Sandor Marai/Sndor Mrai

Rastava u Budimu
Vls Budn
 Ona me je voljela, nema smisla zamiljati neto drugo. No bila je
vezana za tebe. ovjek u pravilu ne povjeruje u takve stvari. Nisam ni
ja... moda jo ni sada ne vjerujem. Zato sam tu. Nema nikakva
praktinog znaenja, naime, Anna je mrtva... da, ubio sam je. Zna, te mi
je noi rekla da te je srela prije deset godina i da je taj susret na nju
djelovao kao da su se otvorili nebo i zemlja, jer to to se tada zbilo bio je
taj susret... To podsjea na zapovjedne rijei. Na to se ne moe ogluiti,
to se ne moe pogreno razumjeti. Ona je vjerovala, a te mi je noi to i
rekla, da si i ti morao uti tu zapovjednu rije. Nije mogue da je netko
preuje jer je glasnija od udarca groma; ovjek ne moe biti toliko gluh
da produi dalje a da to ne opazi, da ostane ravoduan dok mu zapovijed
odzvanja u uima. Takav se susret dogaa jedanput u ivotu. Meutim,
kao to zna, ivot poslije... kao i taj drugi ovjek... katkada produi
svojim putem. Nema objanjenja. Nitko nije kriv. ivot tee dalje,
zapovijed koja se ne moe preuti ve je utihnula.
 to se danju sagradi, To se nou razrui.
(transilvanska narodna balada)1

1.
Stigao je rujan, a bilo je neuobiajeno vrue. Jednoga ranoj esenskog poslijepodneva,
dok je dan jo bio proet nesnosnom vruinom, mladi sudac Kritof Komive prouavao je
spise brakorazvodnih predmeta u svojoj sudakoj sobi.
Suca je osobito zanimala jedna pokrenuta brakorazvodna parnica, jer je poznavao stranke
onako izdaleka. Oteeni suprug i glavni junak rasprave zakazane za sutradan je mladi
lijenik, poznato ime u struci, predstojnik laboratorija jedne zdravstvene ustanove u
glavnom gradu, a usto je neko bio i kolski kolega suca Komivea: zajedno su pohaali
nie razrede srednje kole, a i kasnije su se povremeno sretali na studentskim drutvenim
dogaanjima, na plesovima i na razliitim javnim skupovima. Sudac se uvijek rado
prisjeao toga skromnoga i tihog kolskog kolege stidljiva vladanja. I dok je sada sreivao
spise, lijenikov lik javljao se pred njim neobino jasno: vidio ga je kao mladia od
dvadeset dvije ili dvadeset tri godine kako na nekom davnom studentskom plesu zbunjeno
stoji u blistavom predvorju jednoga velikog hotela i kako, osmjehujui se nespretno,
uljudno i zbunjeno poput ovjeka nevina susretima u visokom drutvu, pokuava
odgovarati na udvorno-zatitnika pitanja uzviene gospode. I on se, kao jo mladi
vjebenik, naao u takvu okruenju i tada odjednom osjetio naklonost prema tom ve
pomalo zaboravljenom kolskom kolegi kojega je, zapravo, jedva i poznavao. Bili su to
trenuci naglo izazvane i niim opravdane prisnosti. No nakon toga kao da ih je razdvojila
nekakva nesavladiva prepreka, neimenovana zabrana, samo bi proli jedan pokraj drugoga,
tek uz nekoliko beznaajnih drutvenih fraza i uz uljudan prijateljski osmijeh. A ti su se
nespretni i nejasni pokuaji pribliavanja ritmino ponavljali. Katkad bi se sreli na ulici i uz
razdragan osmijeh pohitali jedan prema drugom, premda su znali da ni taj susret nee
donijeti nita novo, nego e i opet jedan drugom samo pruiti ruku i zbunjeno promucati
neke neodreene rijei; o da, ba kao da ele progovoriti o neem posve drugom. Ali o
emu? Sudac je utonuo u misli i priao prozoru.
Kroz otvoren prozor, tamo iz dubine zatvorskog dvorita, dopirala je kripa kotaa
teretnih kola. Oslukivao je zapovijedi zatvorskih uvara, zatim tupe udarce nekih tekih
predmeta, zacijelo punih vrea, kao i tapkanje ljudskih nogu. Prozor njegova ureda gledao
je na boni zid susjedne kaznionice s malim otvorima za prozraivanje,- kao slubenik koji
je zastao na poetnoj postaji karijere, zasad je u zgradi dobio samo ovu neudobnu sobu u
kojoj je ljeti vrue a za zimskih poslije-podneva rano postaje mrano. Naravno da su one
prostranije i udobnije sobe, one koje gledaju na ulicu, zaposjeli stariji suci na viim
poloajima, to je i on smatrao dostojnim i posve asnim rjeenjem. Dolje, u tom dvoritu
1
slov balade Komives Kelemen; komuves (star. kdmives), ma.
poploenom kamenom, zatoenici su skidali vree s teretnih kola, zatim ih prebacivali
preko ramena i jedan za drugim, kao paja kolica, nestajali iza poklopnih vrata podruma.
Sudac je ve treu godinu radio u toj sobi i svaki je dan nekoliko minuta promatrao ivot
koji se odvijao u dvoritu kaznionice; tamo su dovoeni zatoenici na etnju, tamo su u
vrijeme posjeta prolazili roaci uhienika i osuenika, tim su putem sprovodili zatoenike
na sasluanje, ili na glavnu raspravu u zgradu suda. Poznavao je taj tuni i jednolini svijet,
tako da mu se ve gotovo gadio, a ipak nije proao nijedan dan da prije odlaska ne stane do
prozora i da ga neko vrijeme paljivo ne promatra, kao da se jo jednom ponovno eli
uvjeriti u neto. Postojalo je neto, gotovo samo po sebi, uhodano i razlono u toj
svakodnevici tamnikog dvorita, neto nalik tvornikom dvoritu, gdje se u radno vrijeme
zbiva stalno isto, na minutu tono i svaki dan u isto vrijeme, a sve ono to se tamo dogaa
moda i nije tako zastraujue i gnusno kao to bi mogli pomisliti neki neupueni; prije bi
se reklo da je to tek tuno i beznadno. S takvim bi osjeajima iz dana u dan nekoliko minuta
promatrao zabat tamnice i njezino eljeznim vratima odijeljeno dvorite.
Imre Greiner, o da, doktor Greiner, palo mu je opet na pamet, onako uzgred. Tako se
zove lijenik koji se sprema na rastavu od svoje ene. Maloprije je paljivo iitavao osobne
podatke nekadanjega kolskog kolege, tragajui u njima za zajednikim uspomenama.
Doktor Greiner potekao je iz Gornje Ugarske, iz zipserske2 obitelji. Upravo je otkrio da je
lijenik pola godine stariji od njega, da je ve u lipnju navrio trideset osmu, dok e on, iako
su bili u istom razredu, tek u studenome dosegnuti tu ivotnu dob. Ovo ga je otkrie, a da ni
sam nije znao zato, donekle oneraspoloilo. Kao to ga je iznenadila i enina dob; naime,
gospoda Ana Greiner, roena Fazeka, takoer je prela tridesetu. Raunao je u sebi i
razmiljao. U trenutku kada se iz spisa pred njim pojave ljudi od krvi i mesa, tota mu pada
na pamet, pa i to da je Annu Fazeka prvi put sreo prije devet godina, jednog iznimno
toplog i zaguljivog ljeta, tamo na otokom teniskom igralitu,- no ta mlada djevojka tada
jo nije mogla poznavati doktora Greinera, barem se onda jo nita nije ulo o njihovim
zarukama. Jedne su veeri zajedno ili onim otokim stazama prema mostu; on je nosio
djevojin reket, Ana Fazeka bila je odjevena u ljetnu haljinu s bijelo-plavim prugama, put
je bio mraan i razgovarali su o izletu do nekih predjela uz Dunav. Odjednom je kod
stajalita konjske eljeznice, pod svjetlom jedne plinske svjetiljke ugledao lice Anne
Fazeka: u slabanom je svjetlu mlada djevojka zastala sa smijekom, onako okrenuta
prema njemu u profilu; glas joj je bio posve blag, iako je takoer mogue da je njezinu
glasu tek naknadno pripisao tu neku njenost, nesigurnost i jedva ujnu istananost. Bilo ih
je etvero: jo jedna djevojka, prijateljica Anne Fazeka i jedan stariji gospodin, prijateljiin
otac. Prije toga susreta Annu Fazeka vidio je moda dvaput, najvie triput, a sve to je o
njoj znao svodilo se na to da joj je otac bivi prosvjetni inspektor iz unutranjosti koji je
prije nekoliko godina otiao u mirovinu, da se tada s obitelji preselio u Petu, te da se
djevojka ve odranije nalazila u nekom od petanskih internata. Anna je bila udavaa i
posljednjih je godina esto odlazila na plesove. O emu su razgovarali? Ne sjea se rijei,
no djevojin mu je glas jo ivo odzvanjao u uima. Zatim su jo neko vrijeme tiho ili
polumranim putem. Zastao je kod jednog zavoja, a tada se djevojka naglo okrenula prema
njemu kao da mu eli neto rei. U tom joj je trenutku jasno vidio lice. No stigli su do mosta
2
zipser njemaka etnika skupina u nekadanjoj ugarskoj upaniji Sze-pesseg, na
njemakom Zips, danas podijeljena izmeu Slovake i Poljske (Spis/Spisz)
i u tiini produili dalje. On e sutradan otputovati na odmor, etiri e tjedna provesti u
austrijskim toplicama gdje e upoznati i buduu suprugu, premda e se vjenati tek sljedee
godine. One godine kada se ve udvarao svojoj buduoj eni i dok se kretao medu ljudima
kao napola zaruen mukarac, jo je zalazio u drutva pa i u takozvane djevojake kue,
gdje su zainteresirane mame i njihove neudate keri, zahvaljujui tajanstvenim enskim
vezama za prikupljanje obavijesti, ve nekako saznale da je on zaruen i tada je jo
jednom sreo Annu Fazeka. Djevojka je bila izrazito dobro graena, moda ak ljepotica...
Ljepotica? Sudac se zagledao u dubinu dvorita, kao da za neim traga. Teretna su kola ve
bila prazna, uvar je morao jo samo posljednju dvojicu nosaa dopratiti do eljeznih vrata.
No da, on se, zapravo, sada ne sjea lica te Anne Fazeka.
Spise je uredno sloio na stolu, a iz pripremljenih je isprava bilo vidljivo da su posve
sukladni zakonskim propisima: suprunici su podastrli dokaz o odvojenom ivotu u trajanju
od est mjeseci, te kao motiv naveli branu nevjeru i podnijeli zahtjev za ponitenje
brane zajednice. Sagnuo se, onako sjedei na stolcu, i u donjoj ladici pisaeg stola potraio
kutiju s jeftinim, runo smotanim cigaretama, da bi njima do vrha napunio svoju konatu
tabakijeru. Iz druge je ladice izvukao finije, industrijski proizvedene cigarete, kupljene u
trafici i uvane za posjetitelje, jer je on sam bio zadovoljan i onim jeftinijim cigaretama koje
je kod kue uvijala Hertha ili slukinja; no sada se spremao u drutvo, gdje mu se lako moe
dogoditi da nekoga mora ponuditi pa je, za svaki sluaj, u tabakijeru ugurao i nekoliko
cigareta sa zlatnim rubom. Sve mu to ba i nije bilo po volji jer mu je palo na pamet, dok je
u jednom dijelu svoje tabakijere slagao te reprezentativne i fine cigarete, da upravo ti
mali, uistinu beznaajni izdaci, ipak odnose i taj zanemarivi viak njegovih prihoda, a
vjerojatno bi to njegov ivot, a moda i ivot njegovih ukuana, moglo uiniti barem malo
udobnijim, spokojnijim, pa moda i ekonominijim, jer je on sam bio zadovoljan i jeftinijim
duhanom, kao to bi bio zadovoljan i drukijom odjeom, drukijim stanom, pa i
jednostavnijim oblicima drutvenih obveza. Cigarete sa zlatnim rubom drao je zbog
drugih, a te su mu misli ionako bile toliko poznate da su ga ve zamarale, pa kada se
ponovno prisjetio da se sprema u drutvo gdje e se osjeati dobro ili loe, ali gdje opet,
pomalo po dunosti, mora neto predstavljati, kratko je uzdahnuo i srdito se nasmijeio.
Uzdahnuo je jer mu se ivot, a s njim i pregrt suvinih drutvenih obveza, inio tekim i
besmislenim teretom, a osmjehnuo se jer nita od toga nee moi promijeniti. Uredno je
sloio spise i uobiajenim, nesvjesnim pokretima u ladicu spremio cigarete i nekoliko
osobnih predmeta: nalivpero, povealo, malu boicu sa zelenom tintom, njegovom
omiljenom bojom, i uvijek bi osjeao kao da mu neto nedostaje ako bi zbog njegove ili
posluiteljeve nemarnosti boica presuila ili je ne bi bilo na stolu.
Anna Fazeka i Imre Greiner, pa da! Opet ih se sjetio dok je kljui od ladica stavljao u
dep. Prolo je ve pola sedam. Golema je zgrada u to doba bila ve prazna i tiha. Na stolu
su leali spisi za jo etiri brakorazvodne parnice. Izvukao je jedan spis i zavirio u njega, a
zatim ga zlovoljno gurnuo natrag. Pokuavao se prisjetiti posljednjeg susreta, no nikako se
nije mogao domisliti kada je posljednji put vidio Annu Fazeka. Sudac je zadnjih godina
rijetko zalazio u drutvo zacijelo su za to tiho povlaenje postojali odreeni razlozi,
moda je to bilo zbog obitelji, a moda i zbog skromne plae no, kako god bilo, on se ipak
vrlo rano povukao u zatvoren krug slube i obitelji; o tome pak nije volio razmiljati, jer ga
je u dubini due muilo neto to je pokuavao izbjei, pa i ne suoavati se preesto s time.
Za udaju Anne Fa-zekas saznao je iz novina. Onda godinama nita nije uo o tim ljudima.
Upravo se sjetio trenutka kako je bio iznenaen tom vijesti da je Imre Greiner, ba onaj
Imre Greiner kojega bi se uvijek rado sjetio u djetinjstvu, a i kasnije tijekom studentskih
godina, s kojim se uvijek volio sresti i popriati, no nikada ne bi znao s njim razgovarati kad
bi se doista povremeno i sreli, ukratko, bio je to taj Imre Greiner koji se oenio djevojkom
koju je on poznavao i koja... i tu bi opet zapeo. Tko je bila Anna Fazeka? Je li mu to
poznanstvo ikada znailo neto vie od povrne, obine i nevane veze, ili je ono, zapravo,
bilo jo povrenije nego to su najee bile takve veze? Vidio ju je dok je jo bio slobodan
mladi dva ili tri puta na teniskom terenu, a zacijelo ju je negdje sretao i kasnije, nakon
njezine udaje; no i to je bilo tako letimice, tako nevano, kao to bi sretao i neke druge
mlade djevojke ili gospoe koje je, dodue, povrno poznavao, ali im moda pouzdano nije
znao ak ni ime. U svakom sluaju, iznenadilo ga je da se upravo taj Imre Greiner oenio
ba onom Annom Fazeka s kojom se on jednom davno vraao s otoka, ba tom djevojkom
koja se na po-lumranom putu u jednom trenutku okrenula prema njemu kao da mu je htjela
neto rei. Ali onda ipak nije nita rekla. A sada mu je na stolu leao spis gospoe Greiner,
roene Fazeka. ivot se poigrava, pomislio je rastreseno i tiho se i podrugljivo nasmijao,
gotovo kao da samoga sebe kori zbog takve neuljudne opaske.
Brakorazvodni postupak pokrenula je supruga; ona je optuila Imrea Greinera za branu
prijevaru. No na radnom su mu stolu u tom trenutku leala jo tri spisa s optubom za
branu nevjeru i sudac je s gaenjem promatrao tu hrpu slubenih dokumenata. Da je bila
rije o kaznenom postupku, zacijelo bi se usprotivio dodjeli predmeta, otklonio bi obvezu
izricanja presude u sporu dvoje njegovih znanaca, pa makar mu bili daleki i nevani, jer je
ipak bila rije o nekome tko je s njim iao u kolu; no prilozi podneska bili su u skladu s
kriterijima, pa ako se u meuvremenu ne dogodi nita bitno i ako njegov poziv na pomirbu
ne bude uslian, sutra u podne, sukladno slovu zakona, razvrgnut e brak Imrea Greinera i
njegove supruge Anne, roene Fazeka. Dakako, okolnost da je poznavao stranke u
brakorazvodnoj parnici nije nikakav razlog za moebitan zahtjev da se predmet dodijeli
nekom drugom sucu! A kako je ve sve sloio na stolu, i kako je ve doista bilo kasno,
bacio je jo jedan pogled na dvorite kaznionice i, kad se uvjerio da tamo vie nema nikoga,
uzeo eir i polagano, ve uvjebanim i prilagoenim koracima, skretao po hodnicima
goleme zgrade, te potom napustio svoj ured. Pri dnu stubita stari ga je vratar smjerno i
prisno pozdravljao, a ta jedva primjetna bliskost, koju zacijelo nije uoavao svaki put kada
je stizao u zgradu ili je naputao, sada je zasmetala mladom sucu. Pomalo je vrijeala
njegovu mladenaku samouvjerenost, a istodobno mu i godila; samo e podreen dravni
slubenik, i to u poznim godinama ivota, na taj nain pozdravljati suca koji se nalazi na
viem i drukijem drutvenom poloaju, a ipak se unutar slube jo uspinje na hijerarhijskoj
ljestvici. A on je, itekako shvaajui odakle dolazi ta prisnost i ta ulagivaka oinska briga,
pritom sauvao dostojanstvo i pokroviteljski kimnuo glavom, jer je starac, iako je potekao
iz seljakog stalea i dogurao tek do portira, takoer pripadao toj brojnoj zamrenoj
zajednici, gdje je i sudac bio samo jedan od otmjenijih i nado-budnijih lanova... Zastao je
na vratima i uskladio kazaljke na svojem runom satu prema vremenu na satu u velikom
predvorju. Prisjetio se svih onih prizora kaznionikog dvorita, spisa na stolu i one
suzdrane, ali i prisne, i nadasve snane bliskosti koja ga je prikrivala u toj zgradi, meu
svim tim ljudima, meu ostalim sucima, slubenicima i posluiteljima i, kao mnogo puta
prije, gotovo je sa aljenjem naputao to mjesto kao posljednji od svih sudaca, gotovo
nesretan, i kao da nerado ostavlja svoje radno mjesto, ba kao to redovnik nevoljko i
kolebljivo prelazi prag samostana da bi krenuo u svijet. Ni u tom trenutku nije mogao
shvatiti taj osjeaj drukije nego kao bezrazloan strah tuinca koji panino zadrhti od
dodira sa svijetom i to ga je opet zaokupilo. Zastao je na najvioj stubi ulaza i nesigurno
se osvrnuo oko sebe. U meuvremenu je vratar za njim zatvorio ona teka hrastova ulazna
vrata i zakljuao ih.

2.
Gosti su pozvani na okupljanje koje se odvija izmeu poslijepodnevnoga aja i veere,
to je pak u aljivoj, pomodnoj gradskoj sloenici od rijei aj i veera nazvano ajna
veera. Pozvani se okupljaju neto ranije od vremena za veeru, izmeu sedam i osam sati,
a domaini ih nude ajem, kavom, vinom i hladnom peenkom posluenom na pladnjevima;
no ta su se oputena druenja uz stolie, uz stalne dolaske i odlaske, i uz neobvezatan ton,
katkada znala oduiti do kasnih nonih sati. Takvi su oputeni pozivi, dakako, za domaine
znaili manje optereenja pri posluivanju nego one starinske, ozbiljne sveane veere,
jer se suvremeno doba ipak povodilo za geslom da s vremenom valja tedljivo, a zbog toga
se srednji stale s jednom dvorkinjom i sa smanjenom mirovinom ili potkresanom plaom
morao snalaziti i izvoditi razne vratolomije kako bi sauvao svoje gospodstvo, privid
asti i otmjenosti, koliko god on drutveno venuo. Upravo je zato taj gospodski sloj, koji se
u svojoj rodbinskoj klasnoj svijesti ipak vrsto i stidljivo drao na okupu, svakako nastojao
obnoviti olabavljene oblike drutvenog ivota. Brani par Komive takoer je znao pozivati
svoje prijatelje u goste na takve skromnije ajne veere koje su, u skladu s modernom
oputenou, zamjenjivale one nekadanje raskone veere; to bi oskudno ugoivanje ipak
domainima pritedjelo neto truda i izdataka, a i olakalo bi posao osoblju koje je tu bilo u
slubi za sve i svata. Sudac je putem razmiljao o tome koliko se toga svih tih godina
raspalo i promijenilo, pa tako i oblici drutvenog ivota. On je vrlo dobro poznavao, a i
volio, taj skromni gospodski srednji sloj kojemu je i sam pripadao. Doivljavao ga je kao
jedinstvenu golemu obitelj u ijim je drutvenim obiajima prepoznavao mit o obitelji; i
sam je ivio u skladu s tim, pa se u svojem radu i osobnom ivotu osjeao odgovornim za
dobrobit i sigurnost vlastita stalea.
Polako se kretao preko mosta prema Budimu; skinuvi eir, odmjereno je koraao, i tko
ga je vidio kako hoda onako straga prekrienih ruku, pomalo pogrbljen, tim nekim sporim i
nesvjesnim koracima, i kako pogleda uprta u tlo napreduje izmeu uurbanih veernjih
prolaznika na putu s posla do kue, sigurno je mogao pomisliti da je to znatno stariji
mukarac. Kritof Komive poeo je rano sijedjeti, a posljednjih godina otkad je dospio na
sud i, takorei, cijele dane provodio nepomino i u sjedeem poloaju, vidljivo je okrupnio.
A to ga je tjelesno stanje doista uznemiravalo. Iz dna due prezirao je svaki nemar, pa tako i
udobnu oputenost tijela; bio je sklon asketizmu, blagonaklono je promatrao i odobravao
pomodne naine tjelovjebi i, openito, mislio da e svatko, tko se previe preputa
udobnosti i tjelesnim potrebama, istodobno i duhovno osiromaiti i intelektualno otupjeti.
Zapravo, on jo nije bio debeo jer je ivio preteno umjereno, a u jelu i piu bio suzdran,-
no unatrag nekoliko godina ipak je mlitavost ovladala njegovim tijelom, i to ba ona
oputenost koju je i on sam sumnjiavo promatrao, pomalo je ak i prezirao, pa se
povremenim odlukama o promjeni naina ivota i borio protiv nje. Dakako, jo nije dospio
do toga da se odlui za jednu od pomodnih kura mravljenja, to je smatrao enskastim i
stoga za njega nedostojnim rjeenjem. No esto bi zatekao samoga sebe kako ga to pitanje,
taj problem stanja njegova tijela, itekako zaokuplja. Doimao se starijim, izgledao je kao
dobrostojei gospodin u etrdesetima, s uoljivim sijedim zaliscima i zamjetljivim trbuhom.
O svojem je tjelesnom stanju znao povremeno porazgovarati sa svojim povjerljivim
prijateljima, dakako, samo u aljivu tonu: Trbuina je znak ugleda, govorili bi, kao to je i
on sam smatrao da tim svojim tjelesnim omjerima pokazuje dostojanstvo kao protuteu
svojoj mladosti, a u svojem je nastupu, nainu govora i ivotnom stilu ionako nastojao
naglaavati ugled graanina i suca; meutim, ako je elio biti posve iskren, morao je
priznati da je u posljednje vrijeme postao donekle oputeniji nego inae. Taj je proces ipak
bio poneto sloeniji, pa je suca sve to zaokupljalo dublje i vie nego to bi mu to bilo
drago. Svoju sklonost debljanju nipoto nije doivljavao kao neto jako ugodno, jer je do
tih tjelesnih atributa stigao donekle bre nego to se nadao, ak moda i prije vremena, kao i
do mnogo toga drugoga u ivotu, pa tako i do prvih postaja u karijeri, do prvih obiteljskih
briga, pa i do ustaljenosti i ugleda. A to se krilo u osnovi te uurbanosti? Katkad bi mu, u
onim nejasnim i nemirnim trenucima, palo na pamet da je to zbog smrti, zbog neke duboke,
skrivene i zacijelo ne posve moralne udnje za smru, ali i zbog straha od nje, pa je ve
neko vrijeme vjerovao da su ta dva pojma jedno te isto. A to se neko vrijeme u
udnovatom kalendaru osobnog ivota raunalo od stanovitog, itekako odreenog trenutka,
od onoga trenutka kada je prije nekih godinu i pol u stanci izmeu dviju rasprava prvi put
osjetio neobinu vrtoglavicu koja bi se poslije, od vremena do vremena, neoekivano i
niim izazvana, znala ponavljati. Vrtoglavica je bila prijetea, zastraujua i sramotna, jer je
u njoj bilo neto poniavajue, neto to ugroava dostojanstvo, to ne dolikuje sucu, a ni
pripadniku graanske klase, pa je zbog toga Kritof Komive potajno, u dubini svoje
svijesti, iskreno prezirao samoga sebe. Dakako, nije bio odgovoran za nju, doista nije... Bila
je to tjelesna smetnja, prolazna slabost, iscrpljenost to je, uostalom, rekao i lijenik nakon
to se kratko vrijeme poslije prvog udara javila i druga, pa i trea nesvjestica; jedanput su
ga u podne morali autom iz grada odvesti kui, jer ga je vrtoglavica iznenadila tijekom
etnje u vedrom raspoloenju; potom je posjetio lijenika i tada se podvrgnuo raznim
dugotrajnim pretragama. Na kraju su ga uvjeravali da nema nikakav organski nedostatak,
srce mu je zdravo obiteljski su mu preci, bilo s oeve bilo s majine strane, svi doivjeli
visoku ivotnu dob a kako je oduvijek umjereno ivio, sve je to samo zbog nervoze i
iscrpljenosti. Nalazi su ga, kao i dijagnoza, posve smirili. Nekoliko je mjeseci neto
opreznije uivao u nikotinu puenje mu je bila jedina tetna strast koje se nije mogao, ili
nije ba ni htio, odrei i doista se osjeao neto bolje. Ona sitna sijevanja, mala utrnua,
lagane nesvjestice na rubu kolapsa od nekoliko sekundi nisu se zadnjih godinu dana vie
ponavljali, ili se barem nisu javljali tako izraeno, tako poniavajue i tako jasno naglaeno.
Da, ovih se dana osjeao mnogo, mnogo bolje. Umjeren ivot, malo cigara i cigareta, manje
rada, moda ak i poneto fizike aktivnosti, neki lagani sport, etnje u zadnjih nekoliko
mjeseci ujutro bi pjeice odlazio na posao, a tako bi se i naveer vraao iz ureda kui sve
je to, bez ikakve sumnje, pomoglo.
Onaj poniavajui, posramljujui osjeaj da e se zaas neto dogoditi... o da, neto to
mu ne dolikuje, to da bi se moglo neto otkriti... taj mu se osjeaj vie nije vraao. Ali
njegov mu je okus ostao. I ti ivci!
 Da, ivci. Ovih su dana ba svi bili ivani, a Komive je prezirao ivanost; smatrao
ju je nekako nemoralnom. Prezir nije opisao ba tim rijeima, no na neki je povran i
neodreen nain mislio da estit i poten ovjek nikada nee biti nervozan dakako, posve
je neto drugo ako nekoga mui steena ili naslijeena ivana bolest a i inae je mrzio taj
izraz, tu izliku, to jeftino suvremeno obrambeno sredstvo kojim bi ljudi, s lakoom i
povrno, otklanjali neku sloenu i izravnu odgovornost. Po njegovu miljenju, ovjek je ili
bolestan ili zdrav, a ni u kojem sluaju nije samo nervozan; tako bi se on branio, a
svoje miljenje ni u sudakom stolcu ne bi preuivao. Svijet je nervozan i stalno kuka,
sputava svoja htijenja jauui i nevoljko, usto je i neodgovoran; ah, koliko je on prezirao
sve te suvremene i nervozne brakove iz kojih su mukarci i ene s nepodnoljivom
lakoom bjeali pred suca! Koliko je samo prezirao sve te nervozne kriminalce koji su se
opravdavali umiljenim oiljcima iz djetinjstva i koji su se pred sucem kleli da su neto
poinili mimo svoje volje i protivno dobrim namjerama, da ih je na zlo natjerala sklonost
i nesavladiva unutarnja prisila! Komive nije vjerovao u nesavladive unutarnje prisile.
ivot je obveza koja se mora izvriti; on je naporan i sloen, dakako, ponekad se tota
mora podnijeti, pa i rtvovati. Takva su bila njegova razmiljanja. Znao je i sluati i
saalijevati ljude, ali ne i odrijeiti ih krivnje. Vjerovao je u volju, govorio bi da je ona sve,
da zapravo samo volja i dragovoljno prihvaena poslunost, blae reeno, samo poniznost, i
to kranska pokornost, moe pomoi ovjeku na mukama da prebrodi sve nepodnoljive
a nije li i ta rije zvuala pretjerano suvremeno i patetino ili tee podnoljive ivotne
krize. Nepodnoljivo? Jo je jednom odvagnuo tu rije. Rado bi zastao i odmjerio pojedine
rijei te pritom preispitao pravi smisao i onih tek sluajno dobaenih, a posebno bi se
posvetio svim sumnjivim izrazima koji bi ili u razgovoru ili u razmiljanju gotovo
izmaknuli nadzoru uma i potom iz ponora duha naglo izbili na povrinu. Nepodnoljiv
ivot? Komive nije odve cijenio tu civilizaciju koja ga je okruivala i salijetala svojim
svjetleim signalima i svojom bukom motora; poznavao je njezinu represivnu snagu,
istraivao njezinu mo osude i procjenjivao ono zatieno i sreeno podruje unutar kojega
moderan ovjek moe nai pribjeite, uz obuzdavanje vlastitih nagona. Dakako, ta je
kritika imala svoju cijenu, no je li bilo mogue drukije? A njegov posao, njegova dunost
suca, sastojali su se u tome da zauzda instinkte koji se bune protiv stegovne moi
civilizacije, jer suev poziv nikada nije bio u tolikoj mjeri misija spaavanja i odgajanja
drutva kao ba u tim munim vremenima; pa kako je Komive bio potpuno svjestan
vanosti toga poziva, tako je i nastojao sluiti tomu izrazito odgovorno i nadasve postojano.
Jer tada je za suca bila rije o neemu mnogo veem od kanjavanja prekritelja i zatiti
nedune rtve! O mnogo veem, jer rije je bila o cjelini, o itavoj civilizaciji, o miru
jednog drutva, o formama, o snazi oblika koji daju i uvaju ivot, a njih razdiru i prljaju
tajanstvene i sumnjive ruke, no on e u svakom sluaju biti spreman na izazov i uvijek na
svome mjestu! A je li ta civilizacija ba zasluila bezuvjetnu zatitu? Je li bila doista
neduna? Kakvu je jo moralnu mo uope mogla imati ta motorizirana civilizacija
uronjena u uitke? A nije li i ta nesvjestica, ta nebitna vrtoglavica koja, hvala Bogu, nema
opravdanja ni u kakvoj fizikoj, organskoj patologiji, ta sloena, pomalo poniavajua
pobuna ivaca, nije li ipak bila potajno povezana u dubini njegove savjesti s onim dvojbama
koje je gajio protiv odrivosti vladajuih formi i moralne supstancije civilizacije to je valja
zatititi po svaku cijenu? Bila su to pitanja koja bi Komive sa sudakog podija glasno i
odluno otklanjao, ta nadasve moderna pitanja koja bi povremeno prokljuala u
tajanstvenim podzemnim vodama due i na koja bi Komive teko i s naporom, onako preko
volje, davao odgovore. U drutvenu idilu ni sam vie nije vjerovao. Drutvo je tragalo za
novim ivotnim oblicima, a njegov posao, njegova zadaa suca bila je da nadzire one koji se
svjesni ili zavedeni, samo zbog slabosti, zbog bojaljivosti ili nesigurnosti svojih ivaca i
karaktera, pobune protiv kritike staroga poretka.
Jo je bio mlad ovjek i kako se ve tjelesnom graom prilagodio svojem zanatu, svojem
pozivu, tako je za sebe izgradio i neku duhovnu formu unutar koje e se znati smjestiti sa
svim svojim uvjerenjima i dvojbama. Svoja je uvjerenja temeljito preispitao i javno
proglaavao. Njegov je posao bio spaavati i tititi, a gradnju je, zajedno s golemom
odgovornou, morao prepustiti drugima. U svojim je dvojbama ostao osamljen, kako u
svome svijetu tako i u obiteljskom i u profesionalnom okruenju. Nitko ga nije mogao
optuiti da je slab ili plaljiv, pa ipak se nije bezuvjetno pokoravao zahtjevima struke,
drave ili drutva nije odvraao pogled, ve naprotiv, svim je svojim snagama pokuavao
otvoreno se suoavati s vlastitim dvojbama. Duboko je i uz potpunu odgovornost
doivljavao i neovisnost i nadreenost koju donosi njegova sluba. Morao je dijeliti pravdu
strogo, prema slovu i duhu zakona. No kad bi ponekad bacio pogled prema prohujalom
vremenu, tada bi osjetio da zakon zaostaje za vremenom; zakon nije mogao predvidjeti to
rasulo, taj tajfun koji je sve pomeo i otpuhnuo sve ono to je nekada bila sama njegova bit
zakon je u toj svojoj neumoljivoj dosljednosti ponekad bio slab i neprimjeren u odnosu na
samovolju tih vremena. A on je kao sudac morao na suvremen nain nadopuniti slovo
zakona; iza svake nevane prepirke javaljao se podrugljiv osmijeh cjeline, pretvarao se u
grozno prenemaganje; taj novi narataj naveliko je propovijedao nunu obnovu, a istodobno
objeruke prekapao po tim ruevinama potpunog unitenja. On bi tada pomislio: Hajde,
stani sad pred njih i dijeli pravdu! Meutim, doista bi stao pred njih i dijelio pravdu u
najboljoj vjeri, u duhu zakona i besprijekorno. Kakva li zanimanja, pomislio bi katkada
umorno. A onda bi uzdignuo glavu i ponosno izjavio: da, kakva li zanimanja, kako li je
tegobno i uzvieno, kako izvanredno i ovjeka dostojno! Je li jednaku tegobu osjeao i
aparat koji ga je okruivao taj dostojanstveni sudski ustroj, jedinstven i najbolji, gdje su
ljudska bia bila tek siuni i osjetljivi sastavni dijelovi? Meu vremenijim sucima, pod
ijim je upravljanjem odrastao, sreo je mnoge koji su shvaali vanost odgovornosti za novo
doba i koji su znali da je sada rije o cjelini, o da, o onome iznad slova zakona, iznad
ideala pravde, o onome to e ponititi, ve u samom nadiranju, tu praktinu i opipljivu
opasnost. I da treba spaavati itavo drutvo, a ne samo formu, da treba spaavati upravo
sadraj, te ljude od krvi i mesa, due djece i ivote odraslih, ali i okvir svega toga, one dvije
sobe s kuhinjom ili tri sobe s predsobljem, da treba osigurati pravo slubenicima da svakog
prvog prime plau, da se treba brinuti o trgovevim zajmovima... Je li se o tome razgovaralo
unutar aparata? Rijetko, no itajui presudu, on bi se uvijek sjetio toga.
A je li doista svaki put mislio upravo o tome? Zastao je na sredini mosta, kao to je to
obiavao svake veeri, naslonio se na rukohvat, ispuhao se i lcratkovidnim, mirkavim
pogledom zagledao se u vizuru grada koji se gubio u izmaglici zalaska sunca. Stajao je tu
pred njim taj novi grad na lijevoj obali vodene magistrale naslijeene iz pradavnih vremena,
sa svojim reprezentativnim stambenim blokovima, najamnim zgradama glatkih proelja
obojenih kriavim bojama u suvremenom stilu, gdje su izmeu njihovih tankih zidova, koji
proputaju svaki um, ivjeli njegovi nervozni sugraani; ene su na malim stalcima
uzgajale kaktuse, iznad neudobnih leajeva i poivaljki presvuenih prugastim tkaninama
nizale su se police s knjigama, onim knjigama koje su nastojale rasvijetliti sliku novoga
svijeta, tim uznemirujuim skeptinim knjigama za koje bi se katkada zainteresiralo i
tuiteljstvo, a o kojima bi katkada i on kao sudac morao izrei slubeno miljenje. Nastojao
je proitati te knjige, a istodobno strahovao za svoju duhovnu ravnoteu i poniznost. Leao
je pred njim taj novi grad na lijevoj obali sa svojim golemim kamenjem i cementnim
oteklinama, prepun dvojbi i nemirnih ljudi koji iz te kamene pustinje iz dana u dan iscjeuju
novac, tih ljudi prepunih nervoze, uzbuenja, teko zauzdanih nagona, koji tako drukije
vjeruju i ljube, govore i ute razliito od njega, tako su drukije bolesni, zdravi, sretni i
oajni nego to je to on, a na kraju im ipak on mora dijeliti pravdu! Poznaje li ih on, moe li
ih potpuno razumjeti i je li proniknuo u njihove prave namjere? Toliko mu je sve to bilo
strano, pa i taj ivot s kriavim proeljima ravnih obrisa! Pojavni oblici toga stranoga i
modernog ivota pronosili su ideju objektivnosti, no iza te hinjene objektivnosti potajno
su klijale zbunjenost i dvojba, dvojba ukorijenjena u dubini due, dvojba u sve ono to je
naelo, to je neosporno, to je poelo. Komive je podboio lice akama i promatrao taj
strani, a ipak poznati grad, taj velegrad, taj opaki grad, taj smeteni i astmatino zadihani
grad koji navaljuje na novac, na ivotne radosti, na vlast; grad koji je preko kapilara misli,
mode, znanosti, trgovine i novanih poslova doao u dodir sa Zapadom, s vanjskim svijetom
od kojega je posudio neke nove forme, koje je dobro ili loe probavio, koji jo hoda
djelomino u prnjama, a pomalo se ve odijeva i po posljednjoj europskoj modi. Promatrao
je grad i uinio mu se stranim. Bio je to vrlo nezgrapan velegrad, nervozna i nemirna ukusa
i svako je jutro, kad bi prolazio mostom prema uredu da tamo sudi dvojbama, enjama i
grijesima toga grada, osjetio onu nejasnu smetenost kao kad je nekada davno, jo kao
uenik silazio na glavnom kolodvoru s brzoga vlaka koji ga je ovamo dopremio iz njegova
provincijskoga rodnoga grada, i kada je dosta dugo imao dojam da ne razumije ba posve
tono govor ljudi u toj prijestolnici. Istina, on jo i danas govori gornjougarskim narjejem,
pomislio je i osmjehnuo se tomu.
Onda se polako okrenuo prema starinskom krajoliku na desnoj obali i promatrao poznatu
sliku s poneto olakanja, kao netko tko je napokon stigao kui. Izloba na desnoj obali
predstavljala je slubenu prolost; nizale su se relikvije, svete i dobro ouvane ruevine
ispod staklena zvona od kristalnih sunevih zraka. Dugo je, gotovo ganuto gledao u taj
budimski vidik, u rujansku obojenost parka tvrave, u kestene s mlitavim kronjama uz
rijeku, u povijesne graevine koje su uvale i izraavale neto vrlo dragocjeno, to je
Komiveu bilo vie od uspomene i naslijea, prema emu je osjeao iskrenu bliskost,
prisnost i radost posjedovanja dok je promatrao plemenite obrise krunidbene crkve,
privremeno ograene skelama, i visoko gore slubene zgrade koje su prianjale uza stijenu
poput vitekih utvrda; razgledao je tu dareljivu izlobu povijesne misli u kamenu i oklopu,
gdje su se iza svega toga tiho skutrile stare gradske etvrti u kojima su nazivi ulica jo
uvali uspomenu na davne zanate nekadanjih stanovnika: sa svim tim bio je on povezan
posve intimno, u nutrini. Nije mogao povjerovati u sumrak povijesne misli koja se u tim
ponosnim zidinama utvrde oitovala pomalo razmetljivo, izvanvremenski i neovisno o
modi. Ako svi ostanu na svojim mjestima kao to on, kao sudac, ostaje na svome mjestu, i
ako svi budu izvravali svoje obveze, moda e se moi spasiti obitelj kojoj je pripadao,
zajednica na koju je prisegnuo, ta velika, uistinu velika obitelj! mirkavo je pogledavao
ulijevo i udesno. Za njega su rijei kao to su ostati na mjestu i izvravati obveze bile
ispunjene nekim jednostavnim, stvarnim sadrajem bez ikakve pretjeranosti. Uvjerenje
kojim je priznavao svoju pripadnost velikoj obitelji bilo je duboko i jednostavno. A to je ta
obveza bila u praksi, u praksi svakodnevice liene svake patetike? Ostati privren onomu
to postoji, svetom naslijeu, jednostavnim oblicima ivota, savjesno se pridravati pravila
graanskog zajednikog ivota, ostati privren svemu to je vidljivo i dokazano, to je
stvarno, to je amalgam osjeaja, htijenja i uspomena te odbaciti sve to je dvojbeno, to
razara, to razgrauje i to je tek instinktivno zalaganje, osobna neodgovornost. Za njega su
rijei kao to su pokornost i odricanje ivjele u njihovu drevnom, snanom znaenju,
jae i izravnije od religijske zapovijedi. Jer je tamo u dubinama, na dnu obiteljske svijesti, u
temeljima novih narataja neto ve sazrijevalo: nezadovoljnici u potrazi za zajednikim
rijeima kojima bi predstavili sami sebe, mladi narataji te velike obitelji koji su se sudarali
na rubu ponora politikih krajnosti, a zajedniko im je bilo samo njihovo drutveno
nezadovoljstvo koje generacija na odlasku vie nee moi onemoguiti samo svojim
zastarjelim, zahralim, milostivim i neuinkovitim sredstvima. Mladi su neto pripremali
tamo dolje u dubinama, ali i tamo gore, na katovima graanskih stanova! Komive je te
pripreme osjeao u svojoj nutrini, kao to je osjeao i to da vie ne pripada mladim ljudima.
Kritof Komive rodio se na granici, na razmeu, no on je ponekad pomiljao da se to
zbilo i u bolno zamrenom povijesnom trenutku, na prijelazu stoljea, kada je graanski
stale jo obilno i sigurno uivao u obiteljskim posjedima jer je drava u svojim golemim,
prirodnim i jo neokrnjenim granicama privila na svoje grudi stalee i narode, dok su
veleposjednike, koji su i dalje uivali u idilinom miru, samo povremeno na opasnost
upozoravali tek sablasni bljeskovi podzemnih pokreta, nalik priguenom tutnjanju dalekih
tektonskih poremeaja. Ali tko je imao vremena da to oslukuje? ivot je blistao kao
lepravo nedjeljno arenilo. Kritof se rodio na pragu posljednjeg desetljea mira u
dobrostojeoj, sitnoplemenitakoj slubenikoj obitelji; majka mu je bila zipserica i moda
je upravo od nje naslijedio poneto njenosti, neki neodreen osjeaj za ivot, neku
osjetljivost za ono nevidljivo i nedokuivo; no te su se sklonosti u njegovu karakteru
sretno pomijeale s oevom jezgrovitom, iskonskom i odmjerenom vrstoom. Njegov otac
Gabor Komive potekao je iz slavne i stare sudake loze jer je djed, znameniti Kritof
Komive, prvi s tim imenom, nekada davno bio sudac Stola sedmorice u ondanjoj dravi,
pa je sudako zanimanje u obitelji prirodno prelazilo s oca na sina. Komivei su bili suci ne
samo zato to im je ve i djed to bio, i ne samo zbog toga jer je i pradjed bio namjesnik i
upravitelj, a zatim i savjetnik kraljevskih posjeda, nego ih je pravu, odnosno dijeljenju
pravde i provoenju zakona, zacijelo, privlaila jo neka dublja i prikrivena sklonost. Bili su
suci od davnina, uvijek u blizini slovu zakona; obitelj je bila puna namjesnika, sudaca
kotarskoga sudbenog stola koji su bili staroga kova te govorili i mislili u kienim latinizmi-
ma, a i sluba im je bila vie ast nego izvor prihoda i zaraivanja kruha, jer su oni na taj
reprezentativni poloaj bili dolazili ve kao imuni ljudi, a u pravilu ga naputali
osiromaeni. Bila je to pravnika obitelj poput mnogih drugih meu maarskim
sitnoplemikim porodicama intelektualaca, iji su narataji bili u nekakvoj krvnoj,
obiteljskoj vezi sa svime to je bilo zakon i pravo, a njihovo se klasino obrazovanje
osjealo i u nainu razmiljanja kasnijih potomaka. Kritofa Komivea, sina slavnoga
predsjednika suda s kraja stoljea, odgajali su, dakako, u istom strogom i dosljedno
humanistikom duhu koji je tradicionalno vladao u obitelji. Otac se dvaput enio, drugi put
kada je ve preao pedesetu i bio na vrhuncu karijere i ugleda, a Kritof se rodio iz toga
drugog braka sklopljenoga s mlaahnom keri lijenika iz Kesmarka 3. Taj drugi brak, prema
svim vanjskim znacima sklopljen zbog naklonosti i osjeaja, ipak je zavrio nesretno ili,
bolje reeno, nepravilno; okonan je krajnje nepravilno kao poruga svim zasadama,
svim pisanim i nepisanim zakonima to su dotada vladali u obitelji, jer se ta druga supruga,
osam godina nakon sklapanja braka, kada prvoroeni sin jo nije navrio ni est godina,
jednostavno odselila od kue, a kasnije se i udala za jednog od glavnih inenjera u
gradskom poglavarstvu, pa tu enigmu, tu pobunu, tu neshvatljivu samovolju Kritof nije
nikada mogao uistinu shvatiti. Otac se od toga udarca razbolio; zacijelo je enina pobuna
ranila i poremetila neki njegov tajanstveni centar za ravnoteu, ranila ga u onoj samoj biti
gdje se ovjek sidri, tamo gdje je posve jedinstveno i neponovljivo ovjek istinski on sam.
ini se da ni njegova majka nije mogla podnijeti krizu toga bijega; moda se prekasno
odluila za takav korak, pa joj je ivotna snaga ve bila iscrpljena u onim nevidljivim i
prekasno osvijetenim ogorenim borbama u prethodnom braku, jer je tri godine nakon
rastave, kada se jo nije ni opustila u ozraju novoga braka, iznenada preminula od babinje
groznice. Kritof nikada nije upoznao svoga boleljivoga polubrata koji se tada rodio, jer je
djeak napustio grad s ocem, smetenim i rano oronulim glavnim inenjerom, s tim
tajanstvenim strancem koji je, barem po onome to je Kritof kasnije uo, mogao biti sve,
ali ne i zavodnik; bio je, bez ikakve sumnje, blag i plah ovjek kojega je u kovitlac
graanskog skandala povukao enin oajniki in; a taj polubrat je kao mladi preminuo za
vrijeme rata, i to ne na bojinici, niti nekakvom junakom smrti, nego se samo prehladio
u pisarnici vojarne gdje je obavljao poslove u pomonoj slubi i gdje ga je upala plua
dokrajila nakon nekoliko dana.
Nakon toga nesretnog drugoga braka, Gabor Komive proveo je u samoi ostatak
ivota,- no tada se ve visoko uzdigao, preselio se u prijestolnicu i u ta dva posljednja
desetljea svoje sudake karijere postao slavan i sveopi uzor u struci. Moda na slubenoj
ljestvici i nije stigao tako daleko kao mnogi drugi astohlepniji i sretniji kolege do smrti je
ostao predsjednik okrunog sudbenog stola no i prije toga smatrali su ga jednim od
ponajboljih sudaca kaznenog, a poslije i albenog suda; ime mu je iroka javnost pobono
spominjala s istinskim ganuem i potovanjem, onako kako se spominje samo veliki
sudac, poznavatelj svih tajni ljudskog srca koji je pomalo sam Zakon, nepogreiv, o da, i
krut i neumoljiv zbog svoje nepristranosti, a koji tu javnost, to trai svoja prava, jednako
zastrauje koliko i smiruje. Bio je upravo na takvu glasu. Mladi su ga suci rado isticali kao
svoj uzor, oponaali bi njegov tihi, prisni ton lien svake strasti pri voenju rasprave, jer je
Gabor Komive disciplinu postizao pogledom i pokretom ruke, a samim lamanjem glave ili
zaueno-hladnim treptajem oka znao zadrati vlast u sudnici i nadasve vladati uzburkanim
strastima,- nikada se nije uputao u prepirke s odvjetnicima, optuenicima ili svjedocima; a
s njegovom pojavom u sudite bi ulazilo neto nepovredivo, neto velebno i nedodirljivo, i
takvu se dojmu nitko nije mogao oteti, pa su ga u tom zatvorenom svijetu, gdje se sve
okretalo i sukobljavalo oko prava, neko vrijeme spominjali kao velikog metra, magistra
koji je stvorio kolu. Gaboru Komiveu, dakako, nikada nije palo na pamet da stvara
kolu; naime, takav ljudski izdvojen utjecaj unutar pojedinog zvanja prodornom e snagom
zraiti samo onda kada iza toga nema direktne namjere, nego kada je to gotovo nesvjesno.
Sjedio je na sudakom podiju kao velika koji slobodno i mudro dijeli pravdu, pa su moda
3
Kesmarok, grad u dananjoj Slovakoj
poput njega i njegovi pradavni preci presuivali o krivnji i pravdi svojih robova takvom
sigurnou gospodara ili nesumnjiva glavara obiteljskoga klana, ili kasnije oni njegovi
sitnoplemenitaki pradjedovi iji je trag u vremenu uspjeno slijedio sve od vremena
Anuvinaca, i ije je pravo na sudovanje sauvano u samom pokretu ruke ovoga dananjega
potomka. Malo je tko znao da je ta nadmona pojava, pomalo nalik idolu koji ravnoduno
kraljuje nad svim ljudskim strastima, da je taj ovjek odmjerena govora i uzvieno
nepristupana dranja, zapravo, u svojoj nutrini ve itavo desetljee ruina, da je bjedniji i
jadniji od paralitiara, da je pun rana i dvojbi, da samo nadljudskim naporima prikriva
vlastiti oaj. Pa i sam je Kritof taj oev unutarnji slom spoznao tek vrlo kasno, kao ve
odrastao ovjek.
Jednostavno, radilo se o tome da je on uistinu volio tu enu, tu svoju drugu suprugu, dok
je onu prvu, koja mu je rodila djevojicu, pokopao a da ga to nije osobito pogodilo. Ali ta
druga, ta ga je boljela. I to ne samo zato to ga je ostavila, ne samo zato to ga je
nepravilno napustila, ne samo zbog pobune koja se prema Komiveovu mnijenju kosila
sa svim obiajima i zakonima, i ne samo zato to je zanijekala svaku ljudsku pristojnost;
dakako, uvreda je ostavila oiljke, tata je dua teko podnosila udarac, no njegova se bol
nije napajala samo tim gorkim otrovom tatine. Bolio ga je njezin odlazak, istinski bolio, jer
ju je beskrajno volio. A to se dogodilo meu njima? To Kritof nikada nije saznao. U
jednom od pregradaka golemog pisaeg stola s mnogobrojnim ladicama pronaao je nakon
oeve smrti hrpu spisa omotanu crnom vrpcom, pisma iz doba zaruka oca i njegove druge
supruge, stidljivo suzdrana, bojaljivo intimna pisma, uz svakovrsne sitne biljeke, uz
majinu knjigu koju je vodila o kuanstvu, pa i uz rukom zapisane kuhinjske recepte, sitne
raune, olovkom nabrzinu na-rkane poruke; sve to se odnosilo na tu enu, ak i posve
nevaan papiri koji je imao bilo kakve veze s njom, sve to je bilo kako nosilo trag njezine
ruke ili podsjealo na neki njihov zajedniki trenutak primjerice, hotelski rauni iz ekih
toplica u kojima su boravili na poetku njihova braka sve je to otac skupio na jedno
mjesto i paljivo spremio, zatim svezao crnom vrpcom. To je bilo sve to je imao od ivota,
i ono najbolje i ono najgore to je ivot priutio njegovu ocu. Kri-stof je uzrujano itao ta
neduna pisma, neko vrijeme ak pomalo postien, palo mu je na pamet i to da sva ta pisana
svjedoanstva neproitana baci u vatru, sve te vrlo rjeite spise jedne same po sebi ve
spaljene sudbine, jedne nerazrijeene i nikada razjanjene tragedije; no ti su listii uvali
tajnu dvoje ljudi koji su mu dali ivot. Pa nije li upravo zato imao pravo na njihovu tajnu?
Ipak ta pisma nisu odavala ba nita. Bila su stidljiva i oprezna poput sudskih podnesaka.
Tako se dopisuju samo stranci, mukarac i ena, tapkajui i nesigurno, kao ljudi koji se ne
poznaju, koji se boje svake rijei, i duboko i stidljivo razumiju i doivljavaju samu bit svake
rijei. Jedno je majino pismo s nadnevkom neposredno uoi vjenanja zavravalo ovako:
Uinit u sve da steknem tvoje povjerenje. Kritof je spremio pisma i nikada vie nije
posegnuo za tom intimnom zbirkom,- no ona je reenica jo dugo odjekivala u njemu poput
zbunjiva krika. Takvo to pie samo osoba smatrao je koja se boji da e biti primorana
izboriti se za neije povjerenje. Kao to je esto razmiljao i o ocu koji je svoju tajnu
sauvao do posljednjeg daha. Shvatio je da je otac volio tu enu i bio joj spreman oprostiti
sve, jer bijeg, nevjera... ma, to uope znae te rijei kada se nekoga voli, pomislio je i
lagano protrnuo.
Djeca su odgajana u internatima. U vrijeme blagdana vraala bi se s tri razliita kraja
domovine u roditeljski dom, iako se taj roditeljski dom svodio samo na unajmljen stan u
glavnom gradu, na drugom katu neke najamne zgrade. Staru je kuu u gornjougarskom
gradu otac prodao prije preseljenja u prijestolnicu. ena koja je vodila kuanstvo ostarjelog
suca bila im je daleki rod, jedna od onih siromanih roakinja koja prilino plaho ivi u
sjeni imunih srodnika, pa se ni prema djeci nije usudila upotrijebiti ton kojim bi im se
nametnula kao zamjena za majku. Manjega su sina, Kritofova roenog brata, odgajali u
kadetskoj koli. Polusestru Emmu odgajale su sive opatice Drube milosrdnica u jednom
gradu u unutranjosti. A on sam ostao je u oevoj blizini, na nekih pola sata vonje od
glavnoga grada u jednom katolikom djeakom odgojnom zavodu. kolski su praznici
uvijek prolazili u nekakvoj pomutnji, u suzdranom raspoloenju, kao da su neto
propustili, kao da se nisu predstavili, primjerice, ili kao da nisu obavili neki opsean i
neizbjean dogovor, onaj osobito vaan razgovor nakon kojega sve postaje jasnije i
jednostavnije, kad se ljudi upoznaju i nema vie tajni pa, premda se zbog toga nee bacati
jedan drugom u zagrljaj, ipak e odjednom pronai osnovni ton i razrijeiti sve te napetosti
meu lanovima obitelji kako ne bi i dalje jedni drugima ostali potpuni stranci. Dakako, taj
se razgovor nikada nije dogodio, iako se Kritof dugo nadao da e se netko ipak odvaiti na
to, moda njegov mlai brat koji je, unato vojnikom odgoju, eznuo za majinom
njenosti i za obiteljskim domom, pa moda od njih troje i najvie patio zbog osamljenog
djetinjstva polusestra je, dodue i starija od njih, bila udesno spokojna, ne-zahtjevna i
liena svake strasti, kao da se upravo probudila iz nekakva dosadnog sna, pa ni od jave ne
oekuje nita zanimljivije; ubrzo je shvatio da takvih razgovora zapravo nema, da se
stvarne ivotne situacije ne mogu rjeavati rijeima, jer su okolnosti zadane i postojane
poput prapovijesnih kamenih gromada, da odnose meu lanovima obitelji nikada i nita
nee promijeniti, da e odnos i poloaj unutar obitelji moda moi izmijeniti samo potres ili
neka druga elementarna nepogoda.
Ali kao to ne postoje razgovori kakvima se Kritof kao dijete potajno nadao, tako ne
postoje, ili su vrlo rijetke, i u pravilu zakanjele, one sudbinske katastrofe koje bi mogle sve
razrijeiti, kao i smrviti sve te krute i neobine ivotne sastojke. Moda bi oeva smrt mogla
biti takav udarac, no naposljetku ni ta smrt nije mogla rijeiti nita, jer su se odnosi izmeu
brae i sestre pokazali kao ve utvreni. Praznici i blagdani koje bi braa i sestra provodili u
oevu stanu bili su optereeni upravo tim ustreptalim iekivanjem. Kritof bi za rukom ili
veerom bio stalno na iglama, kao da je bio gotovo siguran da e netko zaas ipak
progovoriti, da e se otac ili mlai brat pogledati, odloiti vilicu i onda, pa naravno, i onda
e se neto dogoditi. Ali ne, nita se nije dogodilo. Otac im je iz godine u godinu postajao
sve stroi: za stolom ili prigodom kratkih i sveanih posjeta, kad bi doputovao u
provincijske internate da ih vidi, bivao je sve vie otac, nedodirljiv i izrazito izravan kad
bi pitao ili odgovarao, pomalo na onaj nain kao to lijenici, ili... o da, kao to pitaju suci.
Neto se slomilo u njemu, i taj se ranjeni ovjek prometnuo u utjelovljenje ispravnosti,
tonosti i nepristupane suzdranosti. Dugo je Kritof u tom dranju nalazio samo
neslomljivu nepopustljivost, no kad je otkrio da mu otac iza toga paravana skriva krhotine i
otpatke jedne katastrofe, pa sada osamljen lei meu razbacanim komadiima toga uruenog
ivota poput Joba na smetlitu, i to ve godinama, zapravo desetljeima, i bez prigovora i
bez njegovatelja i bez nade, tada ga je obuzeo dubok osjeaj krivnje. Nesvjesna ili pomalo
nesvjesno okrutna djeca prepustila su oca njegovoj zdvojnosti. A ta je zdvojnost bila
ponosna, ohola i muevna, usto je Kritof dugo vjerovao da je upravo onakva kakva i
dolikuje pravom mukarcu. Kasnije mu se miljenje o takvoj vrsti muevnosti podosta
promijenilo i tada mu se uinilo da muevnost i nije u tome da propadnemo zbog neega
to ne moemo podnijeti, nego bi, bez ikakve sumnje, bilo mnogo muevnije pristati na
nagodbu i, ako je to ikako mogue, pronai neko rjeenje, iako je izraz podnijeti
posljedice ponekad istoznanica za samoponiavanje i izlaganje rana tuim pogledima, pa
ak i onda, ako ovjek, ve prema pravilima nekog nevidljivog bratstva ili prema osobnom
nepisanom zakoniku, ima o tome potpuno oprene stavove. No kad je sve to shvatio, bilo je
ve prekasno, otac je u meuvremenu zakrio sve putove koji su vodili do njega.
Preminuo je od teke bolesti tri godine poslije zavretka rata, i to nakon munih i
nadljudskih patnji koje je dostojanstveno podnosio. Okuena je dua dopustila tijelu da
iezne, kao da je htjela rei: Sada smije, napokon smije i to. Komadanje domovine i
ona komunistika meuigra zadali su toj razorenoj dui smrtni udarac iz milosra. Vrijeme
ga je ranilo tamo gdje se dua vie nije mogla braniti; naime, unato ozljedi u privatnom
ivotu, neko je vrijeme uspijevao i dalje preivljavati, no umro je od smrtnih rana koje je
pretrpjela domovina, njegova velika obitelj. Mnogi pripadnici toga drutvenog sloja i
narataja stradali su na taj nain, a zacijelo nisu bili ba najbeznaajniji. Za oca je domovina
bila najvii zbirni pojam za obitelj, neto nedvojbeno, njezina je sudbina zahtijevala
potpunu odgovornost od tih najuglednijih lanova unutar obiteljske hijerarhije. Udarac
sudbine doivio je itavim svojim tjelesnim i duhovnim biem, kao da su osakatili tijela
njegove obitelji, kao da su poniavanjem domovine povrijedili njegovu najuu obitelj.
Njegovo je umiranje bilo ujedno i svoenje rauna, osobna bilanca kojom kao da priznaje
odgovornost za sve ono to se zbilo, pa zato, na svoj nain, i plaa odtetu. Bio je svjestan
da je on kao otac, ba kao i svi ostali iz narataja velikih oeva, izgubio. ak i onda ako ga
nitko nije zbog gubitka pozivao na odgovornost, pa ak i onda ako njihova djeca jo nisu
osvijestila znaenje toga gubitka, u svakom sluaju bili su gubitnici, ak i onda ako su
mogli ponekad prividno, ali uz strahovitu cijenu, odgoditi polaganje rauna. Mjesecima je
leao u bolesnikoj postelji, a strpljenje je izgubio tek u posljednjem tjednu, kada se tekom
mukom podigao iz kreveta i u jednom trenutku, svega nekoliko sati uoi smrti, dok na njega
nitko nije obraao pozornost, dovukao se do svoje radne sobe u namjeri da si prikrati muke i
iz ladice pisaeg stola izvukao nekakav starinski revolver. Pao je s tim orujem u ruci i
ostao leati ukoen nakon modanog udara, tu u radnoj sobi ispod obiteljskih fotografija,
gdje su ga, napokon, u besvjesnom stanju pronali ukuani. Nekoliko sati nakon toga poela
je agonija. Taj revolver kojim je otac htio ubrzati svoju kob, iako je to bio tek zakanjeli
milosrdni udarac, i uz to nekoliko obiteljskih fotografija: da, to je bilo sve to je Kritof
kasnije zadrao iz oeve ostavtine. Od fotografija je naslijedio jednu starinsku sliku svoje
majke koja s jednogodinjim Kritof om u naruju, u crnoj bluzi i s broem kameje na
prsima, upitnim i nepovjerljivim pogledom gleda u kameru kao da eli rei: Imala sam
pravo, pa tko se to usuuje porei? Fotografija je snimljena na poetku braka. Kritof ju je
sauvao u radnoj sobi svojega doma, objeenu na zidu iznad radnog stola nasuprot oevu
portretu.

4.
 Odgajali su ga u djeakom zavodu, a taj mu je odgoj ostao u vrlo lijepom sjeanju.
Komive je bio duboko religiozan ovjek, no religioznost mu je bila od one vrste koja uope
nije plod odgoja. Otac mu se na svoj nain pridravao vjerskih pravila, za velikih bi
blagdana osvanuo u crkvi, svakog bi se Uskrsa priestio, no Kritof nije zapazio da je otac
redovito odlazio na ispovijed, nikada ga nije zatekao u predanoj molitvi, sa svojom djecom
nikada nije progovorio o vjerskoj revnosti, nikada se nije zanimao za taj intimni i tako bitan
dio njihova duhovnog razvoja. S djecom bi jedanput na godinu otiao u Stolnu crkvu, i to
posljednjega poslijepodneva u godini. Sjedili bi u jednoj od stranjih klupa u polusjeni
crkve koja je u tim posljednjim satima bila ispunjena ljudima koji inae tijekom godine ne
kroe nogom u Boju kuu, no svi bi oni stigli toga dana kada se svode rauni zbog savjesti,
straha i osjeaja krivnje, pa ih nada i oaj natjeraju ovamo, privuku Nepoznatom, onomu
koji e ih sasluati i uskratiti im odgovor, koji samo prima na znanje i nikada ne pita. Ljudi
bi oko njih sa slinim osjeajima i u nekakvoj svearskoj panici sjeli u klupe ili kleknuli, pa
je Kritofu tada sinulo da se i njegov otac svrstava meu prigodne vjernike. Svake bi godine
odlazili sveano odjeveni i nijemo sjedali u klupu, strogo poredani po hijerarhiji, desno do
oca Emma, zatim Kritof i na kraju Karoly u kadetskoj odori i s kratkom sabljom o boku.
Kritof se bojao toga posljednjeg poslijepodneva tako je u sebi nazivao taj osobiti nain
odlaska u crkvu bojao se i alio oca. Svaka osoba, pa tako i svaka obitelj, ima neki svoj
vjerski kalendar prema kojem se klanja pred Nepojmljivim; takvi su intimni blagdani bili
godinjice smrti ili svojevoljno odabrani dani posta. Otac je za takvo dolino preputanje
kontemplaciji odabrao posljednji dan u godini. Sjedili bi pokraj njega u tiini i nisu shvaali
to se, zapravo, od njih oekuje. Jer ovjek odlazi u crkvu nedjeljom, na velike blagdane,
katkada i obinim danom, a ide se u crkvu i ako netko umre, ba kao to nalau vjerski
zakoni. U toj oevoj zaokupljenoj zavrnoj duhovnoj vjebi na izmaku godine postojalo je
neto zastraujue i neobjanjivo. Svake se godine pripremao za nju kao za neki muni i
alobni obred, kao za neiji pogreb. Ruak bi protjecao u sveanoj tiini. Otac bi ve rano
ujutro odjenuo svoj crni salonski kaput. U crkvi je lice skrivao u ake, laktovima se
naslanjao na koljena, nije se kriao i nije itao iz molitvenika. Sjedili bi tako gotovo sat i
pol, sve dok nisu poeli drhturiti od hladnoe. Tada bi otac s njima krenuo u sredite grada,
zastajkivao pred izlozima, propitkivao ih o eljama i toga bi im dana udovoljavao svakoj
molbi; istina, nakon onoga to je prethodilo tomu, nakon izlaska iz crkve, onako puni
dojmova o toj tmurnoj i uzvienoj slici, nisu se ba usudili eljeti, pa premda braa i
sestra meusobno o tome nikada nisu razgovarali, ipak su se nekako dosjetljivo i nerado
sporazumjeli da e potedjeti oca te prigodne rastronosti, pa bi redom poeljeli samo
nekakav koristan predmet, rukavice ili kolski pribor, to nikoga nije osobito veselilo,
premda je otac smjesta, svearski i spremno to kupovao. Nisu o tome nikada priali, no
znali su i bez izgovorenih rijei to je oca potaknulo na to milosrdno dobroinstvo, znali su
u toj urotnikoj utnji da se otac toga dana iskupljuje, ali nisu znali i razlog tomu. Kome
je i zato bio duan? Kritof je, u svakom sluaju, to darivanje na izmaku godine nazivao
samo tim imenom, pa iako nisu bili iskreni jedni prema drugima, njihova ih je utnja ipak
odavala. Otac bi se zacijelo bolno iznenadio da je netko od njih toga poslijepodneva poelio
nekakav suvian dar primjerice, neku igraku, neto za uljepavanje ili neku poslasticu
ali oni to nikada nisu uinili, jer na takvo to nisu smjeli ni pomisliti. Mlai brat Karoly na
takvim pohodima na kraju godine u pravilu bi poeo zanovijetati, no kako se nije usudio
priznati svoje elje, ne bi nita ni traio. Kad bi otac onako velikoduno i za njega kupio
olovku ili estar, on bi ih bez rijei stiskao u ruci, da bi ih kasnije kod kue skrio u jednu od
ladica i nikada ih vie ne bi ni taknuo. Kritof je rano otkrio da od njih troje Karoly najtee
podnosi svjesnu svrhovitost oinskog odgoja, pa je djeak u roditeljskom domu na
blagdane uvijek bio tuan, utljiv i odbijao hranu, a Kritof bi ga, jer se kao stariji brat
prema njemu odnosio oinski blagonaklono, esto zatekao kako nou u mraku tiho i gorko
plae.
No on se kao najstariji sin dobro osjeao u sveenikom odgojnom zavodu i nije ba
eznuo za roditeljskim domom. Meu uenicima u akom domu bilo je mnogo njemu
slinih koji su kolske praznike doivljavali kao muan teret, pa su nevoljko putovali u
posjet obitelji za Boi ili na velike kolske praznike, i potom urili natrag u dom, kamo su
se vraali oduevljeni i neobuzdani, kao da se namjeravaju odmoriti od napora obiteljskih
praznika, eljni da napokon navuku papue i ugodno se smjeste u onoj drugoj, veoj i tuoj,
pa ipak za njih prisnijoj obitelji, u tom zavodu, meu odgajateljima i sudruzima. Nije on bio
jedini koji je u zavodu naao dom, pa iako to ba i nije bila toplina obiteljskog gnijezda,
barem je bilo nekakvo ugodno mlako grijanje; ipak je naiao na neku jednoliku klimu u
kojoj se ba nee pretjerano ugrijati, ali se u njoj nee ni smrzavati. Mnogi su djeaci
drhturili od hladnoe pri povratku iz obitelji i prolazili bi tjedni dok se nisu smirili i vratili
sigurno i odluno u svoje uloge u drutvu, dok se nisu uvjerili da nekamo pripadaju, u neku
omanju zajednicu gdje e im njihov karakter i sposobnosti osigurati kakav-takav poloaj
dostojan ovjeka. Na njima se tjednima osjeao odraz raspoloenja u obitelji, uzbuenje
zbog povratka kui, zatim nesigurnost koja ih je tamo sputavala, pa svi oni strahovi i
ljubomora koji su vladali tamonjim ozrajem. Veinu njih bujica je nanijela u dom upravo
iz takve razbijene i hladne obiteljske sredine. Postojale su zacijelo i drukije obitelji, jer se
meu onima koji su dolazili samo na nastavu naao i pokoji uravnoteen djeak, vedar i
nadasve sretan, koji je zraio djetinje bezbrino i naivno, kod kojega se osjeala toplina
prave obitelji, toplina jajeta u gnijezdu od kvokina perja, ozraje prisne zajednice.
Kritofa su privlaili djeaci kod kojih se osjeala ta toplina, no ipak nikada nije uspio
saznati od njih kakva je razlika izmeu prave obitelji i one drukije, kakva je, meu
ostalima, bila i njegova. Istina, u njihovoj je kui nedostajala majka, no meu onima koji su
ivjeli u internatu bilo je mnogih kojima su roditelji ivjeli zajedno, a djecu su ipak slali u
internat pod izlikom drutvenih ili odgojnih potreba, pa su mnogi od tih u domu, pokraj oca
i majke, bili jednako lieni obitelji kao to je to bio i Kritof, jednako su kao i on udjeli za
prisnou zajednice koja e im nadomjestiti obitelj, isto su tako traili blizinu vanjskih
uenika kod kojih su osjeali daak obitelji i roditeljskog doma. Poslije, kada se ve i
Kritof Komive sam brinuo za svoju obitelj, pa bi se sjetio djetinjstva i godina provedenih
u internatu, prisjeao bi ih se bez zamjerki i bez posebne povrijeenosti ili nezadovoljstva.
inilo mu se da je i bez majke i bez obiteljske zatite, zahvaljujui neobinoj milosti sree,
uspio ostvariti ravnoteu. A za tu svoju uravnoteenost mogao je biti zahvalan jedino pateru
Norbertu.
Otac Norbert pruao mu je ono to najee ni majka ni obitelj, pa ni braa, nisu mogli,
jer ga je neprimjetno i zatitniki odgajao unutar jedne ljudske zajednice. Kritof je osjeao
da nekamo pripada, i to je bilo sve. Kasnije je Kritof Komive esto razmiljao o tome
hoe li uspjeti svojoj djeci pruiti takvu vrstu zatite, hoe li im znati izgraditi takav osjeaj
pripadnosti obitelji? Nije drao previe do suvremenih odgojnih teorija. Kako je napredovao
kroz ivot, upoznavao ljude i dublje spoznavao razne sudbine, poeo je primjeivati da svi
oni ljudi koji su ostali uravnoteeni, koji su odoljeli napastima, najee i nisu dolazili iz
osobito sretnih obiteljskih prilika dolazili bi iz siromanih ili vielanih obitelji, pa iako su
novac, ljubomora i estoke strasti ostavile svoj ruilaki trag na duama lanova takvih
obitelji, ipak pritom ni najmanje nisu rastoili duhovni okvir obitelji no kako im je to
polo za rukom? to je hranilo te due? Vladala je moda psihoanalize u odgoju, bila su to
vremena kada su djecu iz graanskih obitelji uvali tako da su ih odgajali, takorei, pod
paskom psihijatra, titili ih i navikavali na duhovnu dohranu, pa su u skladu s tim svi
suvremeni stavovi o odgoju roditeljima zabranjivali kanjavanje i otra protivljenja, a
doputali tumaenja, nalagali popustljivost i prosvjeivanje.
Komive je vjerovao da e biti itekako dobar i savjestan otac i onda kad se nee
pridravati suvremenih odgojnih zabrana. Primjeivao je da ipak odluuje samo cjelina,
ozraje obitelji, i to je li rije o pravoj obitelji u kojoj meu roditeljima, ali i izmeu
roditelja i djece, vlada privrenost ili toga uope nema. Ako je obitelj spajala meusobna
privrenost, tada su se roditelji mogli ak i prepirati, mogli su svojoj djeci ak i priprijetiti
kaznom, majka je mogla slobodno udijeliti koju pljusku, otac je mogao biti mrzovoljan,
gunalo ili krt, obitelj je ipak ostajala kao zajednica, nitko nije drhtao, djeca nisu od jedne
ili dvije pljuske dobijala traume ili oiljke na dui. Roditelji su u svom meusobnom odnosu
mogli biti strastveno njeni ili strastveno siloviti, mogli su se svaati ili u svemu slagati, sve
se to na neki nain uklapalo u obitelj, kao to se u obitelji podrazumijeva i roenje i smrt,
kao to u tu sliku spada i veliko ienje ili pripremanje zimnice, sve se to zbrajalo u takvoj
zajednici, a djeca su se ak i uz strogog oca osjeala prihvaena. Vjerovao je da upravo to
odluuje o osnovnom osjeajnom tonu nekog mladog ivota, da je to ono u emu se oituje
domae i obiteljsko. Ta iskrenost i pripadnost zajednici, to zajednitvo u neizvjesnosti dobra
i zla, isprepleteno karakternim slabostima, vrijedilo je samo ako je bilo istinski duboko i
neproraunato. Ali tko je mogao ocijeniti kakvou unutarnjeg tkiva jedne obitelji? U
njegovoj su kui vladali mir i tiina, njenost i blage rijei, kod kue je Kritof Komive
nastojao biti iskren, eni i djeci pristupao je otvoreno... pa ipak se upravo tom osnovnom
osjeajnom tonu koji e unutar obitelji odrediti djetetov karakter ne moe prii racionalno i
ne moe ga se odreivati tek namjerama. Pomirio se s time, kao s nekom injenicom iz
policijske istrage, da je kod kue sve u redu, sve je tiho i posve onako kako i treba biti.
Kritofa je pater Norbert prihvatio s mnogo ljubavi i hranio ga u djetinjstvu nekim
nadomjestkom, nekom zamjenskom duhovnom hranom, gotovo kao da ga doji majinim
mlijekom, no terapija je pomogla i Kritof je ojaao. Redovnik je mogao imati pedesetak
godina kada mu je pod ruku doao sin slavnoga suca; on bi svako dijete odgajao osobno,
uvijek bi pomno ispitao obiteljske okolnosti, pa je tako i o Kritom saznao sve; njegov je
status polusiroeta prihvatio kao osakaenost uzrokovanu nekakvim ranjavanjem, upoznao
se s njegovim ocem, pa je nakon nekoliko opreznih i uljudnih razgovora, nipoto povrnih,
zacijelo znao vie o ranama te uznosite due nego to bi to Gabor Komive ikada bio
spreman priznati samom sebi. Kritofa je privukao svojom nepristranom ljubavi, bio je
spiritus rector internata, njegov duhovni i moralni upravitelj, i uvijek bi ustrajno i oprezno
pazio da ba nikoga ne svrsta u posebne ljubimce. Otac Norbert nije imao povlatenih
uenika. Nije imao ui krug odabranih, nekakvu malu etu titonoa, premda se takvo to
oko njega stvaralo posve prirodno, jer takvo izdvajanje unutar zajednice i svrstavanje u
skupine ne mogu sprijeiti ni namjera ni odbijanje; uzalud sve mjere opreza i sva taktinost,
osjeaji e probiti forme suivota, pa e se stado jednoga dana rascijepiti na bijelu i crnu
janjad, a pastir e se nemono suoiti s injenicom da su mu bijele ovice srcu blie. Pater
Norbert je volio Kritofa. Nije se htio postaviti izmeu oca i sina, nije mu htio nadomjestiti
obitelj, nego je na svoj stidljivi i ljudski nain iskazivao prema njemu njenost koju je,
unato trudu da to prigui, osjeao prema njemu; znao mu je biti prijatelj, ali i sauvati svoj
autoritet. U pedesetoj se godini razbolio, u tim godinama kritinim za mukaraca, i tada je
Kritof ostao posve sam. Meutim, one tri godine koje je proivio pod paterovom paskom
bile su dovoljne da se ispuni djeja dua, to sloeno postrojenje za prikupljanje snage,
prepuno tajanstvenih struja i iskrenja. Kritof je dugo ivio na priuvama hranjive snage
prikupljene za te tri godine. Nikada nije mogao potpuno shvatiti pa-tera; naime, u toj se
dui, bez ikakve sumnje, krilo neto to Kritom nije bilo poznato, neka snaga, neobina
nakupina osobina, gdje se teko moe otkriti tajna, ako je pater uope imao ikakvu tajnu.
Kako je Kritof postajao stariji, sve je manje razumijevao tajnu oca Norberta: njegov
osmijeh, staloenost i onu njegovu ivotnu radost bez ikakva povoda ... Nije imao vlastitu
obitelj, ivio je oskudno, pridravao se zavjeta siromatva svojega reda, bio je siromaniji,
tonije, s manje imutka od najsiromanijeg ovjeka kojega je Kritof uspio ikada upoznati;
nekoliko odjevnih predmeta, nekoliko knjiga, to je bilo cjelokupno paterovo svjetovno
vlasnitvo. Nije posjeivao drutvena okupljanja, nije se prihvaao ratoborne misionarske
uloge, ivio je i djelovao u svojem zatvorenom krugu, tiho, bezimeno i neprimjetno.
Meutim oni koji su mu se pribliili, odjednom bi opazili: pa taj ovjek ivi. Nisu ga
umrtvili ni crkveni zakoni ni njihova primjena. Sauvao je smijeak, rado se smjekao. Za
svoje krhko tijelo nije previe mario, zanemario je bolesti koje su ga podmuklo napadale i
bile uglavnom povremene, nije lijegao u krevet, a kada su ga u pedesetoj godini, u to
kritino vrijeme poeli muiti srce i srani udari, ivio je jo godinama ne alei se ni
rijeju, i bez ikakve lijenike skrbi, tako da o tome koliko je bolestan nisu imali pojma ni
redovnika braa ni najmiliji uenici. ivio je umjereno i tedljivo, nije se preputao
nikakvim tjelesnim sklonostima, nije puio, nije pio alkoholna pia, malo je spavao i vrlo
mnogo radio. Ali kod njega rad nije bio program za javnost kao kod mnogih plahih
ivanih bolesnika koji se zbog nereda unutarnjeg kaosa kriju u prenatrpanoj satnici i u
strogo provedenom rasporedu, jer se rad tog jednostavnoga velikog odgajatelja gotovo
neprimjetno organizirao u cjelinu djelovanja i postupanja, osjeaja i namjera, to mu je
sadrajno ispunjavalo dane barem je Kritof tako mislio. Nije bio krut, nije izbjegavao
ivot, ali nije ni eznuo za njim, nije kliktao, ali nije ni jaukao. Bio je osamljen sveenik, a
ivot mu je unato tomu ostao uravnoteen sve do onog nejasnog trenutka kada je
organizam, s onim tajanstvenim pravom na prigovor, toj stidljivoj i poniznoj dui naloio
neko drukije upravljanje ivotom u bolesti.
Svoju bolest nije trpio junaki, nego posve ljudski, katkada tuei se, katkada udesno
pomiren s njom, kao da tek sada u bolesti razumije neto emu u dotadanjem, u onom
drugom ivotu, unato skruenosti i duhovnim vjebama, nije uspijevao ui u trag.
Religioznost mu je bila neposredna i jednostavna, prirodna ba kao iskonska vitalnost
ivotinja ili biljaka. Pater Norbert nije se trapio, nije se borio protiv svojih dvojbi ako bi ga
one dovodile u iskuenje, nije zahtijevao nikakvu istaknutu i izvanrednu vjersku predanost
od subrae i ljudi, a kamoli od uenika koji su mu bili povjereni na skrb. Zacijelo je znao da
to stanje duha dolazi samo od sebe, da je za to potrebna milost, ali i dar, kada duu preplavi
spokoj, a zamagljenost duha neto prosvijetli; najee to nije ona silovita zraka aulova
preobraenja, nego tek samozaboravna i blaga sumaglica, i to je sve. Za taj se trenutak valja
pripremiti, ali svakako ne posebno dostojanstveno ni prigodno, za tu je milost ponajprije
potrebna spremnost i smjernost. Dovoljno je ve i to da se ne branimo, rekao je jednom
Kritofu, a taj bi se skromni i stidljivi savjet i mnogo kasnije, nakon mnogo godina, u
trenutku tihih ili bunih ivotnih kriza, ponovno pokazao jedinim valjanim odgovorom.
Iako je moda bila rije samo o tome da se ne treba braniti po svaku cijenu... Bilo je u tom
ovjeku neto nepogreivo, neto to je gotovo kliktalo, samo se nije trebalo ogluiti na
takve zapovijedi. Ne braniti se znailo je ve samo po sebi gotovo isto to i djelovati, uiniti
ono za to bismo inae bili lijeni i bijedni, no moda je upravo to najtee, taj pristanak na
neko drugo htijenje koje nismo ak ni osvijestili, na ono neto to nam nalae neki
unutarnji, nepogreiv zakon nae osobnosti... Otac Norbert znao je pristajati, a tu je
plemenitu prilagodljivost duhovnog stava i tu poniznu spremnost nastojao na neki nain
proslijediti i prenijeti na svoje najmilije uenike. Kritof je dugo oslukivao taj glas. A kada
je taj glas ieznuo, na njegovu je mjestu nastao muk, neugodan grobni tajac. Dugo je ivio
u toj tiini, radio i ivio u obitelji, djelovao u slubi, izricao presude i odluivao, a pritom
znao da se samo brani, da mu jedan glas negdje u gluhoj tmini nalae neto posve drugo...
To stanje najvie nalikuje izlasku iz sumraka, polusnu uoi buenja, kada ve ujemo
zvukove svijeta koji nas okruuje, no jo ih ne razumijemo ba najjasnije; san nas sa svojim
sumnjivim sjenama samo nepouzdano dri u zagrljaju, no moda se ve zaas moramo
razbuditi i suoiti sa svim posljedicama, kakve god one bile... Katkada ta gluha sanjivost
potraje godinama. Komive je vrlo dobro upoznao to stanje i vie se nije borio protiv njega.
Bez zadrke i bez ostatka predavao je svijetu ono to svijetu i pripada. Jer se mora ivjeti
prema drukijem zakonu, opstati prema pravilima svijeta, donositi presude i obraniti steene
pozicije. Osjeao je, dodue, ne ba razumom, ve nekako nejasno, da svjetovna pokornost
nije posve dovoljna. Ali tko zna za vie? Svijet je i time bio zadovoljan.
Otac Norbert o tome je znao vie, a Kristofa je njegova uspomena katkada iskuavala, s
tim da to nije bio vizualan doivljaj, nego nekakav jednostavno ispisan tekst jedva
oblikovanih rijei koje bi, onako nejasno i izblijedjelo, povremeno ugledao ili zauo. (Znalo
se dogoditi da pomisli gotovo bez rijei, tek osjetilnom spoznajom: eto, i on je preminuo
kao da mu je paterova rana smrt neto otkrila, kao da je prikrivala neko sramotno ili
nemono stanje, moda ak poraz ili slabost. Na paterovu je smrt mislio ljutito i s osjeajem
iznevjerenih oekivanja, no nikada se nije time poblie pozabavio.) A kad bi pred njim
stajali ljudi koji su se branili okolnostima i iskuenjima u koje su ih dovodile elje,
strasti, zavodljivost, novac, krv ili put, znalo se dogoditi da mu se pri presuivanju priini
paterov krhki lik koji se smijei i ne brani se, vjeruje u neto i ne posjeduje nita, a ipak
se zna osmjehivati... Tada bi se strogim pogledom nagnuo nad slovo zakona i meu
lancima kaznenog prava potraio tono onaj koji je lien i najmanje mogunosti oprosta,
koji e tada primijeniti na sluaj, upravo na ovaj sluaj koji se zamuckivajui pokuava
obraniti pred njim. Za njega je uspomena na patera bila mjera, ljudski zakon, nepisana
mogunost za odmjerivanje svakoga dobra ili zla, neto to se samo jednom izrazilo u
nekom ovjeku.
Svake bi se godine na tri dana povukao u Manresu 4 i s nekolicinom svojih prijatelja
sudaca sudjelovao u pred-uskrnjim duhovnim vjebama. Prialo se da je vrlo religiozan, te
da se taj sudac i u osobnom ivotu ponaa izriito estito.
4
jezuitski spiritualni centar
 I katkad bi se i njemu samom uinilo da, doista, u privatnom ivotu samo to nije
dosegnuo savren ideal, da je upravo onakav kakvim ljudi zamiljaju suce, da ivi u
pristojnom i prikrivenom siromatvu, u krugu svoje obitelji, da tono i savjesno obavlja
svoje profesionalne dunosti, izbjegava bespua dnevne politike, odrava odnose samo s
ljudima iz svojega svijeta, te da njegov ivot svakog dana i svakog sata moe preispitati
svaka slubena vlast... inilo mu se da je koristan i astan lan drutva. Istina, ve bi i taj
dojam mogao pomalo nalikovati hvalisanju. O ocu Norbertu nikada se nije moglo utvrditi,
smatra li se on korisnim i asnim lanom drutvene zajednice. I ponekad, u trenucima
umora i tjeskobe koji su uslijedili nakon onih ivanih napadaja za koje se onda utvrdilo da
su samo nervozne tjelesne smetnje, Kritof Komive pokuavao je zamisliti to bi pater
Norbert rekao za njegov ivot. Je li doista ivio u milosti? Da, on je ivio korisnim,
radinim i asnim kranskim ivotom. No nigdje nije bilo patera Norberta. I nitko ne bi
smio zahtijevati od Kritofa da ivi, vjeruje ili pak sumnja drukije... U slubi su ga mnogi
cijenili i proricali mu blistavu budunost.
Svima je bilo prirodno da se odluio za karijeru suca; uostalom, najstariji Komiveov sin
ne bi ni mogao biti neto drugo, pa se i njemu samom inilo da je time ostao u obitelji,
skromno se predstavivi svojim kolegama kao da je upravo primljen meu lanove jedne
vee, vrlo povezane obitelji. Prihvatili su ga s povjerenjem, nisu se razmicali da bi mu
napravili mjesto, samo su primili na znanje da je stigao i odmah se primio posla kojega je
bio dostojan. Za jednog je Komivea uvijek bilo mjesta u sudakom dravnom zboru,
takorei, po nasljednom obiteljskom pravu. Obvezivali su ga prezime i podrijetlo, zato se
posebno marno pridravao propisa slube,- naime, jedan e Komive moda sporije
napredovati nego njegove kolege iste dobi, jer mora paziti, kao to e to initi i njegovi
nadreeni, da ni po emu ne bude povlaten. Naviknuo se Kritof Komive na tu veliku
obitelj i kao to pripadnici vladarskih obitelji u vojsci zbog pristojnosti i skromnosti
dulje vrijeme obnaaju nie poloaje nego to bi im pripadalo u redovima profesionalnih
asnika, tako je i Komive, koji je od trenutka stupanja u slubu pripadao vrhu sudake
struke, u karijeri napredovao samo korak po korak, sporo kao pu. Nitko nije dvojio da e
se unato tomu popeti vrlo visoko, dosegnuti najvie preke na ljestvici, pa e do ezdesete,
ili neto poslije, zauzeti svoje mjesto meu postavljenim sudakim prvacima u zemlji. Ni
sam nije sumnjao u to. U trenutku kada je sjeo na sudaki stolac mogao je unaprijed
skicirati grafikon postaja svoje karijere, a da pritom i nije morao uiniti nita vano, tek
ostati na svome mjestu u zdravlju i asti, ak nisu bile nune ni neke posebne sposobnosti,
samo treba paziti da ne poini neku veu pogreku, treba sluati i zapovijedati, a iznad
svega pridravati se pravila pristojnog ponaanja u slubi. Kada je jo kao pravosudni
vjebenik prvi put kroio u sudnicu, odmah mu se uinilo da je stigao kui, meu poznata
lica veina ga je starijih sudaca doekala oinski, kao dragog znanca pa ako i povrijedi
domae obiaje lijepog vladanja, ako nehotino poini neku pogreku, tomu nee suditi
stroe nego to bi ira obitelj primila lagano spoticanje nekoga dragog roaka.
Sve mu je bilo poznato u tom toliko prisnom svijetu: nain govora, ponaanje, disciplina,
kiselkast vonj papira i nataloen ljudski znoj; sve mu je to bilo blisko kao to je lijeniku
drag miris isparavanja etera u operacijskoj sali, ili sveeniku miris tamjana u sakristiji. To je
doista bio njegov svijet. Na neki je nain i kod kue, u oevu stanu, sve bilo isto kao i
ovdje; upravo su ovakvi spisi leali stalno na njegovu stolu, ba se ovaj miris tinte irio po
kui, ovi su se zbornici zakona, uvezani u svinjsku kou, povlaili po policama, a to je
iznad svega najvanije, doekala su ga odavno poznata lica, lica sudaca, ta bradata i brkata,
obiteljski prisna lica s karakteristinim govorom kojega se toliko ivo sjeao. On je samo
morao duboko uroniti u sve to, jer je za njega upravo to bio prapoetak, sve ono to je
prepoznavao. Strukturu je ve na neki nain poznavao otprije, tajanstvene vijke i nevidljive
opruge ustroja svakako je znao jo iz djetinjstva; inilo mu se da nije ni morao posebno
uiti, ni privikavati se, kao da se jo odmalena u djejoj sobi igrao sudskog procesa u
kaznenim predmetima, pa je sada morao samo obnoviti sjeanja... U njegovim su ivcima, u
svijesti, pa moda ak i u snovima, proradila uvrijeena sjeanja na zanimanje otaca, na
zanat predaka. Struktura, sustav dijeljenja pravde, ta zamrena i golema mainerija bila je
zacijelo nesavrena, kripava, u svakom svojem kutku zahrala i pranjava, no nitko nije
znao za neto bolje, ovjek jo nije pronaao savrenije rjeenje, pa kako ga se ne moe ni
izbjei ni zanemariti, mora se pomiriti s njime kakvo god bilo. I upravo je sudac tom
postrojenju udahnuo duu. On je svakako instinktivno osjeao da je pravda neto drugo i
vie od slova zakona, a napose od injenica o da, kako li se samo taj nejasni i dvojbeni
svijet injenica udnovato mijenjao u sudnici, a sudac bi najee samo nasluivao to je
zapravo istina, tek posredno dolazio do nje,- naime, ljudi kao da su sa sobom donosili
iskrivljena zrcala: patuljak bi se prikazivao kao div, debeo se izdavao za tankog kao vreteno,
a trkljast za zdepastoga jer je istina u svakom sluaju bila samo pitanje umjerenosti. To se
nigdje nije uilo, no on je to ipak osjeao cijelim svojim biem, iskustvom svojih otaca,
uvijek kad bi ga na to upozorio razum. Od prvog trenutka kada je zasjeo na sudaki stolac,
na neki su ga nain smatrali ozbiljnim sucem,- nije bio ni strog, ni dobroudan, prije bi
se reklo da je djelovao sveano, jer je tomu bio sklon, postavljao bi pitanja i vodio raspravu
kratkim i jezgrovito sroenim reenicama, bio je svean i odmjeren, iz takta ga ne bi izbacili
ni glupost ni zla namjera ni la, no da ga netko jednom podvrgne ispitivanju, moda bi
priznao kako je svaki dan, na poetku svake nove rasprave u sudnicu ulazio s tremom... A ta
trema' nije prolazila s praksom, kao to nije nestajala ni njegova nenametljivost ni
pretjerana uglaenost. Divio se milostivosti i strogosti starih sudaca, volio bi ih oponaati, a
ta je stara kola, s nekolicinom gromovnika, pravih Jupitera medu njima, na neki nain bila
povezana sa ivotom potpuno privrenim suditu; no i meu njima bi se nali suci koji su se
na neku oitu la ili iznimnu podlost i sami strahovito razgnjevili, doivljavali su to kao da
ih se osobno vrijea, uputali se u sukobe s optuenicima ili svjedocima. Kritof Komive
dosljedno je pazio da slini izljevi strasti ne ometu dostojanstvo obreda donoenja presude.
Komiveova kola govorili bi dobrohotno stariji suci promatrajui Komiveove prve
slubene nastupe u sudnici i samo se osmjehivali, tapali ga po ramenu i kimali glavama. Ti
su stari suci jo vidjeli na djelu Komiveova oca i djeda. Pokreti ruku i dranje bili su
dojmljivo isti kao kod predaka, kao da je u mladom sucu oivjela kola. Kritof je
zbunjeno primao tapanja po ramenu, priznanja koja bi poletjela prema njemu u drutvu i za
stolom sudaca. Da, ponekad bi dugo razmiljao o tome koja je kola prava, koja je
humanija,-jesu li ti stari suci koji su jo uvijek, nakon toliko prakse i iskustva, smogli snage
sudjelovati u vjenom ljudskom sukobu, koji su upadali u rije, gunali i negodovali, koji
su ostajali ivahni na podiju i moda ivjeli vjernije i blie tumaenju prava, pa ak i
samoj biti pravde nego on koji je od prvog trenutka pa do proglaenja presude ostajao krut i
vrst poput kipa... to je u praksi, pred sucem bila istina? Svijet se prostirao pred njim sa
svojim parnicama, ubojstvima, zainteresiranim i pristranim strankama koje se zaklinju, sa
svojim mrnjama, pohlepom i gladi, a njemu je na raspolaganju ostajao zakon, zatim i
sustav sa svojim na centimetar strogo utvrenim obredom, parninim sustavom,
redoslijedom i tonom kojim e se oteena stranka pred sucem suoavati s ovjekom koji ga
je ugrozio i, naposljetku, dolazi on, sudac, koji iz raznorodne i sirove grae, to se usmeno
iznosi pred njega, mora neto destilirati, neto to e prema kemijskoj formuli zakona
odgovarati istini... No pravda je, neovisno o zakonu, na neki nain bila i osobna stvar, pa su
se oni suci koji su si doputali upadice, koji su parnini postupak vodili kao da raspravljaju
o osobnoj stvari, koji su dijelili savjete i odgovarali, koji su opominjali i kimanjem glave
tjeili, koji su izmeu slova zakona te izmeu kotaa i zupanika pravosudnog stroja
uspijevali pri diobi pravde sauvati svoju osobnost, ali neto i od ponaanja predaka,
ukratko, moda su se upravo oni tjelesnije i stvarnije pribliili idealu, onom kakvim ljudi
zamiljaju suce... Na raspolaganju je bio zakon, o da, a uz njega i istina, no pravdu je
mogao dijeliti samo onaj koga svjetovne prepirke ne bi osobno uvijek raestile.
etiri je godine bio lan s pravom glasa jednog kaznenog vijea, a samo je sluaj htio da
su mu nakon toga dodijelili ulogu suca za rastave. Novi je raspored, barem isprva,
prihvaao s olakanjem. Morao je neto razvrgnuti, neto rastavljati, ali ga barem nitko nije
prisiljavao da presuuje, jer se smatrao suvie mladim i ne posve zrelim da bi mogao
proniknuti u pravi sadraj zastraujue parnine grae svijeta; uostalom, to pojedinac
uope moe znati o ivotu? to on zna o tome kao mladi sudac?... Ono to se zbivalo
nadilazilo je svaku matu; naime, svaki dan i za svakog sudskog postupka, sa svakim novim
svjedokom i svakim iskazom, on bi nailazio na novu dijagnozu bolesti, otkrivao neke nove i
nepoznate bolesti, neke tajanstvene traume, jer bi pred sucem stajali bradati, podjetinjeni
sedamdesetogodinjaci koji su durei se od njega zahtijevali da im druga u igri poalje u
kut, ili neka prerano ostarjela djeca koja bi, drhturei i ciei, prosjaila za sebe
zadovoljtinu i odtetu. Godine njegova naukovanja pripadale su vremenu kada se drutvo
jo nije dokraja oporavilo od potresa koje je pretrpjelo u revoluciji. Komive bi ponekad
ozbiljno razmiljao o tome moe li se nakon takva prevrata uope vratiti spokoj, kada
nijedan ideal, nijedan drutveni sporazum ne ostaje poteen? Moe li se ita vratiti, postoji
li put povratka u vremenu i hoe li policijske i redarstvene mjere sprijeiti ono neto to,
bez sumnje, nije iskljuiva volja samo pojedinaca, nego im se sve to, naprosto, dogaa? A to
neto zacijelo je bila samo zlobna volja nekih politikih stranaka ili pojedinih ljudi...
ivot je oko njega upravo tih godina tragao za novim oblicima; dakle, bila je rije o tome,
ili je barem i s toga gledita valjalo razumjeti oajnike postupke ljudi. Sve se promijenilo:
moda, strojevi, ideologija, sporazumi, sve prijanje bilo je baeno u ropotarnicu, jer je za
nekoliko godina ostarjelo, izilo iz mode... No prvotna sudaka obveza nije bilo
razumijevanje, nego samo utvrivanje stanja stvari. To je bilo sve to je drutvo od suca
oekivalo, nita vie, ali i nita manje,- no kao to se nakon razornog potresa popravljaju
lomovi i pukotine na oteenim zgradama, tako su i sada samo obojili proelja, svi su
ponovno sjeli za svoje pisae stolove, polako su se otvarale trgovine, eljezniki promet
oprezno je proradio, a ljudi su poeli dotjerivati okvire svojega ivota, pa sudac nije bio
ovlaten upitati ih to oni zapravo ele, u to vjeruju i to oekuju? Sudac je sasluao samo
to da je zajednici nadasve stalo do starih drutvenih dogovora. Samo to se ta usijana tvar
jo nije ohladila, i to ona materija koja je sada tvorila te eksplozijom raznese-ne forme, dok
ona nekadanja, mlana i umjerena klima, kao da vie nije strujila iznad krajolika uljudbe...
Iz ljudskih dua tekla je lava, sukljao dim i katran, a kada su se rijeili smrtnoga straha i
osvijestili se, mahnito su se gotovo svi bacili u potragu za novcem,- u prvim se godinama
sve svelo na novac, na te zguvane novanice s magareim uima; novac je vladao javnim
slubama, obiteljima, osjeajima i mislima drukije nego neko, jer vie nije bio samo cilj i
mjera vrijednosti, ve obino opojno sredstvo, pa se ljudi, poput morfinista, vie nisu
zadovoljavali postupnim poveanjem doza, nego bi lagali, varali, mijenjali vjeru, ubijali, u
glavama su im se motale astronomske izmaglice, privialo im se, dotrajala je konstrukcija
kripala u svakom kutku i zakutku, opijat su na ulici prodavali carinici i krijumari ludila i
sada ti stani pred njih i presudi! pomislio bi katkada. Moda bi se i naao neki sudac po
uzoru na nekadanje velike djelitelje pravde, sudac koji je istodobno i sveenik, proricatelj,
kritiar i optuitelj, barem jedan ili dvojica Savanarola, no Savanarolama nije bilo ni traga.
Sudac nita vie nije mogao poduzeti, samo bi uzeo spis, pozvao stranke u sporu i utvrdio
stanje stvari.
Nakon takve se oluje spasio na otoku brakorazvodnih parnica i prvo je vrijeme vjerovao
da je to daleko mirniji predio u sudovanju, moda ak i istiji krajolik, moda samo neto
tuniji, no u svakom sluaju mnogo ovjeniji. Jer tu je bila rije samo o tome da Ivan i
Marija vie ne mogu dalje zajedno; bile su to tegobne i tune, katkada nesretne zablude,
posljednji dijalozi u jednoj ljudskoj tragediji, igrokazu koji u pravilu poinje vjenim
motivom neizbjeiva prizora pod balkonom, a zavrava pred sucem. Njegova je dunost bila
u tome da ustanovi kako dvoje ljudi vie ne mogu podnijeti jedno drugo, da vie nisu par i
nita vie. Pred sucem bi najee osvanuli s jednom te istom izlikom: jedna bi strana
preuzela krivnju, no sudac je znao da su oboje jednako krivi, ili nije nijedno, da je krivnja u
nekom ili u neemu drugom i, kad bi donosio presudu o rastavi braka, inilo mu se da se u
boanske ovlasti uplee ovjekova volja. Komive je vjerovao u svetost braka. Za njega je
to gledite bilo jedan od nedodirljivih ivotnih zakona. Brak je svetinja, neobina milost,
dar od Boga, pa neka ga ovjek prihvati kao i sve drugo to dolazi od Boga, i neka
neupuen i nedorastao ne dira u to. Za njega brak nije bila ni savrena ni nesavrena
ustanova, nego moralna forma koja suivotu ljudi razliita spola, kao i svim lanovima
obitelji, daje boanski okvir. Pa to jo ljudi mogu zahtijevati povrh toga? Jo savreniji
brak? Uostalom, sve ega se dotakne ovjek iskrivi se, postaje nesavrenim, jer se ljudi ne
pridravaju ni uputa iz Deset zapovijedi Bojih, nego kradu, lau, sagrijee bludno, poele
enu, vola i magarca blinjega svoga; meutim, samo bi luaku moglo pasti na pamet
zahtijevati modernizaciju i dotjerivanje Dekaloga. Boanski je zakon bio savreno sroen, a
ovjek koji nije podnosio njegov teret, grean je i nedostojan to su bila njegova
razmiljanja, a to je gledite u njegovoj dui izbijalo iz mnogo dubljega vrela nego to su
mudrovanja uma. Jesu li ljudi loe podnosili teret braka, odnosno obitelji? Da, sudei prema
svim znacima, i to kako stranim znacima, obiteljska graevina uistinu je oronula, ljudi su
bjeali iz tronoga doma iz kojega je ieznula toplina, pa su se namnoili svakakvi
pseudovraevi koji su proricali odvratne pomodne navike, koji su propovijedali o
prijateljskom braku, o pokusnom braku i grmili o krizi braka, a Komive je prezirao sve
te lane proroke, ali i njihove sljedbenike, brane parove razorenih ivaca ili samo jadne,
neodgovorne ljude koji samo trae uitke i koji jednoga dana osvanu pred njim oborena
pogleda jer ne mogu podnijeti obveze i teret branoga ivota! Kriza braka, a to je to?,
razmiljao je o tome s porugom. Ba kao da netko ustvrdi: Matematiki je aksiom
zahvatila kriza, pa odsad a plus b vie nije c, ili da je Bog u krizi, pa zato njegov zakon vie
ne vrijedi, a milost koju alje ljudima prethodno mora odobriti neka zemaljska mjerodavna
vlast i tek nakon toga moe zaivjeti... Poslije nekoliko godina prakse u brakorazvodnim
parnicama inilo mu se da je od svih sudakih poslova najtei upravo njegov, jer je
nedostojnom rukom morao neto vezivati i razvrgavati tamo gdje je Bog neto vezao, pa
stoga samo On to moe i razvezati.
Iz godine u godinu nizali su se pred njim i u tom sablasnom redu prolazili parovi, laui i
zaklinjui se, a da se pritom nijednom nisu pogledali u oi i ni na trenutak nisu bacili pogled
prema suevu licu, lagali su o vrlini ili o krivnji, pristajali na odbojnost i optereenja, samo
zato jer su htjeli utei, rijeiti se stanja koje su doivljavali kao ropstvo, nepodnoljiv jad;
stali bi obogaljeni ispred suca, a on bi samo razvezivao i rastavljao, dosljedno i strogo,
sukladno formalnim zahtjevima slova zakona, no pognuo bi glavu dok je proglaavao
rastavu, jer je znao da njegova rije objavljuje samo ljudski zakon, pritom uvjeren da je
odluka koju tada donosi suprotna duhu Boje zapovijedi. Tih su godina suci za rastave imali
jako puno posla. Suprunici iz propalih brakova ekali su sa svojom nevoljom u redu pred
sucem, svima je bilo hitno i htjeli su se rijeiti jarma; sudnica je bila poput prenatrpane
lijenike ekaonice, poput psihijatrijske ambulante gdje neki neubrojivi ljudi preklinju
lijenika da ih oslobodi njihove nepodnoljive opsjednutosti. Ali Komive je vjerovao da
takva osloboenja nema. A nakon nekoliko godina inilo mu se kao da je ve vidio sve
zamislive ovozemaljske jade, jer su mu spisi brakorazvodnih parnica zorno pokazivali
simptome bolesti obitelji, ba kao to se iz kapi krvi iitava skrivena bolest itavoga tijela.
Katkada je vjerovao da je rije upravo o tome, da je svaki pojedini spis brakorazvodne
parnice prostor za vegetativno razmnoavanje svih vrsta kriza, svakog uzbuivanja, svih
drutvenih i javnih zlodjela, iako nisu izvjetavali ni o emu drugome, osim o Ivanu i Mariji
koji vie nisu spremni prema Bojim zapovijedima ivjeti zajedno... Vidio je pred sobom
stanicu, i to mnogostruko poveanu stanicu, vidio je pojedinca i obitelj, drutvenu stanicu. A
ta je stanica, odnosno obitelj, pretrpjela vrlo zaraznu i akutnu bolest. U dravnoj sabornici, u
javnom ivotu, s crkvenih propovjedaonica, odasvud su grmili o krizi obitelji, ozbiljni
ljudi zahtijevali su oteavanje uvjeta za rastavu braka. Komive je razmatrao ta miljenja,
zadubijivao se u spise kao lijenik u bolnike materijale i ponekad se zdvojno pitao moe li
ovjek uope lijeiti, postoji li jo ikakva nada ili neko drugo izljeenje osim onoga to ga
ljudima alje Bog?

6.
Prolo je devet godina otkad se Kritof Komive oenio. Supruga mu je bila ki
austrijskog generala Karla Wie-smeyera, upravo onoga ozloglaenog Wiesmeyera koji je na
poetku rata, nakon jednog osobito krvavog pohoda na Poljsku, dobio orden Reda Marije
Terezije. Djevojka je od desete godine odgajana u Maarskoj majka joj je bila iz Gornje
Ugarske, podrijetlom iz saske obitelji no djevojka je, dodue s poneto stranim
naglaskom, ipak bez pogreke govorila maarski jezik.
Hertha Wiesmeyer je bila lijepa. Njezino duguljasto lice profinjenih kostiju i visoka ela
zrailo je istim i spokojnim skladom. Ta ljepota nije bila ohola, tek samosvjesna, nije
draila, nije ni oaravala, no ljudi se nisu mogli oteti dojmu oaranosti pri promatranju
toga lica, gledali bi ga ozbiljno i nehotice ganuto. Ljudi bi zastajkivali na ulici i osvrtali se
za njom, no pogledi im nisu mogli povrijediti Herthu, jer se nitko ne bi usudio pribliiti toj
ljepoti, pa stoga nikada nije doivjela ulina dobacivanja. Njezina se ljepota morala uoiti i
prihvatiti poput savrena sklada neke melodije koja se kroz otvoren prozor iri ulicom, pa e
je prolaznici, ako nisu ba posve gluhi, i nehotice ponijeti sa sobom kao uspomenu; u
njezinu je licu bilo ravnotee, mirnoe, skromnosti i samosvijesti, enskog dostojanstva.
Stas joj je i nakon dva poroaja ostao besprijekoran; nikada se nije bavila sportom, jer
Hertha nije voljela pomodne naine treniranja tijela,- bila je visoka i vitka, a usto ne tako
sportski mrava kao to je zahtijevala suvremena moda. Ta se udesna ravnotea osjeala
i u njezinu stasu i u hodu, zraila je i u njezinu pogledu, presijavala se u osmijehu, davala
osnovni ton njezinoj pojavi i ljepoti, odreivala joj tonalitet poput predznaka na poetku
crtovlja. Zurei za njom, ovjek bi se zapitao: Zar postoji i takvo neto? No ljudi bi ipak
samo ustuknuli, zaudili se i bez rijei produili dalje, kao da neto ne mogu dokraja
shvatiti.
Kritofu Komiveu bilo je dvadeset osam godina kada je upoznao svoju buduu suprugu.
Sreo ju je u est naveer u Zell am Seeu, na obali jezera. Hertha se upravo prepirala s
jednim laarom. Kritof je sluajno, sa strane i uljudno, sluao prepirku; djevojka se
zbunjeno okrenula prema njemu s nekakvom novanicom veeg apoena koju laar nije
mogao razmijeniti, no kada je pogledala u Komivea, on je samo odvratio pogled, zbunjeno
pogledavao oko sebe, osjeajui kako se upravo zacrvenio, te skinuo eir s glave i duboko
joj se naklonio. Zurili su tako nekoliko sekundi jedno u drugo, djevojka s novanicom u
ruci, a on sa eirom i u stavu dubokog potovanja. Kao i obino, u veernjim je satima u to
doba godine sipila kia, djevojka je bila odjevena u kabanicu tanku poput membrane, bila je
gologlava i njezina kestenjasta kosa ve se pomalo namoila. Komive se u tom trenutku
barem se njemu tako uinilo duboko zastidio. Poslije, kad bi s Herthom popriao o tom
susretu, onako aljivo kako ve suprunici znaju spominjati svoj prvi susret, govorili bi
kako taj susret i ne moe biti tako obian da ga sudionici ne bi smatrali omanjim svjetskim
doivljajem: Sjea li se, ti si stajala na obali jezera, a ja sam upravo prolazio onuda, pa
sam odjednom zastao, i udili bi se kakva ih je sluajnost spojila, a usto kako je i sve
drugo bilo nevjerojatno jednostavno i obino... Komive je poslije priznao Herthi da ga je u
trenutku njihova susreta oinuo plamen stida, a istodobno i udnovato snana, gotovo
silovita potreba da smjesta pobjegne glavom bez obzira. Ovo i nije neko osobito galantno
priznanje, rekla bi zauena Hertha i nasmijala se. Da, poslije se i Kritofu inilo da to nije
bilo pretjerano ljubazno, no tada bi pokuao rastumaiti supruzi da e ovjek obino tako
ustuknuti samo pred sudbinom, pred drugim ljudskim biem od kojega ipak nee moi
pobjei. Hertha je tog predveerja nosila kabanicu tamnocrvene boje. I to ga je takoer
pogodilo. Meutim, nedvojbena potreba za bijegom, taj krik, glas koji je bio jai od svega,
silio ga je da bjei, koliko god to smijeno bilo, da pobjegne ne osvrui se na djevojinu
zauenost i uvrijeenost, da samo tri, bjei kao da je napadnut u umi, kao da su ga
presreli na obali jezera poslije je esto sanjao taj susret i tu nelagodu i bijes, a u snu mu se
uporno vraala slika s naslovom atentat na obali jezera, ba kao da u novinama ita neki
slian naslov otisnut krupnim slovima, a sadraj se lanka odnosi upravo na njih dvoje i ta
mu se uspanienost, barem to se njihova prvog susreta tie, otro urezala u pamenje. A
tome su se, doista, mogli samo smijati.
Kritof Komive nije nikada bio osobito samouvjeren kad bi se naao u enskom
drutvu; odgajan meu mukarcima, o enama bi dugo razmiljao samo sa strahom, kao
netko tko nita pouzdano ne zna o toj temi. Sva ona bestidna iskustva, sumnjiva muka
prepriavanja, sve one beznaajne i bijedne avanture, o kojima bi se povremeno oholo
hvalisali njegovi kolski drugovi, nikako mu nisu mogle pruiti pravu sliku o enama.
Kritof Komive bi na svoj strpljivi i paljiv nain sasluao sva ta hvalisanja, ta razvratna
izvjea i ne bi osjeao nikakvu potrebu da i sam postane junak takvih pustolovina. Bio je
stidljiv, a takav je ostao i kasnije, kada je posve sluajno, reklo bi se iz uljudne dunosti,
upoznao spolni ivot, i opet neobjanjivo i bespomono stidljiv. Bio je ve odrastao ovjek s
diplomom, a jo ga je obuzimala smetenost u enskom drutvu; znalo se dogoditi da se
zacrveni zbog posve nedunih rijei. I on je, doista, izbjegavao uporabu svake grube rijei
koja bi upuivala na razlike meu spolovima ili na spolno openje. Ni zbog muke
solidarnosti nikada nije sudjelovao u izravnom mukom hvalisanju, toliko rairenom u
galantnom mukom drutvu, nije mario za zadirkivanja, izrugivanja, a ako bi glasno
posumnjali u njegovu ednost, on bi se na sve to dobrohotno osmjehivao kao netko tko zna
da to tako mora biti, svijet je ve takav, takav je i muki postupak, takvi su oni kad priaju o
enama, no njega to ne brine, samo se s tim nainom osobno ne slae... Taj bi osmijeh u
pravilu razoruao podrugljivce. U enskom bi drutvu nespretno utio. ene su nasluivale
njegovo stidljivo potovanje, a Kritofu se dugo inilo da vie izbjegavaju njegovo drutvo
nego da ga trae.
Hertha Wiesmayer nestrpljivo se zagledala u njega. Zato se nije obratio onako kako bi i
dolikovalo, kako to nalau drutvene norme? utio je jer se bojao. A to je bilo u pozadini
toga straha? Nije znao. Samo je osjeao da neto ne valja, da nije dobro to se tako boji.
Zato se naklonio, promrmljao nekoliko rijei i urnim koracima produio prema hotelu.
Djevojka je zurila za njim. Naviknula se na smeteno zurenje mukaraca zbog njezine
ljepote, no taj ju je toliko oit bijeg uplaio. Poslije je, kada su se ve upoznali, priznala
Kritofu da je u tom trenutku htjela potrati za njim. Oboje su ve u prvoj sekundi osjetili da
ta muna zbunjenost neto znai. Kri-stof se popeo u svoju sobu i prosjedio tamo sve do
veere; polako se otopila njegova smuenost i usplahirenost, sjedio je u mranoj sobi poput
onih koji su se bez razloga ponijeli smijeno i nepristojno, osjeao estoku krivnju i bio
bijesan na sebe. Poslije se sjetio da mu je jo iste veeri nakon tog prvog susreta palo na
pamet da bi bilo najbolje da se istog trenutka spakira i smjesta otputuje. Sve je to bilo
djetinjasto i udovino. Zacijelo da ono bitno i obvezatno u ivotu nipoto ne ovisi o
rijeima ili o postupcima. Na neki je nain to osjeao. Jedna mu se djevojka obratila i to
sad? Da bjei? Smirio se do veeri ili je barem sve zaboravio no sada ga je pomalo
udilo da tu djevojku takve upadljive ljepote uope nije ve ranije uoio; slegnuo je
ramenima i odjenuo se u prikladno veernje odijelo. im je uao u restoran, odmah je
ugledao tu djevojku; sjedila je uz dvije starije dame, odmah do ulaza nasuprot Kritofovu
stolu. Priao joj je nakon veere, ispriao se za poslijepodnevno ponaanje i predstavio se.
Hertha se samo smjekala. Sili su u vrt. Satima su hodali uz jezero. Nikada poslije nisu
uspjeli dokraja prepriati o emu su sve razgovarali te prve veeri na obali jezera. Kritofu
se inilo da se prvi put u ivotu obraa ljudskom biu, onako slobodno i bez dubokog
razmiljanja, priao je s njom tako izravno i prisno kao to dijete razgovara s dadiljom,
istinski joj se prepustivi bez ikakva ustruavanja. Nije traio rijei, govorio je oputeno kao
da je sve to ve odavno bilo dovreno i tono oblikovano u njemu, samo je trebalo iznijeti,
napokon nekomu izgovoriti. Hertha bi samo kratko progovorila, katkada tek kimnula ili
neto uzviknula, odobravala kao netko tko ga napokon razumije i dijeli njegovo miljenje,
pa se jo zanima za potankosti; poput posve bliskih partnera, poeli su se sporazumijevati
ve i obinim gestama, kao ljudi koji se poznaju ve odavno, poput branih drugova. Ta je
upuenost, ta bliskost miljenja plaila, kao to ovjeka zatekne nenadana prirodna pojava.
Katkad bi zastali u razgovoru i bez rijei gledali preda se. Neto im se dogaalo, ponekad bi
ustuknuli, Kritof bi povremeno u hodu primio Herthu pod ruku, bezazleno i prirodno, bez
ikakve ljubavne namjere, kao to e ovjek primiti pod ruku roaka kojega odavno nije
sreo, i tako su hodali amo-tamo, unaokolo. Prola je pono kada su se vratili u hotel. Te
veeri nita nije reeno o njihovim osjeajima. Kritof joj je pripovijedao o djetinjstvu i o
svojem zanimanju. Hertha se osmjehivala i zaueno bi, vrtei glavom, primijetila:
Sudac. Zastali su kod zavoja staze pod plinskom svjetiljkom, a djevojka je razvlaila
samoglasnike kao da pjeva. Zatim su raspravljali o tome isplati li se stanovati u Budimu i
kada se Kritof vraa u domovinu. Zatim i o tome gdje e Hertha provesti jesen... Gore, u
hotelskoj sobi, Kritof se, im je uao, sruio na krevet i zaspao od iscrpljenosti. Usnuo je s
osjeajem ovjeka koji je napokon popravio i nadoknadio neto tako se barem kasnije
prisjeao toga olakanja, toga stanja na rubu nesvjestice kao da je napokon izrekao to je
trebalo, ali to? Dugo je spavao.
Nakon tri dana zaprosio je Herthu. Njezini su brzojavili generalu u Be. Otac je stigao
navrat-nanos, u civilu, zlovoljno i uvrijeeno. General Wiesmeyer bio je uvrijeen ovjek.
Uvrijedilo ga je vrijeme u kojem je ivio kao, uostalom, veinu iz njegova narataja.
Kritofov je otac stradao od uvrede koju je general naoigled svih podnosio vitalno, prkosno
i drsko. Bio je od onih ljudi kojima se ne mogu zaepiti usta, ulanjen u jednu manju
ultradesnu politiku stranku, glasno je omalovaavao duh, institucije i slubenike republike,
oko sebe je na stanovit nain irio ozraje despotske tiranije koja je doista bila pogodna
samo za zaprepaivanje konobara, zastraivanje potara i eljeznikih konduktera. Kritof
je vrlo dobro upoznao tu vrstu ljudi, pa se bez straha suoavao i s njim, svjestan da je jai.
Ugodno i uravnoteeno ponaanje mladog maarskog suca besprijekornih manira, njegovo
skromno i samosvjesno dranje od prvog su dana ljutili Wiesmeyera. O Maarima je
govorio svisoka, kao o dobrim vojnicima koji su kao graani pomalo oholi i nesnalaljivi,
a tonom koji ne trpi protivljenje prepriavao anegdote o Mikeima. Kritof ga je sluao s
uljudnim protivljenjem. Protiv njega i njegova podrijetla general nije mogao imati ba nita.
Kritof je od njega zatraio Herthinu ruku, a generalov je odgovor bio mrgodan. No bio je
oito ganut, kao da se neega srami, moda samo svoje oinske bespomonosti, kao da je u
tom trenutku, naposljetku, i pred strancem morao razotkriti sve dotada skrivane odnose
snaga. Jer Hertha je bila jaa od generala, prema ocu se ponaala mirno i uljudno, nadmona
i jaa, reklo bi se ak izrazito strpljiva. Generalova se supruga godinama muila s
klimakterinim grevima i glavoboljama, pa je u obiteljskim stvarima sudjelovala samo ako
se izmeu napadaja greva na trenutak mogla pojaviti iz mrane sobe bez vlanoga rupia
na elu. Ta se ena otprve estoko i gotovo oduevljeno borila za Kritofovu naklonost. A to
se oduevljenje, koje je i u svojoj nesvjesnosti snano podsjealo na ljubavni zanos, odmah
nakon vjenanja razvilo u neku vrstu ljubomore karakteristine za punice. Mama se
zaljubila, govorila bi Hertha, a to je vrlo opasno osvajanje, jer u toj ivotnoj dobi ljudi ne
mogu podnijeti beznadnost svojih osjeaja, pa zato joj se udvaraj, Kritofe! Isprva su kod
Kritofa takve opaske izazivale nelagodu i zaprepatenje. Hertha je znala mirno i s
osmijehom na licu govoriti o sloenim emotivnim stanjima, sve ih nazivajui pravim
imenima, ne ba grubo, no uvijek bi se izraavala birano, vrlo jasnim rijeima. Hertha bi
izgovorila ono o emu je, zapravo, bila rije, ali i ono o emu je, prema tajnom i
opeprihvaenom sporazumu, veina ljudi utjela. Ki ne bi smjela za svoju majku ustvrditi
da je zaljubljena u zeta, ne bi to smjela ak ni u ali, jer to zvui grubo, nespretno i
nepristojno, no Hertha se nije bojala tonih iskaza. Kritof je zaueno uoavao da je
Hertha pametna, ali nekako drukije od onoga kako se pristoji biti pametan; ona je bila
mnogo nasrtljivija i nepopustljivija no to je to uobiajeno. Dakako, nikada nije ni pomislio
da bi Hertha bila glupaa ili ograniena, no ta ga je neobina pamet ipak iznenaivala, kao
da je kod Herthe otkrio neku skrivenu tjelesnu posebnost, promjenu boje arenice ili sijedi
pramen u njezinim mladim, kestenjastim pletenicama.
Ta ga je pamet uznemirivala. Hertha se prema njemu od prve sekunde vladala kao da je
starija, kao netko tko zna neto vie, no to se znanje smije ak i odabranom partneru
prenijeti samo obzirnim pedagokim radom. Ona bi Kritof ove moralne, drutvene i
politike teorije sluala s dobrohotnom ozbiljnou, katkad bi ak i kim-nula, kao netko tko
se pomiri s time da se neki ovjek ne moe promijeniti, pa pomisli o njemu: Nije kriv to
je takav, moram se naviknuti, jer ti su stavovi ipak jai od mene. I strpljivo bi se
osmjehivala. Kritofa bi njezin smijeak raestio, prosvjedovao bi protiv njega, no
istodobno je osjeao da ga Hertha prihvaa, podrava, da je taj osmijeh znak pristajanja a ne
neka drska oholost, da to nije nadmo upuenijeg partnera s vie znanja. Sada je on morao
podnijeti tu prevlast. O da, Herthu je od prvog trenutka trebalo podnositi, no ne kao neki
slatki teret, niti kao nekoga tko mu svojom osobnou i stavovima optereuje ivot, ne,
jer Hertha mu je bila bliska, poznata, srodna, nedvojbeno ona ena s kojom je Kritof
Komive imao istinski dubok odnos. Katkad bi mu se uinilo da bi s njom bio u vezi ak i
kad bi Hertha ivjela u nekoj stranoj zemlji, ak i da se nikada nisu sreli, no tada bi je,
zacijelo, cijeloga ivota traio, upravo nju, upravo tu jedinu Herthu, i tako bi se tjeio
takvim romanesknim matarijama. Morao je pritom priznati da je Herthu, dodue, naao, a
ipak se tjei, i u svakom ju je trenutku spreman podnositi sve dok ih smrt ne rastavi. S
takvim je osjeajima proivljavao vrijeme njihovih zaruka.
Nakon djejih bolesti njihova susreta, bilo bi prirodno da su se ubrzo vjenali. No
proteklo je ak vie od pola godine do njihova vjenanja u budimskoj crkvi. To je vrijeme
Hertha provela u Beu kod svojih roditelja, a Kritof je svake prve i tree nedjelje u
mjesecu vikend-brodom putovao k njoj. U organiziranju svojega vremena bio je gotovo
pretjerano toan. Hertha bi primila vijest da e Kritof stii tada i tada, pa da ga je ak kojim
sluajem i obuzela estoka udnja da je vidi, ili da se Hertha razboljela, ili da se Kritof
zahvaljujui nekom nenadanom dogaaju u slubi domogao dopusta, svejedno, on ni tada
ne bi putovao ranije nego samo ba toga, unaprijed utvrenog dana. Hertha ga je molila da
je ponekad nazove telefonom, no Kritof, koji je u novanim pitanjima inae bio djetinjast i
udvoran, nikada sitniav, ipak je meumjesne telefonske razgovore smatrao rasipnitvom,
i nije ju tijekom tih sedam mjeseci njihovih zaruka ni jedan jedini put nazvao. Kritof je
zaruniki status shvaao iznimno ozbiljno i ceremonijalno otprilike kao neki graanski
slubeni poloaj povezan s novim, primjereno propisanim obvezama i nikada se kod svoje
zarunice ne bi pojavio bez golemog buketa cvijea, a obilno je to iskazivao i na druge
naine,-kupio joj je skupocjen briljantni prsten, koji je Hertha pomalo neljubazno i
podrugljivo nataknula na prst i zaueno razgledavala. Prsten, bombone, bukete, sve to bi
donosio predavao joj je vrlo sveano i vrlo, vrlo ozbiljno, kao da se svaki put zaklinje da e
izvriti sve svoje suprunike, ljudske i graanske obveze prema njoj. Hertha bi mu se
katkada nasmijala u lice, duboko se klanjala pred njim, oslovljavala ga punim slubenim
akademskim naslovom, a Kritof bi se tada zarumenio i ponizno, pristojno i tuno stajao
pred njom, ba kao da priznaje opravdanost te poruge, ispriava se, ali drukije ne zna.
Hertha je shvaala taj oaj i tjeila ga. Kritof je bio, doslovce, onakav kakvim su ga
smatrali, no osim toga bio je i Kritof, a ona je izgradila vezu s njim i znala s njim i
razgovarati.
Dugo razdoblje njihovih zaruka obiljeila je znatielja i nekakva lakoma glad za
opsenim razgovorima dugo u no. A tijelo kao da je utjelo, jer su se tu, nemirno i s
odlunom iskrenou, razotkrivale samo dvije due. Rijetko su se ljubili, a nakon nekoliko
nespretnih, zbunjenih poetaka u pravilu bi uplaeno prekidali s time; reklo bi se da su se
ljubili iz obveze, kao da im se inilo da su i ti pokuaji tjelesnog zbliavanja dio njihova
slubenog statusa u koji su ih smjestila drutvena pravila, isto kao to nose zlatni zaruniki
prsten ili povremeno zajedno biraju pokustvo, no jo nije dolo vrijeme tjelesnom
poznanstvu, kao to nije posve sigurno ni hoe li ono stii ba odmah nakon sklapanja
braka. A kad e stii, to ve valja strpljivo priekati. Kritof se prema Herthi ponaao
suspregnuto, to moda i nije bila samo korektna, graanska zarunika suzdranost u
osvijetenom oekivanju brane sree, ve prije ganutljiva, beskrajno iskrena stidljivost,
tako primjerena cijelom Kritofovu biu, a Hertha je osjetila tu ednost, pa bi ga utnjom,
pogledom i svojim dranjem smirivala, pokazivala mu da ga razumije, da i ona osjea
jednako. Bez strasti su se odnosili prema tijelu onoga drugoga, ali rijeima su se obraali
jedno drugom neobino strastveno, nemirno i sve znatieljnije. Hrabrost misli i izraavanje
stavova, te instinktivno zakljuivanje kojim bi Hertha pristupala svakom ljudskom,
svjetovnom ili nestvarnom pitanju potresali su Kritofa. Njezina se dua nije zadovoljavala
gotovim odgovorima, a ni nagodbama umjesto njih; nemilosrdno bi primoravala Kritofa,
eljela znati sve, htjela osvijetliti svaki sjenom zastrti kutak due svoga odabranog partnera,
pa ak i onaj u koji ni Kritof dotada nije bacio pogled, gdje ba i nije bilo pristojno paliti
svjetlo, ega se i Kritof bojao. Katkada nakon tih bekih izleta, nakon tih odmjerenih i
ispravnih zarunikih posjeta s buketima, Kritof bi se vraao kui u grozniavu strahu i
nelagodi, vraao bi se u svoj svijet slube i obitelji, osjeajui kao da je i on sam sudjelovao
u nekim razuzdanim uicima, kao da je zgrijeio protiv pravila i udorea svojega svijeta.
Bunovno bi nakon svega sjeo za sudaki stol; to e biti, pomislio bi nemirno, ako Hertha i
kasnije ostane tako znatieljna i da mu, kao neka via instancija, poput neumoljiva suca sudi
tijekom itava ivota? Sto e biti sa sucem Hertha je znala s pretjeranim potovanjem
spominjati Kritofovo zanimanje, kao da je htjela kazati: Da, znam, ne moe postupiti
drukije jer si sudac, nedodirljiv, nepogreiv, no nemoj zaboraviti da sam i ja ovdje i da te
drim na oku. to e biti s njim bude li svaki svoj osjeaj, svaku namjeru i svaku presudu
morao podastrijeti sudu te neumoljive due?
Razgovore do kasno u no tkali su u salonu roditeljskog stana u Beu, a njemu je i ta
soba bila nekako strana, nalik salonima u domaim gospodskim stanovima, no ipak znatno
drukija, ugoajem i sadrajem skromnija, te istodobno profinjenija. Sve je bilo tako oko
Herthe. Oboje su potekli iz iste klase, odgajani su prema istim potrebama i svjetonazorima,
jednako su drali no i vilicu, isto je skromno i ponosito, inovniko gospodstvo
obiljeavalo i nain ivota Herthinih roditelja kao i Komiveevih, no on je unato tomu
slutio neto strano u njezinu nainu ivotu i u njezinim pogledima; ona je bila neto
skromnija, a istodobno zahtjevnija, profinjenija, moda je to austrijsko graanstvo ivotne
sastojke pripravljalo nekim drukijim osjeajem za mjeru. Ti su se ljudi drukije hranili,
suzdranije se zabavljali, drukije stvarali prijateljstva, imali drukiji nain ivota, drukije
potrebe. General je kod kue, dakako, bio vrlo tih, prije usplahiren nego mrgodan. Her-tha
se drukije veselila nekom cvijetu, ak i jednom jedinom, drukije bi uzimala u ruku neki
predmet, a i svemu to je podarilo sunce pristupala bi s poniznom radou, iz nje je zraila
spremnost na slavu tog trenutka. Kako je samo znala stati pred osunan prozor, kako je
sluala glazbu, kako je slavila pojedine sitne tjelesne radosti, slijed hrane za stolom ili dodir
kie na svojem tijelu, sve je to bilo puno skromnije, s vie takta i profinjenije, a usto i
neposrednije, samosvjesnije od svega dosadanjega Kritofova naina ivota. General bi
tijekom rasprave grmio s dunim potovanjem i pristojno, tono onako kako to rade generali
u komedijama; no taj austrijski asnik, koji je u ratu zbog strateki nikada posve
razjanjenih razloga poslao etiri tisue ljudi u smrt, znao je i skrueno sluati Herthino
sviranje na violini, bio je lan beke udruge za zatitu ivotinja, a nedjeljom bi s ruksakom
na leima i u gojzericama krenuo u beke ume, odakle se vraao s kiticom cvijea.
Kritofa je ubrzo poeo oslovljavati s Christopher, prigrlio ga i poput ljubomorna
prijatelja, a ponekad i durei se poput djeteta, zahtijevao ga samo za sebe. Druga kultura,
drugi nain ponaanja pomislio bi Kritof i slegnuo ramenima. Meutim, potajno se
bojao svega toga drukijeg i moda im je upravo taj strah oduljio zaruke. No hoe li se to
drukije, to je ujedno bilo posve isto to i Hertha, to toliko privlano i iz plemenitijih niti
istkano drukije, to Kritof nikada nije uspio dokraja rijeima razrijeiti i usvojiti, hoe
li se to u tjelesnom zajednitvu, u braku, posve osloboditi i rijeiti? Hertha je imala drukiji
ritam, snaniji, razvueniji i nepredvidivo podloniji glazbenim idejama, ba kao capriccio,
Hertha je bila jedinstvena, a usto svakog trenutka spremna iznenaditi i sebe i svoju okolinu
nekom novom karakternom osobinom. Poznavali su se pola godine kada je Kritof
posumnjao u to da se Herthu, zapravo, ne moe upoznati; iako ona nije bila tajanstvena, to
nikako, no ponekad bi ga od nekoga njezina pogleda, kojim bi ga doekala ili pogledala za
njim, tada lagano podilazili trnci, kao da ga stalno ima na oku, kao da ga uhodi.
Vjenanje je obavljeno u Budimu, u sakristiji stare crkve. General je u sveanoj odori i
suznih oiju stajao iza Herthe. Nakon vjenanja odrekli su se svadbenog putovanja, otili su
samo u novi stan i tamo ostali. Prvo dijete, Eszter, rodilo se potkraj druge godine braka, a
djeai odmah idue, tree godine. Od roenja toga drugog djeteta proteklo je est godina.
Hertha je bila mirna i vedra, a Kritom se inilo da je sretan. U ivotu je sve, padalo mu je
na pamet, ipak mnogo jednostavnije nego to zamiljamo. I Hertha je bila jednostavnija.
Izvan uobiajenih briga branog ivota i onih roditeljskih oko djece nali su se u nekom
dubokom, rijeima nikada izgovorenom, nenametljivo religijskom osjeajnom odnosu koji
je u cijelosti proeo njihova bia. Hertha je rijetko odlazila u crkvu, nikada nije govorila o
svojim religijskim osjeajima i Kritof je s vremenom primijetio da ona i nije suvie revna u
vjerskoj praksi. Zacijelo je samo vjerovala u neto. Kritof bi se katkada sjetio oca Norberta
i nastojao zamisliti to bi pater rekao o Herthinoj vjeri. Umirio ga je osjeaj da je Herthino
vjerovanje dobro ba onakvo kakvo jest, upravo tako nesavreno i neodreeno istinsko
kakvim ga i on osjea, a to je posve dovoljno.

7.
 Trijem kue u Budimu bio je okrenut prema unutranjosti majunog i zaguljivog vrta, pa
su domaini te tople veeri hranu posluili izmeu stupova trijema. Kritof je stigao kasno,
kad su se ostali gosti ve smjestili uz male stolove. Vrata su s trijema vodila u salon
jednokatnice. Prizemlje te kue tvorile su dvije sobe, salon i blagovaonica, a ukuani su
spavali na katu. Dio kue podignut je jo u tursko doba pa se zadah vlage koja se skupljala
ispod nadsvoenih stropova prostorija nikada nije mogao potpuno provjetriti; prozori i vrata
upuivali su na zaetke raznih povijesnih stilova u ovim krajevima. Po nekoliko stoljea
starim i nemarno odravanim ulicama, izmeu palaa otmjenih stanovnika na breuljcima
Tvre, neprimijetno su se stisnule uske obiteljske kue ispod ijih su se iljastih krovova
pokrivenih nadomjetenom sindrom nastanili potomci davno ieznule zajednice obrtnika i
prostoga puka. Iza prozora s pelargonijama u podstanarskim su se stanovima smjestili
slubenici okolnih ministarstava, a deklasirane gospodske obitelji u naslijeenim i
neudobnim kuama oskudijevale su u novcu i u skromnim mirovinama; to su bili matini
stanovnici te tihe etvrti, a meu njima i uz njih, no malo postrani, nastanili su se novi
itelji, profinjeni i s dobrim prihodima, pripadnici graanstva u usponu, najee drugi
narataj imune buroazije, knjievnici ili umjetnici koji se klone suvremenosti, pa su u
tih etiri ili pet ulica tragali za spleenom, za stilom, pomalo i za otmjenim susjedstvom, a
donekle i za njegovom dotjeranom, no ipak vrlo oitom osobitosti, za onom iznimnom
tiinom visoko iznad grada koja se razlijee po nadsvoenim sobama ispod oronulih
krovova tih neudobnih kua. Stanovati u Tvri bila je otmjena stvar, napose za one kojima
oevi prije stotinjak godina nisu bili ni grofovi, ali ni postolari u Tvri; za njih je to bilo
svakako profinjeno, ali pomalo i nametnuto stanje, s poneto prkosa i enje za domovinom,
no svakako i potreba i poticajno zalaganje, a istodobno i svojevrstan svjetonazor, da bi se u
konanici, iako pomalo neljubazno i sumnjiavao, svi sjedinili u tome, povezali se u tim
uskim uliicama gdje su nastavali kue s vlanim zadahom, sretali se, bilo da su bili grofovi
ili stanari podstanarskih sobica s dvostrukim prezimenima, bilo da su tek preostali
neuglaeni puani ili pak otmjeni idovi, i to veinom oni koji su preli na katolianstvo te
su svojim ivotnim stilom bez veih potresa i savreno oponaali osobitosti itelja u tim
palaama. Kritof je vrlo dobro poznavao tu etvrt, jer bi se svako jutro proetao du
budimskih zidina; poznavao je i aleju kestenova, a i onaj krajolik graanske etvrti koji se
pomalo feudalno odano i skromno protezao podno zidina i palaa, osim toga poznavao je
dosta kua i u samoj Tvri, a pamtio i nekoliko djejih lica sa etalita na bedemu, gdje bi
dadilje vozile mlade grofove i grofice u djejim kolicima nalik koijama i pazile da se ne
mijeaju s proleterskom djeurlijom iz podgrada Krisztina. Kritof je sada zastao na pragu i
osvrnuo se oko sebe. Kratkovidnim je pogledom uoio poznatu sliku: najprije su tu sobe u
kojima mu je bio znan svaki komad pokustva, moda ne toliko zbog osobnog iskustva,
koliko zbog unaprijed oekivane pretpostavke, kao to e ovjek po odjei prepoznati osobe
iz istoga graanskog stalea. U dnu sobe pod svodovima, bez svake sumnje, nalazio se
glasovir prekriven turskim ilimom, pokraj njega stajaa svjetiljka, bosanski stoli sa
srebrnim tabakijerama, na zidu dva pejsaa slap i osvit u umi, a oba su ispitni radovi
gospodarice kue zatim zatitni paravan kamina ukraen vezom, paucima nalik golemi
naslonjai od trenjevine prekriveni bijelim kukianim preivaima, jajoliki stol od
krukovine, a sa stropa je, zacijelo, raskreeno visio toliko prepoznatljiv esterokraki,
pozlaeni luster, koji meu svojim krakovima uva miljenika svih lustera, Napoleonova
orla. Sve mu je bilo poznato i doimalo se blisko, ba kao vlastiti dom. Ponegdje bi
nedostajao glasovir, drugdje bi dra za lule stajao pokraj police za knjige; no obiteljske su
fotografije u svim kuama visjele iznad pisaeg stola s mnogo ladica, a u posljednje bi
vrijeme u staklenim ormarima izmeu porculana osvanula i pokoja ljupka arena matarija
iz radionica umjetnikog obrta, stakleno lane ili pas bokser koji se kesi tajanstveno i
isprazno.
Veer je bila svijetla, nestvarno svijetla i ljetna. Taj vrt od nekoliko stabala i grmova i
jednog jedinog grma rue, okruenog bijelim kamenim oblucima, nekada je, zacijelo, bio
dvorite s kamenim poploenjem, a sada je graniio s gradskim bedemom samo vratacima
obojenima zelenom bojom. Sa stuba trijema pogled je preko kamenog zida vrta pucao na
budimsko gorje. Zrak je te veeri vonjao na fermentaciju, mirisao na mot od trunja natrula
lia i komada prezrela voa. Uz kameni zid ograde, pod kronjom oraha, uz stoli
prekriven arenim stolnjakom, Kritof je ugledao suprugu i sestru. Osmijehom ih je
pozdravio, rastreseno i s olakanjem, jer bi se od pogleda na njih rasprila smetenost zbog
koje bi se u prvim trenucima boravka na ovakvim mjestima u hipu ukoio. Herthino blijedo
lice prijateljski se usmjerilo prema njemu, meke su joj se usne osmjehivale, oi svijetlile,
poznato se tijelo prisno okretalo prema njegovoj sestri. Hertha joj je neto rekla, nato su se
obje nasmijale. Meni se smiju, pomislio je Kritof s olakanjem, bez trunke otpora. Znao
je da pomalo nasrtljivo i zbunjeno stoji na vratima tueg stana, da je ukoen i pomalo
svean, pa Herthu sada uveseljava njegova smotanost... pa se, iznenada ukljuen u odbojno-
privlaan strujni krug znanih lica, tada i sam osmjehnuo, kolebljivo se osvrnuo oko sebe te
pokuao pronai gospodaricu kue, pritom opazio brata koji je u odori s pretjerano brino
izglaanim pripijenim hlaama stajao kraj kamenog zida s aom vina u ruci i umiljavao se
nekoj ne vie mlaahnoj dami kovrave kose i raskonih oblina, odjevenoj u bijelu koulju.
Prepoznao je sve, onako kako ovjek prihvaa vlastiti dom, pa kako mu se trema pri
dolasku pomalo gubi, tako se i on uspravlja i smiruje. U kutu salona, uz vino i cigaru,
opazio je domaina okruenog dvojicom najstarijih i najcjenjenijih gostiju; da, domain je
sjedio u blago osvijetljenom polukrugu stajae svjetiljke s predsjednikom suda i jednim
slavnim odvjetnikom. Krenuo je prema njima i unaprijed se radovao bratskoj, tovie
obiteljskoj dobrodolici, a i ljubaznosti kojom su ga veliki starci primali u drutvo.
Da, to je bila njegova obitelj. Ni dobra ni loa, nju se nije moglo kritizirati, nego samo
podnositi, jer ta je zajednica bila neraskidiva poput svake obitelji. Kritof bi se protegnuo u
toj udomaenosti, kao od kakve tjelesne ugode. ajna veera ve je bila zagrijana
zahvaljujui posluenom vinu. U susjednoj sobi mladi su se kartali i zabavljali uz
gramofonske ploe. Kritof ih je promatrao i jedina rije koja mu je pala na pamet bila je
mladost, pa ju je s te udaljenosti, sa svojih trideset osam godina doivljavao kao realnost.
ovjeku se, pomislio je, do etrdesete ili pedesete odigra cijeli ivot. Dotle ve spozna
neto opipljivo, ono pravo, a to znanje nije ni mudro, nije ni duboko, a i ne zadovoljava,
no ovjek je do te dobi vidio sve, i mrtve i ive, dotle se ivot na udesan nain ve
ponovio, a da se pritom nita nije dogodilo kako smo oekivali, pa vie za nas nita nije ni
tako neoekivano. Pravo iznenaenje, pomislio je, dogodi se samo jednom u ivotu, kada
otkrijemo da smo i mi, izravno i osobno, takoer smrtni. A Kritof je to otkrie do svoje
trideset osme ve proao. Ono sramotno, nasreu prolazno i doista samo nervozno tjelesno
stanje, kada ovjek na sekundu osjeti da se i njemu moe dogoditi neto... ali to? Moda
nije ni tako loe to to mu se dogaa, ali je ipak protivno uobiajenom; nakon toga svijet e
za njega i dalje postojati, ali u nekom ledenom i umjetnom stanju, kao da je neko stakleno
oko snimilo oblake, kue, lica ljudi... Pripalio je cigaretu i zagledao se preda se. Mladi su u
susjednoj sobi izvikivali oznake na kartama i plesali uz zvukove neke eznutljive
junoamerike harmonike. Kritof kao da je sjedio na suprotnoj obali i oslukivao tu
besramno plaljivu, zavodniku, privlano-odbojnu glazbu. Rastaju se samo oni,
pomislio je na trenutak, u kojima ova glazba rasplamsava strasti. Osmjehnuo se pomalo
srameljivo, kao da se stidi takvog samovoljnog i jeftinog uopavanja stvari. Istina, i ta
mladost je bila dio obitelji. No to je on znao o njima? Samo je sumnjiavo pogledavao
prema njima. Pozdravio se s gospodaricom kue, zatim se s prirodnom naklonou i
povjerenjem okrenuo prema starcima.
Razgovarali su pomalo oprezno i turo. Kritofa je predsjednik suda intimno, gotovo
oinski smjestio pokraj sebe, ponudio cigaru i sa simpatijom ga promatrao. Kritof je na
neki nain bio i njegov gojenac, pa ga je promatrao s ponosom. Zrelost, oprez, bezuvjetna
pripadnost cehu, toj iznimnoj obitelji, privrenost, potovanje autoriteta i disciplina, sve te
odlike resile su Kritofa od prvog trenutka kad se uklopio meu njih i to je u starom sucu
izazvalo iskreno potovanje, jer je Kritof bio jedini kojemu se moglo povjeriti na uvanje
naslijee, duh i tajne pravnike struke, kao i njezina praktina primjena. Stari sudac uope
nije dvojio da e Kritof poput svojega oca i djeda daleko stii u toj strogoj i toliko
zahtjevnoj struci. Poznavao je taj mentalitet, iz pogleda i pokoje aluzije osjeao duu te
simpatine osobnosti. Kritof je bio taj kojega se moglo i smjelo uputiti u tajnu. Njega se ne
mora posebno uvjeravati, njemu je ve i djeja soba bila puna naela i poela na kojima je
stari sudac gradio gotovo vjerska pravila drutvenog suivota. Stari je sudac znao da i
Kritof namjerava spaavati drutvo, s njim se zato ne mora prepirati, iz njegova bia, iz
svake njegove rijei ionako isijava vjera i povjerenje. Njemu se doista moe povjeriti
sudbina zajednice... Obavijen koprenom dima cigare, stari je sudac odmjeravao mladoga
kolegu. Malo je previe naklonjen formi, pomislio je. Olienje je ispravnosti. Nikada
nisam vidio da ga je uhvatilo vino, nikada nisam uo neku njegovu neobuzdanu izjavu.
Sudac je bio blizu sedamdesete, ve je sve vidio, upoznao ljude i raskrinkane i goloruke, pa
je vjerovao da ih savreno poznaje. Kritofovu je ispravnost promatrao sa zabrinutim
nemirom. Ovako se paljivo uva samo onaj tko jo eka odgovor na bitno pitanje,
pomislio je, tko jo neto nije izgovorio, tko jo ima neku dvojbu. No, on je nasljednik. Pa
neka barem taj jedan jedini batinik nema nijedno neraieno pitanje. Motrio ga je
gotovo strogo. Znao je o njemu ba sve, poznavao njegov obiteljski ivot, na sudu bi ga
povremeno pozivao k sebi i tada ga primao s prijateljskom kolegijalnou. Moda u njemu
prepoznajem katolika, palo mu je na pamet pa je polaganim pokretom jedne ruke razgrnuo
oblak dima cigare, kao da eli jasnije razgledati Kritofov lik. Milosrdni katolik. To je onaj
ije kraljevstvo ne pripada ovom svijetu. Stari je sudac bio protestantske vjere, kolovao se
u maarskoj pokrajini, u jednom od slavnih protestantskih uilita iji su uenici bili
postojano poticani na jaanje karaktera. inilo mu se da je upravo taj snani Kritofov
katolicizam ono to ga privlai, ta disciplinirana potreba za opratanjem, ta korektno
prikrivena enja za onozemaljskom domovinom, neka nejasna enja koju bi stari sudac
prepoznao i u pravilu osjetio kod nekih ljudi, ta enja za drugom domovinom.
No sada je bila rije o ovozemaljskoj domovini, o ovdanjoj stvarnosti i ovdanjem
naelu, to je obojici, i mladom i starom sucu, bilo jednako vrijedno. Stari sudac nije
previe drao do domoljublja, barem ne onda ako je to samo geslo i program. A drava?
Drava je za njega bila sve, isto to i ivot. Ono to se moralo spaavati. Svima je to
dunost. Na svim radnim mjestima. Pametnim je i otroumnim pogledom prouavao Krito-
fa. Samo da taj duh ne omeka, pomislio je. Predstavlja elitu, potreban nam je. Sada nije
rije o dobroini-teljstvu, ak ni o pravednosti, nego o neemu daleko bitnijem, o
drveu, o predjelima i ljudima koji ive u ovim krajevima. Iznenada su se prebacili na
suenje dana, poeli priati o politikom procesu koji ve tjednima zaokuplja panju
javnosti; novine uz pretjerano patetine izvjetaje donose potankosti s rasprava, govore o toj
parnici u kojoj je optuen upanijski dunosnik na visokom poloaju, potomak cijenjene i
poznate gospodske obitelji koji je zabludio u slubi, a na glavnoj se raspravi potpuno
slomio, pa je presuda zazvuala doista strogo: tamnica, gubitak slube i oduzimanje
politikih prava. Stroga je presuda uznemirila javnost, novine su poput neobino
senzibiliziranih zvunika izazvale veliko uzbuenje, pa je u ljudima nakon izricanja presude
ostala neka vrsta snanog nezadovoljstva. Stari je sudac spomenuo taj proces, dublje se
naslonio u naslonjau i utio, gotovo iekujui neku vrstu prigovora, kritiku odluke, pa je
dao rije nazonima,- no sva trojica, domain, poznati odvjetnik i Kritof pogledali su ga u
udu, jer inae nije imao obiaj trpjeti bilo kakvu raspravu o res iudicata, o pravovaljanoj
sudskoj odluci. Kao da je ekao to e tko prigovoriti, pa se onako krupan udobno zavalio,
malo postrance raskreio u naslonjau, a loim zubima nehajno grickao cigaru; tanki prsti
njegove fine i krhke ruke s peatnjakom, tek proarane jetrenim mrljama, samo su labavo
drali cigaru, dok su mudre i umorne oi sa zanimanjem zurile u strop. Bili su zateeni i
utjeli su, a zatim se domain oprezno upustio u odobravanje odluke. Bio je izbjeglica iz
Transilvanije, tek je desetak godina ivio u prijestolnici, neko je u jednom velikom gradu
negdanje Maarske vodio dravno odvjetnitvo, a nakon sloma monarhije preselio se u
ostatak Maarske, otiao u mirovinu i povukao se u nezadovoljnu i nervoznu samou.
Supruga, ki erdeljskih grofova, naslijedila je tu simpatinu obiteljsku kuu vlanoga
zadaha na Tvri. Kao svaki ovjek kojega je neka vanjska sila, neki neuveno glup incident
udaljio od karijere, i nekadanji je dravni odvjetnik gajio prema svojim kolegama neku
vrstu neosvijetene i skrivene krivnje nalik ljubomori; znao je da nije u pravu, da nitko nije
nita skrivio njemu osobno, samo je njegovo vrijeme prolo i s profesionalne ga je putanje
izbrisala sudbonosna oluja koja je zadesila naciju, a u domovini su mu svi, u toj golemoj
obitelji, eljeli samo dobro, jer se iz javnog ivota povukao po vlastitoj volji. Naime, da je
htio, mogao je ostati u slubi, no on je sam shvatio o emu je rije pa se poklonio volji
sudbine. No kad bi se ljubomorno zamislio o uspjenosti nekadanjih kolega, tada su ga na
to poticali neki snaniji i skriveni porivi i tada vie nije bilo ni razbora ni razumijevanja;
tada mu se inilo da ni maarska stvarnost nije prava, kao to ni optube bez njega vie
nisu optube, pa zato ni presude vie nisu prave! Govorio je tiho, priguenim tonom.
Odobravao je strogu presudu, jer bi za njega suut bila razumljiva samo kad bi rije bila o
tome da se moralno ogrijeio neki blagajnik, privatni slubenik, netko koga samo njegova
okolina ili poslodavac moe pozvati na polaganje rauna. No tako visoko postavljen
gospodin, javni dunosnik kojemu je sluba zacijelo samo nobile officium latinske je
rijei izgovarao otrim, gotovo oholim naglaskom krv njihove krvi, taj ne smije grijeiti,
jer njegova sramota na posredan nain moe pasti i na njih, na sve lanove gospodskog
stalea koji preuzimaju javne dunosti. Dizao je optunicu i donosio presudu. Odvjetnik je
samo gunao. A predsjedniku suda kao da se prispavalo, glavu je oborio na prsa.
A ti, Kritofe? upitao ga stari sudac naglo i otrim tonom, a zraka je njegova oka,
poput pogleda nekakva iskonskoga bia koje se trgnulo iz lijene drijemei, sada bljesnula
prema Kritofu. Starac je u tom trenutku bio sav naelektriziran. Taj pospanotromi, a onda
odjednom silovit pogled, koji katkada kao da dodiruje kou, taj iznenadni proplamsaj, koji
je malo tko mogao podnijeti bez potresa, zaprepastio je Kritofa. Starac je prijateljski i
uljudno, malo nagnut naprijed, kimajui mlitavo kao sva stara gospoda, a ipak i nekako
napeto, krijui neki skriveni prkos i upornost u svojem starom tijelu, sada netremice gledao
Kritofa u oi. Bilo je to prvi put od poetka njihova poznanstva da cijenjen i ugledan stariji
kolega oekuje od Kritofa kritiku, osobno miljenje. Svi koji su u tom asu sjedili oko stola
u blijedom svjetlosnom krugu stajae svjetiljke, sudac, tuitelj i odvjetnik okrenuli su se
puni iekivanja prema njemu. Nejasno su slutili da je to vaan trenutak, da se oekuje
Kritof ovo oitovanje, odgovor ovjeka koji dolazi za njima, koji e stupiti na njihovo
mjesto, pa je pitanje hoe li bezuvjetno i bez nagodbe prihvatiti njihova uvjerenja. Kritof se
rastreseno i nervozno osvrnuo oko sebe. I on je osjetio vanost trenutka. To su oni ne-
predvidivi trenuci u kojima se jedan ovjek neoekivano razotkriva, a onda se ipak ne
dogodi nita, ivot ide dalje, sudac sudi, napreduje u karijeri, dijeli pravdu kako najbolje
zna, no narataj na odlasku, prije nego to e mu prepustiti svoje mjesto, jo ga jedanput
netremice pogleda u oi. Bljesak oka zapeo mu je na licu staroga suca, pogledi su im se
sreli. Kritof je poznavao sadraj sudskog postupka, znao je politiku pozadinu skandala,
kao to je poznavao i protagonista procesa, okrivljenika. Dok je nastojao sroiti odgovor,
tonije, tragajui za preciznim izrazima koji e sainjavati jedini mogui odgovor, sa
zaprepatenjem je zauo kako umornim i bezbojnim glasom, nehotice izgovara: Presuda je
nepravedna. Odgovor mu je bio kratak i priguen. Stari se sudac nije micao, nije dao znak,
nije ni odobravao, a nije se ni protivio, paljivo se i uljudno zagledao u Kritofa, zatim
polaganim pokretom odloio cigaru u pepeljaru, prekriio ruke iznad trbuha, zavalio se u
naslonjau i umorno sklopio oi kao da se sprema usnuti. Kritof je jo neko vrijeme nijemo
sjedio, kao netko tko eka odgovor, no kako se nitko nije oglasio, ustao je, naklonio se i
krenuo prema susjednoj sobi. Jo je na pragu osjeao pogled trojice mukaraca na svojim
leima.

8.
Morao je zastati na pragu. to je meni? pomislio je i lagano se naslonio na dovratak.
Stajao je na vratima kao ovjek koji promatra sve oko sebe, dok bi ga osmijesi i pogledi
usmjereni prema njemu tek okrznuli i preletjeli. Smuilo mu se. To je ona njegova nervozna
vrtoglavica ili neka njezina nijansa, jer ta se nervoza javlja u razliitim tonovima, a
Kritofu su ve neke njezine nijanse bile itekako poznate. Odmah mu je bilo jasno da uope
nema problema, duboko die, posee za rupiem, otire elo i ostaje uspravan. Ne mora
sjesti. Ne mora popiti vode. Ne mora kui, ne mora pozvati koiju, ne mora davati znak
Herthi. To je samo mala nesvjestica, ba kao vrlo, vrlo kratko i otro zvonjenje na vratima,
moda kratak zvuk zvonia na uzbunu. Evo, ve je prolo. Soba je opet svijetla, svi su
ostali na svojim mjestima, nisu se trcali, nitko nita nije primijetio. Kritof se oprezno i
uljudno osmjehuje, polako i duboko die. Pribere se, zatim neto prigrize, popije au
razrijeena vina, zatim prie sestri i Herthi, sjedne kraj njih i itavu veer ne naputa
njihovo drutvo. Rano odlaze kui. Tek tada poinje osjeati da se krv vraa u redovan tok,
uredno i toplo struji njegovim tijelom, vraa mu se boja u lice, mali je napadaj proao.
Valja samo ostati jak.
Nauio je ve da je tijelo kukavno i da se pritaji poput pobunjene zvijeri kad joj priprijete
biem. Dua je ipak sve, pomislio je. Ipak je jo neko vrijeme u laganom stavu prostajao na
vratima, leerno se osmjehivao zurei u zrak kao netko tko se samo nakratko naslonio na
dovratak, pa sada samo promatra i jo nije odluio kojem e se stolu pridruiti i kamo e
sjesti. Ostati jak, stisnutih zubi, osmjehivati se, opreznim pokretom obrisati hladan znoj s
ela. Kakav je to osjeaj? to se dogaa u takvim trenucima? Ba sramotan osjeaj, Kritof
nije nalazio drukiji naziv za sve to to ga je snalo, pokatkad mu se inilo da bi sve bilo
bolje, ak i ieznue, nego ova sramota, da nita nije tako poniavajue... Upravo mu pade
na pamet: moda ak ni priznanje krivnje. Priznanje? Kakvo priznanje? Komu on uope
duguje priznanje? Pa on nema nikakvih tajni... i osmjehne se. Da mora umrijeti danas,
ovoga asa, za njim ne bi ostala nijedna tajna; ne, dravni odvjetnik, onaj tamo u sobi, u
Kritofovim ladicama ne bi pronaao nita to bi ga optuivalo,- slobodno mu moe
proitati biljeke u zapisnicima, pregledati svu prepisku, jer on nema tajni. Ni Hertha mu
nita ne bi mogla pronai po depovima, nikakvu tajnu, ni u ladicama ni u ormaru. Jer ivot
mu je, kako se ono kae, otvorena knjiga. Izraz je nekako loeg okusa, mirie na papir.
ivot nema veze ni s kakvim knjigama. A emu onda taj muni i poniavajui osjeaj
srama? ega se stidi? Kao da se pribojava da e se neto otkriti, sada, smjesta, u iduoj
sekundi, neto nepopravljivo i nenadoknadivo. A onda opet osjeti onu nesvjesticu, krv mu
bjei iz glave, samo da Hertha sad ne svrne pogled ovamo, zaas e se sve popraviti, samo
to nije, nije mogue da taj kratki spoj, ta smetnja ima smisla i nekakvo znaenje... to se
zapravo danas dogodilo? Ili juer? Ili prije nekoliko minuta? Da, moda je morao drukije
odgovoriti... no Kritof ve zna da postoje trenuci u kojima se neke stvari ne mogu rei
drukije, jer nehotini zvunik due uvijek izvikuje jedno te isto, uvijek je odgovor
istovjetan onomu to dua diktira,- uostalom, i pater Norbert je znao za tu silu... Jer u
ovjeku postoji neto to se ne moe zanijekati ni promijeniti. Je li to karakter? Ili to je to?
Koliko je on prisutniji u tom karakteru nego bilo to drugo to je za svijet obiljeeno kao
osoba Kritofa Komivea, njegovo tijelo, slutnje, razbor, sluba, uloga, podrijetlo? Samo da
Hertha ne opazi da stoji tamo na tim vratima i da se u ovom trenutku jo ne moe pokrenuti
i otii.
No nekoliko sekundi kasnije ipak se pokrene i zaputi prema stoliima, proe kroz itav
vrt, privue stolac do Herthe i sjedne k njima, suelice sestri. Malo poslije i njegov se mlai
brat prikljui obiteljskom krugu. Dugo se nisu vidjeli. Brat sada slui u unutranjosti i nema
nade da bi se mogao ba tako skoro prebaciti u glavni grad. Sestra stanuje daleko, u
petanskom dijelu grada, u jednoj od rubnih etvrti s vrtovima, tjednima se ne mie iz
obiteljske kue koju su podigli na zajam, ivot joj se odvija samo prema bolestima i
potrebama njezine djece, pa je za nju dogaaj i praznik svaki dolazak u grad, a polsatnu
vonju tramvajem doivljava kao pravo pravcato putovanje, dok u kazalite ili u drutvo
uope ne zalazi... Kritof paljivo promatra svoju sestru, pa kad i braco sjedne ispod
velikog oraha, oni djeluju pomalo nepristojno, kao da se unutar velike obitelji jedan klan
uzjogunio pa sada saboruje... Hertha ga odmjeri, no odmah se i okrene od njega, jer ne
primjeuje nita neobino kod njega. Ta ga ravnodunost umiruje, no ujedno i pokree u
njemu prilinu buru ljubomore i uvrijeenosti, jer Hertha mora osjetiti, bilo bi to pristojno
od nje, da mu se opet dogodio taj dan... emu rijei? Da se ali? to vrijede ljudske veze,
ako Hertha ne osjea? A, eto, ne osjea. Razgovaraju o djeci, o koli. Sestra sjedi
ukoeno, uspravno, u tom mravom tijelu nema ni trunke oputenosti, svaki joj je pokret
discipliniran, neprestano se smjeka, no velike plave oi su nepristupane; ne znam o njoj
ba nita, pomisli Kritof, i gotovo se prepadne. S rukama vrsto sklopljenima u krilu,
Emma ljubazno i uobiajeno otmjeno sjedi ispod oraha, svakom udijeli po jedan osmijeh,
slui se nauenim i beznaajnim frazama, a Kritof je promatra kao da je godinama nije
vidio i, sve jasnije zaprepaten te snano uznemiren, u sebi priznaje: Ne znam nita o njoj,
ba nita. Volio bi joj dodirnuti ruku ili rame, upozoriti je ili zamoliti: Molim te, kai
neto, reci mi, napokon, neto o sebi... A modre su joj oi prazne i samo se smijee. Kritof
ve svakim svojim ivcem osjea da se ta dua zatvorila, da je Emma svima dala ono to se
od nje oekivalo: Bogu, obitelji, ocu, suprugu, djeci... a sada je ve toliko udaljena od svega
i svih, od uspomena i sadanjosti, od brae i supruga, moda ak i od svoje djece, kao da
ivi tko zna gdje, na nekom stranom kontinentu. Da, Emma ispunjava svoje obveze bez
muenikog izraza na licu, prirodno i spremno,- o da, ona je moda olienje ideala, nju se
nikada nije pitalo to oekuje od ivota, ona je prihvaala sve to joj je ivot davao, trpjela
da je odgajaju opatice milosrdnice, podnosila supruga, toga razmetljivog kemiara koji
neprestano otpuhuje i trunak praine na rukavu svojeg kaputa, lan je turanskog drutva 5, a
Kritof a povremeno obilazi tako sveano kao da posjeuje svoga starjeinu... Emma s
Kritof om nikada nije govorila o svome muu, nije se izjanjavala o srei, ali ni o
nesrei; ona nikada nee postati rtva u sudskom spisu brakorazvodne parnice, Emma je
vjerna supruga i brina majka, odgaja svoju kratkovidnu djecu i mjesecima se ne mie iz
kue. Emma je utjelovljenje idealne ene, upravo to. I utjet e, zauvijek, dokle god je iva.
Toj dui ovjek vie nema pristupa. A kada se zapravo povukla u sebe? Kritof se vie ne
moe prisjetiti one stare Emme. Je li uvijek bila takva? Kada se zatvara jedna dua u sebe?
Emma oito nije doslovce nesretna, jer je njezina povuenost toliko potpuna, tako
bezuvjetna kao kod biljke koja instinktivno i na nekakav sloen nain nejasno predosjea
opasnost i smjesta zatvara svoje aske, pa je se moda obinim dodirom moe unititi, no
sama od sebe vie nikada nee odati svoju tajnu... Ali, tko je, zapravo, ona? pita se
Kritof i slua razglabanje o skupim udbenicima, o dobro osmiljenoj odori kolske djece.
to je ovo? to mi se to dogaa? emu ova osjetljivost? Zacijelo samo nervoza, jer je
stvarnost samo to to me okruuje. Pa stigao sam iz ureda, meu prijateljima sam, moda
su, dodue, malo previe znatieljni, pa ono maloprijanje pitanje mogli su ba i izostaviti;
moda sam tijekom dana ipak previe puio, jo nisam bio na odmoru, nisu mi koristila ona
dva tjedna na Balatonu, prepun sam otrova, gnjeva i posla, sutra su etiri rasprave, moram
provesti rastavu kolskoga kolege Imrea Greinera od stanovite Anne Fazeka, ene s kojom
sam nekada davno jedanput zaigrao tenis na otoku, a Hertha me je jutros molila da ne
ostanemo predugo, djeci sutra poinje kola pa se eli s malim pojaviti na bogosluju... Da,
mogli bismo krenuti. Ovo se zove drutveni ivot, ovo ovdje, a ono ranije, prijepodne i
poslijepodne, samo sluba, a sad emo kui, i to e biti na obiteljski ivot. Sve je to
opipljivo, taj raznoliki ivot itekako je stvarni.
Pa to onda nedostaje? Zar bih uistinu htio saznati to misli Emma?...
A Emma, nesumnjivo, misli tono ono to i kae: bilo bi vrijeme da se udbenici usklade
i ujednae, roditelji bi trebali poslati peticiju ministru, osim toga, zimi neka nastava umjesto
5
u meurau se pojavila i rasplamsala zamisao o zajednikom ugarsko-turanskom
prapodrijetlu
u osam poinje u devet sati, jer kada je dijete lanjskog prosinca bilo ministrant, prehladilo
se u hladnoj crkvi, zato e ove godine porazgovarati s vjerouiteljem i zatraiti Ervinovo
osloboenje od takve obveze. Zatim su poeli priati o nekoj tkanini, potom o tome da se
Erzevevi rastaju. Emmi ih je ao. ena je tako prestraena i beskrvna, kae, juer je bila kod
nje i sve joj ispriala, plakala je, a Emma ju je tjeila kako je znala, no nita se vie tamo ne
moe spasiti; taj e se brak konano raspasti poput trulog, crvotonog pokustva, samo ih
forma jo dri na okupu, jer je iznutra ve sve labavo, gnjilo, u rasulu. Ne postoji prava rije
za tu tragediju, nikoga se za nju ne moe kriviti; nisu bili skladan par, patili su se godinama,
zatim su poeli pobolijevati na smjene, Lajo je sa svojim ivanim i eluanim tegobama
dvaput bio u sanatoriju, zatim se vratio kui pa su iznova poeli taj zajedniki pakleni ivot,
a mala je Adel tako privrena i neupuena da ne shvaa, ne moe razumjeti ni prihvatiti taj
udarac. Zaboga, pa mi smo se voljeli, rekla je juer Emmi i ridala; no sad se ve pomirila
s time, jer se i njoj ini da e im biti bolje ako se raziu; no hoe li? Zar je u ivotu mogue
da neto postaje bolje? Pa nekako e zacijelo biti. ivjet e kako znaju i umiju,
rastavljeni, a sve je bolje od te besmislene more, od tog pustog ivota koji sporo i
nesumnjivo prolazi, od tih godina kad se sve raspada u obitelji, a da za to nema razloga,
nije se dogodila nikakva podlost, Lajo nije prevario Adel, nema strane osobe na vidiku; no
Adel i dalje ne shvaa, ba nita ne shvaa. No sada se ve barem pomirila s onim to se
zbiva. Odjednom muk. Hertha baci pogled prema Kritom koji tako osamljeno sjedi meu
njima. Zaboga, to se dogaa s tim ovjekom? U posljednje vrijeme kad se oko njega, u
sluajnim i neodreenim trenucima, okupi cijela obitelj, tada je uvijek tako utljiv i
osamljen. Kritof opazi da su sve oi uperene u njega, ak i bratove,-Emma ga kriom
promatra tijekom razgovora kao netko tko oekuje odgovor, kao da mu govore: sudac si,
strunjak, to je tvoj djelokrug, pa reci zato vie ne mogu zajedno ivjeti Lajo i Adel,
unato tomu to se vole? Meutim on samo zuri u svoje cipele, samo sjedi, tromo i umorno.
O da, to je ono uobiajeno pitanje. I dosadno. Zato je Emma toliko zainteresirana?
Polaganim pogledom zapaa Emmino lice koje se na dodir njegova pogleda zatvara, a
uzbuenje zbog tog pitanja u hipu iezne s njezina lica.
O Emmi ne znam nita, pomisli opet. Ve je otila, moda je ve odavno nema, a nije
otila samo od nas nego od svega i svakoga. A to sjajno podnosi! Sada ve ivi samo usput,
odgaja djecu, povremeno navraa k nama i raspituje se zato Lajo ne moe dalje s Adel.
Nato i sama smjesta ustukne i zauti. udesan spokoj. Nepovrediva dua. Morali bismo od
nje nauiti taj sklad, pomisli Kritof. O da, moda postoji neki postupak... kao to fakiri
imaju svoj kad lijeu na eravicu... Kakvo pretjerivanje, pomisli zlovoljno. Pa gdje je tu
ar? To je samo ivot, Emmin ivot, i ona ga mora otrpjeti, to je sva tajna i nema tu nikakva
postupka. Pa neka i oni otrpe to to ih je snalo, kae naglas kao kad netko jednom
jedinom neobuzdanom reenicom same neke nejasne, meusobno nepovezane misli.
Hertha ga pogleda i oi joj se nasmijee. Emma kinine, gotovo sveano. Mlai brat samo
uti i tako elegantno stoji u toj svojoj sveanoj odori, tako loman i nervozan, tako mu je
drukije tijelo nego to je moje, pomisli Kritof tek usput... Da, oni ga razumiju, sudac se
ponovno oglasio pa se nitko nee izvui, jer u presudi kae da se ivot mora otrpjeti, a nije
odrijeio te obveze ni Lajoa ni Adel. Hertha ga zadovoljno promatra i prisnim pokretom
posegne za njegovom rukom, no Kritof odmakne svoju.
 9.
Na stolu, meu praznim alicama i tanjurima prepunim ostataka hrane, leale su
odloene veernje novine. Na naslovnici neubiajeno velikim slovima javljaju o ratu. Gdje
li samo lijevaju ta neobina slova? upita Kritof kao da eli skrenuti razgovor u drugom
smjeru. Moda u istoj radionici gdje i topove... Vrkom prstiju posegne za primjerkom
novina, oprezno da ne zaprlja prste. Pokret je izbirljiv, instinktivan. Ruka mu zastane u
zraku i padne natrag na koljena, tada mlai brat otvara novine, priblii ih oima i u tiini
ita uznemirujue vijesti. Pada mrak, po kui se pale svjetla. Preko ograde ih zapljuskuje
svjetlo jedne plinske svjetiljke sa etalita na bedemu. I za susjednim stolom razgovaraju o
ratu. Sada se ve posve normalno razgovara o tome, ba kako treba, bez ishitrenih izraza,
kao to se tijekom dana i inae razgovara o ivotu ili smrti. Brat odbaci novine, prekrii
ruke na prsima, glavu nasloni na orahovo stablo. I u tom trenutku mlai brat sucu postaje
beskrajno simpatian, poeli da ga primi pod ruku i odvede odavde, jer se bratovo dranje i
pokret glave doimaju tako djeaki, tako poznato i tuno ispravno, ba kao to je nevoljko
koraao izmeu njih onog posljednjeg dana u godini, kada se braco nije usudio poeljeti
nita po svojoj volji...
Volio bi ga zamoliti da upravo sada zaeli neto. Sada je ve odrastao, velik je mlai
brat, ima odoru i dvije zvijezde, takoer je na ponos svojim nadreenima, jer Komivei
nikada ne zakau u ivotu i nikada ne ele nita nepristojno ili protivno pravilima; brat je
odlian vojnik i vrlo skroman ovjek... No ak i ovako, ak i u toj vojnoj odori, u njemu
postoji neto ako. Brat uope nije ratoboran a ni obijestan; sudac sada promatra
mlaega brata u polusjeni, jer poznaje tu vrstu ljudi i razmilja o tome koliko su drukiji ti
dananji mladi vojnici; vie se doimaju kao neka vrsta redovnika, kao mladi, svjetovni
monasi... i kako samo skromno ive! Nema ni traga razmetljivosti u njihovim odorama, u
kavani ne naruuju da im sviraju cigani, vie ne piju ampanjac, ne kartaju se, nikoga ne sile
na preskakivanje jarka; godinama griju kolske klupe, svake im godine slijedi pokoji novi
ispit, s aktovkom u ruci stoje i ekaju na stajalitu autobusa, ozbiljni su, skromni i poboni
kao da su se zavjetovali na siromatvo i ednost, kao da ive po pravilima neke osobito
stroge udruge, dodue, svjetovne, ali ipak poput sveenika. Mlai brat nikada ne govori o
ivotu. Ponekad se susreu, dolazi na dopuste, no uvijek priprema neke ispite ili je slubeno
zauzet... o da, to su drukiji vojnici od onih kakve je poznavao njihov otac. Mladost koja
dolazi nakon Kritofa drukija je, nekako asketska. to oni uope oekuju od ivota? Brat
se ne uplee u rasprave o ratu, ne izdaje se za strunjaka, ne zvecka svojom sabljom, ne
obeava da emo potui cijeli svijet, niti da emo se na bijelom konju uetati u
neprijateljsku prijestolnicu, samo zuri preda se, u tiini oslukuje razgovor i ponekad samo
kinine. A kad doe na njega red, brat e tiho, ozbiljno i pokorno krenuti u rat i bit e ga
posvuda gdje mu zapovijede, kao to e upravo ovako tiho, ozbiljno i pokorno biti ranjen ili
poginuti u tom ratu, no unato svemu, nikada, do posljednjeg daha, nee rei to misli o
svemu tome. I sada samo slua druge, kao da on nije strunjak za bitke i napade, slua ih
kao da je on jedini civil u ovom drutvu, slua ih uljudno i paljivo.
Dragi moj braco, pomisli Kritof i htio bi mu nekako pokazati koliko ga voli. No kod
Komivea nema patetike ni takvih izljeva njenosti, pa bi se zacijelo i brat zaudio, moda
ak i porumenio kad bi mu se Kritof obratio takvim i slinim izrazima. Kritof ne voli
takvu bestidnost u otkrivanju osjeaja. Danas je imao malo nemirniji dan, i to je sve. No
jedan Kritof Komive ne moe biti nervozan, ni podlei uzbuenju i nesvjestici toliko da
zaboravi na red i stegu. I dok mlai brat i dalje uti, ostali zduno zapoinju izlaganja o ratu;
posve je udesno u kolikoj su mjeri svladali lekciju i kao da se ve neto dogodilo, za njih
rat nije tako nemogu i nezamisliv kao to je to bio jo juer. Nitko jo ne vjeruje u rat,
nitko ga ne eli i jo je uistinu vrlo dalek, jo se izmeu rata i mira proteu mora i planine,
jo se pregovara i samo raspravlja o njemu. Nitko ne moe zamisliti kako bi trebao izbiti taj
suvremeni rat, tko e sve sudjelovati u njemu i protiv koga? Bombe od nekoliko tona
doista se ne mogu zamisliti, kao ni smrtonosni plinovi, sve je to malo vjerojatno i bezumno,
nikomu nije u interesu. Doista se ne moe zamisliti da ovjek spokojno sjedi u sobi i
razgovara, a da ve u iduoj sekundi prestaje postojati London, ili iezne Gellertovo brdo.
To je, bez sumnje, vrlo smijena zamisao. Nema govora o ratu, barem ne onako kako to
zamiljaju kavanski brbljavci i fatalisti, pa se posvuda smijei mir, istina, malo namjeteno i
kiselo,- diljem svijeta jasno se vide znaci gospodarskog uzleta, civilizacija cvate i sve je
savrenija, a rat ne moe poeti tako da uljudba iezne od danas do sutra. Pa rat e,
zacijelo, poeti tako da... no svi priaju neto zbrkano, a Kritof nervozno oslukuje, kao da
mu je upravo sad neto sinulo. Odjednom shvati: rat poinje tako da ljudi, i to diljem
svijeta, sjede u nekim sobama, razgovaraju o svojim svakodnevnim brigama i ambicijama, a
onda netko iznenada izgovori rije rat, nato nazoni ne zaute, ne ponu zuriti preda se
zanijemjeli od uasa, nego svi u tom trenutku, posve prirodno odgovore da, bit e rata, pa
ponu priati o tome je li on doista mogu, pa gdje i u kojoj mjeri. Da, ba tako poinje. I
Kritof to odjedanput jasno osvijesti. Rat poinje negdje drugdje, daleko prije vidljivih
dogaaja, poinje sasvim prirodno u duama ljudi, a kad ve preraste u bojinicu s
poginulima i topovima, ruevinama neijih domova koje se dime, dotle su se ljudi u dui
ve pomirili s njime. Emma ih podrugljivo, ogoreno i ljutito obavjeuje o tome da se ve
zna za neke kukavne ljude koji kod kue gomilaju zalihe mineralne vode, salame, brana i
petroleja, dok neki drugi unajmljuju kue u unutranjosti, daleko od velegrada, jer se boje
plinova, to je, dakako, besmisleno i glupo. Kritof kima glavom kao netko tko ta
mudrovanja doista smatra bezumnima, ali ih i razumije; o da, ini se da to, doista, ba tako
poinje, sa salamom i petrolejem u smonici i time da prestraeni i kukavni ljudi unajmljuju
kuice u unutranjosti, daleko od gradova. Za susjednim stolom neki gospodin kojega
Kritof samo povrno poznaje, novinski je urednik, i kako se netom ulo, ak izdava nekog
crkvenog asopisa, Kritofu se ini da mu je ime ve vidio potpisano u nekim knjievnim
kritikama sada govori o tome da se ovjek kranskoga morala ne moe drukije
pripremiti za rat nego samo oienom duom, pokornou i pristajanjem, jer tko se sada
prepadne i poput hrka poinje spaavati vlastitu kou, taj je izdajnik, gori od dezertera koji
s bijelom zastavom u ruci bjei iz rova. Pa ako propadne Europa, govori novinski urednik
malo preglasno, tako da skree pozornost i onih na trijemu, ako Europa nastrada ili prestane
postojati jedan dio kontinenta i sve ono to smo izgradili i u to smo vjerovali, svi ti gradovi
i crkve, sva kazalita i stanovi, tada e biti posve beznaajno to se dogaa Ivanu ili Mariji i
je li moralno ako neka osoba poeli jo malo dulje ivotariti s jednim jedinim zalogajem
kruha. Kritof samo slua te stroge rijei i kima glavom. Te rijei dopiru do njegove svijesti
nekako posebno otro i u tome trenutku on doista shvaa da je sve tako jasno i meusobno
povezano, i da treba samo izgovoriti rijei kao to su Europa e propasti i ovjek
odjednom uvidi neto to jo maloprije nije imalo ni glave ni repa, a sada i nije rije o tome
hoe li Europa nastradati ili ne, jer o tom neizvjesnom dogaaju jo ionako nitko ne zna
nita pouzdano, ali se o tome ve moe razgovarati. Sada je to ve tema za raspravu i ovdje
u vrtu, kao i unutra u salonu, kao i u nekim drugim vrtovima i salonima, kao i posvuda
diljem svijeta u kiovitim sjevernjakim gradovima, pa i na jugu, u onim krasnim
vrtovima s kamenim zidovima i cedrovima kamo je Kritof oduvijek elio otii a sada mu
pada na pamet da je prekasno za sve. Neki to pobijaju, a Kritof ih samo vrlo paljivo i
uljudno slua. To se ve tie mojega malog brata, pomisli rastreseno. Rat je njegov
posao, a moj je da se pobrinem za onaj drugi poredak, za mir.
Pogleda svojega mlaeg brata, zatim njegovan i uredan vrt, pa bezizraajna lica oko
neraspremljenih stolova i, neto dalje, one svjetiljke u sobama i obrise pokustva. Danas mu
postaje novo i ono to je odavno poznato, kao da nikada nije doista potpuno zapazio oblik
nekog stola ili stolca. Bude li sve to stradalo, po-misli podrugljivo, jer prezire takva
pretjerivanja, tu licemjernu paniku, bude li se sve moralo poeti iznova, u nekim piljama
kamo emo se skloniti zbog otrovnih plinova, ja, bez ikakve sumnje, neu znati napraviti
stol, a kamoli stolac, pa budu li, recimo, stradali stolari, onda emo dugo sjediti na goloj
zemlji ili na kamenu... Ne znam popraviti elektrino zvonce. Kao to ne znam proizvoditi ni
tapete. Uistinu, nita ne shvaam u toj naoj civilizaciji. No civilizacija nas zasad skriva i
titi, zasad jo svjetiljke gore i iri se umjetno svjetlo, veernje novine lee tamo na stolu sa
svojim naslovima od neobinih i golemih slova... Unutra je mlade prekinula s onom
nedolinom plesnom glazbom, pa se kroz otvoren prozor prelijevaju neduno privlani
zvui flaute i klarineta.

10.
Mozart, ree Hertha, protegne se i popravlja kosu, Eine kleine Nachtmusik... 6
Spremaju se za odlazak, oprataju se. Glazba donosi svjeinu tom vrtu u toploj veeri. Ta je
glazba poruka jedne due, a melodija to je sada prenosi jeftina vjenost gramofonske ploe,
svjea je i ista, na neki nain kao da i nije ljudska. Kao da progovara dua neke ptiice.
Glazba ih na jedan sanjivi trenutak zadri na okupu. Predsjednik suda ve je otiao,
domain se upravo kratkovidno kree po trijemu u potrazi za Kritofom. Hertha oslukuje
glazbu kao da je ona upuena samo njoj. Osmjehne se, pogleda u Krito-fa, zatim u stabla,
onim neobinim i poznatim pogledom kao kad netko osluhuje znane mu zvuke, neko
narjeje koje samo on potpuno razumije, sa svim njegovim nijansama. Eine kleine
Nachtmusik, ree tiho i nesigurno u mraku, a u pjevnu enju zvuka flaute i klarineta
upleu se razlono strastvene violine. Sve to stie izdaleka, iz nitavila, a ipak, sve je to
neshvatljivo i nestvarno isto tako kao i svijet koji prima te tonove. Jedna dua progovara i
prikrada im se; iako onoga kojemu se neko izravno obraala vie nema, dua mu se ne
prestaje udvarati i eznuti za njim, i dalje mu se napudrano graciozno klanja i povjerava
svoju tajnu. Emma je krenula prije njih i sada stoji u kutu bijelog nadsvodenog hodnika,
tako odsutno kao da je se ta glazba uope ne tie. Hertha prieka posljednji ton, zatim se
6
W. A. Mozart: Serenada u G-duru, ili Mala nona glazba, K. 525, za dvije violine,
violu, violonelo i opcionalni kontrabas
osvrne oko sebe i osmjehne kao da eka na jednu rije, neki nastavak, samo neko
objanjenje.
Prolaze bedemom, veer je zaguljiva i u boji sepije, hodaju uz ogradu etalita, a dolje u
mraku spava stara etvrt. Dobro upuenim pogledom, Kristof potrai prozore njihova stana i
primjeuje da su dva jo osvijetljena. Djeca su jo budna, odgovori Hertha. Istina, sutra
im poinje kola. A i inae su nemirna, danas ni Trude nije uspjela izii nakraj s njima, pa
nije pomogla ni bajka o zelenom lovcu. Osim toga, i Teddy je bio nemiran. Kristof pripali
cigaretu i dobrohotnom porugom u glasu upita u kojem li se tonalitetu oituje Teddyev
nemir... Teddy je pas, vie ne odve mlad, uvijek drhtavi erdeljski terijer, koji prema
Kristofovim podrugljivim, a pomalo i nepravednim rijeima, niemu ne slui. Ta e
izjava Herthu svaki put natjerati da mu se usprotivi; ona se enskom upornou ne eli
pomiriti s takvim praktinim pristupom, jer ne shvaa zato bi neko ivo bie uvijek moralo
neemu sluiti. No Kristof ne voli Teddya, smatra ga izbirljivim, naziva ga razmaenim
psetom, jer je za njega onaj pravi samo lovaki pas s mnogo raskutrane dlake, s ratobornim
prsitem i klempavim uima,- zato to pojam psa u Kritom budi predodbu na izgubljen
raj, na enju za nekom neodreenom sreom s okusom ljivovice, za poljima, oranicama,
blatnim jutrima, za onim gospodstvom kojemu je pas obvezatan dodatak uz lovaku puku.
Herthi je ta enja odmah jasna, ralani je i otkriva sve ono to je u tome izvjetaeno i kao
takvo tek ostatak dentri mentaliteta Hertha ne voli tu klasu malog plemstva, jer kada
progovori o dentrijima, uvijek spominje pepita jahae hlae no istodobno mudro i
dobronamjerno oprata sva ta njegova sentimentalna prisjeanja. Kristof sa smijekom na
licu koraa u mraku pored nje i trpi da mu baca u lice sve ono o pepita jahaim hlaama;
o da, njih se dvoje razumiju... Meutim sve te sitne enje zapravo su istovjetne Kristof
ovoj osobnosti; upravo ga takva valja i prihvatiti, zajedno sa svim tim proplamsajima i
enjama koje Hertha nemilosrdno ralanjuje, iz nejasnog podzemlja udnje izvlai
poneku pojedinost, pa mu onda, slegnuvi ramenima, oprata to ih uope ima. Da, Teddy
je bio nemiran, ree. Kua se danas popodne okrenula naglavce... Zar ba naglavce, ne
pretjeraj, ree Kristof prijateljski prijekorno, nekako oito sitniavo, i ta je nemilosrdna
izravnost jedino oruje protiv Herthine patetine rjeitosti. Razgovarali su okrhnutim
reenicama, bilo je dovoljno da jedno od njih da reenici intonaciju, poput dirigenta za
melodiju, pa da drugi odmah razumije o emu se radi te preuzme i samostalno nastavi
dionicu. A kakav je bio razlog tom kunom potresu? upita Kristof strpljivo kao glava
obitelji. Razlog? I Hertha pone recitirati. Mnogo toga postoji na ovoj kugli zemaljskoj za
to ne postoji oit razlog koji se moe potvrditi u sudskim spisima. Sve je poelo u djejoj
sobi. Odmah u podne, im je Kristof otiao. Gabor nije htio spavati, a vritanjem je
razbudio i Eszter; upalili su svjetlo u zasjenjenoj djejoj sobi i htjeli se igrati tri praia,
no nedostajao im je trei. Trude je glaala pa nije imala vremena, a Hertha je nakon ruka
uzela drugu dozu lijeka, jer joj ovi ranojesenski dani ve neko vrijeme tjeraju krv u glavu;
sve tee, sve razdraljivije podnosi mijene godinjih doba jer, naprosto, stari. Gunajui
rastreseno, Kristof prosvjeduje nehajno uljudno. Nego to, ba starim, ree Hertha. Ona ne
podnosi nita to sluti na promjenu, ne voli ni kad u sobi odgurnu s mjesta neki komad
pokustva, najradije bi istaknula dnevni red koji je nepromjenjiv poput gregorijanskog
kalendara, jer ne voli da priroda neprestano mijenja program. O da, program... ree tiho
spoitavajui Kristof, jer je taj izraz znak jednog od Herthinih pretjerivanja. Tako je,
program je moda frivolna rije, odgovori Hertha, no jako moli Kristof a neka se pomiri
s pretjerivanjima; zacijelo se bez dobronamjerne frivolnosti, povrnosti i pretjerivanja
ponekad i ne moe ivjeti. Zar ne dijeli to njezino miljenje? Moda se moe jo odreenije
i sitniavije, samo nema smisla... Meutim sada nije rije o tome, nego iskljuivo o tome da
Gabor i Eszter nisu nali treega za igru tri praia. Poslije su ugasili svjetlo, sjeli na
tepih u mranoj sobi i ciali. Tako ih je zatekla Trude. Istodobno, Teddy se izvukao ispod
sofe u Kristofovoj sobi i ponaao se vrlo udno. Propisat emo mu malo broma, ree
Kristof pomalo s podcjenjivanjem. No danas on Teddyevo udnovato ponaanje nee moi
rijeiti tek porugom i uvredama. Hertha koristi mogunost igre rijeima pa ne kani pustiti
pseto, odnosno Teddya, s lanca: Psu su se nakostrij eile dlake na vratu, raskreenih se
nogu ukopao nasred sobe i tiho zavijao, bjeloonice su mu djelovale suludo zastraeno, na
taj pretjerani atribut za privienje Kristof je zasiktao uvrijeeno i s odbijanjem, a naulio
je i ui, pa mu strah nije odagnalo ni dozivanje, ni kockica eera,- vie se puta zalijetao na
vrata i oajniki ih njukao, ba kao da nekoga iekuje. Bilo je zastraujue i krajnje
neprirodno. Moda je, naprosto, pokvario eludac, ree Kristof svisoka, onako
objektivno upuen u prirodne znanosti, i htio izii van. Ali ne, upravo je to udno, to da
nije htio van; uzalud su ga dozivali i htjeli izvesti u etnju, a onda se podvukao ispod sofe
pa otamo zavijao i reao. Htio je zgrabiti Trude za ruku, ivotinja je neto predosjeala.
Moda stari, primijeti Kristof zamiljeno i nepristojno. Ve su stigli do crkve, gdje je
slabo osvijetljen sat na tornju pokazivao pola jedanaest. Kristof je odjednom osjetio silan
umor, no jo nekoliko koraka i stii e kui. Teddy se zacijelo u meuvremenu smirio,
Gabor i Eszter su u taj kasni sat obino ve pospani ak i za tako privlanu i pomodnu
drutvenu igru kao to su tri praia, a Kristof je osjeao neto poput ei; elio je samo
ostati sam u svojoj sobi, sjesti u svjetlosni krug stolne svjetiljke i ne misliti ni na to,
odmoriti se, potpuno se opustiti, iskljuiti sve to bi izazvalo napetost, zaboraviti dananji
dan... Da, jer ovaj je bio jedan od tih dana. Sutra e, bez sumnje, biti bolje. Moda i on
osjea promjenu vremena. Odsutno slua Herthu, sad ve i ena govori podrugljivo o
poslijepodnevnoj nervozi djece i psa, podrugljivo a ipak nekako zanesenije i nemirnije
nego to bi to zavrijedio takav kuni urnebes. Moe mi se smijati, ree i pusti Kristofovu
podlakticu, jer zna kako prezirem praznovjerje. No kao da su neto predosjeali... to ja
znam to... Svi sada o neemu brbljaju, o ratu, katastrofama, jo dobro da ne najavljuju
zvijezde repatice... Gabor i Eszter su se tako bezrazlono rastuili, a Teddy ne ita novine!
No sad je ionako sve to prolost. Smirili su se do veeri. Prolazili su ispod kestenovih
stabala, du iroke i zavojite ulice koja je vodila do njihova stana, u krmi se na uglu toio
mot, a po cesti su posvuda leale debele nakupine smea od svijetlo-smeega suhog lia.
Kristof se kree sporo, no Hertha ipak za pola koraka zaostaje. Da, zna se dogoditi u naem
okruenju da jednostavna iva bia bez vidljiva razloga postaju nervozna. Naa je obveza
odluiti, hoemo li im priprijetiti ili ih smirivati. Kritof nije htio uti ni za kakve sulude
strahove, no priznaje postojanje neke praznovjerne, seljake panike koja povremeno,
uistinu bez razloga, izbije iz ivih stvorova,- zato bezuvjetno zamoli Herthu da iduih
dana pripazi na probavu njihove djece. A to se Teddya tie... Kritof nezainteresirano i
prijekorno odmahuje, posegne u svoj dep i potrai klju od vrtnih vrata. Hertha se
naslonila na vrata i zagledala u nebeski svod koji je ove veeri iskriav i prepun zvijezda,
ba kao za kasnih ljetnih veeri bez oblaka. Osjetili su neto, kae tiho i tvrdoglavo, no
sada ve usto i zijevne. Kritof ne odgovara, proputa Herthu, malo tee zakljuava vrata,
posljednjim se pogledom i on uvjeri u udnovato blistanje nebeskoga svoda i s olakanjem
se sjeti da je danu, tom neobinom i zaista pomalo nedolinom i nervoznom danu kraj,
nema ga vie, poinje no.

11.
U predsoblju je jo uvijek gorjelo svjetlo. Trude je sjedila na onoj staronjemakoj krinji
koju je Hertha sa sobom donijela s ljetovanja u Bavarskoj; prestraena lica, pospano se
skutrila na poklopcu arenog seljakog sanduka. Neki gospodin eka gospodina suca,
ree prestraeno, povjerljivo i s krivicom u glasu, a svoje bezbojno lice tajerske seljanke
naizgled prisno i sluinski izazovno okree prema pristiglim gospodarima. Trude je lanica
obitelji, otac joj je potanski inovnik u Murz-zuschlagu, za Boi i Uskrs alje joj uvijek
jednaku razglednicu, obojenu grafiku koja prikazuje Rosegger--Stube, znamenitost grada;
Trude je ona bolja djevojka, sjedi s njima za stolom, no prihvaa se i pranja djeje odjee.
Generalica, Herthina majka, ne voli je, smatra je histerinom, jer Trude povremeno,
napose prije i poslije punog mjeseca, ratuje s privienjima pa djeci pripovijeda o modrim
jelenima i ljudima s morskoga dna. Visionen hat Sie, die fungfrau von Orleans! 7, govori
za nju generalica s podcjenjivanjem, no djeca vole Trude, svia im se bajka o modrim
jelenima, jer u Trudeinim priama svaka ivotinja ima neku boju; medvjed je, primjerice
okercrven, dodue, ne zna se zato, a djeca s dubokim razumijevanjem sluaju i pletu
dalje njezina privienja. No sada je lice te bolje djevojke problijedjelo i isprepadano.
Jedan gospodin? Sada? Kakav to gospodin? pita je i reeta Kritof. Hertha pak
obrambenom gestom vre stisne kaput na sebi. Neki gospodin, zar nepoznat ovjek nou
u njihovu stanu? Razgovaraju tiho, sikui.
Ah, da, ree Trude, jedan gospodin. Neka joj gospodin sudac oprosti. Ona ga ne
poznaje i nita ne shvaa. Morala ga je pustiti, stigao je oko devet, djeca su ve legla, a
Trude se upravo spremala oprati kosu kada je gospodin pozvonio. No nije ga odmah pustila,
nije joj bilo ni nakraj pameti, rekla mu je da gospodin sudac ne prima stranke u stanu, a
osim toga, gospodin ranije nije nikada svraao. Rekla sam mu da gospodin sudac ne prima
stranke, ba tako. Sto mu pada na pamet? upita Kritof uzrujano, pa baci eir i kaput na
onu krinju u staronjemakom stilu. Pokret je donekle estok, samovoljan. Kritof sada
zbunjeno stoji nasred predsoblja, no Trude i dalje tumai, hitro kotrlja rijei, pomalo nalik
na svoja privienja, irom razrogaenih oiju, oduevljeno i proroanski. Da, to je
gospodin, ni mlad, ni star, otprilike dobi gospodina suca, moda ipak malo stariji. O da,
zapravo, mnogo stariji. Ali samo u licu. Trude mota i petlja, a Hertha joj prie te rukama u
rukavicama i snanim pokretom zgrabi djevojku za nadlaktice. Na taj se pokret Trude naglo
trgne, obori glavu, na trenutak ukoeno zuri u prugasti seljaki ilim na podu, a zatim
polako i ravnoduno, kao netko komu su oteli matarije pa mu je sada ve sve svejedno, tiho
odgovara samo na Kritofova pitanja. Sada ve govori razoarano i bezvoljno. Herthina ju
je kretnja nasilu vratila iz privienja na zemlju. Ah, kad vi ne vjerujete u snove!
optuuje njezin uvrijeeni pogled. Jo nekoliko sekundi u onom grozniavom,
oduevljenom stanju i Trude bi rekla svata o tom gospodinu, rekla bi koje je boje, bez
7
Ima vizije poput Djevice Orleanske!
ikakve sumnje, zelenkastomodre, te da toga stranca dolje na dvoritu eka klokan, ali o
tome nitko ne smije nita saznati, jer e ga inae ogovarati u itavom kraju. Hertha vrsto
dri Trude pa djevojka sada odgovara ojaeno, objektivno i otro. Da, stigao je u devet.
Neki bolji gospodin. Evo, tu su mu odloeni eir i rukavice. I doista, tui mela sivi eir i
blijedosive vedske muke rukavice leali su na staronjemakoj krinji, poput dokaza
kaznenog djela. U tim je predmetima, u tom satu i u tom stanu bilo neeg stranog i
nasrtljivog. Nehotinim pokretom Kritof prie krinji, uzme u ruke i vrti eir koji ba i
nije najnoviji, no u svakom je sluaju gradski primjerak, kakav i pristoji boljem
gospodinu; zatim s nepovjerenjem odloi tue pokrivalo za glavu na sanduk. Ma nemojte,
Trude, zar taj gospodin, kao to kaete, doista nikada nije bio ovdje? A kako se zove? Gdje
mu je posjetnica? Nije rekao kako se zove. Glupa guska, ree Hertha srdito; govore tiho,
razjareno i hladno, naginju se jedno prema drugom, apui poput urotnika. To je ve ipak
previe, pomisli Kritof. ovjek se naveer vrati u svoj stan, a tamo ga eka nekakav
tuinac, neki gospodin... Povreda prava na privatnost u stanu! pada mu na pamet struna
definicija. Uostalom, dolje na uglu stoji policajac. A vi putate bilo koga u kuu, ak i
nekog stranca! Trude slijee ramenima. Vjerujte, gospodine suce, njega sam morala
pustiti. A zato? Pa to je uradio? Navaljivao je? upita je iznenada Hertha. Nasilje?...
Trude se zamisli. Ne, nije bio nasilan, samo ga se moralo pustiti, nije to ba objanjivo.
Stigao je oko devet, pozvonio, stajao je na vratima kao sada gospodin sudac, sa eirom i
rukavicama u ruci, a lice mu bilo tako staro... i na svaki je nain htio ui. Rekao je da vam
je prijatelj, da poznaje gospodina suca, da ste prijatelji. Zatim je uao. Sada sjedi tamo u
zelenoj sobi, kae Trude uporna u svojem osjeaju za boje. Brani se par, uvi tolike
besmislice, zbunjeno, pomalo blijedo i uzbueno pogledavao.
Ui ti tamo, ree Kritof, kroz djeju sobu. A ja u... Hertha ga odmah shvaa i
samo kinine. Zajedno odlaze do vrata zelene sobe, toga skromnog salona, i prislukuju.
Tamo u sobi, iza vrata, nita se ne mie, a taj potpuni muk u poznatoj sobi, gdje se zadrava
neki strani ovjek, gotovo je zastraujui. Preko praga iza zatvorenih vrata sjaji svjetlosna
crta. Nije bitno tko je i to eli, ti e ostati miran, zar ne? priapne mu Hertha. Kritof
kimne, jednom rukom dotakne Herthinu podlakticu, gume je prema vratima djeje sobe,
uspravi se i pritisne kvaku. Sam ulazi u sobu, no zastane na vratima. Posjetitelj stoji ispred
prozora, s rukama na leima i zuri u mranu ulicu. Polako se okree, mirno, polaganim
koracima krene ususret Kritom i zaustavi se u svjetlosnom luku svjetiljke. Doktor
Greiner, prepoznaje ga Kritof, Imre Greiner. Lice je poznato, kao i sve to izranja iz
mita pokopane mladosti, a istodobno zastraujue strano. Doista je ostario, pomisli. Dugo
se gledaju. Imre Greiner stoji malo pogrbljeno, ruke su mu pomalo uzete, vise ukoeno,
gornjim se dijelom tijela naginje prema naprijed, a glavu, uz moleivo-nemoan pogled,
okree malo ustranu. To poznato lice sivo je i ozbiljno, i to ozbiljno onako kao da je na
njemu neka ruka izbrisala svaku strast; ozbiljno je kao lice mumije. Komive iekuje prvu
rije, prije svega rije isprike, drutvenu formulu za opravdanje, neto to je uobiajeno i
pristojno rei u ovakvim okolnostima, eka neku banalnost koja e mu pomoi prevladati
prve teke trenutke toga nonog nasrtaja. Konano, on je domain, a posjetitelj doista
prijatelj, pa ga ne moe izbaciti, ali neka se ve oglasi! Neka se ispria, neka objasni,
neka pone! No nikako da se pojavi ta prva rije. Stoje bez pozdrava i gledaju se. Tko je
to? pita se prestraeno Kritof. Tko je taj znanac? to mu se dogodilo? Zato uti? Nikada
nisam znao da se moe utjeti na ovako straan nain. eka na uljudne reenice isprike,
moda se upravo priprema da ih izgovori, bit e zacijelo silno uljudan, barem koliko to
okolnosti doputaju; dakako, oekuje neko objanjenje, makar bez rijei, jer prijateljstvo u
djetinjstvu ne ovlauje nikoga da nou ulazi u tue stanove... No kako rijei isprike kasne,
a miran, moleiv i arki pogled Imrea Greinera se ne gasi, u trenu shvaa da taj ovjek
polae neko pravo na sve, da ima pravo stajati ovdje pred njim u noi, u nekom tuem
stanu, da ima pravo, i to ono koje jo nije uvrteno u zakonike niti u zbirke pravila
bontona, naprosto, ima pravo sada biti ovdje, i protiv njega ne moe on ba nita.
Moram razgovarati s tobom, ree Imre Greiner, no ne prua mu ruku, samo se nakloni,
lagano, rastreseno. Ta drutveno prihvatljiva gesta smiri Kritofa. Refleksi pristojnog
vladanja jo su tu, nema govora o rastrojeno-sti, nee pasti nebeski svod, pomisli s
olakanjem i razdragano. Iekuje nastavak, pohrli prema posjetitelju i suzdrano mu prui
ruku. Doktor Greiner tek uzgred, s dva prsta, prihvaa Kritof ovu ruku, a zatim je smjesta
ispusti, pomalo srdito, kao netko tko zna da to vie i nije bitno; no kako ipak ne moe biti
drukije, neke konvencije unato svemu i dalje vrijede, pa ak i za njega, ak i u ovaj sat.
Progovara upravo tim srdito-nevoljkim izrazom lica, kao netko komu su prizor i uvodne
rijei ve bolno dojadili; no on ih ne moe izbjei, nee moi postupiti drukije, ak ni onda
ako brod pone tonuti ili provali vulkanska lava, jer neke su geste, rijei i osmijesi valjani
ak i u sudnjem asu; nita se od zasada civilizacije ne moe odbaciti tek tako, ba kao to
je i dunost utopljenika predstaviti se svojem spasitelju... Dakako, sjea me se, ree
onako kao da utvruje injenice. Doktor Greiner. Sjedio sam iza tebe u treoj klupi est
godina. Kritofa ljuti ta neobina i priglupa pravilnost opisa, koja u tom trenutku i nije
pretjerano prikladna. Napokon je naao izliku za srdbu ovjek ne razgovara u pono u
nekom tuem stanu o nekakvoj treoj klupi pa hladno i oholo zuri u svojeg posjetitelja.
Da, ree, Imre Greiner. Pa, emu mogu zahvaliti... Lijenik se sad pribere, odjednom je
uljudan, gotovo ponizan. Molim te, samo ne tako, ree vrlo, vrlo tiho. Da, osjeam,
stvarno ne moe biti drukije. Duboko udahne, iz same nutrine. Oprosti, nastavi tiho.
Moe zamisliti da ne bih provalio k tebi u ovaj kasni sat da je moglo biti... kad bi moglo
biti drukije... elim rei... Nekakvo rjeenje... S mukom nalazi rijei, gotove i
jednostavne reenice. Gotovo s gaenjem mrmlja opa mjesta, ponizno, ali i muno. Kao
netko tko je prisiljen pravilno se nakloniti prije no to e skoiti u ponor, pomisli Kritof.
Osjea potrebu da mu pritekne upomo. Ali taj ustroj njegove due jedva se pokree, kripi i
zapinje kao da tijekom govora mora svladavati grevite prepreke, da bi se napokon rijei
ipak stopile u reenice, u uzgred sroene nizove uljudnih fraza. Dakako, bilo bi pristojnije
da sam te potraio u uredu. Bio sam i tamo, negdje oko sedam, ini mi se... To nesigurno
ini mi se zatekne Kritofa, jer zvui kao da netko zadubljen u misli kae: ini mi se da
sam prijepodne bio jo iv, a koliko se sjeam, bio sam neko i u Americi. Sto je ovom
ovjeku? Ovako naoko djeluje posve normalno.
Kritof odjednom osjeti dobronamjernu nadmo zdrava ovjeka; ieznule su sve
njegove neprijateljske strasti, sad ve pred sobom vidi samo slabijega, palog ovjeka,
znanca koji se unesreio, osjea da mu mora pritei upomo, i to urno, odmah, jo u svome
stanu, ovoga asa, mora mu se hitno pruiti neka najnunija pomo... Molim te, sjedni,
ree smjesta i usluno. Sigurno si imao jako ozbiljan razlog za ovaj posjet. Izvoli. I
pokae na naslonja. Da, razlog je ozbiljan, ree lijenik obinim glasom, no ne eli
sjesti. Zatim sam oko devet doao ovamo. Djevojka je rekla da ete uskoro doi. Molim te,
ispriaj me. Htio sam rei, kod milostive gospode... Nisam mogao drukije. Moram
razgovarati s tobom. Jo ove noi. Bojim se da nee biti ba tako jednostavno. elim ti rei
sve. Zato sam i doao. Kritof poloi ruku na posjetitelj evo rame nekom spontano-
oinskom, prijateljskom gestom, zapravo gestom zdrava ovjeka, no odmah ga i pusti.
Dakako, ree kolebljivo. ini se da si uzrujan. Molim te, uini kako hoe... Ipak, kad
bismo sutra... Ovdje ili u uredu... Sto god da se dogodilo, mislim, kad bi se to odgodilo
nakon to se malo smiri... No sada se ve i on uzrujao, a lijenik je postao nekako mirniji
i vlada se jednostavnije. Ne, sutra e biti kasno, ree ravnoduno. U tvojem uredu nema
vie smisla izgovoriti nita od toga. Noas je posljednji as za takvo to... Naime, to se
pomalo tie i tebe. Komive osjea kao da je problijedio. Rijei su neposredne poput
nekakva dodira. Mene? Pa to ne mogu ni zamisliti... Lijenik kinine u znak slaganja s
njim. Da, doista je teko povjerovati da je tomu tako, ree dobronamjerno.
Jutros ni sam nisam vjerovao u tako neto, ree malo poslije onim spokojnim i
drutvenim tonom kao to ovjek razgovara o stvarnosti, o neem to je iza nas.
Doista, ni sam nisam vjerovao da u na kraju dana stajati ovdje pred tobom. Zna li da
stanujem tu, u vaem susjedstvu? Samo dvije ulice dalje. U Ulici Bors, kae mu to kao
dobru vijest koja e smiriti i razveseliti domaina. U njegovu se glasu osjea elja za
smirivanjem situacije. To sam saznao tek na putu ovamo, da stanujete blizu nas. Ve osmu
godinu stanujemo ovdje. Nije li to neobino? Kritof je sada ve u ulozi pravog domaina.
Ah, da, ree suspregnuto razdragan. ovjek ivi kraj drugih, a ne zna nita o njima,
kae lijenik neoekivano patetino pa se i neprirodno glasno nasmije. Posljednjih sam
dana esto mislio o tebi. Znao sam da e upravo ti biti sudac koji e me rastaviti od Anne.
A kad Kritof i dalje uti, nastavlja: Poznaje predmet? Govorim o Anni, o svojoj supruzi.
Sudac kimne, pomalo nehajno. Spisi predmeta su kod tebe. Dobili smo termin za sutra u
podne. Komive se zagleda u svoje cipele i pogne glavu. Da, ree s nelagodom u glasu.
Ali ako o tome eli sa mnom razgovarati... Ili o bilo kojoj slubenoj stvari... Moda bi ti
ipak bilo pametnije iznijeti to slubenim kanalima... A lijenik, kao da je u svojoj kui,
poinje etati po sobi. Sklopi ruke na leima, a gornji dio tijela pri hodu naginje duboko
naprijed. Takvo ponaanje zaprepasti Kritofa. Napokon paljivije promotri svojeg
prijatelja. Suhonjavo tijelo, odjea visi na njemu. Fine, koate, odlune ruke. Nosi
tamnomodro odijelo i crne cipele, pojava mu je pomalo sveana. A glava, ta tako dobro
poznata glava, nije se mnogo promijenila; crte su otre, lice mravo, samo su oi ostarjele.
Imre Greiner je niskoga rasta, moda ak za glavu nii od Kritofa. Upravo zastane tijekom
etnje, usput baci pogled prema Kritofu, zatim se zabulji u strop i tako govori u zrak,
pognuto i na leima sklopljenih ruku: Rasprava se, naime, sutra nee moi odrati.
Kritof spremno uskae, eli mu pomoi: Molim te, ako mogu ita uiniti... No prije nego
to e zavriti reenicu, lijenik ga prekine i bez posebnog naglaska, tupo i jasno ponovi:
Rasprava se sutra ne moe odrati, jer sam danas poslijepodne ubio svoju suprugu. Opet
se zagleda u strop, pognuta dranja i vrlo, vrlo paljivo.

12.
Komive prilazi vratima djeje sobe, pritisne uho na njih i prislukuje. Iznutra se uje
Herthin tihi i spokojni glas dok razgovara s djecom; zatim sve utihne. Stajai sat na komodi
pokazuje pola jedan. Kritof se zaputi prema svojoj sobi, irom otvori vrata i laganim
pokretom pokae lijeniku put. U unutranjosti sobe doekuje ga poslijepodnevni nered, na
sofi lei njegov putni pokriva kojim se bio pokrio nakon ruka dok je itao novine i malo
usnuo, a na stolu su otvoreni fascikli i pepeljara prepuna opuaka. Sjedne pokraj pisaeg
stola, pomakne jednom rukom nekoliko predmeta na stolu, uzme u ruke bakreni no za
rezanje papira, nalik bodeu, malo se poigra, a onda nesvjesno obrambenom gestom vrsto
zgrabi u aku drku tupoga noa i nalakti se na stol. Htio bi zapaliti, no ne usuuje se. Jo se
prije nekoliko trenutaka nadao da je Imre Greiner pomahnitao, da govori ludosti, da zacijelo
nije istina to to kae, moda ga samo treba pustiti pa e se postupno smiriti; meutim, sad
ve ak i bez dokaza zna da je istinita svaka rije koju je izgovorio taj ovjek koji sada
pomalo poguren sjedi pred njim, nalaken na koljena, licem skrivenim u ake, da je on, bez
ikakve sumnje, danas poslijepodne ubio svoju enu. Anna Fazeka je mrtva, pomisli
Kritof i nastoji zamisliti lice mrtve ene, no sad vidi samo ono drugo lice, ono koje se u
otokoj polutami na trenutak okrenulo prema njemu, kao da eli neto zapitati ili mu
odgovoriti. I ne osjea da bi time bio posebno pogoen. Ne osjea ba nita. Ovo se sada
mora otrpjeti, pomisli, moram ga strpljivo sasluati. Ako je istina... No, naalost, to je
sigurno. Lijenik potrai u unutarnjem depu svoju srebrnu tabakijeru i dobro uvjebanim
prstima smota cigaretu, a Komive ga ponudi vatrom. Hvala, ree lijenik. Kritof se
prisjea da upravo osumnjieni pred istranim sucem uvlae dim na taj nain, da tako eljno
poseu za duhanom bez obzira na sve, ak i okorjeli kriminalci koje tek nakon nekoliko
tjedana provedenih u pritvoru izvedu pred istranog suca, a tijekom sasluanja dobiju
doputenje da pripale pokoju cigaretu. Kritof nije zapalio, nekako mu se puenje u tim
okolnostima inilo nedolinim. On se sada ve pomalo pretvara u suca na podiju: neto se tu
mora rijeiti, ispitati, presuditi i zakljuiti... Pomalo je opet sudac, barem na tren. Ruku
prekrienih na prsima zavali se u naslonjau, a prsti mu nesvjesno stiskaju no za rezanje
papira. Ostaje tako sjediti, u tom krutom, napeto usredotoenom i nepristupanom poloaju,
dugo, dugo.
E da, i to je samo ovjek, pomisli naas. Glave oborene i okruene dlanovima, nagnuta
tijela i nalaken nasuprot njemu, lijenik najprije zuri u are na tepihu, a onda nekako
oprezno i znatieljno podie glavu i osvre se oko sebe. Sudac slijedi njegov pogled. Preko
puta pisaeg stola, u kienom, pozlaenom okviru zuri u njih portret Kritofa Prvog,
njegova djeda,- taj je romaneskni prikaz nacrtao stanoviti slikar Barabas. Lice, oi s poneto
podrugljivim pogledom, uske, stisnute, fino ocrtane usne, sve to podsjea na sveenika s
kraja osamnaestoga stoljea; ima u toj pojavi neto redovniko. Lijenik dugo promatra to
mudro elo, te pametne, podrugljivo ivahne i otroumne oi. Uza zid poredane knjige,
debeli svesci corpus iuris uvezeni u svinjsku kou s bogatom pozlatom, a kazaljke staroga
sata s klatnom ve odavno stoje. Lijenik nastoji upoznati sobu u kojoj ivi sudac. Meu
njima se poinje dogaati neto daleko vanije i sudbonosnije nego to bi se to moglo
izraziti rijeima; i jedan i drugi upravo zauzimaju svoj borbeni poloaj, prosuuju
protivnikovu snagu, procjenjuju stanje protivnikove due, izmeu njih neto struji. Ah, pa i
on je samo ovjek, pomisli i jedan i drugi. Neto slino doivi putnik kada na proelju
eljeznike postaje iznenada ugleda naziv nekoga grada koji mu se ini nekako poznat.
Kakav je ivot u tom gradu? Vlada li tamo jo uvijek red ili je, naprotiv, zavladao neki
neobuzdan, samovoljan plemenski rasap?... Sudac s nelagodom shvaa da taj sluaj, koji
u ovaj kasni noni sat iznose pred njega, zapravo i nije njegov predmet. Sve je nepravilno,
protivi se organizaciji sudake prakse. On je u ovom predmetu namjeravao suditi sutra u
podne, u brakorazvodnoj parnici dvoje ljudi, a ne ove noi u svojem stanu, gdje dvije sobe
dalje spavaju njegova djeca, ovdje nasuprot djedovu portretu; a osim toga, jedna stranka
zainteresirana za rastavu upravo glasno izjavljuje da je ubila protivniku stranku. On sjedi
vrsto prepletenih ruku i nepomino promatra optuenika; sad je doista olienje
Komiveove kole. Zapravo, uope me se sve to i ne tie, pomisli. Ako ju je doista
ubio, onda e ga njegovo priznanje dovesti pred kazneni sud, a to vie nije moj posao, nego
je u ovlasti drugoga vijea i drugoga suca. No nekako mu se nejasno ini da je zapravo
nemoan,- ovaj se kazneni predmet mora raspraviti. ivot se katkada usprotivi
organizaciji sudake prakse, pomisli zlovoljno i naborana ela promatra tu sliku i priliku
nepravilnog ivota koji je iznenada, nou, provalio u njegovu privatnu radnu sobu i time
izaziva glavnu raspravu potpuno suprotnu i pravnoj normi i pravilima dobrog ponaanja.
Pomalo svisoka i oprezno promatra Imrea Greinera; i gotovo mu se priini kao da gleda
zvijer. Evo ovjeka, pomisli. Sad e rei sve. Lagat e, muiti se, poricati, pritom misliti
da govori istinu, a ipak e lagati. No na kraju e ipak morati priznati. Na kraju svi moraju
priznati, ba svaki ovjek. Sada prvi put osjea, pomalo prestraen, da se upravo odvija
glavna rasprava, gdje svaki ovjek doista mora rei istinu; ba svi, pa i on. Tiho se
nakalje, kao da eli rei: Otvaram raspravu.
Lijenik podigne pogled na taj nesvjesni zvuk pourivanja. Umrla je oko etiri sata,
ree nekako povjerljivo i odmjereno, spreman na suradnju. Takvim se tonom govori samo o
pouzdanim injenicama. Sucu je itekako poznat taj ton pa napeto slua. Sada lei tamo u
mojem stanu, zapravo u ordinaciji. Polegao sam je na sofu. Nije lijepa u smrti. Veina se
ljudi u smrti proljepa. Meutim, to su ipak smrtni sluajevi trovanja, prije svega trovanja
cijanidima... Sino je bila jo vrlo, vrlo zgodna. Ne sjeam se da je ikada prije toga bila tako
lijepa. Nisam je vidio ve est mjeseci. Telefonirala je oko sedam da bi htjela doi gore;
sutra je rasprava, htjela bi se dogovoriti oko nekih stvari... Da sam moda u tom trenutku
bio jai, da nisam popustio, da sam na brzinu otputovao, ili samo otiao od kue, ili da sam
joj se obraao grubim rijeima... jo bi uvijek bila iva. No kad sam joj zauo glas, i ja sam
pomislio da bi bilo pametnije dogovoriti se s njom. ovjek je zapravo slab. Mislio sam da
e sutranji susret biti podnoljiviji ako je prije toga vidim. Mnogo sam posljednjih dana
razmiljao o tom susretu. Ti e sjediti tamo na podiju, a mi emo stupiti pred tebe, Anna
Fazeka i ja, Imre Greiner, i ti e, ba ti, Kritof Komive, presuditi i zakljuiti da nas
dvoje vie nemamo nita zajedniko ni pred Bogom ni pred ljudima. Sucu se nimalo ne
dopada ono ba ti, prsti mu se nervozno napinju, htio bi neto zgrabiti u aku, dati znak i
usprotiviti se. Hej, volio bi priopiti, nismo jo dotle stigli. A nikada i neemo. Samo
bez osobnih aluzija, ako smijem zamoliti. I emu ono ba ti, pitam te ja. To se nijemo
pitanje isprijeilo medu njima. A sucu se ini da se meu njima u tom trenutku preprijeilo i
previe nijemih pitanja. Jedan je ovjek iznikao iz propadalita prolosti, no odjednom nema
ni prolosti ni uloge, nema ni dramske situacije, postoji samo stvarnost, neka vraki
opipljiva stvarnost, neka neizreciva i tako opipljiva stvarnost. Mene e za nekoliko sati
zakvaiti zakonski ustroj, ree lijenik. ini mi se da e se za nekoliko sati pokrenuti ono
udnovato postrojenje koje se naziva provoenje pravde. Sasluanje. Slubenik koji e, u
najboljem sluaju, saznati o meni samo ono to u mu odati ja sam i jo poneku injenicu.
Provjerit e podatke, postavljati pitanja, ja u odgovarati, neka e komisija izii na lice
mjesta, a Anna e samo leati tamo u stanu. A nakon toga? to e se dogoditi nakon toga?
Rei u im sve, no to e mi oni moi odgovoriti? Netko mi mora dati odgovor. Sada
govori posve tiho. Jo sam prije nekoliko sati bio lijenik i obavljao svoj posao. Ime i
kuni broj, adresa u telefonskom imeniku. Prisegao sam da u pomagati ljudima. Da, i
pomagao sam im. Mnogi su dolazili k meni sa svojim nevoljama i odlazili zdravi, jer sam
im propisao neki lijek, poslao ih na neku kliniku, poduzeo sve da im otvore utrobu. A tomu
je, barem to se mene tie, sada kraj. Vie nikom neu moi pomoi. No ova je no jo
moja. Zato sam doao k tebi. Za nekoliko minuta ili za par sati nita vie nee biti moje. A
koliko e to jo potrajati, to pomalo ovisi i o tebi. U ovom trenutku mogu ak rei: to me
vie uope ne zanima... Ili: ovom je ivotu kraj. Meutim uope nisam siguran je li ivotu
uistinu kraj? Moda u do jutra ak i poeljeti ivjeti, pa i bez Anne. ivot je, zapravo, vrlo
snaan. O tome ve poneto znam. No u ovom trenutku ne elim nita drugo, elim samo
saznati istinu. Ti zna najbolje kako je to teko... Saznati to je istina. Neto e se do jutra
pokrenuti, neto to nema veze s mojom istinom. Pitat e me, a ja u odgovarati. Svijet e se
raspitivati za moje osobne podatke, za Annino ime, dob, vjeroispovijest, zatim i ono, zato i
kada? Nee shvatiti. Isprva e me ispitivati neki slubenik, zatim nekakav sudac, nakon
njega vjetaci, pa vrsni strunjaci. Sto u ja s njima? Sto da im kaem? Svaka e rije do
jutra poprimiti drukije znaenje. Nemoj se opirati. Osjeam i znam da ujutro ovo vie neu
moi rei ba nikomu. Kako Kritof ostaje i nadalje utljiv, on nastavi: Koliko je sati?
Prolo je pola jedan? Onda imam jo vremena. Ovu u ti no svakako oduzeti. Nemoj se
ljutiti, jer si i ti poloio prisegu. I mene su znali buditi nou, mnogo su me puta nou dizali
iz postelje pokraj Anne i vodili ljudima koji su patili, neki ak urlali od muke, a svi su htjeli
uti istinu, saznati samo istinu, istinu ivota i smrti. Morao sam sjesti pokraj njih. I nou. A
sada sam ja takav bolesnik. Pa me mora otrpjeti. Prisegao si da e sluiti ljudima. Moram
ti objasniti. Zamisli da si lijenik i da te nou pozovu ovjeku koji urla od bolova. ovjeku
koji po svaku cijenu treba lijenika. A ja ove noi po svaku cijenu trebam suca. Zna, kao...
teko je to rei... treba mi sudac koji deura i nou. Jer sudac koji sudi samo danju, taj je
neto posve drugo. Presuuje kako zna i kako moe. Pa to bi drugo? No ja ove noi trebam
suca koji e sii s podija i osobno sudjelovati u suenju. Drukije nego danju. Ne samo
odozgo i ne samo po zakonu. Potreban mi je sudac koji je istodobno sudac, pomalo i
optueni, a donekle i tuitelj, jer e istodobno nastupiti u ulozi i obrane i suca, prije svega
pravog i nepristranog suca. Razumije? Ne, stvarno ne razumije. Teko je rei. I spasitelji
su budni nou, u svakom trenutku spremni izii na teren i pomoi ako se negdje ljudima
dogodi neto grozno... Kada sam ubio Annu i stetoskopom osluhnuo njezino srce, pa prema
pravilima struke zakljuio da je preminula ena, stanovita Anna Fazeka, ena koju sam
volio, s kojom sam tijelo uz tijelo, dua uz duu ali uvijek samo pokraj, zna li to
proveo osam godina svojeg ivota, tada sam, naravno, znao da je za mene takoer neto
svreno i da nije zavren samo ivot Anne Fazeka, i da to to se zbilo nije samo prestanak
zajednikog ivota Imrea Greinera i Anne Fazeka. Jer izmeu ivota i ivota postoji neto
to je moda ak i vanije od fizikog postojanja i to se u takvom trenu odjednom
zaustavlja. Recimo, kao da se dogodio neki ispad u svemiru, neki tehniki kvar. No to su
samo rijei. Rijeju, Anna je umrla, a ja sam tamo stajao sa pricom u ruci, s podvrnutim
rukavom koulje i ve sam povrinu koe oistio vatom namoenom u eter, jer ovjek ostaje
lijenik do posljednjega trena... Vidi, moda je upravo to najtunije od svega, ta beznadna
privrenost struci... ovjek zauvijek ostaje majstor svoje struke; spremao sam se umrijeti, a
do posljednjeg sam asa pazio da smrtonosnu dozu ubrizgam prema pravilima struke...
ovjek se sprema u smrt, a pritom pazi da ne dobije tetanus. To me je zaudilo. Uoio sam
da sam jo uvijek samo lijenik, do posljednjeg dana, ak i onda kada je rije jedino o meni.
Zar jedino? Kakve li lakoe pri uporabi rijei! Osjeam da govorim poput pijana ovjeka.
Poznato mi je to suho pijanstvo, esto sam ga viao, bavio se njime... Ne ljuti se, ti si sudac,
ti e ionako iz ove nepribranosti izvui ono to je istina... Zato sam i doao ovamo. Ovo je
neka vrsta hladne nepribranosti, jer tono opaam svaku svoju rije. Dakle, tada sam, sa
pricom u ruci, odjedanput shvatio da to jo ne smijem. Ne misli da sam se prepao smrti...
No to je pak drugo pitanje. Sada se vie ne bojim. .. ili, neto jo opreznije, mogao bih rei
da se vie ne bojim toliko. Ponekad sam gotovo i znatieljan. A ona je posve duboko, na dnu
svih naih namjera, pomiljam da ta znatielja, ta enja, ta udnja za nitavilom djeluje u
korijenu svih naih postupaka... Ah, to je iznimno jako. Jae od spolnog uitka. Jae od
ljubavi. Da, ta je enja mnogo, mnogo snanija. No o tome se, znam ja to, ne smije
govoriti. Hvala ti to me nisi opominjao. Vidi, da ti sve ovo govorim danju, olovkom bi
kucnuo po stolu i upozorio me. Rekao bi: Ne skreite s teme, molim. Zato ti govorim da
mi treba sudac koji se usuuje suditi i nou.
Ja sam i danju i nou jedan te isti sudac, ree Komive tiho i ledeno.
U njegovu glasu nema nieg oholog, ni strasti ni srdbe. Lijenik podie pogled prema
njemu. Ah, oprosti, ree gotovo ponizno. Komivea ta dvojbena poniznost ljuti, a i potie
na sumnju. Naravno, nisam tako mislio... Ne bih se ni usudio, nego u ime naeg starog
prijateljstva... Sudac je u ovom trenutku olienje panje i strunosti. Poznat mu je taj ton.
To je taj prijetvorni, laljivi i himbeni ton, glas dubokog potovanja i poniznosti, tako
tipian za kriminalca. Pred sucem e svaki kriminalac posegnuti za tim. Sluaj, ree
odluno, otro naglaavajui svaki slog, kao da se oglasio u sudnici. Jo nisam posve
siguran to te je dovelo ovamo. Mutno... nejasno te se sjeam. Pono je ve prola.
Priznajem, nemam naviku... nikada, ni u kom sluaju i ni s kim... Dugo se nismo vidjeli.
Naposljetku, ipak si mi prijatelj. Recimo to tako, prijatelj iz djetinjstva. Ono to si mi
maloprije rekao... da je tvoja supruga... da si suprugu... to bih ja iz svega toga trebao
shvatiti? No sada si ve kod mene, sjedi ovdje. Priberi se. Priaj mi o svemu, ako ba
mora. Ono to brblja o presudi... nemoj se ljutiti, to je samo naklapanje. Ne usuuje se
progovoriti o onome, o onome neemu... Ne postoje dvije vrste sudaca. I no ima samo
jednoga suca, a to je savjest. A ja ne odravam nona deurstva. U tu svrhu postoje uredi po
gradu. Presuda, kae. Da ti je potrebna presuda. Prijatelju, presuda je velika i sveta stvar. Ja
ne umijem suditi na osnovi raspoloenja i priznanja. Presuda je neto uzvieno. A mi, ljudi,
bilo suci, bilo optuenici, samo smo orue. A sudi nam netko drugi. Zauti. Glas mu tvrdo
odzvanja u hladnoj sobi. Lijenik ga slua pognute glave, moda jo uvijek s onim
prijetvornim dodvoravanjem koje tako razdrauje. Zatim e Kritof poneto blaim tonom:
Od suca nema to oekivati. Pa ak ni u ovaj sat. Meutim, ako ti treba prijateljska
pomo... neu pobjei, sasluat u te. Stari, priberi se. to god da se dogodilo, ostanimo
ljudi, estiti i kranski Maari i ljudi. Mislim da te donekle ak i poznajem. Sjeam te se.
Malo je vjerojatno da bi ti mogao biti kriv. A u onu strahotu koju si mi ispriao, naprosto, ne
vjerujem... Jesi li shvatio, nisam ti povjerovao. Ako je pak istina, onda... onda ti vie ne
mogu pomoi. Ni sada, ni sutra, nikada. Kao to si i sam rekao, sudac ti ne moe pomoi.
Meutim, ako ti mogu pomoi ljudskom suuti i savjetom... Pa ljudi smo. No to nije
opravdanje, zavrava oprezno. Umorio se, grlo mu se stee, glas se gubi. Ve odavno se
nije obraao ovjeku tako dugo, u jednom dahu i tako sustavno. Lijenik se okree prema
njemu i gleda ga vrlo paljivo. I taj mu se pogled ini laljivim i podmuklim. I ovaj je
pogled prijetvoran, upravo kao u kriminalca... Neega tu ipak ima, pomisli s nelagodom i
strepnjom. Neega tu ipak ima, izgovara u tom trenutku lijenik, sablasno ponavljajui
njegovu misao. Neto to jo ne razumije. Zar ne eli biti sudac? Ne smije? Spreava li
te neto? Molim te. Suca razljuti to lakomisleno izgovoreno molim te. Pomakne se s
namjerom da ustane i pokae svojem nonom gostu vrata. Nitko nema pravo, pomisli s
negodovanjem, nitko nema pravo ovako mi se obraati. Ubio ili ne ubio, no nema pravo
nagaati to ja o tome mislim. Meutim lijenik ga uporno i neodgodivo poinje
pourivati: Pa onda mi odgovori kao ti. Ba kao to sad sjedi ovdje kao oevidac. Pita
se zato ba ti? Rei u ti. Ali ne kae nita. Nesvjesno samo podie ruku do usta i
prstima dotie donju usnu; pokret je djetinjast i bezazlen. Pogledaj, Kritofe, ree vrlo
obino, izravno, gotovo ljubazno, ja sam jo u ovom trenutku sam sebi gospodar.
Primjerice, mogu se ubiti. Ili sjesti na vlak, mogao bih ak i pobjei. Ili se predati u
susjednoj policijskoj postaji. U ovom trenutku jo ja odluujem i o ivotu i o smrti. Shvaa
li, napokon, koliko mi je ova no dragocjena, koliko mi je beskrajno vrijedna? I svaka
njezina minuta? Priznajem ti, u depu mi je putovnica; da, putovnica i novac. Prije nego to
sam otiao odande... od kue... sve sam strpao u dep to bi mi ove noi moglo zatrebati.
Putovnicu, novac i... da, pa i ovo. Posegne u dep pa uz rub pisaeg stola poinje odlagati
razne predmete: otrcan konati novanik, putovnicu sa smeim koricama, ampulu za lijek
punu neke bezbojne tekuine i jednu siunu pricu. Sudac svisoka, takorei iz ptije
perspektive, a da pritom nije kimnuo, netremice promatra izloene predmete. Ne misli li,
kae sa saaljenjem, da sve ovo ovdje na kupu djeluje pomalo djetinjasto? Lijenikova
ruka zastane u zraku. Djetinjasto? eli mi rei da je namjera u meni ve mrtva, da sam
kukavica, da sam ustuknuo? Da onaj tko doista eli umrijeti nee pokazivati svoja
pomagala? Ali ja ne kanim umrijeti. Ako mogu poivjeti... ako postoji nain, jedna jedina
mogunost... Sudac sada ve posve svisoka gleda u predmete i u toga stranog ovjeka.
Postoji neto to je gore od smrti, ree bez nekog naglaska, nepristrano. Spremi sada te...
triarije. Sada se prvi put gledaju oi u oi nekako ogoreno; lijenik se ak sasvim nagne
prema njemu, onako znatieljno i odluno kao da obojica imaju oruje u ruci. Sudac osjea
kako mu krv udara u glavu.
Triarije, ree lijenik. Teko je s tobom. Kao da govori sebi. Barem priznaj da
sam iskren. to vrijedi iskrenost u tvojim oima? Ona je za tebe, zacijelo, samo jedna
inaica plaljivosti. Da, upravo sam te ovakvog i zamiljao, kae vrlo neposrednim tonom i
sudac s uenjem osjeti da ga te rijei uope ne vrijeaju; kao da su mu tijelo i duh utrnuli,
na udan nain postali neosjetljivi, pa moe u njih ubadati iglom, nepoznat ga ovjek smije
nou u njegovu vlastitom stanu kritizirati, ak i vrijeati, a da on ne osjeti ba nita. Sad mu
je posve jasno da e tog ovjeka sasluati. Moda je zloinac. Moda je lud. Moda je
varalica. U njemu vie nema nimalo saaljenja prema posjetitelju, a ni prezira, ostala je
samo znatielja. Ne tie me se. Nesrea. Zaas emo i to rijeiti, pomisli. Maloprije bi
rado jednim potezom pomeo sa stola sve te triarije, bacio u krilo tom strancu sve te
sumnjive predmete, pokazao na vrata i pozvao uljeza da se gubi odavde zajedno sa svojom
tajnom, krivnjom ili nevinou, pa to ga se to, zapravo, tie? No s uenjem primjeuje da
ipak sve to trpi. Kao to s uenjem primjeuje i to da ga se tie taj ovjek. ak vie nego
to bi ga se ticao nekadanji kolski kolega. Tie ga se vie nego neki gotovo strani ovjek
komu se dogodilo neto moda neto nepopravljivo, a moda samo neki nesporazum no
vie ga ne zanima toliko njegova krivnja ili nedunost, ak ni ona blago milosrdna namjera
s kojom je maloprije pristupio toj tragediji i tom ranjenom ovjeku koji mu se u svojem
lutanju zatekao na putu. Sada ga ve zanima ovjek, i to vrlo osobno. Zanima ga to kako se
zatekao ovdje i zato sjedi u ovoj sobi. Tie ga se sve to, istinski osobno. Meni je posve
nemogue umrijeti ili ivjeti na ovaj nain, ree lijenik. Ovako se ne moe ak ni
umrijeti. Priznanje je sve to jo ima nekakvu vrijednost. Meutim priznanje iziskuje
odgovor i koliko god ti se ne svia ta rije, meni je potrebna presuda. Bez toga se ne moe
ni umrijeti, ali bez presude se ni ivjeti ne moe. Jutros to jo nisam znao. Jednostavno, rije
je o tome da moram saznati jesam li neduan? Neduan! Kako velika rije. Sigurno ti je to
sada u glavi. Da, doista je vana rije. Tko je neduan? Religija pouava da se ovjek rodi s
krivnjom. No ja sam uinio sve, kae sad neto glasnije, uzvik-nuvi zaueno i
prestraeno. Ba sve to ovjek moe uiniti. Ponekad sam bio gotovo dobar. Da sam znao
da negdje ivi mukarac, bilo gdje, s kim ona ima neto i koji joj moe pomoi, doveo bih
joj ga. Neko sam je vrijeme upoznavao s raznim mukarcima... mislio sam... ne, ti to ionako
ne razumije. Da sam znao za postojanje njezinih bolesnih sklonosti, nastojao bih je
izlijeiti, a kad bih poslije uvidio da sam ipak nemoan, da sam samo lijenik... pa to je to
lijenik? Morao bih biti neto vie od toga... znam, bogohulno je to to govorim... no
moralo bi se svladati poneto od Bojega umijea ako se ovjek uputa u to da ivi meu
ljudima s nakanom da im pomae... Inae, to e nam to? Davati klistir? Razrezati neiju
utrobu? Ako dijabetiar uzima inzulin, poivjet e dulje. Skalpelom i rendgenskim zrakama
mogu se usporiti kancerogeni procesi. Ako pripazim i stanje pomno pratim tjednima i
mjesecima, mogu sanirati akutnu anemiju. Ako sam u trenutku najvee opasnosti prisutan,
mogu vratiti ivot bolesnom srcu. Sada nam je ve mnogo toga poznato. Umire manje
novoroenadi, a odrasli ive mnogo dulje. Ali to je s ljudima, to je iza svih tih umjetno
produenih ivota, zato ljudi ne mogu podnijeti svoju sudbinu, zato su stalno nemirni,
zato se ne pomire s njom? A smrt, ona je zacijelo predivna... Kada tvar iezne i dua
pristaje na kraj. No ja takvu smrt jo nisam vidio. Jednom, moda... Bio mi je profesor...
Priekao je i posljednji svoj tren... No veina je smrti eksplozija i zloin. Priroda ne ubija
prije vremena. Mi ubijamo na taj nain jedni druge i sebe. Zastane pred portretom
Kritofa Prvog i dugo ga promatra. Ovo je jo drukije lice, ree tiho. To je tvoje lice,
ti nosi dalje ovaj nos, ovo elo, ove oi... meutim sukobi su u ovome licu drukiji. Rjeivi
su. Odmahuje glavom. Nikada ne bih vjerovao da ovo ishitreno pitanje... pitanje
nevinosti... moe postati toliko stvarno. Da se bez odgovora ne moe ivjeti. A da se ni
umrijeti ne moe bez njega. Da se i to mora prije razrijeiti. Stane ispred pisaeg stola i
onako s visine gleda u Kritofa. Mora mi dopustiti da ti kaem kako je bilo. Moda ve
nasluuje da je meu nama rije o neem drugom, da je to u ovom trenutku vie od bijega
jednog uplaenog ovjeka. Pomalo je rije i o tebi. Reci, Kritofe, upita ga iznenada u
povjerenju, zar u proteklih osam godina nikada nisi sanjao Annu?
Sad je sudac onaj koji ne odgovara. iroko razrogaenih oiju bulji u posjetitelja,
zaprepaten i bolno zauen.

13.
 Ti nisi poznavao Annu, ree lijenik pomalo oholo. Prie polici s knjigama, stane
ispred nje s rukama prekrienim na prsima i lagano zabaenu glavu nasloni na debele
sveske engleskog leksikona. Samo si etiri puta razgovarao s njom. Broji na prste:
Jedanput na plesu pravnika, a tada su te i predstavili. Tada si plesao s Annom prvi i zadnji
put u ivotu. Plesao si s njom kadri-lu, onu stanovitu drugu kadrilu. U Hungariji. Sjea li
se? Kritof nesigurno, oprezno klimne. Nakon plesa otpratio si je u hotelski bar i avrljali
ste sjedei na visokim barskim stolcima. Moda si tamo ostao s njom nekih pola sata. Jo je
neko bio s vama: njezin plesni kavalir, jedan odvjetnik, Annin oboavatelj iz djetinjstva.
Drugi put u Ulici srca. Moda pola godine nakon onog plesa, potkraj travnja, prije podne.
Anna je dolazila sa sata engleskog, a ti iz svoga ureda, prepoznao si je i otpratio kui. Rekao
si da e joj telefonirati. No ipak je nikada nisi nazvao. Trei put na Otoku. Odigrali ste
partiju tenisa u paru. Poslije ste zajedno krenuli kui, pjeice; pratio si je du cijelog Otoka,
sve do budimskog mostobrana. S vama je bila i njezina prijateljica Iren, ona Iren Szavozdv,
koja je kasnije pobjegla od kue i udala se za tenora... sjea li se? Zaboravio sam tenorovo
ime... a pratio ih je prijateljiin otac, zastupnik Pal Szavozdy. Ti si sutradan ujutro
otputovao u Austriju. Nakon toga vie nisi vidio Annu. Ne, ipak jo jedanput, nakon tri
godine, kada je ve bila moja supruga. Bio si ve oenjen. Ili smo u Operu, Anna i ja,
stajali smo u hodniku kad si se odjednom pojavio na vratima jedne loe, a za tobom tvoja
supruga. Unutra je jo svirala glazba. Sjea li se? Kritof se zagleda u sjenu. uti.
udesno, kae tiho i promuklo, da, bez sumnje... Istina je, no takvi... drutveni susreti
nekako izblijede. Ali sad, kad ve spominje, sjeam se. Davali su Don Giovannia. Sjeam
se. A onoga drugog susreta u Ulici srca? I onoga poslije na Otoku? Kritof odgovara
slabanim glasom kao netko od koga iznuuju priznanje: Da, na Otoku, tako je... Svakako.
Szavozdy, kae? Iren Szavozdy? Da, moda... Ali u Ulici srca? Prije podne? Zapne,
zbunjeno uti. Vie ne gleda u lijenika. Da, sjea se i toga susreta. Bio je poput svih
drugih... Razgovarali su zbunjeno, uobiajenim drutvenim frazama. Moda malo prisnije...
i sad se odjednom prisjea. Sjalo je sunce. Bio je kraj travnja, neobino blistavo i toplo
vrijeme. Hodali su prema krunom bulevaru. Razgovarali su na engleskom, djevojka je,
doista, dolazila sa sata, nijedno od njih nije znalo ba dobro engleski, pa su aljivo
zamuckivali na stranom jeziku, a Kritof je djevojci dobacivao glupe engleske
komplimente. Imao je, ba u tom satu, nekog posla na sudu, ak je kasnio... Anna je prije
podne s profesoricom itala Shakespearea, pokazala mu je knjigu, Romeo i Julija... Kritof
je pogledavao na sat, ve je kasnio, no onda je ipak Annu otpratio do kue i u aljivom
avrljanju citirao joj Romea: ... Let me be ta 'en, let me be put to death; I am content, so
thou wilthaveit so...8 Nato je Anna u istom tonu, hvalei se poput kolarke i presretna to
to uope moe, uzvratila: O, now be gone; more light and light it grows!... 9 Doista, bilo je
blistavo, svijetlo prijepodne. Jae i iskriavije nego to to inae biva u proljee. Na ulaznim
su se vratima zaustavili i rukovali. To je as kada je pristojno rei neto, neku rije koja
pristaje trenutku, trenutku u kojem jo nema nikakve namjere, koji sam po sebi nema neko
dublje znaenje, tek blista sam od sebe, poput kapi vode na suncu... koja ve pada i vie je
nikada nee biti. Da, telefonirat e joj. Osvrne se za djevojkom i zagleda u prolazan
8
Nek uhvate me, neka umore me samo; Ako ti to eli, ja sam zadovoljan.- (Prijevod:
Josip Torbarina)
9
Sve svjetliji ve biva svijet. O, poi sad! (Prijevod: Josip Torbarina)
trenutak. No sad je ve doista krajnje vrijeme da se uputi prema sudu. O, now be gone,
mrmlja lijenik, more light and light is grows... Kritof se nalakti na stol. Da, kae. A
odakle ti to zna? Lijenik slegne ramenima: Rekla mi je, primijeti onako usput.
Kada? Razmilja. Prole noi. Nekoliko sati prije nego to se... dogodilo ono. Prole
smo noi mnogo razgovarali o tebi. Nisi poznavao Annu, ponavlja, dugo je ni ja nisam
poznavao. to uope znai poznavati nekoga! Ti si onda otputovao u Austriju, odmah
sutradan, nekoliko sati nakon vaeg otokog susreta. Zna li da se Irenin otac, stari Sza-
vozdv, na ivot i smrt udvarao Anni? Stari, Boe moj.... tada sam mislio da je starac. Imao
sam dvadeset devet godina. Anna dvadeset dvije, Szavozdy etrdeset tri. Bio je razuzdan,
neodgovoran ovjek. Anna ga je ismijala. Za etiri, ne, ekaj, za pet godina i mi emo zaci u
tadanju dob starca Szavozdva. Znam, ti si neto mlai. Zastupnik je brujao poput
violonela, to mlade djevojke u pravilu baca u trans, zna onaj ton iz kina, zvuk velikih
osjeaja zrelih mukaraca... Htio se rastati. No od toga nije bilo nita. Ali ne ba zbog mene.
Meutim ja sam ve tada bio u Anninoj blizini poput zraka, poput sjene, poput noi. Bio
sam mlad lijenik. Posla sam jedva nalazio. Neto sam naslijedio, dovoljno da nabavim
najnuniji pribor i da godinu-dvije mogu odlaziti u drutvo. Inae nita. Dobio sam poziv od
jednog nizozemskog sveuilita na pola godine, napisao sam lanak o biolokim
istraivanjima za neki inozemni asopis, zastupnik me uvjeravao da e mi ishoditi
stipendiju. Nisam otiao. Jer vie nisam mogao. Anna je bila takoer siromana, no to je
bilo nekako drukije... siromatvo uz stalnu oevu plau. A moje siromatvo potjecalo je iz
drukije sredine i bilo je potpuno drukije siromatvo, onako odrpano i bijedno... Djed mi je
bio samo puha stakla. Majka seljanka, ki najamnog govedara. Otac radnik u tvornici na
Ruinoj planini, kasnije se iselio u Ameriku, neko nam je vrijeme jo pisao i slao novac, a
zatim se vie nije javljao. Nikada nismo saznali je li iv ili ve mrtav. Neko su vrijeme po
mojem nalogu tragali za njim, no smatra ga se nestalim. Ne sjeam ga se. Trokove
kolovanja i kasnijeg studiranja preuzeo je majin stariji brat, bogat i krt seljak iz okolice
Bartfe. I nasljedstvo potjee od njega. Ali dotle... Sjea me se, iz tree klupe? Stanovao
sam kod staroga koara, spavao u kuhinji s njegovim naunicima. Ne elim te raznjeiti.
Imam lijepa sjeanja na ta vremena. Ujak iz Bartfe odluio je da e me kolovati i odgojiti
za gospodina. Najradije bi od mene napravio sveenika. Majka mi je, dok sam se ja
kolovao za gospodina, i dalje sluila u tuim kuama; ujak nije mario za nju, prezirao ju je.
Proganjao je moju majku nekom bezumnom, iskonskom, mranom mrnjom. Katkada se u
obiteljima rasplamsaju takve bezrazlone, paklenske mrnje. Mislim da je i mene kolovao
samo zato to je vjerovao da e me tako doslovno zauvijek oduzeti majci. Troio je novac
na mene, no uvijek samo toliko, tono izraunato na krajcare i filire, koliko je bilo potrebno
da ne umrem od gladi. Nije mi htio dati novac u ruke, bojao se da u ga prevariti i od
njegova priloga neto poslati majci. A ona je itav ivot radila tamo na selu, u blizini
mojega ujaka. Bila je plavokosa ena, prestraena i tuna. Kad god sam otiao kui za Boi
ili na ljetne praznike, morao sam boraviti u kui imunoga ujaka; u ast mojega dolaska dao
je skuhati koko i zaklati svinju, no opsesivno bi pazio da ne ukradem ni zalogaj za svoju
mamu. Jedanput me zatekao kako s ostatkom nekog kolaa sa sirom u depu tumaram u dnu
vrtova; majka mi je radila vani kod strojeva, bila je ve starica, nadniarka koja je stanovala
po tuim kuama kao slukinja, a stari je posumnjao da kola nosim njoj i na mene
potegnuo sjekirom, jedva ga je zadrao njegov koija. Sada ve znam da mi je
dobroinitelj bio umobolan. S majkom bih se sretao na kraju sela, tek kada se smrkavalo,
poput tajnih ljubavnika. Ona je, jadna, strepila, bojala se svojega brata, bojala se za mene,
od bijede i straha postala je nekako zaostala, no kad bi u njezinim oima ipak bljesnula iskra
razuma, tada je mislila samo na mene. Ona je sve to shvaala kao prirodno stanje stvari, u
njezinim je oima bilo posve u redu da je njezin brat mui i da joj oduzima mene, i to da ne
smijem ivjeti s njom, da hodam u lijepoj odjei, da u ujakovoj kui dvaput dnevno jedem
meso, dok ona moda mjesecima ne okusi nita od toga. Nisam mogao razmiljati o tome.
Nisam ni razumio o emu je rije. Ta oajna i bezumna stanja ovjek uspijeva shvatiti tek
mnogo, mnogo kasnije. Morao sam dolaziti kui na praznike, jer je to bila ujakova elja;
hvalisao se sa mnom, vodio me gospodarima toga kraja i sveeniku, idiotski se cerekao i
presretan sluao moj latinski, vukao me sa sobom po svijetu kao neku uspjeno uzgojenu i
dresiranu ivotinju. Mislim da bi mi najradije bio stavio prsten u nosnice, kao to to rade
sajamski Cigani medvjeoj mladunadi. Svoje obitelji nije imao, ivio je u divljem braku sa
svojom slukinjom, jednom mladom Slovakinjom, no u to je ve vrijeme, po svemu sudei,
bio usahnuo, nemoan starac, jer nisu imali djece. Tek sam sada, nakon dvadeset godina
spoznao to je taj ovjek ubio u meni, to su u meni unitili ti posjeti za kolske praznike,
koliko se srdbe, ljubomore, ponienja, kakva se koliina sramote nataloila u meni, a da tu
vie ne pomae ni osvijetenost, ne pomau ni uspjesi ni novac, ne pomae ak ni to da
ujaku zahvaljujem i za Annu... tkivo je due pougljenjeno, a za to vie nema pomoi. Ne
mogu za to kriviti ni poredak. Istina, postao sam gospodin, lijenik, imam novaca i finu
odjeu... Samo se neprestano i uvijek moram osvrtati oko sebe zakoraim li u ovako finu
tuu sobu; ne usuujem se slukinji pogledati u lice jer se bojim da u se prisjetiti majina
lica, nemam hrabrosti od slugu prihvatiti uslugu... da, znam da je to bolesno. Sada to ve
prilino dobro skrivam. Anna to, primjerice, dugo nije ni primijetila. I kod njih je novac bio
skromno rasporeen, no nisu trpjeli zbog neimatine pa je Anna bila sposobna bez
grizoduja prihvaati usluge slugu,- no ja sam se uvijek ustruavao, zacrvenio bih se kad bih
zatraio au vode, okrenuo bih lea kad bi mi djevojka ujutro unijela cipele... Anna nije
ba shvaala zato se ustruavam. Ona se rodila u sretnom okruenju sigurnosti i stoga je
doista povjerovala da postoje ljudi kojima je zanimanje sluiti druge, a s druge strane ive
oni kojima je posao prihvaati da su poslueni, i da je to potpuno u redu. Bez sumnje...
moda... no to se tu moe?... Moda upravo tako i treba biti. ovjek se umori pa se pomiri
s time. ujem da sluge postoje i u Sovjetskoj Rusiji... Tada jo nisam itao Tolstoja i nisam
imao pojma o njegovu nainu ivota u Jasnoj Poljani, no neko sam se vrijeme dogaalo se
to u treoj godini naeg braka pobunio protiv toga. Kada mi je umrla majka, otiao sam na
pogreb, bio je to ukop dostojan sluinadi, a ni ja nisam htio da bude drukije... nisam htio
svojim postupkom prema njezinoj smrti zavaravati sebe i svijet... neka ode u grob kako je
morala i ivjeti, ba tako skromno, neka je smjeste izmeu etiri daske i zakopaju... No
nakon to sam se s pogreba vratio kui, neto ipak nisam mogao podnijeti. Neko sam
vrijeme zahtijevao da i sluavka jede s nama za stolom,- no zbog te su odluke svi patili, i
sluavka jedna je ak i pobjegla od nas, jer to nije mogla podnijeti i Anna, pa i ja.
Moda je Anna jo najmanje patila. Nastojala me shvatiti... Zatim bih uvijek ustajao kada
je u sobu uao netko od sluinadi... sad ve znam to sam time htio postii, no tada sam se
samo nesvjesno podvrgavao opsesiji, samo sam htio neto uporno i oajniki prikriti. Anna
je i to otrpjela. Potom sam i sam uvidio koliko je beznadno i smijeno to to inim... dva
svijeta ive jedan pokraj drugoga, pa to onda elim? to mogu uiniti? Pomirio sam s time.
Znam da nisam jedini koji je pokuavao neto slino. Anna nikada nije osjeala grizoduje
zbog toga to ima poslugu. Govorila bi da je dobra prema njima, gledala me u oi i
smireno ponavljala da imaju sve to im je potrebno... Tako je. Imali su sve. No ja sam se
uvijek sjeao svoje majke. Zar je i ona imala sve? Sve se to odvijalo i oblikovalo tek
kasnije, kada smo ve tri godine bili u braku.
Svi smo siromani, ree sudac razlono.
Lijenik podignu pogled: Da, jesmo, odgovori umorno. No to je neto posve drugo...
Drukije siromatvo. Tu je prije svega rije o osjeaju potreba, o pravima i obvezama, a
posjedovanje ne znai ba mnogo... Kada sam upoznao Annu, izigravao sam svjetskog
ovjeka, bio sam poput vjetropira i varalice. Jo mi je dosta preostalo od nasljedstva, od
ostavtine umobolnog ujaka. On je preminuo potkraj rata, a majka mi je jo bila iva.
Otputovao sam k njoj i molio je da poe sa mnom i da ivimo zajedno. No ona nije eljela
poi sa mnom. Zatim sam joj htio kupiti kuu u selu i pokustvo... no ona nije htjela nita
od mene. Ponaala se neprijateljski, grubo. Hjela je da je ostavim u njezinu sluganskom
ivotu. Nije htjela od mene ni filira. Dugo nisam shvaao to ponaanje. Isprva sam vjerovao
da me i dalje tedi, boji se uzeti od novca koji mi je potreban za gospodsku karijeru... no
nije bilo tako. Poslije sam pomislio da prezire samo ujakov novac, ali ga nije prezirala;
pohlepno je skupljala ujakovu odjeu, stare krpe i oteene tave, i to onako lakomo i
grabeljivo kako se ve ti uasno siromani ljudi znaju veseliti stvarima, cijene svaku
krpicu, svaki oteeni komad... Samo nije htjela napustiti selo, nije htjela kuu i
bezbrinost, nije htjela nita mijenjati u svojem poloaju. Htjela je sluiti. Bila je privrena
sudbini, ivotu poput stoke u kojem je provela cijeli svoj ivot. Zato? Zbog prkosa? Zbog
oaja? Zbog nekog seljakog prepredenog opreza, ili zato to moda vie nije imala
povjerenja ni u to, ili, naprosto, nije vjerovala da bi joj ivot mogao postati drukiji nego
to je ovaj njezin batinjen od davnina i s njegovim neprijepornim iskustvom... Nisam znao
i nisam razumio. Mnogo kasnije, kada sam samo u godinjaku i imeniku zvanja bio lijenik,
a u dui ve odustao od te profesije, kada sam samo gledao i sluao pacijente i davao im sve
to su oekivali od mene, ublaavao im strepnje ili boli, jer sam znao da se onom od ega
doista boluju ne mogu pribliiti niti shvatiti pravi uzrok boli... pribliiti se onom
nedodirljivom u to se jedna dua zakljua, u to svetite nad svetitima... gdje je dua sama
sa svojom sudbinom, u onu mranu komoru karaktera ija vrata stranac nikada nee moi
odkrinuti... Kada sam shvatio da i to postoji... shvatio sam i majino ustruavanje i
odbijanje.
No ona tada vie nije bila iva. Ljudi su se grevito drali zakona koji upravlja njihovim
ivotima. Moja se majka nije usudila izii iz mraka uske uliice kamo ju je ivot postavio.
Sve joj je bilo sumnjivo, jer ju je iskustvo nauilo da su samo patnja, odricanje i siromatvo
jedino pouzdani... Ona je u njih vjerovala, kao to drugi vjeruju za sebe da su baruni ili
kraljevi barjaktari. Morao sam je ostaviti tamo, samu s njezinom sudbinom. Tada jo to
nisam znao... no tebi je to zacijelo strahovito strano! Moda jo ne zna... a i ne moe znati
da se nikomu ne moe pomoi. Nita nije tegobnije nego nekomu htjeti pomoi. Vidi samo
to da neki ovjek, tebi drag i vaan, hrli u svoju propast, ivi protiv samoga sebe, onako
kako ne bi smio, izbezumljeno ili tuno, muno i ruei se pod teretom, a onda sve to ne
moe vie podnijeti i pada... ti pritri, eli pomoi i odjednom shvati da to vie nije
mogue. Jesi li preslab za to? Ili nisi dovoljno dobar? Dovoljno iskren? Dovoljno
portvovan, dovoljno gorljiv, dovoljno ponizan? Da. Nikada nismo dovoljno takvi... no sve
da si i prorok, pa da ti iz prstiju struji hip-notika snaga i da govori jezikom apostola, ni to
ne bi bilo dovoljno... Nikomu se ne moe pomoi, jer je dobrobit ljudi jo neto vie, a ne
samo ono to je dobro i svrhovito. Moda im je potrebna i bol. Moda im je potrebno ono
to se prema svim znacima protivi njihovu probitku. Nema vee tajne od dobrobiti
nekog ovjeka... Simptomi se mogu iitati, protiv glavobolje mogu se propisati lijekovi, no
nemogue je pribliiti se tomu zbog ega ta glava uistinu boli. Tako je bilo i s mojom
majkom. Tako je bilo i s Annom. Onda je opet poeo koraati po sobi.

14.
Glumio sam svjetskog ovjeka, ree i osmjehne se. Propisno sam se udvarao Anni.
Kupovao sam odjeu kod najvrsnijega krojaa. Zamisli, pohaao sam plesnu kolu i nauio
plesati... Jedno sam vrijeme ivio kao mladi iz plesnih dvorana. Da je Anna zatraila da
uem u politiku stranku i drim govore, uinio bih i to. Ali ona nije nita zahtijevala.
Podnosila me je u svojoj blizini. Vjerovao sam da u joj biti drai budem li obiajima,
ponaanjem, i svojim izgledom to sliniji mladim mukaracima iz njezina drutva,- jedino
nisam nosio onaj zeleni eir sa zataknutom dlakom divokoze. Dugo nisam znao to misli o
meni. Smatra li me dostojnim ili samo uljezom, strancem koji joj se namee? Bila je uvijek
tako udnovato smirena. Kao da sanja. Na plesu, u kazalitu, u drutvu, prema svima uvijek
jednako ljubazna, uljudna i suzdrana. Uvijek se smijeila. Ako bi joj se netko obratio,
osmjehnula bi mu se neobino spremno, napola sklopivi trepavice; tako bi, nesvjesno i
bezizraajno, s osmijehom gledala u sugovornika, a zapravo u nita. Mnogi su joj se
udvarali. Bila je siromana, no o novcu unato tomu nije imala pojma. Otac joj je sve
priutio, odijevala se kod krojaica u sreditu grada, stanovali su u etverosobnom stanu;
Anna je, dakako, imala vlastitu sobu sa suvremenim pokustvom, uvijek najfinije stvari.
Otac je troio na svoju jedinicu tako bezumno i neodgovorno kao ostarjeli mukarac na
ljubavnicu. Zbog nje je zapadao u dugove. Kada je sa ezdeset pet godina preminuo, saznali
smo da nam je taj asni obiteljski ovjek, taj tedljivi predstavnik graanskog stalea, taj
uzorni suprug i vrsni slubenik, koji je etrdeset godina proveo u slubi, koji nije imao
tetnih navika, koji nije puio kubanske cigare, a ista je odijela nosio po deset godina... da
nam je taj stari i strogi nadzornik osnovnih kola ostavio dvadeset tisua penga duga. Platio
sam taj dug, ili tonije, jo uvijek ga otplaujem. Veina je bila u mjenicama nejasnog
podrijetla, poloenima u bankama na crno... Taj novac, ba kao i svu plau i uteenu
imovinu, potroio je na Annu. Ona je odgojena u najuglednijem koledu asnih sestara u
Peti. Za Boi bi dobivala na dar bisernu ogrlicu. Pola godine prije vjenanja promijenili
su namjetaj u njezinoj sobi. Anna je hodala u bundama od plemenitog krzna, a ljeti bi s
prijateljicom odlazila u neka vicarska ljetovalita. Nikada nisam saznao zato se to tako
odvijalo, je li se starac podvrgavao Anninoj volji ili je to rasipanje novca bila njegova elja.
Sigurno je samo to da je otac sve skrivene strasti i sve nagomilane njenosti jednog ivota
potroio na svoju odraslu ker. Kada sam upoznao Annu, ona jo nije imala pojma ni o
ivotu ni o novcu. Kod kue su kuharicu prozivali za filire, a istodobno je starac bez
prigovora, sretan i djetinjast, spremno plaao Annine raune od sedamdeset penga za jedan
eir. A ona se samo smjekala. U tom se osmijehu, u njezinu dranju i govoru, osjeala
neka hladna rastre-enost. Kao da uvijek misli na neto drugo, kao da gleda nekamo
drugamo. Nikada nisam uo njezin iskreni, istinski smijeh... ali uvijek se osmjehivala. I
mene je doekivala s istim takvim osmijehom.
Zavrti glavom, zagleda se u tamu i sam se osmjehne. Prole noi prvi put sam s njom
razgovarao o mojoj majci, kae nekako opratajui i ne zamjerajui. Nikada me nije
pitala o njoj. Moda na samom poetku... no onda sam samo neto promucao, barem mislim
da je bilo tako. Smjesta se ogradila od pitanja, gotovo se ispriavala. Bila je neobino
paljiva i odmjerena, osjetila bi kojem se podruju due nitko ne smije ak ni dahom
pribliiti, koji e se dio odmah zasjeniti. Nije se zanimala za moju obitelj, djetinjstvo, majku
ili za moj takozvani drutveni poloaj. Moda to i nije bilo posve tono, moda sam grub i
nepravedan kad kaem da je to nije zanimalo... Prije bi se reklo da se vrlo stidljivo klonila
svih takvih pitanja. Govorila je da svaki ovjek ima svoju tajnu, pa mu se ta tajna mora
prepustiti da i ostane samo njegova. Kao to je, s druge strane, nekako neobino pristrano
znala prihvatiti i privinuti neke ljude. ovjek bi se na neki nain ponovno rodio u Anninim
rukama. Kao da uope nema vlastite prolosti. Kao da sve one nejasne, zbrkane i bolne
uspomene koje su mu se nagomilale u prolosti, u mladosti, nakon susreta s njom vie ne
znae nita. Ona je u ljudima tragala za neim drugim, zanimalo ju je neto drugo, a ne
njihova prolost. Neko sam vrijeme mislio da to ponaanje nije nita drugo nego samo neka
vrsta bojaljivosti. Pomalo olako zamilja ivot, mislio sam. Zatvoriti oi i ne znati nita, od
drugoga preuzeti samo ono to ti je u tome trenutku bitno i zanimljivo. Sve je to, dakako, u
stvarnosti bilo daleko jednostavnije, a istodobno i mnogo sloenije. teta to nisi poznavao
Annu, ree gotovo s lakoom, donekle oputeno, no ipak i sa aljenjem. Sudac ga je sluao
nepomino i sa zanimanjem. Usto se u njoj krilo i neto lagano... neto lebdee, neka vrsta
duhovne slobode... kao u glazbi. Moram pripaziti da ne zastranim. Moram ti prikazati
Anninu duu. Nee biti lako. Ja osam godina... osam godina nisam nita naslutio. Zajedniki
ivot, rijei, spontane i promiljene rijei, poljubac, zagrljaj, san, to je to?... Malo, vrlo,
vrlo malo. Osim toga, neto se mora znati. Isprva sam bio sretan to me trpi u svojoj blizini.
Bio sam zaljubljen. I Anna je... da, i Anna je bila zaljubljena. Moram ti rei ako nisi znao:
Anna me je voljela. Od jueranje noi pouzdano znam da je voljela i mene. Upoznao sam
je u proljee, poetkom travnja... kao to se u proljee sve nanovo raa, no moje je raanje i
bilo u najdoslovnijem smislu. Nakon tjedan dana postao sam drugi ovjek. Poeo sam
zaraivati. Sve dotada mrano u mom ivotu u hipu je iezlo. Nauio sam se veseliti
stvarima. I biti hrabrije sretan. Rasprila se i ona tama koja mi je zasjenila djetinjstvo. Sve
mi je krenulo glatko: posao, veze s ljudima,-a umjetno stvorenim preprekama znao sam se
samo nasmijati. Sve se to osjeti na nama. Ljudi su se odjedanput okrenuli prema meni.
Moda sam Annu poznavao tek tri mjeseca kad sam jednoga dana opazio da imam mnogo
posla, da mi ljudi prilaze, sam Bog zna odakle im moja adresa, no ekaju me u ordinaciji,
nou me bude i zovu u strane i daleke etvrti. Odjedanput jasnije uoim neto, nita veliko
ili znaajno, samo jedan postupak brojenja stanica to olakava postavljanje dijagnoze;
nisam to ja otkrio, no postupak je dotle bio nespretan i skup, pa ga se nije moglo
primjenjivati bez laboratorija... a moj se doprinos svodio tek na uputu za uporabu, na neki
sam nain pojednostavnio i uinio pristupanijim taj eksperiment. Nije to bio neki
pronalazak svjetskog znaenja. ak ni sasvim originalan. No odjedanput sam postao
uspjean: spominju moje ime, pozivaju me u drutva, povjeravaju mi kliniki laboratorij na
odjelu gradske bolnice. Te se stvari uvijek odigravaju ba tako, tako nepredvidivo... no u
pozadini svega bila je Anna, njezin osmijeh, njezin dah, spoznaja da u je naveer posve
sigurno vidjeti ili da u poslijepodne doi po nju, i tako postajem sve spretniji, dapae,
okretan, lagan i hitar, jer i to je potrebno za uspjeh... nije dovoljno biti samo dubok i
temeljit... Svjetski sam ovjek i domiljat, znam govoriti sa svakim ovjekom, oaravam
nadreene maioniarskim trikovima, sa svojim zaposlenicima ivim u prijateljskim
odnosima, uspijevam pridobiti svakoga tko mi moe biti od nekakve pomoi u postizanju
cilja. A moj cilj? Imam jedan jedini cilj, a to je Anna. Sjedim u njezinoj sobi i ekam, nema
je kod kue; odjednom osjetim da dolazi, da ve hita gore po stubama, osjeam njezine
korake, ve vidim, znam kako je danas odjevena, sve znam o njoj... ve zvoni na vratima i
to je doista ona i nosi upravo tu haljinu. Nesvjesne spoznaje, kae. Da, podsvjesne... Kao
kod ivotinja. Ne bojim se takva iskaza. Svaki u meni zapreten i potisnut osjeaj sada je
oivio i procvjetao. Treba ti novaca? Kreem u grad i evo, izvoli, donosim ti novac, kao to
lovaki pas donosi plijen. Naslov, drutveni poloaj? Za tri godine postajem redoviti
profesor. Anni treba nova bunda? Poput laponskog lovca odlazim na eku i nekakvim
najubojitijim orujem ulovim tu plemenitu divlja ije e krzno nositi Anna. eli novu
ogrlicu? Nabavit u je po ivot opasnijim postupkom nego to ga izvode cey-lonski lovci na
bisere. Shvaa, ne postoji nemogue, nema straha od opasnosti, nema krenja obeanja.
Sve je mogue, a nije ak ni toliko teko. Ne moram se iscrpljivati, imam vremena za sve,
uvijek sam svje i zdrav, a kako se dan sastoji od dvadeset etiri sata, svaki je od njih jedna
mala, minijaturna, skladno oblikovana vjenost, sve se stigne za dvadeset etiri sata. Mogu
uiti, obavljati dunosti u laboratoriju, ujutro sam ve u est u posjetu kod privatnog
pacijenta, u pola devet jaem s Annom, prijepodne obavljam poslove za svoju privatnu
praksu, u podne me ona eka kod tapetara, odabiremo tkaninu koja e prekrivati zidove
spavae sobe, poslijepodne nastojim jednu prebogatu histerinu damu lijeiti hipnozom,
dodue bez nade u uspjeh izljeenja, no obavljam to s takvom vjerom i voljom da se
pacijentica tih mjeseci doista osjea bolje, odvikava se od morfija i tek e za nekoliko
godina skoiti kroz prozor. Poslijepodne primam svoje pacijente, pripremam se za
predavanja, no pritom stignem ak telefonirati knjiaru te mu naloiti da Anni poalje
nekoliko novih knjiga, knjige za koje mislim da e joj rei neto o njoj samoj, neto to i ja
samo maglovito slutim, a ne usuujem se izrei... Stojim ispod reflektora uspjeha, ponekad
mi se ini da ujem pljesak, rado bih se naklonio i zahvalio se na ljubaznom zanimanju za
mene. Nou i danju, u snu i na javi prati me ta sigurnost, ta bezumna i neobjanjiva
spremnost, moje tijelo, dua i svaki ivac, svi moji miii nesvjesno su spremni, ba kao to
akro-bat izmeu dva trapeza izvodi zalet smrti i ja zatvorenih oiju izvodim taj skok i ve
ujem pljesak koji do mene dopire iz dubine... Vidi li sve to Anna? Ili samo prihvaa kao
injenicu? Pa zaboga, ona me to potie, to je zbog nje. Iz nje izvire ono neto zbog ega je
jedan nespretni ustroj postao tako produhovljen, neunitiv, tako darovit. Tko bih ja bio bez
nje i bez njezinih namjera? Imre Greiner, sin slovake sluavke i zipserskog nadniara,
ovjek prepun strahova, maglovitih i ne ba sjajnih sposobnosti, ovjek kojega ak i u snu
progoni neodreena mora poput udovina oblaka uzdignuta na obzoru jo od davnih
djejih uspomena. Ali sad se vie neu bojati.
S Annom sam, ivim u aroliji. Kao da mi je poznata arobna rije... No ta se arobna
rije svodi samo na injenicu da nekoga volim.
Govori brzo, kao da se stidi zbog takvih rijei. U takvoj se tenorskoj lagi ipak ne moe
ivjeti, kae s isprikom u glasu, gotovo ponizno. Pjeva se umori, plua mu se ispuhnu,
ne moe se stalno razgovarati u visokom ce, tako se ne moe rei: molim te au vode, ili
danas ne dolazim kui na ruak. No Anna ne smije primijetiti gubitak daha. Ve je samo po
sebi udesno i to to me trpi. Zacijelo ne moe drukije. Neto zrai iz mene, neka snaga
kojom bi se mogle uspostaviti stranke, privui mase; da, to je sila kojom se moe navesti
nekog ovjeka da me pripusti u svoju blizinu, da mi osigura mjesto u svojem ivotu, a to je,
bez sumnje, najvie... Anna me nije uspjela izbjei. U prvo je vrijeme nesigurna i plaha.
Tjeskobno osjea da joj se neto dogaa, da vie ne odluuje ona, ne bira ona, da nepoznate
sile djeluju na nju, pa me mora prihvatiti. Usto, nije dovoljno da me samo prihvaa, mora
mi se prepustiti, i to na nain kako ja elim. Ne cjenkam se. Moji su uvjeti okrutni. Ne
zadovoljavam se slabanim, hinjenim pristajanjem, kreem u osvajaki pohod i doista, to
je u ivotu pojedinca pothvat ravan ratnom pohodu u povijesti naroda ne treba mi samo
plijen, nego i pravo pristajanje, bezuvjetno preputanje. elim sve, ne samo mlaku i
dobrohotnu naklonost stanovite dame po imenu Anna Fazeka nego i njezine ve pomalo
istroene uspomene, svaku njezinu misao,- elim znati tajne njezina djetinjstva, predmet
prvih njezinih enji, elim joj poznavati duu i tijelo, sastojke njezinih ivanih stanica.
Drago mi je to sam lijenik, jer moda na taj nain mogu saznati vie o njoj; veselim se
svojem poznavanju anatomije, jer na taj nain ne volim samo jedan pogled, jedan glas,
jedan pokret ruku, nego i itavo udesno uoblienje, njezino srce i plua, poznajem materiju
njezine koe... Plai te? Previe je? Dosta?... Da, i ona se prestraila. Shvaa, ovo je sad
igra na ivot i smrt. Bez Anne neu propasti samo ja, Imre Greiner, nego e se zatrti i neka
sila koja se treba izraziti u meni i Anni, u spoju nas dvoje. Ana je pripojena meni, nee se
moi izvui, na ovoj se temperaturi rastali svaki otpor. Zar ba svaki? Da, ba svaki, tada
sam jo vjerovao da je tako. Jo nisam znao da u rastaljenoj tvari ostaje neto kao iskljuiva
osobina, ona istinska osobina, moda ona jedinstvena u ljudskom biu, koju nikakva
vanjska sila ne moe rastaliti, koja se ne obnavlja i koja se ne rastae, koja je u svojoj biti
neto cjelovito i jedinstveno. U osnovi, na neki nain, s one strane i tijela i due... moda je
sadraj samo jedne jedine skupine stanica, ogranieno na svega nekoliko milijuna ivanih
stanica, na jednu skupinu neurona... Kasnije u za tu pojavu pronai nekoliko vrlo strunih
tumaenja. No objanjenje nee promijeniti prirodu same pojave. U svakom sluaju vrlo
sam ohol i rasipan. Ohol, o Boe moj... Prema Anni sam dakako i pokoran, vrebam svaki
njezin pokret, poput znanstvenika pratim ponaanje tvari tijekom eksperimenta, hoe li se
izmijeniti boja u epruveti, hoe li se promijeniti njezina svojstva pri temperaturi od tisuu
stupnjeva kojom sam je ogradio? No Anna je bila od otpornog materijala, podnosila je
pokuse. To vie nije samo uljudnost i naklonost zaljubljena mukarca, a ni pozornost
satkana od lagane spremnosti i ljubaznosti koja prirodno tee iz preobilja due; ne, moje je
oboavanje bilo tjeskobnije, napetije, mogao bih rei, gotovo nehotino. Bilo je u njemu
neeg od uzbudljivosti sportskih uspjeha. Kao da u pozadini neki kronometar mjeri rezultate
uspjenosti izraene u sekundama. Moe li biti drukije? ivimo u vremenu kada svaki
bravarski naunik sanjari o vrhunskim rezultatima; jer kronometar otkucava posvuda, na
borilitu i u bolnici, u politici i laboratoriju, netko ili neto uvijek prati uspjenost, sve se
sve vie i vie napinje, umjetno ubrzava, sve je prenapregnuto... no moda je i ljubav
ispunjena do vrha tom munom napregnutou, takvim isticanjem, tim neobinim i
opsjednutim htijenjem; to vie nije pastorala, nego jedna od natjecateljskih disciplina. Tada
jo ne razmiljam o tome... no ritam mojega ivota, moje ambicije i studije, osjeaji, pa ak
i svaki predah, sve je to ispunjeno grevitim htijenjem. Oko mene se sve odvija bre,
nema vie oputanja. ivotne su forme krute, lica ljudi su tvrda i ukoena, a kasnije, kada
ve nasluujem poneto o tome razdoblju, svako u lice promatrati pod povealom i
zaprepastiti se: na licima suvremenika rijetko se javlja spontanost i oputenost, to su vie
izobliena i tvrda lica natjecatelja sa staklastim pogledom, tako su trkai smrknuto
izoblieni na snimkama filmskih urnala, kada ve nisu daleko od cilja koji e im moda
donijeti pobjedu, ali moda i svretak svega... Utrkujem se do Anne. Nedostaje mi lakoe
kao protutee osjeaju teine u dui. Nedostaje mi osmijeh. Sve moje vrijeme pripada Anni,
a ne znam da je to premalo... Moda bi bilo vie da mogu za nju pronai koju minutu ili sat,
neka nehotina razdoblja koja se oblikuju sama od sebe, stvaraju vlastitu klimu neovisnu o
kalendaru. Uvijek i sve namjeravam dati Anni, a jo ne znam da je katkada vie ako
sluajno i nesvjesno dajemo tek neto. Moja je poduzetnost neka vrsta ljubavnog pothvata.
Anna me promatra iroko otvorenih oiju, pomalo izdaleka. A ta je udaljenost nemjerljiva.
Samo je ja osjeam... U njezinu licu jo ivi spontanost, ivi i osmijeh, Anni se nikada ne
uri, Anna nikada ni za to ne izdvaja vrijeme, ima ga, dakle, za sve. Ne moe mi utei, to
se vie i ne moe, a moda to sama i ne eli. Na izlasku od matiara zbunjeno se osvrem na
ulazu, poput trkaa na cilju sa srebrnim peharom u ruci i vijencem oko vrata,- ne bi me
iznenadilo da me doeka bljesak fotoaparata. I doista, fotografi nas doekuju na vratima...
nisam ni znao da je u najnovije doba i to postao obiaj.
Vjenali smo se u prosincu, sad e biti devet godina tomu, ree malo kasnije, savjesno
i spokojno. Dva mjeseca nakon to si se ti oenio. U zadnjem mjesecu upravo je Anna
pourivala nae vjenanje.

15.
Stane ispred knjiga, nasumce izvue jednu, rastreseno je okree, a zatim vrati na njezino
mjesto. Izvrsna knjiga, kae potvrdno. Da, nedavno je ivio jo jedan od te vrste ljudi
kao to je ovaj matematiar... Kakav oaravajui karakter! Kakav karakterni mislilac!
Pozna njegovu studiju Klasifikacija znanosti? Ako te zanimaju takve stvari... mogu ti je
poslati, imam je kod kue. A onda uz ispriku, opravdavajui se s lakim naklonom kae:
Istina, kod kue... Toga vie nema. Moram se naviknuti da za mene toga vie nema. Moj
dom, moje pokustvo i knjige, moja pisma u ladicama, toga vie nema. Kod kue. Valja
zaboraviti na takvo to. Ispriavam se. No sudac se ne mie. Sjedi prekrienih ruku, lagano
zavaljen u polumraku, u tom trenutku ne vidi mu se lice. To da sam imao dom, bilo je
Annino djelo. Bilo joj je to silno vano, stvoriti dom, graditi ga, a sada kad vie nema
niega, jo jasnije vidim koliko joj je bio vaan dom. Ona je htjela doi u Budim. Zna tu
ulicu? Tu je, u tvojem susjedstvu. Ona je odabrala stan. Ja ne volim tu ulicu, nikada je
nisam ni volio. Nisam volio ni ovaj kraj, bio mi je stran, radije bih stanovao negdje u centru,
u nekoj bunoj, velegradskoj ulici. Tu je sve tako provincijalno, kao u nekom gradiu u
unutranjosti... iako je provincija za mene samo uspomena, sve to je 'provincijalno' kao da
me odmah proziva, kao da neto zahtijeva od mene. Anna je voljela ovaj kraj. Govorila je
da je neto vue u Budim. Neko me je vrijeme posve ozbiljno molila da se preselimo u neki
gradi u unutranjosti; bilo je ak rijei o tome da u se javiti na natjeaj za voditelja
katedre za biologiju jednog sveuilita u unutranjosti... No dali su mi do znanja da nemam
ba previe izgleda dobiti to mjesto pa smo ostali u Budimu. Neko sam vrijeme ordinaciju
drao u Peti, no nisam mogao izdrati tolike trokove, a i inae sam itav dan bio daleko
od Anne. Nisam podnosio toliku udaljenost. Trebala mi je spoznaja da mi je ona tu negdje
blizu, tri sobe dalje, da je mogu vidjeti u svakom trenutku. Da, prijatelju... Tako je poelo.
Postojale su godine, one prve etiri, kada nisam mogao otrpjeti da je ne vidim svaki sat, da
joj ne ujem barem glas ili um njezinih koraka, da nekako znam da se kree po susjednoj
sobi. Potpuna ovisnost, rekao bi lijenik. Ipak su to samo rijei, dijagnoze na papiru ispisane
ljubiastom tintom... Vezanost, to je to? Ja sam htio ostvariti brani ivot s Annom. Nita
vie, nita manje. ivot o kojem govori Biblija... Zamiljao sam to kako i Biblija pouava,
da ena napusti majicu i oca i slijedi svojega mua. I u smrt. Preko svega. Ja sam brak
zamiljao kao vezu, jedinu pravu, nerazrjeivu vezu meu ljudima. Pa to bi inae bio? Koji
bi mu bio smisao? O tome nema smisla raspravljati, ree razljueno, kao da mu se sudac
upleo u rije. Anna nije raspravljala sa mnom, ba nikada. Kad se sada prisjeam tih
vremena, kad mislim na te prve etiri godine, volio bih vidjeti tu Annu. Rukama prekrije
lice, kao netko tko doista eli vidjeti. Tako je, vidim je, kae vrlo sporo. Tako napeto
spremna... Ne, to ne znam ni opisati. Kao da neto oekuje od mene. U osmijehu kojim se
naginje prema meni neko je iekivanje. Gotovo bih rekao da je taj osmijeh uobiajeno
njean. Ali i znatieljan. Zabrinuta znatielja, napeta njenost, strpljenje i dobronamjernost,
sve to zajedno utkano je u Anninu ponaanju. I jo neto. Kako bih to rekao?... Nju zanima
sve to ima veze sa mnom, sve joj moram rei, priati joj o svojem poslu, o eljama,
mrnjama, pa ak i ono to mislim o njoj... sve to ona prima, a ja znam da moje rijei stiu
do onoga komu su namijenjene; kod Anne je svaka moja misao na sigurnom, ona me ne
ismijava, nije ohola, ni najmanje... Samo nikada ne odgovara. Kako ne bi odgovarala, jo i
kako odgovara, neprestance! uzvikne bolno. Odgovara na svako moje pitanje, nita ne
skriva, nema pogleda za drugog mukarca ili enu; jer sam ja ljubomoran od prve sekunde,
to i ne tajim, takvo to zatajiti bio bi nemogu pothvat. Ah, ne zamiljaj neku grubu
ljubomoru... naposljetku bit svake ljubomore uvijek je ista... Nema nikoga u naoj blizini na
koga bih morao biti ljubomoran, Anna nema poznanika koji bi je zanimao, ona nije koketna,
nisam nikada uhvatio neki njezin enski spontani pogled upuen drugom mukarcu... s time
nema nikakvih problema, hrabrio sam samoga sebe. Doista, nema nikakvih problema. Samo
to sam ja vraki ljubomoran. Na svakoga, i na njezinu rodbinu, naravno, pa i na oca,
olakanje mi je kada taj njezin stari, taj odve revni oboavatelj, napokon umre. Sumnjivi su
mi svi koji su ivi. Ako Anna pogladi na ulici neko dijete, za mene taj dodir oduzima neto
od njezinih osjeajnih priuva. Ne bih mogao podnijeti njezine prijateljice, no ona ih i
nema. Znam da je to stanje svakako bolesno, i s Annom esto razgovaram o svojoj
ljubomori; ona je razumije, nju to ne smeta, govori da to i ne moe biti drukije. Tko voli,
taj se boji gubitka. Onoga koga volimo elimo zatititi od svih, jer smo, zapravo, u samoj
osnovi, ljubomorni na smrt. To je ona rekla. Anna mi svako jutro pripovijeda svoje snove,
jer ja moram poznavati i onaj njezin drugi svijet koji za mene poinje u trenutku njezine
nevjere, kada sklopi oi i od mene se zaputi u predjele noi. Ne drim previe do tumaenja
snova, no njezini su mi snovi neizrecivo dragocjeni, za mene dan poinje upravo tim
snovima. San je pustolovina, govori Anna i svako me jutro izvjetava o svojim
pustolovinama. Tako ivimo. I to vrlo lijepo. Vjerujem da imamo sretan ivot. Samo to
neto kasnije ipak moram saznati da taj ivot zapravo i nije ivot, da je srea dvojbena i
zlonamjerna... da su te godine prepune neega umjetnog i nesvjesnog. Kaem, Anna napeto
pazi, neto oekuje. Ah, ona ba nije majinski tip, to nipoto. ivimo uzorno, pravim
branim ivotom. Ja joj sve kaem, Anna sve saslua, pitanja i odgovori neprestance se
izmjenjuju. A ipak, vidi, jednoga dana primijetim da Anna vie ne odgovara.
Dugo uti. Ti to razumije? upita nakon stanke, a glas mu se probija iza dlanova na
ustima, priguen poput glasa trbuhozborca.
Da, ree Kritof tiho i usluno. Da, ini mi se.
Moda mi moe objasniti kako je to, nastavi istim tim dubokim i udnim glasom.
Anna je puna razumijevanja. Ona primjeuje da se mojim snovima i zamislima provlai
neka pritajena malograanska matarija; to su enje koje nastaju duboko, negdje vrlo
daleko, negdje u djetinjstvu, kada se sanjari o raju. Primjerice, koliko mi je vaan stan.
Nita prirodnije, pa mladi se ljudi ele dokazivati, pokazati kakvom snagom raspolau u
oponaanju oca, u stvaranju doma; svi bi kod kue najradije htjeli kanarinca, kamin i
papue, ali, naravno, i blagovaonicu u staronjemakom stilu, kukiane urese i slike u
pozlaenom okviru u salonu. Dakako, meni treba i salon, ali ne i posve suvremeno ni
osobito plemenito pokustvo, jer za to nemam dovoljno novca, no unato tomu moram
imati salon i ne marim ako su mu jedini uresi Makart-buketi i stolac za ljuljanje... Dakako, u
meni se kulturan ovjek buni protiv takvih potreba, no Anna zna vie o tom kulturnom
ovjeku pa udahne ivot tim nejasnim eljama kojih se sramim. Stan nam se polako
pretvara u boravite tvorniara pei iz prologa stoljea koji se obogatio i povukao u
mirovinu. Kupujem anr-slike i ukrasne predmete; znam da je sve to posve suvino i
neukusno, da nije u stilu mojega doba, da nemam ba nita s tim izvjetaenim kulisama...
no te' elje i dalje ive i glasaju se duboko u meni, prezrene i postiene. Moja majka nikada
nije imala Makart-buket, kao to ni moj otac nikada nije sjedio u stolcu za ljuljanje. Dodue,
Anna me nikada ne pita ni o ocu ni o majci, jer zna da joj se neu usuditi odgovoriti, pa
radije eka dok se sve te bolne, uvenule i nejasne uspomene same ne pojave; no ona
pomae, pipkajui otkriva ranjena mjesta, eli ih previti, pa zato trpi taj stolac za ljuljanje i
staronjemaki ormar za blagovaonicu... Tako je, trpimo stan koji je takav kakav je, sa
svime to on predstavlja, a mislim da je odvratno neukusan. Anna mnogo toga otrpi. Vrlo
oprezno, da me ne zaboli, prstima dodiruje moje oiljke. Pomae s toliko dobrote i
mudrosti, podupire me da se ne stidim, neka volim ono to mi je drago, neka se ne trudim
tako oajniki biti moderan, neka ne elim biti ba toliko napredan i moderan mladi
lijenik jer i ja mislim da bi bilo dolinije okruiti se suvremenim pokustvom u
geometrijskom slogu, istih i jednostavnih crta. Meni bi vie pristajalo neto poput
namjetaja u operacijskoj sali, pa mi smo, naposljetku, vrlo moderni ljudi; no Anna se
samo smjeka i kupuje jastuie za sofu. Ne bi se bunila ni da jednoga dana donesem kui
kanarinca ili zlatne ribice... Sve je to samo njezino strpljenje, shvaa li? Ona me trpi. ivi u
stanu kao netko tko neto eka, nije vano to, otkrit e se jednoga dana to je smisao svega
toga, pa i toga pokustva, tih stidljivih elja, to to zapravo boli, to se mrvi iza svih tih
htijenja? No dotle se sve to mora otrpjeti... No da li ona ba tako osjea? Pa ona sve to radi
u ivotu to ini s voljom i osjeajima. Tako je spremna na sve i strpljiva... ponekad je nalik
prvoklasnom kunom osoblju...
Zatim promuklim glasom dodaje: Ta ona me je voljela... Pa da, voljela me. Kao to
obino kau, voljela na svoj nain. Ali kakav je bio taj Annin nain? Ah, bezuvjetan...
znam da je bio bezuvjetan. Ona se ne cjenka ni sama sa sobom. to to znai voljeti nekoga?
Dugo sam vjerovao da je to isto to i upoznati... potpuno upoznati, upoznati sve tajne
refleksa u tijelu, sve tenje due onog drugoga... da potpuno upoznati znai isto to i voljeti.
No to je samo teorija. Uope, to to znai upoznati? Koliko se moe nekoga upoznati? Do
koje se granice moe slijediti tua dua? Do sna? A to poslije? Ne mogu je pratiti sve do
krajnje dubine svijesti. Ne moram ak ni priekati da sklopi oi i da se pozdravi sa mnom
prije sna, a zatim povue u onu drugu dimenziju, u no... jer postoje dva svijeta u kojima
ivimo. Uz onu poznatu nam dimenziju postoji i ona druga u kojoj moda ivimo stvarnije
nego ovdje, u prostoru i vremenu... Sada ve znam da postoji druga dimenzija koja je samo
naa i svaki je ovjek ima samo za sebe... no Anna se zna odvojiti od mene i na druge
naine. ak i danju. Ponekad samo jednim pogledom, usred ruka, dok joj neto
pripovijedam... i odj ednom primij etim da vie nij e nazona. Tada je u pravilu pozovem
natrag. Odluno je vraam natrag. Uvjeren sam da imam pravo na to. I da imam sva prava
da vjerujem u to. Anna se sporazumjela sa mnom. Vie se ne postavljaju uvjeti, vie nema
pogaanja. Naravno, spavamo u zajednikoj lonici. Upravo sam ja elio tako, jer ne
podnosim odvojene spavae sobe; meni ne trebaju pustolovine, nisam eljan osobnog
prostora u braku, meni trebaju dva kreveta i dva nona ormaria, ba kao to se to jo uvijek
prikazuje u izlozima trgovina pokustvom u rubnim etvrtima grada. I, po mogunosti,
vezena tkanina s rijeima blagoslova iznad postelja. A u drugoj postelji Anna. Kad umremo,
neka u susjednom grobu, ako je mogue, bude Anna. Uvjeren sam da tu vie nema
povlaenja. Sudei prema svim znacima, tako treba jedan mukarac ivjeti sa enom vrlo
sretno, ba kao to to nalau ljudski i boji zakoni. Jedan mukarac voli jednu enu, pa zato
ima pravo i na taj tui ivot. Premda jo uvijek ne znam to znai voljeti... no je li to uope
mogue znati? A i emu? Nema nikakve veze s razborom. Ljubav je, bez sumnje, mnogo
vie od upoznavanja. Upoznati, to je ipak premalo. Postoji nekakva granica... Voljeti, to je
moda neto poput istovjetnog ritma. Takva udesna sluajnost, kao da se u svemiru nau
dva planeta potpuno istovjetne putanje, s atmosferom od istih tvari. Sluajnost na koju se ne
moe raunati. Mislim da i ne postoji. Jesam li vidio neto poput toga? Da, moda... vrlo
rijetko... a naposljetku ni tada nisam bio posve siguran u njezino postojanje. Istovjetnost
ritma u ivotu i u ljubavi. Vole ista jela, istu vrstu glazbe, jednako brzo ili sporo hodaju
ulicom, u jednakom ritmu trae jedno drugo u postelji... moda to. Kako li je to rijetko!
Poput meteora... Zamiljao sam da su takvi susreti mistini. Stvarni se ivot ne moe
odvijati u takvim jedinicama uspjenosti. Zamiljam da im ak i lijezde na jednaki nain i
istodobno filtriraju i izluuju tvari. Zamiljam da to dvoje jednako razmilja, istim se
rijeima izraava o pojavama... to je ono to ja podrazumijevam pod istovjetnim ritmom.
No to ne postoji. Jedno je sporije, ono drugo bre, jedno je plahije, a drugo sranije, jedno je
vrue, a drugo mlano. Tako se mora shvatiti ivot, te susrete... pa i srea se mora doekati i
prihvatiti, u toj nesavrenoj izvedbi. Naposljetku ja sam ipak lijenik, a ne nekakav sanjar
koji mjeseari. Moja je ordinacija iz dana u dan prepuna ljudi koji se tue na nedostatak
ljubavi, koji nemaju hrabrosti otvoriti se i otkriti, pa se oajniki ale na svoju samou.
Znam da je mnogo ve i to da ovjek nije sasvim sam. Ve je i to mnogo, ako partner
pristaje. Svakovrsna razoaranja, samoa, zatim i potrebe koje priroda, naprosto, ne moe
potovati. Nisam osamljen, Anna ivi sa mnom, spava tamo u susjednom krevetu, u salonu
imamo stolac za ljuljanje, zajedno putujemo, zajedno itamo knjige, ona nema drugi ivot,
ve samo onaj koji je poznat i meni. Za moj trideset drugi roendan Anna mi veze kutiju za
ovratnike, predaje mi je pomalo podrugljivo pa, glumei sudionitvo, slavimo nae
graanske obiaje. Da, koliko nam to na ovom planetu doputaju ljudski i boji zakoni, mi
smo doista sretni.
 16.
Jednoga se podneva vraam kui u uobiajeno vrijeme, u pola dva, sada ve govori
kao na predavanju, ili kao da odgovara domau zadau. Bio je to kraj listopada, ve je
drugi dan kiilo bez prestanka. Djevojka mi u predsoblju pomae skinuti kaput, krpom mi
brie cipele. Stan se grije iz kuhinje, a ja ve u predsoblju osjeam da je Anna dala da se
naloi. Prvi put te godine. To je omanji blagdan u obitelji, zna i sam, taj prvi dan
grijanja. Predsoblje je mlano, osjea se blagi miris ulja iz grijaih tijela; stresem se,
izgleda da sam se prehladio. Radujem se toploj sobi. Tiho ulazim u stan, Anna sjedi za
stolom s ladicama, zaokupljena prepiskom. Jo jutros sam je zamolio da narui nove
instrumente, da bih mogao zamijeniti one trone komade, pa sad prije ruka nabrzinu
ispisuje narudbenice. Stanem joj iza lea, gledam u njezina krupna slova, mek i brz
rukopis, nagib na njezinu vratu; odjevena je u tamnoplavu odjeu za izlazak, prijepodne je
bila u gradu. Ne die pogled, pisma su hitna, samo mi prua lijevu ruku. Poljubim joj ruku,
pa i dalje stojim iza nje. Na prozoru visi termometar, pa na skali proitam temperaturu sobe
i zakljuim da je dosegla sedamnaest stupnjeva na Celzijevoj ljestvici. Vrlo je ugodno. A
meni je ipak hladno. Prijeem u ordinaciju i uzmem aspirin. Moda te iznenauje da se tako
tono sjeam toga dana, tih sati. To i mene iznenauje. Tako tono prisjeamo se samo
povijesnih dogaaja, gdje smo i mi bili oevici, ili pak okolnosti smrti neke nama drage
osobe, samo u takvom sluaju govorimo tako besmisleno praktino, svrhovito: bio je utorak
poslijepodne, u pola dva, dvadeset osmi listopada. Ili, naprimjer: jo sam stajao tamo u kutu
sobe, a neto kasnije, oko pola tri jo je jedanput uao lijenik; nekoliko minuta prije tri
zamolio je limunadu, a u tri sata i etiri minute je preminuo. Potankosti su same po sebi
beznaajne, no ipak, uspomenu na njih, uvijek pretjerano uveano, muno povlaimo sa
sobom. Zacijelo se drukije ne moe ni shvatiti... oajniki se hvatamo zdrobljenih
komadia stvarnoga svijeta, jer je dogaaj toliko neshvatljiv da su nam potrebna neka
sigurna, materijalna i opipljiva uporita, inae bismo izgubili ravnoteu. Eto, tako. Ruali
smo u tiini. Nakon kave prelazim u ordinaciju, jer se za tri najavio jedan od mojih
pacijenata; promatram ga ve nekoliko tjedana, granini sluaj demencije, moi e dugo
poivjeti sa svojim zabludama i fantomima. Inae vrlo inteligentan etrdesetogodinjak,
slubenik u ministarstvu, svoje tjeskobe sam nije sposoban rijeiti; to to kazuje, dodue,
ima smisla, samo to kao da govori u snu, razvueno i pijevno, ukoena lica, kao da je
hipnotiziran... Sjeam se slinog opisa bolesti jednog njemakog lijenika, pa sada tu
studiju elim potraiti meu svojim papirima. Stojim tako u ordinaciji pred svojim pisaim
stolom, listam studiju i odjedanput primijetim da neto nedostaje, a prsti mi automatski
krenu u potragu za tim ega nema... Aha, zacijelo traim igice. Ali ne, pa kutiju sa
igicama drim u ruci. Pripalim cigaru. No osjeaj nedostatka je snaan, razdrauje. Moda
sam neto zaboravio, o da... sigurno je ostalo u susjednoj sobi. Prijeem tamo, djevojka je
ve raspremi-la stol, upravo provjetravaju blagovaonicu, priem prozoru i zatvorim ga. Sto
sam ono htio? Ne mogu se sjetiti. Puei cigaru, vraam se u ordinaciju, opet zastajem
ispred pisaeg stola i rastreseno promatram predmete: stetoskop, tlakomjer, povealo, eki,
kare, pincete, skalpeli i zdjelice su u staklenom ormaru, a u ormaru s lijekovima
spremljene su price, ampule s morfijem, inzulinom i srebrnim nitratom, zatim jod,
peruanski balzam, povezi i zavoji. Bolesnici samo to nisu stigli, pa moemo poeti s
upoznavanjem i lijeenjem, ba kao juer ili prije pet godina, jer je sve na svome mjestu. I
ja, da... i ja sam na svome mjestu u svojoj ordinaciji, u vlastitom stanu, nekoliko soba dalje
eka me Anna, a u banci uvaju moj novac; ne mnogo, no ove se godine ne oekuju vee
nevolje, pa moda ni idue, a tko uope razmilja dalje od toga? A kako je oko mene sve
tako upadljivo sreeno Anna uva moju ordinaciju, trag njezinih ruku vidim posvuda, ona
mi sreuje spise i instrumente, tako da mi sve bude pri ruci ipak iznenauje da unato
svemu neto traim, neto mi nedostaje... ne, zapravo mi nita ne nedostaje. Ruao sam,
najeo sam se, u ustima mi se stapa dim cigare s okusom crne kave i aice lagane, slatke
rakije... Da, lagan sam, kao da gubim svijest. Jesam li neto ipak zaboravio? Zavirim u
lijeniki rokovnik. U tri sata granini sluaj demencije, nakon toga nervoza eluca, zatim
general s nesanicom, iza njega udovica suca visokog zemaljskog suda koja me uvjerava da
ne moe gutati, no u meuvremenu se udebljala,- nakon nje otputen kondukter dravnih
eljeznica koji je nakon dvadeset godina uzorne slube tijekom aljiva avrljanja ispljuskao
vlastitog efa eljeznike postaje... da, tu je sve u redu. No to onda nedostaje? to sam
izostavio, to sam smetnuo s uma? emu onda ovaj nemir koji svakim trenutkom postaje
sve jai? Otvaram vrata i tiho viknem prema susjednoj sobi: Anna... Nitko ne odgovara. Na
prstima prilazim vratima njezine sobe i provirim kroz procjep vrata; ona tamo lei
pokrivena zelenim rupcem, spava, umorna je, oko oiju su joj tamne sjene, upravo joj traju
oni dani... Oprezno zatvorim vrata, opet na prstima prolazim kroz sobe. Sve je na svome
mjestu. Po-maknem kazaljku stajaega sata, kasni tri minute. U tom trenutku... no je li
mogue da je to upravo u tom trenutku? Postoje li uope takvi trenuci? I moe li se to neto
mjeriti trenucima?... Ne znam. Ne znam nita. Ono to govorim, nema materijalnu podlogu.
Svoj iskaz ne mogu potkrijepiti dokazima. Ne namjeravam te uvjeravati... Govorim ti samo
onako kako znam... kako treba, jer se i ne moe drukije. Tada sam pomislio: ne, nita od
toga nema smisla. Osvrnem se oko sebe. Sve je tako poznato, sve je tako savreno na svome
mjestu u prostoru i vremenu; to je moj stan, na vratima je moje ime, adresa u telefonskom
imeniku, ovo je moje pokustvo, tamo u sobi odmara se moja Anna... samo to sve to
zajedno nema ba nikakva smisla. Ne mogu objasniti zato. Ne shvaam. Pa kakva smisla
moe sve to imati? A i nije cilj u tome da ima bilo kakva smisla. Ovo je samo stvarnost, o
da... Ali to se onda dogodilo? Iziem u predsoblje, kaput mi visi na vjealici na koju ga je
djevojka prije nekih pola sata objesila, na zidu je veduta Oxforda, stara grafika, ispod nje
meteoroloka kuica, gospodin s kiobranom i dama sa suncobranom. Na vratima arobne
kolibice stoji gospodin. Da, jer jo uvijek kii. Vraam se u unutranjost stana, elio bih
probuditi Annu, ali to u joj rei? Osjeam da bih to neto ipak morao srediti, i to prije
nego to mi stignu pacijenti... jer se u takvu raspoloenju ne moe raditi, lijeiti, a moda ni
ivjeti. ivjeti? Srdito se nacerim. Kakvo pretjerivanje! Sjednem u ordinaciju; u predsoblju
ve je buno, ujem brundanje graninog sluaja demencije i odgovor sobarice. Ovo nee
dobro svriti, pomislim. Neto se mora nabrzinu rijeiti i srediti. Moda bih morao drukije
razmjestiti pokustvo. Moda bismo umjesto centralnog grijanja morali loiti drva. Moda
bi valjalo otputovati na nekoliko dana. Moda bi bilo pametno odabrati drugo zanimanje.
Moda bih trebao porazgovarati s Annom... ali o emu da s njom razgovaram? Sve smo ve
dogovorili, nema niega o emu bih u ovom trenutku posebno, izdvojeno i tematski, elio s
njom raspravljati. Zagledam se u svjetiljku, upalim je, moda mi nedostaje svjetla; eto, gori,
u tom e osvjetljenju moda sve ovo opet imati smisla. No svjetiljka gori uzalud... Sad opet
skoim sa stolca, s obje ruke pritisnem srce, vjerujem da sam u tom trenutku ak i jae
problijedio nego inae. Anna, Anna! Viem, ali bez glasa. Obuzme me uasan strah. Slutim
da se neto dogodilo. Slutim? Ne, siguran sam da se neto dogodilo. Anna sada spava, nema
smisla uznemiravati je i buditi... no sada se, ili samo tren ranije, ili moda ve odavno, neto
posve sigurno dogodilo, a tek je sada doprlo do mene kroz svemir razbora i osjetila, kao to
i svjetlo unitenih zvijezda tek dugo nakon tragedije stigne do nas, u ovaj drugi svemir, a taj
mi se drugi svemir, ovaj stvarni svijet sada ini mnogo manjim i ogranienijim od
mojega koji je nejasan i beskonaan... To neto dogodilo se jednom, no kada? Tko uope
moe fotografirati, fiksirati, opipom dijagnosticirati trenutak kada se izmeu dvoje ljudi
neto slomilo? Kada se to dogodilo? Nou, dok smo spavali? Danas u podne, za rukom?
Maloprije kad sam preao u ordinaciju? Ili ve nekada prije, jo mnogo ranije, samo to to
nismo primijetili? Pa smo ivjeli i razgovarali, ljubili se, spavali zajedno, traili ruku,
pogled onog drugoga kao da smo navijene lutke, jer e i mehanizam sa slomljenom
oprugom jo neko vrijeme zujati i kretati se... I mrtvacu rastu nokti i kosa, ivane su
stanice moda jo ive i nakon to su crvena krvna zrnca ve odavno mrtva... Nita ne
znamo. A to u sad? Kakva bih svjetla upotrijebio da bih u ovoj tmini i u ovom gusto
isprepletenom tkivu pronaao onaj jedan jedini trenutak, ili onaj tisuiti dio sekunde u
kojem neto prestaje postojati izmeu dvoje ljudi. Ali, zaboga, pa nita se nije dogodilo.
Anna me nije prevarila. U tom trenutku gotovo prieljkujem da bar ima nekoga, nekoga
tko je vidljiv i opipljiv protivnik, da mogu na-srnuti na njega i ubiti ga... ali nema, nema ba
nikoga. Samo smo nas dvoje, ona i ja. I ova tmina. I ovi komadi pokustva, ovaj stan, ovo
zanimanje iz kojega je odjedanput ishlapio smisao; sve se svodi samo na kemijsku formulu,
no sadraj se rasplinuo. Da, sve je to maglovito i nejasno. Ispario je i sadraj i smisao
ivota. Dokle se moe tako ivjeti? Ah, znam, dugo. Dolaze mi bolesnici koji ve itavo
desetljee tako ive, u tmini, stalno na rubu ponora, a dubina je ponora nedokuiva, nema ni
smisla ni sadraja... posvuda samo praznina i crni mrak. Anna spava i sad mi se ini da
spava mrtvakim snom. to nas jo eka? Slijepo pipajui krenuti u tu praznu tminu, a svijet
je siv, prazan i hladan... i tako ivjeti dugo, dugo. Jesti, spavati, voditi ljubav... da, zato ne?
Ba kao i do sada. Jer, sada ve znam da i tmina ima svjetlije i tamnije nijanse, a i praznina
moe biti pretrpana ili razasuta, sada ve znam da tako ne ivimo tek od juer, ni samo
jednu godinu, ivimo tako otkad se poznajemo. ovjek to i ne primijeti. Ne eli, ne usuuje
se primijetiti da mu ivot jednog dana vie nema ni supstancije ni smisla... Nisu u tome
uspjeli ni najvei. Tolstoj je bio pedesetogodinjak kada mu se... dogodila ta praznina. Ni on
to nije mogao podnijeti. Ne moe nitko. Kamo da uteknem? U ivot? Sto je to? Neka
vrsta kazalita s nakienim enama, uz buku bakrenih inela i dresirane tuljane? Da
zaraujem? Da pobjegnem u rad? No sve to ima smisla samo ako iza toga ivi Anna. I
ivot... Jer Anna je ivot. Sada spava, a ja znam da nema nita sa mnom, da nas dvoje
nemamo nita zajedniko. Tko ju je odveo od mene? Najradije bih krenuo u potragu za
njim, izvukao ga iz zaborava, pa e ve biti nekako... moda ga dovedem ovamo, neka ivi s
Annom, jer se ivot moe uobliiti na bezbroj naina. Samo neu ovu prazninu, to nikako. I
tako je to poelo. Nakon toga smo nastavili ivjeti, jo etiri godine zajedno.
Podigne kaiprst: U medicini se to zove nemogunost postizanja uzbuenja. Zamjenska
definicija, no u lijenikoj praksi sjajno slui. Ali u stvarnom ivotu ne objanjava nita.
Jednoga sam dana, nakon etiri godine zajednikog ivota po svaku cijenu, morao saznati
da je Anna upravo takva... Dotada to nisam uoavao. Nije ba tako jednostavno otkriti...
Anna o tome nije imala pojma. Cesta pojava. A kad sam je sreo... ovako neposredno, poeo
sam to pomnije prouavati, skupljati kliniku grau i zaprepastio se koliko je uestala! Gdje
god pogledam, svugdje nailazim na neto slino. Ralanjujem tragine dogaaje, a na
njihovu dnu nailazim upravo na to. Zbog toga obitelji propadaju, ljudi bjee u smrt ili gube
radne sposobnosti pa samo ivotare u svome zvanju jer im se smanjuje osjeaj drutvene
odgovornosti... Obitelj se ohladi, osjeaji zagube i prekriju prainom, i jednoga se dana
ivot raspadne u dijelove... a u pozadini toga uvijek nailazim na frigidnog branog druga.
Ne mogu vjerovati. Poinjem istraivati. Odreknem se svih teorija, odbacim sva pomagala
znanstvenih pohoda i posve sam, samo s maetom kreem protiv praume. Moram se
probiti kroz nju. ovjek se ne moe s time pomiriti tek tako. Nailazim i na utjene
simptome. Na kraju donosim zakljuke. Zato to se jednom ipak moraju izvui i zakljuci...
Posve praktino, to izgleda ovako: frigidnost je veinom posljedica drutvenih okolnosti.
Razlozi joj mogu biti u odgoju, u okruenju, u strahovima, u svemu to je cijena civilizacije.
Javlja se naglaenije kod onih koji su prema drutvenom poloaju izrazitije odgovorni za
ovu civilizaciju. Tamo dolje sve je blae izraeno i rjee. Stekao sam dojam da je veina
ena u naem drutvenom sloju firigidna, ree otrim tonom, strogo. Sudac kucne po stolu
noem za rezanje papira. Gesta je uobiajena i uvrijeena, a um tih i zapovjedan.
Oprosti, ree. To je uopavanje. A svako je uopavanje jeftino. Jeftino i opasno. Sudac
se zakaljao. Doktor Greiner prieka da njegov napadaj kalja mine. Oprezno sam to
formulirao, kae nepokolebljivo. A rekao sam: veina ena u naem drutvenom sloju.
ini se da je to posljedica snanijeg razvoja civilizacije. Uzbuenost je paralizirana. Kao to
se paralizira i nain ivota. Ponekad mogu dokazati razlog frigidnosti, jer sluajnost, srea i
nesvakidanja zaljubljenost izvuku neto na povrinu... No najee ne saznam ba nita.
Mogu samo utvrditi postojanje te pojave, no njezine razloge i sastojke ne uspijevam otkriti.
Katkada uspijevam ublaiti smetnje... Ali i to vrlo rijetko. Neko vrijeme to sam srameljivo
skrivao, nisam htio doi na glas nekakva udotvornog doktora arobnjaka, jer ljudi koji se
nau u velikoj nevolji posvuda trae spas. Pomoi, naravno, ne mogu. Ublaavati, tumaiti i
stiavati, to mogu. Pomalo sam i zloban, ne zanimaju me moji pacijenti. Zamisli da je netko
tebi drag strano bolestan... a da je preduvjet njegovu izljeenju da mora secirati ak i ive,
eksperimentirati sa ivom tvari, jer e mu moda neto od toga pomoi... Volio bih izlijeiti
Annu. Sada to ve i ona zna. Da postoji neto izmeu nas to joj ne doputa da bude dokraja
sa mnom. Tijelo je podatno, dua je spremna. Ali mi ona ne odaje onu svoju posljednju
tajnu, ne preputa mi onu svoju izvornu i jedinu iskljuivu svojinu. Ono to joj je jedino
bitno, neku uspomenu, neku elju za nekim ili neim. to je ta sitnica u usporedbi s
beskonanom materijom ivota? Priroda se ponaa nezamislivo rasipno; u mozgu smo
izbrojili esto milijardi stanica, pa to onda predstavlja taj prikriveni osjeaj, ta nesvjesna
strast uz toliko raskono preobilje u mozgu? Ponekad pomislim da i ne znai ba mnogo. A
katkada mi se ini da to rjeava sve. Naravno, ne moe se ivjeti u stalnom promatranju.
Pokuavam s onim za to vjerujem da je jedini smisao ivota: sluiti ljudima. Radom, po
svaku cijenu. Seciram samoga sebe, nema milosti, legnem na operacijski stol i nema vie
tajni, preispitam svaku svoju uspomenu, svaki osjeaj i gotovo se ponadam da sam ja kriv,
zabunio sam se, nisam volio Annu, ili je barem nisam volio dovoljno, nisam bio dovoljno
vjet i spretan, ili dovoljno prepreden... jer moda je i to potrebno. Naime, ljubav nije idila!
U meuvremenu se razbolim. Kolege me pregledaju i ujem ono to bih i htio uti. Prva
kriza srednje dobi kod mukarca. Ima ak i ime, kao to za sve postoji ime: tjeskoba, kau,
srana aritmija. Dua ne moe rijeiti neki osjeaj, pa ga onda prenosi na tijelo, a on tada
poinje ometati funkcionalne sposobnosti tijela. Nije to nita posebno. Katkada se i pogora.
A postoji i neka neobina transpozicija iju strukturu jo ne poznajemo. Nalik je osjeaju
tjeskobe, i to je sve... Dolazi bez razloga. Zatim nestaje. Ti za to ne zna jer si zdrav ovjek,
nema priguene, nejasne udnje, primjeuje tek usput, nabrzinu i ravnoduno. Sudac
osjea da je uasno problijedio, na elu mu izbija hladan znoj, neprimjetno izvue svoj
rupi i otre elo. Postoji teorija koja pouava da je taj osjeaj, ta neobina tjeskoba
zapravo jedan od znakova kulture koja odumire u krutom zagrljaju civilizacije. U pravu si,
sve su to puke teorije. Ipak, simptomi su uporni. Odvratan osjeaj. I tako... ba
poniavajui. Kao da si neto propustio. Pa tko je uo za neto takvo?... etiri smo godine
tako ivjeli. Onda Anna vie nije mogla izdrati. Takva se napetost po svemu sudei ne
moe dugo podnijeti. U osmoj godini braka odluili smo se rastati. Vijest o rastavi
iznenauje i rastuuje nae poznanike. Ta bili smo uzoran brani par. Spominjali su nas kao
takve. Nikada nismo prevarili jedno drugo. Nismo se svaali. Samo nismo mogli izii
nakraj s onim to smo jedno drugom preutjeli. Zna, svaki sa svojom iskljuivom
svojinom... Anna je otputovala. Zatim smo est mjeseci ivjeli odvojeno.

17.
Kakve su bile te etiri godine, to drugo razdoblje naeg braka? pita se i pritom gleda
kroz prozor. Ulica je jo mrana. A i stan kao da se posve rashladio. Sudac je umoran i
drhturi od hladnoe, povremeno protrlja ruke. Doktor Greiner sjedi vrsto sklopljenih ruku,
povremeno se zagleda u svoje dlanove, a zatim opet ispreplete prste. A to... ono sam
pokuavao odbiti, otkloniti od sebe. U meni posve duboko ivi neto to se tomu protivi. Jer
ivot je sinteza. Izvolite ostati zajedno, podnosite ivot kakav god on bio i odbacite
tjeskobe. Uostalom, postoji i volja. Pa da, postoji... i moe uiniti mnogo toga. Kao to
postoji i oporavak. Sto sam takoer ve vidio. Ne zna se to e pomoi ozdravljenju nekog
ovjeka. Prezirem tu nesvjesnost, u toj nestabilnosti postoji neto nemoralno. Potrudite se i
odrite na okupu i duu i tijelo, treba vjerovati i gledati uzdignute glave, usmjeriti se prema
razboru. Jer tamo gore vlada svjetlo... Samo su duboke vode ispunjene sjenama, odvratnim
gmazovima, udnovatim kljunaima, samo oni plivaju i gmiu na dnu dubokih voda i ive
bez ikakva sklada... Samo naprijed, gore prema svjetlu! pomislim. Sad ve znam da se
drukije i ne moe, da ne postoji potpuna privrenost, da o sudbinama odluuju okolnosti i
sluajhosti, pa zadovoljimo se time to dobivamo. A to su ostaci i krhotine. Moda bih se i
zadovoljio... Zna, kad je rije o cjelini, a ona se svodi na sve ili nita, ovjek postaje vrlo,
vrlo skroman. Anna nije sa mnom u cjelini, a kada jest... teko je o tome govoriti... teko je
ak i noas. Neko vrijeme ak i ona eli postii rjeenje, uporno to eli, poput odlikaice
koja nastoji rijeiti testove. Anna je dobra, Anna je ista, Anna me voli. Naposljetku, moe
se ivjeti i tako... mnogo njih ivi tako. Kamo bismo dospjeli da svi ele savreno, pravo i
jedino rjeenje! Postoji i neto drugo. Postoji strpljenje, predanost ljudima, a i sve
beskonaano oko nas ... Samo, vidi, sve je to prazno, nedokuivo prazno, ako kroz sve to
ne struji ta bizarna energija. Ono udno strujanje izmeu tebe i drugoga bia... Jer to je
ivot. Kao i jo mnogo toga u emu prolazi taj ivot. Meutim taj sklop sada radi uprazno,
nee samljeti ba nita. Ja bih moda izdrao. Anna je ta koja e jednoga dana pobjei s
pozornice... stan u kojem smo jo juer ivjeli danas predstavlja samo scenu i rekvizite, i mi
vie nemamo nita s njime. Rijei koje su jo nedavno neto znaile danas samo priopavaju
injenice.
Potrajalo je etiri godine, kae tiho. etiri godine! etiri godine iekivanja. I to
etiri godine u eksperimentiranju i iskuavanju medicinskih metoda, u jednom nainu
ivota, u drutvu, u samoi i na opojnim sredstvima. etiri godine pakla.
Oprosti, ree Kristof Komive isto tako tiho, gotovo njeno. No moram te pitati, zar
nisi nikada... u tom smislu... Zar ti ba ni u to ne vjeruje?...
Ne znam odgovor na to pitanje, kae lijenik.
Dugo ute. Vrata se oprezno otvaraju. Kroz ta napola otvorena vrata progura se Teddy, taj
uvijek nervozni erdeljski terijer, polako se pribliava, kao da nije posve siguran,
nakostrijeenih dlaka, drhturei, silno ponizno.
Bez ikakve sumnje, i sada je nervozan, rastreseno pomisli Kristof. Poeli da odluno
poalje ivotinju na njezino mjesto, no ruke su mu olovne, nekako ga ne sluaju. A i osjea
se vrlo neobino. Pada mu na pamet reenica: Ljubav nikada ne prestaje. Proitao ju je u
Bibliji, ali i nedavno na jednom nadgrobnom natpisu. Volio bi je glasno izgovoriti, no neto
mu stee grlo. Zaista je prolo mnogo vremena, moda ve i svie. Ipak nije umoran, ve
neobino budan i poduzetan, ne sjea se kad se zadnji put osjeao tako svjee, tako
odmorno. Teddy stane ispred lijenika, poloi njuku na posjetiteljeva koljena pa upitnim i
strpljivim pogledom zuri u stranca. Lijenik polako miluje njegovu glavu. Sto bih jo
mogao rei za te etiri godine, kae kao da pita psa i sagne se blie njegovim oima. U
svemu tome zbivalo se neto potajno. Bez dostojanstva... a bez dostojanstva se ne moe
ivjeti. Barem ona, Anna, ne moe bez dostojanstva. Zato je otila. est mjeseci je putovala.
Odvjetnik je predao zahtjev za sudsko razvrgnue braka. Nazvala me juer poslijepodne. Ili
prekjuer? Ne znam... gubim pojam o vremenu. Negdje predveer, poslije est. Vratila se.
Glas joj je preko telefona zvuao nekako tue. Odsjela je u hotelu. Naravno da zna, sutra
prijepodne... odvjetnik joj je pisao. Zatim muk u telefonu. Nisam je vidio est mjeseci. to
se dogaalo s njom za tih est mjeseci? A gdje sam ja ivio? to je bilo sa mnom? Nita od
toga nije potrebno objanjavati. Mora se izgovoriti ili odutjeti u istom dahu. ujem
njezinu utnju negdje daleko u gradu, u nekoj telefonskoj govornici. Onda mi kae da bi
voljela razgovarati sa mnom. I to jako hitno, no ne moram se prepasti, nema nikakvih
problema. Sve e biti kako smo se dogovorili. Zna i ona da to nije ispravno, moda bi bilo
pametnije ne sresti se, no ionako smo predugo bili tako izrazito pametni. A kad ja zasutim,
dodaje da je jako umorna. Moda bih skoknuo k njoj ? Stanuje tamo i tamo, u hotelu na
obali Dunava. Moli me da zapiem broj sobe, da portiru ne moram rei svoje ime. Sve mi je
to tako udnovato i tjeskobno, strano. Da ja odem gore k Anni i da vrataru ne govorim svoje
ime... I da emo razgovarati. Ali, o emu?... I kako e mi doi ususret, u kakvoj haljini, i to
e biti poslije? Hoe li pozvoniti i naruiti poslugu u sobu? Naruit e da nam se poslui
aj? Sve je to tako neizrecivo nastrano da od muke zacvilim neto u telefon, neto poput
smijeha. Nevjerojatno jasno vidim sebe u nekakvoj hotelskoj sobi kako stojim sa eirom u
ruci pred Annom, a ona mi nudi da sjednem... Ili e me ohrabrivati da se osjeam kao kod
kue... Posvuda po sobi lee dijelovi njezine odjee i prtljaga, zacijelo i onaj koveg od
crvene koe koji sam joj kupio prije godinu i pol u Dorottvinoj ulici... No moda i neki novi
predmeti. Moda? Sigurno. A sad se tih novih stvari poinjem plaiti. Moda ve ima i
novu kunu haljinu, za proteklih sam je est mjeseci obilato opskrbljivao novcem; znam da
je dugo boravila u nekom sanatoriju u tajerskoj, zatim je otputovala u Berlin, prijateljici
koja se ve odavno preselila u taj grad. Lako mogue da sada ve ivi s drugim mukarcem.
To bi bilo dobro, pomislim. No u tom trenutku kao da me neto presijee, zaboli me kao kad
skalpel dotakne trbunu stijenku, a loe ubrizgana anestezija ne djeluje u tijelu... Ne, tu bol
ne bi bilo dobro doivjeti. Ne znam posve sigurno kako se ovjek ponaa kada doivi takvu
bol. Moda poinje mlatiti i lupati sve oko sebe... uzalud sve odluke i dobre namjere. Bit e
pametnije ostati kod kue, jer bih i inae rado izbjegao susret s njom. Uvijek sam prezirao
one prijateljski usmjerene brane partnere koji se ve tijekom brakorazvodnog postupka ili i
nakon njega posve lako susreu, sjajno raspoloeni zajedno veeraju, razmjenjuju intimnosti
i ostaju dobri prijatelji. Ne elim s njom ostati u prijateljskim odnosima. Sutra emo se u
podne rastati. Ve znam ime suca, bio mi je kolski kolega, on e nas proglasiti
rastavljenima. Nakon toga vie ne elim vidjeti Annu. Nisam velikoduan. Ne elim s njom
biti intiman, ni velikoduan. Openito, za Annu odsada elim biti nitko i nita. Bila bi mi
draga spoznaja da ona vie ne ivi u Europi... da, moda bi mi bilo drago uti da vie nije ni
iva. Kakvi su to ljudi koji se nakon toga jo mogu srdano i velikoduno druiti?... Mene
uz Annu veu mranije, snanije i istije strasti. Ja nju elim ljubiti cijelu i potpuno, bez
tajni... a sada je elim jednako tako potpuno napustiti, sa svim njezinim tajnama. Nisu mi
potrebni prijetvorni intimni sastanci. Prezirem te stvari. A onda mi iznenada kae: priekaj
me kod kue. I poklopi slualicu.
S obje ruke podigne pasju glavu, s dva palca otkriva njegove donje desni i zagleda se u
krasne, zdrave, jantar-noute ivotinjske zube. Ordinacija je ve bila prazna, svi su otili.
Prolazim kroz stan. Za tih sam est mjeseci ivio posve sam. Sluavku sam otpustio... zna i
sam, stara je dvorkinja ve polovica urote, upletena i ima neki grijeh za koji nema imena u
vaim knjigama. Dolazi mi istaica, a ja je samo nespretno zavaravam... Da, ovjek nikad
ne zna ega e se jednog dana sramiti... Ponekad joj zabranjujem da ujutro ulazi u spavau
sobu, kao da je tamo neka strana osoba provela no. No u stvarnosti tamo nije bilo nikoga.
Za tih est mjeseci nikoga. A tih est mjeseci... ak nije bilo ni najgore. Bio je to nekakav
zrakoprazan prostor, zrakoprazan prostor sjeanja. Prije etiri godine bilo je gore, pa i onih
osam, a napose trideset osam godina. U meni nema mira, ali me nita osobito i ne boli.
Euforian je to i dobar osjeaj, kao kod tekih bolesnika neposredno uoi kraja. I sada je
kraj toj euforiji. Da odem? Svaki me ivac tjera na bijeg. Proi emo kroz stan
naposljetku, Annu ne mogu posjesti u salonu i to e biti poslije? Hoemo li odabirati
pokustvo, kao u prvo vrijeme? Tako nekako poinju brakovi, zar tako i zavravaju?
Zastajem u predsoblju, jer kao da zvoni zvono za uzbunu. I tako doekujem Annu. Stigla je,
pozvonila. Zvoni tiho i oprezno. Zatim se sve odvija posve drukije. Mnogo jednostavnije
nego to sam zamiljao. Ne sjeam se kojim sam je rijeima doekao, jesam li joj poljubio
ruku ili smo se samo rukovali?... Kakva je Anna? Tako mi je poznata... No cipele, torbica i
eir su novi. Jako je umorna. Zaputimo se u ordinaciju, kao da oboje trebamo tu bezlinost
radnoga prostora. Anna nakratko prilegne na kau, na taj troni kau, ba kao i mnogi drugi,
takoer umorni i bolesni posjetitelji u ordinaciji. Skuhat u aj. Anna ne pokuava biti
domaica, ne govori prijetvornim glasom, ne osvre se oko sebe po stanu i nema
ljubomornih primjedbi kako ovo ili ono vie nije na svome mjestu. Lei sklopljenih oiju,
popila je aj; sjedam kraj nje, drim je za ruku, ona se slabano osmjehuje, zatvorenih oiju.
utimo. Gledam njezino lice, za mene tako bolno poznato blijedo lice. Svako bi pitanje bilo
suvino i beznadno. Zato je dola ovamo? to mi jo ima rei? Ne bi li bilo pametnije da
sutra prijepodne, pod ruku s odvjetnikom, stupi u sudnicu pred suca i da posljednje trenutke
jedne ve raspale veze od osam godina zajednikog ivota proivimo meu strancima?
utim, jer bi svaka rije zasjekla u ivo meso; ne moe se govoriti usput kao u starim
kazalinim komadima, svaka e rije smjesta otkriti pokrov u cijelosti, a ja ne mogu ni
naslutiti to e onda iknuti i potom se izliti... Tako prolaze sati. Oko ponoi uspravi se na
kauu i, ne isputajui mi ruku, progovara. Svakako mi eli neto rei. Ona to ve odavno
zna, no neto znati nije isto to i pouzdano znati. ovjek ivi, svjestan je neega, ta mu
spoznaja ispreplete misli i snove, uvijek misli samo na to neto, no nikada u rijeima ili u
slikama. Zatim jednoga dana postaje siguran u to. Kada vie ne moe nita uiniti. Kao u
ahu, kada moemo uiniti jo samo jedan potez, u bilo kojem smjeru. Nudi nam se tek
jedan korak, mada se partija moe i predati, jedan potez i to je sve to nam doputa ivot ili
protivnik, taj nevidljivi protivnik; on ne kae mat, jer se jo moe ivjeti, ak i vrlo, vrlo
dugo, dodue, i beznadno, s preostalom mogunou samo toga jednog jedinog poteza.
Boe, kako joj je dojadilo... usto, to su tek nekakve rijei, tek rijei. Osjea da joj je dosta.
Sluam je i s dva joj prsta spontano napipam bilo. Srce joj kuca mirno i tiho. Nije uzbuena,
nije izvan sebe. Govori sasvim trijezno, mada s velikim prekidima i dugim utnjama. I ba
tako trijezno, bez osjeaja, bez strastvenih izljeva, zapravo, razlono razgovaramo cijelu
no.
Sada ve moe govoriti o tome, jer ne boli, kae doktor Greiner i pomno pregledava
Teddvjeve zube koji trpi sve. Za takvu spoznaju potrebna je samoa, duboka osama.
Upravo je proivljavala tu vrstu samoe. Mjesecima se bori protiv nje, no dua u
meuvremenu skuplja priuve, naoruava se za takvu vrstu spoznaje. Umalo da je rekla: za
takve susrete. Za susret jednoga ovjeka sa samim sobom. Vjerojatno zastraujue... To se
nikada ne bih usudio uiniti. Moj se posao, moje bie, moja uloga, zapravo sve moje,
pomalo gradi na injenici da samoga sebe potpuno ne poznajem. No Anna je doivjela taj
trenutak. Nije mu mogla pobjei, a ni izbjei ga. Kae da je to beskrajan, neizmjeran osjeaj
samoe. U toj se praznini ne pribliava nitko tko bi mogao pomoi. A to se mora podnijeti.
Poelo je u Berlinu, kada je jednoga dana iz domovine dobila pismo od odvjetnika koji e je
zastupati pred sudom u brakorazvodnom postupku. Odvjetnik je obavjetava da je odreen
dan roita brakorazvodne parnice, a usto navodi i ime suca. Doktor Kritof Komive. Tako
se zove sudac. Zatim joj pie o jo nekim stvarima, da je tih dana porazgovarao sa mnom te
da smo sve dogovorili to se tie skrbi o Anni. I odjednom sve zna. Nema u tome niega
udnog. To je poput zapovijedi ili poput udarca. udesna je moda jedino snaga kojom se
dua zatvorila pred tom naredbom i ogluila se na nju! I to osam, dapae, gotovo devet
godina! Anna je tono izraunala koliko: deset godina i tri mjeseca. Tada te je vidjela prvi
put, na jednom plesu. Imala je dvadeset godina, a ti si ve bio sudac. Neoenjen ovjek. A
ostalo... pa uostalom, ostalo je i tebi poznato. Sad ve zna. Ne brani se, nema razloga za
to. Nitko te ne optuuje. Nitko za sve to... moda nitko nije kriv. Istina, imao bih jedno
pitanje za tebe. Jedno jedino. Maloprije sam to ve pitao. Sad u te opet upitati... Znam...
sada kad ve zna... sada, dakako, ve razumije pitanje. Jesi li u proteldih osam ili deset
godina sanjao Annu? Glas mu je ponizan, moleiv, gotovo umirujui, ton djelomice
prosjaki, djelomice lijeniki. Noem za rezanje papira Komive triput kucne o stol, a onda
baci taj alat. Snovi... ma, emu to? upita promuklo, pa i pomalo prezirno. ivotom ne
upravljaju snovi, ne oblikuju ga. Ah, ne, urno ga u trenu umiruje lijenik. Snovi, u
pravu si, ne znae ba mnogo. Nemaju snage u oblikovanju, nemaju odraza u stvarnom
ivotu... ili se barem rijetko dogaa da utjeu na svakodnevni ivot. Meutim u znanosti, u
umjetnosti i knjievnosti postoje i takvi primjeri. No ima pravo, san je u veini sluajeva
samo pomutnja i zbrka. Nema smisla. I rijetko je kad povod za bilo to, u pravilu je samo
posljedica. Gledaj, nastavlja on moleivo, ponizno, zato sam i doao k tebi. Nije mnogo
to to traim. Za tebe nema nekog znaenja. Naprosto... prije nego to se odluim za neto...
elim saznati istinu. ovjek u mojem poloaju i ne moe zahtijevati manje od toga. Kao da
prosjaku na ulici udijeli filir. Meni je taj filir dovoljan. Priznaj... ne, to je pretjerano i
nepotrebno gruba rije! Smiluj mi se, razmisli, prisjeti se i daruj mi tu maglovitu, nebitnu i
neupotrebljivu istinu. Jesi li tijekom tih godina sanjao Annu? ponavlja ustrajno. Sudac se
strese, rastee promrzle prste,- ve satima sjedi nepomino, hladno mu je, proimaju ga
trnci. San, kae, a govori vrlo sporo, kao da svaku rije mora istrgnuti iz neke pratvari
gdje su se rijei slijepile. San je ludorija, ponavlja otealo i razvueno. Da, da, urno
potvruje lijenik. San je besmisao. Manje od magle. Nismo odgovorni za njega. S nama
se poigravaju sjene i privienja. Jesi li je sanjao?... Sudac se zagleda u polumrak. Deset
godina, odgovara. Deset godina, kae... Ne sjeam se. A lijenik e nato umirujue
spremno: Vjerujem ti, naravno, vjerujem. Kakva smjelost, ak i pretpostaviti... Pa ovjek
se ne moe sjeati svakog svog budalastog sna. I da nisam ove noi doao k tebi, moda
nikada ne bi saznao... Dua katkada stvara uda. Neku misao, uspomenu, enju iskljui
tako potpuno... savreno. Vidi, nije to ni Anna dugo znala. A kada se srela s tom
injenicom, kada je saznala za nju onako kako ovjek saznaje bitnu istinu, to da ima ruke ili
noge... tada nije shvaala odakle je skupila snagu i sposobnost da se deset godina krije pred
tom istinom. Tvrdila je da joj je odbijanje gotovo savreno polo za rukom. Dakako, snovi...
s njima joj nije tako savreno uspijevalo ono to je danju ostvarivala tijekom deset godina, i
to gotovo uvijek kada je bila sa mnom i dok sam je drao u naruju. Ona me je voljela,
nema smisla zamiljati neto drugo. No bila je vezana za tebe. ovjek u pravilu ne
povjeruje u takve stvari. Nisam ni ja... moda jo ni sada ne vjerujem. Htio bih izvesti
suprotan pokus. Zato sam tu. Nema nikakva praktinog znaenja, naime, Anna je mrtva...
da, ubio sam je. Ovo je s moje strane uglavnom samo provjera teorijske postavke.
Znanstveno motivirana. Dakako, zanima me i osobno... ba zato to je Anna ve mrtva.
Zna, te mi je noi rekla da te je srela prije deset godina i da je taj susret na nju djelovao kao
da su se otvorili nebo i zemlja, jer to to se tada zbilo bio je taj susret... To podsjea na
zapovjedne rijei. Na to se ne moe ogluiti, to se ne moe pogreno razumjeti. Ona je
vjerovala, a te mi je noi to i rekla, da si i ti morao uti tu zapovjednu rije. Nije mogue da
je netko preuje, jer je glasnija od udarca groma; ovjek ne moe biti toliko gluh da produi
dalje a da to ne opazi, da ostane ravoduan dok mu zapovijed odzvanja u uima. Takav se
susret dogaa jedanput u ivotu. Meutim, kao to zna, ivot poslije... kao i taj drugi
ovjek... katkada produi svojim putem. Za to nema objanjenja. Nitko nije kriv za to. ivot
tee dalje, zapovijed koja se ne moe preuti ve je utihnula; povremeno se jo sreete,
zatim se ti oeni, nakon toga nita se loe ne dogaa, pa onda dolazi danje svjetlo, mladost
i sve ono to nazivaju redom stvari. Tada naiem ja u njezin ivot, pa joj od svega ostaje
samo nejasna izmaglica u svijesti, glas jednog ovjeka i ona zgoda kako je, s njezinim
reketima u ruci, on jedanput prati putem preko otoka. To je ak manje od nita. Da li te se
sjeti? Malo vjerojatno. Mladoj se djevojci mnogi udvaraju, a ti joj se ak nisi ni udvarao.
Premda, udvarati se... tu nisu u pitanju rijei. Meutim sve su to samo snovi mlade djevojke
u sazrijevanju. A onda Annu preuzme ivot i neki drugi mukarac. Ja sam taj mukarac,
volimo se, volimo se po svaku cijenu. Sve mi daje, samo tebe ne. Ona i ne zna za to, ne
govori o tome, i ne misli na to. Moda tako sporo sagorijeva u rudnicima odakle dugo, dugo
izlazi dim, ba kao te tajne u dui. Potom iza danjih slika slijede snovi u milijunima inaica,
lica, oblija i situacije, a meu njima si i ti. Zatim i to da je sa mnom i da je budna, a ipak
nije sa mnom. U trenucima kada misli da je sa mnom, na kraju se ti naginje nad nju. Ovo
je nekakvo ludilo, ree Kritof Komive i gotovo poskoi. Ali lijenik ga zadri hladno i
otro, jednim jedinim pokretom. Vidi, ovu dijagnozu samo ti moe pravilno postaviti.
Moda je doista ludilo. San pomraenog uma. Tlapnje jedne histerine ene. Meutim, ako
kod tebe pronaem drugu polovicu sna... tada to vie nije tlapnja. Onda je to stvarnost.
Stvarnost poput planina, rijeka, kua. Tada, doista, postoji druga stvarnost u kojoj se
odigravaju neke stvari, a injenice i postupci, o da, predmeti sami po sebi samo zrcale tu
drugu, instinsku stvarnost. Ako mi odgovori, ako mi moe odgovoriti, tada je Anna
govorila istinu. Samo jedna rije, i to je sve to mora rtvovati. Ne usuuje se izgovoriti?
Da ti olakam? Ili ti ta rije nije poznata? Odgovori! kae sada ohrabrujuim glasom i
ustaje, prilazi sucu i uspravi se kao da je udnovato narastao. Stoji zapovjedniki i
izazivaki pred Komiveom. Ne moe to... Da, shvaam, vjerojatno je teko... Jer bi tada,
zar ne, sve to si ovdje izgradio i sve to ovdje oko tebe spava i spokojno se odmara, sve bi
to bio puki nesporazum. Jedna vrsta zablude... Pa, odgovori! Nasloni oba lakta na stol i
nagne se prema sucu. Anna mi je ve odgovorila. Da, ona mi je ponudila odgovor. Bila je
toliko sigurna u to to govori, da mi se usudila odgovoriti. Pred jutro, kada mi je ve sve
rekla, iziao sam u kuhinju i skuhao kavu, jer ju je tresla zimica. Kad sam se vratio ve je
spavala. Pokrio sam je i sjeo kraj nje. Ve je svitalo. Duboko je spavala, katkad bi zadrhtala
u snu pa sam donio jo jedan lagani pokriva i pokrio joj ramena. Gotovo je dva sata
spavala tako... Tek sam tada primijetio. Pjena joj se poela cijediti iz usta. Boicu sam
pronaao na svojem stolu u ordinaciji. Uzela ga je maloprije, za onih desetak minuta dok
sam kuhao kavu u kuhinji. Bilo je oko pola est ujutro. Otrov se poeo upijati, poznavao
sam Annin organizam, poznavao ga kao da je njezino tijelo jedino koje postoji na ovom
svijetu. ovjek u takvim trenucima postupa nesvjesno. Znao sam da jo nije kasno. Da bi se
otrov potpuno apsorbirao, potrebno mu je etiri do pet sati. Lijeniki refleksi djeluju u
trenu, znam to je moja dunost. Iz donje ladice izvlaim aparat za ispumpava-nje eluca,
hvatam telefon da pozovem kola hitne pomoi. ovjek u takvim trenucima ne osjea i ne
razmilja; vidi, odjedanput sam opet bio samo lijenik, ivci tada rade doista udesnom
spremnou. Uzimam pricu s lijekom za stimulaciju rada srca, pa s njom i aparatom za
ispumpavanje eluca priem usnuloj Anni. Ve je bez svijesti, ali gubitak svijesti jo nije
smrt... Pumpu bacim na stol, s dva prsta podignem sklopljene kapke, refleks je ve bio
ukoen. Samo sam stajao tamo, zna, i... ovjek zna te stvari... bilo bi alosno da to ne
znam... Poznavao sam Annin organizam, snagu sredstva za spavanje i koliinu koju je uzela,
znao sam kada e i kako odgovoriti tijelo... znao sam da je koliina smrtonosna, ali i to da
jo, najvjerojatnije, nije posve apsorbirana, da jo mogu pomoi, u tom trenutku i moda jo
iduih pola sata... Puls joj je slabaan i usporen, no ba tada, ako sve poduzmem u tom
trenutku, moda je jo mogu vratiti u ivot. Moda? Ne bih bio lijenik ako je ne bih mogao
vratiti. kolski sluaj... moglo bi ga se predavati i prikazivati, tumaiti kao primjer kada se
jo moe neto uiniti, uistinu, jo moe pomoi. Odloim i pricu, sjednem kraj nje,
provjeravam joj puls i promatram je. Svojim rupiem otrem joj pjenu s usta. Dugo je
promatram. I tada ve znam da Annu neu spaavati. Sama se zaputila tim putem, prela
teu dionicu, prvi je korak ve iza nje. Niega vie nije svjesna. Doista je laganim korakom,
kao u snu stvarno i doslovno spavajui iz ivota prela u smrt. Lebdei i nesvjesno,
pomalo kako je i ivjela... Ljepe se i ne moe otii... Drim je za ruku, puls je sve hirovitiji,
kolebljiviji, umorniji. Neobian je to ritam. Tada ve znam da neu telefonirati, neu
pozvati hitnu pomo. Na trenutak ostavljam Annu,- pozvonila je istaica, ve je osam sati.
Iziem u predsoblje, otkaem eni usluge, a na vrata stana izvjesim plou: Dr. Greiner je
otputovao. Vraam se Anni. No tada ve... tada bih uzalud poduzimao bilo to. Tijelo koje
lei preda mnom, to dragocjeno tijelo, to neto meni najslae, tada je ve samo hrpa
kompaktne stanine mase u kojoj jo malo trepere svjetla svijesti. To mi se tijelo nikada nije
prepustilo dokraja. Spustim se na koljena i promatram ga. Zato bih to tijelo vraao u ivot?
Neto mu se dogodilo, neka trauma za koju se nikoga ne moe pozvati na odgovornost; bila
je to nesrea, neutvren, obian nesretni sluaj... Sudarilo se s neim u zemaljskom meteu,
dua je okrznuta nastavila svojom putanjom, i vie se nije mogla zacijeliti. to ju je jo
ekalo? to uope oekuje bolesnike? A ona je otila tako lako, s onim umornim, slatkim i
tunim osmijehom na licu koji sam poznavao i toliko volio... U tom je osmijehu bila ona
sva, Anna... Vrlo, vrlo blijedi odsjaj osmijeha na tom besvijesnom licu nalazim jo i satima
kasnije. U meuvremenu je prolo podne. Bilo joj vie ne mogu napipati. Koliko to sati
sjedim tako pored Annina tijela? Gubitak svijesti uoio sam oko pola est ujutro, znam,
pogledao sam na sat, a sada je ve prolo pola tri. Prolo je sedam sati, a moda ak i osam
otkako sjedim s njom, ovako udvoje, u intimi. Ova je intima sada... o da, samo moja. To su
sati kada razumijem Annu, razumijem sile koje napajaju ivot i smrt. Ne mogu to opisati, ne
bih o tome mogao predavati. Samo razumijem. Oko etiri prekrijem Annu s onim rupcem
koji je nosila mnogo i rado. Znam da sam upravo nekoga ubio. Kako se to naziva po
zakonu? Ubojstvo uzrokovano namjernim nemarom? Obino ubojstvo? Istina, kvalifikacija
me previe i ne zanima. Odlazim u kupaonicu, obrijem se. Zatim natrag u ordinaciju, bacim
u smee pricu kojom sam htio stimulirati Annino srce, izvadim drugu, napunim je
morfijem, zasuem rukav koulje, vatom natopljenom eterom istrljam povrinu koe... I
tada zadrhtim. Uini mi se da jo ne elim umrijeti. Po svemu sudei, imam jo nekog posla.
Ta mala lijenika opreznost upozorava me da nisam posve iskren, da ne elim umrijeti, ili
barem jo ne. Prije toga neto moram rijeiti, neto utvrditi. Dotada neu moi. Moram
saznati istinu, moram uti i drugu polovicu reenice. Nakon toga, o da... Anna je poela
reenicu, pa te molim, zavri je. Mislim, da ovjek obino odgovara na pitanje jedne dame...
Ostavio sam Annu tamo, zatvorio stan i doao tebi u stan po odgovor. Ne mogu otii odavde
dok ne dobijem tvoj odgovor. Jesi li proteklih godina sanjao Annu?
Teddy se sad proee kroz sobu, zastane pred pisaim stolom i primakne se Kritom.
Sudac ustaje. Sklopi ruke na leima i stoji uspravno. Sobu obasipa nejasno i hladno jutarnje
svjetlo, a lice Kristofa Komivea sivo je u toj prljavoj, vlanoj rasvjeti. Jesam, ree
promuklo, tupo.
Vie puta? upita ga lijenik. Da, vie puta. Lijenik dobrohotno kimnu, kao netko
tko i ne oekuje drukiji odgovor,- jo se ograniava samo na beznaajne potankosti, jo ih
eli raistiti: I to se ponavljalo u pravilnim vremenskim razmacima? Sudac razmilja.
Svaka mu je rije otra i odrjeita, kao da diktira u zapisnik: Ne mogu odgovoriti na to
pitanje. Lijenik opet samo kim-ne i spontano, polagano i nekako promrzlo protrlja ruke:
Da, teko je znati odgovor na to pitanje. A nije ni bitno. Pa onda... Samo jo jedno pitanje.
Je li ti se dogodilo, pita poticajno i uljudno zainteresiran, u proteklih deset godina i tri
mjeseca da si bio s nekim... pritom mislim na tjelesnu intimnost... a da ti se tijekom te
intimnosti pred tobom otro, nedvojbeno i jasno ukazalo Annino lice? Kritof Komive
polako krene, zaobie stol, prie prozoru, tamo stane i zagleda se u vanjski svijet. Odande
govori preko ramena: Na to ti ne elim odgovoriti. Zahvaljujem, i toliko je dovoljno,
kae lijenik uljudno. Nemam vie pitanja. Oprosti, to sam ti tako dugo smetao. Nakloni
se i krenu prema predsoblju.

18.
Kristof Komive isprati ga do vrata predsoblja, pridri posjetitelju kaput i otvori mu
izlazna vrata. Zbogom, ree lijenik stojei tamo na vratima predsoblja s podignutim
ovratnikom kaputa i sa eirom u ruci, i jo se jedanput nakloni, pomalo s nelagodom.
Zbogom, ree Komive, zatvori vrata i neko vrijeme nepomino stoji, oslukujui
lijenikove oprezne, nesigurne korake. Vraa se u sobu. Teddy se ne mie od njega. Lezi
na svoje mjesto, ree tiho psu. Ali Teddy je sada doista nervozan, drhti, dlaka mu je
nakostrijeena, tiho zavija. Sudac otrpi bliskost drhtave ivotinje; sjeda u naslonja ispred
pisaeg stola, jednom akom dri psa te ponekad pogladi psa po glavi i po vlanom nosu.
Tiinu prazne ulice u svitanje poremeti buka ulinih vrata koja su se zalupila. Kristof baci
pogled na sat: est i petnaest. Za pola sata poet e istiti stan. Hladno mu je, krene na
polaganu etnju kroz ohlaene sobe; zastane na vratima djeje sobe i oprezno pritisne
kvaku. Teddy vrlo paljivo, gotovo na prstima pojuri naprijed, gurne vrata i upitnim se
pogledom osvrne prema gospodaru. Na stoliu izmeu krevetia s ogradom gori nona
svjetiljka prekrivena koprenom; Gabor spava bez pokrivaa, vrsto i uspuhano, a Eszter se
oznojila u snu. Njezina je divna, plavokosa djeja glavica spuznula s jastuka i jednom
rukom grli onog plianog Mickey Mousea to joj ga je iz Bea donijela na dar generalica,
dobro upuena u moderna kretanja. Sudac zakorakne izmeu krevetia pa oprezno pokrije
Gabora i popravi jastuk pod Eszterinom glavom. Promatra usnulu djecu; gleda u Gabora
koji se poslijepodne htio igrati tri praia, no nije naao treega, pa je zato, a moda i
zbog nekih drugih razloga, cijeli dan bio ljutit i razdraljiv. Sada se ve smirio; bucmasto
mu je lice pomirljivo i smijei se. ini se da sanja o ugodnim stvarima. Kritof zamiljeno
promatra nasmijeeno djeje lice. Ovaj djeak je novi izdanak na stablu Komiveovih, pa
Kritof Komive iznad svega eli da to bucmasto djetece sanja svjee i iste snove; neka
mu u blizini ne promiu zle sile nonoga podzemlja, pa e tada moda i dan kad se probudi
ivot Gabora Komivea biti svijetao i bez sjena. Stoji izmeu krevetia i misli na sjenu koja
se ove noi uuljala u ovu kuu. Prijee u Herthinu sobu, zastane na vratima i promatra
usnulu enu uvijenu koprenama polumraka; ozbiljno i paljivo ispituje lice koje spava,
duboko udie tako dobro poznat miris sobe, zagleda se u raspelo i kunu kropilicu iznad
kreveta. Hertha je vjernica, istinska kranka, pomisli. Poznajem joj snove. Sve ovo ne
moe biti nesporazum, ni ova usnula ena, a ni to dvoje usnule djece... i tuno se i
umorno osmjehne. ena u snu osjeti pogled, okrene se, bijelu ruku visoko podigne u zrak, a
zatim je u nemono-nesvjesnom pokretu spusti natrag na pokriva. Samo spavaj, pomisli
Kritof. Spavaj spokojno. Ve svie. Povue za sobom vrata i na prstima napusti sobu; izae
iz okruenja njemu dragih bia, vrati se u radnu prostoriju i protegne se. to jo moe
uiniti? Za spavanje je prekasno, za nekoliko sati poinje radni dan. Osjea se kao nakon
dugog putovanja, neispavano i pomalo uzbueno, kao netko tko je nou obilazio strane
predjele i sad mu je drago to se zatekao u ovom poznatom, domaem kraju koji mu bljeti
pred oima s prvim zrakama jutra. Tako je, sad e se okupati, obrijati i presvui, pa e
danas, posve iznimno, dorukovati zajedno s djecom. A u deset sati, prije poetka prve
rasprave, bit e tono u svojem uredu. Dnevni se raspored mora mijenjati, jutros e jedno
roite posve sigurno otpasti. Bit e navrijeme na poslu, vezivati i raspletati, miriti i
rastavljati, ve uobiajeno.
Stane kraj prozora i promatra ulicu koja u zlatnoj kupki jutra u svakom trenutku
pokazuje sve otrije obrise, sve jasnije nijanse. Jednom se rukom nasloni na prozorsko
priruje. Dugo ostaje tako. Doista, osjeaj je navlas isti kao onaj nakon nonog putovanja,
kada ujutro napokon ugledamo krovove domaega kraja. Besani umor bridi mu u udovima,
uzbuenje je doivjelo svoj rasplet i lagani spokoj; eto, opet mu je jo jedanput polo za
rukom utei nekoj nepoznatoj opasnosti opasnosti putovanja i stranoga svijeta opet se
uspio spasiti. Sada e opet ivjeti kod kue i nee se, po svoj prilici, dosta dugo nikamo
micati od nje. Gle, ovo je stvarnost, ova kua i ova usnula draga lica u susjednoj sobi,
stvarnost su njegov posao i ovaj vidljivi svijet. Da, noas je proao vrlo dug put. Mora se
ivjeti pokorno, jer e nas inae izmeu buenja i sna voditi neka strana ruka, neka
nepoznata namjera. Prije svega, on eli vjerovati u ovaj vidljivi svijet, a potom krotko i u
onaj drugi koji ne poznaje. eli sluiti svojoj obitelji, ali i onoj drugoj, veoj zajednici koja
mu je dragocjena i na iju se slubu zavjetovao; sluiti, prije svega, onako kako to nalau
boji i ljudski zakoni. Ostalo nije njegova stvar. Ostalo je... Protrlja elo. Kolebljivo okrenu
lea prizoru ulice i pogled mu zapne za portret Kritofa Prvog; neko se vrijeme odmara
na njemu. Mirnim i beutnim pogledom veliki sudac gleda u vrijeme. Slikar ga je odjenuo
u sveanu odoru: pojava uzviena i neustraiva. Gleda u sliku, pa kao da tijekom vremena
uje glas davno iezla ovjeka: Probudi se, Kritofe Komive! Probudi se i ostani jak!
Tvoj je posao na danjem svjetlu. Ostani ponizan i jak! Ostani pun povjerenja i strog! Svijet
je meka tvar, ostani njegov majstorski oblikovatelj! Pogne glavu i lice pokrije akama.
Koliko e dugo jo ostati tako? To je samo umor tijela, ta je malaksalost samo to i posve
sigurno nita vie od toga. Hertha e se zaas probuditi i onda e razgovarati... dobro
upuenim rijeima i iskreno, kao to su i dosada razgovarali o ivotu i smrti, o danu ili noi.
Na ulici drndaju mljekarska kola, a ubrzo nakon toga krenu i ptice sa svojom jutarnjom
grajom. Kue u punoj jutarnjoj svjetlosti sigurno i mono stoje na svojim mjestima. ini se
da e nad gradom svanuti topao i sparan jesenski dan. Da, zavrila je no i poinje dan.
 Sandor Marai

Biografija:
1900. roen 11. travnja u Kassi (danas Koie, Slovaka) gdje se i kolovao
1918. novinar u Budimpeti
1919. ivi u Beu, zatim Berlinu i Frankfurtu gdje je radio za Frankfurter Allgemeine
Zeitung
1923. eni se Ilonom Metzner, poznatijom kao Lola; odlazi u Pariz gdje radi kao
dopisnik za njemake i maarske novine
1927. due boravi na Srednjem istoku to je zabiljeio u svojoj knjizi Istenek
Nyomdban
1928. vraa se u Budimpetu: bavi se novinarstvom i stvara niz znaajnih knjiga i
predstava
1933. dopisnik iz Berlina gdje meu prvima osuuje nacizam u svom lanku
naslovljenom Mesija u sportskim dvoranama
1937. u Budimpeti njegovi lanci podiu mnogo praine; njihov izbor objavljen je 1943.
godine
1942. korigira izdanje romana Egy polgr vallomsai, izabran za dopisnog lana
Maarske akademije (poslije postaje stalni lan)
1945-1946. velika turneja po Zapadnoj Europi
1947-1948. izlazi njegov roman Srtdttek, iako mu je etvrti dio zabranjen
1948. bjei pred komunistikom diktaturom koristei Kongres knjievnika u vicarskoj i
nikada se vie ne vraa u Maarsku
1950-1952. ivi sa svojom suprugom u Italiji
1952. odlaze u New York
1968. vraaju se u Italiju, u Salerno
1979. ponovno odlaze u SAD, ali ovaj put u San Diego
21.02.1989. star, bolestan i sam (supruga i usvojeni sin umrli su nekoliko godina ranije)
izvrava samoubojstvo; njegov je pepeo rasut iznad voda Pacifika.