Moje ludilo

Postoje stupnjevi ludila, i što si luđi, ljudima je to očiglednije. Najveći dio

života skrivao sam svoje ludilo, ali ono je tu. Netko mi recimo govori o ovom
ili onom, i dok me ta osoba gnjavi svojim kvarnim općim mjestima, desi se
da zamislim njegovu ili njenu glavu položenu na panj giljotine, ili ih vidim
na ogromnoj tavi, kako se prže i gledaju me unezvjerenim očima. U takvim
situacijama najvjerojatnije ću pokušati umaći, ali ne mogu izbjeći takve
vizije kad mi se ljudi obrate. Ili, kad sam bolje raspoložen, mogu ih vidjeti na
biciklu, kako se udaljavaju od mene. Jednostavno imam problem s ljudima.
Ž ivotinje, njih volim. One ne lažu i rijetko pokušavaju da te napadnu.
Ponekad umiju da budu podmukle, ali to se tolerira. Zašto? Najveći dio
mladosti i srednjih godina proveo sam stiješnjen u malim sobama, gledajući
u zidove, pocijepane zavjese, ručke na komodama. Bio sam svjestan žena i
želio sam ih, ali nisam htio skakati kroz sve obruče da bih došao do njih. Bio
sam svjestan novca, ali opet, kao i sa ženama, nisam htio raditi ono što je
potrebno da bih došao do njega. Htio sam samo onoliko koliko mi treba za
sobu i piće. Pio sam sâ m, obično u krevetu, spuštenih roleta. Ponekad sam
odlazio u obližnje lokale da provjerim koga ima, ali to je uvijek bilo isto
ništa posebno, a često i mnogo manje od toga. U svim sam gradovima
posjećivao knjižnice. Otvarao knjigu za knjigom. Rijetko je bilo knjiga koje bi
mi govorile nešto. Ugolavnom su bile prašina u mojim ustima, pijesak u
mojim mislima. Nijedna nije bila povezana sa mnom ili s mojim osjećajima:
gdje sam bio nigdje, šta sam imao ništa i šta sam želio ništa. Knjige iz
proteklih stoljeća samo su još više komplicirale misteriju toga što imaš ime,
tijelo, hodaš naokolo, govoriš, radiš nešto. Nitko se nije bavio mojim
specifičnim ludilom. U nekim sam lokalima postajao nasilan, dolazilo je do
tuča u kojima sam uglavnom dobijao batine. Ali ja se nisam tukao ni sa kim
posebno, nisam bio gnjevan, samo nisam shvaćao ljude, to što oni jesu, to
što rade, kako izgledaju. Bio sam više puta u zatvoru, izbacivan sam iz soba u
kojima sam živio, spavao sam u parkovima, na grobljima. Bio sam izgubljen, ali
nisam bio nesretan. Nisam bio zao. Jednostavno nisam mogao shvatiti ništa od
onoga što je bilo tu. Moje je nasilje bilo usmjereno protiv očigledne klopke,
vrištao sam, a oni nisu razumjeli. Čak i u najgorim tučama pogledao bih svog
protivnika i mislio: Zašto je bijesan? Želi me ubiti. Onda bih se morao šakama
braniti od zvijeri koja nasrće na mene. Ljudi nemaju smisla za humor, tako su
dosadno ozbljni u odnosu na same sebe. Negdje usput, a zaista ne znam odakle
mi to, počeo sam misliti: možda bi trebao biti pisac. Možda bih mogao napisati
riječi koje nisam pročitao, možda bih tako mogao skloniti tog tigra s grbače. I
tako sam počeo, i protekla su desetljeća, a da nisam imao mnogo sreće u svemu
tome. Sada sam bio ludi pisac. Nove sobe, novi gradovi. Padao sam sve niže i
niže. Jednom sam se smrzavao u Atlanti, u baraci od papira, s jednim i po
dolarom tjedno. Bez vode, struje, grijanja. Sjedio sam i smrzavao se u svojoj
kalifornijskoj košulji. Jednog sam jutra našao batrljak olovke i počeo pisati
pjesme po rubovima starih novina na podu. Na kraju, u četrdesetoj, pojavila se
moja prva knjižica, brošura pjesama: „Cvijet, šaka i zvjerski jauk“. Poštom je
stigao paket i otvorio sam ga, a unutra su bile te brošure. Prosule su se po ulici,
sve te knjižice, i ja sam kleknuo usred njih, klečao sam i podigao Cvijetnu šaku i
poljubio je. To je bilo prije 30 godina. I dalje pišem. U prva četiri mjeseca ove
godine napisao sam 250 pjesama. I sada osjećam kako se ludilo valja kroz mene,
ali još nisam napisao riječ onako kako to želim, tigar mi je i dalje na leđima.
Umrijet ću s tim skotom na grbači, ali borio sam se s njim. I ako negdje postoji
netko tko se osjeća dovoljno ludim da poželi biti pisac, reći ću: samo naprijed,
pljuni u oko suncu, udri po tim tipkama, to je najbolje moguće ludilo, stoljećima
je potrebna pomoć, ljudski rod vapi za svjetlošću, rizikom i smijehom. Daj im
to. Ima dovoljno riječi za sve nas.