršeno je pristajao toj oazi i za
skromnu plaću boravio u njoj cijele godine kao čuvar i vrtlar. Bio je to krepak
starčić, vrijedan ko crv, i strašno ljubomoran na zelenilo, što je dugovalo svoj život
njegovoj marljivosti i skrbi. Upravo je on strpljenjem i pažnjom oživio lijehu lubeni-
ca i najposlije uspio privoljeti vinovu lozu da se počne penjati uz dovratak
glavnog ulaza u kuću. Smijeh mu bijaše zapravo neartikulirano kvocanje, a od stida
je sakrivao lice u dronjav rukav svoje stare crkvenjačke mantije. Njegova grčka brb-
ljavost, zagaćena nijemošću, prelijevala mu se u očima, iskreći se i poigravajući i na
najmanju primjedbu ili pitanje. Što bi još više mogao čovjek poželjeti od života
povrh ove oaze kraj mora, kao da je govorio.
Što još, zaista? To je pitanje koje je i Nessim često sam sebi postavljao dok je pre-
ma pustinji cvilio auto, u kojem je za upravljačem nepomično sjedio Selim nalik na
jastreba. Nekoliko kilometara pred arapskom tvrđavom cesta zavija od obale prema
unutrašnjosti, a da bi se došlo do oaze, treba skrenuti s asfalta i proći pokraj uzdignu-
te, skrutnute i pahuljaste dine - nalik na zamućeni bjelanjak, ljeskave od mnogo-
brojnih zrnaca tinjca. Ovdje-ondje, gdje se auto zanosi i samo što ne zaglibi u pije-
sak, uvijek se iznova nađe oslonac u sloju krhkog pješčanika, koji čini okosnicu cije-
111
log predbrežja. Bilo je uzbudljivo ploviti po ovom namreškanom bijelom moru poput
kutera kojem vjetar puše u krmu.
Nessim je već poodavno mislio - to mu je prvi put sugerirao Pursewarden - da
nagradi odanost starog Panayotisa jedinom vrstom poklona koju bi starac mogao ra-
zumijeti i prihvatiti: pa je sad u svojoj ulaštenoj torbi nosio odobrenje aleksan-
drijskog patrijarha da u njegovoj kući podigne kapelicu i posveti je svetom Arseniju.
Izbor je, kao što uvijek treba biti, slučajno pao baš na tog sveca. Clea je bila pronašla
neku njegovu ikonu iz osamnaestog stoljeća, ukusno izrađenu, kako leži među staru-
dijom na tezgi u arapskoj četvrti Muskiju u Kairu. I poklonila je Justini za rođendan.
Ove su dragocjenosti dakle raspakirali pred starčevim nemirnim i radoznalim oči-
ma. Trebalo im je poprilično vremena da mu razjasne o čemu je riječ, jer je on
arapski slabo znao a Nessim nije znao grčki. Ali kad je napokon podigao pogled s
pismenog odobrenja, sklopio je ruke i zabacio glavu smiješeći se; reklo bi se da će ga
bujica osjećaja potopiti. Sve je shvatio. Sad mu je bilo jasno zašto je Nessim sate i
sate promatrao zadnju, praznu konjušnicu i nešto crtao na papiru. Srdačno mu je
stisnuo ruku i neartikulirano zakvocao. Nessimu se srce prelilo pakosnom zavišću
kad je vidio kako starac svesrdno uživa u tom znaku pažnje. Iz duboke nutrine came-
ra obscura{85} misli kojima mu bijaše ispunjen duh, pomno je proučavao staroga
crkvenjaka, kao da će intenzivnim promatranjem iznenada otkriti čestitost koja
starcu donosi sreću i duševno spokojstvo.
Ovdje ću napokon, mislio je Nessim, dok budem gradio nešto vlastitim rukama,
biti sređen i oslobođen mučnog razmišljanja - pa se zagledao u starčeve žuljevite
ruke zadivljeno i zavidno, misleći koliko je vremena starac bio zaokupljen njihovim
radom, koliko su ga razmišljanja poštedjele. Pročitao je na njima godine zdrave tje-
lesne aktivnosti koja odgoni misli, neutralizira mozganje. Pa ipak... tko zna? One
duge godine predavanja u školi, godine provedene u manastiru, a sada duga zimska
samoća koja vlada u oazi, kad su čovjeku i njegovim mislima jedino društvo hučanje
i klizenje valova i mlaćenje palminog lišća... Uvijek se nađe vremena za duhovnu
krizu, mislio je, dok uporno miješa cement sa suhim pijeskom u drvenu mužaru.
Ali čak ni ovdje nije mogao biti sam jer je Justine, s onom nametljivom brižnošću
prožetom osjećajem krivnje koja ju je obuzimala spram čovjeka koga voli, a opet
gleda kako će ga upropastiti, došla sa svoja tri arapska konja i nastanila se u svom
ljetnom boravištu u oazi. Nemirni, ćudljivi, budni duh zaštitnik. A onda sam joj ja,
shrvan groznom boli koju je njena odsutnost izazivala u meni, prokrijumčario pi-
samce u kojem sam joj poručio da se mora vratiti u grad ili nagovoriti Nessima da
me pozove u »Ljetni dvorac«. Selim je zaista došao po mene kolima i odvezao me
do njih u uviđavnoj šutnji, u kojoj se nije usuđivao pokazati ni trunka prezira prema
meni.
112
Nessim me je dočekao s promišljenom nježnošću; zapravo je želio da nas motri

izbliza, da nas odvoji od nestvarnog okvira izvještaja svojih špijuna i da sam prosudi
da li se... kako bih rekao? »Volimo?« Ova riječ podrazumijeva sveobuhvatnost koja
je nedostajala mojoj ljubavnici, što je podsjećala na jednu od onih starih božica čije
se osobine umnožavaju u toku života i nisu ograničene na jednu jedinu emocionalnu
osobinu koju čovjek može voljeti ili ne voljeti. Govoriti pak o nekakvom međusob-
nom posjedovanju bilo bi pretjerano. Mi smo ipak bili ljudi, a ne karikature iz roma-
na sestara Bronte. Ali engleskom jeziku nedostaju nijanse kojima bismo mogli ozna-
čiti (kao u modernom grčkom) ljubav-strast.
Neovisno o svemu ovome, kako nisam znao sadržaj ni smjer kretanja Nessimovih
misli, nikako nisam mogao smiriti njegove najintimnije strepnje: da mu kažem, reci-
mo, da se Justine drži sa mnom istog onog opsesivnog načina ponašanja kakav je
Arnauti opisao u svojoj knjizi. Bila je obuzeta žudnjom volje koja se mora, pothra-
njujući se u potaji sama sobom, istrošiti kao svijeća - ili je mora netko ugasiti. Ja sam
to znao samo jednim dijelom svoga uma: ali sam tu otkrio pravi nedostatak naše
veze. Ona nije bila zasnovana na nekakvom mirovanju volje. Pa ipak, kako je Justine
naoko čarobno živjela - ljubavnica toliko puna duha i čari da se čovjek pitao kako je
uopće ikad prije mogao voljeti i biti zadovoljan kvalitetom ljubavi.
Istodobno sam se čudio kad sam pojmio da onaj dio moje osobnosti koji je ostao
vjeran Melissi živi svojim samostalnim životom, da mirno i pouzdano pripada njoj
ali da ne želi da se ona vrati. Pisma koja mi je pisala bijahu vedra i opširna, bez
sjenke prijekora ili žaljenja same sebe; u svemu što je pisala primjećivao sam da joj
samopouzdanje raste. S humorom i dobrim darom zapažanja opisivala je mali sana-
torij u kojem je boravila, pisala je o liječnicima i pacijentima kao da je na godišnjem
odmoru. U tim se pismima činilo da je sazrela, da je postala druga žena. Odgova-
rao sam joj kako sam najbolje znao i umio, ali mi je teško bilo prikriti nemir i zbrku
koji su bili zavladali u mom životu; isto tako nisam mogao spominjati koliko sam
opsjednut Justinom - nas smo se dvoje kretali kroz različiti svijet cvijeća, knjiga i
ideja, svijet posve stran Melissi. Sredina u kojoj je ona živjela zatvorila joj je pristup
do mene, a ne pomanjkanje tankoćutnosti. - Siromaštvo ograničava ljude - rekla je
jednom Justine - a bogatstvo ih izdvaja. - Ali ona je imala pristup u oba svijeta, u
svijet oskudice i u svijet obilja, pa je mogla živjeti prirodno.
Međutim, ovdje u oazi, čovjek je bar imao iluziju blaženstva koje mu je u grad-
skom životu nedostupno. Rano smo ustajali i radili na kapelici dok ne bi sunce pri-
peklo. Onda se Nessim vraćao svojim poslovnim spisima u malom opservatoriju, a
Justine i ja odlazili smo na konjima na prhke dine do mora gdje smo provodili vrije-
me kupajući se i razgovarajući. Na oko kilometar i pol od oaze more je bilo napravi-
lo velik, grub rondel od pijeska, što se pretvorio u plitku lagunu, pokraj koje je staja-
la, šćućurena u prsnim oblinama dine, koliba od trske s krovom od lišća, u koju su
113
se kupači mogli skloniti od sunca i presvući. Tu smo provodili najveći dio dana. Sje-
ćam se da je vijest o Pursewardenovoj smrti bila još svježa, pa smo razgovarali o nje-
mu srdačno i smireno, baš kao da prvi put ozbiljno nastojimo procijeniti njegov zna-
čaj, čije su crte prikrivale njegovu pravu narav. Kao da je svojom smrću odbacio svoj
zemaljski karakter i zadobio nešto od grandioznih proporcija svoga djela, što je sve
više i više naviralo dok je sjećanje na samog čovjeka blijedjelo. Smrt je ponudila
nova kritička mjerila i novu duhovnu veličinu onom zamornom, briljantnom, nedje-
lotvornom i često dosadnom čovjeku s kojim smo se morali baktati. Sad smo ga vi-
djeli samo u iskrivljenom zrcalu anegdota ili kroz prašan spektar sjećanja. Poslije su
ljudi često pitali je li Pursewarden bio visok ili nizak, je li nosio brkove ili nije:
najteže je upravo bilo prisjetiti se tih najobičnijih pojedinosti i biti siguran u svoje
pamćenje. Neki koji su ga dobro poznavali tvrdili su da je imao zelene oči, a drugi da
je imao smeđe... Bilo je pravo čudo kako se brzo ljudski lik pretapa u mitski, koji je
on dočarao o samom sebi u svojoj trilogiji Bog je humorist.
Tu, u tim danima blještavog sunčanog svjetla, razgovarali smo o njemu kao ljudi
kojima je stalo do toga da ožive i učvrste sjećanje na nj prije nego što potpuno pre-
raste u sve snažniji mit; razgovarali smo o njemu, potvrđivali, nijekali i uspoređivali,
kao tajni agenti koji uvježbavaju neku izmišljenu priču, jer je taj grešni čovjek ipak
pripadao nama, a mit pripada svijetu. Tad sam isto tako saznao o njemu da je jedne
večeri rekao Justini dok su gledali Melissu kako pleše:
- Kad bih vjerovao da imam bar malo izgleda da ću uspjeti, sutra bih je zaprosio.
Ali ona je toliko neuka i um joj je toliko deformiran siromaštvom i nesrećom da bi
me odbila iz nevjerice.
Međutim, Nessim nas je u stopu progonio svojim strepnjama. Jednog sam dana
našao poruku »Čuvaj se!« (Πρoσoχπ) ispisanu štapom na pijesku blizu mjesta gdje
smo se kupali. Ta je grčka riječ upućivala na Panayotisa, ali i Selim je dobro znao
grčki.
Ova potonja opomena dobila je za mene još veću težinu zato što se neposredno
nakon toga dogodilo nešto dok sam tražio list čistog papira da napišem pismo Me-
lissi. Zatekao sam se naime u Nessimovu malom opservatoriju pa sam tražio na nje-
govu pisaćem stolu pribor za pisanje. Slučajno sam opazio da je cijev teleskopa okre-
nuta nadolje tako da nije više bila uperena u nebo, nego preko dina na onu stranu
gdje je grad drijemao usred isparavanja biserno bijelih oblaka. To nije bilo ništa ne-
obično jer je Nessim posebice uživao u tome da hvata zračne struje kako se zgušnja-
vaju i kreću oko najviših minareta. Sjeo sam na tronožac i namjestio oko na okular, i
pustio da se smiri slika krajolika što je malko podrhtavala i treperila. Usprkos
čvrstom kamenom postolju na kojem je tronožac stajao, zbog velikog uvećanja leća i
izmaglice vrelog dana slika se lelujala poput pera u zraku te se činilo da krajolik diše
tiho i nepravilno. Zgranuo sam se kad sam ugledao kolibicu od trske kako doduše
114
podrhtava i skakuće, ali se lijepo vidi kao na dlanu, kolibicu u kojoj smo Justine i ja
prije nepunog sata vremena ležali zagrljeni i razgovarali o Pursewardenu. Na pijesku
sam vidio jarkožutu mrlju od korica džepnog izdanja Kralja Leara, koje sam bio po-
nio sa sobom i zaboravio ga ondje; da slika nije onako titrala, vjerujem da bih mogao
pročitati naslov na koricama. Bilo mi je kao da je najednom netko, u mračnoj ali do-
bro mi poznatoj sobi, za koju sam mislio da sam u njoj sam, iznenada pružio ruku i
stavio mi je na rame. Izašao sam iz opservatorija s blokom za pisanje i olovkom u
ruci pa sam sjeo u naslonjač da promatram more, pitajući se što li bih mogao napisati
Melissi.
* * * *
Te jeseni, kad smo digli logor i vratili se u grad da prezimimo u njemu, ništa još nije
bilo odlučeno; čak se smanjio i osjećaj krize. Svi smo bili, da tako kažem, u mutnoj
otopini svakidašnjice, u kojoj je trebalo da se iskristalizira drama što predstoji.
Pozvali su me da započnem raditi na svom novom poslu kod Scobieja, pa sam ne-
moćno prionuo uz onaj nesretni boustrophedon o kojem me je Balthazar nastavio po-
dučavati, između igranja šaha. Priznajem da sam nastojao ublažiti grižnju savjesti
tako što sam najprije pokušao kazati Scobiejevu odjelu istinu - naime, da je kabala
bezazlena sekta koja se bavi hermetičkom filozofijom i da njena djelatnost nema
veze sa špijunažom. Na ovo su mi kratko i odsječno odgovorili da ne smijem vjero-
vati njihovoj očito dobro smišljenoj priči, nego da moram nastojati otkriti njihovu
šifru. Zatražili su od mene detaljne izvještaje o njihovim sastancima pa sam ih
savjesno sastavljao prepričavajući Balthazarova izlaganja o Amonu i Hermesu
Trismegistusu, obuzet stanovitim mrzovoljnim užitkom. Dok sam to radio, zamišljao
sam izmorene državne službenike kako se probijaju kroz tu materiju sjedeći u
vlažnim suterenima na tisuću i pol kilometara odatle. Ali plaćali su me, i to dobro, pa
sam prvi put mogao Melissi poslati nešto novca i pokušati bar vratiti Justini nešto od
onoga što sam joj bio dugovao.
Bilo je zanimljivo i otkrivati koji od mojih znanaca stvarno pripadaju špijunskom
lancu. Mnemjian je, primjerice, bio jedan od njih; njegova je brijačnica bila centar za
primanje informacija u gradu, i potpuno je odgovarala toj svrsi. On je obavljao svoje
dužnosti neobično brižno i diskretno, i nije više htio da mi naplaćuje brijanje.
Obeshrabrilo me je kad sam mnogo kasnije saznao da je on svoja špijunska izvješća
umnožavao u tri primjerka i prodavao ih raznim obavještajnim službama.
Zanimljivo je u tom poslu bilo i to što sam mogao zapovijediti da se pretresu sta-
novi mojih prijatelja. Silno sam uživao kad je izvršena premetačina u Pombalovu
stanu. Siromah je imao nesretnu naviku da nosi službene dosjee kući pa da navečer
radi na njima. Zaplijenili smo mu cijeli komplet spisa, koji su oduševili Scobieja jer
115
je među njima bilo potankih priopćenja o francuskom utjecaju u Siriji, i popis

francuskih agenata u našem gradu. Na jednom od tih popisa zapazio sam i ime onog
starog krznara, Cohena.
Pombala je ovaj prepad ozbiljno uzdrmao pa se gotovo mjesec dana nakon toga
osvrtao na ulici za sobom, uvjeren da ga netko prati. Isto je tako uobrazio sebi da je
jednooki Hamid potplaćen da ga truje, pa je jeo svu hranu spravljenu kod kuće tek
pošto bih je ja prvi kušao. Još je čekao svoj križ i premještaj i silno se bojao da će
mu i jedno i drugo izmaknuti zbog oduzetih dosjea, ali kako smo mu iz obzira bili
ostavili fascikle u kojima bijaše spremljen sav taj materijal, uspio ih je vratiti u
kartoteku, uz napomenu da su spisi spaljeni »prema dobivenim instrukcijama«.
U posljednje je vrijeme doživio velik uspjeh sa svojim koktel-partijama za koje je
pomno birao uzvanike - pozivajući gdjekad goste i iz skromnijih životnih sfera kao
što su prostitucija ili umjetnost. Međutim, troškovi i brige oko toga bijahu nepod-
nošljivi, i sjećam se kako mi je jednom tumačio, turobnim glasom, porijeklo takvih
običaja. - Koktel-partije izmislili su - kao što i samo ime svjedoči - najprije psi. To ti
je naprosto njuškanje stražnjice uzdignuto na razinu službene ceremonije. - Ipak je
ustrajao na njima i tako stekao naklonost generalnog konzula, na koga je, una-
toč svom preziru, još gledao sa stanovitim djetinjim strahopoštovanjem. Čak je nago-
vorio i Justinu, nakon dugog šaljivog preklinjanja, da se pojavi na jednom od tih nje-
govih primanja kako bi podržala njegove planove za dobivanje križa. To nam je pru-
žilo priliku da proučimo Pordrea i mali diplomatski krug u Aleksandriji - mahom lju-
de koji su ostavljali dojam da su naslikani raspršivačem za boje, toliko su im službe-
na obličja bila izmoždena i razlivena.
Sam je Pordre bio više hir nego čovjek. Bio je rođen da bude zahvalna meta kari-
katuristima. Imao je dugačko, blijedo, nakazno lice, još istaknutije bujnom i sjajnom
srebrnkastom kosom kojom se koristio da se prenemaže. Ali to je zapravo bilo la-
kajsko lice. Lažnost njegovih gesta (pretjerana brižnost i iskazivanje prijateljstva čak
i običnim znancima) neugodno se doimala i pomogla mi da shvatim i geslo što ga je
moj prijatelj bio sročio za francusko Ministarstvo vanjskih poslova, i epitaf za koji
mi je jednom rekao da će biti ispisan na grobu njegova šefa (»Njegova mu je osred-
njost bila spas.«) Sve se ovo, naravno, dogodilo nekoliko godina prije nego što se
Pordre proslavio svojim pregovorima o francuskoj floti. Ne mogu, međutim, vjero-
vati da se on u međuvremenu imalo promijenio: karakter mu je bio tanjušan kao
pozlata na knjigama - glazura kulture koju diplomati lakše stječu nego većina drugih
ljudi.
Koktel-partija je izvanredno uspjela, a poziv na večeru kod Nessima izazvao je
nehinjeni radosni zanos starog diplomata. Dobro se znalo da je egipatski kralj čest
gost za Nessimovom trpezom i starac je već u glavi sastavljao depešu koja je poči-
njala ovim riječima: »Kad sam prošlog tjedna večerao s kraljem, skrenuo sam razgo-
116
vor na pitanje... On mi je rekao... Ja sam mu odgovorio...« Usne su mu se počele mi-

cati same od sebe, pogled se zamutio dok je zapadao u jedan od onih javnih transova
po kojima je bio poznat, i iz kojih bi se odjednom prenuo ispričavajući se zapanje-
nim sugovornicima glupavim i šašavim smiješkom.
Što se mene tiče, čudno sam se osjećao kad sam ponovo posjetio onaj mali stan
sličan čatrnji u kojem sam bio proveo gotovo dvije godine svoga života, prisjećajući
se da sam upravo ovdje, u ovoj sobi, prvi put sreo Melissu. Pombalova najnovija lju-
bavnica preobrazila je tu prostoriju. Zatražila je da se zidovi oblože drvenim ploča-
ma i oboje bjelkastom bojom a da obrubne daščice pri dnu budu kestenjaste boje.
Stari naslonjači, kojima je kučina polako ispadala iz poderotina sa strane, bijahu
iznova presvučeni nekakvim teškim damastom sa šarama fleur-de-lisa,{86} a tri stare
sofe bijahu posve izbačene kako bi se dobilo više mjesta. Jamačno su ih bili prodali
ili bacili u otpad. »Negdje,« pomislio sam citirajući u glavi stihove starog pjesnika,
»negdje se još ta starudija zacijelo povlači«. Kako je ljubomorno pamćenje, i kako se
grčevito drži za sirovinu svoga svakidašnjeg rada!
Pombalova sumorna spavaća soba zadobila je nekakav fin de siecle{87} štih i posta-
la čista kao suho zlato. Možda bi je čak i Oscar Wilde uzeo kao gotovu scenu za prvi
čin svoje komedije. Moja se soba opet pretvorila u ropotarnicu, ali je krevet ostao
stajati uza zid, do željeznog sudopera. Žuti je zastor, naravno, nestao, zamijenio ga je
neugledan komad bijelog platna. Stavio sam ruku na zahrđali željezni okvir starog
kreveta i srce me zaboljelo pri pomisli na Melissu kako upire u mene svoj iskreni
pogled u večernjem polumraku sobice. Bio sam iznenađen i posramljen svojom ža-
lošću. Kad je Justine ušla za mnom u sobu, zatvorio sam nogom vrata i umah joj po-
čeo ljubiti usne, kosu i čelo, stežući je toliko u zagrljaju da umalo nije ostala bez
daha, a sve to zato da mi ne bi primijetila suze u očima. Ali učas je pojmila što je
posrijedi, pa mi je uzvratila poljupce s onim divnim žarom koji samo prijateljstvo
može uliti u naše postupke, mrmljajući:
- Znam. Znam.
Zatim se nježno izvukla iz mog zagrljaja, povela me iz sobe i zatvorila vrata za
nama.
- Moram ti nešto reći o Nessimu - reče mi potiho. - Slušaj me dobro. U srijedu,
onog dana prije nego što smo otišli iz »Ljetnog dvorca«, izjahala sam bila sama do
mora. Nad obalom je letjelo veliko jato srebrnih galebova kad sam odjednom u dalji-
ni spazila auto, za čijim je volanom sjedio Selim, kako se valja i kobelja preko dina
prema moru. Nisam mogla vidjeti što rade. Nessim je sjedio otraga. Mislila sam da
će sigurno zaglibiti u pijesku, ali nisu: dojurili su do samog mora gdje je pijesak tvrd
i nastavili brzo voziti prema meni. Ja nisam bila na samoj plaži nego u udolini pede-
setak metara daleko od mora. Kad su bili točno u mojoj visini i kad su galebovi
117
uzletjeli, primijetila sam da Nessim drži u ruci staru repetirku. Podigao ju je i stao
bjesomučno pucati u oblak od galebova sve dok nije ispraznio šaržer. Tri-četiri gale-
ba pala su lamatajući krilima u more, ali se kola nisu zaustavljala. Projurili su pokraj
mene kao strijela. Bit će da postoji nekakav put od dugog žala do pješčenjaka i
natrag do glavne ceste, jer kad sam se nakon pola sata vratila, kola su bila već na
svom mjestu. Nessim je bio u opservatoriju. Zaključao je bio vrata i rekao mi da
ima posla. Pitala sam Selima kakva je to bila scena, a on je samo slegao ramenima i
pokazao mi na Nessimova vrata. »On mi je tako naredio,« bilo je sve što mi je rekao.
Ali, dragi moj, da si samo vidio Nessimovo lice kad je podigao pušku i naciljao... -
Dok se prisjećala toga, i nehotice je prinijela svoje duge prste obrazima, kao da želi
namjestiti izraz na svom licu. -Izgledao je kao luđak.
U drugoj sobi razgovaralo se pristojno o svjetskoj politici i situaciji u Njemačkoj.
Nessim se ljupko namjestio na priručje Pordreova naslonjača. Pombal je susprezao
zijevanje koje ga je neprestance prilično nezgodno spopadalo u obliku podrigivanja.
Meni još Melissa nije izlazila iz glave. Tog sam joj dana po podne bio poslao novac i
radovao se pri pomisli kako će kupiti sebi neke lijepe haljine - ili kako će ih možda
potrošiti na neki šašav način.
- Novac - nestašno je govorio Pombal nekoj postarijoj ženi koja je bila nalik na
pokunjenu devu. - Čovjek uvijek mora da se osigura. Jer samo novcem može doći do
još više novca. Gospođa sigurno zna za onu arapsku poslovicu koja kaže: »Bo-
gatstvom možeš kupiti bogatstvo, ali siromaštvom teško da ćeš kupiti i poljubac od
gubavca«.
- Moramo krenuti - rekla je Justine, a kad sam se na rastanku zagledao u njene
tople crne oči, znao sam da sluti koliko mi je u tom trenutku glava puna Melisse;
zato se i rukovala sa mnom još srdačnije i suosjećajnije.
Predmnijevam da je upravo te večeri, dok se odijevala za večeru, Nessim bio ušao
u njenu sobu i obratio se njenu odrazu u zrcalu u obliku pika u igraćim kartama:
- Justine - prozborio je odlučno - moram te zamoliti, da ne pomisliš da sam polu-
dio ili nešto slično tome, ali ..., je li tebi Balthazar ikad bio nešto više od prijatelja?
Justine je upravo vješala zlatni privjesak u obliku cvrčka na lijevo uho i pogledala
ga dugim pogledom prije nego što mu je odgovorila istim onim mirnim, odmjerenim
glasom:
- Nije, dušo.
- Hvala ti.
Nessim je zatim dugo zurio u svoj odraz, odlučno, zamišljeno. Zatim je duboko
uzdahnuo i izvadio iz džepića na prsluku svoga večernjeg odijela zlatni ključič u
obliku ankha.
118
- Jednostavno mi nije jasno kako je ovo došlo do mene - reče i pocrvenje kao rak
dižući ga uvis da ga i ona vidi. Bijaše to ključič za sat čiji je gubitak onoliko raža-
lostio Balthazara. Justine se zagledala u njega, pa onda u muža, pomalo iznenađena.
- Gdje si ga našao? - upita ga.
- U mojoj kutiji za dugmad.
Justine se nastavila dotjerivati malo sporije, radoznalo motreći muža, koji je i da-
lje proučavao svoje crte lica na zrcalu istim onakvim pomnim i zamišljenim pogle-
dom.
- Moram mu ga nekako vratiti. Možda mu je ispao na sastanku? Ali čudno je... -
Ponovo uzdahne. - Ničeg se ne sjećam. - Bilo im je oboma jasno da je on taj ključič
ukrao. Nessim se okrene na peti i dobaci joj: - Čekat ću te dolje.
Dok je on tiho zatvarao vrata za sobom, Justine je znatiželjno razgledala ključič.
* * * *
U to je vrijeme već započeo sanjati, umjesto snova iz djetinjstva, onaj veliki ciklus
povijesnih snova u koji se sad upleo i sam grad - baš kao da je napokon našao po-
godni medij preko kojeg će izražavati kolektivne želje što nadahnjuju njegovu kultu-
ru. Kad bi se probudio, ugledao bi tornjeve i minarete otisnute na istrošenom, napra-
hanom nebu, a na njima bi razabrao, kao en montage{88} orijaške otiske povijesnog
pamćenja što leži iza sjećanja pojedinca, svoga učitelja i vodiča: zapravo svog izumi-
telja jer je čovjek samo produžetak duha mjesta.
Ti su ga snovi uznemiravali jer uopće nisu bili noćni snovi. Miješali su se s javom
i prekidali mu budno stanje, kao da se opna njegove svijesti iznenada pokidala na
više mjesta da ih propusti.
Usporedo s tim orijaškim tvorevinama - paladijskim{89} galerijama slika što su
potjecale iz njegova čitanja i meditiranja o svojoj prošlosti, i o prošlosti grada - reda-
li su se sve žešći i žešći napadaji nerazborite mržnje na onu istu Justinu koju je toliko
slabo poznavao, na suosjećajnu prijateljicu i odanu ljubavnicu. Ti su napadaji kratko
trajali ali su bili toliko siloviti da se on, s pravom ih smatrajući naličjem ljubavi koju
osjeća prema njoj, nije počeo bojati za njenu sigurnost nego za svoju. Počeo se bojati
brijanja u sterilno bijeloj kupaonici svakog jutra. Često je niski brijač zapažao suze u
očima svoje mušterije dok mu je bešumno vezao oko vrata bijeli ubrus.
Ali dok je ta galerija povijesnih snova zauzimala predvorje njegova uma, figure
njegovih prijatelja i znanaca, opipljive i stvarne, kretale su se gore-dolje među njima,
među ruševinama klasične Aleksandrije, napučujući začudno povijesni prostor i vri-
jeme kao žive osobe. Savjesno, kao kakav službenik osiguravajućeg zavoda, bilježio
je u svoj dnevnik sve što je vidio i doživio, a ravnodušni Selim morao je sve to prepi-
119
sivati na pisaćem stroju.

Vidio je, primjerice, Mouseion, i njegove mrzovoljne umjetnike, koje je država
obilato financijski potpomagala, kako rade oko duhovnih pomodnih uzora njegovih
utemeljitelja: a poslije, među samotnjacima i mudracima, onog filozofa kako strplji-
vo priželjkuje da pretvori svijet u posebnu privatnu državu od koje bi samo on imao
koristi - jer u svakoj fazi razvoja svaki čovjek rezimira svekoliki svemir i prilagođa-
va ga svojoj nutarnjoj naravi: a svaki mislilac, svaka misao iznova oplođuje svekoli-
ki svemir.
Natpisi urezani na mramornim spomenicima u Muzeju šaputali su mu, kao žive
usne, dok je prolazio kraj njih. Tu su ga čekali Balthazar i Justine. Došao je da se
vidi s njima, zasjenjen mjesečinom i sjenama što su se cijedile niz kolonadu. Čuo im
je glasove u mraku i pomislio, kad je potiho zafućkao, po čemu bi ga Justine odmah
prepoznala: »Duhovno je vulgarno živjeti tako siguran u osnovna načela kao što živi
Balthazar.« Uto je začuo starijeg čovjeka kako govori: »A moral nije ništa ako se
svodi samo na formu lijepog ponašanja.«
Silazio je polagano ispod svodova prema njima. Mramorni pod bijaše išaran pru-
gama mjesečine i sjene poput zebre. Ono je dvoje sjedilo na mramornom poklopcu
sarkofaga dok je negdje u neumoljivom mraku vanjskog dvorišta Pursewarden šetao
gore-dolje po proljetnoj tratini i dokono zviždukao motiv iz arije neke Donizettijeve
opere. Zlatni cvrčci na Justininim ušima preobrazili su je odjednom u projekciju iz
jednog njegova sna, i zaista ih je obadvije vidio nejasno odjevene u toge grubo iskle-
sane mjesečinom. Balthazar je upravo govorio glasom izmučenim od paradoksa što
se krije u srži svake religije:
- Dakako da je u stanovitom smislu čak i propovijedanje Evanđelja zlo. To je je-
dan od apsurda ljudske logike. Kako bilo da bilo, ne dovodi nas samo Evanđelje u
dodir sa silama mraka, nego propovijedanje Evanđelja. Upravo nam zato kabala toli-
ko vrijedi; ona ne postulira ništa drugo do znanost »prave pozornosti«.
Napravili su mu mjesta na svojoj mramornoj sjedalici, ali se tu opet, prije nego
što je stigao do njih, pomaknuo pokretač njegove vizije i ozbiljno se umiješali drugi
prizori, ne obazirući se na usklađenost i vremenski slijed, ne obazirući se na povi-
jesno doba i opću vjerodostojnost.
Sasvim je jasno vidio u duhu svetište što ga je pješaštvo bilo podiglo u čast
»Afroditi s golubovima« na onoj pustoj aluvijalnoj obali. Marš ih je sve bio doveo
do ruba iscrpljenosti, izoštrio im viziju smrti kojom je ispunjena vojnička duša sve
dok nije blistala pred njima nepodnošljivo jasno i velebno. Tovarna stoka ugibala je
zbog nestašice stočne hrane a ljudi su umirali zbog nestašice vode. Nisu se usuđivali
zaustavljati kod otrovanih izvora i zdenaca. Divlji magarci, koji su ih izluđivali mo-
tajući se točno izvan dohvata njihovih strijela, izbezumljivali su ih obećavanjem
120
mesa do kojeg nikad neće doći dok se kolona kreće kroz oskudnu vegetaciju na
toj trnovitoj obali. Trebalo je da napreduju prema gradu, usprkos zlom znamenju.
Pješaci su marširali bez oružja iako su znali da je to ludost. Oružje im je bilo na
zaprežnim kolima koja su vječito zaostajala za njima. Kolona je ostavljala za sobom
kiseo zadah neopranih tjelesa - znoja i volovske mokraće: makedonski praćkaši pr-
djeli su kao jarci.
Ostajali su bez daha pred elegancijom svojih neprijatelja - konjaništva pod bijelim
oklopima koje se poput oblaka skupljalo i razilazilo na pravcu njihova marša. Izbliza
se vidjelo da su zaogrnuti purpurnim plaštevima, da su u izvezenim tunikama i uskim
svilenim hlačama. Nosili su zlatne lančiće oko vitkih tamnih vratova i narukvice na
rukama u kojima su držali koplja. Bili su poželjni kao čopor žena. Glasovi im bijahu
visoki i odmorni. Kakva opreka praćkašima, okorjelim veteranima regularnog pje-
šaštva, koji znaju samo zime kad su im se sandale lijepile za stopala od studeni,
ili samo ljeta kad im se od znoja sušila koža na sandalama dok ne bi postala tvrda
kao suhi mramor. Nije ih strast nego zlato uvuklo u ovu avanturu, koju su podnosili
stoički, kao i svi plaćenici. Život je postao bespolan remen koji se sve dublje i dublje
zarezuje u meso. Sunce ih je ispeklo i osušilo a od prašine su ostali bez glasa. Gizda-
vi šljemovi s perjanicom koje su bili dobili na polasku bijahu o podne prevrući da bi
ih mogli nositi. Afrika, koju su nekako zamišljali kao produžetak Europe - produže-
tak poznatih pojmova, veza s utvrđenom prošlošću - pokazala se kao nešto sasvim
drugo: prijeteća tmina gdje se graktanje gavranova podudara sa suhim povicima
obeshrabrenih ljudi, a suzdržljivi smijeh, artikuliran samim dahom, s vrištanjem pa-
vijana.
Kadikad bi zarobili nekoga - osamljenog uplašenog pojedinca koji je pošao u lov
na zečeve - i čudili se kad bi vidjeli da je čovjek kao i oni. Zderali bi s njega dronjke
i buljili u ljudsko spolovilo s pomnim zanimanjem, bez razumijevanja. Gdjekad bi
opljačkali neko naselje ili bogataški posjed u podnožju gorja, jeli usoljeno dupinovo
meso iz tegli (pijani vojnici gostili su se u kolnici među volovima, nosili klateći se
vijence od kopriva i pili iz zaplijenjenih zlatnih ili rožnatih pehara). Sve je ovo bilo
još prije nego što su stigli do pustinje... Na mjestu gdje su se križale staze prinijeli su
žrtve Heraklu (i u isti mah ubili dva vodiča, tek toliko da budu sigurniji); ali od tog
trena sve je krenulo naopako. U potaji su znali da nikad neće stići do grada i opsjesti
ga. O Bože! Neka se samo nikad više ne ponovi ono zimsko logorovanje u brdima!
Od studeni su im otpadali prsti i nosevi! Pa oni prepadi! U sjećanju svoga sjećanja
još je čuo mljackavu škripu stražarskih koraka po snijegu cijele bogovetne zime. U
ovom su kraju neprijateljski vojnici nosili na glavama lisičja krzna s grabežljivom ši-
ljastom glavom na vrhu i dugačke kožne tunike koje su im štitile noge. Bili su ne-
čujni i pripadali su jedino, kao i raslinje, onim strmim vododerinama i vrtoglavim
stazama velike vododjelnice.
121
Kada je kolona na maršu, sjećanje postaje radionica, ispredajući snove koje zajed-
ničke nevolje sjedinjuju u zajednicu ideja zasnovanu na oskudici. Znao je da onaj
mirni čovjek tamo misli na ružu koju je našao u svom krevetu na dan igara. Drugi
opet nije mogao zaboraviti čovjeka s otkinutim uhom. Zajedljivi učenjak koga su si-
lom unovačili osjećao je da je u bici na pogrešnom mjestu, kao noćna posuda na
simpoziju. Pa onda onaj debeljko koji je sačuvao neobičan, osoban miris novoro-
đenčeta; pa šaljivčina od čijih je šala prethodnica neprestance urlala od smijeha.
Mislio je na novi depilator iz Egipta, na krevet koji je zbog svoje mekoće nosio
zaštitni znak Herakla, na bijele golubice potkresanih krila kako lepršaju oko gozbe
na stolu. Cijelog života dočekivali su ga u javnoj kući gromoglasnim smijehom i ki-
šom papuča. Neki su drugi sanjali o neobičnim užicima - kose naprahane olovnim
bjelilom, ili kako kao učenici stupaju u zoru u golim redovima, dvojica po dvojica,
prema školi učitelja sviranja na harfi, po snijegu koji pada gust poput kaše. Za
vulgarnih seoskih dionizija nosili su, usred općeg grohota, orijaški kožnati falus, ali
čim bi ih posvetili, primili bi ponuđenu sol i falus, uzbuđeni i nijemi. U njemu su se
množili snovi, a kad bi ih čuo, otvorio bi sjećanje svojoj svijesti kraljevski, neštedi-
mice, kao što bi se otvorila koja od glavnih arterija.
Bilo je neobično prilaziti Justini po toj prugastoj jesenskoj mjesečini kroz tako
nezdravu plimu sjećanja: osjećao je kako premješta sjećanja samom težinom i gusto-
ćom svoga fizičkog tijela. Balthazar se odmaknuo da mu dade mjesta i nastavio go-
voriti njegovoj ženi tihim glasom. (Svečano su pili vino i poškropili talogom svoju
odjeću. Generali su im netom bili rekli da se nikad neće probiti, da nikad neće doći
do grada.) I živo se prisjetio kako bi Justine nakon snošaja sjela podavijenih nogu na
krevet i počela redati mali špil karata za tarot, što je uvijek stajao na polici
među knjigama - kao da želi izračunati koliko im je još ostalo sreće poslije ovoga
najnovijeg skoka u ledenu ponornicu strasti, koju ona ne može ni suzbiti ni utažiti.
(»Ljudski duh raskomadan spolnošću,« rekao je jednom Balthazar, »ne nalazi mira
sve dok ga starost i oslabljena potencija ne uvjere da mu šutnja i tišina nisu neprijate-
lji.«)
Je li sve to neslaganje u njihovu životu bila mjera tjeskobe koju su baštinili od
grada ili od starenja? »O Bože moj,« umalo da joj nije rekao, »zašto ne bismo na-
pustili ovaj grad i potražili atmosferu koja nije toliko zasićena osjećanjem iskorije-
njenosti i neuspjeha?« Pale su mu na pamet riječi staroga pjesnika, pritisnute kao pe-
dale glasovira, koje ključaju i odzvanjaju oko krhke nade što ju je ta misao probudila
iz tamnog sna.
Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,

Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
122
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim

Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti
do starosti,
U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti -
Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove,
Nema lađe da te primi - Ah! Zar ne vidiš,
Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga
Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?{90}
»Moj je problem u tome,« rekao je mirno sam sebi pipajući čelo da vidi nema li
vrućicu, »što me je žena koju sam volio potpuno zadovoljila a da sama nije doživjela
ni trunka sreće.« I razmišljao je o svim onim tlapnjama koje su se sad potvrđivale fi-
zičkim znacima. Hoću da kažem: tukao je Justinu, tukao ju je dok ga ruka nije zabo-
ljela i štap mu se slomio u ruci. Sve je to, naravno, bilo u snu. Pa ipak, kad se probu-
dio, ustanovio je da ga ruka boli i da mu je natečena. U što da čovjek povjeruje kad
se zbilja svojim djelima podsmjehuje mašti?
Istodobno mu je, naravno, bilo posve jasno da je patnja, zapravo svaka bolest,
sama po sebi akutna forma uobraženosti, a sav mu je nauk kabale došao kao vjetar
koji puše u krmu da mu nadme prezir prema samom sebi. Čuo je, kao daleke odjeke
pamćenja grada, Plotinov glas kako ne govori o bježanju od nesnosnih svjetovnih
uvjeta, nego o hrljenju prema novom svjetlu, novom gradu Svjetla. »Ovo nije, među-
tim, put koji se prevaljuje nogama. Zagledaj se u sebe, povuci se u sebe i promatraj!«
Ali sad je znao da je to jedino što nikad neće moći.
Začudo, dok ispisujem ove stranice, prisjećam se koliko su ljudi slabo zapažali
ove unutarnje promjene na površini njegova života - čak i oni koji su ga dobro
poznavali. Bilo je malo toga u što se moglo uprijeti prstom - samo osjećaj praznine u
onome poznatom - kao kad se neka poznata melodija svira u nešto drukčijem tonali-
tetu. Istina je da je u to vrijeme već počeo priređivati primanja što su po svojoj
raskoši nadmašila sve što je grad dotle vidio, čak i kod najbogatijih obitelji. Njihova
velika kuća nije sad bila nikad prazna. Velike kuhinjske prostorije u kojima bismo
tako često skuhali sebi jaje ili čašu mlijeka nakon koncerta ili kazališne predstave - i
koje su onda bile prašne i puste - sada bijahu zaposjednute stalnim garnizonom kuha-
ra, što su se ponašali kao kirurzi ili glumci, a na glavama nosili kape nalik na
brašnjave tornjeve. Po gornjim sobama, visokom stubištu, galerijama i salonima koji
123
su odjekivali od turobnog izvijanja satova, sada su šestarili crni robovi koji su se

držali važno kao labudovi obavljajući svoje hitne poslove. Na njihovoj bijeloj odjeći
što je mirisala na krojačko glačalo nije bilo nijedne mrlje - na haljecima podijeljenim
skrletnim pojasevima prikopčanim na struku zlatnim kopčama u obliku kornjačine
glave: taj je rebus Nessim bio sam izabrao. Na blage pliskavičje oči bijahu im nabije-
ni obični skrletni fesovi, a na gorilskim rukama nosili su bijele rukavice. Kretali su
se nečujno kao sama smrt.
Ako i nije dotle u izdašnosti natkrilio velike figure egipatskog društva, moglo se
pomisliti da se sad natječe s njima oko prestiža. U kući se neprestano nešto događalo
uz hladne paprataste arabeske nekog kvarteta ili uz očajničko sunovraćanje saksofo-
na koji su vrištali u noći kao rogonje.
U dugačkim bijelim sobama za primanje bijahu nadograđene niše i neočekivani
zakuci kako bi se još više povećao ionako veliki prostor za sjedenje, pa je gdjekad i
po dvjesta do trista gostiju sjedilo za rafiniranim i besmislenim večerama - gledajući
domaćina utonulog u promatranje ruže što je ležala u praznom tanjuru ispred njega.
Ipak, nije bio posve odsutan duhom jer su besmislice uobičajenog naklapanja
izmamljivale na njegovu licu smiješak - sasvim neočekivan, kao kad čovjek podigne
naopako okrenutu čašu da pokaže ispod nje nekog rijetkog kukca, čije znanstveno
ime ne zna.
Što bi se još moglo kazati? Jedva da su se zapažale luksuzne sitnice na odijelu
čovjeka, čije je bogatstvo uvijek čudno odudaralo od njegove sklonosti da nosi fla-
nelske hlače i sakoe od tvida. Sada, u odijelu od šagrena glatkog kao led, sa
skrletnom tkanicom, izgledao je samo onako kako je oduvijek trebalo da izgleda -
kao najbogatiji i najpristaliji bankar u gradu: a bankari su prava nahočad u ovom na-
šem morskom tjesnacu. Ljudi su držali da je napokon došao na svoje. Tako treba da
živi čovjek na njegovu položaju i s njegovim bogatstvom. Samo su članovi diplo-
matskog zbora nanjušili u toj novoj rasipnosti neke skrivene motive, možda urotu
protiv kralja, pa su hrpimice dolazili u njegov salon držeći se namješteno uljudno.
Ispod njihovih nehajnih ili snobovskih lica naslućivala se živa radoznalost, želja da
proniknu u Nessimove pobude i nakane, jer sad je i sam kralj često dolazio u njegovu
velebnu kuću.
Međutim, sve to nije ni najmanje pospješivalo rješenje glavnog pitanja. Reklo bi
se da se akcija koju je Nessim planirao razvija dozlaboga sporo, kao stalaktit, pa da
ima vremena da sve to ispuni taj interval - rakete su svojim iskričavim brazdama pre-
oravale baršunasto nebo, prodirući sve dublje i dublje u noć u kojoj smo Justine i ja
ležali, čvrsto stisnuti u zagrljaju tijela i duha. U mirnoj vodi fontane razabirala su se
rasplinuta ljudska lica, zažarena tim zlatnim i skrletnim zvijezdama dok su se rakete
šišteći dizale put neba poput žednih labudova. U mraku, dok je njena topla šaka poči-
vala u mojoj ruci, gledao sam jesensko nebo kako se grči od šarenog svjetla, miran
124
kao čovjek za koga se sva nezaslužena bol ljudskog svijeta povlači i rasplinjuje - kao
što biva s boli kad predugo traje, šireći se od neodređenog dijela tijela i preplavljuju-
ći čitavo tijelo ili um. Divni urezi raketa na tamnom nebu ispunjavali su nas samo
osjećanjem uzbudljivog sklada sa svom naravi svijeta ljubavi koji će nas uskoro na-
pustiti.
Ta je noć obilovala munjama koje su inače ljeti rijetke: i tek što se priredba
završila, iz pustinje na istoku pojavila se tanka kora grmljavine, poput kraste na mi-
lozvučnoj tišini. Pala je sitna kišica, mladenačka i svježa, i odjednom se mrak ispu-
nio prilikama što su se hitro vraćale u zaklone osvijetljenih kuća, haljina zadignutih
do gležnjeva i oštro povišenih glasova od užitka. Svjetiljke bi načas jasno ocrtale nji-
hova gola tijela ispod prozirnih haljina. Mi smo se pak bez riječi povukli u alkoven
iza miomirisne živice od šimšira i legli na kamenu klupu isklesanu u obliku labu-
da. Nasmijana i brbljava svjetina pohrlila je pokraj ulaza u alkoven prema svjetlu;
nas smo dvoje ležali u kolijevci tame osjećajući kako nas kišica nježno bocka po
licu. Ljudi u smokinzima prkosno su ispaljivali posljednje rakete pa sam kroz njezi-
nu kosu vidio zadnje blijede komete kako klize u mrak. Oćutio sam, obuzet usijanim
uživanjem u bojama u svojoj glavi, kako toplo i bezazleno pritišće jezikom moj je-
zik, svojim rukama moje ruke. Od neizmjerne sreće - nismo mogli ni govoriti nego
smo zurili netremice jedno drugome u oči pune navrlih suza.
Iz kuće je dopiralo suho praskanje čepova na bocama šampanjca i smijeh ljudi.
- Više nismo ni jedne večeri sami.
- Što se to događa s Nessimom?
- Ne znam više ni sama. Kad čovjek nešto krije, onda mora glumiti. I zbog toga
svi ljudi oko njega isto tako moraju glumiti.
I zaista, isti onaj čovjek kretao se po površini njihova zajedničkog života - isti
onaj obzirni, blagi, točni čovjek: ali se u nekom užasnom smislu sve bilo promijeni-
lo, on nije više bio nazočan.
- Ostavili smo jedno drugo na cjedilu - rekla je tihim glasom izdišući zrak i, privi-
jajući se uza me, obasula me svom snagom osjećaja i zvuka poljupcima koji su
kanda bili sažeci svega što smo zajedno doživjeli, i držali ih nepouzdano načas u ru-
kama, prije nego što su se izlili u okolni mrak i ostavili nas. Pa ipak, reklo bi se da
svakim zagrljajem govori sama sebi: »Možda ću baš ovime što me toliko boli a što
ne želim da se ikad završi - možda ću upravo ovime naći put kojim ću se vratiti
Nessimu.« Odjednom me obuzela nesnosna potištenost.
Poslije, dok sam prolazio kroz vrištavu domorodačku četvrt s njenim drečavim
svjetlima i ustajalim zadahom puti, pitao sam se, kao što sam se često pitao, kamo
nas to vrijeme vodi. I baš kao da želim iskušati vrijednost upravo onih osjećaja na
kojima bijaše zasnovano onoliko ljubavi i tjeskobe, svratio sam u osvijetljeni šator
125
ukrašen komadom filmskog plakata - golemim profilom ljubavnika s ekrana,

besmislenim kao što je besmislen trbuh mrtvog kita koji se prevrnuo u vodi - pa sam
sjeo na stolac za mušterije, kao što bih sjeo u brijačnici, i čekao da dođem na red.
Na unutarnjim vratima bijaše navučen zastor, odakle su dopirali slabašni zvukovi,
kao sa skupa bića nepoznatih znanosti, zvukovi koji nisu bili osobito odvratni -
zapravo su bili interesantni, kao što su prirodne znanosti interesantne onima kojima
nije više stalo do razvijanja tankoćutnosti. Dakako da sam u to vrijeme bio već pijan
i izmoren - pijan koliko od Justine toliko i od vrlo laganog Pola Rogeta.{91}
Na stolcu do mene ležao je nečiji tarbuš, koji sam u svojoj rastresenosti stavio na
glavu. Iznutra je još bio topao i ljepljiv pa mi se debela kožna podstava prilijepila za
čelo. »Htio bih znati što to stvarno znači,« rekoh sam sebi u zrcalu na kojem napukli-
ne bijahu zalijepljene obrubima poštanskih maraka. Mislio sam, naravno, na svu onu
zamašnu borbu spolova, na sam čin penetracije koji može natjerati čovjeka u očaj
radi stvorenja sa dvije dojke i le croissantom,{92} kako se to kaže u slikovitom le-
vantinskom žargonu. Zvukovi iza zastora pojačali su se i pretvorili u diskretno ste-
njanje i cviljenje - uzbuđeni ljudski glas udružen sa škripom starog drvenog kreveta.
To je zacijelo bio onaj isti, istovjetni čin koji smo Justine i ja obavljali na isti način
kao i sav ostali svijet. U čemu je bila razlika? Koliko su nas daleko naši osjećaji
odveli od istine običnog, primitivnog životinjskog čina? I koja je u tome uloga
izdajničkog uma, s njegovim beskrajnim catalogue raisonne{93} srca? Želio sam od-
govoriti na pitanje na koje se ne može odgovoriti, ali sam toliko očajnički težio za
nečim pouzdanim da mi se činilo da bih mogao, kad bih zatekao taj čin u prirodnom
stanju, motiviran znanstvenim razlozima a ne ljubavlju, još neokaljan samom ide-
jom, iznenada otkriti istinu o svojim osjećajima i željama. Jedva čekajući da se oslo-
bodim tog pitanja, podigao sam zastor i tiho stupio u prostoriju ćudljivo osvijetljenu
lelujavom i šištavom parafinskom svjetiljkom namještenom tako da troši što manje
parafina.
Krevet bijaše ispunjen nejasnom gomilom mesa koje se u isti mah gibalo na više
mjesta, mutno se komešalo, kao mravinjak. Trebalo mi je malo vremena da razaznam
blijede i dlakave udove postarijeg muškarca i odijelim ih od udova njegove partneri-
ce - zelenkaste bjeline konveksne žene s glavom kao u boe constrictora - s glavom
okrunjenom teškom crnom kosom što se prosula preko rubova nečistog madraca.
Moj iznenadni upad mora da je djelovao kao policijska racija jer su uslijedili uzdasi i
tišina. Baš kao da je mravinjak naglo opustio. Muškarac je prostenjao i iznenađeno
zirnuo na mene, a onda, kao da se želi sakriti, zario glavu među ženine goleme
dojke. Nisam im mogao objasniti da ja ne istražujem ništa drugo do sam taj čin ko-
jim su oni zauzeti. Prišao sam krevetu odlučno, ispričavajući se, uhvatio se rukom za
zahrđali željezni okvir i, držeći se zacijelo znanstvenički ravnodušno, nisam se
zagledao u njih jer gotovo da nisam bio ni svjestan njihova postojanja, nego u sebe i
126
Melissu, u sebe i Justinu. Žena je uprla u mene svoje krupne, indiskretne, kao ugljen
crne oči i rekla nešto na arapskome.
Ležali su preda mnom kao žrtve neke užasne nesreće, nespretno zagrljeni, baš kao
da su na neki nesuvisli i eksperimentalni način prvi partneri u povijesti ljudskoga
roda koji su izmislili ovaj posebni način općenja. Činilo se da je njihova poza, tako
smiješna i loše smišljena, rezultat nekog početničkog pokušaja koji bi se mogao, na-
kon više stoljeća eksperimentiranja, razviti u isto tako uzbudljivo skladan raspored
tijela kao što je raspored u baletu. Ipak sam pojmio da je ova poza neopozivo utvrđe-
na, za sva vremena - ova vječito tragična i smiješna poza tijela u zagrljaju. Odatle su
proistekli svi oni aspekti ljubavi kojima su se poslužili umovi pjesnika i luđaka da
razrade svoju filozofiju istančanih razlika. Odatle su počeli nicati bolesnici, be-
zumnici, a otuda i zgađena i obeshrabrena lica onih koji su dugo u braku, vezani
među sobom leđima, tako reći, kao psi koji se ne mogu rastaviti poslije parenja.
Iznenadio sam se kad je odjeknuo moj tihi napukli smijeh, ali je on umirio moje
uzorke. Muškarac je podigao glavu desetak centimetara i pozorno oslušnuo, kao da
se želi uvjeriti da se nijedan policajac ne bi mogao tako nasmijati. Žena je iznova
protumačila sama sebi moju nazočnost i nasmiješila se. - Pričekajte malo - doviknula
mi je i zamahnula bijelom pjegavom rukom prema zastoru. - Sad ću ja. - A muškarac
je, kao da je osjetio prijekor u njenu glasu, učinio nekoliko grčevitih kretnji, kao pa-
ralitičar koji pokušava hodati - ponukan pukom pristojnošću, a ne željom za uživa-
njem. Lice mu je izražavalo uslužnost - kao u čovjeka koji u krcatom tramvaju ustaje
da ustupi mjesto nekom mutilé de la guerre.{94} Žena je zagroktala i stisnula prstima
rubove kreveta.
Ostavljajući ih tako nespretno isprepletene, izašao sam nasmijan na ulicu da još
jedanput obiđem domorodački kvart u kojem još zuji smiješni, konkretni život
muškaraca i žena. Kiša je bila prestala i iz mokrog tla izbijao je razdražljiv i ugodan
zadah ilovače, ljudskih tijela i uvelog jasmina. Polako sam hodao, duboko utonuo u
misli, i počeo opisivati u sebi riječima cijelu ovu četvrt Aleksandrije, jer sam znao da
će uskoro pasti u zaborav i da će je ponovo obilaziti samo oni kojima je grozničavi
grad prisvojio sjećanja, prijanjajući za umove staraca kao ostaci parfema na rukavu:
Aleksandrija, grad sjećanja.
Uska ulica bijaše popločena pečenom i mirisnom terakotom, omekšalom od kiše
ali ne više mokrom. Po svoj njenoj dužini bijahu nanizane raznobojne šatre prosti-
tutki koje su skromno izlagale svoja uzbudljiva mramorna tijela, svaka pred svojom
lutkinom kućom, kao pred svetištem. Sjedile su na tronošcima kao proročice u šare-
nim papučama, na samoj ulici. Originalna rasvjeta pridavala je cijelom tom prizoru
boje besmrtne romantike, jer umjesto da je bila osvijetljena odozgo električnim
svjetlom, cijela ulica bijaše osvijetljena nizom blještavih karbidnih svjetiljaka što
su stajale na zemlji: bacajući žudne, čarobne ljubičaste sjene gore, u kutove i zabate
127
lutkinih kuća, u nosnice i oči njihovih stanovnica, u podatnu mekoću te krznene

tame. Polako sam hodao među tim neobičnim ljudskim beharima i mislio kako grad,
kao i čovjek, skuplja svoje sklonosti, apetite i strepnje. Raste i sazrijeva, daje svoje
poroke i tone u tuposti, starosti ili osamljenosti, koja je ipak najgora od svega. Ne
znajući da im rodni grad umire, živi su ljudi još sjedili tu na samoj ulici, kao karijati-
de koje podupiru tminu, s budućim mukama namazanim na samim vjeđama, budno
stražareći, ti lovci na besmrtnost, kroz cijelo proročko trajanje vremena.
Bijaše tu i obojena šara sva ukrašena fleur-de-lisond,{95} pomno i pravilno nacrta-
nim kraljevski modrom bojom na pozadini boje breskve. Pred ulazom sjedila je di-
vovska plavkasta mlada crnkinja, moglo joj je biti osamnaest godina, u crvenoj fla-
nelskoj spavaćici, koja je imala pomalo neodređeni allure{96} učenice časnih sestara.
Na crnoj vunastoj kosi nosila je vijenac od blještavih sunovrata. Ruke je smjerno
sklopila u krilu - pregača puna spletenih prstiju. Nalikovala je na božanstvenog
crnog zeku što sjedi na ulazu u jazbinu. Pred sljedećim vratima žena lomna kao list,
a do nje druga, slična kemijskoj formuli ispijena anemijom i duhanskim di-
mom. Posvuda na tim smeđim lepršavim zidovima glavna amajlija Egipta - otisak
dlana s ispruženim prstima koji treba da odagnaju strahote nagomilane u tmini izvan
osvijetljenog grada. Dok sam prolazio pokraj njih, nisu ispuštale ljudske uzvike ko-
jim se traži novac, nego tihe, gugutave ponude golubica ispunjajući svojim mirnim
glasovima ulicu samostanskim spokojstvom. Nisu one nudile seks u svojoj monoto-
noj povučenosti među žutim plamenovima, nego kao prave stanovnice Aleksandrije
dubok zaborav rađanja, što se sastoji od tjelesnih užitaka bez gađenja.
Kuće lutaka zadrhtale su i zaljuljale se načas kad je zapuhao smorac pritiskujući
neučvršćene komade platna i neprikopčane pregrade. U jednoj kućici nije uopće bilo
stražnjeg platna pa, kad bi čovjek zavirio kroz ulaz, spazio bi dvorište s kržljavom
palmom. Pri svjetlu što je dopiralo iz kante u kojoj su gorjele drvene strugotine, sje-
dile su na tronošcima tri djevojke u poderanim kimonima, potiho razgovarale i pru-
žale vrhove prstiju prema vilenjačkom svjetlu. Djelovale su tako zaneseno i odsutno
kao da sjede oko logorske vatre u stepi.
(U duhu sam vidio velike blokove leda - snježne nanose u kojima su ležale Nessi-
move boce šampanjca što su odsijevale plavkastozelenom bojom, poput ostarjelog
šarana u poznatom ribnjaku. A da bih se podsjetio, pomirisao sam svoje rukave na
kojima se još osjećao Justinin parfem.)
Naposljetku sam svratio u praznu kavanu i popio kavu, koju mi je donio neki Sa-
idi, koji je tako groteskno zrikao te se činilo da mu se svaki predmet pred očima
udvaja. Daleko u kutu, zgurena na škrinji i tako nepomična da je u prvi mah nisam ni
zapazio, sjedila je neka vrlo stara dama i pušila na nargilu, iz koje je od vremena do
vremena izbijao tihi mjehur zraka što je zvučao kao gugut golubice. Ovdje sam po-
razmislio o cijeloj pripovijesti od početka do kraja, od onih dana kad još nisam
128
poznavao Melissu pa do skorašnje besmislene, pragmatične smrti u gradu kojem ne

pripadam; kažem da sam porazmislio, ali nisam, začudo, mislio o tome kao o osob-
noj povijesti s individualnim akcentom, nego više kao o dijelu povijesne potke grada.
Prikazao sam to sam sebi kao sastavni dio ponašanja grada, posve u skladu sa svim
onim što se prije dogodilo i sa svim onim što će se tek dogoditi. Baš kao da mi je
ovdašnja sredina neprimjetno opila maštu tako da ona nije mogla reagirati na osobne,
individualne prosudbe. Nije me više ni opasnost uzbuđivala. Karakteristično je da
sam ponajviše žalio što ću možda ostaviti za sobom zbrkane bilješke u rukopisu.
Oduvijek sam mrzio sve što je nepotpuno, fragmentarno. Nakanio sam bio da ih sva-
kako uništim prije nego što krenem dalje. Ustao sam - i tek sam tada iznenada
pojmio da je onaj muškarac kojeg sam vidio u maloj šatri bio Mnemjian. Kako nisam
odmah prepoznao ona njegova deformirana leđa? Ta mi misao nije davala mira dok
sam ponovo prolazio kroz taj kvart idući prema širim prometnicama, put mora. Ho-
dao sam kroz tu fatamorganu uskih, izukrštanih uličica kao što bih hodao po bojištu
što mi je odnijelo sve prijatelje iz mladosti; pa ipak, nisam mogao a da ne uživam u
svakom mirisu i zvuku - kao što uživa onaj koji je preživio. Tu je na jednom uglu
stajao gutač plamena licem okrenut nebu, a iz usta mu je kuljao plameni stup koji je
bivao sve crnji od lepršavog dima na rubovima i parao nebo. Od vremena do vreme-
na potegnuo bi iz boce benzin, a onda bi opet zabacio glavu i nastavio rigati plame-
nove visoke do dva metra. Na svakom uglu padale su i tonule ljubičaste sjene, proša-
rane ljudskim iskustvom - u isti mah surovim i nježno lirskim. Shvatio sam kao znak
svoje zrelosti to što više nisam bio ispunjen očajnički samosažaljenjem, nego željom
da pripadam gradu, njegovim trivijalnim ili tragičnim uspomenama - ako je njemu
do toga stalo.
Podjednako je karakteristično i to što nisam više, kad sam se vratio u svoj mali
stan i izvukao sive školske bilježnice u koje sam unosio svoje bilješke, pomišljao da
ih uništim. Dapače, sjeo sam za stol i pri svjetlu svjetiljke počeo ih nadopunjavati
dok je Pombal raspredao o životu sjedeći u drugom naslonjaču.
»Kad sam se vratio u svoju sobu, sjeo sam bez riječi osluškujući teške tonove nje-
na mirisa: mirisa koji se možda sastoji od zadaha puti, fekalija i trava, što je sve
utkano u gusti brokat njena bića. Ovo je posebna vrsta ljubavi jer ne osjećam da je
posjedujem - pa i ne želim je posjedovati. Reklo bi se da smo sjedinjeni samo posje-
dovanjem samih sebe, da sudjelujemo u zajedničkoj fazi razvoja. Zapravo nanosimo
štetu ljubavi jer smo dokazali da su prijateljske veze čvršće. Svrha je ovih bilježaka,
ma kako ih čitali, da budu samo savjestan i nježan komentar o svijetu u kojem sam
rođen da podijelim svoje najsamotnije trenutke - trenutke spolnog snošaja - sa Justi-
nom. Nikako ne mogu doći bliže istini.
Nedavno, kad se nismo mogli viđati iz ovog ili onog razloga, toliko sam žudio za
njom da sam odlazio sve do Pietrantonija da kupim bočicu njena parfema. Uzalud.
129
Dobroćudna prodavačica poškropila mi je ruke svim raspoloživim vrstama miomiri-

sa i jedanput ili dvaput sam pomislio da sam ga našao. Ali nisam. Uvijek je nešto
manjkalo - valjda put koju je parfem samo zaodijevao. Nedostajale su podvodne
struje njena tijela. Tek kad sam iz pukog očaja spomenuo Justinino ime, djevojka se
odmah vratila prvom parfemu koji sam iskušao. ’Zašto niste to odmah rekli?’ priupi-
tala me s izrazom povrijeđenog profesinalnog ponosa; u njenu se glasu podrazumije-
valo da svi osim mene poznaju parfem koji Justine rabi. Ipak, nisam ga uspio pre-
poznati. Iznenadio sam se kad sam otkrio da Jamais de la vie ne pripada najskupljim
ni najegzotičnijim parfemima.
(Kad sam bio ponio sa sobom kući bočicu koju su našli u džepu Cohenova prslu-
ka, Melissin je duh još bio u njoj zatočen. Još se osjećala njena nazočnost.)
Pombal mi je čitao naglas ono dugo, jezovito poglavlje iz Moeursa koje nosi
naslov »Lutka priča«. U svim tim slučajnim sudarima s mužjakom, nikad nisam do-
živio rasterećenje, bez obzira kakvim sam kušnjama izvrgavao svoje tijelo. Uvijek
vidim u zrcalu sliku neke ostarjele furije koja viče: »’J’ai raté mon propre amour -
mon amour à moi. Mon amour-propre, mon propre amour. Je n’ai jamais souffert,
jamais eu de joie simple et candide.’«{97}
Zastao je u čitanju samo da mi dobaci:
- Ako je ovo istina, onda se ti u ljubavi prema njoj samo koristiš njenom bolešću.
- Ove su me njegove riječi pogodile kao oštrica sjekire kojom je zamahnuo netko tko
je strahovito snažan a da nije ni svjestan toga.
Kad je došlo vrijeme za veliki godišnji lov na jezeru Mareotis, Nessima je obuze-
to čarobno osjećanje olakšanja. Napokon je pojmio da će se ono što se mora riješiti,
riješiti ni prije ni poslije nego baš tada. Nalikovao je na čovjeka koji je prebolio neku
dugu bolest. Je li mu procjena bila zaista tako pogrešna, pa makar i ne bila svjesna?
U sedam dugih godina braka svakog je dana ponavljao riječi: »Kako sam sretan!« -
zlokobno poput otkucavanja starinskog sata, nakon čega svagda zavlada tišina. Sad
više nije mogao tako govoriti. Njihov je zajednički život bio poput kabela zakopanog
u pijesku, koji je, na neki neobjašnjiv način, pukao na mjestu koje je nemoguće
otkriti, bacivši ih obadvoje u neuobičajenu i neprobojnu tamu.
Samo što ludilo nije, naravno, vodilo računa o okolnostima. Činilo se da ne udara
pečat na osobnosti koje trpe nepodnošljive muke, nego samo na danu situaciju.
Zapravo nas je ludilo sve bilo zahvatilo, premda se samo kod Nessima očitovalo,
utjelovilo u njegovoj ličnosti. Ono kratko razdoblje što je prethodilo velikom lovu na
Mareotisu potrajalo je možda mjesec dana - možda tek nešto malo više. Opet na nje-
mu nisu mogli ništa zapaziti oni koji ga nisu dobro poznavali. Međutim, njegove su
se tlapnje umnožavale takvim tempom da čovjek, čitajući njegove zapise, ima do-
jam da promatra bakterije pod mikroskopom - baš kao u raku, bujaju zdrave stanice
130
koje su sasvim izludjele i izgubile sposobnost da vladaju same sobom.

U imenima ulica na koja je nailazio, vidio je tajanstvene nizove šifriranih poruka
koje su bile konačni, nepobitni znaci da djeluje neka vrhunaravna sila koja prijeti ne-
vidljivom kaznom - iako mu nije bilo jasno tko će biti kažnjen, on ili drugi. Baltha-
zarova studija venula je u izlogu neke knjižare, a on je istog dana nabasao na grob
Balthazarova oca na židovskom groblju - na spomeniku bijahu urezana ona dična
imena u kojima odjekuje melankolija euvropskog Židovstva u progonstvu.
Pa onda oni zvukovi u susjednoj sobi: nekakvo teško disanje i nenadana istodobna
svirka na tri klavira. Znao je da to nisu tlapnje nego karike u okultnom lancu, logične
i uvjerljive samo umu koji je nadišao okvire uzročnosti. Bivalo mu je sve teže i teže
pretvarati se da je normalan prema mjerilima uobičajenog ponašanja. Prolazio je
kroz Devastatio{98} kako ga opisuje Swedenborg.
Žeravice su izgarajući poprimale neobične oblike. Da bi to dokazao, raspirivao bi
vatru kako bi provjerio svoje nalaze - nastajali su užasni krajolici i lica. Brinuo ga je
i madež na Justininu zapešću. Dok su zajedno jeli, toliko se grozničavo borio u sebi
protiv želje da je opipa da je problijedio, samo što se nije onesvijestio.
Jednoga popodneva počela je disati zgužvana plahta, i disala je otprilike pola sata
zadobivajući oblik tijela koje je pokrivala. Jedne noći probudio ga je lepet velikih
krila i ugledao je stvorenje nalik na šišmiša, s glavom u obliku violine, kako otpočiva
na ogradi njegova kreveta.
Onda je slijedio protuudar sila dobra - poruku mu je donijela bubamara što je
sletjela na bilježnicu u koju je pisao; glazba iz Weberova Pana koju je svakog dana
netko svirao na klaviru u susjednoj kući. Osjećao je kako mu je um postao poprište
borbe između sila dobra i zla, i kako je njegova zadaća da upre svim snagama da ih
prepozna iako to nije lako. Pojavni svijet počeo je tjerati šegu s njim tako da su mu
osjetila stala optuživati i samu zbilju zbog nedosljednosti. Zaprijetila mu je opasnost
od duševnog sloma.
Jednom mu je prsluk, prebačen preko naslona stolice, počeo kucati kao da se u
njemu nastanila kolonija tuđih otkucaja srca. Ali kad je to htio ispitati, kucanje je
prestalo i nikako nije htjelo da se nastavi kako bi ga čuo Selim, koga je pozvao u
sobu. Istog je dana ugledao svoje zlatne inicijale na oblaku odraženom u staklu izlo-
ga u Rue St. Saba. Činilo mu se da je time sve dokazano.
Tog je istog tjedna spazio nekog neznanca kako sjedi u kutu, koji je inače uvijek
bio rezerviran za Balthazara u kavani Al Aktar, i pijucka arak - arak koji je i on htio
naručiti. Taj je čovjek bio vrlo sličan njemu iako je sličnost bila iskrivljena u zrcalu
kad je smiješkom obnažio bijele zube. Nije više htio čekati nego je pohitao prema
vratima.
Dok je prolazio Ulicom Fuad, osjećao je kako mu se sav pločnik pod nogama
131
pretvara u spužvu; propadao je u nju sve do pasa prije nego što se izgubila ta tlapnja.
U dva i trideset tog popodneva prenuo se iz grozničavog sna, odjenuo se i okrenuo
da provjeri snažnu slutnju da ni kod Pastroudija ni u kavani Dordali nema ni žive
duše. I zaista nikog nije bilo, pa je slavodobitno odahnuo; ali je to olakšanje bilo
kratkog vijeka, jer kad se vratio u svoju sobu, najednom je osjetio kako mu netko
kratkim mehaničkim pokretima zračne pumpe istjeruje srce iz tijela. Počeo se bojati
te sobe, omrznula mu je. Dugo je stajao i osluškivao dok nije ponovo začuo isti šum
- klizenje žica koje se odmotavaju po podu i prigušene krike neke male životinje dok
je trpaju u torbu. Zatim razgovijetno škljocanje brave na kovčegu i disanje nekoga
tko stoji uza sam zid u susjednoj prostoriji i osluškuje svaki, pa i najmanji šum.
Nessim se izuo i na prstima otišao do erkera ne bi li zavirio u susjednu sobu. Učinilo
mu se da je njegov napadač neki postariji čovjek, suhonjav, oštrih crta lica, duboko
usađenih crvenkastih očiju, kao u medvjeda. To nije uspio pouzdano provjeriti. Za-
tim, čim se rano probudio, onog jutra kad je trebalo razaslati pozivnice za veliki lov,
zgrozio se opazivši s prozora u spavaćoj sobi kako dva čovjeka sumnjive vanjštine, u
arapskoj nošnji, vežu uže za nekakvo vitlo na krovu. Pokazivali su na njega i potiho
nešto razgovarali. Tad su počeli spuštali nešto teško, umotano u bundu, dolje, na uli-
cu. Ruke su mu se tresle dok je ispunjavao velike bijele kartonske kvadrate svojim
ispisanim rukopisom birajući imena s golemog popisa otipkanog pisaćim strojem,
popisa koji mu je Selim bio ostavio na stolu. Ipak se i osmjehnuo kad se sjetio koli-
ko prostora lokalni tisak posvećuje svake godine tom značajnom događaju - velikom
lovu na Mareotisu. Ma koliko imao posla, osjećao je da ništa ne smije prepustiti slu-
čaju i, premda mu je brižni Selim neprestano bio pri ruci, naškubio je usne i ostao pri
tome da sam ispiše sve pozivnice. Ona koju sam ja primio i koja je bila nabijena
svim znamenjem propasti, stajala je sad na okviru mog kamina. Piljio sam u nju,
rastresen od nikotina i vina, poimajući da se tu, na neki neodređeni način, krije rješe-
nje prema kojem svi hrlimo. (»Gdje prestaje znanost, počinju živci« Moeurs.)
- Valjda ćeš odbiti poziv. Nećeš ići? - Justine je tako oštro progovorila da sam
shvatio da je pratila moj pogled. Stajala je nada mnom na maglovitom svjetlu ranog
jutra, a između rečenica naćulila je uši prema vratima iza kojih je stajala zadihana
utvara Hamidova. - Nećeš valjda izazivati sudbinu? Odgovori mi! - A da bi me što
sigurnije nagovorila, skinula je suknju i cipele i meko se svalila do mene u krevet -
tople kose i usta, i izdajničkih nervoznih pokreta tijela koje se privijalo uza me kao
da je ozlijeđeno, još osjetljivo od nezacijeljenih rana. Tada mi se učinilo - nije bila
posrijedi nikakva neodoljiva potreba da se razmećem hrabrošću - tada mi se učinilo
da ne mogu više uskraćivati Nessimu zadovoljštinu koju traži od mene, odnosno
rasplet koji situacija traži. Ispod svega toga krilo se i stanovito olakšanje, kojem
umalo da se nisam obradovao, ali sam onda opazio ozbiljan i tužan izraz na licu svo-
je družice u zagrljaju. Ležala je i zurila onim svojim čudesno izražajnim crnim oči-
132
ma, kao s nekog visokog prozora u svom sjećanju. Znao sam da gleda Melissu u oči
- u one brižne i iskrene oči osobe koja nam se, dok opasnost svakodnevno raste, sve
više i više približava. Uostalom, koga bi drugog najviše pogodio ishod onoga što
Nessim možda smišlja? Misli su mi se vraćale duž željeznog lanca poljubaca koji je
Justine bila iskovala, vraćale se uporno u sjećanje, prvo jedna ruka pa druga, kao u
mornara koji se spušta niz sidreni lanac u najtamnije dubine neke velike ustajale luke
sjećanja.
Od mnogih vrsta neuspjeha svatko odabire onu koja najmanje dovodi u pitanje
njegovo poštovanje samoga sebe, koja ga najmanje pogađa. Ja sam doživio neuspjeh
u umjetnosti, u religiji i s ljudima. U umjetnosti nisam uspio (sinulo mi je iznenada u
tom trenu) zato što nisam vjerovao u posebnost ljudske osobnosti. (»Jesu li ljudi,«
piše Pursewarden, »trajno ono što jesu, ili se jednostavno toliko brzo neprestance mi-
jenjaju da stvaraju iluziju trajnih osobina - poput povremenog treperenja u starim ni-
jemim filmovima?«) Nedostajala mi je vjera u pravu izvornost ljudi da bih ih mogao
uspješno portretirati. A u religiji? E pa, nisam našao nijednu religiju vrijednu pažnje
koja sadrži u sebi i najmanje ispaštanje da bi se umilostivili bogovi - koja religija
može biti oslobođena ove optužbe? Svaka čast Balthazaru, ali meni se činilo da su
sve crkve, sve sekte u najboljem slučaju tek škole u kojima se uči kako da se sami
obranimo od straha. Ali moj posljednji, najgori neuspjeh (zario sam usne u Justininu
crnu, živu kosu), neuspjeh je s ljudima: do njega je došlo zbog postupnog, sve većeg
osamostaljivanja duha, što mi je doduše omogućilo da suosjećam ali mi je branilo da
posjedujem. Malo-pomalo sam, tko zna zašto, sve više nazadovao u ljubavi, a napre-
dovao u davanju samog sebe - što je najljepši dio u voljenju. Zgrozio sam se kad sam
pojmio da upravo u tome leži moja moć nad Justinom. Kao žensko, prirodno sklona
posjedovanju, bila je osuđena da pokušava uloviti onaj dio mene koji je bio ostao za-
uvijek izvan domašaja i kojeg je posljednje bolno utočište bio, za mene, smijeh, i pri-
jateljstvo. Ovakvo ju je voljenje na neki način natjeralo u očaj zato što nisam ovi-
sio o njoj, a zbog želje za posjedovanjem, ako mu se posjedovanje uskrati, čovjek
može i sam postati apsolutno opsjednut. Kako je samo teško raščlaniti ove odnose
koji se kriju pod samom kožom naših postupaka; jer voljenje je samo neka vrsta jezi-
ka kože, a spolnost puka terminologija.
Ako treba još točnije položiti račun o ovom našem žalosnom odnosu koji mi je
nanio toliko boli - uvidio sam da je sama bol jedina hrana sjećanja: jer užitak završa-
va u samom sebi - sve što su mi užici namrli bijaše fond dugotrajnog zdravlja - živo-
todajna ravnodušnost. Bio sam nešto kao suha baterija. Nevezan, mogao sam slobod-
no kružiti po svijetu muškaraca i žena kao čuvar istinskih prava ljubavi - a to nije ni
strast ni navika (one je samo određuju), nego božanski prijestup besmrtnika
među smrtnicima - Afrodita pod punom ratnom spremom. Ovako opsjednut sa svih
strana, bio sam određen i obilježen upravo onom osobinom koja me je (naravno)
133
najviše boljela: nesebičnošću. To bijaše ono što je Justine u meni voljela - a ne moju
osobnost. Žene su u seksu pljačkaši, i Justine se nadala da će mi ukrasti baš to blago
ravnodušnosti - dragulj što raste na glavi žabe krastače. Upravo je oznaku te ravno-
dušnosti vidjela ispisanu preko mog života sa svom njegovom slučajnošću, neskla-
dom, nesređenošću. Moja vrijednost nije bila ni u čemu što sam postigao ili što
posjedujem. Justine me je voljela zato što sam za nju bio nešto neuništivo -
već formirana osoba koju ne može slomiti. Progonio ju je osjećaj da i u trenu dok je
volim istodobno želim samo umrijeti! To je bilo nešto što nije mogla podnijeti.
A Melissa? Njoj je, naravno, nedostajao Justinin uvid u moj slučaj. Ona je jedino
znala da je ja podupirem svojom snagom ondje gdje je najslabija - u njenim odnosi-
ma sa svijetom. Mnogo je držala do svakog znaka mojih ljudskih slabosti - neurednih
navika, nesnalaženja u novčanim poslovima i tako dalje. Voljela je moje slabosti zato
što je osjećala da mi tu može pomoći; Justine je sve to odbacivala kao nešto što nije
vrijedno njene pažnje. Ona je otkrila u meni jednu drugu vrstu snage. Ja sam nju za-
nimao samo zbog pojedinosti koju joj nisam mogao pokloniti i koju mi ona nije
mogla ukrasti. To znači posjedovanje - strastveno se boriti za osobine partnerove:
hrvati se oko blaga osobnosti kod onoga drugoga. Ali kako može takav rat ne biti ra-
zoran i beznadan?
Pa ipak, kako su zapletene ljudske pobude: upravo je Melissa istjerala Nessima iz
njegova skrovišta u svijetu mašte i potaknula ga na akciju, zbog koje je znao da
bismo svi mi mogli gorko zažaliti - našu smrt. Jer ona je jedne noći, shrvana svojom
nesrećom, pristupila stolu za kojim je on sjedio, pred praznom čašom za šampanjac, i
zamišljeno gledao kabaretski program. Crveneći se i trepćući umjetnim trepavicama,
izlanula je šest riječi: - Vaša vam žena nije više vjerna - rečenicu koja joj je otada po-
drhtavala u svijesti kao bačeni nož. Istina je da su mu već poodavno bili nabrekli
dosjei od izvještaja o toj užasnoj činjenici, ali su ti izvještaji bili poput novinskih vi-
jesti o katastrofi koja se dogodila negdje daleko, u zemlji u kojoj čovjek nikad nije
bio. A sad se odjednom suočio sa svjedokom, žrtvom, preživjelim... Rezonancija te
jedne jedine rečenice iznova je probudila njegove uspavane osjećaje. Svi oni mrtvi
papiri iznenada su digli glavu i proderali mu se u lice.
Melissina je garderoba u kabareu bila smrdljiva sobica puna sklupčanih cijevi
kroz koje su se praznili nužnici. Imala je samo jedan komad napuklog zrcala oštrih
bridova i malu policu obloženu bijelim papirom na kakav se postavlja svadbena
torta. Tu su uvijek bile poredane kojekakve puder-doze i krejoni kojima se onako
grozno služila.
U tom se zrcalu Selimov lik pojavio promičući među odbljescima treperavih pla-
mičaka plina, poput prikaze iz podzemlja. Govorio je oštro i odsječno oponašajući
svoga gospodara; u toj imitaciji glasa mogla je naslutiti nešto od one tjeskobe koju
tajnik osjeća spram jedine osobe koju iskreno obožava, i na čije tjeskobe reagira po-
134
put planšete.{99}
Melissa je odsad živjela u strahu jer je znala da se u ovom gradu svaka uvreda na-
nesena velikima kažnjava brzo i okrutno. Zgrozila se od onoga što je bila počinila i
susprezala želju da zaplače dok je drhtavim rukama skidala umjetne trepavice s oči-
ju. Nikako nije mogla odbiti poziv. Obukla je najbolju otrcanu haljinu koju je imala
i, noseći svoj umor sa sobom kao tešku prtljagu, pošla za Selimom prema velebnom
automobilu koji je stajao duboko u sjeni. Nessim joj je pomogao da uđe. Krenuli su
polagano u gustu večernju tamu Aleksandrije, koju u svojoj panici više nije
mogla prepoznati. Presrevši more safirne boje i, zaobilazeći sirotinjske četvrti, skre-
nuli su u unutrašnjost kopna, prema jezeru Mereotis i bituminoznim naslagama šlja-
ke u Mexu, gdje su s mraka, pod pritiskom farova, slojevi otpadali jedan za drugim
iznoseći na vidjelo male intimne prizore iz egipatskog života - raspjevanog pijanca,
biblijsku figuru na mazgi sa dvoje djece što bježe pred Herodom, nosača koji slaže
vreće - brže-bolje, kao kad se dijele karte. Uzbuđeno je pratila te poznate prizore jer
je iza njih ležala pustinja, čija je praznina šumila kao morska školjka. Za sve to vrije-
me njen pratilac nije izustio ni riječi, a ona se nije usudila ni zirnuti na njega.
Kad su se čisti čelični obrisi dina ukazali na poznoj mjesečini, Nessim je zapovi-
jedio da stanu. Dok je pipajući tražio u džepu čekovnu knjižicu, upitao ju je drhtavim
glasom, suznih očiju: - Koliko tražite za šutnju? - Okrenuvši se njemu, prvi put je
ugledala blagost i tugu na tom tamnom licu i osjetila kako strah u njoj ustupa mjesto
silnoj sramoti. U izrazu na njegovu licu prepoznala je slabost prema dobru, zbog
čega on nikad ne bi mogao postati neprijatelj takvima kao što je ona. Bojažljivo je
stavila ruku na njegovu mišicu i rekla mu:
- Da znate kako me je sramota! Molim vas da mi oprostite. Nisam znala što govo-
rim.
I toliko ju je shrvao umor da je od uzbuđenja, koje joj je prijetilo suzama, iznena-
da zijevnula. Tad su se zgledali s novim razumijevanjem poimajući da su i jedno i
drugo bezazleni. Načas bi se čak reklo da su se gotovo, od pukog olakšanja, zaljubili
jedno u drugo.
Kad su kola ponovo krenula, opet su šutjeli - uskoro su jurili kroz pustinju prema
čeličnom sjaju zvijezda, a obzor se zacrnio od udaranja valova o obalu. Dok je to
čudno pospano stvorenje sjedilo do njega, Nessim je više puta pomislio: »Hvala
Bogu što nisam genij - jer genij nema nikoga u koga bi se mogao pouzdati.«
Bacajući letimične poglede na nju, mogao ju je proučavati, a mogao je i mene
proučavati u njoj. Bit će da ga je, kao i svojedobno mene, razoružala i uznemirila, jer
ju je poslije opisao kao ljepotu koja čovjeka ispunjava strahovitom slutnjom da je ro-
đena da bude meta destruktivnim silama. Potreslo ga je kad se sjetio anegdote koju
mu je o njoj bio ispripovijedio Pursewarden, koji ju je otkrio isto kao i on, u onom
135
ofucanom kabareu, samo što je te večeri ona sjedila među plaćenim plesačicama koje
su prodavale karte za ples. Pursewarden je bio trešten pijan, pa ju je odveo do prosto-
ra za ples i, nakon kratkotrajne šutnje, obratio joj se na svoj tužan ali majstorski na-
čin: ,
- Comment vous défendez-vous contre la solitude?{100}
Melissa ga je pogledala pogledom koji je odražavao svu njenu iskrenost i
iskustvo, te mu tiho odgovorila:
- Monsieur, je suis deveneue la solitude même.{101}
Pursewarden je bio toliko iznenađen da je te njene riječi upamtio i ponovio poslije
pred prijateljima te nadodao:
- Odjednom sam pomislio da je to žena koju bi čovjek lako mogao zavoljeti.
Ipak, nije se odvažio da je ponovo posjeti jer mu je knjiga dobro napredovala, a
on je u rađanju ove naklonosti naslutio šalu koju s njim zbija najnebudniji dio njego-
ve naravi. U to je vrijeme baš pisao o ljubavi pa nije htio poremetiti ideje do kojih je
bio došao o tom predmetu. (»Ja se ne mogu zaljubiti,« uzvikuje njegov junak, »zato
što sam član onog starog tajnog društva - lakrdijaša!« A na jednom drugom mjestu
ovako govori o svom braku: »Ustanovio sam da se ne sviđam drugome kao što se
ne sviđam ni sebi; sada, kad sam ostao sam, ne sviđam se samom sebi. Divota!«)
Justine je još stajala nada mnom i promatrala me dok su mi kroz glavu prolijetale
ove žestoke scene.
- Naći ćeš već neki izgovor - ponovila je promuklim glasom. - Nećeš ići.
Selim me je bio izričito zamolio da dođem; izašao je iz sobe i zajecao bez suza.
Činilo mi se da se nikako ne mogu izvući iz škripca.
- Kako bih uopće mogao odbiti? - odgovorih joj. - Kako bi ti mogla odbiti?
Vozili su se kroz toplu i mirnu pustinjsku noć, Nessim i Melissa, obuzeti nenada-
nom uzajamnom naklonošću, a ipak nijemi. Na zadnjoj nizbrdici pred Bourg el Ara-
bom on je ugasio motor i zaustavio kola uz cestu.
- Dođite - reče - da vam pokažem Justinin »Ljetni dvorac«.
Držeći se za ruke, pošli su prema kućici. Čuvar je spavao, ali je Nessim imao
ključ. U sobama se osjećao zadah vlage i nestanovanja, ali sve bijahu pune svjetla što
se odbijalo od bijelih dina. U tren oka zapalio je u velikom kaminu vatru od trnja,
uzeo iz ormara svoju staru abu, zaogrnuo se njome i sjeo ispred vatre govoreći.
- A sad mi, Melissa, reci tko te je poslao da me progoniš?
Rekao je to u šali ali se zaboravio osmjehnuti, pa je Melissa pocrvenjela od srama
i ugrizla se za usnu. Dugo su tu sjedili uživajući u vatri i osjećanju da imaju nešto za-
jedničko - svoje beznađe.
136
(Justine je zgnječila cigaretu u pepeljari i polako ustala iz kreveta. Polako se

ushodala gore-dolje po sagu. Spopao ju je strah i vidio sam kako se jedva svladava
da po svom običaju ne plane. - Svašta sam učinila u životu - rekla je zrcalu. - Možda
sam počinila i kojekakva zla. Ali nikad nisam to učinila namjerno, nikad uludo. Uvi-
jek sam mislila da su postupci poruke, želje iz prošlosti za budućnost, koje potiču na
otkrivanje samog sebe. Jesam li pogriješila? Jesam li pogriješila? - Ovo pitanje nije
bilo namijenjeno meni, nego Nessimu. Mnogo je lakše ljubavniku upućivati pitanja
namijenjena mužu. - A što se tiče mrtvih - nastavi ona malo kasnije - oduvijek sam
mislila da mrtvi misle o nama da smo mrtvi. Oni su se ponovo pridružili živima na-
kon ovog bijednog izleta u nazoviživot. Čuli smo Hamida pred vratima pa je panično
posegnula za svojom odjećom. - I tako, ipak moraš ići - proslijedi tužno. - I ja mo-
ram. Imaš pravo. Oboje moramo ići. - A zatim se okrene zrcalu da se dotjera, te na-
doda: - Još jedna sijeda - proučavajući svoje grešno, otmjeno lice.
Promatrajući je tako, ulovljenu načas u zamku rijetkom sunačnom zrakom na
prljavom prozorskom oknu, nisam mogao a da ne pomislim još jednom kako nema
ničega u njoj što bi moglo kontrolirati ili modificirati intuiciju koju je razvila iz nara-
vi pothranjivane introspekcijom: ni naozbrazbe, ni intelektualnih zaliha koje bi se
mogle suprotstaviti imperativima silovitog srca. Imala je dar na koji se gdjekad na-
ilazi u neukih vračara. Sve što je moglo u nje proći kao misao bijaše posuđeno od
drugih - čak i ona primjedba o mrtvima koju možemo pročitati u Moeurs; ona je
iz knjiga pokupila ono što je bilo bitno, ali ne čitajući ih nego slušajući Balthazarove,
Arnautijeve, Pursewardenove neprispodobive komentare o njima. Bila je živ izvadak
pisaca i mislilaca koje je voljela i kojima se divila - ali koja je pametna žena nešto
više od toga?)
Nessim je uzeo Melissine ruke među svoje (ležale su lagane, hladne, kao hostije) i
počeo je ispitivati o meni toliko željno da se moglo pomisliti da sam ja njegova
strast, a ne Justine. Čovjek se uvijek zaljubljuje i u onu osobu koju je izabrala osoba
koju voli. Ne znam što bih dao da mogu doznati sve ono što mu je ona rekla zadobi-
vajući još više njegovu naklonost svojom otvorenošću, i svojom neočekivanom suz-
držljivošću. Jedino znam da je na kraju glupo zaključila:
- Pa čak ni sad nisu sretni: sam mi je Hamid tako rekao kad sam se zadnji put vi-
djela s njim.
Valjda je ipak bila toliko iskusna da u našim svađama o kojima je nešto načula
prepozna pravi sadržaj naše ljubavi? Mislim da je ona vidjela samo Justininu sebič-
nost - ono njeno gotovo zaglušno pomanjkanje interesa za druge ljude, što je bilo ka-
rakteristično za moju tiranku. Justini je posve nedostajalo duhovno milosrđe na ko-
jem bi Melissa jedino mogla zasnovati svoje dobro mišljenje o njoj. Justine zapravo
nije bila čovječna - kao što i nije nitko tko se bavi samo sobom. Što sam uopće ja na-
šao na njoj? Ovo sam pitanje postavljao sam sebi po tisućiti put. Međutim, Nessim,
137
kad je počeo otkrivati i voljeti Melissu kao produžetak Justine, savršeno je ocrtao tu
ljudsku situaciju. Melissa je u njemu tragala za osobinama za koje je vjerovala da
sam ih ja našao u njegovoj ženi. Nas smo se četvoro nadopunjavali a da to nismo ni
znali, bili smo neraskidivo vezani. (»Mi koji smo mnogo putovali i mnogo voljeli:
mi koji smo - neću reći patili jer smo patnjom uvijek spoznavali da smo sami sebi
dostatni - samo mi znamo cijeniti složenost nježnosti, i shvaćati u kakvoj su tijesnoj
vezi ljubav i prijateljstvo.« Moeurs.)
Sad su razgovarali kao brat i sestra osuđeni na propast, oživljavajući jedno u dru-
gome osjećaj olakšanja koji obuzima one što su našli nekoga s kim mogu podijeliti
teret neiskazanih briga. U svom tom suosjećanju javili su se u njima neočekivani
znaci požude, nevidljivo poput duha, pastorče priznanja i izbavljenja. Ona je navi-
jestila na neki način njihov ljubavni odnošaj do kojeg je moralo doći, i koji nije bio
onako ružan kao što je bio naš - između Justine i mene. Ljubav je mnogo iskrenija
kad se rodi iz suosjećanja, a ne iz požude, jer ne ostavlja rane za sobom. Bilo je
već svanulo kad su završili razgovor i ustali, ukočeni i zgrčeni jer se vatra bila već
odavno ugasila, i pošli po vlažnom pijesku prema kolima, ne obazirući se na blijedo
jutarnje svjetlo lavandine boje. Melissa je našla sebi prijatelja i zaštitnika, a Nessim
se upravo preobrazio. Osjećanje nove naklonosti pomoglo mu je, kao nekim čudom,
da postane iznova svoj čovjek - što će reći čovjek koji opet može djelovati (pa i ubiti
ljubavnika svoje žene ako baš poželi!)
Vozeći se onom čistom, netom rođenom morskom obalom, promatrali su prve vi-
tice sunčanog svjetla kako se od obzorja izvijaju preko tamnog, samodostatnog Sre-
dozemnog mora, čiji rubovi u isti mah dotiču propalu svetu Kartagu i Salaminu na
Cipru.
Ondje gdje se cesta spušta među dinama prema obali, Nessim je uskoro opet
usporio i spontano predložio da se okupaju. Onako preobražen, iznenada je poželio
da ga Melissa vidi golog, da pohvali ljepotu što je toliko dugo ležala zaboravljena,
kao lijepo sašiveno odijelo u ormaru na tavanu.
Goli i nasmijani, gacali su po ledenoj vodi držeći se za ruke i ćuteći kako im bla-
go sunčano svjetlo grije leđa. Bijaše to kao prvo jutro nakon stvaranja svijeta. I Me-
lissa je sa svojom odjećom odbacila posljednje ostatke sputane puti i postala plesači-
ca kakva je uistinu bila; jer joj je golotinja uvijek pridavala kompletnost i ravnotežu:
vještinu koja joj je nedostajala u kabareu.
Dugo su ležali zajedno bez riječi, tražeći u mraku svojih osjećaja put koji vodi
naprijed. On je pojmio da mu se ona sva predala - da mu je u svemu postala ljubavni-
ca.
Krenuli su zajedno u grad osjećajući se u isti mah sretno i nelagodno - jer su obo-
je naslućivali u dnu svoje sreće neku vrstu praznine. Ipak, kako su se skanjivali da
138
prepuste jedno drugo životu koji ih očekuje, zadržavali su se, kola su se zadržavala,
šutnja se zadržavala između milovanja.
Napokon se Nessim sjetio zapuštene kavanice u Mexu u kojoj se mogu dobiti ku-
hano jaje i kava. Koliko god bilo rano, pospani Grk, vlasnik kavanice, bio je budan i
postavio im stolice pod jalovu smokvu u dvorištu iza kuće punom kokoši i njihovih
posnih izmetina. Oko njih su se na sve strane dizala lučka skladišta i tvornice pokri-
vene valovitim limom. More bijaše nazočno samo kao vlažan i rezonantan vonj vru-
ćeg željeza i katrana.
Napokon ju je ostavio na uglu ulice gdje mu je ona rekla da stane, pa se pozdravio
s njom nekako »drveno i mehanički« - možda zato što se pribojavao da ga slučajno
ne vidi neki njegov namještenik. (Ovo je potonje tek moja pretpostavka jer mi riječi
»drveno« i »mehanički«, koje je on upotrijebio u svom dnevniku, zvuče pomalo ne-
umjesno.) Neljudska gradska vreva još se jednom umiješala vraćajući ih starim osje-
ćajima i brigama.
A Melissa je, zijevajući, onako pospana i potpuno prirodna kakva je bila, čim se
rastala s njim, svratila u grčku crkvicu i upalila svijeću svecu. Prekrižila se slijeva
nadesno po pravoslavnom običaju i jednom rukom zabacila uvojak kose dok se kla-
njala pred ikonom ćuteći u mjedenom okusu poljupca svu utjehu zaboravljene navike
iz djetinjstva. Zatim se umorno okrenula i ugledala pred sobom Nessima. Bio je
mrtvački blijed i piljio je u nju s umilnom, gorljivom radoznalošću. Učas je sve
pojmila. Zagrlili su se obuzeti nekakvom tjeskobom, nisu se poljubili nego su se
samo privili jedno uz drugo, a on je odjednom zadrhtao od umora. Počeo je cvokota-
ti zubima. Odvukla ga je do klupe na koru gdje je neko vrijeme rastreseno sjedio upi-
njući se da progovori i prelazeći rukom preko čela, kao čovjek koji se oporavlja na-
kon utapljanja. Nije joj zapravo imao što kazati, ali se zbog te svoje zanijemjelosti i
uplašio da ga je udarila kap. Napokon je prokrkljao: - Strašno je kasno, skoro će pola
sedam. - Pritišćući njenom rukom svoj neobrijani obraz, ustao je i, kao starac pipaju-
ći oko sebe, pošao prema velikim vratima i izašao na sunce, ostavivši nju da sjedi i
zuri za njim.
Nikad se Nessimu jutarnje svjetlo nije činilo toliko blagotvornim. Grad mu je
izgledao blistav kao dragulj. Prodorna zvonjava telefona koja se razlijegala velebnim
kamenim zgradama u kojima financijeri stvarno žive, doimali su ga se kao glasovi
velikih korisnih mehaničkih ptica. Ljeskali su se faraonski mladenački. Drveće u
parku isprala je bila neuobičajena kiša u zoru. Drveće je bila posula briljantima pa je
nalikovalo na velike zadovoljne mačke koje se ližu.
Dok se liftom vozio na peti kat i nespretno pokušavao da se koliko-toliko dotjera
(opipavao zaraštenu bradu, ponovo vezao kravatu), Nessim je ispitivao svoj odraz u
jeftinom zrcalu, zbunjen cijelim novim rasponom osjećaja i uvjerenja koje su u nje-
139
mu izazvali oni kratkotrajni prizori. Međutim, ispod svega toga, bolno kao pokvaren
zub ili zagnojen prst, podrhtavalo je značenje onih šest riječi koje mu je Melissa bila
zabola u živo meso. Nekako omamljen, slutio je da je Justine za njega mrtva - slika
koju je nosio u duši postala je drvorez, medaljon koji bi mogao nositi dovijeka na
srcu. Uvijek je teško napustiti stari život i započeti nov - a svaka je žena nov život,
zbijen i zaseban i sui generis.{102} Justine je kao osoba naglo bila izblijedjela. Nije ju
više želio posjedovati nego je se osloboditi. Nije više bila žena, nego situacija.
Pozvonio je po Selima, a kad se tajnik pojavio, izdiktirao mu je nekoliko dosad-
nih poslovnih pisama tako, začudo, mirno da je mladiću drhtala ruka dok je pisao
svojim pomnim stenografskim rukopisom nalik na svračje noge. Možda se Nessim
nije nikad činio Selimu strašniji nego u tom času, dok je sjedio za svojim velebnim
ulaštenim pisaćim stolom na kojem je zvonjakala blistava baterija telefona.
Nessim se nije viđao s Melissom neko vrijeme nakon opisanih događaja, ali joj je
pisao duga pisma, koja je poslije redom uništavao u nužniku. Iz nekog fantastičnog
razloga, činilo mu se prijeko potrebnim da joj objasni i opravda Justinu, pa je svako
od tih pisama započinjao dugim i mučnim tumačenjem Justinine i svoje prošlosti.
Slutio je da bez takvog uvoda ne bi uopće mogao govoriti o tome kako ga je Melissa
ganula i osvojila. Dakako da je branio svoju ženu, ali ne od Melisse koja nije izustila
ni riječi protiv nje (osim one jedne rečenice), nego od svih onih novih sumnji koje su
niknule u njemu upravo iz onoga što je doživio s Melissom. Baš kao što je meni moj
doživljaj Justine osvijetlio i prevrednovao Melissu, tako je i on, gledajući u Melissi-
ne sive oči, vidio kako se u njima rađa jedna nova i neslućena Justine. Zabrinulo ga
je, znate, koliko bi mu ona mogla omrznuti. Pojmio je da je mržnja samo neispunje-
na ljubav. Osjetio je zavist kad se sjetio Pursewardenove jednostranosti, koja se oči-
tovala u tome što je na praznom listu na početku svoje nove knjige koju je poklonio
Balthazaru nadrljao ove podrugljive riječi:
Pursewarden o životu
N. B. Jelo je za jedenje
Umjetnost je za umjetnikovanje
Žene su za...
Svršetak
RIP{103}
A kad su se ponovo sreli, u sasvim različitim okolnostima... Ali nemam tri čiste
da nastavim. Istražio sam Melissu toliko duboko umom i srcem da ne mogu podnijeti
prisjećanje na ono što je Nessim našao u njoj - stranice pune izbrisanih i ispravljenih
140
mjesta. Stranice koje sam istrgnuo iz njegova dnevnika i uništio ih. Spolna je ljubo-
mora čudnovata zvjerka i može se ugnijezditi svagdje, pa čak i u pamćenju. Okrećem
glavu od pomisli na Nessimove stidljive poljupce, na Melissine poljupce za koje je
ona odabrala Nessimova usta samo zato što su bila najbliža mojima...
Iz šuškavog svežnja izabrao sam komadić ljepenke na koje sam, nakon mnogo
stidljivog moljakanja, uspio nagovoriti lokalnog tiskara da otisne moje ime i adresu,
pa sam uzeo pero i napisao:
Gosp. ...sa zadovoljstvom prihvaća ljubazni

poziv gosp. ...na lov na patke na jezercu Mareotis
Činilo mi se da bi čovjek napokon mogao naučiti neke važne istine o ljudskom

ponašanju.
* * * *
Jesen se napokon zaodjenula u ruho vedre zime. Uzburkano more šiba glatke kame-
ne ploče duž Cornichea. Sve je više ptica selica na niskim obalama Mareotisa. Boja
vode prelazi iz zlaćane u sivu, zimska pigmentacija.
U sumrak se okupljaju skupine lovaca u Nessimovoj kući - golema zbirka auto-
mobila i lovačkih kola. Tu počinje dugo punjenje i pražnjenje pletenih košara i lo-
vačkih brocaka, piju se kokteli i jedu sendviči. Lovački kostimi izbijaju kao pupoljci.
Uspoređuju se puške i patrone, vode razgovori neodvojivi od lovačkog života, neve-
zani, beznačajni, pametni. Pada žućkast mrak bez mjesečine, kut sunčanog svjetla
polako se penje prema staklastom, ljubičastom nebu. Vrijeme je prohladno, bistro
kao vodeno staklo.
Justine i ja krećemo se kroz paučinu svojih briga kao ljudi koji su se već rastali.
Ona nosi dobro mi poznati kostim od imitacije baršuna - kaputić s duboko urezanim i
ukošenim džepovima: i meki šešir od veloursa{104} navučen gotovo na oči - šešir ka-
kav nose školarke, i visoke čizme. Ne gledamo se više u oči, ali razgovaramo, prazno
i bezlično. Meni glava puca od boli. Utrpala mi je svoju rezervnu pušku - lijepu laga-
nu pušku kalibra dvanaest, marke Purdy, idealnu za ovu nevičnu ruku i oko kao
što je moje.
Razliježu se smijeh i pljesak dok se izvlači ždrijeb za formiranje pojedinih skupi-
na. Morat ćemo zauzeti široko razmaknute položaje oko jezera, oni koji izvuku
mjesta na zapadu morat će, zaobilazeći u velikom luku, proći cestom kroz Mex, uz
sam rub pustinje. Vođe svake skupine izvlače redom papiriće iz šešira, a na svakome
od njih piše i ime po jednog gosta. Nessim je već izvukao Capodistriju, koji ima na
141
sebi elegantnu kožnu bluzu sa samtenim manšetama, kaki pumperice od gabardena i

karirane čarape. Na glavi mu stari šešir od tvida sa zadjenutim fazanovim perom,
a ukrasio se i redenikom punim metaka. Zatim je tu stari grčki general Ralli, pepe-
ljastih podočnjaka, u pokrpanim jahačkim hlačama. Pa francuski otpravnik poslova
Pallis u kožuhu, i najposlije ja.
Justine i Pombal pridodani su skupini lorda Erola. Sad je jasno da ćemo se morati
razdvojiti. Iznenada, prvi put, obuzima me pravi strah dok gledam bezizražajan sjaj u
Nessimovim očima. Zauzimamo svoja mjesta u različitim lovačkim kolima. Selim
zakopčava remenje na teškoj futroli za pušku od svinjske kože. Ruke mu dršću.
Pošto su sve pripreme obavljene, automobili kreću brekćući, a na taj znak čopor slu-
gu izlijeće iz velebne kuće sa čašama šampanjca da nas posluže pred polazak. Ovaj
zastoj omogućuje Justini da dođe do naših kola i da mi, pod izgovorom da mi pre-
da kutiju bezdimnih metaka, srdačno stisne mišicu i pogleda me načas netremice
onim svojim izražajnim crnim očima, u kojima sja stanovit izraz koji bih mogao
pogrešno shvatiti i kao izraz olakšanja. Pokušavam razvući usne u osmijeh.
Udaljavamo se ravnomjernom brzinom kolima u kojima za upravljačem sjedi
Nessim, i sustižemo posljednje zrake sunca na zalasku dok izlazimo iz grada i vozi-
mo se pokraj niskih dina prema Abukiru. Svi su dobro raspoloženi. Ralli lupeta nešto
bez veze a Capodistria nas zabavlja pričama o svom glasovito ludom ocu. (»Prvo što
je učinio kad je poludio bilo je da podnese tužbu protiv oba sina, optužujući ih da su
se svojevoljno i tvrdoglavo rodili kao nezakonita djeca.«) Od vremena do vremena
podigne prst da bi dotaknuo tampon od vate koji je podmetnuo pod crni povez na li-
jevom oku. Kako je moguće da nikad nisam u Capodistriji prepoznao glavnog krivca
Justininih nedaća - čovjeka s crnim povezom na oku? Pallis je pak izvukao odnekud
neku staru lovačku kapu s velikim naušnjacima, u kojoj izgleda kao zamišljeni galski
kunić. Ovda-onda ulovim u retrovizoru Nessimov pogled. On mi se svagda
osmjehne.
Mrak je bio pao kad smo stigli do obale jezera. Tu nas čeka stari hidroavion cvile-
ći i brekćući. Pun je drvenih pataka koje će nam poslužiti kao mamci. Nessim uzima
tronošce i dvije dugačke puške za patke prije nego što će nam se pridružiti u plitkom
čamcu sa ravnim dnom, da bismo preko jezerske pustinje obrubljene trskom krenuli
prema osamljenoj kućici u kojoj ćemo prenoćiti. Svi su nam vidici naglo odsječeni
dok klizimo duž sve tamnijih kanala u bučnom čamcu, uznemirujući brektanjem mo-
tora ptice selice na jezeru; trska se nadnosi nad nas i posvuda niču iz vode otočići
obrasli šašom nalik na busenje trave nudeći nam dobar zaklon. Jedanput ili dvaput
pukao je pred nama širok pogled na vodu i opazili smo oblak ptica kako se diže -
divlje patke koje vuku noge po mirnoj površini jezera. Bliže nama motaju se amo-
tamo kormorani, ti robovi proždrljivosti, držeći u svojim dugim kljunovima zaguše-
nim šašom prave male staretinarnice. Posvuda oko nas, izvan dosega naših pogleda,
142
mnogobrojne ptičje kolonije na jezeru spremaju se na noćni počinak. Kad su se mo-

tori hidroaviona ugasili, tišinu je naglo ispunilo ječanje i gakanje pataka.
Diže se slabašan svjež povjetarac i mreška vodu oko drvene kolibice, na čijem tri-
jemu sjede punitelji oružja i čekaju nas. Mrak je naglo zavladao a glasovi su lađara
tvrdi, iskričavi, veseli. Punitelji su divlja čeljad, hrle od otoka do otoka prodorno
vrišteći, galabije{105} im čvrsto omotane oko struka; štite ih od hladnoće. Crni su i go-
lemi, kao isklesani iz tame. Izvlače nas na trijem jednog po jednog, a onda odlaze u
plitkim čamcima da namjeste naramke drvenih pataka, a mi ulazimo u sobu u kojoj
su već upaljene parafinske svjetiljke. Iz kuhinjice dopire primamljiv miris jela koji
zadovoljno njušimo dok se oslobađamo pušaka i redenika i trzajem nogu zbacujemo
čizme. Zatim se lovci laćaju karata i trik-traka i pričaju lovačke priče. To su najdivni-
ji i najzanimljiviji muški razgovori na svijetu. Ralli maže svoje višeput krpljene
čizme svinjskom mašću. Gulaš je izvrstan a crno vino stvara dobro raspoloženje.
Međutim, oko devet je većina nas već spremna da pođe na počinak. Nessim vani
u mraku izdaje posljednje naloge puniteljima i namješta staru zahrđalu budilicu da
nas probudi u tri sata. Jedino Capodistria ne pokazuje volju da spava. Sjedi, kao da je
ogrezao u misli, pijucka vino i puši indijsku cigaru. Još neko vrijeme razgovaramo o
sitnicama, a onda se on odjednom upušta u kritiku Pursewardenova trećeg sveska tri-
logije koji se netom bio pojavio u knjižarama.
- Pravo je čudo - kaže on - kako iznosi niz duhovnih problema kao da su opća
mjesta i ilustrira ih svojim likovima. Razmišljao sam o ličnosti raspusnika Parra, koji
je vrlo sličan meni. Njegova je obrana razvratničkog života izvanredno dobra - reci-
mo, u onom pasusu u kojem kaže da ljudi u nama vide samo nedostojnu grozničavu
požudu za suknjama koja ravna našim postupcima, a uopće ne vide glad za ljepotom
koja se ispod toga krije. Ponekad smo toliko fascinirani nekim licem da bismo ga
najradije pojeli, crtu po crtu. Čak i kad obljubiš tijelo ispod tog lica, nema zasiće-
nja, nema predaha. Što da se radi s ovakvim ljudima kao što smo mi? - Uzdiše i
naglo počinje pričati o Aleksandriji iz starih vremena. Obuzet nekom novom re-
zignacijom i blagošću, govori o tim dalekim danima u kojima vidi samog sebe kako
se bezbrižno, bez napora kreće, prvo kao mladac a onda kao mladić. - Nikad nisam
uspio potpuno shvatiti svog oca. On je u svemu zajedljivo govorio, ali je lako mogu-
će da se iza njegove ironije krila pozlijeđena duša. Ipak nije bio običan čovjek kad je
znao kazati tako oštre stvari da su ih drugi zapazili i upamtili. Tako je, recimo, jed-
nom kad je govorio o braku, rekao: »U braku je očaj ozakonjen«, ili: »Svaki je polju-
bac svladavanje odbojnosti«. On je na mene ostavljao dojam čovjeka koji ima su-
vislo mišljenje o životu, ali se tada umiješalo ludilo pa se sada mogu osloniti samo
na sjećanje nekoliko događaja i izreka. Volio bih kad bih i ja mogao toliko stvari
ostaviti za sobom.
Ležim neko vrijeme budan na uskom drvenom ležaju i razmišljam o onome što je
143
on netom rekao: sve je već utonulo u tamu i tišinu, samo Nessim govori nešto tiho i
brzo puniteljima vani, na trijemu. Ne razumijem ni riječi. Capodistria sjedi još neko
vrijeme u mraku da popuši cigaru prije nego što će se teško svaliti na ležaj ispod pro-
zora. Ostali su već pozaspali, sudeći po Rallijevom glasnom hrkanju. Moj je strah još
jednom ustupio mjesto rezignaciji; sada, na rubu sna, opet načas mislim na Justi-
nu prije nego što ću pustiti da sjećanje na nju klizne u limb, koji je sad napučen samo
dalekim pospanim glasovima, šumorenjem i uzdasima vode velikog jezera.
Mrak je kao u rogu kad se budim od nježnog dodira Nessimove ruke na ramenu.
Budilica nas je iznevjerila. Ali soba je već puna ljudskih prilika koje se protežu, zije-
vaju i ustaju s ležaja. Punitelji su se bili sklupčali kao psi ovčari vani na trijemu.
Žurno pale parafinske svjetiljke uz čije ćemo sablasno svjetlo na brzinu doručkovati
kavu i sendviče. Silazim niza stube da se umijem ledenom jezerskom vodom. Posvu-
da unaokolo mrkli mrak. Svi potiho govore, kao da ih pritišće težina tame. Kućica
podrhtava pod naletima vjetra jer stoji na krhkim drvenim stupovima u vodi, kao so-
jenica.
Svakome je od nas dodijeljen po jedan plitki čamac i nosač puške.
- S tobom će Faraj - kaže mi Nessim. - On je najiskusniji i najpouzdaniji od sviju.
Zahvaljujem mu. Crno barbarsko lice ispod zamašćenog bijelog turbana, ukočeno,
mlitavo. Uzima moju opremu i bez riječi se okreće u mom čamcu. Šaptom ga poz-
dravljam, ulazim u čamac i sjedam. Okretno se odupirući motkom o dno, Faraj izvo-
di čamac u kanal i ubrzo režemo samo srce crnog dijamanta. Voda je posuta zvi-
jezdama, Orion tone, Capella{106} vrca svoje sjajne iskre. Već dugo milimo po ovom
zvjezdanom podu posutom dijamantima sasvim tiho, samo što motka šljapka i bućka
po mulju. Tad naglo skrećemo u nešto širi kanal i čujemo kako valići zapljuskuju naš
pramac a naleti vjetra donose nam okus soli s nevidljivog morskog obzorja.
Dok prolazimo kroz tminu ovoga izgubljenog svijeta, u zraku se već javljaju prvi
nagovještaji zore. Pristup pustoj vodi ispred nas drhti od rasplinutih obrisa otočja,
izdanaka osja, trske i šaša. A na sve strane razliježe se gusto višestruko gakanje pata-
ka i prodorno, piskavo kričanje galebova što lete prema moru. Faraj rokće i upravlja
čamac prema obližnjem otočiću. Posežem rukama u mrak i hvatam se za ledeni rub
najbliže bačve, pa se jedva nekako zavlačim u nju. Lovački zakloni sastoje se od sve-
ga dvije rasušene drvene bačve povezane i zamaskirane visokom trskom. Punitelj
pazi da se čamac ne prevrne dok ga ja oslobađam svoje opreme. Sad mi ne preostaje
ništa drugo nego da sjedim i čekam da zora, koja se negdje polako pomalja, svane iz
ove crne bezizražajne tame.
Vrlo je hladno i čini mi se da me čak ni moja teška kabanica ne štiti dovoljno od
studeni. Rekao sam Faraju da ću sam napuniti pušku, jer ne želim da on u drugoj ba-
čvi rukuje mojom pričuvnom puškom i mecima. Moram priznati da osjećam stid dok
144
mu to govorim, ali tako bar smirujem sebi živce. On klima svojom bezizražajnom
glavom i odlazi čamcem do sljedećeg trščaka. Onako prerušen, izgleda kao strašilo.
Sad čekamo okrenuti licem dalekim prostranstvima jezera - čekamo čitava stoljeća,
čini mi se.
Iznenada, na kraju velikog usjeka, od blijedog drhtaja što se razdvaja, bistri mi se
pogled dok se crta žuta kao maslačak malo-pomalo deblja i pretvara u zraku koja po-
lako pada kroz tmaste mase oblaka na istoku. Sve se više mreškaju i komešaju nevid-
ljive kolonije ptica oko nas. Polagano, bolno, kao kroz odškrinuta vrata, stiže nam
zora potiskujući tamu. Evo još malo i stubište od mekih žabnjaka klizi glatko s neba
da nam ocrta obzorje, da podari oku i duhu orijentaciju u prostoru koja im je ne-
dostajala. Faraj snažno zijeva i češe se. Boje broća i vrelog usijanog zlata. Obla-
ci postaju zeleni i žuti. Jezero se budi od sna. Vidim kako mi crna silueta krže preli-
jeće vidokrug na istoku. - Vrijeme je - mrmlja Faraj, ali minutna kazaljka na mom
ručnom satu pokazuje mi da imamo još pet minuta vremena. Imam osjećaj da mi je
tama prodrla do same srži kostiju. Osjećam kako se napetost i tromost bore oko mog
pospanog mozga. Dogovorili smo se bili da nitko neće zapucati prije četiri i pol. Po-
lako punim pušku i namještam redenik tako da mi bude nadohvat ruke. - Vrijeme je -
ponavlja Faraj usrdnijim glasom. U blizini je nešto pljusnulo i poletjele su skrivene
ptice. Izvan mog puškometa dvije liske čuče nasred jezera kao da nešto razmišljaju.
Taman sam htio nešto kazati kad se na jugu prolomi prva salva iz pušaka - poput da-
lekog lupkanja loptica za kriket.
Tad su počele nailaziti pojedinačne ptice, prva, druga, treća. Svjetlo raste i jača
prelazeći iz crvene u zelenu boju. I oblaci se kreću otkrivajući goleme šupljine na
nebu. Gule kožu s jutra kao s voća. Četiri zasebna trokuta pataka dižu se i formiraju
jata dvjesta metara dalje. Prelijeću preko mene pod povoljnim kutom pa ispaljujem
za probu hitac iz desne cijevi. Kao i obično, lete brže i više nego što se čini. Minute
otkucavaju u srcu. U blizini se razliježe pucnjava i cijelo je jezero u stanju opće
uzbune. Patke sad prolijeću prilično često u skupinama, po tri, pet, devet njih: vrlo
nisko i brzo. Šume krilima ispruženih vratova, perje leti na sve strane. Na još većoj
visini posred neba plove divlje patke u pravilnim formacijama, okupljene kao zra-
koplovi na svijetloj pozadini, blago i polako orući brazde na nebu. Pucnjevi se prola-
maju zrakom i prekidaju njihove formacije dok one polako zavijaju prema moru. Na
još većoj visini izvan puškometa, nadolaze jata divljih gusaka, a njihovi turobni krici
jasno odzvanjaju suncem obasjanim vodama Mareotisa.
Više gotovo i nemam kad razmišljati: jer krže i zviždare fijuču nada mnom kao
bačena koplja a ja pucam polako i metodično. Meta je napretek tako te je često teško
odabrati jednu od njih u djeliću sekunde kad mi dođe na puškomet. Jedanput ili dva-
put pucam nasumce u jato. Ako je pogodak direktan, ptica se zaljulja i zavrti, zastane
načas u letu, a onda elegantno pada, kao rupčić iz ruke neke dame. Trska se sklapa
145
nad smeđim tijelima, ali neumorni Faraj otiskuje se motkom kao lud u potrazi za pli-
jenom. Pokatkad skoči u vodu pritegnuvši svoju galabiju oko struka. Lice mu gori
od uzbuđenja. Od vremena do vremena ispusti oštar vrisak.
Sad naviru patke sa svih strana, pod svim mogućim kutovima i svim mogućim
brzinama. Pucnjevi štekću i miješaju se u ušima goneći ptice amo-tamo po jezeru.
Iako neka jata hitro lete, očito su već zamorena borbom nakon teških gubitaka: a
neke ptice koje lete pojedinačno potpuno su izbezumljene od straha. Jedna mlada i
luda patkica sjela je načas na vodu uz naš čamac, tako reći Faraju nadohvat ruke, pri-
je nego što je odjednom spoznala opasnost i otperjala klizeći kroz pjenu. Na svoj
skroman način, prilično se dobro snalazim, iako je teško u svom tom uzbuđenju vla-
dati sobom i sabrano gađati. Sunce je već poprilično odskočilo i noćna se vlaga ra-
zišla. Za sat vremena opet ću se znojiti u ovoj svojoj teškoj odjeći. Sunce odsijeva na
namreškanoj vodi Mareotisa nad kojim još lete ptice. Čamci su već puni raskvašenih
tijela žrtava, crvena krv curi iz razmrskanih kljunova po podnicama, divnom je perju
smrt oduzela sjaj.
Čuvam preostalo streljivo što bolje mogu, ali sam već do osam i četvrt ispucao i
posljednji metak; Faraj je još zaokupljen poslom, savjesno i pomno traga poput psa
ptičara za odlutalim pticama među trskom. Pripaljujem cigaretu i prvi put ćutim da
sam se oslobodio sjenke znamenja i zlih slutnji - da slobodno mogu disati, ponovo se
sabrati. Pravo je čudo kako očekivanje smrtnog časa zaustavlja slobodnu igru duha,
zatvara je kao čelični kapak, odsijecajući je od budućnosti koja se jedina hrani nada-
ma i željama. Pipam neobrijanu bradu i čeznutljivo mislim na vruću kupku i topao
doručak. Faraj svejednako neumorno obilazi otočiće obrasle šašom. Pucnjava je je-
njala, a u nekim je dijelovima jezera posve utihnula. Obuzet tupom boli, mislim na
Justinu, koja je tamo negdje preko vode obasjane suncem. Ne bojim se previše za
njenu sigurnost jer je kao nosač oružja prati moj vjerni sluga Hamid.
Odjednom, sretan i radostan, dovikujem Faraju neka prestane tragati za lovinom,
neka se radije vrati čamcem po mene. On to čini teška srca pa se napokon otiskujemo
i preko jezera, kroz kanale i prolaze među trskom vraćamo se do kućice.
- Osam pari slabo - kaže Faraj misleći na velike lovačke torbe profesionalaca s
kojima ćemo se morati suočiti kad se vrate Ralli i Capodistria.
- Za mene je dobro - odgovaram ja. - Ja sam slab strijelac. Nikad nisam ovako do-
bro gađao.
Ulazimo u gustu mrežu prolaza kojima je jezero obrubljeno kao malim umjetnim
kanalima.
Na kraju, prema suncu, opažam kako nam u susret dolazi čamac na kojem se
malo-pomalo sve jasnije razabire poznati Nessimov lik. Na glavi mu stara kapa od
krtičjeg krzna na kojoj je podigao i zavezao naušnjake. Mašem mu rukom ali mi on
146
ne odzdravlja. Rastreseno sjedi na pramcu, s rukama sklopljenim na koljenima.

- Nessime! - dovikujem mu. - Kako si prošao? Ja imam osam pari a jedan mi je
još umakao.
Čamci nam sad plove gotovo naporedo jer smo krenuli prema ušću posljednjeg
kanala koji nas vodi do kućice. Nessim čeka sve dok se razmak između naša dva
čamca ne smanji na dva-tri metra, a onda mi kazuje neobično mirno:
-Jesi li čuo? Dogodila se nesreća. Capodistria...
Odjednom mi se srce steže.
- Capodistria? - promucah. Na Nessimovu je licu svejednako onaj neobični,
nestašno miran izraz, kao u čovjeka koji se odmara nakon velikog utroška energije.
- Poginuo je - kaže mi on, kad iznenada začujem brektanje motora hidroplana iza
zida od trske. On klimne glavom u smjeru tog zvuka i doda onim istim spokojnim
glasom. - Odvoze ga u Aleksandriju.
Na pamet mi padaju na tisuće općih mjesta, na tisuće konvencionalnih pitanja, ali
dugo ne mogu ni riječ prozboriti.
Na trijemu su se bili okupili svi ostali, obuzeti nelagodom, gotovo posramljeni;
nalikuju na skupinu nepromišljenih školaraca čija se glupa šala završila smrću jedno-
ga od njih. Čupavi čunj buke hidroaviona svejednako premazuje zrak. Odnekud do-
piru povici i brujanje automobilskih motora koji se pale. Naslagane gomile pataka, o
kojima bi se inače pričalo na sva usta, leže anakronistički apsurdno oko lovačke ku-
ćice. Reklo bi se da je smrt nešto relativno. Bili smo je spremni prihvatiti samo u
određenoj mjeri kad smo došli naoružani na ovo tamno jezero. Capodistrijina
smrt lebdi u mirnom zraku kao neugodan zadah, kao neslana šala.
Rallija su bili poslali po njega i on je našao njegovo tijelo kako leži ničice u
plitkoj vodi jezera, a crni mu povez pluta oko njega. Bilo je jasno da je posrijedi
nesretan slučaj. Capodistrijin je punitelj bio neki postariji čovjek, mršav kao kormo-
ran, koji sad sjedi pogrbljen nad porcijom graha na trijemu. Nije uopće kadar suvislo
ispričati što se dogodilo. Porijeklom je iz Gornjeg Egipta i na licu mu je umoran, su-
lud izraz pustinjskog oca.
Ralli je neobično nervozan i obilato poteže konjak iz boce. Po sedmi put prepriča-
va istu priču, jednostavno zato što mora govoriti ne bi li smirio živce. Truplo nije
moglo dugo ležati u vodi, a ipak mu je koža nalik na dlanove pralje. Kad su ga po-
digli da ga odnesu do hidroaviona, ispalo mu je iz usta umjetno zubalo i tresnulo na
dno čamca tako da su se svi prepali. Čini se da je ta pojedinost ostavila snažan dojam
na njega. Ja odjednom osjećam kako me svladava umor i kako mi koljena kleca-
ju. Uzimam vrč vruće kave, zbacujem čizme trzajem nogu i zavlačim se na najbliži
ležaj. Ralli svejednako govori zaglušno i uporno, a slobodnom rukom izvodi izra-
147
žajne kretnje. Ostali ga motre, obuzeti nejasnom i obeshrabrenom radoznalošću, sva-

ki utonuo u svoje misli. Capodistrijin punitelj još jede mljackajući kao izgladnjela ži-
votinja i žmirkajući na suncu. Uskoro stiže čamac na kojem su se nesigurno smjestila
trojica policajaca. Nessim spokojno promatra njihovo smiješno gestikuliranje, a osje-
ća se i da pomalo uživa u svemu tomu; reklo bi se da se smješka za se. Poli-
cajci trupkaju čizmama i kundacima mušketa po drvenim stubama, dolaze da zapišu
u svoje notese naše iskaze. Sa sobom donose ozbiljan izraz sumnje koji potom lebdi
nad svima nama. Jedan od njih pomno stavlja lisice na ruke Capodistrijinom punite-
lju prije nego što će mu pomoći da uđe u čamac. S umiljatim, tupim izrazom na licu,
sluga pruža ruke da mu namaknu željezne lisice. Takav se izraz može vidjeti na licu
starih čovjekolikih majmuna kad se od njih traži da izvedu neku ljudsku radnju koju
su naučili ali je ne razumiju.
Proteklo je više od sat vremena dok policajci nisu obavili svoj posao. Neki su
lovci bili krenuli s jezera prema gradu gdje će ih dočekati vijest o Capodistrijinoj
smrti. Ali to još nije sve.
Jedan po jedan izlazimo na obalu sa svojom opremom. Čekaju nas automobili i tu
započinje dugo i mučno natezanje s puniteljima i lađarima koje treba isplatiti;
ostavljaju se puške i dijeli se lovina. U svom tom komešanju vidim svoga slugu Ha-
mida kako se plašljivo probija kroz gužvu i škilji na suncu onim svojim jedinim
zdravim okom. Mislim da mene traži ali ne traži: pristupa Nessimu i pruža mu malu
plavu omotnicu. Htio bih to točno opisati. Nessim rastreseno uzima omotnicu lije-
vom rukom a desnu pruža u automobil da spremi kutiju metaka u pretinac za rukavi-
ce. Nehajno baca pogled na adresu a onda se bolje zagleda. Zatim, držeći Hamida na
oku, duboko udiše zrak i otvara omotnicu, odlučan da pročita, ma šta bilo napisano
na polovici lista papira. Oko jedne minute čita a onda vraća pismo u omotnicu. Gleda
oko sebe s naglo izmijenjenim izrazom na licu, kao da mu je iznenada pozlilo pa gle-
da gdje bi mogao povratiti. Probija se kroz gužvu, naslanja glavu na ugao zida od
prijesne opeke i nakratko, zadihan, zajeca, kao trkač koji je ostao bez daha. Zatim se
vraća do automobila, potpuno sabran i suhih očiju, da pospremi ostale stvari. Nitko
od gostiju nije primijetio ništa od toga događaja.
Za kolima koja odlaze prema gradu dižu se oblaci prašine; divlja družina lađara
viče, maše i ispraća nas osmijesima koji kao da su izrezani iz lubenice posute zlatom
i bjelokošću. Hamid otvara vrata automobila i uskače u nj kao majmum.
- Što je to bilo? - pitam ga, a on pokajnički sklapa preda mnom sitne ruke gestom
ponizne molbe koja znači: »Ne krivite donosioca loše vijesti«, pa mi odgovara po-
mirljivim glasom:
- Gospodaru, gospođa je otišla. Ostavila vam je pismo kod kuće.
Bijaše to kao da se cijeli grad ruši oko mojih ušiju: odlazim polako u stan, na-
148
sumce, kao što zacijelo poslije potresa rodnog grada hodaju po ulicama preživjeli,
iznenađeni kad otkriju koliko su se izmijenila njima poznata mjesta. Rue Pirona, Rue
de France, džamija Terbana (ormar što miriše na jabuke), Rue Seidi Abou El Abbas
(led u vodi i kava), Anfouchi, Ras El Tin (Rt smokava), Ikingi Mariut (gdje smo ne-
kad zajedno brali cvijeće, a ja nisam mogao vjerovati da bi me ona mogla zavoljeti),
jahačka figura Mohammeda Alija na trgu... Smiješno malo poprsje generala
Earla ubijenog u Sudanu 1885. godine... Večer puna lastavica... grobovi u Kom El
Shugaffi, mrak i mokra zemlja, oboje prestravljeni mrakom... Rue Fuad kao stara
cesta što vodi u Canopus, a nekad se zvala Rue Rosete... Hutchinson je bio poreme-
tio svu gradsku vodoopskrbu srušivši nasipe... Prizor iz Moeursa u kojem joj Arnauti
pokušava čitati knjigu koju piše o njoj. »Ona sjedi na pletenoj stolici i drži ruke u
krilu, kao da pozira za portret, ali joj se na licu zrcali sve veći užas. Najposlije ne
mogu više to podnijeti, bacam rukopis u kamin i uzvikujem: ’Što uopće vrijede ove
stranice pisane krvlju iz samog probodenog srca kad ti ništa ne razumiješ?’« U
duhu vidim Nessima kako grabi uz velebno stubište do njene sobe, gdje nalazi izbe-
zumljenog Selima koji promatra prazne ormare i toaletni stolić, prazan, kao pometen
leopardovom šapom.
U aleksandrijskoj luci sirene tule i zavijaju. Propeleri na brodovima drobe i melju
zelenu masnu vodu onkraj podvodnog grebena u luci. Lijeno se naginjući i propinju-
ći, dišući lako, kao u ritmu zemljine sistole i dijastole, jahte okreću svoje jarbole put
neba. Negdje u srži doživljaja postoje neki red i sklad koje bismo mogli otkriti na
prepad kad bismo bili dostatno pažljivi, dostatno nježni ili dostatno strpljivi. Hoće li
biti vremena za tako nešto?
149
ČETVRTI DIO
Nestanak Justinin bijaše još nešto što je trebalo podnijeti. Promijenila se sva struktu-
ra naših odnosa. Baš kao da je izbila zaglavni kamen u svodu: Nessim i ja, ostavljeni
među ruševinama, da tako kažem, suočili smo se sa zadaćom da popravimo odnos
koji je ona sama izmislila i koji je njenim izbivanjem postao prazan, odzvanjao
krivnjom koja će ubuduće, mislio sam, dovijeka zasjenjivati našu međusobnu naklo-
nost.
Svi su mogli vidjeti kako on pati. Ono njegovo izražajno lice zadobilo je nezdravu
boju izbičevane kože - bljedilo vjerskog mučenika. Kad sam ga vidio takvog, živo
sam se prisjetio svojih osjećaja za posljednjeg sastanka s Melissom prije nego što je
otputovala u sanatorij u Jeruzalem, gdje je boravila već gotovo punu godinu dana.
Kako mi je samo iskreno i nježno rekla:
- Sve je prošlo... Možda se nikad više neće ni vratiti... Pa sad ovaj naš rastanak... -
Glas joj je postao prigušen i vlažan, obrisi riječi nejasni. Tada je već bila teško bo-
lesna. Kaverne su se iznova otvorile. - Vrijeme je da preispitamo sami sebe... Da sam
bar ja na Justininu mjestu.. Znam ja da ti misliš na nju dok vodiš ljubav sa mnom...
Nemoj poricati... Znam ja, dušo... Ljubomorna sam čak i na tvoju maštu... Užasno je
što povrh svih ostalih jada moram još i koriti samu sebe... Ali nije važno. - Stresla
se useknjujući se, ali se uspjela osmjehnuti. - Strašno mi je potreban odmor. A sad se
još i Nessim zaljubio u mene.
Poklopio sam joj usta rukom. Taksi je i dalje nemilosrdno pulsirao, kao netko tko
sam sebi kida živce. Svuda oko nas hodale su aleksandrijske supruge, elegantno
odjevene, nalik na dobro podmazane fantome. Taksist nas je motrio u retrovizoru kao
špijun. Možda je mislio da su osjećaji bijelaca čudnovati i da izazivaju požudu?
Motrio nas je kao što bi čovjek motrio mačke kad se pare.
- Nikad te neću zaboraviti.
- Ni ja tebe. Piši mi!
150
- Uvijek ću ti se vratiti, ako budeš htio.

- Dakako da ću htjeti. Glavno je da ozdraviš, Melissa, moraš ozdraviti. Čekat ću
te. Počet ćemo opet iznova. Sve je to ovdje u meni, netaknuto. Osjećam da je tako.
Riječi kojima se ljubavnici služe u takvim prigodama nabijene su iskrivljenim
osjećajima. Samo šutnja što nastaje iza njih posjeduje okrutnu točnost koja ih veže za
istinu. Šutjeli smo držeći se za ruke. Zagrlila me je i dala znak taksistu neka krene.
»Nakon njena odlaska grad me je izbezumljivao svojom nepoznatošću,« piše
Arnauti. Gdje god bi njegovo sjećanje naišlo na poznati kutak, ona bi se začas stvori-
la pred njim, kao živa, i pokrivala oči i ruke prikaza na ulicama i trgovima. Stari
razgovori iskrsnuli bi i pogodili ga među ulaštenim stolovima u kavanama gdje su
nekad sjedili i kao leopardi piljili jedno drugome u oči. Katkad bi se pojavila na ne-
koliko koraka pred njim u mračnoj ulici. Zastala bi da namjesti remen na sandali, i
on bi je prestigao dok mu je srce lupalo - a onda bi vidio da to nije ona. Činilo mu se
da će ona sad ući na neka određena vrata. Sjeo bi i tvrdokorno se zagledao u njih.
Drugi put bi iznenada uvrtio sebi u glavu da će ona uskoro stići određenim vlakom,
pa bi pohrlio na kolodvor i počeo se probijati kroz gomilu putnika, kao čovjek koji
prelazi rijeku na gazu. Ili bi sjedio u zagušljivoj čekaonici na aerodromu negdje iza
ponoći i gledao tko sve stiže i odlazi, u slučaju da ga je poželjela iznenaditi svojim
povratkom. Na taj je način ona gospodarila njegovom maštom i pokazala mu koliko
je razum slab; i spoznaju o njenu izbivanju nosio je sa sobom kao težak teret - poput
mrtva djeteta od koga se čovjek nikako ne može odvojiti.
One noći nakon Justinina nestanka zavladalo je neobično snažno nevrijeme s
grmljavinom. Satima sam tumarao po kiši, razdiran ne samo osjećajima kojima ni-
sam mogao vladati nego i kajanjem zbog onoga što sam mislio da Nessim osjeća. Da
pravo kažem, gotovo se nisam usuđivao vratiti u prazni stan da ne bih došao u napast
da pođem onom istom stazom kojom se Pursewarden bio onako lako otisnuo, bez
mnogo razmišljanja. Prolazeći po sedmi put po Rue Fuad, bez ogrtača i šešira
na onom zasljepljujućem pljusku, slučajno sam opazio svjetlo na Cleinom visokom
prozoru pa sam joj spontano pozvonio. Pošto su se prednja vrata otvorila cvileći, stu-
pio sam u tišinu zgrade iz mračne ulice po kojoj je kiša tutnjala u jarcima i prskala iz
preplavljenih otvora kanalizacije.
Čim mi je otvorila vrata, jednim je pogledom shvatila u kakvom sam stanju.
Natjerala me je da uđem, skinem sa sebe promočenu odjeću i obučem plavu kućnu
haljinu. Mala električna grijalica bila je prava blagodat, a Clea se prihvatila posla da
mi skuha kavu.
Bila je već u pidžami i rasplela svoju zlaćanu kosu prije spavanja. Knjiga A Rebo-
urs{107} ležala je naopako okrenuta na podu uz pepeljaru u kojoj je tinjala cigareta.
Munje su kadikad sijevale i osvjetljavale kroz prozor njeno ozbiljno lice magne-
151
zijskim fleševima. Grmljavina se valjala i orila na tamnom nebu. U ovom mirnom

kutku, razgovarajući sa Cleom, uspio sam donekle odagnati strah. Činilo mi se da
ona sve zna - ništa se ne može sakriti od znatiželjnih Aleksandrijaca. Hoću reći da je
sve znala o Justini.
- Sigurno si već pogodio - reče mi Clea usred razgovora - da je Justine ona žena o
kojoj sam ti pričala da sam je nekad voljela.
Ovo joj nije bilo lako izreći. Stajala je sa šalicom kave u ruci pokraj vrata, u pi-
džami s plavim prugama. Zatvorila je oči dok je govorila, kao da očekuje udarac po
tjemenu. Iz zatvorenih očiju kanule su joj dvije suze i polako potekla s obje strane
nosa. Bila je nalik na mladog jelena koji je slomio gležanj.
- Ah! Nemojmo više govoriti o njoj - prošapće naposljetku. - Ona se nikad više
neće vratiti.
Poslije sam htio otići, ali oluja nije bila jenjala a odjeća mi je još bila skroz-
naskroz mokra.
- Možeš prenoćiti ovdje - reče Clea - kod mene. - Pa nadoda, tako nježno da me je
nešto steglo u grlu: - Samo, molim te... ne znam kako da se izrazim... molim te, ne-
moj voditi ljubav sa mnom.
Ležali smo zajedno na onom njenom uskom krevetu i razgovarali o Justini dok je
oluja bjesnjela vani šibajući prozorska okna snažnim pljuskom s mora. Sad je bila
mirna i nekako rezignirana, što je bilo ganutljivo u svojoj rječitosti. Ispripovijedila
mi je štošta iz Justinine prošlosti što je samo ona znala: govorila je o njoj zadivljeno i
nježno, kao što bi ljudi možda govorili o voljenoj kraljici koja ih ipak dovodi do bije-
sa. Pričajući o Arnautijevim smionim izletima u psihoanalizu, rekla je veselo:
- Ona zaista nije bila inteligentna, znaš, ali je bila lukava kao zvjerka stjerana u
tjesnac. Nisam sigurna da je uistinu razumjela svrhu svih onih istraživanja. Pa ipak,
premda je vrdala pred liječnicima, bila je potpuno otvorena s prijateljima. Na
primjer, sve ono silno dopisivanje o riječima »Washington D. C.«, oko čega su se to-
liko trudili, sjećaš se? Jedne noći, dok smo ovdje zajedno ležale, rekla sam joj neka
mi kaže što joj sve pada na pamet u vezi s tim riječima. Dakako da je ona imala
bezgranično povjerenje u moju diskreciju. Odgovorila mi je bez krzmanja (bilo je
jasno da je odavno načisto s tim iako nije htjela ništa kazati Arnautiju): »Pokraj
Washingtona ima jedan gradić koji se zove Aleksandrija. Otac nam je neprestano pri-
čao kako će tamo posjetiti neke svoje daljnje rođake. Oni su imali kćer koja se zvala
Justine i bila je mojih godina. Poludjela je pa su je strpali u ludnicu. Silovao ju je
neki muškarac.« Onda sam je upitala za D.C. a ona mi je odgovorila: »Da Capo. Ca-
podistria.«
Ne znam koliko je taj naš razgovor trajao, ili kad se pretopio u san, ali sutradan
smo se ujutro probudili zagrljeni i vidjeli da je nevrijeme prošlo. Grad je bio čist i
152
kao spužvom opran. Na brzinu smo doručkovali, a onda sam se ja zaputio do

Mnemjianove brijačnice, kroz ulice čije je prvobitne boje kiša bila isprala tako da su
blistale od topline i ljepote u blagom zraku. Još sam nosio Justinino pismo u džepu,
ali se nisam usuđivao pročitati ga ponovo da ne bih izgubio duševni mir koji mi je
Clea bila podarila. Samo mi je prva rečenica iz njega i dalje odjekivala u glavi,
tvrdoglavo i uporno pulsirala: »Ako se vratiš živ s jezera, zateći ćeš ovo moje
pismo.«
Na okviru kamina u mom salonu nalazi se još jedno pismo u kojem mi nude dvo-
godišnji ugovor da radim kao nastavnik u katoličkoj školi u Gornjem Egiptu. Sjedam
odmah za stol, bez razmišljanja, i sastavljam koncept pisma kojim prihvaćam ponu-
du. Opet će se sve promijeniti u mom životu, izbavit ću se gradskih ulica koje su me
odnedavno počele progoniti, tako da sanjam kako neprestano hodam gore-dolje tra-
gajući za Melissom u mutno osvijetljenoj arapskoj četvrti.
Kad otpošaljem ovo pismo kojim prihvaćam ponudu, nastupit će novo razdoblje
koje će biti obilježeno mojim rastankom s gradom u kojem sam svašta doživio, ne-
obično važne stvari, sve ono zbog čega sam se naglo postarao. Međutim, život će još
neko vrijeme, satima i danima, teći svojim tokom. Iste ove ulice i trgovi gorjet će u
mojoj mašti kao što svjetionik na Pharosu gori u povijesti. Određene sobe u kojima
sam vodio ljubav, određeni kavanski stolovi za kojima me opčinjavao pritisak njenih
prstiju na zapešću, dok sam osjećao kako se kroz vrele pločnike prenose ritmovi
Aleksandrije gore, u tijela koja ih mogu tumačiti samo kao izgladnjele poljupce ili ri-
ječi odmila izgovorene glasovima promuklim od divljenja. Proučavatelju ljubavi
ovakvi su rastanci škola, gorka a ipak prijeko potrebna za njegov razvoj. Oni mu po-
mažu da se duhovno oslobodi svega osim gladi za još više života. /bo=den/
Sada i postojeći poredak stvari doživljava jedva osjetnu promjenu jer su na redu i
drugi rastanci. Nessim odlazi u Keniju na odmor. Pombal se napokon domogao svo-
ga križa i mjesta u ambasadi u Rimu, gdje će zacijelo biti zadovoljniji. Započeo je
niz ležernih oproštajnih večera koje su nam svima dobro došle, ali koje pritišće od-
sutnost jedine osobe čije ime nitko više ne spominje - Justine. Jasno je isto tako da
nam se svjetski rat polako prikrada hodnicima povijesti - udvostručujući prava koja
polažemo jedni na druge i na život. Sladunjav, mučan vonj smrti osjeća se u sve
mračnijem zraku i pridonosi osjećanju uzbuđenja, naklonosti i ispraznosti. Taj se za-
dah nije dosad osjećao.
Lusteri u velikoj kući, čija mi je ružnoća omrznula, bliješte nad skupovima sazva-
nim u čast oproštaja s mojim prijateljem. Svi su nazočni, lica i životne priče koje
sam tako dobro upoznao, Sveva u crnini, Clea u zlaćanoj boji, Gaston, Claire, Gaby.
Opazio sam da je Nessim u posljednjih nekoliko tjedana malčice posijedio na sljepo-
očnicama. Ptolemeo i Fuad svađaju se žustro, kao i svi stari ljubavnici. Posvuda oko
mene tipična aleksandrijska živahnost nadimlje se i jenjava u razgovorima krhkim i
153
tričavim kao tkanina od staklenih niti. Aleksandrijke su ovdje u svoj svojoj otmjenoj
poročnosti da se oproste sa čovjekom koji ih je očarao dopustivši im da se sprijatelje
s njim. Što se samog Pombala tiče, on se malko udebljao i postao samopouzdaniji
otkako je napredovao u službi. Svojim profilom podsjeća pomalo na Nerona. Prizna-
je mi sotto voce da je zabrinut za mene; nismo se čestito vidjeli nekoliko tjedana, a
tek je večeras doznao da odlazim raditi kao nastavnik u Gornji Egipat.
- Morao bi se izvući odavde - ponavlja mi - vratiti se u Europu. Ovaj ti grad slabi
volju. A što ti Gornji Egipat može ponuditi? Nepodnošljivu žegu, prašinu, muhe, la-
kajski posao... Uostalom, nisi ti Rimbaud.
Lica što naviru oko nas nazdravljaju i pijuckaju pa mu ne mogu odgovoriti, što mi
je drago jer mu nemam što kazati. Posve obamro, buljim u njega i klimam glavom.
Clea me hvata za zapešće i odvlači na stranu da mi šapne:
- Dobila sam kartu od Justine. Radi u jednom židovskom kibucu u Palestini. Da
kažem Nessimu?
- Nemoj. Kaži. Ne znam.
- Moli me da mu ne kažem.
- Onda nemoj.
Odviše sam ponosit da bih je pitao da li poručuje štogod meni. Društvo je zapje-
valo različitim taktom i naglaskom staru pjesmu »For He’s a Jolly Good Felow«{108}
Pombal je porumenio od užitka. Ja se nježno oslobađam Cleine ruke da bih se pri-
družio pjevačima. Mali generalni konzul umiljava se i gestikulira oko Pombala; toli-
ko je sretan što moj prijatelj odlazi da je uspio izazvati u sebi paroksizam od prija-
teljstva i žaljenja. Skupina oko engleskog konzula drži se neutješno, kao obitelj pura-
na što se mitare. Madame de Venuta daje takt rukom u elegantnoj rukavici. Crne slu-
ge u dugim bijelim rukavicama hitro se kreću od skupine do skupine gostiju, poput
pomrčina Mjeseca. Hvatam sam sebe u mislima: kako bi bilo kad bi čovjek mogao
otputovati, u Italiju možda, ili u Francusku: započeti nekakav nov život: ovaj put ne
u gradu nego možda na otoku, u Napuljskom zaljevu... Ali uviđam da ono što ostaje
neriješeno u mom životu nije problem s Justinom nego s Melissom. Budućnost mi je,
ako je uopće imam, uvijek na neki čudan način bila vezana za nju. Ipak, slutim da ne
mogu utjecati na nju svojim odlukama, pa čak ni nadanjima. Osjećam da moram
strpljivo čekati dok se plitki tokovi naših života ponovo ne podudare, dok ponovo ne
uhvatimo korak jedno s drugim. Za to su možda potrebne još godine i godine -
možda ćemo oboje biti već sijedi kad, plima iznenada nadođe. Ili će nada možda
umrijeti mrtvorođena, slomljena kao brodska olupina plimom događaja? Nemam
mnogo samopouzdanja. Novac koji mi je Pursewarden ostavio još je u banci - nisam
taknuo ni penija. Tom svotom mogli bismo poživjeti i dvije godine na nekom jefti-
nom mjestu pod suncem.
154
Melissa mi još piše živahna, nonšalantna pisma, na koja mi je vrlo teško odgovo-
riti osim kukanjem o mojim prilikama ili lakoumnosti. Jednom, kad odem iz ovoga
grada, bit će mi lakše. Preda mnom će biti nov put. Pisat ću joj posve iskreno, kazi-
vat ću joj sve što osjećam - čak i ono što mislim da ona nikad neće moći dokraja
shvatiti.
- Vratit ću se na proljeće - govori Nessim barunu Thibaultu - i odsjesti u svom lje-
tinkovcu u Abu Siru. Odlučio sam se odmarati oko dvije godine. Previše sam radio, a
to se ne isplati.
Usprkos sablasnom bljedilu njegova lica, čovjek ne može a da ne nasluti u njemu
neko novo spokojstvo, popuštanje volje; srce mu je možda izmučeno ali su mu živci
napokon smireni. Slab je kao i svaki čovjek poslije bolesti, ali nije više bolestan.
Neko vrijeme tiho razgovaramo i šalimo se; jasno je da će se naše prijateljstvo kad-
tad obnoviti - jer sad imamo zajednički fond nesreće kojim se možemo koristiti.
- Justine - kažem mu a on jedva primjetno uzdiše, kao da mu je tko zario trn pod
nokat - Justine mi se javila iz Palestine.
On brže klima glavom i prekida me lakom kretnjom ruke:
- Znam. Ušli smo joj u trag. Nije potrebno... Ja se već dopisujem s njom. Neka
ona ostane tamo koliko god želi. I neka se vrati kad ju je volja.
Bilo bi ludo lišavati ga takve nade i utjehe, ali ja sad znam da se ona nikad više
neće vratiti pod istim uvjetima. To mi kazuje svaka rečenica u njenu pismu. Nije ona
toliko napustila nas koliko način života koji joj je ugrozio razum - grad, ljubav, rije-
čju, sve ono što nam je bilo zajedničko. Pitam se što li je njemu pisala dok se prisje-
ćam kako je ono kratko uzdahnuo i zajecao kad se naslonio na bijelo okrečeni zid.
* * * *
U ova proljetna jutra dok se otok polako odmotava iz mora na svjetlu ranog sunca,
šetam se po pustim žalima i pokušavam oživiti sjećanja na one dvije godine provede-
ne u Gornjem Egiptu. Čudno je što se tako slabo sjećam tog izgubljenog razdoblja
dok mi je sve o Aleksandriji tako živo u pamćenju. A možda i nije čudno - jer prema
onom velegradskom životu kojim sam prije živio, moj novi život bijaše dosadan i
jednoličan. Sjećam se mukotrpnog rada u školi: šetnji po ravnim bogatim poljima i
njihovih obilnih uroda koji su se hranili kostima mrtvaca: crnih muljevitih voda Nila
što se valjaju deltom prema moru: seljaka koji pate od bilharzije{109} i kojima su
strpljenje i plemenitost izbijali kroz njihove prnje poput obilježja svrgnutih kraljeva:
seoskih patrijarha kako čitaju molitve: slijepe stoke kako polagano okreće dolap,
oslijepljene da je manje muči monotonija - kako svijet može postati malen! Za sve to
vrijeme nisam ništa čitao, ništa mislio, ništa bio. Redovnici su u školi bili dobrostivi
i ostavljali me na miru u slobodno vrijeme naslućujući možda moju nesklonost
155
mantiji, aparatu svete Inkvizicije. Djeca su, naravno, bila muka živa - ali koji tanko-
ćutan učitelj ne ponavlja u sebi one užasne Tolstojeve riječi: »Kad god uđem u neku
školu i ugledam mnoštvo djece, odrpane, mršave, prljave, ali bistrih očiju i kadšto
anđeoskog lika, obuzmu me nemir i strava, kao da gledam ljude koji se utapljaju«?
Koliko se god nestvarno ondje doimalo svako dopisivanje, održavao sam kakvu-
takvu pismenu vezu s Melissom, koja mi se redovito javljala. Clea mi je pisala je-
danput ili dvaput, pa za divno čudo i stari Scobie, koji se očito poprilično ljutio zato
što mu nedostajem više nego što se nadao. Pisma mu bijahu puna fantastičnih
optužbi na račun Židova (koje je uvijek posprdno nazivao »obrezanim pjetlićima«) i,
na moje veliko čudo, pasivnih pederasta (koje je nazivao »hermićima«, to jest
hermafrodite). Nisam se začudio kad sam doznao da ga je Tajna policija suspendirala
i da sad najveći dio vremena provodi u krevetu s nečim što naziva »bocom groma«
nadohvat ruke. Ali bio je osamljen, zato mi je i pisao.
Sva su mi ta pisma bila od koristi. Ponekad me je toliko obuzimao osjećaj
nestvarnosti da nisam više vjerovao svom pamćenju, činilo mi se nevjerojatnim da je
ikad postojao takav grad kao što je Aleksandrija. Pisma su bila uže za spašavanje ko-
jim sam bio vezan za ono postojanje kojim veći dio moje osobnosti nije više bio za-
okupljen.
Čim bih završio rad, zaključao bih se u svoju sobu i zavukao u kreveti; pokraj
kreveta ležala je zelena kutija od nefrita puna cigareta s hašišem. Ako je moj način
života i upadao u oči ili se o njemu raspravljalo, moj rad nije davao nikakva povoda
za kritiku. Teško bi mi bilo prigovarati samo zbog pretjerane sklonosti samovanju.
Istinabog, otac Racine pokušao me je jedanput ili dvaput pokrenuti iz mrtvila. On je
bio najtankoćutniji i najpametniji od svih njih pa je možda mislio da bi prijateljeva-
njem sa mnom mogao ublažiti svoju intelektualnu osamljenost. Žalio sam ga i
bilo mi je donekle žao što mu ne mogu izaći u susret. Međutim, sve me je više obuzi-
mala nekakva obamrlost, duhovna bezvoljnost zbog koje sam zazirao od dodira s lju-
dima. Jedanput ili dvaput pridružio sam mu se u šetnji uz rijeku (bio je botaničar) i
slušao ga kako briljantno i ležerno govori o svom predmetu. Ali oslabila je bila moja
sklonost tom pejzažu, njegovoj jednoličnoj ravnici, neosjetljivosti na promjene go-
dišnjih doba. Činilo se da je sunce spržilo moj apetit za sve - za jelo, za društvo, pa
čak i za razgovor. Radije sam ležao u krevetu, buljio u strop i osluškivao zvuko-
ve oko sebe u nastavničkoj zgradi: kako otac Gaudier kiše, otvara i zatvara ladice,
kako otac Racine neprestano svira nekoliko istih glazbenih fraza na flauti, kako
orgulje preživaju i pomalo propadaju sa svojim harmonijama u mračnoj kapeli. Jake
cigarete smirivale su mi um oslobađajući ga svake brige.
Jednog dana, dok sam prolazio kroz školsko dvorište, zovnuo me Gaudier i rekao
mi da me netko zove na telefon. Jedva sam mogao shvatiti što mi govori, jedva sam
mogao vjerovati svojim ušima. Tko bi mi telefonirao nakon toliko vremena? Možda
156
Melissa?
Telefon je bio u ravnateljevoj sobi, sumornoj prostoriji punoj slonovski teškog po-
kućstva i lijepo uvezenih knjiga. Slušalica je ležala pred njim na bugačici i slabašno
pucketala. Malko je zaškiljio i gadljivo mi rekao:
- Neka žena iz Aleksandrije.
Pomislio sam da je Melissa, ali, na moje veliko čudo, iznenada je iz nesuvislog
sjećanja isplivao Clein glas:
- Javljam ti se iz grčke bolnice, u kojoj leži Melissa, teško bolesna. Možda je čak i
na samrti. - Jamačno su se moje iznenađenje i zbunjenost očitovali kao srdžba. - Nije
mi dopustila da ti prije javim. Nije htjela da je vidiš bolesnu - tako mršavu. Ali sad
sam ti jednostavno morala javiti. Možeš li odmah doći? Sad te želi vidjeti.
U duhu sam vidio drndavi noćni vlak kako se bezbroj puta zaustavlja i ponovo
kreće u gradovima i selima zavijanim prašinom - u nečistoći i po vrućini. Putovanje
će potrajati cijelu noć. Okrenuo sam se Gaudieru i zamolio ga da mi odobri dopust
do kraja tjedna.
- U iznimnim slučajevima odobravamo dopust - zamišljeno će on. - Ako se ženite,
na primjer, ili ako vam je netko ozbiljno bolestan.
Kunem se da mi je pomisao da se oženim Melissom pala na pamet tek kad sam
čuo te njegove riječi.
Dok sam pakirao svoj jeftini kovčeg, sjetio sam se još nečega. Prstenja, Cohenova
prstenja. Bilo mi je još u škrinjici za nakit umotano u pakpapir. Zastao sam načas
gledajući ih i pitajući se imaju li i neživi predmeti sudbinu kao ljudi. Ovo jadno
prstenje, pomislio sam - reklo bi se da je sve ovo vrijeme tjeskobno čekalo ovdje kao
ljudska stvorenja, čekalo na neko bijedno ispunjenje obećanja na prstu nekoga tko je
uhvaćen u zamku marriage de convenance.{110} Strpao sam te jadne stvarčice u džep.
Daleki događaji, preobraženi sjećanjem, stječu ulašten sjaj zato što ih vidimo iz-
dvojene, odijeljene od pojedinosti onoga što se zbilo prije i poslije, od tkiva i omota-
ča vremena. Sudionici se također preobražavaju; polako tonu sve dublje i dublje u
ocean sjećanja, poput opterećenih tjelesa, u svakom se sloju iznova prevrednuju,
iznova procjenjuju u ljudskom srcu.
Nisam toliko osjećao tjeskobu zbog Melissina odlaska koliko bijes, besmislen bi-
jes zasnovan, po svoj prilici, na kajanju. Goleme vizije budućnosti koje sam bio, ko-
liko god bio neodlučan, napučio njenim slikama, sada su bile propale zbog nehaja;
tek sam sada pojmio koliko sam se hranio njima. Sve je tu ležalo kao golema zaliha
povjerena na čuvanje, kao bankovni račun s kojeg ću jednog dana podizati novac. A
sad sam odjednom bankrotirao.
Balthazar me je dočekao na kolodvoru u svom malom automobilu. Stisnuo mi je
157
ruku izražavajući mi sućut grubo ali od srca, govoreći svojim trijeznim glasom:
- Sirotica je noćas umrla. Dao sam joj morfija da joj bude lakše. Šta možemo! -
Uzdahne i zirne na mene. - Bilo bi ti bolje da se možeš isplakati. Ça aurait été un so-
ulagement.
- Soulagement grotesque.
- Approfondir les émotions... les purger.
- Tais-toi,{111}Balthazare, zaveži!
- Mislim da te je voljela.
- Je le sais.
- Elle parlait de vous sans cese. Cléa a été avec elle toute la semaine.
- Assez.{112}
* * * *
Nikad grad nije izgledao tako čarobno kao na tom blagom jutarnjem zraku. Primio
sam lagan povjetarac iz luke na svoj neobrijani obraz kao poljubac starog prijatelja.
Mareotis se ovdje-ondje ljeskao među vrhovima palmi, među kolibama od blata i
tvornicama. Dućani duž Rue Fuad zadobili su sjaj i svježinu Pariza. Shvatio sam da
sam u Gornjem Egiptu postao pravi pravcati provincijalac. Aleksandrija me se do-
imala kao svjetska metropola. U lijepo uređenom perivoju dadilje su gurale dječja
kolica a djeca tjerala kolutove. Tramvaji su tandrkali, klopotali i štropotali.
- Ima još nešto - govorio mi je Balthazar dok smo brzali ulicama. - Melissino dije-
te, Nessimovo dijete. Ali valjda znaš sve o tome. Izvan grada je, u ljetnikovcu. Dje-
vojčica.
Nisam mogao sve to odjednom pojmiti, toliko sam bio opijen ljepotom grada koji
sam malne zaboravio. Ispred Magistrata sjedili su profesionalni pisari na svojim
hoklicama, držeći uza se rožnate tintarnice, pera i papir s pečatom. Češali su se i pri-
jateljski čavrljali. Pošto smo se probili dugačkom, koščatom hrptenjačom ceste što
vodi u Canopus, popeli smo se na brežuljak na kojem je podignuta bolnica. Kad smo
izašli iz lifta i pošli dugačkim bijelim hodnicima na drugom katu, Balthazar je i da-
lje govorio:
- Zahladnjeli su odnosi između Nessima i mene. Kad se Melissa vratila, on nije
htio da je vidi iz nekakvog gađenja, koje sam ja smatrao neljudskim, neshvatljivim.
Ne znam... Što se djeteta tiče, on bi ga htio usvojiti. Ali čini mi se da mu je dijete go-
tovo omrznulo. Misli da mu se Justine neće vratiti dok je god Melissino dijete kod
njega. Što se mene tiče - sporije nadoda Balthazar - ja gledam na to ovako: jednom
od onih strašnih zamjena za koje se čini da je samo ljubav sposobna, dijete koje
158
je Justine izgubila, vratio je Nessim, ali ne njoj nego Melissi. Shvaćaš?

Sablasno osjećanje nečega poznatog što je sve više raslo u meni, potjecalo je iz či-
njenice što smo se približavali sobici u kojoj sam bio posjetio Cohena kad je umirao.
Dakako da Melissa po svoj prilici leži u onom istom uskom, željeznom krevetu u
kutu do samog zida. To bi baš bilo slično pravom životu, da imitira umjetnost.
U sobi je bilo nekoliko bolničarki koje su šaputale nešto i namještale paravan oko
kreveta, ali čim je Balthazar progovorio, razišle su se i nestale. Stajali smo načas
ruku pod ruku na vratima zagledani unutra. Melissa bijaše blijeda i nekako smežura-
na. Zavezali su joj vrpcom čeljusti i zatvorili oči tako da je izgledala kako da je
zaspala u kozmetičkom salonu. Bilo mi je drago što su joj oči zatvorene; strepio sam
od njihova pogleda.
Ostao sam nasamo s njom neko vrijeme u grobnoj tišini, u onoj bijelo okrečenoj
sobici, i odjednom osjetio da sam u strahovitoj neprilici. Teško je znati kako se treba
ponašati s mrtvima; njihova neizmjerna gluhoća i ukočenost djeluju vrlo promišlje-
no. Čovjek se ušeprtlji, kao da se našao pred kraljem. Zaklonio sam usta rukom i
kašljucnuo, pa se ushodao gore-dolje po sobi zirkajući kradomice na nju i prisjećaju-
ći se kako sam se nekoć zbunio kad mi je došla u posjet sa cvijećem. Najradije bih
joj nataknuo Cohenovo prstenje na prste, ali već su joj tijelo bili umotali zavojima i
ruke joj čvrsto vezali uz bokove. U ovom podneblju tijela se tako brzo raspadaju da
se moraju bez pardona što prije strpati u grob. Izustio sam dvaput riječ »Melissa« ne-
sigurnim šaptom primaknuvši usne njenu uhu. Onda sam pripalio cigaretu i sjeo uz
nju na stolicu da joj dugo promatram lice, uspoređujući ga sa svim drugim Melissi-
nim licima što su se tiskala u mom sjećanju potvrđujući svoj identitet. Nije bila nalik
ni na jednu od njih - a opet ih je sve na neki način isticala i zaključivala. Ovo sitno
bijelo lice bijaše posljednje u nizu. Iza njega bijahu samo zaključana vrata.
U ovakvim prigodama čovjek nasumce traži držanje koje će odgovarati strahovi-
toj, mramornoj smirenosti volje koju može pročitati na licima mrtvih, ali ništa ne
može naći u svoj otrcanoj torbi ljudskih osjećaja. »Postoje četiri užasna lica ljubavi,«
piše Arnauti u jednom drugom kontekstu. U duhu sam rekao ispruženoj prilici na
krevetu da ću uzeti djevojčicu ako Nessim neće da je zadrži, i pošto sam sklopio s
njom taj nijemi sporazum, poljubio sam joj blijedo visoko čelo i prepustio je brizi
onih koji će je pripraviti za grob. Bilo mi je drago izaći iz te sobe, napustiti tako slo-
ženu i prijeteću tišinu. Bit će da smo mi pisci ipak okrutni ljudi. Mrtvima je svejed-
no. Živi bi možda bili pošteđeni kad bismo mogli iskopati poruku što leži zakopana u
srcu svekolikog ljudskog iskustva.
(»U stara vremena skupljali su za jedrenjake kojima bijaše potreban balast kornja-
če na kopnu i punili njima, živima, velike bačve. One koje bi preživjele to užasno
putovanje mogli su prodati kao kućne ljubimce za djecu. Istrunula tijela ostalih
159
kornjača bacali su u dokove Istočno-indijske kompanije. Ionako ih je bilo napretek

ondje odakle su ih dopremili.«)
Hodao sam lako, bez napora, po gradu kao odbjegli zatvorenik. Mnemjianu su
udarile ljubičaste suze na ljubičaste oči kad me je toplo zagrlio. Prionuo je da me
osobno obrije, a svakom mi je svojom kretnjom izražavao sućut i nježnost. Vani, po
pločnicima natopljenim suncem, hodali su građani Aleksandrije, svaki od njih zato-
čen u svijetu svojih osobnih odnosa i strepnji, a opet mi se činilo da je svaki od njih
neizmjerno daleko od onih kojima su zaokupljene moje misli i osjećaji. Grad se
smješkao strahovito ravnodušno, kao cocotte{113} osvježena tamom.
Preostalo mi je još samo nešto, da se vidim s Nessimom. Odlanulo mi je kad sam
doznao da se te večeri vraća u grad. I ovdje mi je vrijeme pripremilo još jedno izne-
nađenje, jer to više nije bio onaj Nessim koji je živio u mojim sjećanjima od prije
dvije godine.
Stario je kao žensko - proširio se u kukovima i u licu. U hodu, težina mu bijaše
komotno raspoređena po svoj širini tabana, kao da mu je tijelo već podnijelo desetak
trudnoća. Nestalo je one čudesne gipkosti u njegovim koracima. Štoviše, odisao je
nekakvom mlohavom ljupkošću pomiješanom s brižnošću, zbog čega ga je u prvi
mah bilo teško prepoznati. Onu njegovu nekadašnju divnu snebivljivost zamijenilo je
glupo zapovjedničko držanje.
Jedva da sam imao vremena uočiti i provjeriti ove svoje svježe dojmove kad mi je
predložio da zajedno svratimo u Etoile - noćni bar u kojem je Melissa nekad plesala.
Dodao je da su se promijenili vlasnici, kao da će nas to u neku ruku opravdati što ga
posjećujemo iste večeri kad je trebalo da bude njen sprovod. Koliko sam god bio
iznenađen i zgranut, pristao sam bez krzmanja, potaknut znatiželjom da upoznam
njegove osjećaje i željom da porazgovaram s njim o djevojčici i njenoj sudbini.
Dok smo silazili niz usko zagušljivo stubište i stupali na bijelo svjetlo lokala,
razlegla se cika i iz svih zakutaka izmiljele djevojke kao žohari. Bilo je očito da je on
sada ovdje stalni posjetitelj. Raskrilio je ruke i nasmijao se grohotom okrećući se
meni da vidi da li mu odobravam. Zatim ih je redom hvatao za ruku i pritiskao je sla-
dostrasno na svoj unutarnji džep na sakou, kako bi mogle opipati obrise debele lisni-
ce koju je sad nosio, nabijenu novčanicama. Ta me gesta umah podsjetila na to kako
me je jedne noći u nekoj mračnoj ulici oslovila jedna trudnica, i kako me je, dok
sam pokušavao umaknuti, uhvatila za ruku i stavila je na svoj nabrekli trbuh, kao da
mi želi predočiti kakav mi užitak nudi (ili možda da mi istakne svoje potrebe). Sada,
gledajući Nessima, iznenada sam se sjetio kako je drhtavo kucalo srce embrija u
osmom mjesecu.
Teško je opisati kako sam se čudno osjećao dok sam sjedio uz ovog vulgarnog
dvojnika onog Nessima koga sam nekad poznavao. Promatrao sam ga oštrim pogle-
160
dom, ali je on zazirao od mog pogleda i svodio razgovor na otrcane fraze i opća
mjesta, koje je prekidao zijevanjem zaklanjajući neprestance usta prstima punim
prstenja. Međutim, s vremena na vrijeme, iza te nove fasade, nazirala se ona njegova
nekadašnja, zapretana snebivljivost - kao što i lijepo građeno tijelo može biti zakopa-
no u brdu sala. U nužniku mi je konobar Zoltan povjerio:
- Otkako ga je žena ostavila, postao je zaista ono što jest. Svi u Aleksandriji tako
misle.
Poslije mu je, te iste noći, puhnulo u glavu da me odveze do palače Montaze
obasjane poznom mjesečinom; dugo smo sjedili u kolima bez riječi, pušeći i zureći u
valove obasjane mjesečinom kako zapljuskuju pješčani sprud. Za te šutnje shvatio
sam istinu o njemu. On se u sebi nije uopće bio promijenio. Samo je navukao novu
masku na lice.
* * * *
Na početku ljeta primio sam od Clee dugo pismo kojim se najbolje može privesti
kraju ova kratka uvodna uspomena na Aleksandriju.
»Možda će te zanimati moje izvješće o kratkom sastanku sa Justinom prije nekoli-
ko tjedana. Kao što znaš, neko smo vrijeme nas dvije povremeno izmjenjivale
razglednice svaka iz svoje zemlje, pa kad je ona doznala da ću na putu u Siriju pro-
putovati kroz Palestinu, sama mi je predložila da se nakratko vidimo. Javila mi je da
će doći na graničnu postaju na kojoj vlak za Haifu stoji pola sata. Naselje u kojem
ona radi nalazi se negdje u blizini, pa bi je netko mogao usput povesti. Mogle bismo
porazgovarati neko vrijeme na peronu. Pristala sam.
U prvi mah jedva sam je prepoznala. Mnogo je deblja u licu nego što je bila, a
kosu je straga tako nemarno odrezala da joj visi poput štakorskih repova. Valjda ina-
če nosi maramu? Nema više ni traga od one njene stare elegancije ili chica.{114} Crte
su joj se lica nekako proširile, postale klasičnije, židovske, usne i nos joj se približili.
Isprva su me iznenadile njene užagrene oči, ubrzan, oštar način disanja i govora -
kao da je u groznici. Možeš misliti da smo obadvije imale strahovitu tremu.
Izašle smo s postaje, krenule cestom i sjele na rub suhe jaruge, vadija. Oko naših
nogu raslo je nekoliko uplašenih proljetnih cvjetova. Stekla sam dojam da je unapri-
jed bila izabrala ovo mjesto zbog njegove stroge jednostavnosti. Ne znam. U prvi
mah nije spominjala Nessima ni tebe, govorila je samo o svom novom životu.
Ustvrdila je da je postigla novu i savršenu sreću služeći ’zajednici’. Držala se tako
kao da je doživjela vjersko preobraćenje. Nemoj se smješkati! Znam da je teško biti
strpljiv sa slabićima. Ustvrdila je također da je u tom mukotrpnom radu u komu-
nističkom naselju stekla ’novu poniznost’. (Poniznost! Tu posljednju zamku koja
čeka ego u potrazi za apsolutnom istinom. Smučilo mi se ali nisam joj ništa rekla.)
161
Opisivala mi je rad u naselju grubo, nemaštovito kao seljakinja. Opazila sam da su

joj nekoć lijepo odnjegovane ruke postale žuljevite i okorjele. Rekoh sama sebi da
ljudi valjda imaju pravo raspolagati svojim tijelom kako ih je volja, i posramila sam
se jer sam vjerojatno odisala čistoćom i dokolicom, dobrom ishranom i kupkama.
Usput budi rečeno, još nije postala marksistkinja - zasad je tek mistična pobornica
rada, kao Panayotis u Abu Siru. Dok sam je tako promatrala prisjećajući se kako
je nekad bila uzbudljiva žena koja nas je redom mučila, teško mi je bilo pojmiti kako
se mogla pretvoriti u ovu zdepastu seljančicu tvrdih šapa.
Događaji su valjda samo nekakvo bilježenje naših osjećaja - jedno se može izvesti
od drugoga. Vrijeme nas nosi (a mi smiono umišljamo sebi da naš samostalni ego
oblikuje našu osobnu budućnost) - vrijeme nas nosi dalje snagom zamaha onih osje-
ćaja u nama kojih smo ponajmanje svjesni. Da ti nije možda ovo previše apstraktno?
Onda sam loše iskazala svoju misao. Hoću reći da se Justine, kad se izliječila od du-
ševnih poremećaja izazvanih njenim snovima, strepnjama, izdušila kao balon. Fanta-
zija je toliko dugo bila u prvom planu njena života da je sad ostala bez svih svojih re-
zervi. Nije stvar samo u tome što je Capodistrijinom smrću nestalo glavnog glumca u
toj igri sjena, njena glavnog tamničara. Sama ju je bolest tjerala da bude neprestano u
pokretu, a kad je nje nestalo, ostala je totalna iscrpljenost. Ona je, tako reći, zajedno
sa svojom spolnošću izgubila i samo pravo na život, pa gotovo i razum. Ljudi koji su
tako dotjerani do samih granica slobodne volje, prisiljeni su tražiti negdje pomoć,
donijeti konačne odluke. Da nije bila Aleksandrijka (to jest skeptična), ovo bi zacije-
lo bilo zadobilo oblik vjerskog preobraćenja. Kako se to uopće može izraziti? Nije ri-
ječ o tome hoće li čovjek biti sretan ili nesretan. Sva gromada čovjekova života izne-
nada se sruši u more, kao što si možda i ti doživio s Melissom. Ali (tako bar djeluje u
životu, taj zakon odmazde koji vraća dobro za zlo i zlo za dobro) njeno je izbavljenje
izbavilo i Nessima od inhibicija koje su upravljale njegovim ljubavnim životom.
Mislim da je on uvijek osjećao kako neće moći, dok je Justine živa, podnijeti ni
najbezazleniji ljudski odnos ni s kim drugim. Melissa mu je dokazala da nema pra-
vo, ili je on bar tako mislio; ali kad je Justine otišla, probudila mu se stara bol u duši
i obuzelo ga je neodoljivo gađenje nad onim što je bio učinio njoj - Melissi.
Ljubavnici se nikad potpuno ne slažu, nije li tako? Jedno uvijek zasjenjuje drugo i
priječi ga u razvoju, tako da onoga tko je u zasjenku vječito mori želja da pobjegne,
da se slobodno razvija. Zar nije upravo to ono najtragičnije u ljubavi?
Prema tome, ako je s jednog drugog stajališta Nessim zaista bio planirao ubojstvo
Capodistrije (kao što se uvelike pričalo i vjerovalo), nije mogao izabrati nesretniji
način. Bilo bi zaista pametnije da je ubio tebe. Možda se nada (kao i Arnauti prije
njega) da će Justinu osloboditi za sebe kad je izbavi od zloduha. (Jednom je tako
nešto i rekao - ti si mi sam to kazao.) Ali dogodilo se nešto sasvim suprotno. On joj
je podario nekakav oprost grijeha, ili joj je to i nehotice podario nesretni Capodistria
162
- a ishod je svega toga da ona sad ne misli o njemu kao o ljubavniku nego kao o ne-
kakvom vrhovnom svećeniku. Ona govori o njemu sa strahopoštovanjem od kojeg bi
se on zgrozio. Nikad mu se više neće vratiti, a i kako bi mogla? Kad bi mu se i vrati-
la, on bi učas shvatio da ju je zauvijek izgubio - jer oni koji se prema nama odnose
kao ispovjedniku nikad nas ne mogu voljeti, istinski voljeti.
(O tebi je Justine samo rekla sliježući ovlaš ramenima: ’Njega sam morala izbiti
sebi iz glave.’)
Eto, to su neke od misli koje su mi proletjele glavom dok sam se dalje vozila vla-
kom kroz gajeve naranči prema moru; još su mi se dublje urezale u pamćenje zbog
knjige koju sam čitala na putu, posljednjeg sveska trilogije Bog je humorist. Koliko
je Pursewarden porastao nakon smrti! Prije, kao da je stajao između svojih knjiga i
našeg razumijevanja tih istih knjiga. Sad mi je jasno da ono što smo smatrali zago-
netnim u tom čovjeku valja pripisati nedostatku u nama samima. Umjetnik nema
osobnog života kao mi, on ga skriva od nas, i sili nas da posegnemo za njegovim
knjigama ako želimo doprijeti do pravog izvora njegovih osjećaja. Ispod svekolike
njegove zaokupljenosti seksom, društvom, vjerom. itd. (svim tim glavnim apstrakci-
jama koje omogućuju našem prednjem mozgu da brblja) krije se, jednostavno,
čovjek koga nesnosno muči pomanjkanje nježnosti u svijetu.
A sve me to vraća meni samoj jer sam se i ja promijenila na neki neobičan način.
Nekadašnji moj samodostatni život pretvorio se u nešto pomalo šuplje, pomalo
prazno. Ne odgovara više mojim najdubljim potrebama. Reklo bi se da je negdje du-
boko u mojoj naravi plima promijenila smjer. Ne znam zašto ali mi se misli, dragi
moj prijatelju, u posljednje vrijeme sve više i više okreću tebi. Smijem li biti sasvim
otvorena? Može li se s ovu stranu ljubavi tražiti i naći prijateljstvo? Ne govorim više
o ljubavi - ta riječ i sve konvencije vezane za nju zaista su mi omrznule. Nego, može
li se postići prijateljstvo koje je još dublje, neizmjerno duboko, a opet bez riječi, bez
misli? Nekako mi se čini prijeko potrebnim pronaći čovjeka kome ću moći biti
vjerna, ne tijelom (to prepuštam svećenicima) nego duhom opterećenim krivnjom?
Ali možda ovo nije problem koji bi mogao tebe zanimati ovih dana. Jedanput ili dva-
put obuzela me apsurdna želja da ti dođem i ponudim svoju eventualnu pomoć oko
skrbi za dijete. Ali sad mi se čini da je jasno da tebi zaista nitko više nije potreban, i
da svoju samoću cijeniš iznad svega...«
Slijedi još nekoliko redaka a zatim srdačni pozdravi i potpis.
* * * *
Cvrčci pulsiraju u velikoj ravnici a ljetni Mediteran stere se preda mnom u svom
svojem primamljivom plavetnilu. Negdje tamo daleko, iza treperave svijetloljubi-
časte crte obzorja, leži Afrika, leži Aleksandrija, održavajući svoju krhku vlast nad
163
mojim emocijama preko sjećanja koja već malo-pomalo padaju u zaborav; sjećanja
na prijatelje, na davno minule događaje. Pomalo ih već zahvaća spora nestvarnost
vremena zamagljujući im obrise - tako da se gdjekada pitam jesu li na ovim stranica-
ma zabilježeni postupci stvarnih ljudskih bića, ili je ovo jednostavno priča o nekoli-
ko neživih predmeta koji su pospješili dramu oko sebe - mislim na crni povez na
oku, na zelenu navlaku za ozlijeđeni prst, na ključić džepnog sata i na dva vjenčana
prstena bez vlasnika...
Uskoro će večer i vedro noćno nebo osut će se gustim ljetnim zvijezdama. Ja ću,
kao i uvijek, ostati ovdje uz more pušeći. Odlučio sam da ne odgovorim na Cleino
posljednje pismo. Ne želim više nikoga ni na što siliti, obećavati, postupati kao da se
život sastoji od samih sporazuma, odluka, pogodbi. Neka Clea protumači moju
šutnju prema svojim potrebama i željama, neka dođe k meni ako želi, ili neka ne
dođe, kako ju je volja. Zar ne ovisi sve o našem tumačenju šutnje oko nas?
164
Relevantni podaci
Tonovi krajolika: strmi obrisi obzorja, niski oblaci, sedefasto tlo sa sjenama boje
ostrige i ljubice. Turpituda. Na jezeru čeličnosiva i limunskižuta boja. Ljeti:
pješčanoljubičasto nebo. U jesen: sivilo natečenih modrica. Zimi: zaleđeni bijeli pi-
jesak, vedro nebo, veličanstveno osuto zvijezdama.
* * * *
SAŽECI LIKOVA
Sveva Magnani: drzovita, nezadovoljna

Georges Pombal: divovski Ijenivac, opijen puti
Teresa di Petromonti: našminkana Berenika
Ptolemeo Dandolo: astronom, astrolog, zenovac
Fuad El Said: crni Mjesečev biser
Josh Scobie: gusar
Justine Hosnani: strijela u tami
Clea Montis: tihe vode boli
Gaston Phipps: nos kao čarapa, crn šešir
Ahmed Zananiri: zvijezda Danica zločina
Nessim Hosnani: glatke rukavice, lice od mlječnog stakla
Melissa Artemis: zaštitnica ojađenih
S. Balthazar: priče, rad, bezazlenost
165
* * * *
Pombal spava u kompletnom večernjem odijelu. Do njega na krevetu noćna posuda
puna novčanica koje je dobio na kocki u Kasinu.
* * * *
Da Capo: »Peći se u čulnosti kao jabuka u svojoj ljusci.«
* * * *
Improvizacija Gastona Phippsa:
»Ljubavnik kao mačka s ribom
Gleda kako da je poždere krišom.«
* * * *
Nesretni slučaj ili pokušaj ubojstva? Justine juri u Rolls Royceu cestom kroz pustinju
kad se iznenada ugase farovi. Oslijepljen, velebni automobil skrene s ceste i, fijučući
kao strijela, zarije se u pješčanu dinu. Čini se da je netko tako sastrugao žice da su
se držale samo na niti. Nessim je stigao do nje za pola sata. Zagrlili su se sa suzama
u očima. (Iz njena dnevnika.)
* * * *
Balthazar o Justini: »Vidjet ćeš da je njen impozantni nastup zasnovan na klimavim
temeljima dječje stidljivosti.«
* * * *
Clea uvijek daje da joj sastave horoskop prije nego što donese kakvu odluku.
* * * *
Kako je Clea opisala onu jezovitu večeru: vozila se sa Justinom kad su pokraj ceste
spazile kutiju od smeđe Ijepenke. Budući da su već kasnile, ubacile su je na stražnje
sjedalo i nisu je otvarale dok nisu stigle do garaže. Unutra je bilo mrtvo dijete umo-
tano u novinski papir. Što da rade s tim smežuranim homunkulusom potpuno razvije-
nih organa? Očekivale su goste i morale su se požuriti. Justine je strpala dijete u la-
dicu pisaćeg stola u predvorju. Večera je izvrsno uspjela.
166
* * * *
Pursewarden o trilogiji - »n-dimenzionalnom romanu«: »Pripovjedačkom zamahu
gibanja naprijed suprotstavljeni su osvrti unatrag na vrijeme, tako da se stječe do-
jam da se u toj knjizi ne putuje od a do b, nego se stoji iznad vremena i okreče pola-
ko oko svoje osi kako bi se obuhvatila svekolika struktura. Ne vode se stvari naprijed
prema drugim stvarima: neke vode i natrag prema stvarima koje su prošle. Spoj
prošlosti i sadašnjosti s letećom višestrukošću budućnosti koja nam juri u susret.
Takva je bar bila moja ideja...«
* * * *
- Pa koliko će onda trajati ova ljubav? (u šali).
- Ne znam.
- Tri tjedna, tri godine, tri desetljeća?...
- Ti si kao i svi drugi... pokušavaš brojevima skratiti vječnost - izustila je mirno ali
duboko proćućeno.
* * * *
Zagonetka: paunovo oko. Poljupci toliko nevješti da su podsjećali na početke
tiskarstva.
* * * *
O pjesništvu: »Ja volim blago tutnjanje aleksandrinaca« (Nessim).
* * * *
Clea i njen stari otac koga ona obožava. Sjedokos, uspravan, u njegovim se očima
zrcali nekakvo mučno sažaljenje spram mlade neudate božice koju je začeo. Jednom
godišnje, na dočeku Nove godine, plešu zajedno u hotelu Cecil, dostojanstveno,
otmjeno. On pleše valcer kao navijena figura u satu.
* * * *
Pombalova ljubav prema Svevi: zasnovana na veseloj poruci koja ga je očarala. Kad
se probudio, nje više nije bilo, ali je njegovu leptir-mašnu bila uredno svezala oko
njegova Stojka, napravivši savršen čvor. Ta ga je poruka toliko oduševila da se od-
167
mah obukao i otišao ravno do nje da je zaprosi zbog njena smisla za humor.
* * * *
Pombal dostojanstveno stupa niz Rue Fuad, mrtav pijan u deset sati prije podne, u
kompletnom večernjem odijelu, zaogrnut pelerinom i sa sklopivim cilindrom na glavi
- samo što mu na uškrobljenim prsima košulje piše crvenilom za usne: »Torche-cul
des républicains.«{115}
* * * *
(Muzej)
Aleksandar nosi Amonove rogove (Nessimovo ludilo). Poistovjetio se s A. zbog rogo-
va?
* * * *
Justine tužno razmišlja o kipu Berenike koja oplakuje svoju kćerkicu koju su svećeni-
ci obogotvorili: »Pitam se da li je time ublažena njena bol? Ili je bol postala još
trajnija?«
* * * *
Na nadgrobnom spomeniku Apolodor daruje svom djetetu igračku. »Ovo može čovje-
ku izmamiti suze.« (Pursewarden). »Svi su oni mrtvi. Uzalud su se trudili.«
* * * *
Aurelija preklinje boga krokodila Petesukosa...
* * * *
Lavica drži zlatan cvijet...
* * * *
Ušebti... mali radni kipovi koji navodno poslužuju mumiju u podzemnom svijetu.
* * * *
Čak ni Scobiejeva smrt nije nekako pomutila našu predodžbu o njemu. Ja sam ga već
168
davno prije toga vidio u raju - meki rumeni jamovi{116} nalik na bokove netom kuhane
djece: noć pada kao modra mrlja što duboko diše otokom Tobagom, mekša od papi-
gina perja. Papirnati plamenci presvučeni tankom pozlatom što se dižu i spuštaju na
nebu, okrznuti cviljenjem bambusove trske tamne poput modrice. Njegova kolibica
od trske a u njoj krevet od bambusovine pokraj kojeg još stoji dični stolić za kolače
iz njegova ovozemaljskog života. Clea ga je jednom priupitala: »Zar ti ne nedostaje
more, Scobie?« a starac joj je odgovorio jednostavno, bez krzmanja: »Ja se svake
noći otiskujem na more u snu.«
* * * *
Prepisao sam i dao joj dva prijevoda Kavafisovih pjesama, koji su joj se svidjeli iako
nipošto nisu doslovni. U međuvremenu se proširilo čitateljstvo Kavafisove poezije
zahvaljujući lijepim i brižljivim prepjevima Mavrogordatovim tako da je u stanovi-
tom smislu pjesnik oslobođen te se i drugi pjesnici mogu okušati na njemu; ja sam se
više trudio da pretačem nego prevodim - koliko sam uspio u tome, ne znam.
GRAD
Govoriš sam sebi: otputovat ću

U neku drugu zemlju, na neko drugo more,
U grad mnogo ljepši nego što je ovaj
Ikad mogao biti ii što će ikad biti –
Gdje se svakim krokom steže omča:
Srce u pokopanom tijelu, istrošenom:
Koliko, koliko još moram biti ovdje
Zatočen u ovim sumornim krajevima
Banalnog duha? Kamo god pogledam,
Dižu se crne ruševine mog života.
Koliko sam samo godina ovdje proveo,
Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao.
Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,
Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim
169
Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti,

U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti –
Jer grad je ovaj kavez.
Nema bolje luke koja te čeka od ove,
Nema lađe da te primi - Ah! zar ne vidiš,
Baš ko što si sav svoj život upropastio
Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga
Posvuda sada, na svoj kugli zemaljskoj?
BOG NAPUŠTA ANTONIJA
Kad su ih iznenada čuli o mračnoj ponoći,

Nevidljivu družinu kako prolazi, jasne glasove,
Prekrasnu glazbu nevidljivih zborova -
Pošto ti je sreća okrenula leđa,
Nade potonule, ljudski vijek pun želja
Pretvorio se u dim. Ah! ne žali
Za prošlošću što te je prevarila
Nego kao čovjek odavno pripravan
Hrabro kaži svoje posljednje zbogom
Aleksandriji dok ona odlazi.
Ne nasjedaj i nikad ne reci
Da je to bio san il da te uho zavelo,
Ostavi slabićima molbe i žalbe,
Nek sve takve jalove nade otpadnu,
Svjesno, ponosito, pomiren sa sudbinom,
Dostojno tebe i takva grada,
Priđi otvorenom prozoru i pogledaj dolje
Da bi ispio bez ikakve obmane
Zadnji crni ushit iz mističnog mnoštva,
I reci zbogom Aleksandriji na rastanku.
170
Bilješke
{1}
Najsjajnija zvijezda u zviježđu Boötes; prve je veličine, žutocrvene boje. (Prev.)
{2}
C. P Kavafis. (Autor)
{3}
C. P Kavafis. (Autor)
{4}
Križanje, raskrižje; trg, polje; sajmište (tur.), (Prev.)
{5}
Crebillon sin (1707-1777), francuski romanopisac poznat po slobodnim opisima ljubavnih sce-
na. (Prev.)
{6}
Dragi moj (franc.)
{7}
Seciranje (franc.)
{8}
Odvratnost prema životu (lat.)
{9}
Na raspolaganju (franc.)
{10}
Nikad u životu (franc.)
{11}
Trgovci (franc.)
{12}
Garsonijera, momački stan (franc.)
{13}
Muž koji ženi gleda kroz prste (franc.)
{14}
Umjetnički atelje, studio (franc.)
{15}
Štićenice (franc.)
{16}
Papier mâché - papirna masa pomiješana s ljepilom, gipsom, kredom i drugim od koje se
izrađuju razni predmeti. (Prev.)
{17}
Doskočice (franc.)
{18}
Duh, duhovitost (franc.)
{19}
Zatvoren vrt, moja sestra jamac... (lat.)
{20}
Podrugljiv pogled (franc.)
{21}
Tjeskoba (franc.)
{22}
Astralna tijela ljudi koji su prerano umrli. »Oni zamišljaju da izvode tjelesne radnje a zapravo
uopće nemaju fizičkih tijela nego djeluju samo u mislima.« Paracelzus. (Autor.)
{23}
»Držeći se gnostičkog nauka da je stvaranje svijeta bilo pogrešno... On zamišlja iskonskog
Boga, središte božanske harmonije, koji se javno očitovao u parovima muškarca i žene. Svaki je par bio gori
od svoga prethodnika, a Sofija (»Mudrost«), žena u posljednjem paru, bila je najnesavršenija od sviju. Ona
171
je iskazala svoje nesavršenstvo, ne kao Lucifer buneći se protiv Boga, nego odviše žarko želeći da se sjedini
s njim. Propala je zbog svoje ljubavi.« E. M. Forster, Aleksandrija. (Autor)
{24}
Hibris - u starogrčkoj mitologiji boginja obijesti, oholosti, razuzdanosti, drskosti, pa odatle i djelo
počinjeno iz sličnih pobuda. (Prev.)
{25}
Tijelo (lat.)
{26}
Duh (lat.)
{27}
Citat iz Paracelzusa. (Autor)
{28}
Pazikuća (franc.)
{29}
Melankolija, sjeta, čamotinja (franc.)
{30}
Vještina, umješnost, sposobnost (franc.)
{31}
Egipatsko jeftino crno vino. (Autor)
{32}
Tekst na grčkome: Οταν θά βγΦ, άv δεν εχης φιλενάδα, φϖναξε μθ.
{33}
cicisbeo (č. čičizbeo) - kavalir udate žene, »kućni prijatelj« (tal.)
{34}
Poslije smrti, posmrtno (lat.)
{35}
Običaji, način života, moral (franc.)
{36}
Živjela Francuska! (franc.)
{37}
Tarbuš ili tarpoš (tarbouche), vrste ženske kape okićene biserjem i dukatima, nalik na fes. (Prev.)
{38}
Samoljublje (franc.)
{39}
Začepi mi usta (franc.)
{40}
Ljubav spram usuda (lat.)
{41}
Engl. riječ God pisana naopako jest dog, tj. pas. (Prev.)
{42}
Engl. riječ love pisana naopako. (Prev.)
{43}
Potencijalno (lat.)
{44}
Fosca je umrla pri porođaju. Pepeo joj je rasut po pustinji. (Autor)
{45}
Hetera - u staroj Grčkoj obrazovana bludnica, kurtizana (grč.)
{46}
Samoljublje (franc.)
{47}
Moralna snaga (franc.)
{48}
Sreća i tuga (franc.)
{49}
Predrasude (franc.)
{50}
Amr, osvajač Aleksandrije, bijaše pjesnik i vojnik. E. M, Forster napisao je o arapskoj najezdi:
»Iako je nisu namjeravali uništiti, uništili su je, kao što bi dijete uništilo sat. Više od 1000 godina nakon toga
nije funkcionirala kako treba.« (Autor)
{51}
Staroegipateki naziv za »križ života«, križ s drškom; lik koji je u starom Egiptu simbolizirao život.
(Prev.)
{52}
Egipatsko božanstvo podzemnih duša. (Prev.)
{53}
»Nemam djevojke koja bi znala uživati sa mnom. Ah! Da, njegovateljica! Njegovateljica za lju-
bav umjetnosti, koja se podaje samo samrtnicima, ljudima in extremis...« (franc.)
{54}
Pokušaj sjedinjenja različitih (često nespojivih) filozofija u jedinstvenu cjelinu. (Prev.)
{55}
Dolazak (franc.)
{56}
Zapečaćeni izvor (lat.)
{57}
Razjapljena usta, nacereno lice, bolan izraz na licu (lat.)
172
{58}
Hitac (u glavu) iz milosti koji se zadaje smrtno ranjenom vojniku (franc.)
{59}
Nekakve ženske (franc.)
{60}
Najsjajnija zvijezda u zviježđu Škorpion (Prev.)
{61}
Ulični zahod za mokrenje, pisoar (franc.)
{62}
Kroki - skica, nacrt (franc.)
{63}
Šutite, derište, pustite majku da govori (franc.)
{64}
Čin bimbaše odgovara otprilike činu majora. (Prev.)
{65}
Fraza koja je potekla iz knjige Alisa u zemlji čudesa: »to grin like a Cheshire cat« znači kesiti
se, klebariti se. (Prev.)
{66}
Iz prvog dijela Knjige poroka Izaije. (21, 11) (Prev.)
{67}
U pola glasa, podglas (tal.)
{68}
Lađa sa pet redova vesala (lat.)
{69}
Iz Petog putovanja moreplovca Sindbada. (Prev.)
{70}
Smišljena, hotimična (franc.)
{71}
Kireta, strugalica koja služi za kiretažu (franc.)
{72}
Putio (u jednini) - obično mali goli dječak u baroknom slikarstvu (eventualno krilat) (tal.)
{73}
Hrpa govana (lat.)
{74}
Skorojević (franc.)
{75}
Sjedište Ministarstva vanjskih poslova u Parizu. (Prev.)
{76}
Suh i vruć vjetar koji puše iz pustinje. (Prev.)
{77}
Mala brza brodica na jedra i vesla. (Prev.)
{78}
Kratka bijela haljina starih Grka, vunena ili lanena, bez rukava. (Prev.)
{79}
Prekinuti spolni čin (obično da se spriječi začeće) (lat.)
{80}
Blaža forma epilepsije, s kraćim i nepotpunim napadajima (franc.)
{81}
Skupina božanstava prikazanih u krugu prema njihovim međusobnim vezama. (Prev.)
{82}
Tanko koplje ili sulica crnaca koji govore Bantu jezikom u južnoj Africi. (Prev.)
{83}
Gruba vunena tkanina i gornja haljina, bez rukava, od takve tkanine (arap.)
{84}
Zvijezda u zviježđu Orion. (Prev.)
{85}
Tamna komora (lat.)
{86}
Ljiljanov cvijet (franc.)
{87}
Karakterističan za kraj 19. stoljeća (franc.)
{88}
U montaži (franc.)
{89}
Kao u Palladija (1508-1580), talijanskog arhitekta koji je obnovio antičku tradiciju u graditeljstvu.
(Prev.)
{90}
Čitatelj će u Relevantnim podacima na kraju ove knjige naći potpun prijevod ove pjesme. (Autor)
{91}
Vrsta šampanjca nazvana tako po imenu proizvođača u Epernayu, u Francuskoj. (Prev.)
{92}
Pecivo u obliku polumjeseca, kifla, pa odatle i žensko spolovilo (franc.)
{93}
Katalog s kratkom ocjenom, sadržajem (franc.)
{94}
Ratni vojni invalid (franc.)
{95}
Ljiljanov cvijet (franc.)
173
{96}
Držanje, ponašanje (franc.)
{97}
Nisam uspjela u svojoj ljubavi - u svojoj vlastitoj ljubavi. U svojoj ljubavi prema samoj sebi, u svo-
me sebeljublju. Nikad nisam patila, nikad nisam osjetila jednostavnu i iskrenu radost (franc.)
{98}
Pustošenje, haranje (lat.)
{99}
Planchette - daščica koja se koristi u spiritističkim seansama. (Prev.)
{100}
Kako se branite od osamljenosti? (Prev.)
{101}
Gospodine, ja sam i sama postala osamljenost. (Prev.)
{102}
Svoje vrste, poseban, osobit (lat.)
{103}
Requiescat in pace - počivao u miru (lat.)
{104}
Velur, baršun (franc.)
{105}
Bijeli ogrtač kakav nose Arapi (arap.)
{106}
Najsjajnija zvijezda u zviježđu Kočijaš (lat.: kozica)
{107}
Uz dlaku - roman francuskog pisca danskog porijekla J. K. Huysmansa (1848-1907). (Prev.)
{108}
»Jer on je strašno dobar momak« (engl.)
{109}
Česta bolest u Egiptu, a uzrokuje ju jedan crv (metilj) koji dospijeva u crijeva i u krvotok. (Prev.)
{110}
Brak iz praktičnih razloga, a ne iz ljubavi (franc.)
{111}
To bi ti donijelo olakšanje. - Groteskno olakšanje. - Produbilo bi osjećaje... pročistilo ih. -
Šuti! (franc.)
{112}
Ja to znam. - Neprestano je govorila o vama. Clea je .bila s njom cijelog tjedna. - Dosta, (franc.)
{113}
Kokota - žena lakog ponašanja, iz »polusvijeta« (franc.)
{114}
»Šik« - dobar ukus, gizdanje (franc.)
{115}
Toaletni papir republikanaca (franc.)
{116}
Yam (jam) - jestivi tropski gomolj sličan krumpiru. (Prev.)
174
Naslov izvornika
Lawrence Durrell
BALTHAZAR
Copyright © 1958 Lawrence Durrell
Prvo izdanje
Svezak 73.
Nakladnik
Znanje d.d.
Za nakladnika
Branko Jazbec
Urednica
Ana Lederer

Alfred Pal
Tehnički urednik
Nikica Ostarčević
Lektor
Mario Matanović
Korektorica
Paula Župan
Tisak
Tiskara Znanje d.d.
175
176
Lawrence Durrell
S engleskoga prevela
Mia Pervan
177
Aleksandrijski kvartet Balthazar
MOJOJ MAJCI,
ove uspomene na jedan nezaboravni grad
178
Zrcalo vidi čovjeka lijepog, zrcalo voli čovjeka; drugo zrcalo vidi ga prestrašena i
mrzi ga; a te dojmove ipak uvijek proizvodi isto biće.
D. A. F. DE SADE: Justine
Da, mi od vas uporno zahtijevamo takve potankosti, a vi ih obavijate koprenom

uljudnosti koja im posve oduzima oštricu strahotnoga, pa ostaje samo ono što
je najnužnije za upoznavanje čovjeka; ne shvaćate koliko je prikazivanje takvih po-
tankosti korisno za razvitak ljudskoga duha; možda smo još toliko neupućeni u
to područje samo radi budalaste uzdržanosti onih koji pišu o njemu. Sputani glu-
pim strahom, pripovijedaju nam samo o djetinjarijama znanim svakoj budali, a ne
usuđuju se - neustrašivim pogledom u ljudsko srce - razotkriti nam divovske njego-
ve zablude.
179
PRVI DIO
I.
Tonovi krajolika: od smeđih prema brončanima, strmi obrisi obzorja, niski oblaci, bi-
serno tlo sa sedefastim sjenkama i svijetloljubičastim odbljescima. Lavlježuti prah
pustinje: grobovi proroka što se u zalasku sunca pretapaju u cink i bakar u vodi
drevnoga jezera. Velike udubine u pijesku, nalik na lokve zaostale nakon plimnog
vala neba; zelena i limunskižuta boja što ustupa mjesto kovinastosivom odbljesku to-
pova i osamljenom, poput šljive tamnom jedru, vlažnom, treperavom: nalik na nimfu
slijepljenih krila. Tapoziris leži mrtav među urušenim stupovima i morekazi-
ma, nestali su harpunari... Jezero Mareotida pod vrućim nebom boje jorgovanova
cvijeta.
Ljeto: smeđežuti pijesak, vrelo mramorno nebo.

Jesen: sivilo nabreklih modrica.
Zima: ledeni snijeg, hladni pijesak.
čiste plohe neba, blještave od tinjca.
umiveno zelenilo delte,
raskošni zvjezdani krajolici.
A proljeće? Ah! Nema proljeća na Delti, nema osjećaja ponovnog rađanja i obno-
ve. Bačeni smo iz zime u: voštanu ikonu ljeta, prevrućega da bismo u njemu mogli
disati. Ali ovdje, u Aleksandriji barem, vjetrovi s mora štite nas od mrtve težine
ljetnog ništavila, prikradaju se preko lukobrana među ratno brodovlje, lepršaju pru-
180
gastim tendama kavana na rivi Grande Corniche. Nikad ne bih bio...
* * * *
Grad, poluizmišljen (a ipak posve stvaran), počinje i završava u nama, korijeni su mu
urasli u naše sjećanje. Zašto mu se moram vraćati iz noći u noć, pisati ovdje uz vatru
od rogačevine dok egejski vjetar nalijeće na ovu otočnu kuću, grabi je i pušta, svija-
jući čemprese kao da su lukovi? Nisam li dovoljno rekao o Aleksandriji? Moram li
se još jednom zaraziti snom o njoj i spomenom na njezine stanovnike? Snovima koje
sam smatrao pouzdano zatočenima u rukopisu, povjerenim riznicama sjećanja! Po-
mislit ćete da si previše ugađam. Nije tako. Jedna slučajnost sve je izmijenila, vratila
me na moj put. Uspomena što je ugledala sebe u zrcalu.
Justine, Melissa, Clea... Bilo nas je zapravo tako malo - pomislili biste da ću ih se
lako moći otarasiti jednom knjigom, zar ne? I ja bih bio tako mislio, i mislio sam
tako. Ali, razdvojilo ih je vrijeme, raspršile ih okolnosti, krug se zauvijek prekinuo...
Bio sam si postavio zadaću dozvati ih riječima, oživotvoriti ih u sjećanju i svako-
me dodijeliti mjesto u mojemu vremenu. Sebično! A kada sam dovršio pisanje, učini-
lo mi se da sam najzad zaključao vrata te kuće lutaka, pozornice naših postupaka. Ali
ja sam svoje ljubavnice i prijatelje zapravo bio prestao gledati kao žive ljude; gledao
sam ih kao šarene odbljeske mašte, a oni nisu više živjeli u gradu nego u mome ru-
kopisu, kao likovi na tapiseriji. Bilo je teško dopustiti im da budu imalo stvarniji
od riječi što sam ih rabio pišući o njima. Što me je prizvalo k sebi?
Moram se, ipak, vratiti unatrag kako bih mogao krenuti dalje, što ne znači da je
neistinito ono što sam o njima napisao - daleko od toga. Ipak, dok sam pisao, nisam
raspolagao svim podacima. Slika što sam je risao bila je tek uvjetna - poput slike
iščezle civilizacije stvorene na temelju krhotina nekoliko polupanih vaza, jedne plo-
čice s natpisom, jedne amajlije, pregršti ljudskih kostiju, zlatne nasmiješene
posmrtne maske.
* * * *
»Živimo«, piše negdje Pursewarden, »živote koji se temelje na tlapnjama što smo ih
sami odabrali. Naše viđenje zbilje uvjetovano je našim položajem u prostoru i vre-
menu, a ne našim osobnostima, kao što volimo umišljati. Zato se svako tumačenje
zbilje temelji na jedinstvenosti položaja. Dva koraka na istok ili na zapad, i - slika se
stubokom mijenja.« Nešto u tom smislu...
Kad govorimo o ljudskim naravima, stvarnim ili izmišljenim, činjenica je da
takve zvjerke naprosto ne postoje. Svaka psiha zapravo je tek mravinjak oprečnih
nagnuća. Osobnost kao zbir nepromjenljivih svojstava čista je tlapnja, ali nužna, ako
181
nam je ljubiti!
A što se tiče onoga što ostaje postojanim ... stidljivi Melissin cjelov, primjerice,
(nevješt kao prvi oblici tiskarskog umijeća) bio je predvidljiv, kao i Justinini mrgodni
pogledi što su bacali sjenu preko onih žarkih tamnih očiju - Sfinginih orbita o podne-
vu. »Na kraju«, kaže Pursewarden, »ispostavit će se da je sve istina o svakome. Sve-
tac i Hulja supočinitelji su.« I ima pravo.
Svim silama nastojim pridržavati se činjenica...
* * * *
U posljednjem pismu što mi ga je napisao, Balthazar kaže: »Mislim na tebe često i
ne bez svojevrsna gorkog humora. Povukao si se na svoj otok sa - kako ti misliš -
svim podacima o nama i našim životima. Izvodiš nas, zacijelo, pred sud papira, kako
to već pisci čine. Kada bih barem mogao vidjeti učinak svega toga. Mora da je vrlo
daleko od istine: hoću reći od one istine koju bih ti mogao ispričati o svima nama -
možda čak i o tebi. Ili od istine koju bi ti Clea mogla ispripovjediti (ona je u Parizu, a
odnedavna mi je prestala pisati). Zamišljam te, mudrače, kako prekapaš po Moeurs,
po dnevnicima Justine, Nessima itd., umišljajući da ćeš u njima moći naći istinu. Va-
raš se! Varaš se! Dnevnik je posljednje mjesto kojemu se smiješ obratiti, želiš li
otkriti istinu o nekoj osobi. Nitko se ne usuđuje priznati sve, do kraja, samome sebi
na papiru, barem ne kad je riječ o ljubavi. Znaš li koga je Justine zapravo ljubila?
Tebe, vjerovao si, zar nisi? Priznaj!«
Jedino što sam mu poslao kao odgovor na to pismo bio je velik svežanj rukopisa
što bijaše mukotrpno izrastao pod sporim mojim perom a kojega sam, neobvezatno,
naslovio njezinim imenom - premda bi Cahiers bio jednako dobar naslov. Otada je
prošlo nekoliko mjeseci uistinu blažena muka, koji je davao naslutiti da je moj kriti-
čar zadovoljen, ušutkan.
Ne mogu reći da sam zaboravio grad, ali sam pustio da usne sjećanje na nj. A on
je ipak, dakako, uvijek tu, i vazda će biti, i lebdi u svijesti poput fatamorgane što se
tako često pričinjava putnicima. Pursewarden je ovim riječima opisao tu pojavu:
»Dijelilo nas je još nekoliko sati parobrodske vožnje od trenutka kada ćemo ugle-
dati kopno, kadli moj suputnik odjednom krikne i upre prstom prema obzorju. Na
nebu ugledasmo, okrenuto naglavačke, priviđenje grada u prirodnoj veličini, blistavo
i treperavo, kao da je naslikano na prašnjavoj svili, a ipak do u tančine točno. Po sje-
ćanju sam jasno razabirao poznate obrise grada: palaču Ras El Tin, Nebi Danielovu
džamiju i tako dalje. Cijela ta utvarna slika bila je čudesna kao što bi bilo remek-dje-
lo naslikano svježom rosom. Lebdjela je na nebu prilično dugo, možda dvadesetpet
minuta, prije nego što se polako otopila u izmaglici obzorja. Sat kasnije pojavio se
pravi grad, koji je iz zamagljene mrljice doskora narastao do veličine vlastita privi-
182
đenja.«
* * * *
Dvije ili tri zime što smo ih proveli na ovom otoku bile su samotne - oštre i vjetrovi-
te zime i vruća ljeta. Dijete je, srećom, premaleno da bi, kao ja, osjećalo potrebu za
knjigama, za razgovorom. Vesela je i zaigrana.
Sada u proljeće dolaze duge bonace, besplimni, bezmirisni dani slutnje. More
postaje krotko, poslušno. Doskora će cvrčci donijeti svoju cvrčavu glazbu, poza-
dinsku pratnju suhoj svirci pastirove svirale u gorju. Gmizava kornjača i gušterica je-
dine su nam družice.
Moram reći da je naš jedini stalni posjetitelj iz vanjskoga svijeta parobrod iz Izmi-
ra što jednom tjedno obilazi rt na putu prema jugu, uvijek u isti sat, istom brzinom,
čim se smrači. Zimi ga ne vidim zbog uzburkana mora i vjetrova, ali sada - sjedim i
čekam ga. U prvi mah čuje se tek tiho brujanje motora. Zatim taj stvor od broda
doklizi s onu stranu rta, režući more tragom od svilene pjene, jarko osvijetljen u
leptirasto mekanoj tami egejske noći - zgusnut, ali bez obrisa, nalik na oblak kri-
jesnica u letu. Plovi žustro; prebrzo nestaje za sljedećim rtom, ostavljajući za so-
bom možda tek poluizgovoreni ulomak popularne pjesme, ili koru mandarinke što ću
je sutradan naći izbačenu na dugačak šljunčani žal, gdje se kupam s djetetom.
Mala sjenica od oleandara pod platanama - to je moja radna soba. Kad mala ode
na počinak, ja sjednem ovdje za stari, morem nagrizeni stol i čekam svoga posjetite-
lja - nerado palim parafinsku svjetiljku dok on ne prođe. To je jedini dan u tjednu što
ga ovdje znam po imenu: četvrtak. Zvuči smiješno, ali na otoku toliko lišenom
raznolikosti, očekujem taj posjet s jednakim nestrpljenjem s kakvim se dijete raduje
školskoj nagradi. Znam da brod donosi pisma koja ću možda morati čekati još dva-
deset i četiri sata. I uvijek sa žaljenjem gledam kada taj mali brod počne zamicati za
rt. A kad prođe, s uzdahom palim svjetiljku i vraćam se rukopisu. Pišem tako sporo,
toliko bolno. Govoreći o pisanju, Pursewarden mi jednom reče kako se bol što prati
stvaranje - u umjetnika - temelji isključivo na strahu od ludila; »potegni još malo i
reci da ti se fućka ako baš i poludiš, pa ćeš vidjeti da će ti ići brže, da ćeš svladati
prepreku.« (Ne znam koliko je sve to točno. Ali dobro mi je poslužio novac što mi ga
je oporučno ostavio, a onih nekoliko funta što je od njega preostalo još me štiti
od zloduha dužništva i traženja posla.) Potanko opisujem ovu tjednu razonodu, zato
što mi je jedne lipanjske večeri upravo u takvu sliku banuo Balthazar, tako neočeki-
vano da me iznenadio - htio sam napisati »zaglušio« - ovdje nema nikoga s kime bih
mogao razgovarati - ali kažem »iznenadio«. Te večeri dogodilo se nešto nalik na
čudo. Umjesto da iščezne kao inače, maleni je parobrod naglo opisao luk od 150
stupnjeva i uplovio u lagunu, ostao počivati u kudravoj čahuri vlastite svjetlosti, te u
183
središte zlatne lokve što je bijaše sâm stvorio polako spustio dugi sidreni lanac,
simbol koji već sâm po sebi nalikuje traganju za istinom. Ganutljiv prizor za nekoga
tko je, poput mene, duhom čvrsto povezan s kopnom, kao svaki pisac - tko, štoviše,
počinje nalikovati brodu u boci, brodu što nikamo ne plovi. A ja sam ga gledao kao
što je možda neki Indijanac promatrao brod prvoga bijelog čovjeka kako dotiče žalo
Novoga Svijeta.
Tminu, tišinu, prekine tada neujednačeno zapljuskivanje vesala, a potom, nakon
cijele vječnosti, škriputanje gradski obuvenih nogu po šljunku. Neki promukao glas
dovikivao je uputstva. Zatim mûk. Kad sam upalio svjetiljku da prirežem stijenj, ne
bih li se tako oslobodio čarolije toga odstupanja od pravila svakidašnjice, iz gusta
granja mirte pojavi se ozbiljno tamnoputo lice moga prijatelja, nalik na jareću spodo-
bu iz samoga Pakla. Zadržali smo dah i zastali, osmjehujući se jedan drugome u žu-
toj svjetlosti: tamne asirske kovrče i Panova brada. - Da, to sam ja, od krvi i mesa! -
izusti Balthazar smijući se, i mi se mahnito zagrlismo. Balthazar!
Sredozemno more je apsurdno maleno; zbog drevnosti i veličine njegove povijesti
snovidimo ga većim nego što jest. Jer Aleksandrija - ona prava i ona izmišljena - leži
tek nekoliko stotina morskih milja južnije od nas.
- Putujem u Izmir - reče Balthazar - odakle sam ti kanio ovo poslati. - Tada na
izgreben stari stol položi golem svežanj rukopisa što sam mu ga bio poslao - stranice
koje sada bijahu žigosane i ozvjezdane gustom mrežom dopisanih rečenica, ulomaka
i upitnika. Kad je sjeo nasuprot meni, s onim svojim mefistovskim izrazom lica, do-
metnuo je tišim, snebivljivijim glasom:
- Dugo sam razmišljao da li da ti ispričam neke stvari što sam ih ovdje zapisao.
Na mahove mi se činilo kako bi to bilo ludo i drsko. Eto, na primjer, tvoje zanimanje
za nas - je li ono bilo za nas kao za zbiljske ljude ili kao za »likove«? Nisam znao. Ni
sad ne znam. Mogao bih izgubiti tvoje prijateljstvo zbog ovih listova, a da time ništa
ne pridodam količini tvojih spoznaja. Ti slikaš taj grad, potezom do poteza, na
iskrivljenoj površini - je li ti cilj poezija ili zbilja? Ako je ovo drugo, onda postoje
stvari koje imaš pravo znati.
Još mi nije bio protumačio zašto se onako iznebuha pojavio preda mnom, toliko
mu je bilo stalo do središnje svrhe posjeta. Učinio je to sada, primijetivši moju zbu-
njenost oblakom krijesnica u inače pustom zaljevu. Nasmiješio se.
- Brod kasni nekoliko sati zbog kvara na motoru. To je jedan od Nessimovih bro-
dova. Kapetan je Hasim Kohly, stari prijatelj: možda ga se sjećaš? Ne. Eto, iz tvoga
opisa pogodio sam gdje si se otprilike nastanio, ali da će me iskrcati upravo ovdje, na
sâm tvoj prag, nevjerojatno je, priznajem! - Bilo je divno ponovno čuti njegov smi-
jeh.
Ali gotovo da ga i nisam slušao, jer su njegove riječi bile u meni izazvale buru,
184
želju da proučim taj njegov pripis mojemu rukopisu, taj Interlinear, kako ga je
nazvao, da preispitam - ne svoju knjigu (ona za mene nikad nije imala nikakve
važnosti, jer nikad neće biti objavljena), nego svoje viđenje grada i njegovih sta-
novnika. Jer moja mi je intimna Aleksandrija, u onoj posvemašnjoj samoći, bila
postala draga kao filozofija introspekcije, zamalo monomanija. Bio sam toliko obu-
zet osjećajima da nisam znao što bih mu rekao. - Ostani s nama, Balthazare - izustih
- ostani malo...
- Krećemo za dva sata - reče on, pogladi rukopis pred sobom i neodlučno doda: -
Od ovoga bi mogao dobiti priviđenja i vrućicu.
- Dobro - uzvratih - ništa bolje i ne tražim.
- Svi smo mi još stvarni ljudi - reče - ma što nam ti pokušavao učiniti - onima
među nama koji su još živi. Melissa, Pursewarden - ne mogu ti odgovarati, jer su
mrtvi. Ili barem mi tako mislimo.
- Tako mi mislimo. Najbolji odgovori uvijek dolaze s onu stranu groba.
Sjeli smo i počeli razgovarati o prošlosti, prilično ukočeno, dakako. Bio je već ve-
čerao na brodu, pa mu nisam mogao ponuditi ništa doli čašu dobroga otočkog vina,
koje je on polako pijuckao. Kasnije me zamolio da mu pokažem Melissino dijete, pa
sam ga kroz bokore oleandara odveo do mjesta s kojega smo mogli zaviriti u veliku,
vatrom osvijetljenu sobu, gdje je ona ležala, lijepa i ozbiljna, usnula, s palcem u usti-
ma. Balthazarove tvrde tamne oči smekšale su se dok je promatrao njezino lako disa-
nje.
- Jednoga dana - podglas reče - Nessim će je ushtjeti vidjeti. I to vrlo skoro,
upamti. Počeo je pričati o njoj, raspitivati se. Kako bude stario, sve više će osjećati
da mu treba njezina potpora, pazi što ti kažem. - A zatim stade recitirati na grčkom:
»Prvo se mladi, kao vinova loza, uspinju po dosadnim potpornjima svojih starijih,
koji osjećaju njihove mekane i nježne prste na sebi; potom se stari, po lijepim
snažnim tijelima mladih, spuštaju u vlastitu smrt.« Nisam rekao ni riječi. U tom trenu
disala je samo soba, a ne naša tijela.
- Osamljen si ovdje - reče Balthazar.
- Ali divno, poželjno osamljen.
- Da, zavidim ti. Vjeruj mi.
Tada primijeti nedovršeni portret Justine koji mi u jednom drugom životu bijaše
darovala Clea.
- Portret - reče - slikanje kojega je prekinuo jedan poljubac. Kako ga je dobro po-
novno vidjeti - kako divno! - Osmjehne se. - To je kao da čuješ milu i poznatu
glazbenu frazu koja te vodi prema osjećaju što ga uvijek možeš nanovo prizvati, i ni-
kada te ne izdaje. - Nisam rekao ni riječi. Nisam se usudio.
185
On se okrene prema meni. - A Clea? - najzad upita glasom osobe koja zapitkuje
jeku.
Rekoh: - Dugo mi se već nije javila. Vrijeme ovdje ne postoji. Vjerujem da se
udala, otišla u neku drugu zemlju, da ima djecu, da je priznata slikarica... sve što bi
joj čovjek mogao poželjeti.
Radoznalo me pogledao i odmahnuo glavom. - Ne - reče, ali to bijaše sve.
Bila je već dobro odmakla ponoć kad su ga mornari pozvali iz mračnih maslinika.
Ispratio sam ga do žala, tužan što tako brzo odlazi. Brodić s veslima čekao je u plića-
ku, a u njemu mornar s uspravljenim veslima. Dobacio je nešto na arapskom.
Proljetno more bilo je zamamno toplo poslije sunčanog dana, pa me, dok se
Balthazar penjao u brod, obuze hirovita želja da otplivam s njime do parobroda koji
je stajao nepunih stotinjak metara od obale. To sam i učinio, te kružeći uokolo gledao
kako se penje na ogradu i kako podižu brodić na palubu. - Nemoj zapeti o propeler -
doviknuo je, te: - Kreni natrag prije nego prorade motori.
- Hoću.
- Ali, čekaj... prije nego odeš... Šmugnuo je u kabinu, brzo se vratio iz nje i bacio
nešto u more pred mene. Pljusnulo je, lagano. - Ruža iz Aleksandrije - dovikne - iz
grada što ima sve osim sreće koju bi mogao podariti svojim zaljubljenicima. - Zado-
voljno se nasmijao. - Daj je maloj.
- Balthazare, zbogom!
- Piši mi - usudiš li se!
Uhvaćen kao pauk u mrežu isprepletenih svjetlosnih zraka, koračajući prema oni-
ma žutim lokvama svjetlosti što su me i dalje dijelile od mračne obale, mahao sam
mu, a on mi je odmahivao.
Tutnuo sam dragocjenu ružu među zube i otpraćakao se natrag do odjeće na
šljunkovitoj obali, govoreći sebi u bradu. A tamo, rasprostrt na stolu u žutoj svjetlosti
svijeće, ležao je veliki pripis Justini - kako sam ga bio nazvao. Bio je iskrižan
opaskama, iščrčkan, posut zvjezdicama pitanja i odgovora nadrljanih tintom raznih
boja, strojopisom. Učinilo mi se da je na neki način znamen upravo one zbilje što
smo je nekoć među sobom dijelili - palimpsest{1} na kojemu je svatko od nas ostavio
osobne tragove, sloj nad slojem.
Moram li sada naučiti sve to gledati novim očima, privikavati se na istine što ih je
Balthazar dopisao? Nemoguće je opisati s kakvim sam uzbuđenjem čitao njegove
primjedbe - kadšto vrlo podrobne, a kad što kratke i otresite, kao na primjer u popisu
naslovljenom Neke zablude i nesporazumi, gdje je hladno upisao: »Broj 4. Justina da
je ’voljela’ tebe! Ako je ikoga ’voljela’, bio je to Pursewarden. Što to znači? Bila je
primorana poslužiti se tobom kao mamcem, kako bi njega zaštitila od ljubomore svo-
186
ga muža, Nessima. A Pursewardenu uopće nije bilo stalo do nje - vrhunska logika
ljubavi!«
Pred mojim duhovnim okom ponovno se uzdigne grad na pozadini glatkoga zrca-
la zelenog jezera i rastrganih slabina pješčare što obilježuje rub pustinje. Politika lju-
bavi, spletkarenje žudnje, dobro i zlo, vrlina i hir, ljubav i umorstvo, krišom se šulja-
ju mračnim kutovima aleksandrijskih ulica i trgova, bordela i salona - šuljaju se po-
put velikog jata jegulja u sluzavu mulju zavjera i protuzavjera.
Gotovo je već pucala zora prije nego sam se odvojio od čudesnoga humka papira
s primjedbama o mome pravom (unutarnjem) životu, te kao pijanac oteturao u kre-
vet, dok mi je glava pucala, odjekivala tim gradom, jedinim gradom u kojemu se još
mogu sresti i spariti sve krajnosti rase i običaja, gdje se prepliću unutarnje sudbine.
Dok sam tonuo u san, čuo sam oštar glas moga prijatelja koji je ponavljao: »Koliko ti
je stalo da doznaš... koliko još hoćeš znati?« »Moram znati sve, kako bih se napo-
kon oslobodio toga grada«, odgovarao sam u snu.
* * * *
»Kad uzbereš cvijet s grane, ona se u trenu vrati na staro mjesto. To ne vrijedi za
naklonosti srca«, kazala je jednom Clea Balthazaru.
* * * *
I tako sam, polako, nevoljko, bio vraćen na početnu točku, poput čovjeka kojemu na
kraju duga i preduga putovanja kažu da je hodao u snu. »Istina«, kazao mi je jednom
Balthazar, useknuvši se u staru tenisku čarapu, »istina je ono što najviše proturječi
sebi u vremenu.«
A Pursewarden drugom prilikom, što sam jednako dobro upamtio: »Kada bi stvari
bile uvijek onakve kakvima se čine, kako bi osiromašena bila mašta čovjekova!«
Kako ću se ikada osloboditi te kurve od grada - mora, pustinje, minareta, pijeska,
mora?
Ne. Moram sve to objektivno zabilježiti, crno na bijelo, dok se ne potroši sjećanje
i žudnja za njim. Znam da je ključ što ga pokušavam okrenuti u meni samom.
II.
Le cénacle{2}, znao nas je nazivati Capodistria u danima kada bismo se ranim jutrom
okupljali na brijanju u Mnemijanovu ptolomejskom salonu, sa zrcalima i palmama,
187
sa zavjesama od perlica i ljupkom mimikrijom bistre tople vode i bijelih lanenih ruč-
nika: pranje i pomazivanje mrtvaca. Dvorio nas je osobno taj grbavac ljubičastih oči-
ju, jer smo svi bili cijenjeni stalni gosti (mrtvi faraoni u otopini od sode, s utrobom i
moždanima koje valja ukloniti, obnoviti, zamijeniti). On sam, brijač, nerijetko je bio
neobrijan kada bi dojurio iz bolnice, gdje je brijao mrtvace. Ukratko, sretali smo se
ondje u kožom presvučenim stolcima, u zrcalima, a zatim se rastajali i odlazili svaki
za svojim poslom - Da Capo u obilazak svojih mešetara, Pombal teturavim korakom
do francuskoga konzulata (s okusom sprženih moljaca u ustima, mamuran i s osjeća-
jem da je cijelu noć hodao na očnim jabučicama), ja na nastavu, Scobie u policijsku
postaju, i tako dalje...
Imam negdje izblijedjelu fotografiju toga jutarnjeg obreda; snimio ju je siroti John
Keats, dopisnik agencije Globe. Čudno je sada gledati je. Vonja na mrtvački pokrov.
Živa slika aleksandrijskoga proljetnog jutra: tiho struganje mlinaca za kavu, tugalji-
vo gukanje tustih golubova. Sjećam se prijatelja po njihovim uzvicima: Capodistrijin
svojstveni »Fuj« i »Tja« na kakvu političku primjedbu, praćen suhim grohotom, na-
lik na riganje iz željeznog želuca; Scobiejev nikotinski kašalj »Ek, Ek«; Pombalov
tihi »Tiens«,{3} kao da si udario u triangl. »Tiens.«
A u jednom kutu eno i mene, u izlizanu kišnom kaputu - slika i prilika puč-
koškolskog učitelja. U drugome kutu sjedi siroti, maleni Toto de Brunei. Keatsova
kamera ulovila ga je u trenutku kad je podizao onaj prst s prstenom prema sljepooč-
nici - kobnoj sljepoočnici.
Toto! On je original,{4} numéro.{5} Uvelo, vještičje lice i dječački smeđe oči, kosa
što s čela raste u obliku slova »V«, čudnovati art nouveau{6} osmjeh. Ljubimac starih
dama iz visokog društva, odveć uznositih da bi plaćale žigoloe. »Toto, mon choux,
c’est toi!«{7} (Madame Umbada); »Comme il est charmant, ce Toto!«{8} (Athena
Trasha). A on živi od tih suhih korica hvale, muška starica, s rupicama na obrazima
što danomice tonu sve dublje u naboranu kožu lica kojemu je nemoguće odrediti sta-
rost, posve sretan, rekao bih. Da.
»Toto, comment vas-tu?« - »Si heureux de vous voir, Madame Martinengo!«{9} Bio
je ono što je Pombal prezirno nazivao »gentlemanom druge deklinacije«. Svojim
osmjehom kopao vam je raku, ljubaznost mu je bila anestetična. Premda mu imetak
bijaše skroman a ispadi nemaštoviti, kretao se samom maticom društvenog života.
Mislim da se s njime nije dalo bogznašto učiniti, jer je bio žensko, a ipak, da se rodio
kao žena, odavno bi bio iščezao s društvene pozornice zbog - cendranja. Kako nije
bio dopadljiv, pederastija mu je davala svojevrsnu privlačnost nedopušteno-
ga. »Homme serviable, homme gracieux«{10} (grof Banubula, general Cervoni - što bi
tko više mogao poželjeti?).
Premda u sebi nije imao humora, otkrio je jednog dana da može nasmijavati ljude
188
do suza. Osrednje je govorio engleski i francuski, ali kada bi mu god ponestala prava
riječ, ubacio bi neku kojoj nije znao značenja, a ta smiješna zamjena često bi se po-
kazala blistavom. To se u njega pretvorilo u manirizam. Tu je gotovo dosezao poezi-
ju - kao kad je rekao »Mušice su mi izmilile iz pisaćeg stroja«, ili »Danas su mi tre-
panirali auto«, ili »Trčao sam tako brzo da sam se počeo perutati«. Mogao je to činiti
na tri jezika, što ga je oslobađalo obveze da ih nauči. Govorio je vlastitim, Toto-jezi-
kom.
Onaj kojega nema na fotografiji, jer je toga jutra stajao iza kamere, bio je Keats -
svekoliko oličenje dobričine, čovjek bez trunke zla u sebi. Lagano je vonjao po zno-
ju. C’est le métier qui exige.{11} Nekoć davno želio je biti pisac, ali je skrenuo u
pogrešnu ulicu. Novinarski zanat toliko ga je priučio umijeću zadržavanja na površju
pravoga života (čini i činjenice o činima) da je počeo patiti od tipično novinarske ne-
uroze (novinari piju da je smire). Jer: u susjednoj ulici dogodilo se ili će se dogoditi
Nešto, a oni će za to doznati kad već bude prekasno da se vijest »pošalje«. Od
te opsjednutosti strepnjom da će propustiti djelić zbilje što je, unaprijed znamo,
beznačajan, čak besmislen, naš prijatelj je zaradio uobičajeni tik kakva viđamo u dje-
ce kad im treba na zahod - vrpoljenje na stolcu, nelagodno stiskanje i prebacivanje
noge preko noge. Već poslije nekoliko minuta razgovora uznemireno bi ustao i re-
kao: »Nešto sam zaboravio - odmah ću se vratiti.« Na ulici bi odahnuo i zvižduknuo
od olakšanja. Nikad ne bi daleko odmaknuo, nego bi naprosto prošetao po četvrti, tek
toliko da se smiri. Sve mu je, dakako, uvijek bilo posve normalno. Dvoumio bi hoće
li nazvati Mehmed Pašu glede procjene obrambene moći zemlje, ili pričekati do
sutradan... Džep mu je vazda bio pun kikirikija, što ih je krčkao zubima i pljuckao na
tlo, ćuteći neki nemir, ne znajući zašto. Poslije šetnje bi dojurio natrag u kavanu ili u
brijačnicu, sa stidljivim, obranaškim osmjehom na licu: pravi pravcati »agencijski
čovjek« - najbolje integrirani tip modernoga doba. Johnu ni na čemu nisi mogao
zamjeriti, osim na razini na kakvoj je odabrao živjeti svoj život - ali slično bismo
mogli reći i za njegova slavnog imenjaka, zar ne?
Njemu dugujem ovu izblijedjeli! fotografiju. Ta manija za ovjekovječivanjem, bi-
lježenjem, fotografiranjem svega! Ona se zacijelo temelji na osjećaju da ni u čemu
ne uživamo potpuno, da svakim dahom što ga uvučemo u sebe oduzimamo stvarima
cvijet njihove ljepote. Njegove »kartoteke« bile su goleme, prepune jelovnika s
potpisima važnih ljudi, naljepnica sa cigara popušenih u važnim prigodama,
poštanskih maraka, razglednica... Kasnije mi je to dobro poslužilo, jer je tako zabi-
lježio i poneke Pursewardenove obiter dictai.{12}
Istočnije na fotografiji sjedi dobri stari trbonja Pombal, s pravim diplomatskim
vrećicama ispod očiju. Napokon netko na koga zaista možemo potrošiti malo
nježnosti. Njega muči jedino strah da bi mogao izgubiti posao ili postati impuissant:
{13}
nacionalna strepnja svakoga Francuza od vremena Jean-Jacquesa. Često se sva-
189
đamo, ali prijateljski, jer živimo skupa u njegovu stančiću koji je vazda pun neplani-
ranih sitnica i sitnica dobro planiranih: les femmes.{14} Ali on je dobar prijatelj,
čovjek meka srca i uistinu voli žene. Kad me spopadne nesanica, ili kad se razbolim:
»Dis donc, tu vas bien?«{15}. Sve u stilu bon copaina.{16} »Ecoute, tu veux une aspiri-
ne?«{17} Ili: »Ou bien - j’ai une jaune amie dans ma chambre, si tu veux...«{18} (Ovo
nije tiskarska pogreška: Pombal je sve poules{19} nazivao »žutim ženama«.) »Hein?
Elle n’est pas mal - et c’est tout payé, mon cher. Mais ce matin, moi je me sens un
tout petit peu antiféministe - j’en ai marre, hein!«{20} U takvim prilikama obuzelo bi
ga gnušanje »Je deviens de plus en plus antropophage«,{21} govorio bi, kolutajući
onim smiješnim okom. A brinule su ga i prilike na poslu: ugled mu je padao, ljudi su
počeli govorkati, osobito poslije događaja što ga je nazivao »Vaffaire Sveva«,{22} a ju-
čer ga je generalni konzul zatekao kako briše cipele zavjesom u uredu konzulata ...
»Monsieur Pombal! Je suis obligé de vous faire quelques observations sur votre
comportement officiel! Ouf!«{23} Ukor prvoga reda...
Jasno je onda zašto na toj fotografiji Pombal onako ukočeno sjedi na stolcu, pre-
meće sve to u glavi, snuždena lica. Kasnije smo se prilično udaljili jedan od drugoga,
zbog Melisse. Srdio se što sam se zaljubio u nju, jer je ona samo plesačica u noćnom
klubu, pa kao takva nije vrijedna tolike pozornosti. Bilo je tu i snobovštine, jer je ona
sada praktički živjela sa mnom u stanu, a on je to smatrao ponižavajućim, možda čak
i nemudrim za diplomata.
- Ljubav je fosil u tekućem stanju - kaže Toto. - Spretno sročen epigram, nema
što! Zaljubiti se u ženu kakvoga bankara, e, to bi već bilo oprostivo, premda smi-
ješno... A bi li? U Aleksandriji se od srca dive samo spletki per se{24} a ako se zalju-
bite, postajete smiješni u društvu. (Pombal je provincijalac u duši.) Sjećam se veli-
čanstvene Melissine smirenosti i dostojanstvenosti u smrti, njezina vitkog tijela
stegnuta u zavoje, kao poslije kakva razorna i neopoziva udesa. Ah.
A Justine? Onog dana kad je snimljena ova fotografija, Cleino slikanje prekinuo
je jedan cjelov, kao što kaže Balthazar. Kako to dočarati kada se i sâm s toliko muke
prisjećam toga prizora? Čini se da moram uznastojati vidjeti jednu novu Justinu, no-
vog Pursewardena, novu Cleu... Hoću reći da moram pokušati strgnuti neprozirnu
opnu što se ispriječila između mene i zbiljnosti njihovih postupaka, a sačinjena je,
pretpostavljam, od ograničenja moga osobnog viđenja i moje naravi. Od moje zavisti
prema Pursewardenu, moje strasti prema Justini, moje sućuti prema Melissi. Sve su
to zrcala što iskrivljuju... Rješenje je u činjenicama. Moram zapisati sve što znam i
nastojati to učiniti razumljivim ili uvjerljivim i samom sebi, ako treba i uz pomoć
mašte. Ili, možda, činjenice prepustiti činjenicama? Možete li reći »on se zaljubio«
ili »ona se zaljubila«, a da ne pokušate dokučiti smisao toga, staviti ga u kontekst
vjerojatnosti? »Ta kučka«, rekao je jednom Pombal za Justinu. »Elle a l’air d’être
190
bien chambrée!«{25} A za Melissu: »Une pauvre petite poule quelconque...«{26} Možda

je imao pravo, ali je pravi smisao tih riječi ipak negdje drugdje. Ovdje, nadam se, na
ovom iščrčkanom papiru što ga tkam, kao pauk, iz unutarnjeg svojega života.
A Scobie? No, on je barem jasan kao dijagram - jednostavan kao nacionalna
himna. Na fotografiji se doima više nego zadovoljno, jer je nedugo prije bio doživio
apoteozu. Naime, poslije mnogih godina službovanja u egipatskoj policiji kao
bimbaš,{27} u - kao što je govorio »suton života« - bio je promaknut u... gotovo se i
ne usuđujem napisati te riječi, jer mogu zamisliti kako bi protrnuo od straha da će se
pročuti, mogu zamisliti kako bi ono njegovo stakleno oko zloslutno zakolutalo u svo-
joj duplji... u odjel Tajne policije. Hvala Bogu što nije više među živima, pa ne može
pročitati ove riječi i zadrhtati od straha. Da, to je Stari mornar,{28} tajanstveni gusar
iz ulice Tatwig, on glavom. Koliko nedostaje ovome gradu! (Način na koji je rabio
riječ »sablastan«!)...
Negdje drugdje u knjizi ispričao sam kako sam se, odazvavši se na jedan ta-
janstveni telefonski poziv, sastao s mojim negdašnjim prijateljem-gusarom u njegovu
krasnom uredu, kako me gledao preko stola i škljocao onim svojim loše namještenim
zubalom. Mislim da mu je to promaknuće bilo zagonetno koliko i meni, jedinom
čovjeku kojemu se povjeravao. Točno je, dakako, da je dugo živio u Egiptu i dobro
znao arapski, ali je u poslu bio prilično nezapažen. Što se jedna obavještajna agencija
nadala izvući iz njega? I ne samo to - što se on nadao izvući iz mene? Već sam po-
tanko ispričao kako društvance koje se svaki mjesec okupljalo da čuje Balthazarova
tumačenja načela Kabale nije imalo nikakve veze sa špijunažom; bila je to tek šačica
proučavatelja hermetičke filozofije, vlastitim zanimanjem privučenih predmetu tih
predavanja. Aleksandrija je grad sekta - i najpovršnija istraga bila bi mu otkrila
postojanje drugih društava, srodnih onome što se bavilo hermetičkom filozofijom
kojoj se Balthazar utjecao: steinerista, scijentista, uspenskista, adventista... Što je to-
liko snažno privuklo njegovu pozornost upravo na Nessima, Justinu, Balthazara, Ca-
podistriju, itd.? Nismo to znali protumačiti, ni on meni ni ja njemu.
- Nešto mi spremaju - tiho je ponavljao. - Tako kaže Kairo. - Bilo je očigledno da
ne zna ni tko su mu šefovi. Koliko sam shvaćao, radne je zadaće dobivao iz nepozna-
tih izvora, posredstvom šifriranih telefonskih poruka. Ali, ma tko da je bio taj »Ka-
iro«, dobro ga je plaćao: pa kad je mogao rasipati novac na glupava istraživanja,
kako sam ga mogao spriječiti da ga rasipa i na mene? Mislio sam da će mu mojih
prvih nekoliko izvješća o Balthazarovoj Kabali ubiti svako zanimanje za nju - ali
ne. Zahtijevali su više, još više.
I upravo toga jutra stari mornar s fotografije slavio je promaknuće i povišicu pla-
će, slavio to šišanjem u gornjem gradu, u najskupljoj brijačnici - Mnemijanovoj.
Ne smijem zaboraviti da je na ovoj fotografiji ujedno ovjekovječen jedan »tajni
191
sastanak«, zato nije čudo što se Scobie doimlje izbezumljeno. Ta okružen je sve sa-
mim špijunima u djelatnosti kojih je morao proniknuti - da ne govorimo o onomu
francuskom diplomatu za kojega se naveliko šuškalo da je šef francuske Deuxième...
{29}
Scobieju bi inače ova brijačnica bila preskupo mjesto za iskazivanje nadmoći, jer
živio je o bijednoj pomoračkoj mirovini i oskudnoj policijskoj plaći. Ali sada je
postao velika zvjerka.
Nije mi se usuđivao ni namignuti u zrcalu dok je grbavac, taktičan kao diplomat,
u zraku izvodio pokrete kao da ga uistinu šiša - jer Scobiejeva blistava lubanja bila je
tek lagano obrubljena paperjem kakvo viđamo na pačjim stražnjicama, a posljednjih
godina bio se odrekao i zimski prorijeđene brade u obliku torpeda.
- Moram priznati - grlato će ispaliti trenutak kasnije (u nazočnosti tolikih sumnji-
vaca, mi »špijuni« moramo govoriti »normalno«) - moram priznati, stari moj, da je
usluga ovdje vrhunska, Mnemijan je pravi majstor zanata. - Zatim, pročistivši grlo: -
Pravi umjetnik. - Glas bi mu poprimao svečani ton kad bi izgovarao tehničke izraze.
- Štos je u diplomi; imao sam bliskog prijatelja, brijača u Bond Streetu,{30} on mi je
to rekao. Moraš diplomirati, to ti je. - Mnemijan mu se zahvali pištavim glasom trbu-
hozborca. - Nema na čemu - velikodušno će starac. - Znam ja što je spretna ruka. -
Sada mi je mogao namignuti. Namignuh i ja njemu. Pogledali smo u stranu, i on i ja.
Kad ga je brijač pustio iz šapa, on ustade, škripajući kostima, pa izbaci onu svoju
gusarsku čeljust, dajući licu izraz punokrvna zdravlja. Samodopadno prouči odraz u
zrcalu. - Da - reče, kimnuvši kratko, autoritativno - nije loše.
- Elektromasaža tjemena, gospodine?
Scobie naduto odmahne glavom i pokrije tjeme crvenim tarbušom,{31} nalik na
zemljanu posudu za cvijeće. - Od toga dobivam ježurke - reče, a zatim se lukavo na-
ceri: - Ono što je ostalo zalijevat ću arakom.{32} Mnemijan se lagano nakloni toj ne-
nadanoj duhovitosti. Opet smo bili slobodni.
Ali zapravo uopće nije bio zadovoljan. Držao se pokunjeno dok smo Šerif-paši-
nom ulicom polako silazili prema obali. Zlovoljno se lupkao po koljenu mahaljkom
za muhe načinjenom od konjske strune i mrgodno pućkao onu svoju pokrpljenu lulu.
Razmišljao. Jedino je razdraženim tonom iznebuha ispalio: - Ne mogu smisliti onog
tipa Totoa. Taj i ne krije da je peder. U moje doba, mi bismo... - Dugo je rogoborio
sebi u bradu, a potom nanovo utonuo u šutnju.
- Što je, Scobie? - upitah ga.
- Zabrinut sam - prizna. - Stvarno sam zabrinut.
U gornjem gradu hod i držanje uvijek su mu poprimali neku ishitrenu razmetnost
- osobina po kojoj prepoznajemo slobodnoga Bijelog čovjeka, zaokupljena brigama
192
svojstvenima Bijelim ljudima - njihovim Bremenom, kao što kažu. Ako je bilo suditi
po Scobieju, teško im pada to Breme. Svakim pokretom odavao je bahatu neprirod-
nost: lupkao se po koljenima, sisao usnicu, zauzimao mrgodno zamišljen položaj
pred izlozima. Promatrao je ljude oko sebe kao da ih gleda sa štaka. Takve su me
kretnje pomalo podsjećale na junake rodne nam engleske pripovjedne proze, kad ono
stanu pred kamin u tudorskom stilu, pa bičem od bikova uda počnu lupkati po jaha-
ćim čizmama.
Kada smo stigli na početak arapske četvrti, bio se posve oslobodio prenemaganja.
Opustio se, podigao tarbuš da obriše znoj s čela, te počeo zvjerkati oko sebe umilnim
pogledom dugogodišnje srođenosti s tim krajem. Tu je on pripadao po usvojenju, tu
je uistinu bio svoj na svome. Izazivački bi se napio vode iz olovne slavine što strši iz
zida kraj džamije Gohari (javna česma), premda je Bijeli čovjek u njemu jamačno
bio svjestan da ta voda nipošto nije za piće. S tezge u prolazu dograbio bi štapić še-
ćerne trske ili slatki rogač i grickao ga nasred ulice. Tu su ga sa svih strana poz-
dravljali krici gole ulice, a on im razdragano odzdravljao.
- Y’alla, effendi, Skob.
- Nabarak said, ya Skob.
- Allah salimak.
Uzdahnuo bi i rekao: - Draga čeljad - i: - Nemaš pojma koliko volim ovaj kraj! -
sklanjajući se pred devom vodnjikava oka što je trapavo silazila niz usku uličicu, pri-
jeteći da će nas nabreklim vrećama bercima, divlje djeteline za stočnu hranu, srušiti
na zemlju.
- Bog ti dao još veći imetak.
- Uz tvoj blagoslov, majko.
- Blagoslovljen neka ti je dan.
- Smiluj mi se, o šeiče.
Scobie se ovdje kretao lakoćom čovjeka koji šeće vlastitim imanjem, polako,
raskošno, po arapski.
Sjeli smo u sjenu stare džamije, slušali pucketanje palmi i otegnuto zavijanje pa-
robroda, dolje negdje u nevidljivu zaljevu.
- Maloprije sam vidio naredbu - najzad će Scobie nujnim, klonulim glasom - u
vezi s onim što oni nazivaju »Pedirast«. U srce me pogodila, stari moj. Ne stidim se
priznati - nisam znao tu riječ. Morao sam je potražiti u rječniku. Naredba kaže da
takve pod svaku cijenu moramo isključiti iz naših redova. Opasni su za sigurnost
mreže. - Nasmijao sam se; na trenutak se činilo da će starac uzvratiti prigušenim hi-
hotom, ali mu potištenost nadvlada želju i ostavi je zakopanu, u obliku majušne udu-
bine u onim kao trešnja crvenim obrazima. Bijesno je pućkao lulu. - Pedirast - pre-
193
zirno je ponovio, te stao pipkati po džepu tražeći žigice.

- Mislim da ovi našijenci ništa ne razumiju - tužno reče. - A Egipćanima se, pak,
živo fućka ako čovjek ima neke Sklonosti - uz uvjet da je oličenje časti, kao ja. - Nije
se šalio kad je to rekao. - Ali sada, stari moj, ako moram raditi za ... znaš što... morao
bih im reći ... što kažeš?
- Ne budi lud, Scobie.
- Pa, ne znam - snuždeno će on. - Želim biti iskren prema njima. Ne činim ni-
kakvo zlo. Možda čovjek ne bi smio imati Sklonosti - kao ni bradavice ni veliki nos.
Ali što ja tu mogu?
- Vrlo malo, u tvojim godinama.
- Nizak udarac! - ispali gusar obuzet negdašnjim žarom. - Prljav. Okrutan. Izazi-
vački. - Pogleda me vragolasto, preko lule, pa se odjednom razvedri. A zatim zapo-
djene jedan od onih svojih divnih nevezanih monologa - novo poglavlje u sagi što je
bijaše satkao oko svoga najstarijeg prijatelja, sada već mitskoga Tobyja Manneringa.
- Toby je jednom bio dobio onu Bolest, znaš, zbog svoje neumjerenosti - mislim da
sam ti pričao. Nisam? Da, jest. Zarazio se. - Očito je ponavljao nečije riječi, i to
s užitkom. - Gospode, kako se ludirao kao mladić. Obarao vlastite rekorde. Na kraju
su ga stavili pod liječničku pasku i morao je nositi nekakvu Napravu. - Glas mu se
povisi gotovo za cijelu oktavu. - Hodao je uokolo s mufom od leopardova krzna kada
bi dobio izlaz na kopno, sve dok se dečki iz trgovačke mornarice nisu pobunili.
Otpravili su ga na šest mjeseci. U bolnicu. »Morat ćeš na istezanje« rekli su mu, a
tko zna što im je to značilo. Cijeli Tewkesbury ga je čuo kako urla, govorio je Toby.
Kažu ti da će te izliječiti, ali ne izliječe. Barem njega nisu. Nedugo zatim su ga
otpustili. Ništa za nj nisu mogli učiniti. Rekli su da boluje od Slijepe Obijesti. Jadni
Toby!
Namah utone u laki drijemež, oslonjen o zid džamije.
(»Mačji drijemež« govorio je, »ali me iz njega uvijek probudi deveti val.« - Koli-
ko će još dugo, zapitao sam se.)
Trenutak poslije deveti val ga kroz pjenu snova vrati na obalu. Prene se i uspravi.
- O čemu sam ono pričao? Da, o Tobyju. Otac mu je bio poslanik u Parlamentu. Na
vrlo Visokom Položaju. Sin bogatog tatice. Toby se najprije pokušao zarediti. Govo-
rio je da je osjetio Zov. Osobno mislim da je to bila samo krinka - Toby je bio veliki
ljubitelj kazališta, jest. Zatim je izgubio vjeru, vratio se starim navikama i nadrapao.
Hapali su ga. Na sudu je izjavio da ga je vrag natentao. »Nastoj da te opet ne na-
tenta«, odbrusio mu je fiškal. »Barem ne usred Tootinga.« Htjeli su ga strpati u rešt -
rekli su da boluje od neke rijetke boljke - mislim da su je nazvali cornucopia.{33} Ali
otac mu je, nasreću, pošao k predsjedniku vlade i isposlovao da se cijelu stvar za-
taška. Sreća je bila u tome, stari moj, što je u to doba cijeli Kabinet bolovao od te
194
Sklonosti. Sablasno. I predsjednik vlade, čak i canterburyjski nadbiskup. Imali su su-

osjećanja za sirotog Tobyja. Srećom po njega. Poslije je dobio matrikulu i otisnuo se
na more.
Scobie ponovno zadrijema, da bi se namah opet probudio, uz teatralan trzaj. - Sta-
ri Toby je bio taj - nastavi bez stanke, ali se sada stade pobožno križati i gutati dah -
koji me uveo u Vjeru. Jedne noći dok smo zajedno stražarili na Meredithu (krasan
stari brod), veli on meni: »Musavi, ima nešto što bi trebao znati. Jesi li ikada čuo za
Djevicu Mariju?« Naravno da jesam, onako, malčice. Ali nisam znao za što je ona
zadužena, da tako kažem...
Tada nanovo utone u san; sada mu je iz usta dopiralo tiho, graktavo hrkanje.
Pažljivo sam mu izvukao lulu iz ruke i pripalio cigaretu. Ganutljivi su bili ti izlasci i
ulasci u privid smrti. Ti kratki posjeti vječnosti u koju će se doskora nastaniti, zajed-
no s dragim likovima Tobyja i Budgieja i Djevice Marije s njezinim točno određenim
dužnostima... I da su ga morale opsjedati takve brige u godinama kada mu, koliko
sam mogao prosuditi, nije preostajalo znatno više doli hvalisanja riječima radi kojih
je mogao nadrljati! (Nisam imao pravo - Scobie je bio neukrotiv.)
Domalo se opet probudi iz dubljeg sna, strese, ustane i protrlja oči. Krenusmo
prema prljavima gradskim četvrtima, gdje je stanovao, u ulici Tatwig, u dvjema
trošnim sobama. - A ipak - ponovno se oglasi, nastavljajući misao savršenom toč-
nošću - lako je tebi kazati da im ne bih smio reći. Ali ja nisam siguran. - (Zastane uz
vrata jedne prodavaonice, udahne miris netom pečena arapskoga kruha i klikne: -
Miriše kao majčino krilo!) Trupkavi starčev hod ukorak mu je pratio misli. - Vidiš,
stari moj, Egipćani su divni. Dobrostivi. Dobro me poznaju. U neku ruku možda
su podmuklice, stari moj, ali podmuklice-dobrice, to ja uvijek kažem. Znaju biti trpe-
ljivi. Eto, Nimrod Paša mi i sâm neki dan reče: »Pederastija je jedno, a hašiš posve
drugo.« A znaš, on tako zbilja i misli. Vidiš, ja nikad ne pušim hašiš kad sam na
dužnosti - to bi bilo gadno. A opet, što Britanci mogu učiniti čovjeku na mome polo-
žaju? Ništa. Ali kada bi mi Egipćani i jednom... pa, našli nekakvu zamjerku, stari
moj, mogao bih izgubiti oba posla i obje plaće. To me muči.
Popeli smo se stubištem musavim od muha, punim nepravilnih mišjih rupa. -
Malko zaudara - suglasi se on - ali se i na to sasvim lijepo privikneš. To je od miše-
va. Ne, neću seliti. Godinama živim u ovoj četvrti - godinama! Svi me poznaju i
vole. A osim toga, tu je i stari Abdul, odmah iza ugla.
Zahihoće i zastane na prvome odmorištu, hvatajući dah, te skine onaj svoj lonac
za cvijeće, ne bi li bolje obrisao čelo. Zatim se poguri, objesi, kao i uvijek kad je
ozbiljno razmišljao, kao da ga pritišće težina samih misli. Uzdahne. - Nevolja -
prozbori polako i s izrazom čovjeka koji pošto-poto hoće biti određen, koji hoće što
jasnije oblikovati misao - nevolja sa Sklonostima je u tome što ih postaneš svjestan
195
tek kad više nisi uspaljeni mladac. - Ponovno uzdahne. - To ti je nedostatak nježnosti
stari moj. Kad ostaneš sam, počneš se služiti svakojakim lukavostima. Ali Abdul je
pravi prijatelj. - Ponovno zahihoće i razvedri se. - Zovem ga Bul Bul Emir. Ja sam ga
uveo u posao. Iz čiste prijateljske ljubavi. Sve sam mu kupio: dućan, ženicu. Nikad
nisam stavio prst na njega, niti bih to ikad mogao, jer volim toga čovjeka. Sad mi je
drago što sam to učinio, jer - iako starim - još imam pravog prijatelja. Svaki dan
skoknem k njima. Sablasno je koliko me to raduje. Od srca uživam u njihovoj sreći,
stari moj. Oni su mi kao sin i kći, siroti moji crnčići. Teško mi je kad čujem da se
svađaju. Brine me to zbog djece. Mislim da je Abdul ljubomoran na nju, i to ne bez
razloga, pazi što ti kažem. Čini mi se da ona voli očijukati. Ali što ćeš kad je seks
tako moćan po ovakvoj vrućini - jedna žličica dugo traje, kao što smo govorili za
rum u trgovačkoj mornarici. Ležiš i sanjariš o njemu kao o sladoledu, hoću reći o
seksu, ne o rumu. A ove muslimanske cure, stari, obrezuju ih. Svirepo. Zbilja svire-
po. To njih samo navodi na beskrajne razgovore o onoj stvari. Pokušao sam je nago-
voriti da nauči plesti ili vesti, ali je toliko glupa da ništa nije shvatila. Ismijali su
me. Nisam se naljutio. Samo sam im pokušao pomoći. Uložio sam dvjesta funti u
osnutak Abdulove trgovine - svu svoju ušteđevinu. Ali sada mu dobro ide - da, vrlo
dobro.
Okrijepljen tim monologom, starac krene u posljednji napad. Lakim korakom pri-
jeđosmo posljednjih deset stuba, a Scobie otključa vrata svojih soba. U početku je
bio unajmio samo jednu prostoriju, ali je sada, s novom plaćom, uzeo u najam cijeli
sirotinjski kat.
Najveća bijaše stara arapska odaja koja je u isti mah služila kao spavaća i
gostinjska soba. Cijelo pokućstvo u njoj bila je neudobna postelja s kotačićima i sta-
rinski stolić za kolače. Nekoliko štapića kineskog tamjana, policijski kalendar i Clein
nedovršeni portret gusara stajali su na trošnu okviru kamina. Scobie upali jedinu
prašnjavu žarulju - nedavno ju je nabavio i silno se njome ponosio (»Parafin upada u
hranu«) - pa se nehinjenim zadovoljstvom ogleda oko sebe. Zatim se na vrhovima
prstiju odšulja u suprotni kut sobe. U tami sam u prvi mah bio previdio drugog sta-
novnika sobe: jarkozelenu amazonsku papigu u mjedenom kavezu. U tom trenutku
bila je prekrivena tamnim suknom, što ga starac sada ukloni uz pomalo obrambeni
izraz lica.
- Pričao sam ti o Tobyju - započe - i kako je prošli tjedan proputovao kroz
Aleksandriju na putu za Jokohamu. Pticu sam od njega dobio; morao ju je prodati;
prokletnica je izazvala strašnu gužvu. Odličan je sugovornik, zar nisi, Ron, ha? Bri-
tak kao prdež, je li? - Papagaj tiho zviždukne i poguri se. - Bravo, momče - pohvali
ga Scobie, okrene se prema meni i dometne: - Dobio sam Rona za male pare, da, za
male pare. Hoćeš da ti ispričam kako?
Iznenada, bez vidljiva razloga, presamiti se od smijeha, gotovo priklopi nos kolje-
196
nima i stade nečujno zujkati, kao mali živi zvrk, da bi se napokon uspravio i jednako
se nečujno pljesnuo po bedru - bio je to iznenadni grč. - Nemaš pojma kakvu je
gužvu izazvao Ron - reče. - Toby je bio donio pticu na kopno. Znao je da papiga go-
vori, ali nije znao da govori arapski. Bože sačuvaj! Sjedili smo u kavani, raspredali
priče (nisam vidio Tobyja punih pet godina), kada se Ron iznenada oglasi. Na
arapskom. Znaš, deklamirao je Kalimu, vrlo pobožan, da ne kažem i sveti tekst iz
Kur’ana. Kalimu! I iza svake druge riječi - prdne, zar ne Ron? - Papiga se suglasi, uz
ponovni zvižduk. - Kalima, to je toliko sveto - važno je tumačio Scobie - da nas je za
tren oka opkolila razjarena gomila. Na svu sreću, znao sam što slijedi. Ako nemusli-
mana uhvate kako izgovara taj tekst, mogu ga istog trena podvrgnuti obrezivanju, to
sam znao! - Oko mu bljesne. - Ne bi baš bilo gala za Tobyja da ga obrežu dok je na
kopnu, zato sam se zabrinuo. (Ja sam već obrezan.) Nisam, međutim, izgubio priseb-
nost. On se htio potući, ali sam ga zadržao. Bio sam u policijskoj odori, znaš, pa mi
je bilo lakše. Obratio sam se rulji, rekavši im da ću bezbožnika i njegovu glupu pticu
strpati u rešt i izručiti ih tužiteljstvu. To ih je smirilo. Ali nikako nisam mogao
ušutkati Rona, čak ni onom njegovom koprenicom, je li, Ron? Kopile malo, recitirao
je Kalimu cijelim putom do kuće. Zato smo morali pobjeći na vrat na nos. Prava lud-
nica, časna riječ!
Počeo je svlačiti policijsku odoru dok je pripovijedao, a tarbuš okvačio o zahrđali
željezni čavao iznad kreveta, poviše raspela u maloj udubini u kojoj je stajao i vrč s
vodom za piće. Odjene otrcan stari kaputić s limenim pucetima, pa brišući glavu
nastavi: - Moram reći da je bilo divno nakon toliko vremena ponovno vidjeti starog
Tobyja. Naravno da je morao prodati pticu poslije onog cirkusa. Nije se više usudio
hodati s njome po dokovima. A i ja sam se pokolebao, pa se sada više ne usuđujem
iznositi je iz sobe, najviše zato što me strah da možda još koješta zna. - Uzdahne. -
Druga dobra stvar - nastavi - bio je Tobyjev recept za umjetni whiskey - jesi li ikad
čuo za to? Nisam ni ja. Bolji je od škotskoga, a prava bagatela, stari moj. Odsada ću
sam praviti pića, zahvaljujući Tobyju. Evo. Pogledaj ovo. - Pokaže mi prljavu bocu
punu neke plamene tekućine. - Ovo je domaće pivo - reče - i to odlično. - Napravio
sam tri boce, ali su druge dvije eksplodirale. Nazvat ću ga »Plaza«.
- Zašto? - upitah. - Zar ćeš ga prodavati?
- Ne, za Boga miloga! - zgrane se Scobie. - To je samo za domaću uporabu. - Za-
mišljeno se potapša po trbuhu i oblizne usne. - Kušaj jednu čašu - reče.
- Ne, hvala.
Starac baci pogled na svoj veliki ručni sat i naškubi usne. - Uskoro ću morati
izmoliti Zdravo Mariju. Morat ću te izbaciti, stari. Ali daj da na tren pogledamo kako
napreduje umjetni whiskey, hoćeš?
Silno me zanimalo vidjeti kako on izvodi te nove pokuse, pa sam rado krenuo za
197
njim na stubište, a zatim u ruševnu udubinu u koju bijaše smjestio izlizanu pocinčanu
željeznu kadu, koju je valjda kupio izričito za te nezakonite radnje. Stajala je pod
prljavim zahodskim prozorom, a police oko nje bile su načičkane pomagalima novo-
ga obrta: tucet praznih pivskih boca, dvije okrhnute, i golema noćna posuda koju je
uvijek zvao moja »Baština«, da ne spominjemo odrpani suncobran za plažu i kaljače.
- A čemu služe? - nisam mogao odoljeti pitanju, pokazujući prema kaljačama. - Zar u
njima gnječiš grožđe ili krumpir?
Scobiejevo lice poprimi usidjelički, žmirkavo-prezirni izraz, što je redovito znači-
lo kako je takvo lakomisleno pitanje posve neumjesno. Pozorno naćuli uši, kao da
osluškuje zvuk vrenja. Zatim klekne na drhtavo koljeno, pa se sumnjičavim ali bud-
nim okom zagleda u sadržaj kade. Ono stakleno oko davalo mu je više negoli meha-
nički izraz, dok je zurilo u ustajalu mješavinu kojom kada bijaše do vrha ispunjena.
Ravnodušno frkne i podsmjehne se prije nego što se ponovno osovi na noge, škripa-
jući zglobovima. - Nije baš onako kako sam očekivao - prizna. - Ali dat ćemo mu
vremena, treba mu vremena. - Liznuo je malo tekućine s prsta i zakolutao staklenim
okom. - Kanda se malo ukisilo - prizna. - Kao da se netko popišao unutra. - Budući
da su jedino Abdul i on imali ključ te nezakonite pecare, mogao sam zadržati izraz
nevinosti.
- Hoćeš li kušati? - snebivljivo upita.
- Hvala ti, Scobie - neću.
- Ah, što mogu - mudro reče - možda bakreni sulfat nije bio svjež. Morao sam na-
ručiti rabarbaru iz Blightyja. Četrdeset funta. Ona mi se činila prilično ustajala kada
sam je dobio, to priznajem. Ali znam da je omjer dobar, jer sam sve pomno proučio s
mladim Tobyjem prije negoli je otputovao. Treba mu vremena, eto što mu treba.
Ponovno ozaren nadom, odvede me natrag u sobu, zviždučući poluglasno nekoli-
ko kitica popularne pjesme koju je pjevao naglas samo kada bi se napio rakije. Glasi-
la je otprilike ovako:
Ja želim
Nekog da bude moj,
Ja žudim
Voljet na način svoj;
Dugo sam bježo od svakog zla,
Al sad je moram ljubit ja!
Ti dum - Ti dam - Ti dum...
198
Negdje na tom mjestu napjev se strmoglavo obruši i utihne, premda je Scobie

mrmljao riječi i prstom davao ritam. Tada sjedne na krevet i zagleda se u iznošene ci-
pele.
A onda se naglo, bez razmišljanja (premda brzo sklopi oči kao da hoće zauvijek
odagnati tu temu razgovora) zavali na krevet, stavi ruke pod glavu i reče:
- Prije nego odeš htio bih ti priznati jednu sitnicu, stari. Može?
Sjeo sam na neudobni stolac i kimnuo. - Može - odlučno ponovi i udahne. - Evo
ovako: ponekad, u doba punog mjeseca, spopadne me. Potpadnem pod Utjecaj.
Bilo je to pomalo zagonetno odstupanje od uobičajena ponašanja, jer se starac
sada doimao prilično uznemiren vlastitim priznanjem. Progutao je slinu, a zatim
nastavio slabašnim, smjernim glasom, lišenim uobičajene razmetljivosti. - Ne znam
što me to spopadne. - Nisam posve shvaćao o čemu govori. - Hoćeš reći da hodaš u
snu ili tako nešto? - On odmahne glavom i ponovno proguta slinu. - Pretvaraš li se u
vukodlaka, Scobie? - On ponovno odmahne glavom, kao dijete koje se sprema
briznuti u plač. - Odjenem ženske krpe i stavim svoj Dolly Varden{34} - protisne,
razrogači oči i dobaci mi patetični pogled.
- Što? - rekoh.
Na moje krajnje zaprepaštenje on ustane, ukočenim korakom priđe ormaru i
otključa ga. Unutra, obješen na vješalici, izjeden od moljaca i neočetkan, visio je
ženski kostim staromodna kroja, a o čavlu kraj njega stari mastan zvonoliki šešir. Za-
cijelo taj njegov Dolly Varden, kako ga je nazivao. Par pretpotopnih plesnih cipela s
vrlo visokim potpeticama i dugačkim zašiljenim vršcima upotpunjavao je tu grozo-
mornu odoru. Nije bio posve siguran kako bi odgovorio na smijeh što ga u taj mah
nisam mogao suzdržati. Odvratio je slabašnim hihotom. - Smiješno, je li? - reče, ali
je, unatoč nasmiješenu licu, i dalje lebdio na rubu plača, tugaljivim tonom vabio su-
ćut. - Ne znam što me to spopadne. A opet, znaš, uvijek je to ono isto staro uzbuđe-
nje...
Na te riječi obuze ga nagla i svojstvena mu promjenljivost raspoloženja: nelagoda
i zbunjenost ustupiše mjesto nekoj novoj živahnosti. Pogled mu izgubi čeznutljivost i
posta vragolast. Priđe ormaru, te pred mojim zapanjenim pogledom natakne šešir na
ćelavu glavu. U tren oka zamijeni vlastitu sliku slikom male stare drolje, s očima
okruglim kao puceta i nosom oštrim kao britva - drolje iz doba Waterloo Bridgea,
prave pravcate Tuppeny Upright.{35} Smijeh i zgranutost smotaše se u meni u gole-
mi uzao, ali ni jedno ni drugo nije moglo doći do riječi. - Za ime Boga! - napokon
viknuh. - Ne šetaš se okolo u tome, Scobie?
- Samo - reče Scobie, bespomoćno sjedne na krevet i ponovno utone u mračno
raspoloženje koje je njegovu smiješnom lišcu davalo još smješniji izraz (na sebi je
još imao Dolly Varden) - samo kad padnem pod Utjecaj. Kad nisam potpuno Odgo-
199
voran, stari moj.

Sjedio je ondje, skrhan. Ispustio sam tihi zvižduk zaprepaštenja, a papiga ga
smjesta ponovi. Ozbiljno, nema što! Tek tada sam shvatio zašto su misli što su ga ci-
jelo jutro morile bile onako pune samoispitivanja. Jasno, ako u takvim haljinama
hoda po arapskoj četvrti... Mora da mi je pogodio misli, jer reče: - Ratna mornarica
je samo ponekad u luci. - Zatim čedno nastavi: - Naravno, ako bi nedajbože zagusti-
lo, rekao bih da sam se prerušio. Ipak sam ja policajac, ako ćemo pravo. Na kraju
krajeva, i sâm Lawrence od Arabije je nosio spavaćicu, nije li? - Kimnuo sam. - Ali
ne Dolly Varden - dometnuh. - Moraš priznati, Scobie, da je to nadasve originalno... -
i tu me spopade smijeh.
Scobie je gledao kako se smijem, a još je sjedio na postelji s onim fantastičnim
pokrivalom na glavi. - Skini to! - zavapio sam. Gledao me ozbiljno i zabrinuto, ali se
nije ni maknuo. - Sada znaš sve - reče. - Najbolje i najgore o starome pomorcu. Ali,
što sam ono htio...
U taj tren začu se kucanje na vratima. Zapanjujućom prisebnošću Scobie žustro
šmugne u ormar i bučno se zaključa u nj. Priđoh vratima. Na odmorištu stajao je slu-
ga s vrčem punim tekućine za koju reče da je za efendi Skoba. Preuzeo sam je,
otpustio ga, vratio se u sobu i pozvao starca koji se za tren pojavi preda mnom - sada
posve priseban, gologlav i u kaputiću.
- Umaknuli smo mu za dlaku - uzdahne. - Što je htio? - Pokazah mu vrč. - Ah, to -
to je za umjetni viski. Svaka tri sata.
- No, da - napokon rekoh, i dalje se boreći s novim i neprobavljivim otkrićima o
njegovoj naravi - moram ići. - Još sam lebdio na eksplozivnoj granici između zapa-
njenosti i smijeha pri pomisli na Scobiejev dvostruki život u doba punog mjeseca -
kako li je uspijevao izbjeći bruku sve ove godine? - kad on reče: - Samo tren, stari.
Ispričao sam ti sve ovo samo zato što želim da mi učiniš uslugu. - Umjetno mu je
oko sada važno kolutalo, pritisnuto mislima. Ponovno se poguri. - Sve ovo bi mi
moglo nanijeti neizrecivu štetu - protisne. - Neizrecivu štetu, stari druže.
- I ja mislim.
- Stari - reče Scobie. - Hoću da mi oduzmeš ove prnje. To je jedini način da svla-
dam Utjecaj.
- Da ti ih oduzmem?
- Nosi ih. Stavi ih pod ključ. To će me spasiti, stari moj. Znam da hoće. Jer to lu-
dilo u meni je odveć jako, kad me uhvati.
- Važi - rekoh.
- Bog te blagoslovio, sinko.
Zajedno smo u stare novine umotali kostim za noći punog mjeseca, a smotuljak
200
vezali konopcem. Scobiejevo olakšanje miješalo se s dvojbom. - Nećeš ga izgubiti? -

zabrinuto reče.
- Daj mi ga - odlučno odvratih, a on mi skrušeno pruži smotuljak. Dok sam silazio
stubištem zovnuo me da izrazi olakšanje i zahvalnost, te dodao: - Izreći ću molitvicu
za tebe, sinko. - Vraćao sam se polako preko dokova, sa smotuljkom ispod ruke,
razmišljajući hoću li se tu čudesnu priču ikada usuditi povjeriti nekome s kime bi je
vrijedilo podijeliti.
Ratni brodovi ljuljali su se u svojima tmastim odrazima - šuma jarbola i užadi u
trgovačkoj luci što se lako njihala među slikama u zrcalu vode, a s nekog brodskog
radija trještao je najnoviji šlager što je bio netom dopro do Aleksandrije:
Stari Tirezija, tako mudar stari vjetropir,

Svaki hir mu samo vraća mir,
Starom Tireziji...
* * * *
III.
Teškoća je, dakle, čini se, samo u tome kako ovaj novi i zbunjujući materijal ugraditi
u (pod?) kožu staroga, a da ne izmijenim ili neizlječivo pomutim temeljni oris mojih
likova ili rješenja kojima su, vidim, skloni. Te zlatne ribice koje čeznutljivo kruže u
svojoj velikoj plitici svjetlosti - gotovo i nisu svjesne da je njihov svijet, polje njiho-
va kretanja, pun okuka...
Sunce na zalazu, koje s lučkih staza bijaše odagnalo sve osim crnih obrisa stranih
ratnih brodova, ipak je za sobom ostavilo treperavo sivilo - igru svjetlosti bez boje ili
odjeka na morskoj površini još prošaranoj jedrima. Brodice što su brzale prema oba-
li, klizile su glatkim površjem unutarnjeg dijela luke, hitro se provlačeći amo-tamo
među parobrodima, kao miševi među velikim čizmama sirovih seljana. Izdanci to-
povskih cijevi na Jean Bartu polako su se micali - njihali se - a zatim tonuli u zlo-
voljni muk, upereni u ružičasto srce grada, gdje su se najviši minareti još zlatili
u posljednjim zrakama sunčeva zalaska. Jata mladih golubova ljeskala su se. kao
konfeti i okretala se krilima prema svjetlosti. (Lijepo sročeno!)
Ali velika, mjedom uokvirena okna u jedriličarskom klubu plamtjela su kao dija-
manti, bacala blještavu svjetlost na snježnobijele stolove s hranom, palila vatru u ča-
201
šama, draguljima i očima, u onom posljednjem titravom požaru, prije negoli budu
navučene teške zavjese, a lica okupljena u čast Mountoliveu osjenča toplo bljedilo
svjetlosti voštanica.
Svetkovina građanskoga reda; nepresušna obzirnost, srdačnost, popustljivost...
Razuzdanost i bolećiva osjećajnost... ljubav dokrajčena nehajem... bol utopljena u
krevetima drugih... To je Aleksandrija - grad-mati nesvjestan svoje poezije oprimje-
rene u imenima i licima od kojih je sazdana njegova povijest. Poslušajte.
Tony Umbada, Baldassaro Trivizani, Claude Amaril, Paul Capodistria, Dmitri
Randidi, Onouphrios Papas, grof Banubula, Jacques de Guéry, Athena Trasha,
Ðambulat beg, Delphine de Francueil, general Cervoni, Ahmed Hassan-paša, Pozzo
di Borgo, Pierre Balbz, Gaston Phipps, Haddad Fahmy Amin, Mehmet Adm,
Wilmont Pierrefeu, Toto de Brunei, pukovnik Neguib, Dante Borromeo, Benedict
Dangeau, Pia dei Tolomei, Gilda Ambron... Poezija i povijest trgovine, pjesnički
metri Levanta koji je progutao Mletke i Genovu. (Imena što će ih namjernik jednom
možda čitati na nadgrobnom kamenju.)
Riječi su se dizale kao oblak pare i obavijale Mountolivea (ta večer bila je prire-
đena u njegovo slavlje), a on je stajao i razgovarao s Nessimom, svojim domaćinom.
U uglađenom izrazu njegova lica zrcalila se sva stilizirana suzdržanost besprijekorna
odgoja. Ta dva muškarca zaista su uvelike nalikovala jedan drugome; jedino je
Nessimova tamna put bila glatka, čista, a oči i ruke nemirne. Unatoč razlici u godina-
ma, dobro su pristajali jedan drugome, pa i po sklonostima, koje se tijekom godina
nisu ni za mrvu promijenile, premda se gotovo i nisu dopisivali cijelo vrijeme Mo-
untoliveova izbivanja iz Egipta. Mountolive je uvijek pisao Leili, a ne njezinim sino-
vima. Kada se vratio, počeli su zajedno provoditi vrijeme, svjesni da imaju jednako
mnogo tema za razgovor kao i nekada. Oštri udarci njihovih tenis-reketa svakoga su
proljetnog popodneva odjekivali na igralištu Poslanstva, u doba kada drugi obično
spavaju. Zajedno su jahali pustinjom; satima sjedili jedan uz drugoga; proučavali
zvijezde teleskopom što ga je Justine bila dala postaviti u Ljetnom dvorcu. Skupa
su slikali i lovili. Otkad se Mountolive vratio u Egipat postali su, zapravo, gotovo ne-
razdvojni. Večeras je obojicu obasjavala blaga svjetlost i podjednako im isticala lica,
prikrivajući sijede vlasi na Mountoliveovim sljepoočnicama i sitne bore oko za-
mišljenih, ispitljivih Nessimovih očiju. U svjetlosti voštanica činilo se da su vršnjaci,
čak članovi iste obitelji.
Tisuće lica i prigušenih riječi koje nisam razumio (»Svi se mi natječemo u trci,
nesvjesni vlastitih manjkavosti«, kaže jedan lik u Pursewardenovoj knjizi), a među
svima bilo je samo jedno koje sam žarko želio vidjeti - crno, strogo lice Justinino.
Nakon što sam pročitao one hladne, nesmiljene Balthazarove riječi, moram i sebe
početi gledati u novome svjetlu. Kako izgleda čovjek kad je »zaljubljen«? (U
engleskom tu riječ treba izgovarati tonom tihog blejanja.) Peccavi!{36} Budala! Stojim
202
tu u svome jedinom poštenom odijelu, s nogavicama što su nošenjem izgubile oblik i

izlizale se, zaljubljeno i kratkovidno zurim uokolo, ne bih li barem na tren vidio ženu
koja... Zar je važno? Ne treba mi Keatsovo umijeće fotografiranja; znam da zacijelo
nisam ni ružniji ni neugodniji od drugih; samoljublje mi je vjerojatno prilično veliko
- ta kako je moguće da nijednom još nisam zastao i na trenutak se barem upitao zašto
bi se Justine morala okrenuti i baš meni podariti svoju naklonost?
Zar joj ja mogu dati nešto što ne može dobiti na drugome mjestu? Zar je njoj do
mojih knjiških razgovora i nevještih milovanja - njoj koja je svu jeftinu aleksan-
drijsku muškadiju držala u šaci? »Mamac!« Bolno mi je podnijeti tu misao, progutati
je, a u njoj je ipak sadržana sva vjerodostojnost okrutne istine. Štoviše, ona mi
razjašnjava stvari što ih dosad nisam mogao protumačiti - ostavštinu, na primjer,
koju mi je Pursewarden oporučno ostavio. Mislim da je to učinio zbog osjećaja krivi-
ce; ta znao je kakvo zlo Justine nanosi Melissi, »ljubeći« mene. A ona ga je, sa svo-
je strane, samo štitila od moguće Nessimove osvete (kako se blago i mirno doimlje
Nessimovo lice u svjetlosti voštanica). Jednom je, uzdahnuvši, rekao: »Ništa nije
lakše inscenirati u našemu gradu nego smrt ili nestanak.«
Tisuću izgovorenih riječi što tragaju jedne za drugima, kao što korijenje vapi za
vlagom - skriveno značenje života prerušeno u razdragane osmjehe, u oči prekrivene
rukama, u pakost, u groznice strasti i zadovoljenja (Justine sada doručkuje u miru,
okružena visokim crnim slugama, a večera u biranome društvu, pri svjetlosti voštani-
ca. Počela je ni od čega - s ulice - a sada je zakonita žena najpristalijeg bankara u
gradu. Kako je do toga došlo? Teško biste ikada pogodili gledajući taj tamni, ljupki
lik, one njezine drske poglede, osmjeh prelijepih bijelih zuba...) A ipak, jedan posve
običan razgovor može u sebi nositi zametak cijeloga jednog života. Balthazar je,
primjerice, naišavši na Cleu pred crvenim brokatnim zastorom, s čašom pernoda u
ruci, mogao izustiti:
- Clea, imam ti nešto reći - obuhvaćajući pogledom, dok je govorio, toplozlaćanu
boju njezine kose i put što kupanjem u moru na toplom proljetnom suncu bijaše
poprimila medne tonove koji su se prelijevali u boju pržena šećera.
- Što? - Nevine njezine oči bile su plave kao različak, utisnute u glavu kao
istančano izrađeni ukrasi - remek-djelo draguljara. - Reci, dušo.
Crne kose (bojio ju je), tihim glasom, ugođenim na svojstveno mu cinično kri-
ještanje, Balthazar reče:
- Otac ti je bio kod mene. Brine ga nedopuštena veza s nekom ženom, u koju si
se, navodno, upustila. Čekaj, ne prosvjeduj i ne vrijeđaj se.
Jer Clea ga je gledala kao da ju je dirnuo u ranu, a tužne, ozbiljne usnice, naškub-
ljene kao u djeteta, preklinjale su ga da ne prodire još dublje.
- Kaže da si nevinašce, guščica, i da Aleksandrija nedužnima ne dopušta...
203
- Balthazare, molim te.

- Ne bih ti bio rekao da me nije dirnuo njegov nehinjeni strah... ne od bruke, koga
je briga za ogovaranja? Strah ga je da te ne povrijede.
Tihim, prigušenim glasom, nalik na misao zapakiranu i stlačenu na stotinku svoga
obujma, Clea reče:
- Već mjesecima nisam bila nasamo s Justinom. Shvaćaš li? Prekinule smo kad
sam ja prestala slikati. Ako želiš da ostanemo prijatelji, nemoj mi to nikad više spo-
minjati. - Osmjehne se, drhtavo, jer je Justine upravo u taj mah doplovila do njih,
toplo i razdragano se smiješeći. (Sasvim je moguće voljeti one kojima nanosimo
najviše bola.) Hodala je okrećući se u svjetlosti voštanica, nalik na veliku morsku
pticu, te napokon došla do mjesta gdje sam stajao.
- Ne mogu doći večeras - šapne mi. - Nessim hoće da ostanem kod kuće.
Još i sada ćutim nepojmljivu težinu razočaranja tim riječima.
- Moraš - promrmljah. Zar sam mogao znati da je nepunih deset minuta prije toga
bila rekla Nessimu, znajući da on ne voli bridž: - Dušo, mogu li poći na bridž kod
Cervonijevih - treba li ti auto? - Bila je to zacijelo jedna od onih rijetkih večeri kad je
Pursewarden pristao na sastanak s njom u pustinji - sastanci na koje je odlazila, ne-
pogrešivo, kao mjesečar. Zašto? Zašto?
Balthazar u tom trenutku nastavi:
- Tvoj otac je rekao: »Ne mogu to gledati, a ne znam što bih morao učiniti. Kao
da gledam malo dijete kako preskače konopac kraj nekoga opasnog, nezaštićenog
stroja.«
Clei udare suze na oči i polako opet iščeznu dok je dovršavala piće.
- Svršeno je s time - zaključi, pa istim pokretom okrene leđa i Balthazaru i temi
razgovora. Zatim, naškubljenih usta, započe razgovor o beznačajnim sitnicama s gro-
fom Banubulom, koji se klanjao i ljuljao, galantno, kao Scobiejev papagaj šćućuren
na prečki. Godilo joj je vidjeti kako ga njezina ljepota pogađa izravno, naočigled,
kao kiša zlatnih strjelica. Domalo, Justine ponovno prođe kraj njih, a u prolazu
dohvati Cleu za ručni zglob.
- Kako je? - upita Clea tonom osobe koja se raspituje za bolesno dijete. Justine
uzvrati jedva zamjetnim grčem na licu i dramatično protisne:
- Oh, Clea, vrlo loše. Strašno sam pogriješila. Nessim je divan - nikako to nisam
smjela učiniti. Posvuda me slijede. - Gledale su se sućutno dug trenutak. Bio je to
prvi njihov susret nakon duljeg vremena. (Toga popodneva Pursewarden je zapisao:
»Nekoliko kratkih i ne baš neosjećajnih primjedbi iz moje bolesničke postelje na ra-
čun te večeri.« Nije ležao u postelji, ne, sjedio je u kavani na rivi i osmjehivao se dok
je pisao.) Poruke izrečene i neizrečene, izmiješane i isprepletene, bremenite strujama
204
naših života, našim zebnjama, himbenošću, jadima. Justine je sada pričala o svome
braku koji se vanjskome svijetu još činio čistim po obliku i sadržaju - sadreni odljev
savršenstva na kojemu sam im i sâm zavidio kada sam ih prvi put sreo. »Brak vjernih
duša« - pomislio sam; ali gdje naći tu »velebnu dvoglavu zvjerku«? Kad je prvi put
postala svjesna strašne ljubomore Nessimove, ljubomore duhovno nemoćna čovjeka,
zgranula se i užasnula, pojmivši kako je pogreškom upala u zamku. (Clea je sve to
promatrala, ali samo kao prijateljica, kao da proučava promjene temperature u ne-
moćne bolesnice, bez želje da obnovi ljubav što ju je osjećala prema toj smušenoj Ži-
dovki koja ni samu sebe nije razumjela.)
Justine je tome događaju prišla na drukčiji, znatno jednostavniji način, pomislivši
kako je svoje muškarce dotad uvijek prosuđivala po mirisu, a sada se, eto, prvi put
nije sjetila obratiti tome osjetu. A Nessim je posjedovao bezmirisnu čistoću
pustinjskoga zraka, pustinje ljeti, nepouzdane i suhe. Bio je čist. Kako je mrzila
čistoću! A poslije? Da, gadio joj se zlatni križić što mu se gnijezdio u dlakavim gru-
dima. Bio je Kopt - kršćanin. (Tako žene razmišljaju u skrovitosti vlastite duše.) Ali
Justine je zbog stida od takvih misli udvostručila strast i pažnju prema mužu, premda
je čak i između poljubaca, u dubini duše žudjela samo za mirom i spokojem udo-
vištva! Zar ja sve ovo samo zamišljam? Mislim da ne.
A kako se sve to dogodilo? Želimo li razumjeti, valja nam krenuti unatrag, kroz
veliki Interlinear, kroz pripis što ga je Balthazar sagradio oko moga rukopisa, od
onoga trenutka kada je Clein rad na portretu prekinuo jedan poljubac. Čudno je sada
promatrati taj portret, nedovršen, na starinskom kaminu otočke kuće. »Bila joj je si-
nula neka misao, ali joj još nije dospjela do usana.« A tada su joj usne, nježno, do-
dirnule ono što je trebao dodirnuti vlažni slikaričin kist. Poljupci i potezi kistom -
da, a ja bih morao pisati o sirotoj Melissi!
Kako je neukusan cio taj čin što ga opisujem - ono što je Pursewarden nazvao
»beživotnim cjelovom prisnih prijateljica«; i kako nevin! Crne rukavice na portretu
imale su, kada bi ih zakopčala, malen srcoliki otvor. A Clea je tim nevinim, smi-
ješnim cjelovom samo htjela izraziti udivljenje i sućut prema Justininoj priči o izgub-
ljenu djetetu - kćerci - koju su joj oteli dok se mala igrala na riječnom sprudu. - Oni
njezini zglobovi, majušni ručni zglobovi. Da si samo vidjela kako je lijepa i krotka
bila, prava vjeverica. - Promukli glas, turobne oči i naškubljene usnice, jamice u
obrazima. Ispružena ruka, palac i kažiprst spojeni u opis obujma tih majušnih ruč-
nih zglobova. Clea je dohvatila i poljubila srce u crnoj rukavici. Zapravo je poljubila
dijete, majku. Iz naivnosti Cleine, iz duboke njezine sućuti, proizišao je razorni oblik
jedne jalove ljubavi. Ali, odveć žurim. A opet, kako mogu jasno opisivati događaje
koje i sâm jedva razumijem - te dvije žene u ateljeu kod sv. Sabe; hvata se mrak; jed-
na plava a druga brončana, među krpama i lončićima s bojom, okružene dragim
portretima: Balthazar, da Capo, čak i Nessim, Clein najmiliji prijatelj? Teško ih je
205
naslikati trajnom bojom a da im se obrisi ne razliju.

Justine u to vrijeme... bez podrijetla, poslužila se smicalicom, mudrom, po mišlje-
nju Aleksandrijaca. Udala se za Arnautija, stranca, ali na kraju navukla na sebe
društveni prijezir, dopustivši mu da se rastavi od nje i napusti je. Malo tko je i znao i
mario za udes djeteta. Nije bila »priznata u društvu«, kao što kažu... Bijeda ju je, na
neko vrijeme, natjerala za šačicu pijastera po satu pozirati studentima slikarstva u
Atelijeru. Clea, koja je za nju znala tek iz pričanja, prolazila je jednog dana dugač-
kom galerijom, a Justine je upravo pozirala. Zadivljena tamnoputom aleksan-
drijskom ljepotom njezina lica, Clea ju je angažirala za izradu portreta. Tako su
nastajali oni dugi razgovori u tišini slikanja; jer Clea je svoje modele voljela puštati
da pričaju, slobodno, uz uvjet da miruju. To je u njihove crte lica unosilo svojevrsnu
ispodpovršinsku živost, a pogled im ispunjavalo nesvjesnim razmišljanjima -
istinskom ljepotom u inače beživotnoj puti.
Clea je u svojoj plemenitoj bezazlenosti samo htjela proniknuti u prazninu u kojoj
je živjela Justine sa svojim jadom, dobiti tek činjenični prikaz jednog duha u sukobu
sa samim sobom: jer vlastite nesreće stvaramo sami, a one nose otiske vlastitih nam
prstiju. Sâm taj čin bio je tek njezin nespretan pokušaj da pronikne u tajnu pravoga
iskustva, prave patnje - kao što se usrdni molitelj nada da će dodirom svetoga čovje-
ka prenijeti na se milost Božju koja mu sâmom nije dana. Taj cjelov nije se nijed-
nog trenutka nadao uzvratnu cjelovu, nije očekivao da bude preslikan, kao leptir u
zrcalu. Bio bi to preskupo plaćen unaprijed smišljeni čin. Takvim se i pokazao! Cle-
ino tijelo se borilo, želeći se osloboditi povoja nevinosti, kao što se dijete ili kip bore
za život pod prstima ili pod porođajnim kliještima svojega stvoritelja. Njezin posrtaj
bio je uzrokovan nezrelošću mladosti, dok se Justinin pad nije moglo pripisati godi-
nama; njezina nevinost bila je nezaštićena poput sjećanja. Clea se samo divila sabra-
nosti Justinina bola, samo za njim tragala, a našla se sučeljena s gorkim talo-
gom neprizivane ljubavi.
Imala je »bijelo srce«, kao što slikovito kaže arapska izreka, a dok je slikala
tamnu Justininu glavu i ramena najednom joj se pričinilo da sâm kist, iz poteza u po-
tez, počinje oponašati milovanja koja ona nije bila ni predvidjela niti pak kanila do-
pustiti. Dok je slušala onaj snažan duboki glas kako pripovijeda o nevoljama - njoj
su se one činile poželjnim samo zato što su pripadale djelatnom, živom svijetu
iskustva - zadržavala je dah, nastojala ne misliti ni na što doli na nesvjesne znake do-
bra ponašanja u žene koju je slikala: na ruke koje su u tome trenutku još ležale u kri-
lu, na tihi glas, na suzdržanost što je odavala istinsku snagu. Čak i ona, neiskusna,
nije mogla učiniti drugo nego sažalijevati Justinu kad bi ova, primjerice, rekla: - Ne
vrijedim ja mnogo, znaš. Samo znam izazivati tugu, kao što je govorio Arnauti. On
me urazumio, naučio me da je važan jedino užitak - osjećaj suprotan sreći, njezin tra-
gični dio, rekla bih. - Cleu je to dirnulo, jer joj se činilo da Justine zapravo nikad nije
206
iskusila užitak - za to treba velikodušnosti. Egoizam je tvrđa u kojoj conscience de

soi-même{37} izjeda sve, kao koroziv. Istinski je užitak u davanju, naravno.
- A što se tiče Arnautija, dovodio me gotovo do ludila svojim ispitivanjima. Ono
što sam gubila kao žena, dobivala sam kao pacijentica - njegovo zanimanje za »moj
slučaj«, kao što je govorio, prevagnulo je nad ljubavlju koju je možda gajio prema
meni. A kada sam izgubila dijete, počela sam mrziti u njemu ono zbog čega sam ga
prije smatrala vrlo osjećajnim i dobrodušnim čovjekom. Bit će da si čitala njegovu
knjigu, Moeurs. Mnogo toga u njoj je izmislio - najviše kako bi zadovoljio vlasti-
to samoljublje i vratio mi milo za drago zbog načina na koji sam mu bila ranila po-
nos, odbivši tobožnje »izlječenje«. Dušu ne možeš staviti u udlage. Kažeš li Francu-
zu: »Ne mogu s tobom voditi ljubav dok si ne predočim palmu«, on će izići i posjeći
najbližu palmu.
Clea je bila odveć plemenita da bi mogla voljeti drukčije nego strasno; a istodob-
no, mogla je mirne duše voljeti osobu s kojom se viđala samo jednom godišnje. Du-
boka, mirna rijeka njezinoga srca taložila je svoje slike, neprestance ih zrcaleći u za-
huktaloj svojoj struji, puštajući ih da tonu u sjećanje, dublje nego u mnogih od nas.
Prava bezazlenost nije u stanju činiti ništa banalno, a kada se združi s plemenitošću
srca postaje najranjivijom osobinom pod kapom nebeskom.
U toj provali samorazornih osjećaja, po naponu i vatrenosti usporedivih sa smi-
ješnim strastima kakve školarke često gaje prema svojim učiteljicama, a ipak prože-
tih žestokim nagonima zrelosti (demonski prividi iskusne ljubavi kojima se Justine
uvijek mogla suprotstaviti onima koji su stajali nad njom) osjećala je prave boli
odrastanja, starenja: put i duh povlačili su se pred zahtjevima kojima - znala je - nije
mogla udovoljiti, koji su joj prijetili razaranjem. U sebi je naslućivala prve na-
govještaje dotad nepoznata čuvstva: kao da se žumance u njoj odvaja od jajeta. To su
ti čudesni oblici ljudskog odrastanja.
Jadnica, morala je iskusiti sva ona smiješna unutarnja nesuglasja što smo ih svi
osjetili - doživljavati vlastito tijelo kao sloj živoga vapna što se nevoljko gasi pri spa-
ljivanju skrivena leša prijestupnika. Cio jedan svijet tajnih sastanaka, nagona što
žežu kao užareno željezo, dvojbi - sve se to iznenada sručilo na nju. Toliko velika
bila je njezina duhovna pomutnja, da bi sjedila i zurila u preobraženu Justinu, poku-
šavajući se sjetiti kako ona zapravo izgleda iza one izobličujuće opne, one mrene ko-
jom Afrodita prekriva oči ljubavnika, pogođene mutnim, neprozirnim oblikom sveto-
ga sljepila. Bila je u groznici cio dan do trenutka kada bi se sastala sa svojim mode-
lom. U četiri je već stajala pred zatvorenim vratima atelijera, odakle je jasno vidjela
kut u kojemu je Justine već sjedila, listala Vogue i pušila, čekala prekriženih nogu.
Na um bi joj, primjerice, pala misao: »Daj Bože da ne dođe, da se razboljela, otputo-
vala. Kako bi mi dobro došla njezina ravnodušnost!« Bila je i začuđena, jer je to ga-
207
đenje dopiralo iz istih staništa kao i želja da još jednom čuje onaj promukao, rasko-
šan glas - jer se i gađenje rađalo iz nade da će još jednom vidjeti svoju ljubljenu. Te
dvojnosti čuvstva zbunjivale su je i strašile naglošću svojih promjena.
Kadšto bi, opet, poželjela otputovati, ne bi li osjetila još potpuniju pripadnost svo-
joj prijateljici! Sirota ludica, nije ju mimoišlo ništa s dugačkog popisa samoobmana
od kojih je satkana ljubavna veza. Pokušala je pribjeći drugim užicima, i otkrila da
takvih nema. Znala je da se srce umara od jednoličnosti, da su navika i očaj družice u
postelji ljubavi, pa je čekala, strpljivo, poput starice, da onemoćalo tijelo prestane sli-
jediti svoje porive, da iskorači iz veze koju, shvaćala je, sama nije tražila. Uza-
lud. Svakog je dana dublje tonula. Ali sve joj je to, ipak, donijelo koristi: dokazalo
joj da takvi odnosi ne odgovaraju njezinoj naravi. Baš kao što je muškarac od prvog
trena svjestan kako se oženio pogrešnom ženom, ali više ništa ne može učiniti. Na-
pokon je shvatila da je žena i da joj je mjesto uz muškarce - a to joj je nakratko ubla-
žilo jad.
Takvo izvrtanje zbîlje bilo je, međutim, itekako zanimljivo za osobu koja je uvi-
đala da je stanovita čuvstvena pometnja dragocjena za umjetnicu u njoj. »Na putu
prema atelijeru iznenada bi osjetila kako postaje čudesno bestjelesna, kao da je lik
naslikan na platnu. Osjetila bi bol pri disanju. Trenutak kasnije, obuzeo bi je tako
snažan osjećaj sreće i ugode, te joj se činilo da lebdi. Činilo joj se da je samo težina
cipela drži na tlu. Kao da će svaki čas poletjeti sa zemlje, probiti se kroz opnu sile
teže i neće se moći zaustaviti. Taj osjećaj bio je toliko oštar, te bi morala zastati
i osloniti se o najbliži zid, a zatim hodati uza nj, pognuta, kao da hoda palubom pre-
kooceanskog broda, usred uragana. Poslije bi uslijedili drugi neugodni osjeti - kao da
joj stežu glavu užarenim kliještima, kao da čuje klepet krila u ušima. Dok je drijema-
la u krevetu, iznenada bi joj se rogovi zabili u mozak i okovali joj um; u mjedeno-
crvenom bljesku ugledala bi zakrvavljene oči mitrijačke životinje.{38} Bila je prohlad-
na noć s mekanim džepovima umjetne svjetlosti u arapskom gradu. Ulicama su šetali
čudni tipovi s dugačkim nauljenim pletenicama, u odjeći sa šljokicama; crni anđeli;
muškarci-žene predgrađa.« (Prepisujem ove riječi iz povijesti bolesti jedne Balthaza-
rove duševne bolesnice - bila je doživjela živčani slom zbog »ljubavi« - uzvraćene ili
neuzvraćene, tko zna? Zar je važno? Etiologija ljubavi i ludila jednaka je, osim po
opsegu, a opis iz ovoga navoda dobro bi došao ne samo Clei nego i svima nama.)
Ali Justine nije pričala samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti, koja ju je tištila od-
lukama što ih je valjalo donijeti. Sve što je Clea tada osjećala njoj se činilo pomalo
besmislenim. Kao što prostitutka ne mora biti svjesna da je u postelju primila pjesni-
ka koji će je ovjekovječiti sonetom što ga ona nikad neće pročitati, tako ni Justine, u
potrazi za dubljima spolnim užicima, nije bila svjesna da će oni obilježiti Cleu: osla-
biti joj moć davanja nepodvojene ljubavi - za što je po naravi najviše i bila stvorena.
Nezrelost, eto što. A ipak, jadnica, nije mislila ništa zlo. Bila je naprosto žrtva istoč-
208
njačke želje za ugađanjem; htjela je svojoj zlatokosoj prijateljici podariti blaga što ih
bijaše prikupila vlastitim iskustvom, a koja joj, na kraju krajeva, nisu bila ni od
kakve koristi. Davala je sve, a ničemu nije znala vrijednosti, prava parvenu{39} duše.
Znala je odgovoriti na ljubav (s bilo koje strane), ali samo mlakim, prijateljskim
gestama. Tijelo joj zapravo ništa nije značilo. Bilo je nasamareno. A ona beskrajno
skromna. Takvo davanje zapravo je sablažnjivo, jer je prostodušno poput Arapina,
nedozrelo, neistančano kao seljačka sklonost opijanju. Rođeno je znatno prije nego
što je u rascjepkanoj psihi europskog čovjeka stvoren pojam ljubavi - spoznaja (ili
tlapnja) koja ga je načinila najranjivijim stvorom pod kapom nebeskom, podložnim
gladi što je može utoliti jedino prejedanjem, ali nikada zadovoljiti; pojam što je hra-
nio cijelu jednu književnost sazdanu od prenemaganja, a koji je po temi zapravo mo-
rao pripasti religiji - pravom području svoga djelovanja. Kako izraziti sve to?
A opet, unutar jedne drukčije ljestvice odnosa, nije manje važna ni činjenica da se
ta žena - zbunjena, mučena hirovitošću osjećaja, preplavljena zastrašujućim oblicima
vlastitih dotad neprepoznatih lica - bacila u maticu te mêlée{40} (kao vojnik koji se
boji smrti) i ranila one koje je uistinu najviše voljela i kojima se najviše divila: Cleu,
mene, a na kraju i Nessima. Neki se ljudi rađaju kako bi nanosili dobro ili zlo u većoj
mjeri nego ostali; oni su nesvjesni nositelji boleština kojima sami ne nalaze lije-
ka. Mislim da bismo ih, možda, morali proučavati, jer je moguće da promiču stvara-
laštvo jednako koliko i tobožnju pokvarenost i zbrku koju šire ili traže. Čak ni sada
se ne usuđujem reći da je bila glupa ili neosjećajna; samo kažem da nije znala pre-
poznati što se u njoj zbiva (u »tamnoj komori srca«), da nije znala staviti u pravi
okvir zastrašujuću sliku vlastite beznačajnosti u svijetu uobičajena djelovanja. Svo-
jevrsni ponor što je, čini se, zjapio oko nje sastojao se, zapravo, samo od jednoga: od
nemogućnosti da nađe vrijednost u sebi, da si prida smisao. A to ubija svaku radost;
to samo po sebi nije ništa drugo nego unutarnji moral duše koja je pronašla najlagod-
niji put do sreće, duše koja se ne stidi vlastite golotinje.
Lako je meni suditi sada kada sam malo dublje zavirio u istinu o njezinoj i mojoj
kobi. Siguran sam da se duboko stidjela načina kojim me obmanjivala i pogibelji u
koju me dovodila. Jednom u kavani »El Bab«, gdje smo sjedili uz arak i razgovarali,
briznula je u plač, poljubila mi ruku i rekla: - Ti si dobar čovjek, zbilja si dobar. I
strašno mi je žao. - Zbog čega joj je bilo žao? Zbog tih suza? A ja sam joj pričao o
Goetheu. Glupan! Imbecil! Mislio sam kako ju je možda tronula osjećajnost mojih
riječi. I darove sam joj donosio. A darivala ju je i Clea, onda kao i sada. No čudno je
što je Clei, toj nadasve nadarenoj i tankoćutnoj slikarici, tada prvi put zakazao ukus u
odbiru ukrasnih predmeta. Kad se samo sjetim onih aleksandrijski prostačkih broše-
va i naušnica! Ne mogu razumjeti to čudo, osim ako ljubiti ne znači - pobenaviti...
Da.
A, opet, ne znam; sjećam se Balthazarove suhe opaske na margini: »Skloni smo«,
209
piše on, »zauzimati visoko moralne stavove o takvim pitanjima - ali tko će zapravo
osuditi sebe zato što je posegnuo da uzbere jabuku koja, dozrela, čeka na suncem
obasjanu zidu? Žene Justinina temperamenta i podrijetla uglavnom ne bi imale hra-
brosti oponašati je, čak i kada bi to slobodno mogle. Koju cijenu mora platiti duh
kako bi izdržao snove i petit mal{41} kako bi liječnik uvijek zatekao vruće čelo i izraz
krivice na licu? Ne znam. Teško je izdvojiti moralno svojstvo u slobodnome činu. A
svako ljubovanje s osobom koja je manje od nas upućena u ljubav posjeduje još i do-
datnu slatku draž što se temelji na spoznaji da mi tu osobu izopačujemo, da je baca-
mo u blato iz kojega nastaju strasti - zajedno s pjesmama i teorijama o Bogu. Možda
je mudrije ne donositi sud?«
Osim toga, i u svagdašnjem je životu bilo nedoumica u kojima je Justini trebala
podrška.
- Čudi me i pomalo plaši što me zaprosio Nessim. Ta, ja ga gotovo i ne poznajem.
Što bih trebala činiti, draga moja Clea, smijati se, stidjeti, ili i jedno i drugo?
Clea je u svojoj bezazlenosti bila očarana tom viješću, jer joj je Nessim bio naj-
draži prijatelj, a misao da bi mogao unijeti dostojanstvo i nježnost u zaista nesretan
Justinin život, činila joj se ohrabrujućom - rješenjem svega. Kad vapimo upomoć
zbog zbrke što smo je oko sebe stvorili, što može biti bolje od viteza koji nam slu-
čajno jaši ususret? Justine prekrije rukama oči i s mukom protisne:
- Srce mi je na trenutak poskočilo i upravo sam htjela viknuti »Da«; ah, Clea, dra-
ga, pogodit ćeš zašto. Treba mi njegov novac kako bih ušla u trag maloj - kažem ti,
mora da je negdje u Egiptu, da strašno pati, osamljena, možda i zlostavljana.
Počela je plakati, a onda prestala, naglo, srdito.
- U želji da i sebe i njega zaštitim od moguće propasti, rekla sam Nessimu: »Ni-
kad ne bih mogla voljeti čovjeka kao što si ti: nikad ti ne bih mogla pružiti ni trenu-
tak sreće. Hvala ti i zbogom.«
- Ali, jesi li sigurna?
- Iskoristiti čovjeka zbog imetka to, bogami, neću.
- Što ti hoćeš, Justine?
- Prvo, hoću dijete. Zatim hoću pobjeći od očiju svijeta u neki miran kutak gdje
ću moći upoznati sebe. Štošta o sebi ne razumijem. Treba mi vremena. Danas mi je
Nessim opet pisao. Što hoće? Zna sve o meni.
Cleinom glavom prođe ovakva misao: »Ljubav iz samilosti je najopasnija stvar na
svijetu.« Ali ona je odagna i još jednom zamisli kako će taj nježni, mudri, iskreni
čovjek prkositi brojnim Justininim nevoljama i biti im branom. Jesam li nepravedan
što joj pripisujem još jednu želju koju bi takvo rješenje moglo zadovoljiti? (To jest
želju da se otarasi Justine, da se oslobodi zahtjeva što ih je ova postavljala njezinu
210
srcu i njezinu umu. Bila je posve prestala slikati.) Dobrome Nessimu - onomu viso-
kom, tamnoputom liku koji se ravnodušno prepuštao struji društvenog života - trebao
je takav izazov; ta, kako bi čistokrvni vitez mogao časno ispuniti svoju dužnost kad
ne bi bilo dvoraca u kojima sjede sjetne djeve s preslicom u ruci? Nessimovi i Justi-
nini interesi u svemu su se poklapali, osim u potrebi za ljubavlju.
- Ali nije važan novac - reče ona; i uistinu je znala da to važi za Nessima. On
zapravo nije mario za svoj golemi imetak. Ali ovdje valja napomenuti da je već bio
učinio nešto što je dirnulo i osvojilo Justinu. Sastajali su se često, službeno, kao
poslovni suradnici, u salonu hotela Cecil, i razgovarali o braku nepristrano kao
aleksandrijski trgovci koji udružuju svoje tvrtke za prodaju pamuka. Tako se to radi
u ovome gradu. Mi smo duhovni ali i svjetovni ljudi, i uvijek povlačimo jasnu grani-
cu između ljubavnoga i obiteljskog života. To razlikovanje je dio ustroja medite-
ranskog žica, drevnog i dirljivo prozaičnog.
- A da ti razlika u imetku ne bi otežavala odluku - rekao je Nessim, pocrvenio i
pognuo glavu - predlažem da ti za rođendan darujem nešto što će ti pomoći da na
sebe počneš gledati kao na posve nezavisnu osobu - kao ženu, Justinu. Ta odurna po-
misao na novac što se uvlači u sve glave u ovome gradu i sve truje! Oslobodimo je
se, prije negoli donesemo bilo kakvu odluku. - Pružio joj je preko stola tanki zeleni
ček na kojemu je pisalo: »tri tisuće funta«. Dugo je zurila u nj, zatečena, ali ga nije
doticala.
- Nisam te uvrijedio? - naposljetku je brzo izustio, zamuckujući od nelagode. - Ne
- odvrati ona. - To je u tvome stilu. Samo, što ću kad te ne volim?
- Ne smiješ se, naravno, truditi da me zavoliš. Kakav bi nam to život bio?
Nessim joj dobaci vatren, stidljiv pogled, a zatim obori oči, kao da ga je strogo
prekorila. - Reci mi što ću - protisne ona nakon što je neko vrijeme šutjela. - Molim
te reci mi. Ne mogu iskorištavati tvoj novac i tvoj položaj, a da ti zauzvrat ništa ne
dajem, Nessime.
- Kada bi pokušala - reče on nježno - ne bismo se morali obmanjivati. Život ne
traje dugo. Dužni smo pokušati naći put do sreće.
- Možda želiš spavati sa mnom? - iznenada upita Justine, zatečena a ipak ne-
izmjerno dirnuta njegovim tonom. - To možeš. Da. Ah! Učinila bih sve za tebe,
Nessime - sve.
Ali on se lecne i reče: - Mislio sam na razumijevanje u kojemu prijateljstvo i
bliskost mogu zamijeniti ljubav dok, i ako, ona ne dođe, a nadam se da hoće. Na-
ravno da ću spavati s tobom - ja ljubavnik, ti prijateljica. Tko zna? Možda do godinu
dana. Na kraju krajeva, svi su aleksandrijski brakovi neka vrst poslovnog rizika.
Bože moj, Justine, kakva si ti ludica. Zar ne vidiš da trebamo jedno drugo, a da to još
posve ne shvaćamo? Vrijedno je pokušati. Svašta nam se može ispriječiti na putu.
211
Ali ne mogu odagnati pomisao da si upravo ti žena koju najviše trebam u cijelo-
me ovome gradu. Muškarac može željeti mnoge žene, ali željeti ne znači trebati. Ja
mogu željeti druge, a tebe trebam! Ne usuđujem se reći isto u tvoje ime. Kako je ži-
vot surov, kako besmislen. - Justini dotad nitko nije bio nešto slično predložio - nitko
joj ponudio partnerstvo tako trijezno, smišljeno, s tako čistom namjerom. To ju je, i
nehotice, zadivilo. - Ti nisi čovjek koji igra na sve ili ništa - polako reče. - Poznato je
da naši bankari, majstori u rukovanju novcem, pobudale kad je riječ o ženama. - Po-
loži mu ruku na zglob.
- Morao bi poći liječniku, dragi moj. Uzeti ženu koja kaže da te nikad neće moći
voljeti..., kakva je to nepromišljenost? Nemoj, molim te!
Nije joj odgovorio, svjestan da njezine riječi nisu zapravo upućene njemu, da su
dio dugih njenih unutarnjih razgovora sa samom sobom. Kako mu se lijepim činilo
ono njezino ravnodušno lice, omamljeno vlastitom jednostavnošću. A ona naprosto
nije mogla vjerovati da je netko može cijeniti zbog onoga što ona jest - ako uopće i
jest netko. Nessim pomisli o sebi kako je nalik kockaru koji stavlja sve na jedan
okret ruleta. Justine je sada stajala na samom rubu odluke, kao mjesečar na litici.
Hoće li se probuditi prije negoli skoči, ili će pustiti da san potraje? Kao žena, još je
osjećala potrebu za postavljanjem uvjeta, za još dubljim povlačenjem u skrovitost
svoga bića u koje je taj muškarac prodirao svojom upornom, zamamnom nježnošću.
- Nessime - reče - probudi se. - I nježno ga pretrese.
- Budan sam - smireno će on.
Vani, na trgu s palmama nagrizenima morskim vjetrom, padala je sitna kiša. Bio
je deseti Zu-el-Higga, prvi dan Kurban-bajrama. Na trg su se slijevali ogranci dugač-
ke povorke ljudi u šarenim haljama. Nosili su velike svilene stijegove i kadionice,
znamenja vjere koju su štovali, te pjevali ulomke iz litanija: litanija zaboravljene nu-
bijske rase koja svake godine prikazuje svoje veliko uskrsnuće u džamiji Nebi Dani-
ela. Svjetina se veselila; prošarana jarkim bojama. U zraku treperio je zvuk tamburi-
na, a u nastupima tišine, poslije vike i pjevanja, oglašavalo se nenadano damaranje
izduženih bubnjeva kojih se koža neznatno ugibala pod siktavim udaraljkama. Konji
su njištali a zastave se nadimale poput jedara u poslijepodnevu mokrom od zvjezdo-
likih kapi kiše. Zaprežna kola puna šareno odjevenih prostitutki iz arapske četvrti
prolazila su, praćena prodornim povicima i pjesmom mladića, zveketom cimbala i
struganjem mandolina: sve u blještavim bojama, kao tropska životinja.
- Nessime - neoprezno reče Justine. - Uz jedan jedini uvjet – da večeras svakako
spavamo zajedno. - Njemu se koža na licu zategne; stisne zube u ljutiti odgovor: - Uz
nedostatak odgoja morala bi imati i mrvu inteligencije - gdje ti je ta mrva?
- Oprosti - protisne ona, shvativši kako ga je duboko i neočekivano razljutila. -
Samo sam htjela biti sigurna. - On ublijedi. - Moj prijedlog bio je posve drukčiji -
212
reče, vraćajući ček u novčanik. - Strašno me čudi kako ne razumiješ. Dakako da mo-
žemo provesti noć zajedno, ako to hoćeš postaviti kao uvjet. Uzmimo sobu u hotelu,
ovdje, sada, odmah. -Povrijeđen, bio je uistinu prekrasan, a ona odjednom shvati
kako njegova mirnoća nije slabost, kako se pod njegovim zbunjujućim mislima i pro-
mišljenim riječima krije neka nesvakidašnja osjetljivost, možda i ne baš dobra. - Što
bismo mogli dokazati jedno drugome - nastavi on nježnije - time ili suprotnim od
toga: da nikad nećemo voditi ljubav? - Justine tada shvati svu beznadnu neumjesnost
vlastita prijedloga. - Duboko se stidim svoje neotesanosti - reče, ah zapravo nije tako
mislila. Htjela je samo učiniti ustupak njegovu svijetu i njemu samome - svijetu na-
viknutom na uglađenost za kakvu je sama bila još odveć sirova, koju još nije zna-
la cijeniti; svijetu što može sebi dopustiti da njeguje osjećaje nametnute ukusom.
Svijetu koji je mogla »zbaciti s nogu« jedino kad mu je stajala kožom uz kožu, da
tako kažem! Ne, nije se stidjela jer, ma kako prostački zvučale one riječi, nagonski je
znala da je imala pravo. Ono što je bila predložila zaista je ključ za pristup
muškarčevoj biti, za spoznavanje - ne toliko njegove moći, jer nju je moguće ispitati
ili naslutiti - nego za pronicanje u samu srž njegove ličnosti. Samo činom tjelesne
ljubavi možemo spoznati tu istinu jedno o drugome. Gorko je žalila što nije bio do-
voljno mudar, što joj je uskratio izvrsnu priliku da osobno vidi što se skriva ispod
njegove ljepote i odlučnosti. A ipak, kako je mogla navaljivati?
- Dobro - reče on - jer brak će nam se temeljiti na osjetljivim odnosima. Bit će to
uvelike pitanje ponašanja, dok...
- Oprosti - odvrati ona. - Zbilja nisam znala kako bih se časno ponijela prema tebi,
a da te ne razočaram.
On je lako poljubi u usta i ustane. - Najprije moram dobiti majčino dopuštenje i
izvijestiti brata. Presretan sam, premda se još ljutim na tebe.
Zajedno su krenuli prema automobilu, a Justine iznenada osjeti veliku slabost,
kao da ju je netko iznio iz dubine bića i ostavio nasred oceana. - Ne znam što bih ti
još mogla reći.
- Ništa. Moraš početi živjeti - dovikne on dok je automobil odmicao, a ona imala
osjećaj da ju je ćušnuo posred lica. Ušla je u najbližu kavanu, naručila šalicu vruće
čokolade i ispila je, držeći je drhtavim rukama. Zatim je zagladila kosu i namazala
lice. Znala je da joj ljepota služi tek kao reklama, pa ju je s prijezirom njegovala. Da,
po nečemu je ipak bila žena.
Nessim se dizalom popeo u ured, sjeo za pisaći stol i napisao dopisnicu s ovim ri-
ječima: »Najdraža moja Clea, Justine se pristala udati za mene. Nikad joj to ne bih
bio predložio da sam mislio kako ću time umanjiti ili bilo kako pomutiti njezinu ili
moju ljubav prema tebi...«
Zatim, uplašen mišlju da bi - štogod napiše Clei - to moglo zvučati bljutavo,
213
razdere list i prekriži ruke. Poslije duljeg razmišljanja podigne uglačanu slušalicu i
okrene Capodistrijin broj. - Da Capo - mirno reče. - Sjećaš li se kako sam govorio da
ću uzeti Justine za ženu? Sve je sređeno. - Polako spusti slušalicu, kao da teži cijelu
tonu, i ostade sjediti, zagledan u vlastiti odraz na ulaštenu stolu.
* * * *
IV.
Sada kad je obavio najvažniji posao oko nagovaranja Justine, izgubio je samopo-
uzdanje i osjetio kako ga obuzima posve novo čuvstvo: strašna stidljivost, posve-
mašnja nevoljkost da stane pred lice majci i razloži joj svoje nakane. To ga je zbunji-
valo, jer je oduvijek bio blizak s majkom, a povjerenje među njima utemeljeno u lju-
bavi odveć dubokoj da bi je trebalo tumačiti riječima. Ako se ikada sramio ili bio u
neprilici, to nikada nije bilo pred njom, nego pred nespretnim bratom. A sada? Nije
se bojao majčina negodovanja - znao je da će mu odobriti želje čim joj ih iskaže. Što
ga je onda kočilo? Nije znao. A ipak je crvenio kada bi pomislio na nju, pa je cijelo
jutro proveo u nemirnim nehotičnim radnjama, laćao se knjige i smjesta je odlagao,
nalijevao piće i zaboravljao na nj, počinjao crtati, te naglo ispuštao ugljen iz ruke i
zlovoljno šetkao vrtom velike kuće. Telefonirao je u ured i rekao kako mu nije do-
bro, a onda, kao i uvijek kada bi nešto slagao, zaista dobio napadaj mučnine.
Nazvao je centralu ne bi li saznao broj stare ladanjske kuće u kojoj su živjeli Leila
i Narouz, ali se predomislio i upitao telefonisticu za broj mehaničarske radionice.
Auto će mu dovesti natrag oko podne, rekoše, oprana i podmazana. Opružio se i
pokrio lice rukama. Zatim je nazvao Selima, svoga tajnika, rekao mu da nazove brata
i kaže mu da će potkraj tjedna doći u Karm Abu Girg. Gospode! Ta to je najprirodni-
ja stvar na svijetu! - Ponašaš se kao netom zaručena sobarica - srdito je rekao u
sebi. Zatim je namah pomislio kako bi mogao povesti nekoga sa sobom i tako i ubla-
žiti napetost predstojećeg susreta - Justinu? Nemoguće. Dohvatio je Pursewardenov
roman i naišao na rečenicu: »Ljubav je kao rat u rovovima - ne vidiš neprijatelja, ali
znaš da je kraj tebe i da ti je pametnije sagnuti glavu.«
Uto odjekne zvonce na vratima. Selim mu donese nekoliko pisama na potpis, a
onda se bez riječi uputi u gornje prostorije, kako bi mu pripremio putnu i radnu
torbu. U njoj su bile isprave koje će morati pokazati Narouzu - isprave o strojevima
za isušivanje i obradu pustinje na samom rubu plantaža. Zaokupljenost poslovima
oko imanja bila mu je dobrodošla droga.
Imetak Hosnanijevih bio je raspoređen u dva dijela, podijeljen na dva područja
214
odgovornosti, a svaki je brat imao svoje područje. Nessim je vodio banku i njezine
ogranke po cijelome Sredozemlju, dok je Narouz živio životom koptskog vlastelina,
ne mičući se iz Karm Abu Girga, gdje je posjed Hosnanijevih graničio s pustinjom i
malo-pomalo prodirao u nju, iz godine u godinu joj otimao tlo, širio obradive površi-
ne zasađene rogačem, dinjom i pšenicom, crpio iz nje sol što ju je trovala.
- Dovezli su auto - vrativši se reče tajnik, lica kao u jastreba - hoću li vas ja voziti,
gospodine? - Nessim odmahne glavom i otpusti ga bez riječi, prije nego što još jed-
nom zamišljeno prošeta vrtom. Zastane pred ribnjakom s lopočima i promotri ribe -
te skupocjene igračke drevnih japanskih careva, ostatke raskošnih vremena - što ih je
bio uvezao po paprenoj cijeni, a onda otkrio da malo po malo izumiru od neke ne-
poznate boljke - možda čežnje za domajom? Pursewarden ih je nekoć satima pro-
matrao. Govorio je da mu pomažu u razmišljanjima o umjetnosti.
Veliki srebrni automobil stajao je pred vratima, s ključem u bravici upravljača.
Ušao je u nj zamišljeno i polako se vozio gradom, spokojno promatrao parkove i
trgove i građevine, hotimice vozio sporo i neodlučno, primoravajući se ne misliti na
krajnje odredište. Stigavši najposlije do mora, skrenuo je na blještavo osunčanu rivu,
Corniche, kako bi na trenutak promotrio mirno more i čisto nebo. Zatim je naglo pro-
mijenio brzinu i odlučnijim tempom krenuo uz obalu. Uputio se - kući.
Ubrzo je skrenuo u unutrašnjost, ostavio za sobom grad i njegove palme što su
pucketale na proljetnom vjetru; zaputio se prema neplodnoj mreži napuklina i isuše-
nih jezerskih korita, prema mjestu gdje je kolovoz od kamenih kocaka ustupao
mjesto zemljanosmeđim stazama duž nasipa nad crnim močvarama obrubljenim bod-
ljikavom trstikom, iskrižanim plantažama slatkoga kukuruza. Kotači su dizali praši-
nu, a ona je ulazila u kabinu i sve prekrivala sitnim zrnom, poput peluda. Vjetrobran
je ubrzo pobijelio od nje, pa je morao uključiti brisače, ne bi li ga očistio.
Vozeći zavojitim puteljcima koje je znao napamet, poslije više od jednog sata
dospio je na rub rta što ga je s bokova zapljuskivala tamna, modra voda. Ostavio je
auto u sjeni ruševne građevine, zacijelo prastare carinarnice izgrađene u doba kad se
riječni promet odvijao između Damiette i zaljeva, zgrade što se sada danomice suši-
la, drobila i pucala pod žarkim egipatskim suncem, napuštena.
Pažljivo je zaključao vrata, pa se uskom stazom uputio preko polja zakržljala gra-
ha i prašnjavih dinja, obrubljena razbarušenim i šuštavim kukuruzom, te izbio na
pristanište gdje ga je u klimavom brodiću čekao stari splavar.
Odmah je ugledao konje koji su čekali na drugoj obali, a uz njih Narouza, uma-
njena daljinom. Ugledavši Nessima, Narouz uzbuđeno podigne ruku: mahne, izraža-
vajući zadovoljstvo, nespretnim pokretom. Nessim skoči u brod; srce mu je lupalo.
- Narouze! - Dva brata, toliko različita po izgledu i tjelesnoj građi, zagrliše se s
ganućem što ga je u Nessima ublažavala nijema provala dotad nepoznate mu stidlji-
215
vosti.
Mlađi brat, niži i čvršći od Nessima, imao je na sebi plavu francusku košulju s
raskopčanim ovratnikom i zasukanim rukavima pod kojima su se isticale snažne ruke
i šake, prekrivene kovrčastim tamnim dlačicama. Stari talijanski redenik visio mu je
o bokovima. Nogavice vrećastih turskih hlača, vezanih po starinski, vrpcom oko po-
jasa, bio je ugurao u stare čizme od meke, smežurane kože. Bacio se ganuto,
nezgrapno, bratu u zagrljaj i brzo se opet izvukao, kao boksač iz protivničkog stiska.
Ali čim je podigao glavu da ga pogleda, pokaza se ono što je poput crne zvi-
jezde upravljalo Narouzovim životom. Gornja usna bila mu je rasječena od samoga
nosnog vrška nadolje - kao od snažnoga udarca šakom: zečja usna što je nisu na vri-
jeme sastavili i zašili. Otkrivala je vršak bijeloga zuba i završavala dvjema vazda
vlažnim, ružičastim resicama posred gornje usne. Tamna kosa padala mu je na čelo u
kovrčama, kao u juneta. Oči su mu bile prekrasne: plave i bezazlene i gotovo posve
nalik Cleinima; da, sva njegova ružnoća gubila se u raskoši tih očiju. Nad gornjom
usnom imao je čupave nepravilne brkove, kao kad netko po svaku cijenu hoće
prekriti ružni zid bršljanom. Ožiljak je, ipak, provirivao na mjestima gdje je dla-
ka bila rijetka, a nije ga posve skrivala ni kratka, neuredna brada: kao da se tjedan
dana nije brijao. Nije imala određena oblika, dapače je nagrđivala obrise bikovske
šije i visokih jagodica. Smijao se siktavim, stidljivim smijehom, vazda upravljenim
prema tlu, ne bi li sakrio usnu. Svi njegovi pokreti bili su nespretni - ruke i noge po-
malo krive i dlakave, kao u pauka, ali se u njima naslućivala razorna, čvrsto obuzda-
vana snaga. Glas mu je bio dubok i zvučan, s čarobnom primjesom ženskoga alta.
Kada bi god uzmogli, braća su prigodom svojih susreta nastojali imati uza se slu-
ge ili prijatelje, ne bi li tako ublažili sramežljivost; pa je Narouz danas doveo Alija,
nadstojnika imanja, da s konjima dočeka splav. Stari sluga odsječenih ušiju uze
prstohvat prašine s tla pod Nessimovim nogama i utisne je na čelo prije nego što mu
pruži ruku, a zatim bojažljivo prihvati zagrljaj što mu ga je Nessim nudio, kao čovje-
ku kojega voli još od djetinjstva. Narouz je bio očaran tom prirodnom, drugarskom
ali osjećajnom gestom, pa se zadovoljno nasmijao gledajući u tlo.
- A Leila? - upita Nessim tihim glasom, dotaknuvši prstima sljepoočnicu.
- Dobro je - odvrati Narouz tonom kakav se izvija iz netom navoštena gudala. -
Ova zadnja dva mjeseca, hvala Bogu.
Majka je ponekad imala razdoblja duševne neravnoteže što je trajala tjednima, ali
bi se uvijek oporavila. Bilo je to smireno napuštanje zbiljskoga svijeta, koje nikoga
više nije čudilo jer je ona i sama znala kada će uslijediti napadaj, pa bi se priredila za
nj. Tada bi cio dan provodila u sjenici u dnu ružičnjaka, čitala i pisala, ponajviše du-
gačka pisma upućena Mountoliveu što ih je on s nježnošću čitao u Japanu, Finskoj ili
u Peruu. S kobrom kao jedinom družicom, čekala je da umine djelovanje afrita
216
ili zlog duha. Dugo je već trajala ta navada, godinama, od očeve smrti i početka Le-
iline bolesti, pa se sinovi nisu obazirali na majčina izbivanja iz života velikoga ku-
ćanstva. - Leila je zdrava duhom! - ponovi Narouz ustreptalim glasom. - I presretna
što se Mountolive vratio. Pomladila se za nekoliko godina.
- Shvaćam.
Braća uzjahaše konje i sporo se zaputiše mrežom brana i nasipa što ih je vodila
preko jezera obrubljena obrađenim površinama. Nessim je oduvijek volio jahati tim
predjelom, jer ga je podsjećao na najljepše razdoblje njegova djetinjstva - znatno bo-
gatije i raznovrsnije nego onih nekoliko godina provedenih u kući u Aboukiru, gdje
se Leila bila nakratko preselila poslije smrti njihova oca. - Sljedeći mjesec bi trebale
stići sve tvoje nove pokretne crpke - vikne on, a Narouz zahihoće od zadovoljstva,
ali se u duhu prepusti mekima crnim riječnim nanosima i nepouzdanim vodenim ru-
kavcima između pačetvorina obrađena tla, što su ga vazda vraćali nezaboravnoj
riznici djetinjstva. Jer to je bio pravi Egipat - Egipat Kopta - dočim je onaj bijeli
grad, kao uronjen u snop prašnjave svjetlosti, bio pun tjeskobnih i tuđinskih slika
njemu stranih zemalja - natruha Grčke, Sirije, Tunisa.
Bio je lijep dan, a plitki teglenjaci plovili su među poljima graha prema riječnim
pritocima, s dugačkim povijenim kralješnicama jarbola, s trokutastim jedrima, nape-
tim poput lukova u riječnom brzacu. Negdje u daljini pjevao je brodar i davao takt
udarajući prstom po bubnju, a glas mu se miješao s uzdasima sakiasa i lupetanjem
kolara i stolara iz okolnih sela, zaokupljenih izradom kotača za zaprežna kola ili plu-
gova plitkih ralica kojima se ore posjede na naplavljenu tlu.
Blistavi vodomari lovili su po plićacima brzo kao munje, blatili krila muljem, dok
su tu i tamo male smeđe sove, kršeći noćne navade svojega roda, letjele s obale na
obalu ili se u parovima gnijezdile među drvećem.
Oko malene skupine konjanika sada su se prostirala zelena polja, mirisna od
obilna uroda bercima{42} i grahorica, ali je put i dalje uporno pratio riječnu obalu, pa
su uz konjanike jahali i njihovi odbljesci u vodi. S vremena na vrijeme ugledali bi
selo s kućama od blata, pokrivenima ravnim krovovima što su se žutjeli hrpama ku-
kuruza. Ponekad bi naišli na povorku deva koje su silazile prema splavi, ili na stado
velikih crnih gamuza - egipatskih bivola - koji su sjajnim njuškama rovali po masnu
glibu i prljavštini ustajalih rukavaca i teškim repovima tjerali muhe sa svoje goto-
vo papirnate kože. Njihovi veliki izvijeni rogovi bili su kao preslikani s nekih davno
zaboravljenih fresaka.
- Čudno je kako život polagano teče - zadovoljno je razmišljao približavajući se
imanju Hosnanijevih: žene bućkaju maslac u mjehovima od kozje kože obješenima o
tronošce od bambusovine, ili u povorci jedna za drugom silaze na rijeku, s loncima u
ruci. Kraj mlinice muškarci u plavima pamučnim haljama pjevaju; udate žene umota-
217
ne od glave do pete u lagane, prašnjave crne halje, jer im to običaj nalaže, okićene
plavim kuglicama protiv uroka. Pa svi oni starinski izrazi uljudnosti što ih izmjenjuju
prolaznici na putu, a na koje Narouz odgovara zvonkim glasom, nerazdvojnim,
kanda, i od jezika i od podneblja toga kraja. »Naharak Said!«, vedro dovikuje, ili
»Said Embarak!«, a prolaznici se osmjehuju i odzdravljaju im. - Blagoslovljen neka
ti je dan! - pomisli Nessim sjećajući se prijevoda, smješka se i kima glavom, ganut
ljepotom tih starinskih pozdrava što ih čuješ još samo u arapskoj četvrti grada: -
Neka ti je današnji dan blagoslovljen koliko i jučerašnji.
Okrene se i reče: - Narouze - a brat spremno dojaše i upita: - Jesi li vidio moj bič?
- Ponovno se osmjehne prema tlu, otkrivši zub što je provirivao ispod rasječene usne.
Oko sedla bio je labavo omotao golemi bič načinjen od kože vodenog konja. - Napo-
kon sam našao božanstven bič - nakon tri godine! Šeik Bedawi mi ga je poslao iz
Asuana. Znaš? - Na trenutak pogleda uvis onim blistavoplavim očima, pa se razdra-
gano zagleda u tamne oči bratovljeve. - Bolji je od pištolja, barem od kalibra 0,99 -
reče, ushićen kao dijete. - Redovito vježbam; hoćeš li da ti pokažem?
Ne čekajući odgovora, prigne glavu i kasom odjaha do mjesta gdje je nekoliko pi-
lića čeprkalo po goloj zemlji kraj pastirske kolibe. Jedan preplašeni pijetao, koji je
trčao brže od ostalih, zaplete se među konjska kopita. Nessim pritegne uzde da vidi
što se događa. Narouzova ruka hitro poletje uvis, dugački bič polako se razmota u
zraku, a zatim se ukruti uz iznenadni tup, kožnati fijuk, mukli udarac. Smijući se, ko-
njanik sjaše i podigne unakažena stvora, još topla i drhtava, s krilima poluotkinutim
od tijela i smrskanom glavom.
Slavodobitno ga odnese Nessimu i nehajno obriše ruku o vrećaste hlače. - Što ka-
žeš? - Nessim zgrabi veliki bič i stane mu se diviti, a brat dobaci mrtvu pticu nad-
stojniku imanja, nasmija se i ponovno uzjaha. Jahali su jedan uz drugoga, kao da je
nestalo čarolije što ih je spajala, a Nessim je pripovijedao o novonaručenim strojevi-
ma i slušao Narouzove priče o borbi protiv suše i pješčanih nanosa. Braća su tek u
tako nepristranim razgovorima mogli uživati jedan u drugome, biti prirodni.
Čvrsto sjedinjeni takvim temama nalikovali su na slijepe ljubavnike, koji svoje blago
moraju osjetiti dodirom, opipati ga rukama.
Polja su sada bila bogatija, zasađena tamarisom i rogačom, iako su ovdje-ondje
prolazili kraj ostataka imanja napuštenih od vlasnika odveć siromašnih ili odveć lije-
nih da se bore s pustinjom što je s triju strana okruživala plodni pojas. Stare neupo-
rabljive kuće, napuštene i zarasle u korov, gledale su ih s druge obale neuokvirenim
prozorima i polomljenim vratima. Njihova vrtna vrata, gotovo posve zagušena bu-
genvilijom, zahrđala, vodila su u vrtove divlje i zapuštene ljepote, u kojima su mra-
morne fontane i trošni kipovi još svjedočili o minuloj slavi. Sa strana naziralo se
gusto pošumljeno zemljište koje je uokvirivalo vanjski obod obiteljskih dobara -
palme, akacije i egipatske smokve još su pružale nesigurno utočište životu što bez
218
hlada i vode kopni i vraća se pustari. Premda je nisu vidjeli, svuda oko sebe osjećali
su nazočnost pustinje - melodramatično lišene okusa, kao pričesna hostija.
Ovdje stari otok s ruševnim zamkom; ondje zavojiti puteljci i kanali s tekućom
vodom po kojoj plove vitki, pticama nalik brodovi što prenose žito, a sada se pribli-
žavaju selu. Visoko iznad muljevitih obala diže se most oivičen raskošnim palmama
i nizom šarenih brodića što čekaju da se otvori brana. Sa zaravni, gdjekad, nazire se
magnetskiplava maglica pustinjskoga obzorja što se prostire s onu stranu toga bujnog
pojasa obilja, zelenih plantaža i vode.
Zakrenuvši za okuku, ugledaše gomilu seljana koji su ih dočekali uzvicima:
»Kakva čast za selo!« i »Nosite nam blagoslov!«. Koračajući uz njih, neki su im pri-
lazili, oni ugledniji, osmjehivali se i ljubili im ruke, a neki čak cjelivali Nessimovo
stremenje. Tako su prolazili selom smještenim uza smaragdnu vodu nad koju se di-
zao smokvolik minaret i grozd blještavih saćastih kupola, obilježja koptske crkve nji-
hovih pradjedova. Put je odatle preko polja ponovno skretao prema velikoj kući
okruženoj oštećenim zidinama, ruševnim i mjestimice nagrizenim vlagom, ili pak
prekrivenim zapisima kakve praznovjerni ispisuju ne bi li umilostivili afrite, zle du-
hove; išaran crnim talismanskim otiscima ruku ili natpisima
»B’ism’illah ma’sha’llah« (Oslobodio nas Bog zla). Stanovnici kuće su upravo za
takve pobožne seljake na spojevima zidova bili podigli male vjetrenjače u ljudskom
obličju, s rukama što se okreću i tjeraju zle duhove. Bio je to vlastelinski dvor Karm
Abu Girga, sela što je pripadalo Hosnanijevima.
Emin, glavni nadglednik imanja, čekao ih je kraj glavnog ulaza, uz uobičajne
kratke pozdrave, okružen skupinom stidljivih dječaka koji su pridržavali konje i po-
magali jahačima sići.
Velika dvokrilna vrata sa zasunima u obliku pištolja i izrezbarenom oplatom bila
su raskriljena, kako bi mogli ući u dvorište ispred kuće, građene na dvije razine -
prvi kat za prijam gostiju, s bočnim pogledom na nadsvođene donje lukove i dvorište
s hambarima i sobama za primanje, skladištima i štalama. Nessim nije prekoračio
praga prije nego što je još jednom pogledao izblijedjele ali još prepoznatljive crteže
što su krasili zid na desnoj strani i nizom gotovo hijeroglifskih znakova prikazivali
njegovo hodočašće na rijeku Jordan: nevješti crteži konja, automobila, broda i avi-
ona. Promrmljao je neki pobožni navod, na što se mala skupina slugu zadovoljno
osmjehne, uzimajući to kao znak kako Nessim, usprkos dugotrajnom boravku u gra-
du, nije zaboravio domaće običaje. Ali on to nikad nije zaboravljao učiniti: kao
putnik koji zna kada mora predočiti putovnicu. I Narouz mu je bio zahvalan na
taktičnosti iskazanoj takvim činom, koji je njegova brata činio još dražim podanici-
ma kuće, ali i jačao njegov položaj gospodara kuće.
Sličan niz crteža na drugoj strani nadvoja pokazivao je da je i on, mlađi brat, oba-
219
vio pobožno hodočašće, svetu dužnost svakoga bogobojaznoga Kopta.

S obiju strana glavnoga ulaza bili su golubarnici: nekoliko neskladnih stupova na-
činjenih od zemljanih vrčeva, nevješto slijepljenih vlažnim cementom. Golubarnici
su odlika egipatskih ladanjskih kuća; zahvaljujući njima stol seoskog vlastelina uvi-
jek je pun najbiranijih jela. Oblak golubova povazdan je lepršao i gukao bačvasto
nadsvođenim dvorištem. A ono je sada bilo neobično živo: crni noćni čuvar, gafir,
sluge i upravitelji prilazili su jedan po jedan i pozdravljali starijega brata, nasljedni-
ka. Pružili su mu kupu vina i stručak cvijeća, a Narouz je stajao postrani i ponosno
se smješkao.
Zatim su svečanim korakom krenuli trijemom s prozorima od raznobojna stakla
(iza kojega na trenutak postaše nalik harlekinima), a onda izišli u ružičnjak s trošnom
i zapuštenom sjenicom, pa krivudavim puteljcima došli do malena ljetnikovca u ko-
jemu je, raskrivena lica, sjedila i čitala Leila. Kad su stigli nadomak kućici, Narouz
je zovne po imenu, pripremajući je za susret, pa doda: - Pogodi tko je došao! - Ona
brzo spusti feredžu, upre bistre tamne oči prema suncem obasjanim vratima i reče: -
Mali opet nije donio mlijeko. Morao bi mu reći, Narouze. Glup je kao top. Zmiju tre-
ba redovno hraniti, inače postaje opaka. - A tada joj glas promijeni pravac, kao ptica
u letu, strmoglavi se i prijeđe u raskošni, milozvučni polujecaj: - Nessime - reče i po-
novi to još dva puta, grleći ga takvom ustreptalom nježnošću da se Narouz nasmija,
proguta slinu i u isti mah oćuti radost zbog bratovljeve ljubavi prema Leili, ali i
gorčinu zbog spoznaje da je onaj drugi, Nessim, njezin miljenik - njezin lijepi sin.
Nije bio ljubomoran na Nessima, tek ojađen pjesmom majčina glasa - tona kakvim se
njemu nikad nije obraćala. I vazda je bilo tako.
- Reći ću malome - protisne i ogleda se, tražeći zmiju. Egipćani drže da je zmija u
kući gost koji donosi sreću, pa je neće ubiti i time izazivati zlu kob. Leilino često sa-
movanje u malome ljetnikovcu ne bi bilo potpuno bez te trome kobre, koja je bila na-
učila piti mlijeko iz tanjurića, kao mačka. Sjeli su jedno uz drugo i dalje se držeći za
ruke. Nessim je pričao o politici, a njezine crne mlađahne oči netremice su ga pro-
matrale. S vremena na vrijeme živahno bi kimnula, odlučna izraza, dok ih je mlađi
sin sjetno promatrao, uvelike se diveći točnosti kojom je Nessim izražavao i sažimao
misli - plod dugogodišnjeg života među ljudima. Osjećao je Narouz kako te teško ra-
zumljive riječi tupo dopiru do njegova uha, teške od značenja što ga je on tek naslu-
ćivao. Iako je znao da se tiču njega koliko i drugih, činilo mu se da pripadaju neko-
mu boljem svijetu, napučenom sofistima ili matematičarima - bićima koja bi mogla
iskovati i udahnuti glas nejasnim čežnjama i zbrkanim željama što bi se počele za-
metati u njemu kad bi god spomenuli Egipat ili obiteljska dobra. Sjedio je i si-
sao zglob kažiprsta, slušao i pogledavao sad majku, sad Nessima.
- A sada kad se Mountolive vratio - zaključi Nessim - bit će ti jasno što pokušava-
mo učiniti. Je li da će nam pomoći, bude li mogao? On razumije.
220
Ime Mountolive imalo je dvojak učinak. Žena spusti pogled na bijele ruke što su
ležale pred njom na poludovršenu pismu - oči tako blještavo namazane kohlom i
antimonom da bi bilo teško razabrati suze u njima. A nije ih ni bilo. Samo su iskrile
od ljubavi. Je li se sjetila onih dugačkih pisama što ih je onako vjerno pisala za sve
vrijeme dok su bili razdvojeni?
Narouz, pak, osjeti nagli ubod ljubomore na spomen toga imena ispod kojega, kao
pod nadgrobnom pločom, bijaše pohranio sjećanja na druga vremena - na mladoga
tajnika iz Visokog povjerenstva,{43} kojega je njegova mati... u svijesti nikada nije ra-
bio riječ »ljubila«, nego je na njezinu mjestu u mislima ostavljao prazninu. Sjetio se i
bolesnoga muža u invalidskim kolicima koji je sve to promatrao bez riječi. Narouzo-
va duša zatreperila je očevom strašću kad je - poput glazbene note - odjeknulo Mo-
untoliveovo ime. Gutao je slinu i nelagodno se vrpoljio, gledajući kako majka dršću-
ći preklapa pismo i gura ga u omotnicu. - Možemo li mu vjerovati? - zapita ona
Nessima. Bila bi ga udarila po ustima da je rekao »Ne«. Jer, htjela je još jednom čuti
zvuk toga imena. Njezino pitanje bilo je tek poticaj i ništa više. On joj poljubi ruku, a
Narouz se ljubomorno zadivi njegovu udvornom osmjehu i odgovoru: - Kome može-
mo vjerovati ako ne Mountoliveu ?
Kao djevojka, Leila je bila lijepa i bogata. Kći »plave čarape«{44} odgojena u sa-
mostanu i rado viđena u društvu, bila je jedna od prvih koptskih žena koje su odbaci-
le feredžu. Studij medicine započela je protiv roditeljske volje. Ali rana udaja za
mnogo starijega čovjeka dokrajčila je njezine izlete u svijet mnogostrukih moguć-
nosti, gdje joj je nadarenost mogla biti čvrstim uporištem. Uz to je i narav egipatskog
života bila nesklona ženskim slobodama, pa se Leila odrekla karijere i posvetila
mužu, kojemu se uvelike divila, i predala se učmalom ladanjskom životu. No ispod
svega toga u njoj je i dalje tinjala vatra. Zadržala je prijatelje i interese; svakih neko-
liko godina putovala u Europu; primala časopise na četiri jezika. Duh joj je brusila
samoća a bogatile ga knjige o kojima je mogla raspravljati jedino u pismima dalekim
prijateljima i čitati ih samo u skrovitosti harima. Tada se pojavio Mountolive i za-
tekla je muževljeva smrt. Odjednom, bila je slobodna; disala na pragu novoga svije-
ta, bez drugih obveza doli svoja dva stasajuća sina. Godinu dana odlučivala je hoće li
se nastaniti u Parizu ili u Londonu, a dok se dvoumila sve joj je izmaklo iz ruke. Lje-
potu, za koju dotad nije osobito marila, kao što to biva u lijepih ljudi, iznenada su
poharale boginje, rastočile one krasne crte i ostavile joj tek prelijepe oči egipatske
proročice. Odvratna crna feredža, koju je godinama smatrala znamenom ropstva,
sada joj postade pribježištem u kojemu je skrivala ruševine nekoć izuzetne ljepote.
Nije imala srčanosti s tim novim, opustošenim licem paradirati prijestolnicama Euro-
pe, prkositi nijemoj sućuti prijatelja koji su je zacijelo pamtili onakvom kakva je ne-
koć bila. Nemilosrdno zaustavljena na putu života, odlučila je ostati i dočekati kraj
na obiteljskom imanju, u posvemašnjoj osami. Jedini odušak odsad će joj biti pisanje
221
pisama i čitanje; jedina skrb - sinovi. Sve njezine nestalne strasti bile su sada skrenu-
te na to usko polje. Morala je zagospodariti cijelim jednim svijetom novih odnosa,
čega se latila muškom odlučnošću. Narušeno zdravlje, samoća, dosada - sučeljavala
se sa svim tim osjećajima i nadvladavala ih, živeći u svojoj povučenosti kao svrgnuta
carica, hraneći zmiju i pišući beskrajna pisma što su odisala žarom i iskričavošću ži-
vota zakrivena feredžom, a koji se pomaljao jedino iz onih crnih, vazda mladih očiju.
Nikad je više nisu viđali u društvu, pa je postala svojevrsnom legendom među onima
koji su je se sjećali iz prošlih dana, a koji su je nekoć nazivali »crnom lastavicom«.
Sada je povazdan sjedila za grubim jelovim stolom i pisala onim krupnim, ujednače-
nim rukopisom, umačući guščje pero u zlatnu tintarnicu. Pisma su joj sada bila život
a pišući ih, počela je patiti od onog čudnog osjećaja izvitoperene zbilje što ga imaju
pisci kada opisuju stvarne ljude. Dopisujući se s Mountoliveom, na primjer, bila
ga je, čini se, tako vješto ponovno izmislila, da je on za nju počeo opstojati ne toliko
kao ljudsko biće od krvi i mesa koliko kao lik iz mašte. Gotovo je bila i zaboravila
kako izgleda, što može očekivati od njegove tjelesne nazočnosti, pa kad je stigao
brzojav s viješću da se za koji mjesec sprema vratiti u Egipat, u prvi je mah osjetila
tek razdraženost što se kao uljez, tako reći tijelom, uvlači u sliku stvorenu u njezinoj
mašti. - Ne želim ga vidjeti - promrmljala je u prvi mah, srdito, a tek tada počela
drhtati i rukama prekrila unakaženo lice.
- Mountolive će te htjeti vidjeti - najposlije reče Nessim, kad razgovor ponovno
skrene na njega. - Kada ti ga smijem dovesti? Poslanstvo se uskoro seli u ljetne
prostorije, pa će stalno biti u Aleksandriji.
- Mora pričekati dok budem spremna - reče ona. i ponovno osjeti kako je obuzima
gnjev zbog njegova uljezičkog uvlačenja u njezinu dragu tlapnju. - Prošlo je već toli-
ko godina. - Zatim dirljivim žarom upita: - Je li ostario... je li osijedio? Boli li ga
noga? Može li hodati? Bio je pao na skijanju u Austriji...
Sve to slušao je Narouz pognute glave i čemerna, teška srca: pratio uzlaznu crtu
osjećaja u njezinu glasu kao što čovjek prati uspon glazbene fraze.
- Mlađi je nego ikada - reče Nessim - ni za dan nije ostario - a ona ga, na njegovo
iznenađenje, uhvati za ruku i, položivši je sebi na obraz, ojađeno reče: - Ah, okrutni
ste, i jedan i drugi. Idite. Ostavite me sada na miru. Moram pisati pisma.
Nije htjela imati zrcala u harimu otkad ju je bolest lišila samopoštovanja, ali je
krišom, nad zlatnim poklopcem džepnoga zrcala, dodirivala i sjenčala oči - jedino
svoje preostalo blago, iskušavala razne načine mazanja, uvježbavala različite pogle-
de i usklađivala ih s odgovarajućim riječima, nastojeći onome što bijaše preostalo od
negdašnje ljepote dati rječitost bogatu kao što bogat bijaše njezin živahni duh. Pod-
sjećala je na čovjeka koji je iznenada oslijepio, pa ponovno uči pisati jedinim pre-
ostalim dijelom tijela: rukama.
222
Braća se vratiše u staru kuću, u njezine hladovite ali prašnjave sobe, sa zidovima
obloženima starinskim sagovima i vezenim prostiračima, pretrpane divovskim leši-
nama odavno demodirana pokućstva - nekom vrstom otomanskog buhla,{45} često vi-
đena u starim egipatskim kućama. Nessimu se srce stezalo od njezine ružnoće, od
staromodnih komada pokućstva iz doba Drugog carstva, od ljubomorno čuvanih nje-
zinih navada. Nadstojnik imanja bio je, po običaju, zaustavio sve satove u kući. Na
Narouzovom jeziku to je značilo: »Tvoj boravak među nama toliko je kratak da se ne
smijemo podsjećati kako sati brzo lete. Bog je stvorio vječnost. Oslobodimo se tira-
nije vremena.« Te starinske, naslijeđene uljudnosti dirale su Nessima. Čak i primi-
tivni higijenski uvjeti - nije bilo kupaonica - činili su mu se nekako prihvatljivim,
uklapali se u kućne navike, premda je volio toplu vodu. Narouz je, pak, i zimi i ljeti
spavao gol. Prao se u dvorištu: sluga bi ga polijevao vodom iz krčaga. Po kući je
obično nosio stari plavi ogrtač i turske papuče. A i duhan je pušio iz nargile{46} du-
gačke kao mušketa.
Dok je stariji brat vadio odjeću iz kovčega, Narouz je sjedio na rubu kreveta, pro-
učavao isprave iz torbe pune papira i napregnuto ali smireno razmišljao, jer su se od-
nosile na strojeve pomoću kojih je kanio nastaviti i pojačati napade na mrtvi pijesak.
U duhu, već je vidio kako cijela vojska drveća i grmlja nezaustavljivo prodire sve
dublje u pustaru - rogač i maslina, loza i čičimak, trišlja, breskva i marelica šire oko
sebe zelene boje života po nenapučenim predjelima prašine zagušene morskom solju.
Gotovo pohotno gledao je slike strojeva u šarenim prospektima što mu ih je donio
Nessim, milovao ih prstom, a u mašti slušao kako crpke sišu i izbacuju slatku vodu,
odstranjuju mrtvu sol iz tla, vraćaju ga u život, pripremaju ga nahraniti žedno korije-
nje njegova drveća. Gebel, Mariut, Abusir - duh mu poput lastavice odleprša preko
dina u samu Nitrijsku pustinju, osvajajući je u mislima.
- Pustinja - reče Narouz. - Ali da te pitam, hoćeš li sutra na jahanje sa mnom do
šatora Abu Kara? Obećali su mi jednog arapskoga konja, a ja bih ga htio sâm ukroti-
ti. To bi bio lijep izlet. - Nessim se odmah oduševi prijedlogom. - Hoću - reče. - Ali
rano - dometne Narouz - pa možemo proći pored maslinika, da vidiš što smo sve
napravili. Hoćeš li? Molim te! - Stegne ga za nadlakticu. - Otkad smo počeli s tu-
niskom maslinom chimlali, sve teče kao po loju. Ah, Nessime! Kako bih volio da
ostaneš ovdje. Ovo je tvoj dom.
Nessim je, kao uvijek, počeo željeti isto što i brat. Te noći večerali su po starinski
- a koliko je to bilo drukčije od nametljive raskoši ispraznih aleksandrijskih običaja!
Uzeli su ubrus sa stola, svaki svoj, pa krenuli u dvorište na složeni obred pranja ruku
što prethodi obroku na selu. Sluge su ih polijevali dok su stajali jedan pored drugoga
i prali prste žutim sapunom a ispirali ih narančinom vodicom. Zatim su sjeli za stol
gdje im je jedini pribor bila drvena žlica za juhu, svakome svoja; inače su prstima lo-
mili tanke plosnate seoske pogače i umakali ih u jela od kuhana mesa. Leila je uvijek
223
večerala sama, u ženskim odajama, i rano lijegala, pa su braća bili sami za stolom.
Jeli su bez žurbe, s dugim prekidima između jela, a Narouz je igrao ulogu domaćina:
stavljao birane komade na Nessimov tanjur, snažnim prstima komadao kokoš i pura-
na, ne bi li što bolje poslužio gosta. Poslije slastica i voća opet su izišli u dvorište
gdje su ih čekali sluge, pa još jednom oprali ruke.
U međuvremenu sluge su raspremili i odmaknuli stol, oslobodivši pristup nizu
starinskih divana u sobi i na balkonu. Iznijeli su pribor za pušenje: dugocijevne
nargile s Narouzovim omiljenim duhanom i srebrnu zdjelicu sa slatkim. Tu su sjedili
neko vrijeme, šutjeli i pijuckali kavu. Nessim je izuo papuče i podvio noge: sjedio je
s bradom u ruci i pitao se kako će najaviti bratu vijest o ženidbi što ga je kopkala
negdje u podsvijesti; hoće li mu otvoreno reći zašto je za suprugu odabrao ženu dru-
ge vjere. Noć je bila vruća i tiha, a miris magnolijina cvijeta dizao se prema balkonu
u lakim zapusima i vrtlozima od kojih su svijeće treperile i podrhtavale; izjedala ga
je neodlučnost.
Imao je dojam da bi mu u takvu raspoloženju bilo kakva promjena došla kao
olakšanje, pa je odahnuo kad je Narouz predložio da pozovu seoskog pjevača - obi-
čaj u kojemu su kao mladići tako često uživali.
Ništa tako dobro ne pristaje gluhoj tišini egipatske noći kao djetinje ganutljivi
zvuci kemengeha.{47} Narouz pljesne rukama i odasla poruku; iz služinskih odaja po-
javi se starac koji je, zahvaljujući milosrđu kuće, svake noći ondje večerao. Hodao je
sporim, pokornim korakom duboke starosti i nadolazeće sljepoće. Zvučna kutija nje-
gove male viole bila je izrađena od polovice kokosove ljuske. Narouz skoči i posjed-
ne ga na jastuk u dnu balkona. Dvorištem odjeknu koraci i poznati glas - glas staroga
učitelja Mohameda Shebaba, koji se, nasmiješen i naboran, popne stubištem i stisne
Narouzu ruku. Imao je vedro, dlakavo, pomalo majmunsko lice i, kao uvijek, bespri-
jekorno čisto tamno odijelo s ružom u zapučku. Bio je pomalo kicoš i epikurejac, a
ovakvi posjeti velikoj kući bili su mu jedina razonoda, budući da je veći dio godine
živio povučen u dubinama delte. Sada je sa sobom donio stari dragocjeni pisak za
nargilu što ga je posjedovao već četvrt vijeka. Bio je očaran što čuje glazbu i s ganu-
ćem slušao strasne starčeve quasidas - pjesme iz arapskih svetih knjiga, pune ne-
obuzdane pustinjske sjete. Glas staroga pjevača, lomljiv mjestimice, poput krhkog
lista, dizao se i spuštao u noći; pratio titravu glazbenu nit pjesme kao da kaska
prastarim cestama poluzaboravljenih misli i osjećaja. Mala je viola tihim gudanjem
dodavala pjesmi vlastitu tužaljku; vraćala ih u djetinjstvo. Tada iz staroga pjevača
iznenada provali strasna hodočasnička pjesma što onako čudesno izražava čežnju
muslimana za Mekom i njihovo štovanje Proroka; napjev zaleprša u srcima braće,
sapet kao ptica lepetavih krila. Premda Kopt, Narouz je u zanosu hvale ponavljao: -
A-lah! - A-lah!
224
- Dosta, dosta! - napokon vikne Nessim. - Ako hoćemo rano ustati, moramo rano
na počinak, zar ne?
Narouz skoči na noge, vikne da mu donesu svjetiljke i - kao dobar domaćin - prvi
krene u gostinjsku sobu. Tu pričeka da se Nessim opere i svuče, a zatim se popne u
škripavi starinski krevet i zaželi mu laku noć. Zastavši pred vratima, Nessim naglo
dobaci: - Narouze imam ti nešto reći. - A zatim, u novom naletu stidljivosti, do-
metne: - Ali to može pričekati do sutra. Bit ćemo sami, je li? - Narouz kimne i
osmjehne se. - Sluge se toliko plaše pustinje da ih uvijek pošaljem natrag, čim dođe-
mo na rub. - Da. - Nessim je dobro znao za vjerovanje Egipćana kako je pustinja na-
pučena duhovima demona i drugima čudesnim bićima, slugama muslimanskog Soto-
ne, Iblisa.
Nessim utone u san, a kada se probudi zateče brata potpuno odjevena, kako stoji
kraj kreveta s kavom i cigaretama.
- Vrijeme je - reče. - U Aleksandriji sigurno spavaš do kasna...
- Ne - odvrati Nessim - vjerovao ili ne, već oko osam sati sam u uredu.
- Osam! O! Jadni moj brate! - naruga se Narouz i pomogne mu odjenuti se. Konji
su ih već čekah, pa braća izjašu u zoru obavijenu gustom plavičastom maglicom što
se dizala s jezera. Zrak bijaše oštar, na granici mraza, ali je sunce već počelo proži-
mati gornje slojeve i sušiti rosu na minaretu džamije.
Narouz je jahao prvi, niz zavojite puteljke, po krivudavima konjskim stazama,
preko nasipa, nepogrešivo, jer je cijeli krajolik bio utisnut u njegovu svijest kao
najsavršeniji zemljovid majstora kartografa. Uvijek ga je nosio u glavi, kao plan
bitke, a znao je starost svakoga drveta, vodostaj svakoga zdenca, visinu pijeska do u
centimetar. Bio je opsjednut tim krajem. Polako su obišli veliku plantažu, načinili
ozbiljnu procjenu njezina napredovanja i raspravili planove za sljedeći napadaj, kada
budu postavljeni novi strojevi. A onda, čim su stigli do skrovita mjesta uz rijeku,
sa svih strana zaklonjena trstikom, Narouz reče: - Čekaj malo... - pa sjaše i skine sta-
ru kožnatu lovačku torbu s ramena. - Moram nešto sakriti - doda, stidljivo se
smješkajuću prema tlu. Nessim je rastreseno gledao kako izvrće torbu i istresa sa-
držaj u muljevitu vodu. Nije očekivao vidjeti smežuranu ljudsku glavu, s usnama
izvijenim iznad žutih zuba i očima razroko okrenutim prema unutra, glavu koja se
otkotrljala iz torbe i sada polako tonula, nestajala u zelenoj dubini. - Što je to, dovra-
ga? - zapita, a Narouz se siktavo nasmija, gledajući u tlo, i odvrati: - Abdel Kader -
njegova glava. - Klekne i počne ispirati torbu u rijeci, žestoko vitlajući njome, a onda
je u hipu iskrene kao što bi iskrenuo rukav, i vrati se konju. Nessim se duboko za-
misli. - Znači, ipak si to morao učiniti - reče. - Bojao sam se da hoćeš.
Narouz na trenutak upre blistave oči u brata i ozbiljno reče: - Nove neprilike s be-
duinskom radnom snagom mogle bi nas na godinu stajati tisuću stabala. Bio bi to
225
preveliki rizik. Osim toga, htio me otrovati.

Nije više rekao ni riječi, pa su jahali i šutjeli, dok nisu dospjeli do rijetko zasađena
rubnoga pojasa obradive zemlje, do prve crte bojišta, da tako kažemo, gdje je uistinu
predstojala borba, do dugačkoga nazupčenog predjela nalik na ivice rane. Mulj obra-
divih površina i iscjedak isušene pustinje, zagađeni smradnim solima, bili su zatrova-
li zemljište po cijeloj dužini i stvorili sliku pustoši.
Tu je rasla samo divovska trstika i šaš ili poneki slučajan trnov grm. Nijedna vrsta
ribe nije mogla živjeti u toj slankastoj vodi. Ptice su je izbjegavale. Ležala je u gnji-
loj omči vlastita smrdljivoga daha, sablasna, zatravljena i posvema nijema: mjesto na
kojemu su se pustara i brazda hvatale u samrtni zagrljaj. Jahali su sada među visokim
rogozom čije su izbijeljene i solju okovane stabljike blistale na suncu. Konji su
dahtali i mučno se probijali kroz mutnu vodu, štrcali ih njome, a ona se pretvarala u
kristaliće soli gdje bi god pala; lokve mulja bile su prekrivene slanom korom što su
je pri svakom udaru lomila konjska kopita, a pritom se iz crnoga koritskog mulja di-
zao odurni smrad i neočekivani rojevi bockavih muha i komaraca. Ali Narouz se i
ovdje znatiželjno ogledao oko sebe, usplamtjela pogleda, jer je i tu pustu zemlju u
mašti već bio zasadio rogačom i zimzelenim grmljem - osvojio je. Jahali su
suspregnuta daha i nisu progovarali dok su prelazili tu posljednju kužnu prepreku i
dugačke površine zemljišta, smežurana poput mumije, pred kojima se pustoš povla-
čila. Najposlije su stigli na rub pustinje i zaustavili se u hladu, a Narouz je u džepu
napipao komadić plave bilijarske krede. Prstom su utrljali kredu oko očnih kapaka,
da ih štiti od sunčeva bljeska, što su uvijek činili, i kao djeca, a zatim omotali tkani-
nu oko glave, po beduinski.
A onda: prvi čisti zapuši pustinjskoga zraka i golotinja prostora, čistog kao te-
orem, što se širi u nebo potopljeno u vlastitu tišinu i velebnost, napučeno tek bićima
koja je stvorila mašta čovjekova kako bi naselila krajolike nesklone njegovim strasti-
ma, nebo što svojom čistoćom ranjava um.
Narouz vikne, a konji poskoče, ispunjeni novim osjećajem slobode i prostora oko
sebe, pa udare u onaj svoj bijesni, vratolomni galop preko dina, s lepršavim grivama
i repovima, škripajući sedlima. Dugo su tako prašili, a Nessim je hihotao od uzbuđe-
nja i radosti. Davno nije jahao tako divljim galopom. Držeći ritam, opisali su blagi
luk prema istoku, preko žbunovitih zemljišta na kojima je cvjetalo divlje cvijeće a
leptiri blagovali u pustoši dina, na prljavosmeđim žilavim primjercima biljnoga živo-
ta. Kopita su klopotala šljunkovitim tlom, kamenitim dolinama s gromadama nazub-
ljena pješčenjaka i gudurama od ružičastog škriljevca. Nessim utone u sjećanja na
momačke noći provedene tu, na otvorenom, pod nebom bijelim od zvijezda, u buč-
nom šatoru (smrznuti konopci ljeskali su se poput dragoga kamenja) podignutom
pod Vegom, dok se cijela pustinja prostirala oko njih kao prazna odaja. Kako je samo
mogao zaboraviti taj najčudesniji od svih doživljaja? Ležala je pred njim, cijela, kao
226
da je glazbalo, a on - zna svirati, ali ga već godinama, nekako, zaboravlja dodirnu-

ti. Obasjan slikama što ih je gledao u duhu, slijepo je slijedio Narouza. Vidio je sebe
i brata u tom pustom beskraju - dvije točke što kao golubovi lete praznim nebom.
Predahnuli su u hladu velike klisure - u grimiznoj oazi tame - zadihani i sretni. -
Ako istjeramo divljeg vuka iz jame - reče Narouz - oborit ću ga korbačom - nježno
pomiluje veliki bič i provuče ga kroz prste.
Kada su ponovno uzjahali, Narouz krene sporim zavojitim puteljkom, tražeći sta-
ru karavansku stazu - masrab, koja će ih odvesti do Quasur el Atasha (Dvorca žed-
nih), gdje su se prije podneva imali sastati sa šeikovim ljudima. Nekoć je i Nessim
napamet znao te ceste - krijumčarske staze kojima su stoljećima prolazile karavane
na putu između Alžira i Meke -»ceste obilja« što su kormilarile ljudskim bogatstvom
kroz divljinu pustinje, prenosile začine i robu iz jednoga u drugi dio Afrike, a vjerni-
cima davale jedinu mogućnost putovanja do Svetoga grada. Odjednom osjeti ljubo-
moru zbog bratovljeve srođenosti s pustinjom koja im je nekoć podjednako pripada-
la. Žudno ga je oponašao.
Uskoro Narouz vikne promuklim glasom i mahne rukom: bili su izišli na masrab,
cestu s tragovima deva, mjestimice duboko usječenu u živi kamen, ali koja se u valo-
vitim, usporednim nizovima protezala od obzorja do obzorja. Mlađi brat i dalje je da-
vao ritam jahanju. Plava košulja bila mu je ispod pazuha natopljena ljubičastima
mrljama znoja. - Stižemo - poviče, a ispod treperavih bisernih ivica neba polako
ispliva visoki grozd crvenkastih bazaltnih stijena, oblikovanih tako da su pomalo
podsjećale (kao lice obasjano plamenom) na žeđom izmučenu sfingu. A tu, u
tamnoj sjeni klisure, čekala ih je brbljava skupina ljudi koji su ih trebali odvesti še-
ikovim šatorima: četiri visoka, suha muškarca, kao načinjeni od pakpapira, kojima su
glasovi pucali od strahovite žeđi a smijeh zvučao divlje, mahnito. Dohajali su do njih
- u zagrljaj ruku suhih kao šiblje, u bockavo ceketanje Nessimu stranoga arapskog je-
zika, na kojemu im se Narouz sada obraćao.
Nessim je stajao, osjećajući najednom da je Europljanin, gradski čovjek, pridošli-
ca: jer ti ljudi nosili su u sebi duboko uvriježene običaje arapskoga svijeta - njegovu
formalnu uljudnost i grubost - njegovu sirovost. I sâm se iznenadio kad je počeo pre-
birati po pamćenju ne bi li se sjetio neke Bonnardove slike ili Blakeove pjesme - kao
što bi žedan čovjek pipkajući tragao za izvorskom vodom. Kao što bi putnik pristu-
pio sirovu gorštačkom klanu, zadivljen njihovim izranjenim stopalima i ogrubje-
lim dlakavim nogama, ali zahvalan što njihova snaga - puna mržnje prema životu a
zaljubljena u patnju - nije istisnula svekoliku europsku kulturu. Tu je odjednom izgu-
bio brata, rastao se od njega, jer Narouz bijaše uronio u život tih arapskih stočara
jednakim žarom kakvim je uranjao u život svoga zemljišta, svojega drveća. Snažni
isprepleteni mišići njegova dlakavoga tijela napinjali su se od ponosa što on, gradski
227
odgojen Aleksandrijac - gotovo prezreni nasrani{48} - sve njih može nadmašiti u stre-
ljaštvu, govoru i jahanju. Na njemu, čiju su srčanost poznavali, počivao je njihov
sumnjičav beduinski pogled; nježnoga Nessima bili svi već vidjeli u raznim prilika-
ma; njegove njegovane ruke odavale su gradskoga gospara. Ali, bili su uljudni.
U tom trenutku valjalo je samo poznavati ustaljena pravila ponašanja, zaboraviti
dušu, jer ti krasni pustinjski momci bili su puki automati. Pomislivši na Mountolivea,
Nessim se iznenada nasmiješi i zapita se odakle Britancima građa za mit o
pustinjskom Arapinu. Surova trivijalnost njihovih života bila je tako uska, tako spu-
tana ustaljenim pravilima. Ako bi vas uopće i dirnuli u dušu, bilo je to kao što vas
mogu dirnuti gajde, iz kojih ćete izmamiti samo najjednostavnije zvuke. Gledao je
brata kako se vješto snalazi među njima, samo zato što poznaje njihova pravila, kao
što klaun vješto barata lopticama. Jadnici! Osjećao je kako se u njemu budi moć i bo-
gatstvo gradski odnjegovana duha.
Sada su svi, u zbijenoj skupini, jahali prema šeikovim šatorima, preko rebrastih
pješčanih padina, kroz priviđenja od pašnjaka kakva mogu izmaštati samo kišni obla-
ci, dok nisu stigli do malena kruga šatora, tih kožnatih nebesa muškosti, stvorenih
maštom muškaraca čije su uspomene iz djetinjstva bile toliko mučne da su morali
izmisliti jedno uže nebo pod kojim će usađivati zametak rase. Pod takvim malenim
kožnatim svodom rodilo se prvo dijete, otkrivena tajna prvoga ljudskog poljupca...
Nessim žarko požali što ne zna slikati kao Clea. Smiješna misao, i neumjesna.
Ali šeikovi su šatori bili prostrani: pokrivali su gotovo dvjesto četvornih metara
šatorskim krilom satkanim od kozje dlake, sa širokim prošivima crne, zelene, smeđe
i bijele boje. Sa šavova su visjele dugačke rojte i poigravale na vjetru.
Šeik i njegovi sinovi - poredani kao da su u galeriji igraćih karata - dočekali su ih
s uobičajenim pozdravima na koje je Narouz barem znao odgovoriti. Šeik ih je odveo
do jednoga šatora, govoreći: - Ova kuća je vaša, osjećajte se slobodno. Sluge smo
vam pokorni. - Iza šeika gurali su se vodonosci, da im oplahnu ruke, noge i lice - lice
sada pomalo suho i natečeno od puta. Odmarali su se dobar sat u tome mrklom mra-
ku, jer je žega bila na vrhuncu. Narouz je ležao na jastucima i hrkao, ispuženih ruku i
nogu, dok je Nessim dremuckao: budio se s vremena na vrijeme i promatrao brata -
ono lako predavanje snu, što je redovita posljedica tjelesnog zamora. Razmišljao je o
bratovljevu ružnom licu - o onom prekrasnom nizu bijelih zuba što se nazirao ispod
ružičasta rascjepa na gornjoj usni. A dok su se odmarali, u šator su povremeno tiho
ulazili plemenski poglavari, izuvali cipele na ulazu i ljubili Nessimu ruku. Jedan po
jedan šaptom su izgovarali jedinu riječ dobrodošlice: Mahubbah.
Bilo je kasno poslijepodne kad se Narouz probudio, zatražio vode da nakvasi tije-
lo, a usput zamolio da mu daju čistu odjeću, koju mu je odmah donio najstariji še-
ikov sin. Izišao je na užareni pijesak i rekao: - A sada ćemo poći birati ždrijepca. To
228
će možda potrajati nekoliko sati. Nećete imati ništa protiv? Vratit ćemo se malo
kasnije, ha? - U hladu su bili postavili jastuke, pa se Nessim udobno zavalio u njih i
gledao brata kako po blještavu pijesku žustro prilazi skupini ždrijebaca što su ih bili
dognali radi odbira.
Poskakivali su ljupko, bezazleno, a njemu su se njihove lepršave grive činile »kao
uzbibano more lipanjsko«. Narouz im priđe i zastane, oprezno, pa ih stade promatra-
ti. Zatim nešto dovikne, a jedan momak pritrči mu s uzdama i žvalama. - Bijelca -
promuklo vikne, a šeikovi sinovi mu odgovore riječima što ih Nessim nije razumio.
Narouz se ponovno okrene, oprezno se sagne, mekano klizne među mlade životinje i
- dok si trepnuo okom - uzjaše bijeloga ždrijepca kojega je prethodno bio za-
uzdao jednom jedinom, gotovo nevidljivom kretnjom.
A taj mitski stvor stajao je mirno, razrogačenih blistavih očiju, kao da želi pro-
niknuti u novo čudo od jahača na svojim leđima; trenutak poslije tijelom mu preleti
lak, mreškav drhtaj - provala iznenadna straha što vazda prati sraz ljudskoga i živo-
tinjskog svijeta. Konj i konjanik stajali su kao da poziraju za spomenik, utonuli u
misli.
Odjednom, ždrijebac zanjišti - tiho, dahtavo, preplašeno, strese se i počne skakati
savijajući se u luk, ukočeno kao igračka, a pri svakom se skoku divlje obrušavao na
prednje noge. Narouz ipak ostade sjediti u sedlu. Nagne se prema naprijed i zareži
nešto ždrijepcu u uho, što ovoga razjari, jer udari u istrzani, strmoglavi, skakutavi
galop, okrećući se, propinjući i saginjući glavu. Konj i konjanik učine lagan, nepravi-
lan krug oko šatora i na kraju se vrate do mjesta gdje je na ulazu u glavni šator staja-
la gomila Arapa i nijemo ih promatrala. A tada, kao da shvaća kako joj je velik dio
pravoga života - djetinjstvo možda - otišao u nepovrat, jadna životinja ispusti još je-
dan tih, dahtav rzaj i naglo udari u dug, neumoran leteći galop, svojstven svojoj vrsti.
Meteorski ustremljen prema naprijed, kao da će probiti samo nebo, ždrijebac se otko-
vitla preko dina, s jahačem koji se snažnim škarama svojih nogu - uspravan kao kip
pričvršćen na podlogu - čvrsto držao za nj. Iz šatora se vine gromki uzvik odobrava-
nja, a Nessimu - osim mladog sira i kave - počnu pristizati pohvale na račun brata.
Dva sata kasnije vrati se Narouz sa ždrijepcem blistavim od znoja, mlitavim, tetu-
ravim, s tako malo borbenosti u sebi da je još samo snuždeno dahtao i udarao kopiti-
ma, poražen. I sam Narouz bio je divljački iscrpljen, ošamućen, kao da je jahao peć-
nicom: zakrvavljene oči i napeto lice koje se trzalo svjedočili su o žestini bitke.
Samo je suhim, raspucanim usnicama tepao ždrijebetu. Ipak, bio je sretan, zapravo
razdragan. Prepuklim glasom viknuo je da mu donesu vode i zamolio pola sata od-
mora prije nego što krenu natrag. Ništa nije moglo iscrpiti to snažno tijelo, pa ni sla-
dostrašće što ga je doživio u tome dugom, divljem okršaju. Kad je sklopio oči i osje-
tio kako mu lijevaju vodu po glavi, još jednom je ugledao tamno zakrvavljeno sunce,
koje mu je titralo iza sklopljenih vjeđa kao oličenje umora - i osjetio kako mu se od
229
pustinjske jare koža suši i pucketa pod kapljicama znoja. U glavi mu se mutilo od
žarkih, ubojitih boja i dojmova - kao da mu se cijeli osjetilni aparat rastopio na vrući-
ni, poput kutije s bojicama, stopivši u jedno misli, želje i čežnje. Bio je omamljen
od radosti, ćutio se netjelesnim kao duga nebeska. A ipak je za manje od pola sata
bio spreman za povratak.
Krenuli su, sada s novom pratnjom, među kose sunčeve zrake što su bacale ruži-
časte i purpurne sjene na brazde u dinama. Brzo su stigli do Quasur el Atasha. Naro-
uz je bio dogovorio da mu poglavarovi sinovi dopreme bijeloga ždrijepca potkraj
tjedna, pa je sada mirno jahao i s vremena na vrijeme popijevao. Bio je već mrak kad
su došli do Dvorca žednih, pa su se pozdravili s domaćinima i krenuli natrag u pusti-
nju.
Jahali su sporo, opušteno, i promatrali kako pjegavi kopneći mjesec uzlazi nad ti-
šinu, isprekidanu tek topotom kopita po šljunkovitu tlu i dalekim zavijanjem šakala.
Nessimu se odjednom učini da je srušen zid što ih je dijelio, da može reći: - Narouze,
ženim se. Reci to Leili umjesto mene, molim te. Ne znam zašto, ali meni je neugod-
no.
Narouz se na trenutak sledi, ukoči, kao da mu je netko navukao željezni oklop.
Zaljulja se u sedlu pa - s oduševljenjem toliko neprirodnim i praznim da mu glas u
pola riječi prepukne - procijedi: - Cleom, Nessime? Cleom? - osjećajući kako mu krv
ponovno navire u razdražene živce. Nessim odmahne glavom, kimne i začuđeno ga
pogleda. - Ne. Zašto? Arnautijevom bivšom ženom - suzdržano odvrati, pomno bira-
jući riječi. Jahali su i dalje; sedla su škripala, a Narouz koji se sada s olakšanjem po-
čeo smješkati u sebi, poviče: - Baš mi je drago, Nessime! Napokon! Bit ćeš sretan i
imat ćeš djecu.
Ali Nessima tada iznova svlada strašni osjećaj stida. Ispriča Narouzu sve što je
znao o Justini i nestanku djeteta, pa doda: - Ona me sada još ne voli, i ne pričinja se
da me voli, ali tko zna? Ako joj pronađem dijete i dadem joj kakav-takav mir i si-
gurnost, ništa nije nemoguće. - Trenutak kasnije reče: - Ne misliš li tako? - ne zato
što je htio čuti Narouzovo mišljenje, nego kako bi premostio muk što se bio počeo
slijevati među njih, kao sipki pijesak pustinjske dine. - A malu će biti teško naći. Tu-
žilaštvo čini sve da je pronađe, a ono malo dokaza što ih ima vode k Magzubu (Na-
dahnutom). One noći kad je mala nestala, u gradu je bilo slavlje, a Magzub je sudje-
lovao u njemu. Već nekoliko puta su ga optuživali za otmicu djece, ali su slučaj uvi-
jek zaključivali bez optužbe, zbog nedostatka dokaza. - Narouz naćuli uši i nakostri-
ješi se kao vuk. - Misliš na onoga hipnotizera? - Nessim zamišljeno reče: - Nudio
sam mu velike svote novca - zbilja velike - ne bih li što doznao. Razumiješ li? - Na-
rouz sumnjičavo odmahne glavom i čupne kratku bradicu. - To je onaj luđak - reče. -
Prije je svake godine dolazio na svetkovinu sv. Damijane. Lud je, ali nekako čudno
lud. Sveti čovjek, kao Zein-el-Abditd.{49}
230
- To je taj - reče Nessim, a Narouz, kao da se još nečega sjetio, zauzda oba konja i
zagrli brata, pa mu riječima što su ih u takvim prigodama rabili u obitelji Hosnani
počne još jednom čestitati na ženidbi. Nessim se osmjehne i upita: - Reći ćeš Leili?
Molim te, brate.
- Naravno.
- Kad ja otputujem?
- Hoću.
Vidjevši kako je Narouz blagonaklono primio vijest o ženidbi, Nessim osjeti kako
mu je pao kamen sa srca. U isti mah obuze ga iznenadni umor i pospanost. Jahali su
žustro, ali nisu žurili, pa je bila gotovo ponoć kad su ponovno ugledali kraj pustinje.
Konji su bili iz jazbine istjerali zeca, a Narouz ga pokuša oboriti bičem, ali ga u po-
lutami promaši.
- To je odlična vijest - vikne, vrativši se uz bok Nessimu, kao da je kratkim galo-
pom po mjesečinom obasjanim dinama dobio na vremenu i nepristranosti nužnim za
stvaranje promišljena zaključka. - Hoćeš li je sljedeći tjedan dovesti kući - k Leili?
Mislim da sam je upoznao, ali je se ne sjećam. Rasna crnka? »Žar krijesnice blijed je
pred plamenom oka njena«, kako ono pjeva pjesma? - Nasmija se gledajući u tlo.
Nessim pospano zijevne. - Joj! Bole me kosti. Eto što znači živjeti u Aleksandriji.
Narouze, prije nego zaspim, htio bih te još nešto zamoliti. Nisam vidio Pursewarde-
na. Što je sa sastancima?
Narouz udahne i pogleda brata blistavim očima. - Da. Dobro je - reče. - Sljedeći
sastanak trebao bi se održati na mulid{50} sv. Damijane, u pustinji. - Napne snažne
mišiće na leđima. - Doći će svih deset obitelji - zamisli!
- Pripazi - reče Nessim - da sve bude u tajnosti, da ništa ne procuri.
- Naravno! - vikne Narouz.
- Hoću reći - dometne Nessim - da to u početku ne bi smjelo imati političko obi-
lježje. Treba raditi polako, s razumijevanjem problema. A? Mislim, na primjer, da im
ti zapravo ne moraš držati govore, bit će bolje da o svemu razgovarate. Ne smijemo
se izlagati pogibelji. Nisu posrijedi samo Britanci, shvaćaš li?
Narouz nestrpljivo lupne nogom i pročačka zub. Sjeti se Mountolivea pa uzdahne.
- Tu su i Francuzi... a oni ne misle što i Britanci. Kad bismo mogli iskoristiti i jed-
ne i druge...
- Znam, znam - nestrpljivo će Narouz. Nessim ga strogo pogleda. - I nemoj pro-
puštati sastanke - oštro reče - jer mnogo ovisi kakav ćeš ti dojam steći o tome što
nam je dalje činiti.
Nessimov prijekor duboko kosne Narouza. Pocrveni, prekriži ruke i pogleda bra-
231
ta. - Pa, ne propuštam ih - procijedi tihim promuklim glasom. Nessim se odmah

postidi i uhvati ga za ruku. Zatim tiho, povjerljivo reče:
- Znaš, ponekad nešto procuri, a ne znaš kako. Eto, na primjer, stari Cohen, krznar
koji je umro prošli mjesec, radio je za Francuze u Siriji. Kad se vratio, Egipćani su
već znali sve o njegovom poslanstvu. Kako? Nitko ne zna. Sigurno je da među prija-
teljima imamo i neprijatelja - i u samoj Aleksandriji. Razumiješ li?
- Razumijem.
Nessim se sutradan morao vratiti u grad, pa su braća preko polja lakim kasom
odjahali do sastajališta kod splavi. - Zašto nikad ne svratiš u grad? - upita Nessim. -
Dođi danas sa mnom. Randidijevi priređuju ples. Dobro bi ti došla promjena. - Naro-
uz bi se uvijek snuždio kada bi mu spomenuli odlazak u grad. - Doći ću za poklade -
tiho reče i pogleda u zemlju, a brat se nasmija i dodirne mu ruku. - Znao sam da ćeš
to reći! Uvijek isto: jednom godišnje, za poklade. Ne znam zašto!
Ali, znao je: Narouza je strašni stid zbog zečje usne tjerao u stalnu osamu, gotovo
isto kao i majku. Samo crnim dominom na krabuljnom plesu mogao je zakriti lice
koje mu se toliko gadilo da ga nije više mario vidjeti ni u zrcalu kad se brijao. Na
pokladnom plesu osjećao se slobodnim. A imao je još jedan, prilično neočekivan
razlog - strast prema Clei, što je tinjala već godinama; prema Clei s kojom nikada ni
riječi nije prozborio, a koju je zapravo vidio samo dva puta, kad je došla s Nessimom
na jahanje. Bila je to tajna koju ni pod mukama ne biste mogli iščupati iz njega, ali je
odlazio na sve pokladne plesove i lunjao gomilom, u potajnoj nadi da će možda na-
basati na tu mladu ženu čije ime do današnjega dana nikada i ni pred kim nije glasno
izgovorio.
(Nije znao da Clea ne mari za poklade, da u to vrijeme ostaje kod kuće, crta i čita
u atelijeru.)
Na rastanku su se toplo zagrlili. Nessimov auto dizao je perjanice prašine u
toplom poljskom zraku, nestrpljiv, valjda, da se ponovo dočepa obalne ceste. Ratni
brod u luci ispaljivao je počasne plotune, možda u čast nekom egipatskom dosto-
janstveniku, a od tih pucnjeva stvarali su se biserni oblaci kakvi uvijek vise nad lu-
kom u proljeće, treperili i mijenjali boju. Bila je plima; četiri ribarice s ulovom grabi-
le su prema gradskoj luci. Nessim se samo jednom zaustavi: kraj cvjećarice na uglu
Saad Zagloula, gdje kupi karanfil za zapučak. Zatim krene prema uredu, zastavši
usput da mu ulašte cipele. Grad mu se nikad nije činio ljepšim. Sjedajući za stol, sjeti
se Leile, a onda Justine. Što će majka reći o njegovoj odluci?
A Narouz se tog jutra zaputio u ljetnu kućicu, u svoje poslanje, ali je prvo nabrao
stručak crvenih i žutih ruža za dvije velike vaze što su stajale s obiju strana očeva
portreta. Mati je spavala za pisaćim stolom, ali ju je zvuk zasuna odmah probudio.
Zmija sneno zasikće, pa onda opet spusti glavu na tlo.
232
- Bog te blagoslovio, Narouze - reče ona vidjevši cvijeće i odmah pođe isprazniti
vaze. Dok su podrezivali i u vaze stavljali svježe cvijeće, Narouz joj najavi vijest o
bratovljevoj ženidbi. Mati zastane i dugo stajaše nepomična, mirna ali ozbiljna, kao
da preispituje najskrovitije misli i osjećaje. Naposljetku, više za sebe, izusti: - Zašto
ne? - pa još nekoliko puta ponovi to pitanje, kao da iskušava visinu glasa. Zatim se
ugrize za palac, okrene prema mlađem sinu i reče: - Ali ako je to neka pustolovka
kojoj je samo do njegova novca, neću ni čuti. Pobrinut ću se da je smaknu. Iona-
ko mu treba moje dopuštenje.
Narouzu se to učini silno smiješnim, pa se uljudno nasmije. Ona uze njegovu dla-
kavu ruku među prste.
- Hoću - reče.
- Nemoj, molim te.
- Kunem se.
Smijao se toliko da mu se vidjelo ružičasto nepce. A ona je stajala, zamišljena,
kao da još osluškuje neki unutarnji glas. Rastreseno ga je tapšala po ruci dok se smi-
jao i šaptala: - Psst. - Zatim, nakon duge stanke, kao da su je osupnule vlastite misli,
reče: - Neobično je što to uistinu kanim učiniti.
- Pa zar se ne možeš pouzdati u mene, a? - reče on i dalje se smijući, ali sada već
malo ozbiljnijim tonom. - Ne vjeruješ da ću čuvati bratovu čast. - Još je bio napuhan
od smijeha, kao žabac, premda mu se lice sada uozbilji. - Bože moj, kako je ružan -
pomisli ona. - A prsti joj kliznuše prema crnoj feredži i stanu kroz nju opipavati gru-
be ožiljke na koži, pritiskati ih, kao da će ih izglačati.
- Dobri moj Narouze - gotovo plačno reče i pomiluje ga prstima po kosi. Čarobna
poezija arapskog jezika u isti mah uzbudi i umiri Narouza. - Zlato moje, golubiću,
dobri moj Narouze. Reci mu »da«, uz moj poljubac. Reci mu »da«.
Stajao je mirno, drhtao kao ždrijebe, upijao glazbu njezina glasa i rijetka milova-
nja one tople i sposobne ruke.
- Ali mu kaži da je mora dovesti ovdje, k nama.
- Hoću.
- Reci mu to još danas.
A on svojim čudnim, trzavim, ukočenim korakom krene prema telefonu u staroj
kući. Mati sjedne za prašnjavi pisaći stol i ponovi, dva puta, tihim zbunjenim gla-
som: - Zašto je Nessim morao odabrati Židovku?
V.
233
Toliko sam uspio rekonstruirati iz labirinta bilježaka što mi ih je Balthazar ostavio.

»Zamisliti ne znači nužno i izmisliti«, kaže on na drugome mjestu, »a kada tumači-
mo ljudske postupke ne smijemo tvrditi da znamo sve o njima. Pretpostavljamo da su
postupci izrasli iz osjećaja, kao što lišće raste iz grana. Ali, možemo li zaključke
stvarati obrnutim redom, izvoditi prvo iz drugoga? Možda bi to mogao učiniti pisac,
kada bi bio dovoljno hrabar vlastitim tumačenjem popuniti zjapeće pukotine u našim
postupcima i tako ih povezati u cjelinu? Što se zbivalo u Nessimovoj svijesti? To je
pitanje koje moraš sebi postaviti.
Ili pak u Justininoj svijesti? To uistinu ne znamo. Mogu samo reći da je njihovo
međusobno štovanje raslo obrnuto razmjerno pažnji što su je iskazivali jedno drugo-
me, jer ljubavi među njima nikada nije bilo, u skladu s dogovorom, kao što sam ti
već opisao. Možda je to i dobro. Unatoč brojnima dugačkim razgovorima koje sam s
njima, svakim pojedinačno, vodio, nisam mogao naći razloga za očigledno propada-
nje njihova odnosa - vidjelo se kako danomice tone kao što tone zemlja, kao što se
spušta razina jezera, a nisam znao zašto. Površinski sloj bio je majstorski nanesen i
tako savršen da je obmanuo većinu promatrača, pa i tebe. Ne mogu se suglasiti ni s
Leilinim tumačenjem - ona nikada nije voljela Justinu. Sjedio sam kraj nje na pred-
stavi što ju je upriličio Narouz za veliki mulid u Abu Girgu, što svake godine pada
oko Uskrsa. Justine se tada već bila odrekla židovstva i prešla na koptsku vjeru, po-
koravajući se Nessimovoj želji, a kako se nisu mogli službeno vjenčati jer je Justine
već jednom bila udana, Narouz se morao zadovoljiti prijamom na kojemu ju je pred-
stavio velikoj kući i njezinim slugama, čije je živote uvijek nastojao uklopiti u život
velike obitelji.
I tako je u samo četiri dana oko kuće niknuo golem tabor šatora i platnenih krovo-
va, s ćilimima, svijećnjacima i blještavim ukrasima. Aleksandrija je ostala i bez cvi-
jeća iz staklenika i bez uglednika iz društvenog života, koji su, pomalo podrugljivo
(u Aleksandriji ništa ne može izazvati toliko poruge i smijeha koliko mondeno
vjenčanje) krenuli na put u Abu Girg, kako bi čestitali Leili i izrazili joj štovanje.
Mjesni mudiri i šeici, gomile seljaka, dostojanstvenici sa svih strana, nagrnuli su na
veselicu, a beduini, plemensko zemljište kojih graniči s imanjem, priredili su veleb-
ne prizore jahačkog umijeća, galopirali oko kuće i pucali iz pušaka da se sve prašilo,
kao da je Justine mlada nevjesta - djevica. Možeš zamisliti kako se smješkala Athena
Trasha, a tek Cervonijevi! A stari Abu Kar glavom, dojahao je kućnim stubištem na
svom arapskom bijelcu i ujahao ravno u odaje za primanje, noseći vazu punu cvijeća.
Leila nije ni na trenutak skidala one svoje bistre oči s Justine. Pozorno ju je pro-
matrala, kao netko tko proučava povijesnu ličnost. - Zar nije dražesna? - upitao sam,
prateći joj pogled, a ona me pogledala brzo kao ptica i odmah svrnula pogled na
predmet svoga pomnog proučavanja. - Stari smo prijatelji, Balthazare, pa ti mogu
reći. Upravo sam pomislila kako je uvelike nalik na mene, onakvu kakva sam nekoć
234
bila, i da je pustolovka; crna zmijica što se omotala oko srca Nessimova života. -
Uljudno sam se usprotivio tim riječima, a ona mi se zagleda u oči i tiho se nasmije.
Iznenadilo me što je pritom kazala. - Da, ista je kao ja - nemilosrdna u potrazi za uži-
cima, a ipak jalova - ženstvenost joj se cijela pretvorila u ljubav prema moći. A opet
je nalik na mene po tome što je nježna i blaga i prava žena po muškom ukusu. Mrzim
je zato što je ista kao ja, shvaćaš li? A strah me je od nje zato što mi čita misli. -
Nasmijala se. - Dušo, dođi ovamo i sjedni kraj mene - dovikne Justini i dobaci joj
slatkiše što ih je i sama najviše mrzila - ušećerene ljubičice. Vidio sam kako ih Justi-
ne suzdržano prihvaća, jer ih se i ona gnušala. I tako su njih dvije sjedile, zakrabulje-
na i raskrabuljena sfinga, grickajući ušećerene ljubičice što su se i jednoj i drugoj ga-
dile. Bio sam očaran što mogu promatrati žene u njihovu najgrubljem, iskonskom
obliku. Ali nisam siguran koliko su ove moje prosudbe vjerodostojne. Svi ih mi stva-
ramo jedni o drugima.
Zanimljivo je da se, unatoč odbojnosti - odbojnosti uslijed sličnosti, da tako ka-
žem - među tima dvjema ženama rodila i neka čudna naklonost, osjećaj prepoznava-
nja. Kada se Leila, na primjer, najzad ipak odvažila sastati s Mountoliveom, učinila
je to tajno, a sastanak je upriličila Justine. Justine je bila ona koja ih je spojila, oboje
pod krinkom, na pokladnom plesu. Ili sam barem tako čuo.
A kad je riječ o Nessimu, bojeći se da ga odveć ne pojednostavnim, rekao bih
otprilike ovako: bio je toliko naivan te nije shvaćao kako je nemoguće živjeti sa že-
nom a da se barem malo ne zaljubiš u nju - da u posjedovanju ima devedeset posto
ljubomore! Zgranut i užasnut mjerom vlastite ljubomore prema Justini, iskreno se
trudio pokazivati osjećaj koji mu je bio posve stran - ravnodušnost. Pravu ili hinje-
nu? Ne znam.
A opet, pogledamo li sve to s druge strane, rekao bih da je Justinu najednom po-
čelo mučiti to što je shvatila da nju taj tako razborito prihvaćen bračni dogovor,
zaključen poput unosna posla, u neku ruku obvezuje više negoli vjenčani prsten.
Žene obično ne prezaju od nevjere (ako misle da ih strast opravdava), ali se njoj čini-
lo da bi iznevjeriti Nessima bilo isto što i ukrasti novac iz blagajne. Što ti misliš?
Imam osjećaj (s Balthazarovim dopuštenjem) da je Justine polako bivala svjesna
nečega duboko skrivenoga u naravi toga samotnog, miloga, strpljivoga čovjeka;
svjesna njegove ljubomore, utoliko strašnije i pogibeljnije što se nikada nije očitova-
la. Ponekad... ali... izlažem se opasnosti odavanja tajni što mi ih je Justine povjerava-
la u doba naše takozvane ljubavne veze, koja me toliko ranila i u kojoj me, sada
shvaćam, rabila kao pokriće za druga svoja djela. Negdje sam već opisao što se tada
zbilo, a kad bih sada njezinim riječima ispripovjedio sve što mi je govorila o Nessi-
mu, došao bih u opasnost, primo, da iznosim stvari zacijelo neukusne za čitatelja, a
zaista nelijepe za Nessima. Secundo: nisam više siguran ni u njihovu razmjernu isti-
nitost, jer su i one možda bile dio cijeloga njezina veličanstvenog plana obmane! Čak
235
i te osjećaje u mojoj duši (»važne lekcije koje sam naučio« itd.) boji sjenka duboke
sumnje koju mi je Balthazarov pripis pobudio u svijesti. »Ništa nije toliko sebi pro-
turječno koliko istina...!« Kakva je to bila farsa!
Ipak, zacijelo je točno ono što Balthazar kaže o Nessimovoj ljubomori, jer sam i
ja neko vrijeme živio u njezinoj sjeni, a djelovala je, nedvojbeno, i na Justinu. Goto-
vo na samome početku otkrila je kako je uhode, drže na oku, a to je u njoj, naravno,
izazvalo osjećaj nesigurnosti: nesigurnosti to strašnije što je Nessim nikada nije
otvoreno pokazivao. Nevidljivo breme sumnje vrebalo je i kaljalo najnedužnije Justi-
nine riječi, najbezazlenije šetnje poslije večere. Nessim bi sjedio među visokim svi-
jećnjacima i nježno joj se osmjehivao, dok mu se u glavi odigravala, i još dugo odje-
kivala, prava pravcata nijema istraga. Tako je barem ona govorila.
Najnedužniji i najotvoreniji postupci - odlazak u gradsku knjižnicu, ceduljica s
popisom stvari što ih treba kupiti, poruka na kartici s imenom gosta za stolom - na-
vodili su na krivi trag oči ljubomore začete u impotenciji osjećaja. Nessima su do lu-
dila dovodili njezini zahtjevi za poštivanjem uvjeta; nju je izluđivala nevjerica u nje-
govim očima - pa i sama nježnost kojom joj je prebacivao ogrtač na leđa: kao da joj
prebacuje omču oko vrata. Njihov odnos imao je čudan prizvuk psihoanalitičko-
ga odnosa što ga je njen prvi muž opisao u svojoj knjizi, Moeurs. Justine je za jedno-
ga i za drugoga bila više »slučaj« nego osoba, natjerana na rub ludila dosadnim ispi-
tivanjima onih koji nikada ne znaju kada pustiti bolesnika na miru. Da, upala je u
zamku, nema što! Ta misao odjekivala joj je u glavi, nalik na luđački smijeh. I još,
čujem, odjekuje.
Nastavili su tako, jedno uz drugo, kao dobro uigrani trkači, nudeći Aleksandriji
naoko savršeni model odnosa na kojemu su im svi zavidjeli, a koji nitko nije mogao
oponašati: Nessim - trpeljivi, pokorni muž, Justine - divna i zadovoljna žena.
»Pretpostavljam«, piše Balthazar, »da je on na svoj način samo tragao za istinom.
Zar ti ta riječ ne postaje već pomalo smiješna? Morali bismo je odbaciti - općim do-
govorom! Ipak, nije ona tako jednostavna. Hoćeš li još jedan primjer, iz druge priče?
Tvoj opis Capodistrijine smrti na jezeru je inačica koju smo u ono vrijeme svi
prihvaćali kao vjerojatno istinitu: u glavi, dakako.
Ali u izjavama što su ih pod zakletvom dali policiji, svjedoci su naveli neuobiča-
jenu činjenicu: kada su, naime, izvukli leš iz jezera u kojemu je plivao, a s njime i
crni povez za oko, iz usta je ispalo zubalo, tresnulo u čamac i sve ih prestrašilo. A
sad slušaj ovo: tri mjeseca kasnije večerao sam s Pierreom Balbzom, Capodistrijinim
zubarom. Uvjeravao me da je Da Capo imao gotovo savršene zube, nikako lažne,
koji bi mogli ispasti. Tko je onda to bio? Ne znam. A ako je Da Capo naprosto od-
maglio i na svoje mjesto dao podmetnuti drugu osobu, imao je debela razloga za to:
ostavio je više od dva milijuna duga. Shvaćaš li što hoću reći?
236
Zbilja je po samoj svojoj naravi nepostojana. Narouz mi je jednom rekao kako

voli pustinju zato što u njoj »vjetar zatire otiske kao što gasi plamen svijeće«. Rekao
bih da to čini i zbilja. Kako onda možemo tragati za istinom?«
* * * *
Pombal je vazda lebdio na granici između diplomatske taktičnosti i podmukle
prepredenosti provincijskog tužitelja; ta dva oprečna čuvstva treperila su na njegovu
debelom licu dok je prekriženih ruku sjedio na svome »stolcu za kostobolju«. Imao
je izraz čovjeka koji se posve pomirio sa samim sobom. - Govore - rekao je prodorno
me gledajući - kako si sada u britanskom Deuxième. Ha? Nemoj mi reći, znam da ne
smiješ govoriti. A ne smijem ni ja, ako me baš pitaš. Ti misliš da znaš kako sam ja
u francuskom odjelu, ali ja to najodlučnije poričem. Pitam se smijem li ti dopustiti da
ostaneš živjeti u stanu. To je nekako... Kako, ono, vi to kažete? Kao... Box i Cox.{51}
Zar nije? Hoću reći, zašto ne bismo jedan drugome počeli prodavati tajne, ha? Znam
da nećeš. Neću ni ja. To je taj naš osjećaj časti... Mislim, ako jesmo u ... hm. Ali ti to,
naravno, poričeš, a poričem i ja. Znači da nismo. A ipak ti nije ispod časti dijeliti sa
mnom moje ženske, ha? Autre chose.{52} Hoćeš li nešto popiti, a? Boca s džinom je
tamo prijeko. Sakrio sam je od Hamida, nego što. Znam da se nešto kuha. Baš me
briga što. Nešto... Kad bih barem znao... Nessim, Capodistria... No, dobro!
- Što si to učinio od lica? - rekoh, da promijenim temu razgovora. Pombal je od-
nedavna bio pustio brkove. Sada se uhvatio za njih obranaški, kao da mu moje pita-
nje prijeti nasilnim brijanjem. - Brkovi, ah to! Vidiš, u posljednje vrijeme dobivam
stalne prigovore zbog posla, kao tobože ga zapostavljam, pa sam se počeo preispiti-
vati, duboko, au fond?{53} Znaš li koliko radnih sati potratim na žene? Nikad nećeš
pogoditi. Mislio sam da će ih brkovi (je li da su odvratni?) barem malo odbiti, ali
vraga. Sve je ostalo po starome. Ali to nije priznanje mojoj privlačnosti, dragi moj,
nego ovdašnjima niskim mjerilima. Vole me, rekao bih, jer nemaju boljega. Vole
diplomate s dobrim alatom - kako vi to kažete, faisandé?{54} Što se smiješ? I ti gubiš
mnogo radnih sati na žene. Samo, ti iza sebe imaš britansku vladu - funtu, a? Ona
cura je danas opet bila ovdje. Mon Dieu?{55} kako je mršava i jadna! Nudio sam joj
objed, ali nije htjela ostati. A onaj nered u tvojoj sobi! Cura puši hašiš, je li? E pa,
kad pođem na odmor u Siriju, imat ćeš cijeli stan za sebe. Uz uvjet da poštuješ moj
paravan - priznaj da je pravo remek-djelo, a?
Bio je u stanu dao napraviti velik šareni zaslon za kamin, s pirografski ucrtanim
natpisom LÉGÈRETÉ, FATALITÉ, MATERNITÉ.{56}
- No dobro - nastavio je - toliko o aleksandrijskom umijeću. Ali kad je riječ o
Justini, prava je barbarka, ne? Kladim se da ona - ha? Nemoj reći. Zašto nisi sretan
što je tako? Ah, vi Englezi, uvijek smrknuti, mislite samo na politiku. Pas de re-
237
mords, mon cher.{57} Dvije žene u tandemu - što ćeš bolje? I to jedna »ljevoruka«, kao
što Da Capo naziva lezbijke. Znaš li što se priča o Justini? Ali ja se, sa svoje strane,
odričem svega toga...
Tako Pombal, izvrsno raspoložen, brodari plićacima svojega iskustva, a ja stojim
na balkonu, gledam kako se smrkava nebo nad lukom i čujem zlovoljno zavijanje
brodskih sirena, od kojega naša ovdašnja osamljenost, naša odvojenost od tople
Golfske struje europskih osjećaja i misli postaje još naglašenija. Odavde sve struje
teku prema Meki ili prema nedokučivoj pustinji, a jedina čvrsta točka na ovoj strani
Sredozemlja je grad u kojemu živimo i mrzimo ga, koji zagađujemo vlastitim sa-
moprijezirom.
A tada na ulici ugledam Melissu, i srce mi se steže od sućuti i radosti dok se okre-
ćem i puštam je u stan.
* * * *
Ovi tihi, začarani otočki dani skladna su dopuna mislima i čuvstvima čovjeka koji
samotan hoda napuštenim žalima ili obavlja jednostavne poslove u kućanstvu što
vapi za majkom. Ali ja sada posvuda nosim Balthazarov pripis, veliki Interlinear,
držim ga u ruci i kada kuham i kada učim malu plivati i kada cijepam drva za
ognjište. A sve ove maštarije žive i traju, kao i slika bijeloga grada čije biserno nebo
u proljeće paraju tek bijele stapke minareta i jata golubova što kruže u oblacima od
srebra i ametista; u čijim se zelenim i mramornocrnim lučkim vodama zrcale njuške
stranih ratnih brodova što lagano zakreću u luku, prkoseći nadmoćnu vjetru, gutajući
vlastite tmaste sjene što se dodiruju i prožimlju, baš kao i jezici, sekte i rase nad koji-
ma čuvaju tjeskobnu svoju stražu: simboli zapadnjačke svijesti koji moć iskazuju če-
likom - ti mrgodni topovi što propovijedaju s kovinskižute pozadine jezera i grada
koji se u zalazak sunca otvara kao ruža.
238
DRUGI DIO
VI.
»Pursewarden!« piše Balthazar.

»Neću reći da si bio nepravedan prema njemu - tek da ga na papiru nekako nisi
uspio uskrsnuti u čovjeka kojega sam poznavao. Rekao bih da je on za tebe svo-
jevrsna zagonetka. (Možda nije dovoljno štovati samo čovjekovu genijalnost - mora-
mo ga i malo voljeti, zar ne?) Možda te je zavist o kojoj govoriš učinila slijepim za
njegove vrline, ali nekako sumnjam u to; čini mi se da je teško zavidjeti nekome tko
je bio toliko prostodušan, a k tome u mnogim stvarima i tolika budala, gotovo čudak
(na primjer: novac ga je užasno plašio.) Priznajem, smatrao sam ga velikim čovje-
kom, pravim osobenjakom, i dobro sam ga poznavao - premda nikada, ni do dana da-
našnjega, nisam pročitao nijedne njegove knjige, pa ni posljednju trilogiju što je
digla toliku prašinu, iako se u društvu pretvaram da jesam. Prelistao sam je. Više od
toga mi i ne treba.
Pišem ova zapažanja o njemu ne zato što bih ti htio proturječiti, mudrače, nego
samo zato da uzmogneš usporediti dvije različite slike. Ali ako je tvoja slika o njemu
pogrešna, nije manje pogrešna od slike o Pombalu, koji mu je uvijek u zaslugu pripi-
sivao humour noir{58} toliko prirastao francuskome srcu. U njemu, međutim, nije bilo
zloće, i nije hinio očiglednu zamorenost svijetom; njegova oštra jezičina bila je
posljedicom posvemašnje prostodušnosti i - ne uvijek najprivlačnije - sklonosti vra-
golijama. Mislim da Pombal nikad nije prebolio činjenicu što su mu nadjenuli nadi-
mak Le Prépuce Barbu,{59} a nisi - oprosti - ni ti prebolio Pursewardenove kritike
svojih romana. Sjećaš li se? »Te knjige imaju čudnu i pomalo odbojnu crtu surovosti
- nedostatak ljudskosti koji me isprva dovodio u nedoumicu. Ah to je samo način ko-
jim odveć osjećajan čovjek prikriva svoju slabost. Surovost u njima je naličje boleći-
239
ve osjećajnosti. On ranjava jer ga je strah da će se raznježiti.« Naravno da imaš pra-

vo kada kažeš da je s prijezirom gledao na tvoju ljubav prema Melissi. Mora da te
vrijeđao i nadimak što ti ga je nadjenuo, a poklapa se s tvojim inicijalima (Lovac na
Grešna Djela).{60} »Evo ide stari Lovac u svome prljavom kišnom kaputu. Neuspjela
šala, znam. Ali ionako sve to nije odveć stvarno.«
»Danas prevrćem po ladici punoj starih papirića i bilježaka, kako bih mogao
razmišljati o njemu na papiru. Blagdan je, klinika je zatvorena. Riskantan posao,
znam, ah možda ću moći odgovoriti na pitanje što si ga zacijelo sebi postavljao kada
si čitao uvodne stranice mojega pripisa: »Kako su Pursewarden i Justine mogli...?«
Znam.
Dvaput je dolazio u Aleksandriju prije negoli nas je sve upoznao, a jednom je
proveo zimu u Mazariti, radeći na knjizi, pa je tada svratio u Aleksandriju održati ne-
koliko predavanja u Atelijeru, a kako smo Nessim i ja i Clea bili u upravnom odboru,
nije mogao ne upoznati onu stranu aleksandrijskog života što mu je donijela sreću i
nanijela bol.
Opis vanjštine po sjećanju: bio je ljepušan, srednje visine i snažne građe, ali ne
krupan. Kestenjasta kosa i brčići - posve tanki. Izuzetno lijepo njegovane ruke. Do-
broćudan osmjeh, iako mu je lice poprimalo pomalo podrugljiv, gotovo drzak izraz
kad se nije smješkao. Kestenjaste oči bile su mu najljepši ukras: gledale su u oči, u
misli drugih ljudi, otvoreno i iskreno, gotovo zastrašujuće lucidno. Odijevao se po-
malo neuredno, ali mu je tijelo uvijek bilo besprijekorno čisto, a užasavao se prljavih
noktiju i ovratnika. Da, odijelo mu je kadšto bilo zamrljano crvenom tintom kojom je
pisao. Eto!
Zapravo mislim da ga je smisao za humor udaljavao od svijeta, tjerao u osamu, ili
je možda shvaćao da nema smisla imati vlastito mišljenje, pa stoga stvorio naviku
govoriti kroz šalu, obrnuto od onoga što je uistinu mislio. Bio je ironičan, pa se stoga
često činilo da ne poštuje zdrav razum: odatle i njegov dvosmisleni izraz lica i pri-
vidna lakomislena površnost kojom je govorio o važnim stvarima. Takav spoj
ozbiljnosti i podrugljivosti imao je osobit učinak u nekim razgovorima. Njegove
kratke uzrečice urezivale su se u pamćenje kao mačje šape u grudu maslaca. Na glu-
posti je odgovarao samo riječju kwatsch.{61}
Vjerovao je, mislim, da je uspjeh sastavni dio veličine. Neuspjeh u stjecanju
novca (posao mu je donosio vrlo malo novca, iako si ti mislio suprotno, a sve je tro-
šio na ženu i dvoje djece koji su živjeli u Engleskoj) izazivao je u njega sumnju u
vlastite snage. Možda se morao roditi kao Amerikanac? Ne znam.
Sjećam se da sam sišao u luku dočekati njegov brod, a sa mnom i uspuhani Keats,
koji ga je htio intervjuirati. Zakasnili smo i ulovili ga tek kad je ispunjavao imigra-
cijski obrazac. U rubriku naslovljenu »vjeroispovijed« bio je upisao: Protestant -
240
samo zato što protestiram.

Odveli smo ga na piće, kako bi ga Keats mogao na miru intervjuirati. Jadni Keats,
bio je izvan sebe. Pursewarden je imao poseban osmjeh za novinare. Još imam fo-
tografiju koju je Keats snimio toga jutra. Skamenjeni smiješak mrtvog nevinašceta!
Kasnije sam upoznao taj smiješak i shvatio što znači: Pursewarden se ironičnom
primjedbom sprema narugati nekomu općeprihvaćenom zdravorazumskom mišlje-
nju. Ali pazi, time nije pokušavao nasmijati nikoga nego sebe. Keats se bio sav uspu-
hao, nastojao je izgledati »iskreno« i propitkivao ga o svemu i svačemu, ali uzalud.
Kasnije sam ga zamolio za kopiju intervjua, a on ga je pretipkao i dao mi ga, zbunje-
no, pravdajući se kako u tom čovjeku nema nikakvih »novosti«. Pursewarden mu je
dao ovakve izjave: »Dužnost svakog domoljuba je da kreativno mrzi svoju zemlju« i
»Engleska vapi za bordelima«. Ta posljednja prilično je sablaznila jadnoga Keatsa,
koji ga je zapitao misli li da bi za Englesku bila dobra posvemašnja raspuštenost. I
želi li time potkopati religiju!
Dok pišem ove retke, vidim vragolasti izraz moga prijatelja, i hinjeno zaprepašte-
nje kojim mu je odgovorio: »Ne, za Boga miloga! Ja bih samo želio stati na kraj
okrutnosti prema djeci, toj mučnoj crti engleskoga bića, kao i ropskoj odanosti kuć-
nim ljubimcima što graniči s bestidnošću.« Mora da je Keats gutao knedle dok je sve
to slušao, upisivao točkice i crtice u svoju stenografsku bilježnicu i kolutao očima, a
Pursewarden stajao, zagledan u daleko obzorje. Ali ako su se Keatsu takvi stavovi či-
nili zagonetnima, još su ga više zbunjivali neki odgovori na politička pitanja. Kad ga
je, primjerice, zapitao što misli o sastanku arapske lige koji je toga dana trebao poče-
ti u Kairu, Pursewarden je rekao: »Kad Englezi osjete da nemaju pravo, pribjegnu
uvijek istome: licemjernom praznorječju.«
- Želite li time reći da kritizirate britansku politiku?
- Bože sačuvaj! Naši državnici su nepogrešivi.
Keats je počeo još snažnije mahati lepezom i odmah se okanio politike. Odgova-
rajući na pitanje: »Kanite li ovdje napisati roman?« Pursewarden reče: »Ako mi budu
uskraćena sva druga sredstva samozadovoljavanja.«
Kasnije je Keats, jadnik, hladeći i dalje lepezom ono svoje ružičasto čelo, rekao:
»Kopile podrugljivo, jel’ da?« Ali, najsmješnije je što on to uopće nije bio. Kako
može čovjek koji zaista misli svojom glavom naći utočište u takozvanom zbiljskom
svijetu, a da se ne brani od gluposti stalnom primjenom dvoličnosti? Reci mi. Osobi-
to pjesnik. Jednom je rekao: »Pjesnici zapravo ni ideje ni ljude ne shvaćaju ozbiljno.
Gledaju ih kao što paša gleda članice brojnoga harema. Lijepe su, to da. Uporabljive.
Ali ne pita se jesu li ili nisu vjerne, ni imaju li dušu. Samo tako pjesnik zadržava
svježinu vizije, i u svemu vidi čudo. I to je ono na što je mislio Napoleon kad je po-
eziju opisao kao science creuse.{62} Sa svojega motrišta imao je potpuno pravo.«
241
Taj snažni um nije bio nimalo žučljiv, premda je o svemu oštro sudio. Kad je opi-
sivao Joyceovu uznapredovalu sljepoću i D. H. Lawrenceovu bolest bio je toliko
potresen, vidio sam, da mu je ruka drhtala, a lice poblijedilo. Jednom mi je pokazao
pismo u kojemu je Lawrence pisao: »Kod Vas osjećam neku vrst bezbožnosti - goto-
vo mržnju prema nježnom bujanju života u svijetu, prema mračnim božanstvima...«
Zadovoljno se nasmijao. Silno je volio Lawrencea, ali mu je bez oklijevanja odgovo-
rio dopisnicom: »Dragi moj DHL. Obožavam Vas, ali - nastojim ne oponašati vaš
običaj građenja Taj Mahala oko nečega tako jednostavnog kao što je dobra j......a.«
Jednom je rekao Pombalu: »On fait l’amour pour mieux refouler et pour découra-
ger les autres.«{63} I dodao: »Strašno me brine što mi golf baš ne ide od ruke.«
Pombalu je redovito trebalo nekoliko minuta da pronikne u takve nonsequitur{64}
izjave. »Quel malin, ce type-là!«,{65} podglas bi promrsio. Pursewarden bi tada, i
samo tada, dopustio sebi da se nasmije - kad bi već postigao osobnu pobjedu. Bili su
izvrstan par i često se zajedno opijali.
Pombala je strahovito dirnula njegova smrt - zapravo ga je skrhala: dva tjedna nije
izlazio iz postelje. Nije ga mogao ni spomenuti a da mu ne navru suze na oči, što ga
je i samoga dovodilo do bijesa. »Nikad nisam znao da toliko volim toga prokletni-
ka«, govorio je... Iz svega ovoga kao da čujem Pursewardenov vragolasti smijeh. Ne,
nisi ga dobro procijenio. Njegov omiljeni pridjev bio je »fujast«.
Predavanja što ih je držao za publiku nisu bila dobra, možda se sjećaš. Kasnije
sam ustanovio zašto. Čitao ih je iz knjiga! Nije ih osobno pisao! Ali jednom, kada
sam ga odveo u židovsku školu i zamolio da govori pred djecom iz književne grupe,
bio je izvrstan. Najprije im je pokazao nekoliko kartaških trikova, a onda čestitao do-
bitniku književne nagrade i nagovorio ga da naglas pročita nagrađeni sastavak. Zatim
je zamolio djecu da u bilježnice zapišu tri stvari što bi im jednoga dana mogle dobro
doći, ako ih se sjete. Evo ih:
1. U svakome od naših pet osjetila sadržano je jedno umijeće.
2. U umjetnosti važno je poštovati krajnju tajnost.
3. Umjetnik mora uhvatiti svaki dašak vjetra.
Zatim je iz džepa kišnog ogrtača izvadio veliku kutiju slatkiša, na koje su svi
nagrnuli, on među prvima. To je bio svršetak najuspjelijeg sata književnosti ikada
održanog u toj školi.
Imao je nekoliko djetinjastih navada: kopao je nos i uživao u restoranima izuvati
cipele ispod stola. Sjećam se brojnih susreta što su, zbog njegove prirodnosti i duho-
vitosti, protekli u lakom, plodotvornom raspoloženju. Međutim, nikoga nije štedio i
lako je stvarao neprijatelje. Jednom prilikom napisao je svome ljubljenome
D.H.Lawrenceu: »Maître, Maître, pazite što radite. Nitko ne može dugo ostati
242
buntovnik, a da se ne pretvori u autokrata.«

Kada bi pristao ocjenjivati neko neuspjelo umjetničko djelo, rekao bi tonom topla
odobravanja: »Vrlo efektno.« Pretvarao se. Umjetnost ga nije zanimala toliko da bi o
njoj raspravljao s drugima (»psi koji samo njuškaju kujicu, jer je premalena da je za-
jašu«), pa bi stoga dobacio: »Vrlo efektno.« Jednom je, u pijanstvu, dodao: »Efektno
u umjetnosti je ono što siluje osjećaje publike, a ne pothranjuje njezine vrijednosti.«
Razumiješ li? Razumiješ?
Sve to zasulo je Justinu kao pun šaržer krupna streljiva, raznijelo joj osjete i prvi
put joj donijelo nešto što se, očajna, nije više nadala sresti: smijeh. Zamisli što mrva
podsmijeha može učiniti Uzvišenom Osjećaju! »A za Justinu«, jednom mi je u pi-
janstvu rekao Pursewarden, »mislim da je dosadna stara seks-drobilica s pogonom na
novčić, koja nas zacijelo sve mora propustiti kroza se; lukava aleksandrijska Venera.
Boga mu, kakva bi to žena bila da je prirodna i da ne pati od osjećaja krivice! Otmje-
no ponašanje bilo bi joj preporuka za Panteon, ali kako ćeš je poslati u Panteon samo
s preporukom rabinata - sa smotuljkom starozavjetnih trabunjanja? Što bi na to rekao
stari Zeus?« Vidjevši moj prijekorni pogled zbog takve surovosti, pomalo posramlje-
no je rekao: »Oprosti, Balthazare. Naprosto se ne usuđujem shvaćati je ozbiljno. Jed-
nog dana ću ti reći zašto.«
Justine je pak njega silno željela shvatiti ozbiljno, ali je on odlučno odbijao pri-
mati izraze naklonosti ili dijeliti s njome osamljenost iz koje je crpio gotovo svu svo-
ju pribranost i samopouzdanje.
A Justine, znaš, nije mogla podnositi samoću.
Sjećam se da je jednom morao održati predavanje u nekoliko društava u Kairu - u
podružnicama našega Društva umjetnika, a Nessim je bio zauzet, pa je zamolio Justi-
nu da ga ona odveze u Kairo. Tako su se našli zajedno na putu iz kojega se izrodila
nekakva smiješna imitacija ljubavne veze, poput opsjenarske slike krajolika u kaza-
lištu sjena, a koju - začudo - nije izazvala Justine nego još gori smutljivac - sâm ro-
manopisac. »Prava lutkarska farsa!« žalobno je kasnije rekao Pursewarden.
U to doba bio je duboko zaokupljen romanom, pa je - kao i uvijek kad je pisao -
shvatio da mu vlastiti život na neki uvrnut način počinje oponašati zaplet u romanu.
Protumačio je to izjavom da koncentracija volje istiskuje život (Arhimedova voda u
kadi) i izbacuje ga iz ležišta. Vjerovao je da zbilja uvijek nastoji oponašati ljudsku
maštu, iz koje nastaje. Iz ovoga ćeš vidjeti kako se ispod toga stalnog lakrdijanja krio
ozbiljan čovjek širokih pogleda i dubokih misli. Ali imaj na umu i da je toga dana
bio dobrano potegnuo, kao uvijek kad je radio. Inače, između jedne i druge knjige ni-
kad nije ni doticao bocu. Dok se vozio u velikom automobilu i sjedio uz Justinu - tu
krasnu, tamnoputu, dotjeranu ženu s očima krupnim kao u sirene na pramcu egejsko-
ga broda, imao je osjećaj da netko brzim potezima pomiče njegov roman ispod
243
površine njegova života, kao da su u stranice knjige ugrađeni metalni zapisi tekućih
zbivanja, pa - kao u onom poznatom školskom pokusu - pomičući magnet dobivamo
presliku magnetskog kretanja.
Znaj da nikad nije očijukao, a Justini je prišao samo zbog želje da pred njom ispi-
ta neke misli i stavove, da provjeri neke zaključke do kojih je bio došao u knjizi prije
nego je napokon pošalje u tiskaru, da tako kažem! Kasnije se, dakako, gorko kajao
zbog takva ugađanja sebi samome. U to vrijeme pokušavao je izbjeći besmisleno ro-
bovanje pravilima proznog pripovijedanja: »Reče on«, »Reče ona«, »On namigne,
povuče orukvicu, lijeno digne glavu, itd.« A je li to uopće moguće, je li uspio »otje-
loviti« lik bez pomoći takvih poštapalica? - pitao se dok je sjedio ondje na pijesku.
(Njezine trepavice okrznuše mu obraz. »Merde alors!«{66} Je li to on napisao?) Justi-
nine guste crne trepavice bile su nalik na... što? I tako su njegovi cjelovi bili uistinu
topli i strasni, ali nekako odsutni, jer nisu bili namijenjeni njoj. (I to je veliko pro-
turječje ljubavi. Usredotočenost na predmet ljubavi i posjedovanje, otrovni su.) A
brojnim dobronamjernim, umilnim šalama kojima se ona smijala s gotovo grešnim
olakšanjem (činilo joj se) otkrio joj je činjenicu da je smiješna. A kad je riječ o njoj:
nije joj bilo važno samo što je imao čistu kožu i kosu, što su mu milovanja bila puna
lijene besramne poduzetnosti, nego i što je, na neki čudan način, bio posvema svoj.
To je u njoj budilo dotad nepoznatu, strasnu znatiželju. A k tome i sve ono što je go-
vorio! »Naravno da sam pročitao Moeurs i primijetio da tebe ondje po sto puta prika-
zuju kao tragičnu glavnu junakinju. To je u redu, jer je knjigu napisao rasni lettré{67}
zna se, pa ona – pomodno - vonja na pazuha i eau de javel.{68} A ti se sad zbog toga
praviš važna, je li? Imaš drskosti nametati nam se kao problem - možda zato što ne-
maš ništa bolje ponuditi? Glupo. A možda i zato što Židov voli kaznu i uvijek se vra-
ća po dodatni obrok?« A onda ju je, naglo, punom šakom ščepao za potiljak i silom
oborio na vrući pijesak, prije nego što je smogla snage procijeniti težinu uvrede ili
sročiti odgovor. I zatim, još uvijek je ljubeći, ispalio nešto tako smiješno da su se
smijeh i suze u njoj stopile u jedno, u mješavinu teško podnošljivih stanja.
- Za ime Boga! - rekla je, hineći povrijeđenost. Bio je prebrz za nju. Zaskočio ju
je, takoreći, u polusnu svijesti.
- Zar nisi htjela voditi ljubav? Prevario sam se!
Pogledala ga je, donekle razoružana njegovim tobože pokajničkim izrazom. - Ne,
naravno da nisam. Da. - Nešto u njoj ponavljalo je »Da, da.« Veza što ne ostavlja
otiske prstiju - nešto lagano kao jedrenje ili ronjenje: - Luđače! - kriknula je i sa
zaprepaštenjem prasnula u smijeh. Je li je osvojio drskošću? Ne znam. Samo pišem
ono što mislim.
Ona je to sebi kasnije protumačila tvrdnjom da je seks za njega nešto kao smijeh -
lišen osobnosti, ni svet ni svetogrdan. A sam Pursewarden je napisao da je seks po
244
njegovu mišljenju i smiješan i koban i božanstven. No, ona to, uz najbolju volju, nije
mogla ni pojmiti ni protumačiti, jer kad mu je rekla: - Besramno si promiskuitetan,
kao i ja - on se zbilja razljutio, zapravo uvrijedio. - Glupačo - odvratio je - imaš či-
novničku dušu. Za one koji vole poeziju ne postoji vers libre.{69} - Ona to nije shvati-
la.
- Ah, prestani se ponašati kao prijetvorni jastučić bluda u koji svi moramo gurati
zahrđale ubadače našega divljenja - prasnuo je. U dnevnik je suho dodao: »Leptire
privlači plamen osobnosti. Kao i vampire. Umjetnici bi to morali imati na umu i biti
na oprezu.« A u zrcalu je sam sebe nesmiljeno proklinjao zbog počinjene pogreške,
zbog ugađanja strastima koje mu je donijelo ono što mu je bilo najdosadnije -
intimnu vezu. Ali na usnulu licu vidio je i dijete koje je živjelo u Justini, »okamenje-
ni otisak paprati u kredi«. Vidio ju je onakvom kakva je zacijelo bila u prvoj noći lju-
bavi - rasute kose što se vuče po jastuku kao nakostriješena crna golubica, s prstima
poput ticala i toplim usnama što udišu napjeve sna; topla kao žemljica netom izvađe-
na iz peći. - Ah, dovraga! - glasno je viknuo.
Zatim u krevetu s njom, u hotelu punom znanaca iz Aleksandrije koji su ih mogli
uhvatiti u nesmotrenosti i odnijeti ogovaranja natrag u grad iz kojega su još ujutro
zajedno s njima bili otputovali, ponovno je počeo kleti. Pursewarden je štošta morao
kriti, znaš. Nije bio baš onakav kakvim se prikazivao. A u tom trenutku nije smio do-
voditi u pitanje svoj odnos s Nessimom. Prokleta ženska! Čujem kako kaže:
- Ecoute...
- Rien - silence.
- Mais, chéri, nous sommes seuls.{70} - Bila je još pospana. Pogledao je zakračuna-
na vrata. Ona osjeti iznenadno gađenje prema takvome malograđanskom strahu; pla-
ši li se uljeza, špijuna, muža, što li?
- Qu’ est-ce que c’est?
- Je m’écoute moi-même.{71} - Žute oči bez trunka božanskoga u sebi; nalik na
vitka kamenoga boga s razbarušenim brkovima. Prošli život? »Le coeur qui bat.«{72}
Podrugljivo je izrecitirao popularnu pjesmu.
- Tu n’est pas une femme pour moi - pas dans mon genre.{73}
Osjetila se kao pretučeno pseto, osobito jer ju je trenutak prije ljubio, rastakao je
sad u sliku bola sad u sliku užitka, nametljivošću koja je, poslije je shvatila, bila
samo dio njegove strasti, a ne njega samoga.
- Što ti hoćeš? - rekla je i udarila ga po licu, a onda u isti tren osjetila bolan odgo-
vor na vlastitu obrazu - kao prskanje sitnim kapljicama. A on je tada opet počeo zbi-
jati takve šale da više nije mogla obuzdati smijeh.
Ono čudno pretvaranje osjećaja u pokrete, pokrete što poriču riječi i riječi što po-
245
riču pokrete, zbunjivalo ju je i izazivalo u njoj nedoumicu. Činilo joj se da bi joj

netko trebao reći hoće li se smijati ili plakati.
Pursewarden je, kao i Rilke, vjerovao da nijedna žena ne dodaje ništa biti Žene,
pa se, zasićen, sklonio u raskoš mašte - pravo polje od vrijednosti za umjetnika.
Zbog toga je možda u njezinim očima ispao hladan i neosjećajan. - Duboko u tebi
čuči odvratni anglikanski popić - rekla je, a on se ozbiljno zamislio nad težinom te
primjedbe. - Može biti - rekao je, i poslije stanke dodao: - A tebe je tvoj nedostatak
humora pretvorio u neprijateljicu užitka. Pravu neprijateljicu. Ti iskustvu prilaziš s
predumišljanjem. Ja sam iskreniji od tebe. - I udario u smijeh. Velika iskrenost može
biti okrutnija od ičega na svijetu.
Mislim i da mu se smučila gomila »blata kojim su ga prskali kotači života« - tako
je napisao. Učinio je sve da ga što bolje spere sa sebe, da se sredi. Zar da sada naprti
na sebe ispitivanja i strasti jedne Justine - mulj bića što ga je sâm, za divno čudo, već
odavno nadvladao? - Ne, zaboga! - pomislio je. Vidiš li kakav budalaš je bio?
Život mu je bio raznolik, ispunjen, a obavljao je nekoliko ugovornih poslova za
jedan politički ogranak Foreign Officea, uglavnom, čini mi se, na području kulture.
Taj posao odveo ga je u nekoliko zemalja, a dobro je govorio barem tri jezika. Bio je
oženjen i imao dvoje djece, premda je živio odvojeno od žene - o njoj zapravo nikad
nije ni govorio bez zamuckivanja - ali mislim da su razmjenjivali prijateljska pisma,
a on joj je uredno slao novac. Što još? Da, pravo ime bilo mu je Percy, na što je bio
pomalo osjetljiv, zacijelo zbog aliteracije; zato je svoje knjige potpisivao imenom
Ludwig. Oduševljavalo ga je što su kritičari mislili da je Nijemac.
Justinu je, mislim, najviše plašilo i oduševljavalo njegovo pomalo prezirno odri-
canje vrijednosti Arnautiju i njegovoj knjizi Moeurs. Pazi, i u tome je pretjerivao -
zapravo se uvelike divio toj knjizi. Ona mu je zapravo služila kao štap kojim je mla-
tio Justinu, a njezina bivšeg muža nazivao je »dosadnim psihoanalitičarskim
zatvorskim ključarom sa svežnjem zahrđalih kompleksa o pojasu«. Moram reći da je
nju to oduševljavalo. Shvaćaš, napokon netko tko nije mario za liječnički žargon i za
koga ona nije bila »slučaj«. Naravno da se Pursewarden time samo pokušavao otara-
siti Justine, glupan jedan, ali nije izabrao najbolji način. Premda ja, kao liječnik,
mogu potvrditi da vrijeđanje može biti ljekovito ondje gdje medicina ne zna što bi!
Da ga je Justine uspjela uistinu zainteresirati, bila bi štošta vrijedno naučila. Čudno,
ne? On je u neku ruku zaista bio pravi čovjek za nju; ali - kao što zacijelo znaš - za-
kon ljubavi je da takozvana »prava« osoba uvijek dođe prerano ili prekasno. A
Pursewarden je njoj tako iznenada uskratio naklonost da nije imala vremena odmjeri-
ti punu snagu njegove osobnosti.
U vrijeme o kojemu pišem vrijeđao ju je od jutra do mraka na engleskom ili
francuskom jeziku punom vlastitih kovanica (imao je nekoliko omiljenih neologiza-
246
ma kojima se s užitkom služio - jedan od njih bijaše imenica »bogue«, koju je sko-
vao od »bogus«{74} c’est de la grande bogueça,{75} ili »kakva vražja bogue«) - vrije-
đao ju je, ako možemo tako reći, samo kako bi je odvratio od sebe. Moram reći da je-
dva susprežem smijeh kad na to pomislim: Justinu si mogao odvratiti od neke nakane
koliko i nastup ekvinocija, pa joj nije padalo na pamet ostaviti taj pokus prije no što
iz njega nauči što je moguće više o sebi. Židovska gramzivost! A Pursewarden je bio
kao doktor Foster iz dječje pjesmice.{76}
Laki odmak od svega davao mu je svježinu u njezinim očima. Justine nikad prije
nije imala nekoga tko je nije želio ili tko je mogao biti bez nje! Kojekakva nova
suzvučja rađala su se iz ljubovanja s takvim čovjekom. (Izmišljam li ja sve ovo? Ne.
Oboje sam ih dobro poznavao i sa svakim razgovarao o onome drugome.) Zatim,
znao ju je nasmijati - a to je baš najopasnija stvar što je možeš učiniti ženama, jer
one nakon strasti najviše cijene smijeh. Kobno! Ne, nije imao krivo kad je sebi u
zrcalu rekao: - Ludwig, ti si imbecil.
A još gore bijaše to što je nju vrijeđala podrugljivost njegove okrutnosti, i što ju je
nakon ljubavne igre, na primjer, navodila na misli kao: »Ovo što on čini lagano je
kao kućna obveza koja je prešla u naviku - kao otiranje cipela o otirač.« Zatim bi
iznebuha uslijedila neka strahovito podrugljiva primjedba, kao: »Svi mi tragamo za
nekim divnim bićem kojemu ćemo moći biti nevjerni - zar si mislila da si origi-
nalna?« Ili: »Ljudski rod! Ako ti ne ide s onim koga imaš, ne smeta - zažmiri i za-
misli onoga kojega ne možeš imati. Tko zna? To je posve zakonito i ostaje u tajnosti.
To je ’brak vjernih duša’!« Stajao je pred umivaonikom i prao zube bijelim vinom.
Bila je sposobna ubiti ga zato što izgleda onako veseo i samouvjeren.
Vrativši se iz Kaira, nekoliko puta su se teško posvađali. »Kad je riječ o tvojoj ta-
kozvanoj bolesti - jesi li ikada pomislila da bi joj uzrok mogao biti upravo u tvome
bolesnom samosažaljenju?« To ju je toliko razjarilo da je zamalo skrenula kolima s
ceste u stablo. »Bijedni Anglosase!« kriknula je, na rubu suza. »Divljače!«
A on pomisli: »Za Boga miloga! Svađamo se ovdje kao mladi bračni par. Još
malo pa ćemo se vjenčati i živjeti u ljigavoj snošljivosti i uživati gnječeći sujedice
jedno drugome. Fuj! Užasna izogamija Savršenog Braka. Perce, opet si zeznuo
stvar.« Ovo mi je lako rekonstruirati, jer je - kad bi se napio i kad je bio sam - uvijek
govorio cockney.{77}
- Pokušaš li me udariti - zadovoljno je rekao - izazvat ću sudar. - I počeo smišljati
zajedljivu primjedbu kojom bi i nju dodirnuo. - U prikaze seksa u umjetnosti mora-
mo uvesti koeficijent odbojnosti - promrsio je. Ona se još ljutila. - Što to mrmljaš?
- Molim se.
Ono malo što joj je ostajalo nakon vođenja ljubavi nije bilo ni gađenje ni očaj,
kao dotad, nego smijeh; pa premda bi bjesnila na njega, ipak bi se i nehotice počela
247
smijuljiti nekoj njegovoj budalaštini, bolno svjesna da ga nikada neće moći sustići,
nikada dostići kao muškarca, da joj čak nikada neće biti prijatelj, osim pod vlastitim
uvjetima. Nudio joj je neobvezujuću, nesućutnu strast, koja je njegovim poljupcima
davala neku neobičnu uzbudljivost. Bili su to poljupci zdravi kao što je zdrav zagriz
gladna djeteta u sočnu jabuku. A ona se, tužna, u skrivenom kutku duše (duboko u
njoj prebivala je čestita žena) zatjecala u nadi da on nikada neće napustiti taj svoj
ušančeni položaj, nikada se povući s njega. Kao sve žene, mrzila je svakoga u koga
je mogla biti sigurna; a ne smiješ zaboraviti da nikada dotad nije imala nikoga kome
bi se mogla diviti svim srcem - ma koliko tebi to zvučalo neobično. Sada je napokon
imala nekoga koga nije mogla kazniti nevjerom - nepodnošljiva ali divna novina.
Žene su vrlo glupe ali i vrlo duboke.
Bila je osupnuta novim čuvstvima što ih je bio pobudio u njoj. Shvatila je, primje-
rice, da počinje prenositi ljubav i na njegove osobne stvari, na predmete, na staru
njegovu Meerschaum{78} lulu s pokrpanim kamišom. Ili na njegov stari klobuk, izli-
zan i prljav od kiše - visio je iza vrata, kao prikaz samoga vlasnika u akvarelu. Shva-
tila je da joj postaju dragi predmeti što ih je on dodirivao rukama ili odbacio. Činilo
joj se da upada u neku vrst mahnitoga duhovnog ropstva kada bi se zatekla kako mi-
luje neku njegovu staru bilježnicu kao da mu miluje tijelo, ili kako prstom dodiruje
riječi što ih je četkicom za brijanje pisao po zrcalu (iz Stendhala): »Moramo se hra-
bro sučeliti s malko anatomije, želimo li otkriti neko nepoznato načelo«, i: »Velike
duše ištu hranu.«
Jednom kad je u krevetu zatekla arapsku prostitutku (dok se on u drugoj sobi bri-
jao i zviždukao neki Donizettijev napjev), iznenadila se shvativši da nije ljubomorna
nego radoznala. Sjela je na krevet i, prikovavši ruke nesretne djevojke na jastuk, po-
čela ju je potanko ispitivati o onome što je osjećala dok je vodila ljubav s njime. To
je prostitutku, dakako, nasmrt prepalo. - Ne ljutim se - ponavljala je Justine uplaka-
nom stvoru - samo se čudim. Odgovaraj mi na pitanja.
Morao je doći Pursewarden i osloboditi svoju posjetiteljicu, pa su onda u troje sje-
dili na krevetu. Justine je malu hranila ušećerenim voćem, ne bi li je smirila.
Hoćeš li da nastavim? Možda ti ova analiza pričinja bol - ali ako si pravi pisac,
htjet ćeš dobiti potpunu sliku, ne? Iz svega ovoga vidjet ćeš kako je Melissi bilo
teško...
Ako ju je uspijevao razjariti, bilo je to stoga što u njegovoj skrbi za nju nije bilo
istinske nježnosti. Nije ju uvijek zadirkivao niti ostajao izvan njezina domašaja - to
je ono što mislim kad kažem da je bio pošten. Davao joj je intelektualne vrijednosti
umjesto novca - zapravo joj je odavao tajnu svoga zagonetnog ponašanja. Naći ćeš je
u jednoj od njegovih knjiga. Znam to, jer ju je Clea jednom navela kao njegovu
najdublju ocjenu veze među ljudima. Jedne noći rekao joj je: - Vidiš Justine, vjeru-
248
jem da su ljudi bogovi, a bogovi ljudi. Upliću se jedni drugima u život, nastojeći se
izraziti jedni kroz druge - odatle ovakva očigledna zbrka u našem, ljudskom stanju
duha, u našem naslućivanju sila u nama ili izvan nas... Osim toga (slušaj), mislim da
vrlo malo ljudi shvaća kako je seks duhovni a ne tjelesni čin. Nespretni ljudski način
parenja je puka biološka parafraza te istine - primitivni način kojim se duša pred-
stavlja duši, obvezuje se. Ali ljudi najčešće ostaju prikovani za tjelesnost, nesvjesni
pjesničkog rapporta{79} kojemu ih taj postupak tako nespretno pokušava naučiti. Zato
su sva tvoja tupa ponavljanja iste pogreške slična ponavljanju velike dosadne tablice
množenja, a nećeš se promijeniti dok ne izvučeš glavu iz te vreće od papira, dok ne
počneš razmišljati odgovorno.
Nemoguće je opisati dojam što su ga te riječi ostavile na nju. Ugledala ga je
odjednom u novom svjetlu, kao čovjeka kojega je moguće »istinski voljeti«. Naža-
lost, on joj je već tada bio uskratio naklonost...
Sljedeći put kada je putovao u Kairo, odlučio je poći sam, a ona je - uznemirena
njegovom odsutnošću - napravila pogrešku i napisala mu dugo, strastveno pismo u
kojemu mu je nespretno pokušavala zahvaliti na prijateljstvu čije je prave vrijednosti
za nju on bio posve nesvjestan - a to opet važi za svaku ljubav. On je to shvatio
naprosto kao još jedan njezin pokušaj da mu se nametne, pa joj je poslao brzojav.
(Dopisivali su se preko mene. Još ga imam.)
»Prvo, nitko ne može posjedovati umjetnika; neka ti to bude opomena. Drugo, što
vrijedi vjerno tijelo kad je duh po samoj svojoj naravi nevjeran? Treće, prestani lele-
kati kao Arapkinja, nije to za tebe. Četvrto, neuroza nije nikakva isprika. Zdravlje
valja osvojiti i zaslužiti borbom. Na kraju: ako ne možeš izići kao pobjednik, časno
je objesiti se.«
Jednom je nabasala na njega, mrtva pijana u kavani Al Aktar; ti i ja smo, čini mi
se, netom bili izišli iz nje. Sjećaš li se te večeri? Vrijeđao je sve oko sebe. Te večeri
pokušavao sam ti rastumačiti devet načela po kojima djeluje Kabala. Tada nisam
znao da ćeš sve to natipkati i poslati tajnoj policiji! Krasna šala! Ali volim osjetiti
kako se događaji preklapaju, kako plaze jedni preko drugih, kao vlažni rakovi u ko-
šari. Tek što smo izišli, ušla je Justine. Pomogla mu je vratiti se u hotel i strpala ga u
krevet. - Ah, nevoljniče! - viknula je opruženom stvoru, a on je podigao ruke i odvra-
tio: - Znam, znam! Ja sam samo izbjeglica iz duge, tupe zubobolje engleskoga živo-
ta. Strašno je kad voliš život toliko da jedva možeš disati! - I prasnuo u smijeh - smi-
jeh što ga preuze mučnina. Otišla je, puštajući ga da se ispovraća u umivaonik.
Svratila je sutradan, rano, s nekoliko francuskih časopisa, a u jednome je bio čla-
nak o njegovu djelu. On je na sebi imao samo gornji dio pidžame i naočale. Na zrca-
lu je vlažnim sapunom za brijanje bio napisao Tolstojeve riječi: »Ne prestajem
razmišljati o umjetnosti i o svim oblicima napasti od kojih se mrači duh.«
249
Bez riječi je uzeo časopise i dohvatio vrata kao da će joj ih zalupiti u lice. - Ne -
reče ona - ulazim. - Nakašljao se i rekao: - Ovo je posljednji put. Zlo mi je od toga
da me posjećuju kao što se posjećuje grob mrtvog mačića. - Kad ga je uzela za ruke,
nježnije je dodao: - Neopoziv i potpuni raskid, shvaćaš?
Sjela je na rub kreveta i pripalila cigaretu, mjerkajući ga kao što bi tko mjerkao
primjerak neke čudne vrste. - Nakon svega što si napričao o samokontroli i odgo-
vornosti, htjela bih znati kakav si ti Anglosas kad ne možeš dovršiti ništa što započ-
neš. Čemu takva tajanstvenost? - Bio je to izvrstan napad. Osmjehnuo se. - Danas
kanim raditi.
- Onda ću doći sutra.
- Imat ću gripu.
- Prekosutra.
- Ići ću u zoološki vrt.
- Doći ću i ja, sigurno ko’ smrt.
Pursewarden tada postade užasno bezobrazan, ali ona je znala da je izvojevala po-
bjedu i bila presretna. Slušala je njegove slatke uvrede i lupkala nogom po sagu. -
Dobro - najzad reče - vidjet ćemo. - (Ovdje ćeš, bojim se, morati naći malo mjesta za
komiku međuljudskih odnosa. Posvetio si joj tako malo prostora.) Sutradan ju je
izbacio iz hotelske sobe, držeći je za šiju, kao mačku. A prekosutra čim se probudio,
ponovno je ugledao veliki automobil parkiran pred hotelom. - Merde{80} - viknuo je,
pa se za inat obukao i krenuo u zoološki vrt. Pošla je za njim. Cijelo jutro pozorno je
proučavao majmune. Nije ostala slijepa na tu uvredu. Krenula je za njim prema klu-
pi, a on je sjeo i počeo jesti kikiriki što ga je bio kupio za majmune. Kad bi se razlju-
tila Justine je bila prekrasna, s uzdrhtalim nosnicama, odjevena u besprijekoran
listerski kostim sa cvijetom na suvratku.
- Pursewardene - reče i sjedne.
- Ne vjeruješ mi - obrecne se on - ti prokleta dosadna, napasna bjelosvjetska
damo. Ostavit ćeš ti mene na miru. Ni novac ti neće pomoći.
»Zar ne vidiš koliko je bio glup kad se mogao tako izderati. Jer ona je bila
presretna što ga je uspjela dovoljno uzrujati. Ti, naravno, znaš kako je nepopustljiva.
Ali imala je razloga: ispod uvreda nanjušila je iskrenu zabrinutost, nešto što nije ima-
lo veze s njihovim trenutačnim odnosom. Nešto drugo. Što?
Već si zamijetio da je nepogrešivo čitala misli. Dok je sjedila uza nj i promatrala
mu lice, rekla je polako, kao netko tko čita loše napisan tekst: - Nessim. Nešto u vezi
s Nessimom. Bojiš se... ne njega. - A onda, u munjevitom nastupu intuicije, izlanula:
- Nešto u vezi s Nessimom; nešto zbog čega se ne smiješ kompromitirati. Shvaćam. -
I duboko uzdahnula. - Ah budalo, zašto mi nisi rekao? Zar zbog toga moram izgubiti
250
tvoje prijateljstvo? Naravno da ne moram. Nije me briga hoćeš li spavati sa mnom ih

ne. Ali ti - to je drugo. Hvala Bogu da sam otkrila što je.
Bio je toliko osupnut da ni riječi nije mogao izustiti. Umijeće čitanja misli iznena-
dilo ga je više nego išta drugo. Zurio je u nju i dugo, dugo šutio. - Ah, drago mi je -
nastavi ona - jer je to lako srediti. A nas neće spriječiti da se viđamo. Ne moraš nikad
više spavati sa mnom, ako ne želiš. No, barem ću te moći vidjeti. - To je još jedno
naličje »ljubavne zvjerke«, naličje što ga ne mogu definirati. Sada bi za njega bila i u
vatru skočila.
Nessimova šutnja bila je već poprimila goleme razmjere u njezinoj svijesti. Širila
se na sve strane, kao i sama pustinja, ispunjavala je malodušjem. A kako je po nara-
vi, čak i bez razloga, vazda patila od osjećaja krivice, Justine je oko sebe počela
okupljati zaštitni krug prijateljâ čija bi nedužna nazočnost mogla odvratiti sumnju od
nje. Bila je to mala svita homoseksualaca kao što su Toto i Amar, čije su navade i
sklonosti svima bile dobro poznate, pa nikome nije davala razloga za ljubomoru.
Sada se kao neki pomračeni planet pojavljivala u društvenom životu grada i prihva-
ćala pozornost tih stvorova srednjeg roda samo zbog obrane. Kao general koji želi
obraniti grad, pa koristi njegovu konfiguraciju i podiže prsten po prsten obrambenih
bedema. Nije znala da je Nessimova šutnja tek izraz očaja a ne povlačenja, jer on
šutnju nikada nije prekidao.
Ti u rukopisu gotovo i ne spominješ pitanje djeteta - jednom sam ti već rekao
kako mislim da je Arnaud u Meurs zanemario tu stranu priče, jer mu se činila melo-
dramatičnom. »Za one koji nemaju djece sve je lišeno zvučnosti«, kaže negdje
Pursewarden. A Nessimu je sada pitanje djeteta postalo jednako važno kao i samoj
Justini; za njega je to bio jedini način da dobije ljubav koju je od nje želio, ili je ba-
rem tako mislio. Bjesomučno se uhvatio ukoštac s tim problemom, misleći da će je-
dino tako probiti osjećajni oklop svoje lijepe šutljive žene, žene koju je bio vjenčao i
objesio u paučinom opleteni kut svoga života, vezavši je za ruke, kao lutku na
koncu! Hvala Bogu što nikad nisam »volio«, mudrače, i što nikada neću! Hvala
Bogu!
Pursewarden je negdje napisao (i to sam čuo do Clee): »Postoje dvije divne zabo-
ravljene riječi u engleskom jeziku, a to su helpmeet,{81} što znači mnogo više nego
ljubavnik i loving-kindness,{82} što je mnogo više od riječi ljubav ili čak strast.«
Justine je jednog dana čula ulomak telefonskog razgovora na temelju kojega je
zaključila da Nessim zna gdje je oteta djevojčica, ili da je doznao nešto o njoj što joj
ne želi reći. Prolazila je hodnikom, a on je upravo spuštao slušalicu i rekao: - Dobro,
računam na tvoju diskreciju. Ona to nikada ne smije doznati. - Nikad doznati - što?
Tko je ta »ona«? Oprostit ćemo joj što je prebrzo stvorila zaključak. Kako Nessim
neko vrijeme nije spominjao taj razgovor, počela ga je napadati. Tada je on napravio
251
kobnu pogrešku, rekavši da se takvo što nikad nije ni dogodilo, da je pogrešno protu-
mačila razgovor s tajnicom. Bilo bi posve u redu da joj je rekao kako se to odnosilo
na nešto drugo, ali optužiti je da nije čula riječi koje su njoj već danima zvonile u
ušima, kao zvono što poziva na uzbunu - to je bilo kobno.
Istog trena izgubila je povjerenje u njega i počela zamišljati koješta. Ali, zašto bi
joj tajio nešto što je možda doznao o njezinu djetetu? Pa obećao joj je da će učiniti
sve što bude mogao kako bi otkrio što se s malom dogodilo. Zar se dogodilo nešto
tako strašno da joj ne može reći? Ta Nessim bi joj sigurno rekao sve što zna, kada bi
išta doznao? Zašto bi skrivao i pretpostavke o sudbini djevojčice? Nije znala odgo-
voriti na ta pitanja, ali je slutila da joj skrivaju neku vijest kao što skrivamo taoca - u
zamjenu za nešto - što? Za dobro ponašanje?
A Nessim, koji je tim krajnje nezgrapnim činom srušio posljednje ostatke štovanja
što ga je Justine prema njemu gajila, borio se sada s novim nedaćama. Od samoga
početka pridavao je veliku važnost povratku djeteta, misleći da će time vratiti Justi-
nu, pa joj se sada naprosto nije usuđivao priznati - a ni sebi samome, toliko je to bilo
bolno - kako mu je jednog dana, nakon što je sve već bio pokušao, Narouz telefoni-
rao i rekao: - Sinoć sam slučajno vidio Magzuba i na silu izvukao istinu od njega.
Dijete je mrtvo.
»Sada se to ispriječilo među njima kao veliki kineski zid, onemogućilo im svaki
daljni dodir, a u njoj pobudilo strepnju da joj možda čak sprema kakvo zlo. I tada si
se ti pojavio.«
* * * *
Da, tada sam se, na žalost, pojavio ja, jer mora biti da je otprilike u to vrijeme Justina
došla na moje predavanje o Kavafiju i odatle me odvela i upoznala s nježnim Nessi-
mom; naprosto »pala kao sjekira« i rascijepila mi život nadvoje! Sada s neizrecivom
gorčinom shvaćam da me iskoristila ne bi li postigla unaprijed smišljen cilj, vještica,
dovukavši me pred Nessima kao što toreador dovlači plašt pred bika, samo kako bi
prikrila sastanke s čovjekom s kojim ni spavati nije htjela! Ali to sam već sve opisao,
iscrpno i s bolom, nastojeći ne izostaviti ni slovca, ni riječi što bi toj slici mogla dati
unutarnju povezanost kakvu ona, mislim, mora imati. A ipak se ni sada još ne kajem
što sam se upuštao u tu nesvakidašnju, oplemenjujuću vezu u koju me ona uvukla - i
sama zacijelo nesvjesna njezine snage - a iz koje mi je bilo suđeno toliko toga nauči-
ti. Da, zaista me obogatila, ali i upropastila Melissu, ako ćemo pravo. Pitam se zašto
tek sada sve to doznajem? Moji su prijatelji zacijelo znali, cijelo vrijeme, a ipak
nitko nije izustio ni riječi. No, naravno, istina je da nitko nikad i ne prozbori, da se
nitko nikad ne umiješa, da se nitko ne usudi ni udahnuti dok akrobat hoda po žici; svi
samo sjede i promatraju veliku predstavu, čekaju trenutak kad će se moći pokazati
252
mudrim, nakon što se ona svrši. A opet, na drugoj strani, kako bih ja, onako slijepo i
strasno zaljubljen u Justinu, kako bih u to vrijeme bio primio tako nemilu istinu? Bi
li me ona bila skrenula s cilja? Dvojim.
Mislim da mi se Justine u toj vezi bila predala samo jednom od brojnih osobnosti
što ih je u sebi imala i u kojima je bila otjelovljena - meni, plahom i učenom lju-
bavniku s tragovima krede na rukavu!
Gdje mi je tražiti opravdanje? Jedino, rekao bih, u samim činjenicama; one bi mi
sada zacijelo omogućile dublji uvid u srž istine te zagonetke zvane »ljubav«. Vidim
njenu sliku: odmiče se i kotrlja sve dalje od mene, biba se u beskrajnim nizovima,
poput morskih valova; vidim je kako - hladnija od hladnoga mjeseca - ulazi nad sno-
ve i tlapnje što sam ih od nje satkao - ali, kao i mjesec, vazda skriva od mene jednu
stranu istine, donju stranu prelijepe ugasle zvijezde. Moja »ljubav« prema njoj, Me-
lissina »ljubav« prema meni. Nessimova »ljubav« prema njoj, njezina »ljubav« pre-
ma Pursewardenu - morao bi postojati cio rječnik pridjeva kojima bismo određivali
tu imenicu, jer niti dvije nemaju ista svojstva, a ipak su sve imale samo jedno ne-
uhvatljivo svojstvo, jednu zajedničku nepoznanicu: nevjeru. Svi smo mi, baš kao i
Mjesec, imali tamnu stranu - svi smo znali okretati lažno lice »neljubavi« prema oso-
bi koja nas je najviše voljela i najviše trebala. Pa kao što je Justine iskoristila moju
ljubav, tako je Nessim iskoristio Melissinu... Jedno drugome iza leđa, skrivajući se,
»kao rakovi u košari«.
Čudno je što ne postoji biologija toga čudovišta koje vazda živi u neparnim broje-
vima, premda bi po svim romantičnim pričama što smo ih oko njega satkali, trebalo
živjeti u parnima: u savršenim brojevima kojima hermetičan opisuju brak!
»Što štiti životinje, što im omogućuje da žive? Određeno svojstvo organske tvari.
Čim se suočimo sa životom, suočimo se i s tim svojstvom, ono je sastavni dio života.
Ono posjeduje dvije krajnosti, dva pola - negativni i pozitivni - kao većina prirodnih
pojava. Negativni pol je bol, pozitivni pol seks... Majmun i čovjek su prve životinje,
osim pitomih, kod kojih je moguće pobuditi spolni nagon bez vanjskog podražaja...
Posljedica toga jest da je najveći od svih prirodnih zakona - periodičnost - u čovjeka
iščeznuo. Periodično organsko stanje što bi imalo pobuditi spolni nagon pretvorilo se
u posve nekorisnu, izopačenu, patološku pojavu.«* (Pursewarden, zagledan u kavez
s majmunima u zoološkom vrtu! Capodistria u svojoj golemoj knjižnici
pornografskih knjiga, prekrasno uvezanih! Balthazar sa svojim okultizmom! Nessim
pred beskrajnim nizovima brojki i postotaka!)
A Melissa? Dakako da je bila bolesna, ozbiljno bolesna, i zato bi bilo melodrama-
tično reći da sam je ja ubio, ili da ju je ubila Justine. Ipak, nitko ne može odmjeriti
težinu bola i nebrige što sam ih joj nanio. Sjećam se dana kad me Amaril došao vi-
djeti, raznježen kao veliko pseto. Balthazar mu je bio poslao Melissu na rengen i lije-
253
čenje.
Amaril je bio osebujan čovjek, a uz to pomalo kicoš. Srebrni pištolji za dvoboj,
posjetnice u bakrorezu, u krasnoj kutiji, odijela otmjena kroja po posljednjoj modi.
Kuća mu je bila puna svijeća, a najradije je pisao bijelom tintom na crnom papiru. Za
njega je najuzvišenije na svijetu bilo posjedovati otmjenu ženu, rasna, prvonagrađe-
nog hrta ili dva nepobjediva borbena pijevca. Ali bio je ugodan čovjek i nimalo ne-
osjećajan kao liječnik, unatoč spomenutim romantičarskim slabostima.
Sklonost prema ženama bila je u njega izuzetno izražena: za žene se i odijevao.
Tu sklonost pratila je ipak svojevrsna istančanost, gotovo stidljivost u doticaju s nji-
ma - barem u gradu gdje se na ženu gledalo kao na stočnu hranu, tanjur ovčetine; u
gradu gdje žene vape za zlostavljanjem.
Ali on ih je idealizirao, ispredao u glavi romantične priče o njima, vazda snivao o
apsolutnoj ljubavi, o savršenom razumijevanju s jednom iz njihova plemena. Sve mu
je to bilo uzalud. Znao je meni, ili Pombalu, sjetno reći: - Ne razumijem. Prije nego
što se uopće iskristalizira, ljubav mi se pretvori u duboko, pogubno prijateljstvo.
Takva vrst odanosti nije za vas, ženskare; vi to ne biste razumjeli. Jer tada strast ispa-
ri, odleti kroz prozor. Prijateljstvo proždire, paralizira. Zameće se druga vrsta ljubavi.
Koja? Ne znam. Nježnost, tendresse,{83} nešto što se topi. Fondante.{84} - Suze bi mu
navrle na oči. - Uistinu sam stvoren za žene i žene me vole. Ali... - odmahuo bi lije-
pom glavom i otpuhnuo dim cigarete prema stropu, te uz osmjeh ali bez sebežaljenja
dodao: - Ja jedini među muškarcima mogu reći da me, doduše, vole sve žene, ali me
nijedna nikad nije ljubila. Ne onako - pravo. Nevin sam od ljubavi (ne spolne ljuba-
vi, dakako) koliko i djevica. - Jadni Amaril!
Sve je to istina. Upravo ga je ta odanost ženama natjerala da iz cijele medicine
odabere - ginekologiju. A žene žude za njim kao cvijeće za suncem. On ih uči što će
odjenuti, kako će hodati; odabire im mirise, određuje boju crvenila za usne. Uosta-
lom, nema žene u Aleksandriji koja se ne ponosi kad je vide pod ruku s njime; nema
ni jedne koja, ako bi to od nje zahtijevao (ali on nikada ne zahtijeva), ne bi s njime
spremno prevarila muža ili ljubavnika. A ipak... A ipak... Vezivni končić negdje se
prekinuo, spojna nit prepukla. Žudnje što njega muče, neutažive ljetne žudnje tijela u
gradu putenosti, utažit će s prodavačicama, s nižima od sebe. Clea je znala reći: -
Čini se da je usud Amarilu namijenio osobitu ulogu. Dragi Amaril!
Da. Da. Ali kakvu? Kakvu je ulogu kob namijenila tome romantičaru - tome oda-
nomu, nježnom, strpljivom proučavatelju žena? Eto, to se ja pitam kad ga vidim
otmjena, s rukavicama i šeširom, kako s Balthazarom autom odlazi u bolnicu, gdje
ga čeka neka operacija...
Opisao mi je Melissino stanje i dodao samo: - Dobro bi joj činilo kad bi mogla
biti malko voljena. - Ta primjedba me postidjela. Iste noći uzajmio sam novac od
254
Justine, kako bih je poslao na kliniku u Palestinu, uvelike protiv njezine volje.
Zajedno smo krenuli kući, nakon što smo nekoliko minuta proveli u gradskom pe-
rivoju u razgovoru o njezinoj bolesti. Palme su se caklile na mjesečini, more se
ljeskalo pod proljetnim vjetrom. Doimala se vrlo neumjesnom - ta ozbiljna bolest - u
tako uređenoj zbilji. Dok smo se penjali stubištem Amaril me uze za ruke i nježno ih
stisne. - Život je težak - reče. A kad smo ušli u sobu i zatekli je, kao i prije, u kreve-
tu, omamljenu, s blijedim lišćem uprtim u strop i lulom za hašiš na noćnom ormari-
ću, dodao je skidajući šešir: - Uvijek ... nemoj misliti da tebe krivim... ne, zavidim ti
na Justini... a ipak se uvijek događa da mi, liječnici, in extremis{85} damo posljednji,
očajnički naputak za bolesnu ženu - nakon što zakažu sva umijeća medicine. Tada
kažemo: »Kad bi barem mogla biti voljena!« - Uzdahne i odmahne lijepom glavom.
Opravdavati se uvijek možemo na stotine načina, ali smicalice papirnate logike ne
mogu izmijeniti činjenicu da me, nakon novih spoznaja iz Balthazarova pripisa, po-
novno opsjedaju uspomene na te dane, da me muče krivnjom što je inače nikad
možda ne bih bio svjestan! Koračam sada uz dijete koje je Melissa imala s Nessi-
mom, dijete iz one kratke ljubavne veze (a opet, je li to bila »ljubav« ili je Nessim
nju nastojao iskoristiti kako bi doznao što više o vlastitoj ženi? Jednoga dana ću i to
otkriti); koračam uz djevojčicu, kažem, ovim pustim žalima, kao zločinac; neumorno
prebirem po krhotinama iz života bijeloga grada, s kajanjem tako dubokim da ne
mogu izmijeniti ton kojim se obraćam maloj. Gdje mi je tražiti ključ za takvo pona-
šanje?
Ali, jasno da nisam samo ja osjećao krivicu; krivim se zacijelo osjećao i
Pursewarden - kako bih inače mogao protumačiti porijeklo novca što mi ga je opo-
ručno ostavio, s izričitom molbom da ga potrošim zajedno s Melissom? Tako sam ri-
ješio barem jednu nedoumicu.
I Clea je, znam, osjećala krivicu zbog rane što smo je svi zajedno nanosili Melissi
- ona je tu ranu osjećala, takorekuć, u Justinino ime. Preuzela ju je na sebe, rekao
bih, užasnuta zlom što ga je njezina ljubovca zbog tako plitke veze nanosila i Melissi
i meni. Pretvorila se u blisku Melissinu prijateljicu, pobornicu i savjetnicu, i sve do
smrti ostala joj najprisnijom pouzdanicom. Nesebična i naivna Clea, još jedna buda-
la! Ne isplati se biti iskren u ljubavi! Za Melissu je rekla: - Strašno je biti toliko ovi-
san o silama koje ti nisu sklone. Uvijek gledati nekoga u mislima, kao mrlju na
zbîlji... - I ona je zacijelo mislila na Justinu, tamo gore, u velikoj kući, okruženu vi-
sokim svijećnjacima i platnima zaboravljenih majstora.
Melissa je njoj za mene rekla: - Sve na svijetu nestalo je njegovim odlaskom. -
Rekla mi je to kad je umirala. Ali, nitko nema pravo zauzimati takvo mjesto u životu
drugoga, nitko!
Sada vidiš s kako sirovom građom baratam u ovima dugim i bolnim razgovorima
255
sa samim sobom, na žalu zimskoga mora. - Ljubila te - ponovno se oglasi Clea -

zbog tvoje slabosti; to ju je raznježivalo. Da si bio jak, poplašio bi tako plahu ljubav.
- I na kraju, prije nego što ljutito i negodujući sklopim stranice Balthazarova rukopi-
sa, evo posljednje Cleine primjedbe što žeže kao užareno željezo: »Melissa je rekla:
’Bila si mi prijateljica, Clea, i hoću da ga ti voliš kad ja odem. Čini ono s njime, ho-
ćeš li, i misli na mene? Vrlo važno što nema te proklete gluparije od ljubavi. Zar pri-
jatelj ne može voditi ljubav u ime druge osobe? Molim te da spavaš s njime, kao što
bih Panagiju{86} molila da siđe i blagoslovi ga u snu - kao na starim ikonama.’« Kako
tipično za Melissu, koliko grčki po stilu!
Nedjeljom bismo zajedno odšetali u posjet Scobieju, sjećam se; Melissa u svi-
jetloj pamučnoj haljini i pod slamnatim šeširom, nasmijana i čila pri pomisli na
potpun odmor od prašnjavog kabarea. Hodamo Grande Cornicheom; valovi poskaku-
ju i namiguju preko lukobrana, a crni kočijaši pod crvenim fesovima voze svoje
rasklimane, škripave »kočije ljubavi« i uzvikuju »taksi ljubavi, gospodine, gospođo.
Samo deset pijastera na sat. Odvest ću vas na skrovito mjesto...« A Melissa se smi-
jucka i skreće pogled prema minaretima što se u jutarnjoj svjetlosti cakle poput bi-
serja, prema šarenim dječjim zmajevima nošenim vjetrom iz luke.
Scobie je nedjelje najčešće provodio u krevetu, a zimi bi gotovo uvijek uspio na-
vući prehladu. Legao bi među grube pamučne ponjave, nakon što bi Abdula nagnao
da mu priredi »masažu cimetom«, kako je govorio (nikad nisam otkrio kakva je to
masaža), a taj obred uključivao je i zagrijanu opeku, što bi mu je položio podno sto-
pala, da ga grije. Na glavu bi stavio malu pletenu kapicu. Pošto je vrlo malo čitao, to
je - kao drevni narodi - sve svoje epove nosio u glavi, a kada bi ostao sam, satima ih
je govorio naizust. Imao je opsežan repertoar balada, pa ih gromoglasno kazivao,
udarajući takt rukom. Arapin se oprašta od vranca natjerao bi suze milosnice na do-
bre njegove oči, kao i Harfa što jednom odajama Tare; dok je među manje poznatim
baladama imao čudesnu pjesmu koja bi ga svojim metrom i strjelovitim ritmom zna-
la doslovce izbaciti iz kreveta i odbaciti do sredine sobe, ako bi je gromko recitirao.
Jednom sam ga natjerao da je zapiše, kako bih joj pomno proučio slog:
Vojnička balada
Kad O’Neila opkoliše, što nam duh je moglo dići,

Tristo saskih oklopnika kad vidjesmo na nas ići?
Al’ tad Bangal mač izvuče i zakle se bojnom časti
Na svoj čelik iz Toleda, da mu Portmore neće pasti.
256
Stara četa bje mu tvrda, u tuđini iskušana,

Preplanulih čvrstih lica i koraka pouzdana
Gazili su sve pred sobom - da ti Bog je vidjet dao,
Kad je grom i pako na Beal-an-atha-Buidh pao!
Ustaj zemljo Owenova! Na juriš se Irci dali.

Ispalio dušman plotun - topnici mu redom pali,
Gola prsa probila su oklopnike koji bježe,
Zaludu im šljem i pancir, sad po polju mrtvi leže.
A Irci se domogoše ruha, zlata, svakog blaga,

I oružja i zastava - plijenili su do nedraga,
Najeli se bijela kruha i pečenja tko je htio,
Bogu hvala! Tog je dana objed tako sladak bio!
O njoj mi, na moje razočaranje, ništa nije znao reći; ležala mu je pohranjena u
pamćenju punih pola stoljeća, kao vrijedan komad stare srebrnine što je samo u sve-
čanim prilikama iznosimo na svjetlost dana. Među ostalim draguljima što sam ih pre-
poznao, bio je ulomak (deklamirao ga je uvijek s velikim žarom) koji završava stiho-
vima:
Pa došle pod oružjem sve četiri svijeta strane,

Udarit ćemo na njih bez straha i bez mane.
Vjere mi, Joshua Scobie njihova bit će kob!
Melissa mu je bila odana i smatrala ga pravim čudakom zbog nesvakidašnjih izreka i

smiješna ponašanja. I on je nju volio - najviše, mislim, zato što ga je uvijek oslovlja-
vala punim rangom i titulom - bimbaši Scobie - a njemu je to bilo drago jer mu se či-
nilo da joj nešto znači kao »visoki funkcionar«!
Sjećam se kako smo ga jednoga dana zatekli gotovo na rubu suza. Pomislio sam
da ga je možda tronula neka potresnija balada, (Ima nas sedam bila mu je još jedna
miljenica): ali ne! - Posvađao sam se s Abdulom... prvi put - priznao je i smiješno
trepnuo očima. - Ma, čuj, stari, kaže da će se početi baviti obrezivanjem!
Lako razumljivo: želja da se od pukoga brijača prometne u kirurga bila je posve
257
prirodna za čovjeka Abdulahova tipa - zamalo kao da je postigao doktorat znanosti.

Ali znao sam, dakako, i za Scobiejevo gađenje prema obrezivanju. - Kupio je prljavu
lončinu punu pijavica - zgroženo doda starac. - Pijavica! I počeo narodu puštati krv,
da, da! Rekao sam mu, kažem: »Momče, ako misliš da sam ti našao posao kako bi se
u životu bavio sjeckanjem male djece za pijaster po komadu, ljuto se varaš!«, kažem
rekao sam mu. - Zastao je da se ispuše, a vidjelo se da ga je taj događaj duboko
potresao. - Ali, kapetane - pubunio sam se - normalno je što želi postati brijač-kirurg.
Obrezivanje je, na kraju krajeva, postalo uobičajeno posvuda, sada čak i u Engleskoj.
- Obredno obrezivanje je bilo toliko uraslo u egipatski način života da nisam mogao
pojmiti zašto ga pomisao na nj toliko uzbuđuje. Naškubio je usne, pognuo glavu i
snažno zaškripao umjetnim zubima. - Ne - tvrdoglavo reče. - To neću. - Zatim naglo
pogleda uvis i usklikne: - Znaš što? Naukovat će u Mahmuda Enajet Alaha - onoga
staroga mesara!
Nije mi bilo jasno zašto se toliko uzrujao; šator za obrezivanje je bio uobičajeni
dio slavlja na svakoj svetkovini ili mulidu. Velike slike u boji, prenakićene naci-
onalnim zastavama, prikazivale su brijače-kirurge s nožićima u ruci, zabavljene siro-
tima mladićima ispruženim na zubarskom stolcu, i bile su uobičajeno, iako bizarno,
obilježje manjih sajmova. Najstariji član ceha bio je sâm Mahmud, krupan debeljko s
dugačkim nauljenim brkom, uvijek u punoj spremi a - zanemarimo li crveni fes - po-
malo je podsjećao na seoskog liječnika, Francuza, koji se povukao na neopravdano
bolovanje. Na sajmu bi uvijek održao gromoglasan govor na staro-arapskom jeziku,
nudeći besplatnu uslugu siromašnim vjernicima. A kad bi mu prišli kandidati koje su
nestrpljivi roditelji gurali naprijed, iz šatora bi doskakutali klaunovi, crnci, namaza-
nih lica, u smiješnoj odjeći, pa počeli zabavljati dječake, mameći ih tako u kobni sto-
lac, gdje bi ih Mahmud »sjecnuo«, kako je slikovito govorio Scobie, a njihovi se ja-
uci utapali u graji svjetine, prije negoli bi i shvatili što se zbiva.
Nije mi bilo jasno zašto ga je toliko ojadila Abdulahova želja za naukovanjem u
toga »profesora sjeckanja«. Sinulo mi je tek kad je Scobie rekao: - Nije važno za ma-
loga, neka ga obrežu, baš me briga. Stalo mi je do curice, stari moj. Ne mogu podni-
jeti pomisao da će osakatiti to malo stvorenje. Englez sam, stari, shvatit ćeš kako se
osjećam. NEĆU TO DOPUSTITI. - Iscrpljen vlastitom vikom utonuo je u jastuke, pa
nastavio: - Uostalom, to sam jasno i glasno rekao Abdulu. »Samo stavi prst na
malu«, rekoh mu, »i dat ću da te privedu, bogami ako neću.« Ali, srce mi se para,
stari, naravno, prijatelji smo, a jadni crnčić ne razumije. Misli da sam lud! - Teško
uzdahne, dva puta. - To su najbolji prijatelji koje sam u životu imao, osim Budgieja;
ne pretjerujem, stari. Kunem ti se. A sad su se povukli. Ne shvaćaju što to znači osje-
ćati kao Englez. A meni je ogavno iskorištavati utjecaj svoga službenog položaja. -
Nije mi bilo jasno što time zapravo hoće reći. Nastavio je: - Eto, prošli mjesec smo
uhitili Abdela Latifa i zatvorili mu dućan. Dobio je šest mjeseci ćuze zbog prljavih
258
britvica. Širio je sifilis, stari moj. Morao sam to učiniti, premda mi je bio prijatelj. To
mi je dužnost. Bezbroj puta sam ga upozoravao da pere britvu. Ali ne, nije htio. Ovi
jadnici nemaju pojma o dezinfekciji, stari. Znaš, pri obrezivanju rabe stipsu - stipsu
za brijanje. I misle da je to suvremenije nego stara mješavina crnog baruta i limuno-
va soka. Fuj! Baš nemaju pojma o dezinfekciji. Nije mi jasno kako nisu već svi po-
crkavali od raznih boleština, vjeruj mi. Ali svi su se usplahirili kada smo zatvorili
Abdela Latifa. Abdula je to potreslo. Da samo znaš kako me mjerkao dok sam mu či-
tao bukvicu. Kako mi je vagao riječi, da se tako izrazim.
No starac bi se u društvu uvijek razveselio i odagnao crne misli, pa se i sada, do-
malo, onim svojim divnim zbrkanim načinom pripovijedanja raspričao o životu
Tobyja Manneringa. - On me naputio na Sveto pismo, stari. Jučer sam baš zavirio u
tu knjigu i našao štošta o obrezivanju. Zamisli! Amalekiti su sakupljali obreske, kao
što mi sakupljamo marke. Za krepat - ne? - nasmijao se kreketavo kao žaba rikača. -
Svaka im čast, nema što! Bit će da su imali i prodavače i kataloge s popisom robe,
pravu pravcatu trgovačku mrežu, ha? A probušene kožice prodavali po višoj cijeni! -
Uozbiljio se, jer je u tom trenutku u sobu ušla Melissa. - No, dobro - reče, ali se još
tresao od smijeha na vlastitu šalu. - Večeras moram pisati Budgieju i ispričati mu sve
novosti. - Budgie mu je bio najstariji prijatelj. - Živi u Horshamu, stari, izrađuje ču-
čavce. Mlati dobru lovu na njima, da, da, hoće Budgie. On ti je FRZS,{87} ne znam
točno što mu to znači, ali tako mu piše na zaglavlju pisma. Charles Donahue Budge-
on, FRZS. Pišem mu svaki tjedan. Bez greške. Nikad nisam omanuo i nikad neću.
Vjeran, takav sam ti ja. Nikad ne napuštam prijatelja.
Mislim da je Budgieju bilo namijenjeno nedovršeno pismo što su ga našli u stanu
nakon Scobiejeve smrti, a glasilo je:
»Dragi moj stari prijatelju, imam dojam da se cijeli svijet urotio protiv mene
otkad sam ti zadnji put pisao. Trebao sam...«
Scobie i Melissa! Žive i dalje u zlatnoj svjetlosti tih nedjelja, i dalje žare bojama
što ih sjećanje pridaje onima koji su nam obogatili život suzama ili smijehom -
nesvjesni da su nam išta dali. Zapravo je strašno što mi je iznuđena strast koju je
Justine zapalila u meni sada jednako dragocjena kao što bi bila da je bila »stvarna«;
Melissin dar nije bio manje zagonetan - što mi je zapravo mogla podariti ta blijeda
sirotica s aleksandrijskoga žala? Je li Cleu obogatila ili osiromašila veza s Justinom?
Obogatila ju je - neizmjerno obogatila, rekao bih. Znači li to da se hranimo tek
tlapnjama, lažima? Sjećam se riječi što ih je Balthazar zapisao negdje, onim svojim
krupnim razgovjetnim rukopisom: »Živimo od odabranih tlapnji«, i još: »sve je istina
o svakome...« Je li Pursewarden do tih riječi došao vlastitim mučnim iskustvom s
muškarcima i ženama, ili tek pozornim promatranjem nas, naših postupaka i njihovih
posljedica? Ne znam. Na um mi pada ulomak iz romana u kojemu Pursewarden go-
vori o ulozi umjetnika u životu. Kaže otprilike ovako: »Svjestan svih nesklada, svih
259
zala u samoj ljudskoj naravi, umjetnik ničim ne može opomenuti svoje prijatelje,
upozoriti ih na opasnost, kriknuti u pravom trenutku i pokušati ih spasiti. Bilo bi uza-
lud. Jer oni su hotimični počinitelji vlastite nesreće. Može im jedino zapovjediti:
’Razmišljajte i plačite.’«
Je li ga svijest o tragediji koja neumitno postoji - ne u vanjskome svijetu što ga
svi mi okrivljujemo - nego u nama, u ljudskoj naravi, je li ga upravo ta svijest na-
posljetku natjerala na neočekivano samoubojstvo u onoj memljivoj hotelskoj sobi?
Rekao bih da jest, ali možda time prenaglašavam umjetnika na račun čovjeka.
Balthazar piše: »Njegovo samoubojstvo ostaje za mene čudan i nepojmljiv hir. Ma
što da ga je mučilo i tištilo, ne mogu u njega posve vjerovati. Ali, svi mi zacijelo ži-
vimo u uzajamnim plićacima i ne možemo zaviriti u prave dubine. Rekao bih, ipak,
da taj čin nije bio nimalo u skladu s njegovom naravi. Shvaćaš, nisu ga mučile nedo-
umice oko vlastita stvaranja, a stvaranje, rekao bih, najviše tišti umjetnike. Bio ga je
počeo smatrati »božanski nevažnim« - tipično njegov izraz. U to sam siguran, jer mi
je jednom, na poleđini omotnice, pismeno odgovorio na pitanje: »Što je cilj pisa-
nja?« Odgovor je glasio: »Cilj pisanja je odgojiti takvu osobnost koja će, na kraju,
omogućiti čovjeku da transcendira umjetnost.«
Imao je čudne pojmove o ustrojstvu duše. Rekao je, na primjer: »Mislim da je isto
toliko netvarna koliko i dúga - skrutne se u prepoznatljiva stanja i osobine samo kada
se pozornost usredotoči na nju. Najistinskiji oblik prave pozornosti je, dakako, lju-
bav. Zbog toga je ’čovjek’ jednako velika iluzija za mistika koliko ’materija’ za fizi-
čara, kad je promatra kao oblik energije.«
Nikad nije propuštao s najvećim omalovažavanjem govoriti o mojem zanimanju
za okultno, čak i o radu Kabale, a te sastanke si i ti posjećivao. O tome je rekao:
»Istina je stvar izravnog poimanja - ne možemo se do nje popeti ljestvama razumskih
pojmova.«
Ne mogu se oteti dojmu da je najozbiljniji bivao u trenucima kad je bio najdrskiji.
Čuo sam kad je Keatsu tvrdio da je apsolutno najbolje stihove u engleskom
pjesništvu napisao Coventry Patmore.{88} Oni glase:
Velika tek je istina: pobijedit će ona,

Kad više nikom ne bude do njene pobjede stalo.
Rekavši to, dodao je: »A prava ljepota tih stihova je u činjenici da Patmore, kad ih je
pisao nije znao što hoće reći. Sich lassen!«{89} Možeš zamisliti kako je to rasrdilo Ke-
atsa. K tomu je još, odobravajući, naveo zagonetnu Stendhalovu izreku, to jest:
»Osmjeh se pojavljuje na koži, izvana.«
260
Možemo li na temelju svega ovoga pretpostaviti da se ispod podrugljivca skrivao

ozbiljan čovjek? To pitanje prepuštam tebi - tebe ono izravno zanima.
U doba kad smo ga upoznali nije čitao gotovo ništa doli znanstvenih djela. To je
zbog nekog razloga srdilo Justinu - korila ga je što trati vrijeme na takva proučava-
nja. Branio se govoreći da je teorija relativiteta izravno odgovorna za apstraktno sli-
karstvo, atonalnu glazbu i bezobličnost (ili u najmanju ruku cikličke oblike) u knji-
ževnosti. Jednom kad nju pojmimo, i njih ćemo razumjeti. Dodao je: »Vjenčanjem
Prostora i Vremena dobili smo najbolju priču našega doba o temi Sreo momak dje-
vojku. Našim praunucima će se to sjedinjenje činiti jednako poetičnim kao što se
nama čini starogrčki brak Kupidona i Psihe. Vidiš, Kupidon i Psiha su za Grke bili
činjenice a ne pojmovi. Analogijsko usuprot analitičkome mišljenju! Ali prava po-
ezija našega doba i njegova najplodnija pjesma je tajna što počinje i svršava s n.«
- Misliš li sve to ozbiljno?
- Ni najmanje.
Justine se usprotivi: - Ta zvijer od čovjeka je spremna na svakojake podvale, čak i
u svojim knjigama. - Mislila je na čuvenu stranicu sa zvjezdicom, iz prve knjige, što
upućuje čitatelja na - praznu stranicu. Mnogi misle da je to tiskarska pogreška. Ali
mene je Pursewarden osobno uvjeravao da je to hotimice tako. »Upućujem čitatelja
na praznu stranicu ne bih li ga vratio vlastitim izvorima - jer tamo je, na kraju kraje-
va, mjesto svakome čitatelju.«
Razmatraš prihvatljivost naših postupaka, a time nam nanosiš nepravdu, jer smo
svi mi živi ljudi i kao takvi imamo pravo potražiti utočište u odgođenu sudu Božje-
mu, ako ne u čitateljevu. Ali, kad smo već kod toga, dopusti da ti ispričam priču o
Justininu smijehu! Priznat ćeš da je nikada, ni jedan jedini put, nisi čuo kako se smije
a da joj smijeh ne zvuči zagrižljivo, uvrijeđeno. A Pursewarden jest - kraj grobnicâ, u
Sahari! Na mjesečini, dva dana poslije Sham el Nessima. Stajali su ondje s velikom
skupinom turista, u gomili pod okriljem koje su mogli razmijeniti pokoju riječ, kao
urotnici, što su i bili. Pursewarden je u to doba već bio stavio točku na njezine tajne
dolaske u svoju hotelsku sobu. To im je, dakle, davalo osjećaj zabranjena užitka, ta
razmjena nekoliko dugo čuvanih, tajnih riječi; a te večeri su napokon bili slučajno
ostali sami i stajali jedno uz drugo u jednome od onih poraznih i strahotnih pod-
sjetnika na osobiti smisao smrti: u grobnici.
Justine je bila poderala čarape, a cipele su joj bile pune pijeska. Istresala ih je, dok
je on palio žigice, zvjerao uokolo i frktao nosom. Došapnula mu je kako je u zadnje
vrijeme strašno zabrinuta zbog nove sumnje da je Nessim doznao nešto o njezinoj
izgubljenoj djevojčici, a neće joj reći što. Pursewarden je odsutno slušao, kad najed-
nom pucne prstima oprženim na plamenu žigice i reče: - Slušaj, Justine, znaš što?
Prošli tjedan sam ponovno pročitao Moeurs, onako, za zabavu, pa sam se nešto
261
dosjetio. Evo, recimo da je cijela ona priča oko Freuda i tvoga takozvanog silovanja
u djetinjstvu, i tako dalje, točna - ali je li točna? Ne znam. Možda si ti sve to izmisli-
la. Ali, budući da si znala tko je bio onaj čovjek s onim usranim povezom na oku, a
ipak odbila odati njegovo ime cijeloj usranoj vojsci nadripsihologa na čelu s Arnauti-
jem, morala si imati dobar razlog za to. Koji? To ne mogu dokučiti. Nikome neću
reći, obećajem. Ili je sve to laž? - Ona odmahne glavom. - Nije.
Izišli su iz grobnice na jasnu mliječnobijelu mjesečinu. Justine je tiho razmišljala.
Zatim polako reče: - Nije to bila samo stidljivost ili moje nepristajanje na iscjeljenje,
kao što su govorili - kao što je on napisao u knjizi. Bila je riječ o tome da je taj
čovjek bio prijatelj, naš, tvoj, svih nas. - Pursewarden je ljubopitno pogleda. - Čovjek
sa crnim naočnjakom? - upita. Ona kimne. Pripalili su cigarete, sjeli na pijesak i če-
kali ostale. Osjetivši da mu se može povjeriti s potpunim pouzdanjem, mirno je
rekla: - Da Capo. - Uslijedila je duga šutnja. - Majku mu! Stari Porn glavom! - (Sko-
vao je taj nadimak od riječi »pornograf«), A onda vrlo smireno i snebivljivo,
Pursewarden nastavi: - Dok sam iznova čitao sve ono, najednom mi je sinulo, znaš,
da bih ja, kada bi bio na tvome mjestu i ukoliko cijela ta prokleta priča nije puka
izmišljotina kojom si htjela privući još veće zanimanje onih nadripsihologa - da bih
ja... pa, dovraga, pokušao bih još jednom spavati s njime i tako izbrisati onu sliku. To
mi je iznebuha palo na pamet.
Ovo, dakako, odaje Pursewardenovo posvemašnje nepoznavanje psihologije.
Zapravo ju je ponukao na kobni korak. Jer ona je tada, na njegovo zaprepaštenje,
udarila u smijeh - prvi neusiljeni, melodiozni smijeh što ga je ikad od nje čuo. - Je-
sam - reče ona, smijući se sada toliko da je jedva govorila. - Pokušala sam. Nikad ne-
ćeš moći zamisliti koliko me napora to stajalo; ono šetkanje mračnom ulicom ispred
njegove kuće, ono nastojanje da smognem hrabrosti i pritisnem zvonce. Da, i meni je
to palo na pamet. Bila sam očajna. Što će reći? Godinama smo prijateljevali, a da ni-
kada, naravno, nismo spomenuli taj događaj. On nikad nije spomenuo Moeurs, a
znaš, ne vjerujem da ga je ikad i pročitao. Možda mu je bilo milije ne misliti na cije-
lu tu priču - taktično je pokopati.
Ponovno je spopadne smijeh od kojega joj se tijelo toliko treslo da je
Pursewarden zabrinuto uhvati za ruku, kako se ne bi prestala ispovijedati. Ona ga za-
moli za rupčić, obriše oči i nastavi: - Na kraju sam ušla. I zatekla ga u onoj njegovoj
čuvenoj biblioteci! Drhtala sam kao list na vjetru. Shvaćaš, nisam znala kakvim bih
mu se tonom obratila, dramatičnim, patetičnim? Bilo mi je kao kod zubara. Zbilja
smiješno, Pursewardene. Naposljetku sam rekla: »Dragi Da Capo, stari prijatelju, ti
me već odavna mučiš kao zao duh, pa sam te došla zamoliti da me egzorciraš, jed-
nom zauvijek. Da istjeraš sjećanje na onaj grozni događaj iz djetinjstva. Moraš spa-
vati sa mnom!« Trebao si vidjeti Da Capovo lice. Bio je posve izbačen iz ravnoteže i
promucao: »Mais, voyons, Justine, je suis un ami de Nessim!«{90} - i tako dalje. Dao
262
mi je whiskey i ponudio aspirin, uvjeren da sam šenula. »Sjedni«, kazao je, pa mi

drhtavim rukama ponudio stolac i uznemireno sjeo nasuprot, sa smiješnim izrazom
panike na licu, kao dječarac optužen za krađu jabuka. - Zabolio ju je trbuh od smije-
ha: uhvatila se za nj i smijala tako razdragano da je to zarazilo i Pursewardena, pa i
on nehotice udari u smijeh. - Jadni Da Capo - reče ona - toliko ga je pogodilo i uzru-
jalo što sam mu rekla da me silovao kad sam još bila djevojčurak s ulice, dijete. Ni-
kad nisam vidjela zgranutijega čovjeka. Očevidno je bio posve zaboravio i posve po-
tisnuo cio taj događaj, od početka do kraja. Zapravo se razbjesnio i počeo prosvjedo-
vati. Da si mu samo vidio lice! A znaš li što mu se omaknulo u svima tim samo-
opravdavanjima? Čudesna rečenica: »Il y a quinze ans que je n’ai pas fait ça!«{91}
Zagnjurila mu je glavu u krilo i ostala tako na trenutak, a još se tresla od smijeha.
Zatim ponovno podigne glavu, obriše oči i reče: - Na kraju sam iskapila whiskey i
pokupila se, a on je odahnuo. Kada sam već bila na vratima, doviknuo mi je: »Ne za-
boravi da ste u srijedu oboje pozvani k meni na večeru. U osam, a večera je u osam i
petnaest, bijela kravata«, doviknuo je kao što je to činio u posljednjih nekoliko godi-
na. Vratila sam se kući, ošamućena, i iskapila pola boce džina. I znaš, te noći u kre-
vetu sinula mi je čudna misao - tebi će se možda činiti užasno neumjesnom: misao
da je Da Capo mogao tako potpuno zaboraviti čin što sam ga ja plaćala tolikim godi-
nama tjeskobe, štoviše duševnom bolešću, i zbog kojega sam tolike ljude povrijedila.
Rekla sam sebi: »Možda tako i sâm Bog zaboravlja nevolju što nam je nanosi kad
nas prepušta na milost i nemilost svijeta.« Zabacila je glavu, nasmiješena, i ustala.
Tada je vidjela kako je Pursewarden promatra, suznih očiju, punih divljenja.
Zagrlio ju je naglo, toplo, i poljubio strasnije možda nego ikada. Kada mi je sve to
ispričala, s ponosom je - neuobičajenim za nju - dodala: ’I znaš, Balthazare, to je bilo
slađe od bilo kakva ljubavnog poljupca, to je bilo pravo pravcato priznanje, kao po-
ljubac prilikom dodjele viteštva. Tada sam shvatila kako bih ga - da se sve to drukči-
je dogodilo - bila mogla navesti da me zavoli - možda upravo zbog onih mana moje
naravi koje su svima toliko očigledne.
Tada su nam se približili oni iz skupine, počeli brbljati, šetkati među grobnicama
i... ne znam kamo su zatim nestali. Vjerojatno su se svi odvezli natrag na Nil i završi-
li večer u nekomu noćnom klubu. Ali, koji me je vrag spopao pa črčkam ovdje sve
ove činjenice za tebe? Baš sam lud! Samo ćeš me zamrziti što ti pričam događaje
koje ti, kao muškarac, najradije ne bi htio čuti, a kao umjetnik bi ih možda i prešu-
tio... Te tvrdoglave male samosvojne istine, ta kukavičja jaja ljudskog postojanja, što
ih možemo uvlačiti u priču kao ključ u bravu, ili kao nož u oštrigu: hoćemo li u njoj
naći biser? Tko to zna? Ali ona negdje moraju postojati, sama po sebi, ta zrnca istine
što su iskliznula, omakla se. Istina nije ono što biva izrečeno pri punoj svijesti. Ona
je vazda ono što se »slučajno omakne« - tipkarska pogreška što razotkrije cijelu
predstavu. Razumiješ li me, mudrače? Ali, to nije sve. Nikada neću smoći hrabrosti
263
da ti dam ove zapise, to mi je već jasno. Završit ću priču samo za sebe.

A ti ćeš iz svega ovoga moći odmjeriti dubinu Justinina očaja kada je taj nevoljni
Pursewarden nestao i ubio se. Pa premda se ljutim na njega, zateknem se kako se
osmjehujem, toliko malo vjerujem u njegovu smrt, zasad. Njoj se taj čin činio jedna-
ko zagonetnim, jednako nepredviđenim kao i meni; ali je ona, sirotica, izgradila cije-
lu brižno razrađenu obmanu oko misli da je još živ! Sada više nije imala nikoga
kome bi se mogla povjeriti, osim mene; i tebe, kojega - ako nije voljela, sam Bog zna
da nije mrzila - prijetila ti je, dakle, velika pogibelj. Bilo joj je prekasno za sve osim
za odlazak. Ostala je sama, s »mamcem«! Naučimo li mi išta iz ovakvih gorkih isti-
na? Baci sve ove listiće u more, drago momče, i okani se čitanja ovih bilježaka. Ali,
zaboravio sam. Neću ti ih dati na čitanje, je li tako? Pustit ću da se zadovoljiš tvorba-
ma umjetnosti koja »prerađuje zbilju kako bi prikazala njezinu značajnu stranu«.
Kakvu je to značajnu stranu, kakvo lice mogla okrenuti Nessimu, na primjer, kojega
su u to doba počele mučiti brige od kojih se svima - pa i samome sebi - činio du-
ševno nestabilnim? Prilično mnogo bih mogao napisati o onome što ga je u to vrije-
me ozbiljno zaokupljalo, jer sam u međuvremenu doznao koješta o njegovim poslo-
vima i političkim vezama. U njima je ključ za razumijevanje iznenadna njegova pre-
obraćenja u izvrsna domaćina - kuća prepuna gostiju, koju ti tako dobro opisuješ,
gozbe, plesovi. Ali... muči me pitanje cenzure, jer kada bih ja tebi poslao ovaj ruko-
pis, i kada bi ti - što bi mogao - cijelu ovu sramotnu svaštaru bacio u more, voda bi je
mogla otplaviti natrag u Aleksandriju, možda ravno u ruke policiji. Bolje ne. Ispričat
ću ti samo onoliko koliko mi se čini razboritim. Kasnije ću ti možda ispripovjediti i
ostalo.
Pursewardenovo lice u smrti uvelike me podsjećalo na Melissino; oboje kao da su
se upravo bili nasmijali nekoj zajedničkoj pošalici, i utonuli u san prije nego što im
je osmjeh posve iščezao s usana. Malo prije toga bio je kazao Justini: - Stid me samo
jednoga: što sam zanemarivao prvu zapovijed za umjetnika - stvaraj i gladuj. Nikad
nisam gladovao, znaš. Izdržavao sam se svakojakim sitnim poslovima; nanio isto to-
liko štete kao i ti, pa i više.
One večeri Nessim je već bio u hotelskoj sobi. Zatekao sam ga kako sjedi uz tijelo
neobično sabran i miran, ali kao zaglušen nekom eksplozijom. Možda ga je bio oša-
mutio udarac stvarnosti? U to doba opsjedali su ga strašni snovi. Zapisivao ih je;
neke si i ti opisao u rukopisu. Imaju čudesan odjek Leilinih snova od prije petnaest
godina; onoga mučnog razdoblja poslije muževljeve smrti, kada sam je, na Nessimo-
vu molbu, ja liječio. Donoseći sud o njemu, ti se i na tome mjestu odviše pouzdaješ u
ono što tvoji likovi govore o sebi - u priče što ti ih pričaju o svojim postupcima i nji-
hovu značenju. Zato ti nikada ne bi mogao biti dobar liječnik. Pacijente treba
raskrinkavati, jer uvijek lažu. Drukčije i ne mogu; to je dio obrambenog mehanizma
njihove bolesti, baš kao što je obrambeni mehanizam tvoga rukopisa san koji ne želi
264
biti pregažen stvarnošću! Možda griješim? Ne želim donositi nepravedne prosudbe

ni o kome, niti nepozvan zalaziti na tvoje skrovito tlo. Hoće li me sve ove opaske
stajati tvojega prijateljstva? Nadam se da neće, a ipak se bojim.
O čemu sam ono govorio? Da, o Pursewardenovu licu u smrti! Odavalo je, kao i
uvijek, drsku nestašnost. Činilo se kao da hini smrt, a to mi se zapravo još i sada čini;
toliko mi je živ pred očima.
Prvu vijest donijela mi je Justine. Poslao ju je Nessim, s autom i porukom na listi-
ću papira koju Justini nisam htio dati pročitati. Nessim je, očigledno prije svih nas
bio doznao za Pursewardenovu nakanu, ili pak za samu činjenicu - rekao bih da ga je
upravo Pursewarden telefonom bio izvijestio o svemu. Mene je, ipak, iskustvo sa sa-
moubojicama - susretao sam se s brojnim slučajevima u doba kada sam radio za
Nimrodovu noćnu službu - naučilo oprezu. Sumnjajući na barbiturate, ili možda na
neku sličnu mješavinu sa sporim djelovanjem, iz predostrožnosti sam, uz protuotro-
ve, ponio i crpaljku za ispiranje želuca. Priznajem da sam sa zadovoljstvom za-
mišljao kakav će biti izraz na licu moga prijatelja kada se probudi u bolnici. No, čini
se da sam pogrešno procijenio njegov ponos a i njegovu temeljitost: kad smo stigli,
bio je temeljito i neopozivo mrtav.
Jureći ispred mene, Justine se penjala stubištem onoga mračnoga hotela što ga je
on toliko volio (nazvao ga je, zapravo, »Lešinarska gora« - zacijelo radi gomile dro-
lja koje su kao lešinari šetkale ulicom ispred hotela.)
Nessim se bio zaključao u sobu - morali smo kucati. Otvorio nam je, pomalo ljuti-
to, ili se meni tako učinilo. Soba je bila u strašnom neredu - možeš zamisliti: iskrenu-
te ladice, posvuda odjeća, rukopisi i slike. Pursewarden je ležao na krevetu, u kutu, s
nosom uperenim prema stropu. Zastao sam i počeo razmotavati crijevoliki smotuljak
s priborom - metodičnost je spasonosno sredstvo u trenucima prevelikog uzbuđenja -
a Justine se, nepogrešivo, zaputi prema boci džina u kutu kraj kreveta i dobrano po-
tegne. Znao sam da bi u boci mogao biti otrov, ali nisam rekao ni riječ - u takvim pri-
likama nemaš što reći. U histeriji prihvaćaš i takav rizik. Samo sam raspakirao i
razmotao staru sisaljku za ispiranje želuca, onu što je spasila više nekorisnih životâ
(životâ što ih je bilo nemoguće živjeti, odbačenih poput preuska odijela) negoli ije-
dan takav instrument u Aleksandriji. Polako, kao što i dolikuje trećerazrednom liječ-
niku, razmotao sam je, hladnokrvno i pomno, jer to je jedino čime se trećerazredni li-
ječnik može suprotstaviti svijetu...
Justine u međuvremenu priđe krevetu, nagne se i glasno reče: - Pursewardene,
probudi se. - A onda položi ruke na tjeme i jaukne, dugo, od srca, kao prava Arapki-
nja - lelek što ga u hipu proguta, što ga otme noć one vruće zagušljive sobe. Zatim u
tankim mlazovima počne mokriti po cijelome sagu. Dohvatio sam je i ugurao u ku-
paonicu. Tek tada sam mogao odahnuti i oslušnuti mu srce. Šutjelo je kao što šuti
265
Velika Piramda. To me razljutilo, jer mi postade jasno da je posegnuo za nekakvim

gadnim cijanidskim pripravkom - omiljenim sredstvom tvoje čuvene tajne policije,
kada smo već pri tome. To me toliko ogorčilo da sam ga opalio preko uha - odavna je
već zaslužio taj udarac!
Cijelo vrijeme bio sam svjestan da je Nessim odjednom živnuo, dao se na posao,
ali sam tek sada, došavši k sebi - da tako kažem - mogao obratiti pozornost na njega.
Istresao je ladice, pisaće stolove i ormare, kao da je pomahnitao, proučavao rukopise
i dokumente, bacao i dizao stvari oko sebe, bez mrve uobičajene smirenosti. - Kojega
vraga radiš? - ljutito sam dobacio, na što mi je odgovorio: - Ne smije ostati ništa što
bi mogla naći egipatska policija. - Onda je zašutio, kao da je previše rekao. Zrcala su
bila puna natpisa načrčkanih sapunom. Jednoga je Nessim bio djelomice izbrisao.
Razabrao sam samo slova OHEN...PALESTINE...
Doskora se začulo kucanje na vratima, galama i lica što uvijek i svugdje u svijetu
prate takve prizore. Ljudi s notesima, pa novinari, svećenici - pojavio se nitko drugi
nego otac Paul. Vidjevši sve to, gotovo sam se ponadao da će leš ustati i zavitlati
nešto... ali, ne; Pursewarden je i dalje ležao s nosom uperenim u strop, zabavljajući
se u svojoj osami.
Zajedno smo isteturali van, nas troje, i odvezli se do atelijera, gdje su nas smirile
velike neuspjele slike, a whiskey nam ulio novu srčanost. Da nastavimo živjeti! Justi-
ne nije rekla ni riječi. Ni jedne jedine riječi.«
* * * *
VII.
Vraćam se sada jednomu drugom dijelu Balthazarova pripisa, ulomku uz koji je zapi-
sao: »I tako je Narouz odlučio prijeći na djelo«, podcrtavši zadnju riječ dva puta.
Hoću li ga rekonstruirati - taj živi prizor što ga je onih nekoliko njegovih riječi, na-
drljanih zelenom tintom, poput detonatora razgorjelo u mojoj mašti? Da, tako ću ba-
rem nakratko moći snatriti o jednoj rijetko posjećivanoj četvrti Aleksandrije koju
sam jako volio.
Grad, napučen ovim mojim uspomenama, živi ne samo u prošlom vremenu naše
povijesti, prošarane velikim imenima što obilježuju svaku postaju zabilježena vreme-
na, nego i u hodu žive sadašnjosti, da tako kažem - u današnjima svojim vjeroispovi-
jedima i rasama; u stotinama malih svjetova što ih stvaraju vjere ili predaje i što me-
kano prianjaju jedni uz druge, kao stanice tkiva, kako bi oblikovali veliku dugokraku
266
meduzu - današnju Aleksandriju. Slučajno sjedinjene činom volje samoga grada,

sklupčane na škriljevačkom rtu ponad mora, poduprte tek bisernotirkiznim zrcalom
Mareotide, slanoga jezera, i njegovim dalekim bespućima surove pustinje (po kojoj
proljetni vjetrovi sada nježnim nanosima oblikuju svilenkaste dine, glatke i lijepe po-
put krajolika od oblaka), te zajednice i dalje žive i prometuju - Turci sa Židovima,
Arapi, Kopti i Sirijci s Armencima, Talijanima i Grcima.
Groznice novčanih transakcija zibaju ih kao vjetar žitna polja: svetkovine, vjenča-
nja i paktovi spajaju ih i razdvajaju. Čak i nazivi postaja na starim tramvajskim pru-
gama s onim njihovim pijeskom zasutim tračnicama odzvanjaju nezaboravljenim
imenima svojih utemeljitelja - i imenima mrtvih kapetana koji su se ovdje prvi
iskrcali, od Aleksandra do Amra; utemeljiteljâ ove anarhije putenosti i grozničavosti,
zlatoljublja i otajstvenosti. Gdje ćete drugdje na svijetu naći takvu mješavinu?
A kada padne noć i kada bijeli grad u svojim perivojima i domovima upali tisuće
velikih svijećnjaka, kada se ugodi u tihu nezemaljsku bubnjarsku glazbu Maroka i
Kavkaza, nalik bude na veliku kristalnu korablju, usnulu, privezanu za rog Afrike - s
dijamantnim i plamenocrvenim odbljescima što se u vijugama razlijevaju prema
morskome dnu, kao ulaštene motke zataknute u uljnu vodu luke među ratnim bro-
dovljem.
U sumrak je kadšto nalik na blijedoljubičastu prašumu, nezgrapan, uprljan bojama
što kao da su se razlile iz neke smrskane prizme; diže se u biserno nebo sunčeva za-
laska, zapliće o zvonike i minarete slične stabljikama divovskoga močvarnog komo-
rača, iznikle iznad dugačkih blijedih obrisa morske obale i prostačkih kavanâ, gdje
plešu crnci praćeni zveketom dairâ ili cviležom klarinetâ.
»Postoji samo onoliko zbiljâ koliko smo ih spremni zamisliti«, piše Pursewarden.
Narouz je vazda izbjegavao Aleksandriju, premda ju je ljubio strasno, ljubavlju
prognanika; stid zbog zečje usne nije mu dopuštao posjete središtu grada, gdje bi
mogao naići na kakva znanca. Tumarao je uvijek predgrađima, ne usuđujući se ući u
veliko njegovo osvijetljeno srce, gdje mu je brat živio životom posvećenim poslu i
mondanité.{92} U grad je uvijek odlazio na konju, skromno, u svakodnevnoj odjeći i
obavljao poslove u vezi s imanjem. Nisi ga mogao natjerati da odjene odijelo i odve-
ze se automobilom, premda je, u izuzetnim prigodama, i to činio, ali nevoljko. Draže
mu je bilo obavljati poslove posredstvom Nessima, a telefon ga je, dakako, štitio od
čestih neželjenih putovanja. Jednoga dana brat ga je nazvao i rekao mu da od
Magzuba ni preko svojih povjerenika nije mogao doznati ništa o Justininu djetetu.
Narouz odjednom živne, potaknut mišlju da je zadatak sada prenesen na njega. -
Nessime - upita - koji je sada mjesec? Da, Misra. Uskoro će blagdan Sitna Mariam,
ha? Vidjet ću hoće li Magzub doći, pa ću ga pokušati nagovoriti da nam nešto kaže. -
Nessim je dugo razmišljao o bratovljevu prijedlogu, pa Narouz pomisli kako se pre-
267
kinula veza, i oštro vikne: - Halo-, halo! - Nessim smjesta odgovori: - Da, da. Ovdje
sam. Samo razmišljam. Pripazit ćeš na sebe, je li da hoćeš? - Narouz se promuklo
nasmija i obeća da hoće. Uvijek ga je uzbuđivala pomisao da će moći biti bratu od
pomoći. Pritom, začudo, nikad nije pomišljao na Justinu i što bi njoj takva obavijest
mogla značiti; za njega je ona bila samo Nessimovo vlasništvo, koje je i on volio, di-
vio joj se, duboko je ljubio, automatski dakako, zbog Nessima. Dužnost mu je bila
učiniti sve kako bi pomogao Nessimu, a time i njoj. Ni više, ni manje od toga.
I tako se Narouz, na drugi dan blagdana Sitna Mariam, laganim hodom i
nezgrapnim, istrzanim korakom (dižući se i spuštajući na prstima, lamatajući ruka-
ma) zaputio na sajam preko smeđeg, sumrakom osjenčenog meidana{93} ispred
glavnog aleksandrijskoga kolodvora. Konja je ostavio u dvorištu prijatelja, drvo-
djelca, u blizini mjesta svetkovanja. Bila je vruća, teška ljetna noć.
U sumrak bi se to veliko, golo prostranstvo praznoga zemljišta uvijek oblilo
najprije zlatnom pa onda smeđom bojom - bojom ispucanog kartona - i najzad ljubi-
častom, u trenutku kada bi se svjetla počela pomaljati kroz nadolazeću tamu, kada bi
se na pozadini europskog grada svjetlošću počeo obasjavati prozor za prozorom, uli-
ca za ulicom, sve dok cio grad ne bi postao nalik paučini u koju je mraz utisnuo mili-
jun svjetlucavih briljanata.
Odnekle frktale su i rzale deve, a do njega je kroz noć dopirala glazba i vonj ljud-
skih tijela, prepun uspomena na sajmove što ih je kao dijete posjećivao s roditeljima.
Znao je da se zaprljan, u radnom odijelu, sa crvenim fesom na glavi - neće isticati u
svjetini. Premda Sitna Mariam slavi kršćansko-koptskoga sveca, u svetkovini su su-
djelovali i uživali svi, pa i muslimanski stanovnici grada, jer Aleksandrija je ipak
Egipat: sve zastave u njoj zajedno se viju.
Cio tabor daščarâ, pozornicâ, javnih kućâ i dućanâ - pravi pravcati grad - izronio
je pred njim iz mraka, treperavo osvijetljen uljnim i parafinskim pećima, karbidnim
svjetiljkama i žeravnicama, plamenom lojanica i nizovima blještavih raznobojnih
električnih žarulja. Polako je uronio u svjetinu, nosnicama upijao vonj mirisnih jela i
slastica, ustajalih miomirisa i znoja, a ušima zamor glasova što su stvarali pozadinu
uobičajenim zvucima kakvi vazda prate velike procesije na njihovu putu kroz grad,
kada zastajkuju ispred svake crkve zbog čitanja svetih tekstova i polako pristižu na
mjesto svetkovanja.
Poznavao je Narouz sve te vrste sajmišne razonode - umijeće medvjedara i akro-
bata, gutača vatre i plesača u dronjcima - sve što bi strancu značilo novi užitak, a u
čemu je uživao i on, ali samo zato što je to za nj bilo uobičajeno, sastavni dio njego-
va života. Nalik na dječaka kakav je nekoć bio, koračao je obasjan jarkom svjetlošću,
zastajkivao ovdje i ondje, nasmijana oka, privučen kakvom dobro poznatom čaroli-
jom. Mađioničar u brokatnom odijelu iz rukava je izvlačio dugačke i predugačke ša-
268
rene rupce, a iz usta žive piliće, te glasom kao u galeba neprestano cvrkutao: »Gali,
gali, gali, gali, hup!« Majmun Manuli, s papirnatim šeširom na glavi, pravio je
majstorske krugove oko svoga šatora, na leđima - jarca. Glavna sajamska prometnica
bila je na objema stranama obrubljena visokim šatorima punim svjetlucavih kipića
od šećera što su dočaravali ljubavne zgode i pustolovine likova iz povijesti Delte -
junakâ Abu Zeida i Antara, ljubavnikâ June i Aziza. Hodao je polako, nehajno, bez
cilja, zastajkivao, slušao majstore-pripovjedače, kupio amajliju od znamenita slije-
pog vrača Huseina, koji je stajao pred šatorom, visok kao hrast, veličanstven u vi-
linskoj svjetlosti, i izgovarao devedeset i devet svetih imena.
S vanjskog ruba tame dopirao je oštri zveket mačevalaca i utapao se u potmuloj
tutnjavi povorke što se približavala, praćena provalama divlje glazbe timpanâ i dairâ,
glasnih kao paljba iz mušketa, i otegnutim, uzbudljivim blagoglasjem bubnjeva od
devine kože što su i nadjačavali i isticali drhtavu, grlenu svirku frule. - Dolaze. Dola-
ze - začu se smetena vika djece koja se kao miševi uštrcaše među sajamskim klupa-
ma. Iz grla uske uličice, rasuvši se kao široki krug plamena iz tame, nahrupi dugač-
ka, uzbibana povorka na čelu s razigranim aleksandrijskim akrobatima i patuljcima,
u ritmičkom plesu praćena čudesnom povorkom barjaka što su se u poplavi otajstve-
ne svjetlosti dizali i spuštali u grčevitome taktu divlje glazbe koju su sa svih strana
nagrizali zvuci brbljavih frulica, bolni udarci bubnjeva i jednolično, drhtavo do sla-
dostrašća zveckanje dairâ u rukama derviša, na njihovu putu prema mjestu svetkova-
nja. - Al-ah. Al-ah - razlijegalo se iz svih grla.
Narouz kupi štapić šećerne trske i počne ga grickati promatrajući tu rijeku što se
valjala kao da će ga progutati. Bilo je tu i derviša iz Rifije, onih koji u zanosu hodaju
po žeravici, piju rastaljeno staklo, jedu žive škorpione i plesom nadigravaju ritam
svemirske vrtnje tako dugo dok zbilja ne onemoća, dok ne prepukne, kao prenapeta
opruga, a oni popadaju na tlo, ošamućeni kao ptice. Zastave i baklje, krupne re-
šetkaste žeravnice pune tinjajućih cjepanica, veliki papirnati lampioni ukrašeni sve-
tim zapisima, izvodili su vrtoglave osmice, ljuljali se i risali svjetlosne crteže u mra-
ku aleksandrijske noći, dižući se i spuštajući. Gledalište je bilo nabreklo od pro-
matrača koji su kao buldozi nasrtali na povorku, urlali, potezali je, a bujica je svejed-
nako kuljala u ritmu mahnite glazbe (možda upravo one glazbe što je, u Kavafijevoj
pjesmi, sluša umirući Antonije), sve dok nije progutala tamu velikog meidana, proša-
rala je titravim odbljescima odjeće, licâ i predmetâ istrgnutih iz cjeline, bojama što
su se u žarkim tonovima razlijevale po ivicama neba. Ljudi su jedni u drugima raspi-
rivali slavljenički plamen.
A negdje u pozadini, u mračnome zaleđu punom srušenoga zida, napuštenih, po-
haranih kuća, skrivao se mali perivoj s grobom svetice - središtem i stjecištem toga
pomamnog slavlja. I tu, uz palucavu svijeću, čitalo se kršćansku molitvu za
kršćanskoga sveca, dok je svugdje uokolo ključala tamna rijeka aleksandrijske gomi-
269
le. Deseci vjera i vjeroispovijedi sudjelovalo je u svetkovini koju vrijeme bijaše

posvetilo, koja je odavno zaboravila svoje kanonske izvore u predaji i pismu, i posta-
la zajednička svima, posvećena jednome godišnjem dobu, jednome podneblju. U toj
bogobojaznoj zemlji, sve vjere stapale su se u jednu, pa dok su vjernici izgovarali
molitve odabranom svecu, svjetina je uživala u sajmu što je bio izrastao oko te
proslave, u zaljuljanom karnevalu svjetlosti i glazbe.
A kroza svu tu galamu (povremeno glasanje grada; podsjetnik na goleme njegove
potrebe i snage) dopirao je zvižduk lokomotiva iz mračnih stovarišta i prigušeni jecaj
sirene s parobroda što se vijugavim morskim stazama otiskuje na put prema Indiji. I
svatko je imao svoje mjesto u noći - prostitutka koja uz jecavi zveket dairâ pjeva
oporim, prepuklim glasom svoje postojbine; vrisak djece na ljuljačkama, vrtoglavim
vrtuljcima i obrtaljkama; strijelci u streljanama, krotitelji zmija, nakazna bića (Zube-
ida, žena s bradom; tele s pet nogu), veliko kazalište pod šatorom, gdje na ulazu stoje
majstori mišićne akribije hvastajući se svojim umijećem, goli, s oskudnim komadom
tkanine oko slabina, nepomični, ali tijela čudesno titravih - od stezanja prsnih,
trbušnih i leđnih mišića, nepredvidivoga kao što je munja usred ljeta.
Narouz je bio ushićen: ogledao se oko sebe, opijen, uživao u svemu i puštao da ga
noge nose krivudavim stazama grada svjetlosti. Na kraju dugačkog prolaza, nakon
što se uza smijeh oslobodio zagrljaja skupine djevojaka koje su obavljale svoj grubi
zanat u šarenim platnenim kućicama među sajamskim klupama, dospio je do jarko
osvijetljenih šatora za obrezivanje, među kojima je najveći i najživopisniji bio šator
Abdulina gazde, Mehmeda Enajet Alaha, ukrašen crtežima mučnih prizora samoga
obreda, obojenim i uokvirenim, dok je s njegova nadboja visjela velika staklenka
puna pijavica. Te večeri je pred šatorom stajao gazda glavom, mamio prolaznike i
obećavao besplatnu uslugu siromašnijim vjernicima. Gromki glas orio se i tutnjio,
dok su njegova dva pomoćnika stajala u stavu mirno, iza staroga mjedena stolca
čistača cipela, s isukanim britvama u ruci. U šatoru su dva starija muškarca u crnim
odijelima pijuckala kavu, zamišljeno kao da su filolozi na nekom kongresu.
Posao je slabo išao. - Dođite, vjernici, dođite i očistite se - urlao je starac, zadje-
nuvši palce za suvratak dugačkoga starog kaputa, dok mu se ispod crvenoga fesa ci-
jedio znoj po licu. Na jednoj mu je strani sjedio Mehmedov rođak i zanijeto tetovirao
prsa muškarcu - prostitutki čudesnoga izgleda, duge kovrčave kose i jarko namaza-
nih očiju i usana. Kraj njega visjela je sjajna staklena ploča oslikana raznim uzorci-
ma, pa su kupci mogli birati - čisti, geometrijski likovi bili su namijenjeni muslima-
nima, a ostali su mogli birati između svetih tekstova, zavjetnih prisega i dragih ime-
na. Momak je punio pore naručiteljeve kože, milimetar po milimetar, kao pravi
majstor vezenja, osmjehujući se s vremena na vrijeme, kao da se sjetio vica što ga
čuva samo za se; risao svoju istočkanu sliku, dok je stari doyen{94} s povišenja iznad
njega gromoglasno dozivao: - Navali vjerni narode, hajde!
270
Narouz se nagne nad tetovirača i upita ga hrapavim glasom: - Je li Magzub veče-

ras na sajmu? - a ovaj se prene, pogleda ga i zastane. - Da - reče. - Mislim da jest. Na
groblju je.
Narouz mu zahvali i krene prema prepunim šatorima, nasumce birajući put među
uskim prolazima, dok ne dođe na rub osvijetljena prostora. Tu, u mraku, pod savije-
nim palmama, dizalo se nekoliko napuštenih svetilišta, i tu je, na istome mjestu, sta-
jala sablasna, stravična prilika čuvenoga vjerskog manijaka koji je munjama i gro-
movima svoje hipnotičke ličnosti zasipao prestravljenu ali opčinjenu gomilu.
I sâm Narouz zadrhti kad vidje to ispijeno lice, s očima iscrtanim masnom
olovkom, što im je davalo divlji, neljudski izgled, kao da su oči čudovišta iz crtanog
filma. Sveti čovjek obasipao je slušatelje kletvama i prokletstvima, svijao prste, kao
pandže, i ponovno ih opuštao, poskakivao amo-tamo kao medvjed u škripcu, okretao
se i uvijao, prilazio gomili i povlačio se, groktao, rikao i vrištao, dok se ona najzad
nije počela tresti, opčinjena moćima. Za njega, bio je »nastupio trenutak prosvjetlje-
nja«, kako kažu Arapi - ispunila ga moć duha.
Sada je sveti čovjek stajao na otoku poleglih, hipnotiziranih tijela. Neki su puzali
uokolo kao škorpioni, neki vrištali ili blejali kao koze, a neki njakali. S vremena na
vrijeme bi, uz jezive krike, skočio na jednoga od njih, zajahao ga i potjerao u krug,
divljački ga šibao po guzovima, a onda bi se naglo okrenuo, s pjenom na ustima,
jurnuo u gomilu i dohvatio novoga nesretnika, vičući: »Rugaš mi se, a?« ščepao bi
ga za nos, za uho ili za ruku, nadljudskom ga snagom odvukao u arenu, gdje bi
naglim brzim udarcima pandža »ubio svjetlost u njemu« i zavitlao ga među jadnike
koji su već puzali u pijesku kraj njegovih nogu, molili milost prodornim vapajima što
su se utapali u njakanju i zavijanju opčinjenih žrtava. Osjećalo se kako se moć njego-
ve osobnosti razlijeva i vrca po zbijenoj gomili, kao iskre iz nakovnja.
Narouz sjedne na nadgrobnu ploču u vanjskom, mračnom obodu kruga i stane
promatrati prizor. - Sotone, nečastivi - urlao je Magzub, lamatajući svinutim prstima,
pri čemu se gomila pred svakim divljim napadajem povlačila natraške. - Ti i ti i ti i
ti! - urlao je glasom što se pretvarao u stravično rikanje. Nikoga se nije bojao, nikoga
štovao kada bi mu »nastupio trenutak prosvjetljenja«.
Narouz sada na samom rubu gomile ugleda nekoga šeika, dostojanstvena starca sa
zelenim turbanom, znakom pripadnosti Prorokovu sjemenu. Magzub ga ugleda, pa se
- lepršajući haljama - probije do njega vičući: - Ovaj je nečist. - Starac se okrene pre-
ma klevetniku, ljutito ga pogleda i htjede prosvjedovati, ali mu se luđak unese u lice
i uperi strašne svoje oči u njega. Stari šeik naglo zanijemi, zatrese glavom, a Magzub
urlikne, obori ga na tlo, četveronoške, zagrokće kao divlja svinja, povuče ga za
turban i baci među gomilu. - Dosta! - vikne rulja, zgrožena takvim nepoštivanjem
svetosti, ali Magzub odskoči, zamahne prstima i jurne natrag prema svjetini, urlajući:
271
- Tko je viknuo »Dosta!«? Tko je viknuo »Dosta!«?

A tada, pokoravajući se naredbama groznoga mistika, stari šeik ustane i počne
izvoditi mali obredni solo ples, podvikujući piskavim, ptičjim glasom: - Alah! Alah!
- Pritom je u glavinjavom ritmu poskakivao oko poleglih tijela, sve dok mu se glas
najednom ne pretvori u prigušeni vrisak umiruće životinje. - Dosta! - vikne gomila. -
Dosta, o Magzube! - Na to čarobnjak nekoliko puta neotesano mahne rukom i izgura
staroga šeika iz arene, obasipajući ga strašnim kletvama.
Starac zatetura i dođe k sebi. Sada je bio posve budan i naoko nimalo potresen
ovim događajem. Narouz mu priđe dok je namještao turban i stresao prašinu s odje-
će. Pozdravi ga i zapita za Magzubovo ime, ali stari šeik reče da ne zna. - Ali znam
da je dobar čovjek, svet čovjek. Proveo je mnogo godina sâm, u pustinji - doda. Za-
tim mirno odšeta u noć, a Narouz se vrati nadgrobnoj ploči, diveći se ljepoti okoliša,
čekajući trenutak kad će pristupiti Magzubu čije je životinjsko urlanje još odjekivalo
u noći i nadjačavalo ujednačeno sajamsko brujanje i jednolično pjevuckanje svetih
ljudi u obližnjem svetilištu. Smišljao je kako pristupiti tome čudnom stvoru tame.
Čekao ga, zamišljen.
Bilo je već kasno kad je Magzub završio s predstavom, oslobodio zatočenu mena-
žeriju oko svojih nogu i odagnao gomilu pljeskajući rukama - kao da su guske.
Zastao je na trenutak, dovikujući kletve za njima, a zatim odlučno krenuo natrag pre-
ma grobovima. - Moram pripaziti - pomisli Narouz, kaneći upotrijebiti silu - ne smi-
jem mu gledati u oči. Uza se je imao samo maleni bodež: olabavio ga je u koricama.
A zatim krenuo za njim, polako, ciljano.
Sveti čovjek koračao je polagano, kao da ga pritišće breme briga, odveć brojnih i
gotovo preteških za smrtnika. Još je tiho dahtao i stenjao, a u jednom trenutku pao na
koljena i počeo puzati po tlu, mumljajući. Narouz je sve to promatrao naherene gla-
ve, kao lovački pas, i čekao. Hodali su, jedan iza drugoga, po neravnom rubu
sajmišta, u polutami vruće noći, dok se Magzub napokon ne približi dugačku sruše-
nom zidu od opeke što je nekoć okruživao sada napuštene vrtove i zapuštene kuće.
Sajamska buka bila je uminula, svela se na mrmorenje, ali je odnekle još dopiralo
brujanje strojeva. Hodali su sada poluotokom tame, a nijedan ni drugi nisu mogli
ocijeniti koliko im je još preostalo puta, poput izgubljenih ljudi u nepoznatoj pustinji.
Ali Magzub je sada hodao uspravnije, brže, žustro kao lisac nadomak jazbini i najzad
zaokrenuo u veliko napušteno dvorište, provukavši se kroz rupu u zidu od opeke.
Narouz se uplaši da bi mu se među tim razvalinama i prašnjavim grobovima mogao
izgubiti trag. Zato skrene i iskorači pred njega - pred ljudeskaru koja je u mraku bila
poprimila oblik utvare visoke gotovo četiri metra. - O, Magzube - tiho ga zovne -
hvaljen da je Bog! - a zebnja što ju je dotad osjećao naglo se pretvori u divlje ushiće-
nje, kao uvijek kad je trebalo počiniti nasilje. Zakoračivši u područje moći svetoga
čovjeka, Narouz olabavi bodež i napola ga izvuče iz korica.
272
Fanatik ustukne, korak, pa onda dva; i tada ih najednom oboje obasja zalutala zra-
ka svjetlosti što kroz more tame bijaše doprla s daleke neke ulične svjetiljke i dozva-
la ih u život tako da su sada jedan drugome vidjeli samo osvijetljenu glavu, kao na
medaljonu. Narouz razabra kako Magzub, zatečen a možda i prestrašen, diže ruke
uvis, poput skakača u vodu, a zatim se naslanja na trulu drvenu gredu, davno nekoć
zabijenu u potporni zid staje, kao temelj za zidić od opeke. Dok se Magzub okretao
tijelom ustranu i sklapao ruke, možda na molitvu, Narouz izvede dva gotovo istodob-
na, savršeno točna i proračunana pokreta. Desnom rukom zabije bodež u gredu, pri-
kovavši za nju Magzubove ruke kroz dugačke rukave grube halje, a lijevom ga ščepa
za bradu, kao što bi kobru ščepao iznad klobuka i onemogućio joj skok. Naposljetku,
nagonski, ispruži lice prema naprijed, razjapi onu rasječenu usnu i cmoknuvši njome
(jer na Istoku i nakaznost posjeduje magijsku moć) kao da će mu prilijepiti bludni
cjelov, prošapta: - O, Prorokov ljubimče!
Stajali su tako dug trenutak, kao likovi s reljefa što prikazuje neki zaboravljeni
čin, zatočen u glini ili u bronzi, sve dok noćna tišina oko njih ne počne ponovno
poprimati stari svoj tutnjavi ritam. Magzub je disao teško, gotovo hropćući, ali nije
progovarao; a Narouz, zagledan u one strašne oči što su se još maloprije žarile kao
žeravica, nije u njima više nazirao ni trunak prijašnje moći. Skrivene pod onim smi-
ješnim iscrtanim kapcima bile su prazne i tupe, lišene značenja u samome svome sre-
dištu, šuplje, mrtve. Kao da je u tom napuštenom dvorištu prikovao uza zid mrtva
čovjeka koji samo što mu se nije srušio u naručaj i ispustio dušu.
Spoznaja da se nema čega bojati sada kad je Magzubu uminuo »trenutak
prosvjetljenja«, preplavi Narouzovu svijest valovima tuge, kajanja, jer je osjetio veli-
činu božanskoga u toga čovjeka, duhovne moći od kojih ovaj bijaše pobjegao u ludi-
lo. Suze mu navriješe na oči: oslobodi svečevu bradu, ali samo kako bi mu rukom
pomilovao zamršenu kosu i tronutim glasom šapnuo: - Ah, Prorokov ljubimče! Ah,
Mudrače ljubljeni! - kao da miluje životinju, kao da se Magzub odjednom prometnuo
u dragoga lovačkog psa. Milovao ga je po ušima i kosi, ponavljao umilne riječi ti-
him, umirujućim glasom kakvim se uvijek obraćao najdražim životinjama. Čarob-
njak zakoluta očima, uperi ih uvis, ganut kao dijete naglo obuzeto samožaljenjem. Iz
dubine srca provali mu jecaj. Padne ničice na suhu zemlju, s rukama još razapetim
uza zid. Narouz se prigne i klekne uz njega, pa mu stane tepati hrapavim, neartikuli-
ranim glasom. Nije se pretvarao. Bio je obuzet žarom štovanja prema čovjeku koji -
znao je - pod krinkom ludila traga za vrhunskom istinom vjere.
Ali duh mu je još bio zaokupljen važnijom brigom, pa mu se sada obrati - ne više
nježnim glasom lovca koji mazi najdražega psa nego tonom čovjeka s bodežom u
ruci: - Sada ćeš mi reći ono što želim doznati, je li da hoćeš? - Glava čarobnjakova
još je umorno klimala, a oči mu bile iskrenute nagore, kao da ga je svladao umor na-
lik na smrt. - Govori - promuklo izusti, a Narouz skoči, dohvati bodež, klekne do
273
njega i - s rukom i dalje na njegovu grlu - počne mu kazivati što je htio doznati.
- Ne vjeruju mi - zastenje Magzub. - A ja sam sve to jasno vidio vlastitim nadpri-
rodnim moćima. Dvaput sam im rekao. Dijete nisam ni dirnuo. - I tada, u iznenadnoj,
munjevitoj provali novonadošle moći u glasu i pogledu, krikne: - Hoćeš li da i tebi
pokažem? Hoćeš li vidjeti? - ali opet padne na zemlju. - Hoću - vikne Narouz, drhte-
ći od prepasti - hoću! - Noge su mu se tresle kao da struja prolazi kroz njih. - Pokaži
mi.
Magzub počne duboko disati, opuštene glave koja mu je poslije svakog udisaja
padala natrag na grudi. Oči su mu bile sklopljene. Nalikovao je na stroj što se puni
sâm, iz zraka. Zatim otvori oči i reče: - Gledaj u zemlju.
Kleknuvši na suho, ispucano tlo, opiše kažiprstom krug u prašini, a zatim dlanom
poravna pijesak. - Ovdje gdje je svjetlost - šapne, dodirnuvši pijesak polako, odluč-
no; a onda: - Zagledaj se u sama njedra zemlje - i upre prstom u tlo. - Evo, ovdje.
Narouz ga posluša i klekne, nespretno. - Ništa ne vidim - ubrzo tiho izusti.
Magzub je disao polako, dugačkim udisajima. - Misli na to kako vidiš nešto u zemlji
- uporno je ponavljao. Narouz zamisli kako mu oči prodiru u zemlju, kako mu se duh
kroz njih slijeva u točku pod čarobnjakovim prstom. Obuze ga posvemašnji mir. -
Vidim - najzad prizna. Tada odjednom, razgovjetno vidje obalu velikoga jezera okru-
žena zamršenom mrežom kanala, a u sjeni palmi razabra staru kuću u kojoj su nekoć
živjeli Arnauti i Justine - gdje je Arnauti, istina je, bio počeo pisati Moeurs i gdje je
djevojčica ... - Vidim je - napokon izusti. - Eto! - klikne Magzub. - Dobro je pogle-
daj.
Narouzu se učini da ga lagano opija maglica što se dizala s vode kanalâ. - Igra se
uz rijeku - nastavi. - Pala je - reče i začu kako disanje učiteljevo postaje sve dublje. -
Pala je - zapjevuši Magzub. Narouz nastavi: - Nikoga nema kraj nje. Sama je. Ima
plavu haljinu i broš u obliku leptira. - Uslijedi duga šutnja, a zatim čarobnjak tiho
zastenje prije nego što dubokim, gotovo grlenim glasom reče: - Vidio si ... sve. Mo-
ćan je Bog. U Njemu je moja nada i moja moć. - Tada dohvati prstohvat prašine i
utrlja je u čelo. Priviđenje nestade.
Duboko potresen takvom moći, Narouz poljubi i zagrli Magzuba, ni trenutka ne
sumnjajući u vjerodostojnost obavijesti što mu bijaše dana u tom priviđenju. Ustane i
strese se kao pas. Tada se Magzub i Narouz šaptom pozdraviše i rastadoše. Čarob-
njak osta sjediti na zemlji, iscrpljen, a Narouz se ponovno zaputi prema sajamskoj
svjetlosti. Tijelo mu se još treslo od uzbuđenja, kao da ga prolaze trnci, kao da mu se
struja prazni kroz slabine i bedra. Tada shvati koliko se bio prepao. Zijevao je i
drhtao hodajući, pljeskao bedra rukama ne bi li se ugrijao, ne bi li ubrzao usporeni
protok krvi.
Na putu prema drvodjelčevu dvorištu, gdje je u staji bio ostavio konja, morao je
274
prijeći istočnim dijelom sajmišta koje je, usprkos sitnim noćnim satima, još vrvjelo
ljudima, još blještalo svjetlima. Vrijeme kada prostitutke dolaze po svoje: žene crne,
brončanotamne i limunskižute, nezajažljive tragačice za muškim novcem i muškim
mesom; mesom svih boja; žene bjelokosne, zlatne, crne. Sudanke blijedoljubičastih
desni i jezika plavih kao u kineskih pasa. Voštane Egipćanke, Kavkažanke, zlatne
kose, oka plava. Zemljanomodre crnkinje što vonjaju, resko, kao dim užežena drva.
Meso svih vrsta: staro i drhtavo na škripavim kostima, uspaljeno meso dječaka i
žena, čvrsto, na udovima onemoćalim od žudnje, od želje koju je moguće zamisliti
ali ne i utažiti, osim oponašanjem - jer to je žudnja rođena u prašumi duha, želja što
ne pripada sebi samoj nego dalekim precima koji se kroz nju glasaju. Pohota pripada
jajetu; njezino stanište niže je od staništa duše.
Vruća, gluha aleksandrijska noć plamtjela je kao baklja; s golih tabana crnih nogu
strujila prema okorjelim srcima i umovima, grijala ih. Narouzu se činilo da lebdi, gi-
bak kao lopoč što pluta u riječnoj vodi, a ipak čvrsto ukopan u spokojstvo duha,
ustremljen k mjestu gdje su ga čekali praoblici tih čudesnih bića.
Tada mu se pred očima polako odigra kratki prizor kojemu nije mogao dokučiti
značenja, s osobom koju nikada nije sreo niti će je ikada sresti, osim na stranicama
ovoga rukopisa: Scobiejem.
Negdje oko šatorâ za obrezivanje bio je izbio nered. Krhka platnena i papirnata
krila išarana jezivim crtežima trzala su se i tresla; glasovi režali i kriještali, a čavlima
potkovane čizme gromoglasno lupale po nepostojanu daščanom podu. Izbačen kroz
papirnatu stijenku, s djetešcem u naručju, umotanim u pokrivač, na bijelu svjetlost
istetura starac u odori egipatskog policijskog časnika, drhtavih nejakih nogu omota-
nih gamašnama. Za njim je jurila gomila Arapa. Vikali su i režali kao divlji psi, ali
psi kukavice. I cijela ta gomila bijesno se sjuri upravo pred Narouza. Starac u odori
vikao je slabašnim glasom, ali mu se cika gubila u žagoru svjetine. Oteturao je preko
ceste do staroga fijakera, i popeo se u nj. Fijaker smjesta krene klimavim kasom, uz
paljbu kamenja i kletvi. I to je bilo sve.
Dok je radoznalo promatrao taj prizor, Narouz začu glas što ga je dozivao iz mra-
ka - glas umilan i dubok kao u samo jedne osobe na svijetu: Clein glas. Pogođen do
srži, udahne, oštro, bolno, pa sklopi ruke, iznenada, ponizno kao dijete. Onaj glas bio
je glas voljene žene, ali je dolazio iz odvratna tijela što je sjedilo u polutami - iz sa-
lom ogrezla tijela muslimanke koja je, raskrivena lica, sjedila na tronošcu pred
kartonskom kućicom. Govorila je i žvakala sezamov kolač, kao velika gusjenica što
gricka salatu, ali se glasala prepoznatljivim Cleinim naglaskom!
Narouz joj priđe, pa tihim, maznim glasom reče: - O, majko moja, kaži mi nešto. -
Tada ponovno začu onaj savršeno ugođeni glas kako mrmlja umiljate riječi i udvorne
laske, privlačeći ga njima u svoje malo mučilište. (Prava pravcata Petesukos, kroko-
275
dilska božica!)
Slijep za sve osim za suzvučja toga glasa, Narouz krene za njom kao opčinjen;
stajao je u zamračenoj sobi sklopljenih očiju, s rukama na njezinima velikim, drhta-
vim grudima - kao da dugim, iscjeljujučim gutljajem hoće upiti svu glazbu lijeno
izricanih riječi ljubavi. Zatim grozničavo potraži njezine usne, kao da će iz daha nje-
zinoga usisati sâm Clein lik - iz onoga sezamom zasićena daha. Drhtao je od uzbuđe-
nja - od pogibeljna čuvstva što obuzme čovjeka spremna oskvrnuti sveto mjesto
bestidnim činom kojemu se ne može oduprijeti, a čije mu značenje u svojoj stra-
hotnoj ljepoti bljeska u svijesti, kao munja. (Afrodita dopušta kojekakva sjedinjenja
svijesti i ćutila u ljubavi.)
Raskopčao se i počeo polako gnječiti tu veliku, mesnatu lutku na prljavoj postelji;
snažnim rukama istiskivao je iz njezina tijela izmišljene odgovore kakve bi možda
mogao mamiti iz drugoga, milijeg obličja. - Govori, majko moja - promuklo je šapu-
tao - govori dok ti ovo radim. Govori. - Istiskivao je, iz onoga krupna bijeloga gusje-
ničastog tijela, izuzetno rijedak i čudesno lijep lik, toliko rijedak kao što je možda
carski leptir - sliku Cleine ljepote. O, kako je grozno i kako divno bilo ležati ondje,
napokon, ćutiti se iscijeđenim kao stara tuba s bojom, ležati među mokrim ruševina-
ma jalovih žudnji; biti svoj, do srži, napokon vraćen u osamu jednog skrovitoga sna,
prolaznog kao djetinjstvo, i ne manje bolnoga: Clea!
Ali netko ga je prekinuo, da; jer sada dok prepravljam ove prizore u svjetlosti
Balthazarova pripisa, u sjećanje mi navire zaboravljeni događaj: spomen na prljavi
šator s muškarcem i ženom koji leže u postelji, a ja ih gledam, polupijan, i čekam da
dođe red na mene. Cio sam taj prizor opisao na drugome mjestu, samo sam tada
mislio da je muškarac bio Mnemijan, a sada se pitam nije li to bio Narouz. »Ležali su
u postelji, kao žrtve strašnoga udesa, nezgrapno isprepleteni, kao ispitanici u nekome
nesuvislom pokusu - prvi partneri u povijesti ljudskog roda koji su se dosjetili tako
osebujnom načinu općenja.«
A ta žena, s onim »crnim rezancima oštećene kose«, ta žena što je ležala u Naro-
uzovu naručju - bi li se Clea ili Justine prepoznale u toj praslici satkanoj od novcem
kupljenoga mesa? Narouz je iz toga staroga, užitku iznajmljenog tijela žedno ispijao
Cleu, kao što sam i ja nekoć želio ispijati jedino Justinu. Opet ono »surovo,
bešćutno, iskonsko lice Afroditino!«
Da, ali žeđ možemo ugasiti na taj način - možemo u postelju pozvati ženu-đavla,
koja će se u snu pariti s muškarcem. Poslije je Narouz glavinjao po mraku, smušen,
kao da je sišao s uma, i pucao od jedva podnošljiva olakšanja. Dolazilo mu je da
zapjeva. Ako baš i ne možemo reći da je u tom trenutku bio posve zaboravio Cleu,
možemo barem ustvrditi kako ga je taj čin oslobodio njezine slike. Bio je posve
očišćen od nje - u tom trenutku bio bi čak imao hrabrosti mrziti je. Takva je dvojnost
276
ljubavi. »Prave« ljubavi.

Polako, zavojitim ulicama, vratio se svome prijatelju drvodjelcu i zatražio konja,
nakon što je prvo probudio cijelu obitelj, kako bi ih uvjerio da komešanje u staji u te
sitne sate nije djelo tata.
Zatim je odjahao natrag na imanje, sretan kao da je najbogatiji čovjek na svijetu, i
stigao u dvore kada su se na nebu pojavili prvi zraci zore. Kako nigdje nije bilo ni
žive duše, umotao se u ogrtač i otpočinuo na balkonu dok ga sunce nije probudilo.
Jedva je čekao ispričati novosti bratu.
A Nessim je ujutro mirno i ozbiljno odslušao cijelu priču, pitajući se kako ljudsko
srce može ostati nijemo i onda kada krv iz njega kaplje kap po kap; jer učinilo mu se
da u bratovljevoj vijesti vidi glavnu prepreku razvitku povjerenja što ga je želio uliti
svojoj ženi. - Ne vjerujem - reče Narouz - da bismo mogli naći tijelo poslije toliko
vremena, ali poći ću onamo s Farajom i s nekoliko čaklji. Vidjet ću - neće biti zgore-
ga pokušati. Je li tako? - Nessim se ukoči. Narouz na trenutak zastane, a onda nastavi
jednakim pribranim tonom: - Vidiš, dosad nisam znao kako je mala bila odjevena.
Ali opisat ću ti ono što sam vidio u zemlji. Imala je plavu haljinicu i broš u obliku
leptira. - Nessim gotovo srdito reče: - Da. Upravo tako. Takav je opis Justine dala tu-
žiteljstvu. Sjećam se opisa. E, pa, Narouze... što da kažem? Sve je to točno. Hvala ti.
Ali, kad govorimo o pretraživanju tla - ljudi iz tužiteljstva su ga pretražili najmanje
desetak puta. Da, bez uspjeha. Kanal ima prokop i odvod sa snažnom podzemnom
strujom.
- Shvaćam - snuždi se Narouz.
- Tko bi ga znao! - reče Nessim i doda, oštrijim tonom: - Ali jedno mi moraš obe-
ćati. Ona nikada ne smije doznati istinu iz tvojih usta. Obećaj.
- Obećajem ti - reče brat, upravo u trenutku kada se Nessim okrenuo od telefona u
hodniku i ugledao Justinu. Lice joj je bilo blijedo, a velike oči napeto su i ljubopitno
pretraživale njegove. - Sada moram ići - žurno dobaci Nessim, spusti slušalicu, okre-
ne se prema njoj i uze joj ruke među svoje. U sjećanju uvijek ih vidim tako: gledaju
se oči u oči, držeći se za ruke, tako bliski a tako daleki. Telefon je ovovremeni
simbol razgovora što se nikada i ne dogode.
* * * *
VIII.
»Pričao sam ti o Scobiejevoj smrti« (piše Balthazar), »ali ti nisam potanko opisao
277
kako je do nje došlo. Osobno ga nisam dobro poznavao, ali sam znao za tvoju naklo-
nost prema njemu. Prilično neugodan događaj, a ja sam u nj bio posve slučajno uple-
ten - zapravo samo zato što je Nimrod, koji je ravnao Tajništvom i bio Scobiejev šef,
tri čina viši od njega, upravo te večeri slučajno večerao sa mnom.
Sjećaš li se Nimroda? No, on i ja smo se u to vrijeme nadmetali oko usluga dra-
žesnog mladoga atenskoga glumca, poznatog pod krasnim imenom Socrates Pittaka-
kis, pa kako je ozbiljno suparništvo prijetilo izazivanjem netrpeljivosti među nama,
što ni jedan ni drugi, zbog službe, nismo mogli sebi dopustiti (ja sam svojevrsni
savjetnik u njegovu odjelu), mudro smo odlučili pokopati ljubomoru i otvoreno dije-
liti mladića među sobom - kao što i priliči svakom poštenom Aleksandrijcu. Zato
smo večerali à trois{95} u Auberge Bleue, s mladićem u sredini, kao s mesnim nadje-
vom u sendviču. Moram priznati da sam imao neznatnu prednost pred Nimrodom,
koji slabo govori grčki, ali je uglavnom vladao duh razuma i mjere. Glumac, koji je
cijelu večer pio pjenušac s pivom - govorio je da se time liječi od neke gadne bolesti
- na kraju je rekao kako ne želi imati posla ni s jednim od nas dvojice; štoviše, usta-
novilo se da je strašno zaljubljen u brkatu Armenku s moje klinike. Tako nam je cije-
li napor bio uzaludan - moram reći da je to Nimroda osobito ogorčilo, jer je on mo-
rao platiti tu smiješnu večeru. No, kako rekoh, sjedili smo ondje, kada su Nimroda
pozvali na telefon.
Malo poslije vratio se, prilično zabrinut, i rekao: - Zvali su me iz policijske posta-
je u luci. Čini se da su mornari s broda Milton nasmrt pretukli nekoga starca. Imam
razloga vjerovati da bi to mogao biti jedan od čudaka iz tajne policije - tamo radi je-
dan stari bimbaš ... - Stajao je neodlučno na jednoj nozi. - Bilo kako bilo - nastavio je
- moram poći dolje i vidjeti što je. Nikad se ne zna. Bio je, navodno - snizi glas i
povjerljivo me povuče u stranu - preodjeven u ženu. A to bi nas moglo stajati teške
bruke.
Jadni Nimrod! Bilo je očigledno kako mu, unatoč dužnosti što ga je teško pri-
tiskala, nije bilo nimalo milo što bih ja mogao ostati nasamo s glumcem. Oklijevao
je, razmišljao, smrknut. Meni, međutim, priteče upomoć plemenitija strana moje na-
ravi, upravo u trenutku kad sam već bio napustio svaku nadu. Ustadoh i ja. Neumrlo
viteštvo! - Bit će bolje da pođem s tobom - rekoh. A on se, jadnik, počne nelagodno
smješkati i toplo mi zahvaljivati na takvoj gesti. Ostavili smo momka koji je upravo
jeo ribu (ovaj put kao lijek za živčanu premorenost) i pohitali prema parkiralištu gdje
je Nimroda čekao službeni automobil. Nije nam dugo trebalo da projurimo rivom i
siđemo u bučnu tamu dokova, s popločanim uličicama i treperavim plinskim svje-
tiljkama duž pristaništa, zbog čega me sve to neodoljivo podsjeti na djelić Marseille-
sa oko 1850. godine. Oduvijek sam mrzio to mjesto, smrdljivo od morske vlage i se-
zama.
Policijska postaja bila je u crvenoj kružnoj zgradi, poput viktorijanske pošte, a
278
sastojala se od male prostorije za uhićenike i dviju mračnih, vlažnih tamnicâ, za-

gušljivih i stravičnih u onoj ljetnoj noći. Vrvjela je brbljavim, znojnim policajcima,
koji su kolutali prestravljenim bjeloočnicama, kao konji u tami. Na kamenoj klupi u
jednoj ćeliji ležao je krhki, stari stvor: starica sa suknjom zadignutom iznad struka,
što je otkrivala tanke noge u crnima mornarskim čizmama i zelenim čarapama pri-
kopčanim o podvezice. Električna žarulja bila je pregorjela; s treperave svijeće na
prozorskoj letvi iznad leša kapao je vosak na uvelu staru ruku, koja se s nadolaskom
mrtvačke ukočenosti bila počela grčiti u teatralnu pozu - kao glumac kad na pozorni-
ci odbija udarac. Bio je to tvoj prijatelj Scobie.
Nasmrt pretučen, i to prilično ružno. Vreća stare kože puna smrskanih kostiju.
Dok sam ga pregledavao odnekud je počeo zvrndati telefon. Keats, koji je nanjušio
gužvu, pokušavao je otkriti što se dogodilo. Bilo je samo pitanje trenutka kada će
pred postajom osvanuti onaj njegov slupani stari Citroën. Prijetila je opasnost od
grdne bruke, a strah od nje raspaljivao je Nimrodovu maštu. - Moramo mu skinuti
ove prnje - siktao je i mlatio štapom na sve strane, tjerao policajce u hodnik, praznio
ćeliju. - Dobro - rekoh, pa dok je Nimrod stajao okrenut znojnim licem ustranu, izvu-
kao sam tijelo iz odjeće kako sam najbolje mogao. Neugodan posao, ali je stari
grješnik napokon ostao ležati »gol kao psalm«, kako kažu Grci. To je bio prvi korak.
Obrisali smo znojna lica. U ćeliji je bilo vruće kao u pećnici. #b(alk)an/dovvn=load
- Moramo mu nekako opet navući odoru - histerično reče Nimrod. Prije negoli
dođe Keats i počne njuškati. Znaš što, haj’dmo po nju k njemu u stan. Znam gdje
živi. - Zaključali smo starca u ćeliju: smrskano stakleno oko davalo mu je prijekoran,
turoban izgled - kao da ga je udesila nevješta ruka nadjevača životinja i ptica. Bilo
kako bilo, uskočili smo u auto i počeli preko dokova juriti prema ulici Tatwig, a
Nimrod je za to vrijeme ispitivao sadržaj kićene torbice od umjetne kože kojom se
starac bijaše oboružao prije negoli je krenuo u pustolovinu. Našao je nekoliko novči-
ća, maleni molitvenik, matrikulu i paketić listića od rižina papira (danas je to ri-
jetkost), nalik na smotuljak cigaret-papira. To je bilo sve. - Prokleti stari budalaš -
ponavljao je Nimrod dok smo se vozili. - Prokleti stari budalaš.
Iznenadio nas je strašni nered u kojemu smo zatekli starčev stan: susjedi su, očito,
na neki tajnovit način bili dočuli za njegovu smrt. Tako mi se barem činilo. Vrata
svih soba u stanu bila su razvaljena, a ormari ispremetani. U prostoriji nalik na zahod
našli smo kadu punu tekućine što je mirisala na arak, kojim su se susjedi očevidno
bili obilato poslužili, jer je stubište bilo izgaženo brojnim otiscima mokrih stopala, a
zidovi prekriveni otiscima mokrih ruku. Odmorište je plivalo u vodi. Boab{96} je u
dvorištu plesao oko svoje toljage i popijevao - neobičan prizor! Zapravo su se u cije-
lome susjedstvu nazirali tragovi razuzdana slavlja. Sablasno! Premda su Scobiejeve
stvari uglavnom bile pokradene, odora je visjela iza vrata, netaknuta. Dograbili smo
je i pritom se grdno prepali, jer je zelena papiga iz kaveza u kutu zakriještala glasom
279
što je, kleo se Nimrod, savršeno oponašao Scobiejev glas:
Pa došle pod oružjem sve četiri svijeta strane

Udarit ćemo (štuc) na njih bez straha i bez mane.
Bilo je jasno da je ptica pijana. Čudno je zvučalo njeno kriještanje u toj otužnoj,
praznoj sobi. (Clei sam prešutio te potankosti, od straha da je ne uzrujam, jer je Sco-
bie i njoj bio srcu prirastao.)
Zatim smo se s odorom vratili u policijsku postaju. Imali smo sreće: Keatsu nije
bilo ni traga. Ponovno smo se zaključali u ćeliju, gušeći se od vrućine. Leš se tako
brzo kočio te se činilo da će biti nemoguće navući mu haljetak a ne slomiti ruke, koje
su - sâm Bog zna - bile toliko krhke da bi se bile polomile kao stabljika celera, ili se
barem tako činilo. Stoga sam našao zgodnije rješenje i umotao ga u haljetak. S hlača-
ma je bilo lakše. Nimrod mi je pokušavao pomoći, ali ga je spopao snažni napadaj
mučnine, pa je veći dio vremena proveo u kutu i povraćao. Bio je uistinu duboko
potresen i neprestance podglas ponavljao: - Jadni stari peder. - No, uz malo lukavosti
izbjegli smo bruku koje se toliko bojao. Tek što smo tvoga Scobieja doveli u red, iza
vrata se začu brentanje Globeova automobila i Keatsov glas.
Ne smijem zaboraviti pripomenuti da su nekoliko dana kasnije u predjelu oko uli-
ce Tatwig uslijedile dvije smrti i više od dvadeset slučajeva akutnog trovanja ara-
kom, pa možemo reći da je Scobie ostavio traga u susjedstvu. Pokušali smo dobiti
analizu onog njegovog bućkuriša, ali je i sâm ovlašteni analitičar odustao nakon što
je ispitao nekoliko uzoraka. Bog zna što je stari smiješao!
Usprkos svemu, pogreb je bio krasan (pokopan je uza sve počasti za časnika ubi-
jena na dužnosti) i neuobičajeno dobro posjećen. Došla je i cijela četa Arapa iz Sco-
biejeva susjedstva. Prava je rijetkost čuti muslimansko naricanje nad katoličkim gro-
bom, pa je rimokatolički kapelan, otac Paul, bio na sto muka; možda se bojao kako
će arak dozvati Iblisove{97} afrite{98} - tko zna? Bilo je, kao i obično, upadljivih pro-
pusta, tipičnih za ovdašnji život (grob premalen za lijes, valja ga proširiti, grobari
usred kopanja obustavljaju posao i zahtijevaju povišicu; kočija grčkoga konzula bježi
s lijesom i ostavlja ga u grmlju, itd., itd.). Mislim da sam sve to opisao u jednom
pismu. Sve je bilo upravo kako bi Scobie mogao poželjeti: ležati prekriven odličjima,
dok mu policijski orkestar svira nad grobom posljednju počast, pa ma kako nevješto i
sa snažnim primjesama egipatskog melosa. A tek govori, pa suze! Znaš kako ljudi
daju oduška osjećajima u takvim prilikama. Kao da je bio svetac! A ja sam cijelo vri-
jeme mislio na leš starice u policijskoj postaji.
Nimrod mi kaže da je nekoć bio omiljen u svome quartieru{99} ali se u posljednje
280
vrijeme počeo miješati u obredno obrezivanje djece, pa su ga zamrzili. Znaš kakvi su

Arapi. Zapravo su mu u nekoliko puta prijetili trovanjem. A njega je sve to mučilo,
naravno. Tolike je godine proživio u tome kraju, a drugoga života zacijelo nije ni
imao, kao što se često događa mnogim izbjeglicama, zar ne? Bilo kako bilo, u
posljednje vrijeme počeo je piti i »hodati u snu«, kao što kažu Armenci. Svi su mu
pokušavali naći opravdanja, gledati mu kroz prste; čak su mu bili dodijelili dva re-
darstvenika koji će ga pratiti na takvim izletima. Ali on im je šmugnuo one noći kad
ga je zadesila smrt.
- Jednom kad se počnu preoblačiti u žene - kaže Nimrod (on zbilja nema ni trunke
humora) - to je početak kraja. - Tako ti je to. Nemoj pogrešno tumačiti ton kojim pi-
šem i misliti da zbijam šale s ozbiljnim stvarima. Medicina me naučila gledati stvari
s ironijskim odmakom i štedjeti osjećaje što ih, s pravom, moramo upućivati onima
koje volimo, a ne rasipati na umiruće. Ili barem ja tako mislim.
Kako inače, za Boga miloga, shvatiti ovaj život i groteskne njegove obrate i pre-
okrete? I odakle, pitam se, umjetniku hrabrost nametati mu poredak zatrovan vlasti-
tim viđenjima? (Ovo je pomalo i tebi upućeno.) Ti bi, pretpostavljam, odgovorio
kako je dužnost kormilara zalaziti i u plićake i u živi pijesak, i u radosti i u nevolje,
tumačiti ih, kako bi nama ostalima dao moć nad njima. Da, ali...
Toliko za večeras. Starčevu papigu uzela je Clea; ona je platila i pogrebne troško-
ve. Njegov portret iz njezina kista još, mislim, stoji na polici u njezinoj sada ne-
iznajmljenoj sobi. A papiga je navodno nastavila govoriti starčevim glasom i često bi
zgranula Cleu onim što je kazivala. Misliš li da duša čovjekova može ući u tijelo ze-
lene amazonske papige, pronositi sjećanje na njega još malo u Vremenu? Volio bih u
to vjerovati. Ali to je već stara priča.«
IX.
Kada bi se god Pombal zbog nečega ozbiljno uzrujao - (Mon Dieu!{100} Danas sam
rastrojen! - rekao bi svojim smiješnim engleskim izgovorom), potražio bi utjehu u
snažnom napadu kostobolje, kako bi se podsjetio na svoje normansko podrijetlo. Za
takve prilike imao je starinski sudački stolac s visokim naslonom, prekriven crvenim
umjetnim baršunom. Sjeo bi, položio umotanu nogu na stolčić, čitao Mercure i
razmišljao o ukoru i premještaju što mu jamačno prijete nakon neke najnovije
nesmotrenosti, najnovijeg gaffea.{101} Znao je da je cio ured protiv njega, da svi drže
kako mu ponašanje (previše je pio i ganjao žene) šteti poslu. A zapravo su mu zavi-
djeli, jer mu je renta (nedostatna da ga posve oslobodi obveze zarađivanja za život)
ipak dopuštala živjeti manje ili više en prince{102} - ako se zagušljivi stančić u kojemu
281
smo zajedno stanovali moglo nazvati prinčevskim.

Penjući se danas stubištem, odmah sam po zlovoljnom glasu zaključio da je
»rastrojen«. - To nije za novine - histerično je ponavljao. - Zabranjujem ti objaviti
takvo što. - Jednooki Hamid dočekao me u predsoblju što je vonjalo na prženu hranu,
te mekom rukom mahnuo po zraku. - Gospođica je otišla - šapnuo je, misleći na Me-
lissin odlazak - vraća se u šest. G. Pombal jako ne dobro. - Izgovorio je ime moga
prijatelja kao da u njemu nema samoglasnika, ovako: Pmbl.
U dnevnoj sobi zatekao sam Keatsa, krupna i znojna i nespretno ispružena na sofi.
Cerekao se, zabacivši šešir gotovo na potiljak. Pombal je sjedio nasađen na svoje
»klecalo«, turoban i mrzovoljan. Razabrao sam na tome licu tragove mamurluka, ali
i najnovijega gaffea. Što li je Keats sada nanjušio? - Pombale - rekoh - što ti se
dovraga dogodilo s autom? - Zastenjao je i uhvatio se za podbradak, moleći me, kao,
da preskočim tu temu kojom ga je Keats očigledno već dovoljno izgnjavio.
Taj maleni auto, toliko prirastao Pombalovu srcu, stajao je sada pred kućnim vra-
tima, ulupljen i zgnječen. - Sveva ga je udesila - objasni Keats hunjkavim šmrkutom
- a on mi ne da objaviti vijest. - Pombal zastenje i zaljulja se. - Neće mi ispričati cije-
lu priču.
Sada se Pombal uistinu razbjesni. - Tornjaj se, molim te! - reče, a Keats, koji bi se
pred ljudima iz diplomacije uvijek lako smeo, ustane, tutne notes u džep i obriše lice.
— Dobro — reče. — Svakoj kosti njena kostobolja - pokuša se poigrati riječima i
polako se odgega niza stube. Sjeo sam nasuprot Pombalu i čekao da se smiri.
- Novi gaffe, drago momče - najposlije reče - dosad najgori u affaire Sveva. Ona
je ... jadni moj auto ... vidio si ga? Evo, popipaj mi kvrgu na vratu. Ha? Prokleti ka-
men!
Zamolih Hamida da donese kavu, a Pombal uobičajenim patničkim tonom nastavi
pričati o najnovijoj nevolji. Glup je bio što se uopće upuštao u vezu s vatrenom Sve-
vom, jer se na kraju zaljubila u njega. - Ljubav! - zastenje i zgrči se na stolcu. - Tako
sam slab prema ženama - prizna - a s njom je bilo tako lako. Bože, kao da ti je netko
na tanjur stavio nešto što nisi naručio, ili što je netko drugi naručio, a zabunom je
dospjelo na tvoj stol. Ušla je u moj život kao bifteck à point,{103} kao punjeni patli-
džan ... što sam mogao?
A onda sam jučer pomislio: »Kada sve zbrojim i oduzmem, njene godine, stanje
njezinih zuba i tako dalje, lako bi je mogla spopasti nekakva boljka i uvaliti me u
troškove.« Osim toga, ja neću ljubavnicu kao perpetuum mobile. Zato sam bio odlu-
čio odvesti je u neki mirni kutak na jezeru i reći joj zbogom. Poludjela je. Jurnula je
na obalu i počela prikupljati kamenje na hrpu. Prije nego sam uspio zinuti, počelo je
- tras, bum, tras! - Pombalove kretnje bile su posve rječite. - Kamenje je letjelo po
zraku. U prednje staklo, u farove, sve... Ja sam se šćućurio kraj kvačila i zapomagao.
282
Pipni mi kvrgu na vratu. Podivljala je! Kad je porazbijala sva stakla, zgrabila je ka-
menčugu i počela njome mlatiti po autu urlajući: »Amour, amour«,{104} naglašujući
svaki udarac, kao manijak. Ne želim više čuti tu riječ, nikada. Hladnjak je otišao
kvragu, svi branici su ulupljeni. Vidio si? Ne bi vjerovao da to može učiniti žena. A
onda? Evo što je onda bilo. Bacila se u rijeku. Možeš misliti kako mi je bilo. Ne zna
plivati, a ne znam ni ja. Zamisli bruke da se utopila! Skočio sam za njom. Držali smo
se jedno za drugo i vrištali kao mačke u veljači. Što sam se nagutao vode! Izvukli su
nas policajci. Zatim dugi procès-verbal,{105} i tako dalje. Jutros se naprosto ne usuđu-
jem nazvati u ured. Eh, što ti je život!
Bio je na rubu suza. - To mi je treći skandal ovoga mjeseca - protisne.
- A sutra je pokladni ples. Znaš što? Dugo sam razmišljao i dosjetio se. -
Osmjehne se, ledeno.
- Htio bih se osigurati za ples - Za slučaj da previše gucnem ili zabrljam, po obi-
čaju.
Prerušit ću se, i to tako dobro da me nitko živ neće prepoznati. Da. - Pucnuo je
prstima i ponovio: - Nitko živ. - Zatim me nakratko odmjeri, kao da se pita može li
mi vjerovati. Mjerkanje ga, čini se, zadovolji, jer se naglo okrene prema ormaru i
reče: - Nećeš nikome reći ako ti ga pokažem, ha? Pa, prijatelji smo. Donesi mi šešir,
tamo sa zadnje police. Smijat ćeš se.
U ormaru nađoh golem, staromodan ženski šešir široka oboda, moda oko 1912.
godine, ukrašen stručkom izblijedjela orlova perja, prikopčana debelom iglom s veli-
kim plavim kamenim okom. - Ovo? - s nevjericom upitah, a on samozadovoljno
cokne i kimne glavom. - Tko će me u tome prepoznati? Daj ga amo ...
Pombal je sa šeširom na glavi bio tako smiješan da sam morao sjesti i nasmijati
se. Podsjećao me na Scobiejea, s onim komičnim ženskim šeširom, Dolly Varden.
Bio je nalik... nemoguće je opisati što je to smiješno pokrivalo učinilo od njegova
debelog lica. I on prasne u smijeh te zapita: - Zar nije divan, a? Moji usrani kolege
nikad neće otkriti tko je ta pijana ženska. A ako generalni konzul ne bude u dominu,
ja ću... napastovat ću ga. Izluđivat ću ga strasnim poljupcima. Svinja jedna! - Nakre-
veljeno mržnjom, lice mu je bilo još smješnije. Morao sam ga zamoliti, kao onomad
Scobiejea: - Skini to, za ime Boga!
Poslušao me, sjeo i nacerio se, ushićen vlastitom domišljatošću. Tako ga barem
nitko neće moći optužiti za gluposti što bi ih mogao počiniti, zacijelo je mislio. -
Imam ja i cio kostim - ponosno doda. - Zato dobro otvori oči, da me prepoznaš na
plesu. Doći ćeš, jel’da hoćeš? Čujem da će biti dva velika plesa, pa ćemo šetkati s
jednoga na drugi, ha? Dobro. Sad mi je malo lakše, a tebi?
Ali upravo je taj kobni Pombalov šešir sljedeće večeri u Cervonijevih izazvao ta-
janstvenu smrt Totoa de Brunela - smrt koju je, po Justininu mišljenju, njoj bio nami-
283
jenio njezin muž, a koju sam ja... Ali za to se moram vratiti Balthazarovim bilješka-
ma, ondje gdje sam bio stao.
»Čudne stvari dogodile su se oko ključića džepnog sata«, (piše Balthazar), »ono-
ga što si mi ga ti onoga zimskog dana pomagao tražiti u pukotinama na rivi. Kao što
znaš, bio mi je stao sat, pa sam morao dati izraditi novi ključić u obliku grčkog križa.
Ali u međuvremenu mi je ključić vraćen, pod nesvakidašnjim okolnostima. Jednog
dana Justine je došla u kliniku, toplo me poljubila i izvadila ga iz torbice. - Pre-
poznaješ li ga? - upitala je smiješeći se, a zatim pokajnički nastavila: - Jako mi je žao
što si se zabrinuo, dragi moj Balthazare. Prvi put u životu morala sam se pretvoriti u
džepara. Vidiš, u kući postoji zidni sef kojega sam se bila odlučila dokopati. Ključevi
su mi se na prvi pogled činili sličnima, pa sam htjela vidjeti može li ključ tvoga sefa
otvoriti onu bravu. Imala sam namjeru vratiti ga sljedećeg jutra, prije nego se počneš
zabrinjavati, ali sam ustanovila da ga je netko uzeo s moga toaletnog stolića. Ovo ne-
moj nikome reći: pomislila sam da ga je možda Nessim primijetio, naslutio moju na-
kanu i uzeo ga, kako bi ga sâm iskušao na sefu. Nasreću (ili nesreću), ključ nije
pristajao u bravu, pa nisam mogla otvoriti mali sef. Ali nisam mogla ni dići galamu,
od straha da ga on zapravo nije ni vidio: nisam mu htjela skretati pozornost na taj
ključ i njegovu sličnost s pravim. Zaobilazno sam ispitala Fatimu i pretražila kutije s
nakitom. Nisam imala sreće. A onda, dva dana kasnije, donio ga je sâm Nessim i re-
kao da ga je našao u kutiji za manšetna puceta; shvatio je da je sličan njegovome, ali
nije spomenuo sef. Samo me zamolio da ti ga vratim, što ja evo činim, uz iskrene
isprike zbog zakašnjenja.
Naravno da sam se razljutio, pa sam joj to i rekao. - Osim toga, što ti je trebalo
njuškati po Nessimovu tajnom sefu? - dobacio sam. - To ne dolikuje tvome ponaša-
nju. Moram ti reći da osjećam prijezir prema tebi kad pomislim kako se Nessim po-
nio. - Spustila je glavu i rekla: - Bila sam se ponadala da ću otkriti nešto o djetetu -
nešto što on, mislim, krije od mene.«
284
TREĆI DIO
X.
»Pretpostavljam«, piše Balthazar, »da bi dobio čudnovatu knjigu kada bi sve ovo što
ti pričam htio nekako ugraditi u vlastiti rukopis o Justini - priča bi bila ispričana u
slojevima, da tako kažem. Možda sam ti i nehotice priskrbio pomalo neuobičajeni
oblik! Pomalo sličan Pursewardenovoj zamisli o nekoliko usporednih romana s
»kliznim oknima«, kako ih je nazvao. Ili, možda, nešto što podsjeća na srednjovje-
kovni palimpsest, gdje su razne činjenice bile upisivane jedna povrh druge, pa je jed-
na poništavala ili možda dopunjavala drugu. Marljivi redovnici koji su brisali elegije
ne bi li načinili mjesta za poneki stih iz Svetoga pisma!
Čini mi se da takvu analogiju ne bi bilo loše primijeniti na zbilju Aleksandrije,
grada istodobno sveta i profana; između Teokrita, Plotina i Septuagintâ,{106} krećemo
se srednjim razinama koje su, među ostalim i rasne - kažemo da je netko bio kopt,
Grk i Židov ili musliman, Turčin i Armenac... Griješim li? To je to polagano talože-
nje vremena na jednome mjestu. Baš kao što život na licu pojedinca polagano taloži
sloj po sloj borâ iskustva u kojima je nemoguće odijeliti talog smijeha od taloga
suza. Humci iskustva na sprudu života...«
Tako piše moj prijatelj, i ima pravo; jer njegov pripis pokreće mnogo važnije pita-
nje nego što je pitanje objektivne »istine u odnosu na život« ili, ako hoćeš, »u odno-
su na književnost«. Pokreće, kao i sâm život - bilo da ga dajemo ili primamo - opori-
je pitanje: pitanje oblika. Što mi je, dakle, činiti s ovim obiljem iskristaliziranih či-
njenica, ako hoću proniknuti u njihovo značenje i dati suvislu sliku ovog nemoguće-
ga grada ljubavi i bestidnosti?
Kad bih barem znao! Kad bih znao! Sve ovo otkrilo mi je toliko toga da mi se čini
kako stojim na pragu nove knjige - nove Aleksandrije. Stare slike iz sjećanja u koje
285
sam, rišući ih, uplitao imena osoba što su obilježile grad - Kavafis, Aleksandar, Kle-
opatra i ostali - bile su subjektivne. Bio je to samo moj, ljubomorno čuvan svijet, vje-
rodostojan, ali samo unutar granica djelomično primijećene istine. A sada, u svjetlu
svih ovih novih vrijednosti - jer istina, premda nemilosrdna kao i ljubav, vazda mora
biti vrijednost - što mi je sada činiti? Širiti granice prvotne istine, umetati krhotine
novih spoznaja u temelje na kojima ću graditi novu Aleksandriju? Ili bi ustroj morao
ostati isti, a i likovi, jer možda se - proturječjem - izmijenila sama istina?
Cijeloga proljeća na ovome samotnom otoku muče me ti čudesni novi podaci koji
su znatno izmijenili moj odnos prema stvarima - a začudo i prema prošlim događaji-
ma. Mogu li osjećaji biti retrospektivni, imati povratnu snagu?
Znatan dio onoga što sam napisao temeljio se na Justininu strahu od Nessima - na
istinskome, iskreno izricanu strahu. Vlastitim očima gledao sam ledenu, nijemu lju-
bomoru na njegovu licu, a vidio i strah ispisan na njezinomu. Ali Balthazar sada kaže
da joj Nessim nikad nije htio nanijeti zlo. Kome mi je vjerovati?
Često smo zajedno večerali, učetvero, a ja bih sjedio bez riječi i opijao se sjeća-
njem na njezine cjelove, uvjeren (jer mi je ona tako govorila) kako nazočnost
četvrtoga - Pursewardena - umrtvljuje Nessimov ljubomorni mozak i nudi nam zašti-
tu! A sada, ako mi je vjerovati Balthazaru, upravo sam ja, čini se, bio mamac. (Sje-
ćam li se ili samo umišljam, kako bi se u kutu Pursewardenovih usana kadšto pojavio
neobičan polusmiješak, ciničan možda, a možda i prijeteći?) U to sam doba vjerovao
kako me štiti piščeva nazočnost, a zapravo se on skrivao iza moje! Ne mogu,
ipak, posve povjerovati u to... Zašto? Zbog kakvoće cjelova s usana žene koja je, ste-
njući kao da je na mukama, znala mrmljati riječi »Volim te«. Dakako, dakako,
majstor sam ljubavnog umijeća - svaki muškarac vjeruje da jest, osobito Englez.
Hoću li, dakle, više vjerovati cjelovima negoli tvrdnjama moga prijatelja? Ne, jer
Balthazar ne laže...
Je li ljubav po samoj svojoj naravi neka vrst sljepila? Znam, dakako, da sam
odvraćao lice pri pomisli kako bi mi Justine mogla biti nevjerna dok je ja posjedujem
- tko to ne čini? Bilo bi mi odveć bolno prihvatiti pravu istinu, premda sam u dubini
duše dobro znao da mi nikako ne bi mogla biti dovijeka vjerna. Kada bih se ponekad
i usudio došapnuti sebi tu misao, žurno bih dodao, kao svaki muž, svaki ljubavnik:
»Ali naravno, ma što činila, znam da iskreno ljubi samo mene.« Utješni sofizmi -
laži što održavaju ljubav živom!
. Ne mogu reći da mi je ikad davala izravna povoda za dvojbu. Ipak, sjećam se
prilike kada sam u dubini srca posumnjao na Pursewardena i odmah odagnao tu mi-
sao. Jednom je izišao iz atelijera s tragovima ruža na usnama. Gotovo u isti tren pri-
mijetio sam mu cigaretu u ruci - očito je dohvatio upaljenu cigaretu što ju je Justine
bila ostavila u pepeljari (njezin stari običaj), jer je okrajak bio crven. Sve je uvijek
286
lako rastumačiti u pitanjima ljubavi.

Vražji Balthazarov pripis, zatrovan sumnjama kao što je ova, zadaje mi bol kao
zagnojeni palac, sad ovdje sad ondje, uvijek na ranjivim mjestima. Počeo sam ga ci-
jelog prepisivati - cijeloga - polako i bolno; ne samo kako bih jasnije shvatio ono po
čemu se razlikuje od moga tumačenja zbilje, nego i kako bih ga sagledao kao zaseb-
nu cjelinu - kao samosvojan rukopis, zaokruženi pogled drugoga oka na zbivanja što
sam ih ja tumačio na svoj način, onako kako sam ih osobno doživljavao, ili kako su
oni doživljavali mene. Zar mi je uistinu promaknulo toliko toga što se zbivalo oko
mene - skriveni smisao osmjeha, slučajnih riječi i pokreta, poruke na stolu nadrljane
prstom po prolivenu vinu, adrese upisane u presavijene kutove novina? Moram li
sada prerađivati vlastita iskustva kako bih prodro u srce istine? »Istina nema srca«
piše Pursewarden. »Istina je žena. Zato je zagonetna. Najviše što možemo kazati o
ženama, budući da nismo Francuzi, jest da su životinje koje ruju.«
Po Balthazaru, pogrešno sam protumačio ozbiljnost Justinina straha od Nessima.
Nezgodu s autom zabilježio sam na drugome mjestu; kako je jedne noći jurila prema
Kairu na sastanak s Pursewardenom kada su se svjetla velikoga Rolls Roycea, boje
noćnog leptira, ugasila. Zaslijepljena tamom, izgubila je vlast nad autom, pa je on
sletio s ceste i počeo odskakivati od dine do dine, izbacujući mlazove pijeska kao
pjenu što je riga kit u smrtnome hropcu. Tada se, »fijučući kao strijela«, zario u dinu
do branika, i ostao ležati podrhtavajući, brujeći. Ona, nasreću nije bila ozlijeđena; za-
držala je prisebnost te isključila motor. Ali što je uzrokovalo udes? Pripovijedajući
mi o tome, kazala je da je pri pregledu auta ustanovljeno kako je netko bio sastrugao
žice - tko?
Tada se, koliko znam, prvi put uistinu prepala da bi je Nessim mogao pokušati li-
šiti života. I prije je pričala o njegovoj ljubomori, da, ali nikad o nečemu takvome, o
nečemu tako opipljivom, tako istinski aleksandrijskom. Nije teško zamisliti koliko
me to onespokojilo.
Balthazar, međutim, u svojim bilješkama kaže da je desetak dana prije te nezgode
s prozora atelijera vidjela Selima kako preko tratine prilazi autu i, misleći da ga nitko
ne gleda, podiže poklopac motora i uzima mali voštani valjak, dio diktafona, po-
mislila je, kojim se Nessim često služio u uredu. Zamotao ga je u krpu i unio u kuću.
A ona je još dugo sjedila uz prozor, razmišljala i pušila prije negoli što poduzme. Za-
tim se pustinjskom cestom odvezla do osamljena mjesta, ne bi li pozorno pregleda-
la auto. Ispod poklopca motora našla je malenu napravu za koju nije znala što je, ali
je pomislila kako bi to mogao biti uređaj za snimanje zvuka. Uređaj je zacijelo bio
žicom povezan s malenim mikrofonom, skrivenim negdje među raznobojnim vodiči-
ma u komandnoj ploči, ali ga nije mogla pronaći. Strugalicom za nokte prerezala je
žicu na nekoliko mjesta, ali je ostavila uređaj na mjestu, naoko u redu. Pritom je ja-
mačno, po Balthazaru, slučajno pomaknula ili poluprerezala jedan od vodiča za faro-
287
ve. Tako je barem njemu rekla, premda meni ništa slično nije spomenula. Ako je vje-
rovati njemu, Justine je mene sve vrijeme mamila, premda je neprestance ponavljala
kako smo ludi što se tako otvoreno pokazujemo u javnosti, kako se izlažemo velikoj
pogibelji - mamila me zapravo, mašući mnome pred Nessimovim očima kao crve-
nom krpom pred bikom!
Ali to je bilo samo u početku; kasnije, kaže moj prijatelj, dogodilo se nešto što ju
je uistinu natjeralo na sumnju da joj muž nešto snuje: uslijedilo je, naime, ubojstvo
Totoa de Brunela na pokladnom plesu u Cervonijevih. Zašto o tome nikada nisam
pričao? A zapravo sam i ja bio na tom plesu, upravo kada se to zbilo. Cio taj događaj
- premda se uklapa u ozračje trenutka - promaknuo mi je, nekako, u gomili ostalih
zbivanja. U Aleksandriji je u to doba bilo mnogo takvih nerazriješenih tajni. I
premda sam znao Justinino tumačenje događaja, nisam tada vjerovao u nj. Ipak, čud-
no je što ga nisam spomenuo, barem usput. Pravo tumačenje dobio sam, dakako, tek
mjesecima kasnije: gotovo u trenutku kad sam se i sâm spremao zauvijek napustiti
Aleksandriju, kako sam mislio.
Poklade u Aleksandriji su isključivo društveni događaj, kalendarski nemaju veze s
ostalim vjerskim blagdanima grada. Prve su ih, zacijelo, počele slaviti tri-četiri veli-
ke katoličke obitelji u gradu - možda im je to, posredno, davalo ugodan osjećaj pove-
zanosti s drugom stranom Sredozemlja, s Venecijom i Atenom. Danas, međutim,
nema imućnije aleksandrijske obitelji koja u ormaru ne drži hrpu baršunskih domina
za ta tri dana ludovanja - bilo da je riječ o koptskoj, muslimanskoj ili židovskoj obi-
telji. Poslije Silvestarskog slavlja to je zacijelo najveća kršćanska svetkovina u godi-
ni, jer tijekom ta tri dana i tri noći vlada duh posvemašnje anonimnosti: anonimnosti
što je pruža sumornocrni baršunski domino koji skriva identitet i spol, briše razlike
između muškarca i žene, žene i ljubavnice, prijatelja i neprijatelja.
Najbezumnije izopačenosti grada izići će tada otvoreno na vidjelo, pod okriljem
nevidljivih bogova Nezakonja. Čim se uhvati prvi mrak, na ulicama se počnu po-
javljivati krabulje - prvo pojedinačno ili udvoje, a onda u malim družinama. Često
praćene glazbalima, bubnjevima, nasmijane, raspjevane, na putu prema nekoj pozna-
toj kući ili noćnom klubu, gdje se ledeni noćni zrak topi u crnačkoj toplini džeza, u
razbludnom, jecavom parenju saksofona i bubnja. Iskrsavaju odasvud pod blije-
dom mjesečinom, s kapuljačama, kao redovnici. Krabulja im svima daje mračnu, fa-
natičnu jednoličnost što bijeloodjevene Egipćane ispunja zebnjom - drhtajem užasa
kojim je začinjen mahniti smijeh što se razliježe iz kuća i na lakom vjetru s kopna
struji prema kavanama uz more; strahom od veselja što svojom piskavošću stalno
treperi na granici ludila.
Plavičasti proljetni mjesec polako se penje iznad kuća, klizi po minaretima prema
pucketavim palmama, a pod njim otklupčava se grad, kao životinja prenuta iz mrtvila
zimskoga sna; rasteže se i opaja glazbom trodnevna svetkovanja.
288
Zvuci džeza što se razliježu iz podruma tjeraju mirni zimski zrak iz perivoja i pro-
metnicâ, miješaju se, nadomak moru, s bubnjanjem parobrodskih propelera u dubo-
kim vodama ušća. Na trenutak, pak, začuješ i ugledaš prasak vatrometa: vidiš kako
para, kako puzi nebom što se na tren zakovrča na rubovima i pocrveni, kao list zapa-
ljena karbon-papira; čuješ divlji smijeh što se miješa s promuklim mukanjem staroga
broda s onu stranu lukobrana, poput krave ispred zabrana.
»Ljubavnik se boji karnevala«, kaže poslovica. Jer, pojavom tih crnoodjevenih
stvorova noći sve se neopazice mijenja. Mijenja se i sama temperatura života u gra-
du, poprima toplinu prvih blagih nagovještaja proljeća. Carni vale - oproštaj púti
koja odbacuje mumijske svoje zavoje spola, osobnosti i imena, i obnažena stupa u
budućnost sna.
Sve velike kuće širom su raskrilile vrata, razotkrile raskošne odaje, tople od vatre
što iz ognjišta paluca po mramoru i porculanu, po mjedi i bakru, po grafitnocrnim li-
cima slugu zanijetih poslom. A po ulicama, svjetlucave, u mjesečinom obasjanom
sutonu, lijeno puze velike limuzine mešetara i kockarâ, nalik na putničke brodove u
doku: ustrpljivi i veličajni simboli bogatstva nesposobna da nam osigura istinski mir
i spokojstvo duha, jer zahtijeva cijelu ljudsku dušu. Puze tako, utkane u zimsku
svjetlost, simboli šutnje i moći svekolike tehnike što čeka čovjekov pad; ravnodušno
motre zakrabuljenu čeljad što se vrzma u osvijetljenim prozorima velikih kuća, če-
ljad što se grli poput surih medvjeda i pleše u ritmu crnačke glazbe, te utjehe bijeloga
čovjeka.
Ulomci glazbe i smijeha dopiru zacijelo i do Cleina prozora. A ona sjedi uza nj, s
daskom na koljenima, strpljivo crta, dok joj mačkica spava u košari podno nogu. Ili
možda u iznenadnom zatišju odjeknu akordi gitare, trepere i prosiplju se po mraku
puste ulice, sve dok im se ne pridruži glas što dopire iz neke daleke pjesme, kao s
dna bunara. Ili krici, povici upomoć.
Ali ono što karnevalskom duhu daje pečat istinskoga vragolanstva je baršunski
domino - prerušenima daruje krabulju za kakvom u dubini duše neizmjerno žudi sva-
ki ljudski stvor. Biti bezimen u bezimenoj gomili, ne odavati ni spol ni vezu pa ni
izraz lica - jer krinka toga suludoga redovničkog kostima otkriva tek dva oka što se
krijese kao oči muslimanke, ili medvjeda. Nema drugih znakova prepoznavanja; bo-
gati nabori crnine skrivaju i same obrise tijela. Ostajemo bez kukova, bez grudi, bez
lica. A ispod pokladne halje skriva se (nalik na zločinačku želju u srcu, na kušnju ko-
joj se ne možemo oduprijeti ili na korak što nam se čini suđenim) zametak nečega:
slobode o kakvoj se rijetko kada usuđujemo i sanjati. Prerušeni, ćutimo se slobodni-
ma nekažnjeno činiti što nam drago. Najvještije izvedena ubojstva u gradu, najtragič-
niji slučajevi zamjene identiteta plod su te godišnje svetkovine; mnoge ljubavi zači-
nju se ili umiru u ta tri dana i tri noći kada se oslobađamo opčinjenosti sobom, odba-
cujemo okove sebstva. Pod okriljem baršunskog plašta i kapuljače, žena gubi muža,
289
muž ženu, ljubavnik dragu. Zrak resko vonja na barut osvete i opačine, na krvave
svađe, na mučne noćne bijegove, na beznađâ. Ne znaš plešeš li sa ženom ili
muškarcem. Mračne plime Erosa, kojima treba posvemašnja tajnost kako bi preplavi-
le ljudsku dušu, provaljuju u pokladno doba kao sile dugo zadržavane branom; na
površje izbacuju neobične stvorove iskona - izopačenosti koje su, jamačno, boleštine
duše - spodobe što su, pomislili biste, umakle iz šuma Brockena{107} ili zagrljaja Ibli-
sa.{108} Zapretani satir i menada sada se mogu ponovno sastati, spariti se. Da, tko
se može oduprijeti čarima karnevala kada u njemu otplaćujemo sve dugove, ispašta-
mo i činimo sva zlodjela, utažujemo sve zabranjene žudnje - bez osjećaja krivice,
bez predumišljaja, bez kazne što je nameću savjest ili društvo?
U jednome, ipak, griješim - jer postoji nešto po čemu vas prijatelj ili neprijatelj
ipak može prepoznati: ruke. Ruke vaše ljubljene, ako ste ih ikad zamijetili, povest će
vas k njoj i kroz najzbijeniju gomilu krabuljâ. Ona po dogovoru može nositi i prsten,
kao Justina - bjelokosnu kameju iz groba mladog Bizantinca - na kažiprstu desne
ruke. I to je sve; i dovoljno je. (Molite Boga da ne budete zle sreće kao Amaril, koji
je u pokladnoj svetkovini našao ženu iz snova, ali je nije mogao nagovoriti da skine
kapuljaču i pokaže lice. Razgovarali su cijelu noć ležeći u travi kraj vodoskoka; vo-
dili ljubav dodirujući se baršunskim licima, milovali se očima. On sada već godinu
dana mahnito luta gradom, pokušava naći dvije ljudske ruke. Ali ruke kao ruke, toli-
ko su nalik jedne drugima!
Klela mu se, ta njegova ženska, kako će se vratiti nagodinu, na isto mjesto, i nosit
će isti prsten s malim žutim kamenom. Zato će on noćas drhteći čekati dvije ruke
kraj jezerca s lopočima - ruke što ih možda nikad više neće vidjeti. Jer ona je možda
bila tek afrit, tek vampir - tko zna? On će, pak, godinama kasnije, u nekoj drugoj
knjizi, u drugoj priči, ponovno naletjeti na nju, gotovo slučajno, ali ne ovdje, ne na
ovim stranicama što su već ionako odveć zamršene zapisom o zlosretnim ljubavi-
ma...)
I tako koračate mračnim ulicama, spokojno kao neraskrinkani ubojica, dok vam
crna krinka zatire svaki trag, a na kapcima ćutite svježi zimski gradski dah. Egipćani
kraj kojih prolazite gledaju vas prijekim okom, ne znajući bi li se osmjehnuli ili
preplašili vašeg lika. Poklade ih zbunjuju, ne znaju kako bi ih prihvatili. A vi im u
prolazu dobacujete plamene poglede iz dubinâ kapuljače, sretni što vidite kako oba-
raju oči i okreću lica. Iza svakog ugla pojavljuju se nove krabulje, posve slične vašoj;
družine krabulja smiju se i pjevaju na putu prema nekoj velikoj kući ili susjedni-
ma noćnim klubovima.
Koračajući tako prema Cervonijevima, mrežom uličica oko grčke patrijarhije, sje-
ćate se drugih karnevala, u drugim gradovima, možda, s okusom jednake raspojasa-
nosti i veselja, s jednakim čarom zagubljene osobnosti. Spominjete se čudnovatih
pustolovina u koje ste nekoć bili upleteni; prošlogodišnjeg štropota nogu u trku i kri-
290
kova na uglu ulice Bartout.

Neki stvor tutne vam nož pod grlo, zaurla poput ranjene zvijeri: »Helena, pokušaš
li noćas pobjeći, ubit ću te, kunem se...«, ali zanijemi kad skinete krinku i otkrijete
lice, ispričava se zamuckujući, okreće se od vas, udara u plač i baca se na željeznu
ogradu. Helena je već odmaglila, a on će je tražiti cijelu Božju noć!
Kraj dvorišnih vrata hrvaju se dvije spodobe u crnom, obasjane sablasnom
svjetlošću ulične svjetiljke, mlate se svom žestinom bezglasnoga bijesa. Padaju,
kotrljaju se, iz mraka na svjetlost, iz svjetlosti u mrak. Bez riječi. Kraj noćnog bara
»Etoile« s grede visi čovjek slomljena vrata; ali kad priđete bliže shvatite kako je to
samo crni domino okvačen o čavao. Čudno je kako smo - ne bi li se prerušavanjem
oslobodili krivice - odabrali upravo znamen istražitelja, plašt i kapuljaču španjolske
inkvizicije!
Ali nemaju svi domino na sebi; mnogi ga praznovjerno izbjegavaju. Pod njim, uz
to, može biti vruće u prepunoj sobi. Zato ćete, hodajući gradskim ulicama, sresti pri-
ličan broj harlekina i pastirica, svu silu Antonija i Cleopatra, sijaset Aleksandara. A
kada kroz velika željezna vrata uđete u kuću Cervoni, kad pokažete posjetnicu i
popnete se u toplinu, svjetlost i omamu njezinih odaja, ugledat ćete obrise u tami ne-
milih vam i dragih obličja prijateljâ i znanacâ, preobličenih u klaunove i lude, ili
odjevenih u ništavost crnih plaštova i kapuljača, združenih, kao u paklu, u čud-
no, mahnito veselje.
Smijeh šiklja uvis, kao perje iz razderana jorgana, u perjanicama razliježe se uža-
renim zrakom. Dva gudačka orkestra, zaglušena težinom ljudskoga glasa, znoje se u
kratkomu, teturavu ritmu bezglavoga džeza, usporediva s jednoličnim klopotom
zračne crpke. Ovdje, na podiju plesne dvorane, milijun čegrtaljki i trublji para i izo-
bličuje zvuk glazbe, a gusta šuma šarenih korijandola što vise s plesačkih ramena nji-
še se kao morska trava na tropskome kamenu, povlači se po ulaštenu podu u nanosi-
ma što sežu do članaka plesača.
Te noći, prve pokladne noći, priređena je večera s plesom u velikoj kući. Domino-
kostimi čekali su svoje vlasnike na dugačkim klupama u predvorju, a svjetlost vošta-
nica tinjala na uokvirenim licima Justine i Nessima, među portretima što su prekriva-
li zidove ružne ali velebne blagovaonice. Lica naslikana uljem uz bok živim licima,
izbrazdanim brigama i boljeticama duše - okupljena na jednome mjestu, ujedinjena u
prečistoj svjetlosti voštanica. Poslije večere, Justine i Nessim trebali su zajedno
poći na ples k Cervonijevima, po već ustaljenu godišnjem običaju. No Nessim se, po
navici, u zadnji tren ispričao. Stići će kada sat bude otkucavao deset, upravo na vrije-
me da odjene domino, prije nego što društvo, nasmijano, zabrbljano, krene na ples.
A Narouzu je, kao i uvijek milije bilo dojahati u grad i ostaviti konja u staji prija-
telja, drvodjelca, ali je ipak - u čast događaju - nevoljko navukao prastaro plavo pa-
291
mučno odijelo i svezao kravatu. Vrlo važno za staro odijelo, ionako će preko njega
navući domino. Hodao je lakim, brzim korakom po loše osvijetljenoj arapskoj
četvrti, upijao poznate prizore i zvuke, a ipak s nestrpljenjem čekao prve krabulje na
kraju Ulice Fuad, te najzad dospio na rub novoga dijela grada.
Tu, na uglu, stajala je skupina brbljavih žena u dominu, spremnih na kojekakve
nestašluke. Po jeziku i naglasku odmah je zaključio da su iz visokog društva, Grki-
nje. Te crne harpije{109} lovile su prolaznike, zadirkivale ih i vukle za kapuljaču, ako
su bili zakrabuljeni. I Narouz je morao proći kroz njihovo vatreno kolo: jedna ga je
ščepala za ruku, pravila se da mu gata; druga mu je šaptom predlagala nešto na
arapskom, zgrabila ga za ruku i položila je sebi na bedro; treća je zakokodaknula kao
kvočka i viknula »Žena ti ima ljubavnika« - takve i slične nepodopštine. Nije
znao jesu li ga možda prepoznale.
Oslobodio se njihova zagrljaja, stresao i sa smiješkom probio njihovo kolo, do-
broćudno ih odgurnuo od sebe i prasnuo u smijeh čuvši pošalicu na račun svoje žene.
- Ne mogu večeras, golubice moje - promuklo je dobacio na arapskom i u isti mah
pomislio na Cleu; a kako one nisu odustajale, udario je u trk. Neko vrijeme su ga sli-
jedile, vikale i smušeno se smijale, trčeći niz dugačku, mračnu ulicu, ali im on pobje-
že, zamakne za ugao i nađe se pred velikom kućom, nasmiješen još ali zadihan, po-
laskan tom pažnjom, koja mu se činila dobrim uvodom u naslade predstojeće večeri.
U mirnom predvorju ugledao je crne halje, navukao jednu i odškrinuo vrata
gostinjske sobe, iz koje su se čuli glasovi. Domino mu je skrivao pohabano odijelo,
kapuljača počivala na ramenu.
Stajali su okupljeni oko ognjišta, svi, čekali ga, a on je, žudna i ozbiljna lica, pri-
mao njihove dobrodošlice, hodao u krug, od jednoga do drugoga, poljubio Justine u
obraz, a s ostalima se rukovao, šuteći, bolno, neugodno.
S gađenjem i hinjenom iskrenošću zagledao se u kratkovidne oči Pierrea Balbza
(nije ga mogao podnijeti zbog kozje bradice i gamaša) i Totoa de Brunela (psića za
igrice ocvalih dama), ali je s užitkom odmjerio prezrelu ružu Athenu Trasha (mirisa-
la je jednakim parfemom kao i njegova mati), pa se najzad sažalio nad Drusillom Ba-
nubula - toliko je bila oštroumna, kao da i nije žena. S Pursewardenom je izmijenio
osmjeh lagana sudioništva. - Tako - uzdahnuvši napokon, s olakšanjem reče. Brat
mu nježno pruži whiskey, a on ga ispije polako ali nadušak, kao seljak.
- Čekali smo te, Narouze.
- Prognani Hosnani - izazovno dobaci Pierre Balbz.
- Zemljoradnik - vikne maleni Toto.
Razgovor što ga bje prekinuo nenadani Narouzov dolazak ponovno se blago sklo-
pi nad njegovom glavom; sjeo je uz vatru, spreman za odlazak k Cervonijevima,
sklopio snažne ruke kao da tim pokretom hoće zaključiti razgovor i zauvijek zauzdati
292
svu njihovu snagu. Primijeti u Nessima napetost oko sljepoočnica, stari znak srdžbe
ili nemira. Raskošna Justinina tamnoputa ljepota (u haljini boje zečje krvi) blistala je
među ikonama, kao da uživa u prigušenoj svjetlosti voštanica, kao da se napaja njo-
me i uzvraća joj blještavilom teškoga istočnjačkog nakita. Narouza preplavi ugodni
osjećaj izdvojenosti, ravnodušja, nebrige za sitne nedaće i napetosti. Samo je Clea
kvarila njegov osjećaj samodovoljnosti, mračila mu rubove svijesti. Iz godine u godi-
nu nadao se da će je zateći na pokladnom plesu u Nessimovoj kući. Ali ona nije do-
lazila, a on je lutao, besciljno, noćima, po mraku, tražio je, gluho, kao duh, bez nade
da će je sresti; a živio, ipak, od izblijedjele sjene te drage nade, kao vojnik od suhoga
obroka. Pričali su te večeri o Amarilu i njegovoj zlosretnoj žudnji za dvjema bezime-
nim rukama i jednim karnevalskim glasom, a Pursewarden im - na svome jasnom,
tečnom, za trunak presavršenom francuskom - ispripovjedi jednu od poznatih svojih
priča.
»Mletke sam prvi put posjetio kad mi je bilo dvadeset godina, na poziv talijansko-
ga pjesnika Caria Negropontea, s kojim sam se dopisivao. Za mladoga Engleza,
buržuja, to je bilo veliko iskustvo: živjeti pri svjetlosti svijeća, u golemoj trošnoj pa-
lači uz Canal Grande, imati flotu gondola na raspolaganju, da ne govorim o bogatoj
zbirci svilom podstavljenih ogrtača. Negroponte je bio široke ruke i nije žalio truda
da zabavi kolegu, pjesnika, što je najbolje mogao. Bilo mu je tada oko pedeset godi-
na: vitak, naočit, lijep, kao neki egzotični komarac. Kraljević je bio, i štovatelj mrač-
nih sila, a u pjesništvu sretno spajao Byrona i Baudelairea. Obožavao je pelerine, ci-
pele s kopčom i srebrne štapove, pa je i mene poticao da ih zavolim. Imao sam do-
jam da živim u gotskom romanu.{110} Nikad u životu nisam pisao lošiju poeziju.
Krenusmo, te godine, zajedno na pokladno slavlje, pa ondje izgubismo jedan dru-
goga, premda smo obojica nosili znak raspoznavanja. Vi, dakako, znate da su pokla-
de jedino doba u godini kada vampiri slobodno šetaju svijetom; zato pametni ljudi
nose češnjak u džepu, ne bi li ih otjerali nabasaju li slučajno na kojega. Kada sam
sutradan ušao u sobu moga domaćina, zatekoh ga u krevetu, blijeda kao smrt, u bije-
loj noćnoj košulji s čipkastim orukvicama, a uza nj liječnika koji mu je mjerio bilo.
Čim liječnik iziđe, on reče: - Sreo sam savršenu ženu, zakrabuljenu; doveo je kući i
ustanovio da je vampirica. - Tada zadigne košulju, pa mi klonulo ali ponosno poče
pokazivati tijelo izgrizeno strašnim ujedima nalik na tragove lasičjih zuba. Bio je
dozlaboga iscrpljen a pritom i uzbuđen i - strašno je i reći - ludo zaljubljen. - Dok to
ne iskusiš - reče - ne možeš znati kako je. U mraku, sisa ti krv netko koga obožavaš.
- Glas mu prepuče. - To ni de Sade ne bi mogao opisati. Nisam joj vidio lica, ali mi
se čini da je bila plavokosa, sjevernjački plava; u mraku smo se sreli, u mraku i rasta-
li. Sjećam se samo bijelih zuba, i onoga glasa - nikad nisam čuo ženu govori-
ti onakve stvari. To je ljubavnica za kakvom sam žudio cijeli život. Večeras ću se
opet sastati s njom, kraj mramornoga grifona na Mostu razbojnika. Ah, prijatelju,
293
budi sretan što sam to doživio. Svijet zbilje postajao mi je sve besmisleniji. Sada na-
pokon, s tom vampirskom ljubavi, osjećam da ću moći ponovno živjeti, ponovno pi-
sati! - Proveo je cio dan nad svojim knjigama, a u prvi mračak, obavijen plaštom,
otisnuo se gondolom na sastanak. Šutio sam, što da kažem? Sutradan ga ponovno za-
tekoh blijeda i smrtno umorna. Imao je visoku temperaturu i nove strašne ugrize. Ali
nije mogao pričati o novome doživljaju a da pritom ne roni suze - suze ljubavi i is-
crpljenosti. Upravo tada započeo je pisati onu svoju veliku pjesmu što počinje - svi
je znate:
I neće usne više ljubit usne: iz zajedničkih rana

Srkat će otrov s tijela ljubljenoga bića,
Iz krvi koja pline, još će zadnjim sokovima
Hraniti ljubav i smrt što se njome hrani...
Sljedeći tjedan otputovah u Ravennu, gdje sam morao prikupiti podatke za knjigu što
sam je u to doba pisao, pa ostadoh ondje dva mjeseca. Od mojega domaćina nije bilo
ni glasa, ali dobih pismo od njegove sestre: javlja mi kako brat boluje od smrtne bo-
lesti kojoj liječnici ne znaju uzroka, te da je obitelj strašno zabrinuta jer on s večeri
uporno odlazi gondolom na vožnje o kojima ne želi pričati, a s kojih se vraća mrtav
umoran. Nisam znao što bih joj na to odgovorio.
Iz Ravenne pođoh u Grčku i vratih se tek ujesen. Negroponteu bijah napisao do-
pisnicu, nadajući se kod njega odsjesti, ali odgovora nisam dobio. Vozeći se Canal
Grandeom ugledah pogrebnu povorku što se bijaše tek otisnula u uzburkanu vodu, u
sumrak, sa strašnim perjanicama i znamenjem smrti. Vidio sam da je izišla iz palače
Negroponte. Pristao sam uz obalu i pritrčao vratima palače upravo u trenutku kada su
u posljednju gondolu ulazili žalobnici i popovi. Prepoznao sam liječnika i sjeo do
njega u gondolu. Dok smo se teškom mukom probijali kroz valove, prskani sitnim
kapljicama, žmirkajući očima svaki put kad bi nebo zaparala munja, ispričao mi je
što je znao. Negroponte je umro prethodnoga dana. Žene koje su prale tijelo otkrile
su na njemu brojne ugrize - može biti od nekoga tropskog kukca, tko zna? Liječnik je
bio prilično neodređen. - Takve ugrize vidio sam još jedino u Napulju, u doba kuge,
kada su štakori grizli mrtva tijela. Ugrizi po Negroponteovu tijelu bili su tako duboki
da smo ga morali naprašiti talkom, prije nego što smo dopustili sestri pogledati leš.
Pursewarden duboko potegne iz čaše i mangupski nastavi. »To nije kraj; moram
vam još ispričati kako sam ga pokušao osvetiti, pa i sâm noću pošao na Most
razbojnika, gdje je, po pričanju gondolijera, ona žena sve vrijeme čekala u sjeni... Ali
kasno je, a osim toga još nisam smislio kraj priče.«
294
Društvo udari u smijeh, a dobro odgojena Athena samo se strese i još čvršće
stegne šal oko ramena. Narouz je priču slušao otvorenih usta; u glavi mu se vrtjelo:
bio je opčinjen. - Ali - promuca - je li sve to istina? - a društvo ponovno udari u smi-
jeh.
- Naravno da jest - strogo će Pursewarden, pa doda: - Nikad u životu nisam bio u
Veneciji.
Zatim ustane, jer je bilo vrijeme za polazak. Navukoše baršunske kostime uz po-
moć nijemih crnih slugu, zavezaše krinke, ogledajući se - nalik jedni drugima kao
jaje jajetu - u dvama raskošnim zrcalima među palmama. Praćeni Pierreovim hihota-
njem i salvama Totovih doskočica iziđoše na čist noćni zrak, istražitelji užitka i bola,
Aleksandrijci...
A zatim se, zavaljeni u automobile, predaše skrbi slugu i šoferâ koji ih omotaše
pokrivačima, pažljivo kao da su svici dragocjene tkanine ili začina, nježno kao da su
cvijeće. - Ah, što sam krhak i loman - piskutao je Toto na te znakove pažnje. - Ovom
stranom prema gore i ne okreći, ha? Kojom ću stranom prema gore, pitam se? - Toto
je valjda bio jedini stvor u gradu koji nije znao odgovora na to pitanje o sebi.
Čim krenu, Justine se nagne prema naprijed i povuče ga za rukav. - Imam ti nešto
šapnuti - promuklo reče, iako joj nije trebalo šaptati, jer su Nessim i Narouz o neče-
mu oštro raspravljali (Narouz onim prepuklim, mutirajućim glasom, kao u dječaka),
a Athena gugutala Pierreu u uho, kao flautica. - Toto... slušaj. Zamolit ću te za veliku
uslugu, večeras, ako bi htio. Na rukavu sam ti, ovdje, sa stražnje strane, načinila znak
kredom. Htjela bih ti dati svoj prsten, stavi ga na prst, ali ne još, kasnije. Pst! Htje-
la bih nestati na sat-dva, biti sama. Pst... nemoj se smijati. - No iz baršunske kapulja-
če čulo se pocikivanje. - Svašta ćeš doživjeti u moje ime, dragi Toto, dok ja budem
odsutna. Hoćeš li?
Toto zabaci kapuljaču i razotkrije ozareno lice, razigrane oči i usne rastegnute u
onaj njegov turoban, sitnosvodnički osmjeh. - Naravno - šapne, očaran i udivljen nje-
zinom zamišlju. Bezizražajna kapuljača iz koje je dopirao Justinin glas, kao iz proro-
čišta, isijavala je neku čudnu ljepotu, kao da je mrtvačka glava, i kimala mu u
svjetlosti uličnih svjetiljki. Razgovori i smijeh oko njih okivali su ih zavjerom zakle-
te šutnje. - Znači hoćeš? - reče ona.
- Naravno, srce.
Dvije zakrabuljene prilike na prednjem sjedištu mogle su mirne duše biti opati iz
srednjovjekovnog samostana, udubljeni u raspravu o teološkim pitanjima. Zanesena
vlastitim glasom, Athena je i dalje gugutala Pierreu. - Pa, naravno.
Justine dohvati Totoa za ruku i izvrne rukav da mu pokaže gdje ga je obilježila
kredom. - Računam na tebe - reče - pomalo zapovjedničkim, svojstvenim joj tonom
promukloga glasa, ali i dalje šaptom. - Nemoj me ostaviti na cjedilu! - On je dohvati
295
za ruku i prinese je svojim kupidonskim usnicama, ljubeći prsten s mrtvog prsta mla-
doga Bizantinca, kao što bi tko poljubio svetu sliku koja je izazvala dugo priželjkiva-
no čudo: ta, iz muškarca će se pretvoriti u ženu! Zatim se nasmija i vikne: - A moji
grijesi past će na tvoju glavu. Do kraja života ćeš...
- Pst!
- O čemu vi to? - vikne Athena Trasha, nanjušivši šalu ili zanimljiv trač. - Kakvi
grijesi?
- Moji - ponosno klikne Toto u mrak. - Moji i samo moji!. - A Justine je sjedila u
mračnom automobilu, mirna pod krinkom, i šutjela. - Jedva čekam doći onamo - reče
Athena i opet se okrene Pierreu. U trenutku kad je auto zakretao kroz velika dvorišna
vrata kuće Cervonijevih, svjetlost obasja reljef (boje zagorena mlijeka) na ulazu, i
pokaže, u svoj punini, Pana kako u zanosu siluje kozu držeći je za rogove. - Nemoj
zaboraviti - posljednji put dobaci Justine i blagonaklono mu pruži ruku koju on po-
žudno ščepa, zahvalan za onu sjajnu zamisao. - Nemoj zaboraviti - i prepusti prste
pune prstenja dodiru njegove ruke, hladna i bešćutna kao krava koja se prepušta
mužnji. - Ali ispričat ćeš mi sve zanimljive razgovore što ih budeš vodio, hoćeš li? -
Toto je samo mucao - Srce si, srce, srce - i ljubio joj prsten neoplođenom strašću
bespolnoga stvora.
Gotovo u hipu, kao kada Golfska struja toplim podzemnim vodama otopi ledeni
brijeg i rasprši ga, društvance se raspadne čim stigoše u plesnu dvoranu i umiješaše
se u gomilu. Athenu naglo ščepa i odvuče u srce gomile divovski domino koji je
malo mrmljao a malo urlao nerazumljive pogrde u kapuljaču. Nessim, Narouz, Pi-
erre, svi odjednom bijahu pretvoreni u brojke, protjerani u bezoblični svijet slučajnih
susreta; crna krinka do crne krinke, kao neka nova vrst kukaca. Oznaka kredom na
rukavu kao i Justinin prsten (za kojim sam i sâm cijelu večer uzalud tragao) uzda-
ri Totou nekoliko kratkih trenutaka prepoznatljivosti u bujici što ga je nosila kao čep
na vodi.
A tada se sve počne pretapati u sulude, zbrkane slike plesa u ritmu crnoga džeza
praćena pomahnitalim bubnjevima i saksofonima, glasovima. Baš kao da su vlast
preuzele sile mraka, oduzele dnevnu svjetlost srcima i razumu krabuljâ, gurnule ih
još dublje u osamu neopozive osobnosti, pustile na slobodu najrazličitije žudnje gra-
da. Plima ih je sada izbacivala na močvarne obale osobnosti, nalik močvarama koje
su simbol Aleksandrije: ono mrtvo boćato jezero okruženo nijemom, suzdržanom, ši-
rokookom pustinjom, što se pod mrtvim mjesecom stere duboko u Afriku.
Zatočeni u krabulje, plovili smo u gomili kao očajnici, plutali od sobe do sobe, od
jednoga do drugog osvijetljena kata velike kuće, tragajući za prepoznatljivim pred-
metom koji bi našoj ljubavi dao cilja: za ružom prikopčanom na rukav, za prstenom,
šalom, biserom. Za nečim, bilo čime, što bi nas odvelo ljubljenoj. Kapuljače i krinke
296
bile su tek izvanjsko znamenje skrivenih naših duša dok smo koračali uokolo, čisti i
prazni, lišeni osobnosti kao pustinjski oci u potrazi za Bogom. A veliki pokladni ples
je polako ali nezaustavljivom silinom dobivao na ritmu. Tu i tamo, naiđeš na pre-
poznatljivo obličje, kao na razumljivo mjesto u nerazgovijetnu tekstu: toreador u
hodniku ispija whisky i pozdravlja te šušketavim glasom Tonyja Umbade; Pozzo di
Borgo strgne na trenutak krinku i pokaže se svojoj ustrašenoj ženi. Vani, u mraku, na
travi kraj jezerca s lopočima, sjedi Amaril, drhti i čeka. Ne usuđuje se skinuti krinku:
njegovo lice moglo bi zgranuti ili razočarati dragu, ako se ove godine slučajno vrati
na obećano mjesto. Zaljubite li se u krabulju kada ste i sâmi zakrabuljeni... tko će
od vas dvoje prvi smoći hrabrosti da skine krinku? Možda bi takvi ljubavnici morali
nastaviti kroz život zajedno, pod krinkom? (rojile su se misli u Amarilovoj senti-
mentalnoj glavi... Ljubav uživa u samomučenju.)
Krupna pralja, s prepoznatljivim šeširom široka oboda i poznatim čizmama
(Pombal, tko drugi) stjerala je u kut kraj ognjišta suhonjava rimskog centuriona, pa
ga papagajskim glasom obasipa pogrdama. Uhvatih riječ salaud.{111} Sitna spodoba
generalnog konzula mimikom pokušava izraziti negodovanje: grčevito lamata ruka-
ma i brani se, ali uzalud, jer ga je Pombal čvrsto obujmio velikim šapama. Čaroban
prizor. Centurion izgubio kacigu, a Pombal ga gura prema orkestru i mlati po
stražnjici u ritmu velikoga bubnja, a k tome ga strastveno cjeliva. Vraća mu, bogme,
milo za drago. Ali, dok promatram taj kratki prizor, gomila se sklapa nad njim u ko-
vitlacu korijandolâ i konfeta, briše ga. Sljubljeni smo tijelom uz tijelo, kapuljačom
uz kapuljaču, okom uz oko. Glazba nas vitla u krug, u krug. A Justini još ni traga.
Stari Tirezija, tako mudar

stari vjetropir;
Svaki hir mu samo vraća mir,
Starom Tireziji...
Oko dva sata u dimnjaku na prvom katu izbio je požar, ali nije imao ozbiljnih poslje-
dica, pa je izazvao više ushita negoli straha. Sluge se ustrčale uokolo; ugledah
Cervonija kako raskrabuljen trči stubištem, a u tom trenutku zazvoni telefon. Pojavi-
še se ljupki dimni oblačići što podsjećaju na sumporne pare iz samoga pakla. Nekoli-
ko minuta kasnije pojave se vatrogasna kola, praćena urlanjem sirene, a predsoblje se
ispuni prerušenim vatrogascima sa sjekiricama i kablićima. Uz burno klicanje kreću
prema ognjištu i nasrću na njega sjekirama. Nekoliko vatrogasaca penje se na krov:
kablićima lijevaju vodu u dimnjak. Prvi kat sada je ispunjen gustim oblakom čađe,
nalik na londonsku maglu. Krabulje provaljuju unutra, viču od oduševljenja, plešu
297
kao derviši. To su, eto, nesmotrenosti što pridonose dobru raspoloženju na ovakvim
proslavama. I ja sam, priznajem, vikao s njima. Zacijelo sam već bio dobrano pijan.
U velikom predsoblju prekrivenom tapiserijama uporno zvoni telefon i oštrom se
zvonjavom probija kroz viku i galamu. Jedan sluga, vidjeh, podigne slušalicu, odloži
je i zaputi se u gomilu, zvjerkajući oko sebe kao lovački pas, a doskora se vrati s
Nessimom, nasmiješenim, bez krinke. Izgovorivši nekoliko brzih, nestrpljivih riječi,
Nessim odloži slušalicu i primakne se rubu plesnog podijuma, radoznalo se oglédaju-
ći oko sebe. - Zar se nešto dogodilo? - upitah prišavši mu, i sâm zadignuvši kapulja-
ču. Osmjehne se i odmahne glavom. - Nigdje ne vidim Justinu. Clea joj hoće nešto
reći. Vidiš li je ti? - Na žalost ne! I ja cijelu večer neuspješno pokušavam vidjeti
prsten po kojemu bih je prepoznao. Stojimo i promatramo spore okrete plesača, če-
kamo budno kao ribari koji očekuju prvi ugriz ribe. - Nema je - reče. - Nema je - po-
novih, kao jeka. - Tada nam priđe Pierre Balbz, zadigne kapuljaču i reče: - Maloprije
sam s njom plesao. Možda je izišla.
Nessim se vrati telefonu. - Tu je negdje - kaže. Da, sigurno. Ne. Ništa se nije do-
godilo. Zadnji je s njom plesao Pierre. Strašna je gužva. Možda je u vrtu. Imaš li
kakvu poruku? Mogu li joj reći da te nazove? Dobro. Ne, samo je izbio požar u
dimnjaku. Ugasili su ga. - Spusti slušalicu i okrene se prema nama. - U svakom slu-
čaju - reče - u tri sata imamo sastanak u predsoblju, bez krinke.
I tako se veliki ples i dalje kovitla oko nas, a vatrogasci, obavivši posao, pridružu-
ju se gomili plesača. Vidim četiri prsata demona koji uza sveopći pljesak, u staklenik
iznose krupnu pralju, onesviještenu, rekao bih. Pombal - očigledno je opet podlegao
najmilijoj vrsti whiskeya. Izgubio je šešir, ali pod njim, predostrožno, ima veliku
žutu periku. Sumnjam da bi ga tako prerušena itko mogao prepoznati.
Točno u tri u predsoblju se pojavi Justine, iz vrta, bez krinke. Pierre i ja smo bili
odlučili ne prihvatiti Nessimovu ponudu i odvesti se kući s njime; ostat ćemo uživati
u plesu, koji sada počinje jenjavati. Društvanca se sastaju i odlaze, pristižu automo-
bili. Nessim je nježno ljubi i kaže: - Gdje ti je prsten? - I sâm gorim od želje da je to
zapitam, ali se ne usuđujem. A ona se smješka onim svojim bezazlenim, zatravljuju-
ćim osmjehom i kaže: - Toto mi ga je zdipio s prsta, maloprije, dok smo plesali. Gdje
je nestao, vrag mali? Hoću da mi ga vrati. - Pretražujemo dvoranu, ali Totou ni traga,
pa Nessim, umoran, najposlije odustaje od traženja i proglašava ga nestalim. Ne za-
boravlja, ipak, prenijeti Justini Cleinu poruku: vidim kako moja draga poslušno pri-
lazi telefonu i okreće prijateljičin broj. Govori tiho, namah tajanstveno, a čujem je
kako kaže: - Dobro sam, naravno - prije nego što poželi Clei laku noć. Rukom
pod ruku Nessim i Justine izlaze na mjesečinu što već blijedi, a Pierre i ja pomažemo
im ući u auto. Za upravljačem sjedi ravnodušni Selim jastrebskih crta lica. - Laku
noć! - vikne Justine i okrzne me usnama po obrazu. - Sutra - šapne, a meni ta riječ
kao fijuk metka odjekuje u svijesti dok se vraćamo prema osvijetljenoj kući. Na
298
Nessimovu licu zrcali se neka čudna, vragolasta smirenost, kao u čovjeka koji se na-
kon velikog utroška energije napokon - opustio.
U stakleniku je netko, navodno, čuo duha. Smijeh i hihotanje. - Ma, kad vam ka-
žem - vrišti Athena. - Jacques i ja smo sjedili na sofi, jel’ tako, Jacques? Kad tamo,
pojavi se neka zakrabuljena spodoba, puhne u trubljicu i nestade. Nešto mi je govori-
lo da je to Toto. Zadigla sam mu kapuljaču i ugledala Chloë Martinengo. - Ali, ka-
žem vam - tumači Athena - uzdahnula je i promrmljala neku riječ... nešto kao... -
namršti se, zastane na trenutak i onda - kao da pjeva uspavanku - otpjeva dvije
posljednje riječi: - Justicija... Justicija. - Svi se od srca nasmijaše, a nekoliko glasova
počne je oponašati: - Justicija urlao je domino pentrajući se uza stube. - Justicija!
Kad sam opet ostao sâm osjetih kako mi se kolebljivost i malodušje pretvaraju u
tjelesnu glad, pa oprezno krenuh dvoranom prema blagovaonici iz koje se čulo žedno
pucanje šampanjskih čepova. Ples je još bio u punom jeku: plesači se njihali kao
vlažno rublje na snažnome vjetru, a saksofoni jecali otegnuto, kao praščići. U jednoj
zidnoj udubini sjedi Drusilla Banubula s haljinom zadignutom preko lijepih koljena,
dok joj dva smjerna harlekina previjaju uganuti zglob. Pala je, čini se, ili ju je
netko gurnuo na pod.
Na kauču iza nje čvrstim snom spava afrički vrač s monoklom. Za velikim glaso-
virom u susjednoj sobi zaplakana žena u večernjoj haljini svira džez i pjeva, tiho, ro-
neći krupne suze. Nad nju naginje se stari debeljko dlakavih nogu, prerušen u Veneru
Milonsku. I on plače. A trbuh mu podrhtava.
Blagovaonica je, međutim, bila razmjerno mirna. Zatekoh ondje Pursewardena,
bez kapuljače i dobrano nakićena. Govorio je nešto Mountoliveu, dok je ovaj svojim
neobičnim klizavim šepavim korakom obilazio stol i trpao na tanjur kriške hladne
puretine i salatu. Pursewarden je nevezanim rečenicama rogoborio protiv Cervonije-
vih što nude spumante{112} umjesto pravoga pjenušca. - Moram paziti - doviknuo mi
je - svaki gutljaj nova glavobolja. - Ipak je gotovo u isti tren pružio čašu da mu je po-
novno napune, stežući je malo odveć grčevito. Dobacio mi je zamišljen, blag pogled
dok sam dohvaćao tanjur, a onda me s očiglednim olakšanjem zovnuo po imenu. -
Ah, Darley - reče - to si ti, a ja sam na trenutak pomislio da je jedan moj tajnik. Cije-
lu večer su mi za petama. Kvare mi veselje. Errol ni za živu glavu ne bi narušio pro-
tokol i otišao kući prije šefa Poslanstva, pa sam se morao skriti u vrt, da pomisle
kako sam otišao, jadnici. Kad sam bio mlad diplomat često sam proklinjao ministra
što me zadržava na dosadnim večerama, pa sam se zakleo da nikada neću primorava-
ti mlađe kolege na takvo mučenje, ako jednom postanem šef Poslanstva. - Njegovo
lako, neusiljeno brbljanje i neishitren način izražavanja već su ga na prvi pogled čini-
li simpatičnim, iako sam bio svjestan da se ponaša s istančanom profesionalnošću
školovana diplomata. Puste je godine proveo nastojeći da se podređeni osjećaju
ugodno u njegovu društvu, a pritom skrivao duhovni prijezir prema njima, pa je na
299
kraju počeo odavati dojam sušte iskrenosti koji - premda naoko prirodan - zapravo
nije mogao biti lažniji. Posjedovao je vjerodostojnost izvrsne glume. Mene je pak je-
dilo što sam se vazda zatjecao u misli da mi je simpatičan. Polako smo obilazili stol,
razgovarali i punili tanjure.
- Što si vidio u vrtu, Davide? - peckavo zapita Pursewarden, a ministrovo oko ga
namah zamišljeno pogleda, opominjući ga, valjda, da ne kaže štogod neprilično, ne-
umjesno. - Vidio sam - osmjehne se Mountolive i posegne za čašom - vidio sam za-
ljubljenog Amarila kraj jezera; razgovarao je s nekom ženom u dominou. Možda mu
se ispunio san? Svi su dobro znali za Amarilovu strast. - Nadam se da jest.
- I što još? - dobaci Pursewarden izazovnim, prilično prostačkim tonom, kao da
cilja na neku samo njima dvojici poznatu tajnu. Što još, koga si još vidio, Davide? -
Bio je pripit, pa mu je glas, premda ljubezan, zvučao pomalo nasilnički. Mountolive
pocrveni i pogleda u tanjur.
Ostavio sam ih i krenuo dalje, s prepunim tanjurom i punom čašom. U srcu sam
ćutio lagani prijezir prema Pursewardenu i iznenadno žaljenje prema Mountoliveu
pri pomisli da ga je Pursewarden doveo u nezgodan položaj. Htio sam biti sâm, jesti
na miru i razmišljati o Justini. Moj prepuni tanjur zamalo prevrnuše tri strahovito na-
mazane gracije, odreda muškarci, ako je bilo suditi po dubokim glasovima. Natezali
su se u predsoblju: zalijetali se jedni drugima u slabine i pritom veselo režali, kao
psi. Odjednom mi sine kako bih mogao poći gore, u kućnu knjižnicu, u kojoj sada
zacijelo nema žive duše. Nadao sam se tamo naći nove Kavafisove rukopise, ne budu
li pod ključem, jer Cervoni je bio strasni sakupljač knjiga.
Na prvom katu, neki debeljko vretenastih nogu, odjeven u Crvenkapicu, mlatio je
po zahodskim vratima; sluge su usisavačem čistili čađu sa sagova i potiho razgovara-
li. Knjižnica je bila na drugom katu. Iz jedne spavaće sobe dopirala je galama, a u
kupaonici na donjem katu netko je ritmički povraćao. Došavši do odmorišta, pri-
tisnuo sam nogom hermetički zatvorena vrata: otvorila su se, usisala me. Dugačka
prostorija s policama punim krasnih knjiga bila je prazna; samo je uz ognjište sjedio
Mefisto s knjigom na koljenima. Skine naočale da vidi tko sam, a ja shvatih da je to
Capodistria. Prikladniji kostim zaista nije mogao odabrati. Pristajao je uz onaj nje-
gov velik pohotni kljunasti nos, uza sitne, prodorne, blizu usađene oči. - Uđi - vikne.
- Pobojao sam se da je možda netko tko bi htio ljubovati, jer bih se u tom slučaju...
toujours la politesse{113} osjetio obveznim... Što to jedeš? Vatra je odlična. Tražim ci-
tat što me opsjeda već cijelu večer.
Prišao sam mu i stavio pun tanjur u sredinu, kao žrtvu, da ga podijelimo. - Došao
sam vidjeti novi Kavafisov rukopis - rekoh.
- Rukopisi su svi pod ključem - reče.
- Što možemo!
300
Vatra je veselo pucketala; soba je bila tiha, ugodna, a zidovi obloženi lijepim knji-
gama. Skinuo sam plašt i sjeo, ali sam najprije pretražio police, dok je Da Capo
dovršavao prepisivati nešto na komadić papira. - Zanimljivo je vidjeti ovo od Mo-
untoliveova oca - odsutno reče. - Ovo golemo izdanje budističkih tekstova u osam
knjiga. Jesi li znao za to?
- Čuo sam - neodređeno rekoh.
- Stari je bio sudac u Indiji. Ostao je ondje i kad se povukao u mirovinu, i još je
ondje; najznačajniji europski stručnjak za tekstove na jeziku pali.{114} Moram reći...
Mountolive ga godinama nije vidio. Kaže da se odijeva kao saddhu,{115} Vi Englezi
ste ekscentrični do srži. Zašto stari ne bi mogao raditi na tim tekstovima u Oxfordu,
ha?
- Možda zbog podneblja?
- Možda - složi se on. - Evo. Ovo sam tražio - znao sam da je negdje u četvrtoj
knjizi. - Zatvori knjigu zalupivši je.
- Što je to?
On prinese papirić vatri, pa polako, s izrazom zbunjena užitka pročita prepisani
citat: »Plod sa stabla dobra i zla sam po sebi nije ništa drugo nego put; da, jabuka
nije ništa drugo nego pregršt prašine.«
- To sigurno nije budizam - rekoh.
- Ne, to je Mountolive père{116} glavom, iz uvoda.
- Mislim ...
- Ali tada negdje u blizini odjeknu prigušeni krici, a Capodistria uzdahne. - Ne
znam za kojega vraga svake godine ponovno dolazim na ovaj usrani pokladni ples -
mrzovoljno reče i iskapi whiskey. - Astrološki je loše aspektiran. Za mene, hoću reći.
I svake godine se nešto ružno dogodi. Naprosto ti bude neugodno. Prije dvije godine
našli su Arnelha, obješena, u glazbenoj galeriji u Fontanijevih. Smiješno, ha? Vraški
bezočno, ako se sâm objesio. Pa onda onaj dvoboj između Martina Feryja i Jaco-
mea Fortea... Fašnik priziva vraga. Zato sam se i obukao u Krampusa. Šećem i če-
kam da mi ljudi dođu prodati dušu. Aha! - šmrkne, protrlja ruke šušketavo kao da
trlja pergament i nasmije se onim svojim suhim grohotom. Zatim ustane i dohvati
posljednji komad puretine: - Bože, znaš li ti koliko je sati? Moram kući. Belzebubo-
vo vrijeme za počinak.
- Morao bih i ja - rekoh, razočaran što nisam vidio rukopis staroga pjesnika. - Mo-
rao bih i ja.
- Hoćeš li da te povezem? - upita u trenutku kad nas automatska vrata ponovno
izbaciše u glazbom izmučeni zrak odmorišta. - Nema se smisla nadati da bismo se
mogli pozdraviti s domaćinom. Cervoni je zacijelo već legao.
301
Sišli smo polako, čavrljajući, u veliko predvorje u kojemu se i dalje kovitlala

glazba u neprekidnoj struji sinkopiranog zvuka. Da Capo ponovno stavi krinku; sada
je bio nalik čudesnom, pticolikom zloduhu. Zastali smo na trenutak i promatrali ple-
sače, a zatim on zijevnuvši reče: - Evo, ovo je trenutak kada - da citiram Kavafisa -
»Bog napušta Antonija«. Laku noć. Ne mogu više bdjeti, premda će noć, bojim se,
još biti puna iznenađenja. Uvijek je takva.
I pokazalo se da je imao pravo. Motao sam se još malo po kući, promatrao plesa-
če, a onda sišao u mračnu svježinu noći. Pred vratima je čekalo nekoliko limuzina i
nekoliko pospanih slugu, ali su se ulice počele prazniti, pa mi se zvuk vlastitih kora-
ka što su se lijepili o nogostup činio oštar i stran. Na uglu ulice Fuad stajale su dvije
drolje, Europljanke, malodušno oslonjene o zid, i pušile. Zovnule su me, jedanput,
hrapavim glasom. U kosi imale su cvijet magnolije.
Zijevajući, prošao sam pored »Étoilea«, jer sam htio vidjeti radi li možda još Me-
lissa, ali u baru nije bilo nikoga osim pijana društvanca koje se nije dalo kući,
premda je Zoltan već bio naslagao stolce i stolove na plesni podij oko njih. - Danas
je rano pošla kući - reče mi čovječuljak. - I svirači. I cure. Svi. Samo ne ovaj asu-
anski canaille.{117} Brat mu je policajac, zato se ne usuđujemo zatvoriti. - Jedan de-
beljko počne plesati trbušni ples, zavodnički miješajući zdjelicom i kukovima, a
društvo mu je pljeskanjem davalo takt. Izišao sam iz lokala i prošao kraj Melissina
bijednog stana, u slabašnoj nadi da je možda još budna. Činilo mi se da moram s ne-
kim prozboriti; ne, htio sam je zamoliti za cigaretu. I ništa drugo. Poslije će doći že-
lja da spavam s njome, da obujmim ono njeno vitko, drago tijelo i udahnem njegov
kiseli miris alkohola i duhana, a pritom cijelo vrijeme mislim na Justinu. Ali prozor
je bio mračan; spavala je ili još nije bila stigla kući. Zoltan mi reče da je iz bara izišla
u društvu nekoliko poslovnih ljudi prerušenih u admirale. »Des petits commerçants
quelconques«,{118} prezirno je dodao i odmah se počeo ispričavati.
Ne, bilo mi je suđeno provesti samotnu noć, obasjanu slabim tmurnim mjesecom
što je provirivao iza lukobrana, dok je more lizalo i oblizivalo lukobrane a obala
iščezavala u bjelini, svjetlucala u sivilu, kao tinjac. Stajao sam neko vrijeme na rivi,
prstima kidao korijandol, komadić po komadić; svaki komadić otkidao se s tvrdom
suhom konačnošću, kao veze među ljudima. Zatim sam, pospan, krenuo kući po-
navljajući u sebi Da Capove riječi: »Noć će biti puna iznenađenja.«
Iznenađenja su zapravo već počinjala u kući iz koje bijah netom izišao, premda
sam, naravno, za njih doznao tek sutradan. Pa iako su to uistinu bila prava iznenađe-
nja, primili su ih posve u skladu s duhom toga grada - pomirenost kojega s usudom
je tako duboka da je gotovo muslimanska. Jer u Aleksandriji nikoga nikada ne može-
te duboko potresti; tragedija u nas postoji samo kao začin razgovoru. I smrt i život su
tek igra neizbježna slučaja, zaslužit će samo osmjeh i usputnu primjedbu što će svi-
jesti o njihovoj neumitnosti dati još veću draž. Ako Aleksandrijcu ispričate lošu vi-
302
jest, spremno će vam odvratiti: - Znao sam. Moralo se dogoditi nešto tako. Uvijek se
dogodi. A evo što se dogodilo.
U stakleniku Cervonijeve kuće bilo je nekoliko starinskih chaises-longues,{119} na
koje su bili natrpali cijelo brdo kaputa i večernjih ogrtača; a kada su se plesači počeli
spremati na odlazak uslijedilo je uobičajeno svlačenje domina i potraga za bundama i
ogrtačima. Mislim da je upravo Pierre naišao na ono na što je naišao dok je u toj go-
mili kaputa tražio baršunski smoking što ga je bio svukao na početku večeri. Ja sam,
u svakom slučaju u to doba već bio izišao i krenuo kući.
Naišao je na Totoa de Brunela, još topla pod plišanim dominom, sa šapicama što
su stršile uvis kao dvije sočne male krmenadle, kao kada se pas prevrne na leđa da
mu počešu trbuh. Ležao je duboko zakopan u gomili kaputâ. S jednom rukom za-
ustavljenom na pola puta prema kobnoj sljepoočnici - pokret presječen na samome
početku, prije negoli je i opisao luk, pa je ruka ostala ondje, podignuta malo više od
druge, kao da maše nevidljivim dirigentskim štapićem. Igla s Pombalova velikog
ženskog šešira bila mu je svom snagom zabodena u glavu, sa strane, pribola ga kao
kukca o plišanu kapuljaču. Athena je u tom trenutku vodila ljubav s Jacquesom i pri-
tom doslovno ležala na mrtvome tijelu - što bi njega, u normalnim okolnostima, bilo
dovelo do ushićenja. Ali bio je mrtav, le pauvre Toto,{120} a k tome je na ruci još imao
prsten moje ljubovce. »Justicija!«
- Naravno, takve stvari događaju se svake godine.
- Naravno. - Još sam bio ošamućen.
- Ali Toto - to je zbilja neočekivano, nema što.
Balthazar me nazvao sljedećeg jutra oko jedanaest i sve mi ispripovjedio. A meni,
ošamućenom i snenom, sve je to zvučalo ne samo nevjerojatno nego i posve ne-
pojmljivo.
Održat će se procès-verbal, zato i nazivam. Nimrod pokušava ublažiti stvar. Tre-
bat će samo jedan svjedok sa sinoćnje večere.
Justine misli da bi to možda mogao biti ti, ako nemaš ništa protiv? Dobro. Na-
ravno. Ne, mene su iz kreveta digli Cervonijevi u četvrt do četiri. Strašno uzbuđeni.
Pošao sam k njima i... obavio što je trebalo. Bojim se da oni još nisu pohvatali sve
konce. Igla je pripadala šeširu... da, tvoga prijatelja Pombala... diplomatska nepovre-
divost, naravno. Međutim, i on je bio mrtav pijan... Nemoguće, dakako, da bi on to
učinio, ali znaš kakva je policija. Je li ustao? Nisam se usudio buditi ga tako rano; to
sam im i rekao.
- No, u svakom slučaju - reče Balthazar - njegova smrt je uzbudila mnoge mirne
duhove, i to ne samo u francuskom poslanstvu.
- Ali imao je Justinin prsten - promuklo rekoh, a sve crne slutnje od posljednjih
303
nekoliko mjeseci srušiše se sada na mene, shrvaše me. Osjetio sam kako mi se muti,
kako me hvata groznica, pa sam se na trenutak morao nasloniti na zid iza telefona.
Balthazarov odmjereni ton i veseli glas zvučali su mi bestidno. Uslijedila je duga
stanka.
- Da, znam za prsten - reče on, tiho se nasmije i doda: - ali teško je i zamisliti da
bi to mogao biti razlog. Toto je bio i ljubavnik ljubomornog Amara, znaš. Postoji ne-
koliko mogućih razloga...
- Balthazare... - rekoh, a glas mi prepukne.
- Nazvat ću te bude li još što. Procès{121} je u sedam, dolje, u Nimrodovu uredu.
Vidimo se tamo, ha?
- Dobro.
Odložio sam slušalicu, nahrupio u Pombalovu sobu, kao bomba. Zavjese su još
bile spuštene, a krevet u strašnom neredu - znak da je netko donedavno u njemu le-
žao, ali Pombalu nije bilo traga. Čizme i razni drugi dijelovi praljina kostima ležali
su razbacani po sobi, pa sam zaključio da se prethodne noći zapravo bio vratio kući.
Perika mu je sada ležala u predsoblju ispred kućnih vrata: to znam jer sam ga znatno
poslije, oko podne, čuo kako se teškim korakom penje stubištem i ulazi u stan, držeći
je u ruci.
- Gotovo je sa mnom - kratko ispali - Gotovo, mon ami.{122} - Pocrvenio je kao rak
i uputio se prema stolcu za kostobolju, kao da očekuje nagli napadaj svoje čudne,
podmukle bolesti. - Gotovo - ponovi, zavali se u nj, uzdahne i protegne se. Zbunjen i
zgranut stajao sam ondje, u pidžami. Pombal teško uzdahne. - Moji u uredu su već
sve doznali - reče i smrknuto stisne vilicu. - Kao prvo, grozno sam se ponašao... da,
generalni konzul je danas dobio živčani slom... - I tada mu na oči najednom, vrcnuše
prave pravcate suze: mješavina bijesa, zbunjenosti i histerije. - Znaš li što? - kihne. -
Oni iz Deuxième misle da sam pošao na ples samo kako bih zabo iglu u de Brunela
koji je naš najbolji i najpovjerljiviji agent.
Tada počne jecati, otegnuto, kao magare, a plač mu se na neki čudesan način
neprestance pretvarao u smijeh; brisao je zaplakane oči, jecao i smijao se, sve u isti
mah, a uz to još dahtao. Zatim se, još potresen silovitim osjećajima, skotrlja sa stolca
na sag, kao jež, pa je ležao ondje neko vrijeme i drhtao. Onda se počne polako
kotrljati prema drvenoj oplati na zidu i - drhteći još od suza i smijeha - ritmički uda-
rati glavom o zid te pri svakom udarcu izvikivati značajnu i dojmljivu riječ -
summu{123} svekolika očaja:
- Merde, Merde, Merde, Merde, Merde.
- Pombale - procijedih - za ime Boga!
- Odlazi! - dovikne s poda. - Neću prestati ako ne odeš. Molim te idi. - Sažalio
304
sam se nad njim, izišao iz sobe, natočio kadu i ležao u hladnoj vodi dok nisam čuo
kako uzima kruh i maslac iz smočnice. Prišao je vratima kupaonice i kucnuo. - Tu si?
- upita.
- Da.
- Onda zaboravi sve što sam ti rekao - vikne preko drvene pregrade. - Hoćeš, ha?
- Već sam zaboravio.
Začuh kako se teškim korakom vraća u sobu. Ostali smo ležati u krevetu sve do
objeda, i on i ja, bez riječi. U jedan i trideset dođe Hamid i iznese objed, ali ni on ni
ja nismo mogli jesti. Upravo tada zazvoni telefon, pa se pođoh javiti. Justine. Jamač-
no je pretpostavljala da sam čuo za Totoa de Brunela, jer nije izravno spomenula do-
gađaje oko njega. - Hoću - reče - da mi vrate onaj moj grozni prsten. Balthazar je
uložio zahtjev policiji. Da, onaj prsten što ga je Toto uzeo. Ali čini se da ga netko
mora identificirati i to potpisati. Na procèsu. Tisuću puta hvala što si se ponu-
dio. Možeš zamisliti kako smo Nessim i ja... to je samo svjedočenje. A onda bismo
se, možda, mogli sastati, zlato, pa ćeš mi ga dati. Nessim danas popodne mora
poslom u Kairo, avionom. Hoćemo li u dvorištu »Aurore«, u devet? Tako ćeš imati
vremena. Čekat ću u autu. Moram razgovarati s tobom. Da. Sad moram ići. Još je-
danput ti hvala. Hvala ti.
Ponovno smo sjeli objedovati, sudruzi u ropstvu, teški od osjećaja krivnje, is-
crpljeni. Hamid nas je posluživao, obzirno, u posvemašnjoj tišini. Je li znao što nas
obojicu muči? Nemoguće bijaše pročitati bilo što na tomu blagom, rošavom licu, u
onome jedinom škiljavom oku.
* * * *
XI.
Bilo je već omrklo kad sam na trgu Muhameda Alija otpustio taksi i krenuo prema
Nimrodovu uredu u pomoćnom odjelu Prefekture. Još sam bio ošamućen obratom
događaja, pritisnut teretom stravičnih mogućnosti što su se nametale mašti - opome-
nama i prijetnjama posljednjih nekoliko mjeseci tijekom kojih sam živio samo za
jednu osobu - za Justinu. Gorio sam od nestrpljenja da je ponovno vidim.
Izlozi su već bili osvijetljeni, a mjenjačnice pune francuskih mornara koji su svoje
franke pretvarali u hranu i vino, svilu, žene, dječake ili opijum - u sve vrste razumlji-
va zaborava. Nimrodov ured bio je na kraju sive, starinske zgrade, podalje od ceste.
Zgrada se sada doimala napušteno, puna praznih hodnika i otvorenih ureda. Koraci
305
su mi, stružući, odjekivali u tišini dok sam prolazio kraj prazne vratarnice i otvorenih
soba. Svi službenici bih su već u šest otišli s posla. Neobično bijaše slobodno se kre-
tati policijskom zgradom. Na kraju trećega dugačkog hodnika dospio sam do Nimro-
dovih vrata i pokucao. Unutra čuli su se glasovi. Ured je bio prostrana, dapače veleb-
na prostorija, kakva i dolikuje njegovu činu, s prozorima što su gledali na prazno
dvorište u kojemu je nekoliko kokošiju povazdan kvocalo i kljucalo po osušenu bla-
tu. Posred dvorišta stajala je osamljena dronjava palma, dajući tanahnu hladovinu za
ljetne žege.
Kako se iznutra nitko nije odazivao, otvorio sam vrata, zakoraknuo u sobu i - stao
kao ukopan, jer je blještavi snop svjetlosti u tami davao naslutiti projekciju - filma.
No, zapravo je to bio samo veliki epidijaskop što je na suprotni zid bacao jarke, uve-
ćane odbljeske fotografija koje je Nimrod vlastitom rukom umetao u stroj, jednu po
jednu, iz omotnice. Zaslijepljen, koraknuo sam naprijed i u svjetlucavoj polutami
oko epidijaskopa razabrao profile Balthazara i Keatsa, jarko osvijetljene snažnom ža-
ruljom.
- Dobro - reče Nimrod, napola se okrene, doda: - Sjedni - i rastreseno gurne stolac
prema meni. Keats mi dobaci zagonetni, samozadovoljan, uzbuđen smiješak. Fo-
tografije što su ih onako pozorno proučavali bile su Keatsove snimke s Cervonijeva
plesa. Gledajući ih, uvećane, imao sam dojam da gledam niz grotesknih fresaka što
zabljesnu na bijelome zidu i potom iščeznu. - Pogledaj, možda ćeš nam pomoći da ga
prepoznamo - reče Nimrod, a ja sjedoh i poslušno okrenuh lice prema snopu
svjetlosti u kojemu su titrale sjene dvanaestak redovnika u mahnitu plesu. - Nemoj
tu - reče Keats. Bijelo magnezijsko svjetlo već je plamenom lizalo orise zakrabulje-
nih spodoba.
Uvećane do tako divovskih razmjera, slike kao da su najavljivale nekakav novi
stil u umjetnosti, jeziviji od ma čega što je mogla zamisliti Goyina mašta. Bila je to
neka posve nova ikonografija - prizori slikani dimom i bljescima munja. Nimrod je
sporo mijenjao fotografije i na svakoj bi se podulje zadržao. - Što kažete? - zapitao bi
prije nego bi nam prikazao novu povećanu presliku stvarnoga života. - Što kažete?
Uzalud! Nikoga na njima nismo mogli prepoznati. Bilo ih je ukupno osam - osam
jezovitih, sablasnih uprizorenja svetkovine smrti, satirsko-redovničkog slavlja u
kakvoj srednjovjekovnoj kripti, a svaka - činilo se - oblikovana maštom de Sade-
ovom! - To je ona s prstenom - reče Balthazar kada se pojavi peta, zatitravši na zidu
pred našim očima. Skupina zakrabuljenih spodoba koje su se - s rukom u ruci - njiha-
le u pomamnu plesu, lelujala nam je pred očima, bez lica, bez izraza, kao u sipe ili
nekih drugih grotesknih čudovišta što ponekad vrebaju iz mračnih dubina. Oči su
im bile tek prorezi lišeni izražaja, a veselost travestija svega što je ljudsko. Tako se,
znači, ponašaju inkvizitori kad nisu na dužnosti! Keats očajnički uzdahne. Ruka jed-
ne počivala je na podlaktici druge crnoodjevene spodobe. A na prstu jedva ra-
306
zaznatljivi bijeli odbljesak, trag - možda - Justinina zlosretna prstena. Nimrod poče
opisivati sliku, potanko, hladno, kao da očitava manometar. - Pet krabulja... negdje
kraj šanka, vidi se rub... Ali ona ruka? Je li to de Brunelova ruka? Što ti misliš? -
Zagledao sam se u nju. - Moguće je - rekoh. - Justine nosi prsten na drugome prstu.
- Ha! - pobjednički vikne Nimrod i pridoda: - To je važno znati.
Da, ali tko se krio u onima drugim spodobama, blještavom svjetlošću onako nena-
dano otetim ništavilu? Zurili smo u njih, a one su nam kroz baršunske proreze, kao
snajperi, odvraćale ravnodušnim pogledima.
- Ništa od toga - napokon će Balthazar, uzdahnuvši, a Nimrod isključi brentavi
stroj. Nakon trenutka tame sobu preplavi obična električna svjetlost. Na pisaćem sto-
lu hrpa strojem ispisanih papira; nedvojbeno su čekali njegov potpis - za procès-
verbal. Na četvrtastom komadu sive svile ležalo je nekoliko predmeta što su nam se
odnedavno uporno vrzmali po glavi: dugačka igla za šešir ukrašena neukusnim pla-
vim kamenom i bjelokosni prsten moje ljubovce koji ni pogledati nisam mogao bez
boli.
- Potpiši - reče Nimrod i pokaže mi list papira - kad pročitaš svoju kopiju, hoćeš
li? - Nakašlje se, prekrivši usta rukom, pa tiše doda: - A prsten možeš uzeti.
Balthazar mi pruži prsten. Bio je hladan i lagano posut praškom za otiske prstiju.
Obrisao sam ga o kravatu i stavio u džep za uru. - Hvala - rekoh i sjedoh za stol da
pročitam policijski obrazac, a ostali pripališe cigarete i počnu tiho razgovarati. Uz
listove papira ispisane strojopisom ležao je još jedan list, ispisan nemirnim, neupe-
čatljivim rukopisom generala Cervonija. Bio je to popis s imenima gostiju na kra-
buljnome plesu, popis što još odjekuje prelijepom glazbom imenâ onih koje bijah to-
liko zavolio, imenâ Aleksandrijaca. Poslušaj:
Pia dei Tolomei, Benedict Dangeau, Dante Borromeo, pukovnik Neguib, Toto de
Brunei, Wilmot Pierrefeu, Mehmet Adm, Pozzo di Borgo, Hasan-paša Ahmed,
Delphine de Francueil, Džambulat beg, Athena Trasha, Haddad Fahmi Amin, Gaston
Phipps, Pierre Balbz, Jacques de Guéry, grof Banubula, Onoufrios Papas, Dmitrij
Randidi, Paul Capodistria, Claude Amaril, Nessim Hosnani, Tony Umbada,
Baldassaro Trivizani, Gilda Ambron...
Mrmljao sam ta imena čitajući popis, a u glavi svakome imenu dodavao riječ
»ubojica«, tek toliko da vidim zvuči li uvjerljivo. Tek kada sam došao do Nessimova
imena, zastao sam i podigao pogled prema mračnome zidu - bacio, da tako kažem,
zamišljenu njegovu sliku na zid, kako bih je proučio, pomno kao i ostale. U duhu, još
sam vidio izraz njegova lica u trenutku kada sam mu pomagao sjesti u veliki automo-
bil - izraz neke čudne, vragolaste smirenosti, kao u čovjeka koji se - nakon velikog
utroška energije - opustio.
307
* * * *
308
ČETVRTI DIO
XII.
Usprkos godišnjem dobu gradsko priobalje bilo je veselo od svjetlosti - dugački

strmi obrisi Grande Cornichea što se u blagom padu stapaju s niskim obzorjem; tisu-
ću osvijetljenih prozora iza kojih, poput blistave tropske ribe, sjede građani
europskoga grada za ulaštenim stolovima krcatim čašama trišlje, anisa ili rakije. Dok
sam ih promatrao, spopala me glad (bio sam slabo objedovao), a kako sam imao
nešto vremena prije sastanka s Justinom, ušao sam u blještavo osvijetljenu »Dija-
mantnu Sutru«, naručio sendvič i čašu whiskeya.
Kao uvijek kada burna vanjska zbivanja poremete osjećajni raspored stvari, po-
novno sam počeo gledati grad novim očima - proučavati oblike i obrise što ih stvara-
ju ljudska bića, ispitivati ih s odmakom entomologa koji proučava dotad nepoznatu
vrstu kukca. Kakva je to rasa? Svaki njezin pripadnik zaokupljen je rješavanjem
vlastitih briga, ljubavi, mržnja i strahova. Jedna žena broji novac na staklenom stolu,
neki starac hrani psa, Arapin sa crvenim fesom navlači zavjese.
Mirisni dim sukljao je iz malih mornarskih krčmi na rivi, gdje se željezni ražnjevi
puni dobro začinjenih iznutrica jednolično okreću amo-tamo; nadimao poklopce
blistavih bakrenih kotlova, širio vruću paru s mirisom liganja, sipa i golubova. Tu se
pije iz plavih kositrenih vrčeva, a jede prstima, kao što je i danas običaj na Kiklad-
skim otocima.
Uzeo sam trošnu kočiju, truckao se u njoj uzduž jecajućeg mora prema »Aurori«,
upijao tamu, obuzet osjećajima kajanja i strepnje, toliko neuhvatljivim da su se opi-
rali svakoj analizi, ali sam duboko u sebi (kao žabac pod hladnim kamenom, pod
plaštom noći) još ćutio vrutke užasa pri pomisli da bi Justinu mogla ugroziti ljubav
što smo je »gajili jedno prema drugome«. Premetao sam tu misao u glavi, kao uznik
309
koji nasrće na vrata što mu priječe put k izbavljenju iz nepodnošljiva ropstva, i

nastojao smisliti izlaz iz neprilike što je lako mogla završiti njezinom i mojom
smrću.
Veliki automobil čekao me parkiran podalje od ceste, u mraku pod stablima
trišlje. Ona mi šutke otvori vrata, a ja uđoh, kao začaran - strahom.
- No - napokon izusti i tiho zastenje od olakšanja, pa mi utone u naručaj i pritisne
tople usne na moje. - Jesi li bio? Je li gotovo?
- Jest.
Pritisne kvačilo; prednji kotači stanu mrviti šljunak, a auto zaroni u biserni
sumrak i obalnom cestom krene prema rubu pustinje. Proučavao sam njezin oštri se-
mitski profil u paperjastoj svjetlosti farova što se odražavala s predmeta uz cestu. Taj
profil nedvojbeno je pripadao gradu koji je sada poput niza simbola promicao kraj
nas - minareti, golubovi, kipovi, brodovi, deve i palme; profil što je živio u heraldič-
koj vezi s ogoljelim krajolikom oko sebe - s onim uvalama velikoga jezera - i prista-
jao mu, savršeno, kao Sfinga pustinji.
- Moj prsten - reče. - Donio si ga?
- Jesam. - Još jednom ga obrisah kravatom i ponovno nataknuh na pravi njegov
prst. Zatim, i ne htijući, rekoh: - Justine, što će biti s nama?
Ona mi uputi divlji, mrk pogled, kao beduinka, a zatim se toplo osmjehne. -
Zašto?
- Pa zar ne shvaćaš? Morat ćemo prekinuti. Ne podnosim misao da bi ti se moglo
nešto dogoditi... Možda bih morao poći Nessimu i reći mu... - Što? Nisam znao.
- Ne - protisne - ne. Ti to ne bi mogao. Ti si Anglosas... ne bi mogao tek tako
prekršiti zakon, bi li? Nisi ti kao mi. Osim toga, Nessimu ne možeš reći ništa što on
već ne nagađa, a možda i zna... Mili - položi toplu ruku na moju - pričekaj... voli, to
je jedino važno... pa ćemo vidjeti.
Dok sada opisujem ovaj prizor, sa zaprepaštenjem shvaćam da je ona već tada u
sebi nosila (nevidljivu, kao već zametnuti fetus djeteta) Pursewardenovu smrt: da su
joj cjelovi bili upućeni mrtvom licu moga prijatelja - posmrtnoj maski pisca koji je
nije volio, koji ju je čak prezirao. Ali ljubav je zloduh, pa me ne bi čudilo da je nje-
gova smrt, čudnim nekim obratom, zapravo obogatila našu vezu, ispunila je obmana-
ma kakvima se hrani ženska mašta - začinom tajnih užitaka i nevjera što su neraz-
dvojni dio svakoga ljudskog odnosa.
Ah, što se imam žaliti? Čak i ta polu-ljubav ispunjala mi je srce do presitosti. Ako
se itko imao razloga žaliti, onda je to bila Justine. Teško je to protumačiti. Je li već
tada planirala pobjeći iz Aleksandrije? »Moć žene je tolika«, piše Pursewarden, »da
jedan jedini poljubac može promijeniti muškarčev život, preobratiti ga...« ah čemu i
310
dalje pričati o tome? Bio sam sretan što sjedim uz nju, što ćutim toplinu ruke koja je
počivala u mojoj.
Modra noć bila je ledenobijela od zvijezda, a budna pustinja širila oko nas ču-
desne svoje amfiteatre nalik na prazne odaje u velikom dvorcu od oblaka. Mjesec je
te noći kasnio i bio blijed, zrak nepomičan, dine izrezbarene vjetrom. - O čemu
razmišljaš? - upita moja draga.
O čemu sam razmišljao? O ulomku iz Prokla, koji kaže da je Orfej vladao sre-
brnom rasom, to jest onima koji življahu »srebrni« život; o ploči Balthazarova kami-
na, prepunoj napravama za čišćenje lula i drvenim indijskim majmunima koji niti
vide, niti govore, niti čuju zlo; o magičnom Pitagorinom pentagramu iznad njih. O
čemu još? O fetusu u navoštenoj omotnici, o skakavcu šćućurenu u pšeničnom klasu,
o Arapinu koji izgovara poslovicu što mi je odjekivala u glavi. »Sjećanje čovjeka
staro je kao i nesreća.« O prepelicama iz provaljene krletke, što su se rasule po
tlu, lagano, kao medna mrlja, ne znajući da mogu pobjeći. O mirisu perzijskog jorgo-
vana na sajmištu miomirisa.
- Prije tisuću i četristo godina - glasno rekoh - Vega u Liri bila je zvijezda Sje-
vernjača. Gledaj gdje sada blista.
Ljubljena glava s onim duboko usađenima, mrkim očima okrene se, a ja ponovno
ugledah dugačke korablje nadomak Farosu, plimno more, minarete blještave od rose;
začuh zov slijepoga hodže koji dozivlje glasom krtice zablještene sunčevom
svjetlošću; topot deva na putu prema sajmišnom slavlju. Vidjeh Arapkinju: priprema
mi postelju, tapše jastuke sve dok se ne napuhnu kao bjelanjak pod mlatom; a ulo-
mak iz Pursewardenove knjige kaže: »Gledali su se, svjesni da nemaju ni mladosti ni
snage kojima bi mogli spriječiti rastanak.« Kad je Melissa zatrudnjela s Nessimom,
Amaril nije mogao obaviti pobačaj, premda je Nessim to htio, zbog Melissine bolesti
i slaba srca. - Mogla bi umrijeti - rekao je, a Nessim je kratko kimnuo i dohvatio ka-
put. Ali ona tada nije umrla, rodila je dijete...
Justine na grčkom citira nešto što ne prepoznajem:
Pržina, divlje ruže i bijele stijene

Uz Aleksandriju, putokazi mornaru,
Sprudovi što se osipaju i toče
Pijesak u vodu, vodu u sitni pijesak,
A nikada u vino mog progonstva
Što boji zrak kroz koji se i toči;
I neki glas što um obuzima
311
Arapskom pjesmom: »Brod što nema jedra,

Nalik je ženi koja nema grudi.« Tek to,
I samo to.
Hodali smo s rukom u ruci po mekima pješčanim dinama, nespretno kao kukci, dok
nismo došli do Tapozirisa i njegove gomile razrušenih stupova, kapitela, i drevnih,
vremenom izjedenih morekaza. (»Tragovi osjećaja«, kaže Coleridge, »mogu postoja-
ti beskrajno dugo u latentnom stanju, i to upravo onim poretkom kakvim su bili
utisnuti.«) Da, ali poredak mašte nije jednak poretku uspomena. Lagani vjetar puhao
je s mora, s grčkog arhipelaga. More je bilo glatko poput ljudskog obraza. Samo na
rubovima bibalo se i uzdisalo. A oni topli cjelovi ostali su ondje, odsječeni od ono-
ga prije i onoga poslije; i traju, sami za sebe, kao prozračni list krhke paprati ili ruži
osušenih među koricama starih knjiga - jedinstveni i neizbrisivi kao uspomene na
grad kojega utjelovljuju i prizivlju: uvojci glazbe sa zaboravljene karnevalske gitare
što odjekuju mračnim ulicama Aleksandrije dokle god traje tišina...
Ne gledam više na sve nas kao na muškarce i žene od krvi, i mesa kao na stvore-
nja otežala od vlastitih nehata prema drugima, od vlastitih ludorija i izdaja, nego kao
na stvorove što su se i ne htijući stopili s ovim mjestom, do pojasa se ukopali u ruše-
vine jednoga grada, natopili se njegovim vrijednostima; vidim ih kao stvorenja o ko-
jima Empedoklo piše: »Odvojeni udovi lutaju, žudeći za sjedinjenjem«, ili, na drugo-
me mjestu: »I tako biva da slatko obuhvaća slatko, a gorko skoči na gorko. Kiselo ki-
selom ode, a toplo toplome hodi.«{124} Svi oni stanovnici su ovoga grada, a postupci
su im izvan domašaja zavjereničke ili urotničke svijesti: Aleksandrijci.
Justine, leži na srušenome stupu kraj Tapozirisa, s tamnom glavom na tami jecave
vode, s uvojkom što ga podižu morski vjetrovi; kaže: - U cijelome engleskom jeziku
samo je jedan izraz koji mi nešto znači, riječi: Time immemorial.{125}
Kako se dalekom doima ta zaboravljena večer kad je gledam kroz izobličujuće
zaslone sjećanja. Koliko smo još svi morali proživjeti kako bismo dočekali dan veli-
kog lova na patke, koji je onako neočekivano, nepogrešivo, ubrzao završni obrat - i
nestanak same Justine. Ali sve to pripada jednoj drugoj Aleksandriji - onoj koju sam
stvorio u vlastitoj svijesti i koju je veliki Balthazarov pripis, ako ne srušio, a ono
izmijenio do neprepoznatljivosti.
»Jedini način da ostanemo vjerni Vremenu«, piše Balthazar, »jest da ispreplićemo
dijelove zbilje, jer su mogućnosti, u svakom trenutku Vremena, beskrajne u svojoj
mnogostrukosti. Život je čin izbora. Vječito uzdržavanje od prosudbe i vječito bira-
nje.«
Sada, s povoljne točke motrišta na ovome otoku, gledam sva ta zbivanja u njiho-
312
voj dvojnosti, u preplitanju zbilje i mašte, novim očima; a prečitavajući i prerađujući

zbilju u svjetlosti svega što sada znam, sa čuđenjem otkrivam da su se promijenili i
sami moji osjećaji, da su ozrelili, produbili se. Možda je, znači, ipak trebalo razoriti
moju osobnu Aleksandriju (»pravo umjetničko djelo nikad ne razotkriva posve
glatku površinu«); pohranjena u svemu ovome možda leži klica i srž istine - plodo-
uživatelj koje je samo vrijeme - a koja će me, budem li je mogao primiti u sebe,
odvesti malo dalje u potrazi za pravim mojim bićem. Vidjet ćemo.
* * * *
XIII.
»Clea i njezin stari otac; ona ga obožava. Sjedokos, uspravan, s očima punim nekog
divljeg sažaljenja prema mladoj neudanoj božici koju je donio na svijet. Jednom go-
dišnje, na Silvestrovo, plešu u hotelu Cecil, otmjeno, gospodski. On pleše valcer kao
da je igračka na oprugu.« Ove riječi sam već jednom negdje zapisao. One mi u sjeća-
nje dozivaju jedan drugi prizor, drukčiji slijed zbivanja.
Učeni starac sjeda za moj stol. Gaji osobitu sklonost prema meni, ne znam zašto,
ali sa mnom uvijek razgovara s nekom razigranom skromnošću, kao i sada dok sjedi-
mo i gledamo kako se njegova lijepa kći okreće dvoranom u naručju nekog obožava-
telja, ljupka i suzdržana. - Još je tako nalik na školarku, ili na umjetnicu. Večeras je
na kaputu otkrila mrlju od vina, pa je preko plesne haljine zagrnula kabanicu, a usput
pojela karamele što ih je našla u džepovima. Ne znam što bi joj rekla mati, da je živa.
Pijemo, mirno, i promatramo odsjaje raznobojnih žarulja na licima plesača. On
reče: - Osjećam se kao stari svodnik. Uvijek tražim nekoga tko bi je oženio... Toliko
mi je stalo do njezine sreće, nekako... a zapravo je kvarim, jer se miješam..., a opet,
ne mogu se oduprijeti... I miraz sam joj prikupio... peče me taj novac u džepu... Kad
vidim pristalog Engleza kao što ste vi, dođe mi da kažem: »Za ime Boga uzmite je,
čuvajte... Nije mi bilo lako odgajati je bez majke. Ha? Nema veće budale od stare
budale.« - I ukočenim korakom kreće prema šanku, smiješeći se.
Uskoro prilazi nam Clea, sjeda kraj mene u separeu. Hladi se lepezom, nasmiješe-
na. - Četvrt do ponoći. Pepeljuga sirotica, mora odvesti oca kući prije negoli otkuca
ponoć, jer će inače ostati bez svoga najljepšeg sna.
Razgovaramo o Amaru, kojemu je toga poslijepodneva završeno suđenje za
ubojstvo de Brunela, a oslobodili su ga zbog nedostatka neposrednih dokaza.
- Znam - tiho će Clea. - I drago mi je. To mi je uštedjelo crise de conscience.{126}
313
Ne bih znala što ću da su ga osudili. Vidiš, znam da nije počinio ubojstvo. Kako to
znam?' Pa, jer znam, dragi moj, tko je ubio i zašto... - Žmirnula je onim prekrasnim
očima i nastavila. - Prava aleksandrijska priča - da ti je ispričam? Ali samo ako ćeš je
zadržati u tajnosti. Obećaješ? Pokopaj je sa starom godinom - sa svim našim nedaća-
ma i ludorijama. Mora da su ti se već popele navrh glave, zar nisu? Dobro. Slušaj.
One pokladne noći ležala sam u krevetu i razmišljala o jednoj slici - o velikom
portretu Justine. Nešto na njemu nije bilo u redu, a nisam znala što. Činilo mi se da
su to ruke - one tamne, lijepo oblikovane ruke. Bila sam ih prilično točno naslikala,
ali, eto, nešto u kompoziciji nije valjalo, pa me to počelo mučiti upravo te večeri -
mjesecima nakon što sam ga dovršila. Ne znam zašto. Najednom sam pomislila:
»Moram razmisliti o tim rukama«, dovukla portret iz atelijera u sobu, i postavila
ga uza zid. No, uzalud; provela sam cijelu večer pušeći pred njim, skicirajući ruke u
raznim položajima, po sjećanju. Pomislila sam nekako da bi krivac mogao biti onaj
grozni bizantski prsten na njenoj ruci. U svakom slučaju, nije bilo nikakve koristi od
svega toga razmišljanja, pa sam se oko ponoći vratila u postelju i ležala pušeći, s
mačkom koja mi je spavala kraj nogu.
Ulicom su povremeno prolazila društvanca, pjevala i smijala se, ali se gradska
buka pomalo smirivala; bilo je već kasno.
Najednom, u tišini, odjekne bat koraka. Netko je trčao glavom bez obzira. Nikad
nisam čula da netko trči tako brzim, tako lakim korakom. Samo opasnost, strah ili
neprilika mogu nagnati čovjeka na tako luđački trk, pomislila sam, osluškujući. Ko-
raci su sada odjekivali Ulicom Fuad, istom vratolomnom brzinom, a zatim skrenuli u
Ulicu sv. Sabe. Postajali su sve bučniji. Prešli su ulicu, zastali, a zatim se vratili na
moju stranu ulice. Tada je odjeknula divljačka zvonjava na mojim vratima.
Sjela sam, iznenađena, uključila svjetiljku i pogledala na sat. Tko bi mogao biti u
to doba? Dok sam tako sjedila, oklijevajući, zvonce se ponovno oglasi: dugo, dva
puta. E, sad, električni prekidač na ulaznim vratima isključuje se u ponoć, pa mi nije
bilo druge nego sići i pogledati tko je. Ogrnula sam kućnu haljinu, tutnula onaj moj
mali revolver u džep, i sišla pogledati. Kroz staklenu pregradu na vratima nazirala se
neka sjenka, ali je staklo bilo predebelo, pa ništa nisam vidjela. Morala sam otvori-
ti vrata. Malko sam ustuknula. - »Tko je?«
Ugledala sam nekog čovjeka: skutrio se u dovratku kao slijepi miš. Teško je di-
sao, vidjela sam kako mu se grudi nadimlju, ali nije davao glasa od sebe. Na sebi je
imao domino, ali je kapuljaču bio skinuo s glave, pa sam mu u svjetlosti ulične svje-
tiljke ugledala lice. Na trenutak sam se, naravno, sledila od straha. A on: zaljulja se
kao da će pasti u nesvijest. Trebalo mi je desetak sekundi da shvatim čije je to ružno
lice s grozno velikom zečjom usnom. Osjetila sam veliko olakšanje; po nogama su
mi prošli žmarci. Znaš tko je to bio? Kosa mu je bila slijepljena znojem, a oči su mu
u onoj sablasnoj svjetlosti goleme - plave, kao u djeteta. Shvatila sam da je to onaj
314
čudni Nessimov brat - onaj koji se rijetko pokazuje, Narouz Hosnani. »Dobro me
služi pamćenje«, pomislila sam, jer sam ga se sjećala, maglovito, iz doba kad me
Nessim vodio na jahanje po imanju Hosnanijevih. Možeš zamisliti kako mi je bilo
vidjeti ga takvoga, iznebuha, usred noći.
Nisam znala što bih rekla. Pokušavao je nešto izgovoriti, ali ga riječi nisu služile.
Činilo se da su mu se dvije rečenice ukliještile u mozgu, kao streljivo u cijevi, pa
jedna drugoj ne dopušta proći. Naginjao se prema meni kao da gubi ravnotežu, a
ruke su mu visjele gotovo do ispod koljena, kao u majmuna. Tada mi grakne nešto u
lice. Nemoj se smijati! Bilo je stravično. A onda duboko uzdahne, mukom natjera
mišiće na posluh i piskavim marionetskim glasom reče: »Došao sam vam reći da vas
volim jer sam ubio Justinu.« Na trenutak sam pomislila da me zafrkava. »Što?« pro-
mucala sam. Ponovio je ono, još tišim glasom, šapatom, ali mehanički, kao dijete
koje ponavlja pjesmicu: »Došao sam vam reći da vas volim jer sam ubio Justinu.«
Zatim dubokim glasom doda: »O, Clea, kad biste samo znali kakva je to smrtna
muka.« Počeo je jecati i pao ničice, u predsoblju, dohvatio mi skut kućne haljine,
sagnuo glavu; niz obraze tekle su mu suze.
Nisam znala što bih. Zgranuta i zgađena u isti mah, nisam ipak mogla a da se ne
smilim nad njim. Svako malo bi zajecao tiho, hrapavo - kao deva ili možda neka
grozna igračka na navijanje. Nikad nisam ni čula ni vidjela nešto takvo. Drhtao je,
osjećala sam to preko skuta haljine što ga je držao između dva prsta.
»Ustanite«, napokon sam rekla, a on podigne glavu i zakriješti: »Nisam to htio
učiniti, kunem se. Omaklo mi se prije nego što sam uspio razmisliti. Dodirivala me
rukom, Clea, nudila mi se. Užasno. Nessimova zakonita žena.«
Nisam znala što bih iz svega toga zaključila. Je li ozlijedio Justinu? »Dođite
gore«, kazala sam, stežući revolver, jer mu je izraz lica bio upravo zastrašujući.
»Ustanite sada.« Smjesta je ustao, poslušno, i krenuo za mnom po stubištu, ali se
svom težinom oslanjao o zid i mrmljao nešto nevezano sebi u bradu, Justinino ime,
mislim, premda je zvučalo više kao »Justicija«.
»Uđite, telefonirat ću«, rekoh, a on krene za mnom polako, zaslijepljen svjetlošću.
Na trenutak zastane kraj vrata, žmirkajući, a onda ugleda portret i krikne: »Lisica ži-
dovska, život mi je izjela«, pa se nekoliko puta udari šakom po bedrima. Zatim
prekrije lice rukama i počne duboko disati. Stajali smo tako, licem u lice, a ja sam
razmišljala što bih. Znala sam da su svi na plesu kod Cervonijevih. Nazvat ću ih, da
vidim koliko je ta priča istinita.
Narouz u međuvremenu razdvoji prste i krišom me pogleda. »Samo sam vam do-
šao reći da vas volim, prije nego što se predam bratu«, protisne i raširi ruke, kao
očajnik. »To je sve.«
Kako je ljubav nepravedna, kako ogavna! Eto, mene već bogzna koliko dugo voli
315
taj stvor - ne mogu reći bližnji - a ja nisam znala ni da postoji. Svaki moj nesvjesni
dah za njega je svojevrsna patnja, a ja toga nisam bila svjesna. Kako može doći i do
takve nesreće? Morat ćeš u svojim razmišljanjima naći mjesta i za takvu vrstu ljuba-
vi. Bila sam bijesna, zgađena i povrijeđena, sve u isti mah. Pomislih da bih mu se
morala ispričati, a opet, vrijeđala me nametljivost te ljubavi koju nisam od njega tra-
žila.
Narouz je tada, čini se, dobio napadaj vrućice. Cvokotao je zubima, grčio se od
snažne drhtavice. Dala sam mu čašu konjaka. Iskapio ju je, pa onda još jednu, još
veću, Popivši je, polako je sjeo na pod i podvio noge poda se, kao Arapin. »Bolje mi
je, napokon«, šapnuo je, tužno se ogledao i dodao: »Znači, ovdje vi živite. Već godi-
nama želim vidjeti vaš stan. Do sada sam ga samo zamišljao.« Namrštio se, na-
kašljao i zagladio kosu prstima.
Nazvala sam Cervonijev broj i gotovo odmah dobila Nessima. Ispitala, sam ga,
oprezno, i ništa mu nisam rekla. Činilo se da je kod njih sve u redu, premda u tom
trenutku nije mogao naći Justine. Bila je negdje u plesnoj dvorani. Narouz je sve to
slušao razrogačenih očiju, s nevjericom. »Justine se za deset minuta treba sastati s
njima u predvorju. Popijte to i pričekajte da vas nazove. Vidjet ćete da je to samo za-
buna.« Sklopio je oči, kao da se moli.
Sjela sam na kauč nasuprot njemu, ne znajući što bih rekla. »Što se zapravo dogo-
dilo?« zapitala sam ga. Oči mu se najednom suziše, postadoše nepovjerljive. Zatim
uzdahne, objesi glavu i počne šarati prstom po uzorku na sagu. »Nije to za vaše uši«,
šapne, a usne mu zadrhtaše.
Sjedili smo tako, kad on najednom počne govoriti o ljubavi prema meni, ali gla-
som čovjeka koji priča sâm sa sobom. Tada sam osjetila užas što me obuzme kad mi
se tko divi ili me priželjkuje, a ja mu ne mogu uzvratiti osjećaje. A i stidjela sam se,
nekako, gledajući to surovo, suzno lice, jer nisam osjećala ni trunka sućuti. Sjedio je
na podu kao neki veliki žabac i brbljao, kao troglodit iz dječjih priča. Što mi je, k
vragu, bilo činiti? »A gdje ste vi mene vidjeli?« upitala sam ga. Vidio me samo tri
puta u životu, ali bi noću često prošao ulicom, gledao gori li svjetlo u mom stanu.
Promrsila sam neku psovku. Kako je to nepravedno! Ta, ničim nisam zaslužila tu
smiješnu strast.
Napokon me telefon izbavio iz neprilike: zazvonio je, a on, začuvši promukli glas
žene koju je tobože ubio, počne drhtati. Kod Cervonijevih je sve u redu, ples je još u
punom jeku, a ona je dobro i sprema se kući, s Nessimom. Dok sam se pozdravljala s
njima, osjetila sam kako mi steže papuče i zahvalno ih cjeliva. »Hvala vam. Hvala
vam«, neprestance je ponavljao.
»Hajde. Ustanite. Vrijeme je da pođete kući.« Bila sam već smrtno umorna.
Savjetovala sam mu da pođe kući i da nikome ne povjerava svoju priču. »Možda ste
316
sve to izmislili«, rekoh a on mi dobaci umoran ali vedar osmjeh.

Silazio je stubištem ispred mene, sporim, teškim korakom, još vidno potresen
onim što je doživio, ali je napadaj bio minuo. Otvorila sam vrata, a on mi tada po-
novno, zbrkanim riječima, pokuša izraziti ljubav i zahvalnost. Dograbi mi ruke i uze
ih cjelivati velikim mokrim dlakavim poljupcima. Fuj! I sada ih još osjećam na sebi.
A onda, prije nego zakorači u noć, osmjehne se i šapne: »Clea, ovo je najsretniji dan
u mome životu, jer sam vas vidio i dodirnuo i vidio vašu sobicu.«
Clea je pijuckala i kimala glavom, zagledana u daljinu, sa sjetnim osmjehom na
licu. Zatim pogleda tamnopute ruke i lako zadrhti. - Uh - oni poljupci - poluglasno
reče i počne nehotice trljati ruke o crveni pliš naslonjača, kao da će time zauvijek
obrisati poljupce, istisnuti uspomenu na njih.
Tada orkestar zasvira Paul Jonesa (možda upravo onu pjesmu što su je svirali
kada je Arnauti upoznao Justinu?); iz srca tame počne se još jednom lepezasto poma-
ljati toplo osvijetljena galerija lica (sjaj puti, tkanina i dragulja u velikoj plesnoj dvo-
rani, gdje su u drhtavim zrcalima listale palme); stade sipiti kroz prozore u puste
gradske perivoje i na ceste gdje je strpljivo čekala mjesečina i oporom svjetlošću
mreškala nemirnu vodu u vanjskom dijelu luke, - Dođi - reče Clea - zašto ti nikada
ne sudjeluješ u ovakvim prilikama? Zašto ti je milije sjediti po strani i proučavati
nas?
Ali ja sam, motreći ta ljupka lica što su se zibala u bljeskanju dragulja i šuštanju
svile, razmišljao o Aleksandrijcima za koje je takva raskoš doživljaja samo još jedno
usputno iskustvo u zbiru bezgranična znanja što im ga donosi zamor od svijeta.
Okretali smo se dvoranom u krug, u krug; žene su nesvjesno slijedile putanje zvi-
jezda i hod Zemlje po svemirskoj orbiti, kad najednom - kao najava rata, kao dijete
istisnuto iz utrobe - zavlada tišina, a jedan glas vikne: »Promijenite partnere, mo-
lim.« Svjetlost počne bljeskati, prelijevajući se u svim bojama. Zaustavi se na gri-
miznoj i - valcer otpoče. Na rubu tamnoga kruga na tren ugledah Nessima i Justinu
kako plešu, smješkajući se jedno drugome u oči. Onu lijepu ruku na njegovom rame-
nu još je krasio veliki prsten iz groba mladoga Bizantinca. Život je kratak, umjetnost
traje.
Otac je plesao s Cleom, uspravan, sretan, kao mišić na navijanje; ljubio onu nada-
renu ruku koju su one davne zaboravljene večeri bili obasuli neprizivani Narouzovi
poljupci. Kći je ocu bliskija od žene.
»U početku« piše Pursewarden »htjeli bismo ljubavlju popuniti vlastitu prazninu,
pa nakratko uživamo u prividu potpunosti. Ali to je samo privid. Jer ta čudna zvjerka
koja će nas - mislili smo - pripojiti tijelu svijeta, uspijeva nas na kraju posve odvojiti
od njega. Ljubav sjedinjuje i razdvaja. Kako bismo inače rasli?«
Zaista, kako? Ali, s osjećajem olakšanja što sam opet ostao bez društva, ja sam se
317
već, pipajući, probijao prema svome mračnom kutu, gdje su stolci plesača stajali
prazni kao klasje jalova žita.
XIV.
U rano ljeto dobio sam od Clee pismo kojim lijepo možemo završiti ovaj kratki spo-
men na Aleksandriju. Stiglo je iznenada.
Taškent, Sirija
Tvoje pismo, tako neočekivano nakon šutnje što je, bojala sam se, mogla potrajati
do kraja života, pratilo me iz Perzije do ove kućice podignute visoko na obronku bre-
žuljka, među cedrovima i borovima. Unajmila sam je na nekoliko mjeseci, kako bih
okušala ruku na ovom čudesnom gorju - na stijenju iz kojega izbija pitka voda i sre-
dozemno cvijeće. Grlice danju a slavuji noću. Kakvo olakšanje nakon one prašine!
Koliko je već vremena prošlo? Ah, dragi moj prijatelju, malo sam zadrhtala dok
sam otvarala omotnicu. Zašto? Bojala sam se da bi me ono što mi imaš reći moglo
odvući natrag, za kosu, na stara mjesta i u davno napuštene prizore; na stare postaje
i boravišta što su pripadala onoj aleksandrijskoj Clei koju si nekoć poznavao, a ne
više meni ili barem ne potpuno. Promijenila sam se. Na svijet proviruje nova žena,
nova slikarica, još pomalo mekana i osjetljiva kao rogovi u puža - ali nova. Nas sada
dijeli cijeli jedan novi svijet iskustva... Ali ti to nisi mogao znati. Ta kako bi! Bio bi
možda nastavio pisati Clei, staroj Clei, a što bih ti ja na to mogla odgovoriti? Tvo-
je sam pismo namjerno pročitala tek večeras. Dirnulo me, pa odgovoriti moram: i
stoga evo ga - pismo što ću ga pisati s prekidima, u predahu između slikanja, ili
navečer, kad potpalim vatru i pripravim večeru. Danas je povoljan dan za početak,
jer pada kiša: gorje je natopljeno njezinom tišinom i hukom nabujalih izvora. Stabla
su oživjela od divovskih puževa.
A tebe, kažeš, muči Balthazar svojima neugodnim otkrićima? Nisam sigurna da
mu dajem za pravo. Ona bi mogla biti od koristi tebi, ali posve sigurno ne tvojoj
knjizi, ili knjigama, koje sve nas, nužno - rekla bih - dovode u posve osobit položaj u
odnosu na zbilju. Hoću reći kao »likove«, a ne kao žive osobe. Je li tako? Pitaš me
zašto ti nikad nisam ispričala ni desetinu onoga što sada znaš. Zato što to ljudi nika-
da ne čine, znaš, nikada. Kada se nađemo u ulozi promatrača, na jednakoj udalje-
nosti između dvoje prijatelja ili ljubavnika, vazda smo razapeti prijateljskom željom
za posredovanjem, htjeli bismo se umiješati, ali se nikada ne umiješamo. I to je do-
bro. Kako sam ti mogla pričati o onome što sam znala o Justini ili, ako ćemo pravo,
o onome što sam mislila o tvome zapostavljanju Melisse? Naprosto nisam mogla,
318
zbog naklonosti prema vama, svima troma. A ljubav je, pak, tako paradoksalna
zvjerka i toliko sama sebi dovoljna da je posredovanje izvanjske istine ne bi bilo
bogznakako izmijenilo. Sigurna sam da ćeš sada, propitaš li osjećaje, uvidjeti da vo-
liš Justinu - više - upravo zato što te izigrala! Drolja je prava muškarčeva draga,
kako sam ti jednom kazala, a mi smo rođeni da volimo one koji nam nanose najvi-
še boli. Zar nemam pravo? Osim toga, moja ljubav prema tebi prebivala je na dru-
gome mjestu. Bila sam ljubomorna na tebe kao na pisca, i kao pisca te željela za
sebe, a time sam te i zadržala. Razumiješ li?
Sada ti ni na koji način ne mogu pomoći - to jest ne mogu pomoći tvojoj knjizi.
Morat ćeš zanemariti podatke što ti ih je Balthazar onako zlobno podmetnuo, ili pak
»preraditi zbilju«, kao što sam kažeš.
A kažeš da si bio nepravedan prema Pursewardenu; da, ali to nije važno. I on je
bio nepravedan prema tebi. Kao pisci, bili ste jedan drugome strani, ali ste se dodiri-
vali u meni! Žao mi je samo što nije dospio dovršiti posljednju knjigu svoga djela
Bog je humorist, kao što je kanio. To je gubitak, ali ne umanjuje ostala njegova
postignuća. Ti ćeš, osjećam, uskoro dosegnuti jednaku razinu umijeća - možda
zahvaljujući ovom našemu ukletom gradu, Aleksandriji, kojoj najviše pripadamo
kada je najviše mrzimo. Uzgred, imam Purswardenovo pismo o njegovoj zagubljenoj
knjizi, i već godinama ga nosim sa sobom, među rukopisima, kao da je amajlija. Ono
mi pomaže kad ga hoću prizvati u sjećanje kao čovjeka, ali i kada sebi hoću udahnu-
ti hrabrosti, kada me obuzme malodušnost zbog slikanja. (Moram poći u selo po
jaja. Večeras ću ti prepisati to pismo.)
Kasnije: Evo pisma o kojemu sam ti pričala, oštro je i zamršeno, ako hoćeš, ali
tipično za našeg prijatelja. Nemoj previše k srcu uzimati njegove primjedbe na tvoj
račun. Divio ti se i vjerovao u tebe - jednom mi je to i rekao. Možda je lagao. Svejed-
no.
Hotel »Lešinarska gora«
Aleksandrija
Draga moja Clea,
Iznenađen sam i ushićen što me dočekalo tvoje pismo. Hvala ti, dobrostiva čitate-
ljice - ne na pokudi ili hvali (klonimo se koliko jedne toliko i druge), nego na tome
što postojiš, odana i budna, prava čitateljica onoga između redaka - gdje se i zbiva
svako pravo pisanje! Upravo sam glavom bez obzira pobjegao iz kavane »Al Aktar«,
gdje sam slušao dugačku raspru o »romanu« između staroga Lineamentsa, Keatsa i
Pombala. Po onome što oni govore roman nije sui generis{127} - što je za mene
319
besmisleno kao i Pombalovo uopćavanje u vezi s les femmes, kao da je riječ o poseb-
noj rasi; jer ono što je na kraju krajeva uistinu važno, nisu puki rodbinski odnosi.
No, Lineaments reče da su Iskupljene i Istočni grijeh nove teme i da pisac današnji...
Uh! Pobjegao sam glavom bez obzira, osjećajući se kao pisac prekjučerašnji, ne
želeći kumovati u pripremi takva kolača od blata.
Siguran sam da će stari Lineaments napisati krasan roman o iskonskom grijehu i
postati ono što ja nazivam suck-eggs d’estime{128} (to znači ne ispuniti očekivanja).
Zapravo me pomisao na njegovu buduću slavu bacila u takav očaj da sam poželio
odjuriti u prvi bordel i smjesta okajati svoj iskonski, neoriginalni smisao za grijeh.
Ali bilo je još rano, a k tomu sam osjetio kako vonjam po znoju, jer je dan bio vruć.
Zato sam se vratio u hotel, ne bih li se otuširao i promijenio košulju, te tada zatekao
tvoje pismo. U boci ima još malo džina, a kako ne znam gdje ću biti kasnije večeras,
mislim da ću sjesti i odmah ti početi odgovarati kako najbolje znam, sve do šest sati,
kad počinju otvarati bordele.
Pitanja što mi ih upućuješ, draga moja Clea, upravo su ona što ih ja sebi
postavljam. Moram o njima malo razmisliti prije negoli sredim posljednju knjigu u
kojoj želim spojiti, razriješiti i uskladiti dosad nastale napetosti. Osjećam da joj že-
lim dati potvrdnu notu... ali ne u smislu neke filozofije ili religije. Morala bi imati
oblinu zagrljaja, biti neovisna o riječima kao govor ljubavnika. Morala bi buditi do-
jam da je svijet u kojemu živimo utemeljen u nečemu što je toliko jednostavno da ga
ne možemo nazvati odveć zvučnom riječju »zakon svemira«, ali što je jednako ra-
zumljivo kao, recimo, čin nježnosti, čiste nježnosti, one što postoji u iskonskoj vezi ži-
votinje i biljke, kiše i tla, sjemenke i stabla, čovjeka i Boga. U vezi toliko tananoj da
je lako može narušiti ispitivački duh i conscience{129} u francuskom smislu riječi, koji
dakako imaju vlastita prava i vlastito polje djelovanja. Volio bih o tome djelu misliti
kao o kolijevci u kojoj bi se filozofija mogla uljuljkivati u san, s palcem u ustima. Što
kažeš na to? To, u biti, ne bi bio samo opis onoga što nam je najpotrebnije na svijetu,
nego opis njegova stanja - njegova procesa. Zašuti na trenutak i osjetit ćeš da razu-
miješ taj čin nježnosti - ne moć, ne slavu, a pogotovo ne Milosrđe, taj prostački po-
jam stvoren u židovskoj svijesti koja čovjeka ne može zamisliti drukčije nego
kao stvorenje što puzi pod bičem. Ne, jer nježnost na koju ja mislim nema u sebi ni
zrnca milosti! »Zakon samome sebi«, rekli bismo. Dakako, moramo uvijek imati na
umu da se istina svede na polovinu čim je izgovorimo. Ipak, u toj posljednjoj knjizi
moram naglasiti kako za čovjeka ima nade, ima svrhe, unutar granica toga jed-
nostavnog zakona. A čini mi se da će ljudski rod postupno usvajati tu spoznaju ne-
posredovanim prepoznavanjem, a ne razumom, što će mu možda jednoga dana omo-
gućiti da živi u suglasju s tim pojmom - u »bezgraničnoj radosti« u pravom smislu te
320
riječi. Kako bi radost i mogla biti drukčija? Taj novi stvor za kojim tragamo mi,
umjetnici, neće toliko »živjeti« koliko će - kao i samo vrijeme - naprosto »protjeca-
ti«. Dovraga, teško je to izraziti riječima. Možda je ključ svega u smijehu, u Bogu
koji voli zbijati šale? Jer mir u srcu, na kraju krajeva, remete upravo preveć
ozbiljni ljudi svojim prenemaganjima, kao Justine. (Čekaj. Moram si natočiti novu
čašu džina.)
Mislim da nam se bolje kloniti velikih uglastih riječi kao što su Ljepota i Istina.
Imaš li što protiv? Svi smo mi takve budale, takvi slaboumnici kad nam treba živjeti,
a divovi kad izričemo mišljenje o svemiru. Sufflaminandus erat.{130} Ja, kao i ti, imam
dva problema što se međusobno prepliću: umjetnost i život. Pa eto, u životu sam po-
malo kolebljiv, jadan, ali sam u umjetnosti slobodan biti onakvim kakvim bih želio
biti - čovjek koji bi mogao unijeti odlučnosti i sklad u zamrle živote oko sebe. U svo-
joj umjetnosti, zapravo uz njezinu pomoć, želim dosegnuti sebe, odbacujući djelo kao
što zmija odbacuje košuljicu, jer ono nije nimalo važno. Možda je zato pravim pisci-
ma milije kada ih ljudi vole zbog njihova djela nego zbog njih samih - slažeš li se?
Ali to onda pretpostavlja i novi tip žene. A gdje je ta žena?
Ovo su, draga moja Clea, neke od nedoumica tvoga sveznajućeg prijatelja, kla-
sičnoga uma i romantičnog srca, Ludwiga Pursewardena.
Uh! Kasno je, a ulja u svjetiljci još je malo. Moram za večeras prestati pisati ovo
pismo. Možda ću sutra, budem li nakon kupovine imala volje, napisati još malo, a ne
bude li mi se dalo, neću. Mudrače, kako bi lijepo bilo kada bismo mogli razgovara-
ti... Osjećam da u sebi imam cijelu gomilu traktata, neiskorištenih! To je, rekla bih,
možda, jedini stvarni nedostatak samačkoga života: nedostatak posredničke moći
prijateljevih misli koje bismo stavili uz bok vlastitima, da vidimo potvrđuju li se!
Samci se pretvaraju u autokrate, što i moraju, a prosudbe su im ex cathedra{131} po
samoj naravi stvari, što možda i nije baš dobro za njihovo djelo. Ali ti i ja ćemo ba-
rem u tome pogledu biti dobro usklađen par, ti na svome otoku - koji je samo neka
vrsta metafore, kao Descartesova pećnica, zar ne? - a ja u svojoj kolibi iz bajke, u
planinama.
Prošli tjedan ugledala sam nekog čovjeka među drvećem, slikara: srce mi je
počelo lupati kao ludo. Osjetila sam nenadanu sklonost k zaljubljivanju - rasuđujući,
rekla bih, ovako: »Ako sam se povukla ovako daleko od svijeta i upravo na ovome
mjestu naišla na muškarca, mora biti, zar ne, da je to onaj kojemu je suđeno dijeliti
sa mnom ovu samoću. Zar ga na ovo mjesto nije dovela upravo nevidljiva snaga
moje samozatajne čežnje i predodredila ga upravo meni ?« Opasne su to, samoob-
manjujuće igre, što ih sebi priređuje srce, razdirano vječitom željom da bude volje-
no! Balthazar je jednom tvrdio da može izazvati ljubav jednostavnim postupkom,
321
za pokus, naravno. Da može dvjema osobama koje se ne poznaju reći kako ona dru-
ga umire od želje za poznanstvom, jer nikad nije vidjela tako privlačnu osobu, itd.
Tvrdio je kako se ljudi na taj način doista zaljube, nepogrešivo, uvijek. Što ti kažeš?
Bilo kako bilo, mene je moj oprez spasio od mladića koji je, priznajem, bio lijep, a
i prilično bistar, i koji bi mi, mislim, bio dobro došao kao ljubavnik - možda za jedno
ljeto. Ali kad sam vidjela njegove slike osjetila sam kako mi duša tvrdne i snaži se,
iznova se oslobađa. Iz njih pročitala sam cijelu njegovu ličnost, kao što možeš
pročitati rukopis ili lice. Razabrala sam slabosti i siromaštvo srca i volju za nanoše-
njem zla. Zato sam mu odmah rekla zbogom. Siroti momak neprestance je ponavljao:
»Jesam li vas nečim povrijedio, jesam li što rekao?« Što sam mu na to mogla odgo-
voriti - ta što on može učiniti od takvoga grijeha, ništa, osim da ga iživi, da ga islika;
ali za to bi morao postati svjestan njegove prisutnosti u sebi.
Vratila sam se u kolibu, odahnula i zaključala se. Došao je u ponoć i pokušao
otvoriti vrata. Viknula sam: »Odlazite!« Poslušao me. Jutros sam vidjela kako odla-
zi, autobusom, ali mu nisam ni mahnula. Ulovila sam se kako zadovoljno zviždućem,
ne, kako zamalo plešem, dok sam šumom silazila u grad po hranu. Divno je kad nam
pođe za rukom svladati varljivo naše srce. Zatim sam krenula kući i tek što sam pre-
koračila prag, dohvatila sam kist i bacila se na sliku što mi gotovo cijeli mjesec dana
nije išla za rukom; svi putovi bili su jasni, svi odnosi usklađeni. Zagonetna prepre-
ka iščezla je. Tko će mi reći da to nije bilo zahvaljujući našem prijatelju, slikaru, i
ljubavnoj vezi u koju se nisam upustila? Još pjevuckam, pišući ti ove retke...
Kasnije: Nakon što sam još jednom pročitala tvoje pismo, pitam se zašto toliko
govoriš o Pursewardenovoj smrti. Čudi me, jer je to u neku ruku i neukusno. Hoću
reći da ni tebi ni meni nije suditi o toj smrti, zar ne? Sve što možemo reći jest da nje-
gova umjetnost nadvisuje tu ogradu. A ostalo se nas, rekla bih, ne tiče. Valjalo bi
nam štovati ga ne samo kao osobu, nego mu i pomoći - braniti ga od bešćutnika. To
je, na kraju krajeva, samo njegova tajna, jer ono što se nama u njemu činilo
zbiljskim bila je tek ljudska krinka na licu umjetnika (kao u jednoga od njegovih liko-
va, staroga Parra, nepopravljivoga sladostrasnika iz druge knjige, koji je -
shvaćamo na kraju - naslikao spornu fresku Posljednje večere, sjećaš li se?)
Pursewarden je, slično kao Parr, u grob odnio tajnu svoje svagdašnjice, ostavlja-
jući nam samo svoje knjige, da nas opčinjaju, i svoj epitaf, da ga gonetamo: »Ovdje
leži uljez s Istoka.«
Ne. Ne. U smrt umjetnika naprosto ne smijemo dirati. Možemo se samo nasmiješi-
ti i pokloniti.
A što se tiče Scobieja, pravo govoriš. Duboko me potresla Balthazarova vijest da
je pao niz stube u Quismu i ubio se. Da, uzela sam papigu, u kojoj je, uzgred, još
322
dugo obitavao starčev duh. Savršeno točno je oponašala starca kada bi ujutro ustao
i zapjevao ulomak iz »Taissez-vous, petit babouin« (sjećaš li se?), a mogla je čak
oponašati i škripanje starčevih kostiju kada bi ustajao iz postelje. Ali i ta se uspome-
na pomalo izlizala, kao stara ploča, pa ga je oponašala sve rjeđe, sve nesigurnijim
glasom. Baš kao da umire sam Scobie i malo po malo tone u tišinu. Tako,
pretpostavljam, umire čovjek za svoje prijatelje i za svijet, haba se, kao stari plesni
napjev, kao nezaboravna filozofska raspra pod cvijetom trešnje. Vraća se u tiši-
nu. Naposljetku je i ptica onemoćala i uginula s glavom pod krilom. Bilo mi je tako
žao, a ipak drago.
Za nas, žive, problem je posve drukčije naravi: kako natjerati vrijeme da nam nje-
guje određeni stil srca - tako nešto? Ne znam kako bih to drukčije izrazila. Ne forsi-
rati vrijeme kao što čine slabi, jer se time ranjavamo i navlačimo nevolje na se, nego
mu zauzdati otkucaje i okrenuti ih u vlastitu korist. Pursewarden je znao reći: »Bože,
daj nama umjetnicima odlučnosti i takta«, na što bih ja od sveg srca kazala »Amen«.
Ali ti ćeš već pomisliti da sam se pretvorila u dogmatičnu staru goropadnicu.
Možda i jesam. Nije važno, glavno da iz toga izvučem poneku ohrabrujuću misao.
Ostalo je još tako malo vremena, a kako su vijesti iz Europe svakodnevno sve loši-
je, osjećam neki jesenski okus u danima - kao da prelaze u nekakvu nepredvidljivu
budućnost. A k tome još osjećam i kako nam se zatežu konci na rukavima, da tako
kažem, i ponovno nas vuku natrag, prema središtu pozornice. A gdje bi ona mogla
biti ako ne u Aleksandriji? No, možda je to sada neki novi grad, drukčiji od onoga
koji nam se već tako dugo nameće u snovima. Voljela bih misliti da je tako, jer je
onaj stari grad i sve što je on simbolizirao, ako ne mrtav, a ono u najmanju
ruku besmislen za osobu kakvom se sada osjećam. Možda si se i ti promije-
nio. Možda se izmijenila i tvoja knjiga. Ili možda tebi, više nego ikome od nas, treba
ponovno vidjeti taj grad, ponovno vidjeti nas. Nama bi, pak, silno trebalo vidjeti tebe
i osvježiti prijateljstvo koje, nadamo se, postoji s onu stranu pisana djela - ako pisac
ikad može biti samo prijatelj svojim »likovima«. Govorim »mi«, služeći se imperi-
jalnim stilom, kao da sam kraljica, ali ti pogađaš da mislim i na staru i na ovu novu
Cleu - jer trebaju te i jedna i druga, u nekoj budućnosti koja...
Slijedi još nekoliko redaka, a zatim srdačni pozdravi i potpis.
323
Relevantni podaci
Nekoliko Keatsovih stenografskih zapisa u kojima su dijelom zabilježene poneke

Pursewardenove obiter dicta:
(a)
Znam da mi je proza pomalo prezasićena, kao bogati kolač pun suhoga voća, ali
takva je svaka proza koju zapravo možemo svrstati u pjesništvo: cilj joj je dati stere-
oskopski prikaz lika. A zbivanja se ne nižu slijedom, nego se nakupljaju oko određe-
nih mjesta, kao kvanti - kao stvarni život.
(b)
Nessim nema mogućnosti kakve imamo mi, Anglosasi; sve naše žene su njegovate-
ljice u duši. Ako želite zadobiti doživotnu naklonost Anglosaksonke, dovoljno vam
je odsjeći noge do iznad pojasa. Uvijek mi se činilo da je, s te točke motrišta, simbo-
ličnost Lady Chatterley neprimjerena. Clifford je upravo svojom bolešću najpouzda-
nije mogao zadobiti odanost vlastite žene. Anglosasima možda nije stalo do ljubavi
koliko i Europljanima, ali ih bolest jednako pogađa. Shodno tome, Laforgue je svoju
Engleskinju, Kate, nazivao: »Une Garde-malade pour l’amour de l’art!«{132} Nanju-
šio je u njoj bolničarku.
(c)
»Klasično u umjetnosti je ono što svjesno ide ukorak s kozmologijom doba.«
(d)
»Valja se suprotstavljati metafizici ili religiji što je nameće država, pa i životom,
ustreba li. Ako se već borimo, neka to bude za raznovrsnost. Jednovrsnost je dosadna
kao rukom oblikovano jaje.«
(e)
Za Da Capoa: »Kockari i ljubavnici zapravo igraju kako bi izgubili.«
324
(f)
»Umjetnost je, kao i život, javna tajna.«
(g)
»Znanost je poezija uma, a poezija znanost o naklonostima srca.«
(h)
»Istina je neovisna o činjenicama. Nije joj stalo što je opovrgavamo. Razvlaštena je
već u trenutku kad je izričemo.«
(i)
»Obožavam ona francuska izdanja gdje stranice u knjizi nisu obrezane. Ne bih volio
imati čitatelja odveć lijena da na meni upotrijebi svoj nož.«
(j)
U jednoj knjizi pjesama: »Uzimati jednu po jednu, povremeno, prema potrebi, i
pustiti da se otapa u svijesti.«
(k)
»Valja nam neprestano braniti Platona od Aristotela i vice versa, jer kad bi se izgubi-
la veza među njima, i mi bismo bili izgubljeni. I jednoga i drugoga iznjedrio je di-
morfizam psihe.«
(l)
»Srednjovjekovnoj slici svijeta, Putenosti i Vragu (a oboje zaslužuju odjelitu knjigu),
mi, moderni, dodali smo Vrijeme: četvrtu dimenziju.«
(m)
»Novi kritički aparat: le roman bifteck, guignol ili cafard.«{133}
(n)
»Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.«
(o)
»Oduvijek sam vjerovao kako čitatelju valja pustiti neka potone do dna ili ostane na
površini.«
(p)
Čitajući dugački osvrt na Bog je humorist: »Mili Bože! Napokon me počinju shvaća-
ti ozbiljno. To me strašno opterećuje. Moram udvostručiti smijeh.«
(r)
»Zašto uvijek odabirem epitafe iz de Sadea? Zato što se u njega očituje čisti raciona-
lizam - stoljeća slatkoga razuma što ih u Europi trpimo još od Descartesa. On je cvi-
jet cvijeća razuma; oličenje europskog ponašanja. Nadam se poživjeti da vidim kako
325
ga prevode na kineski. Njegove bi im knjige zapalile kuću, a čitalo bi ih se kao čisti

humor. Ali duh njegov već je zapalio kuću oko nas.«
(s)
»Europa: logički pozitivist koji si logičnim zaključivanjem pokušava dokazati da
postoji.«
(š)
»Moj cilj u romanima? Ispitivati ljudske vrijednosti otvorenim prikazivanjem ljud-
skih strasti. Poželjna meta, a možda nedostižan cilj.«
(t)
»Najoštriji moji kritičari drže da izrađujem sjenila za svjetiljke od ljudske kože. To
me navodi na razmišljanje. Možda u dnu anglosaksonske duše još prebiva tihi glasić
što sveudilj šapuće: ’Je li ovo baš kak’se šika?’, a moje knjige kanda nikad ne prola-
ze na takvomu ispitu.«
326
Iz Scobiejeva rječnika
Izrazi i riječi iz Scobiejeva osebujnog rječnika:

Raznjupan, u značenju »srdit«, npr.: »Nemoj biti tako raznjupan, stari moj.«
Konj, u značenju »blesav«, npr.: »Bio je pravi konj kad je trebalo..., itd.« Vozati, u
značenju »obmanjivati«, npr.: »Nemoj me vozati, stari.«
Koža, u značenju »odjeća, vanjština«, npr.: »Svi je mi navlačimo na se. Ovo je poli-
cijska koža.«
Raspekmežen, u značenju »ushićen«, npr: »Toby se raspekmezio od radosti kad je
čuo novosti.«
Septičan, u značenju »ogavan«, npr.: »Kakvo septično vrijeme, danas.« ’Splendid’, u
značenju »muški bordel«, npr.: »Ulovili su ga u jednom ’Splendidu’, stari moj, pre-
mazana džemom.«
Paun, u značenju »muška kurva«, npr.: »Budgie kaže da u cijelome Horshamu nema
ni jednoga pauna, pa je dao oglas.«
327
Radne bilješke
»Koliko je ljubavnika, od Pigmaliona naovamo, bilo u stanju oblikovati lice svoje

ljubljene, od krvi i mesa, kao Amaril?«, zapita Clea. Velika mapa puna nosova, pre-
crtanih s toliko ljubavi, kako bi iz nje mogao birati - od Nefretete do Kleopatre.
Tapkanje u mraku.
* * * *
Narouz je duboko u svijesti vazda čuvao uspomenu na mjesečinom obasjanu sobu;
na oca u invalidskim kolicima, pred zrcalom: sjedi i neprestance ponavlja jednu jedi-
nu rečenicu, s pištoljem uperenim u zrcalo.
* * * *
Mountolivea je ponijela pogibeljna tlapnja kako napokon može slobodno planirati i
djelovati - pogrešna procjena koja odlučuje o budućnosti diplomata.
* * * *
Nessim tužno reče: »Pobude su uvijek dvojake. Vidiš, od trenutka kada sam se ože-
nio njome, Židovkom, iščezle su sve ograde, pa su me prestali sumnjičiti. Ne kažem
kako je to bio jedini razlog. Ljubav je prekrasna i raskošna biljka, ali se zapravo nig-
dje ne da svrstati, jer prelazi u otajstvenost na jednoj, i u nezajažljivu požudu na dru-
goj strani.«
* * * *
Tada mi postade jasno nešto što me dotad zbunjivalo; naime da su Da Capovu gole-
mu knjižnicu nakon njegove smrti preselili u Izmir, knjigu po knjigu. Bathazar je
328
obavio posao pakiranja i slanja.
BILJEŠKE O TEKSTU
* Iz knjige Eugènea Maraisa Duša bijeloga mrava.
329
Bilješke
{1}
Pergament s kojega je stari tekst ostrugan, kako bi se upisalo novi (grčki). (Prev.)
{2}
Društvo, klub (franc.)
{3}
Gle! Ma nemoj! (franc.)
{4}
Osobenjak, čudak (franc.)
{5}
Cirkusant (franc.)
{6}
Dekorativni stil u zapadnoeuropskoj umjetnosti s kraja 19. i početka 20. st. (Prev.)
{7}
Toto, srce, to si ti! (franc.)
{8}
Kako je dražestan taj Toto! (franc.)
{9}
Toto, kako si? - Tako sam sretan što vas vidim, Madame Martinengo! (franc.)
{10}
Uslužan, umiljat čovjek (franc.)
{11}
Zahtjevan zanat; (moj) zanat to traži, (franc.)
{12}
Uzgredne opaske (lat.)
{13}
Nemoćan, impotentan (franc.)
{14}
Žene (franc.)
{15}
Čuj, jel’ ti dobro? (franc.)
{16}
Dobar drug (franc.)
{17}
Čuj, hoćeš li aspirin? (franc.)
{18}
Ili možda - imam jednu žutu prijateljicu u sobi, ako hoćeš... (franc.)
{19}
Kokice, ženske (franc.)
{20}
Ha, nije loša - i već sam je isplatio, dragi moj. Ali jutros sam malko protuženski nastrojen - dojadi-
lo mi je, eto! (franc.)
{21}
Sve više se pretvaram u ljudoždera, (franc.)
{22}
Afera Sveva (franc.)
{23}
Gospodine Pombal, primoran sam izreći nekoliko opaski na račun vašeg ponašanja na poslu!
Uh! (franc.)
{24}
Po sebi, automatski (lat.)
{25}
Reklo bi se da je dobro prošupljena! (franc.)
{26}
Sirota, beznačajna kokica... (franc.)
330
{27}
Čin (zaostao iz turske nomenklature) koji odgovara činu pukovnika. (Prev.)
{28}
U originalu: The Ancient Mariner - aluzija na lik iz poeme The Rime of the Ancient Mariner,
S.T. Coleridgea (1772.-1834.), pjesnika engleskog romantičarskog razdoblja. (Prev.)
{29}
Takozvani »Drugi odjel« u izvještajnoj službi. (Prev.)
{30}
Ulica u Londonu u kojoj su se u doba zbivanja radnje u romanu nalazile najskuplje krojačnice i dru-
ge obrtničke radnje. (Prev.)
{31}
Vrst kape nalik na fes. (Prev.)
{32}
Egipatska rakija (arapski)
{33}
Izobilje (lat.); ovdje: nezajažljivost
{34}
Iz Dickensova romana »Barnaby Rudge« - ženski šešir neobična oblika. (Prev.)
{35}
Prostitutka (engl. slang)
{36}
Zgriješio sam! (lat.)
{37}
Svijest o sebi (franc.)
{38}
Bik (pas, škorpion) - životinje koje su štovali poklonici perzijskoga božanstva, Mitre. (Prev.)
{39}
Skorojević (franc.)
{40}
Borba prsa o prsa; tučnjava (franc.)
{41}
Slab napadaj padavice, bez grčeva (franc.)
{42}
Djetelina (arapski)
{43}
High Comission, tijelo što su ga 1882. g. ustanovili Britanci, zauzevši Egipat, a što je nadziralo egi-
patskoga kediva. (Prev.)
{44}
Posprdni naziv za učenu ženu. Potječe iz londonskog pretežno ženskog kluba »Blue Stocking Soci-
ety« iz 18. st., nazvanom po plavim vunenim čarapama Benjamina Stillingfleeta, člana kluba. (Prev.)
{45}
Ukrasna oplata s intarzijom od drveta, kovine, kornjačevine i bjelokosti; pokućstvo s takvom opla-
tom. (Prev.)
{46}
Istočnjačka 'naprava za pušenje'; vrst lule. (Prev.)
{47}
Orijentalno glazbalo s jednom ili dvije strune; (zapad.) violina. (Prev.)
{48}
Arapski naziv za kršćanina (Prev.)
{49}
Sin Muhamedova unuka Huseina; četvrti od šiitskih imama, umro poč. 8. st. Smatraju ga 'svetim
čovjekom'. (Prev.)
{50}
Dan rođenja, rođendan; svetkovina što se slavi na dan rođenja nekoga sveca (arapski).
{51}
Likovi iz farse Box i Cox (1847.) J. Mortona, koji žive u istoj unajmljenoj sobi: jedan u njoj stanu-
je danju, a drugi noću. (Prev.)
{52}
Druga stvar; To je nešto drugo.
{53}
Temeljito (franc.)
{54}
Pokvaren, poročan (franc.)
{55}
Moj Bože! (franc.)
{56}
Lakoća, fatum, materinstvo (franc.)
{57}
Okani se grizodušja, stari moj. (franc.)
{58}
Crni humor (franc.)
{59}
Bradati prepucij (franc.)
{60}
U originalu: Lineaments of Gratified Desire, što se poklapa s piščevim inicijalima - Laurence Ge-
331
orge Durrell. (Prev.)

{61}
Koješta! (njem.)
{62}
Šuplja znanost (franc.)
{63}
Ljubimo, kako bismo štoviše odbijali i plašili druge, (franc.)
{64}
Riječi što ne slijede logično iza riječi pred sobom, (lat.)
{65}
Kakav zlobnik! (franc.)
{66}
Dođavola! (franc.)
{67}
Literat, čovjek od pera (franc.)
{68}
Klor (franc.)
{69}
Slobodni, nevezani stih (franc.)
{70}
'Slušaj.' - 'Ništa ne čujem - mir je.' - 'Ali, mili, sami smo.' (franc.)
{71}
'Što je ono bilo?' - 'Čujem vlastito disanje.' (franc.)
{72}
Ustreptalo srce (franc.)
{73}
Nisi ti žena za mene - nisi moj tip. (franc.)
{74}
Lažan, krivotvoren (engl.)
{75}
To je velika bogue. (franc.)
{76}
»Doctor Foster went to Gloucester« - pjesmica o čovjeku koji, poučen lošim iskustvom, ne želi
više upadati u istu pogrešku. (Prev.)
{77}
Londonski pučki govor (engl.)
{78}
Lula Morska pjena (njem.)
{79}
Veza, odnos (franc.)
{80}
Do đavola! (U govna!) (franc.)
{81}
Pomagač, drug, suprug(a)
{82}
Otprilike: Privrženost puna ljubavi i skrbi
{83}
Nježnost (franc.)
{84}
Topiv (franc.)
{85}
U posljednji trenutak; na samrti (lat.)
{86}
Panagija (presveta), u pravoslavnoj crkvi počasni naziv za Bogorodicu. (Prev.)
{87}
Fellow of the Royal Zoological Society - član Kraljevskoga zoološkog društva (Prev.)
{88}
Engleski pjesnik viktorijanskog razdoblja (1823.-1896.). (Prev.)
{89}
Prepustiti se! (njem.)
{90}
Ali, čekaj, Justine, ja sam Nessimov prijatelj, (franc.)
{91}
To ne radim već petnaest godina, (franc.)
{92}
Mondenosti; mondeni život (franc.)
{93}
Polje, trg, širina (arapski)
{94}
Najstariji, najugledniji član skupine (franc.)
{95}
Utroje (franc.)
{96}
Pazikuća (arapski)
{97}
Vrag, krampus (arapski)
{98}
Zao duh (arapski)
332
{99}
Četvrt (franc.)
{100}
Bože moj! (franc.)
{101}
Pogreška, pogrešan postupak (franc.)
{102}
Prinčevski (franc.)
{103}
Biftek pečen upravo kako treba (franc.)
{104}
Ljubav, ljubav (franc.)
{105}
Usmena rasprava (franc.)
{106}
Septuaginte - najstariji grčki zapis Staroga zavjeta.
{107}
Najviši vrh u gorju Harza, šumovitu dijelu Njemačke, oko kojega su satkane brojne priče o vilama
i duhovima. (Prev.)
{108}
Oličenje vraga (arapski)
{109}
Bića iz starogrčke mitologije, ptice grabežljivice tijelom a djevojke licem; pakosne žene. (Prev.)
{110}
Vrst povijesnog romana s prijelaza 18. na 19. st., punog jezovitih zbivanja s primjesom vrhuna-
ravnoga. Radnja takvih romana obično je smještena u srednjovjekovne dvorce, što pridonosi ozračju zago-
netnosti. (Prev.)
{111}
Pokvarenjak (franc.)
{112}
Pjenušavo vino (tal.)
{113}
Uvijek valja biti uljudan (franc.)
{114}
Izumrli dijalekt sanskrta; jezik budističkih svetih tekstova. (Prev.)
{115}
Svet čovjek; hinduistički svećenik (sanskrt)
{116}
Otac (franc.)
{117}
Ološ, prostak (franc.)
{118}
Nekakvi sitni trgovčići (franc.)
{119}
Platnena ležaljka, »šezlong« (franc.)
{120}
Jadni Toto (franc.)
{121}
Rasprava (franc.)
{122}
Prijatelju moj (franc.)
{123}
Zbir (lat.)
{124}
Prijevod R. Mardešića u Diels, Predstokratovci, Naprijed, Zagreb, 1983. (Prev)
{125}
Vrijeme bez početka i kraja; vječnost (Prev.)
{126}
Kriza savjesti (franc.)
{127}
Poseban, osobit (lat.)
{128}
U složenoj igri s engleskom riječju suck-eggs (žutokljunac, nevježa), što pomalo podsjeća na suc-
cess (uspjeh), i francuskom d'estime (ugledan, cijenjen), to bi u slobodnom prijevodu značilo: priznati nevje-
ža; neznalica od ugleda. (Prev.)
{129}
Savjest (franc.)
{130}
»Trebalo ga je zaustaviti.« - Seneka, Controversiae, Exc. 4, Praef., par. 7 (Prev.)
{131}
Govoriti »s pijedestala nepogrešivosti« (lat.)
{132}
Govoriti »s pijedestala nepogrešivosti« (lat.)
{133}
Roman biftek, prazna lutka ili pretvaralo (franc.)
333
Naslov izvornika
Lawrence Durrell
MOUNT OLIVE
Prvo izdanje
Svezak 74.
Nakladnik
Znanje d.d.
Za nakladnika
Branko Jazbec
Urednica
Ana Lederer

Alfred Pal
Tehnički urednik
Nikica Ostarčević
Korektorica
Paula Župan
Tisak
Tiskara Znanje d.d.
334
Lawrence Durrell
S engleskoga preveli
Nedeljka i Janko Paravić
335
Aleksandrijski kvartet Mountolive
CLAUDEU
τὸ ὄνομα τοῦ ἄγαθοῦ διάμονος{1}
336
Kad bi se, pošto se san raspline, vratio zdrav razum, sve to ne bi bilo važno - bila bi
to priča o duševnoj nepravdi. Svatko je vrlo dobro zna, i ona nikoga ne vrijeđa.
Na žalost, katkada se ne zaustavljamo na tome. Kakvo bi, usuđujemo se pitati,
bilo ostvarenje te zamisli kad nas njezin apstraktni, tako slavljeni oblik tako duboko
uzbuđuje? Prokleto sanjarenje oživljuje, i njegovo je postojanje zločin.
Il faut que le roman raconte.{2}

STENDHAL
337
PRIMJEDBA
Svi likovi i situacije opisani u ovoj knjizi (»sestri« Justine i Balthazara i trećem dije-
lu kvarteta) potpuno su izmišljeni. Primijenio sam pravo romanopisca i uzeo sebi
malo potrebne slobode u opisu suvremene povijesti Srednjega istoka i kadrovske
organizacije diplomatske službe.
338
I.
Bio je mlad, nadasve perspektivan činovnik, pa su ga poslali na godinu dana u Egipat

kako bi usavršio arapski; dodijelili su ga Visokom povjerenstvu za nekakva pisara, i
ondje je čekao prvu diplomatsku dužnost; no, već se ponašao kao mladi tajnik diplo-
matskoga predstavništva, potpuno svjestan odgovornosti buduće službe. Danas je
ipak bilo mnogo teže negoli obično sačuvati dostojanstvenost, jer je ribolov postao
vrlo uzbudljiv.
Potpuno je zanemario svoje prije besprijekorno izglačane teniske hlače i jaknu s
grbom koledža i činjenicu da je prljava voda što je prodirala kroz daske na podnici
prekrila crnom kapom vrhove njegovih bijelih platnenih tenisica. Činilo se da se
čovjek u Egiptu neprestance ovako zaboravlja. Bio je sretan što je slučajno dobio
pismenu preporuku koja ga je dovela na posjed Hosnanijevih, u staromodnu kuću
nepravilnih oblika, sagrađenu na spletu jezera i nasipa blizu Aleksandrije. Da.
Riječni čamac, koji ga je sada nosio, otiskujući se polako, udarac za udarcem
motkom, mutnom vodom, skretao je polako prema istoku kako bi zauzeo mjesto u
velikom polukrugu čamaca koji je postupno zatvarao lovište označeno crnim vršcima
trske oko ribnjaka. I dok su se približavali, zaveslaj za zaveslajem, spustila se egi-
patska noć - iznenadno smanjenje svih predmeta na niski reljef na zlatnoj i ljubi-
častoj pozadini. Zemlja se zgusnula poput tapiserije na blijedoljubičastu svjetlu
poslije zalaza sunca, stvarajući ovdje-ondje na vodi titrave slike od isparina, šireći i
sužavajući obzorje sve dok se svijet nije pretvorio u odraz na drhtavu mjehuriću
koji samo što ne pukne. I glasovi na vodi bijahu čas glasni, čas tihi i jasni. Njegov se
kašalj prolomio jezerom poput naglih zamaha krila. Sumrak, a ipak bijaše još vruće;
košulja mu se lijepila na leđa. Prsti tame što su se pružali prema njima tek su obliko-
vali obrise trskom obrubljenih otoka, koji su se isticali na vodi poput velikih jastuči-
ća za igle, poput šapa, poput busena.
Polako, u ritmu molitve ili meditacije, oblikovao se veliki luk čamaca i zatvarao
se, a dok su se kopno i voda stapali istom brzinom, neprestance se zanosio prividom
da putuju nebom, a ne aluvijalnim vodama Mareotisa. A negdje, izvan vidokruga,
čuo je šljapanje gusaka; u jednom kutu voda i nebo naglo se razdvojiše kad je estu-
arijem poletjelo jedno jato prostački gačući i ostavljajući iza sebe trag poput hi-
droplana. Mountolive uzdahne i, podbočivši se, zagleda u smeđu vodu. Nije bio na-
339
viknut na takvu sreću. Mladost je doba beznađa.

Čuo je iza sebe mlađega brata Narouza sa zečjom usnom kako stenje sa svakim
potiskom motke, a zanošenje čamca ponavljalo se u njegovim slabinama. Mulj, gust
poput sirupa, kapao bi polagano, pljus-pljas, natrag u vodu, a motka bi mljasnula s
užitkom. Bilo je to nadasve lijepo, ali sve je zaudaralo; ipak se iznenadio kad je
otkrio da gotovo uživa u neugodnim mirisima estuarija. Ponekad bi im osvježili dah
naleti vjetra s drugoga kraja obale. Zbor mušica zujao je oko njih i doimao se poput
srebrne kiše u oku umirućega sunca. Paučinasta mreža promjenljiva svjetla uspalila
mu je duh. - Narouze, tako sam sretan - rekao je dok je slušao vlastite mirne otkucaje
srca. Mladić se nasmijao siktavo, plašljivo. - Dobro, dobro - rekao je spuštajući gla-
vu. - Ali, to nije ništa. Čekajte. Sada se približavamo. - Mountolive se smješkao. -
Egipat - rekao je samomu sebi kao da želi ponoviti ime žene. - Egipat.
- Tamo - rekao je Narouz svojim promuklim, melodičnim glasom - patke nisu
rusés,{3} znate? - (Njegov je engleski bio nedotjeran i krut.) - Lake su za krivolov
(kaže se ‘krivolov’, ne?). Zaronite ispod njih i uhvatite ih sa noge. Jednostavnije od
pucanja, ha? Ako želite, možemo poći sutra. - Ponovno je nešto progunđao u motku i
uzdahnuo.
- A zmije? - upita Mountolive. Toga poslijepodneva vidio je nekoliko velikih zmi-
ja kako plivaju uokolo. Narouz se uspravi pokazujući široka ramena i zahihoće. -
Nema zmija - reče i ponovno se nasmije.
Mountolive se okrene u stranu i nasloni obraz na drvo pramca. Ispod oka pro-
matrao je svojega pratioca koji je stajao i potiskivao čamac motkom, te proučavao
njegove dlakave ruke i šake, jedre i napete noge. - Da vas zamijenim? - upita ga
arapski. Već je opazio koliko bi se radovali njegovi domaćini kad bi im se obratio na
njihovu materinskom jeziku. Njihovi odgovori, praćeni osmijehom, bili su poput
zagrljaja. - Mogu li?
- Ne, naravno - reče Narouz s tim ružnim osmijehom, ublaženim samo prekrasnim
očima i dubokim glasom. Znoj je kapao s kovrčave crne kose koja mu se trokutasto
spuštala na čelo. A zatim, kako se njegovo odbijanje ne bi doimalo nepristojnim, do-
dao je: - Lov počinje u sumrak. Znam što treba; a vi morate vidjeti ribe. - Dva mala
ružičasta nabora mesa na rubovima njegove rascijepane usne bila su vlažna od sline.
S ljubavlju je namignuo mladom Englezu.
Tama je jurila prema njima punom parom i svjetlo je izdisalo. Narouz odjednom
poviče: - Sada je trenutak. Pogledajte onamo. - Pljesnuo je rukama i viknuo preko
vode, preplašivši pratioca koji je uzdignute glave slijedio njegov pruženi kažiprst. -
Što? - S najudaljenijega čamca zrakom se prolomio mukli prasak puške, i novo je
jato, polijetajući sporije i odjeljujući zemlju od zraka poput ružičaste pokretne rane,
iznenada presjeklo obzor; poput srca mogranja koje viri kroz koru. Zatim je, promi-
340
jenivši se od ružičastoga u grimizno, pa ponovno bijelo, palo na površinu jezera

zapljusnuvši je poput snijega koji se topi čim dotakne vodu... -Plamenci - uzviknuše
obojica i nasmijaše se, a tama se sklopila iznad njih gaseći vidljivi svijet.
Neko su vrijeme mirovali, duboko dišući, kako bi im se oči priviknule na tamu.
Do njih su dopirali glasovi i smijeh s udaljenih čamaca presijecajući im put. Netko je
doviknuo: - Ya Narouze{4} - i zatim ponovno: - Ya Narouze. - On je samo gunđao. A
zatim se začulo kratko, sinkopirano udaranje po tamburinu, glazba čiji su se ritmovi
smjesta preslikali u Mountoliveov duh, pa je zapazio kako mu vlastiti prsti počinju
lupkati po daskama. Jezero je sada bilo bezdano, žuto je blato nestalo - meka-
no, raspucano blato pretpovijesnih jezerskih rasjeda ili bituminozno blato što ga je
naplavio Nil na putu prema moru. Sva je tama još imala taj zadah. - Ya Narouze - po-
novno se čuo uzvik, i Mountolive prepozna glas Nessima, starijega brata, nošen da-
hom mora s riječima koje su dopirale u razmacima. - Vrijeme... za... paljenje...
svjetla. - Narouz je odlajao odgovor i veselo zagunđao pipajući oko sebe da nađe ši-
bice. - Sada ćete vidjeti - ponosno je rekao.
Krug se čamaca sada već suzio kako bi okružio ribnjake, i na vrućini sumraka
kresnule su šibice, a ubrzo zatim karbidne svjetiljke, pričvršćene na pramcima, ras-
cvjetale su se u treperavo žuto cvijeće, podrhtavajući dok se svjetlo nije izoštrilo, pa
su se i oni izvan kruga mogli poravnati. Narouz se, ispričavajući se, nagnuo preko
svojega gosta i napipavao put do pramca. Mountolive je osjetio zadah znoja njegova
snažnog tijela kad se Narouz sagnuo da provjeri gumenu cijev i protrese staru bake-
litnu posudu svjetiljke, napunjenu karbidom. Zatim je okrenuo ključ, upalio šibicu i
na trenutak ih je obojicu, tamo gdje su sjedili, obavio gust dim, pa su zadržali dah, ali
dim se ubrzo razišao i ispod njih zablistao je polukrug vode u jezeru, poput golema
kristala, sjajan i pouzdan poput čarobne svjetiljke za presenećene likove riba koje bi
se raspršile i ponovno skupile pokretima iznenađenja, znatiželje, a možda i užitka.
Narouz je naglo izdahnuo i vratio se na svoje mjesto. - Gledajte dolje - nukao ga je i
dodao: - Ali, dobro spustite glavu. - I kad se Mountolive, ne shvativši posljednji
savjet, okrenuo prema njemu da mu postavi pitanje, Narouz reče: - Zaštitite
jaknom glavu. Vodomari polude za ribom, a noću ne vide. Prošli put rasporili su mi
obraz, a Sobhi je ostao bez oka. Gledajte dolje i ne mičite glavu.
Mountolive učinio je kako mu je naređeno i u tom položaju mirno plovio
nervoznim svijetlim krugom ispod svjetiljke, a dno je sada bilo kristalno čisto, ne
više muljevito, i sve je vrvjelo vodenim kornjačama i žabama i ribama što su klizile
vodom - cijelo je stanovništvo bilo uznemireno tim prodorom iz gornjega svijeta.
Čamac se ponovno zanio i krenuo, a hladna kaljuža kvasila mu je nožne prste. Ispod
oka vidio je da se sada veliki svijetli polukrug, cvjetni lanac, brže sužava; i kao da
čamcima daje orijentaciju i takt, začulo se bubnjanje i pjevanje, prigušeno i sjetno, a
ipak zapovjedničko. Ponovno je u kralježnici osjetio trzanje čamca koji je skretao.
341
Njegovi osjeti nisu ga podsjetili ni na što poznato, bili su potpuno novi.

Voda se sada zgusnula i zamutila, poput juhe od zobena brašna koja se uz miješa-
nje polako zgušnjava na laganoj vatri. Međutim, kad je pogledao pozornije, vidio je
da taj privid nije stvorila voda već umnožavanje samih riba. Počele su se gomilati,
juriti u jatima, uzbuđene već samom sviješću o brojnosti, ali sve su klizile i silovito
plivale u jednom pravcu. I kordon se stegnuo poput omče, pa ih je sada dijelilo samo
dvadeset stopa od sljedećega čamca, sljedećeg kruga voštana svjetla. Čamdžije su
stali ispuštati promukle krikove i udarati motkama po vodi oko sebe, i sami uzbuđe-
ni nagovještajem tih ribljih jata koja su se gomilala nad mekanim dnom jezera i biva-
la sve nemirnija u pličinama shvativši da su u zamci svijetlećega kruga. U njihovu
gomilanju i kruženju bilo je nečega poput delirija. Nejasne sjene muškaraca u čamci-
ma stale su odmotavati ručne mreže, a vikanje se pojačalo. Mountolive je osjetio
kako mu krv brže kola od uzbuđenja. - Još malo! - poviče Narouz. - Nemojte se mi-
cati.
Voda se zgusnula u ljepilo i srebrna su tijela počela skakati u tamu i, svjetlucajući
poput kovanica, padati natrag u pličinu. Svjetlosni su se krugovi dodirivali, presije-
cali, i obruč se zatvorio, a posvuda oko njega čulo se pljuskanje i treskanje tamnih ti-
jela koja su skakala u pličinu bacajući duge mreže, međusobno spojene na krajevima,
čije su se tamne petlje već napuhnule od skvrčenih ribljih tijela, poput čarapa u pro-
zoru uoči Nikolinja. I ribe su se uplašile i njihovi su panični skokovi parali čita-
vu površinu pličine zapljuskujući hladnom vodom treperave svjetiljke, padajući u
čamce - drhtava žetva hladnih ljusaka i repova što su lupali kao po bubnju. Njihova
uzbudljiva agonija bijaše zarazna kao i bubnjanje prije toga. Smijeh se prolomio zra-
kom kad su se mreže zatvorile. Mountolive je promatrao Arape u dugim bijelim ha-
ljama, smotanima do struka, kako napreduju držeći se rukama za tamne pramce do
sebe i polako gurajući naprijed povezane mreže. Svjetlo se ljeskalo na njihovim
tamnim bedrima. Tama se ispunila njihovom barbarskom vedrinom.
A tada je nastupila još jedna neočekivana pojava - jer i samo se nebo iznad njih
zamutilo kao voda pod njima. Tama je odjednom nabujala od neprepoznatljivih liko-
va, jer su skakačice uzbunile spavače i spavačice na obalama jezera, te su se pridošli-
ce iz vanjskoga estuarija obrubljenoga šašem, uz prodorne, nesuvisle krikove,
priključile lovu - stotine pelikana, plamenaca, ždralova i vodomara - prilazeći nepra-
vilnim putanjama, naginjući se i obrušavajući na ribe u skoku. I u zraku i u vodi
vrvjelo je od života kad su ribari poredali mreže i stali istresati vrckavu lovinu u
čamce ili izvrtali mreže i puštali namreškane srebrne kaskade da se slijevaju preko
rubova čamaca sve dok se praćakava tijela nisu našla kormilarima do gležanja. Bilo
bi dosta i previše za ljude i ptice, i dok su veće ptice močvarice širile i sklapale
nezgrapna krila nalik na staromodne oslikane suncobrane ili lebdjele u nespretnim
gomilama iznad praskave, skakutave vode, vodomari i srebrnasti galebovi munjevito
342
su stizali iz svih pravaca, gotovo ludi od proždrljivosti i uzbuđenja, u samoubilačkim

letovima - jedni su lomili vratove na daskama čamaca, drugi od zastrašujuće pohlepe
munjevito zabijali kljunove u tamna tijela ribara parajući im obraze ili bedra. Prska-
nje vode, promukli krici, škljocanje kljunova i krila i ludo nabijanje bubnjeva prida-
vali su cijelom prizoru nezaboravnu veličanstvenost i u Mountoliveu pobudili sjeća-
nja na zaboravljene faraonske freske s prikazima svjetla i tame.
Ponegdje su se i branili od ptica, mlatarajući štapovima po tamnom zraku oko
sebe, pa se u gomilama smotane, ulovljene ribe počelo pojavljivati perje u čarobnim,
duginim bojama te slomljeni kljunovi iz kojih je kapala krv na srebrne ljuske. Taj je
prizor trajao tričetvrt sata sve dok se tamni čamci nisu vrhom napunili. Sada je
Nessim prošao mimo njih i povikao kroz tamu: - Moramo se vratiti. - Upro je prst u
fenjer koji se njihao nad vodom otkrivajući špilju topla svjetla, pri kojemu su ugleda-
li blage obline konjskih sapi i nazupčane rubove palmina lišća. - Moja nas majka
čeka - doviknuo je Nessim. Njegova savršena glava nagnula se do ruba svijetlećega
kruga, pa se nasmiješio. Imao je bizantijsko lice poput onih na freskama u Ravenni -
bademasto, tamnih očiju, izrazitih crta. No, Mountolive je u Nessimovu licu vidio
lice Leile, njegove majke, toliko nalik na njega - Narouze! - zovne ga promuklo, jer
je mlađi brat skočio u vodu kako bi pričvrstio mrežu. - Narouze! - Jedva se nekoga
čulo u toj gunguli. - Moramo se vratiti.
I napokon su dva čamca, svaki sa svjetiljkom nalik na Kiklopovo oko, zaplovila
natrag preko tamne vode prema pristanu na kojemu je Leila strpljivo čekala s konji-
ma u tišini u kojoj su samo komarči bili glasni. Na nebu je bio mladi mjesec.
Njezin je glas sa smijehom dopirao kroz razne slojeve jezerskoga zraka, koreći ih
što kasne, i Narouz je zahihotao. - Donosimo mnogo riba - doviknuo je Nessim. Sta-
jala je, malo tamnija od tame, i njihove se ruke susretoše kao vođene savršenim na-
gonom za kojega nije bilo mjesta u njihovoj svijesti. Mountoliveovo srce snažno je
zakucalo kad se dignuo i uz njezinu pomoć popeo na pristan. No, tek što su se braća
iskrcala, Narouz je povikao: - Tko će prvi do kuće, Nessime! - Strelovito su pojurili
prema konjima koji su se uplašili i propeli od toga nasrtaja popraćenoga smijehom. -
Pazite - viknula je oštrim glasom, ali oni su u trenu otišli, a kopita su bubnjala na
mekanoj stazi nasipa, dok se Narouz mefistovski cerekao. - Što se tu može? - rekla je
tobože rezignirano, a zatim je došao upravitelj imanja s konjima za njih.
Uzjahali su i krenuli prema kući. Zapovjedivši sluzi da jaši sprijeda s fenjerom,
Leila mu se na konju potpuno približila kako bi jahali koljeno uz koljeno tješeći se
dodirom svojih tijela. Nisu dugo bili ljubavnici - tek deset dana - premda se mlado-
mu Mountoliveu to činilo poput stoljeća, vječnosti očaja i užitka. Školovao se u
Engleskoj - odgajan da ne poželi osjećati. Sve druge korisne lekcije već je svladao,
unatoč mladosti, kako bi se mogao hladnokrvno suočiti s problemima u salonu i na
ulici; međutim, osobnim osjećajima mogao se suprotstaviti samo nervoznom šutnjom
343
kao odrazom nacionalne osjetljivosti, gotovo umrtvljene do nespretne škrtosti na ri-

ječima: odgoj utemeljen na biranoj suzdržljivosti i stidu. Odgoj i osjećaji rijetko idu
u stopu, premda se taj raskorak može brižljivo prikriti pravilima lijepa ponašanja,
oblicima obraćanja svijetu. Čuo je i čitao o strasti, ali je smatrao da neće nikada dje-
lovati na njega, a sada je bila tu, provalila u njegov tajni život, koji se odvijao ne-
ovisno iza ugodne zaštite svakodnevnih običaja i poslova, svakodnevnih razgovora i
sklonosti. Društveno je prezreo, a osjećajno nedozreo. Leila ga je izvrnula kao što
se izvrće stara škrinja, pa je nastala opća zbrka. Mislio je da je tek slinav i neiskusan
mladić, iscrpljenih zaliha. Spoznao je, gotovo Ijutito, da se tu napokon događa nešto
za što bi bio spreman i umrijeti, nešto čija sama sirovost nosi sa sobom krilatu poru-
ku koja mu je prodrla u srž misli. Čak u toj tami osjetio je kako želi pocrvenjeti.
Apsurdno. Ljubiti je bilo apsurdno, kao potpuno izbacivanje iz kolotečine. Iznenada
se upitao što bi pomislila njegova majka kad bi ih mogla vidjeti u mašti kako jašu
između tih sablasnih palmi pokraj jezera na kojemu se zrcalio mladi mjesec, koljeno
uz koljeno. - Jesi li sretan? - šapne ona, a on osjeti lagani dodir njezinih usana na
ručnom zglobu. Ljubavnici nemaju reći jedno drugomu ništa što već nisu rekli ili po-
mislili tisuću puta. Poljupci su izmišljeni da bi to ništa pretvorili u ranu. - Mountoli-
ve - ponovno mu se obrati. - Davide, dragi.
- Da.
- Tako si miran. Mislila sam da si zaspao.
Mountolive se namršti suočen s raspadom svoje unutarnje prirode.
- Razmišljao sam - rekao je ponovno osjetivši njezine usne na ruci.
- Dragi.
- Draga.
Nastavili su jahati, koljeno do koljena, sve dok nisu ugledali staru, četverokutnu
kuću sagrađenu na mreži nasipa koji su presijecali estuarij i slatkovodne kanale. Zrak
je vrvio velikim netopirima. Gornji balkoni na kući bili su jarko osvijetljeni i ondje
je invalid pogrbljeno sjedio u kolicima zureći ljubomorno u noć, čekajući ih. Leilin
muž umirao je od nekakve tajanstvene bolesti mišića, progresivne atrofije, koja je
okrutno naglašavala već golemu razliku u njihovim godinama. Njegova ga je nemoć
izdubila u mrtvačku ljušturu sastavljenu od prostirki i šalova iz kojih su stršale duge,
slabašne ruke. Sumorne crte i sirov izraz ponavljali su se na licu njegova mlađeg
sina; glava mu se nakrivila na ramenima, i pod određenim kutom svjetla nalikovala
je na karnevalske maske što ih nose na motkama. I Leila ga je ljubila!
Leila ga je ljubila. U tišini svojih misli Mountolive nije se nikada sjetio tih riječi a
da ih u duhu ne zakriješti poput papige. Kako je mogla? Neprestance se to pitao.
Kako je mogla?
344
Kad je čuo konjska kopita na kaldrmi u dvorištu, muž se približio kolicima do

ruba balkona i razdražljivo viknuo: - Leila, jesi li to ti? - Izustio je to glasom starma-
loga djeteta koje će se uvrijediti od topline njezina osmijeha odozdo i njezina dubo-
koga, blagog alta kojim mu je odgovorila, mješavinom istočnjačke poniznosti pove-
zane s utjehom koju može razumjeti samo dijete. - Dragi! - Potrčala je dugim drve-
nim stubištem kako bi ga zagrlila. - Svi smo se sretno vratili - viknula je. Mountolive
je polako sjahao na dvorištu i čuo bolesnikov dah olakšanja. Radije se pozabavio ne-
potrebnim stezanjem kolana negoli gledanjem kako se grle. Nije bio ljubomoran, ali
njegova ga je nevjerica probadala i vrijeđala. Mrsko je biti mlad, nespretan, osjećati
da gubiš tlo pod nogama. Kako se sve to dogodilo? Osjećao se kao da je milijun mi-
lja daleko od Engleske; njegova se prošlost oljuštila s njega poput kože. Topla je ve-
čer odisala mirisom jasmina i ruža. Kad kasnije dođe k njemu u sobu, on će se ukoči-
ti poput igle, ostat će bez riječi, bez misli, zagrlit će to začudno mladenačko tijelo
gotovo bez želje ili kajanja; tada će sklopiti oči, poput čovjeka ispod ledena vodopa-
da. Polako se penjao stubištem; ona ga je učinila svjesnim njegove visine, uspravna
stasa i naočitosti.
-Je li vam se svidjelo, Mountolive? - zagraktao je invalid, glasom na čijoj su
površini (poput ulja na vodi) plutali ponos i sumnja. Visoki crni sluga dovezao je sto-
lić na kojemu je stajala boca od brušena stakla s viskijem - svijet anomalija: popiti
čašicu prije večere, kao u kolonijama, u toj staroj kući nepravilnih oblika, punoj veli-
čanstvenih prostirki, zidova prekrivenih asegajima zaplijenjenih u Omdurmanu i sa-
blasnog namještaja iz doba Drugoga Carstva u turskom stilu. - Sjednite - rekao je, i
Mountolive je sjeo smješkajući mu se, zamjećujući da su i u primaćim sobama
posvuda ležali časopisi i knjige - simboli neutažive gladi za duševnom hranom kojoj
Leila nikada nije dopustila da je svlada. Knjige i novine držala je inače u harimu, ali
su se uvijek prelijevale u druge dijelove kuće. Njezin muž nije sudjelovao u ovom
svijetu. Trudila se, koliko god je mogla, da mu odvrati svijest od njega bojeći se nje-
gove ljubomore koja je bivala napornijom s pogoršanjem njegove tjelesne nemoći.
Njegovi su se sinovi prali - Mountolive je odnekud čuo šum polijevanja vode. Ubrzo
će se ispričati i otići kako bi odjenuo bijelo odijelo za večeru. Pio je i svojim dubo-
kim, melodičnim glasom razgovarao sa zgužvanim čovjekom u kolicima. Činilo mu
se zatrašujućim i nedoličnim biti ljubavnikom njegove žene; a ipak, uvijek bi mu
zastao dah od zaprepaštenja kad bi vidio kako Leila prirodno i jednostavno izvodi tu
obmanu. (Njezin smireni, medeni glas itd.; trebao bi se potruditi da ne misli previše
na nju.) Namrštio se i pijuckao.
Bilo je prilično teško pronaći put do toga posjeda kako bi im uručio pismenu pre-
poruku: cesta je vodila samo do gaza, zatim se do kuće, među kanalima, moralo na
konjima. Bespomoćno je čekao gotovo jedan sat prije negoli mu je jedan ljubazni
prolaznik ponudio konja na kojemu je stigao na odredište. Toga dana nitko nije bio
345
kod kuće osim invalida. Mountolive se zabavljao promatrajući invalida kako naglas
mrmlja čitajući preporuku, sastavljenu kitnjastim arapskim stilom, uobičajene izra-
ze uljudnosti kao odgovor na pohvale, baš kao da je nazočan sam autor pisma. Zatim
je iznenada dignuo glavu, blago pogledao mladoga Engleza i obratio mu se: - Doći
ćete ovamo i ostati kod nas... To je jedini način da usavršite arapski. Dva mjeseca,
ako želite. Moji sinovi govore engleski i bit će oduševljeni što mogu razgovarati s
vama; moja žena također. Kakve li sreće za njih što će imati u kući novo lice,
stranca. Moj dragi Nessim već je na posljednjoj godini u Oxfordu premda je još vrlo
mlad. - Ponos i radost zablistali su na trenutak u upalim očima, a tada se iskra ugasila
kako bi ustupila mjesto uobičajenom izrazu bola i zlovolje. Bolest potiče prezir. Bo-
lestan čovjek to zna.
Mountolive je prihvatio poziv i, odrekavši se dopusta i u domovini i ovdje, dobio
dopuštenje da ostane dva mjeseca u kući toga koptskog veleposjednika. Bijaše to
potpuno napuštanje svega što je dotad znao kad se uključio u taj ustaljeni obiteljski
život, koji se temeljio i održavao na nesvjesnom feudalnom ceremonijalu feudalizma
sve od srednjega vijeka, a možda i dulje. Svijet Burtona, Beckforda, Lady Hester...
Jesu li tada još postojali? No sada, gledajući s povoljnoga motrišta iz platna što mu
ga je oslikala vlastita mašta, iznenada je spoznao da mu egzotičnost biva potpuno
uobičajenom. Njezina poetičnost zračila je iz nesvjesnosti uz koju je živjela. Mo-
untolive, koji je već sa »Sezame, otvori se« svojega znanja našao put k jeziku, izne-
nada je osjetio kako doista, prvi put, prodire u stranu zemlju, u strane moeurs.{5}
Osjećao je ono što svatko uvijek osjeća u takvoj situaciji - vrtoglavu radost gubljenja
prijašnjega ja i stvaranja novoga ja koje će ga nadomjestiti. Osjećao je kako mu
izmiču, obrisi sama sebe, kako ih, tako reći gubi. Je li to pravi smisao obrazovanja?
Počeo je presađivati golem, netaknut svijet svoje mašte u tlo svojega novog života.
Obitelj Hosnani bila je neobično sastavljena. Nessim i njegova majka bili su srod-
ni duhom i pripadali su istom intenzivnom svijetu inteligencije i senzibilnosti. On,
stariji sin, uvijek je pazio da bude majci na usluzi ako joj treba otvoriti vrata ili
dignuti rupčić s poda. Njegov engleski i francuski bili su savršeni, bez pogreške kao i
njegovo ponašanje, dostojanstveno i dojmljivo kao i njegova vanjština. Njima sučeli-
ce, preko svjetla svijeće, sjedila su druga dva člana obitelji: invalid u vunenim pokri-
vačima i mlađi sin, žilav i divlji poput mastifa, neodrediva držanja, kao da je u sva-
kom trenutku spreman odgovoriti na zov oružja. Iako čvrste građe i ružan, bio je
blag; no, po obzirnosti s kojom je upijao svaku riječ koju bi prozborio njegov otac
moglo se razabrati komu je povjerio svoju ljubav. Prostodušnost mu je blistala iz oči-
ju; i on je bio vrlo uslužan, i doista, kad ga rad na poljima ne bi zadržao daleko od
kuće, brzo bi zamijenio šutljiva slugu, koji je stajao iza kolica, služio oca s gorljivim
ponosom, sretan i što ga može podići na ruke i nježno, gotovo s uživanjem, odnijeti
ga u zahod. Prema majci je osjećao nešto poput ponosa i dječačke tuge, i ti su osjeća-
346
ji blistali i u očima bogalja. Ipak, premda su braća bila na taj način podijeljena, poput
grančica masline, među njima nije bilo raskola - bili su iste loze i to su osjećali,
iskreno su se voljeli jer su se zapravo nadopunjavali, jedan je bio jak a drugi slab.
Nessimu je bilo mrsko krvoproliće, fizički rad i ružno ponašanje: Narouz je u svemu
tome uživao. A Leila? Ona je za Mountolivea bila, dakako, prekrasna zagonetka; da
je bio iskusniji, u njezinoj bi prirodnosti prepoznao posvemašnju prostodušnost, a u
njezinoj hirovitosti temperament koji se nije mogao istinski razviti, pa se drago-
voljno pokorio kompromisima. Taj brak, na primjer, s mnogo starijim muškarcem,
bio je sklopljen prema dogovoru dviju obitelji - bio je to ipak Egipat. Bogatstvo nje-
zine obitelji omjerilo se s bogatstvom Hosnanijevih - bilo je to, poput svih takvih sa-
veza, spajanje dvaju velikih poduzeća. Nije nikada razmišljala je li sretna ili
nesretna. Bila je gladna, to je bilo sve, gladna svijeta knjiga i susreta koji su zauvijek
ostali izvan te stare kuće i velike odgovornosti upravljanja posjedima na kojima se
temeljilo njihovo bogatstvo. Bila je poslušna i popustljiva, vjerna poput dobro dresi-
rane životinje. Mučila ju je samo zbunjujuća jednoličnost. Završila je školu u Kairu s
briljantnim uspjehom i nekoliko se godina nadala da će nastaviti studirati u Europi.
Htjela je biti liječnica. No, u to doba žene u Egiptu bile su sretne ako su mogle izbje-
ći crnu koprenu - a da se ne spominje skučenost egipatske misli i društva. Europa je
za Egipćane bila samo bogataško odredište za kupovanje. Putovala je, dakako, neko-
liko puta u Pariz s roditeljima i uistinu se zaljubila u njega, kao i svi, ali kad su poče-
li pokušaji rušenja barijera egipatskih običaja i izvlačenja iz roditeljske mreže - bje-
žanja u život koji bi mogao nahraniti pametni duh - nasukala se na stijeni roditeljske
konzervativnosti. Mora se udati i Egipat mora biti njezin dom, rekli su hladno, pa su
joj među bogatašima iz kruga svojih poznanika odabrali najobzirnijega i najsposob-
nijega kojega su mogli naći. Stojeći na rubu klisure svojih snova, Leila je, još lijepa i
bogata (i doista, u aleksandrijskom su je društvu zvali »tamnom lastavicom«), otkrila
da joj sve postaje tajnovito i nestvarno. Morala se prilagoditi. Nitko se, dakako,
nije protivio da svakih nekoliko godina odlazi s mužem u Europu u obilazak dućana
ili na odmor... No, njezin je život morao pripadati Egiptu.
Najprije očajna, poslije mireći se sa sudbinom, Leila se pokorila životu koji su joj
odredili. Njezin je muž bio ljubazan i obziran, ali duhovno plitak. Život je iscrpio
njezinu volju. No bila mu je vrlo odana, pa se sva predala njegovim poslovima i
živjela, jer je on to želio, daleko od jedinoga velegrada s barem nekakvim tragovima
europskoga načina života - Aleksandrije. Još prije mnogo godina pokorila se bezob-
zirnim vjetrovima na delti Nila i jednoličnosti života na posjedima Hosnanijevih.
Živjela je uglavnom kroz Nessima koji se školovao u inozemstvu i čiji su rijetki
posjeti unosili malo života u kuću. No, kako bi smirila živu želju za znanjem o svije-
tu, pretplatila se na knjige i časopise na četiri jezika, koje je poznavala kao i svoj,
možda i bolje, jer nitko ne može razmišljati ni osjećati samo na bezdimenzionalnoj
347
zastarjelosti arapskoga. I tako je to trajalo godinama, borba s predavanjem sudbini u

kojoj se očaj javljao samo u obliku živčanih bolesti, protiv kojih joj je muž propisi-
vao nipošto nerazborit, specifičan lijek - desetodnevni odmor u Aleksandriji, koji bi
joj uvijek vratio boju u obraze. Međutim, i ti su posjeti bivali s vremenom sve rjeđi:
nesvjesno je izbjegavala društvo i otkrila kako je sve nespretnija u ispraznim razgo-
vorima koji su se temeljili na ispraznim mislima. Život u gradu bio joj je dosadan.
Bio je plitak kao i voda samoga velikog jezera, umjetan; njezina sposobnost
introspekcije izoštrila se s godinama, i kad su je napustili prijatelji, ostalo je samo
nekoliko imena i lica - na primjer, liječnik Balthazar i Amaril i još nekoliko drugih.
No, Aleksandrija će ubrzo pripasti Nessimu potpunije negoli je ikada pripadala njoj.
Nakon završetka studija trebao je nastupiti u banci s razgranatim podružnicama koje
su puštale korijenje u brodarstvo, naftu i volfram, korijenje kojemu je trebala voda...
No ona će se do tada praktički pretvoriti u pustinjakinju.
Zbog samotna života bila je donekle nepripremljena za Mountolivea, za dolazak
neznanca u njihovu sredinu. Onoga prvog dana došla je kući kasno s jahanja u pusti-
nji i neupadljivo se smjestila, ugodno uzbuđena, na svoje mjesto između muža i
gosta. Mountolive nije ju gotovo ni pogledao, jer je već i njezin uzbudljivi glas
pokrenuo u njegovu srcu čudne drhtaje koje je on opazio, ali ih nije htio proučavati.
Na sebi je imala bijele jahaće hlače i žutu košulju sa šalom. Na malim, bijelim,
nježnim rukama nije bilo prstenja. Ni jedan njezin sin nije se toga dana pojavio na
ručku, pa je poslije jela ona predložila, već ugodno iznenađena mladićevim
pristojnim znanjem arapskoga i besprijekornim znanjem francuskoga, da mu poka-
že kuću i vrtove. Ponašala se prema njemu plaho i brižno kao prema sinu jedincu.
Njegovo iskreno zanimanje i žarka želja za učenjem ispunile su je osjećajima
zahvalnosti koji su je iznenadili. Bilo je to apsurdno; doduše, još ni jedan stranac nije
pokazao želju da ih proučava i ocijeni, nije pokazao zanimanje za njihov jezik, vjeru
i običaje. I premda je Mountoliveovo ponašanje bilo savršeno, slabo se svladavao.
Hodali su ružičnjakom slušajući jedno drugomu glas kao u snu, bez daha, gotovo kao
da se guše.
Kad se te večeri oprostio i prihvatio poziv njezina muža da dođe ponovno i ostane
kod njih, nje nigdje nije bilo. Sluga je prenio njezinu poruku da je boli glava i da je
legla. No, čekala je njegov povratak s upornom i bojažljivom napetošću.
Dakako, te iste večeri upoznao se i s braćom, jer je Nessim toga poslijepodneva
stigao iz Aleksandrije, i Mountolive je u njemu odmah prepoznao čovjeka svojega
kova, osobu za koju je život bio šifra. Odmah su snažno reagirali jedan na drugoga,
poput harmonije u glazbi.
I Narouz. - Gdje li je taj stari Narouz? - upitala je muža kao da se drugi sin tiče
njega a ne nje, kao da je on njegov ulog u svijet. - Zaključan je u inkubatorima već
četrdeset dana. Sutra se vraća. - Leili je bilo malo neugodno. - On treba biti po-
348
ljoprivrednik u obitelji, a Nessim bankar - objasnila je Mountoliveu, porumenjevši. -

Mogu li odvesti Mountolivea da vidi Narouza na poslu? - upitala je, ponovno se
okrenuvši prema mužu. - Naravno. - Mountolive bio je očaran njezinim izgovorom
svojega imena. Izgovorila ga je s francuskim naglaskom, Montolif, pa mu je ono zvu-
čalo nadasve romantično. Ta mu je pomisao bila također nova. Uzela ga je pod ruku,
pa su prošli kroz ružičnjake i prešli nasade palma do duge i niske zgrade od nepeče-
ne cigle, sagrađene ispod razine zemlje, u kojoj su bili smješteni inkubatori. Pokucali
su jedanput-dvaput na spuštena vrata, ali ih je Leila na posljetku nestrpljivo gurnula i
otvorila, te su ušli u uzak hodnik sa deset glinenih peći poredanih na jednoj i drugoj
strani.
- Zatvaraj vrata! - javio se dubok glas, i Narouz se dignuo iz paučinastoga gni-
jezda i prošao kroz polumrak kako bi vidio tko su uljezi. Mountolive se malo uplašio
njegova mrgodna pogleda i zečje usne i oštrine njegova glasa; unatoč njegovoj mla-
dosti, činilo se da su provalili u kapelicu na stijeni, k raščupanom pustinjaku. Koža
mu je bila žuta, a oči upale od duga bdjenja. No, kad ih je Narouz prepoznao, ispri-
čao se i doimao se kao da mu je drago što su se potrudili kako bi ga posjetili. Odmah
je ponosno i revno objasnio kako rade inkubatori, a Leila mu je taktično prepustila
teren. Mountolive je već znao da je Egipat od pradavnih vremena poznat po valioni-
cama pilića umjetnim izvorom topline i bilo mu je drago što će doznati više o tom
postupku. U tom podzemnom hodniku punom prastare paučine i netaknute prljavšti-
ne razgovarali su o metodi rada i temperaturama pod nedokučivim pogledom tamnih
očiju žene koja je proučavala njihove potpuno različite vanjštine i ponašanje, njihove
glasove. Narouzove lijepe oči bile su sada živahne i blistave od užitka. Živo zanima-
nje njihova gosta kao da ih je obojicu uzbudilo, te je sve opširno objasnio, pa i ne-
običnu metodu provjere temperature jaja, kad se, u nedostatku termometra, jaje jed-
nostavno stavi na oko.
Kasnije, dok se s Leilom vraćao kroz ružičnjak, Mountolive je rekao: - Kako li je
samo drag vaš sin. - A Leila je neočekivano porumenjela i spustila glavu. - Grize nas
savjest što mu nismo na vrijeme dali sašiti rascijep na usnici - rekla je glasom punim
ganuća. - A poslije su ga seoska djeca zadirkivala, zvala ga devom, i to ga je boljelo.
Jeste li znali da je devina usna također rascijepljena? Niste? Ali, jest. Narouz se mora
i te kako boriti. - Mladić koji je uz nju hodao iznenada osjeti bolnu sućut prema njoj.
No, jezik mu se zavezao. A zatim je te večeri nestala.
U početku su ga zbunili vlastiti osjećaji, ali nije bio naviknut na samopromatranje
i nisu mu bila poznata, ako se tako može reći, prirođena svojstva vlastite ličnosti -
jednom riječju, budući da je bio mlad, uspješno je odbacio osjećaje. (Sve je to poslije
ozbiljno ponavljao u mislima, dozivao u sjećanje svaku pojedinost dok se brijao
ispred staromodna zrcala ili dok je vezao kravatu. Sve je to kao opsjednut ponavljao
i ponavljao, kao da želi posredno pobuditi sav taj novi raspon osjećaja što ih je Leila
349
oslobodila u njemu i zavladati njima. Povremeno bi tiho kroza zube opsovao »k vra-
gu!« kao da se sjeća strašne nesreće. Neugodno je kad te netko prisili na odrastanje.
Uzbudljivo je sazrijevati. Kolebao se između straha i groteskna ushićenja.)
Na poticaj njezina muža često su jahali u pustinji, i jedne noći pri punoj mjeseči-
ni, dok su ležali na dini, koju je vjetar blago napuhao u hrpu dajući joj obrise snijega
ili burmuta, iznenada se suočio s jednom novom Leilom. Bili su večerali i razgovara-
li pri sablasnu svjetlu. - Čekajte - iznenada je rekla. - Imate mrvicu na usni. - I,
nagnuvši se prema njemu, nježno ju je skinula jezikom. Načas je osjetio malen, to-
pao jezik egipatske mačke na donjoj usni. (Kad god se toga sjetio, uvijek bi opsovao
»k vragu!«) Zatim je problijedio i činilo mu se da će se onesvijestiti. No, bila je vrlo
blizu, bezazleno blizu, smješkajući se i nabirući nos, pa ju je samo mogao zagrliti,
posrćući prema njoj kao čovjek koji je naletio na zrcalo. Njihovi šaputavi likovi
sastaše se poput odraza na površini jezera. Njegove se misli raspršiše u tisuću koma-
da i na krilima odletješe u pustinju koja ih je okruživala. Čin kojim su postali lju-
bavnici bio je vrlo jednostavan i obavljen očito bez predumišljaja, pa neko vrijeme
nije gotovo ni znao što se dogodilo. Kad je shvatio, odmah je pokazao koliko je
mlad, jer je promucao: - Zašto baš ja, Leila? - kao da je sav svijet bio pred njom pa
je mogla birati. I začudio se kad je legla i ponovila njegove riječi, i to se doimalo po-
put glazbene ironije; dječački ton u njegovu pitanju doista ju je razljutio. - Zašto ti?
Zato. - A zatim je, na Mountoliveovo iznenađenje, odrecitirala tihim, slatkim glasom
riječi jednoga od svojih najdražih pisaca.
- Otvaraju nam se sudbinski putovi... ono najviše što jedan narod može prihvatiti
ili odbiti. Naša je rasa još nepokvarena; rasa od najbolje sjevernjačke krvi. Još nismo
nemoralni, još smo sposobni čvrsto vladati i dostojanstveno slušati. Učili su nas vjeri
u čisto milosrđe, a mi je sada moramo konačno iznevjeriti ili je naučiti braniti ispu-
njenjem. I bogati smo naslijeđem časti, zavještane nam tisućljetnom plemenitom po-
viješću, i morali bismo svakodnevno žudjeti za tim da je povećavamo s plemeni-
tom hlepnjom kako bi Englezi, ako je grijeh žudjeti za čašću, postali najgrešnije duše
na ovomu svijetu.
Mountolive je slušao njezin glas zaprepašteno, sućutno i posramljeno. Bilo je
jasno da u njemu gleda prototip naroda koji sada živi samo u njezinoj mašti. Ljubila
je i prigrlila uljepšanu predodžbu Engleske. To mu je bio najneobičniji doživljaj u ži-
votu. Osjetio je kako mu suze naviru na oči dok je nastavljala veličanstveni govor
prilagođavajući svoj jasni glas melodiji proze. - Hoćete li, vi mladići Engleske, po-
novno pretvoriti svoju zemlju u prijestolje kraljeva, otok kraljevskoga žezla, izvor
svjetlosti za sav svijet, središte mira; gospodaricu znanja i umjetnosti; vjernu čuvari-
cu velikih uspomena usred bezobzirnih i prolaznih vizija; vjernu sluškinju vremenski
potvrđenih načela unatoč iskušenju pustih eksperimenata i razuzdanih želja; u zemlju
okruženu okrutnim i bučnim ljubomorama naroda, štovanu zbog njezine hrabrosti,
350
zbog dobronamjernosti prema ljudima? - Riječi su stale odzvanjati u njegovoj luba-

nji.
- Dosta! Dosta! - oštro je povikao. - Mi više nismo takvi, Leila. - Bio je to
besmislen, knjigama nakljukan san koji je ta Koptkinja otkrila i protumačila. Činilo
mu se kao da su svi ti zagrljaji dobiveni pod lažnim izgovorom... kao da njezine
apsurdne misli sve umanjuju, svode razmjere na nešto mračno i nestvarno poput, re-
cimo, dogovora sa ženom s ulice. Možete li se zaljubiti u kameni kip mrtva križara?
- Pitao si me zašto - rekla je prezirno. - Zato - uzdahnula je - što si Englez, vjero-
jatno. - (Kad god je taj prizor dozvao u sjećanje, iznenadio se i svoje je čuđenje mo-
gao samo izraziti psovkom »k vragu!«)
A zatim, poput svih neiskusnih ljubavnika otkako je svijeta i vijeka, nije se zado-
voljio stvarnim stanjem; morao je sve istražiti i svjesno ocijeniti. Svi su njezini odgo-
vori bili nepredvidivi. Ako je spomenuo njezina muža, odmah se razljutila, prekinula
ga i ošinula iskrenošću: - Volim ga. Neću da se o njemu govori s omalovažavanjem.
Plemenit je i ne bih ga nikada mogla povrijediti.
- Ali... ali... - mucao je mladi Mountolive, a ona se nasmijala njegovoj zbunjenosti
i ponovno ga zagrlila. - Budalo. Davide, budalo! On mi je sam rekao da te uzmem za
ljubavnika. Razmisli... Nije li mudar na svoj način? U strahu da me nesretnom slu-
čajnošću potpuno ne izgubi? Zar nisi nikada bio gladan ljubavi? Ne znaš li kako je
ljubav opasna? - Nije znao.
Što bi, zaboga, Englez trebao učiniti s tim čudnim tokovima misli, s tim zbrkanim
i proturječnim odanostima? Bio je zapanjen. - Samo se ne smijem zaljubiti i neću. -
Je li stoga odlučila da u Mountoliveu voli Englesku više negoli samoga Mountoli-
vea? Nije našao odgovora na to pitanje. Granice njegove nedozrelosti sputale su mu
jezik. Sklopio je oči i činilo mu se da pada natraške u nekakav tamni prostor. A Le-
ila, koja je to naslutila, otkrila je u njemu nevinost koja je sama po sebi bila simpatič-
na: nakanila je učiniti od njega muškarca koristeći se svom ženskom toplinom, svom
otvorenošću. On je za nju bio i ljubavnik i nesretno dijete koje je mogla voditi do
zrelosti. Samo što će ona morati (zacijelo je u sebi jasno postavila uvjet) pripaziti da
on ne osjeti nikakvo negodovanje zbog toga tutorstva. Stoga je skrivala svoje
iskustvo i bila za njega gotovo partnerica njegovih godina, njegova suučesnica u dje-
lu, koje se nekako doimalo vrlo nedužno, besprijekorno, pa se njegov osjećaj krivnje
gotovo uspavao te je kroz nju počeo crpsti novu odlučnost i samopouzdanje. I s
istom je odlučnošću rekao sam sebi da i on mora poštovati njezine uvjete i da se ne
smije zaljubiti, ali takvo je razdvajanje nemoguće mladim ljudima. Nije mogao razli-
kovati svoje razne emotivne potrebe, razlikovati strast i ljubav od romantike koja se
hrani samoljubljem. Gušila ga je žudnja. Nije ju mogao odrediti. A engleski ga je od-
goj kočio na svakom koraku. Nije mogao osjećati ni sreću a da ne osjeća krivnju. No
351
sve to nije svjesno znao; samo je nejasno slutio da je otkrio u njoj više od ljubavnice,
više od suučesnice. Leila nije bila samo iskusnija; na svoje najveće negodovanje,
otkrio je da je ona čak načitanija i obavještenija od njega, na njegovu jeziku. No,
kao uzorna partnerica i ljubavnica, nikada nije dopustila da on to osjeti. Kao iskusna
žena bila je vrlo domišljata. Uvijek je nalazila utočište u nježnosti koju je izražavala
izazivajući ga. Korila bi njegovo neznanje i pobuđivala u njemu znatiželju. Ï za-
bavljao ju je učinak njezine strasti na njega - ti poljupci koji su gorjeli poput sline na
vrućem željezu. Njezinim je očima ponovno gledao Egipat, ali kao zemlju bogatiju
novom dimenzijom. Sada je shvatio da svladati jezik ne znači ništa, jer Leila mu je
otkrila kako je znanje šuplje u usporedbi s razumijevanjem.
Po navici je uvijek sve uporno bilježio, pa je poslije njihovih dugih jahanja njegov
džepni rokovnik nabubrio od podataka, ali to su uvijek bili podaci u vezi sa zemljom,
jer se nije usudio zapisati ni jednu jedinu riječ o svojim osjećajima, pa ni Leilino
ime. Otprilike ovako:
Nedjelja. Jašući kroz siromašno, prljavo selo, moja pratilja pokazivala mi je zna-
kove, nalik na klinasto pismo, urezane u zidove kuća i upitala me mogu li ih pročita-
ti. Rekao sam poput glupana da ne znam, ali da su možda amharski? Smijeh.
Objašnjenje: časni pokućarac, koji putuje kroz selo svakih šest mjeseci, nosi posebnu
kanu iz Medine, koju ovdje nadasve cijene zbog njezine veze sa tim svetim gradom.
Ljudi su uglavnom presiromašni da je plate, pa im on daje kredit, ali kako on ili oni
ne bi zaboravili, urezuje krhotinom rovaš na glinenom zidu.
Ponedjeljak. Ali kaže da su meteori kamenje što ih bacaju anđeli na nebu kako bi
otjerali zle džinove{6} kad pokušavaju prisluškivati razgovore u Raju i doznati tajne
budućnosti. Svi se Arapi boje pustinje, pa i beduini. Čudno.
Također: stanka u razgovoru za koju kod nas kažemo da »anđeli prolaze«, Arapi
dočekuju na drugi način. Nakon trenutka šutnje jedan kaže: - Wahed Dhu - ili - Bog
je jedan - zatim svi gorljivo odgovore: - Lâ ilâhe illa-llâh - ili - Nema boga do jedi-
nog Alaha - i tek tada nastavlja se razgovor. Ti mali običaji nadasve su simpatični.
Također: moj domaćin rabi neobičan izričaj kad govori o povlačenju iz poslovno-
ga života. On to zove »stvaranjem duše«.
Također: nikada nisam kušao jemensku kavu s malo ambre. Izvrsna je.
Također: Mohammed Shebab ponudio mi je, kad smo se upoznali, malo jasminova
mirisa iz bočice sa staklenim čepom - onako kako bismo mi u Europi nekomu ponu-
dili cigaretu.
Također: oni vole ptice. Na jednom ruševnom groblju vidio sam grobove s malim
zdjelicama namijenjenim pticama, urezanim u mramoru, i moja mi je pratilja rekla
da ih seoske žene petkom pune vodom.
352
Također: Ali, crni upravitelj imanja, golemi eunuh, rekao mi je da se strahovito

boje plavih očiju i crvene kose, jer su to zli znaci. Čudno je da su plave oči najod-
bojnija crta anđela ispitivača u Kur’anu.
Tako je mladi Mountolive zapisao i razmišljao o čudnim običajima ljudi među
koje je došao živjeti, savjesno i kako dolikuje istraživaču načina života koji je tako
daleko od njegova; zapisivao je to i u zanosu da nađe poetsku sukladnost između zbi-
lje i slike o Istoku koju je u mašti sagradio čitajući o njemu. Između njih bilo je ma-
nje razlike negoli između dvostrukih slika što ih je Leila, čini se, nosila u sebi -
između poetske predodžbe o Engleskoj i njezina uzorka, plaha i umnogome ne-
iskusna mladića kojega je uzela za ljubavnika. No, on nije bio potpuna budala; pri-
mao je dvije najvažnije poduke u životu: kako pošteno ljubiti i razmišljati.
Međutim, bilo je drugih zgoda i prizora koji su ga ganuli i uzbudili na drugi na-
čin. Jednoga dana svi su odjahali preko plantaža kako bi posjetili staru dadilju Hali-
mu koja je sada živjela u časnoj mirovini. Bila je glavna dadilja dječaka i njihova
pratilja u ranom djetinjstvu. - Čak ih je dojila kad mi je mlijeko presušilo - objasnila
je Leila.
Narouz je promuklo zahihotao. - Bila je naša »žvakačica« - objasnio je Mountoli-
veu. - Znate li što je to? - U Egiptu su u to vrijeme djecu hranili sluge čija je dužnost
bila prožvakati hranu, a zatim im je dati na žličicu.
Halima je bila oslobođena crna robinja iz Sudana, a sada je i ona »stvarala dušu«
u kućici od pletena šiblja između polja šećerne trske, u sretnom okruženju bezbrojne
djece i unučadi. Bilo joj je nemoguće odrediti godine. Bila je neizrecivo sretna što
vidi mlade Hosnanijeve, a Mountolive je bio ganut prizorom kad su obojica sjahali i
poletjeli joj u zagrljaj. Ni Leila nije bila manje srdačna. A kad se stara crnkinja sa-
brala, htjela je svakako izvesti kratak ples u čast posjetitelja; začudo, ples nije bio
neprivlačan. Svi su stajali oko nje i srdačno pljeskali po taktu dok se ona okretala,
najprije na jednoj a zatim na drugoj peti; kad je njezina pjesma završila, ponovno su
se grlili i smijali. Ta neafektirana i spontana nježnost ushitila je Mountolivea, pa je
pogledao svoju ljubavnicu blistavim očima u kojima nije pročitala samo ljubav nego
i novo poštovanje. Umirao je od želje da bude s njom nasamo, da je zagrli; no po-
zorno je slušao dok mu je stara Halima pričala o dobrim osobinama obitelji Hosnani
i o tome kako su joj omogućili da dvaput posjeti Sveti grad kao priznanje za njezi-
nu službu. Nježno je držala ruku na Narouzovu rukavu dok je govorila, gledajući od
vremena do vremena u njegovo lice s privrženošću životinje. Zatim, kada je iz
prašne stare lovačke torbe, koju je uvijek nosio sa sobom, izvadio sve darove što su
ih ponijeli za nju, njezinim su se starim licem izmjenjivali smiješak i zaprepaštenje
kao pomrčine Mjeseca. Plakala je.
Bilo je i drugih prizora, možda manje ugodnih, ali ipak tipičnih egipatskih mo-
353
eurs. Jednoga ranog jutra bio je svjedokom zgode na dvorištu ispod svojega prozora.
Tamnoputi mladić stajao je ispred sada drukčijega Narouza i namrgođeno, ali sa sve
manje hrabrosti, gledao u Narouzove plave oči. Mountolive je već bio čuo riječi: -
Gospodaru, nisam lagao. - Dok je ležao čitajući, čuo je kako ih je dvaput tiho i jasno
ponovio; ustao je i prišao prozoru baš u trenutku kad je Narouz tihim, upornim gla-
som, kroz stisnute usne, ponovno prosiktao riječi: - Opet si lagao - i pritom obavio
čin čija ga je putena brutalnost uzbudila; gledao je svojega domaćina kako izvlači
nož iz pojasa i odsijeca mladiću komadić ušne resice - polako i doista nježno, onako
kako se vinogradarskim nožićem odsijeca grozd sa stabljike. Mlaz krvi potekao je
niz slugin vrat, ali je on mirno stajao. - Sada idi - đavolski je prosiktao Narouz - i
reci ocu da ću ti za svaku laž odrezati komad mesa sve dok ne dođemo do pravoga
dijela, onoga dijela koji ne laže. - Mladić je iznenada potrčao posrćući i nestao teško
dišući. Narouz je obrisao oštricu o vrećaste hlače i pošao uza stube zviždeći. Mo-
untolive bio je opčinjen!
A zatim (raznovrsnost tih zgoda zbunjivala ga je više od svega), toga istog posli-
jepodneva, dok je jahao s Narouzom, stigli su na granicu posjeda, tamo gdje je poči-
njala pustinja, i došli do golema svetoga drveta na koje su seljaci, bolesni ili bez dje-
ce, vješali svakakve zavjetne darove; na svakoj grančici kao da je izrasla stotina
lepršavih krpica. U blizini je bilo svetište nekakva starog pustinjaka, odavno mrtvog,
čije je ime bilo čak zaboravljeno, a pamtilo ga je možda samo nekoliko prastarih se-
ljana. Međutim, njegov je ruševni grob još bio i muslimansko i koptsko mjesto hodo-
čašća i zagovora; i kad su ondje sjahali, Narouz je rekao najprirodnijim glasom na
svijetu: - Ovdje se uvijek molim... Hajde da se zajedno pomolimo, ha? - Mountolive
se zbunio, ali je bez riječi sjahao. Stajali su jedan do drugoga ispred malenoga,
prašna groba zaboravljenoga sveca - Narouz očiju uprtih u nebo s izrazom demonske
poniznosti na licu, a Mountolive je oponašao tu pozu, skupio ruke i položio ih na
prsa. Zatim su obojica pognuli glave i pomolili se, a tada je Narouz glasno izbacio
dah uz dugo, polagano siktanje, kao od olakšanja, te stao licem spuštati prste kao da
želi upiti blagoslov što je pritjecao iz molitve. Mountolive ga je oponašao, duboko
potresen.
- Dobro. Sad smo se pomolili - rekao je Narouz odlučno kad su uzjahali i otputili
se preko polja koja su mirno počivala pod suncem; samo su tlačne crpke sisale i
soptale pumpajući jezersku vodu u kanale za navodnjavanje. Na kraju dugih sjenovi-
tih plantaža susreli su se s još jednim, poznatijim zvukom - šumom drvenih vodenih
kotača, egipatskih sakija,{7} i Narouz je zadovoljno naćulio uho prema vjetru. - Slu-
šajte - rekao je - slušajte sakije. Znate li njihovu povijest? Barem ono što seljani pri-
čaju? Aleksandar Makedonski imao je magareće uši, ali samo je jedna osoba znala
njegovu tajnu. Njegov brijač koji je bio Grk. Teško je sačuvati tajnu ako si Grk! Sto-
ga je brijač da olakša dušu otišao na polje i rekao to sakiji; odonda sakije tužno dovi-
354
kuju jedna drugoj: »U Aleksandra magareće uši!« Nije li to čudno? Nessim kaže da
je u jednom aleksandrijskom muzeju portret Aleksandra s Amonovim rogovima, pa
je možda ta priča preživjela od toga vremena. Tko zna?
Neko su vrijeme jahali u tišini. - Mrzim pomisao da vas moram napustiti idućega
tjedna - rekao je Mountolive. - Bilo je divno. - Na Narouzovu se licu pojavio čudan
izraz, mješavina dvojbe i nelagodne radosti, među koje se umiješala i životinjska
kivnost, koju je Mountolive u sebi objasnio ljubomorom - možda ljubomorom na
majku? Znatiželjno je promatrao taj strogi profil, ne znajući ni sam kako da sve to
protumači. Napokon, Leiline stvari ticale su se samo nje, nije li tako? Ili su dužnosti i
sklonosti u obitelji Hosnani bile vrlo tijesno povezane, pa je njihova ljubavna
veza nekako djelovala na osjećaj za obitelj? Rado bi bio o tome otvoreno razgovarao
s braćom. Barem Nessim bi ga razumio i suosjećao s njim, ali pri pomisli na Narouza
počeo je dvojiti. Mlađi brat - njemu se nekako ne može potpuno vjerovati. Početni
ugođaj zahvalnosti i oduševljenja gostom neznatno se promijenio - premda nije bilo
ni najmanjeg traga neprijateljstva ili hladnoće. Ne, bilo je to nešto složenije, neodre-
đenije. Možda je sam sve to iskonstruirao, iznenada je pomislio Mountolive, zbog
vlastita osjećaja krivnje? Pitao se to dok je promatrao tamni, oštri Narouzov profil.
Obuzet tom mišlju, jahao je pokraj njega.
Nije, dakako, mogao otkriti što zaokuplja misli mlađega brata, jer se jedne noći
prije nekoliko tjedana dogodilo nešto što on nije znao dok su ukućani spavali. Katka-
da bi se invalidu prohtjelo da ostane budan dulje negoli obično, sjedi na balkonu u
kolicima i čita - obično nekakav priručnik o upravljanju imanjem, o šumarstvu ili o
nečemu sličnom. Tada bi se revni Narouz smjestio na divanu u susjednoj sobi i če-
kao, strpljivo poput psa, znak kako bi pomogao ocu da legne; on nije nikada čitao
ni knjige ni novine ako baš nije morao. No, uživao bi ležati pri žutom svjetlu svje-
tiljke, čačkati zube šibicom i predati se mislima sve dok ne bi začuo promukli, raz-
dražljivi očev poziv.
One je noći zacijelo zadrijemao. Kad se probudio, posvuda je, na njegovo iznena-
đenje, bilo tamno. Blistava mjesečina preplavila je sobu i balkon, ali svjetla je ugasi-
la nepoznata ruka. Trgnuo se. Začudo, na balkonu nije bilo nikoga. Narouz je načas
pomislio da sanja, jer otac još nikada nije sam otišao spavati. Dok je stajao na mjese-
čini, boreći se protiv zbunjenosti i sumnje, učinilo mu se da čuje zvuk gumenih kota-
ča invalidskih kolica na drvenim daskama bolesnikove spavaće sobe. Bilo je to zapa-
njujuće odstupanje od prihvaćene kolotečine. Sav zaprepašten, ušao je u hodnik i
prešao ga na prstima. Vrata očeve sobe bila su otvorena. Zagledao se unutra. Soba je
bila osvijetljena mjesečinom. Čuo je kako kotači udaraju po komodi i prsti grebu da
napipaju ručicu na ladici. Zatim je čuo izvlačenje ladice, a tada ga je obuzeo strah jer
se sjetio da je unutra stari očev colt. Ukočio se i zanijemio kad je čuo škljocanje
zatvarača i nedvojben zvuk šuškanja papira - zvuk koji je odmah protumačio po
355
pamćenju. Zatim tiho, precizno škljocanje patrona pri spuštanju u ležišta. Činilo se
da je zarobljen u jednom od onih snova kad čovjek trči svom snagom, a ne može se
pomaknuti s mjesta. Kad je zatvarač škljocnuo i zatvorio se i oružje bilo sklopljeno,
Narouz se sabrao i htio upasti u sobu, ali je ustanovio da se ne može pomaknuti.
Utrnula su mu leđa, i osjetio je kako mu se zatiljak nakostriješio. Svladan jednom od
onih groznih sputanosti iz ranoga djetinjstva, mogao je samo napraviti jedan jedini
polagani korak naprijed i stati na pragu stisnutih zubi pazeći da ne zaškrguću.
Mjesečina je padala ravno na zrcalo, i pri odrazu svjetla vidio je oca kako
uspravno sjedi u kolicima, suočen s vlastitim likom, s izrazom lica kakav Narouz još
nikada nije vidio. Bilo je bezizražajno i nepomično, i na tom sablasnom svjetlu, koje
se odražavalo s velikoga zidnog zrcala, doimalo se kao da je lišeno svih ljudskih
osjećaja, očišćeno od svih emocija koje su ga stalno ispijale. Mlađi sin zurio je kao
hipnotiziran. (Jednom, u ranom djetinjstvu, vidio je nešto slično - ali ne tako kruto,
ne tako nestvarno, ali ipak slično. Bilo je to kad je njegov otac opisivao smrt
zlog upravitelja Mahmouda. Rekao je sumornim glasom: - Pa su onda došli i svezali
ga za drvo. Et on lui a coupé les choses{8} i strpali mu ih u usta. - Dok je bio dijete,
Narouzu je bilo dovoljno da ponovi te riječi i sjeti se izražaja očeva lica, i odmah bi
se našao na rubu nesvjestice. Sada mu se ta zgoda vratila u sjećanje i strah se
udvostručio kad je vidio invalida suočenoga sa samim sobom u odrazu pri mjesečini,
vidio ga kako polako diže pištolj i cilja, ali ne u svoju sljepoočicu, nego u zrcalo, dok
je ponavljao promuklim, kreštavim glasom: - I ako se ona sada zaljubi, znaš što ti
je činiti.)
Tada je zavladala tišina, a zatim tek jedan suhi, tegobni jecaj. Narouz je osjetio
kako mu suze samilosnice naviru na oči, ali čarolija ga je još sputavala; nije se mo-
gao ni pokrenuti ni progovoriti, a niti glasno zajecati. Očeva je glava poniknula na
prsa, a ruka s revolverom klonula; a zatim je Narouz čuo tih udarac cijevi o pod.
Duga, uzbudljiva tišina zavladala je u sobi, u hodniku, na balkonu, posvuda u vrtovi-
ma - tišina od olakšanja koja je ponovno omogućila zarobljenoj krvi da poteče u nje-
govo srce i žile. (Leila se negdje, uzdišući, zacijelo okrenula u snu gurajući ospore-
ne bijele ruke na hladno mjesto između jastuka.) Zujao je jedan jedini komarac. Ča-
rolija se raspršila.
Narouz se povukao hodnikom na balkon na kojemu se načas zaustavio boreći se
sa suzama, a zatim je viknuo: - Oče! - Glas mu je bio kreštav i nervozan - glas ško-
larca. Svjetlo u očevoj sobi smjesta se upalilo, ladica zatvorila, a na drvenu podu
čulo se kotrljanje gumenih kotača. Malo je pričekao, a tada čuo poznato naprasito re-
žanje Narouz, i odmah je znao da je sve u redu. Obrisao je nos rukavom i požurio u
spavaću sobu. Otac je sjedio licem prema vratima, s knjigom na koljenima. - Lijena
životinjo - rekao je. - Nisam te mogao probuditi.
- Oprosti - rekao je Narouz. Odjednom se razvedrio. Njegovo je olakšanje bilo
356
tako veliko da se iznenada poželio poniziti, da ga se grdi, vrijeđa. - Ja sam lijena ži-
votinja, nemarna svinja, nisam vrijedan ni zrnca soli - rekao je gorljivo, nadajući se
kako će potaknuti oca na još jače uvrede i prijekore. Smiješio se. Htio se razbludno
predati bijesu bolesna čovjeka.
- Odnesi me u krevet - kratko je rekao invalid, i njegov se sin sagnuo s pohotnom
nježnošću kako bi podignuo to ispijeno tijelo iz kolica, s neizrecivim olakšanjem da
u njemu još ima daha...
No, odakle bi Mountolive sve to znao? U Narouzu je zapazio samo suzdržanost
koje nije bilo u blago nasmiješenu Nessimu. A Narouzov otac ... Mountolive je iskre-
no bio potresen njegovim izgledom, njegovom bolesnom, klonulom glavom i samo-
sažaljenjem kojim je odisao njegov glas. Na nesreću, zbio se još jedan sukob koji je
nekako trebalo riješiti, i ovaj put Mountolive je nesvjesno dao povoda jednim od
onih gafova kojih se diplomati boje i groze više od ijednog soja ljudi, pa od sjećanja
na njega ne mogu godinama spavati. Bila je to smiješna pogreška, ali je bolesniku
dala povoda za provalu gnjeva, svojstvenu za njega, kako je zapazio Mountolive.
Sve se to zbilo za stolom, za jednom večerom, i u početku se društvo tome vedro
smijalo i nije bilo nikakve gorčine u sve širem krugu njihova zajedničkog raspolože-
nja, samo ga je Leila sa smiješkom prekorila: - Ali, dragi moj Davide, mi nismo
muslimani nego kršćani kao i vi. On je to, dakako, znao; kako su mu se mogle
omaknuti te riječi? Bila je to jedna od onih groznih primjedaba koje se čine, pošto ih
izgovorite, ne samo neoprostivima nego i nepopravljivima. Međutim, Nessima kao
da je to prije razvedrilo negoli uvrijedilo i, taktičan kakav je bio, nije se mogao
glasno nasmijati a da pritom ne dotakne prijateljevu ruku kako Mountolive ne bi sti-
gao pomisliti da se on smije njemu a ne njegovoj pogrešci. Ipak, kad je smijeh
zamro, svjesno je spoznao da je, gledajući kameno lice čovjeka u kolicima koji se je-
dini nije smijao, otvorio ranu. - Ne vidim što je smiješno. - Njegovi su prsti prebirali
po blistavim rukohvatima. - Baš ništa. Ta pogreška točno odražava britansko staja-
lište... stajalište protiv kojega se mi Kopti uvijek moramo boriti. Između nas i musli-
mana u Egiptu nije nikada bilo razlike prije dolaska Britanaca. Britanci su naučili
muslimane da mrze Kopte i provode diskriminaciju protiv njih. Da, Mountolive, Bri-
tanci. Obratite pozornost na moje riječi.
- Žao mi je - promucao je Mountolive, još pokušavajući okajati svoj gaf.
- Meni nije - rekao je bolesnik. - Dobro da otvoreno spominjemo ta pitanja, jer ih
mi Kopti osjećamo tu unutra, u dubini srca. Britanci su naveli muslimane da nas
potlače. Proučite Visoko povjerenstvo. Razgovarajte sa svojim sunarodnjacima ondje
i čut ćete koliko nas mrze i preziru. Time su zarazili i muslimane.
- Nije valjda tako, gospodine! - rekao je Mountolive izmučen ispričavanjima.
- Tako je - svečano je potvrdio bolesnik kimajući glavom na vratu nalik na
357
slomljenu grančicu. - Znamo istinu. - Leila je napravila nehotičnu gestu, gotovo dala
znak, kao da time želi ušutkati muža prije negoli se upusti u tiradu, ali on se nije na
nju obazirao. Naslonio se žvačući komad kruha, a zatim gotovo nerazgovjetno nasta-
vio: - A što znate vi, što ikoji Englez zna o Koptima i što je njih briga za Kopte?
Opskurni krivovjernici, misle, iskvareni jezik, s liturgijom beznadno zbrkanom
zbog arapskoga i grčkog utjecaja. Oduvijek je tako. Kad je u Prvom križarskom ratu
osvojen Jeruzalem, izričito je naređeno da ni jedan Kopt ne smije u grad... naš Sveti
grad. Tako su malo ti zapadni kršćani mogli razlikovati muslimane koji su ih porazili
kod Askalona od Kopta... jedine grane kršćanske Crkve koja se potpuno integrirala u
Istok! A tada je vaš dobri salisburyjski biskup otvoreno rekao da istočne kršćane
smatra gorim od nevjernika, pa su ih vaši križari veselo poklali. - Izraz gorčine
pretvorio se u okrutan osmijeh koji je načas ozario njegovo lice. Zatim se vratio
uobičajeni zlovoljni, podmukli izraz i, oblizavši usne, starac se ponovno bacio na
raspravu o toj temi koja je, Mountolive je iznenada spoznao, izjedala bolesnikove
tajne misli od prvoga dana njegova posjeta. Sav taj razgovor nakupio se u njemu, pa
je samo čekao trenutak da ga načne. Narouz je sućutno i zadivljeno promatrao oca,
na njegovu se licu zrcalilo ono što je osjećao čuvši rečeno - ponos riječima naš Sveti
grad, gnjev na riječi gori od nevjernika. Leila je sjedila blijeda i zadubljena u misli
gledajući prema balkonu; samo se Nessim doimao ozbiljno, a ipak bezbrižno. Pro-
matrao je oca suosjećajno i s poštovanjem, ali bez vidljivih emocija. Još se ob-
zirno smiješio.
- Znate li kako nas oni... muslimani... zovu? - Glava mu se ponovno zanjihala. -
Reći ću vam. Gins Pharoony. Da, mi smo genus Pharaonicus - pravi potomci
drevne, prave egipatske jezgre. Mi sebe nazivamo Giptima - starim Egipćanima. No,
mi smo kršćani kao i vi, samo kršćani najstarijega i najčistijeg soja. I sve vrijeme
ostali smo mozak Egipta - čak u doba kediva. Unatoč progonima, ovdje smo sačuvali
časno mjesto; ovdje se oduvijek poštuje naše kršćanstvo. Ovdje u Egiptu, ne ondje u
Europi. Da, muslimani koji mrze Grke i Židove priznaju u nama Koptima prave po-
tomke stare egipatske loze. Kad je Mehmed Ali došao u Egipat, povjerio je sve fi-
nancijske poslove u koptske ruke. To je učinio i Ismail-paša, njegov nasljednik. I
uvijek ćete iznova ustanoviti da smo Egiptom praktički vladali mi, prezreni Kopti,
jer smo bili bogatiji mozgom i čestitošću od drugih. Štoviše, kad je Mehmed Ali do-
šao ovamo, ustanovio je da sve državne poslove vodi Kopt pa ga je imenovao veli-
kim vezirom.
- Ibrahim E. Gohari - rekao je Narouz, likujući poput školarca koji je dobro na-
učio lekciju.
- Točno - uzviknuo je njegov otac, likujući kao i on. - Bio je jedini Egipćanin koji
je smio pušiti lulu u nazočnosti prvoga kediva. Jedan Kopt!
358
Mountolive je proklinjao pogrešku zbog koje je sada morao slušati propovijed, ali
ju je ipak slušao s velikom pozornošću. Očito su taj jad osjećali duboko u srcu. - A
komu se Mehmed Ali obratio kad je umro Gohari?
- Ghaliju Dossu - ponovno je oduševljeno rekao Narouz.
- Točno. Kao ministar financija imao je potpunu vlast nad prihodima i porezima.
Kopt. Još jedan Kopt. A njegov sin Basileus dobio je naslov bega i postao tajni
savjetnik. Ti su ljudi časno vladali Egiptom i mnogi su bili visoki dužnosnici.
- Sedarous Takla u Esnehu - rekao je Narouz - Shehata Hasaballah u Assioutu,
Girgis Yacoub u Beni Souefu. - Oči su mu blistale dok je govorio pa je, poput zmije
na toplini, uživao odobravajući ocu. - Da! - vikao je invalid, udarajući rukom po ko-
licima. - Da! Čak su i pod Saidom i Ismailom Kopti imali važnu ulogu. Javni tužitelj
u svim pokrajinama bio je Kopt. Shvaćate li što to znači? Imati takvo povjerenje u
kršćansku manjinu? Muslimani su nas znali, znali su da smo prvenstveno Egipćani, a
tek onda kršćani. Kršćanski Egipćani... Jeste li vi Britanci sa svojim romantičnim
idejama o muslimanima ikada pomislili što znače te riječi? Jedini kršćanski ori-
jentalci potpuno integrirani u muslimansku državu? Nijemci bi sanjali o takvu ključu
za Egipat, nije li tako? Posvuda kršćani na povjerljivim položajima, na ključnim
mjestima kao mudiri,{9} namjesnici i tako dalje. Za vrijeme Ismaila Kopt je bio mi-
nistar rata.
- Ayad-beg Hanna - rekao je Narouz radosno.
- Tako je. A i pod Arabi-pašom Kopt je bio ministar pravosuđa. I veliki dvorski
meštar. Obojica Kopti. I drugi, mnogi drugi.
- Kako se sve to promijenilo? - mirno je upitao Mountolive, a bolesnik se uspra-
vio u svojim pokrivačima, upro drhtavi prst u svojega gosta i rekao: - Britanci su to
promijenili zbog mržnje prema Koptima. Gorst je uspostavio diplomatsko prija-
teljstvo s kedivom Abbasom, i zbog njegovih spletaka ni jedan Kopt više nije bio bli-
zu dvora niti u službama ministarstava. I doista, da ste razgovarali s ljudima u okru-
ženju toga pokvarena i surova čovjeka kojega su podržavali Britanci, pomislili biste
da je kršćanski dio stanovništva bio neprijatelj. Dopustite mi da vam sada nešto pro-
čitam. - Uto je Narouz, brzo poput dobro uvježbana sluge, odjurio u susjednu sobu i
vratio s knjigom iz koje je virila oznaka. Otvorio ju je na očevu krilu i munjevito se
vratio na svoje mjesto. Pročistivši grlo, bolesnik je stao čitati hrapavim glasom:
»Kad su Britanci zavladali Egiptom, Kopti su zauzimali nekoliko najviših državnih
položaja. Nije prošla ni četvrtina stoljeća i nestali su gotovo svi koptski visoki
dužnosnici. U početku su bili u potpunosti zastupljeni u sudstvu, ali se postupno nji-
hov broj sveo na ništicu; proces njihova uklanjanja i zatvaranja vrata novim imeno-
vanjima nastavio se sve dotle dok se nije stvorilo stanje koje je dovelo do malo-
dušnosti na rubu očaja!« To su riječi jednoga Engleza. Svaka mu čast da ih je napi-
359
sao. - Bučno je sklopio knjigu i nastavio. - Danas, pod britanskom vlašću, Koptima
je uskraćen položaj guvernera, pa i mamura... upravitelja provincije. Oni koji rade za
vladu prisiljeni su, štoviše, raditi u nedjelju, jer je, iz poštovanja prema muslimani-
ma, petak dan molitve. Za Kopte nije bio predviđen dan za bogoslužje. Nisu do-
voljno zastupljeni ni u državnim vijećima ni u odborima. Plaćaju visoke poreze za
obrazovanje, ali nitko nije ništa poduzeo da se taj novac namijeni i kršćanskom obra-
zovanju. Sve je islamsko. No, neću vas zamarati našim drugim brigama. Samo bih
htio da shvatite zašto osjećamo da nas Britanci mrze i žele nas iskorijeniti.
- Mislim da to ne može biti tako - rekao je Mountolive klonulim glasom, zapanjen
otvorenošću kritike, ne znajući što bi. Sve je to za njega bilo posve novo, jer je pro-
učio samo klasičnu Laneovu studiju, koja je za njega bila pravo evanđelje o Egiptu.
Bolesnik je ponovno kimnuo kao da tim pokretom želi jače potkrijepiti svoje staja-
lište. Kimao je i Narouz, na čijem su se licu zrcalili raznovrsni osjećaji što ih je po-
budio taj razgovor. Zatim je otac upro prst u starijega sina. - Nessim - rekao je. -
Pogledajte njega. Pravi je Kopt. Nadasve sposoban, suzdržan. Kakav li bi samo
ures bio u egipatskoj diplomatskoj službi! Ne bi? Kao budući diplomat, vi biste to
trebali bolje prosuditi od mene. Ali, ne. On će biti poslovni čovjek, jer mi Kopti zna-
mo da je to besmisleno, besmisleno. - Ponovno je lupio rukom po rukohvatu kolica, a
na usta mu je navrla slina.
To je bio trenutak koji je Nessim čekao, jer je uhvatio očev rukav i ponizno ga po-
ljubio te, smješkajući se, rekao: - David će to ionako sve doznati. Sada je dosta. -
Dobacivši majci smiješak, odobrio joj je gestu kojom je, odahnuvši, dala slugama
znak da je večera gotova.
Popili su kavu u neugodnoj tišini na balkonu. Bolesnik je sjedio potišten, odvojen
od ostalih, i zurio u tamu, a pokušaji da se zapodjene nevezani razgovor nisu uspjeli.
Istini za volju, i sam se bolesnik stidio provale svojega bijesa. Zakleo se sam sebi da
pred gostom neće načinjati tu temu, pa je znao da se svojim postupkom ogriješio o
zakone gostoprimstva. No nije našao način kako da pokrpa razgovor, koji je privre-
meno narušio prijateljski duh u kojemu se vodio.
Tada je ponovno Nessimova taktičnost priskočila u pomoć; odveo je Leilu i Mo-
untolivea u ružičnjak u kojemu su neko vrijeme šetali šuteći, obavijeni opojnim noć-
nim mirisima cvijeća. Kad su se udaljili od balkona, izvan dosega sluha, Nessim je
tiho rekao: - Davide, nadam se da niste zamjerili ocu što je planuo za večerom. On
sve to duboko proživljava.
- Znam.
- A morate znati - rekla je Leila, revno se trudeći da se oslobodi te teme i vrati
uobičajeni prijateljski ugođaj - da on de facto ima pravo kako god se izrazio. Naš je
položaj nezavidan, a to je samo zbog vas, Britanaca. Doista živimo kao nekakvo
360
tajno društvo... ta najbriljantnija, nekada ključna zajednica u našoj zemlji.

- Ne mogu to shvatiti - rekao je Mountolive.
- Nije to tako teško - rekao je Nessim opušteno. - Ključ je Ecclesia militans. Nije
li čudno da kod nas nikada nije bilo pravoga rata između Križa i Polumjeseca? To je
u potpunosti zapadnoeuropska izmišljotina. A i predodžba o okrutnim muslimanskim
nevjernicima. Muslimani nisu nikada progonili Kopte iz vjerskih razloga. Naprotiv,
sam Kur’an kaže da se Isus štuje kao pravi prorok i da je, štoviše, Muhamedov prete-
ča. Nedavno vam je Leila navela opis maloga Isusa u jednoj suri, sjećate li se?
Kako udahnjuje život glinenim pticama što ih je oblikovao s drugom djecom...
- Sjećam se.
- Čak u Muhamedovu grobu - rekla je Leila - oduvijek jedna prazna komora čeka
Isusovo tijelo. Prema proročanstvu, on treba biti pokopan u Medini, na izvoru isla-
ma, sjećate li se? A ovdje u Egiptu svi muslimani osjećaju samo poštovanje i ljubav
prema kršćanskom bogu. I danas. Pitajte koga hoćete, pitajte svakog mujezina. (A to
je značilo: - Pitajte svakoga tko govori istinu... - jer se nečista osoba, pijanac, luđak
ili žena ne smatraju prikladnima da muslimane pozivaju na molitvu.)
- Vi ste u srcu ostali križari - rekao je Nessim blago, ironično, ali s istim smi-
ješkom na usnama. Skrenuo je i udaljio se između ruža ostavIjujući ih same. Leila je
odmah potražila prisni stisak njegove ruke. - Nemoj sebi time razbijati glavu - rekla
je opušteno, drukčijim glasom. - Jednoga dana naći ćemo put natrag, s vašom pomo-
ći ili bez nje! Imamo dugo pamćenje!
Sjedili su neko vrijeme na srušenu mramornom bloku razgovarajući o drugim
stvarima; uzvišene teme bile su zaboravljene čim su ostali sami. - Kako je tamna
noć! Vidim samo jednu zvijezdu. Znači da je sumaglica. Znaš li da u islamu svatko
ima svoju zvijezdu koja se javlja kad se čovjek rodi i nestaje kad umre? Možda je to
tvoja zvijezda, Davide Mountolive.
- Ili tvoja.
- Presvijetla je za moju. One blijede, znaš, kako čovjek stari. Moja je zacijelo
posve blijeda, prešla je već srednju dob. A kad odeš od nas, bit će još bljeđa. -
Zagrlili su se.
Razgovarali su o svojim nakanama da se viđaju što češće budu mogli; on je rekao
da će dolaziti kad god dobije dopust. - Ali, ti nećeš biti dugo u Egiptu - rekla je s fa-
talističkim smiješkom. - Ubrzo će te rasporediti. Pitam se kamo. Zaboravit ćeš nas...
ali ne, Englezi ostaju uvijek vjerni starim prijateljima, nije li tako? Poljubi me.
- Nemojmo sada razmišljati o tome - rekao je Mountolive. I doista, osjećao je
kako nema snage hladno se suočiti s tim rastankom. - Razgovarajmo o nečem dru-
gom. Slušaj, jučer sam bio u Aleksandriji i tražio darove za Alija i ostale sluge sve
361
dok nisam našao nešto prikladno.

- Što si našao?
U kovčegu na katu imao je vodu iz Meke u zapečaćenim plavim bocama, iz sveto-
ga vrela Zemzema. Kanio im ih je dati za pourboires.{10} - Misliš li da će ih dobro
primiti premda su od nevjernika? - upitao je zabrinuto. Leila je bila oduševljena. -
Dobro si se sjetio, Davide! Kako li je to samo tipično za tebe i taktično! Oh, što
ćemo mi kad ti odeš? - Osjetio je besmisleno zadovoljstvo samim sobom. Je li mo-
gao zamisliti vrijeme kad se više ne budu mogli ovako grliti kao sada ili sjediti u
tami, držeći se za ruke i osjećajući kako im otkucaji bìla mirno odnose vrijeme u tiši-
nu... u mrtva područja proteklih događaja? Otklonio je te misli... slabo se opiru-
ći britkoj oštrici istine. No, tada je ona rekla: - Ništa se ne boj. Već sam nekoliko go-
dina unaprijed isplanirala naše odnose; nemoj se smijati, možda će čak biti ljepše kad
prestanemo voditi ljubav i počnemo... što? Ne znam... kad počnemo razmišljati jedno
o drugome neutralno; na primjer, kao ljubavnici koji su bili prisiljeni rastati se; koji
možda nikada nisu smjeli postati ljubavnici; često ću ti pisati. Počet će nova vrsta
odnosa.
- Molim te, prestani - rekao je osjećajući kako mu se prikrada beznađe.
- Zašto? - upitala je smiješeći se i spuštajući mu lake poljupce na sljepoočice. -
Iskusnija sam od tebe. Vidjet ćemo. - Iza te opuštenosti raspoznao je nešto jako,
otporno i trajno - samu srž iskustva koje mu je nedostajalo. Bila je hrabra, a samo
hrabri mogu ostati vedri u nevolji. No, u noći uoči njegova odlaska nije, unatoč obe-
ćanju, došla u njegovu sobu. Bila je dovoljno žena da poželi pojačati bol rastanka,
učiniti je trajnom. Njegove umorne oči i izmučen izgled za doručkom ispunili su je
nesmanjenom radošću kad je vidjela kako on pati.
Odjahala je s njim do skele kad je odlazio, ali zbog nazočnosti Nessima i Narouza
nisu mogli nasamo razgovarati, i ona je ponovno bila gotovo sretna zbog toga.
Zapravo, nisu jedno drugomu imali više što ni reći. Ona je nesvjesno željela izbjeći
zamorno ponavljanje koje prati svaku ljubav i na posljetku je istroši. Htjela je da mu
njezina slika ostane jasna i oštra u sjećanju, nepomućena, jer je samo ona shvatila da
je taj rastanak uzorak, tako reći proba rastanka, i te kako konačnoga i definitivnog
rastanka, s kojim je mogla zauvijek izgubiti svojega Mountolivea ostanu li povezani
samo preko medija riječi i papira. Poslije desetak ljubavnih pisama čovjeku ponesta-
ne novih misli. I najbogatije ljudsko iskustvo nadasve je ograničeno u mogućnostima
izražavanja. Riječi ubijaju ljubav kao što ubijaju sve drugo. Leila je već nakanila po-
dignuti njihov odnos na višu, bogatiju razinu; no Mountolive je još bio premlad da
iskoristi ono što bi mu ona mogla ponuditi - blago mašte. Morala mu je dati vremena
kako bi odrastao. Bilo joj je posve jasno da ga je i usrdno ljubila i da bi se mogla po-
miriti s time da ga više nikada ne vidi. Njezina je ljubav već prevladala nestanak svo-
362
jega objekta, bila je jača od svoje smrti! Ta misao, vrlo jasno uobličena u njezinoj
glavi, davala joj je silnu nadmoć nad njim, jer on se još koprcao u uzburkanom moru
svojih nedosljednih i zbrkanih osjećaja - u čežnji, samopoštovanju i u svim drugim
dječjim bolestima ljubavi u začetku, dok je ona već crpla snagu i samosvijest iz same
beznadnosti svojega položaja. Njezin ponosni duh i inteligencija dali su joj novu
i neslućenu snagu. I premda je jednim dijelom svojih misli tugovala za njegovim
skorim odlaskom, iako joj je bilo drago što on pati, iako je bila spremna na to da ni-
kada ne dočeka njegov povratak, ipak je znala da ga već posjeduje, pa joj je, koliko
god to bilo paradoksalno, rastanak s njim bio gotovo lak.
Pozdravili su se pokraj skele i svi se izgrlili u dugom oproštajnom zagrljaju. Bilo
je lijepo jutro, čistih zvukova, niske sumaglice koja je sputavala obrise velikoga jeze-
ra. Nessim je bio poslao po automobil koji je sada stajao daleko ispod jedne palme...
crna, drhtava točka. Mountolive je izbezumljeno pogledao oko sebe dok se ukrcavao
na skelu - kao da želi zauvijek zadržati u sjećanju pojedinosti iz te zemlje, ta tri lica
koja su mu se smiješila i poželjela mu sreću na njegovu i svojemu jeziku. - Doći
ću ponovno! - uzviknuo je, ali je ona u prizvuku njegova glasa otkrila svu tjeskobu i
bol. Narouz je podignuo ruku i nasmiješio se svojim iskrivljenim smiješkom, a
Nessim je zagrlio Leilu oko ramena, potpuno svjestan njezinih osjećaja, premda ne
bi mogao riječima izraziti i takve dvosmislene i istinske osjećaje.
Skela se otisnula. Bilo je gotovo. Završilo.
II.
U kasnu jesen dobio je postavljenje. Bio je donekle iznenađen što su ga akreditirali u

poslanstvo u Pragu, jer su mu dali do znanja da se nakon duljeg obnavljanja arapsko-
ga može nadati mjestu u nekom konzulatu na Istoku gdje će se njegovo posebno zna-
nje pokazati korisnim. Unatoč početnom razočaranju, prihvatio je sudbinu i uključio
se u složene kadrovske igre koje je izvodio Foreign Office s nadasve slatkorječivom
bezličnošću. Jedina, ali slaba utjeha bila je u tome da ni kolege na tom prvom diplo-
matskom mjestu nisu znali ništa više od njega o jeziku i politici te zemlje. U njegovu
su uredu radila dva stručnjaka za Japan i tri specijalista za latinskoameričke poslove.
Svi su se jednodušno i turobno kreveljili nad hirovitostima češkoga jezika i zurili
kroz prozore u krajolike osvijetljene snijegom: svi su bili prožeti osjećajem svečane
363
slavenske zloslutnosti. Sada je bio u diplomatskoj službi.

Bio se uspio pet-šest puta sastati s Leilom u Aleksandriji - sastanci su zbog pri-
silne tajne koja ih je okruživala bili prije mučni i rastrgani negoli uzbudljivi. Trebao
se osjećati poput šteneta, a osjećao se prije kao podlac. Na posjed Hosnanijevih do-
šao je još samo jedanput, nakratko, na trodnevni dopust - i ondje ga je barem zaoku-
pila stara pakosna čarolija događaja i mjesta, ali vrlo kratko - poput prolaznog tinja-
nja poslije velikoga požara prethodnoga proljeća. Činilo se da Leila nekako blijedi,
nestaje na krivulji svijeta koji se okreće u vremenu, udaljavajući se od njegovih
uspomena na nju. Istaknuto mjesto u njegovu novom životu sve su više ispunjavale
skupe šarene igračke njegova profesionalnoga života - banketi, obljetnice i njemu
posve novi oblici ponašanja. Koncentracija mu se sve više rasplinjavala.
Međutim, Leili je bilo drukčije; već je bila sva zaokupljena svojom pretvorbom i
novom ulogom koju je zamislila i svaki dan u sebi uvježbavala i spoznala, na svoje
iznenađenje, da doista nestrpljivo čeka konačni rastanak, pucanje starih veza. Poput
glumca koji je nesiguran u novoj ulozi te grozničavo i tjeskobno čeka šlagvort.
Čeznula je za onim čega se najviše bojala, za riječju zbogom.
No, s dolaskom njegova prvoga tužnog pisma iz Praga osjetila je kako u njoj raste
novo ushićenje, jer je sada napokon znala da može slobodno posjedovati Mountoli-
vea onako kako želi - s požudom u mislima. Razlika u godinama - koja se povećava-
la kao jaz između plutajućih ledenih masa - brzo je odnosila njihova tijela daleko od
međusobnoga dosega, daleko od dodira. Sve ono što je tijelo moglo postići svojim
jezikom obećanja i milovanja nije bilo trajno, sve je to već bilo ugroženo ljepotom
koja više nije bila u prvom cvatu. Leila je ipak vjerovala kako je njezina moć do-
voljno jaka da ga zadrži za sebe u posebnom smislu koji je zrelosti najdraži - da je
samo mogla skupiti hrabrost i zamijeniti srce razumom. Nije ni pogrešno zaključila
kako njihova veza ne bi potrajala dulje od dvanaest mjeseci da su se mogli slobodno
prepustiti strasti. No daljina i potreba presađivanja njihove veze u novo tlo potaknule
su ih da obnove predodžbu jednoga o drugome. U njegovim se mislima predodžba o
Leili nije izgubila, već je doživjela novu i uzbudljivu promjenu kad je poprimila
lik na papiru. Išla je ukorak s njegovim sazrijevanjem u tim dugim, lijepo napisanim,
gorljivim pismima koja su odavala samo glad, bolnu kao i sve drugo što samo tijelo
može izliječiti: glad za prijateljstvom, strah od zaborava.
Iz Praga, Osla, Berna, pisma su kolala tamo i natrag, pisma deblja ili tanja, ali
uvijek vjerna duhu onoga tko je njima upravljao - vjerna Leilinu živom i predanom
duhu. Mountolive je smatrao kako mu ta duga pisma na toplom engleskom ili saže-
tom francuskom pomažu u sazrijevanju, kako ga potiču. Usadila je ideje pokraj njega
u podatno tlo profesionalnoga života u kojemu se jedva tražilo malo više od privlač-
nosti i suzdržanosti - baš kao što vrtlar postavlja štapove kako bi se plemenita graho-
rica mogla penjati. Ako umre jedna ljubav, na njezinu mjestu raste druga. Leila
364
je postala njegov jedini savjetnik i osoba povjerenja, njegov jedini izvor poticaja.
Kako bi zadovoljio te njezine potrebe, trudio se da piše dobrim engleskim i
francuskim. Trudio se da cijeni i ono što bi inače bilo izvan sfere njegova zanimanja
- slikarstvo i glazbu. Informirao se kako bi mogao informirati nju.
»Pišeš da sljedećeg mjeseca ideš u Zagreb. Molim Te, posjeti i opiši mi...«, pisala
bi, ili »Kako si sretan što ćeš biti na proputovanju kroz Amsterdam; tamo je
retrospektiva Kleea, koja je u francuskom tisku dobila fantastične kritike. Molim Te,
posjeti tu izložbu i iskreno mi opiši svoje dojmove, pa makar bili i nepovoljni. Nisam
još nikada vidjela njegov original.« Bila je to Leilina parodija ljubavi, koketiranje
duhova, ali sada sa zamijenjenim ulogama; budući da su joj bila uskraćena bogatstva
Europe, još je pohlepnije gutala njegova duga pisma i knjige koje joj je slao u paketi-
ma. Mladić se svojski trudio da udovolji tim molbama, i odjednom mu se posvuda
stao otvarati dotad zaključani svijet slikarstva, graditeljstva, glazbe i književnosti.
Tako mu je ona davala besplatnu poduku o svijetu kroz koji on nikada sam ne bi mo-
gao naći put. I ondje gdje je pomalo tonula stara ovisnost njegove mladosti, izranjala
je nova. Mountolive je - u najstrožem smislu tih riječi - našao ženu po svojem ukusu.
Stara se ljubav polako preobražavala u divljenje, baš kao što se njegova tjelesna
čežnja za njom (u početku vrlo bolna) pretvorila u iscrpljujuću i obezličenu nježnost
koja se hranila njezinom odsutnošću umjesto da zbog nje umre. Nekoliko godina
poslije mogla je priznati: »Osjećam da sam ti danas nekako bliže, na papiru, negoli
prije našega rastanka. Zašto?« No, ona je to i te kako znala. Ipak, da bude iskrena,
odmah je dodala: »Nije li taj osjećaj možda malo nezdrav? Onima izvana činio bi se
možda malo patetičnim ili šaljivim... tko zna? I ta duga, duga pisma, Davide... Ne-
maju li ona slatku gorčinu Sanseverinina odnosa s njezinim nećakom Fabriceom?
Često se pitam da li su bili ljubavnici... njihova je prisnost tako gorljiva i jaka. Stend-
hal to nigdje ne tvrdi. Kad bih barem poznavala Italiju. Je li se tvoja draga pretvorila
u staru tetu? Nemoj odgovoriti ako i znaš istinu. Ipak smo donekle sretni što smo
oboje osamljeni, s velikim praznim, neispunjenim područjima srca - poput prvih
zemljovida Afrike? - i da još trebamo jedno drugo. Mislim na Tebe kao jedino dijete
koje ima samo majku na koju može misliti, a ja... naravno, ja imam mnogo toga
do čega mi je stalo, ali živim u vrlo uskom kavezu. Tvoj opis balerine i ljubavne
veze bio je zabavan i dirljiv; hvala Ti što si mi to ispričao. Čuvaj se, dragi prijatelju, i
nemoj sebi nanositi bol.«
Bilo je to mjerilo razumijevanja izraslog između njih, pa joj je sada mogao otvo-
reno povjeriti pojedinosti iz svojih malobrojnih doživljaja koji su ga zaokupili: lju-
bavna veza s Griškinovom, koja ga je zamalo uplela u prerani brak; njegova nesretna
strastvena ljubav prema ljubavnici jednoga veleposlanika, koja ga je izložila
opasnosti od dvoboja, a možda i od nemilosti. Ako ju je to i boljelo, sakrila je osjeća-
je, davala mu je savjete i tješila ga toplinom naoko neutralne osobe. Bili su iskreni
365
jedno prema drugome, a katkada su ga zaprepaštavale njezine otvorene, neprikrive-

ne misli koje su se bavile samoispitivanjem što ga ljudi prenose na papir samo ako
nemaju s kim razgovarati. Tako je jednom napisala: »Zapanjila sam se kad sam izne-
nada ugledala Nessimovo golo tijelo kako lebdi u zrcalu, vitka bijela leđa, toliko na-
lik na tvoja, i slabine. Sjela sam i, na svoje iznenađenje, briznula u plač, jer sam se
neočekivano upitala nije li moja privrženost prema Tebi negdje ovdje među tihim
incestuoznim željama u dubini srca, znam vrlo malo o dubljim tajnama seksa koje li-
ječnici tako revno istražuju. Njihovi nalazi ispunjavaju me zebnjom. Zatim sam
se također pitala nemam li u sebi nešto vampirsko kad sam tako dugo vezana za Tebe
i uvijek Te vučem za rukav, premda si već sigurno mnogo zreliji od mene. Što
misliš? Piši i utješi me, Davide, čak ako i cjelivaš malu Griškinovu, hoćeš li? Šaljem
Ti najnoviju fotografiju, pa možeš ocijeniti koliko sam ostarjela. Pokaži joj je i reci
joj da mi ništa nije mrskije od njezine neopravdane ljubomore. No, smirit će je jedan
pogled na nju. Ne smijem Ti zaboraviti zahvaliti na brzojavu za svoj rođendan - izne-
nada mi se ukazao Tvoj lik kako sjedi na balkonu i razgovara s Nessimom. On je
sada vrlo bogat i neovisan, pa gotovo i ne mari za dolaske na posjed. Zaokupljen je
velikim poslovima u gradu. Ipak, on osjeća prazninu zbog moje odsutnosti, ona-
ko kako bih htjela da je Ti osjećaš; pokazuje više osjećaja nego da sjedimo jedno
drugome na krilu. Često se i opširno dopisujemo; u duhu smo jedno, ali puštamo srca
da slobodno vole, sazrijevaju. Nadam se da ćemo pomoću njega mi Kopti ponovno
dobiti svoje mjesto u Egiptu - ali zasad dosta o tome...« Oštroumne, sabrane i produ-
hovljene riječi letjele su tim kićenim, tečnim rukopisom na raznobojnom listovnom
papiru, u pismima koja je željno otvarao u vrtu nekakva dalekoga poslanstva, čitao ih
i već napola smišljao odgovor koji je morao napisati i zapečatiti na vrijeme da stigne
u torbu s izlaznom poštom. Počeo je ovisiti o tom prijateljstvu koje je i dalje
formalno nametalo riječi »Najdraža ljubavi« na početku pisama, premda se u njima
govorilo, na primjer, samo o umjetnosti ili o ljubavi (njegovoj ljubavi) ili o životu
(njegovu životu).
I on je prema njoj bio nadasve iskren - kad je, na primjer, pisao o balerini: »Istina
je da sam neko vrijeme čak razmišljao da se oženim njome. Bio sam svakako vrlo
zaljubljen. No, pravodobno me je izliječila. Znaš, njezin jezik, koji nisam znao,
uspješno je od mene skrivao njezinu prostotu. Nasreću, dopustila je sebi nekoliko
prisnosti na javnom mjestu, pa sam se sledio; kad je jedanput cijeli balet bio pozvan
na primanje, sjeo sam do nje misleći da će se ponašati suzdržano, jer nitko od mojih
kolega nije znao za našu vezu. Zamisli njihov ushit, a moje zaprepaštenje kad mi je
iznenada, dok smo sjedili za večerom, stavila glavu na zatiljak kako bi mi gestom
prostačke nježnosti razbarušila kosu! Pravo mi bilo! No, na vrijeme sam shvatio isti-
nu, a i njezina nesretna trudnoća bila je, čini se, prozirna varka. Izliječio sam se.«
Kad su se na posljetku rastali, Griškinova mu se narugala: - Ti si samo diplomat.
366
Nemaš ni politike ni vjere! - No, obratio se upravo Leili da mu objasni tu otvorenu

optužbu. I upravo je Leila raspravila to pitanje s njim s vedrom, obuzdanom
nježnošću stare ljubavi.
I tako ga je ona vješto vodila iz godine u godinu sve dok njegova mladenačka
nespretnost nije ustupila mjesto zrelosti koja se mogla mjeriti s njezinom. Premda su
govorili samo jezikom ljubavi, ona se njime zadovoljila, a on je njime bio potpuno
zaokupljen, premda ga nije mogao ni klasificirati ni analizirati.
Kako su se nizale kalendarske godine i mijenjala mjesta njegove službe, tako se i
Leilina slika obogaćivala bojama i iskustvima iz raznih zemalja, koje su poput snova
prolazile ispred njegovih očiju: Japan posut trešnjama u cvatu kao zvijezdama, Lima
kukasta nosa. Ali, nikada Egipat, unatoč svim njegovim molbama za dužnosti za
koje je znao da će biti slobodne ili da jesu slobodne. Činilo se da mu Foreign Office
neće nikada oprostiti što je naučio arapski i da je čak namjerno birao mjesta odakle
je bilo teško ili nemoguće otići na dopust u Egipat. Međutim, njihova se veza održa-
la. Dvaput se s Nessimom sastao u Parizu, ali to je bilo sve. Uživali su jedan u dru-
gome i u svojem poznavanju svijeta.
S vremenom je njegovu ogorčenost zamijenila rezignacija. Njegovo zvanje, za
koje su bile važne samo prosudba, hladnokrvnost i suzdržanost, naučilo ga je nečem
najtežem i najštetnijem - da nikada glasno ne izrekne misao pogrdna značenja. Osim
toga, dalo mu je nešto nalik na dugu jezuitsku izobrazbu u samozavaravanju omogu-
ćivši mu da pokaže svijetu sve ulašteniju površinu, a da pritom ne produbljuje svoje
ljudsko iskustvo. Njegova se ličnost nije potpuno razvodnjela samo zahvaljujući Le-
ili; naime, živio je okružen častohlepnim i udvorničkim kolegama koji su ga samo
učili kako će se istaknuti u oblicima oslovljavanja i vještim ljubaznostima koje, ako
zadovolje, utiru put unapređenju. Njegov je pravi život postao zakopana rijeka koja
je tekla pod zemljom i rijetko izvirala u umjetnom svijetu u kojemu živi diplomat -
polako se gušeći poput mačke pod staklenim zvonom. Je li bio sretan ili nesretan?
Gotovo i nije više znao. Bio je sam, i to je bilo sve. A nekoliko puta, na Leilin poti-
caj, razmišljao je o tome da ženidbom ublaži tu osamljeničku usredotočenost na
sama sebe (koja se pretvarala u sebičnost). No, iako je bio okružen poželjnim mla-
dim ženama, ustanovio je da ga privlače samo udane ili mnogo starije od njega.
Strankinje nisu dolazile u obzir, jer su se i u ono doba miješani brakovi smatrali
ozbiljnom preprekom unapređenju u diplomatskoj službi. U diplomaciji, kao i u sve-
mu drugom, ima dobrih i pogrešnih vrsta brakova. No, kako je vrijeme odmicalo, po-
lako se uspinjao tom krivudavom stazom - proračunatošću, kompromisom i na-
pornim radom - prema uskom predsoblju diplomatske moći: prema položaju
savjetnika ili ministra savjetnika. A zatim se jednoga dana ponovno probudila vedra
iluzija, koja je bila zakopana i zaboravljena. Uskrsnula je, materijalizirala se i za-
blistala iz prošlosti; jednoga dana probudio se u punom sjaju svojih sposobnosti i
367
doznao da mu je dodijeljeno priželjkivano viteštvo i nešto za čim je još više čeznuo -

dugo uskraćivano veleposlanstvo u Egiptu...
No, Leila ne bi bila žena kad ne bi bila spremna na trenutak slabosti koji je gotovo
ugrozio jedinstven red u njihovu odnosu. To se poklopilo sa smrću njezina muža. No,
ubrzo je uslijedila romantična kazna koja ju je odvukla još dublje u samoću, premda
se u jednom divljem trenutku zanijela mišlju da iz nje pobjegne. Možda je tako bilo i
bolje, jer je inače moglo sve propasti.
Nije mu pisala poslije brzojava kojim mu je javila za Faltausovu smrt; a zatim je
stiglo pismo koje se razlikovalo od svih dotadašnjih pisama, jer je bilo puno oklije-
vanja i dvojbi. »Moja se neodlučnost, na moje iznenađenje, pretvorila u agoniju. Do-
ista sam potpuno zbunjena. Hoću da vrlo brižljivo razmisliš o prijedlogu koji Ti se
spremam dati. Raščlani ga, i ako ti se u mislima javi i najmanji trag odbojnosti, i
najmanja suzdržanost, odbacit ćemo ga i nećemo ga više nikada spomenuti. Davide!
Kad sam danas pogledala u zrcalo, što sam kritičnije i okrutnije mogla, pozabavi-
la sam se mišlju koju sam godinama strogo odbijala. Mišlju da Te ponovno vidim.
No, uz najbolju volju, ne znam kako i kada bi došlo do toga sastanka. Sliku o tome
zastro mi je crni oblak sumnje. Sada kada je Faltaus mrtav i pokopan, cjelina toga di-
jela mojega života iznenada se slomila. Nemam drugoga života osim ovoga što ga di-
jelim s tobom - života na papiru. Jednostavno rečeno, kako su godine prolazile, mi
smo se stalno dobno udaljavali jedno od drugoga. Podsvjesno sam zacijelo čekala
Faltausovu smrt, mada je nikada nisam željela, jer kako bi se inače ta nada, ta obma-
na sada iznenada stvorila u meni? Odjednom mi je sinoć palo na um da bismo mogli
provesti zajedno još šest mjeseci ili godinu dana prije negoli zauvijek pukne naša
veza u starom smislu. Je li to glupo? Jest. Ne bih li Te zapravo samo opteretila, stavi-
la Te u neugodan položaj kad bih za dva mjeseca, kako planiram, došla u Pariz? Od-
govori mi, ako Boga znaš, odmah i odvrati me od lažnih nada, od takve gluposti, jer
u dubini duše shvaćam da je to glupost. No... uživati u Tebi nekoliko mjeseci prije
negoli se vratim ovamo i nastavim ovim životom: kako li je samo teško napustiti tu
nadu. Molim Te, odmah je uguši, pa kad se doista vratim, naći ću mir i jednostavno
Te smatrati (kao i svih tih godina) svojim najprisnijim prijateljem.«
Znala je kako ga nije pošteno stavljati u taj položaj, ali drugo nije mogla. Je li mu
se posrećilo što mu je sudbina zapriječila donošenje takve teške odluke - jer njezino
je pismo stiglo na njegov pisaći stol istom poštom kao i Nessimov dugi brzojav u ko-
jemu ga je obavijestio o njezinoj bolesti? I dok je još oklijevao dvojeći što da odgo-
vori, stigla je njezina dopisnica napisana novim, neskladnim rukopisom, kojom ga je
konačno oslobodila ovim riječima: »Nemoj pisati dok ponovno ne uzmognem čitati;
u zavojima sam od glave do pete. Dogodilo se nešto strašno i konačno.«
Cijeloga vrućeg ljeta polako su se širile velike boginje - možda najokrutniji lijek
za ljudsku taštinu - rastačući ostatke njezine nekoć slavne ljepote. Nije imalo smisla
368
pretvarati se, ni u sebi, da to neće promijeniti njezin cijeli život. Ali, kako? Mounto-
live je čekao, shrvan mukama neodlučnosti, da se ponovno počnu dopisivati, pa je
pisao čas Nessimu, čas Narouzu. Iznenada se pred njegovim nogama otvorila prazni-
na.
Zatim: »Čudan je doživljaj kad pogledaš vlastito lice puno rupa i odrona - poput
poznatoga krajolika koji se raspao u eksploziji. Bojim se da ću se morati naviknuti
na nov osjećaj da sam ružna kao vještica. Ali, vlastitim snagama. Sve to može, na-
ravno pojačati druge strane mojega karaktera - kao što to mogu kiseline - zaboravila
sam metaforu! Ah! Kakva li mudrovanja, jer izlaza nema. I kako li se samo stidim
prijedloga iz svojega posljednjeg pisma. Ovo lice ne može paradirati Europom,
niti bih se usudila izložiti Te neugodnostima svojega društva. Danas sam naručila tu-
cet crnih koprena kakve siromašne žene moje vjere još nose! No, bilo mi je mučno
kad sam poslala po svojega draguljara da mi uzme mjeru za nekoliko novih narukvi-
ca i prstenja. U posljednje vrijeme prilično sam omršavjela. Nagrada za hrabrost -
onako kako se slatkišima potkupljuju djeca da popiju gorak lijek. Jadni mali Hakim.
Gorko je plakao dok mi je pokazivao svoju robu. Osjećala sam njegove suze na prsti-
ma. A ipak sam se nekako uspjela nasmijati. I moj se glas promijenio. Dosadio mi je
boravak u zamračenim sobama. Koprene će me osloboditi. Da, naravno, razmišljam i
o samoubojstvu - tko o tome ne razmišlja u takvim trenucima? Ne, ali nastavim li
živjeti, neću sebe sažalijevati. Ili, možda ženska taština nije povezana, kako mislimo,
sa smrtnim temama - s ubijanjem? Moram biti samosvjesna i jaka. Nemoj prijeći na
ozbiljne tonove i početi me žaliti. Kad mi budeš pisao, neka Ti pisma budu vedra kao
i uvijek. Obećaješ?«
No, prije negoli su se nastavili dopisivati, nastupila je šutnja, a tada su njihova
pisma poprimila novu osobinu: gorko mirenje sa sudbinom. Povukla se na imanje,
pisala je, i ondje živjela s Narouzom. »Zbog svojega blagog divljaštva idealan mi je
partner. Osim toga, povremeno sam poremećena, ne baš posve compos mentis, pa se
povučem na neko vrijeme u malu ljetnu kuću - sjećaš li se? Na kraju vrta. Ondje či-
tam i pišem samo u društvu sa svojom zmijom - genij kuće tih je dana velika, pepe-
ljasta naočarka, pitoma kao mačka. Njezino mi je društvo dovoljno. Osim
toga, imam drugih briga, drugih planova. Pustoš izvana i pustoš iznutra!
Koprena je lijepo i zaklonjeno mjesto,

al’ mislim da pod njom ne grli se nitko.
Ako Ti slučajno pišem gluposti dok afrit{11} opsjeda moju glavu (kako kažu slu-
ge), nemoj mi odgovarati. Ti napadaji traju samo jedan dan, najviše dva.«
369
I tako je počelo novo razdoblje. Godinama je sjedila, ekscentrična pustinjakinja

pod koprenom, u Karm Abu Girgu pišući ta duga, čudesna pisma dok su joj misli lu-
tale izgubljenim svjetovima Europe u kojoj je on još bio putnik. No, starih, željnih
imperativa bilo je manje. Sada je rijetko gledala na izvanjski svijet tražeći nove do-
življaje, gledala je uglavnom u prošlost kao izvor osvježenja uspomena na male stva-
ri. Mogu li se čuti cvrčci na Tour Magneu? Je li Sena kod Bougivala zelena poput
pšenice? Jesu li kostimi na sienskom Paliju svileni? Trešnje u Navarri... Htjela
je provjeru prošlosti, obazreti se preko ramena, i Mountolive je sve to strpljivo
provjeravao na svakom putovanju. Rembrandtov majmunčić - je li ga vidjela ili ga je
samo zamišljala na njegovim platnima? Ne, vidjela ga je, tužno joj je govorio. Tu i
tamo pojavilo bi se pitanje koje bi se dodirnulo nečega novog. »Moje zanimanje po-
budile su jedinstvene pjesme u časopisu Values (od rujna) koje je potpisao Ludwig
Pursewarden. Nešto sasvim novo i britko. Budući da idućega tjedna ideš u London,
molim Te, raspitaj se za njega. Je li Nijemac? Je li on onaj romanopisac koji je napi-
sao ona dva neobična romana o Africi? Prezime je isto.«
Upravo je ta molba bila neposredni povod za Mountoliveov prvi sastanak s tim
pjesnikom koji će poslije imati određenu ulogu u njegovu životu. Unatoč gotovo
francuskoj privrženosti koju je osjećao (preuzevši je od Leile) prema umjetnicima,
Pursewardenovo ime činilo mu se nespretnim, gotovo smiješnim dok ga je pisao na
dopisnici uz adresu nakladnika. Mjesec dana nije dobio odgovora, ali dok je bio na
tromjesečnoj obuci u Londonu mogao je sebi dopustiti da bude strpljiv. Odgovor je
došao, na Mountoliveovo veliko iznenađenje, na poznatom listovnom papiru Foreign
Offices; kako se pokazalo, bio je niži službenik u Odjelu za kulturu! Smjesta mu je
telefonirao i ugodno se iznenadio njegovu ugodnom i mirnom glasu. Napola je oče-
kivao nekakva agresivnoga grubijana, pa je odahnuo čuvši uglađeni prizvuk suzdrža-
na humora u Pursewardenovu glasu. Dogovorili su se da će se iste večeri sastati na
piću u Compasses blizu Westminster Bridgea, i Mountolive se veselio tom sastanku i
zbog Leile i zbog sebe, jer joj je nakanio opširno opisati i taj sastanak i umjetnika.
Padao je snijeg, ne baš uporno, i topio se čim je dodirnuo pločnik, ali se dulje za-
državao na ovratnicima i šeširima. (Pahuljica na vjeđi iznenada bi raspršila svijet u
blještave boje, sastavnice prizme.) Mountolive je pognute glave skrenuo za ugao i u
tom trenutku vidio mladi par kako ulazi u Compasses. Djevojka, koja se okrenula
prema svojem pratiocu i nešto mu dobacila preko ramena kad su se otvorila vrata,
imala je na sebi prekrasan šal sa škotskim uzorkom, pričvršćen velikim bijelim bro-
šem. Toplo se svjetlo razlilo širokim blijedim licem uokvirenim tamnom kovrčavom
kosom nalik na kacigu. Bila je upadljivo lijepa, ali ta se ljepota isticala zapanjujućom
mirnoćom koja je Mountolivea nagnala da je ispituje nekoliko trenutaka. Zatim je
spoznao da je slijepa; dignula je lice prema pratiocu poput nekoga čiji izraz nikada
ne pogađa cilj - oči onoga drugog. Ostala je trenutak u tom položaju, a tada je njezin
370
pratilac rekao nešto smiješno i gurnuo je u bar. Mountolive im je bio za petama i od-
mah zatim stisnuo Pursewardenovu toplu i čvrstu ruku. Slijepa je djevojka bila nje-
gova sestra. Nastala je kratka, neugodna tišina kad su se rasporedili u kutu
oko rasplamsane vatre i naručili piće.
Premda nipošto upadljiv, Pursewarden se doimao ugodno i normalno. Bio je sred-
njega rasta, blijed, s podrezanim brčićima koji su činili gotovo nevidljivi cirkumfleks
iznad lijepo oblikovanih usta. Međutim, izgledom se potpuno razlikovao od svoje
sestre, pa je Mountolive zaključio da je tamna, prekrasna kosa slijepe djevojke
možda obojena, premda je izgledala prirodno, a i njezine su tanke obrve bile tamne.
Samo su oči mogle otkriti tajnu te mediteranske pigmentacije, a upravo one to nisu
mogle. Bila je to glava Meduze, sljepoća grčkoga kipa - sljepoća možda uzrokovana
stoljećima dugom, jakom usredotočenošću na sunce i plavu vodu? Međutim, njezin
izražaj nije bio strog nego nježan i dirljiv. Dugi svilenkasti prsti svijali su se u blagim
lukovima na vršcima poput prstiju koncertne pijanistice i blago se kretali po hrastovu
stolu između njih kao da ispipavaju, traže potvrdu, potvrđuju - oklijevajući pridati
osobine njegovu glasu. Njezine bi se usne povremeno micale kao da za sebe želi po-
noviti riječi što su ih izgovorili kako bi osjetila njihov zvuk i značenje; zatim se do-
imala poput nekoga tko prati glazbu vlastitom partiturom.
- Liza, draga moja? - obratio joj se pjesnik.
- Brandy i sodu - odgovorila je sa smirenom prazninom na licu, glasom jasnim i
melodioznim... glasom koji bi imao takav prizvuk i kad bi izgovorila riječi med i
nektar. Zbunjeno su sjedili dok im je konobar dijelio piće. Brat i sestra sjedili su jed-
no do drugoga, kao na obrambenoj liniji. Slijepa je djevojka spustila ruku u bratov
džep. Tako je, s mnogo zastoja, počeo razgovor koji se produžio do kasne večeri i
koji je on poslije, zahvaljujući izvrsnu pamćenju, prenio Leili od riječi do riječi.
»U početku je bio malo plah pribjegavajući nepovjerenju i prikrivajući ga vedri-
nom. Ustanovio sam, na svoje iznenađenje, kako je predviđen za službu u Kairu idu-
će godine, pa sam mu malo pričao o svojim tamošnjim prijateljima i ponudio mu ne-
koliko pismenih preporuka, jednu posebno za Nessima. U početku ga je možda upla-
šio moj položaj, ali taj je strah ubrzo nestao; alkohol baš ne podnosi, pa se nakon
druge čaše raspričao vrlo zabavnim i britkim jezikom. Sada je to bio posve drukčiji
čovjek - neobičan i dvosmislen, s osobinama kakve se očekuju u umjetnika - ali
s jasnim mišljenjima o mnogim temama, a neke nipošto nisu po mojem ukusu. No,
začudo, imaju osobni ton. Naslućuje se da govori iz iskustva i da ih ne razrađuje
samo kako bi épater.{12} Primjerice, on je vrlo staromodnih, natražnjačkih pogleda,
pa stoga njegovi kolege književnici imaju o njemu loše mišljenje i sumnjiče ga da je
fašistički simpatizer. Sveopće nezadovoljstvo lijevih ideja, zapravo svih radikaliza-
ma, odbojno mu je. No, svoje poglede izražava kroz humor i bez gorljivosti. Ja ga,
371
primjerice, nisam mogao uzbuditi španjolskim pitanjem. (‘Svi ti mali beige ljudi
koji marširaju u smrt za Klub lijeve knjige!’)«
Mountolive bio je doista zaprepašten tim mišljenjima, koliko jasnim toliko i
britkim, jer je u to doba bio pristaša sveopće ravnopravnosti, premda u umjerenom
liberalnom obliku, tada raširenom u Foreign Officeu. Zbog svojega rojalističkog pre-
zira bio je gotovo nepodnošljiv. »Priznajem«, pisao je Mountolive, »da ne znam u
koju bih ga kategoriju svrstao. No, on je izražavao poglede, a ne stavove, premda
moram reći kako je istaknuo neke pojedinosti koje sam radi Tebe zapamtio, primjeri-
ce ovo: ‘Umjetnikovo je djelo njegov jedini zadovoljavajući odnos s bližnjima,
jer on traži prave prijatelje među mrtvima i nerođenima. Stoga se ne plete u politiku,
to nije njegov posao. Mora se usredotočiti na vrijednosti, a ne na politiku. Sve mi se
to danas čini poput glupog igrokaza u kazalištu sjena, jer vladanje je umjetnost, nije
znanost, baš kao što je društvo organizam, ne sistem. Njegova je najmanja jedinica
obitelj, a rojalizam je uistinu pravi ustroj za to, jer kraljevska je obitelj zrcalna slika
ljudskih bića, zakonita idolatrija. Mislim na nas Britance, s našim u biti donki-
hotskim temperamentom i mentalnom tromošću. Ne znam kako je s drugima. Što se
tiče kapitalizma, sve njegove pogreške i nepravde mogu se popraviti poštenim po-
reznim sustavom. Ne smijemo težiti prema imaginarnoj jednakosti ljudi, nego samo
prema poštenoj nepristranosti. No, tada bi kraljevi trebali stvoriti nekakvu filozofiju,
kako su to učinili u Kini; apsolutna monarhija nema danas za nas nade, zato što je fi-
lozofija kraljevanja spala na niske grane. Isto vrijedi za diktaturu...’
‘Vidim da ni za komunizam nema nade; analiza čovjeka u smislu ekonomskog be-
haviorizma oduzima svu radost u životu, a ludilo je lišiti osobne duše.’ I tako dalje.
Bio je u Rusiji mjesec dana s jednim kulturnim izaslanstvom i nisu mu se svidjeli
dojmovi; primjerice, ovakve boutades;{13} ‘Tužni Židovi na čijim se licima vidi sva
melankolija tajne matematike. Pitao sam jednoga starca u Kijevu je li Rusija sretna
zemlja. Glasno je udahnuo, okrenuo se i kriomice rekao: Kod nas se kaže kako je
Lucifer jednom imao dobre namjere, to jest da promijeni ćud. Odlučio je za promje-
nu napraviti dobro djelo, samo jedno. I tako je nastao pakao na zemlji i nazvali su ga
Sovjetskom Rusijom.’«
»Njegova sestra nije sudjelovala u tome, samo je sjedila u izražajnoj tišini dok su
joj prsti tiho doticali stol uvijajući se poput vitica loze; smijala se njegovim aforizmi-
ma kao njegovim osobnim nestašnostima. Samo jedanput, kad je na trenutak izišao,
okrenula se prema meni i rekla: ‘Doista se ne bi smio baviti tim stvarima. Mora samo
naučiti kako se pokriti nedaćama.’ Iznenadio sam se toj proročanskoj izreci koja je
tako prirodno izišla iz njezinih usta, pa nisam znao što bih joj odgovorio. Kad se vra-
tio, sjeo je na svoje mjesto i nastavio razgovor na istom mjestu kao da je o tome u
sebi razmišljao. Rekao je: ‘Ne, oni su biološka potreba, kraljevi. Možda odražavaju
sam ustroj psihe? Mi smo se prekrasno dogovorili o pitanju njihove božanskosti, pa
372
bi mi bilo grozno kad bi ih zamijenio nekakav diktator, radnički savjet i streljački

vod.’ Morao sam se usprotiviti tom smiješnom pogledu, ali on je doista ozbiljno
mislio. ‘Uvjeravam vas da ljevica za tim teži; njezin je cilj građanski rat, mada to još
ne shvaća... zahvaljujući spretnosti kojom beskrvni čistunci poput Shawa i društva
prikazuju njihovu ideju. Marksizam je osveta Iraca i Židova!’ Morao sam se tome
nasmijati, ali, istini za volju, i on. ‘No, to će vam barem objasniti zašto o meni imaju
loše mišljenje’, rekao je, ‘i zašto mi je uvijek drago što iz Engleske odlazim u zemlje
u kojima ne osjećam moralnu odgovornost niti želju da rješavam takve iscrpljujuće
formulacije. K vragu! Baš me briga. Ja sam pisac!’
»Do toga trenutka već je popio nekoliko čašica i prilično se opustio. ‘Ostavimo
ovo neplodno polje! Ah, kako li samo želim otići u gradove koje su stvorile njihove
žene; jedan Pariz ili Rim sagrađeni kao reakcija na ženske strasti. Nikada ne prođem
pokraj čađava lika staroga Nelsona na Trafalgar Squareu a da ne pomislim: jadna je
Emma morala prijeći sav taj put do Napulja kako bi izvojevala svoje pravo na to da
bude lijepa, lakomislena i d’une splendeur{14} u krevetu. Što ja, Pursewarden, radim
među ljudima koji žive u groznici pristojnosti? Pustite me da odbludim tamo gdje se
ljudi mire sa svojom opscenošću, zaštićeni pjesničkim ogrtačem nevidljivosti. Želim
naučiti da ništa ne poštujem i ništa ne prezirem... Krivudav je put početnika!’
‘Dragi moj, ti si pripit!’ veselo je uzviknula Liza.
‘Pripit i žalostan. Žalostan i pripit. Ali radostan, radostan!’
»Moram reći da me ta nova i zabavna crta njegove ćudi približila tom čovjeku.
‘Zašto ti stilizirani osjećaji? Zašto strah i drhtaji? Svi ti sablasni nužnici pred kojima
čekaju policajke u kabanicàma kako bi provjerile piškiš li ravno u školjku ili ne
piškiš? Sjetite se strastvenoga dotjerivanja odjeće u kraljevstvu! Zabrane gaženja po
travi; je li čudno da, kad god ponovno dođem, rastreseno biram ulaz na kojemu piše
Samo za strance?’
‘Pripit si’, ponovno je uzviknula Liza.
‘Nisam. Ja sam sretan’, rekao je ozbiljnim glasom. ‘A sreću ne možeš izazvati.
Moraš čekati i vrebati na nju kao na prepelicu ili djevojku umornih krila. Između
umjetnosti i umješnosti postoji stalni jaz!’
»Nastavio je tim novim, neobuzdanim pravcem; a moram priznati da je i mene i te
kako ponijela ta laka igra uma koji više nije bio svjestan sebe. Smetali su mi, dakako,
neki prostački izrazi, pa bih sa strahom pogledao njegovu sestru, ali ona se samo sli-
jepo smješkala, strpljivo i ne prijekorno.
»Bilo je kasno kad smo se vratili prema Trafalgar Squareu dok je padao snijeg.
Bilo je malo ljudi, a snježne su pahuljice prigušivale naše korake. Na samom trgu
Tvoj je pjesnik stao kako bi održao pravi svečani govor Nelsonovu kipu. Zaboravio
sam što je točno rekao, ali bilo je tako smiješno da sam se od srca nasmijao. Zatim je
373
iznenada promijenio raspoloženje i obratio se sestri: ‘Znaš li, Liza, što me cijeli dan
muči? Danas je Blakeov rođendan. Zamisli, rođendan staroga čudaka Blakea. Mislio
sam da ću zapaziti neke znakove u držanju nacije, željno sam gledao oko sebe cijeli
dan. Ali, ništa. Draga Liza, hajde da mi proslavimo našega dragog Blakea, hoćemo
li? Ti i ja i David Mountolive, ovdje, kao da smo Francuzi ili Talijani, kao da on
nešto znači.’ Padao je gust snijeg, posljednje promočeno lišće skupljalo se u humke,
golubovi su ispuštali zgrušane grlene glasove. ‘Hoćemo li, Liza?’ Svijetloružičaste
mrlje obojile su njezine obraze. Usne joj se razdvojiše. Pahuljice poput raspršenih
dragulja u njezinoj tamnoj kosi. ‘Kako?’ upitala je. ‘Samo kako?’
‘Plesat ćemo za Blakea’, rekao je Pursewarden sa smiješnim izrazom ozbiljnosti
na licu, zatim ju je zagrlio i počeo plesati valcer pjevušeći Na lijepom plavom Duna-
vu. Preko ramena i kroz pahuljice rekao je: ‘To je za Willa i Kate Blake.’ Ne znam
zašto sam se začudio i bio prilično ganut. Kretali su se u savršenom plesnom ritmu i
plesali sve brže sve dok nisu poletjeli trgom pod brončanim lavovima, jedva teži od
prštave maglice vodoskoka. Poput oblutaka što lete preko mirna jezera ili kamenčića
preko ledom zarobljena ribnjaka... Bio je to neobičan prizor... Dok sam ih promatrao,
zaboravio sam da me zebu ruke i da mi se snijeg topi na ovratniku. I tako su nastavili
opisujući dugu elipsu koja se polako zatvarala na otvorenu prostoru rastjerujući lišće
i golubove, dok im se dah pušio na noćnu zraku. A zatim su se polako, bez napora,
zavrtjeli u luku koji će ih vratiti k meni... do mjesta na kojem sam stajao i do mene
policajac vrlo nepovjerljiva izraza lica. Sve me je to zabavljalo. ‘Što se ovdje doga-
đa?’ upitao je bobby zureći u njih zadivljeno i u nevjerici. Njihov je valcer bio tako
savršen da je, čini mi se, i njega dirnuo. Nastavili su plesati, u savršenu skladu, a
tamna djevojčina kosa vijorila je iza nje, s licem okrenutim prema starom admiralu
na čađavu postolju. ‘Slave Blakeov rođendan’, objasnio sam donekle stidljivo, a po-
licajac je, čini se, malo odahnuo dok ih je pratio začuđenim pogledom. Nakašljao se i
rekao: ‘Valjda nije pijan kad može tako plesati, što mislite? Što li sve nisu spremni
učiniti kad slave rođendan!’
»Napokon su ponovno doplesali natrag, smijući se i dašćući i ljubeći jedno drugo.
Činilo se da se Pursewardenu potpuno vratilo vedro raspoloženje, pa mi je najsrdač-
nije nekoliko puta zaželio laku noć kad sam ih oboje smjestio u taksi i poslao kući.
To je sve! Draga moja Leila, ne znam što ćeš iz toga razabrati. Nisam doznao ništa o
njegovu privatnom životu niti o obrazovanju, ali moći ću ga posjetiti, a Ti ćeš se
moći s njim upoznati kad dođe u Egipat. Dao mi je zbirku svojih najnovijih pjesama
koje su upravo izišle iz tiska, pa Ti je šaljem. Još ih nema nigdje u prodaji.«
U toploj spavaćoj sobi kluba, s centralnim grijanjem, prelistao je knjižicu, više s
osjećajem dužnosti negoli užitka. Nije mu bila dosadna samo suvremena nego i sva
poezija. Koliko god se trudio, nipošto nije uspijevao biti s njom, kako bi se reklo, na
istoj valnoj dužini. Bio je prisiljen prepričati u glavi poetske riječi i zaustaviti im
374
ples. Išao mu je na živce taj njegov nedostatak (Leila ga je naučila da na to tako gle-
da). No, dok je prelistavao stranice te knjižice, iznenada mu je pozornost zaokupila
jedna pjesma koja mu je potaknula sjećanje i ispunila ga jezom zlih slutnji. Bila je
posvećena pjesnikovoj sestri, nedvojbeno ljubavna pjesma »slijepoj djevojci crno
obojene kose«. Pred očima mu se smjesta ukazalo bijelo, vedro lice Lize
Pursewarden dok je čitao tekst:
Kipovi grčki s dupljama očnim,

Ko Eros zaslijepljeni iznenađenjem,
Tajne skrivaju sirotoga srca
Ljubavnika i ljubljene...
Stihovi su se naoko doimali poput divlje, namjerne nezgrapnosti; no, bila je to

pjesma kakvu bi mogao napisati jedan suvremeni Katul. Mountolive se zbog toga
duboko zamislio. Progutavši slinu, stao je ponovno čitati. Bila je to jednostavna lje-
pota besramnosti. Zurio je dugo, ozbiljna lica, u zid prije negoli je knjigu stavio u
omotnicu i napisao Leilinu adresu.
Toga mjeseca više se nisu sastali iako je Mountolive jedanput-dvaput pokušao te-
lefonirati Pursewardenu u ured. No, bio je ili na dopustu ili na nekom tajnom zadatku
u sjevernoj Engleskoj. Ipak je ušao u trag njegovoj sestri i izveo je nekoliko puta na
večeru smatrajući je ugodnom i uzbudljivom pratiljom.
Leila mu je odmah odgovorila i zahvalila na obavijesti, a zatim na svoj tipični na-
čin dodala: »Pjesme su sjajne. Ali, naravno, ne bih se htjela upoznati s umjetnikom
kojemu se divim. Mislim da te pjesme nemaju veze s njim kao s čovjekom. Ipak mi
je drago što dolazi u Egipat. Možda će mu Nessim moći pomoći, a možda i on Nessi-
mu? Vidjet ćemo.«
Mountolive nije znao što znači pretposljednja rečenica.
Idućega ljeta njegov se dopust poklopio s Nessimovim posjetom Parizu, pa su se
dvojica prijatelja sastali kako bi zajedno posjetili galerije i planirali slikarske prazni-
ke u Bretanji. U posljednje vrijeme obojica su se okušali u slikanju i bili gorljivi
amateri u novom mediju. I baš u Parizu naletjeli su na Pursewardena. Bio je to sretan
slučaj, i Mountoliveu je bilo drago što će to upoznavanje Pursewardenu utrti put.
Sam Pursewarden potpuno se preobrazio i bio je najvedrijega raspoloženja, i čini se
da se Nessimu neobično svidio. Kad je došlo vrijeme rastanka, Mountolive je bio
iskreno uvjeren da je prijateljstvo sklopljeno i zacementirano uza sva ta dobra jela i
životnu radost. Ispratio ih je na kolodvor i još iste večeri o svemu izvijestio Leilu na
listovnom papiru svoje najmilije kavane: »Doista je bilo žalosno ukrcati ih u vlak i
375
pomisliti kako se ovaj tjedan moram vratiti u Rusiju! Malodušan sam kad na to po-
mislim. No, neobično sam zavolio P-a i sada ga bolje razumijem. Njegovo neotesano
ponašanje više ne pripisujem prostoti već duboko skrivenoj plahosti, gotovo osjeća-
ju krivnje. Njegov je razgovor ovaj put bio vrlo privlačan. Pitaj Nessima. Mislim da
se njemu čak više sviđa nego meni. Zatim... što? Prazan prostor, dugo, ledeno puto-
vanje. Ah, draga moja Leila, kako li mi samo nedostaješ, koliko mi samo značiš! Pi-
tam se kada ćemo se opet vidjeti. Budem li imao dovoljno novca, možda ću za do-
pust odletjeti tamo i posjetiti Te...«
Nije znao da će ga put ubrzo ponovno odvesti u Egipat, u voljenu zemlju kojoj su
daljina i progonstvo davali nezaboravni čar tapiserije. Može li nešto tako bogato kao
što je sjećanje biti prijevara? Nikad nije sebi postavio to pitanje.
III.
Centralno grijanje u plesnoj dvorani Veleposlanstva davalo je toplinu kao pod debe-
lim krznom, pa je zbog toga zrak bio dvostruko ustajao; no sama toplina bila je
ugodna suprotnost ledenim krajolicima posutim borovima kao nebo zvijezdama, s
druge strane visokih prozora, gdje je snijeg neumorno padao, ne samo diljem Rusije
nego i, kako se činilo, u cijelom svijetu. Padao je već tjednima. Obamrla pospanost
sovjetske zime sve ih je proždirala. Činilo se da se u svijetu izvan zidova koji su ih
okruživali gotovo ništa ne miče, gotovo ništa ne čuje. Toptanje vojničkih čiza-
ma između dviju dotrajalih stražarnica pred željeznim vratima zamrlo je u zimskoj ti-
šini. U vrtovima se granje na drveću sve više povijalo pod teretom padajuće bjeline
sve dok jedna za drugom ne bi odskočile odbacujući pakete snijega u bešumnim
eksplozijama svjetlucavih kristala; zatim se postupak ponavljao: mekani bijeli teret
pahuljica u padu skupljao se na njima, pritišćući ih prema dolje kao opruge sve dok
se težina više nije mogla izdržati.
Danas je bio red na Mountoliveu da čita odlomak iz Biblije. Dižući povremeno
glavu s pulta, razabirao je lica svojega osoblja i kolega tajnika u sjenovitu polumraku
plesne dvorane dok su slušali njegov glas; odrazi lica, blijedih, koja nisu vidjela
sunca - odjednom mu se pred očima ukazala slika tih ljudi kako plutaju, s trbusima
prema gore, po sniježnom jezeru, poput tijela uhvaćenih žaba što svjetlucaju kroz le-
deno zrcalo na površini. Nakašljao se u zaklonu ruke, i zaraza se proširila u valićima
376
kašlja pa ponovno smirila u mrtvoj tišini u kojoj se čuo samo glasan šum u cijevi-
ma. Danas su svi izgledali tmurno i bolesno. Šestorica stražara doimali su se smi-
ješno pobožni, nezgrapni u svojim najboljim odijelima, a rezanci kose lijepili su im
se na čelo. Svi su prije bili marinci i odavali vidljive znakove mamurluka od votke.
Mountolive je u sebi uzdahnuo, pa mirnim, milozvučnim glasom objavio veli-
čanstvenost - svima njima neshvatljivu - označenoga odlomka iz Ivanova evanđelja.
Knjiga je odisala kamforom - nije mogao zamisliti zašto. Veleposlanik je, kao obič-
no, ostao u krevetu; posljednjih godinu dana prilično je zanemarivao svoje dužnosti i
rado je ovisio o Mountoliveu koji ih je, nasreću, uvijek bio spreman obnašati sjajno i
savjesno. Sir Louis više nije ni glumio brigu za tjelesni ili duhovni boljitak svojega
malog stada. Zašto i bi? Za tri mjeseca zauvijek će se povući.
Bilo ga je naporno zamjenjivati u tim javnim prigodama, ali i korisno, razmišljao
je Mountolive. Stoga je imao slobodne ruke kako bi iskušao svoj smisao za upravlja-
nje. Sada je praktički vodio cijelo veleposlanstvo, i ono je bilo u njegovim rukama.
Ipak...
Opazio je da Cowdell, predstojnik Ureda, pokušava privući njegovu pozornost.
Čvrstim je glasom pročitao odlomak iz Biblije, ponovno stavio oznaku, a zatim se
polako vratio na svoje mjesto. Kapelan je izgovorio kratku kataralnu rečenicu, pa su
se, prelistavši stranice, suočili s banalnim tekstom Naprijed, kršćanski vojnici u jeda-
naestom izdanju Himnarija Ministarstva vanjskih poslova. Harmonij u kutu odjed-
nom se zadahtao poput debeljka koji trči da uhvati autobus; zatim mu se vratio glas
pa je ispustio polagan nazalni zvuk u prve dvije fraze, tonovima čija je oštrina
u zimskoj tišini odjeknula kao da nekomu izvlače crijeva. Mountolive je suspregnuo
drhtaj čekajući da se instrument stiša na dominanti kao i uvijek - kao da će zajecati u
pravom pravcatom ljudskom plaču. Neusklađeni su se glasovi dignuli kako bi svje-
dočili o... o čemu? Mountolive sam je sebe iznenadio tim pitanjem. Bili su kršćanska
enklava u neprijateljskoj zemlji, državi koja se pretvorila u golemi koncentracijski
logor zbog jednostavne pogreške ljudskoga uma. Cowdell ga je gurnuo laktom, a za-
tim i on njega kako bi mu pokazao spremnost da primi svako hitno priopćenje koje
nije strogo povezano s religijskim temama. Predstojnik je Ureda zapjevao:
Nekomu je sretan dan

Da ode k’o u rat (fortissimo, pobožno)
Šifranti su u vatri
Poruku će dat’ (fortissimo, pobožno)
Te su riječi uzrujale Mountolivea. Obično je nedjeljom bilo malo posla, premda je
377
Odjel za šifriranje s najnužnijim dežurnim osobljem ostajao otvoren. Zašto mu nisu,

kako je uobičajeno, telefonirali u vilu i pozvali ga? Možda nešto u vezi s novim
likvidacijama? Počeo je novu kiticu s pritužbom:
Netko mi je trebao reći,

Odakle ću to znati,
A tko je dežurna šifrantica?
Cowdell je stresao glavom, namrštio se i dodao:
Ona još raaa...raaa...diii.
Tek što su otpjevali te riječi i složno udahnuli, glazba se ponovno stala valjati la-
đom. Stanka je omogućila Cowdellu da mu objasni promuklim glasom: - Ne, hitno
na ruke. Još nije sve dešifrirano.
Smirili su lica i savjest kako bi završili himan, a Mountolive se borio protiv zbu-
njenosti. Kad su kleknuli na neudobne i prljave jastučiće i zakopali lica u ruke,
Cowdell je nastavio između prstiju: - Dobit ćete plemićku titulu i veleposlaničko
mjesto. Dopustite mi da vam prvi čestitam ...
- Kriste! - šapnuo je Mountolive iznenađeno, prije sebi negoli Stvoritelju. - Hvala
- dodao je. Odjednom je osjetio slabost u koljenima. Morat će već jedanput naučiti
ostavljati dojam ravnodušnosti. Nije li još bio premlad? Nesuvislosti kapelana, koji
je bio nalik na sabljarku, još su ga više razljutile negoli obično. Stisnuo je zube. U
sebi je čuo kako ponavlja riječi: - Van iz Rusije! - i sve se više čudio. Srce mu je
poskočilo od radosti.
Služba Božja napokon je završila, pa su se bolnih lica odvukli iz plesne dvorane i
preko ulaštenih podova rezidencije, kašljući i šapućući. Uspio je odglumiti spor, po-
božan korak, koji nije bio ni u kakvu skladu s njegovim mislima što su sustizale jed-
na drugu. No, čim je stigao u Ured, polako je za sobom zatvorio pojastučena vrata,
slušajući kako se zrak polako usisava u vratnice brtveći ih, a zatim je, oštro
udahnuvši, pojurio niz tri kraka stubišta do ulaznih vrata u Arhiv. Ondje je dežurni
službenik točio čaj nekolicini kurira koji su otresali snijeg s rukavica i ogrtača.
Platnene vreće ležale su posvuda na podu čekajući da ih napune poštom i pričvrste
lancima. Promuklo »dobro jutro« pratilo ga je do vrata prostorije za šifriranje; odluč-
no je pokucao čekajući da ga gospođica Steele pozove unutra. Sumorno se nasmiješi-
la. - Znam što hoćete - rekla je. - U košarici je... Primjerak za Ured. Stavila sam je u
378
vašu košaricu i dala primjerak tajniku za Nj. E.

Ponovno je spustila blijedu glavu na šifre. Znači, to je taj prozirni ružičasti papirić
s uredno natipkanom porukom. Sjeo je u naslonjač i dvaput ju je pročitao. Pripalio
cigaretu. Gospođica Steele dignula je glavu. - Smijem li vam čestitati, gospodine? -
Hvala - odgovorio je Mountolive. Pružio je ruke prema električnoj peći da na trenu-
tak ugrije prste i duboko se zamislio. Počeo se osjećati kao posve druga osoba. Taj
ga je osjećaj zbunio.
Nakon nekog vremena polako se i zamišljeno stao uspinjati stubištem u svoj ured,
još duboko u tom novom i raskošnom snu. Zavjese su bile razmaknute - to je značilo
da je došla njegova tajnica; neko je vrijeme promatrao stražare koji su stupali mimo
snijegom osvijetljena glavnoga ulaza i željezne ograde pod debelom naslagom leda.
Dok je ondje stajao upirući pogled tamnih očiju u zamišljeni svijet negdje iza toga
golemog sniježnog krajolika, ušla je njegova tajnica. Ushićeno se smješkala. - Napo-
kon je došlo - rekla je. I Mountolive se smješkao. - Da. Pitam se hoće li mi se Nj. E.
ispriječiti na putu?
- Neće, naravno - odlučno je rekla. - Zbog čega?
Mountolive je ponovno sjeo za svoj poznati pisaći stol i protrljao bradu. - Neće ga
biti otprilike tri mjeseca - rekla je djevojka. Pogledala ga je znatiželjno, gotovo ljuti-
to, jer na njegovu smirenom licu nije mogla razabrati ni radost ni ponos. Ni taj nena-
dani sretni slučaj nije mogao probiti tu brižljivo oblikovanu suzdržanost. - Eto - po-
čeo je polako jer je još bio obavijen plaštom zbunjenosti, u raskošnu snu nezaslužena
uspjeha. - Vidjet ćemo. - Opsjela ga je još jedna nova i još vrtoglavija misao. Sada
će valjda napokon imati slobodne ruke da djeluje? Napokon kraj duge, disciplinirane
samozatajnosti, trajnog zamjenjivanja? Bilo je zastrašujuće razmišljati o tome, ali i
uzbudljivo. Slutio je da će se tek sada njegova ličnost moći izraziti u djelima. Još za-
okupljen tim čarobnim obmanama, dignuo se, nasmiješio djevojci i rekao: - U sva-
kom slučaju, morat ću zatražiti blagoslov Njegove Ekselencije prije negoli odgovori-
mo. Jutros nije na poslu, pa zaključajte. Ima vremena i sutra. - Još se neko vrijeme
razočarano vrzmala oko njega, a zatim je, uzevši košaricu s poštom i vadeći
ključ njegova privatnoga sefa, rekla: - U redu.
- Nema žurbe - rekao je Mountolive. Slutio je da se sada pred njim pruža njegov
stvarni život, da će se preporoditi. - Mislim da još neko vrijeme neće stići moja
egzekvatura.{15} I tako dalje. - No, njegove su misli već jurile paralelnim kolosijekom
u budućnost govoreći: - U ljetu cijelo veleposlanstvo seli u Aleksandriju, u ljetnu re-
zidenciju. Kad bih mogao tempirati svoj dolazak...
A zatim je - usporedo s tim ushitom - osjetio lagani ubod karakterističnog osjećaja
škrtosti. Mountolive je, poput većine ljudi koji nemaju koga obasuti naklonošću, bio
sklon škrtosti kad je posrijedi bio novac. Iznenada, koliko god je to bilo neopravda-
379
no, osjetio je malodušnost pri pomisli na skupu svečanu odoru koju će zahtijevati
njegov novi položaj. Još prošloga tjedna vidio je u jednom Skinnersovom katalogu
kako su znatno porasle cijene odora za Ministarstvo vanjskih.
Dignuo se i pošao u susjednu sobu da potraži osobnoga tajnika. U njoj nije bilo
nikoga. Električna je peć gorjela. Zapaljena cigareta dimila se na pepeljari pokraj dva
zvonca. Na jednom je pisalo Njeg. Eks., a na drugom Njez. Eks.. Na bloku papira
pokraj njih tajnik je napisao svojim okruglim ženskim rukopisom: »Ne buditi prije
jedanaest.« To se očito odnosilo na Njeg. Eks., jer je Njez. Eks. uspjela izdržati u
Moskvi samo šest mjeseci prije negoli se povukla u blagodati Nice u kojoj je čekala
muža kad ode u mirovinu. Mountolive je ugasio cigaretu.
Bilo bi besmisleno potražiti šefa prije podne, jer su ruska jutra mučila sir Louisa
mrzovoljnom apatijom, pa često nije reagirao na njegove zamisli; a budući da, uz
najbolju volju, nije mogao utjecati na Mountoliveovu sreću, mogao bi se lako rasrditi
zato što mu se nije obratio, kako je bilo uobičajeno, prvi osobni tajnik. Sada je sve-
jedno. Vratio se u svoj ured, u kojemu sada više nije bilo nikoga, te se zadubio u čita-
nje najnovijeg broja The Timesa, čekajući s jedva prikrivenom nestrpljivošću da sat u
Uredu svojim štropotima i zujanjima označi podne. Zatim se spustio stubištem i po-
novno uvukao u rezidenciju kroz pojastučena vrata, zatim prešao brzim, ne-
ravnomjernim koracima preko ulaštena poda s otočićima mekanih prostirki neutralne
boje. Sve je odisalo neuporabom i laštilom za parkete, a sa zavjesa se širio zadah
dima cigara. Svi su prozori bili zastrti lepršavim sniježnim pahuljicama.
Veleposlanikov osobni sluga Merritt upravo je krenuo uza stube noseći poslu-
žavnik sa shakerom, punim martinija, i s jednom čašom. Bio je to blijed, krupan
muškarac, koji se držao poput crkvenjaka dok je obavljao dužnosti u rezidenciji. Stao
je kad ga je Mountolive dostigao i promuklo rekao: - Upravo je ustao, gospodine, i
sada se odijeva za službeni ručak. - Mountolive je kimnuo, prošao mimo njega i stao
trčati dvije-po-dvije stube. Sluga se vratio te iz dizala kantine uzeo još jednu čašu
i spustio je na poslužavnik.
Sir Louis je neraspoloženo zviždao gledajući svoj odraz u velikom zrcalu dok se
odijevao. - Ah, mladiću - rekao je rastreseno kad se Mountolive pojavio iza njega. -
Baš se odijevam. Znam, znam. Moj nesretni dan. Telefonirali su mi iz Ureda u jeda-
naest. Znači, napokon ste uspjeli. Čestitam.
Mountolive je sjeo na podnožje kreveta i odahnuo kad je čuo da je ta novost
primljena tako lako. Njegov se šef nastavio boriti s kravatom i uškrobljenim ovratni-
kom. - Pretpostavljam da ćete htjeti odmah otići, ne? To je gubitak za nas.
- Odgovaralo bi mi - oprezno prizna Mountolive.
- Šteta. Nadao sam se da ćete vi ispratiti mene. No, ipak... - razmahao se slobod-
nom rukom - uspjeli ste. Od troroga s bodežom do dvoroga s mačem... konačna apo-
380
teoza. - Tražio je dugmad za manšete i zamišljeno nastavio: - Naravno, mogli biste

još malo ostati; načekat ćete se dok stigne agrément.{16} Tada ćete morati u Dvor i
ljubiti ruke i sve to, nije li tako?
- Još imam mnogo dopusta koji nisam iskoristio - rekao je Mountolive s gotovo
neprimjetnom primjesom odlučnosti iza smjerna tona. Sir Louis se povukao u kupa-
onicu i počeo ribati zubalo pod tekućom vodom. - A iduća dodjela plemićkih naslo-
va? - viknuo je u ogledalce na zidu. - Nećete li je pričekati?
- Vjerojatno hoću.
Merrit je ušao s poslužavnikom, a sir Louis mu je doviknuo: - Stavite ga kamo
god hoćete. Imate li još jednu čašu?
- Imam, gospodine.
Kad se sluga povukao zatvorivši tiho vrata iza sebe, Mountolive se dignuo da na-
toči koktel. Sir Louis se gunđajući obraćao samom sebi. - Bit će teško u ovom vele-
poslanstvu. E pa, Davide, kladim se da je poslije tih novosti vaša prva reakcija bila:
sada imam slobodne ruke, pa mogu djelovati, nije li tako? - zakokodakao je kao ko-
koš pa se, hihoćući i dobro raspoložen, vratio pred zrcalo. Njegov se podređeni za-
ustavio u pokretu točenja, iznenađen tom neobičnom pronicavošću. - Odakle to, za-
boga, znate? - rekao je namrštivši se. Sir Louis se samozadovoljno raskvocao.
- Svi to kažemo. Svi to kažemo. Konačno samozavaravanje. Morate sve to proći
kao i mi ostali, znate. To je neugodan trenutak. Vidjet ćete, pravit ćete se važni... i
huliti na Duha Svetoga{17} ako ne pripazite.
- A to bi bilo?
- U diplomaciji to znači pokušati graditi politiku na temelju gledišta manjine. To
je svačija slaba točka. Pomislite samo kako se često dovodimo u napast da nešto ov-
dje napravimo s desnicom. Nije li tako? Neće ići. Od manjine nikakve koristi ako
nije spremna za borbu. Tako je to. - Uzeo je piće starim ružičastim prstima i zado-
voljno opazio da se maglica uhvatila na hladnim čašama. Srdačno su nazdravili jedan
drugomu. U posljednje dvije godine zbližili su se kao najbolji prijatelji. - Nedostajat
ćete mi. No, za tri mjeseca i sam odlazim s ovoga... s ovoga mjesta. - Rekao je to
s neprikrivenim žarom. - Više neće biti gluposti o takozvanoj objektivnosti. Odjel za
Istok može naći nekoliko zgodnih nepristranih proizvoda Londonskoga ekonomskog
fakulteta koji će ih izvještavati. - Nedavno se Foreign Office požalio da izvješća iz
misije nisu baš uravnotežena i time razgnjevio sir Louisa. Razjario bi se i na najblaži
spomen toga prijekora. Odloživši praznu čašu, obratio se sam sebi u zrcalu: -
Uravnoteženost! Kad bi Ministarstvo vanjskih poslalo misiju u Polineziju, očekivali
bi da izvješća počinju ovako (poprimio je udvornički, cmizdravi glas da to izgovori):
- Premda je istina da stanovnici jedu jedni druge, potrošnja hrane po glavi ipak je
vrlo visoka. - Iznenada je zastao i sjeo da sveže cipele, a zatim rekao: - Oh, Davide,
381
dragi moj mladiću, s kim ću, dovraga, moći razgovarati kad odete? Ha? Vi ćete ho-
dati uokolo u smiješnoj odori i šeširu s orlovim perom pa ćete izgledati poput rijetke
indijske ptice u svadbenom perju, a ja... ja ću odlaziti u Kremlj i vraćati se iz njega i
gledati te dosadne zvijeri.
Kokteli su bili prilično jaki. Utočili su i drugu čašu, a zatim je Mountolive rekao:
- Došao sam, zapravo, da vas pitam bih li mogao kupiti vašu staru odoru, ako je niste
već nekome obećali. Mogao bih je dati prekrojiti.
- Odoru? - začudio se sir Louis. - Nisam se toga ni sjetio.
- One su tako strahovito skupe.
- Znam. I poskupjele su. No, moju ćete morati poslati preparatoru da je temeljito
uredi. Oko vrata nikada ne pristaju, znate. Pa svi ti gajtani. Mislim da su mi se neki
razlabavili. Hvala bogu da ovo nije kraljevina... barem jedna dobra strana. Salonski
kaput u redu, ha? Zapravo ne znam.
Sjedili su i neko vrijeme razmišljali o tome. Zatim je sir Louis rekao: - Što mi nu-
dite? - Pogled mu se suzio. Mountolive je malo oklijevao. - Trideset funti - rekao je
neobično odlučnim i odrješitim glasom. Sir Louis je dignuo ruke pretvarajući se da
ne razumije. - Samo trideset? Mene je stajala...
- Znam - rekao je Mountolive.
- Trideset funti - razmišljao je njegov šef na rubu uvrede. - Ja mislim, mladiću...
- Mač je malo savijen - uporno je nastavio Mountolive.
- Nije previše - rekao je sir Louis. - Sijamski kralj prignječio ga je vratima svoje-
ga osobnog automobila. Časna brazgotina. - Ponovno se nasmiješio i pjevušeći
nastavio se odijevati. Apsurdno je uživao u tom cjenkanju. Iznenada se okrenuo.
- Hajde za pedeset - rekao je. Mountolive je zamišljeno stresao glavom.
- To je previše, gospodine.
- Četrdeset i pet.
Mountolive se dignuo i ushodao se po sobi; zabavljalo ga je starčevo očito uživa-
nje u tom nadmetanju volje. - Dat ću vam četrdeset - rekao je na posljetku i ponovno
oprezno sjeo. Sir Louis je bijesno četkao srebrnastu kosu teškom četkom s drškom
od kornjačevine. - Imate li pića u svojem podrumu?
- Da, zapravo imam.
- E pa, onda, možete je dobiti za četrdeset ako u cijenu uključite nekoliko sandu-
ka... što imate? Imate li poštenog šampanjca?
- Imam.
- Izvrsno. Dva... ne, tri sanduka.
Obojica su se nasmijali i Mountolive je rekao: - S vama se teško cjenkati. - Sir
382
Louis je bio oduševljen tim komplimentom. Rukovali su se i veleposlanik se okrenuo

kako bi posegnuo prema poslužavniku s koktelom, ali je njegov podređeni rekao: -
Oprostite, gospodine. To vam je već treća.
- I? - rekao je stari diplomat s dobro odglumljenim trzajem i iznenađenjem. - Što
onda? - Savršeno je dobro znao. Mountolive se ugrizao za usnu. - Izričito ste zatražili
da vas upozorim. - Rekao je to prijekorno. Sir Louis je jače zabacio glavu i odglumio
veće iznenađenje. - Što ima loše u tome da se još jedanput zdrmam prije ručka, ha?
- Samo ćete pjevuckati - sumorno će Mountolive.
- Ah, što bilo, mladiću! - začudio se sir Louis.
- Hoćete, gospodine.
Tijekom prošle godine, uoči odlaska u mirovinu, veleposlanik je počeo previše
piti - mada još nije posve dosegnuo granicu nesuvislosti. U isto vrijeme razvio mu se
nov, vrlo neobičan tik. Kad bi popio koktel previše, živnuo bi i na prijemima stao
ispuštati otegnute pjevuckave glasove, i to mu je donijelo dvojbenu popularnost. Me-
đutim, on sam nije bio svjestan te navike, pa je to u početku doista ljutito odbijao. Na
svoje iznenađenje, uhvatio je sebe kako neprestance pjevuši, u basso profondo, dio
Posmrtne koračnice iz Saula. Bio je to primjereni rezime cijeloga života provedeno-
ga u dosadi s dužnosnicima bez prijatelja i s ispraznim dostojanstvenicima. To je na
neki način možda bila njegova reakcija na situaciju koju je podsvjesno godinama
smatrao nepodnošljivom, i bio je zahvalan Mountoliveu što je imao hrabrosti da mu
skrene pozornost na tu naviku i pomogne mu svladati je. Ipak, uvijek je smatrao
kako mora prosvjedovati, usprkos samom sebi, protiv opomene svojega podređenog.
- Pjevuckati? - ponovio je sada dureći se. - Nisam još čuo takvu glupost. - No,
spustio je čašu i vratio se pred zrcalo kako bi se još jednom kritički pogledao. -
No, svejedno - rekao je. - Vrijeme je da pođemo. - Stisnuo je zvonce, i Merritt se po-
javio s gardenijom na poslužavniku. Sir Louis je cjepidlačio s cvijećem i uvijek je
tražio da u zapučku nosi svoj najdraži cvijet kada je bio u tenue de ville.{18} Njegova
žena slala ih je u kutijama zrakoplovom iz Nice, i Merritt ih je držao u hladnjaku
smočnice te ih savjesno i štedljivo dijelio.
- Ah, Davide - rekao je i s ljubavlju potapšao Mountolivea po ruci. - Dugujem
vam mnoge usluge. Danas neće biti pjevušenja, koliko god to bilo umjesno.
Spustili su se polako dugim zavojitim stubištem u predvorje u kojemu je Mounto-
live pričekao da šef odjene ogrtač i navuče rukavice, a tada kućnim telefonom poslao
po službeni automobil. - Kada želite otići? - Starački je glas zadrhtao od iskrene
tuge.
- Do prvoga, gospodine. To mi daje dovoljno vremena da posvršavam poslove i
oprostim se.
383
- Nećete ostati do mojega odlaska?

- Ako mi to naredite, gospodine.
- Znate da to ne bih učinio - rekao je sir Louis odmahujući sijedom glavom
premda je u prošlosti radio i gore stvari. - Nikada.
Još jednom su se srdačno rukovali, i Merritt je prošao pokraj njih kako bi otvorio
teška ulazna vrata jer je izvana čuo sklizanje i grebenje lanaca na gumama na zaleđe-
nom kolnom prilazu. Dočekao ih je silovit nalet snijega i vjetra. Sagovi su se po-
dignuli s poda i ponovno spustili. Veleposlanik je navukao šubaru na glavu i gurnuo
ruke u muf. Zatim se presavinuo i bijesno iskoračio u zimsko sivilo. Mountolive je
uzdahnuo i čuo kako sat u rezidenciji brižljivo pročišćava prašno grlo i zatim otkuca-
va jedan.
Rusija je bila iza njega.
* * * *
I Berlin je bio u okovima snijega, ali je ovdje umjesto mrzovoljnoga i razdražujućeg
beznađa Rusije vladala zloćudna euforija, gotovo jednako obeshrabrujuća. Zrak je
bio nabijen potištenošću i nesigurnošću. Pri sivo-zelenu svjetlu u veleposlanstvu za-
mišljeno je slušao najnovije ocjene o novom Atili i proučavao koristan sažetak
opreznih predviđanja koja su se već mjesecima crnjela na marmoriranom papiru za-
pisnika u Odjelu za Njemačku i na stupcima biltena s političkim procjenama. Je li
već doista bilo očito da će taj politički dijabolizam, koji je zahvatio cijelu naciju,
na posljetku gurnuti Europu u krvoproliće? Slučaj je, kako se činilo, bio neoborivo
jasan. No, postojala je nada da bi se Atila mogao okrenuti prema Istoku i pustiti
prestrašeni Zapad da istrune u miru. Kad bi se dva mračna anđela koji su lebdjeli nad
europskom podsviješću barem zaratili i uništili jedan drugoga... Ta nada nije bila
nestvarna, - Jedina nada, gospodine - rekao je mirno, ali i s određenim užitkom, mla-
di ataše, jer je mogućnost potpunoga uništenja vrlo ugodna dijelu ljudskoga duha kao
jedini lijek za tipični ennui{19} suvremena čovjeka. - Jedina nada - ponovio je.
Ekstremni pogledi, razmišljao je Mountolive mršteći se. Učili su ga da ih se klo-
ni. Idejna neopredijeljenost postala je njegovom drugom prirodom.
Toga dana večerao je - pomalo ekstravagantno - s mlađahnim otpravnikom poslo-
va, jer je veleposlanik bio službeno odsutan, a poslije večere pošao je s njim u po-
modni Tanzfest na kabaretski program. U spletu svijećama osvijetljenih podruma, čiji
su zidovi bili obloženi plavim damastom, gorjelo je stotinjak cigareta, trepereći po-
put krijesnica izvan kruga bijeloga svjetla u kojemu je golemi hermafrodit s licem
narvala dirigirao Fox Macabre Totentanz.{20} Okupan biserastim znojem crnih sakso-
fonista, pripjev sa svojom histeričnom kodom stalno se ponavljao:
384
Berlin, dein Tanzer ist der Tod!

Berlin, du wühlst mit Lust im Kot!
Halt ein! Lass sein! Und denk ein bisscben nach:
Du tanzt dir doch vom Leibe nicbt die Schmach,
denn du boxt und du jazzt und du foxt auf dem Pulverfass!{21}
Bio je to prekrasan komentar na poslijepodnevna promišljanja, na odluke, i činilo

mu se da je iza bjesomučne razuzdanosti i žara pjesme prepoznao struju starijih, pri-
gušenih tonova - možda odlomaka iz Tacita? Ili bančenje ratnika predanih smrti na
putu za Valhalu? Sve je to nekako neodvojivo bilo povezano s teškim zadahom kla-
onice, usprkos šljokicama i lepršavim papirnatim vrpcama. Mountolive je zamišljeno
sjedio između bijelih kolutova dima i promatrao sirove peristaltičke pokrete black
bottoma. Riječi napjeva neprestance su se ponavljale u njegovoj glavi. - Nećeš ple-
som s tijela skinuti sramotu - ponovio je u sebi promatrajući razularene plesače i
svjetla... čas zelena čas zlatna čas ljubičasta.
Zatim se iznenada uspravio i rekao: - Bože dragi! - Ugledao je poznato lice na
drugom kraju podruma: Nessimovo. Sjedio je za stolom u skupini starijih ljudi u ve-
černjim odijelima i pušio tanku cigaru, povremeno kimajući. Nisu gotovo ni pratili
program. Dvolitrena boca šampanjca stajala je na stolu. Sjedili su predaleko da bi
Nessim opazio njegove znakove, pa mu je Mountolive poslao posjetnicu i čekao da
Nessim pogleda u smjeru konobarova prsta, zatim se nasmiješio i dignuo ruku. Obo-
jica su ustali, i Nessim je smjesta prišao njegovu stolu, sa svojim toplim, plahim smi-
ješkom, te uskliknuo uobičajene rečenice iznenađenja i radosti. Bio je, rekao je, u
dvodnevnom službenom posjetu Berlinu. - Pokušavam napraviti posao s volframom
- mirno je dodao. Sutradan ujutro leti natrag u Egipat, već u zoru. Mountolive ga je
upoznao sa svojim domaćinom i nagovorio ga da ostane nekoliko trenutaka za njiho-
vim stolom. - Kakve li rijetke radosti... i baš sada. - No, Nessim je već čuo glas o
njegovu predstojećem imenovanju. - Znam da još nije potvrđeno - rekao je - ali je
već ipak »procurilo«, preko Pursewardena, to ne treba ni spomenuti. Možeš zamisliti
našu radost nakon toliko vremena.
Neko su vrijeme razgovarali, i Nessim se smješkao odgovarajući na Mountolive-
ova pitanja. U početku nisu spominjali Leilu. Malo poslije Nessimovo je lice popri-
milo neobičan izraz ... nekakve naivne lukavosti ... pa je oklijevajući rekao: - Leila
će se nadasve obradovati. - Dobacio mu je pogled ispod svojih dugih trepavica, a za-
tim ga brzo skrenuo. Ugasio je cigaru i dobacio Mountoliveu još jedan dvosmisleni
pogled. Dignuo se i uznemireno se okrenuo prema svojem društvu za stolom na dru-
385
gom kraju bara. - Moram ići - rekao je.

Razgovarali su kako bi se mogli sastati u Engleskoj prije negoli Mountolive odleti
na novu dužnost. Nessim nije točno znao, nije bio siguran kamo će otputovati. Morat
će se prilagoditi okolnostima. No, tada se Mountoliveov domaćin vratio iz nužnika,
pa su sada morali prekinuti privatni razgovor. Srdačno su se oprostili, i Nessim se
polako vratio za svoj stol.
- Bavi li se vaš prijatelj trgovinom oružja? - upitao je otpravnik poslova na od-
lasku. Mountolive je odmahnuo glavom. - On je bankar. Ako volfram nema nekakvu
ulogu u oružju... Doista ne znam.
- Nije važno. Puka znatiželja. Znate, ljudi za njegovim stolom svi su iz Kruppa,
pa me je zanimalo. To je sve.
IV.
Uvijek se vraćao u London s uzdrhtalom nestrpljivošću ljubavnika koji je dugo

rastavljen od ljubavnice; vratio se pod znakom upitnika. Je li se život promijenio? Je
li se bilo što promijenilo? Možda se nacija napokon probudila i počela živjeti? Ri-
jetka crna rosulja iznad Trafalgar Squarea, skorena čađa na ukrasnim zidnim vijenci-
ma Whitehalla, struganje automobilskih guma po makadamu, sablasni, zavjerenički
glas riječnoga prometa iza magličaste koprene - sve je to bilo i umirenje i prijetnja.
Osjećao je prema njemu nejasnu ljubav, ljubio njegovu sjetu, premda je u duši znao
da ondje ne bi mogao trajno živjeti, jer je zbog svojega zvanja ostao bez domovine.
Umotan u teški ogrtač, hodao je kroz blagu, nametljivu kišu prema Downing Stre-
etu, povremeno uspoređujući sebe s teatralnim nadvojvodom koji mu se tu i tamo
smješkao s reklama za cigarete De Reszke.
Smješkao se u sebi sjetivši se nekih Pursewardenovih jetkih kritika njihove rodne
prijestolnice, te ih s užitkom ponavljao u glavi, gotovo kao komplimente. Sjetio se
Pursewardena kako premješta sestrinu ruku s jednoga lakta na drugi pa rukom poka-
zuje Nelsonov čađavi lik ispod jata golubova, našušurenih da se zaštite od surove
hladnoće. - Ah, Mountolive! Pogledajte sve to. Dom čudaka i spolno nemoćnih.
London! Tvoja hrana ukusna poput barijeve kaše, tvoje zlurade neugodnosti, tvoji
ideali ne izgubljeni, već zastarjeli. - Mountolive je prosvjedovao smijući se. - Ništa
zato, on je naš, i veći je od zbroja svojih nedostataka. - No, njegovu pratiocu nisu se
386
sviđali takvi osjećaji. Smiješio se sjećajući se piščeve zajedljive kritike te su-

mornosti, nelagode i prirođenoga barbarstva. No, Mountoliveu je ta sumornost bila
hrana; osjećao je nešto nalik na ljubav lisice prema svojoj zemlji. Smiješio se i uži-
vajući slušao svojega pratioca kako se raspričao s tobožnjim bijesom na svoj rodni
otok govoreći: - Ah, Engleska! Engleska u kojoj članovi Kraljevskoga društva za
sprečavanje okrutnosti prema životinjama jedu meso dvaput na dan, a nudist guta
uvezeno voće na snijegu. Jedina zemlja koja se stidi siromaštva.
Big Ben oglasio se svojom bučnom i prodornom zvonjavom. Svjetiljke su počele
bacati zrake prizmatičnoga svjetla. Unatoč kiši mala se skupina i turista i besposliča-
ra okupila ispred ulaza broj deset. Naglo se okrenuo i ušao kroz tihi, nadsvođeni ulaz
u Foreign Office, uputio se poput uljeza u diplomatski ekspedit, sada gotovo na-
pušten, u kojemu se prijavio i dao naputke kamo će mu slati poštu i nalog za tiskanje
novih i elegantnijih pozivnica.
Zatim se malo zamišljeniji i stoga oprezniji stao uspinjati hladnim stubištem sa
zadahom paučine i stigao do udubina pred vratima u velikom predvorju gdje su
patrolirali uniformirani vratari. Bilo je kasno, i većina stanovnika onoga što je
Pursewarden uvijek nazivao »Središnji golubinjak« predala je ključeve s pločicom i
nestala. U velikoj zgradi ponegdje su se nazirale oazice svjetla iza rešetkastih prozo-
ra. Zveckanje šalica za čaj odzvanjalo je negdje izvan njegova vidokruga. Netko je
pao preko hrpe grimiznih torbi za otpremu službenih spisa, naslaganih u hodniku.
Mountolive je uzdahnuo uživajući u poznatim zvukovima. Namjerno je odabrao ve-
černje sate za prvih nekoliko razgovora, jer je morao posjetiti Kenilwortha i... nije
imao baš jasne predodžbe o tom susretu; možda bi mogao okajati antipatiju prema
tom čovjeku ako ga izvede u klub na piće? U određenom trenutku taj mu je čovjek
postao neprijatelj, a on nije znao kako se to dogodilo, jer između njih nije nikada
došlo do otvorenih nesuglasica. Antagonizam je ipak bio tu, poput čvora u drvetu.
Bili su gotovo vršnjaci u školi i na fakultetu, ali nikada prijatelji. No, dok se Mo-
untolive glatko i sigurno penjao ljestvicom promaknuća, Kenilworth je pomalo še-
pao, uvijek zapinjao na prečkama, lutao iz jednoga nevažnog odjela u drugi, skupljao
uobičajene počasti, ali nikada nije uspio uploviti u pravu struju. Nije se mogla zani-
jekati njegova oštroumnost i marljivost. Zašto nije nikada uspio? Mountolive je sebi
ljutito i ogorčeno postavio to pitanje. Nije imao sreće? Bilo kako bilo, Kenilworth je
sada vodio novi kadrovski odjel; bio je neopasan, dakako, ali je njegov neuspjeh Mo-
untoliveu bio neugodan. Za čovjeka njegove nadarenosti bilo je uistinu šteta što vodi
te prazne administrativne tvorevine koje mu nisu otvarale svijet politike. Slijepa uli-
ca. I ne bude li se mogao razvijati u pozitivnom smislu, u njemu bi se ubrzo mogle
razviti negativne opstrukcijske sile koje uvijek proizlaze iz osjećaja neuspjeha.
Razmišljajući o tome, uspinjao se polako na treći kat kako bi Granieru prijavio
svoju nazočnost. Kroz ljubičasti polumrak uputio se prema visokim žućkastim vrati-
387
ma iza kojih je sjedio podtajnik u krutom mjehuru zelena svjetla urezujući nožićem
crteže na ružičastoj bugačici. Čestitke su ovdje imale težinu jer su bile začinjene pro-
fesionalnom zavišću. Granier je bio pametan, duhovit i dobroćudan čovjek, koji je
naslijedio ponešto duhovnoga poleta i brzine od bake Francuskinje. Bilo ga je lako
zavoljeti. Govorio je brzo, ulijevao povjerenje, naglašavajući svoje rečenice
kratkim pokretima bjelokosnoga pritiskivača za papir. Mountolive je, dakako,
prihvatio privlačnost njegova jezika - engleskoga dobro odgojenih i uglađenih ljudi s
onim nevidljivim značajkama koje su ih razlikovale od drugih ljudi, izrazima njihove
kaste.
- Kako vidim, navratili ste u veleposlanstvo u Berlinu, nije li tako? Dobro. U sva-
kom slučaju, ako pratite političke procjene, vidjet ćete da neke stvari možda popri-
maju određene oblike, pa ćete moći prosuditi stupanj našega zanimanja za vaše ime-
novanje, nije li tako? - Nije mu se sviđalo upotrijebiti riječ »rat«. Doimala se te-
atralnom. - Dođe li do najgorega, ne trebamo naglašavati našu zabrinutost za Suez,
štoviše za cijeli kompleks arapskih država. No, budući da ste već ondje bili u službi,
neću biti preuzetan i držati vam o tome predavanje. No, radovat ćemo se va-
šim izvještajima i čekati ih sa zanimanjem. To više što znate arapski.
- Zaboravio sam arapski, zahrđao mi je.
- Pssst - rekao je Garnier - nemojte tako glasno! Imenovanje ste dobili uglavnom
zbog znanja arapskoga. Možete li ga na brzinu obnoviti?
- Ako mi se odobri dopust koji mi se nagomilao.
- Naravno. Osim toga, sada kada je Povjerenstvo raspušteno, morat ćemo pribaviti
agrément i tako dalje. I, dakako, državni će tajnik htjeti razgovarati s vama kad se
vrati iz Washingtona. A što je s investiturom, rukoljubima i svim ostalim? Doduše,
svako takvo imenovanje smatramo hitnim... pa, poznat vam je kao i meni manda-
rinski mir zbivanja u Foreign Officeu. - Mudar i blag osmijeh ozario mu je lice dok
je palio tursku cigaretu. - Ipak sam nekako siguran da je to dobar pristup - nastavio
je. - Barem kao osnova za politiku. Napokon, uvijek se suočavamo s neočekivanim,
nepopravljivim; više žurbe, više zbrke! Više panike, manje povjerenja. U diplomaciji
čovjek samo snuje, nikada ne određuje. To je u Božjim rukama, nije li tako? - Grani-
er je bio jedan od onih svjetovnih katolika koji su Boga smatrali ugodnim članom
kluba čije su pobude neupitne. Uzdahnuo je i neko vrijeme šutio, a zatim dodao: -
Ne, morat ćemo vam brižljivo složiti šahovsku ploču. Ne smatraju svi Egipat
glavnim zgoditkom. To bolje za vas.
Mountolive je u mislima raširio zemljovid Egipta s njegovom zelenom kralježni-
com omeđenom pustinjama, s prašnim anomalijama njegovih naroda i vjera, pa ga
pratio kako nestaje u trima pravcima u nepovezanu pustinju i travnjake: na sjeveru
Sueski kanal poput carskoga reza kojim je istok prerano iščupan, zatim ponovno kri-
388
vudav gorski kompleks i beživotni granit, voćnjaci i ravnice, geografski nasumce

raspodijeljeni na zemljovidu, granice označene točkicama... Usporedba sa šahom
bila je primjerena. Kairo se smjestio u sredini te paučine. Uzdahnuo je i oprostio se
namještajući drugo lice kojim će pozdraviti nesretnoga Kenilwortha.
Dok se zamišljeno vraćao k vratarima na prvom katu, uzrujao se kad je ustanovio
da kasni već deset minuta na drugi razgovor i molio se u sebi da se na to neće gledati
kao na namjerno omalovažavanje.
- Gospodin Kenilworth već je dvaput telefonirao ovamo dolje, gospodine. Rekao
sam mu gdje ste.
Mountolive je disao slobodnije i ponovno se uputio prema stubištu, ali sada je
skrenuo desno i dolje, te kroz nekoliko hladnih hodnika bez mirisa, u ured u kojemu
ga je čekao Kenilworth lupkajući cvikerima bez okvira po veliku i lijepo oblikovanu
palcu. Pozdravili su se s grotesknim izljevom srdačnosti koja je učinkovito zamaski-
rala međusobnu netrpeljivost. - Dragi moj Davide... - Je li to možda, pitao se Mo-
untolive, samo odbojnost prema fizičkom izgledu? Kenilworth je bio krupan i
svinjske vanjštine, stotinjak kila snobovštine u jelu i kulturi. Osijedio je prije vreme-
na. Debeli, uredno manikirani prsti držali su pero vrlo nježno kao da se sprema plesti
tankom vunom ili kačkati. - Dragi moj Davide! - Toplo su se zagrlili. Sve salo na
Kenihvorthovu krupnom tijelu objesilo se kad se dignuo. Njegovo meso kao da je
bilo opleteno debelom žicom. - Dragi moj Kenny - rekao je Mountolive s nelagodom
i gađenjem prema samom sebi. - Kakvih li sjajnih vijesti! Laskam sebi -
Kennilworthovo lice poprimilo je nestašan izražaj - da možda imam nekakav mali,
posve nevažni udjel u tome. Tvoj je arapski prevagnuo kod ministra, a ja sam se
toga sjetio! Dugo pamćenje. Administrativni posao. - Zbunjeno je zahihotao i sjeo
dajući Mountoliveu znak da i on sjedne. Neko su vrijeme pričali o svakodnevnici, a
zatim je Kenilworth spojio prste u gestu koja je odavala zlovolju i rekao: - Vratimo
se na naš moutons,{22} mladiću. Skupio sam ti svu osobnu dokumentaciju kako bi je
pregledao. Sve je to u redu. Dobro opremljeno veleposlanstvo, vidjet ćeš, vrlo dobro.
Imam puno povjerenje u Errola, predstojnika tvojega Ureda. Naravno, prevagnut će
tvoje preporuke. Pregledat ćeš sastav osoblja i obavijestiti me o tome, hoćeš li?
Razmislit ćeš i o pobočniku, je li tako? Ne znam što misliš o osobnom pomoćniku,
osim ako ne ukradeš jednu tipkačicu. No, kao neženji trebat će ti netko za društvene
prigode, nije li tako? Mislim da od tvojega trećeg tajnika neće biti velike koristi.
- Neću li to sve moći srediti na licu mjesta?
- Hoćeš, dakako, hoćeš. Samo mi je bilo stalo do toga da se smjestiš što je mogu-
će ugodnije.
- Hvala.
- Razmišljao sam samo o jednoj svojoj promjeni. To je Pursewarden kao prvi po-
389
litički savjetnik.
- Pursewarden? - rekao je Mountolive trgnuvši se.
- Njega ću premjestiti. Odradio je obvezni rok i nije ondje baš sretan. Čini mi se
da mu treba promjena.
- Je li to on rekao?
- Nije to izričito rekao.
Mountolive se obeshrabrio. Izvadio je usnik kojim se služio samo kad je bio zbu-
njen, stavio u njega cigaretu iz srebrne kutije na pisaćem stolu i naslonio se u teškom
staromodnom naslonjaču. - Imaš li nekih drugih razloga? - mirno je upitao. - Jer bih
ga osobno volio zadržati, barem neko vrijeme. - Kenilworthove male oči se suziše.
Njegov debeli vrat porumenio je od gnjeva i ta se boja polako probijala u lice. -
Imam, da budem iskren - kratko je odgovorio.
- Hajde, reci mi.
- Errol je napisao dugo izvješće o njemu, i naći ćeš ga među papirima koje sam ti
skupio. Mislim da i nije baš pogodan za to mjesto. No, ugovorni službenici nisu ni-
kada tako pouzdani kao profesionalni službenici. To je opće mišljenje, znaš. Ne
mogu reći da naš prijatelj nije lojalan... daleko od toga. No, mogu reći da je
tvrdoglav i težak. E pa, soit.{23} On je pisac, zar ne? - Kenilworth je potvrdio svoju
predodžbu o Pursewardenu kratkim osmijehom nesvjesna prezira. - Tu su i beskrajna
trvenja s Errolom. Vidiš, nakon postupna ukidanja Visokoga povjerenstva poslije
potpisivanja Sporazuma, nastao je golem jaz, praznina; sve agencije koje su ondje
nastale od 1918. godine i koje su radile za Povjerenstvo prepuštene su sudbini sada
kada je matično tijelo ustupilo mjesto veleposlanstvu. Morat ćeš donositi temeljite
odluke. Ondje je prava zbrka. Posljednju godinu i pol sve je zamrlo, ali nisu zamrla
neprijateljstva između veleposlanstva bez šefa i svih tih tijela bez matice koja se bore
protiv vlastite smrti. Je li ti jasno? Eto, Pursewarden može biti sjajan, ali navukao je
mnogo neprijatelja, ne samo u veleposlanstvu; na primjer, zamjerio se ljudima po-
put Maskelynea koji već pet godina vodi tamošnji obavještajni odjel Ministarstva
rata. Ne mogu jedan drugoga smisliti.
- Ali, kakve veze ima obavještajni odjel s nama?
- Zapravo nikakve. No, Politički odjel Visokoga povjerenstva ovisio je o
Maskelyneovim obavještajnim izvještajima. Taj obavještajni odjel bio je glavna
organizacija za Središnji arhiv Srednjega istoka.
- Zbog čega se svađaju?
- Pursewarden kao politički smatra da je Veleposlanstvo u određenom smislu
naslijedilo i Maskelyneov odjel od Povjerenstva. Maskelyne ne želi to priznati. Traži
jednakost ili čak potpunu slobodu za svoju organizaciju. Napokon, ona je vojna.
390
- Onda je privremeno stavi pod upravu vojnoga atašea.

- U redu, ali Maskelyne ne želi postati dio tvojega veleposlanstva, jer ima dulji
staž od tvojega budućeg atašea.
- Kakve su to gluposti?! Što je po činu?
- Brigadir. Naime, od svršetka one predstave 1918. godine, Kairo je bio centar
obavještajne mreže i Maskelyne je kanalizirao sve obavještajne podatke. Sada ga
Pursewarden pokušava posvojiti, baciti ga na koljena. Naravno, to je borba na život i
smrt. Jadni je Errol, priznajem, prilično slab u pojedinim situacijama, pa klima izme-
đu njih kao jedro bez vjetra. Stoga sam i mislio da će ti posao biti lakši ako odbaciš
Pursewardena.
- Ili Maskelynea.
- Dobro, ali on spada u Ministarstvo rata. Ne bi to mogao učiniti. U svakom sluča-
ju, on jedva čeka da dođeš i doneseš odluku. Uvjeren je da ćeš mu dati potpunu sa-
mostalnost.
- Neću trpjeti samostalni ured Ministarstva rata na teritoriju za koji sam ja
ovlašten.
- Slažem se, slažem se, dragi moj.
- Što kažu u Ministarstvu rata?
- Znaš i sam što je vojska! Oni će poštovati svaku odluku koju doneseš. Morat će.
Ali, oni su ondje ukopani već godinama. Imaju vlastite ogranke i odašiljač u
Aleksandriji. Mislim da bi rado ostali.
- Ne kao samostalno tijelo. Kako bih to mogao dopustiti?
- Točno. Tako misli i Pursewarden. Dobro, Ali, netko će morati otići u interesu
pravednosti. Ne možemo imati sva ta natezanja.
- Kakva natezanja?
- Eto, Maskelyne zadržava izvještaje, pa ga Politički odjel mora prisiliti da ih pre-
da. Zatim Pursewarden kritizira njihovu točnost i stavlja pod upitnik vrijednost
Obavještajnoga odjela. Kažem ti, pravi vatromet. Ne šalim se. Bolje se oslobodi toga
momka. Osim toga, on je nekakav... ima čudno društvo. Errol je zabrinut za njegovu
sigurnost. Pazi, nema ništa konkretno protiv Pursewardena. Samo je, znaš... hm,
malo vulgaran. Što misliš? Ne znam kako da to nazovem. Pročitaj Errolov izvještaj.
Mountolive je uzdahnuo. - Valjda je posrijedi samo razlika između, recimo, Etona
i Worthinga, zar ne? - Zagledali su se jedan u drugoga. Ta primjedba nije bila smi-
ješna ni jednom ni drugom. Kenilworth, očito zlovoljan, slegnuo je ramenima. - Dra-
gi moj, ako kaniš to pitanje pokrenuti pred ministrom vanjskih, ne mogu ništa; posti-
ći ćeš da moji prijedlozi budu odbijeni. No, moja su gledišta evidentirana. Oprostit
391
ćeš mi ako ih ostavim onakvima kakva jesu, kao komentar na Errolove izvještaje.
Napokon, on vodi poslove.
- Znam.
- Nije baš fer prema njemu.
U Mountoliveovoj podsvijesti nejasno se počeo ponovno buditi nagovještaj moći
koja mu je sada bila pristupačna - moći da odlučuje o važnim pitanjima koja su dotad
bili prepuštena sudbini ili slučajnom diktatu posredničke volje, o važnim pitanjima
koja nisu bila vrijedna zamjerke i dvojbe što bi ih potaklo njihovo prijeko rješenje
promišljenim činom. No, bude li ikada svojatao pravo da svijet akcije smatra svojim
istinskim naslijeđem, morat će negdje početi. Kao čelnik veleposlanstva imao je pra-
vo predlagati i zagovarati osoblje po svojem izboru. Zašto bi Pursewarden patio zbog
tih sitnih administrativnih neprilika, trpio nelagodu novoga imenovanja na mjestu
koje mu ne odgovara?
- Bojim se da će ga Foreign Office potpuno izgubiti budemo li se tako poigravali s
njim - rekao je neuvjerljivo; a zatim, kao da želi okajati tu neizravnu tvrdnju, dodao
je odlučno: - Bilo kako bilo, kanim ga zadržati neko vrijeme.
U smiješku na Kenihvorthovu licu nisu sudjelovale njegove oči. Mountolive je
osjetio kako se tišina zatvara nad njima kao vrata grobnice. Više se ništa nije moglo
učiniti. Dignuo se pretjerano odlučno, izbacio čik iz usnika u ružnu pepeljaru i rekao:
- U svakom slučaju, to je moje mišljenje, i ja ga uvijek mogu najuriti ako mi ne bude
koristio.
Kenilworth je tiho gutao slinu poput žabe pod kamenom, a njegove bezizražajne
oči zurile su u tapetu neodređene boje. Mirni šapat londonskoga prometa počeo je
sve jače navirati k njima. - Moram ići - rekao je Mountolive, već donekle ljut na
sebe. - Pokupit ću sve spise i ponijeti ih sutra navečer na selo. Danas i sutra obavit ću
rutinske razgovore, a zatim... malo odmora, nadam se. Zbogom, Kenny.
- Zbogom. - No, nije se dignuo od pisaćega stola. Samo je kimnuo smješkajući se
prema vratima kad ih je Mountolive zatvorio, a tada se uzdišući vratio na Errolove
uredno natipkane promemorije skupljene u sivoj mapi s natpisom Na ruke budućem
veleposlaniku. Pročitao je nekoliko redaka, a zatim umorno pogledao u mračni pro-
zor, pa prešao sobu da navuče zavjese i dignuo telefonsku slušalicu. - Dajte mi
Arhiv, molim vas.
Zasad će biti mudrije da ne nameće svoje gledište.
Međutim, zbog toga tričavog razmimoilaženja Mountolive je odustao od nakane
da Kenilwortha pozove u svoj klub. Donekle je osjetio i olakšanje. Umjesto njega
pozvao je na večeru Lizu Pursewarden.
392
Trebalo im je svega dva sata do Dewford Mallowsa, ali čim su izišli iz Londona, bilo
je jasno da je cijeli kraj duboko utonuo u snijeg. Morali su usporiti vožnju do puza-
nja koje je oduševilo Mountolivea, a razljutilo vozača službenoga automobila. - Stići
ćemo tamo do Božića, gospodine - rekao je - ako uopće stignemo!
Sela kao iz ledenoga doba, žitnice prekrivene slamom i seoske kuće uljepšane
brašnastom bjelinom snijega, svjetlucavom kao na poslužavniku vješta slastičara;
krivudave bijele livade, išarane malim klinastim tragovima ptičjih ili vidrinih nogu,
ili balege oko koje se topio snijeg. Prozori automobila nisu se prestajali brtviti, sli-
jepljeni od mraza. Nisu imali lance ni grijanje. Tri milje od sela naišli su na prevrnuti
teretnjak, a oko njega bespomoćno je stajalo nekoliko seljana i jedan čovjek iz Auto-
mobilskoga kluba, i puhao u promrzle prste. U blizini je bilo nekoliko srušenih te-
legrafskih stupova. Na svjetlucavu sivu ledu Newton Ponda ležala je mrtva ptica -
jastreb. Neće nikada prijeći Parson’s Ridge, pomislio je Mountolive; bilo mu je žao
vozača pa ga je uputio da se najkraćim putem, preko pješačkoga mostića, vrati na
glavnu cestu. - Ja sam odmah iza brda - rekao je. - Treba mi samo dvadeset i pet mi-
nuta pješice do tamo. - Čovjeku je bilo drago što se vraća i nije htio primiti napojni-
cu koju mu je Mountolive ponudio. Zatim je polako krenuo autom unatrag i okre-
nuo ga prema sjeveru, a njegov je putnik izišao na ledeno blještavilo; njegov
se kondenzirani dah dizao u stupu pred njim.
Pošao je preko polja poznatim puteljkom koji se sve više uzdizao prema nevidlji-
vu obzoru (njegovo je pamćenje moralo zamijeniti vid), savršen u svojoj jed-
nostavnosti kao Cavendishev prvi zrakoplov. Stereotipni krajolik, ali sada nadasve
tajanstven zbog svjetla nevidljiva sunca negdje gore iznad mutnih zaslona od niske
maglice koja se micala ispred njega, povlačeći se i zatvarajući mu vidik. Bio je to put
mnogih sjećanja - no zbog slabe vidljivosti bio je prisiljen zamisliti dva zaseoka na
tjemenu brežuljka, guste bukvike, ruševine normanskoga dvorca. Njegove su cipele
sa svakim korakom poput srpa presijecale drhtavo mnoštvo kapljica na bujnoj travi
sve dok rubovi njegovih hlača nisu promočili, a gležnjevi se sledili.
Iz nevidljivosti izranjali su tajnoviti hrastovi, i odjednom se začulo štropotanje i
pucketanje - kao da njihovi zubi škrguću od hladnoće; snijeg koji se topio kapao je s
donjih grana na sag uvela lišća.
Kad je prešao preko tjemena, cijeli je prostor nestao kao odrezan. Kunići su ska-
kutali na sve strane. Visoka perjasta trava skrutila se u šiljke od mraza. Tu i tamo
prodiralo je blijedo sunce, njegov se mutni sjaj probijao kroz maglicu nalik na
plinsku mrežicu koja daje jako svjetlo, ali ne grije. A tada je čuo škriputanje vlastitih
cipela na lošoj makadamskoj cesti dok je hitao prema visokim kućnim vratima.
Hrastovi su ovdje bili optočeni briljantima; dok je prolazio, iz njih su brzo izletjela
dva debela goluba i nestala s prodornim lupanjem krila kao da je netko naglo sklopio
tisuću knjiga. Trgnuo se, a zatim ga je to razvedrilo. Na pašnjaku za konje zapazio je
393
obrise zeca, u neposrednoj blizini kuće. Ledeni prsti padali su s drveća hrapavo zvec-
kajući - tisuću slupanih vinskih čaša. Potražio je stari ključ patentne brave i nasmije-
šio se kad je osjetio da se okrenuo propuštajući ga u nezaboravnu toplinu s mirisom
marelica i starih knjiga, laštila i cvijeća; u sva sjećanja koja su ga nepogrešivo po-
novno dovela k Piersu oraču,{24} poniju, ribičkom štapu, albumu za marke. Stao je u
predsoblju i tiho je pozvao.
Njegova je majka sjedila pokraj vatre, baš onako kako ju je ostavio prošli put kad
je odlazio, s otvorenom knjigom na krilu, nasmiješena. Bilo je ustaljeno pravilo da se
ona neće obazirati na njegove odlaske i povratke, da će se držati kao da ga nije bilo
samo nekoliko trenutaka u toj ugodnoj sobi u kojoj je provela život čitajući, slikajući
ili pletući ispred velikoga kamina. Smješkala se istim osmijehom, smišljenim kako bi
zacementirala prostor i vrijeme i očvrsnula u osamljenosti koja bi je obuzela dok nje-
ga nije bilo. Mountolive je spustio tešku aktovku i napravio smiješan, nehotičan, kra-
tak pokret dok joj je prilazio. - Bože moj - rekao je - vidim ti na licu da si već čula. A
tako sam se nadao kako ću te iznenaditi svojim novostima!
Oboje su se rastužili; a kad ga je poljubila, rekla je: - Granierovi su prošloga tjed-
na bili na čaju. Oh, Davide, kako mi je žao. Koliko sam samo željela da me ti iznena-
diš. No, slaba sam glumica.
Mountolive je osjetio apsurdan poriv da se rasplače od puke srdžbe: u glavi je
smislio cijeli prizor, izmislio pitanja i odgovore. Činilo mu se kao da je netko
rastrgao igrokaz u koji je uloženo mnogo mašte i truda. - K vragu - rekao je - baš su
nepažljivi!
- Htjeli su me razveseliti i... dakako, uspjeli u tome. Valjda možeš zamisliti koli-
ko?
No, od toga trenutka ponovno je zakoračio, lagano i bez muke, u struju sjećanja
koju je pobudila kuća oko nje, odvodeći ga gotovo do njegova jedanaestoga rođenda-
na, ispunjavajući ga ugodom i puninom dok ga je vatra iz kamina toplo pozdravljala.
- Ocu će biti drago - rekla je poslije novim glasom, oštrijim, jer je bio pun pritaje-
ne ljubomore ... ostaci strasti koja se odavno svela na mirenje sa sudbinom. - Tvoju
sam poštu stavila u njegovu radnu sobu. - Njegovu radnu sobu, sobu koju otac nije
nikada vidio, nikada u njoj boravio. Bijeg njegova oca uvijek je bila najjača spona
njega i majke. Rijetko su o njemu razgovarali, a ipak je nekako uvijek bio prisutan ...
nevidljiv teret njegova tajnog života, daleko od njih oboje, u drugom kutu svijeta:
sretan ili nesretan, tko bi znao? »Za one među nama koji stoje na rubu svijeta, još ne-
pozvane ni od kojeg boga, jedina je istina da je sam rad Ljubav.« Čudna, iznenađuju-
ća rečenica što ju je starac ugradio u znanstveni uvod jednoga teksta na paliju!{25}
Mountolive bi prevrtao u rukama taj zeleni svezak razmišljajući o značenju tih riječi
i procjenjujući ih u svjetlu sjećanja na oca - mršava i preplanula, koščata lika, nalik
394
na izgladnjelu morsku pticu, s grotesknim tropskim šljemom na glavi. Čini se da je

sada nosio fakirsku halju! Je li to bilo smiješno? Nije vidio oca od odlaska iz Indije
na svoj jedanaesti rođendan; njegov je otac postao čovjek osuđen in absentia za zlo-
čin... koji se nije mogao definirati. Mirno povlačenje u svijet orijentalistike u koji ga
je već godinama vuklo srce. To ga je zbunjivalo.
Stariji je Mountolive pripadao svijetu Indije koja je nestala, društvu njezinih vla-
dara čija je zajednička lojalnost dužnosti učinila od njih kastu, ali kastu koja se više
ponosila potpunim predavanjem budizmu nego plemićkim naslovima. Takva nese-
bična predanost obično svršava strastvenom identifikacijom s predmetom kojemu su
se priklonili - s tim golemim potkontinentom i njegovim kastama i religijama, spo-
menicima i ruševinama. U početku je bio samo kolonijalni sudac, ali za nekoliko go-
dina postao je najistaknutiji indolog, urednik i prevoditelj rijetkih i zanemare-
nih tekstova. Mladi Mountolive i njegova majka udobno su se smjestili u Engleskoj
uz uvjet da će im se otac priključiti kad ode u mirovinu; zbog toga je ta ugodna kuća
bila opremljena trofejima, knjigama i slikama dugogodišnjega radnog vijeka. Ako se
sada pomalo i doimala poput muzeja, bilo je to stoga što ju je napustio njezin pravi
utemeljitelj koji je odlučio još ostati u Indiji i dovršiti istraživanja koja će (to su sada
oboje spoznali) potrajati do kraja njegova života. Nije to bila neuobičajena pojava u
službenika sada nestale i raspuštene uprave. No kod njega je to išlo
postupno. Razmišljao je o tome godinama, a tada je odlučio, pa se pismo kojim je
to objavio doimalo poput dokumenta o kojemu se dugo promišlja. Zapravo, bilo je to
posljednje pismo što su ga on ili ona primili od njega. Međutim, povremeno bi ga
netko na proputovanju posjetio u budističkom samostanu blizu Madrasa, u koji se
povukao, pa bi im prenio njegove srdačne pozdrave. I knjige su, dakako, stizale re-
dovito, jedna za drugom, raskošne svojom bogatom opremom, s veličanstvenim
impresumom ovoga ili onog University Pressa. Te su knjige bile i opravdanje i ispri-
ka.
Mountoliveova je majka poštovala tu odluku i sada gotovo i nije o njoj govorila.
Samo povremeno nevidljivi bi utemeljitelj njihova zajedničkog života izronio, kao
sada ovdje na tom sniježnom otoku, kad je spomenula njegovu radnu sobu; ili u ne-
koj drugoj, sličnoj primjedbi koja bi, kad bi ostala bez odgovora, nestala u tajni
(samo za njih dvoje) nepoznata i neriješena života. Mountolive nije nikada uspio za-
viriti ispod površine majčina ponosa kako bi mogao prosuditi koliko ju je ta izdaja
mogla povrijediti. Ipak, oboje je strastveno obuzela plahost da razgovaraju o tome,
jer su potajno vjerovali da će time povrijediti jedno drugo.
Prije negoli se odjenuo za večeru, Mountolive je pošao u radnu sobu obloženu
knjigama, koja je bila i lovačka soba, pa je zaposjeo očev pisaći stol za kojim bi sje-
dio kad god bi došao kući. Brižljivo je zaključao mape sa spisima i razvrstao poštu.
Između pisama i dopisnica bila je i debela omotnica s ciparskim pečatom i adresom
395
ispisanom nedvojbeno Pursewardenovom rukom. Najprije je pomislio da je unutra

rukopis pa je zbunjeno slomio rukom pečat. »Dragi moj Davide«, pisalo je. »Ne-
dvojbeno ćeš se iznenaditi kad primiš ovo dugo pismo od mene. No tek ne-
davno doprle su do mene novosti o Tvojem imenovanju u obliku glasina, i morao bi
mnogo toga čuti o ovdašnjem stanju stvari, a ne bih Ti se mogao službeno obratiti
kao novoimenovanom veleposlaniku (povjerljivo: avionskom poštom), hm... hm...!«
Bit će dovoljno vremena, pomislio je Mountolive uzdišući, za proučavanje cijele
te hrpe promemorija, te ponovno otključao pisaći stol kako bi ih smjestio s ostalim
papirima.
Neko je vrijeme u tišini sjedio za velikim pisaćim stolom, uljuljan u asocijacije na
tu sobu sa svojim bric-à-bracom;{26} mandale{27} iz nekog burmanskog svetišta,
zastave sikkimskoga plemena Lepča, uokvireni crteži prvoga izdanja Knjige o
džungli, kutija s noćnom paunčadi, zavjetni predmeti ostavljeni u nekom napuštenom
hramu. Zatim rijetke knjige i brošure - rani Kipling s impresumom Thackera i Spinka
iz Kalkute, Thompsonovi zbornici, Younghusband. Mallows, Derby... Poneki muzej
bi im se možda jednoga dana poradovao. Pod brojem neke knjižnice vjerojatno bi se
vratili u anonimnost.
S pisaćega stola podignuo je stari tibetanski molitveni mlin i zavrtio ga jedanput-
dvaput, začuo tiho struganje bubnja, još napunjenog požutjelim komadićima papira
na kojima su pobožna pera prije mnogo vremena načrčkala tradicionalnu molitvu
Om mani padme hum. Bio je to slučajni dar na rastanku. Prije negoli je brod isplovio,
gnjavio je oca da mu kupi celuloidni zrakoplov, pa su zajedno pročešljali cijeli bazar,
ali uzalud. Zatim je otac iznenada stao kod jednog pokućara i kupio mu taj mlin za
pet rupija i ugurao mu ga, umjesto zrakoplova, među prste koji su se tome opira-
li. Bilo je kasno. Morali su se požuriti. Oprostili su se na brzinu.
A onda? Što je bilo poslije toga? Smeđežuto ušće rijeke pod metalnim suncem,
vrelina koja se prelijevala u duginim bojama i mutila obrise lica, dim s pogrebnih lo-
mača na prilazu rijeci, mrtva tijela muškaraca, modra i podbuhla, koja su plutala
estuarijem... Donde je dopiralo njegovo sjećanje. Spustio je teški mlin i uzdahnuo.
Vjetar je tresao prozore, vitlajući snijeg na njih kao da ga želi podsjetiti gdje je sada.
Izvadio je svežanj arapskih udžbenika i veliki rječnik. Oni će morati živjeti pokraj
njegova kreveta idućih nekoliko mjeseci.
Te noći pohodila ga je ponovno neobjašnjiva boljka s kojom je uvijek slavio
povratak kući - jaka uhobolja koja ga je ubrzo pretvorila u drhtavu sjenu, iscrpljenu
od bolova. Bila je to tajna, jer nijedan liječnik nije dotad uspio ublažiti - ili čak di-
jagnosticirati - taj napadaj petit mala. Nikada nije dobio napadaje osim kad je bio
kod kuće. Kao i uvijek, majka je čula njegovo stenjanje znajući iz iskustva što je
posrijedi; iskrsnula bi iz tame i stvorila se do njegove postelje donoseći mu staro
396
poznato olakšanje i posebni lijek koji mu je od djetinjstva davala protiv tih bolova.
Uvijek ga je imala pri ruci, u ormaru pokraj svojega kreveta. Ulje za salatu, zagrija-
no u žličici nad plamenom svijeće. Osjetio je toplinu ulja kako mu prodire do mozga,
pravi melem, dok ga je majčin glas umirivao kroz tamu s obećanjima da će mu bili
lakše. Ubrzo je popustila plima bolova, otplavila ih, tako reći, te ih smirila na obala-
ma sna - sna u kojemu su se nejasno komešala utješna sjećanja na dječje bolesti koje
je majka uvijek s njim odbolovala. Zajedno bi se razboljeli, kao iz sućuti. Možda sto-
ga što su mogli ležati u susjednim sobama, razgovarajući, čitajući jedno drugomu,
dijeleći luksuz zajedničkoga ozdravljenja? Nije znao.
Spavao je. Tek nakon tjedan dana prihvatio se službene dokumentacije i pročitao
Pursewardenovo pismo.
V.
Dragi moj Davide,

nedvojbeno ćeš se iznenaditi kad primiš ovo dugo pismo od mene. No tek nedavno
doprle su do mene novosti o Tvojem imenovanju u obliku glasina, i morao bi mnogo
toga čuti o ovdašnjeg stanju stvari, a ne bih Ti se mogao službeno obratiti kao novo-
imenom veleposlaniku (povjerljivo: avionskom poštom), hm...hm...!
Uf! Kako je to dosadno! Kao što dobro znaš, mrzim pisati pisma. A ipak... gotovo
ću sigurno otići do Tvojega dolaska ovamo, jer sam poduzeo korake za premještaj.
Nakon duga niza namjernih zločestoća, uspio sam napokon uvjeriti jadnoga Errola
da sam nepogodan za veleposlanstvo koje sam resio tih posljednjih nekoliko mjeseci.
Mjeseci! Cijeli život! A sam Errol tako je dobar, tako pošten, tako častan; neobično
stvorenje nalik na jarca koje se ipak doima kao da se rodilo na zadak! Podnio
je izvještaj protiv mene s nadasve velikim otporom. Molim Te, nemoj ništa poduzi-
mati za opoziv premještaja koji iz toga proizlazi, jer je to u skladu s mojim osobnim
željama. Preklinjem Te.
Odlučujući je faktor moje napuštanje radnoga mjesta posljednjih pet tjedana i to
je pobudilo ozbiljan gnjev i potaknulo Errola na konačnu odluku. Sve ću objasniti.
Zanima me da li se sjećaš mladoga debelog francuskog diplomata iz Rue du Bac?
Nessim nas je jedanput odveo tamo na piće. Zove se Pombal? E pa, našao sam uto-
čište kod njega - on je ovdje u službi. Chez lui{28} je doista vrlo veselo. Kad je ljeto
397
završilo, obezglavljeno se veleposlanstvo povuklo s dvorom u Kairo preko zime, ali

ovaj put bez Tvojega odanog. Otišao sam u ilegalu. Sada ustajemo u jedanaest, izba-
cujemo djevojke i nakon vrele kupke igramo triktrak do ručka; zatim arak s Baltha-
zarom i Amarilom (koji Te srdačno pozdravljaju) u kavani Al Aktar i ručak u baru
Union. Zatim možda odemo u posjet Clei da vidimo što slika ili u kino. Pombal sve
to radi zakonito; on je na dopustu, a ja na otpustu. Ogorčeni Errol povremeno zove
međugradski pokušavajući mi ući u trag, a ja mu se javim glasom poule{29} iz južne
Francuske. To ga strašno zbuni, jer nagađa da sam to ja, ali nije posve siguran. (Ako
je netko završio Winchester College, ne smije se izložiti opasnosti i nekoga uvrijedi-
ti.) Vodimo prekrasne, prekrasne razgovore. Jučer sam mu rekao da se ja,
Pursewarden, liječim od žljezdanih smetnji kod profesora Pombala, ali da sam sada
izvan opasnosti. Jadni Errol! Jednoga dana ispričat ću mu se za sve neprilike koje
sam mu stvorio. Ali, ne sada. Ne prije negoli dobijem premještaj u Sijam ili u
Santos.
Znam da sam vrlo opak u svemu tome, ali... ta dosada u tom uredu sa svim tim
nedoraslim ljudima! Errolovi su tipični grozni Britanci. Na primjer, oboje su ekono-
misti. Zašto oboje, pitam se. Jedno od njih zacijelo se stalno osjeća suvišnim. Vode
ljubav samo na dvije decimale, a djeca su im potpuno nalik na prostačke razlomke!
Eto. Donkini su jedini simpatični; on je pametan i živahan, ona vulgarna i
površna, s previše šminke. Ali... to joj je, jadnici, i te kakva kompenzacija, jer joj je
mužić pustio bradu i prešao na islam! Odlučna i agresivna izraza lica, sjedi na njego-
vu pisaćem stolu, maše nogom i brzo puši. Usta precrvena. Nije baš dama, pa je
valjda stoga nesigurna. Njezin je muž pametan mladić, ali uistinu preozbiljan. Ne
usudim ga se pitati kani li zatražiti posebni doplatak za supruge na koje ima pravo.
No, dopusti mi da Ti na svoj mučni način ispričam što se krije iza svih tih glu-
posti. Poslali su me ovamo, kako znaš, s ugovorom na određeno vrijeme, i ja sam
svoju prvotnu zadaću savjesno obavio, što pokazuje golemi dokument pod naslovom
(slovima uobičajenima za nadgrobne spomenike) Instrumenti za kulturni sporazum
između Vlade Njegova Britanskog Veličanstva... itd. Dakako, tupi instrumenti - jer
što može kršćanska kultura imati zajedničko s muslimanskom ili marksističkom?
Naše su postavke beznadno suprotne. Svejedno! Rečeno mi je da to učinim, pa sam
i učinio. I koliko god ljubio sve što ovdje imaju, ne razumijem kako bi se to moglo
uskladiti s obrazovnim sustavom koji se temelji na abaku i teologiji koja se nije
maknula dalje od Augustina i Tome Akvinskoga. Osobno mislim da smo i jedni i
drugi napravili zbrku od toga, i nemam parti-pris{30} o tome. I tako dalje. Jed-
nostavno ne vidim što D.H. Lawrence može ponuditi paši sa sedamnaest žena, iako
mislim da znam koja je najsretnija... Međutim, ja sam ga napravio, mislim na spora-
zum.
398
Kad sam to učinio, brzo su me unaprijedili u političkoga savjetnika, i to mi je

omogućilo da proučavam dokumentaciju i procjenjujem cijeli kompleks Srednjega
istoka kao suvislu cjelinu, kao politički projekt. No, dopusti mi da ti napomenem
kako sam nakon dugih proučavanja nevoljko zaključio da ta cjelina nije ni suvisla, a
nije ni politika - u svakom slučaju, nema politike koja se može oduprijeti ovdašnjim,
sve jačim pritiscima.
Treba ozbiljno razmisliti o tim trulim, zaostalim i potkupljivim državama; ne
može ih se držati na okupu samo poticanjem onoga što je u njima najslabije i
najpokvarenije, kako to mi, po svemu sudeći, činimo. Za takav bi pristup trebalo još
pedeset godina mira i ne bi smjelo biti radikalnih elemenata u biračkom tijelu kod
kuće: uz tu pretpostavku, mogao bi se održavati status quo. No, uz trendove kakvi
prevladavaju - može li Engleska biti tako kratkovidna? Možda. Ne znam. Takve me
se stvari ne tiču kao umjetnika; kao politički savjetnik pun sam zlih slutnji. Poticanje
arapskoga jedinstva uz istodobni gubitak moći za primjenom čaše otrova čini mi se
vrlo dvojbenim: to nije politika već ludilo. A dodavanje arapskoga jedinstva svim
drugim strujama protiv nas čini mi se simpatičnom ludošću. Jesmo li još opsjednuti
tužnim snom iz Tisuću i jedne noći koji su nam podvalila tri naraštaja seksualno zbu-
njenih viktorijanaca čija je podsvijest svim srcem reagirala na pomisao da možeš
imati više od jedne zakonite žene? Ili romantičnom beduinskom groznicom ljudi po-
put Bella i Lawrencea? Možda. No viktorijanci, koji su nam podvalili taj san, bili
su ljudi koji su vjerovali u borbu za vrijednost svoje valute; znali su da je svijet poli-
tike džungla. Danas kao da Foreign Office vjeruje kako je najbolji način suočavanja
s džunglom postati nudistom i pobijediti divlju zvijer tako da joj pokažeš golotinju.
Već Te čujem kako uzdišeš. - Zašto Pursewarden ne može biti precizniji! Sve te bo-
utades!
U redu. Govorio sam o pritiscima. Podijelimo ih na unutarnje i na vanjske, nije li
tako, na Errolov način? Moji su pogledi možda naoko heretički, ali evo kakvi su.
Najprije taj jaz koji dijeli bogate od siromašnih - baš kao u Indiji. Primjerice, da-
nas u Egiptu šest posto ljudi posjeduje više od tri četvrtine zemlje, pa tako ostatku
ostane za život manje od jednog feddana{31} po glavi. Dobro! Stanovništvo se
udvostručuje u svakoj drugoj generaciji - ili možda u trećoj? No, valjda to možeš vi-
djeti u svakom gospodarskom pregledu. U međuvremenu imaš stalni rast glasne i
obrazovane građanske klase čiji se sinovi školuju u Oxfordu usred naših dobrih libe-
ralizama, ali ih ne čeka posao kad se vrate. Babu je sve moćniji i dosadna se priča
ponavlja ovdje kao i drugdje: »Intelektualni kuliji svih zemalja, ujedinite se.«
Tim unutarnjim pritiscima milostivo dodajemo, neposrednim poticanjem, krutost
nacionalizma koji se temelji na fanatičnoj religiji. Ja joj se osobno divim, ali nemoj
zaboraviti da je to militantna religija u kojoj nema metafizike već samo etike.
399
Arapsko jedinstvo itd... Dragi prijatelju, zašto izmišljamo takve apsurdne konstrukci-
je koje samo povećavaju naše velike neprilike - osobito zato što mi je jasno kako
smo izgubili temeljnu moć djelovanja koja nam jedina može omogućiti da ovdje sa-
čuvamo svoj prvenstveni utjecaj? Ti klimavi nazadni feudalizmi mogu se braniti
samo oružjem od elemenata koji ga razjedinjuju, a koji su svojstveni samoj prirodi
ovdašnje situacije; no, kako bismo se prihvatili oružja da »propovijedamo mačem«,
prema Lawrenceovim riječima, moramo vjerovati u vlastiti etos, u vlastitu mistiku
života. U što vjeruje Foreign Office? Upravo to ne znam. U Egiptu, na primjer, osim
što je sačuvan mir, učinilo se vrlo malo; Visoko povjerenstvo nestaje poslije vladavi-
ne ... od 1888.? ... i neće ostaviti ni tragove uvježbana činovničkog aparata radi stabi-
lizacije te kaotične groteske koju danas očito smatramo suverenom državom. Kako
će dugo lijepe riječi i udvornosti postizati svrhu uz golemo nezadovoljstvo što ga
osjećaju ovi ljudi? U ugovornoga kralja možeš imati povjerenja samo dotle dok on
može imati povjerenja u svoj narod. Koliko je još ostalo do eksplozije? Ne znam - i
otvoreno govoreći, baš me briga. No, rekao bih kako će možda nekakav nepredviđe-
ni vanjski pritisak poput rata jednim udarcem srušiti te marionetske kneževine. U
svakom slučaju, to su moji glavni razlozi zbog kojih želim promjenu. Uvjeren sam
da ćemo se morati preorijentirati i uključiti židovstvo u vlast iza scene. I to brzo.
A sada o pojedinostima. U samom početku svojega političkog života sukobio sam
se s odjelom Ministarstva rata, koji se bavi općim obavještajnim podacima, a vodi ga
jedan brigadir koji prezire pomisao da bi se njegova služba trebala pokoriti nama. Pi-
tanje čina, dohotka ili kakve druge gluparije; pod Povjerenstvom imao je manje-više
slobodne ruke. To je, usput rečeno, ostatak staroga Arapskog ureda koji je i poslije
1918. nastavio mirno živjeti poput žabe pod kamenom! Očito je da će se u prestroja-
vanju njegov ured morati (tako mi se čini) integrirati u nešto. U Egiptu je ambasada
bila još u povojima. Budući da je prije radio u Političkom odjelu Visokoga povje-
renstva, mislio sam da bi trebao raditi za mene - i doista: nakon mnogih oštrih bitaka
obuzdao sam ga, ako ne i slomio. To se stvorenje zove Maskelyne. Vrlo je tipičan, pa
me je prilično zainteresirao i sada pravim opširne bilješke o njemu za knjigu što je
pišem na sebi svojstven način. (Čovjek piše kako bi vratio izgubljenu nevinost!)
Otkako je vojska otkrila da je mašta glavni faktor za nastanak kukavičluka, uzgo-
jila je maskelynski soj na temelju nedostatka mašte: nekakva amnezija, gotovo
turska. Preziranje smrti pretvorilo se u preziranje života, i taj tip čovjeka prihvaća ži-
vot samo po svojim uvjetima. Samo ukočeni mozak omogućava mu da obavlja sva-
kidašnje, iznimno dosadne poslove. Vrlo je mršav, vrlo visok, i koža mu je preplanu-
la zbog službe u Indiji i sada je poprimila boju dimljene zmijske kože ili kraste na-
mazane jodom. Njegovi savršeni zubi stišću lulu lagano kao da je pero. Ima jednu
neobičnu gestu - volio bih kad bih je znao opisati, jer mi je nadasve zanimljiva - kad
polako vadi lulu prije negoli progovori upirući u sugovornika svoje sitne tamne oči: -
400
Ooo, doista tako mislite? - Samoglasnici mu se beskrajno rastežu u tromost, u dosa-

du tišine koja ga okružuje. Nagriza ga ograničeno savršenstvo odgoja zbog kojega se
osjeća neugodno u civilnom odijelu pa čak hoda okolo u lijepo skrojenoj odori ko-
njičkoga časnika i drži se kao da govori: Noli me tangere. (Ako nastojiš uzgojiti tip,
uvijek ćeš naći anomalije u ponašanju.) Posvuda ga prati njegova prekrasna crvena
poenterica Nell (je li ju tako nazvao po svojoj ženi?) koja spava na njegovim nogama
dok on radi na spisima, a noću na krevetu. Stanuje u hotelskoj sobi u kojoj nema ni-
čega osobnog - nema knjiga, nema fotografija, nema dokumentacije. Samo garnitura
četaka sa srebrnim dršcima, boca viskija i novine. (Zamišljam ga kako katkada četka
tihi bijes sa svojega vlasišta bijesno odmičući četkom tamnu blistavu kosu sa sljepo-
očica, sve brže i brže. Ah, tako je bolje... tako je bolje!)
Dolazi u ured u osam sati pošto je kupio jučerašnje večernje izdanje Daily Te-
legrapha. Nikada ga nisam vidio da čita nešto drugo. Sjeda za golemi pisaći stol,
obuzet tromim, mračnim prezirom prema potkupljivosti ljudskih bića oko sebe,
možda i prema cijeloj ljudskoj rasi; hladnokrvno ispituje i razvrstava njihove razne
pokvarenosti, njihove slabosti i bilježi ih na marmoriranom papiru za zapisnike koje
uvijek potpisuje malim srebrnim nalivperom, nezgrapnim, sitnim rukopisom. Struja
njegova prezira teče mu žilama polako, tromo, poput Nila kad se izlijeva iz korita. E
pa, vidiš kakav je to numéro.{32} Živi isključivo u svijetu vojničke mašte jer ne vidi i
ne poznaje većinu subjekata svojih izvještaja; podatke koje sređuje dobiva od podmi-
ćenih činovnika, nezadovoljnih sobara ili frustriranih slugu. Nije bitno. Ponosi se
time što ih može iščitavati, tom svojom O.P. (obavještajnom procjenom), poput
astrologa koji radi na dijagramima neviđenih, nepoznatih osoba. Kritičan je, ponosan
poput kalifa, nepokolebljiv. Nadasve mu se divim. Iskreno. «
Maskelyne je postavio dvije oznake (kao između oznaka za stupnjeve na kalibri-
ranom termometru) unutar kojih se smiju kretati temperature njegovih odobravanja i
neodobravanja, izražene u rečenicama: - Dobro za raj{33} - i - Nije baš dobro za raj. -
Mozak mu radi, dakako, samo na jednom kolosijeku, pa ne može ni zamisliti nešto
doista loše za taj prokleti raj.
Čini se da takav čovjek nije u stanju vidjeti svijet oko sebe otvorenih očiju; no
njegov posao i nužna rezerviranost prema drugima pretvaraju ga u pravoga pustinja-
ka, pa nema iskustva o postupcima svijeta o kojemu mora suditi... Eto, u iskušenju
sam da nastavim i uokvirim portret našega lovca na špijune, ali ću se suzdržati. Pro-
čitaj moj sljedeći roman, peti, unutra će biti i skica za portret Telforda, koji je
Maskelyneov zamjenik: visoki, prištavi, laskavi civil, s loše namještenim zubalom,
koji se stotinu puta u sekundi uspijeva nekomu obratiti sa »stari moj«, histerično i
grohotom se smijući. Fantastično je slušati ga kako štuje hladnoga, zmijskog časnika.
- Na zapovijed, gospodine brigadiru, - Ne, gospodine brigadiru - i da ga što brže
usluži, pada preko stolca; rekao bi da je preko ušiju zaljubljen u svojega šefa.
401
Maskelyne sjedi i hladno promatra njegovu smetenost; njegova smeđa brada, rasci-
jepljena tamnom jamicom, strši poput strijele. Ili se pak naslanja na okretnoj stolici i
tiho bubnja po vratima golema trezora iza sebe i zadovoljno poput sladokusca, koji
se lupka po trbuhu, govori: - Ne vjerujete mi? Sve imam tu unutra, sve unutra. - Ti
spisi, pomisliš dok gledaš tu izvanrednu, sveobuhvatnu gestu, zacijelo sadrže do-
voljno materijala da optužiš svijet! Možda je i tako.
Evo što se dogodilo: jednoga dana našao sam na svojem stolu tipični Maskelyne-
ov spis pod naslovom Nessim Hosnani i podnaslovom Koptska zavjera, pa sam se
malo uznemirio. Prema tom spisu naš Nessim priprema veliku i složenu urotu protiv
egipatske kraljevske kuće. Većina je podataka bila dvojbena, smatrao sam poznava-
jući Nessima, ali me je cijeli izvještaj stavio u neugodan položaj, jer se u njemu
uljudno preporučuje da se navedene pojedinosti iz Veleposlanstva prenesu egi-
patskom Ministarstvu vanjskih poslova! Već čujem kako snažno uvlačiš dah. Kad bi
to bilo i istina, takav bi postupak najozbiljnije ugrozio Nessimov život. Jesam li već
objasnio da je jedna od glavnih značajki egipatskoga nacionalizma sve veća zavist i
mržnja prema »strancima« - prema otprilike pola milijuna nemuslimana koji ovdje
žive? I da su im muslimani, čim je proglašena potpuna egipatska suverenost, počeli
prijetiti i izvlašćivati ih? Mozak Egipta je, kako znaš, njegova strana zajednica. Ka-
pital koji je dotekao u zemlju dok je još bio siguran pod našom vrhovnom vlašću,
prepušten je sada na milost i nemilost tih trbušastih paša. Armenci, Grci, Kopti, Ži-
dovi - svi oni osjećaju sve jaču oštricu mržnje; mnogi su mudri pa odlaze, ali većina
ne može otići. Golema ulaganja u pamuk i drugo ne mogu se napustiti preko noći.
Strane zajednice žive od molitve do molitve i od mita do mita. Pokušavaju spasiti
svoje tvrtke, svoje životno djelo, od postupne otimačine paša. Mi smo ih doslovce
bacili lavovima!
Pročitao sam taj dokument jedanput, pa još jedanput, kako rekoh, prilično uzne-
miren. Znao sam da bi Errol, ako ga dadem njemu, mekećući odjurio s time Kralju.
Stoga sam ja stupio u akciju kako bih ispitao slabe točke u njemu - nasreću, nije to
bio jedan od najboljih Maskelyneovih izvještaja - i uspio sam dovesti u sumnju mno-
ge njegove tvrdnje. No, najviše ga je razbjesnilo to što sam zapravo stopirao taj
izvještaj - morao sam kako ne bi došao u Ured! Time sam stavio na veliku kušnju
svoj osjećaj dužnosti, ali nije bilo alternative; što li bi učinili ti glupi žutokljunci u
susjednoj sobi? Ako je Nessim doista bio kriv za nekakvu zavjeru što ju je
Maskelyne zamišljao, sve je to lijepo i dobro; tada bismo to mogli poslije riješiti na
odgovarajući način. Ali... ti poznaješ Nessima. Mislio sam da bih morao biti siguran
prije negoli proslijedim takav izvještaj višoj instanci.
Ali, naravno, Maskelyne je bio bijesan, premda to nije pokazao. Sjedili smo u nje-
govu uredu, a temperatura razgovora spustila se dobrano ispod ništice i još je padala
dok mi je pokazivao prikupljene dokaze i izvještaje svojih agenata. Većina nije bila
402
tako pouzdana kako sam se pribojavao. - Podmitio sam toga Selima - graktao je
Maskelyne - i siguran sam da njegov vlastiti tajnik nije pogriješio. Postoji to malo
tajno društvo koje se redovito sastaje ... Selim mora čekati s autom i voziti ih kući.
Zatim taj čudni kriptogram koji izlazi iz Balthazarove klinike i širi se cijelim Sred-
njim istokom, pa posjeti proizvođačima oružja u Švedskoj i Njemačkoj... - Kažem ti
da mi se zavrtjelo u glavi! Vidio sam sve naše prijatelje kako ih egipatska tajna poli-
cija uredno slaže na nadgrobne ploče i uzima im mjeru za mrtvački pokrov.
Moram reći i to da mi se, s obzirom na okolnosti, zaključci što ih je Maskelyne
izveo čine valjanima. Sve mi je to bilo nekako mračno; no, nasreću, neke temeljne
točke ne bi izdržale raščlambu - na primjer, takozvana šifra što je prijatelj Balthazar
svaka dva mjeseca šalje odabranim primateljima u velikim gradovima Srednjega
istoka. Maskelyne još pokušava ući u trag tim ljudima. No, podaci nisu ni izdaleka
bili potpuni, i ja sam to naglasio što sam izričitije mogao, uglavnom na Telfordovu
neugodnost, premda je Maskelyne previše promišljena ptica grabljivica da bi se lako
dala izbaciti iz koncepta. Bilo kako bilo, uspio sam ga privoliti da zadržimo taj
izvještaj sve dok se ne pojavi nešto opipljivije što bi moglo proširiti osnovu takve
teze. Mrzio me je, ali je to progutao, pa sam naslutio da sam barem postigao privre-
menu odgodu. Problem je bio u tome što dalje - kako iskoristiti vrijeme? Ja sam, da-
kako, bio uvjeren da Nessim nije kriv za sve te groteskne optužbe. No, moram
priznati, nisam mogao dati objašnjenja koja bi bila uvjerljiva kao Maskelyneova. Što
su ti ljudi zapravo smjerali, nisam mogao a da se ne upitam. Zaključio sam da ću mo-
rati sam istraživati kako bih oborio Maskelyneovu tezu. Vrlo neugodno, i profesi-
onalno neumjesno - ali, que faire?{34} Mali se Ludwig morao pretvoriti u privatnoga
istražitelja, u jednog Sextona Blakea, kako bi obavio posao! No, gdje da počne?
Maskelyneov jedini izravni trag do Nessima vodio je preko Selima, njegova pod-
mićenog tajnika; preko njega skupio je prilično mnogo zanimljivih, mada ne i bitno
uznemirujućih podataka o imovini Hosnanijevih na raznim područjima - po-
ljoprivredna banka, brodarska kompanija, predionice pamuka i tako dalje. Ostalo su
uglavnom bili tračevi i glasine, neki vrlo štetni, ali čvrstih dokaza nije bilo. No,
skupljeni na gomilu, daju pomalo mračnu sliku našega blagog Nessima. Smatrao
sam da ih trebam nekako rastaviti. Posebice stoga što se većina odnosila na njegov
brak - jetka govorkanja lijenih i zavidnih, vrlo tipična za Aleksandriju, kao uostalom
i za bilo koje drugo mjesto. U tome su, dakako, u prvom planu bile nesvjesne anglo-
saske moralne ocjene - pritom mislim na Maskelynea i njegove vrijednosne ocjene.
Što se tiče Justine - malo je poznajem i moram priznati da se divim njezinoj prkosnoj
ljepoti. Čuo sam da ju je Nessim progonio neko vrijeme sve dok je nije privolio na
pristanak; ne mogu reći da sam baš imao nekakve zle slutnje, ali... i danas mi se nji-
hov brak čini nekako labav. Naoko su savršen par, ali kao da se uopće ne dodiru-
ju; štoviše, jedanput sam vidio kako se gotovo nezamjetljivo skupila dok je skidao
403
konac s njezina krzna. Vjerojatno mi se samo učinilo. Ne skuplja li se možda kakav

olujni oblak iza te žene tamnih svilenkastih očiju? Mnogo odlučnosti, svakako. Mno-
go histerije. Mnogo židovske sjete. Čovjek u njoj kao kroz maglu razabire prijatelji-
cu onoga muškarca čiju su glavu podastrijeli na pladnju... Što time mislim?
Maskelyne kaže na svoj suhi, prezrivi način: - Tek što se udala, već se upustila u
vezu s drugim muškarcem, k tomu još i sa strancem. - To je, dakako, Darley, lju-
bazno stvorenje u naočalama, ponekad stanuje u Pombalovu spremištu. Živi od
instrukcija i piše romane. Ima onaj lijepi, okrugli, bebasti zatiljak, kakav se vidi u ti-
pova koji se bave kulturom; malo je pogrbljen, svijetle kose i pun plahosti koja ide
podruku s velikim, teško obuzdavanim emocijama. Prava romantična duša! Kad ga
netko krivo pogleda, odmah zamuckuje. No, on je dobar momak, nježan, rezigni-
ran... Priznajem kako mi se čini nevjerojatnim da bi on bio satkan od materijala koji
bi zanimao zanosnu osobu kakva je Nessimova žena. Čini li to ona možda iz dobro-
hotnosti ili iz nastrane sklonosti prema nevinosti? To je mala tajna. Bilo kako bilo,
Darley i Pombal upoznali su me s aleksandrijskom livre de chevet:{35} to je francuski
roman koji se zove Moeurs (razmetljiva studija u starinskom stilu o nimfomaniji i
psihičkoj nemoći), a autor je Justinin bivši muž. Napisavši ga, mudro se od nje
razveo i pobjegao, ali nju svi smatraju središnjom temom knjige i društvo s njom du-
boko suosjeća. Moram napomenuti, kad pomisliš da je ovdje svatko i polimorfan
i perverzan, čini se da je baš nesreća kad te ovako istaknu kao glavno lice takva ro-
mana. Međutim, to pripada prošlosti; Nessim ju je uzdigao u visoko društvo, u le
monde, u kojemu se ona dobro drži s vrlo odmjerenom dražešću i divljinom. One su
u skladu s njezinim izgledom i nedokučivom, ali jednostavnom Nessimovom raskoši.
Je li on sretan? Čekaj malo, dopusti da drukčije postavim to pitanje. Je li ikada bio
sretan? Je li sada nesretniji nego što je bio prije? Hm! Mislim da je mogao proći
mnogo gore, jer ta djevojka nije ni prenaivna ni preneinteligentna. Doista dobro svira
glasovir, premda nekako prkosno glasno, a i mnogo čita. Štoviše, divi se romanima
Tvojega odanoga - s razoružavajućom iskrenošću. (Baš tako! Da, stoga mi i jest
simpatična.)
No, s druge strane, nije mi jasno što vidi u Darleyju. Taj se jadnik trese kao šiba
na vodi kad ona dođe; međutim, on i Nessim često se posjećuju i veliki su prijatelji.
Ti skromni britanski tipovi - pretvaraju li se oni svi potajno u Turke? U Darleyju ima
doduše nekakve privlačnosti jer se spleo s prilično zgodnom, malom kabaretskom
plesačicom Melissom. Kad ga pogledaš, ne bi nikada pomislio da bi mogao voziti u
tandemu, nedostaje mu samopouzdanja. Žrtva vlastite finoće? Krši ruke, naočale mu
se zamagle čim spomene jednu od njih. Jadni Darley! Uvijek uživam kad ga razlju-
tim citirajući mu pjesmu njegova beznačajnog imenjaka:
404
O, tamjane, ti blaženi, neopjevani,

Što goriš u divnoj Arabiji,
Dok miris rumen puni zrak,
Na zemlji - toj Eliziji.
On me, crveneći se, zaklinje da prekinem, premda ne znam zbog kojeg se

Darleyja crveni; nastavljam magistralnim stilom:
Ukopan u goruću svoju grud,

Gnijezdo na tom stablu stvara on uz trud,
Stosunčani Feniks! No, sad je hora
Kad u prah pretvorit’ se mora.
Za Justine, nije loša usporedba. - Dosta - on uvijek viče.
Divna li odra! Lomače li krasne,

Od plama mirisnoga ima basne.
A urna njena daleko od dosega zlog,
Rođenja mjesto dana tog!
- Dosta, molim te
- Što ima u tome loše? Nije to tako loša pjesma, zar ne?
I završavam s Melissom preodjevenom u dresdensku porculansku pastiricu iz
osamnaestoga stoljeća:
A ovdje, u divljini zelenoj

Bliži se pjesmi njenoj bez jeke kraj,
Uz jantarske suze i mirisni vapaj,
Oplakuje je pustinja u smrti njenoj!
Toliko o Darleyju! No, kakvu ulogu u svemu tome ima Justine, nije mi jasno, jer
mi sve to nema ni glave ni repa osim ako ne prihvatimo zdravo za gotovo jedan od
405
Pombalovih epigrama. On kaže s nehajnom ozbiljnošću: Les femmes sont fidèles au

fond, tu sais? Elles ne trompent que les autres femmes!{36} No, čini mi se da zapravo
nema pravog razloga da bi Justine poželjela tromper svoju blijedu suparnicu Me-
lissu. Bilo bi to ispod dostojanstva žene njezina položaja u društvu. Shvaćaš li?
Dakle, Maskelyne stalno drži svoje uhodničko oko baš na Darleyju; Selim nas na-
vodno obavještava da su svi bitni podaci o Nessimu u malom zidnom sefu u kući, a
ne u uredu. Postoji samo jedan ključ koji otvara taj sef i Nessim ga uvijek drži kod
sebe. Taj privatni sef, kaže Selim, pun je papira. No, on ne zna točno o kojim je papi-
rima riječ. Ljubavna pisma? Hm. Bilo kako bilo, Selim je pokušao jedanput-dvaput
prodrijeti u sef, ali nije imao sreće. Jednoga dana smjeli je Maskelyne odlučio osob-
no ispitati sef iz neposredne blizine i, bude li potrebno, uzeti otisak u vosku. Selim
ga je pustio u kuću; popeo se stražnjim stubištem i gotovo se sudario s Darleyjem,
našim cicisbeom, i s Justinom u spavaćoj sobi! U posljednjem je trenutku čuo njiho-
ve glasove. Nemoj mi poslije toga reći kako su Englezi čistunci! Nakon nekog vre-
mena pročitao sam novelu što ju je Darley objavio i u kojoj jedan lik uzvikuje: - U
njezinu zagrljaju osjećao sam se rastrganim, prožvakanim, moje je krzno bilo oblo-
ženo slinom, kao u pandžama velike, razjarene mačke. - Zavrtjelo mi se u glavi. Za-
boga, pomislio sam. Eto što Justine radi tom jadniku - živoga ga proždire!
Moram priznati da sam se dobro nasmijao. Darley je moj vrlo tipični sunarodnjak
- i snob i uskogrudan. A tako dobar! U njemu nema zla. (Hvala Bogu da su Irci i Ži-
dovi pljucnuli u moju krv.) No, čemu taj moj naduti ton? Justine je zacijelo izvrsna u
krevetu, njezini poljupci kao dodir duge, a od njezina stiska frcaju iskre - da. A
Darley? Malo je vjerojatno da je takav. Bilo kako bilo, to »pokvareno stvorenje«,
kako je zove Maskelyne, svakako zaokuplja svu njegovu pažnju, ili je barem tako
bilo kad sam posljednji put bio ondje. Zašto?
Sve mi se to vrtjelo po glavi dok sam vozio u Aleksandriju, pobrinuvši se za dug
poslovni vikend kojemu ni dobri Errol nije našao prigovora. Nisam tada ni sanjao da
ću se u godinu dana uplesti u te tajne. Samo sam znao da sam htio, bude li se moglo,
pobiti Maskelyneovu tezu i spriječiti Ured da se plete u Nessima. No, bez obzira na
to, bio sam i sam u čudu. Napokon, ja nisam špijun; jesam li se trebao šuljati
Aleksandrijom s golemom zdjelastom vlasuljom i sa skrivenim slušalicama i pokuša-
ti oprati ime našega prijatelja? A nisam se mogao ni pojaviti pred Nessimom, na-
kašljati se i nehajno reći: - A sada da čujemo o toj tvojoj špijunskoj mreži... - Nasta-
vio sam voziti, zamišljeno i mirno. Egipat, ravan i otvoren, odmicao je iza mene, da-
leko od mene s jedne i druge strane auta. Zeleno se mijenjalo u plavo, plavo u pa-
unsko oko, u gazelski smeđe, u panterski crno. Pustinja je bila poput suha poljupca,
treptaj vjeđa po duši. Hm! Nebo se iskitilo zvijezdama nalik na rascvjetane bademo-
ve grane. Nakon nekoliko pića stigao sam u grad pod mladim mjesecom koji se do-
imao kao da pola svojega sjaja vuče s pučine. Sve je ponovno zamirisalo. Željezni
406
obruč što ga Kairo steže oko glave (svijest da si opkoljen gorućom pustinjom?) ola-
bavio je, rastopio se, dao mjesta nadi u otvoreno more, otvorenu cestu koja će
odvesti misli ponovno u Europu... Oprosti. Skrenuo sam s teme.
Telefonirao sam u kuću, ali oboje su bili na nekakvu prijemu; odahnuo sam i po-
šao u kavanu Al Aktar u nadi da ću naći simpatično društvo i našao sam - samo naše-
ga prijatelja Darleyja. On mi se sviđa. Posebno mi se sviđa kad od uzbuđenja sjedi
na rukama dok raspravljamo o umjetnosti, jer te teme uporno traži u razgovoru s
Tvojim odanim - zašto? Odgovaram što bolje znam i pijem arak. No ti općeniti
razgovori kvare mi raspoloženje. Mislim da ni za umjetnika ni za publiku ne postoji
nešto što se zove umjetnost; ona postoji samo za kritičare i one koji žive s pred-
mozgom. Umjetnik i publika samo registriraju, poput seizmografa, elektromagnetski
naboj koji se ne može razumski objasniti. Zna da postoji nekakav prijenos, pravi ili
lažan, uspješan ili neuspješan, već prema slučaju. No, kad pokušaš raščlaniti ele-
mente i temeljito ih pronjuškati - nećeš dospjeti nikamo. (Sve mi se čini da takav
pristup umjetnosti imaju svi oni koji joj se ne mogu predati!) Paradoksalno, ali ipak
tako.
Darleyja večeras služi glas, pa ga slušam sa zavidnim zadovoljstvom. Doista je
dobar momak i vrlo je osjetljiv. No, s olakšanjem čujem kako će se ubrzo pojaviti
Pombal, poslije kina, s mladom ženom koju opsjeda. Nadam se da će mi ponuditi
smještaj, jer su hoteli skupi, pa dnevnice mogu potrošiti na piće. Na posljetku po-
javljuje se stari P. s tragom pljuske djevojčine majke, koja ih je uhvatila u predvorju.
Fantastično se zabavljamo i ja odsjedam chez lui kako sam se i nadao.
Idućega jutra ustajem rano, premda još ništa nisam bio odlučio, još sam bio sav
zbunjen zbog svega toga. No, pomislio sam da bih barem mogao posjetiti Nessima u
uredu, kako sam često i prije činio, pozdraviti se s njim i »ogrepsti« se za kavu.
Uspinjući se staklenim dizalom, tihim poput šapta, toliko nalik na bizantski sarkofag,
osjećao sam se zbunjenim. Nisam pripremio razgovor za taj susret. Namještenici i
tipkačice dočekali su me vrlo radosno i odmah me uveli u veliku prostoriju, nadsvo-
đenu kupolom, u kojoj je sjedio... A sada dolazi ono neobično. Ne samo da me je
očekivao, nego je i naslutio razloge mojega dolaska! Doimao se radosno, opušteno, s
izrazom nestašne vedrine. - Čekam te cijelu vječnost - rekao je dok su mu oči poigra-
vale - pitajući se kad ćeš već doći i zgrabiti me za vrat, početi me ispitivati. Napo-
kon! Kakva li olakšanja!
Sve se rastopilo između nas poslije toga, pa sam osjetio da se mogu s njim otvore-
no suočiti. Ništa nije moglo nadmašiti toplinu i iskrenost njegovih odgovora. Odmah
su me uvjerili.
Takozvano tajno društvo, rekao mi je, bila je kabalistička studentska loža koja se
bavi uobičajenim besmislicama salonskoga misticizma. Sam Bog zna da je to glavni
407
grad praznovjerja. Čak Clea traži da joj se svakoga jutra sastavi horoskop. Sekta ima
u izobilju. Je li bilo išta čudno u tome što Balthazar vodi malu skupinu nadobnih
hermetika - studijsku grupu? A što se tiče kriptograma... To je nekakav mistični ra-
čun - štoviše, stari bustrofedon - kojim meštri loža diljem Srednjega istoka održavaju
vezu. Svakako ništa manje misteriozno od burzovnoga izvještaja ili uljudnih razmje-
na mišljenja između matematičara koji rade na istom problemu.
Nessim mi je nacrtao jedan kriptogram i pokazao mi ugrubo kako se upotrebljava.
Dodao je da se sve to može učinkovito provjeriti u razgovoru s Darleyjem koji s
Justinom redovito posjećuje te sastanke da upije nauk hermetike. On će moći reći
kako su te skupine rušilačke! Dotada je bilo dobro. - Međutim - nastavio je - ne
mogu sakriti od tebe postojanje drugoga pokreta, potpuno političkoga, koji se tiče
neposredno mene. Posve je koptski i smišljen je da okuplja Kopte ... ne da se protiv
ikoga bune (kako bismo mogli?), nego da se samo povežu, da ojačaju vjerske i poli-
tičke veze kako bi ta zajednica ponovno mogla naći mjesto pod suncem. Sada kada
se Egipat oslobodio Britanaca koji mrze Kopte, možemo slobodnije tražiti visoke
službe za naše ljude, pobrinuti se za njihov izbor za članove Parlamenta i tako dalje.
U tome nema ništa od čega bi inteligentni musliman trebao drhtati. Ne tražimo ništa
protuzakonito ili štetno; tražimo samo mjesto u svojoj zemlji, koje nam s pravom pri-
pada kao najinteligentnijoj i najsposobnijoj zajednici u Egiptu.
Govorio je još mnogo više o povijesti koptske zajednice i njezinih nevolja - neću
Ti time dosađivati, jer najvjerojatnije znaš sve o tome. No, on je o tome govorio s ne-
kakvim blagim, prigušenim bijesom koji me je zanimao jer je odudarao od mirna
Nessima kojega obojica poznajemo. Poslije, kad sam upoznao majku, shvatio sam;
ona je pokretačka sila u tom snu o posebnoj manjini - barem tako ja mislim. Nessim
je nastavio: - Ni Francuska ni Britanija ne moraju nas se bojati. Volimo i jedne i dru-
ge. Naša moderna kultura stvorena je po uzoru na obje zemlje. Ne tražimo ni pomoć
ni novac. Smatramo se egipatskim domoljubima, no, budući da znamo kako je glup i
zaostao arapski nacionalni element, kako su fanatični, mislimo kako će ubrzo doći do
žestokih razmimoilaženja između Egipćana i vas. Oni već koketiraju s Hitlerom. U
slučaju rata... tko zna? Srednji istok sa svakim danom izmiče sve više šakama
Engleske i Francuske. Naša manjina smatra se ugroženom u tom procesu. Naša je je-
dina nada da se taj proces nekako zaustavi, na primjer ratom, koji će omogućiti vama
da se vratite i ponovno zauzmete izgubljeni teren. Inače će nas izvlastiti, podjarmiti.
No, još imamo povjerenja u obje zemlje. U tom smislu mala, čvrsta i vrlo bogata
skupina koptskih bankara i poslovnih ljudi mogla bi imati utjecaj potpuno nerazmje-
ran svojem broju. Mi, također kršćani, vaša smo peta kolona u Egiptu. Za godinu-
dvije, kad pokret bude potpuno spreman, mogli bismo odmah izvršiti pritisak na
gospodarski i industrijski život u zemlji ... bude li to služilo provedbi politike koju
vi smatrate potrebnom. Stoga sam i umirao od želje da ti to kažem, jer Engleska bi u
408
nama trebala gledati mostobran za Istok, prijateljsku enklavu u području koje je sa

svakim danom sve neprijateljskije raspoloženo prema vama. - Zatim se naslonio,
potpuno iscrpljen, ali nasmiješen.
- Meni je, dakako, jasno - rekao je - da te to službeno zanima. Molim te, smatraj
ovo tajnom, radi našega prijateljstva. Egipćani bi pozdravili svaku priliku da izvlaste
nas Kopte, da konfisciraju milijune koje kontroliramo; možda i da neke od nas ubiju.
Oni ne smiju znati za nas. Stoga se tajno sastajemo, polako stvaramo pokret i vrlo
smo oprezni. Ne smijemo pogriješiti, shvaćaš? A sada, dragi moj Pursewardene...
Potpuno mi je jasno kako se od tebe ne može očekivati da povjeruješ, bez dokaza, u
sve što ti govorim. Stoga ću poduzeti nešto posve neuobičajeno. Preksutra je Sitna{37}
Damjana, pa imamo sastanak u pustinji. Htio bih da pođeš sa mnom i sve vidiš i ču-
ješ kako bi dobio jasnu sliku o našem sastavu i našim namjerama. Poslije bismo
mogli biti Britaniji od vrlo velike koristi ovdje; želim ti sve to uvjerljivo predočiti.
Hoćeš li doći?
I te kako!
Pošao sam. Bio je to doista fantastičan doživljaj koji mi je otvorio oči, pa sam
spoznao da gotovo i nisam vidio Egipat - pravi Egipat iza zagušljivih, muhama
opsjednutih gradova, iza poslovnih salona, bankarskih vila što ih oplakuje more, iza
burze, yacht cluba., džamije... Ali, čekaj.
Otputili smo se jedne hladne, svijetloljubičaste zore i dio puta prešli abukirskom
cestom, a zatim skrenuli u unutrašnjost; zatim prašnim cestama i napuštenim nasipi-
ma, uz kanale i pustim putovima što su ih nekoć sagradili paše kako bi stigli do svo-
jih lovačkih kuća na jezeru. Na posljetku smo morali ostaviti auto, i ondje nas je če-
kao drugi brat s konjima - troglodit s gueule cassée,{38} Narouz deformirana lica.
Kakve li suprotnosti... taj crni seljak u usporedbi s Nessimom! I kakve li žestine! Ne-
obično me se dojmio. Gladio je snažni bič napravljen od kralježnice vodenoga konja
- tipični kurbaš. Vidio ga kako njime pogađa konjice na cvijeću s udaljenosti od
petnaest koraka; poslije je u pustinji oborio divljega psa i sasjekao ga s nekoliko uda-
raca. Jadnu je životinju doslovce raskomadao tom igračkom u nekoliko zamaha!
Tmurna raspoloženja jahali smo prema kući. Jedanput si bio ondje, prošla je odonda
cijela vječnost, nije li tako? Dugo sam razgovarao s majkom, bahatom ženom zamo-
tanom u crno, skrivenom pod koprenom, koja je čarobno govorila engleski suhim
glasom histerična prizvuka, glasom pustinjskoga oca ili pustinjske sestre? Ne znam.
Dva su me sina očito trebala povesti u samostan u pustinji. Narouz je očito trebao
govoriti. Bio je to njegov prvi govor - njegov prvi pokušaj. Moram reći kako nisam
mogao zamisliti da bi taj dlakavi divljak bio u stanju održati govor. Čeljusti su mu ci-
jelo vrijeme radile pokrećući mišiće oko sljepoočica! Zacijelo, pomislio sam, škrgu-
će zubima u snu. A ipak, imao je plahe plave oči poput djevojke. Nessim mu je bio
privržen. Bože, kako li je samo jahao!
409
Idućega jutra krenuli smo s nekoliko arapskih konja, koje su obzirno vodili, sa
šljapkavim devama, Narouzovim darom pučanstvu - trebalo ih je zaklati i pojesti.
Bila je to duga i zamorna povorka, fatamorgane od vrućine uništavale su nam vid i
koncentraciju, a voda u mješinama bila je mlaka i grozna, a Tvoj se odani osjećao
sumorno i iscrpljeno. Sunce na tjemenu! Mozak mi se već ispržio u lubanji dok smo
stigli do prvih palmi - do skakutave, treperave slike pustinjskoga samostana u koje-
mu su jadnoj Damjani u Dioklecijanovo doba odrubili glavu s ramena u slavu našega
Gospodina.
Kad smo stigli do samostana, već je bio sumrak; kao da smo ušli u sjajnoobojeni
drvorez s prizorom... čega? Vatheka!{39} Golemi tabor daščara i kuća, izrastao za sve-
čanost. Ondje je bilo zacijelo šest tisuća hodočasnika koji su se utaborili u nastamba-
ma od šiblja i papira, od tkanine i čilima. Izrastao je cijeli grad s vlastitim osvjetlje-
njem i primitivnom kanalizacijom - ali pravi grad u čijem je sastavu bila i mala, ali
birana bordelska četvrt. Deve su toptale posvuda u sumraku, posvuda su se razmahi-
vali fenjerima i bakljama iz kojih se dimilo. Naši su nam ljudi podignuli šator
ispod ruševnoga luka gdje su razgovarala dva bradata derviša ozbiljnih lica,
pod zastavama sklopljenima poput sjajnih krila noćnih leptira, pri svjetlu velike pa-
pirnate svjetiljke s natpisima. Tama je bila gusta, ali sjajnoosvijetljene daščare nudile
su sve programe sajamske zabave. Gorio sam od želje da malo sve razgledam, i to im
je i te kako odgovaralo jer su morali sve pripremiti u crkvi, pa mi je Nessim rekao da
se vratim u naš šator za sat i pol. Gotovo me je izgubio, jer sam bio sav ushićen tim
čudovišnim gradom blatnih ulica i dugim avenijama blistavih štandova sa sva-
kovrsnom hranom, dinjama i lubenicama, jajima, bananama, slatkišima - i sve je
to bilo izloženo pri tom sablasnom svjetlu. Svi putujući trgovci iz Aleksandrije zaci-
jelo su stigli ovamo preko pijeska kako bi hodočasnicima prodali svoju robu. U
tamnim kutovima igrala su se djeca i cičala poput miševa dok su njihovi roditelji ku-
hali u kolibama i šatorima, osvijetljenima svjećicama koje su se dimile. Sajamske
predstave razmahale su se igrama na sreću. U jednoj daščari zgodna je prostitutka
pjevala tužnu pjesmu, isprekidani čevrttonovi i tonovi u visokom registru izmjenjiva-
li su se dok se okretala u uskoj haljini posutoj spiralnim šljokicama. Cijena joj je
bila izvješena na vratima. Nije pretjerana, pomislio sam jer sam slab čovjek, pa sam
počeo proklinjati svoje društvene obveze. U drugom kutu jedan je pripovjedač pje-
vuckavim i plačnim glasom pričao ljubavnu priču o El Zahuru. Neki su pili šerbet i
cimetovku te se opustili na sjedalicama u improviziranim kavanama na tim osvi-
jetljenim cestama okićenima zastavama. Iza zidina samostana pjevali su svećenici.
Ispred zidina čulo se prepoznatljivo lupanje štapova, kojima su se ljudi mačevali, po
štitovima, dok je gomila urlala kličući svakom vještom potezu. Grobovi puni cvi-
jeća, dinje sjajne poput maslaca, poslužavnici s mesom, iz kojih se zrakom širio ugo-
dan miris - kobasice, kotleti i iznutrice cvrčali su na ražnjićima. Sve se to u mojoj
410
glavi stopilo u oštru sliku svjetla i zvuka. Mjesec se brzo dizao.

U Ringa daščarama plesale su skupine svjetlucavoljubičastih Sudanaca, potpuno
obuzetih plesom, uz čudnu glazbu malena rasklimana harmonija s okomitim tipkama
i obojenim tikvama umjesto svirala; takt im je davao jedan crnac koji je udarao že-
ljeznom šipkom po komadu željezničke tračnice što je visjela sa šatorske motke. On-
dje sam naletio na jednoga od Cervonijevih slugu kojemu je bilo drago što me vidi,
pa mi je ugurao malo onoga neobičnog sudanskog piva što ga zovu merissa. Sjeo
sam i promatrao taj napeti, gotovo manijakalni oblik plesa - polagano kruženje
oko središta i čudni koraci, kao da žele zgaziti žohara uranjajući nožne prste
u zemlju i vrteći ih - sve dok me nije trgnuo ritmički zvuk bubnjeva, pa sam ugledao
jednoga derviša kako prolazi držeći veliki bubanj od devine kože - svjetlucavu
bakrenu polukuglu. Bio je crn - Rifija - i budući da ih nikada nisam vidio kako hoda-
ju po vatri ili jedu škorpione, pomislio sam kako bih ga mogao slijediti i vidjeti tu
predstavu još iste večeri. (Bilo je dirljivo čuti muslimane kako pjevaju religijske
pjesme posvećene Damjani, kršćanskoj svetici; čuo sam glasove kako neprekidno za-
vijaju riječi Ya Sitt Ya Bint El Wali. Nije li to čudno? O Gospo, Gospo vicekralja.) U
tami sam otkrio skupinu derviša u osvijetljenu kutu između dvije goleme udubine u
zidu. Ples je upravo završavao, pa su jednoga iz skupine pretvorili u ljudski svijeć-
njak, prekrili ga gorućim svijećama, a vreli se vosak slijevao po njemu. Oči su mu
bile mutne i u transu. Na posljetku je prišao jedan starac i proburazio mu oba obraza
golemim bodežem. Na jedan i drugi kraj bodeža pričvrstio je svijećnjak s upaljenim
svijećama. Tako proboden, dječak se polako uzdignuo na prste i stao se okretati u
plesu - poput stabla u plamenu. Poslije plesa jednostavno su mu izvukli bodež iz
obraza, i starac je naslinio prst i njime ovlažio rane. Mladić je u sekundi stao na noge
i ponovno se smješkao ne pokazujući nikakvu bol. No sada je, činilo se, bio budan.
Onkraj svega toga bijela se pustinja pod mjesečevim svjetlom pretvarala u veliko
polje lubanja i žrvanja. Oglasiše se trube i bubnjevi, a zatim nahrupiše jahači u sto-
žastim šeširima mašući drvenim mačevima i kriješteći visokim glasovima poput
žena. Trebala je početi utrka deva i konja. Dobro, pomislio sam, to ću pogledati; ho-
dajući neoprezno, naletio sam na groteskni prizor koji bih bio rado izbjegao da sam
mogao. Narouzove deve komadali su za svečanost. Jadne životinje klečale su mirno,
preklopivši prednje noge ispod sebe, poput mačaka, dok ih je na mjesečini ljudska
horda napadala sjekirama. Krv mi se sledila, a ipak se nisam mogao otrgnuti od te
neobične predstave. Životinje se nisu ni pomaknule da izbjegnu udarce, nisu ni
kriknule dok su ih komadali. Sjekire su se zasijecale u njih kao da su njihova golema
tijela plutena, zabijajući sve dublje sa svakim udarcem. Odsijecali su im cijele udo-
ve, i činilo se da je to bezbolno poput obrezivanja drveta. Djeca su plesala na mjese-
čini skupljajući komade - goleme zalogaje krvava mesa - i trčeći s njima u osvijetlje-
ni grad. Deve su netremice i nijemo zurile u mjesec. Otišle su im noge, izišla crijeva;
411
na posljetku su pod sjekirama kao s kipova otpale glave i ležale ondje u pijesku otvo-
renih očiju. Sjekiraši su vikali i šalili se dok su radili. Golemi mekani sag crne krvi
proširio se oko skupine i u dine, a bosonogi su dječaci odnosili njegove tragove u
grad. Odjednom mi je grozno pozlilo, pa sam se povukao u osvijetljenu četvrt da
nešto popijem; dok sam sjedio na klupi, promatrao sam neko vrijeme što se događa
oko mene kako bih se smirio. Ondje me je napokon našao Nessim, pa smo zajedno
ušli u zidine, prošli mimo grupiranih ćelija koje su zvali »saćima«. (Jesi li znao da su
sve rane religije imale ćelijastu strukturu oponašajući tkozna koji biološki zakon?)
Tako smo napokon došli u crkvu.
Prekrasno oslikan ikonostas i drevne svijeće s voštanim bradama, koje su gorjele
na zlatnom stalku, svjetlo sada blago i s tamjanom pomiješano u boju peludi; duboki
glasovi tekli su poput rijeke šljunkovitim koritom u liturgiji sv. Bazilija. Polako je
mijenjala brzine, zastajkivala i nastavljala se, počinjući niže na skali, a zatim se uzdi-
zala u grlima i mislima tih crnih sjajnih ljudi. Kor je nad nama lebdio poput labudo-
va, a nama je zastao dah gledajući njihove visoke skrletne šljemove i bijele halje sa
skrletnim križnicama. Svjetlo na njihovim blistavim crnim kovrčama i oznojenim li-
cima! Goleme oči kao na freskama, s bijelim tračcima. Bilo je to pretkršćansko, sve
to; svaki od tih mladića sa skrletnim biretom postao je Ramses Drugi. Veliki su svi-
jećnjaci treperili i dimili se, dizala se sniježna maglica od tamjana. Izvana se čula
buka mnoštva na utrci deva, unutra samo grmljavina Riječi. Između dugih visećih
svjetiljki bila su obješena nojeva jaja.{40} (Uvijek mi pada na pamet kako bi se to
isplatilo istražiti.)
Mislio sam da je to naše odredište, ali zaobišli smo mnoštvo i spustili se niz neko-
liko stuba u kriptu. I to je napokon bilo to. Niz velikih prostorija nalik na košnice,
obijeljenih vapnom i besprijekorno čistih. U jednoj, pri svjetlu svijeća, sjedilo je sto-
tinjak ljudi na klimavim drvenim klupama čekajući nas. Nessim me čvrsto uhvatio za
nadlakticu i posjeo me straga među starije ljude koji su mi napravili mjesta. - Najpri-
je ću im se obratiti ja - šapnuo je - a zatim im se mora obratiti Narouz... prvi put. -
Do toga trenutka drugom bratu nije bilo ni traga. Muškarci do mene bili su u halja-
ma, ali su neki ispod halja imali europska odijela. Neki su rupcima omotali glave.
Sudeći prema njegovanim rukama i noktima, nitko nije bio radnik. Govorili su
arapski, ali tiho. Nitko nije pušio.
Tada se dobri Nessim dignuo i obratio im se sabranim i sigurnim glasom čovjeka
naviknutog na uobičajene sastanke upravnog odbora. Govorio je mirno i, koliko sam
mogao razumjeti, zadovoljio se pojedinostima o najnovijim događajima, izborom
određenih ljudi u razne odbore, poslovima u vezi s nekim zakladama i tako dalje.
Kao da se obraća dioničarima. Slušali su ga ozbiljnih lica. Postavili su mu nekoliko
tihih pitanja, na koja je sažeto odgovorio. Zatim je rekao: - Međutim, to nije sve, te
pojedinosti. Zacijelo želite čuti nešto o našem narodu i o našoj vjeri, nešto što vam ni
412
naši svećenici ne mogu reći. Sada će vam malo govoriti moj brat Narouz, koji vam je
svima poznat.
Što bi im, zaboga, mogao reći taj pavijan Narouz, pitao sam se. To je bilo najza-
nimljivije. Uto je iz tame susjedne ćelije izronio Narouz, odjeven u bijelu halju, siv
poput pepela. Nauljeni čuperak kose bio mu je prilijepljen na čelo, pa se doimao po-
put ugljenara na slobodnom danu. Ne, poput uplašena kapelana u loše izglačanoj
misnici; goleme ruke sklopljene na prsima, a članci bijeli od stiskanja. Stao je iza ne-
kakva drvena stalka na kojemu je gorjela svijeća i zagledao se s vidljivim, divljim
strahom u svoje slušatelje, gnječeći sve mišiće na rukama i ramenima. Mislio sam da
će se srušiti. Napokon je otvorio čvrsto stisnute čeljusti, ali iz njih ni glasa. Kao da je
bio oduzet.
Ljudi su se uznemirili i stali šaptati, i vidio sam kako ga Nessim uplašeno gleda
kao da mu treba pomoć. No Narouz se ukipio, netremice gledajući kroz nas kao u ne-
kakav grozni prizor iza bijelih zidova za našim leđima. Svima nam je bilo neugodno
zbog napetosti. Zatim je nekako čudno pokrenuo usne, kao da mu je oteknuo jezik ili
kao da potajno guta mekano nepce, pa mu se oteo promukao krik. - Meded! Meded! -
Bilo je to zazivanje Boga u pomoć da mu dade snage, koje katkada čuješ
od pustinjskih propovjednika prije negoli padnu u trans - od derviša. Lice mu je radi-
lo. A zatim je nastala promjena - iznenada kao da je električna struja počela prodirati
u njegovo tijelo, mišiće, slabine. Stiskanje je tijela popustilo pa je polako, zadihano
progovorio okrećući te začuđene oči kao da je snaga sama govora poluvoljni proces
koji mu nanosi fizičku bol... Bio je to grozan prizor, i nekoliko trenutaka nisam ništa
razumio, jer mu je artikulacija bila vrlo loša. A tada je iznenada strgnuo tu koprenu i
njegov je glas skupio snagu vibrirajući pri tom svjetlu svijeća poput glazbala.
- Naš Egipat, naša ljubljena zemlja... - Razvlačio je riječi poput karamele, gotovo
ih pjevuckao. Bilo je jasno da se nije pripremio - to nije bio govor, već nekakvo
improvizirano prizivanje, sjajni spontani izljevi kakvi se katkada čuju iz usta pijana-
ca, pjevača balada ili profesionalnih narikača koje svojim prodornim tužaljkama pra-
te pogrebnu povorku. Snaga i napetost izlile su se iz njega i preplavile prostoriju; svi
smo bili naelektrizirani, pa i ja koji vrlo slabo govorim arapski! Zapljusnuli su nas
ton, raspon glasa te oslobođeno divljaštvo i nježnost što ih je prenosio na nas, obara-
lo nas s nogu, poput glazbe. Činilo se da nije važno da li ga razumijemo. Nije ni da-
nas. I uistinu, bilo bi nemoguće sve to prepričati. - Nil... zelena rijeka što teče našim
srcima, čuje svoju djecu. Ona će joj se vratiti. Nasljednici faraona, Raova djeca, po-
tomstvo svetoga Marka. Oni će naći mjesto rođenja svjetlosti. - I tako dalje. Go-
vornik je povremeno sklapao oči puštajući da se bujica riječi nesputano razlijeva. Je-
danput je zabacio glavu, iskesio se poput psa, sklopljenih očiju, sve dok svjetlo nije
obasjalo njegove kutnjake. Taj glas! Tekao je slobodno, dizao se do urlika, spuštao
do šapta, drhtao, pjevuckao i jadikovao. Iznenada bi ispalio riječi poput rafala ili
413
bi ih nježno zamotao u med. Bili smo potpuno opčinjeni - svi mi. No, bilo je pomalo
smiješno promatrati Nessimovu uznemirenost i začuđenost. Očito nije očekivao ništa
slično jer je drhtao kao list i bio potpuno blijed. Povremeno bi i njega ponijela bujica
retorike, i zapazio sam kako gotovo nestrpljivo briše suzu iz oka.
Trajalo je to otprilike tričetvrt sata i odjednom se ta bujica neobjašnjivo prekinula,
govornik je bio iscijeđen. Narouz je stajao ispred nas hvatajući dah poput ribe - kao
da ga je plima unutarnje glazbe izbacila na stranu obalu. Naglo, kao kad se iznenada
spusti metalni kapak, nepopravljiva tišina. Ponovno je zauzlao ruke. Uplašeno je
zastenjao i pohitao iz prostorije svojim smiješnim, nezgrapnim koracima. Nastala je
strašna tišina - tišina poslije veličanstvene izvedbe glumca ili orkestra - zametna tiši-
na u kojoj čuješ kako se svako zrnce sjemena pokreće i zameće u ljudskoj duši poku-
šavajući prodrijeti na svjetlo samospoznaje. Bio sam duboko potresen i potpuno is-
crpljen. Oplođen!
Na posljetku se dignuo Nessim s neodređenom gestom. I on je bio iscrpljen i ho-
dao poput starca; uzeo me je za ruku i ponovno me poveo gore u crkvu u kojoj se
prolomio divlji urnebes cimbala i zvona. Prolazili smo kroz gustu maglu tamjana
koja je sada, kako se činilo, prodirala do nas iz središta zemlje - iz prostora, ispod
ljudskoga svijeta, koje često posjećuju anđeli i demoni. Na mjesečini je neprestance
ponavljao: - Nisam znao, nisam to ni naslutio u Narouzu. On je propovjednik. Zamo-
lio sam ga da govori samo o našoj prošlosti, ali on je od toga napravio... - Ponestalo
mu je riječi. Nitko očito nije nagađao da među njima postoji taj magični govornik ...
čovjek s bičem! Mogao bi stati na čelo velikoga vjerskog pokreta, pomislio sam.
Nessim je umorno i zamišljeno hodao do mene među palmama. - On je uistinu pro-
povjednik - začuđeno je ponovio. - Stoga često odlazi k Taori. - Objasnio je kako Na-
rouz odlazi na konju u pustinju da posjeti slavnu sveticu (navodno ima tri dojke) koja
živi u sićušnoj špilji blizu Wadi Natruna; proslavila se svojim čudesnim izlječenjima,
ali ne izlazi pred ljude. - Kad je odsutan - rekao je Nessim - odlazi ili na otok u ribo-
lov s novom puškom ili u posjet k Taori. Uvijek ili jedno ili drugo.
Kad smo se vratili u šator, novopečeni je propovjednik ležao umotan dekom i je-
cao promuklim glasom poput ranjene deve. Prestao je kad smo ušli, ali se još neko
vrijeme tresao. Bili smo zbunjeni i nismo ništa rekli; te noći povukli smo se na poči-
nak u mrtvoj tišini. Uistinu velik doživljaj!
Nisam dugo mogao zaspati, prevrćući sve to u mislima. Ustali smo u zoru (užasno
hladno za svibanj - šator se skrutio od mraza) i uzjahali s prvim zrakama sunca. Na-
rouz se potpuno sabrao, vitlao je bičem i, vrlo raspoložen, zbijao šale s upraviteljima.
Činilo mi se da je Nessim prilično zamišljen i povučen. Iživciralo nas je dugo jaha-
nje pa smo odahnuli kad smo ponovno ugledali vrhove palmi. Odmorili smo se i pre-
noćili ponovno u Karm Abu Girgu. Majke najprije nije bilo, i rečeno nam je da
ćemo je vidjeti navečer. A tada je uslijedio neobičan prizor za koji je, činilo
414
se, Nessim bio isto toliko nespreman koliko i ja. Kad smo nas trojica pošli kroz ru-
žičnjak prema njezinoj sjenici, izišla je s fenjerom na vrata i rekla: - Onda, sinovi,
kako je bilo? - Uto je Narouz pao na koljena i pružio ruke prema njoj. Nessim i ja
bili smo izvan sebe od zbunjenosti. Stala je pred njega i zagrlila toga seljaka koji je
šmrkao i jecao, istodobno nam dajući rukom znak da se udaljimo. Priznajem da sam
odahnuo kad se Nessim odšuljao u ružičnjak i bio sam sretan što ga slijedim. - To je
novi Narouz - neprestance je tiho ponavljao, iskreno smućen. - Nisam znao za te
moći.
Poslije se Narouz vratio u kuću vrlo raspoložen, pa smo se kartali i pili arak. Na-
dasve ponosan, pokazao mi je pušku koju je dao napraviti u Münchenu. Ispaljuje pod
vodom teško koplje i radi na komprimirani zrak. Dugo mi je pričao o toj novoj meto-
di podvodnoga ribolova. Doimalo se uzbudljivim, pa me je pozvao da provedem s
njim vikend na otoku na kojemu lovi i okušam se. Propovjednik je već potpuno bio
nestao, a vratio se prostodušni drugi sin.
Uh! Pokušavam opisati sve ključne pojedinosti jer bi Ti mogle koristiti poslije kad
ja odem. Oprosti ako Ti time dosađujem. Na povratku u grad opširno sam razgovarao
s Nessimom i sve činjenice sredio u glavi. Doista sam stekao dojam da bi nam
koptska skupina mogla biti od nadasve velike koristi s političkoga gledišta, i bio sam
siguran da će Maskelyne progutati takvo tumačenje ako mu se sve dobro objasni.
Previše sam se nadao!
Stoga sam sretan krenuo u Kairo kako bih na odgovarajući način porazmjestio fi-
gure na šahovskoj ploči. Otišao sam k Maskelyneu i donio mu radosnu vijest. Na
moje iznenađenje, problijedio je od bijesa, stisnuo nosnice, uši malo pomaknuo pre-
ma natrag poput hrta. Glas i oči ostali su isti. - Hoćete li reći da pokušavate dopuniti
tajni spis obavještajne službe ispitujući osobu iz toga spisa? To je protiv svih pravila
obavještajne službe. I kako možete povjerovati i jednu riječ takve očito lažne priče?
Nisam nikada takvo nešto čuo. Namjerno ste zadržali izvještaj Ministarstva za rat,
ozloglasili moju istražnu organizaciju, kao da ne znam raditi svoj posao itd... - Mo-
žeš i sam zamisliti ostatak tirade. Počeo sam se ljutiti. Ponovio je suho: - Radim to
već petnaest godina. Kažem da to smrdi na oružje, subverziju. Vi ne vjerujete u moj
OP, a vaša je procjena, čini mi se, smiješna. Zašto se taj izvještaj ne bi predao
Egipćanima kako bi sami otkrili činjenice? - Naravno, ja to sebi ne bih mogao do-
pustiti, a on je to znao. Zatim je rekao kako je zatražio od Ministarstva za rat da
prosvjeduju u Londonu i kako će napisati Errolu da traži »zadovoljštinu«. Sve se to,
dakako, moglo očekivati. No tada sam ga zgrabio iz drugog kuta. - Slušajte - rekao
sam. - Pregledao sam sve vaše izvore. Svi su arapski i kao takvi nisu vrijedni povje-
renja. Kako bi bilo da se džentlmenski sporazumimo? Ne treba žuriti... možemo po-
lako pratiti Hosnanijeve... ali, kako bi bilo da odaberemo nove izvore, engleske izvo-
re? Budu li se i tada tumačenja poklapala, obećavam da ću dati ostavku i sve javno
415
opozvati. U protivnom, istjerat ću ovu stvar na čistac.

- Kakve izvore imate na umu?
- Pa, u egipatskoj policiji ima mnogo Engleza koji govore arapski i poznaju ljude
o kojima je riječ. Zašto ih ne bismo iskoristili?
Dugo me je promatrao. - Ali oni su pokvareni kao i Arapi. Nimrod prodaje
informacije tisku. Globe mu plaća dvadeset funti na mjesec za povjerljive informaci-
je.
- Valjda ima i drugih.
- Ima, zaboga. Trebali biste ih vidjeti!
- Tu je i Darley. On očito odlazi na te sastanke koji vas toliko zabrinjavaju. Zašto
ne zamolite njega za pomoć?
- Ne želim kompromitirati svoju mrežu angažirajući takve tipove. Ne isplati se.
Nije sigurno.
- Zašto ne biste osnovali posebnu mrežu, neka je složi Telford. Specijalno za tu
skupinu, ni za jednu drugu. I koja neće biti povezana s vašom glavnom organizaci-
jom. To biste svakako mogli učiniti, nije li tako?
Gledao me je kao da polako slijeva vodu, kap po kap. - Mogao bih ako tako odlu-
čim - priznao je. - I ako mislim da će nas to nekamo odvesti, ali neće.
- U svakom slučaju, zašto ne biste pokušali? Vaš je položaj ovdje prilično nesigu-
ran sve dok ne dođe veleposlanik i konačno ga odredi i riješi spor među nama. Što
ako ipak proslijedim taj izvještaj, pa cijelu skupinu »pometu« ?
- Što onda?
- Ako je tako, a vjerujem da jest, nešto što bi moglo pomoći britanskoj politici u
ovom području, neće vam nitko reći hvala što ste dopustili Egipćanima da ih uguše u
zametku. I pokaže li se da je doista tako, mogli biste...
- Razmislit ću o tome. - Vidio sam da mu to nije ni nakraj pameti, ali je to ipak
morao učiniti. Predomislio se; sutradan mi je telefonirao i rekao da će učiniti kako
sam predložio, ali ništa ne prejudicirajući; još smo ratovali. Možda je već čuo za
Tvoje imenovanje i zna da smo prijatelji. Ne znam.
Uh! To bi otprilike bilo sve što Ti mogu reći; što se tiče ostaloga, zemlja je još na
mjestu - sve što je nepravilno, mutno, polimorfno, iskrivljeno, dvojbeno, nejasno,
dvosmisleno, razgranato ili jednostavno šašavo. Želim Ti da u tome uživaš kad bu-
dem daleko od svega! Mislim da ćeš na svojoj prvoj misiji postići uspjeh koji će
odjeknuti. Možda nećeš požaliti što sam Ti napabirčio tih nekoliko informacija.
Tvoj odani
Earwig van Beetfield
416
* * * *
Mountolive je proučio taj spis s najvećom pozornošću. Ton mu je bio neugodan, a
informacije su ga donekle uznemirile. S druge strane, svako diplomatsko pred-
stavništvo bilo je podijeljeno na frakcije; osobne antipatije, različita mišljenja - to je
uvijek u prvom planu. Na trenutak se upitao ne bi li bilo mudrije odobriti
Pursewardenu premještaj koji je želio; no, odbacio je tu misao, jer mu je istodobno
jedna druga pala na um. Bude li morao djelovati, ne bi u tom stadiju smio pokazati
neodlučnost - ni prema Kenilworthu. Šetao je zimskim krajolikom čekajući da doga-
đaji poprime jasne oblike i odrede njegovu budućnost. Na posljetku je sastavio
Pursewardenu pisamce, već pomalo zakašnjelo, jer ga je neprestance mijenjao i pre-
pisivao, a zatim ga je poslao diplomatskom poštom.
Dragi moj E,
zahvaljujem Ti na pismu sa zanimljivim podacima. Ne mogu donositi odluke prije
negoli stignem onamo. Ne želim unaprijed suditi o takvim važnim problemima. Me-
đutim, odlučio sam Te zadržati još jednu godinu u veleposlanstvu. Tražit ću da Tvoj
ured veću pozornost posveti disciplini; znam da me nećeš razočarati koliko god Ti se
činili neugodni izgledi ostanka. Ovdje ima mnogo posla i mnogo toga treba odlučiti
prije negoli otputujem.
Tvoj odani
David Mountolive

Tim je pismom, nadao se, prenio pravu mjeru ohrabrenja i prijekora. No, dakako,
Pursewarden ne bi pisao tako neozbiljno i brzopleto da je mogao sebi predočiti rad
pod njegovim vodstvom. Ipak, ako njegova karijera treba poprimiti pravi oblik, mo-
rat će početi iz početka.
No, u glavi je već planirao Maskelyneov premještaj i Pursewardenovo unapređe-
nje u svojega glavnog političkog savjetnika. Ipak, ostalo je zrnce nelagode. No, nije
mogao a da se ne nasmije kad je dobio dopisnicu od nepopravljivoga. »Dragi amba-
sadore«, pisao je. »Tvoje su me novosti uznemirile. Možeš birati između tolikih veli-
kih čupavih etonskih đaka... Nema veze. Stojim Ti na usluzi.«
417
VI.
Zrakoplov se nagnuo i počeo polako spuštati prema zemlji u ljubičastu večer. Smeđa
pustinja sa svojim jednoličnim, vjetrom izrezbarenim dinama ustupila je mjesto re-
ljefnom zemljovidu delte. Spori zavoji i dodirnice smeđe rijeke bih su neposredno
ispod njega, a mala plovila, nalik na sjemenke, odmicala su rijekom. Osamljeni estu-
ariji i pješčani prudovi - prazna nenaseljena područja u zaleđu gdje su se potajno jati-
le ptice i ribe. Ovdje-ondje rijeka bi se cijepala poput bambusa, zavijala i omatala
oko ponekog otoka sa smokvama, minaretom, s nekoliko umirućih palmi - pahuljaste
palme brazdale su ravni, iscrpljeni krajolik s njegovim vrućim vjetrovima, fata-
morganama i vlažnim tišinama. Tu i tamo pružali su se četverokuti obrađene zemlje,
poput kockica marljivo umetnutih na istrošeni vuneni pokrivač; između segmenata
bituminozne močvare obgrljenih tromim obrisima smeđe vode. Ponegdje su se uzdi-
zali i šakasti izboji ružičastoga vapnenca.
U maloj kabini zrakoplova bilo je strašno vruće. Mountolive se mučno i nesiste-
matski hrvao sa svojom odorom. Skinners je napravio čudo od nje - stajala mu je kao
salivena; ali, ta njezina težina. Kao da su ga ugurali u boksačku rukavicu. Skuhat će
se. Osjetio je kako mu se znoj slijeva prsima škakljajući ga. Prvobitna mješavina
ushita i uznemirenosti pretvorila se u mučninu. Hoće li mu prvi put u životu pozliti
od letenja? Nadao se da neće. Bilo bi strašno kad bi morao povratiti u tom dojmlji-
vom, prepravljenom šeširu. Slijećemo za pet minuta, bilo je načrčkano na komadiću
papira istrgnutoga iz dnevnika letenja. Dobro. Dobro. Mehanički je kimnuo i zatekao
sam sebe kako se hladi tim smiješnim predmetom kao lepezom. U svakom slučaju,
to mu je pristajalo. Prilično se začudio kad je u zrcalu vidio kako lijepo izgleda.
Kružili su polako se spuštajući, a svijetloljubičasti sumrak dignuo se da ih dočeka.
Činilo se da cijeli Egipat blago tone u tintarnicu. A tada je ugledao vitke minarete i
tornjeve slavnih grobnica kako se pružaju kao cvjetovi iz zlatnih virova što su ih po-
djarili lutajući demoni prašine; brežuljci Mokattam bili su ružičasti i sedefasti poput
laka za nokte.
U zračnoj luci skupili su se dostojanstvenici, određeni da ga službeno dočekaju.
Njima uz bok stajali su njegovi službenici sa ženama - svi u šeširima i s rukavicama
kao na vrtnoj zabavi ili na konjskom trkalištu Longchamps. Znoj se ipak isparavao iz
njih, tekao potocima. Mountolive je osjetio da je pod njegovim uglačanim, svečanim
418
cipelama terra firma pa je odahnuo. Na zemlji je bilo još toplije negoli u zrakoplovu,
ali mučnine je nestalo. Oprezno je zakoračio kako bi se rukovao i ustanovio je kako
se, kad je stavio na sebe odoru, sve promijenilo. Iznenada ga je obuzeo osje-
ćaj osamljenosti - jer je shvatio da će se, kao veleposlanik, zauvijek morati odreći
prijateljstva običnih ljudskih bića u zamjenu za njihovo poštovanje. U odori je bio
zatvoren kao u pancirki. Odvajala ga je od običnoga svijeta ljudskih odnosa. Bože,
pomislio je. Morat ću uvijek moljakati normalnu ljudsku reakciju od ljudi koji su
dužni pokoravati se mojemu položaju! Postat ću poput onoga groznog pastora u
Sussexu koji uvijek tiho psuje kako bi dokazao da je doista posve obično ljudsko
biće unatoč svećeničkom ovratniku!
No, trenutačni napadaj osamljenosti izgubio se u radosti nove samosvijesti. Sada
je još samo mogao potpuno iskoristiti svoj šarm, biti lijep, biti sposoban; čovjek
valjda ima pravo svjesno uživati u svemu tome bez samoprijekora? Iskušao se na
vanjskom krugu egipatskih dužnosnika koje je pozdravio izvrsnim arapskim. Posvu-
da su se javljali osmjesi koji su se odmah stapali i pretakali u samozadovoljni izgled.
Znao je i kako će se okrenuti u poluprofil kad su ga bljeskalice ošinule pogledom
dok je držao pozdravni govor - tkivo ganutljivih fraza izgovorenih sa šarmantnom
plahošću na arapskom, pa se iz razuzdana kruga novinara čuo mrmor zadovoljstva i
uzbuđenja.
Odjednom se oglasio orkestar, rastrgano, otužno i neskladno, i u tugaljivim po-
navljanjima europske melodije, odsvirane neobičnim četvrttonovima, prepoznao je
vlastitu nacionalnu himnu. Zapanjio se i jedva suspregnuo smijeh. Osiguranje Vele-
poslanstva doista se trudilo da nauči egipatske policajce svirati trombon. No cijela se
izvedba doimala nesuvislo i improvizirano kao da netko žaračima svira rijetku staru
glazbu (Palestrinu?). Ukočio se u stavu pozor. Ispred orkestra stajao je ostariji
bimbaša sa staklenim okom, također u stavu pozor, premda vrlo drhtavo. Zatim
je sve završilo. - Oprostite zbog orkestra - rekao je Nimrod-paša ispod glasa. - Znate,
gospodine, ovo je skrpani orkestar. Većina se glazbenika razboljela. - Mountolive je
ozbiljno, sućutno kimnuo i posvetio pozornost sljedećoj zadaći. S pretjeranom
revnošću stupao je naprijed-natrag uz počasnu stražu kako bi provjerio njihovo drža-
nje; muškarci su prodorno zaudarali sezamovim uljem i znojem, a nekolicina se lju-
bazno smješkala. To ga je ushitilo. Suzdržao se od poriva da im uzvrati smiješak.
Obavio je svoju dužnost, a zatim se okrenuo prema članovima Protokola, tako-
đer zagrijanima i vonjavima, u sjajnim crvenim šeširima nalik na cvjetne lonce. Ov-
dje se zaorio smijeh, raspršio na sve strane poput komadića nezrele lubenice. Amba-
sador koji govori arapski! Plaho se smješkao znajući da će ih to najviše očarati. To je
naučio. Njegov iskrivljeni osmijeh također je bio privlačan - čak je i svoje osoblje
vidljivo očarao njime, kako je ponosno zapazio; ali, posebno supruge. Opustile su se
i okrenule glave prema njemu poput suncokreta. Za svaku je tajnicu našao pokoju ri-
419
ječ.
Zatim ga je napokon veliki automobil polako odvezao u rezidenciju na obali Nila.
Errol je pošao s njim da mu pokaže kuću i da ga upozna s kućnim osobljem. Veličina
i elegancija zgrade bile su uzbudljive, ali i zastrašujuće. Imati tolike sobe na raspola-
ganju uplašilo bi svakog neženju. - Pa da, za društvo - rekao je gotovo tužno. - Vje-
rojatno su potrebne. - No njegovi su koraci odjekivali dok je hodao veličanstvenom
plesnom dvoranom, staklenicima, terasama preko kojih mu se pružao pogled na
travnjake što su se spuštali sve do obale čokoladnosmeđega Nila. Vani su se prskali-
ce u obliku gusjega vrata vrtjele i psikale dan i noć vlažeći oštru smaragdnozelenu
travu. Slušao je kako šušte dok se razodijevao, pa istuširao hladnom vodom u
prekrasnoj kupaonici sa staklenim ukrasima; Errola je ubrzo otpustio zamolivši ga da
ponovno dođe poslije večere kako bi porazgovarali o planovima i poslovima. - Umo-
ran sam - iskreno je rekao Mountolive. - Htio bih u miru večerati sam. Ta vrućina...
trebao sam se toga sjetiti, ali sam zaboravio.
Nil je rastao puneći zrak neugodnom ljetnom vlagom koja se širila svake godine
kad bi se izlio, malo-pomalo osvajajući svojim muljem kamene zidove na najudalje-
nijem kraju vrta veleposlanstva. Prilegao je na pola sata i slušao automobile kako se
zaustavljaju ispred ulaza te glasove i korake u predvorju. Njegovo se osoblje revno
upisivalo u lijepu crvenu knjigu gostiju, uvezanu u skupi safijan. Samo Pursewarden
nije se pojavio. Možda se još skrivao? Mountolive ga je nakanio »stresti« u prvoj
prigodi; nije više mogao dopustiti besmislice koje bi mogle dovesti i njega i osob-
lje u tešku situaciju. Nadao se da ga prijatelj neće prisiliti da bude strog i neugodan -
zgrozio se od te pomisli. No, ipak...
Poslije predaha večerao je sam u kutu duge terase, samo u hlačama i košulji; na
nogama je imao sandale. Zatim se izuo i pošao bos reflektorima osvijetljenim
travnjakom prema rijeci ćuteći oštrice sjajne trave pod nogama. Bila je to, dakako,
oštra afrička sorta, i njezino je korijenje bilo prašno, čak pod prskalicama, kao da
ima prhut. Tri su pauna šetala u sjeni šireći sjajno perje argusovskih šara. Crno, bla-
go nebo osulo se zvjezdanom prašinom. Eto, stigao je - u svakom smislu te riječi.
Sjetio se riječi iz jedne Pursewardenove knjige. »Pisac, najosamljenija životinja...«
Čaša viskija u ruci bila je ledena. U toj zrakopraznoj tami legao je na travu i zagle-
dao se ravno iznad sebe u nebo, gotovo ne razmišljajući, ali puštajući da drije-
mež mili malo-pomalo po njemu, poput rijeke koja se dizala na drugom kraju vrta.
Zašto je osjećao tugu u dubini srca kad je bio toliko uvjeren u svoju snagu, odluč-
nost? Nije znao.
Errol je došao točno pošto je na brzinu povečerao i bio je ushićen ugledavši šefa
kako se na njegovanoj travi pružio poput morske zvijezde i zamalo zaspao. Ne-
formalnosti su bile izvrsni znaci. - Pozvonite da nam donesu piće - dobrohotno je re-
kao Mountolive - i sjednite ovamo: ovdje je manje-više svježe. Puše nekakav povje-
420
tarac s rijeke. - Errol ga je poslušao i zbunjeno sjeo na travu. Općenito su razgovarali

o planovima. - Znam - rekao je Mountolive - da osoblje gori od želje za ljetnom se-
lidbom u Aleksandriju. Tako je bilo i sa mnom kad sam bio pripravnik u Povje-
renstvu. E pa, maknut ćemo se iz ove sparine čim predam vjerodajnicu. Kralj će slje-
deća tri dana biti u Divanu?{41} Da, čuo sam to od Abdel Latifa u zračnoj luci. Dobro.
Zatim želim sutra pozvati sve tajnike iz Ureda sa ženama na čaj, a navečer niže osob-
lje na koktel. Sve drugo može čekati dok se ne dogovorite za posebni vlak i ukrcate
torbe sa spisima. Kako je u Aleksandriji?
Errol se neveselo nasmiješio. - Sve je u redu, gospodine. Uobičajena strka s
poslanstvima koja dolaze; no Egipćani su se vrlo lijepo ponijeli. Protokol je našao
izvrsnu rezidenciju s prikladnim uredskim i drugim prostorijama kojima se možemo
koristiti. Sve je izvrsno. Trebat će vam samo nekolicina iz Ureda osim onih iz kuće;
napravio sam popis dežurnih tako da svi imamo prilike provesti ondje naizmjence tri
tjedna. Kućno osoblje može ići prvo. Vjerojatno ćete htjeti prirediti neka primanja.
Dvor odlazi za četrnaestak dana. Nema problema.
Nema problema! Ohrabrujuća izreka. Mountolive je uzdahnuo i zašutio. Daleko u
tami, nad prostranom riječnom vodom, začuo se slab, jednoličan šum, nalik na roje-
nje pčela, smijeh i pjevanje, sve pomiješano s oštrim, uzbudljivim čegrtanjem sistru-
ma. - Zaboravio sam - rekao je osjetivši prodoran bol. - Suze Izidine! Noć kapanja
njezinih suza, nije li tako? - Errol je mudro potvrdio glavom. - Tako je, gospodine. -
Rijeka će oživjeti s vitkim felukama punim pjevača, razlijegat će se zvuk gitara i gla-
sova. Izida-Dijana blistat će na nebu, no ovdje su reflektorima osvijetljeni travnjaci
stvarali stožac bijeloga svjetla koje je zastiralo noćno nebo. Rastreseno se okretao
tražeći zvijezda. - To bi bilo sve - rekao je, i Errol se dignuo. Pročistio je grlo i re-
kao: - Pursewarden nije došao jer ima gripu. - Mountoliveu se taj izraz lojalnosti uči-
nio dobrim znakom. - Ne, ne - rekao je smješkajući se. - Znam da vam zadaje muke.
Pobrinut ću se da prestane. - Errol ga je pogledao zadovoljno i iznenađeno. - Hva-
la, gospodine. - Mountolive ga je polako otpratio do kuće. - Htio bih večerati i s
Maskelyneom. Sutra navečer, ako može.
Errol polako kimne glavom. - Bio je u zračnoj luci, gospodine.
- Nisam ga vidio. Recite, molim vas, mojoj tajnici da pošalje pozivnicu za sutra
navečer. No, najprije ga nazovite i recite mu da me obavijesti ako mu nije zgodno. U
osam i petnaest. Smoking.
- Hoću, gospodine.
- Želim s njim posebno razgovarati o novim odredbama i želim njegovu suradnju.
Čuo sam da je izvanredan časnik.
Errol ga sumnjičavo pogleda. - Imao je nekoliko oštrih sukoba s Pursewardenom.
Prošloga tjedna gotovo je opsjedao veleposlanstvo. Pametan je, ali... možda malo
421
tvrdoglav. - Errol je bio oprezan, činilo se da ne želi ići predaleko.

- E pa - rekao je Mountolive - dopustite da popričam s njim i sam zaključim.
Mislim da će novi raspored odgovarati svima, pa i mladom gospodinu Pursewarde-
nu.
Poželjeli su jedan drugome laku noć.
Idući dan bio je Mountoliveu ispunjen rutinskim poslovima, ali ih je on vodio gle-
dajući ih iz drugog kuta, s neuobičajenog položaja koji je ljude odmah dignuo na
noge. Sve je to bilo uzbudljivo, ali i neugodno; nekoć je, na savjetničkoj dužnosti,
uspijevao uspostaviti dobre odnose s nižim osobljem na svim razinama. Čak su i
krupni marinci, koji su davali veleposlaničku stražu, bili uvijek ljubazni prema nje-
mu i najsrdačnije razgovarali s njim. Sada su se povukli u sebe i bili suzdržani, na
granici samoobrane. To su gorki plodovi moći, razmišljao je, rezignirano prihvaćaju-
ći svoju novu ulogu.
Međutim, prvi potezi odigrani su vrlo sigurno; štoviše, primanje za njegovo osob-
lje prošlo je vrlo ugodno, pa se ljudima nije dalo otići. Bilo je već kasno kad se po-
šao odjenuti za večeru, i Maskelynea su već bili uveli u bezlični salon; napokon se
pojavio, okupan i preodjeven. - Ah, Mountolive! - uzviknuo je vojnik ustajući i pru-
žajući mu ruku sa hladnim, bezizražajnim mirom. - Već sam sa strepnjom čekao vaš
dolazak. - Nakon svih izraza poštovanja, koje su mu iskazali toga dana, Mountolive
iznenada osjeti oštricu gnjeva na toga čovjeka zato što ga nije oslovio kako tre-
ba. (Zaboga, pomislio je, jesam li ja u dubini duše doista provincijalac?)
- Dragi brigadire... - Njegove su uvodne riječi stoga odisale laganom, ali
zamjetljivom hladnoćom. Možda je taj vojnik htio samo jasno izraziti da spada u Mi-
nistarstvo rata, a ne u Ministarstvo vanjskih? Učinio je to vrlo nespretno. Ipak,
premda ga je to donekle smetalo, Mountolive je osjetio da ga privlači taj mršavi, na-
oko osamljeni lik umornih očiju i bezbojna glasa. Njegova je ružnoća imala u sebi
određenu dozu elegancije. Njegov prastari smoking nije bio ni brižljivo izglačan ni
očetkan, ali su kakvoća tkanine i kroj bili izvrsni. Maskelyne je polako i mirno pijuc-
kao aperitiv spuštajući oprezno hrtovsku njušku na čašu. Ispitivao je Mountolivea
vrlo hladnokrvnim pogledom. Razmijenili su nekoliko ljubaznih rečenica, uobičaje-
nih za domaćina i gosta, i Mountolive je, na svoje nezadovoljstvo, osjetio kako mu
se sviđa taj čovjek bez obzira na njegovu krutost. Kao da je u njemu našao osobu
koja, poput njega samoga, nije bila voljna pridavati posebnu važnost životu.
Nazočnost posluge za vrijeme večere na travnjaku isključila je sve razgovore
osim one najopćenitije; činilo se da Maskelyne strpljivo čeka svoj trenutak.
Pursewardenovo ime spomenulo se samo jedanput, ali je kratko i gotovo nezaintere-
sirano rekao: - Da. Jedva ga poznajem, naravno, osim službeno. Zanimljivo je da je
njegov otac, a njegovo je prezime vrlo neuobičajeno da bih se mogao zabuniti, bio u
422
mojoj četi za vrijeme rata. Odlikovan je Vojnim križem. Štoviše, ja sam ga službeno
predložio za to odličje; naravno, dopala me i neugodna dužnost da obavijestim naj-
bližu rodbinu. Njegov je sin bio tada zacijelo još dijete. Dakako, možda se i varam...
ali nije ni važno.
Mountolive se iznenadio. - Zapravo - rekao je - mislim da imate pravo. Spomenuo
mi je to jednom prigodom. Jeste li ikada s njim razgovarali o tome?
- Zaboga, nisam! Zašto bih mu to spominjao? - Maskelyne se naoko malo zapre-
pastio. - Sin zapravo nije... osoba koja bi se meni svidjela - rekao je mirno, bez
neprijateljstva, jednostavno iznoseći činjenično stanje. - On... ja... Eto, pročitao sam
jednu njegovu knjigu. - Naglo je stao kao da je već sve rečeno, kao da je taj predmet
riješen za sva vremena.
- Zacijelo je bio hrabar - rekao je Mountolive nakon stanke.
- Bio je... a možda i nije bio - rekao je njegov gost polako, zamišljeno, a tada
zastao. - Tko će to znati. Nije bio pravi vojnik. Čovjek to prilično često vidi na
fronti. Katkada i kukavičluk i hrabrost mogu potaknuti na junački čin... eto, to je
čudno. I baš njegov čin bio je doista nevojnički. Vrlo neobično.
- Ali... - usprotivi se Mountolive.
- Dopustite mi da se jasno izrazim. Postoji razlika između potrebnoga i nepotreb-
nog junaštva. Da se sjetio svojega vojničkog školovanja, ne bi učinio što je učinio.
Možda vam to zvuči kao prigovor. Izgubio je glavu, doslovce, i djelovao bez
razmišljanja. Divim mu se iznad svega kao čovjeku, ali ne i kao vojniku. Naš je život
mnogo zahtjevniji... to je znanost, znate, ili bi trebala biti.
Govorio je promišljeno na svoj trijezni način, jasno izgovarajući svaku riječ. Bilo
je bjelodano da se time često bavio u mislima.
- Ne znam točno - rekao je Mountolive.
- Možda nemam pravo - priznao je vojnik.
Sluge lakih koraka napokon su se povukli prepuštajući ih vinu i cigaretama, pa je
Maskelyne mogao nesmetano prijeći na stvarni razlog svojega posjeta. -
Pretpostavljam da ste proučili razlike koje su iskrsnule između nas i vašega politič-
kog odjela. Krajnje su se izoštrile, pa svi očekujemo od vas da ih riješite.
Mountolive kimne glavom. - One su već riješene što se mene tiče - rekao je s vrlo
blagom primjesom srdžbe (nije volio da ga požuruju). - U utorak sam se sastao s va-
šim generalom, pa smo planirali novu grupaciju, koja će vam, siguran sam, biti po
volji. Ovaj tjedan dobit ćete potvrdu s nalogom da svoju djelatnost preselite u Jeruza-
lem koji treba postati glavna misija i stožer. To će ukloniti pitanja, hijerarhijska pita-
nja; ovdje možete ostaviti područnu postaju pod Telfordom, koji je civil, ali to će,
naravno, biti misija nižega ranga. Radi lakšeg djelovanja ona može surađivati s nama
423
i povezati se s našim službama.

Nastao je muk. Maskelyne je proučavao pepeo svoje cigare dok mu je u kutu usa-
na zaigrao jedva vidljiv osmijeh.
- Znači, Pursewarden je pobijedio - rekao je tiho. - Dobro, dobro!
Mountolivea je njegov smijeh i začudio i uvrijedio, premda nije, čini se, bio nima-
lo zlonamjeran.
- Pursewarden je ukoren - rekao je mirno - zato što je zadržao izvještaj Mi-
nistarstva rata; međutim, slučajno prilično dobro znam što je posrijedi u izvještaju i
slažem se da biste ga trebali temeljitije dopuniti podacima pa tek onda zatražiti od
nas da stupimo u akciju.
- Zapravo se i trudimo; Telford plete mrežu oko toga Hosnanija, ali neki kandidati
što ih predlaže Pursewarden doimaju se prilično... hm, pristrani, blago rečeno. Među-
tim, Telford pokušava udovoljiti njegovu hiru i angažirati ih. No... ima jedan koji
prodaje informacije novinarima i jedan koji sada tješi gospođu Hosnani. Tu je još je-
dan, Scobie, koji provodi vrijeme odijevajući se u ženu i šećući aleksandrijskom lu-
kom... Samo bi čovjek sklon dobrotvornim djelima mogao pretpostaviti da to čini
kako bi skupio informacije za policiju. Sve u svemu, bit ću sretan što ću mre-
žu povjeriti u Telfordove ruke i pozabaviti se nečim malo ozbiljnijim. Kakvi su to
ljudi!
- Budući da mi sve okolnosti još nisu poznate - mirno je primijetio Mountolive -
ne mogu vam na to ništa reći. No, istražit ću ih.
- Dat ću vam jedan primjer - rekao je Maskelyne - njihove opće učinkovitosti.
Prošloga tjedna Telford je povjerio rutinski posao tom policajcu, tom Scobieju. Kad
Sirijci žele biti mudri, ne koriste se diplomatskim kurirom, već torbu s diplomatskom
poštom povjere jednoj gospođi, vicekonzulovoj nećakinji, koja je odnosi vlakom u
Kairo. Htjeli smo vidjeti sadržaj jedne određene torbe s pojedinostima o pošiljkama
oružja, kako smo mislili. Dali smo Scobieju nekoliko čokoladnih bombona. Jedan
je bio drogiran i jasno označen. Njegov je posao bio da uspava gospođu na nekoliko
sati i nestane s torbom. Znate li što se dogodilo? Pronađen je drogiran u vlaku kad je
stigao u Kairo i nisu ga mogli probuditi gotovo dvadeset i četiri sata. Morali smo ga
smjestiti u Američku bolnicu. Kad se smjestio u odjeljak u kojemu je sjedila gospo-
đa, vlak se iznenada zdrmao, pa su se očito svi bomboni pomiješali. Onaj koji smo
tako brižljivo označili bio je okrenut naopako; nije se mogao sjetiti koji je to bio. U
panici, pojeo ga je sam. Sada vas ja pitam... - Maskelyneove sumorne oči blistale su
dok je to pričao. - U takve ljude ne možete imati povjerenja - dodao je jetko.
- Obećavam da ću ispitati podobnost svih osoba koje je preporučio Pursewarden;
također obećavam da izvještaji koje šaljete meni na ruke neće zapeti i da se takvo ne-
ovlašteno ponašanje neće ponoviti.
424
- Hvala vam. - Činilo se da je iskreno zahvalan kad se dignuo na odlasku. Ispred

ulaza rukom je odbio dežurni auto sa zastavicom i promrmljao nešto o »šetnji za bo-
lju probavu« i otputio se pješice kolnim prilazom ogrnuvši se laganim ogrtačem kako
bi sakrio smoking. Mountolive je stajao na vratima i promatrao njegov visoki, mršavi
lik kako ulazi u žute krugove svjetla i izlazi iz njih, groteskno izdužen daljinom.
Odahnuo je od olakšanja i uzdahnuo od iscrpljenosti. Bio je to naporan dan. - Toliko
o Maskelyneu.
Vratio se na puste travnjake da u miru popije još jedno piće prije odlaska na spa-
vanje. Sve u svemu, posao obavljen toga dana bio je zadovoljavajući. Riješio je dese-
tak neugodnih zadaća, od kojih mu je možda najteža bila obavijestiti Maskelynea o
njegovoj budućnosti. Sada se mogao opustiti.
Ipak, prije no što je pošao uza stube, prošetao je malo tihom kućom, hodajući iz
sobe u sobu, razmišljajući; naslađivao se spoznajom o svojoj moći, tajnim ponosom
žene koja je otkrila da je u drugom stanju.
VII.
Kad je obavio službene dužnosti u glavnom gradu na osobno zadovoljstvo, Mounto-

live je smatrao kako može preteći Dvor preseljenjem svojega sjedišta u drugi glavni
grad, u Aleksandriju. Do toga trenutka sve je prošlo glatko. Sam Kralj pohvalio je
njegov tečni arapski, pa je Mountolive stekao neuobičajenu popularnost u tisku
razboritom uporabom toga jezika u javnosti. Iz novina ga je danomice promatrala
njegova slika, uvijek s tim iskrivljenim, plašljivim smiješkom. Razvrstavajući hrpicu
novinskih izrezaka, počeo se pitati: »Zaboga, postajem li polako sam sebi neodo-
ljiv?« Slike su bile izvrsne; bio je nepobitno zgodan s tim prosijedim sljepoočicama i
oštrim crtama lica. No, sama kultiviranost nije dostatna da se čovjek obrani od vlasti-
te privlačnosti, razmišljao je. Živ ću se zakopati u te mlitave, plitke suhoparnosti
društvenih običaja u kojima čak ne uživam. Zašto Leila ne piše, pitao se podbočivši
se. Možda ću dobiti neke vijesti kad stignem u Aleksandriju? No barem je mogao
otputovati iz Kaira u dobrom ozračju. Ostale strane misije poludjele su od zavisti
zbog njegova uspjeha!
Sama selidba završila je s uzornom brzinom zahvaljujući revnom Errolu i osoblju
rezidencije. Mogao se bez brige pojaviti tek pošto su posebni vlak napunili diplo-
425
matskom prtljagom koja će im pomoći da zadrže privid zaposlenosti... putnim kovče-

zima i sanducima te grimiznim poštanskim torbama sa zlatnim monogramima. U Ka-
iru je već bilo neizdrživo vruće. No već im je bilo lakše pri srcu kad je vlak krenuo,
stružući na tračnicama, preko pustinje prema obali mora.
Bilo je to najpovoljnije doba godine za selidbu, jer su neugodni proljetni hamsini
prošli i grad se odjenuo ljetnom odorom - šarene tende duž Grande Cornichea, redovi
obalnih plovila svih boja ispod crnih kula ratnih brodova na vezovima oko plave
luke Yacht Cluba i njegovih treperavih jedara. Počela je i sezona društvenih okuplja-
nja, i Nessim je mogao prirediti odavno obećani prijem za prijatelja koji se vratio.
Bila je to barbarska gozba, i cijela je Aleksandrija došla da oda počast Mountoli-
veu, kao da se vratio izgubljeni sin, a on je zapravo, osim Nessima i njegove obitelji,
poznavao malo ljudi. No, bilo mu je drago što je obnovio poznanstvo s Balthazarom
i Amarilom, dvojicom liječnika koji su uvijek bili zajedno i uvijek bockali jedan dru-
goga, i s Cleom, s kojom se upoznao u Europi. Sunčano svjetlo, koje se gubilo iznad
večernjega mora, plamtjelo je na mjedenim okvirima velikih prozora, pretvarajući ih
u tekuće dijamante, a tada se ponovno ublažilo i stopilo s akvamarinskim egipatskim
sumrakom. Zavjese su bile navučene, i sada je dah stotine svijeća blago obasjavao
bijele stolnjake i ubruse na dugim stolovima, trepereći između vitkih držaka čaša.
Bilo je to ležerno doba, jer su balovi, jahanje i večere uz bazene počeli ili su ih tek
planirali. Prohladni morski vjetrovi održavali su nisku temperaturu, zrak je bio čist i
osvježavajući.
Mountolive je ponovno utonuo u uobičajenu kolotečinu s osjećajem sigurnosti,
gotovo blaženstva. Nessim se vratio na svoje mjesto kao što sliku vraćaju u alkoven,
dograđen za nju, a društvo Justine, te tamnopute, zanosne ljepotice do njega, po-
boljšavalo je, a ne ugrožavalo njegove veze s vanjskim svijetom. Mountoliveu se svi-
đala, sviđalo mu se osjetiti njezine tamne oči kako ga ocjenjuju i blistaju od nekakve
sućutne znatiželje pomiješane s divljenjem. Izvanredan su par, pomislio je, gotovo
zavidno, poput onih koji su od djetinjstva uvježbani da rade zajedno, koji nagonski
reagiraju na neizrečene potrebe i želje onoga drugog i smjesta jedno drugome poma-
žu smiješkom. Premda je bila lijepa, suzdržana i naoko šutljiva, Mountoliveu se čini-
lo kako između njezinih rečenica cijelo vrijeme izbija na površinu ljupka iskrenost -
kao iz skrivena izvora tajne topline. Je li joj godilo što je našla nekoga tko tako du-
boko cijeni njezina muža kao ona sama? To je govorio hladan, bezazlen stisak njezi-
nih prstiju i uzbudljiv glas kad je rekla: - Već vas odavno poznajem po pričanju kao
Davida, pa bi mi bilo teško da vam se drukčije obratim. - A Nessim... ništa nije izgu-
bio dok su bili razdvojeni, sačuvao je svu svoju privlačnost, pojačanu iskusnom pro-
sudbom zbog koje se doimao upadljivo europski u tom provincijskom okruženju.
Njegova taktičnost, primjerice, što nije ni spomenuo temu koju bi Mountolive
smatrao službenom, bila je nadasve simpatična - unatoč tome što su zajedno jahali i
426
često lovili, plivali, jedrili i slikali. Eventualne informacije o političkoj situaciji

savjesno bi mu prenosio preko Pursewardena. Nije nikada stavio na kocku njihovo
prijateljstvo miješajući posao sa zabavom ili prisiljavajući Mountolivea da odluči
između ljubavi i dužnosti.
Najbolje je bilo što je sam Pursewarden na najzgodniji mogući način reagirao na
svoj novi, visoki položaj i sada je imao na sebi, kako se izrazio, »novi list«. Nekoliko
otresitih zapisnika napisanih groznom crvenom tintom - kojom se smiju služiti samo
šefovi misija - obuzdalo ga je i primoralo na obećanje da »okrene nov smokvin list«,
pa je to i učinio. Njegova je reakcija doista bila iskrena, pa je Mountolive zahvalno
odahnuo znajući da će se napokon moći osloniti na prosudbu koja neće biti pretjera-
na niti se nasukati na plitkim lakovjernostima i sumnjama. Što još? Da, nova ljetna
rezidencija, smještena u prohladnom parku punom pinija iznad Roushdija, bila je
prekrasna. Sa dva izvrsna teniska igrališta cijeli dan su odzvanjali udarci reketa.
Osoblje je, činilo se, bilo sretno s novim veleposlanikom. Samo... Leilina šutnja bila
mu je još nepoznanica. A zatim mu je Nessim jedne večeri predao omotnicu na kojoj
je prepoznao njezin rukopis. Mountolive je spustio pismo u džep kako bi ga pročitao
kad bude sam.
»Tvoj ponovni dolazak u Egipat - možda si ga slutio? - nekako me je uznemirio,
izbacio iz koncepta. Tražim posvuda rješenje, ali nikako se ne mogu sabrati. Zbunje-
na sam, priznajem. Tako dugo živim s Tobom u mašti - ondje posve sama - pa Te
sada moram iznova izmisliti kako bih Te vratila u život. Možda sam Te samo
pogrešno prikazivala sve te godine dok sam sebi stvarala sliku o Tebi? Možda si
samo plod moje mašte, a ne dostojanstvenik od krvi i mesa, koji se kreće među ljudi-
ma, svjetlima i politikom. Ne mogu skupiti snagu kako bih usporedila istinu sa zbi-
ljom; bojim se. Budi strpljiv s glupom tvrdoglavom ženom koja, čini se, nikada ne
zna što hoće. Naravno, trebali smo se odavno sastati, ali ja sam se uvukla kao puž u
kućicu. Budi strpljiv. Osjećam negdje u sebi da moram čekati preokret. Bila sam tako
ljuta kad sam čula da dolaziš, pa sam plakala od pukog bijesa. Ili od straha? Mislim
da sam tijekom svih tih godina doista uspjela zaboraviti... svoje lice. Iznenada mi se
sve to vratilo poput željezne maske. Glupost! Nemoj se bojati, ubrzo ću ponovno
skupiti hrabrost. Prije ili poslije morat ćemo se sastati i jedno drugo zaprepasti-
ti. Kada? Još ne znam. Ne znam.«
Čitao je neutješan te riječi dok je sjedio na terasi u sumraku. Ne mogu suvislo sre-
diti osjećaje, razmišljao je, kako bih joj razborito odgovorio. Što bih trebao reći ili
učiniti? Ništa. No ta je riječ imala šuplji prizvuk. - Strpljenje - rekao je tiho sam sebi
prevrćući tu riječ u mislima kako bi je temeljitije ispitao. Poslije, na balu kod Cervo-
nijevih, između plavih svjetiljaka i pucketavih papirnih vrpci, činilo mu se da je opet
lako biti strpljiv. Ponovno se kretao u vedrom svijetu u kojem se više nije osjećao
odvojenim od svojih kolega, svijetu punom prijatelja u kojemu je mogao uživati u
427
sjećanjima na duga jahanja s Nessimom, na razgovore s Amarilom ili uznemirujući

užitak plesa s plavokosom Cleom. Da, mogao je biti strpljiv kad je tako blizu. Vrije-
me, mjesto i okolnosti bih su nagrada za strpljivost. Nikakve zle slutnje nisu se
javljale u vedroj budućnosti, jer je i o nagovještajima rata, koji se polako približavao,
mogao otvoreno razgovarati s drugima. - Mogu li ti bombarderi uistinu zbrisati cijele
gradove? - pitala je mirno Clea. - Uvijek sam mislila da naši izumi odražavaju naše
tajne želje, a mi želimo kraj gradskoga čovjeka, nije li tako? Svi mi? Da, no kako bi
bilo teško odreći se Londona i Pariza. Što mislite?
Što je mislio? Mountolive je skupio svoje tanke obrve i odmahnuo glavom.
Razmišljao je o Leili s crnom koprenom, poput redovnice, kako sjedi u prašnom
ljetnikovcu u Karm Abu Girgu, među prekrasnim ružama, sa zmijom kao jedinim
društvom...
I tako je ljeto odmicalo, bez brige i žurbe - i Mountolivea je malo što profesi-
onalno izazivalo u gradu koji je toliko žudio za prijateljstvom, toliko osjetljiv na
najmanju uljudnost, toliko stručan u uživanju. Dan za danom obojena su jedra leprša-
la i ljenčarila odražavajući se na površini vode u luci između čeličnih tvrđava, ma-
gični bijeli valovi oplakivali su u savršenim vremenskim razmacima pustinjske plaže
što ih je afričko sunce spalilo, pa su pobijeljele poput vapna. Noću, dok je sjedio
iznad vrta koji je blistao od krijesnica, čuo je duboku, muklu tutnjavu propelera li-
nijskih brodova koji su uz obalu plovili iz pristaništa prema dubljim vodama na isto-
ku i lukama na drugom kraju svijeta.
U pustinji su istraživali oaze zelenila, drhtave i nestvarne poput snova zbog fata-
morgana na vodi, ili su jahali između brončanih izboja pješčenjačkih brežuljaka oko
grada, a brzi su konji nosili jelo i piće kako bi utažili glad i ugasili žeđ svojih razgo-
vorljivih jahača.
Posjetio je Petru i neobičnu koraljnu deltu na obali Crvenoga mora, napučenu jati-
ma tropskih riba u duginim bojama. Na dugim, svježim balkonima ljetne rezidencije
odjekivalo je svake noći zveckanje leda u visokim čašama, zveckanje banalnosti koje
su ga uzbuđivale zbog njihova mjesta u vremenu i prostoru, zbog primjerenosti gra-
du koji je znao da se samo zbog užitka isplati biti marljiv; na tim balkonima, koji su
se pružali prema plavoj obali povijesnoga primorja, uz toplo svjetlo svijeća, cvjeta-
la su fragmentarna prijateljstva i poprimala oblik nove naklonosti, tako iskrene da ga
vlast koju je imao više nije odvajala od kolega. Bio je popularan, a ubrzo bi mogao
postati vrlo obljubljen. Čak su i morbidna duhovna tromost toga grada i njegovo pre-
puštanje užicima privlačili one sa sigurnim dohotkom, koji su mogli sebi priuštiti ži-
vot izvan njega. Aleksandrija mu se činila poželjnom ljetnom nastambom,
dostupnom za sve sklonosti i ksenofilnom u doslovnom smislu te grčke riječi. No,
zašto se nije mogao osjećati kao kod kuće?
428
Sami Aleksandrijci bili su stranci i prognanici u Egipat, koji je postojao ispod

svjetlucave površine njihovih snova, opkoljen vrućim pustinjama i raspiren su-
mornošću vjere koja odbacuje zemaljske užitke: Egipat dronjaka i rana, ljepote i oča-
ja. Aleksandrija je još bila Europa - glavni grad azijske Europe, ako je takvo što
moglo postojati. Ne bi nikada mogla biti kao Kairo u kojemu je cijeli njegov život
bio oblikovan po egipatskom modelu, u kojemu se obilno služio arapskim; ovdje su
scenom dominirali francuski, talijanski i grčki. Ambijent, društveni običaji, sve je
bilo drukčije, sve je bilo na europski kalup, a deve i palme i domaći stanovnici
u plaštevima postojali su samo na sjajno oslikanu frizu, kulisi života najraznovrsnije-
ga podrijetla.
Zatim je došla jesen i njegove su ga dužnosti ponovno odvukle u zimsku pri-
jestolnicu; koliko god je bio zbunjen, bio je i pomalo tužan zbog Leiline šutnje; no,
vratio se zahtjevnim uzbuđenjima svojega posla, a ona mu nipošto nisu bila neugod-
na. Trebalo je sastavljati spise, razne izvještaje, društvene i gospodarske, vojne. Nje-
govo se osoblje dobro uhodalo, i svi su radili marljivo i s voljom; čak je i
Pursewarden davao sve od sebe. Errolovo neprijateljstvo, koje nikada nije ni bilo du-
boko, uspješno je neutralizirano, pretvoreno u dugotrajno primirje. Imao je razloga
da bude zadovoljan samim sobom.
Zatim je u doba karnevala dobio poruku u kojoj je Leila napokon natuknula kako
se kani sastati s njim - ali će oboje - razumije se - morati odjenuti crni domino uobi-
čajen za to doba godine - masku u kojoj su Aleksandrijci uživali. Shvaćao je njezinu
tjeskobu. Ipak je bio sretan pri pomisli da će se sastati i srdačno razgovarao tele-
fonski s Nessimom prihvaćajući poziv; namjeravao je preseliti cijelo veleposlanstvo
u Aleksandriju za karneval, pa je uz njega i njegovo osoblje moglo uživati u toj pri-
godi. Kad se preselio, otkrio je kako se grad sunča na oštru zraku zimskoga neba,
plavoga poput ptičjeg jajeta i noću gotovo netaknuta pustinjskim mrazovima.
No tu ga je čekalo još jedno razočaranje; kad ga je Justine usred gužve na balu
kod Cervonijevih uzela za ruku i povela kroz park na mjesto sastanka između redova
visoke živice, naišli su tek na praznu mramornu klupu i na njoj svilenu torbicu s po-
rukom napisanom crvenilom za usne. »Hrabrost me napustila u posljednjem tre-
nutku. Oprosti.« Pokušavao je od Justine sakriti ozlojeđenost i neugodnost. I ona
sama u nevjerici je ponavljala: - Ali, došla je ovamo iz Karm Abu Girga baš radi tog
sastanka. Ne razumijem. Bila je s Nessimom cijeli dan. - Osjetio je sućut u
toplu stisku njezine ruke na njegovu laktu dok su se vraćali pokunjeni, napuštajući
scenu, nestrpljivo hitajući mimo nasmijanih zakrabuljenih likova u parku.
Pokraj bazena ugledao je načas Amarila kako sjedi bez kukuljice ispred vitka
zakrabuljena lika, kako govori tihim, molećivim glasom i priginje se kako bi ga
zagrlio. Skršila ga je zavist, premda je sam Bog znao da u njegovoj silnoj želji da
vidi Leilu nije prepoznao više ništa nalik na strast. Paradoksalno je što sam Egipat
429
nije mogao oživjeti pred njegovim očima sve dok je ne ugleda, jer ona je bila nešto
poput druge, gotovo mitske slike stvarnosti koju je proživljavao, prisvajao dan za da-
nom. Osjećao se poput čovjeka koji želi združiti dvojnu sliku u periskopu namješta-
jući žarište objektiva. Ne doživješi ponovni susret s njom, osjećao se neobično
bespomoćnim, pa nije mogao ni potvrditi svoje uspomene na taj čarobni krajolik niti
točno ocijeniti svoje najnovije dojmove. Ipak, prihvatio je svoju sudbinu filozofskim
mirom. Napokon, nije bilo pravog razloga za uzbunu. Strpljenje - sada je mogao biti
nadasve strpljiv čekajući da ona smogne hrabrost.
Osim toga, sazrela su druga prijateljstva i ispunila prazninu - prijateljstvo s Batha-
zarom (koji je često dolazio na večeru i na šah), prijateljstvo s Amarilom, Pierreom
Balbzom, s obitelji Cervoni. U to je vrijeme i Clea počela polako raditi na njegovu
portretu. Majka ga je već odavno zamolila da naruči za nju svoj portret u ulju; sada
je pozirao Clei u sjajnoj odori, koju mu je sir Louis vrlo susretljivo prodao. Ta će sli-
ka biti iznenađenje za Božić, pomislio je i bilo mu je drago što je mogao Clei dati
dovoljno vremena da se polako time zabavlja i mijenja dijelove koji joj se nisu sviđa-
li. Preko nje (jer je govorila dok je radila kako bi sačuvala živost na licu svojega mo-
dela) doznao je toga ljeta mnogo o životu i zanimanju Aleksandrijaca - o fantastičnoj
poeziji i grotesknoj drami života kojim su živjeli ti prigodni prognanici; slušao je pri-
če o modernim stanovnicima jezerskoga priobalja, kamenih nebodera koji su iznad
farskih ruševina netremice gledali prema Europi.
Jedna takva priča potaknula je njegovu maštu - ljubavna priča o Amarilu (ele-
gantnom, nadasve omiljenom liječniku) koji mu je posebno prirastao srcu. I njegovo
ime na Cleinim usnama odisalo je općom simpatijom prema tom plahom i finom
muškarcu koji je često tvrdio kako neće imati nikada sreće da ga ljubi žena. - Jadni
Amaril - rekla je uzdišući i smješkajući se dok je slikala. - Da ti ispričam njegov ži-
vot? Donekle tipična priča. Usrećio je sve svoje prijatelje, jer smo oduvijek mislili da
je nepovratno zanemario ljubav na ovom svijetu... da je zakasnio na vlak.
- Ali, Amaril odlazi u Englesku - rekao je Mountolive. - Tražio je od nas vizu.
Znači li to da mu je netko slomio srce? I tko je Semira? Reci mi, molim te.
- Kreposna Semira! - Clea se ponovno nježno nasmiješila, zastala i pružila mu
jednu mapu. Okretao je stranice. - Sve sami nosovi - rekao je iznenađeno, a ona je
kimnula glavom. - Da, nosovi. Amaril mi je dao posla za gotovo tri mjeseca, pa sam
putovala i skupljala nosove kako bi ona jedan izabrala; nosovi živih i mrtvih. Nosovi
iz Yacht Cluba, iz Etoilea, s fresaka u Muzeju, s kovanica... Dobro sam se namučila
dok ih sve nisam složila radi usporednog proučavanja. Na posljetku su odabrali
nos vojnika s jedne tebanske freske.
Mountolive je bio zbunjen. - Molim te, Clea, ispričaj mi sve o tome!
- Obećaješ li mi da ćeš sjediti mirno, da se nećeš micati?
430
- Obećajem.
- Onda dobro. Već si dobro upoznao Amarila; e pa, zbog toga romantičnog, dra-
gog stvorenja, tako vjernog prijatelja i tako mudrog liječnika, godinama smo očaja-
vali. Činilo se da se ne može, neće nikada zaljubiti. Bili smo žalosni zbog njega... Ti
znaš da smo mi Aleksandrijci osjećajni ispod te grube vanjštine i želimo da naši pri-
jatelji uživaju u životu. Ne da je bio nesretan, imao je povremeno i pokoju ljubavni-
cu, ali nikada une amie u našem posebnom smislu. Često je i sam jadikovao nad tom
činjenicom; mislim da to nije činio kako bi pobudio sućut ili potaknuo podsmijeh,
već kako bi sebe tješio da je sve u redu, da je simpatičan i privlačan ženskom rodu. A
tada se lani na karnevalu dogodilo čudo. Susreo je vitku ženu u crnom dominu. Ludo
su se zaljubili, i to je otišlo dalje negoli je bilo uobičajeno za oprezna ljubavnika ka-
kav je Amaril. To ga je iskustvo potpuno preobrazilo, ali... djevojka je nestala, još
zakrabuljena, ne rekavši mu kako se zove. Samo je znao da ima bijele ruke i prsten
sa žutim kamenom, jer je usprkos obostranoj strasti odbila skinuti krinku i... što je
čudno... nije mu dala ni poljubac, premda mu je iskazala... druge naklonosti. Zaboga,
ogovaram! Nije važno.
Odonda je Amaril nepodnošljiv. Romantično ludilo, priznajem, vrlo dobro mu je
pristajalo, jer je romantičan od glave do pete. Uporno je tražio gradom te ruke cijelu
godinu, posvuda ih zagledao, zaklinjao prijatelje da mu pomognu, zanemario paci-
jente, zamalo se pretvorio u ruglo. Njegova nas je nevolja i zabavljala i ganula, ali
što smo mogli učiniti? Kako smo joj mogli ući u trag? Čekao je karneval ove godine,
goreći od nestrpljivosti, jer mu je bila obećala da će ponovno doći na rendezvous
na isto mjesto. Sada dolazi ono šaljivo. Ona se uistinu pojavila, i oni su obnovili
zavjete na vjernost, ali ovaj put Amaril je bio odlučan pa joj nije dopustio da po-
bjegne, jer je izbjegavala odati mu ime i adresu. Bio je očajan, ali i drzak, i nije se
htio odvojiti od nje, što ju je doista prilično uplašilo. (Sve mi je to sam rekao, jer se
sutradan rano ujutro pojavio u mojem stanu, hodajući kao da je pijan, nakostriješene
kose, sav ushićen, ali i prilično prestrašen.)
Djevojka je nekoliko puta pokušala pobjeći, ali on ju nije puštao i uporno je zahti-
jevao da je otprati kući u jednoj od onih starih kočija. Bila je izvan sebe, uistinu, i
kad su stigli u istočni dio grada, pomalo otrcan i prazan, s velikim napuštenim ima-
njima i podivljalim vrtovima, pobjegla je. Izvan sebe od ljubavnoga ludila, Amaril je
pošao u potjeru za nimfom i sustigao ju je kad je htjela utrčati u tamno dvorište. U
svojem žaru zgrabio ju je za kukuljicu, a tada se jadnica, napokon otkrivena lica, sru-
šila na pragu, sva u suzama. Amarilov opis toga prizora bio je stravičan. Sjedila
je ondje, tresući se od nekakvih hihota i jecaja i rukama pokrivajući lice. Nije imala
nosa. Na trenutak se strahovito uplašio, jer on je najpraznovjerniji među smrtnicima i
zna sva vjerovanja o vampirima koji se pojavljuju za vrijeme karnevala. No, napra-
vio je znak križa i taknuo česan češnjaka u džepu - ali ona nije nestala. A tada je li-
431
ječnik u njemu preuzeo vodstvo, i kad ju je uveo u dvorište (bila je poluonesviještena

od stida i straha), brižljivo ju je pregledao. Kaže da je slušao vlastiti mozak kako
otkucava moguće dijagnoze, jasno i oprezno, dok je u isto vrijeme osjetio kako
mu srce prestaje kucati i kako se guši... Munjevito je ispitao u glavi moguće uzroke
toga izobličenja, ponavljajući sa strahom riječi sifilis, guba, lupus i pritom okretao
njezino malo, nakazno lice amo-tamo. - Kako se zoveš? - ljutito je kriknuo. - Semi-
ra... - izlanula je. - Semira... kreposna Semira. - Bio je potpuno obeshrabren i stao se
grohotom smijati.
Sada dolazi ono najčudnije. Semira ima vrlo stara, gluha oca. Njihova je obitelj
nekoć pod kedivima bila imućna i slavna, a ima otomanske korijene. No, snašle su ih
same nesreće i progresivno ludilo sinova, pa su danas propali i gotovo zaboravljeni,
a i osiromašili. Stari, poluludi otac zatvorio je Semiru u toj ruševnoj kući i držao je
gotovo cijelo vrijeme pod koprenom. U društvu su se čule neodređene priče o njoj, o
kćeri koja pod koprenom provodi život u molitvi, koja nikada ne izlazi izvan kuć-
nih vrata, koja je mistik, ili se pričalo da je gluhonijema i prikovana za krevet.
Maglovite priče, iskrivljene kao i sve priče u Aleksandriji. No, premda je ostalo
nejasno sjećanje na takozvanu kreposnu Semiru, nama je ona bila potpuno nepoznata
i njezina je obitelj pala u zaborav. A tada ju je za karnevala svladala želja za
vanjskim svijetom, radoznalost, pa je u dominu dolazila na zabave bez pozivnice!
No, zaboravljam Amarila. Njihovi su koraci privukli staroga slugu koji je sišao sa
svijećom. Amaril je zahtijevao da razgovara s gospodarom. Već je donio odluku. Sta-
ri je otac spavao u staromodnom krevetu s baldahinom, u sobi punoj šišmišjega
izmeta, na vrhu kuće. Semira je već bila izvan sebe. No Amaril je donio veliku odlu-
ku. Uzeo je svijeću u jednu ruku, a drugom obrgrlio malu Semiru i tako prevalio ci-
jeli put sve do gore i nogom otvorio vrata očeve sobe. Starcu je zacijelo bila čudna i
nepoznata slika s kojom se suočio kad se uspravio u krevetu, a Amaril to opisuje
s dirljivom slikovitošću romantičara, pa je sam ganut dok to priča i rasplače se kad se
toga sjeti. Mislim da ga dira raskoš vlastite mašte; budući da ga jako volim, moram
priznati da su i meni navrle suze kad mi je rekao kako je spustio svijeću pokraj kre-
veta, kleknuo sa Semirom i rekao: - Želim se oženiti vašom kćeri i vratiti je u svijet.
- Trebalo je vremena da prođe starčev strah i nerazumijevanje zbog toga neočekiva-
nog posjeta, i nekoliko trenutaka bilo ga je teško navesti da shvati. Zatim je zadrhtao
i začudio se tom lijepom duhu koji kleči do njegove postelje pridržavajući njegovu
beznosu kćer i tražeći nemoguće s toliko ponosa i strasti.
- Ali - prosvjedovao je starac - nitko je neće jer nema nosa. - Ustao je u prljavoj
noćnoj košulji i obišao Amarila, koji je ostao klečati, proučavajući ga kao da je rije-
dak primjerak kukca. (Citiram.) Zatim ga je dotaknuo bosom nogom kao da se želi
uvjeriti da li je od krvi i mesa te je upitao: -Tko si ti da želiš uzeti ženu bez nosa? -
Amaril je odgovorio: - Ja sam liječnik iz Europe i dat ću joj novi nos - jer je ta zami-
432
sao, fantastična zamisao, polako poprimala oblik u njegovoj glavi. Na te riječi Semi-
ra je zajecala i okrenula svoje prekrasno, grozno lice prema njemu, a Amaril
je zagrmio: - Semira, hoćeš li se udati za mene? - Jedva je izgovorila odgovor i činilo
se da u sve to sumnja kao i njezin otac. Amaril je ostao i razgovarao s njima i uvjerio
ih.
Kad je sutradan ponovno došao, primili su ga s porukom da ne može vidjeti Semi-
ru i da je njegova prosidba neizvediva. No, Amarila nisu mogli otpremiti; ponovno je
ušao silom i zastrašio oca.
Eto, to je svijet mašte u kojem on živi, jer Semira, koliko god bila zaljubljena i
željna kao uvijek, ne može izići iz svoje kuće i pokazati se svijetu sve dok on ne
održi obećanje. Amaril je ponudio da se odmah vjenčaju, ali sumnjičavi starac želi
biti siguran za nos. Ali, kakav nos? Najprije je pozvao Balthazara, pa su zajedno
pregledali Semiru i uvjerili se da njezino stanje nije ni posljedica gube niti sifilisa,
već rijetkog oblika lupusa - posebnoga oblika kožne tuberkuloze; mnogi takvi sluča-
jevi zabilježeni su u predjelu Damiette. Bolest godinama nisu liječili, pa je Semiri na
posljetku uništila nos. Moram reći da izgleda stravično - samo prorez nalik na škrge.
I ja sam, naime, bila na razgovorima s liječnicima i redovno odlazim k Semiri i čitam
joj u zamračenoj sobi u kojoj provodi najveći dio života. Ima prekrasne tamne oči
poput odaliske, lijepa usta i zgodno oblikovanu bradu, a onda te škrge kao u ribe! To
je nepravedno. I trebala joj je cijela vječnost da povjeruje kako kirurgija može uklo-
niti taj nedostatak. I u tome je Amaril bio sjajan, pobudivši u njoj zanimanje za oz-
dravljenje, potaknuvši je da pobijedi gađenje prema sebi, omogućivši joj da u
mapi odabere nos i porazgovara s njim o cijeloj zamisli. Rekao joj je da izabere nos
onako kako bi netko drugi rekao ljubavnici da izabere skupocjenu narukvicu kod Pi-
erantonija. Bio je to pravi pristup, jer je počela svladavati sram i osjećala se gotovo
ponosnom što može slobodno birati dar - najdragocjeniji dio ženskoga lica koji ravna
svaki pogled i mijenja svako značenje, dio bez kojega lijepe oči i zubi i kosa bivaju
uzaludno blago.
No tada su se suočili s drugim poteškoćama, jer se nos obnavlja kirurškim meto-
dama koje su još posve nove; a Amaril, koji je i sam kirurg, ne želi nikakve pogreške
u ishodu. Znaš, on napokon stvara ženu iz svojih snova, lice prema muževoj specifi-
kaciji; samo se Pygmalionu prije njega pružila takva prilika! Radi na toj zamisli kao
da o njoj ovisi njegov život - a vjerojatno i ovisi.
Operacija će se obaviti u nekoliko stadija i trajat će cijelu vječnost. Čula sam ih
kako o tome neumorno raspravljaju, razrađuju do najvećih pojedinosti, pa mislim da
bih gotovo i sama mogla operirati. Najprije treba odrezati dio rebrene hrskavice, ov-
dje, na spoju rebra i prsne kosti, te od njega napraviti transplantat. Zatim se na čelu
proreže trokutasti komadić kože i povuče prema dolje kako bi se prekrio nos -
Balthazar to zove indijanskom metodom. Međutim, još raspravljaju ne bi li s bedra
433
presadili dio mišića i kože... Možeš zamisliti kako je to čarobna zamisao za slikara
i kipara. No, u međuvremenu Amaril putuje u Englesku da usavrši tu kiruršku meto-
du pod nadzorom najboljih majstora. Stoga i traži vizu. Ne znamo još koliko će mje-
seci biti odsutan, ali on polazi na taj pohod s aurom viteza koji traži sveti gral. Na-
ime, kani sam obaviti operaciju. Za to vrijeme Semira će ga čekati, a ja sam obećala
da ću je često posjećivati, paziti da ne izgubi zanimanje i zabavljati je ako mogu. To
nije teško, jer stvarni svijet izvan četiri zida njezine kuće čini joj se čudnim i
okrutnim i romantičnim. Osim letimičnih dojmova o njemu u vrijeme karnevala,
ona zna vrlo malo o našem životu. Za nju Aleksandrija blista u svim bojama kao u
bajci. Proći će mnogo vremena da je vidi onakvu kakva doista jest - u grubim, ogra-
ničenim obrisima i zlim, hedonističkim i neromantičnim stanovnicima. Ma, sad si se
pomaknuo!
Mountolive se ispričao i rekao: - Trgnuo sam se kad si izgovorila riječ »nero-
mantičan«, jer sam upravo razmišljao o tome kako pridošlici ovdje sve izgleda ro-
mantično.
- Amaril je iznimka, draga iznimka. Rijetki su takvi velikodušni i samozatajni lju-
di kakav je on. A Semira... Zasad ne znam što joj budućnost sprema osim ljubavi. -
Clea je uzdahnula, nasmiješila se i pripalila cigaretu.
- Espérons{42} - tiho je rekla.
* * * *
VIII.
- Stoput sam te zamolio da se ne služiš mojom britvom - jadikovao je Plombai - a ti

to opet činiš. Znaš da se bojim sifilisa. Tko zna iz kojih će mjesta procuriti ako ih za-
režeš?
- Mon cher collègue{43} - rekao je Pursewarden ukočeno (brijao se iznad usnice) i
napravio grimasu kao da mu je Pombal povrijedio dostojanstvo.
- Što si time mislio? Ja sam Britanac. Hein?{44}
Zastao je i, udarajući takt Pombalovom ubojitom spravom, stao recitirati:
434
Izmislivši bez konja kola poput vlaka

Britanci zatim latiše se bespolnoga braka.
I ubrzo će općiti smjeti zdravo
Tek ako sindikat kaže da to je pravo.
- Možda ti je zaražena krv - rekao je njegov prijatelj gunđajući dok je namještao

potrganu podvezicu na debeli list podignuvši nogu na bide. - Napokon, nikad se ne
zna!
- Ja sam pisac - rekao je Pursewarden još dostojanstvenije. - I stoga ja doista
znam. U mojim žilama nema krvi. Plazma... - rekao je tajanstveno, brišući ušnu resi-
cu - eto što teče mojim žilama. Kako bih inače radio sav taj posao koji radim?
Razmisli. U Spectators sam Ubique, u New Statesmans sam Mens Sana, u Daily
Workers potpisujem se kao Corpore Sano. Također sam Paralysis Agitans u The Ti-
mess i Ejaculatio Praecox u New Verseu. Ja sam... - No, tada ga je napustila maštovi-
tost.
- Nikada te ne vidim da radiš - rekao je Pombal.
- Radeći malo, zarađujem manje. Kad bih radom zaradio više od stotinu funti na
godinu, ne bih mogao tražiti utočište u svijetu pogrešno shvaćenih. - Prigušeno je za-
jecao.
- Compris.{45} Pio si. Vidio sam bocu na stolu u hodniku kad sam ušao. Zašto piješ
tako rano?
- Htio bih biti iskren u tome. To je, na koncu konca, tvoje vino. Nisam htio ništa
skriti. Uistinu sam popio gutljaj-dva.
- Slaviš nešto?
- Da. Večeras, dragi moj Georges, učinit ću nešto što je vrlo nedostojno mene. Ri-
ješio sam se opasnog neprijatelja pa sam napredovao za jednu veliku stepenicu. U
našem poslu smatraju da bi zbog toga trebalo likovati. Počastit ću se večerom u znak
čestitanja samom sebi.
- Tko će to platiti?
- Sam ću naručiti, pojesti i platiti.
- Nije baš zabavno.
Pursewarden se nestrpljivo zagleda u zrcalo.
- Naprotiv - reče. - Sada mi je najpotrebnija mirna večer. Sastavit ću još nekoliko
dijelova svoje autobiografije uz dobre kamenice kod Diamandakisa.
- Koji je naslov?
435
- Mačak oko vruće kaše. Počinje ovako: »Upoznao sam se s Henryjem Jamesom u
jednom alžirskom bordelu. Na svakom koljenu sjedila mu je po jedna gola hurija.«
- Mislim da je Henry James bio homić.
Pursewarden je okrenuo tuš na najjače, stao pod njega i viknuo: - Neću više ni-
kakve književne kritike od Francuza, molit ću fino!
Pombal je provukao češalj kroz tamnu kosu usiljenom i nestrpljivom kretnjom, a
zatim pogledao na sat. - Merde{46} - rekao je - opet sam zaostao.
Pursewarden je vrisnuo od radosti. Upuštali su se slobodno u avanture na svojim
jezicima naslađujući se poput đaka pogreškama koje bi iskrsnule dok bi razgovarali.
Svaku omašku pozdravili su povikom koji bi se pretvorio u ratni poklik.
Pursewarden je poskočio od užitka i povikao nadglasavši šištanje vode: - Zašto ne
ostaneš kod kuće kako bi uživao u lijepoj maloj noćnoj emisiji na kratkoj trajni?
(Pombal je dan prije tako opisao radijsku emisiju na kratkom valu, i to mu
Pursewarden nije namjeravao oprostiti.) Napuhnuo je obraze kako bi izrazio to-
božnju srdžbu. - To nisam rekao.
- Dovraga, rekao si.
- Nisam rekao na kratkoj trajni nego na »kratkoj ondulaciji« - des ondes courtes.
{47}
- I to je grozno. Ti ljudi s Quai d’Orsaya{48} zaprepaštavaju me. Moj francuski

možda nije savršen, ali ne bih nikada napravio takvu...
- Nemoj da počnem s tvojim pogreškama... Ha! Ha!
Pursewarden je plesao pod tušem i vikao: - Noćne emisije na kratkoj trajni. -
Pombal je smotao ručnik i bacio ga na njega i nezgrapnim koracima istrčao iz kupa-
onice prije negoli je Pursewarden uspio uzvratiti.
Njihove lascivne dvosmislice nastavile su se dok je Francuz popravljao odjeću
pred zrcalom u spavaćoj sobi. - Hoćeš li poslije doći u Etoile na noćni program?
- Hoću, svakako - rekao je Pursewarden. - Plesat ću fox-macabre s Darleyjevom
djevojkom ili sa Svevom. Zapravo nekoliko fox-macabrea. Zatim ću, poslije, poput
istraživača, kojemu je ponestalo suhog mesa, odabrati jednu, samo radi tjelesne topli-
ne, i odvesti je u hotel Mount Vulture da ondje naoštrim pandže na njezinu mesu. -
Oponašao je glas lešinara, kako ga je on zamišljao, kad se hrani mesom... tih, grlen,
graktav. Pombal se stresao.
- Čudovište - viknu. - Odlazim... zbogom.
- Zbogom. Toujours la maladresse!{49}
- Toujours. - Bio je to njihov ratni poklik.
Ostavši sam, Pursewarden je tiho zviždao dok se brisao velikim poderanim ručni-
436
kom i dotjerivao. Neredovita opskrba vodom u hotelu Mount Vulture često ga je zna-
la primorati da prijeđe trg i u Pombalovu se stanu mirno okupa i obrije. Od vremena
do vremena, kad je Pombal bio na dopustu, čak bi unajmio taj stan i dijelio ga,
premda nerado, s Darleyjem koji je živio skrivenim, povučenim životom na posve
drugom kraju. Katkada je bilo zgodno pobjeći od osame hotelske sobe i hrpetine pa-
pira koja je rasla dok je pisao novi roman. Bježati... uvijek bježati od nečega... Žarka
je želja pisca biti sam sa sobom - »pisac, najosamljenija ljudska životinja«; »citiram
samoga velikog Pursewardena«, rekao je svojem odrazu u zrcalu dok se hrvao s kra-
vatom. Danas će mirno večerati, predati se vlastitim užicima, sam! Bio je uljudno
odbio Errolov bojažljivi poziv na večeru, jer je znao da bi ga uvukao u one neugod-
ne, mučne večeri s idiotskim društvenim igrama ili s bridžem. - Bože moj - rekao je
Pombal jednom prigodom - kako ti tvoji sunarodnjaci krate vrijeme! Te prostori-
je koje pune svojim osjećajem krivnje! Kako bi izrazili jednu misao, treba zamrijeti
cijelo društvo i mora nastati neugodna situacija, tišina... Trudirrt se koliko mogu, ali
uvijek mi se čini da sam se obrukao. Stoga uvijek automatski šaljem domaćici sutra-
dan ujutro cvijeće... Kakav ste vi narod! Kako li ste zanimljivi nama Francuzima
zato što živite tako odbojno!
Jadni Mountolive! Pursewarden je razmišljao o njemu s mnogo sućuti i naklo-
nosti. Kakvu li cijenu mora platiti profesionalni diplomat za plodove vlasti! Njegove
snove moraju zauvijek preplaviti sjećanja na budalaštine što ih je izdržao - namjerno
izdržao radi onoga što je najsvetije u tom zvanju, a to je želja da ugodiš, odlučnost da
opčiniš kako bi mogao utjecati. U redu! Ima mnogo načina za uništenje svijeta.
Dok se češljao, zatekao je sebe kako razmišlja o Maskelyneu, koji se vjerojatno u
tom trenutku drmusao u Jeruzalem-ekspresu mimo pješčanih dina i šumaraka na-
ranči, mirno pušeći dugu lulu - u vrućem vagonu, dok su ga izvana mučile muhe, a
iznutra izjedao kolektivni ponos umiruće tradicije... Zašto bi je trebalo pustiti da
umre? Maskelyne - ispunjen osjećajem potpunog neuspjeha, osjećajem sramote zbog
nove dužnosti koja je nosila sa sobom promaknuće. Posljednji okrutni udarac.
(Savjest ga je zapekla pri toj pomisli, jer nije podcijenio značaj toga samozatajnog
vojnika.) Unatoč svemu, kao pisac je cijenio to uskogrudno, jetko, isušeno biće, dok
ga je kao čovjek osuđivao. (Štoviše, pisao je opširne bilješke o njemu, i Maskelyne
bi se zasigurno iznenadio da je to znao.) Njegov način držanja lule, dizanja nosa, nje-
gova zatvorenost... Samo zato kako bi ga jednoga dana mogao iskoristiti. »Pretvaraju
li se stvarna ljudska bića u puke izdanke iskoristivih raspoloženja; odvaja li nas to
pomalo od njih? Odvaja. Jer promatranje stvara polje odmaka od promatrane osobe
ili predmeta. Da. Čini bezuvjetnu reakciju još težom - reakciju na uobičajene
veze, naklonosti, ljubavi i tako dalje. No, to nije samo piščev problem, to je svačiji
problem. Odrastanje znači odvajanje u interesu boljega, jasnijeg spajanja... Glupost!«
Mogao se utješiti od te skrivene sućuti prema Maskelyneu sjećanjem na njegovih ne-
437
koliko glupih nedostataka. Na njegovu preuzetnost! »Dragi moj, kad je čovjek u

obavještajnoj tako dugo kao ja razvije se intuicija. Vidim miljama daleko.« Čovjek
se zabavlja pri pomisli da itko poput Maskelynea razvija intuiciju. Pursewarden je
graktao smijući se i posegnuo za ogrtačem.
Laganim se korakom brzo spustio stubištem na polumračnu ulicu brojeći novac i
smješkajući se. Počeo je najpovoljniji sat aleksandrijskoga dana - ulice su polako mi-
jenjale boju u metalni indigo, ali je iz njih još isijavala sunčeva vrućina. Još nisu bila
upaljena sva svjetla u gradu, i velike svijetloljubičaste grude sumraka nadolazile su
nebom zatamnjujući obrise svega, dajući novu boju obrisima zgrada i ljudskim bići-
ma, kao obavijenima dimom. Pospane kavane budile su se na plač mandolina koji se
stapao s cviležem guma zagrijanih na vrelom asfaltu ulica, sada punih života, likova
u bijelim haljama i grimiznim tarbušima. Iz sandučića za cvijeće na prozorima širio
se prodoran zadah žedne zemlje i mokraće. Velike limuzine hitale su udaljavajući se
od Burze, tiho trubeći, nalik na blistava jata posebnih gusaka. Napola zaslijepljen
svijetloljubičastim sumrakom, hodao je lakim koracima, dodirujući ramenima
mnoštvo, spokojno, na tom suhom zraku, nadahnutom životom... u tim rijetkim tre-
nucima sreće na koje bi naletio nenamjerno, slučajno. I pločnici su još bili vreli, kao
i lubenice narezane u sumrak; vlažna vrućina polako je prodirala kroz tanke potplate.
Približavali su se morski vjetrovi kako bi odjenuli gornji grad vlažnom hladnoćom,
no najprije su se osjećali tek povremeni zapuši. Prolazio je kroz suhi zrak, nabijen
statičkim elektricitetom (pucketanje češlja u kosi) kao kad ljeti plivate mlačnim mo-
rem kojim se vuku hladne struje. Uputio se prema Baudrotu, prolazeći kroz izolirane
oblačiće mirisa - parfema žene u prolazu ili daška jasmina ispod tamnih lukova na
ulazima - znajući da će ih vlažni morski zrak sve ubrzo izbrisati. Bio je to savršeni
trenutak za aperitiv na polusvjetlu.
Dugi drveni ulični balkoni, na kojima su se nizale lončanice iz kojih se isparavao
sutonski zadah zalijevane zemlje, bili su puni ljudskih bića koje je drhtavi zrak isto-
pio u nepostojane pokretne karikature koje bi nestale čim bi se pojavile. Šarene tende
podrhtavale su iznad plavih koprena što su se nemirno uvlačile u sve tamnije uličice
- poput nervoznih ljubavnika koji su tu zastajkivali, zaokupljeni svojim planovima,
trepereći poput leptira, ispunjeni večernjim obećanjima Aleksandrije. Ubrzo će
maglica nestati i svjetla će zablistati na priboru za jelo i bijelim stolnjacima, na na-
ušnicama i svjetlucavu nakitu, na glatko začešljanim, nauljenim kosama i smiješcima
ozarenim tom tamom, na smeđoj koži rasporenoj bijelim zubima. Zatim će se auto-
mobili ponovno tiho spustiti iz gornjega grada, odvozeći svoj elegantni i skupi teret
na večeru ili na ples... Bio je to najpovoljniji trenutak dana. Sjedio je naslonjen na
drvenu rešetku i pospano promatrao ulicu; nitko ga nije prepoznao, nitko poz-
dravljao. Nisu se mogli raspoznati ni likovi za susjednim stolom, samo obrisi ljud-
skih bića. Njihovi su glasovi lijeno dopirali do njega u sumraku, glasovi Aleksandri-
438
jaca obavijeni svijetloljubičastom večernjom koprenom, koji su izgovarali

burzovna cijene ili lijeno recitirali arapske ljubavne stihove... tko zna?
Kako li je bio dobar Dubonnet sa zeste de citron,{50} s opipljivom uspomenom na
Europu, odavno napuštenu, koja je ipak i dalje živjela nezaboravljena ispod površine
toga nestvarnog života u Aleksandrovoj otrcanoj metropoli! Okusivši ga, razmišljao
je sa zavišću o Pombalu, o seoskoj kući u Normandiji; njegov se prijatelj nadao kako
će se jednoga dana vratiti tamo neslomljena srca. Kako li bi divno bilo osjećati takvu
sigurnu povezanost s vlastitom zemljom, istu sigurnost u povratak! No, gađenje
je raslo u njemu pri samoj pomisli na to, a u isto vrijeme bol i tuga zato što je bilo
tako. (Rekla je: »Čitala sam te knjige vrlo polako, ne zato što još ne mogu brzo čitati
Brailleovo pismo, nego zato što sam se htjela predati snazi svake riječi, pa i grubosti-
ma i slabostima, kako bih proniknula u srž misli.«) Srž! Fraza koja je odzvanjala u
uhu poput zujanja metka koji prođe preblizu. Vidio ju je - mramornu bjelinu morske
božice, začešljane kose do ramena, kako zuri preko parka u kojemu je uvelo jesensko
lišće i granje gorjelo i dimilo se; Meduza u snijegu, sa starim škotskim šalom. Sli-
jepci su provodili cijeli dan u onoj mračnoj, podzemnoj knjižnici s krugovima sjene i
svjetla, i njihovi su se prsti kretali poput mrava perforiranim površinama knjiga izbu-
šenih strojem radi njih. (»Toliko sam željela razumjeti, ali nisam mogla.«) Dobro, tu
te oblije hladan znoj; tu se okrećeš za tristo šezdeset i pet stupnjeva, Zemlja u čovje-
čjem liku, i zakopaš lice u jastuk stenjući! (Svjetla su se sada upalila, koprene se
dignule u noć, isparile. Lica ljudskih bića...) Napeto ih je promatrao, gotovo požud-
no, kao da želi zaskočiti njihove najskrivenije namjere, njihove temeljne planove što
ih potiču da se ovdje kreću, dokono poput krijesnica, ulazeći i izlazeći iz barova sa
žutim svjetlom; prst blistav od prstenja, blještavo uho, zlatni zub čvrsto postavljen
usred ljubavna smiješka. - Konobar, kaman waked, još jedan, molim. - Napola obli-
kovane misli ponovno su mu prostrujale kroz glavu (nevine, očišćene tamom i alko-
holom): misli koje bi se možda poslije dotjerale, maskirale u stihove... Posjetitelji iz
drugih života.
Da, ostat će još jednu godinu - još jednu cijelu godinu, samo iz ljubavi prema Mo-
untoliveu. Potrudit će se da bude i plodna. Zatim premještaj - ali je skrenuo misli s
toga, jer bi moglo završiti katastrofalno. Ceylon? Santos? Nešto u tom Egiptu, s tim
gorućim prostranstvima bez zraka i neslućenim beskrajima - groteskni granitni spo-
menici mrtvim faraonima, grobnice koje su postale gradovi - nešto ga je gušilo u
svemu tome. To nije bilo mjesto za pamćenje i ta kričava gruba zbilja dnevnoga svi-
jeta bila je gotovo više no što bi ljudsko biće moglo podnijeti. Otvorene rane,
seks, parfemi i novac.
Izvikivali su imena novina na jezičnom bućkurišu, i to je bilo vrlo dirljivo: grčki,
arapski, francuski bili su glavni sastojci. Dječaci su trčali urlajući glavnim ulicama,
nalik na krilate glasnike iz podzemlja objavljujući... pad Bizanta? Njihove bijele ha-
439
ljine bile su smotane oko koljena. Zavijali su tugaljivo kao da umiru od gladi.
Nagnuo se iz svojega drvenog trijema i kupio večernje novine kako bi ih čitao uza
samotnu večeru. Čitanje uz jelo bio je još jedan užitak koji sebi nije htio uskratiti.
Zatim je mirno prošao kroz arkade i ulicom s kavanama, pokraj svijetloljubičaste
džamije (koja se uzdizala prema nebu), biblioteke, hrama (iza rešetaka natpis: »Ov-
dje je nekoć ležalo tijelo velikoga Aleksandra«); a zatim dalje, dugim krivudavim
kosinama ulice koja je vodila na obalu mora. Hladne su se struje još ovuda probijale
i štipale ga po obrazima.
Iznenada se sudario s likom u kabanici i sa zakašnjenjem prepoznao Darleyja.
Zbunjeno su razmijenili nekoliko uljudnih rečenica opterećenih uzajamnom
nespretnošću. Uglađenost ih je, tako reći, prisilila da se prilijepe jedan za drugoga,
prilijepe na ulicu kao da se pretvorila u ljepljivu muholovku. Zatim se Darley konač-
no oslobodio i okrenuo se da pođe tamnom ulicom govoreći: - Pa, ne smijem vas za-
državati. I sâm sam smrtno umoran. Idem se kući oprati. - Pursewarden je malo sta-
jao i gledao za njim, zapanjem vlastitom zbunjenošću; zapekla ga je savjest kad se
sjetio mokrih i zaprljanih ručnika što ih je porazbacao u Pombalovoj kupaonici i siva
ruba sapuna za brijanje pomiješana s dlakama u umivaoniku... Jadan Darley! No,
kako to da se u njegovoj prisutnosti nije mogao osjećati prirodno koliko god mu se
taj čovjek sviđao i koliko god ga je poštovao? Od puke nervoze smjesta bi mu se
obratio srdačnim, neprirodnim glasom. To se zacijelo doimalo prosto i prezrivo.
Odrješit, srdačan glas seoskoga liječnika kad bodri bolesnika... prokletstvo! Morat će
ga jedanput pozvati u hotel na piće i pokušati ga malo upoznati. Doduše, pokušavao
se s njim upoznati u nekoliko prigoda na tim zajedničkim zimskim šetnjama.
Objasnio je svoju zlovolju govoreći sam sebi: - Ali toga jadnika još zanima knji-
ževnost.
No, raspoloženje mu se vratilo kad je stigao u mali grčki restoran na obali, u koje-
mu su posluživali kamenice; zidovi su bili obloženi bačvama i bačvicama svih veliči-
na, dok se iz kuhinjskih prostorija širio gusti dim i miris ribica i hobotnica prženih na
maslinovu ulju. Smjestio se između čupavih levantskih lađara i posada škuna kako bi
pojeo kamenice i uronio u novine, a oko njega se već počela smirivati večer, nepo-
mućena mislima ili zahtjevima razgovora nabijenih zlom svakidašnjicom. Poslije će
možda još jednom povezati svoje zamisli s knjigom koju je pokušavao završiti, pola-
ko, mučno, u tim teško stečenim tajnim trenucima ukradenim praznom profesi-
onalnom životu, ukradenim čak okolnostima što ih je stvorio oko sebe lijenošču,
društvenošću. (»Još jedno piće?« - »Zašto ne?« Koliko li je takvih večeri izgubio?)
A novine? Najdulje se zadržao na Faits Divers - tim malim nastranostima u ljud-
skom ponašanju koje su odražavale pravi položaj čovjeka u društvu, živjele i dalje
iza rječitijih apstrakcija i zauzimale za smiješno i čudesno u životu što ga je otupilo
sivilo svojom suhoparnom razboritošću. Osim upadljiva naslova, koji će sutradan
440
morati komentirati Mountoliveu u izvješću - ARAPSKA UNIJA PONOVNO APE-

LIRA - zapazio je i vječne ljudske slabosti u naslovima VELIKI VJERSKI VOÐA
ZAPEO U DIZALU ili LUÐAK PROVALIO U BANKU U MONTE CARLU -
odraz stravične bezumnosti sudbine i okolnosti.
Poslije, pod utjecajem izvrsne hrane u Coin de Franceu počeo je uživati u večeri
još intenzivnije, upijajući je poput opijuma iz lule. Spirale unutarnjega svijeta sa svo-
jim napetostima počele su se odmatati, rasprostirući se u mislima koje su isprekidano
dopirale u njegovu svijest poput Morseovih znakova. Kao da je postao pravi pri-
jemnik - ti rijetki trenutci dobrih diktata!
U deset sati zapisao je na poleđini pisma svoje banke nekoliko mudrih rečenica
koje će se uklopiti u njegovu knjigu. Na primjer: »Deset sati. Ovaj tjedan nikakvi na-
padi krilatoga konja. Nekoliko govora za staroga Parra?« Zatim, ispod toga, nepove-
zane rečenice, sada u njegovoj glavi zgusnute poput rose, koje bi se mogle poslije
dotjerati i preinačiti u oružje za djelovanje njegovih likova.
a) Sa svakim korakom od poznatoga prema nepoznatom tajna raste.

b) Evo me kako hodam na dvije noge s imenom - cijela duhovna povijest Europe
od Rabelaisa do de Sadea.
c) Čovjek će biti sretan kad se njegovi bogovi usavrše.
d) I svetac umire sa svim svojim nedostacima.
e) Netko iznad Božjega prijekora, ispod ljudskoga prezira.
f) Posjedovanje ljudskoga srca - bolest kojoj nema lijeka.
g) Sve su velike knjige izleti u samilost.
h) Svakoga čeka san o žutom prosu.
Poslije će sve te proročanske misli blago upresti u lik staroga Parra, razbludnika
Tirezije u svojem romanu: premda su nasumce provalile iz njega, pa mu nisu mogle
ni ukazati na njihov konačni raspored.
Zijevnuo je. Bio je ugodno pripit poslije drugog Armagnaca. Izvan sive tende
grad je ponovno poprimio pravu boju noći. Crna lica stopila su se u crnilo; činilo se
da hoda samo odjeća, kao u Nevidljivu čovjeku. Crvene okrugle kape uzdizale su se
na ukinutim licima - tama nad tamama. Tiho zviždeći, platio je račun i lakim se kora-
cima ponovno spustio na Corniche, tamo gdje je na kraju uske ulice svjetlucao i do-
zivao zeleni mjehur - Etoile; uronio je u usko stubište i izronio u zagušljivoj plesnoj
prostoriji, napola zaslijepljen ubitačnim užarenim svjetlom; stao je samo kako
bi Zoltanu dao kabanicu da je odnese u garderobu. Ovaj put nije ga mučio strah zbog
441
neplaćenih računa za piće jer je dignuo popriličan predujam na svoju novu plaću. -
Dvije nove djevojke - šapnuo mu je mali konobar promuklim glasom - obje iz Ma-
đarske. - Oblizao je usne i nacerekao se. Izgledao je kao da ga je netko pržio na
maslinovu ulju vrlo polako do bogate tamnosmeđe boje.
Bar je bio krcat, program gotovo završen. Hvala Bogu, nije bilo poznatih lica na
vidiku. Svjetla su smanjili, poplavili, pocrnili, a zatim uz drhtaje tamburina i tutnjavu
bubnjeva ubacili posljednju plesačicu u zasljepljujući srebrni krug. Njezine su šljoki-
ce sijevnule kad se okrenula, plamteći poput vikinškoga broda, i zazveckale kad je
pošla smrdljivim hodnikom u garderobu.
Rijetko je razgovarao s Melissom od njihova prvog susreta prije mnogo mjeseci, i
njezini su se posjeti Pombalovu stanu rijetko ukrštavali s njegovima, ako su se ikada
i ukrštavali. I Darley je bio dozlaboga tajanstven - možda zbog ljubomore ili stida?
Tko bi znao? Nasmiješili bi se jedno drugomu, pozdravili se na ulici kad bi im se pu-
tovi ukrstili, i to je bilo sve. Sada ju je zamišljeno gledao, i nakon nekoliko viskija
počeo je polako osjećati kako se sve jače pali, a noge reagiraju na mukle,
nježne taktove crnačkoga jazza. Uživao je u plesanju, uživao je u četvero-
četvrtinskom taktu, u ritmu koji se upijao u pod ispod njegovih nogu. Bi li zaplesao?
No, bio je predobar plesač da bi se upustio u takvu avanturu, i dok je držao Me-
lissu u zagrljaju, nije se gotovo ni trudio, samo se gibao na parketu mekim i lakim
pokretima tiho zviždeći Jamais de la vie. Osmjehivala mu se i činilo se da joj je dra-
go što vidi poznato lice iz vanjskoga svijeta. Osjećao je njezinu usku ruku s nježnim
zglavkom na svojem ramenu, a prsti koji su stiskali njegovu jaknu doimali su se po-
put pandžica vrapca. - Vi ste en forme{51} - rekla je. - Ja sam en forme - odgovorio
je. Razmijenili su nekoliko nevažnih rečenica iz uljudnosti, primjerenih vremenu i
mjestu. Zanimao ga je i privukao njezin grozni francuski. Poslije je prišla njegovu
stolu, i on ju je počastio s nekoliko coups de champagne{52} - propisana nagrada koju
je tražila uprava za privatne razgovore. Te je večeri bila dežurna, i plesač je morao
platiti svaki ples; bila mu je zahvalna na prekidu jer su je boljele noge. Razgovarala
je ozbiljnim glasom, podbočivši bradu, i dok ju je promatrao, onako bolesnički blije-
du, opazio je da je prilično lijepa. Imala je dobroćudne oči - ispunjene malim straho-
vima, i u njima su možda bili zapisani šokovi što ih veliko poštenje utjeruje od živo-
ta? No, ona je izgledala bolesno i nedvojbeno je i bila bolesna. Pribilježio je:
»Nježna ljepota sušice.« Viski ga je oslobodio mrzovolje i popravio mu raspolože-
nje, i njegove malobrojne šale bile su nagrađene prirodnim smijehom koji mu je, na
njegovo iznenađenje, bio prekrasan. Počeo je nejasno shvaćati što Darley vidi u njoj
- dječački vragolastu privlačnost grada, vitkosti i čistoće: spremna uličnjačka reakci-
ja na okrutnost svijeta. Kad su ponovno zaplesali, upitao ju je pun pijane ironije: -
Melissa, comment vous défendez-vous contre la foule?{53} - Njezin mu se odgovor, iz
nekakva čudna razloga, zasjekao u srce. Pogledala ga je očima, u kojima se zrcalila
442
sva otvorenost iskustva, te mu blago odgovorila: - Monsieur, je ne me défends plus.

{54}
- Sjetu nasmiješena lica nije uopće dirnulo samosažaljenje. Melissa je napravila
malu gestu kao da misli na cijeli svijet i rekla: - Pogledajte... - otrcane želje i požude
Etoileovih gosti, zaodjevene tjelesnim oblicima, širile su se oko njih u tom zagušlji-
vom podrumu. Shvatio je i odjednom se pokajao što je nikada nije shvatio ozbiljno.
Bio je bijesan na vlastitu samodopadnost. Nagonski je pritisnuo svoj obraz na njezin,
nježno poput brata. Bila je posve prirodna!
Prepreka se među njima raspršila, i otkrili su da mogu slobodno razgovarati, kao
stari prijatelji. Kako je večer odmicala, plesao je s njom sve više i sve češće. Činilo
se da joj je to bilo ugodno, pa i onda kad je plesao šuteći, opušten i sretan. Nije
napravio ni jedan prisni pokret, a ipak je osjetio kako ga ona prihvaća. A zatim je
oko ponoći došao debeli, bogati sirijski bankar i počeo se ozbiljno boriti za njezino
društvo. Pursewarden se razbjesnio kad je osjetio kako u njemu raste tjeskoba, kako
gotovo poprima oblik posjedničke ljubomore. Zbog toga je tiho opsovao.
No, premjestio se za stol bliže plesnom podiju kako bi je mogao zamoliti za ples čim
zasviraju. Sama Melissa kao da nije opažala tu ogorčenu borbu. Bila je umorna. Na
posljetku ju je upitao: - Što ćete raditi kad odete odavde? Hoćete li se noćas vratiti k
Darleyju? - Nasmiješila se kad je čula njegovo ime, ah je umorno odmahnula gla-
vom. - Trebam malo novca za... nije važno - rekla je tiho, a zatim je iz nje provalilo
kao da se bojala da joj neće povjerovati: - Za zimski kaput. Imamo vrlo malo novca.
Za ovaj posao treba biti odjeven. Shvaćate? - Pursewarden je rekao: - Ne valjda s tim
groznim Sirijcem? - Novac! Zaboljela ga je pomisao na to. Melissa ga je gledala s
ironičnom rezignacijom. - Ponudio mi je petsto pijastara da pođem s njim kući. Sada
kažem ne, ali kasnije... Mislim da ću morati pristati. - Slegnula je ramenima.
Pursewarden je tiho opsovao. - Ne - rekao je. - Pođite sa mnom. Ja ću vam dati ti-
suću ako vam treba.
Razrogačila je oči na riječ o takvoj velikoj svoti. Već ju je vidio kako prebire
novčić po novčić, dotiče ih, kao na abaku, dijeli na hranu, stanarinu i odjeću. -
Ozbiljno mislim - rekao je oštro. A zatim, gotovo odmah, dodao: - Zna li Darley?
- O, da - rekla je mirno. - Znate, on je jako dobar, Naš je život borba, ali on me
poznaje. Vjeruje mi. Nikada ne pita pojedinosti. Zna da ću ja to prekinuti čim skupi-
mo dovoljno novca da odemo odavde. To nam nije važno. - Zvučalo je čudno, poput
strašne psovke iz dječjih usta. Pursewarden se nasmijao. - Hajde sada - iznenada je
rekao; umirao je od želje da je posjeduje, njiše na rukama i uništi odvratnim po-
ljupcima lažne samilosti - Hajde, draga Melissa - rekao je, ali se ona trgnula i probli-
jedjela na te riječi; opazio je da je pogriješio, jer svaku je seksualnu transakciju tre-
balo sklopiti strogo izvan granica njezine naklonosti prema Darleyju. Zgadio se sam
sebi, ali je ipak bio nemoćan da postupi drukčije. - Reći ću ti nešto - rekao je. - Dat
443
ću Darleyju mnogo novca poslije. Još ovaj mjesec, dovoljno da te odvede. - Činilo se
da ga ne sluša. - Idem po kaput - rekla je tiho, mehanički. - Vidjet ćemo se u pre-
dvorju. - Otišla je kako bi sklopila mir s upraviteljem, a Pursewarden ju je čekao
izvan sebe od nestrpljivosti. Nabasao je na savršen put za izlječenje grižnje puri-
tanske savjesti koja je i dalje vrebala ispod bezbrižne površine nemoralna života.
Nekoliko tjedana prije toga primio je preko Nessima kratku poruku od Leile, na-
pisanu dotjeranim rukopisom, ovoga sadržaja:
»Dragi gospodine Pursewardene,

pišem Vam jer bih Vas htjela zamoliti za jednu neuobičajenu uslugu. Upravo je umro
moj najdraži ujak. Bio je zaljubljenik u Englesku i u engleski jezik kojim je govorio
gotovo bolje negoli vlastitim; oporučno je dao nalog da se na njegov grob ima ukle-
sati epitaf na engleskom, u prozi ili stihu, i to, ako je moguće, nešto originalno, napi-
sano posebno za tu prigodu. Posebno mi je stalo odati mu počast na taj najprimjere-
niji način i ispuniti mu posljednje želje, pa Vam stoga i pišem kako biste razmislili
o toj narudžbi, uobičajenoj za pjesnike u drevnoj Kini, ali danas neuobičajenoj. Rado
bih Vas za taj posao nagradila svotom od petsto funti.«
Epitaf je bio pravodobno isporučen, a novac položen na njegov bankovni račun,

ali ga, na svoje iznenađenje, nije mogao taknuti. Obuzelo ga je nekakvo čudno
praznovjerje. Dotad još nikada nije pisao poeziju po narudžbi, i nikada epitaf. Nami-
risao je nešto, gotovo nesreću, u toj velikoj svoti. Ostala je u njegovoj banci, ne-
taknuta. A sada ga je odjednom spopalo uvjerenje da taj novac mora dati Darleyju!
Time će, između ostaloga, okajati uobičajeno zanemarivanje njegovih kvaliteta, nje-
gove nespretnosti i zbunjenosti.
Pošla je s njim u hotel, priljubila se uz njega poput korice mača uz bok - profesi-
onalni hod žene s ulice. Gotovo i nisu razgovarali. Ulice su bile puste.
Staro prljavo dizalo sa sjedalima ukrašenima prašnom smeđom bordurom i zrcali-
ma s otrcanim čipkastim zavjesama poskakivalo je dižući ih u sablasnu tamu punu
paučine. Ubrzo će, pomislio je, propasti kroz otvor u podu, najprije noge, ruke sputa-
ne rukama, usne usnama, padati sve dok ne osjeti omču kako mu se čvrsto steže oko
vrata a zvijezde pršte iza njegovih sljepoočica. Kraj, zaborav, što bi čovjek još mo-
gao očekivati od tijela nepoznate žene?
Pred vratima ju je poljubio polako i oprezno, pritiskujući mekani stožac njezinih
napućenih usana sve dok im se zubi nisu sastali, tiho škljocnuli i zaškriputali. Nije
mu ni uzvratila niti se povukla, već mu je ponudila svoje malo bezizražajno lice (ne-
vidljivo u tami) poput mutna stakla. U njoj nije bilo uzbuđenja, samo beskrajan i ra-
444
zoran umor od života. Ruke su joj bile hladne. Uzeo ih je u svoje, i obuzela ga je ne-
izreciva sjeta. Hoće li opet biti prepušten sam sebi? Odmah je potražio utočište u
smiješnom pijanstvu koje je dobro znao odglumiti i koje će podići oplatu riječi oko
zbilje, poremetiti je i uznemiriti. - Viens, viens!{55} - viknuo je oštro; gotovo je zapao
u lažnu duhovitost u kakvu bi se upustio s Darleyjem, a zatim se doista počeo osjeća-
ti pijanim. - Le mâitre vous invite.{56}- Ne smiješeći se, povjerljiva poput janjeta,
prešla je preko praga gledajući oko sebe. Potražio je pipajući svjetiljku na noćnom
ormariću. Nije radila. Upalio je svijeću koja je stajala na tanjuriću i okrenuo se pre-
ma njoj dok su pred njegovim nosnicama i u očnim šupljinama plesale tamne sjene.
Pogledali su jedno drugo, a on je srdito nastavio prosipati banalnosti kako bi
prikrio nelagodu. Zatim je zašutio, jer je bila preumorna da bi se nasmijala. Zatim se,
ne govoreći i ne smiješeći se, stala skidati bacajući odjeću oko sebe na istrošenu
prostirku.
Nekoliko je trenutaka ležao i samo istraživao njezino vitko tijelo, kosa rebra (gra-
đa paprati) i male, nezrele, ali čvrste dojke. Uznemirena njegovom šutnjom,
uzdahnula je i rekla nešto nečujno. - Laissez parler les doigts... comme ça{57} -
šapnuo je kako bi je ušutkao. Rado bi joj bio rekao neku jednostavnu i stvarnu riječ.
U tišini je osjetio kako se ona počinje boriti protiv prevlasti tame i sve jače snage
njegove požude trudeći se da odvoji osjećaje, da ih udalji od svojega pravog života i
zadrži u poslovima za goli život. Posebni odjeljak, pomislio je, s natpisom Smrt? Od-
lučio je iskoristiti njezinu slabost, plimu i oseku nježnosti u njezinim žilama, ali nje-
gova je moralna snaga slabila i na posljetku se ugasila. Problijedio je i ležao grozni-
čavih očiju uperenih u prljavi strop, vraćajući se u prošlost. Negdje je nemilosrdno
otkucavao sat i to je kucanje trgnulo Melissu, otjeralo njezinu iscrpljenost, ponovno
je zamijenilo tjeskobom, željom da se to završi kako bi utonula u san protiv kojega
se borila.
Igrali su se, hineći nekakvu površnu strast koja se rugala vlastitim izvorima i koja
se nije mogla ni zapaliti niti ugasiti. (Možete cijelu vječnost ležati razdvojenih usana,
raširenih nogu, govoreći samom sebi kako ste to zaboravili, kako vam je to na vrhu
jezika, negdje na rubu pameti. Ni za živu glavu ne možete se sjetiti, ni imena, ni gra-
da, ni dana, ni sata... biološko pamćenje otkazuje.) Šmrcnula je kao da plače držeći
ga blijedim, osjetljivim prstima, nježno kao da drži ptića koji je pao iz gnijezda. Nje-
zinim su licem prelijetali izražaji sumnje i tjeskobe - kao da je sama kriva zbog
nestanka struje, prekida komunikacije. Zatim je zastenjala - i on je znao da ona
razmišlja o novcu. Takva velika svota! Drugi muškarac ne bi nikada bio tako neopre-
zan! A zatim ga je počela ljutiti njezina okrutna revnost, njezina neotesanost.
- Chéri. - Njihovi su zagrljaji nalikovali na suho spajanje voštanih figura, likova
modeliranih u sadri za antički grob. Njezine su ruke, bez oduševljenja, sada prelazile
bačvastim svodovima njegovih rebara, slabinama, vratom, obrazima; njezini su prsti
445
pritiskivali ovdje-ondje u tami, prsti slijepca koji pipajući traži tajni pretinac na zidu,
zaboravljeni prekidač koji će se uključiti, osvijetliti drugi svijet, izvan vremena. Či-
nilo se da od toga nema nikakve koristi. Zurila je divlje oko sebe. Ležali su ispod sa-
blasnoga prozora osvijetljenoga svjetlima s mora, pri kojima se zavjesa blago micala
poput jedra podsjećajući je na Darleyjev krevet. Soba je bila ispunjena zadahom
ustajaloga kadila, natrulih rukopisa i jabuka što ih je jeo dok je radio.
Posteljina je bila prljava.
Kao obično, daleko ispod razine ispitivanja gađenja prema samome sebi i poniže-
nja, sve je zapisao brzo i glatko u pamćenju. Ispunjavao je list za listom. Već je toli-
ke godine zapisivao svoj život u glavi - život i pisanje prolazili su istodobno. Prenio
je trenutak fizički na papir onako kako je proživljen, još topao, gol i razotkriven...
- Sada - rekla je ljutito, čvrsto odlučivši da ne izgubi pijastere koje je u mislima
već potrošila, već dugovala - sad ću ti napraviti la veuve - a on je duboko udahnuo,
obuzet ushićenjem književnika kad je ponovno čuo taj prekrasni žargonski izraz za
giljotinu, ukraden od staroga nadimka, sa strašnom predodžbom zubaca koja se zrca-
li u skrivenoj metafori za kastracijski kompleks. La veuve! More ljubavi što vrvi
morskim psima, more koje se sklopilo nad glavom osuđena mornara u bezglasnoj
uzetosti sna, sna o duboku moru koje te polako vuče dolje, raskomadana i komadaju-
ći... sve dok uz grubi škljocaj oštrica ne bi pala a bespomoćna umna glava (»mučni
glavom«) muklo tresnula u košaru štrcajući krv i koprcajući se poput ribe... - Mon
coeur - rekao je promuklo - mon ange{58} -, samo zato da ispita najobičnije metafore
u potrazi za izgubljenom nježnošću, rastrganom, bačenom nekamo u snijeg. - Mon
ange. - Morska udovica pretvorena u nešto dragocjeno i nepoznato!
Odjednom je razdraženo uzviknula: - Zaboga! Što je? Zar nećeš? - Glas joj se go-
tovo pretvorio u jecaj. Uzela je njegovu nježnu, prilično ženskastu ruku i stavila je
sebi na koljeno i raširila je kao knjigu i nadvila nad njom očajničko znatiželjno lice.
Primaknula je svijeću da bolje prouči crte i privukla tanke noge. Kosa joj je padala
na lice. Dotaknuo je ružičasto svjetlo na njezinu ramenu i rekao podrugljivo. - Ti či-
taš iz dlana. - No ona nije dizala glavu. - Svi u gradu gataju - kratko je odgovorila. -
Ostali su tako neko vrijeme, nalik na sliku. Caput mortuum ljubavnoga prizora, po-
mislio je. Zatim je Melissa dahnula, kao od olakšanja, i dignula glavu. - Sada vidim.
Zatvoren si, srce ti je zatvoreno, zaključano. - Primaknula je kažiprst kažiprstu, palac
palcu, kao kad se netko sprema zadaviti kunića. Oči su joj sućutno zasjale. - Život ti
je mrtav, zatvoren. Nije kao Darleyjev. Njegov je širom... širom otvoren. - Na tren je
raširila ruke, a zatim ih ponovno spustila na koljeno. Dodala je s golemom,
nesvjesnom snagom istine: - On još može voljeti. - Osjećao se kao da ga je
netko udario po ustima. Svijeća je treperila. - Pogledaj još jedanput - rekao je ljutito.
- Reci mi malo više. - No prečula je gnjev i zlovolju u njegovu glasu i ponovno se
446
nagnula nad zagonetnu bijelu ruku. - Da ti kažem sve? - šapnula je, a njemu je načas
zastao dah. - Reci - kratko je odgovorio. Melissa se nasmiješila nepoznatim, tajnim
smiješkom.
- Nisam baš dobra u tome - rekla je tiho. - Reći ću ti samo što vidim. - Zatim ga je
pogledala iskrenim očima i dodala: - Vidim smrt u velikoj blizini. - Pursewarden se
mračno nasmijao. - Dobro - rekao je. Melissa je prstom pomaknula kosu iza uha i
ponovno se nagnula nad njegovu ruku. - Da, vrlo blizu. Znat ćeš to za nekoliko sati.
Kakve li gluposti! - Malo se nasmijala. A zatim je, na njegovo golemo iznenađenje,
počela opisivati njegovu sestru. - Slijepa je... nije tvoja žena. - Sklopila je oči i pruži-
la ruke poput mjesečarke. - Da - rekao je Pursewarden. - To je ona. To je moja sestra.
- Melissa se zapanjila. - Tvoja sestra? - Ispustila je njegovu ruku. Nikada u toj igri
nije još prorekla nešto tako točno. Pursewarden joj je rekao ozbiljnim glasom: - Ona
i ja bili smo ljubavnici. Nećemo nikada moći ljubiti nekog drugog. - A tada, kad je
već načeo tu temu, iznenada je osjetio kako mu je lako ispričati ostatak, reći joj sve.
Potpuno je vladao sobom, a ona ga je netremice gledala, sućutno i nježno. Je li mu
bilo lako zato što su govorili francuski? Na francuskom se istina o strasti hladno
i okrutno izlaže oštrom oku ljudskog iskustva. Oduvijek ga je nazivao »jezikom na
kojemu se ne možeš cinično smijuljiti«. Ili mu je bilo lakše pričati o tome samo zbog
Melissine prolazne sućuti? Ona sama nije bila sudac, sve je bilo poznato, sve pro-
življeno. Ozbiljno je kimala glavom dok je on govorio o ljubavi i namjernom odrica-
nju od nje, o pokušaju braka i njegovu neuspjehu.
Ljubili su se između sućuti i divljenja, ali sada strastveno, povezani sponama za-
pisanoga ljudskog iskustva, osjećajem da su nešto zajednički doživjeli. - Vidjela sam
to na tvojoj ruci - rekla je - na tvojoj ruci. - Malo ju je uplašila neobična točnost nje-
zina dara. A on? Oduvijek je želio nekoga s kim bi mogao otvoreno razgovarati - ali,
to bi morao biti netko tko ne bi potpuno razumio! Svijeća je treperila. Na zrcalu je
sapunom za brijanje bio napisao za Justinu podrugljive stihove koji su počinjali ova-
ko:
Grozno li je suspregnuće
I golema je bol,
Kad uho pročuje
A oko progleda!
Tiho ih je ponavljao u sebi, u samoći svojih misli, dok je razmišljao o tamnim,

smirenim crtama lica što ih je ovdje vidio, pri svjetlu svijeće - tamno tijelo u potpuno
istom položaju u kojem je sada bila Melissa dok ga je gledala s bradom na koljenu i
447
sućutno držala njegovu ruku. I dok je tihim glasom nastavljao pričati o sestri, o
stalnoj potrazi za zadovoljstvima koja bi mogla nadmašiti ona koja je zapamtio i ko-
jih se namjerno odrekao, drugi stihovi prolazili su mu glavom, zbrkana objašnjenja,
plod njegova čitanja i doživljaja. Čak kad je ponovno ugledao to bijelo mra-
morno lice s kovrčavom crnom kosom koja joj je pokrivala tanahni vrat, vrške ušiju,
rupicu na sredini brade - lice koje ga je uvijek vraćalo na one goleme prazne očne
šupljine - čuo je kako mu duh ponavlja:
Amors par force vos demeine!

Combien durra vostre folie?
Trop avez mene ceste vie.{59}
Čuo je kako govori nešto što je pripadalo negdje drugdje. Na primjer, uz gorak
osmijeh: - Anglosasi su izmislili riječ »blud« jer nisu vjerovali u raznolikost ljubavi.
- A Melissa se, kimajući ozbiljno i sućutno, počela osjećati važnijom, jer tu bijaše
muškarac koji joj je napokon povjeravao nešto što nije mogla shvatiti, riznicu toga
tajanstvenog muškog svijeta koji se uvijek kolebao između pijane sentimentalnosti i
životinjskoga nasilja! - U mojoj se zemlji gotovo sve doista prekrasne radnje koje
možeš raditi sa ženom smatraju kaznenim djelima i razlozima za razvod. - Uplašila
se njegova oštrog i praskavog smijeha. Odjednom je bio tako ružan. Zatim je po-
novno spustio glas i nastavio blago stiskati njezinu ruku na svojem obrazu, kao da
opipava modricu; a u njemu se nastavilo nečujno objašnjenje:
Što misli Nebo tim različitim zakonima?

Eros, Agapa - uzrok samoraskola?
Zatvoreni gore u začaranu dvorcu, između zastrašenih poljubaca i prisnih dodira

koji se nikada neće obnoviti, proučavali su La Liobu! Kakve li ludosti! Hoće li se
ikada usuditi prihvatiti izazov drugih ljubavnika? Jurata fornicatio{60} - ti su mu se
stihovi cijedili u pamet: i njezino tijelo, prema Rudelu, »gras, delgat et gen«.{61}
Uzdahnuo je i otrgnuo sjećanja kao paučinu i rekao za sebe: - Poslije je, tražeći aske-
sis, slijedio pustinjske oce u Aleksandriju, na mjesto između dviju pustinja, između
dviju Melissinih dojki. O morosa delectatio.{62} I zakopao je lice u dine, prekriven
njezinom živom kosom.
Zatim je zašutio netremice je gledajući bistrih očiju; njegove su drhtave usne prvi
put izustile nježne riječi, koje su se sada razgorjele, istinski strasne. Iznenada se
448
stresla znajući da neće moći pobjeći od njega, da će mu se morati potpuno predati.

- Melissa - rekao je likujući.
Sada su uživali jedno u drugome, iskusno i nježno, poput prijatelja koji su dugo
tragali jedan za drugim i našli se u najobičnijoj gomili koja se gurala u bučnom gra-
du. Bila je to Melissa kakvu je htio naći... sklopljenih očiju, toplih i otvorenih usana
što dišu, Melissa koja se prenula iza sna poljupcem pri ružičastu svjetlu svijeće. -
Vrijeme je za polazak. - No, ona se stiskala sve jače uz njegovo tijelo, cvileći od is-
crpljenosti. Toplo se zagledao u nju dok je ležala obgrljena njegovom rukom. - A
ostatak tvojega proročanstva? - rekao je veselo. - Glupost, sve je to glupost - rekla
je pospano. - Mogu katkada pročitati karakter iz dlana, ali budućnost... Nisam tako
pametna.
Iza prozora pucala je zora. Slijedeći iznenadni poriv, otišao je u kupaonicu i okre-
nuo pipu kako bi napunio kadu. Voda je bila vrela, šiknula je u kadu sa zviždanjem
pare! Tipično za hotel Mount Vulture - samo je u to doba dana bilo vrele vode, ni u
jedno drugo. Uzbuđen poput đaka, pozvao ju je. - Melissa, dođi i isperi taj umor iz
kostiju, jer te inače neću nikada moći odvesti kući. - Razmišljao je na koji će način
predati Darleyju pet stotina funti a da mu ne otkrije porijeklo dara. Ne smije nikada
doznati da je od suparnikova epitafa za grobnicu mrtvoga Kopta! - Melissa - po-
novno ju je pozvao, ali ona je zaspala.
Podignuo ju je i odnio u kupaonicu. Ležeći udobno u toploj vodi, probudila se,
protegnula poslije sna, nalik na ono prekrasno japansko papirnato cvijeće koje se
otvara u vodi. Pljuskala je obilato toplinu na svoje ravne prsne mišiće i zažarila se, a
i bokovi su joj se zarumenjeli. Pursewarden je sjeo na bide, uronivši ruku u toplu
vodu, a kad se probudila, obratio joj se: - Ne smiješ predugo, jer će se Darley naljuti-
ti.
- Darley! Glupost! Sinoć je bio s Justinom. - Sjela je i stala sapunati prsa, udišući
raskoš sapuna i vode poput nekoga tko kuša rijetko vino. Izgovorila je ime svoje su-
parnice s nagomilanim prezirom koji nije bio u skladu s njezinom prirodom.
Pursewarden se iznenadio. - Takvi ljudi... ti Hosnanijevi - rekla je prezirno. - A jadni
Darley vjeruje njima, vjeruje njoj. Ona ga samo iskorištava. On je predobar, prejed-
nostavan.
- Iskorištava ga?
Otvorila je tuš i, predajući se užitku u oblacima pare, kimnula, a zatim mu okre-
nula svoje malo, izmučeno lice. - Znam sve o njima.
- Što znaš?
Osjetio je kako mu se okreće u utrobi od nelagode, vrlo izrazite, neopisive. Ona
se spremala srušiti njegov svijet kao kad netko nehotice prevrne tintarnicu ili stakle-
449
nu posudu sa zlatnim ribicama. Smješkajući se slatkim osmijehom cijelo vrijeme.

Stojeći ondje u oblacima pare poput anđela koji silazi s neba na bakrorezu iz se-
damnaestoga stoljeća.
- Što znaš? - ponovio je.
Melissa je ručnim zrcalom pregledavala šupljine u svojim zubima; tijelo joj je još
bilo mokro i svjetlucavo. - Ispričat ću ti. Bila sam neko vrijeme ljubavnica jednoga
vrlo važnog čovjeka, Cohena, vrlo važnog i vrlo imućnog. - Bilo je nečega patetič-
nog u tom hvalisanju. - Radio je s Nessimom Hosnanijem i ponešto mi je rekao. Pri-
čao je i u snu. Sada je mrtav. Mislim da su ga otrovali, jer je previše znao. Pomagao
je prevoziti oružje na Srednji istok, u Palestinu, za Nessima Hosnanija. U golemim
količinama. Znao je reći: »Pour faire sauter les Anglais!«{63} - Osvetoljubivo je izba-
cila te riječi, a zatim je iznenada, nakon kratka premišljanja, dodala: - Nekada je ra-
dio ovo. - Groteskno je oponašala Cohena: skupila prste, poljubila ih i mahnula nji-
ma govoreći: »Tout à toi,{64} John Bull!«{65} Lice joj se smežuralo i iskrivilo u imitaci-
ju pokojnikove zloće.
- Odjeni se - rekao je Pursewarden tihim glasom. Otišao je u drugu sobu i na tre-
nutak se rastreseno zagledao u zid iznad police s knjigama. Činilo mu se da se oko
njegovih ušiju srušio cijeli grad.
- Eto, zašto ne volim Hosnanijeve - viknula je Melissa iz kupaonice, novim, pro-
dornim, prostačkim glasom. - Oni potajno mrze Engleze.
- Oblači se - oštro je viknuo kao da se obraća konju. - Požuri se.
Iznenada obuzdana, obrisala se i na prstima izišla iz kupaonice govoreći: - Odmah
ću biti gotova. - Pursewarden je nepomično stajao zureći u zid zamagljenim pogle-
dom. Kao da je pao s nekog drugog planeta. Stajao je nepomično i njegovo se tijelo
doimalo poput kipa izlivenoga u teškoj kovini. Melissa ga je strijeljala pogledima
dok se odijevala. - Što je? - upitala je. Nije joj odgovorio. Bjesomučno je razmišljao.
Kad se odjenula, uzeo ju je za ruku pa su šuteći sišli stubištem na ulicu. Danilo se.
Ulične su svjetiljke još gorjele i još su bacale sjene. Povremeno bi pogledala u njego-
vo lice, ali ono je bilo bezizražajno. Kad god bi prošli mimo svjetiljke, njihove bi se
sjene izdužile, suzile, iskrivile, a zatim nestale na polusvjetlu prije negoli bi obnovile
oblik. Pursewarden je hodao polako, umornim, opreznim, teškim koracima, držeći je
za ruku. U svakoj toj izduženoj, skakutavoj sjeni vidio je posve jasno siluetu poraže-
noga Maskelynea.
Na uglu blizu trga stao je i s istim rastresenim izrazom lica rekao: -Tiens!{66} Za-
boravio sam. Evo ti one tisuće koju sam ti obećao.
Poljubio ju je u obraz i bez riječi se uputio natrag prema hotelu.
450
IX.
Mountolive je bio na službenom obilasku predionica pamuka na delti kada mu je

Telford javio novost. Zapanjen i potresen, jedva je mogao vjerovati svojim ušima.
Telford je govorio samosvjesno, čudnim šuškavim glasom zbog loše namještenoga
zubala; smrt je bila pitanje određene važnosti u njegovu poslu. Ali, smrt neprijatelja!
Morao se doista truditi kako bi glas održao sumornim, ozbiljnim, suosjećajnim, kako
se u njemu ne bi osjetilo samozadovoljstvo. Govorio je kao okružni mrtvozornik. -
Smatrao sam da biste to željeli znati, gospodine, pa sam sebi uzeo slobodu da preki-
nem vaš posjet. Nimrod-paša telefonirao mi je usred noći, pa sam pošao s njima. Po-
licija je već bila zapečatila zgradu radi istrage tužiteljstva; dr. Balthazar je bio ondje.
Malo sam razgledao stan dok je on pisao smrtovnicu. Dopustili su mi da odnesem
mnogo osobnih isprava koje su pripadale... pokojniku. Ništa posebno zanimljivo.
Rukopis romana. Sve se to dogodilo potpuno nenadano. Mnogo je pio... kao obično,
nažalost. Da.
- Ali... - reče Mountolive slabim glasom, dok su mu se u glavi, poput ulja i vode,
miješale srdžba i nevjerica. - Što, zaboga... - Noge su mu klecnule. Privukao je stoli-
cu i sjeo kod telefona, pa razdražljivo uzviknuo: - Da, da, Telforde... nastavite. Reci-
te mi sve što možete.
Svjestan zanimanja što ga je njegova novost pobudila, Telford se nakašljao i po-
kušao srediti činjenice u svojem smetenom mozgu. - Pa, gospodine, rekonstruirali
smo njegova kretanja. Došao je ovamo, neobrijan i ispijen (kaže mi Errol) i tražio
vas. No vi ste upravo bili otišli. Vaša tajnica kaže da je sjeo za vaš stol i nešto napi-
sao... trebalo mu je za to malo vremena... i rekao da se to mora dostaviti Vama osob-
no. Zahtijevao je od tajnice da napiše na omotnici »Povjerljivo« i da je zapečati
voskom. Sada je u vašem sefu. Zatim je, po svemu sudeći, krenuo... eto, počeo se
izopijati. Proveo je cijeli dan u nekakvoj krčmi na obali nedaleko od Montaže, u koju
je često zalazio. To je obična straćara na obali... nekoliko greda i krov od palmina
lišća, vodi je neki Grk. Ondje je proveo cijeli dan pišući i pijući. Prema vlasniku, po-
pio je poveliku količinu zibiba.{67} Zatražio je da mu postave stol na pijesak na samoj
morskoj obali. Bilo je vjetrovito, pa je vlasnik primijetio da bi mu bilo ugodnije u
zaklonu. Ali, ne. Sjedio je ondje uz more. Kasno poslije podne pojeo je sendvič i
tramvajem se vratio u grad. Posjetio me je.
451
- U redu: pa...?
Telford je oklijevao i udahnuo. - Došao je u ured. Moram reći da mi se, iako ne-
obrijan, činio vrlo raspoloženim. Malo se i našalio. Ali, tražio je od mene tabletu ci-
janida... znate kakvu. Neću reći ništa više. Ova linija nije sigurna. Shvatit ćete,
gospodine.
- Da, da - uzvikne Mountolive. - Nastavite, čovječe.
Umiren, Telford je bez daha nastavio: - Rekao mi je da želi otrovati bolesna psa.
To mi se činilo razumnim, pa sam mu dao tabletu. Vjerojatno ju je sam popio, kako
kaže dr. Balthazar. Valjda ne mislite, gospodine, da sam na bilo koji način...
Mountolive je osjećao samo kako u njemu raste ogorčenje što je jedan član njego-
va veleposlanstva izazvao takve neugodnosti sramotnim javnim činom! Ne, to je bilo
glupo. - To je glupo - prošaptao je sam sebi. No, nije se mogao oteti dojmu da je
Pursewarden nešto skrivio. Dovraga, sve je to bilo bezobzirno i neodgojeno... i tajno-
vito. Pred očima mu je na tren zalebdjelo Kenilworthovo lice. Stresao je slušalicu da
pročisti vezu i viknuo: - Ali, što to sve znači?
- Ne znam - odvrati bespomoćno Telford. - Sve je to prilično tajnovito.
Problijedjeli se Mountolive okrene i promrmlja ispriku maloj skupini paša koji su
stajali oko telefona u turobnoj šupi. Smjesta su samoprijekorno raširili ruke poput
jata golubova pri uzletu. Nije im bilo neugodno. Od veleposlanika se očekivalo da
bude uvučen u velike događaje. Oni su mogli pričekati.
- Telforde - reče Mountolive oštro i srdito.
- Da, gospodine.
- Recite mi što još znate.
Telford se nakašlje i nastavi šuškavim glasom:
- Pa, mislim da nema ništa posebno važno. Posljednji koji ga je vidio živog jest
onaj Darley, profesor. Vjerojatno ga ne poznajete, gospodine. Susreo se s njim na
povratku u hotel. Pozvao je Darleyja na piće, pa su se ondje zadržali razgovarajući i
pijući džin. U hotelu. Pokojnik nije rekao ništa posebno zanimljivo... a svakako ništa
što bi dalo naslutiti da namjerava sebi oduzeti život. Naprotiv, rekao je da namjerava
otići noćnim vlakom u Gazu na odmor. Pokazao je Darleyju korekturne otiske svoje-
ga najnovijeg romana, sve umotane i naslovljene, i kabanicu sa stvarima koje bi mu
mogle zatrebati na putu... s pidžamom, pastom za zube. Što ga je navelo da se predo-
misli? Ne znam, gospodine, ali možda je odgovor u vašem sefu. Zato sam vas
nazvao.
- Shvaćam - reče Mountolive. Začudo, već se počeo navikavati na pomisao da je
Pursewarden nestao sa scene. Zaprepaštenje je jenjavalo, smanjivalo se: ostala je
samo tajna. Telford je još pijuckao u slušalicu: - Da - reče Mountolive, ponovno za-
452
dobivši vlast nad sobom. - Da.

Mountoliveu je trebalo samo nekoliko trenutaka da ponovno zauzme suzdržljivu
službenu pozu i da se ponovno usmjeri na ljubazno zanimanje za predionice i njiho-
ve bučne strojeve. Svojski se trudio da sakrije kako je previše zaokupljen mislima i
pokaže kako ga se primjereno doima ono što su mu pokazivali. Pokušavao je raščla-
niti besmislenost svoje srdžbe na Pursewardenov čin koji mu se činio... grubim krše-
njem pravila ponašanja! Tako apsurdno. A ipak, sam čin bio je nekako karakteristi-
čan upravo zato što je bio tako bezobziran: možda ga je trebao očekivati? Duboka se
potištenost izmjenjivala s osjećajem srdžbe.
Pohitao je automobilom natrag u grad, pun nestrpljiva očekivanja, nelagode.
Osjećao se gotovo tako kao da će pozvati Pursewardena na red, zahtijevati od njega
objašnjenje, izreći mu zasluženi ukor. Stigao je upravo kada se ured zatvarao,
premda se marljivi Errol još bavio službenim dokumentima u svojoj sobi. Kao da su
svi, sve do šifranata, bili pogođeni dubokom potištenošću i nelagodom što je izne-
nadna smrt uvijek izaziva u preživjelih. Prisilio se da polako hoda, polako govori, da
ne žuri. Kao i uzbuđenje, žurba je bila za osudu jer je pokazivala da poriv ili osjeća-
ji gospodare ondje gdje bi morao vladati samo razum. Njegova je tajnica već bila
otišla, ali je od Arhiva dobio ključeve svog sefa, pa se mirnim korakom uspeo stu-
bištem, samo dva kratka niza stuba, do svojega ureda. Na sreću, otkucaje svojega
srca ne čuje nitko osim nas samih.
Pokojnikova »ostavina« (nema riječi koja bi bolje objasnila poetiku uzročnosti)
bila je složena na njegovu radnom stolu. Doimala se neobično bezlično. Snop papira
i rukopisa, paket naslovljen izdavaču, kabanica i razni predmeti što ih je savjesni
Telford rekvirirao u interesu istine (premda Mountolive nije u njima nalazio ništa li-
jepo). Oštro se trgnuo kad je ugledao Pursewardenovo lice kako zuri u njega sa
stolne bugačice - sadrenu posmrtnu masku s Balthazarovom porukom: »Uzeo sam
sebi slobodu da napravim otisak lica poslije smrti. Nadam se da će to imati
smisla.« Pursewardenovo lice! Iz nekih kutova smrt može nalikovati na napadaj zlo-
volje. Mountolive je dodirnuo masku oklijevajući, praznovjerno, pomičući je amo-
tamo. Naježio se od osjećaja gađenja; odjednom je spoznao da se boji smrti.
A zatim je došla na red omotnica iz sefa. Slomio je grube pečate drhtavim palcem
sjedajući za stol. Barem je ovdje trebao naći nekakvo razumno objašnjenje toga gru-
bog kršenja normi dobroga ponašanja i odgoja! Duboko je udahnuo.
»Dragi Davide,
razderao sam pola tuceta drugih pokušaja da ovo pobliže objasnim. Ustanovio sam
da pišem samo književnost. Nje ima ionako dovoljno. Moja je odluka povezana sa
životom. Paradoks! Užasno mi je žao, stari moj.
453
Posve slučajno, iz neočekivanog izvora, naišao sam na nešto što mi je pokazalo

da su Maskelyneove pretpostavke o Nessimu bile točne, a moje pogrešne. Ne odajem
svoje izvore, niti ću to učiniti. No sada znam da Nessim krijumčari oružje u Palestinu
i da to čini već neko vrijeme. On je očito tajni izvor, duboko umiješan u operacije
opisane u dokumentu broj sedam - sjetit ćeš se. (Tajni mandat, dosje 341.
Obavještajna djelatnost).
Međutim, naprosto se ne mogu suočiti s jednostavnim moralnim implikacijama
što ih je potaknulo ovo otkriće. Znam što treba učiniti. No, taj je čovjek slučajno moj
prijatelj. Stoga.... neka stvar miruje. (To će riješiti i druge dublje probleme). Ah! ka-
kav li smo dosadan svijet stvorili oko sebe. Glib zavjere i protuzavjere. Upravo sam
spoznao da to uopće nije moj svijet. (Mogu Te čuti kako kuneš dok čitaš).
U neku ruku osjećam se kao hulja zbog toga što na ovakav način stavljam svoje
odgovornosti ad acta, ali ipak, ustinu, znam da one zapravo nisu moje, nisu nikada
bile moje. Ali Tvoje jesu! I vidjet ćeš kako su gorke i pregorke. Ali... Tebi je to kari-
jera... i moraš djelovati ondje gdje ja ne mogu!
Znam da mi nedostaje osjećaj dužnosti, ali sam Nessimu neizravno dao na znanje
da je njegova igra otkrivena i da su informacije otišle dalje. Naravno, s obzirom na
njihovu neodređenost mogao bi ih s pravom i potpuno prešutjeti, zaboraviti. Ne zavi-
dim Ti na Tvojim iskušenjima. Moja nisu vrijedna ni spomena. Umoran sam, prijate-
lju; smrtno umoran, kako kažu živi.
I tako...
Pozdravi, molim Te, moju sestru i reci joj da sam mislio na nju. Hvala Ti.
Srdačno Tvoj,
L.P.«
Mountolive je bio zaprepašten. Dok je čitao, osjećao je kako blijedi. A zatim je

dugo sjedio, zureći u izraz na licu posmrtne maske - tipični izraz jedinstvene drskosti
što ga je Pursewardenov profil uvijek odavao pri mirovanju; još se borio s besmisle-
nim osjećajem diplomatskog gnjeva koji mu se motao u mislima, sijevajući poput
munje.
- To je ludost! - glasno je uzviknuo, srdit, lupajući dlanom po stolu. - Potpuna lu-
dost! Nitko se ne ubija iz službenih razloga! - Proklinjao je glupost svojih riječi dok
ih je izgovarao. Prvi put misli su mu bile potpuno zbrkane.
Kako bi se smirio, prisilio se da pročita Telfordov tipkani izvještaj, polako i
pažljivo, sričući usnama riječi kao da ih uvježbava. Bio je to prikaz Pursewardenova
kretanja tijekom dvadeset i četiri sata prije smrti, s izjavama raznih ljudi koji su ga
vidjeli. Neke su izjave bile zanimljive, osobito Balthazarova, koji ga je vidio ujutro u
454
kavani Al Aktar, gdje je Pursewarden popio arak i pojeo croissant. Po svemu sudeći,
toga je jutra primio pismo od sestre i čitao ga je vrlo zabrinuta lica. Kad je na-
išao Balthazar, naglo ga je strpao u džep. Bio je neobrijan i ispijen. Razgovor nije
bio zanimljiv osim jedne primjedbe (vjerojatno šale?) koja je Balthazaru ostala u sje-
ćanju. Pursewarden je prethodne večeri plesao s Melissom i spomenuo kako bi ona
bila poželjna osoba za brak. (»To je zacijelo bila šala«, dodao je Balthazar). Također
je rekao da je počeo pisati još jednu knjigu, »sve o Ljubavi«. Mountolive je
uzdahnuo dok mu je pogled polako klizio natipkanom stranicom. Ljubav! A tada se
pojavilo nešto neobično. Pursewarden je kupio tiskani obrazac oporuke i ispunio ga,
odredivši sestru izvršiteljicom književne ostavine i zavještajući pet stotina funti pro-
fesoru Darleyju i njegovoj ljubavnici. Iz nepoznata razloga antedatirao je oporuku
nekoliko mjeseci - možda je zaboravio datum? Bio je zamolio dva šifranta da posvje-
doče oporuku.
Izvještaju je bilo priloženo i pismo njegove sestre, ali ga je Telford obzirno stavio
u zasebnu omotnicu i zapečatio je. Mountolive ga je pročitao, zbunjeno odmahujući
glavom, a zatim ga posramljeno strpao u džep. Oblizao je usne i namršteno se zagle-
dao u zid. Liza!
Errol se bojažljivo pojavio na pragu i zaprepastio se ugledavši suze na šefovu
licu. Obzirno se povukao i žurno se vratio u svoj ured, duboko potresen osjećajem
diplomatske nedoličnosti slične osjećajima koje je i sam Mountolive doživio kad mu
je Telford telefonirao. Errol je uzrujano sjeo za stol i napeto pomislio »dobar diplo-
mat ne bi smio nikada pokazivati osjećaje«. Zatim je sa sumornom odlučnošću zapa-
lio cigaretu. Prvi put je spoznao da njegov veleposlanik ima i slabosti. To je u njemu
donekle povećalo osjećaj samopoštovanja. Na posljetku, Mountolive je bio samo
ljudsko biće... Ipak, taj ga je doživljaj zbunio.
Kat iznad njega i Mountolive je zapalio cigaretu kako bi smirio živce. Naglasak
njegove nelagode polako se prenosio sa samog Pursewardenova čina (to nezgodno
uranjanje u anonimnost) - prenosio se na središnje značenje čina - na vijesti što ih je
sa sobom donio. Nessim! Osjetio je kako mu se duša skuplja i steže, pa ga je obuzeo
dublji, nejasniji gnjev. Vjerovao je Nessimu! (- Zašto? - javio se unutarnji glas. -
Nije trebalo.) A sada je tim opakim preokretom Pursewarden zapravo prebacio cijelu
težinu moralnog problema na Mountoliveova ramena. Dirnuo je u osinjak: stari su-
kob dužnosti, razuma i osobne privrženosti - križ svakog političara, središnja slabost
njegova života! Kakva li je Pursewarden svinja, razmišljao je (gotovo zadivljeno),
kad je uspio sve to tako lako prebaciti na drugoga - zamamne li lakoće takve odluke:
povlačenje! Tužno je dodao: -Vjerovao sam Nessimu zbog Leile! - Jad za jadom. Pu-
šio je i zurio, videći u mrtvom bijelom sadrenom licu (koje su Cleine nježne ruke
oblikovale s Balthazarova nespretnog negativa) srdačno, živo lice Leilina sina:
tamne apstraktne crte s ravenske freske! Lice svojega prijatelja. A tada su mu
455
se vlastite misli izrazile šaptom: - Možda je, na kraju krajeva, Leila iza svega toga.
(- Diplomati nemaju pravih prijatelja - ogorčeno mu je rekla Griškinova nastojeći
ga povrijediti, uzbuditi. - Oni svakoga iskoriste. - On je iskoristio, htjela je natuknuti,
njezino tijelo i njezinu ljepotu: a sada, kada je bila u drugom stanju...)
Ispustio je dah, polako, iz dubine, osnažen kisikom punim nikotina koji je njego-
vim živcima dao vremena da se smire, njegovu mozgu vremena da se razbistri. Dok
se magla dizala, zamijetio kako se pred njim otvara nešto nalik na novi krajolik;
nešto što nije moglo pomoći, ali je moglo promijeniti cijeli poredak slučaja i prija-
teljstva, promijeniti svaki datum na kalendaru svojih sklonosti što ga je u mislima
sastavio za boravak u Egiptu: tenis i plivanje i jahanje. To je nova spoznaja zarazila i
te jednostavne radnje druženja s običnim svijetom društvenih navika i užitaka,
olakšavanja taediuma vitae{68} njegove izolacije. Osim toga, što učiniti s podaci-
ma koje mu je Pursewarden tako bezobzirno nametnuo? Naravno, morat će napisati
izvještaj. Tu je uspio zastati. Mora li ga napisati? Podaci navedeni u pismu nisu bili
potkrijepljeni ni trunkom dokaza - osim možda nadmoćnim dokazom smrti koja...
Zapalio je cigaretu i prošaptao riječi: - Dok je bio umno poremećen. - To je barem
bilo vrijedno sumorna osmijeha! Napokon, samoubojstvo političkog činovnika nije
bilo tako neuobičajeno; sjetio se mladoga Greavesa koji se u Rusiji zaljubio u kaba-
retsku plesačicu... U određenom smislu još ga je boljela ta zlurada izdaja njego-
va prijateljstva prema piscu.
U redu. A kad bi jednostavno spalio pismo, uklonio njegovu težinu moralne odgo-
vornosti? Mogao bi to obaviti vrlo jednostavno, u vlastitom kaminu, zapaliti ga šibi-
com. Mogao se i dalje ponašati kao da toga otkrića nije nikada ni bilo - osim činjeni-
ce da je Nessim znao za njega! Ne, bio je u klopci.
A tada mu je osjećaj dužnosti, poput tijesnih cipela, počeo smetati pri svakom ko-
raku. Zamislio je Justine i Nessima kako plešu zajedno, šutke, slijepo, ne dodirujući
se tamnoputim licima, poluzatvorenih očiju. U njegovim mislima već su poprimili
novu dimenziju - pretvorili su se u nesentimentalnu projekciju likova na primitivnoj
freski. Vjerojatno su se i oni borili s osjećajem dužnosti i odgovornosti - prema
kome? - Prema sebi, možda - tužno je prošaptao tresući glavom. Neće se više nikada
moći suočiti s Nessimom.
Odjednom mu je sinulo. Sve do sada njihov osobni odnos nije bio opterećen ni-
kakvim pristranostima zahvaljujući Nessimovu taktu - i postojanju Pursewardena.
Pružajući službenu sponu, pisac ih je oslobodio u osobnom životu. Nikada nisu mo-
rali razgovarati ni o čemu što bi bilo i najmanje povezano sa službenim pitanjima.
Sada se nisu mogli sastati na tom sretnom terenu. I u tom kontekstu Pursewarden je
zlouporabio njegovu slobodu. Što se pak tiče Leile, možda je u tome bio ključ njezi-
ne zagonetne šutnje, njezine nesposobnosti da se sastane s njim licem u lice.
456
Uzdahnuo je pa pozvonio Errolu. - Mislim da biste trebali pogledati ovo - rekao

je. Njegov šef ureda sjeo je i počeo požudno čitati dokument. Od vremena do vreme-
na polako bi kimnuo. Mountolive se nakašlje: - Čini mi se prilično nesuvislim - reče,
prezirući sam sebe zbog tog pokušaja da dovede u sumnju te jasne riječi, da utječe na
Errola u prosudbi koju je u tajnosti svojih misli već donio. Errol je dvaput pročitao
dokument, pa mu ga vratio preko stola. - Čini mi se prilično neobičnim -
reče oprezno, smjerno. Nije sebi mogao dopustiti ocjenu poruke. Na to je imao pravo
njegov šef. - Sve mi se čini pomalo pretjerano - dodao je uslužno, napipavajući put.
- Nažalost, mislim da je to karakteristično za Pursewardena - reče Mountolive su-
morno. - Žao mi je što se nisam nikada pozabavio vašim prvobitnim preporukama u
vezi s njim. Kako se čini, bio sam u krivu, a vi ste imali pravo što se tiče njegove po-
dobnosti.
Errolove su oči zasjale suzdržanim likovanjem. Međutim, nije ništa rekao već se
samo zagledao u Mountolivea. - Naravno - reče Mountolive - kao što dobro znate,
Hosnani je već neko vrijeme sumnjiv.
- Znam, gospodine.
- Ali ovdje nema dokaza koji bi potkrijepili njegove riječi. - Razdražljivo je dva-
put kucnuo po pismu. Errol se naslonio i udahnuo. - Ne znam - reče neodređeno. -
Meni se čini prilično uvjerljivim.
- Mislim - reče Mountolive - da ovo ne bi opravdavalo službeni izvještaj. Na-
ravno, dostavit ćemo ga Londonu u ovom obliku. No ne bih ga davao javnom tuži-
teljstvu da im pomognem u istrazi. Što vi mislite?
Errol je obgrlio koljena. Na ustima mu se polako oblikovao lukavi smiješak. -
Možda bi bilo najbolje dostaviti ovo Egipćanima - reče tiho - pa neka oni odluče
kako će postupiti. Naravno, time bismo mogli izbjeći diplomatski pritisak što bismo
ga možda trebali primijeniti ako.... poslije, ako sve to poprimi konkretniji oblik.
Znam da je Hosnani bio vaš prijatelj, gospodine.
Mountolive osjeti kako se lagano zarumenio. - Kad je posrijedi posao, diplomat
nema prijatelja - reče kruto, osjećajući da je upravo u tom tonu govorio Poncije Pilat.
- Tako je, gospodine - Errol ga zadivljeno pogleda.
- Kad se utvrdi Hosnanijeva krivica, morat ćemo djelovati. No bez čvrstih dokaza
mogli bismo se naći u nepovoljnu položaju. S Memlik-pašom - znate da nije posebno
naklonjen Britancima... Mislim da...
- Da, gospodine?
Mountolive je čekao, upijajući zrak poput divlje životinje, njušeći da Errol poči-
nje odobravati njegovu prosudbu. Neko su vrijeme šutke sjedili u sumraku,
razmišljajući. A tada je veleposlanik, naglim glumačkim pokretom, upalio svjetiljku
457
na radnom stolu i odlučno rekao: - Ako se slažete, nećemo ovo davati Egipćanima u
ruke sve dotle dok ne prikupimo više dokaza. London to mora dobiti. Kao povjerlji-
vu informaciju, naravno. Ali ne privatne osobe, pa ni rođaci. Usput, možete li se po-
brinuti za pisma rodbini? Prepuštam vama da nešto smislite. - Osjetio je bolni grč
kad mu se pred očima ukazalo lice Lize Pursewarden.
- Da. Imam ovdje njegov dosje. Ima samo sestru u Imperijalnom centru za slijepe,
mislim, osim žene. - Errol je pedantno počeo pretraživati zeleni fascikl, ali ga Mo-
untolive prekine: - Da, da. Poznajem je. - Errol se digne.
- Osim toga, mislim da bi bilo pošteno izvijestiti i Maskelynea u Jeruzalemu. Nije
li tako? - doda Mountolive.
- Svakako, gospodine.
- I zasad ništa ne odavati?
- Da, gospodine.
- Mnogo vam hvala - reče Mountolive neuobičajeno srdačno. Odjednom se osjetio
vrlo starim i krhkim. Štoviše, osjećao se vrlo slabim, pa je posumnjao da će ga noge
uspjeti donijeti do rezidencije. - To je sve zasada. - Errol se oprostio, zatvarajući za
sobom vrata ozbiljno poput nijema čovjeka.
Mountolive je telefonirao u kantinu i naručio šalicu krepke goveđe juhe i prepeče-
nac. Pohlepno je jeo i pio, zureći pritom u bijelu masku i rukopis romana. Osjećao je
i duboko gađenje i golemu bol - nije mogao razabrati koji je osjećaj bio snažniji.
Pursewarden ga je također, razmišljao je, nehotice zauvijek odvojio od Leile. Da, i
to, i možda zauvijek.
Te je večeri ipak održao duhovit govor (napisao ga je Errol) u aleksandrijskoj
Gospodarskoj komori, ushitivši okupljene bankare tečnim francuskim. Pljesak je bu-
jao i širio se dostojanstvenom banketnom dvoranom Mohammed Ali Cluba. S drugog
kraja duga stola uzvratio je Nessim, ozbiljno i mirnim govorom. Jednom ili dvaput
tijekom večere Mountolive je osjetio kako ga traže prijateljeve tamne oči, zapitkuju
ga, ali on ih je izbjegavao. Sada je među njima zjapio ponor koji ni jedan ni drugi
nisu znali premostiti. Poslije večere susreo se nakratko s Nessimom u predvorju dok
je navlačio kaput. Odjednom je osjetio gotovo neodoljivu želju da spomene
Pursewardenovu smrt. Tema se tako oštro ispriječila, niknula između njih poput na-
zubljena planinskog vrha. Posramila ga je kao što bi ga mogla posramiti tjelesna
mana; kao da mu nedostatak prednjeg zuba nagrđuje privlačan smiješak. Nije ništa
rekao, a nije ni Nessim. Na ležernu i samosvjesnu držanju dvojice visokih muškaraca
koji su pušeći stajali pred ulaznim vratima čekajući automobil, nije se razabiralo
ništa od onoga što se zbivalo ispod površine. No među njima se pojavilo novo,
oprezno i nepopustljivo saznanje. Bilo je doista neobično da ih je nekoliko rije-
či naškrabanih na komadu papira moglo pretvoriti u neprijatelje!
458
Kasnije, naslonjen u svom automobilu okićenom zastavicom, dok je polako pušio

izvrsnu cigaru, Mountolive je osjetio kako mu se u dubini duše javlja osjećaj kao da
je u prašnoj, zagušljivoj egipatskoj grobnici. Bilo je također neobično da su se bok
uz bok s tim dubljim brigama mogli zadržati i površniji osjećaji; bio je oduševljen
uspjehom kojim je očarao bankare! Bio je nedvojbeno sjajan. Znao je da će se,
zahvaljujući diskretno podijeljenim kopijama, njegov govor naći doslovce u
sutrašnjim novinama, popraćen njegovim novim fotografijama. Diplomatski će zbor
biti zavidan kao i obično. Zašto se nitko nije sjetio dati javnu izjavu o
zlatnom standardu na takav neizravan način? Nastojao se usredotočiti na uzbuđenje,
usidriti se na razini čestitanja samom sebi, ali uzalud. Veleposlanstvo će se ubrzo
preseliti na zimsku lokaciju. Nije se susreo s Leilom. Hoće li je ikada ponovno vidje-
ti?
Negdje u njemu srušila se nekakva barijera, puknula je nekakva brana. Upao je u
novi sukob sa samim sobom koji je dao novu napetost crtama njegova lica, novi
svrhovit ritam njegovim koracima.
Te ga je noći spopao vrlo bolan napadaj uhobolje s kojom je uvijek slavio povra-
tak kući. Bio je to prvi napadaj otkako se našao izvan sigurnosne majčine ograde, pa
ga je to uznemirilo. Bezuspješno se pokušao liječiti domaćim lijekom što ga je ona
uvijek primjenjivala, ali je zabunom pregrijao ulje za salatu i pritom se jako opekao.
Poslije tog događaja proveo je tri dana u krevetu čitajući krimiće i zureći satima u
obijeljeni zid. Barem je time izbjegao prisustvovanje Pursewardenovu kremiranju -
ondje bi sigurno naišao na Nessima. Među mnogim porukama i darovima, koji su
počeli pritjecati kad se pročulo o njegovoj bolesti, stigao je i prekrasan buket od
Nessima i Justine sa željom za brzi oporavak. Kao Aleksandrijci i prijatelji manje
nisu mogli učiniti!
Dugo je o njima razmišljao tijekom tih dugih besanih dana i noći, i oni su za nje-
ga prvi put, u svjetlu tog novog saznanja, bili zagonetke. Sada su ga zbunjivali, pa ga
je i moral njihova privatnog odnosa progonio, jer je u njemu osjetio nešto što nije ni-
kada dobro shvatio, nikad jasno ocijenio. U određenom smislu, prijateljstvo što ga je
osjećao prema njima sprječavalo ga je da o njima razmišlja kao o ljudima koji bi
mogli, kao i on, živjeti odjednom na nekoliko razina. Kao zavjerenici, kao ljubavnici
- gdje je bio ključ te zagonetke? Nije mogao pogoditi.
No možda su tragovi koje je tražio bili dublje u prošlosti - dublje negoli su ih on
ili Pursewarden mogli vidjeti sa sadašnjeg motrišta.
Mnoge činjenice o Justini i Nessimu nisu mu bile poznate, a neke su bile presud-
ne za razumijevanje njihova slučaja. No, kako bismo ih uzeli u obzir treba se još jed-
nom nakratko vratiti u prošlost, u razdoblje neposredno prije njihova vjenčanja.
459
X.
Plavi aleksandrijski suton nije se još posve spustio na njih. - Ali, je li ti... kako bih se
izrazila?... Je li ti doista stalo do nje, Nessime? Znam, naravno, kako je salijećeš; a
ona zna što ti je na umu.
Cleina zlatna glava, uokvirena prozorom, ostala je mirna, pogled usmjeren na
crtež kredom na kojemu je upravo radila. Bio je skoro gotov; još nekoliko brzih, la-
ganih poteza i moći će osloboditi model. Nessim je odjenuo prugasti pulover da joj
pozira. Ležao je na njezinoj neudobnoj sofi držeći gitaru koju nije znao svirati i
mrštio se. - Kako se kaže ljubav u Aleksandriji? - upitao je tiho na posljetku. - To je
pitanje. Besanica, osamljenost, bonheur, chagrin{69} - ne želim je pozlijediti niti gnja-
viti, Clea. No osjećam da na neki način, negdje, ona mora osjećati da me treba kao
što ja nju trebam. Reci, Clea. - Znao je da laže. Clea nije znala.
Sumnjičavo je odmahnula glavom, još obraćajući pažnju na papir, a zatim je
slegnula ramenima. - Budući da vas oboje volim, tko bi mogao poželjeti više? I do-
ista sam razgovarala s njom, kako si me zamolio, nastojala je izazvati, temeljito ispi-
tati. Beznadno, kako se čini. - Je li to doista istina, upitala se. Bila je previše sklona
vjerovati riječima drugih.
- Lažni ponos? - upitao je oštro.
- Ona se rezignirano smije i - Clea je gestom pokušala opisati osjećaj beznadnosti
- eto! Mislim da ona osjeća kako ju je ona knjiga, Moeurs, razgolitila na ulici. Misli
da više ne može nikome donijeti duševni mir! Barem tako kaže.
- A tko to traži?
- Misli da bi ti mogao. Zatim, naravno, treba uzeti u obzir tvoj društveni položaj.
Zatim, na kraju krajeva, ona je Židovka. Zamisli sebe na njezinu mjestu. - Clea je na
trenutak zašutjela, a zatim dodala istim rastresenim tonom: - Ako te uopće treba,
onda je to zato da iskoristi tvoje bogatstvo u potrazi za svojim djetetom. A za to je
previše ponosna. Ali... ti si čitao Moeurs. Zašto bih se ponavljala?
- Nisam nikada čitao Moeurs - rekao je žestoko - i ona zna da nikada neću. Rekao
sam joj to. Ah, draga moja Clea! - Uzdahnuo je. I to je bila laž.
Clea je zastala, nasmiješila se i zagledala se u njegovo tamnoputo lice. Zatim je
nastavila, trljajući pri tom palcem rub crteža: - Chevalieur sans peur{70} itd. To je na-
460
lik na tebe, Nessime. No, je li mudro tako idealizirati nas žene? Još si pomalo dijete
za Aleksandrijca.
- Ne idealiziram; znam točno koliko je tužna, luda ili zla. Tko ne zna? Njezina
prošlost i njezina sadašnjost... svima su poznate. Osjećam samo da bi savršeno odgo-
varala mojoj...
- Tvojoj što?
- Bezosjećajnosti - rekao je iznenađujuće, istodobno se smiješeći i mršteći. - Da,
ponekad mislim da se nikada neću moći zaljubiti kako treba sve dok mi ne umre
majka... a ona je još razmjerno mlada. Reci, Clea!
Plavokosa se glava polako zatresla. Povukla je dim iz cigarete koja je gorjela na
pepeljari do slikarskog stalka, pa se ponovno prihvatila posla. - U redu - reče Nessim
- vidjet ću je večeras i ozbiljno se potruditi kako bih je uvjerio da shvati.
- Ne kažeš »kako bih je uvjerio da se zaljubi«.
- Kako bih mogao?
- Ako ona ne može voljeti, bilo bi nečasno pretvarati se.
- Ni ja ne znam mogu li i sam voljeti; oboje smo âmes veuves{71} na neobičan na-
čin, zar ne shvaćaš?
- O là là! - reče Clea, sumnjičavo ali još nasmiješena.
- Ljubav će možda neko vrijeme biti s nama incognito - reče on, mršteći se, okre-
nut prema zidu, kruta lica. - Ali je ovdje. Moram je pokušati uvjeriti u to. - Ugrizao
se za usnu. - Jesam li zaista tako zagonetan? - Zapravo je mislio »uspijevam li te ob-
manuti?«
- Sad si se maknuo - rekla je prijekorno pa mirno nastavila: - Da. To jest zago-
netno. Tvoja strast zvuči tako voulue.{72} Besoin d’aimer{73} bez besoin d’être aimé?
{74}
K vragu! - Bio se ponovno pomaknuo. Uzrujano je stala i upravo ga se spremala
prekoriti kadli joj je pogled pao na sat na kaminu.
- Vrijeme je - rekla je. - Ne smiješ je pustiti da čeka,
- U redu - odvratio je naglo, pa ustao, skinuo pulover i odjenuo svoj dobro krojeni
kaput, i u džepu nastojao napipati ključ od auta kad se okrenuo. A tada je, sjetivši se,
naglo i nestrpljivo začešljao tamnu kosu, gledajući se u zrcalu, pokušavajući iznena-
da zamisliti kako li izgleda Justini. - Kad bih barem mogao točno reći što mislim. Ne
vjeruješ li u ljubavne ugovore za one čije duše još nisu dorasle ljubavi?
Tendresse{75} u zamjenu za amour-passion{76} Clea? Da ima roditelje kupio bih je
od njih bez oklijevanja. Da joj je trinaest godina, ne bi ništa rekla ili osjećala, ha?
- Trinaest! - reče Clea s gađenjem; zadrhtala je i poravnala mu kaput na leđima. -
Možda je - nastavio je ironično - nesreća za mene diktat... Što misliš?
461
- No tada bi vjerovao u strast. A ne vjeruješ.

- Vjerujem... ali...
Dobacio joj je uobičajeni šarmantni smiješak i bespomoćno mahnuo rukom, i re-
zignirano i ljutito. - Ah, nisi ni od kakve koristi - reče on. - Svi mi čekamo nekakvu
poduku.
- Pođi - reče Clea. - Dosta mi je te teme. Najprije me poljubi. Prijatelji se zagrliše,
i ona prošapta: - Sretno - a Nessim je procijedio kroza zube: - Moram te prestati tako
djetinjasto ispitivati. To je besmisleno. Moram sam nešto odlučno poduzeti s njom. -
Lupio je skupljenom šakom po dlanu. Iznenadila ju je ta neuobičajena žestina u inače
vrlo povučena čovjeka. - Pa - rekla je, očiju širom otvorenih od iznenađenja - ovo je
nešto novo! - Oboje se nasmijaše.
Stisnuo joj je lakat, okrenuo se i lagano potrčao niza već sumračno stubište na uli-
cu. Veliki je automobil odmah reagirao na vješti pritisak pedala, lagan poput pera;
pojurio je stalno trubeći Saad Zaghloulom, prešao tramvajske tračnice i spustio se
kosinom prema moru. Razgovarao je sam sa sobom brzo i tiho na arapskom. Možda
ga ona čeka u turobnom predvorju hotela Cecil, s rukama u rukavicama sklopljenima
nad torbicom, zureći kroz prozor u prostrano more koje se lijeno valjalo, nadirući i
povlačeći se, zureći u mali općinski trg sa zaslonom palmi koje su mlatarale i škripa-
le poput opuštenih jedara.
Kad je skrenuo iza ugla, nekakva je povorka nepovezano krenula prema gornjem
gradu, a njezine je jarke zastave sada šibala kišica pomiješana s pjenom iz luke; sve
je zbrkano lomatalo. Zrak je nejasno odzvanjao pjevanjem i bukom triangla. Izišao je
zlovoljna lica iz automobila, zaključao ga, pa zabrinuto bacio pogled na sat i otrčao
posljednjih sto metara do okruglih staklenih vrata koja će ga uvesti u prašnu tišinu
prostranoga predvorja. Ušao je bez daha ali nije nimalo izgubio vlast nad sobom.
To opsjedanje Justine trajalo je već mjesecima. Kako li će završiti - pobjedom ili po-
razom?
Sjetio se Cleinih riječi: - Mislim da takva stvorenja nisu uopće ljudska bića. Ako
žive, to je samo stoga što se predstavljaju u ljudskom obliku. No, u tom slučaju,
svatko opsjednut jednom jedinom nadmoćnom strašću daje istu sliku. Za većinu nas
život je hobi. Ona pak nalikuje na napet i iscrpan likovni prikaz prirode u njezinu
najpovršnijem, najsnažnijem izdanju. Opsjednuta je, a opsjednuti ne mogu učiti niti
se njih može učiti. A činjenica da je pokreće smrt ne čini je nipošto manje lijepom;
ali, dragi moj Nessime, s kojeg ćeš je ugla prihvatiti?
Još nije znao; još su se rječkali, razgovarali različitim jezicima. To bi moglo vječ-
no potrajati, pomisli očajnički.
Sastali su se nekoliko puta, službeno, gotovo poput poslovnih partnera, i razgova-
rali o tom vjenčanju suzdržano poput aleksandrijskih mešetara koji pregovaraju o
462
spajanju tvrtki za trgovinu pamukom. No takav je običaj u ovom gradu.

Gestom koja mu se i samome činila tipičnom bio joj je ponudio veliku svotu i re-
kao: - Kako ti nejednakost našega imovinskog stanja ne bi otežala odluku, predlažem
rođendanski dar koji će ti omogućiti da se osjećaš posve neovisnom osobom - jed-
nostavno ženom, Justine. Taj mrski novac koji se uvlači u svačije misli u gradu i sve
truje! Oslobodimo ga se prije negoli bilo što odlučimo.
No nije dobio odgovor; zapravo, izazvao je uvredljivo pitanje, neshvaćanje: - Zato
što doista želiš spavati sa mnom? Možeš. Ah, učinila bih sve za tebe, Nessime. - To
je u njemu pobudilo zgražanje i gnjev. Izgubio se. Tako se, po svemu sudeći, nije
moglo naprijed. A tada, odjednom, poslije dugog razmišljanja, sinula mu je istina po-
put bljeska munje. Iznenađeno je sam sebi prošaptao: - Ali upravo me zato nije shva-
tila; nisam doista pošten. - Premda ga je možda u početku obuzela strast, shvatio
je, nije se mogao dosjetiti kako bi zadobio njezinu pažnju osim, isprva, poklanjanjem
novca (navodno da je »oslobodi«, ali zapravo samo zato kako bi je pokušao privezati
uza se) - a tada, kad ga je obuzeo još veći očaj, shvatio je da ne može ništa učiniti, da
joj se može samo prepustiti na milost i nemilost. S jedne strane, bila je to ludost - ali
nije se mogao sjetiti drugog načina da u njoj stvori osjećaj obveze na kojemu bi se
mogla graditi svaka druga veza. Dijete se na taj način može izložiti ponekad
opasnosti da ispita majčinu ljubav i pažnju koja mu je po njegovu mišljenju uskraće-
na.
- Slušaj - rekao je drukčijim glasom, punim novih vibracija, i odjednom je silno
problijedio. - Htio bih biti iskren. Mene ne zanima stvarni život. - Usne su mu drhtale
zajedno s glasom. - Zamišljam odnos koji je daleko tješnji, na određeni način, od
svega što bi strast mogla izmisliti, vezu zajedničke vjere. - Na trenutak se upitala nije
li prigrlio neku neobičnu novu vjeru, govori li o tome. Čekala je sa zanimanjem; to
ju je zabavljalo, ali ju je njegovo duboko ganuće i uznemirilo. - Htio bih ti povjeriti
nešto što bi, ako iziđe na vidjelo, moglo nanijeti nepopravljivu štetu meni i mojoj
obitelji, štoviše i idejama za koje se zalažem. Htio bih se potpuno prepustiti tvojoj
vlasti. Pretpostavimo da smo oboje mrtvi za ljubav... Htio bih te zamoliti da postaneš
dijelom opasnog...
Začudo, kad je počeo tako govoriti o onome što mu je najviše obuzelo misli, po-
čela se zanimati za njega, doista ga zamjećivati, prvi put, kao muškarca. Prvi put po-
budio je u njoj prijemljivu žicu tom ispovijedi koja je paradoksalno bila daleko od
ispovijedi srca. Bila je iznenađena, ljutita ali i ushićena shvativši da ne traži od nje
samo da dijeli s njim krevet, već i cijeli njegov život, monomaniju na kojoj se taj ži-
vot temeljio. Obično samo umjetnik može nuditi takav neobičan i nesebičan ugovor,
ali takav ugovor nijedna žena, vrijedna toga imena, ne može nikada odbiti. Nije
ju molio za ruku (ovdje su njegove laži stvorile nesporazum), već za njezi-
no partnerstvo u vjernosti daimonu{77} koji je njime vladao. Bilo je to u najstrožem
463
smislu riječi jedino značenje što ga je mogao dati riječi »ljubav«. Polako i mirno,
usrdno obuzdavajući osjećaje pošto joj je odlučio sve reći, počeo je slagati i kontroli-
rati riječi. - Ti znaš, svi znamo, da su nam dani odbrojani otkako su Francuzi i Engle-
zi izgubili vlast na Srednjem istoku. Nas, strane zajednice, sa svim onim što smo
stvorili, postupno guta arapska plima, muslimanska plima. Neki od nas nastoje nešto
poduzeti protiv toga: Armenci, Kopti, Židovi i Grci ovdje u Egiptu, dok se drugdje
organiziraju drugi. Dobar dio toga posla obavio sam ovdje... Kako bismo se obranili,
samo zato, obranili svoje živote, obranili pravo da pripadamo samo ovoj zemlji. Ti to
znaš, svi to znaju. Ali oni koji gledaju dalje u budućnost...
U tom trenutku čudno se nasmiješio, ružnim smiješkom s tragom samozado-
voljstva. - Oni koji gledaju dalje znaju da je to samo kazalište sjena; nećemo nikada
zadržati svoje mjesto na ovom svijetu bez nacije koja je dovoljno jaka i civilizirana
za prevlast na čitavom području. Dani Francuske i Engleske prošli su, koliko god
nam bile drage. Tko ih, dakle, može zamijeniti? - Duboko je udahnuo i stao, pa
stisnuo ruke između koljena kao da želi iscijediti neizrečenu misao, polako i s uživa-
njem, iz nekakve spužve.
Nastavio je šaptom: - Samo jedna nacija može odrediti budućnost svega na Sred-
njem istoku. Sve... pa i, paradoksalno, životni standard samih kukavnih muslimana
ovisi o njoj, njezinoj moći i njezinim mogućnostima. Jesi li me razumjela, Justine?
Moram li izgovoriti njezino ime? Možda te ovakve stvari ne zanimaju? - Smiješak
mu je blistao. Pogledi su im se susreli. Sjedili su i netremice se gledali onako kako se
gledaju samo strasno zaljubljeni. Nije ju nikada vidio tako blijedu, tako napetu, i sva
se njezina inteligencija odjednom odrazila u njezinu izgledu. - Moram li je reći? - re-
kao je, oštrije. Dugo i duboko je uzdahnula, odmahnula glavom i prošaptala jednu je-
dinu riječ.
- Palestina.
Uslijedila je duga tišina. Promatrao ju je likujući i ushićeno. - Nisam pogriješio -
rekao je na posljetku, a ona je smjesta shvatila što je htio reći: njegova dugo pro-
mišljana prosudba o njoj nije bila pogrešna. - Da, Justine, Palestina. Kad bi se samo
Židovi mogli osloboditi, svi bismo se spasili. To je jedina nada za nas... izvlaštene
strance. - Posljednje je riječi izrekao s primjesom gorčine. Oboje su polako pripalili
cigarete drhtavim prstima i otpuhivali dim jedno prema drugome, obavijeni novim
ozračjem mira, razumijevanja. - Sve je naše bogatstvo uloženo u borbu koja će ondje
izbiti - rekao je vrlo tiho. - Sve ovisi o tome. Ovdje se, naravno, bavimo drugim stva-
rima koje ću ti objasniti. Britanci i Francuzi nam pomažu, ne vide u tome nikakva
zla. Žalim ih. Njihovo je stanje jadno, jer više nemaju volje ni za borbu, a ni za
razmišljanje. - Njegov je prezir bio okrutan, ali pun obuzdane samilosti - Ali, Židovi,
u njima ima nečeg mladog: oni su borilište Europe u tim trulim močvarama umiruće
rase. - Zastao je i odjednom izustio oštrim, reskim tonom: - Justine. - Polako i za-
464
mišljeno, istodobno su pružili jedno drugome ruke. Hladni su im se prsti čvrsto

isprepleli i stisnuli. Izraz na njihovim licima odražavao je fanatičnu odlučnost, goto-
vo stravu.
Njegov se lik odjednom preobrazio. Sada je bio osvijetljen novim, zastrašujućim
sjajem. Dok je pušila i promatrala ga, vidjela je nekog drugog na njegovu mjestu -
pustolova, gusara, koji se igra ljudskim životom i smrću; i njegova je moć, moć
novca, bila tragična pozadina toga plana. Odjednom je shvatila da on ne vidi nju -
Justine u odrazu uglačanih zrcala ili ukrašenu skupim haljinama i šminkom - već
nešto još bliže od osobe s kojom će dijeliti krevet u strasnoj ljubavi.
Nudio joj je faustovski ugovor. Nešto ju je još više iznenadilo: prvi put osjetila je
kako se u njoj budi žudnja, u slabinama toga odbačenog, kupljenog tijela koje je
smatrala samo sredstvom užitka, zrcalnom slikom stvarnosti. Obuzela ju je neočeki-
vana požuda da spava s njim - ne, s njegovim planovima, njegovim snovima, njego-
vim opsesijama, njegovim novcem, njegovom smrću! Kao da je tek sada shvatila pri-
rodu ljubavi koju joj je nudio; nudio joj je sve što je imao, svoje jedino blago, taj jad-
ni politički plan koji je tako dugo i tako mučno sazrijevao u njegovu srcu
istisnuvši svaki drugi poriv ili želju. Odjednom joj se učinilo da su joj se osjeća-
ji zapleli u nekakvu veliku paučinu, da su zarobljeni zakonima ispod razine njezine
svjesne volje, njezinih žudnji, samouništavajuće plime i oseke njezine ličnosti. Prsti
su im još bili isprepleteni, poput glazbenog akorda, hraneći se snagom što su je pre-
nosila njihova tijela. Već i od njegovih riječi, »moj je život sada u tvojim rukama«,
usplamtjele su joj misli i srce joj je počelo snažno kucati u grudima. - Sada moram
poći - rekla je, odjednom obuzeta novim, nepoznatim strahom kakvog još nije nika-
da osjetila - zaista moram poći. - Osjetila je slabost, klonulost, ganuta primamlji-
vošću snage jače od svake fizičke privlačnosti. - Hvala Bogu - reče on vrlo tiho, pa
ponovi: - Oh, hvala Bogu. - Sve je napokon bilo odlučeno.
No i njegovo je olakšanje bilo povezano sa strahom. Kako mu je napokon uspjelo
okrenuti ključ u bravi? Žrtvovanjem istini, prepuštanjem na njezinu milost i nemi-
lost. Bio mu je preostao samo taj nerazumni čin. Bio je na njega prisiljen. Podvjesno
je također znao da istočnjačka žena nije senzualna u europskom smislu; nema ničega
bolećivo sentimentalnog u njezinoj prirodi. Njezine su istinske opsesije moć, politika
i posjedovanje, koliko god to nijekala. Seks je pokreće, ali njegova gibanja griju ki-
netičke brutalnosti novca. U tom odgovoru na zajedničko polje djelovanja Justine je
bila iskrenija negoli ikada prije, reagirajući kao što cvijet reagira na svjetlo. I upravo
sada, dok su mirno i hladnokrvno razgovarali, glava međusobno primaknutih poput
cvjetova, mogla je napokon reći s veličanstvenim osjećajem: - Ah, Nessime, nisam
ni pomislila da bih mogla pristati. Kako si znao da postojim samo za one koji vjeruju
u mene?
Zagledao se u nju, uzbuđen i pomalo prestrašen, prepoznavajući u njoj savršenu
465
podložnost orijentalnog duha - apsolutnu žensku podložnost koja je jedna od najjačih

sila na svijetu.
Zajedno su izišli do automobila. Justine je odjednom osjetila veliku slabost, kao
da su je iznijeli iz velike dubine i ostavili nasred oceana. - Ne znam što bih još rekla.
- Ništa. Moraš početi živjeti. - Paradoksi prave ljubavi beskrajni su. Osjećala se
kao da ju je netko pljusnuo. Otišla je u najbližu kavanu i naručila šalicu vruće čoko-
lade. Prinijela ju je ustima drhtavim rukama. Zatim se počešljala i našminkala. Znala
je da je njezino lice samo reklamna fasada i prezirno je održavala njegovu svježinu.
Nekoliko sati kasnije, dok je sjedio za radnim stolom, Nessim je poslije duga
razmišljanja podignuo slušalicu i okrenuo Capodistrijin broj. - Da Capo - rekao je
mirno - sjećaš li se mojih planova o braku s Justinom? Sve je u redu. Imamo novog
saveznika. Htio bih da to ti prvi objaviš odboru. Mislim da sada više neće oklijevati s
obzirom na to da nisam Židov, jer ću se oženiti Židovkom. Što kažeš? - Nestrpljivo
je slušao ironične prijateljeve čestitke. - Drsko je - izustio je na posljetku hladno - za-
misliti da nisam motiviran osjećajima isto toliko koliko i planovima. Kao stari prija-
telj moram te upozoriti da sa mnom ne razgovaraš tim tonom. Moj privatni život i
osjećaji pripadaju samo meni. Ako se slučajno poklapaju s drugim razlozima, još bo-
lje. Ali, nemoj nikada biti nepravedan prema meni i smatrati me nečasnim. Ljubim
je. - Smučilo mu se dok je izgovarao te riječi; smučilo od gađenja što ga je osjetio
prema samom sebi. A ta je riječ bila ipak potpuno točna: ljubav.
Spustio je slušalicu, polako, kao da teži tonu, i zagledao se u vlastiti odraz na
uglačanu stolu. Govorio je sam sebi: - Problem je u tome što nisam muškarac kojega
ona misli da voli. Da joj nisam ponudio te planove, mogao sam je zaklinjati cijelo
stoljeće. Što li znači ta peteroslovna riječ koju istresamo iz glave kao pokersku koc-
ku... ljubav? - Gotovo se ugušio od samoprezira.
Te je večeri stigla neočekivano u veliku kuću baš dok su satovi otkucavali jedana-
est sati. Bio je još na nogama i odjeven, sjedio za kaminom i sređivao papire. - Nisi
telefonirala? - uzviknuo je ushićeno, iznenađeno. - Prekrasno! - Stala je na pragu,
ozbiljna lica i ništa ne govoreći, sve dok se sluga koji ju je uveo nije povukao. Zatim
je zakoračila prema njemu, puštajući da joj krznena pelerina spuzne s ramena.
Zagrlili su se, strasno, bez riječi. A tada se zagledala u njega pri svjetlu kamina, očiju
uplašenih, ali i razdraganih, i rekla: - Sada te konačno poznajem, Nessime Hosnani. -
Ljubav je uvijek zavjera. U njoj se pokrenula moć bogatstva i spletke, izaslanika
strasti. Na licu joj se ocrtavao blistavi izraz nevinosti kakav se javlja samo s obraće-
njem na vjerski način života! - Došla sam po tvoje upute, daljnje naloge. - Nessim se
preobrazio. Otrčao je na kat do malog sefa i donio velike mape korespondencije -
kao da hoće pokazati da je iskren, da se njegove riječi mogu provjeriti odmah, na
licu mjesta. Otkrivao joj je nešto što nisu znali ni njegova majka ni njegov brat -
466
opseg svojega sudioništva u palestinskoj zavjeri. Čučnuli su pred kamin i razgovarali

gotovo do zore.
- Iz ovoga ćeš razabrati što me trenutno zabrinjava. Ti bi se mogla time pozabavi-
ti. Prvo, dvojbe i oklijevanja židovske zajednice. Htio bih da ti razgovaraš s njima.
Njima je sumnjivo što ih podupire jedan Kopt dok se lokalni Židovi drže po strani,
jer se boje da ne izgube dobar glas kod Egipćana. Moramo ih uvjeriti, Justine. Trebat
će barem neko vrijeme da se prikupi oružje. Zatim, sve to treba držati u tajnosti od
naših zaštitnika, od ovdašnjih Britanaca i Francuza. Znam da se trude kako bi nešto
doznali o meni, o mojem ilegalnom radu. Ipak, mislim da ništa ne sumnjaju. Doduše,
dvojica od njih nas posebno brinu. Darleyjeva veza s malom Melasom jedna je point
néuralgique;{78} kako sam ti rekao, bila je ljubavnica starog Cohena koji je umro ove
godine. On je bio naš glavni posrednik za isporuke oružja i znao je sve o nama. Je li
joj išta rekao? Ne znam. Druga je osoba još nesigurnija... Pursewarden; on očito pri-
pada obavještajnom dijelu veleposlanstva. Veliki smo prijatelji i tako dalje, ali... Ne
znam na što sumnja. Ako bude potrebno, moramo ga razuvjeriti i podmetnuti mu pri-
ču o nekakvom neopasnom pokretu u koptskoj zajednici! Što bi drugo mogao znati
ili slutiti? Tu mi možeš pomoći. Ah, Justine, znao sam da ćeš shvatiti! - Na njezinu
tamnom napetom licu, tako spokojnom pri svjetlu kamina, nazirao se novi sjaj, nova
moć. Kimnula je. - Hvala ti, Nessime Hosnani - rekla je svojim hrapavim glasom. -
Sada znam što mi je činiti.
Kasnije su zaključali velika vrata, odložili papire i ležali usred noći u naručju,
pred kaminom, vodeći ljubav sa strasnom nezainteresiranošću sukubâ.{79} Koliko god
divlji i žarki bili njihovi poljupci, jasno su odražavali odnos koji su uspostavili.
Otkrili su jedno drugome svoje najskrivenije slabosti, pravo težište ljubavi. I sada,
napokon, u Justininoj glavi više nije bilo nikakve suzdržanosti niti zakočenosti, i ono
što bi se moglo u drugim uvjetima smatrati razuzdanošću bio je zapravo moćni izraz
potpuno ostvarenoga prepuštanja samoj ljubavi - oblik istinske samobitnosti koji
nije nikada doživjela ni sa kim drugim! Zajednička tajna oslobodila ju je za djelova-
nje. A Nessim se prepustio njezinu naručju s neobičnom, nježnom, gotovo ženstve-
nom djevičanskom stidljivošću, i njezin ga je zagrljaj uzdrmao i stresao kao da je
krpena lutka. Grickanje njezinih usana podsjetilo ga je na bijelu arapsku kobilu iz
djetinjstva; zbrkana sjećanja uzletjela su poput jata šarenih ptica. Osjećao se iscrplje-
no, na rubu suza, a ipak ozračen neizmjernom zahvalnošću i nježnošću. Ti su veli-
čanstveni poljupci izbrisali svu njegovu samoću. Našao je osobu s kojom će dijeliti
svoju tajnu - ženu po svojoj posebnoj volji. Paradoks u paradoksu!
A ona... kao da je opljačkala riznicu njegove duhovne snage čiji je neobični
simbol bila njegova imovina: hladan čelik pušaka, hladne bradavice bombi i granata
što su ih porodili volfram, gumiarabika, juta, brodovlje, opali, ljekovite trave, svila i
drveće.
467
Osjetio ju je nad sobom i u propinjanju njezinih slabina oćutio njezinu žudnju da

mu se pridruži, da oplodi njegove korake, da ga oplodi tim sudbonosnim instrumenti-
ma njegove moći, da poda život tim smrću opterećenim naporima doista neplodne
žene. Lice joj je bilo bezizražajno poput Šivine maske. Nije bilo ni ružno ni lijepo,
već golo poput same moći. Ta ljubav kao da je bila suvremenik faustovske ljubavi
svetaca koji su majstorski ovladali ledenom vještinom susprezanja sjemena kako bi
jasnije prepoznali sebe - jer njezin je modri plam prenosio njegovu tijelu hladnoću,
ne toplinu. No volja i um gorjeli su kao da su uronjeni u živo vapno. Bila je to
istinska senzualnost bez ikakvih civiliziranih otrova koji je pretvaraju u melem pro-
bavljiv ljudskom društvu sagrađenom na romantičnoj ideji istine. Je li zbog toga bila
manje ljubav? Paracelzus je opisao takve odnose među kabalistima. U svemu se
tome nazire strogo, bešćutno, iskonsko lice Afrodite.
A cijelo je vrijeme razmišljao: »Kad sve ovo završi, kad pronađem njezino izgub-
ljeno dijete... dotada ćemo postati tako bliski da neće više nikada ni razmišljati o
tome da me napusti.« Strastvenost njihovih zagrljaja bila je rezultat sudioništva, ne-
čega dubljeg, razuzdanijeg od mušičavih iskušenja tijela ili duha. Osvojio ju je nude-
ći joj bračni život koji je bio istodobno privid i objava svrhe koja ih je oboje mogla
odvesti u smrt! Seks joj je sada mogao značiti samo to! Kako li je uzbudljivo, seksu-
alno uzbudljivo, njihovo očekivanje smrti!
Odvezao ju je kući u prvo, drhtavo svjetlo praskozorja; pričekao je da čuje kako
se dizalo polako, mučno diže do trećeg kata pa ponovno spušta. Stalo je s laganim
trzajem pred njim, i svjetlo se s laganim škljocajem ugasilo. Osoba je otišla, ali je
njezin parfem ostao.
Parfem koji se zvao Jamais de la vie.{80}
XI.
Toga ljeta i jeseni zavjerenici su primali goste kao malo tko u gradu. U velikoj je
kući rijetko bilo tiho više od nekoliko sati. U njoj su se stalno izmjenjivale suzdržane
arabeske nekakva kvarteta s vratolomnim akrobacijama saksofona koji su izbe-
zumljeno urlali u noć. U nekad golemim i pustim kuhinjskim prostorijama, nalik na
spilje, sada je odjekivao žamor posluge koja je pripremala novu svečanost ili pospre-
mala suđe poslije tek završena slavlja. U gradu se govorilo da je Nessim odlučno
468
krenuo uvesti Justine u društvo - kao da je provincijski sjaj Aleksandrije nešto obe-
ćavao ili privlačio nekoga tko je poput njega postao u srcu Europljanin. Ne, ti su pla-
nirani napadi na društvo druge prijestolnice bili i istraživanje i zabava. Nudili su po-
zadinu koja je zavjerenicima nudila potrebnu slobodu kretanja. Neumorno su radili -
i samo kad bi pritisak postao prejak dopuštali sebi kratak odmor u malom ljetnikovcu
što ga je Nessim nazvao »Justininom ljetnom palačom«; ondje su mogli čitati i pisati
i kupati se, i uživati u društvu najprisnijih prijatelja - Clee, Amarila i Balthazara.
No poslije tih dugih večeri provedenih u prostranstvima razgovora, u šumi tanjura
i vinskih boca, uvijek bi zatvorili vrata, osobno povukli velike zasune i s uzdahom
krenuli prema stubištu, ostavljajući pospanu poslugu da pokupi krš, jer je kuću treba-
lo potpuno pospremiti do jutra; pošli bi, polako, ruku pod ruku, zastajkujući na
prvom odmorištu da odbace cipele i nasmiješe se jedno drugome u velikom zrcalu.
Zatim bi se, da smire duh, prošetali gore-dolje galerijom slika s izvanrednom
zbirkom impresionista, razgovarajući o neutralnim temama dok bi Nessimove požud-
ne oči polako istraživale veličanstvena platna, nijeme svjedoke valjanosti privatnih
svjetova i tajnih želja.
Tako bi napokon došli do ugodnih i prekrasno namještenih, susjednih spavaćih
soba u svježem sjevernom krilu kuće. Obred je uvijek bio isti: Nessim bi potpuno
odjeven legao na krevet, a Justine bi zapalila kuhalo na žestu da pripremi čaj od odo-
ljena što bi ga uvijek popio prije spavanja da smiri živce. Zatim bi ona do kreveta
smjestila i stolić za kartanje, pa bi odigrali partiju-dvije cribbagea{81} ili piketa dok
su razgovorali, opsjednuto razgovarali o poslovima koji su obuzimali njihov nemirni
duh. U tim bi trenucima njihova tamna, strasna lica sjala na prigušenu svjetlu ne-
kakvom svetošću, svetošću zajedničke tajne, težnje i zajedničke volje, koje su u
strasti potpuno spajala njihova tijela. Tako je bilo i te večeri. Kad je podijelila karte,
zazvonio je telefon do kreveta. Nessim je podignuo slušalicu, trenutak slušao, a za-
tim ju je bez riječi dodao njoj. Smiješeći se, upitno je podignula obrve, a njezin je
muž kimnuo. - Halo - odglumila je promuklim glasom pospanost, kao da su je upra-
vo probudili. - Da, dragi. Naravno. Ne, bila sam budna. Da, sama sam. - Nessim je
mirno i metodički rasprostro karte i proučavao ih bezizražajna lica. Razgovor je
isprekidano tekao sve dok se osoba na drugoj strani žice nije oprostila i spustila slu-
šalicu. Justine je uzdahnuvši spustila slušalicu i polako odmahnula rukom, kao da
skida zaprljanu rukavicu ili odbacuje povjesmo vune. - Bio je to jadni Darley - rekla
je podižući karte. Nessim je na tren dignuo pogled, odbacio jednu kartu i licitirao.
Kad su počeli kartati, ponovno je tiho progovorila, kao da govori sa sobom. -
Dnevnici su ga posve očarali. Sjećaš li se? Kad je slomio ručni zglob, prepisivala
sam rukom sve Arnautijeve bilješke za Mouers. Dali smo ih uvezati. Sve dijelove
koje na kraju nije upotrijebio. Dala sam ih Darleyju kao svoj dnevnik. - Tužan joj
je osmijeh uvukao obraze. - Prihvaća ih kao moje i kaže, s pravom, da imam muški
469
duh! Također kaže da moj francuski nije dobar... to bi se svidjelo Arnautiju, zar ne?
- Žao mi ga je - reče Nessim mirno, nježno. - Tako je dobar. Jednoga dana bit ću
posve iskren, sve mu objasniti.
- Ali, ne shvaćam zašto te brine mala Melissa - reče Justine kao da vodi raspravu
sa samom sobom, a ne razgovor. - Nastojala sam ga ispitati na sve moguće načine.
Ne zna ništa. Uvjerena sam da ona ne zna ništa. Samo zato što je bila Cohenova lju-
bavnica... Ne znam.
- Ne mogu se oteti slutnji da ona nešto zna - reče Nessim i spusti karte. - Cohen je
bio hvalisav i šašav čovjek, i nedvojbeno je znao sve što se moglo znati.
- Ali zašto bi joj rekao?
- Eto, poslije njegove smrti, kad god bih naletio na nju, pogledala bi me na neki
novi način... kao da me vidi u nekom novom svjetlu, jer je nešto načula o meni, nešto
novo doznala. Teško je to opisati.
Šutke su kartali sve dok se nije oglasio čajnik. Justine je spustila karte i otišla sku-
hati odoljen. Dok je pijuckao, otišla je u drugu sobu da skine nakit. Pijuckajući iz ša-
lice i zamišljeno gledajući u zid Nessim je čuo tihi škljocaj naušnica kad ih je skinula
i tihi zvuk pada tableta za spavanje u čašu. Vratila se i sjela za stolić.
- Pa, ako si je se bojao, zašto je nisi nekako maknuo? - Zapanjeno ju je pogledao,
a ona je dodala: - Nisam imala na umu ništa zlo, samo da se pobrineš da je nekamo
odvedu.
Nessim se nasmiješio. - To mi je palo na um, ali zatim, kad se Darley zaljubio u
nju, ja... suosjećao sam s njim.
- Nema mjesta takvim pomislima - rekla je kratko, a on je kimnuo, gotovo skruše-
no. - Znam - rekao je. Justine je još jednom podijelila karte, pa su se ponovno u tišini
posvetili igri.
- Nastojim je nekamo poslati... uz Darleyjevu pomoć. Amaril kaže da je teško bo-
lesna i već joj je preporučio da ode u Jeruzalem na posebno liječenje. Ponudio sam
Darleyju novac. Jadnik je sav smušen. Pravi Englez. Dobar je čovjek, Nessime, iako
te se sada jako boji, pa izmišlja sve moguće vragove kojima plaši sam sebe. Obuzima
me tuga kad ga vidim tako bespomoćnog.
- Znam.
- Ali Melissa mora otići. Tako sam mu rekla.
- Dobro. - Zatim, posve drukčijim glasom, pogledavši je tamnim očima, on reče: -
A Pursewarden?
Pitanje je ostalo lebdjeti među njima u mirnom zraku sobe, trepereći poput igle
kompasa. Zatim je ponovno oborio pogled na karte što ih je držao u ruci. Justinino je
470
lice poprimilo novi, ogorčen i ispijen izraz. Pažljivo je pripalila cigaretu i rekla: -
Kao što sam ti rekla, on je posve neobičan... c’est un personnage.{82} Bilo bi posve
nemoguće izvući nekakvu tajnu iz njega. Teško je to opisati.
Dugo ga je prodorno gledala, zamišljeno proučavajući tamne crte njegova lica kad
je okrenuo glavu. - Htjela bih ti objasniti razliku između njih. Darley je vrlo senti-
mentalan i odan mi je, pa stoga nije opasan. Kad bi i došao do podataka koji bi nam
mogli nauditi, ne bi ih upotrijebio, sakrio bi ih. Ali ne i Pursewarden! - Oči su joj
sada zasjale. - On je nekako hladan i pametan i zaokupljen samim sobom. Potpuno
nemoralan... poput Egipćanina! Ne bi posebno žalio za nama kad bismo sutra umrli.
Jednostavno ga ne mogu dokučiti. No on je potencijalni neprijatelj na kojega treba
računati.
Podignuo je glavu, pa su se dugo gledali, ne videći se, nastojeći jedno drugome
prodrijeti u misli. Oči su mu se ispunile gorljivom, strasnom nježnošću, nalik na oči
nekakve neobične plemenite ptice grabljivice. Ovlažio je jezikom usne, ali nije ništa
rekao. Gotovo je izustio »užasava me pomisao da bi se mogla zaljubiti u njega«, ali
ga je obuzdao čudan osjećaj stida.
- Nessime.
- Da.
Ugasila je cigaretu i duboko zamišljena ustala, uzšetala se po sobi, s rukama pod
pazuhom. Kad god bi duboko razmišljala, kretala se čudno, gotovo nezgrapno, ho-
dom koji ga je podsjećao na šuljanje, na nekakva grabežljivca. Pogled mu se zamu-
tio, oči izgubile sjaj. Nesvjesno je podignuo karte i promiješao ih, jedanput, dvaput.
Zatim ih je spustio i prinio dlanove zažarenim obrazima.
Smjesta mu je prišla i položila mu toplu ruku na čelo. - Imaš ponovno temperatu-
ru.
- Mislim da nemam - rekao je brzo, mehanički.
- Daj da ti je izmjerim.
- Ne.
Sjela mu je sučelice i nagnula se prema njemu pa mu se ponovno zagledala u oči.
- Što se događa, Nessime? Tvoje zdravlje... te temperature, a i ne spavaš? - Umorno
se nasmiješio i pritisnuo njezinu nadlanicu na svoj vrući obraz.
- Nije mi ništa - rekao je. - Samo napetost, sada kada se sve bliži kraju. I zbog
toga što sam morao reći Leili cijelu istinu. Uznemirila se kad je čula za sve naše pla-
nove. A to je znatno otežalo i njezin odnos s Mountoliveom. Mislim da je zato odbila
susret s njim na karnevalu, sjećaš li se? Toga jutra sam joj bio sve rekao. No nije
važno. Još nekoliko mjeseci i plan će biti dovršen. Ostalo ovisi o njima. Ali, na-
ravno, Leili se ne sviđa pomisao na odlazak. Znao sam da joj se neće svidjeti. Osim
471
toga, muče me i drugi ozbiljni problemi.

- Kakvi problemi?
No odmahnuo je glavom, ustao i počeo se svlačiti. Kad je legao u krevet, ispio je
čaj od odoljena i pružio se, prekriženih ruku i nogu poput lika križara. Justine je uga-
sila svjetlo i bez riječi stajala na vratima. Na posljetku je izustila: - Nessime, bojim
se da ti se događa nešto što ne razumijem. Ovih dana... jesi li bolestan? Reci mi
nešto, molim te!
Uslijedila je duga tišina. Zatim je rekla: - Kako će sve to ispasti?
Malo se podignuo na jastucima i zagledao u nju. - Do jeseni, kad sve bude goto-
vo, morat ćemo dovršiti sve pripreme. Možda ćemo se morali rastati na godinu dana,
Justine. Leila mora otići na farmu u Keniji. Ovdje će svakako biti oštrih reakcija, i
moram ostati da se s njima suočim.
- Govoriš u snu.
- Iscrpljen sam - uzviknuo je srdito.
Justine se nije micala, nepomičan obris na osvijetljenim vratima. - A što je s osta-
lima? - upitala je tiho, pa se on ponovno podignuo na jastucima i zlovoljno odgovo-
rio: - Trenutno nas brine samo Da Capo. Treba inscenirati njegovu smrt ili mora
nestati, jer je vrlo kompromitiran. Još nisam temeljito razradio pojedinosti. Ionako
želi da naplatim njegovo osiguranje, jer je potpuno zadužen, uništen, pa bi se njegov
nestanak uklopio u opću sliku. O tome ćemo poslije razgovarati. To bi se moglo sre-
diti razmjerno lako.
Zamišljeno je krenula u osvijetljenu sobu i počela se pripremati za počinak. Čula
je kako Nessim u susjednoj sobi uzdiše i nemirno se vrpolji. Zagledala se u svoje
tužno, ispijeno lice u velikom zrcalu, skinula s njega sve boje i s uživanjem stala
češljati crnu kosu. Zatim se gola uvukla u plahte i ugasila svjetlo, pa začas lako i bez
napora utonula u san.
Pred zoru Nessim je bosonog ušao u njezinu sobu. Probudila se osjetivši njegove
ruke na ramenima; kleknuo je uz krevet grčeći se, pa je isprva pomislila da jeca. No
on je drhtao, kao da ga trese vrućica, a zubi su mu cvokotali. - Što se dogodilo? - za-
ustila je nesuvislo, ali ju je ušutkao stavivši joj ruku na ruku. - Moram ti reći zašto se
tako čudno ponašam. Ne mogu više izdržati napetost. Justine, suočen sam s još jed-
nim problemom. Suočen sam s užasnom mogućnošću da ću morati eliminirati Naro-
uza. Stoga sam gotovo poludio. Potpuno je izmaknuo kontroli. A ja ne znam što ću.
Ne znam što ću!
Taj se razgovor odvijao nedugo prije neočekivana Pursewardenova samoubojstva
u hotelu Mount Vulture.
472
XII.
No Pursewardenov samotni kukavički čin - i neočekivano otkriće koje je pružilo

razlog, glavni poticaj njegove smrti - nije samo Mountoliveu poremetio cijeli raspo-
red na šahovskoj ploči. I Nessim, pošto se tako dugo zavaravao istim snovima o
savršenoj konačnoj akciji, slobodnoj i bezobzirnoj poput impulsa usmjerene volje,
sada je poput svojega prijatelja postao žrtvom gravitacijskih sila koje pokreću vre-
mensku oprugu ljudskih postupaka i nameću njihovo širenje, grananje i iskrivljava-
nje; širenje kao što se mrlja širi bijelim stropom. Štoviše, gospodari su sada počeli
zamjećivati da su u biti sluge onih istih sila koje su pokrenuli, i da se prirodom u biti
ne može upravljati. Ubrzo će ih povući putem koji nisu sami odabrali, zarobiti u
magnetskom polju onih istih sila koje potiču plimu i oseku na zapovijed Mjeseca ili
gone blistave losose uzvodno prenapučenom rijekom... postupci što se šire i bujaju u
budućnost koju smrtnici ne mogu obuzdati niti skrenuti. Mountolive je to znao, ne-
jasno i s nelagodom, dok je ležao u krevetu i promatrao kako se lijene spirale dima
dižu s njegove cigare prema stropu; Nessim i Justine znali su to određenije, ležeći
priljubljenih hladnih čela, širom otvorenih očiju, u veličanstvenoj zatamnjenoj spa-
vaćoj sobi, šapćući jedno drugome. Znali su da to nadilazi njihovu volju i osjećali
kako se oko njih gomilaju zloslutni znaci - paradigme razularenih sila koje moraju
naći oduška. Ali kako; na koji način? To još nije bilo posve jasno.
Prije negoli je legao na svoj trošni zemaljski krevet pokraj zaboravljenih, nejasnih
likova Melisse ili Justine - i još bogzna kakvih osobnih sjećanja - Pursewarden je te-
lefonirao Nessimu novim glasom, punim opora mirenja sa sudbinom, nabijenim ne-
posrednim sjajem smrti. - Radi se o glavi, kako kažu u knjigama. Da, molim te, dođi
odmah. Čeka te poruka na primjerenom mjestu: na zrcalu. - Prekinuo je vezu kratkim
smijehom koji je uplašio njegova budnog, ukočenog sugovornika na drugom kraju li-
nije; Nessim je odmah naslutio moguću katastrofu. Na zrcalu bijedne hotelske sobe,
među citatima osobne radionice piščeva života, ugledao je riječi napisane velikim
slovima mokrim sapunom za brijanje:
NESSIM, COHEN PALESTINA ITD. SVE OTKRIVENO I PRIJAVLJENO.
To je bila poruka koju nije uspio potpuno obrisati prije negoli su se iz hodnika za-
čuli glasovi, pa prigušeno kucanje na vratima, prije negoli su Balthazar i Justine tiho,
na vršcima prstiju ušli u sobu. No riječi i sjećanje na onaj mali oproštajni smijeh (na-
473
lik na glas nekakvog uskrslog Pana) usjekle su mu se zauvijek u pamćenje. Kad bi

poslije ponavljao sve te činjenice Justini, lice bi mu poprimilo izraz neuralgične
praznine, jer ga je otkriće toga čina potpuno paraliziralo. Počeo je shvaćati da neće
moći spavati; tu je poruku trebalo potanko raspraviti, prosijati je, razmrsiti dok su
ondje ležali, nepomični poput kipova na aleksandrijskim grobovima, bok uz bok u
tamnoj sobi, zureći jedno u drugo otvorenih očiju sljepilom neljudskih predmeta,
kremenih zrcala, mrtvih zvijezda. Držeći se za ruke, uzdisali su i mrmljali, i on je
prošaptao: - Rekao sam ti da je Melissa... Kako me je uvijek gledala... Sumnjao
sam... - U glavi su mu se prepletali i preklapali problemi koji su s time bili povezani,
a među njima i problem Narouza :bo,d,en..
Osjećao se kao što se mora osjećati opsjednuti vitez u tišini tvrđave kad neočeki-
vano začuje zveket lopata i trnokopa, buku željezom oklopljenih nogu i nasluti da
mu neprijateljski opkopari ruju pod bedemima. Što bi se Mountolive smatrao
obveznim učiniti, kad bi doznao? (Kako li je čudno ta riječ razotkrila da su obojica
sišli s putanje slobodne ljudske volje). Obojica su sada bili obvezni, vezani poput
kmetova na događaj koji nije odražavao osobne sklonosti ni jednoga ni drugoga. Ra-
čunali su da će moći neometano provesti svoju volju, ali ih je povijesni proces spu-
tao, zazidao. A sve je to izazvao samo jedan jedini okretaj kaleidoskopa.
Pursewarden! Pisac koji je tako rado govorio »ljudi će jednoga dana shvatiti da samo
pisac može potaknuti događaje; zato bi se društvo trebalo temeljiti na njemu«. Deus
ex machina! Umirući, iskoristio ih je obojicu poput... javnog zahoda, kao da time
hoće dokazati istinitost vlastitog aforizma! Mogao se poslužiti mnogim drugim doka-
zima ne razdvajajući ih pritom činom svoje smrti, ne suprotstavljajući ih spoznajama
koje nisu mogle koristiti ni jednom ni drugom! Sada je sve visjelo o koncu... o najta-
njoj mogućnosti neke nove vjerojatnosti. Mountolive će poduzeti korake, ali ako
bude morao, a jedna njegova riječ Memlik-paši povući će za sobom nove sile, nove
opasnosti...
Grad je oko njih u tami odzvanjao opsesivnim ritmovima smrti - cviljenjem auto-
mobilskih guma na praznim trgovima, tutnjem brodskih propelera, prodornim zavija-
njem tegljača u unutarnjoj luci; kao nikada prije, osjetio je kako grad tone u prašnu
smrt, kako iz godine u godinu sve više uranja u jalove dine Mareotisa. Obrtao je
misli ovako i onako, poput pješčane ure, ali je kroz nju uvijek curio isti pijesak, uvi-
jek su se olovnom sporošću ponavljala ista pitanja na koja nije bilo odgovora. Pred
njima se pružala moguća katastrofa za koju - iako su tako temeljito i objektivno oci-
jenili opasnost - nisu pripremili nikakvu rezervu snage. Čudno. No sve to kao da još
nije uzbudilo Justinu, dok je duboko razmišljala namrštena čela, prstiju primaknutih
zubima, pa ga je dirnula u srce, jer mu je njezina dostojanstvena šutnja (nepokretno
oko proročice) dala hrabrosti da nastavi razmišljati, procjenjivati dilemu. Morat će
nastaviti kao da se ništa nije promijenilo, iako se, zapravo, sve promijenilo. Spoznaja
474
da moraju nastaviti unaprijed određenim putem, hladnokrvni poput vitezova prikova-

nih u oklope, značila je i razdvajanje i novu, dublju vezu, strasnije drugarstvo poput
drugarstva vojnika na bojištu, svjesni da su se odrekli svake pomisli na ljudski konti-
nuitet u smislu ljubavi, obitelji, prijatelja, doma, da su postali sluge željezne volje
koja se očituje krutom maskom dužnosti. - Moramo se pripremiti za svaki slučaj - re-
kao je, usana suhih od cigareta što ih je popušio - i izdržati sve dok se sve ne dovrši.
Možda ćemo imati više vremena negoli mislimo; štoviše, možda iz svega toga neće
ispasti ništa. Možda nisu izvijestili Mountolivea. - No tada je dodao, tišim glasom
koji je pokazivao da je potpuno svjestan težine situacije: - No, ako jesu, znat ćemo;
svojim će ponašanjem to odmah pokazati.
Mogao bi se odjednom naći, na svakom uličnom uglu, licem u lice s čovjekom
naoružanim pištoljem - u svakom tamnom kutu u gradu; ili bi mu jednoga dana pod-
mićeni sluga mogao otrovati hranu. Na takve je eventualnosti mogao barem reagirati,
pazeći na njih, temeljito i brižljivo obratiti pozornost na sve vjerojatnosti. Justine je
ležala bez riječi, širom otvorenih očiju. - Osim toga - rekao je - sutra moram razgo-
varati s Narouzom. Treba ga urazumiti.
Prije nekoliko tjedana bio je ušao u ured i ugledao, na stolici za posjetitelje, sjedo-
kosog Serapamouna kako ozbiljna lica puši cigaretu. On je bio najutjecajniji i
najvažniji među koptskim kraljevima pamuka i odigrao je odlučnu ulogu u potpori
pokreta zajednice, koji je započeo Nessim. Bili su dugogodišnji prijatelji iako je sta-
riji muškarac pripadao jednoj drugoj generaciji. Njegovo vedro blago lice i tihi glas
odavali su obrazovanje i držanje Europljanina. Brzi ritam njegovih riječi odražavao
je racionalan duh. - Nessime - rekao je tiho - ovdje sam kao predstavnik našeg odbo-
ra, ne u svoje ime. Dodijeljen mi je prilično neugodan zadatak. Mogu li s
vama razgovarati otvoreno, bez jarosti ili ogorčenja? Vrlo smo uznemireni.
Nessim je zatvorio i zaključao vrata, isključio telefon i srdačno stisnuo Serapamo-
unovo rame kad je iza njegova naslonjača pošao k svojemu. -Ne bih htio ništa bolje -
rekao je. - Slušam vas.
- Vaš brat, Narouz.
- Pa, što je s njim?
- Nessime, kad ste začeli ovaj pokret zajednice, niste imali namjeru pokretanja
džihada, svetoga vjerskog rata, ili se upuštati u nekakve subverzivne akcije protiv
egipatske vlade? Niste, naravno. Tako smo i mi mislili, i pridružili smo vam se jer
smo dijelili s vama uvjerenje da se Kopti moraju ujediniti i nastojati ostvariti šire su-
djelovanje u javnim poslovima. - Pušio je, ništa ne govoreći jednu minutu, utonuo u
misli. Zatim je nastavio: - Domoljublje što ga osjećamo prema svojoj zajednici nije
ni u kojem pogledu utjecalo na domoljublje što ga osjećamo kao Egipćani, nije
li tako? Bilo nam je drago čuti Narouza kako propovijeda istinu o našoj vjeri i rasi,
475
da, vrlo drago, jer je to trebalo izreći, trebalo osjetiti... Ali... vas nije bilo na sastanku
već gotovo tri mjeseca. Jeste li svjesni promjene koja se zbila? Narouza je njegova
moć tako ponijela da danas govori stvari koje bi nas sve mogle ozbiljno ugroziti.
Vrlo smo uznemireni. Sada je obuzet mišlju o nekakvoj povijesnoj zadaći. U glavi
mu se miješaju krnje informacije, i kad propovijeda iz njega kuljaju sve moguće za-
misli koje bi bile neugodne na papiru kad bi dospjele do Memlik-paše. - Ponovno
duga šutnja. Nessim je osjetio kako je sve bljeđi. Serapamoun je nastavio tihim, me-
kanim glasom. - Jedno je govoriti da će Kopti naći mjesto pod suncem; ali govoriti
da će pomesti korumpirani režim paša koji posjeduju devedeset posto zemlje... govo-
riti o preuzimanju Egipta i uspostavi reda...
- To govori? - promuca Nessim, a njegov ozbiljni sugovornik kimne.
- Da. Hvala Bogu da su naši sastanci još tajni. Na posljetku je počeo bulazniti kao
da je melboos, opsjednut, i vikati kako će naoružati Beduine ako to bude potrebno za
postizanje naših ciljeva.
Nessim je oblizao suhe usne. - Nisam imao ni pojma - reče.
- Zbog takvog propovijedanja vrlo smo uznemireni i zabrinuti, jer je u pitanju
sudbina cijeloga pokreta. Računamo na vas da nešto poduzmete. Dragi moj Nessime,
njega treba obuzdati, ili mu barem ukazati na smisao naše uloge. Previše se viđa sa
starom Taorom, stalno je kod nje u pustinji. Mislim da ona nije zaokupljena politič-
kim idejama, ali njega poslije tih sastanaka obuzima sve jači vjerski žar. Govorio je o
njoj i rekao kako satima kleče na pijesku pod žarkim suncem i zajedno se mole.
»Sada vidim njezine vizije, a ona vidi moje«, to je rekao. Osim toga, počeo se i opi-
jati. Mislim da se time treba ozbiljno pozabaviti.
- Smjesta ću se sastati s njim - rekao je tada Nessim. A sada, kad se ponovno
zagledao u Justinine tamne, mirne oči, znajući da je mnogo jača od njega, tiho je po-
novio iste riječi, iskušavajući ih u mislima kao što se iskušava oštrica noža. Bio je
odgađao sastanak s ovom ili onom isprikom, iako je znao da će do njega prije ili
poslije morati doći, da će se morati nametnuti Narouzu - ali Narouzu koji se razliko-
vao od onoga kojega je oduvijek poznavao.
A sada se nespretno upleo Pursewarden, interpolirao svoju smrt i izdaju, optereću-
jući ga još potpunije brigama zbog poslova o kojima sam Narouz nije znao ništa,
usmjeravajući njegove grozničave misli na paralelne staze prema nekakvoj besko-
načnosti... Obuzeo ga je osjećaj da ga događaji stežu, da se polako guši pod teretom
briga koje je sam potaknuo. Sve se počelo događati odjednom, u nekoliko tjedana.
Počeo ga je obuzimati osjećaj bespomoćnosti, jer mu se činilo da ni jedna odluka
više nije proizvod njegove volje već reakcija na vanjske pritiske, na zahtjeve politič-
kog procesa u koji je bio usisan kao u živi pijesak.
No, ako više nije mogao upravljati događajima, morao je uspostaviti vlast nad so-
476
bom, nad vlastitim živcima. Već je tjednima održavao vlast nad sobom sredstvima za
umirenje, iako su ona samo privremeno smirivala bolnu podsvijest; vježbao je pucati
iz pištolja, beskorisno i djetinjasto protiv atentata, ali ga ni to nije uspjelo smiriti. Bio
je opsjednut, salijetali su ga snovi iz djetinjstva koji su sada izbijali bez ikakva razlo-
ga, gotovo preuzimajući njegov budni život. Posavjetovao se s Balthazarom, ali mu,
naravno, nije mogao odati prave brige koje su ga opterećivale, pa mu je njegov luka-
vi prijatelj predložio da zabilježi snove kad god je to moguće, što je i učinio. No psi-
hički se pritisci ne uklanjaju ako se čovjek s njima otvoreno ne suoči i njima ne ovla-
da, ako se ne zarati s opasnostima ustreptala uma...
Bio je odgodio razgovor s Narouzom sve dok ne ojača kako bi ga mogao izdržati.
Na sreću, skupina se nije često sastajala. No svakim se danom osjećao sve manje do-
raslim suočavanju s bratom, pa ga je zapravo Justine, savjetom u pravom trenutku,
odvezla u Karm Abu Girg. Držeći ga za suvratke kaputa rekla mu je polako i
razgovjetno: - Sama bih se ponudila da odem onamo i ubijem ga kad ne bih znala da
bi nas to zauvijek razdvojilo. No, ako si odlučio da to treba učiniti, imam hrabrosti
da u tvoje ime izdam naredbu. - Naravno, nije ozbiljno mislila. Bila je to samo
varka da ga dozove k pameti, i misli su mu se u trenu razbistrile, a magla njegove ne-
odlučnosti raspršila. Te riječi, tako strašne, a ipak tako tiho izgovorene, čak bez po-
nosa zbog odlučnosti, razbudile su njegovu strasnu ljubav prema njoj, pa su mu goto-
vo navrle suze. Zagledao se u nju kao što se vjerski fanatik zagleda u ikonu - i njezi-
ne su crte lica, sada napete i nepomične, njezine plamteće oči doista nalikovale na
drevnu bizantsku sliku.
- Justine - rekao je drhtavih ruku.
- Nessime - odgovorila je promuklo, oblizujući suhe usne, ali joj se u očima žarila
barbarska odlučnost. Gotovo likujući (jer zapreke je sada nestalo) izustio je: - Otići
ću večeras, ne boj se. Sve će se riješiti ovako ili onako. - Odjednom ga je preplavio
osjećaj moći, odlučnost da dozove brata k pameti i otkloni i tu opasnost od svoga na-
roda.
Ta nova odlučnost nije ga napustila ni kada je toga poslijepodneva krenuo velikim
automobilom; vozio je brzo i promišljeno prašnim nasipima uz kanale do mjesta na
kojemu će ga, kako je telefonski naručio, čekati konji. Iskreno je čeznuo za susretom
s bratom, za suočenjem, za nametanjem svoje volje, za vlastitim osvješćivanjem. Pri
gazu ga je dočekao Ali, upravitelj, s uobičajenom uljudnošću koja mu je, ustanovio
je to sa zadovoljstvom, potvrdila to novo raspoloženje, tu odlučnost. Na kraju kraje-
va, on je bio stariji sin. Upravitelj je doveo Narouzova arapskog bijelca, pa su galo-
pirali duž kanalâ dok su njihovi odrazi hitali uz njih na namreškanoj vodi. Upitao je
samo da li je brat kod kuće i primio nijemu potvrdu. Na putu nisu više izustili ni rije-
či. Ljubičasto se svjetlo sumraka već naziralo u zraku, a s jezera su se dizale isparine.
Komarči su uzlijetali prema umirućem suncu u srebrnim strujama kako bi na krilima
477
pohranili posljednja sjećanja na toplinu. Ptice su okupljale svoje obitelji. Kako li je

sve mirno izgledalo! Šišmiši su polako pleli mreže svojega leta na tamnijim dijelovi-
ma neba. Šišmiši!
Kuća Hosnanijevih već je utonula u svježu ljubičastu polutamu pod grebenom
niskog brežuljka, u sjeni seoceta čiji je visoki bijeli minaret još blistao na zalazećem
suncu. Sjahao je i začuo mukli prasak biča, te ugledao muškarca koji je s najvišeg
balkona kuće napeto gledao u plavičastu potolinu dvorišta. Bio je to Narouz, ali isto-
dobno i nije bio on. Može li jedna jedina gesta poznate osobe otkriti unutarnju pre-
obrazbu? Držanje muškarca s bičem koji je ondje stajao i napeto zurio dolje u mrač-
no dvorište odavalo je nekakvu novu, neugodnu razmetljivost, autoritet koji zapra-
vo nije pripadao repertoaru Narouzovih poznatih gesta. - Sada svake večeri - javi se
upravitelj držeći konja za uzde - vježba bičem na šišmišima. -Nessima je odjednom
obuzeo osjećaj da ništa ne shvaća. - Šišmišima? - ponovio je vrlo tiho. Muškarac na
balkonu, Narouz ... sudeći po tom žurno stečenom dojmu... odjednom se nasmijao i
promuklim glasom izustio: - Trinaest. - Nessim je otvorio dvorišna vrata i zastao, i
lik mu se ocrtao prema vanjskom svjetlu. Podignuo je glavu prema sve tamni-
jem nebu i progovorio mirnim, gotovo opuštenim glasom, izbacivši ga poput trbu-
hozborca prema ogrnutoj spodobi čija se silueta nazirala na vrhu stubišta, s dugim bi-
čem smireno smotanim uz bok. - Ya Narouze - izrekao je s ljubavlju tradicionalni
pozdrav iz njihova zajedničkog djetinjstva.
- Ya Nessime - stigao je odgovor poslije stanke, a zatim je uslijedila duga, sve
dublja tišina. Nessimu su se oči priviknule na tamu, pa je sada vidio da je dvorište
puno šišmišjih tijela nalik na komadiće razderana kišobrana; neki su treptali krilima i
puzali u lokvama vlastite krvi, a drugi, rastrgani, nepomično ležali. Time se, znači,
Narouz bavio navečer, »vježbao na šišmišima«! Neko je vrijeme stajao, ne znajući
što bi učinio, ne znajući što bi rekao. Upravitelj je naglo zatvorio velika vrata za
njim, pa se njegova sada tamna spodoba našla u tami, ne skidajući pogleda sa stu-
bišta gdje je stajao njegov odjednom nepoznati brat, napet i bešćutan. Šišmiš je pro-
jurio preko svjetla, i Nessim je ugledao kako se Narouzova ruka nesvjesno diže, pa
opet spušta uz bok; s toga povišenog mjesta na vrhu stubišta mogao je pucati po svo-
jim metama ispod sebe. Neko vrijeme nisu izustili ni riječi, a zatim su se negdje sa
škripom otvorila vrata, i snop se svjetla prosuo po dvorištu; iz šupe je izišao upravi-
telj s metlom i počeo pometati djeliće drhtavih tijela Narouzovih žrtava kojima je bio
posut zemljani pod dvorišta. Narouz se nagnuo i napeto ga promatrao, a kad je upra-
vitelj pomeo hrpu rastrganih tijela gotovo do vrata šupe, upitao je promuklim gla-
som: - Trinaest, ha?
- Trinaest.
Njegov je glas muklo, neuralgično potresao Nessima, jer mu je zvučao kao da je
478
drogiran - grubi autoritativni glas osobe opijene možda hašišem, možda opijumom;
glas osobe koja šalje signale iz neke nove putanje u nekom nepoznatom svemiru. Po-
lako je udahnuo sve dok mu se pluća nisu napunila, a zatim se ponovno obratio liku
na stubištu. - Ya Narouze. Došao sam s tobom razgovarati o vrlo važnom pitanju.
- Penji se - otresito je zarežao Narouz poput ovčarskog psa. - Čekat ću te ovdje,
Nessime. - Glas je Nessimu objasnio mnogo toga, jer glas njegova brata nije nikada
prije bio bez primjese dobrodošlice, pa i radosti. U svako drugo doba bio bi strčao
niza stube, dvije po dvije, nespretno izražavajući dobrodošlicu, i uzviknuo »Nessime,
baš mi je drago što si došao!« Nessim je prešao dvorište i spustio ruku na prašnu
drvenu ogradu. - Važno je - rekao je žestoko, britko, kao da time želi utvrditi vlasti-
tu važnost u tom prizoru, u tom tamnom dvorištu, s usamljenim likom čiji se obris
ocrtavao prema nebu i koji je lagano, ležerno držao u ruci dugi bič i promatrao ga.
Narouz je ponovio riječi »penji se« mirnijim glasom, pa odjednom sjeo spustivši bič
do sebe na najgornju stubu. Prvi put, pomisli Nessim, nije za njega bilo pozdrava pri
povratku u Karm Abu Girg. Polako se stao penjati stubištem, netremice gledajući
uvis.
Na prvom je katu bilo mnogo svjetlije, a na vrhu drugoga dovoljno svjetla da ra-
zabere bratovo lice. Narouz je sjedio posve mirno, u ogrtaču i čizmama. Bič je pre-
bacio preko ograde i položio držak na koljena. Do njega je na prašnu drvenom podu
stajala poluprazna boca džina. Brada mu je klonula na prsa, pa se ispod čupavih
obrva zagledao u neznanca koji mu se približavao izrazom u kojem se goropadnost
miješala s neobičnom, nesigurnom tugom. Po staroj navici, stiskao je kutnjake i
otpuštao ih, pa su mu se mišićni snopovi na sljepoočnicama širili i stezali kao da on-
dje kuca nekakvo moćno bilo. Promatrao je brata kako se polako uspinje, tmurna i
nesigurna izraza u kojemu bi od vremena do vremena zaiskrio pritajeni žar potisnute,
obuzdane srdžbe. Kad je Nessim stigao do završnog odmorišta i zakoračio prema
posljednjem nizu stuba, Narouz se pomaknuo i iznenada ispustio grgljavi zvuk nalik
na lavež... zvuk kakvim bi se mogla dati naredba psu... i ispružio dlakavu ruku.
Nessim je stao i začuo bratov glas: - Ostani ondje, Nessime. - Glas je bio nov, autori-
tativan, ali nije imao nikakvu posebnu primjesu prijetnje. Nessim je oklijevao,
nagnuo se prema bratu kako bi bolje protumačio taj nepoznati pokret - krupnu ruku
izbačenu gotovo poput kletve, pruženih prstiju, ali ne posve mirnu.
- Pio si - rekao je napokon, mirno ali s prizvukom duboka gađenja. - Narouze, to
je nešto novo kod tebe. - Na iskrivljenim usnama njegova brata zaigrala je sjena smi-
ješka, možda samoprezira. Smiješak se odjednom polako proširio u cerenje koje je
potpuno otkrilo Narouzovu zečju usnu, a zatim nestalo, kao progutano, kao da ga je
naglo opozvala nekakva misao koju taj osmijeh nije mogao izraziti. Narouzovo je
lice sada poprimilo novi izraz nesigurna samozadovoljstva, ponosa koji se doimao
i bljutavo sentimentalno i zbunjeno. - Što hoćeš od mene? - upitao je promuklo. -
479
Reci to ovdje, Nessime. Vježbam.

- Uđimo i razgovarajmo u četiri oka.
Narouz je polako odmahnuo glavom i, razmislivši, britko odgovorio: - Možeš ov-
dje govoriti.
- Narouze - uzviknuo je Nessim oštro, razdražen tim nepoznatim reakcijama, gla-
som kakvim bi čovjek probudio spavača. - Molim te. - Muškarac koji je sjedio na
vrhu stubišta zagledao se u njega neobično zažarenim, ali i tužnim pogledom, i po-
novno odmahnuo glavom. - Ja sam svoje rekao, Nessime - izustio je nerazgovjetno.
Nessimov je glas prodorno odjekivao praznim dvorištem, a tada gotovo zatajio.
Nastavio je, gotovo zaklinjući: - Moram razgovarati s tobom, shvaćaš li?
- Govori ovdje, sada. Slušam. - To je zaista bila nova i neočekivana osoba, taj
čovjek u ogrtaču. Nessim je osjetio kako mu se obrazi žare. Uspeo se još nekoliko
stuba i odlučno prosiktao: - Narouze, dolazim od njih. Za ime Božje, što si im govo-
rio? Tvoje su riječi užasnule odbor... - Ušutio je i neodlučno mahnuo memorandu-
mom koji je kod njega bio ostavio Serapamoun, pa uzviknuo: - Ovo... ovaj je doku-
ment od njih.
Narouzove su se oči na tren zažarile od plačljiva ponosa koji je na neki način
poprimio kraljevski izraz zbog izbačene brade i uspravljenih snažnih ramena. - Moje
riječi, Nessime? - progunđao je, pa kimnuo: - I Taorine riječi. Kad dođe vrijeme, znat
ćemo kako ćemo postupiti. Nitko se ne mora bojati. Mi nismo sanjari.
- Sanjari! - dahne glasno Nessim, gotovo izvan sebe od brige i gađenja i do srži
povrijeđen tim nepoštovanjem konvencionalnog obraćanja starijem bratu. - Vi ste sa-
njari! Nisam li objasnio tisuću puta što nastojimo postići... što sa svim tim hoćemo?
Ti seljačino, idiote... - No te riječi, koje bi nekada možda poput ostana bocnule Naro-
uzov um, kao da su sada otupjele, postale nedjelotvorne. Čvrsto je stisnuo usne i dla-
nom polako mahnuo kao da nešto presijeca, režući zrak slijeva i zdesna pred vlasti-
tim tijelom. - Riječi - viknuo je promuklo. - Sad te znam brate. - Nessim se divlje
ogledao, kao da traži pomoć, kao da traži nekakvo dovoljno jako sredstvo kako bi
njime utjerao istinu, koju mora izreći, u glavu čovjeka koji je pred njim sjedi. Obu-
zeo ga je histeričan bijes, jarost protiv toga od pića otupavjelog lika koji je s toliko
nerazumijevanja slušao njegova zaklinjanja. Drhtao je; nije nipošto očekivao takvo
nešto kad je krenuo iz Aleksandrije, odlučan i sabran.
- Gdje je Leila? - uzviknuo je žestoko kao da će time zazvati njezinu pomoć, a
Narouz se samo podrugljivo podsmjehnuo. Ozbiljna lica, prinio je prst sljepoočnici i
promrmljao: - U ljetnikovcu, kao što znaš. Zašto ne odeš k njoj ako želiš? - Ponovno
se nakesio, pa dodao, kimajući glavom gotovo djetinjastim izrazom. - Sada se ljuti na
tebe. Barem jednom na tebe, ne na mene. Rasplakao si je, Nessime. - Donja mu je
usna drhtala.
480
- Pijanico - prosiktao je bespomoćno Nessim. Narouzove su se oči zažarile. Zaba-

cio je glavu i promuklo se nasmijao, kratko, poput laveža. Zatim se odjednom, bez
upozorenja, smijeh prekinuo i lice mu je ponovno poprimilo oprezan, tužan izraz.
Oblizao je usne i prošaptao »Ya Nessime«, tiho, kao da mu se polagano vraća osjećaj
za mjeru. No Nessim, blijed od bijesa, bio je sada gotovo izvan sebe od razočaranja.
Uspeo se do kraja stubišta i stresao brata za rame, pa gotovo viknuo: - Budalo, sve
si nas ugrozio. Pogledaj što mi je dao Serapamoun. Odbor će se raspasti ako ne
prestaneš tako govoriti. Shvaćaš li? Lud si, Narouze. Zaboga, Narouze, pokušaj
shvatiti što ti govorim... - No velika se glava njegova brata sada njihala kao da je
omamljen, poput bika izmučenog do nesnošljivosti, a licem su mu sijevali pro-
tuslovni izrazi. - Narouze, slušaj me. - Lice koje se polako podignulo prema Nessi-
movu kao da se povećalo, a izraz još više ispraznio, oči izgubile sjaj, premda pune
boli zbog nekakva novog saznanja koje nije imalo mnogo veze sa sterilnim obrtajima
razuma; bile su pune i boli i nerazumijevanja, zbunjene i uznemirene u potrazi za
izrazom. Ljutito su se gledali. Nessimu su problijedjele i usne i dahtao je, ali nje-
gov je brat samo sjedio i zurio u njega, usana prevučenih preko bijelih zubi kao da je
hipnotiziran.
- Čuješ li me? Jesi li gluh? - Nessim ga je prodrmao, ali je Narouz pokretom širo-
kih ramena zbacio nametljivu ruku, a lice mu se zajapurilo. Nessim je nastavio, ne
obraćajući pažnju, ponijet gorućim brigama što su iz njega provaljivale u bujici prije-
kora. - Sve si nas ugrozio, i Leilu, i sebe, i Mountolivea. - Zašto ga je slučaj naveo na
to fatalno ime? Kao da je ono naelektriziralo Narouza i ispunilo ga novim, gotovo
trijumfalnim očajem.
- Mountolive - viknuo je dubokim glasom, gotovo zastenjao, i čujno zaškrgutao
zubima; činilo se da će pobjesnjeti. No nije se pomaknuo, iako mu se ruka nesvjesno
pomaknula prema dršku duga biča što ga je držao na krilu. - Britanska svinja! -
zagrmio je žestoko, kao da pljuje te riječi.
- Zašto to kažeš?
A tada se zbila, neočekivano i iznenadno, još jedna preobrazba, jer se Narouzovo
cijelo tijelo opustilo i klonulo; podignuo je glavu, sada s lukavim izrazom na licu, pa
rekao, smijuljeći se, gotovo šaptom. - Ti si mu prodao našu majku, Nessime. Znao si
da ćeš time otjerati oca u grob.
Prevršio je mjeru. Nessim se bacio na njega, udarajući ga stisnutim šakama, izba-
cujući grlene kletve na arapskom, jednu za drugom. No njegovi udarci nisu nimalo
djelovali na golemo tijelo. Narouz se nije micao, nije ni pokušao skrenuti bratove
udarce niti ih uzvratiti - barem je time poštovao starijeg brata. Nije se mogao prisiliti
da ga i on udari, ali je jetko ponavljao, presavijen i smijući se pod uzaludnom kišom
udaraca, jedne te iste riječi: - Ti si prodao našu majku!
481
Nessim ga je tukao sve dok mu bolni članci nisu pomodrjeli. Narouz se prignuo
pod tim grozničavim nasrtajem, podnoseći ga s istim smirenim smiješkom plačljive
gorčine, s likovanjem ponavljajući iste riječi istim uzbuđenim šaptom. - Prestani -
vrisnuo je Nessim napokon, pa odustao, naslonio se na ogradu i skliznuo pod teretom
iscrpljenosti niza stube sve do prvog odmorišta. Sav je drhtao. Zamahnuo je šakom
prema tamnom liku i jedva suvislo izustio: - Sam ću otići Serapamounu. Vidjet ćeš
tko je gospodar. - Narouz se samo prezirno zacerekao, ali nije ništa rekao.
Sredivši odjeću, Nessim je oteturao niza stubište u sada posve tamno dvorište.
Njegov i Alijev konj bili su privezani na željezni stup pred velikim ulaznim vratima.
Kad je uzjahao, još drhteći i mrmljajući, ispod lukova izjurio je upravitelj i povukao
zasun da otvori vrata. Narouz je sada stajao, vidljiv samo pri žutom svjetlu dnevnog
boravka u pozadini. Plamsaji neobuzdanog bijesa još su se kovitlali u Nessimovoj
glavi – a s njima i neodlučnost jer je shvatio da se nije ni približio cilju koji je htio
postići, da se, štoviše, sve izjalovilo. S napola sročenom zamisli da ponudi šutljivu
liku još jednu priliku za razgovor ili rapprochement,{83} ujahao je u dvorište i stao, pa
pogledao gore u tamu. Narouz se pomaknuo.
- Narouze - reče Nessim polako. - Ovo sam ti rekao jednom zauvijek. Vidjet ćeš
tko će biti gospodar. Bilo bi od tebe pametno kad bi...
No tamni je lik uzvratio smijehom nalik na revanje.
- Gospodar i sluga - viknuo je prezirno. - Da, Nessime. Vidjet ćemo. A sada... -
Nagnuo se preko ograde, i Nessim je u tami čuo kako dugi bič klizi niza suhe daske
poput kobre, a zatim paluca u mirnom sumračnom zraku dvorišta. Čuo se pucanj i
prasak, kao da se sklapa nekakva golema mišolovka, i bič mu je odjednom naglo
iščupao snop papirâ što ih je držao u ruci i razbacao ga po dvorištu. Narouz je po-
novno prasnuo u smijeh koji je sada poprimio histeričan prizvuk. Nessim je osjetio
toplinu udara na ruci, premda ga bič nije dotaknuo.
- A sada idi - vikne Narouz, i bič je ponovno prošištao u zraku i prijeteći prasnuo
iza sapi Nessimova konja. Nessim se uzdignuo na stremenima i još jednom šakom
zaprijetio bratu, pa uzviknuo: - Vidjet ćemo!
No glas mu je bio slab, prigušen kletvama koje su mu se rojile u mislima. Podbo
je konja i naglo se okrenuo, pa prignut u sedlu odgalopirao iz dvorišta takvom sili-
nom da je kameni prag zaiskrio. Odjahao je natrag do gaza gdje je ostavio automobil,
poput luđaka, lica iskrivljena od jarosti; no, dok je jahao puls mu se usporio, a srdžba
pretočila u silno gađenje od kojega su mu se misli polako motale poput zmije
otrovnice. Obuzeli su ga i neočekivani valovi kajanja, jer je sada nešto bilo ne-
popravljivo oštećeno, nepopravljivo slomljeno u željeznom obruču obiteljskih odno-
sa. Lišen autoriteta na koji je kao stariji sin imao pravo prema feudalnom sustavu ži-
vota, odjednom se počeo osjećati kao izgubljeni sin, gotovo kao siroče. U srži njego-
482
ve srdžbe krila se i krivnja; osjećao se nečistim, kao da se okaljao u tom neočekiva-

nom okršaju sa članom svojega roda. Polagano se odvezao u grad dok su mu se obra-
zima slijevale suze potaknute novom iscrpljenošću, novim samosažaljenjem.
Začudo, na neki je način, neobjašnjivo, predvidio taj nepopravljivi raskid s bra-
tom - naslutio ga je i bojao ga se od prvih diskretnih Serapamounovih riječi. Raskid
je iznova oslobodio duh dužnosti i odgovornosti prema idejama koje je sam po-
taknuo i kojima je sada morao služiti. U tom bi slučaju teoretski trebao biti spreman
odbaciti Narouza, odreći ga se, onemogućiti ga, po potrebi ga i... ! (Naglo je stisnuo
kočnicu, zaustavio automobil, i ostao sjediti gunđajući. Po stoti put odagnao je tu po-
misao iz glave. No priroda njegova pothvata trebala bi biti jasna svakome u slič-
noj situaciji. Nije nikada shvatio Narouza, razmišljao je sjetno. Doduše, ne mora se
nekoga razumjeti da bi ga se voljelo. Njegov utjecaj nije zapravo bio dubok, nije se
temeljio na razumijevanju: temeljio se na konvencijama obitelji kojoj su obojica pri-
padali. A sada je veza odjednom puknula). Bolnim je šakama lupio po upravljaču i
uzviknuo: - Neću mu nikada nanijeti zlo.
Oslobodio je spojku, stalno ponavljajući »nikada« u mislima. No znao je da je i ta
odluka slabost, jer je njegova ljubav naudila njegovu idealu dužnosti. No tada mu je
u pomoć priskočio alter ego s umirujućim formulacijama poput: - Sve to nije tako
ozbiljno. Naravno, morat ćemo privremeno raspustiti pokret. Možemo izolirati i
izbaciti toga... fanatika. - Dotada nije nikada potpuno shvatio koliko voli toga mrsko-
ga brata, opsjednutoga snovima čija je vjerska poetičnost dodijelila njihovu
Egiptu novu, idealnu budućnost. - Moramo nastojati utjeloviti okvir vječnosti u pri-
rodi ovdje na zemlji, u našim srcima, u ovom našem Egiptu. - Tako je govorio Naro-
uz, uz mnoge druge stvari, u krnjem prijepisu što ga je dao izraditi Serapamoun. -
Moramo se ovdje na zemlji boriti protiv svjetovne nepravde, a u svojim srcima pro-
tiv nepravde božanstva koje poštuje samo borbu čovjeka kako bi ovladalo njegovom
dušom. - Jesu li to bila samo Taorina mahnitanja ili pak dio nekakva zajedničkog sna
o kojemu je govorio zaslijepljeni fanatik? Sjetio se i drugih riječi, ukrašenih veli-
čanstvenošću poezije. - Voditi znači biti vođen; ali i vođa i vođeni moraju imati bo-
žansku svijest o svojoj ulozi, o svom sudjelovanju u Božanskom. Blato se Egipta
diže i guši nam pluća, pluća kojima zazivamo živoga Boga.
Odjednom mu se pred očima ukazala slika iskrivljenoga lica, zadihana glasa ko-
jim je Narouz, toga prvoga dana svoje opsjednutosti, zazvao božanski duh da ga po-
hodi s objavom istine. - Meded! Meded!{84} - Zadrhtao je. A tada mu je polako sinulo
da je Narouz, paradoksalno, imao pravo kad je želio uspaliti uspavanu volju - jer je
vidio svijet ne toliko kao političku šahovsku ploču koliko kao Bilo koje kuca unutar
neke više volje koju je mogla prizvati i utjeloviti samo poezija psalama. Probuditi ne
samo poticaje predmozga s njegovim ograničenim izražajnim mogućnostima već i
uspavanu ljepotu iza njega - pjesničku svijest koja smotana poput opruge leži u sva-
483
čijem srcu.
Pomisao ga je prestrašila, jer je odjednom shvatio da bi njegov brat mogao biti
vjerski vođa, ali ne u sadašnjim okolnostima, vremenu i mjestu - barem je njih
Nessim mogao prosuditi. Bio je čudo prirode, ali su njegove moći pale na jalovo tlo
koje ih nikada neće moći hraniti, koje će ih, štoviše, zauvijek ugušiti.
Stigao je do kuće, ostavio automobil pred vratima ograde i potrčao uza stube, po
tri stube odjedanput. Iznenada ga je spopao jedan od uobičajenih napadaja proljeva i
povraćanja koji su posljednjih tjedana postali i prečesti. Brzo je prošao pored Justine
koja je širom otvorenih očiju ležala na krevetu s upaljenom svjetiljkom za čitanje i
partiturom klavirskog koncerta na prsima. Nije se pomaknula, već zamišljeno pušila
i samo tiho izustila: - Tako si se brzo vratio. - Nessim je uletio u kupaonicu te isto-
dobno otvorio pipu na umivaoniku i tuš kako bi prigušio zvuk povraćanja. Zatim je s
gađenjem zbacio odjeću kao da skida prljave zavoje, pa stao pod tuču vrela tuša da
ispere sve sramote koje su mu preplavile um. Znao je da će ga zamišljeno slušati, za-
mišljeno pušiti, pravilnim pokretima kao njihalo, čekajući da progovori, ispružena
pod policom s knjigama i maskom koja joj se podrugljivo smiješila sa zida. Zvuk je
vode zatim utihnuo, i čula ga je kako se snažno briše ručnikom.
- Nessime - pozvala ga je tiho.
- Propalo je - viknuo je odmah. - On je posve lud, Justine, nisam mogao ništa
izvući iz njega. Užas!
Justine je i dalje šutke pušila gledajući zavjese. Soba je sva odisala mirisom
vrhovnika koji je gorio u velikoj vazi za ruže pokraj telefona. Spustila je partituru uz
krevet. - Nessime - javila se promuklim glasom koji je tako zavolio.
- Da.
- Razmišljam.
Izišao je smjesta iz kupaonice, mokre i raščupane kose, bosonog, u žutom svile-
nom kućnom ogrtaču, ruku zakopanih duboko u džepove, sa zapaljenom cigaretom u
kutu ustiju. Polako se uzšetao uz podnožje kreveta, a zatim rekao: - Sva ta nelagoda
potječe od moje bojazni - naglasio je promišljeno - da ćemo mu možda morati nani-
jeti zlo. No, ako nas i ugrozi, ne smijemo mu nikada nanijeti zlo, nikada. To sam re-
kao samom sebi. Sve sam promislio. Možda ćemo time iznevjeriti dužnost, ali nam
to mora biti jasno. Tek tada ću se smiriti. Slažeš li se sa mnom?
Pogledao ju je još jednom sa čežnjom, očima svoje mašte. Ležala je ondje kao da
lebdi na tamnom damastnom prekrivaču izvezenom srebrom i zlatom, prekriženih
ruku i nogu poput kipa, i promatrala ga tamnim očima. Na čelu joj se smotao tamni
uvojak. Ležala je pod tibetanskom maskom osvijetljenih očnih jabučica, u tišini sobe
koja je čuvala (ako zidovi imaju uši) njihove najtajnije odluke. Iza nje sjali su na po-
484
licama hrptovi knjiga što ih je skupila, iako ih nije sve pročitala. (Koristila se njiho-
vim tekstovima kao znamenjima za proricanje budućnosti, prelistavala stranice i na-
sumce upirala prst u neki citat - to nazivaju »bibliomantijom«). Bilo je tu Scho-
penhauera, Humea, Spenglera i, začudo, nekoliko romana, uključujući tri
Pursewardenova. Njihovi uglačani uvezi odražavali su svjetlo svijeća. Nakašljala se,
ugasila cigaretu i mirnim glasom rekla: - Mogu mirno prihvatiti sve što kažeš. U
ovom trenutku ova tvoja slabost opasnost je za nas oboje. Osim toga, svi smo, osobi-
to Balthazar, zabrinuti za tvoje zdravlje. Čak i ljudi koji ništa ne opažaju, poput
Darleyja, počinju to zamjećivati. To nije dobro. - Glas joj je bio sabran i tih.
- Justine. - Preplavilo ga je divljenje prema njoj. Prišao joj je i sjeo na krevet, i
žestoko je zagrlio. Oči su mu sjale novim zanosom, novom zahvalnošću. - Tako sam
slab - reče.
Pružio se do nje, stavio ruke pod glavu i ležao, razmišljajući u tišini. Dugo su tako
ležali jedno do drugoga, ništa ne govoreći. Na posljetku je rekla:
- Darley je večeras došao na večeru i otišao neposredno prije tvojega dolaska. Re-
kao mi je da se sva veleposlanstva sljedećeg tjedna pakiraju i vraćaju u Kairo. Mo-
untolive se neće vratiti u Aleksandriju prije Božića. To je i za nas prilika da se odmo-
rimo i oporavimo. Rekla sam Selimu da sljedećeg tjedna odlazimo u Abousir na mje-
sec dana. Sada se moraš odmoriti, Nessime. Možemo plivati i jahati u pustinji i ni o
čemu razmišljati, čuješ li me? Poslije nekog vremena pozvat ću Darleyja da nas
posjeti i ostane malo kod nas, pa ćeš moći još s kim razgovarati osim sa
mnom. Znam da ti se sviđa i da ti je ugodno u njegovu društvu. To će nam i jednom i
drugom koristiti. Ja se mogu od vremena do vremena vratiti ovamo i provesti ovdje
jedan dan, da vidim što se događa... što misliš o tome?
Nessim tiho zastenje i okrene glavu. - Zašto? - prošapta Justine iskrivljenih usta. -
Zašto to činiš?
Duboko je uzdahnuo. - Nije zbog onoga što misliš. Znaš koliko mi se on sviđa i
kako se dobro slažemo. Smeta mi samo pretvaranje, vječna gluma kojoj moramo pri-
bjeći, pa i s prijateljima. Kad samo ne bismo morali nastaviti glumiti, Justine!
No tada je zamijetio kako ga ona promatra širom otvorenih očiju, izrazom koji je
pokazivao nešto nalik na strah ili malodušnost. - Ah - rekla je zamišljeno, pa tužno, a
zatim sklopila oči - ah, Nessime! Tada ne bih znala tko sam.
* * * *
Dvojica su muškaraca sjedila u toplom stakleniku, šutke se gledajući preko prekrasne
šahovske ploče s bjelokosnim figurama - u ozračju savršena druženja. Mountolive je
taj šah dobio od majke za dvadeset i prvi rođendan. Dok su sjedili, pokatkad bi
naglas razmišljali, rastreseno. Nije to bio razgovor već jednostavno razmišljanje
485
naglas, zajedništvo duhova doista zaokupljenih velikom strategijom šaha: nuspro-

izvod prijateljstva ukorijenjenog u plodnim šutnjama kraljevske igre. Balthazar je
govorio o Pursewardenu. - Smeta mi to njegovo samoubojstvo. Kao da mi je pro-
maklo ono glavno. Mislim da je to bio izraz prezira prema svijetu, prezira prema po-
našanju svijeta.
Mountolive naglo digne glavu. - Nije, nije. Sukob između dužnosti i privrženosti.
- Zatim je brzo dodao: - No ne mogu ti ništa posebno reći. Kada dođe njegova sestra,
reći će ti možda, možda, ako može. - Zašutjeli su. Balthazar je uzdahnuo i rekao: -
Golu i besramnu istinu. To je sjajan izraz. No, uvijek je vidimo onakvu kakvom se
ona čini, nikada kakva ona jest. Svatko ima svoje tumačenje.
Ponovno duga šutnja. Balthazar loquitur,{85} zamišljeno, sam sebi. - Ponekad
čovjeka zateknu kad se pretvara da je Bog, pa ga čeka gorka pouka. Eto, mrzio sam
Dmitrija Randidija, ali ne i njegovu prekrasnu kćer; no, da ga ponizim (bio sam pre-
rušen u ciganku na pokladnom plesu) čitao sam joj iz dlana. Sutradan će, rekao sam
joj, doživjeti nešto što ni po koju cijenu ne smije propustiti; naići će na muškarca
kako sjedi pod ruševinama tornja u Taposirisu. »Nećeš ništa govoriti«, rekao sam,
»već ćeš mu se odmah baciti u naručje, zatvorenih očiju. Ime mu počinje s L, prezi-
me s J.« (Zapravo sam i pomislio na jednog posebno odvratnog mladića s tim inicija-
lima koji je bio na plesu s druge strane ulice kod Cervonijevih. Bezbojne trepavice,
surla, kosa boje pijeska.) Cerekao sam se kad mi je povjerovala. Pošto sam joj izre-
kao to proročanstvo - svi vjeruju u ciganske priče, a sa svojim tamnim licem i ku-
kastim nosom bio sam savršena Ciganka - pošto sam to sredio, otišao sam preko uli-
ce i potražio L.J.-a, pa mu rekao da imam poruku za njega. Znao sam da je
praznovjeran. Nije me prepoznao. Rekao sam mu kakvu bi ulogu trebao odigrati.
Opako, zlobno, vjerojatno. Htio sam samo naljutiti Randidija. I sve je ispalo kako
sam planirao. Jer lijepa je djevojka poslušala ciganku i zaljubila se u tog pjegavog
žapca slamnate kose. Ne može se zamisliti neprikladnija sprega. No to sam htio - da
Randidi poskoči! Što se i dogodilo, a ja sam uživao u svojoj duhovitosti. On je, na-
ravno, zabranio brak. Ljubavnici - koje sam ja izmislio, moji ljubavnici - rastali su
se. Zatim se Gaby Randidi, ta prekrasna djevojka, otrovala. Možeš sebi zamisliti
kako sam se tada osjećao pametnim. Udarac je narušio zdravlje njezina oca, pa ga je
na posljetku svladala neurastenija (koja u obitelji nije bila nikada duboko ispod
površine). Prošle jeseni našli su ga kako visi na brajdi na kojoj rodi najpoznatija loza
u gradu i od koje...
U tišini koja je uslijedila mogle su se zatim čuti njegove riječi: - Još jedna od pri-
ča iz našega nemilosrdnoga grada. No, šeh, ako se ne varam...
486
XIII.
S prvim rominjanjem jesenske kišice Mountolive se ponovno našao u zimskom sje-

dištu u Kairu, još uvijek bez ikakve kapitalne političke odluke; London je šutio o
otkrićima iz Pursewardenova oproštajnog pisma i bio je, po svemu sudeći, skloniji
suosjećati sa šefom misije čiji su potčinjeni, kako se pokazalo, bili dvojbene vrijed-
nosti, negoli ga kritizirati ili podvrgnuti cijelo pitanje temeljitom ispitivanju. Možda
je taj osjećaj bio najbolje izražen u dugom i pompoznom pismu u kojem je Ke-
nilworth izrazio sklonost da se raspravi o toj tragediji, uvjeravajući kako su svi »u
Officeu« tužni, ali ne i iznenađeni. Pursewardena su oduvijek smatrali prilično outré,
{86}
nije li tako? Po svemu sudeći, takav se ishod odavno mogao naslutiti. »Svojim
šarmom« - pisao je Kenilworth dostojanstvenim proznim stilom namijenjenim ta-
kozvanim uravnoteženim procjenama - »nije mogao prikriti svoje nastranosti. Nema
potrebe za pojašnjenjem osobnog dosjea koji sam Ti bio pokazao. Requiescat in
pace.{87} No, suosjećamo s Tobom zbog toga što si na lojalan način odbacio sve te
momente kako bi mu pružio još jednu priliku u veleposlanstvu u kojemu je njegovo
ponašanje već bilo nepodnošljivo, a mišljenja nezdrava.« - Mountolive se vrpoljio
dok je čitao; no njegova se odvratnost nerazborito miješala s pritajenim olakšanjem,
jer je vidio kako iza tih momenata čuče sjene Nessima i Justine, odmetnikâ.
Nerado je napuštao Aleksandriju samo zato što ga je još mučio neriješeni problem
Leile. Bojao se novih misli kojima se morao baviti s obzirom na nju i njezin mogući
udio u zavjeri - ako je zavjere bilo - pa se osjećao poput zločinca koji krije još ne-
otkriveno djelo. Ne bi li bilo bolje da joj se nametne - da jednoga dana stigne nena-
javljen u Karm Abu Girg i pokuša iz nje izmamiti istinu? Nije to mogao učiniti. Hra-
brost ga je izdala u tom trenutku. Skrenuo je misli sa zloslutne budućnosti i spakirao
se s mnogo uzdaha za put, odlučivši ponovno uroniti u mlaku struju društvenih
aktivnosti kako bi se rastresao.
Sada mu se prvi put suhoparnost njegove službene dužnosti učinila gotovo ugod-
nom, gotovo zamamnom. Bila je istodobno lijek protiv vremena i protiv bolova, pa
se prepustio propisanom krugu zabava s velikom koncentracijom i pažnjom, te su
djelovale gotovo poput droge. Nije još nikada zračio takvim proračunatim šarmom,
takvom obzirnom pozornošću za trice, pretvarajući ih u izraze društvene udvornosti.
Počela ga je salijetati cijela kolonija gnjavatora. Tek poslije nekog vremena počelo
487
se zamjećivati koliko je i kako brzo ostario, i pripisivati promjenu neprekidnim uži-

cima kojima se odavao s takvim mahnitim oduševljenjem. Kakve li ironije! Popu-
larnost se širila oko njega u valovima. No tada mu se počelo činiti da se iza privlač-
ne, nehajne maske koju je izlagao svijetu krije samo posve novi strah i neizvjesnost.
Odrezan na taj način od Leile, osjećao se izvlaštenim, poput siročeta. Ostao mu je
samo gorki lijek njegovih dužnosti za koje se očajnički pripio.
Budeći se ujutro na zvuk zavjesa što ih je odmicao njegov butler - polako i s
poštovanjem kao da su zavjese na Julijinoj grobnici - zatražio bi novine i pažljivo ih
čitao birajući na poslužavniku s doručkom propisane delikatese na koje ga je pri-
viknuo njegov život. No, već je nestrpljivo čekao kucanje na vratima koje će najaviti
dolazak njegova mladoga, bradatog trećeg tajnika s knjigom ugovorenih rastanaka i
ostalih obveza njegova posla. Uzbuđeno bi se nadao da će mu dan biti ispunjen, pa je
gotovo osjećao tjeskobu u rijetkim prilikama kad ga je čekalo malo obveza. Naslo-
nivši se na jastuke i obuzdavajući nestrpljivost, slušao je Donkina kako čita popis
dnevnih obveza tonom osobe koja obredno recitira Vjerovanje. Dosadne kao i uvi-
jek, te su službene obveze odzvanjale u Mountoliveovu uhu poput obećanja, recepta
protiv dosade i nelagode. S tjeskobnim sladostrašćem slušao je glas koji je recitirao:
- U jedanaest, posjet Rahad-paši radi predaje aide-mémoirea{88} o ulaganju britanskih
državljana. Ured ima podatke. Zatim sir John i Lady Gilliatt dolaze na ručak. Errol ih
je dočekao na aerodromu. Da, poslali smo joj cvijeće u hotel. Danas će u jedanaest
potpisati knjigu. Kći se loše osjeća, i to je malo poremetilo razmještaj za stolom, no
kako već imate Haida-pašu i američkog ministra, uzeo sam sebi slobodu da ubacim
Errola sa suprugom; time je placement{89} riješen. Nisam se morao posavjetovati s
protokolom jer je sir John ovdje u privatnom posjetu... to je javno objavljeno u tisku.
- Odloživši sve memorandume, prekrasno otipkane na debelom papiru s ukrasnim
zaglavljem, Mountolive je upitao: - Je li novi chef nešto vrijedi? Mogao bi mi
ga kasnije poslati u moj ured. Znam jedno omiljeno jelo Gilliattovih.
Donkin kimne i hitro napiše bilješku, pa nastavi tihim glasom: - U šest, koktel u
čast sir Johna kod Haida-paše. Prihvatili ste poziv na večeru u talijanskom vele-
poslanstvu, u čast signora Maribora. Bit ćete u vremenskom škripcu.
- Presvući ću se ranije - odvrati Mountolive zamišljeno.
- Imam ovdje nekoliko bilješki, napisanih vašom rukom, koje nisam mogao posve
odgonetnuti, gospodine. U jednoj se spominje Bazar mirisâ, perzijski jorgovan.
- Dobro, da. Obećao sam lady Gilliatt da ću je odvesti onamo. Sredite prijevoz za
taj posjet, molim vas, i javite im da dolazim. Poslije ručka... recimo u tri i trideset.
- Tu je i bilješka na kojoj piše »darovi kod ručka«.
- Ah, da - odgovori Mountolive. - Postajem pravi istočnjak. Znate, sir John mogao
bi nam biti vrlo koristan u Londonu, u Foreign Officeu, pa smatram da bih se trebao
488
potruditi kako bi mu ovaj posjet ostao u što boljem sjećanju, poznavajući njegove
interese. Otiđite, molim vas, u »Kardu« u Sulejman-pašinoj ulici i nabavite mi par
onih malih kopija statueta Tel Al Aktar, onih obojenih. Bio bih vam vrlo zahvalan na
tome. To su dražesne igračke. I pobrinite se da ih umotaju s posjetnicom i stave
uz njihove tanjure. Hvala vam.
Ponovno sam, pijuckao je čaj i duševno se pripremio za prenatrpani dan koji se
pružao pred njim, bogat zabavom, pa neće biti mjesta za mučna samoispitivanja.
Okupao se i odjenuo, polako, promišljeno, usredotočujući misli na izbor odjeće koja
će odgovarati njegovu službenom prijepodnevnom posjetu, pažljivo vežući kravatu
pred zrcalom. - Morat ću ubrzo korjenito promijeniti život, razmišljao je, jer ću se
inače potpuno isprazniti. Kako bi se to najbolje moglo postići? - Negdje u sponi
uzroka i posljedice otkrio je šuplji prostor koji se u njegovim mislima kristalizi-
rao oko riječi »društvo«. Ponovio ju je naglas sam sebi u zrcalo. Da, tu je bio ne-
dostatak. Morat ću nabaviti psa, pomisli, pomalo raznježeno, da mi pravi društvo.
Barem ću se za nekoga brinuti. Mogu ga voditi u šetnju uz Nil... Zatim se nasmiješio
toj apsurdnoj pomisli. Ipak, tijekom uobičajenoga jutarnjeg obilaska odjelâ Vele-
poslanstva, zavirio je u Ured i vrlo ozbiljno upitao Errola koji su psi najbolji kao
kućni ljubimci. Zapodjenuli su dug i ugodan razgovor o raznim pasminama i odlučili
da bi nekakav foksterijer bio najprikladniji kućni ljubimac za neženju. Foksterijer!
Ponovio je tu riječ prelazeći odmorište na stubištu na putu prema atašeima, smiješeći
se vlastitoj gluposti. - Što li još!
Tajnica mu je uredno naslagala dokumente u odgovarajuće košarice i postavila
crvene torbe za otpremu spisa uza zid; jedna jedina spirala električne pećice održava-
la je u uredu srednju temperaturu, pogodnu za rutinske dnevne poslove. Prihvatio se
s pretjeranom pažnjom telegramâ i koncepata odgovora koje su već izdiktirali njego-
vi mlađi suradnici. Iznenadio se ustanovivši da cijepa i mijenja fraze, tu i tamo obrće
redoslijed u rečenici, dodaje bilješke; to je bilo nešto novo, jer nije nikada pokazivao
posebnu revnost što se tiče službenog engleskog; štoviše, bojao se silne preopširnosti
s kojom je morao sastavljati spise dok je i sam bio niži činovnik, pod ministrom koji
je sebe smatrao stilistom... ima li uopće iznimaka u Vanjskim poslovima? Nema.
Nije nikada postavljao velike zahtjeve u tom pogledu, ali je sada nasilna koncentraci-
ja, s kojom je živio i radio, počela rađati niz nametljivih pedanterija koje su počele
pomalo živcirati marljivog Errola i njegovo osoblje. Premda je to znao, Mountolive
je bio nepopustljiv; kritizirao je, gnjavio i mijenjao tekstove premda je znao da su
već dovoljno dobro napisani, služio se velikim Oksfordskim i Skeatovim rječnikom -
baš kao nekakav cjepidlački srednjovjekovni učenjak. Zapalio bi cigaru i zamišljeno
pušio dok je ispravljao i brisao po marmoriranom papiru.
U deset sati začulo se uobičajeno dobrodošlo zveckanje šalica i tanjurića, i Bohn,
stražar iz Ureda, ukazao se na vratima, pomalo nespretan, sa šalicom juhe i tanjurom
489
prepečenca, objavivši time ugodni predah. Mountolive se opustio u naslonjaču četvrt

sata dok je pijuckao juhu, zureći u bijeli zid ukrašen neutralnim japanskim grafika-
ma, standardnim uresom što ga Ministarstvo javnih radova bira za veleposlaničke
urede. Ubrzo će se morati pozabaviti poštom iz Palestine; već su je sortirali u Arhi-
vu: kao da je vidio teške platnene vreće na podu, razjapljenih otvora, činovnike kako
hitro sortiraju poštu na stolovima prekrivenima zelenom čohom, tajnice iz raznih
odjela kako strpljivo čekaju iza drvene ograde na svoj dio plijena... Toga jutra, dok je
čekao, naslutio je nekakvu neugodnost, jer se Maskelyne još nije oglasio. Nije ni
potvrdio, a kamoli komentirao Pursewardenovo posljednje pismo. Pitao se zašto.
Začulo se kucanje na vratima, i u sobu je ušao Errol, plahim i nespretnim hodom,
kao obično, s omašnom, impresivno zapečaćenom i adresiranom omotnicom. - Od
Maskelynea, gospodine - rekao je, i Mountolive se digne i protegne glumeći bez-
brižnost. - Dragi Bože! - reče, važući paket u ruci prije negoli ga je vratio Errolu. -
Ovo je, znači, donio golub pismonoša, ha? Pitam se što li je? Izgleda poput romana,
zar ne?
- Da, gospodine.
- Pa, otvorite ga, mladiću. - (Preuzeo je od sir Louisa mnoge pomalo staračke
pokroviteljske navike, tužno je zamijetio; morat će ispraviti tu naviku prije negoli
postane prekasno).
Errol je nespretno otvorio golemu omotnicu nožem za papir. Na stol između njih
ispao je debeli fascikl i snop fotokopija. Mountolive je u sebi ustuknuo kad je pre-
poznao uglati rukopis vojnika na popratnom listu s krunom. - Što li je to? - reče i
sjedne za stol. - Gospodine veleposlaniče - ostatak je bio besprijekorno otipkan
garmondom.{90} Errol je znatiželjnim prstom preokretao uredno pričvršćene fotokopi-
je, čitajući ovdje i ondje pokoju riječ, i tiho zviždukao. Mountolive je čitao:
Gospodine veleposlaniče,
uvjeren sam da će Vas zanimati priloženi podaci, koje je nedavno otkrio moj odjel ti-
jekom niza opsežnih istraga ovdje u Palestini.
U stanju sam pružiti Vam vrlo velik dio detaljne korespondencije koju su posljed-
njih nekoliko godina vodili Hosnani, predmet mog prvobitnog, privremeno zadrža-
nog dokumenta, i takozvani židovski ilegalni borci u Haifi i u Jeruzalemu. Jedan
pogled na ta pisma trebao bi uvjeriti svaku objektivnu osobu da sam u svojoj prvo-
bitnoj ocjeni toga gospodina pogriješio smatrajući ga umjerenim. Količine oružja i
streljiva, podrobno navedene u priloženom opisu, doista su znatne, pa bi se
Mandatne vlasti trebale ozbiljno uznemiriti. Poduzimaju se sve mjere kako bi se loci-
rala i zaplijenila ta velika skladišta, premda dosada s malo uspjeha.
490
Naravno, ovo još jednom potiče, i to mnogo hitnije, političko pitanje kako riješiti
toga gospodina. Kao što znate, moje je prvobitno gledište bilo da bi pravodobna riječ
Egipćanima riješila slučaj. Sumnjam da bi i Memlik-paša htio ugroziti anglo-egi-
patske odnose i novostečenu slobodu Egipta odbijanjem da nešto poduzme kad bi se
primijenio pritisak. Ne bismo se trebali ni posebno raspitivati o metodama koje bi on
mogao primijeniti. Barem bi naše ruke bile čiste. No, očito je da Hosnanija treba za-
ustaviti - i to brzo.
Kopiju ovog dokumenta šaljem Ministarstvu rata i Foreign Officeu. Londonska
kopija odlazi avionskom poštom s hitnom osobnom porukom povjerenika ministru
vanjskih poslova, pozivajući ga da hitno poduzme mjere u tom smislu. Nedvojbeno
ćete do kraja tjedna dobiti reakciju iz Londona.
Primjedbe o pismu g. Pursewardena, čiju ste mi kopiju poslali, čine mi se suvišni-
ma u ovom trenutku. Prilozi ovom memorandumu dovoljno sve objašnjavaju. Jasno
je da se nije mogao suočiti sa svojom dužnošću.
Vaš najpokorniji sluga,
brigadir Oliver Maskelyne
Obojica su istodobno uzdahnuli i pogledali se. - Pa - javi se Errol na posljetku,

premećući sjajne fotokopije žudnim prstom. - Konačno imamo nedvojbene dokaze. -
Sjao je od zadovoljstva. Mountolive malodušno odmahne glavom i zapali još jednu
cigaru. - Samo sam preletio pisma, gospodine - nastavi Errol - ali svako nosi Hosna-
nijev potpis. Naravno, sva su napisana pisaćim strojem. Vjerojatne ćete ih htjeti na
miru proučiti, pa ću se povući na jedan sat sve dok me ne zatrebate. Je li to sve?
Mountolive gurne prstom veliki snop papira, obuzet mučninom i osjećajem preza-
sićenosti, pa bez riječi kimne.
- U redu - reče žustro Errol i okrene se. Kad je stigao do vrata, Mountolive je
smogao glasa, premda mu je u vlastitim ušima zvučao promuklo i klonulo. - Errole -
reče - još nešto. Pošaljite Londonu poruku da smo primili Maskelyneov memo-
randum i da smo au courant.{91} Kažite da čekamo upute. - Errol kimne i povuče se
unatraške u hodnik. Mountolive se smjestio za stolom i bacio rastresen i žučljiv
pogled na kopije. Polagano je pročitao jedno ili dva pisma, gotovo kao da ih ne razu-
mije, a tada mu se odjednom zavrtjelo u glavi. Činilo mu se da se zidovi sobe pola-
gano sklapaju oko njega. Duboko je disao kroz nos čvrsto sklopljenih očiju. Prsti
su mu nehotice zabubnjali po bugačici, oponašajući sinkopirani ritam malih arapskih
bubnjeva, uzbudljivi izlomljeni ritam kakav se mogao čuti svake večeri kako dopire
preko voda Nila s neke udaljene brodice. Dok je sjedio i otkucavao taj nametljivi
egipatski plesni ritam, sklopljenih očiju poput slijepca, stalno se pitao: - A što bi se
sada trebalo dogoditi?
491
Ali, što bi se uopće moglo dogoditi?

- Poslijepodne mogu očekivati telegrafski poziv na akciju - promrmlja. Upravo
mu je stoga njegova dužnost bila tako korisna potpora. Unatoč unutarnjoj zabrinu-
tosti, dopustio joj je da ga povuče, da povuče njegovu zabludjelu pažnju poput psa na
uzici. Cijelo jutro imao je razmjerno mnogo posla. Objed je potpuno uspio, a neoče-
kivani posjet Bazaru mirisa dokazao je njegov dar za sjajno i pažljivo gostoprimstvo.
Kad je sve završilo, prilegao je pola sata u spavaćoj sobi s navučenim zavjesama, pi-
juckajući čaj i, kao i obično, zapodijevajući sa sobom razgovor koji je uvijek poči-
njao istom frazom: - Bih li radije bio glupan ili snob... je li to pitanje? - Intenzitet sa-
moprezira skrenuo mu je misli s Nessimova problema sve do šest sati, kad se Ured
ponovno otvorio. Istuširao se hladnom vodom i presvukao pa izišao iz rezidencije.
Kad je stigao u ured, ugledao je upaljenu stolnu svjetiljku i Errola u naslonjaču.
Dobrohotno se smiješio i držao ružičasti brzojav u ruci. - Upravo je stigao, gospodi-
ne - reče i preda ga svom šefu kao da mu daje buket cvijeća što ga je nabrao posebno
za njega. Mountolive se glasno nakašljao, trudeći se da tim fizičkim činom istodobno
razbistri misli i pažnju. Bojao se da bi mu prsti mogli zadrhtati bude li držao brzojav
u ruci, pa ga je promišljeno spustio na bugačicu, zario ruke u džepove na hlačama i
sagnuo se da ga prouči, pokazujući samo (nadao se) uljudnu bezbrižnost. - Prilično je
jasan, gospodine - izusti Errol s nadom kao da hoće pobuditi iskru oduševljenja i kod
svoga šefa. No Mountolive ga je dvaput pročitao, polako i zamišljeno, i tek tada po-
dignuo pogled. Odjednom je osjetio silnu potrebu da ode u nužnik. - Moram se po-
piškiti - rekao je užurbano i praktički izgurao mlađega muškarca kroz vrata. - Sići ću
malo kasnije i porazgovarati o tome. Premda mi se čini posve jasnim. Morat ću sutra
nešto poduzeti. Za minutu, ha? - Errol je nestao razočarana lica. Mountolive je odju-
rio u nužnik; koljena su mu drhtala. No za četvrt sata ponovno se sabrao pa je uspio
lakim koracima sići stubištem u Errolov ured; ušao je tiho s brzojavom u ruci. Errol
je sjedio za pisaćim stolom; upravo je bio spustio telefonsku slušalicu i smiješio se.
Mountolive mu je dodao ružičasti brzojav i utonuo u naslonjač, zlovoljno zamje-
ćujući Errolove osobne potrepštine neuredno razbacane po stolu - kinesku pepeljaru
oblikovanu poput sealyhamskog terijera, Bibliju, jastučić za pribadače, skupo na-
livpero na nosaču od zelena mramora, olovni pritiskivač za papire u obliku Atenina
kipa... Nered kakav se obično nalazi u košaricama sa šivaćim priborom postarijih
gospođa; doduše, Errol se i ponašao poput postarije gospođe. Nakašljao se. - Eto,
gospodine - reče Errol skidajući naočale. - Razgovarao sam s Protokolom i rekao im
da biste sutra željeli razgovarati s ministrom vanjskih poslova o jednom vrlo hitnom
pitanju. Pretpostavljam da ćete odjenuti odoru?
- Odoru? - upita rastreseno Mountolive.
- Svečana odora uvijek impresionira Egipćane.
492
- Shvaćam. Da, valjda je tako.

- Oni obično procjenjuju važnost onoga što im morate reći prema odjeći u kojoj to
kažete. Donkin nam to stalno utuvljuje u glavu, i vjerojatno ima pravo.
- Ima, mladiću. - (Eto! Ponovno ta starački pokroviteljska nota! Dovraga!)
- I vjerojatno ćete morati potkrijepiti verbalni dio definitivnim aide-mémoireom.
Morat ćete im dati sve podatke kako biste potkrijepili svoju tvrdnju, nije li tako,
gospodine?
Mountolive žustro kimne. Odjednom ga je preplavio val mržnje prema Nessimu,
tako nepoznat da ga je iznenadio. Naravno, ponovno je prepoznao korijene svog bije-
sa - činjenicu da ga je prijateljeva nepromišljenost natjerala u takav položaj, prisilila
da postupi protiv njega. U glavi mu se odjednom ukazao niz predodžbi - Nessim
kako bježi iz zemlje, Nessim u zatvoru Hadra, Nessim u lancima, Nessim kako ga za
stolom truje sluga... S Egipćanima se nije nikada bilo načistu. Svojemu su nezna-
nju suprotstavljali suvišak gorljivosti koja je mogla uroditi svakakvim rezultatima.
Uzdahnuo je.
- Odjenut ću odoru, naravno - reče ozbiljno.
- Ja ću sastaviti nacrt aide-mémoirea.
- Vrlo dobro.
- Trebao bih za pola sata dobiti točan termin.
- Hvala vam. I, htio bih povesti Donkina sa sobom. Njegov je arapski mnogo bolji
od mojega, i on može voditi zapisnik sastanka kako bi London dobio brzojav s
potpunim izvještajem. Možete li mu reći da dođe k meni kad pogleda spis? Hvala.
Cijelo sljedeće jutro motao se po svojem uredu, površno premetao papire, prisilja-
vao se na rad. U podne je stigao mladi bradati Donkin s otipkanim aide-mémoireom i
viješću da je sastanak s Mountoliveom ugovoren sljedećeg dana u dvanaest i trideset.
Zbog nervoznih crta lica i vodenastih očiju doimao se poput mladića s lažnom
kozjom bradicom. Prihvatio je cigaretu i brzo otpuhivao, poput djevojke, ne udišući
dim. - Pa - reče Mountolive sa smiješkom - da čujem vaše mišljenje o mojem spisu,
molim vas. Errol vam je rekao...
- Da, gospodine.
- Što mislite o ovom... energičnom službenom prosvjedu?
Donkin duboko udahne i zamišljeno odgovori: - Dvojim da ćete u ovom trenutku
uspjeti postići nekakve izravne mjere, gospodine. Otkako je Kralj obolio, napetosti i
stresovi u Vladi izazvali su pravi kaos. Svi se boje jedan drugoga, svatko vuče na
svoju stranu. Uvjeren sam da će se Nur suglasiti i doista potruditi kako bi naveo
Memlika da postupi na temelju vašeg dokumenta... ali... - Zamišljeno je stisnuo usne
oko cigarete. - Ne znam. Poznata vam je Memlikova prošlost. Mrzi Britaniju.
493
Mountolive je protiv volje osjetio kako mu se raspoloženje popravlja. - Dragi

Bože - reče - nisam o tome tako razmišljao. Ali, oni ne mogu zanemariti prosvjed u
ovom obliku. Na kraju krajeva, mladiću, to je praktički prikrivena prijetnja.
- Znam, gospodine.
- Doista ne vidim kako bi to mogli zanemariti.
- Znate, gospodine, u ovom trenutku Kraljev život visi o niti. Mogao bi, na
primjer, umrijeti večeras. Nije bio na sjednici Divana već gotovo šest mjeseci. Danas
su svi opsjednuti ljubomorom, osobne antipatije i suparništva izbili su na površinu, i
to svom snagom. Njegovom bi se smrću sve promijenilo, i svi to znaju. Nur najbolje.
Usput, gospodine, čuo sam da ne razgovara s Memlikom. Bilo je ozbiljnih problema
zbog mita što ga ljudi plaćaju Memliku.
- Ali, Nur ne prima mito?
Donkin se sarkastično nasmiješi, te polako i sumnjičavo odmahne glavom. - Ne
znam, gospodine - reče ukočeno. - Slutim da to svi čine i da bi to svi činili. Možda
griješim. No, da sam na Hosnanijevu mjestu, svakako bih nastojao odgoditi postupak
pozamašnim mitom Memliku. Njegova podložnost mitu je... gotovo legendarna u
Egiptu.
Mountolive se svojski potrudio da odglumi srditost. - Nadam se da griješite - reče.
- Zato što je Vlada Njegova Veličanstva čvrsto odlučila poduzeti određene mjere, a i
ja sam tako odlučio. U svakom slučaju, vidjet ćemo, zar ne?
Donkin je još šutio i razmišljao, ozbiljna lica. Neko je vrijeme sjedio i pušio, a za-
tim ustao i zamišljeno rekao: - Errol je rekao nešto što govori da je Hosnani znao
kako smo prozreli njegovu igru. Ako je tako, zašto nije dao petama vjetra? Morao bi
imati jasnu predodžbu o tome kako ćemo ga napasti, nije li tako? Ako se nije po-
maknuo, znači da je uvjeren kako može na neki način držati Memlika u šahu. Samo
glasno razmišljam, gospodine.
Mountolive je dugo zurio u njega. Trudio se da rasprši iznenadni i, kako mu se či-
nilo, gotovo izdajnički osjećaj optimizma. - Vrlo zanimljivo - izusti na posljetku. -
Moram priznati da nisam o tome razmišljao na taj način.
- Osobno to ne bih nikada rekao Egipćanima - reče lukavo Donkin. Nije bio
nesklon zadirkivanju svojega šefa. - Premda nije na meni da to kažem. Mislim da
brigadir Maskelyne ima više načina za rješenje toga pitanja. Po mojem mišljenju,
bilo bi nam pametnije da ostavimo diplomatske kanale na miru i jednostavno neko-
me platimo da ustrijeli ili otruje Hosnanija. Stajalo bi manje od stotinu funti.
- U redu, najljepša vam hvala - klonulo izusti Mountolive, i njegov je optimizam
ponovno ustuknuo pred sumornim kovitlanjem poluobjašnjivih osjećaja na koje je,
kako se činilo, bio vječno osuđen. - Hvala vam, Donkine. - (Donkin, pomislio je lju-
494
tito, odvratno nalikuje na Lenjina kad govori o otrovu ili nožu. Trećim je tajnicima
lako počiniti ubojstvo preko opunomoćenika.) Pošto je ponovno ostao sam, uzšetao
se po zelenom sagu, rastrgan suprotnim osjećajima u kojima su se izmjenjivali nada
i očaj. Što god je moralo uslijediti, bilo je sada neopozivo. Bio je vezan politikom, a
ishod politike nije se mogao prosuđivati ljudskim mjerilima. Valjda bi mu to znanje
trebalo omogućiti mudro mirenje sa sudbinom? Te je noći dugo ostao na nogama i
slušao omiljenu glazbu s golema gramofona i pio više negoli je običavao. Od vreme-
na do vremena sjeo bi za svoj klasicistički pisaći stol i nadnio pero nad list papira s
grbom.
»Draga Leila, u ovom trenutku čini mi se važnije no ikada da Te vidim, i moram
te zamoliti da svladaš svoj...
No, bili su to jalovi pokušaji. Gužvao je pisma i bacao ih sa žaljenjem u košaricu
za papir. Što svladati...? Zar je sada počeo mrziti i Leilu? U pozadini njegove svijesti
motala se pomisao, sada gotovo sigurno znanje, da je te grozne planove potaknula
ona, a ne Nessim. Ona je bila pokretač. Ne bi li to trebao reći Nuru? Ne bi li to tre-
bao reći svojoj vladi? Nije li bila vjerojatnija pretpostavka da je Narouz, koji je u
obitelji bio sklon akciji, još dublje umiješan u zavjeru negoli sam Nessim? Uzdahnuo
je. Kakvom se dobitku bilo tko od njih mogao nadati od uspješne židovske pobu-
ne? Mountolive je prečvrsto vjerovao u englesku mistiku, pa nije mogao potpuno
shvatiti da bi netko mogao izgubiti vjeru u nju i u nadu, koju je pružala, u buduću si-
gurnost, buduću stabilnost.
Ne, sve mu je to nalikovalo na puko bezrazložno ludilo, na tipični nepromišljeni
poslovni pothvat s izgledom na veliku dobit! Baš tipično za Egipat! Polagano je mi-
ješao svoj prezir s tom pomisli kao što se miješa posudica s gorušicom. Baš tipično
za Egipat! Ipak, začudo, tako netipično za Nessima!
Te noći san mu nije dolazio na oči. Odjenuo je lagani ogrtač, više da se preruši
negoli iz nekog drugog razloga, i otputio se na dugu šetnju uz rijeku kako bi smirio
misli, budalasto žaleći što ga ne prati nekakav psić koji bi mu ispunio misli. Bio je
izišao na vrata za poslugu, pa su se nakićeni kavas{92} i dva policajca iznenadili ugle-
davši ga u dva sata ujutro kako pješke prilazi ulaznim vratima, a to se ne bi smjelo
dopustiti nijednom veleposlaniku. Uljudno ih je pozdravio na arapskom i sam otklju-
čao vrata rezidencije. Skinuo je ogrtač i polako se odvukao osvijetljenim pre-
dvorjem, još praćen zamišljenim psom koji je posvuda ostavljao mokre otiske šapa
na uglačanu parketu...
Uspinjući se prema spavaćoj sobi naišao je na svoj portret, koji je Clea bila
završila, kako izgubljeno stoji uza zid na prvom odmorištu. Tiho je opsovao, jer ga je
potpuno zaboravio; već ga je šest tjedana namjeravao poslati majci. Morat će poseb-
no zabilježiti da ga ekspedit sutradan otpremi. Možda će im to izazvati teškoće s ob-
495
zirom na veličinu, razmišljao je, ali ipak: inzistirat će na tome kako bi se riješio
muke oko dobivanja izvozne dozvole za takozvano »umjetničko djelo«. (Portret to
zacijelo nije bio.) No, otkako je jedan njemački arheolog ukrao mnogo egipatskih ki-
pova i prodao ih europskim muzejima, vlada je bila vrlo osjetljiva na izlaz umjetnič-
kih djela iz zemlje. Zacijelo bi mjesecima odgađali izdavanje dozvole i raspravljali o
njoj. Ne, ekspedit Veleposlanstva mora se za to pobrinuti; majci će biti drago.
Razmišljao je o njoj sa sentimentalnom grižnjom savjesti, zamišljao je kako sjedi do
kamina u onom zasniježenom krajoliku. Dugovao joj je zaista dugo pismo. Ali, ne
sada. - Kad sve ovo završi - reče i nehotice zadrhti.
Kad je legao u krevet, upao je u uski labirint plitkih i neokrepljujućih snova u ko-
jima je lutao cijele noći: slike velike mreže jezerâ s jatima riba i oblacima divljih pti-
ca, na kojima su se ponovno kretali mladenački likovi Leile i njega, uzbuđeni tihim
udarcima vesala po vodi, isprekidanima ritmičnom jekom jednog jedinog malog bub-
nja preko ljubičastoga noćnog krajolika; na rubovima sna kretao se još jedan čamac,
obrisi čamca, sa dva lika u njemu - braća: obojica naoružana puškama dugih cijevi.
Ubrzo će ga preteći; no, zagrijan toplim krugom Leilinih ruku, poput Antonija
kod Akcija, nije mogao osjetiti nikakav strah. Nisu govorili, ili barem nije čuo ni-
kakve glasove. Ćutio je samo poruke što su kolale između njega i žene u njegovu na-
ručju - prenošene, kako se činilo, samo pulsiranjem krvi. Prevladali su govor i misli -
umanjeni likovi nezaboravljene, nežaljene prošlosti, sada beskonačno drage jer je
bila nepovratno izgubljena. Duboko u snu znao je da sanja, i kad se probudio, ugle-
dao je, s iznenađenjem i tjeskobom, tragove suza na jastuku. Doručkujući u skladu s
ustaljenom navikom, odjednom mu se učinilo da ima temperaturu, ali toplomjer
nije potvrdio njegovu pretpostavku. Stoga se nevoljko dignuo i, točan na sekundu,
prikazao se u punoj formi Donkinu koji je nervozno šetkao po predvorju sa snopom
papira pod rukom. - Eto - reče Mountolive i nehajno pokaže na odoru - evo me napo-
kon.
Tiho su se odvezli crnim automobilom sa lepršavom zastavicom kroz grad u Mi-
nistarstvo u kojemu ih je dočekao plašljivi Egipćanin, nalik na majmuna, izvan sebe
od nelagodne revnosti i uznemirenosti. Svečana ga se odora očito dojmila, ali i činje-
nica da ga posjećuju dva najbolja arabista Britanskog veleposlanstva. Blistao je i kla-
njao se, automatski šireći ruke, obavio razmjenu formalne uljudnosti u skladu s uobi-
čajenom praksom. Bio je to nizak, tužan muškarac s pokositrenom dugmadi za
manšete i čupavom kosom. Uzvrtio se od želje da ugodi, da bude susretljiv, pa
je lako prelazio u prijateljsko, gotovo bljutavo sentimentalno držanje. Oči bi mu lako
zasuzile. Nametnuo im je obrednu kavu i ratluk kao da im tom gestom ispovijeda lju-
bav. Stalno je brisao čelo i stalno se laskavo, pitekantropoidno smješkao. - Ah, vele-
poslaniče - izustio je u sentimentalnom tonu kad su komplimenti ustupili mjesto
poslu. - Vi dobro poznajete naš jezik i našu zemlju. Vjerujemo vam. - Parafrazirane,
496
njegove su riječi značile: »Znate da je naša potkupljivost neiskorjenjiva, znak drevne

kulture, stoga se ne osjećamo posramljenima u vašoj prisutnosti.«
Zatim je sjedio, sa šapama sklopljenima preko čistoga sivog prsluka, sumoran po-
put fetusa u boci, dok je Mountolive podnosio svoj energični prosvjed i predavao
spomenik Maskelyneove revnosti. Nur je slušao, tu i tamo sumnjičavo odmahivao
glavom, a lice mu se izduljilo. Kad je Mountolive završio, ustao je i naglo rekao: -
Naravno. Smjesta. Smjesta. - A zatim, kao da se iznenada našao u dvojbi, ponovno je
nesigurno sjeo i počeo se igrati s dugmadi za manšete. Mountolive je ustajući
uzdahnuo. - To je neugodna - reče - ali potrebna dužnost. Smijem li uvjeriti svoju
vladu da će se to pitanje hitno riješiti?
- Hitno. Hitno. - Čovječuljak je dvaput kimnuo i oblizao usne; ostavljao je dojam
kao da baš ne razumije riječi koje upotrebljava. - Danas ću se sastati s Memlikom -
dodao je nižim tonom. No boja mu se glasa promijenila. Nakašljao se i pojeo slatkiš
otresajući šećer u prahu s prstiju svilenim rupčićem. - Da - reče. Opsežni dokument
koji je ležao pred njim zanimao ga je (tako se barem činilo Mountoliveu) samo zato
što su ga zbunjivale fotokopije. Takvo što još nije vidio. One su pripadale veli-
kim stranim svjetovima znanosti i iluzije - svjetovima velike moći i odgovornosti - u
kojima su živjeli zapadni narodi i iz njih povremeno silazili, odjeveni u veličanstve-
ne odore, kako bi jednostavnim Egipćanima još više zagorčili život. - Da. Da. Da. -
ponovi Nur kao da želi učvrstiti i produbiti razgovor, uvjeriti posjetitelja u svoje do-
bre namjere.
Mountoliveu se to uopće nije svidjelo; cijelom je tonu nedostajalo neposrednosti,
svrhovitosti. U prsima mu se ponovno javio besmisleni osjećaj optimizma, pa je,
kako bi sebe kaznio (i zato što je bio vrlo savjestan), nastavio i još malo pritisnuo su-
govornika. - Ako želite, Nur, i ako me izričito ovlastite, spreman sam izložiti činjeni-
ce i preporuke samom Memlik-paši. Samo recite. - Doduše, time je nadražio tanku,
tek izraslu kožu protokola i nacionalnog osjećaja. - Veleštovani gospodine - reče Nur
sa zaklinjućim smiješkom i gestom prosjaka koji salijeće bogataša - to ne bi bilo u
skladu s pravilima. Jer ovo je unutarnje pitanje. Ne bi s moje strane bilo u redu kad
bih pristao.
U tome je imao pravo, razmišljao je Mountolive dok su se obuzeti nelagodom
vraćali u veleposlanstvo; u Egiptu više nisu mogli izdavati naloge onako kako je to
nekoć činilo Visoko povjerenstvo. Donkin se, proučavajući prste, podrugljivo i za-
mišljeno smiješio. Zastavica na hladnjaku automobila veselo je lepršala podsjećajući
Mountolivea na treperenje trokutaste brodske zastavice Nessimova desetometarskog
kutera dok presijeca vodu u luci... - Što mislite o ovom susretu, Donkine? - upitao je
i spustio ruku na lakat bradata mladića.
- Iskreno govoreći, gospodine, mučile su me dvojbe.
497
- I mene, zaista. - Zatim je iz njega provalilo: - Ali, morat će poduzeti korake, jed-
nostavno će morati; neću dopustiti da me samo tako otpreme. - (Razmišljao je:
London će nam do temelja zagorčiti život ako mu ne damo nekakvu zadovoljštinu.)
Ponovno ga je preplavila mržnja prema Nessimovu liku čije se lice - kao nekakvom
dvostrukom trik-ekspozicijom - nekako stopilo sa sjetnim Maskelyneovim licem.
Dok je prolazio hodnikom, ugledao je vlastito lice u velikom zrcalu između prozora i
iznenadio se zamijetivši na njemu izraz razdražljivosti.
Toga je dana ustanovio kako je sve nagliji prema osoblju i posluzi u rezidenciji.
Počeo se gotovo osjećati progonjenim.
498
XIV.
Ako se Nessim usuđivao tiho smijati dok je proučavao poziv, ako je naslonio tu kiće-
nu poruku na tintarnicu kako bi je bolje proučio, smijući se tiho i nelagodno - bilo je
to zato što je razmišljao:
»Reći za nekoga da je bezobziran znači da je rođen s prirođenim obzirima na koje
sada ne obraća pozornost. No, možemo li predočiti čovjeka koji je očito rođen bez
savjesti? Rođen bez uobičajenih sklonosti duše? (Memlik.)«
Da, bilo bi ga lako predočiti kad bi bio bez nogu, bez ruku, slijep. No, određeni
manjak žljezdane izlučine, dio duše koji nedostaje, pretvorio bi ga u predmet čuđe-
nja, možda i sućuti. (Memlik.) Ima ljudi čiji su osjećaji raspršeni u pjeni, pa se usitne
kao da su protisnuti kroz raspršivač; ima onih koji ih zamrzavaju, kojima srce trne;
ima i onih koji su se rodili bez osjećaja vrijednosti, moralnih daltonista. Moćnici su
često takvi, ljudi što se kreću u oneiričkom oblaku svojih postupaka koji su im pone-
kad samima besmisleni. Je li Memlik bio takav? Nessim je prema njemu osje-
ćao onakvu strasnu radoznalost kakvu entomolog osjeća prema neklasificiranom
kukcu.
Pripalio je cigaretu. Ustao je i prošetao sobom, zastajkujući od vremena do vre-
mena da pročita poziv i ponovno se u sebi nasmijao. Olakšanje je potisnulo tjeskobu,
tjeskoba olakšanje. Dignuo je slušalicu i javio se Justini, tiho, vedrim glasom: - Brdo
je došlo Muhamedu. - (Šifra za Mountolivea i Nura.) - Da, draga. Pravo olakšanje
kad si siguran. Sva ta moja toksikologija i vježbanje pištoljem! Znam, sada izgleda
glupo. Htio sam da se to upravo ovako dogodi, ali, naravno, treba biti oprezan. Eto,
Muhamed je sada pod pritiskom, pa je porodio mišića u obliku poziva na vird.{93} -
Čuo ju je kako se smije, ne vjerujući. - Molim te, mila - reče - pronađi što ljepši
Kur’an i pošalji ga u ured. Ima ih nekoliko starih, s bjelokosnim koricama, u zbirci u
biblioteci. Da, odnijet ću ga u Kairo u ponedjeljak: On mora svakako dobiti svoj
Kur’an. - (Memlik.) Bilo je lako smijati se. Predah će biti samo privremen, no barem
se zasada nije trebao bojati otrova ili tajnovitog lika koji vreba u uličici i koji bi mo-
gao... Ne. Situacija je obećavala korisnu odgodu.
Danas, šezdesetih godina, ime Memlik-paše postalo je slavno u najudaljenijim
svjetskim prijestolnicama uglavnom zbog osebujne arhitekture banaka koje nose ime
svojega osnivača; doista, njihov stil odražava sve neobične značajke ukusa toga
499
tajnovitog čovjeka - jer su sve izrađene po istom grotesknom uzoru, kao parodija egi-
patske grobnice koju je adaptirao Corbusierov učenik! U Rimu ili u Riju, čovjeka
nešto neodoljivo tjera da stane i čudi se njihovim sumornim pročeljima. Glomazni
stupovi podsjećaju na mamuta iznenadno oboljelog od elefantijaze, na groteskno pre-
življavanje ili možda preporod nečeg potpuno sablasnog - nečeg osmanlijsko-egi-
patsko-gotičkog? Doista, kao da se Eustonski kolodvor razmnožio binarnom fisijom!
No sada je moć toga čovjeka izišla kroz te čudne dimnjake u svijet - sva ta moć
zgusnuta i pokrenuta na malom stoliću s intarzijom na kojemu je pisao (ako je to ika-
da činio), s otrcana žutog divana za koji ga je njegova letargija vezivala dan za da-
nom. (Za posebno važne razgovore nosio je tarbuš i žute rukavice od antilopa. U ruci
je držao običnu, kupovnu mahalicu za tjeranje muha, koju mu je njegov dragu-
ljar ukrasio šarom od umjetnog biserja.) Nije se nikada smiješio. Jednoga grčkog fo-
tografa, koji ga je jednom u ime umjetnosti zaklinjao da se nasmiješi, grubo su
odvukli u vrt pod šuškave palme i kaznili ga sa dvanaest udaraca bičem zbog uvrede.
Možda je to bilo povezano s neobičnom mješavinom nasljedstva, jer se u njego-
voj krvi miješao albanski otac i nubijska majka čije su užasne svađe mučile njegov
dječji san. Bio je jedini sin. Možda se zbog toga njegova okrutnost stalno sučeljavala
s prividnom apatijom, možda se zbog toga šapat ponekad pojačavao do ženske visi-
ne, ali bez popratne geste. Odavale su ga i tjelesne značajke, duga, svilenkasta,
ekscentrično počešljana kosa, nos i usta isklesani poput niskog reljefa u tamnom nu-
bijskom pješčenjaku na potpuno okrugloj gorštačkoj glavi. Da se doista bio nasmije-
šio, otkrio bi polukrug crnačke bjeline pod nosnicama, spljoštenima i rastegnutima
poput gume. Koža mu je bila puna tamnih madeža, boje duhanskog lista kojoj se u
Egiptu dive. Zahvaljujući depilatorima, poput halawe, na tijelu, a ni na rukama, nije
imao ni dlačice. No oči su mu bile malene i usađene u bore poput dva klinčića. Pre-
nosite su unutarnju nelagodu izrazom trajne pospanosti, a bezbojne su bjeloočnice
odražavale odsutnost duha, kao da je duša koja stanuje u tom velikom tijelu na ne-
kakvu trajnom privatnom odmoru. Usne su mu bile precrvene, osobito donja, a nji-
hova punoća, kao da su nagnječene, davala je naslutiti: epilepsija?
Kako je tako brzo napredovao? Korak po korak, polaganim i mučnim službova-
njem u Povjerenstvu (koje ga je naučilo mržnji prema njegovim gospodarima) i na-
pokon protekcijom. Dobro je birao i proučavao svoje metode. Kad se Egipat oslobo-
dio, iznenadio je i svoje pokrovitelje domogavši se Ministarstva unutarnjih poslova
jednim jedinim skokom. Tek je tada strgnuo masku osrednjosti koju je nosio sve te
godine. Vrlo je dobro znao kako će pobuditi jeku svojega imena bičem - jer je sada
on njime mahao. Bojažljiva egipatska duša uvijek plače za bičem. »Potreba koju lako
zadovoljava čovjek naviknut promatrati muškarce i žene kao muhe.« Tako kaže
poslovica. Već za godinu dana bojali su se njegova imena; govorkalo se da mu se i
stari Kralj boji otvoreno proturječiti. A s novostečenom slobodom svoje zemlje ste-
500
kao je i sam veličanstvenu slobodu, barem među egipatskim muslimanima. Europlja-

ni su još imali pravo, prema ugovoru, iznositi sudske probleme ili braniti se od
optužbi pred Les Tribunaux Mixtes,{94} s europskim odvjetnicima kao tužiteljima ili
braniteljima. No egipatski sudski sistem (ako ga se tako moglo nazvati) vodili
su izravno ljudi Memlikova kova, anakronistički ostaci užasnog i podjednako
besmislenog feudalizma. Za njih doba šerijatskih kadija nije još nipošto prošlo, i
Memlik je djelovao svim autoritetom osobe sa sultanovim fermanom ili punomoći u
rukama. U biti mu nitko nije mogao protusloviti. Kažnjavao je oštro i često, ništa ne
pitajući, a često samo na temelju glasina ili najmaglovitijih sumnji. Ljudi su tiho
nestajali, ne ostavljajući nikakva traga, i nije bilo prizivnog suda koji bi se obazirao
na njihove pritužbe - ako ih je i bilo - ili bi se pak ponovno pojavili u građanskom ži-
votu pogodno obogaljeni ili spretno oslijepljeni - i neobično nespremni na razgovor o
svojoj nesreći. (- Da vidimo hoće li propjevati? - znao je navodno govoriti Memlik,
aludirajući na spaljivanje očiju kanarinaca užarenom žicom, čestu operaciju poslije
koje su ptice navodno ljepše pjevale.)
Lijen ali pametan, za svoje je osoblje birao uglavnom Grke i Armence. Rijetko je
odlazio u svoj ured u Ministarstvu, pa je njegovo vođenje prepuštao svojim miljeni-
cima, objašnjavajući i tužeći se da ga ondje stalno opsjedaju molitelji trateći mu vri-
jeme. (Zapravo se bojao da bi ondje mogao jednoga dana postati žrtvom atentata - jer
je mjesto bilo ranjivo. Bilo bi lako, na primjer, postaviti bombu u nekakav neočišćeni
ormar u kojemu su miševi veselo skakutali među požutjelim spisima. Tu mu je zami-
sao usadio u glavu Hakim-efendija kako bi imao slobodne ruke u Ministarstvu.
Memlik je to znao, ali nije mario.)
Umjesto toga, odabrao je staru zapuštenu kuću na Nilu za audijencije. Bila je
okružena gustom šumom palmi i naranči. Sveta je rijeka tekla pod njegovim prozori-
ma, i uvijek se nešto moglo vidjeti, promatrati: feluke kako plove uzvodno ili
nizvodno, brodice s izletnicima, tu i tamo poneki motorni čamac... Osim toga, kuća
je bila i predaleko, pa molitelji nisu dolazili niti ga gnjavili zbog pritvorenih rođaka.
(Hakim je ionako s njim dijelio mito). Memlik je ondje primao samo važne osobe
koje nije mogao odbiti: s mukom bi se uspravio u sjedeći položaj na žutom divanu i
stavio ulaštene cipele (s bisernosivim gamašama) na podnožnik presvučen damastom
pred sobom, s desnom rukom u džepu na prsima, držeći u lijevoj uobičajenu mahali-
cu za muhe kao da želi njome podijeliti oprost. U tim svakodnevnim poslovima su-
djelovali su armenski tajnik (Cyril) i Rafael, mali Talijan nalik na lutku (po zanima-
nju brijač i svodnik) koji mu je pravio društvo i ublažavao poslovnu dosadu, predla-
žući užitke čija bi nastranost mogla uspaliti čovjeka koji se, činilo se, zasitio svih
sklonosti osim onih prema novcu. Rekoh da se Memlik nije nikada smiješio, ali
bi ponekad, kad je bio dobre volje, zamišljeno pogladio Rafaela po kosi i prinio prste
usnama da priguši smijeh. To se događalo kad bi duboko razmišljao prije negoli bi
501
dignuo slušalicu starinskog telefona u obliku gusjega vrata i s nekim tiho razgovarao,
ili nazvao Središnji zatvor kako bi uživao u prestrašenu glasu telefonista čim bi izgo-
vorio svoje ime. Rafael bi se osobito u takvim trenucima ulizivački cerekao i groho-
tom smijao sve dok mu suze ne bi potekle licem, pa bi strpao rupčić u usta. No
Memlik se nije smiješio. Samo bi malo uvukao obraze i rekao: - Allah! Ti se smiješ!
-Takve su zgode bile rijetke.
Je li doista bio tako strašan kakvim su ga smatrali? Istina se neće nikada znati.
Oko takve ličnosti lako se stvaraju legende, jer ona pripada više legendi nego životu.
(»Jednom je, osjetivši se ugroženim od impotencije, otišao u zatvor i naredio da pred
njegovim očima dvije djevojke bičuju do smrti, dok ga je treća morala« - kako su sli-
kovite metafore Prorokova jezika - »obodriti i povratiti mu izgubljenu snagu.« Govo-
rilo se da osobno prisustvuje svakom službenom smaknuću, te da stalno drhti i plju-
je. Poslije bi zatražio bocu sode da utaži žeđ... No tko će ikada znati koliko ima istine
u takvim legendama?)
Bio je bolesno praznovjeran i neizlječivo potkupljiv - i doista je mitom stekao go-
lemo bogatstvo; no kako s tom činjenicom pomiriti njegovu neumjerenu religioznost
- fanatične vjerske obrede koji bi mogli zbunjivati kod nekoga tko nije Egipćanin?
Upravo je otuda potekla svađa s pobožnim Nurom, jer je Memlik uveo gotovo
dvorski ceremonijal za primanje mita. Njegova je zbirka Kur’anâ bila slavna.
Smjestio ju je na katu u jednom ruševnom hodniku. Već su svi nadaleko i naširoko
znali da mu treba pristupiti s posebno vrijednim primjerkom Svete knjige, s novčani-
cama ili nekom drugom vrstom novca između listova, pa mu ga (uz duboki poklon)
predati kao novi doprinos njegovoj velikoj biblioteci. On bi prihvatio dar i odgovo-
rio, zahvaljujući, kako mora smjesta otići gore i pogledati ima li već možda taj
primjerak. Kad bi se vratio, molitelj je znao da je uspio ako mu je Memlik ponovno
zahvalio i rekao da je knjigu pohranio u biblioteci; no, ako je Memlik izjavio da već
ima tu knjigu i vratio je molitelju (iako je novac neizbježno bio izvučen), molitelj je
znao da mu je molba propala. Upravo tu malu društvenu formulu Nur je nazvao »sra-
moćenjem Proroka« - i time na sebe navukao Memlikovu tihu mržnju.
Dugi staklenik, u dva kraka pod pravim kutom, u kojemu je držao svoj privatni
Divan, bio je također zagonetan. Polukružni prozorčići s jeftinim obojenim staklom
pretvarali su posjetitelje u harlekine bojeći im lica i odjeću zeleno i skrletno i plavo
dok su dugom prostorijom prilazili domaćinu da ga pozdrave. Iza tmurnih prozora
tekla je čokoladna rijeka, a na suprotnoj obali stajalo je Britansko veleposlanstvo s
elegantnim vrtovima, u kojima je Mountolive navečer šetao kad bi ostao sam. Goto-
vo cijeli zid Memlikove velike primaće sobe pokrivale su dvije goleme i apsurd-
ne viktorijanske slike nepoznatoga majstora koje su, prevelike i preteške za vješanje,
stajale na podu i doimale se poput uokvirenih tapiserija. Ali teme! Na jednoj su Ži-
dovi prelazili Crveno more koje se milostivo zguralo na obje strane kako bi omogu-
502
ćilo njihov opasni prijelaz; na drugoj je bradati Mojsije lupao pastirskim štapom po
stijeni nalik na kazališnu kulisu. Te su se prigušene biblijske teme ipak savršeno sla-
gale s ostalim namještajem - s velikim osmanlijskim sagovima i ružnim, neudobnim
stolicama presvučenima plavim damastom, golemim izvijenim mjedenim lusterom s
kružno raspoređenim mliječnim žaruljama koje su sjale danju i noću. Fouchéova
bista u naravnoj veličini, koja je stajala s jedne strane žutog divana, odmah bi pri-
vukla pažnju molitelja svojom besmislenošću. Memliku je jednom polaskao jedan
francuski diplomat rekavši mu: -Smatraju vas najboljim ministrom unutarnjih poslo-
va u modernoj povijesti... štoviše, od Fouchéa nitko vam nije ravan. - Primjedba je
možda bila ironična, ali se ipak svidjela Memliku, pa je smjesta naručio bistu iz
Francuske. Doimala se pomalo prijekorno usred svih tih egipatskih trica, jer se na
njoj nataložio debeo sloj prašine. Isti je diplomat jednom opisao Memlikovu sobu za
primanje kao križanca između napuštenog geološkog muzeja i kuta stare Kristalne
palače - što je također bilo primjereno mada okrutno.
Nessimovo je uljudno oko zamijetilo sve te detalje sa skrivenim tračkom užitka
dok je stajao na pragu i slušao kako ga najavljuju. Bio je prezadovoljan što ga je
opasni Memlik pozvao na zajedničku molitvu ili vird. Takve prigode začudo nisu
bile rijetke, jer je Memlik često uživao u takozvanim »Božjim noćima«, i njegova
pobožnost nije bila u neskladu s ostatkom njegova tajnovitog karaktera; pažljivo i
netremice slušao je recitatora, često do dva ili tri ujutro, nalik na zmiju koja spava
zimski san. Ponekad bi čak zajedno s ostalima zadihano uzviknuo »Allah«, izražava-
jući time radost zbog osobito dobro odabranog odlomka iz Kur’ana.
Nessim je lakim i živahnim koracima prešao prostoriju, propisno dodirujući prsa i
usne, pa je sjeo pred Memlika kako bi izrazio zahvalnost na pozivu kojim mu je bila
ukazana velika čast. Te je večeri bilo samo devet uzvanika, i bio je siguran da ih je
Memlik namjerno pozvao malo kako bi ga proučio, a možda i s njim privatno po-
razgovarao. Držao je u ruci prekrasan mali Kur’an umotan u tanak svileni papir;
pažljivo je obložio stranice platnim nalozima švicarskih banaka. - O, pašo - rekao je
tiho - čuo sam za vašu legendarnu biblioteku i molim vas samo da zadovoljite ljubi-
telja knjiga primajući doprinos svojoj zbirci. - Spustio je dar na stolić i prihvatio
kavu i kolačiće što su ih stavili pred njega. Memlik nije odgovorio niti je mijenjao
položaj na divanu, dopuštajući mu da srkne kavu, a zatim je nehajno rekao. - Doma-
ćin je počašćen. Ovo su moji prijatelji. - Površno je predstavio ostale posjetitelje, po-
malo neobičan skup za zajedničku molitvu; nije bilo ni jednoga uglednog člana ka-
irskog društva, toliko je Nessim zamijetio. Premda nikoga nije poznavao, bio je vrlo
uljudan prema svima. Zatim je sebi dopustio nekoliko općih primjedbi o ljepoti i
primjerenosti primaće sobe i o visokoj kvaliteti slika uza zid. Memliku se to svidjelo,
pa je lijeno rekao: - To je i moja radna soba i soba za primanje. Ovdje živim.
- Često su mi je opisivali - reče Nessim tonom dvorjanina - sretnici koji su vas ov-
503
dje posjetili zbog posla ili užitka.

- Radim - odvrati Memlik s bljeskom u očima - samo utorkom. Ostatak tjedna
uživam s prijateljima.
Nessimu nije promaknula prijetnja u riječima; utorak je muslimanima najnepo-
voljniji dan za poslove, jer vjeruju da je Bog u utorak stvorio same neugodne stvari.
Taj je dan određen za smaknuće zločinaca; nitko se ne usudi sklopiti brak u utorak,
jer poslovica kaže »oženjen u utorak, obješen u utorak«. Riječima Proroka: - U uto-
rak Bog stvori posvemašnju tminu.
- Nasreću - reče Nessim sa smiješkom - danas je ponedjeljak, kada je Bog stvorio
drveće. - Skrenuo je razgovor na prekrasne palme koje su kimale iza prozora, i tim je
skretanjem razbio led i stekao divljenje ostalih posjetitelja.
Vjetar se tada promijenio, i poslije pola sata površnog razgovora otvorila su se
klizna vrata na drugom kraju prostorije i otkrila dva velika stola prepuna svakakvih
jela. Soba je bila ukrašena prekrasnim cvijećem. Barem se ovdje, uz skupe poslastice
Memlikova banketa, osjetio duh živosti i prijateljstva. Jedan ili dva uzvanika su
razgovarali, a sam se Memlik, iako nije ništa jeo, polagano kretao od skupine do sku-
pine izgovarajući usiljene uljudnosti tihim glasom. Naišao je na Nessima u kutu i re-
kao posve jednostavno, štoviše iskrenim tonom: - Želio sam se osobito sastati s
vama, Hosnani.
- Počašćen san, Memlik-pašo.
- Viđao sam vas na primanjima, ali nismo imali zajedničkih prijatelja koji bi nas
upoznali. Velika šteta.
- Velika šteta.
Memlik je uzdahnuo i stao se hladiti mahalicom za muhe, tužeći se da je noć vru-
ća. Zatim je rekao, tonom čovjeka koji o nečemu raspravlja sam sa sobom, gotovo
oklijevajući: - Gospodine, Prorok je rekao da velika moć donosi veće neprijatelje.
Znam da ste moćni.
- Moja je moć beznačajna, ali ipak imam neprijatelje.
- Velika šteta.
- Doista.
Memlik prebaci težinu na lijevu nogu, stane zamišljeno čačkati zube i nastavi:
- Mislim da ćemo se ubrzo savršeno razumjeti.
Nessim se ukočeno nakloni, ništa ne govoreći dok ga je domaćin zamišljeno pro-
matrao, dišući polako i ravnomjerno kroz usta. - Kad se žele žaliti - reče Memlik -
dolaze k meni, izvoru svih žalbi. To me umara, ali sam ponekad prisiljen nešto podu-
zeti za one koji se žale. Shvaćate li me?
504
- Savršeno.
- U određenim trenucima nisam obvezan ništa poduzimati. No, u drugima mogao
bih biti. Stoga, Nessime Hosnani, mudar čovjek uklanja uzroke žalbe.
Nessim se ponovno uljudno nakloni i ponovno ušuti. Bilo je uzaludno upuštati se
u dijalektiku njihovih odnosa sve dok ne postigne prihvaćanje ponuđenog dara.
Memlik je to možda osjetio, jer je uzdahnuo i prišao drugoj skupini uzvanika. Ubrzo
je večera završila, pa se društvo ponovno vratilo u primaću sobu. Nessimovo se bilo
sada ubrzalo, jer je Memlik uzeo omot u svilenom papiru te se ispričao govoreći: -
Moram ovo usporediti s knjigama u svojoj zbirci. Večerašnji šeik{95}... iz Imbabija
je... stići će uskoro. Sjednite i osjećajte se ugodno. Ubrzo ću vam se pridružiti. - Na-
pustio je sobu. Započeo je površan razgovor, i Nessim se trudio koliko je mogao da u
njemu sudjeluje, iako je shvatio da mu srce neugodno brzo kuca, a prsti drhte kad je
prinio cigaretu usnama. Poslije nekog vremena vrata su se ponovno otvorila i pro-
pustila slijepoga šeika koji je trebao predsjedavati ovoj »Božjoj noći«. Društvo ga je
okružilo, rukujući se s njim i laskavo ga pozdravljajući. A tada je naglo ušao
Memlik, i Nessim je zamijetio da u rukama ne nosi ništa: tiho je promrmljao molitvu
zahvalnosti i obrisao čelo.
Nije mu trebalo dugo da se ponovno sabere. Stajao je podalje od skupine tamno
odjevene gospode usred kojih je stajao slijepi propovjednik čije se bezizražajno, zbu-
njeno lice okretalo od glasa do glasa poput nekakve mehaničke naprave za registrira-
nje zvučnih valova; njegova blaga smetenost pokazivala je sablasno zadovoljstvo
vjere u nešto što je bilo uvjerljivije upravo zato što ga razum nije mogao,potpuno do-
kučiti. Sklopio je ruke na prsima; doimao se plaho poput antičkog djeteta, nadahnu-
toga kinetičkom ljepotom ljudskog bića čija je duša postala zavjetni predmet.
Kad je ponovno ušao, paša se polako uputio prema Nessimu, ali otegnutim kora-
cima, pa se Nessimu činilo da neće nikada stići do njega. Laskanja i izraz namjerne
nezainteresiranosti produžavala su to polagano napredovanje. Napokon je stao uz
Nessimov lakat, još držeći ukrašenu mahalicu za muhe. - Vaš je dar biran - javi se
naposljetku tihi glas u kojem se tek razabirao medeni prizvuk. - I te kako je
prihvatljiv. Doista, gospodine, vaše su znanje i sposobnost razlikovanja legendarni.
Pokazati iznenađenje samo bi značilo prostačko zanemarivanje te činjenice.
Formula kojom se Memlik stalno koristio bila je doista ležerna i izrečena na
savršenom arapskom, pa Nessim nije mogao sakriti iznenađenje i zadovoljstvo.
Samo se doista obrazovana osoba mogla izražavati takvim biranim riječima. Nije
znao da ju je Memlik pažljivo naučio napamet za ovakve prigode. Naklonio se kao
da prima javno priznanje, ali je šutio. Memlik se na trenutak poigravao mahalicom, a
tada dodao, drugim tonom: - Naravno, treba samo nešto imati na umu. Već sam go-
vorio o žalbama i tužbama koje mi stižu, moj efendijo. U svim takvim slučajevi-
505
ma moram prije ili poslije istražiti uzroke. Velika šteta.

Nessim upre svoje mirne, crne oči u Egipćanina i tiho izusti, još uvijek se smije-
šeći: - Gospodine, do europskog Božića... dakle, za koji mjesec... neće više biti
razloga za tužbe. - Uslijedila je šutnja.
- Vrijeme je znači važno - reče zamišljeno Memlik.
- Vrijeme je zrak što ga udišemo, kako kaže poslovica.
Paša se nato napola okrenuo i dodao, kao da se obraća cijelom društvu: - Mojoj je
zbirci potrebno vaše doista razborito znanje. Nadam se da ćete mi moći otkriti mno-
ga druga blaga Svete riječi. - Nessim se ponovno naklonio.
- Sva koja vam budu prihvatljiva, pašo.
- Žao mi je što se nismo prije upoznali. Velika šteta.
- Velika šteta.
No zatim je ponovno postao domaćin i okrenuo se u stranu. Ostali uzvanici već su
zaposjeli gotovo cijeli široki krug neudobnih stolica ravnih naslona. Nessim je oda-
brao jednu na kraju reda, a Memlik se polako popeo na svoj žuti divan poput plivača
koji je stigao do splavi usred oceana. Dao je znak, i posluga je ušla i pokupila šalice
za kavu i kolače; donijeli su elegantnu stolicu s visokim naslonom, s izrezbarenim
rukohvatima, presvučenu zelenom tkaninom za propovjednika, i postavili je
postrance. Jedan od uzvanika ustao je i, mrmljajući izraze poštovanja, doveo sli-
jepca do stolice. Diskretno se povukavši, posluga je zatvorila i zaključala visoka vra-
ta na kraju prostorije. Vird je trebao početi. Memlik je svečano otvorio skup citirajući
teologa Al-Gazalija... iznenađujuća novina za nekoga tko je, poput Nessima, stvorio
predodžbu o tom čovjeku isključivo prema glasinama. - Jedini način - govorio je
Memlik - sjedinjenja s Bogom jest u stalnom općenju s njim. - Pošto je izustio te ri-
ječi, naslonio se i sklopio oči kao da ga je napor iscrpio. No fraza je djelovala kao
znak, jer kad je slijepi propovjednik podignuo mršavi vrat i duboko udahnuo prije
negoli će početi, društvo je reagiralo kao jedan. Cigarete su sve odjednom ugaše-
ne, noge raskrižene, dugmad na jaknama zakopčana, svako nemarno držanje i govor
ispravljeni.
Sada su uzbuđeno čekali da taj stari glas, melodiozan i istrošen, izusti uvodne
strofe Svete knjige, i nije bilo ničeg hinjenog u zadivljenoj pažnji kruga podmitljivih
lica. Neki su oblizivali usne i gorljivo se nagnuli naprijed kao da hoće usnama primi-
ti riječi; drugi su oborili glave i sklopili oči kao da se žele usredotočiti na novi
glazbeni doživljaj. Stari je propovjednik sjedio s voštanim rukama sklopljenim na
krilu i izgovarao prvu suru, poznatu i razumljivu pa stoga punu nježnog toplog kolo-
rita; glas mu je isprva drhtao, ali je iz šutnje crpio sve veću snagu i sigurnost. Sluša-
telji su pratili ritam stihova što su mu navirali na usta pažljivo i ushićeno, postupno
506
tražeći zajednički izlaz u maticu poezije, poput jata riba što nagonski slijedi predvod-
nika na putu prema pučini. Nessim je osjetio kako mu sputanost i nelagoda ustupaju
pred toplinom oko srca, jer je volio sure, a stari je propovjednik imao veličanstven
glas premda mu je ton još bio prigušen i neakcentiran. Ali, bio je to »glas iz dubina
srca«... njegova cijela duhovna prisutnost protjecala je poput krvotoka u veličanstve-
nim stihovima, ispunjavajući ih vlastitim žarom, pa se moglo osjetiti kako njegovo
slušateljstvo drhti i reagira poput brodske opute na vjetru. Allah! uzdisali su kad god
bi ih propovjednik podsjetio na sretno odabrane izreke, i ti su kratki uzvici povećava-
li samopouzdanje staroga glasa s njegovim ugodnim visokim registrom. »Glas čija je
melodija slađa od milosrđa«, kaže poslovica. Recitacija je bila dramatična i stilski
vrlo raznovrsna, i propovjednik je mijenjao ton sukladno suštini riječi, sad prijeteći
sad zaklinjući sad opominjući. Njegovo savršeno pamćenje riječi nije nikoga čudilo,
jer u Egiptu slijepi propovjednici imaju nadaleko poznati dar pamćenja; osim
toga, cijeli Kur’an nije dulji od dvije trećine Novoga zavjeta. Nessim ga je slušao s
nježnošću i divljenjem, zureći u sag, gotovo začaran plimom i osekom poezije koja
mu je odvraćala misli od neumornih spekulacija, koje su ga zaokupljale, o Memliko-
voj mogućoj reakciji na pritiske kojima ga je Mountolive morao izložiti.
Nakon svake sure uslijedilo bi nekoliko trenutaka tišine u kojima se nitko nije ni
micao ni govorio, kao da su svi utonuli u razmišljanje o onome što su prije toga čuli.
Propovjednik bi tada spustio glavu na prsnu kost kao da želi ponovno prikupiti snagu
i polako sklopio prste. A zatim bi ponovno pogledao uvis prema njemu nevidljivom
svjetlu i deklamirao, i ponovno su slušatelji osjetili napetost riječi dok su hitale kroz
njihovu pažljivu svijest. Čitanje Kur’ana završilo je tek poslije ponoći, pa se sluša-
teljstvo malo opustilo kad se starac upustio u tradicionalne priče; njih više nisu sluša-
li kao dio glazbe, već aktivno pratili umom vičnom poslovicama, jer one su bile dija-
lektika otkrivenja... njegova etika i primjena. Društvo je reagiralo na promjenu tona
promjenom izraza, ponovno poprimajući revnost uobičajenih djelatnika ovoga svije-
ta, bankara, znanstvenika ili poslovnih ljudi.
Večer je završila tek u dva sata, i Memlik je otpratio goste do ulaznih vrata gdje
su ih čekali njihovi automobili, s bijelom rosom na kotačima i kromiranim površina-
ma. Nessimu je rekao, tihim promišljenim glasom... glasom koji je prodirao u srž nji-
hova odnosa poput teškog viska: - Pozivat ću vas ponovno, gospodine, sve dok to
bude moguće. No razmislite. - Prstom je lagano dotaknuo dugme na kaputu svojega
gosta kao da time želi istaknuti primjedbu.
Nessim mu je zahvalio i odšetao kolnim prilazom, obrubljenim palmama, do
mjesta gdje je ostavio automobil; puko olakšanje bilo je svakako pomiješano sa
sumnjom. U najboljem slučaju, razmišljao je, dobio je odgodu koja u osnovi nije
promijenila neprijateljstvo snaga koje su se svrstale protiv njega. No morao je biti
zahvalan i na odgodi; doduše, kako dugo? U ovom trenutku bilo je nemoguće prosu-
507
diti.
Justine nije bila otišla spavati. Sjedila je pod satom u salonu hotela Shepheards s
netaknutom turskom kavom pred sobom. Žustro se dignula kad je prošao kroz
okretna vrata s uobičajenim blagim smiješkom dobrodošlice; nije se pomaknula već
se samo zagledala u njega s neobičnom, napetom prodornošću... kao da u njegovu
držanju nastoji pročitati njegove osjećaje. Zatim se opustila i s olakšanjem nasmiješi-
la. - Tako mi je odlanulo! Hvala Bogu! Sve sam ti razabrala na licu kad si ušao. -
Nježno su se zagrlili, i on je sjeo do nje i prošaptao: - Zaboga, mislio sam da neće ni-
kada završiti. I mene je neko vrijeme hvatala tjeskoba. Jesi li sama večerala?
- Da. Vidjela sam Davida.
- Mountolivea?
- Bio je na nekakvoj velikoj večeri. Kruto se poklonio, ali nije se zaustavio da
razgovara sa mnom. Doduše, bio je u društvu, s nekakvim bankarima ili tome slično.
Nessim je naručio kavu, i dok ju je pio, ispričao joj je kako je protekla večer s
Memlikom. - Jasno je - rekao je zamišljeno - da se pritisak što ga vrše Britanci teme-
lji na dosjeima s korespondencijom koje su zaplijenili u Palestini. Tako su Capo-
distriji rekli iz ureda u Haifi. Očito su smatrali da ne bi bilo loše predati ih Nuru i po-
taknuti ga da... da nešto poduzme. -Olovkom je na omotnici nacrtao sitna vješala s
kojih je visjela mala žrtva nalik na muhu. - Koliko sam uspio razabrati, Memlik
može odgoditi postupak, ali je pritisak prejak i ne može ga beskonačno otklanjati;
prije ili poslije morat će udovoljiti Nurovu zahtjevu. Praktički sam mu rekao da ću
do Božića moći... da ću biti izvan opasne zone. Njegova istraga ne bi nikamo vodila.
- Ako sve pođe po planu.
- Sve će poći po planu.
- A što zatim ?
- Što zatim! - Nessim pruži duge ruke iznad glave, zijevajući, i kimne joj. - Odre-
dit ćemo novi raspored. Da Capo će nestati; ti ćeš otići. Leila će s Narouzom otići na
dugi odmor u Keniju. Eto što!
- A ti?
- Ja ću još malo ostati i pobrinuti se da sve bude kako treba. Zajednica me treba.
Još treba učiniti mnogo toga na političkom planu. Zatim ću ti se pridružiti, pa može-
mo otići na dugi odmor u Europu ili kamo god hoćeš...
Zagledala se u njega. - Nervozna sam - rekla je na posljetku i stresla se. - Nessi-
me, idemo se provozati uz Nil i pribrati se prije spavanja.
Rado joj je ispunio želju, pa je jedan sat automobil tiho klizio divnim, drvećem
obrubljenim cestama duž obale Nila, pod jakarandama,{96} a motor je preo dok su
tiho razgovarali. - Zabrinuta sam - reče ona - što će te Memlik držati na oku. Kako
508
ćeš ga se otresti? Ako ima čvrstih dokaza protiv tebe, stiskat će te sve dok te ne isci-
jedi.
- Kako god okreneš - reče mirno Nessim - bilo bi loše za nas. Naime, ako pokrene
službenu istragu, vrlo dobro znaš da bi to pružilo vladi priliku da konfiscira našu
imovinu. Radije bih zadovoljavao njegovu gramzivost sve dok mogu. A poslije, vi-
djet ćemo. Sada se moramo usredotočiti, to nam je glavni cilj, na predstojeću... bitku.
Dok je izgovarao te riječi prolazili su pokraj jarko osvijetljenih vrtova Britansko-
ga veleposlanstva. Justine se lagano trgnula i povukla ga za rukav, jer je ugledala
vitki lik u pidžami kako šeće po travnjaku s dobro poznatim rastresenim izrazom
lica. - Mountolive - rekla je. Nessim se tužno zagledao u prijatelja u vrtu, odjednom
obuzet iskušenjem da zaustavi automobil i uđe u vrt da ga iznenadi. Takva bi gesta
bila u skladu s njihovim međusobnim ponašanjem... prije nepuna tri mjeseca. Što je
nastalo iz svega toga? - Prehladit će se - reče Justine - bosonog je. Drži nekakav te-
legram.
Nessim je ubrzao i automobil je pojurio zavojem na aveniji. - Vjerojatno - reče -
pati od nesanice, pa želi rashladiti noge na travi i tek tada pokušati zaspati. Ti si to
često znala raditi. Sjećaš li se?
- A telegram?
Nije zapravo bilo nikakve velike tajne u telegramu što ga je besani veleposlanik
držao u ruci i od vremena do vremena čitao dok je polagano šetao svojim posjedom,
pušeći cigaru. Jednom tjedno odigrao bi partiju šaha s Balthazarom preko telegra-
ma... to mu je sada pružalo veliku utjehu, a i osvježavalo ga je, kao što križaljke
osvježavaju umorne poslovne ljude. Nije vidio veliki automobil kad je uz prigušeni
zvuk motora kliznuo pokraj vrtova i krenuo prema gradu.
XV.
Tako su trebali ostati mnogo tjedana, svi glumci: kao da su jednom zauvijek zarob-
ljeni u pozama koje bi mogle pokazati kako prava providnost može biti neizvjesna.
Više od ostalih, Mountolivea je obuzelo razočaranje, pobuđeno osjećajem da je pro-
fesionalno nesposoban, da više ne može djelovati kao činitelj već samo kao sred-
stvo... toliko je bila jaka moć gravitacijskog polja politike. Nisu više ništa značila ni
osobna raspoloženja i porivi. Je li i Nessim osjećao sve jači okus stagnacije u sve-
509
mu? Gorko se i često sjećao riječi što ih je sir Louis usput izrekao dok se češljao
pred zrcalom. »Obmana da imaš slobodu djelovanja!« Sada je povremeno patio od
mučnih glavobolja, a počeli su ga boljeti i zubi. Tko zna zašto, umislio je sebi da je
to zbog pretjerana pušenja, pa se neuspješno pokušao otresti te navike. Borba protiv
duhana samo mu je pojačala muke.
No, ako je on bio nemoćan, sada, koliko su nemoćniji bili ostali? Ostavljali su do-
jam izblijedjelih projekcija bolesne mašte, bez značenja, prazni kao odijela na vješa-
lici, dok su zauzimali položaje u toj bezbojnoj drami sukobljenih volja. Nessim,
Justine, Leila... svi su se sada doimali nestvarno, poput slika iz snova što se kreću u
svijetu napučenom bezizražajnim voštanim figurama. Bilo je čak teško osjećati da im
može dugovati ljubav. Leilina je šutnja ponajviše i najrječitije ukazivala na
krivnju njezina suučesništva.
Jesen se bližila kraju, a Nur još nije uspio prikupiti dokaze za pokretanje
postupka. Vitalni kanali, koji su povezivali Mountoliveovo veleposlanstvo s Londo-
nom, bili su pretrpani sve duljim brzojavima u kojima su se zlobni umovi stalno po-
navljali nastojeći utjecati na događaje za koje je Mountolive znao da nisu slučajni,
nego da njima upravlja sudbina. Bila je zanimljiva, na paradoksalan način, i ova prva
velika pouka koju je dobio u svojem zvanju, jer izvan toga ograničenog područja
osobnih bojazni i oklijevanja promatrao je sve te događaje s najvećom pažnjom, go-
tovo s osjećajem zapanjenoga divljenja. No sada se pojavio pred Nurovim očima po-
put zlovoljne mumije, gotovo se srameći sjaja te odore iz druge ruke, jer je očito tre-
bala opomenuti ministra ili mu zaprijetiti. Starac se grozničavo trudio da iziđe u
susret; oduševljeno je skakao poput majmuna na lancu. No, što je mogao učiniti?
Kreveljio se kako bi potvrdio svoje prozirne isprike. Memlikova istraga još nije bila
gotova. Bilo bi bitno provjeriti istinu. Još su slijedili niti. I tako dalje.
Mountolive je učinio nešto što još nikada nije učinio u službenom životu: zajapu-
rio se i lupao po prašnu stolu između njih, poput prijatelja kojemu je sve dozlogrdilo.
Smrknuo se poput olujnog oblaka i najavio mogući raskid diplomatskih odnosa. Čak
je predložio Nura za odličje... shvaćajući da je to jedini izlaz. Ali, uzalud.
Utonuo u misli, glomazni Memlikov lik sjedio je leđima napola okrenut prema
danjem svjetlu, obećavajući sve, ne čineći ništa; nepokretan, nepokolebljiv i pomalo
zlurad. Svi su sada dodijavali jedni drugima prelazeći granice uljudne nagodbe:
Maskelyne i visoki povjerenik salijetali su London da nešto poduzme; London je pun
uznositih moralnih pouka vršio pritisak na Mountolivea; Mountolive nije dao mira
Nuru, preplavljujući starca osjećajem vlastite neučinkovitosti, jer se ni on nije mo-
gao natezati s Memlikom bez Kraljeve pomoći; a Kralj je bio bolestan, teško bo-
lestan. Pri dnu te piramide sjedio je mali lik ministra unutarnjih poslova sa svojom
neprocjenjivom zbirkom Kur’anâ zaključanom u prašnim ormarima.
510
Unatoč svemu, Mountolive je bio primoran na održavanje diplomatskog pritiska, i

sada ga je obuzeo strašan osjećaj beskorisnosti dok je sjedio (kao nekakav ostarjeli
jeune premier{97}) i slušao bujicu Nurovih isprika, pio obrednu kavu i nastojao pro-
niknuti u te drevne i preklinjuće oči. - Ali kakve još dokaze trebate, pašo, uz doku-
mente koje sam vam donio? - Ministar je raširio ruke, milujući zrak između njih kao
da u njega utrljava noćnu kremu; odisao je pomirljivom i apologetskom toplinom po-
put ljekovite masti. - On se bavi tim predmetom - graktao je bespomoćno. - Prije
svega, ima nekoliko Hosnanija - dodao je očajnički. Glava naborana kao u kornjače
klimatala se naprijed-natrag, pravilno poput njihala. Mountolive je u sebi zastenjao
kad je pomislio na sve duge brzojave, koji su se naslagali jedan za drugim, beskonač-
ne poput trakavice. Nessim se sada tako reći spretno uklinio između svojih raznih
protivnika i zauzeo položaj do kojega nitko nije mogao doprijeti... zasada. Igra je za-
pela.
Samo su ironičnog Donkina zabavljala ta natezanja... tako tipična za Egipat. Nje-
gova privrženost muslimanima naučila ga je da pronikne njihove pobude, da pre-
pozna igru djetinjastih pohlepa koja se krila iza glumačke šutnje jednog ministra, iza
njegovih olakih obećanja. Mlađeg je tajnika zabavljala i sve veća histerija što je obu-
zimala Mountolivea suočenog sa svim tim zaprekama. Njegov je šef postao raz-
dražljiv i hirovit dostojanstvenik pod teretom tih stresova. Tko je mogao vjerovati u
takvu promjenu?
Primjedba da ima nekoliko Hosnanija bila je neobična, i bila je plod dalekovidnih
Rafaelovih razmišljanja dok je jednoga jutra, kao obično, mirno brijao svojega
gospodara; Memlik je poklanjao veliku pažnju riječima svojega brijača... nije li bio
Europljanin? Dok ga je mali Rafael ujutro brijao, razgovarali su o dnevnim poslovi-
ma. Rafael je bio pun ideja i mišljenja, ali ih je iznosio neizravno, pojednostavljujući
ih i iznoseći ih tako u vrlo razumljivu obliku. Znao je da Memlika smeta Nurova
upornost, premda to Memlik nije pokazivao; znao je, štoviše, da bi Memlik nešto po-
duzeo samo kad bi se Kralj dovoljno oporavio i primio Nura u audijenciju. Sve je
bilo pitanje sreće i vremena; zašto u međuvremenu ne operušati Hosnanija što je više
moguće? Taj je slučaj bio samo jedan od desetak sličnih predmeta koji su čekali i
skupljali prašinu (a možda i mito) dok je Kralj bio bolestan.
Jednoga dana Njegovo će se Veličanstvo osjećati mnogo bolje zahvaljujući svojim
novim njemačkim liječnicima, pa će ponovno odobravati audijencije. Pozvat će
Nura. Tako će se sve odigrati. Zatim će zazvoniti stari telefon s gusjim vratom uz
žuti divan i javit će se starčev glas (trudeći se da prikrije likovanje): - Ovdje Nur, go-
vorim iz Divana našega Uzvišenog Kralja pošto sam primljen u audijenciju. Ono pi-
tanje o kojem smo razgovarali i koje se tiče britanske Vlade. Sada se mora pokrenuti
i riješiti. Hvala Allahu!
- Hvala Allahu! - i od toga trenutka Memlikove će ruke biti vezane. No, zasada je
511
još mogao raditi što je htio, mogao je slobodno izražavati prezir prema starijem mi-
nistru.
- Postoje dva brata, ekselencijo - bio je rekao Rafael glasom profesionalnog pri-
povjedača bajki sa sumornim izrazom na sitnom lutkastom licu. - Dva brata Hosna-
nija, ne jedan, Ekselencijo. Uzdahnuo je dok je bijelim prstima hvatao male nabore
Memlikove kože i obrađivao ih britvom. Nastavio je polako, jer muslimani primaju
ideje kao što zid prima boju: treba čekati da se prva ‘ruka’ (prva ideja) osuši, a tek
tada nanijeti drugu. - Od dvojice braće, jedan je bogat zemljom, a drugi novcem...
onaj od Kur’ana.
- Dobro, dobro, ali... - odvratio je Memlik polako, sa suzdržanom nestrpljivošću,
ali ne mičući usne pod poljupcem britke britve. Jedva je čekao razradu teme. Rafael
se nasmiješio i na trenutak ušutio. - Štoviše - primijetio je zamišljeno - na doku-
mentima koje ste primili od Njegove Ekselencije bio je potpisan Hosnani... To je nji-
hovo prezime. Tko bi mogao reći koji ih je brat potpisao, koji je kriv a koji nevin?
Mislite li da bi bilo mudro žrtvovati čovjeka s novcem radi čovjeka sa zemljom? Ja
ne bih, Ekselencijo, ja ne bih.
- A što bi ti učinio, moj Rafaele?
- Ljude kakvi su Britanci moglo bi se navesti da povjeruju kako je siromašni kriv,
a ne bogati. Samo naglas razmišljam, Ekselencijo, ja sam samo mali čovjek usred ve-
likih poslova.
Memlik je, sklopljenih očiju, tiho disao na usta. Uvijek je vješto prikrivao iznena-
đenje. No, ta misao, koja mu se lijeno motala po glavi, navela ga je na razmišljanje,
pa i zapanjila. Prošloga mjeseca primio je tri doprinosa svojoj biblioteci, što je
raspršilo sve dvojbe u razmjerno veliko bogatstvo njegova klijenta, starijeg Hosnani-
ja. Približavao se Božić. Pažljivo je razmišljao. Zadovoljiti i Britance i vlastitu
pohlepu... To bi bilo vrlo mudro.
Ni osam stotina metara od stolice na kojoj se izvalio Memlik, onkraj smeđe vode
Nila, sjedio je Mountolive nad svojim papirima. Pred njim je na ulaštenu pisaćem
stolu ležala velika kićena pozivnica na jedan od društvenih događaja godine... Nessi-
mov godišnji lov na patke na jezeru Mareotis. Naslonio ju je na tintarnicu i ponovno
je pročitao, i licem mu načas preleti izraz prijekora.
No na stolu je ležala još jedna, još važnija poruka; i poslije duge šutnje prepoznao
je Leilin nervozni rukopis na podstavljenoj omotnici koja je mirisala na chypre:{98}
No u njoj je pronašao stranicu istrgnutu iz bilježnice, išaranu nabacanim riječima i
frazama kao da je napisana u velikoj žurbi.
»Davide, odlazim u inozemstvo, možda na dulje možda na kraće, ne mogu reći;
protiv svoje volje. Nessim inzistira. Ali moram se s Tobom sastati prije odlaska. Mo-
ram smoći hrabrosti i sastati se s Tobom večer prije toga. Nemoj me odbiti. Moram
512
Te nešto pitati, nešto Ti reći. ‘Ti tajni poslovi!7 Nisam ništa znala sve do karnevala,
kunem Ti se; sada samo Ti možeš spasiti...«
I tako se pismo nastavljalo zbrda-zdola; Mountolivea je obuzela neobična mješa-
vina osjećaja... proturječno olakšanje koje je na neki način drhtalo na rubu ogorčenja.
Nakon toliko vremena čekat će ga u tami, nedaleko od Auberge Bleua, u starom fija-
keru, dalje od ceste među palmama! U tom je planu barem bilo nešto od njezine stare
maštovitosti. Tko zna zašto, Nessim nije smio znati za taj sastanak... zašto ga ne bi
odobrio? No obavijest da barem ona nije sudjelovala u zavjerama svoga sina... ispu-
nila ga je olakšanjem i nježnošću. A cijelo je vrijeme gledao u Leili neprijateljsku,
produženu Nessimovu ruku, pokušavao je primorati se da je mrzi! - Jadna moja Leila
- rekao je naglas prinijevši omotnicu nosu kako bi udahnuo miomirisni chypre.
Dignuo je slušalicu i mirno rekao Errolu: - Pretpostavljam da je cijelo Vele-
poslanstvo pozvano u Hosnanijev lov? Da? Slažem se, prilično je hrabar u ovakvo
doba... Naravno, morat ću odbiti, ali bih htio da vi momci prihvatite poziv i ispričate
me. Samo radi privida normalnih odnosa u javnosti. Hoćete li? Hvala vam. Još
nešto. Večer prije lova otići ću privatno u Aleksandriju i vratiti se sljedećega dana...
vjerojatno ćemo se mimoići na pustinjskoj cesti. Ne, drago mi je što se vama pruža
prilika. Svakako, i dobar lov.
Sljedećih deset dana prošlo je kao u snu isprekidanom samo povremenim ubodi-
ma stvarnosti koja više nije bila lijek, traćenje vremena koje bi mu moglo ušutkati
živce;, dužnosti su ga mučile dosadom. Osjećao se neizmjerno istrošenim, potroše-
nim, dok je promatrao svoje lice u kupaonskom zrcalu i prinosio mu britvu s
neprikrivenim gađenjem. Već je zamjetno osijedio na sljepoočnicama. Negdje iz kri-
la za poslugu iz radija je odjekivala, nametljiva i hrapava, melodija jedne stare
pjesme koja je sve opsjedala jedno cijelo aleksandrijsko ljeto: Jamais de la vie.{99}
Sada ju je mrzio. To novo razdoblje... limb ispunjen raspršenim fragmentima navi-
ke, dužnosti i okolnosti... izjedao ga je nestrpljivošću; a ispod površine svega toga
bio je svjestan činjenice da se prikuplja za dugo očekivani sastanak s Leilom. Taj će
sastanak na neki način odrediti... ne toliko fizičko opipljivo značenje njegova
povratka u Egipat koliko njegovo psihičko značenje u odnosu na njegov unutarnji ži-
vot. Bože, pomislio je, baš se nespretno izražavam... ali kako se mogao drukčije izra-
ziti? Kao da se u njemu stvorila nekakva barijera koju treba prijeći, pubertet osjećaja
koji treba prerasti.
Vozio se pucketavom pustinjom u automobilu sa zastavicama, uživajući u ugod-
nom tihom zvižduku rashlađena motora i fijukanju vjetra po bočnim staklima. Već
mu se dugo nije pružila prilika da ovako sam putuje pustinjom, što ga je podsjetilo
na starija i sretnija putovanja. Hitajući kroz mirni bijeli zrak, s brzinomjerom na sto-
tini, tiho je sam sebi, unatoč gađenju, pjevušio refren:
513
Jamais de la vie,
Jamais dans le nuit
Quand ton coeur se démange de chagrin...{100}
Kako dugo već nije ovako pjevao? Cijelu vječnost. Zapravo, nije pjevao od sreće,
već od neodoljivoga olakšanja. Čak mu je i mrska pjesma pomogla da vrati izgublje-
nu predodžbu Aleksandrije koja ga je nekoć privlačila. Hoće li, može li se ikada vra-
titi?
Tek kasno poslije podne stigao je do ruba pustinje i usporio na zavojima koji će
ga dovesti do prenatrpanih, prljavih predgrađa. Nebo je bilo zastrto oblacima. Nad
Aleksandrijom se spremala oluja. Na istoku, pljuštalo je po ledenozelenoj vodi jeze-
ra, izbušenoj mnoštvom sjajnih iglica; šum kiše nadglasao je tihi zvuk motora. Kroz
tamnu zavjesu oblaka razabirao je biserni grad čiji su se minareti ocrtavali na oblač-
noj pozadini ranog zalaza; platno natopljeno u krvi. Morski je vjetar mreškao i
burkao more na estuariju. Iznad njega lutali su slojevi zadimljenih, krvavo obojenih
oblaka s kojih se neobičan sjaj odražavao na ulice i trgove bijeloga grada. Kiša u
Aleksandriji bila je rijetka i kratka zimska pojava. Morski će vjetar ubrzo ojačati,
promijeniti smjer i oljuštiti nebo za nekoliko minuta, pa smotati teške kumuluse po-
put tepiha. Zimsko će nebo ponovno zasjati staklastom svježinom i ponovno uglačati
grad sve dok ne zablista u pustinji poput kremena, poput nekakve prekrasne rukotvo-
rine. Nije više bio nestrpljiv. Sumrak je počeo gutati zalaz. Kad se približio ružnim
nizovima koliba i skladišta uz vanjsku luku, gume su mu se počele pušiti i siktati
na mokrom asfaltu, čiju je vrućinu ugasila lagana kiša. Trebalo je usporiti...
Polagano je ušao u polumrak oluje, diveći se svjetlu, obzoru savijenom poput
luka. Neobični odsjaji sunca rasipali su rubine po bojnim brodovima (koji su čučali
poput rogatih krastača pod svojim topovima) u unutarnjoj luci. Bio je to ponovno
drevni grad; osjetio je kako ga prožima njegova sjeta dok ga je po kiši prelazio do
ljetne rezidencije. Sjajno, neuobičajeno svjetlo olujnih munja stvaralo je novi grad
sablasna, bajkovita izgleda... ispucani pločnici od staniola, puževih ljuštura, slomlje-
nih rogova, tinjca; zgrade od opeke poprimile su boju volovske krvi; ljubavnici, zbu-
njeni neuobičajenom kišom, lutali su Trgom Mohammed Alija, neutješni poput ne-
ugođenih glazbala; ljubičasti su tramvaji štropotali na obali uz pratnju šuškavih
palmi. Kao da je drevni grad čije su ulice bile prevučene mokrom prašinom koju je
vjetar nanio iz okolne pustinje prestao djelovati. Iznova je osjetio sve to i dopustio da
mu se taj osjećaj panoramski proširi u njegovoj svijesti... stenjanje putničkog broda
koji se polako kretao prema crti zalaza, ili vlakovi koji su tekli poput bujice dijama-
nata prema unutrašnjosti dok su im kotači kloparali uz šljunčane usjeke i prah davno
514
napuštenih i zamuljenih hramova...

Mountolive je to sada gledao umoran od svijeta, shvativši napokon taj umor kao
oznaku čina koju zrelost stavlja na ramena odraslih... stigmu iskustava koja donose
starost. Vjetar je ludovao u luci. Hodnici mokre opute ljuljali su se i tresli poput lišća
velika drveta. Suze su se sada slijevale niz vjetrobran pod marljivim i bešumnim bri-
sačima... Još malo te neobične, nabijene tame, isprekidane hirovitim munjama, pa će
doći vjetar... snažni sjeverac koji će stući i sabiti more i posuti ga tipičnim bijelim
perjanicama, širom otvarajući nebeski svod sve dok se na licima muškaraca i
žena ponovno ne odrazi otvoreno zimsko nebo. Imao je dovoljno vremena.
Odvezao se do ljetne rezidencije kako bi provjerio jesu li obavijestili osoblje o
njegovu dolasku; namjeravao je ondje prenoćiti i sutradan se vratiti u Kairo. Sam je
otključao ulazna vrata, pa pritisnuo zvonce i pričekao osluškujući struganje Alijevih
nogu. A kad je začuo kako se starčevi koraci približavaju, stigao je sjeverac s urli-
kom, zatresao prozore u okvirima, i kiša je odjednom stala kao da ju je netko isklju-
čio.
Još ga je otprilike jedan sat dijelio od sastanka; dovoljno da se okupa i preodjene.
Iznenadio se osjetivši kako napetost odjednom popušta. Više ga nisu mučile sumnje
niti uzbuđivalo olakšanje. Prepustio se bezrezervno u ruke sudbine.
Pojeo je sendvič i popio dva viskija, a tada izišao i velikim automobilom polako
krenuo Grande Cornicheom prema Auberge Bleueu, koji se nalazio u predgrađu,
okružen dinama i razbacanim šumarcima palmi. Nebo se razvedrilo i zapjenjeni su
valovi hitali prema obali i razbijali se u pljuskovima pjene na metalnim stupovima
Chatbyja. Na obzoru su se još povremeno nazirali slabi bljeskovi munja. Ti slabi od-
sjaji nametali su možda pomisao na topovske bljeskove dalekih sukobljenih ratnih
brodova.
Polako je skrenuo s ceste na pusto parkiralište Aubergea i ugasio svjetla. Trenutak
je ostao sjediti, privikavajući se na plavičasti sumrak. Auberge je bio prazan - bilo je
još prerano, i njegovi su elegantni katovi i barovi još čekali vrevu gostiju željnih ple-
sa i večere. Zatim ga je ugledao. Odmah uz cestu, na drugoj strani parka, bila je
pješčana čistina okružena s nekoliko palmi. Ondje je čekao fijaker. Njegove su sta-
rinske petrolejke bile upaljene i treperile su poput krijesnica na svježem morskom
zraku. Na kočijaševu mjestu nejasno se nazirao lik s tarbušem na glavi - po sve-
mu sudeći usnuli.
Prišao je šljunčanom stazom lakim i radosnim koracima, slušajući kako mu šlju-
nak škripi pod nogama, a kad se približio fijakeru, pozvao je, tiho: - Leila! - Ugledao
je siluetu kočijaša, koja se ocrtavala na nebu, kako se okreće i obraća pažnju; iz fija-
kera se čuo glas... Leilin glas... i riječi, nešto poput: - Ah! Davide, konačno smo se
sastali. Došla sam čak ovamo da ti kažem...
515
Nagnuo se prema fijakeru, zbunjen, naprežući oči, ali je mogao vidjeti samo ne-
jasni lik na drugom kraju. - Uđi - uzviknula je zapovjednički. - Uđi, pa ćemo razgo-
varati.
U tom trenutku Mountolivea je obuzeo osjećaj nestvarnosti; nije mogao dokučiti
zašto. No osjećao se kao da hoda u snu ne dodirujući tlo ili se polako diže u zrak po-
put čepa u vodi. Osjećaji su mu se poput ticala pružali prema liku u tami, nastojeći
srediti i ocijeniti značenje tih razbacanih riječi i analizirati neobični osjećaj dezori-
jentacije, usađen u njima poput strane intonacije u poznatom glasu; u određenom
smislu, srušio mu se cijeli kontekst dojmova.
Sve se svelo na to da nije posve prepoznao glas. Ili, drugim riječima, mogao je
identificirati Leilu, ali nije mogao potpuno vjerovati svjedočenju vlastitih ušiju. Nije
to, naime, bio onaj dragi glas koji je živio u njegovoj mašti, nastavao zapamćeni Le-
ilin lik. Ponovno je progovorila, naglo i nepovezano, pa i nepromišljeno, pomalo
britkim glasom. Pretpostavio je da je to posljedica uzbuđenja i tko zna kojih drugih
emocija. Ali... rečenice bi presušile, pa iznova krenule iz sredine, zastale i potonule u
samom činu spajanja dviju misli. Mrštio se u tami dok je pokušavao raščlaniti tu ne-
običnu, nestvarnu rastresenost u njezinu glasu. To nije bio glas koji je pripadao Leili
- ili možda jest? Odjednom je na svojoj ruci osjetio ruku koju je mogao željno pro-
matrati u krugu slabog svjetla petrolejke na mjedenu držaču do kočijaševa sjedala.
Ruka je bila debeljkasta, malena i neuredna, s kratkim, nelakiranim noktima i za-
puštenim kožicama. - Leila... jesi li to doista ti? - upitao je gotovo nehotice, još uvi-
jek obuzet osjećajem nestvarnosti, dezorijentacije; kao da su se preklopila dva sna
istiskujući jedan drugoga. - Uđi - reče novi glas nevidljive Leile.
Kad ju je poslušao i zakoračio na zaljuljani fijaker, osjetio je neobičnu zbrku miri-
sa u noćnom zraku - ponovno zabrinjavajuće odstupanje od prihvaćenih sjećanja.
Ali, vodica od bergamote, metvica, kolonjska voda i sezam; mirisala je poput stare
arapske gospođe! A zatim je osjetio teški zadah viskija. I ona je morala alkoholom
smiriti živce za sastanak! U njemu su se sukobljavali suosjećanje i neodlučnost; stara
slika sjajne, dosjetljive i elegantne Leile nikako se nije dala stopiti s novom slikom.
Morao joj je vidjeti lice. Kao da je pročitala njegove misli, rekla je: - I tako sam na-
pokon došla, otkrivena, da se sastanem s tobom.
Bože, odjednom je pomislio i trgnuo se, nisam ni pomišljao koliko bi Leili moglo
biti godina!
Mahnula je rukom, i stari je kočijaš u tarbušu polako potjerao svoje kljuse natrag
na osvijetljeni makadam Grande Cornichea, pa polako krenuo cestom. Kričavo plavi-
časte ulične svjetiljke zavirivale su jedna za drugom u fijaker, i Mountolive se pri
prvom nametljivom tračku svjetla okrenuo da pogleda ženu do sebe. Jedva ju je pre-
poznao. Ugledao je punašnu egipatsku gospođu neodređenih godina; lice joj je bilo
516
puno ožiljaka od boginja, a oči, groteskno naglašene antimonskom olovkom, tužne i

buntovne, oči nekakve nezgrapne karikature, šaljiva lika prerušene životinje koja se
ponaša kao ljudsko biće. Bila je doista hrabra kad je skinula koprenu, ta neznanka
koja mu je sjedila sučelice i promatrala ga našminkanim očima kakve se viđaju na
freskama, punima očajničke i jadne molbe. Suočena s ljubavnikom, odavala je nesi-
gurnu srčanost, iako su joj usne drhtale, a teški se podvoljci tresli pri svakoj vibraciji
tvrdih guma na cesti. Dvije sekunde zurili su jedno u drugo, a tada je tama ponovno
progutala svjetlo. Prinio je njezinu ruku usnama. Tresla se poput šibe na vodi.
Uspio je na trenutnom svjetlu razabrati njezinu nepočešljanu i raščupanu kosu koja
joj je visjela niz vrat, njezinu loše skrojenu i neurednu crnu haljinu. Sve se na njoj
doimalo raspušteno i improvizirano. A njezina tamna koža, tako okrutno iznakažena
ožiljcima, doimala se grubo poput slonovske kože. Nije ju uopće prepoznao! - Leila!
- uzviknuo je (gotovo zastenjao), pretvarajući se da je napokon prepoznaje i poz-
dravlja lik svoje ljubavnice (sada zauvijek raspršen ili razoren) u toj jadnoj groteski...
odebeloj egipatskoj gospođi sa svim vidljivim znacima ekscentričnosti i starosti. Kad
god bi se pojavile svjetiljke, pogledao bi opet i svaki se put suočio s nečim nalik na
karikaturu životinje... slona, recimo. Jedva je uspijevao pratiti njezine riječi, toliko se
usredotočio na vlastite uzburkane osjećaje i sjećanja. - Znala sam da ćemo se jedno-
ga dana ponovno sastati. Znala sam. - Stisnula mu je ruku, i ponovno je osjetio nje-
zin dah, otežan sezamom, metvicom i viskijem.
Nastavila je govoriti, a on ju je tjeskobno slušao, ali s pažnjom kakvu poklanjamo
nepoznatu jeziku; a kad god bi ulične svjetiljke ponovno zavirile u njih, ustrašeno bi
se zagledao u nju - kao da želi ustanoviti je li se njezin izgled iznenada i magično
promijenio. A zatim ga je opsjela još jedna pomisao: - Što ako sam se i ja promijenio
kao i ona... ako je to doista ona? - Što, zaista? Negdje u dalekoj prošlosti razmijenili
su svoje slike poput medaljona; njegova je sada izblijedjela, promijenila se. Što
bi ona mogla razabrati na njegovu licu - tragove slabosti koja je pregazila njegovu
mladenačku snagu i odlučnost? Pridružio se onima koji sklapaju pristojne kompro-
mise sa životom. Zacijelo su mu nedjelotvornost, nemuškost ispisani po glupom, sla-
bom, privlačnom licu? Sumorno ju je promatrao, jadno se trudeći da ustanovi je li ga
doista prepoznala. Zaboravio je da se žene nikada ne odriču slike koju je njihovo
srce prigrlilo; ne, ona će zauvijek ostati zaslijepljena starom ljubavi i neće dopustiti
da joj se suprotstavi nova slika. - Nisi se promijenio ni za jedan dan - rekla je ta ne-
poznata žena s neugodnim parfemom. - Ljubljeni moj, najdraži, anđele. - Mountolive
se zarumenio u tami slušajući nježnosti što su dopirale s usana te nepoznate osobe. A
poznata Leila? Odjednom je shvatio da se raspršio dragocjeni lik što ga je tako dugo
nosio u srcu, potpuno izbrisao! Odjednom se suočio sa značenjem ljubavi i vremena.
Potpuno su izgubili moć međusobnog duševnog oplođivanja! Osjećao je jedino sa-
mosažaljenje i gađenje, a trebao bi osjećati ljubav! A takvi osjećaji jednostavno nisu
517
bili dopušteni. Nijemo je sam sebe proklinjao dok su se vozili amo-tamo po tamnom
nasipu duž mora poput invalida koji su izišli da udahnu noćni zrak, dodirujući se ru-
kama u starom fijakeru. Sada je brže govorila, nejasno, skačući s teme na temu. Ipak,
sve je to nalikovalo na uvod u središnju izjavu zbog koje je došla. Trebalo je otputo-
vati sutradan navečer: - Nessimova naredba. Justine će se vratiti s jezera i pokupiti
me. Zajedno ćemo nestati. U Kantari ćemo se razdvojiti, i ja ću krenuti dalje u Keni-
ju, na farmu. Nessim ništa ne kaže, ne može zasad reći kako dugo. Morala sam te vi-
djeti. Morala sam s tobom još jednom razgovarati. Ne zbog sebe... nikada zbog sebe,
svojega srca. Zbog onoga što sam doznala o Nessimu u doba karnevala. Spremala
sam se na sastanak s tobom, a tada mi je rekao za Palestinu! Krv mi se sledila. Podu-
zeti nešto protiv Britanaca! Kako bih mogla! Nessim je zacijelo poludio. Nisam
došla jer nisam znala što bih ti rekla, kako bih se s tobom suočila. No, sada sve znaš.
Počela je glasno disati, hitajući kao da je sve to uvod u njezin glavni govor. Zatim
je iznenada iz nje provalilo: - Egipćani će nauditi Nessimu, a Britanci ih nastoje
izazvati da to učine. Davide, moraš iskoristiti svoju moć i spriječiti to. Molim te, spa-
si mojega sina. Molim te, spasi ga. Moraš me saslušati, moraš mi pomoći. Nisam ni-
kada od tebe tražila usluge.
Zbog obraza išaranih suzama i tragova olovke za oči još se više doimala poput
neznanke pri uličnoj rasvjeti. Počeo je zamuckivati. - Pomozi mi, zaklinjem te! -
glasno je uzviknula. Odjednom je počela jecati i njihati se kao Arapkinja, preklinjući
ga. Osjetio je silno poniženje. - Leila! - uzviknuo je. - Prestani! - Ali ona se njihala
amo-tamo, ponavljajući riječi »samo ga ti sada možeš spasiti«... više sebi, kako se či-
nilo, negoli ikome drugom. Zatim je pokušala kleknuti u fijakeru i poljubiti mu noge.
Mountolive se već tresao od srdžbe i iznenađenja i gađenja. Prolazili su deseti put
uz Auberge. - Ako odmah ne prestaneš... - povikao je ljutito, ali je ona opet zajauka-
la, pa je nespretno iskočio na cestu. Bilo mu je odvratno prekinuti razgovor na takav
način. Fijaker se zaustavio. Osjećao se glupo kad je rekao: - Ne mogu razgovarati
službeno s privatnom osobom. - Rekao je to glasom koji je, kako mu se činilo, dola-
zio izdaleka, bez prepoznatljiva izraza osim određene starinske zagrižljivosti. Je li
išta moglo biti besmislenije od tih riječi? Osjećao se užasno posramljenim dok ih je
izgovarao. - Zbogom, Leila - rekao je naglo i tiho, pa joj još jednom stisnuo ruku pri-
je negoli se okrenuo. Zatim je pobjegao. Otključao je automobil i ušao, dašćući i
svladan osjećajem užasne ludosti. Fijaker se udaljavao u tami. Promatrao ga je kako
polako skreće Cornicheom i nestaje. Zatim je pripalio cigaretu i uključio motor.
Odjednom mu se učinilo da ne zna kamo bi otišao. Zastao je i izblijedio svaki poriv,
svaka želja.
Poslije duge stanke, odvezao se polako i oprezno natrag u ljetnu rezidenciju, tiho
pričajući sam sa sobom. Kuća je bila u mraku, pa je sam otključao vrata. Pošao je od
sobe do sobe paleći sva svjetla, i u glavi mu se odjednom zavrtjelo od samoće; nije
518
mogao optužiti poslugu da ga je napustila jer je već bio rekao Aliju da će večerati
vani. Dugo je amo-tamo šetao salonom s rukama u džepovima. Osjećao je oko sebe
zadah vlažnih, negrijanih prostorija; bezizražajni prijekorni brojčanik sata rekao mu
je da je tek prošlo devet. Naglo je prišao ormariću s pićem i natočio sebi povelik
viski sa sodom, pa ga iskapio jednim pokretom i stresao se kao da je popio gorku sol.
Glava mu je zujala poput žice pod visokim naponom. Vjerojatno će morati izići i
negdje sam večerati. Ali gdje? Odjednom su cijela Aleksandrija, cijeli Egipat, postali
odvratni, dosadni, duhovno zamorni.
Popio je još nekoliko viskija uživajući u toplini koja mu je zagrijala krv; nije bio
naviknut na alkoholna pića koja je obično pio u vrlo malim količinama. Leila ga je
odjednom ostavila licem u lice sa stvarnošću koja je, činilo mu se, oduvijek vrebala
iza prašnih tapiserija njegovih romantičnih nazora. U određenom smislu ona je bila
Egipat, njegov osobni Egipat koji je čuvao u mislima, a sada se ta stara slika oljušti-
la, ogoljela. - Bilo bi neumjereno dalje piti - rekao je sam sebi iskapivši čašu. Da,
upravo tako! Nije nikada bio neumjeren, nikada prirodan, otvoren u svom stavu pre-
ma životu. Uvijek se skrivao za mjerom i kompromisom, pa je zbog te izdaje izgubio
sliku Egipta koja ga je tako dugo podržavala. Je li to onda sve bila laž?
Osjećao se kao da je negdje u njemu ugrožena nekakva brana, nekakva prepreka
koja samo što nije popustila. Dok se trudio da ponovno uspostavi izgubljenu vezu sa
životom ove konkretne zemlje, palo mu je na um da učini nešto što nije činio još od
mladosti: otići će i večerati u arapskoj četvrti, skromno i jednostavno, poput sitnog
gradskog činovnika, trgovca, prodavača. U nekakvu malom domaćem restoranu po-
jest će goluba s malo riže i tanjur slatkiša; hrana će ga otrijezniti i pribrati, a okolina
će mu vratiti osjećaj veze sa stvarnošću. Nije se mogao sjetiti da je ikada bio
tako pripit, olovnih nogu. Glavu su mu preplavili nesuvisli prijekori.
Još tjeran tom nesuvislom, napola racionalnom željom, otišao je naglo do ormara
u predvorju da pronađe crveni pusteni tarbuš što ga je netko prošlog ljeta ostavio
poslije jednog koktela. Iznenada ga se sjetio. Ležao je među razbacanim štapovima
za golf i teniskim reketima. Stavio ga je na glavu i nacerio se. Potpuno je preobrazio
njegov izgled. Kad se nesigurnih nogu pogledao u zrcalu u predvorju, preobrazba ga
je posve iznenadila: iz zrcala ga nije promatrao ugledni strani posjetitelj Egiptu već -
un homme quelconque:{101} sirijski poslovni čovjek, mešetar iz Sueza, predstavnik
avionske kompanije iz Tel Aviva. Nedostajao mu je još samo jedan predmet kako bi
mogao ispravno svojatati pripadnost Srednjem istoku - tamne naočale i u kući, zimi!
Našao ih je u gornjoj ladici pisaćeg stola.
Polako se odvezao do malog trga nedaleko od kolodvora Ramleh, besmisleno uži-
vajući u svojem novom kostimu, pa se uvezao na parkiralište pokraj hotela Cecil; za-
tim je zaključao auto i mirno se uputio, s izrazom čovjeka koji napušta dotad životnu
naviku... uputio se s novim i posve ugodnim osjećajem samopouzdanja prema
519
arapskim četvrtima grada gdje će moći pronaći željenu večeru. Dok je prolazio uz
Corniche obuzeo ga je na trenutak neugodan strah i dvojba, jer je ugledao poznati lik
kako nešto niže prelazi ulicu i kreće prema njemu uz zaštitni zid na obali. Nije mo-
gao pogriješiti: bio je to Balthazarov tipični šuljajući hod. Mountolivea je obuzeo
plah osjećaj stida, ali nije skrenuo s puta. Na njegovu radost, Balthazar ga je samo
pogledao, pa okrenuo glavu ne prepoznavši prijatelja. Hitro su se mimoišli, i Mo-
untolive je glasno odahnuo; bila je doista neobična ta anonimnost koju mu je udijelio
taj posvuda prisutni šešir nalik na lonac za cvijeće koji je toliko mijenjao obrise ljud-
skoga lica. I tamne naočale! Tiho se nasmijao pa skrenuo s obale u labirint uličica
koje će ga dovesti do arapskih bazara i gostionica oko trgovačke luke.
Ondje je vjerojatnost da bi ga netko mogao prepoznati bila stotinu naprama jedan,
jer je malo Europljana zalazilo u taj dio grada. Protezao se iza četvrti s javnim kuća-
ma, i nastavali su ga mali trgovci, lihvari, špekulanti kavom, brodoopskrbnici, kri-
jumčari; ovdje na ulici stjecao se dojam da se vrijeme rastegnulo, tako reći poput vo-
lovske kože, poput karte koja se mogla pročitati od jednoga kraja do drugog i ispuni-
ti poznatim odrednicama. Taj se svijet muslimanskog vremena protezao u prošlost
do Otela i dalje - kavane u kojima je cijeloga dana odzvanjalo ugodno ćurlikanje pti-
ca čije su krletke bili pune zrcala, obmanjujući ih da imaju društvo. Ljubavne pjesme
ptica zamišljenim sudruzima - koji su bili samo njihovi odrazi! Kako li su dirljivo
pjevale te slike ljudske ljubavi! Ovdje su se uz sablasno treperenje petrolejskih svje-
tiljki kockali stari eunusi, pušeći duge nargile iz kojih se pri svakom udahu čulo
zvučno žuborenje nalik na jecaj golubice; zidovi starih kavana bili su umrljani zno-
jem tarbuša koji su visjeli na klinovima; zbirke nargila stajale su u redovima na du-
goj polici, poput pušaka, i svaki bi pušač donosio za njih svoj vlastiti omiljeni
usnik. I ovdje je bilo proricatelja sudbine, gatalacâ iz karata, ili onih koji bi
vam vješto izlili na dlan malo tinte i otkrili vam za pola pijastra vaše najskrivenije
tajne. Ovdje su pokućarci nosili magične zavežljaje šarenih i raznovrsnih vrijednih
predmeta, od grubih čilima iz Siraza i Beludžistana do karata za marsejski tarot,
tamjana iz Hidžasa, zelenih perli protiv uroka, češljeva, sjemenki, zrcala za ptičje
krletke, mirodija, amuleta i papirnatih lepeza... popis je bio beskonačan, a svaki je,
naravno, u svojoj privatnoj torbi - poput srednjovjekovnog prodavača indulgencija -
nosio pornografske proizvode iz cijeloga svijeta u obliku rupčića i razglednica na ko-
jima je bio prikazan, u svim jadnim inačicama, čin o kojem ljudska bića najviše sa-
njaju i kojega se najviše boje: tajnovita, podzemna, neprekidna rijeka seksa koja se
lako cijedi kroz slabašne brane što su ih podignuli naši razdražljivi zakonodavci i ti-
pični samoprijekori ljubitelja neugode... široka podzemna rijeka koja teče od Petroni-
ja do Franka Harrisa. (Predodžbe su lutale i preklapale se u Mountoliveovoj zbunje-
noj glavi, javljajući se i nestajući u lijepim napola oblikovanim likovima koji su se
prelijevali u svim duginim bojama poput mjehurića od sapunice.) Već se potpuno
520
opustio; naviknuo se na to njemu nepoznato stanje smušenosti i više nije osjećao pri-
pitost; osjećao je samo kako u njemu buja osjećaj golema dostojanstva i vlastite
važnosti koji mu je pružao veličanstvenu ležernost. Hodao je polako poput trudnice
kojoj se bliži vrijeme, upijajući slike i zvukove.
Na posljetku je ušao u mali lokal koji mu je privukao pažnju zbog razbuktalih
peći iz kojih je rigao dim i slijegao se u slojevima po prostoriji; miris timijana, peče-
nih golubova i riže odjednom mu je oštro pobudio glad. U prostoriji je bio još samo
jedan gost, ili možda dva, jer se jedva nešto vidjelo kroz oblake dima. Sjeo je držeći
se kao da nevoljko ustupa pred zakonom sile teže i naručio jelo na izvrsnom
arapskom, ali je zadržao tamne naočale i tarbuš. Sada je već bilo jasno da može lako
proći kao musliman. Vlasnik lokala, krupni ćelavi Turčin tatarskog lica, odmah je
i bez primjedbi poslužio gosta. Uz Mountoliveov tanjur postavio je i čašu i, ne
izustivši ni riječi, napunio je do vrha bezbojnim arakom, rakijom koja uz ostalo sa-
drži i smolu iz drveta zvanog mastika. Mountolive se malo zagrcnuo i zakašljao, ali
je zaista uživao, jer je to nekoć bilo prvo istočnjačko piće što ga je okusio u životu, i
već je davno zaboravio da ono uopće postoji. Zaboravio je i koliko je jako, pa je,
svladan nostalgijom, naručio još jednu čašu da dovrši izvrsni vrući pilav i goluba
(došao je s ražnja tako vruć da ga je jedva mogao uzeti u ruke). No sada je bio u sed-
mom nebu. Počeo se oporavljati, obnavljati nejasnu sliku Egipta koju mu je sastanak
s Leilom oštetio ili na neki način ukrao.
Na ulici je odzvanjao treperavi zvuk defova i dječjih glasova stopljenih u nekakvu
litaniju; obilazili su lokale u skupinama i stalno ponavljali iste stihove. Poslije tri po-
navljanja uspio je razmrsiti riječi. Naravno!
Gospodaru stresenoga Drveta

Krajnje granice,
Sačuvaj naše listiće
I naše grane od zla,
Jer mi smo tvoja dječica!
- Do vraga - rekao je, pa progutao vatreni gutljaj araka i nasmiješio se kad mu je

postalo jasno značenje tih malih procesija. Njemu sučelice sjedio je dostojanstveno
uz prozor stari šeik i pušio nargilu duga kamiša. Mahnuo je prema žamoru skladnom
starom rukom i uzviknuo: - Allaha mu! Bučne li djece! - Mountolive mu je uzvratio
smiješkom i rekao: -Ispravite me ako griješim, gospodine, ali oni pjevaju o Sidri,{102}
zar ne? -Starac je ushićeno kimnuo, nasmiješivši se poput sveca. - Pogodili
ste, gospodine. - Mountolive je bio zadovoljan sobom, pa ga je obuzela još dublja
521
nostalgija za tim napola zaboravljenim godinama. - Prema tome - rekao je - večeras

bi trebala biti sredina šabana{103} i treba stresti Drvo krajnje granice. Nije li tako?
Ponovno ushićeno kimanje. - Tko zna - reče stari šeik - nisu li naša imena ispisa-
na na stresenom lišću? - Otpuhivao je dimove polako i zadovoljno, poput vlaka-
igračke. - Neka bude Allahova volja.
Prema tradiciji, uoči petnaestoga dana šabana stresa se Rajsko drvo, čičimak, i na
stresenom lišću ispisana su imena ljudi koji će umrijeti iduće godine. U nekim ga
tekstovima nazivaju Drvom krajnje granice. Mountolive je bio silno zadovoljan što
je prepoznao pjesmicu, pa je naručio još jednu čašu araka koju je ispio stojeći dok je
plaćao račun. Stari je šeik ostavio lulu i prišao mu kroz dim. - Moj efendijo - rekao je
- shvaćam zašto ste došli ovamo. Ja ću vam otkriti ono što tražite. - Stavio je
dva smeđa prsta na Mountoliveov ručni zglob dok je ponizno i tiho govorio kao
netko tko želi otkriti nekakvu tajnu. Njegovo je lice odražavalo svu iskrenost i čisto-
ću pustinjskog sveca. Mountolive je bio ushićen. - Časni šeiče - odgovorio je - tada
otkrijte nedostojnu sirijskom posjetitelju svoju pronicavost. - Starac se dvaput naklo-
nio, oprezno se osvrnuo po lokalu, pa rekao: - Slijedite me, molim vas, časni gospo-
dine. - Zadržao je prste na Mountoliveovom ručnom zglobu kako bi to učinio slije-
pac. Zajedno su izišli na ulicu; Mountoliveovo romantično srce ludo je lupalo... hoće
li ga sada udostojati nekom mističnom vizijom vjerske istine? Tako je često slušao
priče o bazarima i vjerskim zanesenjacima koji ondje vrebaju, čekajući da ispune
tajna poslanja u ime onog nevidljivog svijeta, tajnovitog, brižljivo čuvanog svijeta
doktorâ mistike i magije. Hodali su kao u mekom oblaku neizvjesnosti, a nijemi je
šeik posrtao i ponovno pronalazio ravnotežu svakih nekoliko koraka s ganutim smi-
ješkom blaženstva na usnama. Tako su polako hodali tamnim ulicama koje je noć
sada pretvorila u duge sjenovite tunele ili bezoblične špilje u kojima je još muklo
odjekivao zvuk gajdi ili svađalačkih glasova prigušen debelim zidovima i re-
šetkastim prozorima.
Mountoliveov pojačani osjećaj divljenja reagirao je na ljepotu i tajnovitost toga
sjajnoga grada sjena, isklesanog ovdje i ondje u prepoznatljive obrise osamljenom
petrolejskom svjetiljkom ili električnom žaruljom na krhkoj peteljci koja se njihala
na vjetru. Na posljetku su skrenuli u dugu ulicu preko koje su se protezali šareni
transparenti, pa ušli u potpuno mračno dvorište čiji je zemljani pod odisao slabim za-
dahom deva i mirisom jasmina. Pred njima se uzdizala kuća i njezina se silueta
ocrtavala prema nebu. Ušli su u nekakvu ruševnu straćaru i prošli kroz visoka, otvo-
rena vrata, pa ponovno utonuli u još mrkliju tamu. Šutke su predahnuli. Mountolive
je prije osjetio negoli ugledao crvotočna stubišta koja su uza zidove vodila do na-
puštenih gornjih katova, čuo cičanje i jurnjavu štakora po pustim galerijama, uz još
nešto - zvuk koji je nejasno podsjećao na ljudska bića, ali se nije mogao sjetiti u
kakvom kontekstu. Polagano su tapkali dugim hodnikom po trulom podu koji se nji-
522
hao i ugibao pod njihovim nogama, i ondje je, na nekakvu ulazu, stari šeik lju-
bazno rekao: - Doveo sam vas ovamo, moj efendijo, kako naša jednostavna zado-
voljstva ne bi bila manja od onih u vašoj domovini. - Zatim je šaptom dodao: - Priče-
kajte me trenutak ovdje, molim vas. - Mountolive je osjetio kako se starčevi prsti
dižu sa zapešća i zapuh vrata koja su se zatvorila uz njegovo rame. Trenutak-dva sta-
jao je sabrano i pun pouzdanja.
A tada je zavladala potpuna tmina, pa mu je svjetlo, kad se doista pojavilo, dalo
trenutačni privid nečega što se događa vrlo daleko, na nebu. Kao da je netko otvorio
i zatvorio vrata peći u Raju. Bila je to samo iskra šibice. No u tom slabašnom i
kratkom žutom plamsaju razabrao je da se nalazi u visokoj sumornoj komori ispuca-
nih i nagrđenih zidova prekrivenih grafitima i otiscima tamnih dlanova - znakovima
koji štite praznovjerne od uroka. U prostoriji je stajala samo golema slomljena
sofa, nasred poda poput sarkofaga. Kroz jedan jedini prozor bez ijednog čitavog
stakla polako je razabirao plaviju tamu zvjezdanog neba. Zagledao se u treperavi, ne-
sigurni plamen, i ponovno začuo cičanje štakorâ i ostale neobične šumove... šapat i
prigušeni smijeh i tapkanje bosih nogu po podu... Odjednom mu je pala na um djevo-
jačka spavaonica u školi: a tada, kao da ih je ta pomisao izmislila, kroz otvorena vra-
ta na drugom kraju sobe istupila je skupina malih likova u prljavim bijelim haljinica-
ma, nalik na poražene anđele. Naletio je na dječji bordel, shvatio je, odjednom obu-
zet grčem gađenja i samilosti. Njihova su mala lišća bila debelo našminkana, a ri-
jetka kosa spletena u pletenice s vrpcama. Nosile su zelene perle protiv uroka. Takva
je mala bića viđao urezana na grčkim vazama kako lebdeći izlaze iz grobnica i
kosturnica s tužnim izrazom zlotvora koji bježe od pravde. Prva u skupini nosila je
svjetlo... komadić uzice koji je gorio u tanjuriću s maslinovim uljem.
Sagnula se da smjesti taj slabašni plamičak na pod u kutu, i duge šiljate sjene te
djece odjednom su se prosule po stropu poput vojske frustriranih želja. - Ne, Allaha
vam - izusti promuklo Mountolive, okrene se i stane tapkati prema zatvorenim vrati-
ma. Bila su zatvorena drvenim zasunom koji se mogao otvoriti samo izvana. Prinio
je lice otvoru u drvu i tiho pozvao: - O, šeiče, gdje ste? - Mali su se likovi u me-
đuvremenu primaknuti i okružili ga, mrmljajući jadne bestidnosti i nježnosti svoga
zanata glasovima anđela slomljena srca; osjećao je njihove tople spretne prste na ra-
menima, na rukavima kaputa. - O, šeiče - pozvao je iznova nesigurnim glasom - ni-
sam za ovo došao. - No iza vrata vladala je tišina. Osjećao je kako mu se mršave dje-
čje ruke ovijaju oko pasa poput lijana u tropskoj džungli, kako mu krhki prstići hva-
taju dugmad na kaputu. Otresao ih je i okrenuo se blijeda lica prema njima, ispustivši
polurazgovijetni krik prosvjeda. A tada je netko neoprezno prevrnuo tanjurić s pluta-
jućim stijenjem, pa je u tami osjetio kako je među njima prohujala napetost tjeskobe
poput vatre kroz šikaru. Zbog njegovih prosvjeda osjetile su strah da će izgubiti do-
bru mušteriju. Sada se u njihovim glasovima osjećala tjeskoba, ljutnja, pa i nota stra-
523
ha dok su mu nešto govorile, mamile ga i napola prijetile; tkozna kakva bi ih kazna

mogla čekati ako on pobjegne! Počele su se boriti, napadati ga; osjetio je udare nji-
hovih izgladnjelih malih tijela dok su se gomilale oko njega, dašćući i pušući od sali-
jetanja, ali odlučne da mu ne dopuste bijeg. Prsti su po njemu gmizali poput mrava -
štoviše, odjednom je izvukao iz sjećanja, iskopao iz nečega što je nekoć proči-
tao, priču o čovjeku prikovanom na vrući pijesak preko gnijezda bijelih mravi koji će
mu ubrzo oglodati meso s kostiju.
- Ne - uzviknuo je iznova smušeno; nekakva ga je apsurdna psihička smetnja
sprječavala da ne zamahne, da ne podijeli niz brutalnih udaraca koji bi ga jedini
mogli osloboditi. (Najmanje su bile tako malene.) Sada su mu sputale ruke i penjale
mu se na leđa - potičući besmislene uspomene na borbe s jastucima u tamnoj
internatskoj spavaonici. Divlje je lupao laktom po vratima, a one su podvostručile
svoja zaklinjanja plačljivim glasom. Dah im je bio vruć poput dima od drva. - O,
efendijo, zaštitnice siromašnih, riješi nas naših tegoba. - Mountolive je stenjao i bo-
rio se, ali su ga postupno obarale na pod; nesigurna koljena počela su postupno po-
puštati pod tim nasrtajem koji je sada prerastao u likujući bijes.
- Ne! - uzviknuo je bolno, na što mu je zbor glasova odgovorio: - Da. Da, tako ti
Allaha! - Vonjale su poput stada koza dok su se rojile po njemu. U mozgu mu se ko-
vitlalo od cerekanja, opscenih šapata, ulagivanja i psovki. Činilo mu se da će se
onesvijestiti.
A tada se odjednom sve raščistilo - kao da je netko dignuo zavjesu i otkrio ga
kako sjedi uz majku pred zahuktalom vatrom u kaminu sa slikovnicom na koljenima.
Ona je naglas čitala, a on je pokušavao pratiti riječi dok ih je izgovarala, no pažnju
mu je stalno odvlačila velika slika u boji koja je prikazivala Gullivera pošto je pao u
ruke maloga liliputskog naroda. Očaravala ga je svojim brižljivim pojedinostima.
Krupni je junak ležao na mjestu na koje je pao, osiguran pravom mrežom čvrstih ko-
nopa koju su oko njega omotali i prikovali ga na tlo, dok su se mravlji ljudi motali
posvuda po njegovu golemu tijelu, osiguravajući i uklinjujući još konopaca protiv
kojih će se div uzalud boriti. Bilo je u tome opake znanstvene točnosti: zapešća,
gležnjevi i vrat učvršćeni tako da spriječe svaki pokret; šatorski kolčići između prsti-
ju njegove goleme šake radi učvršćenja svakog pojedinog prsta. Njegov je perčin bio
uredno smotan oko sitnih greda pobijenih u tlo uz njega. Čak su i skuti njegova ha-
ljetka bili vješto pobijeni u tlo kroz nabore. Ležao je ondje i zurio u nebo obuzet be-
zizražajnim čuđenjem, širom otvorenih plavih očiju, skupljenih usana. Liliputanska
je vojska plazila po njemu s tačkama i klinovima i s još konopaca; njihovo je držanje
odavalo grozničavi mravlji zanos zarobljavanja. A Gulliver je sve to vrijeme ležao
na zelenoj travi Liliputa, u dolini punoj mikroskopskog cvijeća, nalik na zarobljeni
balon...
Kad je ponovno došao k sebi (iako nije imao pojma kako je na kraju pobjegao),
524
ležao je na ledenom kamenom zidu uz Corniche. Danilo se, i more se pod njim pola-
ko dizalo do kamenih kejeva i tiho se slijevalo niz odvode. Mogao se jedino sjetiti
kako je ošamućen trčao krivudavim ulicama, u tami, te posrćući dopro do glavne
ceste i obale. Dugi su se valovi valjali pod blijedim, ispranim svjetlom praskozorja, a
morski povjetarac donosio mu je miris katrana i ljepljivu vlagu soli. Osjećao se po-
put pomorca koji je bespomoćno zapeo u stranoj luci na drugom kraju svijeta. Dže-
povi su mu bili izvrnuti poput rukava. Na sebi je imao poderanu košulju i hlače. Sku-
pe dugmadi za košulju i manšete i igle za kravatu više nije bilo, lisnica je nestala.
Smrtno mu je pozlilo. No kad se postupno pribrao, shvatio je gdje je ugledavši dža-
miju Goharri kako prima svjetlo zore usred palmika. Ubrzo će poput drevnih kornja-
ča izmiljeti slijepi mujezini i izrecitirati jutarnji hvalospjev jedinom živom Bogu.
Nalazio se možda nekoliko stotina metara od mjesta gdje je ostavio auto. Bez tarbu-
ša i tamnih naočala osjećao se gol. Počeo je bolno trčkarati uz kameni zid, zadovo-
ljan što u blizini nema nikoga tko bi ga prepoznao. Pusti trg ispred hotela upravo se
budio s prvim tramvajem, koji je prazan odštropotao prema Mazariti. Nestali su mu i
ključevi od automobila, pa se morao prihvatiti sramotne zadaće obijanja brave na
vratima odvijačem što ga je pronašao u prtljažniku - cijelo vrijeme u strahu da bi mo-
gao naići policajac i početi ga ispitivati ili ga čak uhititi kao sumnjivca. Kiptio je od
samoprezira i gađenja, a glava mu je pucala. Napokon je uspio obiti vrata, pa
je divlje krenuo - na sreću, vozačevi su ključevi bili u automobilu - prema Rushdiju
kroz puste ulice. U gužvi mu je nestao i ključ od kuće, pa je morao na silu otvoriti
prozor salona kako bi ušao. Isprva je mislio da će provesti jutro u krevetu pošto se
okupa i presvuče, ali je pod vrelim tušem shvatio da je previše uzrujan; misli su mu
zujale poput roja pčela i nisu mu dale mira. Odjednom je odlučio napustiti kuću i
vratiti se u Kairo, i ne čekajući da se vrati posluga. Činilo mu se da im ne bi mogao
pogledati u oči.
Kradomice se presvukao, pokupio svoje stvari i pošao gradom prema pustinjskoj
cesti, žurno napuštajući grad poput običnog lopova. Odlučio je. Tražit će premještaj
u neku drugu zemlju. Neće više gubiti vrijeme na taj prijetvorni i bijedni Egipat, taj
varavi pejzaž koji je čuvstva i sjećanja pretvarao u prašinu, koji je srozavao prija-
teljstvo i uništavao ljubav. Sada nije ni razmišljao o Leili; večeras će ona prijeći gra-
nicu. No, već mu se činilo kao da nikada nije ni postojala.
U automobilu je bilo dovoljno benzina za povratak. Kad je prešao posljednje za-
voje na izlazu iz grada, osvrnuo se i stresao od gađenja dok je promatrao bisernu sli-
ku minareta koji su se dizali iz maglice nad jezerom, iz jutarnje magle. Negdje dale-
ko zatutnjao je vlak. Uključio je radio na sav glas kako bi prigušio vlastite misli dok
je hitao srebrnastom pustinjskom cestom prema zimskoj prijestolnici. Sa svih strana,
poput prestravljenih zečeva, izlijetale su mu misli i hitale uz zahuktali automobil
izvan sebe od straha. Shvatio je da je u sebi dosegnuo novu granicu; odsada će se ži-
525
vot potpuno promijeniti. Sve to vrijeme bio je sputan; sada su lanci pukli. Čuo je tih,
umirujući zvuk struna i poznati glas grada ponovno ga je opsjeo svojim perverznim
čežnjama, drevnim mudrostima i strahovima.
Jamais de la vie,
Jamais dans ton lit
Quand ton coeur se démange de chagrin..{104}
Opsovao je i naglo isključio radio, ugušio glas, i pohitao dalje mršteći se, ususret
sunčevu svjetlu što se razlijevalo po sjenovitim padinama dina.
Stigao je vrlo brzo, i kad se dovezao do veleposlanstva ugledao je Errola i Donki-
na kako u Donkinov stari terenski automobil ukrcavaju svu opremu profesionalnih
lovaca - futrole za puške i torbe s patronama, dalekozore i termosice. Pošao je polako
i posramljeno prema njima. Obojica su ga srdačno pozdravili. Trebali su krenuti u
Aleksandriju u podne. Donkin je bio uzbuđen i vedar. Jutarnje su novine izvijestile
da se Kralj oporavio i da će tijekom vikenda primati u audijenciju. - Sada se, gospo-
dine - reče Donkin - Nuru pruža prilika da prisili Memlika na djelovanje. Vidjet ćete.
- Mountolive je tromo kimnuo. Ta vijest nije u njegovim ušima pobudila nikakav do-
jam, ni ton ni boju ni značenje. Nije mu više bilo stalo što će se dogoditi. Odluka da
zatraži premještaj kao da ga je na neobičan način odriješila od svake nove odgo-
vornosti prema svojim osjećajima.
Ušao je zlovoljno u rezidenciju i naručio doručak u salon. Bio je razdražljiv i
rastresen. Telefonirao je da mu donesu torbu s poštom kako bi provjerio je li stigla
osobna korespondencija. Nije bilo ničega previše zanimljivog: dugo, razgovorljivo
pismo od sir Louisa koji se blaženo sunčao u Nici; bilo je puno zabavnih i veselih
tračeva o zajedničkim prijateljima. I, naravno, neizbježna anegdota slavnog raconte-
ura{105} kao zaključak pisma: - Nadam se, dragi moj mladiću, da Vam odora još dobro
pristaje. Sjetio sam se Vas prošloga tjedna kad sam se sastao s Claudelom,
francuskim pjesnikom koji je također bio veleposlanik, jer mi je ispričao zgodnu
anegdotu o svojoj odori. Zgoda se zbila dok je službovao u Japanu. Kad je jednoga
dana otišao u šetnju, okrenuo se i ugledao kako cijela rezidencija plamti; njegova je
obitelj bila s njim, pa se nije morao bojati za njihovu sigurnost. Ali, njegovi rukopisi,
njegova neprocjenjiva zbirka knjiga i pisama... sve je to bilo u kući koja je gorjela.
Sav uznemiren, potrčao je natrag. Kad je stigao do vrta, ugledao je mali dosto-
janstveni lik kako mu prilazi... japanski butler. Polagano i oprezno prišao je vele-
poslaniku ispruženih ruku poput mjesečara; preko ruku objesio je svečanu odoru
pjesnika. Butler je rekao, ponosno i staloženo: - Ne plašite se, gospodine. Spasio
526
sam jedini vrijedni predmet. - A nedovršena drama, a pjesme koje su ležale gore na
pisaćem stolu? Odjednom sam se sjetio Vas, ne znam zašto.
Čitao je, uzdišući i smiješeći se tužno i zavidno: što bi sve dao da može sada kao
umirovljenik biti u Nici? U torbi je bilo i pismo od majke, nekoliko računa njegovih
londonskih dobavljača, bilješka njegova burzovnog mešetara i kratko pismo
Pursewardenove sestre... Ništa zaista važno.
Začuo je kucanje na vratima. Bio je to Donkin. Doimao se nekako pokunjeno. -
Javilo se Ministarstvo vanjskih poslova - reče - s porukom iz Nurova ureda da će ga
Kralj primiti tijekom vikenda. Ali... Gabr je natuknuo da se Memlikova istraga ne
poklapa s našom tvrdnjom.
- Što hoće time reći?
- On zapravo kaže da sumnjamo na pogrešnog Hosnanija. Stvarni je krivac njegov
brat koji živi na farmi negdje izvan Aleksandrije.
- Narouz - izusti Mountolive zapanjeno i sumnjičavo.
- Da. Eto, po svemu sudeći, on...
Prasnuli su obojica u razdraženi smijeh. - Pošteno govoreći - reče Mountolive i
lupi šakom po dlanu. Egipćani su doista nevjerojatni. Kako su, zaboga, došli do toga
zaključka? Da ti pamet stane!
- Ipak, to je Memlikov slučaj. Mislio sam da bi vas to zanimalo, gospodine. Errol
i ja upravo odlazimo u Aleksandriju. Nema ništa drugo, zar ne?
Mountolive odmahne glavom i Donkin tiho zatvori vrata za sobom. - Sad će se
baciti na Narouza, znači. Kakve li zbrke političkih suparništava i diverzija. -
Očajnički je utonuo u naslonjač i dugo namršteno promatrao prste, pa natočio sebi
još jednu šalicu čaja. Nije sada mogao razmišljati, i nije mogao donijeti ni najmanju
odluku. Još će istoga jutra pisati Kenilworthu i Ministru vanjskih poslova i zatražiti
premještaj. Trebao je već davno porazmisliti o tome. Mučno je uzdahnuo.
Netko je ponovno pokucao na vrata, ovaj puta tiše. - Uđite - uzviknuo je umorno.
Vrata su se otvorila i u sobu se malodušno dogegao jazavčar, a za njim Angela Errol
koja mu se obratila kričavo i srdačno, s primjesom agresivne lukavosti: - Oprostite
na nametljivosti, ali dolazim u ime suprugâ iz Ureda. Smatramo da ste prilično
osamljeni, pa smo odlučile nešto smisliti. Fluke je rezultat. - Pas i čovjek kratko su se
pogledali, zbunjeni i nepovjerljivi. Nije nikada volio jazavčare s tim njihovim
kratkim nogama, jer mu se činilo da poput žaba hodaju na trbuhu. Fluke je bio takva
životinja, i već je dahtao i slinio od napora. Na posljetku je sjeo i, kao da želi jednom
zauvijek pokazati koliko je razočaran svojom pasjom egzistencijom, ostavio je iza
sebe lokvu na prekrasnom širazu. - Nije li sladak? - uzviknula je supruga predstojni-
ka ureda. Mountolive se morao posebno potruditi da se nasmiješi, da pokaže kako je
527
svladan zadovoljstvom, da izrazi odgovarajuću zahvalnost na tako brižljivoj gesti.

Bio je izvan sebe od jada. - Baš je lijep - reče i odglumi svoj privlačni smiješak. Baš
ste ljubazne. - Pas je lijeno zijevnuo. - U tom slučaju, reći ću suprugama da je dar
naišao na odobravanje - rekla je žustro i krenula prema vratima. - Bit će im vrlo dra-
go. Nema boljeg sudruga od psa, nije li tako? - Mountolive ozbiljno kimne. - Nema. -
Nastojao je pokazati da zaista tako misli.
Kada su se vrata zatvorila za njom, ponovno je sjeo i prinio šalicu usnama i zagle-
dao se s gađenjem u mutne oči psa. Sat je tiho kucao na kaminu. Čekalo ga je mnogo
posla. Bio je obećao da će dovršiti gospodarski izvještaj i poslati ga redovnom tjed-
nom diplomatskom poštom. Morat će gnjaviti ekspedit za onaj svoj portret. Morat
će...
No, samo je sjedio i promatrao malodušno malo biće na prostirci, i odjednom ga
je obuzeo osjećaj da ga je progutao golemi val poruge koju su na taj način izrazile
njegove obožavateljice tim neželjenim darom. Trebao je postati garde-malade, bolni-
čar kratkonogu psiću. Je li mu to sada bio jedini način istjerivanja tuge? Uzdahnuo je
i uzdišući pritisnuo zvonce...
XVI.
Dan njegove smrti bio je poput svakoga zimskog dana u Karm Abu Girgu; razliko-
vao se samo, ako se uopće razlikovao, u jednoj maloj i neobičnoj pojedinosti koju
isprva nije uočio: posluga je odjednom iščeznula i ostavila ga samoga u kući. Cijele
je noći nemirno spavao, opsjednut bujnim izdancima svoje mašte, gustima poput
tropskog raslinja; budio se samo povremeno nalazeći utjehu u tihom zovu ždralova
koji su u tami nadlijetali kuću. Zima je bila u punom jeku, pa su započele velike se-
obe ptica. Duga staklasta prostranstva jezera počela su se puniti krilatim posjetitelji-
ma poput golemog kolodvora. Cijele je noći mogao čuti kao stižu jata - muklo zvrja-
nje pačjih krila ili metalno gakanje gusaka koje su visoko na nebu zastirale zimski
mjesec. U trsticima i u šašu, na mjestima koja je mraz zaodjenuo blistavim crnim ili
zmijski zelenim okovom, moglo se čuti pakanje i brbotanje divljih pataka. Stara kuća
pljesnivih zidova, u kojoj su škorpioni i buhe prezimljavali u prašnim pukotinama
između opeka, bila mu je sada vrlo prazna i pusta poslije Leilina odlaska. Prkosno je
stupao po njoj, bučeći što je više mogao cipelama, vičući na pse, pucketajući bičem
528
po dvorištu. Poredane uza zid protiv sveprisutnog uroka, figurice nalik na vjetrenjače
radile su bez stanke tjerane zimskim vjetrom. Njihovi su sićušni celuloidni propeleri
zujali dok su se okretali, što ga je donekle smirivalo.
Nessim ga je bio uporno zaklinjao da pođe s Justinom i Leilom, ali je odbio - po-
našao se doista poput medvjeda iako je dobro znao da će bez majke teško podnijeti
samoću u kući. Zaključao se u inkubatorsku prostoriju i upornom šutnjom odgovarao
na bratovo grozničavo lupanje i vikanje. Nije bilo načina na koji bi Nessimu objasnio
svoje mišljenje. Nije izišao ni kad je došla Leila i zaklinjala ga - bojeći se da bi mu
odlučnost popustila pred njezinim salijetanjem. Čučao je ondje i šutio, naslonjen
na zid, i strpao šaku u usta da priguši tihe jecaje - kako li je teška krivnja sinove ne-
poslušnosti! Napokon su ga napustili. Čuo je topot konja na izlazu iz dvorišta. Bio je
sam.
A zatim je protekao cijeli mjesec šutnje, i tek tada je začuo bratov glas na telefo-
nu. Narouz je cijeloga dana hodao u šumi vlastitih otkucaja srca, bacio se na po-
ljoprivredne poslove svim svojim žarom i usredotočenošću, galopirao duž trome rije-
ke što je tekla uz njegovu baštinu dok je njegov odraz hitao uz njega: uvijek s veli-
kim bičem smotanim na jabuci sedla. Sada se osjećao neizmjerno starim - a ipak,
istodobno, nov u svijetu poput fetusa na pupčanoj vrpci. Nije ga puštala zemlja, nje-
gova zemlja, sada smeđa i masna kao stara kožnata mješina na kiši. Sada mu je još
ostalo da se brine za to - za drveće opaljeno mrazom, pijesak otrovan
pustinjskom soli, plićake napučene ribama i guskama; pa cjelodnevna tišina osim
uzdaha i stenjanja vodenih kotača s njihovom vječnom porukom (‘u Aleksandra ma-
gareće uši’) koju je vjetar pronosio do najudaljenijih kutova zemlje kako bi još jed-
nom oplodio povijest zaraznim sjećanjem na vojnika-boga; ili pak šljapkanje i čupa-
nje ćudljivih crnih bivola po muljevitim jarcima. A zatim, noću, sablasna mno-
goglasnost pataka pri razmještanju i međusobnom dozivanju, od straha ili zado-
voljstva - putničke šifre. Maglene zavjese, niski oblaci kroz koje bi zora i zalaz sunca
provalili jedinstvenim sjajem, svaki put kao da je smak svijeta, umiranje u ametistu i
sedefu.
Obično je to bilo sezona lova koju je volio, i posvuda bi gorjele velike vatre i tu-
marali ptičari; doba kad je trebalo mazati čizme medvjeđim salom, podešavati duge
puške, pregledati sačmu, obojiti mamce... Ove godine nije mu se dalo sudjelovati ni
na Nessimovu velikom godišnjem lovu na patke. Osjećao se izdvojenim, u drukčijem
svijetu. Hodao je uokolo ogorčena i osvetljiva lica poput pričesnika kojemu je odbi-
jeno odrješenje. Više nije mogao istjerivati tugu sa psom i puškom; sada je
razmišljao samo o Taor i o snovima koje je dijelio s njom - o žestokom, posesivnom
priznavanju svoje uloge ovdje, na svom posjedu i u cijelom Egiptu... Ti su se zbrkani
snovi prepletali, preklapali, presijecali - poput brojnih pritoka velike rijeke. Sada ih
je ugrožavala i Leilina ljubav, nalik na sjajni parazitski bršljan koji guši rast drveta.
529
U mislima mu se nejasno, bez mržnje, javljao brat, koji je još bio u gradu (trebao je
otići tek poslije), okružen svijetom nestvarnih likova nalik na voštane figure,
našminkanih aleksandrijskih dama. Ako je uopće i pomišljao na vlastitu ljubav pre-
ma Clei, ona se sada pretvorila u sjajni novčić zaboravljen u prosjakovu džepu.... I
tako je živio, galopirajući divlje ushićen između mahovinom obraslih pristana i nasi-
pa na estuariju dok je vjetar tresao natrule palme.
Ali ga je prošloga tjedna izvijestio da se na imanju motaju nepoznati ljudi, ali nije
se na to obazirao. Poneki lutajući beduin često bi se koristio plantažama kao prečaci-
ma, a katkada bi i kakav neznanac projahao imanjem do ceste za grad. Pokazao je
više zanimanja kad mu je Nessim telefonirao i javio da će doći u Karm Abu Girg s
Balthazarom, koji je htio provjeriti navode o novoj vrsti patke viđenoj na jezeru. (S
krova kuće mogao je jakim dalekozorom pregledati cijeli estuarij.)
Upravo se time i bavio u tom trenutku. Drvo po drvo, trstik po trstik, promatrao je
strpljivim i radoznalim okom imanje kroz starinski teleskop. Prostiralo se tajnovito,
pusto i nijemo na svjetlu zore. Namjeravao je provesti cijeli dan ondje, na plantaža-
ma, kako bi po mogućnosti izbjegao susret s bratom. No sada ga je bijeg posluge
zbunio, nije ga, štoviše, mogao ni objasniti. Obično bi, kad bi se probudio, gromkim
glasom pozvao Alija, koji bi donio veliku bakrenu kantu vruće vode, s dugim klju-
nom, i polijevao ga dok je stajao u istrošenoj viktorijanskoj sjedećoj kadi, hvatajući
dah i pušući. A danas? U dvorištu je vladala tišina, a soba u kojoj je Ali spavao bila
je zaključana. Ključ je visio na svojem mjestu, na čavlu iznad vrata. Nigdje ni žive
duše.
Naglim i brzim koracima popeo se na balkon i uzeo teleskop, a zatim vanjskim
drvenim stubištem na krov, gdje je stao među tornjiće golubinjakâ i pretraživao
posjed Hosnanijevih. Duga i pažljiva pretraga nije otkrila ništa neobično. Zagunđao
je i naglo sklopio teleskop. Danas će se morati snaći sam. Spustio se s promatračni-
ce, uzeo staru kožnatu lovačku torbu i uputio se s njom u kuhinju da je napuni hra-
nom. Ondje je pronašao kavu kako tiho vrije i nekoliko posuda kako se griju na šted-
njaku, ali kuharima ni traga. Gunđajući, odrezao je komad kruha i žvakao ga dok je
prikupljao hranu za ručak. Odjednom mu je nešto palo na um. U dvorištu bi se
na njegov prodorni ljutiti zvižduk obično okupili ptičari, pošto bi napustili mjesta na
kojima su se sklanjali od hladnoće, režeći i umiljavajući mu se oko čizama; no danas
mu je vjetar vratio samo praznu jeku zvižduka. Da ih Ali nije možda sam nekamo
izveo? Malo vjerojatno. Zazviždao je još jednom, glasnije, i pričekao, raširenih nogu
u visokim čizmama, s rukama na kukovima. Nije bilo odgovora. Otišao je u staju po
konja. Ovdje je sve bilo posve normalno. Osedlao ga je i zauzdao, pa odveo do stupa
za vezanje. Zatim je otišao gore po bič. Dok ga je motao, palo mu je na um još nešto.
Otišao je u salon i iz pisaćeg stola uzeo revolver, provjerio da li je napunjen i strpao
ga za pojas.
530
Zatim je odjahao, polako i oprezno, prema istoku, jer je prije svega htio istražiti i
obići imanje, pa tek tada uroniti u guste zelene plantaže u kojima je želio provesti
dan. Bilo je svježe i sve bistrije, i močvarna se magla brzo dizala s nejasnih oblika i
obrisa. Konj i jahač kretali su se sigurno i vješto poznatim putovima. Za pola sata sti-
gao je do ruba pustinje, ali nije zamijetio ništa neugodno premda mu je pogled
pažljivo kružio pod gustim obrvama. Konjska se kopita gotovo nisu čula na meku
tlu. Stigavši do istočnoga kraja plantaže, zastao je na deset minuta, pa još jednom te-
leskopom pročešljao krajolik. Ponovno ništa osobito važno. Nije zanemario ni
najmanji znak koji bi ukazivao na strani posjet, nijedan trag u pustinji, trag nogu na
meku nasipu uz skelu. Sunce se polako dizalo, ali je zemlja još spavala u sve rjeđoj
magli. Na jednom je mjestu sjahao da provjeri dubinske sisaljke i s užitkom osluški-
vao njihove mukle otkucaje, pa ovdje-ondje podmazao poluge. Zatim je ponovno
uzjahao i krenuo prema gušćim šumarcima na plantažama, s brižljivo njegovanim tri-
politanskim maslinama i bagremima, nizovima kleka koje su darežljivo stvarale hu-
mus, štropotavim kukuruznim vjetrobranima. No, bio je još na oprezu, pa bi svako
toliko malo odgalopirao, a zatim zastao i osluškivao cijelu minutu. Ništa osim uda-
ljena klepetanja ptica, brazdanja krila plamenaca po jezerskoj vodi, zvučnog trublje-
nja krža ili snažnog zova divljih gusaka (poput tube u punom sjaju). Sve poznato, do-
bro poznato. Ipak, bio je zbunjen, premda ne i uznemiren.
Na posljetku je krenuo do velikog nubka{106} koji se gordo uzdizao na čistini dok
se s njegovih velikih trofejnih grana cijedila kondenzirana magla. Ovdje je nekoć
davno stajao i molio s Mountoliveom pod svetim granama, još uvijek otežalima pod
svojim neobičnim ljudskim plodinama: posvuda ex voto, zavjetni darovi vjernika,
trake obojene tkanine ili pamuka, čisla. Bili su privezani na svaku granu, grančicu i
list, pa je stablo nalikovalo na golemo božično drvce. Sjahao je i odrezao nekoliko
mladica, pa ih umotao i pažljivo spremio. A tada se uspravio, jer je začuo
zvuk pokreta u okolnim zelenim prosjecima. Bilo ih je teško odrediti, izdvojiti - kli-
zanje tijela kroz lišće, ili možda bisage koje zapinju za granu dok konj i jahač hitro
izlaze iz zasjede? Slušao je i ironično se nasmijao kao da se sjetio nekakve šale. Nije
mu bilo pravo da ga netko smeta na tom mjestu na kojemu je poznavao svaki propla-
nak i svaku stazu. Ovdje je bio na svome... gospodar.
Otrčao je do konja svojim neobičnim, krivonogim koracima, ali bešumno. Uzja-
hao je i polako napustio sjenu velikih grana kako bi dugom biču dao više prostora za
djelovanje i držao na oku jedina dva ulaza na plantažu. Njegovi bi mu protivnici, ako
su to bili, morali prići jednom od dviju staza. Iza leđa stajalo mu je stablo sa svojom
velikom bodljikavom ogradom. Zadovoljno se nasmijao, zakliktao, dok je ondje
pažljivo sjedio na konju, nagnuvši glavu na jednu stranu poput ptičara; polako je i
strastveno kružio bičem po zemlji, crtajući njime krugove, omatajući ga na travi kao
zmiju... Vjerojatno lažna uzbuna - možda to Ali dolazi da se ispriča za jutarnji ne-
531
mar? U svakom slučaju, uplašit će ga spremno držanje njegova gospodara, jer je već
vidio bič na djelu... Ponovno šum. Vodeni je štakor pljusnuo u vodu i brzo otplivao.
Mogao je razabrati nejasne pokrete među grmljem s obje strane staze. Sjedio je, ne-
pokretan poput konjaničkog kipa, lagano držeći revolver u lijevoj ruci, s bičem malo
iza sebe, ruke svinute poput ribara koji se sprema daleko zavitlati udicu. Čekao
je, smiješeći se. Njegovo je strpljenje bilo beskonačno.
* * * *
Zvuci udaljene pucnjave bili su dio općeg rječnika jezerskih zvukova, kao i glazba
galebova, posjetitelja s morske obale, i ostalih vodenih ptica koje su vrvjele u lagu-
nama obraslima trstikom. Za velikog lova, istodobni prasak trideset pušaka pronosio
se neprekidno zrakom Mareotisa poput kadence. Navikom se stjecala postupna spo-
sobnost razlikovanja i prepoznavanja raznih zvukova - a i Nessim je ovdje proveo
djetinjstvo s puškom. Mogao je razlikovati oštri prasak duge sačmarice ispaljene u
guske visoko na nebu od mukla zvuka kalibra dvanaest. Dvojica su muškaraca staja-
la uz konje pokraj skele kad su ga čuli: samo tiho mreškanje zraka koje im je doprlo
do bubnjića poput tapkanja; zvuk jedva jači od kapanja vode s vesla, kapanja slavine
u staroj kući. No bila je to nedvojbeno pucnjava. Balthazar je okrenuo glavu i zagle-
dao se prema jezeru. - Zvuči kao iz revolvera - rekao je; Nessim se nasmiješio i od-
mahnuo glavom. - Malokalibarska puška, rekao bih. Krivolovac na patke na vodi? -
No zatim je uslijedilo još pucnjeva, više od metaka koji bi odjednom mogli stati
u magazin jednog ili drugog oružja. Uzjahali su, zbunjeni činjenicom što Alija nije
bilo, iako su ih konji čekali kod skele. Bio je privezao konje na stup, rekao skelaru
da pripazi na njih, pa se izgubio u magli.
Žustro su odjahali nasipima, bok uz bok. Sunce se već bilo dignulo, pa se cijela
površina jezera dizala u nebo poput kazališnog poda, strujeći uvis zajedno s maglom;
tu i tamo stvarnost su narušavale fatamorgane, krajolici naopako obješeni na nebu ili
pak naslagani jedan preko drugoga, po četiri-pet, poput višestruke ekspozicije. Prvi
znak da nešto nije u redu bio je lik u bijeloj halji koji je pobjegao u maglu - nečuveni
čin u toj mirnoj zemlji. Tko bi pobjegao od dvojice jahača na cesti za Karm Abu
Girg? Skitnica? Stali su, smeteni i začuđeni. - Učinilo mi se da čujem viku - reče na
posljetku Nessim slabim, usiljenim glasom - prema kući. - Kao da ih obojicu potiče
ista i istodobna tjeskoba, podboli su konje u galop i pohitali prema kući.
Konj, Narouzov konj, sada bez jahača, stajao je drhteći pred otvorenim vratima.
Usna mu je bila nastrijeljena, okrznuta, i obilno je krvarila, pa se činilo kao da se
konj sablasno smiješi. Tiho je zanjištao kad su se približili. Nisu stigli ni sjahati kadli
su se iz palmika začuli uzvici, a tada je kroz drveće izletio čovjek i stao im mahati.
Bio je to Ali. Pokazao je rukom prema plantažama i uzviknuo Narouzovo ime. To je
532
ime, tako puno kobnih predznaka za Nessima, već odzvanjalo neobično posmrtno,
iako još nije bio mrtav. - Kod Svetoga drveta - poviče Ali, i oba su muškarca zari-
li pete u konjske slabine i pojurili prema plantaži što su brže mogli.
Ležao je na travi pod nubkom, naslonjen glavom i vratom na stablo, pod kutom,
tako da mu je lice bilo nagnuto naprijed, pa se činilo kao da proučava revolverske
rane na svojem tijelu. Samo su mu oči bile pokretne, ali nisu mogle doprijeti dalje od
koljena njegovih spasilaca, a zbog bolnih grčeva njihova se uobičajena svijetloplava
boja preobrazila u mutno plavilo grafita. Bič mu se, tkozna kako, smotao oko tijela,
vjerojatno kad je pao sa sedla. Balthazar je sjahao i prišao mu, polagano i oprezno,
kao uvijek tiho cokćući jezikom; zvuk se doimao sućutno, premda je njime zapra-
vo sam sebi predbacivao zbog radoznalosti, zbog ushita kojim je dio njegova profesi-
onalnog duha reagirao na ljudsku tragediju. Uvijek mu se činilo da nema pravo na
pokazivanje tolikog zanimanja. Ts, ts. Nessim je bio vrlo blijed i miran, ali se nije
približio palom liku svojega brata. No, ipak ga je privlačio užasnim magnetizmom -
kao da Balthazar polaže nekakav razorni eksploziv koji bi mogao prasnuti i obojicu
ih ubiti. Pomagao je samo pridržavajući konja. - Hoću vidjeti Cleu - izusti Narouz
slabim, mrzovoljnim glasom, glasom grozničava djeteta koje zna da svojom bo-
lešću može dobiti što želi. Bilo je to nešto neočekivano. Riječi su mu glatko skliznu-
le s jezika kao da ih je stoljećima uvježbavao u glavi. Oblizao je usne i ponovio ih,
polaganije. S mjesta na kojemu je stajao Balthazaru se učinilo da se Narouz smiješi,
ali je zamijetio da je ta kontrakcija zapravo bolna grimasa. Hitro je potražio stare ki-
rurške škare kojima je htio rezati meku žicu za vezanje pataka, pa s krutom pe-
dantnošću rasporio Narouzov prsluk odozgo prema dolje. Na to se Nessim pri-
maknuo, pa su se zajedno zagledali u snažno dlakavo tijelo u koje su plavičaste i
beskrvne rane od metaka utonule poput čvorova na hrastu. No bilo ih je mnogo, vrlo
mnogo. Balthazar je pokazao neizvjesnost karakterističnom gestom, gotovo nalik na
parodiju Kineza koji se rukuje sam sa sobom.
Na čistinu je stiglo još ljudi. Sada se moglo lakše razmišljati. Donijeli su golemi
grimizni zastor da ga odnesu kući. Sada se, začudo, pojavilo mnogo slugu. Vratili su
se poput plime. Zrak je odisao njihovom zabrinutošću. Narouz je škrgutao zubima i
stenjao dok su ga podizali na veliku grimiznu tkaninu i nosili ga, poput ranjena jele-
na, preko plantaže. Jednom, kad su se približili kući, ponovio je istim jasnim dječjim
glasom: - Hoću Cleu. - Zatim je ponovno utonuo u grozničavu tišinu isprekida-
nu povremenim grčevitim uzdasima.
Sluge su govorili: - Hvala Bogu da je doktor ovdje! Sve će dobro ispasti.
Balthazar je osjetio Nessimov pogled. Ozbiljno i beznadno odmahnuo je glavom,
pa tiho zacoktao. U pitanju su bili sati, minute, sekunde! I tako su stigli do kuće po-
put nekakve groteskne vjerske procesije, donoseći tijelo mlađega sina. Tiho cvileći i
jecajući, ali s nadom i vjerom u njegov oporavak, žene su piljile u savijenu glavu i
533
ispruženo tijelo na crvenom zastoru, koji se pod njegovom težinom naduo poput je-
dra. Nessim je davao upute, mrmljajući riječi poput »pazite ovdje« i »polako oko
ugla«. Tako su ga postupno vratili u sumornu spavaću sobu iz koje je toga jutra kre-
nuo, i Bathazar se užurbano primio posla, otvorio paket lijekova koje su držali u
ormariću za slučaj nesreće na jezeru, potražio iglu za injekcije i ampulu morfija. Iz
Narouzovih usta dopiralo je sada tiho krkljanje i stenjanje. Oči su mu bile sklopljene.
Nije mogao čuti tihi razgovor što ga je Nessim na drugom kraju sobe telefonski vo-
dio s Cleom.
- Ali on umire, Clea.
Clea je neartikulirano zastenjala u znak prosvjeda. - A što mogu učiniti, Nessime?
Ne znači mi ništa, nije mi nikada značio niti će značiti. Ah, sve je to tako gadljivo...
molim te, Nessime nemoj me prisiljavati da dođem.
- Neću, naravno. Samo sam mislio... s obzirom na to da umire...
- Ali, ako misliš da bih trebala, osjećat ću se obveznom.
- Ništa ne mislim. Nije mu dugo preostalo, Clea.
- Čujem ti po glasu da moram doći. Ah, Nessime nije li gadljivo što se ljudi mora-
ju voljeti bez pristanka. Hoćeš li mi ti poslati auto ili da telefoniram Selimu? Ježim
se do kosti.
- Hvala ti, Clea - reče Nessim kratko, tužno oborene glave; tkozna zašto, riječ
»gadljivo« povrijedila ga je. Polagano se vratio u spavaću sobu, zamjećujući usput
da se u dvorištu okupilo mnoštvo... ne samo posluga, već mnogi novi radoznali
posjetitelji. Nesreća privlači ljude kao što otvorena rana privlači muhe, pomisli
Nessim. Narouz je zakunjao. Neko su vrijeme sjedili i šapćući razgovarali. - Znači,
morat će uistinu umrijeti - upita Nessim tužno - bez svoje majke? - Dodatno ga je
opteretio osjećaj krivnje, jer je Leila morala otići zbog njega. - Sam, ovako? -
Balthazar se nestrpljivo namrštio. - Čudo je da je uopće još živ - rekao je. - I nema
baš ništa... - Balthazar je polako i ozbiljno odmahnuo pametnom glavom. - Onda bih
im morao reći - reče Nessim i ustane - da nema nade u oporavak. Htjet će se pripre-
miti za njegovu smrt.
- Kako želiš.
- Moram poslati po Tobiasa, svećenika. Mora dobiti posljednji sakrament, Svetu
pričest. Sluge će od njega doznati istinu.
- Postupi prema vlastitom nahođenju - reče oporo Balthazar, i njegov visoki prija-
telj polako siđe u dvorište da izda upute. Trebalo je odmah poslati jahača k svećeniku
i uputiti ga da posveti predmete u crkvi, a zatim žurno dođe u Karm Abu Girg kako
bi Narouzu podijelio posljednji sakrament. Kad se ta novost proširila, začuo se uzdah
užasnuta očekivanja, a lica slugu klonula su od prepasti. - A doktor? - uzviknuše
534
tjeskobnim glasovima. - A doktor?

Balthazar se sumorno nasmiješio i sjeo na stolicu do umirućeg. Sam je sebi tiho
ponovio: - A doktor? - Kakve li ironije! Položio je načas hladnu ruku na Narouzovo
čelo, siguran i rezigniran. Visoka temperatura, desetak rupa od metaka... - A doktor?
Obuzet mislima o jalovosti ljudskih poslova i o užasnim nesrećama što ih život
nameće najlakovjernijim, najnedužnijim bićima, zapalio je cigaretu i izišao na
balkon. Stotinjak nemirnih očiju podignulo se prema njemu, zaklinjući ga da snagom
svoje čarolije povrati bolesniku zdravlje. Namrštio im se svima. Da je mogao pribje-
ći starinskoj čaroliji egipatskih bajki, Novoga zavjeta, bio bi rado rekao Narouzu da
ustane. Ali... - A doktor?
Unatoč unutarnjim krvarenjima, snažnom pulsiranju u ušima, vrućici i bolovima,
bolesnik se samo odmarao, na određeni način, štedeći snagu za Clein nastup.
Pogrešno je protumačio žamor glasova i zvuk koraka na stubištu, koji su najavili do-
lazak svećenika. Trepavice su mu zadrhtale, pa se opet spustile: iscrpljivao ga je sla-
dunjavi glas mladića, nalik na gusku, masna lica; doimao se kao da se upravo najeo
odojka. Ponovno se povukao daleko u sebe, budan, ali zadovoljan što mu Tobias
pristupa kao da je u nesvijesti, možda čak i mrtav, kako bi sačuvao djelić umirućeg
prostora za plavokosi lik - sada kao i uvijek nepodatan i dalek u njegovim mislima -
ali ipak lik koji bi mogao reagirati na sve te zgrnute patnje. Pa i zbog samilosti. Bio
je pun čežnje, nabreknut poput trudnice. Kad si zaljubljen znaš da je ljubav prosjak,
besramna poput prosjaka, a i reakcije puke ljudske samilosti mogu te utješiti, ako lju-
bavi nema, parodijom zamišljene sreće. No dan se otezao, a nje još nije bilo. Tjesko-
ba koja je obuzela kuću produbila se zajedno s njegovom tjeskobom. A Balthaza-
ra, koji je ispravno naslutio uzrok njegova strpljenja, stala je iskušavati pomisao: -
Mogao bih oponašati Clein glas... bi li zamijetio? Mogao bih ga smiriti s nekoliko ri-
ječi izgovorenih njezinim glasom. - Bio je prvorazredni trbuhozborac i mimičar. No
prvom je glasu odgovorio drugi: - Ne. Ne smije se ometati sudbina, koliko god bila
gorka, uvođenjem laži. On mora umrijeti kako mu je suđeno. - A prvi se glas ogorče-
no javio: - Čemu onda morfij, čemu utjeha vjere umjesto utješne imitacije željenoga
ljudskog glasa, imitacije stiska ruke? To bi lako izveo. - Ipak je sam sebi odmahnuo
tamnokosom glavom i rekao »ne« dok je slušao neugodni svećenikov glas kako čita
odlomke iz Svetoga pisma na balkonu, glas koji se miješao s mrmljanjem i tapka-
njem ljudskih bića dolje u dvorištu. Nije li Clein glas mogao pružiti sve kao i
Evanđelje? Polako i tužno poljubio je bolesnika u čelo dok je razmišljao.
Narouz je počeo osjećati kako ga vuče Podzemni svijet, i pet divljih pasa njegovih
osjetila sve je žešće potezalo uzicu. Opirao im se snagom svoje moćne volje, boreći
se s vremenom, čekajući jedino ljudsko otkrivenje koje je mogao očekivati - glas i
miris djevojke koju su njegova osjetila balzamirala, ukopala poput dragocjenosti.
Mogao je čuti kako mu živci otkucavaju u njihovim spiralama boli, kako mu se mje-
535
hurići kisika sve sporije dižu i rasprskavaju u krvi. Znao je da je pri kraju snaga,
pri kraju vremena. Sve veća težina uzetosti taložila mu se u duhu, narkotik boli.
Nessim je ponovno otišao do telefona. Sada je bio blijed kao vosak, s grozniča-
vom ružičastom mrljom na svakom obrazu, i govorio je visokim, ugodnim, histerič-
nim glasom svoje majke. Clea je već bila krenula prema Karm Abu Girgu, ali je,
kako se činilo, dio ceste popustio zbog puknuća nasipa. Selim je sumnjao da će stići
do skele te večeri.
U Narouzovim grudima pokrenula se strahovita borba - borba da održi ravnotežu
sila koje su se u njemu sukobile. Mišići su mu se skupljali u velike čvorove od na-
porna čekanja; žile su mu izbile, uglačane poput ebanovine od naprezanja, pod
vlašću njegove volje. Divlje je škrgutao zubima poput vepra, osjećajući kako tone. A
Balthazar je sjedio kao kip, s jednom rukom na njegovu čelu, a drugom čvrsto držeći
zgrčene mišiće zapešća. Prošaptao je na arapskom: - Počivaj, mili. Smiri se, ljublje-
ni. -Tuga mu je pružala potpunu vlast nad sobom, potpuni mir. Istina je gorka, pa
saznanje o njoj pruža nekakav užitak.
Tako je to trajalo neko vrijeme. A zatim je, na posljetku, iz samrtnikova stisnutog
grla provalila jedna jedina strahovita riječ, Cleino ime, izgovorena šupljim glasom
ranjenoga lava: glas u kojemu se, u iznenadnom urliku, spajala srdžba, prijekor i ne-
izmjerna tuga. Tako je gola bila ta riječ, njezino ime, jednostavno poput riječi »Bog«
ili »majka« - a ipak je zvučala kao da je sišla s usana nekakva umirućeg osvajača,
nekakva izgubljenog kralja, svjesnoga da se u njemu rastaču tijelo i dah. Cleino je
ime odjeknulo u cijeloj kući, preplavljeno veličinom njegove boli, ušutkujući
male skupine šapćućih slugu i posjetitelja, obarajući uši lovačkih pasa, prisiljavajući
ih na puzanje i čučanje: u Nessimovoj je glavi odzvanjalo novom i užasnom gorči-
nom, predubokom za suze. A kad je taj veliki krik polako zamro, sinula im je
spoznaja o njegovoj smrti poput nove, neizdržive težine - poput pritiska velike grob-
nice koja se zatvara nad nadom.
Nepokretan, bezvremen poput same boli, sjedio je poraženi lik liječnika uz poste-
lju boli. Obasjan svjetlom razumijevanja, razmišljao je: »Taj bi Narouzov krik, taj
hrabri čin, mogao značiti nešto poput ‘iz ralja smrti’. Ili ‘iz ralja pakla’. Pakla osobne
duše. Ne, ne možemo ništa učiniti.«
Moćni se glas polako gubio i prešao u brujanje dugih hropaca, nalik na zvuk
provlačenja papira kroz češalj, zatim se stišao do zujanja muhe uhvaćene u neku da-
leku paukovu mrežu.
Tek se tada Nessimu oteo tihi jecaj, vani na balkonu, i taj se zvuk doimao poput
otkidanja grančice bambusa sa stabljike. A zatim, poput uvodnih taktova neke velike
simfonije, taj je tihi jecaj odjeknuo dolje u mraku, prelazio od usta do usta, od srca
do srca. Jecaji su palili jedan drugoga kao što svijeće jedna od druge uzimaju plamen
536
- orkestralno popunjavanje dragocjene teme žalosti, i iz dubine, prema sve tamni-

jem nebu, vinuo se dugi, drhtavi, isprekidani jauk, dugi mukli uzdah koji se miješao
s muklim šumom kiše na jezeru Mareotis. Počele su porođajne muke Narouzove
smrti. Spuštene glave, Balthazar je tiho sebi citirao stihove na grčkom:
A sada se tuga svijesti o rastanku

Kreće poput vjetra kroz oputu broda,
Svijest o smrti čovjeka, pulene bijeloga tijela,
A jedra duše sad ispunja
Duh ljudskoga daha, pun i vječan.
Bio je to znak oslobađanja, jer su se sada u kući trebali odvijati neizbježni, strašni
prizori koptskog bdijenja, prizori nabijeni drevnim strahom i predavanjem.
Smrt je donijela ženama njihovo kraljevstvo i dopustila im da svaka izruči svoje
naslijeđe žalosti. Krenule su polako kao jedna, ubrzavajući na stubištu, uznesena i
preobražena lica dok su ispuštale prve užasne krikove. Prsti su im se sada pretvorili u
kuke koje su trgale njihova vlastita tijela, njihove grudi, njihove obraze, požudnim
predavanjem dok su hitale uza stubište. Iz usta im je dopiralo ono neobično i uzbud-
ljivo naricanje koje se zove zagreet, a jezici su im treperili po nepcu poput mandoli-
na, zaglušni zbor jezičnih trilera u raznim ključevima.
Stara je kuća odjeknula vriskom tih harpija kad su je osvojile, prodrle u sobu
smrti i opkolile nijemo tijelo ponavljajući jezoviti signal smrti pun nepodnošljivoga
životinjskog predavanja. Zatim su započele obredne plesove boli dok su Nessim i
Balthazar nijemo sjedili na stolicama, sklopljenih ruku - slika i prilika ljudskog pora-
za. Dopustili su tim žestokim drhtavim krikovima da im prodru do srži njihovih bića.
Sada je bila dopuštena samo pokornost tom drevnom obredu tuge, a tuga se preobra-
zila u orgijastičku mahnitost koja je graničila s ludilom. Žene su sada plesale dok
su kružile oko tijela, udarajući se po prsima i tuleći, ali plešući polaganim, odmjere-
nim figurama plesa ‘skinutog’ s davno zaboravljenih frizova na grobnicama antičko-
ga svijeta. Kretale su se i njihale, tresući se od grla do gležnjeva, izvijale se i okretale
pozivajući mrtvaca da ustane. - Ustani, očaju moj! Ustani, smrti moja! Ustani, zlatni
moj, smrti moja, devo moja, zaštitnice moj! O ljubljeno tijelo puno sjemena, ustani! -
Slijedilo je sablasno zavijanje iz njihovih grla, gorke suze što su im se slijevale iz
rastrganih duša. Kretale su se u krugu, hipnotizirane vlastitim tužaljkama, zaražava-
jući cijelu kuću svojom tugom, dok se dolje, iz mračnog dvorišta čuo dublji, su-
morniji mrmor muškaraca, koji su jecali tješeći jedan drugoga dodirom ruku i po-
navljali, kako bi jedan drugoga smirili: - Ma-a-lesh! Neka bude oprošteno! Ništa ne
537
pomaže našem bolu!

I tako se tuga množila i plodila. Sada su odasvud kuljale žene. Neke su već odje-
nule obrednu žalobnu odjeću - prljave tamnoplave pamučne pokrove. Namazale su
lica indigom i utrljale pepeo iz ognjišta u raspuštene crne pletenice. Sada su vlastitim
kricima odgovarale na krikove svojih sestara na katu, kesile zube i penjale se uza
stube, ulijetale u sobe bezobzirno poput demona. Osvajale su staru kuću, sobu po
sobu, sustavnom mahnitošću, zastajkujući samo kako bi ispustile iste jezive krikove
dok su obavljale svoj posao.
Gurale su krevete, ormare, sofe na balkon i odande ih bacale u dvorište. Pri sva-
kom novom tresku provalila bi iznova groznica krikova - dugi uzavreli zagreet -
popraćena odgovorima iz svih kutova kuće. Slijedilo je mrvljenje zrcalâ na tisuću
krhotina, okretanje slika na drugu stranu, obrtanje ćilimâ. Sada su sav porculan i
staklo u kući - osim obrednog servisa za crnu kavu koji se čuvao za pogreb - razbija-
le, lomile, mrvile pod nogama, pretvarale u atome. Sve se zgrtalo u veliku gomilu na
balkonu. Sada je trebalo odbaciti i izbrisati sve što bi moglo ukazivati na red i nasta-
vak zemaljskoga života... domaćeg, osobnog ili društvenog. Sistematsko uništavanje
sjećanja na samu smrt nastavljalo se s posuđem, slikama, ukrasima ili odjećom...
Kućni je namještaj sada bio potpuno razoren, a sve što je ostalo bilo je prekriveno
crnim pokrovima.
U međuvremenu su dolje u dvorištu podignuli golemi šareni šator, tendu, u koji će
se smjestiti posjetitelji i prosjediti cijelu »Noć samoće« nijemo ispijajući kavu iz
crnih šalica i slušajući muklo, uzbudljivo jaukanje što je dopiralo odozgo i koje bi
povremeno prekidao novi izljev urlika ili tresak žene koja bi onesviještena pala na
pod ili se na njemu svijala u grčevima. Nije se smjelo ništa propustiti kako bi pogreb
toga velikog čovjeka bio uspješan.
Sada su se počeli pojavljivati i drugi žalobnici - osobni i poslovni; oni koji su
imali osobni razlog da ostanu na pogrebu prijatelja došli su provesti noć pod šare-
nom tendom i blještavim svjetlom. No bilo je drugih, profesionalnih narikača iz
okolnih sela kojima je smrt bila javno natjecanje u poeziji žaljenja; dolazile su
pješke, na kolima, na devama. Svaka bi na glavnim vratima ispustila dug, drhtav
krik, nalik na orgazam, koji bi ponovno pobudio bol ostalih žalobnika, pa bi joj od-
govorili iz svih kutova kuće - i duge bi note jecaja postupno nabujale do jezovitog i
dugog trilera koji je probijao živce.
Profesionalne su narikače donosile sa sobom svu divlju poeziju svoje kaste, sva
sjećanja nabijena godinama smrtne prakse. Mnoge su bile mlade i lijepe. To su bile
pjevačice. Donosile su sa sobom obredne bubnjiće i defove i plesale uz zvuke tih
glazbala, koristeći se njima da istaknu vlastitu bol i potaknu malaksalu bol onih koji
su već neko vrijeme žalovali. - Neka je hvaljen domaćin - vikale su ponosno dok bi s
538
izvanrednom i proračunatom sporošću započinjale polagani ples oko tijela, okrećući

se i izvijajući u ekstazi samilosti dok su na najčišćem arapskom recitirale hvalospje-
ve Narouzu. Hvalile su njegov karakter, njegovu čestitost, njegovu ljepotu, njegovo
bogatstvo. A jecaji i jauci slušateljstva, i odozgo i odozdo, isticali su te druge, savrše-
no oblikovane kitice; poezija ih je sve dirnula, pa i starce koji su sjedili na stolicama
neudobnih naslona dolje u šatoru, dok im se grlo stezalo sve dok im na usne ne bi
izbio suhi jecaj, pa bi objesili glave i prošaptali: - Ma-a-lesh.
Među njima počasno je mjesto zauzimao Mohammed Shebab, stari učitelj i prija-
telj Hosnanijevih. Odjenuo je najbolje odijelo, pa čak i par starih gamaša boje bisera
i novi grimizni tarbuš. Sjećanja na večeri što ih je nekoć provodio na balkonu stare
kuće, slušajući glazbu s Nessimom i Narouzom i ogovarajući s Leilom, sada su ga
shrvala nehinjenim bolom. A budući da stanovnici delte često iskorištavaju bdijenje
kao izliku za pražnjenje osobne boli pri zajedničkom žaljenju, i on se sjetio pokojne
sestre pa se jecajući okrenuo sluzi, utisnuo mu u ruku novac i rekao: - Zamoli Alam,
pjevačicu, da još jednom otpjeva recitativ o liku žena, molim te. Htio bih još jednom
žaliti uz te stihove. - Kad je velika pjesma započela, s uživanjem se naslonio, osvje-
žen tugom koja je na taj način ostvarila katarzu u poeziji. I drugi su tražili da im pje-
vaju omiljele žalopojke nudeći pjevačicama traženu nagradu. Na taj se način cijela
bol toga kraja ponovno pretočila u život, očišćen od gorčine, što su ga živi ponovno
osvojili kroz mrtvi Narouzov lik.
Sve je to trebalo trajati do jutra, ti neobični plesovi u krugu, mrmor i drhtanje de-
fova, trilerski urlici i polagani ritmovi tužaljki s njihovim prekrasnim ukrasima, me-
taforama i stilskim figurama - poezijom kuće smrti. Neke je iscrpljenost rano svlada-
la, a nekoliko se slugu onesvijestilo od histerije poslije dva sata takva pjevanja; me-
đutim, profesionalne su narikače znale svoju snagu i ponašale se kao prave obredne
izvođačice. Kad bi ih svladala prevelika bol ili duga provala krikova, klonule bi na
pod i načas se odmorile, katkada i popušile cigaretu. A zatim bi se ponovno pridruži-
le plesačkom krugu, osvježene.
No, pošto su izrazili prvi dugi žar boli, Nessim je poslao po svećenike koji će
svjetlo dugih beskrvnih svijeća i brujanje psalama spojiti sa zvucima vode i spužve...
jer tijelo je trebalo oprati. Na posljetku su došli. Tijelo su prala dvojica poslužitelja
male koptske crkve - dvojica neukih klipana. Odvratno su se porječkali, jer je po-
kojnikova odjeća nagrada za polaganje mrtvaca na odar, a poslužitelji u Narouzovoj
bijednoj garderobi nisu mogli naći ništa što bi ih moglo prikladno nagraditi za trud.
Nekoliko starih ogrtača i čizmi, poderana noćna košulja i vezena kapica, koja je
potjecala od njegova obrezivanja, bilo je sve što je Narouz imao. A poslužitelji
nisu htjeli primiti novac, jer to donosi nesreću. Nessim se razgnjevio, ali oni su ondje
stajali tvrdoglavi kao mazge i nisu htjeli oprati Narouza bez ritualne naknade. I
Nessim i Balthazar morali su se na posljetku odreći svojih odijela i njima isplatiti
539
crkvene poslužitelje. Odjenuli su Narouzove dronjke tresući se od groze - ogrtače

koji su visjeli na njihovim visokim likovima poput halja diplomiranih studenata. No
obred je trebalo nekako završiti, kako bi pokojnika mogli u zoru prenijeti u crkvu
radi ukopa... jer bi inače narikače mogle nastaviti tu predstavu još dane i noći: nekoć
je takvo oplakivanje trajalo četrdeset dana! Nessim je naručio i lijes, pa je zvuk čeki-
ća i pila u susjednoj kolarevoj radionici skandirao uz pjevanje cijelu noć. Nessim je
već bio potpuno iscrpljen i na mahove bi zadrijemao na stolici, a povremeno bi ga
budilo naricanje ili osobni problem koji je još trebalo riješiti i koji su sluge u kući
prepustili njegovoj odluci.
Pjevanje crkvenih pjesama, ružičasti drhtavi plamenovi svijeća, šuškanje spužvi i
struganje britve na mrtvom mesu. Ti doživljaji više nisu boljeli, već su sablasno
otupjeli duh. Zvuk kapanja vode i blagog žmikanja spužvi po tijelu njegova brata kao
da su bili dio potpuno nove strukture misli i osjećaja. Stenjanje perača dok su ga
okretali; treskanje tijela na stol poslije okretanja. Tihi udarac zečjega tijela kad ga
bace na kuhinjski stol...
Stresao se.
Napokon je Narouz, opran, premazan uljem i poprskan ružmarinom i majčinom
dušicom, ležao smireno u grubo otesanu lijesu, u mrtvačkom pokrovu, koji je on, po-
put svakog Kopta, čuvao za taj trenutak, od bijela lana uronjenoga u rijeku Jordan.
Nije imao dragulja ni bogate odjeće koju bi ponio sa sobom u grob, ali je Balthazar
smotao njegov veliki, krvlju natopljeni bič i smjestio ga ispod njegova jastuka.
(Sutradan ujutro sluge su trebale odnijeti tijelo nekog jadnika čije je lice bilo skašeno
od udaraca toga jedinstvenog oružja; trčao je, čini se, vrišteći, neprepoznatljiv, pre-
ko plantaže, onesvijestio se, pao u jarak i utopio se. Bič je tako temeljito obavio po-
sao da se čovjeka nije moglo prepoznati.)
Prvi dio posla bio je obavljen i trebalo je još samo čekati zoru. Još su jedanput
pustili narikače u sobu smrti u kojoj je ležao Narouz, još jedanput prihvatile su se
svojega strastvenog plesa i bubnjanja. Balthazar se oprostio, jer više nije mogao ni-
čim pomoći. Njih dvojica polako su prelazili dvorištem, rukom pod ruku, oslanjajući
se jedan na drugoga kao da su iscrpljeni.
- Ako vidiš Cleu na skeli, povedi je natrag - rekao je Nessim.
- Hoću, naravno.
Polako su pružili jedan drugomu ruke i zagrlili se. Zatim se Nessim vratio u kuću
zijevajući i drhteći. Sjedio je na stolici i drijemao. Tek za tri dana kuća se mogla
očistiti od tuge i Narouzovu će dušu »otpremiti« crkveni obredi. Najprije će proći
duga, razvučena ophodnja s bakljama i zastavama, u ranu zoru, prije negoli se digne
magla, a žene će pocrniti lice poput furija i čupati kosu. Ðakoni će pjevati dubokim
potresnim glasovima Sjeti me se, Gospodine, kad dođeš u kraljevstvo svoje. Zatim će
540
na hladnu crkvenom podu pasti kiša busenja na Narouzovo blijedo lice i glasovi će
izgovarati: - Iz praha si postao, u prah ćeš se pretvoriti - a zvuci Evanđelja razlijegat
će se i pjesmom ga odnositi na nebo. Škripanje mjedenih vijaka kad poklope lijes.
Sve je to vidio, slutio, unaprijed znao, dok je drijemao na stolici s tvrdim naslonom
pokraj grubo istesana lijesa. O čemu bi Narouz mogao sada sanjati, pitao se, s veli-
kim bičem smotanim ispod jastuka?
* * * *

541
Bilješke
{1}
A to je ime dobrog demona (grč.)
{2}
Neka roman priča. (franc.)
{3}
Lukave (franc.)
{4}
O, Narouze (arap. pozdrav)
{5}
Običaji (franc.)
{6}
Duh (arap.)
{7}
Naprava za navodnjavanje (arap.)
{8}
I odrezali su mu stvari (franc.)
{9}
Upravitelj, ravnatelj (tur.)
{10}
Napojnica (franc.)
{11}
Zao duh u islam. mitologiji (prev.)
{12}
Zapanjiti (franc.)
{13}
Šale (franc.)
{14}
Veličanstvena (franc.)
{15}
Dokument kojim se odobrava imenovanje (prev.)
{16}
Pristanak zemlje primateljice na imenovanje veleposlanika (prev.)
{17}
Vidi Evanđelje po Mateju, XII. 31,32 (prev.)
{18}
Odijelo za grad (franc.)
{19}
Dosada (franc.)
{20}
Mrtvački fokstrot (njem.)
{21}
Berlin, plesač tvoj je Smrt! Berlin, s užitkom ruješ po blatu! Pusti, okani se toga i malo razmisli: Nećeš
plesom s tijela skinuti sramotu jer boksaš, i sviraš jazz i plešeš foks na buretu baruta! (njem.)
{22}
Predmet razgovora (franc.)
{23}
Dobro. Neka bude! (franc.)
{24}
Aleg. lik iz istoimene socijalne poeme W. Langlanda, XIV. st. (prev.)
{25}
Samo u knjigama sačuvani dijalekt sanskrta (prev.)
{26}
Kod njega (franc.)
542
{27}
Mistični dijagram u obliku kruga, okružen budističkim likovima i simbolima; izvodi se kao slika ili tka-
nje (mandala = krug na sanskrtu)
{28}
Kod njega (franc.)
{29}
Prostitutka (franc.)
{30}
Predrasude (franc.)
{31}
Mjera za površinu u Egiptu (prev.)
{32}
Osobenjak, tip (franc.)
{33}
Vlada (sanskrt)
{34}
Što učiniti? (franc.)
{35}
Najmilija knjiga (franc.)
{36}
Žene su uglavnom vjerne, kažeš? One varaju samo druge žene! (franc.)
{37}
Gospa, sveta (arap.)
{38}
Rascijepana usna (franc.)
{39}
Junak (abasidski kalif) iz istoimenoga romana Williama Beckforda (prev.)
{40}
Simboli Božjega oka u Koptskoj crkvi (prev.)
{41}
Državno vijeće, vlada (tur.)
{42}
Nadajmo se (franc.)
{43}
Moj dragi kolega (franc.)
{44}
Ha? (franc.)
{45}
Shvaćam (franc.)
{46}
Sranje (franc.)
{47}
Na kratkom valu (franc.)
{48}
Francusko ministarstvo vanjskih poslova (franc.)
{49}
Neka živi nespretnost! (franc.)
{50}
Korica od limuna (franc.)
{51}
U formi (franc.)
{52}
Čaša šampanjca (franc.)
{53}
Melissa, kako se branite od svjetine? (franc.)
{54}
Gospodine, više se ne branim, (franc.)
{55}
Dođi, dođi! (franc.)
{56}
Gospodar vas poziva (franc.)
{57}
Neka prsti govore... ovako (franc.)
{58}
Srce moje... anđele moj (franc.)
{59}
Ljubavi vas silom muče! Koliko će trajati vaša ludost? Predugo ste vodili takav život, (franc.)
{60}
Blud pod prisegom (lat.)
{61}
Punašno, ljupko i otmjeno (provans.) - 13. stih Rudelove trub. pjesme »Slavuj u lišću« (prev.)
{62}
O, sumorna slasti. (lat.)
{63}
Da se Englezi dignu u zrak! (franc.)
{64}
Sve za tebe, John Bull!
{65}
Englez (prev.)
543
{66}
Uzmi! (franc.)
{67}
Jako, bezbojno, egipatsko alkoholno piće koje se pravi od grožđica i pije s vodom (tada pobijeli) (arap.)
{68}
Odvratnost prema životu (lat.)
{69}
Sreća, tuga (franc.)
{70}
Neustrašivi vitez (franc.)
{71}
Obudovjele duše (franc.)
{72}
Hotimična, namjerna (franc.)
{73}
Potreba za ljubavlju (franc.)
{74}
Potreba za uzvraćenom ljubavlju (franc.)
{75}
Nježnost (franc.)
{76}
Ljubav-strast (franc.)
{77}
Posrednik između bogova i ljudi (grč.)
{78}
Neuralgična točka (franc.)
{79}
Prema succube (tal.) - demon koji se, poprimajući ženski lik, spolno spaja sa čarobnjakom ili opsjednu-
tim muškarcem.
{80}
Nikada (franc.)
{81}
Vrsta igre karata (engl.)
{82}
Posebna osoba (franc.)
{83}
Zbližavanje (franc.)
{84}
Avaj, pomagaj; u pomoć! (arap.)
{85}
Govori (lat.)
{86}
Pretjeran (franc.)
{87}
Počivao u miru. (lat.)
{88}
Podsjetnik, diplomatski pismeni akt kojim jedna država upozorava drugu na određeno pitanje (franc.)
{89}
Raspored sjedenja, plan stola (franc.)
{90}
Veličina pisma od deset tipografskih točaka.
{91}
Obaviješteni (franc.)
{92}
Stražar (tur.)
{93}
Obvezna molitva derviša (arap.)
{94}
Mješoviti sudovi (franc.)
{95}
Ovdje poglavar derviša (arap.)
{96}
Tropsko ružino drvo
{97}
Glumac koji igra uloge ljubavnika (franc.)
{98}
Vrsta parfema, šiper (franc.)
{99}
Nikada (franc.)
{100}
Nikada, Nikada u noći Kad ti srce izjeda tuga... (franc.)
{101}
Običan čovjek (franc.)
{102}
Rajsko drvo (arap.)
{103}
Osmi mjesec muslimanske godine
{104}
Nikada, Nikada u tvom krevetu, Kad ti srce izjeda tuga... (franc.)
544
{105}
Pripovjedač (franc.)
{106}
Čičimak, bodljikavo zimzeleno drvo; v. XV. poglavlje (arap.)
545
Naslov izvornika
Lawrence Durrell
CLEA
Prvo izdanje
Svezak 75.
Nakladnik
Znanje d.d.
Za nakladnika
Branko Jazbec
Urednica
Ana Lederer

Alfred Pal
Tehnički urednik
Nikica Ostarčević
Lektorica i korektorica
Jadranka Varošanec
Tisak
Tiskara Znanje d.d.
546
Lawrence Durrell
S engleskoga preveo
Marko Kovačić
547
Aleksandrijski kvartet Clea
MOJEM OCU
548
Primarna i najljepša od svih odlika Prirode je kretanje što je stalno u njoj prisutno, ali
to je kretanje naprosto neprestan slijed zločina; ono se održava samo zahvaljuju-
ći zločinu.
D. A. F. DE SADE:
549
I.
I.
Te godine naranče su rodile bolje nego inače. Sjale su poput svjetiljki sa sjenica od
glatkog mesnatog lišća, ljeskajući se u suncem obasjanim krošnjama. Činilo se kao
da gore od želje da proslave naš odlazak s otočića jer napokon je stigla dugo očeki-
vana poruka od Nessima, poput poziva na povratak u podzemni svijet. Ta će me po-
ruka nepovratno odvući u grad koji je za mene oduvijek lebdio između privida i
stvarnosti, između biti i pjesničkih slika koje je samim svojim imenom stvarao u
meni. Uspomena, rekoh si, koju su želje i pronicanja iskvarile tek kao poluostvarenu
na papiru. Aleksandrija, prijestolnica sjećanja! Sve riječi koje preuzeh od živućih i
mrtvih, dok i sam ne postadoh nešto kao post scriptum nikad dovršenog, nikad posla-
nog pisma...
Koliko me dugo nije bilo? Jedva sam mogao izračunati, premda kalendarsko vri-
jeme jedva da naznačuje vječnost koja razdvaja ljude od ljudi i dane od dana. A sve
to vrijeme živio sam zapravo ondje, u Aleksandriji svojeg srca. Stranicu za strani-
com, otkucaj za otkucajem, prepuštao sam se grotesknom organizmu kojeg smo svi, i
pobjednici i pobijeđeni, nekoć bili dijelom. Grad iz davnina koji se mijenja pod pote-
zima kista misli opsjednutih značenjem, što zahtijevaju osobnost; tamo negdje na
mračnim trnovitim rtovima Afrike, aromatična istina tog mjesta živjela je i dalje,
gorka žilava trava prošlosti, srčika sjećanja. Jednom sam se upustio u pohranu, popi-
sivanje, bilježenje prošlosti, prije nego se bespovratno izgubi - takav si barem zada-
tak bijah postavio. Nisam u tome uspio (možda nije imalo smisla?) jer čim bih jedan
njezin vid izbavio riječima, nametnula bi se nova saznanja i narušila postavljeni
okvir, sve bi se razorilo, da se potom složi novim, još neviđenim i nepredvidivim re-
doslijedom...
»Preraditi stvarnost« zapisao sam negdje; doista smjele, drske riječi, jer stvarnost
je ta što nas obrađuje i prerađuje u svojem usporenom kolu. Ipak, ako me je iskustvo
u predahu na ovom otoku nečim obogatilo, bilo je to možda baš zbog ovog potpunog
neuspjeha u bilježenju nutarnje istine o gradu. Našao sam se sada licem u lice s pri-
550
rodom vremena, te boljke ljudske duše. Bio sam prisiljen priznati poraz na papiru.
Zanimljivo je da me čin pisanja ipak oplemenio na drugi način, samom nesposob-
nošću riječi koje se jedna za drugom gube u bezbrojnim procjepima mašte odakle za-
tim frcaju. Da, skup je to način da se započne život, ali opet, mi umjetnici srljamo u
osobne živote hraneći se tim neobičnim tehnikama traženja sebe.
Opet... ako sam se ja izmijenio, što je s mojim prijateljima - Balthazarom, Nessi-
mom, Justine, Cleom? Koje bih njihove nove vidove izdvojio nakon ovog vre-
menskog skoka, sada kad me ponovo zarobilo ozračje novoga grada, grada sada
zahvaćenog ratom? U tome i jest stvar. Nisam siguran. Tjeskoba me tresla i vodila.
Teško je bilo odreći se mukom osvojenog područja mojih snova i prepustiti ga novim
slikama, novim gradovima, novim planovima, novim ljubavima. Kao da me ništa
drugo ne zanima, htio sam zagrliti vlastite snove o tom mjestu... Ne bi li, pitao
sam se, bilo mudrije ostati gdje jesam? Možda. Ipak, znao sam da moram
poći. Zapravo već ove noći ne bih više smio biti ovdje! Samu pomisao bilo je tako
teško pojmiti da sam je morao sebi na glas šaptati.
Zadnjih deset dana od dolaska glasnika proveli smo u prigušenosti slatkog iščeki-
vanja; a vrijeme se tome prilagodilo, nižući savršeno plave dane, ostavljajući more
mirnim. Našli smo se između dva krajolika, ne želeći napustiti prvi, a opet žudeći da
upoznamo drugi. Na mjestu, poput galebova ponad kosine hridine. I već su se nejed-
naki prizori sudarali i miješali u mojim snovima. Ova otočna koliba primjerice, sre-
brnasta stabla masline i badema među kojima se provlačila crvenonoga jarebica...
tihi proplanci gdje bi jedino još moglo iskrsnuti Panovo kozje lice. To prosto i jasno
savršenstvo oblika i boja ne bi se moglo pobrkati s ostalim nagovještajima što su nas
opsjedali. (Nebo prepuno repatica, smaragdna struja plime na pustim žalima, klikta-
nje galebova na bijelim prugama juga.) Na ovaj helenski svijet već su nadirali mirisi
zaboravljenog grada - rtovi gdje su oznojeni pomorski kapetani pijančevali i jeli dok
im utroba nije prsnula, i iscijedili iz svojih tijela kao iz bačava sve pohote, utonuli u
zagrljaju crnih robinja očiju poput španijela. (Zrcala, milina poja oslijepljenih kanari-
naca što razdire srce, klokot nargila u krhkim zdjelama, miris pačulija i kada.) Zadi-
rali su jedni u druge ti nepomirljivi snovi. I još sam jednom vidio svoje prijatelje
(ovaj put ne kao imena) ponovo ozarene, svjesne ovog odlaska. Više nisu bili sjenke
iz redaka koje sam zapisao nego nanovo oživljeni - čak i oni pokojni. Noću sam s
Melissom (koju sam sada već prežalio jer čak sam i u snovima znao da je mrtva) še-
tao tim vijugavim ulicama, udobno, rukom pod ruku. Njihala se u hodu na svojim
nogama tankim poput škarica. Navikla je svoje bedro pritisnuti uz moje pri svakom
koraku. Sad sam sve mogao promatrati osjećajno - čak i onu staru pamučnu haljinu i
jeftine cipele koje je nosila praznikom. Nije mogla puderom sakriti blijedoplavi lju-
bavni ugriz na vratu... Tada je nestala i ja se probudih uz bolan vapaj. Zora se probi-
jala kroz masline, posrebrujući im nepomično lišće.
551
Negdje usput vratio mi se mir. Onu šačicu vedrih dana prije odlaska njegovao
sam, naslađujući se njihovom jednostavnošću: plamenovi maslinika gorjeli su u sta-
rom ognjištu, nad kojim je Justinina slika koja će biti spakirana zadnja, poigravajući
i svjetlucajući po pohabanom stolu i stolici, na plavoj emajliranoj zdjeli prvih cikla-
ma. Kakve je grad imao veze sa svime time - egejskim proljećem što visi na niti
između zime i prvih bijelih pahuljastih pupova badema? Bio je puka riječ, s malo
značenja tako naškrabana na marginama sna, ili ponavljana u mislima na svakidašnju
glazbu vremena, koja je tek želja izražena u otkucajima srca. Jer, premda sam ga toli-
ko volio, nisam imao snage ostati; grad za koji sada znam da sam mrzio, nudio mi je
nešto drugo - novu procjenu iskustva koje me obilježilo. Moram mu se još jednom
vratiti da bih ga mogao zauvijek napustiti, sprati sa sebe. Ako sam spominjao vrije-
me, to je zato što je pisac koji je nastajao u meni napokon shvaćao kako da naseli
ona prazna mjesta što nedostaju u vremenu - počinjao je živjeti između otkucaja sata,
tako reći. Neprekidna sadašnjost, što je stvarna povijest te skupne anegdote, ljudskog
uma; kad je prošlost mrtva, a budućnost predstavljena samo željom i strahom, što
učiniti s tim nemjerljivim adventnim trenutkom koji se ne može zanemariti? Jer veći
dio takozvane Sadašnjosti oduzima nam se poput kakve raskošne od vila dočarane
gozbe prije nego dospijemo napuniti usta. Poput pokojnog Pursewardena nadao sam
se da ću doskora moći iskreno reći: - Ne pišem za one koji se nikad nisu zapitali ovo:
»U kojem trenutku počinje stvaran život?«
Dokone misli prolijeću mi umom dok ležim na ravnoj stijeni iznad mora jedući
naranču, u savršenom središtu samoće koju će uskoro progutati grad, jednolični teški
san Aleksandrije što se poput drevnog reptila sunča na brončanom faraonskom
svjetlu velikog jezera. Majstori osjećaja povijesti, što tijela prepuštaju zrcalima,
pjesmama, hordama dječaka i žena što tumaraju, igli u žili, opijumskoj luli, poluži-
vim poljupcima bez teka. Hodajući ponovo u mašti tim ulicama, još sam jedanput
shvatio da se protežu ne samo ljudskom poviješću, nego i cijelim biološkim raspo-
nom osjeta srca - od naslikanih Kleopatrinih ekstaza (neobično da je loza pronađena
ovdje, nedaleko Taposirisa) do Hipatijine zasljepljenosti (uvelo lišće vinove loze,
mučenički poljupci). I posjetitelji stranci: Rimbaud, učenik Naprasne staze, kretao se
ovuda s pojasom nabijenim zlatnim kovanicama. I svi ti drugi tamnoputi tumačitelji
snova i političari i eunusi bili su poput jata ptica šarena perja. Između sažaljenja, že-
lje i straha, još jednom vidjeh grad gdje se stere poda mnom, nastanjen licima i oso-
bama mojih prijatelja. Znao sam da ga moram još jednom proživjeti i to ovaj put za-
uvijek.
No, očekivao nas je neobičan odlazak, pun neslućenih sitnica - mislim, čim je
glasnik stigao u vidu grbavca u srebrnom odijelu, s cvijetom u zapučku, mirisnim
rupčićem u rukavu! Još je naglo živnulo to selo koje se tako dugo vješto uklanjalo
pred samim našim postojanjem, osim povremenog dana u vidu ribe ili vina ili pisani-
552
ca koje nam je Athena donosila umotane u crveni šal. I ona je teško podnosila naš
odlazak; njezina se tvrda stara naborana maska zgrčila u suzama nad svakim koma-
dom naše oskudne prtljage. Ali: - Neće te negostoljubivo pustiti da odeš - uporno
je ponavljala. - Selo vas neće pustiti tek tako. - Pred nama je bila oproštajna gozba!
Što se djeteta tiče, izveo sam čitavu pripremu ovog odlaska na put (zapravo njezi-
nog cijelog života) kroz likove vilinske basne koja nije dodijala ni nakon mnogih po-
navljanja. Ona bi sjela zureći gore u sliku, predano slušajući. Bila je na sve više nego
spremna, gotovo hlepila da zauzme vlastito mjesto u galeriji slika koje sam joj nasli-
kao. Upila je sve zbrkane boje ovog nestvarnog svijeta kojem je nekoć s pravom pri-
padala i koji će joj se sada vratiti - svijet nastanjen tim likovima - otac, tamnoputi
gusarski princ, maćeha, bahata crna kraljica...
- Ona je poput igraće karte?
- Da. Pikova dama.
- I zove se Justine.
- Zove se Justine.
- Na slici puši. Hoće li me voljeti više od oca ili manje?
- Voljet će vas oboje.
Nije joj se moglo drugačije objasniti, nego pomoću mita ili alegorije - poezijom
djetinje nesigurnosti. Pomogao sam joj riječima da ovlada ovom prispodobom Egipta
koja će joj prikazati (uvećane na veličinu bogova ili maga) njezinu obitelj, njezine
pretke. A opet, nije li već sam život bajka za koju odrastajući gubimo moć shvaća-
nja? Ništa zato. Već je bila opijena pred likom svojeg oca.
- Da, sve mi je jasno. - Pokretom glave i uzdahom pohranila bi ove naslikane pri-
zore u škrinjicu svojeg uma. O Melissi, svojoj pokojnoj majci, govorila je rjeđe, a
kad jest, odgovarao sam joj i dalje na pripovjedni način; ali već je utonula, slabašna
zvijezda, ispod obzora u muk smrti, prepuštajući scenu onim drugima - likovima
igraćih karata živućih.
Dijete je bacilo mandarinu u vodu i sad se nalaktilo da je gleda kako se kotrlja,
blago padajući na dno spilje. Plutala je ondje, trepereći poput plamička, gurkana
strujama amo-tamo.
- Gledaj kako ću je sada pokupiti.
- Ne u tom ledenom moru, umrijet ćeš od hladnoće.
- Danas nije hladno. Gledaj.
Tada je već znala plivati poput mlade vidre. Sjedeći na onoj ravnoj stijeni nad vo-
dom bilo je lako prepoznati u njoj neustrašive Melissine oči, malko nakošene u kuto-
vima; i ponekad, na mahove, poput zaboravljenog zrnca sna u kutovima, mračan na-
553
gađajući pogled (molećiv, nesiguran) njezina oca Nessima. Sjetih se Cleinog glasa
jedanput kako u drugom svijetu davno govori: - Upamti, djevojka koja ne voli ples i
plivanje nikad neće moći voditi ljubav. - Nasmiješio sam se i pitao se jesu li te rije-
či istinite, dok sam promatrao to stvorenjce kako se gipko kreće u vodi i dražesno
klizi naniže prema meti vještinom tuljana, nožnim se prstima odupirući o nebo. Sjaj
bijele vrećice između njezinih nogu. Ljupko je dohvatila mandarinu i u spirali do-
segla površinu stežući plijen zubima.
- Sad juri i brzo se suši.
- Nije hladno.
- Učini kako kažem. Idi. Žuri.
- A čovjek s grbom?
- Otišao je.
Mnemjianova nenadana pojava na otoku istovremeno ju je bila prepala i uzbudila
- jer upravo nam je i on donio poruku od Nessima. Bilo je neobično vidjeti ga kako
hoda šljunkom plaže s izrazom groteskne uznemirenosti kao da balansira na šiljcima
vadičepa. Mislim da nam je htio dati do znanja da je godinama kročio samo najfini-
jim pločnicima. Bio je doslovno nenaviknut na čvrsto tlo. Zračio je opreznom i pre-
brižnom pomnjom. Imao je blistavo srebrno odijelo, gamaše i bisernu iglu za krava-
tu, a prste nabijene prstenjem. Jedino je osmijeh, djetinji osmijeh, ostao nepromije-
njen, a nauljen uvojak još uvijek mu je bio uperen ka čeonom sinusu.
- Oženio sam Halilovu udovicu. Sada sam najbogatiji brijač u cijelome Egiptu,
prijatelju dragi.
Izgovorio je ovo u jednome dahu, oslanjajući se o srebrnu dršku štapa na koji je
očito bio jednako nenaviknut. Tamnoplavim okom zvjerao je pomalo prezrivo našom
malko primitivnom kolibom i odbio ponuđenu stolicu, bez sumnje da ne izgužva
svoje besprijekorne hlače. - Težak život vodite, ha? Nije baš neka raskoš, Darley. -
Zatim je uzdahnuo i nadodao: - Ali sad ćete nam se opet vratiti. - Učinio je neodre-
đen pokret štapom s namjerom da opiše gostoprimstvo koje bismo trebali još jednom
doživjeti od grada. - Što se mene tiče, ne mogu ostati. Putujem natrag. Ovo je
samo moja usluga Hosnaniju. - O Nessimu je govorio nekom raskošnom veličanstve-
nošću, kao da su sada na istoj stepenici društvene ljestvice; potom je uočio moj
osmijeh i imao toliko dobrohotnosti da se jednom zahihoće prije nego se opet uozbi-
ljio. - Ionako nema vremena - rekao je, oprašujući rukave.
To je bilo sasvim točno jer brod Smyrna ostaje samo koliko je potrebno da se
iskrca pošta i povremena roba - par sanduka tjestenine, bakreni sulfat, jedna pumpa.
Potrebe otočana su skromne. Zajedno smo hodali natrag prema selu preko maslinika,
razgovarajući putem. Mnemjian se još vukao sporo kao kornjača, ali bilo mi je drago
jer sam mu tako mogao postaviti nekoliko pitanja o gradu i iz odgovora malo nasluti-
554
ti što ću tamo zateći po pitanju promijenjenih sklonosti, neznanih čimbenika.

- Mnogo se što promijenilo nakon spletke Hosnani u Palestini? Raspad? Egipćani
nastoje izvršiti zapljenu. Mnogo su odnijeli. Da, sada su siromašni i još uvijek u ne-
volji. Ona je još uvijek u kućnome pritvoru u Karm Abu Girgu. Nitko je nije vidio
već cijelu vječnost. On ima posebnu dozvolu za rad kao vozač ambulantnih kola na
pristaništu dvaput tjedno. Vrlo opasan posao. I bili su pod teškim zračnim napadom;
izgubio je oko i prst.
- Nessim? - bio sam zapanjen. Čovječuljak je važno klimnuo. Ova nova neza-
misliva slika mojeg prijatelja pogodila me kao tane. - Dobri Bože - rekao sam, i bri-
jač je klimnuo kao da odobrava priličnost moje kletve. - Bilo je gadno - rekao je. -
Takav je rat, Darley. - Tada mu je naglo na pamet pala sretnija misao i još jednom se
nasmiješio djetinjim osmijehom koji je odražavao samo nesalomljive materijalne vri-
jednosti Orijenta. Uzevši me za ruku nastavio je: - Ali rat je i dobar posao. U mojim
dućanima danonoćno se šiša vojnička kosa. Tri salona, dvanaest pomoćnika! Vi-
djet ćeš, to je fenomenalno. A Pombal je u šali rekao: »Sada briješ mrtvace dok su
još živi.« - Previnuo se u profinjenom nijemom smijehu.
- Zar je Pombal tamo?
- Naravno. On je sada na visokom položaju kod Slobodnih Francuza. Ima
sastanke sa Sir Mountoliveom. I on je još uvijek tamo. Mnogo je drugih ljudi ostalo
iz tvojeg doba, Darley, vidjet ćeš.
Mnemjianu je izgleda bilo drago da me može tako lako zapanjiti. Zatim je rekao
nešto od čega mi se zavrtjelo u glavi. Stao sam kao ukopan i zatražio da ponovi,
misleći da sam krivo čuo. - Upravo sam bio kod Capodistrije. - Zurio sam u njega.
Capodistria! - Ali on je umro! - uskliknuo sam, premda nisam bio zaboravio na
Balthazarovu zagonetnu rečenicu o lažnim zubima.
Brijač se izvinuo unatrag kao da je na drvenom konju i slatko se smijuljio. Bila je
to ovaj put odlična šala i držala ga je čitavu minutu. Zatim napokon, još uvijek silno
uzdišući pri spomenu na to, polako iz džepa na prsima izvadi razglednicu kakva se
može nabaviti u svakom mediteranskom obalnom mjestu i pruži mi je rekavši: - Tko
je onda ovo?
Bila je to prilično mutna fotografija s očitim tragovima razvijanja, koji karakteri-
ziraju brzinsku uličnu djelatnost. Prikazivala je dva lika kako šeću uz obalu. Jedan
od njih bio je Mnemjian. Drugi... Zurio sam u nj sve bolje razaznajući...
Capodistria je nosio cjevaste hlače edvardovskog stila i vrlo špicaste crne cipele.
K tome je imao akademski ogrtač s krznenim ovratnikom i zavratcima. Na posljetku,
i začudo, razmetao se chapeau melonom,{1} koji mu je pridavao izgled visokog štako-
ra iz nekog crtanog filma sa životinjama. Pustio je tanak rilkeanski brk lagano obje-
šen u kutovima usta. U zubima je držao dugačak cigaršpic. Bio je to bez sumnje Ca-
555
podistria. - Kako zaboga... - zaustio sam, ali je nasmiješeni Mnemjian zatvorio jed-
no oko i pokrio usne prstom. - Uvijek - rekao je - postoje zagonetke; - i u činu njiho-
vog čuvanja napuhnuo se poput krastače i opaka izraza buljio u moje oči. Možda bi
mi se udostojao objasniti da u tom trenutku nije zatulila brodska sirena iz smjera
sela. Usplahirio se. - Brzo - nastavio je gaziti. - Ne smijem ti zaboraviti predati
pismo od Hosnanija. - Nosio ga je u prednjem džepu i napokon ga izvukao. - A sada
zbogom - rekao je. - Sve je sređeno. Vidjet ćemo se ponovo.
Stegnuo sam mu ruku i načas stao i gledao za njim, iznenađen i neodlučan. Zatim
sam se vratio do ruba maslinika i sjeo na kamen da pročitam Nessimovo pismo. Bilo
je kratko i sadržavalo pojedinosti o putnim planovima koje je načinio za nas. Brodić
će doći da nas odvede s otoka. Naveo je kad će to otprilike biti i gdje da čekamo. Sve
je to bilo jasno izloženo. Zatim je u dodatku Nessim svojom izduženim rukopisom
ispisao: - Bit će lijepo što se opet vidimo, bez ograda. Koliko shvaćam, Balthazar ti
je ispripovijedao sve naše nesretne pustolovine. Nećeš valjda utjerivati sramno kaja-
nje ljudima koji toliko drže do tebe? Nadam se da ne. Neka prošlost bude za sve nas
zatvorena knjiga.
Tako nekako barem.
Tih nekoliko zadnjih dana otok nas je gospodski častio svojim ponajboljim vre-
menom i onim prostim cikladskim jednostavnostima nalik nježnome zagrljaju - za
kojim znam da ću čeznuti kad se pokvarenost Egipta opet sklopi nada mnom.
Na večer odlaska čitavo se selo sjatilo da nam priredi obećanu oproštajnu večeru s
janjcem na ražnju i zlatnim vinom rezina. Raširili su stolove i stolice duž čitave
glavne ulice i svaka je obitelj donijela vlastiti doprinos gozbi. Čak su i ona dva po-
nosna dostojanstvenika došla - gradonačelnik i svećenik, svaki na jednom čelu du-
gačkog stola. Bilo je hladno sjediti tako pri svjetlu svjetiljke, utvarajući da je prava
ljetna noć, ali je čak i slabašni proljetni mjesec surađivao, slijepo ničući iz mora da
posvijetli bijele stolnjake, ulašti vinske čaše. Sjajna staračka lica ogrijana pićem,
blistala su bakrenim sjajem. Drevni osmjesi, starinski način obraćanja, tradicionalne
pošalice, uljuđenost staroga svijeta koji je već blijedio, izmicao nam. Stari kapetani
spužvarskih brodica, obilno potežući gutljaje vina iz plavih emajliranih vrčeva: nji-
hovi topli zagrljaji mirisali su na smežurane divlje jabuke, brkova potamnjelih od du-
hana, zavinutih prema ušima.
Ispočetka sam bio dirnut, misleći da je cijela ta svečanost priređena za mene, a
ništa manje kad sam otkrio da je za moju domovinu. Biti Englez u trenutku pada
Grčke značilo je biti predmetom naklonosti i zahvalnosti svakog Grka, a skromni se-
ljaci ovoga seoca osjećali su to ništa manje od ostalih ljudi u Grčkoj. Zdravice su
pljuštale i svečane izjave odjekivale kroz noć, a govori su lebdjeti poput papirnatih
zmajeva izrečeni visokim grčkim stilom, jasni i zvučni. Činilo se da posjeduju metri-
556
ku besmrtne poezije - poezije očajničkog trenutka; ali naravno bile su to samo rije-
či, nesretne riječi u vjetru, što se tako olako rađaju u ratu, a koje će retorici mira
uskoro istrošiti upotrebom.
Ali te večeri rat ih je zapalio poput svijeća, te starce, pridavajući im usplamtjelu
veličanstvenost. Jedino mladića nije bilo da ih stišaju i posrame podmuklim pogledi-
ma - jer otišli su umrijeti u snjegovima Albanije. Žene su govorile kreštavim hrapa-
vima glasovima, potresnima od neprolivenih suza, a među navalama smijeha i pjesa-
ma zjapili su nastupi tišine - kao tolike grobne rake.
Tako nam se prikrao taj rat preko mora; postupno poput oblaka kad potiho ispune
obzor s jednog kraja na drugi. Ali još uvijek nije izbio. Samo su glasine o njemu gra-
bile srce sukobljenim nadama i strahovima. Ispočetka se činilo da nagovještavaju
kraj takozvane civilizacije, ali ta se nada ubrzo pokazala jalovom. Ne, radilo se kao i
uvijek naprosto o kraju ljubaznosti, sigurnosti i umjerenosti; kraju umjetničkih nada,
bezbrižnosti, radosti. Sve ostale ljudske značajke tek će se potvrditi i doći do izraža-
ja; možda je čak izvjesna istinitost već počela izranjati iz naoko vidljivog, jer smrt
pojačava svaku napetost i propušta manje poluistina s kojima inače živimo.
To je sve što smo dotad znali o njemu, tom neznanom zmaju čije su kandže već
zaderale drugdje. Sve? Da, zapravo, jedanput ili dvaput nebo nad nama nabubrilo je
od buke nevidljivih bombardera, ali svojim brujanjem nisu mogli nadglasati bliže zu-
janje otočnih pčela: jer svako je domaćinstvo posjedovalo nekoliko bijelo okrečenih
košnica. Što još? Jednom je (ovo se činilo stvarnijim) podmornica izbacila periskop
u zaljevu i četiri pune minute ispitivala obalnu granicu. Je li nas vidjela kako se ku-
pamo na rtu? Mahali smo. Ali periskop nema ruku kojima bi uzvratio. Možda je na
sjevernim žalima otkrio nešto neuobičajeno - staroga morža kako drijema na suncu
kao musliman na molitvenom sagu. Ali i to bi jedva imalo veze s ratom.
No cijela je stvar postala nešto stvarnija kad je te noći mali caique koji je poslao
Nessim uletio u luku obavijenu sumrakom, noseći trojicu mrkih mornara opremlje-
nih automatskim oružjem. Nisu bili Grci, premda su otresito vladali jezikom. Nosili
su u sebi pripovijesti o razbijenim vojskama i smrti uslijed ozeblina ali je na neki na-
čin već bilo prekasno, jer vino je pomelo staračke mozgove. Njihove su priče naglo
blijedjele. Ipak, ostavile su utisak na mene, ta tri primjerka tvrdih lica iz neznane ci-
vilizacije zvane »rat«. Bilo im je nelagodno sjediti u tako dobrom društvu. Koža
im je bila čvrsto razapeta preko neobrijanih obraza, kao od umora. Pohlepno su puši-
li, priuštili si da im plavičast dim suklja iz usta i nosnica. Kad bi zijevali, činilo se da
čeljusti mogu razjapiti do samih mošnja. Nerado smo se prepustili njihovoj skrbi jer
njihova su bila prva neprijazna lica koje smo vidjeli nakon mnogo vremena.
U ponoć smo kliznuli poprečno iz zaljeva po snažnoj mjesečini - a ostalu tamu
ublažili su i približili topli nejasni pozdravi koji su do nas dopirali preko bijelih pla-
557
ža. Kako su lijepe grčke riječi pozdravljanja i rastanka!

Neko smo vrijeme pratili obalnu crtu duž grebena, osjenčanu tušem gdje su se
otkucaji strojnog srca nabirali i obasipali nas u salvama. Napokon, izađosmo na puči-
nu i osjetismo ljekovitu blagost vodenog ritma kako nas zahvaća, ziba i pušta kao da
se poigrava. Noć je bila nenadmašno topla i ugodna. Dupin je udario jedanput, dva-
put u pramac. Pošli smo na kurs.
Obuze nas razdraganost pomiješana s dubokom tugom; malaksalost i sreća
istovremeno. Mogao sam na usnama osjetiti fini okus soli. Šutke smo pili topli čaj od
kadulje. Dijete je zanijemilo od ljepota na ovome putu - treperava fosforescentnost
naše brazde, zabačena za nama poput repa kometa, tekla je i svaki čas živnula, a nad
nama su se pružali kitnjasti kraci nebesa, zvijezde raštrkane gusto kao pupoljak ba-
dema na tom zagonetnom nebu. Tako je zadovoljna ovim predznacima i uljuljana
ritmom vode i čak brujanjem motora, zaspala s osmijehom na razmaknutim usnica-
ma s lutkom od maslinova drva pripijenom uz obraz.
Kako sam mogao odoljeti razmišljanjima o prošlosti kojoj smo se vraćali preko
ovih neprohodnih vremenskih guštara, preko znanih nam putova grčkoga mora? Noć
je promicala pored mene, odmatala se kao vrpca tame. Topli morski vjetar milovao
mi je obraz - mek poput lisičjeg repa. Između buđenja i sna ležao sam, osjećajući
olovnu težinu sjećanja kako me vuče u grad lisnatih žila što je moj um napučio
krinkama istovremeno zloćudnim i prekrasnim. Ponovo ću vidjeti Aleksandriju, znao
sam, poput neuhvatljive nestalne sablasti - jer kad jednom postaneš svjestan djelova-
nja vremena koje nije kalendarsko, pretvoriš se u neku vrstu aveti. Na tom drugom
polju čuo sam kako odjekuju riječi koje su davno prije izgovorili neki drugi glasovi.
Balthazara kako govori: »Ovaj svijet predstavlja obećanje jedinstvene sreće koju
nismo dovoljno kadri spoznati«. Turobni autoritet kojim je grad pritiskao svoje sta-
novnike, što koči osjećaje, uranjajući sve u badanj vlastitih iscrpljenih strasti. Po-
ljupci strastveniji zbog kajanja. Pokreti u žutome svjetlu soba zamračenih škurama.
Jata bijelih golubova što polijeću među minaretima. Činilo mi se da te slike prikazu-
ju grad onakvim kakvog ću ga ponovo vidjeti. Ali bio sam u krivu - jer svaki je novi
pristup drugačiji. Svaki put se zavaravamo da će biti isto. Aleksandrija koju sam
sada ugledao, prvi prizor nje s mora, bilo je nešto što nisam mogao zamisliti.
Bilo je još uvijek mračno kad smo pristali izvan nevidljive luke s njezinim neza-
boravnim sklopom utvrda i protupodmorničkih mreža. Nastojao sam u sebi oslikati
obrise na tmini. Brodobran se spuštao svaki dan tek u zoru. Vladala je posvemašna
tama. Negdje pred nama ležala je nevidljiva afrička obala sa svojim »trnovitim po-
ljupcem« kako kažu Arapi. Bilo je nepodnošljivo tako ih snažno osjećati, tornjeve i
minarete grada, a ne moći ih dozvati svjetlu dana. Nisam mogao vidjeti prst pred no-
som. More je postalo golemo prazno predsoblje, šupalj mjehur crnine.
558
Tad se najednom osjeti nagli dah, kao kad dašak vjetra prijeđe slojem žeravice, i
bliži se dio prostranstva zarumenje poput školjke, žareći se postupno do boje ružina
cvijeta. Preko vodene površine dopre do nas muklo i jezivo stenjanje, kao lepet krila
neke strahotne prapovijesne ptice - sirene što su zavijale kao što zacijelo zavijaju
prokleti u limbu. Od njih su živci drhtali poput lišća na granama. Kao da odgovaraju
na taj zvuk, posvuda stadoše nicati svjetla, najprije mjestimično, zatim u vrpcama,
trakama, staklenim plohama. Luka se odjednom ocrtala punim sjajem na mračnoj
podlozi neba, dok su se dugi bijeli prsti brašnjavog svjetla stali nezgrapno prikradati
nebu, poput nožica nespretnog kukca što se upire steći oslonac na klizavoj crnini.
Gust mlaz šarenih raketa sada se dizao iz izmaglice među ratnim brodovima, razbija-
jući se na nebu u obilje blještavih rojeva zvijezda i dragulja i slupanih bisernih
burmutica. Zrak se potresao u mahovima. Uz blještavilo su se podizali oblaci ruži-
časte i žute prašine i sjali na masnim pozadinama baražnih balona što su posvuda
lebdjeli. Činilo se da i samo more podrhtava. Nisam pojma imao da smo tako blizu,
ili da grad može biti tako lijep u pukoj orgiji rata. Stao se nadimati, širiti poput neke
tajanstvene ruže tame, popraćene bombardiranjem što joj je pravilo društvo,
preplavljujući um. Začudo, zatekli smo se kako vičemo jedni na druge. Gledamo
uskovitlanu žeravicu Augustinove Kartage, pomislih, promatramo pad gradskog
čovjeka.
Koliko zastrašujuće, toliko je i prekrasno bilo. U samom gornjem lijevom uglu
prizora skupiše se svjetla reflektora drhtureći i klizeći na svojstven način, trapava po-
put paličnjaka. Bjesomučno su se ukrštala i sudarala i bilo je jasno da su dobili neki
signal što je govorio o opiranju kukca zarobljenog u vanjskoj paučini tmine. Bez
prestanka su pretraživali, ispitivali, stapali se i razdvajali. Tada napokon ugledasmo
ono što su hvatali: šest sićušnih srebrnih moljaca silazilo je s nebeskih pruga, činilo
se nepodnošljivom sporošću. Nebo oko njih je divljalo, no oni su se i dalje kretali
tom smrtnom tromošću; i jednako polako penjale su se krivudave vrpce užarenih dra-
gulja ispaljenih s brodova, popraćene mutnim oblačcima šrapnela što su označavali
njihov prolazak.
I koliko god bila zaglušujuća tutnjava što nam je ispunila uši, mogli smo razabrati
odvojene zvukove što su bili dio bombardiranja. Prštanje krhotina što su pljuštale po-
put tuče po navoranim krovovima kafića uz obalu: kreštavi automatski glasovi signa-
lista brodova što ponavljaju lutkarskim glasovima trbuhozboraca, polurazumljive re-
čenice što su zvučale kao: »Četrdeset pet stupnjeva crveni, četrdeset pet stupnjeva
crveni«. Začudo, usred sve te pometnje čula se negdje i glazba, oštre kvarte što
su bole uši; zatim još vrtoglavi zvuk rušenja zgrada. Svijetla polja što su nestala i
ostavila za sobom mračnu prazninu da u nju nadre prljavi žuti plamen i liže poput
žedne zvijeri. Bliže nama (voda je prigušila jeku) čulo se brzo bubnjanje potrošenih
topovskih čahura što su padale po palubi Chicago Pianosa, gotovo neprekidan plju-
559
sak zlatnog metala što se kotrlja sa stražnjeg dijela cijevi uperenih u nebo.
Tako se to nastavljalo i ugađalo oku, ali kralješke je tjeralo da se lecaju pred vrtlo-
gom besmislene moći što se tada razmetala. Nisam ranije uviđao bezličnost rata. Nije
bilo mjesta za ljudska bića ili za pomisao na njih pod ovom golemom kupolom šaro-
like smrti. Svaki dah postao je tek privremeno utočište.
Zatim, gotovo jednako naprasno kako je i nastao, prizor je zamro. Luka je nestala
kazališnom iznenadnošću, niska dragog kamenja je ugasla, nebo se ispraznilo, tišina
nas obavila tek da je naruši zavijanje sirena, što je svrdlalo živce. A zatim ništa -
ništavilo sačinjeno od tona mraka iz kojeg su iznikli manji i poznatiji zvukovi valova
što oplakuju korito čamca. Blagi obalni vjetrić iskrao se da nas istraži, noseći aluvi-
jalne mirise s nevidljivog ušća. Jesam li to samo zamislio da izdaleka čujem jata
divljih ptica s jezera?
Čekali smo dugo tako vrlo neodlučni; ali u međuvremenu je s istoka zora počela
preuzimati nebo, grad i pustinju. Začuše se plahi ljudski glasovi, potišteni, obojeni
znatiželjom i sućuti. Dječji glasovi, a na zapadu srpasti obzor boje pljuvačke. Zijeva-
li smo, bilo je hladno. Drhtureći, okrenusmo se jedni drugima osjećajući se odjed-
nom napušteni u ovom pomračenom svijetu između svjetla i tame.
No postupno je izrastala s istočnih polja, ta znana zora, prvi zapah citrona i ruže
što bi namreškao mrtve vode Mareotisa; i tanak poput vlasi a opet tako nerazlučiv da
bi trebalo zaustaviti dah da se utvrdi, začuh (ili sam barem mislio tako) prvi poziv na
molitvu s nekog još uvijek nevidljivog minareta.
Zar je dakle preostalo još bogova da ih se zaziva? I još dok mi se pitanje javilo u
mislima, vidjeh na ulazu u luku gdje izlaze tri ribarska čamca - s jedrima od hrđe i
plave šljive. Val ih nagnu k našem pramcu tako da su se zgrbili kao sokoli. Mogli
smo čuti pljuskanje vode što im liže pramce. Dvije sitne prilike u jahaćoj pozi poz-
drave nas na arapskom i rekoše da je branik dignut i da možemo ući u luku.
To oprezno i učinismo, na liniji naizgled napuštenih topovskih baterija. Naša
barka otisnula se niz glavni kanal između dugih nizova brodova poput vaporetta na
Canal Grande. Ogledavao sam se. Sve je ostalo isto, a istovremeno nevjerojatno dru-
gačije. Da, glavno je poprište (osjećaja, sjećanja, ljubavi?) bilo isto; ali razlike u po-
jedinostima, dekoru, uporno su se isticale. Putnički brodovi bili su sada u grotesknim
kamuflažnim kubističkim tonovima bijelog, maslinastog i sjevernomorskog sivog.
Samosvjesni topovi, nezgrapno se gnijezdeći poput ždralova u neprimjerenim gni-
jezdima od cerade i tkanica. Masni baloni visjeli su na nebu kao na vješalima. Uspo-
redio sam ih s drevnim oblacima srebrnih golubova koji su se već stali penjati u jati-
ma i dašcima između palmi, roneći u vis u bijelo svjetlo, da se susretnu sa suncem.
Nevoljni kontrapunkt znanog i neznanog. Čamci na primjer natisnuti duž mola jedri-
ličarskog kluba s nezaboravnom rosom teškom poput znoja na njihovim jarbolima i
560
užadi. Zastave i šarene tende što nepomično vise, čvrste kao škrobljene. (Koliko
smo samo puta odande isplovili baš u ovo vrijeme u Cleinu čamčiću natrpanom kru-
hom i narančama i vinom u pletenkama?) Koliko davnih dana plovljenja ovom
razmrvljenom obalom, sada zaboravljenih? Zapanjilo me da oko s toliko nježnih
čuvstava može pratiti obrise neživih predmeta privezanih uz obrasli mol, naslađujući
se uspomenama koje je nesvjesno pohranilo. Čak su francuski ratni brodovi (premda
sada osakaćeni, zaplijenjenih zatvarača, s posadom nominalno zatočenom u ino-
zemstvu) bili na istom mjestu gdje sam ih zadnje vidio u tom nestalom životu, kako
leže na trbuhu u blijedoj zori poput zlokobnih nadgrobnih ploča: a ipak, kao i uvijek,
s tanahnim priviđenjem grada u pozadini čiji su smokvasti minareti mijenjali boju
svakim izlaskom sunca.
Polako smo plutali dugim zelenim špalirom među visokim brodovima kao da su-
djelujemo u nekoj svečanoj smotri. Iznenađenja između tolikih prepoznatljivih stvari
bila su malobrojna ali birana: nijemo izvaljena oklopnjača, korveta kojoj je direktan
pogodak sasvim izobličio gornji dio, puščane cijevi rascijepljene poput mrkvi, okovi
sanduka izvinuti u plamenoj agoniji iskrivljenja. Tolika količina sivoga čelika zdrob-
ljena jednim udarcem, kao da je papirnata vrećica. Sitne prilike su uz strahovito
strpljenje i prilično bešćutno šmrkovima spirali ljudske ostatke niz lakomice palube.
To je bilo jednako neočekivano kao kad bi netko šetao lijepim grobljem i ugledao
svježe iskopan grob. (»Kako je lijepo« reklo je dijete.) I doista je bilo - velika šuma
jarbola i šiljaka što se ljuljaju i naginju na najmanji poremećaj vode od prometa na
njoj, tiho trubljenje, odrazi što se razvodnjavaju i opet uobličuju. Čak su se nekakvi
pokušaji džeza razlijegali po površini kao iz neke otpadne cijevi. Njoj je ta glazba
zacijelo odgovarala trijumfalnom ulasku u grad djetinjstva. Jamais de la vie{2} zate-
koh se kako pjevušim u sebi, čudeći se što mi melodija zvuči tako davnom,
tako zastarjelom, tako neumjesno bezobzirnom prema meni! Ona je gledala k nebu
za svojim ocem, slikom koja će se oblikovati nad nama kao dobrohotni oblak i oba-
viti je.
Tek su se na drugom kraju velikog doka vidjeli tragovi novoga svijeta u koji smo
stizali: duge kolone kamiona i ambulantnih kola, zapreke i bajunete u rukama plavih
i sivomaslinastih rasa ljudi poput gnomova. I ovdje je vladala spora ali smišljena i
neprestana aktivnost. Sitne trogloditske prilike izranjale su iz željeznih kaveza i peći-
na duž molova, zauzete raznim poslovima. I ovdje je bilo brodova rascijepljenih ge-
ometrijskom pravilnošću, čija su utroba pušila, brodovi rasporeni carskim rezom i
ostavljeni, a u te otvorene rane milili su poput mrava beskrajni redovi vojnika i pla-
vih bluza tegleći kanistre, bale, i komade govedine na zakrvavljenim plećima. Vrata
peći otvorila su se i izložila pogledu pri svjetlu plamena ljude u bijelim kapama što
su iz nje grozničavo izvlačili brda kruha. Sva se ta aktivnost činila nevjerojatno spo-
rom ali golemom po opsegu. Pripadala je više nagonu našega roda negoli njegovim
561
prohtjevima. I dok je tišina ovdje imala samo relativnu vrijednost, sitni zvukovi
postadoše konkretni i strogi - stražari što stupaju pločnikom čizmama potkovanim
željezom, tuljenje putničkih brodova, brujanje putničke sirene poput velike zunza-
re uhvaćene u paučinu. Sve je to bilo dijelom ponovo stečenoga grada kojem sam na-
dalje imao pripadati.
Primicali smo se sve bliže, obazirući se za privezištem među brodicama u nu-
tarnjoj luci. Kuće su se stale visoko izdizati. Bio je to ujedno i krajnje dirljiv trenutak
i srce mi je zapelo u grlu (kako kaže uzrečica) jer već sam bio uočio priliku čovjeka
koji će nas, znao sam, dočekati - tamo dalje preko molova. Naslanjala se na ambu-
lantna kola i pušila. Nešto je u njezinu držanju pogodilo pravu žicu i znao sam da je
to Nessim, premda se još nisam usuđivao biti siguran. Tek kad smo izbacili konope i
privezali se, uvidio sam ustreptala srca (maglovito ga razabirući kroz njegovu krinku
kako sam i Capodistriju) da je to doista moj prijatelj Nessim!
Preko oka je imao nepoznat mi povez. Nosio je službeni plavi kaput nezgrapno
podstavljenih ramena, koji je sezao preko koljena. Šiljata kapa bila mu je dobrano
nabijena preko očiju. Doimao se mnogo višim i mršavijim nego što pamtim - možda
zbog te odore, napola vozačke livreje, a napola pilotske uniforme. Zacijelo je osjetio
kako ga snaga mojeg prepoznavanja pritišće jer je naglo ustao i uspravio se, i nakon
što se malo osvrnuo, ugledao nas. Odbacio je cigaretu i krenuo molom gipkim
žustrim korakom, nervozno se osmjehujući. Mahnuo sam ali mi nije uzvratio,
premda je blago klimnuo dok nam je prilazio. - Pogledaj - rekoh ne bez strepnje. -
Evo ga napokon, tvojeg oca. - Promatrala je razrogačenih očiju, ukočena pogleda
pratila njegovu suhu priliku sve dok nije nasmiješen došao do nas, ni dva metra uda-
ljen. Mornari su se bavili konopima. Spustili su mostić uz tresak. Nisam bio siguran
pridonosi li taj zlokobni crni povez njegovoj prijašnjoj osebujnosti ili je umanjuje.
Skinio je kapu još uvijek se smiješeći i stidljivo i pomalo skrušeno popravio kosu
prije nego ju je ponovo nataknuo. - Nessime - zazvah i on klimnu, ali i dalje nije od-
govarao. - Tišina mi obuze misli dok je dijete iskoračilo na mostić. Odsutno je hoda-
la u ushitu, više očarana prizorom nego stvarnošću. (Je li onda poezija stvarnija od
doživljene istine?) I pružajući ruke poput mjesečara ušetala je, smijuljeći se, u nje-
gov zagrljaj. Išao sam u stopu za njom i dok se još smijao i grlio je, Nessim mi pruži
ruku bez jednog prsta. Pretvorila se u kandžu što me grebe. Ispustio je kratak suhi je-
caj prikriven kašljem. To je bilo sve. Dijete se uspelo poput ljenjivca na deblo i oba-
vilo noge oko njegovih bokova. Nisam sasvim znao što da kažem, zureći u
to sveznajuće oko. Kosa mu je prilično posijedjela na sljepoočnicama. Ne može se
ruka bez prsta stisnuti kakvom god snagom.
- I tako se ponovo srećemo.
Naglo je odstupio i sjeo na bitvu tapkajući za svojom kutijom cigareta da mi po-
nudi novu poslasticu, francusku cigaretu. Šutjeli smo obojica. Šibice su bile vlažne i
562
palile se tek uz malo truda. - Trebala je Clea doći - reče napokon - ali je u zadnji čas
strugnula. Otišla je u Kairo. Justine je u Karmu! - Zatim pognuvši glavu potiho reče:
- Znaš za to, ha? - Klimnuh i njemu po svoj prilici odlane. - Utoliko imam manje za
objašnjavati. Otišao sam s dužnosti prije pola sata i čekao te da te izvedem. Ali
možda...
Ali u tom nas trenutku opkoli grupa vojnika i stane utvrđivati naš identitet i
provjeravati odredište. Nessim je bio zauzet djetetom. Razmotao sam dokumente da
pokažem vojnicima. Proučavali su ih ozbiljna izraza, možda čak s nekom suzdrža-
nom sućuti, tragajući za mojim imenom na dugom listu papira, a zatim me obavi-
jestili da ću se morati javiti u konzulat, jer da sam »izbjegličkog statusa«. Vratih se
Nessimu s listovima odobrenja i priopćih mu to. - Zapravo i nije loše ispalo. Ionako
sam trebao tamo ići po kovčeg u kojem sam ostavio sva pristojna odijela... pitam
se koliko je prošlo otad.
- Cijeli život - nasmiješio se.
- Kako da se dogovorimo?
Sjedili smo jedan uz drugog, pušeći i razmišljajući. Bilo je čudno i dirljivo čuti
oko sebe naglaske svih engleskih grofovija. Ljubazni kaplar donio je pladanj pun li-
menih vrčeva iz kojih se pušio taj jedinstven napitak, vojnički čaj, i koji je bio ukra-
šen kriškama bijeloga kruha premazanima margarinom. Nešto dalje prolazili su apa-
tični bolničari s teretom iz bombardirane zgrade u krcatim nosilima. Pohlepno smo
jeli i naglo postajali svjesni svojih klecavih koljena. Napokon rekoh: - Zašto ne po-
đeš i povedeš je sa sobom? Ja se mogu popeti na tramvaj na ulazu u luku i oti-
ći konzulu. Obrijati se. Ručati nešto. Izaći večeras u Karm ako mi pošalješ konja na
gaz.
- U redu - reče s izvjesnim olakšanjem i prenese djetetu ovaj plan, grleći je,
šapćući joj na uho. Nije imala primjedbi, pače doimala se nestrpljivom da pođe s
njim - na čemu sam bio zahvalan. I tako koračasmo s osjećajem nestvarnosti kliskim
popločenjem gdje su bila parkirana mala ambulantna kola i Nessim se s djetetom
uspne za vozačko mjesto. Smiješila se i pljeskala ručicama i ja im mahnuh u znak
pozdrava, radostan što je predaja protekla tako glatko. Ipak, bio je čudan osjećaj naći
se sada tako sam s gradom, poput brodolomca na poznatom grebenu. - Poznatom -
da! Jer nakon izlaza iz polukružne luke ništa se nije nimalo izmijenilo. Mali metalni
tramvaj stenjao je i puzao u hrđavim tračnicama, krivudajući tim poznatim ulicama
što su se sterale oko mene, prizori apsolutni u svojoj vjernosti mojem sjećanju. Bri-
jačnice s mrežama protiv mušica navučenima preko vrata, na kojima zveckaju šarene
kuglice; kafići s dokoličarima što se tiskaju oko metalnih stolova (kod El Baba još
uvijek je bio razmrvljeni zid kraj istog stola gdje smo sjedili nepomično pod pri-
tiskom plavoga sumraka.) Čim me uhvatio u stisak, Nessim me oštro pogledao i re-
563
kao: - Darley, prilično si se promijenio - premda ne znam da li prijekorno ili

pohvalno. Da, jesam: kad sam vidio stari ruševni luk El Baba nasmiješio sam se,
prisjetivši se sada već prethistorijskog poljupca na mojim prstima. Prisjetih se blagog
lecaja tamnih očiju kad je prozborila lijepu tužnu istinu: - Ništa ne možemo naučiti
od onih koji nam uzvraćaju ljubav. - Riječi što su palile poput kirurškog špirita na
otvorenoj rani, ali koje su pročišćavale kao i svaka istina. I obuzet kakav bijah tim
uspomenama, drugim kutom uma vidjeh Aleksandriju gdje se prostire svuda
oko mene - privlačne pojedinosti, drske boje, metež siromaštva i ljepote. Dućančići
što se od sunca štite krpama poderane tende u čijoj su sjeni bile nagomilane sve vrste
robe, od žive prepelice do saća i zrcala za sreću. Voćare s blistavim voćem koje se
doimalo dvostruko sjajnim složeno na svjetlijim papirima; toplo zlato naranča polo-
ženih na blistave grimizno ljubičaste trake. Svjetlucanje dima iz kotlarevih peći. Sed-
larnica za deve veselo urešena resama. Lončarija i perlice od plavoga žada nasuprot
urokljiva oka. Svemu tome davala je prizmatični sjaj gomila ljudi što se vukla u svim
smjerovima, treštanje glazbe iz kafića, dug žalostan zov uličnih trgovaca, kletve ulič-
nih derana, i iz daljine mahnito naricanje jednolične povorke što oplakuje tijelo ne-
kog uvaženog šeika. A ovdje, u prednjem planu platna, s drskošću potpune pripad-
nosti, šetali su Etiopljani pod snježnobijelim turbanima, brončani Sudanci punih usa-
na, crnih kao ugljen, Libanonci i beduini orlovskih profila, isprepleteni kao blistave
niti na jednoličnoj crnini zastrtih žena, mračni muslimanski san skrivenoga raja što
se može nazrijeti samo kroz ključanicu ljudskoga oka. I teturajući tim uličicama, če-
šući se svojim zavežljajima o zidove od blata, plovile su tovarne deve pod zelenim
teretom djeteline, gazeći svojim golemim mekim papcima s beskrajnom pažnjom.
Odjednom se prisjetih Scobieja kako me poučava redoslijedu pozdrava: »Moraš
shvatiti da je to pitanje forme. Po uljudnosti su pravi Britanci, mali moj. Nema se
smisla razbacivati selam alejkumima kako ti se svidi. Prvo pozdravlja jahač na devi
jahača na konju, jahač na konju prvi jahača na magarcu, jahač na magarcu pješa-
ka, pješak čovjeka koji sjedi, manje društvo veće, mlađi starijega... Kod nas takve
stvari uče samo u jačim školama, ali ovdje to svaki deran ima u malom prstu. Sada
ponavljaj za mnom redoslijed!« Bilo je rečenicu lakše ponoviti negoli u takvom vre-
menskom razmaku upamtiti redoslijed pozdravljanja. Smiješeći se tom razmišljanju,
trudio sam se u sjećanju pronaći ta zaboravljena prvenstva dok sam zvjerao uokolo.
Sve igračke egipatskog života još uvijek su bile ondje, svaka figurica na mjestu - po-
ljevač, pisar, naricatelj, bludnica, službenik, svećenik - netaknuti, činilo se, ni vreme-
nom ni ratom. Nagla me melankolija preplavila dok sam ih promatrao, jer sada su
postali dijelom prošlosti. Moja je samilost otkrila novi element sebe - odvojenost.
(Scobie je govorio u trenucima povjerenja: »Glavu gore, momak, cijeli se život
odrasta. Ljudi više nemaju strpljenja. Moja je majka na mene čekala devet mjeseci!«
Jedinstvena misao.)
564
Drmusajući se pored džamije Goharri, prisjetih se jednookog Hamida tamo jed-

nog popodneva kako trlja krišku limuna o stup prije nego će ga posisati. To je, tvrdio
je, nepogrešiv lijek za kamenac. Živio je negdje u toj četvrti skromnih kafića, punih
domaćih divota kao što je voda namirisana ružom, i čitave ovce što se vrte na ražnju,
nadjevene golubovima, rižom, lješnjacima. I zamamni obroci za ushićene pohlepne
želuce gradskih paša!
Negdje iznad, vozeći rubom arapske četvrti, tramvaj uvijek poskoči i naglo za-
okrene. Na trenutak se odozgo kroz friz oštećenih zgrada može vidjeti onaj dio luke
predviđen za plovila plitkog gaza. Nisu sva mogla stati koliko ih se natisnulo od ne-
daća pomorskog rata. Tamo su u okruženju raznobojnih kupola plutale filjuge, brodi-
ce pod latinskim jedrima, kaići za vino, škune i brigantine svih oblika i veličina iz
svih dijelova levanta. Čitava zbirka jarbola, rožnika i vječnih egejskih uzlova; imena,
snasti i odredišta. Plutali su tako obasjani suncem svaki u paru sa svojim odrazom na
vodi u dubokom morskom zanosu. Zatim naprasno nestadoše, a ukaže se Grande
Corniche - veličanstvena prostrana morska revija što uokviruje moderni grad, he-
lensku prijestolnicu bankara i vizionara pamuka - svih tih europskih trgovaca čija je
poslovnost oživjela i potvrdila Aleksandrov osvajački san nakon stoljeća prašine i ti-
šine što ih nametnu Amr.
I ovdje je sve ostalo relativno nepromijenjeno osim sivo-maslinastih oblaka vojni-
ka što su se posvuda kretali i mnoštva novoniklih barova da ih namire. Ispred hotela
Cecil kolone transportnih kamiona zaposjele su taksi-terminale. Pred konzulatom je
bila neuobičajena mornarička straža naoružana puškom i bajunetom. Ne mogu reći
da se sve nepovratno promijenilo jer ovi su došljaci izgledali bespomoćno i privre-
meno, kao seljaci kad dođu na sajam u svoj glavni grad. Uskoro će se zapornica
otvoriti i izbaciti ih na veliko poprište pustinjskih okršaja. No, bilo je iznenađenja. U
konzulatu na primjer predebeo čovjek koji je za stolom sjedio kao veliki rak, skuplje-
nih ruku, noktiju boje lješnjaka svježe dotjeranih tog jutra i koji mi se prisno obratio.
- Moj zadatak nekom bi se mogao činiti mrzak - reče meko - međutim neophodan je.
Nastojimo se dočepati svakoga prije nego to učini vojska. Vaše mi je ime dao vele-
poslanik koji vas je odredio za odjel cenzure koji smo tek otvorili i čije je osoblje
smiješno oskudno.
- Veleposlanik? - Zvučalo je nevjerojatno.
- Vi ste prijatelji, niste li?
- Jedva ga poznajem.
- Svejedno, rado prihvaćam njegove odredbe premda vodim glavnu riječ u ovoj
operaciji.
Trebalo je popuniti obrasce. Debeljko koji je bio dosta susretljiv i koji se zvao
Kenilworth zadužio me pomogavši mi. - Malo je neobično - rekoh. Slegnuo je rame-
565
nima i raširio svoje bijele ruke. - Predlažem vam da to raspravite s njim kad se nađe-
te.
- Ali nisam namjeravao... - rekoh. - Činilo se da nema smisla insistirati dok ne
otkrijem što je posrijedi. Kako je Mountolive mogao...? No Kenilworth je opet imao
riječ. - Mislim da će vam trebati jedno tjedan dana da pronađete smještaj prije nego
se ovdje skrasite. Da kažem tako na odjelu?
- Ako vam je po volji - rekoh zbunjeno. - Pozdravio me i neko sam vrijeme pro-
veo u podrumu iskopavajući svoj izudaran putni kovčeg i birajući pokoje pristojno
gradsko odijelo iz njega. Zamotavši ih u smeđi omot, nosio sam ih pod rukom hoda-
jući niz Corniche prema Cecilu gdje sam nakanio uzeti sobu, okupati se i obrijati, i
pripremiti se za posjet selu. To mi je iskrslo u mislima ne toliko s tjeskobom koliko s
nemirom koji se uvijek javlja pod utjecajem napetosti. Neko vrijeme sam zurio dolje
ka mirnome moru i dok sam tako stajao priđe mi srebrni rolls s glavčinama u obli-
ku narcisa i iz njega iskoči krupni bradati tip i stane trčati prema meni ispruženih
ruku. Tek kad sam osjetio kako me grli oko ramena i bradom mi struže obraze u
nastupu franačke srdačnosti, uspio sam prozboriti: - Pombal!
- Darley. - Još uvijek me držeći za ruke tolikom nježnošću i sa suzama u očima,
povukao me na stranu i svalio se na jednu od kamenitih klupa što su rubile morsku
reviju. Pombal je bio u najotmjenijem tenue.{3} Uškrobljene manžete prhko su mu le-
petale. Njegova tamna brada i brkovi ostavljali su dojam veličanstvenosti, a opet i
neke izgubljenosti. Ispod svih tih ukrasa činio se sasvim isti. Zurio je kroz njih poput
Tiberija u finim haljama. Promatrali smo se šutke dug dirljiv trenutak. Obojica smo
znali da tišinom iskazujemo bol zbog pada Francuske, događaja koji je jasno simbo-
lizirao duhovnu propast same Europe. Bijasmo poput naricatelja nad nevidljivim ke-
notafom u dvominutnoj šutnji u spomen neizlječivom porazu ljudske volje. U stisku
njegove ruke osjetih svu sramotu i očaj te sramotne tragedije i očajnički sam tražio
riječi kojima bih ga utješio, uvjerio ga da sama Francuska neće sasvim umrijeti dokle
god se na svijetu budu rađali umjetnici. Ali ovaj svijet vojski i bitaka bio je suviše
žestok i krut da bi toj misli dao više od drugorazrednog značenja - jer umjetnost
upravo znači slobodu, a o njenom se opstanku upravo i radilo. Napokon prozbo-
rismo: - Ništa zato. Danas sam vidio plavi lorenski križić kako posvuda niče.
- Razumiješ ti - promrmljao je i ponovo mi stisnuo ruku. - Znao sam da ćeš ra-
zumjeti. Čak i kad si bio najkritičniji prema njoj, znao si da ti znači isto koliko i
nama. - Odjednom je puhnuo kroz nos, zastrašujuće glasno, u čisti rupčić i naslonio
se na kamenu klupu. Vrtoglavom brzinom postade opet onaj stari stidljivi debeli
Pombal od nekoć. - Toliko ti imam za reći. Ideš sada sa mnom. Smjesta. Ni riječi.
Da, auto je Nessimov. Uzeo sam ga da ga spasim od Egipćana. Mountolive ti je sre-
dio odličan posao. Još uvijek sam u starom stanu, ali sad imamo cijeli gornji kat. Bit
će opet kao u stara vremena. - Ponijela me njegova brbljavost i začudna raznolikost i
566
brzina kojom je nabrajao sve što nam predstoji ne očekujući sasvim neku reakciju.
Engleski mu je postao gotovo savršen.
- Stara vremena - promucah.
Ali uto neki bolan izraz prože njegovo debelo lice i on zastenje, upirući se rukama
o koljena dok nije protisnuo riječ: - Fosca! - Lice mu se smiješno nabralo dok je zu-
rio u mene. - Ni ne znaš. - Činio se gotovo ustrašen. - Zaljubljen sam u nju.
Nasmijah se. Brzo je stresao glavom. - Ne. Nemoj se smijati.
- Moram, Pombal.
- Preklinjem te. - I naginjući se prema naprijed s očajničkim izrazom lica, spustio
je glas i bio spreman da mi nešto povjeri. Micao je usnama. Bilo je to očito nešto od
presudne važnosti. Napokon progovori i suze mu izbiju na oči dok je izgovarao rije-
či: - Ne razumiješ. Je suis fidèle malgré moi.{4} - Hvatao je dah poput ribe i ponovio.
- Malgré moi. Nikad mi se to ranije nije dogodilo. Nikad. - A zatim naglo provali u
očajnički cvilež s istim onim začuđenim izrazom strahopoštovanja na licu. Kako sam
se mogao suzdržati od smijeha? Jednim mi je udarcem prizvao Aleksandriju, potpu-
nu i netaknutu - jer nijedna uspomena na nju nije potpuna bez zaljubljenog Pombala.
Zarazio sam ga smijehom. Podrhtavao je kao puding. - Prestani - napokon jaukne s
komičnim patosom ubacujući riječi kroz šumu bradatih hihota. - I nisam uopće spa-
vao s njom, nijednom. To je ludost. - To nas je nasmijalo više nego ikad.
Ali vozač ga naglo prizove k svijesti, lagano mu potrubivši, da ga podsjeti na nje-
gove dužnosti. - Dođi - povikne. - Moram prije devet odnijeti pismo Pordreu. Zatim
će te odvesti do stana. Možemo zajedno ručati. Hamid je sa mnom, inače, bit će
presretan. Požuri. - Moje se sumnje opet nisu imale vremena oblikovati. Stežući za-
vežljaj slijedio sam ga do poznatog mi automobila, i pogodi me to što su mu presvla-
ke sada mirisale na skupe cigare i lak za metal. Moj je prijatelj govorio bez prestanka
sve do francuskog konzulata i začudilo me što se čitav njegov stav prema šefu pro-
mijenio. Nestalo je sve nekadašnje gorčine i kivnosti. Obojica su izgleda napustili
svoje pozicije u različitim prijestolnicama (Pombal u Rimu) da bi se priključili slo-
bodnim Francuzima u Egiptu. Sada je o Pordreu govorio s nježnim prizvukom. -
Dođe mi poput oca. Sjajan je - reče moj prijatelj, kolutajući izražajnim tamnim
okom. - Bio sam sumnjičav sve dok ih nisam vidio zajedno i začas shvatio da ih je
pad njihove zemlje ponovo povezao. Pordre je prilično posijedio; njegova krhka od-
sutna blagost ustupila je mjesto staloženoj odlučnosti čovjeka pritisnutog odgo-
vornošću, ne ostavivši mjesta za pretvaranje. Odnosili su se jedan prema drugome
uljudno i srdačno tako da su prije bili nalik na oca i sina nego na kolege. Ta ruka što
ju je Pordre s toliko ljubavi položio na Pombalovo rame i to lice kojim mu se obratio
izražavali su ponos sjete i samoće.
Ali bilo je nezgodnosti u okolnostima njihove nove dužnosti. Sa širokog prozora
567
pružao se pogled na luku i na francusku flotu što je ondje bila usidrena kao simbol
sve zle kobi u zvijezdama što upravljaju sudbinom Francuske. Bilo mi je jasno da im
sama njezina prisutnost predstavlja neprekidan prijekor. A prizor se nije mogao iz-
bjeći. Kako god se kretali među staromodnim stolovima i bijelim zidovima, pogled
bi im se spustio na taj odvratan red brodova. Poput trna zaglavljenog u očnom
živcu. Pordreovo oko zaiskri grižnjom savjesti i pomamnom žudnjom da preobrati te
kukavne sljedbenike ličnosti o kojoj će Pombal nadalje (u manje diplomatskim tre-
nucima) govoriti kao o ce vieux Putain.{5} Kakvo olakšanje, dati oduška tako
snažnim osjećajima jednostavnom zamjenom slova. Stajasmo tako nas trojica, pro-
matrajući taj razdražujući prizor dolje u luci, kad odjednom iz starog provali: - Zašto
ih vi Britanci naprosto ne zatočite? Pošaljete u Indiju zajedno s Talijanima. Nikad to
neću shvatiti. Oprosti mi. Ali je li ti poznato da smiju zadržati slabije naoružanje,
postaviti stražu, kretati se uz obalu, baš kao da su neutralna flota? Admirali im se
goste u gradu, sve spletkareći oko Vichyja. U kavanama su bezbrojne bagarres{6}
između naših momaka i njihovih mornara. - Ta je tema u njima očito izazivala bijes
od kojeg bi izgubili pamet. Nastojao sam je skrenuti jer sam slabu utjehu mogao po-
nuditi.
Radije sam se okrenuo k Pombalovu stolu na kojem je stajala velika fotografija
francuskog vojnika. Upitao sam tko je to i obojica mi istodobno odgovoriše: - On nas
je spasio. - Kasnije sam naravno znao prepoznati de Gaulleovu ponosnu tužnu labra-
dorsku glavu.
Pombalov me vozač odbacio do stana. Zaboravljeni šapati komešali su se u meni
dok sam pritiskao zvonce. Otvorio mi je jednooki Hamid i nakon trenutka iznenađe-
nja neobično poskočio u zrak. Početni impuls za ovaj skok zacijelo je bio zagrljaj
koji je u zadnji čas potisnuo. Umjesto toga uhvatio me s dva prsta za zglob i posko-
čio poput usamljenog pingvina na ledenoj santi, prije nego se povukao da si dade
prostora za dorađeniji i službeniji pozdrav. - Ya Hamid - kliknuh, jednako uzbuđen
kao i on. Svečano se prekrižismo jedan pred drugim.
Cijeli se stan opet promijenio, ponovno oličen, s novim tapetama, namješten u
masivnom uredskom stilu. Hamid se naslađivao, vodeći me stanom iz sobe u sobu,
dok sam u mislima nastojao sklopiti njegov raniji izgled po sjećanju koje je sada iz-
blijedjelo i postalo zbrkano. Bilo je na primjer teško zamisliti Melissu kako vrišti.
Točno na tom mjestu sada je bio zgodan bife prepun boca. (Pursewarden je jednom
gestikulirao iz drugog kuta.) Djelići staroga pokućstva sklapali su se u mojemu duhu.
»Ti stari predmeti zacijelo negdje klepeću« prizvah u sjećanje citat jednog ovdašnjeg
pjesnika*. Jedini prepoznatljiv komad bila je Pombalova počivaljka, koja se na
neshvatljiv način ponovo stvorila na svojem starom mjestu pored prozora. Zar ju je
možda imao uza se na letu od Rima? To bi bilo njemu slično. Mala izba u kojoj smo
Melissa i ja... bila je sada Hamidova soba. Spavao je u istom neudobnom krevetu od
568
čijeg me prizora stezalo u srcu dok sam tragao za mirisom i ozračjem onih dugih za-
čaranih popodneva kad... Ali čovječuljak nije prestajao govoriti. Ručak mora priredi-
ti. Zatim je roštao u kutu dok mi nije u ruku turio izgužvanu snimku koju je jamačno
nekom prilikom ukrao Melissi. Bila je to vrlo blijeda fotografija s ulice. Melissa i ja
hodali smo rukom pod ruku niz Rue Fuad. Licem je napola okrenuta od mene, smije-
šeći se - pažnje podijeljene između mojih riječi i osvijetljenih izloga kraj kojih smo
prolazili. Ta snimka mora da je načinjena jedno zimsko poslijepodne, oko četiri sata.
Što li sam joj zaboga u tom trenutku govorio s tolikom ozbiljnošću? Da mi život
o tome ovisi, ne bih se mogao sjetiti trenutka ni mjesta, a ipak tu je bio dokaz, crno
na bijelom kako bi rekli. Možda su te riječi bile značajne, važne - a možda nisu ni
imale smisla! Pod rukom sam imao naramak knjiga, a na sebi onu prljavu kišnu ka-
banicu koju sam kasnije poklonio Zoltanu. Žudjela je za kemijskom čistionicom. Či-
nilo se da bi mi dobro došlo šišanje. Nemoguće je vratiti u sjećanje to nestalo poslije-
podne! Pažljivo sam promatrao najsitnije pojedinosti kao da radim na restauraciji ne-
povratno izblijedjele freske. Da, bila je zima, četiri sata. Bila je odjevena u svoje na-
padno tuljanovo krzno a u ruci nosila torbicu koju nisam u životu vidio u nje. »Neg-
dje u kolovozu - je li bio kolovoz?« ponovno sam recitirao u sebi.*
Okrenuvši se opet k nesretnome krevetu nalik na mučilo, prošaptah potiho njezino
ime. Zlovoljno i s čuđenjem ustanovih da je nestala bez traga. Voda joj se naprosto
sklopila nad glavom. Kao da je nikada nije bilo, kao da nije u meni potakla bol i sa-
milost koji bi (oduvijek sam si govorio) nastavili živjeti, premda preobraženi u druge
oblike ali bi izvojevali vječnost. Istrošio sam je poput starog para čarapa i potpunost
tog nestanka me iznenadila i sablaznila. Može li se »ljubav« naprosto tako istrošiti?
»Melissa« ponovih, osluškujući u tišini jeku omiljenog imena. Ime nesretne biljke,
ime hodočasnice u Eleuzinama. Zar je od nje ostalo manje od mirisa ili okusa? Je li
ona tek splet književnih fusnota načrčkanih na marginama pjesme manjeg značaja? I
zar ju je to moja ljubav tako neobično istopila ili naprosto književnost u koju sam je
nastojao pretvoriti? Riječi, jetka kupelj riječi! Osjetih krivicu. Čak sam je (s onom
lažnom samoobmanom toliko prirođenom sentimentalcima) snagom volje pokušao
prisiliti da se pojavi, dozvati barem jedan od onih popodnevnih poljubaca što su za
mene nekoć predstavljali zbroj mnogobrojnih značenja grada. Čak sam se trudio na
silu natjerati suze na oči, opčiniti sjećanje, ponavljajući njezino ime poput formule.
Pokus nije urodio ničime. Njezino se ime potpuno istrošilo i izgubilo iz upotrebe!
Bila je doista sramotna ta moja nemoć da dozovem i odam i najmanje priznanje
nesreći što sve obavija. Uto poput zvonjave udaljenog zvona začuh zajedljiv glas
mrtvoga Pursewardena gdje govori: »Ali nesreća nam je poslana da se njome nasla-
đujemo. Namijenjena je našoj nasladi. Našem potpunom užitku.« Melissa je naprosto
bila jedan od mnogih kostima ljubavi!
Ja sam se već okupao i presvukao kad je Pombal uletio na raniji ručak, sav
569
rastrzan od nesuvislosti svojeg novog i osobitog stanja duha. Fosca, uzrok tome, re-
kao mi je, izbjeglica je udana za britanskog časnika. - Kako je moglo doći do toga,
tog naglog strastvenog razumijevanja? - Nije znao. Ustao je da pogleda svoje lice na
zidnom zrcalu. - Meni koji sam toliko toga govorio na račun ljubavi - nastavio je
sjetno, obraćajući se napola svojem odrazu i razmrsujući prstima bradu - ali nikad
ovakvo što. Da si mi i prije godinu dana rekao to što sada govorim odgovorio bih ti:
»Pih! Puka petrarkistička opscenost. Srednjovjekovno smeće!« Čak sam vjerovao da
je suzdržljivost loša za zdravlje, da bi prokletnik usahnuo ili otpao da ga se često ne
upotrebljava. Pogledaj sada svojeg nesretnog, ne sretnog prijatelja! Osjećam se spu-
tanim i ušutkanim samim Foscinim postojanjem. Slušaj, zadnji put kad je Keats do-
šao iz pustinje, izašli smo i napili se. Poveo me u Golfovu gostionicu. Imao sam po-
tajnu želju - donekle eksperimentalnu - za ramoner une poule.{7} Nemoj se smijati.
Tek toliko da vidim što je pošlo krivo s mojim osjećajima. Popio sam pet Armagnaca
da ih potaknem. Teoretski mi se sasvim prohtjelo. Fino, rekoh si, slomit ću to djevi-
čanstvo. Tu ću romantičnu sliku dépuceler{8} jednom zauvijek samo da ljudi ne poč-
nu govoriti kako je veliki Pombal neobdaren. Ali što se dogodilo? Uhvatila me pani-
ka! Osjećaji mi postadoše blindés{9} kao prokleti tenk. Prizor svih onih djevojaka pri-
zove mi u sjećanje Foscu sa svakom pojedinošću. Sve, čak i ruke u njezinu krilu
kako pletu! Ohladio sam se kao da mi se led cijedi niz vrat. Izbacio sam sve iz dže-
pova na stol i pobjegao kroz tuču papuča i zvižduke svojih starih prijatelja. Psovao
sam, naravno. Nije da to Fosca očekuje, ne. Ona mi kaže neka idem i nađem si dje-
vojku ako moram. Možda me upravo ta sloboda zarobljava? Tko zna? Meni je to
potpuna enigma. Čudno je da me ta djevojka ovako vuče za kosu stazama poštenja -
neznanim područjem.
Uto se pogladi po grudima prijekornim pokretom pomiješanim s dozom nesigurne
samopohvale. Još jednom priđe, sjedne i nujno reče: - Vidiš, trudna je s mužem i nje-
zin joj osjećaj poštenja ne bi dozvolio da prevari čovjeka u aktivnoj službi koji bi u
svakom trenutku mogao poginuti. Naročito ako nosi njegovo dijete. Ça se conçoit.
{10}
Nekoliko smo trenutaka jeli u tišini, a onda provali: - Ali što ću s tim pomislima?
Molim te, reci mi. Samo razgovaramo, a ipak mi više od toga ne treba. - Govorio je s
trunkom samoprezira.
- A on?
Pombal uzdahne: - On je krajnje dobar i drag čovjek, i posjeduje onu nacionalnu
dobrotu koju je Pursewarden znao nazivati vrstom prisilne neuroze kakvu stvara go-
tovo samoubilačka dosada engleskog života! Lijep je, dobroćudan, govori tri jezika.
A ipak... ne radi se o tome da je baš froid,{11} nego je tiède{12} - mislim, negdje u
nutrini prirode. Nisam siguran je li tipičan. U svakom slučaju, on kao da utjelovljuje
ideje poštenja kakve bi bile na čast trubaduru. Nije da nama Europljanima nedostaje
570
poštenja, naravno, ali mi stvari ne naglašavamo neprirodno. Mislim, samodisciplina

bi trebala biti nešto više od dozvole za obrazac vladanja. Zvučim smeteno. Da, malo
me zbunjuje razmišljanje o njihovoj vezi. Mislim ovako nekako: u dubini svojeg na-
cionalnog utvaranja on doista smatra strance nesposobnima za vjernost u ljubavi. Ali
u svojoj iskrenosti i vjernosti ona se vlada samo kako joj prirodno dođe, bez lažnog
truda za formom. Vlada se prema osjećajima. Da je uistinu voli, mislim da se ne bi
stalno prikazivao kao da se samo udostojao izbaviti je iz nesnosne situacije. Mislim
da negdje u njoj, premda toga nije svjesna, čuči osjećaj nepravde; vjerna mu je...
kako reći? S nešto prezira? Ne znam. Ali doista ga voli na taj naročit način, jedini
koji on prihvaća. Ona je djevojka istančanih osjećaja. Ali neobično je to da je naša
ljubav - koju nijedno ne dovodi u pitanje i koju smo oboje priznali i prihvatili - zbog
ovih okolnosti naročito obojena. Ako me je usrećila, malko me i poljuljala u vjeri u
sebe; katkad mi dođe da se usprotivim. Osjećam da naša ljubav zadobiva pokajnički
prizvuk - ta velebna pustolovina, obojena samim njegovim krutim vladanjem što
vodi k pokajanju. Pitam se bi li ljubav prema femme galante{13} trebala biti baš takva.
Što se njega tiče, on je i chevalier{14} srednje klase, jednako nesposoban nanijeti bol
koliko i pružiti tjelesni užitak, moram naglasiti. Opet, istodobno pažljiv i nenadma-
šan u svojoj dobroti i korektnosti, ali merde{15} ne može se voljeti pravno, zbog osje-
ćaja pravde, može li? U nekom ju je trenutku iznevjerio nesvjestan toga. Ne mislim
čak ni da ona to zna, svakako ne svjesnim dijelom uma. Ali kad su zajedno, osjeća se
nešto nepotpuno, nešto što nije zazidano već samo slijepljeno pristojnošću i
konvencijom. Znam dobro da zvučim nepristojno, ali nastojim samo objasniti točno
što vidim. Inače smo dobri prijatelji i ja mu se uistinu divim; kada dođe na dopust,
svi izađemo na večeru i razgovaramo o politici! Bljak!
Zavalio se u svoju stolicu iscrpljen ovim izlaganjem i umorno zijevnuo prije nego
je pogledao na sat. - Pretpostavljam - nastavio je ravnodušno - da sve ovo nalaziš
vrlo čudnim, ove nove vidove ljudi; ali opet, sve ovdje zvuči neobično, ne?
Pursewardenova sestra, Liza na primjer - ne poznaješ je? Potpuno je slijepa. Svima
nam se čini da je Mountolive ludo zaljubljen u nju. Prvotno je došla da skupi njegove
papire i također da pronađe materijale za knjigu o njemu. Navodno. Uglavnom, otad
više nije otišla iz ambasade. Kada ga dužnost odvede u Kairo, krajem svakog tjedna
on je posjećuje! Sada izgleda nekako nesretno - možda kao i ja? - Još se jed-
nom obazreo prema ogledalu i odlučno zatresao glavom. Ne, nipošto. - No, kako bilo
- prizna - vjerojatno sam u krivu.
Sat kraj kamina se oglasi i on ustane. - Moram se vratiti u ured na sastanak - reče.
- A ti? - Ispričah mu o svojem predviđenom izletu u Karm Abu Girg. Zazviždao je i
uputio mi prodoran pogled. - Opet ćeš se naći s Justine, ha? - Na trenutak je pro-
mislio, a zatim sumnjičavo slegnuo ramenima. - Sada je samotnjakinja, zar ne?
Memlik ju je stavio u kućni pritvor. Nitko je nije već godinama vidio. Ne znam ni što
571
je s Nessimom. Prilično su zahladili odnose s Mountoliveom, a kao službenik moram

stati na njegovu stranu tako da se nikad ne bismo ni probali sastati: mislim, čak i kad
bi to bilo dozvoljeno. Clea se ponekad s njime nađe. Žao mi je zbog Nessima. Dok je
bio u bolnici, nije mogla dobiti dozvolu da ga posjeti. Sve je to jedan karusel, zar ne?
Kao Paul Jones. Novi partneri sve dok glazba ne stane! Ali vratit ćeš se, zar ne, i di-
jeliti ovaj prostor? Dobro. Reći ću onda Hamidu. Moram poći. Sretno.
Namjeravao sam nakratko prileći i otpočinuti prije nego stigne automobil ali me
umor toliko svladao da sam uronio u dubok san čim sam glavom dodirnuo jastuk; i
možda bih spavao čitav dan da me vozač nije probudio. Napola još omamljen, sjedoh
u poznati auto i stadoh promatrati nestvarna tla kako niču uz jezera sa svojim palma-
ma i vodenicama - Egipat kakav živi izvan gradova, drevan, pastoralan i zavijen u
magle i privide. Stare su se uspomene sada uskomešale, jedne blage i ugodne, druge
nemile poput starih hrapavih brazgotina. Ožiljci starih osjećaja koje ću uskoro odba-
citi. Prvi značajan korak bit će ponovni susret sa Justine. Hoće li mi pomoći ili me
ometati u nastojanjima da ovladam tim dragocjenim »relikvijama čuvstava« kako ih
naziva Coleridge i prosudim ih?
Teško je znati. Svaku nastupnu milju osjećao sam nemir i iščekivanje kako jure
rame uz rame. Prošlost!
II.
Drevne zemlje u svoj svojoj prapovijesnoj nedirnutosti: jezerske samoće koje

užurbane stope stoljeća jedva da i okrznu, gdje naraštaji pelikana, ibisa i čaplji i nji-
hove polagane sudbine stasaju u potpunoj osami. Djetelinaste površine zelene kostri-
jeti što vrvi zmijama, oblaci komaraca. Krajolik lišen pjeva ptica, a prepun sova, pu-
pavaca i vodomara, dnevnih lovaca, što si uređuju perje na obalama mutnosmeđih
rukavaca. Čopori poludivljih pasa što lunjaju, bivoli zavezanih očiju što vrte vode-
ničko kolo u vječnosti tame. Male pijevnice uz cestu izrađene od osušenog blata i
podstavljene svježom slamom da se pobožni putnik može pomoliti u prolazu. Egipat!
Jedra u obliku guščjih krila brzaju među strujama s gdjekojim ljudskim glasom što
ga prati odlomak neke pjesme. Pucketanje vjetra u polju kukuruza koji čupa i gužva
uvelo lišće. Žitko blato koje izloženo od kišnih oluja u zraku krcatom prašinom u ko-
jem posvuda niču priviđenja, izvrćući poimanje. Blatna gruda naraste do veličine
čovjeka, čovjek do veličine crkve. Čitavi odsjeci neba i tla se zametnu, otvore poput
poklopca ili nagnu u stranu i prevrnu. Stada ovaca ulaze i izlaze iz tih iskrenu-
tih zrcala, pojavljujući se i nestajući, podbadana drhtavim nosnim povicima nevidlji-
vih pastira. Veliko mnoštvo pastoralnih prizora slivenih iz zaboravljene prošlosti sta-
572
roga svijeta još živi rame uz rame s onim koji smo naslijedili. Oblaci srebrokrilih
mrava uzlijeću da se pomiješaju i zabljesnu na suncu. Klopot konjskih kopita na
blatnome tlu ovog izgubljenog svijeta odjekuje poput otkucaja bila, a mozak pliva
među tim koprenama i rastočenim dugama.
I tako napokon, slijedeći krivine zelenih nasipa, stiže se do stare kuće izgrađene
bočno na sjecištu tamnoplavih kanala - ispucanih, trošnih, čvrsto zatvorenih kapaka,
soba ukrašenih derviškim rekvizitima, kožnim štitovima, kopljima umrljanima krvlju
i veličanstvenim sagovima. Vrtova samotnih i zapuštenih. Tek figurice na zidu mašu
celuloidnim krilima - strašila što čuvaju stražu od urokljiva oka. Mir potpunog za-
postavljanja. Ali opet, čitav egipatski krajolik dijeli taj sjetan osjećaj napuštenosti,
prepuštenosti tijeku, sjetvi, pečenju, pucanju i raspadu pod sunčevim diskom.
Okret pod lukom i tapkanje kamenim pločama mračnoga dvorišta. Hoće li ovo
biti nova polazišna točka ili povratak na početak? Teško je reći.
III.
Stajala je na samome vrhu prostranoga vanjskog stubišta, gledajući odozgo mračno

dvorište poput stražara, u desnoj ruci držeći svijećnjak čije su svijeće bacale blijedi
krug svjetla oko nje. Jedva se pomicala, kao da sudjeluje u tableau vivantu. Učinilo
mi se da je moje ime namjerno izgovorila jednoličnim ravnodušnim tonom koji je
možda odražavao neko čudnovato samonametnuto stanje uma. Ili je možda, nesi-
gurna jesam li to ja, samo ispitivala tminu, nastojeći me joj oteti poput kakve ne-
ugodne ali uporne uspomene što je iskliznula sa svojeg mjesta. Ali poznat glas
za mene je bio kao lomljenje pečata. Osjetih se poput nekoga tko se napokon probu-
dio iz stoljetnoga sna i dok sam se polako i oprezno uspinjao škriputavim stubištem,
osjetih gdje iznad mene lebdi dah nove sabranosti. Bio sam na pola stubišta kad je
ponovo progovorila, ovaj put oštrije, s nečim gotovo prijetećim u glasu. - Začula sam
konje i odjednom se isprepadala. Čitavu sam haljinu zalila mirisom. Smrdim, Darley.
Morat ćeš mi oprostiti.
Činilo se da je dosta smršavila. Držeći tako svijeću, načini korak ka vrhu stubišta
i nakon što me netremice pogledala u oči, hladno me poljubi u desni obraz. Bio je to
poljubac hladan poput osmrtnice, suh poput uštavljene kože. Pritom sam osjetio pro-
liveni parfem. Doista je snažno odisala njime. Nešto u prisilnoj mirnoći njezina vla-
danja odavalo je unutarnji nemir i prožme me pomisao da je možda pila. Malko me
pogodilo i kad sam primijetio da je na svaki obraz nanijela po plohu sjajnoga ruža,
koja se snažno isticala nasuprot mrtvački bijelom prenapudranom licu. Ako je i bila
lijepa, bila je to pasivna ljepota neke propercijske mumije nespretno oslikane u
573
nastojanju da izgleda živa ili nemarno obojena fotografija. - Ne smiješ me gledati u

oko - reče zatim, oštro, zapovjedno: i vidjeh da joj lijevi kapak lagano visi, prijeteći
da joj izraz pretvori u nešto nalik prijekome - a pogotovo onaj osmijeh dobrodošlice
koji je nastojala složiti u tom trenutku. - Razumiješ li? - Klimnuh. Je li ruž, pitao sam
se, smišljen da odvuče pažnju s visećeg kapka? - Imala sam mali udar - doda potiho
kao da sebi objašnjava. - I kako je još uvijek stajala preda mnom s izdignutim svijeć-
njakom, činilo se da osluškuje neki drugi zvuk. Uzeh je za ruku i tako smo dugo sta-
jali, gledajući se.
- Jesam li se mnogo promijenila?
- Nimalo.
- Naravno da jesam. Svi smo. - Sada je govorila s oštrim prezirom. Nakratko po-
diže moju ruku i prinese je na svoj obraz. Zatim klimajući tajanstveno, okrene se i
povuče me prema balkonu, hodajući ukočenim ponosnim korakom. Bila je odjevena
u haljinu od tamnoga tafta koji je jasno šaptao pri svakome pokretu. Svjetlost svijeće
poigravala je i plesala po zidovima. Zastadosmo pred mračnim ulazom i ona zazove:
- Nessime - oštrim tonom kojim me šokirala, jer bio je to ton kojim se doziva poslu-
ga. U sljedećem trenutku Nessim se pojavi iz sjenovite sobe, poslušan poput duha iz
svjetiljke.
- Došao je Darley - reče ona, držeći se kao da predaje pošiljku i smjestivši svijeće
na jedan stolić, hitro se zavali u pleteni naslon i prekrije rukom oči.
Nessim se preodjenuo u odjeću prisnijega kroja i prilazio mi klimajući i smješka-
jući se uz uobičajen izraz srdačnosti i brižnosti. Ipak, vladao se opet nekako drugači-
je; pomalo uplašeno, kratko pogledavajući u Justininom smjeru i govoreći tiho kako
činimo kad netko u blizini spava. Na nas se naglo spusti osjećaj sputanosti kad smo
sjeli na onaj sjenovit balkon i pripalili cigarete. Tišina se sklopi poput zaglavljenog
zupčanika.
- Dijete je u postelji, očarano palačom, kako je naziva, i obećanjem da će dobiti
vlastitog ponija. Mislim da će biti zadovoljna.
Justine odjednom duboko uzdahne i ne otkrivajući oči, reče: - On kaže da se
nismo promijenili.
Nessim proguta slinu i kao da nije čuo, nastavi jednako tiho. - Htjela je biti budna
kada dođeš ali je bila preumorna.
Još jednom ga prekine prilika što se naslanjala u sjenovitom kutu: - Pronašla je u
ormaru Narouzovu kapicu za obrezivanje. Zatekla sam je kako je isprobava. -
Nasmije se kratko i oštro kao da laje i vidjeh da se Nessim naglo trgnuo i odvratio
lice.
- Nedostaje nam posluge - rekao je tiho, ubrzano, kao da želi zazidati rupe u tišini
574
nastaloj nakon njezine zadnje upadice.

Izraz olakšanja na njemu kad se pojavio Ali i pozvao nas na večeru bio je očit. Ali
uze svijećnjak i povede nas u kuću. Ostavljala je pogrebni dojam - na čelu sluga u bi-
jeloj halji opasan grimiznim remenom, držeći u zraku svijeće da posvijetli Justine
put. Slijedio sam ja, a odmah zatim Nessim. Tako smo indijanskim poretkom hodali
neosvijetljenim hodnicima, sobama visokih stropova, zidova prekrivenih prašnjavim
sagovima, čiji su podovi od grubih dasaka pucketali pod našim nogama. I tako napo-
kon dođosmo do blagovaonice, duge i uske prostorije što je odavala zaboravljenu ra-
finiranost koja je možda osmanska, recimo soba u zaboravljenoj zimskoj palači Ab-
dul Hamida, njezina detaljno izrezbarena filigranska okna s pogledom na zapušten
ružičnjak. Ovdje je odsjaj svijeće bio savršen dodatak pokućstvu što je potiho škripa-
lo. Zlatne, crvene i ljubičaste nijanse u punom bi svjetlu bile nepodnošljive. Pod
svjetlošću svijeće imaju prigušenu veličanstvenost.
Posjedasmo za stol i ponovno postadoh svjestan gotovo uplašena Nessimova izra-
za dok se ogledavao uokolo. Možda to nije prava riječ. Bilo je kao da očekuje neki
nagli prasak, da očekuje da se njezinim usnama otme kakav nagao prijekor. Bio je
psihički spreman da ga dočeka, odbije ga blagom uglađenošću. Ali Justine nije obra-
ćala pažnju na nas. Njezin prvi potez bio je da natoči čašu crnoga vina. Podigne je
zatim prema svjetlu, kao da mu provjerava boju. Zatim ironično nagne čašu prema
svakome od nas kao zastavicu i ispije ju sve jednim pokretom prije nego ju je vratila
na mjesto. Ruž na obrazima pridavao joj je živahan izraz nimalo podudaran s pripi-
tom tupošću njezina pogleda. Nije na sebi imala nakita. Nokte je premazala zlatnim
lakom. Oslonivši se taktovima o stol, podbočila je bradu dugo nas prodorno pro-
matrajući, prvo jednoga, pa drugoga. Zatim je uzdahnula kao da je zasićena i rekla: -
Da, svi smo se promijenili - i hitro se okrenuvši uprla optužujućim prstom u supruga:
- On je izgubio oko.
Nessim je otvoreno prelazio preko toga, dodajući joj neku posudu hrane sa stola,
kao da je želi omesti u tako neugodnoj temi. Ona ponovno uzdahne i reče: - Darley,
izgledaš mnogo bolje, ali ruke su ti ispucale i žuljevite. Osjetila sam to na obrazu.
- Bit će od cijepanja drva.
- Tako znači! Ali dobro izgledaš, jako dobro.
(Tjedan dana kasnije nazvat će Cleu i reći: - Dobri Bože, kako je ogrubio. Onaj
tračak osjećaja što je posjedovao progutao je divljak u njemu.)
U nastaloj tišini Nessim se nervozno nakašljavao i prstima dirao crni povez preko
oka. Očito mu se nije sviđao ton njezina glasa, bio je nepovjerljiv prema težini
atmosfere pod kojom se osjećalo kako se sporo poput vala rađa pritisak mržnje koja
je bila najnoviji element među tolikim novostima u govoru i vladanju. Zar se doista
pretvorila u rospiju? Je li bila bolesna? Bilo je teško oteti prošlosti sjećanje na onu
575
čarobnu tamnu damu čiji je svaki pokret koliko god prenagljen i nepromišljen odisao
uvijek novim sjajem potpune plemenitosti. (- I tako, vraćaš se - otresito je rekla -
i zatičeš nas sve potrpane u Karm. Poput starih obračuna zaboravljene knjige troško-
va. Gadni dugovi, Darley. Bjegunci pred pravdom, ha Nessime?)
Nije bilo odgovora takvim zajedljivim riječima. Jeli smo šutke, dok nas je arapska
posluga tiho dvorila. Nessim bi mi povremeno uputio kakvu brzinsku primjedbu na
neku neutralnu temu, nešto kratko, jednosložno. Na nesreću, osjećali smo tišinu kako
istječe svuda oko nas, prazneći se poput spremnika. Uskoro ćemo ostati tamo posa-
đeni u stolice poput kipova. Nešto kasnije ušao je sluga s dvije pune termosice i pa-
ketom hrane koje je spustio na kraj stola. Justinin glas tinjao je vrstom drskosti kad
je rekla: - Onda, vraćaš se tamo večeras?
Nessim je stidljivo klimnuo i rekao: - Da, opet sam na dužnosti. - Nakašljavajući
se, reče mi još: - To je samo četiri puta tjedno. Tek toliko da me zaokupi.
- Da te zaokupi - povikne ona prodorno, podrugljivo. - Izgubiti oko i prst te za-
okuplja. Priznaj dragi, sve bi učinio da se makneš iz ove kuće. -Zatim reče nagnuvši
se k meni: - Da se makne od mene, Darley. Izluđujem ga svojim scenama. Tako kaže.
- Njezina je neotesanost stvarala strašnu neugodu.
Pojavio se sluga s njegovom službenom odorom, uredno poravnanom i izglača-
nom i Nessim ustade uz riječ i kiseli osmijeh isprike. Ostadosmo sami. Justine natoči
čašu vina. Zatim me prinoseći je usnama iznenadi migom i riječima: - Istina će izaći
na vidjelo.
- Koliko ste dugo već zatočeni ovdje? - upitah.
- Ne spominji to.
- Ali nema li načina da... ?
- On je djelomično uspio pobjeći. Ja ne. Pij, Darley, pij svoje vino.
Šutke sam pio i za koju minutu Nessim se ponovo pojavi, očito spreman za svoj
noćni pohod. Kao po dogovoru, svi ustadosmo, sluga uze svijeće i još jednom pove-
de našu turobnu povorku natrag do balkona. Za naše odsutnosti u jednom su kutu
rasprostrti sagovi i divan, a dodatne svijeće i mirisna sredstva stajali su na umetnutim
stolićima. Noć je bila mirna i gotovo mlaka. Plamen svijeća se jedva micao. Zvuci
velikog jezera dopirali su do nas, povlačeći se izvana iz tmine. Nessim nas užurba-
no pozdravi, a mi smo slušali kako blijedi sve tiši topot kopita njegova konja pošto je
krenuo cestom ka gazu. Okrenuh glavu da pogledam Justine. Pružala mi je zglobove,
lica odrvenjena u grimasu. Držala ih je skupljene, kao vezane nevidljivim okovima.
Ove je tobožnje lisičine pokazivala dugo prije nego je pustila da joj ruke klonu
natrag u krilo, a zatim nenadano, hitro poput zmije, prešla je na mjesto gdje sam le-
žao na divanu i sjela do mojih nogu, izgovorivši pritom, glasom uzdrhtalim od po-
kajničke ogorčenosti, riječi: - Zašto, Darley? O, zašto? - Činilo se da tim jezovitim
576
i bolnim tonovima ispituje ne samo sudbinu ili kob, već i samo djelovanje svemira.
Nešto stare ljepote gotovo je bljesnulo u toj revnosti da me muči poput jeke. Ali mi-
ris! Iz takve blizine proliveni je parfem bio nesnosan, gotovo odvratan.
Ipak, sada je svake zakočenosti naglo nestalo i napokon smo mogli razgovarati.
Kao da je onaj ispad probušio mjehur bezvoljnosti koji nas je ovijao čitavu večer. -
Vidiš drukčiju mene - poviknula je gotovo pobjedonosno. - Ali razlika i opet leži u
tebi, u onome što vjeruješ da vidiš! - Njezine su riječi štropotale poput ledene tuče po
praznome lijesu. - Kako to da ne osjećaš prezir prema meni? Oprostiti takvu prevaru
tako olako - ta to nije muževno. Ne mrziti takvu aždaju? To je neprirodno. Niti bi
ikad mogao shvatiti moj osjećaj poniženja što te ne mogu počastiti, da počastiti te,
dragi, blagom svoje unutarnje prirode kao ljubavnica. A ipak uistinu sam uživala da
te zavaravam, ne smijem to poricati. No bilo je tu i kajanja što sam ti ponudila samo
bijedan surogat ljubavi (Ha! Opet ta riječ!) koju je iscijedila prevara. To valjda opet
odaje beskrajnu žensku taštinu: željeti najgori od dva svijeta, od oba svijeta - ljubavi
i prevare. Ipak, čudno je da sada kada znaš istinu, i na volju mi je da ti ponudim
nježnost, osjećam samo još veći samoprezir. Jesam li dovoljno žena da osjetim da je
pravi grijeh protiv Duha Svetoga nepoštenje u ljubavi? Kakva pretenciozna glupost -
jer ljubav već svojom prirodom ne priznaje poštenje.
Tako je nastavljala, jedva se osvrćući na mene, razlažući moj život, opsjednuto ju-
reći uz i niz paučinu koju je sama satkala, stvarajući slike i istog ih trenutka
obezglavljujući pred mojim očima. Što li je mislila dokazati? Zatim je nakratko polo-
žila glavu na moje koljeno i rekla: - Sada kada sam slobodna mrziti ili voljeti, smi-
ješno je da osjećam samo bijes zbog ove tvoje nove hladnokrvnosti. Negdje si mi
umakao. No, što se drugo moglo i očekivati?
Na neki čudan način to je bila istina. Na svoje iznenađenje, sada sam po prvi put
osjetio moć da je povrijedim, čak i da je podčinim svojom ravnodušnošću! - Ali isti-
na je - rekoh - da ne osjećam gorčinu zbog prošlosti. Naprotiv, pun sam zahvalnosti
jer je jedno iskustvo koje je po sebi možda bilo banalno (tebi čak i odvratno) mene
neizmjerno obogatilo! - Odmaknula se, otresito rekavši: - Onda bismo se sada oboje
trebali smijati.
Zajedno smo sjedili, dugo zureći u mrak. Potom se stresla, zapalila cigaretu i pro-
našla prekinutu nit unutarnjeg monologa. - Post mortem propuštenoga! Što li si samo
vidio u svemu, pitam se. Napokon, potpuna smo si nepoznanica, serviramo jedno
drugome odabrane izmišljotine! Smatram da svi pristupamo jedni drugima s istim
golemim neznanjem. Nekad sam, u trenucima krivnje koji su me dugo slijedili,
nastojala zamisliti da bismo jednoga dana mogli ponovo postati ljubavnicima, na no-
vim osnovama. Kakva farsa! Zamišljala sam se kako ti nadoknađujem štetu, okaja-
vam svoju prevaru, vraćam dug. Ali... znala sam da će tebi uvijek biti draža tvoja
mitska predodžba uokvirena pomoću pet osjetila, nego bilo što istinito. Ali onda mi
577
reci tko je od nas veliki lažljivac? Prevarila sam te, prevario si sam sebe.
Te primjedbe koje bi neka druga vremena, u drugim okolnostima imale moć da
me pretvore u pepeo, sada su mi bile životno važne na drugi način. »Koliko god te-
žak bio put, čovjek je na posljetku prisiljen nagoditi se s istinom« zapisao je negdje
Pursewarden. Da, ali nenadano sam otkrivao da je istina hranjiva - svježe prskanje
vala koji te nosi uvijek malo bliže k samoostvarenju. Sada sam uviđao da je moja
Justine uistinu bila mađioničarska tvorevina, postavljena na lažnu konstrukciju
sazdanu od krivo protumačenih riječi, djela, pokreta. Uistinu tu nije bilo mjesta optu-
živanju; stvarni je krivac bila moja ljubav koja je izumila lik da se njime hrani. Niti
je ikakvo nepoštenje bilo u pitanju, jer slika je obojena potrebama ljubavi koja ju je
izumila. Ljubavnici su kao liječnici što boje bezukusan lijek da ga neoprezni lakše
progutaju! Ne, drugačije nije moglo biti, bio sam potpuno svjestan.
I još nešto, jednako fascinantno: uvidio sam da i zaljubljeni i voljeni, i promatrači
i promatrani bacaju polja jedni oko drugih (»Poimanje je oblika zagrljaja - otrov ula-
zi kroz zagrljaj« kako piše Pursewarden). Dalje zaključuju o značajkama svoje ljuba-
vi, prosuđujući je na temelju tog uskog polja širokih margina nepoznatog (»lom«), i
dalje je pripisuju uopćenoj zamisli nečega stalnog u svojoj kakvoći i univerzalnog u
svojem djelovanju. Kako je samo dragocjena bila ova pouka i za umjetnost i za ži-
vot! Svime što sam pisao samo sam potvrđivao moć slike koju sam nehotice stvorio
pukim viđenjem Justine. Nije to bilo pitanje točnog ili netočnog. Nimfa? Boginja?
Vampirica? Da, ona je bila sve to i nijedno od toga. Bila je, kao i svaka žena sve što
je muški um (definirajmo muškarca kao pjesnika u neprestanoj uroti protiv sebe) -
što je muški um htio zamisliti. Bila je tu zauvijek, a nikad nije postojala! Pod svim
tim maskama bila je samo druga žena, svaka žena, kao lutka u krojačnici, što čeka
pjesnika da je odjene, udahne joj život. Shvaćajući sve to po prvi put, počeo sam
sa strahopoštovanjem shvaćati moć ženskog razmišljanja - plodnu pasivnost kojom
kao mjesec posuđuje svoje svjetlo iz druge ruke od muškoga sunca. Kako bih mogao
a da ne budem zahvalan na tako vitalnoj informaciji? Kako da marim za laži, preva-
re, gluposti u usporedbi s tom istinom?
No, dok me ta nova spoznaja tjerala da joj se divim više nego ikad - kao simbolu
žene tako reći - nisam znao objasniti jedan novi trenutak koji se tu uvukao: osjećaj
gađenja prema njezinoj ličnosti sa svim dodacima. Miris! Njegova mi je sladunjava
zasićenost gotovo izazivala mučninu. Dodir tamne kose s mojim koljenom potaknuo
je u meni zatomljen osjećaj odbojnosti. Bio sam gotovo u iskušenju da je još jednom
zagrlim kako bih istražio tu zanimljivu i neobjašnjivu novost daljnjeg osjećanja! Zar
je moguće da je samo nekoliko jedinica informacije, činjenica što poput pijeska cure
u sat uma, nepovratno promijenilo svojstva slike - promijenivši je iz nečega nekoć
poželjnoga u nešto što sada potiče gnušanje? Da, isti tijek, baš isti ljubavni tijek, re-
koh si. To je ta sumorna preobrazba nastala jetkom kupkom istine - kako bi
578
Pursewarden možda rekao.

I dalje smo sjedili na tom sjenovitom balkonu, zarobljenici sjećanja, i dalje smo
razgovarali: i dalje su ostala ista određenja naših nutrina, suprotnost novih činjenica
uma.
Napokon je uzela fenjer i baršunasti ogrtač, te smo šetali neko vrijeme kroz
beskrajnu noć, stigavši napokon do velikog stabla nubk čije su se grane povijale pod
teretom zavjetnih darova. Ovdje je Nessimov brat pronađen mrtav. Podigla je fenjer
visoko da osvijetli drvo, podsjetivši me da »nubk« tvori veliku kružnu ogradu od
drveća što okružuje muslimanski raj. - Što se Narouza tiče, njegova smrt opterećuje
Nessima jer ljudi kažu da ju je sam zahtijevao - Kopti tako tvrde. To mu je postalo
poput obiteljskog prokletstva. Majka mu je bolesna ali se nikad neće vratiti u ovu
kuću, rekla je. Ni on ne želi da se vrati. Problijedi od bijesa kad govorim o njoj.
Kaže da želi da umre! I evo nas, strpanih ovdje zajedno. Sjedim cijelu noć čitajući -
pogodi što - debeo svežanj ljubavnih pisama upućenih njoj, koje je ostavila za so-
bom! Mountoliveova ljubavna pisma! Još zbrke, još neistraženih kutova! - Podigla je
fenjer i zagledala se izbliza u moje oči. - O, ali to nezadovoljstvo nije tek dosada,
mrzovolja. Prisutna je tu i želja da se proguta svijet. Izvodila sam u zadnje vrijeme
pokuse s lijekovima, uspavljivačima!
I tako se šutke vratismo škripavoj kući i njezinom prašnjavom mirisu.
- Kaže da ćemo jednoga dana zajedno pobjeći u Švicarsku gdje barem još ima no-
vaca. Ali kada, ali kada? I sad još taj rat! Pursewarden je rekao da mi je osjećaj
krivnje zakržljao. Radi se jednostavno o tome da trenutno nemam više snage donositi
odluke. Osjećam kao da mi je volja slomljena. Ali proći će to. - Tada me odjednom
požudno zgrabi za ruku i reče: - No, hvala Bogu, ti si ovdje. Već je i razgovor soula-
gement.{16} Nama prođu i tjedni a da ne izmijenimo ni riječi.
Ponovno su nas posjeli na nezgrapne divane uz svjetlost svijeća. Ona pripali ciga-
retu srebrnastog vrška i stane pušiti uz kratke odlučne udahe kako se monolog
nastavljao, sterući se kroz noć, odmatajući se u mrak poput rijeke.
- Kada je sve propalo u Palestini, kad su sva naša skladišta otkrivena i zaplijenje-
na, Židovi su se odmah okrenuli protiv Nessima, optužujući ga za izdaju jer je bio u
prijateljskim odnosima s Mountoliveom. Bili smo između Memlika i neprijateljski
raspoloženih Židova, u nemilosti obih. Židovi su me prognali. Tada sam ponovo vi-
djela Cleu; toliko sam čeznula za vijestima, a ipak joj se nisam mogla povjeriti. Tada
je Nessim došao po mene preko granice. Zatekao je jednu izbezumljenu ženu. Bila
sam očajna! A on je mislio da je to zbog neuspjeha naših planova. Bilo je, na-
ravno da je bilo; ali postojao je drugi, dublji razlog. Dok smo zajedno djelovali, sje-
dinjeni svojim poslom i pripadajućim opasnostima, mogla sam osjetiti stvarnu strast
prema njemu. Ali biti u kućnome pritvoru, natjerana da tratim vrijeme sama s njim, u
579
njegovom društvu... znala sam da ću umrijeti od dosade. Moje suze, moje jadikovke
pripadale su ženi prisiljenoj da se zaredi protiv svoje volje. Ah, ali nećeš ti kao sje-
vernjak to shvatiti. Kako bi mogao? Moći potpuno voljeti čovjeka, ali samo u jed-
nom položaju, tako reći. Vidiš, kad nije aktivan, Nessim nije ništa; potpuno je blju-
tav, ni u kojem trenutku u dodiru sa sobom. Tada nema svoje osobnosti kojom bi za-
interesirao ženu, zaokupio je. Jednom riječju, doista je čisti idealist. Kada ga melje
osjećaj sudbine postaje doista sjajan. Kao glumac me magnetizirao, razjasnio samoj
sebi. Ali kao suuznik, u porazu - izaziva mi dosadu, glavobolju, misli o krajnje ba-
nalnom, kao samoubojstvu! Zato mu s vremena na vrijeme zarijem nokte u meso! U
očaju!
- A Purswarden?
- Ah, Pursewarden. To je opet druga priča. Ne mogu na njega misliti bez osmijeha
na licu. Tu je moj neuspjeh bio sasvim druge prirode. Moji osjećaji prema njemu bili
su - kako da kažem - gotovo incestuozni, ako baš hoćeš; kao što se voli omiljeni ne-
popravljivi stariji brat. Toliko sam se trudila prodrijeti u njegovu intimu. Bio je suvi-
še pametan, ili možda suviše sebičan. Branio se od ljubavi prema meni tako što me
nasmijavao! No, s njime sam doživjela, makar nakratko, primamljiv dojam da za
mene postoje druge životne opcije, kad bih ih samo znala pronaći. Ali njegova je bila
škakljiva. Znao je reći: »Umjetnik sputan ženom je poput španijela s krpeljom u uhu,
svrbi, siše krv, ne možeš ga dohvatiti. Hoće li molim neki ljubazni odrasli...?«
Možda je bio toliko privlačan jer je bio sasvim izvan dosega? Teško je to reći. Jedna
riječ, »ljubav«, opslužuje toliko različitih vrsta iste životinje. On me i smirio oko
svog tog silovanja, sjećaš se? Sve one Arnautijeve besmislice u Moeurs,{17} svi ti psi-
holozi! Jedna njegova primjedba usadila mi se kao trn. Rekao je: »Jasno je da si uži-
vala, kao što bi i svako dijete i vjerojatno si to čak i tražila. Sve si ovo vrijeme potra-
tila nastojeći se nagoditi s nekim tobožnjim pojmom štete koja ti je učinjena. Nastoj
odbaciti tu izmišljenu krivnju i utuviti si da je događaj bio i ugodan i beznačajan.
Svaka je neuroza načinjena po mjeri!« Zanimljivo je da nekoliko takvih riječi i iro-
nični hihot mogu učiniti za mene što nisu mogli svi drugi. Odjednom kao da se sve
stalo uzdizati, postajalo lakše, kretalo se. Kao kad se brodski teret pomiče. Osjećala
sam se nemoćnom i boležljivom, što me čudilo. Zatim se prostor polako razbistrio.
Bilo je to kao kad se osjet opet uvlači u uzetu ruku.
Šutjela je trenutak prije nego što je nastavila. - Još uvijek mi nije sasvim jasno
kako je gledao na nas. Možda s prezirom kao na tvorce vlastite nesreće. Jedva ga se
može kriviti što se svojih tajni držao kao priljepak. No, jedva da ih je čuvao jer nje-
gova je takozvana Kontrola bila jedva još jadnija od moje, što je iz njega iscijedilo i
počupalo sve osjećaje, tako da je zapravo njegova snaga bila njegova velika slabost!
Šutiš, jesam li te povrijedila? Nadam se da ne, nadam se da je tvoje samopoštova-
nje dovoljno snažno da se suoči s ovim istinama o starim odnosima. Htjela bih sve
580
istresti iz srca, pomiriti se s tobom - razumiješ li? Priznati sve i imati čistu savjest.
Gledaj, čak i to prvo, ono najprvo popodne kad sam ti došla - sjećaš se? Jednom si
mi rekao kako je to bilo značajno. Ležao si u krevetu, bolestan od sunčanice, sjećaš
se? Pa eto, upravo sam bila najurena iz njegove hotelske sobe protiv svoje volje i bila
sam prilično izvan sebe od bijesa. Čudno je pomisliti da je svaka riječ koju sam ti
tada uputila bila u mislima upućena njemu, Pursewardenu! U tvojoj postelji njega
sam grlila i podčinjavala u sebi. A opet, u drugoj dimenziji, sve što sam tada osjećala
i činila bilo je zapravo za Nessima. U dnu mojeg komposta od srca bio je zapravo
Nessim, i plan. Moj najdublji život bio je ukorijenjen u toj ludoj avanturi. Smij se
sada, Darley! Da vidim da se smiješ za promjenu. Izgledaš mi potišteno, ali zašto?
Svi smo mi zahvaćeni emotivnim poljem koje bacamo jedni na druge - sam si to re-
kao. Možda je naša jedina boljka naša želja za istinom koju ne možemo podnijeti
umjesto da se zadovoljimo pričama koje izvlačimo jedni iz drugih.
Odjednom se nasmijala kratko i ironično i odšetala do ruba balkona da baci u
mrak opušak koji je još tinjao. Potom se okrenula i, stojeći nada mnom ozbiljna lica
kao da se igra s djetetom, uzela meko pljeskati dlanovima i intonirati imena: -
Pursewarden i Liza, Darley i Melissa, Mountolive i Leila, Nessim i Justine, Narouz i
Clea... Svijeća do postelje svijetli im put, krvnik od glave im odvaja trup. Nekom bi
trebalo biti zanimljivo to kako se ispreplićemo; ili je to tek besmislena predstava
raznobojnog vatrometa, postupci ljudskih bića ili prašnjavih lutaka možda obješenih
u kutu spisateljeva uma? Pretpostavljam da se pitaš.
- Zašto si spomenula Narouza?
- Nakon što je umro otkrila sam neka njegova pisma Clei; u njegovu ormaru uz
kapicu za obrezivanje bila je velika kitica voštanoga cvijeća i svijeća visine čovjeka.
Kao što znaš, Kopti tako idu u prošnju. Ali nikad ih nije imao hrabrosti poslati! Kako
sam se samo smijala!
- Smijala si se?
- Da, smijala sam se dok mi suze nisu potekle niz obraze. Ali zapravo sam se smi-
jala sebi, tebi, svima nama. Čovjek se na njega spotakne na svakoj krivini, zar ne;
pod svakim naslonjačem isti leš, u svakom ormaru isti kostur? Što bi čovjek drugo
nego se smijao?
Bilo je već kasno i ona mi posvijetli put do sumorne gostinjske sobe gdje sam za-
tekao krevet napravljen za mene i položila svijeću na staromodnu komodu. Zaspao
sam gotovo trenutačno.
Zora nije mogla biti daleko kad sam se probudio i zatekao je kako stoji gola pored
kreveta, ruku sklopljenih u molitvi poput Arapa što traži milostinju, poput kakve
ulične prosjakinje. Trgnuo sam se. - Ne tražim ništa od tebe - reče - ništa nego da
legnem u tvoj zagrljaj za utjehu. Glava mi puca večeras, a lijekovi ne donose san. Ne
581
želim biti prepuštena na milost vlastite mašte. Samo za utjehu, Darley. Par dodira i
nježnosti, to je sve za što te molim.
Nehajno joj načinih mjesta, još u polusnu. Dugo je plakala, drhtala i gunđala dok
je nisam uspio umiriti. No, napokon je uspjela usnuti na svojoj tamnoj kosi na jastu-
ku pored mene.
Dugo sam ležao budan da u nedoumici i zbunjen pojmim gađenje koje je sada na-
diralo, brišući svaki drugi osjećaj. Odakle je došlo? Parfem! Nepodnošljivi parfem i
miris njezina tijela. Neki reci iz Pursewardenove pjesme prostruje mi mislima.
Izbavljen kakvim pijanim milovanjem njenim,

Kao prezrelim voćem ustima poluizjedenim
Od kojeg se odgrize samo jedan zalogaj
Usta puna tame u kojoj krvarimo
Nekoć veličanstvena slika moje ljubavi ležala je na mojem ramenu, ranjiva poput
pacijenta na operacijskom stolu, jedva dišući. Bilo je beskorisno čak i ponavljati joj
ime što je nekoć sadržalo toliko zastrašujuće čari da je moglo usporiti krv u mojim
žilama. Napokon je postala ženom, ležeći ondje okaljana i otrcana, kao mrtva ptica u
žlijebu, ruku iskrivljenih u kandže. Bilo mi je kao da su se u mojem srcu zatvorila
neka velika željezna vrata.
Jedva sam čekao da mi ta polagana zora donese slobodu. Jedva sam čekao da
odem.
IV.
Hodajući opet ulicama ljetne prijestolnice, hodajući na proljetnom suncu uz

namreškano more bez oblačka - polusnen i polubudan - osjećao sam se kao Adam iz
srednjovjekovnih legendi; tijela sazdana od svijeta, čije je meso zemlja, čije su kosti
kamenje, krv voda, čija kosa je trava, vid sunčeva svjetlost, čiji dah je vjetar i čije su
misli oblaci. I sada bez težine kao nakon neke duge teške bolesti, zatekoh se opet
prepuštenim strujama kako plutam plićacima Mareotisa s njegovim starim oznakama
apetita i želja pretočenih u prošlost mjesta: drevni grad s netaknutim okrutnostima,
podignut na pustinji i jezeru. Šetnja nekoć uvriježenim planom ulica što su se prosti-
rale na sve strane, zračeći kao kraci morske zvijezde iz žarišta grobnice svojeg osni-
vača. Odjeci koraka u sjećanju, zaboravljeni prizori i razgovori salijetali su me sa zi-
582
dova, stolova kafića, zamračenih soba ispucanih izguljenih stropova. Aleksandrija,

kraljevna i bludnica. Kraljevski grad i anus mundi.{18} Neće se nikad promijeniti sve
dok rase nastave vreti ovdje poput mošta u kaci; sve dok ulice i trgovi budu vrvjeli i
grcali od vrenja tih različitih strasti i prkosa, bjesova i naglih zatišja. Plodna pustinja
ljudskih ljubavi bijeli se od razbacanih kostiju njezinih izgnanika. Visoke palme i
minareti u nebeskome braku. Košnica bijelih zgrada poredanih tik uz one uske na-
puštene ulice od blata kojima se znala prolamati arapska glazba i povici djevojaka
koje su tako lako zbacivale naporan teret (koji ih je žuljao) s tijela i nudile noći
strastvene poljupce koje pak novac nije mogao zagorčati. Tuga i blaženstvo ove ljud-
ske sprege koja se održala do vječnosti, beskrajni krug rađanja i uništenja koje samo
po sebi može poučiti i promijeniti svojom razornom moći. (»Ljubav se vodi samo da
se potvrdi samoća« rekao je Pursewarden, a drugom je prilikom Justine dodala kao
kodu »Najljepša ljubavna pisma žena piše muškarcu kojega izdaje« okrenuvši neza-
boravno glavu na visokom balkonu što je visio nad osvijetljenim gradom gdje je
lišće drveća izgledalo naslikano električnim natpisima, gdje su golubovi padali kao s
polica...) Veliko saće lica i pokreta.
- Postajemo ono što sanjamo - rekao je Balthazar, još uvijek tragajući među sivim
popločenjem za ključem sata, što je Vrijeme. - Mi u stvarnosti, u biti postižemo samo
slike iz mašte. - Grad ne daje odgovor na takve tvrdnje. On se nemarno ovija oko
usnulih života poput kakvog velikog udava što probavlja obrok. Među tim blistavim
navojima jadni ljudski svijet nastavlja svoj tijek, nesvjestan i bezvjeran, beskrajno
ponavljajući svoje geste očaja, kajanja i ljubavi. Filozof Demonax rekao je: »Nitko
ne želi biti zao« i bio prozvan cinikom zbog svojih nastojanja. A Pursewarden je u
drugo doba, na drugom jeziku odgovorio: »Biti makar i polubudan među mjesečari-
ma spočetka je zastrašujuće. S vremenom čovjek nauči pretvarati se!«
Još sam jedanput osjećao u sebi atmosferu grada, njegovu blijedu ljepotu što pru-
ža pipke da me zgrabi za rukav. Osjećao sam nadolazak novih ljeta, ljeta novih oča-
janja, ljeta novih juriša »bajuneta vremena«. Moj bi život iznova trunuo u zagušlji-
vim uredima uz zujanje električnih ventilatora pri svjetlu prašnjavih nezasjenjenih
žarulja što vise sa ispucanih stropova obnovljenih jeftinih soba. U kafeu Al Aktar
sjedeći pred zelenom menthe, slušajući mrski klokot nargila imat ću vremena ispiti-
vati tišine između povika uličnih trgovaca i klopota ploča trik-traka. No, još uvi-
jek će iste utvare opsjedati Nebi Daniel, blistave limuzine bankara nosit će naslikane
dame do dalekih stolova za bridž, do sinagoge, vračare, do kavane. Na sve sam to
nekoć bio ranjiv. A sada? Pjesma kvarteta što je u odlomcima dopirala iz kafića s gri-
miznom tendom podsjeti me na Cleu kako je jednom rekla: »Glazba je izmišljena da
potvrdi ljudsku samoću.« Ali ako sam hodao s pomnjom i čak određenom milinom,
to je zato što je taj grad za mene nešto što sam razdjevičio, na čijim sam rukama na-
učio da sreći pripišem neko određeno značenje. Ovi pokrpani izblijedjeli zidovi, kreč
583
ispucan u milijun krpa boje ostrige samo su oponašali kožu gubavaca što su zapoma-
gali ovdje na rubu arapske četvrti; bila je to naprosto ljuštura samoga mjesta, što se
guli i mrvi pod suncem.
Čak se i rat izmirio s gradom, uvelike je potaknuo njegovu trgovinu uz besciljne
čete vojnika što tumaraju uokolo s onim mrkim izrazom nepokolebljiva očaja s ko-
jim se Anglo-Saksonci upuštaju u užitke; njihove vlastite demagnetizirane žene sada
su sve uniformirane što im je davalo izgled gavrana - kao da bi bile kadre sisati krv
nevinih dok je još topla. Bordeli su preplavili i slavno progutali čitavu jednu četvrt
grada oko staroga trga. Ako ništa drugo, rat je prije svega unio atmosferu razigra-
nog karnevala; čak i noćna bombardiranja luke do jutra bi bila zaboravljena, odbače-
na kao noćna mora, upamćena kao jedva više od nezgode. Ništa se drugo nije stubo-
kom promijenilo. Mešetari su i dalje sjedili na stubama kluba Mohammed Ali, srčući
svoje novine. I dalje su konji vukli stare taljige, neometano kloparajući za svojim
poslovima. Gomile su se još uvijek naguravale na bijeloj Corniche da se izlože
krhkome proljetnom suncu. Balkoni puni vlažne posteljine i djevojačkog hihota.
Aleksandrijci su se i dalje kretali unutar ljubičastih preljeva životne ciklorame koju
su zamišljali. (»Život je mnogo teži nego što mislimo, ali mnogo lakši nego što se
itko usudi pomisliti.«) Glasovi djevojaka, udarci arapskih četvrtinki i iz sinagoge
metalno zujanje naglašavano klepetom sistruma.{19} Na tlu Bourse zavijali su poput
kakve ranjene životinje. Ulični bankari preslagivali su svoje valute kao bombone na
velikim četvrtastim daskama. Paše s grimiznim loncima za cvijeće, naslonjeni u veli-
kim automobilima, kao ulaštenim sarkofazima. Patuljak na mandolini. Golemi eunuh
s čirom veličine broša, što jede kolač. Čovjek bez nogu poduprijet kolicima, zasli-
njen. U svoj toj bjesomučnoj misaonoj jurnjavi naglo pomislih na Cleu - njezi-
ne guste trepavice što propuštaju u odlomcima svaki pogled prekrasnih očiju - i sta-
doh se maglovito pitati kad će se pojaviti. Ali u međuvremenu su me dokoni koraci
odveli natrag do uskog prolaza Rue Lepsius, do sobe izjedene crvotočinama s plete-
nim naslonjačem što je škriputao čitavu noć i gdje je stari gradski pjesnik čitao
»Barbare«. Osjetih kako stube opet škripe pod mojim korakom. Na vratima je bila
cedulja na arapskom, na kojoj je pisalo »Tišina«. Zasun je bio spušten.
Balthazarov glas zvučao je neobično tanko i daleko kad me je pozvao da uđem.
Rebrenice su bile spuštene, a soba utonula u polumrak. Ležao je u postelji. Uz prili-
čan šok primijetih da mu je kosa sijeda što mu je davalo izgled drevne verzije sebe.
Trebao mi je trenutak-dva da shvatim da je boja prirodna. Ali kako se promijenio!
Ne može se uskliknuti pred prijateljem: - Bože moj, kako si ostario! - A ipak sam baš
to skoro i učinio, sasvim nesvjesno.
- Darley! - rekao je slabašnim glasom i u dobrodošlici podigao ruke previjanjem
povećane na veličinu boksačkih rukavica od zavoja koji su ih omatali.
- Što si zaboga učinio?
584
Uzrujano je uzdahnuo, dugo i žalosno i klimnuo prema stolici. Soba je bila u veli-
kom neredu. Brdo knjiga i papira na podu pored prozora. Neispražnjena noćna posu-
da. Šahovska ploča s razbacanim figurama. Novine. Komad gibanice i jedna jabuka
na tanjuru. Sudoper pun prljavih tanjura. Pored njega, u čaši neke zamagljene tekući-
ne ljeskalo se umjetno zubalo koje je s vremena na vrijeme u nedoumici gledao
grozničavim okom. - Nisi ništa čuo? To me čudi. Loše vijesti, skandalozne vijesti,
putuju tako brzo i tako daleko da sam pomislio da već sve znaš. Duga je to priča.
Da ti je ispričam i natjeram te da poprimiš taktičan sućutni izgled s kojim Mountoli-
ve svakog popodneva sjeda da igra šah sa mnom?
- Ali tvoje ruke...
- Doći će i one na red. Bila je to jedna mala zamisao na koju sam naišao u tvojem
rukopisu. Ali pravi krivci su ovi, čini mi se, ovi umjetni zubi u čaši. Zar te ne opči-
njava njihovo bjelasanje? Siguran sam da su me oni pokrenuli. Kad sam otkrio da ću
izgubiti zube, odjednom sam se počeo vladati poput žene u klimakteriju. Kako
drukčije objasniti moje zaljubljivanje poput dječarca? - Pitanje je začinio slabašnim
smijehom.
- Prvo kabala - sada napuštena; pratila je sve riječi. Pojavili se mistagozi, teolozi i
sva ta spretna zadrtost što se nagomila oko sekte i stvara dogmu! Ali za mene je cije-
la stvar imala naročito značenje, pogrešno i nesvjesno, a ipak jasno. Mislio sam da
ću se polako, postupno oslobađati spona svojih apetita, puti. Napokon ću, očekivao
sam, naći filozofski mir i ravnotežu koji će izbrisati strastvenu narav, sterilizirati
moje postupke. Dakako da sam u tom trenutku držao da nemam takvih préjugés;{20}
da je moja potraga za istinom sasvim čista. Ali nesvjesno sam se koristio kabalom
upravo s tim određenim ciljem - umjesto da je pustim da se ona koristi mnome. Prva
pogrešna procjena! Dodaj mi vode iz onoga vrča. - Požudno je pio preko mladih ru-
žičastih desni. - Sada dolazim do apsurda. Shvatio sam da moram izgubiti zube. To
je uzrokovalo najstrašniji prevrat. Zvučalo mi je kao smrtna presuda, kao potvrda o
starenju, o posezanju dalje od samoga života. Oduvijek sam bio gadljiv kad su usta u
pitanju, oduvijek mrzio loš zadah i obložene jezike; ali više od svega lažne zube!
Tada sam se zacijelo nesvjesno natjerao na tu glupost - kao da je to posljednji
očajnički trzaj prije nego što me sputa starost. Nemoj se smijati. Zaljubio sam. se kao
nikad dotad, barem ne od osamnaeste godine. »Poljupci oštri kao bodlje«, kaže
poslovica; ili kako bi Pursewarden možda rekao »lukave gonade ponovno vrebaju,
stupica za sjeme, drevno biološko nasilje«. Ali dragi Darley, to nije bila šala. Još uvi-
jek sam imao vlastite zube! Ali predmet mojeg izbora, grčki glumac, bio je najveća
katastrofa na koju se čovjek može namjeriti. Izgledati poput boga, biti zanosan kao
pljusak srebrnih strelica - a opet prosta sitna duša, prljav potkupljiv prazan lik: takav
je bio Panagiotis! Znao sam to. Nije mi to ništa značilo. U njemu sam vidio lik iz Se-
leukije na kojem je Kavafis temeljio svoj ep*. Kleo sam sebe u zrcalu. Ali drugačije
585
nisam mogao. I istini za volju sve bi to prošlo kao i toliko toga da me nije prisiljavao
na stravične ljubomore, strašne prizore međusobnog optuživanja. Sjećam se da je
stari Pursewarden znao reći: »Ah, Židovi, imate vi žicu za patnju«, a ja sam mu
znao odgovoriti Mommsenovim citatom o prokletim Keltima: »Potresli su sve drža-
ve, ne osnovavši nijednu. Nigdje nisu stvorili veliku državu ni razvili zasebnu kultu-
ru«. Ne, nije to bio obični izraz manjinske jarosti: bila je to vrst ubojite strasti o kojoj
se čita i po kojoj je naš grad čuven! U roku od nekoliko mjeseci postao sam beznadni
pijanac. Stalno me se moglo vidjeti kako se motam po bordelima koje je obilazio. Na
recept sam dobivao drogu da je on može prodavati. Sve, samo da me ne napusti.
Postao sam slab poput žene. Grozan skandal, zapravo niz njih, slabio mi je posao
dok ga nije evo utrnuo. Amaril mi iz čovjekoljublja vodi kliniku dok se ne uspijem
opet osoviti. Ovaj me vukao po podu kluba dok sam mu se držao za kaput, preklinju-
ći ga da me ne ostavlja! U Rue Fuad sam oboren udarcem, pred francuskim konzula-
tom sam prebijen štapom. Našao sam se okružen obješenim licima zabrinutih prijate-
lja koji su činili sve što su mogli da odvrate nesreću. Bez koristi. Postao sam sasvim
nemoguć! Sve se to nastavljalo, taj divlji život - i na nastran sam način uživao u svo-
jem poniženju, šibanju i preziranju, pretvaranju u olupinu! Bilo mi je kao da želim
progutati svijet, cijediti ljubavnu ranu dok ne zaraste, ali ja sam sam vršio pritisak: ili
su to činili zubi? - Dobaci im bijesan mrzovoljan pogled i uzdahne mašući glavom
kao da ga mori neka nutarnja tegoba pri pomisli na ta nedjela.
- Neobično je u kojoj mjeri mogu mali neživi predmeti ponekad biti odgovorni za
potpun slom jednog čuvstvenog polja; ljubav utemeljena na zubu očnjaku, gađenje
od kratkovidnosti, strast zasnovana na dlakavim zglobovima. Ono što ga je konačno
otjeralo bio je zeleni naprstak. Nije mogao podnijeti osjećaj da mu tijelom prelazi
ruka čiji je kažiprst obložen naprskom, a morao sam ga nositi jer mi se prst opet po-
čeo gnojiti; znaš, imam jednu ekcemnu mrlju koja mi povremeno iskoči, obično kad
sam potišten ili uzbuđen. Čak uspijeva i prsnuti kroz debelu krastu metilno plavog.
Sve sam pokušao ali bez uspjeha. Možda sam nesvjesno izazivao njegovo gađenje
kao što adolescent čini prištiću? Tko zna?
- Tada je naravno tome došao kraj, kao što i svemu dođe, navodno čak i životu!
Nema ničeg pohvalnog u patnji koju sam izdržavao, glupavo poput tegleće životinje,
mučene nepodnošljivim ranama koje ne može doseći jezikom. To je bio trenutak u
kojem mi je pala na pamet primjedba iz tvojeg rukopisa o ružnoći mojih ruku. Zašto
ih nisam odrezao i bacio u more kako si pametno predložio? To mi se pitanje na-
metnulo. Tada sam već bio omamljen drogom i alkoholom da nisam vjerovao da
mogu išta osjetiti. Međutim, pokušao sam, ali bilo je teže nego što zamišljaš, sva
ta hrskavica! Bio sam poput onih luda što si idu rezati grlo i nalete na jednjak. Ti
uvijek prežive. Ali kad sam uz bol odustao, pomislio sam na drugoga pisca, Petroni-
ja. (Kakvu samo ulogu igra književnost u našim životima!) Legao sam u toplu
586
kupku. Ali krv nije htjela poteći, ili je možda nije više preostalo. Činila se boje bitu-
mena, onih par jadnih kapi što sam iznudio. Smišljao sam nove načine da si olakšam
bol kad se Amaril pojavio u svojem najprostačkijem raspoloženju i prizvao me k svi-
jesti davši mi sedativ za dvadesetak sati za kojih je očistio i moj leš i sobu. Zatim
sam teško obolio, vjerojatno od sramote. Da, velikim se dijelom radilo o sramoti,
premda me naravno uvelike oslabila ona neumjerenost koja me bila spopala. Predao
sam se Pierreu Balbzu koji mi je odstranio zube i snabdio me ovim blistavim škljoc-
kalicama - art nouveau! Amaril me na svoj nespretan način nastojao proučiti - ali što
da čovjek kaže na tu vrlo približnu znanost što se neoprezno prelila u antropologiju s
jedne strane i teologiju s druge? Mnogo se toga još ne zna: primjerice da se u crkvi
kleči zato što se kleči kada se ulazi u ženu, ili da obrezivanje proistječe iz podreziva-
nja loze bez kojeg bi prerasla u list i ne bi urodila plodom! Nisam imao filozofskog
sistema na koji bih se oslonio kao što je čak mogao Da Capo. Sjećaš li se Capodistri-
jinog izlaganja o prirodi svemira? »Svijet je biološka pojava koja će okončati kada
svaki muškarac prijeđe sve žene, svaka žena sve muškarce. Za to je naravno potreb-
no neko vrijeme. U međuvremenu nema se što nego pomoći napretku prirodnih sila,
gazeći grožđe što žešće možemo. Što se zagrobnog života tiče - od čega će se sasto-
jati nego od zasićenosti? Igra sjena u raju - lijepe hanume što prelijeću zaslonima sje-
ćanja, ne više poželjne, ne želeći više biti poželjne. Oboje napokon na miru. Ali to se
dakako ne može učiniti odjednom. Strpljenja! Avanti!« Da, dugo sam i pažljivo
razmišljao dok sam ovdje ležao, osluškujući škripanje pletenog naslonjača i zvukove
s ulice. Moji su me dragi prijatelji posjećivali, donoseći darove i razgovore od kojih
me boljela glava. Tako sam postupno počeo isplivavati na površinu s beskrajnom
sporošću. Rekao sam si: »Život je gospodar. Živjeli smo protivno svojoj mrvi razu-
ma. Pravi je učitelj izdržljivost.« Nešto sam naučio, ali po kojoj cijeni!
- Da mi je samo bila hrabrost da se punim srcem uhvatim svoje ljubavi, bolje bih
služio idejama kabale. Paradoksalno, misliš? Možda. Umjesto da dozvolim da mi lju-
bav zatruje razum, a moje intelektualne ograde moju ljubav. Ali premda sam rehabi-
litiran i ponovno spreman da uđem u život, sve mi se u prirodi čini nestalim! Još se
budim vičući: »Otišao je zauvijek. Istinski ljubavnici postoje zbog ljubavi.«
Ispustio je škripav jecaj, ispuzao ispod posteljine i sada pružao smiješan prizor
dugih vunenih kombinacija, prekopavajući komodu u potrazi za rupčićem. Zrcalu
reče: - Najnježnija, najtragičnija zabluda možda je vjerovanje da svojim djelovanjem
možemo doprinijeti ili štetiti ukupnoj količini dobra i zla u svijetu. - Zatim smrknuto
potrese glavom i vrati se u postelju, namještajući jastuke pod sobom i dodajući: - A
ona debela neman otac Paul priča o prihvaćanju! Prihvaćanje svijeta može proizaći
samo iz punog priznavanja njegovih neizmjernih opsega dobra i zla; i uistinu ga
nastaniti, istražiti ga u punom neometanom opsegu ovog konačnog ljudskog poima-
nja - samo to je potrebno da bi ga se prihvatilo. Ali kakav je to zadatak! Čovjek tu
587
leži dok vrijeme prolazi i razmišlja o tome. Sve vrste vremena cure pješčanim satom,
vrijeme od pamtivijeka, trenutno vrijeme, prošlo svršeno vrijeme; pjesničko vrijeme,
filozofsko, trudničko, kalendarsko... Čak se i »vrijeme je novac« uklapa u sliku; ako
još misliš i da je novac za frojdovca izmet, onda uviđaš da to mora biti i vrijeme!
Darley, stigao si u pravom trenutku, jer sutra će me prijatelji rehabilitirati. Bila je to
dirljiva zamisao potekla od Clee. Sramota što se moram opet javno pojaviti nakon
svojih nedjela teško me pritiskala. Kako se opet suočiti s gradom - u tome je pro-
blem. Tek u ovakvim trenucima spoznaš tko ti je prijatelj. Sutra će doći grupica, naći
će me odjevenog, ruke će mi biti povezane manje upadljivo, novi zubi na mjestu.
Nosit ću naravno tamne naočale. Mountolive, Amaril, Pombal i Clea, po dvoje pod
svaku ruku. Prohodat ćemo tako cijelu Rue Fuad i sjesti na jednu podulju kavu na
pločniku pred Pastroudi. Mountolive je rezervirao najveći stol u Mohammad Aliju i
nudi mi da plati ručak za dvadesetero ljudi u slavu mojeg uskrsnuća. To je prekrasna
gesta solidarnosti i sigurno će stišati zlobne jezike i podsmjehe. Navečer su me
Cervoniji pozvali na večeru. Uz tako svesrdnu pomoć mislim da ću na dugu stazu
uspjeti nadoknaditi oštećenu vjeru sebe i svojih starih pacijenata. Nije li to lijepo od
njih - i u skladu s tradicijom grada? Još ću možda doživjeti da se smijem, ako ne da
volim - krutim i ljeskavim osmijehom koji će jedino Pierrea prožeti osjećajima -
osjećajima tvorca prema svojoj rukotvorini. - Podigao je ruke u bijelim boksačkim
rukavicama poput šampiona što ulazi u ring i mrko pozdravio zamišljenu masu. Za-
tim se zavalio natrag među jastuke i zurio u mene s blagim izrazom tuge.
- Kamo je Clea otišla? - upitao sam.
- Nikamo. Bila je tu jučer poslijepodne i raspitivala se za tebe.
- Nessim je rekao da je nekamo otišla.
- Možda da provede poslijepodne u Kairu; gdje si ti bio?
- Prenoćio sam u Karmu.
Nastupi duga tišina za koje smo gledali jedan drugoga. Očito su ga spopala pita-
nja kojima me iz obzira nije htio opteretiti. Sa svoje strane nisam osjetio da bih mno-
go što mogao objasniti. Uzeo sam jabuku i odgrizao komad.
- A pisanje? - reče nakon duge šutnje.
- Stalo je. Trenutno mi se čini da nikamo ne napredujem. Nekako ne uspijevam
uskladiti istinu s prividima, tako da se ne vidi procijep - kao labavi šav. Razmišljao
sam u Karmu, ponovo suočen s Justine. Razmišljajući kako je, usprkos činjeničnim
neistinitostima u rukopisu koji sam ti poslao, portret nekako poetično istinit - psi-
hografički ako baš hoćeš. Ali umjetnik koji ne umije stopiti elemente negdje je
pogriješio. Na krivom sam putu.
- Ne vidim zašto. Ta bi te nova spoznaja zapravo trebala potaknuti, a ne kočiti.
Mislim, ta o nestalnosti sve istine. Svaka činjenica može imati tisuću poticaja sve
588
jednako vrijednih, i svaka činjenica može imati tisuću lica. Toliko je istina koje ima-
ju malo što zajedničko s činjenicama! Tvoj je zadatak da ih uloviš. U svakom vre-
menskom odsječku sva mnogostrukost ti stoji na dohvat ruke. Darley, ta to bi te tre-
balo oduševiti i tvojem pisanju pridati obline trudne žene.
- Naprotiv, to me zavaralo. Zasad uglavnom. Ali sada kad sam se vratio u pravu
Aleksandriju iz koje sam crpio toliko svojih ilustracija ne osjećam potrebu za do-
datnim pisanjem - odnosno ne za pisanjem koje ne udovoljava teškim kriterijima što
vidim da vrebaju ispod umjetnosti. Sjećaš se što je Pursewarden pisao: »Roman bi
trebao biti djelo gatanja iz iznutrica, a ne temeljit zapisnik odbojke na nekom
župnom travnjaku!«
- Da.
- I doista bi trebao. Ali sada kad sam se opet suočio sa svojim modelima, stidim
se što sam ih upropastio. Počnem li ponovo, bit će to iz drugoga kuta. Ali toliko još
toga ima što ne znam i zacijelo nikada neću, o svima vama. Capodistria, recimo, gdje
se on uklapa?
- Zvučiš kao da si znao da je živ.
- Tako mi je Mnemjian rekao.
- Da. Misterija nije suviše složena. Radio je za Nessima i kompromitirao se
ozbiljnim prekršajem. Valjalo se kupiti. To se baš zgodno dogodilo u vrijeme kad je
financijski potpuno bankrotirao. Novac od osiguranja je bio krajnje potreban!
Nessim je namjestio scenu, a ja sam nabavio tijelo. Znaš da dobivamo dosta svakoja-
kih leševa. Siromasi. Ljudi što doniraju tijela ili ih unaprijed prodaju za dogovorenu
svotu. Medicinske škole ih trebaju. Nije bilo teško dobiti jedno za osobne potrebe,
relativno svježe. Jedanput sam ti pokušao natuknuti istinu ali me nisi shvatio.
Uglavnom, stvar je glatko prošla. Da Capo sada živi u zgodno preuređenoj kuli
Martello, baveći se naizmjenično crnom magijom i nekim Nessimovim shemama o
kojima ja ne znam ništa. Zapravo Nessima viđam samo rijetko, a Justine uopće.
Premda su posebnom policijskom odredbom dopuštene posjete, nikada ne pozivaju
nikoga u Karm. Justine povremeno nazove ljude da bi čavrljala i to je sve. Imao si
povlasticu, Darley. Morali su ti nabaviti dozvolu. Ali odahnuo sam jer vidim da si
veseo i nepokoleban. Načinio si korak naprijed u nekom smjeru, nisi li?
- Ne znam. Manje se opterećujem mislima.
- Ali ovaj ćeš put biti sretan, osjećam to; mnogo se promijenilo ali mnogo je i
ostalo isto. Mountolive mi kaže da te preporučio za mjesto cenzora i da ćeš vjero-
jatno stanovati kod Pombala dok ne nađeš bolju priliku.
- Još jedna misterija! Jedva da poznajem Mountolivea. Zašto se odjednom posta-
vio kao moj dobročinitelj?
589
- Ne znam, možda zbog Lize.

- Pursewardenove sestre?
- Gore su u ljetnome boravištu na par tjedana. Računam da će ti se on javiti, oboje
će ti se javiti.
Na vratima se čulo blago kucanje i sluga uđe da pospremi stan; Balthazar se po-
dupre i izda zapovijedi. Ustadoh da pođem.
- Ima samo jedan problem - reče on - koji me mori. Da ostavim kosu ovako?
Izgledam kao da mi je oko dvjesto sedamdeset godina kad nije obojena. Ali općenito
mislim da bi bilo bolje ostaviti je da simbolizira moj povratak iz mrtvih uz taštinu
oplemenjenu iskustvom, ha? Da, ostavit ću je. Mislim da ću je svakako ostaviti.
- Baci novčić.
- Možda hoću. Večeras moram ustati na par sati i vježbati hodanje; nevjerojatno
kako čovjek oslabi samo od nedostatka vježbe. U dva tjedna provedena u postelji,
čovjek izgubi snagu u nogama, a sutra ne smijem posrnuti jer će ljudi pomisliti da
sam opet pijan a to više neće biti slučaj. A ti, ti moraš naći Cleu.
- Ići ću okolo u atelijer da vidim ne radi li.
- Drago mi je da si se vratio.
- Na neki čudan način, i meni je.
A u blještavilu meteža vani na ulici bilo je teško ne osjetiti se drevnim stanovni-
kom grada koji se vraća s druge strane grobnice da ga posjeti. Gdje da pronađem
Cleu?
V.
Nije bila u stanu, premda joj je poštanski sandučić bio prazan, što je ukazivalo na to
da je već skupila poštu i izašla da je pročita uz café crème, kako je u prošlosti običa-
vala. Ni u atelijeru nije bilo nikoga. Odgovaralo je mojem raspoloženju da joj nasto-
jim ući u trag u nekom od poznatih kafića. Stoga sam pokorno i bez žurbe hodao niz
Rue Fuad prema Baudrotu, Caféu Zoltan i Coquinu. Ali nije joj bilo traga. Bio je u
Coquinu jedan postariji konobar koji me se međutim sjećao i vidio ju je tog jutra
da hoda niz Rue Fuad s mapom pod rukom. Nastavio sam obilazak, zavirujući u izlo-
ge dućana, razgledavajući štandove rabljenih knjiga, dok nisam stigao do Selecta na
morskoj obali. Ali nije je bilo. Vratio sam se do stana i pronašao njezinu poruku da
će moći stupiti u vezu tek kasnije poslijepodne ali da će me tamo potražiti; to mi je
bilo nezgodno jer je značilo da ću veći dio dana morati provesti sam, no bilo je i ko-
risno jer mi je davalo prilike da obiđem Mnemjianov preuređeni emporij i pre-
590
pustim se postfaraonskom šišanju i brijanju. (Pursewarden je to nazivao »Natronska

kupelj«.) Time sam također dobio vremena da raspakiram stvari.
Ali sreli smo se nehotice, neplanski. Izašao sam kupiti nešto za pisanje i pošao
prečicom preko trgića zvanog Bab El Fedan. Srce mi se na trenutak vrtoglavo zanije-
lo jer sjedila je isto gdje i jednom (toga prvog dana) Melissa, zureći u šalicu, cinič-
nog zamišljenog izgleda, prisjećajući se nečeg zabavnog, brade podbočene rukama.
Točan položaj u mjestu i vremenu u kojem sam jednom zatekao Melissu i s toliko
skanjivanja skupio dovoljno hrabrosti da uđem i obratim joj se. Ponavljanje tog za-
boravljenog događaja s tolikim vremenskim odmakom stvaralo mi je neobičan do-
jam nestvarnosti, kao da otključavam vrata koja su čitav naraštaj bila zakračunata.
Ipak, bila je to doista Clea, a ne Melissa i izgledala je djetinjasto, držeći usredotoče-
no glavu plave kose nagnutu nad šalicom kave. Upravo je tri puta protresla talog i
izlila ga na tanjur da ga proučava dok se suši u konture iz kojih gatari »čitaju iz
kugle« - poznat prizor.
- Znači, nisi se promijenila. Još uvijek proričeš sudbine.
- Darley. - Poskočila je uz zadovoljan usklik i srdačno se zagrlismo. Doživio sam
čudan unutarnji šok, gotovo kao novo prepoznavanje, osjetivši njezina topla nasmije-
šena usta na svojima, njezine ruke na ramenima. Kao da se negdje razbio prozor i
pustio da svjež zrak prodre u ustajalu sobu. Stajali smo tako na trenutak, grleći se i
smiješeći. - Prepao si me! Baš sam mislila poći prema stanu da te potražim.
- Zbog tebe se čitav dan vrtim u krug.
- Imala sam posla. Ali Darley, kako si se promijenio! Više se ne grbiš. A tvoje na-
očale...
- Slučajno sam ih slomio prije dosta vremena i tada sam otkrio da mi zapravo ne
trebaju.
- Drago mi je. Bravo! Reci mi, primjećuješ li moje bore? Bojim se da mi nastaju.
Što misliš, jesam li se mnogo promijenila?
Bila je ljepša nego što sam pamtio, mršavija, imala je istančan opseg novih kretnji
i izraza koji su odavali jednu novu i odgovorniju zrelost.
- Imaš novi smijeh.
- Imam li?
- Da, dublji je i melodiozniji. Ali ne smijem ti laskati! Smijeh slavuja - ako se oni
i smiju.
- Nemoj me zbunjivati, jer toliko se želim smijati s tobom. Pretvorit ćeš ga u
graktanje.
- Clea, zašto se nisi došla naći sa mnom?
591
Na tren je nabrala nos i uhvativši me za ruku još jednom nagnula glavu nad talo-
gom kave koji se brzo sušio ostavljajući vijuge i krivine poput pješčanih dina. - Pri-
pali mi cigaretu - molila me.
- Nessim kaže da si kidnula u zadnjem trenutku.
- Jesam, dragi.
- Zašto?
- Odjednom mi se učinilo da bi bilo neprilično. Stvorilo bi već neku komplikaciju.
Morao si podmiriti stare račune, srediti stare dugove, istražiti nove odnose. Doista
sam se osjećala nemoćnom da išta učinim u vezi s tobom sve dok... pa, dok ne vidiš
Justine. Ne znam zašto. Zapravo, znam. Nisam bila sigurna da će se krug doista pro-
mijeniti, nisam znala koliko si se ti sam ili koliko se nisi promijenio. Tako se prokle-
to dopisuješ da nisam imala načina da prosudim tvoje unutarnje stanje duha. Dugo
je prošlo otkad si pisao, nije li? A onda još dijete i sve to. Napokon, ljudi ponekad
zapnu poput stare ploče i ne znaju se izvući iz kolotečine. To je mogla biti tvoje sud-
bina s Justine. Stoga, nije bilo na meni da se namećem, jer moja strana tebe... Shva-
ćaš li? Morala sam ti dati prostora da dišeš.
- A što ako sam zapeo poput stare ploče?
- Ne, nije tako ispalo.
- Kako znaš?
- Po tvojem licu, Darley. Jedan pogled mi je dovoljan!
- Ne znam sasvim objasniti...
- Ni ne trebaš - glas joj se u zanosu izvinuo uvis, a svijetle joj se oči smiješile. -
Mi želimo sasvim različite stvari jedno od drugog. Smijemo zaboraviti! Vi muškarci
ste najčudnija bića. Gledaj, ovaj prvi dan sam uredila kao tableau, kao šaradu. Dođi
što prije da vidiš čudnovatu besmrtnost koju je postigao jedan od nas. Hoćeš li mi se
predati? Tako sam se veselila što ću biti vodič za... ali ne, neću ti reći. Daj samo da
platim ovu kavu.
- Što ti predviđa talog?
- Slučajne susrete!
- Mislim da izmišljaš.
Poslijepodnevno nebo se naoblačilo i sumrak je rano nastupio. Već su ljubičasti
preljevi sutona počeli iskrivljavati izgled priobalnih ulica. Popeli smo se na stara
kola što su izgubljeno stajala na taksi-postaji kraj kolodvora Ramleh. Prastari kočijaš
gadnih ožiljaka na licu obratio nam se pun nade želimo li »ljubavnu kočiju« ili
»običnu kočiju«, a Clea je uz hihot odabrala potonju ponudu iste, samo jeftinije koči-
je. - Za boga miloga! - rekla je. - Koja bi žena svojeg pohotnog muža stavila u
592
ovakvo nešto kad kod kuće ima dobar krevet koji ništa ne košta.
- Milostiv je Bog - reče starac s uzvišenom rezignacijom.
I tako smo krenuli bijelom zakrivljenom Esplanadom lepršavih tenda, uz mirno
more što se desno od nas prostiralo do crnoga obzora. U prošlosti smo toliko puta
ovuda prolazili da vidimo staroga gusara u njegovim otrcanim sobičcima u ulici
Tatwig.
- Clea, kamo do vraga idemo?
- Čekaj, vidjet ćeš.
Tako sam ga jasno vidio, tog starca. Na trenutak sam se pitao luta li njegov otrcan
duh još uvijek onim zlogukim sobama, zviždeći zelenoj papigi i ponavljajući: Taisez-
vous, petit babouin.{21} Osjetio sam kako mi Clea stišće ruku dok smo skrenuli lijevo
i ušli u zadimljeni mravinjak arapskoga grada, ulice zagušene dimom iz gorućih na-
kupina otpadaka ili gusto začinjen mirisom kuhanog mesa, a iz pekare svježeg kruha.
- Zašto me zaboga vodiš u Scobiejeve odaje? - ponovio sam kad smo stali klopa-
rati duž poznate ulice. - Oči su joj vragolasto zasjale kad je položila usne na moje
uho i prošaptala: - Strpi se, vidjet ćeš.
Da, bila je to ona ista kuća. Ušli smo pod visoki tmurni svod kao toliko puta u
prošlosti. U sve dubljem sumraku malo se dvorište doimalo poput neke stare izblije-
djele dagerotipije, i primijetio sam da je uvelike prošireno. Nekoliko potpornih zido-
va susjednih nastamba je srušeno ili su se sami srušili, povećavši mu prosječnu veli-
činu za oko dvjesta četvornih stopa. Bila je to tek razmrvljena kozičava ničija zemlja
crvene boje, zagađena otpacima. U jednom se kutu nalazilo maleno svetište kojeg
se nisam sjećao od ranije. Bilo je ograđeno golemim ružnim suvremenim rešetkama
od čelika. Imalo je malu bijelu kupolu i usahlo drvo, oboje prilično oronula izgleda.
Prepoznao sam u njemu jedan od mnogih maquama kojima je Egipat optočen, mjesta
posvećena smrću isposnika ili sveca i kamo se vjernici odlaze moliti ili tražiti njego-
vu pomoć, ostavljajući zavjetne darove. Ovo je svetište izgledalo kao i tolika druga,
krajnje dotrajalo i zapušteno, kao da mu je postojanje zanemareno i zaboravljeno sto-
ljećima. Stajao sam osvrćući se i čuo Cleu kako je jasnim glasom zazvala - Ya Ab-
dul! - Bilo je tu prizvuka koji je odavao da se zabavlja ali ne bih ni za živu glavu
znao zašto. Jedan čovjek pomaljao se kroz sjenu, dolazeći nam u susret. - Gotovo je
slijep. Sumnjam da će te prepoznati.
- Ali tko je to? - rekoh gotovo ogorčen zbog sve te tajanstvenosti. - Scobiejev Ab-
dul - na brzinu je prošaptala i okrenula se govoreći: - Abdul, imaš li ključ Maquama
El Scoba?
On je pozdravi, izvodeći složene kretnje preko grudi u znak prepoznavanja, stvori
svežanj velikih ključeva, i reče dubokim glasom: - Odmah, gospođo - zveckajući
593
ključevima kao što čine svi čuvari svetišta da otjeraju duhove koji se motaju svetim
ulazima.
- Abdul! - uskliknuo sam zapanjenim šaptom. - Ali bio je mladić. - Bilo je nemo-
guće poistovjetiti ga s ovom iskrivljenom pogurenom anatomijom pogrbljena hoda
stogodišnjaka slomljena glasa. - Dođi - požurivala me Clea - objašnjenja slijede.
Samo uđi i pogledaj svetište. - Još uvijek smeten, slijedio sam čuvara u stopu. Nakon
pomnog zveckanja i udaranja da otjera duhove, otključao je hrđave portale i poveo
nas unutra. Bilo je zagušljivo vruće u toj maloj grobnici bez daška zraka. Jedan jedi-
ni stijenj gorio je u udubini zida i stvarao blijedožućkasto treperavo svjetlo. U sre-
dištu se nalazio, pretpostavljao sam, svečev grob. Bio je prekriven zelenom tkaninom
vješto izvezenom zlatom. Abdul je svečano ukloni preda mnom, otkrivši predmet
koji me toliko iznenadio da mi se nehotice oteo usklik. Bila je to galvanizirana že-
ljezna kada na čijoj je jednoj nozi reljefom bilo ugravirano: »Kada slada; Crabbe’s,
Luton.« Bila je ispunjena čistim pijeskom, a njezine četiri grozne krokodilske noge
debelo premazane uobičajenom plavom bojom protiv duhova. Bilo je zapanjujuće
nabasati na takav predmet obožavanja u takvoj sredini i slušao sam s mješavi-
nom dragosti i očaja sada sasvim neprepoznatljivog Abdula kako mumlja prikladne
molitve u ime El Scoba, dodirujući pritom zavjetne darove koji su visjeli sa svakog
zida poput resa. Bile su to naravno vrpce tkanine koje žene kidaju s donjeg rublja i
vješaju kao žrtvu svecu koji će im, kako vjeruju, izliječiti jalovost i omogućiti im za-
čeće! Vrag jedan! Stara Scobiejeva kada postavljena je ovdje da podari plodnost
neplodnima - i to s uspjehom, sudeći po broju darova.
- El Scob je bio svetac? - rekao sam svojim šepavim arapskim.
Umorna zgrbljena ljudska prilika, glave zamotane u dotrajali šal, klimnula je i
klanjala se dok je kriještala: - Izdaleka iz Sirije je došao. Ovdje je našao mir. Ime mu
prosvjetljuje pravedne. Bio je učenik bezazlenosti!
Osjetih se kao da sanjam. Gotovo sam mogao čuti Scobiejev glas gdje govori:
»Da, to je dobrostojeća mala grobnica, kako stvari idu s grobnicama. Nije sad baš da
zgrćem novce, ali sam u pogonu!« Smijeh se počeo nakupljati u meni kad osjetih
ubod Cleinih prstiju na laktu. Izmijenili smo čvrst stisak u oduševljenju i povukli se
iz te tijesne skučene rupe na polumračno dvorište, dok je Abdul pun poštovanja po-
novo tkaninom prekrio kadu, pobrinuo se za stijenj i zatim nam se pridružio. Pažljivo
je zaključao željeznu rešetku i nakon što je uz brojne promukle izraze
zahvalnosti primio Cleinu napojnicu, povukao se u mrak, ostavivši nas da sjedimo
na hrpi razbacanih zidarskih materijala.
- Nisam htjela biti izravna - rekla je. - Bojala sam se da ćemo se početi smijati, a
nisam htjela da uzrujamo Abdula.
- Clea! Ali, Scobiejeva kada!
594
- Znam.
- Kako je do vraga došlo do toga?
Clein tihi smijeh!
- Moraš mi reći.
- Divna je to priča. Balthazar ju je iskopao. Scobie je sad službeno El Yacoub.
Tako je barem grobnica ubilježena u knjige koptske crkve. Ali kao što si upravo čuo,
on je zapravo El Scob! Znaš kako se ti svetački maquami zaborave, previde. Umru, i
s vremenom ljudi potpuno zaborave tko je bio originalni svetac; ponekad pješčana
dina prekrije grobnicu. Ali katkad se i vrate u život. Najedanput tamo ozdravi neki
padavičar ili neka luda žena u svetištu doživi predskazanje i - presto! svetac se pro-
budi, oživi. E pa, sve vrijeme dok je naš stari gusar živio u ovoj kući El Yacoub
je bio tamo, u dnu vrta, mada to nitko nije znao. Bio je uzidan, okružen nasumično
podignutim zidovima - znaš već kako šašavo ovdje grade. Bio je potpuno zabo-
ravljen. Međutim je Scobie, nakon smrti, ostao u dragom sjećanju ljudi iz četvrti. Po-
čele su kolati priče o njegovim velikim sposobnostima. Razumio se u čarobne na-
pitke (kao što je imitacija viskija?). Oko njega je počeo nicati kult. Kažu da je bio
nekromant. Kockari su se kleli na njegovo ime. »Neka El Scob pljune na ovu kartu«
uvriježilo se kao izreka u četvrti. Kažu i da se po volji mogao pretvoriti u ženu (!) i
liježući s impotentnim muškarcem opet pobuditi njegovu moć. Mogao je i jalovima
podariti začeće. Neke su žene čak i djecu po njemu nazvale. I tako je za kratko vrije-
me ušao među legendarne aleksandrijske svece, ali naravno nije imao svoju grobni-
cu - jer svatko je napola bio svjestan da je otac Paul ukrao njegovo tijelo, umotao ga
u zastavu i pokopao na katoličkom groblju. Znali su to jer su mnogi od njih bili na
sprovodu i prilično uživali u užasnom sviranju policijskog orkestra čiji je Scobie,
mislim, nekoć bio član. Često se pitam je li uopće svirao neki instrument i ako jest,
koji? Trombon? Uglavnom, u tom se vremenu, kad je njegova svetost tako reći samo
očekivala Znak, Nagovještaj, Potvrdu, zid ljubazno srušio i otkrio (možda ogorče-
nog) Yacouba. Da, samo nije bilo groba u svetištu. Čak ni koptska crkva koja je na-
pokon nevoljko zavela Yacouba u svojim knjigama ne zna ništa o njemu, osim da je
došao iz Sirije. Nisu čak sigurni ni je li bio musliman! Meni zvuči izrazito ži-
dovski. Kako god bilo, marljivo su ispitivali najstarije stanovnike četvrti i barem
mu ustanovili ime. Ali ništa više. I tako su mještani jednog dana otkrili da imaju jed-
no slobodno svetište za Scobieja. Trebao je mjesno boravište koje će priličiti moći
njegova imena. Izbilo je spontano slavlje pri kojem je njegova kada, odgovorna za
tolike živote (Alah je velik!) svečano pohranjena i posvećena nakon što je pažljivo
ispunjena svetim pijeskom Jordana. Kopti službeno nisu mogli prihvatiti Scoba nego
su zahtijevali da ostane Yacoub za službene svrhe; ali za vjernike je ostao Scob.
Možda je bilo nešto dileme, no urođenom diplomatskom vještinom kler se pravio da
ne zna ništa o El Scobovoj reinkarnaciji; vladaju se kao da ga zapravo smatraju El
595
Yacoubom izgovorenim na lokalni način. Tako su svi spasili obraz. Čak su - i to je

ta predivna tolerancija koja ne postoji nigdje drugdje na svijetu - službeno ubilježili
Scobiejev rođendan. Valjda zato što ne znaju kad je Yacoubov. Znaš li da će čak radi-
ti i godišnji mulid u njegovu čast na Dan Sv. Jurja? Abdul je zacijelo zapamtio nje-
gov rođendan jer bi Scobie na svakom uglu kreveta izvjesio nanizane šarene zastavi-
ce svih zemalja, koje je posudio od prodavača novina. I znao se prilično napiti, jed-
nom si mi rekao, pjevati mornarske pjesme i recitirati »Staru crvenu četku« dok mu
suze ne bi potekle! U kako lijepoj besmrtnosti uživa!
- Kako li je sretan stari gusar.
- Da sretan! Biti svecem zaštitnikom vlastite četvrti! O, Darley, znam da bi ti uži-
vao u tome. Često dolazim ovamo u ovo doba dana kad padne sumrak, sjednem na
kamen i u sebi se smijem, veseleći se zbog staroga.
Tako smo dugo sjedili i, dok su sjene rasle oko svetišta, tiho se smijali i razgova-
rali kako i treba na grobnici sveca! Obnavljali sjećanje na staroga gusara sa stakle-
nim okom čija se sjena još kretala onim pljesnivim sobama na drugome katu. Svjetla
ulice Tatwig slabašno su treperila. Svijetlila su, ne onim uobičajenim sjajem nego
prigušeno - jer čitava je obalna četvrt bila pod zamračenjem, a slavna je ulica potpa-
dala pod jedan njezin dio. Misli su mi lutale.
- A Abdul - rekoh odjednom - što je s njim?
- Da, obećala sam ti ispričati; Scobie ga je namjestio kod brijača, sjećaš se. Onda
su ga opomenuli da ne održava britve čistima i da širi sifilis. Nije se osvrtao na upo-
zorenja jer je vjerovao da ga Scobie nikad ne bi službeno prijavio. Ali stari je to uči-
nio, s užasnim ishodom. Abdula je policija gotovo nasmrt pretukla, izbila mu oko.
Amaril se mučio skoro godinu dana da ga sredi. Onda je još povrh svega pokupio
neku bolest i morao ostaviti dućan. Jadan čovjek. Ali ne bih rekla da mu ne pristaje
uloga čuvara grobnice svojega gospodara.
- El Scoba! Jadni Abdul!
- Ali pronašao je utjehu u religiji i uz svoj posao obavlja neke mlake propovijedi i
čita sure. Znaš, ja sam uvjerena da je on zaboravio pravoga Scobieja. Pitala sam ga
jedne večeri sjeća li se staroga gospodina na gornjem katu i samo me blijedo pogle-
dao i nešto promrmljao; kao da u sjećanju poseže za nečim predalekim i nedohvatlji-
vim. Pravi je Scobie nestao baš kao i Yacoub, a njegovo je mjesto zauzeo El Scob.
- Osjećam se kao što se vjerojatno osjećao jedan od apostola - mislim, biti prisu-
tan stvaranju sveca, legende; razmisli, mi smo zapravo poznavali pravoga El Scoba!
Čuli smo mu glas...
Na moje veselje Clea je tada počela sasvim vjerno oponašati starca, oživljavajući
njegov zbrkani razbacani način govora; možda je samo ponavljala riječi iz sjećanja?
596
- Da, vidiš, na Dan Sv. Jurja uvijek malo pretjeram za Englesku, a i za svoju dušu.
Uvijek otpijem gutljaj-dva rumenca, kako bi Toby rekao, čak i pjenušca ako mi se
nađe na putu. Ali, Bog s tobom, nisam ja na konjsku vuču - uvijek stojim na svoja
dva papka. Čašica je da me razveseli, a ne oma...ma...mi. Još jedan Tobyjev izraz.
Bio je pun književnih prikaza. Pa i mora biti - jer zašto? Zbok tok što je uvijek imao
knjigu pod rukom. U mornarici su ga smatrali čudakom i nekoliko je puta upadao u
sukobe. »Šta ti je to tamo?« vikali su, a Toby koji zna biti oštar, bi se namrgodio
i odgovorio sasvim spontano. »Šta bi bilo, Deps? Pa moj papir za ženidbu, naravno.«
A bila je to uvijek neka debela knjiga od koje se meni vrtilo u glavi, premda volim
čitati. Jedne godine Strindekovi igrokazi, švedski autor koliko sam shvatio. Druge
godine je na red došao Dijeteov »Falus«. Toby je rekao da je to liberalno obrazova-
nje. Moje obrazovanje naprosto nije tome bilo doraslo. Životna škola, možeš reći.
Ali moji mama i tata rano su poginuli i ostali smo nas trojica, troje propale siročadi.
Predodredili su nas visokim ciljevima, moj otac naime; jednoga za crkvu, jednoga
za vojsku, jednoga za mornaricu. Nedugo zatim moja dva brata pregazio je blizu Sid-
cupa osobni vlak princa namjesnika. Bio je to njihov kraj. Ali sve je bilo u novinama
i princ je poslao vijenac. No, tako sam ostao sam. Morao sam se sam probijati bez
veza - inače bih dosad valjda već bio admiral...
Svojim ga je oponašanjem dočaravala upravo besprijekorno. Maleni starac je iza-
šao iz grobnice i počeo šetati pred nama onim neujednačenim korakom, čas je prčkao
po teleskopu na onome pladnju, čas otvarao i zatvarao raskupusanu Bibliju, ili klečao
jednim škripavim koljenom da potakne vatru sitnim mijehom. Njegov rođendan! Sje-
ćam se da sam ga jedne večeri na rođendan, ponešto pripitog od rakije, zatekao kako
pleše potpuno gol na glazbu koju je sam proizvodio na češlju i komadu papira.
Prisjećajući se te proslave njegova imendana počeo sam tako reći uzvraćati Clei
imitaciju da čujem još jedanput taj njezin novi uzbudljivi smijeh. - O, ti si to, Darley.
Baš si me prepao svojim kucanjem. Uđi, baš sam malo zaplesao u svojem tou tou da
se prisjetim starih vremena. Da, rođendan mi je. Uvijek se malo zadržim na prošlosti.
U mladosti sam bio pravi veseljak, nije mi teško priznati. Rasturao sam Veloutu. Ho-
ćeš vidjeti? Nemoj se smijati samo zbok toga što sam in puris. Sjedni tamo na stolicu
i gledaj. Evo, kreni, izaberi partnera, pleši, nakloni se, obrni! Izgleda lako ali nije.
Lakoća izvođenja zavara. Nekoć sam ih sve znao izvesti, mali moj, kadrilu, kale-
donce, čerkeski krug. Nisi još vidio demi-chaine Anglais, pretpostavljam? Mislim da
je to od prije tvojega doba. Volio sam ja plesanje i godinama držao korak. Došao sam
sve do huči-kučija - jesi li to ikad vidio. Da, h se hizgovara kao u ’otelu. To su ti sitni
dražesni pokreti koje nazivaju orijentalnim dražima. Slično lelujanju. Skidaš jedan
veo za drugim dok ne otkriješ sve. Napetost je savršena, ali moraš njime mahati
dok ga odmičeš, vidiš? - Na to je zauzeo smiješan stav da dočara istočnjačke draži i
počeo se lagano vrtjeti, mrdajući stražnjicom i pjevušeći prikladni napjev koji je s
597
dosta vjernosti dočaravao kašnjenje i kadence arapskih četvrttonova. Kretao se okolo

uokolo po sobi dok se od vrtoglavice nije trijumfalno srušio na krevet, smijuljeći se i
klimajući zadovoljan sobom i posežući za gutljajem araka, čiji je način pripravljanja
bio još jedna od njegovih tajni. Zacijelo je recept pronašao na stranicama
Postlethwaiteova Vade Mecum za putnike u stranim zemljama, knjige koju je držao
pod ključem, a ključ u sanduku i na koju se apsolutno kleo. Tvrdio je da je u njoj sa-
držano sve što bi čovjek u položaju Robinsona Crusoea trebao znati - čak i dobivanje
vatre trljanjem prutova; bio je to rudnik divnih podataka. (»Da bi se dobio bombajski
arak, rastopite dva grama cvijeta benzojevca u litri dobroga ruma i špirit će poprimiti
miris araka.«) Taj tip. »Da,« dodao bi ozbiljno »starog se Postlethwaita ne može nad-
mašiti. Ima u njemu nešto za svaku vrstu duha i svaku priliku. Rekao bih da je geni-
je«.
Samo je jedanput Postlethwaite iznevjerio svoj dobar glas, kad je Toby tvrdio da
se može zgrnuti bogatstvo španjolskom muhom, samo kad bi je Scobie nabavio u do-
voljnim količinama za izvoz. - Ali nesretnik nije objasnio što je to i to je jedini put
da je Postlethwaite zakazao. Znaš što kaže o tome, pod Cantharides? To mi je zvuča-
lo tako tajanstveno da sam napamet naučio odlomak da ga ponovim Tobyju kad po-
novo dođe. Stari Postle kaže ovako: »Kantaride pri unutarnjem unošenju djeluju di-
uretički i stimulativno, a pri vanjskom kao epispastik i rubefaciens.« Što je do vra-
ga pod tim mislio, ha? I kako se to do vraga uklapa u Tobyjeve zamisli o procvatu
trgovine tim stvarima? Bit će nekakvi crvi. Pitao sam Abdula, ali ne znam kako se ri-
ječ kaže na arapskom.
Osvježen tim predahom, još je jedanput stao pred ogledalo da se divi svojem sta-
račkom naboranom reptilskom stasu. Iznenadna pomisao preletje kao sjena preko
njegova lica. Pokazao je prema određenom dijelu vlastite naborane anatomije i re-
kao: - Kad pomisliš da ovo Postlethwaite opisuje kao »puko erektivno tkivo«. Zašto
puko, uvijek sam se pitao. Ponekad su ti medicinari zagonetni zbog svojeg jezika.
Doista, tek klica erektivnog tkiva! A pomisli kakve sve nevolje stvara. Ajoj, da si vi-
dio što i ja, ne bi imao pola živaca koje ja danas imam.
I tako je svetac nastavljao s proslavom rođendana, obukavši pidžamu i dajući si
oduška kratkim ciklusom pjesama koji je uključivao mnoge stare favorite i jedan
kratki zanimljivi napjev koji je pjevao samo na rođendan. Zvao se »Okrutni okrutni
kapetan« i imao pripjev koji je ovako završavao:
I bio je stari korov dum dum,

I bio je stara štruca dum dum,
I bio je stara svadljiva baba.
598
A tada, iscijedivši plesom praktički svu snagu iz nogu, a pjesmom iz grla, preosta-
lo je još nekoliko kratkih zagonetki koje je izgovarao prema stropu, s rukama iza gla-
ve.
- Što je krvnik kralja Charlesa naručio za večeru?
- Ne znam.
- Predaješ se?
- Da.
- E pa, vratinu i kraljevski odrezak.
Oduševljeno smijuljenje i hihot!
- Kada se vlasništvo gospodina može opisati oporim?
- Ne znam.
- Predaješ se?
- Da.
- Kad su mu svi posjedi još u oporukama (opor-ukama, shvaćaš?).
Glas mu je postupno blijedio, sat se usporavao, oči sklapale, smijuljenje tromo
razvlačilo i gubilo se u snu. I tako se zbilo da je svetac napokon usnuo otvorenih usta
na Dan Sv. Jurja.
Tako smo se vraćali, rukom pod ruku kroz sjenovite arkade, smijući se sažalnim
smijehom koji je starčev lik zaslužio - smijehom koji je zapravo pozlaćivao ikonu,
podjarivao žiške svjetiljki oko grobnice. Naši koraci jedva da su odjekivali ulicom
od utabana tla. Zbog djelomičnog zamračenja područja, električne svjetiljke, koje su
ga u normalnim uvjetima tako sjajno osvjetljavale, uklonjene su i nadomještene ulja-
nim koje su svugdje šuplje treperile, te smo hodali tamnom šumom pri svjetlu kri-
jesnica od kojeg su se više nego ikad glasovi i zbivanja u zgradama oko nas činili ta-
janstveni. A na kraju ulice gdje su nas čekala rasklimana kola, dočeka nas i svjež dah
noćnoga mora, koji će se postupno uvući u grad i raspršiti težak ustajali miris vlage s
jezera. Popesmo se u kola, a večer se staložila oko nas poput žilavih listova smokve.
- A sada moram večerati s tobom, Clea, u slavu novome smijehu!
- Ne. Nisam još završila. Ima još jedan tableau koji moraš vidjeti, drugačiji. Vidiš,
Darley, htjela sam ti nekako ponovo sastaviti grad tako da ušetaš natrag u sliku iz
drugoga kuta i osjećaš se kao kod kuće - premda se tako teško može nazvati grad
prognanih, zar ne? Uglavnom... - I nagnuvši se prema naprijed (osjetio sam na obra-
zu njezin dah) reče kočijašu: - Vodite nas u Auberge Bleu!
- Opet tajanstvenost.
- Ne. Večeras se Kreposna Semira prvi put javno pojavljuje na pozornici. Meni to
599
dođe kao vernissage{22} - znaš, zar ne, da smo Amaril i ja tvorci njezinog predivnog
nosa? Bila je to odlična pustolovina, ovih dugih mjeseci; i bila je vrlo strpljiva i hra-
bra pod zavojima i transplantima. Sada je dovršeno. Jučer su se vjenčali. Večeras će
cijela Aleksandrija doći tamo zbog nje. Ne bismo smjeli izostati, zar ne? To karakte-
rizira nešto što je prerijetko u gradu i što ćeš ti kao ozbiljan proučavatelj cijele stvari
cijeniti. Il s’agit{23} o Romantičnoj Ljubavi s velikim slovima. Moj je udio u tome
bio velik pa mi daj da se malo pravim važna; bila sam dijelom pratilica, dijelom me-
dicinska sestra, dijelom umjetnica, a sve za ljubav dobrome Amarilu. Vidiš, ona baš
nije bistra, Semira, i morala sam provesti sate s njom da je nekako pripremim za svi-
jet. Također da popravim njezino čitanje i pisanje. Ukratko, da je malo obrazujem.
Na neki način čudi da Amaril ne smatra tu golemu razliku u njihovom obrazovanju
nikakvom preprekom. Zbog toga je više voli. Kaže: »Znam da je malo prostodušna.
Zato je tako posebna.«
- To je najčistiji cvijet romantične logike, zar ne? I brinuo se oko njezina opo-
ravka s beskrajnom snalažljivošću. Smatrala bih pomalo opasnim igrati ulogu
Pigmaliona ali tek sada počinjem uviđati moć izgleda. Znaš li na primjer kakvom se
zvanju za nju domislio? Stvarno oštroumno. Bila bi previše tupa za išta suviše speci-
jalizirano pa ju je uz moju pomoć uvježbao da bude kirurg za lutke. Njegov ro-
đendanski poklon za nju je zgodna kirurška praksa za dječje lutke, koja je već straho-
vito ušla u modu ali neće se službeno otvoriti dok se ne vrate s medenog mjeseca.
Ali ovaj je novi posao Semira objeručke prihvatila. Mjesecima smo rezali i zajed-
no popravljali lutke pripremajući se! Nijedan student medicine nije upornije učio.
»To je jedini način« kaže Amaril »da zadržiš uistinu glupu ženu koju obožavaš. Daj
joj nešto što će sama raditi.«
Tako smo se zibali kroz dugačku zakrivljenu Corniche i vratili se u osvijetljeno
područje grada gdje su plave ulične lampe za vrijeme našeg razgovora jedna za dru-
gom stale zavirivati u unutrašnjost kočije; i odjedanput se činilo da su se prošlost i
sadašnjost ponovo združile bez pukotine, da su mi se sva sjećanja i utisci posložili u
dovršen uzorak čija je metafora oduvijek bio blještavi grad razbaštinjenih - grad što
sada potiho nastoji raširiti ljepljiva prizmatična krila novorođenog vretenca u
noć. Romantična Ljubav! Pursewarden ju je nazivao »Smiješnim demonom«.
Auberge se nije nimalo promijenio. Ostao je trajan dio pokućstva mojih snova, i
ondje su (poput lica u snovima) bili sami Aleksandrijci posjednuti za stolovima naki-
ćenima cvijećem, a muzički sastav je tiho naglašavao njihovu dokonost u ritmu blu-
esa. Povici dobrodošlice podsjećali su na nestale plemenitosti staroga grada. Athena
Trasha sa srebrnim šturcima na ušima, nepomični Pierre Balbz koji pije opijum jer
da od njega »cvatu kosti«, uglađeni Cervoniji i okretne brbljave djevojke Marti-
nengo, svi su bili. Svi osim Nessima i Justine. Čak je i dobri Pombal bio u večernjem
odijelu izglačanom i uštirkanom čvrstom rukom, tako da mu je davalo izgled monu-
600
mentalnog reljefa izrađenog za grobnicu Franje I. S njim je bila Fosca, topla i tamno-
puta, koju nisam dotad upoznao. Sjedili su dodirujući se zglobovima prstiju, ukoče-
nih i neobično izlomljenih. Pombal se posadio sasvim uspravno, pažljiv poput zeca i
zurio je u njezine oči - oči te mlade naočite gospođe. Izgledao je apsurdno. (»Ona ga
zove Georges-Gaston što ga iz nekog razloga prilično veseli«, rekla je Clea).
Tako smo se sporo probijali od stola do stola, pozdravljajući stare prijatelje kao i
mnogo puta u prošlosti, dok nismo došli do maloga stola u udubljenju s grimiznim
celuloidnim natpisom za rezervaciju na Cleino ime gdje se na moje iznenađenje ko-
nobar Zoltan materijalizirao niotkuda i srdačno mi prodrmao ruku. On je sada bio
blistavi maître d’hôtel{24} i u punoj formi, kose podšišane en brosse.{25} Činilo se i da
je potpuno upućen u tajnu jer je ispod glasa napomenuo Clei da je sve pripremljeno u
potpunoj tajnosti i čak je išao tako daleko da je namignuo. - Postavio sam
vani Anselma da pazi. Čim ugleda automobil dr. Amarila, upozorit će nas. Sastav će
tada zasvirati - kako je Madame Trasha zatražila - »Na lijepom plavom Dunavu«. -
Sklopio je ruke poput žabe. - O, kako se dobro sjetila Athena. Bravo! - usklikne
Clea. - Bila je to doista pažljiva gesta jer Amaril je bio najbolji plesač bečkih valcera
u Aleksandriji i premda nije bio tašt, oduvijek je nalazio apsurdan užitak u svojoj
plesačkoj umješnosti. Zamisao je morala uspjeti.
Nismo trebali dugo ni čekati; iščekivanje i napetost jedva su nas stigli zahvatiti
kad je sastav koji je svirao tiho, jednim uhom osluškujući dolazak automobila tako
reći zamuknuo. Anselm se pojavio u kutu predsoblja mašući rupcem. Stizali su!
Glazbenici su udarili dugi drhtavi arpeggio, kakav obično označava kraj u ciganskim
pjesmama, a kad se među palmama pojavila Semirina lijepa figura, prešli su u tro-
taktnu mjeru valcera »Na lijepom plavom Dunavu«. Odjednom me ganulo Semirino
sramežljivo oklijevanje na pragu te prepune dvorane; usprkos veličanstvenosti njezi-
ne haljine i dotjeranosti, ti su je mnogobrojni pogledi plašili, tjerali da izgubi pri-
sutnost duha. Ustrajala je u nježnoj neodlučnosti koja me podsjećala na način jedre-
njaka što oklijeva kad se oslobodi konopa kojim je vezan, a flok mu još vijori - kao
da će na trenutak dobro razmisliti prije nego se okrene i, uz gotovo čujan uzdah,
zagnjuri licem u vjetar. Ali u tom trenutku dražesne neodlučnosti, Amaril joj je pri-
šao s leđa i uzeo za ruku. On sam činio mi se prilično blijed i nemiran, unatoč uobi-
čajenom kicoškom izgledu. Zatečen ovako, gotovo uspaničen, doimao se uistinu
smiješno mladoliko. Potom je percipirao valcer i nešto joj mucao uzdrhtalim usna-
ma, vodeći je istovremeno važno između stolova do ruba podija gdje je počeo plesati
polaganim i savršeno oblikovanim pokretima. Izvevši prvi plesni pokret, oboje se
ispune pouzdanjem - moglo se gotovo osjetiti. Došli su k sebi, umirili se poput listo-
va, i Semira je sklopila oči dok se Amarilu vratio uobičajen veseo osmijeh samopo-
uzdanja. Posvuda oko njih stane se razlijegati blagi pljesak, iz svakog kuta plesne
dvorane. Čak su se i konobari doimali ganuto i dobri je Zoltan tapkao za rupčićem
601
jer Amaril je bio omiljen.

I Clea je izgledala preplavljena osjećajima. - O, popijmo nešto, brzo - rekla je - jer
nešto mi je krupno zapelo u grlu, a ako zaplačem, razmazat ću si šminku.
Iz svakog kuta plesne dvorane otvarala se vatra iz postrojenih boca šampanjca, a
podij se ispunio plesačima pod izmjeničnim bojama svjetla. Čas plavo čas crveno čas
zeleno smiješilo se Cleino lice preko ruba čaše šampanjca, okrenuto k meni, veselo
se kreveljeći. - Smeta li ti ako večeras malo popijem u slavu njezinog uspješnoga
nosa? Mislim da možemo bez zadrške piti za njihovu budućnost jer neće se nikada
rastati; opijeni su viteškom ljubavlju, o kakvoj se čita u legendama o kralju Arthuru -
vitez i spašena gospa. A vrlo skoro pojavit će se i dječica, sva s mojim divnim no-
som.
- To ne možeš znati.
- Onda mi daj da vjerujem.
- Zaplešimo malo.
I tako smo se pridružili rasplesanoj stisci u velikom krugu koji je plamtio od
svjetla duginih boja, što se vrtjelo na zvuk bubnja prema kojem nam je kolala krv,
krećući se u laganim ozbiljnim ritmovima, poput raznobojnih vijenaca morskih trava
što lelujaju u nekoj podvodnoj laguni, s plesačima i jedne s drugima.
Nismo ostali do kasna. Kad smo izašli na prohladni vlažni zrak, zadrhtala je i
posrnula, uhvativši se za moju ruku.
- Što je bilo?
- Osjetila sam naglu nesvjesticu. Prošla je.
Tako natrag u grad, obalom bez vjetra, opijeni klopotom konjskih kopita na maka-
damu, zveckanjem mamuza, mirisom slame i zamirućim zvucima glazbe što se razli-
jegala iz dvorane i jenjala među zvijezdama. Kod Cecila smo platili vozaču i hodali
rukom pod ruku vijugavom pustom ulicom prema njezinu stanu, osluškujući vlastite
lagane korake uveličane tišinom. U izlogu knjižare bilo je nekoliko romana, jedan
Pursewardenov. Zastali smo na trenutak da zavirimo u mračnu trgovinu, te dokono
nastavili prema stanu. - Hoćeš li ući na tren? - rekla je.
I ovdje je vladao svečarski ugođaj, u cvijeću i malenom stolu na kojem je stajala
kantica za šampanjac. - Nisam znala da ćemo ostati na večeri u Aubergeu i pripremi-
la sam se da te ovdje nahranim ako treba - reče Clea, umačući prst u ledenu vodu;
odahne. - Barem možemo ovdje zajedno popiti čašicu prije spavanja.
Ovdje barem nije bilo ničega što bi smelo ili iskrivilo sjećanje jer sve je bilo upra-
vo kako sam pamtio; ponovo sam zašao u tu dragu sobu kao što bi netko ušao u neku
omiljenu sliku. Sve je bilo na mjestu, natrpane police, debele daske za crtanje, male-
ni klavir i kut s teniskim reketom i mačevalačkim floretima; na pisaćem stolu, među
602
neurednom hrpom pisama, crteža i računa, stajale su svijeće koje je upravo palila. Na
zid je bio prislonjen svežanj slika. Okrenuo sam jednu ili dvije i sa zanimanjem ih
promatrao.
- Moj Bože! Otišla si u apstrakciju, Clea.
- Znam! Balthazar ih ne voli. Vjerujem da je to samo faza, pa nemoj na to gledati
kao na nešto nepovratno i konačno. To je drugačiji način mijenjanja osjećaja prema
boji. Mrziš li ih?
- Ne, mislim da su snažnije.
- Hm. Svjetlost svijeće im laska lažnim chiaroscurom.
- Moguće.
- Dođi, sjedi; natočila sam nam piće.
Kao po prešutnom dogovoru, sjeli smo jedno nasuprot drugom na sag kao toliko
puta u prošlosti, prekriženih nogu kao »armenski krojači«, kako je jednom prilikom
primijetila. Nazdravismo si pri ružičavoj svjetlosti grimiznih svijeća što su bez trepe-
renja stršile u nepomičnom zraku, opisujući sablasnim zračenjem Cleina nasmijana
usta i bistre obrise. I ondje napokon, na tom znamenitom mjestu na izblijedjelome
sagu, zagrlismo se - kako reći - značajnom nasmijanom mirnoćom, kao da se jezič-
na čaša potiho prelila u one rječite poljupce što su nadomještali riječi poput nagrade
za samu šutnju, izoštravajući misao i pokret. Bili su poput mekih nakupina oblaka
što su se destilirale iz nedavno nastale nevinosti, istinita bol neželjenja. Koraci su me
doveli natrag, uvidio sam, prisjećajući se tako davne noći kad smo spavali bez snova,
jedno drugome u naručju, do zaključanih vrata koja su mi nekoć branila pristup k
njoj. Doveli su me natrag do vremenskog trenutka, onoga praga iza kojeg se kretala
Cleina sjena, nasmiješena i neodgovorna poput cvijeta, nakon golemog sušnog za-
obilaska u pustinji mojeg vlastitog zamišljanja. Tada nisam znao kako pronaći ključ
za ta vrata. Sada su se sama od sebe polagano otvarala, dok su se druga vrata koja su
mi jedanput dopustila pristup Justine sada nepovratno zaključala. Nije li
Pursewarden jednom nešto govorio o »kliznim pločama«? Ali govorio je o knjigama,
ne o ljudskome srcu. Na njezinu licu nije se čitala lukavština, ni predumišljaj, tek se
neka veličanstvena zloba što je zahvatila te fine oči, odrazila u čvrstom i promišlje-
nom načinu na koji je uvukla moje ruke pod svoje rukave da se ponudi njihovu
zagrljaju pokornom gestom žene što svoje tijelo nudi skupome ogrtaču. Ili da
me uhvati za ruku, položi je na svoje srce i prošapće »Probaj! Prestalo je kucati!«
Tako smo otezali, tako smo mogli ostati, poput uznesenih likova u nekoj zaboravlje-
noj slici, uživajući bez žurbe u sreći poklonjenoj onima koji se upuste u uživanje jed-
no u drugome bez zadrške ili samoprezira, bez unaprijed smišljenih kostima sebič-
nosti - izmišljenih ograničenja ljudske ljubavi: ali odjednom je tamni zrak vani
postao još tamniji, nabubrio od sablasnog nadimanja zvuka koji je poput mahnitog
603
lepeta krila neke prethistorijske ptice progutao čitavu sobu, svijeće i likove. Stresla
se na prvi jezivi jauk sirena ali se nije pomakla; a posvuda oko nas grad se razbudio i
uskomešao poput mravinjaka. One ulice do maločas mračne i tihe sada su počele
odjekivati zvukom koraka ljudi što su žurili prema skloništima od zračnih napada,
šumeći kao kad zapuh vjetra uskovitla lišće. Odlomci pospanih razgovora, vrisci,
smijeh, dopirali su do tihoga prozora sobice. Ulica se ispunila naglošću riječnog ko-
rita za proljetnih kiša.
- Moraš u zaklon, Clea.
Ali samo se čvršće privinula, mahala glavom kao čovjek omamljen snom, ili
možda mekim praskom poljubaca što pucaju poput mjehurića kisika u njezinoj krvi.
Blago je protresoh i ona prošapta: - Suviše sam izbirljiva da bih umrla s mnoštvom
ljudi kao u leglu staroga štakora. Pođimo zajedno u postelju i ne obraćajmo pažnju
na sirovu stvarnost svijeta.
I tako je vođenje ljubavi samo po sebi postalo vrstom prkosa izvanjskome vihoru
što je mlatio i divljao poput oluje od topova i sirena, parajući blijeda nebesa grada
veličanstvom svojih munja. A sami su poljupci bili nabijeni namjernom potvrdom
koja može proizaći samo iz slutnje i prisutnosti smrti. Bila bi lijepa smrt poginuti
tada u bilo kojem trenutku jer ljubav i smrt se negdje drže za ruke. Bio je to i izraz
njezina ponosa cijelome svijetu, spavati u mojem naručju poput divlje ptice iscrplje-
ne nakon borbe s granom premazanom lijepkom, kao da se radi o običnoj mirnoj
ljetnoj noći. I bdijući uz nju, slušajući paklenu tutnjavu topovske vatre i promatrajući
probadanje i poskakivanje svjetla za zastorima, sjetih se kako me jednom davnih
dana podsjetila na ograničenja koja ljubav u nama rasvjetljava: govorila je nešto o
tome kako je njezin obujam ograničen čeličnom porcijom za svaku dušu i ozbiljno
dodala: - Ljubav koju osjećaš prema Melissi, ista ta ljubav nastoji se ostvariti kroz
Justine. - Bih li tom analogijom mogao reći da isto vrijedi za Cleu? Nisam to htio
vjerovati - jer ti su svježi spontani zagrljaji bili netaknuti poput izuma, nimalo na-
lik na lošu kopiju djela iz prošlosti. Bili su improvizacija samoga srca - tako sam ba-
rem zaključio dok sam ondje ležao toliko nastojeći skupiti elemente osjećaja koje
sam nekoć satkao oko onih drugih lica. Da, improvizacije na samu stvarnost, napo-
kon lišene gorkih impulsa volje. Uplovili smo u ove mirne vode bez ikakva predu-
mišljaja, punim jedrima; i po prvi put osjetih da je prirodno biti tu, tonuti u san s nje-
zinim smirenim tijelom uza se. Čak ni orljava dugih kanonada što su tako potresale
kuće, čak ni tuča krhotina što su pljuštale po ulicama nisu mogle omesti usnulu tišinu
koju smo zajedno željeli. A kad smo se probudili i zatekli vraćenu tišinu, zapalila
je svijeću i mi smo ležali pri treperavu svjetlu, gledajući se i šapćući.
- Uvijek mi slabo ide prvi put, zašto to?
- I meni.
604
- Bojiš li me se?
- Ne. Ni sebe.
- Je li ti ikad ovo palo na pamet?
- Sigurno nam je oboma. Inače se ne bi dogodilo.
- Pst! Slušaj.
Kiša je sada lijevala u mlazovima, kao i inače često pred zoru u Aleksandriji,
rashlađujući zrak, bubnjala po tvrdom lišću palmi u općinskome parku, spirala že-
ljezne rešetke obala i pločnika. U arapskoj četvrti zemljane ulice negdje imaju miris
svježe iskopanog groblja. Cvjećari će iznijeti robu da uhvati svježinu. Sjećam se nji-
hovih povika »Karanfili, svježi kao dah djevojke!« Iz luke miris smole, ribe i slanih
mreža razliježe se pustim ulicama, u susret obilnom bezmirisnom pustinjskome zra-
ku koji će potom, s pojavom prvog svjetla, prodrijeti u grad s istoka i osušiti mu
vlažna pročelja. Negdje se nakratko kroz umirujući zvuk kiše probije usnuli
trzaj mandoline, ispisujući po njoj zamišljeni sjetni napjev. Bojao sam se
ikakve misli ili ideje koja bi se mogla nametnuti kao uljez među ovim trenuci-
ma ugodnoga spokoja, zastrašiti ih, pretvoriti ih u sredstva tuge. Razmišljao sam i o
dugome putu koji smo prešli u ovoj postelji otkad smo zadnji put u njoj zajedno leža-
li, kroz tolika podneblja i zemlje da se potom vratimo natrag na početnu točku, pono-
vo zgrabljeni gravitacijskim poljem grada. Novi krug koji se otvarao pod obećanjem
takvih poljubaca i opojnih nježnosti koje smo sad mogli izmjenjivati - kamo će nas
odvesti? Prisjetih se nekih Arnautijevih riječi, napisanih o drugoj ženi, u drugom
kontekstu: »Govoriš si da u naručju držiš ženu, ali gledajući usnulog stvora, vidiš
sav njezin rast kroz vrijeme, nepogrešiv razvoj stanica koje se nakupljaju i raspore-
đuju u voljeno lice koje za vijeke vjekova ostaje tajanstveno - beskrajno ponavljajući
blagu izbočinu ljudskoga nosa, uho posuđeno od spirale morske školjke, obrva po
uzoru na paprat, usne što su osmislile dvosupnice u usnulome spoju. Taj ukupan pro-
ces je ljudsko biće, nosi ime što ti probada srce i suludome snu nudi vječnost koju
vrijeme pobija svakim udahom. A ako je ljudska osobnost priviđenje? I ako se, kako
nas biologija uči, baš svaka stanica u našim tijelima nadomješta novom svakih se-
dam godina? U najboljem slučaju držim u rukama nešto nalik vrelu mesa u nepresta-
nom gibanju, a u mojem umu duga od praha.« I poput jeke s drugog kraja kompasa
začuh prodoran Pursewardenov glas kako govori: »Nema Drugoga; samo ti sam su-
očen zauvijek s pitanjem otkrivanja sebe samoga!«
Ponovno sam utonuo u san, a kad sam se uz trzaj probudio krevet je bio prazan,
svijeća dogorjela i ugasla. Ona je stala kraj navučenih zavjesa da gleda rađanje sunca
na nabacanim krovovima arapske četvrti, gola i vitka poput uskršnjeg ljiljana. U pro-
ljetni osvit, gustoj rosi ispisanoj na tišini što zahvati čitav grad prije nego ga ptice
razbude, začuh mio glas slijepoga mujezina iz džamije, kako izgovara Ebed - glasom
605
što je lebdio poput vlasi u višim slojevima Aleksandrije hlađenima lišćem palmi. -
Slavim božje savršenstvo, Željenog, Postojećeg, Jedinog, Vrhovnog; Savršenstvo
Boga, Jednog, Jedinog... - Uzvišena se molitva odvijala u blistavim kolutima kroz
grad dok sam nju promatrao s leđa, ozbiljnu i strastvenu od napetosti u kojoj je staja-
la u iščekivanju sunca da grane i svjetlošću dotakne minarete i palme: zaokupljena i
budna. I slušajući, mirisao sam topli dah njezine kose na jastuku do mene. Poletnost
nove slobode obuzela me kao gutljaj iz kako je jedanput rečeno u kabali »Vrela sve-
ga postojećeg«. Zazvah potiho - Clea - ali nije se osvrtala; i tako ponovno usnuh.
Znao sam da će Clea sve podijeliti sa mnom, ne skrivajući ništa - čak ni izraz krivnje
koji žene čuvaju samo za svoja zrcala.
606
II.
I tako me grad ponovno osvojio - grad koji je sada zahvaljujući vremenskim pomaci-
ma, postao blaži i manje zastrašujući nego u prošlosti. Ako su se neki dijelovi staro-
ga tkanja i raspleli, drugi su se ponovno satkali. Prvih nekoliko tjedana na novom
namještenju imao sam vremena iskusiti i osjećaj prisnosti i otuđenja, uspoređujući
postojanost s promjenom, prošlost sa sadašnjošću. I ako je društvo mojih prijatelja
ostalo razmjerno isto, prodrli su novi utjecaji, nove su struje potekle; svi smo poput
onih likova na pokretnim pločama što se vrte u draguljarnicama počeli okretati jed-
ni drugima nove plohe. Okolnosti su omogućile i da se stvori novi kontrapunkt jer
stari, naizgled nepromjenljiv grad, ušao je sada u polusjenu rata. Što se mene tiče,
došao sam ga vidjeti onakvog kakav je valjda oduvijek bio - neugledno malo prista-
nište izgrađeno na pješčanom grebenu, mlitavoj ustajaloj vodi. Istina, ovaj neznani
faktor rata dao mu je nešto naoko suvremene vrijednosti, no to je bila stvar nevidlji-
vog svijeta strategija i vojski, a ne nas, stanovnika; od njega je naseljenost porasla za
mnoge tisuće izbjeglica jednake odjeće i privukao je duge noći mukle patnje što su
bile tek razmjerno opasne, jer zasad je neprijatelj ograničavao djelovanje strogo na
područje luke. Samo se malen dio arapske četvrti našao na izravnom udaru; gornji je
grad ostao relativno netaknut, osim možda zbog povremenih pogrešnih procjena. Ne,
samo je luku neprijatelj grebao, kao pas upaljenu krastu. Milju dalje bankari su vodi-
li poslove iz dana u dan kao da su uronjeni u imunitet New Yorka. Narušavanje nji-
hovog svijeta bilo je rijetko i slučajno. Pojavljivalo se kao neugodno iznenađenje u
vidu raznesenog dućana ili razorene najamne zgrade sa svom odjećom stanara kao
vijencima na okolnom drveću. To nije bilo dio očekivanog razvoja događaja, već je
imalo šokantnu rijetku vrijednost na razini neke grozne ulične nesreće.
Kako je došlo do promjena? Nije dakle u pitanju bila opasnost, nego teže raščla-
njivo svojstvo koje je pojam rata činilo različitim; dojam nekakve promjene u uobi-
čajenoj težini pojava. Kao da se udio kisika u zraku koji smo udisali neprekidno i
neprimjetno iz dana u dan smanjivao; a ukorak s tim neobjašnjivim dojmom trovanja
607
krvi išli su drugi pritisci čisto materijalne vrste, nastali golemim premještanjima
vojne populacije u koje je cvat smrti oslobađao strasti i raspuštenosti što leže za-
tomljene u svakome stadu. Njihova bjesomučna veselost nastojala se svim silama po-
dudarati s težinom krize u koju su bili upleteni; povremeno bi grad stenjao pod su-
manutim provalama njihove suzbijene mrzovolje i dosade dok se zrak nije nabio
karnevalskim ludilom; žalosno i junačko traganje za užicima koje je narušavalo i lo-
milo stari sklad na kojem su počivali osobni odnosi, stežući veze među nama.
Mislim na Cleu i njezinu mržnju prema ratu i svemu što je predstavljao. Mislim da se
bojala da bi prostačka stvarnost ovoga zaraćenog svijeta natopljena krvlju, koja se ši-
rila oko nje, mogla jednog dana otrovati i okužiti naše vlastite poljupce. - Zar
je izbirljivost htjeti sačuvati glavu, izbjeći da u nju navre taj neobičan spolni nalet
krvi, koji rat izaziva i što žene izluđuje uzbuđenjem? - Ne bih ni pomislila da ih mi-
ris smrti može toliko uzbuditi! Darley, ne želim biti dijelom ove mentalne saturnalije,
tih preplavljenih bordela. - I svi ti siroti ljudi nagurani ovamo. Aleksandrija se
pretvorila u golemo sirotište gdje svatko grabi zadnju priliku u životu. Nisi još do-
voljno dugo ovdje da osjetiš napetost. Izgubljenost. Grad je oduvijek bio nastran ali
je svoje užitke uzimao sa stilom, staromodnim tempom, čak i u plaćenim krevetima:
nikad uza zid ili drvo ili kamion! A sada se grad na trenutke čini poput nekog velikog
javnog pisoara. Prelaziš preko tijela pijanaca kad se noću pješice vraćaš kući. Valjda
im je izvan domašaja sunca oduzeta čak i putenost, a piće im nadoknađuje gubitak!
Ali u svemu tome za mene nema mjesta. Ne mogu na te vojnike gledati kao Pombal
što zuri u njih kao dijete, kao da su sjajni olovni vojnici - jer on ih vidi kao jedinu
nadu da će Francuska biti slobodna. Jedino osjećam sramotu zbog njih, kao kad bih
vidjela prijatelje u robijaškoj odjeći; ostala tako bez srama i sućuti, poželim skrenuti
pogled. O Darley, nije to suviše razborito i znam da im činim grotesknu nepravdu;
moguće je to samo sebičnost. Stoga se silim da im služim čaj u njihovim kojekakvim
menzama, motam zavoje, dogovaram koncerte. Ali u sebi svakim sam danom sve
manja. Ipak sam oduvijek vjerovala da će ljudska ljubav procvasti snažnija iz zajed-
ničke nesreće. Nije tako. A sada se bojim da ćeš me i ti manje voljeti zbog ovih smi-
ješnih misli, ovih osjećajnih prevrata. To što smo ovdje samo nas dvoje, što sjedimo
pri svjetlu svijeće gotovo je čudo u ovakvome svijetu. Ne možeš me kriviti što ga
nastojim zgrnuti i zaštititi od nametljivog vanjskog svijeta, ili? Međutim, ono što
najviše mrzim u svemu tome je sentimentalnost iz koje se na posljetku rađa nasilje!
Razumio sam što želi reći i čega se boji; a ipak u dubini vlastite sebičnosti bio
sam sretan zbog tih vanjskih pritisaka, jer oni su savršeno ocrtavali naš svijet, zbijali
nas bliže zajedno, izolirali nas! U starome svijetu Cleu bih morao dijeliti s masom
drugih prijatelja i obožavatelja. Sada ne.
Također je zanimljivo da su nam neki od ovih vanjskih čimbenika što nas okružu-
ju, upliću nas u svoje smrtne borbe, dali našoj najnovijoj strasti ispunjenje što se ne
608
zasniva na očaju, a ipak je jednako sigurno da počiva na osjećaju prolaznosti. Bila je

istoga reda, premda drugačije vrste nego jednolične orgijastičke rutine raznih vojski;
bilo je sasvim nemoguće odbaciti istinu, naime da smrt (čak ni kad je nadomak, nego
još u zraku) izoštrava poljupce, pridaje nesnosnu dirljivost svakome osmijehu i
stisku ruke. Premda nisam bio vojnik, mračni nam je upitnik tištao misli jer stvarna
su pitanja srca bila pod utjecajem nečega čega smo svi, ma koliko nevoljko, dio: cije-
loga svijeta. Ako rat nije bio način umiranja, bio je način starenja, kušanja istinite
ustajalosti u ljudskome i učenja da se smjelo suočimo s promjenom. Nitko nije znao
što leži pod zaključenim poglavljem svakoga poljupca. Tih dugih spokojnih večeri
prije početka bombardiranja sjeli bismo na malu četvorinu saga uz svjetlost svijeća,
raspravljajući o tim pitanjima, naznačujući prekide zagrljajima koji su bili jedini
neprikladan odgovor koji smo mogli ponuditi ljudskome stanju. Niti smo, leže-
ći zagrljeni i slabo spavajući za tih dugih noći isprekidanih zvukom sirena, ikad (kao
po prešutnom dogovoru) spominjali ljubav. Izgovoriti tu riječ moglo bi potvrditi rje-
đu, ali manje savršenu varijantu stanja koje nas je začaralo, usavršilo ovu našu vezu
bez ikakva predumišljaja. Negdje u Moeurs stoji strastvena optužba te riječi. Ne
mogu se sjetiti kroz čija je usta govor bio izrečen - možda Justinina. »Moguće ju je
definirati kao kancerogeni rast nepoznatog podrijetla koji se može premjestiti bilo
kamo, a da to predmet ne zna niti želi. Koliko ste puta uzalud pokušali voljeti pra-
vu osobu, čak i kad u srcu znate da ste je našli nakon tolike potrage? Ne, trepavica,
miris, nezaboravan hod, jagoda na vratu, miris badema u dahu - to su ortaci za koji-
ma duša traga kad nas se sprema poraziti.«
Razmišljajući o tim odlomcima okrutnih shvaćanja - a u toj neobičnoj knjizi ih je
mnogo - okrenuo bih se usnuloj Clei i proučavao njezin miran profil da je... progu-
tam, posrčem svu, ne prolivši ni kap, pomiješam svoje otkucaje s njezinima. »Koliko
god blizu htjeli biti, točno toliko ostajemo udaljeni«, napisao je Arnauti. Činilo se da
za naše stanje to više ne vrijedi. Ili sam se naprosto ponovo zavaravao, iskrivljujući
istinu poremećajima svojstvenima mojem gledanju? Začuđuje doduše da sada nisam
znao ni mario; prestao sam premetati misli, naučio je prihvatiti kao bistri gutljaj
izvorske vode.
- Jesi li me promatrao dok spavam?
- Da.
- Nije pravedno! A što si razmišljao?
- Štošta.
- Nije pošteno gledati usnulu ženu kad je bespomoćna.
- Oči su ti opet promijenile boju. Dim.
(Usta čiju su boju blago razmazali poljupci. Dva mala zareza, gotovo srpa, gotovo
spremnih da postanu jamice kad se lijeni osmjesi probiju na površinu. Proteže se i
609
namješta ruke iza glave, zabacujući šljem od svijetle kose što hvata sjaj svijeće. U
prošlosti nije posjedovala tu vlast nad svojom ljepotom. Nove kretnje, nove mladice
su nikle, još nesigurne ali pogodne da se njima izrazi ova nova zrelost. Jasna senzu-
alnost, koju više nisu razdjeljivala oklijevanja, sumnja u sebe. Preobražaj stare »glu-
pe guske« u ovu finu, uistinu impresivnu, osobu tako složnu s tijelom i umom. Kako
je do toga došlo?)
Ja: - Ta Pursewardenova otrcana knjiga. Kako si do vraga došla do nje? Ponio
sam je danas sa sobom u ured.
Ona: - Od Lize. Molila sam je nešto po čemu ću ga pamtiti. Smiješno. Kao da bi
netko mogao zaboraviti beštiju! On je svugdje. Jesi li se prepao bilježaka?
Ja: - Da. Bilo mi je kao da se stvorio preda mnom. Prvo na što sam naišao bio je
opis mojega šefa, imenom Maskelyne. Čini se da je Pursewarden s njime jednom ra-
dio. Da ti pročitam?
Ona: - Znam već.
(Kao većina mojih zemljaka, imao je na prednjoj strani mozga izvješen velik ru-
kom ispisan znak NIPOŠTO NE SMETAJ. U neko doba u davnoj prošlosti podešen
je da se kreće kao kvarcni sat. On će svoju putanju proći kao metronom, bez odstu-
panja. Neka vas lula ne uzbuni. Zamišljena je da prida oštrouman izgled. Bljedoliki
puši puf puf, bljedoliki razmišlja, puf, puf. A zapravo, bljedoliki je u dubokom dubo-
kom snu ispod oznaka dužnosti, lule, nosa, svježe uštirkanog rupčića što viri ispod
rukava.)
Ona: - Jesi li to već pročitao Maskelyneu?
Ja: - Naravno da ne.
Ona: - Ima unutra riječi koje mogu povrijediti svakoga od nas; možda mi je zato
prirasla srcu! Čujem glas beštije kako ih izgovara. Znaš li ti dragi moj da sam ja
možda jedina koja je voljela staroga Pursewardena kao osobu, dok je bio živ. Pogo-
dila sam mu valnu duljinu. Voljela sam ga kao osobu, kažem, jer on nije imao strogu
osobnost. Naravno, znao je biti zamoran, naporan, okrutan - kao i svi drugi. Ali je
nešto predstavljao - shvaćanje nečega. Zato će njegov rad živjeti i nastaviti zračiti
svjetlošću, tako reći. Pripali mi cigaretu. On je urezao uporište u stijeni na nešto vi-
šem mjestu nego bih se usudila ići - mjestu odakle čovjek gleda prema vrhu jer se ne
usuđuje gledati dolje! Kažeš da i Justine govori nešto slično. Pretpostavljam da je
njoj na neki način isto ali sumnjam da prema njemu osjeća tek zahvalnost, poput ži-
votinje kojoj je gospodar izvukao trn iz šape. Imao je vrlo žensku intuiciju, mnogo
oštriju od njezine - a znaš da se ženama nagonski sviđa muškarac s dovoljno žene u
sebi; evo, razmišljaju, jedine vrste ljubavnika koji se može približno poistovjetiti s
njima i... osloboditi ih da ne budu samo žene, katalizatori, brusilice, šiljila. Veći-
na nas mora se zadovoljiti ulogom machine à plaisir!{26}
610
Ja: - Zašto se sad odjedanput smiješ?

Ona: - Prisjećala sam se kako sam ispala glupa s Pursewardenom. Trebalo bi me
valjda biti sram! Vidjet ćeš što kaže za mene u bilježnici. Zove me »sočnom hano-
verskom guskom, jedinom kalipigoznom djevojkom u gradu«! Ne mogu objasniti što
me spopalo, osim da sam bila zabrinuta za svoju sliku. Osušila mi se. Nekako nisam
mogla dalje, platno mi je zadavalo glavobolju. Napokon sam zaključila da je u kori-
jenu uzroka ležalo pitanje mojeg razdjevičenja. Znaš da je užasna stvar biti djevica -
to je kao da još nemaš maturu ili diplomu. Želiš se toga riješiti, a opet... istovremeno,
to dragocjeno iskustvo mora biti s nekime do koga ti je stalo, inače u tvojoj nutrini
neće imati vrijednosti. I tako sam ostala, zaglavljena. Stoga sam jednim od onih ti-
pičnih hirovitih poteza koji je tada svima bio potvrda moje gluposti odlučila - pogodi
što. Nečasno se podati jedinome umjetniku u kojeg sam znala da mogu imati povje-
renja, da mi prikrati muke. Pursewarden bi, mislila sam, mogao imati razumijevanja
za moj položaj i obzira prema mojim osjećajima. Zabavno mi je kad se prisjetim
kako sam odjenula komplet od teškoga tvida i ravne cipele i nosila sam tamne naoča-
le. Shvaćaš, bila sam stidljiva, a i očajna. Hodala sam dugo gore-dolje hodnikom ho-
tela pred njegovom sobom, očajna i uplašena, naočala nabijenih na nos. Bio je
unutra. Mogla sam čuti kako zviždi, kao i uvijek kad je slikao vodenim bojama; izlu-
đujući zvižduk bez sluha! Napokon sam provalila k njemu kao vatrogasac u goruću
zgradu, prepala ga i drhtavim usnama rekla: »Došla sam te zamoliti da me dépuceler,
molim te, jer ne mogu nastaviti s radom ako odbiješ.« Rekla sam to na francuskom.
Zvučalo bi prostački na engleskom. Bio je isprepadan. U sekundi su njegovim licem
preletjeli svi suprotstavljeni osjećaji. A tada, kad sam zaplakala i srušila se na stolicu,
zabacio je glavu i zaurlao od smijeha. Smijao se dok mu suze nisu potekle niz obra-
ze, a ja sam tamo šmrcala sa svojim sunčanim naočalama. Napokon se iscrpljen sru-
šio na krevet i buljio u strop. Potom je ustao, stavio mi ruke na ramena, skinuo mi
naočale, poljubio me i vratio ih na mjesto. Onda je stavio ruke na bokove i ponovo se
smijao. »Draga Clea«, rekao je, »svatko bi mogao sanjati da te odvede u krevet, i
moram priznati da sam u zakutku mozga često dozvolio toj pomisli da se ušulja ali...
anđele najdraži. Sve si pokvarila. Nije ovo način da se uživa u tebi, ni za tebe da
spoznaš užitak. Oprosti što se smijem! Uspješno si pokvarila moj san. Ovako se nu-
diti, ne želeći me, tolika je uvreda mojoj muškoj taštini da naprosto ne bih mogao
udovoljiti tvojem zahtjevu. Valjda je kompliment to što si izabrala mene umjesto
koga drugoga - ali mojoj taštini to nije dovoljno! U stvari, to što tražiš je kao da si mi
na glavu izlila vedro pomija! Vječno ću čuvati kompliment u dragoj uspomeni i žaliti
što sam odbio ah... da si barem odabrala neki drugi način, kako bi mi drago bilo da te
uslišam! Zašto si mi morala pokazati da ti doista nije stalo do mene?«
- Smrtno ozbiljan ispuhnuo je nos u rub plahte, uzeo moje naočale, premjestio ih
na svoj nos da se pogleda u ogledalu. Zatim mi je prišao i zurio u mene dok opet nije
611
prevladala komična strana i dok se nismo oboje počeli smijati. Osjećala sam straho-
vito olakšanje. A kad sam u ogledalu popravila razmrljanu šminku, dopustio je da ga
odvedem na večeru da raspravimo pitanje boje, veličanstvenom darežljivom iskre-
nošću. Jadnik, s toliko je strpljenja slušao moje bljezgarije! Rekao je: »Mogu ti
reći samo što znam, a to nije puno. Prvo moraš psihički znati i razumjeti što želiš -
zatim moraš malo mjesečariti da to postigneš. Prava prepreka si ti. Vjerujem da se
umjetnici sastoje od taštine, indolencije i koristoljublja. Radni blokovi uzrokovani su
napuhavanjem ega na jednome ili svim tim planovima. Malo te uplaši prividna
važnost onoga što radiš! Obožavanje ogledala. Moje bi rješenje bilo da lupiš oblog
na upaljene dijelove - pošalješ ego k vragu da ne radi bijedu od nečega što bi u osno-
vi trebala biti zabava, radost.« Mnoge je druge stvari rekao te večeri, ali ostatak
sam zaboravila; ali čudno je da sâm razgovor s njim, i to što mi se obraćao, kao da je
ponovno otvarao put preda mnom. Sljedeći dan poslao mi je na jednoj stranici pro-
ročke bilješke o umjetnosti*. Počela sam ponovno raditi sljedeće jutro, čista kao
suza. Možda me je na neki smiješan način doista dépuceler? Žalila sam da ga ne
mogu nagraditi onako kako zaslužuje, ali sam uvidjela da ima pravo. Trebala sam če-
kati novu priliku, a ta se ukazala tek kasnije, u Siriji. Bilo je nečeg gorkog i konač-
nog kad je došlo do toga i pravila sam uobičajene pogreške zbog neiskustva i platila
za njih. Da ti ispričam?
Ja: - Samo ako želiš.
Ona: - Odjednom sam se nesretno spetljala s nekime kome sam se divila nekoliko
godina ranije ali ga nikad nisam sasvim zamišljala u ulozi ljubavnika. Slučaj nas je
spojio na nekoliko kratkih mjeseci. Mislim da nijedno od nas nije očekivalo taj coup
de foudre.{27} Oboje smo se zapalili, kao da se negdje nevidljivo povećalo poigravalo
nama a da ga nismo bili svjesni. Zanimljivo je da se na jedno tako bolno iskustvo
može također gledati kao dobro, kao hranjivo u pozitivnom smislu. Možda sam
čak pomalo i željela biti povrijeđena - inače ne bih počinila one pogreške. Radilo se
o nekome već vezanom za nekoga, pa nikad, od početka, nije bilo zabluda o trajnosti
našeg odnosa. Ipak (i tu opet dolazi do izražaja moja glupost) žarko sam željela rodi-
ti njegovo dijete. Da sam na trenutak promislila, bila bih uvidjela da je to nemoguće;
ali taj trenutak nadošao je tek kada sam već bila trudna. Nije me međutim, mislila
sam, pogađalo što mora otići, oženiti drugu. Barem ću imati njegovo dijete. Ali kad
sam to priznala - istog trenutka kad sam izgovorila te riječi - naglo sam se prenula i
uvidjela da bih time stvorila trajnu povezanost s njim, na koju nisam imala pravo.
Jednostavno rečeno, iskoristila bih ga, stvarajući mu obavezu koja bi ga sputavala
kroz čitav brak. To mi je naglo sinulo i ugrizla sam se za jezik. Nevjerojatna je sreća
da nije čuo moje riječi. Ležao je kao ti sada, polusnen, i nije razabrao moj šapat. »Što
si rekla?« rekao je. Podmetnula sam drugu primjedbu, skovanu u tren oka. Mjesec
dana kasnije otišao je iz Sirije. Bio je sunčan dan ispunjen zujanjem pčela. Znala sam
612
da ću morati zatrti dijete. Gorko sam žalila zbog toga, ali nisam vidjela drugog nači-
na na koji bih časno riješila situaciju. Vjerojatno se nećeš složiti sa mnom, ali još da-
nas mi je drago da sam donijela tu odluku. Samo bih nastavljala s nečime što nije
imalo pravo postojati izvan granica tih nekoliko zlatnih mjeseci. Nisam žalila ni za
čim drugim. Od tog iskustva sam postala neizmjerno odraslija. Bila sam puna
zahvalnosti i još uvijek sam. Ako sam sada darežljiva u vođenju ljubavi, to je možda
zato što vraćam dug, refundirajući staru ljubav u novoj. Otišla sam u kliniku i prove-
la stvar do kraja. Kasnije me ljubazni stari anestetičar pozvao k prljavom umivaoni-
ku da mi pokaže sitnog blijedog čovječuljka sitnih udova. Gorko sam plakala. Izgle-
dao je kao proliveni žumanjak jajeta. Starac ga je znatiželjno okrenuo nekom vrstom
lopatice - kao što se okreće kriška slanine na tavi. Nisam bila dorasla njegovoj hlad-
noj znanstvenoj znatiželji i bilo mi je pomalo mučno. Nasmiješio se i rekao: »Gotovo
je. Mora da vam je laknulo!« Istina, uz tugu sam osjećala golemo olakšanje, učinivši
ono što sam smatrala da je ispravno. Također osjećaj gubitka; srce mi je bilo poput
opljačkanog lastavičjeg gnijezda. I tako natrag u brda, k istome štafelaju i bijelome
platnu. Zvuči smiješno, ali shvatila sam da me upravo ono što me najviše povrijedilo
kao ženu najviše poticalo kao umjetnicu. No, naravno da mi je dugo nedostajao:
samo to fizičko biće čija se blizina prilijepi, a da je nismo svjesni, kao komadić ciga-
retnog papira na usni. Bolno je odstraniti ga. Povuče i djeliće kože! Ali povrijeđena
ili ne, naučila sam nositi se s time i to čak s milinom, jer mi je to omogućilo da se
pomirim s drugim prividom. Ili da zapravo na novi način uočim vezu između tijela i
duha - jer tjelesnost je samo vanjska periferija, kontura duha, njegov kruti dio. Po-
imamo jedni druge njuhom, okusom, dodirom, raspirujemo umove jedni drugima;
obavijesti koje se prenose tjelesnim mirisima nakon orgazma, dahom, okusom jezi-
ka, pomoću njih »znamo« na sasvim prapovijestan način. Eno sasvim običnog čovje-
ka, bez izvanrednih darova, osim u elementarnim stvarima tako reći, baš dobro za
mene; lučio je fine prirodne mirise, kao svježe pečen kruh, pržena kava, kordit,
sandalovina. Na ovome polju odnosa nedostajao mi je kao preskočeni obrok - znam
da prostački zvuči! Paracelsus kaže da su misli djela. Od svih njih pretpostavljam da
je spolni čin najvažniji, onaj u kojem se naši duhovi najviše ogoljuju. Ipak, čini se
nespretnom parafrazom poetičnog, noetičnog, misao koja se oblikuje u poljubac ili
zagrljaj. Spolna je ljubav znanje, i etimološki i prosto činjenično; »poznavao ju je«,
kako Biblija kaže! Seks je spoj, spajanje što samo ujedinjuje muški i ženski kraj zna-
nja - oblak nepoznavanja! Kad se u nekoj kulturi iskvari seks, gotovo je sa svim zna-
njem. Mi žene to znamo. Tada sam ti pisala da te pitam mogu li te doći posjetiti
na tvojem otoku. Kako sam zahvalna što mi nisi odgovorio! Bio bi to pogrešan potez
u tom trenutku. Tvoja me šutnja spasila! Ah! Oprosti mi, dragi, ako te gnjavim svo-
jim vrludanjem jer vidim da si pomalo pospan! Ali s tobom je tako slatko u razgovo-
ru utopiti ono vrijeme između vođenja ljubavi! Za mene je to novost. Osim tebe, tu
613
je još samo dragi Balthazar - čiji oporavak, usput rečeno, dobro napreduje. Nego, je
li ti rekao? Preplavili su ga pozivima nakon Mountoliveove gozbe, i čini se da neće
imati mnogo muke u obnavljanju kliničke prakse.
Ja: - Ali još se neko vrijeme neće pomiriti sa zubima.
Ona: - Znam. I još je malo potresen i živčan - tko ne bi bio? Ali sve se kreće
ravno naprijed i mislim da neće posustati.
Ja: - Ali što je s tom Pursewardenovom sestrom?
Ona: - Lizom! Mislim da će te zadiviti, premda nisam baš sigurna da će ti se svi-
djeti. Ostavlja utisak, premda pomalo i jeziv. Sljepoća joj nije nedostatak, nego više
daje izraz dvostruke svjesnosti. Sluša te kao glazbu, dodatnom pozornošću od koje si
odmah svjestan banalnosti većine svega što kažeš. Nije mu nalik, no vrlo je lijepa
premda smrtno blijeda, i kreće se hitro i potpuno sigurno, za razliku od većine slije-
paca. Nikada nisam vidjela da je promašila kvaku ili zapela za sag ili zastala da se
snađe na nepoznatom mjestu. Sve pogreščice u procjeni koje slijepi ponekad
čine, kao razgovaranje sa stolicom s koje je netko trenutak prije ustao... nema ih.
Čovjek se ponekad pita je li uistinu slijepa. Došla je ovamo preuzeti njegove papire i
sakupiti građu o njemu za životopis.
Ja: - Balthazar mi je natuknuo o nekakvoj misteriji.
Ona: - Sasvim je sigurno da je David Mountolive beznadno zaljubljen u nju; a
prema onome što je ispričao Balthazaru, počelo je u Londonu. Svakako neobična
veza za nekoga tako ispravnog i očito im oboma zadaje mnogo boli. Često ih za-
mišljam, u snijegom prekrivenom Londonu, zatečene najedanput oči u oči sa Smi-
ješnim demonom! Jadni David! A opet, zašto ga spominjem tako pokroviteljski? Bla-
go Davidu! Da, malo ti mogu reći na temelju trunke njegova razgovora. Odjednom, u
raspadajućem taksiju na putu ka predgrađu, okrenula se licem prema njemu i rekla
mu da joj je mnogo godina ranije rečeno da ga očekuje; da je u trenutku kad mu je
začula glas znala da je on onaj tamnoputi kraljevski stranac iz proročanstva. Nikad je
neće ostaviti. Samo je tražila dozvolu da to provjeri, pritišćući hladne mu prste na
lice da ga čitavog prepipa, prije nego se s uzdahom spustila natrag na jastuke! Da,
bio je to on. Zacijelo je bilo čudno osjetiti prste slijepe djevojke kako ti pritišću crte
lica kiparskim dodirom. David je rekao da je protrnuo, sva mu je krv nestala s lica,
zubi mu zacvokotali! Na glas je zastenjao i stegnuo ih. I tako su sjedili, s rukom u
ruci, dok su svjetlosnježna predgrađa prolijetala kraj njihovih prozora. Zatim je uzela
njegov prst u točan oblik svojeg dlana, da nagovijesti izmijenjen život, i pojavu tog
neočekivanog lika koji će njime dominirati! Balthazar, sumnjičav prema takvim pro-
ročanstvima, kao i ti, ne može se osloboditi prizvuka ironije u glasu dok pripovijeda
priču i pritom se zabavlja. No, kako se čini, zasad čarolija traje, pa možda priznaš
nešto moći proricanja, skeptičan kakav jesi! I dakle: bratova smrt dovela ju je ova-
614
mo, preslaguje papire i rukopise i vodi razgovore s ljudima koji su ga poznavali. Je-
danput ili dvaput bila je ovdje i razgovarala sa mnom; nije mi bilo nimalo lako,
premda sam joj rekla sve čega sam se mogla sjetiti u vezi s njim. Ali mislim da joj je
na pameti zapravo ležalo pitanje koje nije izgovorila, naime jesam li ikad bila
Pursewardenovom ljubavnicom. Oprezno se motala oko toga. Mislim, ne, sigurna
sam da me smatra lažljivicom jer je sve što sam joj rekla bilo tako beznačajno. Istina,
možda je maglovitost mojih riječi odavala da nešto skrivam. U atelijeru još čuvam
gipsani kalup posmrtne maske, koju sam Balthazara naučila praviti. Zadržala ga je
na grudima na trenutak, kao da ga doji, s izrazom krajnje boli, a slijepe joj oči kao da
su se širile sve više, dok nisu prekrile čitavo lice i pretvorile ga u šupljinu što preslu-
šava. Osjetila sam se strašno posramljeno i žalosno kad sam odjednom primijetila
kako iz gipsa viri nekoliko dlačica njegova brka. A kad je pokušala namjestiti kalup
da ga usporedi s vlastitim crtama lica, gotovo sam je uhvatila za ruku da ih ne napi-
pa. Koji apsurd! Ali njezin me način uplašio i uzrujao. Njezina su mi pitanja dizala
tlak. Bilo je nečeg sramotno neuvjerljivog u tim razgovorima i u sebi sam se sve vri-
jeme ispričavala Pursewardenu što ga nisam bolje prikazala; čovjek bi napokon tre-
bao znati pronaći smislene riječi za velikana kojeg je za života potpuno poznavao.
Ne kao siroti Amaril kojeg je toliko razbjesnilo što Pursewardenova posmrtna maska
leži blizu Keatsove i Blakeove u Nacionalnoj galeriji portreta. Kaže da je to bilo je-
dino što je mogao učiniti da se suzdrži i drskome predmetu ne opali pljusku. Umjesto
toga iživljavao se na njemu, govoreći »Salaud!{28} Zašto mi nisi rekao da si veličina
u prolazu kroz moj život? Osjećam se prevarenim što ne primjećujem tvoje postoja-
nje, poput djeteta kojem je netko propustio reći pa nije vidjelo gospodina gradona-
čelnika kako se provezao u kočiji!« Ja sama nisam imala takvu izliku, ali što sam
mogla reći? Vidiš, mislim da je ključni faktor u svemu tome taj da Lizi nedostaje
smisao za humor; kad sam joj rekla da se pri pomisli na Pursewardena zateknem
kako se nagonski smijem, ona se samo ispitivački namrgodila. Moguće je da se ni-
jednom nisu zajedno nasmijali, pomislila sam, a jedina im je stvarna sličnost u fizič-
kom pogledu poredak zubi i oblik usta. Kada je umorna, ima onaj pomalo drzak izraz
lica koji je na njegovu licu nagovještavao neku domišljatost! Ali vjerojatno ćeš i
ti morati s njom razgovarati i reći joj što znaš, čega se sjećaš. Nije lako znati odakle
početi, dok gledaš te slijepe oči! Što se Justine tiče, dosad je uspješno izbjegavala
Lizu; pretpostavljam da joj je raskid između Mountolivea i Nessima poslužio kao do-
voljno djelotvorna izlika. Ili ju je možda David uvjerio da bi ga svaki kontakt mogao
službeno kompromitirati. Ne znam. Ali sigurna sam da se nije vidjela s Justine.
Možda ćeš joj je ti morati dočarati jer su jedini osvrti u Pursewardenovim bilješkama
okrutni i površni. Jesi li već došao do tih dijelova u notesu? Ne? Doći ćeš. Bojim se
da nitko od nas tu baš nije dobro prošao! Što se neke istinske duboke misterije tiče,
mislim da je Balthazar u krivu. U osnovi mislim da je problem koji ih okružuje do-
615
jam koji na njega ostavlja njezina sljepoća. Zapravo sam u to uvjerena na temelju
onoga što sam vidjela. Kroz stari Nessimov teleskop... da baš onaj! Stajao je u ljetnoj
palači, sjećaš se? Kad su Egipćani počeli prisvajati Nessimovu imovinu, cijela je
Aleksandrija stala u obranu svojeg ljubimca. Svi smo otkupljivali njegove stvari, s
namjerom da mu ih čuvamo dok se sve ne smiri. Cervoniji su otkupili arapsku
robu, Ganzo automobil koji je onda prodao Pombalu, a Pierre Balbz teleskop. Budu-
ći da ga nije imao kamo staviti, Mountolive mu je dozvolio da ga drži na verandi
ljetnog poslanstva, idealno mjesto. Može obuhvatiti luku i većinu grada, a ljeti gosti
na večeri mogu malo usput gledati zvijezde. Jedno sam se poslijepodne dakle popela
onamo i dočula da su oboje u šetnji kako su inače svakodnevno običavali čitavu
zimu. Došli bi autom do Corniche i pola sata šetali rukom pod ruku duž Stanleyeva
zaljeva. Kako sam imala viška vremena, počela sam se glupirati s teleskopom i tek
onako ga usmjerila prema daljem kraju zaljeva. Bio je vjetrovit dan, more uzburka-
no, i bile su izvješene crne zastave što upozoravaju da je kupanje opasno. Na tom
kraju grada bilo je malo automobila, i jedva se itko kretao pješice. Uskoro sam vidje-
la diplomatski automobil kako zaokreće iza ugla i zaustavlja se na obali. Liza i Da-
vid su izašli i počeli se udaljavati od njega ka rubu plaže. Nevjerojatno kako sam ih
jasno mogla vidjeti; imala sam dojam da ih mogu dodirnuti rukom. Žestoko su se
prepirali i na njezinom je licu bio izraz boli i patnje. Jače sam izoštrila i sa zapre-
paštenjem otkrila da im mogu doslovno čitati riječi s usana! To me prepalo, doista
malko uplašilo. Njega nisam mogla »čuti« jer mu je lice bilo napola okrenuto u stra-
nu, ali Liza je gledala prema teleskopu poput golemog lika na kino-platnu. Vjetar joj
je tjerao tamne pramenove kose sa sljepoočnica i s onim beživotnim očima izgledala
je kao neka neobična oživjela grčka skulptura. Vrištala je u suzama: »Ne, ne možeš
imati slijepu ambasadorovicu«, mašući glavom s jedne strane na drugu, kao da poku-
šava pronaći načina da umakne toj stravičnoj istini - koja mi, moram priznati, nije
bila bjelodana dok nisam pojmila te riječi. David ju je držao za ramena i govorio
nešto vrlo iskreno, ali nije se osvrtala. Tada se naglim trzajem istrgnula, jednim je-
lenskim skokom preskočila ogradu i dočekala se na pijesku. Počela je trčati prema
moru. David je nešto poviknuo i zastao na trenutak na vrhu kamenih stuba što vode
na plažu, gestikulirajući. Tako sam ga jasno tada mogla vidjeti u prekrasno skroje-
nom pepita odijelu, s cvijetom u zapućku i omiljenim starim smeđim prslukom s
tvrdom metalnom dugmadi. Izgledao je neobično nesposobno i hirovito dok je tako
stajao, a brk mu je vijorio na vjetru. Nakon sekunde neodlučnosti i on je skočio
na pijesak i krenuo za njom. Utrčala je velikom brzinom ravno u vodu koja ju je
poprskala, zatamnivši joj suknju oko bokova i zaustavivši je. Tada je neodlučno
zastala i okrenula se dok ju je on, utrčavši za njom uhvatio oko ramena i zagrlio. Na
trenutak su stajali - bilo je to tako neobično - dok su im valovi zapljuskivali noge, a
zatim ju je povukao natrag na obalu s čudnim izrazom zahvalnosti i razdraganosti na
616
licu - kao da ga je ta neobična gesta naprosto oduševila. Gledala sam kako žure
natrag u auto. Uznemirenom vozaču koji je stajao na cesti s kapom u ruci očito je
laknulo što ga nitko nije zvao da spašava živote. Tada sam pomislila: »Slijepa amba-
sadorovica? Zašto ne? Da je David zloćudnija osoba, razmišljao bi:
»Već sama izvornost više bi pomogla nego kočila moju karijeru, hineći sućut koja
bi nadomjestila smjerno divljenje koje se jedino usuđujem očekivati temeljem svojeg
položaja!« No, on je suviše čestita duša da bi takve misli prodrle u njegov um.
Al kad su promočeni došli na čaj, bio je neobično ushićen. »Imali smo malu
nezgodu«, veselo je viknuo dok su se povlačili da se presvuku. Naravno da te večeri
nije bilo daljnjih osvrta na događaj. Kasnije me pitao bih li se prihvatila slikanja Li-
zinog portreta i pristala sam. Nisam sasvim sigurna zašto sam imala zle slutnje oko
toga. Nisam mogla odbiti, ali sam pronašla nekoliko načina da odgodim stvar i odu-
govlačila bih u beskonačnost da sam mogla. Čudno je da se tako osjećam jer bila bi
odličan model i možda bismo se nakon nekoliko seansi bolje upoznale, a nape-
tost koju osjećam u njezinoj blizini bi popustila. Osim toga, doista bih to učinila nje-
mu za ljubav, jer oduvijek je bio dobar prijatelj. No, to je to... Bit će mi zanimljivo
čuti što će te pitati u vezi s bratom. I što ćeš znati reći o njemu.
Ja: - Čini mi se da mu se oblik na svakom koraku tako brzo mijenja da čovjek
mora preformulirati svaki dojam o njemu gotovo čim ga je stekao.
Počinjem se pitati o tome koliko čovjek ima prava na taj način izricati mišljenje o
nepoznatim ljudima.
Ona: - Mislim dragi da patiš od manije savjesnosti, i netolerancije prema nepotpu-
nom znanju koje je... pa, nepravedno prema samome znanju. Kakvo može drugačije
biti nego nesavršeno? Ne mislim da stvarnost može imati ikakve bliske sličnosti s
ljudskom istinom kao recimo El Scob s Yacoubom. Osobno bih se zadovoljila po-
etskim simbolizmom koji predstavlja oblik same prirode tako reći. Možda je to
Pursewarden nastojao prenijeti onim žestokim napadima na tebe - jesi li došao do di-
jelova »Nečujni razgovori s mojim magarećim bratom?«
Ja: - Još nisam.
Ona: - Ne daj da te previše kosnu. Moraš oprostiti beštiji dobrohotnim smijehom
jer bio je napokon jedan od nas, pripadnik plemena. Relativna veličina postignuća
nije bitna. Kao što sam kaže: »Nema dovoljno vjere, milosti ni nježnosti da snabdiju
ovaj svijet ijednom zrakom nade - no, sve dok svijetom odzvanja ta čudna tužna
vika, porođajne muke umjetnika - ne može sve biti izgubljeno! Taj nam cvilež po-
novnog rođenja govori da je sve još uvijek u ravnoteži. Obrati pažnju na mene, štioče
jer umjetnik si ti, svi mi - kip što se mora otrgnuti od jednoličnog komada mramora u
kojem stanuje i početi živjeti. Samo kada? Samo kada?« A na drugom mjestu kaže:
»Religija je naprosto neprepoznatljiv križanac umjetnosti« - tipična primjedba. Bila
617
je to središnja točka njegova odmaka od Balthazara i kabale. Pursewarden je čitavu

središnju postavku preokrenuo naglavce.
Ja: - Da bi odgovarala njegovim osobnim ciljevima.
Ona: - Ne. Da bi odgovarala njegovim besmrtnim potrebama. Nije bilo ničeg ne-
časnog u svemu tome. Ako si rođen u plemenu umjetnika, gubiš vrijeme nastojeći
djelovati kao svećenik. Moraš biti vjeran svojem kutu gledanja i istovremeno potpu-
no priznavati njegovu djelomičnost. Postoji vrsta ispunjenja koju treba postići u svo-
jem prilagođavanju svojim sposobnostima - na svakoj razini. Time se, rekla bih,
uklanja napor, i tlapnje također. Osobno sam se oduvijek divila starome Scobieju kao
potpuno uspjelom primjeru ovoga postignuća na njegov način. On je
sasvim uspješno bio samim sobom, smatrala sam.
Ja: - Da, bit će da je tako. Razmišljao sam danas o njemu. Ime mu je iskrslo u ure-
du zbog nečega. Clea, imitiraj ga opet. Tako to savršeno činiš da sav zanijemim od
divljenja.
Ona: - Ali znaš već sve njegove priče.
Ja: - Glupost. Ima ih bezbroj.
Ona: - Voljela bih da mogu oponašati i izgled njegova lica! Onaj izraz sovaste
zloslutnosti, pokrete staklenog oka! Pa dobro, ali sklopi oči i počuj priču o Tobyjevoj
propasti, jednoj od njegovih mnogobrojnih. Spreman?
Ja: - Da.
Ona: - Meni ju je ispričao tijekom jedne večere netom prije nego što sam otišla u
Siriju. Došao je u posjed određene svote i silom me htio povesti u Luteciju u sveča-
nom stilu, gdje smo se gostili škampima i Chiantijem. Počelo je ovako, tihim
povjerljivim glasom. »E sad, što se tiče Tobyja, ono što je bilo tipično za njega je ta
nadmoćna drskost, plod savršenog odgoja! Rekao sam ti da mu je otac bio zastupnik
u parlamentu, nisam? Čudno, mislio sam da sam to spomenuo usput. Da, bio je na
vrlo visokom položaju, moglo bi se reći. Ali Toby se time nikad nije hvalio. Zapravo,
a to ti najbolje govori, molio me da se prema tome odnosim uz diskreciju i da to ne
spominjem drugima na brdu. Ne želi nikakve ustupke, rekao je. Nije htio ni da mu se
itko ulizuje samo zato što mu je otac u parlamentu. Želi proći kroz život inkognito,
rekao je, i izgraditi vlastitu karijeru teškim radom. I da, imao je gotovo neprestano
problema s gornjom palubom. Mislim da se više od ičega radilo o njegovim
vjerskim uvjerenjima. Starog je Tobyja nešto nesmiljeno vuklo ka haljama. Bio
je energičan. Jedina njegova ambicija bila je da postane brodski kapelan. Ali nikako
se nije uspijevao zarediti. Oni su rekli da previše pije. No, on je tvrdio da je to zato
što je njegov poziv tako jak da ga tjera na ispade. Kad bi mu samo dali da se zaredi,
rekao je, sve bi bilo u redu. Odmah bi prestao piti. To mi je rekao mnogo puta kad je
bio na ruti za Jokohamu. Kad je bio pijan, uvijek je pokušavao voditi službu u prvom
618
razredu. Naravno, ljudi su se žalili i u Goi je kapetan doveo popa na brod da ga po-
kuša privesti k razumu. Nije išlo. »Skorbi«, govorio mi je, »Skorbi, umrijet ću kao
mučenik svojeg poziva, eto što.« Ali ništa se u životu ne može usporediti s odluč-
nošću. Toby ju je imao u izobilju. I nije me nimalo iznenadilo kad je jednoga dana,
mnogo godina kasnije sišao na kopno punopravno zaređen. Nije nikad ispričao kako
se uvukao u Crkvu. No, jedan od njegovih kolega s broda kaže da je molio blago
potkupljivog kineskog katoličkog svećenika da ga potajno zaredi u Hong Kongu.
Kad su sve stavke potpisane, zapečaćene i zaključene nije se više ništa moglo,
a Crkva se, bio netko potkupljiv ili ne, nije mogla kompromitirati. Nakon toga postao
je trepet božji, držao službu posvuda i dijelio cigaretne kratice svetaca. Brod na ko-
jem je radio se zasitio i isplatio ga. Namjestili su mu; tvrdili su da je viđen na obali
sa ženskom torbicom u ruci! Toby je poricao i govorio da je to bilo nešto obredno,
misno ruho ili nešto što su zabunom vidjeli kao torbicu. Uglavnom, nakon toga se
pojavio na putničkome brodu koji je prevozio hodočasnike. Tvrdio je da je napokon
ostvario svoje težnje. Bogoslužje čitav dan u sali prvoga razreda i nikoga da ometa
božju riječ. Ali uzbunilo me kada sam primijetio da pije žešće nego prije i da se smi-
je čudnim napuklim smijehom. Nije to bio onaj stari Toby. Nisam se iznenadio kad
sam čuo da je opet u nevolji. Optužen je da je navodno bio pijan na dužnosti i da je
dobacio nimalo laskavu primjedbu o zadnjici jednoga svećenika. E, to pokazuje nje-
govu nadmoćnu lukavost jer kada je stupio pred prijeki sud, imao je spreman savršen
odgovor. Nisam sasvim siguran kako se obavlja prijeki sud u Crkvi, ali valjda je ho-
dočasnički brod bio pun svećenika ili takvo što i to su obavili u prvom razredu kao
na ratnom sudu. Samo, Toby je sa svojom drskošću bio suviše hitar za njih. Ništa se
ne može usporediti s odgojem kad treba biti dovitljiv. Branio se da ako ga za vrijeme
mise i jesu čuli da teško diše, to je bilo zbog astme; i kao drugo, nikad nije spome-
nuo ničiju zadnjicu. Govorio je o svećenikovoj sadnici! Zar to ne zadivljuje? Bilo je
to najlukavije što je stari Toby ikada učinio, premda se ne sjećam da mu je ikada ne-
dostajalo pametnih odgovora. Svećenici su se toliko prenerazili da su ga pustili uz
opomenu i tisuću Zdravo Marija za pokoru. To je bilo prilično lako za staroga
Tobyja; u stvari to mu nije predstavljalo nikakav napor jer je ranije kupio mali ki-
neski molitveni kotač koji je Budgie namjestio tako da izgovara Zdravo Marije
umjesto njega. Bio je to jednostavan mali uređaj, sjajno prilagođen trenutku, reći ćeš.
Jedan okret bio je jedna Zdravo Marija ili pedeset krunica. Pojednostavnjuje molitvu,
govorio je; zapravo čovjek ne treba ni razmišljati dok se moli. Kasnije ga je netko
prijavio i glavni tip mu ga je zaplijenio. Još jedna opomena sirotom Tobyju. No sada
je preko svega prelazio odmahivanjem glave i prezirnim pogledom. Srljao je u pro-
past, znaš. Prekoračio je svoje mogućnosti. Nisam mogao a da ne primijetim koliko
se promijenio jer skoro svaki tjedan pristajao bi ovdje s tim žmirkavim hodočasnici-
ma. Mislim da su bili Talijani u posjetu Svetoj zemlji. Išli su tamo i natrag, a Toby s
619
njima. Ali promijenio se. Sada je stalno imao neprilika i kao da je odbacio svako
skanjivanje. Sasvim je izgubio osjećaj za stvarnost. Jednom me posjetio odjeven u
kardinala s crvenom beretom i nekom vrstom sjenila u ruci. »Zaboga!« dahnuo sam.
»Nisi nimalo nalik orhideji, Toby!« Kasnije je oštro ukoren zbog oblačenja u viši red
i jasno sam vidio da je samo pitanje vremena kada će da tako kažemo izgubiti tlo pod
nogama. Učinio sam što sam mogao, nastojao ga urazumiti kao starog prijatelja ali
nekako nisam uspijevao. Čak sam ga pokušao navesti da ponovo počne piti pivo ali
opet bez imalo uspjeha. Ništa osim vatrene vode za Tobyja. Jednom sam morao zvati
policiju da ga odnesu natrag na brod. Bio je u punoj opremi prelata. Mislim da su to
zvali šibolet. I htio je baciti anatemu na grad s palube prvog razreda. Mahao je ne-
kakvom apsidom, bit će. Zadnje što sam vidio bila je masa pravih popova kako
ga sputavaju. Bili su skoro jednako porumenjeli kao njegove posuđene halje. E, da
vidiš kako su navalili ti Talijani! Tada je nastupio krah. Uhvatili su ga u infla granati
delicto kako pijucka posvećeno vino. Znaš da je imao papin pečat, zar ne? Možeš ga
kupiti kod Cornforda, crkvenog trgovca u ulici Bond, zapečaćeno i posvećeno. Toby
je slomio pečat. Bio je gotov. Ne znam izopćuju li ili kako ali bio je potpuno izbrisan
iz knjiga. Kad sam ga sljedeći put vidio, bio je vlastita sjena u odori običnog morna-
ra. Još uvijek je žestoko pio ali sada drugačije, tvrdio je. »Skorbi«, rekao je,
»sada pijem samo da okajem grijehe. Pijem za kaznu a ne iz užitka. Od čitave te tra-
gedije postao je zlovoljan i nemiran. Govorio je kako će otići u Japan i tamo postati
vjerskim tijelom. Jedino što ga je priječilo u tome je što onda mora obrijati glavu, a
nije mogao podnijeti da se odvoji od kose koja mu je bila duga i zbog koje su mu se
prijatelji s pravom divili. »Ne«, rekao je nakon što je razmotrio mogućnost, »ne,
Skorbi, stari moj, ne bih se mogao natjerati da idem okolo ćelav poput jajeta, nakon
svega što sam prošao. To bi mi u ovim godinama pridalo neobičan ranjiv izgled.
Osim toga, dok sam još bio deran, navukao sam lišaj i ostao bez časne grive. Treba-
lo je beskrajno dugo da ponovo naraste. Tako je sporo išlo da sam se bojao da nikad
više neće niknuti. Sada ne bih mogao podnijeti da je budem lišen. Ni za što na svije-
tu.« Potpuno sam shvaćao njegovu dvojbu, ali nisam vidio izlaza za njega. Oduvijek
je bio crna ovca stari Toby, plivao uz struju, znaš, to mu je bila oznaka originalnosti.
Nakratko je uspijevao živjeti, ucjenjujući sve popove koji su mu bili na ispovijedi
dok je još vodio jutarnju misu i dva puta je dobio besplatan izlet u Italiju. Ali tada su
za njega nastupile druge nevolje i otplovio je na Daleki istok, gdje je na obali radio u
svratištima pomoraca i razglasio da će se obogatiti kad prokrijumčari maleni dija-
mant. Sada ga vidim jako rijetko, možda jedanput u tri godine, a nikada ne piše; ali
nikad neću zaboraviti staroga Tobyja. Uvijek je bio gospodin unatoč malim nezgoda-
ma, a kad mu otac umre, očekuje da će dobiti par stotina godišnje za sebe. Tada
ćemo u Horshamu udružiti snage s Budgijem i postaviti trgovinu šekretima na
stvarne ekonomske osnove. Stari Budgie ne zna voditi knjige i dokumentaciju. To je
620
posao za mene koji imam policijsku naobrazbu. Tako je barem stari Toby oduvi-
jek tvrdio. Pitam se gdje li je sada.«
Time je prikaz okončan, smijeh je naglo zamro i na Cleinu se licu pojavio novi
izraz kojeg se ne sjećam od ranije. Nešto između sumnje i straha što joj je poigravao
oko usta poput sjene. Doda izvježbanom prirodnošću, pomalo zakočenom: - Nakon
toga mi je proricao sudbinu. Znam da ćeš se smijati. Rekao mi je da to može samo
nekima i samo u određena vremena. Hoćeš li mi vjerovati ako ti kažem da mi je
savršenom preciznošću opisao čitavu sirijsku epizodu? - U trzaju je okrenula lice
ka zidu i na svoje iznenađenje vidjeh da joj usnice drhte. Ovih ruku oko njezina topla
ramena i rekoh vrlo nježno: - Clea, što je bilo? - Ona odjednom povikne: - Ma ostavi
me na miru. Zar ne vidiš da želim spavati?
621
III.
Razgovori s mojim Magarećim bratom
(IZVACI IZ PURSEWARDENOVE BILJEŽNICE)
Pod kakvom se to stravičnom prisilom neprestano vraćamo na njega - poput jezika

na šuplji zub - to pitanje pisanja! Zar pisci onda ne znaju govoriti ni o čemu nego o
svojoj struci? Ne. Ali sa starim Darleyem hvata me vrsta grčevite vrtoglavice jer,
premda nam je sve zajedničko, nalazim da s njim ne mogu uopće razgovarati. Ali če-
kajte. Hoću reći da ja govorim: beskrajno, strastveno, histerično, ali da ni riječi ne
izgovorim! Nema načina da se utjera klin između njegovim poimanja koja su, ma foi,
{29}
misaona, uredna, sama bit »normalnosti«. Dva muškarca nasađena na barske sto-
lice misaono prežvakavaju svemir kao da je komad šećerne trske! Jedan govori tihim
razgovjetnim glasom, obzirno i pronicljivo se služeći jezikom; drugi se nemirno
meškolji s jednog boka na drugi posramljeno vičući o sebi, ali odgovarajući tek
povremenim potvrdnim ili niječnim znakom na ove dobro uobličene izjave koje su
većinom nepobitno dragocjene i istinite! Možda bi otud nikla kraća pripovijetka?
(»Magareći brate, tvojim izjavama nedostaje čitava dimenzija. Kako da čovjek to
objasni učenim jezikom?«) No, čovjek na visokoj barskoj stolici s tužnim pokajnič-
kim mrgođenjem nastavlja s izlaganjem o pitanju kreativne umjetnosti - pitam te ja!
S vremena na vrijeme dobacuje mučitelju stidljiv postraničan pogled - jer na neki na-
čin doista izgleda da ga mučim; inače me ne bi stalno proganjao i ciljao vrškom
mača u napukline mojeg samopoštovanja ili mjesto gdje smatra da vjerojatno držim
srce. Ne, zadovoljili bismo se jednostavnijim razgovornim spojnicama, kao što je
vrijeme. U meni on njuši zagonetku, nešto što vapi pretragom. (Ali Magareći bra-
te, čist sam poput zvona - svetog zvona! Nevolja je u tome, ovome, ni u čemu!«) Po-
nekad, kad tako govori dođe mi nagla potreba da ga zaskočim i mahnito na njemu ja-
šim po Rue Faud, šibajući ga Thesaurusom i derući se: - Probudi se, tovaru smušeni!
Daj da te zgrabim za te duge svilene magareće uši i potjeram uzagrapce kroz voštana
djela naše književnosti, među škljocanje boks-kamera, gdje svaka okida svoj mo-
nokromatski trenutak takozvane stvarnosti! Zajedno ćemo zaobići bjesove i proslavi-
ti se svojim opisom engleske scene, engleskog života što se kreće u skladnom ritmu
622
razudbe! Čuješ li me, magareći brate?

Ne čuje, ne želi čuti. Glas mu dopire do mene izdaleka, kao preko istrošenog ka-
bela. »Ehej! Čuješ li me?« vičem mlatarajući slušalicom. Čujem mu glas nejasno
kroz huku slapova Nijagare. »Kako? Rekao si da želiš pridonijeti engleskoj knji-
ževnosti? Kako, posložiti nekoliko čuperaka peršina na ovaj mrtvi iverak? Revno pu-
hati u nosnice ovog leša? Jesi li prikupio snage, Magareći brate? Jesi li uspio poništi-
ti svoje dječje vježbe na tuti? Umiješ li se penjati opuštenih sfinktera poput vještog
provalnika? Ali što ćeš onda reći za ljude čiji je emotivni život jednak onome zdra-
vih švicarskih hotelijera. Da ti ja kažem. Reći ću ti i prištedjeti vama umjetnicima
sav trud. Jednostavna riječ. Runolist. Izgovori je tihim razgovijetnim glasom profi-
njenim naglaskom i podmaži uzdahom! U tome je sva tajna, u riječi koja raste iznad
granice snijega! A kad riješiš pitanje svrhe i sredstava, morat ćeš se suočiti s drugim,
jednako teškim - jer ako kakvim slučajem umjetničko djelo prijeđe preko Kanala,
svakako će biti vraćeno u Dover pod izgovorom nedoličnog odijevanja! Nije to lako,
Magareći brate. (Možda bi bilo najmudrije da zamoliš Francuze za intelektualni
azil?) Ali vidim da me ne želiš poslušati. Nastavljaš isti tonom i nepokolebljivo mi
opisuješ književnu scenu koju je jednom, zauvijek pjesnik Gray sažeo u stihu
»Uzmukalo krdo prek’ ledine mili«! Ne mogu ovdje poreći istinitost tvojih riječi.
Uvjerljive su, dalekovidne, pažljivo proučene. Ali poduzeo sam vlastite mjere za
zaštitu od nacije mentalnih bakica. Svaka moje knjiga nosi grimizni omotač s natpi-
som: ZABRANJENO OTVARANJE STARIM ŽENAMA MA KOJEG SPOLA.
(Dragi D. H. L. toliko u krivu, toliko u pravu, toliko velik, neka mu duh diše nad svi-
ma nama!)«
Spušta čašu uz tihi zvon i uzdišući prelazi prstima kroz kosu. Ljubaznost nije
isprika, govorim si. Nezainteresirana dobrota nije iskupljenje od osnovnih zahtjeva
života umjetnika. Vidiš, Magareći brate, postoji moj život i potom kraj mojega živo-
ta. Moraju biti združeni kao voće i kora. Nisam okrutan, samo nisam obziran!
- Kakva sreća ne biti zainteresiran za pisanje - kaže Darley s dozom tugaljiva oča-
ja u glasu. - Zavidim ti. - Ali ne zavidi zapravo, nimalo. Magareći brate, ispričat ću ti
priču. Skupina kineskih antropologa stigla je u Europu da prouči naše navike i vjero-
vanja. U tri tjedna svi su pomrli. Umrli su od neobuzdanog smijeha i sahranjeni uza
sve vojne počasti! Što misliš o tome? Pretvorili smo ideje u isplativi oblik turizma.
Darley nastavlja govoriti poprijekog pogleda uronjenog u gin-fizz. Nijemo mu
odgovaram. Zapravo sam zaglušen pompom svojih riječi. Odzvanjaju mi u lubanji
poput jeke Zaratustrina podrigivanja, poput vjetra što fijuče Montaigneovom bra-
dom. Povremeno ga u sebi zgrabim za ramena i vičem: - Bi li književnost trebala biti
vodilja ili sredstvo za uspavljivanje? Odluči! Odluči!
Ne osvrće se, ne čuje me. Upravo je stigao iz knjižnice, gostionice ili s Bachova
623
koncerta (umak mu se još cijedi niz bradu). Poredali smo postole na ulaštenu mjede-
nu šipku. Večer je stala zjapiti svuda oko nas sa zamornim obećanjem djevojaka koje
treba obraditi. A Magareći brat raspravlja o knjizi koju piše i s koje je zbačen kao s
konja, i to svaki put. Ne radi se tu samo o umjetnosti, nego o nama. Hoćemo li se
vječno zadovoljavati prastarom subvencioniranom konzerviranom salatom od roma-
na? Ili izmučenim sladoledom od pjesama koje plačući usnu u hladnjacima uma?
Da možemo smjelije navijati, udariti izrazitiji ritam, mogli bismo svi i slobodnije di-
sati! Sirote Darleyeve knjige - hoće li se vječno sastojati od brižnih opisa stanja duha
ili... od ljudske kajgane? (Umjetnost nastupa u trenutku kad formi iskrenu počast
odaje razbuđeni duh.)
- Ovu ja častim.
- Ne, stari. Ja častim.
- Ne. Ne; zahtijevam.
- Ne. Na meni je red.
Ova mi prijateljska čarka omogućuje djelić sekunde potreban da pribilježim
najvažnije crte za svoj autoportret na pomalo iskrzanoj manžeti. Mislim da pokriva
čitav raspon problematike zadivljujućom jezgrovitošću. Stavka prva. »Kao i svi de-
beli ljudi, naginjam tome da budem vlastiti junak.« Stavka druga. »Kao i svi mladi
ljudi, krenuo sam biti genijem, ali je smijeh milostivo intervenirao.« Stavka treća.
»Oduvijek sam težio postići pogled iz slonovske perspektive.« Stavka četvrta. »Uvi-
dio sam da se potencijalni umjetnik mora otresti čitavog kompleksa egoizama koji
su doveli do izbora vlastitog izražavanja kao jedinog sredstva rasta! Zato što je ne-
moguće, ja to nazivam Čitavom šalom!«
Darley govori o razočaranjima! Ali Magareći brate, gubitak čari je bit igre. S
kakvim smo velikim očekivanjima dojezdili u London iz provincija onih davnih
pomrlih godina, kovčega nabreklih od rukopisa. Sjećaš li se? S kakvim smo osjećaji-
ma zurili preko Westminsterskog mosta, recitirajući Wordsworthov osrednji sonet i
pitajući se je li mu kćer bila manje lijepa jer je odrasla kao Francuskinja. Činilo se da
metropola treperi od slutnje naše darovitosti, naše vještine, našeg rasuđivanja. Šećući
niz Mali, pitali smo se tko su svi ti ljudi - visoki muškarci sokolskih oblika nasađeni
na balkone i visoke položaje odakle pretražuju grad krupnim dalekozorima. Za čim
tako otvoreno tragaju? Tko su oni - tako prisebni i čelična pogleda? Stidljivo smo za-
ustavili policajca da ga upitamo. - To su izdavači - rekao je prijazno. Izdavači! Srca
su nam stala. - U potrazi su za novim talentima. - Dobri Bože! Na nas su toliko čeka-
li i za nama tragali! Zatim je ljubazni policajac povjerljivo spustio glas i rekao
muklim i svečanim tonom »čekaju da se rodi novi Trollope!« Sjećaš li se kako su
nam se na te riječi kovčezi naglo učinili teškima? Kako nam se krv usporila, kora-
ci zapeli? Magareći brate, mi smo plaho mislili na vrstu prosvjetljenja o kakvoj je
624
Rimbaud sanjao - zagrižljivu pjesmu koja nije tek poučna ili tek prikaz, nego je za-
razna - mislim, ne samo racionalizirana intuicija umotana u celofan! Ušli smo u krivi
dućan s krivom monetom! Stresli smo se od hladnoće kad smo vidjeli izmaglicu gdje
zaogrće Trafalgar Square ovijajući oko nas vitice ektoplazme! Milijun moralista žde-
rača peciva čekalo je, ne na nas, Magareći brate, već na smjeloga dosadnog Trollo-
pea! (Ako si nezadovoljan svojom formom, posegni za curette.{30}) Pitaš li se sada da
li malko falšam kad se smijem? Muči li te što li me pretvorilo u sramežljivog malog
aforista prirode?
tko bi drugi bio, prerušen u Irca,

nego ja - pijanac, podlac i ulizica
Mi što smo napokon tek jadni suradnici u svijesti svoje nacije, što da očekujemo
nego automatsko odbijanje od javnosti koja zazire od uplitanja? I to s pravom. Nema
tu nepravde, jer i ja zazirem od uplitanja, Magareći brate, baš kao i ti. Ne, ne radi se
o tome da je netko ojađen, već o tome da netko nema sreće. Od deset tisuća razloga
nepopularnosti mojih knjiga potrudit ću se da ti dam samo prvi, jer u njemu su sa-
držani svi ostali. U puritanskoj kulturi koncepcija umjetnosti je nešto što će podrža-
vati njegovo ćudoređe i laskati njegovu patriotizmu. Ništa više. Vidim da se mrštiš.
Čak i ti, Magareći brate, uviđaš temeljnu nerealnost ove tvrdnje. Ona ipak objašnjava
sve. Puritanska kultura, argal, ne zna što je umjetnost - kako da joj onda nešto znači?
(Vjeru prepuštam svećenicima - tamo može najviše naštetiti!)
ni skrivljena noga ni smućeni gled

ni zvrnuti djel što viri iz svih
ne mogu napola biti tak bijed
ko misli kod ljudi sumnjičavih
kolo je strpljenje kojem sam sluga

vrijeme ništavih unutar kruga
Postupno sabiremo vlastite antologije nezgoda, rječnike glagola i imenica, kopula

i gerundiva. Taj tipični policajac londonskog sumraka nama je prvima udahnuo poru-
ku! Taj ljubazni očinski lik sažeo je istinu u jezgru. A evo nas obojice u nepoznatom
gradu, sazdanom od kristala boje smegme čiji bi se moeurs, opišemo li ih, držali plo-
dovima mašte naših nesređenih umova. Magareći brate, još nam predstoji najteža
625
lekcija - da se istina ne može utjerati silom nego pustiti da se sama zagovara! Čuješ
li me? Veza se opet kvari, glas ti se jako udaljio. Čujem rušenje vode!
tmuran budi momče, smijeh prepusti onom koga to veseli,

a Veneri moguće, noćno barem dvaput počasti udijeli
razlike kad nema nek ne bude ti teško da povučeš uze
tužnog muklog zvonca engleske nam muze!
umjetnosti istina ništavih je jasno

ako nije to to, onda kog je vraga krasnog?
Pišući sinoć u sobi, ugledao sam jednoga mrava na stolu. Prošao je nedaleko
tintarnice i oklijevao pred bjelinom lista papira na koji sam bio ispisao riječ »lju-
bav«; pero mi je zapelo, mrav se okrenuo i vratio, i odjednom mi je svijeća iscurila i
utrnula se. Jasne oktave žutoga svjetla treperile su mi za jabučicama. Htio sam zapo-
četi rečenicu riječima »Podnositelji ljubavi« - ali mi je misao iscurila za svijećom!
Kasnije, čas prije nego sam utonuo u san, spopadne me pomisao. Na zidu nad mojom
glavom olovkom sam zapisao: »Što činiti kad ne možeš podijeliti vlastite misli o lju-
bavi?« Začuo sam vlastiti ogorčen uzdah dok sam tonuo u san. Ujutro sam se probu-
dio, čist kao probušeno slijepo crijevo i sapunom za brijanje na zrcalu ispisao vlastiti
epitaf:
»Nikada ne otkrih umjetnosti svoje namazanu stranu«

Bilo je to zadnje što Pursewarden jadni u životu lanu!
Što se podnositelja ljubavi tiče, bilo mi je drago da su nestali jer bi me neumoljivo

odvukli u smjeru seksa - toga gadnog duga što leži na savjesti mojih zemljaka - ta
bit! Istinska srž i bit ovoga zbrkanog svijeta i jedino povoljno polje za primjenu naše
darovitosti, Magareći brate. Ali jedna prava, časna, jednostavna riječ na tom odsjeku
smjesta će proizvesti jedan od onih prizora njištanja i rzanja, svojstvenih domaćim
intelektualcima! Za njih je seks ili zlatna groznica ili povlačenje iz Moskve. A za
nas? Ne, ali budemo li na trenutak ozbiljni, objasnit ću što mislim. (Kuku, kuku, ve-
sela nota ali neugodna uhu praseće kože.) A mislim više nego što slute. (Neobična
dvospolna figura u londonskom sumraku - stražar što čeka u ulici Ebury dolazak ple-
menitog gospodina.) Ne, sasvim drugo područje ispitivanja koje se ne može doseći a
da se ne prijeđe preko tog terrain vague{31} pristranih duša. Naša je tema, Magareći
626
brate, ista, uvijek i neumitno ista - sričem ti riječ lj-u-b-a-v. Pet slova, svako od njih
čitav svezak! Point faible{32} ljudske psihe, gdje boravi carcinoma maxima! Kako li
se od vremena Grka pobrkala sa cloaca maxima? To je potpuna nepoznanica čiji
ključ drže Židovi ako mi priča nije manjkava. Jer ta nadarena i nemirna rasa koja ni-
kada nije upoznala umjetnost, nego je svoje stvaralačke trenutke iscrpila u pukim
tvorbama etičkih sustava, sve nam je namrla, doslovno natopila zapadnoeuropsku
svijest čitavim rasponom ideja zasnovanima na »rasi« i spolnom sputavanju u širenju
rase! Čujem Balthazara kako reži i šiba repom! Ali odakle do vraga dolaze te priče o
pročišćenom krvotoku? Zar je pogrešno ako se obratim stravičnim zabranama pobro-
janima u Leviticusu{33} da shvatim manijakalno depresivni bijes plimutske braće ili
mase drugih mračnih sektaša? Stoljećima nas je Mozaički zakon štipao za muda;
otud onaj tupi okljaštreni pogled u naših dječaka i djevojčica. Otud ona nesmiljena
drskost u odraslih zakletih na vječitu mladost! Govori, Magareći brate! Slušaš li me?
Ako imam krivo, trebaš samo reći! Ali u svojoj sam predodžbi te riječi od pet slova -
čudi me da je tisak nije stavio na crnu listu zajedno s uvriježene tri - ponešto smion i
sveobuhvatan. Mislim, čitav taj vražji raspon - od fragmenata mladica ljudskog srca
sve do njegove više duhovne tolerancije s... ha, apsolutnim prirodnim zakonima, ako
baš hoćeš. Zacijelo je, Magareći brate, neprilično takvo proučavanje čovjeka? Glavni
odvod za dušu? Mogli bismo načiniti atlas svojih uzdaha!
Zeus Heru svoju poda se namješta

al uviđa odmah - nije više vješta
izgredima izmorena
priznaje da snage nema
ali Zeus mudri jedva se koleba

s tucet krinki on već vreba
orao, ovan, medvjed i bik
Heru da usliši uzima im lik
svestran Bog je zna se, on je kao sunce

al... pomisli na sve te raznolike ******!
No, prekidam ovdje pomalo smeten jer vidim da sam u opasnosti da se ne shvatim
ozbiljno kao što bih trebao! A to je neoprostiva uvreda. Štoviše, promakla mi je tvoja
posljednja primjedba koja se ticala izbora stila. Da, Magareći brate, izbor stila je
627
najvažniji; u vrtlarstvu naše domaće kulture naći ćeš čudne i užasne cvatove, gdje
svaka stabljika uspravno strši. Ah, znati pisati kao Ruskin! Kad je jadni Effie Gray
pokušao ući u krevet, otjerao je djevojku! Ah, znati pisati kao Carlyle! Čorba od
uma. Kada Škot dođe u varoš, proljeće ne Može daleko biti. Ne. Sve što kažeš točno
je i smisleno; relativna istina i ponekad besmislen smisao, a ipak, nastojat ću
razmišljati o tom izumu sholijasta jer tebi je očito stil važan koliko i meni građa.
Kako ćemo s time? Keats, verbalni pijanica, tragao je za rezonancijom među sa-
moglasnicima, koja bi mu dala jeku unutarnjeg sebe. Zglobovima je strpljivo kucao
po praznome lijesu svoje rane smrti, osluškujući jednolične rezonancije odaslane si-
gurnom mu smrtnošću. Byronov je engleski bio grub, prema njemu se odnosio kao
gospodar prema slugi; ali jezik, kako nije lakaj, nabujao je kao tropske lijane u puko-
tinama među njegovim stihovima, gotovo ga ugušivši. On je uistinu živio, život mu
je bio doista prividan; pod izmišljotinom mučeničkog sebe djeluje mag, premda sam
toga nije bio svjestan. Donne je rovao do gologa živca, da je odjekivala cijela luba-
nja. Od istine se čovjek mora lecnuti, mislio je. Nanosi nam bol, bojeći se vlastite la-
koće; usprkos boli zbog zaustavljanja, stih mu se mora prožvakati u krpama. Sha-
kespeare svu Prirodu tjera da pogne glavu. Pope, na muci zbog metode, kao začeplje-
no dijete, brusi plohe dok nam ne postanu kliske za hodanje. Veliki stilisti su oni što
su najmanje sigurni u svoj učinak. Tajni nedostatak u njihovu zvanju nesvjesno ih
proganja! Eliot polaže blagi jastučić kloroforma preko duha suviše tijesno pritisnutog
prikupljenim informacijama. Njegovo poštenje u mjerenju i nepokolebljiva odluč-
nost da se vrati krvničkoj sjekiri izazov su svima nama; no gdje je osmijeh? Uzroku-
je nezgodna iščašenja dok pokušavamo plesati! Odabrao je sivilo pred svjetlom i
svoj udio dijeli s Rembrandtom. Blake i Whitman su nezgrapni omoti od smeđega
papira puni posuda posuđenih iz hrama, što se posvuda zakotrljaju kad se pokida
žica. Longfellow nagoviješta doba izuma jer prvi se domislio mehaničkom glasoviru.
Ti pritišćeš pedale, a uređaj recitira. Lawrence je bio izdanak pravoga hrasta s pripa-
dajućim obujmom i rasponom. Zašto im je pokazao da nije svejedno i tako postao ra-
njiv na njihove strijele? I Auden stalno govori. Svakodnevnom je govoru dao slobo-
du...
No ovdje prekidam, Magareći brate; jer ovo očigledno nije viša ni čak niža kriti-
ka! Ne vidim da nestaje ovakvo šuplje trtljanje na našim starijim sveučilištima gdje
se još uvijek trude izvući iz umjetnosti neki tračak opravdanja za svoj način života.
Trunke nade zacijelo mora biti, brine ih to. Napokon, trunke nade mora biti za čestit
pošten kršćanski puk u svom tom baljezganju koje naše pleme prenosi iz naraštaja u
naraštaj. Ili je umjetnost naprosto maleni bijeli štap koji se preda slijepcu i čijom po-
moću tapka ulicom koju ne vidi ali je siguran da je ondje? Magareći brate, na tebi je
da odlučiš!
Kada me Balthazar korio da sam dvosmislen, odgovorio sam, ni na trenutak ne
628
razmišljajući svjesno: - Kakve su riječi i kakvi su ljudi, možda bi bolje bilo reći uvi-
jek suprotno od onoga što mislimo? - Kad sam kasnije razmislio o tom stavu (kojeg
nisam bio svjestan) činio mi se doista izrazito mudrim! Toliko o svjesnome
razmišljanju: vidiš, mi Anglo-Saksonci nesposobni smo sami razmišljati za sebe; o
sebi da. Razmišljajući o sebi pravimo predstavicu svakom vrstom glasa, od škripa-
vog jorkširskog do BBC glasa s vrućim krumpirom u ustima. U tome smo nenad-
mašni jer vidimo se na odmaku od stvarnosti, kao predmet promatran mikroskopom.
Taj pojam objektivnosti zapravo je laskav nastavak na naš osjećaj obmane. Kada
počneš misliti za sebe, nemoguće je biti licemjeran, a mi živimo od licemjerja! Ah!
Čujem te kako s uzdahom kažeš, još jedan od onih engleskih pisaca, istaknuti tamni-
čar duše! Kako nas samo umaraju i ometaju! Vrlo istinito i vrlo tužno.
Zdravo dome licemjerja, pusti mili Albione!

Oskudne i škrte primi pozdrave Pursewardenove
Sasvim ti izvrnuo je pojmove sve umjetničke
Bježeći od licemjerja, obožavajući *****
Ali ako želiš proširiti vidike, prijeđi u Europu, Europu u rasponu od recimo Rabe-
laisa do de Sadea. Napredovanje od trbušne svijesti do mozgovne, od kostiju i mesa i
hrane do slatkoga (slatkoga!) razuma. Popraćeno svim boljkama što se izmjenjuju i
ismijavaju nas. Napredak od vjerskog zanosa do čira na dvanaestercu! (Vjerojatno je
zdravije biti sasvim bez mozga.) Ali, Magareći brate, to je nešto što nisi uzeo u obzir
kad si se namjeravao nadmetati za pojas teške kategorije umjetnika tisućljeća. Pre-
kasno je da se žališ. Mislio si se nekako provući pored kazni, a da te ne prozovu da
prikažeš vještinu riječi. Ali riječi... one su tek eolska lira ili jeftini ksilofon. U cirku-
su čak i morski lav može naučiti balansirati loptu navrh nosa ili svirati trombon. Što
leži iza...?
No, ozbiljno, želiš li biti - da ne kažem originalan, nego tek moderan - probaj s
trikom s četiri karte, u obliku romana; provlačeći zajedničku osovinu kroz četiri pri-
če, recimo, i posvećujući svaku jednome od četiri nebeskih vjetrova. Kontinuum do-
ista, što utjelovljuje ne temps retrouvé,{34} nego temps délivré.{35} Sama zakrivljenost
prostora pružila bi ti stereoskopsku pripovijednost dok bi ljudska osobnost promatra-
na kroz kontinuum možda postala prizmatična? Tko zna? Izbacujem ideju. Za-
mišljam formu koja, ako joj je udovoljeno, može u ljudskom smislu potaknuti pro-
bleme uzročnosti ili neodređenosti... I ništa previše recherché.{36} Najobičnija priča o
susretu dečka i cure. Ali da se toga tako primiš, ti ne bi poput većine svojih suvreme-
nika pospano sjeckao duž iscrtane linije!
629
To je vrsta pitanja koje ćeš si jednoga dana morati postaviti (»Nećemo nikad otići
u Meku!« dobacile su Čehovljeve sestre u igrokazu čiji sam naslov zaboravio.)
Volio je prirodu, a s prirodom golotinju

trudio sa svakom vrijednom truda ženom
grijući polutke obje pred životnim plamenom
pao je u boju sa stidova stotinu
Tko se usuđuje sanjati da može zarobiti neuhvatljivu sliku istine sa svom onom
groznom raznolikošću? (Ne, ne, objedujmo u veselju mrvice s davno odbačenog me-
lema i dozvolimo si da nas znanost klasificira kao vodene i kopnene igrače.)
Čije to likove vidim pred sobom gdje love ribu u boćatim vodama C. i E.?
Čovjek piše, Magareći brate, za duhovno izgladnjele, duševne brodolomce! Oni
će vječno biti većina čak i kad svatko postane milijunaš u posjedu države. Samo hra-
bro jer ovdje ćeš vječno biti glavni svojoj publici! Genija kojem nema pomoći treba
ljubazno izbjegavati.
Ne mislim ni da je beskorisno ovladati i neprestano se baviti svojim zanatom. Ne.
Dobar pisac trebao bi biti kadar pisati bilo što. Ali veliki pisac sluga je prisila odre-
đenih samim sastavom psihe i ne može se zanemariti. Gdje je on? Gdje je?
Dođi, surađujmo na četiri - ili petorazinskom poslu, vrijedi? »Zašto je kapelan
posrnuo?« bio bi dobar naslov. Brzo, one čekaju, te hipnagogičke figure među
londonskim minaretima, mujezini zanata. »Dolazi li kapelan do djevojke kao i do
prihoda ili samo do prihoda? Pročitajte narednih tisuću strana i saznajte!« Engleski
život u prirodnom stanju - poput kakve pobožne melodrame koju izvode zločinački
crkveni prvaci, osuđeni doživotno na seksualnu neizvjesnost! Na taj način možemo
postaviti čajnike na stvarnost radi međusobnog probitka, pišući sve običnom prozom
što je tek jedva razlučiva od galvaniziranog željeza. Na taj ćemo način zaklopiti kuti-
ju bez stranica! Magareći brate, izmirimo se sa svijetom mlitavih gunđala koja čitaju
ne da provjere svoje slutnje, nego svoje predrasude!
Sjećam se staroga Da Capa jednoga popodneva kad je rekao: - Danas sam imao
pet djevojaka. Znam da će vam se činiti pretjerano. Nisam si pokušavao ništa doka-
zati. Ali kada bih rekao da sam naprosto smiješao pet čajeva da ugode mojem nepcu
ili pet duhana da ugode mojoj luli, ne biste više o tome razmišljah. Divili biste se
naprotiv mojemu eklekticizmu, ne biste li?
Kenilworth opasan trbušinom, jednom mi je tugaljivo rekao u Ministarstvu
vanjskih poslova da je »upravo naletio« na Jamesa Joycea iz znatiželje i iznenadila
630
ga je i zaboljela njegova grubost, drskost i naglost. - Ah - rekoh - on je plaćao svoju

privatnost, podučavajući crnčuge za šiling i šest penija po satu! Možda je imao pravo
osjećati sigurnost pred takvima kao što ste vi, koji smatrate da je umjetnost nešto na
što vas dobar odgoj automatski ovlašćuje, da je ona dio društvene opreme, klasnih
sklonosti, kao što je slikanje akvarelom bilo za viktorijanske gospođe! Mogu za-
misliti kako mu je srce tonulo dok ti je proučavao lice na kojem je bio izraz nepoko-
lebljive snishodljivosti - nedokučiva samodopadnost kakva katkad preleti licem
zlatne ribice s nasljednim pedigreom! - Nakon toga više nikad nismo progovorili, što
sam i htio. Umjetnost stvaranja nužnih neprijatelja! Ipak, nešto mi se sviđalo kod
njega: riječ »civilizacija« izgovarao je sa »S«.
(Magareći brat sada je na simbolizmu i doista dobro rezonira, moram priznati.)
Simbolizam! Kraćenje jezika u pjesmu. Heraldički vid stvarnosti! Simbolizam je od-
ličan radni kombinezon psihe, Magareći brate, fond de pouvoir{37} duše. Glazba za
olabavljenje sfinktera, što preslikava mreškanje napredovanja duše ljudskim tijelom,
poigravajući u nama poput elektriciteta! (Stari Parr je jednom u pijanstvu rekao:
»Da, ali boli spoznaja!«)
Naravno da boli. Ali poznato nam je da je povijest književnosti povijest smijeha i
boli. Zakoni pred kojima nema bijega su: Smij se do suza i plači do smijeha!
Najvrednije misli dostupne su najbezvrednijim ljudima. Zašto se moramo toliko
trapiti? Jer razumijevanje je posao ne za logiku, već za stadij razvoja psihe. Tu je,
Magareći brate točka u kojoj se razlikujemo. Nikakva količina objašnjavanja ne
može premostiti jaz. Samo uviđanje! Jednog ćeš se dana trgnuti iz sna, vrišteći od
smijeha. Ecco!
Za umjetnost uvijek si govorim: dok oni gledaju vatromet zvan Ljepota, na tebi je
da im u žile kradomice ubrizgaš istinu poput nezaustavljivog virusa! To je lakše reći
nego učiniti. Koliko čovjeku treba da prihvati paradoks! Čak ni ja još nisam do toga
došao; ipak, kao kod one male skupine istraživača, »Premda su nas dva dana hodanja
dijelila od slapova, odjednom ih začusmo kako grme sve glasnije izdaleka«. Ah!
Onima što zasluže, naklonjeno bi Ministarstvo moglo izdati potvrdu o ponovnom ro-
đenju. To bi im dalo pravo da dobiju sve besplatno - nagrada određena onima što
ništa ne žele. Nebesko gospodarstvo koje Lenjin tajanstveno prešućuje. Ah! Upala
lica engleskih muza! Nesretne blijede gospođe, uštirkane i nakićene što neopreznima
dijele čaj i dvopeke!
kisela lica
edvardskih ljepotica
konjska lica draži puna
631
s bisernim ogrlicama
sjemenke u vrećicama
pod pazuhom svakim kuna!
Društvo! Zakomplicirajmo postojanje dok ne postane mukotrpno, tako da djeluje

kao lijek protiv stvarnosti. Nije pošteno! Nije pošteno! Ali dragi Magareći brate,
knjige na kakve mislim karakterizirat će poželjna kvaliteta koja će nas učiniti bogati-
ma i slavnima: bit će karakterizirana potpunom odsutnošću rasporka!
Kad želim razbjesniti Balthazara, kažem: - Kad bi se Židovi samo asimilirali, po-
veli bi nas svojim dragocjenim primjerom u slamanje puritanizma širom svijeta. Jer
oni posjeduju dozvole i patente zatvorenog sustava, etičkog odgovora! Čak su i naše
besmislene prehrambene zabrane i inhibicije preuzete iz melankoličnog svećeničkog
trabunjanja o mesu i peradi. E da! Nas umjetnike ne zanima politika, nego vrijed-
nosti - to je naše bojno polje! Ako bismo se jednom mogli opustiti, olabaviti straho-
vit stisak takozvanog kraljevstva nebeskog zbog kojeg je zemlja tako natoplje-
na krvlju, mogli bismo u seksu otkriti ključ za metafizičku potragu koja je ovdje do-
lje naš raison d’être!{38} Kad bi zatvoren sustav i moralna isključivost na božansko
pravo malo popustili, gdje bi nam bio kraj? - Gdje, doista? Ali dobri Balthazar mrko
puši svoj Lakadif i maše kuštravom glavom. Razmišljam o crnim baršunastim uzda-
sima Julijinim i obuzima me šutnja. Razmišljam o mekim bijelim pupoljcima - ne-
otvorenim oblicima cvjetova - što krase grobnice muslimanskih žena! Mlitava, meka,
nemaštovita blagost tih žena duha! Ne, moja je povijest razvidno dosta slaba. I islam
daje slobode koliko i papa.
Magareći brate, pratimo napredak europskog umjetnika od problematičnog djeteta
do povijesti bolesti, od povijesti bolesti do cmizdravca! Održao je europsku psihu na
životu svojom sposobnošću da bude u krivu, svojim neprestanim kukavstvom - to
mu je svrha! Cmizdravac Zapada! Cmizdravci svih zemalja, ujedinite se! No brzo da
dometnem, da ne bi zvučalo cinično ili očajnički, da sam pun nade. Jer uvijek, u sva-
kome trenutku, postoji mogućnost da će umjetnik naići na ono što mogu nazvati jedi-
no Velikom slutnjom! Kad god do toga dođe, smije odmah uživati svoju ulogu oplo-
ditelja; ali neće do toga doći nikad sasvim i potpuno kao što zaslužuje, dok se ne do-
godi čudo - čudo Pursewardenova Idealnog Commomvealtha! Da, vjerujem u to
čudo. Samo naše umjetničko postojanje ga potvrđuje! Ono je čin povlađivanja o ko-
jem drevni domaći pjesnik govori u pjesmi koju si mi jednom pokazao u prijevodu*.
Činjenica rođenja umjetnika to potvrđuje i opet potvrđuje u svakome novom narašta-
ju. Čudo je tu, tako reći na ledu. Jednog će lijepog dana procvjetati; kad umjetnik
odjednom odraste i prihvati punu odgovornost za svoje pučko podrijetlo, i kad
istovremeno ljudi priznaju njegov osobit značaj i vrijednost te ga pozdrave kao nero-
632
đeno dijete u sebi, dojenče Radost! Siguran sam da će nadoći. Trenutno su poput
hrvača što nervozno kruže jedni oko drugih, tražeći zahvat. Ali kada nadođe, ta
zasljepljujuća sekunda prosvjećenja - tek tada ćemo moći odbaciti hijerarhiju kao
društveni oblik. Novo društvo - toliko drugačije od ičega što trenutno možemo za-
misliti - nastat će oko uskog kruga bijeloga hrama dojenčeta Radosti! Muškarci i
žene grupirat će se oko njega, protoplazmatski rast sela, grada, prijestolnice! Ništa ne
može stati na put Idealnom Commonwealthu, osim što se u svakoj generaciji taština i
lijenost umjetnika uvijek poklapala sa samopopustljivom sljepoćom ljudi. Ali
spremni budite, spremni! Nema drugog načina. Ovdje je, ondje, nigdje!
Nastat će velike škole ljubavi i osjećajno i intelektualno znanje crpit će poticaj
jedno od drugoga. Ljudska životinja bit će puštena iz krletke, sva njezina prljava
kulturalna slama i koprolitski otpad vjerovanja bit će pročišćen. A ljudski duh, što
zrači svjetlom i smijehom meko će gaziti zelenom travom poput plesača; nastati i
spariti se s vremenskim formama i podariti djecu elementarnom svijetu - rusalkama i
salamandrima, vilama zraka i vilama šume, Gnomima i Vulkanima, anđelima i pa-
tuljcima.
Da, protegnuti domet tjelesne osjetilnosti pa prigrliti matematiku i bogoslovlje:
pothranjivati, a ne gušiti intuicije. Jer kultura znači spol, iskonsko znanje i gdje ta
sposobnost zastrani ili zataji, njezini derivati poput religije izlaze zakržljali ili na-
kazni - umjesto simbolične mistične ruže nastaje judejski karfiol kao u mormona ili
vegetarijanaca, umjesto umjetnika nastaju cmizdravci, umjesto filozofije semantika.
Spolna i stvaralačka moć idu zajedno. Pretvaraju se jedna u drugu - solarna spolna
i lunarna duhovna vode vječan razgovor. Zajedno putuju spiralom vremena. Obuhva-
ćaju čitav ljudski podstrek. Istina se nalazi samo u našoj vlastitoj utrobi - istina Vre-
mena.
»Kopulacija je lirika mase!« E da, i učilište duše: ali učilište koje trenutno nema
pokrovitelja ni knjiga, čak ni učenika. Ne, ima nekolicinu.
Kako je prekrasna Lawrenceova agonija: potpuno razumjeti njegovu spolnu priro-
du, osloboditi se spona Staroga zavjeta; ljeskajući se tvrdinom poput velike bijele
ljudske ribe što se koprca, posljednji kršćanski mučenik. On se bori za što i mi - da
spasi Isusa od Mojsija. Na trenutak je izgledalo moguće ali sv. Pavao ponovo je
uspostavio ravnotežu i željezne lisice židovskog zatvora sklopljenog zauvijek nad
dušom što raste. Ipak u Čovjeku koji je umro jasno nam govori što mora biti, što je
trebalo značiti ponovno Isusovo buđenje - istinsko rođenje slobodnog čovjeka. Pa
gdje je? Što mu se dogodilo? Hoće li ikada doći?
Duh mi drhti od radosti dok promatram ovaj grad svjetlosti koji bi božja volja
mogla pred našim očima slučajem stvoriti u bilo kojem trenutku! Ovdje će umjetnost
pronaći svoju istinsku formu i mjesto, a umjetnik može djelovati poput fontane bez
633
ograničenja, ma i bez truda. Jer umjetnost sve jasnije vidim kao vrstu gnojiva psihe.
Ona nema namjere, dakle nema teologije. Hraneći psihu tako što je zatrpava gnoji-
vom, pomaže joj pronaći vlastitu razinu, kao voda. Ta je razina izvorna nevinost -
tko je izumio nastranost Istočnoga grijeha, te prljave zapadnjačke opsce-
nosti? Umjetnost, poput iskusnog masera na igraćem polju uvijek stoji po stra-
ni, spremna da pomogne oko žrtava; i baš kao i maser, svojim pomaganjem ublažava
napetost muskulature psihe. Zato uvijek traži natečene dijelove, prstima pritišće
čvornate mišiće, tetivu pritisnutu grčem - grijehe, nastranosti, neugodnosti koje nera-
do prihvaćamo. Razotkrivajući ih svojom grubom uljudnošću, razrješuje napetosti,
opušta psihu. Drugi dio posla, ako posla i ima, mora pripasti religiji. Umjetnost je tek
faktor pročišćenja. Njome se ništa ne tvrdi. Ona je sluškinja prešutnog zadovoljstva,
ključna samo za radost i za ljubav! Ta čudna vjerovanja, Magareći brate, naći
ćeš kako vrebaju pod mojim zajedljivim raspoloženjima koja se mogu opisati jed-
nostavno kao tehnika terapije. Kao što Baltazar kaže: - Dobar doktor i naročito psi-
holog sasvim namjerno malko otežava pacijentu prelagani oporavak. To se čini da bi
se vidjelo ima li još stvarnog poleta u njegovoj psihi, jer otajstvo liječenja je u paci-
jentu, a ne u liječniku. Jedina mjera je reakcija!
Rođen sam u znaku Jupitera, junaka komičnog modusa! Moje pjesme, poput tihe
glazbe što nadire u preplavljene osjete mladih ljubavnika prepuštenih noći... Što sam
ono govorio? A da, najbolje što se može učiniti s velikom istinom, kao što je otkrio
Rabelais, jest ukopati je u brdo ludosti gdje može u miru čekati pijuke i lopate iza-
branih.
Između beskraja i vječnosti pruža se tanko tegobno zategnuto uže kojim ljudska
bića moraju hodati, međusobno povezana u struku! Ne daj da te tište te hladne
primjedbe, Magareći brate. One su zapisane u čistoj radosti, neokaljanoj željom za
propovijedanjem! Zapravo pišem za slijepu publiku - no ne činimo li to svi? Dobra
umjetnost upire, kao čovjek suviše bolestan da bi mogao govoriti, kao malo dijete!
Ali ako je ti, umjesto da pratiš smjer u koji upire, uzimaš samu za sebe, kao da ima
neku vrst apsolutne vrijednosti ili kao tezu o nečemu što se može prepričati,
tada svakako propuštaš smisao; odmah se gubiš među ogoljenim apstrakcijama kriti-
čara? Nastoji se uvjeriti da joj je temeljni cilj bio samo prizvati krajnju iscjeliteljsku
tišinu - i da je simbolizam sadržan u formi i pravilnosti tek okvir za osvrt kroz koji
se, kao u zrcalu može nazrijeti pojam svemira na počinku, svemira zaljubljenog u
sebe. Tada ćeš poput dojenčeta na rukama »sisati svemir svakim dahom«! Moramo
naučiti čitati između redaka, između života.
Liza je znala reći: »Ali samo njegovo savršenstvo uvjeri te da će mu doći kraj.«
Imala je pravo; ali žene ne žele prihvatiti vrijeme i diktate pogađanja sekunde u kojoj
će nastupiti smrt. One ne shvaćaju da je civilizacija naprosto velika metafora što opi-
suje naklonosti pojedinačne duše u zajedničkom obliku - kao što bi primjerice bilo
634
moguće u romanu ili pjesmi. Borba uvijek ima za cilj veću svijest. Borba uvijek stre-
mi ka većoj svijesti. Ali jao! Civilizacije umiru u mjeri da postaju same sebe
svjesne. Uviđaju, postaju malodušne, podstreka nesvjesne motivacije više
nema. Očajnički se počinju preslikavati u zrcalu. Nema koristi. Ali zacijelo u svemu
tome ima neka kvaka. Da, Vrijeme je kvaka! Svemir je konkretan pojam ali Vrijeme
je apstraktno. Na zaraslom tkivu Proustova velikog djela to se tako jasno vidi; njego-
vo je djelo velika akademija svijesti o vremenu. Ali ne želeći mobilizirati značenje
vremena morao je nužno pribjeći sjećanju pretka nade!
Ah! ali kao Židov posjedovao je nadu – a s Nadom dolazi i neodoljiva želja za
uplitanjem. E sad, mi Kelti sparujemo se s očajem iz kojega već izrasta smijeh i
očajnička romanca vječno beznadnih. Naganjamo nedostižno, i pred nama je samo
beskrajna potraga.
Njemu ništa ne bi značila moja rečenica »produljenje djetinjstva u umjetnosti«.
Magareći brate, daska za skakanje, trapez, leže odmah istočno od ovoga položaja!
Skok kroz tvrdinu u novi status - samo nemoj promašiti obruč!
Zašto na primjer ne prepoznaju u Isusu velikog Cinika, što je i bio, komičara?
Uvjeren sam da su dvije trećine Blaženstava šale ili rugalice u stilu Chuanga Tzua.
Generacije mistagoga i cjepidlaka izgubile su smisao. Uvjeren sam međutim u to jer
morao je znati da Istina nestaje kad se o njoj govori. Nju se može samo prenijeti, a
ne izjaviti; ironija je jedino oružje za takav zadatak.
Ili okrenimo se drugom aspektu pitanja; upravo si ti maločas spomenuo naše
oskudno primjećivanje u svemu što se tiče jedni drugih - ograničenja samoga vida.
Hrabro rečeno! Ali duhovno prevedeno dobiva se slika čovjeka koji se ushodao ku-
ćom u potrazi za naočalama koje su mu na čelu. Vidjeti znači zamišljati! I što bi to,
Magareći brate, bolje ilustriralo nego tvoj način viđenja Justine, osvijetljene na ma-
hove električnim natpisima mašte? Nije to razvidno ista žena koja si je zacrtala da
me osvoji i koju je na posljetku otjerao moj cinični smijeh. Ono što si ti u njoj vi-
dio kao meko i privlačno, meni se činilo proračunatom tvrdoćom koju nije ona izu-
mila nego si je ti pobudio u njoj. Sve to grleno blebetanje, ta silna potreba da izrazi
histeriju podsjećala me na pacijenta što u bunilu trga posteljinu! Nasilna potreba da
inkriminira život, da objasni svoje duševno stanje podsjećalo me na prosjaka što
preklinje za milost zgodno izlažući svoje rane. Uvijek me tjerala da se mentalno
češkam! Ipak, davala je mnogo razloga za divljenje i puštao sam znatiželji na volju
da istraži te crte njezina karaktera s nešto sućuti - konfiguracija nesreće koja je bila
istinska premda je uvijek mirisala na kazališnu šminku! Dijete, na primjer!
- Pronašao sam ga, naravno. Ili, zapravo Mnemjian je. U bordelu. Umrlo je od ne-
čega, meningitisa možda. Darley i Nessim došli su i odvukli me. Odjednom sam
shvatio da bi mi moglo biti nepodnošljivo pronaći ga; sve vrijeme dok sam tragao,
635
živio sam od nade da ću ga pronaći. Ali ta stvar svojom smrću odjednom kao da me
lišila sve svrhe. Znao sam to, ali moja je unutarnja svijest i dalje vrištala da to nije
istina, ne dozvoljavajući mi da to shvatim premda podsvjesno jesam!
Mješavina sukobljenih osjećaja bila je toliko zanimljiva da sam ih pribilježio u bi-
lježnicu između pjesme i recepta za anđeoske medenjake koji sam dobio od El Kale-
fa. Tabelarno ovako izgleda:
1. Olakšanje na kraju potrage.
2. Očaj na kraju potrage; nestanak daljnje motivacijske snage u životu.
3. Strava pri smrti.
4. Olakšanje pri smrti. Kakva mu je budućnost moguća?
5. Intenzivna sramota (ne razumijem).
6. Nagla želja za nastavkom beskorisne potrage umjesto priznavanja istine.
7. Davanje prednosti nastavku hranjenja lažnim nadama.
Zapanjujuća zbirka djelića kao ostavština među antologijskim odlomcima umiru-
ćeg pjesnika! No to je ono do čega sam htio doći. Rekla je: - Naravno da ni Nessim
ni Darley nisu ništa zapazili. Muškarci su tako glupi, nikada ne zapažaju. Možda bih
to mogla zaboraviti i sanjati da to nikad nisam pronašla da nije bilo Mnemjiana koji
je htio nagradu i bio toliko uvjeren u istinu svojega slučaja da je podigao silnu graju.
Balthazar je nešto spominjao autopsiju. Bila sam dovoljno glupava da mu odem
u kliniku i ponudim mito samo da kaže da dijete nije moje. Bio je prilično zapanjen.
Htjela sam da porekne istinu čija mu je istinitost bila toliko poznata, stoga da ne mo-
ram mijenjati nazore. Ne bih bila lišena boli ako to želiš čuti; htjela sam da se nasta-
vi - nastavi, strastveno tragajući za onim što se nisam usudila pronaći. Čak sam i
preplašila Nessima i potakla mu sumnje petljanjem oko njegovog osobnog trezora.
Na tome je ostalo i još sam dugo automatski tražila dokle god sam mogla u sebi pod-
nijeti pritisak istine i nagoditi se s njome. Tako ga jasno vidim, divan, stan.
Na tom je mjestu nabacila svoj najljepši izraz, onaj strahovite tuge, i položila ruke
na dojke. Da ti nešto kažem? Sumnjičio sam je da laže; bila je to nečasna misao, ali
opet... Ja sam nečasna osoba.
Ja: - Jesi li se ikad tamo vratila?
Ona: - Ne. Često sam htjela ali se nisam usudila. - Malo se stresla. - U sjećanju
sam ostala vezana za taj divan. Zacijelo negdje klepeće. Vidiš, još uvijek sam napola
uvjerena da je sve to bio san.
Odmah sam posegnuo za lulom, violinom i šiltericom, kao pravi Sherlock. Oduvi-
jek sam bio čovjek za traganje za mjestom označenim križem. - Obiđimo je - rekao
sam žustro. - U najgorem slučaju, pomislio sam, takva bi posjeta mogla biti katarzič-
na. Predložiti takvo što bilo je u stvari vrhunski praktično i na moje iznenađenje od-
636
mah je ustala i stavila kaput. Šutke smo hodali zapadnim rubom grada, rukom pod
ruku.
Neka se vrst svetkovine slavila u arapskoj četvrti usplamtjeloj od električnih
lampica i zastavica. Nepomično more, visoki oblačići i mjesec kao prijekorni arhi-
mandrit druge vjere. Miris ribe, sjemena kardamona i pržene iznutrice prepune kima
i češnjaka. Zrak su ispunjali zvuci mandoline što su im draškali duše u noći kao da
su ih spopale buhe - grebući se dok im krv ne izbije u noć nabujalu od uši! Zrak je
bio težak. Svaki ga je dah neprimjetno bušio. Osjećalo se kako ulazi i izlazi iz pluća
kao u kožnome mijehu. Eh! Sablasna su bila sva ta svjetla i buka, mislio sam. I
onda govore o orijentalnoj romantici! Onda bih radije kad god u gužvu Brightona!
Ovaj smo osvijetljeni komad prešli odlučnim brzim korakom. Hodala je bez oklije-
vanja, pognute glave, obuzeta mislima. Tada je postupno ulice stala gutati tama, to-
nule su u plavilo mraka, sužavale se, zavijale i zakretale. Napokon smo izbili na
ogroman prazan prostor osut svjetlom zvijezda. Golema mračna zgrada vojnoga
izgleda. Sada se kretala sporo, manje sigurno, tražeći vrata. Šaptom reče: - Mjesto
drži stari Mettrawi. Prikovan je za postelju. Vrata su uvijek otvorena. Ali sve čuje iz
kreveta. Uhvati me za ruku. - Nisam nikad bio junačina i moram priznati određenu
dozu nemira kad smo ušli i pustili da nas ovije potpuni mrak. Ruka joj je bila čvrsta i
hladna, glas jasan, ravnodušan, nije odavao ni uzbuđenje ni strah. Činilo mi se da ču-
jem strku ogromnih štakora u truloj građevini oko mene, potpornja same noći. (Je-
danput sam u oluji među ruševinama ugledao ta debela masna tijela gdje se tu i tamo
ljeskaju i goste otpacima.) - Molim te, Bože, ne zaboravi da premda sam engleski
pjesnik ne zaslužujem da završim kao jelo štakorima - molio sam u sebi. Krenu-
li smo hodnikom zavijenim u crninu, trulim daskama što su škripale pod nama; tu i
tamo je pokoja nedostajala i pitao sam se ne hodamo li upravo povrh bezdane jame!
U zraku se osjećao vlažni pepeo i onaj nepogrešivi miris crnačke kože kad se oznoji.
Sasvim je drukčiji od bjelačke. Snažan je, vonja poput lavljeg kaveza u zoološkom
vrtu. Sama se Tmina znojila - i kako ne bi? Tama mora nositi Othellovu kožu. Odu-
vijek plašljiv, odjednom sam trebao na zahod ali sam misao zgnječio poput žohara.
Neka mjehur pričeka. Nastavili smo dalje i zaobišli stranice... komada tame s podom
od trulih dasaka. Tada je odjedanput prošaptala: - Mislim da smo stigli! - i otvorila
vrata drugog neprobojnog komada tame. No, bila je to prostorija prilične veličine jer
zrak je bio hladan. Osjećao se prostor, premda se ništa nije moglo vidjeti. Oboje smo
duboko udahnuli.
- Da - zamišljeno je šapnula i nakon kopanja po baršunastoj torbici u potrazi za
kutijom šibica, oklijevajući kresnula jednu. Prostorija je bila visoka, tako visoka da
je bila nadsvođena mrakom, usprkos žućkastom lepetu plamena šibice; golemi
smrskani prozor blijedo je odražavao svjetlost zvijezda. Zidovi su bili zeleni od pati-
ne, žbuka se posvuda s njih trusila, a jedini su im ukras bili plavi otisci malenih ruku
637
koji su presijecali sva četiri zida u nasumičnom desenu. Kao da se gomila pigmejaca
ludirala plavom bojom i zatim navalila juriti zidovima, hodajući na rukama! S lijeve
strane, malo pored sredine, počivao je veliki mrki divan što je lebdio u polumraku
poput vikinškog katafalka; bila je to prožvakana relikvija nekog osmanskog kalifa,
prorešetana rupama. Šibica se utrnula. - Evo ga - rekla je i stavivši mi kutiju u ruku,
otišla od mene. Kad sam ponovo upalio šibicu, sjedila je pored divana, obraza polo-
žena na nj, meko ga gladeći dlanom. Bila je potpuno pribrana. Gladila ga je mirnom
putenom kretnjom, a zatim na njemu prekrižila šape, poput lavice što je objaha-
la svoj ručak. Trenutak je bio prožet vrstom sablasne napetosti ali joj se to nije odra-
žavalo na licu. (Ljudska su bića poput orgulja. Izvučeš li ventil pod nazivom »Lju-
bavnik« ili »Majka«, oslobode se traženi osjećaji - suze, uzdasi ili nježnosti. Ponekad
nastojim razmišljati kao da smo spletovi navika, a ne ljudska bića. Mislim, nisu li
nam Grci usadili pojam individualnog duha u ludoj nadi da će se pukom svojom lje-
potom »primiti« - kao što kažemo kod cijepljenja. Zato da narastemo do veličine
koncepta i podjarimo nebeski plamen u svakom našem srcu? Je li se primilo ili nije?
Tko zna? Neki od nas ga još imaju ali čini se u tragovima. Možda...)
- Čuli su nas.
Odnekle iz tame dopru isprepleteni tihi glasovi i tišinu odjednom ispuni strka ko-
raka na truloj drvenini, U zamirućem tinjanju žigice vidio sam kao iz velike daljine
prugu svjetla - kao da se na nebu otvaraju vrata daleke peći. I tada glasovi, mravlji
glasovi! Djeca su nadirala kroz neki poklopac ili podna vrata u pamučnim spavaćica-
ma, smiješno izblijedjelima. S prstenjem na rukama i zvoncima na stopalima. Glazba
će je pratiti kamo god išla! Jedan od njih nosio je tanjur u kojem je lebdjelo vošta-
no svjetlo. Unjkala su oko nas, raspitujući se za naše želje poraznom otvorenošću -
ali iznenadila su se kad su vidjela Justine gdje sjedi pored vikinškog katafalka, lica
(sada nasmiješenog) okrenutog napola prema njima.
- Mislim da bismo trebali otići - rekoh ispod glasa jer užasno su smrdjele te sitne
prikaze i pokazivale neugodnu sklonost ispreplitanju mršavih ručica oko mojega po-
jasa dok su blebetale i pjevušile. Ali Justine se obratila jednoj i rekla: - Prinesi ova-
mo svjetlo da svi vidimo. - I kad je svjetlo doneseno odjednom se okrenula, prekriži-
la noge pod sobom i visokim zvonkim glasom uličnog pripovjedača zazvala: - Oku-
pite se oko mene svi vi blagoslovljeni od Alaha i počujte čudnovatu priču što ću pri-
povjediti. - Učinak je bio magnetičan; posjedali su oko nje kao uvelo lišće na vjetru,
tijesno se tiskajući. Neki su se čak i uspeli na stari divan, hihoćući i gurkajući se od
užitka. I istim bogatim gordim glasom, zasićenim neprolivenim suzama, Justine opet
nastavi glasom iskusnog pripovjedača: - O, počujte svi vi stvarni vjernici i podastri-
jet ću vam priču o Yuni i Azizu, o njihovoj višestrukoj ljubavi i mukama što im zada
Abu Ali Saraq el-Maza. Tih dana velikoga kalifata, kad su mnoge glave padale i
vojske tutnjale...
638
Bila je to neka divlja poezija za takvo mjesto i vrijeme - malen krug ispijenih lica,
divan, treperavo svjetlo; i čudna neodoljiva melodija arapskog, teško optočena figu-
rama, aliteracijska ponavljanja protkana gustim brokatom i unjkavi naglasci davali
su joj laički sjaj koji mi je izmamio suze na oči - suze pohlepe! Bilo je to tako hranji-
vo za dušu! Postao sam od toga svjestan kakve mršave obroke mi modernisti nudimo
svojem gladnom čitateljstvu. Epske crte, to je sadržavala njezina priča! Osjećao
sam zavist. Kakvo su bogatstvo imala ta prosjačka djeca. I bio sam joj zavidan na
publici. Kakva napeta prosudba! Potonuli su u slike njezine priče poput olova. Vidje-
lo se gdje im se istinske duše pomaljaju poput miševa - pomaljaju na tim naslikanim
maskama u sitne izraze čuđenja, napetosti i radosti. U žućkastome polumraku bili su
to izrazi stravične istine. Vidjelo se kakvi će biti kao sredovječni ljudi - vještica, do-
bra supruga, naklapalo, rospija. Poezija ih je ogoljela do kostiju i ostavila im samo
prirodna svojstva da tako procvatu u izraze što vjerno preslikavaju njihove sitne
zakržljale duhove!
Kako sam mogao a da joj se ne divim što mi je pružila jedan od najznačajnijih i
najdojmiljivijih trenutaka u životu pisca? Obgrlio sam je rukom oko ramena i sjedio
ushićen kao i svi oni, prateći vijugave krivine besmrtne priče što nam se odvijala
pred očima.
Jedva su podnijeli rastanak s nama kad je priča napokon završila. Primili su se za
nju, moleći još. Neki su je uhvatili za obrub haljine i cjelivali ga u molitvenom zano-
su. - Nema vremena - rekla je uz smireni smiješak. - Ali vratit ću se, mališani moji. -
Jedva da su obratili pažnju na novac koji je razdijelila, samo su se naguravali za
nama kroz duge hodnike do crnine trga. Na uglu sam se osvrnuo ali sam mogao vi-
djeti tek treperenje sjenka. Opraštali su se glasovima čija je milina lomila srce.
Razgovarali smo u dubokoj ispunjenoj tišini duž razmrskanog grada iskvarenog vre-
menom dok nismo došli do svježeg obalskog zraka; i dugo smo šutke stajali naslo-
njeni na hladni kameni mol nad morem, pušeći i šuteći! Napokon mi se okrene
beskrajno umornim licem i prošapće: - Odvedi me sada kući. Padam od umora. - I
tako smo zaustavili kola u prolazu i zaljuljali se duž Corniche, staloženi kao bankari
nakon kongresa. Sve što mi je na rastanku rekla bilo je: - Bit će da svi tragamo za
tajnama rasta!
Bila je to neobična primjedba za rastanak. Gledao sam kako se umorno penje u
kućerinu stubama, pipajući za ključem. Još uvijek sam bio opijen pričom o Yuni i
Azizu!
Magareći brate, šteta je što nikada nećeš imati prilike čitati sve ove zamorne
besmislice; zabavljalo bi me proučavati tvoje upitne izraze lica dok ih čitaš. Zašto bi
umjetnik uvijek nastojao prožeti svijet vlastitom tjeskobom, jednom si me upitao.
Zašto baš? Dat ću ti drugi sklop: emotivni gongorizam! Oduvijek sam bio dobar u
tvorbi uljudnih fraza.
639
samoća i žudnja,
to dvoje silni gospodaru muha
nesveto su carstvo tvoje
i nenadani ponor duha!
dragi Holandezu padni mi na grudi
vrata svoja dobro ti zaključaj
ljubav tolika ne bi bila slučaj
da još veću ******** mi ne budi
I potom, besciljno šećući, na koga naiđem nego na pomalo teturavog Pombala

upravo na povratku iz Casina s noćnom posudom punom papirnatih novčanica i
nesmiljenom žeđi za posljednjim bokalom šampanjca koji smo zajedno uzeli u Eto-
ile. Čudno da te večeri nisam imao potrebe za djevojkom; nekako su mi se Yuna i
Aziz prepriječili. Umjesto toga sam se vukao natrag na Mount Vulture s bocom u
džepu šuškavca da se još jednom suočim s nesretnim stranicama svoje knjige koja će
za dvadeset godina biti razlogom mnogih šibanja u nižim razinama našeg
školstva, činilo mi se to pogubnim poklonom još nerođenim naraštajima; radije
bih im ostavio nešto poput Yune i Aziza, ali to od Chaucera nije bilo moguće; možda
je krivnja na sofistikaciji laičke publike? Pomisao na sve te male namlaćene guze
natjerala me da zaklopim bilježnice serijom zlovoljnih prasaka. Međutim, šampanjac
je piće što divno razblažuje i nije mi dozvolio da budem suviše potišten. Tada sam
naišao na listić s porukom koji si ti Magareći brate gurnuo ispod vrata ranije te veče-
ri: poruku koja me pohvalila na novoj seriji pjesama koje su objavljivali u Anvilu (s
jednom tiskarskom pogreškom po redu); a kakvi su pisci, o tebi sam mislio najljepše,
podigao sam čašu u tvoju čast. U mojim si očima postao kritičar najčistije moći rasu-
đivanja; i još sam se jedanput ogorčeno upitao koga vraga nisam na tebe potratio više
vremena. To je doista propust s moje strane. I tonući u san pribilježih si u mislima da
te sljedeću večer moram odvesti na večeru i do sita se napričati s tobom da te maga-
reća glava zaboli - o pisanju, naravno, čemu drugome? Ah! ali kakvog smisla
ima? Vješt na peru, škrt na riječima; znao sam da ću bez riječi poput Goldsmitha za-
biti ruke pod pazuha dok ti budeš držao govor!
U snu sam iskopao mumiju usana boje maka odjevenu u dugačku bijelu vjenčani-
cu arapskih šećernih lutaka. Nasmiješila se ali se nije budila, premda sam je ljubio i
ohrabrivao riječima. Jedanput su joj se oči napola otvorile ali su se opet sklopile, te
je nasmiješena ponovo utonula u san. Šaptao sam njezino ime koje je glasilo Yuna ali
se neobjašnjivo pretvorilo u Liza. I kako od toga nije bilo koristi, sahranio sam je još
640
jednom među nestalnim sipinama gdje (vjetar im je brzo mijenjao oblike) neće osta-
ti traga mjestu ukopa. U zoru sam rano ustao i ušao u kola do plaže Rushdi da se pro-
čistim u praskozornom moru. U to doba nije bilo ni žive duše osim Clee koja je bila
daleko na plaži u plavome kupaćem kostimu, fantastične kose što je lelujala oko nje
poput plavokosog Botticellija. Mahnuo sam i uzvratila mi je ali nije pokazivala
namjere da priđe i razgovara na čemu sam bio zahvalan. Ležali smo kilometar uda-
ljeni uspuhani i mokri poput tuljana. Na trenutak sam pomislio na njezinu divnu
kavu od spržene ljetne kože s dlačicama na sljepoočnicama, izbijeljenima do pepe-
la. Metaforički sam je udisao kao dah pržene kave, sanjareći o bijelim slabinama s
onim plavim žilicama u sebi! Pa, sad... bila bi vrijedna truda da nije bila toliko lijepa.
Taj je blistav pogled razotkrivao sve i prisilio me da se zaklonim od nje.
Čovjek je baš ne bi mogao zamoliti da ih poveže da bi se s njom mogla voditi lju-
bav! A opet... poput crnih svilenih čarapa na kojima neki muškarci insistiraju da bi...
Dvije rečenice s »da bi« kondicionalom. Sto se to događa sa sirotim Pursewarde-
nom?
proza mu je širila požudu

u društvenim slojevima
riječi su mu suđene
ko za mase pogubnima
glavna djela svrstana

s otrovnim plinovima
Engleska, probudi se
Magareći brate, takozvani čin življenja uistinu je čin zamišljanja. Svijet - koji si
uvijek predočavamo kao »izvanjski« - uzmiče tek pred samoistraživanjem! Suočen s
ovim okrutnim, ali nužnim paradoksom, pjesnik pušta da mu narastu škrge i rep da bi
bolje plivao uz struju neprosvjećenja. Ono što se možda čini proizvoljnim činom na-
silja upravo je obrnuto jer izokrećući tako proces, on ujedinjuje divlju bezglavu stru-
ju čovječanstva u tihi mirni nepokretni bezmirisni bezukusni plenum iz kojeg je pro-
izašla njegova vlastita motivacijska srž. (Da, ali bolno je to priznati!) Kad bi se htio
odreći svoje uloge, sva nada da će steći oslonac na kliskoj površini bi bila izgubljena
i sve bi u prirodi nestalo! Ali taj čin, pjesnički čin, prestat će biti potreban kada ga
641
svatko bude mogao izvesti za sebe. Što ih sprečava?, pitaš se. Pa, svi posjedujemo
urođen strah od predavanja svoje žalosno racionalizirane moralnosti - a pjesnički
skok o kojem govorim leži s njezine druge strane. To prestravljuje samo zato što od-
bijamo u sebi vidjeti užasne grimase što ukrašavaju toteme naših crkvi - ubojice, la-
žIjivce, preljubnike i druge. (Kad se jednom prepoznaju, te kartonske maske izblije-
de.) Tko god izvede taj enigmatski skok u heraldičku stvarnost pjesničkog života,
otkriva da istina ima ugrađenu moralnost! Više ne treba nositi pojas za kilu. U po-
lusjeni ove vrste istine, moralnost se može previdjeti jer ona je donné,{39} dio cijele
priče, a ne naprosto kočnica, inhibicija. Postoji da je se iživi, a ne izmisli! Ah, Maga-
reći brate, ovo će zvučati kao udaljena dreka za »čisto književne« brige koje te
opsjedaju; no ako svojim srpom ne prioneš na ovaj kut polja, nikad nećeš sam pobra-
ti svoju žetvu i tako ovdje dolje ostvariti svoju stvarnu svrhu.
Ali kako? pitaš me tugaljivo. I evo, tu si me stvarno zatekao jer stvar djeluje dru-
gačije na svakome od nas. Želim samo reći da nisi postao dovoljno očajan, dovoljno
odlučan. Negdje u srcu svega još si trom duhom. Ali čemu onda nastojati? Ako ti se
to ima dogoditi, dogodit će se samo od sebe. Možda imaš potpuno pravo što ovako
dokoličariš i čekaš. Ja sam bio suviše ponosan. Osjetio sam da ga moram zgrabiti za
rogove, to presudno pitanje mojeg prava prvorodstva. Za mene se ono temeljilo na
činu volje. Stoga bih svojoj vrsti ljudi rekao: - Obijte bravu, oborite vrata. Prkosi-
te, suprotstavite se, oduprite se proročištu želite li postati pjesnikom, drznikom!
Ali svjestan sam da se test može pojaviti u svakom obliku, možda čak i u fizičko-
me svijetu, udarcem među oči ili u nekoliko redaka nadrljanih olovkom na poleđini
omotnice ostavljene u kavani. Heraldička stvarnost može zaskočiti odakle god, iznad
ili ispod; nije izbirljiva. Ali bez nje enigma ostaje. Moguće je da proputuješ svijet i
osvojiš ga s jednog na drugi kraj, a da sam ipak nikad ne začuješ pjesmu.
642
IV.
Zatekoh se kako čitam ove odlomke iz Pursewardenovih bilježnica sa svom dužnom

pažnjom i veseljem i bez ikakvih pomisli na »opraštanje beštiji« - da se poslužim
Cleinim riječima. Naprotiv, činilo mi se da su mu primjedbe precizne i kakve je god
bičeve i žalce namijenio mojoj ličnosti, bili su sasvim na mjestu. Štoviše, korisno je
koliko i zdravo vidjeti se u svjetlu takve žestoke izravnosti nekoga komu se diviš!
Ipak, trunku me iznenadilo da mi samo uvažavanje nije bilo nimalo uzdrmano. Ne
samo da nije bilo trajnih povreda nego sam se povremeno, smijuljeći se na glas nje-
govim dosjetkama, zaticao kako mu se potiho obraćam kao da stoji preda mnom i
govori, a ne da zapisuje tu neugodnu istinu. - Vraže jedan - promrmljao sam u bradu.
- Čekaj ti samo. - Gotovo kao da bih mogao jednoga dana izgladiti stvari s njim,
izravnati račune! Bilo je teško odići glavu i odjednom prihvatiti da je već iza zavjese,
nestao s pozornice; tolika je pojava bio, što posvuda iskrsava, neobičnog omjera sna-
ge i slabosti što sačinjavaju njegovu zagonetnu ličnost.
- Čemu se smiješiš? - rekao je Telford, uvijek spreman na šalu i razmjenu ured-
skog humora, ukoliko sadrži nezaobilaznu mračnu poentu.
- Jednoj bilježnici.
Telford je bio krupan čovjek u loše skrojenom odijelu i s točkastom plavom
mašnom. Bio je pjegave puti kakva se lako kida pod oštricom britve; shodno tome,
uvijek mu je na vilici ili uhu bio mali čuperak vate i vidao ranu. Vječno brbljav i pre-
pun pretjerane bonhomie;{40} ostavljao je dojam da je na ratnoj nozi sa zubalom koje
ga žulja. Blebetao je i dahtao, grizući olabavljene plombe ili gutajući meko nepce,
hvatajući zrak poput ribe, dok je izgovarao šale ili se smijao vlastitoj duhovitosti,
kao da se vozi kaldrmom, pa mu gornji red zuba pleše gore-dolje i udara po desni-
ma. »Stari moj, ta ti je dobra«, uskliknuo bi. Nije mi bio neugodan kao zatočenik
ureda koji smo dijelili u »cenzuri«, jer posao nije bio zahtjevan, a on mi je kao stari
poznavatelj struke uvijek bio spreman dati savjet ili pomoći u poslu; uživao sam i u
pričama koje je uporno prepričavao, o bajnim »starim vremenima« kada je on, Mali
643
Tommy Telford, bio silno važna ličnost, iznad koje je po položaju i moći bio samo
veliki Maskelyne, naš sadašnji šef. Njega je uvijek zvao »Brigadir« i jasno je davao
do znanja da je odjel, koji je nekoć bio Ured za arapska pitanja, vidio bolje
dane, zapravo srozao se na puki odjel za praćenje pada i rasta i cenzuru građanske
prepiske diljem Bliskog istoka. Ništavna uloga u usporedbi sa »špijunažom« koju je
izgovarao u četiri odvojena sloga.
Priče o toj minuloj slavi, sada već izmakloj sjećanju, tvorile su dio homerskog
ciklusa, tako reći, uredskog života: čeznutljive recitacije bile su na programu za vri-
jeme pauze, između obroka posla ili popodne kad bi kakva nezgoda, kao recimo
pokvareni ventilator, potpuno ugrozila koncentraciju u tim zagušljivim zgradama.
Upravo sam od Telforda doznao za dugu bespoštednu borbu između Pursewardena i
Maskelynea - borbu koja se u nekom smislu nastavljala na drugom polju između
šutljivog Brigadira i Mountolivea jer Maskelyne je očajnički žudio da se vrati svo-
jem puku i skine sa sebe civilnu odjeću. U toj je želji spriječen. Mountolive, objasnio
je Telford uz brojne i silne uzdahe (mlatarajući ispucanim mesnatim rukama prošara-
nima plavim nakupinama žila kao kolač šljivama) - Mountolive je »navalio« na
Ratni odsjek i nagovorio ih da ne odobre Maskelyneovu ostavku. Moram reći da je
Brigadir, kojeg sam viđao možda dvaput tjedno, nosio u sebi mrgodan i sjetan gnjev
zato što je strpan u civilni odjel dok se toliko toga događalo u pustinji, ali ta i svaki
bi se obični vojnik tako vladao. - Vidiš - prostodušno će Telford - kad dođe do rata,
unapređenja se dijele šakom i kapom, stari moj, šakom i kapom. Brigadir ima pravo
misliti na svoju karijeru kao i svaki drugi čovjek. Drukčije je s nama. Mi smo tako
reći rođeni civili. - On sam proveo je mnoge godine trgujući grožđicama na istočnom
Levantu, boraveći u mjestima kao što su Zante ili Patras. Nisu bili sasvim poznati
njegovi razlozi dolaska u Egipat. Možda mu je više odgovarao život u velikoj bri-
tanskoj koloniji. Gospođa Telford bila je debeljuškasta patkica koja se služila ljubi-
častim ružem i nosila šešire kao jastučiće za igle. Po svoj prilici živjela je za poziv u
veleposlanstvo na kraljev rođendan. (»Mavis voli svoju malu službenu ulogu, baš
voli.«)
No ako je administrativni rat s Mountoliveom toliko zjapio daleko od pobjede,
bilo je utjeha, rekao je Telford, od kojih bi Brigadir mogao promišljeno izvući zado-
voljstvo: jer Mountolive je u priličnoj mjeri bio u istoj kaši. To ga je (Telforda) tjera-
lo na »cerek« - tipičan izraz kojim se često služio. Mountolive, kako se činilo, nije
ništa manje žudio da se povuče sa svojeg mjesta i doista se nekoliko puta prijavio za
premještaj iz Egipta. Međutim, na nesreću, nastupio je rat sa svojom metodom
»zamrznutih kadrova« i Kenilworth je, ne u prijateljskim odnosima s veleposlani-
kom, poslan da provede tu metodu. Ako su Brigadira sputale Mounteolive-
ove spletke, potonjeg je jednako sputao novoimenovani Kadrovski savjetnik - sputao
»do daljnjega«! Telford je trljao znojave ruke dok mi je sve to pripovijedao! - To je
644
pojava zvana Kako ti meni tako ja tebi - reče. - I ako mene pitaš, Brigadir će uteći
prije nego Sir David. To ti ja kažem, stari moj. - Jedan svečani pokret glavom bio je
dovoljan da ga uvjerim da sam primio na znanje.
Telford i Maskelyne bili su povezani na zanimljiv način koji mi je dao misliti. Sa-
motni vojnik od malo riječi i trgovački putnik izdašan na riječima - što bi oni u živo-
tu imali zajedničko? (Već i njihova imena na otisnutim popisima dužnosti neodoljivo
su podsjećala na varijetetski duet ili uglednu pogrebničku tvrtku!) Mislim ipak da je
veza počivala na obožavanju, jer Telforda je obuzimalo groteskno divljenje i pošto-
vanje u prisutnosti šefa, dok se motao oko njega, žudeći da preduhitri njegove zapo-
vijedi i tako zavrijedi koju riječ pohvale. Njegovi obilno zaslinjeni »da, gospodine« i
»ne, gospodine« izlijetali su mu iz zubala nesuvislom pravilnošću kukavice u satu.
No, zanimljivo je da nije bilo ništa hinjeno u tom ulizivanju. Bilo je više nešto nalik
uredskoj ljubavnoj spletki jer čak i kad Maskelynea nije bilo u blizini, Telford je o
njemu govorio s najvećim mogućim poštovanjem, najdubljim poklonstvom - sačinje-
nim podjednako od društvenog divljenja prema njegovom položaju i dubokog štova-
nja njegove ličnosti i prosuđivanja. Iz znatiželje sam nastojao Maskelynea vidjeti
kroz oči svojeg kolege, ali nisam uspio razabrati ništa više od prilično tmurnog
besprijekornog vojnika ograničenih sposobnosti i odrješitog školskog naglaska što u
sebi nosi umor od svijeta. Ipak... - Brigadir je pravi prototip gospodina - rekao bi
Telford s toliko osjećaja da je bio na rubu suza. - Napet je kao tetiva, stari Brigadir.
Nikad se ne bi ponizio da učini nešto što mu je ispod časti. - Možda je to tako, ali
time naš šef u mojim očima nije bio ništa manje neugledan.
Telford je imao nekoliko manjih lakajskih dužnosti koje si je sam zadao da ugodi
svojem junaku - na primjer, kupio bi Daily Telegraph star tjedan dana i svakog jutra
ga ostavio na stolu velikana. Poprimao je čudan izvještačen hod kada bi prelazio
ulaštenim podom Maskelyneovog praznog ureda (jer dolazili smo ranije na posao):
kao da se boji da ne ostavi otiske za sobom. Upravo se šuljao do stola. A nježnost
kojom je presavinuo novine i prelazio prstima po naborima prije nego što bi ih sve-
čano položio na zelenu presvlaku podsjećala me na ženu koja mužu predaje netom
uštirkanu i izglačanu košulju.
Sam Brigadir nije nerado nosio teret njegovog iskrenog divljenja. Vjerujem da bi
rijetko tko mogao tome odoljeti. Spočetka me čudilo što nas obilazi jednom ili dva-
put tjedno, sasvim očito bez nekog određenog razloga na pameti i polako šeta među
našim stolovima, povremeno izgovarajući kakvu neslužbenu neduhovitu šalu - upu-
ćenu onome na koga bi blago, gotovo sramežljivo pokazivao kamišom lule. Ipak, za
tih posjeta, garavo mu hrtovsko lice sitnih bora ispod očiju nikad nije promijenilo
izraz, glas nikad izgubio prostudiranu modulaciju. Spočetka me, kažem, takav nastup
čudio, jer Maskelyne je bio sve samo ne društveno biće i rijetko je znao govoriti o
ičemu nego trenutnom poslu. Tada sam jednoga dana u sporoj složenoj krivulji koju
645
je opisivao među našim stolovima spazio tragove nesvjesnog udvaranja - prisjetio

sam se kako paun širi svoju veličanstvenu nakićenu okatu lepezu pred ženkom ili
kako se manekenka okreće u arabeski smišljenoj da istakne odjeću koju nosi.
Maskelyne je naprosto dolazio da ubere divljenje, da pred Telforda iznese bo-
gatstvo karaktera i besprijekornog vladanja. Zar je moguće da ga je tako laka pobje-
da ispunjavala nekom nutarnjom sigurnošću koje mu je manjkalo? Teško bi bilo reći.
U svakom slučaju, kolegin pogled razrogačen od divljenja grijao mu je dušu. Uvje-
ren sam da je to bilo sasvim nesvjesno - ta gesta usamljenog čovjeka prema jedinom
bezrezervnom obožavatelju kojeg mu je svijet pružio. Sa svoje strane mogao je me-
đutim uzvratiti jedino milostivošću koju mu je podario odgoj. Potajno je prezirao
Telforda što nije gospodin. - Siroti Telford - čulo se kako uzdiše kad je bio izvan do-
meta ušiju ostalih. - Siroti Telford. - Sažaljiv prizvuk u njegovu glasu odavao je sa-
milost prema nekome tko je doduše častan ali beznadno prozaičan.
To su mi dakle bili uredski drugovi cijelo to naporno ljeto i njihovo mi društvo
nije predstavljalo problem. Posao mi nije tištao ni teretio dušu. Pozicija mi je bila
skromna i nije povlačila nikakve društvene obaveze. Pored toga se nismo čuli izvan
ureda. Telford je živio negdje blizu Rushdija u maloj vili u predgrađu, izvan centra
grada, dok se Maskelyne, činilo se, rijetko micao iz svoje sumorne spavaće sobe
najgornjeg kata u Cecilu. Nakon isteka radnog vremena osjećao sam stoga slobodu
da potpuno zbacim sa sebe posao i nastavim sa životom u gradu ili onome što je
od njega preostalo.
Također ni novi odnos s Cleom nije predstavljao probleme, možda smo i
namjerno izbjegavali prestrogo ga definirati, nego mu dozvolili da ide vlastitim pri-
rodnim tijekom, da ispuni vlastiti predviđeni put. Ne bih primjerice uvijek ostajao u
njezinu stanu - jer ponekad kad je radila na slici, molila bi za koji dan potpune samo-
će i osame da ovlada temom i ta razdoblja prekida od ponekad i tjedan i više izoštrila
bi i osvježila osjećaje, ne naškodivši im. Katkad bismo međutim nakon takvog spora-
zuma slučajno naišli jedno na drugo i iz slabosti nastavili s odgođenom vezom pri-
je isteka obećana tri dana ili jednoga tjedna! Nije bilo lako.
Katkad bih je navečer našao kako odsutno sjedi na malenoj obojenoj drvenoj tera-
si Café Baudrota, zureći u prazno. Mape bi ležale pred njom neotvorene. Sjedeći
tako krotko poput kunića, zaboravila bi obrisati s usne sitne brkove od mlijeka svoje
café viennois! U takvim trenucima bila je potrebna sva moja moć savladavanja da ne
prekoračim drvenu ogradu i zagrlim je, toliko je živo ta dirljiva pojedinost budila sje-
ćanje na nju; tako je djetinje i spokojno izgledala. Vjeran i usplamtjeli lik ljubavnice
Clee zaigrao bi mi pred očima i razdvojenost mi se činila nesnosnom! Isto tako bih ja
(sjedeći na klupi perivoja, čitajući) osjetio hladne ruke kako mi pokrivaju oči i okre-
nuo se da je zagrlim i još jednom udahnem miris njezina tijela kroz prhku ljetnu ha-
ljinu. Još se događalo, i to vrlo često u trenucima kad sam upravo razmišljao o njoj,
646
da je čudom ušla u moj stan, govoreći: »Osjetila sam da me zoveš« ili »Odjednom
mi je došla strahovita potreba za tobom«. Tako su ti susreti imali izoštrenu slatku na-
petost koja bi ponovno neočekivano palila stijenj u nama. Osjećali smo se kao da
smo bili razdvojeni godinama, a ne danima.
Ta hladnokrvnost u pogledu planirane odvojenosti jedno od drugoga poticala je
iskru divljenja u Pombalu koji više nije uspijevao to postići u odnosima s Foscom,
osim kad bi skinuo Mjesec s neba. Činilo se da se budi ujutro s njezinim imenom na
usnama. Prvo što bi učinio bilo bi da je žurno nazove i ustanovi je li u redu - kao da
je izložena užasnim neznanim opasnostima zato što nije u njegovoj blizini. Službeni
dio njegova dana s raznim dužnostima bio je prava muka. Upravo bi odgalopirao
kući na ručak da je opet vidi. Moram biti pravedan i naglasiti da mu je privrženost
bila potpuno uzvraćena, premda su čistoćom svoje veze prije podsjećali na dvoje sta-
rijih umirovljenika. Ako bi se on dulje zadržao na službenoj večeri, nju bi obuzela
grozničava zabrinutost. (Ne, ne brinem ja za njegovu vjernost, nego za njegovu si-
gurnost. Znaš već kako neoprezno vozi.) Srećom, u tom razdoblju noćna su
bombardiranja luke djelovala na društvene aktivnosti gotovo kao policijski sat, te je
bilo moguće gotovo svaku večer provesti zajedno, uz šah ili karte ili čitanje na glas.
Ustanovio sam da je Fosca obzirna i gotovo živahna mlada žena, pomalo skuče-
nog smisla za humor ali bez one uobraženosti za koju sam je bio sklon osumnjičiti na
temelju Pombalova opisa kad smo se prvi put sreli. Imala je gipko lice naglašenih
crta i preuranjenih bora koje su možda odavale obilježenost izbjegličkim iskustvom.
Nikad se nije na glas smijala, a u osmijehu je nosila crtu zamišljene tuge. No bila je
mudra i uvijek imala spreman duhovit i promišljen odgovor - uistinu onaj esprit{41}
koji Francuzi s pravom toliko cijene u žena. Zbog činjenice da se njezinoj trudnoći
bližio rok, Pombal je bio još pažljiviji i vatreniji - doista ga je u vezi s djetetom obu-
zimalo nešto poput samodopadnosti. Ili je naprosto htio prikazati da je njegovo: po-
kazati obraz svijetu koji bi mogao pomisliti da »nema muškosti«. Nisam mogao
odrediti. Ljetnih popodneva plutao bi lukom u svojem kuteru dok je Fosca sjedila na
krmi, puštajući da joj bijela ruka brazda more. Ponekad mu je pjevušila iskrenim
sitnim glasićem poput ptice. To ga je ushićivalo i držao se kao dobri bourgeois papa
de famille{42} dok je prstom udarao takt. Noću bi proveli bombardiranje uz omiljenu
šahovsku ploču - pomalo neuobičajen izbor; ali kako je od paklene tutnjave topovske
vatre dobivao glavobolje, vješto je za oboje izradio čepove za uši od cigaretnih filtra.
Tako su mogli na miru sjediti i razmišljati!
No jedanput ili dvaput ovaj je skladni mir bio zasjenjen vanjskim događajima koji
su unijeli sumnje i razdor dosta shvatljive u jednoj tako nejasnoj vezi - mislim, toliko
spominjanoj i raščlanjivanoj, a ne proživljenoj. Jednog sam ga dana zatekao kako se
povlači sobom u kućnom ogrtaču i papučama, sumnjivo smeten i pomalo natečenih
očiju. - Ah, Darley! - uzdahnuo je punim plućima, puštajući se u svoju fotelju za
647
kostobolju i hvatajući se prstima za bradu kao da će je potpuno razlabaviti. - Nikad

ih nećemo potpuno shvatiti, nikad! Žene! Kakva nesreća. Možda sam obični glupan.
Fosca! Njezin muž!
- Poginuo je? - upitao sam.
Pombal je tužno odmahnuo glavom. - Ne, zarobljen i poslan u Njemačku.
- Što onda ne valja?
- Stid me je, samo to. Dok ta vijest nije stigla, nisam potpuno uviđao, a ni ona, da
smo zapravo očekivali da pogine. Podsvjesno, naravno. Sada je puna gađenja prema
sebi. Ali čitav je plan naših života podsvjesno počivao na očekivanju da on odustane
od svoga. Čudovišno. Njegova bi nas smrt oslobodila; no, ovako je rješenje proble-
ma pomaknuto za možda nekoliko godina, možda zauvijek.
Izgledao je prilično smeteno i hladio se novinama, mrmljajući potiho. - Događaji
se kreću najčudnijim tokovima - napokon je nastavio. - Jer ako je Fosca suviše česti-
ta da mu prizna istinu dok je na frontu, jednako bi se ponijela i sa sirotim zatvoreni-
kom. Ostavio sam je u suzama. Sve se odgađa do kraja rata.
Škrgutao je stražnjim zubima i sjedio zureći u mene. Bilo je teško pronaći prave
riječi utjehe.
- Zašto mu ne kaže u pismu?
- Nemoguće! Suviše okrutno. I još s djetetom na putu? Čak ni ja, Pombal, ne bih
htio da takvo što učini. Nikad. Zatekao sam je uplakanu, prijatelju, s brzojavom u
ruci. Rekla je tjeskobnim glasom: »O, Georges-Gaston, prvi put se sada stidim svoje
ljubavi kada shvaćam da smo mu priželjkivali smrt, radije nego da ga ovako zarobe.«
Možda ti to zvuči zamršeno, ali njezini su osjećaji tako plemeniti, osjećaj za ponos i
čast i tako dalje. Zatim se dogodilo nešto neobično. Toliko smo međusobno patili da
sam se pokušavajući je utješiti izgubio ravnotežu i počeli smo ozbiljno voditi ljubav
a da ni primijetili nismo. Čudna je to slika. I nimalo lak zahvat. Zatim, kada smo
došli k sebi, počela je ponovo plakati i rekla: »Sada prvi put osjećam mržnju prema
tebi, Georges-Gaston, jer sada je naša ljubav na istoj razini kao i svačija. Uprostili
smo je.« Žene ti uvijek nekako nametnu osjećaj krivnje. Tako sam bio sretan što sam
napokon... Njezine su me riječi odjednom bacile u očaj. Izjurio sam van. Nisam
je vidio pet sati. Možda je svemu kraj? O, ali mogao je to biti početak nečega što bi
nas makar održalo dok čitav problem ne ugleda svjetlo dana.
- Možda je suviše glupa.
Pombal je ostao zaprepašten. - Kako to možeš reći! Sve to dolazi od krajnje
istančanosti njezina duha. Samo toga. Nemoj doprinositi mojoj bijedi, govoreći glu-
posti o nekome tako krasnome.
- Nazovi je onda.
648
- Telefon joj je pokvaren. Jao! To je gore od zubobolje. Poigravao sam se idejom

o samoubojstvu prvi put u životu. To će ti dati sliku o tome na što sam spao.
No, u tom trenutku otvore se vrata i kroz njih uđe Fosca. I ona je bila uplakana.
Zastala je s neobičnim dostojanstvom i pružila ruke prema Pombalu koji je ispustio
nesuvisli poklik zadovoljstva i u kućnom ogrtaču odskakutao preko sobe da je
strastveno zagrli. Zatim joj je prebacio ruku preko ramena i polako su zajedno otišli
hodnikom do njegove sobe i zaključali se unutra.
Kasnije sam ga te večeri vidio kako ide prema meni po Rue Fuad, sav ozaren. -
Hura! - viknuo je i bacio svoj skupi šešir u zrak. - Je suis enfin là!{43}
Šešir je opisao široku parabolu i pao nasred ceste gdje su odmah preko njega
prešla tri automobila jedan za drugim. Pombal je sklopio ruke i sjao kao da mu je taj
prizor pružio najveće zadovoljstvo. Zatim se okrenuo onim mjesečastim licem prema
nebu kao da traži znak ili vodilju. Kad sam stao uz njega, uhvatio me za ruke i rekao:
- Božanstvena ženska logika! Uistinu nema ničeg tako divnog na zemlji kao prizor
žene što sređuje svoje osjećaje. Obožavam to. Obožavam. Naša ljubav... Fosca! Sada
je potpuna. Tako sam zapanjen, iskreno, zapanjen sam. Nikad to ne bih znao osmisli-
ti tako precizno. Slušaj, ona se ne bi mogla navesti da prevari čovjeka koji je iz sata
u sat u smrtnoj opasnosti. Istina. Ali sada kada je siguran u ćeliji stvari se mijenjaju.
Možemo se normalizirati. Nećemo ga naravno povrijediti, i zasad ćemo još šutjeti.
Naprosto ćemo se sami poslužiti smočnicom, kako je Pursewarden običavao reći.
Prijatelju dragi, nije li to divno? Fosca je anđeo.
- Napokon ipak zvuči kao žena.
- Da žena! Ta riječ, koliko god veličanstvena, ni izbliza ne odgovara njezinom
duhu.
Zanjištao je od smijeha i prijateljski me udario po ramenu. Hodali smo zajedno
dugom ulicom. - Idem do Pietrantonija da joj kupim skupi poklon... Ja, koji nikad
ništa ne poklanjam ženama, nikad u životu. Uvijek mi se to činilo besmislenim. Jed-
nom sam gledao neki film o pingvinima u vrijeme parenja. Mužjak, koji više od iče-
ga urnebesno podsjeća na muškarca, sakuplja kamenje i polaže ih pred svoju odabra-
nicu prije nego je zaprosi. Moraš vidjeti da bi shvatio. Ja se sada ponašam kao
mužjak pingvina. Ništa zato. Ništa zato. Sada naša priča ne može završiti drugačije
nego sretno.
Kobne riječi koje sam otad toliko puta prizvao sjećanju, jer nekoliko mjeseci
kasnije problem Fosce bio je uklonjen.
649
V.
Već neko vrijeme nisam čuo ništa o Pursewardenovoj sestri, premda sam znao da je
još uvijek u ljetnome poslanstvu. Što se Mountolivea tiče, njegove su posjete bilježe-
ne u službenim spisima, tako da sam znao da svakih desetak dana odlazi gore iz Ka-
ira da prenoći. Neko sam vrijeme od njega napola očekivao znak, ali kako je vrijeme
protjecalo gotovo sam počeo zaboravljati na njegovo postojanje kao što je vjerojatno
on zaboravio na moje. Tako se zbilo da je njezin glas, kad se prvi put pronio pre-
ko uredskog telefona, došao kao neočekivana upadica - iznenađenje u svijetu gdje su
iznenađenja malobrojna i nepoželjna. Neobičan bestjelesan glas koji je mogao pripa-
dati bilo kojoj pubertetskoj dobi govorio je: - Mislim da me poznajete. Htjela bih
razgovarati s vama kao prijateljem mojeg brata. - Poziv na večeru sljedeće večeri
opisala je kao »privatan, neobavezan i neslužben« što me je navelo da pomislim da
će biti i Mountolive. Osjećao sam da se u meni budi neobična znatiželja dok sam ho-
dao dugim prilazom uz vrlo engleske četvrtaste živice i kroz nešto gustiša borova
koji su okruživali ljetno boravište. Bila je zagušljiva sparna noć - kakve zacijelo na-
javljuju gomilanje hamsina{44} negdje u pustinji, koji bi potom potjerao oblake praši-
ne gradskim ulicama i trgovima kao stupove dima. Ali noćni je zrak još uvijek bio
oštar i bistar.
Dvaput sam pozvonio i, kako nije bilo odgovora, počeo razmišljati da možda
zvonce ne radi, kad sam unutra začuo mek žustar korak. Vrata su se otvorila i na nji-
ma je stajala Liza s izrazom trijumfalnog nestrpljenja na slijepome licu. Na prvi
pogled učinila mi se izvanredno lijepom, premda onižeg rasta. Nosila je haljinu od
nekog tamnog mekog materijala vrlo široko krojenog ovratnika iz kojeg se pomaljao
vitki vrat i glava kao iz vjenčića cvijeta. Stajala je preda mnom, lica zabačena prema
gore, naprijed - izraza sablasne smjelosti - kao da svoj labuđi vrat izlaže nevidljivo-
me krvniku. Kad sam izgovorio svoje ime, nasmiješila se i klimnula i ponovila ga
šaptom napetim poput žice. - Hvala nebesima, napokon ste došli - rekla je kao da je
godinama živjela u iščekivanju mojeg dolaska! Kad sam stupio unutra, brzo je nado-
650
dala: - Molim, oprostite ako... Jedino tako nekoga mogu upoznati. - I odjedanput
osjetih njezine meke tople prste na licu kako brzo prelaze njime, kao da ga čitaju slo-
vo po slovo, oćutjeh jedinstveni nemir sačinjen od osjećanja i gađenja dok su ti vješti
prsti pretraživali moje obraze i usne. Ruke su joj bile male i dobro oblikovane; prsti
ostavljali izvanredan dojam finoće, jer činilo se da se na krajevima lagano zakrivlju-
ju prema gore da svijetu kao antene izlažu bijele jagodice. Jednom sam vidio svjetski
poznatog pijanista takvih prstiju, tako osjetljivih da se činilo da urastaju u tipke kad
bi ih dodirnuo. Ispustila je kratak uzdah, kao da osjeća olakšanje i zgrabivši me za
zapešće, odvukla me preko dvorane u dnevni boravak skupocjenog bezličnog službe-
nog pokućstva gdje je pred kaminom stajao Mountolive s nemirnim izrazom zabrinu-
tosti. Odnekle se potiho čuo radio. Rukovali smo se i u njegovu stisku osjetih nešto
mlohavo, neodlučno što je odgovaralo nesigurnom glasu kojim je opravdao svoje
dugo nejavljanje. - Morao sam čekati dok Liza ne bude spremna - rekao je pomalo
tajanstveno.
Mountolive se znatno promijenio, premda je još uvijek nosio sve oznake površne
elegancije neophodne za njegov posao, a odjeća mu je bila dobro probrana - jer čak i
(mračno pomislih) neformalna obična odjeća za diplomata je još uvijek uniforma.
Njegove stare ljubaznosti i pažnje još uvijek nije nestalo. Ipak, postarao se. Primije-
tio sam da mu sada za čitanje trebaju naočale jer bile su položene na primjerak Time-
sa pored sofe. I pustio je brk koji nije ni podrezivao i kojim je promijenio oblik usta
i naglasio određene fine istančane crte. Činilo se nemogućim zamisliti da je njime
ikada ovladala strast dovoljno snažna da ublaži uobičajene reakcije odgoja tako odre-
đenog kao što je njegov. Niti sam, prelazeći pogledom s jednog na drugo primijetio
opravdanje sumnjama koje je Clea izrazila u pogledu njegove ljubavi prema ovoj
čudnovatoj slijepoj čarobnici koja je sjela na sofu, gledajući kroz mene, ruku slože-
nih u krilu - grabežljive, pohlepne ruke glazbenika. Je li se omotala kao otrovna guja
oko središta njegova mirnog života? Prihvatio sam piće iz njegove ruke i u topli-
ni njegova osmijeha otkrih kako sam ga volio i divio mu se. I nisam prestao.
- Oboje smo s nestrpljenjem čekali ovaj susret, a pogotovo Liza, jer smatrala je da
bi joj mogao pomoći. Ali o svemu tome ćemo kasnije. - I blagom naprasnošću skre-
nuo je s pravog razloga mojeg dolaska na pitanja o mojem radnom mjestu, jesam li
sretan i zadovoljan njime. Razmjena udvornosti koja je rezultirala zasluženim ne-
utralnim odgovorima. Tu i tamo ipak su se nazirali vršci novih saznanja. - Liza je
zahtijevala da ostaneš ovdje, pa smo se potrudili da to sredimo! - Zašto? Samo zato
da se mogu predati katekizmu o njezinu bratu kojeg, istinu zboreći, jedva mogu
tvrditi da sam poznavao i koji mi je iz dana u dan postajao sve tajanstvenijim - manje
važan kao ličnost, a sve više kao umjetnik? Bilo je jasno da moram čekati dok ona ne
odabere kad će kazati što misli. No, bilo je dosadno tako utući vrijeme u dokolici
razmjenjujući površnosti.
651
Ipak, prevladavali su ti usputni razgovori i na moje iznenađenje, sama djevojka

nije rekla ništa - ni riječi. Samo je sjedila na sofi, opušteno i predano, kao da je na
oblaku. Primijetio sam da je oko vrata imala omotanu baršunastu vrpcu. Sine mi da
je razlog tom bljedilu koje je Clei tako padalo u oči vjerojatno taj što se ne može
našminkati gledajući se u ogledalu. Ali Clea je imala pravo za oblik njezinih usta, jer
jedanput ili dvaput sam uhvatio zajedljiv zloban izraz koji je bio slika i prilika brato-
vom.
Večeru je sluga dogurao kolicima i još uvijek u nevažnim razgovorima prionuli
smo na jelo; Liza je iz tanjura koji joj je Mountolive napunio jela brzo i besprije-
korno, kao da je gladna. Primijetio sam da su joj izražajni prsti lagano zadrhtali kad
je posegnula za čašom s vinom. Napokon, kad smo završili, Mountolive je ustao s
izrazom jedva prikrivenog olakšanja i ispričao se. - Ostavit ću te sada da obaviš
poslovni razgovor s Lizom. Večeras imam nekog posla u kancelariji. Ispričat ćeš me,
zar ne? - Lizinim licem na trenutak prijeđe sjena tjeskobe, ali gotovo se trenutačno
povuče pred izrazom koji bi se opisao nečim između očaja i rezignacije. Prstima
je izražajno cupkala resice jastuka. Pošto su se vrata zatvorila za njim, još uvijek je
šutke sjedila ali sada nadnaravno nepomična, glave nagnute naprijed, kao da pokuša-
va odgonetnuti neku poruku napisanu na dlanu svoje ruke. Napokon je progovorila
sitnim hladnim glasom, oblikujući riječi kao da ih želi pojasniti.
- Nisam imala pojma da će biti teško objasniti kad sam se prvi put odlučila zatra-
žiti vašu pomoć. Ta knjiga...
Nastupila je duga tišina. Na gornjoj usni izbile su joj kapljice znoja, a sljepoočni-
ce su joj izgledale kao da su se zategnule od stresa. Osjetio sam neku sućut prema
njezinoj potresenosti i rekao: - Ne mogu tvrditi da sam ga dobro poznavao, premda
sam ga često viđao. Istinu govoreći, mislim da se baš nismo voljeli.
- U početku - odrezala je, zasijecajući se kroz moju neodređenost svojom
nestrpljivošću - mislila sam da bih vas mogla uvjeriti da napišete knjigu o njemu. Ali
sada uviđam da biste trebali znati sve. Nije lako odrediti odakle početi. I sama
sumnjam da je činjenice o njegovu životu moguće zapisati i objaviti. Ali dovedena
sam do toga da razmišljam o tom pitanju, kao prvo jer izdavači to zahtijevaju - kažu
da postoji velik interes javnosti, ali uglavnom zbog knjige koju piše ili je napisao taj
tričavi novinar. Keats.
- Keats - ponovih iznenađeno.
- Ovdje je negdje koliko znam, ali ne poznajem ga. Na ideju ga je navela supruga
mojeg brata. Mrzila ga je, znate, nakon što je otkrila; smatrala je da smo joj moj brat
i ja zajednički upropastili život. Zapravo, ona me plaši. Ne znam što je rekla Keatsu
ni što će on pisati. Sada vidim da je moja početna zamisao da vas dovedem ovamo
bila da napišete knjigu koja bi... nekako prikrila istinu. To sam uvidjela tek sada kad
652
sam se suočila s vama. Bilo bi mi neopisivo bolno ako bi na vidjelo izašlo išta što bi
naštetilo uspomeni na mojega brata.
Negdje s istoka začula se potmula grmljavina. Ustala je panična držanja i nakon
trenutka oklijevanja prišla koncertnom glasoviru i udarila akord. Potom je zalupila
poklopcem i još jedanput mi se obratila riječima: - Bojim se grmljavine. Molim vas,
smijem li vas čvrsto držati za ruku? - Bila joj je mrtvački hladna. Zatim je, zabacivši
crnu kosu, rekla: - Bili smo ljubavnici, znate. To je zapravo bit naše priče. Nastojao
je prekinuti. Njegov se brak spoticao na tom pitanju. Možda je bilo nečasno od njega
što joj nije rekao istinu prije vjenčanja. Stvari čudno ispadnu. Mnogo smo godina
uživali savršeno sretni, on i ja. Što je tragično završilo nije valjda ničija krivica. Nije
me se u nutrini mogao osloboditi, premda se trudio i upirao. Nisam ga se mogla oslo-
boditi, premda to nisam istinski ni željela sve dok... dok nije svanuo dan koji je pre-
dvidio toliko godina ranije, kad je stigao čovjek kojeg je oduvijek nazivao »mračnim
strancem«. Tako ga je jasno vidio kad bi se zagledao u vatru. Bio je to David Mo-
untolive. Neko vrijeme nisam mu govorila da sam se zaljubila, sudbinski zaljubila.
(David mi nije dozvoljavao. Jedina osoba kojoj smo rekli bila je Nessimova majka.
David me tražio za dozvolu.) Ali moj je brat nepogrešivo znao i nakon duge šutnje
me u pismu pitao je li se stranac pojavio. Kad je primio moje pismo, činilo se da na-
jednom shvaća da bi naša veza mogla biti ugrožena ili prekinuta jednako kao njego-
va veza sa suprugom - ničime što smo činili, to ne, nego samom činjenicom mojega
postojanja. Stoga je počinio samoubojstvo. To je zorno objasnio u posljednjem
pismu koje mi je poslao. Mogu ga napamet recitirati. Rekao je: »Tolike sam godine
proveo u tjeskobnom očekivanju tvojeg pisma. Često, često sam ga za tebe pisao
u vlastitoj glavi, sričući jednu po jednu čarobnu riječ. Znam da bi mi se u sreći
smjesta obratila da mi priopćiš strastvenu zahvalnost za to što sam ti pružio - poima-
nje sve ljubavi kroz moju: tako da kad je naišao stranac bila si spremna... I danas je
nadošla! Ta dugo očekivana poruka koja kaže da je pročitao pisma i prvi sam put
upoznao smisao neopisivog olakšanja dok sam čitao te retke. A radost - tolika radost
kakvu se nikad nisam nadao iskusiti u životu - pred pomišlju na tebe kako napokon
odjednom uranjaš u puno bogatstvo života, ne više sputana, pribijena na lik svo-
jeg izmučenog brata! Blagoslovi su mi se kotrljali s usana. Ali tada, postupno, kad se
oblak povukao i rasplinuo, osjetio sam olovni teret druge istine, sasvim nepredviđe-
ne, sasvim neočekivane. Strah da ćeš, sve dok sam još živ, još uvijek negdje na svije-
tu, otkriti nemogućim istinsko raskidanje lanaca kojima sam te okrutno vezao svih
ovih godina. Pred tim strahom ledila mi se krv u žilama - jer znao sam da se od mene
traži nešto stvarno određenije budeš li me ikad htjela odbaciti i početi živjeti. Moram
te stvarno pustiti, stvarno se ukloniti sa scene na način koji ne bi ostavio prostora za
daljnje zabune u našim kolebljivim srcima. Da, unaprijed sam vidio radost, ali ne i
da će sobom nositi tako jasnu predodžbu neumitne smrti. Bila je to velika novost!
653
Opet, to je najpotpuniji poklon koji ti mogu ponuditi kao vjenčani dar! I ako zaviriš
iza neposredne boli, vidjet ćeš kako se logika ljubavi čini savršenom onome tko je za
nju spreman umrijeti!«
Ispustila je kratak jasan jecaj i oborila glavu. Iz gornjega džepa mojega kaputa
izvadila je rupčić i položila ga na uzdrhtalu usnu. Bio sam omamljen pod žalosnim
teretom svih tih zlosretnih novosti. Osjetio sam u boli žaljenja za Pursewardenom
novu spoznaju njegova rasta, novo prosvjećenje. Toliko je toga postalo jasnije. Ipak,
nije bilo riječi utjehe ili sažaljenja koje bi odgovarale tako tragičnoj situaciji. Nasta-
vila je.
- Dat ću vam da čitate osobna pisma tako da me možete posavjetovati. To su
pisma koja nisam smjela otvarati nego ih čuvati dok se ne pojavi David. On mi ih je
trebao pročitati, i potom bismo ih uništili - tako je barem rekao. Je li neobična - nje-
gova uvjerenost? Druga obična pisma bila su mi naravno čitana na uobičajen način;
ali ta privatna pisma, a ima ih vrlo mnogo, sva su bila probušena pribadačom u
gornjem lijevom kutu. Tako da ih prepoznam i stavim na stranu. U onom su tamo
kovčegu. Htjela bih da ih uzmete i proučite. O, Darley, ni riječi niste rekli. Jeste li mi
spremni pružiti pomoć u ovom užasnom škripcu? Voljela bih da mogu čitati vaš
izraz.
- Naravno, pomoći ću vam. Ali kako zapravo i u kojem smislu?
- Savjetujte mi što da činim! Ništa od ovog ne bi nastalo da se nije umiješao onaj
tričavi novinar i razgovarao s njegovom ženom.
- Je li vaš brat odredio književnog izvršitelja?
- Da. Ja sam mu izvršitelj.
- Onda imate pravo ne dozvoliti da se objavi išta od ovih neprodanih zapisa dok
su pod zaštitom autorskih prava. Osim toga, ne vidim kako bi se te činjenice mogle
obznaniti bez vašega pristanka čak i u neautoriziranoj biografiji. Nema nikakvog
razloga za brigu. Nijedan pisac zdrava razuma ne bi mogao dirnuti takav materijal; a
ako i bi, nijedan izdavač ne bi pristao to tiskati. Mislim da je najbolje što mogu uči-
niti potražiti nešto o toj Keatsovoj knjizi. Tada ćete barem znati na čemu ste.
- Hvala vam, Darley. Sama nisam mogla prići Keatsu jer sam znala da radi za nju.
Mrzim je i bojim je se - možda nepravično. Vjerojatno imam i osjećaj da sam joj
nešto nehotice skrivila. Bila je to bijedna pogreška s njegove strane što joj nije rekao
prije vjenčanja; mislim da je i on to shvatio jer bio je odlučan da ja ne počinim istu
pogrešku kad se napokon pojavio David. Otud privatna pisma koja nikoga ne
ostavljaju u nedoumici. Ipak, sve se zbilo upravo kako je isplanirao, kako je predvi-
dio. Odmah prvu noć kad sam rekla Davidu, odvela sam ga ravno kući da ih pročita.
Sjedili smo na sagu pred plinskom pećicom i čitao mi ih je jedno po jedno nepogreši-
vim glasom - glasom stranca.
654
Neobično se nasmiješila u prazno na tu uspomenu i odjednom mi se stvorila

dirljiva slika Mountolivea kako sjedi pred vatrom, čitajući pisma sporim potresenim
glasom, osupnut otkrićem vlastite uloge u čudnovatoj maski što je za njega
pripremljena godinama ranije, bez njegova znanja. Liza je sjedila pored mene udub-
ljena u misli, obješene glave. Usne su joj se polagano micale kao da nešto slovka iz
vlastite mašte, prateći neki nutarnji diktat. Blago sam joj potresao ruku kao da je že-
lim probuditi. - Sada bih vas trebao napustiti - tiho sam rekao. - I zašto da uopće vi-
dim ta pisma? Nema potrebe.
- Sada kada znate najgore i najbolje htjela bih da me savjetujete u pogledu njihova
uništavanja. Bila je to njegova želja. Ali David smatra da ona idu uz njegove zapise i
da nam je dužnost sačuvati ih. Ne mogu se odlučiti. Vi ste pisac. Pokušajte ih proči-
tati kao pisac, kao da ste ih vi napisali i tada mi recite biste li ih sačuvali ili ne. Sva
su zajedno u onom kovčegu. Ima još ulomak ili dva koje biste mi mogli pomoći ure-
diti ako imate vremena ili ih budete smatrali vrijednima. Oduvijek me navodio
na razmišljanje - osim kad sam ga imala u naručju.
Nagli izraz divljeg ogorčenja prijeđe joj bijelim licem. Kao da ju je odjednom
probola neugodna uspomena. Prešla je jezikom preko suhih usana i dok smo zajedno
ustajali dodala je sitnim promuklim glasom: - Ima još nešto. Kad ste već zavirili tako
duboko u naše živote, zašto da ne vidite i samo dno? Ovo uvijek čuvam uza se. - Po-
sežući duboko u haljinu izvadi fotografiju i pruži mi je. Bila je blijeda i izgužvana.
Maleno dijete duge kose s upletenim vrpcama sjedilo je na klupi u parku, zureći u
aparat sa sjetnim čeznutljivim osmijehom i pružajući bijeli štap. Trebao mi je
koji trenutak da prepoznam nevoljni oblik usta i nosa kao crte samoga Pursewardena
i da shvatim da je djevojčica slijepa.
- Vidite li je? - rekla je Liza strahotnim šaptom čija je neobična napetost potresala
živce, njegova mješavina divljine, gorčine i trijumfalne tjeskobe. - Vidite li je? Bila
je naše dijete. U trenutku kad je umrla, njega je obuzela grižnja savjesti zbog stanja
koje nam je ranije donosilo samo radost. Njezina smrt mu je odjednom potakla
krivnju. Naša je veza ovdje zapela; a opet je na drugi način postala snažnija, uža. Od
tog nas je trenutka sjedinila naša krivnja. Često sam se pitala zašto je tome tako.
Silna neprekinuta sreća i onda... jednoga dana, kao kad se spušta željezna roleta,
krivnja.
Riječ je pala poput repatice i iščezla u tišini. Uzeo sam tu najtužniju od svih re-
likvija i utisnuo joj je u hladne dlanove.
- Ponijet ću pisma - rekao sam.
- Hvala - odgovorila je sada s tronutim prizvukom iscrpljenosti. - Znala sam da u
vama imamo prijatelja. Računat ću na vašu pomoć.
Dok sam lagano za sobom zatvarao vrata, čuo sam akord na klaviru - jedan akord
655
koji je lebdio u tišini, sve tiših vibracija, poput jeke. Dok sam prolazio kroz drveće
uhvatio sam pogledom Mountoliveovu priliku kako se prikrada postraničnim vratima
kuće. Odjednom sam shvatio da je hodao gore-dolje pred kućom, rastrzan strahovi-
ma poput školarca koji pred učiteljevim vratima čeka da primi kaznu. Spopadne me
sućut prema njemu, njegovoj slabosti, klupku u koje se upetljao.
Na vlastito čuđenje otkrih da je još rano. Clea je otišla u Kairo na jedan dan i nije
se trebala pojaviti. Ponio sam maleni kovčeg u njezin stan, sjeo na pod i raspakirao
ga.
U toj tihoj sobi pri svjetlosti svijeća počeo sam čitati osobna pisma s čudnom
slutnjom u nutrini, buđenjem nečega nalik strahu - toliko je strašno istraživati
najdublje tajne života drugog ljudskog bića. Taj osjećaj nije splasnuo ni kako sam
nastavljao, dapače, produbio se u vrstu strave, gotovo užas pred onim što slijedi.
Pisma! Okrutna, mračna, sjajna, izdašna - bujica riječi kroz taj gusti rukopis tekla je
stalno i neprestano, optočena dijamantno čvrstim prizorima, bijesnim samokritičkim
divljanjem očaja, kajanja i strasti. Počeo sam drhtati kako dolikuje u prisutnosti veli-
kog učitelja, drhtati i zamuckivati. S unutarnjim šokom shvatio sam da uzduž i popri-
jeko naše književnosti nema ničega s čime bi se usporedila! Kakva god remek-djela
Pursewarden napisao, ova su ih pisma sva zasjenila svojom bijesnom divotom bez
predumišljaja i svojom razvučenošću. Književnost, kažem! Ali ovo je bio sam život,
a ne njegov prostudiran uobličen prikaz - sam život, neprekidna tekuća struja života
sa svim pripadajućim žalosnim uspomenama opijenima voljom, svim patnjama, stra-
hovima i podložnostima. Ovdje su privid i stvarnost stopljeni u jednu jedinu
zasljepljujuću viziju savršene nepokolebljive strasti koja je lebdjela nad pišče-
vim umom poput tmurnog oblaka - oblaka smrti. Silna žalost i ljepota koje je taj
čovjek iznosio s takvom lakoćom - zastrašujuće obilje njegovih darova - ispunjali su
me istovremeno beznadnim očajem i radošću. Okrutnost i bogatstvo! Kao da su riječi
kapale iz svake pore njegova tijela - kletve, jecaji, pomiješane suze radosti i očaja - a
sve spojeno bjesomučnom glazbenom notacijom jezika usavršenog svojom svrhom.
Ovdje su se ljubavnici najzad suočili, ogoljeni do kostiju, razgolićeni.
U tom neobičnom strahotnom doživljaju na trenutak sam uhvatio obrise istinskog
Pursewardena - čovjeka koji mi je uvijek izmicao. Sa stidom sam se prisjetio tralja-
vih odlomaka u rukopisu Justine, koje sam posvetio njemu - svojem doživljavanju
njega! Iz zavisti ili podsvjesne ljubomore izumio sam Pursewardena podložnog kriti-
ci. U svemu što sam tamo zapisao, optužio sam ga samo za vlastite slabosti, sve do
potpuno pogrešnih procjena svojstava kao društvenih inferiornosti koje su oduvijek
bile moje, nikad njegove. Tek sada, prateći poteze povučene tim britkim nepogreši-
vim perom, shvatio sam da pjesničko ili transcedentalno znanje nekako poništava
ono čisto relativno znanje i da je njegov crni humor naprosto ironija zahvaljujući nje-
govu enigmatskom znanju čije je područje djelovanja bilo iznad, dalje od one vrste
656
što traga za činjenicama. Nije bilo odgovora na pitanja koja sam postavio u samoj
istini. Bio je sasvim u pravu. Slijep poput krtice, kopao sam uokolo grobljem rela-
tivnih činjenica, gomilajući podatke, nove obavijesti, i potpuno promašujući mito-
pejski osvrt koji leži ispod činjenice. Nazivao sam to traganjem za istinom! Nije bilo
načina ni da naučim nešto o tome - osim kroz ironiju koja mi je zvučala tako uvred-
ljivo. Jer sada sam uvidio da je njegova ironija zapravo nježnost izvrnuta prema van
poput rukavice! I videći tako Pursewardena prvi put, vidio sam da je kroz svoj rad
tragao za samom nježnošću logike, Načina bivanja; ne logikom silogizma mjerača
emocija, nego istinskom biti nalaženja činjenica, gole istine, Slutnje... čitave besko-
risne Šale. Da, Šale! Prenuh se iz sna i opsovah.
Ako su dva ili više objašnjenja jednog te istog ljudskog čina jednako dobra kao i
svako drugo, što je onda čin nego tlapnja - puko djelovanje u čijoj je podlozi zaku-
lisno tkanje stvarnosti koje je postalo opipljivo tek pod utjecajem varave ljudske di-
obe? Je li ikoji romanopisac prije Pursewardena uzeo to pitanje u obzir? Mislim da
nije.
I baveći se tim grozovitim pismima također sam naišao i na istinsko značenje mo-
jeg vlastitog odnosa s Pursewardenom i kroza nj sa svim piscima. Vidio sam zapravo
da mi umjetnici tvorimo jedan od onih žalosnih ljudskih lanaca poput onog koji ljudi
oblikuju kada si dodaju kante s vodom kojom gase požar ili da dohvate čamac za
spašavanje. Neprekinut lanac ljudi rođenih da istraže unutarnja bogatstva usamljenič-
kog života u ime zajednice koja se ne obazire i ne oprašta; sputanih zajedno istim da-
rom.
Također sam počeo shvaćati da prava »pripovijednost« ne leži ni na Arnautijevim
ni na Pursewardenovim stranicama - čak ni na mojima, nego je sam život fikcija - to
smo svi govorili na različite načine, svaki od nas shvaćajući ih u skladu s vlastitom
prirodom i darom.
Tek sam tada počeo uviđati kako se tajanstveno oblikovala konfiguracija mojega
života od svojstava onih elemenata što postoje izvan relativnog života - u kraljevstvu
koje Pursewarden naziva »glasničkim svemirom«. Bili smo trojica pisaca, sada sam
vidio, posvećeni u mistični grad iz kojeg smo imali crpsti hranu, u kojem smo imali
potvrditi svoje darove. Arnauti, Pursewarden, Darley - poput Prošlog, Sadašnjeg i
Budućeg vremena! A u mojem životu (nezaustavljivoj struji što otječe s ranjene stra-
ne Vremena!) tri žene koje su se također poredale kao da predstavljaju stanja velike
riječi, Ljubav: Melissa, Justine i Clea.
I uviđajući to, odjednom me spopala silna potištenost i očaj kad sam uvidio
sasvim ograničenu prirodu vlastitih snaga tako ograđenih ograničenjima inteligencije
suviše moćne za sebe samu, a manjkave u pukoj čaroliji riječi, u pogonu, u strasti, da
bi dosegla taj drugi svijet umjetničkog ispunjenja.
657
Upravo sam bio uklonio i zaključao ta nesnosna pisma i sjedio u sjetnom pro-
življavanju ove činjenice kad su se otvorila vrata i ušla Clea, ozarena i nasmiješena. -
Darley, ta što radiš nasred poda tako sav jadan? I dragi, imaš suze u očima. - Začas je
bila pored mene na koljenima, utjelovljenje brižnosti.
- Suze ogorčenja - rekao sam, a zatim dodao zagrlivši je: - Upravo sam shvatio da
uopće nisam umjetnik. Nema ni trunke nade da ću to ikada postati.
- Što te zaboga spopalo?
- Čitanje Pursewardenovih pisama Lizi.
- Vidio si se s njom?
- Da. Keats piše neku apsurdnu knjigu...
- Ali upravo sam naletjela na njega. Vratio se iz pustinje da prenoći.
Osovih se na noge. Učinilo mi se obavezom da ga pronađem i ustanovim što god
budem mogao o ovom projektu. - Govorio je - rekla je Clea - da će svratiti Pombalu
da se okupa. Mislim da ćeš ga zateći tamo ako požuriš.
Keats! pomislih dok sam žurio ulicom prema stanu; i on je imao predviđenu ulo-
gu u ovom sjenovitom prikazu, ovom tableau života umjetnika. Jer uvijek se nađe
neki Keats da tumači, da ostavi sluzav trag na bijednome blatnjavom životu čije
umjetnik uz toliku bol zahvaća čudne usamljene dragulje samoprosvjećenja. Nakon
tih pisama činilo mi se više nego ikad nužnim da se ljude poput Keatsa drži podalje
od pitanja koja su izvan njihovih uobičajenih briga. Kao novinar s romantičnom po-
zadinom (samoubojstvo je za umjetnika najveći čin romantike) bez sumnje je i
sam osjećao da je u prisutnosti nečega što bi on u svoje vrijeme nazvao »Bombom.
Jedinom pričom u milijun«. Mislio sam da se razumijem u Keatsa, ali naravno još
sam jedanput zaboravio uzeti u obzir rabotu Vremena jer Keats se promijenio kao i
svi mi, i pri susretu s njim doživio sam iznenađenje kao i sa svim drugim u vezi s
ovim gradom.
Zametnuo sam ključ i morao pozvoniti Hamidu da mi otvori vrata. Da, rekao je,
gospodin Keats je ovdje, rekao je, u kadi. Prešao sam hodnik i lagano pokucao na
vrata iza kojih je dopirao zvuk protjecanja vode i veseo zvižduk. - Bože moj, Darley,
kako divno - odgovorio je na moj zov. - Uđi dok se ne osušim. Čuo sam da si se vra-
tio.
Pod tušem je stajao grčki bog! Tako me iznenadio taj preobražaj da sam se naglo
spustio na zahodsku školjku da promotrim tu... prikazu. Keats je bio gotovo crn od
sunca, a kosa mu je pobijelila. Premda mršaviji, činilo se da je u prvorazrednoj tje-
lesnoj kondiciji. Od smeđe kože i sive kose, svjetlucave su mu oči bile modrije nego
ikad. Nije nimalo nalikovao Keatsu kakvog sam pamtio! - Samo sam se iskrao na
jednu noć - rekao je govoreći jednom novom brzinom i sigurnošću u glasu. - Na
658
laktu mi se stvara jedan od onih šugavih pustinjskih ekcema, dobio sam potvrdu i
sad sam tu. Ne znam od kojeg vraga nastaju, nitko ne zna; možda sve te splačine iz
konzerve koje nam daju tamo u pustinji! Ali dva dana u Aleksandriju, injekcija i
presto! Prokletnik se opet povuče! Nego Darley, kako zgodno da se ponovo srećemo.
Toliko ti imam za reći. Ovaj rat! - Pucao je od dobrog raspoloženja. - Bože, kako ova
voda godi. Baš uživam.
- Čini mi se da si u odličnom stanju.
- I jesam. I jesam. - Živahno se udario po slabinama. - Au, ali dobro je doći u
Aleksandriju. Zbog suprotnosti naučiš toliko više cijeniti stvari. Ti se tenkovi tako
usiju da se osjećaš kao srdelica na tavi. Dodaj mi piće, e hvala momče. - Na podu je
stajala visoka čaša viskija i sode s kockom leda unutra. Protresao je čašu, držeći je
kraj uha, poput djeteta. - Slušaj led kako zvecka - viknuo je u zanosu. - Glazba za
dušu, zveket leda. - Podigao je čašu, nabrao nos prema meni i popio u moje zdravlje.
- I ti se sasvim dobro držiš - rekao je, a plave su mu oči svjetlucale novim vrago-
lastim sjajem. - A sada da nešto stavim na sebe i onda... stari moj, bogat sam. Vodim
te na prvoklasnu večeru u Petit Coin. Nikakvih odbijanja. Ne dam se smesti. Posebno
sam tebe htio vidjeti i govoriti s tobom. Imam novosti.
Naprosto je preskočio u spavaću sobu da se odjene, a ja sam sjeo na Pombalovu
postelju da mu pravim društvo. Njegov bodar duh bio je totalno zarazan. Činilo se da
ni trenutka ne može mirovati. Naviralo mu je na um tisuću misli i ideja koje je sve
htio izreći istovremeno. Poskakivao je niz stube do ulice poput školarca, jednim sko-
kom preskočivši zadnji niz. Mislio sam da će na Rue Fuad zaplesati. - Ali ozbiljno -
rekao je stežući mi lakat tako snažno da me zaboljelo. - Ozbiljno, život je prekrasan -
i kao da tu ozbiljnost želi ilustrirati, prasne u zvonak smijeh. - Kad samo pomislim
koliko smo bili zaokupljeni i zamišljeni. - Očito je i mene uključivao u ovaj novi
euforični pogled na život. - Kako smo teško sve prihvaćali. Stid me je i prisjetiti se
toga!
U Petit Coinu smo se domogli stola u kutu nakon ljubazne prepirke s mornarič-
kim poručnikom i odmah se uhvatio Menottija i naručio šampanjac. Odakle mu do
vraga taj novi nasmijani autoritativni način koji je izazivao trenutačno poštovanje uz
dragost i bez trunke uvrede?
- Pustinja - reče, kao da odgovara na moje nepostavljeno pitanje. - Pustinja,
Darley, stari moj. To treba vidjeti. - Iz širokog džepa izvadi primjerak Pickwickova-
ca. - Prokletstvo! - reče. - Ne smijem zaboraviti zamijeniti ovaj primjerak. Inače će
me ekipa živog oderati. - Bila je to vlažna knjiga s ušima i rupom od metka na kori-
cama, natopljena uljem. - To nam je čitava knjižnica, a neki se gad valjda obrisao s
drugom trećinom. Zakleo sam se da ću je zamijeniti. Zapravo, ima jedan primjerak
u stanu. Valjda mi Pombal neće zamjeriti ako ga popalim. Smiješno. Kad se ništa ne
659
događa, izležavamo se, čitajući ga na glas jedni drugima, pod zvjezdanim nebom!
Smiješno, dragi moj, ali opet sve drugo je smješnije. Sve smješnije iz dana u dan.
- Zvučiš tako sretno - rekao sam s određenom dozom zavisti.
- Da - rekao je tiše i odjednom po prvi put postao donekle ozbiljan. - Jesam,
Darley. Da ti kažem u povjerenju. Obećaj da nećeš gunđati.
- Obećajem.
Nagnuo se prema meni i blistavih očiju prošaptao: - Napokon sam postao pisac! -
Zatim je naglo ispustio svoj zvonak smijeh. - Obećao si da nećeš gunđati - rekao je.
- Nisam gunđao.
- Ali izgledaš gunđavo i oholo. Prikladan odgovor bio bi da si poviknuo »Hura!«.
- Ne viči toliko jer će zatražiti da izađemo.
- Oprosti. Došlo mi je.
Iskapio je veliku čašu šampanjca, vladajući se kao da nazdravlja sam sebi i zava-
lio se u stolici, motreći me s istom onom vragolastom iskrom u plavim očima.
- Što si napisao? - upitao sam.
- Ništa - rekao je smiješeći se. - Još ni slova. Sve je još tu. - Potamnjelim se
prstom dodirnuo po čelu. - Ali sada barem znam da jest. Nekako nije važno pišem li
zapravo ili ne - ako baš hoćeš, nije to sve što je potrebno da bi se postalo piscem,
kako sam nekad mislio.
Izvana, s ulice, doprlo je žalosno šuplje ponavljanje organca. Bio je to prastari
engleski organac koji je stari slijepi Arif pronašao na hrpi otpada i djelomično doveo
u red. Čitave bi note zatajile, a nekoliko akorda bilo je beznadno raštimano.
- Slušaj - reče Keats ganuto - slušaj samo staroga Arifa. - Bio je u onom divnom
stanju nadahnuća koje nastupa samo kad se šampanjac pribroji stanju umora - sjetna
pripitost što potpuno ulijeva duh. - Bože! - nastavljao je ushićeno i počeo potiho pje-
vušiti promuklim šaptom, udarajući prstom ritam. - Taisez-vous, petit babouin.{45} -
Zatim je ispustio dubok uzdah zasićenosti i odabrao cigaru iz Menottijeve velike ku-
tije uzoraka i dovukavši se do stola, ponovo sjeo preda me smiješeći se u zanosu. -
Ovaj rat - napokon reče - doista, moram ti reći... Sasvim je drugačiji od onoga što
sam zamišljao.
Pod onom poletnom šampanjskom pripitošću odjednom je postao prilično ozbi-
ljan. Rekao je: - Nema toga koji ne bi ustuknuo pri prvom susretu s njime čitavim ra-
cionalnim dijelom uma u znak protivljenja, vrišteći »To mora prestati!« Dragi
momče, da bi vidio etiku ljudi po njihovoj mjeri moraš vidjeti bojno polje. Općenito
se koncept može sažeti izrazom: »Ako ga ne možeš pojesti ni po*******, onda se
po**** na njega«. Dvije tisuće godina civilizacije! U trenu se rasprše. Zagrebi ma-
660
lim prstom i doprijet ćeš do modre podloge ili obrednih ratnih boja ispod laka! Tek
tako! - Lijenim pokretom zagrebao je zrak među nama svojom skupocjenom ciga-
rom. - A ipak - znaš li što? Nešto najteže objašnjivo, zbunjujuće. Stvorio je muškarca
od mene, kako kaže izreka. Više od toga, pisca! Duša mi je sasvim čista. Valjda bi
mogao na mene gledati kao trajno oštećenog! Napokon sam krenuo s tom prokletom
radošću pisanja knjige. Poglavlje po poglavlje oblikuje se u mojem starome novi-
narskom primozgu - ne, ne više novinarskom, spisateljskom. - Ponovno se nasmijao
kao da je to nešto apsurdno. - Darley, kada noću gledam to... bojno polje, stojim u
ekstazi sramote, prepuštajući se šarenim prugama svjetla što oblažu nebo i kažem:
»Do svega je ovoga trebalo doći da bi siroti John Keats mogao izrasti u muškarca.«
Eto što. Meni je to potpuna nepoznanica, a ipak sam potpuno uvjeren u to. Nikako
mi drugačije ne bi uspjelo jer sam bio suviše prokleto glup, shvaćaš li? - Neko je vri-
jeme šutio pomalo odsutan duhom, i povlačio dim iz cigare. Izgledalo je kao da u
mislima vrti ovaj posljednji dio razgovora i važe mu valjanost riječ po riječ, kao što
se iskušava dio stroja. Potom je nadodao ali pažljivo i oprezno i s određenim izra-
zom poremećene koncentracije, kao kad tko barata nepoznatim pojmovima: - Čovjek
od akcije i čovjek od misli zapravo su jedan te isti čovjek koji djeluje na dva različita
polja. Ali ka istome cilju! Čekaj, ovo počinje zvučati blesavo. - Prijekorno se kvrc-
nuo po sljepoočnici i namrštio. Nakon trenutka razmišljanja nastavio je, još uvijek se
mršteći: - Da ti ispričam kako ga doživljavam... rat? Do kakvih sam uvjerenja došao?
Vjerujem da se želja za ratom najprije udomaćila u nagonima kao biološki šok-me-
hanizam da se surva u duhovnu krizu što ne bi bilo moguće drugačije kod ograniče-
nih ljudi. Manje osjetljivi među nama teško bi mogli zamisliti izgled smrti, a još teže
živjeti s njom u radosti. Stoga su sile koje su za nas uredile svijet smatrale da je mo-
raju konkretizirati da bi smrt nastanili u trenutnoj sadašnjosti. Naprosto kao pomoć,
ako shvaćaš što želim reći! - Ponovno se nasmijao, ali sad skrušeno. - Naravno, sada
je malo drugačije kad je promatrač na jačem udaru nego momak na bojišnici. To je
nepošteno prema plemenskim muškarcima koji bi ženu i djecu htjeli ostaviti rela-
tivno sigurne prije nego odu za svojim primitivnim obavezama. Osobno mislim da je
nagon pomalo usahnuo i možda je na putu da sasvim nestane; ali što će staviti na nje-
govo mjesto - to se ja pitam. Što se mene tiče, Darley, mogu samo reći da ni od pola
tuceta francuskih ljubavnica, ni od putovanja oko svijeta ni od pustolovina u tom
mirnodopskom svijetu koji smo poznavali ne bih tako potpuno odrastao u upola toli-
ko vremena. Sjećaš li me se od prije? Pogledaj, sada sam stvarno odrastao - ali na-
ravno brzo starim, stvarno prebrzo! Zvučat će ti prokleto glupo ali tamošnja pri-
sutnost smrti kao uobičajenog dijela života - pružila mi je slutnju Vječnoga Života! I
nije bilo drugog načina da ga spoznam, k vragu. Ah! dobro, vjerojatno ću tamo i
nastradati, potpuno podčinjen svojom imbecilnošću, reći ćeš.
Još jedanput je prasnuo u smijeh i triput sebi potiho kliknuo, svečano podigavši
661
pri svakom pokliku ruku s cigarom. Potom mi je pažljivo namignuo i još jedanput
napunio čašu do vrha, nadodavši kodu uz dozu nedorečenosti: - Život ima puni smi-
sao za one što kooptiraju smrt. - Sada se već vidjelo da je blago pripit jer se razblaže-
nost nakon toploga tuša povukla, a pustinjski umor se počeo vraćati.
- A Pursewarden? - rekao sam sluteći upravo trenutak kad ću ispustiti njegovo
ime, kao udicu u rijeku našeg razgovora.
- Pursewarden! - ponovio je, ali drukčijom intonacijom što je sadržavala sjetu,
tugu i privrženost. - Ali dragi Darley, nešto slično mi je on i pokušavao reći na svoj
prilično šugav način. A ja? Još se crvenim od stida kad se sjetim kakva sam mu pita-
nja postavljao. A ipak, njegovi odgovori što su se tada činili tako prokleto zakučasti-
ma, sada mi imaju savršenog smisla. Vidiš, istina je dvosjekli mač. Nema načina da
je prikažeš posredstvom jezika, tog neobičnog račvastog medija temeljne podvoje-
nosti! Jezik! Od čega se sastoji piščev trud nego nastojanja da što preciznije iskoristi
medij, a znajući potpuno za njegovu temeljnu nepreciznost? Uzaludna zadaća, ali
ništa manje isplativa zbog te uzaludnosti. Jer zbog samog zadatka, čina hvatanja u
koštac s nerješivim problemom, pisac odrasta! A to je stari gad shvaćao. Trebao bi
čitati pisma koja je pisao ženi. Kako je uza svu bistrinu cvilio i puzao, kako se ne-
dostojnim prikazao, poput lika iz nekog romana Dostojevskog, opsjednutog kakvom
opasnom kompulzivnom neurozom! Doista obara s nogu ta sitna plitka duša koju on-
dje razgolićuje. - Bio je to nevjerojatan iskaz o izmučenom ali sasvim potpunom biću
pisama koja sam i sam upravo bio pročitao!
- Keats - rekoh - za Boga miloga, reci mi. Pišeš li knjigu o njemu?
Keats je polako pio razmišljajući i pomalo nesigurno vratio čašu na mjesto dok
nije rekao: - Ne. - Gladio je lice i zamuknuo.
- Priča se da nešto pišeš - bio sam uporan. Odlučno je odmahnuo glavom i za-
mišljeno promatrao čašu pomućena pogleda. - Kanio sam - napokon prizna, polako. -
Napravio sam veliki pregled njegovih romana za jedan mali časopis. Sljedeće sam
primio pismo od njegove žene. Ona je htjela knjigu. Krupna koščata Irkinja, vrlo
živčana i neuredna: u općenitom smislu i zgodna valjda. Uvijek se useknjivala u
neku staru omotnicu. Uvijek u čupavim papučama. Moram priznati da mi ga je bilo
žao. No, tu sam upao ravno u gnijezdo stršljena. Ona ga je mrzila i čini se da je on
za to pružao mnogo razloga, moram reći. Pružila mi je mnogo informacija i čitave
gomile pisama i rukopisa. Prava riznica. Ali dragi momče, nisam te materijale mo-
gao upotrijebiti. Ako ni zbog čega drugoga onda zato što poštujem sjećanje na njega
i njegov rad. Ne. Ne. Podvalio sam joj. Rekao joj da takvo što nikad neće uspjeti
objaviti. Činilo se da želi biti javna mučenica u tisku samo da mu se osveti - starome
Pursewardenu! Nisam to mogao. Osim toga, materijal je bio prilično jeziv! Ne želim
o tome govoriti. Doista, nikada živoj duši ne bih ispričao istinu.
662
Sjedili smo dugo se gledajući zamišljeno, čak sumnjičavo prije nego sam opet
prekinuo šutnju.
- Jesi li ikad upoznao njegovu sestru, Lizu?
Keats je polako odmahnuo glavom. - Ne. Kakvog smisla ima? Odmah sam
odustao od projekta, pa nije bilo potrebe pokušavati čuti njezin dio priče. Znam da
ima puno rukopisa jer mi je to rekla njegova žena. Ali... nije valjda ovdje? - Skvrčio
je usnu s blijedom naznakom gađenja. - Istinu govoreći, ne želim je upoznati. Gorka
istina u toj priči je da osoba koju je stari Pursewarden najviše volio - mislim čisto du-
hovno - nije uopće shvaćala stanje njegova duha, tako reći, u trenutku kad je umro:
ili makar naslućivala domet njegova postignuća. Ne, bila je zauzeta vulgarnom
spletkom ozakonjenja veze s Mountoliveom. Možda se bojala da bi mogući skandal
ugrozio brak s diplomatom. Možda imam krivo, ali takav sam dojam stekao. Mislim
da se nastojala iskupiti knjigom. Ali sada imam vlastitog Pursewardena, vlastitu ko-
piju njega, ako baš hoćeš. To mi je dovoljno. Kakve veze imaju pojedinosti i zašto da
mu upoznam sestru? Ono što nam treba je njegovo djelo, a ne njegov život - a ono
nam nudi jedno od mnogih značenja riječi s četiri lica!
Imao sam impuls da poviknem »nije pravedno«, ali sam ga suzbio. Nemoguće je
u ovome svijetu postići punu pravdu za sve. Keatsovi kapci su se objesili. - Dođi -
rekao sam pozvavši konobara - vrijeme je da pođeš kući i naspavaš se.
- Stvarno sam umoran - promumljao je.
- Avanti.
U pokrajnjoj ulici našli smo na sreću kola s upregnutim konjem. Keats je prosvje-
dovao da ga bole stopala, a i ruka da mu zadaje bol. Bio je u ugodno iscrpljenom sta-
nju duha i pomalo pripit nakon mnogih gutljaja. Zavalio se u staroj ustajaloj kabini i
sklopio oči. - Jel’ znaš, Darle - fufljao je - mislio sam ti reći, ali sam zaboravio. Ne
ljuti se na mene, kmetski druže, ha? Znam da ste ti i Clea. ...Da, i drago mi je. Ali
imam neobjašnjiv osjećaj da ću je jednoga dana oženiti. Stvarno. Ne budi blesav. Na-
ravno da nikad neću zucnuti ni riječi. I bit će to mnogo godina nakon ovoga starog
blesavog rata. Ali osjećam da me negdje tamo čeka taj brak s njom.
- I što očekuješ da ti kažem?
- Pa, ima stotine mogućnosti. Ja bih se recimo odmah počeo derati i vrištati kad bi
ti meni to rekao. Odalamio bih te, gurnuo iz kabine, bilo što. Nabio bih sebe u oko.
Droška je uz trzaj stala pred kućom. - Evo nas - rekao sam i pomogao kolegi da
siđe. - Nisam baš toliko pijan - kliknuo je veselo, odbijajući moju pomoć - radi se
samo o umoru, dragi prijatelju. - I dok sam dogovarao cijenu prijevoza s kočijašem,
on je zaobišao kola i obavio dug površan razgovor s konjem, gladeći mu njušku. -
Nudio sam mu neka životna pravila - objašnjavao je dok smo se umorno klatili viju-
gavim stubištem. -Ali šampanjac mi je pomutio citate. Što je ono Shakespeare rekao
663
za ljubavnika i rogonju da su zbijeni i traže napuhnut ugled čak i u topovskoj cijevi. -

Zadnju je rečenicu izgovorio neobičnim (kao da pili drva) čerčilovskim načinom. -
Ili ono nešto o plivačima što skaču u čistoću - montažni proizvod u vječnome umu,
ništa manje!
- Oboje ih mrcvariš.
- Bože kako sam umoran. A čini se da večeras nema bombardiranja.
- Sve su rjeđa.
Srušio se odjeven na postelju, polako odvezujući pustinjske antilop čizme i migo-
ljeći nožnim prstima dok nisu iskliznule i spale se na tlo. - Jesi li ikada vidio
Pursewardenovu knjižicu zvanu Odabrane molitve za engleske intelektualce? Šaljiva
je. »Isuse Kriste, molim te da me održiš što više u stilu osamnaestog stoljeća - ali bez
****...« - Pospano je zahihotao, stavio ruke iza glave i stao nasmiješen tonuti u san.
Dok sam gasio svjetlo, duboko je uzdahnuo i rekao: - Čak nas i mrtvi stalno
preplavljuju dobrotom.
Odjednom doživjeh sliku njega kao dječarca kako hoda uz sam rub strmoglavih
hridina da bi sakupljao jaja morskih ptica. Jedan pogrešan korak...
No, nije mi bilo suđeno da ga ikad više vidim. Vale!{46}
664
VI.
Deset žudnih prstiju moje slijepe muze

Priopćuju mi licu osjećajno štivo
Te su mi riječi prolazile glavom kad sam sljedeću večer pritisnuo zvonce ljetnoga
boravišta. U ruci sam držao kožni kovčeg koji je sadržavao Pursewardenova privatna
pisma - tu sjajnu neprekidnu verbalnu paljbu koja mi je još uvijek ključala u sjećanju
poput vatrometnog spektakla, pržeći me. Tog jutra sam bio nazvao Lizu iz ureda da
dogovorim sastanak. Otvorila je vrata i stala preda me blijeda napeta izraza iščekiva-
nja. - Dobro je - prošaptala je kad sam promrmljao svoje ime i - uđite. - Okrenula se i
išla ispred mene ukočenim i uspravnim hodom koji me podsjećao na dijete kostimi-
rano u kraljicu Elizabetu. Izgledala je umorno i napeto, ali na neki način i neobično
ponosno. Dnevni boravak bio je prazan. Kao što mi je bilo poznato, Mountolive se
vratio u Kairo tog jutra. Malo iznenađuje, jer bilo je kasno doba godine, u kaminu su
gorjele cjepanice. Zauzela je položaj pred njim izvijajući leđa prema toplini i trljajući
ruke kao da su nazeble.
- Bili ste brzi, vrlo brzi - rekla je gotovo odrješito, gotovo s naznakom smjernog
prijekora u glasu. - Ali drago mi je. - Već sam joj na telefon ispričao srž svojeg
razgovora s Keatsom o nepostojećoj knjizi. - Drago mi je što sada napokon možemo
donijeti neke odluke. Nisam sinoć mogla spavati. Neprestano sam vas zamišljala
kako ih čitate, pisma. Neprestano sam ga zamišljala kako ih piše.
- Sjajna su. Nisam nikad u životu pročitao ništa slično. - Osjetih nijansu jada u
vlastitom tonu.
- Da - rekla je i duboko uzdahnula. - A i bojala sam se da ćete to reći; bojala jer
biste tada dijelili Davidovo mišljenje o njima i smatrali da ih moram sačuvati pod
svaku cijenu. Međutim on mi je izričito zapovjedio da ih spalim.
- Znam.
665
- Sjednite, Darley. Iznesite mi svoje mišljenje.

Sjeo sam, položivši kovčežić do sebe na pod i rekao: - Liza, to nije književno pi-
tanje ukoliko ga takvim ne odlučite smatrati. Ne treba vam ničiji savjet. Naravno,
nitko tko ih je pročitao ne bi mogao a da ne žali za gubitkom.
- Ali Darley, da su vaša, napisana nekome koga ste... voljeli?
- Osjećao bi olakšanje što su moje upute izvršene. Barem vjerujem da bi se tako
on osjećao, ma gdje bio u ovom trenutku.
Okrenula se bistrim slijepim licem ka zrcalu i doista se činilo da u njemu prouča-
va svoj odraz oslonjena vršcima skvrčenih prstiju o okvir kamina. - Jednako sam
praznovjerna kao što je i on bio - reče napokon. -Ali nije samo to. Oduvijek sam bila
poslušna jer sam znala da on vidi dalje od mene i razumije više od mene.
Taj zarobljen odraz ništa joj ne vraća

Što žene poput žednih jelena srču iz zrcala
Koliko je samo Pursewardenove poezije postalo kristalno jasnom i točnom u

svjetlu svih novih saznanja! Koliko je presudnosti i dirljivosti pridavala liku Lize što
istražuje vlastitu sljepoću u velikom zrcalu, tamne kose zabačene za ramena!
Napokon se okrenula natrag, još jedanput uzdahnuvši, i zapazih na njezinu licu
nježni izraz preklinjanja, još uporniji i izraženiji zbog praznine u očnim dupljama.
Iskoračila je i rekla: - Dobro, onda smo se složili. Recite mi samo da ćete mi pomoći
u spaljivanju. Ima ih gomila. Neće dugo trajati.
- Kako god želite.
- Sjednimo zajedno uz vatru.
I tako smo sjeli sučelice na tepih i ja sam položio kovčeg između nas, pritisnuvši
lokot tako da se poklopac otkvačio i otvorio uz škljocaj.
- Da - rekla je. - Tako to mora biti. Trebala sam znati sve vrijeme da ga moram
poslušati. - Polako, jednu po jednu, uzimao sam probušene omotnice, rastvorio svako
pismo i predao joj ga da ga baci među goruće cjepanice.
- Kao djeca znali smo ovako sjediti s igračkama između nas, zimi pred vatrom.
Tako često, a uvijek zajedno. Da, treba se vratiti daleko u prošlost da se sve to shvati.
I čak i tada se pitam biste li to shvatili. Dvoje male djece ostavljeno samima u skle-
panoj seljačkoj kući među zaleđenim jezerima u irskoj magli i kiši. Imali smo uto-
čište samo jedno u drugome. Moju sljepoću pretočio je u poeziju, gledala sam njego-
vim mozgom, on mojim očima. Tako smo zajednički izumili čitav neizbrisiv svijet
poezije - daleko bolji od njegovih najboljih knjiga i sve sam ih čitala prstima, sve se
666
nalaze u institutu. Da, prečitavala sam ih neprestano tražeći trag krivnji koja je sve
preinačila. Ništa nas ranije nije ometalo, sve je sudjelovalo u našoj izolaciji, našem
zajedništvu. Roditelji su nam umrli kada smo bili gotovo premali da bismo to ra-
zumjeli. Živjeli smo u toj staroj seljačkoj ruševini od skrbi stare gluhe tetke, čudaki-
nje koja je sve obavljala, pazila da ne budemo gladni i prepustila nas sebi samima.
Imali smo samo jednu knjigu, Plutarha, koju smo znali napamet. Sve je ostalo on
izmislio. Na taj sam način postala neobična bajoslovna kraljica njegova života, koja
živi u golemoj palači uzdaha - kako je govorio. Katkad smo bili u Egiptu, katkad
u Peruu, katkad u Bizantu. Vjerojatno sam i shvaćala da smo zapravo u staroj seljač-
koj kuhinji i s otrcanim rabljenim pokućstvom i podom od crijepa. Barem sam kada
bi se podovi prali karbolnim sapunom karakteristična mirisa napola znala da je to
pod seljačke kuće, a ne palače veličajnih mozaika s kojih bliješte zmije, orlovi i pa-
tuljci. Ali riječju bi me vratio u stvarnost, kako ju je nazivao. Kasnije, kada je počeo
tragati za opravdanjima za našu ljubav umjesto da se naprosto ponosi njome, proči-
tao mi je navod iz jedne knjige. »U afričkim pogrebnim obredima, dužnost je sestre
da pokojnog kralja vrati u život. U Egiptu, kao i u Peruu kralj, kojeg se izjednačavalo
s bogom, svoju bi sestru uzimao za suprugu. Ali motiv je bio ritualne, ne spolne na-
ravi jer oni su predstavljali spoj mjeseca i sunca. Kralj ženi svoju sestru jer on je kao
bog zvijezda što luta zemljom besmrtan i stoga se ne može ostvarivati u djeci
strankinje baš kao što ne može umrijeti prirodnom smrću.« Zato je rado došao ova-
mo u Egipat jer, kako je rekao, osjećao je unutarnju pjesničku vezu s Ozirisom i Izi-
dom, Ptolemejem i Arsinojom - rasom sunca i mjeseca!
Tiho i sistematski polagala je pismo za pismom na usplamtjelu lomaču govoreći
tužno i ravnomjerno, sebi koliko i meni.
- Ne, ne bi bilo moguće objasniti to onima što nisu naše rase. No kada se uvukla
krivnja, stari pjesnički život počeo je gubiti čaroliju - ne za mene: nego za njega.
Upravo me on natjerao da obojim kosu u crno tako da se mogu praviti da sam mu
polusestra, a ne sestra. Duboko me povrijedilo kad sam odjednom shvatila da je
naglo postao krivac; ali kako smo odrastali, svijet je sve više nadirao u naš život,
nove su sudbine prodirale u naš usamljenički svijet palača i kraljevstava. Bio je prisi-
ljen izbivati u duljim razmacima. Kad ga nije bilo, nisam imala ništa osim tame i
onoga čime mi ju je sjećanje na njega moglo ispuniti; nekako su sva blaga njego-
ve maštovitosti izgubila sjaj dok se ne bi vratio on, njegov glas, njegov dodir. Sve što
smo znali o roditeljima, ukupnost našega znanja predstavljao je stari ormar od
hrastovine, prepun njihove odjeće. Činila nam se golemom kad smo bili mali - odje-
ća divova, cipele divova. Jednog je dana izjavio da ga ta odjeća opterećuje. Nisu nam
trebali roditelji. Stoga smo je iznijeli u dvorište i napravili od nje lomaču na snijegu.
Oboje smo gorko plakali, ne znam zašto. Plesali smo oko lomače pjevajući neku sta-
ru lovačku pjesmu divljački likujući, a ipak plačući.
667
Šutjela je dulje vrijeme nagnuvši glavu duboko zamišljena nad tim pradavnim pri-
zorom, poput proročice usredotočene nad mračnim kristalom mladosti. Potom je
uzdahnula i podigla glavu, rekavši: - Znam zašto oklijevate. Na zadnjem smo pismu,
zar ne? Vidite, brojala sam. Dajte mi ga, Darley.
Pružio sam joj ga bez riječi i ona ga je blago položila u vatru rekavši: -Napokon je
gotovo.
668
VII.
Kako je ljeto sagorjelo u jesen, a jesen u zimu, postali smo još jedanput svjesni da se
rat što je bio preplavio grad polako počinje povlačiti, postupno otjecati obalnim pu-
tovima nadirući u pustinju, popuštajući stisak nad nama i našim užicima. U tom
povlačenju kao za oseke ostavio je za sobom neobične koprolitske trofeje duž plaža
kojima smo se nekoć služili, zatičući ih uvijek bijelima i pustima pod galebovima u
zraku. Rat nam ih je dugo uskraćivao; ali sada kad smo ih ponovno otkrili, zatekli
smo ih onečišćenima zdrobljenim tenkovima, iskrivljenim cijevima i raznoli-
kim ostacima improviziranih luka za dostavu koje su inženjeri ostavili da trunu i
hrđaju na pustinjskome suncu, da postupno tonu u nestalne sipine. Prizor je ostavljao
neobjašnjiv sjetan dojam da je kupanje ovdje sada sigurno - kao da se radi o okami-
nama iz neolitika: tenkovi poput kostura dinosaura, cijevi stršeći uokolo poput
zastarjelog namještaja. Jedino su minska polja predstavljala opasnost i beduini bi
često zalutali u njih kad bi vodili stoku na pašu; Clea je jedanput morala skrenuti jer
cesta je bila prekrivena sjajnim komadićima raznesene deve koja je čas prije doživje-
la nesreću. Ali takve su prilike bile rijetke, a što se samih tenkova tiče, premda su
bili izgorjeli, bili su prazni. U njima nije bilo tjelesa. Vjerojatno su izvađena i
dostojno pokopana na jednom od velikih groblja kakva su neočekivano nikla na
raznoraznim mjestima zapadne pustinje poput mrtvačkih komuna. I grad se vraćao
svojim ustaljenim navikama i ritmu jer bombardiranja su sada potpuno prestala i
uobičajen noćni život levanta ponovo je stao cvasti. I premda je bilo manje odora,
barovi i noćni klubovi još uvijek su lučili lijepu dobit od vojnika na dopustu.
Kako se činilo, i moj bezdogađajan život ustalio se u prirodnoj rutini umjetno po-
dijeljen na privatan dio koji sam sasvim predao potpunom upijanju Clee i na uredski
dio koji mi je, premda me nije opterećivao, bio sasvim nevažan. Malo se što promije-
nilo: ali da, Maskelyne se napokon oslobodio obaveza i uspio pobjeći u svoj puk.
Posjetio nas je u sjajnoj uniformi da se oprosti, stidljivo upirući - ali ne lulom nego
novom novcatom časničkom palicom - u svojeg kolegu tako oduševljenog njime. -
669
Rekao sam ti da će uspjeti - rekao je Telford s pobjedonosnom tugom u glasu. - Odu-

vijek sam vjerovao u to. - Ali Mountolive je ostao, očigledno »zamrznut« na svojem
položaju.
S vremena na vrijeme prema dogovoru bih posjetio dijete u Karm Abu Girgu da
vidim kako napreduje. Na svoje zadovoljstvo vidio sam da je ta presadnja zbog koje
sam imao mnoge brige savršeno uspijevala. Stvarnost njezinog sadašnjeg života oči-
to se uskladila sa snovima koje sam bio izmislio za nju. Sve je bilo kako je trebalo -
šareni likovi s igraćih karata među koje je sada mogla i sebe ubrojiti! Ako je Justine
ostala ponešto povučen i nepredvidiv lik raspoloženja i tišina, onda je to samo prido-
nosilo njezinom mračnome dojmu razvlaštene carice. U Nessimu je ostvarila oca.
Njegov je lik postigao određenje većom prisnošću zbog njegove ljudske blagosti.
Sada je bio ugodan prijatelj-otac i zajedno su na konjima istraživali pustinjsku
zemlju u okolici. Poklonio joj je luk i strijele i djevojčicu otprilike njezine dobi,
Taor, kao služavku i amah. I takozvana palača koju smo zajednički zamišljali veli-
čanstveno je odolijevala kušnji stvarnosti. Njezin labirint pljesnivih prostorija i rastu-
renih blaga predstavljao je vječno zadovoljstvo. Tako je s vlastitim konjima i sluga-
ma osobnom palačom za igru bila istinska kraljica iz Arapskih noći. Gotovo je
već zaboravila na otok, toliko je bila zaokupljena ovim novim blagodatima. Nisam
viđao Justine za vrijeme ovih posjeta, niti sam to nastojao. Ponekad je međutim
Nessim bio prisutan, ali nam se nikad nije pridružio u šetnjama ili jahanju, a dijete bi
obično došlo po mene na gaz s dodatnim konjem.
U proljeće je Balthazar, koji je dotad sasvim već došao k sebi i ponovo se bacio
na posao, pozvao Cleu i mene da sudjelujemo u svečanosti koja je nekako odgovara-
la njegovom pomalo ironičnom raspoloženju. Bilo je to svečano polaganje cvijeća na
Capodistrijin grob na obljetnicu rođendana Velikog Pornomana. - Imam izričitu pu-
nomoć od samoga Capodistrije - objasnio je. - Doista, svake godine on osobno plati
za cvijeće. - Bio je lijep sunčan dan za izlet i Balthazar je insistirao da idemo pješice.
Premda ga je pomalo usporavao vijenac koji je nosio, bio je razgovorljiv. Njegova
taština u pogledu kose postala je prejaka da bi se mogla podnijeti i u skladu s time se
podvrgao Mnemjianovim uslugama i »otresao se suvišnih godina« kako se izrazio.
Doista, promjena je bila izvanredna. Postao je opet stari Balthazar mudrih tamnih
očiju ironično usmjerenih prema zbivanjima u gradu. I ništa manje prema Capodistri-
ji od kojeg je upravo primio dugačko pismo. - Ne možeš zamisliti što stara beštija
smjera s druge strane vode. Pošao je stopama Lucifera i uronio u crnu magiju. Nego,
pročitat ću ti. Njegov je grob, kad malo razmislim, najpogodnije mjesto da se
čita izvještaj o njegovim pokusima!
Groblje je bilo potpuno pusto na suncu. Capodistrija nipošto nije žalio troška da
svoj grob učini zamjetnim i postigao je zastrašujuću vulgarnost ukrasa koji su gotovo
zakretali umom. Kakvi kerubini i svici, kakvi cvjetni vijenci. Na ploči je bio urezan
670
ironičan tekst: »Ne izgubljen nego nestao ranije.« Balthazar se smijuljio od miline
kad je položio cvijeće na grob i rekao mu »sretan rođendan«. Potom se okrenuo u
stranu i skinuo kaput i šešir jer sunce je bilo visoko i snažno, i zajedno sjedosmo na
klupu pod čempresom dok je Clea jela karamele, a on se pretraživao po džepovi-
ma za natipkanim omotom koji je sadržavao Capodistrijino zadnje i najdulje pismo. -
Clea - reče - moraš nam ga pročitati. Zaboravio sam ponijeti naočale. Osim toga, htio
bih ga jedanput poslušati, da vidim zvuči li manje fantastično ili više. Hoćeš li?
Ona poslušno uze gusto tipkane stranice i poče čitati.
- Dragi M. B.
- Inicijali - umetne Balthazar - označavaju nadimak koji mi je Pursewarden nadje-
nuo - Melancholia Borealis, ništa manje. U čast mojoj navodnoj židovskoj potište-
nosti. Nastavi, draga Clea.
Pismo je bilo na francuskom.
»Stalno sam bio svjestan, dragi prijatelju, da ti dugujem nekakav izvještaj o svo-
jem novom ovdašnjem životu, no premda sam ti pisao razmjerno često, stekao sam
naviku da izbjegavam tu temu. Zašto? Eto, srce mi je uvijek tonulo pri pomisli na
tvoj podrugljiv smijeh. Apsurdno je to jer nikad nisam bio osjetljiva vrsta čovjeka,
niti sam suviše brinuo o mišljenju ljudi oko sebe. Ima još nešto. To bi zahtijevalo
dugo i zamorno objašnjenje o neugodnosti i neuklopljenosti koje sam uvijek osjećao
na kabalističkim skupovima koji su nastojali preplaviti svijet apstraktnom dobrotom.
Tada nisam znao da moj put nije put Svjetla nego Tame. To bih u to vrijeme moralno
ili etički pobrkao s dobrim ili zlim. Sada stazu kojom kročim prepoznajem naprosto
kao protutežu - spušteni kraj klackalice tako reći - koji lakši dio drži u zraku. Magija!
Sjećam se kako si mi jedanput naveo odlomak (tada mi je bio potpuno nerazumljiv)
iz Paracelsusa. Mislim da si tada dodao da čak i takvo naklapanje mora nešto značiti.
I znači! ›Prava alkemija uči nas da tvorimo ili pretvaramo služeći se s pet nesavrše-
nih metala, bez pomoći drugih tvari, već samo njima; savršeni se metali prave od ne-
savršenih, pomoću njih i samo od njih jer u drugim je tvarima Luna (mašta) ali u me-
talima je Sol (mudrost).‹
Ostavljam na trenutak mjesta tvojem osobitom smijehu kojem bih se u prošlosti
začas pridružio! Kakvo brdo smeća okružuje pojam tinctura physicorum, komentirao
bi ti. Da, ali...
Moja prva zima u ovoj vjetrovitoj kuli nije bila ugodna. Krov je prokišnjavao. Ni-
sam još imao knjige da me tješe. Sobe su mi se činile ponešto skučene i razmišljao
sam o proširenju. Na zemljištu na kojem nad morem stoji kula nalaze se i raštrkane
kolibe i dogradnja; ondje je na stanu bio prastari gluhi talijanski par koji se brinuo za
moje potrebe, prao mi, čistio i hranio me. Nisam ih htio istjerati iz njihovih prostorija
nego sam razmišljao o tome da prilagodim dvije dodatne štale što su prianjale uz
671
njih. Tom sam prilikom na svoje iznenađenje otkrio da imaju još jednog stanara koje-
ga nikad nisam vidio, čudnu samotnu spodobu koja je izlazila samo noću, odjevena u
fratarske halje. Sve svoje novo usmjerenje dugujem susretu s njime. Bio je to tali-
janski raspop koji se deklarira kao rozakrucijanac i alkemičar. Živio je ovdje zatrpan
brdom masonskih rukopisa - nekih od njih vrlo starih - koje je u tom trenutku pro-
učavao. Upravo me on prvi uvjerio da se ta grana istrage (unatoč nekim neugodnim
aspektima) tiče podizanja ljudske samokontrole, na područja koja leže u njemu ne-
istražena; usporedba sa svakodnevnom znanošću ne obmanjuje jer se forma ovoga
istraživanja temelji jednako čvrsto na metodi - samo s drugačijim premisama! I ako
ima kao što rekoh neke neugodne aspekte, ta ima ih i priznata znanost - seciranje na
primjer. Uglavnom, tako sam uspostavio odnos i ušao u polje proučavanja koje me
sve više zaokupljalo kako su mjeseci prolazili. Otkrio sam također napokon nešto što
je posebno pristajalo mojoj prirodi! Uistinu, činilo se da me sve u ovome području
potiče i podržava! Uspijevao sam biti i od praktične pomoći Abbéu F. kako ću ga na-
zivati jer neki od tih rukopisa (ukradenih iz tajnih arhiva na Atosu, pretpostavljam)
bili su na grčkom, arapskom i ruskom - jezicima koje nije dobro poznavao. Naše je
prijateljstvo preraslo u suradnju. Ali mnogo je mjeseci prošlo prije nego me upoznao
s još jednim neobičnim, uistinu moćnim likom, koji je također vršljao po toj proble-
matici. Bio je to jedan austrijski barun koji je živio na velikom imanju u
unutrašnjosti i koji je bio zaokupljen (ne, nemoj se smijati) nejasnim pitanjem o ko-
jem smo jedanput raspravljali - da li u De Natura Rerum? Mislim da jest - generatio
homunculi? Imao je turskoga vratara i pomoćnika da mu pomaže u pokusima. Ubrzo
sam i ovdje postao persona grata i dopuštali su mi da im pomažem kako najbolje
mogu.
E, taj barun koji bi te se zacijelo dojmio kao neobična i impozanta ličnost, debele
brade i dugačkih zubi poput zrna na klipu kukuruza - taj je barun... ah! Balthazare
dragi, doslovno stvorio deset homunkula koje je nazivao svojim »proročkim duhovi-
ma«. Držao ih je u velikim staklenim posudama kakve se u ovim krajevima koriste
za ispiranje maslina ili čuvanje voća i živjeli su u vodi. Stajali su poredani na dugo-
me okviru od hrastovine u njegovom atelijeru ili laboratoriju. Izrađeni su ili
»sklopljeni«, da se poslužim njegovim izrazom, u pet tjedana intenzivnog misaonog i
ritualnog rada. Bile su to tajanstvene tvorevine profinjene ljepote što su plutale poput
morskih konjica. Sačinjavali su ih kralj, kraljica, vitez, svećenik, opatica, arhitekt,
rudar, serafin i napokon plavi i crveni duh! Lijeno su lelujali u tim čvrstim staklenka-
ma. Činilo se da ih je kuckanje noktom po staklu uznemirivalo. Bili su dugi tek pe-
dalj i kako je barun silno želio da narastu veći, pomogli smo mu da ih ukopa u neko-
liko kola konjskoga gnojiva. Ova su se velika gnojišta svakodnevno zalijevala ne-
kom tekućinom opaka mirisa koju su uz mnogo truda načinili barun i njegov Turčin i
koja je sadržavala neke prilično odvratne sastojke. Pri svakom natapanju gnojivo bi
672
se stalo pušiti kao da ga podgrijava podzemna vatra. Postalo bi gotovo suviše vruće
da se na njega položi prst. Svaka tri dana Abbé i barun proveli bi čitavu noć moleći
se i kadeći pognojene gredice tamjanom. Kada je barun napokon procijenio da je
proces dovršen, boce su pažljivo izvađene i vraćene na police laboratorija. Svi su ho-
munkuli narasli u tolikom razmjeru da su im boce sada bile jedva dovoljno velike, a
muškim su likovima narasle debele brade. Nokti na rukama i nogama postali su im
vrlo dugi. Oni što su imali ljudsko obličje nosili su odjeću prikladnu svojem položaju
i stilu. S njima je plutala vrsta prekrasne bestidnosti s izrazima lica kakve sam samo
jedanput ranije vidio - na licu peruanske usoljene ljudske glave! Očiju izokrenutih
prema unutrašnjosti lubanje, blijede ribolike usne uvučene tako da izlože sitne
savršeno oblikovane zube! U bocama što su sadržale crvenog i plavog duha nije
bilo ničega. Boce su inače bile čvrsto zapečaćene volovskim mjehurima i voskom i s
otiskom magičnog pečata. No kad je barun noktom pokucao na staklo i izgovorio ne-
koliko puta neke riječi na hebrejskom, voda se zamutila i počela crveniti, odnosno
plaviti. Homunkulima su se stala razabirati lica, maglovito su se razvijali kao fo-
tografski otisak, rastući postupno. Plavi je duh bio lijep kao svaki anđeo, ali crveni je
imao doista zastrašujući izraz.
Ova je stvorenja svaka tri dana barun hranio nekom suhom ružičastom tvari koju
je držao u srebrnoj kutiji ispunjenoj sandalovinom. Pilule veličine otprilike suhoga
zrna graška. Također se jedanput tjedno voda u bocama morala prazniti; moralo ih se
(boce) puniti svježom kišnicom. To je valjalo izvesti vrlo brzo jer u tih par trenutaka
što su duhovi bili izloženi zraku činilo se da slabe i gube svijest, kao da ugibaju po-
put riba. Ali plavi duh nikad nije dobivao hranu, dok je crveni jedanput tjedno dobi-
vao naprstak krvi neke životinje - mislim da se radi o kokoši. Ta bi krv začas nestala
u vodi ne obojivši je niti je imalo poremetivši. Čim bi se ova staklenka otvorila,
postajala je mutna i tamna i ispuštala smrad trulih jaja!
U dva mjeseca ovi su homunkuli dosegli punu visinu, razinu proročanstva - kako
to barun naziva; tada su svake noći staklenke odnošene u malu ruševnu kapelicu
smještenu u gaju nešto udaljenijem od kuće i ondje je držana služba, a staklenke po-
dvrgavane »ispitivanju« o budućim događajima. To se obavljalo tako što su se pita-
nja ispisivala na hebrejskom na papirnatim ceduljama koje su se pritiskale o stjenku
stakla pred oči homunkula; pomalo nalik na izlaganje fotosenzitivnog papira svjetlu.
Mislim, nije da su stvorenja čitala nego su proricala pitanja, polako, uz mnogo okli-
jevanja. Ispisivala su odgovore, rišući prstom po prozirnome staklu i te je odgovore
barun odmah zapisivao u običnu veliku bilježnicu. Svakom su homunkulu postavlja-
na samo pitanja koja su odgovarala njegovu položaju, a crveni i plavi duhovi mogli
su odgovoriti samo osmijehom ili mrštenjem da naznače slaganje ili neslaganje.
Ipak, činilo se da znaju sve i da im se može postaviti bilo kakvo pitanje. Kralj se mo-
gao baviti samo politikom, svećenik religijom... i tako dalje. Tako sam svjedočio
673
nastajanju popisa koji je barun nazivao »analima vremena«, dokumenta barem toliko
impresivnog kao zapisi koje je Nostradamus ostavio za sobom. Toliko se ovih pred-
skazanja obistinilo u ovih posljednjih nekoliko mjeseci da gotovo ne sumnjam da će
isto biti s ostalima. Neobičan je osjećaj zaviriti tako u budućnost!
Jednoga dana nekim nesretnim slučajem, staklenka u kojoj se nalazio svećenik
pala je na kameni pod i razbila se. Nesretni svećenik umro je nakon nekoliko sitnih
bolnih udaha, unatoč svim barunovim nastojanjima da ga spasi. Tijelo mu je zakopa-
no u vrtu. Bio je jedan neuspio pokušaj da se »sklopi« drugi svećenik ali taj je pro-
pao. Rezultirao je nekim beživotnim stvorom nalik pijavici koji je uginuo nakon ne-
koliko sati.
Nedugo zatim Kralj je noću uspio pobjeći iz svoje staklenke; pronađen je na
staklenki u kojoj je bila kraljica kako noktima grebe po pečatu da ga odstrani! Bio je
izvan sebe i vrlo živahan premda je beznadno slabio zbog izloženosti zraku. Svejed-
no nas je natjerao na strku među staklenkama - od čijeg smo prevrtanja strahovali.
Uistinu je nevjerojatno kako je bio okretan i da nije naglo gubio snagu zbog izbiva-
nja iz prirodnog mu elementa, sumnjam da bismo ga ikada uhvatili. Uspjeli smo me-
đutim i gurnuli ga dok je grizao i grebao oko sebe, natrag u njegovu bocu, ali je pri-
je toga ozbiljno zagrebao Abbéovu vilicu. U natezanju je ispuštao čudan miris, kao
kad se hladi vrući metalni tanjur. Prst mi je dodirnuo njegovu nogu. Bila je vlažne
gumaste kakvoće i od tog su mi dodira niz leđa pojurili trnci jeze.
No tada je došlo do nezgode. Abbéova ogrebotina se upalila i zatrovala te je do-
bio groznicu i odnesen je u bolnicu gdje trenutno leži oporavljajući se. Ali još je toga
slijedilo, još gorih stvari; barun je kao Austrijanac oduvijek ovdje bio smatran čuda-
kom, a pogotovo sada kada je manija špijuniranja koju donosi svaki rat dosegla vrhu-
nac. Dočuo sam da će ga vlasti temeljito ispitati. Vijest je primio s mirnim očaja-
njem, ali bilo je jasno da si ne može priuštiti da mu netko neovlašten njuška po labo-
ratoriju. Donesena je odluka da se homunkuli »razgrade« i zakopaju u vrtu. U od-
sutnosti Abbéa pristao sam da mu pomognem. Ne znam što je to ulio u staklenke, ali
svi su plameni pakla iz njih planuli sve dok čitav strop prostorije nije bio prekriven
čađom i paučinom. Stvorenja su se skvrčila na veličinu osušenih pijavica ili osušenih
pupčanih ovojnica koje seljani katkad čuvaju. Barun je s vremena na vrijeme
ispuštao glasne jecaje, a na čelo mu je izbio znoj. Jecaji žene pri porodu. Napokon je
rabota zgotovljena i u ponoć su staklenke iznesene i sahranjene pod nekim ne-
učvršćenim pločama u kapelici gdje bi se trebale još uvijek nalaziti. Baruna su zato-
čili, njegove knjige i bilješke zapečatili su čuvari vlasništva. Abbé leži kao što rekoh
u bolnici. A ja? Eto, zbog svoje sam grčke putovnice bio manje sumnjiv nego većina
ljudi ovdje. Trenutno sam se povukao u svoju kulu. Još uvijek je u štalama u kojima
je stanovao Abbé masa masonskih podataka; za njih sam se pobrinuo. Jedanput ili
dvaput sam pisao barunu ali mi nije, možda iz obzira, otpisao; vjerujući možda da bi
674
mi poznanstvo s njim moglo naškoditi. I tako... ha, rat i dalje tutnji oko nas. Njegov
ishod i posljedice - sve do kraja ovoga stoljeća - poznati su mi; leže ovdje do mene
dok pišem, u obliku pitanja i odgovora. Ali tko bi mi vjerovao kad bih sve to objavio
- a još manje ti, doktor empirijskih znanosti, skeptik i cinik? Što se rata tiče - Para-
celsus je rekao: ›Bezbrojna su ljudska ega; u njemu su anđeli i đavli, nebesa i pakao,
čitava životinjska vrsta, biljna i mineralna carstva; i baš kao što mali pojedinac može
pobolijevati, tako i veliki univerzalan čovjek ima svoje bolesti koje se manifestiraju
kao boljke koje ostavljaju traga na cjelokupnom čovječanstvu. Na toj se činjenici
zasniva previđanje budućih događaja.‹ I tako, dragi prijatelju, odabrao sam Put tame
ka vlastitome svjetlu. Sada znam da mi valja slijediti ga kamo god vodio! Nije li to
neko postignuće? Možda i nije. Ali meni se doista takvim čini. No, čujem taj smijeh!
Zauvijek odan, tvoj Da Capo.«*
- A sada - reče Clea - izvoli se smijati!
- Što je Pursewarden - rekoh - nazvao »melankoličnim smijehom Balthazarovim
što naznačuje solipsizam«.
Balthazar se sada doista smijao, pljeskajući se po koljenu i previjajući se poput
nožića na sklapanje. - Taj prokleti luđak, Da Capo - reče. - Međutim, soyons ra-
isonnables{47} ako je to dobar izraz - on ne bi rekao gomilu laži. Ili možda i bi. Ne, ne
bi. No, možete li se natjerati da povjerujete u to što priča - vas dvoje?
- Da - reče Clea i oboje se nasmiješismo jer veza s aleksandrijskim gatarima pri-
rodno bi joj dala naklonost magičnim vještinama. - Smijte se - rekla je tiho.
- Istinu govoreći - reče Balthazar treznije - kad se čovjek obazre poljima takozva-
nog znanja čiji smo ulaz djelomično odškrinuli, postane svjestan da možda postoje
čitava područja tame koja možda pripadaju Paracelsusovim prostorima - uronjen dio
sante ljudskoga znanja. Ne, dovraga, moram priznati da ste u pravu. Postanemo suvi-
še sigurni u sebe putujući natrag i naprijed tračnicama empirijskih činjenica. Povre-
meno nas nešto blago udari po glavi zalutala cigla izbačena iz drugog prostora. Još
jučer mi je recimo Boyd ispričao priču koja nije zvučala ništa manje neobično; o
vojniku sahranjenom prošloga tjedna. Mogao bih, naravno, iznaći rješenja koja bi
pristajala slučaju, ali bez mnogo uvjerljivosti. Mladić je otišao u Kairo na tjedan do-
pusta. Vratio se pun pozitivnih dojmova, ili je tako tvrdio. Nakon toga ga je spopala
isprekidana groznica popraćena naprosto najvišom mogućom temperaturom. Nakon
tjedan dana je umro. Nekoliko sati prije smrti debela bijela mrena prekrila mu je oči
vrstom sjajnoga crvenog čvora preko mrežnice. Sve što je momak ponavljao u deliri-
ju bila je jedna te ista rečenica: Učinila je to zlatnom iglom. Ništa drugo. Kao što re-
koh, slučaj se klinički može razložiti kojom spretnom pretpostavkom ali... kad bih
bio iskren, morao bih priznati da se nije uklapao ni u jednu meni poznatu kategoriju.
Niti je, uzgred, obdukcija dala ikakve podrobnosti: testiranje krvi, kičmene izlučevi-
675
ne, želuca itd. Čak ni lijepi dobro znani (premda po sebi neobjašnjivi) poremećaji u
moždanoj ovojnici. Mozak je bio sjajan i svjež! Barem tako Boyd tvrdi i jako je uži-
vao u temeljitom istraživanju mladića. Misterija! Koga je to vraga radio na dopustu?
Činilo se sasvim nerješivim. Njegov boravak nije zabilježen ni u jednom hotelu ni
vojničkom svratištu. Nije znao nijedan drugi jezik osim engleskoga. Tih njegovih ne-
koliko dana provedenih u Kairu potpuna su nepoznanica. I onda još žena sa zlatnom
iglom?
- Ali to se uistinu stalno događa i mislim da imaš pravo - (to Clei) - što uporno
insistiraš na postojanju tamnih sila i činjenici da neki ljudi jednako lako čitaju iz
kugle kao što ja gledam kroz okular svojeg mikroskopa. Ne svi, nego neki. I čak
sasvim glupi ljudi, kao na primjer tvoj stari Scobie. Po mojem mišljenju ponašao se
neviđeno šašavo kad bi popio i htio se praviti važan - mislim ono sve navodno o Na-
rouzu: to je sve skupa bilo suviše dramatično da bi se ozbiljno shvatilo. I čak i ako je
pokoja pojedinost bila ispravna, mogao je do nje doći preko svojih dužnosti. Napo-
kon, Nimrod je proveo procès verbal{48} i taj se dokument mogao povlačiti okolo.
- Što to o Narouzu? - upitah znatiželjno, potajno pomalo ozlovoljen što je Clea
povjerila Balthazaru nešto što je meni tajila. Tada sam primijetio da je Clea problije-
dila i da gleda u stranu. Ali Balthazar kao da ništa nije primjećivao nego je nastavio
neometano: - Tu ima primjesa manjega romana - mislim u nastojanjima da te povuče
u grob sa sobom. Ha, ne misliš li? I u plaču koji začuješ. - Naprasno se prekinuo, na-
pokon primijetivši njezin izraz lica. - Za ime božje, Clea, draga - nastavio je sa-
moprijekorno - nadam se da ne kršim riječ. Odjedanput izgledaš uzrujana. Zar si mi
rekla da ne ponavljam priču o Scobieju? - Uzeo ju je za obje ruke i obrnuo je da mu
se okrene licem.
Nešto joj je rumenila oblilo obraze. Odmahnula je glavom premda ništa nije rekla,
ali se ugrizla za usne kao u bijesu. Napokon: - Ne - rekla je - nema tajne. Naprosto
nisam rekla Darleyju jer... ha, kao što si rekao šašavo je. Uostalom on ne vjeruje u
takve blesavoće. Nisam htjela ispasti gluplja nego što me zacijelo smatra. - Nagnula
se da me u znak isprike poljubi u obraz. Osjetila je moju zlovolju, kao i Balthazar
koji je oborio glavu i rekao: - Govorio sam preko reda. K vragu! Sad će se ljutiti na
tebe.
- Zaboga, ne! - prosvjedovao sam. - Samo sam znatiželjan, ništa drugo. Nisam
mislio zabadati nos, Clea.
Načinila je pokret bolnog ogorčenja i rekla: - Dobro, nije ni važno. Sve ću ti ispri-
čati. - Počela je užurbano govoriti, kao da želi sa sebe skinuti neugodnu temu koja
predstavlja gubitak vremena. - Bilo je to za vrijeme posljednje večere o kojoj sam ti
govorila. Prije nego što sam otišla u Siriju. Bio je pripit, ne poričem to. Rekao je to
što ti je Balthazar upravo ispričao i dodao opis nekoga tko je odgovarao Nessimo-
676
vom bratu. Rekao je, označivši noktom palca mjesto na svojim usnama: »Usne su
mu razdijeljene na ovom mjestu i vidim ga prekrivenog ranicama kako leži na stolu.
Vani se nalazi jezero. Donio je odluku. Pokušat će te dovući k sebi. Ti ćeš biti na
mračnome mjestu, zatočena, nesposobna da mu se odupreš. Da, imaš nekoga pri ruci
tko bi ti mogao pomoći bude li mogao. Ali neće imati dovoljno snage.« - Clea je
naglo ustala i dovršila priču kao da prelama grančicu. - U tom je trenutku briznuo u
plač - rekla je.
Nevjerojatno koliku je sumornost ova besmislena a ipak zlokobna pričica nadvila
nad našim dušama; činilo se da nešto uznemirujuće i neukusno zahvaća to proljetno
sunce, blagi zrak. U tišini koja je uslijedila Balthazar je potišteno dvaput na koljenu
presložio kaput dok se Clea okrenula i proučavala udaljen luk velike luke s flotilama
kubistički napackanih brodica i raštrkanim svijetlim laticama trkaćih čamaca što su
prošli branik na ulazu u luku predući svoj radosni put prema udaljenoj bovi za obilje-
žavanje. Aleksandrija je praktički ponovo ušla u kolotečinu, u dubokom zaleđu za-
mirućeg rata i vraćala se svojim užicima. Dan se međutim odjednom smrknuo za
nas, tišteći nam duše - doživljaj koji je utoliko veće ogorčenje izazivao apsurdnošću
svojeg uzroka. Proklinjao sam važnost koju si je stari Scobie pridavao kao gataru.
- Ti su mu darovi mogli pomoći u vlastitoj karijeri da su bili istinski - rekoh mrzo-
voljno.
Balthazar se nasmijao, ali čak je i u tom smijehu bilo zlovoljne sumnje. Njegova
grižnja savjesti što je potaknuo tu glupavu priču bila je sasvim očevidna.
- Pođimo - oštro je rekla Clea. I ona je ostavljala blagi dojam uzrujanosti i po prvi
put se otela kad sam je primio za ruku. Pronašli smo stara kola s upregnutim konjem
i vozili se zajedno polako šutke prema gradu.
- Ne, do vraga! - napokon povikne Balthazar. - Barem siđimo i popijmo piće u
luci. - I ne čekajući odgovor od nas, preusmjeri kočijaša i povede na nijemo klopara-
nje zavojima Grande Corniche prema jedriličarskom klubu u vanjskoj luci u kojoj se
spremalo nešto značajno i užasno za sve nas. Tako se jasno toga sjećam, toga bespri-
jekornog proljetnog dana; zeleno treperavo more ljeskalo se na minaretima, tu i tamo
blago prošarano tamnim naletima vjetra pogodnog za natjecanje. Da, i uz trzanje
mandolina u arapskoj četvrti i svakom nošnjom blještavom poput šarenog otiska dje-
čjeg crteža. Unutar četvrt sata sva će ta veličajnost biti pomračena, zatrovana neoče-
kivanom - potpuno nezasluženom smrću. Ali kad nesreća udari naglo, točan trenutak
tog udara čini se da trepti i dalje, protežući se u vremenu poput neprijatnih odjeka
nekog golemog gonga što omamljuje dušu, razum. Naglo da, ali kako se ipak sporo
širi shvaćanjem - mreškanje se razumom prostire u sve širim krugovima straha.
No ipak, sve vrijeme, tako reći udaljen od središta slike, normalan se život uz malu
tragičnu epizodu, neometano nastavlja. (Čak nismo čuli ni metke na primjer. Njihov
677
zloslutan fijuk odnio je vjetar.)

Naše je oči svejedno privukla kao silnicama neke čuvene morske slike hrpica ča-
maca što su se natisnuli u zavjetrinu jednog od ratnih brodova što se ustobočio na
nebu poput sive katedrale. Jedra su im lepršala i trzala se, dokono poput leptira na
ugodnom povjetarcu. Bilo je nekih nejasnih pokreta vesala i ruku prilika presitnih da
bi ih se s ove udaljenosti razabralo ili prepoznalo. No, to je neznatno komešanje ima-
lo moć da privuče pogled - tko zna s kakvom to slutnjom u pozadini. I dok su se kola
tiho kretala rubom unutrašnje luke, vidjeli smo je gdje se pred nama stere poput veli-
čanstvenog morskog krajolika velikog umjetnika. Raznolikost i osebujnost malih iz-
bjegličkih plovila iz svakog kutka levanta - njihova različita arhitektura i snasti - da-
vale su joj blistavu osjećajnost i ritam na podlozi svjetlucavog mora. Sve je oduzima-
lo dah, a bilo je uobičajeno; remorkeri su trubili, djeca vrištala, iz kafića je dopirao
klepet s ploča trik-traka i pjev ptica. Uobičajenost čitavog svijeta okruživala je taj si-
tan središnji prizor, to lamatanje jedara, geste koje nismo znali protumačiti, blijede
glasove. Mala se barka nagnula, ruke podigle i pale.
- Nešto se dogodilo - reče Balthazar gledajući prizor stisnutim tamnim okom i kao
da je svojim riječima djelovao na konja, ovaj naglo stane. Pored nas, samo je još je-
dan čovjek na doku bio svjedokom; i on je zapanjeno ustao i zurio razjapljenih usta,
svjestan da je posrijedi nešto neuobičajeno. No, posvuda je vladao metež, trgovci su
oglašavali. Podno njegovih nogu troje djece igralo se potpunom predanošću, stavlja-
jući pikule unutar tračnica u nadi da će ih vidjeti zdrobljene u prah kad sljede-
ći tramvaj prođe. Vodonoša je zveketao limenim vrčevima, zovući: - Priđite, žedna
usta. - A u pozadini, nenametljivo, kao da putuje po svilenoj niti, putnički je brod ne-
čujno klizio prema pučini.
- To je Pombal - napokon povikne Clea s tonom čuđenja i nestrpljivo provuče
ruku kroz moju. A evo što im se dogodilo. Plovili su lukom u svojoj maloj barki do-
kono i nemarno kao i uvijek i odlutali suviše blizu jednome od francuskih ratnih bro-
dova u čiju zavjetrinu ih je bacio neočekivan nalet vjetra skrenuvši ih s putanje.
Kako su to samo ironično isplanirali nevidljivi inspicijenti što upravljaju ljudskim
postupcima i to kakvom brzinom! Jer francuski brodovi premda zarobljeni, još uvi-
jek su posjedovali manje naoružanje i osjećaj posramljenosti zbog čega su
bili osjetljivi i nepredvidivi. Njihovi stražari imali su zapovijedi da ispale metak upo-
zorenja na pramac svakoga plovila koje priđe na dvanaest metara bilo kojem brodu.
Tada je, sasvim u skladu sa zapovijedima, stražar ispalio metak kroz Pombalovo je-
dro dok je čamčić jurio pogrešnim kursom prema brodu. Bilo je to samo upozorenje
koje nije imalo svrhu da namjerno nanese štetu. I čak i tada moglo je... ali ne: nije
moglo drugačije ispasti. Jer moj je prijatelj, svladan bijesom i poniženjem što ga tako
tretiraju te kukavice i beskičmenjaci njegove vlastite krvi i vjere poplavio od gnjeva i
potpuno ostavio rudo kormila da bi se prijeteći uspravio i lamatao golemim šakama,
678
vičući: »Salauds!«{49} i »Espèces de cons!«{50} i što je možda bio krajnji pridjevak -

»Lâches!«{51}
Je li on čuo metke? Malo je vjerojatno da jest u čitavom tom metežu jer čamac se
nagnuo, jedro mu se prebacilo i krenuo je drugom rutom izbacivši ga iz ravnoteže.
Tek je ležeći tako i dočepavši se dragocjenog ruda vidio Foscu kako pada ali
beskrajnom sporošću. Poslije je rekao da nije znao da je pogođena. Ona mora da je
možda osjetila prosto nejasan i neobičan rasap svoje pažnje, trenutačnu anesteziju
koja tako brzo uslijedi za povredom. Nagnula se poput visokog tornja, i osjetila kako
joj se pod krme približava dok joj se nije priljubio uz obraz. Ležala je tako ši-
rom otvorenih očiju naduta i meka kao što bi ranjeni gnjetao još uvijek s iskrom u
oku unatoč krvi što mu otječe iz kljuna. Zazvao je njezino ime i osjetio samo
beskrajnu tišinu riječi jer blaga se struja pojačala i sada ih tjerala na kopno. Zavlada-
la je nova strka jer druge se barke privučene kao muhe na ranu počeše gomilati uz
povike savjeta i sažaljenja. Dotle je Fosca ležala ugaslih otvorenih očiju smiješeći se
u sebi u drugoj vrsti sna.
I tada se Balthazar odjednom prenuo iz transa, bez riječi iskobeljao iz kabine i po-
čeo čudno trčati teturajući i klipšući preko doka do manjeg crvenog sanitetskog tele-
fona koji je imao vezu za hitne slučajeve. Čuo sam tihi škljocaj slušalice i zvuk nje-
gova glasa, strpljivog i sabranog. Poziv je polučio i reakciju s gotovo čudesnom
spremnošću, jer poljska ambulanta i kola bili su udaljeni samo pedesetak metara.
Čuo sam dražesno zvonce ambulantnih kola i vidio kako juriša pločnikom prema
nama. Tada su se sva lica opet okrenula onoj maloj povorci čamaca - lica na kojima
se čitala samo strpljiva rezignacija užasa. Pombal je klečao na plahtama pognute gla-
ve. Iza njega, vješto kormilareći bio je Ali, lađar koji je prvi shvatio i ponudio svoju
pomoć. Svi drugi čamci što su se vrzmali krećući se istim smjerom ostajali su oko
Pombalovog kao da očituju sućut. Moglo se razabrati ime Manon koje mu je tako
ponosno nadjenuo, nema ni šest mjeseci. Činilo se da sve unosi zabunu, da je strese-
no u novu dimenziju nabreklu od sumnji i strahova.
Balthazar je stajao na pristaništu u agoniji nestrpljenja, u mislima ih požurujući.
Čuo sam kako cmače jezikom o nepce ck čk, pucketajući meko i prijekorno; prijekor
upućen njihovoj sporosti, pitao sam se, ili samome životu, njegovim ćudljivim kreta-
njima?
Napokon dođoše do nas. Jasno su se razabirali zvukovi njihova disanja i naš
vlastiti doprinos, pucanj remenja nosila, zvonckanje ulaštena čelika, sitno kuckanje
peta pojačanih čavlima. Sve se to miješalo u metež aktivnosti, spuštanja i dizanja,
gunđanje dok tamne ruke nisu našle uporište na užetu da spriječe micanje čamca,
oštri nabrušeni glasovi što izdaju zapovijedi. »Čekaj malo« i »Samo polako«, sve to
izmiješano s udaljenim fokstrotom s brodskog radija. Nosila su se njihala poput
679
zipke, poput košare voća na tamnim arapskim plećima. I metalna vrata što se otvara-
ju na bijelome otvoru.
Pombal je imao držanje promišljene maglovitosti, rastočenih obrisa i prilično
olovne boje. Složio se na pristaništu kao da je ispao iz oblaka, pavši na koljena i do-
lazeći k sebi. Nesigurno je koračao za Balthazarom i nosačima nosila, blejeći poput
zalutale ovce. Pretpostavljam da su to njezinom krvlju bile poprskane njegove skupe
bijele espadrile koje je tjedan ranije kupio u Ghoshenovom Emporiju. U takvim tre-
nucima sitne nas pojedinosti ošamućuju. Izveo je blijedi pokušaj da se uspne kroz bi-
jeli otvor ali je grubo izbačen. Vrata su mu se zalupila pred nosom. Fosca je sada pri-
padala znanosti, a ne njemu. Ostao je pokorno oborene glave kao u crkvi i čekao da
ponovo otvore i puste ga. Činilo se da jedva diše. Osjetio sam nagonsku želju da mu
priđem ali me Cleina ruka sprečavala. Svi smo čekali uz veliko strpljenje i pokornost
poput djece, osluškujući jedva čujne pokrete u kolima, zvuk čizama. Tada su se na-
pokon vrata otvorila i Balthazar je umorno sišao i rekao: - Uđi i pođi s nama. -
Pombal je zaokružio oko sebe divljim pogledom i okrenuvši se odjednom Clei i meni
izraza rastrzana boli izveo jedinstven pokret, raširivši ruke u beznadežnosti neshva-
ćanja, prije nego je mesnatim rukama poklopio uši kao da želi nešto prečuti. Baltha-
zarov glas naglo postade ispucan poput pergamenta. - Ulazi - rekao je grubo, ljutito,
kao da razgovara sa zločincem; i dok su se uspinjali u bijelu unutrašnjost, čuo sam
kako nadodaje tišim glasom - ona umire. - Zvuk zalupljenih vrata, i osjetih kako se
Cleina ruka ledi u mojoj.
Tako smo šutke sjedili jedno uz drugo tog predivnog proljetnog poslijepodneva
što se već gubilo u sutonu. Napokon sam zapalio cigaretu i načinio par koraka duž
obale među Arapima koji su raspravljali i opisivali si nezgodu štektavim glasovima.
Ali se spremao vratiti čamac na vez u jedriličarskom klubu; samo je još trebao vatre
za cigaretu. Uljudno mi je prišao i upitao me može li od mene pripaliti. Dok je otpu-
hivao dim, primijetio sam da su muhe već pronašle krvavu mrlju na daskama
čamca. - Oprat ću je - rekao je primijetivši smjer mojeg pogleda; gipko poput mačke
skočio je na palubu i razvio jedro. Okrenuo se da se nasmiješi i mahne. Htio je reći
»sudbina je zlotvor«, ali ga je engleski iznevjerio. Poviknuo je »sudbina je zlotrov,
gospodine«. Klimnuo sam.
Clea je još uvijek sjedila u kočiji promatrajući svoje ruke. Činilo se kao da nas je
ova nenadana nesreća nekako udaljila.
- Pođimo natrag - rekoh napokon i uputih vozača da se vrati u grad iz kojeg smo
nedugo prije i došli.
- Moli se nebesima da ostane živa - napokon će Clea. - Suviše je okrutno ovako.
- Balthazar je rekao da umire. Dobro sam ga čuo.
- Možda griješi.
680
Ali nije griješio, jer i Fosca i dijete bili su mrtvi, premda je vijest do nas došla tek
kasnije navečer. Nemirno smo se vrpoljili Cleinim sobama, nesposobni da na išta
mislimo. Napokon reče: - Bolje da se vratiš i provedeš večer s njim, ne misliš li. -
Nisam bio siguran. - Vjerujem da bi radije bio sam.
- Idi natrag - rekla je i osorno dodala - ne mogu te trpjeti da budeš tu u ovakvom
trenutku. ...O, dragi, povrijedila sam te. Oprosti.
- Naravno da nisi, ludo. Ali idem.
Čitavim putem niz Rue Fuad razmišljao sam: takav mali poremećaj u tkanju, je-
dan ljudski život, a imao je moć da toliko promijeni. Doslovno, takva mogućnost nije
nikome od nas pala na pamet. Naprosto je nismo mogli probaviti, uklopiti je u sliku
koju je sam Pombal gradio s tolikom pažnjom. Sve je zatrovala ta glupa činjenica -
gotovo čak i našu ljubav prema njemu jer preobratila se u užas i sućut! Kako nepri-
lični osjećaji, kako beskorisni. Moj bi nagon bio da se potpuno uklonim! Osjećao
sam da ga više nikad ne želim vidjeti - da ga ne posramim. Zli otrov, baš. Ponavljao
sam neprestano u sebi Alijev izraz.
Kad sam se vratio u stan, Pombal je već bio tamo u svojoj počivaljci, očito zadub-
ljen u misli. Pored njega stajala je čaša puna čistog viskija koju izgleda nije ni
dirnuo. Presvukao se međutim u znani ogrtač sa zlatnim uzorkom pauna, a na noga-
ma je imao iskrzane stare egipatske papuče nalik zlatnim lopatama. Sasvim sam tiho
ušao u sobu i sjeo nasuprot njemu bez riječi. Ne bi se reklo da me vidio ali sam na
neki način osjećao da je svjestan moje prisutnosti; pogled mu je bio mutan i snen,
uperen nekamo ne predaleko, a prsti su mu prebirali nevidljivim tipkama. I još uvi-
jek gledajući kroz prozor rekao je piskutavim glasićem - kao da su riječi imale moć
da ga trgnu, premda im nije znao značenje: - Mrtva je, Darley. Oboje su mrtvi. -
Osjetio sam oko srca čeličan stisak. - C’est pas juste{52} - odsutno je dodao i predao
se cupkanju zulufa svojim tustim prstima. Sasvim bez osjećaja, sasvim ravnodušno -
kao da se oporavlja od ozbiljnog udara. Zatim je naglo otpio gutljaj viskija, trgnuo
se, gušeći se i kašljući. - Čist je - rekao je s iznenađenjem i gađenjem i spustio čašu
dobro se stresavši. Zatim je nagnuvši se naprijed uzeo sa stola olovku i blok i stao
šarati - vijuge, rombove i zmajiće. Baš kao dijete. - Sutra moram na ispovijed
prvi put nakon toliko vremena - rekao je polako kao na krajnjem oprezu. - Rekao
sam Hamidu da me rano probudi. Hoće li ti smetati da dođe samo Cléa? - Odmahnuo
sam glavom. Shvatio sam da misli na sprovod. Odahnuo je. - Bon - reče i ustajući
uzeo čašu viskija. Uto se otvore vrata i pojavi se ošamućeni Pordre. Pombal se u tre-
nu promijenio. Ispustio je dugu seriju dubokih jecaja. Dva se muškarca zagrle muca-
jući nesuvisle riječi i rečenice kao da jedan drugoga tješe zbog nesreće što ih je jed-
nako boljela. Stari je diplomat podigao bijelu ženskastu šaku u zrak i odjednom bu-
dalasto rekao: - Već sam uložio snažan prosvjed. - Kome? - pitao sam se. Nevidlji-
vim silama koje određuju da će događaji završiti ovako ili onako? Riječi su se valjale
681
bez reda na svježem zraku primaće sobe. Pombal je imao riječ.

- Moram mu pisati i sve mu reći - kazao je. - Priznati sve.
- Gaston - odreže njegov šef prijekorno - ne smiješ to učiniti. To bi mu samo po-
većalo zatvoreničku bijedu. C’est pas juste. Primi moj savjet: cijela stvar mora pasti
u zaborav.
- Zaborav! - jaukne moj prijatelj kao da ga je ubola pčela. - Ne razumiješ. Zabo-
rav! On mora doznati zbog nje!
- Ne smije nikad doznati - reče stariji muškarac. - Nikad.
Dugo su stajali držeći se za ruke i rastreseno se obazirući kroz suzne oči; i u tom
trenutku kao s namjerom da zaokruže sliku, otvore se vrata da propuste svinjeće obli-
ne oca Paula - koji nikad nije bio daleko od središta zbivanja nekog skandala. Zastao
je na ulazu kao da se naslađuje, da svojim izbočinama proždrljivo upija golemu koli-
činu samodopadnosti. - Siroto momče - rekao je nakašljavajući se. Neodređeno je za-
mahnuo šapom kao da nas sve škropi svetom vodom i uzdahnuo. Podsjećao me
na nekog golemog gologlavog supa. Zatim je začudo prolupetao par izraza utjehe na
latinskom.
Ostavio sam prijatelja među tim slonovskim tješiteljima s nekim olakšanjem što
mi nema mjesta u svoj toj nesuvisloj paradi sažaljenja na latinskom. Naprosto mu još
jedanput stisnuvši ruku, iskrao sam se iz stana i usmjerio zamišljen korak put Cleina
stana.
Sprovod je obavljen sljedeći dan. Clea se s njega vratila blijeda i napeta. Bacila je
šešir na drugi kraj sobe i raspustila kosu žurnim trzajima - kao da želi stresti svako
neugodno sjećanje na taj događaj. Potom je iscrpljeno legla na sofu i prekrila rukom
oči.
- Bilo je jezivo - reče napokon - stvarno jezivo, Darley. Kao prvo bila je cremati-
on. Pombal je insistirao da ide do kraja s njezinim željama, usprkos oštrom
suprotstavljanju oca Paula. Kakva je taj čovjek zvijer. Vladao se kao da je njezino ti-
jelo postalo vlasništvo Crkve. Siroti Pombal je bio bijesan. Čujem da su se grozno
svađali oko sređivanja pojedinosti. A onda... nikad još nisam bila na novome Krema-
toriju! Nedovršen je. Nalazi se na komadiću pješčane pustinje onečišćenom slamom i
bačenim bocama limunade, a na rubu hrpa odbačenih automobilskih karoserija.
Izgleda zapravo kao na brzinu sklepana peć u koncentracijskom logoru. Jezovi-
te male gredice u žurbi ograđene ciglom s poluživim cvijećem što niče iz pijeska. I
male tračnice s kolicima za lijes. Kako ružno! I lica svih onih konzula i zamjenika
konzula! Činilo se da je čak i Pombala zapanjila tolika rugoba. A vrućina! Otac Paul
bio je naravno u prednjem planu slike uživajući u svojoj ulozi. Tada se uz grozan
cvilež sanduk otkotrljao niz vrtnu stazu i nestao u metalnom otvoru. Čekali smo
premještajući se s noge na nogu. Otac Paul pokazao je neka nastojanja da ispuni rupu
682
improviziranim molitvama, ali uto su na radiju obližnje kuće počeli svirati bečki
valceri. Razni su vozači pokušali locirati izvor i utišati ga ali uzalud. Nikad se nisam
osjetila nesretnijom nego stojeći u tom napuštenom dvorištu za kokoši s najboljom
odjećom na sebi. Iz peći je dopro odvratan smrad paljevine. Tada nisam znala da
Pombal namjerava rasuti pepeo u pustinji ni da je odlučio da ću ga samo ja pratiti u
tom pothvatu. Niti sam, što se toga tiče, znala da otac Paul - koji je nanjušio priliku
za još molitvi - čvrsto naumio učiniti isto. Sve što je uslijedilo bilo je neočekivano.
Napokon donesena je urna - samo kakva urna! Stvarno nas je sve ugrizla za oči.
Izgledala je poput slastičareva trijumfalnog pokala za jeftine slatkiše. Otac Paul ju je
pokušavao zgrabiti, ali siroti Pombal ju je čvrsto držao dok smo se vukli prema autu.
Moram reći da je Pombal pokazao malo odlučnosti. »Vi ne«, rekao je kad je svećenik
zakoračio u auto. »Idem sam s Cleom«, klimnuo je glavom prema meni.
»Sine« rekao je otac Paul prijetećim glasom, »i ja ću poći s vama.«
»Nećete«, rekao je Pombal. »Obavili ste svoju dužnost.«
»Sine moj, idem i ja«, rekao je taj tvrdoglavi jadnik.
Na trenutak se činilo da će prijeći na udarce. Pombal je potresao bradom prema
svećeniku i ljutito ga strijeljao pogledom. Ušla sam u auto osjećajući se krajnje ble-
savo. Pombal je odgurnuo oca Paula u čistom francuskom stilu - snažno u prsa - i
ušao zalupivši vrata. Među okupljenim diplomatima začuo se žamor zbog ovog
javnog omalovažavanja mantije, ali nitko ne prozbori ni riječi. Svećenik je problije-
dio od bijesa i načinio nesvjestan pokret kao da će Pombalu zaprijetiti šakom ali se
na vrijeme svladao.
Krenuli smo; vozač je pošao cestom za istočnu pustinju očito prema već dobive-
nim uputama. Pombal je mirno sjedio s onom jezivom bombonnière u krilu, dišući
kroz nos napola sklopljenih očiju. Kao da opet uspostavlja staloženost nakon svih ju-
tarnjih kušnji. Zatim je spustio ruku i uhvatio moju, te smo sjedili šutke promatrajući
pustinju kako se stere posvuda oko automobila. Prilično smo duboko zašli dok nije
rekao vozaču da stane. Duboko je disao. Izašli smo i stajali uz cestu neko neodređe-
no vrijeme. Zatim je načinio korak ili dva u pijesku i zastao, osvrnuvši se. »Idem to
obaviti«, rekao je i dao se u trapavi nesiguran trk kojim je dospio dvadesetak metara
dublje u pustinju. Brzo sam dobacila vozaču: »Vozite se pet minuta i zatim se vratite
po nas.« Zvuk paljenja motora nije natjerao Pombala da se osvrne. Klonuo je na ko-
ljena poput djeteta što se igra u pješčaniku; ali ostao je tako dugo, sasvim ukočen.
Čula sam kako govori nešto tiho, povjerljivim tonom, no nisam mogla razabrati da li
se moli ili izriče poeziju. Velik je osjećaj pustoši stvarala ta prazna pustinjska cesta i
vrućina što se isparava s asfalta.
Potom je stao prčkati po pijesku pred sobom da bi zagrabio pune šake poput
muslimana i prosuo ih preko glave. Proizvodio je neobičan zvuk kao da stenja. Na-
683
pokon je legao na lice, nepokretan. Prolazile su minute. U daljini sam čula kako nam
se automobil polako približava - brzinom pješaka.
»Pombal«, rekla sam napokon. Nije bilo odgovora. Prehodala sam udaljenost
među nama osjećajući kako mi se cipele pune užarenim pijeskom i potapšala ga po
ramenu. Odmah je ustao i počeo tresti prašinu sa sebe. Odjedanput je izgledao stra-
hovito staro. »Da«, rekao je obazirući se uokolo nesigurno i uplašeno kao da je tek
sad shvatio gdje se nalazi. »Povedi me kući, Clea.« Uzela sam ga za ruku - kao da
vodim slijepca - i polako ga vukla prema autu koji je do tog vremena već stigao.
Sjedio je tako dugo pored mene zapanjena pogleda sve dok nije počeo zavijati po-
put dječarca koji je porezao koljeno. Obgrlila sam ga. Tako mi je bilo drago što te
nema. Tvoja anglo-saksonska duša bi se skvrčila na rubovima. Ali ponavljao je: »Si-
gurno je izgledalo smiješno. Sigurno je izgledalo smiješno.« I odjednom se stao
histerično smijati. Brada mu je bila puna pijeska. »Odjednom sam se sjetio lica oca
Paula«, rastumačio je, još uvijek se hihoćući visokim histeričnim tonovima poput
školarke. Zatim se naglo pribrao, obrisao suze i tužno uzdahnuvši rekao: »Krajnje
sam ispijen, krajnje iscrpljen. Osjećam se kao da bih mogao spavati čitav tjedan.«
I to će vjerojatno i učiniti. Balthazar mu je dao snažan uspavljujući napitak. Osta-
vila sam ga u stanu i automobil me dovezao dovde. Jedva da sam manje iscrpljena od
njega. No, hvala Bogu da je sve gotovo. Morat će nekako ponovo započeti sa živo-
tom.
I kao da želi ilustrirati ovu posljednju izjavu, telefon zazvoni i začuje se Pomba-
lov glas, umoran i smeten: - Darley, jesi li to ti? Dobro je. Da, mislio sam da si tamo.
Prije nego zaspim, htio sam ti reći da se možemo dogovoriti oko stana. Pordre me ša-
lje u Siriju en mission. Odlazim rano ujutro. Ako odem, dobivat ću dnevnice i moći
tako lako održati svoj dio stana dok se ne vratim. Ha?
- Ne brini o tome - rekoh.
- Bila je to samo zamisao.
- Idi spavaj sada.
Nastupila je duga tišina. Zatim je dodao: - Ali naravno, pisat ću ti, ha? Da. U
redu. Nemoj me buditi ako večeras dođeš. - Obećah da neću.
No jedva je bilo potrebe za tim upozorenjem jer kad sam se kasnije te noći vratio
u stan, još uvijek je bio budan i sjedio u počivaljci s izrazom zabrinutosti i očajanja. -
To Balthazarovo sredstvo ništa ne vrijedi - rekao je. - Ima blago emetičko djelovanje,
samo to. Više me uspavljuje viski. Ali nekako mi se ne ide u krevet. Tko zna što ću
sanjati. - Na posljetku sam ga ipak uvjerio da ode leći; pristao je uz uvjet da ostanem
s njim razgovarati dok ne usne. Sada je bio razmjerno miran i sve pospaniji. Govorio
je tihim smirenim glasom kako bi netko govorio sa zamišljenim prijateljem dok je
pod anestezijom.
684
- Proći će valjda to. Kao i sve. Na kraju uvijek sve prođe. Razmišljao sam o dru-
gim ljudima u tom položaju. Ali za neke ne prolazi tako lako. Jedne je večeri Liza
došla ovamo. Uplašio sam se kad sam je zatekao na stubištu s onim pogledom od ko-
jeg me podilazila jeza - poput zeca izvađenih očiju u trgovini peradi. Htjela je da je
povedem u sobu njezina brata u hotelu Mount Vulture. Rekla je da je želi »vidjeti«.
Pitao sam je što misli vidjeti. Ljutito mi je odgovorila: »Imam ja vlastiti način gleda-
nja.« Morao sam dakle to učiniti. Smatrao sam da bi Mountoliveu moglo biti drago.
Ali nisam znao da Mount Vulture više nije hotel. Pretvoren je u bordel za vojsku.
Bili smo na pola stubišta kad mi je napokon sinulo. Sve te golišave djevojke, polugo-
li znojni vojnici dlakavih tjelesa; križevi oko vrata što zveckaju udarajući o identifi-
kacijske pločice. I smrad znoja, ruma i jeftinog parfema. Rekao sam da moramo izaći
jer je mjesto promijenilo vlasnika, ali ona je pocupnula nogom i stala insistirati uz
naglu provalu gnjeva. Uspeli smo se dakle do vrha. Vrata su na svakom katu bila
otvorena, sve se moglo vidjeti. Bilo mi je drago što je slijepa. Napokon smo dospjeli
do njegove sobe. Bila je mračna. Na njegovom krevetu ležala je neka starica s lulom
za hašiš pored sebe. Smrdjelo je na dren. Liza je bila vrlo uzbuđena. »Opišite«, rekla
je. Trudio sam se koliko sam mogao. Nastavila je prema krevetu. »Neka žena tamo
spava«, rekao sam nastojeći je zadržati. »Ovo je sada kuća na zlu glasu, Liza, kad
vam kažem.« Znaš li što je rekla? »Tim bolje.« Prepao sam se. Priljubila se obrazom
o jastuk pored starice koja je naglo zagunđala. Liza ju je pogladila po čelu kao što se
gladi dijete i rekla: »Tako lijepo. Spavaj.« Tada je polako i oklijevajući došla do
moje ruke. Čudno se osmjehnula i rekla: »Htjela sam pokušati uzeti njegov otisak s
jastuka. No, bila je to besmislena zamisao. Valja sve pokušati da se osvježe sjećanja.
Imaju tolika skrovišta.« Nisam razumio što misli. Ponovo smo krenuli niz stube. Na
drugom zavoju vidio sam neke pijane Australce kako se uspinju. Na licima sam im
vidio da će biti nevolje. Neki od njih bio je prevaren ili takvo što. Bili su trešteni pi-
jani. Stavio sam ruku oko Lize i pravio se da vodimo ljubav uza zid sve dok nas nisu
neometano prošli. Drhtala je, premda nisam bio siguran da li od straha ili uzbuđenja.
Rekla je: »Pričajte mi o njegovim ženama. Kakve su bile?« Dobro sam je prodrmao.
»Sada postajete banalni«, rekao sam. Prestala se tresti i problijedila je od bijesa. Na
ulici je rekla: »Pozovite mi taksi. Ne sviđate mi se.« To sam i učinio i ona je otišla
bez riječi. Kasnije sam požalio zbog svoje grubosti, jer bilo joj je teško; u danom tre-
nutku sve se prebrzo dogodi a da bi se stiglo uzeti u obzir. I nikad o ljudima i njiho-
vim patnjama ne znamo dovoljno da bi nam se ukazao pravi odgovor. Kasnije sam
joj u mislima rekao mnogo utješnih riječi. Ali prekasno. Uvijek prekasno.
Načas mu se ote hrkanje i potom nastupi tišina. Kanio sam ugasiti njegovu svje-
tiljku i na prstima se iskrasti iz sobe kad je nastavio govoriti, ali izdaleka, hvatajući
opet nit svojih misli u drukčijem kontekstu: - A kad je Melissa umirala Clea je cijeli
dan boravila kod nje. Jednom je rekla Clei: »Darley je vodio ljubav vrstom kajanja,
685
očaja. Pretpostavljam da je zamišljao Justine. Nikad me nije uzbuđivao kao drugi

muškarci. Stari Cohen na primjer, imao je prljave misli, no usne su mu uvijek bile
vlažne od vina. Voljela sam to. Zbog toga sam ga poštivala jer bio je muškarac.
Ali Pursewarden me je pazio kao da sam vrijedan komad porculana, kao da se boji
da me ne slupa, kao da sam obiteljska dragocjenost! Kako je lijepo napokon jedanput
počinuti!«
686
VIII.
I tako se godina zavrtjela na peti, kroz vjetrovitu zimu, mrazove oštrije od tuge, je-
dva nas pripravljajući na to posljednje ljeto koje je tako brzo uslijedilo za proljećem.
Ovo se ljeto prikralo kao iz nekog davno zaboravljenog kraja usnulog po prvi put u
Edenu, čudom ponovo otkrivenog među sanjama čovječanstva. Usadilo se među nas
poput nekog čuvenog jedrenjaka našega uma, da baci sidro pred grad dok mu se bije-
la jedra pregibaju poput krila morske ptice. Ah! Ganjam metafore koje bi dočarale
nešto od prodorne sreće suviše rijetko udijeljene onima što vole; ali riječi što
su prvotno stvorene protiv očaja, presirove su da bi odrazile svojstva nečega što je u
tako dubokom miru sa sobom, u cjelini sa sobom. Riječi su tek ogledala naših neza-
dovoljstava. One sadrže golema neizležena jaja svjetskih boli. Ukoliko možda nije
lakše ponoviti ispod glasa stihove iskinute iz grčkog epa, napisane nekoć u sjeni je-
dra na suhome rtu u Bizantu. Nešto kao...

crni kruh, bistra voda, svjež zrak
čisto grlo, u njem čio dah
preko uma um presložen
pogled sklapa pogled blag
drhtava trenut, golotinja kože
No ružno zvuče u prijevodu; i ako ih ne čuješ na grčkom kako se fino redaju, riječ
po riječ iz usta prisvojenih i znanih od natučenih milovanja utrošenih poljubaca,
nužno će uvijek ostati nemaštovite fotografije stvarnosti što seže u svijet pjesnikova
raspona. Žalosno da sve sjajno perje tog ljeta ostaje neuhvatljivo - jer starosti će na-
šoj ostati malo što osim takvih uspomena na kojima ćemo zasnivati tugaljivu joj sre-
ću. Hoće li ga uspomene zgrabiti - taj neusporediv slijed dana, pitam se. U gustoj
687
plavkastoj sjeni bijelih jedara pod tamnim podnevnim lampionima od smokava,

na glasovitim pustinjskim drumovima kojima kroče karavane začina, a dine se rasi-
paju u nebu, hoće li uhvatiti lepet krila galebova u omamljenom zanosu, što prelaze u
morsku pjenu? Ili u hladnom šibanju voda što se razbijaju o otpale zabate zaboravlje-
nih otoka? U noćnoj magli što pada na napuštene luke sa starim arapskim oznakama
što pokazuje eroziju na prste. Negdje zacijelo ukupnost tih slika postoji još uvijek.
Još ne progone. Dan je slijedio za danom na kalendaru želja, svaka se noć blago pre-
davala u snu da prevrati tamu i još jednom nas okupa carskim suncem. Sve se urotilo
da bude kako nam je trebalo.
Nije teško, pišući s ovim vremenskim odmakom, uvidjeti da se sve to već zbilo,
da je na taj način poredano i nikako drugačije. Bilo je to tako reći samo njegovo »do-
gađanje«, trenutno stanje manifestiranja. Ali scenarij je negdje već bio sastavljen,
glumci odabrani, satnica uvježbana do najsitnijeg detalja u mozgu nevidljivog autora
- za kojeg bi se možda ispostavilo da je tek sam grad: Aleksandrija ljudskog imanja.
Sjeme budućih događaja nosimo u sebi. Oni su u nama implicitni i odvijaju se prema
zakonima vlastite prirode. Teško je u to vjerovati, znam, kad čovjek pomisli na
savršenstvo tog ljeta i svega što je uslijedilo.
To je umnogome povezano s otkrićem otoka. Otok! Kako li nam je tako dugo
izmicao? Doslovno nije bilo kutka ove obale koji nismo poznavali, plaže koju nismo
isprobali, sidrišta kojim se nismo poslužili. Ipak, bio je ondje i zurio u nas. »Ako što
želiš sakriti«, kaže arapska poslovica, »sakrij to u oku sunca.« Ležao je, nimalo skri-
ven, nešto zapadnije od svetišta Sidi El Agami - bijele uzvisine snježnobijeloj kosini
grobnice što je stršila iz raštrkanih palmi i smokava. Bio je to naprosto izdignuti ko-
mad granita koji su neki potres ili podvodni grčevi u davnoj prošlosti izgurali
s morskoga dna. Naravno, za plime bi ostao pod vodom; ali neobično je da je do tog
dana ostao neubilježen u karte Kapetanije, jer predstavljao bi priličnu opasnost za
plovila srednjega gaza.
Clea je prva ugledala Narouzov otočić. - Odakle je ovo izniklo? - pitala je zapa-
njeno; potamnjelim je zglobom naglo prebacila rudo kutera i odvela nas ustreptale u
njegovu zavjetrinu. Granitna gromada bila je dovoljno velika da omete vjetar. Stvori-
la je kolut mirne plave vode među predenjem struja. Na strani okrenutoj prema
kopnu nalazilo se grubo N urezano u stijenu iznad starog izglodanog željeznog prste-
na koji je zakvačen krmenim sidrom služio kao sigurno pristanište. Bilo bi smi-
ješno govoriti o iskrcavanju na obalu jer obala se sastojala od uske pruge zasljeplju-
juće bijelog šljunka, ne veće od ognjišta. - Da, to je, to je Naruzov otok - uskliknula
je izvan sebe od radosti zbog otkrića - jer napokon je pronašla mjesto na kojem se
može potpuno prepustiti svojem izboru samoće. Ovdje bi čovjek bio izdvojen poput
morske ptice. Plaža je bila okrenuta prema kopnu. S nje se mogla vidjeti čitava lelu-
java linija obale s urušenim tornjevima Martello i sipama što putuju do drevnoga Ta-
688
posirisa. Zadovoljno smo razmotali svoje zalihe jer ovdje smo se mogli kupati goli i
neprekidno sunčati do mile volje.
Ovdje je taj neobični samotni Nessimov brat provodio vrijeme u ribolovu. - Uvi-
jek sam se pitala gdje bi mogao biti taj njegov otok. Mislila sam da možda leži za-
padno iza Abu El Suira. Nessim mi nije znao reći. Ali znao je da ima jamu u stijeni,
s olupinom.
- Tu ima jedno urezano N.
Clea je zapljeskala od zadovoljstva i iskobeljala se iz kupaćeg kostima. - Uvjerena
sam u to. Nessim je pričao da se mjesecima borio s nekom nepoznatom ribetinom.
To je bilo kad mi je poklonio harpun koji je pripadao Narouzu. Nije li to čudno?
Oduvijek ga držim u sanduku umotanog u ceradu. Mislila sam da bih mogla jednoga
dana nešto pogoditi. Ali tako je težak da ne znam njime rukovati pod vodom.
- Kakva je to bila riba?
- Ne znam.
Ali se popela natrag na kuter i pronašla debeli paket masnih krpa u koje je bilo
umotano to jedinstveno oružje. Bila je to ružna naprava, puška na komprimirani
zrak, ništa manje, šupljega nišana. Ispaljivala je tanki metalni harpun na udaljenost
od oko metar i pol. Izrađena je u Njemačkoj prema njegovoj narudžbi. Izgledala je
dovoljno ubojito da usmrti prilično veliku ribu.
- Izgleda dosta stravično - rekla je jedući naranču.
- Moramo je isprobati.
- Preteška je za mene. Možda ti uspiješ njome ovladati. Otkrila sam da cijev zapi-
nje u vodi. Nisam je uspijevala usmjeriti kako valja. Ali on je bio dobar strijelac,
tako je Nessim tvrdio, i pogodio mnoge goleme ribe. No, bila je jedna, jedna vrlo ve-
lika koja se rijetko pojavljivala. Motrio je i čekao na nju mjesecima u zasjedi. Neko-
liko puta je ispalio na nju ali je svaki put promašio. Nadam se da nije bio morski pas
- njih se bojim.
- Nema ih mnogo u Sredozemlju. Dolje u Crvenom moru ih se već može naći pri-
ličan broj.
- Svejedno, dobro pazim.
Bila je to preteška sprava, zaključih, da bismo je povlačili uokolo pod vodom;
osim toga ubijanje ribe me nije zanimalo. Stoga sam ga ponovo zamotao i smjestio
natrag u prostrani sanduk kutera. Ona se gola sunčala, izležavala se poput tuljana,
pušeći cigaretu prije nego nastavi s istraživanjem. Stjenovita jama svijetlila je ispod
blještave kobilice čamca poput treperavog smaragda, duge vrpce mliječnoga svjetla
probijale su je polako, prikradajući se dnu poput zlatnih sondi. Oko četiri hvata, po-
mislih i uzevši dah skotrljah se i pustih da mi tijelo pluta sve niže, poput ribe,
689
bez pomoći ruku.

Ljepota joj je bila očaravajuća. Kao da sam uronio u lađu katedrale čiji vitraji pro-
puštaju sunčevu svjetlost kroz desetak duga. Stranice ovog amfiteatra - jer otvarao se
postupno prema dubokome moru - izgledale su kao da ih je neki potišteni umjetnik
romantičnog doba urezao u desetak poludovršenih galerija porubljenih kipovima.
Neki od njih su tako zbiljski izgledali kao kipovi da sam na trenutak mislio da sam
doživio arheološko otkriće. Ali te su izblijedjele karijatide bile nošene valovima,
gnječene i oblikovane stjecajem plima u boginje, patuljke i lakrdijaše. Od lagane
morske resine svijetložute i zelene stvorile su im se brade - plitki zastori morske tra-
ve koja se blago povijala na struji, dijeleći se i zatvarajući kao da s nekom namjerom
razotkriva tajne i potom ih opet sakriva. Prošao sam prstima kroz ove vlasi gustog
sluzavog lišća da ih pritisnem na slijepo Dijanino lice ili kukasti nos srednjovje-
kovnog patuljka. Tlo ove napuštene palače bilo je od selenitne plastične gline, meke
na dodir i nimalo masne. Terakota pečena u deset šara modre, ljubičaste i zlatne.
Unutra bliže otoku nije bilo duboko - možda hvat i pol, ali je oštro poniralo na
mjestu gdje se galerija otvarala u more i dublji su slojevi vode blijedjeli od smaragd-
ne do jabučno zelene i od berlinsko modre do crne, naznačujući veliku dubinu. Ov-
dje je bila i olupina koju je Clea spominjala. Gajio sam nade da ću možda zateći po-
koju rimsku amforu ali na žalost nije to bio vrlo stari brod. Prepoznao sam izbočenu
krivinu krme u egejskom stilu - tip čamca koji Grci nazivaju »trehandiri«. Bila je
udarena straga. Zadnji dio joj je bio slomljen. Bila je puna mrtvog tereta od po-
tamnjelih spužvi. Pokušao sam pronaći naličene oči na pramcu i ime, ali su nestali.
Drvo joj je prekrila sluz i svaka je pukotina treptala puna rakova samaca. Zacijelo je
pripadala lovcima na spužve s Kalymnosa, pomislih, jer svake su godine njihove flo-
te dolazile loviti na afričkoj obali i teret vozile na Dodekanezijske otoke na preradu.
Tada se zasljepljujuća čestica svjetla probila kroz strop i ukaže se Cleino izra-
žajno tijelo raširenih ruku, prštavi zavoji njezine kose krivudali su za njom od sudara
s vodom. Uhvatih je i kotrljali smo se i zanosili se u rukama jedno drugog, igrajući
se poput riba dok nas nedostatak daha nije natjerao natrag gore na svjetlo sunca.
Sjesti napokon uspuhano u plićaku, zuriti u zadovoljstvu bez daha jedno u drugo.
- Kakvo božanstveno ronilište. - Zapljeskala je rukama od zadovoljstva.
- Vidio sam olupinu.
I penjući se natrag na srpastu plažicu s toplim šljunkom, s njezinom bujnom
mokrom kosom što se njihala za njom, ona reče: - Sjetila sam se još nečega. Ovo
mora da je Timonium. Da se barem jasnije sjećam pojedinosti.
- Što je to?
- Nikada nisu ustanovili lokaciju. Sigurna sam da je to to. O, zamislimo da jest,
hoćemo li? Kad se Antonije vraćao nakon poraza kod Akcija - gdje je Kleopatra u
690
panici napustila svoju flotu i otvorila njegovu liniju napada, ostavivši ga na milost
Oktavijanu; kad se vratio nakon toga neobjašnjivog pomanjkanja odvažnosti i kako
im nije preostalo drugo nego da čekaju sigurnu smrt koja će uslijediti po Oktavijano-
vom dolasku - ha, izgradio si je ćeliju na jednom otočiću. Nazvao ju je prema čuve-
nom samotnjaku i mizantropu - možda i filozofu - zvanome Timon. I ovdje je provo-
dio to vrijeme - ovdje, Darley, preturajući neprestano cijelu stvar u mislima. Ta žena
ima izvanredne sposobnosti da očara. Njegov život u propasti! A potom prolazak
Boga i svega toga, što ga tjera da se oprosti od nje, Aleksandrije - čitavoga svijeta!
Blistave oči ispitivale su moje, čeznutljivo nasmiješene. Prstima mi dodirne
obraz.
- Čekaš da kažem da je tako?
- Da.
- Dobro. Tako je.
- Poljubi me.
- Usta ti imaju okus na naranče i vino.
Tako je bila malena ta plaža - jedva veća od postelje. Bilo je neobično voditi lju-
bav s gležnjevima u modrome moru i vrućinom sunca na leđima. Kasnije smo izveli
jedan od površnih pokušaja da pronađemo ćeliju ili nešto što bi odgovaralo Clei ali
uzalud; na strani uz more ležala je silna nakupina nabacanih granitnih kvrga što su se
strmo rušile u tamno more. Ostaci možda nekadašnje luke što je objašnjavalo
svojstva otoka da lomi vjetar i more. Vladala je takva tišina, nije se čulo ništa doli
blagog ćuha vjetra u ušima, udaljenog poput jeke neke malene školjke. Da, i katkad
bi galeb preletio da procijeni plažu kao moguće poprište djelovanja. Ali inače su tije-
la opijena suncem ležala u dubokom snu tihim ritmom krvi usklađena samo s dub-
ljim ritmovima mora i neba. Utočište životinjskih zadovoljstava koja se riječima ne
mogu obuhvatiti.
Neobično je prisjetiti se i kakav smo neobičan, morem pobuđen rapport{53} ostva-
rili tog dojmljivog ljeta. Užitak gotovo jednako dubok kao i povezanost poljupcima -
da bismo zajedno uhvatili ritam voda, odgovarajući jedno drugome i igri dugih pli-
ma. Clea je oduvijek bila dobar plivač, ja loš. Ali zahvaljujući vremenu provedenom
u Grčkoj i ja sam postao stručnjak, više nego njoj dorastao. Pod vodom smo se igrali
i istraživali podvodni svijet jame jednako bezbrižno kao i ribe petoga dana Stvore-
nja. Izražajan nečujan podvodni balet koji nam je dopuštao samo da odgovaramo
osmijehom i pokretom. Podvodne tišine zahvaćale su i preobražavale sve ljudsko u
pokretu, te smo bili poput šarenih projekcija vodenih vila naslikanih na tim blistavim
zaslonima od kamenja i trava, odjekujući i preslikavajući ritmove mora. Ovdje se
sama misao rasplinjavala, pretvarala u nedokučiv sadržaj u tjelesnom djelovanju. Vi-
dim sjajni lik kako poput zvijezde putuje preko ovoga svoda u sumrak, kose začešlja-
691
ne prema gore i prema van u namreškanom vrtlogu boja.

Ali ne samo ovdje, naravno. Kada si zaljubljen u jednog od njegovih stanovnika,
grad može postati svijetom. Potpuno novi tlocrt Aleksandrije nošen je kroz Cleu,
oživljavajući stara značenja, obnavljajući poluzaboravljene ambijente što polažu kao
gusto sprana boja novu povijest, novu biografija da nadomjesti staru. Sjećanje na sta-
re kafiće duž obale pri brončanoj mjesečini, njihove prugaste tende što lepršaju pri
podnevnom povjetarcu s mora. Sjediti i kasno večerati dok mjesečina ne okruni čaše
pred tobom. U sjenci minareta ili na nekoj pješčanoj pruzi osvijetljenoj treperavom
parafinskom lampom. Ili sakupljanje mase proljetnih pupoljaka na Rtu smokava -
sjajne ciklame, sjajne šumarice. Ili stajati zajedno na grobnicama Kom El Shugafa
udišući vlažna isparavanja tame što su navirala iz onih neobičnih podzemnih počiva-
lišta davno umrlih Aleksandrije; grobnice isklesane iz crnog čokoladnog tla, jedna na
drugoj, poput ležaja u brodskoj kabini. Zagušljive, pljesnive, a opet prodorno hladne.
(»Uhvati me za ruku.«) No ako se tresla, nije to tada bilo zbog nagovještaja
smrti, već od same zemljane mase nagomilane nad nama, metar po metar. Sva-
ki dnevni stvor stresao bi se tako. Blještavu haljinu ljeta progutao je mrak. »Hladno
mi je. Pođimo.« Da, bilo je hladno tamo dolje. Ali kakvo je zadovoljstvo bilo ponovo
istupiti iz mraka u galamu i metež otvorene ulice. Bog sunca je zacijelo ustao stresa-
jući sa sebe vlažan stisak tla, smiješeći se otisnutoj modrini neba na kojoj je pisalo
putovanje, izbavljenje od mrtvih, vraćanje u život među proste stvorove.
Da, ali mrtvi su posvuda. Ne može im se samo tako umaći. Pritišću u oskudici
tužnim slijepim prstima plohe naših potajnih života, tražeći da ih se pamti i vrati opet
u puteni život - utaborene među otkucajima naših srdaca, usađene među našim
zagrljajima. Mi u sebi nosimo biološke trofeje koje su nam zaviještali svojom nespo-
sobnošću da iskoriste život - ravnina oka, odgovarajuća krivina nosa; ili u još manje
uhvatljivim oblicima, kao nečiji smrtni smijeh ili jamica što pobuđuje davno sahra-
njen osmijeh. Najjednostavniji od ovih poljubaca koje smo razmijenili imali su pe-
digre smrti. U njima smo još jedanput sklopili prijateljstvo sa zaboravljenim ljubavi-
ma koje su se upinjale da ponovo nastanu. Korijeni svakog uzdaha ukopani su u
zemlju.
A kada mrtvi nahrupe? Jer katkad izniknu osobno. Kao tog sjajnog jutra, na
primjer, sa svime tako varljivo normalnim, kad je provalivši iz jame poput rakete,
smrtno blijeda dahnula: - Dolje ima mrtvaca - plašeći me! No, nije pogriješila, jer
kad sam skupio hrabrosti da siđem i sam pogledam - bili su stvarno dolje, njih se-
dam, sjedeći u sutonu naizgled usredotočeni kao da slušaju neku važnu raspravu čiji
će im ishod biti presudan. Ova konklava šutljivih likova tvorila je mali polukrug oko
vanjskog ruba ulaza u jamu. Bili su umotani u vreće i s utezima oko nogu, te su sta-
jali uspravno, poput šahovskih figura ljudske veličine. Kipovi umotani na taj način
vide se kako putuju gradom natovareni na kamion na putu za neki pusti provincijski
692
muzej. Blago zgrčeni, u skladu sa sponama što su ih držale, i bez lica, opet su stajali
kolebajući se i podrhtavajući poput likova nekog ranog nijemog filma. Debelo umo-
tani u smrti u grube platnene omotače što su ih sputavali.
Ispostavilo se da su bili grčki mornari koji su se kupali pored svoje korvete kad je
nekom nezgodom aktivirana dubinska bomba, trenutačno ih usmrtivši udarom. Nji-
hova neobilježena tijela, svjetlucava poput lokardi uz mnogo truda su ubrana starom
torpednom mrežom i položena na mokru palubu da se osuše prije pokopa. Ponovo
bačene preko palube u tradicionalnim pogrebnim odorama mornara, plimna struja ih
je vratila na Narouzov otok.
Zvučat će možda čudno ako kažem da smo se brzo privikli na ove nijeme
posjetnike jame. Unutar nekoliko dana zbrinuli smo ih, dodijelili im vlastito mjesto.
Plivali smo među njima kad smo htjeli prijeći u otvoreno more, ironično se klanjaju-
ći njihovim napeto potuljenim glavama.
Ne zato što smo imali namjeru rugati se smrti - nego prije zato što su postali prija-
teljski i dolični simboli mjesta, ti strpljivi zaokupljeni likovi. Ni debeli platneni omo-
tači, ni čvrsta presvlaka od konopa koja ih je vezala nisu pokazivali nikakve tragove
raspadanja. Naprotiv, bili su prekriveni gustom srebrnastom rosom, poput žive, koju
snažno impregnirano platno uvijek nakuplja kad se uroni. Jedanput ili dvaput smo
razgovarali o tome da zatražimo od grčke mornarice da ih premjesti u veću dubinu,
ali zahvaljujući dugom iskustvu znao sam da ne bi bili spremni na suradnju
kada bismo i pokušali, te smo se složili da odustanemo od toga. Jedanput mi se uči-
nilo da vidim treperavu sjenku velikog soma kako se mota među njima ali mora da
sam se prevario. Kasnije nam je čak palo na pamet da im damo imena, ali nas je u
tome omela pomisao da su sigurno imali vlastita imena - apsurdna imena drevnih so-
fista i vojskovođa kao što su Anaksimandar, Platon, Aleksandar...
Tako se to blaženo ljeto primaklo kraju, lišeno predznaka - dugi osunčani odredi
dana u strojevom koraku. Mislim da je bila kasna jesen kada je Maskelyne poginuo u
pustinjskoj navali, ali taj događaj nije imao odjeka po mene - tako je malo traga osta-
vio u mojem umu kao živa osoba. Istinu govoreći, bilo je tajnovito zateći Telforda
kako crvenih očiju sjedi za radnim stolom jednog popodneva i slomljen ponavlja: -
Stari Brigadir dobio je svoje. Jadni stari Brigadir - izvijajući pomodrjele ruke. Nije
lako bilo znati odabrati riječi. Telford je nastavljao vrstom nesuvislog udivljenja u
razdraganom glasu. - Nije imao nikoga na svijetu. Jesi znao to? Naveo me kao naj-
bližu rodbinu. - Doimao se neizmjerno dirnut ovim znakom prijateljstva. Svejedno je
pun poštovanja melankolično nastavio redati Maskelyneovu skromnu ostavštinu.
Malo je što ostavio u nasljedstvo osim par civilnih odijela neodgovarajuće veličine,
nekoliko medalja iz ratnih pohoda i zvijezdi, te kreditni račun od petnaest funti u
Tottenham Court Road ogranku banke Lloyd. Meni mnogo zanimljivije relikvije na-
lazile su se u malenoj kožnoj lisnici - pohabana knjižica isplata i pergamentna ispra-
693
va o demobilizaciji koja je pripadala njegovom djedu. Priča .koju su pripovijedale

imale su izražajnost povijesti koja se razotkrivala unutar tradicije. Godine 1861. ovaj
sada zaboravljeni pomoćnik s posjeda u Suffolku unovačio se u Bury St. Edmunds.
Služio je u Coldstream odredima trideset dvije godine, a otpušten je 1893. Za službe
se oženio u kapeli London Towera i žena mu je rodila dva sina. Bila je i izblijedje-
la fotografija njega načinjena po njegovu povratku iz Egipta 1882. Na slici je nosio
kolonijalni šešir, crvenu jaknu i plave hlače od serža i otmjene kožne gamaše i
ulašteno prekriženo remenje. Na prsima mu je bila pričvršćena egipatska ratna meda-
lja s kopčom iz bitke kod Tel-el-Kebira i kedivova zvijezda. O Maskelyneovom ocu
nije bilo bilješke među njegovim papirima.
- Tragično je to - reče uzbuđeno mali Telford. - Mavis nije mogla prestati plakati
kad sam joj rekao. Samo ga je dvaput srela. To pokazuje kakav utisak karakteran
čovjek može ostaviti na tebe. Bio je uvijek savršen gospodin, o da, Brigadir. - No ja
sam se nadnio nad taj nejasan izblijedjeli lik mrgodna pogleda i debela crna brka, s
ulaštenim remenjem u križ i medaljama iz bitaka. Činilo se da ublažava lik samoga
Maskelynea, da ga izoštrava. Nije li to bila - pitao sam se - priča o uspjehu - uspjehu
savršeno potpunom unutar formalnog uzorka nečeg većeg od pojedinačnog života,
tradicije? Sumnjao sam da je sam Maskelyne htio da stvari ispadnu drugačije. U sva-
koj smrti može se naučiti trunka nečega. Ipak, Maskelyneov tih odlazak ostavljao je
malo dojma na moje osjećaje, premda sam činio što sam mogao da smirim izgublje-
nog Telforda. Ali plimne granice vlastitog života počele su me tada nevidljivo vući
prema neznanoj budućnosti. Da, bilo je to te lijepe jeseni sa strujanjem limenog sme-
đeg lišća što je pljuštalo s drveća u javnim parkovima kad mi je Clea prvi put poče-
la zadavati brige. Je li to doista bilo zato što je čula plač? Ne znam. Nikad to nije
otvoreno priznala. Povremeno sam nastojao zamisliti da sam ga i ja čuo - taj slabašni
plač djeteta ili kućnog ljubimca pred zatvorenim vratima: ali znao sam da ne čujem
ništa, baš ništa. Naravno, na to se moglo gledati činjenično i svrstati u poretku pri-
rodnih događaja koje vrijeme preispituje i obnavlja prema vlastitim hirovima.
Mislim, ljubav može uvenuti kao svaka druga biljka. Možda se naprosto odljubljiva-
la? Ali da bih zabilježio redoslijed tog nestajanja ljubavi, osjećam se gotovo oba-
veznim da je predstavim kao nešto drugo - kako god besmisleno zvučalo -
kao kušnju za djelovanje, moć začetu u nekoj nesvakidašnjoj zoni dalje od cilja obič-
ne mašte. Kako god bilo, njezin nastup bio je sasvim konačan, naznačen poput datu-
ma na čistome zidu. Bio je četrnaesti studenog, tik pred zoru. Bili smo zajedno tije-
kom čitavog prethodnog dana, lunjali gradom, čavrljali i kupovali. Ona je kupila
neku klavirsku glazbu, a ja sam joj poklonio novi miris s Pazara mirisa. (U samome
trenutku kad sam se probudio i vidio je gdje stoji ili prije čuči pored prozora, odjed-
nom sam uhvatio nagli zapah mirisa s vlastitog zapešća poprskanog uzorcima iz bo-
čice poklopljene staklenim čepom.) Te noći pala je kiša. Njezin nas je divan šum
694
uspavljivao. Prije nego smo zaspali čitali smo pri svjetlosti svijeće.
No sada je stajala pored prozora osluškujući, čitavog tijela ukrućenog u stanju na-
peta ispitivanja tako izoštrena da je nagovještavalo nešto kao krizu bojazni. Glavu je
okrenula malko postrance, kao da uho nudi nezastrtom prozoru iza kojeg je vrlo pri-
gušena počela nad krovovima grada svitati kišom sprana zora. Što je pokušavala
čuti? Nikad ranije nisam vidio takvo vladanje. Zazvah je i ona mi se nakratko okrenu
smetenim i prozirnim pogledom - nestrpljivo, kao da je moj glas probio finu opnu
njezine koncentracije. I kako sam sjeo, ona je zavapila dubokim dahtavim glasom: -
O ne! - i pljesnuvši se rukama preko ušiju zadrhtala i pala ničice. Izgledalo je kao da
joj je metak prosvirao mozak. Čuo sam kako joj kosti krčkaju dok je onako čučeći
objesila crte lica iskrivljene u grimasu. Uši je tako čvrsto pritisnula rukama da ih ni-
sam mogao osloboditi, a kad sam je pokušao podići za zglobove, naprosto je potonu-
la natrag na sag u čučanj, zatvorenih očiju poput luđakinje. - Clea, što je zaboga? -
Dugo smo tako zajedno klečali, ja u velikoj nedoumici. Oči su joj bile čvrsto zatvo-
rene. Osjećao sam hladan vjetar kako kroz prozor struji u sobu. Tišina je, osim naših
usklika, bila potpuna. Napokon je ispustila dubok uzdah opuštanja, dug grčevit udah,
i oslobodila uši, polako ispružila udove, kao da ih odrješuje bolnoga grča. Odmahnu-
la je glavom kao da mi želi reći da se nije dogodilo ništa strašno. Oteturavši poput
pijanca do kupaonice, u umivaoniku se divlje ispovraća. Stajao sam poput mjesečara
kao da me netko iščupao iz korijena. Napokon se vratila, zavukla u postelju i okrenu-
la lice zidu. - Što ti je, Clea - ponovno upitah osjećajući se blesavo i nametljivo. Ra-
mena su joj se lagano stresla pod mojim dodirom, zubi tiho cvokotali od hladnoće. -
Ništa nije, stvarno ništa. Nagla oštra glavobolja. Ali prošla je. Pusti me sad da spa-
vam. Dobro?
Ujutro je ustala rano da pripravi doručak. Učinila mi se iznimno blijeda - s bljedi-
lom kakvo se javlja nakon duge i oštre zubobolje. Tužila se na ravnodušnost i umor.
- Uplašila si me sinoć - rekao sam ali mi nije odgovorila, izbjegavajući temu uz
neobičan pogled tjeskobe i boli. Zatražila je da provede jedan dan sama u slikanju, te
sam se otputio na dugu šetnju gradom bockan poluoblikovanim mislima i slutnjama
koje si nisam mogao objasniti. Dan je bio predivan. More se dizalo visoko. Valovi su
mlatili Kljunaste stijene poput klipova nekog ogromnog stroja. Golemi oblaci kaplji-
ca frcali su visoko u zrak poput praska divovskih gljiva puhara da bi se kao pjena
uz siktanje obrušili natrag na krijestu sljedećeg vala. Stajao sam dugo promatrajući
prizor, osjećajući trzanje vjetra u skutima kaputa i hladne kapljice na obrazima.
Mislim da sam znao da će se od tog trenutka sve potiho promijeniti. Da smo tako
reći ušli u novo zviježđe osjećaja koje će promijeniti naš odnos.
Čovjek govori o promjeni, ali zapravo u njoj nema ničeg iznenadnog, određenog,
konačnog. Ne, preobrazba je nadošla relativno sporo. Rasla je i padala poput plime i
oseke, čas napredujući, čas se povlačeći. Bilo je čak i trenutaka kada bi čitave tjedne
695
naizgled sve bilo po starom kao prije, kad bismo oživljavali stare ushite silinom što
se izrodila iz nesigurnosti. Odjednom bismo se načas našli posve poistovjećeni jedno
u drugome, nerazdvojni: izašli iz sjene. Sada si govorim - još uvijek ne znam s koli-
kom istinitošću - da su ova razdoblja kad dugo ne bi začula plakanje koje je jednom
davno opisala kao plač deve u nevolji ili neke užasne mehaničke igračke. Ali što bi
takva besmislica doista mogla ikome značiti i kako bi rastumačila ona druga razdob-
lja kada bi zapadala u šutnju i mrzovolju, postajala živčana i jadna verzija neka-
dašnje sebe? Ne znam. Znam samo da je ova nova osoba bila sada podložna dugim
smetenim šutnjama i neuobičajenom umoru. Zaspala bi primjerice na kauču usred
zabave i stala hrkati: kao svladana snom nakon predugog bdjenja. I nesanica je poče-
la igrati ulogu te je pribjegla masovnim dozama barbiturata tražeći izlaz iz nje. I
stvarno je žestoko pušila.
- Tko je ta nova živčenjača koju ne prepoznajem? - pitao je Balthazar začuđeno
kad se jedne večeri nakon neke trivijalne šale otresla na njega i napustila sobu, zalu-
pivši mi vrata pred nosom.
- Nešto nije kako treba - rekao sam. Oštro me pogledao na trenutak preko goruće
šibice. - Da nije trudna? - upitao je, a ja sam odmahnuo glavom. - Mislim da me po-
činje zamarati, stvarno. - Stajalo me napora da izreknem te riječi. Ali one su sadrža-
vale nešto poput prihvatljivog objašnjenja za ovu hirovitost - osim ako se radije ne
povjeruje da su je izjedali tajni strahovi.
- Strpljenja - rekao je. - Nikad ga nema dovoljno.
- Ozbiljno razmišljam da se udaljim na neko vrijeme.
- To bi mogla biti dobra ideja. Ali ne predugo.
- Vidjet ću.
Katkad bih na svoj nespretan način nekom škakljivom primjedbom pokušao ispi-
pati uzroke toj tjeskobnoj rastrzanosti. - Clea, zašto se stalno osvrćeš - za čim? - No,
bila je to fatalna taktička pogreška. Njezin je odgovor uvijek bio mrzovoljan ili ljutit
kao da sam je svakim osvrtom na njezinu zlovolju, koliko god neizravnim, na neki
način ismijavao. Bilo je zastrašujuće vidjeti kako bi joj se naglo lice smrklo, usnice
se stisle. Bilo mi je kao da sam htio položiti ruku na tajno blago koje je čuvala živo-
tom.
Ponekad bi postajala naročito živčana. Jednom kad smo izlazili iz kina, osjetio
sam u ruci kako se napela. Usmjerio sam pogled u smjeru njezinoga. Zurila je u
čovjeka s gadnom ranom na licu. Bio je to grčki klesar kojeg je zateklo bombardira-
nje i unakazilo ga. Svi smo ga dobro poznavali iz viđenja, a Amaril je uklonio ošte-
ćenje koliko je mogao. Blago sam joj stresao ruku da je smirim i činilo se da se naglo
probudila. Naglo se ispravila i rekla: - Dođi. Idemo. - Malko je zadrhtala i požurila
me.
696
U drugim slučajevima kad bih nesmotreno na neki način aludirao na njezine unu-
tarnje brige - ta izluđujuća atmosfera neprestanog osluškivanja nečega - oluje i
optužbe koje bi uslijedile ozbiljno su potvrđivale istinitost moje pretpostavke - naime
da me se nastojala riješiti: - Nisam dobra za tebe Darley. Otkad smo zajedno nisi na-
pisao ni retka. Nemaš planova. Jedva da više i čitaš. - Tako su stroge postale one
divne oči i tako zabrinute! Međutim, bio sam prisiljen smijati se. Sada sam uistinu
znao, ili sam mislio da znam da nikad neću postati pisac. Čitav poriv da se na taj na-
čin povjerim svijetu je ugasnuo, iscurio. Pomisao na sitan čangrizav svijet tiska i no-
vina postao je neizdrživo naporan za razmišljanje. Pa ipak, nije me pogodio nestanak
te potrebe. Naprotiv, ispunjalo me olakšanje - olakšanje od prekidanja veza s tim
formama koje su se činile tako neprikladnim sredstvom da se njime prenese istinitost
osjećaja. - Clea, draga - rekao sam, uzalud se smiješeći, a opet želeći se na neki način
suočiti s ovom optužbom i ublažiti je. - Zapravo sam smišljao knjigu o kritici.
- Kritici! - oštro je ponovila kao da je sama riječ uvreda. I odalamila me preko či-
tavih usta - bolnim udarcem koji mi je natjerao suze na oči i porezao sluznicu usne
na zubu. Povukao sam se u kupaonicu da otrem usta jer sam mogao osjetiti slankasti
okus krvi. Izgledalo je zanimljivo vidjeti svoje zube u okviru krvi. Izgledao sam po-
put mitskog ljudoždera što je upravo oderao svježe meso sa svoje žrtve. Isprao sam
usta izvan sebe od bijesa. Ušla je i pokajnički sjela na bidet. - Oprosti mi, molim te -
rekla je. - Ne znam kakav me to poriv spopao. Darley, molim te oprosti mi.
- Još jedan takav nastup - mrko sam rekao - i tako ću te nabiti među te lijepe oči
da nećeš zaboraviti.
- Žao mi je. - Zagrlila me straga oko ramena i poljubila u vrat. Krv je stala. - Što
do vraga ne valja? - rekoh njezinom odrazu u ogledalu. - Što te snašlo u posljednje
vrijeme? Razilazimo se, Clea.
- Znam.
- Zašto?
- Ne znam. - Ali lice joj ponovno postade tvrdo i prkosno. Sjela je na bidet i za-
mišljeno se gladila po licu, ponovo potonula u misli. Potom je zapalila cigaretu i vra-
tila se u dnevni boravak. Kad sam se i ja vratio, šutke je sjedila pred slikom, zureći u
nju nepažljivom pakosnom napetošću.
- Mislim da bismo se trebali razdvojiti na neko vrijeme.
- Ako baš želiš - odbrusila je mehanički.
- Da li ti želiš?
Odjednom brižne u plač i reče: - Ta prestani me ispitivati. Kad bi mi samo prestao
postavljati pitanje za pitanjem. Kao da sam u sudnici ovih dana.
- U redu - rekoh.
697
Bila je to samo jedna od nekoliko takvih scena. Činilo mi se jasno da je jedini na-
čin da je oslobodim bio da se udaljim iz grada - da bih joj dao vremena i prostora
potrebne da... da što? Nisam znao. Kasnije te zime pomislio sam da ima nešto povi-
šenu temperaturu navečer i uzrokovao još jednu čuvenu scenu zamolivši Balthazara
da je pregleda. Ipak, usprkos bijesu, razmjerno mirno se prepustila stetoskopu.
Balthazar nije uspijevao pronaći nikakve fizičke tegobe, osim što joj je puls bio
ubrzan a krvni tlak viši od uobičajenog. Nije se međutim osvrtala na stimulans koji
joj je propisao. U to je vrijeme dosta smršavjela.
Strpljivim ispitivanjem napokon sam iznašao namještenjce za koje nisam bio
neprikladan i koje se nekako uklapalo u općeniti ritam događaja - jer svoju razdvoje-
nost od Clee nisam zamišljao kao nešto konačno, nešto svojstveno prekidu. Bilo je to
naprosto plansko povlačenje na nekoliko mjeseci da se načini mjesta bilo kakvim da-
lekovidnim odlukama koje je donijela. Bilo je tu i drugih čimbenika, jer svršetkom
rata u Europi polako su ponovo postajali pristupačni novi horizonti iza crta bojišnice.
Već smo gotovo prestali maštati o njemu, skrovitom obliku Europe koju su spljoštili
bombarderi, razdirala glad i nezadovoljstva. Svejedno nije nestala. Stoga, kad sam
joj došao javiti o svojem odlasku, nije u meni bilo malodušnosti i tuge - nego upravo
odlučnost koju je sa svoje strane morala pozdraviti. Tek način na koji je izgovorila
riječ »dakle« uvučenim dahom upućivao je na djelić sekunde da bi se možda ipak
bojala ostati sama. - Odlaziš, dakle ipak?
- Na par mjeseci. Grade relejnu postaju na otoku i trebaju nekoga tko poznaje kraj
i govori jezik.
- Natrag na otok? - rekla je blago. - I tu nisam umio pročitati značenje njena glasa,
ni oblik njezinih misli.
- Samo na par mjeseci.
- U redu.
Ushodala se sobom odajući smetenost, gledajući u sag, utonula duboko u misli.
Odjednom je podigla glavu i pogledala me blagošću koju sam prepoznao i protrnuo -
mješavina kajanja i nježnosti zbog nesvjesnog nanošenja boli drugima. Bilo je to lice
stare Clee. Ali znao sam da neće potrajati, da će se nad našim odnosom ponovo na-
dviti strana sjena njezina nezadovoljstva. Nije imalo smisla opet gajiti nade prema
nečemu što bi mogla biti samo kratka odgoda. - O, Darley, kad odlaziš, dragi? - rekla
je uhvativši me za ruke.
- Za dva tjedna. Do tada predlažem da se uopće ne vidimo. Nema smisla da se
uznemirujemo tim svađama.
- Kako god želiš.
- Pisat ću ti.
698
- Da, svakako.
Bilo je čudno takvo mlitavo razdvajanje nakon tako ozbiljne veze. Nekakva je sa-
blasna anestezija ovladala našim osjećajima. Nešto me duboko unutra boljelo, ali
nije me morila tuga. Mrtvi stisak ruke koji smo izmijenili odavao je čudnu i istinsku
iscrpljenost duha. Sjela je u stolicu šutke pušeći i gledajući me dok sakupljam stvari i
trpam ih u stari izlupani kovčeg koji sam posudio od Telforda i zaboravio vratiti
prethodno ljeto. Četkica mi se iskrivila. Odbacio sam je. Pidžama mi je bila poderana
na ramenu, ali donji dio koji nisam nikad koristio bio je još nov novcat. Sve sam te
stvari prikupljao poput geologa koji reda uzorke iz nekoga davnog doba. Nekoliko
knjiga i listova. Sve je nosilo neku vrstu nestvarnosti u sebi, ali ne bih rekao da je tu
bila umiješana ijedna bodlja žaljenja.
- Kako nas je taj rat postarao i istrošio - rekla je odjednom kao da govori sebi. -
Nekoć bi čovjek pomišljao na odlazak da, kao što rekosmo, pobjegne od sebe. Ali da
pobjegne od njega...
Bilježeći sada te riječi sa svom njihovom zamornom banalnošću, uviđam da se
zapravo nastojala oprostiti. Sudbonosnost ljudskih želja. Moja je budućnost ležala
otvorena, neobavezna; i nisam tada mogao zamisliti nijedan njezin dio a da ne sadrži
nešto Clee u sebi. To razdvajanje bilo je... ha, bilo je kao puko mijenjanje zavoja dok
rana ne zacijeli. Nemaštovit kakav jesam, nisam mogao zamišljati konačnu buduć-
nost koja bi od mene izvoljevala neočekivane zahtjeve; kao nešto potpuno novo. Tre-
ba je pustiti da se obrazuje na praznini sadašnjosti. Ali pred Cleom je budućnost bila
već zatvorena, već je predstavljala prazan zid. Siroto stvorenje se bojalo!
- Pa, to bi bilo sve - rekoh napokon hvatajući aktovku pod ruku. - Ako išta zatre-
baš, samo me nazovi. Bit ću u stanu.
- Znam.
- Odlazim dakle na neko vrijeme. Zbogom.
Pošto sam zatvorio vrata malenog stana, začuo sam kako je jedanput zazvala moje
ime - ali i to je bila jedna od onih obmana, oni mali pristupi sažaljenju ili nježnosti
što nas zavaravaju. Bilo bi smiješno obraćati ikakvu pažnju na to, vratiti se i otvoriti
novi krug rasprava. Nastavio sam niz stepenice, odlučan da ostavim budućnosti sva-
ku priliku da zacijeli.
Bio je blistavo sunčan proljetni dan i ulice su izgledale preplavljene šarenilom.
Osjećaj da nemam kamo ići niti što raditi istodobno me tištao i bodrio. Vratio sam se
u svoj stan i pronašao nad kaminom Pombalovo pismo u kojem kaže da će vjerojatno
uskoro dobiti premještaj u Italiju i misli da neće moći zadržati stan. Bio sam odu-
ševljen jer mi je to omogućilo da obustavim najam, čiji udio si ubrzo ne bih mogao
priuštiti.
Bilo je to spočetka malko neobično, čak možda i pomalo zbunjivalo, biti potpuno
699
prepušten sebi, ali sam se brzo privikavao na to. Štoviše, bilo je mnogo posla u
zaključivanju mojih cenzorskih dužnosti i predavanju službe nasljedniku, dok sam
istodobno prikupljao praktične informacije za manju jedinicu tehničara koja je treba-
la namjestiti radiopostaju. Bio sam doista zauzet s njihova dva odsjeka koji su imali
različite potrebe. Za to sam vrijeme održao riječ i nisam znao ništa o Clei. Vrijeme je
teklo u vrsti limba smještenom između svijeta želje i rastanka - premda za mene nije
bilo prejasno određenih osjećaja: nisam bio svjestan žaljenja ili žudnji.
Tako se zbilo da kad je napokon stigao taj posljednji sudbonosni dan, prikrao se
pod vedrom krinkom proljetnog sunca dovoljno snažnog da potakne izlijeganje muha
podno prozorskih okana. Njihovo me zujanje i probudilo. Soba se kupala u sunče-
vom svjetlu. Na trenutak sam opčinjen njime jedva uspijevao prepoznati nasmiješenu
priliku što je sjedila na rubu moje postelje čekajući da otvorim oči. Bila je to neka
zaboravljena izvorna verzija Clee, tako reći, odjevena u sjajnu ljetnu haljinu s
uzorkom kovrčave vinove loze, u bijelim sandalama i kosom posloženom u drugači-
jem stilu. Pušila je cigaretu čiji se dim razlijegao u svijetlim vrtlozima prošaranima
pepelom u svjetlu nad nama, a nasmiješeno joj je lice bilo potpuno opušteno i bez
traga ikakve zabrinutosti. Zurio sam jer činila se tako besprijekorno i nepogrešivo
Cleom kakvu ću uvijek pamtiti; vragolasta nježnost bila joj je opet u očima. - Što...?
- i osjetih njezin topli dah na obrazu kad se primakla da me zagrli.
- Darley - rekla je - odjednom sam shvatila da sutra odlaziš; i da je danas El Sco-
bov Mulid. Nisam mogla odoljeti napasti da provedemo dan zajedno i posjetimo ve-
čeras grobnicu. O, reci da pristaješ! Pogledaj sunce. Dovoljno je toplo za kupanje, i
možemo povesti Balthazara.
Još uvijek nisam bio potpuno razbuđen. Sasvim sam zaboravio na gusarov
imendan. - Ali Sv. Juraj je davno prošao - rekoh. - To mora biti krajem travnja.
- Naprotiv. Njihove smiješne metode računanja po mjesečevom kalendaru pretvo-
rilo ga je u svetkovinu promjenljivog datuma kao i sve druge. On se pomiče gore-do-
lje po kalendaru kao domaći svetac. U stvari, Balthazar me jučer nazvao i rekao mi,
inače bih ga i sama propustila. - Zastala je da uzme dim. - Ne bismo ga smjeli pro-
pustiti, zar ne? - dodala je pomalo čeznutljivo.
- Pa naravno da ne! Lijepo od tebe da si došla.
- A otok? Možda bi mogao poći s nama?
Bilo je tek deset sati. Ne bi bilo teško nazvati Telforda i izmisliti neku izliku da
budem pošteđen čitav dan. Srce mi je poskočilo.
- Volio bih - rekoh. - Kako stojimo s vjetrom?
- Mirno poput opatice, sa strujama s istoka. Idealno za kuter, rekla bih. Sigurno
želiš poći?
700
Imala je opletenu demižonku i košaru. - Idem nabaviti namirnice; odjeni se i na-

đemo se u Jedriličarskom klubu za jedan sat.
- Da. - To mi je davalo vremena na pretek da obiđem ured i provjerim službenu
poštu. - Odlična zamisao.
I uistinu je bila jer dan je bio bistar i odisao je obećanjem popodnevne ljetne vru-
ćine. Kloparajući niz Grand Corniche zadovoljno sam promatrao bjeličastu izmagli-
cu na obzoru i plavu pučinu mora. Grad je svjetlucao na suncu poput dragulja. Tre-
perave su brodice plovile nutarnjom lukom, čiji su blistavi odrazi bili parodija na
njih. Minareti su se glasno isticali. U arapskoj je četvrti vrućina izmamila poznate
mirise otpadaka i osušenog blata, karanfila i jasmina, životinjskog vonja i djeteline.
U ulici Tatwig mračne spodobe na ljestvama s grimiznim kapama poput vaza za cvi-
jeće razmatali su nizove zastavica s balkona. Osjetih toplinu sunca na prstima. Prola-
zili smo pored mjesta drevnoga Pharosa čiji su smrvljeni ulomci još uvijek zatrpavali
plićake. Toby Mannering, prisjetih se, htio je jednom pokrenuti kolekcionarsku trgo-
vinu ulomcima s Pharosa kao utezima za papir. Scobieju je namijenio da ih usitni
maljem i potom bi ih dostavio trgovcima na malo širom svijeta. Zašto je plan pro-
pao? Nisam se mogao sjetiti. Možda je Scobie posao smatrao suviše napornim. Ili
se možda sukobio s onim drugim planom da se jordanska voda prodaje Koptima po
konkurentnoj cijeni? Negdje se čulo sve tiše udaranje vojnog orkestra.
Bili su na molu i čekali me. Balthazar je veselo mahnuo štapom. Nosio je bijele
hlače i sandale i šarenu majicu i šepirio se prastarim skoro požutjelim Panama šeši-
rom.
- Prvi ljetni dan - veselo sam kliknuo.
- U krivu si - usprotivio se. - Pogledaj tu maglicu. Općenito je prevruće. Okladio
sam se s Cleom u tisuću pijastera da ćemo popodne imati oluju s grmljavinom.
- On uvijek ima nešto sumorno na jeziku - nasmiješi se Clea.
- Poznajem ja Aleksandriju - reče Balthazar.
I uz takve dokone šale krenusmo na izlet, s Cleom na kormilu njenog malenog
čamca. Jedva da je u luci bilo daška vjetra, nego se kretala polako, hvatajući zalet
duž struja koje su se slijevale prema ulazu u luku. Provlačili smo se između ratnih i
putničkih brodova, i nevoljko se upustili u borbu s valovima glavnog kanala, a
glavno jedro još uvijek jedva da nas je vuklo dok napokon nismo dosegli nakupinu
sivih utvrda što su naznačivale glavni ulaz u luku. Ovdje se uvijek stvarala nakupina
uzburkane vode nanesene strujom i neko smo se vrijeme valjali i krivudali dok se na-
pokon nismo nagnuli i usmjerili na vjetar te ispravili prikosnik. Počesmo šištati kroz
more poput poletuše, kao da mislimo čamcem probosti koju zvijezdu. Ležao sam na
jedru, zureći u zlaćano sunce gdje sjaji kroz jedra, osluškujući dodir valića o ele-
gantni pramac kutera. Balthazar je zviždukao neku ariju. Clein osunčan zglob poči-
701
vao je na rudu s varljivim mlitavim nemarom. Jedra su bila zategnuta. To su radosti

što bodre duh, kod malih jedrilica pri idealnom vremenu. Nijemo me zadovoljstvo
obuzelo, mješavina raskoši nastalih na toplini sunca, pogodnom vjetru, i blagim svje-
žim dodirima raspršenih kapljica što bi nam povremeno zapljusnute obraze. Od-
maknuli smo daleko u smjeru istoka s namjerom da skrenemo prema obali u cik-
caku. Već smo toliko puta izveli taj manevar da je Clei postao prirođen: voziti ka Na-
rouzovom otoku i procijeniti točan trenutak kada okrenuti u vjetar i ovjesiti se tako,
drhtavo poput trepavice dok nisam uvukao jedro i uzverao se na obalu da nas prive-
žem...
- Vješto obavljeno, zaista - odobravao je Balthazar zagazivši u vodu, a potom: -
Svega mi! Upravo je fantastično topla.
- Što sam ti govorila? - reče Clea zabavljena sandukom.
- To samo potvrđuje moje tvrdnje o oluji.
I začudo, u tom trenutku iz vedra neba dopre jasno režanje grmljavine. - Eno - li-
kovao je Balthazar. - Lijepo ćemo pokisnuti, a ti ćeš mi dugovati novac, Clea.
- Vidjet ćemo.
- To su bili topovi s obale - rekoh.
- Glupost - reče Balthazar.
Tako pričvrstismo kuter i iznesosmo namirnice na obalu. Balthazar je ležao na le-
đima s kapom nataknutom preko nosa, u najboljem raspoloženju. Nije se htio kupati,
pozivajući se na osrednjost svojeg plivanja, te smo Clea i ja ponovo skočili u znanu
nam jamu koju smo zapostavili čitavu zimu. Ništa se nije promijenilo. Stražari su još
uvijek bili dolje, okupljeni u nijemoj raspravi, premda su im zimske plime ponešto
promjenile raspored, poredavši ih nešto bliže olupini. Pozdravili smo ih ironično ali s
poštovanjem, prisjećajući se kroz te pradavne pokrete i podvodne osmjehe znane
nam sreće koja se rađala u pukome činu ponovnog zajedničkog plivanja. Kao da je
krv ponovo počela kolati žilama usahlim od zapuštenosti. Uhvatih je za petu i
zavrtjeh u dugom saltu prema mrtvim mornarima i vješto se okrenuvši, ona mi
uzvrati prišavši mi s leđa da me pogurne u dubinu i vine se k površini prije nego sam
stigao uzvratiti. Ovdje se to zbilo, dok se u spirali uspinjala dok joj se kosa za njom
kovitlala da se slika Clee ponovo sklopila. Vrijeme ju je opet izručilo, čitavu i ne-
taknutu - »prirodnu poput gradske muze sivih očiju« - da citiram grčku pjesmu.
Hitro, nepogrešivo, prsti kojima mi je pritisla ramena vratili su mi je dok smo klizili
tihom jamom.
I potom: sjediti na prostome suncu, pijuckajući crno vino iz sv. Menasa dok otki-
da topli crni komad francuskoga kruha i bira poseban sir ili grozd datulja: dok je
Balthazar (u polusnu) govorio besmislice o vinogradima Ammona, kraljevima
harpunskoga carstva i njihovim bitkama, ili o mareotskom vinu kojem je ne povijest,
702
nego Horacije sklon širenju glasina pripisao krivnju za Kleopatrinu promjenljivu

ćud... (»Povijest odobrava sve, oprašta sve - čak ni kad sami sebi ne opraštamo.«)
Tako se bližilo toplo podne dok smo ondje ležali na vrućem šljunku kad je napo-
kon - na Balthazarovo veliko zadovoljstvo i Cleinu nesreću - nastupila predviđena
oluja predvođena mračnim oblakom koji se dokotrljao s istoka i ugnijezdio nad gra-
dom kao modrica na nebu. I tako naglo - kao kad uzbunjena lignja štrcne tintu i
odjednom crnim oblakom zamuti bistru vodu - kiša se stuštila u blistavim mlazovi-
ma, gromovi su uporno rikali. Svakim udarom Balthazar je oduševljeno pljeskao ru-
kama - ne samo što je bio u pravu, nego zato što smo mi za to vrijeme sjedili okupa-
ni suncem, potpuno opušteni, jedući naranče i pijući vino uz mirno modro more.
- Prestani se busati - odreže Clea.
Bila je to jedna od onih uobičajenih oluja što su prevladavale u rano proljeće
popraćene naglim promjenama temperature, nastale na moru i u pustinji. Ulice bi
pretvarale u bujice u tren oka, a nikad ne bi potrajale dulje od pola sata. Odjedanput
bi oblak pomeo dašak vjetra, dok ne bi potpuno iščeznuo. - A sada primite na znanje
- Balthazar će, potpuno opijen uspjehom svoje prognoze. - Do trenutka našeg
povratka u luku, sve će biti ponovo suho, suho kao barut.
No tada nas je poslijepodne oduševilo drugom pojavom - nečim rijetko viđenim
ljeti u vodama Aleksandrije, budući da je pripadalo razdoblju uoči zimskih oluja kad
je živa naglo padala. Voda u jami se primjetno zatamnila, nabrala i potom postala
fosforescentna. Clea je to prva uočila. - Gledajte - oduševljeno je poviknula sjurivši
pete u plićak da bi gledala bockavo svjetlucanje kako iskri oko njih. - Fosfor! -
Balthazar stade govoriti nešto učeno o organizmu koji uzrokuje taj prizor ali se
nismo osvrtali na njega, nego se zajednički bacili i ronili u dubinu pretvoreni u
baklje, kako su nam iskre frcale s vršaka prstiju ruku i nogu bljescima statič-
kog elektriciteta. Plivač pod vodom izgleda kao davna slika Luciferova
pada, doslovno usplamtio. Tolik je bio sjaj električnog naboja da se nismo
mogli prestati pitati kako to da nas ne sprži. Igrali smo se tako svijetleći poput repati-
ca, među nijemim pomorcima koji su sjedili, gledajući nas možda uronjeni u misli,
blago se pokoravajući trzanju struja u svojim platnenim vrećama.
- Oblak se već diže - kliknuo je Balthazar kad sam napokon izronio na zrak.
Uskoro će i neuhvatljivo svjetlucanje jenjati i nestati. Iz tko zna kakvog razloga,
uspeo se na krmu kutera, možda da s povišenja bolje vidi prolom nad gradom. Lakto-
vima sam se oslonio na rub čamca i hvatao dah. On je razmotao stari Narouzov
harpun i nemarno ga držao na koljenu. Clea je izronila zadovoljno otpuhnuvši i za-
držala se samo toliko da povikne: -Vatra je prekrasna - presavinula je svoje vitko tije-
lo i ponovno se zagnjurila.
- Što radiš s time? - upitah nehajno.
703
- Proučavam kako radi.

Štoviše, ubacio je harpun u cijev i njime zapeo oprugu. - Napet je - rekoh. - Budi
oprezan.
- Da, ispalit ću ga.
Tada se Balthazar nagnuo i izgovorio jedinu ozbiljnu primjedbu tog dana. - Znaš -
rekao je. - Mislim da je bolje da je povedeš sa sobom. Imam osjećaj da se nećeš vra-
ćati u Aleksandriju. Povedi Cleu sa sobom!
I tada, prije nego sam stigao odgovoriti, dogodila se nesreća. Petljao je oko puške
dok je govorio. Iskliznula mu je iz prstiju i pala uz tresak tako da je cijev udarila o
rub za koji sam se držao, metar i pol od mojeg lica. Kako sam se nagonski povukao,
čuo sam naglo siktanje kompresora kao u naočarke i olovni škljocaj oslobođenog
okidača. Harpun je fijuknuo u vodu pored mene, a dugi zeleni konop pojurio je uz
šuštanje za njim. - Za ime Boga - rekoh. Balthazar je problijedio od užasa i jada. Mu-
cao je elokventne isprike i izraze prestravljenog čuđenja. - Strahovito mi je žao. -
Čuo sam prigušen rez čelika kako se usadio u metu, negdje niže u jami. Ostali smo
sleđeni na tren jer nešto drugo nam je obojici spopalo misli. Dok sam gledao kako
mu usne kreću uobličiti riječ - Clea - osjetih kako mi mrak obuzima duh - mrak koji
se odigao i drhtao na rubovima; i provalu poput huke vjetrina. Okrenuo sam se prije
nego je izrekao riječ. Bacio sam se natrag u vodu, slijedeći sada dugu zelenu nit sa
svom neizvjesnošću Arijadne; a dodatnu težinu davala joj je sporost koju dono-
si strah svojstven samo duhom klonulima. Znao sam tada da bjesomučno ronim - ali
mi se ipak činilo da sam u jednom od onih usporenih filmova gdje su ljudski pokreti,
obrađeni kamerom, sladunjavo i beskonačno razvučeni kao karamela. Koliko će
svjetlosnih godina trebati da dosegnem drugi kraj te niti? Što ću zateći na njezinom
kraju? Silazio sam niže i niže u padajuću fosforescentnost, u duboku sjenovitu hlad-
noću jame.
U dnu, pored olupine, razabrao sam grčevit spiralni pokret i blijedo nazreo Clein
oblik. Izgledala je obuzeta nekom djetinjastom podvodnom igrom kakve smo se za-
jedno znali igrati. Nešto je povlačila, nogama se odupirala o drvo olupine, čas trzaju-
ći, čas se odmarajući. Premda je zelena nit vodila do nje, osjetio sam kako me
preplavljuje olakšanje - jer možda je naprosto pokušavala osloboditi harpun i izvaditi
ga na površinu. Ali ne, jer kotrljala se pijano. Kliznuh pored nje poput jegulje, pipa-
jući rukama. Osjetivši me blizu, okrenula je glavu kao da mi želi nešto reći. Njena
duga kosa ometala mi je pogled. Što se lica tiče, nisam mogao na njemu čita-
ti očajničku bol koju je zacijelo opisivalo - jer voda izobličuje svaki izraz ljudskih
crta u izbuljenu imbecilnu grimasu lignje. No tada se izvila prema van i zabacila gla-
vu unatrag tako da joj kosa slobodno pluta oko glave - kao pokret kojim se razmiče
odjeća da bi se pokazala rana. I vidio sam. Čelična strijela joj je probola desnu ruku i
704
pribila je za olupinu. Barem joj nije prošla kroz tijelo, um mi je kliktao od olakšanja,
nastojeći se utješiti; ali olakšanje se pretvorilo u mučan pakostan očaj kad sam, uhva-
tivši strijelu i sam upro nogama o drvo, napinjući se dok mi bedreni mišići nisu poče-
li pucati. Nije se dala pomaknuti ni za debljinu vlasi. (Ne, ali sve je to bio dio ne-
pojmljivog sna, satkanog možda u mrtvim umovima sedam zamišljenih prilika koje
su tako pažljivo, tako savjesno sada pratile naše mučne manevre - nas koji nismo
više bili slobodni i hitri poput riba, nego nezgrapni, iskrivljeni, poput jastoga utrpa-
nih u lonac.) Divlje sam se borio s čeličnom strijelom, gledajući kutom oka dugi niz
mjehurića što su izbijali iz Cleina grla. Osjećao sam kako joj se mišići smiruju,
kopne. Postupno se prepuštala modroj opojnosti, spopadnuta vodenim snom koji su
pomorci već snivali. Prodrmah je.
Ne mogu tvrditi da je išta od onog što je uslijedilo proizašlo iz moje volje - jer
bjesnilo koje me tada obuzelo nije pripadalo osjećajima koje bih ikada svrstao pod
svoje. U slijepoj divljačkoj grabežljivosti, premašilo je sve što sam ikad ranije isku-
sio. U tom neobičnom bezvremenskom podvodnome snu osjetio sam da mi mozak
zvoni na uzbunu sirenom hitne pomoći raspršujući sve tiše tromo nadiranje i povla-
čenje morskoga mraka. Bio sam odjednom podboden oštrim ostrugama straha. Kao
da sam se prvi put suočio sa sobom - ili se možda neko drugo ja oblikovalo pre-
ma čovjeku od akcije kojeg nikad nisam spoznao, priznao. Jednim divljim zavesla-
jem vinuo sam se natrag na površinu izronivši pod samim Balthazarovim nosom.
- Nož - rekoh sopćući.
Zurio je u moje oči kao s ruba nekog potonulog kontinenta, s izrazom žaljenja i
prestravljenosti; emocije očuvane, okamenjene iz nekog ledenog doba ljudskog sje-
ćanja. I urođen strah. Počeo je zamuckivati sva pitanja koja su mu navrla u misli - ri-
ječi poput »kako« »kada«, »kamo« - ali nije došao dalje od zgranutog »ka-«: Ne-
određena tjeskobna nesuvislost propitkivanja.
Nož kojeg sam se sjetio bila je talijanska bajuneta izbrušena na veličinu bodeža i
stanjena na oštrinu britve. Brodar Ali izradio ga je s ponosom. Njime je obrađivao
užad, za pletenje i oputu. Na trenutak sam ostao tako dok je posezao za njim,
sklopljenih očiju, srčući plućima čitavo nebo, činilo mi se. Osjetih tada drveni držak
u ruci i ne usuđujući se ponovo pogledati Balthazara, okrenuh se naglavce i vratih se
istim putem, prateći zelenu nit.
Plutala je sad već mlitavo, klonulih udova, dok joj se duga kosa razvukla za njom;
strujanja su se nabirala oko njezina tijela, prolazeći kroza nj, izgledalo je kao igra
električne struje. Sve je bilo tiho, srebrna kovina sunca prošarala je tlo jame, nijemi
promatrači, kipovi čije su se duge brade svečanom sporošću povijale amo-tamo. Čak
i kad sam joj počeo sjeći ruku, u mislima sam pripremao golemi prazan prostor u
koji bi se smjestila pomisao na njezinu smrt. Golem prostor, poput neistraženog
705
potkontinenta u topografiji misli. Nije prošlo mnogo vremena kad sam osjetio da joj
se tijelo oslobodilo pod pritiskom ove gorke kazne. Voda je bila mračna. Ispustio
sam nož i snažnim je zamahom odvojio od olupine: uhvatio je pod pazuha: i tako se
uspeo. Činilo se da traje cijelu vječnost - beskrajni slijed otkucaja srca - u tom svijetu
usporenih pokreta. No, u nebo smo udarili silinom koja mi je izbila dah, kao da sam
udario glavom o svemirski svod. Stajao sam u plićaku kotrljajući sada već podbuhli
trup njezina tijela. Začuo sam tresak Balthazarovih zubi kako padaju na pod
čamca kad je uskočio u vodu pored mene. Dahtali smo i kleli poput lučkih radnika
dok smo tapkali i nastojali čvrsto uhvatiti povrijeđenu ruku iz koje je šiktala krv. Bio
je poput električara što nastoji uhvatiti i izolirati visokonaponski kabel koji se preki-
nuo. Zgrabivši je, držao ju je čvrsto kao u škripcu. Naglo mi se ukaže prizor njega
kao djeteta kako se nervozno drži majčine ruke među gomilom druge djece ili prola-
zeći kroz park gdje su se dječaci jednom nabacivali kamenjem na njega... Kroz ruži-
časte je desni procijedio riječ »konac« - i srećom u sanduku kutera bilo ga je toliko
da mu je mogao poslužiti.
- Ali mrtva je - rekoh, a riječ mi poremeti otkucaje srca toliko da sam osjetio
nesvjesticu. Ležala je na tankoj šljunčanoj prevlaci poput ranjene morske ptice.
Balthazar je čučao gotovo u vodi, mahnito se držeći ruke čiji sam prizor jedva mo-
gao podnijeti. Ali opet mi je ono neznano drugo ja čiji je glas dopirao izdaleka po-
moglo da poravnam podvez, zavrtim ga olovkom i predam dalje njemu. Tada je s
uzdahom ispravih i navalih se na nju, kao da sam joj se obrušio na leđa s velike visi-
ne. Osjetih natopljena pluća kako su poskočila pod tim sirovim udarcem. Opet i
iznova, polako ali velikom silinom počeh ih masirati tom bijednom simulacijom
spolnoga čina - što život spašava, što život daje. Činilo se da se Balthazar moli. Tada
se pojavi malen znak nade jer usne na onom blijedome licu su se otvorile i iz njih
procuri nešto morske vode pomiješane sa želučanom kiselinom. To naravno ništa
nije značilo, ali obojica smo kliknuli na taj dobar znak. Sklopivši oči natjerah zglo-
bove da istraže ta pluća začepljena vodom, da ih pritisnu i iscijede. Gore-dolje, gore-
dolje pumpao sam tim usporenim okrutnim ritmom. Osjećao sam kako joj fine kosti
krčkaju pod mojim rukama. No, još uvijek je beživotno ležala. Ali nisam prihva-
ćao pomisao da je mrtva, premda sam to dijelom mozga znao. Bio sam napola zasli-
jepljen odlučnošću da se tome suprotstavim, da poreknem ako treba čitav prirodni
proces i snagom volje je natjeram da živi. Ove su me odluke zapanjile, jer su se obli-
kovale kao jasni likovi oštrih obrisa ispod fizičke omamljenosti, stenjanjem i znojem
ovoga posla. Namjera mi je, shvatih, bila ili da je dovedem gore živu ili da ostanem
na dnu jame s njom; ali odakle, s kojeg to područja volje je stigla takva odluka, ni-
sam znao reći! I postalo je vruće. Znoj se cijedio s mene. Balthazar je još uvijek sje-
dio držeći ruku, slikarsku ruku, čedno poput djeteta na majčinu krilu. Suze su mu
se kotrljale niz nos. Glavom je klimao s jedne strane na drugu tim židovskim pokre-
706
tom očajničkog kajanja, a bezube su mu desni proizvodile zvuk sa staroga Zida plača
- Ajii, ajii. - Ali vrlo tiho, kao da je ne želi omesti.
No, napokon dočekali smo nagradu. Odjednom, poput žlijeba kad popusti pod pri-
tiskom kiše, usta joj se otvore i izbace masu bljuvotine, morske vode, natopljene ko-
madiće kruha i naranče. Osjetio sam da pluća polako reagiraju na moju ruku. Još par
zamaha ovog prijesnog stroja i činilo se da je sekundarni grč potresao mišićje njezina
tijela. Pri gotovo svakom potisku prema dolje iz pluća bi izbacila nešto vode, teškom
mukom, bolno. Potom smo nakon nekog vremena začuli jedva čujno stenjanje. Zaci-
jelo je boljelo, kao što prvih nekoliko udaha boli novorođenče. Cleino tijelo protivilo
se ovom nasilnom ponovnom rođenju. I naglo se pokrenu crte tog blijedog lica,
poslože se u neki izraz boli i prosvjeda. (Da, ali boli spoznaja.)
- Nastavi - klikne Balthazar novim glasom, uzdrmanim i pobjedonosnim. Nije mi
morao govoriti. Sada se malko trzala i svakim pritiskom pravila nijemu bolnu grima-
su. Osjećaj je bio kao kad se pali vrlo hladan Diesel stroj. Napokon se zbilo još jedno
čudo - jer otvorila je one vrlo plave oči, slijepo i neodređeno da nekim tragom
koncentracije promotri kamenje što joj je bilo pod nosom. Potom ih opet sklopi. Bol
joj pomrači lice, no čak je i bol predstavljala trijumf - jer sada je barem izražava-
lo osjećaje života - osjećaje koji su zamijenili blijedu masku smrti. - Diše - rekoh. -
Balthazare, diše.
- Diše - ponovio je nekom vrstom idiotske ekstaze.
Disala je, kratkim nesigurnim udasima koji su očito bili bolni. No, tada je prisko-
čila drukčija vrsta pomoći. Nismo ni primijetili koliko smo se unijeli u posao, da je u
malenu luku uplovio čamac. Bio je to motorni čamac lučke kapetanije. Vidjeli su nas
i pretpostavili da nešto nije kako treba. - Dobri Bože - jadikovao je Balthazar mašući
rukama poput stare vrane. Vedri glasovi na engleskom doprli su s vode raspitujući se
trebamo li pomoć; dva mornara stupe do nas na obalu. - Začas će nam se vratiti -
reče Balthazar, mršavo se osmjehujući.
- Daj joj malo rakije.
- Ne - povikne oštro. - Nikakve rakije.
Mornari su na obalu iznijeli ceradu i pažljivo smo je umotali kao Kleopatru. Nji-
hovim se mišićavim rukama zacijelo doimala pahuljom češljike. Njihovi grubi
pažljivi pokreti bili su dirljivi i izmamili su mi suze na oči. - Polako tamo, Nobby.
Nježno s gospodičnom. - Tu podvezu trebat će paziti. Pođi i ti, Balthazar.
-A ti?
- Ja ću dovesti njezin kuter.
Nismo dalje gubili vrijeme. Za koji trenutak snažni motori patrolnoga čamca po-
čeli su ih tjerati s dobrih deset čvorova. Začuh mornara kako kaže: - Može malo vru-
707
ćeg Bovrila?{54}
- Izvrsno - reče Balthazar. Bio je mokar do kože. Njegov je šešir plutao na vodi
pored mene. Nagnuvši se preko krme, najednom mu nešto padne na um.
- Zubi, donesi mi zube!
Gledao sam za njima dok mi nisu nestali iz vida i zatim neko vrijeme sjedio s li-
cem u dlanovima. Na svoje čuđenje ustanovio sam da sav drhturim od šoka, poput
uplašena konja. Spopala me oštra glavobolja. Popeh se u kuter i počeh sve prevrtati u
potrazi za rakijom i cigaretom. Harpunska puška ležala je na plahtama. Bacih je u
more uz zavjet i gledah kako polako mili u jami. Potom istresoh flok i, zavrtjevši ga
cijelom duljinom oko krmenog sidra, potjerah čamac u vjetar. Trajalo je dulje nego
sam mislio jer večernji su vjetrovi skrenuli za koji stupanj i morao sam žestoko lavi-
rati prije nego sam pristao. Ali me je čekao. Već je bio upućen u stanje i prenio vijest
da je Clea odvedena u židovsku bolnicu.
Zaustavio sam taksi čim sam ga uspio pronaći. Vozili smo se gradom velikom
brzinom. Ulice i zgrade prolazile su mimo nas kao razmazane. Toliko je bilo moje
nestrpljenje da mi se činilo kao da ih gledam kroz okno prošarano kapima kiše.
Taksimetar je otkucavao poput srca. U nekom bijelom odsjeku Clea negdje leži upi-
jajući krv kroz otvor srebrne igle. Kap po kap ulazi u aortu otkucaj za otkucajem.
Nije bilo razloga za brigu, govorio sam si; i tada razmišljajući o onoj unakaženoj ruci
udarih šakom o podstavljena vrata taksija.
Slijedio sam dežurnu sestru dugim bezličnim zelenim hodnicima čiji su oličeni zi-
dovi puštali miris vlage. Bijele fosforescentne žarulje što su ritmički mjerile naše
napredovanje valjale su se u tmini poput natečenih krijesnica. Vjerojatno su je, pro-
mislih, smjestili u mali odjel s jednim krevetom sa zavjesom koji je u prošlosti bio
predodređen za kritične slučajeve s malom vjerojatnošću preživljavanja. Bio je to
sada odjel za hitne slučajeve. Osjećaj jezivog podsjećanja rastao je u meni. U
prošlosti sam ovamo dolazio obići Melissu. Clea vjerojatno leži u istom uskom že-
ljeznom krevetu u uglu do zida. (»U ovom bi trenutku oponašanje umjetnosti bilo
baš kao stvaran život.«)
Vani u hodniku naišao sam međutim na Amarila i Balthazara koji su čudna ople-
menjena držanja stajali pred kolicima koja im je dežurna sestra upravo dogurala. Na
njima je bila nekolicina rendgenskih snimaka; svježe razvijenih i pričvršćenih na
okvir. Njih dvojica proučavali su ih revno, ozbiljno kao da smišljaju šahovski potez.
Balthazar me ugleda i okrene se poprimivši vedar izraz. - U redu je - reče, ali pomalo
shrvanim glasom i stisne mi ruku. Predah mu njegove zube i on porumenje i strpa ih
u džep. Amaril je nosio naočale za čitanje u koštanom okviru. Odvratio je pogled od
napeta proučavanja onih vlažnih ovješenih araka i okrenuo se s izrazom krajnjeg
gnjeva. - Kojeg ti sad vraga očekuješ da ja napravim s ovom svinjarijom? - prasnuo
708
je, drsko lamatajući blijedom rukom prema snimkama. Razjarila me ta posredna

optužba i začas smo se stali derati jedan na drugoga poput trgovaca ribom, očiju
ispunjenih suzama. Mislim da bismo iz pukog očaja prešli na udarce da se Balthazar
nije postavio među nas. Potom se Amaril začas pribere i zaobiđe Balthazara da
me zagrli i promrsi ispriku. - Sad joj je dobro - promrmlja, utješno me tapšajući po
ramenu. - Smjestili smo je na sigurno.
- Prepusti ostalo nama - reče Balthazar.
- Htio bih je vidjeti - rekoh zavidno - kao da sam je oživjevši je učinio i svojim
vlasništvom. - Mogu li?
Kako sam otvorio vrata i poput škrtca se uvukao u sobičak, začuh Amarilov zlo-
voljan glas: - Sve je to jako lijepo, tako rječito govoriti o kirurškom uređenju.
Bio je beskrajno tih i bijel, maleni odjel visokih prozora. Ležala je licem prema
zidu u neudobnom čeličnom krevetu na kotačićima od žute gume. Mirisalo je na cvi-
jeće, premda ga nije bilo na vidiku i nisam mogao ustanoviti odakle miris potječe.
Možda se radilo o sintetičkom raspršivaču - na bazi potočnica? Tiho sam dovukao
stolicu do njena kreveta i sjeo. Oči su joj bile otvorene i gledale u zid mutnim pogle-
dom što je istodobno upućivao na morfij i umor. Premda ničim nije odala da me čula
kad sam ušao odjedanput je rekla:
- Jesi li to ti, Darley?
- Da.
Glas joj je bio bistar. Tada uzdahne i malo se namjesti, kao od olakšanja što sam
došao. U glasu joj je bio prisutan umoran ton koji je naznačivao da se negdje iza gra-
nica njezine trenutne boli budi novo samopouzdanje. - Htjela sam ti zahvaliti.
- Amaril je ta tvoja ljubav - rekao sam, zapravo izlanuo. Ta mi je primjedba bila
veliko iznenađenje. Bila je potpuno nesvjesna. Odjednom se činilo da se s mojega
uma podigla koprena. Uvidio sam da sam ovu novu činjenicu oduvijek znao, ali
nesvjestan da je znam! Koliko god glupava, razlika je bila istinska. Amaril je bio po-
put igraće karte koja je vječno bila tamo, ležala preda mnom na stolu okrenuta prema
dolje. Bio sam svjestan njezina postojanja ali je nikad nisam okrenuo. Niti je, moram
nadodati, u mojem glasu bilo ičega više od iskrenog analitičkog iznenađenja; izreče-
nog bez boli i samo uz sućut. Među sobom nismo nikad upotrijebili tu groznu riječ -
taj sinonim poremećaja ili bolesti - i ako sam je sada namjerno upotrijebio, bilo je to
da naznačim njezinu autonomnu prirodu. Bilo je to pomalo kao da kažem: - Dijete
moje drago, imaš rak!
Nakon trenutka tišine, rekla je: - Prošlo vrijeme sada, jao! - Začuđeno je otezala u
govoru. - A ja sam ti davala dobre ocjene za takt, misleći da si ga prepoznao u si-
rijskoj epizodi! Zar zaista nisi? Da, Amaril je valjda od mene učinio ženu. O, nije li
to odvratno? Kad ćemo svi skupa odrasti već jednom? Ne, ali istrošio mi se u srcu,
709
znaš. Nije ono što zamišljaš. Znam da nije čovjek za mene. Ništa me ne bi uvjerilo
da zamijenim Semiru. Znam to jer sam vodila ljubav s njim, jer sam bila zaljubljena
u njega! Neobično je to, ali to me iskustvo poučilo, spriječilo da ga pobrkam s dru-
gim, onim vječnim! Premda preostaje još otkriti tko je on i gdje je. Imam dojam da
se nisam zapravo još suočila s pravim problemima. Oni tvore drugu stranu ovih pu-
kih epizoda. Opet, koliko god nastrano bilo, lijepo je biti blizak s njim - čak i na ope-
racijskom stolu. Kako da čovjek raščisti jednu jedinu istinu o ljudskome srcu?
- Da odgodim put?
- Ali ne. Ne bih to uopće htjela. Trebat će mi malo vremena da se oporavim, sada
kada me napokon pustio užas. To si barem učinio za me - gurnuo me nazad u glavnu
struju i otjerao zmaja. Otišao je i više se neće vratiti. Položi ruku na moje rame i pri-
tisni, umjesto poljupca. Ne. Nemoj mijenjati planove. Sada napokon možemo ići
malo lakše. Bez žurbe. Ovdje će dobro skrbiti za mene, kao što znaš. Poslije, kad
završiš posao vidjet ćemo, hoćemo li? Pokušaj malo pisati. Imam osjećaj da bi te
stanka mogla pokrenuti.
- Hoću. - Ali znao sam da neću.
- Samo jedno želim da učiniš. Molim te da posjetiš El Scobov Mulid večeras, tako
da mi možeš ispričati o njemu; vidiš, prvi je put nakon rata da dopuštaju uobičajen
vatromet u tom quartieru. Trebalo bi biti zabavno pogledati. Ne bih htjela da pro-
pustiš. Dobro?
- Svakako.
- Hvala ti, dragi.
Ustao sam i nakon kraće stanke rekao: - Clea, kakav je zapravo bio užas?
Ali ona je već sklopila oči i lagano tonula u san. Micala je usnama, ali nisam mo-
gao uhvatiti odgovor. Najbljeđa naznaka smiješka pojavila joj se u kutovima usta.
Pursewardenova izreka mi sine u mislima dok sam tiho zatvarao vrata odjela.
»Najbogatija je ljubav ona što podliježe sudu vremena.«
* * *
Bilo je već kasno kad sam napokon uspio pronaći kola da me povezu natrag u grad.
U stanu sam pronašao poruku da je moj polazak pomaknut šest sati ranije; pogonski
čamac kreće u ponoć. Hamid je bio prisutan, sasvim miran i strpljiv, kao da je već
upućen u sadržaj poruke. Moju prtljagu odnio je tog poslijepodneva vojni kamion.
Nije preostalo drugo nego ubiti vrijeme do dvanaest sati, i to sam naumio učiniti
kako je rekla Clea: posjetom El Scobova Mulida. Hamid je nepomično stajao pre-
da mnom, potišten još jednim rastankom. - Više ne vraća se, gospodin - pitao je
tužno žmirkajući okom. Osjećajno sam gledao čovječuljka. Sjećao sam se kako je
710
ponosno pričao o spašavanju tog oka. Bilo je to zato što je bio mlađi i ružniji od dva
brata. Njihova majka izvadila je bratu oba oka da ne bi bio regrutiran; ali on, Hamid,
onako ništavan i ružan - on se izvukao s jednim. Njegov je brat sada slijepi mujezin
u Tanti. Ali kako je njemu, Hamidu, dragocjeno bilo to jedno oko! Ono mu je pred-
stavljalo bogatstvo u dobro plaćenim poslovima za bogate strance.
- Ja ti dođem u London - rekao je gorljivo, pun nade.
- Može. Pisat ću ti.
Bio je sav dotjeran za Mulid, u najboljem odijelu - u grimiznom ogrtaču i crvenim
cipelama od meke marokanske kože; u zapučku je imao čisti bijeli rupčić. Ima slo-
bodnu večer, sjetih se. Pombal i ja uštedjeli smo svotu da mu poklonimo kao dar na
rastanku. Uzeo je ček kažiprstom i palcem povijajući zahvalno vrat. Ali vlastiti inte-
res nije mu mogao umanjiti bol rastanka s nama. Stoga je ponovio: - Ja ti dođem u
London - da se utješi; rukujući se sa samim sobom dok je izgovarao te riječi.
- Može - rekao sam po treći put premda sam teško mogao jednookog Hamida za-
misliti u Londonu. - Pisat ću. Večeras ću ići na El Scobov Mulid.
- Jako dobro. - Prodrmao sam ga za ramena i od te prisnosti pogne glavu. Suza
mu izbije iz slijepog oka i skotrlja se niz nos.
- Zbogom ya Hamid - rekoh dok sam silazio niz stubište, ostavivši ga onako na
vrhu, tihog kao da očekuje neki znak iz svemira. Zatim naglo pojuri za mnom, uhva-
tivši me na izlaznim vratima da mi u ruke kao pozdravni dar turi sliku koju je tako
pomno čuvao, Melisse i mene na šetnji Rue Fuad jednog zaboravljenog poslijepod-
neva.
711
IX.
Čitava je četvrt ležala uspavana u plavilu sve bližeg sumraka. Nebo od drhtavog ve-
loursa{55} u koje se urezao snažan bljesak tisuću električnih lampica. Nadvila se nad
ulicom Tatwig, ta noć, poput baršunaste kore. Samo su se osvijetljeni vršci minareta
uzdizali nad njom na vitkim nevidljivim stabljikama - činilo se da lebde ovješeni o
nebo; blago trepereći u izmaglici, kao da će poput naočarki rastvoriti kukuljice. Do-
kono se opet prepuštajući tim ulicama, upijao sam (zauvijek: uspomena na arapsku
četvrt) miris zgnječenih krizantema, gnoja, miomirisa, jagoda, ljudskog znoja i prže-
nih golubova. Povorka još nije bila stigla. Doći će negdje iz bludničke četvrti, među
grobnicama, i polako krivudati prema svetištu, usklađena s plesnim ritmom; svraća-
jući usput u svaku od džamija da iznese stih ili dva iz Knjige u čast El Scobu. Ali
svjetovni dio fešte bio je u punom jeku. U mračnim uličicama ljudi su iznijeli stolove
iz blagovaonica, osvijetlili svijećama i prekrili ružama. Sjedeći tako, mogli su uhva-
titi isprekidane koloraturne tonove pjevačica koje su već stajale na drvenim pozorni-
cama pred kafićima, prodirući kroz težinu noći svojim kvartama. Ulice su bile okiće-
ne zastavama, a velike uokvirene slike stručnjaka za obrezivanje mreškale su se viso-
ko među lanternama i barjacima. U zamračenu dvorištu, vidio sam kako sipaju vrući
šećer, smeđi i bijeli u drvene kalupiće iz kojih će proizaći sav egipatski zvjerinjak -
patke, konjanici, zečevi i koze. Također i čuveni šećerasti kipovi folklora s ušća -
Yuna i Aziz prepleteni, prožeti ljubavnici - i bradati junaci poput Abu Zeida, što na-
oružan jaši među svojim hajducima. Bili su raskošno opsceni - zacijelo najgluplja ri-
ječ u našem jeziku? - i plamsavo šareni prije nego su odjenuli odijela od papira, šljo-
kica i prošaranog zlata i postavili se ispred slastičarskih štandova da ih i djeca gutaju
očima i da kupuju. Na svakome trgiću podignuti su dotad raznobojni šatori, svaki s
prepoznatljivim znakom. Kockari su već poslovali - Abu Firan, Gospodar miševa,
veselo je dozivao mušterije. Pred njim se nalazila velika daska na nogarima, svaka je
od dvanaest kućica bila označena brojem i imenom. U središtu se nalazio pravi bijeli
miš kojeg su prebojili zelenim prugama. Trebalo je položiti novac na broj i pobijedi-
712
ti ako u tu kućicu miš uđe. U drugoj se kabini odvijala ista igra, samo s golubom;
kad su sklopljene sve oklade, u sredinu se bacila šaka zrnja, a golub bi jedući ih ušao
u jednu od gajbi označenih brojevima.
Kupio sam pokoju šećernu figuricu i sjeo ispred kafića da mogu gledati odvijanje
spektakla u blistavim iskonskim bojama. Ove male »aruse« ili nevjeste rado bih za-
držao, ali znao sam da će se uskoro izmrviti ili će ih pojesti mravi. Bili su to maleni
rođaci santons de Provence ili bonhommes de pain d’épices{56} poznati s francuskog
seoskog sajma: naših pak sada iščezlih pozlaćenih licitarskih čovječuljaka. Naručio
sam žlicu mastike da je jedem uz hladni pjenušavi šerbet. S mjesta gdje sam sjedio
na uglu između dviju uskih ulica vidio sam prostitutke kroz jedan od gornjih prozo-
ra kako stavljaju šminku prije nego se spuste i postave svoje drečave daščare među
čarobnjacima i varalicama; patuljak Showal dobacivao im je iz svoje daščare u pri-
zemlju i izazivao salve smijeha svojim ciljanim strelicama. Imao je visoki tanki gla-
sić i izvodio najzahtjevnije akrobatske trikove, usprkos kržljavu rastu. Neprestano je
govorio, čak i dubeći na glavi i svoje klepetanje naglašavao dvostrukim saltom. Lice
mu je bilo groteskno našminkano, a usne prebojene u klaunski osmijeh. U drugome
uglu pod kožnatom zavjesom sjedio je gatar Faraj sa svojim instrumentima za pred-
skazivanje - tintom, pijeskom i naročitom dlakavom loptom nalik bikovskim mudi-
ma samo prekrivenim tamnom dlakom. Pred njim je čučala neobično lijepa prosti-
tutka. Prelio joj je dlan tintom i nukao je da gata.
Sitni prizori uličnog života. Luda divlja vještica od žene koja bi naglo istrčala na
ulicu, zapjenjenih usta i sipajući takve grozne kletve da bi zavladao tajac i svačija se
krv zaledila. Oči su joj sijevale poput medvjeđih pod čupavom sijedom kosom.
Onakva luda bila je na neki način sveta i nitko se nije usudio suočiti s užasnim
prokletstvima koja je sipala i koja bi ako se ustreme na čovjeka mogla izazvati nesre-
ću. Odjednom iz gomile poleti prljavo dijete i povuče je za rukav. Začas se smirila,
uhvatila ga za ruku i povela niz uličicu. Svetkovina se poput opne sklopila nad njezi-
nom uspomenom.
Sjedio sam ondje opijen prizorom kad tik do sebe začuh glas samog Scobieja: -
Ovako, stari - rekao je glas promišljeno. - Ako imaš Sklonosti moraš imati i Raspon.
Zbog toga i jesam na Bližnjem istoku, ako baš želiš znati...
- Bože, kako si me prepao - rekoh, osvrnuvši se. Bio je to Nimrod, policajac koji
je bio jedan od pretpostavljenih staroga u policiji. Zahihotao je i sjeo pored mene va-
deći četku da otre čelo. - Jesi li pomislio da je oživio? - zanimalo ga je.
- Naravno da jesam.
- Vidiš, svladao sam Scobieja.
Nimrod položi pred sebe perutnjaču za rastjerivanje muha i pljeskom dlanova na-
ruči kavu. Potom lukavo mi namignuvši nastavi vjernim glasom sveca. - S Budgijem
713
je problem bio upravo u tome. U Horshamu nema Raspona. Inače bih mu se odavno
bio pridružio u trgovini zemljanim šekretima. Čovjek je tehnički genije, nije mi teško
priznati. A bez ikakvih prihoda, osim onog što mu donese stari bacač blata - kako ga
u šali zove - u gadnom je položaju. U škripcu je. Jesam li ti ikad pričao o Zemljanom
Bijou spremniku? Ne? Čudno, mislio sam da jesam. No, to je veličanstven izum,
plod dugog istraživanja. Budgie je FRZS,{57} znaš. Dobio je članstvo dopisno. Po
tome vidiš kakav je to bio mozak. Bila je to neka vrsta poluge s okidačem. Sjedalo
spremnika bilo je na nekoj vrsti poluge. Kako bi se sjelo na nju, ona se spuštala, ali
kad bi ustao odskočila bi sama od sebe i ubacila punu lopatu zemlje u kantu. Budgie
kaže da mu je ideja pala na pamet kad je svojeg psa promatrao kako šapama čisti za
sobom. Ali kako ju je primijenio, to ne mogu pojmiti. Puki genij. Straga se nalazi
magazin koji se može puniti zemljom ili pijeskom. Kad poslije ustaneš, opruga poleti
i presto! Zarađuje time oko dvije tisuće godišnje, nije mi teško priznati. Naravno,
treba vremena da se razvije trgovina ali troškovi su mali. Ima samo jednog čovjeka
koji mu izrađuje kutiju, a on kupuje opruge - daje ih izraditi u Hammersmithu. I vrlo
su lijepo obojene, porubljene astrologijom. Izgleda malo čudno, priznajem. Zapravo
izgleda tajanstveno. Ali divna je to naprava, mali Bijou. Jednom je bila kriza
kad sam zbog dopusta otišao na mjesec dana kući. Posjetio sam Budgieja. Bio je go-
tovo u suzama. Momak koji je pomagao, stolar Tom znao je popiti i bit će da je krivo
razmjestio zupčanike jedne serije Bijoua. Uglavnom, počele su pljuštati pritužbe.
Budgie je rekao da su njegovi spremnici podivljali po cijelome Sussexu i razbacivali
zemlju nekako čudno i bolesno. Naručitelji su pobjesnili. No, nije bilo druge nego da
sve svoje župljane obiđe na motociklu i podesi zupčanike. Imao sam tako malo vre-
mena, a nisam htio propustiti druženje s njim - zato me poveo sa sobom. Bila je
to prilična pustolovina, nije mi teško reći. Neki od njih bili su dosta bijesni na Budgi-
eja. Jedna žena rekla je da je zupčanik bio tako jak da je bacao blato u duljini prima-
će sobe. Trebalo nam je vremena da je umirimo. Ja sam pomogao svojim ublažuju-
ćim utjecajem, nije mi teško priznati, dok je Budgie prtljao po oprugama. Pričao sam
im priče da im skrenem misli s neugodnosti. Ali na kraju se sve ispravilo. Sada pro-
izvodnja cvate i ima širok krug korisnika.
Nimrod zamišljeno otpije kavu i podrugljivo zaškilji prema meni, ponosan svo-
jom imitacijom. - A sada - reče digavši ruke u zrak - El Scob...
Hrpa prebojenih djevojaka prošla je ulicom, blještavih poput tropskih papiga i go-
tovo jednako glasnih sa svojom grajom i smijanjem. - Sad kad je Abu Zeid - reče
Nimrod - stavio Mulid pod svoje pokroviteljstvo, vjerojatno će prerasti u laganu
gnjavažu za nas. Ova četvrt je tako pretrpana. Jutros je poslao čitavu povorku
muških deva što se tjeraju, s djetelinom bercima. Poznato ti je kako odvratno smrde.
A kad im dođe vrijeme parenja, ispuštaju onu užasnu hladetinastu izlučevinu na vra-
tu. Valjda ih to nadražuje ili se gnoji jer stalno se vratovima češu o zidove i stupove.
714
Dva mužjaka su se potukla. Trebalo je nekoliko sati da ih se smiri. Sve su zaustavili.

Odjedanput se iz smjera luke začuje rafal i niz blještavih šarenih raketa ispruga
svojim sjajnim brazdama noćno nebo, padajući u luku i zamirući uz cvilež i šištanje.
- Aha! - reče Nimrod samozadovoljno. - Evo mornarice. Drago mi je da nisu zabora-
vili.
- Mornarica? - ponovih dok je još jedan dugi raketni niz prošarao blagu noć
sjajnom perjanicom.
- Dečki s H.M.S. Milton - smijuljio se. - Baš sam slučajno sinoć večerao na brodu.
Časnike u blagovaonici osvojila je priča o starome mornaru trgovcu koji je postao
svetac. Nisam im naravno previše rekao o starome Scobieju; a ponajmanje o njego-
voj smrti. Ali dao sam im naslutiti da bi malo vatrometa britanskih mornara bilo poz-
dravljeno i još sam nadodao da bi im to kao politička gesta donijelo pluseve u očima
vjernika. Zamisao je odmah zaživjela i proslijeđena je admiralu zbog dozvole. I evo
ga.
Neko smo vrijeme sjedili u prijateljskoj tišini promatrajući vatromet i razgaljeno
mnoštvo što je svaku salvu pozdravljalo dugim drhtavim usklicima zadovoljstva. -
All-ah! All-ah! - Napokon se Nimrod nakašlje i reče: - Darley, smijem li te nešto upi-
tati? Znaš li što Justine smjera? - Zacijelo sam ga gledao vrlo tupo jer odmah je
nastavio. - Pitam zato što me jučer nazvala i rekla da će danas prekršiti riječ,
namjerno doći u grad i da želi da je uhapsim. Zvuči dosta glupavo - mislim, doći
skroz do grada da bi se predala policiji. Rekla je da će na silu ishoditi razgovor s
Memlikom osobno. Izbor je morao pasti na mene budući da bi izvještaji bri-
tanskih časnika na snazi imali težinu i privukli Memlikovu pažnju. Zvuči poma-
lo kao naklapanje, zar ne? Ali imam ugovoren sastanak s njom za pola sata.
- Ne znam ništa o tome.
- Pitao sam se što znaš. Kako bilo, drži to za sebe.
- U redu.
Ustao je i pružio ruku da se pozdravi. - Koliko sam shvatio, večeras odlaziš.
Sretno. - Sišavši s malenog drvenog povišenja, rekao je: - Inače, Balthazar te traži.
Negdje je tamo kod svetišta - kakva riječ! - Pošto je lagano klimnuo, njegova visoka
prilika izgubila se u blještavom metežu ulice. Platio sam piće i krenuo prema ulici
Tatwig, sudarajući se i provlačeći kroz prazničnu masu.
Vrpce i zastavice i veliki obojeni gonfaloni visjeli su sa svakog balkona duž ulice.
Komadić pustopoljine pod lučnim vratima bio je sada najraskošnija točionica. Gole-
mi šatori sjajnih vezenih uzoraka postavljeni su stvorivši tlo za ceremonijalni mimo-
hod na kojem će se održati plesovi i pjevanje kad povorka stigne na odredište. Ovo je
područje bilo prepuno djece. Monotone molitve i prodorno lepetanje ženskih jezika
dopirali su s prigušeno osvijetljene grobnice. Vjernici su zazivali plodnost Scobieje-
715
ve kade. Dugi drhtavi stihovi sura protezali su se kroz noć u mrežu pijevnoga zvuka.
Njuškao sam pomalo među gomilom poput lovačkog psa, tragajući za Balthazarom.
Napokon sam ga uočio kako sjedi izdvojeno u jednom kafiću na otvorenom. Probio
sam se do njega. - Dobro je - rekao je. - Baš sam te tražio. Hamid je rekao da večeras
odlaziš. Nazvao me da pita za posao i rekao mi. Osim toga, htio sam s tobom podije-
liti mješavinu sramote i olakšanja zbog ove grozne nesreće. Sramota zbog gluposti,
olakšanje što nije mrtva. Kombinacija oboga. Pomalo sam opijen olakšanjem i
omamljen sramotom. - Doista, bio je malo pripit. - Ali hvala Bogu, bit će sve u redu!
- Što misli Amaril?
- Još ništa. Ili ako misli, neće reći. Treba joj dvadeset četiri sata mirnog odmora
prije nego se išta odluči. Ideš li stvarno? - glas mu se prijekorno spusti. - Trebao bi
ostati, znaš.
- Ona ne želi da ostanem.
- Znam. Malo me osupnulo kad je ispričala da ti je rekla da odeš; ali rekla je: »Ne
razumiješ. Tako ću vidjeti hoću li ga opet poželjeti. Nismo još dovoljno sazreli jedno
za drugo. Doći će to.« Zapanjilo me vidjeti je ponovo tako punu samopouzdanja i
ozarenu. Doista zapanjilo. Sjedni, stari moj i popij par žestokih čašica sa mnom.
Odavde ćemo sasvim fino vidjeti procesiju. Nema gužve. - Pomalo nesigurno je
pljesnuo dlanovima i naručio još mastike.
Kad su čaše stigle, dugo je sjedio zureći u njih, brade oslonjene na ruke. Tada
uzdahne i tužno potrese glavom.
- Što je bilo? - upitah uzevši njegovu čašu s tace i stavivši je ravno pred njega na
limenu plohu stola.
- Umrla je Leila - reče tiho. Činilo se da ga riječi tište tugom. - Nessim me veče-
ras nazvao da mi kaže. Neobično je što je zvučao kao da ga je vijest razvedrila.
Uspio je dobiti dozvolu da otputuje dolje i sredi joj sprovod. Znaš li što je rekao? -
Balthazar me pogledao tamnim sveznajućim okom i nastavio. Rekao je: »Premda
sam je volio i sve to njezina me smrt na neki neobičan način oslobodila. Novi se ži-
vot otvara preda mnom. Osjećam se nekoliko godina mlađim.« Ne znam je li to tele-
fonska varka, ali zvučao je mlađe. Glas mu je bio pun potisnutog uzbuđenja. Znao
je naravno da smo Leila i ja najstariji prijatelji, ali ne i da mi je pisala sve ovo vrije-
me dok je nije bilo. Ona je bila rijetka duša, Darley, jedan od rijetkih cvjetova
Aleksandrije. Pisala je: »Znam da umirem, dragi Balthazare, ali presporo. Ne vjeruj
liječnicima i njihovim dijagnozama, ti od svih ljudi. Umirem od potištenosti kao pra-
va Aleksandrijka.« - Balthazar puhne nos u jednu staru čarapu koju je izvukao iz
prsnog džepića svojeg kaputa; pažljivo ju je presložio da nalikuje čistome rupčiću i
pedantno ga nadomjestio. - Da - reče ponovno važno - kakva je to riječ - »potište-
nost«! I čini mi se da dok je (prema tvojim riječima) Liza Pursewarden izvršava-
716
la smrtnu presudu svojeg brata, Mountolive je jednako činio s Lizom. Tako proslje-
đujemo ljubavni napitak, otrovni napitak! - Klimnuo je i glasno srknuo svoje piće.
Nastavio je polako, s beskrajnom pažnjom i naporom, poput nekoga tko prevodi ne-
jasan zakučast tekst. - Da, baš kao i Lizino pismo Pursewardenu u kojem mu poruču-
je da se napokon pojavio stranac sa svojim coup de grâce{58} tako reći, pa je Leila
pretpostavljam primila isto pismo. Tko zna kako je to uređeno. Možda istim riječi-
ma. Istim riječima strastvene zahvalnosti: »Blagoslivljam te, zahvaljujem ti svim
srcem što kroz tebe napokon mogu primiti dragocjen dar koji nikad ne steknu
oni koji mu ne poznaju moći.« To su bile Mountoliveove riječi. Leila mi ih je naime
citirala. Sve je to bilo nakon što je otišla. Pisala mi je. Bilo je kao da je odsječena od
Nessima i nema nikoga kome bi se obratila. Otud duga pisma u kojima je sve to
razglabala, uzduž i poprijeko s onom sjajnom otvorenošću i bistrinom koju sam toli-
ko volio u nje. Odbijala je svako samozavaravanje. Ah! ali završila je na dvije stolice
Leila, između dva života, dvije ljubavi. Nekako mi je to ovako objasnila: »Prvo sam
mislila kad sam primila njegovo pismo da je to samo još jedna očaranost kao što se
već prije dogodilo - s njegovom ruskom balerinom. Nikad među nama nije bilo tajne
o njegovim ljubavima i zbog toga se naša doimala tako istinitom, tako besmrtnom na
svoj način. Bila je to ljubav bez rezervi. Ali ovaj put mi se sve razjasnilo kad mi je
odbio reći njezino ime, podijeliti je sa mnom, tako reći! Znala sam da je svemu kraj.
Naravno, u drugome kutku uma oduvijek sam čekala taj trenutak; zamišljala sam se
kako ga velikodušno dočekujem. To na svoje iznenađenje nisam bila kadra. Stoga se
dugo, čak i kada sam znala da je u Egiptu i da me želi vidjeti, nisam mogla natjerati
da se sastanem s njim. Naravno, pretvarala sam se da su u pitanju drugi razlozi, čisto
ženske prirode. Ali nije bilo tako. Nije mi nedostajalo hrabrosti zbog moje uvele lje-
pote, ne! Jer u stvari imam srce muškarca.«
Balthazar je na trenutak sjedio zureći u prazne čaše izbuljenih očiju, lagano spaja-
jući prste. Njegova mi je priča malo značila - osim što mi je bilo neobično zamisliti
Mountolivea kao čovjeka sposobnog za ikakve duboke osjećaje, a nezamisliva ta
tajna veza s Nessimovom majkom.
- Tamna lasta! - reče Balthazar i pljesne dlanovima da se donese još pića. - Više se
s takvima nećemo susresti.
Ali postupno se razularena noć oko nas nadula dubljim hučanjem sve bliže po-
vorke. Ružičasto svjetlo lanterni vidjelo se među krovovima. Ulice, već zakrčene,
sada su se zacrnile od ljudi. Zujali su poput goleme košnice s dodatnom zarazom
znanja. Čulo se udaljeno udaranje bubnjeva i siktavo zveckanje činela koje su pratile
neobični drevni peristaltički ritam plesa - relativno spor, ne brži od hoda, prekidan
neobičnim zastajkivanjem da se omogući plesačima kad ih zgrabi ekstaza da se
uvrću i izvrću u sinkopiranoj mjeri i opet vrate na svoje mjesto u poretku. Probijala
se uskim lijevkom glavne ulice poput bujice čija je silina tjera iz korita; jer sve su
717
sporedne uličice bile pune promatrača što su trčali usporedo s njom.

Prvo su se pojavili groteskni akrobati i pelivani s maskama i obojenim licima,
prevrćući se i iskrivljujući, skačući u zrak i hodajući na rukama. Za njima je išao niz
kolica punih kandidata za obrezivanje odjevenih u sjajnu svilu i izvezenim kapama
na glavi, okruženih kumama, ženama iz harema. Ponosno su se vozili, pjevajući mla-
dalačkim glasovima i pozdravljajući gomilu: poput blejanja žrtvenih janjaca. Baltha-
zar zavapi: - Kožice će noćas padati kao klasje, po svemu sudeći. Nevjerojatno je da
nema zaraze. Znaš li da se koriste barutom da zaustave krvarenje!
Uslijedili su razni redovi s nakošenim i nagnutim gonfalonima s imenima svetaca
grubo ispisanima po njima. Treperili su poput listova na vjetru. Šeikovi ogrnuti veli-
čanstvenim haljama držali su ih u zraku, teturajući pod teretom ali ne narušavajući
ravninu povorke. Ulični propovjednici blebetali su stotinu svetih imena. Nakupina
usijanih žeravnika ocrtavala je stroga bradata lica skupine dostojanstvenika što su
pred sobom nosili goleme papirnate lampione poput balona. Sada kad su nas prošli i
slili se u dugome valu šarenila niz ulicu Tatwig, mogli smo vidjeti razne redo-
ve derviša izašlih iz podzemnih tmina na svjetlo, svaki svojstven svojom bojom. Pre-
dvodili su ih crno zakukuljeni Rifiya - žderači škorpiona bajoslovnih moći. Njihovi
kratki štektali povici značili su da ih je već obuzeo vjerski zanos. Zvjerali su uokolo
opčinjena pogleda. Neki od njih izbušili su obraze štapićima, drugi su lizali užareno-
crvene noževe. Napokon se pojavi dostojanstven lik Abu Zeida s malom pratnjom na
veličanstveno opremljenim ponijima, s pelerinama koje su se vijorile za njima, ruka-
ma uzdignutima u znak pozdrava poput vitezova na putu za turnir. Pred njima je trča-
la mješovita zbirka muških prostitutki napudranih lica i dugih lepršavih kosa, smiju-
ljeći se i klikćući poput pilića u kućnom dvorištu. A svoj toj čudnovatoj, a ipak neka-
ko ravnomjernoj masi glazba je pridavala neku ravnomjernost; vezala ju je i ograni-
čavala otkucajima bubnjeva, prodornim pištanjem frula, zvonjavom činela. Kruženje,
nastavljanje, zaustavljanje: kruženje, nastavljanje, zaustavljanje, duge rasplesane
vrste napredovale su prema grobnici, provalivši kroz ulaz u Scobiejevo boravište po-
put mora za najviše plime i rasporedivši se blistavim tragom u oblacima prašine.
Kako su se zazivatelji pomakli naprijed da pjevuše svete tekstove, odjedanput šest
Mevlevi derviša zauze središte pozornice, polako se šireći lepezastim kretnjama dok
nisu načinili polukrug. Nosili su blistavo bijele halje što su sezale do njihovih zelenih
papuča i visoke smeđe kape oblikovane poput golemih bombes glacés.{59} Smireno,
lijepo, počeše se vrtjeti, ti »zvrkovi koje okreće Bog«, dok ih je prodorno piskutanje
frula čaralo. Kad su im ruke kojima su u početku bili čvrsto obgrlili ramena, dobi-
le zamah, razvile su se kao od centrifugalne sile i ispružile punim rasponom, desnim
dlanom okrenutim prema gore k nebu, a lijevim dolje k zemlji. Blago nakošenih gla-
va s visokim okruglim kapama na sebi, poput Zemljine osi, ostali su vrteći se tako
čudesno, naizgled kao da stopalima jedva dodiruju pod, u toj predivnoj parodiji ne-
718
beskih tijela u stalnom gibanju. Nastavljali su tako dalje, sve brže dok se um nije
umorio od nastojanja da održi ritam s njima. Prisjetih se Jalaluddinovih stihova koje
je Pursewarden katkad znao navoditi. U vanjskim krugovima Rifiya su počeli prika-
zivati svoje sakaćenje, tako grozno za gledanje, a opet tako naizgled bezazleno. Do-
dir šeikova prsta izliječio bi sve te rane načinjene na obrazima i prsima. Ovdje je
derviš tjerao iglu kroz nosnice, ondje se drugi nabadao na vršak bodeža tako da mu
kroz grlo uđe u lubanju. Ali još uvijek je središnji čvor plesača neometano
nastavljao, vrteći se u nebu uma.
- Nebesa - reče Balthazar uz moje rame, smijuljeći se. - Učinio mi se poznatim.
Eno i samog Magzuba. Onaj na drugom kraju. Nekad je bio strah i trepet, više nego
napola lud. Onaj za kojeg su mislili da je oteo dijete i prodao ga u bordel. Gledaj ga.
Ugledao sam lice beskrajne smirenosti umorne od svijeta, sklopljenih očiju, usana
iskrivljenih u poluosmijeh; kako se plesač polako prestajao vrtjeti, taj vitak lik napo-
la obijesnog skromnog držanja uhvati svežanj trnja i zapalivši ga na žeravniku, turi
goruću buktinju u gola njedra te se nastavi okretati poput zapaljenog stabla. Potom,
kad je lelujavi krug došao do kraja, ponovo istrgne svežanj i derviša do sebe razigra-
no njime odalami po licu.
Ali tada se desetak razigranih kola umiješalo i uhvatilo ritam, preplavivši maleno
dvorište izvijenim prilikama u okretu. S malene grobnice dopirao je stalan žamor
svete riječi, naglašavan kreštavim lepetom pokloničkih jezika.
- Scobie će imati napornu noć - reče Balthazar bezbožno. - Brojeći kožice gore na
muslimanskom nebu.
Negdje u daljini iz luke se oglasi brodska sirena, osvijestivši me. Valjalo je poći. -
Idem s tobom - reče Balthazar i zajedno se stadosmo gurati i provlačiti prepunom
ulicom prema Corniche.
Pronašli smo kola i šutke sjedili u njima slušajući kako se glazba i bubnjanje
postupno gubi dok prelazimo dugim dalekim pojasom morske revije. Mjesec je
odozgo sjao na mirno more, isprugano od blagog povjetarca. Palme su klimale. Klo-
parali smo uskim krivudavim ulicama i napokon u trgovačku luku s njenim pustim
sablasnim plovilima. Pokoje svjetlo je tu i tamo žmignulo. Putnički brod otisnuo se
iz sidrišta i lagano kliznuo kanalom - dugim treperavim svijetlim srpom.
Na maleni motorni čamac koji me je trebao povesti, još uvijek su se utovarivale
namirnice i prtljaga.
- E pa - rekoh - Balthazare, drži se dalje od nevolja.
- Srest ćemo se prilično skoro - reče potiho. - Ne možeš me se riješiti. Vječni Žid,
znaš već. Ali javljat ću ti o Clei. Rekao bih nešto poput »Vrati nam se skoro«, da ne-
mam osjećaj da nećeš. Vrag me odnio ako znam. Ali da ćemo se opet sresti, u to sam
siguran.
719
- I ja - rekoh.
Toplo se zagrlismo i naglim se pokretom uspe natrag u kola.
- Kad ti kažem - rekao je kad je konj krenuo na pucanj biča.
Stajao sam, osluškujući klopot kopita dok ih noć nije progutala. Potom sam se
vratio poslu.
720
X.
Najdraža Clea:
Tri su duga mjeseca protekla, a od tebe ni riječi. Bio bih vrlo uznemiren da mi vjerni
Balthazar nije slao precizne dopisnice svakih nekoliko dana da mi tako ljubazno javi
o tvojem napretku: premda mi naravno ne opisuje pojedinosti. U tebi je s druge stra-
ne zacijelo porasla ljutnja zbog moje okorjele šutnje koju tako malo zaslužuješ.
Iskreno govoreći, zbog nje sam ogorčen i posramljen. Ne znam kakva me to neobična
inhibicija kočila. Nisam je umio raščlaniti ni djelotvorno reagirati na nju. Bila je po-
put zaglavljene kvake na vratima. Zašto? Neobičnost je dvostruka jer sam te stalno
bio duboko svjestan, tvoje aktivne prisutnosti u mislima. Držao sam te kao metafo-
rički melem na svojoj uzdrhtaloj svijesti poput oštrice noža. Zar je moguće da sam
više uživao u tebi kao pomisli, nego kao živoj osobi koja se kreće svijetom? Ili su se
same riječi pričinjale ispraznom utjehom zbog daljine koja nas je dijelila? Ne znam.
Ali sada kad je posao skoro obavljen, čini se da sam odjednom pronašao svoj jezik.
Stvarima se mijenja fokus na ovome otočiću. Jednom si ga nazvala metaforom,
sjećam se, ali meni je to prilična stvarnost - premda naravno uvelike drukčija od ma-
loga skrovišta ranije mi znanog. Naša ga je vlastita najezda izmijenila. Teško je za-
misliti da bi desetero tehničara moglo unijeti takvu promjenu. Ali donijeli smo no-
vac, a s njime se polako promijenila ekonomija mjesta, istiskivanje radne snage po
pretjeranim cijenama, stvaranje svih vrsta novih potreba kojih blaženi otočani nisu
ranije bili ni svjesni. Potreba koje će u krajnjoj fazi razoriti gustu tkaninu ovoga fe-
udalnog sela s njegovim napetim krvnim vezama, sukobima i drevnim svetkovinama.
Njegova cjelina razmrvit će se pod tim stranim pritiscima. Tako je gusto bilo tkano,
tako lijepo i simetrično kao lastavičje gnijezdo. Mi ga rasplećemo poput dokonih
dječaraca, nesvjesnih štete koju nanosimo. Čini se da je smrt koju ne htijući nanosi-
mo starome poretku neumitna. Nije to ni teško - pokoja metalna greda, nešto opreme
za kopanje, kran! Odjednom se predmetima počne mijenjati oblik. Nova je gramzlji-
721
vost rođena. Počet će potiho s nekolicinom brijačnica, ali će završiti mijenjajući

čitavu arhitekturu luke. U deset godina postat će neprepoznatljiva hrpa robnih
kuća, diskoteka i bordela za mornare trgovce. Samo nam dajte dovoljno vremena!
Mjesto koje su odabrali za relejnu postaju je na brdovitom istočnome dijelu otoka,
a ne gdje sam ranije živio. To mi je na neki nejasan način i drago. Kad su stara
sjećanja u pitanju, dovoljno sam sentimentalan da uživam u njima - ali kako se bolji-
ma doimaju u svjetlu malog pomaka sile teže; trenutačno se obnove i osvježe. Štovi-
še, ovaj kutak otoka drugačiji je od ostatka - vinorodna visoravan s pogledom na
more. Tlo joj je zlačeno, brončano i grimizno, pretpostavljam od nekog vulkanskog
lapora. Crno vino kojim rađa je blago i jedva primjetno pétillant,{60} kao da u svakoj
boci vulkan još uvijek spava. Da, ovdje su planine škrgutale zubima (može ih se čuti
za čestih podrhtavanja!) i drobile te metamorfne stijene u kredu. Živim u četvrtastoj
kućici od dvije sobe napravljene iznad spremišta vina. Od nekoliko drugih takvih
skladišta - dubokih podruma punih usnulog vina u bačvama - odvaja ih stepenasto
dvorište podloženo pločicama.
Nalazimo se u srcu vinograda; sa svih strana pravokutno povučeni kako bi pratili
hrbat plavoga brda nad morem, prolazili su plitki kanali humusa i plijesni između si-
metričnih trsova loze koja je upravo rađala. Hodnici - ne, kuglane smeđog pepe-
ljastog tla, a svaki djelić prosijan kroz vrijedne djevojačke šake. Tu i tamo smokve i
masline poremetile bi ovo treperavo zelenilo, taj vinorodni sag. Toliko je gust da kad
čučiš u njemu, vidokrug ti je oko tri stope, kao mišu u kukuruzu. Dok ovo pišem, de-
setak nevidljivih djevojaka ruje poput krtica, prevrćući zemlju. Čujem im glasove ali
nikoga ne vidim. Da, šuljaju se uokolo poput snajperista. Ustaju i započinju s radom
prije zore. Često bdijem i čujem, ih kako stižu, katkad pjevaju odlomak iz neke grčke
narodne pjesme! Budim se u pet. Prve su ptice stigle i naišle na malu dobrodošlicu
odbora za doček sastavljenom od optimističnih lovaca što pucaju mimo njih, a potom
prelaze brdo, čavrljajući i bockajući se.
Na moju terasu sjenu baca visoko drvo bijelog duda s najvećim plodovima koje
sam ikad vidio - velikih poput gusjenica. Plodovi su zreli i ose su ih pronašle i pri-
lično se opile sladom. Vladaju se upravo poput ljudi, kad se grohotom smiju bez
razloga, padaju, zapodijevaju kavge...
Život je naporan, ali kvalitetan. Kakvo zadovoljstvo zapravo znojiti se nad za-
datkom, služiti svojim rukama! I dok ubiremo čelik da podignemo, opnu po opnu,
ovaj nježni tajanstveni zavjetni dar k nebu - dotle i loza zri svojim podsjetnicima da
je odavno čovjek prestao prčkati smrtonosnim oruđem kojim je izražavao strah pre-
ma životu, stari mračni bogovi su prisutni, pod zemljom, sahranjeni u vlažnu crnicu
htonijskog svijeta (taj P-ov omiljeni svijet). Zauvijek su smješteni u ljudskoj želji. Ni-
722
kad neće kapitulirati! (Govorim nasumce naprosto da stekneš pojam o načinu života
koji ovdje vodim.)
Rani ječam se žanje. Možeš naići na pokretne stogove - stogove s tek parom nogu
pod sobom, što klipšu ovim kamenitim puteljcima. Čudnovati povici žena, bilo da su
upućeni stoci, bilo da se dozivaju s brijega na brijeg. »Ho« »huš« »gija«. Ovaj se
ječam polaže na ravne krovove da se štapovima izmlati pljeva. Ječam! jedva da se
riječ izgovori prije nego nadođu mravlje povorke, dugi redovi tamnih mrava što ga
nastoje odnijeti u svoja spremišta. To je pak pobudilo pažnju žutih guštera što patro-
liraju hraneći se mravima i leže u zasjedi žmirkajući očima. I, kao da slijede oktavu
uzročnosti u prirodi, ovamo mačke dolaze loviti i hraniti se gušterima. To je za njih
loše i mnoge ugibaju od pogubne bolesti koja se pripisuje toj ludosti. Ali valjda su
pod utjecajem lovačke strasti. A dalje? Ha, katkad otrovnica na mjestu usmrti
mačku. A čovjek lopatom prebije zmiji kičmu. A čovjek? Jesenje zaraze stignu s
prvom kišom. Starci se ruše u rake poput voća s drveća. Finita la guerra! Ove su lju-
de okupirali Talijani i poneki su naučili njihov jezik koji govore sionskim naglaskom.
Na malenom trgu je česma na kojoj se okupljaju žene. Ponosno pokazuju svoju
djecu dotjeravši ih kao da ih vode na prodaju. Ova debela, ona mršava. Mladići pro-
laze cestom gore-dolje dobacujući vatrene stidljive poglede. Jedan od njih vrago-
lasto pjeva Solo, per te, Lucia. Ali one samo zabace glave i nastavljaju s naklapa-
njem. Jedan starac naizgled potpuno gluh puni svoj vrč. Sasvim ga je izbezumila
rečenica: »Dmitar iz velike kuće je umro.« Ona ga diže sa zemlje. Okrene se zapje-
njen od bijesa. »Umro? Ma tko je umro? Ha? Što?« Odjednom mu se sluh prilično
popravio.
Ima jedna mala akropola koja se sada zove Fontana, visoko gore među oblacima.
No, nije daleko. Samo strm uspon potpuno suhim riječnim koritima među oblacima
crnih muha; nabasaš na stada crnih koza poput sotona. Na vrhu je maleno pre-
noćište s jednim ludim popom; građeno na lončarskom kolu kao da je krušna peć.
Odavde možeš upijati slatko lijeno krivudanje zapadne strane otoka.
A budućnost?
Ta ovo je skica gotovo savršene sadašnjosti koja neće trajati vječno; zapravo go-
tovo joj je vrijeme isteklo jer za još koji mjesec od mene više neće biti koristi, pa
dakle ni za posao o kojem ovise moje skromne životne potrebe. Nemam vlastitih sred-
stava i moram razmotriti načine i mogućnosti. Ne, budućnost prolazi u meni svakim
prolaskom broda, tako reći, poput tereta koji se olabavio. Da nije zato da te ponovo
vidim, sumnjam da bih se mogao opet vratiti u Aleksandriju. Osjećam da blijedi u
meni, u mojim mislima, poput kakvog oproštajnog priviđenja - poput žalosnog živo-
topisa neke velike kraljice čija se kob zaplela među propalom vojskom i pijeskom
723
vremena! Misli su mi sve više skretale prema zapadu, prema drevnoj baštini Italije ili
Francuske. Zacijelo bi se među njihovim ruševinama moglo još pronaći korisnog
posla - nešto što bismo njegovali, možda čak i oživjeli? Postavljam si to pitanje, ali
se ono zapravo upućuje tebi. Nevezan još uvijek na ijedan put, onaj kojim bih ipak
najradije krenuo vodi na zapad i na sjever. Ima drugih razloga. Prema ugovoru
imam pravo na besplatnu »repatrijaciju« kako to nazivaju; otići u Englesku ne bi
me stajalo ništa. Potom, uz izdašnu otpremninu za službu, koju su mi priskrbile sve te
obaveze, mislim da bih si mogao priuštiti koji trenutak u Europi. Srce mi jače zakuca
na tu pomisao.
Ali nešto se od svega toga mora odlučiti za mene; hoću reći da mi se čini da ni-
sam ja taj koji će je donijeti.
Oprosti mi molim te na nejavljanju za koje ne mogu ponuditi nikakvu ispriku i na-
piši mi koju riječ.
Prošle subote dogodilo mi se da sam imao slobodan dan i pol, pa sam uzeo za-
vežljaj i prohodao otok da provedem noć u kućici gdje sam živio za prijašnjeg bo-
ravka. Kakav je kontrast ovom brdskom zelenilu bilo ponovo doći na taj divlji vjetro-
viti rt, to ljuto zeleno more i nagrizenu obalu prošlosti. Bio je to uistinu drugi otok -
valjda je s prošlošću uvijek tako. Ovdje sam jednu noć i dan živio životom jeke,
snažno razmišljajući o prošlosti i o svima nama što se njome krećemo, »selektivnim
pričama« koje život miješa poput špila karata, premještajući ih i sijekući, povlačeći i
vraćajući. Činilo mi se da nemam prava osjećati se tako smireno i sretno;
osjećaj Potpunosti u kojem je neodgovoreno ostalo tek svako pitanje koje bi se ticalo
svakog sjećanja na tvoje ime.
Da, drugačiji otok, krutiji i ljepšeg izgleda. Noćni se smiraj mogao držati među
dlanovima; osjećati kako se polako topi - kao što dijete drži komad leda! U podne
prizor dupina gdje izranja iz mora. Isparenja zemljotresa na obzoru pučine. Velik lug
platana crnih slonovskih koža koje vjetar guli u velikim krpama razotkrivajući meku
pepeljasto sivu ljusku... Mnoge sitnice koje sam zaboravio.
Ovaj rtić nije sasvim na utabanoj stazi; ovamo bi došli samo berači maslina kad
je sezona. Inače su jedini posjetitelji ugljenari što jašu kroz lug svaki dan prije zore
sa svojstvenim zveckanjem stremena. Iskopali su duge uske jarke na brdu. Čuče nad
njima po čitav dan, crni poput demona.
Ali uglavnom je bilo kao da živiš na Mjesecu. Blagi šum mora, strpljivo strizanje
cigales na suncu. Jedan dan uhvatio sam kornjaču na kućnim vratima; na plaži je
bila ljuska kornjačina jajeta. Mali predmeti koji se usade u misaoni um poput pojedi-
načnih nota u glazbi što pripadaju nekoj većoj skladbi koja se valjda nikad neće čuti.
Kornjača je dražestan kućni ljubimac malih prohtjeva. Već čujem P-a kako kaže:
724
»Magareći brat i njegova kornjača. Brak istinskih umova!«

Što se ostaloga tiče: slika muškarca što baca plovućke tako da odskaču mirnom
površinom zaljeva, u očekivanju pisma iz tišine.
* * *
No tek što sam teškom mukom povjerio ovo pismo poštaru goniču mazgi koji nam
je poštu nosio u grad, već sam primio pismo s egipatskom markom, naslovljeno na
mene nepoznatim rukopisom. Pisalo je sljedeće:
Nisi ga prepoznao, zar ne? Mislim, rukopis na omotnici. Priznajem da sam se
smijuljila kad sam je naslovila na tebe prije nego sam počela pisati pismo: odjednom
sam mogla vidjeti zabezeknut izraz na tvojemu licu. Vidjela sam te kako na trenutak
prevrćeš pismo u rukama nastojeći se domisliti tko ti ga je poslao!
Ovo je prvo ozbiljno pismo u koje sam se, izuzevši kratke poruke, upustila svojom
novom rukom: tom alatkom kojom me dobri Amaril opremio! Htjela sam je izvježbati
u izražavanju prije nego ti pišem. Naravno, u početku me plašila i gadila mi se, mo-
žeš zamisliti. Ali naučila sam je veoma cijeniti, tu nježnu i lijepu čeličnu napravu
koja leži pored mene tako tiho na stolu u navlaci od zelenog baršuna! Ništa ne ispa-
da kako zamislimo. Nikad ne bih povjerovala da ću je tako potpuno prihvatiti - čelik
i guma čine se tako neobičnim saveznicima ljudskom mesu. Ali ruka se pokazala čak
sposobnijom od običnog izdanka od krvi i mesa! Moći su joj zapravo tako opsežne
da me pomalo plaši. Mogu se prihvatiti najfinijih poslova, čak okretati stranice knji-
ge, kao i grubljih. Ali najvažnije od svega - ah! Darley drhtim dok pišem ove riječi -
ONA umije slikati!
Prešla sam granicu i zavladala svojim carstvom, zahvaljujući Ruci. Ništa u svemu
tome nije bilo predviđeno. Jednoga dana uzela je kist i hop! Rođene su slike doista
zabrinjavajuće izvornosti i autoriteta. Imam ih pet do sada. Promatram ih u čudu
puna poštovanja. Odakle su došle? Ali znala sam da je to Rukino maslo. I ovaj novi
rukopis je jedan od njezinih izuma, visok, promišljen i nježan. Nemoj misliti da se
pravim važna. Govorim krajnje objektivno, jer znam da za to nisam zaslužna. Sama
je Ruka pronašla način da me provuče kroz prepreke u društvo Istinskih kako je
Pursewarden govorio. Ipak, pomalo plaši; otmjena baršunasta rukavica savršeno
čuva svoju tajnu. Nosim li obje rukavice, čuva se savršena anonimnost! Gledam
u čudu i s određenim nepovjerenjem kao što se gleda opasni kućni ljubimac, recimo
pantera. Nema toga što ona ne može učiniti impresivnije bolje od mene. To objašnja-
va moju šutnju i nadam se ispričava. Potpuno me obuzeo taj novi jezik ruke i nu-
tarnja preobrazba koju je proizvela. Svi su mi se putovi otvorili, sve mi se sad po prvi
725
put čini mogućim.

Na stolu pored mene dok pišem leži karta za parobrod do Francuske; jučer sam
bila gotovo potpuno uvjerena da moram onamo otići. Sjećaš li se kako je
Pursewarden govorio da umjetnici, poput bolesnih mačaka nagonski znaju koja im
trava treba da se izliječe: i da gorko-slatka trava njihove samospoznaje raste samo
na jednome mjestu, u Francuskoj? Za deset dana odlazim! I među tolikim
izvjesnostima ima jedna koja se ustobočila - izvjesnost da ćeš doći za mnom kad ti
bude zgoda. Govorim o izvjesnosti, ne o predskazanju - gatara mi je dosta jednom
zauvijek!
To je dakle naprosto da stekneš uvid u mogućnosti koje mi je Ruka nametnula i
koje rado i zahvalno prihvaćam - također pomirljivo. Prošloga tjedna sam obavila
oproštajne posjete, jer mislim da će mnogo vremena proći dok ponovo ne vidim
Aleksandriju. Postala mi je ustajala i nekorisna. A opet, kako da ne volimo mjesta
zbog kojih smo patili? Odlasci su u zraku; kao da čitav sastav naših života polako
odvlači nova struja. Jer nisam jedina koja odlazi odavde - daleko od toga. Mountoli-
ve će, primjerice, otići za koji mjesec; velikom srećom dodijeljen mu je biser njego-
ve profesije, Pariz! Ovom viješću čini se da je nestalo svih ranijih nedoumi-
ca; prošlog se tjedna potajno vjenčao! Znat ćeš s kime.
Drugo duboko ohrabrenje je povratak i oporavak dragog starog Pombala. Pono-
vo je u Ministarstvu vanjskih poslova na dužnosti voditelja i čini se da se uglavnom
oporavio, sudeći po dugačkom pismu koje mi je poslao. »Kako sam mogao zaboravi-
ti« piše »da na svijetu nema drugih žena osim Francuskinja? To je prilično zago-
netno. One su najljupkije tvorevine Svevišnjega. A ipak... draga Clea, ima ih tako
mnogo, a svaka savršenija od druge. Što da siroti muškarac učini s tolikima, protiv
te vojske? Za ime božje, zamoli nekoga, bilo koga, da dovede pojačanja. Ne bi li
Darley mogao pomoći starome prijatelju u ime starih vremena?«
Prenosim ti poziv s dozom opreza. Amarilu i Semiri rodit će se ovaj mjesec dijete -
dijete s nosom koji sam izumila! On će provesti godinu dana u Americi radeći tko
zna što, i voditi ih sa sobom. I Balthazar odlazi na obilazak Smirne i Venecije.
Najsočniju vijest sačuvala sam međutim za kraj. Justine!
Ne očekujem da ćeš u ovo povjerovati. Svejedno, moram to zapisati. Hodajući po
Rue Fuad u deset sati lijepoga proljetnog jutra, vidjela sam je kako ide prema meni,
ozarena i prekrasna u proljetnoj haljini izražajnog kroja: i flop flop flop, pored nje,
poskakujući prašnjavim pločnikom poput žabe, odurni Memlik! Obučen u čizme
elastičnih sara s gamašama. Sa štapom zlatne drške. I novoskrojenim loncem na ma-
ljavoj glavi. Gotovo sam se onesvijestila. Vodila ga je kao pudlicu. Gotovo se mogla
vidjeti jeftina uzica pričvršćena oko njegova ovratnika. Pozdravila me s beskrajnom
726
toplinom i predstavila svojem taocu koji se stidljivo meškoljio i pozdravio me dubo-

kim jecavim glasom poput bas saksofona. Išli su se naći s Nessimom u Selectu. Bih li
pošla s njima? Naravno da bih. Znaš kako sam neumorno znatiželjna. Neprestano
me pogledavala s potajnim iskrama oduševljenja tako da Memlik ne vidi. Oči su joj
svjetlucale od zadovoljstva, vrstom vragolastog podsmijeha. Bilo je kao da se poput
nekog moćnog razornog stroja odjednom ponovo uključila. Nikad još nije izgledala
sretnije ni mlađe. Kad smo se izočile da napudramo nosove, mogla sam samo dahnu-
ti: »Justine! Memlik! Što zaboga?« Prasnula je u smijeh i čvrsto me grleći rekla:
»Pronašla sam mu point faible.{61} Gladan je društva. Želi se kretati aleksandrijskim
društvenim krugovima i upoznati mnogo bjelkinja!« Opet smijeh. »Ali s kojim ci-
ljem?« rekla sam smetena. Tada se naglo uozbiljila, premda su joj oči sijevale luka-
vom zlobom. »Nešto smo započeli, Nessim i ja. Napokon smo prevladali zapreke.
Clea, tako sam sretna da bih mogla zaplakati. Ovaj put se radi o nečem mnogo
većem, međunarodnom. Morat ćemo ići u Švicarsku iduće godine, vjerojatno zauvi-
jek. Nessimova sreća se naglo promijenila. Ne mogu ići u detalje.«
Kad smo se uspele natrag do stola, Nessim je već razgovarao s Memlikom. Nje-
gov me izgled oborio s nogu, izgledao je toliko mlađe i tako otmjeno i hladnokrvno.
Čudno me podbolo i kad sam vidjela kako se strastveno grle Nessim i Justine, kao da
ne znaju za ostatak svijeta. Baš tamo u kafiću, takvom ekstatičkom strašću da nisam
znala kamo bih pogledala.
Memlik je samo sjedio sa skupim rukavicama na koljenu, nježno se smiješeći. Bilo
je jasno da uživa u životu visokoga društva i iz načina kako mi je ponudio kocku leda
vidjela sam i da uživa u društvu bjelkinja!
Ah, umorila se ova čudesna ruka. Moram ovim pismom stići večernju poštu. Ima
stotinu stvari za koje se moram pobrinuti prije nego što počnem s dosadnim pakira-
njem. Što se tebe mudrače tiče, imam osjećaj da si možda stupio preko praga svoje
mašte, da je prisvojiš jednom zauvijek. Piši mi i reci - ili sačuvaj to za neki mali kafić
pod drvom kestena, za maglovite jeseni pored Seine.
Čekam, sasvim spokojna i sretna, istinsko ljudsko biće, napokon umjetnica.
Clea.
* * *
Ali trebalo je proći neko vrijeme prije nego se preda mnom razmaknu oblaci i
otkriju tajni krajobrazi o kojem je pisala i koje će nadalje prisvojiti jednim po jednim
polaganim potezom kista. Tako se dugo formirao u meni, taj dragocjen prikaz, da
sam i sam bio nepripremljen kao što je i ona bila. Došao je za vedrog dana, sasvim
727
nesmjerano, sasvim neobjavljeno i s takvom lakoćom da ne bih mogao povjerovati.

Dotad sam bio poput neke stidljive djevojke uplašene rođenjem svojeg prvog djeteta.
Da, jednog sam se dana zatekao kako drhtavim prstima zapisujem četiri riječi
(četiri slova! četiri lica!) kojima je svaki pripovjedač od nastanka svijeta polagao
mršavo pravo na pažnju svojih suvremenika. Riječi koje naprosto nagoviještaju staru
priču o stasanju umjetnika. Napisao sam: »Nekoć u davna vremena...«
I osjećao sam se kao da me podboo cijeli svemir!
728
Relevantni podaci
Hamidova priča o Darleyju i Melissi.
* * *
Mountoliveovo dijete s plesačicom Griškin. Rezultat dvoboja. Rusko pismo. Njezin
strah od Lize kada je nakon majčine smrti šalju ocu.
* * *
Memlik i Justine u Ženevi. Nessimovi novi podvizi.
* * *
Balthazarov susret s Arnautijem u Veneciji. Ljubičaste sunčane naočale, poderan ka-
put, džepovi puni mrvica za hranu golubovima. Scena kod Floriana. Vukući korak
opće paralize. Razgovori na balkonu malenoga pensiona nad ustajalom vodom u ka-
nalu. Je li Justine u stvari Claudia? Nije siguran. »Vrijeme je sjećanje, kažu;
umjetnost je međutim oživjeti je a izbjeći pamćenje. Govoriš o Aleksandriji. Ne
mogu je više zamisliti. Izblijedila je. Umjetničko djelo je nešto sličnije životu nego
sam život!« Polagana smrt.
* * *
Narouzov put na sjever i velika bitka štapova. Smirna. Rukopisi. Anali Vremena.
Krađa.
729
Neke bilješke za Cleu

(Pursewardenove)
* DRUGO POGLAVLJE
Veliki koraci ne postižu se analitičkim procedurama, već neposrednom vizijom. Da,
ali kako?
* * *
Umjetnost nije umjetnost ukoliko ne predstavlja prijetnju samome postojanju. Može-
te li to molim ponoviti, ali polakše?
* * *
Kako stariš i želiš umrijeti, sve više te grabi neka neobična sreća; naglo shvatiš da
svaka umjetnost mora završiti slavljem. To je ono što impotentne tjera u divlji bijes.
Nisu kadri izazvati tu plodnu prisilu Sadašnjosti, premda su im skrotumi dlakavi kao
Rt Brabonjaka.
* * *
Peine dure!{62} Biste li radije čitali Henry Jamesa ili da vas na smrt zgnječe utezi? Ja
sam izabrao. Ja vjerujem u Juha Svetoga i Zbor Smetaca. Ne pripadam školi struje
pompoznosti, niti onoj pustinjskih otaca - pušača u praznini.
* * *
Jezik nije zabuna nego bit poezije. Žargon je srž.
* * *
730
Dévot ofijatičkog kulta

uda manje ii više kruta
držat ću se zmijske strane
dok prevalim stare dane
u tom drskom gmazu leže
frojdijanske zamke teže
trik indijski znam na svome
premda trun predebelome
stajati baš kao uže
u nadi se živi druže
gudim ko na violini
prebirem ko Paganini
peteljka puka na vrhu šira
ja sam ko Jack jer nemam mira
zbunjeno ruku po ruku se penjem
dok ne začujem zvono gdje stenje
i žensko društvo ugodno, pita:
ima još dragi? nisam još sita
* * *
Možda bi bilo bolje naprosto ponovno početi pisati La Rochefoucauld, započevši ne-
kakvim aforizmom kao »Jouir c’est pourrir un peu?«{63}
* * *
Valja se prepustiti dugom namakanju, psihološki govoreći.
* * *
Jedna Baconova izreka: »Cijenite bikove razjarene od držanja u mraku.«
* * *
Ah, sunarodnjaci moji! Što bi imao čovjek od toga da postane korisnički jujub - da
svakog jutra uzdrman ode svojim električnim kupeom u urede Spectatora? Kako se
nisko možeš uspeti?
731
* * *
Postati pjesnikom znači zahvatiti čitavo polje ljudskog znanja i ljudsku želju za jed-
nom oblašću; da ali to se polje može pokriti samo neprestanim unutarnjim abdikaci-
jama.
* * *
Što više čitam o umjetnicima koji su dosegli granice ljudske spoznaje - a postoji
dozvoljena granica ljudski spoznajnog - sve mi jasnije biva da izjava postaje jed-
nostavnija što je dublja. Napokon se pretvara u floskulu. U tom trenutku čovjek poči-
nje shvaćati vjersku tvrdnju da samo inicirani umiju komunicirati međusobno jer se
ne koriste konceptom, već simbolom. Za njih sav govor temeljen na konceptu postaje
nesmotrenost; ljudi mogu stvarno izmjenjivati samo ono što je međusobno razumlji-
vo. U tom smislu svaki je oblik umjetnosti nesmotrenost - ali proračunata nesmotre-
nost.
* * *
Smrt je metafora; nitko ne umire za sebe.
* * *
Uvijek mora postojati tračak nade želiš li potpuno uživati u kakvoći našeg očaja; da,
i ne zaboravi da sumnje ima gdje i vjere.
* * *
Umjetnost je jednako nevažna kao i bankarstvo, osim kad proizlazi iz slobodnog
duha - onda se doista radi o bankarstvu.
* * *
Vizija je egzorcizam.
732
Bilješke u tekstu
* PRVO POGLAVLJE
POPODNEVNO SUNCE
Taj sobičak, kako mi je znan!

Sad su ga iznajmili i onaj do njega
Kao poslovni prostor, čitavu kuću
Progutali su trgovački uredi,
kompanije i brodoprijevoznici...
O kako mi je taj sobičak poznat!
Nekoć je ondje pored vrata stajala sofa,

A pred njom mali turski čilim,
Upravo ovdje. Zatim polica s dvije
Žute vaze, a desno od njih:
Ne. Čekaj. Nasuprot njima (kako vrijeme prolazi)
Raskliman ormar i maleno zrcalo.
A ovdje u sredini stol
Gdje je uvijek sjedio i pisao,
a oko njega tri stolice od trske.
Koliko godina... A tamo pored prozora
Postelja u kojoj smo tako često vodili ljubav.
Negdje ti stari komadići pokućstva
jamačno još uokolo klepeću...
733
A do prozora, da, ta postelja.

Popodnevno se sunce penjalo njome dopola,
Rastadosmo se u četiri jednog popodneva
Samo na tjedan dana, baš takvog jednog popodneva.
Nikad ne bih
Pomislio da bi tih tjedan dana moglo trajati zauvijek.
slobodan prijevod K. P. Kavafisa.
* * *
* PRVO POGLAVLJE
DALEKO
Neuhvatljivo sjećanje... Toliko bih ga

Volio pribilježiti ali se izgubilo...
Jedva mu je traga ostalo...
Tako daleko počiva, sasvim u mojoj najranijoj mladosti,
Prije nego su se moji darovi pobudili.
Koža sačinjena od latica jasmina u noći...
Kolovoska večer... no je li bio kolovoz?
Jedva dopirem donde, sada se jedva prisjećam...
Te oči, čarobne oči...
Ili je to bilo u rujnu... za pasjih dana...
Neponovljiva modrina, da, modrija od Safirnog mineralnog pogleda.
* * *
* PRVO POGLAVLJE
JEDAN OD NJIHOVIH BOGOVA
Krećući se tržnicom Seleukije

Prema nastupu sutona dođe jedan,
734
Visok, nesvakidašnji mladić vrlo dotjeran

S potpunim zanosom nepomućene sreće
Zacrtanim u očima; i čija je tamna
Namirisana kosa onako nepočešljana
Privlačila poglede namjernika.
Zastajali su pitajući jedni druge tko je to.
Sirijski Grk možda ili kakav drugi stranac?
Ali nekolicina što je pronicala dublje stade u stranu
Zamišljeno, da ga prati pogledom
Da gledaju kako klizi mračnim arkadama
Potiho večernjim sjenama
Ka onim gradskim četvrtima
što se bude tek noću na besramne orgije
I nesmiljeno bančenje puti i uma.
I ta nekolicina što je znala, pitala se koji je on od Njih
Za kakvom je groznom osjetilnošću tragao
Zavojitim ulicama Seleukije
Sjenoviti putnik s onih božanskih i
Posjeda gdje Oni žive
* * *
* TREĆE POGLAVLJE
CHE FECE...IL GRAN RIFIUTO
nekima od nas taj neumitan dan ne gine

što traži da zauzmemo stav i izreknemo
svojom voljom veliko da ili ne
i riječi onih što se potvrdno izjasne
bit će trenutačne i glasne
putovi njihovih života odmah će se raščistiti
i sve nagrade ovjenčati mu staze
ali za one druge što zaniječu
735
nitko ne može reći da lažu; ponovili bi

svoj Ne glasnije ako bi baš morali
Imaju na to pravo - ali jedan obično jadno Ne
Umjesto Da i život im tone i guši se
* * *
* SEDMO POGLAVLJE
Zgoda opisana u Capodistrijinom pismu preuzeta je i protumačena iz bilješke u
Paracelsusovom životu Franza Hartmanna.
* * *
Scan: postar
Obrada: boden
BalkanDownload.org
736
Bilješke
{1}
Polucilindar
{2}
Nikad u životu
{3}
Odijelo
{4}
Vjeran sam usprkos sebi
{5}
Onaj stari kurviš
{6}
Tučnjave
{7}
Da našiljim neku koku
{8}
Razdjevičiti, razbiti
{9}
Zazidan, okovan
{10}
Razumije se
{11}
Hladan
{12}
Mlak
{13}
Otmjena žena
{14}
Vitez, kavalir
{15}
Sranje
{16}
Olakšanje (utjeha)
{17}
Običaji, način života, moral
{18}
Šupak svijeta
{19}
Zvečka kod starih Egipćana
{20}
Predrasude
{21}
Šutite, derište
{22}
Razgledavanje izložbe, pokus, proba
{23}
Radi se
{24}
Natkonobar
{25}
Kratko, na četku
{26}
Stroj za ugodu
{27}
Grom iz vedra neba
737
{28}
Gade!
{29}
Vjere mi
{30}
Strugalica
{31}
Ničija zemlja
{32}
Slaba točka
{33}
Treća knjiga Mojsijeva koja sadrži propise o svećenicima i bogoslužju.
{34}
Pronađeno vrijeme
{35}
Slobodno vrijeme
{36}
Rijedak, biran, pretjeran
{37}
Temelj moći
{38}
Smisao postojanja
{39}
Datost
{40}
Dobroćudnost
{41}
Duh
{42}
Građanski otac obitelji
{43}
Napokon sam uspio!
{44}
Vrsta suhog i vrućeg vjetra.
{45}
Šutite, derište.
{46}
Zdravo!
{47}
Budimo razboriti
{48}
Dokazni postupak, zapisnik
{49}
Gadovi
{50}
Budale
{51}
Kukavice
{52}
Nije pravedno.
{53}
Odnos, veza
{54}
Napitak koji se u Britaniji pravi od kravljeg mesa i koristi kao piće ili dodatak hrani.
{55}
Baršun
{56}
Figurice za ukrašavanje, medenjaci u obliku čovječuljaka
{57}
Fellow of the Royal Zoological Society
{58}
Udarac iz milosrđa
{59}
Velike kuglice sladoleda
{60}
Pjenušavo
{61}
Slaba točka
{62}
Teška muka!
{63}
Uživati je pomalo truliti?
738

Lawrence Durrell Aleksandrijski Kvartet PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Lawrence Durrell Aleksandrijski Kvartet PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

BalkanDownload

Prvo izdanje u ovoj biblioteci

Autor likovnog rješenja biblioteke

ga nazovete sretnim mjestom. Simbolične ljubavnike helenskog svijeta ovdje je za-

kojima primitivna i uvriježena shvaćanja, sitničave predrasude i manjkav odgoj nisu

ne pokažu da se ljute. Krepost se u nas nikad ne hini. Pa ni porok. Oboje su posve

mjeri u kojoj smo osjetljivi na nj. Ja ne znam ni za kakvu bolju identifikaciju.

prstima zamišljeno laštio žuti nefrit iz svoje zbirke.

nevnim avionom. Potužila se na vrućinu i rano legla u postelju. Kad je on došao da

kakve sibile, milovala me po licu i neprestance ponavljala: - Ti bi mene ostavio kad

je, a njoj se na licu pojavio prestravljen izraz kad mu je odgovorila:

krike, poput ptica selica.«

balkonu preplavljenom mjesečinom iznad mora kad mi je Justine poklopila usta

u onom svom visokom ateljeu, lastavičjem gnijezdu napravljenom od paučine i starih

njem da žive u skladu s njom. Mislim da od te njegove neproučene osobine potječe i

dugo nakon rastanka s njim. Sjećam se, na primjer, da je rekao:

omršavio da sam ga jedva prepoznao. Lice mu je bilo upalo otkrivajući dugačak,

ga kako govori o mojoj ljubavnici s novom, magistralnom spokojnošću, nisam mo-

Nismo ni riječi progovorili. Pursewarden je dotle briljantno govorio o Aleksandriji i

pad-jugozapad i smrskao se čeoni sinus. Kad govori, umjetno mu se zubalo ponaša

u boji, čiji je zagonetni osmijeh oduvijek podsjećao Scobieja na njegovu majku.

tuješ paljenje na zavijucima crijeva u abdomenu, gušteraču, jetru zagušenu otpacima

Idealni i voljeni glasovi

Ova nestalna sjećanja ne objašnjavaju ništa, ne rasvjetljavaju ništa: pa ipak mi se

Jednog mi je dana jednooki Hamid ispričao kako mu je neki tajanstveni posjetitelj

ne - i prisilio se da se pomoli Bogu. Dugo je tako klečao, duhovno paraliziran, kao

provoditi najvruće razdoblje u godini u svojim omiljenim zabavama, kupanju i jaha-

Nessim me je dočekao s promišljenom nježnošću; zapravo je želio da nas motri

je među njima bilo potankih priopćenja o francuskom utjecaju u Siriji, i popis

vor na pitanje... On mi je rekao... Ja sam mu odgovorio...« Usne su mu se počele mi-

sivati na pisaćem stroju.

Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,

Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim

su odjekivali od turobnog izvijanja satova, sada su šestarili crni robovi koji su se

ukrašen komadom filmskog plakata - golemim profilom ljubavnika s ekrana,

lutkinih kuća, u nosnice i oči njihovih stanovnica, u podatnu mekoću te krznene

poznavao Melissu pa do skorašnje besmislene, pragmatične smrti u gradu kojem ne

Dobroćudna prodavačica poškropila mi je ruke svim raspoloživim vrstama miomiri-

koje su sasvim izludjele i izgubile sposobnost da vladaju same sobom.

(Justine je zgnječila cigaretu u pepeljari i polako ustala iz kreveta. Polako se

Gosp. ...sa zadovoljstvom prihvaća ljubazni

Činilo mi se da bi čovjek napokon mogao naučiti neke važne istine o ljudskom

sebi elegantnu kožnu bluzu sa samtenim manšetama, kaki pumperice od gabardena i

mnogobrojne ptičje kolonije na jezeru spremaju se na noćni počinak. Kad su se mo-

ne odzdravlja. Rastreseno sjedi na pramcu, s rukama sklopljenim na koljenima.

žajne kretnje. Ostali ga motre, obuzeti nejasnom i obeshrabrenom radoznalošću, sva-

- Uvijek ću ti se vratiti, ako budeš htio.

zijskim fleševima. Grmljavina se valjala i orila na tamnom nebu. U ovom mirnom

kao spužvom opran. Na brzinu smo doručkovali, a onda sam se ja zaputio do

je Justine izgubila, vratio je Nessim, ali ne njoj nego Melissi. Shvaćaš?

kornjača bacali su u dokove Istočno-indijske kompanije. Ionako ih je bilo napretek

Opisivala mi je rad u naselju grubo, nemaštovito kao seljakinja. Opazila sam da su

Sveva Magnani: drzovita, nezadovoljna

Govoriš sam sebi: otputovat ću

Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti,

BOG NAPUŠTA ANTONIJA

Kad su ih iznenada čuli o mračnoj ponoći,

Autor likovnog rješenja biblioteke

Da, mi od vas uporno zahtijevamo takve potankosti, a vi ih obavijate koprenom

Ljeto: smeđežuti pijesak, vrelo mramorno nebo.

gastim tendama kavana na rivi Grande Corniche. Nikad ne bih bio...

bien chambrée!«{25} A za Melissu: »Une pauvre petite poule quelconque...«{26} Možda

zirno je ponovio, te stao pipkati po džepu tražeći žigice.