Danko Oblak

NA TRAGU

CRVENA TABLA

Dosadno je putovati ravnicom!

Oi ne vide no beskrajnu ravan, to le i poput mora -- iroka i jednolina. Polje se nadov
ezuje na polje, tek gdjegdje izviri osamljena kuica ili ra trkano selo - sitno i ne
stvarno, kao drvene igrake u veselom gradskom izlogu - a u daljini, sasvim daleko
, naziru se obrisi gorja, nejasni i plaviasti, nalik na sjene.
Stoji kraj prozora vagona i gleda , a sve ti se ini, da si uvijek na istom mjestu! T
ako je jednolina ravnica! Poneka kuica ili stado goveda na beskrajnoj poljani ne m
ogu te uzbuditi. Vozi se u vlaku i misli : "Kako je nezanimljiv ivot u ravnici! Niega
ovdje nema!" I misli dalje: "Kad bih morao stanoviti u ravnici, zacijelo bih ska
pao od dosade!"
Gleda kroz prozor i razmi lja ; pametan si djeak pa zna da ipak nije tako. U ravnici iv
ljudi, a gdje ima ljudi, ima i dogaaja, veselja i tuge: svega onoga to prati ovjek
a u ivotu.
Ovakva pomisao natjera te da bolje pogleda .
Gle! Na livadi kraj priige, kojom i ti i pisti tvoj vlak, pasu krave. Kraj jedne se
privilo areno tele ce,
upla enim oima gleda u tebe i u vlak. Sasvim je maleno. Mo da ga je majka otelila pri
je nekoliko dana, dok si se ti spremao na ovo putovanje i skakutao po stanu, tra ei
loptu iza ormara. Nisi tada ni slutio, kakva je radost nastala u staji! Skupila
se djeca, promatraju milu toplu ivotinju, miluju je i smiju se, kako ona,maju na,
tra i da sisa. Kakav dogaaj! Ali odavde, iz vlaka, ne mo e ga zamisliti ovjek koji nem
a ma te.
Vlak se pribli ava mostu. Ispod mosta tee rjeica, mutna i blatnjava/mala kao potok.
"Ha!" misli , "nikad se ja ne bih okupao u ovom blatu!" A kraj rjeice, u blizini mo
sta, ukoio se bunker - dosadne, mrtve i sive zidine, ponegdje crne od dima i baru
ta. Ni ta. Stoji bunker mirno, crni prozorii zijevaju u tebe. Ako si ovjek bez ma te uzdahne i tra i od majke jo jednu jabuku. Ali ako si drukiji, bolji, osjetit e borbu
raku; vidi u bunkeru fa iste, kako bjesomuno pucaju, a oko njega partizane kako juri a
ju, pale ga i ru e eksplozivom. Vlak tutnji preko mosta, i u tom trenutku bunker 1
1 pripovijeda zanimljivu, istinitu priu.
Lokomotiva da e i stenje; vagoni jure za njom poslu no kao ovce za ovnom predvodnikom
. Promiu tele-ionski stupovi, jedan za drugim - ve su te zaboljele oi. Sve to zamar
a, i ti pomi lja , kako je ravnica ipak dosadna. Kad odjednom - hip!! - kao da te ne
tko ubo iglom, rasani se, zamora nestane, di e se na no ne prste i pru a ruku do zavora
a opasnost.
Netko te upozorava:
- Hej, delijo, ne diraj to! Zaustavit e vlak!
A tihi to upravo i htio uiniti- zaustaviti vlak. Da! Zaustaviti ga i sii, vidjeti
ono, to te je ovog trenutka u/budilo.
A to je to?
Crvena tabla. Crvena, s jasno ispisanim bijelim slovima.
Napre e oi, da bi proitao slova. Ali ih ne vidi . fabla je velika i stoji nedaleko od p
ruge. Jesu li slova (ako sitna, ili su ti oi oslabile?
Ni govora! Slova su krupna, jer na njima pi e ne to va no. A oi su ti kao u sokola. Ali
je tabla ne to okrenula. Okrenuta zato, ini ti se, upravo zato, da ti ne bi mogao
proitati to na njoj pi e. Jer kad bi proitao, zbunio bi se i nemono upitao majku: " to
e ovdje dogodilo, i nama?" A pametna ti majka ne bi um jela odgovoriti. Ni ona.
I ona bi se zbunila. Odakle bi znala to se sve zbilo ovdje, u ovoj ravnici, prije
no to je kraj pruge postavljena crvena tabla.
A /bilo se mnogo toga, mnogo zanimljivog i vrlo uzbudljivog, pustolovnog i opasn
og. Dogodilo se toliko toga, koliko ti nisi do ivio u cijelome ivotu; toliko, da ovj
ek gotovo ne bi mogao vjerovati da se mo e dogoditi na jednom jedinom mjestu u irok

oj, dosadnoj ravnici.

eli li saznati, smiri se i proitaj ovu knjigu. Ona irovori o proljeu godine tisuu dev
etsto etrdeset pete, kad su se fa istike vojske u neredu povlaile na zapad . . .
PRVI DIO
8
MARKI U LJEMU
Slabunjavi djeak Tihomir provirio je kroz kuna vrata i spremao se da izie u vrt. To
zapravo i nije bio vrt, nego dvori te sa stajom za kozu, s koko ima, s bunarom i ni
skom hrpom gnoja. Taj se gnoj stalno pu io, irei topli, neugodni vonj.
Rano je proljee. Mlada tre nja uz ogradu osula se bijelim cvjetovima; isprva su bil
i zelenkasti, skriveni u tvrde pupoljke, a onda, kako je sunce prigrijavalp, iril
i se i stali bijeljeti, dok ih jednog jutra Tihomir ne ugleda potpuno bijele, ist
e i rascvjetane. Na prozirnom, tek izbilom li u polegla je tanka pra ina, to se dizala
sa seoskog druma, kad god bi prodrndala kakva kola. Ve nekoliko dana ne pada ki a,
sunce sja od jutra do veeri, a zrak ipak nije suh; sa irokih, mekih oranica ispar
uje se vlaga od minulih snjegova.
Djeak zastane na vratima niske seoske kue i zagleda se na drum. Nigdje ni ive du e, t
i ina je, kao da je zamro svaki ivot. Pro lih bi godina u ovo doba sve brujalo u selu
, prolazila bi kola, palile se vatre po poljima i dvori tima i posvuda bi mirisalo
na svje u zemlju i dim.
11
A sada - ivad eprka po dvori tu, isparuje se gnoj, a oko bijelih kro nji voaka zuje pel
.
- Tikle!
Iz kue je provirila ena. Djeak se nevoljko obazre. N jegova majka. Bila je odjevena
po gradski.
- Molim, mama?
- Ne bi li se.malo odmorio poslije ruka? To je pitanje djeak i oekivao.
- Nisam umoran, mama.
ena uzdahne i popravi rukom kosu na glavi.
- Ali da mi ne izlazi nikamo iz dvori ta! Zna kako je ...
Tihomira majka zove Tikle, a i cijelo ga selo poznaje po tom imenu. Ovoga plavok
osog, slaba nog djeaka, uredno odjevenog i s francuskom kapom na glavi, zna svaka s
eoska kua.
- Ostat u u dvori tu. Mo da e doi Stanka.
Zakoraio je na neravnu kamenu stepenicu. Oko tre nje uz ogradu ushodala se nemirna
koka, eprkajui kljunom i aporcima po zemlji.
- I
! - vikne plavokosi djeak.
Koka zalamata krilima i prepla eno otri do ubri- ta. Tamo se smiri, sagne glavu i nast
avi kljuckati.
Dvori na ograda nije ni visoka ni vrsta. Naprotiv, sabi e je od neravna vinogradskog
kolja, koje se na mnogim mjestima rasklimalo, pa na ogradi zijevaju otvori. Osim
toga, dvori na su vrata irom otvorena, i ni ta lak e nego izii kroz njih na iroki seosk
put. Ali Tikle to ne ini.
12
Iz dvori ta ne smije ... "Zna kako je" - rekla je majka, a Tikle zna to to znai. To z
nai da je sada rat i da odasvud vreba opasnost; zbog toga su njih dvoje i do li iz
grada u Ravno selo. Ovdje su sigurniji od avionskih bombi. "Zna kako je ..." To z
nai, takoer, da se rat bli i kraju, da su u selu sve e i nemiri, pa nije zgodno mije at
e s ljudima.
Tikle otjera koko pa s dosadom pogleda kroz ogradu. Samo se s kraja ceste neki ma
li psi zabavljao odbaenom ko u. Zaduhao se, podvio repi i pritajeno re ao. Grizui kost
ahvati zubima vrh svoga repica, pa zaskia i stane se vrtjeti u krugu; repi mu se o
makne, on ga ponovo epa i zavrti se kao vrtuljak. Djeaka je zabavljala ova igra. Al
i se psi odjednom zaustavi, digne glavu i pone sitno lajati.
"Netko ide", pomisli Tikle.
Psetance je lajalo sve jae, a onda se zapla eno povue do vrata susjednog dvori ta i os
ta tamo, potmulo re ei.
- Bezis, bezis! - uo se glasi izvana.
Tikle spazi etvorogodi njeg mali ana s makom u ruci. Djeai bija e bos, u odrpanoj ko u

a na glavi je imao povelik stari e ir koji mu je padao preko u iju.

Bio je to Pepo.
- Donio sam Malkica - ree mali an u e iru.
- Marki, Marki! - poveseli se Tikle i pogladi bijelo mae.
Pepo se sagnuo i stavio maka na zemlju. No ovaj se ne pomae.
13
- Jo ga boli noga? - upita Tikle.
- Boli, boli. Malkic, mali Malkic!
Pepo je seosko siroe. Tko zna otkud je do ao, otkud su ga donijeli, pa je na ao utoi te
kod nadniara Stjep-ka, koji ivi u potleu ici kraj imanja gazde Petra, a ima i sina ed
u, no taj je ve velik, dvije godine stariji od Ukleta, pa se ne mo e igrati s Pepom
. A Pepo se voli igrati, zato je i do ao plavokosome gradskom djeaku.
- Idemo po ljem! - ree Tikle. Mali an veselo poskoi:
- Po svapski!
U staji, dodu e, nema koze, uginula je jo pro le zime ali se iza nje nalazi gomila ko
jekakve zanimljive starudije. Ima tu dasaka, da ica, razlupanih crepova i opeka, pr
o upljenih lonaca, ne to zarale ice, komad trulog prozorskog okvira, mnogo kolaca, ost
atak stra ila za ptice. Tikle se sagne, uze prebirati po toj starudiji, dok ne izv
ue jedan njemaki gvozdeni ljem.
- Ha! - potcikne Pepo. - Za Malkica!
- Pssst! Stavit emo ga unutra i provozati ga. Ali samo po dvori tu. Jo mogu doi vabe!
- vabe...
Tikle polo i ljem na zemlju, tako da je nalikovao na lonac na tednjaku, i posadi u n
j maka. Taj se me ko-ljio i namije tao, a onda se smiri u udobnu le aju i stane zadovol
jno mirkati.
- A sad konopac!
Tikle izvue iz d epa komad u eta, zave e ga za rupicu ko ne podstave s unutra nje strane
ma i pru i drugi kraj konopca mali anu:
14
- Vuci!
- Uuuu! - skupi Pepo usta. - Malkic je bolestan, ne mo e hodati. Zato se vozi, uuu
u!
On povue konopac, ljem se malo zaljulja, pa onda poe kliziti preko dvori ta. Maak se i
sprva uznemirio i naulio u i, a zatim se pomiri sa sudbinom.
- Malkic se vozi, uuuu!
- Prava eljeznica! - nasmije se Tikle. S u ivanjem je gledao smije noga mali ana u e iru,
kako vue ljem po dvori tu.
Dodu e, Tikle je oekivao Stanku, a s Pepom se poigrao tek usput. Ali gdje je Stanka
tako dugo? Obeala je doi odmah poslije podne i vratiti mu posuenu knjigu. Sa Stank
om se Tikle najradije dru io.
Uto se zauju koraci, i u dvori te uu dva djeaka.
- Zdravo, djeco - podsmje ljivo e jedan. - Igrate se?
- Pepo i Tikle! - nasmije se drugi. - Dru tvo! Ba pristaju jedan uz drugog.
Tikle ponikne glavom.
Bili su to Stjepkov edo, zvan edo Brzoplet, i njegov najbolji drug Momir Ivani.
- Slu aj, Pepo - obrati se edo mali anu. - Trkni kui i reci tati, da ga Ilija eka. Odma
h!
- Idi ti... - natmuri se Pepo.
- Vidi vrapca! Ne slu a! uje li ga, Momo?
edo je svakoga manjeg i slabijeg od sebe obino nazivao vrapcem. Momir je nestrplji
vo lupkao nogom o zemlju.
16
- Po uri - ree - jo e nas tamo mrak zatei.
- uje li - obrati se edo mali anu - po uri!
- Neu.
- Pepo!!
- uti...
Ispod velikog oboda od e ira virile su sitne tvrdoglave mali anove oi. edo nastavi pomi
rljivo:
- Pepo, vrapiu, budi dobar. Ja moram ii, imam posla. Trkni kui i reci tati...

- Kamo ide ? - upita mali an.

- Kamo! Ne tie te se! - Suzdr av i se, edo pogladi derania i ree: - Pa, na brdo . .. a
te toliko zanima.
- I ja cu!
- to e ?
- Na bldo.
- Nee ti nikamo, nego kui! I ka i tati, da ga eka Ilija!
- Hou na bldo.
Momir nestrpljivo mahne rukom, i djeaci iziu iz dvori ta. Pepo se odgega za njima.
- uvaj Malkica! - naredi mali an Tikletu, a onda ga nestane na pra noj seoskoj cesti.
Na plavokosoga gradskog djeaka nisu obratili pa nju. Kao da ga nema. Djeak je cijelo
vrijeme stajao kao ukoen. Sad, kada su se na drumu sti ali glasovi, on sjedne na o
peke kraj staje. Dohvati maka iz ljema i sta2 Na tragu
17
vi ga na koljena; zami ljeno ga je gladio po mekom krznu.
Cestom prokaska e konji, vukui za sobom te ka seljaka kola.
- Ijoooo-iii!-po urivao je koijas.
Digla se pra ina i obavila cestu i vrtnu ogradu. Padala je polako, prekrivajui sivoo
m mlado li e i rascvjetane tre nje. Vjetar je nanese do djeaka u modroj francuskoj kap
i, koji je sjedio s makom na koljenima, tu an i zami ljen.
18
TIKLE
Otkad je Tihomir do ao u selo, Momir i edo gledaju ga ispod oka. Tikleta to boli, a
li se s vremenom priviknuo. Ne ljuti se na Momira i edu, ali ga je danas ra alostio
Pepo! I taj mali odrpani deran, koji jo ni glasove ne umije pravo izgovarati, i
on mu nareuje! "uvaj Markia!" rekao mu je i onda ravnodu no odgegao cestom, ostaviv i g
a sama sa svojim mislima. Da ga je bar zamolio: molim te, Tikle, budi dobar . .
. Ne, ni toliko ne tra i plavokosi djeak! Da ga je samo lijepo pogledao - i to bi b
ilo dosta. Ali ne! Bubnuo je svoje nareenje i okrenuo mu lea.
" to sam im skrivio?"
Kad je Tikle bio malen kao Pepo sada, ivio je u gradu, u otmjenom stanu s mnogo i
graaka i knjiga. Imao je svoju vlastitu sobu s bijelim krevetiem i slikama ivotinja
na zidu. Tata je ak rekao, da e mu kupiti bicikl, dok samo jo malo poraste.
"Budi dobar, pa e i drugi biti dobri prema tebi" - govorio mu je otac. On je bio
visoka rasta, uvijek iz-glaana odijela i iste, kao snijeg bijele ko ulje. Ali otac v
i e ne ivi, a njegove rijei kao da ne vrijede ovdje u Ravnom selu. Mo da je tako samo
u gradu? Ali ne? Sjea se Tikle i gradske djece - Miljetka, Brace i male Njemice I
ngrid. Kad su e igrali u vrtu, Tikle bi iznio sve svoje igrake, i svi bi se s njima
igrali. A kad je Ingrid dobila bicikl, nije mu dopustila da se vozi na njemu; M
iljenko-vu ko nu loptu nije smio ni do taci...
Ipak je bilo lako, dok mu je ivio otac; onda se Tikle osjeao sigurnim i nije se pl
a io djece. Ali otac bija e
19
bole ljiv. Uvijek je sjedio u naslonjau kraj prozora i itao knjige. A imao ih je mno
go, mnogo, i uvijek je donosio nove i stavljao ih na police, koje su bile pune d
ivnih knjiga svih veliina i boja. Katkada, kad oca nije bilo kod kue, Tikle bi uze
o koju i listao po njoj. Nije mnoj^o razumio, gledao je samo slike. Jednom mu je
otac pokazao knjigu s mnogo fotografija. Bila je to velika i te ka knjiga, sva u
zlatu. Slike su u njoj prikazivale ljude iz Afrike i Australije, gole i crne, s
ukrasom od perja na glavi. Njihove ene nosile su narukvice i ogrlice - ak i na nog
ama. Bila je to uistinu lijepa knjiga, ali Tikle na alost nije mogao do nje ponov
o doi, jer se nalazila visoko na polici, gotovo pod stropom; i tata, kad je uzima
o tu knjigu, morao se popeti na stolac i dignuti na prste.
Knjige su ostale na policama i onda, kad se sve izmijenilo, kad su Nijemci u li u
grad. Tada je tata umro.
Uistinu, sve se izmijenilo. Nema vi e tate, a u gradu su bili Nijemci i usta e. Tikl
e je postao jo pla ljiviji i povueniji. Majka se preselila u manji stan i rasprodala
mnoge tatine knjige. Vi e nije bilo visokih polica do stropa, ni pozlaene knjige s
a slikama Crnaca.

Neko je vrijeme i ao u kolu, no doskora je i to prestalo. U kolu se useli e vojnici. O

nda su na grad pale prve avionske bombe; zavijale su sirene, gruvali topovi, i s
ve se treslo.
Jednoga dana majka spakuje stvari, primi u stan neke nepoznate ljude, uzme Tikle
ta za ruku i odvede ga na
21
eljezniku postaju. U li su u vlak. U vagonu je bilo zagu ljivo i mrano. Svjetiljka na s
tropu sjala je uto i mutno. Putnici su pozaspali zabaciv i glave na drvene klupe. D
aleko naprijed zvi dala je lokomotiva. Tako su prije tri godine do li u Ravno selo.
k * *
Useli e se u kuu starice Ane koju je majka poznavala mnogo godina. Starica bija e sla
ba i bolesna i rijetko je izlazila iz kue. Tikletova se majka brinula za nju.
I u selu su bili Nijemci.
Jednom je Tikle stajao kraj dvori ne ograde, oko koje se skupila nekolicina djeaka
i djevojica. Djeca su otvorenih usta promatrala neobinoga gradskog djeaka.
Uto je cestom nai ao jedan Nijemac u zelenoj uniformi, iroka crvena lica, nosei u ru
ci posudu s hranom. Kad je pri ao, djeca se razmaknu, a neka mu okrenu lea. Vidjev i
Tikleta, on mu prie, pomiluje ga po licu i upita:
- Wie geht es, Junge?
Tikleta su kod kue jo od malih nogu nauili da uljudno odgovara na pitanja starijih;
zato se uspravi i odvrati:
- Danke, gut.
Kad je vojnik oti ao, dva se djeaka okome na nj.
- ta te je pitao? -osorno ree prvi.
- Pitao me: kako si? -Tikle e zbunjeno.
- A ta si ti odgovorio?
- Da mi je dobro.
22
Drugi se djeak nasmije i pljune na tle.
- Vidi vrapca gospodskoga! vabe u selu sjeli nam za vrat, a njemu dobro! uje li ga,
Momo?
Prvi djeak odmahne rukom.
- Hajdemo odavle, edo. Nije on za nas! Okrenu e se i odo e, a za njima i druga djeca,
osim
jedne djevojice. Bila je Tikletovih godina, bri ljivo spletene kose.
- Ti zna njemaki? - upita ga.
- Malo - odgovori on. - Uio sam. A za to su se ovi naljutili i oti li? Ja im nisam ni t
a uinio .
Djevojica napui usne.
- Pusti ih! Moj tata ka e, da su Nijemci dobri. U na oj kui stanuju dva njihova ofici
ra.
Njemu se dopadne uredna djevojica, a bio je i eljan igre.
- Hoe li da se igramo? - predlo i joj.
- Hou. A kako se zove ?
- Tikle.
-- A ja Stanka.
Tako se sprijatelji e. Momir Ivani i edo Brzoplet izbjegavali su ga skoro tri godine
- za to, to Tikle nije mogao razumjeti.
23
STARAC JAKOB I DVA KOMANDANTA
Proljee je zahvatilo Ravno selo. Mlado sunce zagri-jalo tlo, njegova se povr ina os
u ila i drobila pod svakim korakom u pra inu.
Ravan se oko sela prote e unedogled. Kroz ozelenjela se polja, poput bijele zmije,
vijuga cesta. Posred kukuruzi ta izdi e se humak. Djeca, odrasla u ravnici, nazivaj
u taj humak - brdom. Uspeti se s nekoliko koraka na njegov vrh bija e za njih neob
ino primamljivo! S te male uzvisine vidi se stotinjak kua, to ine Ravno selo, pa oko
lna polja, rijeka sa sjeverne strane i golema Zelena movara, sva obrasla a om i nato
pljena vodom, to se prelijeva iz rijeke.
Momir i edo po li su na taj humak, da bi, kako Mo-mir ka e, izvidjeli situaciju na fr
ontu.

- To je na a osmatranica, s nje se vidi kretanje neprijatelja ...

Humku su pri li oprezno, saginjui se pri hodu, a onda uspuzali na vrh. Tamo uo e u mal
en rov, ograen vrbovim ibljem. Taj su rov djeaci iskopali sami i u njemu se stalno
sastajali. Na jednom mjestu bija e iblje razmaknutoga kroz otvor se pru ao vidik prek
o polja na bijelu cestu.
edo prie otvoru i zagleda se u polje.
Ravnica je le ala pusta, polja neobraena, samo su vrane slijetale na ledinu, mije ajui
se s dru inom vra-baca, koji su se jatili po svim ivicama. Ovog proljea nije jo nitk
o poeo obraivati polja. Uskome ale se voj24
ske, zalijetali se usta e u selo, otimali hranu i gonili ljude, te se narod radije
sklanjao u kue.
- Osmatraj i izvje tavaj! - ree Momir cdi. Ovaj se naljuti:
- to: osmatraj i izvje tavaj! Koga da izvje tavani?
- Mene!
- Vidi, molim te! - izazovno e edo. - A tko si ti ?
- Komandant.
- Ti si komandant kao i ja. Zajedno emo osmatrati.
- U vojsci ne mogu biti dva komandanta -- ree Momir mirno - samo jedan.
- A taj si ti, je li?
- Naravno. I bez razgovora. Mi smo na polo aju.
- Vidi vraga -. blene edo. - A to sam onda ja?
- Vojska.
- Gle! Vojska. Ja to nisam znao.
- Sad zna .
edo Brzoplet umuknu naas. Zbunio se. Zagledav i se kroz vrbovo prue u polje, nastavi
gunati:
- Mogao bih biti bar autant!
- Ne mo e !
- Gle, a za to ne bih?
- Nema komandanta bez vojske. Ti si vojska. Osmatraj! to vidi ?
edo otkine jednu granicu, stavi je meu zube i stane nemirno grickati mekano drvo. P
ogled mu je bludio ravnicom.
- Vidim jarca rogatoga - ree naposljetku. - Ni ta ne vidim. Slu aj, Momo - okrene se
k drugu - to nije
25
pravedno. Za to da samo ti bude komandant?! Mogli f'Isino se mijenjati. . . malo ti
, malo ja. Bilo bi ljep e . . .
To onda ne bi bila vojska nego zbrka. - Momir naljutio. Malo ja, malo ti! Tko je
to vidio! Uostalom, ii nrnia kvalifikacije za komandanta! (Vilo skoi kao uboden.
Ja nemam kla . . . klafi. . . klafika . . .! A ti to ima , je li ? Poka i! Momir nar
avno ima sve: i kompas, i praku i zatvara od pu ke, i ovu klafi... to, to si rekao, i
sve, je li ? A bombu, tko ima bombu, ti ili ja? Sad govori?
- Bombu, ha-ha! - nasmije se Momir. - Da je kra-gujevka, ni ta ne bih rekao, poklo
nio bih se. Ali talijanka, nfan/.ivna . . . kutija od konzerve!
Samo da je bacim u rijeku, sve bi ribe isplivale na leima!
- A ti onda ratuj s ribama. Budi riblji komandant. edo se ra estio:
- A ti zapovijedaj koko ima i patkama! Pepov Mar-ki neka ti bude autant, i gotovo! J
a se vi e tako neu igrati!
Cedine se oi za arile, poskakivao je u rovu, krivio lice, mahao rukama Momiru pred
nosom, upao travke, turao ih u usta, pljuvao unaokolo, lupao nogama o tlo i [ Jasno
mrcao. Bio je gnjevan. edo je uope bio ustar djearac, koji se u svemu elio isticati
red seoskom djecom, od svakoga je htio biti spretniji, umjesniji i pametniji. Mo
mir se, naprotiv, uvijek vladao mirno, za vrijeme govora lice mu je bilo nepomino
, pogled siguran. Jedino mu je smije ak mogao izmijeniti lice. Otkad je poeo rat
26
i nado la okupacija, a on ostao bez oca, sam s majkom, jako se uozbiljio. Jedino p
red njim nije edo Brzoplet bio tako goropadan i preko mjere uvjeren u sebe, iako
se i s Momirom volio porjekati. Ali je osjeao, da je Momir jai; ne, dodu e, tjelesno,
u tome su bili podjednaki, ali je Momir imao vi e znanja i ivotnog iskustva.

Momir Ivani je Ravnoselanin, to jest roen u Ravnom selu, ali je pro ivio nekoliko god
ina u gradu, gdje mu je otac bio tvorniki radnik. Tamo je koje ta nauio i vidio i, to
je najva nije, proitao je mnogo knjiga i znao priati takve stvari o kojima djeca u
selu ne bi mogla ni sanjati. Htio-ne htio, edo je svome drugu davao prednost. Obo
jica su bili dobri prijatelji, premda su se razlikovali i po naravi i po vanj tini
: edo visok, sme, ku trav i neuredan, a Momir crn ne to ni i, vrlo uredan.
* * *
Dok su se djeaci prepirali, cestom se, s druge strane polja, pribli avala udna prili
ka. Koraala je urno, ogledajui se esto na cestu za sobom. Iako je put bio ravan, pri
lika se spoticala, noge joj se zapletale, glavinjala je i mlatarala rukama; inilo
se, da e se svakog trenutka sru iti. Na glavi joj stari e ir, sa svih strana pro upljen
i neodreene boje: mo da je nekada bio crn, ut, plav ili zelen, to se uope ne bi mogl
o ustanoviti. Ispod njegova oboda visjela su dva duga sivkasta brka.
- Hip! Haaaa .'..!- zagrcnu se prilika, uzdahnuv i duboko.
27
Od ceste prema selu vodio je puteljak kroz kukuruzi te; prilika zae tim puteljkom,
svejednako se ogledajui na cestu. Tamo se, u daljini, vidio bijeli oblak pra ine.
Pribli avajui se humku, uspori hod - kao da je nestalo neke opasnosti, to joj je do
sada prijetila s lea, Okrenuv i se jo nekoliko puta prema cesti, prilik^ zapjeva:
Bje i vabo, bestraga mu glava, sad je manji od maloga mrava! Starac Jakob pije rujn
o vino . . . hip! Rujno vino, krasno, slasno, fino ... . . . hip! haaaa!
Kukuruzi te je bilo naikano batrljcima odsjeenih stabljika to su poput kratkih iljatih
kolia str ili iz zemlje. Valjalo je puteljkom hodati oprezno, da noge ne zapnu. Kad
je udnovata prilika stigla pod humak, zapletu joj se noge, jednim se opankom zakv
ai o koli pa tresne na zemlju.
S humka se zaori edin smijeh:
- Poljubio majku zemljicu, uh! Doi ovamo, Jako-be, da te podignem! Ha, ha!
Starac se poku a pridii, ali uzalud. Raskrvavio je obraz i lijevu ruku i te ko disao.
Momir dotri s humka i prigne se k starcu:
- Da ti pomognem, Jakobe.
Uz njegovu se pomo starac osovi na noge.
28
- Prokleti kuk-kuk-ruz, hip! ... - promrmlja i o-bri e rukom obraz. - Bolje da ga
nema, da se sade samo vinogradi.. . Onda ne bi bilo ovoga ... hup! .. . zla.
Momir odvrati lice: starac je jako zaudarao na vino.
- Vinogradi... gro e . .. vino .. . ivot.. . hip!
S humka sie i edo. Bio je postien: jer dok se on rugao pripitom starcu, Momir je be
z rijei potrao da mu pomogne.
- Je li se udario jako? - upita edo.
Momir ne odgovori. Sagnuo se do stareva uha i vikao:
- ta si ono pjevao, Jakobe? Ne to da ... vabo bje i?
- Hip! - zagrcne se starac. - Kakav vabo?! Haj, haj!
Tek onda kao da je opazio djeake.
- Hip! Tko ste... hup! ... vi? - Zurio je u njih, nastojei da mu pogled bude to mi
rniji. - Hup!
- Ja sam, Jakobe! - vikne Momir. - Ivaniev sin. A ovo je edo, Stjepkov!
- Hip! A, Stjepkov...! Samo da nije Petrov. Gazda Petar je op-pas-san, hup! Da n
isi ti Mil-lan?!
- Nema tu Milana, ne boj se!
- Nemaaaa! Ode! Hip! ... Jakob e vam rei... - Starac stavi prst na usta. - P
t! Mir!
o! vabe... hip! .. . bje e. Bestraga im glava!
Jakob zalomata rukama, odupre se Momiru o rame i poka e mu na bijeli oblak pra ine d
aleko na cesti.
- Pra e ... hup! - apne povjerljivo djeaku u uho. - Ja idem u selo, do Ilije ... da
malo tr-rgnem ... hip! ... vabama za zdravlje, bestraga im ... Stra no sam ... hip!
... o ednio ...
29
Starac se otputi klecavim korakom prema selu. Usput je pjevao iza svega glasa:
Starac Jakob pije rujno vinooooo ... . .. hupl...
Rujno vino, krasno, slasno, finoooo! Hip, haaaa!

Ljuljao se i glavinjao puteljkom, a kod prve kue susretne maloga Pepu. Mali an ga o
prezno zaobie, ne ispu tajui s oka starevu klimavu priliku, zatim potri, to ga noge no
e, stazom prema "brdu".
30
OBLACI PRA INE
Veliki bijeli oblak, to ga je starac Jakob pokazao Momiru, naglo se pribli avao, do
k djeaci ne ugleda e na cesti kolonu motornih vozila i mnogobrojnih kola. Konji su
kasali, a prestizali ih kamioni i automobili; na cesti je vladala jurnjava - jed
ni.su smetali drugima, svatko je htio br e naprijed.
- Uh, to pra e! - ree edo, prisjeajui se rijei staroga Jakoba.
- Pra e! Dabogda se nikad ne vratili! - odu evi se Momir.
- Pla e ... - doda i Pepo, koji se tog trenutka primaknuo djeacima.
Iza kamiona, krcatih vojnicima, pojave se kolone pje aka; hodali su, jedan za drug
im, jarugom ispod ceste. Zatim naio e i dva golema tenka. Konji se popla e, kola zaok
renu u stranu i zakre cestu. Kamioni i kola nabiju se jedno na drugo, iz njih isk
oe vojnici i na cesti nastade krkljanac.
- Sjea li se, kakvi su bili kad su do li u na u zemlju? - upita Momir. - Cak-cak! vrsti
, poredani, nitko im nije bio ravan. Svi u kamionima, sjede ravni kao svijee, jur
e cestom bez prestanka. A sad ... . tuku se i svaaju, tko e prije pobjei!
- Moraju - protumai edo. - Zagustilo im, vrapcima! U "Pioniru^ sam itao . . .
- ... u "Pioniru"? Otkuda ti?!
31
Ali edo nije stigao odgovoriti. Pepo ga gurne:
- Evo Milana!
Djeaci pogledaju na lijevu stranu polja i opaze iza grmova Zelene movare jaka, deb
ela seljaka u kratku ko uhu, a kraj njega djeaka. Bio je to gazda Petar sa svojim s
inom Milanom. Obojica kao da su uznemireni, osobito otac. Kri om su promatrali pov
laenje fa istike vojske.
- Ha! - ree edo gurkajui Momira. - Vrapci.
- Najbolje bi uradili da se pridru e onima - odmahnu Momir glavom prema cesti.
- Tko zna, to sad misle?
- Ni ta ne misle, znoje se i preznojavaju. Vrue je gazdi Petru, sve bez ko uha. Vidi,
kako se raskopao!
Gazda Petar rastvorio ko uh i maramicom brisao zatiljak. Milan je kraj njega staja
o kao ukopan.
- Zlo! - nasmijulji se edo. - Koga e sad astiti... Odo e im vabe. Otprhnulo jato vraba
ca!
__ Odo e - ponovi Momir i okrene se k malom Pepi:
- Sad mo e , Pepiu, vozati svog epavog macana u vapskome ljemu.
- Malkica?
__ Dabome. Kao u kolima. Nema vi e vaba. Tri kui i donesi ga ovamo. Neka i on gleda ud
o nad udesima. Ovo je slavlje!
Pepo veselo istri iz rova.
Gazda Petar se urio sa sinom u selo. Uznemireno se ogledavao na cestu, gdje-je i
dalje tekla kolona vozila, kola, kamiona i vojnika.
__ Ne - gunao je u sebi - jo nije sve izgubljeno.
Jo ne...
32
Milan je nastojao dr ati korak s ocem; gledao ga je bez razumijevanja, zastra en, ka
o da oekuje da e otac jo ne to rei. Ali Petar nije ni ta obja njavao, grickao je dugi b
i stezao ake.
Kraj seoske esme sreli su pijanog Jakoba.
"Bje i vabo, bestraga mu glavaaaa ... hip!"
Pjevao je i lomatao rukama, ma ui svojim bezbojnim e irom. Ugledav i smrknutoga gazdu Pe
tra, starac se podrigne i stane se duboko klanjati:
- Hvaljen budi bog i majka bo ja i Jakob Borovaki . . . hup! . . . sluga najpokorni
ji, molim lijepo, he, he ...!
Gazda nastavi put prema svojoj kui, pravei se da starca ne vidi i ne uje. Ispod oka
je motrio prozore seoskih kuica i inilo mu se da iza svakoga zirkaju neije oi i pra
te svaki njegov pokret. Odjednom mu postane hladno. Strese se i stane zakopavati

ko uh.
- Ne, jo ne! Jo nismo rekli posljednju rije - prosikta drhtavim glasom, zastane i p
rekri i se. - Jo emo mi s bo jom pomoi, vidjet e oni...
Milan uhvati oca za ruku i vikne prigu eno:
- Tata! Slu aj! ? Gazda istegne vrat, osluhne i problijedi.
Iz daljine ulo se jasno kako gruvaju partizanski topovi.
3 Na" tragu
33
KONJANICI
Toga je popodneva Ravno selo o ivjelo. Malo je tko izlazio iz kua, ali se u raspolo e
nju ljudi osjeala promjena. Gazda Petar nije pogrije io kad mu se uinilo da ga s pro
zora motre oi suseljana. Iza bijelih zavjesa mogle su se vidjeti glave, kako izvi
ruju, ne to priaju i smje kaju se. Sva su lica bila i zabrinuta i radosna u isti mah.
Ta nije to mali dogaaj za selo! etiri su godine ovdje gospodarili Nijemci i usta e,
nosei smrt, strah i nesigurnost, a sada evo bje e.
- Tako je uvijek bilo - mudrovahu starci kraj pei. - vabo do o pa oti o . . . Svaka si
la za vremena, ma koliko bremena.
U ovom kraju nije bilo mnogo partizanskih borbi. Selo le i u ravnici, u blizini gr
ada i kraj glavne ceste, kojom su se uvijek kretale najva nije neprijateljske vojs
ke. Ali je ipak mnoga kua Ravnoga sela dala partizanske borce. U tim je kuama dana
s osobito sveano raspolo enje. I-ako jo uvijek malo zapla eni i oprezni, bojei se neoek
vanih, iznenadnih nemilih dogaaja, na kakve su se u ratu privikli, ljudi su se ra
dosno spremali da doekaju partizane. Nisu eljeli da ih narodni borci preteknu i za
teknu nespremne za slavlje. ene su mijesile gibanice i kolae, pekle bijele mirisne
hljebove, a mu karci iznosili iz zakutaka podruma ili tajnih zemunica sve to su br
i-^ no sauvali za partizane.
* * *
34
Dotrav i s humka u selo, etvorogodi nji Pepo koraao je urno drumom prema Tikletovoj ku
a uzme svog maka i ljem. Mali an bija e veseo. Konano su i njegovu macanu svanuli bolji
dani! Siromah, otkako se ono pobio s makom gazde Petra te u neravnoj borbi povri
jedio nogu, ne mo e hodati.
- Nema vaba, nema vaba - pjevu io je Pepo. Na cesti zapazi kamen. Uinio mu se nekako
neobino
lijep, aren, pa ga podigne i ogleda. Vidjev i da ipak nije
poseban, baci ga u stranu, meu koko i. Pernata eljad
zakokodae, razma e se krilima, a djeak produ i putem.
Tilke se poveselio ugledav i svoga malog prijatelja.
- vabo bezi - protumai Pepo - vozim Malkica! Mali an povue konopac sa ljemom. Maak se
njemu zaljulja, i "voz" krene.
A tada Tikle uini ne to, to u svom ivotu jo nije uinio! Prvi put je odluio da ne bude
slu no dijete. Majka mu je bila naredila da ne napu ta dvori te, a on se uputio s Pepo
m i Markiem da promatra bijeg neprijatelja! Pepo ide, ide ak i epavi maak, a on da o
stane ovdje?!
"Pa ta bude da bude!" mislio je idui pra nim putem. Srce mu je burno kucalo. Pred nj
im je bilo zamamno "brdo"!
Momir i edo sjedili su u rovu na humku i kroz vrbovo iblje mirno promatrali kretan
je vojske na cesti. Ondje se gotovo ni ta nije bilo izmijenilo. Istina, nadolaze u
vijek novi i novi kamioni i vojnici, ali svi su oni nalik jedni na druge, pa u t
ome nije bilo ni ta zanimljivo. Prolaze neprijatelji, prolaze, a s humka nalikuju
na male igrake, koje bi mogao uzeti u ruke. Ipak se ne to izmije35
nilo: brzina, kojom se kreu. Kamioni kao da se utrkuju, a pje aci vi e tre nego hodaju
. Misli , polomit e noge!
Bli ila se veer. Sunce na zapadu postalo rumeno i obojilo crvenilom mutne oblake, k
oji su se protegli preko nebeskog svoda. Zrak bija e topao, bez da ka vjetra; zapara
je nagovije tala skori dolazak pljuska.
Djeaci su le ali potrbu ke i, nasloniv i glavu na ruke, pil jili u cestu. Bilo im je ka
o da gledaju kakvu dosadnu priredbu u koli. Isprva bija e zanimljivo vidjeti kako N
ijemci bje e, ali se ta ista slika ponavlja ve sate i sate. Nijemci pa Nijemci, kol

a, kola, kola, pa kamioni i kamioni, pra ina...

- ta e ti uraditi, edo - zijevne Momir - kad odu vabe?
edo Brzoplet se protegne.
- Poi u kui, veerati. Ljudski sam ogladnio.
- Ne mislim tako - odvrati Momir - nego kad zauvijek odu.
- Kako zauvijek?
- Za vijeke vjekova! Valjda razumije ! Kad ih uope vi e ne bude, kad prestane rat.
- A, tako misli ! - shvati edo. - Onda u biti svoj ovjek.
- Svoj ovjek?
- Da. Otputovat u nekamo daleko i postati slavan.
- Vidi, vidi! To ti onako brzopleto, je li? Postati slavan, hm. A ta e ti slava?
- ta e mi? Gle! Vidjet e kad doem ovamo u selo, na bijelu konju, a narod klie: e-do!
o! Ja samo odmahujem i pu im lulu. I to ne kakvu god lulu, nego najbolju, dugaku i
krivu, od tre njeva drveta. Iz lule se
36
di e stra an dim, a ja kroz njega vidim tebe meu ljudima. Ti gurka one kraj sebe i gov
ori ponosno: "To je slavni edo Brzoplet, zajedno smo ratovali." Ha?
- Lulu, veli ?
- Od tre njevine!
- Hm. A zna li ti, edo moj, da za slavu treba izvr iti i slavno djelo?
- Pa to u i uiniti!
- Je li?
- Razumije se.
- A kakvo e slavno djelo izvr iti, ako se smije znati?
- Kakvo, kakvo ... ta ja znam kakvo! Nekakvo! Slavno, svakako!
Momir se igrao s granicom.
- Dobro, edo. A to e ti bijeli konj?
- Bijeli, dabome. Neu valjda jahati na kakvu zelenku, na kojem se i ne vidi da je
bijel! Svi slavni ljudi ja u bijele konje.
- Svi slavni ljudi ja u bijele konje - ponovi Momir. - To jo nisam uo! Hajde ti meni
spomeni bar jednoga od tih slavnih ljudi.
- Kako: da spomenem! Svi ... i ta?
- Jednoga spomeni! Imenuj ga!
edo se zamisli i poe e se iza uha. Naposljetku ree:
- Poznaje li ti, Momo, onog Grgu Plaiko a iz i-rine bare, to je upravo pred rat oteo i
spred oltara vjerenicu bogatom mlinaru Stoletu?
- Kakvu vjerenicu?
- Vjerenicu, ensku, zna se. Onu Slavicu, zrikavu, to je imala brata u financima.
37
- Znam - odgovori Momir. - Pa to?
- Eto, taj je Grga Plaiko jahao bijeloga konja!
- Ba nije - usprotivi se Momir - nego riana.
- Bijeloga.
- Nije. Znam ja!
- A ja, je li, ne znam!? Grga! Dolazio je on gazdi Petru i svraao k nama. Kakav ov
jek! Moj otac je patuljak prema njemu.
- Ali on nikad nije imao bjelca.
- Jahao ga je! .
- Imao je riana!
- Imao, imao! to: imao! Kakvog je jahao, to se pita!
Momir zijevne. Poeo se hvatati mraak, a neprijatelji se prorijedi e na cesti.
- Uostalom - ree *- ja u se dovesti u automobilu. ivimo u vijeku tehnike.
- Ipak, i konj je dobar ... - nesigurno e edo.
- Moj e automobil biti divan - produ i Momir - s najmodernijom trubom: ti-ta-ta-ti!
Kao muzika. Vidio sam takve u gradu. U automobilu svira radio, a na podu je raz
astrto krzno od lava.
edo ga je slu ao sa zavi u.
- La e ... Ba od prava lava?
- Od prava. Ne valjda od kriva. Nema krivih lavova.
- Mislim onako ... od iva lava .. .

- E, moj edo, a ja sjedim za volanom, vozim i trubim, a tvoj rian se prepla i, nji-h
i-njiii! propne se i zbaci te u blato.
- Bijelac! - Rekav i to, edo ra iri oi prema cesti i vikne prepla eno: - Gle-edaj ... !
38
Najednom mu rije zape u grlu. Zagledao se kroz granje na cestu i stane drhtati. M
omir takoer protrne, sna no se ugrize za usnicu i uhvati edu za ruku.
- Jao!!-kriknu djeaci.
- Idu ovamo .. . !
Sunce je ve gotovo za lo, ali je ipak bilo jo toliko vidno, da se moglo razabirati k
retanje vojske na cesti. Puteljkom, kuda su prolazili pje aci, pojavila se grupa k
onjanika. Jahali su u galopu, presti ui kolonu vojske. A kad stigo e do staze, to vodi
prema humku, konjanici se odvoje od kolone i udare pravo prema Ravnom selu. Ja ui
preko strni ta pre li su u kas, pa u hod. Djeaci ugledaju bijele znakove na njihovim
kapama.
- Usta e - pro tenje Momir.
- Majko moja - zadr e edo - bje imo! Jahai su se pribli avali. Topot konja nije se uo,
jer je zemlja bila meka, no njihove prilike postajahu sve vee.
Djeaci jurnu preko polja u selo. edo, koji je ne to vi i od Momira i ima dulje noge, t
rao je poput zeca; preskakujui jaru ice i gomile suhe kukuruzovine, odmaknuo je pred
Momirom. Do av i do najbli e vrtne ograde, edo je vje to preskoi i nestane iza dvori nih
rada.
Momir skrene ulijevo prema kuama i, trei sav zadihan, sukobi se sna no s nekom malom
osobom, koja zajaukne od udarca i padne licem na zemlju. Momir se u trenu zausta
vi i pogleda. Skvren i okrvavljena ela, na zemlji je le ao gradski djeak Tikle.
Momir se obazre. Iza humka, na polju, pojavio se prvi usta ki konjanik.
39
Djeak cikne. Zatim se sagne, podi e Tikleta i, ste-njui pod teretom, potri u selo.
Po irokome pra nom drumu spokojno je koraao Pepo, vukui na u etu stari njemaki ljem; u
emu, kao u kolima, sjedio je njegov hromi macan i zvjerao oko sebe.
Iznenada je ugledao Momira, kako tri s Tikletom na rukama, pa zastane od uda.
- Vozi se Malkic ... - ree pokazav i na ljem.
Momir oslobodi jednu ruku, uhvati ga bez rijei za iroku ko uljicu i povue u prvo dvor
i te.
40
STRAH U SELU
Gojko Ivani, Momirov otac, imao je brata Sun ka. Kad je Momiru bilo est godina, nj
egov otac ode u it ad, na rad u tvornicu. Tvornica bija e velika, nad njom se diza
hu golemi dimnjaci, iz kojih je kuljao gust, crni dim. Otac je s porodicom stano
vao u malom stanu u predgrau. Ondje je Gojko Ivani upoznao bijedan ivot tvornikih ra
dnika i zagrijao se za njihovu borbu protiv izra-bljivaa. Po to se vrati u selo, za
vadi se s bratom. unko bija e podmukao i zadrti bogomoljac.
- Ti si komunist! - siktao je na Gojka.
- A ti crkvena papua! - odvraao bi Momirov otac.
Otada nikad mira u kui. Kad je nastao rat, unko ode u usta e, gdje se prouo po svojim
nedjelima.
Te iste godine strpa e usta e Gojka Ivania u zatvor. Deset se mjeseci povlaio po tamni
cama, pro av i kroz sve muke. Jednoga se dana javio kratkim pismom. "Mili moji", pis
ao je, "sve ovo zlo zahvaljujem svome roenom bratu. Ali me nee vi e dugo muiti. Momir
e, sinko, uvaj majku i slu aj je. Gojko."
Nakon toga pisma ne bi vi e ni glasa o Momirovu ocu. Netko je, dodu e, do apnuo majci,
da je Gojko pobjegao iz zatvora i oti ao k partizanima, ali ta vijest nije bila p
ouzdana.
Zloglasni usta a unko, Momirov stric, esto se navraao u Ravno selo. Obilazio je kue, o
pijao se i pla io narod. Onda bi odlazio gazdi Petru da s Nijemcima i usta kim ofici
rima bani svu no. Svraao bi i Gojkovoj kui te vikao na Momirovu majku:
41
- Gdje ti je mu , a? Govori!
Majka bi stajala blijeda i uzdignuta ela.
- Ti zna bolje - odgovarala mu. - Nisam ga ja odvukla iz kue.
Momir bi se za takvih posjeta sakrivao ili bje ao susjedima. Jo mnogo toga nije raz

umio, ali je znao jedno: da mrzi usta e i unka, ali i to - da ga se pla i.

Tako su pro le skoro tri godine . ..
* * *
Kad su veeras usta ki konjanici ujahali u selo, svuda zavlada strah. Ljudi se posak
rivali u kue, zatvorili kapke na prozorima, zabravili vrata. Jedino je dvori na kap
ija gazde Petra ostala irom otvorena. U Petrovu kuu uo e usta e.
- Evo unka - aputali su seljaci, prepoznav i vou konjanika. - Bit e opet zla!
Ali nakon petnaestak minuta usta e iziu iz gazdine kue i uzjaha e konje. inilo se da im
se veoma uri. Kroz selo su projurili u galopu i, zaobi av i Zelenu movaru, stigli na
kraj sela. Tu unko zaustavi konja; konj se prope, a razbojnik digne aku i zaprijet
i se prema kuama:
- Doi emo mi opet! Ne radujte se prerano! Zatim okrene konja, podbode ga i poleti
za jahaima
koji su se ve pribli avali cesti.
Selom zavlada mir. Bli ila se veer.
Mrak je u ao i u kuu stare Ane, gdje je stanovala Tihomirova majka. Jedva su se ras
poznavali predmeti u
42
sobi: postelja, ormar, stolice, stol s vazom za cvijee, slike na zidu.
Tikletova je majka bila uznemirena i veoma zapla- ena. Vijest o dolasku usta a u sel
o ispuni je strahom. Da je Tikle kod kue, lak e bi joj bilo; ali njega nema, izgubi
o se. Sigurno mu se ne to dogodilo . . . Tra ila ga je u dvori tu, kod susjeda, na dru
mu, posvuda - ali ga nigdje nije na la.
Sva nesretna i uplakana u la je u sobu starici Ani. U tijesnoj sobici, zatrpanoj s
tvarima, nije se gotovo ni ta vidjelo, bilo je zagu ljivo i mirisalo na uljanicu, to
je mirkala pod raspelom. Starica je le ala u postelji.
- Jo ga nema - pro apta majka, hvatajui se rukama za glavu. - to u jadna! - zaplae.
- Bog i bo ja volja - oglasi se starica. Ona ve dugo ne zna ni za to, niti za to pita
. -Dajte mi, molim vas, malo vode.
Majka je poslu i. Nije zamjerala bolesnoj starici, to ona u svojoj bolesti nije vod
ila rauna o dogaajima u selu.
-- Sanjala sam - ree bolesnica srknuv i vode iz a e - da je ovamo u sobu do la velika ab
. Do la i gleda me, a onda stala rasti. Rasla, rasla, rasla, ta aba, pa porasla vel
ika kao ovjek. Gleda me aba, gledam ja nju... Kad pogledam bolje, a to nije aba neg
o moj pokojni Martin, bog mu dao du i lako ...
Tihomirova majka nije slu ala staricu; nestrpljivo se ogledala prislu kujui, ne bi li
togod ula izvana.
- Gdje bi mogao biti... - apnula je vi e za sebe. Starica ka ljiicne.
43

- Pitam ja njega, Martina, pitam: "Kako si, Marti-ne?" Te ko sam govorila, lijepil
o mi se u grlu, a Martin se smje ka pa me gleda, a ja se udim, jer je obrijao brkov
e. "Nisam ja aba", rekao je. Imao je on, znate, dugake brkove. Onda sam se probudi
la. Do ao Martin po mene ... To ne to znai.
Dohvatila je a u i srknula jo malo vode, a Tihomi-rova majka urno izie iz sobe. ula je
korake u dvori tu. Tamo ne to zagrebe i udari, pa se zau glas:
- Hip! ... Molim pokorno, je F tu Ana, je V to njezina kua ...? Ja nekako slabo .
.. hup! .. . vidim ...
Starac Jakob se dokotrljao, pripit kao uvijek.
- Izvolite, Jakobe - pozove ga majka, sretna da je bar netko do ao s kim mo e porazg
ovoriti. - Uite i sjednice. Jeste li gladni?
- Molim pokorno, hup! . . . malo sam o ednio, ali mogu i ne to poj-je-sti...
Starac se poku a uspraviti. Zaudila ga je pa nja, kojom je bio doekan. Obino ga u svim
kuama doekuju s porugama i pogrdama, da je pijanica i protuha i da ivi na tui raun. J
akob poznaje staru Anu jo odavno; bio je prijatelj njezina Martina: zajedno su po
pili nekoliko hektolitara vina. I sad, kad Martina vi e nema, Jakob bi u sluaju vel
ike nu de, na av i sva vrata zatvorena, svraao u Aninu kuu. Za rata to se poe e dogaal
b je naglas psovao okupatora, pa ga nije bilo ugodno primati pod krov. Danas, ka
da su usta e upali u selo, strah je porastao, i sva vrata bijahu dvostruko zakljuan
a.

44
Majka stavi pred Jakoba ne to jela i a u vina i sama sjedne za stol.
- Kako je u selu? - upita ga boja ljivo.
- Dobro, hup! Molim pokorno ... Sasvim dobro . . - On nagne a u. - Vino je dobro, ast
...
- A u selu! U selu!
- U selu dobro ... hup! Bje e, molim pokorno, u zdravlje im bilo. vabe i usta e ... h
ip! .. . svi. Dobro je.
- Zar su usta e oti li?
- Oti li, molim pokorno, hulje razbojnike. Majka odahne.
- Jakobe, jeste li mo da vidjeli moga sina? Ti-kleta...
Gledala ga je oima punim i ekivanja.
- Ja, molim - ree starac - ja... hip! ... sve vidim.
- Onda, vidjeli ste ga!
- Molim, njega nisam vidio. Ne, njega ne ... Majka klone i zarida. Vi e nije mogla
izdr ati i kroz
suze ispria starcu o nestanku sina. Jakob je marljivo jeo, gladio prstima umrljan
e brkove i otirao ruke o kaput. Slu ao je Tikletovu majku, naborao elo i rekao puni
m ustima:
- Doi e on... hip! t.. Djeca! Vidio sam neke u polju. Gledaju vabe. Djeca... doi e ..
.
Htio je jo ne to dodati, kad se izvana zauje lupa. Vrata se otvore, a u sobu ue Momir
, pridr avajui Ti-kleta, kome je elo bilo zavijeno maramicom.
- Tikle! - vrisne majka, naglo ustane, priskoi sinu i vrsto ga zagrli. Jecala je i
milovala djeaka, ljubila mu ruke.
45
- Nije ni ta, mama -- ree Tikle i dodirne rukom elo. - Malo sam pao i malko se ogreb
ao, a Momir me je doveo.
Oboje dignu oi prema vratima, ali Momira vi e nije bilo u sobi. Oti ao je.
- Rekao sam ... hip! . . . molim pokorno - ree Jakob - djeca, djeca . . . Doi e ...
S naporom se digne sa stolca i odbatrga u sobu starici Ani, ne bi li i kod nje n
a ao togod da okvasi grlo.
46
LICE NA PROZORU
No se spustila nenadano. Ptice ve davno utihnule; gdjegdje se uo lave pasa i zveket
njihovih lanaca, a u daljini, na istoku, grmjeli su topovi. Nastala je zapara, s
premalo se na ki u. Tamni oblaci prekri e nebo, i krupne kapi ki e uskoro se prosu e na
selo.
Momir je stigao kui ba prije pljuska. Tu zatee edu Brzopleta.
- Ah, ti si... - pozdravi ga hladno. Nije zaboravio, kako je edo munjevitom brzin
om pobjegao ispred usta a: i ne osvrui se da vidi to je s njegovim drugom.
- Oti li usta e, a ja izi ao malo da se pro eem. to da se pla im! - nasmije se edo. - Ni
a od onih, to se uvukli u kue kao mi evi u rupe!
-- Je li, je li? - dobaci mu Momir, ali edo kao da nije zapa ao Momirov hladan ton.
- Naravno - ree - treba biti oprezan, ali ne kukavica?! To nipo to, brate! - I edo p
rijateljski lupne Momira po leima. - Nego, zna li, Momo, za to sam zapravo do ao k teb
i?
Momir ga pogleda.
- Dvije stvari - nasmije i se edo znaajno. - Kad sam do ao kui, otac me doeka: gdje si,
nesreo! I on se prepao usta a. Majka ga htjela sakriti u pojatu, ali se stari nije
dao. Ne, veli, neemo ovako. Izvukao iz ormara pi tolj, velik, crn ...
- Pi tolj . ..? - trgne se Momir.
- Da, njemaki parabelum. Te ak je, da zna koliko! Imao sam ga u ruci.
- I onda ... - zausti Momir nestrpljivo.
47
- Ni ta! Otac je stajao s pi toljem u ruci, spreman da se bori. A ja pripremio svoju
bombu. Pa neka dou!
- Konzervu - zajedljivo e Momir.
- Pusti ti to, dru e moj! Da je zavitlam usta ama meu noge, bilo bi rusvaja. A tata i
z pi tolja: tres, tap--tap! Pa da vidi ! I onda, to sam htio rei... Da, stojimo mi tak

o, a ja velim starome: "Ni ta se ti ne pla i, neka dou ako smiju." Tata je bio blijed
, samo je stezao usnice.
- A ti?
- Ni ta. Bio sam miran, kao sada. Spreman na sve, hladan kao riba. Vrlo va no, to nam
mogu; imamo bombu i pi tolj ...
Momir odmahne rukom na edino hvalisanje.
- Dalje. to je bilo s usta ama?
- Nisu do li. Vrapci! Kao da su ne to nanju ili, namirisali barut, ha, ha! Dojahali ga
zdi u dvori te, pa opet izi li i - bje !
- I to je sve?
- ekaj. Jo smo stajali, tako . . . pola sata, za svaki sluaj, a onda me tata po alje
do Ilije s nekom ceduljicom. Nosi, ka e mi, i predaj lino. Lino! Ja trk do Ilije, a
ceduljicu turio u ko ulju.
- A to je pisalo na njoj ?
- Ne-ee znam - otegne edo. Momir ga povjerljivo gurne laktom.
- Hajde, edo ... I ti to nisi proitao?!
- Ni-isam ...
- Ne pla i se! Ta drugovi smo! ta je pisalo na ceduljici?
edo nevoljko popusti; priznao je.
48
- Pa, nije mi ba bila namjera, ali nisam odmah na ao Iliju, pa mi ceduljica nekako
do la u ruku i zavirih. Samo malo! ini mi se, da je pisalo: "Voda bistra gavrani od
letjeli hijena nemirna." Tako. Glupost neka, ni ta naroito.
- To je ifra - ree Momir - a ne glupost. Da imam klju, odmah bih ti rekao to to znai.
- Kakav klju?
- Od ifre. Svaka ifra mora imati svoj klju. edo se poe e iza uha. Nije shvatio, ali ni
e htio
pokazati neznanje.
- Svakako, svakako - ree. - Da ti priam dalje. Iliju nisam na ao kod kue, reko e mi, da
je kod strine Sorieve. Ja trk do nje, a oni me ne pu taju u sobu, nego zovu Iliju
napolje. No kako su se otvorila vrata, spazih u sobi na stolu ne to crveno, platno
neko, to li, a oko njega djevojke: Mara Barieva, pa pjegava Ljubica, i Zora, ona t
o nosi plave kante na esmu. I jo su neke bile, nisam ih sve vidio, vrata su se otv
orila samo na trenutak. Sjede one tamo i, vidim, rade ne to oko onoga crvenog. Odm
ah sam znao: omladinke vezu zastavu, crvenu, za partizane! Ha!
- Pogodio si - slo i se Momir. - A to ti je rekao Ilija?
- Ni ta. Dao sam mu ceduljicu, a on je otvorio i proita. "Znam", rekao je i kimnuo
mi glavom. To je sve. - ,
edo pobjedniki pogleda svoga druga. Kao da su mu oi govorile: "No, to ka e ! Koliko nov
sti, a sve sam ih ja donio! De ti ne to ispriaj, ako mo e !" - A Momir zaista nije imao
to priati. To, da je spasio Tikleta pred
4 Na tragu
49
samim kopitima usta kih konja, da ga je previo i odveo majci, da je odvukao Pepu s
druma - to, mislio je Mo-mir, i nije ni ta osobito. To bi uradio svatko.
- Jo ne to - nastavi edo; oi mu se zaiskre i on izvue iz njedara presavijeni asopis. Donio sam ti "Pionir"! tampaju ga partizani!
- Aaaa! - poraduje se Momir iskreno. - A otkuda ti? To sam te, ini mi se, ve pitao
danas, na humku?
- Dala mi ga Stanka.
- Stanka?!
- Da.
Momir razrogai oi i ponovi ne vjerujui:
- Stanka. ..?
- Da. to me tako gleda ?
- Zar ona Stanka . .. gazde Petra? Sestra Milanova?
- Pa ona, nego koja?! - edo odjednom povisi glas i udari se rukom po bedru. - Vid
i , i meni se to uinilo udno. Kako to da Stanka ima "Pionir"! Upravo ona! Pitao sam
je, otkuda joj, ali nee rei. A u listu sva ta pi e! Uh, da samo zna ! - edo se nasmije.
Domobrani, pi e, pobjegli iz borbe i ostavili partizanima vagon masti, a ovi napi

sali na vagonu: "Domobranima ast, partizanima mast, a tebi, Ante, prazne kante!"
Ha, ha!
Oba se djeaka nasmija e.
- Da - edo e nakon kratke stanke - sad mi je palo na pamet, da mi je rekla: " alji d
alje, ja ga ne smijem imati u kui zbog oca i Milana." Tako je rekla.
- Stanka?
- Da.
- Da ne smije "Pionir" dr ati kod kue?
- Da.
50
- Hm.
Momir se zamisli, a onda otvori asopis. Bio je oti can i poderan. Tko zna kroz ko
liko je ruku pro ao, ko liko ga je kurira nosilo kroz tanad neprijateljske vatre,
dok je stigao ovamo u Ravno selo. Samo, tko ga je donio i dao upravo Stanki?
Bilo je ve kasno. edo se otputi kui.
-k -k -k
Selo se spremalo na poinak. Gasila se uta svjetla to su kiljila kroz uska kuna okanca
. Kratki pljusak je prestao, rastrgli se tmurni oblaci, i na svodu u pavedri-nam
a zasja e zvijezde.
Oko Zelene movare vlada gluha ti ina. abe, koje su se za ki e zavukle u mulj, jo nisu p
omolile glave na povr inu. Ni da ka vjetra da po u ne a em, to gusto raste i viri posvuda
vode po itavoj movari.
Odjednom nonu ti inu naru i prasak polomljene suhe granice. Ponovo ti ina. Onda se zauju
zatomljeni koraci na mekom tlu, pa mukli udar i pad na zemlju.
- Do vraga, taj mrak! Ni ta se ne vidi!
Ove su rijei izgovorene aptom, ali su se ipak probile u tihu no.
Sa zemlje se digne crna prilika. Podi e e ir, nabije ga duboko na oi i zakorai prema se
lu. Dugaka gumena ki na kabanica padala je strancu gotovo do cipela. Da ne bi u kala i
smetala mu pri hodu, ovjek pridigne njen donji dio i privine ga uz tijelo. I ao je
pognut, kratkim koracima, nastojei da bude neujan. Do av i do prve vrtne ograde, opre
zno se prevere lue u vonjak. U dvo51
ri tu zalaje pas. Stranac tiho promrsi kroza zube i hitro une. Pas se uskoro smiri.
Jo je malo re ao, a onda se zauje, kako se lanac vue po pijesku i udara o drvenu kuicu
. ovjek je jo malo priekao suspre ui dah, a onda se digne i produ i putem kroz vonjak.
Momir je brzo progutao mr avu veeru. Majka le e spavati> a on se zadr i kod stola i pop
ravi i ak na petrolejskoj svjetiljci. Plamiak bijesnu sjajnim svjetlom.
Djeak izvadi iz d epa "Pionir" i stane listati po u-tjele stranice. Zanijele ga rijei
i crte i u asopisu: sad vidi svojim oima ono, o emu se samo pripovijedalo po selu u d
ugim ratnim godinama. Ismijani su fa isti, ispriane ale na raun domobrana, iznesene m
une istine o zlodjelima usta a. Sve prava i iva istina, o kojoj se nije smjelo govor
iti naglas. Naroito su ga privukle priice o junakim djelima djeaka-kurira i o po rtvov
nosti pionira.
Zaduben u itanje, Momir nije zamijetio kako se kroz dvori te prikrala k prozoru nek
a tamna prilika. Iz crne noi pojavi se na prozoru glava u e iru!
Momir je itao ... Glava na prozoru jo se vi e pridigne. Ispod e ira sijevnu oi.
Obuzet neugodnom slutnjom, djeak se nemirno uzvrti na stolici i pogleda u prozor.
Iz usta mu se izvije prigu en krik.
Lica nestade s prozora.
Svuda ti ina. U sobi se ulo duboko disanje majke.
52
Djeak kao da se skamenio. Ostao je neko vrijeme nepomian kod stola, a glavom mu pr
ostrujalo stotinu misli. Trebalo bi pogledati kroz prozor. Ali... ovdje u sobi j
e svjetlo; izvana se u sobu dobro vidi. . . odavde se ne mo e ni ta vidjeti u nonu tm
inu ...
Onda se dosjeti pa duhne u lampu. U sobi zavlada tama, a prozor odjednom posta s
vjetliji: mjesec i zvijezde slali su s visine blijedi sjaj.
Momir se digne, skoi do zida i stane se uljati k prozoru. Kroz staklo se nije vidj
elo ni ta. Djeak postoji malko, a zatim se ohrabri i otvori prozor. Zagleda se u mr
ak.

- Tko je ...? - upita uzbueno.

Niotkud ni u nja.
Samo su se u tami iz Zelene movare kreketom oglasile abe.
53
o
P
o
4
PUTELJCIMA UZ MOVARU
Zelena movara...
Od pamtivijeka je stanovnici Ravnog sela nazivaju zelenom; ona, uistinu, i jeste
zelena kao svaka movara: od a a i abokreina, ali je ipak udo to joj ne na-djenu e ne
ugo ime. Naziv Zelena movara prenosi se od djeda na oca, od oca na sina, pa su je
kao takvu unijeli i u vojne topografske karte. Ona stoji u ovoj ravnici dugo, k
ao i selo, ili jo dulje, u proljee nabujaju rukavci rijeke i izlijevaju vodu po pa n
jacima: tlo je ule-klo, natalo io se gotovo neporozan masni mulj, a voda se ustaja
la. Tako je i nastala movara.
Starci priaju da je u davna vremena neka turska vojska zaglavila u njoj. Jahao tako se pripovijeda - veliki vezir na elu svojih konjanika i vidio titravu maglic
u na obzorju. Uinilo mu se, da se to di e pra ina od kretanja austrijske vojske. Nare
dio je: "Naprijed!", izvukao krivu sablju i jurnuo s Turcima u tu maglicu, Ali t
o nije bila pra ina, ve se na suncu isparavala velika movara, sva obrasla zelenim a em.
Ne vidjev i vodu, ve samo zelenilo a a, Turci jurnu e u nj i mnogi se potopi e. I sam je
veliki vezir - ka u - ovdje zaglavio.
57
Toj prii nitko ne mora vjerovati, ali ona kazuje da Zelena movara postoji veoma du
go.
I danas u toj movari ima a a, ali nije uvijek zelen; mnogo ga se osu ilo, pa je ut ili
potamnio, a voda u movari je blatna, smea i prljava. Oko nje, a i u njoj, mstu grb
ava stabla vrba - kao kakva stra ila.
Za ljetnih ega jedan se dio movare isu i, i tada se djeca igraju oko vrba i gaze po
dnu; ono je isprva nalik na suhu, tvrdu koru, koja se s vremenom raspuca i pretv
ara pod ljudskim nogama u najfiniju meku pra inu. Dno movare puno je vrbova li a, istr
ula a a i pocrnjelih grana. Pametni ljudi jo od davnine govore da bi zemlja pod movar
om mogla biti najplodnija u itavom kraju. Godine i godine je ne bi trebalo gnojit
i, a davala bi najbogatiji urod. Tako se pria u selu za dokonih veeri uz a icu rakije
. Svima bi dobro bilo da nema movare! Ali - ka u seljaci - to se tu mo e . . . Nemono i
e ruke, kao da ele rei: tako je od boga dano, i mi tu ne mo emo ni ta mijenjati. . .
Kad nadou jesenske ki e, ili s proljea nabujaju potoci i rijeke, vode se razliju, a
Zelena movara poraste, zaokru i sva vrbova stabla, pod kojima su se djeca igrala, a
nerijetko provali sve do sela i zadre u dvori ta krajnjih seoskih kua.
Ali dok nema poplava i bujanja mutnih voda, dok se ne kovitlaju hiroviti virovi
nosei trupine stabala i i upane grmie, dotle je Zelena movara mirna i slina jezeru. Ta
a je lijepo pro etati se uz njenu obalu, i aranu vrbama i a em. Posvud je ti ina, tek zuj
e mu ice i komari, bune koja aba u vodu ili zapjeva kos s obli njeg drveta.
58
Milanova sestra Stanka voli itati i razmi ljati. Cesto se nae na vla nim puteljcima uz
movaru; hoda i sanja ri, pjevu i, bere cvijee, oslu kuje zujanje bumbara ili pritajen
a daha promatra gu tera to se suna na natru hi panju.
Stankin otac, gazda Petar, najbogatiji je u Ravnom selu. Za njega rade siroma ni s
eljaci, oru mu polja, kose i anju, obiru voe, pasu stoku i muzu krave. Stanka i Mi
lan ne moraju kao ostala seoska djeca od jutra do veeri pomagati na polju ili pas
ti krave po livadama. Otac ih je htio poslati da se koluju u gradu - im zavr e osnov
nu kolu. "Da budu bolji ljudi", govorio je gazda Petar.
Ali je seoska kola ve dugo prazna. Usta e su odveli uiteljicu, i ona se vi e nije vrati
la. Govorilo se, da je pomagala partizane. A Stanka je voljela uiteljicu crnih oij
u i sjajne crne kose, vrsto spletene oko glave poput vijenca. Ona bi u kolsku sobu
donosila dah neega mirisnog, istog i ugodnog i Stanka ju je voljela.
* * *
kola je ostala prazna. Milan se tome radovao, ali je Stanki postalo tu no. Kasnije

se u kolu naseli e Nijemci i usta e, a njihovi oficiri u kuu gazde Petra, koja je bila
najljep a i najvea u selu.
Seljaci su mrzili rat i pla ili se fa ista. Morali su davati vojskama najbolju hranu
, a gazda Petar se ponosio, to mo e ugostiti oficire; u njegovoj bi se kui nou pilo,
pjevalo i veselilo uz svirku s gramofona.
59
Onda je Stanka esto plakala. alila je za uiteljicom i kolom. Milan se divio Nijemcim
a, a otac govorio, da su oni dobri ljudi. Stanka je to i vjerovala prvih dana i
rekla to Tikletu kod prvog susreta, no ubrzo je promijenila mi ljenje. U selu se s
ve vi e aputalo o zvjerstvima fa ista, a kad su jedne veeri do li usta ki oficiri okrvavl
enih injela, Stanka je vrisnula i pobjegla majci u sobu.
* * *
Otada je postala jo osamljenija i tu nija. Rado se etala, ma tajui o ljep im danima, koj
e doi - kad vi e ne bude rata i njena se crnokosa uiteljica vrati u kolu.
U takvim se razmi ljanjima Stanka osjeala sretnom i svijet joj se priinjao radostan
i svijetao. Samo joj je pomisao na oca i Milana tugom prekrivala oi. Okupator i u
sta e su krivi za sve ratno zlo - a oni ih vole. to onda da za eli? Da fa isti odu! A M
ilan i otac? to e biti s njima?
Te ke su se misli rojile Stankinom malom glavom, dok je zami ljeno etala puteljcima u
z movaru.
60
PREDIVNO JUTRO
edo Brzoplet sklupao se na irokoj toploj pei i slatko spavao; do njega, savijen kao
mae, s ruicama preko svoga starijeg druga, kratko i brzo disao je Pepo. Njegova se
rasku trana, oznojena glavica prevrtala u snu, mali an bi od vremena do vremena sne
no mljacnuo i smje kao se zadovoljno.
U kutu do pei le i vapski ljem, a do njega Pepov maak. San mu je nemiran; edin otac St
epko svu je no bio na nogama, etao se gore-dolje, vukui bolesno stopalo i grebui cip
elom po daskama poda, a to je neobino uznemirivalo maka. Stoga se Marki trzao iza s
na, podizao glavu i ulio u i, dok su mu zelenkaste oi svijetlile kroz tamu.
Stjepko nije imao mnogo prostora za etnju; cijela se njegova kuica sastojala iz je
dne jedine prostorije, a i ta nije bila velika. Od pei, gdje bi, etajui se, gurnuo
maka Markia, pa do prozoria nije trebalo uiniti no dva-tri koraka. Taj je kuerak Stje
ko slupao kraj imanja gazde Petra. Gazda je pro le jeseni dao sru iti staju i podiga
o novu, a stare daske i opeke od sru ene staje prepustio Stjepku, da sagradi svoj
dom; za to je nadni-io edin otac nekoliko mjeseci kod bogatoga gazde.
U tihoj je noi Stjepko slu ao edine do ivljaje u snu.
- Ovamo tu revolverinu, stari! Da im potpra imo! - buncao je Brzoplet na toploj pei.
- Mljac, mljac!- umije ao bi se Pepo.
- Bombica-majeica, he-he!
- Mljac!
61
- Usta e! Vrapci, phi! Svidjelo bi vam se, je li, da nije ede bomba a! He-he! P-a-r-a
-b-e-1-u-m! Jurrrri !!
- Mljac ...
- E, moj Momo! Ne treba dati vrapcima prilike da se snau. Paf, paf! Vidi ih, mili
, to dr u. Imaju i pred kim! Paf, paf! Momo, sine, dodaj mi onaj ar er. Br e! Paf! Bit
z ovoga Momira s vremenom dobar pomonik . . . Samo mirno, Momo, ne pla i se, ovdje
sam ja . ...
- Mijauuuu!!
Stjcpko je u mraku nagazio maku na rep, a ovaj ipnu i zamijaue iza svega glasa nako
strije iv i se i si-jevnuv i zelenim oima u tami.
- Jojojooooj! -prepade se edo, koji je sjedio na pei.
- Spavaj - ree mu tata.
ta je bbbilo?
- Malkic - sanjivo e Pepo. - Mljac!
- Mislio sam da su usta e . . . Ve bi ja njima pokk--kazzz-ao ...
Opet ti ina.
edin otac prie prozoru i zagleda se u kuu gazde Petra. Cijelo imanje bija e u mraku,
samo je jedan prozor na kui bio osvijetljen.

* *
Topovska grmljavina s istoka trajala je skoro do ponoi, a nakon toga se Nijemci n
a cesti poe e br e kretati. Zvrndanje motora s ceste ulo se u selu sve do prvoga jutar
njeg bljedila. S vremena na vrijeme odjeknuo bi poneki osamljeni hitac, za tektali
mitraljeski rafali, da
62
bi se ponovo, nakon kratke ti ine, razleglo zvrnclnn je mo-torizacije s ceste.
edin je otac netremice zurio u osvijetljeni proz" i na kui gazde Petra.
- Ne spava , gazda, kao ni ja - gunao je u si-hi. - Samo to meni radost ne da snu na
oi, a tebe mori strah!
Onda se svjetlo ugasi. Ponovo upali. Opet ugasi.
- Vidi vraga! - naglas e Stjepko. edo se prome kolji na toploj pei.
- to je, tata? - upita.
- Ni ta, spavaj.
-- Ne to si rekao!
- Spavaj!
Svjetlo se ponovo upalilo i nije se vi e gasilo. uti i ak petrolejke titravo je, ali s
asvim jasno, prodirao kroz tamu.
edo se rasanio.
- Hoe li skoro? - upita oca.
- to?
- Hoe li skoro doi?
Stjepko se naka lje. Kao da nije elio naglas izgovoriti ono to mu se cijelu no vrzma
glavom.
- Partizani, tata!
- Spavaj, rekao sam ti.
Djeak se pridigne na pei i osluhne. Buka motoriza-cije jo se ula, ali rjee, rastrgano
.
- Jo se uje - ree.
63
Stjepko je gledao kroz prozor. "Za to se svjetlo gasilo i palilo?" pitao se. "Kao
da je netko nekome signalizirao ..." Ve se naziralo jutro na nebu, i svjetlo na k
ui gazde Petra blijedjelo je.
- A topovi se vi e ne uju? - izusti edo.
- Ne. Smiri se, spavaj.
- Ne mogu spavati, tata.
Sad je sjedio na pei. Dobiv i prostora, mali se Pepo ra irio, zabacio ruice i disao sm
ireno, kratko. Oglasi e se pijetlovi.
edo se spusti s pei, navue hlae i pristupi ocu.
- Mislio sam, da e jo sino doi - ree. - Gru-valo je u blizini.
- Kod Slavinje, dosta je to daleko.
- A meni se uinilo bli e, kod movare.
- Ali su noas mitraljirali.
- Sto?!
- Da, kod movare.
Djeak u odu evljenju ra iri oi i stane mahati ru-kaipa.
- Na i! - cikne.
- Ne znam koji - oprezno e Stjepko. - Uglavnom, mitraljirali su.
Stjepko za uti, stavi prst na usta i otvori prozor.
- Slu aj - apne. edo proguta pljuvaku.
- Ne ujem ni ta - ree.
64
- To je ono! - prigu eno se nasmije otac i prijateljski ga pogladi po glavi. - Ni ta
se ne uje, a dosad se ulo ...
- Motorizacija! - prisjeti se edo.
- Ode! - ree Stjepko.
- Ode ...
Odjednom se edin otac raznje i. Stavi ruku sinu preko ramena i zagrli ga. Nasloniv i
se na dasku prozora, obojica su oslu kivali u sivo jutro. Ptice su cvrku-tale, odn
ekud zamue krava i zar e konj, a zemlja, natopljena sinonjom ki om, kao da je disala d

uboko i spokojno.
- Tata - pro ape djeak - imaju li partizani
avione?
- Sad imaju. I avione, i tenkove, i brodove. I to je najva nije: hrabra srca i odlun
ost. Ali dugo je trajalo dok su do li do ovakvog naoru anja. Ustanak je zapoeo ...
- ... sjekirama, vilama, s malo pu aka! - upadne edo.
- Otkud zna ?
-- Znam. itao sam.
- U "Pioniru"?
edo se zaudi i potvrdno kimnu glavom.
- Dobio si ga od Stanke?- nasmije i se otac. Djeak se jo vi e zaudi i ne ree ni ta. O
o
otac zna?! On je bio uvjeren, da se radi o tajni, o velikoj tajni, koju ne smije
nikom otkriti; zato je "Pionir" i itao kri om od oca.
- edo! - anu otac. - Slu aj!
- to?
5 Na tragu
65
- Pssst, slu aj ...
edo se sav pretvori u uho.
- uje li...?
- Da. Koraci.
Otac i sin povuku se s prozora i priljube uza zid sobe. Napolju ne to su ne, zapi ti m
okra zemlja pod pritiskom stopala. Zau se udarac metala o kamen, pa prigu eni apat.
Netko je prilazio Stjepkovoj kuici.
* * *
Oprezno, trei od drva do drva, iz ljivika izmilje e dva naoru ana ovjeka. Ve se toliko
zdanilo, da su Stjepko i edo vidjeli kape na njihovim glavama. Bili su to partiza
ni!
- Hej! - viknu jedan, vidjev i na prozoru ljude. Stjepko im mahne da priu.
Pri li su.
- Domaine, ima li u selu bande?
edo se tresao od uzbuenja, a Stjepkovim se licem razlila radost. Pune je etiri godi
ne slu ao o partizanima i radio za njih, zajedno s Ilijom i s mnogim suseljanima,
a sad su ovdje - evo ih pred njim - oprezni, naoru ani, s kapama na kojima su veli
ke crvene petokrake zvijezde.
On skoi i otvori vrata.
- Uite, drugovi! - vikne veselo.
- Ti e! - upozori ga partizan.- Ima li bande u selu?
-- Nema, dru e, nema. Bili usta e sino pa odjezdili, a vabe vi e takoer ne ujem s ceste
nekog vremena.
66
Uite, drugovi, pa da popijemo jednu za ovaj sretan dan.
Partizani se osmjehnu.
- Ne mo emo sad - reko e. - Nego, je 1' sigurno, da je u seiu isto?
- Sigurno, mili, sigurno! - u eprtljao se presretni Stjepko. - edo! Dodaj onu bocu
s ormara . . . Drugovi, samo jedan gutljaj, ne odbijte mi... za vas sam spremio!
edo prie s bocom, netremice gledajui partizane. Oni gutnu e i rukova e se sa Stjepkom.
Ovaj ih uputi na Iliju, predsjednika seoskog odbora.
- Gutnite jo malo - nutkao je drugove.
- Ljuta je!
- Prava!
- A Ilijina kua, je 1' ona plava, uz cestu? Popi e jo malo.
- Jest, uz cestu. Vidi se odavde.
- A gdje stanuje Stjepko? - upita partizan. edo ra iri oi i nadme se od ponosa.
- To ... sam ... ja... - zamucne Stjepko.
Jo se jednom rukova e i jo jednom nagnu e bocu. Govorili su slobodnije i glasnije. Kao
da je ovo predivno jutro, to je u plavetnilu i svjetlu upravo izranjalo iz tmurn
e juera njice, otjeralo sav strah i navijestilo sasvim nove dane.
- E pa zdravo! -reko e partizani na odlasku.

- Zdravo! - ree Stjepko.

- Zdravo! - kliknu i edo. Uinilo mu se, da je pijan, da se sve okree oko njega, iak
o, naravno, nije ni dotakao ljutu rakiju iz oeve boce.
67
PARTIZANI
Ravno selo doeka partizane zastavama i veseljem. Crveni barjaci i trobojnice izvi
ri e gotovo iz svih kuca, a seljaci nagrnuli na drum, kojim su prolazile partizans
ke ete. U selu bude kao na praznik.
Sunce se popelo iznad ljivika i jarko obasjalo crvene krovove seoskih kua, cestu p
repunu partizana i razdraganih domaica, to su u prolazu nuale borce mlijekom, svje om
vodom, kolaima i mirisnim bijelim hljebom. Sva su lica bila nasmijana, ljudi u s
veanim odijelima, okieni cvijeem i zelenilom. Partizani su pjevali:
Kud narodna vojska kree, sretna e se, sretna e se zemlja zvat!
Za etom pristizala je eta. Svi su partizani bili pra-Sni i umorni od naporna mar a,
ali veseli i raspjevani. Uniforme su im nejednake, raznolike, poneki ima na sebi
civilno odijelo, ali svi nose titovke na glavama, a na titovkama petokrake zvij
ezde. Oru je im blistavo i dobro podmazano - pu ke o ramenu, strojnice ovje ene preko
prsa, pi tolji o pasu, na konjima te ki mitraljezi i minobacai... a oni pjevaju:
Partizan sam, tim se diim, to ne mo e biti svak', umrijeti za slobodu mo e samo div,
junak!
68
* -k *
edo je trao prema Momirovoj kui. Noge su mu bile lake. Preskakivao je jaru ice na put
u poput zeca.
- Ceeedo! Geeedo!
Za edom se poput loptice-hopsice kotrljao mali Pepo, viui i dozivajui ga. Ali tko da
dostigne edu toga jutra?!
Naie na Momira. Razgovarao je s jednim partizanom i dr ao strojnicu u ruci. Partiza
n, neki dugajlija neobrijana lica, pritegnut uprtaima i bombama o pasu, obja njavao
je Momiru kako se rukuje strojnicom. Iako prepun pria i odu evljenja, edo po vojniku
stane pred partizanom.
- Zamisli! - klicao je Momir. - Sedamdeset metaka izbacuje! Sedamdeset! iva vatra
!
- Znam - suzdr ijivo e edo.
- Samo tre ti... A ovo na cijevi je hladnjak . .. rupice . .. vidi ? Cijev se jako u
grije . . . zato .. .
- Znam ... ja sam partizane vidio prvi! - isprsi se edo.
- Ovo je ruska strojnica, zna ? Sovjetska! Bolja je od njemake. Jednostavnija je i
u njenu magazinu je vi e metaka ...
- ... jo nije pravo ni svanulo - uporno je nastavljao edo - a oni stigli i pitaju
za mog starog . . .
Partizan je skinuo obru za metke i otvorio ga.
- Gledaj! - skakao je Momir. - Tu je opruga, ona potiskuje metke, koji jedan za
drugim izlaze na ovaj otvor!
69
- Ka u oni: "Je V stanuje ovdje edo i njegov otac Stjepko?" Dok se stari izvlaio iz
postelje, ja s partizanima trgoh dvije-tri ljute .. .!
Momir se zanio strojnicom pa nije svraao pa nju na edino prianje. Ali edo Brzoplet nij
e popu tao. Njegova je ma ta gradila sve vee i vee prie.
- Trgnite, drugovi, rekoh im, zdrava je, domaa . .. Oni se prepali usta a, a ja izv
ukao svoju bombu, poigravam se njome ... To ih je ohrabrilo. A ti si, pitaju, ov
dje ilcgalac, terenac?
- A metaka imaju koliko hoe - nastavljao je Momi r.- Jednaki su i za pi tolje.
U razgovor se umije a partizan-dugajlija.
- Da nam je nekad bilo toliko municije! Eh! Ali prije dvije-tri godine ginulo se
za metak! Otimali smo Li\ od vaba.
edo je postao oajan; nitko da slu a njegove dogodov tine.
- Velim ja njima ovako: drugovi, situacija je slijedea ...
U tom asu dokotrlja se Pepo. Momi se zajapurio od uzbuenja i tranja i vukao za sobom
- prazan ljem. Zaboravio u nj staviti maka.

- Malkic! - prepade se Pepo.

Pretri cestu u posljednji as, jer je iza pje adije nai la konjica. U laganom kasu, trz
ajui glavama u stranu, kao da se ne sla u s jahaima, konji su toptali i rzali. Stiga
v i na drugu stranu, Pepo se uputi kui po maka.
Uskoro u selo ue artiljerija, etverosprezi i estoro-s prozi s topovima,, manjim i v
eim, s kraim tubastim i dugim vitkim cijevima. Vrhove cijevi, sprave za ni anje70
nje i zatvarae djeaci nisu mogli vidjeti, jer bjehu u nm tani u sivkasto za titno pl
atno.
edo je ra irenih oiju promatrao kolonu. Gotovo y zaboravio na svoje jutro nje do ivljaje
, kojima se htio pohvaliti pred Momirom. Kod zavoja ceste, to vodi prema kui stari
ce Ane, primijetio je svog oca kako hratna-jui prilazi Iliji; Ilija je ivo razgova
rao s jednim oficirom, koji se sna no rukovao sa Stjepkom. edo hl jede na to upozor
iti Momira, kad uz tutnjavu sti e motorizirana artiljerija, zahuktala i sna na. Otvo
riv i usta, edo osta nijem; toga jutra nije od iznenaenja i prelijepih uzbuenja znao
kamo da se okrene.
* *
Momirova je majka stajala pred vratima svoje kue i gu vala maramicu u ruci. Oima je
pratila svakoga borca, motrila svako lice. Najzad se ohrabri i prie jednome parti
zanu, koji je izi ao iz kolone, da popravi vezicu na cipeli.
- Dru e . . . Poznate li vi mo da Gojka Ivania? Borac se pridigne.
- Gojka Ivania? Ne, toga ne poznam . . .
- Ne poznate ga? Sigurno? Partizan odmahne glavom.
- Ne. A iz koje je brigade?
- Brigade ... ne znam - ree Momirova majka. - Oti ao je prije tri godine. Bio je u
zatvoru, a onda pobjegao ... sigurno partizanima ...
Vojnik uzdahne.
71
- Velika je na a armija, drugarice! Stotine tisua boraca! Tko bi svakoga znao!
- Mo da je poginuo - pro ape Momirova majka, i sama se prepav i vlastitih rijei.
- Tko zna. Mnogo je drugova poginulo. Ako je iv, doi e ...
Vojnik pozdravi rukom i otri za svojima. Majka je gledala za njim. "Ako je iv, doi e
. . ." Onda opet nastavi motriti partizane, to su promicali pred njenim oima kao
rijeka.
* -k
Jedan se dio boraca smjestio na kraju sela. Ostali, mnogobrojne ete i bataljoni,
produ ili su putem preko oranica; elo kolone stiglo daleko u polje, do skupine jabl
anova, s kojih se vidi eljezni most na rijeci.
U selu ostado e artiljerci. Postavili topove na livadu, maskirali ih granjem i sta
li kopati rovove. Nijemci se povlae, ali rat jo nije zavr en - jo mo e doi do te kih bo
, i valja biti pripravan.
Oko topova skupila se djeca, ali crnomanjasti stra ar s pu kom o ramenu, nije dopu tao
bilo kome da se vrzma oko oru ja.
- Odbijte, djeco, ovo nije za igru. Smje kajui se zakorai prema njima, a djeca se ra
zbje e. Ali nisu oti la daleko od topova.
- Pucajte malo ... - zamoli jedan momi.
- Bum, bum! - zagrgolje drugi.
U krajnjem dvori tu smjestila se divizijska kuhinja. Iz golemih kotlova, smje tenih
na posebnim, za to grae72
nim kolima, irio se ugodan miris. Ko ati ia kuhar, s pregaom oko pasa, kretao se oko t
h kotlova jednako u urbano i vje to kao i artiljerci oko topova. Otvarao bi vrata ca n
a pei i stavljao u vatru komade drva. Sav se zajapurio od rada i vruine te bi od v
remena do vremena skidao oma enu kapu i maramicom brisao znoj.
I kod kuhinje skupilo se djece, ponajvi e one manje. S po tovanjem i zanimanjem prat
ili su svaki iin pokret.
Meu prvima je u gomilici stajao mali an Pepo, dr ei u ruci konopac - o konopcu bio je
privezan ljem, a u ljemu, zna se, dremuckao je njegov maak, kojega je kasnije dovuk
ao od kue. Zavr iv i ono najva nije, kuhar se nasloni na kola, zabaci kapu na potiljak

i zagleda se u djeurliju.
- to je? - upita, a djeca se uzvrpolje. Gurkala se laktovima, smijuljila i me kolji
la, pogledajui ispod oka iu.
- Hm! - proguna kuhar.
Nastavio ih gledati, a djeca zure u njega otvorenih usta.
- Hm - ponovi ko ati kuhar, a onda se obrati onome, koji mu je bio najbli i: -Kako se
ti zove ?
Mali an se uznemiri, pogleda lijevo i desno na djecu, te stade no icom praviti krugo
ve u pra ini.
- Pepo - ree jedva ujno.
- Kako?
- Pepo.
- A-ha!
73
Ispod poklopca na jednome kotlu zapis ti para. Kuhar okrene zavrtnje, otvori vra
ta od pei, podjari vatru eljeznom ipkom i ponovo se nasloni na kola.
- Tako dakle .. . Pepo, veli . Do-bro! A ti? - okrene se jednoj djevojici.
- Mi-li-ca - otegnu mala.
- A ja Slavek - javi se hrapavim glasiem neki mali an, iako ga ia nije ni ta upitao.
- A to ti je to? - poka e kuhar na ljem s makom.
- Malkic - odvrati Pepo.
- A to ga voza ? Neka tri!
- Ne mo e! -u zboru reko e djeca.
- Hrom je ...
- ... boli ga noga ...
- ... ranjen je ...
- ... pa ga vozam! - zavr i Pepo.
- A-ha! - shvatio odmah ia. - Invalid daklem. Do-bro! --1 nasmije se. Zatim dohvat
i iz jednog sanduka kost i pru i je Pepi. - Na! Neka jede!
Prihvativ i kost, Pepo se poveseli i izie iz dvori ta vukui ljem za sobom. Gotovo se su
kobio sa starcem Jakobom, koji otetura u kuhinju.
- Hip!- grcne i zagleda se u ko atoga kuhara. Pristupi mu i ree prijateljski: - Hup!
- Ja sam Jakob . . . Kako si... hip! ... dru e ...?
Rukovahu se srdano, kao stari znanci. ia-kuhar veselo namigne Jakobu i ma i se jednog
a pretinca u kolima; iz njega izvue oveu bocu, blago je pomiluje, zatim zubima izv
ue zapu a od kukuruzova klipa, pridigne
74
bocu i sna no potegne. Jakob ga je gledao netremice. Po-tcgnuv i nekoliko puta, kuha
r pru i bocu Jakobu, te i ovaj povue. Nije potrajalo dugo, i obojica su se grlili i
ljubili kraj kuhinjskih kotlova, iz kojih se dizala siva para.
U selu je sve brujalo od radosti. Artiljerci zavr i e kopanje rovova i uhvati e se s m
je tanima u kolo. Cup-nu e opanci i cokule na ledini. Odnekud se stvore harmonika i
bas, zacii violina, zabruji pjesma.
U Ravnom selu bilo je veselo kao na sajmu.
. i
76
TRAGOVI U OBLIKU KRI A
Kad se odu evljenje malo sti alo, Momir se sa edom uputi u etnju. Ni ruali danas nisu k
od kue. Kad su majke o podne do le do artiljerijskog polo aja, vidje e mno tvo djece kako
s tekom oblizuju kotlove ko atog ie-kuhara. Prijala im vojnika hrana.
Ve se hvatao prvi sumrak. Zastave na kuama kao da su izgubile svoju jarku boju. Dj
eaci su koraali utei, zaokupljeni bogatim utiscima dana.
Kako je polutama obavijala selo, Momiru je postajalo tjeskobno oko srca. Na noa nju
pojavu lica na prozoru nije mislio itav dan, ali mu sad pade na pamet i strah ga
obuze. Sve je podrobno ispriao edi. Ovaj je u hodu zastajkivao, vidjelo se da ga
je strah.
- udna stvar - ree edo, kad je Momir zavr io prianje. - Vrlo udna. A kako si se osjea
kad si ga ugledao na prozoru?
- Jezivo - prizna Momir. - Mislio sam da u umrijeti od straha. Nije mi bilo nimal
o ugodno.

- Nije to stra no - htjedne se edo osokoliti. - ega da se pla i , phi... - i pritom zadr
kao prut na vodi. Naime, jedna je maka projurila kraj njih, a za njom jezdila nek
a mrana psina.
- Zanima me tko je to bio? I to je htio na prozoru?!- produ i Momir.
edo se kiselo nasmije:
- Mo da e noas doi, pa ga upitaj ...!
U razgovoru doo e do Momirova dvori ta. Pri av i prozoru Momir ree:
- Evo, ovdje je stajao!
77
- Sigurno je visok - govorio je edo di ui se na prste - evo ja stajem na prste, pa n
e vidim ni ta .. .
- edo!! - krikne odjednom Momir. - Odmakni se od prozora!
Pa ljivo je gledao u zemlju; ona se od sinonje ki e ve bila sasvim osu ila, ali su se is
pod prozora jasno raspoznavali tragovi velikih cipela.
- Vidi ! - zadr e Momir.
- Vidim. Trag od cokula. Pa ta?
- Po njemu emo pronai njega! Brzoplet nije shvaao.
- Takve cokule ima i moj tata! I Ilija! I mnogi! Kako da pronae pravoga?
- Velike cipele, potkovane ... - govorio je Momir kao za sebe, motrei pa ljivo trag
. - Na lijevoj su svi avli, a na desnoj poispadali. Vidi ! Ali neki su ostali, vide
se ... kao kri ! Primjeuje li?!
- Kri ... - zacvokoe edo.
- Neznanac na prozoru imao je na desnoj cokuli znak kri a. Po tome emo ga pronai!
- Jojojjjjjoj ...
- Ne pla i se - nasmije se Momir. - To je sjajno! Imamo trag! Po tragu emo uhvatiti
neznanca!
Govorei to, Momir je pretra ivao okolinu. Na suhom su se tlu vidjela jo dva-tri trag
a. A posljednji, desne noge, s avliima u obliku kri a, primjeivao se jo kod bunara. Ne
poznati je oito oti ao u vonjak. Tamo su tragovi nestali u travi.
- Da se poznaju i dalje, slijedili bismo ih, je li? - ree Momir nesigurnim glasom
.
- Naravno ... ali ja moram kui...
78
- Slijedili bismo ih i otkrili tajnu - govorio je Momir kao u groznici.
- Moram kkkui...
- Hajde k meni u sobu! Mame nema kod kue, pure rublje vojnicima. Hajde, edo, da vi
di stolicu na kojoj sam sjedio i prozor ... i sve kako je bilo. To je zanimljivo!
I vratit u ti "Pionir"!
U Momirovu se glasu osjeala molba. I njemu je veeras bilo neugodno samom ostati ko
d kue.
- Ne, ne! eka me tata!
I Brzoplet kao srna potri iz dvori ta na cestu.
"Pla i se", pomisli Momir. A onda ponovo baci pogled na tragove ispod prozora. Str
ese se; velike cipele, te ke, a na desnoj kri ...
Proguta pljuvaku i ue u kuu.
79
MEDALJA
tab artiljerijskog diviziona smjestio se u kui sjedokosoga djeda Vuje, u blizini t
opovskoga vatrenog polo aja. S druge je strane ceste kua starice Ane, u kojoj stanu
je Tikle s majkom.
Govorilo se, da je i veliki grad osloboen od fa ista, i Tikletova je majka eljela ot
putovati u svoj dom, ali nije mogla: eljeznika pruga bila je razru ena. Nijemci su o
dstupajui izlomili eljeznike pragove, a na mnogim mjestima digli eksplozivom tranice
u zrak. Trebalo je ekati da se pruga popravi, a na to se jo nije moglo ni pomi ljat
i. Borbe su se nastavljale, usta e i Nijemci utvr-di e se sjeverno od eljeznoga mosta
, pru ajui estok otpor na im borcima.
U tabu diviziona je veoma ivo.
Tikle je rado slu ao pripovijedanje kurira Perkana. njima, ve u ih za dvori nu ogradu
i ure u tab. Neki od kurira jo su gotovo djeaci - male ni, vojnicima ni do ramena, gla
tkih obraza i nasmijanih oiju.

No ipak je ne to ozbiljno u njima, to ih izjednauje s odraslim vojnicima -to su dr anj

e i vojniki pokreti, kojima se obraaju ostalim partizanima; kretnje strunjaka pri i en
u ma inki ili vezivanju opasaa, ili nain, kako pripovijedaju o svojim ratnim podvizi
ma.
Tikle je rado slu ao pripovijedanje kurira Perkana.
- Stojim ja kraj komandanta ... Vako, ko ti kraj mene . . . stojim i vidim kroz
dogled: usta e se ukopavaju i namje taju minobacae. Eh, majini sinovi, pomislih i okre
nem se komandantu. Slu aj, Rade, velim ja njemu, komandantu, dobro bi bilo, ka em, d
a naredimo
80
treoj bateriji da po alje onim u ljivcima par bombona. Zirne komandant kroz durbin i
veli: - Mo e, Perkane, sla em se. Koliki je daljinar? - Ja ispru im palac, acu-jem: dvi
je hiljade. Komandant kimne. - A "Su"? - pita. Ja saujem: sedam. - Sila si, Perka
ne, ka e Rade, komandant. Preuzmi komandu! - Ja se okrenem telefonisti:':- Hej, ica
m, daj mi "Drinu"! - On vrti, vie, mui se, jad jaduje i konano dobije vezu. - Koman
da, govorim i gledam kroz durbin, a on ponavlja: Komanda! Hja ... i to ti je. 'V
ako ti ja ratujem. Komandujem sve polako: tri lijevo, pali! daljinar dva-dvjesta
, pali! Tre te granate, i tako ... Komandant ni da ki'ne bez mene!
Borci slu aju i ne slu aju Perkanovo prianje, neki se i smje kaju. Tikletu se uinilo, da
ba svatko i ne vjeruje svemu to govori taj djeak-vojnik, ali mu se Perkan ipak inio
golem i jak, sasvim nedosti an, iako rastom i nije vei od njega. Sa stidom i bolom
poku ao je Tikle usporediti sebe s ovim kurirom .. . Tko po tuje i cijeni njega, Ti
kleta? Sto je on uinio za ovaj rat? Da ga bar seoski djeaci vole i smatraju ravnop
ravnim! Uostalom, mislio je Tikle, mo da ovaj Perkan zaista pretjeruje i izmi lja! N
akitio se ma inkom i bombama, skrojili mu uniformu i teto e ga, a on se naduo kao aba
c!
Da, bilo bi tako .. . ali na Perkanovim grudima blista odlikovanje: na bijelo-pl
avoj presavijenoj vrpci zlatna medalja s likom partizana, to ste e pu ku u jakoj aci,
a s druge strane velika petokraka s vijencem i natpisom "Za hrabrost"!
- Za to si dobio taj orden? - pitao je Tikle jednom Perkana, dok je kurir sjedio i
sunao se na drvenim stepenicama to vode u tab.
6 Na tragu o /
Kurir je promatrao bijeli oblaak na nebu i kao da nije obraao pa nju na slabunjavog
plavokosog djeaka.
- Nije to orden, nego medalja.
- Aaaa?
- Medalja za hrabrost.
- A za to si je dobio?
- Za zasluge u borbi pri uni tavanju bande, je V jasno?
Rekav i to Perkan upravi u Tikleta odluan, vojniki pogled. Nije pokazivao elju da i ta
pobli e objasni, a Tikle se nije usuivao zapitkivati.
Uto u urbanim koracima prie zgradi taba ko ati kuhar i potri stepenicama. Prolazei kra
urira, prijateljski mu natue titovku na oi i nestane u kui.
Perkan popravi kapu, odmahne glavom prema kuharu, koji je nestao iza jednih vrat
a, i ree:
- Jesi F vidio nagan, to ga nosi ovaj ilac? Tikle nije razumio.
- Nagan, nagan! Pi tolj na kolut. Nosi ga ispod pregae.
- Aaaa - ree Tikle - vidio sam.
- E, moj dru kane - uze kurir pripovijedati - taj sam nagan j a poklonio ileu!
Tikle se sav pretvori u uho.
- Do ao ono poslije Beograda - ree Perkan - u na
tab neki Rus, oficir. Sovjetski, kao
instruktor. Sa- enjka se zvao. Nije radio ni ta naroito, etao se, turao nos svakamo.
I tom Sa enjki, zna , visio o opasau upravo taj nagan. Kad ga vidi moj komandant, dad
e mu "be-retu". To ti je talijanski pi tolji, lijep, milina ga pogledati. A nagan, v
idio si, rugoba, ni ta. Vot, ka e Rade
82
komandant, vot, Sa enjka, pistoljet za tebja. Uze nagan od Rusa i dade ga meni! Bit e dobar, pomislio sam, dok ne doem do boljega!
Perkan za uti na tren, skupi misli i nastavi:
- Skoro zatim stigosmo na Dunav, a Rade ti po alje mene s va nom porukom na polo aj pj

e adije. Ja pregledam nagan, uzja em konjica pa pravac do sala a. Ja em ja, 'vako, ja em,
kad ugledam tablu na polju. "Mine!" --pi e na njoj, a povrh natpisa crna mrtvaka gl
ava. Stoj! rekoh u sebi - vapska posla! A ono itavo polje minirano! Natjeram konja
udesno - mine. Ulijevo - mine. Ravno - mine. Ali nema labavo, idem ja naprijed,
psujem in injerce, badavad ije nijedne, to nisu oistili polje i tjeram li, tjeram, sv
e do jednog grmia. Vidim: ne to se mie u granju! Siem, izvadim nagan, nategnem obara i
zakoraim!
Kurir pljucne i pogleda Tikleta. Gradski djeai je gledao pobo no u Perkana.
- Onda? - upita znati eljno.
- Onda. - nastavi kurir - vidim ja, u grmu le i vapski oficir. "Ende hoh, majin sine
!" viknem, a on se prestra i, ispusti pi tolj iz ruke i kuka: "Hitler, kaput, Hitler
kaput!" - "I ti si kaput!" ka em ja i vodim ga sa sobom. Naravno, uzeo sam njegov
o pi tolje. "Vis", evo ovaj ... - i Perkan izvadi iz ko ne futrole te ki crni revolver
i poka e ga Tikletu. - Odveo ja vabia u tab, a kad tamo, bio to neki glavni vabo, najg
lavniji. Uh, ka e Rade, komandant, sila si, Perkane! Imao sam tako dva pi tolja. to e
mi dva? Jednog poklonim ileu, ovome, to s kazanima ratuje. Neka mu se nae da utue ka
kvog brava, je 1'? vabo nam je odao njihove polo aje,
83
mi sutradan u napad, pa udri, pa juri , pa hura. I tako. Zauzesmo sve, a ja dobio
medalju.
Perkan zijevne i ispru i noge preko stepenica.
Iz taba izie kuhar.
__ Mii te noge - nasmije i se kuriru - da proe
glavni komandant!
__ Poskoi, ile - otpuhne Perkan.
Kuhar se dobroudno nasmije i prekorai djeakove
noge.
- Ej, ile, uva li onaj nagan?
- uvam, Perkane!
Kuhar ode, a kurir odmahne glavom zadovoljno.
- Vidi , dru kane? To ti je!
84
PUNI POGODAK
Pro lo je nekoliko dana.
U selu se ivot sasvim promijenio. Rat jo nije napustio ravnicu, ali ipak je sve mi
rnije i veselije.
Predsjednik odbora Ilija ima pune ruke posla, uz njega su najvredniji ljudi, meu
njima i Stjepko. Cijelo Ravno selo poma e partizanima da se to bolje spreme za odlun
e okr aje s fa istima.
Svi su radini, ali bezbri ni, osim cjvojice koja nose naroiti teret briga. Prvi je
Momir Ivani, s mislima o tajni traga ispod svoga prozora, a drugi Stjepko, edin ot
ac. On nikako da zaboravi onu no, kad je oekivao partizane, a na kui gazde Petra go
rjelo svjetlo, gasilo se i palilo, gasilo i palilo ...
Te se noi ne to de avalo u gazdinoj kui. A to - to Stjepko nije znao i zato je bio nemi
ran.
k * -k
Na zapadu se neprijatelj utvrdio kraj eljeznog mosta. Kod skupine jablanova u pol
ju tutnji i grmi. Vodi se borba, Nijemci i usta e se ogoreno brane. uje se i pucanje
pu aka i tektanje mitraljeza. Drumom kroz selo prolaze kola s ranjenicima, idu pre
ma Zelenoj movari, gdje je u jednoj kui smje teno divizionsko previjali te.
U kui starice Ane smjestili se telefonisti. Povukli su icu od centrale pa na sve s
trane sela - ice se vide posvuda u kro njama voaka, mile kroz plotove, vijugaju prek
o oranica. Uspostavljena je telefonska veza sa tabom brigade, sa svakom baterijom
i osmatranicom i,
85
naravno, s pje adijom. Pje adija neprestano tra i pomo artiljerije, i topovske se cijev
i na kraju Ravnog sela ugrijale od baruta.
Tikle to zna, jer je uvijek blizu telefonista. Majka ga ne pu ta iz kue - opasno je
, ka e - i djeak ivi s telefonistima. ice mu javljaju sve najva nije vijesti s boji ta.
Iz dana u dan Tikle slu a "pjesmicu" telefonista:

- Halo, Dunav!
- Halo, Sava!
- Daj mi Sombor!
- Slu am, Celje, Celje ...
- Ovdje Valpovo!
- Tra im nula-devet. . . !
- Neka sedamnaest doe na aparat.
- Halo, Split! Daj mi Split!
Isprva su Tihomiru ovi pozivi bili udni i pomalo smije ni. to znae: Dunav, Split, Val
povo, nula-devet? Kasnije je nauio da su to dogovorni tajni nazivi za vatrene pol
o aje, osmatranice, divizione, brigade, za komandire i komesare. Takvi su nazivi po
trebni, da neprijatelj ne bi saznao tko sa kim razgovara. Nauio je i to, da diviz
ion ima tri baterije, svaka baterija dva voda, svaki vod dvije desetine, a svaka
desetina po jedan top. Koliko je tu topova! Sigurno vrlo mnogo, mislio je Tikle
. Mnogo je nauio i upoznao, saznao za stvari o kojima dosad nije ni slutio; ali ta
oznauje pojedini tajni telefonski naziv, to nije mogao saznati. Vojnu tajnu nije
dan borac ne bi odao ni za to na svijetu.
86
to su borbe bivale e e, telefonisti su bih sve zaposleniji. Gotovo uvijek je netko od
njih bio "na liniji" - kako to oni ka u. A to znai, da je ica negdje u ljiviku ili n
a oranici prekinuta: pala je na nju granala ili se desila kakva druga nezgoda, p
a treba pronai mjesto kvara i ponovo je spojiti. esto se telefonist vraa "s linije"
izmuen, pra an, izderan, pa i ranjen, jer prolazi kroz ki u metaka i mora popraviti i
cu kako god zna i umije; bez telefonske veze ne mo e se voditi moderan rat, veza a
rtiljeraca s drugovima u pje adiji nu na je kao i vojnika hrabrost, kao meci, kao gra
nate.
Tikletova je majka bila zabrinuta i upozoravala sina: - uvaj se, ne izlazi iz kue.
Vidi kako je opasno.
Jadna je njegova majka pobjegla iz grada u strahu pred ratom i granatama, a sada
, eto, stanuje tako rei na samome frontu. Nije udo to se sva usplahirila, zapla- eno
tare ruke i besciljno se ee kuom. Naje e se zadr ava u sobi starice Ane, njeguje je i
govara s njom.
A Tikle slu a i ne slu a majine savjete. Sa zavi u promatra edu, kako se slobodno vrzma
ko taba i razgovara s vojnicima. ak se i Pepo jednom tamo pojavio, vojniina ga neka
veselo posadila na konja, a mali an je cupkao no icama po debelim butinama konja. U
burnim se zbivanjima ovih dana Tikletu uini e majini savjeti blijedi, daleki od ivot
a, to je, vreo i buan, huktao pred njegovim oima.
* * *
87
Jednog se poslijepodneva dogodilo ono, ega se Tiho-mirova majka najvi e pla ila.
Tikle je stajao kod prozora i gledao edu kako tri cestom. Tko zna kamo se, sretnik
, onako slobodno urio, kadli odjednom u visini zlokobno zazuji. "I-i-i-i-i-i-i - - - - -!
za i talo je, a zatim u selu odjekne - TRESSSS!! Jedna granata, pa druga - bli e, trea
- iza kue djeda Vuje, pa etvrta - tresss! itav se taj dio sela obavije dimom, tres
kom i krhotinama. Stresla se vrata, popucala stakla na prozorima, spali crepovi
s krovova, a ljudi se razbje ali kud koji.
Majka povue Tihomira u podrum. Tu su ve otprije spremljeni le aji - du eci i perine, m
eki jastuci i pokrivai. U podrumu je mrano i vla no; djeak se uurio i oslu kuje glaso
vana. A vani grmi te grmi, kua drhti, otpada malter sa zidova. Po du ecima i perina
ma popadala pra ina i otpali komadii opeka. Tikle nije ni ta mogao vidjeti, jer je ma
li podrumski prozor okrenut u dvori te, a osim toga zatvoren daskama.
Odozgo se ula vika telefonista:
- Na liniju! Veza je prekinuta!
Ponovo tresne granata, tresak za treskom, koji zaglu i sve ostale glasove.
- Mama ... - ote se djeaku. Majka ga privi uza se i stade smirivati.
Meutim je cesta posve opustjela. Ljudi se posakriva e u podrume i udubine u zemlji;
svagdje uokolo zjapile su rupage od granata, a "geleri" i razne eno kamenje o tetili
su zidove okolnih kua i porazbijali prozore. Neke zgrade zahvatio plamen, suklja
dim i zaudara paljevina, uje se lelek ena i pla djece.
88

Pustim je putem trao vojnik. Nabio kupu na glavu, pu ku stezao u desnici i, pognut,
urio prema tabu. U lijevoj je ruci dr ao pismo.
TRESSS! - pade granata nedaleko njega u dvori te.
- Lezi! - dreknu netko iz taba diviziona. Bio je to komesar, koji je stajao kraj
prozora.
Vojnik se baci na tlo, ali prekasno. Krhotine eljeza zlokobno zabruje, a jedna ga
zahvati, i on padne na lice. Komesar iskoi kroz niski prozor i potri prema vojnik
u. U taj se as ponovi i tanje u zraku, nekoliko se granata srui na vatreni polo aj topo
va, zatim zazvi di iz visine, i nekoliko bacakih mina pade na krov kue djeda Vuje. O
peke i crepovi se raspr e i gust dim obavije kuu.
Komesar se baci na tlo, ali samo na tren; di e se i potri do vojnika, digne ga i un
ese brzim koracima u prvu kuu.
Mnoge su zgrade bile u plamenu. Vruina obavije selo, dim je ulazio u oi, a te ak mir
is paljevine tipao nosnice. Jo doleti nekoliko granata, a onda nastane ti ina. Komes
ar diviziona, koji se ve nalazio u razru enu tabu, ree znalaki:
- Za sada je gotovo . . . Vi e nee gaati. - A onda proguna tiho, u sebi: - Kakav pogo
dak! Kakav puni pogodak! Tono u tab! Sve oko taba, pa onda u nj! To nisu ista posla.
Netko je odavde javljao neprijatelju kamo padaju granate . . .
Stepenicama podruma kue djeda Vuje uzie edo. Desna mu je ruka krvarila. Za njim ist
ri djevojka raspletene kose.
- Pogibe mi djed, pogibe mi djed! - plakala je.
89
Sjedokosoga su Vuju iznijeli na dvori te i prekrili vojnikim gunjem.
- I ti si ranjen! - ree komesar edi, ugledav i mu okrvavljenu ruku. - Poi odmah u pre
vijali te.
edo je drhtao. No ipak ree odluno, nastojei da bude hrabar:
- Nije opasno, samo ogrebotina. Proi e.
Ne ekajui odgovor, potri cestom. Kroz rukav ko ulje u tankom mlazu tekla je krv i kap
ala u pra inu.
Pola sata kasnije zagrmje e na i topovi. itav su sat sipali oganj na neprijatelja. Bo
rci se oznoji e nosei te ke granate. Topovske su cijevi postale tako vrue, da ih nitko
ne bi smio taknuti golom rukom.
Uvee opet doletje e neprijateljske granate. Tresak, dim i jauk po drugi put ispune
Ravno selo.
edo je sjedio u sobi, zavijene ruke. Na ovom kraju sela, u blizini imanja gazde P
etra, nije bilo granata . . .
Stjepko je gledao kroz prozor u kuu gazde Petra.
- Cijelo ga poslijepodne promatram - ree on edi. - Gazdu Petra! Stoji kod prozora
svoje sobe i suce brkove! Ne pla i se, da bi granate pogodile njegovu kuu! T kao da
ga se nimalo ne tiu strahote u selu. A kad su gruvali na i, nestao je s prozora!
Uto zagrmi jo jae. Stjepkova se kolibica zadrma od dalekog treska. Ali se otac ne
pomae. Stegao je usnice i gledao kroz prozor.
- Vidi ga, hulje, i nije ga strah! Smireno gleda! to mu to znai?!
Napolju je tutnjilo i treskalo.
Gazda Petar je i dalje gladio svoj brk. ovjek bi rekao da se smije.
90
TKO U SELU NOSI TAKVE CIPELE
Htio-ne htio, Momir je morao priznati da je jo uvi jek uznemiren prizorom uoi ulas
ka partizana u selo Dodu e, lice koje mu se ukazalo na prozoru gotovo je i ezlo iz nj
egovih misli u danima velikih dogaaja i pm mjena, ali mu se od vremena do vremena
ponovno javlja lo i unosilo posebni nemir u ove ionako uznemirene dane.
"A mo da mi se to samo priinilo?" poku ao se tje iti, ali bi se ubrzo prisjetio tragova
cipela pod prozorom, ko ji su govorili da se to zaista dogodilo i da se nema sm
islit zavaravati la nim utjehama. Ne, zaista je netko bio pod njegovim prozorom on
e noi!
- to misli - pitao je edu, dok su sjedili na po! ja ni i promatrali vojnike kako vj
e baju - to misli , tko je to mogao biti?
- Tko? Ne znam, ali netko je bio, to je sasvim sigurno.
edo Brzoplet je imao herojski zavijenu desnu ruku, i Momir se ugrize za usnu, ne
htjev i mu rei, kako govori poznate besmislice. Cupkao je travice i bacao ih oko seb

e. Bio je zami ljen.

- avli u obliku kri a ... - aputao je. - Tko nosi u selu cipele s avlima u obliku kri a
. . . ?
- Ja ne znam - odvali edo - mo da ih netko i nosi. Ja zaista ne znam.
Momir se naljuti:
- Znam da ne zna ! I ja ne znam! Ali mi to moramo saznati!
91
Najednom mu se za ari lice. Stisne pesnice i skoi na noge.
- edo! Borce! Ispitat emo i saznati. - Momir je udarao dlanom o dlan i poskakivao
na mjestu.
- to? - lijeno upita edo.
- Pa to o avlima i kri u! Tko u selu nosi takve cipele, taj je one veeri bio ispod m
oga prozora! To je bar jasno.
edo zijevne. Otkad se dru i s vojnicima i komesarima, kao da je izgubio smisao za d
jeje akcije. A otkad je ranjen - pogotovo.
- Naravno - ree podsmje ljivo - okupit e itavo selo, sve mu ke glave u stroj, pa upitat
tko ima takve cipele, ha, ha! Neka se javi! A on e pokorno izii pred tebe, pokaza
ti cipele, priznati i moliti za opro tenje.
Momir se toliko odu evio svojom zamisli, da je preuo edine zajedljive rijei.
- Ne tako, edo, ne tako. Sam ne mogu pronai cipele, to je jasno! Ali kad bi nas bi
lo vi e, mo da bismo uspjeli! edo! Sjea li se lanaka u "Pioniru"? O pionirskim odredima
i juna tvima kurira? Ha?! A kako bi bilo da mi osnujemo takav odred?
Kad je Momir spomenuo juna tva kurira, edo se trgne i uzvikne:
- Pa imamo jednoga!
- Koga?
- Kurira! Perkana iz taba diviziona!
- Ali je on u vojsci...
- Pozovimo ga, neka nam ispria o odredu ... i tako ...
92
- Sla em se! - priznade Momir. - edo, li si glava! Ima pravo! I pazi: u odred uvrsti
mo sve djeake i djevojice, a svako od njih neka preuzme zadatak da obie nekoliko kua
i pregleda cipele! Jedan ne mo e mnogo, ali svi... Pronai emo cipelu i otkriti tajn
u! To e javiti meni, i ptica je u na im rukama!
Momir je odu evljeno mahao pred edinim licem. U svojoj je ma ti ve vidio velik pionirs
ki odred, djecu postrojenu na poljani, svjesnu djecu, to poma u partizanima da zavr e
veliku bitku za osloboenje zemlje.
Uto se edi, koji se ve poeo zagrijavati za Momi-rove zamisli, smrai lice.
- A za to da to jave tebi?
- Meni! A kome e?
- Ne znam, ali za to ba tebi?
- Ja sam komandant odreda.
- Ti! A za to ti? Za to ne ja?
- A tko je zamislio stvaranje odreda? Starac Jakob?! -- Zajedno smo zamislili!
- Ne bih rekao, edo. Ti nisi htio ni slu ati, kad sam ja govorio o tome!
edo Brzoplet se zajapuri i stane vikati:
- A Perkan, tko se sjetio Perkana kurira? Ti?
- to Perkan .,. Vrlo va no. Perkan ...
- Kurir, junak, je li, i vrlo va no! A tko ima medalju za hrabrost? Valjda ti?! Gl
e, vrlo va no! Vidi!
Pred ovakvim je injenicama morao Momir uzmaknuti.
- Dobro - ree. - Zvat emo ga, pa neka on prosudi tko da bude komandant odreda!
93
Pred Stjepkovom se izbom skupilo dosta svijeta; na tratini nagomilalo se seljakih
kola i konja. Ljudi su pu- ili, imali bieve u rukama i slu ali edinog oca, koji je ra
sporeivao kola za prijevoz te ih ranjenika u pozadinu.
- Znam - govorio je Stjepko - proljee je, znam da je proljee i da ima posla u polj
u, ali ovo moramo uiniti, jer je pree od svega!
- Hoemo, Stjepko!
- Nitko ne ka e da neemo.
- Samo ti br e rasporedi!

S one strane Zelene movare dolazila je grupa djece. U rukama im prazne ko arice - v
raaju se iz divizion-ske bolnice, gdje su posjetili ranjenike i odnijeli im darov
e.
Stjepko je rasporeivao kola. Jedna za drugima ona krenu e da preuzmu ranjenike i na
stave put u daleku slobodnu pozadinu.
Djeca su gledala za kolima. Poneki se mali an htio prikljuiti ocu u kolima, ali se
morade vratiti. Djevojice su pjevale i bile okiene cvijeem. Usprkos te koama i jauku r
anjenika, to je nemilo podsjealo na ratna stradanja, u Ravnom selu vladalo je rasp
olo enje proljea i slobode.
Onda se razlegnu uzvik:
- Stankaaaa!
Djevojice zastanu, ogledav i se smeteno. Stanka, koja je bila meu njima, izdvoji se
i upla eno pogleda prema imanju svog oca. Tamo je pred dvori nim vratima stajala nje
na majka i dozivala je.
94
Stanka htjede ne to rei svojim malim drugalicama i oprostiti se od njih, kad s iman
ja dotri njen brat Mi lan, uhvati je grubo za ruku i povue u dvori te.
- Stanka! - viknu e djevojice za njom. - Doi poslije ruka k nama ...!
Dvori na se vrata zatvore s treskom, i Stanke nestane iza njih.
Kurir se Perkan rado odazvao molbi Momira i ede. Na odlasku iz taba diviziona, jav
io se komandantu i komesaru:
- Drugovi, odoh da ne to organiziram s pionirima!
- Idi - reko e obojica - iako togod ustreba, javi. Mi emo pomoi na im pionirima!
- Pravilno - odvrati Perkan, pritegne opasa s bombama, pozdravi vojniki i izie iz ta
ba.
Sastali su se na tratini iza Momirove kue.
Momir je pa ljivo i podrobno iznosio Perkanu zamisao o osnivanju odreda. edo bi upa
dao, dodavao poneku svoju misao, a mali kurir prilegao u travu, nakrivio kapu i
slu ao.
- 'vako - ree - kako da ka em, pravilno je. Treba obuhvatiti omladinu.
-- Je li tako? - poveseli se Momir.
- Na i su pioniri - produ i Perkan ozbiljno - uvijek pomagali partizane. Oni su, Vak
o, kako da ka em, druga partizanska vojska. Daklem, pravilno je!
Govorei, Perkan kao sluajno izvadi svoj "vis" iz futrole i stade ga ogledavati. klj
ocnu zatvaraem, izbaci
95
ar er, podi e pi tolj i zagleda se kroz cijev prema svijetlu.
- Nego, drugovi - ree on polako - za to da organizirate pionire? Treba ih samo prih
vatiti!
Momir i edo se zagleda e. Nisu razumjeli.
- Pioniri su tu - nastavi Perkan - rade, posjeuju ranjenike... Pionirke poma u prat
i zavoje u bolnici, pioniri nose drva za kuhinju. Tako ... Ka e Rade, moj komandan
t, sila su, ka e, ovi na i pioniri! Pita i mene, veli: Kakvi su? Nisu lo i, Rade, ka em
ja, dobri su.
Jo uvijek kiljei u cijev pi tolja, Perkan se namrgodi prinese "vis" k ustima i malko
duhne u cijev.
- istio, ne istio, uvijek se malo pra ine uvue! - ree glasom ozbiljnog vojnika. - Ako
podma em cijev, pra ina se lijepi kao pomamna! - Perkan jo jednom dune i stane sprema
ti revolver; gurne ar er, ubaci metak i zakoi pi tolj. - 'vako je najbolje - ree - osig
urano, a uvijek spremno. Tako ...
Da se mogla zemlja otvoriti pod njima, Momir i edo bi se sasvim dobro osjeali u nj
enoj tmini! Ali je zemlja nepomina, po njoj su miljeli mravi, trava se lelujala n
a povjetarcu, a sunce je slalo neobine svijetle zrake na zemlju i obasjavalo zbun
jena lica dvojice djeaka.
Pioniri i pionirke, dakle, rade, oni postoje, poma u partizanima, aktivni su i vri
jedni - a njih dvojica, kao komandanti bez vojske, kuju planove i svaaju se, tko
da stane na elo te njihove zami ljene vojske!
- Ipak - slo i se Perkan - organizaciono, odred jo ne postoji. To treba tek urediti
.
- Organi... ognari... - zatrabunja edo.

- Organizaciono - ispravi ga Momir.

96
- Pravilno - potvrdi Perkan.
- A komandant? - bubne edo.
- uti! - naljuti se Momir. On je uvidio, kako je djetinjasto i neozbiljno u ozbil
jnim ratnim vremenima pravdati se o tome tko da bude komandant. Nije ovo djeja ig
ra, rije je o vrlo slo enim i va nim stvarima.
- Komandant? - uzdahne Perkan di ui se. - Komandant e biti onaj, koga pioniri izaber
u. -- Pravilno! - drekne edo.
- To je, 'vako, demokratski! A sad me, drugovi ispriajte, moram u tab. Zadaci... osmjehnu se mali kurir va no - rat je, ta emo ...
Momir i edo se digo e. Promatrali su Perkana, koji se udaljavao tratinom prema seos
kim kuama. Pametni Momir jo nikada nije bio zbunjen kao danas. Ljutio se na sama s
ebe i priznavao, da partizanski kurir ima pravo.
- A to ti ono o komandantu? - obrecne se na edu. - Nisi li mogao utjeti?
- To je demokratski, pa ta!
- Demokratski!
- No! Pa to ka em!
Za utje e obojica. Izdaleka, od eljeznog mosta, ponekad bi prasnulo, oglasila bi se k
oja osamljena pu ka, ali su se na to djeaci ve odavno bili privikli.
- A o tragovima mu nismo ni ta rekli - sumorno e Momir. edo ne odgovori. Uinilo im se
obojici da tragovi mo da i nisu tako va ni, da u ovome trenutku treba misliti na on
e obine stvari, kojima se zaista poma e partizanima. Jesu li nekakvi tragovi cipela
va ni za okonanje rata?!
7 Na tragu
97
Ipak, Momir je o tome razmi ljao.
Duboko u noi, kad je mjesec isplovio nad Zelenu movaru, kad je cijelo selo bilo ut
onulo u dubok san, nekoliko je ljudi bilo budno i mislilo o onima, koji spavaju.
Bili su to stra ari kod topova, stra ar pred tabom, de urni telefonisti, Ilija i Stjep
ko u seoskom Narodnom odboru i Momir Ivani, koji se dugo prevrtao po postelji, ne
mogav i zaspati od te kih misli i velikih planova.
98
TREI DIO
MISIJA KURIRA PERKANA
Na osnivaki sastanak pionirskog odreda Tikle uope nije do ao. Dodu e, nisu ga posebno
zvali da doe, jer je poziv bio upuen svoj kolskoj djeci Ravnoga sela. Na nekoliko j
e mjesta Momir s edom izvjesio plakate:
SVIMA! SVIMA
PA NJA!
Danas u dvanaest sati
ODR AVA SE osnivaki sastanak pionirskog odreda Ravno selo
NA KOJI SE pozivaju sva djeca da
DOU
Sastanak je na tratini iza Momirove kue doite svi budite svjesni pioniri. ivjeli pa
rtizani. Smrt fa izmu sloboda NARODU!! SVIMA! SVIMA
101
Ali se Tikle nije odazvao tom pozivu. Ni Stanka nije do la.
Na tratini se okupilo mno tvo djece. Valjali su se po travi, neki se momii pobili, d
jevojice se zbile u grupu i pjevale, a vei djeaci bacali kamena s ramena.
edo Brzoplet je itavih pola sata uzalud poku avao postrojiti ovu veselu dru inu.
- Z-b-o-r-!! - dreao je promuklim glasom. Dobio je zadatak da postroji djecu, a M
omir je za to
vrijeme sastavljao s kurirom Perkanom program sastanka. ^
- Z-b-o-r-!! Vrapci! Z-b-o-r-!!
edin je glas postao alosno-piskutav, sad visok i kre- tav, sad dubok, vratne mu se il
e nape e, i on je bespomono brisao znoj sa ela.
- Vrapci! Djeurlijo! Nevaljali! Z-b-o-r-! Skakutao je po tratini, hvatao pojedince
za rukav i
dovlaio ih u sredinu, juri ao za drugima, molio, preklinjao, ugurao druge u sredinu

, a za to su vrijeme prvi pobjegli i mirno se rvali postrance.

Nikako da sredi veselu dru inu. Naposljetku poe Perkanu i Momiru.
- Ove je vrapce nemogue postrojiti - ree.
- Nisu vrapci, nego pioniri - poui ga Perkan.
- Oni?! Pioniri slu aju, a ovi. . . gledaj ih! Iskusni se Perkan nasmije i.
- Gledaj! - ree.
Izvue pi tolj iz futrole, podi e ga i opali u zrak. U trenu nastane ti ina.
- Pioniri, mirno! - klikne kurir.
102
Iznenaeni i nevjesti pioniri stanu kojekako, zgrblje-ni, ra irenih nogu, s rukama n
a leima, neki se jedva podigo e sa zemlje; ali su slu ali.
- Mirno! - ponovi Perkan. - Uspravi se, priljubi ruke uz bokove. - Vako! Pogleda
jte mene!
Partizanski kurir u lijepoj uniformi stane propisno mirno. Djeca se povedu za nj
egovim primjerom.
- Bez rijei! - upozori Perkan. - Kad je "mirno", govora nema. Sad pazi! Kad vikne
m "zbor", stat ete po veliini. Najvei kod ove kru ke, a ostali do njega, jedan do dru
goga, sve do onoga plota. Pazi, ti ina!
edo Brzoplet je zapanjeno slu ao odsjene komande kurirove.
- Zbor! - naredi Perkan.
Nastade strka, trka, gu va, svrstavanje. Iz gomile obijesne djece stvori se uredan
dugaki stroj. Perkan se okrene edi:
- Je T mo e?
edo nemono mrcne, a Momir je ponosno gledao uzorni dugaak red pionira i pionirki. I
seljaci iz susjedstva zaueno su gledali svoju djecu. Jesu li to njihovi mali ani - o
vako poslu ni i lijepo poredani?
Do ao je red na Momira. Viknuo je zvonkim glasom:
- Drugarice pionirke i drugovi pioniri!
Glas se njegov razlegnu tratinom, odbije od kua i ispuni kro nje voaka. Stotinjak je
djejih oiju bilo upereno u vrstoga djeaka, koji je imao toliko toga da saopi veseloj
djeci Ravnoga sela ...
* *
103
Nijedno od postrojene djece nije znalo, za to Tikle nije do ao na osnivaki sastanak o
dreda; to nisu znali ni Momir ni edo. Oni su ionako poprijeko gledali na plavokos
oga gradskog gospodiia i bilo im je svejedno, hoe li on postati pionir ili nee.
Ali to nije bilo svejedno kuriru Perkanu.
On je esto zalazio u kuu k telefonistima i razgovarao s Tikletom. Upoznao ga je i
uvidio da Tikle nije lo djeak. Saznao je, takoer, da se on dru i sa Stankom i da je S
tanka ki gazde Petra. Isto tako je znao, kao i ostali drugovi iz taba, da je Stjep
ko izvijestio, kako sumnja na gazdu Petra; ovaj je, kao to znamo, bio nekako pose
bno veseo i smiren za neprijateljskog bombardiranja sela i kad je pogoena kua djed
a Vuje, u kojoj se nalazio tab diviziona.
Stoga je Perkan jo ujutro, prije sastanka pionirskog odreda, rekao Tihomiru:
- Slu aj, dru kane, Vako ..... Ti da poe malo na imanje gazde Petra.
- Ja...? - zgranuo se Tikle. On je volio Stanku i rado se dru io njom, ali njenog
brata Milana nije podnosio i nikad nije bio u gazdinoj kui, kamo su zalazili Nije
mci i usta e; to mu ni njegova majka ne bi dopustila.
- Poi malo Stanki, razumije ? Porazgovaraj s njenim bratom ... budi tamo u kui... zn
a ?
Perkan je zbunjenom plavokosom djeaku dao odreen i vrlo ozbiljan zadatak.
Zato Tikle nije do ao na osnivaki sastanak odreda.
* * *
104
S knjigom "Tisuu i jedna no" u ruci pojavio se Tikle na imanju gazde Petra.
- Do ao si? - zaudila se Stanka i onda dodala tu no: - Ne smijem ii na sastanak pionir
a. Tata ka/e da to nije za mene ...
Tikle je utje i:
- Ne smeta. I ja n idem. Igrat emo se zajedno! Prema kuici stare Ane, zgrada gazde
Petra pravi je

dvorac. U prizemlju je kuhinja i blagovaonica, u prvom katu sobe za stanovanje,

a iznad prvog su kata jo tavanske prostorije. U dvori tu su ambari, staje, konju nica
, koko injci, spremi te za kola.
Tikleta je veoma zanimala kua i prostrano dvori te, a Stanka ga je veselo vodila po
svuda unaokolo. Gazda je bio s radnicima u polju, a njegova ena, Stankina majka,
u kuhinji.
- Kako je kod vas sve veliko i lijepo! - odu evljavao se Tikle.
Na stubi tu u kui sukobi e se s Milanom. Nosio je pladanj s peenim mesom i krumpirom,
a u ruci bocu vina. Zbunio se i naljutio, vidjev i ih ovdje.
- to hoete? - obrecnu se na njih.
- Ni ta - zapla eno e Tikle.
- Pokazujem mu kuu! - odluno e Stanka. - On je moj prijatelj!
- Gubite se! - odsijee Milan. - Imate vani dovoljno mjesta za igru!
Rekav i to, okrene se i ode. "Jo nema dvanaest sati," grozniavo je Tikle "bilje io" u
svom mozgu, "gazda je na polju s radnicima, a Milan nosi ruak! Kome?"
105
U staji su promatrali tele, kako si e kravu; krava je bila pozlijedila nogu i nije
mogla na pa u.
Tikle je veselo askao sa Stankom, kad u staju ue Milan i prie im prijateljski.
- Neki dan se otelila - ree i obrati se Tikletu: - Kako ti se svia tele? Je li?
- Zgodno je, jako mi se svia.
- Ba mi je drago - ljubazno e Milan - a to si Stanki donio? Knjigu.
- "Tisuu i jednu no" - ree Stanka. - Tikle ima mnogo knjiga. Njegov je otac imao na
stotine knjiga!
Tikle se nasmije i:
- Vi e! Tri tisue, jo vi e.
- Eh, grad! - potap e ga Milan. - Drukije se ivi u gradu!
- Kod vas mi se neobino svia! - umiljato e Tikle.
- Ja sam itao "Tisuu i jednu no" dok sam bio manji. Sjeam se prie "Amgijad i Asad".
- A "Zaarani kalif"? - upita Tikle.
- I "Aladin"! - upadne Stanka.
- Lijepe su to prie - slo i se Milan. Razgovarali su srdano i veselo, a kasnije zaje
dniki
naglas proitali jednu priu iz Tikletove knjige. Najprije je itao Milan, pa Stanka,
a onda Tikle.
Plavokosi je gradski djeak zapa ao i pamtio: "U poetku je Milan bio otresit i ljutit
. Odjednom se, bez razloga, udobrovoljio i postao mekan. Za to?" Tikle se nije usu
dio bilo to zakljuiti, ali je mislio ovako: "Zbunio se, kad sam ga ugledao s pladn
jem jela u ruci; prepla io
106
se, da sam n e t o posumnjao, i sada eli raspi si 11 \\\^\\\ sumnju . . ."
Poslije je ljubazni Milan pozvao Tikleta neka i poslije podne doe k njima. Zamoli
o ga da i njemu donese kakvu knjigu. Tikle je pristao i obeao doi.
* *
O podne, dok je kurir Perkan marljivo jeo sjedei na stepenicama telefonske centra
le, Tikle ga izvijesti o dogaajima na imanju gazde Petra.
- Dobro - rekao je Perkan ozbiljno. - Vrlo dobro!
- Poslije podne idem opet onamo.
- Idi!
Zavr iv i ruak, Perkan obli e licu di e se i ree polako:
- O ovome nikome ne govori! Tikle se ukoi.
- Pazi 'vako: nikome ni rijei.
- Dobro!
- Kome e rei?
- Nikome! Ni rijei!
- Pravilno!
Le ei poslije podne u hladovini pod granatom jabukom u vonjaku gazde Petra, Tikle je
dugo razgovarao sa Stankom. Nju su poslije sastanka posjetile njene drugarice i
ispriale joj kako je bilo, o emu se dogovaralo,
107

kako je Momir izabran za komandanta pionirskog odreda i spomenule da su, pored d

rugih zadataka, pioniri rasporeeni da pronau cipelu s avlima, zabijenim u obliku kr
i a.
Tikle je pa ljivo slu ao i bio veoma uzbuen. Uvidio je, da se zbivaju veoma opasni i
va ni dogaaji.
- I o tebi su govorili -- tiho e Stanka.
- O meni?
- Netko je upitao, za to nisi do ao ... Za to nisi na sastanku ...
Stanka u uti. Bila je smetena i alosna.
- I...? -upita Tikle.
- Onda je edo rekao da se ti dru i ... sa mnom i s Milanom i da ne mo e biti pionir ...
Tikle zausti da ne to ka e, ali ne ree ni ta. Htio je upitati, to je na to primijetio Pe
rkan, jer se Perkan nalazio na sastanku i znao gdje se nalazi Tikle.
Ali o tome mora utjeti.
Sam mu je Perkan rekao: "Nikome ni rijei!"
Vjetri je lelujao travom u vonjaku, kro nja jabuke umjela je jedva ujno. Stanka je gle
dala preda se. I ona je utjela.
Stao se hvatati prvi mraak. Izdaleka, od jablanova, ogla avao se mitraljez. Krave s
e vraahu s pa e, i njihovo se mukanje izmije a s dalekom pucnjavom.
108
r I
MED ZA AJ
Izjutra je izvr en pretres u kui gazde Petra.
Pregledano je i nekoliko kua uz gornji dio cesl kraj Zelene movare, ali se borci n
ajdu e zadr a c n,i Petrovom imanju.
- Osmatranje neprijateljskih pogodaka izvr eno \c u ovom selu! - tvrdio je komanda
nt. - U ovoj sr i ;iv nici jedino s tornja kapelice, koji stoji na humku nedalek
o od eljeznoga mosta, mogu vidjeti na i vatreni polo aji i mjesto taba, a ta je crkvic
a u na im rukama!
Komesar je govorio uvjerljivo:
- Netko je, dakle, iz ovoga sela osmatrao pogotke i javljao neprijatelju kamo gr
anate padaju!
- Radio-oda iljaem?
- Naravno!
Govoreno strunim artiljerijskim jezikom: neprijateljska se osmatranica nalazila u
samome selu i odavde je vr ena korektura; a to znai, da je tajni osmatra iz Ravnoga
sela javljo neprijateljima koliko moraju poveavati ili smanjivati daljinu i pomic
ati topovske cijevi ulijevo ili udesno. Samo se tako moglo dogoditi da su granat
e padale na vatreni polo aj i na kue oko njega, a mine iz bacaa pogodile tono kuu, gdj
e se nalazio tab diviziona, dok su ostali dijelovi prema Zelenoj movari i itavo ima
nje gazde Petra ostali po teeni.
Gazda Petar je doekao partizane veselo i ra irenih ruku.
- Zdravo, gospodo oficiri. . . drugovi.. . Dobro do li u moj skromni dom! Sjednite
, odmorite se!
- Koga sve ima u kui? - upita komandant.
109
- A koga . . . Evo ja i bole ljiva ena, pa dvoje nejake djece. - Gazda vikne: - Sta
nka, Milane! Doite i pozdravite gospodu . . . na e drugove!
Milan je stajao blijed kao krpa. Stanka pro ape:
- Zdravo ...
- Zdravo, djevojice - komandant je pogladi - no, tebe sam ve negdje vidio . . .? K
od ranjenika, je li?
- Da.
- Ona je vrijedna pionirka! - naceri se gazda.
- Hajde, djeco - ree komandant - idite slobodno, igrajte se. - Onda se okrene voj
nicima i ree kratko: - Pretres!
Kuu pretra i e od podruma do tavana. Nigdje ni ta. Gazda Petar je vodio vojnike, smije ei
se otvarao im vrata.
- to je ovdje?
- Smonica. Ne to sirotinje za najcrnje dane ... Vojnici uu i ugledaju veliku prostor

iju, prepunu
vrea s bra nom, unki obje enih o tavanicu, nanizanih kobasica, golemih kaca sa sirom,
buradi s masti, sanduka eera -- kao u kakvu duanu.
- Hm - ree komesar. Rat je opusto io selo, i smonice su u veini kua bile sasvim prazne
. - Mogli biste malo pomoi na u vojsku? to mislite, domaine?
Gazda Petar se klanjao.
- Naravno, naravno! Ba sam na to mislio, samo nikako da stignem od posla. Proljee
je, znate, za nas seljake ...
- I mi smo seljaci - prekine ga komandant. - to ima ovdje?
110
Uo e u kuhinju, pope e se na prvi kat, pregleda e sve sobe, sio e zatim na dvori te, u st
, uspjcSc na sjenik, u ambare.
- Zahvaljujem svetoj bogorodici - trabunjao je gazda Petar pratei partizne - to su
oti li Nijemci! iva napast! Ubio me ovaj rat. . .!
Ni ta nisu prona li.
Gazda Petar ih je pratio do dvori nih vrata i klanjao se. - Ni ta vi ne brinite - go
vorio je - sad u ja otpremiti kola do va e intendanture. Ne to bra na, suhoga mesa, da?
Partizani ne odgovore. Odlazili su zami ljeno.
- Eto vidi - okrene se komandant komesaru - ni kod njega nema.
Komesar odmahne glavom.
- Ne vjerujem. Dokaza nema, ali ne vjerujem. Gazda Petar ih je promatrao s dvori n
ih vrata. Lice
mu se smrklo. Najednom se trgne. uo je jecaj. To je u sobi plakala Stanka.
k -k -k
edu je jako boljela ruka. Oti ao je u divizionsko previjali te, gdje mu lijenik oisti r
anu, premaze utom masti i previje istim, bijelim zavojem.
- Ne tri unaokolo kao zvrk. Mora mirovati!
- Dobro - mrgodno e Brzoplet.
Odluio je poslu ati lijenika, ali se na putu kui utrkivao s hrapavim Slavekom, uvjera
vajui ga, da on, iako zdrav, tri slabije od njega, ranjenog. Pobijedio je maloga S
laveka, zatim ganjao vrapce po ljiviku, uhvatio dvi111
je abe i jednog punoglavca, ali ga kod kue uhvati drhtavica. Temperatura mu porast
e, te morade lei u krevet.
Sunce je sjalo, zujale su pele po rascvalim vokama i posvuda je mirisalo po smiren
ju i proljeu. Utihnula je tutnjava kod mosta. Selom se pronese glas, da su na i slo
mili neprijatelja i da ga gone u stopu.
O podne uleti Momir u edinu sobu.
- Otac mi je iv! Otac mi je iv! - kliktao je ma ui pismom u ruci. - edo, dragi moj edo
ja opet imam tatu!
Nadu ak mu ispria sve: do ao je jutros uvar pruge Stevo Babi i donio pismo. I ao je jutr
s terezinom da pregleda prugu i na kolodvoru u gradu razgovarao s jednim majorom
, i taj mu je dao pismo za Momirovu majku.
- Otac mi je kapetan! - smijao se sretni djeak. - Tenkist! Sad jo ne mo e doi ovamo,
ali e nas uskoro posjetiti onaj major, tatin prijatelj. edo, ti ne shvaa , ne mo e to s
vatiti! edo moj ludi, edo! - Onda se uozbilji i pogleda prijatelja. - to ti je, ti
drhti ?
Vruica je tresla edu Brzopleta.
- Pobijedio sam Slaveka - propenta edo - onog hrapavog... A ruka mi je u zavoju .
..
Momir ga pokrije i osta sjediti kraj njega. U svojoj srei nakon nenadane vijesti,
nije se imao kad uznemiriti zbog prijateljeve bolesti.
- abe sam bacio - bunca e edo - neka ive . .. vrlo va no. Svi neka ive! Donio sam punog
avca!
Na prozoru, obasjana suncem, stajala je staklenka za kompot, u njoj voda, a u vo
di pliva e crni punoglavac.
112
-^ Veli mi doktor iz divizionskog - nastavi Ccdo - veli: Hrabri ste vi, dru e! par
tizanina! junak! ali sad morate mirovati i oporaviti se, armija treba ovakve borc
e . . .!

Tiho i plaho, u sobu ue Stanka.

- ula sam, da si ranjen u ruku - ree. - Kako ti je? Boli li te jako?
- Proi e mu - odgovori Momir. - Ima vruicu. edo se tresao:
-- Slavek! Makni onu abu, ne vidim od nje neprijateljske polo aje. Drrrrugovi!! Uni t
it emo vabe kao punoglavce! Ne pla ite se. Za mnom! Jurrriiii !!
Stanka sjede na kraj kreveta bez ijedne rijei. Svijetle je pletenice bila okitila
cvijeem, a na sebi imala prazninu haljinu.
- Kako si lijepa - ree Momir iskreno. - Uredila si se kao da je nedjelja.
Stanka pocrvenje i obori glavu.
- Po la sam bolesniku - pro ape.
- U ljivci! - derao se Brzoplet. - Ovamo taj mitraljez! Drrrr! ta-ta-ta-ta-ta! Ha,
ha! kad vas edo nagari barutom, ni roena vas majka nee prepoznati!
Momir je gledao Stanku.
- Kod vas je bio pretres, je li?
- Jest.
- Jesu li to na li?
- Nisu.
Djevojica je postieno gledala u edu. Uze ga pokrivati, iako je bio pod perinom do g
u e. Onda naglo ustane.
8 Na tragu
113
- Idem kui - ree. - Donijet u mu meda za aj ... To je dobro za bolesnika.
- Pet vaba, pet aba - smijuljio se edo. - aba skae, vabo plae ... - Odjednom se prid
e u krevetu, irom otvori oi i vikne: - Tko je urednik zidnih novina?!
Momir ga polegne.
- Mislili smo postaviti Tikleta... ali sad ...
- Tikle je vabo! - buncao je edo. - vabe u selu, a njemu je dobro. Ha!
- Ostani, Stanka - htjede Momir zadr ti djevojicu, koja je pri la vratima.
Suze joj navru na oi.
- Donijet u meda - grcala je. - A Tikle nije vabo!
- Nije?
- On je na ! Izie.
Momir je zami ljeno gledao pred sebe. edo se jo uvijek tresao u groznici, a u stakle
nki na prozoru drhturio je crni punoglavac, obasjan suncem.
114
UDNE JAKOBOVE CIPELE
Front se pomakao. Vi e se uope ne uje grmljavina kod eljeznog mosta, nestalo je pu kara
nja, ali u selu jo nije zavladao mir. Cestom su pro le duge kolone partizanskih kol
a komore i bolnice. I artiljerci se na^lo spre-mi e za pokret. Na mjestu topovskih
vatrenih polo aja osta e samo stari iskopani rovovi i porazbacano osu eno granje - os
taci od maskiranja.
Rat je napu tao Ravno selo.
Sunce je grijalo sve jae. Otopi e se posljednji snjegovi na dalekim i visokim plani
nama, kojih su se vrhovi jedva nazirali iz prostrane ravnice. Voda, potekla strm
im obroncima, slijevala se u hirovite potoie i potoke, to su u urbano i umno urili, da
se pridru e smirenom putovanju irokih rijeka.
Rijeno je korito kod Ravnoga sela postalo uzano. Voda se razlije po poljima; Zele
na movara poraste - naliila je na pravo jezero.
Nabujala mutna rijeka valjala se, nosei velike trupce i grmove i upane s korijenjem.
Seljaci su gledali divlju snagu prirode i govorili:
- Takve poplave ve dugo nije bilo. Propade nam oranje.
Predsjednik Ilija sazvao je seoski zbor i uvjeravao seljake:
- Snaga nam je u slozi! Treba podii branu i sprijeiti rijeku, da nam uni tava polja!
- Tako je!- odobravali su oni seljaci, kojih su polja bila ugro ena naletom vode.
Oni drugi, izvan opasnosti, lukavo su utjeli.
115
- Nas nekolicina ne mo emo uiniti mnogo - nastavljao je Ilija. - U borbu protiv vod
e moramo poi svi!
Na zboru se na ao i gazda Petar. On dobaci jetko:
- Tvoje je polje pod vodom, Ilija. Je li tako? Neki se nasmiju.

- Sve je to na e, seosko - naljuti se Ilija.

- Znamo mi to je na e - otrese se Petar. - Je li tako, ljudi? Tko e nam polja obraiva
ti dok budemo gradili Iliji branu?
Ilija je poku ao uvjeriti seljake kako e brana sprijeiti nadiranje u Zelenu movaru; t
ime bi se ona isu ila i dala plodno tlo.
- abe i mulj - naceri se gazda Petar. - Ljudi, ne dajte se varati! Otkad je Ilija
strunjak za isu ivanje?! Za to da tratimo vrijeme! Dovedi nam strunjaka, pa neka on k
a e kakvo je bogatstvo u toj movari. Onda emo vidjeti.
Seljaci se stanu razilaziti buno razgovarajui. Ostav i sam sa Stjepkom i s nekoliko
drugova, Ilija ljutito pljune na zemlju i udalji se.
* * *
Pioniri su istili napu tene topovske polo aje na kraju sela. S njima je bio i Tikle.
Imao je lopatu u ruci i zatrpavao rovove; na mekim Tikletovim dlanovima iskoi e crv
eni bolni uljevi. Manja djeca su skupljala odbaene ahure, dijelove razlupanih sandu
ka za granate i granje.
Momir prie gradskome djeaku.
116
- I ti si ovdje? - upita hladno.
Ne znajui to da odgovori, Tikle je utio. Osjeao je kako mu vruina navaljuje u glavu.
- I Perkan je oti ao ...? - upita boja ljivo.
- Naravno. Sa svojom jedinicom! Tikle se borio sam sa sobom.
- A je li togod rekao? - pro ape.
- Ni ta ...?
- Ni ta! to bi mi rekao? - zaudi se Momir.
- Ne znam...
Ne shvaajui, Momir odmahne glavom.
Pioniri su radili kao mravi. Rovovi su bili uskoro zatrpani kamenjem, a zemlja u
tabana sitnim djejim nogama. Samo je iskusno oko moglo primijetiti, da se ovdje j
o nedavno nalazio va an ratni polo aj.
k -k *
Vjetar je u kao suhom kukuruzovinom na strni tima. u kalo je i pod nogama osamljenoga Ti
homira, koji je lutao poljima, tra ei smirenje. to da radi sada? Perkan je oti ao nagl
o, ne obavijestiv i nikoga o zadatku koji je bio dao upravo u vrijeme, kad se odr av
ao osnivaki sastanak pionirskog odreda. Zaista, pioniri su ga mogli vidjeti u dru t
vu s omrznutim Milanom; on se i sada sastaje s njime, jer osjea, da svoj zadatak
nije uspio izvr iti dokraja. Ka u, da mu je Milan prijatelj, a to nije istina. Ali smije li on ikome povjeriti svoju tajnu?! "Nikome ni rijei!" - naredio mu je part
izanski kurir, a Tikle e odr ati zadanu rije, pa ma ne znam to o njemu mislili.
117
Ali -- te ko mu je.
Sagne se i podigne izlomljeni slaba ni klip kukuruza. Krunio je zrnje prstima, to s
u ga pekli od uljeva, ali se nije na to obazirao. Kome da se povjeri?! Stanki? Ma
jci? Ne, ne! Nikome - nikome ni rijei!
Kraj jarka, to dijeli kukuruzi te od livade, ugleda mali, neugledni plast sijena. T
ko zna iji je i tko ovo sijeno, u vihoru rata, nije sklonio pod krov. Plast se na
krivio i stisnuo pod udarcima vjetra, snijega i ki e, i djelovao tu no i osamljeno ba kao i djeak Tihomir, to luta poljima.
Pri av i plastu, Tikle se trgne.
Sijeno se micalo!
Djeak zadrhti od uzbuenja i u irokom luku zaobie plast; razgleda ga sa svih strana,
a onda se nasmije u sebi.
Na rasprostrtome sijenu, s nogama u plastu, le ao je starac Jakob i hrkao. Sigurno
se negdje valjano natoio, pa sad spava na proljetnome suncu.
Jakob je noge zabio u plast sijena ...
Na nogama su, naravno, cipele.
Cipele!
Tikle se prisjeti pionirskog zadatka, da treba pregledati sve cipele u selu. Nje
ga, dodu e, nisu odredili ni za jednu kuu, s njime uope nisu raunali kao s pionirom,
ali zar smije zbog toga napustiti zadatak?! Tikle osjea, da je pionir kao i ostal
a djeca Ravnoga sela i, prema tome, pionirske zadatke smatra za svoje.

Dakle, naprijed!
Starac Jakob je hrkao; suhe travke pod njegovim nosom podrhtavale su, kao da se
bore s vjetrinom iz starevog nosa. Ali su mu noge u sijenu! Kako da Tikle pogleda donove?
Odluio je strpljivo ekati.
Nakon nekoga vremena starac se pomakne, prome kolji u snu, malo skvri noge i zahre j
o sna nije. Cipele su izvirile iz sijena. - .
Tikle se oprezno prikradao Jakobovim nogama.
U taj as starac duboko uzdahne, ne to promrmlja u snu i ispru i noge. Cipele opet nes
tado e u sijenu. ^
Djeak je ekao. uuren iza plasta, budnim je okom pazio na spavaeve noge.
Ne potraja dugo, i starac se poe e ati. Ljutito gunajui zari ko tunjavu ruku u ko ulju
zvue iz nje o tru slamku. Zatim se okrene u stranu, ali se pri toni nabode na nisku
, odsjeenu stabljiku kukuruza, ne to opsuje u snu i jo se malo pomakne.
Noge su mu sada bile posve izvan plasta!
Tikle zaustavi dah i pri ulja se starcu. Jakobove ci-peletine bile su pune blata i
sijena. Pomaknuv i se jo malo, Tikle se zagleda u donove.
Donova nije bilo!!
udnovate cipele starca Jakoba imale su samo gornji dio! Umjesto donova su virili
goli tabani.
* *
Tiha, tajanstvena hajka za cipelama zahvati itavo selo. Pioniri su se oprezno vrz
mali posvuda, pregledavali donove, zavirivali u ostave, komore i podrume.
Hrapavi se Slavek u uljao u susjedovu kuu i podvukao pod golemi hrastov stol, ekajui
da se dru ina sku119
pi na veeru. Pola je s^ta proveo pod stolom u dru tvu prljavih cipela i znojnih nog
u, borei se protiv kihanja. Neije se duge noge ispru i e i lupnu e Slaveka po turu.
- Oh, Ro a - ree jedan bas - udario sam te.
- Ni ta - odgovori enski glasi - ne smeta. Neko je bosonogo dijete lomatalo no icama t
ik pred
Slavekovim nosom. "Hoe li me, nee li me?" mislio je hrapavko i stiskao oi.
Jedva se izvukao ispod stola, kad je ve duboko bila pala no, a kod kue je izvukao b
atina zbog skitnje.
No je pala, ali cipele s avlima u obliku kri a nigdje ne pronao e.
120
"NA LI SU SE ..."
U Momirovoj se kui slavilo.
Iz grada je stigao automobilom prijatelj Momirova oca, onaj major, koji je prije
nekoliko dana poslao pismo. Bio je to nizak ovjek, nosio je naoale, ustro mahao ru
kama i mnogo pripovijedao.
- Da, da, zajedno sam s Gojkom pobjegao iz zatvora. U posljednjem trenutku! Tko
zna, bismo li ostali ivi u onim usta kim zidinama.
Majka je spremala bogat ruak: sve najbolje to je mogla nai u svome siroma nom domainst
vu; toga zaista i nije bilo mnogo, ruak bi mo da ispao prilino mr av, ali priskoi e susj
di i prijatelji, doneso e tko vina, tko rakije, tko suhoga mesa i bra na. Doo e i ene iz
susjedstva da pomognu Momirovoj majci, pa se iz kuhinje lijepo pu ilo, irili se mi
risi mesa i pite. A u sobi skupili se ljudi te slu aju, to major pria o Gojku Ivaniu,
svome prijatelju i ratnome drugu, o predobrome znancu svih seljaka Ravnoga sela
.
- I velite, dru e majore, Gojko je tenkist? - upita predsjednik Ilija.
- E da, tenkovi nas rastavi e! -- nasmije se major. - Do Beograda smo bili uvijek
zajedno, a onda on ode u tenkiste!
- Bili ste u borbi za osloboenje Beograda?
- Da, da! Pro li smo malne itavu zemlju. Gojko je junak.
Momir je slu ao otvorenih usta. Na majorovim prsima sjao je crveno-zlatni orden za
hrabrost, najljep e
121
partizansko priznanje. Momiru je srce burno kucalo, i on smjelo upita:
- Dru e majore ... a je li moj otac odlikovan? Major ustane, prihvati lijevom ruko

m orden.
- Zna li to je ovo? - upita Momira.
- Orden za hrabrost!
- Tvoj otac - ree major - ima tri ovakva.
- Tri?!
Ilija je punio a ice rakijom. Pripovijedanje se nastavi. Cijeli je rat prohujao pre
d Momirovim oima, a usred toga rata stajao je njegov tata, neustra iv i velik.
- Eh - primijeti Stjepko - vrstu smo armiju stvorili, imamo hrabre i iskusne ofic
ire!
- Sigurno - odvrati major - iako ja u njoj neu ostati. - Nasmije se. - Armija ne
gubi mojim odlaskom, ja sam sve prije nego dobar vojnik. Idem u svoju struku, ta
mo u biti potrebniji u obnovi zemlje.
- Va a struka . . .? - zaka lje se Ilija.
- Ja sam agronom.
Seljaci se pogledaju. Agronom, strunjak! Kako je ono gazda Petar odbrusio Iliji n
a zboru? Rekao mu je: "Dovedi strunjaka, neka on ka e, kakvo je bogatstvo u mulju m
ovare!" Tako je rekao gazda Petar na propalom seoskom zboru, a sad je strunjak, ev
o, ovdje! Ali je major priao o ratu, i nisu htjeli zanovijetati pitanjima o movari
. Uinit e to kasnije. Major ostaje ovdje jo i sutra.
Momirova majka unese posue i stane spremati stol za ruak.
* *
122
edu vi e ne boli ruka. Groznica mu popustila, i gotovo bi se moglo rei da je ozdravi
o. Htio je na sve mile naine privoljeti oca, da ga pusti na slavlje u Mom novu kuu
, ali nije uspio. Otac mu je dopustio da doch tek kasnije, poslije podne, kad ma
jor bude odmoran nakon ruka i zamorna prianja.
Djeak se izvukao iz kreveta i viknuo:
- Pepo!
- Sta oces?
- Donesi vode s bunara, polit e me, da se umijem.
- Neu.
Izrekav i svoj "neu", mali an je ve s limenim vrem u ruci i ao na bunar, zagrabio vode i
donio je pred kuu. edo se umivao jednom rukom, jer mu je desna jo uvijek bila zavij
ena.
- Dobar si ti, Pepo!
- uti.
Zatim se oblaio, vrlo sporo, a Pepo mu je morao pomagati. Obukav i se, stane pred r
astvoreni prozor, kao pred zrcalo, da se oe lja.
Uto opazi Tikleta, kako kroi stazom prema imanju gazde Petra; do ao je do dvori nih v
rata i nestao u dvori tu.
- Debelo prijateljstvo, - procijedi edo. - Tikle i Milan, na li su se! Hulje . . .
- Onda vikne naglas: - Pepo!
Mali an prie.
- Pepo, reci: hulje.
- Hule.
- Hulje! Lj,lj!
- Hule.
123
- E, moj Pepo!
Ureen i dotjeran, edo se otputi Momirovoj kui. Na putu se okrene i baci pogled prem
a imanju gazde Petra. "Na li su se", promrmlja.
k -k -k
U av i u dvori te, Tikle se ogleda i zovne Stanku. Nitko se ne javi. Kao da je dvori te
bilo pusto. Koko i su kvocale na bunji tu, pilii cijukali i eprkali, ali nigdje ljudi.
Htjedne viknuti jo jednom, ali se suzdr a. Uvijek se na imanju gazde Petra osjeao ne
obino, volio je biti tih i ne isticati sfe.
Odlui priekati.
Prie bunaru, gdje se nalazila klupica, i sjedne. Zemlja oko bunara bija e vla na i me
ka. Tikle je ekao i slu ao cijukanje piladi.
Najednom uzdr e i ukoi se.

Zagleda se u tlo pred sobom i problijedi.

Na vla noj zemlji jasno su se ocrtavali tragovi mu kih potkovanih cipela! Na jednoj
su avli oblikovali kri !
Tikle proguta pljuvaku. Nastojao je zadr ati mir - tko zna, ne gleda li ga tko s pr
ozora?! Kri na cipeli! Netko je nedavno, ili'mo da noas, bio na bunaru i imao na nog
ama cipele, za kojima traga cijeli pionirski odred ....
"Tikle, budi miran", rekao je sam sebi, "sasvim, sasvim miran....."
Sjedio je jo malo i gledao unaokolo, da tkogod ne zamijeti, da ga je uzbudio trag
. Za elio je ponovo zovnuti
124
Stanku, ali nije mogao. Grlo mu se stislo. Ali ne valja ni sjediti ovako posred
dvori ta, svakome na oku . . . Tikle se polako di e, protegne i zijevne, pravei se ka
o da se dosauje, i zatim se lijeno odvue prema kui. Zaviri unutra. Nikoga nema.
I kuhinja je prazna. Iz lonca na tednjaku obilno se pu i. Valjda je Stankina majka,
maloas izi la, u staju ili u podrum.
Tikle se odlui i korakne na stepenice, to vode u prvi kat. Uspinjao se polako i po
ku avao dati svom licu izraz bezbri nosti. "Idem gore pogledati. . . Tra im Stanku ili
Milana. Ako me tkogod zatekne ovdje i upita to radim, tako u mu odgovoriti. . ."
Suspre ui dah, Tikle sti e u mali hodnik, s kojega su vrata vodila u sobe. U kutu hod
nika nalazio se veliki stari ormar, a do njega ljestve, uz koje se penje na tava
n. Ljestve su uvijek bile obje ene o zid, na klin; kad god bi do ao ovamo, Tikle ih
je vidio o klinu.
A sada su naslonjene na zid!
Drvena vrata ca na stropu samo su ovla zatvorena!
"Samo mirno, samo mirno", hrabrio se djeak.
Odozgo se zau glas.
Tikle klizne kraj ljestava i stane izmeu zida i ormara u mranome kutu. "Samo mirno
, samo mirno ..." Gore opet zavlada ti ina. Djeak je iz kuta zurio u ljestve; primi
jeti da su dvije preke masne. Pogleda dolje; na podu pod ljestvama je le ao komadi s
vje ega kruha. "Netko je gore, kome nose jelo!" prostruja Tikletu, kroz u areni moza
k. "Netko je gore! Samo mirno, samo mirno..."
125
Vrata ca na stropu se stanu otvarati i na otvoru se ukaza e debele noge gazde Petra,
a Tikle zauje njegov glas:
- Onda, sve je u redu, unko. Veeras u deset.
- Pregrizao jezik, dabogda! unko je mrtav! - lju-tito proguna netko s tavana. - Ja
sam ...
- ... Juraj o tari, znam! - upadne gazda Petar.
- U redu, u redu. to se pla i , sami smo! Idem ja sad do strike da sve uredim.
Vrata ca na stropu se zaklopi e.
Gazda Petar se stenjui spu tao niz ljestve.
Tikle u kutu prestade disati.
Si av i, gazda podi e ljestve i objesi ih o klin. e ao se po obrazima i zastao na hodniku
. Onda prie ormaru i otvori vrata, koja zacvilje e. Ne to je tra io po ormaru. Tikle ni
je ni ta vidio: otvorena su ga vrata sasvim zaklonila u kutu.
- I vrijeme je da ode - mumljao je gazda Petar.
- Glupan! Jo sam mogao stradati zbog njega!
Onda stade pjevu iti. Tra io je po ormaru; zau se zveket lanaca, to ih gazda pomae pret
urajui.
- He, he - nasmije se gazda - zarastao u bradu kao etnik, a usta a je. - A ... evo
ih, tu su! - Strese limenom kutijom u kojoj su bili avli.
Iz prizemlja ga je dozivao Milan:
- Tata! Doi!
- Jesi li upregnuo konje?
- Sve je gotovo!
Gazda Petar naglo ode. Tikle je uo kako silazi niza stepenice. Vrata od ormara os
tado e otvorena.
126
Tikle odahne naas. uo je razgovor odozdo. "Ti daj radnicima veeru i jedi sa Stankom
. Mi emo kasnije, kad se vratimo." - "Dobro", rekla je majka. "A kamo idete?" - T

ikle je prepoznao Stankin glas. - "Ma pit. nirski sastanak!" naruga joj se Milan
.
Koraci. kripnu e kola na dvori tu. "Ijuuu!" Zatnp ta e konji, zapucketa bi.
Kola izio e iz dvori ta.
Netko je zatvarao dvori na vrata; vjerojatno Stanka.
Zatim Tikle zau lupkanje u kuhinji. Majka i Stanka su razgovarale i spremale stol
za veeru.
Djeak je mirovao neko vrijeme. "Dobro je", pomisli, "najgore je pro lo. Sada da se
izvuem odavde i j.a-vim Momiru i Iliji, da se usta a sakriva ovdje na tavanu i da n
amjerava noas pobjei!" Najednom Tikleta obuze veselje. to e rei Momir kad to uje?! Vj
rojatno e promijeniti mi ljenje o njemu!
Pro lo je desetak minuta.
Onda se Tikle zabrine. A kako se izvui odavde? Poku a pomaknuti otvorena vrata orma
ra, to su mu prijeila izlaz iz zaklona, ali vrata resko kripnu. Tikle naglo povue ru
ku. Oblio ga hladan znoj. Odozdo bi mogli uti kripu ... to da radi? Gore je, iznad
njega, sakriven zloglasni usta a; dolje ga mogu primijetiti. . . to da radi?
U dvori tu se zau e koraci. Radnici su se vraali s polja i dolazili na veeru.
"Priekat u, dok veeraju", odlui djeak. Umorio se. Oprezno se spusti na pod i sjedne.
Gledao je u tamna vrata raskriljenog ormara. Iznad njih je primjeivao kraj ljesta
va i debeli klin u zidu.
127
Poelo se smrkavati. Rana se proljetna veer spu tala naglo. Mukale su krave izdaleka,
zau se neije dozivanje u susjednome dvori tu.
Tikle zatvori oi. Osjeti kako je veoma, veoma umoran.
U Momirovoj se kui, zavijenoj veernjom tamom jo slavilo i pjevalo. Otvoreni su proz
ori veselo svijetlili u pomrinu i kroz njih se orili pjesma i smijeh.
Odjednom se vrata otvore, mlaz svijetla ikne napolje, a iz kue istetura starac Jak
ob.
- Hip! Hojjjjaaa!
Jakob je oito sveano proslavio vijesti o Gojku Ivaniu; jedva se dr ao na nogama.
Na cesti zastane, zagleda se preda se, zaljulja, tucne i poe udesno. e ir mu se sasvi
m nakrivio tako da je prednja strana bila otraga, a stra nja sprijeda.
Starac je glavinjao i pjevao:
Ravnim selom pijan ja prolazim ... hip! I kod esme ... hup! - djevojku opazim. Dje
vo mila, to bi bilo fino .. .hip! da iz esme rujno tee vino .../ Hojjjaaa!
Iza Zelene movare pomoli se mjesec. mirkao je kroz ljivike i rastao, rastao, dok se
ne pokaza u svoj veliini i sjaju.
- Stari!! .., Hip! ... - izdere se Jakob na mjesec. - Ne izazivaj! - Jakob tucne,
nakrivi se i stane buljiti
128
u blistavu mjeseevu plou. - D-o-m-a-!! - zaurla. - Spavati! Hup! to e ti rei ena?! Ha
ta se ... hip! ... ljulja ?! Napio si se, sram te bilo?
Teturao je prema imanju gazde Petra, koje se nalazilo na gornjoj ivici Zelene mov
are, sjeverno od nabujale rijeke.
- Mjesec ... hip! ... pa se napio. Bruka! Zaobi av i stazom Stjepkovu straaru, starac
}c doglavinjao do kue gazde Petra. Kat je poivao n lami, a odozdo, iz kuhinje, vidjelo
se svjetlo.
- Hojjjjaaa! Petar-vjetar, hip ...! - I zapjeva: - Zabole me jetra od bogatog Pe
tra! Odo e vabe . . . hup! bestraga im glava!
Jakob se pridr i za plot, da ne padne, a onda nastavi nonu etnju. I ao je prema mjesec
u i psovao. Zatim mu se noge zapletu u granje, on se posklizne, pade i zaspi.
9 Na tragu
129
ZADATAK PRIJE SVEGA
Posve je mirno, suspre ui dah, Tikle sjedio u kutu iza ormara.
Isprva mu se drijemalo, ak je i malo zaspao, lebdio u slatkom lepr avom polusnu. Za
tim je primijetio da je no sasvim mrkla. Odlui pobjei odavde, pa ta bilo da bilo! Is
trati i odjuriti u selo. Ali mu se noge ukoi e, i njega zahvati strah. Ne potraja du
go, i on zau kako su kola u la u dvori te. Vratio se gazda Petar.

Onda se netko uspne uza stepenice, ue u sobu, izie i sie u kuhinju.

- Prokleta mjeseina! - uo se Petrov glas.
Do Tikleta dopre izvana pjesma. Djeak je prepoznao pijani glas starca Jakoba.
- Na spavanje! - vikao je gazda Petar dolje. Radnici su napu tali kuhinju i odlazi
li preko dvori ta u sjenik,
Zapla eni djeak u kutu pomisli naas kako se nije trebao upu tati u ovu pustolovinu! Mo
gao je ostati kod kue i spavati. Onda se sjeti mame. Sigurno je zabrinuta, jadna
mama .. . Ali ipak, lak e je njoj nego njemu.
Zaista, nije trebalo da se u to upu ta! Momir ga ionako ne prima u odred, a Perkan
... Da, Perkan! Mali mu je kurir rekao: "Ne to se u ovoj zgradi zbiva! Pronju kaj m
ome, izvidi. Budi hrabar kao pravi partizan!" Tikle je, dakle, dobio zadatak. Da
ga ne izvr i?! Ne, nikada, ne, ne! Dobro je, to se nalazi ovdje. Nekako e se iskopat
i iz mune situacije, a onda ... Onda, onda! S a da, to je sada, to je va no. Zadatak
prije svega! On e,
130
prezreni Tikle, izvr iti zadatak koji mu je dao pravi partizanski kurir s medaljom
za hrabrost!
Zapla en, ali odluan, plavokosi je djeak inim ti kutu iza ormara.
* * *
Tihomirova se majka uznemirila. Sin joj je oti ao prcdvee, zapravo je jo bio dan, i
nema ga dosad, a skoro e devet sati!
Obilazila je seoske kue i pitala za Tikleta, ali joj nitko nije znao rei ni ta odreen
o. Ve je poela oajavati, kad sti e do Momirove kue.
Buno ju je dru tvo veselo pozdravilo.
- Tikle?! - grubo odgovori edo na njeno pitanje. - Kod svoga je Milana, gdje bi b
io! Oni su debeli prijatelji! Kod gazde Petra. Vidio sam ga, kad je onamo odlazi
o.
Prisutni se odmah ohlade prema Tikletovoj majci, a ona izie i potri gazdinu imanju
.
Uletjela je u kuhinju, zatekav i tamo Petra i njegovu enu. Milan je sjedio za stolo
m i veerao.
- Dobro vee, oprostite - rekla je - je li ovdje moj sin Tikle?
- Ne znam, gospoo -- odvrati Petar.
- Nije dolazio - oglasi se Milan. - Ali... da upitamo Stanku. Ona je cijelo vrij
eme bila kod kue.
Stanka je ve spavala. Milan ustra u gornje prostorije i brzo se vrati.
131
- Ne - ree - nije, Stanka ka e, da ga danas nije vidjela.
Tikletova majka zaplae. Skrhana i oajna ode u no.
-k -k *
Tikle je drhtao. Cuo je svoju majku, ali je odluka, da se ne javlja, bila vrsta.
Gotovo je zamro. Uvukao se u sebe poput je a.
Vrijeme je prolazilo.
Daleko iz mraka ulo se pjevanje, ali i ono uskoro utihne.
Na stepenicama se zau e koraci. Stankina se majka uspinjala i u la u spavaonicu.
Opet ti ina.
Onda se iz kuhinje zauje Milanov glas:
- Tata, koliko je sati?
- Skoro deset - odvrati gazda Petar. - Idemo po njega!
Stado e se uspinjati stepenicama u prvi kat. Doo e u mrani hodnik, skrenu e prema ormaru
i - dum! - netko se udari u otvorena vrata.
- Do vraga - ree Milan. - Tko je ostavio vrata otvorena! Udario sam se posred ela!
- uti, zaboravio sam ih zatvoriti.
- Mogli smo ponijeti lampu.
- Ni govora! uti.
Gazda Petar je zatvarao vrata od ormara, i Tikletu se ve inilo da su ga otkrili. S
tra no se prepao. Ali ga u mrkloj tami nisu mogli opaziti.
132
Skinu e ljestve s klina i prisloni e ih uza zid. Milan ih je pridr avao odozdo, a gazd
a Petar se oprezno penjao. kripnu e vrata ca na stropu.

- Ej ti - naka lja se gazda. - o tariu! I/la i, vrijeme je. Dodaj oda ilja.
Tihomira u kutu stane oblijevati znoj. inilo mu se, da se gu i. Za elio je duboko uda
hnuti, ali je susprezao disanje, jer bi ga i najmanji um mogao odati. S tavana se
zau tropot; ovjek se pribli avao otvoru.
- Bio sam kod strike - ree tiho gazda Petar. - Ti zna njegovu kuu, pedeset metara o
d esme ...
- Znam- prekine ga " o tari" - mi smo si ari znanci.
- Onda dobro. No je crna. Mjeseca nestaje. Ti se otputi. Jo noas e te otpremiti koli
ma dalje. Sve je ureeno. Dodaj radio!
Stenjanje na ljestvama.
- Oprezno - ree usta a.
Gazda Petar je silazio, a za njim unko - " o tari". Spusti e radio-oda ilja na pod.
- No, trebalo bi da nas netko vidi -- zare i usta a. - Lijepo bismo se proveli. Tome
bih ja brzo zakrenuo vratom!
Tikletu se u kutu uinilo da nee moi izdr ati. Potreba da duboko udahne i da se iska lje
bivala je sve jaa.
- Nema tu nikog - smiri gazda usta u. - Radio u jo noas zakopati u ljiviku. A ti nesta
ni to prije.
- Raduje se to odlazim, je li? Postalo ti vrue?
- Izvuci se na stra nja vrata dvori ta, pa u kukuruz i onda puteljkom uz movaru - ree
gazda Petar umjesto odgovora.
133
U mraku kljocne zatvara. Usta a je punio pi tolj. Za to se vrijeme Milan popeo uz ljes
tve, zatvorio vrata ca na stropu i si ao. Gazda objesi ljestve o klin.
- Tako. Idemo.
Po li su, a Tikle se oprezno pridigne. U mutnom je svjetlu prozora pri vrhu stubi ta
vidio unkovu crnu glavu u e iru.
Silazili su, a djeak se bez razmi ljanja uputi za njima. Sad mora izii iz kue! Koljen
a su mu klecala - to od uzbuenja, to od dugoga nepominog sjedenja - ali je straha ne
stalo. U plavokosome nje nom Tikletu raao se borac, koji zna to je du nost. Silazio je
stepenicama. Kod kuhinje, koja bija e u mraku, zastane i proviri kroz vrata na dv
ori te. Sva trojica bijahu ve vani. Tikle mugne kroz vrata i sakrije se iza velikog
bureta za ki -nicu. Promatrao je svu trojicu kako oprezno i utke prilaze stra njem di
jelu dvori ta. Tikle iskoristi trenutak i trkne kroz velika dvori na vrata. Usput se
spotakne o kamen i padne.
- Tko je? - kroz no odjeknu Milanov glas, a poslije toga koraci.
Tikle se digne i potri. Umjesto ravno puteljkom, krene lijevo, u ikaru Zelene movar
e. Tamo se pritaji. Disao je u urbano i inilo mu se, da e mu srce iskoiti.
Iz dvori ta istre Milan i gazda Petar.
Gledali su niz puteljak.
- Nema nikoga - ree gazda.
- uo sam korake.
- Priinilo ti se.
- Nije - aptao je Milan. - Ti se vrati, a ja odoh pogledati dolje.
134
Gazda se vrati u dvori te, a Milan otri u selo. Tikli nije znao to da radi. Minutu-d
vije ostao je pritajen u grmu, a onda zauje u tanje. Okrene se. Desetak metara iza n
jega, usta a unko gazio je strni tem i uputio se na puteljak, koji je vodio uz movaru.
"Pobjei e!" pomisli Tikle u asnut.
Bez krzmanja se di e i poe za njim. U hodu se okrene. U selu su titrala uta svjetla/
a pred njim, u movari, vladala je tama. On poe vla nim puteljkom; blato se lijepilo
za cipele, a u lice mu duhne tajanstvena vlaga movare.
" unko e stii na stazu ne to ni e", pomisli, "na mjestu, gdje se strni te spaja s movaro
Treba po uriti!"
Trao je.
Stigav i do a a, sagne se i na horizontu ugleda crnu priliku usta e. Tikle uzdr e. Znao j
da ga eli slijediti, ali ga ipak uhvati strah. to e on sam? Ne mo e mu ni ta, naravno;
usta a je velik i jak, a ima i revolver. Ali ga mo e slijediti do susjednoga sela.
Vidjeti kamo ide i probuditi seljake.
Zbrka, koja mu je do maloas vladala u glavi, nestade. Djeak je sad znao to hoe, i ju

rnu.
Ali ne uini no par koraka, kad osjeti sna an udarac s lea. Padne. Poku a se pridii, ali
ga neije ruke sna no gurnu u movaru. Voda pljusne. Tikleta obavije hladnoa i odmah o
sjeti, kako mu mulj ulazi u cipele. Propadao je sve dublje.
Onaj na obali ga je gledao.
- Glupan! - ree poluglasno, a onda se okrene i otri puteljkom natrag.
135
Tikle ga prepozna po glasu; bio je to Milan. Duboko udahne i htjede viknuti, ali
bilo je prekasno. Voda mu je ulazila u usta.
* * *
Dno Zelene movare puno je ljigava mulja. Sama movara nije duboka, ali malom Tiklet
u voda zaas sti e do grla. S u asom je primijetio, da ne mo e izvuci nogu iz gusta mulj
a, da propada sve dublje i da mu noge zapinju o granje i istrunuli a na dnu. Oajniki
je trzao nogama, ali uzalud. Uhvatio se ispru enim rukama za a i travulje na obali,
ali one se istrgnu e. Propadao je, voda mu u la u usta.
I kad je ve mislio, da je sa svime svr eno, da e u ovoj ru noj movari ostaviti svoj ivo
, Tikle osjeti dodir na obrazu.
- Dr i! - pozivao ga je prigu eni apat.
Djeak napipa debelu granu i grevito se uhvati za nju. Neznanac ga je vukao na obal
u. Noge su se polako, centimetar po centimetar, oslobaale ljepljivoga mulja. Konan
o se Tikle uspne iia puteljak.
- Jakob! - klikne Tikle.
- Bestraga ti glava, to si me prepla io, mali!
S Tikleta se cijedila voda i bio je sav prljav od mulja. Ali se u ovoj velikoj o
pasnosti u njemu rodile snaga i. mr nja.
- Jakobe, molim vas, po urite u selo. Obavijestite druga Iliju i Momira. Samo brzo
! Tamo prijeko - Tikle poka e rukorii prema susjednome selu - neka dou. Samo brzo!
136
Starac se uzbudio. Pogladi djeaka po mokroj kosi.
- Ide starac Jakob, ide . . .!
Onda pomiri e ovla enu ruku i ree gadljivo:
- Voda!!
Tikle potri puteljkom. Cvokotao je od hladnoe, cipele mu bjehu pune blata i prljav t
ine, to mu je smetalo pri hodu, ali on je trao i trao.
Pro av i dobar komad puta, opazi svjetla obli njega sela. Potri jo br e.
Prve kue bile su pred njim.
U mraku mu se isprijei ograda to dijeli livade, djeak se oklizne i padne. Brzo se d
igne, popne se preko ograde i nastavi trati.
Zauje lave pasa. "A gdje je unko?" pitao se trei. "Pedeset metara od esme ... Je li t
uope u ovome selu?"
Put ga navede u vonjak. Sad je trao polaganije, zaustavljajui dah.
Najednom iza grma iskrsne visoka crna prilika. Tikle ugleda e ir i bradu.
- unko!! - cikne.
- Umukni!
Uhvate ga sna ne ruke i pokriju mu irokim dlanom usta. Drugom rukom usta a izvadi mar
amu i stade mu je vezivati preko lica. Tikle se otimao u divljem strahu. unko dig
ne aku i udari ga po glavi. Djeaku se smrai pred oima, i on izgubi svijest.
138
NA TRAGU
Starac Jakob trao je kao mladi; dodir s vodom potpuno ga je otrijeznio. "Voda!" gu
nao je da ui. "Tko je izmislio vodu, trebalo bi ga poslati na robiju!" U svu jim je c
ipelama bez donova trao lako po mekanome puteljku uz movaru; do av i na tvrdi seoski d
rum, osjeti kako ga bolno bode kamenje. Ali nije sustao. Istinu govorei, zaprepas
tila ga je odlunost nje noga gradskog djeaka; to ga je, zapravo, najvi e otrijeznilo.
U Momirovoj su se kui upravo opra tali gosti. Starac Jakob je banuo meu njih kao par
tizanski kurir.
- Drugovi! - viknuo je jo s vrata. - Onaj usta a unko, bestraga mu glava, onaj nitko
v usta ki, koji je toliko zla nanio ovom selu, onaj upljoglavac, koji. ..
Ljudi se nasmiju.
- to je s njim? - u smijehu upita Ilija.

- Onaj lopov i izrod narodni, onaj palikua i nesretnik, onaj vapski sluga, bestrag
a mu glava, razbojnik, da ga nema veega, onaj probisvijet, za kojim vape sva vje al
a svijeta, onaj lupe , kome bih za kaznu dao da cijeli ivot pije samo vodu, ona bar
aba nad svima barabama, onaj ...
- to je s njim? - ree Ilija, kome je starac ve dosadio prianjem.
- Opet je pijan - ree edo. Jakob nastavi:
- Onaj tulum fa istiki, krvopija, kolja i brato-ubica, onaj smrad nad smradovima, be
straga mu glava, ona ropska du a...
- to je s njim?- vikne Ilija.
139
- Pobjegao je iz Ravnog sela - ree Jakob. Svi se nasmiju. Ilija ga potap e po ramen
u.
- Znamo, Jakobe, znamo. I dobro to je pobjegao.
- Treba ga uloviti - oajno e Jakob, koji nikako nije mogao da objasni svoju misao.
- Treba, Jakobe, naravno ...
- Ali brzo! - zavapi Jakob. Izgledao je i smije no i alosno. Lomatao je rukama, a o
nda uhvati Iliju za ruku i stade mu je ljubiti. Ilija ljutito tr^ne ruku, ali se
uozbilji.
- to ti je, Jakobe?
- Brzo, brzo!
- Jakobe, ta kako emo ga sad uloviti? Tko zna, gdje je on!
- U Zelenoj movari!
- -t-o-?!
Ljudi se zgranu e.
- Lovi ga onaj djeak, to sam ga izvukao iz movare.
- Koji djeak?! Jakobe, govori! -- Onaj gradski.
- Tikle?! - zaprepasti se Momir.
-- On, on! Rekao mi je da vam ka em ... ... i Jakob ispria ukratko, to je do ivio i kak
o se sve dogodilo. Ljudi nagrnu na vrata i jurnu napolje.
- edo! - vikne Momir. - Naprijed!
Nasta strka. Ubrzo je pola sela kretalo prema Zelenoj movari.
U sobi je ostao Jakob. Starac se izmorio i sjeo na stolac kao izgubljen. Onda ug
leda bocu s vinom i u oima
mu zaiskri. "Voda!" otpuhne prezirno, zgrabi bocu s vinom, strpa je u njedra i p
ridru i se rijeci seljaka, to se valjala prema Zelenoj movari.
k * *
I
Pred svima je i ao Ilija s majorom.
- Prokletstvo - gunao je major - zaista nema ceste do onoga sela? Mogli bismo ii a
utomobilom!
- Nema - ree Ilija. - Isprijeila se movara; ono je selo sasvim zabaeno.
Major je osvjetljavao put baterijskom lampicom. I/a njega su u stopu urili Momir
i edo. Najednom major zastane i osvijetli tragove na puteljku. Bili su to tragovi
velikih cokula.
- Dru e majore! - dreknu Momir. - To je on! Gledajte: znak kri a na cipeli! To je on
!
Dok su hitali naprijed, Momir ispria majoru i Iliji o tragovima ispod njegova pro
zora. Ali za du e pripovijedanje nije bilo ni vremena ni raspolo enja. Treba to prije
stii, uhvatiti zlikovca i vidjeti to je s hrabrim djeakom Tikletom.
Hitajui puteljkom napredovali su brzo. Trag velikih i malih cipela jasno se vidio
na tlu. Ali kad stigo e u vonjak, tragovi nesta e u travi. Na jednom je mjestu trava
bila uleknuta, ali se trag ukaza na obli njemu puteljku.
- Na tragu smo! - klikne Momir.
Ali je sad nestalo malog djejeg traga, a tragovi velikih cipela sa znakom kri a pos
tado e mnogo jasniji, dublje utisnuti. Kao da je usta a nosio neki teret...
140
141
Stigav i do esme, potjera nastavi put. Tragovi su vodili do dvori ta velike kue i nest
ali u poploenu dvori tu.
- Stojim- tiho naredi major. - Opkolite kuu, a ja u s Ilijom unutra.

Seljaci se brzo porazmjeste po skrovi tima oko kue. U dvori tu ugledaju upregnuta i p
ripremljena kola.
Major prie vratima i vikne:
- Otvorite! Iznutra se oglasi ena:
- Tko je? to hoete?
"- Otvori!! - bijesno zaurla Ilija i udari nogom u vrata.
Klju se okrene u bravi.
Ilija i major ulete u kuu, a pred njima se isprijei ljudeskara. Bio je to domain.
- Kamo ete? Jeste li poludjeli?
- A .. .striko!-procijedi Ilija. - Gdje ti je bandit?
- to...?
- Govori!! - grmnu Ilija i kua se strese.
U taj se as napolju zauje mukli udarac, skok i re-volverski pucanj. Ilija odgurne
domaina i skoi s majorom u sobu. Prozor je bio otvoren. Izvana se ula galama.
unko je skoio ravno pred Stjepka, koji je ekao u zasjedi. Zlikovac je trgnuo revolv
er, ali ga Stjepko uhvati za lakat, i metak odleti u zrak. Odmah pritra e neki drug
ovi, i te ke seljake ruke srue se na usta u. Zaas je bio oboren i svezan, a seljaci ga
odvuku u kuu.
142
Soba se napuni ljudima.
Svezani se unko zavalio na stolicu i zurio u prazno pred sobom. U kutu je, na klu
pi, sjedio domain, hl i jcd kao krpa, a do njega njegova ena.
- Je li, striko, a gdje je Tikle? - ispitivao ga Ilija.
- Kakav Tikle...?
- Djeak, koga je ovaj gad donio na leima, zna ti dobro! Govori!
- O emu govori - zaudi se domain. - Nemam pojma.
ena ustane s klupe.
- U podrumu je -ree suho. - Ni ta mu se nije dogodilo. Zatim se okrene mu u: - Za to ta
ji ? Ionako je sve gotovo. Lijepo sam ti govorila da ne ulazi u ovo . . .
Tihomira su zaista na li u podrumu. Le ao je na viv-ama krumpira, s maramicom svezano
m preko usta.
* * *
Kolima, koja bijahu pripremljena za unka, prevezli su izmuenog Tikleta u Ravno sel
o.
Momirova kua bila je sva u svjetlu jo od veera njeg slavlja, i u njoj se okupi e ljudi
iz potjere, a nagrne i cijelo selo. Presretna je Tikletova majka donijela suho o
dijelo i brzo presvukla djeaka, koji je drhtao od zime i pretrpljenoga straha.
Dr ei u ruci Tikletovu isprljanu odjeu, major-agro-nom je govorio zami ljeno:
143
- Kakav mulj! Kakav divan mulj!
- to se dogodilo?- upita Ilija.
Major je drobio na dlanu grumenie polusasu ena mulja iz Tikletove cipele i ponavljao
:
- Ovo je najdivniji mulj to sam ga u ivotu vidio! - Okrene se okupljenim seljacima
: - Ljudi! Ova va a Zelena movara je pravi zlatni rudnik! Najbogatija zemlja to se m
o e zamisliti!
Ilija se odu evi.
- Rekao sam! - klicao je. - Ja sam to govorio! Treba isu iti movaru, i cijelo isu eno
polje obraivati zajedniki! Da bude na e, seosko!
- Kakvo bogatstvo, kakvo bogatstvo - ponavljao je major. - U movari se skupila st
oljetna snaga. Ab, mulj! Divota!
U sobi nasta posebno raspolo enje. Majorove rijei zaas doprije e do ljudi pred kuom. Po
svuda je brujalo kao u ko nici. Ljudi nisu znali o emu prije da govore: o usta i unku,
o gazdi Petru, o junaku Tikletu ili o najnovijoj vijesti o bogatstvu to se krije
na dnu njihove movare.
Jo se nisu pravo ni sna li, kad sti e novo iznenaenje.
Seoskim drumom zatopta konj. Konjanik ga je gonio u galopu.
Zastav i pred osvijetljenom kuom, konjanik vikne:
- Drugovi, gdje je kua Momira Ivania?
- Upravo si pred njom, dru e!

144
1
S usopljenoga konja skoi partizan. Znoj inu se *.li jevao niz elo. Ue u sobu, a svi
uperi e poglede u nj.
- Zdravo! - ree. - Tra im Momira Ivania, k
mandanta pionirskog odreda Ravno selo.
Momir zbunjeno istupi.
- Ja sam.
Partizan mu pru i pismo i objasni.
- Slu bena po ta iz taba diviziona!
Momir prihvati pismo drhtavom rukom, otvori plavu kuvertu i izvadi dopis. U lije
vom je gornjem uglu bio utisnut peat sa zvijezdom, srpom i ekiem, a ispod njega bro
j i datum. Slijedila je adresa: "Odredu pionira Ravno selo, na ruke komandanta d
ruga Momira Ivania." Sasvim dolje se takoer nalazio peat slu ben, okrugao, i potpis k
omandanta i komesara.
- itaj - ree netko.
- "Dragi drugovi! Javljamo vam tu nu vijest, da je na hrabri kurir i va drug, pionir
S. Perkan poginuo junakom smru prilikom likvidiranja posljednjeg fa istikog upori ta u
na oj zemlji. Obvezao nas je prije svoje smrti da vam javimo slijedee: dok se osni
vao va odred, drug Perkan je dao specijalni zadatak pioniru Tihomiru, koga vi zov
ete Tikle, a koji stanuje u kui gdje se nalazila na a telefonska centrala. Imenovan
i pionir Tihomir dobio je uputstvo da ispita stanje u kui va eg seoskog bogata a, jer
smo sumnjali, da se u njoj krije usta ki obavje tajac s radio-stanicom. Iz toga raz
loga pionir Tihomir nije mogao prisustvovati osnivakom sastanku odreda. Imenovani
je pionir Tihomir izvr io ovaj
10 Na tragu
145
opasni zadatak u potpunosti i zaslu an je u borbi protiv fa istikih bandi. Posljednja
elja poginuloga druga Perkana bila je da vas o tome obavijestimo i da vam predlo i
mo, da imenovanog pionira primite u svoje redove kao vrijednoga i savjesnog lana.
"
U sobi je zavladao muk. Tihomirova je majka brisala maramicom oi.
- to pi e dalje? - uzbueno upita Ilija.
- "Smrt fa izmu - sloboda narodu!" ree Momir, pritri Tikletu i zagrli ga.
146
MNO TVO TRAGOVA
Ne proe mnogo vremena, a stotine i stotine lopata i krampova zari se u zemlju oko
Zelene movare. Iz ? rada stigo e divovski buldo eri, a iz okolnih sela doo e pod zastav
ama omladinske radne brigade.
Ravno selo se pretvorilo u veliko radili te.
Podizala se velika brana na rijeci; mnogobrojnim kanalima istjecala je mutna mova
rna voda. Uskoro se mulj na mjestu nekada nje movare poe su iti. Iz carstva blata i tr
ule i, aba i komaraca, izroni golemo, plodno polje.
- Kako ete ga nazvati? - upita e novinari, koji su doputovali iz grada.
- Hm ... - zbunili se seljaci.
Stalo se vijeati o tome. Nekako se seljacima uini, da je lak e isu iti movaru, negoli j
oj pronai novo ime!
- Znate li to - predlo i Stjepko. - Da upitamo pionire! Oni uvijek izmudre ne to zgod
no.
Prona li su ih, zna se, na radili tu.
- Hm ... - reko e pioniri i stado e vijeati. Vijeali, vijeali i ni ta ne izvijeali. Nap
jetku ree Momir:
- Tko je najzaslu niji za ovo polje?
- Radni ljudi! - ree edo.
- Predsjednik Ilija - doda drugi. - On je uvijek govorio, da treba isu iti Zelenu
movaru!
- Tikle! - apnu Stanka.
- Gle! - duhnu edo. - Istina je!
Da Tikle nije uhodio usta kog obavje tajca, ne bi pao u movaru; da nije pao u movaru,
ne bi major-agronom
147

ugledao mulju njegovim cipelama i odu evio selo za isu ivanje. Tikle je zaslu an! Dodu e
, do isu ivanja bi do lo prije ili kasnije, ali je ipak Tikle zaslu an i valja mu to p
riznati.
- Tihomirovo polje! - klikne Stanka.
- Ne - ree Momir. - On je pionir! Dakle: POLJE PIONIRA TIHOMIRA!
Ta se odluka pro iri selom. Novinari su pisali izvje taje i slali ih uredni tvima list
ova. Cijela je zemlja itala o slavnim dogaajima u Ravnom selu!
Kad se spusti no, uti mjesec zaueno zaplovi nad isu enom movarom. Privikao se, dobrii
stara, da se na svom putu malice ogleda u blistavoj povr ini vode, te se sad zbunio
pa se ne snalazi.
- to se udi . . . hip! . . . - vikao je ria njega starac Jakob sa zemlje.- Vidi ga,
molim te . .. hup! . . . reakcija! Misli, da e uvijek sve ostati po starom! Nema
toga! Svijet se . .".hup!.. . . mijenja. Hojjjaaa!
U ratno se vrijeme starac Jakob opijao od tuge i bijesa. Sad mu je seoski odbor
prona ao sobicu i, na Tikle-tovu elju, poklonio mu cipele, to su skinuli usta i unku s
nogu. ta e njemu, zlikovcu, a Jakobove stare cipele uope nisu imale donova!
Gleda mjesec s nonoga neba i ne mo e se nauditi. Vidi Jakoba, kako glavinja isu enom m
ovarom, a iza njega mno tvo tragova.
Onda mjesec opazi na polju jednoga mali ana. Zasvi-jetli jae, jer je mali an ne to tra io
na plodnoj zemlji.
148
Skakutao je od traga do traga, ne mogav i se snai od njihova mno tva.
Bio je to hrapavi Slavek.
-"Evo ga! Evo ga! - klicao je i otrao u selo, vjerojatno da javi Momiru, kako je
prona ao tra enu cipelu.
Mjesec se nasmije.
- ta se ... hip! ... smije ! - vikne Jakob na njega.
A onda i starca uhvati smijeh. Ratne su te koe pro le, sada on ne pije od tuge i bije
sa, ve od radosti i veselja.
- Hojjjjjaaa! - zaglavinja i zadovoljno padne na meko tlo novoga polja. - Bestra
ga im glava . . . hip!
149
PONOVO: CRVENA TABLA
I tako, dragi itatelju, zavr ava ta knjiga. Proitao si je od poetka do kraja i ded od
govori: je li dosadan ivot u pustoj ravnici?
Nadam se da nisi zaboravio da se nalazi u vlaku koji je zastao na eljeznikoj postaj
i. Ondje si ugledao crvenu tablu; zanimalo te, to pi e na njoj, ali nisi mogao vidj
eti, jer je tabla bila okrenuta stra njom stranom.
Ali kad vlak ponovo krenu i zavije oko stanice, otkri- e ti se slova s crvene tabl
e!
Uostalom, za to da ti priam, kad ti ionako zna sve!
Drnda vlak ravnicom, irokom i jednolinom; polje se nadovezuje na polje, tek gdjegd
je vidi osamljenu kuiu ili ra trkano selo, a u daljini se naziru bregovi, nejasni i p
laviasti.
Drnda vlak kroz po utjela itna polja. Negdje izmeu debelih klipova kukuruza nazire hu
mak - "brdo" djece iz ravnice! to li se na njemu sve zbilo! Gle, vonjaci zeleni - t
o skrivaju oni pod svojim mirnim kro njama? I ceste seoske, prasne i puste! Kakve
bi predivne prie mogle ispriati dosadne seoske ceste!
Odjednom se okree s prozora vagona i pita mamu:
- Za to mi ne stanujemo u selu, mama?
Ona te gleda i ne razumije.
Ne razumije, jer nije upoznala ovu knjigu. Dodaj joj knjigu, neka proita, neka vi
di, kako je zanimljivo ivjeti svagdje, gdje ima ljudi, koji se bore i nastoje, da
bi svima nama bilo bolje i ljep e.
150
BILJE KA O PISCU
Naklonost prema pisanju i knjizi Danko Oblak je osjeao ve u akim danima, kad je tisk
ao svoje prve radove u kolskim i omladinskim publikacijama i ureivao vlastiti list
"Mi" (umna an runom tehnikom). Djelujui od djetinjstva u izviakim organizacijama, vod
ei grupe djece i pionira, on je u praksi upoznao ivot i psihu djece, kao omladinac

zavolio strune knjige iz oblasti psihologije djeteta i pedagogije te je jo zarana

odluio pisati za djecu.
Roen je u Zagrebu 1921. godine, gdje se kolovao i ivio do rata kuda se vratio posli
je osloboenja. Od 1943. godine sudjelovao je u narodnooslobodilakoj borbi, bio je
oficir u JNA, a 1947. godine postaje novinar. Urednik je i suradnik "Pionira", "
Izvora", "Borbe", "Izviaa", "Novina mladih" i "Veernjeg lista", gdje je osam godina
, sve donedavno, bio urednik kulturne rubrike. Odgovorni je urednik asopisa "Umje
tnost i dijete". Op irniji autobiografski zapis objavio je u knjizi Djeji pisci o s
ebi ("Veselin Masle- a", Sarajevo, 1963. i 1969).
U knji evnosti javlja se ratnom crticom Smrt u koloni ("Hrvatsko kolo", Zagreb, 19
45) i od onda objavljuje stihove i prie za djecu, novele, eseje, kritike prikaze,
igrokaze i radio-drame, a bavio se i prevoenjem. Napisao je desetak knjiga - prva
(Razgovor o Titu, 1950) i druga (Prie kraj logorske vatre, 1951) iza le su u nakla
di "Novo pokoljenje" u Zagrebu, koje je kasnije promijenilo ime u "Mladost". Obj
avio je zatim Zelenu patrolu (1952), Trinaest pria (1958), Modre prozore (1958),
Na tragu (1959) i Poletarce (1960). Oblakova djela tampana su dosad u tridesetak
raznih izdanja i prijevoda. Primio je pet knji evnih nagrada, etiri puta je odlikov
an.
151
SADR AJ
Crvena tabla ............. 5
PRVI DIO
Marki u ljemu............ //
Tikle......... .... . . 19
Starac Jakob i dva komandanta . . . . . ... 24
Oblaci pra ine...... . . . . . . . 31
Konjanici .............. 34
Strah u selu . ....._. . . . . . . 41
Lice na prozoru . . . . . . . . ... . 47
DRUGI DIO
Puteljcima uz movaru....... . . . 57
Predivno jutro . . . . . . . . . .
.61
Partizani.............. 68
Tragovi u obliku kri a . . . . . . . . . . 77
Medalja............... 80
Puni pogodak . . . . . . . . . . . . . 85
Tko u selu nosi takve cipele? . ........ 91
TREI DIO
Misija kurira Perkana . . . . . . . .... 101
Med za aj........... . . 109
udne Jakobove cipele . . . .... . . . 115
"Na li su se..." . . . . . . . . . . . . 121
Zadatak prije svega . . . . . . . . . . . 130
Na tragu .............. 139
Mno tvo tragova............ 147
Ponovo: crvena tabla ........ . . . 150
Bilje ka o piscu . . . - *....... 151
---Danko Oblak
NA TRAGU

BIBLIOTEKA VJEVERICA
Urednik Ana Kulu i

Ilustrirao Boris Dogan

Izdavako knji arsko poduzee Mladost, ZAGREB 1976
Tisak: OOUR TMG NI P-a "Vjesnik", Zagreb.- 1976.