OMLET, VERSACE I PRODAVA DUGMADI

Toronto je sav u enklavama. Dobro, i u parkovima. Enklave, to su podruja nastanjena

manjinama. U Torontu ima preko sto pet manjina, a stvaraju se i nove.
Okruene nevidljivim crtama, zidovima i icama razdvajanja i veoma vidljivim arenilom
obiaja i jezika, te manjine postaju veina. Ono malo teritorija
to preostaje u sredini, to pripada veini koja se polako pretvara u manjinu. Pa, kako u
slinim, povijesno nam znanim okolnostima biva, tako se smanjena
veina zna popimaniti. A kad se popimani, prigrli svastiku umjesto pruene ruke.
Yorkville, etvrt (enklava) u sreditu srijede Toronta, toliko je dirljiva imitacija duha
Europe, da se mora zavoljeti. Kanaani su u principu dobra kvadra,
pomalo blentava i s velikim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na staru,
dekadentnu Damu. Zato se Yorkville nalazi u svim vodicima kao turistika atrakcija
grada. U vodicima e vam rei da posjetite i muzej cipela, "Bata". Tu se due srodne onoj
gospoi Imelde Marcos, potpuno raspamete. Toronto je kao djeji
crte. Toronto je tako edan!
Tako i taj Yorkville. Rodio se 1853. kao selo okrueno drveem i livadama. "Ve" 1960.
"djeca cvijea" iz okolnih predgraa tre mu u zagrljaj jer on im
doputa da na njegovim uskim ulicama pjevaju i piju i glasno se ljute na zloesti odrasli
svijet, pogotovo na neki. Gordon Lightfoot i Joni Mitchell nastupaju
u kafiima, antivijetnamske demonstracije su svakodnevica. Yorkville nakratko postaje
glavni grad hippiea, kanadski Haight-Ashbury. Naveer bi se onda,
lijepi preplaeni buntovnici zadnjim vlakom vraali u stroge i edne kranske ivote
svojih obitelji. Jo tada, jesti vani smatralo se svetogrem, ulini
kafii bili su zabranjeni, a javne izlobe i predstave, egzotine pojave sumnjive rabote.
Onda, osamdesetih, Toronto poinje rasti. Yorkville su odmjerili bogati i otmjeni.
Hermes, Courreges, Cartier i Turnbull & Asser obnavljaju njegove maltene
od dasaka sklepane viktorijanske kuice i u njih smjetaju svoje boutiques. Neto kasnije
pridruuju im se Yves St. Laurent, Calvin Klein, Armani, Benetton,
Versace, Harry Rosen, Krizia, Valentino, Gianfranco Ferre. Otvaraju se restorani i kafii,
kao primjerice Il Posto, Jacques Omlettes (tu se jedu francuska
jaja za deset dolara), Ballair Cafe (aa vina, sedam), Le Trou Normand (jeftino). Kad je
Yorkville skupo odjenuo i dobro nahranio Toronane i njegove
goste, pripustio ih je u svoje galerije i antikvarijate.
Ljeto je. U Yorkvilleu sve pulsira umiveno i otmjeno. Znam gdje u nai galeriju Mira
Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza;
blizu je i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools's Studio. U njima vise Warhol,
Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je u Hollander York
Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavaca
dugmadi.

Devedeset i sedam mu je godina. Iz Njujorka nije doao jer ga nervira u kolicima se

petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda
u daljinu i sad ve samo u mislima, kljoca. I sjea se.
Bio je nikakav prodava dugmadi. Umjesto da prodaje, prkao je oko lea fotoaparata
koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio
je slobodan. Bio je slobodan idov u Njemakoj. Slobodan strijelac na plesaice, na
prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i traen fotograf. Ranih
tridesetih godina poinje njegovo puteestvije po svijetu. Biljei za sebe, jo uvijek ne
znajui da biljei i za povijest. Velike koliine dugmadi zauvijek
iezavaju iz njegovog ivota. Prema tom odjevnom detalju, koji veina nas koristi i ne
primjeujui ga, on gaji udnovatu i priguenu njenost. Ta njenost,
svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjea ga kako je sve poelo.
Godine 1930. u Berlinu slika djevojice u baletnoj koli, u Parizu mukarca s lutkom u
ruci kod ulice St. Denis, probu Labueg jezera u Operi. Zatim, 1931.,
iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u
Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.).
Vraa se u Berlin ovjekovjeiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom,
potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933.
na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, koijae
i siromahe, fotografira mlade asne sestre u Torinu, u Njujorku
1934. - francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i
Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemackoj, Hitlera na pogrebu
Von Hindenburga. "Associated Press" alje ga po hitnom zadatku u enevu, da na skupu
15. lige nacija, "uhvati" Josefa Goebbelsa kako velia mudrost i snagu
svog Fhrera. U prvom redu stoje reporteri i postavljaju pitanja. Goebbels se smijesi za
kamere. Potom svi odlaze. On podie aparat, Goebbels ga fiksira.
U izotrenom oku aparata i u otrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935.
Albert Eisenstaedt naputa Njemaku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti.
Tri godine kasnije, zavrio bih u pei, esto je kasnije govorio.
Preko Pariza stie u Njujork u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemake fotomagazine, Henry Luce sprema se lansirati danas ve povijesni "Life Magazine".
Eisenstaedt postaje jedan od prve etvorice angairanih fotografa. Ostalo ve ne spada u
bajku. S preko 2.500 fotografskih pria i 92 naslovne stranice
amerikog vodeeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem
suvremenog fotonovinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn
Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskona Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable.
Od politiara, osim ve spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa,
Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali
i izbjeglika djeca, lutkarske i ine predstave, tvornike hale, pa
Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja.
Circle Gallery takoer je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj
razgleda i krui. Krui oko svemira Alberta Eisenstaedta

i vie ne zna vrti li se to itavo dvadeseto stoljee oko tebe, a ti u njegovu sreditu, ili,
kao po kakvoj zamiljenoj orbiti, putuje kroz povijest
uhvaenu u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavaa dugmadi.
Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica.
Propustio je tako posljednju izlobu u ivotu. Umro je 24. kolovoza
1995., neto vie od mjesec dana nakon njenog zatvaranja.