1

2
 ODABRANA DJELA
KARL MAY-a

Naslovna strana
ZDENKO BALABANIĆ

KARL MAY
OTOK DRAGULJA

Naslov originala
DIE JUWELEN – INSEL

Preveo s njemačkoga
Dr JURAJ ROIĆ

Sken i obrada
SOLICITOR

______________________________

„OTOKAR KERŠOVANI«
RIJEKA
1965.
______________________________

3
 SADRŽAJ

1. LUDI GROF..................................................................................................................5
2. TROLIST BEZ MANE .............................................................................................. 27
3. GERDOV PODVIG ....................................................................................................47
4. NEOBIČAN NALAZ .................................................................................................. 66
5. DNEVNIK NESTALOG ČOVJEKA (Prvi dio) ...........................................................74
6. DNEVNIK NESTALOG ČOVJEKA (Drugi dio) ...................................................... 144
7. „TIGAR“ ..................................................................................................................201
8. FRED IZ TEKSASA .............................................................................................. 229
9. U KOLIBAMA KOMANČA ..................................................................................... 246
10. U SAN FRANCISKU ............................................................................................ 264
11. MAHARADŽINO BLAGO ...................................................................................... 282
12. U DVORCU HELBIGSDORF ................................................................................ 314
13. GROF - PALIKUĆA .............................................................................................. 337
14. LILGINA SMRT ..................................................................................................... 366
15. BOŽJI MLINI ........................................................................................................ 373

4
 1.
LUDI GROF

Zaljev u kom leži gradić Fallum, na glasu sa svog kupališta, oivičen

je zdesna dugom obalom, sastavljenom od strmih hridi, a slijeva
prevlakom što se u obliku oštro savijenog roga protegla u more, a
obrasla je do krajnje svoje tačke gustom hrastovom i bukovom
šumom, kroz koju vode samo rijetke uske staze omogućujući
kupališnim gostima da se udalje od buke nastanjenog mjesta i povuku
u tihu prirodu.
Prevlaka brani zaljev od visokih valova, a šuma ga štiti od vjetra,
pa je ta okolnost doprinijela živom razvoju kupališnog mjesta, jer se u
tom zaštićenom zaljevu i bojažljivi gosti osmjeljuju pa se pri kupanju
ili u čamcu upuštaju u borbu s valovima kojih bi se inače, na pučini,
bojali.
Jednog lijepog jurskog dana, jednom od pomenutih šumskih staza
švrljale su tri gospođe. Svojim neobičnim izgledom upadale su one
svakom prolazniku u oči, ne samo svojim žutim ljetnim šeširima, nego
i svojim haljinama: jedna plavom, druga zelenom, a treća
grimiznocrvenom. Gospođa u plavoj haljini, visoka i mršava, držala je
u naručju trobojnu ciparsku mačkicu; ona u zelenoj, sitna i vitka,
nosila je u krilu zamorče; a ona u grimiznocrvenoj, omalena, ali jedra,
nije se odvajala od vjeverice koju je zlatnim lancem bila vezala sebi za
vrat.
Jedva je tko mogao da pomisli da su te tri gospođe, koje je priroda
bila tako nejednako obdarila, bile sestre.
„Da, mila moja Vanka“, uzdahnu ona u plavoj haljini, „naš brat Emil
ima mnogo više obzira prema stranim gospođama, pa čak i prema
svojim odvratnim psima, nego prema nama. Takvi su ljudi barbari i
ostat će barbari, ma kako čovjek s njima blago postupao.“
„Nikad oni neće shvatiti, draga moja Freja, da smo mi neuporedivo
osjetljivije od njih“, upade joj u riječ ona u zelenoj haljini. „Zato krivo

5
činimo kad zamjeramo djevojkama što se ne mogu odlučiti da se
doživotno vežu za takve vandale.“
„Da“, javi se svojim piskutavim glasom, kao da svira u frulu, ona u
grimiznocrvenoj haljini. „Mi smo se odlučile za ono što je bolje, to nam
nitko ne smije da zamjeri, naročito ne meni, mada bih upravo ja imala
priliku da sklopim sjajan brak.“
„Zašto upravo ti?“ upita je zajedljivo gospođa s mačkicom. „Čuj me,
Vanka, to tvoje ,upravo’ zvuči pomalo uvredljivo za nas, tvoje sestre.
Ti, Cila, misliš da se možeš udati lakše nego mi samo zato što si
najmlađa. Ali prava dama nikad ne stari. Ja sam navršila trideset i
četiri godine, ali...“
„Oprosti, Freja“, protuslovi joj jedra sestra, „u novembru si
navršila trideset i devet!“
„Trideset i devet? Ah, čini mi se da ti vodiš više računa o tuđim
nego o svojim godinama.“
„O ne, ali ja lako pamtim tvoje godine, jer sam tačno deset godina
mlađa od tebe — ti si navršila trideset i devet godina, a ja dvadeset i
devet.“
„Pa dobro, neka bude kako ti hoćeš. Nego, čemu da se svađamo
zbog sitnica! U bračnoj vezi najviše se, pored umnih sposobnosti,
cijeni tjelesna ljepota, a u tom pogledu ja se među vama ističem pa
mogu da se sviđam svakom muškarcu, to ćete mi priznati i ti i Vanka.“
„Ima dosta muškaraca koji u žena traže najviše nježnost, a
najmanje visok stas“, isprsi se Vanka.
„A ja znam iz iskustva da se skladna jedrost najviše sviđa
muškarcima“, nadoda Cila. „To mi je rekao potporučnik Wolf, kojega
ja, kao što vam je poznato, s pravom ubrajam među svoje najnovije
obožavaoce.“
„Ti?“ uzviknu ona koja se isticala svojim visokim glasom. „Ta on
mi je upravo prekjuče priznao da je sanjao o meni.“
„A ja sam, nema tome davno“, dobaci omalena, „odigrala s njim
partiju karata koju je on izgubio, jer ga je, kako mi se izvinio, zbunila
blizina moje dražesne pojave. Vrlo je ljubazan taj gospodin
potporučnik Wolf!“

6
 „Da, zaista!“ odobri joj s prizvukom poruge u glasu povisoka
sestra. „Samo meni se čini da — gle, kakav nam se divan prizor tu
ukazuje!“
„Gdje?“
„Zar ne vidite? Tu, na moru. Bože, pa to je naša Magdica!“
„Zaista, naša djevojčica!“ složiše se s njom druge dvije sestre i
potrčaše sve tri prema djevojčici.
Staza kojom krenuše završavala se pred uskim usjekom vode,
okruženim s tri strane gustim grmljem. Za obalu je bio vezan malen
čamac sa spuštenim jedrom. Na krmi je sjedio četrnaestogodišnji
dječak plave kovrčaste kose u sivom platnenom mornarskom odijelu
s mornarskom kapom na glavi. Dječak je promatrao desetogodišnju
djevojčicu koja je sjedila na prednjoj klupi i bila zabavljena pecanjem.
Ali živahnost kojom se djevojčica predavala toj svojoj zabavi nije joj
nikako mogla osigurati obilat lov.
„Kako se ti zoveš?“ upita djevojčica dječaka.
„Gerd.“
„Gerd, ti mi se sviđaš. Jak si i spretan gotovo kao moj tata.“
„A tko je tvoj tata?“
„Moj tata? Zar ne znaš? To je major Helbig. Sad ti je valjda jasno da
mora biti vrlo jak.“
„Da. A snalazi li se on na moru?“
„Snalazi se, naravno. Ja ga doduše ne poznajem kao pomorca, ali
znam da umije sve pa je sigurno i vješt pomorac.“
„A umije li jedriti?“
„Svakako. Ali najbolje umiju jedriti moje tetke.“
„Tvoje tetke? Zar se kod vas i tetke moraju učiti jedrenju?“
„Dabome! Kad tetke iziđu u šetnju, moj tata često kaže: ,Hvala
bogu, odjedrile su!’ a to znači da umiju i jedriti. Jesi li ih možda vidio
jedriti?“
„Ne. Ja ih zapravo i ne poznajem.“
„Oh, lako ćeš ih poznati: jedna je visoka i stalno drži u naručju
mačku, a druga je sitna i vitka i drži u krilu zamorče, a treća je jedra i
nikad se ne odvaja od vjeverice koju je vezala sebi za vrat.“

7
 „Ah, to su, dakle, tvoje tetke! Njih u mjestu svi znaju. Zovu li se i
one Helbig, kao tvoj tata?“
„Dakako, ta one su njegove sestre. A zovu se imenom Freja, Vanka
i Cila. Ali Kune ih zove Šreja, Čanka i Brila.“
„A tko je taj tvoj Kune?“
„To je naš sluga. Ja ga mnogo volim, a i tata ga voli. Ali tetke se
stalno svađaju s njim, a on onda pobjesni, nasrće na njih i u pravi čas
— kidne.“
„Znači, nije baš hrabar?“
„Hrabar? Svakako nimalo manje od mog tate, ali ne smije da se bije
sa sestrama svog gospodara. Samo zato kida s njima. Imaš li i ti tatu,
tri tetke i slugu?“
„Imam majku, očuha i četiri sestre, a sluga sam ja.“
„Ti? Zašto?“
„Jer ja moram obavljati sve poslove. Plaćen sam za to batinama, a
jesti mi daju manje nego drugima.“
„Plaćen si batinama?“ upita ga djevojčica u čudu, gotovo prezrivo.
„Da. Moram bacati mreže u more i voziti gospodu, a kad ulovim
premalo ribe pa slabo zaradim, dobivam batina.“
„Jadniče! A koliko ti batina odmjere?“
„Bole me batine koje dobivam, ali ja ih ne brojim. Mogao bih se i
braniti, mogao bih i pobjeći, ali bi onda majka plakala, a ja to neću.
Batine zapravo i zaslužujem: ne dajem, naime, ocu sve što zaradim,
nego zadržavam nešto za majku, jer bi inače majka gladovala ..
„Bože moj, draga Vanka, čuješ li što taj dječak govori? Nije li to
okrutan otac?“
Taj uzvik odjeknu iz obližnjeg grmlja gdje su tri sestre osluškivale
posljednji dio dječjeg razgovora.
.Da, zaista okrutan otac, dobra moja Freja“, potvrdi Vanka.
„Ne“, upade joj u riječ ona u grimiznocrvenoj haljini. ..još gore,
okrutan očuh! — Gle, to si ti, slatka moju Magdo, reci mi kako si ovamo
dospjela?“
„Dovezao me je ovamo Gerd, tetiće.“
„Zar preko čitavog zaljeva?“
„Da. Došli smo ovamo da pecamo.“

8
 „Ah, dijete moje, mogla vas je snaći kakva nesreća! Mogla si se
smočiti i nahladiti se, a da se čamac prevrnuo, mogla si se i utopiti!“
„O ne, tetiće, ništa mi se ne može desiti, jer me Gerd vozi. On mi je
rekao da se nemam čega bojati.“
„Dječak koji te vozi zove se, dakle, Gerd?“
Tri sestre pogledaše s očitim zadovoljstvom dječaka, zadivljene
njegovom snažnom pojavom i otvorenim, suncem opaljenim licem.
„Umiješ li ti zaista upravljati sigurno čamcem?“ upita gospođa u
plavoj haljini dječaka.
„Ne bojte se, milostiva gospođice. Hoćete li da vas malo provezem?
Ima mjesta u čamcu i za vas.“
„Da, ja bih voljela da se malo provezem, jer uživam u vožnji
morem. Ali moje se sestre plaše mora, a ni moja mačkica ga ne
podnosi. Što ću ja s njom, ako je uhvati morska bolest?“
„Mačkice ne hvata nikad morska bolest, gospođice“, reče dječak,
nasmiješivši se pri tom. Uto se oglasi Cila:
„Mi da se plašimo? Jesi li ti svjesna, Freja, da nas tom svojom
tvrdnjom vrijeđaš? Ta ja sam se odazvala pozivu gospodina
potporučnika Wolfa da pođem s njim na jedrenje.“
„I ja!“ izjavi Vanka.
„Ja također!“ uzjoguni se Freja. „Ukrcajte nas sve.“
Ukrcavanje nespretnih gospođa naiđe na izvjesne poteškoće, ali bi
ipak Gerdovom pomoći uspješno izvršeno. Kako dječak pokaza pri
tom veliku sigurnost, gospođe se pouzdaše sasvim u njega.
„Kuda ćemo?“ upita ih on pošto uputi čamac. „U gradsku luku ili
na otvoreno more?“
„Na otvoreno more, ali ne suviše daleko“, odluči Freja.
„Onda možemo podići jedro.“
Dječak podiže jedro. U isti čas duhnu lagan povjetarac, pa se čamac
nagnu na bok i poče da mirno klizi po zaljevu. Tri sestre, kao obično,
u početku su se plašile mora. Ali, kako je dječakova ruka vješto
upravljala čamcem, one se malo pomalo sasvim oslobodiše straha pa
se upustiše u razgovor s dječakom, živo se zanimajući za zgode i
nezgode malog iskusnog mornara koji je umio da na svako njihovo
pitanje razumno i učtivo odgovori.

9
 Lijepo vrijeme bilo je izmamilo na pučinu brojne čamce, pa je
more bilo uvelike oživjelo. Jedan je čamac neobičnim ponašanjem
svoje posade naročito upadao u oči. Posada mu se sastojala od dva
gospodina, kojima je, kako se činilo, bio cilj da siju nemir na moru.
„Čiji je taj čamac?“ zapita Vanka.
„To je čamac jednog kupališnog gosta“, odgovori Gerd.“ „Ja mu ne
znam imena, ali mora da je neki uglednik, jer stalno pravi nerede, a
policija ga ne dira. Na moru svakome prkosi, vesla smjerom kojim
može da se sudari s drugim čamcima, kao da upravo i ide za tim da
zastraši ljude koji uživaju u mirnoj vožnji. Naročito voli da prska
čamce koji prevoze gospođe, nabacuje se na njih gnjilim voćem, pa se
kadšto dešava da se manji čamci, napadnuti od njega, i prevrnu. Ja ga
mrzim.“
Njegovo mladoliko lice poprimi pri tom neprijateljski izraz.
„Da li ti je kada učinio nešto nažao?“
„Da. Jednom sam se vraćao s majkom s obale u grad. Nosili smo
težak čabar pun riba i već htjeli da mu se uklonimo, utoliko više što je
mjesta na putu bilo za dvadeset ljudi. Ali s teškim teretom koji smo
nosili ne dospjesmo da mu se tako brzo uklonimo kako je on to htio,
pa on svojim štapom udari majku dvaput po leđima. Ja sam već htio da
nasrnem na nj. ali me majka zadrža. Ako mi još jednom nešto slično
učini, nitko me neće zadržati da ga ne izbatinam.“
Krstareći u širokom luku, vratiše se najzad u unutrašnjost zaljeva.
Čamac s posadom neobičnog ponašanja zaokrenu odjednom prema
dječakovu čamcu. Freja, koja je bila zastrla rukom oči, da bi ih zaštitila
od sunca, povika:
„Sad znam tko nam se to približava!“
„Tko?“ zapita Vanka.
„Grof Hohenegg.“
„Je li moguće? Zar ,ludi grof’? Usmjerio je čamile prema nama!
Dječače, ukloni mu se, jer će nam inače napraviti kakvu psinu!“
„Ali vama neće ništa učiniti!“ odmahnu dječak glavom.
„Ne, ne, čuvaj se, mladiću! Veslaju upravo prema nama. Sigurno
smjeraju da nam na neki način napakoste.“
Grof im se zaista približi na način koji je opravdavao taj strah.
Prepoznavši gospođe, oglasi se odvratnim smijehom i pozivom:

10
 „Halo, tko je tamo? Tri papige, hahahaha!“
Šapnu uz to nekoliko riječi svom drugu, a zatim usmjeri svoj
čamac prema Gerdu. Bilo je jasno da hoće da se sudari s Gerdovim
čamcem. U isti se čas začu zapomaganje gospođa.
„Ostanite na svojim mjestima!“ viknu Gerd. „Sudar ne mogu da
izbjegnem, ali ga mogu ublažiti.“
Ošinu pri tom pogledom svojih tamnih očiju svoja riva protivnika
i doviknu im bijesno:
„Vozite desno!“
„Vozi ti lijevo, ludi mladiću!“ nasmija se grof.
Grofov čamac samo što ne udari usred dječakova. Ali dječak u isti
čas okrenu kormilo i olabavi konop kojim je stezao jedro. Jedro se
zaleprša, a čas zatim nadu se ponovo vjetrom. Čamac se povede za
kormilom, prope se i okrenutim pravcem izroni časkom iz vode.
Grofov čamac udari sad u prednji dio dječakova čamca, umjesto da ga
zgodi po sredini. Nenavikle na more, gospođe se stresoše. Najviše se
ipak strese Magda koja je sjedila na samom pramcu čamca. Izgubivši
ravnotežu, ona u isti čas pade preko ograde nagnutog čamca u more.
„Gle, pilence je zaplivalo. Hvatajte ga!“ uzviknu grof smijući se i
produži da vesla.
Ukočene od straha, tri sestre ne makoše se sa svojih mjesta.
Promatrajući s drugih čamaca taj neobičan prizor, ljudi zaveslaše
prema dječakovu čamcu da djevojčici priskoče u pomoć. Srećom nije
to više bilo potrebno. Dječak je, naime, odmah bio skočio za
djevojčicom u more, ščepao je desnom rukom, podigao je iz mora, a
onda se lijevom dohvatio ruba čamca i ubacio djevojčicu u čamac.
Začas je dječakov čamac bio okružen mnogobrojnim čamcima. Do
dječaka su sad dopirale sa svih strana riječi sažaljenja i dubokog
ogorčenja.
Samo je Gerd bio ostao sasvim miran.
„Susjede Klassen, vi imate dosta mjesta. Primite u vaš čamac ove
gospođe i povedite ih njihovim kućama!“
Poziv bi prihvaćen, i gospođe prijeđoše začas u drugi čamac. Gerd
okrenu zatim jedro prema vjetru i dohvati se kormila.
„Stani, mladiću, ta nećeš valjda za njim u potjeru?“
„Da, da, hoću, dragi moji susjedi!“

11
 „E, baš si momčina! Ne daj se!“
Grof uputi svoj čamac prema izlazu iz zaljeva. Gerd učini isto sa
svojim čamcem. Upirući pogled u jedro svog čamca, ispitivao je snagu
valova koju je prevlaka ublažavala, ne smećući s oka svog protivnika.
Hrabrog dječaka pratio je povoljan vjetar. On je dobro poznavao svoj
čamac pa je bio siguran da mu neprijatelj neće izmaći zasluženoj
kazni. Što je njegov neprijatelj bio grof, a on dijete bijednog ribara, o
tome on nije vodio računa.
Kao neiskusan pomorac, grof nije mogao da odmah shvati kuda
dječak smjera. Malo pomalo postade ipak svjestan opasnosti koja mu
je prijetila, ali ne pokuša ničim da je izbjegne. Činilo mu se nemogućim
da bi dječak mogao da poduzme nešto protiv njega. Sad su obojica
plovili, jedan za drugim, prema stjenovitoj obali. Dno je ovdje bilo
različite dubine i puno prudova, za koje grof nije uopće znao, dok su
dječaku bili poznati.
„Halo, čuvajte se!“ povika mladić, zaobišavši čamcem opasno
mjesto.
„Halo, stani, dječače!“ doviknuše mu s neprijateljskog čamca.
„Ne smijem stati, jer bih se nasukao na grebenje.“
„Grom i pakao, onda spusti jedro!“
„Ne smijem ni to, ako hoću da izbjegnem grebenje.“
Lukavi dječak bio je namjerno doveo sebe u položaj u kom nije
smio ni da se zaustavi ni da zaplovi drugim pravcem, primoravajući
tako grofa da mu se ukloni s puta. Grof pokuša da zadovolji dječaka,
ali je bilo prekasno: mornarov se čamac bio već zaleteo poput kopca,
gonjen jakim vjetrom.
„Ej, sklonite se s pramca!“ povika Gerd.
Sve je bilo predviđeno. Gerd je bio primijetio da obojica kane
skrenuti pramac čamca s pravca vjetra; ako se odazovu njegovu
pozivu, njihov će se čamac odjednom naći čitavom svojom širinom
pred pramcem njegova čamca.
„Hej, suviše malo ste se sklonili! Stanite, momci!“
Uputivši im posljednji poziv, Gerd spusti jedro, da ne bi sasvim
iskoristio vjetar i na taj način razbio svoj čamac ili ga prevrnuo. Sudar
nije smio nimalo ličiti na sudar koji je ranije bio udesio grof. Sudarivši
se neodoljivom snagom s grof ovim čamcem, dječak mu se svojim

12
čamcem žabi u bok i prevrnu ga. Dječakov se čamac pope časkom na
neprijateljski čamac i odmah skliznu ponovo s njega u vodu.
Grof i njegov pratilac kriknuše i u isti čas se nađoše u vodi. Kako
su obojica umjeli da prilično plivaju, održaše se neko vrijeme na
površini mora, a zatim otplivaše do obližnjih grebena, jer se
prevrnutim čamcem nisu mogli da koriste.
I Gerd bi izbačen u vodu i poče tobože da se dere. Pažljiv
promatrač bio bi primijetio da se dere od radosti, jer je svojevoljno bio
skočio u vodu. Iako mlad, bio je vrlo dosjetljiv pa je bio sve udesio po
dobro smišljenom planu. U slučaju da ga grof prijavi, morao je znati
kako će se braniti. Zato je još dugo plivao, a u svoj se čamac popeo tek
pošto je vidio onu dvojicu gdje stoje na jednom grebenu, do bedara
zapljuskivani valovima.
„Stani, mladiću, povezi nas sobom!“ doviknu grof oštro dječaku.
„Ne mogu, čovječe. Moj čamac gazi suviše. Da ste mi se odmah
uklonili, ne bi vas bila snašla ta nevolja.“
„Onda dovući bar moj čamac ovamo!“
„Ne bi to imalo nikakva smisla, jer mu je bok razbijen. Uostalom,
zaludan bi bio sav moj trud, vidite i sami da već tone. Eto, već je
potonuo!“
I zaista, grofov je čamac bio već utonuo u vir, koji je bio nastao pod
njim i poprimio oblik lijevka. Gerd izvuče iz vode svoj mornarski šešir
od voštanog platna i dohvati se kormila.
„Stani, počekaj!“ zapovjedi Hohenegg. „Preći ćemo k tebi.“
„I to je nemoguće“, nasmija se dječak. „Moj čamac je sprijeda
napukao; propušta vodu, pa se ne usuđujem primiti još dva čovjeka.
Ali tamo na obali ima dosta mornara, ja ću vas njima preporučiti,
možda će netko od njih biti voljan da primi u svoj čamac tako ugledna
čovjeka koji se tako otmjeno ponaša pa prevrće čamce, prska gospođe
i baca djecu u more. U takve se šale kod nas ni djeca ne upuštaju, jer
bi ih učitelj izbatinao. Prijatno vam bilo kupanje!“
Potom odjedri odanle i primijeti sa zadovoljstvom da su svi čamci
bili već pristali uz obalu, da mu ne bi pokvarili šalu. Pristavši i sam uz
obalu, zamoli prisutne da pođu po grofa.
„Ta nismo ludi, mladiću!“ odgovori mu jedan stari mornar,
pruživši mu ruku. „Ti si vrijedan momak; ne brini, mi ćemo te već

13
zaštititi od onoga luđaka, ako se za to ukaže potreba. Ali po njega ne
idemo. Plima već nadolazi i ubrzo će porasti, neka se još malo kvasi,
prije nego što ga doteglimo ovamo. Neće mu to biti baš prijatno, ali mi
nećemo da ga lišimo kupanja. Stražarski čamac nalazi se daleko na
pučini, odavle se uopće ne vidi, momci iz društva za spašavanje pošli
su u lov, a danas ih ne bismo mogli ni sakupiti, jer imaju slobodan dan.
Neka se još malo praćaka!“...
U jednoj od najljepših ulica tog kupališnog mjesta nalazila se,
okružena lijepim stablima i mirisavim cvjetnjacima, divna vila koja je
ljeti davana u najam kupališnim gostima. U to je vrijeme bio u njoj
nastanjen major Emil Helbig sa svojom porodicom.
Helbig je bio vrlo zaslužan oficir, ali je u to vrijeme bio u
građanskoj službi. Vojvoda, kojemu je bio dodijeljen, bio mu je
naročito naklonjen, pa je zato važio Uno utjecajna dvorska ličnost. U
dvorskim se krugovima osjećao ipak nevoljko. Po prirodi otvoren,
osjećao se u njima upravo nelagodno, jer nije mogao da podnosi
nadmeno ponašanje oholog dvorskog svijeta. Najprijatnije se osjećao
među ljudima sebi ravnima pa se zato bio i pobrinuo da mu okolina
bude sastavljena od njemu bliskih ljudi. U njegovoj su se posluzi
nalazili isključivo isluženi vojnici, a u prvom redu njegov posilni,
nebojša Kunc, koji nije mogao da živi bez njega. Upoznavši se na
bojnom polju, oni su se bili sprijateljili pa su bili ostali odani jedan
drugome i nakon rata. Kune je poznavao ćudi svog gospodara pa je bio
na njih navikao i umio da im se prilagodi, dopuštajući pri tom sebi
štošta, mnogo više nego bilo koji drugi sluga.
Major je toga dana sjedio, kao obično u svojoj sobi, prepunoj
gustog duhanskog dima. Na podu, na divanu i na praznim stolicama
ležalo je jedanaest pasa raznih rasa i veličina, koji su se u toj
zagušljivoj prostoriji, kako se činilo, prijatno osjećali. Pred majorom
ležalo je jedno djelo generala Clausewitza, koje je on marljivo
proučavao. Odjednom se otvoriše vrata, i u sobu uđe snažnim
korakom čovjek koji mu je bio sasvim sličan. Obojica su bili jednako
odjeveni, odijelo im je bilo jednako, na vojnički način skrojeno, samo
što je majorovo odijelo bilo izrađeno od finije tkanine. Obojica su bili
istih godina, istog stasa, kosa im je bila kratka, jednako podrezana,
jednaki su im bili i brkovi, ratnički, a razlikovali su se jedan od drugoga

14
po tome što je došljak imao samo jedno oko, i to desno, jer mu je lijevo
bio odbio jedan hitac iz revolvera. Čovjek udari snažno petom o petu,
ukruti se, položi srednje prste na uzdužne šavove svojih hlača i sačeka.
„Kune, što želiš?“
„Gospodin major mi je naredio da se propitam kod njega hoćemo
li se prošetati. Jeste li razumjeli?“
„Ah, tako! Upravo sam zabavljen čitanjem jedne vrlo zanimljive
knjige. Pogledaj je, poznaješ li je?“
„Kakva je to knjiga, gospodine majore?“
„To je Clausewitz.“
„Odlična je to knjiga, ali ja je nisam pročitao.“
„Otkud znaš onda da je odlična?“
„Jer je gospodin major inače ne bi čitao. Jeste li razumjeli?“
„U redu! A gde je Magda?“
„Pošla je na izviđanje.“
„Što hoćeš time da kažeš?“
„Htjela je da vidi što se sve zbiva u šumi. Jeste li razumjeli?“
„Kune, zar ti nisam naredio da je uopće ne puštaš da ide tamo
sama?“
„S dopuštenjem vaše Milosti, gospodine majore, malu gospođicu
moramo odgojem priviknuti da se ničega ne plaši. U ovim šumama
nema ni tigrova ni čegrtuša. Jeste li razumjeli?“
„Hm. A gdje su moje sestre?“
„Zacijelo su napustile Glavni stan i pošle u lov za momcima.“
„Pst, Kune, to se tebe nimalo ne tiče!“
„S dopuštenje Vaše Milosti, gospodine majore, to se svakako i
mene pomalo tiče. Šreja govori da se neće nikada udati, Čanka govori
da ne trpi muškarce, a Brila govori da će umrijeti kao usidjelica. Pa
ipak sve tri idu u lov za šiljatim brkovima, a kad ništa ne uhvate,
vraćaju se kući, prave lica kao da se spremaju na juriš, viču, svađaju se
s bilo kim, a najviše sa mnom. Njihov se bijes iz prve ruke iskaljuje na
meni, i zato se i mene pomalo tiče ako idu u potragu za muškim
spolom. Jeste li razumjeli?“

15
 Helbig se nasmija. On je sam dosta trpio od ćudi svojih sestara pa
mu je bilo milo što ponekad u svojim neprilikama s njima ima
saveznika u Kuncu.
„Gdje je Hektor?“ nastavi major da pita. „Tu vidim samo jedanaest
pasa.“
„Gospodine majore, opet se prohtjelo crveno-zeleno-plavom
trojstvu da se našali. Ja sam primijetio da psi nisu na broju, da nema
Hektora. Prolazio sam mimo sobe vaših sestara, kad odjednom začuh
iz nje strašno kašljanje, dahtanje, zavijanje i kihanje. Kad zazvah psa,
graja postade još strašnija. Prepoznali Hektorov glas. Kako su vrata
bila zatvorena, pozvah sobaricu da mi ih otvori. I što vidjeh?“
„Što?“
„Pas se nalazio u putnom kovčegu. Bili, Lili i Mirni bile su se
zaželjele igre s njim. Ali pas podnosi samo vjevericu, dok su mu druga
dva stvorenja mrska pa je Bibi i Mimi malo uštipnuo. Onda su
milostive gospođe vezale jadnom psu o nos paklić burmuta i strpale
ga u kovčeg.“
„Grom i pakao, takve šale, dostojne šiparica ja neću trpjeti!“
„Ni ja, gospodine majore!“ Da vežem i gospođama o nos svakoj po
paklić burmuta? Shvatit će onda što pri tom osjeća bijedna životinja.“
„A gdje je sad pas?“
„Kad sam ga oslobodio zatvora i skinuo mu s nosa paklić burmuta,
odjurio je bez traga. Sigurno se sad oporavlja na svježem zraku. Jeste
li razumjeli?“
„Vratit će se sam. — Za jedan sat da si spreman za šetnju! A sad:
nadesno krug!“
Kune se okrenu i odjuri. Napolju zastade časkom, kao da nešto
smišlja. Zatim požuri niz stube i uputi se prema vrtu. Tamo je vrtlar
čeprkao nešto oko lijeha.
„Hajnrih, imaš li vremena?“
„Što ćeš?“
„Nađi mi koju žabu, koju krastaču!“
„Žaba krastača si se zaželio?“ upita ga vrtlar u čudu. „A što će ti?“
„Trebam ih za naše gospođe. Jesi li razumio?“
„E, lijepo, divno! Trčim smjesta.“

16
 „Samo brzo!“
„Za četvrt sata evo me natrag s punom vrećom. Do te se vrste mesa
može ovdje lako doći. Da ti donesem i kojeg raka i pauka?“
„Koliko god ih možeš da uhvatiš.“
„U redu. Hitam!“
Prezadovoljan, vrativši se kući, Kune izradi u tančine svoj plan.
Vratar mu donese čitavu vreću naručenih životinjica. Obojica se onda
ušuljaše u sobu u kojoj je ranije Hektor bio zatvoren, stresoše vreću u
putni kovčeg i potom se kradom udaljiše. Kad se radilo o tome da se
sestrama napravi kakva psina, nitko nije bježao od toga.
Major je za to vrijeme bio zabavljen svojim Clausewitzom.
Odjednom se začuše napolju nečiji žurni koraci. Vrata se naglo
otvoriše, i odjednom uđe u sobu, sva zajapurena, visoka i mršava
Freja, s neizbježivom mačkicom u naručju. Lice joj je odavalo silnu
uzbuđenost.
„Emile! Brate!“
„Grom i pakao, što se dogodilo?“
„Što se dogodilo? Đavo, a to je ,ludi grof’, opet luduje.“
„Ah, on! Zar opet?“
„Opet! Bože moj, kakav je to čovjek! Da sam oficir, kavalir, izazvala
bih ga na dvoboj, umjela bih da obranim i svoju i tuđu čast...“
Pri tom podiže stisnutu pest i, kao da hoće da još snažnije dade
oduška svom gnjevu, lupi njom po divanu, na kojem je sjedila, ali
nesretnim slučajem pogodi mačku koja je ležala pored nje i, nenavikla
na takav postupak, sunula kroz sobu i skočila preko otvorenog
prozora napolje. Zaprepaštena, Freja pohita za njom i nasloni se na
prozor.
„Makni se odavle, brate! Bože, zar ne vidiš da je sada i Bibi mrtva?
Svemu je tome kriv taj strašni grof!“
„I Bibi mrtva, rekla si. A tko je još mrtav?“
„Bože, zar ti to još ne znaš? On ju je bacio u vodu, i sad...“
Vrata se ponovo otvoriše, i pred bratom i sestrom pojavi se mala
Vanka.
„Pa ti si već tu, Freja! Dabome, tvoje su noge duže od mojih. Jao,
umrijet ću, ispast će mi duša! Ukloni mi se!“

17
 U isti čas se sruši na divan i sklopi oči. Major se uplaši.
„Tko je mrtav? Ta recite već jednom!“
„Mrtva nije“, povika Vanka, „ali je pala u vodu.“
„Da, mrtva je, nema više moje slatke Bibi!“ povika Freja. „Pri
takvom padu nije mogla ostati živa!“
„Do đavola!“ naljuti se major. „Tko je bačen u vodu, to hoću da
znam! Napolje s istinom!“
U isti čas netko napolju strašno jauknu, poput kakve nemani, vrata
se po treći put otvoriše, a u sobu uđe jedra Cila. Bila je bez daha, a lice
joj je plamtjelo.
„Ah — ih — uh — uuuh! Oh, ooh!“
Dok je tako uzdisala i očajavala, krupne su joj suze klizile niz lice.
Htjela je da ih otre, ali se u uzbuđenju zbuni: maramicom pritisnu sebi
grudi koje su joj čeznule za zrakom, a vjeveričnim repom obrisa sebi
znoj s lica. Vjeverica pokuša svom svojom snagom da se tome opre, pa
se njenoj gospodarici vrati dah.
„Emile, ti već znaš što se dogodilo, zar ne?“
„Ja? Nemam pojma. Što se zapravo dogodilo?“
„Ah, evo je — sad će ti ona sve ispričati!“
Magda je uto već bila ušla. Ona pohita ocu u naručaj i zagrli ga.
„Tatice, ti se ne ljutiš na mene, zar ne?“
„A zašto bi trebalo da se na tebe ljutim?“
„Pa, jer me je ,ludi grof’ bacio u vodu.“
„Tebe? Je li moguće? To se sigurno desilo nepažnjom.“
„Ne, upravo namjerno. Ali ti se nemoj sada svađati s tetkama. Ja
sam, trčeći kući, pretekla tetive I odmah se preobukla. Neće mi ništa
biti.“
„To je prava sreća. Nego, sad mi pričaj kako se to desilo!“
Toj se želji odmah odazvaše četiri glasa; majora mi njegove
brzoreke sestre dovodile u iskušenje, ali on je znao da ne smije
zaustaviti buran tok njihovih riječi pa je strpljivo čekao da završe svoj
izvještaj.
„A gdje se sad nalazi grof?“ zapita on tada.
„To mi ne znamo. On je nastavio da vesla.“
„Prema kopnu?“

18
 „Ne.“
„Znači, nije se vratio kući. A kako se zove taj vrijedan, hrabar
dječak?“
„Gerd. On ima očuha“, odgovori Freja.
„Zapravo okrutnog očuha koji ga svaki dan bije i zlostavlja“,
dodade Cila. „Svojim spretnošću spasio je sve nas.“
„Istina je“, potvrdi Vanka. „Moramo mu se na neki način odužiti.“
„Ostavite tu brigu meni“, reče odlučno major. „A sad možete ići.“
One se uputiše u svoju sobu. Tamo im odmah upade u oči putni
kovčeg.
„Ah, psa smo sasvim zaboravile!“ podsjeti Freja svoje dvije sestre.
„Hoćemo li sad otvoriti kovčeg?“
„Da, on je dovoljno kažnjen. Emil bi ga možda mogao tražiti.“
One otvoriše kovčeg. U isti čas razleže se s njihovih usana trostruk
krik užasa. Odmah zatvoriše ponovo kovčeg, jer su im pogledi bili pali
na njegov gmizav i puzav sadržaj. Već su htjele da pobjegnu, ali je Freji
plava haljina bila zapela za kovčeg: kad ga ponovo otvoriše, iz njega
izmilje živ splet barskih žaba i daždevnjaka, morskih pauka i rakova,
puževa i drugih neprijatnih životinjica koje plima svaki dan izbaci na
obalu pa ih djeca hvataju i prodaju strancima. Sve je to gmizalo po
sobi, pa čovjek nije mogao prosto bez opasnosti nigdje nogom da
stane. Uplašene, gospođe se skloniše kud koja: ona u plavoj haljini baci
se na divan, a ona u zelenoj skoči na stol.
Major je u taj čas prolazio s Magdom hodnikom. Prva im je briga
bila da pronađu mladog mornara. Njima se bio pridružio posilni Kune
koji je pratio majora pri svakom njegovu izlasku. Major i Magda ne
primijetiše uopće da se u sobi nešto zbiva, jer su bili uvjereni da se
gospođe, produžujući razgovor započet u majorovoj sobi, međusobno
svađaju. Ali Kune otvori neprimjetno sobu i poviri u nju, zadovoljan
smiješnim prizorom koji mu se ukaza. Brzo zatvori ponovo vrata,
okrenu tiho ključ u bravi i, turivši ga sebi u džep, pojuri za svojim
gospodarom.
Major se potom zaputi najprije na obalu. Tamo je upravo bio
pristao stražarski čamac koji je na svom obilasku bio pronašao grofa i
njegova pratioca i obojicu, mokre do kože, prevezao na kopno. Grof je

19
sad bijedno izgledao, pa su ga svi prisutni zlurado promatrali. Major
mu pođe odmah u susret.
„Gospodine grofe!“
„Gospodine majore!“
„Vi ste sebi dozvolili da napadnete čamac mojih sestara?“
„Koješta! Čamcem je upravljao nevješt dječak.“
„Taj dječak umije da upravlja čamcem bolje od mnogog odraslog.
Vi ste očito namjerno napali dječakov čamac.“
,Nisam!“
„Vi ste podlac!“
„Tako? Za to vaše mišljenje o meni morat ćete da se bijete sa
mnom.“
„To mi nije ni na kraj pameti! Častan oficir neće nikad uprljati svoj
mač dodirom s neobrazovanim i nečasnim čovjekom, s nitkovom.“
„Čovječe!“ zagrmje grof.
„Šutite! Možete li poreći da vas je jednom kapetan Falkenau
izmlatio, jer ste se usudili da napadnete čestitu gospođu? Ne možete,
jer su tragovi njegovih udaraca i danas vidljivi na vašem licu. Čestit
čovjek ne može da se s vama bije, jer bi time sama sebe osramotio. Ja
ću vas ipak primorati da mi dadete zadovoljštinu, ali ne oružjem, nego
pred sudom. Vi ste zločinac, jer ste napali mirne ljude koji su mogli
postati žrtve vaše surovosti. Dužnost je suda da svom strogošću
odredi pod koji član zakona potpada vaš zločin.“
Grof se već bio spremio da ga prekine, ali ne dođe do riječi. Najzad
mu ipak odgovori glasom punim prijetnje:
„Čovječe, vi govorite sa mnom na taj način kao nemoćan, smušen
starac. Ja ću vas ipak primorati da se sa mnom bijete. A što se tiče vaših
zakona, ja ću umjeti da se njima koristim u svoju odbranu. — Čuvajte
dobro vaše gospođe i njihova kormilara, jer bi meni moglo pasti na
pamet da ih dadem zatvoriti!“
Grofa na njegovu polasku ispratiše mrki pogledi. Majoru priđe
potom jedan mornar. Bio je to susjed Klassen. Premećući zbunjeno iz
ruke u ruku svoj mornarski šešir, upita ga:
„Vi ste gospodin major, zar ne? A ovaj lijepi, mali stvor, to je vaša
gospođica kćerčica, zar ne?“
„Da. — Što želite?“
20
 „Molim vas da se zauzmete za jednog hrabrog mladića, — za nekog
Gerda.“
„Ah, za Gerda?“
„Da. On je izvukao iz mora milostivu gospođicu, pa biste se i vi
sada mogli zauzeti za njega.“
„A na koji način?“
„Hm. On ima već odavna na zubu grofa, koji je uvrijedio njegovu
majku. Danas je došlo između njih dvojice do obračuna. Grof je, naime,
htio da prevesla vaše gospođe sestre, ali nije u tome uspio, jer se Gerd
odlično razumije u svoj zanat. Mladić se zatim dao u potjeru za grofom
i potopio mu čamac, tako da su grof i njegov pratilac pali u vodu i
morali da čekaju da ih netko spasi. Grof će sad mladića prijaviti. Vama
je to sigurno poznato. Sad bi trebalo da Gerd nađe ugledna zaštitnika
koji bi se zauzeo za njega. On to zaslužuje, to vam svatko može da
potvrdi.“
„Zaista? — A gdje stanuju njegovi roditelji?“
„Tamo dolje, u onoj pretposljednjoj kući. dječakova je majka
uzorna žena, ali njen je muž kartaš i pijanica i bježi od posla kao đavo
od tamjana. Sav teret obitelji pada tako na leđa jadnog mladića koji
radi za troje, a plaćen je oskudnom hranom i teškim batinama. Majka
mu nije odavle: došla je ovamo izdaleka. Čini mi se da je u mladosti
bila lijepa. Bila je vjerena za nekog kormilara koji je negdje u stranom
svijetu morao doživjeti brodolom, jer se nije više ovamo vratio. Majka
nije htjela da se po drugi put uda, ali je na to bila primorana pa je onda
došla sa svojim drugim mužem u naše mjesto. Boljeg dječaka od Gerda
nema nadaleko, vjerujte mi. On zaslužuje da bude uzet u obranu od
grofa. Svi ćemo se mi zauzeti za dječaka, ako ga grof prijavi.“
Major pruži ruku čovjeku.
„Dječak je spasio život mojoj kćeri, pa se po sebi razumije da sam
mu ja na tome zahvalan. A zahvalan sam i vama. Vi ste postupili kao
vrijedan susjed. Taj se Gerd, dakle, odmah osvetio grofu?“
„Da, ali je to tako lukavo i po svim pravilima vožnje udesio, da ni
najiskusniji mornar ne bi bio to vještije udesio.“
„To mi je drago čuti!“

21
 „Samo se to ne smije reći. Pred sudom mora ispasti da je grof
skrivio sudar. Mladić je tako spretno postupio, da će svaki vještak to
lako dokazati.“
„Po vašem mišljenju, dakle, dječak nije samo hrabar, nego umije i
da se snađe, jer je bistar i domišljat.“
„Upravo koliko treba! Nije samo jednom upravljao čamcem za
spašavanje. U slobodno vrijeme sjedi stalno za knjigama koje mu
pomorci rado uzajmljuju. Divan je to dječak! Ima među nama vještih
pomoraca koji su obišli, tako reći, sva mora pa uz svoju struku znaju
odlično i strane jezike. On uči kod njih, ali potajno, jer bi ga očuh, koji
to ne trpi, kaznio kad bi to doznao.“
„Hvala vam, ravnat ću se prema tome! Nalazi li se među vama
čovjek koji je prevezao moje sestre na kopno?“
„Ja sam ih prevezao.“
„Moje su sestre zaboravile da vam tu uslugu plate. Evo vam
nagrada.“
Pošto mu susjed Klassen zahvali na bogatom poklonu, major se s
Magdom uputi Gerdovoj kući.
Pred kućom ne nađe nikoga. Odjednom doprije do njega iz kuće
prigušen plač. On uđe u kuću i u prvi mah ustuknu pred strašnim
prizorom koji ugleda.
Na jednom je zidu visio Gerd. Obje su mu ruke bile čvrstim
remenom zajedno vezane i omčom pričvršćene za velik čavao, tako da
se vršcima nogu jedva mogao da dotakne tla. Trup mu je bio ogoljen i
tako nemilosrdno izudaran, da mu je iz kožom nezaštićenog mesa
kapala krv pa je tlo pod njime bilo obojeno njegovom krvlju. Visio je u
tom položaju bez ijedne riječi. Oči su mu bile crvene i nabrekle, a na
stisnutim usnama bila mu je izbila pjena. Pored njega nalazili su se,
prislonjeni o zid, štapovi kojima je bio izmlaćen.
U jednom uglu, sasvim straga, sjedila je, povezane glave, njegova
majka. I ona je bila dobila uzgred nekoliko udaraca. Rane, koje su joj
zadali ti uzgredni udarci, nisu bile, kako se činilo, sasvim bezopasne.
Do nje je ležalo na podu četvero manje djece, koja su tiho plakala, a na
jednoj klupi sjedio je čovjek koji je bio počinio sva ta nedjela. Njegova
koščata pojava i grube crte njegova lica doimale su se odvratno. Već

22
se na prvi pogled vidjelo da se taj čovjek nalazi u pijanom stanju. Zato
i nije bio primijetio da je u sobu ušao major s Magdom i Kuncem.
Kad Magda ugleda dječaka, koji joj je bio omilio od časa kad ga je
prvi put vidjela, kriknu bolno i pohita k njemu.
„Ah, bože, to je on, tatice! Pomozi mu, tatice, brzo, brzo!“
Major priđe bliže dječaku i pruži mu ruku. Ali u isti čas se diže
pijanica i uhvati ga za ruku.
„Stanite! Što vas je dovelo ovamo?“
„Želja da oslobodim dječaka, čovječe!“
„Kuća je moja, a i dječak. Nosite se odavle!“
„Samo polako. Mi ćemo otići, ali najprije ćemo izvršiti svoju
dužnost.“
„Napolje. Ovdje zapovijedam ja, i nitko drugi!“
Pri tom uhvati majora za ruku, ali ga ovaj odgurnu od sebe.
„Propalico, samo me još jednom takni pa ćeš vidjeti što će ti se
desiti! Da li je to vaš otac?“ obrati se zatim djeci.
Jedan mališan kimnu glavom.
„A ovo vam je majka?“
„Da.“
„Kune, skini dječaka!“
„Pokušajte samo!“ zaprijeti mu mornar i dohvati štap.
Major mignu svom sluzi. Ovaj odmah shvati šta mu je gospodar
naredio pa iziđe i vrati se čas zatim s policijom i s nekoliko mornara
koji vezaše čovjeka unatoč njegovu snažnom opiranju. Sad su mogli
nesmetano da oslobode dječaka. Jadni dječak bio je toliko izmlaćen, da
je bio gotovo izgubio svijest pa nije mogao da prepozna ljude koji su
se bili okupili oko njega. Da bi se savladao i bez riječi odolio bolu, bio
se ugrizao za jezik. Majka je od udaraca koji je pogodiše u glavu bila
oglušila pa je mogla da majora samo nesuvislim riječima o svemu
obavijesti. Dječak se bio vratio kući bez novaca. Već time ozlovoljen,
kad dječak ispriča kako je postupio s grofom, očuh je bio nasrnuo
zvjerski na ženu i na njega. Na majorov poziv policija sad povede
pijanicu sa sobom. Dobri susjedi obložiše ranjenicima rane octom
nakvašenim krpama. Sad je Gerd mogao da se ponovo obuče.

23
 Major se zatim obrati jadnom mladiću: „Mladiću, hoćeš li napustiti
ovu kuću?“
..Ne. Ja ću ostati ovdje s mojom majkom.“
„Evala ti! Ali ako je i ona napusti?“
„Onda ću poći s njom, milostivi gospodine. A kuda ćemo?“
„Doći ćete svi k meni. Ja ću se za vas brinuti. Ja sad moram ići kući.
Možeš li odmah doći sa mnom, ili te možda rane još suviše bole?“
„Često ja tako izgledam, ali unatoč tome moram da radim.“
„Onda dođi!“
Dječak položi majci, koja je još uvijek sjedila na svom mjestu, kao
da se ukočila, svoj novčanik u krilo pa napusti s drugima kuću. Magda
ga uze za ruku.
„Jadni Gerde! Izvukao si me odvažno iz vode pa si zbog toga
izbijen. Boli li te još mnogo?“
S dječakova lica nestade oblak tuge. „Više me uopće ne boli.“
Djevojčica nije mogla ni da sluti da su njene riječi bile melem na
dječakovoj rani. Ona je čvrsto držala za ruku dječaka sve dok ne
stigoše do majorove kuće.
Tamo se suočiše s neobičnim prizorom. Do posluge koja se bila
okupila na hodniku, pred jednom sobom, dopirala su kroz zatvorena
vrata tri ženska glasa: u sobi su tri žene kukale i zapomagale.
„Što se tu dešava?“ zapita major.
Sve je osoblje htjelo odjednom da odgovori, ali sobaričin kreštavi
glas nadvlada sve druge glasove.
„Što se tu dešava, gospodine majore? Nesreća! Strašna, nečuvena
nesreća!“
„Otvorite!“
„Ne možemo. Netko je odnio ključ.“
„Onda pričekajte.“ Major priđe zatim vratima i pokuca. „Tko je
unutra?“
„Mi!“ vrisnuše iz sobe njegove tri sestre.
„Vi ste se zatvorile?“
„Ne!“ odjeknuše zajedno tri glasa.
„Ta što se desilo?“
„Otvorite i pomozite! Soba vrvi od“

24
 „Strašnih gmazova“ zavapi drugi glas.
„Zmija“ nadoda treći glas.
„Daždevnjaka i guštera“ javi se ponovo prvi glas.
Nastade strašna graja.
„Gušteri, crvi, trakavice, kameleoni, sve se to ovdje skupilo; dođite,
ja ću pasti sa stola, a ja sa stolice, a ja s divana. U pomoć, u pomoć, u
pomoć!“
Kune namignu vrtlaru koji se nalazio s njima, i ovaj pogleda u pod.
„Ah“, reče ovaj, „uzalud ste tražili, ključ se nalazi tu pred vratima.“
„Daj ga ovamo!“
Major otvori vrata, i odjednom se ukaza prizor pred kojim se
major jedva uzdrža od smijeha.
„Gle! A odakle su došle sve te životinje?“ upita.
„Iz putnog kovčega“, odgovori Freja.
„Hm!“ nasmija se major i osinu posilnog strogim pogledom:
„Znači, Hektor se pretvorio u tu gamad. Čudno! Napolje s tom
gadarijom!“
Zatim ode.
„Brzo, latite se posla“, zapovjedi Freja, a sestre joj se pridružiše.
Vrtlar zavrtje sumnjičavo glavom.
„Hektor se, dakle, pretvorio u tu gamad. Moje mjesto nije ovdje,
nego u vrtu.“
Zatim ode i on. Kune se naceri.
„Hektor? Hm, opaka je to zvijer, reklo bi se da krije đavola u sebi.
Ali moja je dužnost da služim gospodina majora, a ne gospođe.“
I on napusti sobu. Ni Magda ni ijedna od služavki ne usudiše se da
taknu bilo koju od tih gadnih životinja. Odjednom se iza vrata pojavi
Gerd. On se dotada iz čednosti držao po strani. Kad ga sestre ugledaše,
kliknuše radosno.
„Evo nam spasa! Gerde, dragi Gerde, oslobodi nas te gamadi!“
On primijeti otvoren kovčeg i strpa začas u nj svu onu odvratnu
gamad.
„Tako, milostive gospođice, sad možete narediti da se kovčeg
iznese iz sobe.“

25
 Gospođe napustiše svoja utvrđena mjesta na koja su se bile
sklonile pred strašnom opsadom.
„Hvala ti, mladiću!“ povika Cila. „Ti nas ne smiješ više ostaviti.“
„Ne, ti ćeš ostati kod nas!“ pridruži joj se Vanka.
„Naravno“, potvrdi Freja. „On će ostati ovdje, jer mora najprije da
potraži moju jadnu Bibi koju je grof natjerao da se baci kroz prozor. A
zatim mora doznati tko se tako strašno našalio s nama, jer mi žeđamo
za osvetom.“

26
 2.
TROLIST BEZ MANE

Lokomotiva zazvižda oštro nekoliko puta, kotači zaškripaše pod

pritiskom zategnutih kočnica i osobni vlak uđe u stanicu. Kad se
zaustavi, nekoliko se kupea otvori.
„Hochberg, vlak stoji pet minuta!“ viknu kondukter.
„Vi ćete se ovdje vjerojatno poduže zadržati“, reče strogo jedan
putnik svom saputniku koji je zajedno s njim sjedio u jednom
odvojenom kupeu trećeg razreda. Putnik koji je oslovio svog
saputnika bio je narednik, to se moglo zaključiti po njegovoj službenoj
odori, a i po vojničkom držanju koje je odavalo vojnika s podosta
godina vojničke službe.
„To se nikoga ne tiče“, odgovori mu grubo saputnik. „Još se
ponetko ovdje ovako nadimao pa se ipak ovdje usidrio. Ostao je ovdje
usidren, sve mi se nekako čini, i poneki narednik; upamtite to!“
Narednikov saputnik bio je grub, bucmast čovjek. S njegovim
odrpanim odijelom bila je u skladu i njegova bijedna košulja. Lice mu
je bilo umiveno, a kosa počešljana, ali ta urednost kao da nije pristajala
tom čovjeku: činilo se kao da mu je nametnuta. Najviše je u njega
upadala u oči njegova šutljivost. Ruke su mu bile vezane lisičinama,
pričvršćenim sigurnosti radi za remen što mu je obavijao tijelo. Bio je
to jedan uhapšenik.
„U redu! A sad siđite“, odgovori mu narednik.
„No, no, samo polagano! Sići ću kad mene bude volja!“ odgovori
mu čovjek.
„Pa dobro! Samo torzo!“
Narednik ga gurnu iz kola. Čovjek se obazre oko sebe, vidje da se
oko njega natisnuo svijet i pomisli da će u gužvi uspjeti izmaći. Brzim
skokom nađe se usred vreve putnika što su bili sišli S vlaka i pokuša
da se progura kroz onaj svijet.
„Drž’te ga!“ povika narednik.

27
 Taj je povik bio zapravo suvišan. Ljudi prepoznaše odmah u
čovjeku odbjeglog kažnjenika pa ga okružiše i zaustaviše.
„Tu je. Evo vam ga!“
„Hvala vam, gospodo! Bio je to neshvatljiv, upravo glup pokušaj da
mi izmakne.“
Jedan stražar koji se nalazio u službi na stanici priđe naredniku i
upita ga:
„Da vam pomognem da otjerate kažnjenika u zatvor?“
„Najljepša vam hvala! Neće mi više izmaći; sad ću ga još čvršće
držati.“
Narednik izvadi iz džepa uže, obavi ga uhapšeniku oko rute i,
čvrsto ga stežući, uputi se s njim put zatvora. Put ga je vodio najvećim
dijelom kroz onaj dio grada u kome su iza neobično visokih zidina
stršili uvis tornjevi i zgrade jedne građevine nalik na dvorac. Bio je to
zamak Hochberg, koji je među svojim zidinama već dugo krio mnogo
stotina ljudi koji su, ogriješivši se o zakone, sad ispaštali svoju krivicu
time što su bili lišeni slobode. Zamak Hochberg bio je pretvoren u
nordlandijsku kaznionicu.
Put se završavao pred mračnom, gvožđem okovanom kapijom, o
koju je bio pričvršćen težak zvekir. Narednik zveknu snažno njim. Taj
je zvuk morao da dirne svakog osjećajnog čovjeka koji je bio osuđen
da ondje završi preostali dio svog života.
Mali se zasun pomaknu, i na kapiju poviri bradato lice.
„Tko je?“
„Narednik s prinovom.“
„Naprijed!“
Kapija se otvori.
Pridošlice uđoše u mračan trijem, nalik na tunel. Vojnik koji je bio
otvorio kapiju ponovo je zatvori, a potom otkračuna druga vrata koja
su vodila u malo dvorište.
„Pravo naprijed!“
Narednik kimnu glavom. Poznavao je već prostorije te kaznionice,
bar ukoliko mu je bilo dopušteno da slobodno u nju ulazi; zato povede
svog uhapšenika u jedan mali sobičak čiji je jedini prozor bio
snabdjeven željeznom rešetkom.. Nadglednik straže stiže koji je sjedio
pred kaznionicom imao je dužnost da nadgleda pažljivo dvorište i
28
kretanje ljudi u njemu. Kad god bi netko u to dvorište ušao ili iz njega
izišao, on je morao da mu ubilježi ime u posebnu knjigu.
„Dobro jutro!“ pozdravi ga narednik.
„Dobro jutro, gospodine naredniče. Opet nam vodite jednoga?“
„Da, kao što vidite.“
Narednik ubilježi svoje i uhapšenikovo ime u knjigu, a zatim
zapita:
„Mogu li govoriti s gospodinom vladinom savjetnikom?“
Čas zatim pojavi se drugi narednik.
„Prinova!“ izvijesti ga nadglednik koji je bio na straži.
„Dođite!“ pozva drugi nadglednik narednika. „U-hapšenik neka
ostane ovdje.“
Zatim odvede narednika kroz jedan dug hodnik do jedne sobe iza
čijih vrata nestade, da bi kažnjenika prijavio svom starješini. Vrativši
se, reče naredniku:
„Uđite!“
Narednik uđe, povuče za sobom vrata. Zauze strog vojnički stav,
ali ne pozdravi. Znao je da smije da govori tek pošto ga direktor oslovi.
Direktor je bio krupan čovjek. U odori višeg zavodskog službenika,
upadao je u oči dugim mačem koji mu je visio o pasu i dugim brcima
što su mu stršili uvis. Čitav njegov izgled odavao je čovjeka s kojim
nema šale. „Tek pošto nakon nekog vremena odloži pero, pogleda
pridošlicu i zapita ga kratko:
„Tko ste vi?“
„Nadležni narednik Haller iz Falluma, gospodine vladin
savjetniče.“
„Koga ste doveli?“
„Jednog čovjeka, mušku prinovu.“
„Zove se?“
„Hajnrih Hartmann iz Falluma.“
„Po zanimanju?“
„Ribar ili mornar.“
„Predajte popratne spise!“
Narednik mu predade mapu sa spisima koje je već bio spremio.
„U redu. Imate li što da lično primijetite?“

29
 „Uhapšenik je optužen da stalno nečovječno postupa sa ženom i
pastorkom. Stavljen pod strogu pasku, pokušao je da pobjegne pa je
pri tom teško ranio jednog narednika. Odan piću, zao, bezosjećajan, a
i drzak, taj je nevaljalac već na današnjem sprovođenju ovamo davao
otpor. Govorio je, između ostaloga da je već u jednoj kaznionici vršio
službu narednika pa je danas na stanici pokušao da umakne, ali ga je
gomila odmah uhvatila.“
„Ja ću ga ukrotiti. Trećim disciplinskim stepenom i
dvadesetodnevnim smanjenjem hrane ja ću ga smekšati. Evo vam
priznanice, gospodine naredniče. Dobar dan!“
Dok je direktor pregledavao popratne spise novog kažnjenika,
narednik se bio vratio u stražarnicu da uzme svoju kapu koju je bio
ostavio tamo. Kažnjenik je sjedio na jednoj drvenoj klupi i piljio
zlovoljno preda se.
„Hartmann“, zovnu narednik kažnjenika, spremajući se da izvrši
svoju dužnost, „imate li što da isporučite svojoj ženi i svojoj djeci? To
je posljednji put što vam se pruža prilika da to na taj način učinite.“
„Gubite se“, odjeknu u znak zahvalnosti kažnjenikov odgovor.
Od tog trenutka kažnjenik izgubi svoju ličnost, postade predmet:
izgubi pravo da odlučuje o samome sebi, da slobodno ispoljava svoju
volju. Čas zatim uđe ponovo jedan nadglednik.
„Hajde“, reče kažnjeniku, pogledavši ga ovlaš.
„Oho! Ovdje se ljudima govori ,ti’, oslovljavaju se, dakle, prisno, zar
ne?“ Stražar, koji je čitavo to vrijeme sjedio ondje bez ijedne riječi,
okrenu se svome drugu:
„Drzak klipan! Treba s njim strogo postupati!“
„Dobit će već on svoje. Naprijed!“
Nadglednik zgrabi kažnjenika i izgura ga napolje. Spustiše se istim
hodnikom kojim je ranije bio prošao narednik pa skrenuše desno i
stigoše do željezom okovanih vrata. Pošto nadglednik skinu dva velika
lokota i odmaknu tri teška zasuna, ugledaše pred sobom mračan,
kratak hodnik bez prozora, osvijetljen samo jednom svjetiljkom. Na
svakoj strani tog hodnika nalazilo se po osam sličnih željezom
okovanih vrata, od kojih su svaka zatvarala sedam stopa visoku, četiri
stope široku i pet stopa dugu ćeliju, u kojoj nije bilo vidjeti ništa, osim
jedne cijevi ogrevnog uređaja koja je zimi zagrijavala ćeliju, vrča za

30
vodu, niske stoličice i lanca, duboko u zid uglavljenog. Mala okna,
stopu i po visoka i isto toliko široka, bila su iznutra zaštićena
izbušenom željeznom pločom, a izvana jakom dvostrukom rešetkom.
Ni lav ne bi bio mogao odanle umaći.
Tako su izgledale ćelije, najgore u čitavoj kaznionici, u koje su
ulazili i iz kojih su izlazili kažnjenici koji bi dopali zatvora u
Hochbergu. Trebalo je zločincima koji bi dospjeli u tu kaznionicu
pokazati svu strahotu tih ćelija; zato bi sve kažnjenike ostavljali u
njima po dva dana, jedan po dolasku u zatvor, a drugi prije izlaska iz
njega, prvi put da ih strahom ukrote, a drugi put da ih oštro opomenu
da ne padnu ponovo u isto iskušenje.
Nadglednik otvori jednu od tih ćelija. „Uđite ovamo!“
„Sto, ovamo? Zar nema ljepših ćelija?“
„Nema.“
„U Fallumu su ipak bile ljepše!“
„U Hotelu Saksonija sobe su još ljepše, ali stoje deset do dvadeset
maraka dnevno. Izvrni svoje džepove!“
„Do đavola, ne dopuštam da mi se govori ,ti’.“
„Naviknut ćeš već na to. Izvrni svoje džepove!“ otrese se sad
nadglednik na njega.
„Nemam ja ništa u njima.“
„Ja hoću ipak da se o tome uvjerim. Moram li ti ja pomoći?“
Lance je nadglednik bio ponio sa sobom. Kažnjenik je zato sad
mogao ponovo micati rukama. Zastrašen strogim nadglednikovim
glasom, izvrnu sve džepove. Službenik ga sad pažljivo pretrese od
glave do pete.
„Kako se ono zoveš?“
„Hajnrih Hartmann iz Falluma.“
„Što si po zanimanju?“
„Mornar.“
„Što si skrivio?“
„Morate li baš i to znati?“
„Ta ja ću poslije ionako to saznati iz spisa; ne moraš mi, dakle, reći.
Ipak hoću da te na lijep način opomenem da ćeš ovdje bolje proći ako

31
budeš susretljiv prema svojim pretpostavljenima. Nisi ni pola sata
ovdje, a već si kažnjen dvadesetodnevnim smanjenjem hrane.“
„Zar ja? Zašto, reci mi.“
„Jer si bio grub prema naredniku koji je sad u službi. U ovoj se
kaznionici i najmanja greška strogo kažnjava. Vi izdržavate ovdje
kaznu da biste se popravili. Tko ovdje sluša i voljan je da radi, taj se
neće moći potužiti na naš postupak, ali tko daje otpor, taj se neće
dobro provesti. Upamti to! Kolika ti je kazna?“
„Deset godina zatvora.“
„Zbog čega?“
„Zbog toga što sam navodno tukao ženu i pastorka, a zatim pri
pokušaju bijega ubo nožem narednika.“
„Navodno? Reci radije odmah: tukao i ubo, bez onoga ,navodno’,
jer je to istina. Umiješ li čitati?“
„Nešto malo, ali samo što je krupno štampano.“
„Ovdje na vratima nalijepljena je jedna cedulja na kojoj piše kako
treba da se vladate. Kroz okno ulazi dosta svjetla. Dok se ja vratim,
pročitaj i uvaži sve što na cedulji piše!“
Narednik napusti zatim ćeliju. Brava škripnu, ključevi zazvečaše,
a zatim ćelija utihnu. Kažnjenik sjede na staru, drvenu stolicu i pokri
lice rukama. Dugo je tako sjedio, dok odjednom ponovo brava ne
škripnu, ključevi zazvečaše, i nadglednik otvori po drugi put ćeliju.
„Hajde!“
Kažnjenik iziđe poslušno iz ćelije i pođe za nadglednikom koji ga
povede kroz mnoštvo hodnika pa ga uvede u oveću prostoriju punu
vodene pare, podijeljenu tankim drvenim pregradama na više
odjeljenja. U svakom od tih odjeljenja nalazila se kada, a pored nje
stolica na kojoj su ležali odjevni predmeti. U odjeljenju u koje uđoše
nadglednik i kažnjenik nalazio se jedan mršav čovjek sa škarama i
češljem u ruci. Odjeven u kaput i hlače od smeđeg sukna, čovjek je
imao na nogama cipele od tvrde goveđe kože. Kosa mu je bila kratko
podrezana, ali se po čitavom njegovu izgledu vidjelo da je nekad
sigurno dobro živio.
„Broj 2, doveo sam ti prinovu!“ reče mu nadglednik. „Obuci ga! Ja
imam još drugdje posla! Pazi dobro! Da mi nisi pravio gluposti! Za pola
sata evo mene ponovo tu!“

32
 Nadglednik iziđe i zatvori za sobom prostoriju. Ona dvojica
ostadoše sad sami u onoj prostoriji.
„Broj sedamdeset četiri, sjedni!“
„Kome to govoriš?“
„Tebi. Ti sad nemaš imena, ti si sad samo broj, i to sedamdeset
četiri. Taj će broj biti sad tvoje ime.“
„Do đavola, to je zgodno!“
„Ne psuj!“ šapnu mu čovjek. A zatim dodade glasno: „Rekao sam ti
da sjedneš! Jesi li možda nagluh?“
Hartmann sjede na stolicu. Onaj drugi se lati škara i češlja.
„Što će ti to, je li?“ upita ga mornar.
„Najprije ću te ošišati, a onda imaš da se okupaš i obučeš
kažnjeničko odijelo. Tvoje ću odijelo staviti u ovu vreću koja ima tvoj
broj, pa će u njoj ostati do dana kad te otpuste.“
„Onda radi svoj posao, ako to mora biti!“
Šišan je otpoče. Broj 2 šapnu kažnjeniku:
„Ne miči usnama kad govoriš, jer nas kroz sitno rupe iznad kade
pažljivo promatraju. Što si po zanimanju?“
„Mornar.“
„Odakle?“
„Iz Falluma.“
„Ah, iz morskog kupališta Fallum?“
„Da. Poznaješ li to mjesto?“
„Svraćao sam dosta često tamo. Ne znaš li da li je grof Hohenegg i
ovoga ljeta svratio tamo?“
„Pred tri mjeseca nalazio se tamo. U to sam vrijeme ja bio tamo
uhapšen! Poznaješ li ga možda?“
„Poznajem ga vrlo dobro.“
„A tko si ti?“
„To nije važno!“ U njemu ipak prevlada većini ljudi svojstvena
taština i on dodade: „Mada nisam neka ličnost, grof mi je bio prijatelj.“
„Ah! začudi se Hartmann. „A ja sam zbog ,ludog grofa’ dospio
ovamo.“
„Kako to?“
Hartmann šapnu kroz napola otvorene usne:

33
 „On se vozio čamcem pa je gurnuo kćer majora Helbiga u more.
Moj je momak onda gurnuo u more grofa, a ja sam zatim derana kaznio
suviše oštro. Netko me je prijavio, pa sam bio zatvoren. Onda sam
pokušao da pobjegnem pa sam pri tom ubo čuvara nožem. I tako sam
osuđen na deset godina zatvora.“
„A momak?“
„Njemu se nije ništa desilo. Grof je morao čak da plati troškove.“
„Da, takve su danas prilike. Nekada, pod pređašnjom vladom,
takve se stvari nisu dešavale. Nego, ja sam sad svršio svoj posao. A ti
se sad svući i uđi u kadu. Odjeću, u kojoj si ovamo došao, moram ti
oduzeti.“
„A što si ti zapravo ovdje?“
„Poslužitelj dodijeljen kupatilu.“
„A koliko ti za tu službu plaćaju?“
„Šest para dnevno.“
„Grom i pakao, dobro te plaćaju!“
„Da, i to je mnogo. Ti nećeš tri puna mjeseca ništa dobivati, a zatim
ćeš dobivati tri pare dnevno, ali i to samo ako budeš svoj dnevni posao
vršio kako treba.“
„A od čega se sastoji taj dnevni posao?“
„Od broja sati koje treba da svaki dan odradiš. Ako ne odradiš
koliko ti je određeno, kaznit će te zatvorom u samici, smanjenjem
hrane, pa čak i batinama. A kako se ti nalaziš u trećem disciplinskom
razredu, oduzimat će ti od plaće dnevno po jednu paru, tako da ćeš,
dok ne izdržiš kaznu, primiti dnevno samo dvije pare.“
„A šta mu to znači taj ,razred’?“
„Koga pošalju ovamo s lošim opisom ili bude ovdje kažnjen, toga
uvrste u treći razred, koga pošalju s dobrim opisom, toga uvrste u
drugi razred, a kažnjenike koji se ovdje odlično ponašaju uvrste u prvi
razred. Kažnjenici prvog razreda označeni su svijetlim pucetima, oni
drugog žutim, a trećeg crnim.“
„Ti si, dakle, u prvom razredu?“
„Da; ali ne zbog svog ponašanja, jer ja nisam dugo ovdje: direktor
je, naime, uzeo u obzir moj raniji ugledni društveni položaj. I služba
poslužitelja dodijeljenog kupatilu smatra se ovdje počasnom službom.
To je mjesto koje uprava kaznionice daje samo kažnjenicima u koje
34
ima povjerenja, jer na tom mjestu čovjek dolazi u priliku da govori sa
svakim kažnjenikom. Ja mogu, dakle, svakom kažnjeniku biti od velike
koristi. Bi li ti htio da mi učiniš uslugu da predaš jedno pisamce
jednom kažnjeniku? Ja sam ga već spremio. Ti ćeš, naime, odavle poći
odmah kaznioničkom liječniku. Kod njega radi kao pisar jedan
kažnjenik. Njemu ćeš predati pisamce. On svakog kažnjenika pažljivo
pogleda pa će po jednom znaku odmah poznati da dolaziš od mene.
Kad budeš skidao kaput, nakašlji se malo i protrljaj lijevom rukom
desno oko, a desnom lijevo. Pisar će odmah pritrčati da ti pomogne.
Pri tom će uzeti pisamce koje ću ti ja vezati za šal. Od toga ćeš imati i
koristi. Tko hoće da dobije kave ili drugi neki izvanredni dodatak
hrani, mora za to moliti liječnika; ovaj kaže pisaru kakav je dodatak
odobrio kažnjeniku, pa što pisar napiše, to važi. Pri tom se može desiti
da pisar izmijeni dodatak ili napiše da se kažnjeniku dade neki
dodatak koji taj nije ni tražio. Ako ti onda dobiješ nešto, reci samo
nadgledniku da si ti za to zamolio liječnika.“
Novajlija se međutim bio okupao pa se počeo već oblačiti.
Poslužitelj mu pri tom pomože i stavi mu šal oko vrata.
„Zaboravio si pisamce!“ šapnu mu Harimann.
„Ne brini! Ono se već nalazi na svom mjestu. Da si ti primijetio
kako sam to izveo, bio bi to znak da sam vrlo nespretan. A onda bi i
nadglednik koji stoji iza vrata bio to primijetio.“
„On nas, dakle, zaista osluškuje.“
„Da. Vidjet ćeš da će, čim se ti obučeš, odmah ući ovamo. Ti ljudi
misle da su samo oni pametni, a gluplji su od svakog glupana.“
I zaista, Hartmann je bio tek uvukao ruke u rukave svog kaputa,
kad uđe nadglednik.
„Opet ste do mile volje brbljali?“
„Ni riječi nisam progovorio! Mislite li da ja osjećam potrebu za
razgovorom s takvim ljudima?“
„Ja vam vjerujem. Hajdmo dalje!“
Hartmanna povedoše u drugu jednu zgradu, gdje ga nadglednik
gurnu u jednu sobu u kojoj je za pisaćim stolom sjedio jedan gospodin
u građanskom odijelu. U istoj sobi, na drugoj strani, sjedio je, također
za pisaćim stolom, odebeo čovjek u kažnjeničkom odijelu i pisao, ne
dižući uopće očiju s papira. Prvi je bio kaznionički liječnik, koji

35
osmotri časkom pridošlicu pa ga zapita kratko, kao što to običavaju
službenici:
„Jesi li kad bolovao?“
„Ne.“
„Osjećaš li se možda slabo?“
„Ne, samo sam stalno gladan.“
„Ah, tako!“ nasmija se liječnik. „Gospodu kažnjenike nisu u
istražnom zatvoru naročito hranili pa bi sad htjeli da se ovdje nažderu.
Svući se!“
Liječnik se ponovo nadnese nad svoj pisaći stol. Hartmann stade
vući polako ruke iz rukava svog kaputa pa se nakašlja, a zatim protrlja
oči kao što mu je poslužitelj bio rekao. Odebeo pisar odmah mu priđe.
„E, baš si nespretan! Kako će dugo morati čekati gospodin
nadliječnik dok se svučeš. Svući se već jednom!“
Pri tom mu skide šal i baci ga na tlo, a zatim mu pomože da se
sasvim svuče. Pošto bi i to obavljeno, liječnik se diže i pogleda pažljivo
Hartmanna. Imao je vremena, jer je toga dana imao da pregleda malo
kažnjenika, a Hartmann mu je bio tek drugi. Za to vrijeme Hartmann
primijeti da pisar čita jedno pisamce, a zatim piše drugo. Pošto liječnik
završi pregled, pisar priđe ponovo Hartmannu i pomože mu da se
obuče. Pri tom mu zakači za šal drugo pisamce i šapnu mu:
„Kod nadzornika rada opet se nakašlji!“
Hartmann bi zatim otpušten. Napolju ga ponovo dočeka
nadglednik koji ga ponovo odvede u ćeliju i tamo ga ostavi. Kažnjenik
iskoristi jedan trenutak i otvori pisamce, ne misleći da ga možda u taj
čas netko promatra. Pisamce je bilo sastavljeno na nekom stranom
jeziku. Onaj koji je bio napisao pisamce i onaj kome je ono bilo
upućeno nisu mogli biti obični ljudi.
Prođe nekoliko sati prije nego što navrati nadglednik s vodom i
hljebom.
„Jesi li molio liječnika da ti dade dvostruk obrok vode i hljeba?“
„Da. Pomorac sam pa sam uvijek gladan.“
„Gospodin nadliječnik mora da je bio danas naročito dobre volje.
A sad hajdmo!“

36
 Obećanje poslužitelja dodijeljenog kupatilu bilo je, dakle, već
ispunjeno. Odebeo pisar bio je iz vlastite pobude doznačio kažnjeniku
dvije funte hljeba.
Prijeđoše ponovo preko nekoliko dvorišta dok ne stigoše do
jednih vrata.
„Gospodina koji se nalazi u ovoj sobi imaš da oslovljavaš sa
„gospodine nadzorniče rada!“ reče mu nadglednik i gurnu ga u sobu.
Službenik je bio mlad čovjek dobroćudna lica. Kruta uniforma
sasvim mu je pristajala. I njemu je bio dodijeljen u svojstvu pisara
jedan kažnjenik. I tu nadglednik sačeka pred vratima.
„Što si ti,?“ upita ga nadzornik.
„Mornar.“
„Mornar? Znači, jak čovjek.“ On prelista pri tom spise. „Vidim da ti
je liječnik doznačio dvije funte hljeba; znači da možeš da radiš, zar ne?
Jesi li se izvan svog zanimanja bavio još kakvim zanatom?“
„Ne“, odgovori Hartmann pa se pri tom nakašlja i protrlja oba oka.
„Ali zimi, kada se ne ide u lov na ribe pa se uopće ne izlazi na more,
nešto si ipak radio!“
„Hm“, nakašlja se kažnjenik, kao da se zbunio.
„Ah, tako, razumio sam. Ništa nisi radio. Možda si igrao, što
kažeš?“
„Samo uveče“, odgovori Hartmann, kao da hoće da se opravda.
„A danju?“
„Spavao sam.“
„Lijepo! Ti si, dakle, čitavu noć igrao, a zatim si čitav dan spavao.
Jesi li oženjen? Imaš li djece?“
„Da.“
„Oženjen si, a i djece imaš, a besposličiš! Lijep si mi momak ti! Pri
poslu koji ću ti ja dati nećeš moći tako lako zaspati. Posao je težak;
ukoliko ga koji dan ne završiš, kaznit ću te smanjenjem hrane.“
Nadzornik se bio razbjesnio. I pisar se bio razbjesnio, tako se bar
činilo, pa ustade i priđe bliže kažnjeniku.
„Uz to je i neuredan!“ reče. Sigurno je dobro poznavao svog
starješinu, kad se usudio da na taj način učestvuje u razgovoru. „Tu
mu je kaput otkopčan, a šal mu straga strši iznad ovratnika. Gospoda

37
nadglednici ne mare za to. I tako ja moram uvijek da ispravljam ono
što su oni propustili, kako bi ljudi mogli da u pristojnom stanju stupe
pred gospodina nadzornika.“
Pri tom mu zakopča otvoren kaput i potraži nešto u šalu. Zatim se
povuče i sjede, a lice mu pri tom poprimi izraz zadovoljstva.
„U pravu ste“, reče nadzornik. „Kakav ćemo ti posao, dakle, dati?
— Pošaljite ga u prostoriju ispod kovačnice i uredite sve što je u tom
slučaju potrebno. Meni se žuri, jer neću da zakasnim na vlak. A ti
možeš sada ići.“
Hartmann iziđe iz sobe. Njegov ga nadglednik odvede odmah u
njegovu ćeliju. Tamo ne ostade dugo sam, jer se vrata njegove ćelije
malo zatim ponovo otvoriše, i u ćeliju uđe čuvar u pratnji
kaznioničkog kuhara.
„To je, dakle, taj čovjek?“ reče kuhar, pošto osmotri kažnjenika.
„Da, sretan je to čovjek! Poslali su ga k nama s time da mu se za
dvadeset dana smanji hrana, a dobio je sad dvostruk obrok hljeba i
zaposlenje u kuhinji, dok drugi godinama uzalud traže taj posao.
Radoznao sam kako će gospodin direktor dovesti u sklad smanjenje
hrane na koje je druga ustanova osudila kažnjenika sa zaposlenjem u
kuhinji i odobrenjem dvostrukog obroka hljeba.“
„To se nas ne tiče“, reče kuhar. „Radi se ovdje svakako o jednoj
omašci. Ali ja se moram držati naloga gospodina nadzornika rada pa
moram reći ovome čovjeku da stupi na posao sutra ujutro. Nabavite
mu bijelu pregaču i kuhinjsku kapu.
Pisar nadzornika rada bio se u međuvremenu naslonio na prozor
nadzornikove sobe i stalno gledao u dvorište. Bio je sam u sobi, jer je
njegov starješina bio napustio kaznionicu i, kao što je bio rekao, pošao
na put. Pisara je, kao što se činilo, bio obuzeo mučan nemir: stalno je
uzimao u ruke pisamce koje je bio skinuo s Hartmannova šala.
Pisamce je sadržavalo cigle dvije rečenice ispisane na francuskom
jeziku.
„Kucnuo je najzad čas, kako me Natter izvještava. Čekaj nas u
svojoj uredskoj sobi!“
U taj čas prijeđe preko dvorišta bez nadgledničke pratnje jedan
kažnjenik. Bio je to pisar kaznioničkog nadliječnika. On uđe u sobu u
kojoj se nalazio nadzornikov pisar. Dva pisara bili su stari znanci.

38
Jedan je nekad bio direktor, a drugi glavni liječnik jedne ludnice, ali su
se obojica bili toliko ogriješili o zakon, da su bili osuđeni da ostatak
svog života provedu u kaznionici. 1
„Da li je nadzornik otišao?“ zapita nekadašnji direktor ludnice
Breiding.
„Da“, odgovori mu bivši glavni liječnik ludnice Schramm.
„Otkud znaš da će danas krenuti na put?“
„On je bio jutros kod doktora pa mu je to rekao. Jesi li spreman?“
„Ja sam spreman da stavim na kocku i život ako to mora biti. Ali
što imam da učinim?“
„Ni ja to još ne znam. Natter mi je danas pisao da u ovo doba
budem kod tebe.“
„Znači, i on će doći?“
„Svakako.“
„Prava je sreća što pripadnici prvog disciplinskog razreda smiju
da idu za svojim poslom nenadgledani. Ako me sad kod tebe zateku,
možemo reći da smo imali da se dogovorimo o uzajamnom
usklađivanju našeg pisarskog posla. Nego, pogledaj, već dolazi i
Natter!“
U taj čas prelazio je preko dvorišta kažnjenik br. 2: bio se uputio k
njima i malo zatim ušao u sobu.
„Drago mi je što vas već nalazim zajedno. Jeste li primili moje
saopćenje?“
„Da. Kakve ste pripreme izvršili?“
„Nikakve još; znam samo da nas napolju čekaju.“
„Tko nas to čeka?“
„Volio bih da sad još ne spominjem imena. U susjednom selu
nastanio se jedan kočijaš koji je već upregao svog konja pa je spreman
da nas poveze čim mi tamo stignemo.“
„A kako ćemo izići iz kaznionice?“
„Preobučeni u nadglednike. Straža će nas sigurno propustiti.“
„Do đavola, smion je to pothvat! Usred bijela dana izići mirno u
šetnju. A sad tko će nam dati odijela?“

1 Vidi roman Karla Maya: „Žezlo i čekić“

39
 „Naći ćemo ih kod straže koja je danas u službi. Dobrovoljno nam
ih, dakako, neće dati. Mi ćemo ih se sami domoći. Svaki nadglednik na
ulazu u kaznionicu ima da odloži, kao što znate, kapu i ogrtač kod
straže koja je u službi. Ti se odjevni predmeti vješaju u garderobi koja
se nalazi pored sobe u kojoj sjedi straža. Drugo nam i ne treba;
zaogrnute nadgledničkim ogrtačem i glave pokrivene nadgledničkom
kapom, svatko će nas smatrati za nadglednike.“
„Ali mi se brijemo, a nadglednici su bradati ljudi.“
„I to sam imao na umu! U svom poslu snabdio sam se obilato
dugim kosama, jer, kako znate, šišam kažnjenike. Te sam kose
preradio u lažne brade. Evo, namjestite ih sebi, da vidite kako
izgledate kao bradati ljudi!“
Potom izvuče iz jednog omota tri brade. Pristajale su im kao da su
bile njihove.
„Divno nam pristaju!“ reče nekadašnji direktor.
„A gdje ćemo ostaviti naše hlače i naše cipele?“
„U mračnoj veži.“
„A što će se desiti, ako nas tko sretne u dvorištu? I kad bismo imali
na sebi potpune uniforme, svaki bi nadglednik odmah primijetio da
smo se preobukli.“
„Ja ću već udesiti stvar tako da nas nitko ne sretne. Vi znate da ja
često po dužnosti prenosim direktorove naloge drugim službenicima.
Ja ću narediti da se odmah svi skupe u blagovaonici. Ako taj nalog
saopćim dvojici viših nadglednika, pet minuta nakon toga skupit će se
u blagovaonici svi službenici, osim nadglednika koji su sada u službi
pa ne mogu da se udalje od kažnjenika koje u to doba nadgledaju. Ja
sad idem. Kad me ponovo vidite da prolazim kroz dvorište, svratite
odmah u stražarnicu, ali pojedinačno, da ne biste kome upali u oči!“
On se potom udalji.
„Smion čovjek!“ reče pisar dodijeljen nadzorniku rada. „Htio bih
znati zašto hoće i nas dvojicu da oslobodi.“
„Jer misli da bi mu naša privrženost mogla biti jednom od koristi.
Razumije se samo po sebi da će naš bijeg ovdje sve uzbuniti pa će
poduzeti sve što bude u njihovoj vlasti da nas ponovo uhvate.“
„Ako bi im to pošlo za rukom, ja bih se odmah ubio.“

40
 „Ja također. Ali ja se pouzdano nadam da im to neće poći za rukom.
Ja sam iz liječnikova kirurškog pribora uzeo nekoliko noževa kojima
možemo da se obranimo u slučaju potrebe. Hoćeš li i ti jedan?“
„Da, daj ga amo!“
U taj čas prođe dvorištem hitnim korakom nekoliko nadglednika.
„Pogledaj! Igra koju je on zamislio već počinje. TI nadglednici idu
u blagovaonicu.“
Nekoliko trenutaka zatim poslužitelj dodijeljen kupatilu već je
prolazio polagano dvorištem i zatim svratio u stražarnicu gdje zateče
stražara koji ja bio u službi i nalazio se ondje sam.
„Gospodine nadgledniče!“
„Što ćeš?“
„Gospodin nadglednik Wendler kupa se u kupatilu kojemu sam ja
dodijeljen. On je zaboravio sapun koji se nalazi u džepu njegova
ogrtača. Biste li bili toliko ljubazni pa mu ga poslali?“
„Odmah. Sačekaj me ovdje!“
On uđe u garderobu. Malo zatim reče:
„U njegovu ogrtaču nema sapuna. Hajde pa traži sam!“
Poslužitelj pogleda brzo kroz prozor i primijeti nadzornikova
pisara gdje dolazi. Osim njega ne vidje nikoga. Bio je to pravi čas.
Poslužitelj priđe nadgledniku i ščepa ga straga za grlo, tako da čovjek
nije mogao ni pisnuti.
U taj čas priđe napadnutom Schramm, koji je upravo bio stigao.
„Turite mu rupčić u usta!“ zapovjedi mu Natter
Pisar posluša, ali morade napadnutom nožem otvoriti usta.
„Uzmite sad konopac iz mog džepa i vežite mu ruke na leđima i
obje noge zajedno!“
Uto stiže i pisar dodijeljen liječniku pa i on pomože pri tom poslu.
Pošto vezaše nadgledniku ruke i noge, zapušiše mu usta i odvukoše ga
u jedan kut.
„Tamo visi jedan mač“, reče Natter. „Ja ću ga sebi pripasati, jer
njime umijem baratati svakako bolje od vas dvojice. A sad se svi
zaogrnimo ogrtačima, kapu na glavu i — bjež’mo!“
Tako opremljeni bjegunci napustiše stražarnicu. Poslužitelj je
zatvori i uze ključ.

41
 Sva trojica udariše zatim poprijeko vojničkim korakom kroz
dvorište. Neometani, stigoše najzad do unutrašnje kapije i pokucaše.
„Stoj! Tko je tu?“ — začu se pod svodom kapije glas straže.
„Tri nadglednika moraju izići“, odgovori odlučno Natter.
„Iziđite!“
Straža otvori najprije unutrašnju, a zatim i vanjsku kapiju. Natter
povuče za sobom vanjsku kapiju, da ne bi straži palo na pamet da
pogleda za njima.
„Hvala bogu, izgleda da je stvar uspjela. A sad brzo duž zidina u
slobodu. Ugaženog puta moramo se kloniti.“
Što su brže mogli, udariše duž zidina i stigoše najzad na otvoreno
polje. Tu primijetiše usku stazu koja je vodila do obližnjeg sela. Kako
tom stazom nije prolazio nitko, udariše njom.
„A sad nam ipak možete reći na koji vam je način pošlo za rukom
da dođete u dodir s vanjskim svijetom“, upita Nattera bivši direktor
ludnice Breiding.
„Pošlo mi je to za rukom lakše nego što sam ranije bio to zamislio“,
odgovori Natter. „Kao poslužitelj dodijeljen kupatilu išao sam često u
kuhinju po toplu vodu. Mesar, koji snabdijeva kaznionicu s ono malo
mesa što se siječe za dnevni obrok kažnjenika, dolazi svakog jutra u
određeno doba u kaznionicu. On spada među one neslužbene osobe
kojima je pristup u kaznionicu dozvoljen bez prethodne prijave. Kad
sam ga prvi put vidio, odmah sam prepoznao u njemu čovjeka s kojim
sam nekad bio u ,poslovnim vezama’. I on me prepozna, ali se pričini
kao da me ne poznaje. Po nekim njegovim riječima, koje je bio tobože
upravio kuharu, zaključih da želi da me ponovo vidi pa narednog dana
svratih u isto doba opet u kuhinju. Njemu ispade onda, tobože
nehotice, iz ruku jedan papirić koji ja pritisnuh nogom pa ga zatim
podigoh. Mesar mi je u toj poruci ukratko izjavljivao da je spreman da
mi pomogne. Otada sam ostao u stalnoj vezi s njim pa sam po njemu
poslao jedno pismo grofu Hoheneggu.“
„Zar ludom grofu’?“
„Da. Grof mi je obećao da će mi pomoći koliko to bude u njegovoj
moći i poručio mi je da će mi poslati svog pouzdanika koji će me
sačekati kolima pa će me prevesti preko granice i smjestiti na sigurno
mjesto.“

42
 „I vi mu vjerujete?“
„Svakako. Vi možda ne znate da je vojvoda grofa, kad mu nije
mogao da dokaže neposredno učešće u zavjeri, samo prognao iz
zemlje, ali s time da svake godine može ipak nekoliko mjeseci boraviti
u zemlji. Međutim, kad bih ja odao sve što znam, on bi se morao čuvati
da ikad više prijeđe granicu, jer bi u tom slučaju izgubio slobodu. To
zna i on pa me zato ne smije napustiti.“
„Put kolima nije siguran: nas dvojica imamo u tom pogledu
prilično iskustvo. Ali mi vlakom se ne smijemo odvažiti na taj put. Čim
se pročuje da smo pobjegli, zaposjest će sve prelaze pa će sva kola na
granici biti podvrgnuta strogoj pretrazi.“
„Hm, i ja sam toga mišljenja. Bilo bi zato svakako bolje da mi taj
put prijeđemo pješke. Ja bih bio gotovo za to. Što mislite vi o tome?“
„Slažem se potpuno s vama.“
„U redu. Onda se uzdajmo u svoje noge. Ali danas i sutra ne
možemo još u brda. Zato uzmimo sad, do obližnjeg sela, kola. Nego, ne
dolazi li nam sad u susret jedan čovjek?“
„Da, jedan šetač, kako izgleda.“
„Zaista, izgleda tako, jer tumara amo-tamo, kao da hoće da se malo
prošeće. Ali s bičem u ruci izgleda upravo kao da hoće da ga po tom
znaku prepoznamo pa se zato i zadržao u neposrednoj blizini
kaznionice. Gledajte, i on nas je primijetio pa se zaustavio. Taj nas
čovjek sigurno čeka.“
Oni mu se približiše. On skide kapu i pozdravi učtivo. Natter mu
pozdrav uzvrati pa ga zapita:
„Hoćete li mi reći, dragi čovječe, što radite vi ovdje?“
„Čekam.“
„Ah, da! Vi dolazite iz zamka Himmelstein, zar ne? Sigurno ste u
službi grofa Hohennega?“
„Ja sam upravitelj zamka. Kojega od gospode moram da
povezem?“
„Mene. Zbog mene su vas ovamo poslali. Ova su gospoda moji
prijatelji, pa hoću da ih preporučim gospodinu grofu. Koliko će
vremena proći prije nego što nas povezete?“
„Ni deset minuta. Moram samo konje, koji su već spremni, izvući
iz staje i upregnuti ih u kola.“

43
 „Hoćete li nas povesti u selo?“
„U selo? Ne, gospodo! Obiđite radije selo putem koji vodi desno, a
zatim krenite dalje cestom. Ja ću požuriti za vama, pa se onda možete
popeti u kola.“
„Imate li u kolima sve što nam može zatrebati?“
„Samo odjeću za vas. Ali sve što vam može zatrebati, moći ćete
lako naći u svakom dućanu u kom se prodaje roba koja vam treba,
samo moramo prije napustiti ovaj kraj.“
„A novac?“
„Evo vam koliko jedva možete da potrošite do zamka
Himmelstein. Gospodin grof mi je dao ovu lisnicu i ovaj novčanik, s
time da ih predam vama.“
„Hvala! Upregnite, dakle, što brže možete konje, jer nam se žuri.“
Upravitelj zamka vrati se brzo u selo, a tri bjegunca obiđoše
seoske kuće. Stigoše tako na cestu i, kako ne vidješe ondje nikoga,
krenuše polagano dalje. Uskoro uvidješe kakvoj su se opasnosti
izvrgli. Stigavši do jedne okuke, gdje im je pogled na produženje ceste
bio zastrt grmljem, Natter ustuknu od straha.
„Do đavola, žandar.“
„Zaista“, uzviknu i liječnikov pisar. „Što sad?“
„Bjaž’mo“, reče bivši glavni liječnik Schramm. „Sakrijmo se u
grmlje!“
„Ne, to nikako. On nas je već primijetio. Naprijed, ravno k njemu!“
odluči Natter.
„Ali on ima karabinku!“
„A mi šest ruku! Bojite li se možda?“
S puškom o ramenu, žandar se bio već polako približio. Smatrao
ih je za kaznioničke službenike pa je već htio da se takne kape u znak
pozdrava, ali u posljednji čas spusti ruku. Vjerojatno mu je nešto bilo
palo u oči.
„Dobar dan, gospodo! Kuda?“
„U šetnju“, odgovori Natter.
„Slobodni ste, dakle?“
„Da. Bili smo noćas u službi pa sad imamo slobodan dan.“

44
 „Nisam vas nikada dosad vidio, a poznajem sve drugove.
Vjerojatno niste odavna u toj službi, zar ne?“
„Prilično dugo, ali smo tek nedavno ovamo premješteni.“
„Čini se da nemate još potpunu odoru kaznioničkih službenika ili
ste na prijašnjem radnom mjestu radili u kažnjeničkim cipelama i u
hlačama od kažnjeničkog sukna.“
„Da.“
„I imali kažnjenički šal umjesto kravate? Ah, dragi moj, šutite, jer
bi vam mogli ispasti brkovi. Gospodo, izvolite se vratiti sa mnom u
selo!“
„Zašto?“
„Vi mi izgledate sumnjivi.“
„Sumnjivi? Kaznionički nadglednici sumnjivi? Vi se šalite!“
„Vi se varate. Nalijevo krug i naprijed preda mnom! — Ah, što je
to?“
Mukao tutanj odjeknu izdaleka. Žandar osluhnu časkom i skide
karabinku s ramena.
„Hitac iz topa... još jedan... a sad i treći! Stoj, tri su kažnjenika
umakla, a to ste vas trojica. Odmah natrag, pravo u kaznionicu!“
„Od srca rado, gospodine naredniče!“ odgovori Natter.
Bio je uto ugledao svoja kola u koja su bila upregnuta dva vranca.
Na kočijaševu mjestu sjedio je upravitelj zamka. Primijetivši žandara
gdje vodi onu trojicu, odmah zaustavi konje. Siđe, otvori vratašca na
kolima i ponovo skoči na svoje mjesto — sve to u tren oka. Bio je
svjestan da sad sve zavisi o njemu.
„Gospodine naredniče“, viknu vidjevši da mu se narednik sa
svojom pratnjom približava, „jeste li čuli hice? Umakla su tri
kažnjenika.“
„Ja sam ih već uhvatio. Evo ih!“
„Do đavola! Čim sam vas ugledao, odmah mi je to palo na um. Ali,
što je bolje, ipak je bolje; hoćete li se poslužiti mojim kolima?“
„Prihvatit ću vašu ponudu.“
, Gdje da vas iskrcam?“
„Pred kaznioničkom kapijom. Okrenite kola!“

45
 „Bit će za to vremena i kad vi uđete u kola. Takve klipane ne valja
ostavljati tako dugo same na cesti.“
„U redu! Naprijed!“
Upravitelj podiže bič, pritegnu konje i sačeka odlučan trenutak.
Najprije uđoše u kola oba pisara, a za njima uskoči Natter. Žandar
samo što ne stupi nogom na papuču, kad mu kočijaš doviknu:
„Gospođine naredniče!“
„Što je?“
„Ta vi ste se u stvari prevarili! Eno tamo na onoj livadi kažnjenika!
Vidite li ih kako trče?“
„Gdje?“
„Tamo. desno od ceste.“
Kola JU stajala između sigurnosnog službenika i predjela na koji je
upravitelj zamka ukazivao.
Da bi mogao bolje vidjeti, žandar zađe za kola. U taj čas upravitelj
zamka osinu konje bičem. Konji se propeše i povukoše snažno kola.
„Zbogom, gospodine naredniče, ipak su to oni pravi!“ doviknu
glasno upravitelj zamka.
Žrtva prevare brzo se snađe. Diže uvis karabinku i viknu:
„Stoj ili pucam.“
Bjegunci je pozivu ne pokoriše. Žandar odape, za prvim hicem
prasnu i drugi — tane pogodi kola, ali ona jurnuše dalje u bijesnom
trku. Ptičice su bile odletjele. ...

46
 3.
GERDOV PODVIG

U kasno popodne narednog dana planinskom cestom jahali su na

malim škotskim ponijima jedan dječak i jedna djevojčica. Njemu je
moglo biti nešto preko četrnaest godina, a njoj otprilike deset, ali je
ona bila jahanju vještija od njega.
„Čudno je to, zaista, kod tebe“, reče djevojčica. „Ti imaš tri oca.“
„Kako to misliš, Magda?“
„Eto kako: ti imaš oca kojega nisi nikad vidio, oca koji je zapravo
tvoj očuh i, najzad, oca koji je ujedno i moj tata.“
„Da, tvog oca ja moram nazivati tatom, ali ja ipak ne znam da li me
on zaista toliko voli koliko otac obično voli svoju djecu.“
„Moj tata? On te mnogo voli, vjeruj mi. Na svoje sam uši čula što je
jednom rekao o tebi gospodinu Meinhartu.“
„Što je rekao?“
„Da, to ti zapravo ne bih smjela reći, Gerd, jer bi se ti mogao
uzoholiti, a ti znaš da ja oholost nikako ne trpim.“
„Ja ti obećavam da se neću uzoholiti.“
„Evo što je rekao: — pri tom se to lijepo dijete uspravi na svom
poniju i zauze dostojanstven stav, kakav je svojim držanjem i izrazom
lica bio zauzeo i njen otac govoreći s gospodinom Meinhartom o
dječaku. — ,Dragi moj gospodine Meinharte, vi ste odgojitelj moje
kćeri, i ja se radujem što vam mogu reći da sam zadovoljan vašim
radom. Sad ću vam povjeriti i svog posinka. To je mornarsko dijete
koje je završilo samo osnovnu školu. Po prirodi neobično nadaren,
dječak je željan znanja pa voli da uči, i zato nećete imati s njim
poteškoća. Dječak je vanredno dobra srca, iskren i čestit. S njime
čovjek ne može da ne bude dobar, i ja sam uvjeren da ćete ga i vi
zavoljeti. Ja bih želio da postane pomorski oficir. U tom smjeru udesite
zato, molim vas, i vaš rad s njim! — Eto, to je rekao moj tata o tebi.“

47
 „Mnogo se radujem što tvoj tata ima tako dobro mišljenje o meni.
Šteta što to ne zna i moja majka! Riječi tvog tate ispunile bi je
osjećajem sreće. Ona mi je, naime, živo preporučila da nastojim svojim
vladanjem potpuno zadovoljiti tvog tatu.“
„Ja sam njoj. već sve to ispričala. Ali, Gerd, ti ne smiješ reći ,tvog’
tatu; ta on je i tvoj otac, a ja sam prema tome tvoja sestra. Ja se radujem
što imam brata pa sam sretnija nego što sam dosad bila. I tetke te
mnogo vole, a one ne mogu svakoga tako lako odmah zavoljeti. A znaš
li ti čime si odmah zadobio njihovu sklonost?“
„Ne znam.“
„Time što si svojom odvažnošću i svojom pameti nadmudrio
,ludog grofa’, a naročito i time što si zatim iz njihove sobe sklonio žabe
i rakove. A mnogo te voli i naš stari, divni Kune. Kad o tebi govori,
uvijek te spominje kao ,našeg mladića’.“
„Da, kad pomislim kako smo nekad živjeli, mi se danas kod vas
osjećamo kao da smo u raju. Moja je majka to zaista zaslužila. Ona se
grize čak i zbog toga što je moj očuh dospio sad... u ...“
„Reci slobodno, dragi Gerd, pravu riječ, ti ionako nisi tome kriv!“
„U — kaznionicu, htio sam reći.“
„Oh, život u kaznionici mora da je strašan! Nije zato čudo što
ponekad netko pokuša da pobjegne. O jednom takvom pokušaju
pričao mi je jučer kočijaš. Kako se to zapravo desilo? Ti si također bio
prisutan kad se to desilo.“
„Eto, kako: ja sam morao da pratim do stanice tatu i Kunca kad su
krenuli na put, pa smo u čekaonici zatekli jednog gospodina u
uniformi. Bio je to, kao što
Je on sam rekao tati, nadzornik rada u kaznionici, a bio je stigao
posljednjim vlakom na pregovore s jednim poslovnim čovjekom koji
je imao da u kaznionici obavi podosta poslova. Dok su se oni
razgovarali, željeznički službenici nešto su jedni drugima dovikivali.
Bio je upravo stigao telegram koji je bio razaslat svim stanicama u
zemlji. Njime je uprava kaznionice javljala da su tri opaka zatvorenika
umakla, i to jedan opasan zavjerenik po imenu Natter i dva liječnika,
od kojih je jedan ranije bio direktor jedne ludnice, a drugi glavni
liječnik u istoj toj ludnici. Možeš da zamisliš koliko se uplašio
nadzornik rada. Bivši liječnik bio je u kaznionici njegov pisar;

48
nadzornik je prekinuo pregovore i vratio se u kaznionicu slijedećim
vlakom kojim je i tata putovao.“
„Ja se nadam da će ih uhvatiti i vratiti u kaznionicu.“
„Ja ne sumnjam da će ih uhvatiti. Policija se širom zemlje, na svim
cestama, nalazi u stanju pripravnosti, pa će joj zločinci jedva moći
umaknuti. Vlasti su, naime, razglasile da su kažnjenici krenuli u brda
kolima u koja su upregnuta dva vranca.“
„Strašno! Nećemo ih valjda ovdje sresti!“
„Ne boj se, slabo će se provesti ako samo pokušaju da nam što
nažao učine! Ja se nisam uplašio ,ludog grofa’ pa se sad ni njih neću
uplašiti! Neću ih, doduše, moći zaustaviti, jer sam premalen da bih im
se mogao suprotstaviti, ali im ipak neću dopustiti ni da te krivo
pogledaju!“
„Samo da ne dođu u Helbigsdorf! Tata i Kune su krenuli na put,
tetke su pošle da posjete barunovu porodicu pa će se tek sutra vratiti,
a naš se gospodin Meinhart nalazi na dopustu.“
„Ne boj se! Tatin je ormar pun mačeva i pištolja. Mogu ja njima svu
trojicu ...“
„Ja se ipak bojim! Nego pogledaj, tko to sjedi tamo pod onim
stablom. Mene je strah. Pređimo na drugu stranu ceste!“
Cesta je vodila kroz šumu. Na njenom rubu bila se naslonila na
deblo jedne kvrgave omorike postarija bosonoga žena: odjeća joj se
sastojala od suknje svijetlocrvene boje, žutoprljava ogrtača,
prebačena preko ramena, i modre marame, nalik na turban, kojim je
bila pokrila glavu. Lica tamnosmeđe boje, ta je neobična žena crnim,
duboko usađenim očima motrila pažljivo ono dvoje djece što se sa
šetnje vraćalo sad kući. Kad joj se djeca približiše, žena iziđe ispod
stabla, pruži prema njima ruku i zamoli ih:
„Udijelite koju paru jadnoj Ciganki, draga djeco!“ Uplašivši se,
Magda htjede odjahati dalje, ali Gerd zaustavi njenog i svog konja.
„Ti si Ciganka? Ja sam Ciganke sasvim drukčije zamišljao.“
Njegovo otvoreno lice i njegove prostodušne mile oči svidješe se
vjerojatno starici.
„Pogledaj me dobro!“ reče mu sa smiješkom na usnama.
„Ti si danas vjerojatno mnogo hodala?“ upita je sad i Magda.
„Ne, ali sam stara, a stare se noge umore brže od mladih.“

49
 „A i gladna si, vjerojatno, i žedna?“
„Da, pomalo.“
„Onda ti je, svakako, teško. Gerd, ja sam ostavila kod kuće svoj
novčanik, daj joj i u moje ime nešto novaca. Jesi li čuo? Gladna je i
žedna!“
„Da“, odgovori dječak zbunjeno, „ali i ja sam zaboravio ponijeti
sobom novčanik. Šta da radimo?“
Djevojčica se zamisli, oborivši pri tom oči. Ciganka im prijazno
kimnu glavom.
„Vi ste dobra djeca. Bog vas blagoslovio!“
Magda podiže odlučno glavicu.
„Ne, mi ti moramo nešto dati! Nego, reci mi prije, da li je istina da
su Cigani zli ljudi! Moje tetke kažu da oni čak kradu djecu.“
„Ne, to nije istina. Cigani su tako siromašni, da im nije nimalo krivo
ako ih priroda nije obdarila djecom. Ako li se među njima nađe i
poneki zao čovjek, ne mogu drugi biti tome krivi.“
„Ja ti to rado vjerujem. Ti mi izgledaš tako nježna i dobra, da ti ja
od sveg srca želim da založiš i popiješ nešto i da se potom valjano
odmoriš. Hajde, dođi s nama!“
„Kuda?“
„U Helbigsdorf. Ima svega četvrt sata dotamo.“
„To mjesto pripada majoru Helbigu, zar ne?“
„Da, a major Helbig je naš tata. Hoćeš li doći s nama? Ta moći ćeš
kod nas jesti i piti koliko te god bude volja, a i da spavaš u lijepom
krevetu.“
Starica kimnu zadovoljno glavom pa prijeđe preko jarka na drugu
stranu ceste.
„Da, evo me s vama, dobra djeco.“
Gerd je zabrinuto motrio njene kretnje. „Ti si vrlo umorna pa
nećeš moći da iziđeš nakraj s našim konjima.“
„Onda vi odjašite naprijed, samo nešto polaganije.“
„To je nemoguće. Naši su konji brzi, a mi ne bismo htjeli da ti
zaostaneš za nama. Ako možeš da uzjašeš moga konja, ja ću rado sići s
njega pa ću ga voditi tako da ti ne padneš. Hoćeš li pokušati?“
„Hoću, ako mi ti to dopustiš.“

50
 On je upravo bio sišao s konja i već je htio da joj bude pri ruci, kad
se ona sama vinu na ponija.
„Ah, čini mi se kao da si ti navikla da jašeš.“
„Da, dijete moje!“
Ona mu uze uzdu iz ruke, i konj otkasa brzim korakom. Ciganka
zametnu razgovor.
„Vi ste, dakle, djeca gospodina majora Helbiga? Ja sam mislila da
ima samo jednu kćer.“
„To je zapravo tačno“, odgovori Magda u povjerenju. „Meni je Gerd
tek nedavno postao brat.“
„Kako to?“
„Mi smo se nalazili u morskom kupalištu Fallumu. Tamo smo ga
upoznali pa smo ga, zajedno s njegovom majkom, poveli sobom u
Helbigsdorf i uzeli ga k sebi. On mi je spasio život, a ,ludom grofu’
prevrnuo je čamac pa se grof odjednom našao u moru. — Da li je istina
da Cigani umiju da predskazuju budućnost?“
„Ima medu njima i takvih koji imaju taj dar što ga ti spominješ.“
„Oh, onda taj dar imaš sigurno i ti!“
„Da“, odgovori starica skromno.
„Ah, molim te, predskaži onda i meni kakva će mi biti budućnost!“
„Ti si za to još premlada, dijete moje. Crte tvog nježnog lica i tvoje
ruke nisu još dovoljno razvijene i izražene. Još je prerano da ti
predskažem budućnost.“
„Možeš li mi bar nešto reći?“
„Možda“, osmjehnu se Ciganka. „Kako se zove tvoj bratac?“
„Gerd!“
„E, dobro: Gerd je sad samo tvoj brat, ali jednom će postati tvoj
muž.“
Magda pljesnu veselo rukom o ruku: „To je divno! Ja i ne želim sebi
drugog muža!“
„Ali on se zacijelo ne zove samo Gerd, on mora da se zove i nekako
drukčije. Da li mu je otac još živ?“
I sad Magda odgovori umjesto dječaka:
„Na to pitanje odgovori ti sama pa ćeš time pokazati da znaš više
od drugih ljudi. On svog oca nije nikad vidio. Otac mu je, naime, bio

51
kormilar pa je zarađivao sebi hljeb ploveći po dalekim morima, ali mu
se, otkad je krenuo u daleki svijet, svaki trag izgubio. Gerdova je majka
onda bila primorana da se uda za čovjeka koji se stalno opijao pa sad
čami u zatvoru. Gerdov se pravi otac zvao Schubert.“
„Bio je kormilar, zvao se Schubert?“ zapita radoznalo Ciganka. „Da
nije možda Balduin Schubert?“
„Da, Balduin!“ uzviknu odmah Gerd. „Oh, pa ti mu znaš i ime?“
„A što znaš još o njemu?“
„Ništa, osim da je imao brata, koji se zvao Toma i bio šegrt u jednoj
dvorskoj kovačnici. To znam iz pričanja svoje majke.“
„E, onda ja znam o njemu više negoli drugi ljudi. Ja mogu da pričam
tvojoj majci o njemu, jer ga znam. On je sad viši kormilar na
proslavljenom ratnom brodu, poznatom u svijetu pod imenom ,Tigar’.
Ja imam brata koji je mornarski podoficir na tom brodu.“
„Oh, to je prava sreća; koliko će se tim vijestima obradovati moja
majka! Potjeraj konja, da što prije stignemo do moje majke.“
„Cigani znaju zaista više od nas“, reče Magda, zamislivši se pri tom.
„A kako se ti zoveš? Ta i ti moraš da se nekako zoveš.“
„Ja se zovem Lilga.“
„Lilga!“ uzviknu djevojčica u čudu. „Tata nam je mnogo pričao o
jednoj ciganskoj kraljici koja se tako zove. Ona je prijateljica našeg
vojvode Maksa. Njena Je moć velika. Da nisi ti možda ta Lilga?“
„Da, ja sam.“
„Zaista? Oh, prava je sreća što smo te pozvali k sebi. Šteta je samo
što tate nema kod kuće! Ali ne brini, mi ćemo te ugostiti upravo kao
da si tatina gošća.“
„Da, moja je majka, naime, domaćica u Helbigsdorfu“, reče Gerd
ozbiljno, „pa ćeš razumjeti da ćeš biti dobro ugošćena.“
Uskoro stigoše u jedno oveće selo na čijem su se kraju pored
gospodskog dvorca nalazile dražesne gospodarske zgrade. Dok su
jahali između tih urednih kuća, seoski su ih stanovnici posmatrali s
udivljenjem. Naročito su se čudili starici na konju.
Na kapiji ih dočeka upravitelj dvorca koji je imao da im povede
konje u staju. Bio se začudio toj neobičnoj gošći pa je zlovoljno
pogleda.

52
 „U kakvom se to vi društvu nalazite? U društvu jedne Ciganke? To
bi trebalo da vidi moj gospodar!“ obrati se on Magdi.
„Zašto?“ zapita ga djevojčica.
„Jer to nije društvo dostojno vas, milostiva gospođice.“
Mala desetogodišnja majorova kći ošinu ga ljutitim pogledom.
„Koje je društvo dostojno mene, to imam ja sama da prosudim,
gospodine upravitelju! Povedite konje u staju! Dođi, Lilga!“
Ona uze Ciganku za ruku i povede je prema ulazu u dvorac. Za
njima krenu Gerd. Sav u strahu, upravitelj pogleda za njima.
„Lilga? Do đavola, sad sam nagrajisao. To je, dakle, čuvena
vajdzina 2 svih Cigana Nordlandije i Sudlandije. Tko je to mogao da
pomisli! Ona druguje s grofovima i vojvodama, a ovamo dolazi
bosonoga i u prnjama. Moram odmah da popravim svoju grešku.“
U međuvremenu stiže u selo s druge strane jedan čovjek pa svrati
u gostionicu i naruči čašu piva.
„Ovo se mjesto zove Helpigsdorf, zar ne?“ upita on gostioničara.
„Da.“
„A gospodin major Helpig vlasnik je onog dvorca tamo gore, zar
ne?“
„Da.“
„A sad ga nema kod kuće, zar ne?“
„Nema ga. Otputovao je.“
„Ali njegove su tri dame kod kuće?“
„Ni njih nema. Pošle su da posjete susjede.“
„Tako? Koga mogu, dakle, tamo naći?“
„Upravitelja i novu domaćicu.“
„Domaćicu? Kako se zove ta domaćica?“
„Zove se Hartmann.“
„Hartmann? Hm. Ona vjerojatno nije odavna u Helpigsdorfu?“
„Nema tome dugo što je ovdje. Gospodin major ju je doveo ovamo
s njenim sinom iz jednog morskog kupališta gdje ih je upoznao.“
„Iz jednog morskog kupališta? Tako je. Ja nisam, dakle, pogriješio.“
Plativši svoje pivo, on se uputi prema dvorcu. .

2 poglavica, kraljica

53
 Sunce je već zalazilo, zlateći zabate, kruništa i prozore dvorca koji
je svojom sjenom zastirao pomalo rub šume što se sterala pred samim
dvorcem. Tri čovjeka stajala su ondje, promatrajući kraj koji se pred
njima pružao.
„Prema putokazu to mora da je Helbigsdorf, posjed majora
Helbiga. Meni se nikako u šumi ne spava. Helbig me, na žalost, poznaje.
Ne preostaje nam, dakle, drugo nego da potprašimo pete, ali se pri tom
postavlja pitanje kojim putem da udarimo.“
Čovjek koji je zastupao to mišljenje bio je, kako se činilo,
mjerodavan u tom društvu. Jedan od dvojice njegovih drugova,
podebeo čovjek, reče:
„Ni ja ne bih htio da prenoćim u toj šumi, jer bih tu lako mogao da
navučem na sebe kakvu kostobolju. Ali nisam voljan ni da produžim
ovako pješke. Otkad se više ne vozimo, već idemo pješke, prosto
padam s nogu.“
„I ja!“ pridruži mu se treći. „Ti šumski putevi strahovito su
zamorni.“
„Hm“, progunđa prvi, „Helbig ima često posla u Fürstenbergu.
Možda danas nije kod kuće. Ako saznam da je nekud otišao, mogao bih
svratiti u dvorac. Gostionica mi se čini suviše opasnom.“
„To ćemo odmah saznati. Tamo, onom jarugom, prolazi jedan
poštar. On je sigurno imao posla u dvorcu.“
„On nam dolazi u susret. Povucite se, da vas ne primijeti. Tako će
izgledati kao da sam ovuda prolazim pa ću se lakše kod njega
raspitati.“
Ona se druga dvojica sakriše u grmlje, a on uđe u šumu i čas zatim
ponovo iziđe iz nje i kao tobože slučajno naiđe pri jednom stablu na
poštara koji ga učtivo pozdravi.
„Dobar večer!“ uzvrati mu on pozdrav. „Je li ono tamo dvorac
Helbigsdorf?“
„Da.“
„Vlasnik dvorca je major Helbig, zar ne?“
„Da.“
„Znate li da li je danas kod kuće?“
„Nije. Otputovao je u glavni grad.“
„A njegove sestre?“
54
 „One su stalno kod kuće, ali su danas pošle da posjete susjede pa
će ostati kod njih do sutra.“
„Koga mogu, dakle, da nađem u dvorcu?“
„Upravitelja i domaćicu, a uz njih i desetogodišnju gospođicu.“
Poštar produži svojim putem, a onaj čovjek potraži svoje drugove.
Ta tri putnika bili su odbjegli kažnjenici, čiji se spoljašnji izgled bio
dakako uvelike izmijenio. Bili su pristojno odjeveni, a preko ramena
su bili prebacili zelenu košaricu kao da sabiru bilje.
„Ovdje smo sigurni“, reče Natter. „Majora, a ni njegovih sestara
nama kod kuće, pa ću s naročitim užitkom prenoćiti u njegovoj kući, a
zatim ću pisati majoru da sam se na svom bijegu okoristio njegovom
gostoljubivošću. Pobjesnjet će kad to sazna! A sad hajdmo, obiđimo
najprije selo! Mi smo prirodnjaci pa smo zalutali! Nećemo upasti u oči
ako se preko polja uputimo prema dvorcu.“
Pošto obiđoše selo, približiše se dvorcu čiji su prozori već bili
utonuli u suton.
Tamo je domaćica bila vrlo lijepo primila Ciganku. Djeca su joj bila
ispričala sve što su znala o Ciganki.
„Znate li, moja dobra gospođo Hartmann, koga smo vam doveli?“
upita je Magda.
„Koga to, kaži!“
„Čuvenu Lilgu, o kojoj nam je tata toliko pričao. Ona umije da
predskazuje budućnost i zna sve. Prorekla je da će me Gerd uzeti za
ženu. Ali to nije sve: Lilga, naime, poznaje vašeg vjerenika i zna gdje se
on sada nalazi.“
„Mog vjerenika? Ja nemam vjerenika. Koga to misliš, dijete moje?“
„Gerdova oca.“
„Zar zaista? Ne, on je mrtav, inače bi bio već došao.“
„Ne, on je živ! Zar ne, Lilga?“
„Da, on je živ: ja sam govorila s njim.“
Obuzeta radošću, a u isto vrijeme i strahom, domaćica problijedje.
„Bože moj, kad bi to samo bila istina! Hajte, pričajte mi sve što znate o
njemu!“
„Najprije mi vi kažite što znate o njemu!“ zamoli je Ciganka.

55
 „Zvao se Balduin Schubert, a bio je, kad sam ga upoznala, kormilar
na jednom trgovačkom brodu. Jedini mu je rod bio brat Toma: o njemu
mi je pričao da je pored drugih šegrta učio zanat kod dvorskog kovača
Brandauera. Potom se otisnuo na more pa mu se svaki trag izgubio.
Možda se i vratio, ali me nije više našao, jer sam bila primorana poći
za drugoga i napustiti svoj zavičaj.“
„Zar se niste nikad obratili njegovu bratu?“
„Jednom sam se bila odlučila da mu pišem, mada nisam tačno
znala da li se još nalazi kod Brandauera, ali me pri tom zateče moj muž
i pročita pismo. Tako je onda sa mnom postupio, da se nisam više
usudila da pišem Balduinu. Bio se vjerojatno pobojao da će izgubiti
Gerda, a dječak nas je gotovo jedini hranio. Balduin je, dakle, živ?“
„Da. On je sad viši kormilar na „Tigru“, a tim brodom zapovijeda
sadašnji komandant eskadre Artur Falkenau, koji mu je više prijatelj
nego starješina, pa vas mogu uvjeriti da mu je vrlo dobro.“
„A gdje ste vi s njim govorili?“
„Gore, u brdima, za vrijeme posljednjeg rata. — Nego, tko to sad
dolazi preko dvorišta?“
Prišavši prozoru, ugledaše čovjeka koji se u gostionici bio tako
potanko raspitao za majora. Ciganka se neprimjetno osmjehnu. Bila ga
je vjerojatno prepoznala. Domaćica je to bila primijetila pa je zapita:
„Tko je onaj čovjek što se uputio k nama?“
„Odmah ćete to saznati od njega samog. Ja ću se međutim sakriti.“
Bila je upravo zašla za ognjište, kad se odjednom otvoriše vrata.
Čovjek koji je bio ušao pozdravi i obrati se domaćici:
„Oprostite, draga gospođo! Zovete li se vi Hartmann?“
„Da.“
„Vi ste, dakle, gospođa s kojom moram govoriti. Ja sam, naime,
gostioničar i kovač Schupert iz Fürstenberga.“
„Schubert? Ah, mi smo upravo o vama govorili. Od srca vam se
radujem.“
„Milo mi je. Ako ste upravo o meni govorili, onda me pomalo već
poznajete.“
„Oh, ja vas po imenu znam već preko petnaest godina.“
„Vjerojatno iz pričanja moga brata Palduina?“

56
 „Da. Nego, molim vas, sjednite!“
„Da, sjest ću, jer imamo mnogo da govorimo.“
„Smijem li vas zapitati od koga ste saznali za moje boravište?“
„Od gospodina majora Helpiga. Morate, naime, znati da dvorski
kovač Prandauer napušta svoj posao pa vojvoda hoće da mene postavi
za dvorskog kovača. Opa šegrta, Hajnrih i Kazimir, radit će onda kod
mene, mada sam im preoteo našu gostioničarku i trgovkinju
krumpirom, Parparu Seidenmuller, kojom sam se oženio. Sva visoka
gospoda koja su naručivala kakav posao kod mog pivšeg majstora
dolaze sad k meni. Jučer je došao k meni i gospodin major s vojvodom
Maksom, pa smo tom prilikom govorili o vama i o mom pratu. Ja sam
pri tom saznao da stari Šveđanin ima sina pa sam odmah krenuo k
vama da vas i njega upoznam. Mogu li vidjeti mladića?“
„Evo ga!“
„Ovaj tu?“
„Ej, paš je momak od oka! Mladiću, ja sam tvoj stric, a ti si moj
sinovac! Hoćeš li da postaneš kovač? Uzet ću te na nauk, pa će ti piti
dobro kod mene!“
„Nema ništa od toga, striče, jer sam naumio da postanem
pomorski oficir.“
„Sto? Pomorski oficir? Visoko si digao nos. Ja nemam ništa protiv
toga, ali ti moram reći da iza oficirskog zvanja nema ljepšeg zvanja od
kovačkog. — Što će se veseliti moja Parpara kad sazna da ima tako
lijepog nećaka. Mladiću, ti moraš da dođeš sa mnom u glavni grad, da
te ona vidi.“
„Ići ću, majko, preko ovih praznika, ionako je moj učitelj
otputovao.“
„Ja ne znam hoće li ti gospodin major dopustiti da odeš.“
„Hoće li mu dopustiti? Dopustit će mu, naravno; to se samo po sepi
razumije!“
„Da, tata će mu dopustiti“ složi se s kovačevim mišljenjem Magda.
„I ja ću ići s njim.“
„Ti? A tko si ti, mala moja gospođice?“
„Ja sam majorova kći.“
„Majorova kći? Što kažeš? Da, vidi se na prvi pogled, otmjena
gospođica! Moja će Parpara biti počašćena tim posjetom pa će likovati
57
kad te ugleda, mala moja kneginjice. Spremite se, djeco moja, ako
požurimo, stići ćemo još na noćni vlak.“
„Ne, tako brzo neće to ići“, nasmija se domaćica. „Danas ćete ostati
još ovdje kao naš gost. Djeca će se sad još malo poigrati u parku, a vi
ćete u međuvremenu imati još mnogo da mi pričate o svom bratu.“
„O Palduinu? O njemu vam neću moći mnogo pričati, jer ni ja
nisam ništa znao o njemu dugi niz godina.“
„Ali sad znate.“
„Svakako. Pričao mi je i o vama. Ali da ima sina, to on ne zna. On
vas je mnogo volio i još vas voli. Trgovački brod na kome se on tada
nalazio nastradao je na južnom moru. Palduina je spasila momčad s
jednog kitolovca pa je na tom prođu ostao pune tri godine. Zato se i
nije mogao vratiti, a kad se vratio, saznao je da ste napustili mjesto na
kojem ste pili zaposleni kao kućna pomoćnica.“
„Bila sam primorana da se udam pa sam napustila svoj zavičaj.“
„O tome on nije ništa znao. Uskoro zatim otisnuo se ponovo na
more i ostao donedavna u stranom svijetu. Sad je ponovo pošao da
plovi, i to na čuvenom “Tigru“, bivšem gusarskom prođu, koji je poznat
na svim morima kao najpolji prod.“
„A kada će se ponovo vratiti?“
„Ja to ne znam, jer mi nije još pisao, ali, kad dopijem pismo od
njega, saznat ću to. On će mi javiti gdje se nalazi i u koje mu mjesto
možemo pisati. Opećao mi je da će me posjetiti čim se vrati pa će tada
povesti sopom i svog prijatelja, nadglednika mornara Karaveja.
Pogodite tko je on!“
„Brat ciganske kraljice Lilge.“
„Zaista? Otkuda znate to? Poznajete li možda {u đavolsku Lilgu?“
„Da.“
„A gdje ste je upoznali?“
„Ovdje. Jednom je došla u dvorac Helbigsdorf.“
„Ah! A po kakvom je poslu došla ovamo?“
„Da mi javi da vam je brat još živ.“
„Ah! Ona zna sve. A da li vam se svidjela?“
„Da, mnogo mi se svidjela.“

58
 „I meni se svidjela. Kad sam je prvi put vidio, učinilo mi se da vidim
pred sopom vješticu koja je zapisala dušu đavlu. Ali kasnije sam uvidio
da je to vrijedna žena, dostojna poštovanja. Želio pih da je par još
jednom vidim.“
„Ta vam se želja može odmah ispuniti!“ odjeknu ženski glas iza
ognjišta.
Toma se okrenu i ugleda pred sobom ženu o kojoj je upravo
govorio.
„Gle, to je ona, dušom i tijelom! Zloća se sakrila iza ognjišta, da pi
čula što govorim. Otkud ti ovdje Lilga?“
„Odasvud.“
„Jesi li primila pismo od svog prata Karaveja?“
„Nisam. ,Tigar’ je vjerojatno otplovio u Ameriku. Zato mi se brat
nije ni mogao javiti.“
„Kako ti mogu uopće stizati njegova pisma, kad nemaš stalnog
poravišta?“
„Pobrinula sam se da mi sva pisma stalno stižu.“
„Ostaješ li danas ovdje?“
„Da.“
„To je dobro. Tako ćemo moći jedno drugome mirno pričati o
svemu što nam leži na srcu. Uzmite, molim vas, draga gospođo
Hartmann, moj šešir i moj kišobran pa mi ih nekud spremite.“
„Hajdmo gore u moju sobu“, reče domaćica. „Tamo ćemo večerati,
a zatim ću vam pokazati sobu u kojoj ćete prenoćiti.“
Gospođa Hartmann stanovala je u jednom krilu dvorca. Bili su se
upravo smjestili, kad odjednom banu upravitelj.
„Gospođo Hartmann, dođite brzo. Tri odlična gospodina traže
gospodina majora: nalaze se na putu pa žele da govore s njim.“
On povede domaćicu u sobu za primanje, gđe ju je već očekivao
Ambrozije Natter sa svoja dva druga.
„Zapovijedajte, gospodo! S kim imam čast...?“
Natter je prekide:
„Dopustite mi da vam se predstavim: Ja sam husarski potpukovnik
Hellmann, prijatelj majora Helbiga. Ova su dva gospodina moji rođaci:
gospodin predsjednik Hellmann i gospodin kancelarijski savjetnik,

59
također Hellmann. Nalazimo se na izletu pa smo, prolazeći ovim
krajem, odlučili da posjetimo našeg prijatelja. Čuli smo, na žalost, da
nije kod kuće.“
„On se nalazi u glavnom gradu.“
„A tri milostive gospođice sestre?“
„Ni one nisu kod kuće: pošle su da posjete susjede.“
Domaćica mu odgovori s malo riječi, jer joj se ona tri gospodina
nimalo ne svidješe. Posmatrala ih je s izvjesnom sumnjom, ali što joj
se zapravo na njima nije sviđalo, to ni njoj samoj nije bilo jasno.
„To je zaista neprijatno“, nastavi Natter. „Smijemo li vas zamoliti
da gospodu, kad se vrate, pozdravite s naše strane?“
„Svakako. Gospodi će zacijelo biti mnogo žao što im se nije pružila
prilika da vas ugoste.“
„Dopustite nam, prije nego što odemo, da vas zamolimo za jedno
obavještenje. Već je kasno, a mi smo suviše umorni da bismo mogli da
produžimo dalje pješke. Ima li ovdje, u selu, kakva gostionica u kojoj
bi čovjek mogao da udobno prenoći?“
Riječi neočekivanog gosta primoraše domaćicu da razmisli o
svojim dužnostima.
„U selu ima, doduše, gostionica, ali ona ne pruža one udobnosti na
koje su gospoda navikla. Moja je dužnost da vas u ime gospođina
majora upozorim da vam naše sobe stoje na raspolaganju. Nisam vam
to dosad rekla samo zato što sam mislila da imate u blizini kola pa ne
želite da govorite o daljem cilju vašeg izleta. Smijem li se nadati da
nećete odbiti moju ponudu?“
„Mi se sa zahvalnošću odazivljemo vašem pozivu, ali ne bismo
htjeli da se bilo kako uznemirujete. Sve što bismo vas molili, to je da
nam omogućite da sasvim skromno večeramo i da se u najobičnijoj
postelji odmorimo.“
„Sa zadovoljstvom ću udovoljiti vašim željama. Dopustite mi da s
vaše strane pozdravim gospodina upravitelja kojemu će biti naročito
milo ako vam bude mogao učiniti bilo kakvu uslugu.“
Ona izda zatim u kuhinji potrebna uputstva, a potom se vrati Tomi
i Lilgi.
Dječak i djevojčica bili su se upravo vratili iz parka. Radoznala
djevojčica upita domaćicu:

60
 „Ja sam u parku vidjela gospodu, naše goste. Tko su ta gospoda?“
„To su prisni znanci gospodina majora koji su htjeli da ga
pozdrave pa će noćas kod nas prenoćiti. Mlađi je gospodin
potpukovnik Hellmann, a druga dvojica su njegovi rođaci.“
„Hellmann?“ viknu Magda u čudu. „Ne. Taj se gospodin mora
drukčije zvati. Ja poznajem dobro gospodina potpukovnika
Hellmanna. To je onizak, mršav čovjek; on ne brije bradu.“
„Ti se varaš, dijete moje! Pogledaj ga dobro još jedanput! Eno ih
tamo: upravo dolaze ovamo sva trojica preko dvorišta.“
„Vidim ja dobro; nije to potpukovnik Hellmann.“
I Toma je bio ustao i prišao prozoru, pa odjednom, sav u strahu,
uzmaknu nekoliko koraka.
„Do đavola! Ne, nije to Hellmann. To je — hm! Lilga, priđi časkom
prozoru i pogledaj tog prosijedog čovjeka koji upravo viri u staju!“
Ona ga posluša.
„Natter!“ reče, gotovo ne vjerujući svojim očima.
„Da, Natter, u čijem sam hapšenju i ja nekad učestvovao.“
„Bože, je li to moguće!“ uzviknu sva u strahu, domaćica. „Zacijelo
je utekao iz kaznionice.“
„To je sigurno, a s njim su utekle i one druge dvije skitnice. Sad ih
tjeraju, pa se ne usuđuju da svrate u gostionicu. Zato su i došli k vama.“
„Što ćemo sad?“
„Učinit ćemo, naravno, što nam je dužnost. Uhvatit ćemo ih. —
Jeste li te nevaljalce već uputili u sope koje ste im odredili?“
„Još ne. To ću učiniti tek pošto večeraju.“
„U redu. Onda nastojte da stvar tako udesite, da im onemogućimo
da se prane.“
„Odabrat ću sobe koje će biti daleko jedna od druge.“
„U redu. Kad svi priđu u sopama koje ćete im odrediti, ja ću
preuzeti ulogu kućnog sluge ili sopara pa ću ih tom prilikom uhvatiti.“
Uplašena tim riječima, Magda se, sva u strahu, sakri u jedan kut
sobe u kojoj je prisustvovala tom razgovoru. Gerd je bio pažljivo
saslušao ono dvoje pa se odšulja u svoju sobicu. Tamo je bio spremio
svoja dva pištolja što ih je uzimao sobom kad se vježbao u pucanju.
Napunivši ih, zataknu ih za pas i siđe u dvorište. Na stubama srete

61
upravitelja s oba nekadašnja liječnika za umobolnike. Natter je bio
zaostao, Jer je htio da poviri u staju. Gerd mu priđe.
„Kako vam se sviđaju naši poni?“ upita ga prostodušno.
„Odlični su, moj mladiću“,’ odgovori mu Natter.
„A vranac?“
„Plemenit je to konj.“
„Da, timare ga vrlo pažljivo. Volite li vi i dobre pse, gospodine
potpukovniče?“
„Naravno!“
„Da li vam je upravitelj pokazao u staji našu štenaru?“
„Ne.“
„Trebalo bi da je vidite! Hoćete li doći sa mnom?“
„Vrlo rado.“
Gerd ga povede do jednih vrata iza kojih se čulo veselo zavijanje.
„Umuknite. Evo mene!“
Dječak otvori vrata, i odmah bi okružen mnoštvom pasa raznih
rasa. Natter uđe dublje u staju.
„Molim vas, nemojte zalaziti tako duboko u staju. To je opasno.
Tamo leži jedan pas, strašan poput tigra.“
„Ah, vučjak, je li?“
„Ne bi bio tako strašan, da nije sibirske rase. Hoćete li da ga izbliza
vidite?“
„Da, ukoliko to nije opasno.“
„Onda stanite po strani!“
Gerd zađe u najdublji kut,
„Vjuga, ustani!“
Na taj poziv diže se polako jedna snažna životinja bijele dlake koja
je ličila neuporedivo više na bijelog medvjeda negoli na psa. Gerd
odriješi psa s lanca i povede ga do pred vrata. Natter se nalazio u
unutrašnjosti staje.
„Vidite li, gospodine potpukovniče, te pandže! Tko god se upusti u
borbu s njim, mora podleći. Ja ne moram ni riječi reći, dovoljno je da
cmoknem jezikom i da pokažem prstom na vas, i vi ćete već ležati na
tlu. Ako hoćete pak da bar život spasite, morate ostati nepomični na

62
mjestu i što tiše govoriti. Progovorite li preglasno jednu jedinu riječ,
on će vas rastrgati.“
„Vjerujem da je to kadar učiniti.“
„Hoćete li da to i vidite! Odmah ću vam to pokazati. Pazite, sad ću
cmoknuti jezikom. Pogledajte, on već stoji pred vama, jer ste vi jedini
na kojega se znak što mu ga ja dadem može odnositi. Podignem li prst,
vi ćete u isti čas ležati na tlu. Da mu dadem taj znak?“
„Ja ti to zabranjujem“, odgovori Natter.
Dječakovo mu se ponašanje učini opasnim.
„A ja ću ipak to učiniti, čim vi odsad unaprijed progovorite glasnije
nego što ja to želim!“
„Zašto? Ja ti naređujem da prekineš tu opasnu šalu!“
„Ja se ne šalim, već ozbiljno mislim. Još jednom vas uvjeravam da
ćete pri prvoj preglasno izgovorenoj riječi ležati na tlu.“
„A zašto?“
„Jer ću vas poslati tamo kud spadate. Vratit ću vas u kaznionicu,
gospodine — Natter!“
„Do đa... !“
Riječ mu zape u grlu. Glas mu je bio postao ljući, i bijeli medvjed
odmah iskesi svoje strašne zube i poprimi izraz životinje spremne da
se obori na svoju žrtvu.
„Vidite li, moj gospodine, da Vjuga ne dopušta da se tko s njim šali.
Vi ste naš zarobljenik. Ja ću sad zatvoriti vrata i predati vas psima da
vas čuvaju. Tu ste vi na sigurnom mjestu. Dok se vratim, vi ćete stajati
nepomično na mjestu na kojem sad stojite ili ćete ležati raskomadani
na tlu.“
„Čovječe — mladiću — momče, ti si poludio, ti si pomahnitao!“
Gerd ne odgovori: iziđe iz štenare i uputi se prema sobi za
primanje gdje nađe druga dva bjegunca u upraviteljevu društvu.
„Gospodo, majka vas moli da dođete časkom k njoj.“
„Tko to?“
„Domaćica“, objasni upravitelj.
„U redu, mladiću, povedi nas k njoj!“
„Dođite! Gospodin upravitelj će vas pratiti.“

63
 On se ispred njih uputi prema sobi svoje majke i propusti u sobu
oba bjegunca. Upravitelj uđe za njima, a Gerd povuče zatim vrata za
sobom.
Neopisivo je bilo iznenađenje dvojice bjegunaca. Prepoznavši
Lilgu, htjedoše se već okrenuti, kad pred njih stade Gerd s pištoljem
uperenim u njih:
„Gospodo, ako samo prstom maknete, ustrijelit ću vas. Striče, veži
ih.“
Od silnog straha, debeli se direktor sav oznoji.
„Ali, gospođe i gospodo, što hoćete da učinite s nama. Vi se varate!“
„Ne“, reče Lilga. „Mi se ne varamo. Vi ste odbjegli zločinci, za
kojima se u čitavoj zemlji digla hajka. Ja sam čamila u vašoj jazbini, vi
ste postupali sa mnom kao s luđakinjom, ja vas dobro poznajem. Svaki
vaš pokušaj da se oprete, bio bi uzaludan.“
„Ali ja ću vas uvjeriti da se vi varate. Naš bratučed, gospodin
potpukovnik, potvrdit će vam to.“
„Vašeg bratučeda, gospodina Nattera, ja sam već uhvatio.“
„Što!“ uzviknu Toma. „A gdje?“
„U štenari.“
„Mogao bi odanle pobjeći.“
„Nikako. Pokuša li samo da se makne, bijeli medvjed će ga u isti
čas raskomadati.“
„U redu. Amo, dakle, ruke, dragi moji opješenjaci. Vezat ću vas tako
da se nećete moći na mene potužiti.“
Bjegunci su bili primorani predati se sudbini, unatoč tome što su
prije nego što se dadoše u bijeg, obojica bili izjavili da vole umrijeti
nego živi pasti u ruke goniocima. Međutim, u taj čas ih nije stigla smrt
niti im se pružila prilika da se brane.
Pošto ih vezaše, oba su bjegunca prenesena u zatvor. Osvetnici se
zatim uputiše prema štenari. Kad je otvoriše, ugledaše Nattera gdje
stoji uspravno, kao što ga je Gerd bio ostavio. Bio je sigurno pretrpio
silan strah, ali još više problijedje kad ugleda pred sobom Tomu i
Lilgu. Sa suda, koji ga je presudom bio otjerao na robiju, to je dvoje
svojih ogorčenih protivnika bio zauvijek upamtio.
„Ah, dopar dan, gospodine potpukovniče!“ pozdravi ga kovač. „Mi
se srećemo na ljetovanju. Kako vam prija svjež zrak?“
64
 Natter škrgutnu zubima, ali ne odgovori ni riječi. Ni Lilga ne reče
ništa. Ona se prosto zadovolji posmatranjem tog prizora.
„On nas je prepoznao pa neće da govori, jer uviđa da pi mu svaki
otpor pio uzaludan. Gerd, hoće li me pas pustiti da uđem?“
„Da. Veži čovjeka!“
Vezana čovjeka odvedoše do dvojice njegovih drugova koje su bili
zatvorili pod jedan svod, odakle nisu mogli nikako da pobjegnu.
Uhvaćene zločince vratiše potom u Hochberg, gdje su oni koji su
učestvovali u njihovu hvatanju, a naročito Gerd, bili uvelike
pohvaljeni. O kakvom ponovnom pokušaju bijega onih zločinaca nije
se potom više ništa čulo. Jednog jutra nađoše direktora bolnice mrtva.
Bio se objesio o jedan konop što ga je bio uspio pronaći. Uskoro iza
njega umrije i glavni liječnik Schramm. O Natteru se nagađalo da nije
dugo ostao u Hochbergu. Pričalo se da je jedna strana država zatražila
njegovo izručenje pa je njenom zahtjevu bilo udovoljeno: da li se i o
zakone te države bio ogriješio, to se nije moglo nikako saznati, kao što
se nije moglo saznati ni da li je u toj državi dospio u drugi neki zatvor.
U izvjesnim se krugovima još neko vrijeme razgovaralo o njemu, a
onda su ljudi, pod utiskom drugih važnijih dnevnih događaja, bili
prestali da o njemu govore pa mu se bio zametnuo svaki trag.

65
 4.
NEOBIČAN NALAZ

Bilo je prošlo otprilike deset godina od događaja opisanih u

prethodnim poglavljima.
Južno od nikobarskog otočja, otprilike na petom stepenu sjeverne
širine, plovio je polako prema obali Sumatre čamac tjeran veslima
dvojice snažnih veslača. Bio je to u stvari čun izduben u deblu
posječena stabla, kakvi se viđaju na andamanskim otocima. Dva
čovjeka u čamcu imala su na sebi samo košulju, koja im je sezala do
gležanja, otkrivajući im vrat i ruke, opaljene suncem. U starijeg su crte
lica bile izrazito malajske, dok su u mlađega, mršava, ali žilava, one
ukazivale na evropsko porijeklo, ali je bilo teško utvrditi mu
nacionalno porijeklo.
Obojica su, kako je po svemu izgledalo, bili izdržali strahovite
napore. Mlađi je rukovao kormilom i pri tom s mukom držao oči
otvorene, a i stariji se, veslajući protiv vjetra koji je snažno duvao s
juga, također stalno naprezao.
Čamac nije imao jedra, a to je ondje, daleko od kopna, moralo pasti
u oči. Bio je, međutim, obilato snabdjeven hranom, jer se pod klupom
na krmi nalazila velika gomila bundeva, žita i kokosovih oraha, tog
blaga božjeg kojega ima na andamanskim otocima u velikom obilju.
Oba su čovjeka satima sjedila jedan pored drugoga, a da nisu ni
riječi prozborili, što se moglo objasniti njihovom premorenošću. Ali
sad veslač uvuče uz psovku remenje na veslima i obrati se svom drugu
koji je upravljao kormilom.
„Tako mi Višne i njegove žene Lakšmi, kako ćeš me još dugo
smatrati budalom? Ja sam već sit te beskrajne muke.“
Njegov drug podiže napola spuštene kapke i dobaci mu prezriv
pogled.

66
 „Ako tebi sloboda manje vrijedi od tog kratkotrajnog veslanja,
mogao si ostati na onom zmijskom otoku. Ja te nisam primorao da mi
se pridružiš.“
Malajac prosto poniknu pod težinom tih oštro izgovorenih riječi:
„Nije trebalo da udarimo tim putem. Da smo odabrali najkraći put, bili
bismo već van svake opasnosti.“
„Glupo govoriš! Zar ti moram po stoti put objasniti da bismo već
davno bili ponovo uhvaćeni, da smo pošli pravcem prema burmanskoj
obali koja nam je bila najbliža. Ta valjda znaš da nas gone. Ako su
pretpostavili da smo krenuli prema istaku, što je vjerojatno, onda su
u tom smjeru pošli za nama. Ovdje, na dalekom jugu, zacijelo nas neće
tražiti.“
„Sahibe, možda si u pravu kad to kažeš. Ipak smo mogli možda
putem zaći u kakvu luku na nikobarskim otocima: bili bismo se
odmorili i prikupili nove snage!“
Drug mu se podrugljivo nasmija. „Da, a urođenici bi nas slijedećim
brodom koji bi uplovio u koju od luka tog otočja vratili u zatvor u
kojem ‘smo već čamili, da bi zadobili nagradu koja je obećana onima
koji uhvate odbjegle zarobljenike. Smiri se! Samo još jedan dan, i bit
će kraj svim mukama, ukoliko nas ne uhvati oluja. Međutim, toga se ne
trebamo bojati. Sreća nas je osam dana pratila, a ovo malo podnevnog
vjetra ne možemo valjda smatrati nesrećom.“
„Malo vjetra, sahibe? Lako je tebi govoriti. Ta sjedio si samo za
kormilom! Ali ja sam stalno na udaru vjetra pa mi se sva vlakna u
mišićima kidaju.“
Sahib pocrvenje od bijesa „i ošinu gnjevnim pogledom druga.
„Zar sam se ja možda izmučio manje od tebe, budalo jedna? Neću
li ja noćas biti prikovan za veslo, dok ćeš ti mirno spavati. Ne govori
gluposti, nego se prihvati radije ponovo vesala, da što prije stignemo
do cilja!“ o
Malajac mu ne odgovori ni riječi, već ga posluša i ponovo zavesla.
Odmor, mada kratak, bio mu je osvježio klonule snage, pa je sad čamac
lako i brzo sjekao valove.
Za ono malo dana što su se nalazili u bijegu bio se među njima
razvio neobičan odnos. Godinama su zajedno dijelili tegobe
zarobljeničkog života na zmijskom otoku, na koji je Engleska slala

67
najopasnije zločince. Jednaka im je bila sudbina: i jedan i drugi bili su
samo brojke, pa su kao brojke bili i uneseni u spisak zločinaca. Ali
otkad su se nalazili na moru kao bjegunci, taj se njihov međusobni
odnos jednakosti bio izmijenio. Malajac je osjećao da ga drug u
duhovnom pogledu nadmašuje pa se nije mogao oteti tom utisku.
Tako je samo od sebe došlo da ga je nazivao ,sahibom’, gospodarom, i
bio voljan da se pokorava njegovim naređenjima. Njegova bi se divlja
krv ponekad, doduše, uzbunila, i on bi se opro naređenjima svog
druga, ali najzad bi ipak izvršio sve što bi mu drug naredio.
Neko su vrijeme šutjeli. Njihova je šutnja bila isprekidana samo
šumom valova što su nastajali pod pramcem čamca koji je sjekao
more. Malajac bi s vremena na vrijeme bacio radoznao pogled na svog
druga koji je drijemajući rukovao kormilom. Odjednom prekide
šutnju.
„Sahibe, mi smo već dugo drugovi u nevolji, ali mi još nisi rekao
tko si ti. Mogao bi ipak imati povjerenja u mene.“
Njegov se drug namršti. „Imam ja povjerenja u tebe, ali čemu da
govorimo o prošlosti.“
„Mogao bi mi barem ispričati kako si dopao šaka tim Englezima
koji postupaju s ljudima kao da su gospodari čitavog svijeta.“
„Kako sam im dopao šaka?“ nasmija mu se ,gospodar’ gorko.
„Sasvim glupo. Jesi li kad čuo za Nordlandiju? Nisi. Nije to ni važno.
Jednom sam se ogriješio o zakone te zemlje — kada i kako, to ti ne
moram pričati — pa sam dospio u zatvor. S druga dva kažnjenika
pokušao sam nakon nekog vremena da pobjegnem, u mnogo boljim
uslovima nego ovoga puta. Policija je razapela svoje mreže pa nas je
ubrzo uhvatila, najviše našom krivnjom, jer smo bili neoprezni. Bili
smo već blizu granice pa smo bili uvjereni da se nalazimo van
domašaja policije, kad nas odjednom nadmudrio četrnaestogodišnji
dječak. Prosto da čovjek sama sebe ispljuska.“
Malajac raskolači oči. „Kako? Tebe da nadmudri dječak?“
„Da, mene“, nasmija se ljutito čovjek. „I tako dospjesmo pod okrilje
još ljubaznijih čuvara, koji nam izbiše iz glave i samu pomisao da se
ponovo dademo u bijeg.“
„A kako si dospio na zmijski otok?“

68
 „Sasvim jednostavno! Englezi, koji su otprije imali da izravnaju sa
mnom izvjesne račune, u želji da me se pošto-poto dočepaju, obratiše
se Nordlanđanima sa zahtjevom da me njima izruče, a ovi im, u svojoj
čovjekoljubivosti, ispuniše želju. Englezi me onda poslale brže-bolje
na zmijski otok. Srećom po mene i po tebe, namjera im se dosad nije
još potpuno ostvarila, jer je ptičica, koju nisu još bili vezali, uspjela da
im na stražnja vratašca umakne. Eto, to je sve. Više ne treba da znaš.
Prošlost nas se ne tiče. Ionako nam, ne samo sada, nego i ubuduće,
predstoji još teška borba.“
Zatim ušutje, a mračan mu pogled odluta daleko i zaustavi se na
jednoj tački što je primijeti na horizontu pa zasjeni oči rukom i
prodornim se pogledom zagleda u nju, a potom se okrenu svom drugu.
„Tamo dolje, na jugu, vidim lađu ili nešto slično. Tvoj je pogled
oštriji od mog. Pogledaj časkom tamo pa mi reci što si zapazio. Upravo
sada, dok se još nismo približili obali, htio bih da izbjegnem bilo
kakvom susretu.“
Malajac uvuče vesla i okrenu se. Osmotri časkom onu tačku, a
zatim reče bezbrižno:
„čamac, i k tome, kako se čini, prazan.“
„Prazan čamac nasred mora? Ta nije moguće!“
„Zašto, sahibe? Možda se negdje otkinuo od obale. Po stalnom
vjetru i mirnom moru prešao je vjerojatno priličan komad puta.“
„Hm, južni vjetar koji već danima duva ne dolazi tu u obzir. Ako je
u pitanju čamac koji se otkinuo od obale Sumatre, taj je mogao da
dopre do ove širine samo ploveći po jugoistočnom vjetru.“
„Ja ne znam. Možda se radi o ostatku kakvog nasukanog i
razbijenog broda. Nego, čemu da se sad prepiremo! Budemo li se
držali smjera kojim sad plovimo, ionako ćemo uskoro vidjeti da li je u
pitanju neka olupina pa ćemo stvar moći ispitati.“
Nastaviše da plove, a onaj im se čamac, nalik na olupinu sve više
približavao. Na pramcu mu se lepršala i nadimala krpa, nalik na jedro
što ga je netko pričvrstio za zataknut štap. Mogao je to biti čamac za
spašavanje čija se posada utopila pa je sad lutao bez cilja, tjeran
vjetrom prema sjeveru.
Međutim, prišavši bliže čamcu, bjegunci primijetiše da to nije
nikako mogao biti čamac za spašavanje: stijenke mu, naime, nisu bile

69
obojene uljenom bojom, nego samo namazane nekom njima
nepoznatom tvari, a pukotine zapušene smolom.
Radoznalost obojice bjegunaca bila je prešla već svaku mjeru kad
se približiše čamcu. Još nekoliko udara veslom, i oni se svojim čamcem
dotaknuše zagonetnog čamca i poviriše u nj, željni da vide što se u
njemu nalazi, ali u isti čas ustuknuše, zaprepašteni prizorom koji im
se ukaza.
U čamcu je ležao mrtav čovjek otvorenih očiju; smrt ga vjerojatno
nije bila davno stigla, jer se još nije nimalo osjećao zadah raspadanja
mrtvog tijela. Moglo mu je biti četrdeset i pet godina. Bio je strahovito
smršavio, pa mu je glava, s istaknutim jagodičnim kostima i očima
duboko upalim u očne šupljine, ličila sasvim na mrtvačku lubanju.
Strašan izgled tog čovjeka, čije je tijelo bilo već poprimilo oblik
kostura, bip je donekle ublažen dugom srebrnastom bradom što je
mrtvacu sezala do grudi i dugom kosom što mu je nalik na grivu
obavijala glavu i vrat. Ruke su mu, koščate poput ruku u kostura,
držale čvrsto prstima predmet nalik na malu bilježnicu, a gole su mu
noge bile uspravljene kao da ih je podigao u posljednjim časovima
borbe sa smrću. Leš je imao na sebi samo košulju i mornarske hlače,
kaput mu je lepršao na stražnjem dijelu čamca zamjenjujući jedro.
Čovjek je očito bio žrtva stravična udesa. Zločinci koji su sad
bježali već davno nisu imali nježnih osjećaja, ali ovoga su se puta bili
sa strahom zagledali u širom otvorene mrtvačeve oči lišene svakog
sjaja. Malajac prekide prvi šutnju.
„Sahibe, tko bi mogao biti taj mrtvac? Možda mornar s nekog
potopljenog broda?“
„Čovjek mi ne liči na mornara. Liči više na odlična gospodina koji
je, tko bi znao zašto, smatrao za shodno da obuče mornarsko odijelo.
Dakako, ta se raskuštrana kosa i ta duga brada nikako ne mogu dovesti
u sklad s tim nagađanjem. Tu mora da je u pitanju neka tajna.“
„A što misliš, od čega je čovjek umro?“
„Od čega je umro? Od gladi, naravno. Zar ne vidiš da u čamcu nema
ni traga bilo kakvoj hrani?“
„To se očito. ,vidi. Nego, čudno mi je da se bez ikakve hrane mogao
odvažiti da se otisne na more.“

70
 „A znamo li mi da li je uopće imao vremena da se kako treba
spremi za taj put? Znamo li mi da li je imao kakvih zaliha? A mogla mu
ih je i olupina sobom otplaviti! Pogledaj samo pažljivije čamac! Vidiš
li na njemu kakvo veslo ili kakav jarbol? A ipak je čamac morao imati
jarbol, jer pa njegovu dnu leži iverje koje može da potječe samo od
slomljenog jarbola. A pogledaj časkom i kormilo! To je zapravo daska
koja za nevolju zamjenjuje kormilo. Vlasnik čamca je bez sumnje
olujom doveden u taj strašan položaj.“
„A što da radimo sad s mrtvacem i s njegovim čamcem?“
Čovjek baci ispitivački pogled na čamac, osmotri mu građu i reče:
„U pitanju je sasvim nov i, koliko ja mogu da prosudim, odličan
čamac. Tko ga je sagradio imao je, kako se čini, više u vidu njegovu
otpornost na moru negoli njegovu ljepotu. To mu, dakako, nije
nikakva mana. Udobniji je, svakako, od našega, pa ga moramo smatrati
dobrim plijenom. Zato se moramo, po mom mišljenju, prekrcati u nj,
ali ćemo najprije pretražiti mrtvaca, ne bismo li pri tom našli nešto što
bi nam moglo dobro doći.“
Vezaše mrtvačev čamac za svoj pa se prekrcaše na nj. Najprije
izvrnuše mrtvacu džepove: u njima nađoše samo kompas i omašnu
kesu. Kad je otvoriše, uzviknuše ushićeni. Kesa je bila do vrha nabijena
— biserima, i to biserima najčistijeg sjaja, kakvi se u Evropi naročito
cijene.
Evropljanin odvagnu kesu u ruci pa se naceri kao da sanja, a zatim
kliknu radosno i uhvati Malajca za rame.
„Čovječe, jesi li ti svjestan da smo se domogli bogatstva,
neprocjenjiva blaga. Ako nam se posreći da se s tim blagom iskrcamo
na obalu, moći ćemo živjeti bezbrižno priličan broj godina. Veće sreće
nismo mogli imati.“
Malajac baci pohlepan pogled na bogatstvo što se nalazilo u ruci
njegova druga.
„Kome treba da pripadne ta kesa? Bez sumnje i meni! Ja se nadam
da ćeš bogatstvo što se nalazi u njoj pošteno podijeliti sa mnom.“
Njegov se drug nasmija. „Kako možeš samo tako da govoriš? Nema
sumnje da pripada i tebi! Kakvo god ti mišljenje imao dosad o meni, ja
sam uvjeren da nisi imao nikad razloga da vidiš u meni čovjeka koji bi
htio da te prevari.“

71
 „Ne, to nisam nikad ni u snu pomislio. Ja sam svjestan da se bez
tebe ne bih bio nikad oslobodio pa imam povjerenja u tebe. Nego, reci
mi kako se taj čovjek, što sad leži ovdje mrtav pred nama, mogao
domoći tog bogatstva?“
„To ni ja ne mogu da shvatim. Stvar postaje sve zagonetnija. Da se
čovjek koji tako dugo ne dolazi u dodir s ljudima odjednom domogne
tolikog bogatstva, to ne mogu nikako da shvatim! Nego, da vidimo ima
li tu još šta. Eto, u rukama drži neku bilježnicu ili nešto slično. Možda
će nam ona otkriti tajnu koju sami ne možemo da dokučimo.“
Nije bilo lako istrgnuti iz ukočenih prstiju mrtvaca bilježnicu.
Malajac najzad uspje da svojim nožićem olabavi mrtvačeve prste pa se
tako domože bilježnice. Ali čim je rasklopi, u isti mu se čas ote uzvik
razočaranja pa je predade drugu.
„Ispisana je stranim pismom koje ja ne umijem da čitam. Pokušaj
ti, sahibe; ti si učen čovjek.“
Čovjek uze u ruke bilježnicu i ogleda je sa svih strana. Bila je to
podebela bilježnica, ispisana olovkom, i to sitnim znacima, sve do
posljednje stranice. Slova nisu bila uopće izblijedjela, a to je bio znak
da je bilježnica po njenom vlasniku bila ispisana tek nedavno, i to vrlo
pažljivo.
Pročitavši prvu stranicu, čovjek prelista čitavu bilježnicu. Lice mu
pri tom poprimi izraz osobite pažljivosti. Malajac je pažljivo
posmatrao druga pa ga najzad zapita:
„Jesi li ti sahibe, vješt jeziku kojim je pisao vlasnik bilježnice?“
„Da, vlasnik bilježnice pisao je njemačkim jezikom.“
„A o čemu je pisao?“
„To ti sad ne mogu još reći. Izgleda da su u bilježnici izneseni
neobično važni događaji. Trebat će mi neko vrijeme da budem načistu
s tim. Ne moramo se zato ovdje zaustavljati. Saznali smo što smo htjeli
da saznamo, pa je sad vrijeme da krenemo dalje. Prenesi stvari s našeg
čamca ovamo! Vrijeme je da produžimo svojim putem.“
„A kuda ćemo s mrtvacem?“
Evropljanin promisli časkom. A zatim, kao da je donio odluku,
reče: „Mogli bismo spustiti leš u more, ali ja sam mišljenja da to zasad
ne učinimo. Vrućina ga je toliko isušila, da se zadah mrtva tijela više
ne osjeća pa nam leš više ne može smetati. Prerano bi bilo da

72
razmišljamo o tome kako ćemo ga se riješiti, jer nam njegova odjeća
može još zatrebati.“
„Zar bi nam njegova odjeća mogla još zatrebati? Kako to misliš?“
„Pa, eto, lako ćeš to shvatiti ako promisliš da mi ne smijemo imati
na sebi košulju koja bi nas svojim krojem mogla odati, pa će nam vrlo
dobro doći mrtvačevo mornarsko odijelo. Kad stignemo do cilja, jedan
od nas dvojice morat će se iskrcati na obalu i poći u mjesto da kupi što
nam treba, a drugi će se međutim negdje sakriti.“
„A zar ne bismo bolje učinili da odmah s leša skinemo odjeću? Ja
ne volim da se vozim s mrtvacem.“
Drug mu se podrugljivo nasmija: „Ti se njega vjerojatno bojiš! Ja ti
se neću protiviti ako si odlučio da ga odmah baciš u more, samo’ nemoj
tražiti od mene da mu ja skinem odjeću. Ja nemam sad za to vremena,
jer moram čitati njegove bilješke.“
Malajac progunđa nešto pa se lati posla i poče da prekrcava stvari
s andamanskog čamca. Bio je praznovjeran, kao i narod iz kojega je
potjecao, pa se očito plašio dodira s mrtvacem.
Njegov drug povuče leš u stražnji dio čamca pa sjede na krmu, a
Malajac siđe u andamanski čamac i stade odanle prebacivati sve
stvari, pa i vesla u nikobarski čamac. Najzad se i on sam prebaci u
čamac u kom se već bio smjestio njegov drug pa odvoji čamce. Nakon
nekoliko trenutaka opljačkan čamac produži put Sumatre, a
andamanski čamac, lišen gospodara, zaostade na pustoj morskoj
pučini.
Čovjek na krmi nije bio ni primijetio da se čamac na kojem se
nalazio pokrenuo, toliko je bio zaokupljen čitanjem bilježnice: stalno
je upirao pogled u njene listove ispisane sitnim, ali čitkim slovima,
okrećući ih redom, list po list.

73
 5.
DNEVNIK NESTALOG ČOVJEKA
(Prvi dio)

Tko sam ja? I kako mi je ime? Ne znam to više gotovo ni ja sam,

tako dugo nije mi do ušiju dopro zvuk ljudskog glasa i nazvao me
mojim imenom. Ima li na zemlji uopće još koje ljudsko biće osim
mene? Kad se noću u nesanici valjam na svom ležaju, a more
zapljuskuje obalu pjevajući svoju bučnu pjesmu, moja se samotna
duša bori s mišlju da ja nisam jedini čovjek na kojega zvijezde Juga
prosiplju iz nezemaljskih daljina svoje samilosno svjetlo, da nisam
jedini čovjek u toj beskrajnosti.
Može li uopće da postoji biće s osjećajem tolike osamljenosti i
napuštenosti kakvo sam ja? Teško mi je vjerovati da takvo biće postoji.
Kao dijete čitao sam Robinzona, očaran neopisivom romantikom te
knjige. Ali bezimen bol, ispisan među njenim recima, mom je djetinjem
neshvatanju bio izmakao. Robinzonov je udes bio neuporedivo
sretniji od moga. Robinzon je našao svog druga Freitaga kad je bio već
izgubio svaku nadu da će mu se udes nabolje izmijeniti, a ja sam
izgubio svog druga, svoju Rabbadah, svoju neizrecivo voljenu ženu
koja mi je bila u raj pretvorila prvih osam godina provedenih na mom
od svih ljudskih bića zaboravljenom otoku, gdje sam je i zakopao u
porušenom hramu posvećenom Sivi, u jednoj podzemnoj odaji,
zajedno s maharadžinim blagom koje sam otada toliko omrznuo, da
mi i sam pogled na nj uzrokuje gađenje.
Udes se sa mnom čudno poigrao. Imao sam ženu koja je u punom
smislu riječi bila moja: za nju bih bio dao sva zemaljska blaga, za nju
bih se bio borio s bilo kim na svijetu, spreman da je odbranim od svake
opasnosti. Nitko nije nikad pokušao da mi je preotme; ona me je
voljela, a ja ni sada ne znam čime sam zaslužio da me ona voli. Sad
imam blago koje bi mnogog pohlepnika moglo da natjera u ludilo,
blago koje za mene nema nikakve vrijednosti pa me čini nesretnijim

74
od najbjednijeg prosjaka, koji s malo para u džepu može da kupi sebi
bar krišku hljeba, dok ja ne znam što ću i kuda ću s tim svojim blagom.
Dragulji i dijamanti, zlatne posude i idoli, od kojih se ono sastoji,
nemaju za mene veće vrijednosti od glatkih oblutaka i ljuštura s
kojima se valovi na obali šegače. Poklonio bih to blago svakome koga
bi udes doveo na moj samotan otok da mi ovdje kao drug pravi
društvo u mojoj samoći. Ali to neću doživjeti. Petnaest godina čekam
već da svane dan koji će dovesti u blizinu mog otoka neki brod, danima
stojim na obali i vrebam ne bih li ugledao kakvo jedro, makar ono
pripadalo kakvom gusarskom brodu, ali uzalud: te sreće nisam
doživio; u vidokrugu mojih očiju nikad se nije pojavila ni krpa koja bi
mi bila dočarala jedro, pa sam se najzad, odrekavši se i čekanja,
pomirio s neminovnošću.
S teškom sam mukom ipak uspio da savladam najzad želje svoga
srca. Dešavalo mi se bezbroj puta da padnem u iskušenje i latim se
konopa, da na njemu završim svoj život smrću koju je već prije mene
bio odabrao na tom istom otoku jedan čovjek koji je više volio da umre
nego da živi u toj strašnoj samoći, hiljadu sam puta napola lud od bola
jurio gore-dolje obalom i udarao glavom o grebene, dok mi iz nje ne bi
krv potekla. Borio sam se, u ludilu, s utvarama, tresući se u groznici na
svom ležaju, bezbroj puta molio sam se bogu da me uzme k sebi, ali on
nije htio da mi usliša molbu, pa sam svaki put, kad bi me groznica
napustila, ustajao oporavljen, mada mi nikad nitko nije pružio ni
najmanju pomoć.
Može li beskrajno čekanje oduzeti čovjeku najzad sve snage? Ja
sam već davno prestao da se nadam, ali i da se bojim: postao sam živ
stroj koji se ujutro stavlja u pogon, a uveče se zaustavlja. Čudim, se čak
da sam se odlučio da opišem tok svog života u ovoj jedinoj bilježnici
što sam je uspio spasiti kada sam doživio brodolom. Imam li to da
zahvalim dosadi? Ili možda nekoj neizvesnoj slutnji da bi se mojim
riječima mogao možda netko okoristiti, netko od mojih najmilijih, ako
mu ova bilježnica dopadne ruku, netko čije su me oči već davno kao
mrtva oplakale. Ja znam samo da mi je ta misao pala na pamet juče,
kad sam posjetio svoju Rabbadah i vidio blago što sam joj ga stavio
pred noge pa je ondje spremljeno bolje nego u mojoj kolibi.

75
 Pokušat ću, dakle, da se sa svojim mislima vratim u doba kad još
nisam bio ubogi bogataš kakvim se danas smatram. Bit će mi teško
sjetiti se događaja koji su duboko utonuli u moju svijest, kao da su se
zbili stotinama godina prije današnjeg dana i sad pripadaju već
drugom nekom svijetu. Ali ja imam vremena! Nitko me ne tjera da taj
posao što prije završim pa je sasvim svejedno hoće li mi trebati godina
dana ili više da te bilješke dovršim. Neću zakasniti ako dospijem da ih
položim pored svoje glave kad osjetim da mi je smrt blizu. Nakon
mnogo, mnogo godina nekom će se putniku, koji bude zalutao ovamo
svojim čamcem ili bude kao brodolomac izmakao smrti na ovom
otoku, možda posrećiti da pored mojih kostiju nađe ovu bilježnicu
požutjelih ili napola sagnjilih listova koja će mu pričati o Hugu
Gollwitzu, nekad najsretnijem čovjeku pod suncem, o Rabbadahi,
njegovoj voljenoj ženi, vanrednoj ljepotici, i o — maharadžinu blagu.

***

Prošlo je doba kiša, i moj se mali otok pretvorio u pravi raj. Čist,
poput balsama, miluje mi čelo zrak, donoseći mi sa svih strana mirise
raznobojnog cvijeća i procvalih stabala. Bezbroj plodonosnih klica
niklo je iz zemlje i razvit će se u biljke najneobičnijih oblika, a iznad
tog spleta najčudesnijeg raslinstva strše visoko uvis divne krošnje
areka-palmi i pandanus-stabala. A napolju, pred koraljnim
prudovima, nasrće more na oštre nasipe i prijeti im svojim, sad
kristalnim sad mutnim, uskipjelom pjenom okrunjenim valovima koji
se dižu i spuštaju, a iz njih kao da vire hiljade vila vodarica, željne da
saznaju kakvim je važnim poslom zaokupljen čovjek koji sjedi
osamljen tamo na obali, ne mareći za svu tu ljepotu kojom je okružen.
Da, lijep je taj moj otok dragulja što u svom zelenom sjaju liči na
mirisavu vilu što počiva na valovima safirnog sjaja, ali hiljadu puta
ljepša je moja domovina sa svojim jezerima i šumama, sa svojim
rijekama i svojim planinama. Sa svim svojim dražima, ti si, ljepotice
moja, samo okrutna Kirka što me je nerazrješivim okovima vezala za
sebe. Pusti me, lijepa čarobnice, na slobodu, i ja ću se odmah vratiti u
svoju domovinu i tamo ću zaboraviti sve muke što sam ih propatio u
tvom zatvoru, a duša će ti moja uzvratiti riječima zahvalnosti

76
gostoljubivost kojom si me zadužila u duge godine što sam ih, bačen
udesom na tvoj otok, proveo u tvom carstvu!...
Kad sam pred dvadeset i pet godina napustio svoju domovinu,
mojoj je braći bilo trinaest, odnosno sedam godina. Još ih vidim pred
sobom, Teodora s plavim uvojcima i sanjalačkim očima i malog Freda,
koji je, suprotno od svog brata, tihog sanjalice, svojim plavim očima
gledao smiono i veselo u svijet i jedini od nas trojice braće provodio
dane u krugu naše porodice, često smionije i veselije nego što su to
dopuštale očeve i majčine brige, koje su i mene, najstarijeg sina naših
roditelja, često tištale.
Rod Gollwitza jedan je od najstarijih, ali i — najsiromašnijih
rodova u Sudlandiji. Krivnjom uprave naših pređa, premalo
usmjerene na održanje naših dobara, posjedi porodice Gollwitza
stoljećima su suviše opterećivani dugovima, pa je bilo teško, a možda
i nemoguće, poslovati na način da se iz porodičnih dobara izvuče
koliko je trebalo da se trojici sinova — kćeri u porodici nije bilo — u
njihovu životu osigura primjeran položaj.
Takve su me prilike navele na to da zarana stanem misliti o tome
kako bi se naše stanje moglo izmijeniti nabolje. Odavna je rod
Gollwitza navikao da gleda daleko, i zato i ja usmjerih svoje misli put
dalekih krajeva, jer mi domovina nije obećavala nikakvu budućnost.
Ni Sudlandija ni druge sjeverne države nisu imale kolonijalnih
posjeda, inače bih bio svoje usluge stavio na raspolaganje domovini:
zato sam stupio u englesku istočnoindijsku vojsku u kojoj sam, kako
mi se činilo, imao najviše izgleda da će se moji planovi u skoroj
budućnosti ostvariti. O svom dvadesetom rođendanu nalazio sam se
već na putu.
U Kalkuti započe roman mog života. Uskoro po svom dolasku u taj
grad upoznah jednog mladog otmjenog Indijca koji se nalazio tamo na
studijama. Neko vrijeme nije on nikako govorio o svojoj domovini pa
mi nije rekao ni kako se zove, ali je ubrzo postajao iz dana u dan sve
povjerljiviji. Začudih se kad mi se jednog dana otkri kao maharadža
Madpur Sing iz Auga, zatraživši pri tom od mene da mu časnom riječi
obećam da neću nikome odati tajnu njegova porijekla i njegova
položaja. Ja mu to obećah. On mi onda ispriča da mu je otac svojim
raskošnim životom svoju zemlju malone upropastio, pa sad on

77
mudrom štednjom mora da poradi na tome da je ponovo podigne.
Zato je, kako mi reče, i došao u Kalkutu, da uči od Engleza kako se
zemljom upravlja. Bio je plemenit mlad čovjek, i ja sam bio naprosto
sretan što sam se s njim sprijateljio. Nekoliko smo se mjeseci svaki
dan sastajali, a kad je došao dan da se rastanemo, obojica smo bili
uvjereni u trajnost našeg uzajamnog prijateljstva.
To mi je prijateljstvo bilo melem na duši koja je čeznula za
domovinom. Međutim, čežnja za domovinom ponovo ojača kad osjetih
da ni među svojim starješinama ni među svojim drugovima ne
nailazim ni na kakvu susretljivost. Moj general, lord Haftley, bio je
hladan, otresit Englez, koji je smatrao da će se poniziti ako dade maha
iole toplijem osjećaju. Bio je krajnje zakopčan; ako bi se pak ponekad
odlučio da nešto primijeti, promrmljao bi kroz zube samo jedno „yes’,
koje bi čovjeka sledilo upravo kao što ga je ledila njegova nadutost.
Zbog njegove navike da u razgovoru učestvuje samo kratkim ,yes’, svi
su ga potčinjenici nazivali ,generalom Yes’.
Dok sam se u svom puku prema ostalim oficirima odnosio više ili
manje ravnodušno, još mi je jedan čovjek u puku bio od prvog časa
mrzak. Konjički kapetan Mericourt bio je Parižanin, ranije je bio
možda trgovački putnik ili nešto slično, pa je bio došao u Indiju, jer u
svojoj domovini nije mogao ni do čega dotjerati. Bio sam uvjeren da je
čin koji je imao postigao samo lukavošću. Smatrao sam ga, uostalom,
podlacem, a uskoro mi se pružila upravo prilika da ga upoznam kao
nekarakterna čovjeka.
U neko doba nakon odlaska indijskog princa upoznali u jednom
društvu suprugu majora Wilsona, pa sam često bio pozivan u njihovu
kuću. Majorova je supruga voljela moje društvo, jer su joj naši
razgovori pružali priliku da se usavrši u njemačkom jeziku. Bila je to
ljepotica, ali uz to vrlo moralna žena. Nikad nije među nama pala jedna
sama riječ, koju njezin muž ne bi bio smio čuti. Dolazio je u tu kuću i
kapetan Mericourt. Majorova je supruga bila dražesna žena, i on
pokuša da joj se približi, ali ona se prema njemu držala uvijek
suzdržljivo. Iz ljubomornosti prema meni ponašao se kao što se moglo
očekivati od neotesana čovjeka kakav je on bio. Jednoga dana upita me
major zašto se ophodim tako srdačno s njegovom ženom. Ja se
začudih. Pri tom se porječkasmo, i on me izazva na dvoboj. Nisam se

78
bojao udarca koji sam mogao zadobiti, ali sam strahovao da bi čast
njegove vrijedne, vjerne žene mogla biti dovedena u pitanje. Nastojao
sam stoga da ga umirim i uvjerim da mu je žena nevina, ali izazov sam
ipak morao prihvatiti. Major mi probuši jedan rukav na kaputu, a ja
mu okrznuh sabljom lice. Otada sam se klonio njegove kuće. Ni
kapetan se nije više smio pokazati kod njih. Rečeno mi je da me je on
kod majora osumnjičio, ali nisam imao za to dokaza. Nadao sam se u
sebi da će doći jednom čas da se s njim pištoljem obračunam, ali nisam
tada još mogao da slutim da će osvetu za kojom sam čeznuo preuzeti
kao svoju jedna viša ličnost.
U majorovoj kući bio sam se već počeo osjećati kao domaće
čeljade, pa me je osamljenost u kojoj sam se našao nakon dvoboja sad
dvostruko tištala. Srećom dogodi se u to doba nešto što je moje misli
drugamo skrenulo. Engleska, koja je bila proširila svoj utjecaj daleko
preko Alah-abada, poče pružati svoje pipke prema susjednom Augu,
koji je svojim zdravim podnebljem i vanredno plodnim tlom već
odavna privlačio njene požudne poglede. Trebalo je da tamo krene
jedno poslanstvo, s ciljem da s tom bogatom zemljom obnovi odnose
koji su smrću starog radže bili prekinuti. Taj prividno miroljubivi
zadatak, bio je povjeren generalu ,Yesu’ i nekolicini nas oficira, među
kojima sam se i ja nalazio. Ja tada nisam još imao dovoljno političkog
iskustva, ali sam za vrijeme svog kratkotrajnog boravka u Kalkuti
imao i suviše uvida u političko umijeće engleskih državnika, a da bih
mogao da povjerujem u bezazlenost tog poslanstva. Znao sam kako
Engleska postupa u sličnim slučajevima. Poslanstvo je imalo da
postavi zahtjeve koji u cjelini nisu nikako mogli biti prihvaćeni, da bi
onda Engleska imala razloga da zarati na tu zemlju i podvrgne je svojoj
vlasti. U tom slučaju nisam mogao kao sigurno ništa da utvrdim, jer su
mi zahtjevi Engleske bili nepoznati, ali odlučih da pratim događaje,
kako bih mogao da na vrijeme upozorim Madpur Singa, ukoliko bi u
planu bila kakva izdaja. Nisam htio da po cijenu svoje savjesti
zastupam interese zemlje s kojom me, osim ugovora o službi,
sklopljenog na nekoliko godina, ništa nije vezalo.
Odvezosmo se željeznicom do Benaresa, a odanle čamcima što su
ih veslima tjerali kuli, po četrnaest u svakome, uz rijeku Ganges čiju
vodu Indijci smatraju u tolikoj mjeri svetom da je raznose i čak vjeruju
da svakoga tko god u njoj ili u raljama krokodila koji u njoj žive
79
svojevoljno nađe smrt, Brahma odmah prima u jedno od divnih svojih
nebesa. General ,Yes’ vozio se sa svojim indijskim slugom u prvom
čamcu, dok smo mi, ostali oficiri, među kojima se nalazio i kapetan
Mericourt, bili zauzeli drugi.
Narednih osam dana značilo je za mene putovanje kroz
bajoslovnu zemlju. Već u Benaresu, gdje se zadržasmo jedan dan,
nisam mogao da se dosta načudim. Nigdje ne dolazi tako snažno do
izražaja Indija, ta zemlja velikih suprotnosti. Tu se pred nama, na
lijevoj obali Gangesa, na gromadama stijenja što se okomito ruši u
svete vode, uzdiže stari, sveti grad sa svojim nebrojenim hramovima,
džamijama i palačama.
Raskošna obitavališta velikodostojnika nižu se tu, kao u nekom
snu, naizmjence, pored svetih spomenika i veleljepnih hramova. U
sjaju sunčanog svjetla bliješte slikovita kruništa i kubeta, ljeskaju se
tornjevi i minareti. Sunce Indije pozlaćuje sve, pozlaćuje čak i —
prljavštinu koju, kako se čini, samo oko i uho Evropljanina primjećuju
i osjećaju, dok se domaći svijet u njoj sasvim dobro snalazi. Benares je
glavno sjedište bramanstva. Tu je čistiji i pomirljiviji budizam tako
dugo progonjen, dok ga Brahmine i Višnuove sluge nisu najzad
potjerali iz čitave Indije, osim s područja krajnjeg Juga i sa Cejlona,
gdje se još zadržao. I tako sad u Benaresu vladaju neograničeno
Brahma i njegova sveta goveda, pa su svi hramovi puni tragova svetih
krava, koje, vukući se lijeno, rese njima na svakom koraku hiljade
gradova. Pred njihovim nogama padaju ničice pobožni vjernici i ljube
im uprljana kopita. Bogataši i siromasi, muškarci i žene, svi se zanosno
klanjaju tim bogovima u njima posvećenim hramovima, pa bi se
sigurno slabo proveo tko bi se usudio da posumnja u božansku
prirodu tog goveđeg svijeta. Vidio sam tako jednu mladu ženu, lica
zastrta velom, s bogatim nakitom, kako zanosno pada ničice u
prljavštinu pa kravi mašću iz jedne srebrne zdjelice maže kopita i pri
tom šapće pobožne molitve. Hiljade poklonika, uzetih, bolesnih,
kljastih, okuženih silaze stepenicama do rijeke, čiji se valovi pod
gomilama prljavštine od koje se zameću bolesti pretvaraju u mulj, i
požudno piju s dlana žutu čorbu koju nazivaju ,svetom vodom’. Nije
stoga nikakvo čudo što se u Benaresu kuga i kolera nikako ne mogu
zatrti, pa se te bolesti, prenošene poklonicima koji se vraćaju u svoja
obitavališta, šire po čitavoj Indiji.
80
 Ali Ganges nije samo kupalište, nego i groblje čitave države.
Bogataši i siromasi dolaze na njegove obale, da bi u njegovim vodama
isprali svoje grijehe i u njima sahranili svoje mrtve. Ljudi će se
pogađati sa svećenicima oko cijene gorivih drva od kojih će se podići
lomača, zatim će plameni jezici, nadaleko vidni, praskajući lizati goli
leš, dok se ne pretvori u pepeo koji će rodbina prosuti u rijeku kojom
protječu lešine krava i parija što se ne spaljuju, jer bi lomača za njih
suviše stajala.
Odvratan dojam pobuđuju naročito bogalji, fakiri i prosjaci koji se
sami sakate i trape. Ta vrsta ljudi živi od živaca svojih bližnjih, upravo
kao i prosjaci u velikim evropskim gradovima. Na stepenicama jedne
džamije vidio sam jednom jednog Indijca koji se, umirući, jezivo grčio.
Zgrozih se pa se okrenuh, toliko se sažalih na nj. Ali moj se indijski
vodič osmjehnu i primijeti:
„Poznajem tog čovjeka već godinama pa sam ga sto puta vidio
kako umire; on na taj način zarađuje grdne pare.“
Čitav me jedan svijet nikad ranije doživljenih utisaka salijetao kad
smo klizili uz svetu rijeku pored gradova i sela, pored palača i koliba.
Moji su pratioci boravili svi već duže vremena u Indiji pa se njih taj
svijet nije tako živo doimao kao mene, a mršavi je general ,Yes’ čitavo
to vrijeme ležao na svom divanu od crvenog baršuna, sad spavajući,
sad pušeći, ne povirivši ni jedanput iz svog šatora koji ga je štitio od
jarkog indijskog sunca. Što je mogao da znači Benares, što Ganges, a
što najzad i čitava Indija za jednog čistokrvnog, ,Englishmana’, a
pogotovu za njega, lorda Haftleya!
Osmog dana našeg putovanja ukaza nam se oko podne Aug Sveta
rijeka zasja pod zracima jarkog sunca poput rastopljenog srebra.
Rijekom su krstarili mnogobrojni čamci, a među njima su se kretali
ribari, koji su po indijskom običaju bili polegli na dva zemljana lonca,
po jedan na svakome, i tako plivali rukujući pri tom mrežama.
Na pristaništu nas dočeka četa sepoya 3, konjice koju nam je
državni poglavar bio izaslao u susret. Jedan od tih vojnika povede
bogato opremljenog konja, kojega se nijedan vladar ne bi bio postidio,
dok su drugi, idući za njim, vodili nekoliko konja bez ikakve opreme,
koji su očito bili određeni za nas oficire. General napusti čamac,
3 urođeni engleski vojnik

81
zaštićen od sunca širokim suncobranom, koji su mu nad glavom držali
dva kulija. Samo što stupi na tlo, zagruvaše s grada puščane salve i
topovski hici, pa svi prisutni Indijci u isti čas kleknuše smjerno na
zemlju. Za generalom napustismo i mi svoje čamce.
Jedan do zuba naoružan Indijac, u kome ja začudo prepoznah
Madpur Singa, svog indijskog prijatelja, priđe generalu.
„Sahibe, moj gospodar, radža Madpur Sing, kome pripada sve što
ovu zemlju pokriva, zapovjedio mi je da te pozdravim
dobrodošlicom.“
„Yes“, otpozdravi mu general, pozdravivši ujedno lakim pokretom
ruke sve Indijce koji su mu bili došli u susret, a zatim naredi kulijima
da ga dignu na konja. Za njim uzjahasmo i mi, svatko svoga konja.
Indijac me je očito bio zapazio, ali odvrati pogled od mene, kao da ne
želi da obratim na njega pažnju. Zatim i on uzjaha svoga konja, i mala
povorka krenu. Na čelu male povorke jahao je general s Indijcem koji
je jahao lijevo od njega. Očito ne naročito raspoložen, lord se bio
namrštio.
„Kapetane Mericourt!“
Kapetan se odazva generalovu pozivu i potjera konja desno od
generala.
„Generale!“
„Vi ste Francuz, zar ne?“
„Da. Vaš sam sluga.“
„Francuzima što se učtivosti tiče nije nitko na svijetu ravan.“
„Tako ljudi kažu.“
„Vi znate, dakle, što znači biti učtiv?“
„Ja mislim da znam.“
„Da li je doček koji mi je radža priredio bio učtiv?“
„Čini mi se da nije bio naročito učtiv.“
„Yes.“
„On šalje nastojnika svoje kuće i pregršt vojnika da dočekaju
zastupnika i poslanika svemoćnog Albiona.“
„Yes.“

82
 „Pravo je čudo što se radža dobrostivo udostojio da nas primi u
svoje dvore. Vi ćete, Ekscelencijo, za vrijeme pregovora, morati mu
uzvratiti učtivost istom mjerom.“
„Yes.“
„I uporno tražiti da udovolje zahtjevima Vaše Ekscelencije.“
„Yes.“
Obojica su tako glasno razgovarali, da su oni koji su iza njih jahali
svaku njihovu riječ razumjeli. I Indijac je bio čuo i razumio svaku riječ
iz njihova razgovora, jer je bio savršeno vješt engleskom jeziku. Ali on
se napravi kao da nije ništa čuo pa ne podiže prosto oči s glave svoga
konja. Ja, naravno, nisam mogao biti ravnodušan prema generalovoj
netaktičnosti, ali mi nije prosto bilo ni na kraj pameti da se zbog nje
uzrujavam. Trebalo je da general sam dobro otvori oči, ako je htio da
ne bude doveden u nepriliku.
Mala se povorka zaustavi pred glavnom kapijom dvorca. Straže
koje su stajale pred njom baciše se u isti čas ničice na zemlju. General
se prezrivo osmjehnu; bio je uvjeren da ta počast ide njega.
„Dopusti mi da te povedem radži“, reče Indijac na jeziku svoje
zemlje.
„Da povedeš mene i moju pratnju, hoćeš da kažeš?“ ‘
„Radža je voljan da primi samo tebe.“
„Nisam ja parija, da idem sam. Zašto me tvoj gospodar hoće da
primi kao kakvog ćilimara?“
„Isto tako primio bi i kraljicu tvoje zemlje i sve kraljeve ovoga
svijeta. On je bio u vašim zemljama, ali nije tražio da ga itko primi.
Dođi!“
, „Voljan sam da dođem, ali samo sa svojom pratnjom. Javi to svom
gospodaru.“
„On je izrazio želju da te vidi samo zato što si ti to zaželio. Ali ako
baš hoćeš da te povedem k njemu s tvojom pratnjom, a ti dođi!“
On nas povede kroz nekoliko divnih dvorišta do granitnog širokog
stubišta koje je vodilo do jedne dvorane sa stupovima kakve su se
gradile pred dvije hiljade godina. Mnogobrojno osoblje što smo ga
sretali padalo je šutke pred nama ničice i ostajalo u tom stavu sve dok
ga ne bismo mimoišli.
„Da li im je tvoj gospodar zapovjedio da padnu pred nama ničice?“

83
 „To im on nikada ne zapovijeda. Oni mu na taj način iskazuju svoje
strahopoštovanje.“
Englez nije zapravo mogao da shvati zašto taj svijet odaje na taj
način počast i odsutnom svom vladaru pa se ponovo prezrivo
osmjehnu.
Udno dvorane sa stupovima, koja je bila sva pokrivena
skupocjenim ćilimima, bilo je smješteno prijestolje sačinjeno od.
slonove kosti u obliku slona što počiva. S jedne i druge strane samog
prijestolja stajale su po dvije straže s lepezama od paunova perja,
optočenim biserjem, kojima su obično hladili vladara.
„Kako želi tvoj gospodar da se smjestimo?“
„Smjestite se kako hoćete, vladajte se prema običajima vaše
zemlje!“
„Kaži mu da mi nećemo pasti pred njim ničice, kao što to čine
njegovi robovi.“
„On to od vas i ne traži. Na kojem jeziku hoćete da govorite s njim,
na njegovu ili na vašem?“
„Govori li on engleski?“
„On govori engleski i francuski.“
„Onda će iz učtivosti prema nama govoriti s nama engleski.“
„Isto tako biste vi iz učtivosti prema njemu mogli govoriti s njim
na njegovu jeziku. Ali on će se radovati što mu se ukazala prilika da
bude učtiviji od vas. Možete početi!“
„Kako da počnemo, kad on nije još došao?“
„On je već davno tu pa će sad zauzeti svoje mjesto.“
Pri tom se Indijac pope na prijestolje i sjede. Iznenađeni Englezi
shvatiše sad zašto je radža htio da primi generala nasamu. Kako je
radža bio razumio svaku generalovu riječ, htio je vjerojatno da mu
uštedi poniženje.
Sadašnji doček bio je namijenjen samo obostranim pozdravima pa
ne potraja dugo. Stvarni pregovori imali su da se održe kasnije.
General se bio već podigao ,s divana na kojemu je sjedio, da pokaže da
nema više šta da kaže, kad mu radža dade rukom znak.
„Želio bih da te još nešto upitam. Smijem li pozdraviti jednog tvog
oficira, koji se nalazi sad u tvojoj pratnji, a ja ga poznajem?“
„Dopustit ću mu da govori s tobom.“
84
 „Ah! Koga to smatraš zarobljenikom, mene ili njega, kad bez tvog
dopuštenja Madpur Sing, kralj Auga, ne smije da govori s njim, ako mu
se to prohtije?“
General uvidje da je uvrijedio radžu.
„Ti si me krivo razumio. Ti si mojim riječima podmetnuo značenje
koje one nemaju. S kim ti to želiš da govoriš?“
„Ti kažeš da ja nisam razumio tvoje riječi; ti misliš, dakle, da ja ne
razumijem tvoj jezik. Pokušat ću da ga bolje naučim pa te molim da mi
oficira s kojim želim da govorim ustupiš da mi bude učitelj. To je
potporučnik Hugo Gollwitz.“
„Gollwitz!“ uzviknu iznenađeni general, a zatim zapovjedi oštro,
gotovo prijetećim glasom: „Stupite pred radžu!“
Ja se odazvah zapovijedi i priđoh radži, koji mi ljubazno stegnu
ruku.
„Mi smo se u Kalkuti upoznali, ja te volim i nisam te zaboravio. Ti
ćeš stanovati u mojim odajama sa zadatkom da utvrdiš govorim li ili
ne govorim vaš jezik. Dopuštaš li to?“ obrati se zatim tim pitanjem
generalu.
„Dopuštam!“
„A sad idi slobodno sa svojim ljudima. Odaje su vam spremne.
Moje će vas sluge u njih povesti.“
Zatim siđe s prijestolja i, uzevši me za ruku, nestade sa mnom iza
jedne zavjese.

***

Noćas sam kasno usnuo. Bile su me uzbudile tolike uspomene iz

prošlosti, da nisam mogao oči da sklopim. Kad najzad uspjeh da
zaspim, san koji sam usnio bio je pusta zbrka. Vidio sam svoju braću,
ali ne više kao djecu nego kao odrasle ljude. Upala blijeda lica, Teodor
je upirao u mene neopisivo molećiv pogled i pružao mi ruke na kojima
primijetih lance. Htio sam da mu priđem, ali uto slika nestade, i ja se
nađoh na prostranoj poljani, obrasloj travom; ja nisam nikada dotada
bio u Americi, ali tako sam, upravo tako zamišljao prerije na njenom
Zapadu. Na obzorju se pojavi jedan jahač koji mi se brzo približi. Kad
zastade preda mnom, zapanji se. I ja se bez riječi zapiljih u njega. Bio

85
je to moj mlađi brat. Ali u svom odijelu lovca divljih konja, bio je to
ozbiljan čovjek čije je lice bilo poprimilo muževan izraz, a ne veseo
dječak koji se raduje životu, kakva sam ga ja poznavao. „Fred!“ htio
sam da ga zazovem, ali u taj se čas njegov lik rasplinu, kao da ga je
magla progutala. Zatim se opet nađoh u Indiji. Nalazio sam se kao
optuženik pred ratnim sudom. Bili su mi vezali ruke na leđima, a
Mericourt je stajao preda mnom s golemim mačem u ruci. Bacivši na
mene đavolski zloban pogled, bio je upitao generala:
„I vi ste, generale, mišljenja da je potporučnik Gollwitz počinio
zločin veleizdaje?“
„Yes.“
„I vi ćete mu izreći smrtnu osudu?“
„Yes.“
„Kad treba ta osuda da bude izvršena? Sad? Odmah?“
„Yes.“
Mericourt trgnu onda mač, u namjeri da me njime snažno udari,
a... ja se probudih sav oznojen. Nisam sad bio u Indiji, već sam ležao u
svojoj kolibi na svom samotnom, od svijeta napuštenom otoku. Da li
je taj uzbudljiv san bio u stvari znak da mi prijeti groznica? Ili je to bila
posljedica utisaka koji su mi prethodnog dana bili pritisnuli dušu? Da
li sam uopće dobro učinio što sam sjene prošlosti izazvao time što sam
uspomene na njih zabilježio u svoju bilježnicu? Ali ja sam već bio
počeo da zapisujem svoje doživljaje pa sam te zapise htio da privedem
kraju. Spremio sam zato sebi doručak, progutao sam tabletu kinina, da
suzbijem groznicu, ako mi ona zaprijeti, i eto, sad nastavljam svoju
priču...
Uveče, istoga dana kad smo bili stigli u Aug, general me pozva da
dođem k njemu. Ja sam slutio o čemu se moglo raditi pa obavijestih
radžu da me je general pozvao k sebi. Madpur Sing mi poruči da želi
da sazna što mi je general rekao pa će me čekati u parku na klupi pod
jednim egzotičnim stablom. Po podne toga dana bili smo se prošetali
zajedno parkom, pa sam znao gdje imam da potražim radžu.
Kad uđoh u generalovu sobu, nađoh ga s persijskom lulom među
zubima. Pred njim je stajao kapetan Mericourt. General namignu
kapetanu, a ovaj poče odmah da me ispituje:
„Gospodine potporučniče, vi ste poznavali radžu?“

86
 „Da.“
„Gdje ste ga upoznali?“
„U Kalkuti. Meni se čini da je to vama i dosad bilo poznato.“
„Kako ste se dugo družili s njim?“
„Nekoliko sam se mjeseci gotovo dnevno sastajao s njim.“
„Vi nam, međutim, o tom vašem za nas vrlo važnom poznanstvu
niste uopće govorili.“
„Madpur Sing bio je došao u Kalkutu da tamo studira. Zato nije
nikome htio reći tko je i što je, a ja sam mu morao dati časnu riječ da
tu tajnu neću nikome odati.“
„Ali kad ste saznali koju je svrhu imalo naše putovanje, dužnost
vam je bila da nam tu tajnu odate.“
„Što vi smatrate svojom dužnošću, to se mene ne tiče, ali ja zadanu
riječ nikad ne kršim, jer bih se time ogriješio o dužnosti čestita
čovjeka.“
„Gospodine potporučniče!“
„Gospodine kapetane!“
„Ne zaboravite da se nalazite pred svojim starješinom!“
„Svakako, i taj starješina sjedi sad preda mnom. Ali vi to u ovom
trenutku niste!“
„Što hoćete time da kažete?“
„Hoću da kažem da ja želim da govorim s gospodinom generalom,
a ne s vama.“
„Gospodin general mi je naredio da govorim s vama. Zar ne,
Ekscelenijo?“
„Yes!“ odgovori general i pri tom me mrko pogleda.
“Jeste li čuli?“
„Čuo sam. Ali kako gospodin general nije stavljen ni pod čiji
nadzor, o čemu ne može biti sumnje, a nijednom se potčinjenom ne
može uskratiti pravo da govori sa svojim neposrednim starješinom,
ukoliko je taj prisutan, ja ću govoriti i odgovarati samo zato što sam
Voljan da udovoljim općim zahtjevima učtivosti, a ne zato što bi
me na to primoravali zahtjevi službe.“
„Do đavola, baš ste drski! Takav govor zaslužuje oštru kaznu, zar
ne, gospođine generale?“

87
 „Yes.“
„Oštru kaznu? „Što hoćete time da kažete? Tko će biti oštro
kažnjen? Recite!“
„Onaj koji je takvu kaznu zaslužio!“
„Od nas dvojice, ja to svakako nisam; ta me misao umiruje.“
„Gospođine potporučniče!“
„Gospodine kapetane!“
„Gospodin general vas je pozvao da se opravdate zašto ste zatajili
svoje poznanstvo s radžom. Vi ste krivi što smo poniženi dočekom koji
nam je radža priredio!“
„Ja? Ja nisam nikome naredio da zameće razgovor u prisustvu
čovjeka koji je svaku riječ razumio.“
„Obuzdajte se! Vaša je dužnost bila da nas izvijestite tko je taj
čovjek koji nas je dočekao.“
„Ja ne vidim zašto je to morala biti moja dužnost pa vas molim da
taj razgovor prekinete. Moram, naime, ići radži koji me je zamolio da
mu izdam svjedočanstvo da ne zna da govori engleski, a ja mu takvo
svjedočanstvo ne mogu na laku ruku izdati.“
„U ovom trenutku vi ste ovdje mnogo potrebniji nego drugdje pa
to ne smijete smetnuti s uma! Zar ne, gospodine generale?“
„Yes!“
„Vaše zatajivanje predstavlja tako zamašan propust, da moramo
čitavu stvar dobro pretresti prije nego što se odlučimo da vam
odmjerimo primjernu kaznu. Kako se u ovom trenutku ne nalazimo u
odnosu koji bi se mogao nazvati službenim, mi vam sad još ne možemo
izreći presudu, ali vas moramo lišiti čina i oduzeti vam mač, gospodine
potporučniče. Zar ne, gospodine generale?“
„Yes.“
Ja posegnuh rukom za mačem, ali ne da mu ga predam, nego da
njime kaznim čovjeka koji me je vrijeđao, ali ne dopustih da me srdžba
sasvim obuzme.
„Jeste li mi rekli sve što ste htjeli da mi rečete, gospodine
kapetane?“
„Da.“

88
 „Onda ću vam i ja reći sve što mi je na srcu. Ja bih vam morao
predati svoj mač zato što nisam prekršio zadanu riječ. Takvu presudu
može da izreče samo nečastan čovjek.“
„Potporučniče!“
„Koješta! Nemojmo glumiti. Vi ste kadri da druge natjerate na
dvoboj, ali nemate dovoljno hrabrosti da se lično bijete. Vi tražite od
mene da vam predam svoj mač. Pa dobro, predat ću vam ga, ali ću vam
prije njime izgrepsti lice.“
„Ta uvreda ne smije ostati nekažnjena, zar ne, gospodine
generale?“
„Yes.“
„Kažnjena? Vi ne razlikujete dobro pojmove: jedno je prekršaj, on
ne smije ostati nekažnjen, a drugo je uvreda, ona ne smije ostati
neosvećena. Vi ste kukavički pokušali da mojim riječima dadete
obilježje neizvršavanja službenih dužnosti, samo da biste izbjegli da
mi se oružjem suprotstavite. Ali u tome ipak niste uspjeli; uostalom,
sami ste maločas rekli da se vi u ovom trenutku ne nalazite prema
meni u odnosu koji bi se mogao nazvati službenim. Vi se prema meni
ponašate kao drska kukavica bez trunka osjećaja za pravdu, a uz to i
kao nerazuman čovjek. Gospodinu generalu povjeren je na osnovu
punomoći težak zadatak da pregovara s maharadžom; on zna da je
kapetan Mericourt danas uvrijedio radžu; on je čuo da mi je radža
rekao: ,Ja te volim!’ Gospodin general hoće sad da me kazni zbog toga
što me radža voli. Gospodin general treba sad da razmisli o tome da li
je nakon svog postupka prema radži mogao uopće da s njim započne
bilo kakve pregovore ili je možda trebalo da povjereni mu zadatak
ustupi nekome kome bi radža bio skloniji nego njemu. Rekao sam što
sam imao da rečem pa vas molim da me sad otpustite.“
„Vi možete zasad ići, ali morate ostaviti ovdje svoj mač! Zar ne,
gospodine generale?“
„Yes.“
„Primio sam na znanje, gospodo, vaše riječi, a sad primite vi na
znanje moje. Ovaj je mač moje privatno vlasništvo, i ja ga predajem
samo onome kome ga prodajem ili mu ga poklanjam. Ja sam vam,
gospodine generale, dodijeljen kao dobrovoljac pa vas molim da me
otpustite. Ujedno vas molim da mi dadete otpusnicu!“

89
 „Otpusnicu nećete dobiti!“ nasmija se zlobno Mericourt.
„Imajte na umu da biste se tim svojim postupkom ispoljili kao
dezerter. Zar ne, gospodine generale?“
„Yes.“
„Pa dobro, onda mi je milije da budem ustrijeljen kao dezerter,
nego da budem nagrađen zato što sam prekršio zadanu riječ.
Izjavljujem vam, dakle, da vam više ni u kom pogledu ne kanim biti na
raspoloženju. Laku noć!“
To im rekoh i odoh; ali nisam pošao odmah u park, nego sam
svratio u svoju sobu. Razgovor s mojim pretpostavljenima bio me je
uzbudio više nego što sam ja to pred njima htio pokazati, pa sam se
morao primiriti prije nego što pođem radži.
Bilo me je zabrinulo i generalovo ponašanje prema meni. On je
znao da me radža voli pa je već zbog same stvari za koju se bio založio
trebalo da bude susretljiviji prema meni. Ali on se nije bio pokazao
takvim, i ja sam bio stekao uvjerenje da mu nije bilo mnogo stalo ni do
mišljenja vladara kome je bio poslan, a ni do mišljenja vlade koju je u
tom slučaju zastupao. Slutio sam da je cilj njegova posjeta radži bio
samo prividno miroljubiv. Ukoliko me slutnja nije varala, svako
odgađanje mog sastanka s radžom krilo je u sebi opasnost koju nisam
smio radži zatajiti. Ja mu je ne bih bio zatajio, ni da moj razgovor s
generalom i kapetanom nije imao neprijatan završetak. Bio sam
uvjeren da prema generalu nemam više obaveza, jer sam sa svoje
strane bio prekinuo svaku vezu s Engleskom.
Imao sam ipak razloga da budem zabrinut u pogledu svoje
budućnosti. Bio sam ostao bez sredstava potrebnih za život, sam u
stranoj zemlji, čije mi prilike nisu bile poznate. Uza sve to o svemu
tome nisam mnogo razmišljao. Imao sam u radži prijatelja, kojega sam
cijenio više od svega čemu sam se mogao nadati da sam ostao u službi
Engleza. Zato sam bio dobro raspoložen kad se uputih u park gdje sam
imao da se nađem s radžom.
Odmah se pokaza da sam dobro učinio što sam najprije svratio u
svoju sobu, a onda tek pošao u park. Iziđoh tiho iz palače, tako tiho da
su se moji koraci među stupovima jedva mogli čuti. Još nisam bio
izišao kad primijetih jednog čovjeka koji je bio došao iz parka. Bio je
to ministar Tamu. Za njim uđe u palaču iz parka još jedan čovjek, u

90
kome prepoznah kapetana Mericourta. Izgledalo je da su se obojica
dogovorili da će se ondje sastati. Nego, o čemu je radžin ministar imao
da pregovara u tajnosti sa stranim izaslanikom? Na to mi pitanje, koje
sam bio sebi postavio čas zatim odgovori kapetan, započevši razgovor
s radžinim ministrom.
„Reci mi, dakle, jesi li govorio s radžom?“
„Jesam“, odgovori mu ministar.
„Pa što kaže?“
„Nije zadovoljan sa mnom.“
„Zašto?“
„Jer sluti da sam sklon Engleskoj.“
„I zato si možda u brizi?“
„Ne, nisam. Ja sam služio njegovu ocu, jer je umio da nagradi moju
vjernost; ali ovaj tovi svoje podanike, a muči glađu svoje ministre.
Podvostruči svotu koju si mi ponudio, i kraljevina Aug bit će vaša.“
„U redu, o tome možemo još razgovarati.“
Više nisam mogao da čujem, jer čas zatim uđoše u palaču. Pustih
ih da prođu mimo mene i pođoh neprimijećen za njima. Oni prođoše
kroz palaču i dvorište pa se uputiše u ministrov stan. Ja zastadoh
časkom, ali kad vidjeh da se kapetan ne vraća, uputih se u park, jer
nisam htio da me radža duže čeka.
Park se protezao iza palače do Gangesa. Bio je podijeljen na dva
nejednaka dijela, veći je bio određen za radžu, a manji za žene
kraljevskog harema. Odmah sam zapazio gust skup stabala koji mi je
bio upao u oči po podne istoga dana i u čijoj se sjeni nalazila jedna
klupa. Kad se provukoh kroz đumbirovo i biberovo grmlje jedan
čovjek ustade s klupe. Bio je to radža.
„Gollwitze!“
„Sahitoe!“
„Zakasnio si. Sjedni!“
„Zakasnio sam, jer sam promatrao dvije zmije koje su htjele da ti
otruju sretne dane što ih proživljavaš.“
„Tko je to bio?“
„Jedna je zmija kapetan Mericourt, a druga je... ne, sahibe, ti mi
nećeš vjerovati ako ti kažem njeno ime.“

91
 „Kaži mi ga slobodno, ja znam da mi ti nećeš slagati.“
„Dopusti mi radije da prije započnem svoju priču. Ne sumnjam da
ćeš zatim sam uvidjeti da si okružen izdajicama!“
I tada ispričah radži što sam u palači maločas na svoje oči bio čuo.
Vladar me ni jednom jedinom riječi ne prekide. Ali dah mu se čuo, što
je očito bio znak da se nemalo uzbudio. Kad završih svoju priču, on
neko vrijeme ne reče ništa; osjećao je, vjerojatno, potrebu da o onome
što je bio čuo najprije dobro razmisli. Zatim započe sasvim mirno:
„Kapetan je Francuz, to mu i samo ime kaže, zar ne?“
„Da.“
„Pa ipak si pristao uza me, a ne uza nj?“
„Tebe volim, a njega prezirem. Crve čovjek gazi, ali ih ne napada.“
„Zacijelo te je mnogo uvrijedio.“
„Ja bih ga prezirao i da me nije sad uvrijedio. On je jednom
uvrijedio jednu plemenitu ženu koja me je voljela kao da mi je majka.
Ja je moram osvetiti.“
„Možda ti radi sad o glavi.“
„To on već davno snuje. Ali danas mi je otvoreno dobacio rukavicu,
a ja sam je prihvatio, jer hoću da tog čovjeka onemogućim.“
„On je, dakako, bio prisutan kad te je general pozvao k sebi?“
„Da. On me je i primio umjesto generala.“
„A što je tražio od tebe?“
„Tražio je da se opravdam zašto mu nisam rekao da sam se družio
s tobom u Kalkuti. A tražio je od mene i da mu predam mač,
zapovijedivši mi da će me, kad se vratim u Kalkuti, oštro kazniti zato
što mu nisam odao tajnu tvog boravka u Kalkuti.“
„Ti imaš još svoj mač, nisi mu ga, dakle, predao.“
„Mač svoj ne predajem dok sam živ.“
„Ali kapetan je tražio od tebe da mu predaš! Što si mu odgovorio?“
„Rekao sam mu da ću mu predati mač, ali ću mu prije njime dobro
izgrepsti lice. Umjesto da odmah trgne mač, kao što bi hrabar čovjek
na njegovu mjestu bio učinio, on se pričini kao da nije čuo moje riječi.
On je kukavica.
„A kako se završio vaš razgovor?“
„Ja sam tražio da budem otpušten iz vojske.“

92
 „I oni su ti dali otpusnicu?“
„Ne, uskratili su mi je. A ja sam tada otvoreno izjavio da ću se
smatrati otpuštenim i bez nje.“
„Oni će te onda smatrati dezerterom.“
„Koješta, ja se njih nimalo ne plašim. Te me kukavice neće moći
spriječiti da odem kud me bude volja.“
„A što ćeš sad učiniti?“
„Izazvat ću na dvoboj obojicu. Oni su oficiri pa će mi morati dati
zadovoljštinu.“
„A što kaniš učiniti kad ih savladaš?“
„Odlučio sam da idem u Bataviju da tamo služim Holanđanima.“
„Zašto nećeš da ostaneš u Indiji?“
„Gdje bih tu mogao da nađem vladara uz kojega bi mi bila
osigurana budućnost?“
„Ovdje u Augu. Ostani kod mene. Uvjeren sam da ćeš mi biti od
velike koristi. Koji rod oružja najviše voliš?“
„Najviše volim artiljeriju.“
„To mi je milo. Prijeđi u moju službu: vodit ćeš brigu oko moje
artiljerije i uredit ćeš mi je na zapadnjački način. Bit ćeš moj ministar
rata, moj brat. Reci mi da prihvaćaš moju ponudu!“
„Pa dobro, prihvaćam je i kunem ti se da će od tog trenutka moja
krv, moj život i sve moje snage pripadati tebi; ja znam, naime, da ti ne
spadaš u tirane koji su kadri, da bi zadovoljili svojim hirovima, da
odbace i najvjernijeg slugu.“
„Ja ću se tvojim snagama već sutra koristiti; udaljit ću iz službe
svog ministra Tamu i na njegovo ću mjesto postaviti tebe da
pregovaraš s Englezima.“
„Sahibe, to mi nećeš zapovjediti!“
„Zašto ne? Misliš li da možeš zadobiti moje povjerenje time što mi
već na prvom koraku u mojoj službi uskraćuješ poslušnost da izvršiš
zadatak koji ti povjeravam.“
„Da. Razmisli, sahibe; za čovjeka koji bi manje od mene držao do
svog karaktera bila bi to najveća zadovoljština kad bi mogao da stupi
pred generala i da mu kaže: ,Vi ste me juče nazvali zločincem i tražili
od mene da vam predam svoj mač, a danas ja dolazim pred vas kao

93
radžin opunomoćenik u svojstvu ministra rata države Aug, da vas
upoznam s uslovima pod kojima je radža spreman da sasluša vaše
predloge.“
„Upravo tu zadovoljštinu hoću ja da ti dadem.“
„Ali ona bi značila tvoju propast. Englezi bi odmah rekli da ne
mogu da pregovaraju s nečasnim bjeguncem, a tvoj bi postupak
označili kao povredu međunarodnog prava i odmah bi ti navijestili rat
da ti se osvete. Uviđaš li sad da ja imam na umu samo tebe i sreću tvoje
zemlje.“
„Hvala ti. Ja ću pregovore prepustiti drugome, ali oni se moraju
voditi u mojoj kući, da obojica uzmognemo čuti svaku riječ. Jesi li
doznao što mi Englezi hoće da predlože?“
„Nisam. To zna samo general, a pored njega možda i kapetan, ako
mu je general što o tome saopćio.“
„Kapetan je njegova desna ruka, pa mu to general vjerojatno nije
zatajio.“
„Varaš se. Kapetan važi kod njega manje nego itko drugi. General
zna da je Mericourt pustolov i prepredena kukavica. On se pravi kao
da se prepušta njemu da ga vodi, a u stvari koristi se njim kao vodom
koja okreće kolo, a zatim sama dalje teče.“
Moje posljednje riječi uzbudiše radžu, i on se trgnu.
„Tako, dakle, postupaju Englezi“, reče. „U svojoj nezahvalnosti
odbacuju od sebe oruđa kojima su se poslužili pa su tu svoju
nezahvalnost pokazali i prema nama. Taj lord Haftley dolazi k meni i
izjavljuje mi da ima u vidu dobrobit moje zemlje, a u duši smišlja kako
će me slagati i izdati. On hoće da Englezima prokrči put u moju zemlju,
a kad im dopustim da u nju uđu, oni će je podvrći svojoj vlasti.“
„A što ćeš mu odgovoriti?“
„Znam ja Engleze. Imaju oni dosta toga što nama treba, a i mi
imamo podosta toga što je njima neophodno potrebno. Zato bi bilo
dobro da jedni s drugima trgujemo, dakako kad bi od te trgovine bilo
koristi i za njih i za nas. Ja nemam stoga ništa protiv toga da oni dolaze
k nama i da moji podanici idu k njima pa da zamjenom robe uzajamno
trgujemo. Ali ja ću u pregovorima postaviti takve uslove kojima ću ih
spriječiti da nam tim vezama nanesu bilo kakvu štetu.“
„A kakve si uslove odlučio da im postaviš?“

94
 „Dozvoljavate li vi drugim državama da stiču kod vas zemlju
protiv volje vašeg naroda?“
„Ne. One moraju najprije osigurati sebi pristanak naroda od čije
države to traže“, prekidoh ga ja.
„E pa dobro! Ja ću Englezima dopustiti da uđu u moju zemlju, ako
mi dokažu da i oni dozvoljavaju Francuzima, Talijanima, Nijemcima,
Rusima, Španjolcima i Portugalcima da uđu u Englesku protiv volje
engleskog naroda.“
„Na te uslove Englezi neće pristati.“
„Onda neka odu iz Auga i vrate se tamo otkuda su i došli.“
„Oni će otići, ali će se vratiti i pokušat će da te oružjem primoraju
da udovoljiš njihovim zahtjevima.“
„Ja ću se onda boriti. Zato sam se i pobratio s tobom, kako bi mi
pomogao da ih spreman dočekam. Ali sad treba da obojica počinemo.
Sutrašnji nas dan mora naći budne i spremne za borbu. Englezi su
moćan narod. Njihove poslanike moramo sutra dolično dočekati pa ću
u njihovu čast prirediti jednu igru.“
„Kakvu to igru hoćeš da prirediš?“
„Borbu između slona, medvjeda i pantera. Imam jednog divljeg
medvjeda sa Himalaje, koji je veći od svih koje sam dosada vidio.
Pantera sam dobio na dar iz Sige, od tamošnjeg maharadže. On je
medvjedu dorastao. A sad hajdmo!“
Napustismo mjesto gdje smo se nalazili i uputismo se prema
palači. Radža pođe u svoju sobu, a ja se povukoh u svoju, gdje se
odjeven bacih na svoj ležaj, da razmislim o svemu što sam toga dana
doživio. Kakav sam preokret bio doživio tokom jednog jedinog dana!
Bio sam izgubio položaj koji mi je stavljao u izgled karijeru, ako ne
sjajnu, a ono bar punu nada, a u zamjenu stekao položaj ministra
jednog indijskog vladara: na tom sam položaju, mada se nisam
podavao pretjeranim nadama, bio postao odjednom bogat čovjek pa
mi se pružila prilika da obnovim izblijedjelo zlato porodičnog grba.
Nisam bio kadar da u tom trenutku legnem na počinak pa iziđoh iz
svoje sobe i iz palače, da bih u noćnoj tišini smirio svoje uzbuđene
živce. Nešto me je vuklo tamo gdje mi je život bio nenadano krenuo
novim putem. Prolazeći parkom bio sam se udubio u duboke misli.
Tek pošto stigoh do mjesta koje sam bio malo prije napustio, podigoh

95
pogled i, sav zaprepašten, primijetih da se nalazim pred jednom
ženom koja se, uplašena, u isti trenutak bila digla s klupe.
Poznavao sam stroge običaje zemlje u kojoj sam se nalazio: znao
sam naročito da je u radžinom parku pod prijetnjom kazne bilo
svakome zabranjeno da se sastaje s bilo kojom ženom. Ali ja sam se
nalazio u onom dijelu parka u koji su muškarci smjeli ulaziti pa ubrzo
savladah svoj strah.
Uplašena žena se jače zavi u svoju haljinu, ali ne pokaza ničim da
hoće da se udalji.
„Oprosti mi!“ zamolih je nakon kratke stanke. „Nisam mislio da ću
ovdje na nekoga naići“ rekoh joj i u isti se čas okrenuh, spreman da se
vratim.
„Ostani!“ zapovjedi mi ona.
„Što si zapovjedila?“ upitah je.
„Sjedni!“
Ja sjedoh, a zatim sjede i ona, malo podalje od mene.
„Kako ti je ime?“ započe ona.
„Hugo Gollwitz.“
„Ti si u službi Engleza?“
„Do danas sam bio u njihovoj službi, ali sad nisam više.“
„A zašto?“
Oklijevao sam da joj odgovorim. „Tko si ti?“ zapitah je zatim.
„Ime mi je Rabbadah. Zar nisi još za mene čuo?“
„Rabbadah, begum 4, maharadžina sestra, cvijet Auga, kraljica svih
ljepotica Indije? Oh, čuo sam vrlo mnogo o tvojoj nenadmašivoj ljepoti
i o tvojoj dobroti, još prije nego što sam stupio na tlo ove zemlje.“
„Da, ja sam begum, pa mi sad možeš reći zašto nisi više u službi
Engleza.“
„Jer sam prešao u Aug, u službu tvog brata, maharadže.“
„A na koji mu način služiš?“
„Stavio mi je u zadatak da mu preuredim vojsku.“
„Zacijelo te mnogo cijeni.“
„Ja ga volim!“

4 kraljica ili kraljevna

96
 „Hvala ti, jer ga i ja volim. Ali nemoj dopustiti da tvoja ljubav bude
kao ovaj cvijet što samo kratko vrijeme miriše, da bi zatim uvenuo!“
Pri tom otkinu s obližnjeg grma jednu ružu.
„Moja ljubav i moja vjernost ne venu, kao ni zimzelen koji ne vene
ni za najoštrije zime.“
„Onda blagoslivljam dan kad si došao ovamo da mi budeš brat.“
Ona mi pruži ružu, a ja je uzeh i taknuh se pri tom njene nježne,
tople ruke.
„Hvala ti, sahibo! Tu ću ružu čuvati do svoje smrti.“
„Ja sam znala za tebe i za tvoje ime još prije nego što si došao u
Aug. Moj mi je brat pričao o tebi. On ima povjerenja u mene pa mi
saopćava sve što mu uzbuđuje srce. Ti ćeš dijeliti s njim njegove brige!
Hoćeš li mi se i ti povjeravati?“
Pri tom me njenom pitanju obuze svega dotad nepoznat osjećaj.
Nad nama se širilo mračno južno nebo sa svojim sjajnim
zviježđem, oko nas je bila utonula u san, mirišući, bujna tropska
priroda, bogat se biljni svijet ljuljkao tiho na blagom lahoru pod čijim
je dodirom podrhtavalo palmino lišće, a pored mene stajala je
najljepša žena ovoga svijeta. „Oh, dopuštaš li mi to, sahibo!“ odgovorih
joj.
„Dopuštam ti, čak te i molim da mi se povjeravaš“, reče mi ona.
„Često sluga štošta prešućuje svom gospodaru, samo iz ljubavi prema
njemu, da ga ne bi opteretio brigama. Hoćeš li se ti meni uvijek
povjeravati?“
„Hoću.“
Prihvatih ruku što mi je pruži, i svega me prože blaženstvo kakvim
samo bogovi ljude usrećuju. Ja zaboravih da joj ruku oslobodim, a ona
zaboravi da je povuče. U onim tropskim krajevima svaka prirodna
pojava nastupa brže nego kod nas, pa i osjećaji prodiru u čovječji život,
bude u čovjeku misli, potiču ga na djelovanje, ne tražeći da im hladan
razum poučen iskustvom to tek dopusti. Zato joj šapnuh drhtavim
glasom:
„Bit ću tvoj sluga i slušat ću te dok mi bog ne oduzme život. Nego,
zabranjeno je ovdje družiti se sa ženama.“
„Ja sam begum, pa mi je dano da zapovijedam. Zakone donose
kraljevi pa ih oni mogu i ukidati ili mijenjati. A tko će uopće doznati da

97
smo se ml razgovarali. Moj brat, radža, svakako neće to doznati, a
drugi još manje.“
„A gdje možemo da razgovaramo, a da nitko to ne dozna?“
„Dođi; ja ću ti pokazati mjesto gdje možemo da razgovaramo.“
Držeći se i dalje za ruku, ustadosmo. Ona me povede oprezno u dio
parka namijenjen ženama.
, Pred jednom sjenicom, izgrađenom u arapskom stilu, a
okruženom s tri strane kanalom u koji je bila dovedena voda iz
Gangesa, ona zastade.
„Umiješ li oponašati pjesmu što je bulbul 5 u snu pjeva?“
„Umijem.“
„Kad se zaželiš mog razgovora, dođi ovamo neprimjeren i javi se
tom pjesmom. U suton će te uvijek ovdje čekati jedna vjerna ropkinja.
Ona će te povesti u ovu sjenicu, pa ćeš u njoj ostati skriven dok se ja
ne pojavim. Ako se ja već budem nalazila u njoj, kad čuješ gukanje
grlice, možeš odmah ući; ali, ako to gukanje ne čuješ, i ja uopće ne
dođem, znaj da sam u društvu svog brata pa se sakrij dok on ne ode!“
„Doći ću sahibo!“ rekoh joj; drugo nisam imao snage da joj kažem.
„I nikad mi nećeš ništa zatajiti?“
„Nikad.“‘
„Ni o vašoj politici, ni o vašim ratnim pothvatima, pa ni o... ni... o...
ni o sebi samome?“
„Ni o sebi samome!“ svečano joj obećah.
„Ja ti vjerujem. A sad idi! Laku noć!“
„Laku noć!“ uzvratih joj.
Uzeh joj još jednom ručicu i prislonih je na svoje usne. Osjetih pri
tome drhtaj njene ruke i topao dah njenih usta.
Zatim se ona okrenu prema sjenici, a ja se vratih u palaču. Imao
sam osjećaj kao da sanjam, ali nisam mogao da se smirim, dok mi
najzad u osvit dana san ne sklopi oči i rastjera priviđenja koja mi je
uslužna mašta bila dočarala i jarkim bojama obojila. ...

***

5 slavuj

98
 Kad god se, kao danas, vraćam od svoje Rabbadah, uvijek moram
svoje misli svesti na grubu stvarnost. Što znači uopće istina u mom
životu? Da li je ljubavno proljeće o kome ja u blizini svoje mrtve žene
sanjam zaista dio mog stvarnog života, ili sam ja uvijek bio samo
pustinjak razbarušene kose i čupave brade kakva sam sama sebe
nedavno vidio u liku što mi se onomad ukaza, kao u ogledalu, na
površini potoka čije vođe teku pored moje kolibe. Jesam li to možda
tek s vremenom postao otkad me blagi životni dah moje žene više ne
oplemenjuje? Ili sam uvijek bio ta grdoba što liči na spiljskog čovjeka
iz pradavnih dana kakva sam danas? Čitao sam jednom u jednoj knjizi
da čovjek koji zbog nekog svog zločina bude prognan na samotan, ali
inače prijatan otok, malo pomalo poprima životinjske crte divljeg
čovjeka iz pradavnih dana. Bio sam se tada, ne vjerujući toj bajci,
nasmijao piščevoj mašti, ali danas moram priznati da se to, bar
djelomice, stvarno dešava.
O, Rabbadah, zašto si me ostavila i vratila se u one svijetle predjele
odakle si sišla do mene i usrećila me više nego što je ikad žena mogla
da usreći čovjeka! Vrati mi se ili podaj krila mojoj čežnji pa će me ona
izbaviti iz ovoga zatvora i ponijeti onamo gdje će me tvoje sunčano
prisustvo ponovo usrećiti i dah tvojih usta udahnuti mi nove snage!...
Kako smo sretni bili u našoj bijedi, kad nas je brod izbacio na obalu
ovog otoka. Sva je brodska posada izginula tada u borbi s lupežima
željnim maharadžina blaga. Nas dvoje jedini smo preživjeli tu strašnu
tragediju. Bili smo, doduše, lišeni mogućnosti da se vratimo u
domovinu, ali nismo zbog toga bili nesretni. Bili smo svjesni da
pripadamo jedno drugome, jer smo se voljeli. — Neću, a i ne mogu da
mnogo pričam o Robinzonovu pronalazačkom duhu. Brod je bio
obilato snabdjeven svačem što nam je trebalo za život koji sam mogao
čak prijatnim da nazovem, a ja sam srećom sve uspio da spasim i
ponesem na otok prije nego što je i posljednja brodska daska u valove
utonula. Trebalo je sad samo da sagradimo sebi kolibu, a drvene građe
bilo je na otoku u obilju. Dakako, bila je to teška kušnja za moje na
takav rad nenavikle ruke: trebalo je znati rukovati pilom i sjekirom,
alatom kojim sam sjekao grane na divnim areka-palmama, pa mi na
rukama ubrzo izbiše žuljevi i mjehuri. Ali ja bih sav bol i zamor
zaboravio čim bi mi pogled pao na dragi lik žene što je, nalik na svijetlu

99
vilu, kao da lebdi, obasjana suncem, sjedila na žalu i preda mnom plela
vijenac od najljepšeg mirisavog cvijeća, i sama ponajljepši cvijet.
Kolibom, što sam je izgradio, s pravom sam se ponosio. Bila je to
skromna koliba, ni u snu nije ličila na palaču, i ja sumnjam da bi u njoj
bio mogao da se nastani seljak iz mog rodnog kraja, ali meni je ona
izgledala ljepšom od dvorca iz priče o Trnoružici. Prostorija u koju se
ulazilo na vanjska vrata bila je dosta velika pa je mogla služiti i kao
kuhinja i kao dnevna soba, a u malu spavaću sobu, naslonjenu na
stražnju stijenu, mogla su stati samo dva kreveta što sam ih bio uspio
odnijeti s broda dok još nije bio potonuo. U ostavi, običnoj daščari
izvan kolibe, držali smo živežne namirnice. Gledano očima razmažena
Evropljanina, sve bi to bilo izgledalo jadno. Ali ja sam se morao diviti
kako se moja Trnoružica, koja je dotada bila okružena prosto
bajoslovnom raskoši, brzo prilagodila izmijenjenim životnim
prilikama. Okružena ranije čitavom vojskom služavki, nije um jela da
išta radi. Ali još nisu bile prošle četiri sedmice, a ona se već snalazila u
mojoj kolibi kao prava domaćica, kao da se oduvijek bavila
domaćičkim poslom. Najradije bih bio oslobodio njene ružičaste prste
svakog posla, da sam to ikako mogao. Nužda nam je nalagala da se
pomirimo s time da ćemo morati nekoliko godina živjeti u samoći.
Zato smo sve pretjerane zahtjeve, kojima nam je život dotada bio
ispunjen, morali svesti na najmanju mjeru. Sumnjam da bi ona bila
pristala u tim prilikama da živi bez posla. Zato je s velikim
oduševljenjem obavljala svakovrsne ženske poslove bez kojih se naš
pustinjski život jedva mogao zamisliti. A što nije umjela da radi, to bi
svojim urođenim ženskim nagonom brzo naučila. Oh Rabbadah, mili
anđele, kako si ubrzo uspjela da naše zatočeništvo pretvoriš u raj. Ti
si i zaslužila raj; tvoju sam dobrotu, što je zračila iz svake tvoje riječi,
iz svakog tvog čina, ja, čovjek izagnan iz svoje domovine, u punoj mjeri
osjetio, otkad sam te prvi put ugledao u parku iza palače tvog brata, i
zato je neću moći nikad zaboraviti. ...
Ali već je vrijeme da nastavim svoju priču. Kakav me je to nemir
bio obuzeo, mojoj duši nepoznat kroz tolike godine? Možda su me
uznemirivali likovi iz prošlosti što su mi se stalno javljali ili slutnja da
će mi udes krenuti drugim putem. Budućnost će mi pokazati da li će
se moje životne prilike nabolje izmijeniti. U petnaest godina samotnog
života naučio sam da s tog zaboravljenog otoka moram svoje nade
100
upućivati svom dobrostivom Ocu koji neće zaboraviti ni mene, svoje
osamljeno, napušteno dijete. ...
Već sam ispričao kako su mi nakon prvog sastanka s Rabbadah
uzbuđeni živci bili otjerali san s očiju. Pošto priroda izbori sebi svoje
pravo, i ja utonuh u kratak, ali dubok san, u prostranom dvorištu
palače buknu život pun pokreta. Oko zidina, kojima je palača bila
okružena, poče nicati građevina kojoj se namjena pri nedovoljnom
svijetlu baklji jedva mogla razabrati. Tek kad svanu jutro svijet ugleda
okruglu arenu sa širokim gledalištem.
Na samom ulazu u dvorište bi podignuta sjenica, namijenjena
kralju Auga. Nasuprot njoj nalazila se druga sjenica, namijenjena, kako
se po drvenim rešetkama moglo zaključiti, maharadžinim ženama, u
koju su one mogle ući iz same palače. Na jednoj i na drugoj strani
dvorišta nalazile su se dvije lože, po jedna na svakoj strani, jedna
namijenjena svakako Englezima, a druga velikodostojnicima države
Aug.
Udno arene nalazio se dvostruk kavez, izgrađen od željeznih
motki, čije su strane bile potpuno zastrte hasurama pa se nije moglo
razabrati kakve su zvijeri u njima zatvorene. U njemu su se, sudeći po
njihovim glasovima, očito nalazili jedan panter i jedan medvjed sa
Himalaje, u svakom odjeljku po jedna od tih divljih zvijeri.
Te noći nisam mogao dugo da usnem. Kako ujutro još nije bila
ovladala vrućina, odlučih da pođem u šetnju u okolicu grada. Dio
okolice koji se proteže uz rijeku već sam poznavao i zato krenuh na
drugu stranu.
Prešavši granicu grada, stigoh u jedan palmov gaj, a odanle u
jednu gustu šumu tropskog raslinstva. Bojeći se divljih zvijeri, bio sam
se već okrenuo da se vratim, kad pored sebe u grmlju začuh neko
šuštanje. Trgnuh mač, ali ne dospjeh da se obranim, jer, prije nego što
ugledah kakvo ljudsko biće, zazuja mi oko tijela kožnat remen i stegnu
mi ruke, a zatim me netko strahovito brzo povuče kroz grmlje, tako da
se onesvijestih.
Kad dođoh k sebi, nađoh se na uskoj čistini, okruženoj bujnom
paprati visine stabla. Ležao sam vezan na tlu, a oko mene je čučalo
dvadesetak divljaka strahovita izgleda. Do zuba naoružani, svaki sa
svojim nožem neobična oblika u ruci i svilenom omčom za pašom,

101
pažljivo su slušali čovjeka koji im je s povišeg mjesta, sjedeći na
jednom kamenu, zanosno govorio, potičući ih na okrutnost.
Zgrozih se. Omče koje su imali za pašom shvatih kao očit dokaz da
sam pao u ruke jednoj bandi zloglasnih divljaka družine Tag, kod kojih
je ubistvo postalo religijom pa zato sa stravičnim žarom izvršavaju
naređenja svog tajnog saveza. Taj je savez zahvatio čitavu Indiju pa se
u njemu nalaze pripadnici svih kasta i staleža, od prezrenih parija pa
sve do svećenika u bijelim haljinama i brahmanaca.
Član družine Tag strašan je čovjek, kakav se ne može ni zamisliti.
On napada ljude u šumama i u džunglama, ubija ih usred grada, na
skupštinama, pa i kad je svijestan da neće moći da umakne kazni;
stegne im odjednom grlo u trenutku kad silaze s broda; prati ih
godinama kroz čitavu Indiju kao vjeran, brižan sluga pa im posljednje
noći, kad su se već spremali da se vrate kući, stegne grlo omčom. Pred
njim nitko nije siguran, ni Indijac ni inozemac, ali on ipak napada
većinom inozemce. Članovi tog strašnog tajnog saveza ne izdaju nikad
svoje drugove; ni pod najvećim mukama neće oni odati đavolska
naređenja svog saveza; samo jedno je sigurno: u tom su savezu ubice
stepenasto raspoređene i u njemu se stepenasto i uspinju, od nižih do
viših i najviših, pa jedni zadaju čovjeku smrt omčom, drugi otrovom,
treći potapanjem, četvrti spaljivanjem, peti udarajući žrtvu toljagama,
a ostali drugim nekim alatom ili na drugi neki način.
Fanzegar je najstrašniji pripadnik družine Tag: njegovo je
ubistveno oružje svilena omča. Njemu žrtva ne može nikad umaći:
zato me je i bio obuzeo smrtni strah kad po strašnoj omči razabrah u
čije sam ruke pao.
Čovjek koji je govorio članovima družine Tag što su oko mene
čučali bio je starac, vjerojatno sedamdesetogodišnjak, čije su kretnje,
usprkos njegovim godinama, bile tako divlje, da mu je odjeća, nalik na
kaftan, stalno oblijetala oko mršava tijela, poput oblaka šibana
vjetrom.
Ja sam jasno razabirao svaku njegovu riječ. Taj čovjek sigurno nije
bio nimalo obrazovan, ali njegovim sam govorom, prožetim
fanatičnom poezijom, kojom je nastojao da pridobije za svoj naum
svoje pristalice, bio i zadivljen i ustrašen.

102
 Nakon burnog odobravanja svojih pristalica, nastavi on svoj govor
riječima koje su glasile otprilike kao što slijedi:

„Tu blizu, u mračnoj džungli

gdje panter luta, zmije prijete
otrovom jezika svog, a suykrong 6
za pl’jenom svojim tumara,

pod divnim stablom Bovanija, 7

boginja svemoćna, spava;
lica bljedilom osuta,
o sreći svojoj san sanja:

Labadanova motri polja,

gdje hram joj sveti nekad bje
dok narod njen ne znaše nagon
što u sv’jet put mu pokaza:

hekatombe joj temelj bjehu

carstvu što izgradi moćno
sve dok joj katakombe mračne
ne don’ješe porodu smrt.

Stupovi se hrama srušiše,

oblak se pri tom podiže,
prah pokri dvorane svete
gdje boginju slušaše narod.

Kad posljednji put glas svoj diže

do prijestola krvavog,
tad u svom b’jesu bezgraničnom
kletvom ropstva djecu kazni...“

6 indijski tigar
7 boginja noći i smrti

103
 Više nisam mogao čuti. Indijac koji je sjedio do mene primijeti da
mi se svijest vratila pa mi veza oko ušiju staru iskidanu maramu, zbog
čega u početku nisam mogao ništa čuti, ali kad stara marama popusti,
ponovo uzmogoh čuti i razumjeh kraj govora:

„Na zapadu s nizina krenu

uveče na svoj dnevni put
i opet se ujutro javi
na Istoku s v’jencem slave.

Izgubljen, na Zapadu narod

bez Labadana klonu sav,
al’ na Istok on se potom
vrati, duhom preporođen.

I noć će danom sad postati,

crna tama svjetlom sunca,
a fanzegar 8 će na toj zemlji
nad svima uv’jek vladati!“

Starac se spusti sa svog kamena. Očiju oblivenih krvlju, vrtio se

bijesno uokrug na jednoj nozi, a drugi se povedoše za njim, vrteći se
isto tako dugo, dok od umora ne padoše svi na zemlju.
Nastade stanka. Bio im je potreban odmor. Zatim mi priđe
sjedokosi vođa bande i skide mi povez s ušiju.
„Ti si stranac?“ upita me.
„Da“, odgovorih.
„Koje si narodnosti?“
„Francuz.“
„Lažeš. Zar nisi došao s Englezima?“
„Da.“
„Onda si Englez.“

8 ubica

104
 „Ne. Ja sam Francuz, mada sam ovamo došao s Englezima.“
„Ti si, dakle, bio u službi Engleza?“
„Da. Ali nisam više u njihovoj službi.“
„Opet lažeš! Ti imaš na sebi englesku odoru.“
„Ja sam tek sinoć stupio u službu maharadže Auga pa nisam imao
vremena da nabavim sebi drugu odjeću.
„I opet lažeš. Maharadža Auga ne prima u službu Engleze. Ti moraš
umrijeti.“
„Onda me ubij! Samo brzo!“
Starac se gadno nasmija.
„Brza je smrt najljepši dar kojim Bovanija dariva svoje sinove.
Kako može Englez da zahtijeva takav dar?“
Ja se nisam plašio ni lava ni tigra, ali tu sam se nalazio u većoj
opasnosti. Pokrenuh se, da se silom oslobodim veza, ali — uzalud.
„Miruj, strance!“ naceri se vođa. „Vi ste došli iz Engleske da nam
komad po komad otmete domovinu. Osveta je naša! Uguši ga!“ obrati
se on ubici koji je već stajao ondje spreman.
„U pomoć!“ povikah iz svega glasa.
„Umukni!“ zapovjedi mi ubica koji mi je već klečao na grudima.
„Nitko ti ovdje ne može pomoći, jer smo sami. Uzalud zazivlješ svoje
prijatelje, koliko ih god imaš; i da su tu negdje u blizini, ne bi se usudili
da ti priteknu u pomoć i ometu nas u našem naumu.“
Nisam imao više čemu da se nadam. Sklopih oči. Jednu jedinu riječ
želio sam još da prošapćem; protisnuti je kroz zube kao toplu molitvu
čovjeka na samrti:
„Rabbadah...!“
Fanzegar mi je već bio obavio omču oko bedara, kad osjeti kako ga
je u taj čas netko uhvatio čvrsto za ruku.
„Stani!“ zapovjedi mu vođa.
„Zašto?“ povika u čudu fanzegar.
„Ne pitaj!“
Nakon te zabrane vođa se okrenu drugovima:
„Odstupite i sačekajte dok dokrajčim razgovor s Englezom!“
Drugovi ga poslušaše, a ja, sav u nadi, osjetih kako mi srce živnu.
„Kako ti je ime?“ upita me fanzegar.

105
 „Hugo Gollwitz.“
„Ti si zaista Francuz?“
„Da.“
„Ipak ćeš morati umrijeti! Nego, ti si maločas šapnuo jednu riječ.
Zašto baš tu?“
„To ne mogu da ti kažem.“
Fanzegar mi proniknu pogledom duboko u oči.
„Ne možeš da mi kažeš? Ni pod prijetnjom da ćeš umrijeti, ako mi
to ne kažeš?“
„Pa ni pod tom prijetnjom.“
„Nepokolebiv si i hrabar. Ali ja znam zašto nećeš da mi to kažeš.
Gdje si bio sinoć o ponoći?“
„Kod radže.“
„Zatim?“
„U svom stanu.“
„Lažeš. Bio si još na jednom mjestu, tamo gdje bulbul uzdiše, a
grlica guče.“
To mi reče, a ja se u isti čas uplaših misleći na Rabbadah. Taj se
čovjek, dakle, nalazio sinoć u parku pa nas je prisluškivao.
„Što hoćeš time da kažeš?“ upitah ga, praveći se kao da se čudim.
„Ne boj se! Ja ti nisam mogao vidjeti lice pa te danas nisam mogao
prepoznati. Ali kad si spomenuo begum po imenu, odmah sam
pomislio da si to u parku bio ti. Ti ćeš radžu snabdjeti topovima i tako
nam pomoći da istjeramo Engleze?“
„Da.“
„Onda te puštam na slobodu. Ali mi se moraš zakleti svojim
bogovima da nećeš nikome pričati da fanzegar prisluškuje u parku da
bi zaštitio svog kralja.“
„Možda ću ti se zakleti, ako mi kažeš zašto ti, ubica, štitiš kralja i
njegovu sestru.“
„Kazat ću ti. Ja sam se odmetnuo u fanzegare, jer mi je ministar
Tamu oduzeo sve što sam imao. Ja sam onda pošao kralju, ocu
sadašnjeg radže, ali on me ne samo odbi, nego naredi čak da me
izbičuju i bace u zatvor, gdje bih bio skapao, da nisam uspio pobjeći.
Kralj umrije, a radža, postavši kraljem, vrati mom sinu što mi je ranije

106
bilo oduzeto. Zato ja štitim njega, i begum, a odsad ću štititi i tebe, jer
vi nikad nećete učiniti nešto čime biste mogli narodu nauditi.
Ali Tamu će morati umrijeti laganom smrću koja je tebi bila
namijenjena.“
„On nije više ministar.“
„Ja sam to čuo, jer sam ležao iza vas na zemlji, kad je radža govorio
s tobom.“
„Ti si čuo što smo govorili?“
„Da.“
„Onda — onda si bio još ondje kad sam se ja vratio?“
„Bio sam ondje i čuo svaku tvoju riječ. Ali sad se ne boj! Ja ću te
štititi.“
„Ja ti vjerujem.“
„Zakuni mi se, dakle, da nećeš nikome pričati o meni.“
„Kunem ti se.“
„Sad si slobodan. Jesi li ranije znao za družinu
Tag?“
„Jesam.“
„Članovi te družine strašni su samo svojim neprijateljima, njima
su strašniji od divljih zvijeri što žive u džungli, ali svojim su
prijateljima isto što i sunce zemlji i rosa travi. Uzmi ovaj zub, nosi ga
na grudima i pokaži ga braći, ako opet jednom padneš u njihove ruke.
Postupit će s tobom kao s bratom i odmah će te pustiti na slobodu.“
Ja ogledah dragocjen poklon. Bio je to zub mlada krokodila. Visio
je na jednostavnoj uzici, a vrh mu je bio na neobičan način izbrušen.
„Hvala ti! Hoćeš li češće svraćati u radžin park?“
„Ne znam. Zašto me to pitaš?“
„Mogao bih se zaželjeti jednom da se s tobom porazgovorim.“
„Kad se zaželiš moga razgovora, iziđi iz grada i kreni na istok
prema velikoj šumi do koje ćeš stići za šest sati hoda. Ta se šuma nalazi
nedaleko od mjesta Koleah. Usred te šume nalaze se ruševine jednog
hrama. Jednim šiljatim kamenom ili nožem ureži posred stepenice lik
krokodilova zuba, i ja ću te odmah potražiti. A sad hajdmo! Otpratit ću
te do grada!“

107
 On mi sam odriješi veze. Prođosmo zatim kroz palmovu šumu i
polja. Tu fanzegar stade pa mi pruži ruku, a zatim nestade među
nasadima.
Ja odahnuh. Imao sam osjećaj kao da sam se u taj čas probudio iz
strašna sna. Kome sam imao da zahvalim što sam bio živ? Svakako
miloj begum, jer je samo njeno ime bilo zaustavilo ruku ubice.
Osjećao sam se kao preporođen kad sam prolazio gradom idući
prema dvorcu. Tamo saznah da je radža već bio poručio po mene.
Pođoh odmah do njega. On me dočeka prijateljski, ali se i začudi kad
me ugleda.
„Tebe nije bilo kod kuće kad sam po tebe poručio, zar ne?“
„Da, sahibe. Bio sam izašao iz grada.“
„Nisi mislio da ću te zvati, zar ne?“
„Mislio sam, ali nisam mislio da ću se tako kasno vratiti.“
„Ti si doživio neku pustolovinu?“
„Po čemu to sudiš, sahibe?“
„Vidim da ti je odora poderana.“
Sad tek primijetili da mi je odora bila prilično poderana.
„Da, doživio sam pustolovinu.“
„Kakvu to pustolovinu?“
„Ne smijem o tome nikom pričati.“
„Reci mi da li si dao riječ da o tome nećeš nikome govoriti!“
„Da.“
„Onda te neću dalje pitati. Vidim da su te napali, možda su te
smatrali Englezom. Ja, na žalost ne mogu da kaznim ljude koji su te
napali, kad nećeš da mi ih imenuješ.“
„Oprosti im, sahibe, kao što sam im ja oprostio.“
„Dođi sad sa mnom! Uskoro će započeti pregovori s Englezima, a
ja ti moram sada dati odjeću u kojoj ćeš se ubuduće pred svijetom
pojavljivati.“
Četvrt sata zatim sjedio sam s radžom u jednoj sobi u kojoj je po
sredini pod bio pokriven ćilimom, a uz zidove su bili prislonjeni
divani. Osim nekoliko glinenih posuda u sobi se nije nalazilo ništa više.
Te se šupljikave glinene posude pune vodom koja, prolazeći kroz
šupljine, hlapi i rashlađuje sobu. Da taj hlad ne bi ostao ograničen na

108
jednu sobu, često buše stijene koje dijele jednu sobu od druge, i tako
nastaju udubine u koje se postavljaju te posude.
Soba u kojoj smo se nas dvojica nalazili imala je dvije takve
udubine, pa se kroz te otvore mogla čuti svaka riječ iz pokrajne sobe.
Tamo su sjedili lord Haftley i kapetan Mericourt, koji su bili došli da
pregovaraju s radžinim opunomoćenikom. Oholi Englez nije smatrao
da je išta tom svojom žrtvom postigao, jer se ustupcima, koje je
Madpur Sing bio utvrdio sa mnom prethodnog dana, nije mogao, kao
zastupnik engleskih interesa, zadovoljiti, svjestan da se ni Engleska ne
bi bila njima zadovoljila. Pod izlikom da će o čitavoj stvari još zrelo
razmisliti, lord prekide pregovore i ustade, mahnuvši pri tom
kapetanu rukom u znak da je sad na njemu red da govori.
Na taj znak kapetan ustade i reče na polasku tobože uzgred:
„Ah, da, bio sam gotovo zaboravio da vas nešto upitam. Kod koga
stanuje potporučnik Hugo Gollwitz?“
Radžin opunomoćenik bio je u tu stvar po radži već upućen. Zato
odgovori: „Kod mog gospodara. Vama je to poznato.“
„Da, bilo nam je poznato“, reče kapetan. „Ali potporučnik je meni
potčinjen, pa bih želio da sad stanuje kod mene.“
„Kako, zar se nije potporučnik nastanio kod mog gospodara,
radže, s lordovim odobrenjem?“
„Da, lord mu je to bio odobrio, ali sad smatra uputnim da to svoje
odobrenje povuče.“
„To bi značilo uvrijediti mog gospodara, maharadžu Madpur
Singa, vladara Auga, koji potporučnika neobično cijeni. A gospodin
lord zacijelo nema te namjere, zar ne?“
„Dakako da nema. Ali potporučnik nije dostojan gostoprimstva
koje mu se u maharadžinoj kući ukazuje.“
„A zašto?“
„Zato što je izdao svoje pretpostavljene.“
„Zar je i radžu izdao?
„Da, i njega.“
„Ako je vas izdao, to se radže nimalo ne tiče, ako pak misliš da je
izdao radžu, ja te molim da mi to dokažeš.“
„Ne moram ja to dokazivati.“

109
 „Moraš. Svatko je dužan da svoje tvrdnje dokazima potvrdi.
Dopusti mi da tvoje riječi prenesem gospodaru.“
„Prenesi ih slobodno. On će nam onda odmah poslati
potporučnika.“
„Ne. On će ti onda po meni poručiti da hoće da zna kako je to
potporučnik njega izdao, pa će tebe, ako mu na to pitanje ne
odgovoriš, smatrati klevetnikom, a potporučnika čestitim čovjekom.
Postupi kako hoćeš!“
„Ja zahtijevam da mi se potporučnik izruči.“
„Ti nisi njegov starješina. On pripada drugom rodu oružja.“
„Nije tako. Lord zapovijeda divizijom, a potporučnik: služi u
diviziji. Ne raspolaže li, dakle, lord i njim?“ „Da.“
Sad se najzad i lordu svidje da kaže koju riječ.
„Ja vam naređujem.“
„Sto?“
„Da mi izručite potporučnika.“
„Izručit bi ga mogao svakako samo maharadža; hoće li se Vaše
Gospodstvo tim naređenjem obratiti mom gospodaru, kralju Auga?“
Haftley se zbuni.
„Ne!“ odgovori sad glasno.
Kapetan ponovo progovori:
„Njegovo Gospodstvo naređuje potporučniku da dođe k meni.“
„Zar zaista?“ zapita opunomoćenik.
„Yes!“ odgovori lord.
„Moj gospodar nema ništa protiv toga. Neka gospodin lord izvoli
narediti to potporučniku.“
„On će mu to i narediti. Naređuje li Vaše Gospodstvo to
potporučniku?“
„Yes, i to smjesta!“ potkrijepi Haftley oštro kapetanove riječi.
„Smjesta? Smatra li gospodin lord mene svojim slugom koji je
dužan da to naređenje prenese? Najprije naređuje maharadži, a sad
još i meni!“
„Mi naređujemo kome hoćemo!“ reče kapetan. „Zar ne,
Ekscelencijo?“

110
 „Yes“, reče oštro lord i uputi se prema izlazu, a kapetan pođe za
njim, uvjeren da je spasio čast Engleske.
Uskoro nakon tog neobičnog razgovora otvori se dvorišna kapija
radžina dvorca i u dvorište navali muški svijet, željan da prisustvuje
borbi divljih zvijeri. Prije početka same borbe radža poruči po mene.
Kad dođoh k njemu, pokaza mi jedno divno odijelo koje je ležalo pred
njim na jednom stoliću.
„Obuci to odijelo! U toj nošnji idu u rat moji vojnici. Popet ću se na
galeriju u tvojoj pratnji. Hoću da ti dam bar tu zadovoljštinu pred
Englezima.“
Ja se preobukoh u jednoj pokrajnoj sobi i pripasah svoj engleski
mač: nije baš pristajao uz moje sadašnje odijelo, ali nisam htio da moji
neprijatelji pomisle da sam se njima za volju odrekao svog časnog
mača.
Kad sam se s radžom popeo na galeriju, sva su mjesta u gledalištu
bila već zauzeta. S našeg mjesta primijetih nasuprot nama u jednoj
sjenici dvije bogato odjevene žene; bile su to, vjerojatno, radžina žena
i njegova sestra. Lijevo od nas bili su zauzeli jednu sjenicu državni
velikodostojnici, a desno od nas sjedili su u drugoj sjenici oficiri
engleskog poslanstva. Bio sam primijetio da nas ljudi u čudu
promatraju, ali nisam se na to mnogo obazirao. I donja su mjesta bila
sva, do posljednjeg, zauzeta.
Radža dade pljeskom znak, i u isti čas nekoliko urođenika koji su
sjedili na kavezu odmaknu hasure ispred jednih vrata. Iskočivši na
otvorena vrata, odjednom se usred arene nađe crn panter, ogleda se
oko sebe, zaurla bijesno i leže u pijesak.
Potom odmaknuše hasure s drugih vrata. Odjednom ugledasmo
medvjeda koji ostade ležati, ne poduzimajući ništa da bi svoj položaj
izmijenio. Udarali su ga odozgo bambusovim motkama, ali se medvjed
pravio kao da ih uopće ne osjeća na sebi. Stadoše ga gađati upaljenim
drvcima; on se malo maknu i povalja se amo-tamo da bi ugasio
plamičke na svom krznu.
Posegnuše onda za najsigurnijim sredstvom: izliše na medvjeda
bocu ljute rakije pa je zapališe upaljenim žigicama; medvjed se s
upaljenim krznom skotrlja iz kaveza i pade na pijesak, a vrata se za
njim ponovo zatvoriše. Zvijer je bila golema, upravo kao i panter, pa

111
se nekoliko puta povalja u pijesku i tako ugasi vatru koja mu je bila
zahvatila krzno.
Panter je sigurno bio primijetio svog protivnika, ali, bojeći se
vatre, nećkao se da ga napadne. Kad se vatra ugasi, obiđe nekoliko
puta medvjeda, šuljajući se oko njega poput mačke.
Medvjed se podiže na stražnje noge i mahnu mirno nekoliko puta
prednjim šapama. Panter odjednom odskoči u stranu, spreman da
nasrne na medvjeda. Gledaocima zastade dah od uzbuđenja. Medvjed
je bio lukaviji od svog protivnika; bio se napravio kao da ne mari za
njega. U trenutku kad je panter htio da skoči na njega, baci se on na
zemlju, tako da panterov skok ispade suviše visok, pa ga medvjed, u
trenutku kad ga je panter htio da mačjim skokom, brzim poput misli,
preskoči, ščepa svojom šapom. U isti se čas strašan panterov urlik
prolomi arenom, a u nj se umiješa zadovoljno medvjeđe mumljanje;
medvjed je bio razdro utrobu panteru pa se ranjenik bio povukao s
otvorenom utrobom u jedan kut arene.
Malo zatim panter se ponovo podiže pa se dašćući i frčući približi
medvjedu. Razvaljenih, krvlju zarumenjenih ralja, medvjed se svojim
sitnim očima osvrnu na nj i ustuknu oprezno do zida arene, čas zatim
panter, mada ranjen, nasrnu na medvjeda. Medvjed se nasloni leđima
na zid i dočeka neprijatelja otvorenih šapa. Prizor je bio krajnje napet.
Držeći jedna drugu šapama i zubima, obje životinje padoše na zemlju
pa se stadoše valjati u pijesku dižući oblake prašine. Medvjed je bio
zario pandže u panterovu glatku kožu, a panter medvjedu u njegovo
čupavo krzno. Zagnjurivši stražnje šape panteru u otvorenu utrobu,
medvjed je svom neprijatelju sad kopkao po crijevima. Odjednom se
začu strašan panterov urlik i tiho medvjeđe mumljanje. Panter se
sklupča, još jednom se začu njegov strašan urlik, a zatim nastade
tišina, isprekidana samo praskanjem i prštanjem kostiju koje je
medvjed lomio. Smrvivši svom pobijeđenom protivniku lubanju,
medvjed mu je sad jeo mozak.
Glasni povici bili su nagrada pobjedniku za njegovu hrabrost. Ne
mareći za tu nagradu, on se međutim, pošto pojede mozak, povuče u
kut pored svog kaveza.
Sad se otvori kapija koja je iz dvorišta vodila na cestu, i pod
maharadžinu galeriju bi uveden jedan slon koji je bio određen da se

112
bori s panterom, jer se pretpostavljalo da će panter pobijediti
medvjeda.
„Kako ti se sviđa novi junak?“ upita me radža.
„Divna je to zvijer!“ odgovorih mu. „Šteta što sad nije na redu
junakinja mjesto junaka.“
„Zašto?“
„Zar nisu slonice hrabrije od slonova?“
„Da. Ali ovaj se istakao kao najbolji moj lovac.“
„A da li se već borio s kakvim medvjedom?“
„Nije.“
„Onda se ne može još predvidjeti ishod borbe, jer nema još
iskustva u borbi s medvjedima.“
„Oh, ta je zvijer ne samo hrabra, već i lukava i ‘ oprezna.“
Debelokožac nije imao na leđima vodiča pa je bio prepušten
samome sebi. Ugledavši meda zatrubi izazovno svojim rilom i podiže
kljovama oblak pijeska, a zatim krenu oprezno prema svom
protivniku koji očito nije bio raspoložen da se ponovo upusti u borbu.
Ranjen u borbi s panterom u leđa i desni bok, medvjed se diže i krenu
laganim kasom. Slon ga je stalno motrio, ne gubeći ga ni jedan
trenutak s vida.
Medvjed se odjednom zaustavi. Nikad se ranije nije bio upustio u
borbu s takvim protivnikom pa je obilazio arenu, samo da bi ga sa svih
strana osmotrio. Pošto ga dobro osmotri, podiže se na stražnje šape.
Shvativši taj medvjedov stav kao izazov, slon jurnu na njega.
Podigavši rilo, koje mu je medvjed mogao lako raniti, obori se na
protivnika kljovama, da bi ga na njih nabo. To opasno oružje bilo je
samo jednu stopu daleko od medvjedova tijela, kad se medvjed kao
ranije, u borbi s panterom, baci na zemlju, i slon, u svom napadu,
prijeđe preko njega. Međutim, prije no što slon uspje da se zaustavi i
okrene, medvjed ga zgrabi za jednu stražnju nogu, žarivši mu pandže
u meso, i poče da mu se penje na leđa.
Slon zaurla od boli i, stenjući i trubeći bijesno, poče da trči po
bojištu, nastojeći da neprijatelja, kojega nije mogao da rilom dohvati,
zbaci tako sa sebe. Ali ne uspje u tome: medvjedove pandže, suviše
duge i oštre, nađoše uporište u gromadama mesa.

113
 Izmučena se zvijer sad dosjeti nečemu što ju je moglo da spasi.
Medvjed se svojim prednjim nogama bio već dohvatio stražnjeg dijela
slonovih leđa, pa je već bio krajnji čas da ga se slon oslobodi. Prišavši
ogradi arene, pokuša da protivnika pritisne o nju i ondje ga zgnječi.
____
Pritisak je bio silan; čitava građevina zadrhta, drveni stupovi, na
kojima je počivala sjenica određena za goste, popustiše — krik užasa
odjeknu iz mnogo stotina grla — skele se srušiše i slomiše.
Div je bio postigao što je htio, bio je skinuo sebi s leđa protivnika,
ali je pri tom bio i sam dopao teških rana pa je sad bijesno srljao amo-
tamo. Prignječen, ni medvjed se nije najbolje osjećao, ali se bio ponovo
osovio i, oran za borbu, promatrao mimo ruševine tribine, pod kojima
su ležale kao pokopane obje gospođe, radžina žena i njegova sestra.
Sve, osim maharadže i mene, obuze silan strah. Nas dvojica
pojurismo niz stupe u arenu. Pobjesnjeli nas slon odmah primijeti pa
zaurla i krenu na nas neprijateljski raspoložen. Bio je već podigao rilo,
spreman da usmrti njime radžu, ali ovaj odskoči na vrijeme u stranu i
spasi se, uzmaknuvši pred njim.
Ja sam bio uspio da mimoiđem zvijer.
„Ubij medvjeda“, povika maharadža, „i dat ću ti kraljevstvo!“
Obojici nam zastade dah. Neko se vrijeme u dubokoj tišini mogao
čuti i najmanji šum. Ja sam imao za sobom diva koji je bjesnio, a pred
sobom nepobijeđena medvjeda; naoružan samo mačem, srnuh odmah
u borbu: skinuh s glave turban, a s turbana fini kašmirski šal, omotah
njime ruku i trgnuh mač.
Neman me dočeka na dvije noge, razvali ždrijelo i, u trenutku kad
mu već vrhom mača dodirnuh grud, raširi prednje šape, u namjeri da
me svojim zagrljajem usmrti. Ja mu u isti čas rinuh čelik u srce, i šalom
zaštićenu ruku u ždrijelo. Obojica se zatim srušismo na zemlju.
Majstor medo bio me je tako snažno zagrlio, da sam se osjećao,
otevši mu se, prosto omamljen. Zacijelo me je bio i ranio, jer sam
osjećao da me bole pleća i grudi. Ali najveća se opasnost tek sada
bližila. Oslobodivši se jednog neprijatelja, debelokožac se bio spremio
da potraži drugoga. Primijeti me u trenutku kad sam bio ustao pa
krenu, gegajući se, visoko podignuta rila, na mene. „Sad mi se bliži
smrt!“ Samo sam to u tom trenutku svojim mozgom mogao da

114
shvatim. Već sam mislio da će me svojim rilom dohvatiti, kad ga
pogled na mrtva medvjeda navede da odustane od svoje prvobitne
namjere. Spustivši rilo, priđe medvjedu da ga pretraži i, kako ga nađe
s mačem u utrobi, darom zapažanja obdarena životinja dokuči da sam
ja njen spasilac pa u isti čas podiže mene svojim rilom sebi na leđa, a
medvjeda nabode na svoje snažne kljove i, urlajući pobjedonosno,
prođe tako, s pobjednikom i pobijeđenim, nekoliko puta arenom.
Gledalištem se prolomiše poklici oduševljenja. Maharadža pohita
ispred svih prema svojim ženama. Žene, kako se po svemu činilo, nisu
bile dopale rana, jer ih radža predade sluškinjama, a zatim se obrati
odmah slonu, koji sad prepozna u njemu svog gospodara pa se
prepusti njegovu milovanju.
„Jesi li ranjen?“ upita zatim mene.
„Na lijevom ramenu“, doviknuh mu sa slonovih leđa, „a i rebra su
mi prignječena, ali ne zadaje mi to briga.“
„Junak si ti, kakva još nisam vidio. Siđi da ti rane povežem!“
Kliznuh slonu niz vrat i već sam namjeravao da se s radžom
uputim prema ulazu u palaču, kad ugledah generala i kapetana kako
nam dolaze u susret. Nisam mogao u prvi mah da prozrem njihove
namjere. Možda im je bilo čak palo na pamet da se o mene očešu,
uvjereni da sam u borbi s medvjedom klonuo. Baš im je trebalo da se
na pravoga namjere, ako su mislili da će me sad zastrašiti. U isti čas
me kapetan oslovi:
„Gospodine potporučniče, izvolite me slijediti u stan Njegove
Ekscelencije!“
„A zašto?“
„Zar nikako ne možete shvatiti da vas moram uhapsiti?“
„Koješta!“
„Mjerite svoje riječi, gospodine potporučniče, ako nećete da vam
pokažem kako imate da govorite sa mnom i kako se u našoj vojsci
postupa s izdajnicima i vojnim bjeguncima. Zar ne, milorde?“
„Yes.“
„Onda ću i ja vama pokazati kako smatram da imam da postupam
s klevetnikom!“ planuh ja.
„Što hoćete time da kažete?“

115
 „Vi ste danas ustvrdili da sam ja izdao maharadžu. Ja vas molim da
mi to dokažete.“
„Vama nisam dužan da bilo šta dokazujem. Zar ne, Ekscelencijo?
„Yes.“
„Ah, tako! Onda vas rješavam dužnosti da mi pokažete kako čovjek
ima da govori s vama, jer ja to dobro znam. S vama čovjek ima da
govori kao sa svakom huljom, eto, tako!“
Pri tom ga udarih tako snažno šakom u lice, da je zateturao.
„Čovječe!“ zaurla Mericourt, „prevršio si svaku mjeru svojim
drskim ponašanjem prema meni!“
„Ne ponašam se ja drsko kad žigošem podlaca.“
Zapjenjen od bijesa kapetan trgnu mač.
„Ah, konačno se našao taj čovjek pred oštricom moga mača!“
Istrgnuh pri tom mrtvom medvjedu koji je ležao pored mene mač
iz utrobe pa se okrenuh prema svom protivniku koji se zbuni i reče:
„Smatrate li i vi, milorde, potporučnika Gollwitza izdajnikom?“
„Yes.“
„A s izdajnikom se nijedan čestit oficir i plemić ne smije da bije,
zar ne?“
„Yes.“
„Hoćemo li ga, dakle, uhapsiti, Ekscelencijo?“
„Yes.“
„čuli ste. Slijedite nas, dakle!“
„Hulje ste vi, jedan i drugi! Kapetane i milorde, idite mi ispred
očiju, dajem vam jednu minutu vremena. U protivnom slučaju
postupit ću s vama kao što sam postupio s medvjedom.“
U isti čas izvukoh sat iz džepa.
„Milorde, on je pobjesnio!“ reče oklijevajući kapetan.
„Yes.“
„Uhapsit ćemo ga drugom zgodom!“
„Yes.“
Zatim se obojica okrenuše i vratiše se u svoj stan.
„Kakvo je tvoje mišljenje o tim ljudima, sahibe?“ upitah zatim
maharadžu.

116
 „Da se ne nalaze ovdje u svojstvu poslanika Engleske“, odgovori
radža, bičem bih ih otjerao iz svoje zemlje. Nego, dođi gore k meni, ti
blijediš. Rame ti krvari, pa bi mogao iskrvariti.“
Mi se zaputismo u palaču. Sad sam tek osjećao da sam od gubitka
krvi klonuo i da me bole grudi otkad me je medvjed onako snažno
zagrlio. Ušavši s radžom u svoju sobu, sruših se onesviješten na
divan...

***

Kako se sad sa svojim mislima zadržavam više u prošlosti negoli u

sadašnjosti, umalo nisam zaboravio da je sutrašnji dan za mene tužan
dan. Ja sam u mom kalendaru, što ga svake godine sam sebi
sastavljam, sutrašnji dan obilježio s tri križića. Sutra neću ništa
pribilježiti u svoj dnevnik, sutrašnji je dan sav posvećen tuzi, jer mi je
toga dana, pred petnaest godina, umrla moja Rabbadah.
Kako je, dakle, sutrašnji dan, kao tužan praznik, posvećen mojim
uspomenama, ali mi je u nemiru koji me toga dana obuzima mnogo
stalo do toga da svoj dnevnik što prije završim, pokušat ću danas da
privedeni kraju opis tužnih događaja koji su se jednim udarcem za
drugim survali na Aug i njegovu vladalačku porodicu.
Bilo je to jedne noći kad se prvi put probudih iz nesvijesti u koju
sam bio pao. Činilo mi se da sam sam u sobi. Zavjese kojima je moj
krevet bio zastrt bile su zategnute pa je kroz njih dopirao do mog
ležaja samo tračak svjetla jedne svjetiljke. Nikako se nisam mogao
prisjetiti što se to sa mnom bilo desilo. Na posljednje događaje
podsjećao me je samo žestok bol u grudima i u ramenu.
Odjednom se pomaknu jedna sjena između mene i svjetla. Zavjesa
se rastvori na dva dijela, i ja ugledah najprije jednu bijelu ručicu, a
onda jedno lice čija me ljepota toliko zabliješti, da pred njom sklopili
oči.
Bila je to begum. Ona je mislila da sam još u nesvijesti pa mi pruži
u čaši okrepljujuće piće. Zatim mi otrije znoj s čela i s lica, i ja osjetih
pri tom dah njenih usta. Bila je zacijelo primakla svoje lice mome. Ja
ne uspjeh da se suzdržim i moradoh otvoriti oči.
Primijetivši to, ona kriknu i ustuknu, što od straha, a što od
radosti.
117
 „Rabbadah!“
„Ti si budan, ti govoriš!“
„Kako sam dugo spavao?“
„Pet dana.“
„Pet — dana?“
Nisam mogao da tome vjerujem; imao sam osjećaj da sam spavao
samo jedan sat.
„Da, pet dana. Bio si teško bolestan.“
„A ti — ti si pored mene.“
Ona pocrvenje. „To ne smije nitko znati. To znaju samo liječnik,
tvoj sluga i Aimala.“
„Aimala! Tko je to?“
„Žena moga brata.“
„Ona koja — ah, ona koja je zajedno s tobom pala s tribine.“
„Da. Ona je već bila kod tebe. Ti si nam spasio život, zato te noću
rado njegujemo. Nemoj spominjati to radži. Jesi li opet umoran?“
„Nisam. Gdje se nalazi general Haftley?“
„Otišao je onoga dana kad si nas ti spasio.“
„Vratit će se s vojskom, a Aug će ga dočekati nenaoružan. Bože,
vrati mi moje zdravlje i moje snage.“
„Primiri se. Ne smiješ se uzbuđivati. Oh, liječnik nam je zabranio
da govorimo s tobom kad se jednom probudiš. Morat ću moliti
liječnika da mi oprosti što ga nisam poslušala. A sad idem, odmah ću
ti ga poslati.“
„Oh, ostani!“ zamolih je usrdno. Ali ona odmah iziđe, a ja nakon
nekoliko minuta ponovo zaspah.
Bio je to san oporavljenika, koji, kao što je poznato, traje dugo. Kad
se ponovo probudih, osjećao sam se već toliko jak, da sam mogao već
da se bez ičije pomoći sam obučem. Nitko mi to nije mogao zabraniti,
jer sam u taj čas bio sam u sobi. Ali kad htjedoh da otvorim vrata, da
bih sišao u park, uđe u sobu radža.
Ugledavši me, on se iznenadi i mahnu zabrinuto glavom.
„Vidim da si se već gotovo sasvim oporavio pa se tome radujem,
ali ipak nećeš još smjeti neko vrijeme izlaziti. Tvoje su grudi ‘mnogo
pretrpjele. Ti si junak, i ja hoću da te za sebe sačuvam.“

118
 „Ja te neću nikad ostaviti.“
„A ja ću ti na tome biti zahvalan, jer mi ti možeš mnogo pomoći,
čak i kad ležiš bolestan.“
„A kako bih ti mogao sad pomoći?“
„Jednim savjetom. Englezi se već približavaju našoj granici.“
„Ah, zar već?“
„Prokleti bili! Bili su spremni na rat još prije nego što je taj bijedni
lord Haftley došao k meni. To su mi poslanstvo uputili samo zato da bi
im dao prividan povod da zarate na mene pa su u tome i uspjeli.“
„Jesu li oni jaki?“
„Toliko su jaki, da im mogu odoljeti samo ako mi susjedi priteknu
u pomoć. Ja sam susjedima već poslao kurire.“
„A što je s tvojim ratnicima?“
„Oni su već svi pozvani pod oružje. Samo mi artiljerija nedostaje.“
„Ne brini. Uskoro ćeš je imati.“
Radža se iznenadi. „Zar ja? Tko će mi je dati?“
„Ja. Preotet ću je Englezima i predat ću je tebi.“ Bio sam oduševljen
mišlju da ću učestvovati u ratu. “Ti mi samo daj potreban broj ratnika,
a ja ću Engleze najuriti zajedno s njihovom artiljerijom.“
„Koliko će ti za to biti potrebno topova?“
„To ti ne mogu zasad reći. Ali ću se raspitati. Ne smijem biti više
bolestan; ja se moram boriti za tebe, za sebe i za — Aug.“
Mjesto posljednje riječi umalo što mi se nije otelo drugo ime.
„Ali ti si još suviše slab.“
„Ne, ja nisam više slab. Pogledaj me! Zar ti izgledam slab?“
Skidoh sa zida svoj mač i zamahnuh njim tolikom snagom da nitko
u meni ne bi bio mogao da prepozna čovjeka koji je u posljednji čas
izbjegao smrt.
„Pa dobro“, reče radža, „ja te trebam pa ću zato prekršiti naređenje
tvog liječnika. Dođi k meni pa ćeš učestvovati u našim
savjetovanjima!“
Ušavši u radžinu odaju, nađoh na okupu sve njegove savjetnike.
Oni me dočekaše s najvećim poštovanjem, i ja uskoro utvrdih da se
radžina palača bila pretvorila u glavni stan u koji su svaki čas stizali
izvještaji i iz kojega su odašiljana naređenja.

119
 Svi ratnici kojima je radža mogao da raspolaže bili su već primili
naređenje da krenu u borbu protiv neprijatelja koji je već bio na
vidiku. Ja sam smatrao da su izvršene sve potrebne pripreme za slučaj
da radži priteknu u pomoć susjedne države pa ishodih od radže da se
lično u samoj vojsci upoznam s našim položajem i prema tome
odredim daljnje mjere.
Maharadža je htio da se lično pridruži svojoj vojsci, kako bi joj se
stavio na čelo kao njen vrhovni zapovjednik.
Uto se već bila spustila noć. Oko ponoći imao sam da s dvjesta
konjanika napustim glavni grad. Spremajući se na taj pothvat, odlučih
da prije svog odlaska još jednom vidim Rabbadah koja mi je već ranije
bila dopustila da je posjetim kad god se zaželim njenog razgovora.
Pošto se uvjerih da me radža neće sad tražiti, odšuljah se do dijela
parka namijenjenog ženama i dospjeh sretno do sjenice. Javih se
dogovorenim znakom, i odmah mi se odazva grličino gukanje.
Srce mi snažno zakuca. Popevši se uz ono nekoliko stepenica,
odmaknuh zavjesu i uđoh u osmerokutnu raskošno uređenu malu
odaju kakvu je samo mašta istočnjačkog vladara mogla da zamisli. Na
mekanom baršunastom jastuku sjedilo je mlado žensko biće koje me
je svojom ljepotom podsjećalo na hurije iz Muhamedova raja što silaze
na zemlju da usreće ljude svojom dražešću. Nijedan slikar, pa bio on i
majstor nad majstorima, ne bi bio mogao da ovjekovječi na platnu
njenu savršenu ljepotu, nijedan pjesnik, pa bio on i sam Hafis, ne bi bio
mogao da riječima dočara ljudima svu njenu božansku draž.
Ona me dočeka s ljupkim osmijehom na usnama i pruži mi ruku.
„Znala sam da ćeš doći“, reče mi.
„Kako to?“
„Čula sam kroz rešetke otvorenog prozora sve što ste govorili na
savjetovanju.“ Ja sjedoh do nje, a ona mi dopusti da joj stegnem ruku i
zadržim je u svojoj.
„Samo da nas tko ovdje ne iznenadi!“ rekoh joj.
„Ne boj se! Namjestila sam svoju služavku da pazi; ona će mi dati
znak ukoliko bi se tko ovamo uputio. Ali to neće biti potrebno. Ova
sjenica ima samo tu malu odaju, ali ima sigurna skrovišta u koja se
možemo skloniti ako tko ovamo naiđe; sagrađena je za vladara i

120
njegovu porodicu kao siguran zaklon za slučaj da im zaprijeti kakva
opasnost. A ti ideš u vojsku, zar ne?“
„Da. O ponoći.“
„Ti si mi obećao da ćeš biti iskren prema meni. Kaži mi, dakle,
otvoreno bojiš li se ili se ne bojiš za Aug!“
„Ne mogu se zasad u tom pogledu izjasniti. Čim izvidim kakav je
naš položaj, odgovorit ću ti na to pitanje. Možemo li se pouzdati u naše
susjede?“
„Ja mislim da možemo.“
„Oh, Englezi su lukavi pa su kadri novcem i sjajnim obećanjima da
zalude i postojane saveznike. Strašno je pomisliti da bi, dok im mi
idemo u susret, Aug mogao biti napadnut s druge strane.“
„Mi bismo se branili.“
„Čime?“
‘„Svojim vlastitim rukama.“
„Ja ti to vjerujem. Ali biste pomrli ne dočekavši našu pomoć.“
„Pomrli?“ Ona odmahnu glavom. „Ne. Ova nam sjenica pruža
sigurno utočište.“
Ja pogledah na sve strane oko sebe, ali ne primijetili ništa što je
moglo da potvrdi njenu tvrdnju.
Ona se nasmiješi i reče u šali:
„Neka i čitav Aug opljačkaju, neka čak i spale i ovu sjenicu, ti ćeš
naći ovdje nas i naše blago. Dosta će biti da me zovneš i da mi zapjevaš
slavujevu pjesmu.“
„Hvala ti, tvoje me riječi umiruju, ali se nadam da do toga neće
doći. Ali sad moram ići. Ponoć je blizu.“
Ona se podiže zajedno sa mnom i otpasa sebi pas.
„Ti ćeš se boriti za nas — pa i za mene. Zadjeni za ovaj pas svoje
oružje; neka te on štiti od svake opasnosti.“
„Neće li nas on odati radži?“
„Radža ga ne poznaje; opaši se slobodno njim!“
Ona mi opasa dragocjen poklon i pruži mi na rastanku ruku.
„Pođi i vrati se kao pobjednik!“
U svojoj uzbuđenosti ja jedva smogoh snage da promucam: „Laku
noć!“

121
 Sjenica se već nalazila iza mene, i pola sata zatim, kad se rastadoh
s radžom, napustih grad. Vladar mi dade svog najboljeg konja, i ja
odjahah sa svojom četom put Istoka.
Snažni su konji kasali prostranom ravnicom; jahači su bez riječi
jahali, samo bi ponekad netko nešto šapnuo drugu.
Odjednom začusmo pred nama topot konjskih kopita. Tri
konjanika htjedoše nas mimoići.
„Stan’te!“ povikah. „Kuda ćete?“
„U Aug“, odgovoriše.
Vidješe sad da su naišli na čitavu jednu četu pa zaustaviše svoje
konje.“
„A kome ste se uputili?“
„Maharadži.“
„Otkuda?“
„S bojnog polja.“
„S bojnog polja? Zar se već zametnula bitka? Došlo je već, hoćeš
valjda da kažeš, do čarkanja, do malog okršaja.“
„Ne, bila je to prava bitka.“
„A s kakvim ishodom?“
„Pobijedili su Englezi. Sukobili smo se s njima ranije nego što smo
to očekivali. Napali su našu konjicu sa svih strana. Mi nismo imali
artiljerije, pa čak ni vođe. Naše su čete uništene, u paramparčad
razbijene. A tko ste vi?“
„Ja sam vladarev ministar obrane pa sam se bio uputio k vama.“
„Oh, sahibe, nemoj misliti da smo se kukavički ponijeli! Pogledaj
naše rane. Mi smo se hrabro borili, ali ipak nismo mogli odoljeti
neprijatelju.“
„Ja vam vjerujem. Ti su nas Britanci izdajnički napali i zatekli nas
nespremne. A gdje je došlo do te bitke?“
„Kod Sobraha.“
„Da li je to mjesto daleko odavle?“
„Možeš stići tamo za osam sati jahanja. Ali mi smo odanle dovde
jahali svega pet sati, jer smo požurili kako bismo što prije s tom vijesti
stigli ovamo.“
„A kad je bitka zametnuta?“

122
 „Danas poslije podne.“
„Znači, Englezi se nalaze otprilike devet sati daleko od glavnog
grada. Požurite tamo i recite radži da ću ja pokušati da privučem k sebi
vojnike što su se od straha razbježali po okolnim mjestima da bih
njima zaštitio glavni grad. Da ste mi zdravo!“
Već sam htio da pojurim, kad me strašan krik zaustavi.
„Što se to desilo?“
„Okreni se prema zapadu, sahibe! Vidiš li onu vatru?
Ja se okrenuh. Na onoj strani odakle smo bili došli horizont je bio
crveno obojen; bila je to u početku samo jedna uska pruga koja se
svakog trenutka sve više širila u visinu i u dužinu dok ne poprimi
stravičan opseg.
„To je golema vatra! Velik je grad tamo morao pasti žrtvom
požara!“
U meni je sve kipjelo od bijesa. Preda mnom izgubljena bitka s
raspršenom vojskom, a iza mene — bože, to je zacijelo plamtio glavni
grad Aug! Podbodoh konja, i on jurnu upropanj ržući.
„Vratite se natrag! Aug je napadnut i zapaljen! Potjerajte konje
koliko god možete i ne odvajajte se jedni od drugih!“
Konjici jurnuše, nalik na đavole što iz pakla jure. Za jedva pola sata
prevališe put koji se obično prevaljuje za dva sata. Što smo se više
bližili gradu, sve nam je jasnije postajalo da se nismo prevarili. Grad je
najvećim svojim dijelom gorio. Nije to mogla biti posljedica tu i tamo
podmetnutog požara. Uskoro nam dođe u susret nekoliko konjanika
što su bježali pred požarom.
„Što se to desilo?“ upitah prvoga.
„Sultan iz Symoorea napao je Aug, a sa zapadne strane napreduje
radža iz Kamooha.“
Ja škripnuh zubima. „Unaprijed smišljen i brižljivo prikrivan
lopovluk! Gdje se nalazi maharadža, Madpur Sing?“
„Nitko to ne zna; nitko ga nije vidio.“
„Da li je neprijatelj jak?“
„Krenuo je na nas s mnogo hiljada ljudi.“
„Naprijed samo! Tko će mi se pridružiti, da spasimo radžu?“
„Svi mi!“

123
 „Tako valja! Naprijed u širokim redovima! Zaustavite svakog
konjanika koji se dao u bijeg pa nam sad dolazi u susret i primorajte
ga da nam se pridruži.“
Ponovo nas zagluši topot konjskih kopita. Kad se nađosmo u
blizini grada, naša se četa sastojala već od četiri stotine dobro
naoružanih ljudi.
„A sad pravo ka radžinoj palači! Naprijed!“
Ja na čelu čete, a drugi za mnom, jurnusmo poput olujine u grad.
Srećom, neprijatelj se nije više sastojao od zbijenih sastava, bio se
raspršio, da bi mogao lakše da pljačka. Samo tu i tamo prasnuo bi hitac
ili bi se hrabrim spasiocima suprotstavila omanja četa; ali takve bi
zapreke bile prosto pregažene. Moj se konj istakao i u toj borbi kao
čistokrvna, hrabra životinja.
Što smo se više približavali dvorcu, to su gušći bili redovi
neprijatelja pa je pred samom palačom bjesnio ogorčen boj licem u
lice.
„Hura, udri, provali“, povikah mašući sabljom s konja koji se bio
propeo. Neprijatelj, iznenađen, ustuknu u prvi mah, ali, kad vidje da
mu se protivnik u malom broju suprotstavio, osu na nas ubojitu
paljbu, koja ubrzo prorijedi redove mojih boraca. Na mjestima gdje je
borba bila najžešća bilo ih je već dosta palo, pa se sad činilo kao da
nam prijeti potpuno uništenje.
Nekoliko se slugu bilo strčalo u dvorište i tamo se hrabro borilo
protiv neprijatelja. Poput sotone provaliti kroz kapiju i nasrnuh na
njihove protivnike pa ih razdvojih.
„Oh, sahibe, opet si ovdje!“ razleže se odjednom poklik upravljen
meni.
„Gdje se nalazi radža?“
„U parku.“
„A harem?“
„Također u parku; radža ga je poveo sa sobom.“
„Sklonite se i vi tamo! Drugdje nam nema spasa!“
Popeh se na konju uz stepenice, prođoh kroz predvorje gdje
oborih dosta neprijatelja i dospjeh najzad u park. I u parku je bjesnio
boj uz graju i buku neprijatelja što su nasrtali i, branilaca što su
odbijali napade svojih protivnika. Sjetih se da mi je Rabbadah jednom

124
govorila o tome da se u sjenici nalazi jedno sigurno skrovište.
Maharadža se sigurno bio sklonio u nj, ukoliko je još bio živ.
Bijući i obarajući neprijatelje, stigoh najzad u dio parka određen
za žene. Odjednom začuh iza sebe dahtanje konja. Ja se okrenuh.
Petorica odanih mi boraca bili su pošli za mnom i najzad me stigli.
Gazeći bezobzirno po divnim nasadima, u svjetlu požara kojemu je
bila pala žrtvom radžina palača, krenusmo pravo ka sjenici. Odjednom
ustuknuh: preda mnom su ležala dva leša; bili su to leševi maharadže
i njegove žene Almale.
Oba su leša imala na sebi tragova tanadi i bodeža. A begum? Kakav
je udes nju bio zadesio?
„Sklonite ove leševe!“ naredih borcima koji su me pratili i u isti se
čas provukoh između njih i stupih na malu slobodnu čistinu, na kojoj
je bila podignuta sjenica. Tu mi se ukaza prizor pred kojim se zgrozih.
Na jednoj stepenici pred sjenicom stajala je Rabbadah s krivom
sabljom u ruci, braneći se svom svojom snagom. Bila je ranjena, ali
život joj je bio pošteđen. Zašto, shvatih čas zatim. Dva je neprijatelja
uto ščepaše i oteše joj oružje.
„Gdje se nalazi maharadžino blago? zaurlaše.
„Tražite ga!“ odgovori im ona mimo.
Iz trideset grla odgovori joj krik kojim su njeni neprijatelji davali
oduška svom bijesu i svojim prijetnjama.
„Ti si begum. Ti znaš gdje se nalazi blago. Ako nam tu tajnu ne
odaš, umrijet ćeš pod strahovitim mukama.“
„I muke ću izdržati!“
„Pa dobro, pripalite joj najprije turban.“
Petorica su je sad čvrsto držali, a šesti joj primaknu plamen,
spreman da izvrši strašnu prijetnju.
„Rabbadah!“ kriknuh i u isti se čas nađoh među neprijateljima koji,
iznenađeni, ustuknuše. Ja iskoristih taj trenutak.
„Uzjaši odmah do mene na mog konja“, doviknuh joj.
Udarih dvaput oštro sabljom, oborih jednog konja Iza sebe,
podigoh brzo Rabbadah na svog konja — i ljubljena žena leže pored
mene. U isti čas stigoše na svojim konjima i moji pratioci, petorica njih,
dvojica s lešom maharadže i njegove žene.
„Sad za mnom, preko zida pa u rijeku! Naprijed!“
125
 Ja sam znao da je zid na jednom mjestu niži. pa ga dobar konj može
lako preskočiti. Vratih se trkom u onaj dio parka koji je bio određen
za muškarce i pojurih prema tom mjestu. Moji pratioci pojuriše za
mnom.
„Rabbadah, budi hrabra. Sad ćemo jurnuti u rijeku.“
Podbodoh oštro vranca: spretna se životinja prope i uletje poput
strijele preko zida u valove rijeke. U pet takvih sretnih skokova
nađosmo se na suprotnoj obali, unatoč tome što su tri konja imala da
izdrže težak, dvostruk teret.
„Kuda ćemo sada?“ upita me jedan od mojih pratilaca.
„Sjašite i dajte konjima da odahnu. Neko vrijeme možemo i mi
počinuti bez straha da nas neprijatelj stigne. Dugo ne možemo ipak
ovdje ostati, jer nas put daleko vodi, a uz to moramo još jednu rijeku
prijeći.“
Skočih zatim s konja i pomogoh Rabbadah da i ona sjaše. Za nama
sjahaše i moji pratioci pa se potom iz obzira prema nama skloniše
podalje od nas. Begum je bila sva mokra, ali joj to nije u indijskoj klimi
nimalo smetalo, pa se onako mokra, u haljini koja joj se bila pripila uz
tijelo, baci na leševe brata i nevjeste i orosi ih toplim suzama.
Potom mi priđe i pruži mi ruku.
„Ti nisi bio tu kad nas je ta nesreća zadesila. Kako si se onda vratio
u taj užas?“
„Vidio sam izdaleka vatru pa sam odmah naslutio što se ovdje
desilo. Zato sam se i vratio.“
„Hvala ti! Da li je sve izgubljeno?“
„Sve! Englezi su nas poslije podne do nogu potukli; sultan iz
Symoorea zauzeo je Aug, a sa zapada navaljuje na nas radža iz
Kamooha.“
Ona sklopi ruke i ušutje. Čas zatim podiže desnu ruku k nebu.
Ozarena vatrom kojom je njen grad plamtio ličila je na neko
nadzemaljsko biće.
„Prokleti bili ti Englezi: lažu i varaju, žare i pale, pljačkaju i ubijaju!
Prokleti bili, hiljadu puta prokleti bili!“
Nakon kratke, tmurne stanke ja je upitah:
„Kako se sve to zbilo? Pričaj mi!“

126
 „Drugi put. Sad nisam kadra ni da mislim ni da pričam, sad mogu
samo da proklinjem, da proklinjem te Engleze i te đavole iz Symoorea
i iz Kamooha, koji su se pred nama pretvarali kao da su nam prijatelji,
a u stvari su s našim neprijateljem šurovali, samo da bi se našeg
bogatstva domogli. Nijedan šah, nijedan sultan i nijedan radža nije se
mogao ponositi tolikim bogatstvom kolikim se ponosio maharadža iz
Auga. — To su oni znali. Nadali su se da će se tog blaga dočepati.
Maharadžu iz Auga, najplemenitijeg i najpravednijeg od svih kraljeva
izdali su Englezi, a potom ga kukavički ubili njegovi ,prijatelji’.
Njegovo blago pripada meni i neće nikad pasti u njihove ruke, kunem
ti se u ime onih koje su oni ubili!“ i
Ne mogu sad dalje da o tome pišem, toliko sam uzbuđen. Prosto
mi se čini da me svojim ukočenim očima gledaju mrtvi maharadža i
njegova žena, jadne žrtve podlih ubica. Od njih nemam mira! Moram
zato sad ustati i krenuti prema moru. Možda će me tamo, pred bučnim
valovima, ostaviti blijede sjene koje sam svojom pričom izazvao, pa će
se moji uzbuđeni živci ponovo smiriti i omogućiti mi da prekosutra
nastavim prekinuti priču...

***

To se ,prekosutra’ produžilo: otkad sam prekinuo priču, prošlo je

čitavih četrnaest dana.
Godišnjicu smrti svoje Rabbadah provedoh, kao svake godine, na
njenom grobu. I tada me obuze svega stara, neodoljiva čežnja za
slobodom. Kao pred mnogo godina, kad sam, sav očajan, bio napustio
svaku nadu, sjedio sam osam dana na najvišem vrhu otoka, svaki dan
od ranog jutra, kad bi sunce na istoku izišlo iz mora i obasjalo pučinu,
do kasne večeri, kad bi se na more spustio mrak, pa sam dalekozorom
promatrao pod sobom beskrajnu pučinu. Moje su čeznutljive oči
željno ispitivale svaku tačku koju bi nakon dugog promatranja
odjednom ugledale; u nadi da će se ona pretvoriti u jedro, bezbroj sam
puta skakao na noge, kad god bi mi sunce zabliještilo oči i zavaralo me
lažnim priviđenjem jedra što bi mi se načas ukazalo, ali sam potom,
ponovo razočaran, gubio tlo pod nogama. A kad bi se spustilo veče,
vukao sam na onaj vrh čitava brda suhog drvlja i čitavu noć palio tako
jaku vatru, da ju je svaki brod već izdaleka morao da primijeti. Zašto

127
sam to činio? Godinama me je pratila na svakom koraku čežnja. Sa
mnom je uveče lijegala na počinak, a ujutru je sa mnom ustajala, uvijek
bodra, dok najzad nije tonula u more razočaranja pa se i posljednja
nada kršila o grebene svakodnevnog života. Ali sad me je iskustvo bilo
poučilo da se čežnja ne gasi: bodrija nego ikad, ona je bila ustala iz
groba što joj ga valovi pokriše. Otvorenih očiju stajala je ona sad pored
mene i ukazivala mi prstom na Zapad, na moju domovinu, na Zapad,
gdje sam kao u snu proveo svoje djetinjstvo, na onaj kraj koji sam
nekad nazivao svojom domovinom — na kraj koji je i sad moja
domovina.
Uzalud sam osam dana pogledom tražio spas. spasa ne ugledah
kao ni svih ranijih godina što ih provedoh u zaludnom iščekivanju. Ni
sjenu jedra ne ugledah. Pa ipak, kad najzad siđoh ponovo u svoju
kolibu, zamoren iščekivanjem, nisam imao nimalo osjećaj klonulosti.
Bio sam, doduše, uvjeren da ću, ako budem čekao da me tko spasi, još
dvadeset i tri godine uzalud čekati. A toliko neću moći izdržati u toj
svojoj osamljenosti, u to sam bio uvjeren. Ali što me je moglo spriječiti
da svoje okove sam skršim, kad mi nitko drugi ne može da pritekne u
pomoć. Još sam bio kadar da se na to odvažim. Ako u tome ne uspijem,
bit će svejedno da li će moj leš počinuti na dnu mora ili istrunuti
negdje na mom otoku. Dok je taj plan poprimao u mom mozgu
određenije oblike, čudio sam se samome sebi kako sam tu misao kroz
sve te godine mogao smatrati neizvedivom. Dok je moja Rabbadah još
bila živa mogao sam za to imati neko opravdanje, jer nisam mogao ni
zamisliti da je izložim opasnostima takve lude pustolovine. A isto tako
nisam mogao ni da se sam odvažim na takvu pustolovinu i ostavim
samu na otoku Rabbadah. Ali kad me je Rabbadah zauvijek ostavila,
pa je samoća razastrla nada mnom svoj plašt, onda mi je ipak mogla
pasti na um ta misao. Zar me je smrt moje žene bila toliko obeshrabrila
pa mi svu snagu oduzela? U času kad to bilježim u svoj dnevnik,
svjestan sam da sam se na otoku sasvim izmijenio, da nisam više onaj
koji sam ranije u Indiji bio. Koliko me je puta Rabbadah u časovima
kad bi me tuga obuzela bodrila i hrabrila. Bez nje, koja je još bila živa
u mom sjećanju, bez nje u čijoj sam snažnoj, junačnoj ženstvenosti
nalazio jak oslonac, bio bih, kao i moj prethodnik već davno počinio
samoubistvo. Da li mi ona naređuje da sad skršim okove kojima sam
dosad bio vezan i ponovo oživim nadu u svom srcu?
128
 Kad osmog dana legoh na počinak, bio sam čvrsto odlučio da
napustim otok i da se preko pučine ponovo vratim... ljudima!
Narednog dana, rano ujutro, krenuh sa sjekirom i pilom na posao:
bio sam odlučio da sam izgradim jedrilicu kojom ću krenuti na taj
daleki put.
Ja nisam pomorac, a još manje brodograditelj, ali sam učio kako se
čamci popravljaju pa sam bio sam kadar da izgradim brodić kakav je
meni trebao. Danas blagoslivljam trenutak kad sam se odlučio da
ponesem sobom na svoj otok kapetansku knjižnicu i brodski alat. U
početku nisam toj svojoj odluci podavao nikakve važnosti, jer nisam
umio da rukujem tim alatom, a još sam manje mogao da shvatim čemu
su sve one knjige mogle čovjeka da nauče. Ali kad sam posljednji put
još jednom svojim čamcem odjedrio do obale, do olupine nastradalog
broda, bilo mi je žao da te stvari propadnu, mnogo manje zbog koristi
što sam je mogao jednom od njih imati, a mnogo više zbog velike
njihove vrijednosti. I nisam se pokajao što sam ih sobom ponio. Za
dugih dana, provedenih u samoći, često sam te knjige čitao pa sam im
sadržaj naučio gotovo napamet. One su me oslobađale nepodnošljive
dosade i omogućile mi da pomoću sekstanta odredim s priličnom
sigurnošću položaj otoka na kome sam bio zatočen. Ja sad znam
mnoge stvari prema kojima sam ranije bio ravnodušan, znam da se
moj otok nalazi otprilike 92 stepena i 14 minuta istočno od
Greenwicha i 9 stepeni i 37 minuta južno od ekvatora, razlikujem
različita jedra, i znam još mnogo toga, što će mi, ja se nadam, dobro
doći kad jednom spustim u more brodić izgrađen mojim vlastitim
rukama.
Sad sam znao u kojem omjeru treba da međusobno stoje pojedini
dijelovi brodića kadra da zaplovi morem. Stari čamac na dva vesla, već
prilično istruo i napukao, nije više dolazio u obzir: njime sam sad
mogao da se odvažim samo na kraći izlet uz obalu, oko svog malog
otoka, a i to samo po mirnom moru. Ranije sam ponekad izlazio u
njemu i na pučinu, ali to bi danas značilo isto što i igrati se glavom.
Moj otok obiluje starim krušnim stablima. Jedno od tih stabala,
čije je deblo bilo široko u promjeru metar i po, imalo je da mi posluži
kao građa za brodić koji sam htio da izgradim. Ono se nalazilo
podaleko od obale, u unutrašnjosti samog otoka. Oboriti stablo

129
otprilike šesnaest metara visoko nije predstavljalo lak zadatak za
mene, zato se i mnogo obradovah kad mi ono pade pred noge.
Narednog dana otpilih mu krošnju, a potom se latih sjekire i dadoh
njegovu deblu oblik koji mi je bio potreban. Od dana kad sam imao da
sklonim brodski teret nisam nikad toliko radio: pilio sam i blanjao
drvo, sjekirom ga komadao, rezao ga i mjerio, pa sam jedva dospjevao
da doručkujem i ručam. Pošto bih grubo istesane cjepanice odvaljao
do obale, obuzeo bi me osjećaj da sam već pri kraju svojih snaga.
Danas je nedjelja, i zato se ne radi. Ja ne bih ni mogao da radim, jer
se nenavikao na taj naporan rad osjećam da sam isprebijan. Zato ću
iskoristiti današnji odmor za daljnje bilježenje svojih uspomena.

***

Sjeverno od Auga, duž obale Gangesa, prostire se satima hoda

gusta, neprohodna šuma, isprepletena povijušama.
Samo nekoliko uskih staza vodi do sredine te šume gdje se nalaze
ruševine jednog od onih indijskih hramova s čijom se veličajnošću
mogu da mjere samo još ostaci kiklopskih zidina hramova na Javi.
Bilo je to jednog ranog jutra nakon napada na Aug, kad se šest
jahača i jedna jahačica probijalo uskom krivudavom stazom koja je
vodila u šumu Koleah.
Na čelu te povorke jahao sam ja, nekadašnji potporučnik u službi
Engleza, a potom ministar obrane maharadže Madpura Singa. Za
mnom je jahala Rabbadah, begum države Aug, a za njom pet jahača,
od kojih dvojica s po jednim lešom na konju.
„Jesi li već bio kada ovdje?“ zapita me begum.
„Nikada dosada!“ odgovorih joj.
Bio ju je obuzeo strah, to se na njoj vidjelo.
„Ti si uvjeren da ćeš nam ovdje naći sigurno utočište?“
„Ja imam moćna prijatelja u toj šumi, upravo u tim ruševinama.“
„A kako ćemo ga naći?“
„To zasad ne znam, ali uskoro ću i to doznati.“
Razgovor ponovo zape. Najzad stigosmo do mjesta gdje se druga
jedna staza sastavljala s prvom u mnogo širu, gotovo dvostruko široku
stazu. Bili smo upravo došli do tog mjesta, kad odjednom iz šikare

130
iskoči dvadesetak ljudi divljeg izgleda. O pojasu im je visila meni
dobro poznata omča. Rabbadah kriknu od straha.
„Fanzegari!“ zaurla, užasnut, jahač koji je za njom jahao i, kliznuvši
s konja, nestade u spletu povijuša: druga se četvorica povedoše odmah
za njim, napustivši konje.
„Stoj!“ uzviknu čovjek koji je predvodio one ljude. „Tko ste vi?“
„Prijatelji“, odgovorih mu mirno i pokazah mu krokodilov zub.
„Ti si naš prijatelj. A tko je ta žena?“
„To mogu da kažem samo čovjeku koji mi je dao ovaj znak
prepoznavanja, čovjeku kome sam se sad uputio.“
„Kako se zove taj čovjek?“
„To mi nije rekao.“
„To te čini sumnjivim. Siđite s konja i slijedite nas. Ah, nosite
sobom dva leša! Što ste naumili da učinite s tim mrtvacima?“
„Naumili smo da ih ovdje sahranimo.“
„Postoje za to druga mjesta. Uostalom, jesi li ti Englez ili Francuz,
jer kod nas se mrtvaci spaljuju!“
Fanzegari nas sad opkoliše, pa smo bili primorani da ih pješke
slijedimo, dok ne stigosmo do jedne čistine na kojoj ugledasmo
goleme stijene, ostatke nekadašnjeg hrama.
Bili su poveli za nama naše konje pa ih sad vezaše.
„Slijedite me!“ naredi nam vođa pa nas povede između golemih
gromada i ostataka zidina do jednog uskog hodnika kojim se silazilo u
podzemlje. Morali smo u tami tapkati, dok se vođa ne zaustavi.
„Sačekajte ovdje! Ja ne znam hoću li moći da se brzo vratim.“
Čusmo možda tri njegova koraka, a zatim nastade tišina.
„Ostavio nas je ovdje pa se možda neće više ni vratiti!“ šapnu
Rabbadah.
„Ne boj se! U dobrim smo rukama.“
„Jesi li uvjeren u to?“
„Toliko sam u to uvjeren, da sam spreman da i život svoj žrtvujem
za tebe, ako bi ti i najmanja opasnost zaprijetila. Poslušaj!“
Zid na koji smo se bili naslonili nije zacijelo bio debeo, jer
odjednom začusmo šum koraka ovećeg skupa ljudi i šapat njihovih

131
glasova. Osjećao se pri tom i miris sličan mirisu smole. Odjednom
odjeknu jasan, snažan glas:

S visina k nama siđi svetih,

gdje samotan ti stoluješ;
daj da te oči naše vide,
i uz nas, Siva, ostani!

Ne gasi žar svog jarkog sunca

na vrhu Čolomandela!
Zvijezdi svojoj nikad ne daj
da nestane nam s Džahlavana!

Odmah prepoznah taj glas; bio je to glas fanzegara koji mi je bio

dao znak.
„To je glas prijatelja koji će i mene i tebe zaštititi“, tješio sam
Rabbadah.
Glas međutim produži pjesmu:

„Razbij svog groba kameni pokrov,

Kalidane, živ se vrati,
bogat i moćan, kao nekad,
jer Tuda za tobom čezne!

Brahmanac još počinut neće

dok ti mu se ne vratiš živ,
jer ne može shvatiti dotle
što ga to veže za tvoj sv’jet.

Himalaja nam planina moćna

oblake probija mračne,
i tad divova oči motre
tvorca svog vječnog ponizno.

132
 Slavi ga moć valova morskih
o žale se lomeć tvrde,
u žuboru nemirnog mora
zvjezdanu pričaju priču.

Slavi ga divljim glasom

suykrong u mračnoj što riče džungli,
kad u svom bijesu pobjedničkom
on pandžama plijen svoj hvata.

Slavi ga vulkan silnim tutnjem,

jezom puneć srce svako,
kad iz žarkog grotla svog bezdanog
žarke vatre bljuje more.“

„Da li je i to jedan fanzegar, jedan ubica?“ zapita begum. „Govori

kao kakav pjesnik.“
„Otkad mu Tanu jednog dana sve oduže, govori kao pjesnik, ali ga
nijedan pjesnik ni s Istoka ni sa Zapada ne bi mogao da nadmaši.
Poslušaj ga!“

„U zemlji on ledenoj vlada

do utoka Lene u more,
gdje s obale puste, kamene,
Jahu 9 umaknu divlji.

Zemljom tom vlada on: u zv’ježđu

veličine vidiš mu trag;
nad morima vlast svoju širi
i prirode zakon sluša.

A kad se sa Zapada bliži

snagom oluje noć crna

9 đavo u Novozelanđana

133
 pa se gomilaju oblaci,
snagu joj Hindukoh krši:

tad klone joj olujna snaga

u hladu večernjeg vjetra
i lahora s perzijskog mora
što pendžaba polja plače

Kad Almeah 10 zapjeva pjesme,

Bovaniji noćnoj mile,
kroz tihe joj dolove ječi
ratne trublje preoštar zvuk.

Tad mirisna polja Tanake

sva ječe topotorh konja
pa u šume fanzegar bježi,
pobjedničkom tjeran cikom.

Gangesa val sve konje nosi

do mjesta što Sivi je svet, 11
a plamene čamce tad gone
zv’jeri što bogu su svete.

Al’ čovjeka tad uz svečano

slavlje bog drugi već uči,
i sad već ludo mnoštvo časti
svog uču iz Palestine.“

Dalje nismo mogli čuti, jer nas je fanzegar sad bio ostavio pa se
vratio kasnije, ali ne s one strane na koju je bio ranije pošao.
„Slijedite me!“ naredi nam ponovo.

10 plesačica
11 do Benaresa

134
 Krenusmo lagano za njim dok ne stigosmo do kamenih stuba što
nas povedoše sličnim putem. Vijugajući se, put se na svom kraju ispuni
dimom i proširi.
S tog proširenog mjesta ugledasmo preko jedne kamene ograde
dubok ponor.
„Sjednite ovamo! Ako pred prizorom što će vam se sad tu ukazati
i samu jednu riječ izustite, sunovratit ćemo vas u taj ponor.“
Leđima naslonjeni na stražnji zid sjedili su iza nas članovi družine
Tag, njih dvadesetak do pedesetak, spremni da svakog časa izvrše tu
prijetnju.
„Smijemo li između sebe glasno govoriti?“
„Smijete.“
„A smijemo li prići ogradi, da vidimo što se tamo dolje dešava?“
„To upravo i treba da vidite, da bi vam bilo jasno što će se desiti
vama, ukoliko nam niste prijatelji.“
Ja priđoh ogradi, a begum se povede za mnom.
Ugledasmo pred sobom visok, golemi stijenama omeđen prostor,
nalik na hram, na čijoj smo se pozadini, kao na nekom ravnom krovu,
mi nalazili. Ispod nas, u lađi tog hrama, ispred kamena oltara, klečalo
je otprilike dvjesta ljudi, svaki s bakljom u ruci. Od njih se i širio miris
smole i dima. Bili su to očito članovi družine Tag, većinom fanzegari,
što se moglo vidjeti po njihovu oružju, a naročito po svilenoj omči i
strašnom savijenom nožu što su im visili o pasu.
Između njih i oltara čučalo je dvadesetak ljudi u okovima, svi u
engleskim odorama. Pogledah oštrije i zapitah begum.
„Vidiš li one zarobljenike tamo dolje?“
„Da. To su Englezi.“
„Pogledaj onu dvojicu na desnoj strani u prednjem redu, ali —
budi oprezna i ne govori ništa!“
Ona pokaza licem da ih poznaje. „Lord Haftley!“
„I kapetan Mericourt!“
Uto nam se približi fanzegar koji nam je bio vođom.
„Na licu vam vidim da ste prepoznali zarobljenike.“
„Da, prepoznali smo ih.“
„Onda ste propali; jer to znači da ste u njihovoj službi.“

135
 „Oni su naši neprijatelji!“
„Blago vama ako je to istina!“
„Kako sam mogao kao vaš neprijatelj doći do vašeg znaka?“
„Mogao si ga ukrasti ili oteti.“
„A kako bih se onda bio usudio doći ovamo?“
On me omjeri, kao da sumnja u istinitost moje tvrdnje, pa se bez
riječi povuče.
Dolje pred oltarom stajao je fanzegar od koga sam bio dobio zub.
Bio je upravo završio svoj govor.
Na njegov znak svi članovi družine Tag ustadoše.
„Novajlijo naprijed!“ zapovjedi fanzegar.
Tri čovjeka priđoše oltaru.
„Danas ćete prvi put pokazati svoju vještinu kao članovi družine
Tag. Jeste li se izvježbali kako treba na lutkama?”
„Jesmo!“ odjeknu jednoglasno odgovor iz tri grla.
„Onda pokažite što ste naučili!“
Ščepaše jednog zarobljenika i odvedoše ga pred oltar. Prvi
novajlija priđe čovjeku kojega su druga dvojica čvrsto držala i zagleda
mu se u lice pa mu u tren oka prebaci oko glave svilenu omču.
Ja uhvatih begum za ruku, jer bi inače, užasnuta ubistvom, bila
kriknula.
„Moram sjesti“, šapnu mi.
„Ja ću izdržati“, odgovorih joj. „To je prvi put što se jednom
Evropljaninu pruža prilika da prisustvuje takvom načinu prinošenja
žrtve, pa sam dužan da pred ljudima kao očevidac posvjedočim da se
u svijetu još zbivaju takve strahote.“
Dva su se puna sata redali jedan za drugim ti strašni prizori koji
su se završavali smrtnim hropcima. Posljednji su osuđenici bili
Mericourt i general Haftley.
Najzad naš vođa ponovo ustade.
„Učitelj je sad slobodan. Dođite!“
On nas povede jednom stazom kojom smo se stalno uspinjali, tako
nam se bar činilo, pa najzad stigosmo ponovo na čistinu. Jednom
drugom stazom, kojom smo prolazili između stijenja, obiđosmo hram

136
i stigosmo ponovo do naših konja. Čas zatim stiže i majstor, u pratnji
dvadesetak svojih potčinjenika.
Odmah se prepoznasmo: ja prepoznah njega, a on mene.
„Ah, to si ti? Čuo sam da jedan čovjek i jedna žena žele da govore
sa mnom; ali nisam znao da si to ti, jer nisam našao na stepenicama
hrama ugovoreni znak.“
„Tvoji su nas ljudi zarobili još prije nego što smo stigli do hrama.
Htio bih te nešto zamoliti.“
„Zamoliti? Fanzegara? Govori!“
„Pogledaj te mrtvace!“
Ja skinuh s lica leša maramu. Fanzegar priđe bliže i u isti čas
ustuknu.
„Pa to je Madpur Sing, maharadža! Tko ga je ubio? Došao si da
zatražiš od mene da ga osvetim, i ja ti se kunem da ću ga osvetiti.“
„Pogledaj i taj drugi leš!“
„Tko je ta lijepa gospođa?“
„To je maharadžina žena, nekad sreća njegova i vjerna pratilaca.
Nju su ubili pred očima njenog muža.“
„Nju treba deseterostruko osvetiti. A tko je ova žena što stoji ovdje
pored tebe?“
Digavši šal s lica, knjeginjica odgovori: „Ja sam Rabbadah, begum
države Aug.“
„Begum! Ljudi, odmah kleknite i poljubite rub njene odjeće. Tako!
A sad mi kaži tko je ubio maharadžu i njegovu ženu?“
„Mi ne znamo tko ih je ubio“, odgovori Rabbadah. „To se desilo
sinoć, kad je Aug zauzet.“
„Sanjam li ja? Zar je glavni grad zauzet?“
„Da.“
„Ta nije moguće! Poslije podne se vodila bitka kod Sobraha, pa
Englezi nisu mogli biti uveče u Augu, pogotovu što sam im zarobio
vođe koje sam sad kaznio zbog izdajstva kojim su se ogriješili o
maharadžu.“
„Nisu ih ubili Englezi, sultan iz Symoorea kriv je njihovoj smrti.“
„Onda je on maharadžin ubica, mada maharadžu lično nije on
ubio. Ja sam mislio da će pomoći maharadži time što sam engleskoj

137
vojsci zarobio vođe i tako stvorio u njoj zabunu, a ti mi sad kažeš da je
sultan Iz Symoorea zauzeo Aug?“
„Zauzeli su ga on i radža iz Kamooha, koji je već sinoć bio krenuo
na Aug.“
„Onda i njega treba smatrati ubicom našeg maharadže. Okajat će
obojica taj svoj zločin!“ Obrativši se zatim kneginjici, dodade: „Svaka
će tvoja zapovijed, sahibo, biti izvršena!“
„Molim te najprije da se pobrineš da maharadža i njegova žena
budu sahranjeni.“
„Zar ih nećeš spaliti?“
„Kako mogu da ih sad na dostojan način spalim?“
„Možeš bolje sada nego kasnije.“
„Kako? Gdje i u koje doba dana?“
„Prepusti tu brigu meni, sahibo! A što još zapovijedaš?“
„Znaš li neko sigurno mjesto gdje bismo se ja i ovaj vjerni prijatelj
moga brata mogli di sklonimo, jer nam neprijatelji rade o glavi?“
„Dođite sa mnom!“ pozva nas on bez oklijevanja.
Obišavši s nama ruševine hrama, on nas povede u nedaleku šumu.
Deset minuta zatim, usred te šume nađosmo se pred drugim, boljim
sačuvanim ruševinama.
„Prije si bila u trijemu hrama, sahibo“, objasni joj on, „a ovo je u
stvari sam hram. Moji ljudi poznaju pojedine njegove dijelove, ali u
cjelini je on poznat samo meni i mom sinu. Moj se sin juče nalazio u
Augu; ako su ga tamo ubili, jao njegovim ubicama!“
Uspesmo se u dvoranu sa stupovima, zacijelo trideset metara
široku, u veličajan spomenik graditeljstva davno prošlih tisućljeća. U
tom ogromnom prostoru čovjek se morao osjećati kao što se
vjerojatno osjeća mrav koji zaluta u kölnsku stolnu crkvu.
Učitelj nije imao vremena da se zadržava dugim objašnjenjima. On
produži brzim korakom ispred nas; mi smo išli za njim dok... tu
moramo stati, jer moj dnevnik ne govori dalje o tome. Zašto ne govori,
to će svatko u čije ruke dospiju ovi listići ubrzo shvatiti.
Pošto stigosmo do izvjesnog mjesta, pritisnu on rukom jednu
kamenu ploču koja se odmah pomaknu u stranu, i mi se uvelike
iznenadismo ugledavši pred sobom stube.

138
 „Vaš će stan biti tamo gore. Upamtite mjesto koje sam taknuo
rukom i slijedite me!“
Popesmo se nekoliko stepenica uzgor i uđosmo u jedan svijetao
hodnik iz kojega se ulazilo u dvanaest soba čija su vrata bila zastrta
hasurama.
„Tu su nekad stanovali svećenici“, objasni učitelj. „Reci, sahibo,
koliko soba zahtijevaš za Sebe! Druge će sobe pripasti tvom
zaštitniku.“
„Pokaži mi ih!“ zamoli ga Rabbadah.
Uđosmo redom u sve sobe, diveći se njihovoj ljepoti: bile su
uređene na kineski, malajski, indijski i evropski način, ali tako
raskošno, da nijedan vladar ne bi bio oklijevao da se u njima nastani.
Begum pljesnu rukama. Kakve li divote! Tko je tako opremio te
sobe?“
„Ja“, odgovori učitelj ponosno i pri tom se nasmija. „Ja sam
maharadža družine Tag. K meni dolaze dosta često ugledne sahibe.
Zato i moram imati sobe prikladne za takve gošće.“
„Onda se brineš vjerojatno i za poslugu?“
Učitelj se ponovo ponosno nasmija i ukaza na malu metalnu pliticu
koja je visila pored vrata i bila opremljena čekićem.
„Sahibe, udari jedanput čekićem.“
Ja udarih čekićem o metalnu pliticu, i čas zatim pojavi se dječak
koji se skrštenih ruku pokloni do zemlje.
„Udari sad dvaput čekićem, sahibe!“
Ja ga poslušah, i odmah se pojavi dvanaestogodišnja djevojčica
koja nas pozdravi na isti način.
„Sad udri triput čekićem.“
Ovoga se puta pojavi sredoviječna žena.
„Udri još jednom čekićem, ali četiri puta redom, sahibe!“
Ovoga puta uđe u sobu čovjek otprilike istih godina.
„Eto, sad ste upoznali vašu poslugu“, objasni nam učitelj, na čiji se
mig one četiri sluge udaljiše. „Vi sad poznajete znakove pa ih možete
po volji primjenjivati. U svakoj sobi naći ćete i pisaći pribor. Ako se
nečega zaželite, zabilježite na komadu papira svoju želju i predajte
uveče cedulju bilo kojem sluzi.“

139
 „Kad se može s tobom govoriti?“ upita ga Rabbadah.
„To možete svakog dana saznati od posluge, palubo. Meni dani ne
prolaze jednolično kao kakvom brahmancu, a pogotovu ne sada dok
zemljom vlada neprijatelj.“
„A gdje je moj konj?“ zapitah ga ja.
„Tvojih sedam konja nalazi se dolje u staji, gdje će ih dobro hraniti,
sahibe.“
„Hoće li danas netko od tvojih ljudi poći u Aug?“
„Poći će ih mnogo.“
„Onda nam dopusti da im naredimo da se obavijeste o svemu što
bismo željeli znati!“
„A možemo li im reći“, dodade begum, „da pođu u ženski dio parka
i razvide postoji li još tamo sjenica? Jer“, naglasi ona posebno, „ono što
se u njoj krije ne smije pasti u ruke neprijatelju.“
„A što se to u njoj krije? Što hoćeš time da kažeš?“
Na njegovu se licu pojavi jedva primjetan osmijeh.
„Fanzegar zna više nego drugi. On zna gdje se što krije, on otkriva
tajne svojih neprijatelja i svojih prijatelja. Njegovi neprijatelji padaju
pod njegovim udarcima, a sve što pripada njegovim prijateljima, pa i
život njihov, čuva on upravo kao i svoje vlasništvo i svoj život. Makar
bila i uništena sjenica, ti ćeš dobiti sve što je tvoje. — Sahibe, ako hoćeš
da vidiš...“

***

Dotle je u čamcu pažljivi čitalac ovog dnevnika bio došao, kad se

odjednom na strašan krik Malajca vrati u sadašnjost. Podigavši pogled
i vidjevši pruženu ruku svog druga, bio je otkrio na krajnjem rubu
horizonta jednu tačku koja se na suncu bjelkasto blistala.
„Do đavola, to je brod, i to prilično velik, jer je vidljiv na tako
velikoj udaljenosti.“
„Možda nas je već primijetio!“
„To nije moguće. Naš je čamac suviše malen, a uz to je i zasjenjen
suncem.“
„Kojim smjerom plovi brod?“

140
 „To ne mogu još utvrditi. Ali s obzirom na našu udaljenost od obale
i na sadašnji položaj broda, rekao bih da je krenuo iz Madrasa ali čak
iz Kalkute pa sad jedri prema koti Radža.“
„Što da radimo sad? Misliš li da mu možemo još izbjeći?“
„Moramo to bar pokušati. Ta neće nas valjda najzad uhvatiti!“
„Možda će proći mimo nas pa nas pri tom neće ni primijetiti.“
„I to je moguće, ali moramo ipak računati i s tim da nas može
primijetiti. Pogledaj koliko nam se približio u ovo nekoliko posljednjih
minuta. Već mu se vide vrhovi jarbola. Čini se da mu u jedrenju nema
premca. Moramo okrenuti čamac i krenuti put sjevera. Dohvati mi
druga dva vesla!“
„Što će ti vesla, sahibe? Ovaj je čamac udešen samo za jednog
veslača.“
„Hajde, požuri i ne pitaj me ništa. Znam ja dobro što hoću.“
Na pramcu je stalno visio u dugim krpama mrtvačev kaput pa ga
Malajac razuzla i spoji njime oba vesla u jedno kakvim se Grenlanđani
služe u kajacima. To je veslo bilo prilično teško, ali je sitni Malajac
rukovao njim nevjerojatno snažno. S vjetrom u krmu čamac je sada.
klizio takvom brzinom, da se more s jedne i s druge strane pramca
pjenilo.
Uskoro se pokaza da su se uzalud trudili. Brod je na horizontu sve
više rastao. Najzad mu razabraše opremu. Bio je to trgovački
jedrenjak koji je jedrio uz vjetar pa je zato bio digao sva jedra i plovio
jednom svojom stranom u zavjetrini. Čamac se nalazio još na velikoj
udaljenosti od broda pa su se obojica nadali da ih s broda neće
primijetiti, utoliko više što je brod plovio stalno istim smjerom. Ali
uskoro uvidješe da su se u tom prevarili. Odjednom se brod, u čiji su
trup stalno upirali svoje poglede, kako im se učini, okrenuo i zaplovio
prema njima.
Opsovavši brod i more, Malajac prestade veslati i baci veslo u
čamac.
„Do đavola! Primijetili su nas i plove prema nama. Nećemo im
moći izbjeći.“
„Samo neka nas ostave na miru!“ prosikta Malajac. „Inače će
osjetiti na sebi moj bodež. Zar da im se mirno predamo?“

141
 „Stvar nije tako strašna kao što se čini. Ako nas po našoj odjeći i
prepoznaju, pa nas zatvore, od toga neće imati nikakve koristi, osim
ako su Englezi. U tom smo slučaju, dabome, propali.“
„A što ćemo s mrtvacem? Da ga bacimo u more?“
„Gdje ti je pamet? Sad je već prekasno. Zar ti nije jasno da nas
motre kroz dalekozor?“
„Jasno mi je. Ali što će biti s nama ako pronađu u čamcu mrtva
čovjeka? Smatrat će nas zacjelo ubicama.“
„Toga se ja ne bojim. Samo slijep čovjek ne bi mogao da vidi od
čega je taj čovjek umro.“
„Ali oni će nas pretražiti, a džepovi su nam puni bisera.“
„To ne možemo spriječiti. Lupežima nas ne može ipak nitko zbog
toga smatrati; bila bi, naime, prava ludost ostaviti mrtvacu toliko
bogatstvo.“
„Ti misliš, dakle, sahibe, da će biti najbolje da ih ovdje sačekamo?“
Evropljanin mu ne odgovori. Namrgođen, motrio je neprestano
brod koji se već bio spremio da im presiječe put.
„Sam nam je đavo natovario na vrat taj jedrenjak što prosto guta
vodu. Za manje od pola sata bit će ovdje. Čuj me što ću ti reći. Opaši se
remenjem i zaveslaj svom snagom prema sjeveru. Moramo mu uteći.
Jesi li me razumio?“
„A ti, sahibe?“
„Ja ću međutim pročitati dokraja knjigu što smo je našli u
mrtvaca.“
Malajac zinu, toliko ga taj odgovor iznenadi. „Ti ćeš — međutim —
pročitati — dokraja — knjigu? A... zašto...?
„Jer je to najbolje što mogu sad učiniti. Nemam vremena da ti sad
stvar dalje objašnjavam pa ću ti reći samo jedno: ako otkrijem sasvim
tajnu što je krije ova knjiga nitko nam po bogatstvu neće biti na ovome
svijetu ravan. Zato treba da budem načisto s tom tajnom, jer ako nas
brod stigne, mogu nam oduzeti sve što imamo, pa i ovu knjigu, i ja neću
više biti u mogućnosti da nadoknadim što sam jednom propustio. Zato
upri veslima što god više možeš!“
Zatim sjede na krmu i uze ponovo u ruke mrtvačev dnevnik.
Njegov ga drug posluša i uprije tolikom snagom veslima da su mu se
ona pod rukama gotovo savijala. čovjek na krmi morao je imati čelične

142
živce kad je mogao da tako mirno čita unatoč tome što im je očito
prijetila opasnost da ih brod stigne. Dakako, sad nije imao vrjemena
da pročita tačno svaku riječ, jer inače ne bi bio dospio da pročita
knjigu dokraja, ukoliko bi ga progonitelj ranije zatekao pri čitanju.
Zato je preskakao čitave stranice, ukoliko su mu se činile manje važne,
a zadržavao se duže na nekim mjestima, naročito pri kraju knjige.
Prolazile su minute, i on je sve jasnije nazirao progonitelja, ali ni on ni
njegov drug, jedan čitajući, a drugi veslajući, nisu, kako se činilo, vodili
uopće o tome računa.
Cijenjenom se čitaocu žuri svakako manje nego što se žurilo
zločincu koji je bježao pred svojim progoniteljem, pa zato može u miru
da prati neobične događaje što ih čovjek koji je nestao priča u svom
dnevniku.

***

143
 6.
DNEVNIK NESTALOG ČOVJEKA
(Drugi dio)

Sahibe, ako hoćeš da saznaš što ću narediti da svetim radžinu

smrt, dođi sa mnom!“
Napustismo onu prostoriju pa se već poznatim nam putem
vratismo u onaj dio porušenog hrama koji smo ranije bili vidjeli. Tamo
je u sjeni jednog zida ležao leš Madpura Singa pod stražom nekolicine
članova družine Tag. Fanzegar oslovi jednog od njih.
„Lubah, ti si bio u Symooreu. Poznaješ li sultana?“
„Ja sam služio u njegovoj konjici pa ga dobro poznajem.“
Zatim se obrati jednom drugom članu iste družine. „Ti si, Timur,
bio u Komoohu pa sigurno poznaješ radžu koji je sad upao u Aug, zar
ne?“
„Da, poznajem ga!“
„Čujte onda što ću vam sada reći! Ovdje leži mrtav vladar naše
zemlje. Bio je to mudar, blag i pravedan vladar. Njegovi su ga prijatelji
izdali, i on je pao kao žrtva njihovih spletki. Njegova se duša vinula u
nebo, do boga života i smrti, pa mu tamo treba da vječno služe duše
njegovih neprijatelja. Prekosutra, kad sunce iziđe iz krila noći, sveta
će mu vatra uništiti tijelo, a s njime će sažeći tijela izdajničkih Engleza
kojima smo danas sudili, a uz njih i tijela sultana iz Symoorea i radže
iz Kamooha. Znate li sad što ću vam narediti?“
„Mi to znamo“, ogovoriše obojica ravnodušno.
„Morate se vratiti ovamo sa sultanom i radžom, mrtvima ili
živima.“
„Mi ćemo to izvršiti.“
„Fanzegar se ne boji ni muka ni smrti; ali vi ste moji najbolji sinovi,
pa ne bih htio da vas izgubim. Zato neka vam pri tom pomognu braća,

144
a vi sami odaberite one koji bi vam, po vašem mišljenju, mogli pomoći,
bez opasnosti po vaš život.“
Oči čovjeka kojega je fanzegar bio nazvao Lubahom poprimiše
izraz hrabrosti. „Meni nisu potrebna!“
„Onda idi sam. Ja ni najmanje ne sumnjam da ćeš se vratiti ovamo
sa sultanom.“
„Daj mi jednog konja!“
„Odaberi najboljeg!“
„Ja sam zadovoljan i najgorim, Jer ću ga ionako izgubiti.“
Lubah se okrenu i uđe u unutrašnjost porušenog hrama. U jednoj
niskoj, ali širokoj prostoriji nalazio se priličan broj konja, među kojima
su neki bili već osedlani. On odabra jednog neosedlanog, izvede ga
napolje, uzjaha ga i odjaha.
Lakoća, kojom skoči na konja pa ga bez uzda povede, odavala je
odlična jahača. Činilo se da se stari riđan pod njim pomladio, upravo
preporodio, jer je po uskoj šumskoj stazi kasao žustro.
Zadatak što ga je fanzegar bio povjerio dvojici svojih potčinjenika
bio je tako težak da mi se učini da ga je samo zato njima povjerio, da
bi se preda mnom istakao. Bio sam, naime, uvjeren da ga oni neće moći
izvršiti. Ali samo dvadeset i dva sata zatim ja se potpuno razuvjerili.
Oko ponoći ujaha u dvorište hrama na oznojenom konju jedan čovjek:
bio je to Timur. Pred njim je ležao na sedlu — radža iz Kamooha. Dva
sata zatim dojuri na bogato iskićenom konju, dostojnom vladara,
Lubah. Pred njim je na istome konju ležao vezan, zapušenih usta,
sultan iz Symoorea. Oba člana družine Tag bili su izvršili kao od šale
podvig u čiji sam uspješni ishod jedva mogao da povjerujem.
S pojedinostima tog jedinstvenog podviga upoznah se tek
nekoliko dana zatim kad je pepeo ubijenog vladara i Engleza bio već
davno potopljen u vodama Gangesa. Podvig tih ljudi prosto me
zaprepasti, mada sam bio čvrsto uvjeren da mi od njih nikakva
opasnost ne prijeti. Književnik u mom slučaju ne bi zatajio čitaocima
nijednu pojedinost iz tih uzbudljivih događaja-, ali, kako se ja ne
smatram književnikom, zadovoljit ću se prostim opisom Lubahove
pustolovine koja je sultana iz Symoorea stajala života.
Van šume Lubah je, dakako, jurio na svom konju još luđe negoli u
samoj šumi, ali ipak, stigavši blizu cilja, ne krenu odmah u grad, već ga

145
obiđe, da bi se prije obavijestio o svemu što mu je moglo da pomogne
pri izvršenju dobivenog zadatka.
Uveče istoga dana sultan iz Symoorea bio je smjestio svoj glavni
stan u gradu koji se još dimio i zaposjeo za sebe i za svoju najbližu
okolinu požarom gotovo razorenu palaču ubijenog maharadže. On je
sjedio na neoštećenom prijestolu na kojemu je Madpur Sing bio
primio Engleze, a oko njega su stajali ili ležali, pored najviših oficira
njegove vojske, velikodostojnici njegove države čiju je upravu bio
povjerio svom velikom veziru.
K njemu su stalno dolazili glasnici donoseći mu sa svih strana
vijesti ili su od njega odlazili sa zadacima koje su imali da izvrše; u
dvorištu je za njih bio uvijek spreman oveći broj konja.
Kroz dvorišnu kapiju uđe tako u palaču jedan čovjek. Bio je to
fanzegar Lubah. Htio je već da uđe u prijestolnu dvoranu i približi se
sultanu, kad u dvorište skrenu mala četa engleskih konjanika i
zaustavi se pred stepenicama koje su vodile u dvoranu. Njihov vođa,
jedan pukovnik, uđe u dvoranu i približi se sultanu u samosvjesnom
stavu kakav svaki britanski oficir običava zauzimati i pred
najuglednijim indijskim vladarima.
„Tko si ti?“ upita ga sultan, i pri tom mu se namršti čelo.
„Pukovnik Brighton, oficir armije Njegova Veličanstva Kraljice
Engleske.“
„Što tražiš ovdje?“
„Donosim ti dvije važne vijesti. Vrhovni zapovjednik naše armije,
general lord Haftley, nestao je bez traga nakon bitke kod Sobraha
zajedno s nekoliko oficira. Po našim traganjima čini se da je pao u ruke
jednoj četi družine Tag.“
„A koja je druga tvoja vijest?“
„Bio sam u taboru maharadže države Kamooh pa sam vidio da je
tamo vojska uvelike uzbuđena. Radža je s pukovnikom koji mu je bio
dodijeljen napustio na konju tabor i pošao u kratku šetnju. Nakon
nekog vremena pukovnik je nađen negdje mrtav, a radža se više nije
vratio.“
Sultan uspje jedva da prikrije radostan izraz koji mu se pojavi na
licu kad začu da su dva njegova suparnika nestala.

146
 „Alah je velik!“ uzviknu. On šalje svakome smrt i život kako je
njega volja. Što imaš još da mi kažeš?“
„Ja sam došao do tebe po nalogu zamjenika komandanta. Ti nam
moraš pomoći da uhvatimo i kaznimo članove družine Tag.“
Sultan se nasmiješi, a na licu mu se pri tom pojavi izraz
nadmoćnosti.
„Ja moram?“ upita, i pri tom naglasi oštro drugu riječ. „Ti si
kršćanin pa ne poznaješ naš sveti koran. Prorok kaže: „Čovječja je
volja u stvari čovječja duša; tko se odriče svoje volje, upropastio je
svoju dušu.“ Sultan države Symoorea nije nikad morao nešto učiniti,
uvijek je činio samo ono što je lično htio da učini. Ali vi ste moji
prijatelji, i zato ću vam rado pomoći da uhvatite članove družine Tag.
Nego, reci mi najprije gdje se oni kriju!“
„To mi ne znamo, to bi ti morao da saznaš.“
„Tvoj me general, dakle, smatra svojim špijunom. Vi ste stranci u
ovoj zemlji, i zato ću se napraviti kao da tu uvredu nisam čuo. Ali,
ponoviš li je još jednom, naredit ću svojim slugama da te ubiju.“
Pukovnik se maši mača. „Ja sam u svojstvu izaslanika svoje kraljice
nepovrediv pa se i ovdje nalazim pod zaštitom propisa
međunarodnog prava.“
„Ti se varaš. Ti si samo izaslanik svog generala pa se nalaziš ovdje
pod zaštitom vašeg međunarodnog prava samo dok me ne vrijeđaš.
Upamti to! Znaš li kud je nestao radža države Kamooh?“
„Ne znam.“
„A ja slutim!“
„Onda kaži!“
„Ja to neću da kažem, jer bih vas time uvrijedio pa bih se sam lišio
zaštite što mi je pružaju propisi vašeg međunarodnog prava.“
Tim se riječima sultan bio nabacio na Engleze sumnjom da su
upravo oni krivi što je maharadža nestao. Pukovnik se po drugi put
maši mača.
„Ti si jasno izrekao sumnju kojom si nas uvrijedio.“
„Ponovo se varaš; ja nisam ništa rekao, ali sam čuo da je u vašem
susjedstvu nestalo više vladara. Zato mi se čini da je svakako uputno
da čovjek ne dolazi u bliži dodir s vama.“

147
 „Onda ćeš utoliko lakše udovoljiti naređenju koje sam dužan da ti
isporučim.“
„O kakvom to naređenju govoriš? I tko se to usuđuje da mi isporuči
nečije naređenje?“
„Ja!“
„Ti?“ Sultan ošinu Engleza prezrivim i ujedno sažaljivim
pogledom.
„Da, ja! A na to me je ovlastio moj general.“
„Onda vam je obojici sunce spržilo mozak pa ste obojica poludjeli.“
„Ti si sljedbenik Muhamedove nauke, a ja znam da ta nauka luđake
ne prezire, nego ih čak slavi. Da to nije istina, ja ti ne bih riječima
odgovorio.“
„Kakvo mi to naređenje hoćeš da isporučiš?“
„Napusti Aug, jer ćemo se ovdje mi utaboriti.“
„Bog je velik, a svijet širok pa u njemu ima mjesta za nas i za vas.
Utaborite se gdje god vas je volja, ali u Augu sam sada ja pa ću u njemu
i ostati dok god me bude volja.“
„Sjeti se svog potpisa!“
„Sjetite se vi vašega! Ja ostajem ovdje!“
„Ti se ne držiš zajednički ustanovljenih uslova.“
„Vi ih se ne držite; niste vi osvojili Aug, ja sam ga osvojio.“
„Znaš li ti kakve će posljedice imati za tebe i za tvoje ljude to tvoje
odbijanje?“
„Ja ću ih mirno sačekati.“
„I ti nećeš da nam pomogneš u traganju za članovima družine
Tag?“
„Kaži Mm gdje se oni nalaze, pa ću vam pomoći da ih Uhvatite i
kaznite!“
„Onda nemam više što da ti kažem pa mogu otići.“
„Alah neka te vodi, da ne posrneš!“
Oficir uzjaha konja i iziđe sa svojom pratnjom iz dvorišta.
Lubah je bio čuo svaku riječ iz razgovora između sultana i
engleskog izaslanika: vezir maharadže države Kamooh bio je ubijen, a
njegov je radža bio nestao. Drugi je fanzegar bio, dakle, uspješno

148
izvršio zadatak koji mu je bio povjeren. Oklijevanju nije više bilo
mjesta. Lubah uđe u dvoranu i baci se na koljena pred sultana.
„Tko si ti?“
„Gospodaru, neka me svjetlo tvojih očiju obasja, i ti ćeš odmah
prepoznati svog najposlušnijeg i najvjernijeg slugu!“
Pri tom pridiže malo glavu, tako da mu se sultan mogao zagledati
u lice. Vladar ga odmah prepozna.
„Lubah, najbolji moj konjanik!“ uzviknu sultan. „Ja sam te već
davno smatrao mrtvim. Zašto si me napustio?“
„Ja te, gospodaru, nisam napustio. Tvoji su me neprijatelji zarobili
i odvezli me u zemlju Usufzeksa 12. Tamo sam ostao kao njihov
zarobljenik dok im nisam ubio sejuda 13 i utekao.“
„A kako si ovamo stigao?“
„Da bih dospio u Symoore, morao sam proći kroz Aug. U Augu sam
obolio, jer sam u zarobljeništvu mnogo propatio pa sam se morao tu
zadržati. Ali moje ti je srce ostalo vjerno pa sam, čuvši da si došao u
Aug, došao do tebe da ti iskažem svoju odanost.“
„Ako sam te dobro razumio, ti želiš da mi nešto saopćiš.“
„Ono što bih imao da ti saopćim, mogu ti reći samo u četiri oka.“
„Ustani i priđi bliže!“
„Gospodaru, ti si moćan i bogat, ali maharadža države Aug bio je
mnogo bogatiji od tebe. Koliko j© on bio bogat, to znam samo ja.“
„Jesi li ti bio možda njegov rizničar?“ upita ga u šali sultan.
„Ne. On nije imao rizničara, jer za njegova je bogatstva osim njega
znala samo još begum pa nije trebalo da ih bilo tko čuva.“
„Alah je velik, a ti govoriš istinu. Ja sam maharadžino blago
posvuda tražio, ali nisam uspio da ga pronađem!“
„Ja sam bio bolestan pa sam se morao često kupati u rijeci, da bih
ojačao. Najradije sam se kupao uveče, jer me je od dnevne žege boljela
glava. Jednom sam o ponoći ležao na samoj obali rijeke“ željan
odmora, jer sam se plivajući bio umorio. Odjednom ugledah na rijeci
jedan oveći čamac koji malo zatim pristade nedaleko od mene. Iz njega

12 afganistansko pleme
13 afganistanski poglavica

149
iziđe najprije jedan naib 14 s nekoliko džuvana 15, a zatim jedan sahib s
jednom ženom lica zastrta velom. Sahib je bio Madpur Sing,
maharadža države Aug, a žena je bila Rabbadah, begum ...“
„Alah ii Alah“, prekide ga sultan, „ti si vidio begum, kojoj po ljepoti
nema ravne na zemlji, a vrijedi više od svega radžina blaga?“
„Da, vidio sam je!“
„A zar je zaista tako lijepa, kao što se to priča?“ upita ga sultan, sav
obuzet žudnjom za njom.
„Još hiljadu puta ljepša! Kad sam ugledao njeno lice, učinilo mi se
da gledam u sjajno sunce.“
„Reci mi gdje se ona sada nalazi, i ja ću te bogato nagraditi. Ona
mora doći u moj harem; razumiješ li me?“
„Ja te razumijem; obećavam ti da će begum biti tvoja, ali ja za to ne
očekujem od tebe nikakve nagrade. Ja je i ne trebam; ja sam siguran
da se mogu domoći maharadžina blaga kad god to htjednem.“
„Hoćeš li time da kažeš da ti je poznato mjesto gdje ga je
maharadža sakrio?“
„Da, ono mi je poznato upravo kao i mjesto na kojemu se sad
nalazim.“
„Gdje se nalazi to mjesto, kaži mi. Maharadžino blago pripada
meni. Ja sam osvojio Aug, pa je sad moje vlasništvo sve što se u ovoj
zemlji nalazi.“
„Gospodaru, ti ipak nisi sam došao u Aug. Tu se nalaze i ljudi iz
Kamooha, a i Englezi. Kome onda pripada država Aug?“
„Meni, jer se njen glavni grad nalazi u mojim rukama.“
„Ti si gospodar glavnoga grada, ali ne i maharadžina blaga, jer je
maharadža sakrio svoje blago van ovoga grada.“
„Kako? Van ovoga grada? Ta nije valjda maharadža bio toliko
neoprezan!“
„Nisam još završio da ti pričam što sam sve svojim očima vidio.
Hoćeš li da nastavim?“
„Nastavi!“

14 potporučnik
15 služavka

150
 „Kad se radža, iskrcao, pošao je do jednog mjesta koje ću ti ja, ako
hoćeš, i pokazati. S njim je pošla i begum. Ljudi koji su ga do tog mjesta
pratili bili su se snabdjeli motikama i lopatama pa su iskopali jedno
poveliko skrovište u koje su sakrili mnogo sanduka što su ih ranije bili
smjestili u čamac.
U tim se sanducima i danas nalazi blago kralja Auga. Kraljevi ljudi
zametnuše zatim svaki trag mjestu na kojemu zakopaše blago, a
iskopanu zemlju baciše u rijeku. U međuvremenu se radža i begum
vratiše sami u čamac; ja sam se bio sakrio u blizini rijeke pa sam
mogao da pratim svaki njihov pokret. Tako sam primijetio kako je
odjednom nešto načas zasjalo u kraljevim rukama. Kralj se zatim
vratio potporučniku. Odmah mi je sinulo što će učiniti. Naibu i
džuvanama bilo je sad poznato mjesto gdje je kralj naredio da se
zakopa blago pa su morali sad umrijeti, da ne bi kome odali tajnu. Kralj
je bio odlučio da ih s čamcem baci u zrak.
„Uđite u čamac i vratite se kući!“ zapovjedi im maharadža, a on
sam i begum ostadoše na obali. Čamac se bio jedva malo udaljio, kad
na njemu bijesnu iskra, odjeknu prasak, plameni se stup diže visoko i
komadi rasprsnutog čamca i iskidanih tijela padoše u more.
Maharadža je bio ostvario svoj plan pa je sad bio uvjeren da tajna
skrivenog blaga nije više, osim njemu i begum, nikome poznata.“
„Što tražiš sad od mene kao nagradu što ćeš mi pokazati mjesto
gdje je maharadža zakopao svoje blago?“
„Gospodaru, ja sam tvoj sluga pa nemam druge želje nego da živim
od tvoje milosti. Daj mi što hoćeš. Ja ne tražim ništa. Bit ću zadovoljan
ako mi dopustiš da poživim pod tvojom zaštitom dane koji mi još
preostaju.“
„Lubah, ti si najvjerniji moj sluga. Tvoje će mjesto biti među
velikodostojnicima moje države u čijem se sastavu sad nalazi i država
Aug. A sad mi reci gdje se nalazi begum.“
„Ona je umakla tvojim borcima. Oteo ju je jedan smion čovjek. Ali
ti ćeš je ponovo vidjeti i povest ćeš je u svoj harem. Sad je krije u svojoj
kući jedan moj prijatelj, jedan Gurka 16: kod njega sam imao prilike da

16
indijsko pleme u Nepalu

151
je vidim. A sad mi kaži, gospodaru, kad hoćeš da ti pokažem mjesto
gdje je zakopano maharadžino blago!“
„Sutra, danas bi bilo suviše kasno.“
„A Englezi?“
„Šta bi po tvom mišljenju trebalo da učinim?“
„Nisu li maločas bili ovdje i tražili od tebe da im predaš glavni
grad? Oni traže to od tebe samo zato što su uvjereni da se u Augu
nalazi maharadžino golemo bogatstvo. Njihovi su se izaslanici rastali
s tobom ljutiti, i ja sam uvjeren da će se njihovi borci vratiti sutra
ovamo s namjerom da ti preotmu grad.“
„Neka samo dođu i pokušaju.“
„Ali pri tom možeš, čak i ako pobijediš, izgubiti blago. Ako se ne
sukobiš s njima, blago će sigurno ostati neotkriveno.“
Sultan se pokori tom razlogu i kimnu Lubahu glavom, u znak da
prihvaća njegovo mišljenje. „U pravu si, još danas moram otići tamo.
Nalazi li se daleko odavle to mjesto?“
„Na brzom konju možeš tamo stići najkasnije za četvrt sata. Već se
spušta veće, odluči se brzo.“
„što mi ti savjetuješ? Da odmah ponesem sobom blago ili da ga
ostavim da tamo leži?“
„Misliš li da će u tvom taboru biti na sigurnom mjestu?“
„Ne mislim.“
„Onda ga ostavi tamo još neko vrijeme. Zasad će biti dovoljno da
vidiš gdje se skrovište nalazi, a u slučaju da dođe do boja, pobrinut ćeš
se da udaljiš neprijatelja od njega.“
„Slažem se u tome s tobom. Uzmi jednog konja pa krenimo
odmah.“
Lubah se okrenu i pođe do konja. Ni jednom crtom svoga lica ne
otkri koliko se obradovao što je uspio u svom opasnom naumu. Što je
taj njegov naum bio izdajnički, zločinački, a i strašan, za to on nije
mario. On je bio fanzegar, fanatičan ubica; po njegovu mišljenju ubiti
sultana značilo je samo učiniti još jedan korak na stravičnom putu što
vodi do blaženstva.
Malo zatim sultan uzjaha bogato opremljena konja, dozva Lubaha
k sebi i iziđe s njim iz dvorišta. Mala zaštitnica, sastavljena od biranih
konjanika, pratila ih je na njihovu putu.
152
 Put ih je vodio najprije kroz gradske ulice, a zatim kroz nekoliko
skupina konjanika i pješaka, daleko u polja. Već se i veče bilo počelo
spuštati.
Luban udari putem što je vodio prema Gangesu. Na tom je putu
jahao otprilike četvrt sata, kad najednom zaustavi konja. Stotinjak
koraka pred njima šumili su već valovi veličanstvene rijeke; njihov se
drhtav sjaj već nazirao, a svježina što su je oko sebe širili već je
dopirala do njih. „Približili smo se cilju, gospodaru“, reče fanzegar.
„A zašto si stao?“
„Zar hoćeš da i konjicima što nas prate otkrijem tajnu,
gospodaru?“
„Ne. Ti si vrlo oprezan, pa sad razumijem zašto si stao.“
Potom se okrenu i naredi svojoj pratnji da stane i da se ne makne
sa svog mjesta dok se on ne vrati, a zatim produži dalje s Lubahom.
Tako dugo dok se nije našao na potrebnoj udaljenosti od
konjanika, Lubah se pravio kao da traži znak po kome će naći
skrovište.
„Zar ne možeš da nađeš mjesto gdje je maharadža naredio da mu
se zakopa blago?“
„Znam ja dobro to mjesto, mojim ga očima ne može da sakrije ni
najtamnija noć.“
„Pronađi ga, dakle, već jednom!“ naredi mu sultan. „Noć je, a
Englezi su tu blizu. Ne smijem se suviše udaljiti od Auga, ako neću da
im dopadnem šaka. ‘
„Alah ii Alah! Na cilju smo!“
„Ah! A gdje je to mjesto?“
Lubah ispruži ruku u stranu. „Vidiš li one hridi što se bjelasaju
tamo na obali?“
„Ja ih ne vidim.“
„Tvoje oči gledaju suviše udesno. Dopusti ml da ti ih tačno
pokažem!“
Lubah potjera konja do sultanova konja i položi lijevu ruku na
njegovo stražnje sedlo, a desnom gotovo taknu lice vladaru koji se
trudio da vidi hridi koje u stvari nisu postojale.
„Eno ih tamo!“

153
 „Ja ih još uvijek ne vidim. Zar se skrovište nalazi u blizini hridi koje
ti spominješ?“
„Da.“
„A zašto smo onda tu stali? Naprijed, prijeđimo tamo!“
„Ja ću sam prijeći, a ti ostani na svom mjestu!“
On objasni odmah dvostruk smisao svojih prijetećim glasom
izgovorenih riječi: prijeđe, naime, sa svog konja na vladareva konja;
sultan ostade na svom mjestu, a fanzegar prijeđe k njemu, upravo
skoči sa svog konja na njegova i, smjestivši se čvrsto u sedlu, ščepa ga
obim rukama za vrat, tako da nije mogao ni pisnuti pa se onesviješten
sruši. Zajedno s dahom bio je izgubio i svijest.
„Majstorski sam to izveo! progunđa u sebi Lubah! „Nije mrtav, ali
učitelj će me pohvaliti kad mu ga živa predam u ruke. Ni Alah ga neće
spasiti.“
Zatim skide s onesviještena sultana oružje pa se njim naoruža, a
turbanom mu sveza noge, tako da ih nije mogao micati. Smjestivši
potom sultana poprijeko na konja, odjaha trkom s njim odanle. ...

***

Sveti bože! Kakve li sam strašne trenutke doživio noćas! Bio sam
legao umoran od posla oko svog čamca. Bio sam zadovoljan, jer sam
se nadao da ću se njim uskoro moći otisnuti na more. Spavao sam
možda svega dva sata, kad me odjednom trgnu iz sna snažan udar.
Mamuran skočih na noge i protrljah sanljive oči. Tko bi mogao da
opiše užas što me obuze kad, osjetivši kako mi pod nogama tlo izmiče,
padoh nauznak na svoj ležaj. Bio je to potres, upravo strahovit potres.
Pridigoh se pa stadoh tapkati oko sebe, držeći se čvrsto rukama za
stijene svoje brvnare dok ne iziđoh napolje.
Napolju upadoh u potpunu tamu. Nebo mora da je bilo prekriveno
gustim oblacima, jer kroz neprovidnu tamu nije mogao da prodre ni
tračak mjesečeva svjetla ili sjaja zvijezda. Bučna pjesma mora što je
udaralo o koraljne grebene, graja uplašenih šumskih ptica, prodorni
krici ungka prekidali su noćnu tišinu.
Dotada, za svog dugog zatočeništva na otoku, nisam nikad bio
doživio strašnijih časova. Kad se zemlja nakon strahovitih udara

154
potresa počela smirivati, ja sam, ležeći na zemlji, pun straha i
suzdržana daha, osluškivao glasove, dotad meni nepoznate, koji su mi
dopirali do ušiju iz utrobe mog otoka. U stvari je od prvog udara koji
me je bio trgao iz sna pa do posljednjeg trzaja zemljine kore bilo
prošlo jedva nešto više od deset minuta, ali sam još dugo, pošto su se
šumske zvijeri već bile smirile, ležao pred svojom brvnarom: koljena
su mi još drhtala, kad sam ustao i donekle pribran ušao ponovo u svoj
pustinjački dom, sav obuzet mislima što se sve možda desilo dok se
zemlja tresla, a ja sam, užasnut, otvorenih očiju, borio se sa snom.
U osvit dana napustih svoju brvnaru. Htio sam da vidim koliku je
štetu noć nanijela otoku. U prvi mah mi se učini da sanjam. Ništa se
oko mene dokle god mi je pogled dopirao, nije bilo izmijenilo. More je
i dalje pjevalo svoju jednoličnu šumnu pjesmu, pa sam bio gotovo
zaboravio da je prethodne noći strahovitom snagom udaralo o koralj
ne grebene. Ništa, ni kakvo oboreno stablo, ni kakav odbačen kamen,
upravo ništa nije podsjećalo na prohujalu oluju. Na istoku, nad
planinskim visovima, nebo se crvenjelo, obećavajući divan, vedar dan,
jedan od mnogih kakvi su me već godinama bodrili dok sam se nalazio
zatočen na otoku.
Ali kad siđoh do groba svoje Rabbadah, uvjerih se da ona noćna
trešnja nije bila sasvim poštedjela otok. Gromade kamenja, veličine
čovječje glave, ležale su razbacane amo-tamo na tlu; na stijenama i na
krovu grobnice, izgrađene, kao što se činilo, da prkosi vjekovima, pa i
na tlu, zjapile su široke pukotine, a preko jedne takve pukotine koja
mi se bila ispriječila na putu morao sam čak i preskočiti.
Pred užasom što ga tamo dolje vidjeh ponovo se zgrozih. Što će se
desiti sa mnom ako se potres ponovi, ako sile što se kriju u
unutrašnjosti zemlje uspiju da noćas unište ono što u prvom naletu
nisu još uspjele da unište. Već se odavna nisam bio uplašio za svoj
život kao u tom času. Da nije možda duh otoka pružio za mnom svoju
moćnu ruku, ne bi li me spriječio da utečem iz njegova carstva? Mogao
bi on i ponoviti svoj pokušaj. Zato odlučih da požurim s izgradnjom
čamca. Neću da ostanem na otoku ni jedan dan više nego što je
potrebno — odlučih. Prkosit ću do krajnjih granica svim svojim
snagama mom nevidljivom takmičaru. Budućnost će pokazati tko će
od nas dvojice u toj borbi pobijediti.

155
 Prethodna mi je noć bila potvrdila ono što sam već davno znao, da
je, naime, ovaj otok bio prvobitno mnogo, mnogo veći i da je svoj
sadašnji oblik bio poprimio djelovanjem sličnih prirodnih sila kakve
su noćas došle na njemu do izražaja. Kad sam prvi put sa svojom
Rabbadah obišao otok, našao sam na njegovim obalama brojne
nesumnjive ostatke ranijih prebivališta. Na današnjoj njegovoj
površini moglo je, naime, živjeti najviše dvadeset stanovnika. To je
moje nagađanje potvrđeno kad sam usred prašume naišao na go leme
ostatke Šivina hrama koji me je svojim oblikom podsjećao na hram u
Augu. Ruševine toga hrama nalazile su se u šumi pa smo se tamo
Rabbadah i ja neko vrijeme sklanjali. Kud su se stanovnici otoka koji
su tu građevinu izgradili sklonili? Nisam bio naišao ni na jedan kostur
koji bi me bio mogao podsjetiti na to davno doba. Možda su otočani
uspjeli da na svojim brodovima isplove na pučinu pa su se tako
spasili? A možda ih je potresom uzburkano more sve progutalo? Tko
može danas da na ta pitanja odgovori? Svakako su otočani morali biti
u izvjesnoj vezi s Indijcima, jer su ih s njima vezali ne samo ista vjera,
nego i isto porijeklo i isti jezik. Šivin hram potvrđuje to moje
nagađanje. ...

***

Učitelj fanzegara nastojao je da mojoj Rabbadah i meni olakša što

je više mogao dosadu besposlenosti koju nam je udes bio nametnuo.
Njemu su članovi družine Tag koji su bili u špijunskoj službi stalno
donosili obavještenja o svemu što se zbivalo u Augu i oko njega pa bi
nas on odmah izvještavao o svim važnijim događajima.
Englezi su ubrzo doznali da su radža države Kamooh i sultan
države Symoore, koji su zajedno s njima, kao njihovi saveznici, bili
napali maharadžu, nestali. Ništa nije moglo da pogoduje njihovim
planovima više od te vijesti. Vrhovni zapovjednik odluči stoga da
iskoristi zbrku koju je sultanov nestanak bio prouzročio, kako bi se na
taj način domogao Auga.
Engleska vojska krenu iste noći protiv glavnog grada zemlje;
prethodnica joj se sastojala od samih urođenika pa se neprijatelj
mogao lako prevariti, ukoliko bi ih smatrao dijelom svoje vojske. Na
čelu tih urođenika bilo je mnogo domaćih špijuna koji su čitav onaj

156
kraj odlično poznavali pa su o svemu što bi im se učinilo sumnjivim
mogli da odmah obavijeste engleske čete.
Na taj se način mogla bez buke povući svaka engleska jedinica koja
bi se odvažila da se suviše udalji od grada. U daljnjem toku
napredovanja Englezi uspješe potajno opkoliti i onesposobiti i veće
neprijateljska jedinice pa su u osvit dana mogli već da izvrše napad.
Neprijateljske jedinice kojima je bilo naređeno da se okupe oko
svog sultana nemalo se začudiše kad je odjednom nekoliko engleskih
baterija otvorilo vatru na Aug, omogućivši time odredima pješadije da
izvrše pripreme za napad. Nastade strašna zbrka. Požar je bio već
uništio grad; zatrpane ruševinama, ulice su bile postale neprohodne,
a pucnji neprijateljskih vojnika koji su se do maloprije borili na strani
Engleza, kao njihovi saveznici, dopriniješe nemalo da se zbrka još više
uveća. Englezi jurnuše neodoljivom snagom obarajući svakoga tko je
bio pokušao da im se opre na njihovu putu; urođenici su bježali
napuštajući i položaje na kojima su mogli da se brane. Još se nije bilo
sasvim razdanilo, a omraženi su Englezi već bili zagospodarili Augom
pa je njihova konjica tjerala s takvom snagom poražene neprijatelje
da se više nisu mogli da okupe.
Još je jednom jedna bogata zemlja bila žrtvovana bezobzirnoj
kolonijalnoj politici Engleske.
Iste noći netko me prodrma, i ja se probudih. Pored mene je stajao
fanzegar sa svjetiljkom u ruci.
„Sahibe, osjećaš li se dovoljno hrabar?“
„Provjeri moju hrabrost! Ti znaš da nisam kukavica.“
Fanzegar kimnu glavom i nastavi: „Ti znaš dobro da su Englezi
osvojili Aug, posluživši se pri tom u punoj mjeri izdajstvom i
lopovlukom. Srce mi krvari, ali ne mogu ništa na tome izmijeniti.
Učinit ću ipak sve što je u mojoj moći. U zoru ću Englezima prirediti
predstavu koje će se dugo sjećati. Hoćeš li mi pri tom pomoći?“
„Hoću. Nego, kaži mi u čemu...“
„Ne pitaj sad, nego hajde sa mnom. U svoje vrijeme sve ćeš
saznati.“
Ja se brzo obukoh i siđoh s fanzegarom u dvorište, gdje je već
jedan član družine Tag držao za uzdu opremljena konja. Čas zatim
odjahasmo put rijeke, ali ne pravcem, to sam unatoč tami bio utvrdio,

157
kojim smo Rabbadah i ja bili došli, nego više udesno od tog pravca,
tako da smo po mom računu morali stići do rijeke nešto ispred
glavnog grada.
Fanzegar je šutio zadubljen u svoje misli, kao da je onijemio, a ja
se nisam usuđivao da ga pitanjima uznemirujem. Bilo je prošlo u
međuvremenu već nekoliko sati; kad stigosmo do rijeke, nebo je na
istoku bila već osula jutarnja rumen. U jednoj uvalici što ju je tvorila
rijeka nalazio se jedan neobičan brod, kome se nije mogao pravo
razabrati oblik. Nad vodom primijetili čudna neka lazila, na kojima je
visilo nekoliko ljudi, a pod lazilima, na lomači podignutoj od trupaca i
granja, ležala su, tako se bar činilo, dva leša. Nekoliko nam je ljudi bilo
spremilo brod pa se na jedan mig fanzegara udaljiše s našim konjima.
Fanzegar skoči na brod, bila je to u stvari splav, i dade mi znak da mu
se pridružim. Ja ga poslušah. Užasnuh se kad prepoznah na vješalima
lorda Hafleya, Mericourta i engleske oficire, sve s konopcem
prebačenim oko vrata. Samo dva čovjeka nisu visila o konopcu, nego
o remenu koji im je bio provučen ispod pazuha, pa su još bili živi, ali
nisu mogli da govore, jer su im usta bila zapušena. Bili su to... radža
države Kamooh i sultan države Symoore. U leševima koji su ležali na
lomači prepoznah maharadžu države Aug, svog nesretnog prijatelja
Madpur Singa, i ženu mu Aimalu.
Sad shvatih čemu je imala da služi splav. Fanzegar je htio da svom
mrtvom vladaru priredi posmrtnu svečanost i da mu pri tom prinese
ujedno posmrtnu žrtvu. A žrtva se sastojala od leševa engleskih oficira
i od zarobljenih izdajničkih susjeda mrtvog maharadže. Ja se zgrozih.
Na prednjem i stražnjem dijelu splavi bilo je pričvršćeno po jedno
veslo da bi se splavi mogao odrediti smjer. Fanzegar priđe stražnjem
veslu, a meni naredi da se prihvatim prednjeg. Zatim odriješi konopce
od lika kojima je splav bila vezana za obalu, i mi zaplovismo.
Najprije smo plovili prema sredini rijeke, gdje je struja bila
najjača, a onda nas struja ponese sobom. Katkad bi mi pogled pao na
vješala s ona dva čovjeka zapušenih usta, koji su na njima visili,
osuđeni na jezovitu smrt. Ja sam se u sebi bunio protiv takvog načina
izvršavanja smrtne kazne, ali tome nisam mogao, a ni smio prigovoriti,
ako nisam htio da sasvim izgubim sklonost što ju je prema meni
osjećao moj vođa. Laka magla, koja nas je sprečavala da vidimo drugu

158
obalu, bila se nadvila nad rijeku. Ali kad po mom mišljenju stigosmo u
blizinu grada, fanzegar usmjeri splav na drugu stranu. Uskoro se pred
našim očima magla rasprši, i mi ugledasmo suprotnu obalu. Bili smo
upravo prošli mimo prvih kuća razorenog grada pa smo sad mirno
klizili pored mnogobrojnih ruševina, bijednih ostataka nekad divne
maharadžine palače. Četvrt sata zatim nađosmo se pred
maharadžinim parkom.
Do tog časa nismo bili vidjeli žive duše. Vlast očito nije smatrala
potrebnim da postavi straže na toj strani grada. I park mrtvog
Madpura Singa bio je potpuno pust. Ali na narednoj okuci rijeke ukaza
nam se sasvim druga slika. Dokle nam je pogled dopirao, obala je bila
puna šatora: na tom se mjestu bila utaborila engleska vojska. Između
redova šatora vladala je duboka tišina: vojnici su vjerojatno još
spavali. Samo na jednoj uzvišici, što se bila ponešto protegla u rijeku,
stajao je jedan čovjek. Pogledah bolje i prepoznah u njemu vojnika s
puškom o ramenu. Po jednoj brzoj njegovoj kretnji zaključili da je i on
nas bio primijetio. Vojnik je promatrao sad pažljivo neobičan brod koji
je klizio nedaleko od njega. Jedan pucanj prekide odjednom jutarnju
tišinu, i tabor u isti čas oživje. Sa svih strana navrvješe vojnici,
odjeveni u meni dobro poznate odore. Njihove su oči bile uprte u nas.
Dotada fanzegar nije bio rekao ni jedne jedine riječi. Stisnutih
usana i pogleda uprta u onu vrevu, pratio je svaki pokret na obali.
Odjednom prekide šutnju.
„Sahibe, još samo četvrt sata treba mi tvoja pomoć, a zatim ću te
odano služiti koliko god budeš htio.“
„Bi li htio da mi kažeš u čemu...“
„Ne pitaj me sad!“ prekide me on nestrpljivo. Strpi se samo još
nekoliko trenutaka! Sačekaj da ti događaji odgovore na to pitanje!
Pogledaj tamo prijeko!“
Ja pogledah u pravcu njegove ispružene ruke i primijetih na
jednom brežuljku jedan divan šator — očito šator zapovjednika.
Između nekoliko oficira stajao je jedan čovjek na kome, unatoč
priličnoj udaljenosti s koje sam ga promatrao, razabrah generalsku
uniformu. Jedan drugi čovjek, u urođeničkoj odjeći, očito se o nečemu
dogovarao s njim, pokazujući češće uzbuđeno na nas, a zatim,
odvojivši se od njega, pohita prema obali. Stigavši do rijeke, skide sa

159
sebe odjeću pa se baci u vodu i zapliva svom snagom prema nama.
Fanzegar ispusti veslo i okrenu se prema meni.
„Sahibe, okreni splav prema čovjeku koji nam se približava. Da
čujemo što je naumio da nam kaže!“
Ja ga poslušah i usmjerih splav pravo prema onom čovjeku. Pri
tom ne primijetih što se dešavalo iza mojih leđa. Čovjek koji je plivao
prema nama nije još bio stigao do nas, kad odjednom začuh iza sebe
prasak. Uplaših se i okrenuh se. Ukaza mi se strašan prizor. Fanzegar
je bio zapalio baklju i bacio je u granje koje odmah planu. Lomača je
već plamtjela. Ja se ne mogoh uzdržati a da ne bacim pogled na lomaču
i vješala. Krupne kaplje znoja bile su orosile čelo radži i sultanu. Oči
samo što im ne iskočiše iz očnih šupljina, a stisnute im usne probi
bijela pjena. Zaprepašten tim strašnim prizorom, ja se ponovo
okrenuh. Kao da ga se taj strašan prizor nimalo ne tiče, fanzegar je bio
ostao na stražnjem dijelu splavi i namršten promatrao plivača koji se
sve više bližio splavi. Plivač je bio upro sve svoje snage: uskoro stiže
splav i, uhvativši se za njen rub, pope se na nju.
U tom trenutku fanzegar se okrenu prema meni:
„Sahibe, usmjeri ponovo splav prema sredini rijeke!“
Zametnu se razgovor kojega se i danas još sjećam. Ne mogu da
opišem raspoloženje u kom sam se nalazio: iza mene lomača u
plamenu s osuđenicima lica iscerenih od užasa; pređa mnom sunce
nalik na krvavu boginju koja je u tom trenutku izronila iz valova
svetog Gangesa s namjerom da primi žrtvu koja joj se prinosi; prijeko,
na suprotnoj obali, Englezi koji nisu mogli da objasne sebi zašto je na
splavi podignuta lomača, a pored mene ona dva čovjeka koji su
pripadali istom plemenu, ali su se po načinu mišljenja potpuno
razlikovali jedan od drugoga.
„Tko te je ovamo poslao?“ upita čovjeka fanzegar namrštena čela.
„Engleski general.“
„U kojem svojstvu?“
„U svojstvu obavještajca.“
„Drugim riječima u svojstvu špijuna.“ Fanzegar mahnu prezrivo
rukom. „Ti si, dakle, izdao svoju zemlju, svoj narod i svog boga! Znaj
da su bogovi izabrali fanzegara da te svojom rukom kazni.“
Čovjek se nasmija nadmoćno.

160
 „Ne bojim se ja ni družine Tag ni fanzegara. Nego, reci mi što ima
da znači ta džola 17! Tko je taj pokojnik kojega ti hoćeš da prineseš kao
žrtvu bogu smrti?“
„Reci mi najprije zašto se ti ne bojiš ni družine Tag ni fanzegara!“
„Jer se nalazim pod zaštitom moćnijom od sile svih fanzegara.“
„A tko te to štiti?“
„Englezi.“
„Budalo! Pogledaj ta vješala! čovjek prorijeđene kose i prerezana
grkljana što visi na njima bio je za života lord Haftley, moćni engleski
sirdar-i-sirdar 18; onaj što visi pored njega zvao se Mericourt, a bio je
njegov subadar 19; a svi drugi, što vise desno od njega, bili su engleski
oficiri. Ali fanzegari su te moćne ljude izvukli iz njihova tabora i sudili
im. Zar ne vidiš svima na vratu prerez, biljeg kojim su ih fanzegari
obilježili?“
„Čovječe, i ti si, dakle, fanzegar?“
„Pravo kažeš, i ja sam fanzegar. Nisam li ja, dakle, moćniji od njih
kad im spaljujem najuglednije ljude koji sad vise na vješalima? Ti su
izdajnici ubili plemenitog Madpur Singa, maharadžu države Aug, i
njegovu ženu koju je on toliko volio. Njihove duše ja predajem bogu
što stoluje na nebesima. A vidiš li ona dva čovjeka što vise lijevo od
stranog sirdara: jedan je sultan države Symoore, a drugi radža države
Kamooh; obojicu smo izmamili iz njihove sredine, mada su bili okruženi
svojim ljudima. Još su živi, ali časovi su im odbrojeni: plamen im već
liže tijela. Oni su dobrog i čestitog Madpura Singa izdajnički napali i
ubili. Fanzegari će ga sad osvetiti: uhvatili su poglavare njegovih
neprijatelja pa će ih sad na njegovu lešu žive ili mrtve spaliti. Da bih
svima pokazao da se fanzegar nikoga ne boji, doplovio sam evo ovamo,
među vas, s lomačom na splavi. Pogledaj ovaj nož! Njime bih te mogao
ubiti, jer si i ti jedan od izdajnika; ali, kad te je general poslao k meni,
poštedjet ću te pod uslovom da mu kažeš šta sam ti rekao. Sad se
možeš vratiti, ali ja ti se kunem našim svetim zakonima da ćeš u roku
od tri dana, gdje god se ti krio, na nebu ili na zemlji, pasti mrtav pod

17 splav
18 general nad generalima, vrhovni zapovjednik
19 opunomoćenik

161
ovim nožem. A sad idi! Rekao sam ti sve što sam danas imao da ti
kažem!“
Posljednje riječi fanzegar izgovori zapovjedničkim glasom, kome
se nije moglo odoljeti, pa obavještajac kliznu u vodu bez ijedne riječi i
otpliva prema suprotnoj obali, gdje je generala, koji ga je tamo čekao,
imao da izvijesti kako je izvršio povjereni mu zadatak. Mi, međutim,
nismo imali vremena da brinemo brigu o tome što se na suprotnoj
obali dešavalo, jer je naš položaj na splavi postajao već pomalo
neprijatan. Lomača u plamenu širila je oko sebe nepodnošljivu
vrućinu koja se svakog trenutka sve više osjećala.
„Sahibe, izvršili smo zadatak koji nam je bio povjeren pa se sad
možemo vratiti tvojoj begum da joj ispripovjedimo kako smo osvetili
vladarevu smrt.“
„Da se vratimo? A na koji način? Na splavi koja... ?“
„Pa, na splavi ne možemo. Morat ćemo plivati. Ti se valjda ne bojiš
da preplivaš ovo malo vođe?“
Na to pitanje, koje je zvučalo pomalo podrugljivo, ja ne odgovorih,
nego skočih u rijeku, ne čekajući dalja uputstva. Za mnom skoči u
rijeku i fanzegar. Ležeći na leđima prepustimo se struji da nas nosi niz
vodu pa smo samo povremeno lakim pokretom ruke nastojali da se
odupremo struji koja bi nas ponekad zanijela prema obali s koje smo
bili krenuli, a na kojoj se prostirala šuma Koleah, dok je splav sa svojim
jezovitim teretom plovila po sredini rijeke pa je uskoro izgubismo s
vida. Što je potom s njom bilo, to ja ne znam. Vjerojatno je još dobar
komad puta plovila rijekom, a zatim su po svoj prilici konopi od lika
kojima su grede same splavi bile povezane u žaru požara izgorjeli pa
je sigurno voda svete rijeke ponijela sobom pepeo Madpura Singa,
mog nesretnog prijatelja, a zajedno s njim i pepeo njegovih ubica,
Engleza, kao i pepeo obaju izdajničkih vladara, koje je bila stigla
neminovna fanzegarova osveta: tako je pod nožem strašnog fanzegara
najkasnije tri dana zatim sigurno pala druga jedna žrtva, obavještajac
koga je general bio poslao na našu splav u nadi da bi od nas mogao što
saznati.
Pristavši uz obalu, iziđosmo na jednom plitkom mjestu iz vode.
Nakon paklene vrućine na splavi, okupavši se u rijeci, ja sam se
osjećao kao preporođen, Bili smo tek stali na čvrsto tlo, kad

162
ugledasmo pred sobom dva čovjeka — dva naoružana člana družine
Tag. Obojica su po fanzegarovoj zapovijedi slijedili s obale pogledima
splav pa su nas onda dočekali s konjima na mjestu gdje smo izišli iz
vode. Fanzegar im priđe pa im tihim glasom nešto zapovjedi, nije htio
da ga ja čujem, a zatim se oni udaljiše istim pravcem kojim je tekla
rijeka. Mi onda uzjahasmo svatko svog konja i začas stigosmo do staze
kojom sam ja bio stigao s Rabbadah do ruševina.
Ja sam imao na umu da fanzegara štošta pitam, ali on je čitavo
vrijeme uporno šutio, pa se ja nisam usuđivao da zametnem s njim
razgovor, utoliko više što sam bio obuzet nimalo ružičastim mislima.
Imao sam osjećaj da je budućnost kojoj sam išao u susret bila i mračna
i neizvjesna. Pri tom sam mislio manje na sebe, a više na Rabbadah
koja je bila sudbinski povezana sa mnom. Ja sam je sad neizmjerno
volio, a ona mi je uzvraćala ljubav jednakom mjerom — to sam osjećao
u dubini svog srca. Što će od nje biti? — pitao sam sama sebe. Ako se
ona jednom odluči da mi bude ženom, hoću li moći da joj osiguram
život kakvome se ona nada, a sam živim životom siromašnog bjegunca
bez domovine. Samo da Englezi nisu još došli ovamo! Da sam ostao
samo tri mjeseca na mjestu ministra obrane, bio bih, oslonjen na ljude
fanzegarova kova, tako dočekao engleske kramare, da bi ih zauvijek
prošla volja da se Ikad viša vrate. Ali sad nije više bilo spasa.
Stigavši do ruševina, sjahasmo s konja. Učitelj povede mog konja i
uđe na njemu u unutrašnje dvorište, a ja potražih Rabbadah u njenoj
odaji u namjeri da je izvijestim o posljednjim događajima. Bio sam
upravo završio svoju priču, kad se otvoriše vrata, i u sobu uđe
fanzegar. Rabbadah se odmah diže sa svojih jastuka i pruži mu ruku.
„Hvala ti što si mom bratu priredio pogrebnu svečanost i time mi
dokazao da si mi vjeran. Nikad se ja neću moći odnositi prema tebi kao
neprijatelj, jer ti raspolažeš životom i smrću, a da zbog toga ne moraš
da odgovaraš bilo kom narodu ili javnom mišljenju.“
„Fanzegar je moćniji od bilo kojeg vladara; on će ti pomoći da
umakneš Englezima i stigneš na sigurno mjesto gdje te oni neće moći
naći.“
„A zašto misliš da ja moram napustiti Aug i bježati pred
Englezima?“

163
 „Jer će Aug pripasti njima. Oni će zauzeti i Symoore i Kamooh. Aug
je za tebe zauvijek izgubljen.“
„A ja?“
„Oni će pokušati da te dobiju u svoje ruke.“
„To im neće poći za rukom dok god sam ja živ!“ upadoh mu ja u
riječ.
Član družine Tag osmjehnu se pri tom: „Kako misliš da to
spriječiš?“
„Ja ću pobjeći s njom.“
„Kuda?“
„U bilo koju holandsku koloniju.“
„Dobro si smislio, jer su Holanđani neprijatelji Engleza. Samo ćeš
morati prevaliti vrlo dug put, kojim ćeš proći kroz sve pokrajine u
kojima su se Britanci učvrstili, pa bi se lako moglo desiti da im, zajedno
s begum, padneš u ruke.“
„Posavjetuj nas onda ti!“ zamoli ga Rabbadah.
„Još danas treba da pobjegnete. Suma Koleah, u kojoj se sad
nalazimo, tako je blizu Augu, da će Englezi uskoro biti ovdje. Mnogi će
od njih pasti, jer će fanzegar bjesnjeti u njihovim redovima prije nego
što im preda ruševine hramova. Ali kad se boj zametne, vi morate biti
već daleko odavle. Ja imam veza u čitavoj zemlji. Na moju zapovijed
odmah će pristati ovamo jedan brod koji će vas Gangesom prebaciti u
Kalkutu. Mornari na tom brodu čestiti su ljudi pa se u njih možete
pouzdati: oni će vas tamo povesti jednom čovjeku u čijoj ćete pratnji
bez ikakve opasnosti napustiti ovu zemlju i ukrcati se na jedan brod
koji će vas prevesti Holanđanima. Da izdam tu zapovijed?“
„Izdaj je slobodno! Samo mi prije reci kad će taj brod biti
spreman!“
„Noćas.“
„To je prerano. Ja moram još ići u Aug.“
„A što ćeš tamo?“
„Ima tamo nešto što bih radije upropastila nego ostavila.“
„Ono što bi ti htjela da sobom poneseš leži pod tvojim kioskom i
nitko ga se ne može dočepati, jer je pohranjeno na sigurnom mjestu.“

164
 Begum ga pogleda u čudu, prosto se zaprepasti. „Što znaš ti o mom
kiosku?“
„Znam da pod njim leži blago maharadže države Aug.“
„Tko ti je ispričao tu priču?“
„Nije to nikakva priča, već prava istina. Fanzegaru su poznate
tolike stvari o kojima nitko i ne sanja.“
„Pa dobro, priznajem da si u pravu. Ali prilaz blagu nije ti poznat,
pa ga nećeš naći. Moram, dakle, ja pokazati gdje se ono nalazi i narediti
da se odanle odnese.“
Učitelj se ponovo osmjehnu. „Zar ti još jednom moram reći da
fanzegar zna sve? Misliš li ti da ja ne znam za ploču koju treba samo
pritisnuti, da bi se kiosk okrenuo oko svoje osi i na taj način oslobodio
prilaz blagu. Ne vodi, dakle, brige o svom blagu. Ja mogu da okrenem
tvoj kiosk upravo kao i ti sama. Ja sam se više puta našao pod kioskom
u nadsvođenom prostoru u kom zlato plamti poput vatre, a dijamanti
trepeću poput zvijezda.“
„Kako? Ti si se usudio da osluškuješ naše tajne razgovore i da
potom prodreš u tajno skrovište našeg blaga? Da je to Madpur Sing
znao, tebe bi ta tvoja smjelost bila upropastila.“
„Ne bi me bila upropastila“, odgovori fanzegar ponosno. „Nego,
sad mi reci kako ste mislili vas dvoje da odnesete blago i sakrijete ga
od Engleza?“
„Mi bismo bili potražili čestite ljude koji bi nam bili pomogli pri
tom.“
„Bili biste se pri tom izvrgli opasnosti, jer je zlato moćnije od
čestitosti. Takve ljude vi ipak niste još našli, kako mi se čini. Povjeri
zato meni svoje bogatstvo, i ja ti obećavam da ću ti ga u cijelosti
sačuvati.“
„Odredi, dakle, što imamo da radimo, i mi ćemo se tvom savjetu u
cijelosti pokoriti.“
„Spremite se na put! Moji će vas konjici pratiti i štititi će vas od
svake opasnosti.“
„A kuda ćemo se morati uputiti?“
„Ganges skreće ovdje u luku prema predjelu zvanom Ralaak. Vi
ćete na splavi dovesti maharadžino blago.“

165
 „Pokorit ćemo se tvom savjetu. Nego, što će biti ako Englezi ne
uspiju da se održe u Augu?“
„Oni ga neće više izgubiti. Ako se to ipak desi, mi ćemo te kao
kraljicu pozvati da se vratiš pa ćemo te u svemu slušati.“
„Ali ti nećeš znati gdje ćemo se mi nalaziti. Kako ćemo te o tome
obavijestiti?“
„Obavijestit ćeš o tome čovjeka u Kalkuti koji će se pobrinuti da
vam namakne brod. On će me obavijestiti o mjestu u kom ćete boraviti
pa ću onda i ja vas moći o svemu obavijestiti. Rekao sam vam sve što
je trebalo da vam kažem. A sad moram ići da izvršim na vrijeme
potrebne pripreme. Nemojte ni vi utaman gubiti vrijeme, jer će vaš
brod uskoro stići.“
Poslije podne vrućina popusti, i mi krenusmo na konju u pratnji
desetorice članova družine Tag. Na putu saznah od njih da je petorici
od njih određeno da nas prate do Kalkute kao sigurnosna pratnja. Put
u hladno veče nije u stvari bio naporan, naročito pored voljene
Rabbadah, ali pred noć, kad stigosmo do cilja i ponovo ugledasmo
obalu Gangesa, osjetih da sam prilično klonuo od uzbuđenja i mučnih
doživljaja posljednjih dana.
U jednoj uvalici Gangesa bio se usidrio uzak brodić s jednim
jarbolom i tri jedra, nazvan ,Badaya’. Na pramcu mu je bio naslikan, to
primijetih, dakako, tek sutradan ujutro, pri dnevnom svijetlu, lik žene,
mlade plesačice, zaogrnute velom. Kapetan malog jedrenjaka koji nas
je očekivao pozdravi vrlo učtivo Rabbadah i mene i povede nas na
stražnju palubu broda gdje su već bile spremljene za nas dvije male,
ali prijatne kabine. Kako je fanzegar s maharadžinim blagom imao da
stigne tek sutradan, legosmo odmah na počinak, i ja malo zatim
zapadoh u dubok san bez snova.
Probudih se kad mi netko taknu rame. Preda mnom je stajao
kapetan s glinenom svjetiljkom u ruci. Mogla su biti po evropskom
vremenu otprilike dva sata ujutro.
„Sahibe, ustani brzo, jer nas vođa može svakog trenutka
iznenaditi.“
Kako sam po istočnjačkom običaju spavao u odijelu, bio sam
odmah spreman da pođem s njim. Izišavši na palubu, pogledah uz
rijeku i spazih na izvjesnoj udaljenosti jednu splav kako plovi lagano

166
prema našem brodu: ličila je sasvim na splav na kojoj smo prethodnog
dana bili svjedoci jezovitog događaja i gazila je prilično duboko, jer je
bila natovarena zamašnim teretom. Na brodu zapazih samo dva
čovjeka. S jedne i s druge strane splava, a i iza nje, primijetih, naprotiv,
brojne tamne tačke, pa mi se učini da one prate splav. Međutim,
uskoro utvrdih da su to bili u stvari plivaći lonci pomoću kojih se mogu
prevaljivati duge pruge na rijekama.
Plivaći lonac je neobično praktična naprava. Na svakom kraju
čvrsta, ali lagana bambusova štapa pričvršćena je po jedna šuplja
glinena posuda. Plivač legne čitavim svojim tijelom na poprečnu
motku pa ga plivaće posude lako održavaju na površini vode.
Praćena plivaćim loncima splav nam se bila već približila i, malo
zatim, pristala uz onu stranu jedrenjaka kojom je on bio okrenut
prema vodi. Prvi skoci na brod fanzegar. Kad me spazi, zakorači prema
meni i zapita me:
„Gdje je begum?“
„Spava. Hoćeš li da je probudim?“
„Ne! Neka spava! Sta ima da se još izvrši, može da se izvrši i bez
njene pomoći. Dovezli smo maharadžino blago.“
„Zar zaista? Kako ste to priveli kraju?“
„Bez ikakvih poteškoća. U parku mrtvog vladara nije bilo nikog pa
nam je posao bio znatno olakšan! Za svega jedan sat sve je bilo
gotovo.“
„Hvala bogu. A što ima još da se uradi?“
„Blago koje smo svezali u čvrste kožnate omote prekrcat ćemo
odmah na brod, a zatim će brod odmah krenuti na svoj put.“
„Kuda?“
„U Kalkutu. Tamo imam prijatelja koji će vam biti pri ruci pa ćete
moći odmah produžiti za Bataviju.“
„Kako ću se tom tvom prijatelju predstaviti?“
Fanzegar izvuče iz svog odijela kožnatu lisnicu i otvori je. U njoj se
nalazio majušan, od srebra izrađen nož, koji je po obliku ličio sasvim
na fanzegarov nož.
„Kad stigneš u Kalkutu, predaj taj nož, koji služi članovima družine
Tag kao znak međusobnog prepoznavanja, kapetanu ovog broda. On

167
je u tu stvar upućen, pa mu se možeš sasvim povjeriti. On će onda
voditi dalje brigu o vama. Samo nemoj drugima taj znak pokazivati!“
„Postupit ću tačno prema tvojim uputstvima!“
„A sad nemojmo više gubiti vrijeme! Za jedan sat maharadžino
blago treba da bude već na brodu. Kad sunce iziđe, Badaya treba da
već bude na putu.“
Da je fanzegar mogao da nasluti da su mu u parku mrtvog Madpur
Singa bila za petama dva odvažna, na sve spremna čovjeka, koji su bili
naumili da nam ospore pravo na maharadžino blago, ne bi bio govorio
tako samouvjereno, pa bi udes moje Rabbadah, a s njenim i moj lični,
bio krenuo sasvim drugim, zacijelo sretnijim tokom. ...

***

S gradnjom svog prekooceanskog jedrenjaka već sam uglavnom

pri kraju. Tim svojim djelom ja se stvarno ponosim. Nikada mi ranije,
izuzev prvih godina mog boravka na otoku, kad mi je još bila živa
Rabbadah, nisu dani i sati prolazili tako brzo kao za vrijeme dok sam
bio zaokupljen tim poslom, kad sam se još jednom uvjerio kakav
blagoslovljen izvor zadovoljstva predstavlja svrsishodan rad. Osjećam
se pomlađen i preporođen, pun sam snage u mišićima svojih ruku, čini
mi se prosto da vidim kako mi krv življe teče žilama.
Sad i život posmatram drukčije. Ne mogu više da živim životom
kakvim sam donedavna živio. Kako sam mogao uzalud proživjeti
tolike godine u besposlenoj tuzi, a da nisam nijedanput pokušao da
svoj udes popravim! Tek sada, kad osjećam da mi se vratila
nekadašnja energija, uviđam koliko sam pogodnih prilika propustio
da umaknem iz zatočeništva na koje me je udes na ovom otoku osudio.
Propustio sam ih kukavički, zatvorenih očiju. Možda sam i ovoga puta
zakasnio. Možda sam udesu, čiji poziv nisam shvatio, dojadio, pa će me
i ovoga puta ostaviti da završim svoje dane u ovoj samoći. I to može
biti. Ali ja osjećam sad u sebi snagu da se uhvatim u koštac sa svojim
udesom. Ako ne uspijem da ga savladam, svjestan sam da jedno mogu
i hoću: mogu i hoću da se s njim otvorenih očiju borim; u toj borbi
mogu i podleći, ali sam svjestan da ću iz nje izaći čiste savjesti.
Potres se više nije ponovio. Nije bilo više ni najmanjeg znaka koji
bi bio mogao navesti čovjeka na zaključak da podzemne sile snuju
168
nešto protiv čovječanstva. Ja se sad stidim što sam se tada uplašio
jednog praska. Da se nisam možda vratio u djetinjstvo? Gotov sam da
povjerujem u to, jer sad gledam vedro i bezbrižno u budućnost pa me
poteškoće koje bi mogle da mi se na mom životnom putu suprotstave
nimalo ne uznemiruju.
Samo da prođu još dvije sedmice, i ja ću, nadam se, spustiti svoj
brodić u more pa ću do mjesec dana skršiti lance kojima sam sad još
sputan i odletjeti kao ptica u dalek svijet — u susret slobodi ili
propasti. ...

***

Ploveći niz svetu rijeku, imao sam osjećaj da sanjam. U snu sam
bio kraljević iz bajke koji je pošao na put da na nov život probudi
Trnoružicu — na život kakav ljudi provode u ljubavi. Svojoj Rabbadah
nisam bio rekao još ni riječi o osjećajima što ih je ona bila pobudila u
mom srcu. Nije to bilo ni potrebno, jer smo se mi uzajamno
razumijevali i bez riječi, kao da nam srce nosi isti osjećajni val.
Na putu nismo imali nikakvih neprilika. Ali dva su nam događaja
ipak već prve večeri unaprijed odredili budućnost: Rabbadah mi izjavi
da me voli, a ja... ali ja neću da priču već sad završim, kad još nisam
dospio do njenog kraja.
Plovili smo samo danju. Uveče bismo potražili prenoćište na
nekom sigurnom mjestu na obali pa bismo tek sutradan ujutro krenuli
dalje. Tako je bilo i prve večeri. Nakon pogodne plovidbe Badaya se
usidri uveče u jednoj uvalici. Pošto završiše poslove koje su imali da
obave na palubi, mornari i članovi družine Tag koji su nam bili
dodijeljeni kao pratnja siđoše na obalu i posjedaše oko na brzu ruku
napravljene vatre, na kojoj prirediše skromnu večeru. Rabbadah se
ubrzo povuče u svoju kabinu. Kako se meni nije još spavalo, napustih
brod pa se pridružih saputnicima koji mi odmah spremno i s izrazima
poštovanja ustupiše mjesto pored vatre. Bili su to sasvim priprosti,
neobrazovani ljudi: nijedan od njih nije nikad bio u školi, ali svi su
znali mnoštvo priča pa uskoro počeše da pričaju.
Ja se rado prepustih čaru njihova pričanja. Nizali su priče o nekom
stranom svijetu, pa su sati prolazili kao u letu. Moglo je biti možda
deset sati uveče, kad se našoj vatri približiše dva čovjeka. Sudeći po

169
njihovu odijelu, pripadali su vjerojatno najstrašnijem sloju naroda, ali
lica su im imala izraz svojstven časnim ljudima. Doimali su se kao
hodočasnici što se iz daleka svijeta vraćaju u domovinu.
Jedan od mornara koji su sjedili oko vatre diže se, pođe im u susret
i upita ih:
„Vi dolazite zacijelo izdaleka. Kako se znojite?“
Taj je pozdrav uobičajen kod Indijaca, jer je u toj vrućoj zemlji
znojenje znak zdravlja, dok nedostatak znojenja znači da čovjeku
prijeti neka bolest.
„Hvala vam, braćo!“ odgovori stariji od one dvojice. „Mi se dobro
znojimo, bogu hvala, jer dolazimo s duga puta.“
„Odakle dolazite?“
„Dolazimo s visokih svetih brda, gdje led pod suncem ne kopni.“
„Što ste tamo radili?“
„Bili smo na čuvenom izvoru u Ahabaru, na kome se napaja sveti
bik što živi u brdima. Tko tu vodu okusi, tome su svi grijesi oprošteni,
a oprošteni su i onima koji s njim dijele ležaj i pilav. A kako se vi
znojite?“
„Mi se mnogo znojimo, jer imamo da upravljamo tim brodom.“
„A kud ste krenuli?“
„Cak tamo dolje, na jug, u Kalkutu.“
„Zar tako daleko?“
„Nije to daleko. Carstvo laskara 20 još je dalje; ono se proteže na
jednoj strani od Kalkute do Ahabara, pa sve do grada na svetoj rijeci.“
„Vi ste, dakle, laskari. Dobro nam došli! Sjednite k nama i jedite i
pijte s nama pa ćete nam zatim pričati o svom pobožnom putovanju!“
To im nije trebalo dva puta reći. Oni sjedoše i prionuše za pilav. Po
indijskom običaju smjestiše se tako, svatko od njih posebno, da pri jelu
ne budu ni od koga posmatrani.
Dok su ona dvojica jeli, jedan mornar uze u ruke raflah 21, uskladi
ga i zapjeva neku pjesmu, udarajući pri tom jednolično prstima u žice.
„A sad nam pričajte što ste na putu vidjeli I doživjeli!“ obrati se
kapetan putnicima, pošto mornar završi svoju pjesmu.

20 indijski mornari
21 muzički instrument sličan lutnji

170
 „Reci najprije ovome čovjeku da nam otpjeva još jednu pjesmu“,
zamoli kapetana stariji putnik. „Ja volim pjesmu uz pratnju raflaha, a
već davno nisam čuo lijepu pjesmu“.
„I ti, dakle, umiješ udarati u žice?“
„Da, sahibe.“
„Onda uzmi raflah i zapjevaj nam jednu pjesmu. Ako mi se svidi
prevest ću vas besplatno obojicu do Kalkute.“
Ti si milosrdan čovjek, sahibe!“ obradova se čovjek. „Potrudit ću
se da ugodim i tebi i tvojim ljudima.“
Potom uze raflah, uskladi drukčije žice i poče da pjeva:

„Na valima burnim plovi

Fanna, svoj napušta dom,
a na pučini beskrajnoj
Talhe sjena počiva.“

Prisutni su pažljivo slušali pjesmu, a i ja sam bio njom očaran. Na

te zvuke nisam bio navikao. Pjevač primijeti da me je pjesma dirnula
pa nastavi:

„Širi ona mrežu svoju

pod mjesečinom sjajnom,
u noć tihu Fanna pjeva
i svoj ljupki sniva san.

Iz pučine uzburkane
biće bl’jedo tad izroni,
Fannin čamac zaustavi
i odmah zatim nesta.“

Tada se na palubi broda pojavi divno žensko lice. Bila je to

Rabbadah, koja se bila probudila i izišla iz kabine da sasluša dokraja
umiljate zvuke pjesme i raflaha. Ja nisam nikako mogao da odvojim
pogled od nje, toliko me je bila očarala svojom nebeskom ljepotom,
kad pjevač odjednom završi pjesmu:

171
 „Na valima burnim plovi
Fanna, svoj napušta dom,
a na pučini beskrajnoj
Falhe sjena počiva.“

Ljudi nagradiše pjevača pljeskom. Pjesma taknu i meni srce; u

noći, u neposrednoj blizini dragane, ja se još više raznježih pa se digoh
i priđoh pjevaču.
„Tko si ti?“ upitah ga.
„Ja sam laskar, a zovem se Lidrah, sahibe. A ovaj čovjek što me
prati moj je brat, a zove se Kalda.“
„Ti divno pjevaš i udaraš u žice isto tako divno kao nijedan od
indijskih pjevača što sam ih dosad čuo.“
„Pjevanju i udaranju u žice naučio me jedan čovjek koji je došao u
Indiju iz zemlje Franaka.“
„Odmah sam to pomislio. Znaš li još više takvih pjesama?“
„Da, sahibe.“
„Sahiba, koja stoji tamo gore, na palubi, željela bi da čuje još jednu
tvoju pjesmu.“
„Ako je to njena želja, ja ću joj rado udovoljiti.“
Potom uze ponovo lutnju i ruke i udari nekoliko puta u njene žice.
Rabbadah je bila uprla u njega svoje tamne oči, i on zapjeva sjetnu
pjesmu.

„Lotosov je cvijet cvao

okružen vodom pustom,
i pogled upirao svoj,
pun čežnje, u visine.

Hladne sjene već su bile

svu pritisle obalu
i visoke takle vale
šireć na sve strane hlad.

172
 Za toplim suncem čeznući
cv’jet se suncu okreće,
a pred suncem sjene bježe
u duboki šumski mrak.

Na valovima plovim sam,

obuzet mišlju žarkom,
jer srce mi rani ljubav
što još me pali žarka.

Ja s tugom svojom velikom

u samoći živim sam,
a željan sam da pored nje
proživim dane sretne.

Al’ u pogledima njenim

što ne shvaćaju mene
ljubavi zraku ja nikad
do sada ne prim’jetih.“

Pjevač završi pjesmu i bi nagrađen jednakim pljeskom kojim mu

bi pohvaljena prva pjesma.
„Obradovao si me svojom pjesmom“, reče mu kapetan. „Zato ćemo
vas obojicu odvesti u Kalkutu. Vi ste laskari pa ste zacijelo i vješti
pomorci.“
„Da, sahibe.“
„Da li vi, kao pobožni hodočasnici, smijete raditi na brodu?“
„Da, ukoliko ne prekršimo zavjet da ćemo svaki dan izmoliti
propisani broj molitava“.
„Izmolit ćete ih, a uz to ćete dobiti i dobru plaću, ukoliko
ushtjednete da nam kadšto pomognete pri namještanju jedara.“
„Rado ćemo ti u svakom pogledu pomoći, sahibe. Samo nam svaki
put kaži što želiš!“
Ja se popeh na palubu i nađoh se ondje nasamu s voljenom
Rabbadah.

173
 „Da li je taj čovjek urođenik?“
„Da.“
„Ali njegova je pjesma tako tuđa našem uhu, tako lijepa; ja mislim,
prema onome što sam čula od svog brata, da tako pjevaju u
Franačkoj.“
„Njega je zaista pjevanju i udaranju u žice naučio jedan Franak.“
„Čudno je da ste vi Franci svemu vještiji od nas!“
„Dva su tome uzroka, a oba su vrlo značajna.“
„Kaži mi koji su to uzroci!“
„Kod nas nema kasta; svatko može da postane što on sam hoće,
svakome je ostavljeno na volju da razvija svoje prirodne sklonosti
kojima ga je bog obdario i da se njima koristi kako god hoće.“
„Kod vas onda i parija može da postane svećenik, da postane
brahmanac?“
„Da, jer je bog stvorio obojicu prema svojoj slici i prilici. Ne mjeri
se vrijednost čovjeka prema njegovu rođenju. Veličinu čovjeka
određuju njegove misli, osjećaji, njegova djela.“
„To zvuči lijepo i tačno, ali ja to ipak ne mogu da shvatim. Možda
ću jednom shvatiti što hoćeš tima da kažeš. A koji je drugi uzrok što
ste vi svemu vještiji od nas?“
„Kod nas žena ima ista prava kao i muškarac. Djevojčice se rađaju
slobodne upravo kao i dječačići i uče što hoće; žena bira sebi muža i
nije njegova robinja, dijeli s njim ne samo radosti i žalosti nego i vlast
nad djecom. Muškarac i žena u bračnoj zajednici slika su i prilika
božja: kao što se u muškarcu ogleda moć božja, tako se u ženi ogleda
ljubav božja. A gdje moć i ljubav zajednički djeluju, čovjek postaje sve
sličniji bogu, mudrost i pravičnost silaze s neba na zemlju pa se narodi
sve više približuju uzvišenosti i ljepoti božjoj.“
„Ni to ne mogu da shvatim“, reče ona, „ali se nadam da ću jednom
shvatiti.“ Pri tom se zamisli i ponovi; „U ženi se ogleda ljubav božja...“
Potom uprije u nebo pogled svojih divnih očiju. Zanesen njenom
ljepotom, ja joj stegnuh ruku i zapitah je tihim glasom:
„Znaš li ti što je zapravo ljubav?“
„Ne znam.“
„Ti, dakle, nisi nikad ljubila?“

174
 „Možda i jesam. Zar to nije ljubav kad volimo majku i brata?“
„Da. Ali ima još jedna ljubav, beskrajno bogatija, koja ljude
usrećuje, a ovu bijednu zemlju pretvara u prebivalište neizmjerno
sretnih ljudi.“
„O kakvoj to ljubavi govoriš?“
„O ljubavi koja se rađa u srcu muškarca i žene. Jesi li tu ljubav
ikada osjetila?“
„Ne. Ja nisam nikad nijednog muškarca srcem spoznala, nikad ga
se nisam zaželjela, nikad nisam bila zaljubljena.“
„A ni sada ne poznaješ i ne ljubiš nijednog muškarca?“
„Dopuštaju li vaši običaji ženi da to otvoreno kaže?“
„Da.“
„Kome smije ona to reći?“
„Onome koga ona ljubi.“
„Onda će on znati da ga ona ljubi.“
„A zašto ne bi smio on to znati?“
„Ako li joj on ljubav ne uzvrati?“
„Oh, ljubav je svemoćna, pa joj ničije srce ne može da odoli. Tko
svim svojim srcem ljubi, tome će sigurno ljubav biti i uzvraćena.“
„Zar zaista?“ šapnu ona gotovo besvjesno.
Ja joj uzeh ruku i položih je na svoje srce, a zatim je zagrlih. -
„Dušo moja, anđele moj, božice moja, hoćeš li da mi budeš ženom,
da živiš sa mnom sada i uvijek?“
„Sada i uvijek!“ dahnu ona, uzvrativši mi poljubac koji sam joj bio
pritisnuo na usne.
„Ja ti se kunem, Rabbadah, da će svaki trenutak mog života, svaki
dah mojih grudi, svaki otkucaj moga srca pripadati odsad samo tebi!“
Mi smo sjedili zagrljeni jedno pored drugoga; zvijezde su na nebu
blistale poput dijamanata, ali sjaj zvijezda koje su bile zasijale u mom
srcu bio je svjetliji od sjaja briljanata na tropskom nebu.
Dolje, oko vatre, bio je međutim već prestao razgovor, pa se i ljudi
spremiše na počinak. Momčad leže u blizini vatre, samo se dvojica
popeše na brod da na palubi preuzmu stražu. Nas dvoje nismo mogli
Više ondje ostati pa ustadosmo u namjeri da i mi legnemo na počinak.

175
Na vratima Rabbadahine kabine oprostih se s draganom dugim,
nježnim poljupcem.
Te noći nisam dugo mogao da zaspim. Bio sam uzbuđen; misli su
mi lutale nekud daleko, dočaravajući mi sretne dane za kojima sam
toliko čeznuo. Baš sam bio budala! Nisam ni izdaleka slutio da nas
vreba izdaja, da su časna lica pridošlica samo maska iza koje se kriju
najmračnije namjere. ...
Nekoliko sedmica zatim Badaya pristade u Kalkuti. Oba se laskara
pokazaše kao ljudi voljni da u svakoj prilici budu mornarima pri ruci.
Bilo je to jedne večeri kad se naš brod usidrio. Kapetan je bio naredio
momčadi da ostanu na brodu, a on sam bio je sišao u malen čamac pa
se prihvatio vesala, pošto je već ranije bio zatražio od mene znak
kojim je namjeravao da se predstavi članovima družine Tag. Ja se
povukoh obuzet željom da što prije saznam da li je utjecaj fanzegara
dopro ,do samog srca te po Englezima davno osvojene pokrajine.
Bio je prošao možda jedan sat, kad se vrata moje kabine otvoriše i
u kabinu uđe kapetan u pratnji jednog čovjeka u kome ja po neobičnoj
nošnji odmah prepoznah jednog od onih Parsa 22, obožavalaca vatre,
poznatih u Indiji po njihovu bogatstvu i strogom pravdoljublju.
Čim neznanac uđe, kapetan zatvori za njim vrata. Pars uprije u
mene dug ispitivački pogled, a zatim podiže ruku na pozdrav.
„Da si mi živ i zdrav! Jesi li ti poručio po Samd-hadžiju?
„Da, ja sam taj koji je po tebe poručio. Sjedni!“
Pokazah gostu mjesto na divanu pored sebe, pružih mu persijsku
lulu i napalih mu je.
„Dopusti mi da te poslužim. Nama nije potreban čibugdžija.“
Pars napali potom sebi lulu i zavali se u jastuke, očekujući da mu
kažem zašto je pozvan na brod.
„Jesi li primio znak?“ upitah ga.
„Jesam.“
„Rečeno mi je da ćeš ga uvažiti.“
„Da, on važi za mene kao zapovijed. Tko ga je predao kapetanu, ti
ili netko drugi?“
„Ja.“

22 persijski obožavalae vatre

176
 „Kaži, dakle, što tražiš od mene.“
„Jedan brod.“
„A kud si naumio krenuti?“
„U Bataviju!“
„Već sutra kreće jedan brod onamo. Dat ću ti najbolje mjesto.“
„Meni treba čitav brod.“
„Ali ja ne mogu da otjeram putnike koji se već nalaze na brodu.“
„Onda mi daj drugi brod!“
„Ti govoriš kao da raspolažeš milijunima. Tko si ti zapravo?“
„Ime mi je Hugo Gollwitz, a bio sam dobrovoljac, potporučnik sa
službom u engleskoj vojsci...“
„Nisi, dakle, Englez?“
„Ne. Išao sam s generalom lordom Haftleyjem u Aug...“
„Da maharadži izdajnički otmeš zemlju“, namršti se Pars i pogleda
me bijesno.
„Ja ga nisam mogao izdati, jer sam mu bio prijatelj.“
„Ti?“
„Da, upoznao sam ga kad je boravio ovdje kriomice.“
„Ah, ti si, dakle, onaj potporučnik o kojemu mi je on pričao! Da si
mi zdravo! Ne možeš ti nikako biti njegov protivnik.“
Ja mu onda ispričah sve što sam posljednjih godina bio doživio.
Pars mi naposljetku reče:
„A što se zbilo sa begum? Zar su i nju ubili?“
Ja se digoh i otvorih vrata koja su vodila u pokrajnu kabinu.
„Evo je.“
Rabbadah je stajala za vratima. Nije imala na sebi drugog nakita
osim svoje ljepote, tako čarobne, da je Pars također ustao, poklonio se
sav zbunjen i poljubio joj rub haljine.
„Kneginjo“, uzviknu, „zapovijedaj mi, moj život pripada tebi!“
„Ti se zoveš Samd-hadžija. Ti si u Kalkuti najstariji Pars?“
„Da.“
„Madpur Sing te je volio; ti si mu bio prijatelj. Hoćeš li i meni biti
prijateljski odan?“
„Bit ću ti prijateljski i ropski odan,“

177
 „Bjegunici su potrebni prijatelji; robove može ona sebi i kupiti.
Ovaj će čovjek biti moj muž. Hoćeš li nas prevesti potajno.“
„Hoću. Sutra ujutro, u zoru, krenut će odavle jedan brod. Prevest
ću te besplatno. Kaži mi trebaš li novaca. Ja sam voljan da ti dadem
koliko god ti treba.“
„Ne trebam ja novaca, jer sam ponijela iz Auga sve svoje blago.
Nego, sjedi. Htjeli bismo da ti pričamo kakav nas je tužan udes
zadesio.“
„Dopusti mi, kneginjo, da se sad udaljim! Vi niste u Kalkuti nimalo
sigurni. Zato idem sad da spremim jedan od svojih brodova i da
uredim u lučkoj kapetaniji sve što je potrebno, kako biste mogli što
prije otploviti. Dat ću ti svoj najbolji brod i svog najboljeg kapetana.
Samo se bojim da u toj žurbi neću naći dovoljno mornara. Koliko ih
god skupim, nedostajat će mi bar dvojica.“
„Dvojicu imamo mi na brodu“, upade mu u riječ begum.
„Kakvi su to ljudi?“
„To su laskari.“
„To su obično hrabri i okretni mornari. A gdje su se oni ukrcali na
Badayu?“
„Na samoj granici Auga.“
„Neka budu spremni kad dođem po vas. A sad, kneginjo, moram
da idem. Imat ćemo vremena da pričamo kad budemo zajedno na
jedrenjaku.“

***

Hoću da ispričam sad što nam se desilo otprilike sedam dana

zatim. Brzi jedrenjak Bahadur 23 bio je već prošao pored Andamana i
Nikobara pa je plovio prema Javi. Na brodu je vladao potpun red, to se
moglo primijetiti i po kapetanovu raspoloženju, jer je kapetan
bezbrižno šetao sa mnom gore-dolje po palubi. Kapetan je bio
Nijemac, moj zemljak, pa smo za vrijeme vožnje uvijek rado jedan s
drugim razgovarali. Kapetan mi je upravo bio rekao:

23 junak

178
 „Sve ide svojim tokom, pa ćemo vjerojatno do Batavije imati samo
jedan prekid.“
,.A gdje?“
„Ja sam imao uvijek rijetku sreću da budem zadovoljan mojim
ljudima, ali, kad sam onomad imao već da krenem na put, dođe mi na
brod jedan čovjek s kojim sam imao dosta posla. Da ne bi nepovoljno
utjecao na druge, pomislih da ga se riješim. Snabdjevši ga obilato
živežnim namirnicama, iskrcah ga na jedan otok na kojemu je bilo
voća i vode najmanje za deset ljudi.“
„Bila je to, dakle, mala Robinsonijada?“
„Mala i kratka, jer je on imao da ostane tamo samo tako dugo dok
ga ja na povratku na ukrcam na brod.“
„A to će sada biti, zar ne?“
„Da. Taj otok leži doduše malo po strani od pravca kojim mi
plovimo, ali upravo zato sam toga čovjeka i iskrcao tamo: bio sam
uvjeren da je taj otok poznat samo meni pa zato neće nijedan brod
skrenuti onamo da bi mom kažnjeniku skratio boravak u onoj
samoći.“
„A kad ćemo tamo pristati?“
Kapetan ogleda jedra.
„Vjerojatno ćemo još prije noći stići do otoka na kojemu je čovjek
zatočen. Ukoliko do noći ne stignemo do njega, krstarit ćemo pred
njim do sutra ujutro.“
„Da li je otok velik?“
Kapetan se nasmija. „Velik? Da, ja mislim da je malo veći od ove
moje ruke.“
„A da li na njemu ima stabala?“
„Da, ima podosta, koliko sam ja mogao da vidim, naročito ima
mnogo kokosovih palmi.“
„A vode?“
„I vode. Nego, gospodine, zašto se tako potanko raspitujete o tom
otoku? Da ne mislite možda da na njemu zaigrate ulogu Robinsona?“
„To baš ne“, rekoh i pri tom se nasmijah. „Ali ja sam se sasvim
nehote uživio u ulogu Robinsona pa hoću da znam da li se na tom
otoku čovjek može da održi.“

179
 Da sam mogao da naslutim da će me uskoro snaći sudbina da
budem osuđen na život brodolomca Robinsona, ja se zacijelo ne bih
bio nasmijao.
Od tog trenutka redali su se u mom životu vrtoglavom brzinom
događaji koji mi odjednom prekinuše nit snova što su mi dočaravali
sretnu budućnost. Ona dva laskara pokazaše se na otvorenom moru
kao vješti pomorci, ali meni su već nekoliko dana bili sumnjivi. Stariji,
Lidrah, promatrao je na čudan način moju Rabbadah, kad god bi izišla
na palubu. Ona je, doduše, izlazila uvijek lica zastrta velom, ali on joj
je bio video lice, mada samo načas, već one večeri kad je došao na
brod. Nimalo se ne začudih što je Rabbadah svojom ljepotom učinila
tako snažan utisak na tog priprostog čovjeka. Nešto drugo pobudi u
meni sumnju. Kad god bi taj čovjek promatrao Rabbadah, njegove bi
oči zasjale ne samo divljenjem, nego i požudom, upravo strastvenom
požudom. Čudno! Kasnije primijetih još nešto: kad god bi mislio da ga
nitko ne vidi, taj bi me čovjek gledao prijekim okom, kao neprijatelja
kome radi o glavi, tako da sam ga se otada prosto plašio. Inače su mi
obojica prilazili s naročitim poštovanjem, upravo s poniznošću, i zato
postadoh još nepovjerljiviji prema njima. Zato odlučih da na obojicu
pripazim.
Poslijepodnevni je vjetar jednog dana bio popustio, a večernji je
bio malo ojačao, ali je ipak bio još toliko slab, da se brod jedva
pomicao. Mrak se, međutim, još nije bio spustio, kad primijetih na
pučini nedaleko od nas, jedan otočić koji se bio izdigao iznad valova.
Pođoh kapetanu.
„Hoćete li spustiti u more jedan čamac i poslati na onaj otočić
ljude, da nam dovedu na brod čovjeka kojega ste na polasku tamo
iskrcali ?“ upitah kapetana koji je kroz dalekozor promatrao otok.
„Ne. Na tim širinama mrak se naglo spušta: čamac bi mogao i ne
pristati na vrijeme uz obalu otoka i izgubiti se u mraku. Svjetlo
brodske svjetiljke ne dopire tako daleko. A i kad bi stigao na vrijeme
na otok, morali bi možda najprije potražiti čovjeka, a mi ne bismo
možda znali kojim pravcem da plovimo i kakvi nepredviđeni događaji
mogu još da nastupe.“
„Što kanite da učinite?“

180
 „Namjestit ću kormilo tako da se pri tom blagom vjetru približimo
otoku i u noći prođemo mimo njega. Ujutro ćemo lako naći čovjeka i
ukrcati ga. Gledajte kako se brzo mrači. Večera je već gotova. Hajdemo
u kabinu.“
Poslije večere dadoše brodskim zvonom znak da treba leći na
počinak, pa se povukosmo u spavaće kabine. Više iz navike nego
opreza radi zaključah za sobom vrata. Nisam još kanio leći pa sjedoh
na stolicu pored kreveta, ali ne napalih svjetlo, jer sam se u mraku
mogao bolje sabrati. Tome, a i okolnost što sam bio posve miran, imam
da zahvalim što sam ostao živ, jer bih inače te noći bio prvi pao kao
žrtva ubojničkog noža.
Na što sam pri tom u prvom redu mislio, to se samo po sebi može
razumjeti. Mislio sam kako će do nekoliko dana Bahadur stići u
Bataviju pa ćemo Rabbadah i ja pod zaštitom holandske zastave
stupiti pred oltar. Trebalo je strpjeti se još samo nekoliko dana. A
onda? Meni nije bilo ni na kraj pameti da ostanem na Javi i sačekam
ondje kako će se politički događaji u Augu dalje razvijati. Mogao sam
to isto tako sačekati i u svojoj domovini. Bio sam čvrsto odlučio da se
ukrcamo na prvi holandski ili njemački jedrenjak koji će krenuti za
Sudlandiju. A hoće li Rabbadah u tome biti sporazumna sa mnom? Ja
o tome nisam još bio govorio s njom, ali sam bio čvrsto uvjeren da će
ona na to pristati. Kad je već jednom osuđena na izgnanstvo, bit će joj
svejedno hoće li se zemlja njena izgnanstva zvati Java ili Sudlandija.
Ako bi joj ipak teško palo da se toliko udalji od zemlje svojih pređa,
ljubav će sve prepreke savladati, a ja ću svim srcem nastojati da ona
pretrpljene boli zaboravi i da u krilu moje porodice nađe drugu
domovinu...
U tom trenutku trgoh se iz maštanja o sretnoj budućnosti koje me
je bilo sasvim zaokupilo. Učini mi se kao da je odozgo, iz kapetanove
kabine, doprlo do mene prigušeno zapomaganje. Suzdržah dah i
osluhnuh. Čuh ponovo isto zapomaganje. Sad mi se učini da sam jasno
čuo kapetanov glas i razabrao riječ ,ubica’. Bez ikakva premišljanja
skočih na noge, skidoh s pregrade mač i revolver koji je bio stalno
nabijen pa pojurih na palubu.
Moja se kabina nalazila na drugom kraju broda, pa sam morao da
pretrčim čitavu dužinu broda da bih stigao do kapetanove kabine.

181
Htio sam upravo da uđem u nju, kad se vrata na kabini otvoriše i na
pragu se pojaviše oba laskara — odmah ih na sjajnoj mjesečini
prepoznah — pa zastadoše kad me ugledaše.
Što su oni tražili kod kapetana u to kasno doba? Odmah pomislih
da im savjest nije čista. Ako su pošli k njemu u opakoj namjeri, onda
ih moram spriječiti da mi se približe. Trgoh stoga revolver i uzeh ih na
nišan.
„Što se to desilo kod kapetana?“ viknuh s palube.
Lidrah krenu polako prema meni i odgovori mi poniznim glasom
koji mu je bio svojstven.
„Kapetan je vjerojatno nešto sanjao, jer...“
„Stani!“ prekidoh ga, „ako nećeš da pucam!“
Lidrah primijeti da sam uperio blistavu revolversku cijev u njega
i odmah gotovo nesvjesno zastade.
„Kormilaru!“ viknuh glasno.
Odgovor izostade. Stvar mi se učini zagonetnom. Ja se ogledah.
Nedaleko od sebe ugledah na tlu nepomično muško tijelo.
„Momčad na palubu!“ viknuh sad iz svega glasa.
Uzalud, nitko se ne odazva; samo se nešto pored mene pokrenu.
Bio je to Lidrah koji podiže ruku i pokuša da mi turi bodež u rukav
lijeve ruke. U isti čas prasnu moj hitac, i čovjek se sruši na tlo, pogođen
u glavu mojim tanetom. Čas zatim stajao sam pred Kaldom; moj mač
bijesnu i zada laskaru duboku ranu posred ramena, tako da se i on
sruši.
Odjednom začuh kako nešto iza mene zašušta. U isti čas se
okrenuh. Preda mnom je stajala Rabbadah u dugoj noćnoj haljini.
„Šta se tu desilo?“ zapita me sva uplašena.
„Ne boj se, Rabbadah.“
„Što hoćeš time da kažeš?“
„Ubio sam ta dva čovjeka, jer su oni mene htjeli da ubiju. Ali
Rabbadah, odvrati svoj pogled od tog strašnog prizora. Vrati se u svoju
kabinu! Na palubi nisi sigurna. Tamo su svi pobijeni ili su digli bunu
pa me sad vrebaju ne bi li im pokazao slabu stranu i tako im olako
dopao šaka.“
„Tebe da ostavim? Nikad. Ostat ću pored tebe.“

182
 „Onda sačekaj ovdje časkom.“
Ja se vratih u svoju kabinu, uzeh svoju svjetiljku i napalih je. Zatim
posvijetlih najprije oprezno u kapetanovu kabinu. Kapetan je ležao na
tlu mrtav. Nisam se, dakle, bio prevario. Bio sam jasno čuo njegovo
zapomaganje, ali nisam nikako mogao da sebi objasnim kako se sve to
desilo. Nisam nikako mogao da zamislim kako su oba laskara bez
saučesništva drugih mogli da izvrše zločin od kojega oni nisu mogli
imati nikakve koristi. U pitanju je bila, dakle, opća pobuna, a u tom
slučaju morao sam imati u vidu prije svega svoju i Rabbadahinu
sigurnost. Rabbadah je vjerojatno isto bila pomislila, jer me je uhvatila
za ruku.
„Strašna opasnost vreba tu na tebe. Hajdemo brzo odavle. Skloni
se u moju kabinu dok ne svane dan!“
Ja se nježno odvojih od nje i odgovorih joj: „Ne, Rabbadah! Netko
bi mogao ovdje možda poginuti, ako mu mi ne pomognemo.“
Rabbadah mi morade dati za pravo, ali ne uspjeh da je sklonim da
se vrati u svoju kabinu. Ona ostade uz mene čitavo vrijeme dok sam ja
oprezno prelazio preko palube. Odjednom otkrih nešto strašno. Pored
kormila ležao je kormilar probijena srca. Bio je već gotovo sasvim
hladan. Očito je bio prvi pao kao žrtva ubojičinog noža. Pođoh dalje
prema lijevom boku broda, ali ne nađoh nikoga osim čovjeka koji mi
je kao straža, već ranije bio pao u oči. Teška srca krenuh potom dalje
do otvora koji je vodio ka prostoriji određenoj za momčad. Što sam
tamo imao da vidim? Kad probih vrata i bacih pogled na uljanicom
slabo osvijetljenu spavaonicu od užasa mi se kosa naježi. Čitava je
prostorija plivala u krvi. Taj prizor Rabbadah nije mogla da podnese:
užasnuta, kriknu, otrgnu se od mene i nestade. Ja nisam smio da
potrčim za njom, jer sam se prije morao uvjeriti nije li kome potrebna
moja pomoć.
Nisam dugo tražio kome sam mogao još pomoći. Ubice su bile
postigle cilj koji su sebi bili postavile: osam mladih ljudi, sva momčad,
ležalo je. ondje bez života. Još me danas taj jezovit prizor ispunjava
užasom. Ja sam se bio gotovo onesvijestio, ali se najzad ipak pribrah i
dođoh ponovo k sebi. Položaj, u kom smo se nalazili, tražio je čovjeka
jake volje, čitava čovjeka. Počeh razmišljati o svemu tome. Kakav su
cilj mogli imati pred očima ona dva čovjeka kad su odlučili da izvrše

183
taj strašan pokolj? Na to su pitanje mogli vjerojatno samo oni
odgovoriti. Ali oni su bili mrtvi pa nisu mogli da na nj odgovore. Nego,
jesam li ja zaista bio tako čvrsto uvjeren da se život u njima ugasio?
Morao sam se ipak u to sasvim uvjeriti. Zato se vratih na palubu, da
još jednom vidim Lidraha. Bio je mrtav; njegove su staklaste ukočene,
beživotne oči zurile nekud daleko. Ali dok sam još bio zaokupljen njim,
učini mi se odjednom kao da sam s one strane na kojoj je ležao Kalda
čuo jedan hropac. Okrenuh se brzo prema njemu i kleknuh do njega.
Laskar je bio zadobio strašan udarac; čitavo mu je rame bilo
rasječeno: mada je tek kratko vrijeme tamo ležao, bio je izgubio toliko
krvi, da mu se više nije moglo pomoći. Ali činilo se da je još pri svijesti,
jer je upirao pogled u mene kao da me poznaje. Ako sam, dakle, htio
da nešto od njega saznam, nisam smio, to mi je bilo jasno, izgubiti ni
jedan jedini trenutak.
„Nesretniče, što ste učinili?“
Ranjenik podiže jedva ruku koja mu nije bila ranjena i promuca,
kao da kida riječi:
„Blago — hoću — a Lidrah — hoće — begum.“
To su, dakle, htjeli! Sad sam mogao da objasnim sebi strašan
zločin. Nego, kako su zločinci mogli da saznaju za maharadžino blago
i tko im je mogao reći da me na putu prati begum? Ja nisam nikome
bio rekao, pa ni samom kapetanu, da je žena koja me je na putu pratila
bila begum, a s pravom sam pretpostavljao da tu tajnu nisu nikome
otkrili ni članovi družine Tag koji su do Kalkute putovali s nama. Sjena
smrti spuštala se već pomalo na izobličene crte lica umirućeg zločinca;
ako sam htio da još štogod saznam, morao sam mu stoga brzo
postaviti još koje pitanje. Isprekidanim riječima, sve slabijim glasom,
prizna mi najzad sve. Još je malo riječi uspio da kaže, ali praznine u
njegovu govoru mogao sam lako da sam nadopunim.
Ta dva brata nisu bili, kao što su oni tvrdili laskari, indijski ribari,
već su potjecali iz Auga. Prisustvujući iz potaje prizoru kad je fanzegar
noću iznio po svojim ljudima iz kioska u maharadžinu parku blago,
pomisliše odmah kako da ga se domognu. Pođoše kriomice za ljudima
koji su nosili blago i, kad vidješe da su svežnjevi već preneseni na
brod, odmah odlučiše što će učiniti. Krenuvši najkraćim putem do
jedine uvale, pretekoše Badayu i naredne nam se večeri pridružiše. U

184
nadi da će ih kapetan primiti na brod, prevariše nas rekavši nam da su
laskari koji more smatraju svojom domovinom pa se sad vraćaju s
jednog hodočašća. Uspješe utoliko lakše da nas prevare, jer su jednom
zaista putovali po moru pa su bili stekli izvjesno iskustvo. Uveče,
istoga dana, Lidrah vidje Rabbadah bez vela pa je od tog časa čeznuo
ne samo za blagom, nego i za lijepom begum. Dok smo plovili
Gangesom, nije im se bila pružila prilika da ostvare svoj plan, pa su
potom maštali samo o tome kako bi mogli da ostanu s nama kad se
brod otisne na pučinu. Kapetan, kojemu je trebalo još nekoliko
sposobnih mornara, pozva ih da kao mornari nastave put s nama. Kad
je otok bio već na vidiku, odlučiše da svoj plan konačno i ostvare. Bili
su naumili da, pošto smaknu svu posadu, pristanu uz obalu otoka,
prenesu na otok blago i begum, a zatim potope brod i sačekaju tamo
da im se pruži prilika da se ukrcaju na bilo koji brod što bi se zatekao
u onim vodama i tako uspiju da na sigurno mjesto sklone bar jedan
dio blaga. Namjeravali su da se zatim vrate na otok i po preostali dio
blaga, pošto se prije riješe begum, ukoliko bi im dosadila.
Iscrpen tom dugom pričom, ranjenik se onesvijesti, pa mu je dah
postajao sve slabiji. Mislio sam da je već izdahnuo, kad se odjednom
uspravi, namjesti se sjedećke pa uprije pogled daleko, u izvjesnu
tačku, kao da vidi nekoga koga ja ne mogu da vidim, i promuca
posljednjom snagom:
,.Na otok... s blagom... begum... biti tvoja... blago... moje... moje...
moje.“
Snaga ga najzad izda — i on se sruši ostavši nepomičan, mrtav, u
svom prijašnjem položaju.
Bio sam tako sve saznao, pa je sad na meni bilo da izmijenjeni
položaj što više iskoristim za sebe i za Rabbadah. Najprije sam imao
da se pobrinem za nju. Nađoh je gdje kleči na tlu zavite glave. Priđoh
joj i podigoh joj glavu.
„Rabbadah!“
Ona se trgnu, kao da se probudila iz duboke nesvjestice. Grčevito
mi obujmi koljena, sva se strese i protisnu kroz zube:
„Dragi moj! šta bi se bilo desilo sa mnom, da su i tebe ubili!“

185
 Ja nisam imao snage ni da zamislim što se sve s njom moglo desiti,
da je onim vragovima pošlo za rukom da dokraja ostvare svoj plan. Ja
joj pogladih mekanu kosu i pritisnuh joj na čelo poljubac.
„Bog me je zaštitio! Ali sve je to strašno, užasno!“
„Sama među leševima, tu na pustoj beskrajnoj pučini!“
„Ne boj se, ljubavi...“
Ne dovrših rečenicu, jer odjednom osjetih kako me neodoljiva
neka sila baci na tlo pa mi se u isti čas učini kao da čujem kako naš
brod škriplje pod pilama kojima mu hiljade ruku razaraju trup. Begum
kriknu od silnog straha, a meni pade u isti čas na pamet što sam sve
propustio time što sam, umjesto da obratim pažnju kormilu, uludo
izgubio dragocjene trenutke pored umirućeg da bi od njega saznao o
zločinu pojedinosti koje nam nisu sada mogle biti ni od kakve pomoći.
Ploveći bez kormila, brod se bio sigurno nasukao na neki greben
nedaleko od otoka.
Pojurih na palubu. Veliki bože, kakav se strašan prizor ukaza
mojim očima! Brod je bio naletio pramcem na mračnu, visoku hrid, što
je stršila iz mora kao strašna prijetnja i ostao ukliješten između litica
što su na pješčanom sprudu pred samim otokom tvorile uzak prilaz.
Brod se nije nikako mogao spasiti, to mi bi odmah jasno. Srećom,
duvao je slab vjetar, inače bi se brod pri sudaru bio odmah razbio.
Potrčah odmah u unutrašnjost broda i pronađoh rupu kroz koju je
voda stalno prodirala. Rupa je bila tako velika, da je ja, neiskusan,
nisam mogao nikako zapušiti. Imali smo jedva toliko vremena, koliko
nam je trebalo da se spasimo i na otok sklonimo bar jedan dio
brodskog tereta.
Već sam ranije ispričao da smo taj posao uspješno obavili pa sad
mogu u svom pričanju prijeći preko pojedinosti. Ja sam s krme Spustio
s mukom u more jedan čamac. Najprije je trebalo da se spasi dragana,
a s njom i njena imovina. Pri skupljanju terete bila ml je pri ruci
Rabbadah, a ja sam bacao sandučiće u čamac, a potom i sam sišao s
draganom u čamac i zaveslao prema obali. Obala se dizala strmo nad
morem, ali u zoru uspjeh ipak da pronađem mjesto gdje smo se mogli
lako iskrcati. Zatim se nekoliko puta vratih na brod da spasim
preostali dio blaga i nešto živežnih namirnica i drugih stvarčica koje
su nam mogle biti od koristi.

186
 Kad se četvrti put iskrcah, jutro je već bilo poodmaklo pa smo sve
oko sebe mogli da jasno razaberemo. Stojeći na obali, Rabbadah mi
ukaza na jedan obližnji grm.
„Pogledaj, što je ono tamo?“ upita me ona sva u strahu.
„Tamo, na onom stablu?“
„Da.“
Priđoh stablu. I što vidjeh? O jednoj grani visila je muška glava,
pod njom, na zemlji, ležalo je tijelo koje se već pomalo raspadalo, a
pored njega primijetismo jedan nož, jedan mornarski šešir i, uz druge
sitnice, jednu bilježnicu s imenom njenog vlasnika.
Bio je to leš mladog mornara koji je, napušten na tom otoku, bio
na taj način učinio kraj svojoj osamljenosti. Ondje brod s leševima
ovdje ostaci samoubice — svega se toga zgrozih kad pomislih na
nježno biće koje je pored mene bilo izloženo tim strahotama. ...

***

Završio sam značajan posao. I to bolje nego što sam se mogao

nadati. Ne znam, doduše, što bi o tom mom poslu rekao jedan
brodograditelj., ali ja se osjećam sretnim kod promislim da sam svoj
posao uspješno završio.
Da bih mogao lakše upravljati svojim brodićem, snabdio sam ga
samo s dva jedra, jednim velikim i jednim manjim. Svjestan sam,
doduše, da će, kad prvi put zaplovim, pa ma to bilo i po pogodnom
vremenu, to predstavljati za mene izvjesnu smjelost, ali se na tu svoju
prvu vožnju ipak moram jednom odvažiti.
Kad sam juče spustio u more svoj čamac, osjećao sam se svečano
raspoložen. Nisam, doduše o pramac svog čamca razbio bocu
šampanjca, kao što je to uobičajeno u takvim zgodama, ali sam uvjeren
da nikad nijedna lađa nije bila praćena toplijim željama nego što je to
bio slučaj s mojom ,Rabbadah’, tim sam imenom bio, naime, nazvao
svoj brodić kad sam ga izveo iz male luke, veslajući na njemu,
nedaleko od svoje kolibe.
.Rabbadah’! To i nijedno drugo ime trebalo je da dobije moj brodić
kad je kršten. Jer, nakon svoje smrti, Rabbadah je postala moja
zaštitnica: bez nje bih bio učinio kraj svom životu; ona će i ubuduće

187
biti moj anđeo čuvar koji će me štititi od svih opasnosti koje bi mi
mogle zaprijetiti na otvorenom moru.
Na prvoj svojoj vožnji nisam imao nikakvih, pa ni najmanjih
nezgoda. Držao sam se, dakako, tom zgodom, sasvim razumno, unutar
obruča, što ga grebeni tvore pred tim dijelom otoka, pola milje daleko
od samog otoka. Na toj udaljenosti od otoka nisam mogao, dakako, dići
jedro, ali kormilo se povodilo i za najslabijim pritiskom moje ruke, a
pramac je sjekao tihe, sitne valove. U veće sam legao na počinak
zahvaljujući bogu koji mi je dao da doživim tako lijep dan.
Danas sam se probio na pučinu svojim brodićem, veslajući između
grebenja, a zatim sam podigao jedro. Oplovio sam svoj otok s južne i
istočne strane; Duvao je pogodan povjetarac, pa je vožnja bila prijatna.
Ploveći uz istočnu obalu otoka, spustih jedro i upravih brodić prema
obali. Pred vjetrom brodić je klizio brzo po glatkoj površini mora,
gonjen samo veslima. Između brojnih koraljnih grebena odabrah dva
koji mi se učiniše najzgodnijima da se između njih provučem do obale
svojim brodićem koji nije mnogo gazio. Bio je to, doduše, opasan
pothvat, ali ja se ipak sretno probih pa nekoliko minuta zatim skrenuh
pravo prema tjesnacu koji je pod brdom vodio do grobnice moje
Rabbadah. Godinama, otkad je čamac nasukanog Bahadura bio toliko
napukao i istrunuo, da se više nisam smio odvažiti na takvu
pustolovinu, bilo je to prvi put što sam Rabbadahinoj grobnici prišao
s te strane.
A sad je već vrijeme da povjerim dnevniku svoju tajnu. Ja ne znam
hoću li ikad moći ostvariti svoju namjeru da maharadžino blago
sklonim na sigurno mjesto. Možda će tada moj dnevnik na neki način
dospjeti u ruke moje porodice, pa će ona, samo ona, postati baštinicom
Madpura Singa i njegove sestre Rabbadah i steći blago koje smatram i
svojom baštinom. Drugome nekome, koji bi htio da se okoristi tim
bilješkama, ne bi otkriće te tajne donijelo blagoslov, nego samo
propast, nikad mu ne bi pošlo za rukom da pronađe ona dva grebena
između kojih se može prići maharadžinu blagu: njegov bi se čamac
razbio o oštre koralj ne grebene. A da prilaz tajnom skrovištu blaga s
kopnene strane otoka ostane i dalje tajna, zato ću se ja prije svog
odlaska odavle već pobrinuti. ...

***
188
 Dok sam gradio našu kolibu, nisam imao vremena, a ni volje, da
razgledam mjesto našeg zatočenja. Ali kad smo se smjestili u našoj
kolibi, odlučismo da pristupimo razgledanju našeg malog carstva.
Otok nije velik, ali ga ipak nije bilo lako upoznati. Obala mu je samo
na jednoj strani ravna; na njoj se nasukao naš Bahadur. U
unutrašnjosti samog otoka prekritoj gustom, gotovo neprohodnom
prašumom, tlo se pomalo uspinje.
Na prvom našem izletu zadržasmo se neko vrijeme između
prašume i južne obale, divlje, rascjepkane, koja se proteže prema
istoku do velikih visina. Polako pokrčismo sebi put kroz splet usahlog
drveća, povijuša i krša. Dva sata zatim stigosmo do najvišeg vrha. Još
nekoliko koraka — i zastadosmo iznenađeni. Otprilike trista metara
ispod nas nije se protezalo kopno, kao što smo očekivali, nego
beskrajno more. Nad njim umalo što nas ne uhvati vrtoglavica.
Rabbadah na moj poziv zastade, a ja priđoh oprezno rubu izbočine na
kojoj smo stajali i prosto se zaprepastili. Hrid, glatka poput stijene,
rušila se okomito u more: nigdje nije bilo na njoj mjesta na kom bi
čovjek bio mogao nogom stati; samo nekoliko metara ispod mene
počinjalo je već strmo, kao nožem izglačano vrletno stijenje, koje se
protezalo daleko, ne gubeći ništa od svoje visine i strmenitosti,
zadirući u polukružnom luku u kopno, tako da se čovjeku od toga
vrtjela glava. More je u zalivu, što ga je taj polukrug stijenja pravio,
bilo sasvim mirno, a sama je usjeklina mogla da služi kao divna
prirodna luka, da je nije lanac koraljnih grebena, što je počinjao na
njenom sjevernom, a završavao se na njenom južnom dijelu, potpuno
zatvorio i učinio je posve nepristupačnom. Vani, pred koraljnim
lancem, uzburkano i zapjenjeno more, kakvo nikad ranije nisam bio
vidio, strahovito je bučalo i prašilo.
Kako je mogao nastati taj neobični oblik obale? Evo mog
objašnjenja. Naš je otok morao biti nekad mnogo veći, dva ili tri puta
veći nego što je danas. Snažan potres morao ga je jednom kao nožem
podijeliti na dva dijela, pa je more progutalo jednu njegovu polovinu.
Potom je drugi potres možda podigao iz valova koraljni lanac i njime
zatvorio zaliv kojemu je prvi potres dao oblik. Ja ne znam bi li se nauka
s tim objašnjenjem složila, ali drugi odgovor na moje gornje pitanje ja
dosad još nisam našao.

189
 To neočekivano otkriće pobudi u nama želju da produžimo našim
putem gore na onim visinama, ne vraćajući se još našoj kolibi, ukoliko
nam se ne suprotstavi kakva nesavladiva prepreka. Zato smo bili
stalno na oprezu i držali se podaleko od ruba ponora, jer se ja nisam
pouzdavao u čvrstoću tla. Teren se pokazao ovdje prohodnijim nego
u niziji; oluje, praćene vihorima, bile su ovdje prorijedile prašumu, pa
smo mogli ovuda brže prolaziti. Pokaza se da se okomita vrlet
protezala odavle sve do sjevernog dijela otoka. Nijedno ljudsko biće
ne bi se bilo moglo odanle spustiti do mora, kao što se ni najodvažniji
planinar ne bi bio usudio da se s morske strane uspne na one stijene
što su ih možda divovi u pradavna vremena ondje naslagali.
Kad krenusmo od naše nastambe, bilo je već kasno jutro, a kad
stigosmo u sjeverni dio otoka, sunce još nije bilo prešlo najviši dio
svog dnevnog puta. Mogli smo se vratiti na vrijeme putem kojim smo
bili došli, ali kako je po mom računu put duž sjeverne obale bio kraći,
odlučismo da se vratimo tim putem. Često su nas, doduše, zadržavala
oborena divovska stabla, prekrita povijušama, ali je put nizbrdo bio
ipak lakši od puta koji smo ujutro bili prevalili, a i sunce se još nije bilo
sasvim približilo zapadu, kad s jedne okuke obale ugledasmo našu
kolibu.
Ja nisam, dakako, tada mogao da slutim da ću se jednom otkrićima
toga dana moći okoristiti. A to se danas desilo.
Narednog dana odvažismo se da, snabdjeveni kompasom, zađemo
u prašumu, kako bismo na taj način upoznali i unutrašnjost otoka.
To što smo toga dana vidjeli nije zapravo zasluživalo ime
,prašume’. Ja sam već davno po mnogim znacima bio zaključio da je
otok sigurno ranije bio nastanjen. Dakako, otočani nisu bili ostavili
šumu, kojom su se oni svakako koristili, u njenom prvobitnom stanju.
Otada je bilo prošlo mnogo, vrlo mnogo, vrlo mnogo godina, pa je
bujno raslinstvo bilo preoteto maha, tako da sam morao prosto nožem
krčiti sebi put. Rabbadah me je u stopu slijedila, krateći mi vrijeme
svojim vedrim, djetinjim ćaskanjem. Ja sam je, međutim, samo napola
slušao, jer sam bio sav zaokupljen krčenjem puta, pa mi je znoj u
krupnim kapljama tekao s čela.
Odjednom zastadoh. Bio sam čuo nešto što na onom mjestu nisam
očekivao. Činilo mi se kao da iz daljine dopire do mene nečiji pjev. I

190
stvarno, netko je pjevao, nije vikao, ali je imao neobično snažan glas.
A kakav mu je bio pjev? Pjevao je u rasponu čitave jedne ljestvice,
izvijajući glas gore-dolje, stalno u opsegu iste ljestvice.
Uhvatih Rabbadah za ruku. „Slušaj, što je to? Možda mi i nismo
jedini ljudi na ovom otoku?“
Rabbadah se veselo nasmija. „Nije to čovjek, nego majmun.“
„Majmun? Nemoguće! Majmun ne bi mogao da pjeva u rasponu
čitave jedne muzičke ljestvice, i to tako sigurno, bez greške.“
„Ja ne znam što ti to nazivaš muzičkom ljestvicom, ali poznajem
sasvim sigurno taj glas. To je ungkov glas. Moj brat je jednom donio
sobom s Jave takvog jednog ungka. Te zvjerke u nas nema, ona
predstavlja za nas veliku rijetkost. Ungko je neobično plašljiv, zato ga
i nije lako uhvatiti. Ali on ne podnosi ropstvo pa nam je, na žalost,
ubrzo umakao.“
Njene riječi pobudiše u meni veliku radoznalost. Htio sam da
vidim tog neobičnog pjevača pa se počeh probijati kroz dosta gusto
šiblje u pravcu odakle je dopirao njegov pjev. Trud mi je bio uzaludan.
Zvjerka nas je bila sigurno primijetila, jer se bila povukla i pjev
zamijenila oštrom vikom. I tako ostadosmo praznih ruku.
Moram, međutim, primijetiti da sam se kasnije našao više puta u
prilici da posmatram tu zvjerku u čoporima. Ungko je visok otprilike
jedan metar, glava mu je malena, okrugla, uokvirena vijencem guste
kose. Ima neobično duge i vitke ruke, kojima, kad se uspravi, dosiže
tlo. Kasnije sam često pokušavao da uhvatim jednu od tih zvjerki, da
bih je pripitomio. Međutim, bliže od sto koraka nisam nikada uspio da
joj se približim.
Ungka, doduše, ovoga puta ne vidjesmo, ali zato otkrismo nešto
drugo. Bili smo, po mom računu, zašli u šumu možda tri milje daleko,
i ja sam se, probijajući se kroz nju, bio već umorio. Ali šuma je sad
postajala sve rjeđa, pa sam imao utisak da je ondje morala biti nekad
čistina. Odjednom Rabbadah kliknu pa mi pokaza rukom pred sobom,
i ja razabrah na izvjesnoj udaljenosti između drveća zidine jedne
građevine. Gonjeni radoznalošću, krenusmo prema njoj pa se nemalo
iznenadismo kad ugledasmo dobro sačuvane ostatke velikog hrama
koji nas je po rasporedu i načinu građenja podsjećao sasvim na hram
koji smo bili ranije vidjeli u šumi nedaleko od Auga. Bili smo toliko

191
iznenađeni sličnošću između ta dva hrama, da nam se činilo da će i sad
iza jednog ugla proviriti s trgnutim nožem netko od družine Tag.
Rabbadah me uze za ruku pa se sva preplašena ogleda na sve strane.
Ali nitko nam od te družine ne priđe, ničiji glas ne prekide šumsku
tišinu.
Pošto Rabbadah savlada svoj strah, dadosmo se na razgledanje te
neobične građevine. Uđosmo u hram, posvećen Sivi, kao što razabrah
iz lingama, znamena tog božanstva, uklesanog na mnogim stupovima.
Hram je svojom izvornošću i svojom zapuštenošću bio proizveo
snažan utisak na mene, a još snažniji na Rabbadah, čiji je misaoni
svijet bio mnogo bliži od moga tom svjedočanstvu jedne propale
kulture.
Zadubljeni u razgledanje, bili smo zašli duboko u unutrašnjost
hrama. Kako je svjetlost prodirala samo kroz ulaz u hram, nalazili smo
se u unutrašnjosti hrama u dubokom sumraku. Bili smo stigli upravo
do mjesta koje je po svemu ličilo na mjesto iza kojega su se u hramu u
okolini Auga krile tajne stepenice. Više iz radoznalosti nego u nadi da
ću postići nešto, pritisnuh snažno rukom kamenu ploču pa se više
uplaših nego iznenadih kad ploča popusti pod pritiskom moje ruke i
izmaknu. Iznenađena, Rabbadah uzviknu. Pred nama je zjapila
mračna rupa s nekoliko stepenica koje sad nisu vodile, kao u Augu,
naviše, nego naniže.
Radoznalost me je gonila da odmah riješim zagonetku i otkrijem
tajnu pred kojom se nađoh. Ali ipak odoljeh iskušenju. Nismo imali
svjetla, a silaziti bez njega značilo je isto što i izložiti se suviše velikoj
opasnosti, jer smo, ne poznavajući mjesto, mogli upasti u kakvu
provaliju. Zadovoljni poslom koji smo bili obavili, odgodismo dalje
istraživanje do sutradan i vratismo se u našu kolibu.
Narednog popodneva bili smo s brodskom svjetiljkom ponovo na
istom mjestu. Spustivši se po strmim, prilično suhim i neoštećenim
stepenicama, stigosmo ubrzo u podzemlje, najmanje pedeset metara
ispod ruševina samog hrama, pa se nađosmo na visini površine mora.
Na toj visini put nas je vodio dalje beskrajno dugim hodnikom koji se
odjednom proširi, tvoreći nadsvođenu, u hridi isklesanu dvoranu u
kojoj je moglo stati možda i sto osoba.

192
 Čemu je mogao da služi taj nadsvođen prostor? Ni po čemu se nije
moglo zaključiti koja mu je bila prvobitna namjena: mogao sam samo
da utvrdim da je potpuno go, bez ii najmanjeg traga bilo kakvog
raslinstva. Osjetih odjednom izvjesnu vlažnu promjenu i, nakon
otprilike pet stotina koraka, nađoh se na kraju hodnika. Siđosmo još
nekoliko stepenica niže: ja posvijetlili svjetiljkom, i odjednom se pred
nama zasvjetluca nešto što je ličilo na vodu. Rekoh Rabbadah da stane,
a ja se oprezno spustih do samog ruba hodnika. Tu je očito bila granica
između jednog prokopa i hodnika. Sagnuh se i upravih pogled u
pravcu prokopa pa ugledah u priličnoj udaljenosti jednu tačku; odmah
mi bi jasno na čemu sam: ta svijetla tačka predstavljala je očito kraj
prokopa. A gdje je bilo ušće tog prokopa? Moralo je biti, svakako,
negdje na istočnoj obali. Razmislih kojim smo putem stigli onamo i
zaključih da je to bilo jedino moguće rješenje te zagonetke.
Uspeh se ponovo stepenicama i rekoh svojoj begum: „Rabbadah,
dalje ne možemo. Odavle vodi jedan prokop pravo do mora.“
„Do mora?“ zapita me ona u čudu. „A do koje obale?“
„Do istočne obale koju smo prekjuče s vrha brda vidjeli“.
„Do istočne obale? To nije moguće. Od nje mora da smo još dosta
daleko.“
„Varaš se. Promisli da smo se pre dva dana visoko uspeli i prešli
preko mnogo prepreka. Pri tom se čovjek, naravno, zadržava pa ga to
dovodi do zablude u pogledu stvarne udaljenosti.“
„To bi značilo da je put koji smo danas prešli najkraća veza između
naše kuće i istočne obale?“
„Da. Ako pretpostavimo da smo primorani da idemo češće na
obalu.“
„Nego, čemu je mogao da služi čitav taj prokop? Ti misliš da
prokop prolazi samo jednim dijelom nekadašnje površine otoka,
ukoliko je otok nekad bio mnogo veći? Izgradnja takvog golemog
prokopa zahtijevala je bez sumnje velike napore, pa je u pitanju bio
sigurno i važan cilj.“
„I ja sam toga mišljenja. Vjerojatno je čitav taj prokop izgrađen u
vezi s vjerskim obredima svećenika koji su Sivi prinosili žrtve i pri tom
mogli da neprimijećeni tim prokopom ulaze u hram i iz njega izlaze.

193
Možda su se njime služili i da bi po njemu uklonili s ovoga svijeta
nepoželjne osobe i potom njihov nestanak pripisali bogu.“
Zagonetna mi je bila i prirodna pojava koja je prouzročila
uništenje bar polovine otoka. Čudnu je igru prirode predstavljao
potres koji je bio potpuno uništio čitavu jednu polovinu otoka, dok
druga njegova polovina nije pokazivala nikakvih značajnih tragova
tog loma. U čitavom hodniku kojim sam bio prošao nisam bio
primijetio ni najmanju pukotinu ili rasjeklinu koja bi me bila mogla
navesti na misao da je zemljina kora na tom dijelu otoka bila izvrgnuta
nekom udaru potresa. Ta prirodna pojava mora da je djelovala bijesno
poput oštre sjekire pod kojom je jedan dio otoka bio odjednom
odsječen, dok je drugi ostao posve netaknut.
Ondje, u nizini, nismo bar neko vrijeme imali što da tražimo pa se
istim putem, hodnikom i nadsvođenim prostorom, vratismo gore,
pred hram...
U tom istom nadsvođenom prostoru sahranih, osam godina zatim,
svoju Rabbadah.
Kako me je tako neočekivano snašla ta golema nesreća? Nisam
nimalo raspoložen da diram u stare rane koje mogu da svaki čas
ponovo prokrvare. Zato ću reći ukratko: umrla je od čežnje za
zavičajem. Nikakvi dokazi ljubavi s moje strane nisu mogli da priguše
u njoj tugu za njenom indijskom domovinom. Sklonost što ju je osećala
prema meni nije tom tugom nimalo bila umanjena, a ni njen udes,
upoređen s njenom nekadašnjom raskoši, nije joj se činio
nepodnošljivim. Ona je bila cvijet koji na domaćem tlu cveta, dok
presađen na drugo tlo lagano vene.
Položih pred Rabbadah maharadžino blago — tri puna sanduka.
Tu neka ono ostane, dok dobra kob ne nanese na nj čovjeka kojemu je
ono namijenjeno, jednoga od moje braće. Ako li se to ne desi, neka s
otokom propadne i blago. Nijedno tuđe čovječje oko ne smije ga vidjeti
ni uživati u njegovu sjaju.
Ali što će se desiti s blagom u slučaju da ja umrem ranije ili da otok
bude zauzet po bilo kojoj državi? Hoće li onda netko uspjeti da ga se
dočepa? S kopnene strane nitko ga ne može otkriti, jer nitko ne zna za
kamen koji treba podići da bi se našao put koji vodi do njega. A s
morske strane? Nekoliko sedmica nakon smrti moje Rabbadah ja sam

194
kao dobar plivač uspio da s mora sasiječem nekoliko snažnih mladica,
da ih prenesem na otok i od njih sastavim malu, izdržljivu splav kojom
sam oplovio sigurno deset puta čitav onaj mali zaliv, na istočnoj obali,
koji nije predstavljao nikakvu opasnost, jer je more unutar koraljnog
lanca bilo sasvim mirno. Bio sam uvjeren da nema boljeg čuvara moga
blaga od onih grebena i uzburkanog mora koje je uskipjelom pjenom
zalijevalo samo blago. Napuštao sam po sto puta splav i mjerio dubinu
mora oko grebena; ogledao od sjevernog do južnog kraja otoka svaki
greben i došao do zaključka da se samo na jednom jedinom mjestu
može savladati uzburkano more i prodrijeti u zaliv, ali i to samo
čamcem koji sasvim malo gazi. Onda sam spustio u more čamac s
Bahadura i probio se njim u zaliv. Pošlo mi je to za rukom, iako sam
raspolagao samo s nekoliko minuta vremena. Ali ništa me na svijetu
ne bi moglo više navesti na to da taj pokušaj ponovim na drugom
nekom mjestu. To bi značilo isto što i iskušavati boga!
Dvadeset i tri godine što sam ih proživio u zatočeništvu učinile su
od mene ogorčena čovjeka. Uza sve to ja ipak vjerujem da će
Providnost ispresti nit koja će ovaj samotni, zaboravljeni otok jednom
povezati s domom mojih predaka.
Ja ne mogu i ne smijem da otkrijem put koji vodi kroz hram do
maharadžina blaga. Kad bih to učinio, svaki stranac kome bi ove moje
bilješke pale u ruke mogao bi se dočepati toga blaga. Do nadsvođene
prostorije vodi samo jedan prilaz, i to s morske strane: put što s
kopnene strane vodi do nje neće nakon mog odlaska više postojati, a
ona dva grebena, kroz koje prolazi put do nadsvođene prostorije,
može da otkrije samo netko iz moje porodice.
U mojoj porodici postoji jedan udes. Ja ga ne moram ovdje pobliže
označiti; oni na koje se on odnosi znaju i sami u čemu se on sastoji. On
je u vezi s jednim brojem. Ja znam da se u mojoj porodici o njemu
nikada ne govori, a pogotovu ne u prisutnosti nekog stranca. Zato sam
i uvjeren da ovo što ću sad ovdje saopćiti može da bude od koristi
samo članovima moje porodice i nikome drugome.
Dospiju li ikad ove moje bilješke u ruke onih kojima su
namijenjene, a ja sam ih samo zato i napisao da bi dospjele u ruke
jednoga od. moje braće, neka njihov nalaznik uvaži ovo upozorenje:
od njemu poznatog broja neka odbije trideset i šest, a ostatak neka

195
podijeli sa sto osamdeset! Broj koji pri tom dobije označit će mu tačno
greben, iza kojega će, računajući od sjevernog rta otoka, moći da
savlada uzburkano more. Greška je u tom računu isključena, jer
grebeni tvore gotovo matematički tačan polukrug, čiji pojedini koluti
za vrijeme oseke dolaze jasno do izražaja.
Ta naznaka bit će sasvim dovoljna čovjeku kojemu je suđeno da
naslijedi maharadžino blago. Neka se nitko drugi ne usudi da posegne
za njim, jer će ga, u to sam siguran, uzburkano more progutati.
Eto, povjerio sam svoju tajnu svom dnevniku, a do osam dana
otisnut ću se na pučinu. ...

***

Kocka je bačena — skršio sam lance i sad jedrim put istoka na sva
jedra — u susret slobodi. Ruke su mi slobodne, pa ću u dokolici
pokušati da završim svoj dnevnik.
Juče sam posljednji put stajao pred grobom svoje Rabbadah.
Teško sam se rastajao s grobom drage pokojnice kojoj sam se obraćao
uzvišenim riječima: „O Rabbadah, ti si bila sunce mog života!
Beskrajno sam te volio i još te volim! Svaki dan što sam ga pored tebe
proveo predstavljao je za mene dragocjen, nezaslužen poklon. Tebe
su, begum, nekad nebrojene hiljade ljudskih bića častile i pred tobom
se klanjale kao pred kakvom boginjom, a mene si voljela kao žena koja
je svom mužu odana, vjerna, spremna da se za njega žrtvuje. Stijenu
nad tvojim lijesom obilježio sam priprostim, skromnim krstom, ali i
najraskošniji spomenik što se koči nad grobom kakvog grešnog
kršćanina morao bi odati počast tvojoj nevinoj, smjernoj, djetinjoj
vjeri kojom si služila svome bogu. Premila moja Rabbadah, velika kita
cvijeća, što sam je pred rastanak s tobom položio na tvoj grob, uvenut
će kao što su uvenule hiljade drugih što sam ih za tebe ubrao, ali
uspomena na tebe neće nikad u mom srcu izblijediti, moje će misli
svakog dana kružiti oko tvog groba, dok ti posljednjim svojim dahom
ne uputim posljednji svoj blagoslov, voljena moja, nezaboravna moja
kraljice!“ -
Tim sam se mislima rastajao sa svojom Rabbadah — možda ipak
ne zauvijek. Potom se vratih u hram. U rupu što sam je bio dan ranije
izdubao u stijenu, u neposrednoj blizini stepenica, usuh svu, ne suviše

196
veliku zalihu baruta kojom sam još raspolagao. Pošto položih i
pripalih fitilj, sklonih se brzo na sigurno mjesto. Kad barut prasnu,
sačekah da se dim rasprši pa se vratih na isto mjesto. Bio sam
zadovoljan, mada sam se teška srca bio odlučio na taj čin: čitav se
stražnji zid hrama bio srušio, pa je od njega bilo nastalo golemo brdo
ruševina — tako da je prilaz nadsvođenoj prostoriji bio zagrađen.
Bio sam pošao u osvit dana da još jednom posjetim grob svoje mile
Rabbadah, jer sam htio da upravo to doba dana iskoristim za svoj
rastanak s pokojnicom i s otokom. Kad siđoh do brodića, koji je bio
usidren u zalivu, nebo je upravo već bila osula jutarnja rumen. Dan
ranije bio sam već spremio sve što je bilo potrebno za odlazak. Na
krmu sam bio smjestio veliku hrpu kokosovih oraha i krušnih žitarica,
a na pramčanu palubu jednu bačvu pitke vode, koju sam bio učvrstio
konopcima, da mi je ne bi valovi otplavili u more. Bacih još jedan
pogled na brodić, napose na kormilo, pa se otisnuh od kopna. Neko
sam vrijeme veslao, a kad se već udaljih od valova koji su se odbijali
od obale, digoh jedra i zaplovih duž obale prema jugu. Upirao sam oči
u svako mjesto, a tih je bilo mnogo, s kojima me je vezala neka
uspomena, a najduže mi se pogled zaustavi na obronku na kojemu se
nalazio, skriven među drvećem, hram boga Sive. Zbogom, Rabbadah,
voljena ženo! Zbogom, ostrvo moje pusto, gdje sam bio zatočen. Otelo
si mi dvadeset i tri godine života, ali ja te neću po zlu pamtiti.
Kad sam već bio prešao južni rt otoka, okrenuh brodić i podigoh
veliko jedro. Vjetar je duvao, kao da hoće da mi ugodi, tačno sa
jugozapada, pa sam plovio kako sam želio. Već sam dva sata plovio,
kad u moru nestade i posljednji odraz mog otoka. Bio sam sad sam,
sasvim sićušna tačka na beskrajnom prostranstvu mora.
Neko sam vrijeme, prije nego što se odlučih da napustim otok, bio
ozbiljno zaokupljen mišlju da li da ponesem dnevnik sobom ili da ga
ostavim na otoku. Potone li sa mnom, propast će sa mnom, a ostavim
li ga, naprotiv, u svojoj kolibi, može se desiti da se na taj napušteni
otok jednom, bilo kad, ipak iskrcaju neki ljudi i pronađu moj dnevnik
pa ga predadu mojoj porodici. Ali najzad se ipak odlučih, protiv svih
razloga koje mi je razum navodio, da ga ponesem sobom, kao da mi je
neki unutrašnji glas govorio da će kod mene vjerojatno biti lakše

197
sačuvan negoli na samotnom otoku usred mora. Budućnost će
pokazati da li sam dobro učinio što sam taj glas poslušao.
Ako vjetar nastavi duvati kao za posljednja dvadeset i četiri sata,
ja se nadam da ću u četiri dana stići do bilo koje tačke na obali Jave.
Posluži li me sreća, mogu ranije naići na neki brod s istim odredištem
pa ću onda zamoliti kapetana da me primi na svoj brod. Nekoliko prvih
dana, tako dugo dok ne zađem u plovnije vode, ne mogu se, dakako,
nadati toj mogućnosti.
Prekinuo sam s prošlošću pa sad živim s mislima u budućnosti,
koja mi se ukazuje u najljepšim bojama. Ponio sam sobom malu kesu
punu bisera. Imam ih toliko, da bih najmanje mogao da kupim divnu
jahtu. Od Maharadžina blaga nisam htio da više uzmem, već i zato što
veću vrijednost ne bih bio mogao da sakrijem pred pohlepnim očima.
Ako mi se posreći da stignem do obale Jave, nastojat ću da se tamo
civiliziram. Onda ću se ogledati za kakvim brodom pa ću — ali bit će
možda bolje da ne pravim suviše planova za budućnost. Za vrijeme
svog boravka van domovine doživio sam tolika razočaranja da s
mnogo razloga malo očekujem od sadašnjosti, a još manje od
budućnosti.
Vjetar počinje bivati sve svježiji pa o daljem pisanju dnevnika ne
može više biti govora, jer moram sad svu pažnju obratiti drugim
stvarima. Plovi dalje sretno, moj ponosni brodiću! Leti, moja
,Rabbadah’, povezi me u susret slobodi i sreći!...

***

Kako da ukratko opišem strahote koje od jučer doživljavam? Ja

sam s neba svojih nada oboren u strahovit pakao pa se sad nalazim u
očajnom stanju. Vjetar mi je polomio jarbole, živežne mi namirnice i
bačva s pitkom vodom leže na dnu mora, vesla su mi valovi otplavili,
kormilo mi se skršilo — sve me je to zadesilo u roku od jednog sata.
Ne dođe li mi odnekud nepredviđen spas, meni prijeti propast.
Kao što se nenadano danas oko podneva oluja sručila na more,
tako je nenadano i prestala. More se smirilo, sunce žeže kao obično i
ogleda se u moru u hiljadu blistavih slika.
Vjetar’ se okrenuo i duva sad s juga, udaljujući brodić od zemlje za
kojom čeznem. Moja podrtina — moj brodić ne zaslužuje drugo ime,
198
mada mu je trup neoštećen — ljulja se bespomoćno pod vjetrom što
je goni na sjever. Od svoje veslačke klupe napravio sam za nuždu
kormilo, kojim se trudim da odolim vjetru u svom brodiću bez vesala.
Da nisam bio sam u toj nesreći, bio bih bar nešto spasio. Sam se
nisam mogao oduprijeti uzburkanom moru, i tako je prvi visoki val
ponio sobom svu moju zalihu hrane i napunio dopola brodić vodom, a
potom, dok sam se trudio da praznom kokosovom ljuskom iscrpim
vodu što je bila prodrla u brodić, drugi val otplavi jarbol i bačvu punu
vode, vezanu za nj. Brodić se pri tom začudo ne izvrnu; ali sve što nije
na njemu bilo zakovano nestade začas u valovima.
Zašto mi okrutna sudbina ne prekide tanku nit o kojoj mi je u tim
strašnim trenucima visio život? Kratku borbu sa smrću bio bih u
valovima podnio sto puta lakše od mučnih dana koje sam imao još da
pretrpim. Bez hrane i bez pitke vode, bio sam izložen bijednoj aveti
gladi i žeđi. Blagi bože, kakvu si mi smrt namijenio? Ako već moram
da umrem, zašto nisi dao da umrem kada me je — oh, kako često! —
tresla groznica u mojoj daščari? Zar sam premalo u toliko godina
pretrpio, da me sad primoravaš da ispijem i tu čašu, gorču od svih koje
sam dosada ispio?
Pišem ove retke na rubu brodića, ali osjećam da sam na kraju
svojih snaga pa će me umor uskoro savladati. Leći ću da prospavam
bar jedan sat, ali ću prije vezati kormilo, da brodić ne skrene s pravca
kojim sam ga uputio. Vjetar se smirio — mogu se, nadam se, na to
odvažiti. Ako me za to vrijeme smrt zateče, neće to biti velika šteta.
Više od četiri dana bez hrane i vode ne bih ionako mogao da izdržim.
A onda ...?

***

Prošla su četiri dana, četiri duga, vječna, užasna dana. Plovim i

dalje pravcem kojim me vjetar sve ove dane nosi; stalno prema
sjeveru, polako, ali nezadrživo prema sjeveru, kao što razabirem po
kompasu što ga srećom imam još u džepu. Da bih što više iskoristio
slab povjetarac, napravio sam od svog haljetka i od komada ruba
brodića novo jedro. Čovjek koji ne bi u toj nevolji učestvovao pred tim
bi se jedrom grohotom nasmijao, ali meni je ono ipak dobro došlo, bar
dok je vjetar duvao s juga, jer sam, ploveći prema sjeveru, mogao

199
skrenuti prema obali Sumatre, ma bio i stotine milja daleko od nje.
Sam, bez ičije pomoći, bio sam, doduše, bespomoćan, ali nije bilo
isključeno da se na tom putu sretnem s kojim brodom. Zato sam po
mom računu morao malo pomalo nastojati da se približim
prometnijim morskim putevima.
Nego, kako ću dugo još moći da to izdržim? Nalazim se već u stanju
kad se glad više ne osjeća, jer ga potiskuje neutaživa žeđ koja čovjeka
izjeda. Moram se braniti svim snagama od potpune duševne
neosjetljivosti u koju malo pomalo zapadam. Očni su mi kapci otežali
kao da su od olova, žile mi gore kao da njima protiče rastopljena mjed,
a grlo mi se osušilo pa ne bih mogao da izustim ni jednu jedinu riječ.
Kad sam jednom pokušao da izustim jednu riječ, samo da utvrdim nije
li mi glas možda utrnuo, imao sam osjećaj da će mi se grlo rasprsnuti.
Zaželim li se ponekad roditelja i braće u dalekoj domovini pa hoću da
u mislima budem uz njih, a tako i uz svoju nezaboravnu Rabbadah, ili
da se pomolim bogu, ne mogu se nikako sabrati — jer imam osjećaj da
mi mozak vri. Čudim se sebi što mogu da bacim te riječi na papir:
napor što ga pri tom osjećam tjera mi krv u očne krvne sudove pa me
oči bole kao da ću obnevidjeti.
Noć me može možda bar na nekoliko sati okrijepiti snom i olakšati
mi teške trenutke. Ali ja čeznem i za drugom jednom noći iza koje više
nema buđenja. Kako ću je dugo još čekati? Kako ću dugo još moći da
tjeram od sebe avet ludila što poseže svojim prstima za mojim
mozgom? Bože koji si na nebesima, molim te da mi udijeliš bar jednu
milost, ako mi već druge kratiš: sačuvaj me od očajanja!...

***

„Osam dana... ili deset... stalno put sjevera... klonuo sam... nema
broda... žile mi gore... oče... majko... braćo... zbogom zauvijek... bože...
Rabbadah ...

200
 7.
„TIGAR“

Na putu prema Kalkuti, upravo prema koti Radža, jedrio je jedan

brod. Bio je to čvrsto građen brod s tri jarbola, koji je na pramcu i na
krmi bio obilježen, imenom „Tigar“, sastavljenim od srebrnih slova.
Služio je kao ratni brod, to se moglo zaključiti po odjeći mornara,
mada je njegov sastav broda, po nekim svojim u prvi mah
neupadljivim značajkama, ukazivao na to da ipak nije bio sagrađen u
ratne svrhe.
Nalazeći se na zapovjedničkom mostu, zapovjednik broda, snažan
mornarički oficir, bio je upro pogled u jedan jarbol s kojega je jedan
mornar budno motrio more.
„Dakle, Petre, vidiš li već kopno?“
„Ne, komodore, ne vidim još ništa. Predaleko smo još od kopna, a
i sunce me je zabliještilo.“
„Dobro, Petre, u pravu si. Samo ti budno pazi i, čim ti nešto zapne
za oko, odmah me obavijesti!“
Falkenau se okrenu — pažljivi čitalac sigurno je odmah pogodio
da je upravo on bio komodor — i uputivši se prema krmenoj palubi,
potraži kormilara u njegovoj izbi. Bio je to po svom stasu pravi div,
kojega bi se čovjek bio mogao i plašiti, da naoko grub, ali dobroćudan
izraz njegova lica nije ublažavao utisak što ga je ostavljala njegova
stasita pojava.
„Ej, kormilaru, kako si? Jesi li u Kalkuti primio kakve vijesti od
svojih?“
„Hvala vam, komodore. Moji su dobro, a i momak mi lijepo
napreduje. Iako još mlad, dotjerao je već do mornaričkog
potporučnika.“
„Zaista? Ja ti čestitam, kormilaru, na takvom momku. Kad si ga
posljednji put vidio?“
Preko lica diva prijeđe načas sjenka.

201
 „Ja ga uopće nisam još vidio, komodore!“
Falkenau ustuknu u čudu. „Što kažeš? Ti ga nisi uopće još vidio?
Zar nisi nikad proveo svoj dopust kod kuće?“
„Stvar je baš u tome“, reče kormilar, a lice mu pri tom poprimi
izraz tuge. „Svaki put kad bih se ja našao kod kuće na dopustu, moj bi
sin bio u službi. A kad bi on ugrabio četrnaest dana dopusta, ja bih
plovio, bog te pita gdje, na nekom dalekom moru, daleko od kuće!“
To reče poluozbiljnim glasom, kao da se sam sebi ruga, tako da se
Falkenau i protiv svoje volje morao nasmijati.
„Zašto nisi podnio molbu da ti sin bude premješten na „Tigar“?
Vojvoda Maks bio bi ti molbu sigurno uvažio, već i zato što ti je sin
štićenik majora Helbiga.“
„To ja, komodore, nikako ne mogu da učinim. Moj sin treba sam da
sebi nađe put kojim će doći do svoga prava. Inače bi jednom mogao
reći da mu uvijek drugi sprovode brod u luku.“
„Kormilaru, to ti shvaćanje dužnosti služi na čast. Ali ako bi se tko
drugi, recimo, na primjer, ja, zauzeo za nj i podnio u svoje ime molbu
u tom smislu, to ti ne bi bilo krivo, zar ne?“
Kormilaru zasjaše oči. „Do đavo... oprostite komodore, htio sam da
kažem da bih se tome mnogo obradovao. Nije to mala stvar imati
stalno svog jedinca sina uza se.“
„Pa dobro, ja ću stvar imati u vidu. Nego, kaži mi što je s majkom
tvog momka? Jesi li se vjenčao s njom? Koliko je meni poznato, bio si
čvrsto odlučio da to učiniš.“
Kormilarovo lice poprimi ponovo izraz tuge.
„Nisam ja to zaboravio, pa i dalje ostajem pri tome. Ali postoji
jedna poteškoća.“
„Poteškoća? Zar te ona više ne voli?“
„Poteškoća nije u tome. Ali njen je muž još živ, a njena joj vjera
brani da se za živa muža spregne s drugim mužem.“
„To bi, dakako, bilo za osudu. Njen je muž, dakle, još živ?“
„Na žalost!“ odgovori kormilar, priznajući otvoreno koliko mu je
to žao. „Osuđen je na deset godina zatvora, ali će se uskoro naći na
slobodi pa će ponovo pokušati da se usidri pored svoje žene.“
„Ali ovoga će puta morati odmah kidnuti, ako hoće da iznese živu
glavu.“
202
 „I ja sam toga mišljenja. Drzne li se da je samo jednim prstom
dime, odmah će mu biti jasno da je nagrabusio na Balduina Schuberta.
Kad ga se dohvatim, nebeski će mu anđeli zapjevati svoju pjesmu.“
Kormilar se bio toliko zagrijao, da bi bio nastavio dalje prijetiti
svom suparniku, da Falkenau nije skrenuo razgovor na drugi kolos
jek.
„Što kažeš o našem brodu, kormilaru, ne činili ti se da nikad ranije
nije tako jedrio? U jedrenju nema mu ravna, zar ne?“
„Jedri divno, komodore. Ne sjećam se da sam se ikad našao na
brodu koji bi jedrio kao što naš „Tigar“ jedri. Nakon oluje u koju smo
upali jedreći duž obale Cejlona, more se smirilo pa sad „Tigar“ po
njemu klizi kao po parketima kakvog damskog salona.“
Komodor se nasmiješi. „Ti, dakle, znaš kako izgledaju parketi u
damskim salonima?“
„Dabome da znam. Vidio sam ih u kući majora Helbiga, onoga
oficira koji ima tri sestre.“
„A kako si se po njima kretao?“
„Loše, komodore, sasvim loše! Poput jarbola što bi ga čovjek
natjerao da igra po napetom užetu, a da se pri tome ne izvrne.“
Falkenau se nasmija. „To bi zaista značilo zahtijevati suviše. A sad
me poslušaj: jedno hoću da ti preporučim; kad budeš pisao kući, ne
zaboravi da s moje strane pozdraviš svoje pa i majora!“
„Hvala vam, komodore, ne brinite, sa zadovoljstvom ću vam
ispuniti želju. Moram li pozdraviti s vaše strane i sve tri majorove
sestre?“
„A zašto misliš da ne bi trebalo da ih s moje strane pozdraviš?“
„Bolje bi bilo da ih ne pozdravim.“
„A zašto?“
„Jer će onda svaka od te tri šajke tražiti da pristanete svojim
brodom uz nju pa će vam biti teško da se uopće odvojite od njih.“
„To je tvoje mišljenje, kormilaru. Međutim, te opasnosti nema, jer
sam se ja već čvrsto usidrio!“
„Da, pravo kažete. Glup sam kao kakav morski pas, kad tako glupo
blebećem. Ta vi već imate ženicu, i to ženicu kakvoj nema po dražesti
ravne.“

203
 „Tako je, moj kormilaru! Pozdravi ipak s moje strane i majorove
sestre. I još jedno ne zaboravi: ubuduće dogovori se sa svojim sinom
da u isto doba pođete na godišnji odmor pa ćeš se konačno jednom s
njim sastati.“
Falkenau se zatim rastade s kormilarom, a ovaj se preda sav
maštanju o sretnim danima što će ih doživjeti ako posluša savjet svog
komodora.
Komodor je bio tek stupio na prednju palubu kad s osmatračnice
na jarbolu zagrmje glas posmatrača:
„Čamac na vidiku!“
„Gdje?“
„Pravac sjever-sjeveroistok.“
„Jedrilica?“
„Ne, veslarica.“
Veslarica na pučini, na takvoj udaljenosti od kopna, morala je pasti
u oči.
„S koliko veslača?“
„Ne znam. Nalazimo se još na suviše velikoj udaljenosti od nje.“
Uto se na palubi pojavi vođa palube. Bio je to Karavej, bivši
Ciganin.
„Vođo!“
„Komodore!“
„Donesi mi časkom moj durbin iz kabine!“
Karavej posluša i vrati se začas s durbinom. Falkenau ga razvuče i
usmjeri ga u naznačenom pravcu.
„Pravo kažeš! Veslarica u kojoj, koliko sad mogu da razaberem,
veslaju samo dva čovjeka. Što kažeš na to, vođo?“
„Bit će da su brodolomci s nekog nastradalog broda.“
„I ja sam toga mišljenja. Nego, stani! čini mi se da se čamac sklanja
od nas. To mi je sumnjivo. Brodolomci bi nastojali da nam se približe.
Mora da su nas već davno primijetili, jer im sunce obasjava leđa.
Osmotri ih časkom kroz durbin, vođo?“
„Razumijem, komodore. I meni se stvar čini sumnjivom.“
Čas zatim odjeknu palubom Falkenauova zapovijed:
„Spustite čamce, momci!“

204
 Zapovijed bi začas izvršena.
„Kormilaru, okreni brod prema sjever-sjeveroistoku.“
„Tigar“ opisa nevelik luk, a vjetar, koji mu je sad duvao u krmu,
nadu jedra, pa brod zaplovi gotovo dvostrukom brzinom. Uskoro se
čamac mogao vidjeti i prostim okom.
„Vjere mi, takvo čudo nisam još nikad vidio“, reče nakon nekog
vremena Falkenau, koji je bio upro durbin u čamac. „Jedan vesla, kao
da ga svi đavoli jure, a drugi drži ruke u krila pa se uopće ne osvrće,
kao da ga se čitava ta stvar nimalo ne tiče. Ne bio ja komodor ovoga
broda, ako se tu ne krije neka vragolija. Vođo, pošalji ovamo nekoliko
ljudi! Vrag će znati a kim još možemo da imamo posla.“
Karavej izda potrebne zapovijedi, pa su svi sad napeto iščekivali
kako će se ona dva čovjeka u čamcu ponijeti, čamac im se uskoro
približi, ali dvojica u čamcu ne izmijeniše nikako svoje držanje: jedan
je iz sve snage veslao, a drugi je sjedio nepomično, stalno na istom
mjestu, poput kakve voštane lutke.
Komodor je tresao glavom. „Tako mi boga, ona dva čovjeka tamo
u onom čamcu izgledaju mi sasvim ludi, inače bi morali da uvide da
svakim svojim zaveslajem nanose sebi štetu.“
„Dopustite mi, komodore“, primijeti Karavej, „meni se čini da oni
nisu baš toliko ludi. Meni se čini da oni samo hoće da dobiju na
vremenu.“
„Može i to biti“, odobri mu Falkenau. „Ipak mi je zagonetan onaj
što sjedi na krmi. Izgleda mi kao da čita iz neke knjige. Mora da se radi
o nekom romanu s vrlo napetom radnjom, jer se čovjek ne daje prosto
ničim smesti.“
„Tigar“ se bio sad već sasvim približio čamcu, i Falkenau naredi da
se spuste jedra. Mornari izvedoše to tako spretno, da se brod zaustavi
pred čamcem, a onda se samo još malo pomakao, nošen valovima.
Ljudi na brodu primijetiše da je čovjek, koji je dotada sjedio u čamcu
na krmi, ustao i sakrio nešto u grudi. Drugi je u isti čas bio povukao
vesla.
Obojici se odjeća sastojala od neke vrste košulje koja im je sezala
do gležnjeva i bila obilježena na rukavima izvjesnim znacima; umjesto
pojasom bili su se opasali običnim gajtanom. Falkenau je bio uvjeren
da je odmah shvatio s kim ima posla.

205
 „Ah, po košuljama vidim da imamo posla s kažnjenicima koji su
vjerojatno pobjegli iz zatvora na Andamanskom otočju. Da čujemo što
će nam sve slagati.“
On se nasloni na ogradu palube i zapita na engleskom jeziku onu
dvojicu koji radoznalo, ali bez ikakva straha, upriješe oči u njega;
„Odakle dolazite?“
Manji od njih, koji je vjerojatno bio pametniji, protrnu od straha
kad na pramcu pročita ime broda. Bio je čuo mnogo priča o „Tigru“, a
znao je i da pripada Nordlanđanima. Ipak se savlada, pa nitko nije
mogao ni izdaleka naslutiti da je uzbuđen. Svjestan da se nikako neće
moći spasiti ako ga netko od brodske posade prepozna, bio se u prvi
mah uplašio. Bio je primijetio da je komodor bacio radoznao pogled
na njegovu odjeću pa zaključi da će najbolje učiniti ako mu po istini
odgovori na svako njegovo pitanje, a pri tom zataji samo svoje ime.
Kad među onima koji su se bili naslonili na palubnu ogradu ne vidje
nijedno poznato lice, umiri se i odgovori:
„S andamanskih otoka.“
„Slutio sam to. A kuda ste se uputili?“
„Do kote Radža.“
„Znao sam da ćeš mi tako odgovoriti. A po što idete tamo?“
„Gospodaru, nemoj tražiti od mene da ti na to pitanje odgovorim.
Ja vidim na tebi da ti ionako znaš da smo mi bjegunci.“
„Ti to vidiš na meni? Pametan si ti momak! A zašto ste pred nama
bježali?“
„Jer nismo znali koju zastavu vije vaš brod. A mogao je biti baš i
Englez.“
Falkenau se nasmija; uživao je u razgovoru s onom dvojicom.
„Engleza se ti, kako se čini, silno bojiš, a nas baš nimalo. Kako bi
bilo da vas mi malčice zarobimo i predamo Englezima?“
„Gospodaru, mi vam nismo ništa nažao učinili.“
„Ja to znam“, nasmija se Falkenau. „Ali ja vam otvoreno kažem da
po mom mišljenju kazne određene za počinjene zločine nisu
ustanovljene zato da ostanu neprimijenjene. Ali ja vas ne smatram
propalicama, a uz to nisam nimalo raspoložen da za tuđi račun
odigram ulogu čuvara zatvora. Uostalom, kako se ti zoveš?“
„Zovem se Johnson, gospodaru.“
206
 „Znači, ti si Englez, A tvoj drug?“
„On je Malajac. Ime mu ne znam.“
„Imate li novaca da kupite sebi odijelo?“
„N—ne“, odgovori oklijevajući njegov sagovornik.
„Kako ćete onda nabaviti sebi odijelo? Pokušat ćete da ga negdje
ukradete, zar ne? Ili ćete čak..
Komodor se prekide, jer mu je pogled bio pao na jedno mjesto u
čamcu bjegunaca. „Ah, vi ste se već opskrbili odjećom. U zavežljaju koji
vidim ispod kormilarove klupe zacijelo se nalaze odjela, zar ne?“
„Ne gospodaru.“
„Nešto se ipak u njemu nalazi.“
,.Leš.“
„Što? Leš? Trojica ste, dakle, pobjegli, pa je jedan od vas putem
umro?“
„Ne, mi smo leš našli.“
Komodor od čuda zanijeme časkom, a potom navali:
„Bitange ste vi, bitange i ništa drugo! Još biste htjeli i da mi se
narugate!“
„To nam nije ni na kraj pameti, gospodaru! Istinu smo vam rekli.“
„Ali leš niste valjda našli nasred mora, a to baš ovih dana kad more
miruje kao rijetko kada!“
„Mi ga i nismo našli u moru, nego u jednom čamcu.“
„U jednom čamcu? A u kojemu?“
„U ovome ovdje, gospodaru.“
„A šta je s vašim čamcem? Ta niste valjda zrakom jedrili?“
„Mi smo pobjegli s andamanskih otoka u jednom čamcu, ali smo se
negdje na jugu prekrcali u ovaj brodić koji je sam plovio morem, a
učinio nam se većim od našeg čamca, pa smo u njemu našli ovaj leš.“
„Hm! Sve mi to izgleda čudno! Nego, kaži mi kako se sve to desilo?“
,Brodolomac’ se odazva pozivu kojim mu se bio obratio komodor.
Ispričavši mu potanko što je sve na moru doživio, zataji mu samo što
su u mrtvaca našli.
Kad ,brodolomac’ završi svoju priču, komodor se časkom zamisli,
a zatim mu reče:

207
 „Ne kažem da si mi slagao, sklon sam čak da ti povjerujem. Ali
momcima kakvi ste vi ne može čovjek uvijek da vjeruje. Možda je
čovjek, kad ste ga našli, bio još živ, pa ste ga vi ubili.“
„Sta vam pada na pamet, gospodaru!“ uvrijedi se kažnjenik. „Ta
nismo mi ubice.“
„Još jedno mi kaži! Vi ste mrtvaca sigurno pretražili. Zar niste kod
njega našli ništa po čemu biste bili mogli da utvrdite njegovu
istovetnost?“
„Ništa mi nismo našli.“
„Čudno! Zar je moguće da nije imao ništa pri sebi? Stvar zaslužuje
da bude potanje ispitana. Pređite na moj brod!“
„Gospodaru, mi smo ti rekli istinu! Ostavi nas na miru!“
„Ako si zaista istinu rekao, dajem ti riječ da ću vas odmah pustiti
na slobodu pa ćete moći da nesmetano produžite svojim putem. Ali
sada morate da se pokorite mojoj zapovijedi, ako nećete da vas
survam na dno mora.“
Toj se prijetećim glasom izrečenoj zapovijedi moradoše
brodolomci pokoriti pa se predadoše, mada protiv svoje volje, u ruke
sudbini. Falkenau im zapovijedi da pristanu uz „Tigar“. Oni se potom
po dobačenom konopu uspeše na brod. Falkenau naredi zatim
jednome od svojih mornara da prenese na brod leš. Nalazeći se već u
stanju raspadanja, leš se svih članova posade duboko dojmi. U namjeri
da ga pretraži, komodor se nagnu na lesom, ali avet gladi bila je
ostavila na lešu, isuviše jasne tragove, a da bi komodor i časkom
mogao da bude u nedoumici kakvom je smrću čovjek umro. Falkenau
ustade i, obrativši se dvojici bjegunaca koji su stajali pored njega u
stavu nestrpljiva iščekivanja, reče:
„Niste lagali, čovjek je skapao od gladi i žeđi. Ali, tvrdeći da nije
ništa imao pri sebi, vi ste ipak htjeli da se našalite sa mnom.“
„Nije nam to bilo ni na kraj pameti, gospodaru!“
„A što si ti sakrio kad smo se približili vašem brodiću?“
„Ništa ja nisam sakrio.“
„Ne laži, momče! Ja sam dobro vidio.“
Kad je čovjek vidio da ne može tajnu zatajiti, jer se time izvrgava
velikoj opasnosti, reče oštro:

208
 „Ostavi nas na miru, gospodaru! Sve što imam pri sebi, moje je
vlasništvo.“
„Ako se ispostavi da je to što imaš pri sebi tvoje vlasništvo, nitko
ti u to neće dirati.“
„Hoćeš li da me lišiš nagrade na koju imam po zakonu pravo,
ukoliko sam neki predmet našao?“
„Ah, radi se, dakle, ipak o predmetu koji ste našli kod mrtvaca.
Amo s njim!“
„Jesi li ti možda baštinik mrtvaca?“
„Čovječe, ne budi drzak! Pokaži mi predmet koji si našao! Hoćeš li
da ti pri tom pomognem?“
„Pokazat ću ti ga, ali ti ga neću dati u ruke, huljo! Radije ću ga baciti
u more!“
U isti čas kažnjenik posegnu strelovitom brzinom za mrtvačevim
dnevnikom što ga je ranije bio sakrio pod košulju. Već je htio da izvrši
svoju prijetnju, ali mu u posljednji čas pomrsi račune kormilar,
kojemu je maločas bila došla smjena. Našavši mu se odjednom za
leđima, stegnu mu čvrsto ruke i ote mu dnevnik.
„Evala ti, kormilaru!“ pohvali ga komodor. „Ne puštaj ga! Da vidim
ima li pri sebi još štogod što mu ne pripada.“
Zagrljaj u kom se napadnuti ,brodolomac’ sad nađe bio je tako
čvrst, da se on mogao još samo da batrga. Malajac, koji dotada nije bio
ni pisnuo, bio bi rado pomogao svom drugu, ali, kad vidje da je
okružen ljudima koji mu prijete, uplaši se i ne maknu se s mjesta. Oči
su mu ipak bile požudno uprte u knjigu koju je kormilar bio predao
komodom.
„Evo vam knjige, komodore, i čuvajte je! Samo pripazite na ovoga
drugoga. Oči mu liče na brodsko okno.“
„Ne boj se, kormilaru! Onemogućit ćemo mi njemu odmah svako
izmotavanje.“
Falkenau namignu svojim ljudima, i u isti čas deset šaka zgrabiše
Malajca i oboriše ga na zemlju. Za to vrijeme kormilar nastavi da
pretražuje sužnja. Ubrzo se dočepa kese s nakitom i predade je
komodoru, koji je otvorio i kliknu u čudu:

209
 „Biseri, biseri najčistijeg sjaja! Pa to je čitav jedan imetak! Čovječe,
nećeš nam valjda sad dokazivati kako se i na robiji može zaraditi tako
veliko blago!“
Zarobljenik škripnu zubima, ali ne reče ni riječi.
„Hoćeš li reći od koga potiču ti biseri?“
Pitanje ostade bez odgovora.
„E pa dobro, znamo mi kako ćemo te primorati da progovoriš.
Kormilaru, pusti čovjeka!“
U posljednji čas, prije nego što će izvršiti komodorovo naređenje,
kormilar se prvi put zagleda u lice svom zarobljeniku i u isti čas
ustuknu, kao da ga je zmija ujela.
„Do đavola! Tko je to?“
„Poznaješ li ga možda?“ zapita ga odmah Falkenau.
„Da li ga poznajem? Odavna ga ja već poznajem! Nego, kažite mi,
komodore, da li vam je rekao kako se zove?“
„Rekao mi je da se zove Johnson.“
„Slagao vas je, krupno vas je slagao! Ja znam da se sasvim drukčije
zove. Taj se čovjek zove Natter.“
„Natter? To je nemoguće! Pa ipak! Možda se ipak tako zove. Kažu
da je taj po državu opasan čovjek predan Engleskoj.“
„To je on, komodore, to je sigurno on. Vjerujte vi meni, poznajem
ja svog čovjeka.“
Pri spomenu svog imena, zarobljenik problijedje. Takav udarac
nije očekivao. Trudeći se da se pravi kao da je pao s neba, on uzviknu:
„Vi se varate, gospodaru! Ja se zovem kao što sam vam rekao:
Johnson.“
„Uzalud pokušavaš da me prevariš, čovječe!“ nasmija se kormilar.
„U Nordlandiji si se zvao Natter.“
„Ja nisam nikad bio u Nordlandiji.“
„Ne laži! Tvoje se lice ne može tako lako zaboraviti. A i ti si mene
prepoznao, vidim ja to jasno na tvom licu.“
„Vi se ipak varate. Ja vas do danas nikad ranije nisam vidio.“
„Do đavola! Stvar postaje sad isuviše glupa! Hoćeš li priznati da si
bio u Nordlandiji i da si se tamo zvao Natter?“

210
 Pri tom priđe čovjeku i tako mu snažno stegnu grudi da prosto
ogluši i obnevidje, a lice mu poplavi i pocrvenje.
„Pustite me, gospodaru! Zgnječit ćete me!“
„Jesi li ti Natter ili nisi?“
„Da, tri me đavola pomogla, jesam.“
„Vidiš li kako si brzo progovorio. A sad hoću još da znam tko ti je
dao kesu s biserima. Govori, jer ću te inače zgnječiti ko spužvu!“
„Odmah ću ti reći. Oduzeo sam je mrtvacu.“
„Eto, vidiš, sad te moram pohvaliti što si odmah istakao pravu
zastavu. Da, s kormilarom Schubertom nema šale. A sad ću ti ispuniti
želju.“
Pri tom mu oslobodi pleća, a čovjek duboko udahnu od olakšanja.
„Kormilaru, to si dobro izveo!“ pohvali ga komodor. „Prosto si me
zadivio! To je treći put što jedan Schubert raskrinkava tog čovjeka. Da,
treći put“, nasmija se komodor kad vidje kako ga Natter u čudu
promatra. „Ti možda i ne znaš tko te je po drugi put osramotio. Drugi
put ti je namjestio zamku četrnaestogodišnji dječak našeg vrijednog
kormilara.“
Natter, koji to stvarno nije znao, ugrize se za usne i zašutje.
„Čovječe, mora da si se teško ogriješio o zakone Engleske, kad su
te poslali na andamansko otočje. To se mene, naravno, ne tiče, ali ću
se pobrinuti da ne izbjegneš kazni koju si zaslužio time što si se
ogriješio o zakone Nordlandije. Vežite obojicu i turite ih u buturnicu!“
Zapovijed bi odmah spremno izvršena. Natter, koji uvidje da je
ovoga puta izgubio igru, predade se bez ikakva otpora svom udesu i
pusti da ga vežu. Isti udes zapade mu i druga. Zatim ih obojicu
smjestiše pod palubu.
Pošto momčad iznesoše oba zločinca, komodor ostade nasamu s
kormilarom pa izvuče iz džepa mrtvačevu bilježnicu.
„Da vidimo ima li u mrtvačevoj bilježnici podataka o imenu samog
mrtvaca ili o njegovoj porodici. — Hm, bio je to obrazovan čovjek,
ukoliko se to može zaključiti po njegovu načinu izražavanja“, reče
pošto preletje pogledom prvu stranicu. Još je neko vrijeme listao
bilježnicu, a onda odjednom zastade.
„Evo“, uzviknu sav veseo, „čovjek se zvao Gollwitz, Hugo Gollwitz,
a potjecao je iz Sudlandije.“

211
 „Gollwitz... Gollwitz.. ponovi za komodorom kormilar, zamislivši
se pri tom. „To sam ime već jednom negdje čuo... Ah, sad znam!
Komodore, meni je taj čovjek poznat.“
„Zaista? Čudno! Gdje si ga vidio?“
„Da, to je bilo davno, prošlo je otada sigurno dvadeset i pet godina.
Ja sam tada služio kao mornar na jednom engleskom ratnom brodu. S
nama je služio mlad čovjek, po imenu Gollwitz, koji je bio stupio u
englesku službu s namjerom da služi u engleskim kolonijalnim
četama, što se kasnije s njim zbilo, to ja ne znam; ali ja sam ga upamtio
kao čovjeka koji nije nimalo ohol pa se i s nama, običnim mornarima,
prijateljski ophodio.“
„To je on, to je bez sumnje on“, potvrdi komodor koji je bio obratio
naročitu pažnju kormilarovim riječima: „On priča i u svom dnevniku
o toj svojoj službi u svojstvu dobrovoljca. Mi ćemo tom bilježnicom ne
samo iznenaditi nego ćemo uvelike i obradovati porodicu Gollwitz. Ja
sad nemam vremena da čitam taj dnevnik, čitat ću ga kad budem za to
imao vremena. Čuvaj ga sad ti, Schuberte. Ti imaš u prvom redu pravo
na to, jer si ga ti sačuvao od uništenja. Da nije tebe bilo, onaj nitkov bi
ga bio bacio u more i tako uništio. A kad se vratimo u domovinu, a to
će biti, dakako, do nekoliko mjeseci, tebe će zapasti čast da s osjećajem
radosti predaš porodici Gollwitz pokojnikovu oporuku, a kesu s
biserima čuvat ću za to vrijeme ja.“
Dok su komodor i kormilar na palubi međusobno izmjenjivali
misli o tome što će učiniti sa svojim zarobljenicima, ona dva
zarobljenika pod palubom bili su se upustili u razgovor druge vrste.
Mala, tijesna prostorija, u kojoj su obojica ležali ruku u nogu vezanih
remenom, ličila je više na mračnu ćeliju kakvog zatvora nego na
kabinu. Pošto koraci mornara koji. su ih bili onamo smjestili utihnuše,
prostorija utonu u tišinu pa neko vrijeme nije bilo čuti glasa. U tišini
prođe pet minuta, a zatim još pet minuta, a onda Malajac uzdahnu
duboko.
„Sahibe!“
„Tu sam. Što hoćeš?“
„Misliš li ti da bi netko mogao da čuje naš razgovor?“
„Ne, ja mislim da je to isključeno. Pošto su nas ona četvorica
smjestili ovamo, ja sam im čuo korake kad su nas, odlazeći odavle,

212
ostavili da čamimo ovdje. Nisu smatrali potrebnim da postave stražu
nad nama, jer smo vezani pa se jedva možemo micati.“
„Da si poslušao moj savjet i bacio odmah mrtvaca u more, sve bi
sad bilo u redu: ne bi nas bili pretražili pa bi nas bili pustili na
slobodu.“
„Ne varaj se! Ti bi nas psi bili svakako zgrabili, jer me je kormilar,
kojega je sam đavo u zao čas po nas doveo k nama, odmah prepoznao.“
„Misliš li ti da se još možemo na neki način spasiti?“
„Ja se još uvijek nadam.“
„Zar zaista?“
„Da. Ti će nas Nordlanđani sigurno povesti sobom do kote Radža
pa će nas tamo predati jednom engleskom brodu. Vjerojatno ćemo
tamo stići za mraka pa se noćas ne moramo još ničega bojati. Možda
će nam se tamo pružiti prilika da pobjegnemo. Da nema bar tog
prokletog remenja: tako je čvrsto, da čovjeku prosto kožu odre!“
„Remenje ti smeta? Koješta!“ reče Malajac, nasmijavši se pri tom
posprdno. „Ti znaš kakvi su u mene zubi. Nema tog remena koji bi
mogao da im odoli. Sačekajmo samo da se spusti noć! Ja ću onda
pregristi tebi remenje kojim su te vezali, a poslije ćeš ti mene
odriješiti.“
„Zaista, to bi moglo da uspije“, obradova se Natter. „Preostat će
nam onda još da se iskopamo iz te rupe, što neće biti baš laka stvar. Ja
sad još nemam pojma kako da to izvedemo, ali pokušati ipak moramo.
Ne uspijemo li da se do ujutro oslobodimo, nema više spasa.“
„A što ćemo učiniti ako uspijemo da se oslobodimo veza i da se
iskopamo iz te rupe?“
„Skočit ćemo prosto u more i otplivati do obale.“
„U tim našim košuljama, koje će nas svakome, čim nas ugleda,
odati?“
„U pravu si. Moramo nabaviti sebi mornarska odijela. Ali prije
moramo još posjetiti kapetanovu kabinu.“
„A zašto?“
„Zar misliš da ću se ja dragovoljno odreći kese s biserima? Mi
trebamo novaca, i zato hoću da iskoristim priliku i ponesem sobom
ono što mi ionako po zakonu kao nalazniku pripada.“
„Ali mi se time izvrgavamo velikoj opasnosti.“
213
 „Izvrći ćemo se mnogo većoj opasnosti ako ostanemo ovdje bez
ikakvih sredstava. Uostalom, ja ne gledam u tu stvar tako crno kao ti.
Ja vjerujem da će zapovjednik, čim brod pristane, odmah sići na
kopno, pa ja ne treba da se bojim da bih se mogao s njim sresti.
Uostalom, dosta je toga našeg ćaskanja. Najbolje će biti da sad
nekoliko sati prospavamo, da bismo uvede bili odmorni. Posljednjih
dana nismo ionako gotovo oka sklopili.“
Bilo je prošlo već nekoliko sati, kad se Natter probudi pa zauze
sjedeći stav i osluhnu. Svuda naokolo vladala je duboka tišina. Nije se
čuo više ni šum valova što ih je brod sjekao, i Natter po tom zaključi
da se brod usidrio. Ništa drugo nije mogao da primijeti, jer je zatvor u
kom su ležali, od časa kad su u nj bačeni, bio potpuno mračan. Natter
nije mogao, dakle, da zna da li se probudio ujutro ili uveče.
Njegov je drug, kako se činilo, još spavao; čulo se jasno kako diše
duboko. On se, međutim, probudi, čim ga Natter zovnu, i zapita ga;
„Da počnemo, sahibe?“
„Pričekaj još malo! Ja ne znam, doduše, koliko je sati, ali zacijelo
nismo dugo spavali u tom golubinjaku. Možda će nas tko još prije noći
posjetiti.“
Uskoro se pokaza da su obojica bili spremni da još dugo čekaju.
Uto stepenice škripnuše. Netko je bio sišao s palube, zastao i napalio
svjetlo. Natter primijeti kroz pukotine i procijepe na vratima kako je
svijetlo bljesnulo. Kako su vrata bila napravljena od mekana drveta,
daske su se tokom vremena bile toliko osušile i odvojile jedne od
drugih, da su neke pukotine bile šire od hrpta noža.
Natter pomisli odmah da bi vrata mogla biti zatvorena zasunom
pa ga potraži pogledom i uspije brzo da ga nađe. Zasun je bio
namješten na samoj sredini vrata; tamo gdje je prelazio na okvir vrata,
nalazila se prilično široka pukotina, pa je Natteru srce jače zakucalo
od radosti. Trebalo je samo gurnuti oštar predmet u pukotinu, taknuti
i pomaknuti njime zasun, i vrata bi se izvana otvorila.
Natter je na tu misao bio došao začas, za svega dvije ili tri sekunde,
kad se vrata odjednom otvoriše, i u kabinu uđe jedan mornar.
Mornarova svjetiljka obasja kabinu, i zarobljenicima se po prvi put
ukaza prilika da razmotre svoj zatvor. Bila je to uska, niska prostorija
u kojoj se mornar jedva mogao uspraviti; prostorija je zjapila prazna,

214
jer u njoj osim dvojice zarobljenika nije bilo ničega: ni jedne jedine
kuke, ni jednog jedinog čavla.
„No, kako vam se sviđa ovdje?“ nasmija se čovjek. „Pokažite mi
vaše veze! Da vidim nisu li možda od juče olabavile.“
On odloži svjetiljku i ogleda remenje. Vjerojatno zadovoljan, jer
utvrdi da su veze bile netaknute, isceri lice i reče:
„Veze su netaknute. Njih se nećete više nikad riješiti, ni živi ni
mrtvi. Danas ih još možete podnijeti. Ali sutra! Morate, naime, znati da
su u luci usidrena dva engleska broda. Na jedan od njih bit ćete i vi
ukrcani, a onda neka vam se bog smiluje.“
Zarobljenici su šutjeli, a mornar nastavi:
„Komodor i kormilar prebacili su se pred jedan sat čamcem na
kopno. Da se ne biste potužili da smo za njegove odsutnosti bili prema
vama negostoljubivi, kapetan nam je naredio da vas počastimo jelom
i pićem. Zato sam došao k vama, mada bih se zapravo prijatnije
osjećao tamo prijeko u blagovaonici određenoj za momčad, gdje će se
danas momčad veselo provesti, pa bih se i ja prijatnije proveo.“
Mornar priđe pri tom vratima i stavi pred njih jedan hlebac i vrč
pun vode, koje je čas prije bio ostavio na stepenicama.
„Ali mi ne možemo jesti vezanih ruku“, reče Natter.
„Ne brini, za to, momče. Moja će briga biti da vas poslužim što god
budem ljepše mogao, pa će vam se činiti da sjedite na krilu svoje majke
koja vas pita kolačima“.
Potom uze nož i poče da ih pita, turajući redom svakom po zalogaj
u usta. Obojica su bili uvelike ogladnjeli, jer nisu bili od ranog jutra
ništa okusili; tom su majčinskom brigom bili očito ushićeni, a to se
moglo vidjeti i po tome što je hljebac pred njima ubrzo nestao.
„Tako, djeco, ovaj vam je kolač, kako vidim, prijao. Međutim, da
biste mogli da jelo dobro probavite, dat ću vam još i da pijete.“
Zatim uze velik vrč, u kom je moglo stati bar pet litara vode i
primaknu ga usnama dvojici vezanih zarobljenika. Pošto ih napoji,
odloži vrč i obrati se zadovoljno obojici:
„Tako, djeco, sad ste siti pa ćete sigurno htjeti da spavate. Želim
vam da u miru provedete noć. Sin moje majke sretan je što nije u vašoj
koži.“

215
 Zatim uze svjetiljku, iziđe iz ćelije i zatvori za sobom vrata
zasunom. Ugasivši na stepenicama svjetiljku i ostavivši je pored
posljednje stepenice, pope se zatim na palubu. Vrč, u kojemu je još bilo
vode, bio je ostavio u ćeliji, kod zarobljenika, mada je trebalo da
pomisli da vezani ljudi neće moći da iz njega piju.
Prateći poput risa svaki mornarov pokret, Natter je bio primijetio
s naročitim zadovoljstvom da je mornar ostavio vrč u ćeliji. Pošto
mornarovi koraci utihnuše, progovori Malajac:
„Otišao je, sahibe, pa sad možemo započeti. Okreni se u stranu, da
ti zubima dosegnem veze kojima su ti vezane ruke!“
„To nije više potrebno. Možemo mi i brže postići cilj za kojim
idemo. Onaj se čovjek dosjetio da će biti dobro da ostavi ovdje svoj vrč.
Mi ćemo ga razbiti pa ćemo onda krhotinama stakla lako moći
razrezati remenje kojim su nam vezali ruke.“
„Ali lom će doprijeti nekome od ušiju i odati nas, pa ćemo onda
stradati“, reče Malajac.
„Oh“, odvrati mu Natter, „lom se neće uopće čuti. Mornar je rekao
da će se večeras momčad u svojoj blagovaonici veselo provesti. Kakvu
će graju momčad pri tom podići, to je tebi, upravo kao i meni, jasno.
Čuješ li uopće kakav glas? Kao što mi sad ništa ne čujemo, tako neće
ni oni, zabavljajući se, čuti lom koji ćemo mi prouzrokovati
razbijanjem vrča. Veće sreće nismo mogli imati. Komodor je otišao u
grad, a momčad se zabavlja u svojoj blagovaonici. Na palubi nema
nikoga, osim straže, pa nemamo da se bojimo, makar se i svi đavoli
urotili protiv nas, da će nam se plan izjaloviti. Dosta je bilo riječi! Za
pola sata moramo se probiti do slobode.“
Kako je ćelija bila tijesna, vrč im je stajao na dohvat ruke. Natter
se polako pomaknu i uspje da ga nogama dirne. Zatim podiže oprezno
koljena, privuče ga nogama k sebi pa ga snažno pritisnu stopalima i
[zgnječi ga. Lom, koji pri tom nastade, bio je obojici očit dokaz da se
vrč razbio u paramparčad. Natter nije mogao pri tom spriječiti da mu
krhotine ne rane koljena, ali se na to uopće ne osvrnu, upravo kao što
se na takvu sitnicu ne bi osvrnuo čovjek na koga bi nasrnuo čopor
pasa.
Između krhotina vrča Natter pokuša da dohvati jedno stakalce.
Mnogo se pri tom trudio, jer su mu ruke bile vezane na leđima, ali

216
najzad ipak uspje. Sad se Malajac morao na leđima dogurati do njega i
primaknuti mu ručnim zglobovima stakalce.
Bio je to naporan posao, i Natteru je curio znoj u krupnim
kapljama niz čelo. Ostalo svršiše u desetak minuta. Uskoro su bili već
slobodni pa skočiše na noge i protegnuše ukočene udove.
„A šta sad?“ zapita Malajac sav zadihan.
„Sad će sve ići lakše. Zar nisi primijetio, kad je svjetiljka osvijetlila
ćeliju, da između vrata i dovratnika zjapi široka pukotina? Ako kroz tu
pukotinu provučemo jedno šiljato stakalce i njime dosegnemo zasun,
lako ćemo otvoriti vrata.“
Taj posao ne svrši Natter, doduše, tako brzo, jer je u mraku morao
da napipa zasun, ali, gurajući ga stalno šiljkom stakalca, najzad uspje
da ga malo-pomalo sasvim povuče.
Natter je bio predvidio da će za taj posao trebati pola sata, ali on
ga svrši ranije, pa se obojica odjednom nađoše pred otvorenim
vratima. Natter se zatim oprezno prišulja stepenicama — Malajac ga
je izdaleka slijedio — i dotaknu nogom svjetiljku, koju je mornar bio
tamo odložio pa se sagnu i podiže je, a pri tom dohvati i kutiju žigica.
Uspevši se najzad do palube, obazre se oko sebe. Palubu je
osvjetljavao svojim slabim svjetlom samo fenjer prednjeg jarbola.
Natteru je bio dobro poznat uređaj broda pa je znao gdje će naći
kapetanovu kabinu. Krijući se u tami prijeđe neprimijećen mimo
glavnog jarbola i brodske straže koja se bila naslonila na jarbol i zurila
u nebo.
Stigavši do komodorove kabine, pokuša da pritisne kvaku i —
uspje u tome, jer vrata na kabini nisu bila zaključana. Kliznu brzo u
kabinu i povuče za sobom vrata. U kabini utonu u gust mrak u koji je
kroz okno s mora prodirala samo slaba zraka svjetla. Zato se osmjeli i
napali svjetlo. Prvi mu pogled pade na pisaći stol, prislonjen u kutu uz
stražnju stijenku. Jedan ormarić usred stijenke privuče odmah
njegovu pažnju. Ako igdje, kesa s biserima morala se nalaziti ondje. Ali
kako da dođe do nje? Tražeći, ogleda se oko sebe; pogled mu se
zaustavi na makazama za rezanje papira koje su ležale na stolu pored
raznog pisaćeg pribora. Začas se odluči i turi ih između brave i stijenke
ormarića. Trud mu bi ubrzo nagrađen; vratašca škripnuše i u isti se
čas otvoriše.

217
 Provalnik se jedva savlada da ne klikne od radosti; pred njim je
ležala kesa za kojom je tragao, a pored nje nekoliko svi taka novca...
Ali, koliko god tražio i premetao među papirima, dnevniku nije mogao
ući u trag. To je svakako moglo da bude kobno za njega; ako se, naime,
dnevnika dočepa mrtvačeva rodbina, on se neće moći nikako
okoristiti poznavanjem njegova sadržaja; zato namjesti ponovo bravu,
da bi bar za neko vrijeme zatro trag svom tajnom posjetu, utrnu
svjetiljku i vrati se na palubu istim putem kojim je bio pošao u
kapetanovu kabinu, siđe niz stepenice i, pod palubom, do samih
stepenica, nađe Malajca koji ga je nestrpljivo očekivao.
„Dugo si se zadržao. Ja sam se već bojao da su te uhvatili.“
„Sreća me je poslužila. Našao sam kesu s biserima, a pored nje i
nekoliko svitaka novca!“
Njegov se drug prosto zapanji. „Dočepao si se kese s biserima? Oh,
onda je sve u redu! Kako ti je to pošlo za rukom?“
„Pričat ću ti o tome drugom jednom zgodom. Ne zaboravi da se
moramo još opskrbiti potrebnim odijelom.“
„Da, pravo kažeš! Prepusti tu brigu meni, sahibe. U to se ja
razumijem; ja znam gdje ću ga se domoći.“
„Gdje misliš da ga se domogneš?“ zapita ga Natter.
„U spavaonici momčadi, dakako. Glavno je da je ona sad pusta.
Prepusti tu brigu meni! Ne nalazim se ja sad po prvi put na brodu.“
„U redu. U taj se pothvat možeš upustiti danas bez straha. Večeras
se momci zabavljaju. Prije jutra neće nitko od njih leći.“
„Neću, dakle, naići ni na kakve poteškoće. Sačekaj me ovdje,
sahibe!“
Čas zatim Malajac je već bio nestao u tami, pa je sad na Natteru bio
red da ga sačeka. Sad je on imao da izdrži tešku kušnju pa je već mislio
da je Malajca zadesila kakva nesreća, kad ga odjednom ugleda navrh
stepenica gdje nosi velik zavežljaj odjeće: u zavežljaju je bilo pored
odjeće i cipela i kapa, pa nije trebalo da se boje da će bilo kome upasti
u oči kad, preplivavši more, koje ih je dijelilo od kopna, stanu na čvrsto
tlo.
Odmah sačiniše od odjevnih predmeta dva zavežljaja, i svatko, da
bi svoj zavežljaj sačuvao od vode, stavi sebi na glavu svoj, a zatim
obojica siđoše u more po brodskim ljestvama, koje su srećom bile

218
ostale spuštene od časa kad su se komodor i kormilar bili uputili u
grad, a potom ih nitko više nije bio podigao. Malo zatim oba zločinca
nestadoše u mračnoj noći.
Ono čega su se bili pothvatili s izvjesnom sumnjom bilo je najzad
postalo gotov čin, i tako su još jednom bili izbjegli pravdi koja traži da
zločinci budu kažnjeni. ...
Narednog jutra, pošto bi utvrđeno da su zarobljenici nestali,
obalna straža bi obaviještena o njihovu bijegu. Sva su traganja za
njima bila, međutim, uzaludna: zločincima, čije je glave Falkenau bio
visoko ucijenio, nije bilo više ni traga ni glasa.

***

Granicu između Nordlandije i Sudlandije tvori gorski lanac

kojemu po veličajnosti nema možda ravna. Krajeve koji svojom
strahovitom divljinom podsjećaju putnike na srednjovjekovne
hajdučke podvige zamjenjuju ovdje odjednom prizori vanredne,
neusporedive dražesti. Naročito mnogo posjećuju prijatelji prirode
klanac koji južno od Helbigsdorfa vodi uzbrdo, preko bezbroj vijuga,
prema prijevoju nazvanom Himmelstein, spuštajući se potom odmah
lagano u dolinu. Svaka okuka na tom klancu otkriva nov, neočekivan
pogled, tako da tu čuđenju i divljenju nema ni kraja ni konca. Stigavši
na prijevoj i zastavši na tom mjestu, putnik, koji se osvrne na put što
ga je prešao, ima osjećaj da je opijen nenadmašivom ljepotom prizora
što su se pred njegovim očima na tom putu stalno redali. Okrene li se
pak prema jugu, da bi produžio istim putem, ponovo će, sav očaran,
zastati.
S tog visokog prijevoja vodi naviše lijep put, pun vijuga, koji se
završava pred stepenicama zamka Himmelstein, nazvanog tako po
istoimenom brdu na kojemu se nalazi. Taj zamak nije nikada bio ni
osvojen ni razoren, jer je po svom položaju bio neosvojiv. Ali zub
vremena izjedao mu je stalno zidine, pa je grofovska porodica
Hohenegg, u čiji je posjed najzad bio prešao, na njemu bila izvela
potrebne popravke, uskladivši mu pri tom spoljašnji i unutrašnji
izgled sa zahtjevima svoga vremena. Zamak je sad vlasništvo mlađeg
grofa Hohenegg, koji je u tom kraju poznat pod imenom “ludi grof“.
Mladi grof naslijedio je taj zamak od svoje majke, dok je očevu baštinu

219
morao ustupiti njenom zakonitom nasljedniku, Nurvan-paši, starijem
bratu svoga oca. U taj je zamak mladi grof svraćao svake godine na
nekoliko mjeseci, zabavljajući se lovom u prostranim šumama tog
kraja, kad bi se zasitio zamornih zabava kojima se odavao u glavnom
gradu.
Ostavljajući za svojim leđima zamak, putnik će produžujući dalje
tim gorskim bilom stići nakon pet minuta hoda do malena, mračnom
jelovom šumom okružena jezera, koje malen gorski potok puni
svojom prekomjernom vodom što se u stepenasto položenim
vodopadima izlijeva u duboku jarugu koju je narod nazvao „paklenom
jarugom“.
Ta se vrlet snažno doima, više nego svojom romantičnošću,
svojom jezovitošću. Gornji, zamku okrenut dio sasvim je neprohodan,
jer potok, koji se ruši s visine, tvori širok vodopad, ispunjujući pri tom
sasvim svojom vodom dno jaruge. Iz te se jaruge dižu okomito uvis
stijene, na čije se klizave, vodopadom škropljene strmine, ne bi ni
najsmioniji planinar usudio da zakorači.
Malo podalje, na tom putu, jaruga se širi, pa iz nje vodi uska,
gotovo neizgažena staza, koja se nakon četvrt sata hoda završava u
nevelikoj, ali širokoj dolini, kroz koju prolazi loš, izrovan kolni put.
U jednoj velikoj, raskošno uređenoj sobi na uglu zamka
Himmelstein sjedio je „ludi grof“ za bogatim doručkom. Pogled, u kom
je čovjek s prozora te sobe mogao da uživa bio je kakav se samo može
zamisliti, ali grof nije uopće više imao smisla za prirodne ljepote.
Mnogo je više uživao u bludnom francuskom romanu koji je upravo
listao.
Sobe u grofovu zamku bile su iste one sobe u kojima su nekad
prebivali stari vlasnici Himmelsteina, ali staro je hrastovo pokućstvo
bilo nestalo iz njih, pa su one sad bile uređene u novom stilu: mali,
okrugli prozori zamijenjeni su velikim, brušenim staklenim pločama,
koje su se o zalazu sunca nad širokom dolinom ljeskale poput žeženog
zlata. Odanle su se stari vitezovi divili podvizima drumskih
razbojnika, odanle je grof nastavljao da se bavi tim lijepim poslom na
način prilagođen suvremenim prilikama.

220
 Odjednom se otvoriše vrata, i u sobu uđe upravitelj zamka. Mi smo
se već jednom sreli s njim, kad je imao da u grofovoj kočiji preveze
preko granice ona tri iz Hochberga odbjegla kažnjenika.
Grof podiže pogled s knjige. „No, Geissleru, kakve mi vijesti
donosite?“
„Gospodine grofe, jedan čovjek, koji čeka u predsoblju, zamolio me
je da ga najavim Vašem Gospodstvu; on želi da se porazgovori s vama.“
„Zar mu niste rekli da ne primam nikoga?“
„Ne, nisam se usudio da mu to kažem.“
„Niste se usudili? Vi?“ zapita u čudu Hohenegg.
„Da, nisam se usudio. Gospodine grofe, vi ćete se nemalo začuditi
kad to ime od mene saznata.“
„E, baš sam radoznao. Kažite mi tko me to traži!“
„Vašoj ću radoznalosti, gospodine grofe, lako udovoljiti: čovjek se
zove Mericourt.“
„Što?“ uzviknu Hohenegg, skočivši sa stolice. Kojega to Mericourta
vi mislite? Zar onoga koji je u Engleskoj zamijenio svoje ime imenom
Johnson, a u Nordlandiji imenom Natter?“
„Da, Vaše Gospodstvo! Upravo toga mislim.“
„To je nemoguće. Ne mogu prosto da zamislim da su ga Englezi
pustili na slobodu.“
„Da ga propustim, gospodine grote? On će vam na sva vaša pitanja
u vezi s njim moći najtačnija odgovoriti.“
„Pravo kažete. Propustite ga!“
Upravitelj se udalji i propusti posjetioca. U otmjenom, po
posljednjoj pariškoj modi odjevenom gospodinu, koji čas zatim lakim
korakom prijeđe preko praga, i uđe u sobu, nitko ne bi bio prepoznao
bjegunca s andamanskog otočja.
„Natter!“ uzviknu grof, ustuknuvši pred njim. „Vi ste to, dakle!
Ukazuju se, kao što vidim, znamenja i zbivaju se čudesa!“
„Vi me, dakle, zaista niste očekivali, gospodina grofe?“
„Ne, nikako! Đavo me odnio ako sam to uopće smatrao mogućim.“
„Onda vam nisam ni dobro došao?“

221
 „Do đavola, nisam to mislio da kažem. Nadam se da nećete krivo
shvatiti moju zapanjenost. Ja se samo ne mogu dosta načuditi da su
vas Englezi pustili na slobodu.“
„Pravo da vam kažem“, nasmija se Natter, „oni se u stvari i nisu
pokazali prema meni toliko čovjekoljubivima.“
„Nisu, dakle? Onda ste im vi, kako da kažem, prosto ...“
„Da, tako je. Ja sam im sretno umakao.“
„E, to mi morate ispričati. Sjednite, molim vas, i doručkujte sa
mnom!“
Natter se odazva tom pozivu i sjede sučelice grofu. Grof pozva
zvoncem upravitelja i naredi mu:
„Donesite brzo jedaći pribor za ovog gospođina!“
Pošto uli vina u kristalne čaše, uspjevši jedva da savlada svoju
radoznalost, grof započe:
„Dakle, Natter, vi dolazite sad iz Engleske?“
„Ne, grofe, u velikoj ste zabludi. Ja dolazim pravo s andamanskog
otočja.“
„S anda... ?“ Beskrajno iznenađenom grofu ispade viljuška iz ruke.
„Ne mogu gotovo da vjerujem u to. Od stotinu gostiju tog otočja jedva
jednome pođe za rukom da pobjegne.“
„Shvatite slobodno moj slučaj kao jedan od rijetkih izuzetaka i
dopustite mi da vam ispričam kako se to desilo. Čut ćete roman koji će
vam biti zacijelo zanimljiviji od romana koji ste čitali kad sam ušao
ovamo.“
I sad Natter započe svoju priču o zgodama i nezgodama što ih je
bio doživio u izgnanstvu, a na koje je, primoran okolnostima, sam sebe
bio osudio. Grof ga pažljivo sasluša, ne prekinuvši ga ni jednom
jedinom riječi; čitavo to vrijeme ne dotaknu se čak ni jela ni pića.
„Natter, vaša je priča zaista neobična. A što mislite sad da učinite?“
„To nije nimalo teško pogoditi. Odlučio sam da se domognem
maharadžina blaga.“
„Ali ono ne pripada vama.“
„Ne pripada ono ni porodici Gollwitz. članovi te porodice nemaju
nikakva na zakonu osnovanog prava da traže za sebe to blago. Brak
Huga Gollwitza s lijepom begum nije bio zakonit brak, pa ga zakon ne
može ni priznati. A onda imajte na umu i koristi koje bi pored mene
222
od toga blaga, ako ga se domognem, imalo i naše društvo za koje sam
ja toliko radio. Raspolažući djelomice tim blagom, naše bi se društvo
moglo uspješno boriti protiv današnjeg društvenog uređenja. Osim
toga u čitavoj toj stvari u pitanju je i moja lična čast. Gollwitz govori u
svom dnevniku s tolikim omalovažavanjem o Mericourtu, da ja, kao
Mericourtov brat, moram te uvrede odbiti i boriti se protiv porodice
Gollwitz, ukoliko bi ona pokušala da istakne bilo kakvo pravo na
maharadžino blago. Blago mora svakako pripasti meni.“
„A da li vam je u tančine poznat položaj otoka na kojemu se blago
nalazi?“
„Da, ja sam sve podatke iz dnevnika tačno upamtio.“
„A znate li i položaj skrovišta u kojemu se blago nalazi i kako se do
njega može doći?“
„Znam, a možda i ne znam, kako se uzme. Gollwitz je, naime, svoj
opis tako sastavio, da samo bilo koji član njegove porodice može da
otkrije put do skrovišta blaga.“
„Ako stvar stoji tako, svi će vaši napori biti uzaludni.“
„Hoće li biti uzaludni, to još ne znamo, grofe. Moja je prva briga
zasada da me netko uvede u porodicu Gollwitz, a pri tom mi morate vi
pomoći.“
„Ja?“ zapita u čudu grof.
„Da, vi mi morate dati jedno preporučeno pismo za porodicu
Gollwitz. Zbog toga sam ja zapravo i došao k vama.“
Ta izjava nagna grofa u grohotan smijeh.
„Dragi prijatelju, vi ste se obratili na krivu adresu. Ja vas
uvjeravam da biste s mojim preporučenim pismom postigli upravo
protivno od onoga što želite postići. Odmah bi vas izbacili na ulicu.“
„To ne vjerujem. Rečeno mi je da dobro poznajete tu porodicu.“
„Da, to je istina. Ali to je jedno od onih poznanstava koja se u
običnom govoru ubrajaju u red neprijateljstava.“
„Vi ste, dakle, zavađeni s porodicom Gollwitz? A zašto?“
„Dragi prijatelju, to su stare pripovijesti, o kojima ja ne volim da
govorim. Rekao sam vam da od mojih preporuka ne biste mogli imati
koristi, drugo vam ne mogu reći.“
Natter se zagleda preda se, očito razočaran. Nakon kratkog
razmišljanja reče odlučno:
223
 „U redu, kad mi vi ne možete da pomognete, pokušat ću da drugim
putem dođem do cilja.“
„A o čemu se zapravo radi? Biste li mi htjeli to bar ukratko reći?“
„Radi se o nesreći koja je pred mnogo godina zadesila porodicu
Gollwitz, a potanje je poznata samo članovima te porodice. Za tu je
nesreću značajna jedna brojka. Ta brojka ukazuje u neku ruku na put
kojim se može doći do skrovišta u kom se krije blago.“
Hohenegg je pažljivo pratio Natterove riječi pa odjednom skoči i
ushoda se gore-dolje po sobi. Posmatrajući ga u čudu, Natter ga zapita:
„Što vam je, grote? Jeste li možda upućeni u tu stvar?“
Grof odjednom zastade pred Natterom.
„Da, u tu sam stvar donekle upućen. Mogu čak da kažem da mi je
čitava ta pripovijest dobro poznata, pa bih mogao da vam kažem i
brojku za kojom tragate.“
Iznenađen tom neočekivanom izjavom, Natter skoči kao munjom
ošinut.
„Vi se vjerojatno šalite, gospodine grote? Kako biste inače..
„Sjednite još malo i saslušajte me mirno pa ćete vidjeti da se ne
šalim.“
Pri tom sjede opet za stol, a i Natter sjede, mada s izvjesnim
oklijevanjem.
„Kao što znate, moj je otac bio ministar nordlandijskog vojvode.
Kao takav našao bi se ponekad u prilici da se pozabavi i stvarima koje
nije trebalo da dozna. Jednoga dana bi obaviješten po jednom špijunu
da je Sudlandija sklopila tajni ugovor s jednom inostranom vladom.
Želeći da bude potanje izviješten o pojedinostima tog ugovora, obeća
bogatu nagradu špijunu ako mu nabavi taj ugovor. Nakon osam dana
ugovor je već bio u njegovim rukama.“
„U kakvoj je to, zaboga, vezi s Gollwitzom?“
„Strpite se samo! Odmah ću vam to objasniti. — U sadržaj tajnog
ugovora bila su upućena samo tri čovjeka: ministar one inostrane
vlasti, sudlandijski knez i — barun Otto Gollwitz, knežev lični tajnik.“
„Ah! Sad mi je sinulo!“
„Zar ne? Barun, Hugov stric, bio je dobio u ruke ugovor s time da
ga prepiše. Isprava, međutim, ne ostade dugo u njegovim rukama, već
nestade na neobjašnjiv način iz njegova pisaćeg stola, i on pade u
224
nemilost, jer nitko nije htio da vjeruje u njegovu nevinost, ma koliko
se on preklinjao da je u čitavoj toj stvari potpuno nevin.“
„Tako, dakle, stoji stvar!“ reče Natter, zamislivši se pri tom. „A
brojka?“
„Nisam još završio. Kad je moj otac pred dvadeset godina oboren
s vlasti, tadašnji kovačev sin, a sadašnji vojvoda Maks, našao je među
njegovim papirima i nestali ugovor, a s njim još i drugu jednu ispravu
koja je predstavljala očit dokaz da je barun Gollwitz u čitavoj toj stvari
bio potpuno nevin. Da je to otkriće imalo za baruna Gollwitza povoljne
posljedice, to možete i sami da zamislite. Barun dobi potpunu
zadovoljštinu i bi s počastima vraćen na svoje mjesto. O svemu tome
pisac dnevnika nije više bio u mogućnosti da išta sazna.“
„A što je s brojkom? Kažite mi brojku za kojom dosad uzalud
tragam. Vi je znate, zar ne?“
„Ja je znam, ali nisam vlastan da vam je odam.“
„Kako?“ navali ponovo u čudu Natter. „Vi mi je nećete odati?“
„Zar se ne možete sami dosjetiti zašto vam je tajim? Mislite li vi da
sam ja spreman da vam odam tajnu čija se vrijednost prosto ne može
procijeniti, a da se pri tom ja sam nikako ne okoristim?“
„Ah, grofe, sad vas razumijem. Vi biste htjeli da vam ja tu uslugu
platim?“
„Eto, sad ste me najzad razumjeli!“ kimnu glavom Hohenegg. „Da,
dragi moj, ja tražim od vas da mi tu uslugu platite.“
Natter mu se podrugljivo nasmija. „Varate se, gospodine grofe, ako
mislite da usluga što je od vas tražim, a vi mi je uskraćujete, toliko
vrijedi. Sad se čitava ta stvar okrenula u prilog Gollwitzima pa sad
neće više tako stidljivo držati u tajnosti brojku čije vrijednosti nisu
svjesni. Meni, dakle, nije više potrebna vaša pomoć.“
„Mislite li?“ nasmija se Hohenegg. „A ja vam, naprotiv, kažem, da
vam je ona još vrlo potrebna.“
„Meni nije nimalo jasno zašto bi mi ona morala biti potrebna. Ja ću
se na bezazlen, nepodozriv način približiti Gollwitzima i...“
„A ja ću ih“, upade mu u riječ grof, „ja ću ih opomenuti da se čuvaju
izvjesnog Nattera.“
Grof se bio poslužio krajnjim sredstvom. Pogledavši ga mrko,
Natter navali na nj:

225
 „Gospodine grofe, vi ste... „
„Umuknite! Ni riječi više! O meni možete misliti što god vas je
volja, to me se ne tiče, ali neću trpjeti da me u mojoj kući vrijeđate.
Upamtite to!“
Neko su vrijeme još sjedili jedan prema drugome i jedan drugoga
oštro promatrali. Najzad se Natter usiljeno nasmija.
„Grofe, vi se samo šalite tom vašom prijetnjom, zar ne?“
„Što se mene tiče, na volju vam je da smatrate šalom! Ali ja se ne
šalim, vjerujte mi! Po mom mišljenju ne biste smjeli gubiti utaman
vrijeme. Vi ne znate kad dnevnik može da dospije u ruke zakonitih
vlasnika pa morate udesiti svoje vladanje tako da ne zakasnite. Mogli
bi vas oni i preteći. Tko vam kaže da nisu već saznali sve što vi tako
ponosno nazivate svojom tajnom?“
„To je, po mom mišljenju, nemoguće. Ja sam najkraćim putem, što
sam brže mogao, stigao u Sudlandiju. Međutim, ne potcjenjujem
nikako vaše bojazni. Recite mi sad brojku, pa ćemo se onda lako
sporazumjeti.“
„Najzad ste se urazumili. Da biste uvidjeli da se sa mnom može
pregovarati, izvijestit ću vas prije negoli što sklopimo posao, tačno o
svemu što želite da znate. Ja vam time hoću da pokažem da se ja više
uzdajem u vas negoli što se vi uzdajete u mene. Pričekajte jedan
trenutak, odmah ću se vratiti s ugovorom.“
„Kako? Ugovor se nalazi još kod vas? Niste li maločas rekli da ga je
vojvoda Maks zaplijenio vašem ocu?“
„Da. Original je propao. Ali prepis koji je moj otac dao napraviti
nalazi se kod mene. Tko bi bio rekao da će taj papir, osim kao
uspomena, imati jednom još neku vrijednost!“
Hohenegg pođe zatim u svoju radnu sobu pa se vrati nakon
nekoliko minuta s plavim omotom od krutog papira i položi ga na stol.
Prereza zatim gajtan kojim je omot bio vezan, pa iz njega ispade jedno
pismo u koje se obojica zagledaše.
„Evo ga!“ kliknu grof. „Pročitajte ga!“
„2781!“ pročita Natter. „Jeste li vi uvjereni da je to brojka koju
tražim?“
„Uvjeren sam u to. Ali pročitajmo, za svaki slučaj, čitavo pismo.
Možda ćemo u njemu naći još koju brojku.“

226
 Pokaza se da je brojka u uglu pisma, naravno pored brojke kojom
je bio označen datum, bila jedina brojka u čitavom pismu.
„Nema sumnje da je to brojka koju tražim“, reče najzad Natter,
skočivši pri tom s oduševljenjem sa stolice. Po mom računu brojka
koju tražim mora predstavljati visok broj, inače bi broj koji treba da
bude rezultat dijeljenja tog broja s drugim brojem bio suviše malen.“
„Sta trabunjate o nekom broju koji treba dijeliti. Ja vas uopće ne
razumijem.“
„Ah, tako, vi ne znate ništa o tome. Sada, kad mi je već jednom
poznata ta đavolska brojka, nemam više razloga da ne iziđem s
istinom napolje. Čujte me, dakle!“
Natter se sad raspriča o računskom zadatku koji je bio do tog
trenutka prešutio, a sad ga je bilo lako riješiti.
„A sad ćemo provjeriti da li se račun slaže“, reče.
Potom izvuče iz; džepa jednu bilježnicu i nabaci na jedan prazan
listić nekoliko brojaka.
„Jednadžba s dvije nepoznanice glasi : (x — 36) : 183 = y.
Nepoznanica x već je pronađena: to je broj 2781. Iz toga slijedi da se i
y može bez poteškoća pronaći. Postavlja se sad samo pitanje koliko se
puta djelitelj u tom broju nalazi bez ostatka. Rezultat tog računa ne
smije, dakako, biti razlomak, jer bi se onda našli na krivom putu...
Bože, rezultat je čitav broj. Sad mi je sve jasno!“
Grof ga pogleda u prvi mah prezrivo, ali onda pročita kao rezultat
dijeljenja broj petnaest.
„Vi ste, dakle, uvjereni da broj petnaest označuje greben iza kojega
je jedino moguće probiti se do maharadžina blaga.
„Da, uvjeren sam u to“, kliknu radosno Natter. „Spreman sam da
se bilo s kim kladim da taj broj označuje pravi put do maharadžina
blaga.“
„A koliko ću ja sad od vas dobiti za to svoje za vas dragocjeno
saopćenje?“
„Koliko ćete od mene dobiti? Jedan milijun, čitav jedan milijun —
ali tek pošto budem čitav taj milijun držao čvrsto u svojim rukama.“
Grof raskolači oči. „Do đavola, kad se tako razbacujete milijunima,
znači da se ne radi samo o nekoliko pregršti zlatnika. — Kad mislite
da se latite posla? ‘

227
 „Sutra — ne, još danas — ne, odmah! Prvim vlakom krećem na
obalu pa ću se tamo ogledati za zgodnim brodom. Unajmit ću jednu
jahtu ili jedan brod s tri jarbola, ako ne nađem drugo rješenje.“
„A s kim se kanite udružiti? Bez ičije pomoći nećete se moći
domoći blaga, a posadu ne mislite valjda da uputite u vaše tajne.“
„Oh, što se toga tiče, imam ja već pratioca u koga se mogu uzdati.
Malajac o kome sam vam pričao, čeka me u Karlshafenu, gdje smo se
zajedno iskrcali. On se, doduše, ponaša kao poludivljak, ali mi je odan
i vjeran poput psa. Boljega druga ne mogu sebi da zaželim.“
„E, pa onda vam želim mnogo sreće u tom vašem velikom
pothvatu“, reče mu grof dobro raspoložen i, podigavši čašu, pozva
Nattera da slijedi njegov primjer. „Pijte! Do đavola, rijetko se dešava
da nekome sreća namijeni maharadžinu baštinu. Nadajmo se da
nećete trčati za mjehurom od sapunice, jer bi bila šteta silnog novca
što će vas stajati taj pothvat. Dižem ovu čašu sa željom da se sa svog
puta sretno vratite, dragi prijatelju! Neka živi maharadžino blago, a i
vi s njim!“
I dva se prijatelja veselo kucnuše čašama.

228
 8.
FRED IZ TEKSASA

Do đavola! Ako ovako produžimo, uzalud ćemo juriti za

Komančima što jašu na dugorepim paripima, jer nećemo nijednoga
ugledati.
Čovjek koji se tako bio izrazio upadao je u oči svojim divovskim
stasom pa bi se iz njega, da je bio od drva, a ne od krvi i mesa, bila
mogla izrezati dva ljudska lika u prirodnoj veličini. Noge je bio turio u
visoke čizme, podesne za močvarno tlo, koje su mu sezale malone do
pasa, a trup je bio pokrio zobuncem od jelenje kože preko kojeg je bio
prebacio kaput od bivolje kože. Glavu je bio pokrio visokom kapom,
obrubljenom kožama čegrtuša. Lice mu je bilo obraslo u bradu, tako
da mu se nos, pored očiju, jedva vidio. Naoružan kentucky-puškom,
bio je omotao bedra u stari šal iz kojega su virili zazirući od rata, u
prijatnom društvu, pištolj i lovački nož.
Čovjek je rovao po velikoj hrpi pepela od izgorjela drva pod kojom
se jedva naziralo tlo na kome je bila buknula neobično velika vatra.
„Kaži mi, Frede“, nastavi čovjek zlovoljno, „kad se taj pepeo
ohladio?“
„Vatra se jučer ujutro ugasila“, odgovori mu drug.
Čovjek koji se zvao Fred bio je mnogo mlađi od svog starijeg druga.
Mogle su mu biti najviše trideset i dvije godine. Mladić je imao na sebi
indijansko odijelo. U takva se kićena odijela, koja krojačice godinama
šiju, odijevaju kicoši što obilaze savane. Unatoč kićenosti njegova
odijela, mladić nije nimalo ličio na nedjeljnog lovca. Snažna su mu leđa
bila obilježena brazgotinom rane zadane oštricom noža, a na obrazu
mu je bio vidljiv trag udarca koji je bio zacijelo zadobio toljagom,
uobičajenom kod tamošnjeg svijeta koji je naziva „thomahawk“.
Oružje mu se sastojalo od jedne spencer-puške, jednog bovi-noža i dva
revolvera.

229
 „Tačno“, složi se s njim div. „Ali kakve koristi imamo mi sad od
toga. Drugovi su nam poginuli, konje su nam ukrali, a lješnjake koje
smo bili nabrali u Kaliforniji oteli. Sad jurimo za tim prokletim
Komančima, ali ih, ne možemo stići. Težak će udes zadesiti te hulje,
Bille Sanforde, ako mi padnu šaka.“
On podiže pesnicu i, okrenuvši se prema jugu, zamahnu njom,
prijeteći neprijateljima koji su mu bili izmakli.
„Ja se pouzdano nadam da ćemo ipak jednom stići te pljačkaše i
preoteti im ono što je bilo naše“, reče Fred.
„A na koji način?“
„Trag kojim idemo vodi do Rio Pecosa, koji teče uz Sierra Blanca,
a ta planina dijeli područje Komanča od područja Apača.“
„Ne vidim kakva bi veza mogla da postoji između te planine i
otetih nam konja i lješnjaka.“
„Ne vidiš je, a ona ipak postoji, i još kako značajna! Komanči koji
su nas opljačkali mogu svakog časa da naiđu na četu Apača pa ne smiju
više da se kreću bez obavještajaca. Što slijedi iz toga, Bili?“
„Hm, da će ‘biti primorani da se kreću opreznije, da ne jure. Tvoje
bi se mišljenje moglo i prihvatiti. Ti misliš, dakle, da se ne moramo
bojati Apača?“
„Ne. Oni su sad prema ljudima blijede puti prilično prijateljski
raspoloženi. Oni su uopće plemenitiji i hrabriji od Komanča; otkad je
većina njihovih plemena podložna velikom Inču-čuni, svaki im lovac
može bez straha prići.“
Odjednom iza njih nešto zašušta. Obojica se okrenuše, s puškom u
ruci, i ugledaše pred sobom naočita Indijanca u odijelu sličnom
Fredovu. Gologlav;, s divno izrezbarenim thomahawkom za pašom,
držeći u ruci srebrom okovanu pušku, upirući u oba lovca s
povjerenjem svoje velike, tamne oči, čovjek im priđe i, podigavši
desnicu u znak pozdrava, oslovi ih:
„Čovjek crvene puti čuo je govor svoje bijele braće. Bijelci su
neprijatelji Komanča, a prijatelji Apača, zato će on sjesti pored njih i
popušiti u njihovu društvu lulu mira.“
Zatim sjede bez okolišanja na zemlju, napuni svoju perjem
iskićenu lulu i kremenom zapali u njoj duhan.
Nasuprot njemu sjedoše oba lovca.

230
 Apač udahnu šest puta dim iz svoje lule, a potom ga četiri puta
odbi, svaki put na drugu stranu svijeta, a po jedan put najprije u nebo,
a onda u zemlju, pa najzad pruži lulu Sanfordu i pri tom ga oslovi:
„Veliki duh ne napušta nikad ni Apače ni bijele ljude. Njihovi
neprijatelji bježe pred njima poput muha što bježe pred dimom
njihovih vatri.“
Lovci ponoviše svečani obred, uobičajen kod Apača, a zatim se
Sanford obrati Indijancu:
„Moj brat crvene kože jedan je od vođa Apača, ja to razabirem po
njegovoj luli. Hoće li nam reći svoje ime?“
„Moja su braća maločas spomenula Inču-čunu, sina Apača.“
„Inču-čuna? Zar je to zaista ime mog brata?“
„Apač nikad ne laže!“ odgovori smjerno čovjek.
Bio je to divan susret, sretniji od toga nismo mogli uopće da
zamislimo. Zato se sad Bili obrati Indijancu pitanjem:
„Da li se moj brat nalazi sam u ovom kraju?“
„Inču-čuna je u tom kraju sam: on se ne boji ni hiljade svojih
neprijatelja.“
„A gdje mu je konj?“
„On se odmara tamo dolje, pod onim drvećem. A gdje su ostavila
moja braća svoje konje?“
„Mi smo tu bez konja.“
On ih pogleda kao da im ne vjeruje. „Bez konja? Lovac bez konja
liči na čovjeka bez ruke!“
„Mi smo imali odlične konje, ali Komanči su nam ih oteli.“
„Zašto bijeli ljudi nisu ubili Komanče?“
„Mi nismo bili ovdje kad su naišli Komanči.“
„Neka mi brat to ispriča!“
„Mi smo bili krenuli na konjima iz Kalif orni je preko savana i brda
ovamo, da bismo zatim produžili put Istoka. Bili smo se zaustavili na
obalama Rio Grande, ali nismo još bili počeli loviti. Uto nam obojici
stiže zapovijed da se pobrinemo za meso. Krenusmo odmah u lov, a
kad se nakon jednog sata vratismo, drugovi su nam ležali mrtvi,
oderanih glava, na zemlji, konja više nije bilo, a s njima su bili nestali i
lješnjaci.“

231
 „A što su moja braća učinila po svom povratku na obale Rio
Grande?“
„Utvrdili smo najprije po broju tragova koje su za sobom ostavili
Komanči broj tih naših neprijatelja, a zatim smo pošli u potjeru za
njima, da bismo osvetili svoje mrtve i preoteli neprijateljima ono što
je bilo naše.“
„Moja su braća hrabri ratnici, ali Komanči su nerazumna čeljad,
upravo kao i kojoti. Da su razumniji, bili bi odmah primijetili da od
ljudi bijele puti nedostaju dvojica, pa bi bili sačekali moju braću i ubili
ih zajedno s drugima. Tko će sad ljudima blijede puti dati druge
konje?“
„Mi ćemo ih Komančima preoteti.“
„Ljudi blijede puti treba da sačekaju da se Inču-čuna vrati.“
On se diže, prebaci oko vrata lulu, maši će puške i nestade među
drvećem.
Oba se lovca zgledaše, kao da se jedan drugome čudi.
„Baš nam se sreća nasmijala“, reče Bili.
„Pravo kažeš. Samo se bojim da nam se sreća ne izvrne u nesreću“,
odgovori mu Fred.
„Zašto?“
„Jer smo s njim govorili.“
„Da, da. Velika je glupost govoriti ovdje glasno, jer se glas u preriji
daleko čuje pa bi nas sad moglo zadesiti i veće zlo.“
„Da ga nismo toliko hvalili, siguran sam da bi nas bio otpuhnuo.“
„Ni ja u to ne sumnjam. Drž’mo bar sad jezik za zube i sačekajmo
Inču-čunu na nekom skrovitom mjestu da nas tko ne vidi!“
Zatim napustiše nezaštićeno mjesto na kom su se nalazili i
nestadoše u grmlju.
Bila su prošla već dva dobra sata, kad se Apač vrati tiho na mjesto
na kom je bio popušio lulu mira.
„Uff!“
Na taj poziv oba lovca iziđoše iz svojih skrovišta.
„Moja braća treba da slijede Inču-čunu!“
Apač se zatim okrenu, provede lovce kroz jednu jedva prohodnu
prašumu, stiže s njima do jedne prerije pa se zaustavi u jednoj udolici.

232
Ondje ih dočeka jedno mlado, žustro konjče, obavito čvrstim
remenjem od koga se prave omče. Konjče se bilo oznojilo, trudeći se
da se riješi spona.
„Mogu li moja braća uzjahati jedno divlje konjče?“
Umjesto da odgovori, Fred prebaci pušku preko ramena, skoči
raširenih nogu na konja i prereza mu nožem spone. Konj poskoči.
Jahač mu je bio zasjeo na hrbat, bez sedla i bez uzde. Konj se u prvi
mah bio uplašio pa je skakao uvis amo-tamo, propinjući se i ržući pa
najzad, skačući visoko, pojuri trkom niz preriju.
„Dobar je jahač moj mlađi brat“, pohvali Indijanac mladog Freda,
a zatim krenu dalje.
Nešto dalje od onog mjesta, čekao ih je u savani drugi konj, isto
onako obavit remenjem poput onog kojega je bio uzjahao Fred.
„Evo tu i drugog konja; sad je red na drugome bratu da uzjaše pa
će se na njemu ubrzo vratiti na mjesto gdje se jutros zaustavio da se
odmori!“
Inču-čuna uđe u jedan grm pa izvede iz njega konja kojega je bio
ostavio tamo obavita remenjem. Bili Sanford se povede za primjerom
svog druga i začas pojuri za njim. na svom divljem konju niz savanu.
Nakon jednog sata pojaviše se na obzorju, u kratkom vremenskom
razmaku, redom dvije tamne tačke pa se uskoro zatim sastadoše: to
su se ona dva lovca vraćala na ukroćenim konjima. Stigavši sa uvalice
u preriji, ugledaše Inču-čunu gdje izlazi iz grmlja sa svojim konjem.
„Moja bijela braća imaju sad konje pa mogu sad stići svoje
neprijatelje i oteti im sedla i što god im još zatreba.“
Mjesto na kom se zaustaviše bilo je obilježeno brojnim tragovima
konjskih kopita. Tu se Indijanac bio prikrao divljim konjima i napao
ih. Kako je uspio da uhvati dva konja, to je bio prešutio, jer nije htio da
utaman gubi vrijeme.
„A kuda će sad naš brat crvene puti?“ zapita ga Bili Sanford.
„Poći će tragom Komanča, jer se zaželio da izvidi kuda su se
uputili.“
„Hoće li nam se Inču-čuna pridružiti?“
„Apač je brat bijelim ljudima. On će ostati s njima, ako oni imaju
povjerenja u njega.“
„Mi imamo povjerenja u tebe!“

233
 „Howgh!“
Na taj jednostavan način sklopiše međusobno savez, koji, kao što
je u savani uobičajeno, obavezuje saveznike da, ako zatreba, jedan za
drugoga žrtvuju i svoj život.
Oba bijelca odriješiše omče kojima su sebi bili obavili bedra pa ih
prebaciše konjima oko glave i gubice poput uzde.
„Hoćemo li se vratiti u naše taborište?“ zapita Bili Sanford.
„Zašto?“ zapita kratko Apač.
„Da uđemo u trag Komančima.“
„Moja se bijela braća neće vratiti u svoje taborište, nego će slijediti
mene.“
„Zna li Inču-čuna bolji put kojim možemo da stignemo
razbojnike?“
„Komanči će krenuti dolinom rijeke Rio Pecos, jer inače ne bi imali
dovoljno vode za tolike konje. Ali ta rijeka teče u širokom luku koji
tvori gotovo krug pa ćemo Komanče, ako me moja braća poslušaju pa
se pridruže meni, stići ranije nego što mogu da to i zamisle.“
„Mi ćemo se pridružiti tebi!“ izjavi Sanford.
„Tri jahača krenuše zatim zajedno dalje. Oba nova konja kretala su
se u početku nešto tromije, ali se malo pomalo oporaviše pa su uveče,
kad je već trebalo imati u vidu noćište, mogli biti ponovo vezani. Čim
je konj osjetio moć svog gospodara, on se lako na sve privikava i sluša
čovjeka podvrgavajući mu sq kao vjeran i poslušan njegov pratilac.
Sutradan, rano ujutro, krenuše dalje. Tokom jutra stigoše do jedne
rječice, pritoke Rio Pecosa, čija je uska traka protjecala savanom.
U južnom dijelu Novog Meksika, u tom divljem kraju, visoke se
planine, kao što su Sierra Hueco i Blanca, Sacramento i Guadaloupe,
međusobno prepliću, sačinjavajući isprekrštane gorske lance.
Ti gorski lanci liče kadšto na ogromne goletne bedeme, kadšto su
pokriveni neprohodnom, mračnom prašumom, odijeljeni jedni od
drugih sad dubokim kanjonima, čije se stijene dižu okomito uvis, čas
uskim dolinama, za koje bi čovjek rekao da su od svog postanka
odvojene od vanjskog svijeta.
Dolje, u ravnici, lovišta Apača graniče s lovištima Komanča. Na toj
se granici odvijaju između ta dva plemena ogorčene borbe koje
historija uopće ne bilježi, pa se poneka četa kadšto sklanja u brda i

234
tamo nastavlja borbu s prirodnim silama kojima se čovjek jedva može
da odupre.
Rio Pecos izvire nedaleko od Truchas Peaka, istočno od Santa Fe,
teče najprije prema jugoistoku, a zatim, napuštajući padine stjenovitih
planina, kreće pravo prema jugu.
Taj je kraj pun opasnosti.
Inču-čuna jahao je ispred lovaca. Htio je već da skrene u dolinu Rio
Pecosa, kad odjednom zauzda tako snažno konja da mu se gotovo
prevrnuo. Čas zatim podbode ga i nestade s njim u šumi.
Ona dva lovca povedoše se odmah za njegovim primjerom i
potjeraše konje među drveće gdje ih je poglavica očekivao. On je bio
svom konju pokrio rukom nozdrve da ne bi dahtanjem otkrio mjesto
gdje su se oni nalazili.
„Što je to primijetio moj brat crvene puti?“ upita ga Fred.
„Inču-čuna je primijetio dva čovjeka crvene puti, koji su upravo
htjeli da preplivaju rijeku što je ljudi bijele puti nazivaju Pecos.“
„Jesu li to bili Apači ili Komanči?“
„Komanči.“
„A kuda su se uputili?“
„Po smjeru kojim su udarili, Inču-čuna naslućuje da namjeravaju
da prijeđu preko doline u kojoj se mi sad nalazimo.“
„Onda ćemo ih lako uhvatiti između dvije vatre. Ako su nas
primijetili, vjerojatno će sići s konja da izvide trag što su ga ostavili za
sobom naši konji. Tu ćemo priliku mi iskoristiti pa ćemo odmah na
njih navaliti.“
Poglavica kimnu lagano glavom, u znak da se s tim planom slaže.
Deset minuta prođe u nijemom iščekivanju. Lovci su već bili uvjereni
da su ljudi crvene puti udarili drugim smjerom, kad se dva Komanča
pojaviše u dolini. Bila su to dva još sasvim mlada ratnika koje je bilo
lako prepoznati po boji njihovih lica. Jedino im je oružje bio nož što im
visio o pasu. Utisak koji su na lovce i na Inču-čunu, skrivene među
drvećem, bili učinili, bio je tako bezazlen, da čekanju nije bilo više
mjesta. Apač skoči na konja, jurnu iz šume u dolinu pa navali na onu
dvojicu koji su u svojoj zbunjenosti bili promašili pravi čas: nisu,
naime, imali vremena da odluče hoće li bježati ili će se braniti, jer im

235
je poglavica bio već zašao iza leđa i uperio u njih svoju srebrom
okovanu pušku.
„Uff! Uff!“ uzviknuše iznenađeni, kad i bijeli lovci, izišavši između
drveća, navališe na njih.
Da su bili stariji, iskusniji ratnici, možda bi se bili dosjetili da udare
sa strane na napadače. Umjesto da to učine, oni se zagledaše s izrazom
malone strahopoštovanja u poglavicu koji se bio prosto ukipio pred
njima, kao da je od bronce saliven.
„Znaju li mladi sinovi Komanča tko sam ja?“
„Ti si Inču-čuna, najveći ratnik među Apačima.“
„Onda mladi Komanči moraju znati i da ja neću proliti njihovu krv
ako se bez otpora predadu. Zato će dobro učiniti ako odmah izruče
svoje noževe ovoj dvojici bijelaca.“
Ljudi crvene puti zgledaše se u nedoumici: to im je bio vjerojatno
prvi ratni pohod. Predadoše bez riječi, svaki svoj nož, jedan Billu, a
drugi Fredu. Bili su uvidjeli da bi svaki otpor bio besmislen.
„Sinovi Komanča imaju na rukama znak što ga vrač smije dati
samo sinovima velikog poglavice. Hoće li mladi ratnici Komanča reći
Inču-čuni tko je njihov otac?“
„Našem je ocu ime „Soko“. A ovaj je ratnik moj brat.“
„Soko! On je među Komančima najhrabriji poglavica. Što će reći
kad sazna da su mu sinovi zarobljeni?“
„Veliki poglavica Apača pustit će nas na slobodu. Komanči i Apači
nisu još otkopali ratne sjekire, a to znači da ne ratuju još jedni protiv
drugih.“
„Nije to istina. A što znače ratne boje na vašim licima?“
„One ne znače rat Apačima, nego ljudima blijeda puti kojima smo.
htjeli oderati kožu s glave.“
„A što su vam učinili ljudi blijede puti?“
„Ljudi blijede puti lupeži su i razbojnici. Pred dvaput deset izlaza
sunca jedna je njihova četa upala u područje Komanča i otela im
mnogo konja. Zato i nema mira između ljudi crvene puti i ljudi blijede
puti.“
Ponovila se još jednom stara priča! Ljudi blijede puti, a ne ljudi
crvene puti, zametnuli su tobože kavgu.
„A zašto Komanči hoće da sad kazne nedužne ljude?“
236
 „Tko je po mišljenju poglavice Apača u toj stvari nedužan?“
„Po mišljenju poglavice Apača nedužni su ljudi blijede puti, njih
deset na broju, koje su pet dana puta daleko odavle Komanči
opljačkali i ubili.“
„Tko je poglavici rekao tu laž?“
„Nije to laž. Ovi bijeli lovci dio su društva, napadnutog po
Komančima. Zato su oni sad pošli u potjeru za Komančima u namjeri
da im preotmu ono što su im Komanči oteli.“
„Uff. To im neće poći za rukom.“
„Hoće, jer je poglavica Apača na njihovoj strani pa će se boriti za
njih.“
„To Inču-čuna ne smije da učini. Ljudi blijede puti nimalo ga se ne
tiču.“
Poglavica se namršti.
„Inču-čuna najbolje zna što smije a što ne smije da učini, pa neće
dopustiti da ga djeca tome uče. Ljude blijede puti smatra on svojim
prijateljima, svojom braćom, jer se s njima nadisao dima iz lule mira.
Sinovi Komanča razumjet će što to znači.“
Ukoreni ratnici se zbuniše i zašutješe. Oni su naime znali kakve
dužnosti nameće pušenje lule mira, ali ipak nisu htjeli da dadu za
pravo poglavici.
Apač nastavi da ih ispituje: „Gdje se nalazi zlato koje je oteto
ljudima blijede puti?“
„Na putu koji vodi do koliba Komanča.“
„Koliko ratnika ima tamo?“
„Pet puta deset.“
„Gdje se nalaze kolibe Komanča?“
„Pet dana puta južno odavle.“
„Zašto se mladi ratnici Komanča nalaze ovdje, a ne kod svojih
ratnih drugova?“
„Poslani su ovamo da bi izvidjeli da li su dva čovjeka blijede puti
iz društva napadnutih pošli tragom Komanča.“
„Zašto nisu Komanči to ranije učinili?“
Mladi ratnici zašutješe postiđeni.

237
 „Sinovi Komanča loši su ratnici, jer su se tome tek sada dosjetili.
Sad vidite da su oba bijela lovca za petama Komančima. Oni će ih juriti
na svojim brzim konjima dok ih ne stignu i ne preotmu zlato koje ste
im oteli. Hoćete li im dobrovoljno vratiti zlato, ako vas sada obojicu
puste na slobodu?“
„Plijen ne pripada samo nama. O tvom zahtjevu treba da odluči
vijeće.“
„U kolibama Komanča?“
„Da.“
„A gdje će lovci saznati što je u vijeću odlučeno?“
„Također tamo.“
„Vi mislite, dakle, da vas mi moramo pratiti do Komanča?“
„Možete nas bez straha pratiti; ne morate se bojati da se nećete
vratiti: nitko vam neće ništa nažao učiniti.“
„Poglavica Apača vjeruje vašim riječima, jer en poznaje običaje
ljudi crvene puti. Ali on ne mora zaći u lovište Komanča da bi došao
do opljačkanog zlata. On će stići vaših pedeset ratnika prije nego ih vi
stignete.“
„Veliki se poglavica vara, on ih neće stići.“
„Što te navodi na tu misao? Tragovi Komanča još su svježi, prošao
je tek jedan dan otkad su Komanči ovuda prošli. Ako požurimo, za dva
dana ćemo ih stići.“
„Inču-čuna je u zabludi. Kad su danas ratnici Komanča prebrojili
zaplijenjene konje, otkriše da su u društvu napadnutih bila vjerojatno
još dva bijelca pa zaključiše da će biti po njima progonjeni i zato
pojahaše mnogo brže.“
Poglavica se zagleda u tlo pa se časkom zamisli, a zatim upravi svoj
mračan pogled u dvojicu mladih ratnika.
„Hoće li nam oba mlada ratnika dati riječ da će ostati kod nas i
neće nam pobjeći, ako im zadamo riječ da ih nećemo vezati?“ ,
Oči mladih ratnika bljesnuše radošću. „Oni neće pobjeći.“
„Iako nas vaši napadnu?“
„Ni onda. Ostat ćemo kod vas dok nas ne pustite na slobodu.“
„Poglavica Apača vjeruje vašim riječima.“

238
 Oba su lovca pratila pažljivo taj razgovor. Najzad prihvati riječ
Bili:
„Vjeruje li Inču-čuna zaista da se možemo smatrati sigurnima kod
Komanča?“
„Vjeruje. Mi ćemo ići k njima na pregovore. Dok budemo kod njih,
ništa nam se neće desiti.“
„Onda i ja mislim da treba da pođemo u potjeru za tom
pedesetoricom. Stignemo li ih putem prije negoli što se vrate svojim
kućama, lako ćemo ih primorati da nam vrate ono što su nam oteli. Ne
stignemo li ih, tjerat ćemo ih do njihovih koliba.“
Ma koliko pustolovan i opasan bio taj plan, Fred ga odobri, i mala
četa krenu odmah za neprijateljem. Dva mlada ratnika jahala su bez
spona. Bili su zadali riječ pa su lovci i Inču-čuna bili sigurni da neće ni
pokušati da pobjegnu.
Jahali su nizdol, prema rijeci Pecos. Nakon nekog vremena stigoše
do mjesta gdje su se sinovi poglavice Komanča bili odvojili od svoje
čete. Po njihovim tragovima moglo se razabrati da su na tom mjestu
pojurili što su više mogli. Na žalost nisu ih toga dana mogli dalje goniti,
jer je popodne bilo prošlo pa se već bila počela spuštati večer.
Udariše logor na podesnom mjestu i zapališe vatru, ali joj svjetlost
ne doprije daleko, jer je mjesto bilo okruženo gustim grmljem. Konje
vezaše tako da nisu mogli daleko odlutati. Kako osim ždrebadi noću
konji miruju pa samo dahtanjem navješćuju približavanje neprijatelja,
mogli su se otprilike osjećati sigurnima pa se među njima zametnuše
igre koje na Divljem Zapadu pobuđuju živ interes.
Nakon skromne večere Inču-čuna omota se pokrivačem i leže
pored vatre. Oba se Komanča povedoše za njegovim primjerom, samo
bijeli lovci nisu bili raspoloženi da legnu na počinak. Bili je neko
vrijeme zurio u žar logorske vatre, a zatim se odjednom trgnu i okrenu
se prema svom drugu.
„Odnio đavo čitavu tu dosadnu priču! Ako produžimo tako, ne
možemo se nadati da ćemo se ikad vratiti svojima. Što kažeš ti, Frede?“
„Meni se čini da ćemo stići ljude crvene puti tek kad se vrate u
svoje selo, a nikako prije.“
„‘S death, kad pomislim samo da bih sad već spavao, da se nismo
namjerili na te ljude crvene puti, dođe mi prosto da poludim! — Egad!“

239
prekide se odjednom kad vidje da se njegov drug uopće ne obazire na
njega. „Čini se da baš nimalo ne mariš što ti je đavo odnio lješnjake!“
„Pih! Za lješnjake baš i ne marim, mada ne mogu da porečem da bi
mi sad dobro došli.“
„Dash it all! Ta reci već jednom što misliš! Davno sam ja primijetio
da te nešto tišti pa sam se zaželio da mi već jednom kažeš što te to tišti.
U svog starog druga, koji je spreman da za tebe u nuždi i u vatru skoči,
mogao bi ipak imati malo više povjerenja.“
„Imao bih ja u tebe povjerenja i više nego ti to tražiš od mene, Bili!
Nego, ima li uopće smisla podgrijavati stare priče. Svakome je dosta i
njegovih muka.“
„Heigh-ho! Kakva te to sjeta spopada, dragi moj prijatelju? Sad je
prilika da mi otvoriš svoje srce. Mogao bih ti možda pomoći da nađem
ono što tražiš.“
„Da mi pomogneš da nađem ono što tražim? Što to govoriš? Koga
ili što ja uopće tražim?“
„Good lučki Bi li uopće imalo smisla da mlad, zgodan gospodin luta
po Divljem Zapadu, primoran na to bijedom, ako pri tom ne traži
nekoga kome je izgubio trag?“
Fred se zagleda časkom u vatru, a onda odjednom podiže glavu:
„Moram ti priznati, Bili, da si u pravu. Da, ja tražim nekoga; tražim
zapravo dvoje.“
„Znao sam ja to! Najzad priznaješ. Heavens, koliko me je muke to
stajalo! Ali sad si mi pao šaka pa te neću više pustiti. Sve ja moram
saznati, sve! — Ti se zoveš Fred. Ali ti se svakako još nekako zoveš!
Hoćeš li mi reći i svoje drugo ime?“
Fred se nasmija. „Kad si me već tako pritisnuo o zid, morat ću ti
sve reći.“
„Dabome“, reče Bili zadovoljno. Pričaj, dakle!“
„Nije to baš priča u pravom smislu te riječi. Ja ne znam da li...“
„Heigh-ho! Eto ga, sad se nećka da kaže svu istinu! Da bi izišao s
tobom na kraj, čovjek mora da ti izvlači riječ po riječ iz usta. Dakle, go
on! Ti se zoveš Fred, to mi je već čitavo jedno stoljeće poznato. Ali za
drugim tvojim imenom ja uzalud tragam.“

240
 „Ja se zovem Gollwitz, Friedrich plemeniti Gollwitz iz Sudlandije.
Zvučnu titulu „plemeniti“ možeš slobodno zaboraviti, ovdje ona
ionako ništa ne znači.“
„Well, pravo kažeš. U toj blaženoj državi cijeni se samo čovjek.
Titulom ne možeš ustrijeliti ni najbjednijeg prerijskog zeca.“
„Moja porodica spada među najstarije u mojoj zemlji, ali na žalost
nije bogata, zato i nema sreće. Moj je stariji brat Hugo pred dvadeset i
pet godina pošao u Indiju, u nadi da će ga u toj engleskoj koloniji, u
engleskoj vojsci, poslužiti sreća koja mu u domovini nije bila nimalo
sklona. Otada nismo o njemu nikad ništa čuli. Vjerojatno je pao u
nekom boju protiv maharadže države Aug, jer nam je posljednje
njegovo pismo stiglo iz Kalkute, kratko vrijeme prije njegova odlaska
u unutrašnjost zemlje.“
„Zounds! Početak tvoje priče zvuči prokleto bolno! Ja ipak mislim
da ti u „dark, and bloody grounds“ ne tražiš tog brata.“
„Zaista, ne tražim njega. Njega smo već davno preboljeli. Ali
nastavak priče još je tužniji. Moj drugi brat bio je predodređen za
diplomatsku karijeru. Talentiran, kakav je bio, ubrzo je omilio svojim
starješinama pa se s pravom moglo očekivati da će se u toj karijeri
uspinjati brže nego što to obično biva.“
„By God, to bi on bio i zaslužio!“
„Mogao mu je pri tom pomoći i naš stric, koji ga je mnogo volio, ali
to ne spada u ovu priču. Sreća mu je bila, ukratko rečeno, vrlo sklona.
Međutim, sam mu je đavo namjestio klopku: u glavni je grad jednog
dana došao jedan cirkus, čiji su članovi izvodili takve dotad neviđene
majstorije, da je svijet bio prosto poludio za njima. U tom se cirkusu
naročito isticala jedna jahačica, čiji su nastupi predstavljali najsjajnije
tačke svih predstava. Javnosti je bila poznata kao miss Ella. Njeno
pravo ime nisam nikad uspio da saznam.“
„Ah, sad tek počinje prava priča.“
„U cirkusu se nad svima isticala: kao članica baleta, bila je
nenadmašiva u hodanju i igranju po užetu, a uz to je umjela da jaše
bolje od svakog muškarca i govorila bezbroj jezika pa se po tome
moglo zaključiti da je na svojim putovanjima s cirkusom obišla čitav
svijet.“
„Mora da je bila đavolska žena!“

241
 „Da, bila je to zaista đavolska žena! Na licu je imala brazgotinu od
rane koju je bila zadobila u jednom dvoboju, a gipkošću svoga tijela i
svoga duha toliko je zanosila muškarce, da im je često postajala čak i
opasna.“
„Zar je i tvom bratu postala opasna?“
„Da, i njemu. On je bio strastven jahač. Isprva je posjećivao cirkus
samo s vremena na vrijeme, ali kasnije dnevno. Posjetioci takve vrste
sklapaju naravno poznanstva s članovima cirkuske družine. Tako je i
on došao u dodir s istaknutim članovima cirkusa pa je često viđao miss
Ellu i razgovarao s njom, mada to nije bilo milo našim roditeljima, a
nije dolikovalo ni njegovu položaju. Otac ga je pozivao češće na red, ali
on je preko njegovih prijekora prelazio šutke, pa čak i s podsmijehom.
Njegovi su odnosi s tom ženom postajali iz dana u dan sve prisniji pa
se nije više žacao ni da izlazi s njom u šetnju, pješke i na konju, Stvar
je bila doprla tako daleko, da su roditelji bili primorani da protiv njega
zauzmu oštar stav. Pozvan pred porodični savjet, brat izjavi otvoreno
da će se oženiti cirkuskom jahačicom.“
„Bounce! Bomba je najzad prasnula!“
„Uzalud ga je majka plačući molila da odustane od te svoje
namjere, uzalud mu je otac prijetio da će ga razbaštiniti — on ostade
uporno pri svojoj namjeri.“
„A ti?“
„Ja? Ja sam brata mnogo volio pa sam ga više žalio nego se na nj
ljutio. Teodor je bio zreo čovjek pa je morao biti svjestan
dalekosežnosti svoje odluke. Da je bar djevojka bila dostojna njega!“
„Zounds! Zar mu se iznevjerila?“
„Ne mogu da to tvrdim, jer oni nisu bili zapravo još ni vjereni. Ali
ona je svakako igrala dvostruku ulogu. Odjednom se pojavi jedan
suparnik prema kojemu se miss Ella pokazivala gotovo isto tako
sklonom kao i prema Teodoru. Novi udvarač mogao je da privuče
pažnju jahačice samo svojim bogatstvom, a moj se brat u tom pogledu
nije mogao s njim takmičiti.“
„A tko je bio taj njegov suparnik?“
„Bio je to jedan grof koji je u krugovima u kojima se kretao bio po
svojim pakosnim šalama poznat kao „ludi grof“. Taj se grof u
Nordlandiji bio onemogućio — tu ću ti priču drugom zgodom ispričati

242
— pa je sad svojim prisustvom bio usrećio Sudlandiju gdje je imao više
posjeda. U zao čas po Teodora grof je lijepoj jahačici, na koju je bio
upozoren, bio učinio mnogo usluga, potrošivši pri tom mnogo novaca,
pa se moj brat nije mogao u tom pogledu takmičiti s njim. Tako dođe
između dva suparnika do javnog obračuna koji se mogao samo
oružjem izravnati. Kao mjesto dvoboja bi odabran jedan grofov posjed
u jednoj uvalici u blizini zamka Himmelstein. Teodor je bio međutim
otputovao i više se — nije vratio. Uveče istoga dana miss Ella je imala
da nastupi u cirkusu — ali je i ona bila nestala!“
„Do đavola! Zar između dvojice suparnika nije uopće došlo do
dvoboja?“
„To ne znam! Sva naša traganja u tom pogledu bila su uzaludna.“
„Trebalo je da se obratite „ludom grofu“.“
„I njemu smo se obratili, ali bez uspjeha. On nas je čak bahato
uputio da se obratimo miss Elli koja sigurno zna gdje se Teodor
nalazi.“
„Dash it ali! Time je valjda htio da kaže da je tvoj brat strugnuo s
miss Ellom. A vi ste mu povjerovali?“
„Morali smo mu povjerovati, jer smo nakon dužeg vremena primili
iz Sjedinjenih Država jedno pismo s potpisom konjušara moga brata,
nekog Georga Marlaya. U tom je pismu konjušar javljao da mu je moj
brat naredio da javi porodici Gollwitz da se on u Sudlandiji
onemogućio pa se odselio u Ameriku, odakle se više nikad neće vratiti
niti će se javiti, nego će tamo ostati i čak i ime izmijeniti.“
„A miss Ella?“
„O njoj nije uopće bilo riječi u pismu.“
„Egad! Nego, ne mogu se dosta načuditi što se tvoj brat po trećoj
osobi javio, a ne lično.“
„Očito je bio ljut, upravo ogorčen.“
„Može i to biti! Ali ja ne mogu da zamislim da je tvoj brat, uvijek
toliko odan svojim roditeljima i svojoj braći, mogao da ode u daleki
svijet, a da se uopće prije toga ne oprosti s vama. Ja to pismo ne
smatram uopće vjerodostojnim. A kako ste vi uopće shvatili to pismo.
Kakav je bio vaš odgovor?“
„Mi smo na to pismo odmah odgovorili. Zamolili smo Marlaya da
nam javi adresu našeg Teodora, ali nam se pismo vratilo neotvoreno.

243
Čovjek se bio odselio, nitko nije znao kuda. Onda smo pribjegli
vlastima, ali opet bez uspjeha. Teodor nam se i dalje nije javljao. Tako
su prošle čitave dvije godine. Ja sam trpio gledajući majku kako plače
za Teodorom, svojim miljenikom, pa sam najzad odlučio da pređem
preko oceana i nastavim ovdje da sam tragom za bratom.“
„By God, ponio si se kao dobar sin i dobar brat!“
„Najprije sam krenuo u Missouri, u Kingston, odakle nam je bilo
stiglo Marlayevo pismo. Tamo sam saznao da je Marlay pošao u New-
Orleans. Odanle sam njegovim tragom krenuo za Havanu, a iz Havane
produžio za Meksiko. Iskrcavši se tamo, proslijedio sam dalje
njegovim tragom i dospio u Teksas, a odanle još dalje do prerija na
obalama Red Rivera. Lutao sam poput vječnog Zida, ali Marlaya nisam
nigdje mogao da nađem. Po nekim znacima zaključih da je pošao u San
Francisko pa sam ga i tamo tražio, ali, kao što vidiš, uzalud. Svaki put
kad bih stigao u mjesto gdje sam bio uvjeren da ću ga naći, rekli bi mi
da se odselio. Ali ja neću mirovati dok ga ne nađem; neka mi slutnja
daje snage da ne gubim nadu da ću ga jednom ipak naći. Ja ga moram
naći, a kad ga nađem, morat će mi reći gdje ću naći svoga brata.“
„Ali right! A ja ću te na tom putu pratiti!“
„Zar zaista?“ obradova se Fred.
„Da. Fred iz Teksasa je drug čijeg se društva čovjek ne mora
stidjeti.“
Čuvši to ime, Apač podiže u čudu glavu, a to je bio očit dokaz da
nije uopće spavao; a i odanle gdje su ona dva Komanča spavala začu
se tih usklik čuđenja „uff“, po kojemu se moglo zaključiti da to ime nije
bilo ni Komančima nepoznato.
„Ima li čovjek koga ti tražiš možda na sebi kakvo obilježje po
kojemu ga svatko može prepoznati?“
„Da. Kosa mu je kričavo crvene boje.“
„Kričavo crvene boje? Ah, zato se o Fredu iz Teksasa priča da on
prosto mrzi crvenokose ljude; čim dođe u neko mjesto, prvo mu je
pitanje ima li tamo crvenokosih ljudi. I ne napušta to mjesto dok nije
u njemu vidio i posljednjeg čovjeka koji se ističe crvenim ukrasom
svoje glave.“

244
 „Tako? Zar se zaista to o meni priča?“ nasmija se Fred. „Eto, sad
imaš jasnu potvrdu da ta priča odgovara istini. Ti ćeš me, dakle, zaista
pratiti?“
„Da“, odgovori Bili iskreno. „Gdje je mjesto Fredu iz Teksasa, tu je
mjesto i Billu Sanfordu. A sad naprijed!“
„Bijelu će braću pratiti i Inču-čuna.“
Oba lovca pogledaše u čudu poglavicu. Ovaj odbaci pokrivač pa se
uspravi u sjedećem stavu i reče:
„Poglavica Apača odvojit će se od ljudi blijede puti samo na poziv
svoje braće crvene puti. On poznaje sve šumske i prerijske zvijeri i
ljude; možda poznaje i slugu kojega oni traže.“
„Ti ga poznaješ?“ iznenadi se Fred iz Teksasa i ustade.
„Inču-čuna poznaje jednog čovjeka blijede puti koji već duže
vremena boravi kod Komanča.
„Otkud je taj čovjek došao?“
„Iz zemlje koju je bijeli lovac maločas spomenuo.“
„A kako izgleda?“
„On ima oči boje neba, a kosu boje vatre.“
„Plave oči i crvenu kosu? Tačno. Da li je Inču-čuni još nešto na
njemu upalo u oči?“
„Taj čovjek blijede puti ima malu brazgotinu na svojim usnama.“
„I to je tačno! Ta je brazgotina posljedica jedne uspjele operacije.
„Heigh day!“ kliknu Sanford. „To je on! Ništa nas više ne može
zadržati da ne potražimo Komanče. Zna li Inču-čuna gdje se nalazi
njihovo utvrđeno selo?“
„On to zna pa će povesti onamo svoju bijelu braću. Neka samo
upitaju ove zarobljenike: oni znaju čovjeka blijede puti koji se nalazi
kod njih.“
Fred iz Teksasa posluša poglavicu pa se obrati dvojici Indijanaca,
ali ne uspje da išta od njih izvuče. Razgovor zape, i svi umukoše. Zatim
odrediše noćne straže, i svi legoše na počinak.

245
 9.
U KOLIBAMA KOMANČA

U zoru ljudi ustadoše i krenuše tragom Komanča. Trag ih je vodio

desnom obalom Rio Pecosa do izdanaka Sierra Guadalupe. Tu
skrenuše desno u brdo do čijih padina na protivnoj strani stigoše tek
sutradan po podne. Uveče se četa spusti na prostranu preriju, u čijoj
su se travi tragovi sad ponovo lakše razabirali.
Na žalost pokaza se da neće moći stići lupeže ispred njihova sela.
Lupeži su bili suviše odmakli sa svojim plijenom, pa se gonioci nisu
mogli nikako nadati da će ih stići još na putu u njihovo selo. Nakon
kratkog popodnevnog odmora ukaza se goniocima na obzorju
nekoliko tamnih pruga. Bilo je to veliko selo Komanča, koje se
sastojalo, kao što se to malo potom ispostavi, od nekoliko redova
šatora. Iz tog su sela Komanči polazili u lov na bivole. Trebalo je, dakle,
smjelo prodrijeti u to selo, a to je goniocima moralo biti utoliko lakše,
ukoliko su sobom vodili dva zarobljena Komanča.
Inču-čuna je stalno jahao na čelu čete. Našavši se nadomak sela,
zaustavi konja i siđe s njega. Bijeli se lovci povedoše za njegovim
primjerom, mada im namjere poglavice nisu bile poznate. Apač sjede
na zemlju, izvuče iz džepa svoju lulu i reče dvojici zarobljenih
Komanča:
„Ako je mladim ratnicima stalo do toga da sačuvaju život, neka se
s poglavicom Apača i s njegovim bijelim prijateljima nadišu dima iz
njegove lule mira!“
Odazvavši se tom pozivu, braća siđoše odmah sa svojih konja i
sjedoše nasuprot Apaču. Pošto svi udaljiše, držeći se davnog običaja,
po jedan dim iz lule mira, poglavica naredi dvojici zarobljenika:
„Sinovi Komanča, koji su, udahnuvši po jedan dim iz lule mira,
postali sad naša braća, neka odjašu odmah svojima i jave im da smo
došli k njima kao gosti.“

246
 Braća se bez ikakva otpora pokoriše njegovoj zapovijedi, uzjahaše
konje i odjuriše. Lovci i Apač ne makoše se sa svojih mjesta.
Poruka ubrzo postiže cilj koji je imao u vidu poglavica Apača, jer
se malo zatim pojavi povelika četa jahača i okruži malu družinu. Krug
što ga Komanči sastaviše oko družine sve se više sužavao, jer su
naoružani Komanči sa svih strana trkom nadolazili. Lovci ostadoše i
dalje da mirno sjede, ni okom ne trepnuše.
Poglavice siđoše sa svojih konja i priđoše lovcima, a najstariji ih
među njima oslovi:
„Zašto se bijeli ljudi ne dižu pred poglavicama Komanča?“
Bili mu odgovori: „Htjeli smo da vam time kažemo da ste nam
dobro došli pa će nam biti milo ako sjednete do nas.“
„Poglavice Komanča voljni su da sjednu samo do poglavica. Tko je
vaš vođa i gdje su vaše kolibe i vaši ratnici?“
„Bijeli ljudi ne žive u kolibama nego u kamenim kućama svojih
velikih gradova, u kojima stanuju hiljade ratnika. Moja braća crvene
puti mogu slobodno da sjednu do nas: svatko od nas u stvari je
poglavica.“
„Vi se zovete?“
Komanč je već znao njihova imena, jer ih je bio saznao od dvojice
Inču-čuninih zarobljenika. Praveći se kao da mu njihova imena nisu
poznata on je htio očito da lovcima nešto podvali, a pri tom je mrko
gledao i poglavicu Apača.
„Ja ću vam reći kako se zovemo“, odgovori mu Bili. Ja se zovem Bili
Sanford.“
„Sanford? To mi je ime poznato. Bijeli je čovjek, neprijatelj
Indijanaca, a uz to i zao čovjek.“
„A ovog mladog čovjeka svi ratnici, oni crvene puti kao i oni blijede
puti zovu ,Fred iz Teksasa’.“
„I njegovo mi je ime poznato. On je naš neprijatelj, ali on ubija ljude
crvene puti samo kad s njima dođe protiv svoje volje u sukob. A tko je
ovaj čovjek crvene puti?“
„To je Inču-čuna, poglavica Apača.“
„Nije on poglavica, već pseto koje će uskoro lipsati. Jastreb će mu
oči iskljuvati, a strvinom će mu se vukovi nahraniti. Svi ćete vi danas
biti nabijeni na kolac.“

247
 „Mi? Vaši gosti?“
„Vi niste naši gosti.“
„Mi to jesmo. Mi smo sinovima vašeg poglavice poklonili život, a
oni su nam zadali riječ da će nam biti dopušteno da slobodno uđemo
u kolibe Komanča.“
„Oni će održati riječ koju su vam zadali, ali bolje bi bili prošli da su
vas ubili. Hrabar ratnik radije gine negoli da dopusti da mu neprijatelj
pokloni život. Vi ste njihovi gosti pa ste pod njihovom zaštitom. Ali mi
vam nismo ništa obećali. Čim se „Soko“, otac vaših zaštitnika, vrati,
oderat ćemo vam kožu s glave.“
Bijelci se zgledaše, kao da hoće da jedan drugoga nešto pitaju, ali,
nimalo ne oklijevajući, sad se Inču-čuna diže. Tolikim su Komančima
bili okruženi, da im je bijeg bio onemogućen. Bili su smjelo upali u
lavlju spilju pa su sad morali da smjelo gledaju u oči opasnosti koja im
je prijetila. Svatko uzjaha sad svoga konja. Okruživši zarobljenike,
ljudi crvene puti krenuše trkom put taborišta i, zašavši među redove
šatora, zaustaviše se pred jednim šatorom.
Indijanci odstupiše, pa se u isti čas začu zapovijed starog
poglavice:
„Neka uđu bijeli ljudi!“
„Čiji je to stan?“ zapita Fred.
„Onih koji imaju da vas zaštite. Predajte oružje!“
„Bijeli se lovac živ ne odvaja od svog oružja.“
„Zar bijeli ljudi ne znaju da zarobljenik ne smije imati oružja?“
„Mi smo gosti, a ne zarobljenici.“
„Vi ste i jedno i drugo. Predajte oružje!“
Sad podiže ruku Inču-čuna u znak da hoće da govori. On reče:
„Sinovi Komanča traže da im predamo oružje, jer se nas boje. Srce
im je puno straha pa se plaše poput prerijskih kokoši koje bježe čim
čuju da netko glasnije govori.“
Bio je to rekao i ponosno i lukavo pa postiže željeni cilj. Stari ga
poglavica odmjeri ljutito pa mu odgovori:
„Pimo 24 je prava močvarna žaba krastača. Jezik mu je lažljiv.
Ničega se Komanč ne boji. Uđite pod ovaj šator i zadržite oružje!“

24
pogrdno ime koje se daje Apačima

248
 Lovci sad sjahaše, vezaše svoje konje i uđoše pod šator.
Šator je ličio na šatore kakvi se viđaju kod sjevernih Indijanaca.
Takve šatore podižu samo žene, jer se Indijanac osim ratom, lovom i
ribolovom nikakvim drugim poslom ne bavi. Sve druge poslove tovari
on na leđa ženi.
U šatoru nije bilo nikoga pa je u njemu moglo stati i mnogo veće
društvo.
„Sad smo tu!“ reče Sanford. „A kako ćemo odavle izići, to je drugo
pitanje.“
„To ćemo tek vidjeti!“ dometnu kratko Fred.
„Radi se samo o tome hoće li nas smatrati gostima ili
zarobljenicima. U posljednjem slučaju nema nam spasa.“
„Smatrat će nas zarobljenicima“, reče Indijanac, „jer se Inču-čuna
nalazi u njihovu društvu.“
„Što da radimo, da bismo se spasili?“
„Neka se moja braća povedu za primjerom Inču-čune; što on učini,
neka to i oni učine.“
„A što bi trebalo da učine?“
„Da popuše lulu mira s Komančima.“
„Ja ne vjerujem da će nas oni njom ponuditi.“
„Ako nas njom ne ponude, mi ćemo im je oteti. Kad je Inču-čuna
bude pušio, moja braća treba da brzo posegnu za njom i, prije nego što
im je oni otmu, da povuku iz nje po jedan dim.“
„Hoćemo li moći da vidimo i bijelca za kojim tragamo?“
„Inču-čuna udesit će stvar tako da se on neće moći sakriti.“
Razgovor je time bio završen. Lovci umuknuše. Njihov je šator bio
opkoljen čuvarima, pa ih je mogao netko i prisluškivati. Nakon nekog
vremena otvoriše se vrata, i u sobu uđe jedan od dvojice sinova
poglavice.
„Moja se braća nalaze u velikoj opasnosti“, započe.
„Kako je to moguće, kad se nalazimo pod tvojom zaštitom?“ upita
ga Bili.
„Mojoj braći ne prijeti nikakva opasnost dok se nalaze pod mojim
šatorom, ali čim ovaj šator napuste, ja im ne mogu jamčiti za život.“
„Zar nam baš nikako ne možeš spasiti život?“

249
 „Trebalo bi da moja braća postanu Komanči i da se ožene jednom
kćeri plemena Komanča.“
„Do đavola!“ opsova Sanford. „Nisam mogao da podnesem bijelu
ženu, a kamoli bih mogao da podnesem sad ženu puti bakrene boje!“
„Onda su moja braća propala.“
„Da li se čovjek blijede puti o kome smo već govorili nalazi među
Komančima?“ zapita Fred iz Teksasa.
„Da, on se nalazi među njima.“
„Bismo li mogli govoriti ,s njim?“
„To ne znam. Ali moče ćete ga vidjeti.“
„Gdje?“
„Čovjek blijede puti jedan je od poglavica Komanča. On će zajedno
s drugim poglavicama sjediti u vijeću kad se bude govorilo o sudbini
moje braće.“
On se potom udalji. Nakon jednog sata uđe u sobu jedan Indijanac
mrka pogleda.
„Bijelim ljudima i Apaču naređeno je da me slijede!“ zapovjedi.
Oni zadjenuše za pas svoje oružje pa krenuše za njim cestom koja
je vodila do logora. Tamo su se svi ratnici bili okupili oko svojih
poglavica. Vatra koja se pali kad se poglavice skupe na vijećanje već je
davno gorjela, a lula mira, bogato iskićena biserjem i perjem, bila je
već spremna. Po strani od te skupine bilo je zabijeno u zemlji više
kolaca na koje su nabijani osuđenici.
Među poglavicama sjedio je i jedan bijelac, koji je ličio sasvim na
Indijanca. Bio je iskitio dug perčin orlovim perjem, da bi time pokazao
da nije običan ratnik.
Kad im zarobljenici priđoše, stari se poglavica maši lule, pripali je
i turi kamiš u usta. Pošto povuče šest dimova, odbi najprije po jedan
na sve četiri strane svijeta, potom jedan uvis put neba i jedan nizdol u
zemlju, a najzad preda lulu svom susjedu, koji je imao da povuče samo
jedan dim. Tako je lula prelazila redom, od jednoga do drugoga.
Četvrti ju je upravo htio predati petome, kad mu Inču-čuna brzo priđe
pa mu je ote.
Iznenađeni Indijanci u prvi se mah prosto ukipiše od čuda: suviše
se kasno makoše, jer je Inču-čuna bio već predao lulu dalje. Tako se

250
lula bila obređala i, prešavši od jednog bijelca do drugoga, najzad Se
vrati Inču-čuni. Uto se stari poglavica diže i viknu bijesno:
„Pasji sine, što si to učinio?“
Inču-čuna povuče još jedan dim i odgovori mirno:
„Otkad ljudi crvene puti običavaju da svoje prijatelje i braću
nazivaju psima?“
„Zar si nam ti prijatelj i brat?“
„Mi smo vaša braća, a uz to smo došli k vama i kao vaši gosti, jer
smo s vama popušili lulu mira, sačinjenu od posvećene gline.“
„Vi ste nam lulu oteli.“
„Ali vi ipak ne možete poreći da smo s vama popušili lulu mira.“
„Mi tom činu ne pridajemo nikakve važnosti, jer vas mi lulom
nismo ponudili.“
„Vi nam svoje gostoprimstvo niste zapravo ni ponudili, mi smo ga
od vas iznudili. Ali mi tražimo od vas da nas smatrate svojim gostima,
kao da ste nam svoje gostoprimstvo dobrovoljno ponudili. Veliki će
duh sad vidjeti da li će se ratnici Komanča ogriješiti o zakone lule mira.
Ja sam svoje rekao! Howgh!“
Komanč sasluša te dokaze sa zapanjujućim izrazom lica pa sjede i
reče:
„Poglavice Komanča vijećat će o tom slučaju. A sad odstupite; o
našem ćemo vas zaključku, čim ga donesemo, pravovremeno
izvijestiti.“
Bijelci se pokoriše toj zapovijedi. Po živim kretnjama Komanča
razabraše da je vijećanje, koje je trajalo pola sata, proteklo u burnom
raspoloženju. Stari (im poglavica zatim dade znak da priđu bliže.
Zatim se i sam diže i pozva ih da ga saslušaju.
„Neka bijeli ljudi i Apač saslušaju što će im sad poglavica Komanča
reći.“
Nakon toga uvodnog upozorenja započe on svoj govor:
„Mnogo je sunaca izašlo i zašlo od vremena kad su ljudi crvene
puti sami živjeli na zemlji između dviju voda. Oni su gradili gradove,
sadili stabla, lovili sobove, medvjede i bizone. Sunčev sjaj i kiše, rijeke
i jezera, šume, brda, doline i savane prostrane zemlje — sve je to njima
pripadalo. Bili su sretni pored svoje braće i svojih sinova, pored svojih
žena i svojih kćeri. A onda dođoše ljudi blijede puti, čija boja kože liči
251
na bjelinu zimskog snijega, ali srce im je puno čađi što je dim taloži.
Malo ih je bilo, pa ih ljudi crvene puti primiše u svoje kolibe. Ali oni
doniješe sobom vatreno oružje, druge bogove i druge svećenike;
doniješe laž i izdajstvo, bolesti i smrt. Nakon prvih počeše dolaziti
preko velike vode u sve većem broju drugi i još mnogi za njima; jezici
su im bili lažni, a noževi oštri. Ljudi crvene puti, a dobre ćudi,
povjeravaše im, a bijelci ih onda prevarom podvrgoše sebi i primoraše
da im predadu zemlju u kojoj su se nalazili grobovi njihovih otaca pa
ih istisnuše iz njihovih koliba i s njihovih lovišta, a kad bi se branili,
poubijali bi ih. Da bi ih lakše savladali, ljudi blijedo puti posijaše među
njih razdor: zavađena se plemena crvene puti podijeliše onda na više
tabora i stadoše se međusobno satirati pa će uskoro nestati kao što su
nestali kojoti u pustinji. Prokleti bili bijelci, prokleti bili toliko puta
koliko ima zvijezda na nebu!“
Časkom zastade, a potom nastavi:
„Danas su ljudi blijede puti ušli u kolibe Komanča. Zaludili su
jednog čovjeka crvene puti, poglavicu Apača, i sklonili ga da pođe s
njima i bude im brat. On je zaslužio smrt, a s njima su je zaslužili i oni.
Mi bismo ih već bili nabili polako na kolac, ali im je pošlo za rukom da
se nadišu dima iz naše lule mira, pa su poglavice Komanča zaključile
da se luli mira oda dužna počast i njima dopusti da sjednu pored
logorske vatre, dok se o njihovu udesu ne donese konačna odluka. Ja
sam svoje rekao, a sad neka mi drugi odgovore!“
On potom sjede. Time je bilo zapravo dosta rečeno, ali, mada po
prirodi šutljiv, Indijanac ne propušta nikad priliku da održi govor. Ima
među njima poglavica koji su po svom govorništvu nadaleko čuveni.
Njihov slikovit govor podsjeća mnogo na način izražavanja uobičajen
na Istoku.
Iza starog poglavice ustadoše druge poglavice, da bi u svojim
govorima rekli isto ono što je on već bio rekao. Nakon posljednjeg
govornika ustade Fred iz Teksasa koji je na prvi pogled bio prepoznao
bivšeg konjušara svoga brata.
„Ja sam čuo da su moja braća crvene puti obožavatelji Velikog
Duha. Na pravom su putu, jer je njihov Manitu i naš Manitu. On je
gospodar neba i zemlje i otac svih naroda. On zahtijeva da mu se svi
ljudi klanjaju. A misle li možda moja braća crvene puti da je njihovu

252
Manitu, koji je ujedno i naš, milo kad vidi kako oni kradu i pljačkaju, a
pri tom ubijaju ljude koji im nisu ništa nažao učinili? Sinovi Komanča
znaju kako se ja zovem, a znaju i to, da ja ljude crvene puti ubijam
samo kad sam na to primoran. Ja im nikad nisam bio neprijatelj. Hoće
li oni da se moj odnos prema njima izmijeni? Neka ratnici crvene puti
vrate lješnjake koji im nikako ne pripadaju, i mi ćemo se u miru rastati
s njima.“
On pri tom zastade i pogleda starog poglavicu. Ovaj odgovori
oprezno:
„Ratnici Komanča pretrest će čitavu stvar pa će odlučiti kome da
pripadne zlato.“
„Neka to učine, a ja vjerujem da će oni donijeti pravednu presudu.
Ali bijeli lovac nije još završio: još ga je nešto dovelo ovamo.
„Neka nam bijeli lovac kaže što ga je ovamo dovelo!“
„Tamo prijeko, onkraj velike vode, u mojoj domovini, živio je jedan
čovjek kojemu je bila poznata tajna o kojoj ovisi sreća velikog broja
ljudi. On je napustio svoju domovinu, a ja sam pošao u potragu za njim
preko brda i mora, preko rijeka i potoka. preko savana i šuma. Čuo
sam da on boravi kod ratnika Komanča pa sam pohitao ovamo da se s
njim porazgovorim.“
„Tko je taj čovjek? Mi ne znamo za takva čovjeka.“
„Ja vidim među vama jednog čovjeka blijede puti.“
„Taj čovjek blijede puti potječe iz zemlje koja leži južno od nas. On
je sišao s brda da bi Komančima pokazao dosta stvari za koje je
pretpostavljao da će im se sviđati.“
„On vas je slagao.“
Marlay se maši toljage, ali ne reče ni riječi, jer nije htio da prekine
u razgovoru starog poglavicu.
„Ti misliš, dakle, da je to čovjek koga ti tražiš.“
„Da, to je on. Dopusti mi da se porazgovorim s njim!“
„Dopuštam ti.“
Sad se Fred iz Teksasa obrati bijelom čovjeku.
„Kako ti je ime među ovim ljudima?“
„Ja se zovem Rikarroh.“
„A kako si se zvao ranije, prije nego što si došao Komančima?“

253
 „Ja sam došao ratnicima Komanča da bih zaboravio svijet. Moje je
ime nestalo. Neću ti ga reći.“
„Tebe svijet nije zaboravio, upravo kao što nije zaboravio ni tvoje
ime. Ti se zoveš Georg Marlay.“
„Georg Marlay? Ja nisam nikad čuo da postoji ime ni slično tome.“
„Nikad?“ nasmija se Fred. „Ne poznaješ ni porodicu Gollwitz?“
„Ne.“
„Ni nekog „ludog grofa“? Grofa Hohenegga?“
„Ne.“
„Ni neku miss Ellu, koja je radila u nekom cirkusu, a onda nestala
ne ostavivši za sobom ni traga ni glasa.“
„Ne.“
„Hm! Rikarroh, ti naveliko lažeš; svu tu čeljad ti dobro poznaješ.“
Okrivljenik se diže i maši se toljage.
„Reci mi još jednom da lažem, ako hoćeš da ti glavu razbijem!“
„Ja sam Fred iz Teksasa, i vi me svi poznajete. Tvoje se toljage
bojim koliko i uboda kakvog komarca, a da bi se uvjerio da te se ne
bojim, nazvat ću te još jednom lašcem. Ti si Georg Marlay. Pogledaj me
još jednom pa mi reci, ako smiješ, da ti crte moga lica nisu poznate!“
Kao da ne pridaje važnosti tim riječima, ,Indijanac’ mahnu rukom
i reče:
„Nikad te ja nisam vidio.“
„Ja sam Friedrich Gollwitz, brat tvog negdašnjeg gospodara.“
Bljesak straha prijeđe licem bijelca. Unatoč tome reče odlučno:
„Tko god ti bio, ja te ne poznajem.“
Sad mu Fred priđe bliže. „Poznaješ li ti ovo pismo?“
Pri tom mu prinese očima jedno pismo: pismo koje je bilo poslano
porodici Gollwitz iz Kingstona. Čovjek baci letimičan pogled na pismo
pa odmahnu glavom i odgovori:
„Ne poznajem ja to pismo. Ostavite me na miru!“
„Ono ti je dobro poznato, jer si ga ti sam pisao. Čovječe, mene se ti
lično nimalo ne tičeš, ali ja tražim od tebe da me izvijestiš o mom
bratu! Gdje ga mogu naći?“
„Ja o stvari za koju me vi pitate ništa ne znam. Vi ste poludjeli!“
„Čovječe, ti se usuđuješ da mi kažeš da sam poludio?“

254
 Fred zamahnu šakom i udari njom bijelca tako snažno po čelu, da
se ovaj odmah sruši na zemlju, ali se gotovo u isti čas dignu i,
uspravivši se, trgnu nož u namjeri da se obori na protivnika. Međutim,
ne dospje da izvrši što je bio naumio, jer ga pretekoše Fred i Bili,
uperivši mu u grudi revolver. Stari poglavica spriječi ispruženom
rukom sad i njih da ostvare što su bili naumili.
„Ostavite se oružja! Vi ste izrekli riječi čiji je smisao nama tuđ. Što
ste navalili na našeg bijelog brata?“
„On je čovjek koga mi tražimo, a neće da to prizna!“
„Ako neće da prizna, to je njegova stvar. On nije više bijelac; on je
postao čovjek crvene puti. Ostavite ga na miru; ja vam to naređujem!“
Odjednom se U taborištu začu glasan topot konjskih kopita. Jedan
jahač dojaha trkom, zaustavi se pred vijećem poglavica i siđe s konja.
Svi se podigoše, a jedan mu Indijanac prihvati brzo konja.
Jahač osinu sve redom pogledom svojih blistavih očiju i oslovi
ozbiljno Inču-čunu.
„Ti si Inču-čuna, poglavica Apača?“
„Jesam.“
„Mnogo si smion kad si se usudio doći ratnicima Komanča.“
Zatim se ,Soko’, tako se zvao pridošlica, obrati svojima.
„Ja sam bio daleko na sjeveru pa sam odanle donio posvećene
gline za naše lule. Posvećena glina imala je da nam donese mir, ali na
povratku u svoju kolibu čujem da je u našoj zemlji iskopana ratna
sjekira i prolivena krv. Gdje su moji sinovi?“
„Tamo su, u svojoj kolibi.“
„Zašto nisu ovdje?“
„Oni su pružili gostoprimstvo ovim ljudima pa ne mogu da im
sude.“
„Ako su sinovi ,Sokola’ to učinili, znači da su imali i razloga da to
učine. Pošaljite po njih. A vi nam sad ispričajte kako se to desilo?“
Stari poglavica započe da priča, a ,Soko’ sjede pored njega. Bio je
to pravi Indijanac, onizak, ali plećat i snažan čovjek. Kao istaknuta
ratnika Komanči su ga bili jednodušno priznali za svog vrhovnog
poglavicu.
Izvještaj starog poglavice nije za lovce bio nimalo povoljan.
Međutim stigoše i oba sina hrabrog ,Sokola’. Njihov se otac bio upravo
255
vratio s duga i opasna puta, ali ponovni sastanak između njega i
njegovih sinova prođe gotovo neprimjetno, sasvim u duhu stroge
indijanske suzdržljivosti. Pošto starac završi svoj izvještaj, otac se
obrati svojim sinovima i reče im:
„Ratna je sjekira nedavno otkopana, i sad se vodi rat između
ratnički raspoloženih Komanča i ljudi bijele puti. Svi su ljudi bijele puti
naši neprijatelji, pa i ovi ovdje, zar ne?“
Sinovi hrabrog ,Sokola’ prignuše glave u znak da se slažu s očevom
tvrdnjom.
„Između sinova Komanča i Apača sad miruje oružje. Ali ako Apač
pomogne neprijateljima, što je on nama?“
„Neprijatelj.“
„Pravo si rekao! Vi ste, dakle, uzvratili tuđe neprijateljstvo svojim
gostoprimstvom?“
Još jednom sinovi, umjesto da odgovore ocu, kimnuše glavom bez
ijedne riječi. Pitajući ih tako, ,Soko’ se obrati starijem sinu.
„Pričaj!“ reče mu.
Mladić se odazva očevu pozivu i ispriča ukratko, po istini, kako je
došlo do njegova obećanja gostoprimstva. Njegov ga otac pažljivo
sasluša, t zatim odluči:
„Poglavica Komanča, koga njegovi prijatelji i neprijatelji
podjednako nazivaju ,Sokolom’, bio se obradovao u svom srcu kad je
ponovo ugledao svoju kolibu. Ali sad se njegova radost pretvorila u
žalost, jer su se njegovi sinovi, da bi sačuvali svoj goli život, sprijateljili
s neprijateljima svog naroda. Trebalo je da pretpostavite životu smrt,
a ja bih onda bio s tugom u srcu, ali i s ponosom, opojao vaše duše
bojnom pjesmom; a tamo prijeko, na poljanama vječnih lovišta, bio
bih vas ponovo sreo kao junake kojima duše ljudi blijede puti moraju
da služe. Da nisam vaš otac, ja bih vas sad pomilovao, jer ste postupili
kao mladi ljudi koji vole život. Ali, da se u narodu Komanča ne bi
pričalo da je veliki ,Soko’ bio suviše mekan prema svojim sinovima,
udarit ću vam kaznu koju ste zaslužili: napustit ćete odmah selo i
nećete se u nj vratiti dok obojica, svatko posebno, ne donese sobom
po tri oderane kože s glava naših neprijatelja. Imate li još što da
kažete?“

256
 „Što će biti od ovih ljudi kojima smo svojom riječi zajamčili
sigurnost?“ zapita jedan od njih ukazujući na zarobljene lovce.
„ ,Soko’ će iskupiti vaše obećanje; oni se odsad nalaze ovdje pod
njegovom zaštitom.“
Sinovi hrabrog ,Sokola’ sad se mirno udaljiše.
,Soko’ oslovi potom Apača. „Govori!“
Oslovljeni Apač podiže ponosno glavu.
„Inču-čuna, poglavica Mescalerosa, gost je svojih neprijatelja. On
neće ništa reći, jer bi svaka njegova riječ bila suvišna.“
„Pravo kažeš. Mogao bih se s tobom pobiti tamo napolju, pred
kolibama, ali tu ti ne prijeti nikakva opasnost. Neka ovi mudri ljudi
ipak kažu prije svoje mišljenje o čitavoj toj stvari, jer sam saznao da
imaju da iznesu neku tužbu protiv jednog ratnika iz plemena
Komanča“.
Sad progovori Fred. „Hoćeš li da saslušaš moju tužbu?“
„Tko si ti?“
„Ti znaš kako mi je ime. Širom prerije svima sam poznat kao ,Fred
iz Teksasa’.“
„Ti si hrabar, ratnik. S nama nikad nisi zametao kavgu, i zato nitko
od naših ljudi nije od tvoje ruke poginuo.“
„Ja sam imao brata koga sam volio. Obojica smo bili poglavice
ljudima blijede puti, a ovaj čovjek, kojega vi sad smatrate svojim,
posluživao nas je i vršio poslove koje kod vas žene vrše. Jedan je
poglavica bio bogatiji od nas, a taj je mrzio moga brata. Zavadivši se s
njim, moj brat jednoga dana nestade iz domovine, pa ga nikad više ne
vidjesmo. S njim nestade i njegov sluga, upravo ovaj čovjek, koji bi
nam morao reći gdje se nalazi moj brat, jer za njim materinsko srce
mnogo čezne. On sigurno zna gdje se on nalazi; ako nam to i dalje bude
tajio, mi ćemo ga ubiti.“
„Da li je on priznao da je upravo on taj koga vi tražite?“
„Ne, on to poriče, a zašto, to mi ne znamo.“
„A kako ćeš ti dokazati da je upravo taj bijelac koga su Komanči
posvojili čovjek kojega vi tražite?“
„.Sokole’, dopustite mi da uđem u njegovu kolibu. U njoj će se
sigurno naći hartije i pisma iz kojih će proizaći da je on bio sluga u mog
brata.“
257
 Poglavica se časkom zamisli, a zatim se obrati Marlayu. „Gdje ti je
tobolac s ljekarijama?“
„U kolibi.“
„Znam ja taj tobolac; vidio sam više puta da ti u nj stavljaš i stvari
po ljudima bijele puti nazvane ,pisma’. Gdje se taj tobolac nalazi?“
„U spremi, iza ruda koje sam tamo smjestio.“
Pri tom se očito bio našao u velikoj neprilici. Njegovoj je tajni
prijetila ozbiljna opasnost da bude otkrivena.
„Ja ću lično poći po taj tobolac, ja lično, i nitko drugi“, reče ,Soko’ i
pri tom se diže.
„Ja ću ti ga donijeti“, uzviknu Marlay. „On je moja svojina. Upravo
kao i koliba u kojoj sam se nastanio; bez mog dopuštenja nitko ne
smije u nju ući.“
„Tvoje protivljenje očit je dokaz da ti lažeš i ujedno da je taj čovjek
blijede puti rekao istinu. Naš će te narod kao kukavicu otjerati iz svoje
sredine. Sutra će skupština odlučiti o tebi.“
„Ja nisam kukavica.“
„Jesi, inače ne bi tajio svoje pravo ime, nego bi se držao običaja
Komanča i pobio bi se s tim ljudima.“
„Ja ću ti dokazati da nisam kukavica.“
„Kako ćeš mi to dokazati?“
„Ja ću se pobiti s njima.“
„Ti si, dakle, čovjek koga oni traže?“
„Da.“
„Ti si kod njih vršio ženske poslove?“
„Ja sam bio njihov sluga.“
„Hoćeš li im pokazati pisma o kojima sam maločas govorio?“
„Ne.“
„Hoćeš li im reći ono što oni žele da od tebe saznaju?“
„Ne. Ja nisam dužan da ikome položim račun o toj stvari.“
„Nitko te ne može na to primorati, ali ti ćeš se pobiti s tim ljudima
blijede puti, a mi ćemo odrediti doba kad treba da do tog dvoboja
dođe. A sad idi!“
„Stoj!“ viknu Fred. „Ovaj čovjek ne smije sam ući u svoju kolibu, jer
ću u tom slučaju uništiti pisma.“

258
 „Ja ću odrediti da ga dva čovjeka prate. Njima će on morati predati
tobolac.“
Marlay ode, a na jedan znak ,Sokola’ pridružiše mu se dva čovjeka.
Lovce, zajedno s Inču-čunom, otpratiše u isto vrijeme do njihova
šatora. Tamo oni provedoše čitavu noć pod stražom koja je bdjela nad
njima.
Dan prođe bez ikakvih značajnih događaja, a tako i noć. Ujutro im
otvoriše šator, i jedan im Indijanac naredi da ga slijede do mjesta gdje
je imalo da se održi vijećanje.
Tamo se ponovo okupiše plemenske poglavice i odličnici. Pošto im
odrediše mjesta koja su imali da zauzmu, bijelci sjedoše iščekujući
nestrpljivo dalji razvoj događaja.
Zatim ,Soko’ započe:
„Veliki Duh ljuti se na ratnički raspoložene Komanče što su s
ljudima blijede puti popušili lulu mira. Komanče je ponovo snašla
velika nesreća, jer se Rikarroh ne nalazi više u logoru: on je pobjegao.“
Bijelci skočiše ljutito na noge, a Fred uzviknu:
„Ili si sad slagao, jer ga kriješ, ili si lagao jučer kad si nam obećao
da ćemo se pobiti s njim.“
„Jučer je ,Soko’ rekao istinu, a i danas govori istinu.“
„Gdje su hartije koje ti je jučer izdajnik imao da preda?“
,Soko’ turi ruku u džep svog lovačkog odijela i izvuče iz njega jedan
stari tobolac s ljekarijama.
„Tu vam je tobolac s ljekarijama. Izvadite iz njega hartije!“
Fred se lati tobolca i otvori ga. Nađe u njemu dva pisma pa ih
odmah rastrije u neodoljivoj želji da se upozna s njihovim sadržajem,
ali odmah zapazi da ih je Marlay prevario i uzviknu:
„Prevario nas je! Nisu to hartije koje mi tražimo.“
„U tobolcu nije bilo drugih“, odgovori mirno poglavica.
„Pozovi oba čovjeka kojima je Marlay imao da preda tobolac.“
Na znak vrhovnog poglavice diže se jedan Komanč i dovede oba
ona čovjeka kojima je Marlay imao da preda tobolac.
Fred iz Teksasa ih obojicu sasluša:
„Vi ste jučer s onim čovjekom kojega ste vi nazivali Rikarroh ušli
u njegov šator?“

259
 „Da.“
„I on vam je predao ovaj tobolac s ljekarijama?“
„Da.“
„Da li ga je otvorio prije nego što vam ga je predao?“
„Bio ga je turio u jedan kut šatora. Tamo je dugo klečao, leđa
okrenutih prema nama, prije nego što se digao. Mi nismo mogli da
vidimo što je tamo učinio.“
„Ali ja znam što je učinio: otvorio je tobolac i izvadio iz njega
hartije koje smo jučer od njega tražili. A gdje je on sada?“
„Kad se sunce jutros podiglo, sinovi Komanča primijetili su da je
nestao iz logora.“
„Sam?“
„Da. Dao se u bijeg s dva najbolja konja.“
„U kojem pravcu?“
„Tragovi mu vode na zapad.“
U taj im se čas približi jedan Komanč. Prišavši ,Sokolu’ podiže bez
ijedne riječi ruku i dotaknu njom usta, u znak da hoće da govori.
„Što hoće da kaže mladi ratnik svojim očima?“ zapita ga poglavica.
„Svim je našim momcima poznato da su naši ratnici ljudima
blijede puti oteli više kožnih tobolaca koji su bili puni zlata. To je zlato
bilo pohranjeno u zemlji onkraj našeg logora.“
„Što kažeš? Bilo je pohranjeno? Moj brat hoće valjda da kaže da je
pohranjeno.“
„Nema ga više tamo. Nestalo je.“
,Soko’ se maši rukom noža. „Tko je otkrio da ga tamo više nema?“
„Ja.“
„Pričaj, dakle!“
„Pošao sam jutros da iz čopora izvedem svog konja mimo mjesta
gdje je bilo zakopano zlato pa sam primijetio da je skrovište otvoreno:
netko ga je bio otvorio, ali ga potom nije zatvorio. Zlata tamo više nije
bilo.“
,“Soko’ hoće da to utvrdi. Meni to mjesto nije poznato. Povedi me
tamo!“
On se diže i nestade s njim iza šatora. Nakon nekog vremena vrati
se sam. Zauze ponovo prijašnje mjesto i izjavi:

260
 „Zlato je nestalo. Rikarroh ga je odnio sobom. Sinovi Komanča
znaju mnoga mjesta gdje se može naći zlato, ali oni preziru zlato. Oni
zato i ne žale što je ta kovina nestala.“
Onda uze riječ Bili Sanford:
„Ali mi žalimo za njim. Mi smo ga u znoju svoga lica iskopali, pa
nam je od ratnički raspoloženih Komanča oteto. Došli smo k njima da
im ga preotmemo, a sad smo ga po drugi put izgubili. Progonit ćemo
Rikarroha dok mu ga ne preotmemo.“
„Mogu li ljudi blijede puti odavle otići?“
„Tko može da nas zadrži?“
„Oni su naši zarobljenici.“
Sad se podiže Inču-čuna. „Sinovi Komanča imaju otrov u ustima, a
laž u srcu. Oni skrnave dosadašnje svete običaje ljudi crvene puti.
Apač ih prezire!“
On se pri tom okrenu i ode, a drugi pođoše za njim do njegova
šatora.
Nakon jednog sata vrata se na šatoru otvoriše, i u šator uđe ,Soko’.
„Inču-čuna, poglavica Apača, teško nas je uvrijedio“, reče, „ali mi
ćemo mu dokazati da mi ne skrnavimo svete običaje.“
„Kako ćeš nam to dokazati?“ zapita ga Bili radoznalo.
„Poglavice Komanča su se posavjetovale pa će pustiti na slobodu
ljude blijede puti i Apača.“
„Sa svim što imaju uza se?“
„Sa svim. Bijeli će lovci imati na raspolaganju četvrti dio dana a
zatim će Komanči poći u potjeru za njima, jer su odlučili da ih ubiju.“
„Hvala ti, poglavico. Vi nas nećete moći ubiti. Kad smijemo da
odemo?“
„Kad bijele lovce bude volja. Samo izvijestite o tome unaprijed
vašu stražu.“
Poglavica ode. Ostavši sami, bijeli lovci odahnuše.
„Obična hajka, dakle!“ reče Fred.
„Od koje nećemo imati štete“, nadoda Bili.
„Ali oni imaju odlične konje. Stići će nas.“

261
 Bili Sanford se nasmija: „Neće nas stići. Mi ćemo biti šest sati na
dobitku pred njima. Samo o nama zavisi hoćemo li taj dobitak
podvostručiti.“
„Što misliš time da kažeš?“
„Sad je gotovo podne. Ostanimo ovdje još tri do četiri sata. Oni će
se strogo držati zadane riječi, sačekat će tačno šest sati i tek će onda
poći u potjeru za nama. Ako mi krenemo u četiri sata, rok će isteći u
deset, a to znači kasno u noć. Ako im je do toga da nam ne izgube trag,
morat će sačekati da svane dan.“
„Pravo kažeš; tako ćemo i učiniti! A na koju ćemo stranu sada
krenuti?“
„Na zapad, naravno, u potjeru za Rikarrohom.“
„A što misliš? Kome se on uputio?“
„Čekaj, da promislim! Od Komanča se mora kriti, jer ih je pokrao“.
„Ni Apačima se ne smije približiti, jer su oni prema njemu
neprijateljski raspoloženi.“
„Onda mu ne preostaje drugo nego da se uputi Navojima.“
„A gdje se sad to pleme utaborilo?“
„S onu stranu rijeke Rio Colorado.“
„Onda mora prije proći preko područja plemena Pah-Utah. Možda
će u njih zatražiti sklonište.“
Inču-čuna odmahnu glavom.
„Pleme Pah-Utah sad je u prijateljskim odnosima s Apačima. Oni
bi ga predali meni.“
„A kako bi to pleme nas primilo?“
„Neka bijelu braću moju ne bude strah dok sam ja s njima. Ratnici
plemena Pah-Utah poznaju Inču-čunu, poglavicu Apača.“
„Glavno je da napuštajući logor ponesemo sobom dovoljno hrane.
Ali kako ćemo se domoći hrane?“
„Neka se moja braća za to ne brinu. Stada Komanča pasu napolju
pred logorom. Kad krenemo odavle, zaklat ćemo jedno govedo, pa će
svatko odrezati sebi jedan komad mesa. Za to će trebati najviše tolika
količina vremena, koliko bijelci nazivaju četvrtinom sata.“
„Imaju li Komanči pitoma goveda?“
„Imaju nekoliko steonih krava, pa se braća mogu napiti mlijeka.“

262
 Sad lovci obratiše pažnju svojim odijelima i oružju, da im se nađu
u redu. Oko četiri sata poslije podne izjahaše iz logora. Nijedan
neprijatelj ne pođe za njima u potjeru.

263
 10.
U SAN FRANCISKU

Grad San Francisko leži na jednoj prevlaci, okružen na zapadu

oceanom, na istoku divnim zalivom, a na sjeveru ulazom u taj zaliv. U
njegovim se ulicama kreću blijede, vitke, otmjene Amerikanke,
ponosne crnooke Španjolke, plavokose Njemice, a pored njih obojene
dame kudrave kose. Bogat kavalir u fraku, glave pokrivene cilindrom,
navukao je rukavice pa u jednoj ruci nosi šunku, a u drugoj košaru s
povrćem, ranchero je prebacio preko ramena mrežu punu riba kojima
će proslaviti u porodici neki praznik, jedan je oficir milicije nabavio
utovljena kopuna pa ga sada čvrsto steže kao da se boji da bi mu
mogao pobjeći, jedan kveker pokrio je rubom svog dugog kaputa, koji
mu u taj čas zamjenjuje kecelju, velikog jastoga — pa sav taj svijet vrvi
amo-tamo, a da pri tom nitko nikome ne smeta.
Kroz tu vrevu bogata grada probijala se mala četa jahača sve dok
ne stiže u Sutterstreet gdje zastade pred Hotelom Valladolid. Bila je to
skromna gostionica u kalifornijskom stilu, u stvari poduža i poširoka
jednospratna daščara, slična krčmi u kojoj čovjek povodom
nagradnog gađanja, što ga neka streljačka družina priređuje, može i
prenoćiti.
Sjahavši, jahači predadoše svoje konje konjušaru koji ih povede u
jednu šupu. Gostinska soba bila je unatoč svojoj veličini puna gostiju,
tako da su pridošlice mogle da nađu samo nekoliko slobodnih mjesta.
Odmah im priđe jedna konobarica i donese im bocu portera 25 koju su
oni bili naručili. Zatim je jedan od njih zapita:
„Može li se govoriti sa señorom, dijete moje?“
„Može. Želite li da vam je odmah pošaljem?“
„Molim vas.“

25 englesko jako pivo

264
 Djevojka se udalji, a čas zatim pojavi se gostioničarka i zapita ih
što žele. Neznanac se diže.
„Dopustite mi, señora, da vam se predstavim. Zovem se Friedrich
Gollwitz. Nijemac sam, a ovo su moji drugovi.“
Žena se pokloni i pogleda ga radoznalo.
„Mi smo na vas upućeni, señora.“
„Ah, smijem li vas zapitati tko vas je na mene uputio?“
„Dva dana puta odavle naišli smo na jedan rancho čija je vlasnica
gospođa Eudoksija Mafero. Ta je gospođa vaša sestra, zar ne?“
„Da.“
„Ona nam je preporučila vaš hotel i uz to nam rekla da ćemo ovdje
naći čovjeka s kojim bismo svakako htjeli govoriti. Možete li nas
primiti na stan, señora?“
„Bit će mjesta i za vas. A koga tražite, señor?“
„Nije li kod vas odsjeo jedan bijelac koji je, čini se, stigao ovamo
izdaleka?“
„Jeste.“
„Kada?“
„Prekjučer.“
„A stanuje kod vas?“
„Da.“
„Namjerava li se zadržati ovdje duže vremena?“
„To ne znam.“
„A mogu li govoriti s njim?“
„Počekajte časkom. Potražit ću ga!“
Pošto obiđe jednu veliku prostoriju, zastavši pri svakom stolu,
vrati se u gostinsku sobu. Čovjeka, kojega je tražila, nije bila našla, to
se moglo razabrati po izrazu njenog lica.
„Nisam ga vidjela, señor.“
„Možda se nalazi u svojoj sobi?“
„O ne, mi nemamo uopće soba s jednim krevetom. Gosti spavaju u
jednoj velikoj prostoriji pod krovom. Vjerojatno je izišao.“
„A da li je imao mnogo prtljage?“

265
 „Da, dvije velike od jelenje kože sašivene vreće, koje su konji jedva
vukli. Ali je odmah kupio jedan kovčeg. Napustit će grad pa se
raspitivao koji će brod uskoro otploviti.“
„Hvala vam! Nemojte mu reći da smo pitali za njega: htjeli bismo
ga iznenaditi!“
„Ne brinite: udovoljit ću vašoj želji.“
Ona ode, a čas zatim uđoše dva čovjeka koji se ogledaše za jednim
mjestom. Imali su na sebi nordlandijske mornarske uniforme, ali bez
oznake čina. Jedan je bio visoka stasa i čvrste građe, pravi golijat, a
drugi vitak, suncem opaljena i nepogodama otvrdnula lica kakvim se
ističu Cigani. Probiše se kroz mnoštvo gostiju pa sjedoše na dvije
slobodne stolice koje nakon izvjesnog traženja uspješe najzad otkriti.
Konobarica im donese naručeno piće. Golijat progunđa:
„Prokleta stvar! Zar ne, Karavej?“
„Hm! Pij, kormilaru!“ odvrati onaj drugi.
„Tri puna dana zakašnjenja!“
„Pij! Od psovanja nema koristi.“
Konobarica je već bila donijela dvije čaše svijetlog piva. Golijat
iskapi svoju pa lupi šakom o stol i reče:
„Znaš li ti što će o nama misliti?“
„Mislit će da smo vrijedni pomorci.“
„Ne, mislit će da smo dezerteri, jer se u određeno doba nismo
vratili na brod.“
„Moramo se javiti konzulu i staviti mu se na raspolaganje „
„Koješta! Ako mu se javimo, on će nas odmah zatvoriti „
„Pa što da onda uradimo?“
„Ja ću prvim boljim brodom odjedriti kući. „Tigar“ je već krenuo u
tom pravcu. Uostalom, nismo mi krivi što je tvoj konj počeo da hramlje
pa smo se kasnije vratili s izleta u brda.“
„Ti hoćeš da odjedriš prvim brodom? A imaš li novaca?“
„Zar ja? Do đavola, baš i nemam.“
„Ni ja. Imam svega jedanaest dolara.“
„A ja u najboljem slučaju još samo pet. Đavolska smola!“
Neko su vrijeme obojica šutjeli, a onda onaj koga je njegov drug
nazivao kormilarom nastavi:

266
 „Da bar to prokleto zakašnjenje ne povuče za sobom i kakvu
štetnu posljedicu!“
„Što hoćeš time da kažeš?“
„Stalno me muči misao na mrtvog Gollwitza i na onaj njegov
brodski dnevnik, šta li je, što ga moramo stalno vući sa sobom.“
„Hoće li pokojnikovim rođacima doći u ruke ta knjiga koji dan
ranije ili kasnije, to valjda ipak nije važno.“
„Ali ako nas Natter, taj obješenjak, pretekne? Njemu je poznat
sadržaj knjige pa je u štošta upućen „
„Od toga ne može biti nikakve štete. Članovi porodice Gollwitz
čuvat će se da tom čovjeku dadu bila kakva obavještenja kojima bi se
on mogao koristiti.“
„Može njemu sam đavo pomoći da postigne cilj za kojim ide, đavo
će ga znati! Taj čovjek ima sreću. Kad god ga mi potopimo, on iznese
živu glavu i iščezne!“
„Možda ćemo ovdje biti bolje sreće! Ako među ovdašnjim gostima
nađemo čovjeka spremna da nam predujmi novac, moći ćemo odmah
da krenemo kući.“
„Zar ovdje da nas posluži sreća? U ovoj daščari? Ne mogu nikako
da u to povjerujem! Ta ovdje nas nitko ne poznaje. A za naše čestite
njuške... Grom i pakao!“ prekide se odjednom. Karavejeve ga riječi
navedoše na to da obrati pažnju na prisutne, i pogled mu pade na
Freda iz Teksasa. „Pogledaj, Karaveju, u onaj ugao! Ne sjedi li tamo
utjelovljen naš Gollwitz, naš Hugo Gollwitz?“
„Čovječe, ne viči! Uzbunit ćeš ljude. Otkud da dođe ovamo Hugo
Gollwitz! Ta bio si prisutan kad smo ga pokopali na groblju u Kota
Radži!“
Kormilar je bio tako naglo skočio, da je pri tom prevrnuo stolicu.
Buka, koja pri tom nastade, i glasno izgovorene riječi privukoše na
kormilara pažnju prisutnih. Karavejeve riječi osvijestiše donekle
zbunjenog kormilara: odahnuvši, prijeđe rukom preko čela i spusti se
na stolicu koju mu međutim Karavej podmetnu.
„Pravo kažeš, Karaveju! Onaj čovjek tamo toliko je sličan Hugu, da
sam, zavaran tom sličnošću, prosto upao u mrežu poput morskog psa.
Tačno tako izgledao je Hugo pred dvadeset i pet godina, kad sam se s

267
njim na engleskom brodu upoznao. Gle, sad ide k nama. Čuo je da smo
o njemu govorili.“
Fred iz Teksasa bio je zaista čuo i razabrao kormilarove riječi pa
se bio iznenadio što ga ondje spominju i prišao stolu za kojim su sjedili
oba pomorca.
„Oprostite, gospodine, vi ste maločas spomenuli moje ime. Smijem
li vas zapitati otkud me vi poznajete?“
Kormilar je međutim bio došao k sebi. Zato mu oprezno odgovori:
„Da, spomenuo sam jedno ime, ali ne bih mogao ustvrditi da je to bilo
upravo vaše ime.“
„Da, spomenuli ste upravo moje ime, vjerujte mi. Priznajete li da
ste uzviknuli „Gollwitz“.“
„To ne poričem. Uostalom svatko može reći da se zove Gollwitz.“
„Čovječe, ne smatrate me valjda lašcem koji se odriče svog imena!“
„Oh, čovjek može kadšto imati valjanih razloga da se odreče svog
imena. Ja ću, međutim, odmah utvrditi u vašem slučaju na čemu sam.
Ako se vi zovete Gollwitz, recite mi otkud potječete?“
„Iz Sudlandije.“
„Well, vaša se tvrdnja slaže s mojim podacima o Gollwitzima.
Imate li brata?“
„Da.“
„Smijem li vas pitati kako se zove?“
„Zašto ne? Nemam razloga da ga se stidim. Zove se Teodor“.
„I ta se vaša tvrdnja slaže s mojim podacima. Moram vam,
međutim, uputiti još jedno pitanje. Niste li vi imali još jednog brata?“
„Da, ali tome se pred mnogo godina sasvim zametnuo trag.“
„A kako mu je bilo ime?“
„Hugo.“
„I po treći put se vaša tvrdnja slaže s mojim podacima. Čujte, ja već
pomalo vjerujem da je sušta istina što ste mi rekli. Vi ste prema tome
treći, najmlađi brat, a zovete se Fred. Zovete li se tako?“
„Da. Nego kažite mi otkud....“
„Sačekajte časkom. Stvar je isuviše važna, pa ne smijem skrenuti s
pravca kojim sam zaplovio. Imate li uza se kakvu ispravu kojom se
možete iskazati?“

268
 Fred se maši rukom u džep i izvadi iz njega svoj pasoš.
„Evo, pogledajte. Ja se nadam da vam ne treba jači dokaz da je moje
pravo ime Gollwitz.“
„Pasoš! Ta mi je isprava dovoljan dokaz. Izdana je čovjeku koji se
zove Friedrich Gollwitz, a nadimak mu je Fred; taj se podatak, dakle,
slaže s podatkom koji ste mi dali o svom ličnom imenu. Cak i da niste
toliko slični svom bratu, na osnovu ove isprave morao bih vam
vjerovati da se zovete kao što ste mi rekli.“
„Vi kažete da sam sličan svome bratu? A kojemu? Zacijelo
Teodoru, zar ne?“
„Ne, slični ste drugom bratu: Hugu.“
„Zar zaista? Hugu, o kojemu gotovo dvadeset i pet godina ništa ne
znamo? Jeste li ga možda vi negdje vidjeli?“
„Da.“
„A kada?“
„Prvi put pred dvadeset i pet godina, a u posljednje vrijeme pred
dva mjeseca.“
Ta neočekivana vijest uzbudi neopisivo Freda. Držeći kormilara za
ruku, saletje ga prosto pitanjima:
„Vi ste Huga vidjeli? Pred dva mjeseca? Ta nije moguće. Da je tada
bio živ, bio bi se davno na neki način javio svojoj porodici.“
„Možda se nalazio u takvim okolnostima, da vam se prosto nije
mogao javiti. Ja smatram svojom dužnošću da vas u njegovo ime
pozdravim i da vam predam nešto čega već davno želim da se riješim.“
„Moj je brat, dakle, još živ?
„Ne, on je mrtav.“
„Ali, čovječe, vi me prosto udarate na muke. Najprije me u njegovo
ime pozdravljate, a onda mi gotovo u isti mah kažete da nije više živ.
Kako da to shvatim?“
„Vaš vam brat nije lično isporučio pozdrave, jer je bio već mrtav
kad sam ga po drugi put vidio. Ali ja sam siguran da je njegova
posljednja misao, prije nego je zauvijek sklopio oči, bila upućena
vama. To je, međutim, duga priča, pa se na njoj sad ne mogu zadržati.
Nego, vidite li kako nas ljudi sad osluškuju. Vi suviše glasno govorite,
upravo vičete, kao da hoćete da vas čuju daleko, preko mora, u staroj
Evropi.“
269
 I zaista, u velikoj su prostoriji svi bili umukli; gosti su se okrenuli
prema onoj dvojici, željni da čuju nešto od njihova suviše živa
razgovora. Fred se bio uvelike uzbudio pa je bio prosto smetnuo s uma
da je okružen ljudima. Najzad ga kormilarove riječi osvijestiše, i on
shvati da nisu sami.
„U pravu ste, gospodine. Ne možemo ovdje slobodno govoriti.
Zamolit ćemo gostioničarku da nam ustupi jednu odvojenu prostoriju,
gdje ćemo da nasamu razgovaramo.“
Malo zatim sjedili su Fred, Bili, Inču-čuna i ona dva nadošla gosta
u jednoj omanjoj, odvojenoj prostoriji, gdje su bili nasamu. Kormilar
je pričao o događajima koji su se bili odigrali na „Tigru“, a čitaocu su
već poznati. Lako je zamisliti da su ga Fred i Bili najpažljivije slušali.
Naročito ga je pozorno slušao Fred koji mu je svaku riječ čitao s usana.
Apač se nije prosto micao s mjesta, praveći se pri tom kao da uopće ne
prati kormilarove riječi.
Pošto završi svoju priču, kormilar se maši rukom u džep i izvadi iz
njega mrtvačevu bilježnicu.
„Eto, to ste baštinili. Bilježnica ne izgleda baš kao da ima neku
vrijednost, ali čim počnete da je čitate, uvjerit ćete se da vrijedi više
od čitavog jednog kraljevstva. Grom i pakao, koliko se raduje majčin
sin što je došla u ruke pravome čovjeku!“
Fredu zasjaše suze u očima, kad mu kormilar preda bilješke
ispisane dobro poznatim mu rukopisom njegova brata. Ne obazirući
se ni na koga, bio je već počeo da ih čita, kad se odjednom otvoriše
vrata, i na njima se pojavi gostioničarka.
„Upravo se vratio čovjek s kojim ste željeli da govorite,“ reče.
„Da li je sam?“
„Da. Pošao je u spavaonicu; ja sam se upravo nalazila tamo, kad je
stigao.“
„Koje stube vode do nje?“
„One koje vode iz dvorišta.“
Gostioničarka potom ode, a Fred se obrati svojim drugovima:
„Dođite! Nas trojica obračunat ćemo se sami s njim. Vas, gospodo,
zamolit ću da nas u ovoj sobi sačekate. Vratit ćemo se čim svršimo
jedan omanji, ali hitan posao.“

270
 Dva bijela lovca i Indijanac ustadoše, uputiše se u dvorište i odanle
se stubama popeše na gornji sprat, a zatim uđoše u dugo, onisko
potkrovlje koje je zauzimalo čitavu širinu zgrade. U toj je prostoriji
bilo namješteno mnogo kreveta. Pred jednim od tih kreveta bio je
kleknuo jedan čovjek, okrenut leđima, prema Fredu. Pred sobom je
imao otvoren kovčeg i, kao što se činilo, premetao nešto u njemu. Fred
mu se nečujno prišulja pa se preko njegovih ramena zagleda u kovčeg
pun lješnjaka.
„Marlay!“ doviknu mu Fred.
Čovjek se okrenu. Čitava mu se prostorija zavrtje pred očima.
Razabravši da se nalazi pred Fredom, zapilji se u nj kao u kakvu
utvaru.
„Poznaješ li me, momče?“ zapita ga Fred.
Fredovi su se drugovi bili zaustavili iza vrata, pa ih iznenađeni
Marlay nije mogao primijetiti. Mislio je da ima da se obračuna samo s
Fredom pa se odmah snađe.
„Što tražite od mene?“ upita ga, mašivši se noža.
„Zasad samo te lješnjake.“
„Ah, tako. Pretpostavljam da ste šenuli umom.“
„Pretpostavi slobodno što te god volja. I čovjeku koji je šenuo
umom mogu da zatrebaju novac i lješnjaci.“
„Do đavola, ja vas ne poznajem!“ šlaga čovjek drsko.
„Hm, meni se čini da smo se već negdje vidjeli, i to najprije u
Sudlandiji, a zatim, nedavno, kod Komanča. Ti poznaješ zacijelo
porodicu Gollwitz, zar ne?“
„Ne poznajem je.“
„Ni slugu te porodice, koji se zvao Georg Marlay?“
„Ne poznajem ni njega.“
„Vidim da ti je pamćenje oslabilo. Zašto si svoje prijatelje Komanče
tako brzo napustio?“
„Nisam se nikad u svom životu sreo s tim crvenim đavlima.“
„Onda ti moram dovesti svjedoke koji će ti dokazati da lažeš.“
On namignu drugovima, i oni uđoše. Marlay problijedje.
„Ne poznaješ, momče, ni ove?“
„Ne poznajem ih.“

271
 „Hm! Indijanci obično ne zaboravljaju, a ti si Rikarroh, Komanč,
zar ne?“
„Vi se varate, gospodine. Vi me, očito, zamjenjujete s nekim.
Vjerojatno ličim na nekoga!“
„Koješta“, umiješa se Sanford. „Ne okolišajte toliko s tim čovjekom.
Mi smo u Americi pa ne trebamo ni suda ni advokata. Hoćeš li priznati
da si onaj za koga te mi smatramo?“
„Ne.“
„U redu! Pred tobom su tri čovjeka koji ti neće dopustiti da im
pričaš laži, a svaki od njih ima za pašom nož. Sad ću te ja preslušati.
Slažeš li i meni, đavo te je odnio!“
Uplašen tim riječima, Marlay se ogleda oko sebe i zapita:
„Što tražite zapravo od mene?“
„Samo da nam na pitanja koja ćemo ti postaviti iskreno odgovoriš.
Sad te ja pitam, a ja sam čovjek koji umije da postavlja pitanja.
Odgovori mi, dakle, po istini. Odakle potječeš?“
Indijanac je bio trgao nož, a Fred se bio poveo za njegovim
primjerom.
Čovjek vidje da od poricanja neće imati nikakve koristi. On
promuca:
„Iz Sudlandije.“
„U redu, momče! Vidim da pomalo dolaziš k sebi. Kako se zoveš?“
„Georg Marlay.“
„Tako, momče! A bio si sluga u baruna Teodora Gollwitza, zar ne?
„Da.“
„Od koga si dobio novac što ga imaš u tom kovčegu?“
„To je moja zarada.“
„Odlično! Izmoli jedan Očenaš, sinko moj, da spasiš bar dušu, kad
nećeš tijelo da spasiš!“
„Ništa mi ne možete nažao učiniti!“
„Ah! A zašto ne možemo?“
„Jer bi vas sud kaznio.“
„Ti si zaista mnogo veća budala nego što sam ja mislio! Ako te moj
nož zahvati, pa mi onda odemo, tko će utvrditi da si od mog noža pao.
Čak ako bi to i izašlo na vidjelo, misliš li da se ja plašim? Ti si me

272
izazvao, ti si se mašio noža; zar ne znaš običaje ove zemlje? Ti imaš da
biraš između dva puta: da te predamo sucu s time da mu kažemo sve
što o tebi znamo, pa ćeš nekoliko godina odsjediti u zatvoru, ili......“
„Ili ...?“
„Ili da nam sve priznaš, a onda možeš računati da ćemo imati
prema tebi obzira.“
„Pitaj, dakle, tako me tri đavla pomogla!“
„Kome si oteo ovo zlato?“
„To je ono isto zlato koje su Komanči oteli bijelim lovcima.“
„Ono pripada, dakle, nama dvojici, jer su Komanči nas pokrali. Što
imaš u džepu?“
„Ništa.“
„U redu. Pretražit ćemo te! Drž’te ga! Sad ću da vidim!“
Uhvatiše ga. Bili mu pretraži džepove i pronađe u njima jedan nov
sat i lisnicu punu puncatu novčanica.
„Kad si kupio tu lisnicu?“
„Danas.“
„Prodao si lješnjake i kupio lisnicu, zar ne?“
„Da.“
„Onda nije tvoja. Kako si došao do tog novca?“
„Prištedio sam ga. Već se godinama ne odvajam od njega.“
„Ah, prištedio si ga, dakle, dok si se nalazio među Komančima.
Čudno! Sad ću to provjeriti.“
On pregleda lisnicu i provjeri pažljivo novčanice.
„Hm. Mnogi bankari običavaju obilježavati novčanice svojim
potpisom i datumom njihova izdavanja klijentima, to je sigurno i tebi
poznato, zar ne? Oni to čine da bi se zaštitili od nepredviđenih
neprijatnosti.“
„Meni to nije poznato.“
„Evo, na ovoj novčanici od sto funti, na primjer, možeš vidjeti
bilješku: „Stirly & Co“, a pored nje današnji datum. A ti tvrdiš da se od
te novčanice već godinama ne odvajaš!“
„Datum je na novčanici pogrešno unesen umjesto starijeg
datuma.“

273
 „Koješta! Taj ti je novac upravo danas isplaćen za lješnjake koje si
prodao. I taj novac pripada, dakle, nama.“
„Podnosim žalbu!“ viknu Marlay, trudeći se očajno da se otme
šakama one dvojice koji su ga čvrsto držali.
„Uzalud se žališ, mladiću moj! Imam još da ti postavim jedno
pitanje od presudne važnosti: ili ćeš pristati da se pod našim
nadzorom vratiš u Sudlandiju, ili ćemo te odvesti šerifu da ti on sudi!“
„Ja sam ovdje slobodan čovjek.“
„Ja ću ti protivno dokazati. Hajte, pozovite jednog policajca.“
Fred se uputi prema vratima. Ali u posljednji čas ga Marlay vrati:
„Stanite, ne idite. Ja vidim da se moram pokoriti. Ali ja tražim da
ni ovdje ni u domovini ne budem predveden pred sud.“
„Tvoj ćemo uslov prihvatiti samo ako nam obećaš da ćeš na svako
naše pitanje iskreno odgovoriti.“
„Što hoćete još da saznate?“
„Čovječe, kako možeš još da pitaš?“ upade mu u riječ Fred. „Ja hoću
da znam gdje se sad nalazi moj brat Teodor, tvoj raniji gospodar.“
„To ne znam.“
Zbunjen tim odgovorom, Fred se u prvi mah ne snađe, ali čas zatim
navali na njega:
„Zar nas smatraš budalama, huljo? Iz Kingstona si pisao mojoj
porodici da ti je moj brat zabranio da nam otkriješ gdje se on nalazi.
To je, dakako, bila besramna laž. Govori, dakle! Gdje se nalazi moj
brat? Govori, ako nećeš da te zadavim.“
„Makar me sad linčovali, ja vam to ne mogu reći, jer ne znam.“
„Da li je moj brat iselio u Ameriku?“
„Ne, ja sam bez njega stigao ovamo.“
„Gdje si posljednji put vidio mog brata?“
„U zamku Himmelstein, prije njegova dvoboja.“
„A iza toga?“
„Slušajte me mirno. Ja ću vam iskreno reći sve što znam. Mog je
gospodara „ludi grof“ tajnim pismom pozvao k sebi u zamak
Himmelstein, da bi s njime raspravio spor do kojega je među njima
bilo došlo. Moj se gospodar tom pozivu odazva i povede mene sa
sobom. Kad stigosmo tamo, grof se s mojim gospodarom povuče u

274
jednu od svojih odaja. Ja više ne vidjeh gospodara. Sutradan me grof
pozva k sebi i zapita me da li bih htio da napravim dobar posao. Ja mu
potvrdno odgovorih. On mi onda predloži da iselim u Ameriku i
odanle pošaljem porodici Gollwitz pismo koje je ona potom i primila.
On mi pri tom ponudi tako visoku svotu novca, da sam ja, zaveden
sjajem novca, pristao na njegovu ponudu i iselio.“
„A nisi ga više pitao za svog gospodara?“
„Jesam, ali on mi na to pitanje nije uopće odgovorio. Ja sam morao
istoga dana otputovati pa otada ne znam više ništa o gospodinu
Teodoru Gollwitzu.“
„Ovoga puta rekao si istinu, to ti čitam na licu, mada ti inače ništa
ne vjerujem. Vjeruješ li ti da je do dvoboja zaista došlo?“
„Ne vjerujem.“
„Kako to objašnjavaš?“
„Prije svog odlaska pošao sam da posjetim upravitelja zamka
Geisslera. Zadržao sam se kod njega čitav jedan sat pa sam ga pitao za
svog gospodara i za ishod dvoboja. Upravitelj se nasmija podrugljivo i
odgovori mi da grof može uvijek da izbjegne dvoboju, jer raspolaže
sredstvima kojima može da ukroti svakog neprijatelja.“
„Znaš li ti koja su to sredstva?“
„Ne znam, to ga nisam pitao.“
„Da ga nije možda dao potajno ubiti?“
„Ne vjerujem da bi „ludi grof“ bio kadar da ubije ili dade ubiti
nekoga, nema on petlje za to. Možda je primorao protivnika da mu se
sam izgubi s očiju.“
Fred se ushoda gore-dolje po sobi. Odjednom zastade pred
Marlayem.
„A miss Ella? Gdje je ona sada?“
Marlay se zapanji. „Zar je i ona nestala? O njoj ne znam ništa. Ja
sam bio uvjeren da je ona postala grofova ljubavnica.“
„Ja sam je tada izgubio s vida.“
„Sve je to čudno. Možda je bogati grof pronašao način kako će je
primorati da šuti o svemu što bi njemu moglo biti neprijatno.“
„A u tome što si mi sad ispričao nema nijedne lažne riječi, ti mi to
možeš još jednom potvrditi?“

275
 „Nema. Srećom se svojom zaklinjem da sam sve što znam o čitavoj
toj stvari po istini ispričao.“
„Ja ti vjerujem. Sad nemam više što da te pitam. Ja sam ti već
jednom rekao da nam nije baš nimalo do tebe stalo. Mi bismo te
odmah pustili na slobodu, jer od tebe ne možemo više imati nikakve
koristi. Ali mi moramo biti sigurni da nas nećeš izdati, zato ćemo te
povesti sobom. Ja ti dajem riječ da ti nećemo ništa nažao učiniti pa
ćemo te pustiti na slobodu čim postignemo cilj za kojim idemo. Ali znaj
da nećeš smrti izbjeći ako na bilo koji način pokušaš da nam
pobjegneš; to dobro upamti!“
Zatim ga povedoše u veliku gostinsku sobu. Čim se u njoj pojaviše,
diže se s jednog udaljenog stola jedan čovjek čije je otrcano odijelo
odavalo propalog kopača zlata. Prišavši im, pljesnu svojom teškom
rukom Marlaya po plećima.
„Ah, i ti si tu! Zar se nismo nas dvojica jednom negdje već vidjeli?“
Marlay problijedje kao da ga je u isti čas smrt pokosila. Bio je
prepoznao kopača zlata, o tome nije moglo biti sumnje.
„Nas dvojica da smo se vidjeli?“ reče. „Ja se toga zaista ne sjećam.“
„Ne sjećaš se? Well, onda ću te ja podsjetiti. Will, ustani i pogledaj
časkom tu đavolsku njušku.“
Čovjek koji je do maločas sjedio s njim za istim stolom ustade i
priđe bliže. Bila je to visoka, plećata ljudina, očito neobične tjelesne
snage.
„Poznajem ja tog nevaljalca“, reče.
„Jesi li siguran da ga poznaješ?“
„Siguran sam!“
„E, tako. Gospodo, hoćete li biti toliko dobri da me časkom
saslušate!“
Glasno izrečenom pozivu svi se mukom odazvaše.
„Ovaj je čovjek“, nastavi kopač, busheader, prešao Komančima, jer
se kod bijelaca nije više osjećao sigurnim. On je od mene i od ovoga
čovjeka ovdje odveo nekoliko dobrih drugova. Kažite, džentlmeni, što
zaslužuje za to?“
„Kuršum — konopac...!“ zagraja gomila sa svih strana.
„Well, pravo kažete! Nego, recite mi treba li čovjeka za takvu
tričariju voditi šerifu ili prisjedniku?“
276
 „Ne, svršite s njim ovdje!“
Uvidjevši u kakvoj se opasnosti nalazi, Marlay se ohrabri.
„Nisam ja taj koga ovi ljudi traže“, viknu, „prevarili su se, zamijenili
su me nekim drugim čovjekom.“
„Oho, mladiću moj“, odgovori Will, „znamo mi tebe i suviše dobro!“
„Onda me uhvatite!“
Rekavši to, Marlay se okrenu i potrča prema izlazu. U nekoliko
skokova Will ga stiže, uhvati ga za vrat i više ga ne pusti.
„Stani, čovječe! Mi se u hvatanje razumijemo. Sad si vidio.“
„Još ti se ne predajem!“
U istom trenutku bijesnu u Marlayevoj ruci nož.
„Ah, tako, momče, ti nasrćeš na mene. Neka te đavo onda nosi!“
Kopač zlata izvuče strelovito brzo revolver i, prije nego što je
Marlay dospio da mu zada namijenjen mu udarac, obori ga jednim
hicem na zemlju.
„Džentlmeni, vi ste zacijelo vidjeli da je on potegao nož na mene?“
„Vidjeli smo!“ odjeknu sa svih strana odgovor.
„Onda možete posvjedočiti da sam pucao u samoobrani?“
„Svjedočit ćemo!“
„Well! Neka sad gostioničar dade prenijeti mrtvaca kud ga god
volja! Razbojnika i ubicu stigla je zaslužena kazna.“
Mrtvaca izniješe iz sobe, a kopač zlata, koji je čovjeka bio ustrijelio,
mogao je sa sigurnošću da računa s time da zbog hica što ga je ispalio
na čovjeka neće biti pozvan na odgovornost. Fred iz Teksasa i njegovo
društvo nisu učestvovali u tom događaju, ali Fred nije ipak mogao da
prikrije užas koji ga je bio obuzeo.
„Sad smo se riješili tog nevaljalca, iako ne na način na koji smo
mislili da ćemo ga se riješiti. Bili bismo imali samo još neprilika s
njim.“
„Hoće li nam gostioničarka htjeti predati njegov kovčeg?“ zapita
Bili.
„Tko će je još pitati? Kovčeg pripada nama, tko bi se mogao usuditi
da nam ga otme. Uostalom, dobro će nam doći, jer sad raspolažemo
sredstvima pa ćemo moći da pristojnije obučemo našeg Adama koji je
pao na niske grane, a zatim ćemo svratiti našem novom znancu!“

277
 Sve se tako i zbilo; malo zatim društvo se bilo već okupilo u
„pokrajnoj sobi“. Fred stade da priča što se desilo, a kormilar i njegov
drug pažljivo su ga slušali. Kad lovac završi svoju priču, kormilar
tresnu šakom o stol. Čaše se potresoše i zveknuše, a kormilar viknu:
„Do đavola! Lješnjaci nam dolaze upravo u pravi čas. Znate li,
prijatelju, što imate da učinite? Unajmite dobru jahtu ili bilo kakav
prikladan brod pa se u najkraćem roku ukrcajte i krenite odavle!“
„Da se ukrcam i krenem odavle? A kuda da krenem?“
„Kuda? Na otok, vašeg brata, po blago koje vas tamo očekuje. Da,
vi o svemu tome ne znate gotovo ništa. Pročitajte dnevnik vašeg brata
i prepustite se struji koja će vas ponijeti pravo onamo. Drugoj gospođi
ja predlažem da se prošetamo gradom. Za to vrijeme prijatelj Gollwitz
neće se, nadam se, dosađivati.“ ...
Kad su se ta četvorica, Apač je, naime, bio četvrti, uveče vratili u
gostionicu, nađoše Freda gdje, crven u licu i sjajnih očiju, čita bilješke
svog nestalog brata. Čitao ih je upravo po drugi put. Kad njegovi
drugovi uđoše u sobu, on ustade i, sav radostan, obrati se Sanfordu:
„Bille, danas mi je svanuo dan kakav još nikada dosada nisam
doživio. Krenuo sam iz domovine da potražim Teodora pa sam ne
samo njemu ušao u trag, nego sam se pri tom križao i s tragom mog
davno nestalog starijeg brata. Oh, Bille, meni dolazi u isto vrijeme da
se smijem i da plačem, toliko se radujem i žalostim zbog svega što je
moj brat zapisao u svoj dnevnik. A vama“, i pri tom se obrati dvojici
mornara ,Tigra’, „imam najviše da zahvalim što sam danas tako sretan.
Dopustite mi da vam zasada stegnem ruke. Dao bog da vam uskoro
uzmognem zahvaliti i na drugi način!“
Kormilar koji je po svom stasu bio pravi div, a po prirodi dijete,
ganu se i otrije sebi oči. Ali odmah zatim, kao da se postidio’ te slabosti,
reče svojim larmadžijskim glasom:
„Do đavola! Učinili smo samo ono što bi svaki čestit čovjek na
našem mjestu bio učinio! Ja i Karavej ne očekujemo od vas da nam još
na neki drugi način izrazite svoju zahvalnost. Recite nam radije kako
da iziđemo iz te rupe koju vi nazivate San Francisko?“
„Kako? Upravo kao što ste maločas predložili.“
„Da unajmimo, dakle, jedan brod?“

278
 „Ne, bit će bolje da ga kupimo. Imat ćemo onda slobodnije ruke.
Vlasnik broda koji bismo unajmili ne bi nam, naime, dopustio da
otplovimo u te daleke, nepoznate krajeve. Najvažnije je sad da na
otoku nađemo blago kad tamo stignemo.“
„A zašto da ga ne nađemo?“
„Niste, valjda, zaboravili Nattera. Ako sam vas dobro razumio,
njemu je poznat položaj otoka i skrovišta u kome se krije blago.“
„Ne zaboravljam ja tog nitkova. Često ja mislim na njega. Ali on ne
zna za broj koji rješava zagonetku tajnog položaja skrovišta
maharadžina blaga.“
„Oh, on ga može svojom lukavošću lako pronaći.“
„Kako to? Taj je broj nemoguće pronaći, ako je vjerovati vašem
bratu koji u svom dnevniku to naročito ističe.“
„Ali on nije mogao znati da će se prilike u našoj porodici u
međuvremenu sasvim izmijeniti. Sad nemamo vremena da se o toj
stvari potanje porazgovorimo, drugom ću vam zgodom objasniti sve
što vam danas još nije jasno. Danas članovi porodice Gollwitz ne
moraju da razbijaju sebi glavu da bi pronašli taj broj, jer je tajna kojom
je taj broj bio obavit sad već u njihovu korist otkrivena.“
„Do đavola! Zar zaista? Onda moramo požuriti.“
„A sad mi još kažite, kormilaru, kad ste se vi domogli tog
dnevnika?“
„Pred tri mjeseca.“
„Pred tri mjeseca? Znači, Natter je mogao da to vrijeme iskoristi,
zar ne?“
„Svakako. Do đavola, možda nas je već pretekao!“
„Eto, vidite. Što nam sad preostaje da uradimo, ako je on već učinio
ono što mi sad tek treba da učinimo, ako je kupio ili unajmio brod pa
se već nalazi na putu prema otoku. Sredstava ima dovoljno, jer
raspolaže biserima moga brata.“
Fredove riječi uzbudiše kormilara, i on odjednom skoči.
„Mister Gollwitz, uzmite šešir i hajdete sa mnom!“
„Kuda?“
„U luku, da kupimo brod!“
„Polako!“ nasmija se Gollwitz. „Trebamo valjda i kapetana!“

279
 „Već je tu. Kapetan mogu ja da budem.“
„A razumiješ li se ti u taj posao?“
„Do đavola, majstor sam ja u tom zanatu.“
„A gdje ćemo naći mornare?“
„Ne brinite, lako ćemo mi njih naći.“
„Ali oni nas mogu izdati!“
„Koješta! Ima ovdje dosta Kineza. Ti su ljudi vrsni pomorci. Bit će
veseli što im se pruža prilika da se vrate u svoje nebesko carstvo.
Prepustite vi tu brigu meni.“
„Morat ćemo, dakako, nabaviti i dovoljno živežnih namirnica.“
„Svakako. A i streljiva. Čovjek nikad ne može unaprijed znati koga
sve na putu može da sretne.“
„I što je glavno, moramo najprije kupiti brod. A taj će nas mnogo
stajati.“
„Ne toliko koliko vi mislite. Ima u luci dosta brodova na prodaju.
Uvjeren sam da ćemo imati velik izbor.“
„A koliko može da stoji jedan brod?“
„Prema tome kakav odaberemo. Koliko će vas svega biti na
brodu?“
„Svega nas dvojica: Bili Sanford i ja.“
„Onda se možemo zadovoljiti jahtom ili malom škunom, kojoj
ćemo dodati još jedno jedro, da bismo mogli da brže plovimo; veći
nam brod ne treba. Dvadeset hiljada dolara bit će nam dosta za takav
brod. Jeste li voljni da toliko potrošite?“
„Dabome! Ono što je na otoku zakopano ne pripada, naravno,
samo meni, nego čitavoj mojoj porodici, i zato ja ne smijem da mislim
samo na sebe. Osim toga radi se o ostavštini moga brata, koja bi mi
bila sveta i da se radi o neznatnom nasljedstvu. Hajdmo, dakle!“
Nakon nekoliko minuta sva se petorica, združeni čudnim
slučajem, uputiše u luku odakle se nakon jednog sata vratiše u
gostionicu. Bili su kupili jednu oštećenu jahtu, na kojoj je trebalo
izvršiti izvjesne popravke; cijena joj je bila umjerena, pa ju je Fred
mogao odmah isplatiti. Popravak i oprema broda iziskivali su, po
mišljenju dvojice pomoraca, najviše sedmicu dana.
Kad se društvo vrati u gostionicu, Fred se obrati Indijancu.

280
 „Kako će se dugo poglavica Apača zadržati u ovoj zemlji?“
„On je neće napustiti dok se njegova bijela braća ne otisnu svojim
velikim čamcem na pučinu“, odgovori on. „Inču-čuna voli svoje
prijatelje i ostat će s njima dok ga oni ne napuste.“
Odsada su oba pomorca čitav dan nadgledali radove oko jahte.
Sama jahta bila je bogato snabdjevena živežnim namirnicama, a Fred
je pored ostalog oružja bio kupio i jedan pokretan top koji je bio
smjestio na palubu. Plovidba između otoka Velikog Oceana bila je
dosta opasna. Zato nabaviše dobre karte i sve potrebne nautičke
sprave. Pri tom se kormilar Schubert ispolji kao odvažan upravljač
broda.
Najzad dođe i dan odlaska. Pođoše na brod, gdje su ih kineski
mornari već očekivali. Pošto bi udovoljeno svim lučkim propisima,
Inču-čuna priđe Fredu i Sanfordu.
„Moja braća idu na Zapad, a poglavica Apača vraća se kolibama
svog plemena. Hoće li njegova braća katkada misliti na njega?“
„Nikad te mi nećemo zaboraviti“, odgovoriše obojica toplo.
„I Inču-čuna će se uvijek njih sjećati. On će sad otići. Neka Veliki
Duh čuva moju braću i povede ih sretno u zemlju gdje će ponovo
ugledati kolibe svog naroda. Inču-čuna se nada da će dimom brojnih
lula koje će popušiti u čast duhova skloniti duhove da zaštite njegovu
braću.“
Tim riječima oprosti se on s njima. Jahta diže sidro, razvi jedra i
zaplovi prema sidrištu, a odanle put otoka dragulja. Smjeli moreplovci
krenuše na taj opasan put da zemlji otmu bogatstvo, skriveno u
njenom krilu.

281
 11.
MAHARADŽINO BLAGO

Vedro nebo, bez ijednog oblaka, širilo se nad morem i niskim

žalom na kom je pred jednom daščarom sjedilo nekoliko ljudi, po
njihovu odijelu sudeći očito pomorci. Bili su napalili vatru i kuhali sebi
na njoj ručak. Na uzburkanom moru, koje je zapljuskivalo niz grebena
što su štitili žalo, bio se usidrio brod na kom su se oni ljudi bili dovezli
onamo. U malom zalivu bio je bacio sidro brik, po svom dugom, prema
pramcu zašiljenom trupu nalik sasvim na jedrenjak koji se lako podaje
vjetru. Taj dugi čamac koji su oni ljudi bili upotrijebili da bi se iskrcali
na žalo, ležao je jednom polovinom na žalu. U malom zalivu, u
suprotnosti s valovima što su van zaliva udarali o grebene, more je
bilo sasvim mirno, kao da ga vihor ni načas nije uzvitlao.
U razgovoru ljudi na žalu bila je nastala stanka. Predmet njihova
razgovora bila je, kako se činilo, daščara, jer su njihovi pogledi bili
uprti s izrazom izvjesnog straha i radoznalosti u to jednostavno
zdanje koje je ostavljalo dojam kao da je još nedavno bilo nastanjeno.
„Do đavola!“ prekide najzad nastalu šutnju čovjek koji je morao
biti, sudeći po njegovu haljetku, kormilar. „Nešto čudnije nisam nikad
doživio, a vjerujem da ni ubuduće neću doživjeti, što mislite vi o tome,
kapetane?“
Kapetan, u kojemu je čovjek na razdaljini od stotinu koraka mogao
da prepozna Amerikanca, odgovori:
„Well, i meni je stvar prilično čudna, ali ja se u to neću da miješam.
Vođa ekspedicije plaća dobro, a drugo nas se ne tiče.“
„Tačno, kapetane! Ali ja bih ipak, majku mu staru, želio da znam
zašto je taj gospodin Mericourt unajmio naš brik. Zar zato da se po tom
nemirnom moru šetamo amo-tamo poput sleđa koji je nekud zalutao
pa ne zna više kako da se vrati svome jatu.“
„Da se šetamo? Ne pada mu to na pamet, čovječe. Zar vam nije
rekao da se bavi botanikom pa je na tom otoku proveo izvjesno

282
vrijeme sa svojim slugom Malajcem, a sad se vratio ovamo po svoju
zbirku, jer hoće da je skloni na sigurno mjesto?“
„I vi to vjerujete?“, reče kormilar kao da sumnja u vjerodostojnost
vođinih riječi. „Da se samo o tome radi, ne bi trebalo da u svemu tako
tajanstveno postupa. Koji bi pametan čovjek, pa bio on i botaničar,
takve stvari, za kakve ni najbjednije dijete ne bi marilo, sklanjao tako
daleko od svoje kuće? Ne, tu mora da se nešto krije.“
„A što?“
„E, to ni ja sam ne znam. Znam samo da ni botaničaru ni čovjeku
kojega je taj lukavac najmio kao slugu ne vjerujem ni jedne jedine
riječi. Znate li, kapetane, što smo mi našli u daščari?“
„Da čujemo već jednom i tu vašu mudrost! Imam ja i drugog posla
pa nemam vremena da njušim po bijednim kolibama.“
„U redu. Reći ću vam ukratko. Iz jednog smo sanduka izvukli
mnoštvo ženskih odjevnih predmeta po kojima smo odmah zaključili
da je u toj kolibi morala sigurno duže vremena boraviti neka žena.“
„Ah!“
„Da, sve su te stvari od najfinije indijske svile, kakve se mogu naći
samo u dućanima u Bombaju ili Kalkuti. Jedna od dviju sobica, na
stražnjoj strani daščare, zacijelo je stan neke otmjene dame, jer je
uređena s mnogo ukusa. Dama je možda pošla da posjeti neku svoju
susjedu.“
„Goddam, to je zaista čudno! Hajde da i ja to pogledam.“
Amerikanac ustade i uđe u daščaru. Nakon nekog vremena iziđe iz
nje i sjede na svoje prijašnje mjesto.
„U pravu ste, mornaru, vođa nam je podvalio: očito nas je htio
prevariti pa nam je rekao da je bio tu sa svojim slugom. Međutim,
daščara je uređena za dvije osobe, za jednog muškarca i za jednu ženu.
Za jednu treću osobu, za slugu, nema u njoj mjesta.“
„Znači da nam je lagao kad nam je rekao da je ,prirodnjak’. Nije
htio da ga pratimo na putu u unutrašnjost otoka, kad je pošao po
tobožnju svoju ,zbirku’ pa je poveo sobom samo svoga slugu: to mi je
sumnjivo.“
„Da, mornaru, to je i meni upalo u oči. Sigurno se bojao da na tom
njegovu putu ne nađemo nešto čime bismo mogli ući u trag njegovoj
tajni. Ali sad će se odmah vidjeti u čemu je stvar. Uostalom, stvar nas

283
se zapravo i ne tiče tako dugo dok on postupa s nama kao pošten
čovjek. Dosada i niste imali razloga da se na nj potužite, zar ne?“
„Istina je, kapetane“, nasmiješi se kormilar. „Na postupak mister
Mericourta prema nama ne možemo se zaista potužiti. Kad smo
krenuli na put, dao nam je dvostruko veći bakšiš nego što je to inače u
takvim prilikama uobičajeno, a uz to nam je obećao da će nam, ukoliko
sve dobro ispadne, pored plate dati i nagradu u desetorostrukom
iznosu same plate. Ne škrtari, dakle!“
Pri tom pucnu prstima i napravi lice kao da čuje kako mu u džepu
već zveče zlatnici.
„Ali zato mi se onaj drugi, onaj Malajac“, nastavi on, „nikako ne
sviđa. On se, doduše, stalno trudi da napravi prijazno lice, ali liči pri
tom na morskog psa koji se upinje da ničim ne pokaže da je naumio
proždrijeti čovjeka. Ima izrazito lice obješenjaka, pa ne bih volio da se
s njim nasamu sretnem, čime, naravno, ne mislim da kažem da se
njega bojim. Unatoč tome, svaki put kad ga vidim, imam osjećaj kao da
me je netko hladnim gvožđem udario u rebra.“
„Manite Malajca! Nas se on ne tiče, mi imamo da slušamo njegova
gospodara, a taj se dosada ponaša prema nama kao pravi džentlmen.
Ja sam njime dosada potpuno zadovoljan. Nemam čak ništa protiv
toga da ostanemo na ovom otoku nekoliko dana. Kad se čovjek čitav
mjesec dana kretao po brodskim daskama, onda mu promjena što je
doživljava kad može da protegne noge po čvrstom tlu.......Heavens, što
je to?“ viknu odjednom zastrašen. Imao je osjećaj da ga je stigla kazna
zbog laži koje je upravo bio rekao. Šum što se odjednom začu ličio je
na škripu grane koju lomi pila, a ljudi su pri tom imali osjećaj da im
izmiče tlo pod nogama. Sve to potraja samo jedan trenutak, ali taj je
trenutak bio dovoljan da pred mornarima nestane slika mira u kojoj
su još maločas uživali. Smioni pomorci ležali su na zemlji isprepleteni
u zbrkano klupko ruku i nogu koje se pomicalo amo-tamo. Ni kapetan
nije bio medu njima izuzetak. Potres ga je bio bacio na leđa, pa bi u
tom trenutku sa svojim uvis protegnutim nogama bio u drugim
prilikama prosto pobudio smijeh.
Kapetan odmah osjeti da njegov položaj nije mogao da pobudi
poštovanje i, snašavši se, prvi se uspravi. Ali u licu je bio problijedio, a
koljena su mu drhtala. Za njim se i drugi snađoše i protegoše ruke i

284
noge pa se zagledaše, zapanjeni, jedan u drugoga. Svi su bili blijedi. Bili
su to jamačno sami odvažni ljudi koji su bili navikli da gledaju smrti u
oči, ali sav je taj prizor bio toliko sablastan, da se i najodvažnijima bila
koža naježila.
Kad se opet sve smiri pa se potres više ne ponovi, strah, koji je bio
obuzeo ljude, kako se činilo, nestade; svi živnuše i dadoše oduška
svom čuđenju najrazličitijim povicima:
„Sto mu gromova!“ opsova kormilar. „Što se to desilo? Ja sam imao
strašan osjećaj: sjedim ja uz jedno okno, pa se ono odjednom otvori, i
ja se strovalim. Ako to nije bio potres, onda ni ja nisam više mornar.
Što kažete o svemu tome vi, kapetane?“
„Slažem se sasvim s vama, kormilaru! Nikad u svom životu nisam
osjetio nešto slično tome! Sigurnije se ja osjećam i na razbitom brodu,
makar i sa samom jednom daskom pod sobom, koliko god ona bila
tanka, nego na kopnu kad me potres prodrma.“
„Mislite li vi da će iza ovoga slijediti još jedan udarac?“
„Tko će to znati? Čovjek bi se morao obratiti duhovima zemlje,
ukoliko bi htio da to sazna. Tko se mogao nadati da... Egad! Sad mi je
sinulo! Mornaru, sjećate li se što su nam rekli kad smo pristali u
Capetownu?“
„Svašta su nam rekli. Ne znam na što mislite.“
„Govorili su nam o potresima i o vulkanskim provalama koje su
ove godine učestale naročito na Javi. Čitava su naselja zasuta i nestala
u potresu.“
„Ah! Sad pogađam kud vi to ciljate. Vi hoćete da kažete da je ovaj
udarac bio možda u vezi s provalama tamošnjih vulkana!“
„Ne samo možda, nego vjerojatno, čak sigurno! Mi se nalazimo sad
otprilike na istoj širini kao i otok Java.“
„Ali udaljenost, kapetane, udaljenost!“
„Udaljenost ne znači ništa. Mi ne možemo znati kako se daleko niz
vulkana, kojih na Javi ima mnogo, proteže ispod mora; mi sjedimo
možda u ovom trenutku na krateru jednog brda iz kojega često suklja
vatra pa se u narednom trenutku može otvoriti i progutati nas.“
„Zounds, ako vi tako mislite, onda, ja mislim, ne bi trebalo da
ostanemo ovdje duže nego što je potrebno.“

285
 „I ja mislim tako. Neka đavo nosi sva brda iz kojih suklja vatra.
Najbješnja oluja milija mi je od podmuklog potresa. Ona bar pokazuje
svoje pravo lice, pa čovjek zna kako ima da se ponaša prema njoj.
Hajdmo odavle, momci! Na ovom đavolskom otoku nemamo više što
da tražimo, vratimo se na naš brod.“
Za gledaoca koji u svemu tome nije svjesno učestvovao moglo je
biti zabavno vidjeti spremnost kojom su se mornari odazvali pozivu
svog kapetana. Pravi pomorac osjeća se najbolje na svom brodu. Ako
se povremeno, naročito nakon duge vožnje, i zaželi da ponovo stupi
na kopno i tamo se sasvim raspusti, da bi se potom na brodu uzdržao
od užitaka, uskoro će se zasititi društva za kojim je čeznuo pa će se
vratiti na brodsku palubu i uživati u svježem lahoru koji će mu
milovati lice. Onda će opet postati čovjek u punom smislu te riječi,
čovjek koji s visoka, s osjećajem prezira, posmatra ,poljske štakore’
pošto je odjednom izgubio nespretnost koja ga je sapinjala na kopnu.
Mornari spremiše međutim dugi čamac za odlazak. Kapetanu
pade odjednom pogled na daleko more pa odmah zovnu k sebi
kormilara.
„Mornaru, uprite pogled tamo na zapad. Vidite li nešto?“
Kormilar posluša kapetana i uprije pogled u određenom pravcu.
Na inače vedrom nebu primijeti svijetao oblačić prividne veličine
oraha. Oblačić je bezazlen, ali kormilar je iz iskustva znao da je takav
majušan oblačić kadar da u najkraćem roku čitavo nebo zastre
zavjesom tame. Udahnu promišljeno zrak i zamisli se.
„Well, kapetane. U pravu ste. Tamo pozadi nešto se kuha, zadat će
nam to dosta briga. Sve se bojim da će se za jedan sat sručiti na nas
oluja.“
„Oluja? Koješta! Da je bar samo to! Tu vrstu oblačića ja poznajem
bolje od vas, zato se bojim da nećemo tako jeftino proći. Spreman sam
da se kladim o što god hoćete da ćemo se uskoro naći u vrtlogu pravog
pravcatog tajfuna.“
„Heavens, vi očekujete tajfun? Nadajmo se da se ipak varate.“
„Ja bih želio da se varam. Ali ja ne plovim po prvi put ovuda pa
znam što govorim. „Momci“, viknu s čamca svojim mornarima koji su
bili ostali na žalu. “Požurite da što prije odemo odavle! Tajfun se
približava. Za četvrt sata moramo već biti na našem brodu.“

286
 Tim riječima kapetan postiže svoj cilj: mornari preniješe u pet
minuta na čamac stvari koje su bili ponijeli sobom na kopno u
uvjerenju da će njihov izlet biti kratkotrajan. Samo je kormilar još
časkom oklijevao:
„A gdje je naš vođa sa svojim slugom?“ zapita on.
„Za njih se mi sad ne možemo brinuti. Morali bismo pretražiti čitav
otok da ih nađemo, a tko zna bismo li ih uopće našli: za to bi vrijeme
naš brik mogao dvadeset puta udariti o te proklete grebene i sasvim
se razbiti. Ne, ne, za danas ih moramo prepustiti njihovu udesu.“
„Ali vođa nam neće biti naročito zahvalan ako ga ostavimo na
cjedilu.“
Kapetan slegnu ramenima. „Ja mu ne mogu pomoći. On je, doduše,
vođa ekspedicije, ali vodstvo broda pada na moja leđa, za svoj brod i
za sigurnost posade odgovaram ja, a ne on. Da otok ima neku luku,
mogli bismo mimo sačekati oluju koja već nailazi, ali ovako, da bismo
spasili naš brik, moramo se otisnuti na pučinu.“
„Ali možda se oni već vraćaju?“
„Utoliko bolje po njih, jer ćemo ih onda ukrcati — dakako, ako nas
oluja u tome ne spriječi. Oni su čamcem krenuli put juga, a u tom
pravcu treba i mi sad da krenemo, da bi nas otok zaštitio od orkana.
Ostavite se, dakle, naklapanja pa se ukrcajte! Tajfun nas može
odjednom napasti, neće valjda čekati da mu vi kažete kad smije da nas
napadne. Čim oluja prestane, možemo poći u potragu za njima.“
Kormilar ga posluša i skoči u čamac, a za njim skoči, kao posljednji,
i kapetan. Čamac se zatim otisnu od kopna i prijeđe najprije preko
malog zaliva zaštićenog nizom grebena o koje se kršilo uzburkano
more, a potom, izišavši odanle, zaplovi prema brodu i nakon deset
minuta pristade uz njegov bok. Momci se popeše na brod, a zatim
povukoše na palubu čamac.
Jutro je bilo već poodmaklo. Koliko god se ljudi žurili, oluja samo
što ih ne stiže. Oblačić se bio pretvorio u tamnu zavjesu, prekršivši
gotovo trećinu neba. Spuštenih jedara brod zaplovi daleko, kloneći se
opasne blizine otoka.

***

287
 Nekoliko sati prije nego što se na zapadnoj obali otoka dešavalo
ono što smo netom opisali, bližila se s istoka otoku čudno opremljena
jahta: bila je opremljena poput škune, očito zato da bi mogla da brže
plovi.
Na palubi su sjedila, sklonivši se od vjetra i sunca, dva čovjeka i
pažljivo promatrala obzorje durbinima koji je stalno prelazio iz ruku
jednoga u ruke drugoga. Jedan, u nošnji lovaca divljih konja i
prerijskih kurira, ličio je svojim herkulskim uzrastom sasvim na diva,
dok je drugi, znatno manji, bio odjeven po evropskoj modi.
Mornari koji su bili zaposleni na palubi, većina njih s perčinom,
nisu nikad mirovali, stalno su nešto radili. Po svemu je izgledalo da se
razumiju u svoj posao, kao ljudi koji imaju iskustva u svom zanatu.
Kapetan, visok, plećat čovjek, upravo je prolazio pored one dvojice
koji su sjedili na palubi. Čovjek koji je bio odjeven po evropskoj modi
skide s očiju durbin koji je bio uperio u jednu tačku na zapadu i zapita:
„Dakle, kapetane, što mislite? Da li je tačka prema kojoj plovimo
naš otok ili nije?“
„Ja ni najmanje ne sumnjam da je to upravo naš otok. Vaš brat je
potpuno tačno odmjerio dužinu, dok je u pogledu širine učinio malu
grešku, ali to ne znači ništa, jer se oko nas, na udaljenosti od mnogo
milja, vidi samo ta tačka pa je veća greška sasvim isključena.
Pričekajte još jedan sat dok ugledamo oblik obale pa ćete vidjeti da je
vaš brat sve tako tačno opisao da će nam na prvi pogled biti jasno na
čemu smo.“
„A što kažete o vremenu? Hoće li potrajati ovakvo kakvo je sada?
Bilo bi vrlo neprijatno kad bi nam sada, kad smo se već približili cilju,
pomrsilo račune.“
Kapetan Schubert podiže nos, kao da očekuje s neba odgovor na
to pitanje, i odgovori:
„Vođo, sad ste se time dotakli nečega što me već duže vremena
zabrinjava.“
„Što vas to zabrinjava? Mi plovimo sasvim kako treba, mada po
tom jakom sjevernjaku možemo da koristimo samo pola snage vjetra.“
„Pravo kažete! Dobro mi plovimo; ali ja bih ipak volio da taj
sjevernjak hoće malo da popusti. Dodijao mi je, čak me pomalo i

288
zabrinjava, jer već osam dana stalno duva, i to u kraju gdje se vjetrovi
stalno mijenjaju.“
„Možda bismo bili bolje učinili da smo se sklonili neko vrijeme u
neku luku na Javi.“
„Dabome! Da nam naši Kinezi, koliko ih god ima na brodu,
strugnu? Ne valja ljude dovoditi u napast, te razroke Kineze pogotovo.
Ja sam njima dosada potpuno zadovoljan, ali ja poznam svoje ljude:
kad nanjuše zrak nedaleke domovine, umaknut će vam bestraga. A
gdje da onda nađemo druge mornare? Ne, ne, onda je ovako ipak bolje
po nas, čak ako nas zapljusne ponekad koji veći val. Oluja na tim
širinama nije baš po mom ukusu, ali ja se ipak nadam da će naša jahta
odoljeti tom iskušenju.“
Kapetan potom ode, a Fred uze opet u ruke durbin i ponovo se
zagleda u onu tačku koja ga je bila zaokupila, možda upravo zbog toga
što su joj se sve više približavali. Odjednom uhvati svog druga za ruku.
„Bili!“
„Što je Fred?“
„Samo da ne stignemo tamo prekasno. Mogao bi netko prije nas
odnijeti blago?“
„Tko će ga, do đavola, odnijeti?“
„Natter.“
„Koješta! U to ne mogu nikako da povjerujem. Kad pomislim da
nije prošlo mnogo vremena između dana kad je dnevnik pronađen i
dana kad je Natter uspio da strugne, dolazim do zaključka da se to
može smatrati isključenim. Ne mogu nikako da zamislim da je nekom
ludom srećom uspio da uhvati najbolju vezu i odmah nakon svog
dolaska u Sudlandiju saznao tajni broj i stigao na otok prije nas. Reci
pravo, da li je to uopće moguće?“
„Pravo kažeš, Bili: i ja sam već bezbroj puta postavljam sebi to
pitanje, ali se ipak ne mogu osloboditi te misli.“
„Uzbuđen si, Fred; zato ti se to i dešava!“
„Nisam ja uzbuđen, Bili.“
„To mi ti ne možeš dokazati“, nasmija se Sanford. „Tko ne bi bio
uzbuđen na tvom mjestu? Zamisli samo: imaš da baštiniš hrpu
milijuna, toliko bar tvoj brat cijeni maharadžino blago. Kome da pri toj
pomisli ne poteče brže krv u žilama!“

289
 „Priznajem ti da možda imaš pravo kad kažeš da sam uzbuđen. U
takvom raspoloženju ne mogu da ne mislim na Nattera. Šta da radim,
po tvom mišljenju, ako je on zaista već bio ovdje i ispraznio skrovište?“
„Bounce! I ti još pitaš? Poći ćemo njegovim tragom i preotet ćemo
mu opljačkano blago.“
„A kako ćeš saznati kud se djenuo?“
„Prepusti ti to meni! Pretpostavimo da je već bio ovdje. U tom
slučaju sigurno se poslužio nekim brodom. Radi se sad samo o tome
da pronađemo taj brod. To zacijelo nije nemoguće, jer svakako nije
odavle zrakom odjedrio: morao je negdje naći neku luku i u nju se
skloniti. Samo da uđemo u trag brodu, ući ćemo u trag i našem čovjeku.
Iskusni smo mi lovci, neće on nama uteći.“
„Sa mnom nemoj računati, Bill.“
„A zašto ne?“
„Zar si već zaboravio što se priča o mom bratu Teodoru i što smo
doživjeli u San Francisku? Uzalud sam dosada tragao za svojim
bratom, ali ipak ne mogu da napustim stari trag kojim sam pošao u
potragu za njim i krenem novim, čak i ako bi novim mogao možda
naići na blago milijunske vrijednosti. Do brata mi je stalo, samo ako je
živ, neuporedivo više nego do maharadžina blaga!“
„Egad, pravo kažeš; ti moraš tragati za svojim bratom. Ali upravo
zato ja bih se na tom mjestu najupornije držao Natterova traga.“
„Bi li mi pri tom htio pomoći, Bili?“ zapita Gollwitz sav veseo.
„Baš me ludo pitaš! Zar bih ja mogao da te napustim, i to u
trenutku kad sam ti najpotrebniji? Nemojmo da govorimo sad o tome
da bismo mogli biti primorani da se odvojimo jedan od drugoga.
Daleko smo od toga. Reci mi radije kuda misliš da idemo kad jednom
obavimo ovdje posao koji smo sami sebi nametnuli?“
„Do kote Radža, dakako!“
„Do kote Radža? Ah, ti hoćeš da posjetiš grob brata Huga!“
„Ne samo to. Dat ću iskopati njegov leš. Neću da mu kosti počivaju
u tuđoj zemlji, hoću da mu počivaju u domovini za kojom je toliko
čeznuo.“
„Well, ti si dobar čovjek, Fred! Tvoja se porodica može tobom
ponositi! Ushićen sam prosto tvojom dobrotom pa bih sve svoje

290
lješnjake dao za prijatelja koji bi mi bio odan kao što si ti odan
svojima.“
„Bili, sad ti drobiš koješta! Smiri se već jednom, to ti nitko ne brani.
Ako hoćeš da me obrađuješ, otprati me u domovinu i sagradi sebi
kućicu pored moje! Osjetit ćeš onda koliko te ja i svi moji volimo.“
Sanford se zagleda tužno preda se i ne odgovori ni riječi. Gotovo
svaki lovac ima jednu slabu stranu koje se nikako ne može da otrese:
zbog nje on ne može da se smiri pa vječito luta. Zato je vjerojatno i
Sanfordov život ličio na ,priču’.
Razgovor zape, i obojica obratiše ponovo svoju nepodijeljenu
pažnju otoku čiji su obrisi postajali sve vidljiviji. Trebalo je da prođe
još samo pet minuta pa da Fred ponovo namjesti sebi pred oči durbin
i pri tom odahnu.
„Hvala bogu! To je zaista otok moga brata. Ja vidim na obali jasno
dubok, okomit usjek što ga moj brat pomnije u svom dnevniku, a i
koraljni vijenac grebena što zatvara valiću. Evo nas uskoro na cilju,
Bill!“
„Well, upravo se radujem. Daj mi opet načas durbin. Ja mislim da
sam već davno na redu.“
On ote prijatelju prosto iz ruku durbin i pogleda.
„Well“, kimnu glavom i zamisli se časkom, „tačno tako zamišljao
sam ja taj otok, Fred. Želim ti mnogo sreće.“
Gollwitz ne odgovori. Bio se mnogo uzbudio pa se uzalud trudio
da svoje uzbuđenje prikrije. Uto im priđe kapetan Schubert.
„Dakle, gospodine barune“, zapita smiješeći se, „nismo li čitavo
vrijeme jedrili tačno prema otoku? Ne bi trebalo, zapravo, ni da vam
postavljam to pitanje, jer čitam na vašem licu da ste zadovoljni. Želio
bih da mogu i o sebi to reći.“
„Zašto? Zar vi niste zadovoljni? Što nas sad priječi da privedemo
kraju plan koji smo davno sebi postavili? Prići ćemo što bliže obali,
zatim ćemo se okrenuti, spustiti čamac u more i u dva tri puta prenijeti
blago na brod. A onda ćemo ponovo razviti jedra i reći otoku zbogom.“
„Tačka!“ nasmija se kapetan. „Kako to brzo ide kod vas. A na oluju,
koja bi mogla da odjednom omete sve te naše lijepe planove, čini se da
vi ni u snu niste pomislili.“
„Kako? Zar vi mislite da bi još danas moglo doći do oluje?“

291
 „Da, upravo to mislim. Pomirišite časkom zrak. Zar ne osjećate
ništa?“
Fred se potrudi da razabra drugi neki miris pored poznatog mu
mirisa mora pa odgovori:
„Ja ne osjećam ništa.“
„A vi, mister Sanford?“
Bili raširi nosnice i udahnu zrak, kao što to čini jazavčar, kad traži
svog gospodara. Odmahnuvši glavom, najzad reče: „Na što bi trebalo
da miriše taj zrak? Zar na ruže ili na ljubice? Ja ne razabiram, nikakav
miris koji bi sličio tim mirisima. Osjećam samo miris mora, posvuda
oko sebe samo taj miris.“ “Dakako, vidi se da niste pomorac. Ali ja vam
kažem da ćemo za nekoliko sati zapasti u pravu pravcatu oluju.
Požurimo stoga da do tog vremena obavimo svoj posao. Ja neću biti
kriv ako se batina okrene.“ Četvrt sata potom jahta se bila već toliko
približila vijencu grebena, da se šum uzburkanog mora koje je
zapljuskivalo grebene mogao već jasno čuti na palubi. Kapetan okrenu
sad brod prema vjetru, više se nije smio približiti obali, da ne bi
izvrgao brod opasnosti da se nasuče na koji podvodni greben. Više nije
brod ni trebalo da se približi, jer se s mjesta na kom se upravo nalazio
mogao jasno vidjeti onaj dio obale koji se strmo rušio u more.
Durbinom se mogla čak razabrati i jedna rupa koja se razabirala na
stijeni što se rušila okomito u more; bilo je to očito ušće uvalice kroz
koje je trebalo prijeći da bi se potom stiglo do skrovišta. Brod se
nalazio najviše dvije morske milje daleko od tog mjesta.
„Heavens!“ uzviknu kapetan, koji je durbinom posmatrao
polukrug koji su grebeni sačinjavali na tom mjestu, štiteći obalu od
valova. Obruč je izgledao kao da je šestarom odmjeren. Do đavola! Zar
se kroz taj lanac može čovjek čamcem probiti? Gospodine Gollwitz, da
vaš brat u svom dnevniku ne uvjerava čitaoca da se kroz taj prolaz
čovjek može probiti, ja to ne bih nikad pokušao, jer je to grebenje
sigurno sam đavo tamo postavio. Šiljak petnaestog po redu grebena,
kad se plovi sa sjevera prema jugu, označava prolaz. Da pokušamo!“
Balduin Schubert uperi durbin u to mjesto i poče da broji grebene.
Pri petnaestom zastade i osmotri ga s najvećom pažnjom. Zatim spusti
durbin.

292
 „Hm! Ne bih rekao da sam se zabunio pri brojanju, ali taj se greben
ni po čemu ne razlikuje od drugih, osim što na nj more nasrće možda
snažnije negoli na druge. Osmotrite časkom to mjesto durbinom,
gospodine barune, pa mi potom kažite svoje mišljenje.“
Fred se odazva pozivu, a zatim reče:
„Pravo kažete, to je greben na koji more najsnažnije nasrće.“
„A vi ste uvjereni da se ne varate i da je u pitanju upravo petnaesti
greben, kao što to vaš brat tvrdi, a ne koji drugi?“
„Da, kapetane, zabuna ne dolazi uopće u pitanje.“
„Pa dobro, pokušat ćemo, makar se morali napiti mora. Momci,
spremite se!“
Pošto izda tu zapovijed momčadi, pođe na prednju palubu i reče
nekoliko riječi Karaveju, privremenom kormilaru. Zatim se vrati onoj
dvojici, Gollwitzu i Sanfordu, koji su ga čekali pri palubnoj ogradi, na
mjestu odakle je bio spušten u more čamac. Kapetan, praćen dvojicom
prijatelja i kormilarom, siđe po brodskim ljestvama u čamac, ali ne
povede sobom uopće mornara, jer nije htio da itko od posade bude
upućen u tajnu njihova pohoda. Schubert sjede na krmu, a druga se
dvojica prihvatiše vesala. Čas zatim čamac se otisnu od jahte i uputi se
prema vijencu grebena, dok su mornari s brodskih ljestava promatrali
taj neobičan pohod na kopno, ne znajući kako da ga sebi objasne.
Na kratkom putu do grebena ona trojica ne progovoriše ni jedne
jedine riječi, jer su svu svoju pažnju bili usredsredili na čamac. Ali kad
nakon deset minuta stigoše do presudnog mjesta, kapetan doviknu
dvojici veslača:
„Sad pazite, gospodo, držite čvrsto vesla, da vam ne ispadnu iz
ruku. Začas ćemo biti prijeko ili ćemo se napiti mora.“
Ljudima u čamcu zastade dah. Svjesni opasnosti u kojoj su se
nalazili, osjetiše odjednom kako im krv šiknu u obraze. Zaveslaše
snažno i upustiše se u borbu s uzburkanim morem. Čamac se uspe
časkom na jedan val, a potom kliznu u mimo more grebenima
zaštićene uvalice. Bili su se sretno probili.
„Do đavola!“ uzviknu kapetan koji je bio okrenuo čamac u smjeru
male spilje natkrivene vrletnom stijenom. „Dobro smo prošli.
Nadajmo se da nas sreća neće ni ubuduće napustiti.“

293
 Drugovi mu ne odgovoriše, ali mu pogledima, življe nego riječima,
izraziše svoju radost i svoje zadovoljstvo.
Već se bio spustio prvi mrak kad čamac, klizeći po tihom i glatkom
moru, uđe s onom trojicom drugova u spilju. Spilja je srećom bila
poširoka, pa su veslači mogli da bez poteškoća veslaju. Kad se dnevno
svijetlo nije moglo više probiti kroz tamu koja je bila preotela maha,
kapetan zapovijedi da zaustave čamac, a zatim osvijetliše sebi put
upaljenom bakljom što je pričvrstiše na pramac čamca. Polako i
oprezno produžiše tako do cilja koji su sebi bili postavili.
Tišina i gust mrak u koji je spilja bila već utonula duboko ih se
dojmiše. Sva su trojica šutjela, pa se čuo samo žubor sitnih valova što
su nastajali pod udarima vesala.
Bili su već prodrli u taj mali zaliv možda trista metara u dubinu,
kad ih odjednom neprijatno dirnu oštra škripa što je začuše s jedne i
s druge strane spilje. Od straha uvukoše vesla. Čas zatim ponovi se,
neprijatnije, ista škripa, i pred uplašenim im se očima učini da su se
odjednom svjetlom bakljom osvijetljene stijene zanjihale. Oči ih
vjerojatno nisu varale! Nešto se očito bilo pokrenulo, jer se čamac
nekoliko puta bio zaljuljao kao da ga je sitan val, igrajući se njime, više
puta redom najprije digao, a onda opet spustio.
U tišini i mraku, u koji je spilja bila utonula, ta se trešnja morala
svakoga dvostruko neprijatno dojmiti. Ljudima u čamcu zastade dah
od straha da bi se ona neprijatna škripa mogla ponoviti. Čekali su
minutu, dvije minute, pet minuta. Srećom se više ništa ne ču, i oni
dođoše ponovo k sebi.
„Do đavola“, šapnu Schubert, kao da se boji da bi jači glas mogao
da izazove ponovnu trešnju. „Što je to bilo? Naprosto strašno!“
„Sjetite se dnevnika, kapetane! Dnevnika moga brata!“ odgovori
Gollwitz jednakim glasom. „I vi ste ga čitali! Zacijelo se sjećate da je on
u njemu zabilježio da je otok poprimio oblik koji danas ima vjerojatno
uslijed čestih potresa.“
„To je, dakle, bio potres? I to nam je još trebalo!“
„Mislite li da bi bilo dobro da se vratimo i pokušamo drugi put?“
upita ga Gollwitz, koji se bojao da će se morati vratiti nesvršena posla.

294
 „Što vam pada na um? Krivo ste me shvatili. Ako smo odlučili da
budemo živi zakopani, onda se ništa na stvari ne mijenja hoće li se to
desiti danas ili sutra. Odmotajmo, dakle, uže dokraja. Naprijed!“
Čamac opet krenu, ovoga puta bez ikakvih upadica. Ali sad ih je
očekivalo još jedno iznenađenje, ovoga puta mnogo veće. Bili su prešli
već kilometar puta, a možda i više, od mjesta gdje se po dnevniku
završavao kanal, i vjerojatno nisu bili više daleko od stuba koje su
vodile uzbrdo. Zato su dvojica veslača sad veslali polaganije i
opreznije, dok je kapetan koji je sjedio u smjeru vožnje nastojao da mu
pogled prodre kroz tamu.
Odjednom se pred njima ispriječi crna stijena, i u isti čas čamac
naiđe na otpor pa se zaustavi. U malom sudaru nešto zazvuča, kao kad
drvo udari o drvo. Sanford je sjedio sasvim sprijeda pa se u isti čas
okrenu. U mraku nazre pred sobom obrise nepomična čamca vezana
za kamenu stijenu.
Iznenađen tim otkrićem, Bili nehote kriknu, ali se odmah snađe:
„Tiho, zaboga! Ne mičite se! Nismo mi tu sami.“
Te Billove riječi uzbudiše silno drugu dvojicu.
„Da li te je sam đavo napao, Bili? Tko može da bude tu još pored
nas?“, zapita ga Fred tihim, promuklim i uzbuđenim glasom.
„To ne znam. Znam samo da vidim jedan mali prividno prazan
čamac.“
„Mali čamac? Ta nije moguće! Tko ga je mogao ovdje ostaviti?“
„Svakako ljudi koji se nalaze tu negdje u našoj blizini.“
„To bi mogao biti samo Natter i netko od njegove družine, ako se
još u nekoga može da uzda.“
„Uskoro će se pokazati što je na stvari. Sad je najvažnije da
utvrdimo da li nas je tko primijetio.“
„Pravo kažeš. Osluhnimo časkom!“
Neko se vrijeme čulo samo njihovo uzbuđeno disanje. Fred
prekide šutnju.
„Možda nas nisu primijetili. Ako su nas ipak primijetili, onda su se
povukli, da nas odnekud napadnu. Sta da radimo sad?“
Bili ne odgovori, nego uze baklju i skoči u drugi čamac. Nekoliko
je trenutaka svijetlio njom oko sebe, a zatim prigušenim glasom zovnu
drugove:
295
 „Dođite ovamo! Brzo! Opet sam nešto pronašao. Ali vežite naš
čamac za ovaj, da nam ovaj ne bi umakao.“
Dok je kapetan izvršavao što im je Bili bio naredio, Fred uskoči u
drugi čamac i nađe se pored svoga druga.
„Pogledaj ovamo, Fred! Vidiš li što sve ima tu — i tu — i tu! Što
misliš da se nalazi u tim kožnatim omotima?“
Uistinu, i prednji i stražnji dio stranog čamca bili su prepuni
kožnatih omota pažljivo vezanih konopima od lika. Pogled na te omote
natjera Fredu krv u obraze, jer nije bilo sumnje da su ti omoti
predstavljali jedan dio blaga što ga je netko nastojao odnijeti.
Fred je bio sasvim izvan sebe pri toj pomisli. Baština njegova brata
i lijepe Rabbadah, golemo maharadžino blago bilo je izvrgnuto
opasnosti da ga nitkovi ponesu sobom. To on nije mogao mirno
podnijeti. Smetnuvši sasvim s uma oprez na koji je bio upozoren. on
viknu:
„Bili, brzo, brzo! Pseta hoće da napuste svoj log. Moramo ih
preteći. Brzo, brzo!“
Izgovorivši u najvećoj žurbi te riječi, pokuša da istrgne prijatelju
baklju iz ruke i da potom skoči na stube usječene u stijenu, ali ga u tom
pravovremeno spriječi Bili uhvativši ga za ruku i povukavši ga u
čamac.
„Stani, ludove!“ šapnu uzbuđenom Fredu. „Hoćeš li da sve
upropastiš? Ti ne znaš ni s koliko njih bi trebalo da se boriš. Hoćeš li
da padneš slijepo šaka tim lupežima?“
Prijateljeve riječi osvijestiše Freda. Teško dišući prijeđe rukom
preko čela, kao da hoće da otjera ružan san.
„Pravo kažeš, Bili, ja sam nagao čovjek pa sam mogao počiniti
kakvu budalaštinu. Od žurbe nema tu koristi, to ja sad uviđam. Osim
noža, nemamo uza se ni oružja.“
„Da“, progunđa Bili ljutito. Učinili smo, mada ljudi koji se ponose
svojom pameti, nešto što ne bi smio učiniti iskusan lovac pa smo sada
na šteti. Pravo nam budi!“
„A što ćemo sad?“ zapita nestrpljivo Fred. „Ne možemo valjda
ostati vječno ovdje.“
„Dakako da ne možemo. Najbolje će biti da netko od nas pođe n
izviđanje. A to ću biti ja, jer se u sadašnjim okolnostima ne mogu

296
nadati da bi izvjesni Fred mogao da se s potrebnim mirom i oprezom
prihvati tog zadatka.“
Toj se odluci, iako nevoljko, Fred morao pokoriti. Opreza radi,
ugasiše baklju, da ih ne bi svojim svijetlom odala, i Sanford se pope uz
stepenice tiho, gotovo nečujno.
Billovi drugovi, a naročito Fred, bili su prijateljevim odlaskom
stavljeni na tešku kušnju, jer su bili ostali u tami, nestrpljivo čekajući
da se Bili vrati s izviđanja. Deset minuta zatim javi im se on odozgo, s
mjesta gdje su se stube završavale, a put nastavljao.
„Fred!“
„Najzad, najzad! Kako stoje stvari, Bili?“
„Odlično!“
„Gdje su nitkovi?“
„Ne pitaj, nego dođi! Samo tiho! Kapetan, koji ne umije da se šulja,
neka skine cipele. Nitko vas ne smije čuti.“
Schubert se pokori Billovoj zapovijesti i skide cipele. Fred ga
uhvati za ruku i odvuče ga do navrh stuba, gdje ih dočeka Sanford.
Ovaj pruži Fredu desnu ruku, dok se lijevom dohvati stijene. Povezavši
se tako međusobno kao nekim živim lancem, sva trojica krenuše
naprijed brzo i u isti mah nečujno. Odjednom bijesnu pred njima slabo
svjetlo koje začas ojača. Malo zatim učini im se da čuju tih razgovor, a
stotinu koraka dalje nađoše se na jednom mjestu, gdje se put
završavao i ugledaše pred sobom grobnicu: tu bi bili zastali i da im Bili
nije bio preporučio da budu oprezni.
U jednu pukotinu tla bila je utaknuta jedna baklja čije svjetlo nije
doduše dopiralo do mjesta na kom su oni bili zastali osluškujući, ali je
ipak prilično osvjetljavao čitav onaj prostor. Uz lijevu stranu stijene
bio je prislonjen jedan lijes, sačinjen od grubih dasaka, a prekriven
suhim uvelim vijencima. Iznad lijesa, na stijeni, bio je urezan u kamen
poveći križ, čiji su se obrisi pri nemirnom svjetlu baklje sablasno
doimali, postajući prividno sad manji sad veći. Na obim stranama odra
ležali su, naslagani uz stijenu, brojni kožnati omoti, slični onim koji su
bili zaprepastili Freda i njegove drugove kad su ih ugledali poslagane
u čamcu na ušću kanala. Ondje nagomilano blago bilo je najmanje
dvostruko prema blagu već naslaganom u čamcu.

297
 Neopisiv osjećaj obuze Freda kad mu pogled počinu na lijesu, toj
najvećoj svetinji jadnog mu brata, osamljena u onoj pustoši. Jedva se
savlada i otrgnu pogled odanle, da bi ga odmah zatim obratio onamo
gdje je njegova prisutnost bila najpotrebnija — gdje su pred onim
lijesom sjedila dva čovjeka što ih je bio odmah uočio. Snabdjeveni
noževima, upravo su se bili prihvatili ručka, koji im se sastojao od
velikog komada usoljenog mesa i boce vina. Govorili su o jelu na način
koji je odavao njihovo raspoloženje: nimalo oneraspoloženi mjestom
na kome su se nalazili, osjećali su se prijatno i razgovarali su slobodno
i mimo, kao da se nalaze u nekoj gostionici, daleko od onog mjesta, u
nekom velikom gradu.
„Fred bi bio najvolio odmah napasti ona dva čovjeka, ali se savlada
i šapnu Schubertu koji je stajao iza njega:
„Ej, kapetane, poznajete li ona dva nitkova tamo?“
„Pitate me da li ih poznajem! Takve gavrane čovjek ne može tako
lako da zaboravi! Dočepali smo se konačno Nattera i njegova Malajca!“
„Dakle, ipak već jednom! Dakako, to su oni, mada izgleda
nevjerojatno da se sad ovdje nalaze. Ta dva nitkova prati drska sreća!“
„Do đavola! Svrbe me dlanovi kad ih vidim ovdje zajedno. Kako bi
bilo da se odmah s njima obračunamo?“
„Ne, sačekajmo još neko vrijeme! Pustimo ih da razgovaraju i
osluhnimo ih još malo. Možda ćemo saznati nešto od čega bismo mogli
imati koristi. Vi ostanite ovdje i ne dajte nikome da umakne!“
„U redu, poslušat ćemo. Ipak bi obojica dobro učinili da prebroje
sad svoja rebra, jer će onaj koji mi dopadne šaka morati potom lično
utvrditi njihov broj, ako se zaželi da vidi jesu li mu na broju.“
Taj razgovor, vođen šapatom, potraja samo nekoliko trenutaka, a
potom Fred i njegovi drugovi obratiše svu svoju pažnju dvojici
zločinaca.
„I ti misliš, sahibe, da se zemlja ovdje neće uskoro ponovo
potresti?“ upita Malajac Nattera. „Tako mi na pomoć bili Višnu i velika
boginja Lakšmi, ja sam se bio već uplašio da će se zemlja otvoriti pa
ćemo obojica nestati u njenoj utrobi.“
„Koješta! Plašiš se kao dijete. Kad je otok dosad izdržao, neće se
raspasti ni u ovo nekoliko dana što još imamo da ostanemo na njemu.
„A kad ćemo ponovo doći ovamo?“

298
 „Sutra ću ja sam doći ovamo. Ti ćeš ostati u čamcu, tamo si mi
potrebniji nego ovdje.“
„Zašto?“
„To valjda i sam slutiš. Ja sam uvjeren da kapetan našeg brika, kad
bude vidio teške omote, neće više vjerovati u priču o ,zbirkama’. Ja ga
doduše smatram čestitim čovjekom, ali prilika može i najčestitijeg
čovjeka učiniti lopovom. Bolje će biti da ga ne dovedemo u iskušenje.
Eto, upravo zato moraš ti ostati u čamcu, da tako ne bi vidio omote.“
„A ti, sahibe? Jesi li siguran da ćeš bez moje pomoći moći da svršiš
taj posao?“
„Zašto da ga ne svršim? Kad mi je već poznat izlaz iz vijencem
grebena zaštićene male luke, tako ću izvršiti ono što sam stavio sebi u
zadatak. Morat ću jedanput ili dvaput više voziti, ali to će biti sve. Ne
zaboravi da je i Gollwitz morao više puta da vozi amo-tamo taj teret.“
„A snađe li te pri tom kakva nesreća?“
„I to se može desiti, tu mogućnost mora čovjek uvijek imati u vidu.
Ne misliš valjda da bi bilo bolje da s našom tajnom upoznamo
kapetana i povedemo sobom jednog ili više mornara.“
„Ne, to nikako!“
„E, dakle, ostajemo pri tom da se sutra i još koji dan dovezem sam
ovamo. Ako me sreća posluži, svršit ću taj posao u dva dana, a onda
ćemo otoku moći reći zbogom.“
„A potom?“
„Potom? Potom ćemo odjedriti do obližnje luke, gdje ću momčad
isplatiti i otpustiti, dok ćemo nas dvojica s plijenom nestati.“
„A kuda, sahibe?“
„Kud nam se bude sviđalo.“
„A kuda ću ja? Hoću li moći ostati u tvojoj službi?“
„I ti to još pitaš? Ja ću ti otvoreno reći da ja za tvoju čestitost i
druge tvoje vrline ne bih dao ni prebite pare. Ali da mene nećeš moći
nikada prevariti, u to sam siguran. Zato ostani u mojoj službi dok sam
ne zaželiš da od mene odeš. Ja trebam slugu koji će mi biti odan, koji
se neće uplašiti, ako ja jednom zatražim od njega da izvede nešto što
se bez uboda nožem ne može izvesti, a ti si to kadar izvesti. Ako mi
budeš odano služio, nećeš se moći potužiti na mene. Vidjet ćeš, tako
mi bog bio na pomoć“, viknu odjednom zanosno, „kako ćeš živjeti

299
odsada unaprijed. Čovječe, znaš li ti uopće što znači ,živjeti’? Ti to ne
znaš, ti to ne možeš znati; u smislu što ga ja dajem toj riječi ti nisi
nikada dosada proživio ni jedan dan, ni jedan sat. Ali odsada unaprijed
i ti ćeš moći da upoznaš slasti što ih život može da pruži.“
Časkom zastade, a pogled mu pade na Rabbadahin lijes.
Osmjehnuvši se prezrivo, nastavi:
„Što bi rekla ova žena što leži u tom lijesu kad bi vidjela kome je
pripalo njeno nasljedstvo? Nasljedstvo za koje mi možemo, ako nam
se prohtije, da kupimo čitavo jedno kraljevstvo? Ja mislim da bi se
okrenula u svom lijesu.“
„Sahibe, ne rugaj se!“ usprotivi mu se ozbiljno Malajac. „A
ponajmanje na ovom mjestu na kojem se ja neprijatno osjećam pa sam
sjeo tu samo da tebi ugodim. Zar ne bi bilo dobro da mi sad odavle
odemo? Ručali smo pa nemamo šta više da ovdje tražimo.“
„Ah, ti se bojiš!“ nasmija se Natter. „Žena što leži u tom lijesu ne
može ti ništa nažao učiniti, jer je mrtva i ostat će zauvijek mrtva. A i
njen dragi je mrtav, pa nas ne može spriječiti da se domognemo
njegove baštine. Do đavola, da mi je znati što bi rekao da se sad nađe
ovdje i ...“
„Rekao bi da na zemlji nema većeg nitkova od tebe“, odjeknu iza
njega gromki glas, i jedna ga teška ruka ščepa za rame. Bio je to Fred
koji nije mogao više da se uzdrži pa je mimo Billa bio prišao Natteru
iza leđa.
Užasnut, Natter se zatetura i izbeči oči u Freda, koji poprimi pred
njim lik boga osvete i ošinu ga svojim strašnim pogledom.
„Goli — Gollwitz! Hugo Gollwitz!“ promuca Natter. „Ta nije
moguće! To je njegov duh — to mora da je njegov duh!“
Čitalac se zacijelo sjeća da su oba brata mnogo ličila jedan na
drugoga. Već se kormilaru Schubertu u San Francisku, kad je
odjednom ugledao Freda, u prvi mah bilo učinilo da vidi pred sobom
Huga. Dakako, crte Fredova lica bile su crte mlada čovjeka, a Natter je
pamtio crte njegova mrtva brata. Ali, otkad se nalazio na Divljem
Zapadu, Fred nije više brijao bradu pa je izgledao stariji, a i slabo
svijetlo baklje moglo je da obmane Nattera pa mu se Fred sad bio
učinio starijim u onom sablasnom mrtvačkom izgledu.

300
 Još se više od Nattera bio užasnuo njegov ortak. Kad je na onome
mjestu, koje mu je već samo po sebi bilo vrlo neprijatno, odjednom
ugledao pred sobom lice onoga o kome je maločas bila riječ u njegovu
razgovoru s Natterom, kriknu od silnog straha i zagleda se izbečenih
očiju i ukočena tijela u čovjeka koji mu se u prvi mah ukaza kao nečiji
duh. Uspjevši začas da se savlada, tigarskim skokom mimoiđe Nattera
pa jurnu prema kanalu u čamac, ali se u tami izgubi i poletje pravo u
ruke Billu. Ovaj se odmah snađe i ščepa Malajca za vrat pa ga
onesviještena preda Schubertu na čuvanje.
Sve se to zbilo iza leđa mladog Freda, u čijem se odnosu prema
Natteru nije bilo ništa izmijenilo. Nekadašnji se ,prosvjetitelj’ bio sav
ukočio. „To mora da je njegov duh“, kriknu. A Fred mu na to odgovori:
“Zacijelo je to njegov duh, Natter, jer si ti sam maločas rekao da je on
mrtav pa te ne može spriječiti da se domogneš njegove baštine.“
„Do đavola, on zna i moje ime, zaista ga zna! Ali otkuda ga zna...
otkuda...?“
„I ti to još pitaš? Duhovi znaju obično više od ljudi koji se još kreću
po zemlji.“
Te podrugljivim glasom izrečene riječi osvijestiše najzad Nattera.
Njegovim problijedjelim obrazima proteče ponovo krv, a jezik mu se
pokrenu. Teško dišući, prijeđe rukom preko čela da otare kaplje znoja,
uprije svoj ispitivački pogled u ljudsku priliku koja se bila ispriječila
pred njim i prezrivo ga promatrala.
„Ludo sam se dao zastrašiti. Čovjek, čije mi je ime maločas
izmaklo, već je mrtav, a duhova nema.“
„U smislu što ga ti daješ toj riječi, duhova zaista nema, pa ti moram
priznati da si što se toga tiče u pravu. „
Natter nije više sjedio na zemlji; pred iznenadnom pojavom bio je
skočio na noge. Sad mu lice poprimi izraz prkosa, a on viknu:
„Tko ste vi i kako ste se usudili da me zastrašite? Odakle ste došli
ovamo?“
„Koješta! Ti se usuđuješ da me pitaš kako se zovem i kako sam
ovamo došao, umjesto da sačekaš da te pozovem na odgovornost i da
ta pitanja ja tebi postavim. Hoćeš li da znaš tko sam? Ja sam mlađi brat
onoga čije si ime maločas spomenuo, a došao sam ovamo da
preuzmem njegovu baštinu.“

301
 „Koješta! Ne dam ja sebi podvaliti!“
„Zar bih ja mogao biti sad ovdje, da nisam onaj za koga se izdajem?
Zar nisi ti sam maločas, kad si me ugledao, pomislio da vidiš pred
sobom Huga Gollwitza? Ovoga si puta najzad dolijao Natter!“
Pri tom se imenu nitkov ponovo trgnu, ali se ubrzo ponovo snađe.
„Vi sad već po drugi put spominjete moje ime. Otkud vam je ono
poznato?“
„O, poznajem ja i druga vaša imena: Mericourt, pa i — Johnson!...“
„Ne kažem da ne poznajete!“ naruga mu se Natter. „Ali čina. se da
ne znate da je Johnson ime više stotina ljudi, a ne samo jednog
čovjeka.“
„Znam ja i to. Ali između tih više stotina našao sam čovjeka koga
sam tražio.“
„Tako? A koga ste to našli? Da čujemo!“
„Samo se strpi, djetiću moj. Tvojoj će radoznalosti biti začas
udovoljeno. Našao sam onog Johnsona koji je nedavno umakao s
andamanskih otoka.“
Fred je bio pogodio pravo u cilj. Natter u isti čas pocrvenje.
Proguta svaku Fredovu riječ pa najposlije promuca s mukom:
„Ja vas ne razumijem. Što hoćete time da kažete?“
„Hoću da kažem da si ti onaj Johnson koji je bio lijepo primljen na
nordlandijskom ratnom brodu ,Tigar’, ali mu se ondje tako malo
svidjelo, da se ubrzo s jednim Malajcem, svojim ortakom, odanle
izgubio pa je pri tom ponio sobom vrećicu punu bisera koju je
komodor bio primio na čuvanje.“
„Te riječi uvjeriše Nattera da Fred zna sve, mada nije mogao da
sebi objasni na koji je način došao do tih podataka o njemu. Ali on nije
bio čovjek koji bi se odmah, pošto se od prvog straha oporavi, predao
svom protivniku. On se ogleda oko sebe. Malajac je nestao, pobjegao,
pomisli. Billa i kapetana nije bilo nigdje vidjeti, oni su, osim što su bili
zarobili Malajca, čekali da vide kako će se stvari dalje razvijati pa nisu
bili uopće izišli iz tame. Natter je morao prema tome pomisliti da ima
posla samo s jednim čovjekom pa se nadao da će s njim brzo svršiti.
„Gospodine, ja ne znam što vam daje pravo da sa mnom govorite
na taj način. Ja ću vas uvjeriti da ja nisam onaj za koga me vi držite.
Dopustite mi samo da svoje papire ..

302
 „Stani! Da nisi turio ruku u džep!“
Natter vidje da njegov protivnik nema oružja u ruci. Zato se
ohrabri i prasnu u smijeh, kao da hoće da mu se naruga i, posegnuvši
rukom za džepom, odgovori mu:
„Neću je turiti u džep, samo ću je primaknuti njemu. Hoću da
znam...“
Ali se u isti čas prekide, jer ga Gollwitz udari snažno pesnicom i
obori na zemlju.
„Tako valja! Ne puštaj nitkova!“ odjeknu gromko Bilov glas iza
Fredovih leđa. U isti čas stupi Bili u krug svjetla što ga je baklja
naokolo širila. „Suviše si mu veliku čast iskazao time što si se tako
dugo razgovarao s njim. S takvom gamadi čestit čovjek razgovara
samo pesnicom ili nožem.“
Uto i kapetan iziđe iz tame, povukavši za sobom onesviještena
Malajca.
„Šta da radimo s tim nevaljalcima?“ upita. „Ubiti ih ne smijemo, jer
nam to zakon brani a pogotovu ih ne smijemo pustiti na slobodu, jer
bismo mogli imati samo poteškoća od njih.“
„To je i moje mišljenje“, potvrdi Fred. Najjednostavnije će biti da
ih zasad vežemo, da nam ne bi na neki način napakostili. Vezat ćemo
ih likom kojim su oni vezali omote dragocjenosti.“
„Pravo kažeš!“ reče Sanford. „Samo ćemo ih najprije pretražiti, da
vidimo jesu li naoružani.“
Pretražiše ih i nađoše svakome od njih u džepu po jedan pištolj i
jedan nož. Inače nisu imali ništa naročito uza se. Zatim otvoriše četiri
kožnata omota da bi mogli da dođu do lika. Kad na prvom odriješiše
veze, pa se omot širom otvori, slabo osvijetljen prostor zasija kao da
je odjednom munja u njemu sijevnula. Ljudi su doduše slutili da će
doživjeti takvo iznenađenje, ali ono što im oči u taj čas ugledaše
nadmaši ipak stostruko sva njihova očekivanja. Još se više zadiviše
kad otvoriše i druge omote.
Bilo je u njima malih kipova; jedni su prikazivali razna božanstva,
a bili su ukrašeni skupocjenim draguljima, naročito kipovi indijskog
Trojstva, stvoritelja Brahme, uzdržavatelja Višnu i razaratelja Sive;
drugi životinje, kojima su se u Indiji klanjali kao bogovima, zmije od
kovana zlata kojima su oci bile zamijenjene brušenim smaragdima,

303
krave, naravno, u sto puta umanjenom mjerilu, od kojih je svaka
predstavljala kao starina vrijednost od sto hiljada i više rupija; među
tim malim kipovima bilo je naročito mnogo kipova majmuna
Hanumana kojega u Indiji uvelike obožavaju; zatim predmeta koji se
upotrebljavaju u bogoslužju, kao što su svjetiljke, razno posuđe, žezla
— sve od blistava zlata. Između ostalog bilo je u tim omotima i bezbroj
kesa, od kojih su jedne bile pretrpane zlatnim orasima, a druge
nabijene dijamantima, smaragdima i rubinima. Ta je raskoš mogla da
zbuni i najumjerenijeg čovjeka, ali je sve to predstavljalo samo
neznatan dio svega onoga što je Gollwitz od toga dana unaprijed smio
da smatra svojim vlasništvom.
Pogled na to silno bogatstvo bio je zanio Freda. On se trudio da
savlada taj svoj zanos, koji ga je bio prosto opio, ali uzalud. Bila ga je
spopala neka vrsta groznice iz koje ga trgnu kapetanov glas.
„Do đavola! Pamet mi je prosto stala! Ne, nije mi stala, prosto me
je izdala, ostavila. Znate li, čovječe, prijatelju, da bih ja bio kadar da vas
ubijem, u ludoj želji da se domognem vašeg mjesta i dočepam tog
golemog bogatstva. Ali što ja tu drobim? Bog mi je svjedok da vam ne
zavidim na tom bogatstvu, nego vam čak i veće želim. Ali ne mogu ipak
da više gledam to silno bogatstvo, te starine koje su me toliko zaludile,
da mi se čini da sam šenuo urnom.“
Čestiti kapetan odjednom se okrenu, podiže liko s tla, a zatim se
sagnu do onesviještenih zarobljenika da bi ih vezao.
I Sanforda obuze isti osjećaj. I on se s mukom ote opojnom utisku
što ga na nj učiniše one dragocjenosti: on uvidje da toliko bogatstvo
može da razorno djeluje na čovjeka, da pobudi u njemu žudnju koja bi
mogla da ga natjera i na najstrašnije zločine.
Zarobljenici su bili sad savladani pa nisu više predstavljali bilo
kakvu opasnost za Freda i njegovu družinu, koji sad na mjesto
dogorjelih baklji postaviše i napališe nove. Za to vrijeme Natter dođe
k sebi. Bio je otvorio oči pa je već htio da se digne, ali ga u tom
pokušaju spriječiše veze kojima je bio vezan. Onda se ogleda oko sebe.
Sad tek vidje da Gollwitz nije bio sam; on prepozna i kapetana, pa mu
odjednom bi jasno od koga je Gollwitz mogao da sazna za njegovo ime
i za sve što se bilo zbilo na ,Tigru’. On primijeti i da njegov ortak nije
bio umakao, kao što se on bio ponadao, nego je ležao vezan pored

304
njega na tlu. Pogled na otvorene pakete dovede ga gotovo do ludila pa
se propinjao da bi se oslobodio veza — ali uzalud: bio je postigao
upravo protivno, jer su mu se veze bile urezale još dublje u meso.
„Ne muči se, momče!“ nasmija se kapetan koji je stajao pored
njega. „Veze su čvrste, ja sam ti ih sam stavio pa te uvjeravam da u
svom životu nisam nikada dosada svezao ljepši čvor. Takva je tvoja
sudbina: svaki put kad ti se brod nasuče, nađe se pri tom jedan
Schubert. Pomiri se, dakle, tim i podnesi ponosno što ti je usud
dosudio.“
Te podrugljive riječi pojačaše bijes vezanog Nattera, i on uzviknu
smalaksalim glasom:
„Suviše se rano veselite! Nemojte misliti da sam ja od svih
napušten. Još nije rečeno da će blago baš vama pripasti.“
„Koješta! Ne budi smiješan! Ja mogu da zamislim da vas dvojica
niste ovamo doletjeli i da je vaš brod usidren negdje uz zapadnu obalu
tog blagoslovljenog otoka. Ali toga se mi nimalo ne bojimo.“
„Naši će drugovi doći ovamo pa će nas osloboditi!“
„Oni neće doći ovamo i tako vas neće ni osloboditi; oni uopće ne
znaju gdje se vi nalazite.“
„Ali oni će nas tražiti.“
„Neka vas traže koliko god ih volja! Ti možda i ne znaš da smo mi
vas dvojicu maločas osluškivali pa smo čuli o čemu ste razgovarali. Mi
znamo tačno što ste sve slagali vašem kapetanu pa znamo da on ne
može ni slutiti gdje se vi sad nalazite.“
„Ne znate vi ništa!“ zakrešta Natter ljutito. „Ostavite me na miru i
pustite nas na slobodu! Mi vam nismo ništa nažao učinili.“
„Tako, što ste htjeli da opljačkate zakonitom vlasniku imetak
vrijedan sto i više milijuna, to je ništa? Ne uzrujavaj se, mladiću! Mi
ćemo te pustiti čim odnesemo odavle stvari koje po zakonu pripadaju
ovome čovjeku, mi ćemo te pustiti da ideš kud te god volja, da se
nepovrijeđen vratiš — u svoju domovinu, odnosno — Englezima, ili
čak na andamanske otoke, ako ti je to milije!“
Natter ne odgovori ništa. Mada se u sebi grizao, uvidje da mu u
okolnostima u kojima se nalazio nitko ne može da pomogne. Ali u sebi
nije gubio nadu da će se domoći blaga: trebalo je samo, po njegovu
mišljenju, strpjeti se!

305
 Kapetan se sad obrati dvojici svojih drugova koji se još nikako nisu
mogli da otrgnu od svih onih blistavih, svjetlucavih dragulja pa su
predmet po predmet uzimali u ruke i svaki sa svih strana ogledali.
„Gospodo“, reče pomalo podrugljivo, „ne mislite valjda da
prenoćite ovdje. Vrijeme je da se vratimo kući. Na brodu ćete imati
više vremena da se divite tim stvarima!“
Obojica shvatiše da je kapetan u pravu, a Gollwitz ga upita:
„Gdje mislite da sklonimo ove pakete, kapetane?“
Ovaj baci pogled na gomilu naslaganih paketa razmisli časkom i
reče: „Ja mislim da tu ima paketa za dva teretna čamca. Trećinu posla
obavio je za nas već Natter. Najbolje će po mom mišljenju biti da sve
te pakete što ih tu vidimo ostavimo ovdje do sutra pa najprije one što
se nalaze dolje na kanalu prenesemo na... Do đavola! Kakav je to opet
belaj!“
Kapetana je odjednom bio prekinuo u govoru mukao tutanj.
„Što je opet to?“ zapita Fred u strahu. „Izgleda kao da se nešto u
utrobi zemlje...?“
„Ne luduj!“ suprostavi mu se kapetan. „To je top s naše jahte.“
„Top? Kako to?“
„Ja sam se prije našeg odlaska dogovorio s Karavejom da ispali dva
hica iz topa, ako mu se učini da bi trebalo da se vratimo na brod. Eto
— jeste li čuli? To je sad bio drugi hitac.“
Ponovo je bio odjeknuo drugi tutanj.
„Drugovi, ne smijemo više ni časka časiti. Tamo je đavo otkrio
svoje karte, inače nas Karavej ne bi zvao. Hajdete za mnom, moramo
odmah odavle!“
U isti čas uze u ruke jednu baklju i napali je na onoj koja je već
gorjela. Ipak ne odolje srcu a da se odlazeći ne obrati s nekoliko riječi
zarobljenicima:
„Do viđenja sutra! Laka vam bila noć, nitkovi! Nadam se da se
nećete dosađivati i da nećete osjetiti čežnju za vanjskim svijetom, ali,
ako vam se to desi, nastojte da suzbijete u sebi tu grešnu želju! Ionako
ne biste mogli da ovo mjesto napustite, čak i kad biste uspjeli da se
riješite veza koje vas stežu, jer ćemo se mi odvesti vašim čamcem i
Donijeti sobom dragocjeni teret koji ste u nj smjestili.“

306
 Zatim se okrenu i odjuri, praćen glasnim psovkama obojice
zarobljenika. Sanford i Gollwitz požuriše u isti čas za njim.
Kao na juriš, vratiše se istim putem koji su već jednom bili prešli:
putem kapetan dade Fredu i Gollwitzu potrebna uputstva o daljnjem
njihovu vladanju. On je bio odlučio da Natterov čamac, u kom se
nalazio jedan dio blaga, veže za svoj, jer se pred kanalom bio usidrio
čamac s jahte: sva trojica morala su se ukrcati u Natterov čamac i u
njemu se otisnuti na otvoreno more, jer nije bilo vremena da se teret
prekrca.
Otkad su bila ispaljena u zrak upozorenja dva topovska hica, bilo
je prošlo jedva pet minuta, a oni su se već nalazili na stepenicama koje
su vodile do kanala. Kako Natterov čamac nije sam mogao proći kroz
ušće na koje se izlazilo, jer je jahta zatvarala izlaz iz kanala, morali su
ga vezati za svoj čamac. Kapetan i Sanford, kao jači, prijeđoše u čamac
s jahte i prihvatiše se vesla, dok je Fred u natovarenom Natterovu
čamcu imao da pazi da se drži podaleko od stijena.
Na povratku nisu kroz ušće kanala zbog nagnutog i teškim
teretom natovarenog čamca mogli proći tako brzo kao kad su po prvi
put kroz nj prošli.
„Do đavola! Rekao sam ja da nas đavo neće ostaviti na miru. Sad
će se sručiti na nas oluja!“
„Oluja?“ zapita Fred iz svog čamca. „Ja ne vidim nikakva znaka koji
bi predskazivao oluju. Imamo stalno divno vrijeme, i ja ne vidim
nikakve promjene.“
„Zar zaista nema nikakve promjene? Tako može da govori samo
,domaći štakor’, čovjek koji ne zna što je more. Zar ne vidite one visoke
valove, tamo na pučini. Te valove diže zapadnjak, koji vi ne osjećate,
jer nas od njega štite strme stijene. A pogledajte i našu jahtu tamo
prijeko! Zar ne primjećujete da su joj jedra savijena. Sručit će se na nas
oluja, kažem vam, i to ubrzo, najkasnije za pola sata. Ja je osjećam već
u nosu.“
U isti čas kapetan se jednim skokom prebaci u Fredov čamac, a za
njegovim se primjerom povede Sanford. Zatim presjekoše uže kojim
su oba čamca bila zajedno vezana, a prazan čamac s jahte prepuštaše
njegovoj sudbini. Kapetan i Sanford, ta dva diva, prihvatiše se vesala,

307
koja su se pod pritiskom njihovih šaka gotovo savijala, a čamac,
upravljan sigurnom Fredovom rukom, kliznu prema grebenima.
Trebalo je mnogo smjelosti da se čamac, koji je pod teškim
teretom duboko gazio, preveze kroz vijenac grebena. Ako se izvrne,
začas će se blago velike milijunske vrijednosti naći na dnu mora. Zato
ih svu trojicu obuze sasvim neprijatan osjećaj čim se približiše mjestu
kroz koje su pred jedva jedan sat bili sretno prošli.
Sreća ih i ovoga puta posluži, više nego što su se tome mogli
nadati. Možda su to imali da zahvale upravo valovima koji su bili
predznak oluje. Bili su upravo odoljeli prvom naletu uzburkanog
mora, kad se upustiše u borbu s visokim valovima. Od teškog tereta
imali su sad srećom koristi, a ne štete, jer je kao pritega sad znatno
uvećavao otpornu snagu čamca.
Kad se podosta udaljiše od otoka, tako da im je pogled prema
zapadu bio već slobodan, pokaza se, dakako, da je kapetanovo
strahovanje bilo opravdano. Na zapadu je nebo bilo potpuno zastrto
kao nekom crnom zavjesom čiji su se rubovi strahovitom brzinom
svakog trenutka širili na sjever i na jug. Oba su veslača bila napeli sve
svoje snage, pa im je znoj tekao u krupnim kapljama niz lice. Zato se i
približiše prilično jahti, poduprti doduše i vjetrom koji im je duvao u
krmu. Momčad koja je stajala na palubi nije bila kadra da im na bilo
koji način pomogne. I da nije bilo opasnosti da se nasuče na
grebenima, jahta nije mogla krstariti protiv jakog zapadnjaka i
približiti se čamcu.
Najzad, nakon gotovo nadljudskog naprezanja posade, čamac
pristade uz brodske ljestve. Kapetan skoči prvi na brod i, bacivši
ispitivački pogled na palubu, odmah utvrdi sa zadovoljstvom da
momčad za njegove odsutnosti nije besposličila: sve je na brodu bilo
u savršenom redu.
„Evala, momci“, pohvali ih on, „bili ste vrijedni. A sad dignite
čamac, da teret u cjelosti sačuvate. Nijedan paket ine smije pasti u
more. Jeste li me razumjeli?“
Njegova zapovijed bi začudnom brzinom izvršena. Čamac bi
prikačen za vitlo i podignut, a petorici momaka, kojima su na pomoć
bili Gollwitz i Sanford, bi naređeno da sastave lanac i tako zajedničkim
trudom prebace teret u kabinu. Ostala momčad imala je pune ruke

308
posla da bi opremila brod za obranu od oluje. Sva su jedra bila
podvezana, kormilo osigurano užetima, kako bi se moglo oduprijeti
snazi valova, ukoliko bi kormilar malaksao, a okna čvrsto zatvorena,
da ne bi voda prodrla u unutrašnjost broda.
Još dok su te mjere sigurnosti poduzimane, kapetan naredi
kormilaru da okrene brod, pa se jahta udalji od mjesta na kome se bila
ranije okrenula prema vjetru. Bilo je krajnje vrijeme da se izvrši taj
manevar: nebo se bilo zastrlo crnim pokrivačem, a valovi su bili
poprimili crnu, prijeteću boju.
„Ej, brode!“ odjeknu odjednom zov s pramca jednog broda.
„Kuda?“
„Pravac jugozapad — jug.“
„Pravac jedrenja?“
„Sjeveroistok.“
„Aha!“ reče kapetan drugovima koji su stajali pored njega. „Bit će
to brod koji je slavnog Nattera i njegova Malajca prebacio na kopno.
Koji bi drugi brod mogao sad na toj širini da krstari? Ja slutim kud
smjera: vjerojatno hoće da plovi po sredini, između otoka i uragana.
Ali sad nemamo vremena da se za nj brinemo, imamo mi da vodimo
brigu o sebi. Opreza radi skrenut ćemo ipak nekoliko crta prema jugu,
da ne bi u tami došlo do kakvog sudara.“
Schubert izda naređenje u tom smislu, a malo zatim oluja se sruči.
Mela je po palubi, pa je čovjek morao da se čvrsto drži da ne bi pao u
more. Jahta je prosto letjela pod svojim malim jedrom: sad se s
valovima penjala visoko, sad se s njima spuštala duboko. Mrak je bio
već sasvim preoteo maha, vidljivost je bila ograničena na udaljenost
od pet koraka, pa su se oba prijatelja bila već zaželjela odmora, utoliko
više što nisu mogli da ostanu na palubi, izloženi opasnosti da budu
otpravljeni u more.
Svaki je sat za njih trajao čitavu vječnost. Razgovarati nisu mogli,
jer se svaka njihova riječ gušila u bjesnilu stihije što je udarala o tanke
stijene broda koji je pucketao u svim svojim šavovima. Munje su
stalno igrale oko broda, tako da prasak i tutnjava gromova nisu uopće
prestajali.

309
 Nakon tri-četiri sata tutnjava malo popusti, i kapetan siđe u
kabinu da se porazgovori s prijateljima. Bio je sav mokar, ali
presretan. Kad ga radoznalo upitaše kako stoje stvari, on im odgovori:
„Odlično! Na nas se sručilo samo nekoliko visokih valova, i to je
bilo sve. Čini se da nas je orkan samo okrznuo, inače bi stvar bila ispala
mnogo gore. Morao sam ipak biti oprezan, da me vihor ne bi bacio
daleko na jug put kokosovih otoka gdje more vrvi opasnim grebenima.
Sad se vjetar okrenuo i duva s jugozapada. Opasnost je minula, i ja bih
vam, gospodo, savjetovao da legnete i pokušate da usnete u tom
urnebesu.“
Zatim ode. Oba prijatelja poslušaše njegov savjet i legoše. Umorni
i uzbuđeni doživljajima posljednjeg dana, zapadoše odmah u dubok
san, unatoč urnebesu i zaglušnoj tutnjavi.
Kad se probudiše, učini im se u prvi mah da su samo jedan sat
prospavali. Ali dan je već bio odavno svanuo: kad se popeše na palubu,
ugledaše nad sobom vedro jutarnje nebo, a svuda naokolo gotovo
sasvim mirno more. Na palubi su tragovi nevremena bili već
uklonjeni, i na brodu je vladao savršen red. Kapetan im odmah priđe i
zaželje im dobro jutro.
„Oluja je sretno prošla“, reče im, „i mi plovimo opet tačno prema
našem otoku. Za jedan sat, ja se nadam, ugledat ćemo ga. Sjednite,
međutim, pod šator i naručite doručak. Ja ću se vratiti k vama za jedan
sat.“
Malo zatim sjedila su oba prijatelja za šoljom vruće moke.
Razgovarali su, dakako, o svojim doživljajima prethodnog dana i o
blagu pronađenom u unutrašnjosti otoka. Bio je već prošao jedan sat,
ali kapetana još nije bilo vidjeti. Prođe još četvrt sata, ali on ne dođe i
ne javi da je otok na vidiku. Oni ustadoše i prijeđoše preko palube u
potrazi za kapetanom.
Nađoše ga na gornjoj palubi, naslonjena na ogradu, s durbinom u
ruci. Njegovo ponašanje učini im se čudnim: bio je stavio durbin pred
oči, zatim ga spustio i zabrinuto odmahnuo glavom, a potom ga
ponovo stavio pred oči, spustio ga i protrljao oči, kao da mu je vid
oslabio; najzad ga stavio i treći put pred oči, ponovo ga spustio i
obrisao vrhom svog kaputa leću, kao da mu se orosila. Ali ni sad nije
bio zadovoljan pa lupi nestrpljivo nekoliko puta nogom o pod,

310
odmahnu glavom, protrlja oči i očisti još jednom leću. Izgubivši
strpljenje, okrenu se u namjeri da potraži kormilara. Uto srete
Gollwitza i Sanforda, koji su se bili zaustavili nedaleko od njega i u
čudu ga promatrali.
„Do đavola!“ opsova kapetan. „To još nisam nikada doživio.“
„A što to?“ zapita ga Fred.
„Čitav jedan sat ne mičem se s ovog mjesta, stalno s durbinom
pred očima i tražim naš otok. Ni truna ne vidim, a oči me već bole od
stalnog gledanja, sve se bojim iskočit će mi iz glave.“
„Možda smo za vrijeme oluje skrenuli suviše na jug.“
„To sam i ja u prvi mah pomislio; ali ja sam tačno izračunao brzinu
kojom plovimo i ne nalazim greške.“
„Možda je kompas u kvaru.“
„O tome sam upravo htio da se osvjedočim. Hajdemo do
kormilara!“
Kad zajedno s Karavejem ispitaše kompas, utvrdiše da na njemu
nije bilo greške. Stvar je postajala sve zagonetnija, pa im ne preostade
drugo nego da pomoću sekstanta odrede tačno dužinu i širinu na kojoj
su se nalazili. Kapetan zapovjedi da mu se donese sekstant iz kabine.
Izvršiše mjerenje: rezultat je bio 92 stepena 14’dužine i 9 stepeni
4“širine. Sva trojica se zgranuše.
„Do đavola! Mozak mi je otkazao! Dužina odgovara tačno, a i širina
približno. Vaš brat je u svom dnevniku označio širinu sa 9 stepeni 37’,
a ja sam već jučer primijetio da se on samo za malenkost prevario.
Otok leži stvarno na 39’, a mi se sad nalazimo na 4“, svega dakle 2’
južnije. A ipak otoku nema traga, mada bi morao biti tu, pred nama u
našoj neposrednoj blizini. Kakvo je vaše mišljenje o svemu tome?“
Oba prijatelja zamukoše, zagledavši se pri tom zbunjeno. Obojica
su se bojali da glasno izreku strašnu misao koja im poput munje sinu
u pameti.
„Ponovimo mjerenje!“ reče najzad prigušenim glasom Fred.
„Možda smo se — ipak — prevarili!“
Izvršiše ponovno mjerenje, ali s istim rezultatom. Sad se strašna
misao nije mogla više potisnuti; ona se svim nametnu kao gotova
činjenica.
Prvi joj Bili ne odolje.

311
 „Potres!“ ote mu se krik. „Potres je otplavio otok.“
„Do đavola!“ lupi šakom o stol kapetan. „Slutio sam ja da je otok za
potresa nestao.“
„Potres!“ šapnu Fred, problijedjevši pri tom poput mrtvaca. „O
Hugo, Hugo, tvoja se slutnja obistinila.“
„I baš smo morali zakasniti jedan dan!“ jadao se Sanford.
„Da, jedan dan!“ stade da psuje kapetan! „Kao da se sam đavo u sve
to upleo. Ej, da smo to mogli da predvidimo, bili bismo unajmili najbrži
brod!“
„Ne psujte, kapetane, i ne predbacujte sebi ništa!“ reče ozbiljno
Fred, koji je već bio došao k sebi. „Učinili smo sve što smo mogli učiniti.
Jesmo li pristali u kojoj luci i zbog toga zakasnili? Ne, jedrili smo danju
i noću pa nismo mogli doći na jedan dan ranije ovamo. Sve se to
moralo desiti!“
„Ali blago, to silno blago, ti milijuni!“ jadao se Bili koji se nije
mogao tako lako pomiriti sa sudbinom kao Fred.
„Blago! Koješta!“ usprotivi mu se Fred s izvjesnim
omalovažavanjem. „Blago nije bilo nama namijenjeno. Ja sam spasio
trećinu tog blaga, sve što je meni bilo namijenjeno, pa se porodica
Gollwitz time toliko obogatila, da za nju nekoliko milijuna više ili
manje neće značiti ništa.“
„Nekoliko milijuna? Što ti pada na pamet! Reci radije mnogo,
mnogo milijuna!“
„Ostavi to, Bili! Meni je bilo stalo više do Rabbadah nego do blaga.“
„Do Rabbadah ti je bilo stalo? Zašto?“
„Ja sam namjeravao da njene kosti ponesem sobom u Sudlandiju,
jer sam htio da ih sahranim pored svoga brata u porodičnu grobnicu
Gollwitza. Sad je ta moja namjera osujećena, Rabbadah leži na dnu
mora.“
Fredove tužne riječi uzbudiše mnogo Billa. Mada po prirodi nije
bio nježan, on se raznježi i odgovori:
„Frede, neka te ta misao ne muči. Ja sam pročitao dnevnik tvoga
brata pa znam da je ona umrla od čežnje za domovinom. Možda ona i
nije željela da joj tijelo zauvijek počine daleko od mjesta njenog
rođenja. Ona je bila dijete sunčane Indije, neka joj i grob bude u
vodama njene domovine!...“

312
 Dalje zadržavanje Fredove družine u blizini nestalog otoka nije
više imalo smisla, i jahta zaplovi prema sjeveru: kota Radža bila je sad
njen naredni cilj.
Nattera i njegova druga nije više nitko spominjao. Kazna ih je bila
stigla u vidu brze i bezbolne smrti,
Brik unajmljen po Natteru bio je nestao. Vjerojatno se bio nasukao
na obali otoka pa je i on podlegao razornoj moći potresa.

313
 12.
U DVORCU HELBIGSDORF

Bilo je to jednog ranog jutra. Nije doduše još bilo odbilo pet sati,
ali Fürstenberg je već bio živnuo. Noćnici su se teturajući vraćali
blijeda lica svojim kućama, dok su mljekarice i prodavačice povrća
koje su bile došle u grad iz okolnih sela obilazile svoje svakodnevne
mušterije. Tu i tamo otvorila bi se poneka kapija pa bi iz kuće izišla
pokoja čila služavka, a na ulicama su zanatlije žurile same ili u malim
skupinama prema svojim radnim mjestima.
Gostionica bivše udovice i trgovkinje krumpirom Barbare
Seidenmuller bila je također živnula, sudeći bar po paru drvenih
cokula koje su kloparale u veži i po bučnom basu koji se odjednom bio
javio: „Parparo!“
Odgovor izostade.
„Draga Par paro!“
Nitko se ne odazva.
„Moja predraga Parparo!“
Ni ovoga se puta nitko ne javi.
„Grom i pakao! Parparo, golupice moja! ! !“
Po svemu je izgledalo da je Barbara prosto nestala.
„Ej, tako ti svih nepeskih pataljona, Parparo, pospanko kojoj nema
ravne, hoćeš li već jednom doći ili ne misliš uopće doći, dopra moja
ženice?“
Kad se i tome pozivu nitko ne odazva, čestitom gostioničaru i
kovačkom majstoru Tomi Schubertu prekipje žuč.
„Sto mu gromova, kakav je to red u ovoj kući! Čekaj samo, sad ću
ja tebi, stara pospanko, zabubnjati marš!“
U isti čas skide s nogu cokule i poče da svom snagom bubnja njima
po drvenim stepenicama kao da zove vojnike na juriš. Sad se tek
otvoriše kuhinjska vrata i na njima se pojavi krupnim miškama
izazovno podbočena žena s dražesnom noćnom kapicom na glavi. Bila
314
je to dušom i tijelom gospođa Barbara, koju je njen dragi mužić
bubnjanjem bio izbacio iz kreveta. “Ej, Toma, što je to danas s tobom?“
Taj glas uznemiri gostioničara. Ispustivši, sav u strahu, cokule iz
ruke, viknu:
„Draga moja Parparo, ja sam mislio da ti gore još ležiš u postelji pa
sam htio da te pupnjanjem dozovem!“
„A što ti se danas toliko žuri?“
„Ti znaš, valjda, da sutra dolazi Gerd — htio sam da kažem
gospodin mornarički potporučnik — pa sam danas ustao nešto ranije.
Htio sam da popravim zasun na vrtnim vratima...“
„I moraš da to učiniš baš danas, i to tako rano?“ „Što to pitaš,
Parparo? Zar ti nije jasno da gospodinu mornaričkom potporučniku
može pasti na pamet da umjesto kroz kapiju uđe u kuću kroz vrt?
Kakvo će mišljenje u tom slučaju mladi gospodin imati o meni ako
nađe zasun u neispravnom stanju?“ Dobra Barbara prasnu sad u
glasan smijeh. “Dakle, Gerd će sutra doći, a taj je čovjek ustao noćas, u
doba kad svi spavaju, samo zato da bi zabio jedan čavao u vrtna vrata.
I ne samo to, nego me još bubnjanjem budi, a ja sam već čitav jedan
sat u poslu.“ “Zar si tako rano ustala? A po kakvom poslu?“ “Morala
sam nahraniti svinju.“
Sad je bio red na gostioničara da zine od čuda. „Ej, Parparo, sad mi
je već svega dosta. Madam Parpara Schubert ustaje tačno u tri i četvrt,
da u gluho doba noći nahrani svinju.“
„Pa eto, ja sam htjela da je još malo udebljam, kako bismo njom,
kad je zakoljemo, što svečanije proslavili povratak našeg Gerda.“
„Dopro si učinila, Parparo! Neka naš Gerd, zapravo, da se tačnije
izrazim, naš gospodin mornarički potporučnik, kad sutra dođe,
odmah vidi da smo učinili sve što je pilo u našoj moći da pismo ga..
Odjednom zastade. Bio se zagledao u dvorište i zinuo snebivajući
se od čuda.
„Parparo, evo ga!“
„Gerd!“ uzviknu ona.
„Gerd! Uzviknu i njen bračni drug.
„Gospodine potporučniče!“ ispravi se ona odmah.
„Gospodine potporučniče!“ ispravi se i Schubert.

315
 U dvorištu je stajao Gerd, ozaren mladošću. Snažno mu je tijelo
dolazilo do naročitog izražaja u lijepoj odori.
„Striče! Tetko!“ uzviknu mladić i zagrli odjednom oboje.
„Dobro došli, gospodine..
„Koješta, draga tetko! Ostavi titule! Ja se zovem Gerd, jesi li me
razumjela?“
„Dobro, kako god ti hoćeš. — Dobro došao, dakle, dragi Gerde. Ja
sam mislila da ćeš tek sutra stići.“
„Tako sam vam pisao, jer sam htio da vas iznenadim. Jesam li uspio
u tome?“
„I te kako!“
„I te kako!“ potkrijepi kovač. „Nego, mladiću, kako si nam postao
ljepuškast i pristao otkad te nismo vidjeli!“
„Da“, potvrdi Barbara, „prosto da te čovjek svega izljubi!“
„Pa izljubi me, draga tetko!“ On je zagrli i pritisnu joj topao
poljubac na usne.
„Nego“, zapita ga ona, „zašto si došao tako rano?“
„Doputovao sam noćnim vlakom!“
„I ušao kroz vrt... ?“
„Ne, preskočio sam plot!“ nasmija se mladić.
„Nisam li, dakle, pio u pravu, Parpara?“ uzviknu kovač, praveći se
pri tom važan.
„Da“, odgovori mu ona smijući se; „to ti rado priznajem. Nego,
kako ćemo dugo još zadržavati ovdje u veži našeg gosta?“
Barbara otvori vrata i uvede Gerda u sobu; zatim požuri u kuhinju
da spremi što je bilo potrebno za doček gosta.
„A gdje su drugovi?“ zapita Gerd.
„Spavaju još, jer su sinoć radili do kasno u noć.“
„A svi još rade kod tebe?“
„Svi.“
„I govorljivi Kazimir, koji po čitav dan ponavlja one svoje dvije
riječi ,pravo kažeš’?“
„I on.“
„I Fritz sa svojim vragolijama koji je sad sigurno već ozbiljniji?“
„Da, i on!“

316
 „I Hajnrih koji umije tako lijepo lagati?“
„Da, umije da laže polje od štampane knjige, to je istina. Samo da
nas đavo ne čuje; mogao pi nas iznenaditi, pa pismo se našli u škripcu.“
Vrata se u isti čas otvoriše, i na njima se pojaviše sva tri druga.
„Što, gospodin mornarički potporučnik je stigao? Je li moguće?
Dobro jutro i dobro došao! E, baš ste nas iznenadili! Mi smo vas
očekivali sutra!“ uzviknu Hajnrih i pruži ruku Gerdu.
,Bravo kažeš!’ reče Kazimir pa i on pruži ruku.
I Fritz ga pozdravi. A Hajnrih se usudi da ga upita:
„Gospodine potporučniče, vi sad imate posla i g topovima, zar ne?“
„Dakako.“
„E, to je lijepo. Artiljerija je najbolje oružje, zar ne?“
„Možda.“
„Ne možda, nego sasvim sigurno! Dabome, velika je razlika
između mornaričke i poljske artiljerije.“
„U čemu se te dvije vrste oružja razlikuju?“
„Pa to je bar jasno: mornarička artiljerija gađa u neprijatelja s
broda, a poljska gađa u nj s kopna.“
Gerd se nasmija. „Gle, baš si mudar!“
„Zar ne? Ali to je bio samo uvod. Razlika koja postoji između ove
dvije vrste artiljerije vuče sa sobom i dvostruku posljedicu: gađajući s
kopna na kopno, poljska artiljerija gađa tačnije od mornaričke.“
„U tome se ne bih mogao sasvim s tobom složiti.“
„A ipak sam ja u pravu. Brod se ljulja; zar se onda može s broda
tačno gađati? Na kopnu stvari stoje sasvim drukčije. Tu mogu s
udaljenosti od pet hiljada koraka jednim hicem odstrijeliti čovjeku iz
usta lulu.“
„Oho!“
„Oho? Na jednoj vježbi iskoči odnekud pred nama zec. Kapetan
dotrča odmah do mene i zapita me: ,Bi li ti mogao da ustrijeliš onog
zeca?’ ,Svakako, gospodine kapetane.’ ,Dat ću ti dvadeset groša, ako ga
ustrijeliš, ali pod uslovom da mu krzno ostane nepovrijeđeno.’
,Razumijem, gospodine kapetane!’ Ja nanišanih, odapeh, tane odbi
zecu obje prednje noge, i on se više ne maknu. Kapetan posla po njega

317
ljude, naredivši im da ga odmah ubiju, i ja dobih svojih dvadeset groša.
Da li se tako tačno može gađati s broda, gospodine potporučniče?“
„Rekao bih da se ne može“, nasmija se Gerd.
„A ipak se može!“ upade mu u riječ Fritz, nekadašnji šegrt. „Ja ću
vam to dokazati. Bili smo krenuli iz Amerike preko Tihog oceana u
Australiju. Odjednom iskoči pred nas jedna zvjerka, nalik na staru
zečicu. Brod je plovio polako, pa ja uzeh pod lijevu mišku top, a u
desnu ruku tane, skočih s broda i potrčah za zvjerkom. Putem nabih
top, odapeh i odbih zvjerki obje desne noge. Bila je to uistinu jedna
stara zečica. Kad se spretnih da joj, teško ranjenoj, zadam smrtonosni
udarac, ona me zamoli: ,Fritz, reci Hajnrihu da ga pozdravljam, ja sam
udovica onoga zeca kojega je on na vojnoj vježbi iz velike daljine
ustrijelio’!“
Kazimir razmisli časkom pa kimnu glavom u znak da se slaže s
njim:
„Pravo reče!“
Svi se nasmijaše, a Hajnrih planu.
„Budalo!“ dobaci protivniku i pogledavši ga mrko, kao da hoće da
ga tim pogledom smrvi, napusti poprište na kom je bio doživio poraz.
Čas zatim pojavi se gospođa Barbara s jutarnjom kavom, pa se
društvo raspriča. Kad se svi izdovoljiše, Gerd se uozbilji pa se obrati
Tomi:
„Striče, žao mi je što ti moram reći da nisam došao ovamo s
namjerom da ostanem ovdje.“
„Tako? A zašto si onda uopće došao?“
„Došao sam po vas. Povest ću vas sobom u Helbigsdorf, svom
poočimu.“
„Nas ćeš povesti? Dakle ne samo mene, nego i moju Parparu. A
zašto, dragi moj sinovče?“
„E, to ni ja sam zasad ne znam. Moram vam, naime, reći da sam
dobio dopust posredstvom svog poočima. Obavijestio me je o tome
pismom, ali mi u pismu nije rekao zašto mi je ishodio dopust: rekao
mi je samo da odmah pođem do vas, jer se boji da biste, pod bilo
kakvim izgovorom, mogli ne odazvati se njegovu pismenom pozivu.
Spremite se, dakle, odmah, jer poslije podne putujemo.“

318
 „Hej! Ne ide to tako przo, ja se moram najprije dogovoriti sa
svojom ženicom.“
„Nemaš o čemu da se dogovaraš. Major želi da vas vidi, a vi sad
imate da slušate. Ni riječi više o tome. Jesi li me razumio?“
„Razumio sam vas, gospodine potporučniče. Sto mu munja i
gromova! Ja vidim da si ti odlično naučio zapovijedati. Što misliš ti o
svemu tome, moja draga Parparo?“
„Reći ću ti, ali mi najprije kaži što ti misliš, dragi moj mužu.“
„Ako se usudimo da otpijemo poziv gospodina majora, uvrijedit
ćemo ga, zar ne?“
Uvrijedit ga nikako ne smijemo, dragi Toma! Putujmo, dakle!“
„Da, putujmo! I ni riječi više o tome. Ti si čuo, dragi moj sinovče,
što je porodični savjet odlučio. Mora da se radi o važnoj stvari, kad nas
gospodin major pozivlje k sepi. Parparo, spremi zavežljaj. Poslije
podne putujemo!“...
Bilo je to u Helbigsdorfu. Od dana kad su oni odbjegli kažnjenici
bili ovdje ponovo uhapšeni, bilo je prošlo deset godina.
Major je sjedio u svojoj sobi, zauzet svojim poslom. Bio se već
pomalo zgrbio, a kosa mu je bila posijedila. Ali, kao i nekad, bio je
obavit pustim oblacima duhanskog dima koji su izlazili iz njegove
duge lule.
Odjednom pred njegovom sobom odjeknuše brzi koraci, a vrata se
otvoriše. Na vratima se pojavi jedna dama u plavoj haljini. U naručju
je držala malu mačkicu. Visoka, mršava, bila se i ona već zgrbila, a i
kosa joj je bila posijedjela, upravo kao i majoru.
„Dobro jutro, Emile!“ pozdravi ona majora.
On joj odzdravi i pozva je pokretom ruke da sjedne.
„Ali, molim te, dragi brate...! Ta tvoja lula — taj nečisti zrak — taj
zagušljivi dim... puh!“
„Hm, ja uživam u toj mješavini zraka i dima!“
„A ja ću se ugušiti u toj mješavini!“
„Da je toliko štetna po tvoje zdravlje, ti bi se već davno bila
preselila u carstvo naših pređa, draga moja Freja. Tko hoće da me vidi
u mojoj sobi, treba da bude spreman da se navikne na taj prijatni
zadah.“

319
 Ponovo odjeknuše nečiji koraci, vrata se po drugi put otvoriše, i u
sobu uđe druga dama, sitna i mršava, u zelenoj haljini, sa zamorčetom
u naručju.
„Dobro jutro, brate!“ pozdravi brata.
„Dobro jutro, draga Vanka!“ odgovori joj brat.
„Jao, moja mala Lili, ovdje ćemo se ugušiti! Oh, taj dim — taj
neprijatan miris...!“
„Meni taj dim upravo prija!“ promrmlja major.
„Ali moja ga slatka Lili ne podnosi! Molim te, dragi Emile, otvori
prozore!“
„Jedan je već otvoren. Da otvorim i druge, to bi ti naudilo, jer si
ionako osjetljiva zdravlja pa bi se mogla lako nahladiti.“
Uto uđe Cila, treća sestra, s vjevericom u naručju. Grimiznocrvena
haljina obavijala joj je obline.
„Dobro jutro!“ pozdravi dašćući.
„Dobro jutro, sestro! Sjedni!“
Ona sjede. Pod njenom težinom rasklimana stolica škripnu.
„Oh ta moja strašna astma!“
„Imaš suviše sala!“ reče brat, nasmiješivši se neprimjetno pri tom.
„Suviše sala? O Emile, opet si neraspoložen!“
„Varaš se, moram ti reći da sam upravo odlično raspoložen.’’
„A što spominješ onda moje salo! Kako možeš da se služiš tako
nelijepim riječima! Salo nalazimo u svinja i sličnih nakaza, a ti ga
nalaziš u mene. Kako se to izražavaš? Ja sam samo punahna;
primijetila sam čak da sam u posljednje vrijeme prilično smršala. Ali
zrak je u ovoj sobi nepodnošljiv.“
„Ja nalazim, naprotiv, da je sasvim podnošljiv.“
„Da, ti ga sa svojim medvjeđim zdravljem lako podnosiš. Ali mi
smo nježne pa se gušimo. Pogledaj samo moju vjevericu!“
„Tvoju vjevericu? Ta ona se osjeća sasvim dobro!“
„Sasvim dobro? Emile, ti si pravi barbarin. Zar ne vidiš kako
ubrzano diše moja Mirni?“
„A i moja Lili!“ uzviknu Vanka.
„A moja Bibi?“ nadoda Freja.

320
 „Djeco, prestanite već jednom! Ako moj duhan ne prija vašim
životinjama, ne nosite ih ovamo. Neću se ja zbog njih odreći svoje lule!
A sad vas molim da mi kažete što vas je dovelo jutros ovamo k meni.“
„To hoćeš da znaš? Važna nas je stvar dovela k tebi“, započe Freja.
„Došle smo da ti se potužimo!“
„Da mi se potužite!“ začudi se major. „A na koga?“
„Na Kunca!“ odgovori mu odlučno Freja.
„Na ćoravog podmuklicu!“ uzviknu Vanka uzbuđeno.
„Na izdajnika i buntovnika!“ oglasi se, dišući ubrzano, Cila.
Major se nasmija.
„Moj stari Kune da je podmuklica, izdajnik i buntovnik?! To je ipak
suviše! Uostalom, ja nemam sad vremena da pretresam s vama te
njegove mane. Oko je izgubio boreći se pored mene za domovinu. A
što vam je sad skrivio da ste odjednom sve zajedno došle da mi se na
njega potužite?“
„On nas je oklevetao“, reče Cila.
„Izdao! dodade ljutito Vanka
„Uvrijedio!“ nadopuni ih Freja.
„Pred kim?“
„Pred gospodinom Uhle.“
„Ah, pred našim novim susjedom?“
„Da. A on je tako ljubezan, naročito prema meni.“
„I tako nježan, naročito prema meni.“
„Pa to je onda, kako se čini, gospodin Uhle pravi feniks.“
„Da, pravo kažeš. Ja sam ga pitala da li će se ženiti...“
„Ja sam ga isto to pitala.“
„I ja također.“
Major otpuhnu gust oblak dima. Taj ga je razgovor očito zabavljao.
„Naš vam je novi susjed sigurno odmah odgovorio na to pitanje.
Što vam je rekao?“
„Da će se ženiti“, reče Freja, a lice joj se pri tom ozari.
Druge dvije potvrdiše to, a Vanka dometnu:
„Izgleda da su mu naročito mile žene nježnih, prijatnih oblika.“
Freja odmahnu odlučno rukom.

321
 „Gospodin Uhle je karakteran čovjek. Zacijelo su mu milije žene
jače izraženih oblika.“
Cila mahnu glavom.
„Ni jedno ni drugo ne odgovara istini“, ustvrdi ona. „Prekjuče mi je
rekao da čezne samo za punahnom ženom. Ja mislim da nema krivo.
Ali nećemo sad to ovdje pretresati.“
„Hoćete li mi već jednom reći što vam je skrivio Kune!“ reče im
najzad oštro major.
„On nas je uvrijedio. Sve tri možemo to posvjedočiti, jer smo dobro
čule što je rekao.“
„A gdje je to bilo?“
„U vrtu. Pred gospodinom Uhleom. On će te posjetiti. Još je rano,
pa je najprije pošao u park.“
„Nije bio sam“, nadoda Vanka. „Kod njega boravi jedan gospodin.
Mi ga ne poznajemo, ali nam se po crtama lica učinio nekako poznat.“
„Građanin, po izgledu, ili vojnik?“
„Po izgledu građanin, ali po držanju vojnik. Vjerojatno oficir.“
„Jeste li govorile s njima?“
„Ne; ali smo ih — ali smo ih. ..“
„Osluškivale?“ zapita major.
„Samo malo, ali ne namjerno. Oni su sjedili na jednoj klupi, a mi
smo se nalazile iza njih u grmu.“
„O čemu su govorili?“
„O svemu i svačemu. Onda im priđe Kune koji je nedaleko od njih
zalijevao cvijeće. Gospoda ga zadržaše pa ga upitaše za tebe i za nas.“
„I tada vas je Kune oklevetao? A što vam je rekao?“
„Rekao nam je da smo... ne, to ti ne mogu ponoviti.“
„Žao mi je. Zašto ste onda uopće došle? Da mi dosađujete, zar ne?“
„Mi ti to ipak moramo reći, jer ga ti moraš kazniti.“
„Ako treba da ga kaznim, morate mi svakako reći što vam je
rekao.“
„Pa dobro! Stranac ga je upitao da li su sestre gospodina majora
mlade, a Kune mu je onda rekao da smo... usidjelice!“
„Strašno!“ naljuti se tobože major.
„Da, strašno!“ reče jedna od sestara, ona u plavoj haljini.

322
 „Užasno!“ prasnu druga, ona u zelenoj haljini.
„Grozno!“ pristade uz ovu treća, ona u crvenoj haljini. „Ti ga moraš
kazniti!“
„Đavla ću ga kazniti!“ nasmija se njihov brat. „Zar da ga kaznim
zato što je rekao istinu? Uostalom, ja se prosto čudim što tražite od
mene da ga za to pozovem na red; ne mogu ga prekoriti, a da mu pri
tom ne kažem da ste njega i ona dva gospodina osluškivale, a time bih
samo vas osramotio.“
Uto netko zakuca na vrata, i u sobu uđe čovjek o kome je upravo
bio govor: sluga Kune. Godine kao da nisu bile ostavile traga na njemu;
on najavi goste glasom u kome se još osjećala nekadašnja snaga;
„Gospođin Uhle i jedan stranac!“
„Gospođe bože!“ uzviknu Freja, „već su tu. Moramo odmah nestati.
Hajdemo, sestre!“
One nestadoše. Major pogleda slugu kao da traži od njega izvjesno
objašnjenje. „Ti si riječ ,stranac’ izgovorio kao da si htio da je naročito
naglasiš. Da li si htio da me time na nešto upozoriš?“
„Da. Jeste li me razumjeli?“
„Na što si me htio upozoriti?“
„Gospodin Uhle nije mi spomenuo strančevo ime. Ali ja tog stranca
vrlo dobro poznam. To je ,luđi grof. Jeste li me razumjeli?“
„Do đavola. To je zaista čudno. Što traži on kod mene? Reci
gospodi na ih očekujem.“
Kune iziđe iz sobe, a ona dvojica uđoše gotovo u isti čas. Jedan je
bio stariji gospodin, sudeći po crtama njegova lica i po njegovu
držanju, seoski plemić, a drugi četrdesetogodišnjak, možda i koju
godinu stariji, očito otmjena roda, ali, sudeći po njegovoj vanjštini,
izmoren nesređenim životom. Boja njegova lica i oštrina njegovih crta
jasno su odavale čovjeka vična da živi brže nego što mu je to zdravlje
moglo da dopusti.
Major mu se pokloni. Uzvrativši mu pozdrav, stranac ga zapita:
„Vi me poznajete, gospodine majore?“
„Počašćen sam već vašim poznanstvom, gospodine grofe.“
„Onda vam ne moram biti predstavljen. Dozvolite nam da
sjednemo! Gospodin Uhle je moj prijatelj. Put me je nanio na njegovo

323
imanje, pa sam svratio k njemu. Kad sam čuo da se vi nalazite u
Helbigsdorfu, odlučio sam da vas posjetim.“
„Vašim sam posjetom naročito počašćen, gospodine grofe.“
„Smijem li vas onda zamoliti da me predstavite članovima svoje
porodice? Obradovat ćete me mnogo ako mi omogućite da ih
pozdravim.“
„Dopustite mi, gospodine grofe, da izdam potrebna naređenja.“
Major pozvoni, a Kune se odmah pojavi.
„Reci damama da izvole doći u salon.“
„Razumijem. Zapovijeda li gospodin major još nešto?“
„Reci mojim sestrama da imam goste.“
Kune iziđe. U hodniku naiđe na mladu damu koja je upravo htjela
da pođe majoru. Bila je to Magda, majorova kći. Djevojčica koja se kao
dijete igrala s Gerdom bila je postala djevojka neobične ljepote.
„Da li je tata sam u sobi?“ zapita djevojka slugu.
„Ne.“
„A tko je kod njega?“
„Gospodin Uhle i jedan stranac.“
„Jedan stranac? A ti ga poznaješ?“
„Da, vrlo dobro. To je ,ludi grof’. Jeste li me razumjeli?“
„Ah!“ začudi se djevojka. „Što traži taj čovjek u Helbigsdorfu?“
„Hm! Ja sam bio u vrtu i video ih izdaleka. Odmah sam prepoznao
grofa pa sam stao iza jednog grma i pustio ih da prođu mimo mene.
Onda sam tobože slučajno prošao mimo njih pa sam čuo grofa kako
pita našeg susjeda da li ste vi zaista tako lijepa mlada dama kao što se
to priča. ,Vrlo lijepa!’ odgovori mu naš susjed. ,A da li ima već
udvarača’? zanimao se dalje grof. ,Mislim da nema’, izvijesti ga naš
susjed.
„Kako? Ta su se gospoda usudila da govore o meni? Nastavi!“
„Upravo su prolazili mimo mene, kad začuh grofa kako odgovara
našem susjedu: ,Utoliko bolje. S nedužnom ćemo djevojkom lakše to
udesiti. Vi ste mi obećali, gospodine Uhle, da ćete mi pomoći da
postignem cilj za kojim idem. Ja kanim ostati ovdje nekoliko dana pa
ću iskoristiti to vrijeme da se s djevojkom zabavim.’ To je rekao ,ludi
grof’.“

324
 „Hvala ti, Kune. Hoće li gospoda biti naši gosti?“
„Da. Ja imam dužnost da to javim vašim tetkama i da ujedno kažem
svim damama da ih major očekuje u salonu.“
„Ja ću doći“, reče Magda i ode, a Kune se uputi u kuhinju, gdje su
se nalazile sve tri majorove sestre.
„Što hoćete od nas?“ upita ga Freja čim ga vidje.
„Došao sam da vam kažem što vam zapovijeda gospodin major.“
„Zar nama da on zapovijeda? Vi niste sasvim pri sebi.“
„Gospodin Helbig je major, a kad major nešto poručuje, on to,
dakako, i zapovijeda. Imate, dakle, da odmah dođete u salon.“
„A zašto?“
„Gospodin major hoće da vas predstavi jednom stranom
gospodinu.“
„A tko je taj strani gospodin?“
„Jedan visok oficir koji obilazi zemlju da bi našao sebi ženu“,
odgovori on uz zloban smiješak.
„Otkud znaš to?“
„On mi je sam to rekao. Pitao me je za gospođice i za njihovu dob.“
„Oh! A što si mu ti odgovorio?“
„Ja sam mu rekao: Freji je sto godina, Vanki dvjesta godina, a Čili
trista godina. Jeste li me razumjele?“
„Bezobrazniče...“
Freja diže ruku, ali on u isti čas šmugnu i lupnu za sobom vratima.
„Da li se ikad nešto slično čulo?“ ljutila se jedna od sestara, ona u
plavoj haljini. „To je drsko! — Nego, pođimo sad u salon.“
Upravo su htjele da iziđu iz kuhinje, kad se vrata ponovo otvoriše.
U kuhinju poviri Kune.
„Nešto sam zaboravio da vam kažem: oba će gospodina ručati kod
nas.“
„Jao, bit će sad posla. Kune, dragi Kune! Tko je taj oficir? Kako se
zove?“
„To je začarani kraljević!“
„Rugaj se kome hoćeš, samo ne nama, zvekane!“
„Hvala lijepa! Stojim vam i dalje na raspolaganju. Jeste li me
razumjele?“

325
 On ode, a tri dame odjuriše u salon, gdje je Magda već sjedila pored
prozora.
„Dobro jutro, srdašce moje!“
„Dobro jutro, djetešce moje!“
„Dobro jutro, miljenče moje!“
Uz taj troglasni pozdrav opkoliše Magdu i redom je izljubiše. Bilo
je očito da je Magda svakoj od njih za srce prirasla.
„I ti čekaš stranog oficira?“ upita je Freja.
„Ja? Ne, draga tetko. Ja sam došla u salon na tatin poziv.“
„A znaš li ti što on hoće?“
„Ne.“
„Hoće da se ženi!“
„A da li je već našao djevojku, draga tetko?“
„To još ne znamo. Možda je tetka Cila ta sretnica!“
„Ili tetka Freja!“ uzviknu Vanka.
„Ili vas je sve tri zajedno ta sreća zapala!“ nasmija se Magda. „Tko
vam je rekao da hoće da se ženi?“
„Kune.“
„Tako? A da li vam je rekao i tko je taj stranac?“ „Ne.“
„Onda čujte: to je ludi grof Hohenegg!“
„Ludi...“
Čili zape ime u grlu, jer se isti čas otvoriše vrata, i u salon uđe
major sa svoja dva gosta. Pošto bi predstavljen damama, grof se trudio
da učini što bolji utisak na Magdu, ali mu to očito ne pođe za rukom...

***

U isto je vrijeme jedna kočija bila krenula prema Helbigsdorfu. U

njoj su sjedile tri osobe: jedan visok, mršav, odrastao muškarac
snažne tjelesne građe, jedna krupna žena rumenih obraza i jedan
mladić koji je upravljao konjima. Mladić je imao na sebi uniformu
mornaričkog potporučnika, a medalja koja mu je visila na grudima
bila je sigurno svjedočanstvo da se u službi, unatoč svojim mladim
godinama, već bio istakao.
„Paš sam radoznao da li ćemo majora naći kod kuće!“ reče
dugonja.
326
 „Ne brini, dragi striče, naći ćemo ga!“ odgovori mu potporučnik.
„Da mi je samo znati što ga je navelo na to da mene i moju dragu
Parparu pozove k sebi. To ćemo valjda uskoro saznati.“
„Da li je ono tamo Helbigsdorf ?“ zapita sad žena.
„Da, Parpara, to je Helpigsdorf“, odgovori joj dvorski kovač. „Ali mi
se nećemo odvesti gore, na imanje; major je, naime, pisao Gerdu da ga
sačekamo dolje u gostionici, jer će on lično doći tamo po nas.“
Stigavši u selo, kovač i njegova žena svratiše u gostionicu, a Gerd
krenu put dvorca.
Ali, umjesto da krene putem kojim je običavao ići u dvorac, uputi
se preko livada i stiže u park, odakle se ulazilo u vrt majorova dvorca,
a zatim, dalje, u šumu. Bio je tek zašao u jedan drvored, kad odjednom
dopriješe do njega tri ženska i jedan muški glas. Zazirući od gospodina
Uhlea, da se ne bi bio sreo s njim, skrenu lijevo prema maloj sjenici u
kojoj je Magda voljela da gotovo svaki dan neko vrijeme posjedi.
Koliko je sretnih časova bio on proveo ondje pored nje!
Kad stiže na čistinu, odakle se sjenica mogla vidjeti, primijeti u
sjenici Magdu. U isto se vrijeme, međutim, sjenici približivao, s druge
strane, jedan čovjek. Čim ga ona ugleda, diže se, u namjeri da se udalji.
Njeni brzi koraci ličili su na bijeg. Gerd zato odstupi s ruba šume pa se
povuče u unutrašnjost šume i sakri se iza debla jednog hrasta, da bi
odanle mogao da utvrdi zašto djevojka hoće da izbjegne susret s onim
čovjekom.
Čovjek požuri što je više mogao i stiže Magdu upravo na mjestu
gdje je malo prije stajao Gerd. Iznenađen, potporučnik se nesvjesno
trgnu. To mu je lice bilo poznato, negdje ga je već jednom bio vidio pa
ga je bio zapamtio.
„Vi bježite od mene, gospođice?“ upita stranac Magdu, uhvativši je
za ruku.
Ona mu se istrgnu. „Zar ja bježim?“ osmjehnu se djevojka
ponosno. „Na čemu zasnivate tu svoju pretpostavku?“
„Na tome što sam primijetio da ste, kad sam vam se izdaleka
približavao, ubrzali korak, u nastojanju da se udaljite.“
„Vi znate da se samo pred neprijateljem bježi!“
„Ah! Vi me, dakle, smatrate svojim neprijateljem?“
„Tako je.“

327
 Onda sam se ja zacijelo prevario, jer nema valjda čovjeka koji bi
jače od mene osjećao želju da vam bude prijatelj.“
„Hvala vam. Ja imam dosta prijatelja, pa mi drugi više ne trebaju.“
„Čovjek nema nikad dosta prijatelja.“
„Pa ipak, ako ih bude previše, može se desiti, gospodine, da mu
postanu dosadni.“
„Ah gospođice, to ste mi rekli više nego iskreno pa ste se time čak
ogriješili o — pristojnost.“
„Koješta! Da ste mi zdravo!“
Htjela je već da ode, ali je on uhvati čvrsto za ruku.
„Stanite, nećete mi pobjeći.“
„Grofe, pustite mi ruku!“
Te riječi izreče prijetećim glasom i pri tom zamahnu ljutito
desnom rukom, a on joj čvrsto stegnu lijevu.
„Tu ručicu da pustim?“ nasmija se. grof. „Na takvo lijepo, na takvo
divno biće nisam nikad dosad u svom životu naišao. I sad, kad imam
pred sobom tog anđela, vi tražite od mene da se svojevoljno od njega
odvojim. Suviše tražite od mene.“
„Po posljednji put tražim to od vas.“
„Ne puštam ja vas.“
„Pa dobro! Kad nećete drukčije!“
U isti čas ga desnom rukom udari tako snažno po obrazu, da je
uzmaknuo i pustio joj lijevu ruku koju joj je bio čvrsto stegao. Ali
potom joj odmah ponovo priđe i svom snagom je zagrli.
„Ah, ti mali, slatki đavole, to ćeš mi platiti!“
Ona pokuša da se istrgne iz zagrljaja, ali uzalud: on je snagom bio
jači od nje. Bio je već primakao svoje usne njenim, u namjeri da je
poljubi, kad odjednom zadobi udarac po glavi pa se zatetura i sruši na
zemlju.
„Gerd!“ kriknu djevojka, pruživši ruke prema svom spasiocu. „Ti si
to!“
„Da, Magda. Ja sam stajao iza ovog hrasta pa sam sve čuo.“
Grof se međutim bio digao. Bio se sav zažario od stida i bijesa.
„Derane, što si se to usudio!“ prodera se on, sav dršćući.
„Gospodine, zar ne vidite da sam oficir?“

328
 „I ja sam oficir.“
„To ja ne razabirem ni po vašoj odjeći ni po vašem ponašanju. Vi
se ponašate kao nitkov dostojan najvećeg prezira.“
„Djetiću, ja ću te smrviti!“
Htio je već da ščepa potporučnika, ali mu ovaj izmaknu.
„Grofe, čuvajte se! Pomorac umije da ščepa drukčije nego što to
čini pauk koji živi na kopnu“.
„Ja tražim zadovoljštinu!“
„Ali ne od mene! Ja se bijem samo s poštenim ljudima!“
„Sad još i to? Evo ti!“
Bio je već zamahnuo rukom kad ga odjednom Gerd zgrabi, podiže
ga uvis i tresnu s njim o tlo pa ga ostavi da tamo leži.
„Dođi, Magda; on je dobio što je zaslužio!“
‘ Ona se zagleda svojim sjajnim očima u ljepuškasto, mirno lice
mladog čovjeka.
„Gdje je tvoj tata?“ zapita je on putem.
„On se nalazi vjerojatno u svojoj sobi. U posljednje vrijeme šalje na
sve strane brojna pisma; čini se da su ga zaokupile silne tajne.“
„Ti si znala da me on očekuje?“
„Znala sam. Zato sam jutros malo projahala.“
„Hvala ti! Nisi imala mira, zar ne?“
„Da; a znala sam da je trebalo da prođe još nekoliko sati do tvog
dolaska.“
„Moja je sestrica, izgleda, vrlo nestrpljiva. A gospodin Uhle se
nalazi u vrtu s tetkama, zar ne?“
„Ti si ga sreo? On je doveo grofa u Helbigsdorf.“
„Što traži taj čovjek ovdje?“
„Pitaj Kunca; on će reći!“
„Zašto mi ne možeš ti reći?“
„Jer sam ja lično u pitanju.“
On zastade sav u strahu i zagleda se u nju. „Ti lično? Ah, ne, ne, to
je nemoguće!“
Djevojci se lice zažari do vrata. „Gerd, ja ne znam što si sad
pomislio.“
„Pomislio sam časkom, Magda, da moraš... otići.“

329
 „Ne, sačuvaj bože! Pitaj slobodno Kunca. Što se mene tiče, možeš
biti miran.“
Gerdovo problijedjelo lice poprimi opet svoju boju.
„To je bio, dakle, samo surov napad. Ah, neka se samo još jedanput
usudi; kaznit ću ja njega još oštrije, pa će me upamtiti!“
Bili su već stigli do dvorca. Gerd povede Magdu do njene sobe, a
zatim se uputi majoru. U hodniku naiđe na Kunca.
„Oh, mladi gospodin!“ uzviknu ovaj radosno i pohita mu u susret.
„Dobro došli u Helbigsdorf, gospodine Gerd. Iznenadili ste nas! Kojim
ste putem došli?“
„Prošao sam kroz park.“
„Ah, tako! Jeste li primijetili goste?“
„Da, gospodina Uhlea i ,ludog grofa’. Kune, zašto su zapravo ova
gospoda došla u Helbigsdorf?“
Kune ispriča potporučniku što je čuo kad je onu dvojicu
osluškivao, a Gerd ispriča njemu kako se posvađao s grofom i potom
ga upita:
„Da li se major nalazi u svojoj sobi?“
„Da.“
Gerd uđe. Major ga dočeka očinski. Pruži mu ruku i privuče ga na
svoje grudi. „Dobro mi. došao, Gerd!“ reče mu. „Nestrpljivo sam te
očekivao!“
„Tražio sam dopust, jer si mi pisao da dođem“, reče mladi
pomorac.
„Dobro si učinio, jer ćeš se morati zadržati ovdje.“
„Zašto?“
„Očekujem danas jedan posjet koji će te mnogo obradovati.“
„Koga to očekuješ?“
„Neke znance.“
„Spada li u taj posjet i čovjek koji je maločas bio u vrtu?“
„Ne. Grof je i nas svojim dolaskom iznenadio.“
„Zašto je on uopće došao u Helbigsdorf?“
„Posjetio je gospodina Uhlea pa je onda s njim došao i k nama.“
„Znači, taj ,ludi grof’ je tvoj gost?“
„Da.“

330
 „A ja sam ga uvrijedio!“
„Ti? Kako? Zašto?“
Gerd mu ispriča kako se sukobio s grofom. Major se namršti.
„Ti si postupio ispravno, iako možda suviše oštro“, reče. „Taj
čovjek misli da mu njegov položaj dopušta da dosađuje Magdi. Svojim
je današnjim ponašanjem onemogućio sebe u mojoj kući. Ja ću mu dati
odmah lekciju koja će biti isto tako oštra kao i tvoja.“
On pozvoni, i sluga uđe.
„Kune, grof se nalazi u parku. Potraži ga i reci mu da ja za njega
više ne postojim.“
Stari sluga prasnu u smijeh.
„Gospodine majore, izvršit ću vaše naređenje. Reći ću mu sve što
ste izvoljeli da mu po meni poručite. Ni jednu jedinu riječ iz vaše
poruke neću pri tom zaboraviti. Jeste li razumjeli?“
„On ode. U vrtu zateče grofa s majorovim sestrama. Bez ikakva
uvoda, on ga oslovi:
„Čujte vi!“
„Što? upita grof, začuđen tim nepristojnim načinom izražavanja
majorova sluge.
„Moj gospodar, major Helbig, poručuje vam da napustite njegovu
kuću. Jeste li razumjeli?“
„Čovječe, ti se usuđuješ da u tom tonu jednog — da u tom tonu
mene oslovljavaš. Ja ću se odmah pritužiti majoru.“
„Govorite pristojnije, inače ćete odmah nestati odavle! Gospodin
major mi je rekao da vas neće više da vidi; ako se vi unatoč tome
pojavite u njegovu predsoblju, ja ću se poslužiti pravom koje mi daje
naš kućni red. Jeste li razumjeli?“
Sve tri se majorove sestre zaprepastiše.
„Kune!“ uzviknu ona u plavoj haljini.
„Čovječe! kriknu ona u grimznocrvenoj haljini.
„Drzniče!“ škrgutnu ona u zelenoj haljini.
„Zar sam ja drznik ako doslovno izvršavam nalog gospodina
majora? Ovaj je čovjek napao gospođicu Magdu i dosađivao joj kao
kakav deran!“
„Dosađivao Magdi? Kao naš gost? Sramota!“ uzviknu Cila.

331
 Tri sestre osjetiše se povrijeđenima u svom najplemenitijem
osjećaju, u ljubavi prema Magdi.
„Sramota!“ uzviknu i Vanka.
„Sramota!“ završi Freja, pa se sve tri okrenuše i napustivši grofa,
požuriše za slugom koji je već bio odmakao.
„Na koji joj je način dosađivao?“ zapita slugu ona u plavoj haljini.
„Htio joj je nešto dati.“
„A što to?“
„Ono što vi, sve tri zajedno, još nikad niste okusile:... poljubac!“
„Strašno!“ uzviknu ona povisoka.
„Užasno!“ ražesti se ona u grimiznocrvenoj haljini.
„Odvratno!“ jauknu ona u zelenoj haljini, lomeći ruke. „A da li je
uspio u tome?“
„Ne.“
„Ona se, dakle, branila?“
„I te kako! A naš Gerd joj je pritekao u pomoć.“
„Gerd? Ta on nije uopće ovdje.“
„Gospodin potporučnik je upravo stigao i nalazi se sad kod
gospodina majora.“
„Zar zaista?“ uzviknu Freja radosno. „Onda ga moramo odmah
pozdraviti. Hajdmo!“...
Malo zatim stigoše s protivne strane pred dvorac jedna kola. Pošto
se zaustaviše u dvorištu, siđoše s njih četiri čovjeka: orijaš Bili
Sanford, Friedrich Gollwitz, kapetan Schubert i kormilar Karavej.
Jedan sluga potrča im u susret.
„Da li je gospodin major kod kuće?“ zapita Fred.
„Da.“
„Gdje mu se možemo najaviti?“
„U predsoblju na prvom spratu.“
„Ispregnite konje. Mi ostajemo ovdje.“
Četiri pridošlice uđoše u dvorac i zatekoše na prvom spratu
Kunca.
„Može li se govoriti s gospodinom majorom?“ zapita ga Gollwitz.

332
 „Propitat ću se.“ Uto mu pogled pade na Balduina Schuberta. „Ah,
otac našeg Gerda. Dobro nam došli. Opet ste dobili dopust! To će
majoru biti drago. Nego, pod kojim ću imenom najaviti ovu gospodu?“
„Kažite mu jednostavno da su po njemu očekivani gosti stigli.“
Kune uđe u majorovu sobu.
„Gospodine majore, u predsoblju se nalazi kapetan Schubert s tri
strana gospodina. Nisu mi rekli kako se zovu. Rekli su mi samo da vam
ih najavim kao goste koje vi očekujete. Jeste li razumjeli?“
„Ah! Neka uđu!“
Čas zatim uđoše sva četvorica. Kapetan priđe Helbigu i, kao što to
pomorci običavaju, stegnu mu snažno ruku. Zatim predstavi svoje
pratioce. Nakon izmjene pozdrava, major zamoli goste da sjednu, a
zatim se obrati Golwitzu:
„Vi dolazite, dakle, kao što mi je gospodin Schubert pisao, u stvari
vašeg brata. Što ste utvrdili?“
„Utvrdili nismo zapravo ništa, ali smo mu ušli u trag.“
„Znači, vaš brat nije uopće napustio Evropu?“
„Ne.“
„Čudno! A gde je posljednji put viđen?“
„U Himmelsteinu.“
„U zamku koji pripada ,ludom grofu’?“
„Da! A vi znate vlasnika toga zamka?“
„Znam ga vrlo dobro, i to otprije, a do pred jedan sat bio je čak moj
gost.“
„Smijem li vas upitati s kakvom namjerom je došao ovamo?“
„O, molim! S kakvom je namjerom došao ovamo, to ne znam ni ja.
Doveo ga je k meni jedan moj susjed.“
„I više se ne nalazi kod vas?“
„Ne. Pred jedan sat pokazao sam mu vrata.“
„Pokazali ste mu vrata? Znati, uvrijedio vas je?“
„Da. Ponio se nepristojno prema mojoj... !“ Major se prekide i
razmisli časkom. Zatim se lukavo osmjehnu i reče: „Ali tu se nalazi
jedan gospodin koji vam najbolje može da čitavu tu stvar objasni.“
U isti čas pozvoni i naredi Kuncu: „Recite gospodinu potporučniku
da ga molim da uđe.“

333
 Nakon nekoliko minuta Gerd uđe. Zauzevši svečan stav, major ga
oslovi:
„Gospodine potporučniče, dozvolite mi da vam predstavim ovu
gospodu.“
Gerd se iznenadi kad ču kako ga poočim svečano oslovljava.
„Barun Friedrich Gollwitz, njegov prijatelj Bili Sanford, vođa
palube Karavej i...“
Major se prekide, jer se Gerd snebi od čuda pa se obrati Karaveju
i zapita ga:
„Kako? Vi ste Karavej, vođa palube? Smijem li vas upitati na kojem
ste brodu dosada vršili tu službu?“
Major se zadovoljno smiješio. On je znao što će se sad desiti.
„Zašto ne?“ odgovori Karavej. „Na ,Tigru’. Zar me znate?“
„Vaše sam ime čuo često spominjati pa bih želio da vas za nekoga
pitam. Zove li se kormilar toga broda Balduin Schubert?“
„Da.“
„Vi ste njegov prijatelj, zar ne?“
„Da.“
„A gdje se sad nalazi ,Tigar’?
„Na putu je. Sad plovi uz obalu.“
„A vaš prijatelj kormilar se nalazi na njemu?“
„Ne.“
„Ne? A gdje je on?“
„On je tu.“
„Vi... ! Vi ste to? Ti... ti...!“
On raširi ruke i htjede već da se baci u zagrljaj iznenađenom
Schubertu, ali zastade napo puta i obrati se majoru:
„Sad znam zašto si mi ishodio dopust. Trebalo je da najzad
jednom vidim svog oca.“
„Da“, kimnu glavom Helbig, a pri tom mu se oči orosiše, „najzad si
dočekao tu radost. Schubert, taj mladi čovjek vaš je sin. Što ste se tu
ukipili? Zagrlite ga već jednom! Naprijed, marš!“
„Gerd!“

334
 Kormilar promuca samo tu riječ. Bio se prosto ukočio; nepomičan,
raskolačenih očiju, gledao je u mladića koji je zažarenih obraza i
sjajnih očiju stajao pred njim.
„Oče, ta ja sam tvoj sin. Vjeruj mi!“
„Ti... vi... Ah! Oh!“ Kormilar se raskravi i pade u zagrljaj sinu, koji
mu savi ruke oko vrata i poljubi ga. „Sto mu gromova! Ti si to? Ti si to
zaista! Ja gotovo ne mogu da vjerujem da imam takva sina: ulickan si i
čist kao kakva oklopnjača.“
Pošto unekoliko zadovolji srce, Schubert, kome se jezik ponovo
dohvati službenih stvari, upita sina:
„Ti si na dopustu?“
„Da, i to za neodređeno vrijeme.“
„Oh, ja ću zamoliti komodora da ti od vojvode ishodi premještaj na
,Tigar’.“
„Učini to, oče! Biti s tobom, to će biti za mene prava sreća, a služiti
na ,Tigru’, to je najveća čast za pomorca. Nego, stani, jesi li pozdravio
već majku?“
„Ne, nije bilo za to vremena. Ona je zdrava i čila, zar ne? Gdje je
moja draga Brigg?“
„Zdrava je i čila. Počekaj samo časak, odmah ću ti je dovesti.“
On pohita u kuhinju gdje zateče gospođu Hartmann.
„Majko, pogodi tko je došao!“
„Otkud mogu ja to znati!“
„Tata! Pomisli: major je saznao da će on doći pa mi je ishodio
dopust da vidim najzad jednom svog oca. Oh, kako sam veseo. Požuri,
majko; otac te čeka. Ja ću međutim svratiti dolje u selo. Stric i tetka
moraju također doći do nas.“
Dok se gospođa sva radosno spremala da se u ljepšoj haljini pojavi
u majorovoj sobi, Gerd se već nalazio na putu u selo kuda je bio pošao
po strica Tomu i tetku Barbaru.
Kad malo zatim tri majorove sestre otvoriše vrata sobe svoga
brata zapahnu ih tako silan duhanski dim, da bi najradije bile pobjegle.
Ali kroz neprovidnu maglu dopriješe do njih obijesni, veseli glasovi,
pa zastadoše kao uklete.
„Strašno! Taj Zagušljiv dim!“ zastenja krupna.

335
 „Nesnosno! Oh, ti muškarci! zajeca povisoka.
„Što se tu zbiva? To moramo vidjeti!“ zadahta oniska.
Ženska radoznalost nadvlada ipak povrijeđeno osjetilo njuha, i
one, prkoseći smrtnoj opasnosti, jurnuše u zadimljenu tamu koja nije
mogla da pomuti sreću čvrsto zagrljenih ljudskih parova.

336
 13.
GROF - PALIKUĆA

U isto vrijeme, napustivši dvorac, dva čovjeka zađoše u šumu i

stranputicom krenuše prema susjednom imanju. Bili su to grof i
gospodin Uhle, grofov prijatelj, koji nije znao što se toga dana bilo
desilo u parku, jer se u vrijeme, kad se grof sukobio s Gerdom, nalazio
u Helbigovoj knjižnici. Grofa su bile obuzele tmurne misli, nimalo
prijatne, pa je koračao oborena pogleda, šiljeći ljutito, naizmjence, sad
desni sad lijevi brk. Najzad se obrati Uhleu:
„Vi poznajete Helbigsdorf?“
„Da.“
„Jeste li upućeni u majorove porodične prilike?“
„Prilično.“
„Ima li major sina?“
„Nema.“
„Ali danas me je u vrtu sreo jedan mornarički potporučnik koji je
zacijelo s majorovom kćeri u bliskom odnosu, jer joj je govorio ,ti’.“
„To je majorov posinak.“
„Hm! Posinak! Vjerojatno neki bliži majorov srodnik!“
„O tome se svašta priča, čak da je momak nezakonito dijete nekog
mornara.“
„To nije moguće! Nije valjda major posinio nezakonito mornarsko
dijete!“
„A ipak je to dosta vjerojatno, jer je dječakova mati domaćica u
majora.“
„Sve mi se čini da sam ja tog momka pred više godina već negdje
vidio. Otkud je ta žena došla majoru?“
„Ljudi kažu da ju je major upoznao u Fallumu.“
„U Fallumu? Hm! Sto mu gromova! Kako joj je ime?“
„Svi je poznaju kao gospođu Hartmann.“

337
 „Hartmann? A kako joj se zove sin?“
„Gerd.“
Grof pucnu prstima.
„Sad ga imam! Ah! Ti si to, mladiću moj! Ja ću te...“
Odjednom se prekide. Na rubu šumskog kolnika sjedio je jedan
čovjek koji se diže, kad ih ugleda, i pruži prema njima svoj stari šešir.
Bio je to neki prosjak.
Mašivši se rukom u džep, gospodin Uhle mu dade nešto sitniša, a
grof uprije u nj oštar pogled.
„Tko si ti?“
„Ja sam siromašan mornar.“
„Mornar?“ A lutaš po ovim brdima.“
„Ja sam se uputio u Sudlandiju.“
Čovjek je bio izgladnio pa je izgledao jadno. Bio je zacijelo prebolio
neku bolest i mnogo prepatio.
„Odakle si došao ovamo?“
„S mora.“
„Pa onda si mogao da morem proslijediš u Sudlandiju.“
„Da, ali me nitko nije htio da ukrca.“
„Zašto?“
„Nisam imao čime da platim prevoz.“
„Mogao si se kao mornar lako zaposliti na brodu.“
„Bio sam suviše slab. Bio sam dugo bolestan.“
„Zar nemaš u ovom kraju prijatelja ili rođaka?“
„Ja sam se upravo uputio k njima. Oni stanuju tu, u Helbigsdorfu.“
„Kome to ideš?“
„Majorovoj domaćici.“
„Ti si u nekom rodu s njom?“
„Da, ona je moja žena.“
„Ah!“ uzviknu grof. A odakle si ti?“
„Iz Falluma.“
„A zoveš se?“
„Hartmann.“

338
 „Tačno! Gospodine Uhle, izvinite me, molim vas, načas. Produžite
slobodno, ja ću vas stići. Moram časkom porazgovarati s tim
čovjekom.“
„Uhle proslijedi, a grof se ponovo obrati Hartmannu.
„Znaš li ti zašto te nitko nije htio ukrcati?“
„Jer sam suviše slab.“
„Ne; došao si iz kaznionice, zato te nitko nije htio ukrcati.“
„Gospodine!“
„Priznaj! Mene se ti ne trebaš bojati, neću te ja zbog toga prekoriti,
samo mi kaži jesam li pogodio.“
„Da“, odgovori čovjek oklijevajući.
„Misliš li ti da će ti major ili tvoja žena izići u susret?“
„Ja se nadam da će me ona prihvatiti kao svog čovjeka ili će se sa
mnom preseliti u Sudlandiju. U Nordlandiji. nema meni više života.“
„Poznaješ li me ti?“
„Ne.“
„Ali mi smo se već jednom sreli u Fallumu.“
„Možda. Tamo se mnogo kupališnih gosti vozilo u mom čamcu.“
„Nisam se ja vozio samo s tobom, vozio sam se i s tvojim sinom.“
„To je bio moj pastorak.“
„Da, sin nekog mornara. Jednom sam se čak sudario s njim.“
„Ah!“ uzviknu Hartmann, koga je sad ta stvar sve više zanimala.
„Bio zbog toga tužen sudu ...“
„Vi ste... !“
„I najzad kažnjen unatoč svom društvenom položaju kojim sam
zapravo morao biti zaštićen od takvog postupka.“
„Gospodine, sad ja znam tko ste vi!“
„Tiho! Nećemo sad spominjati ničije ime! Ja bih ti ipak htio priteći
u pomoć. U Helbigsdorfu nećeš vjerojatno naći ono što tražiš.“
„To je vrlo vjerojatno.“
„Meni će se možda pružiti mogućnost da ti priteknem u pomoć.“
„Gospodine, kamo sreće da u tome uspijete!“
„To je moja želja. Ja ću te sad pratiti na tvom putu, a pred
Helbigsdorfom ću te ostaviti pa ću te ondje čekati dok se vratiš, a onda
ću te povesti sobom svojoj kući gdje ćeš mi potanko opisati kako je

339
ispao tvoj posjet. Tek onda ćemo vidjeti što se može učiniti. Pristaješ
li na to?“
„Vrlo rado.“
„Ali mene ne spominji nikako!“
„Ni jednom vas riječju neću spomenuti.“
Oni se uputiše prema selu. Kad ugledaše dvorac, grof se zaustavi.
„To je Helbigsdorf. A sad idi sam dalje. Ja ću te ovdje čekati.“
„Ja ću se svakako vratiti, gospodine.“
„Ako me ovdje ne zatečeš, ti samo zvizni. Možda će biti potrebno
da se sakrijem.“
Hartmann produži sam do dvorca. Na ulazu u dvorac naiđe na
jednog slugu.
„Da li je to dvorac Helbigsdorf?“ zapita ga.
„Da“, odgovori sluga. „Koga tražite u dvorcu?“
„To se vas ne tiče!“
On uđe mimo zabezeknuta sluge u dvorište dvorca pa se odanle,
neprimijećen, ušavši na vrata zgrade, pope na sprat. Gore je u taj čas
bio izišao iz majorove sobe Kune.
„Što tražite ovdje?“
„Hoću da govorim s domaćicom.“
„S gospođom Hartmann? A zašto?“
„To se samo mene i nje tiče.“
„Vi ste grubijan. Gubite se odavle!“
„Tko se ovdje svađa?“ viknu netko strogo.
Obojica se okrenuše i ugledaše pred sobom majora.
„Ovaj čovjek galami ovdje, gospodine majore!“ odgovori Kune.
„Što vas je ovamo dovelo?“
„Ja hoću da vidim domaćicu, gospodine majore“, odgovori
Hartmann. „Hoću da govorim s njom. Ja sam njen muž.“
„Vi ste, dakle, mornar Hartmann iz Falluma?“
„Da.“
„Vi ste, dakle, otpušteni iz kaznionice.“
„Ja sam slobodan čovjek.“
„Dođite sa mnom. Ja ću vas lično odvesti vašoj ženi.“

340
 Major povede Hartmanna u kuhinju. Tamo su se pored domaćice
nalazile i sve tri majorove sestre.
„Gospođo Hartmann“, reče major, „danas doživljavate sama
iznenađenja. Ovaj vas čovjek traži.“
„Tko je taj čovjek?“
Ona se okrenu prema strancu i preblijedje.
„Zar me ne poznaješ?“ upita je on.
„Hartmann!“ kriknu ona, zaprepaštena. „Ti si došao iz... iz...“
„Iz kaznionice!“ nadopuni je on podrugljivo.
„I došao si k meni“, produži domaćica.
„Došao sam k tebi, jer sam znao da ti nećeš doći k meni. Nećeš da
pozdraviš, da prihvatiš svog muža?“
„Ne. Nikada!“ branila se ona.
„Da, to mi je jasno. Dok sam ja trpio i gladovao, u svemu
oskudijevao i gubio živce, ti si ovdje uživala pa si me sasvim
zaboravila. Ali ja sam tvoj muž, i ti pripadaš meni. Ako mi ovdje nema
mjesta, ti ćeš tu kuću napustiti pa ćeš se vratiti meni.“
„Vi baš ličite na čovjeka kome će se ona vratiti“, reče Kune koji se
iz radoznalosti bio uvukao u kuhinju.
„To se vas tiče koliko i đavola!“ reče mu Hartmann.
„Oh! Vi se prema meni grubo ponašate pa ćete mi dopustiti da vam
ja grubost istom mjerom uzvratim. Jeste li me razumjeli?“
Uto se major obrati svojoj domaćici.
„Gospođo Hartmann, jeste li voljni da obnovite bračnu zajednicu s
tim čovjekom?“
„Nikad više!“ odgovori ona.
„Jeste li čuli?“ upita Helbig Hartmanna.
„Da, čuo sam. Ali ona će se još predomisliti.“
„Vi se varate. Ona će ostati kod mene, i ja ću se već pobrinuti da
vas dvoje budete što prije razvedeni.“
„Ja neću nikad na to pristati!“
„Vi ćete biti primorani da na to pristanete. Ali bit će bolje za vas,
ako na to dobrovoljno pristanete. Ako se pokažete spremni da tom
našem zahtjevu udovoljite, ja ću vam pomoći da dođete do poštene
zarade.“

341
 „Ne treba meni ničija, a ponajmanje vaša pomoć!“
„Tako? Onda možete ići!“
„Nitko me ne može odavle otjerati dok se moja žena nalazi ovdje.“
„Ćuli ste da ona neće više da zna za vas pa sad idite!“
„A moja djeca? Gdje su moja djeca?“
„Vaša su djeca zbrinuta. Vi se dosada niste uopće brinuli za njih,
pa vas ni odsada čežnja za njima neće suviše moriti.“
„Ali ja hoću da ih vidim. Ja imam pravo na to.“
„Djeca nisu ovdje.“
„Znači, vi nećete da mi ih izručite.“
„Ni riječi više o tome: taj će spor riješiti sud!“
„Ja hoću svoju ženu!“ ponovi čovjek zahtjev.
„Kune!“
„Gospodine majore!“
„Skini mi s vrata tog čovjeka!“
„Odmah, gospodine majore! Dođi, momče! Jesi li me razumio?“
Kune uze Hartmanna najprije pod ruku, a zatim ga, unatoč
njegovu opiranju, zgrabi oko struka pa ga izbaci napolje. Pod snažnim
šakama majorova sluge mornar smalaksa i poletje niz stepenice u
dvorište gdje ga dočeka drugi sluga i isprati do kapije. ...
U šumi naiđe Hartmann na grofa.
„Brzo si se vratio!“ začudi se grof.
„Da. Sve se to dosta brzo svršilo. Najprije me nisu htjeli pustiti u
dvorac, a onda su se namučili dok su me se riješili.“
„Što je rekla tvoja žena.“
„Rekla mi je da neće više da zna za mene.“
„A s kim si još govorio?“
„S majorom. On je prosto naredio da me izbace napolje.“
„Njegov se postupak prema tebi ne može nazvati prijateljskim.“
„Ne, nimalo. Ni djecu mi nije htio pokazati.“
„Ni tvog pastorka?“
„Ni njega. Zar je on ovdje?“
„Da. On je mornarički potporučnik.“
„Sto? Mornarički potporučnik! Ah, to je čovjek koji me je otpremio
u kaznionicu. Sto mu gromova, tome ću ja zabiti klinac!“

342
 „Zar samo njemu?“ upita ga grof nestrpljivo očekujući njegov
odgovor.
„Njemu, majoru — svima njima.“
„To bi ti mogao učiniti.“
„Na koji način?“
„Hm! Nije lako takve stvari pretresati.“
„Gospodine, u mene se možete uzdati.“
„Hoćeš li stupiti u moju službu? Samo znaj da ja tražim da mi sluga
bude u najvećoj mogućoj mjeri odan i pouzdan. Ali zato ja plaćam
dobro, a spreman sam i da u nekim stvarima zatvorim jedno oko.“
„Kakvu službu treba da vršim kod vas?“
„Da me zastupaš kad se za to ukaže potreba.“
„To nije moguće!“
„Moguće je i sasvim ostvarljivo. Ja poznajem dobro ljude pa.
nimalo ne sumnjam da bi od tebe u potrebi mogao imati koristi. Ja te
neću opterećivati napornim poslovima, samo te unaprijed
upozoravam da o zadacima koje ću ti povjeravati ne smiješ nikad
nikome ni riječi reći. Jesi li voljan da pod tim uslovima stupiš u moju
službu?“
„Da, gospodine. Vi ćete u meni naći čovjeka koji će vam biti uvijek
odan, koji će uvijek svaku vašu zapovijed savjesno izvršavati.“
„I ako ja zatražim od tebe da učiniš nešto — nešto — što je
kažnjivo?“
„Da, i u tom slučaju!“
„Trebat će ipak da te najprije iskušam.“
„Iskušajte me. Vidjet ćete da vas neću iznenaditi.“
„U redu. Čuj me, dakle. Ja bih htio da majoru napravim neku malu
psinu, nešto što bi moglo da čitav Helbigsdorf uzbudi i uzbuni.“
„Samo to? Bez ikakve štete za njega?“
„Što se mene tiče, neka pretrpi pri tom i neku štetu.“
„Kako bi bilo da mu zatrujemo staju?“
„Koješta!“
„Ili da mu potpalimo dvorac?“
„To bi već bilo nešto.“
„Da učinim to, gospodine?“

343
 „Da.“
„Noćas?“
„Da. Ali to je opasno!“
„Oh! U dvorcu stanuje mnogo svijeta. Ako te pritom uhvate, slabo
ćeš se provesti.“
„Neće me uhvatiti. Uzdajte se u mene.“
„Ali ja se ne bih zadovoljio malom vatricom. Čitav dvorac sa svim
nuzgrednim zgradama trebalo bi da izgori, a to čini tu stvar ne samo
opasnom, nego i teško izvodljivom.“
„Zašto?“
„Trebalo bi podmetnuti vatru na više mjesta.“
„I to ću učiniti.“
„Ali hoćeš li moći samo ugrabiti priliku da to učiniš?“
„To neće biti nimalo teško, gospodine. Najprije ću potpaliti u selu
jednu ili dvije kuće.“
„Sto mu đavola, ja vidim da si ti uistinu glavica kakvu ja trebam.“
„Ako plane selo, svi će stanovnici sela, u najmanju ruku muškarci,
pojuriti dolje, da pomognu pri spašavanju, a onda smo na konju.“
„Onda smo se sporazumjeli: ti ćeš odsada biti u mojoj službi. Ali
sad mi pada na pamet da bih pri tom mogao uz put postići još jedan
cilj.“
„Što ste još smislili, gospodine?“
„Helbigu je njegova kći prirasla za srce.“
„Treba li da i ona u požaru izgori?“
„Ne, to ne! Ali, eto — mogao bih se malo poigrati, znaš, onako na
srednjovjekovni način. Mogao bih s njom nekud odjahati.“
„Da je otmete, to vi mislite, zar ne, da se starac zabrine kad
primijeti da mu je kći nestala?“
„Jesi li spreman da mi i pri tom pomogneš?“
„Svakako!“
„U redu. Ja imam svoja kola i kočijaša koji mi je vrlo odan pa se nas
trojica možemo u tu svrhu udružiti. Nastojat ćemo da djevojku u
pogodan čas zgrabimo i ponesemo u šumu, a onda ću reći gospodinu
Uhleu da ću otputovati — ja sam, naime, danas njegov gost — pa ćemo
djevojku, kad se nađemo u šumi, smjestiti u moja kola.“

344
 „A kuda ste naumili da krenemo s njom?“
„Pravo prema granici.“
„U Sudlandiju?“
„Da, do zamka Himmelstein.“
„Na granici će nas zaustaviti pa će zahtijevati da pretraže kola.“
„Koješta! Moja kola sigurno neće pretražiti.“
„Ni ako primijete da putujete s čovjekom ovako bijedno
odjevenim?“
On ukaza pri tom na svoje bijedno odijelo. Grof se nasmija.
„Misliš li ti da ću te ja ostaviti u tom bijednom odijelu? Ti se moraš
već danas preobući. Do obližnjeg grada imaš svega dva sata hoda. Ako
požuriš, možeš se za dva sata već vratiti. Evo ti novaca. Kupi sebi sve
što ti treba, u prvom redu vatreno oružje!“
Grof se maši novčanika i dade mu izvjesnu svotu novca.
„Gdje ćemo se naći?“
„Tačno ovdje.“
„Kada?“
„U jedanaest sati uveče. Ja ću se već pobrinuti da se moja kola nađu
u to doba već u šumi. To će biti svakako bolje nego da ja kasnije
otputujem.“
On ode, a Hartmann se polako odšulja dalje. ...
Uveče istoga dana Magda se nalazila u gradu, u posjetu kod jedne
bolesnice. Gerd ju je bio otpratio tamo, pa su se sad oboje bili uputili
prema dvorcu. Kod bolesnice su se bili zadržali duže vremena pa je
bilo već kasno, ali ipak krenuše stazom kroz park. Išli su šuteći jedan
pored drugoga. Srca su im živo kucala, ali riječi im nisu izlazile na usta:
bio ih je obuzeo neki strah pa nisu imali snage da izraze svoje osjećaje.
On je držao za ruku lijepu djevojku, a ona mu se nije otimala. Samo
kad primijeti da on teško diše, ona ga upita:
„Na što misliš, Gerd?“
„Na tebe i još na štošta“, odgovori joj on.
„Ne bi li mi mogao otkriti bar neku od tih tvojih misli?“
„Sve moje misli, Magda, ti već znaš.“
„Ne znam što hoćeš time da kažeš“, reče ona tiho.
„Da ja tako malo značim ..

345
 „Malo? Ta što ti to govoriš, Gerd?“
„Istinu.“
„Zar to malo znači što si tako mlad već mornarički potporučnik?“
„Nije to ništa u poređenju s tobom.“
Ona mu položi ruku na rame i pokuša da ga ohrabri: „Reci mi
otvoreno što te tišti!“
„To ni ja sam ne znam. Ali kad sam danas vidio grofa gdje te
zaustavlja, imao sam osjećaj da bih svakoga čovjeka koji bi se usudio
da te dime, kao što je on to pokušao, mogao odmah da smrvim.“
„Nitko se neće usuditi da me dirne.“
„A ipak ćeš ti to jednom nekome dopustiti. Jednom ćeš naći
čovjeka kojega...“
„Kojega...? Nastavi!“
„Kojega... kojega ćeš — zavoljeti.“
Bilo mu je teško izreći tu riječ. Ona ušutje časkom, a zatim reče
tiho:
„Ta nisi valjda... ljubomoran, Gerd?“
„Jesam“, odgovori on oklijevajući, „iako nemam na to nikakva
prava.“
„Oh, dragi Gerd, možda imaš ipak neko pravo.“
„Magda! Što hoćeš time da kažeš?“
„Zar brat nema prava da bude ljubomoran?“
„Da, ali ne onako kao što ja to mislim.“
„A tko, dakle, ima na to pravo?“
„Ti znaš to!“ šapnu on.
„A zar ti to ne možeš da budeš?“ šapnu mu ona kao da se šali, ali
glas joj je pri tom drhtao.
„Oh, kako bih ja rado bio to! Sve bih dao za to! Ali ja sam svjestan
da si ti za me nepredobitna.“
Iz njenih usta zaori svijetao zvonak smijeh, i ona ga zapita:
„Nepredobitna? Zar nisam već tvoja? Zar me ne držiš već za ruku?“
„Da. Moja si, i držim te za ruku. Ali dokada?“
„Dok god ti to budeš htio, Gerd!“
„Zauvijek, zar ne?“
„Da“, ote joj se uzdah.

346
 „Do posljednjeg našeg daha?“
„Da, dok se tebi to svidi.“
On je zagrli i privuče je na svoje grudi.
„Hvala ti, milo, slatko moje dijete! Samo uz tebe mogu da budem
sretan! Ti mnogo značiš u društvu, a ja sasvim malo, ali ako ti hoćeš da
budeš moja, ja osjećam u sebi snagu da se za tebe borim bilo s kim.“
„To neće biti potrebno, jer me od tebe nitko neće moći odvojiti.“
„Zar ni otac tvoj?“
„Ni on, jer te i on voli!“
„Ali njegova sklonost prema meni neće moći da ukloni smetnju što
je tvoje porijeklo predstavlja.“
„Ta smetnja pripada već davno prošlosti.“
„Ne! Dok se ne riješi pitanje mog porijekla, mi se ne možemo
vjenčati.“
„Onda ćemo morati sačekati, dragi Gerd, da se to pitanje riješi, zar
ne?“
„Da“, nasmija se on veselo. „Drugo nam ne preostaje.“
On se pri tom sagnu do nje i pritisnu joj topao cjelov na rumene
usne. Zatim krenuše, zagrljeni, prema dvorcu.
Tamo su ih već dugo očekivali. Gosti su imali toliko da pričaju, da
se društvo tek o ponoći bilo spremilo da legne na počinak. Odjednom
sve uzbuni nemirno dozivanje koje doprije do njih iz dvorišta.
„Što se to dešava?“ zapita major.
„Bože, negdje je buknuo požar pa ljudi zovu u pomoć!“ stade da
kuka Freja.
Na druge dvije sestre, koje su jednako kukale, nitko se ne obazre.
Freja je u svom naslonjaču bila pala nauznak, Vanka je ležala u lijevom
uglu divana, Cila u desnom, a sve tri su ležale sklopljenih očiju. Freja
prva otvori oči. Bila je čula kako u dvorištu ljudi jure, kako se dozivaju,
pa ponovo zakuka i sklopi oči. Sad je na Vanki bio red da se iz
nesvijesti trgne. Zabliještena sjajem vatre ona kriknu pa se i ona svali
na leđa. I Cila se načas trgnu iz svoje smalaksalosti, ali se od jarke
svijetlosti ponovo onesvijesti.
„Strašno!“ zastenja sestra u plavoj haljini.
„Užasno!“ zakuka ona u zelenoj haljini.

347
 „Grozno!“ zajeca ona u grimiznocrvenoj haljini.
Prva se ohrabri Freja pa priđe prozoru.
„Gledajte tu vatru! Srećom gori u selu pa se neće proširiti do nas!“
„Kod koga gori?“
„Čekajte da se raspitamo.“
Siđoše u dvorište. Vatrogasna su kola bila upravo projurila kroz
kapiju u pomoć selu. Dvorac je bio sasvim opustio: sluge i djevojke
pohitaše prema selu, a njima se pridružiše, pored majora i njegovih
gosti, i Kune sa svojim ljudima, pa čak i Magda, svi spremni da
pomognu onima kojima je požar prijetio uništenju njihove imovine.
Gorjela je kuća jednog siromašnog seljaka. Već se na prvi pogled
vidjelo da se kuća neće moći spasiti. U opasnosti su se nalazili i susjedi.
Kako se u prvi mah nisu mogli uzdati u pomoć okolnih mjesta, obuze
ih sve paničan strah pa se smiriše tek pošto major preuze na sebe da
upravlja radovima oko spašavanja ljudi i njihove imovine. Njegov se
jak muški glas nadaleko čuo.
Imovina vlasnika kuće koja je prva počela da gori bila je bijedna
pa je brzo spasiše. Brinući se da požar ne zahvati druge kuće, ljudi se
nisu više obazirali na kuću koja je već gorjela.
Između dvorca i sela nalazila se na putu jedna visoka lipa do koje
do teturaše tri žene. Bile su to majorove sestre.
„Ja ne mogu dalje!“ jadala se ona povisoka.
„Mene noge ne mogu više da nose!“ uzdisala je ona oniska.
„Ja ću klonuti“ stenjala je ona krupna.
One su bile uprle oči u selo pa nisu mogle vidjeti što se iza njihovih
leđa zbiva. Odjednom doprije do njih s mjesta požara silan glas, i one
tri dame primijetiše da svijet juri prema dvorcu.
„Što se to dešava?“ zapita Freja.
„Ljudi bježe!“ odgovori Vanka.
„A zašto bježe?“ reče Cila. Mora da se tamo gore nešto desilo.
Stalno viču ,vatra’.“
One se okrenuše pa se, užasnute, onesvijestiše. Dvorac je gorio.
Požar je bio zahvatio, pored gospodarskih zgrada, već i glavnu zgradu.
Plameni jezici sukljali su visoko uvis.

348
 „Vatra je podmetnuta!“ škrgutnu zubima major, protrčavši pored
lipe.
„Prva je vatra podmetnuta samo da nas izmami iz dvorca! Gdje je
Magda?“ povika Gerd koji se držao majora.
„U selu.“
„A vaše tri sestre?“
„Zar ih nisi vidio pored lipe? One su na sigurnom mjestu. Hajdemo
brzo da spasimo svoje isprave!“
„I stoku. Najprije moramo otvoriti staje!“
Pored lipe prođe divlja trka. Nitko se nije ni za koga brinuo, svatko
se trudio samo da što prije stigne do dvorca. Svi seljaci, koji su sad bili
sigurni da njihovim domovima ne prijeti više nikakva opasnost,
pohitaše također prema dvorcu. Netko je sprečavao ljude da hitaju
naprijed, zato Magda, koja se nalazila među onima koji su bili najviše
zaostali, odluči da skrenu udesno i udari putem koji je vodio preko
livada.
Nedaleko od tog puta stajala su iza jednog grma dva čovjeka. Bili
su to grof i Hartmann.
„Sva su naša očekivanja ostvarena, čak i premašena!“ reče
Hohenegg.
„Bio je to ipak đavolski posao, jer ja nisam mogao slutiti da će oni
ostaviti bez ikakve zaštite sva vrata i sve kapije.“
„Hoće li moći da spase mnogo stvari?“
„Ja mislim da neće. Ja sam podmetnuo vatru najprije u stražnjim
prostorijama, da bi se vatra iz sela što kasnije primijetila. Sad gore
prednje strane zgrada. Tko zna hoće li vatra dospijeti da zahvati i
gornje spratove. Ja sam u podrumu naišao na tri balona petroleja pa
sam ih prosuo i zapalio u veži kad je već sve bilo u plamenu.“
„Evala!“ Onda će majoru i novac propasti!“
Hartmann ne odgovori ništa, ali se nehote maši rukom za džep na
grudima. Po danu bilo bi se primijetilo da je lisnica koju je bio sakrio
bila prepuna.
„Prava je sreća“, nastavi grof, „što nam vatra osvjetljava put pa
možemo prepoznati svakoga tko ovuda prođe.“
„Vi znate sigurno da je i djevojka pohitala u selo?“
„Ja sam je vidio.“
349
 „Onda će ona sad biti na povratku. Kako ćemo je uhvatiti?“
„Ovdje nikako, to je izvan svake sumnje. Poći ćemo za njom pa će
nam se gore, u općoj zbrci, već pružiti prilika da je odvedemo kud nam
se prohtjedne.“
Rijeka ljudi koji su vikali stalno je protjecala pored njih. Ona dva
prisluškivala primijetiše odjednom jednu ženu koja je bila skrenula s
puta kojim je išla pa se bila uputila pravo prema njima.
„Poznaješ li tu ženu?“ zapita grof.
„Ne poznajem je, ali vidim da hita da bi što brže stigla do cilja.“
„Ona mora proći mimo nas.“
„Uklonimo se, gospodine! Ona nas ne smije primijetiti.“
„Ona treba i te kako da nas primijeti! Znaš li ti tko je ta žena?“
„Ah, sad joj se lice vidi! Nije li to naša dama?“
„Dakako.“
„Hoćemo li je sad zgrabiti?“
„Dabome! Pustit ćemo je najprije da prođe mimo nas, onda ćeš je
ti zgrabiti, a ja ću joj zapušiti usta maramicom. Pazi, već je tu!“
Obojica se šćućuriše iza grma. Ne sluteći nikakva zla, Magda je
kročila prema njima. Bila je tek prošla mimo njih, kad je Hartmann
zgrabi i obori na zemlju. Njen se prvi krik ne ču, jer ga priguši graja
ljudi što su hitali prema vatri, a drugi joj grof omete jer joj maramicom
zapuši usta. Izvukavši potom iz džepa nekoliko jakih gajtana, uz
Hartmannovu pomoć veza zarobljenicu.
„Nemoj da je vežeš suviše čvrsto!“ zapovjedi mu Hohenegg. „Ona
nam neće pobjeći, jer se onesvijestila; uostalom, ženu je lako
savladati.“
„Tako!“ reče njegov vrijedan pomoćnik. „To je gotovo! Da je sad
ponesem?“
„Da. Hajdino!“
Hartmann uprti sebi na leđa onesviještenu ženu i pođe za svojim
gospodarom koji se preko polja i livada uputi prema šumi. Morali su
udariti zaobilaznim putem, jer je žar požara koji je bio zahvatio dvorac
obasjavao čitavu okolinu pa se četvrt sata hoda naokolo moglo svako
čeljade prepoznati. ...

350
 Iza dvorca i na strani nasuprot selu prostirala se na malom
prostoru šuma koja se potom uspinjala uz strane strmog gorskog
lanca s čijeg je vrha cesta vodila brojnim vijugama u dolinu. Pješak se
mogao popeti do vrha izgaženom stazom koja je svaku vijugu
presijecala i bila na obje strane upravo kao i cesta, obrasla gustim
grmljem.
Na drugoj strani prevoja prolazila su otvorena kola koja su prema
sljemenu brda vukla dva umorna konja. U njima se pored kočijaša
nalazio samo jedan putnik, zaogrnut kabanicom, koji se bio zavalio u
sjedalo pa se činilo da spava. S vremena na vrijeme, kad bi se kola,
naišavši na kamen, oštrije trgla, putnik bi podigao glavu, da vidi gdje
se nalazi, pa bi je zatim ponovo spustio. Odjednom se kola zaustaviše,
i putnik skoči.
„Što je?“ zapita.
„Stigli smo navrh brda.“
„E pa, što sad?“
„Gospodine, dajmo konjima da se malo odmore od tog strašnog
puta.“
„Pa dobro, neka se odmore, ne protivim se ja tome. Samo mi je
krivo što ću morati tako kasno buditi ljude. Ti si vjerojatno iz ovog
kraja?“
„Da, gospodine, ja sam iz Steinweilera.“
„Koliko se ja sjećam, to mjesto i nije daleko od Helbigsdorfa, zar
ne?“
„Da, svega pola sata hoda, pravo prema svjetlu što se vidi iznad
stabala.“
I vrh brda na koji su se upravo bili popeli bio je obrastao gustom
šumom pa je pogled u dolinu bio njom zastrt. Zato s tog mjesta i nisu
mogli da vide požar: mogli su samo da iznad vrhova stabala nazru
nejasno svjetlo, kao da već pomalo sviće jutro. Putnik je posmatrao
nebo.
„Hm! Mi dolazimo s istoka, a ponoć je tek prošla. Sudeći po tom
svjetlu, rekao bih da je negdje buknuo požar.“
„I ja sam tog mišljenja, gospodine. Vidite li onaj mali oblak iznad
stabala?“
„Da, vidim. Crn je, a donji mu se rub žari poput rastopljenog zlata.“

351
 „Svjetlo što ga vatra noću širi može često da zavara čovjeka. S
obližnje okuke moći ćemo da vidimo čitavu dolinu. Da produžimo još
malo?“
„Svakako, i to odmah.“
Kola krenuše pa se čas zatim nađoše na čistini s koje je cesta vodila
nizbrdo. Kočijaš tu gotovo zakoči, i kola se zaustaviše. Zaprepašten
prizorom koji mu se ukaza pred očima, kočijaš viknu:
„Gospodine, vidite li?“
„Da. Vidim dvije vatre, jednu malu i jednu veliku. Bože, pa to gori
dvorac Helbigsdorf, a manja vatra gori u selu. Vozi dalje, prema
dvorcu. Brzo, trkom.“
„Cesta je strma i opasna, a moji su konji iznemogli.“
„Pa dobro, onda ću ja sići pa ću produžiti pješke. Ja znam tu u
blizini jedan prečac koji presijeca vijuge. Ti vozi dalje lagano prema
dvorcu pa ćemo se tamo naći.“
Skinuvši kabanicu, stranac siđe. Taj čovjek visoka stasa zacijelo je
poznavao dobro onaj kraj. Bez predomišljanja vrati se nekoliko
koraka natrag, do mjesta gdje je prečac izlazio na cestu. Staza nije bila
široka, ali je vodila pravo prema zapaljenom dvorcu i bila sjajem vatre
osvijetljena, pa se stranac brzo spusti u dolinu. Na mjestu gdje se
prečac bio po posljednji put probio na cestu, stranac se zaustavi pred
jednom kočijom, pored koje je kočijaš, stojeći pred otvorenim
vratašcima, nekoga očekivao. To mu se učini čudnim.
„Dobar večer!“ pozdravi stranac.
„Dobar večer!“ otpozdravi mrzovoljno kočijaš.
„Čija su ta kola?“
„Moja.“
„Tvoja? A koga čekaš?“
„To se nikoga ne tiče.“
„Grubijane! Ti mi izgledaš pomalo sumnjiv!“
„I ti meni.“
Stranac se nasmija. „Momče, ti ml se sviđaš. Drž', po tom ćeš me
upamtiti!“
Povirivši u kočiju i uvjerivši se da je prazna, zamahnu rukom i
opali kočijašu zvučan šamar. Kočijaš se zabezeknu: ne dospje da se

352
pribere, a kamoli da pomisli kako da mu vrati milo za drago, jer je
stranac međutim bio već prilično odmakao.
Cesta je brojnim vijugama vodila u selo. Tajanstveni putnik odluči
da se probije kroz grmlje pravo do dvorca pa je bio već prešao
polovicu puta, kad ga nešto odjednom primora da odskoči s puta. Bio
se gotovo sukobio s jednim čovjekom koji je iznenada bio iskočio
preda nj iz grmlja. Za tim je čovjekom išao drugi čovjek s velikim
zavežljajem pod rukom.
„Stanite!“ zapovjedi stranac dvojici sumnjivaca.
Prvi se čovjek u isti čas okrenu drugome, istrgnu mu iz ruku
zavežljaj i naredi mu glasno:
„Obračunaj se s njim!“
Pri tom prvi nestade u grmlju, a drugi priđe drsko strancu: „Tko
ste vi?“
„Ne pitaj me! — Kaži mi radije što je ponio sobom onaj čovjek.“
„Nosi se, momče, a nas ostavi na miru!“
Čovjek je već htio da pođe za svojim ortakom, ali ga stranac na
koga se bio oborio, zgrabi čvrsto za ruke.
„Stani, prijatelju! Tamo gori, a vi se šuljate s nekim predmetom
kroz šumu. Ti ćeš me pratiti do dvorca!
„A ti ćeš otići do đavola!“
„Vrlo rado, ali nikako bez tebe. Naprijed!“
„Smiješno! Ukloni mi se s puta, momče!“
Čovjek zgrabi stranca, u namjeri da ga obori na zemlju, ali je bio
očito loše odmjerio njegovu tjelesnu snagu, jer je u isti čas on ležao na
tlu, a njegov je protivnik bio klekao na nj.
„Strašan si ti golijat!“ nasmija se stranac. „Sad ću ti ja malo vezati
ruke, kako bi te oni tamo u dvorcu mogli lakše izbliza da osmotre.“
On izvuče iz džepa maramicu u namjeri da mu njom veže ruke, ali
pritom morade osloboditi čovjeku — bio je to Hartmann — jednu
ruku. Ovaj se maši u isti čas rukom u džep, izvuče iz njega pištolj i
odape.
Njegov protivnik dospje jedva da skloni glavu, tane mu prošiša
pored čela.

353
 „Ah, zmijo, ti ujedaš. Daj amo tu igračku!“ Stranac posegnu za
oružjem, u namjeri da mu ga istrgne iz ruke.
„Crkni, pseto!“ riknu bijesno Hartmann.
Pri tom se napregnu i trgnu pa uspije da zapne i drugi obarač, ali
mu stranac na vrijeme okrenu pištolj. Hitac opali, ali pogodi njega.
„Jao! jauknu Hartmann. „Pogodio sam sebe!“
Stranac primijeti da ranjenik gubi snagu pa mu sad lako veza ruke.
„Sad ćeš doći sa mnom!“ zapovjedi mu.
„Ne mogu“, zastenja ranjenik.
„Ustani!“
„Ne mogu. Ranio sam sebe u oko.“
Glas mu se pri tom gasio, a udovi mu sasvim klonuše.
„Onda si propao, momče. Reci tko si i što si ovdje radio.“
Ranjenik zajeca: „Ostavite me da ovdje sam umrem.“
„Da te ostavim, pa da te tvoj ortak spasi? To nikako!“
On ga diže, kao što se dijete diže, pa ga prebaci sebi preko ramena.
Hartmann se nije branio. Stranac ga pronese kroz grmlje na čistinu,
odakle je mogao da vidi požar u svoj njegovoj strahoti, a zatim pohita
s njim do zgarišta.
Tu zateče najprije Karaveja i Balduina Schuberta. Položivši im
pred noge ranjenika, obrati se jednome od njih:
„Recite mi, dragi prijatelju...“ reče mu, ali se gotovo u isti čas
prekide, jer mu pogled pade na vatrom obasjano lice poznatog mu
Ciganina. „Karavej! Otkuda si se ti odjednom ovdje stvorio!“
Sad i Karavej prepozna stranca.
„Katombo... to jest Nurvan-pašo... grofe Hohenegg... ti... vi... zar je
to moguće?“
On raširi ruke i htjede već da mu potrči u zagrljaj, ali odjednom
zastade, jer mu pade na pamet da ga ud prijatelja dijele staleške
razlike. Grofu ne izmaknu prijateljevo oklijevanje pa ga srdačno
oslovi:
„Karavej, ne budali! Ja nisam za tebe grof Wilhelm Hohenegg, ja
sam za tebe još Katombo, tvoj prijatelj i brat. Dođi da te zagrlim!“
Pošto se srdačno pozdraviše, a pri tom i poštenjačinu Schuberta
zapade topao stisak ruke, Katombo upita prijatelja:

354
 „Što te ovamo dovelo? Zacijelo si došao da posjetiš Lilgu, svoju
sestru, zar ne?“
„Ne, ja sam ovamo došao po drugom poslu, ali to je duga priča, pa
ti je ne mogu sad ispričati. Ali još se više moram čuditi ja, što tebe
ovdje vidim.“
„Tome ne treba da se nimalo čudiš. Ja sam po nalogu vojvode
Maksa imao da u Sudlandiji izvršim jedan zadatak pa sam na povratku
htio da još jednom vidim kraj kojim sam tako često krstario u doba
kad još nisam bio ni Nurvan-paša ni grof Hohenegg — tebi je to
poznato, dragi Karavej — a uz to da posjetim majora Helbiga. To je
sve.“
„Došao si u najnesretniji čas.“
„Gori li dvorac već dugo?“
„Već pola sata.“
„Vatra je, dakle, podmetnuta. Zahvatila je sve četiri strane dvorca.
Sumnjate li na nekoga?“
„Ne.“
„Možda će ovaj ovdje moći da unese nešto svjetla u tu mračnu
stvar.“
„Tko je taj čovjek?“
„Ja sam ga zatekao nedaleko odavle u grmlju. S njim se nalazio još
jedan čovjek, ali taj mi je utekao. Ponio je sobom jedan veliki
zavežljaj.“
Karavej se sagnu da osmotri uhapšenika. „što mu gromova, čovjek
je mrtav!“
„Mrtav?“ zapita Katombo ravnodušno. „To je moguće, ali sam je
tome kriv.“
„Kako to?“
„Pucao je u mene. Prvim je hicem promašio cilj, a drugim je sebe
pogodio.“
Uto dojuri u blizinu zgarišta major s Gollwitzom i Sanfordom. Kad
ugleda stranca, ustuknu iznenađen.
„Nurvan-paša! Dobro došli, Ekscelencijo! Na žalost ne mogu vas
primiti pod svoj krov. Požar mi je uništio ne samo kuću nego i sav
imetak. Oprostite mi što vam sad ne mogu obratiti dužnu pažnju kako

355
bih želio. Mnogo sam zabrinut, jer mi je kći nekud nestala pa je ne
mogu nigdje naći.“
„Bila je dolje u selu pa je vjerojatno tamo zaostala. Strah oduzima
često ženama snagu“, reče Karavej.
„Ta me misao donekle umiruje. Tko to leži ovdje?“
„Netko na koga sam dolazeći ovamo naišao u jednom grmu“,
odgovori mu Katombo.
Major se sagnu. „Hartmann!“ uzviknu iznenađen.
„Vi ga poznajete, gospodine majore?“
„Da. To je muž moje domaćice. Došao je k nama iz kaznionice, ali
sam ga primorao da napusti dvorac. On mi je, vjerojatno, zapalio dom.“
„Pretrest ćemo ga!“ reče Gollwitz i odmah zatim kleknu, pretrese
mrtvacu džepove pa mu nađe u unutrašnjem džepu jedan omot i
otvori ga.
„Novac! Novčanice! Pogledajte, gospodine majore!“
Helbig se odmah lati papira, državnih obveznica i novčanica, i sve
ih redom pregleda.
„To je moj novac!“ uzviknu. „Ja običavam unositi u ugao svakog
znatnijeg čeka svoje ime. Evo, čitajte! A i svota odgovara. Taj mi je
čovjek, dakle, zapalio dom!“
„Imetak vam je ipak dobrim dijelom spašen“, pokuša da ga utješi
Fred.
„Ali mi je uništena knjižnica, a s njom i poneki važan spis. —
Gospodine Gollwitz, pojurite, molim vas, u selo i nastojte da pronađete
Magdu. Gerdova prisutnost na zgarištu i dalje je potrebna.“
Gollwitz udovolji majorovoj molbi. Putem naiđe na vatrogasce iz
susjednih sela koji su sa svojim pumpama bili prekasno stigli. Vatra se
bila rasplamsala, prijeteći ljudima koji su joj se približavali, a gust, crn
dim već je bio zastro nebo. Sva je okolina bila obasjana svjetlom što ga
je vatra naokolo širila.
Kad Fred stiže u selo, kućica siromašnog seljaka bila je već
izgorjela. Samo je još nekoliko plamičaka lizalo tu i tamo spoljne
zidove što su bili odoljeli vatri. Obje susjedne kuće ljudi su bili uspjeli
poštedjeti od vatre. Kako selu nije više prijetila opasnost od vatre,
seljaci su se najvećim dijelom bili uputili prema dvorcu: u selu je bilo
ostalo samo malo ljudi.

356
 Fred je svakoga, na koga bi naišao, pitao za nestalu djevojku, ali
mu nitko nije znao ništa o njoj reći. Išao je od kuće do kuće, od polja
do polja, nailazio je tu i tamo na kojeg starijeg čovjeka, na koju stariju
ženu, pa ih pitao za djevojku, ali se stalno vraćao neobavljena posla.
Samo izvan sela naiđe na jednu ženu, koja se upravo vraćala sa
zgarišta majorova dvorca, zabrinuta za djecu koju je bila ostavila u
selu.
„Stanite, ženo! Jeste li večeras vidjeli milostivu gospođicu?“
„Da. Ona je bila u selu pa je zajedno s nama pojurila prema dvorcu
kad je dvorac planuo.“
„Jeste li sigurni da ste je vidjeli?“
„Da. Ona je isprva jurila preda mnom. Zbog velike gužve skrenula
je putem desno, preko livada.“
„Hvala vam.“
On požuri dalje i, kako je svako nastojanje da se požar ugasi bilo
uzaludno, nađe okupljene na jednom mjestu sve stanare dvorca i
njihove goste.
„Jeste li je našli?“ upita ga major.
„Da sam je našao, ne bih se bio vratio bez nje.“
„Otišla je, dakle! Bože kud je pošla?“
„Vaša je kći pošla iz sela i uputila se prema dvorcu pa je, stigavši
do grmlja krenula preko livada, kako mi je rekla žena koja ju je
vidjela.“
„Onda je pretekla druge i ušla u dvorac.“
„Možda je izgorjela!“ zakuka Freja.
„Umirite se!“ zamoli je Gerd. „Dama ne može da ide tako brzo kao
što smo išli ja i tata. Mi smo prvi stigli ovamo pa bismo je bili vidjeli.“
„Možda se putem onesvijestila pa leži negdje“, reče major.
„Hajdmo da je potražimo!“
Uto stiže pašin kočijaš. Pri svjetlu, što ga je vatra širila, primijetiše
da krvari.
„Što se to s tobom desilo?“ upita ga paša.
„Ranio me jedan čovjek koji je htio da me u zatvorenim kolima
mimoiđe.“
„Kako se to desilo?“

357
 „Na po puta do vrha brda sreo sam jedna kola. Kako je put bio uzak
i strm, siđoh s kočijaševa sjedala, a za mnom se povede i onaj drugi
kočijaš pa zaustavi konje. Htio sam upravo da prođem mimo njega,
kad u onoj kočiji netko zapomaga i...“
„Do đavola!“ uzviknu Gollwitz. „Kakav je to glas bio? Muški ili
ženski?“
„Ženski, tako mi se bar učini. Ali nisam to mogao da jasno
razaberem, jer glas gotovo u isti čas zamrije u hropcu. Netko je sigurno
zapušio ona usta.“
„Što si ti onda učinio?“
„Naredio sam kočijašu da stane. Kad me ne posluša, ja ga zgrabih.
Porvasmo se. On me ubode nožem u ruku, a onda se na kolima
otvoriše vratašca. Jedan čovjek siđe pa mi zadade udarac u leđa, i ja se
srušili. Neko sam vrijeme ležao bez svijesti. Kad se probudili, njih više
nije bilo.“
„Kako si dugo ležao?“
„Dosta dugo, tako mi se bar čini.“
„Hajdmo odmah u potjeru za njima.“ naredi major.
„Polako, ne smijemo se prenagliti!“ reče paša. „U tim stvarima
hladnokrvnošću se postiže više nego uzrujavanjem. U kolima je
sigurno ležalo neko ljudsko biće. Ali takav se zločin nije u ovom kraju
nikada dosada desio. Ako je to bila dama koju vi sad tražite, tko je bio
njen otmičar?“
„Da, tko?“ upita Helbig.
„Običan čovjek nije to mogao nikako biti“, reče paša. „Imate li
kakvog neprijatelja u ovom kraju, gospodine majore?“
„Koliko ja mogu da znam, nemam. Nisam nikoga uvrijedio.“
„Ali možda sam ja nekoga uvrijedio“, upade majoru u riječ Gerd.
„Takva mi se osveta čini ipak nemogućom. Ne mogu da zamislim da bi
se on na taj način mogao osvetiti.“
„Tko bi bio taj osvetnik!“
„Pa... ,ludi grof’.“
Paša planu. „Zar je ,luđi grof’ bio ovdje?“
„Da. Danas.“
„I vi ste ga uvrijedili?“

358
 „Ja sam ga kaznio.“
„Zašto?“
„On se u parku ponio prema Magdi kao što se samo nitkov može
da ponaša.“
„Bože, onda je to bio vrlo vjerojatno on!“ uzviknu paša. „Nego,
kako se on to sastao s ovim čovjekom koji sad leži ovdje mrtav?“
„Vjerojatno je putem naišao na nj.“
„Ali s neznancem na koga je slučajno naišao nije mogao da se
ranije dogovori o tako opasnom planu.“
„Oni su se odranije poznavali. Upoznali su se pred mnogo godina
u Fallumu.“
„E, stvar onda izgleda sasvim drukčije. Grof je vjerojatno znao i da
je Hartmann došao iz kaznionice pa je onda u njemu našao čovjeka
koji mu je poslužio kao oruđe.“
„Moramo odmah poći u potjeru za njim!“ ponovi major.
„Pričekajmo još malo!“ zamoli ga Gollwitz. „Mogli bismo
pogriješiti, ako požurimo.“
„Ako ne požurimo, on će nam uteći.“
„Otmičar vaše kćeri uteći će nam samo ako se prenaglimo. Uzdajte
se u mene. Nama su u prerijama Sjeverne Amerike dopali šaka mnogi
slični momci. Najprije se ipak moramo uvjeriti da se nismo prevarili.
Mlada dama leži možda još tamo dolje.“
„Onda je moramo odmah potražiti!“ uzviknu major i već se uputi.
„Stanite!“ zapovjedi mu Gollwitz. „Treba da pazimo da sačuvamo
tragove. Ostanite svi ovdje: idem ja, a pratit će me Bili Sanford. On
umije da čuva tragove. Jeste li spasili kojeg konja?“
„Da. Stoka je gotovo sva spašena.“
„Onda nam dajte dva dobra konja. Mi ćemo se brzo vratiti.“
„Oba lovca divljih konja krenuše. Uputiše se nizbrdo prema selu,
osmatrajući pažljivo rub puta kojim su prolazili. Jarko svjetlo što ga je
vatra nadaleko oko sebe širila omogućavalo im je da razaberu i
najsitnije predmete. Pred grmljem Fred zastade.
„Pogledaj!“ reče, ukazujući na izgaženu travu.
Oni se sagnuše da ogledaju trag.

359
 „Ovaj trag male ženske noge“, reče Bili, „vodi nas odavle desno, do
mjesta koje je spomenula ona žena. Na pravom smo putu. Hajdmo!“
Krenuše polako dalje. Fred je stalno jahao ispred Billa; prolazeći
pored grmlja, odjednom zastade.
„Do đavola, tu vidim i druge tragove. Trava je sasvim zgažena,
gotovo je nema.“
„Koliko je osoba bilo tu?“ zapita Bili.
„Da vidimo.“
Ogledaše otiske.
„Dva čovjeka!“ zaključi Sanford. „Ovdje, iza ovog grma, stajali su i
čekali.
„Prikrali su se s desne strane, ovuda“, potvrdi mu Fred.
„Pokušajmo da odgonetnemo otkuda su došli“, reče Bili.
„Ne. To ne bi imalo smisla. Nas zanima samo kuda su odavle pošli,
a ne otkuda su došli. Pogledaj, ovdje su je napali, a odavle pa dalje
ženska noga nije ostavila traga.“
„To znači da su damu ponijeli na rukama.“
„Da, i ja sad više ne sumnjam da su to bila ona dva čovjeka na koje
je paša naišao. Hajdemo dalje!“
Produžiše tragom kola do mjesta gdje je paša bio naišao na
otmičare.
„Stani!“ reče Fred. To su oni. Vratimo se, jer od daljeg traganja ne
bismo imali koristi, a mogli bismo imati čak i štete.“
Bilo je prošlo, otkad su bili pošli na izviđanje, jedva deset minuta.
Helbig im pođe u susret.
„Dakle?“ upita ih sav obuzet strahom.
„Budite hrabri, gospođine majore!“ odgovori mu Gollwitz. „Vaša je
kći zaista oteta.“
„Krenimo odmah u potjeru za njima.“
Htio je već da uzjaše konja, ali ga Fred zadrža. „Molim vas,
gospodine majore, ne žurite. Nismo još pravo o svemu razmislili.“
„Hajte do đavola s tim vašim razmišljanjem. Dok mi budemo
razmišljali, taj će nam nitkov umaći.“
„Neće nam on umaći! Za kolima će najprije poći dva čovjeka, a vi
ćete ostati ovdje još neko vrijeme!“

360
 „Ja? Zašto?“
„Vi ste ovdje na mjestu nesreće potrebniji nego itko drugi.“
„Najpotrebniji sam ja svojoj kćeri.“
„Ukoliko je u pitanju vaša kći, mi vas možemo zastupati, ali na
zgarištu vas ne može nitko zastupati.“
„Ja imam čovjeka koji me može zastupati.“
„To može biti. Ali, da bismo ušli u trag vašoj kćeri, mi moramo
krenuti u potjeru za otmičarom, a vi morate ostati ovdje, jer se
uzajamno možemo sporazumijevati samo ukoliko budemo mi od vas i
vi od nas odijeljeni.“
„A zašto moramo biti odijeljeni?“
„Dosada znamo samo da je vašu kćer oteo jedan čovjek, ali tko je
taj čovjek, to ne znamo.“
„To je grof.“
„To mi samo naslućujemo, ali ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Da
li je granica daleko odavle?“
„Na brzim konjima možete stići do nje za tri sata.“
„A kako se zove granično mjesto?“
„Wiesenstein.“
„A put kojim je stigao paša vodi onamo?“
„Da, samo treba od raskršća koje se nalazi sat hoda odavle krenuti
desno.“
„E dobro, a sad čujte moj plan: ne sumnjam da ćemo, ako ga se
budemo držali, postići cilj za kojim idemo. Ako je grof zaista oteo
djevojku, on će nastojati da što prije pređe preko granice. Dva čovjeka
treba, dakle, da pođu za njim u potjeru...“
„Jedan od te dvojice bit ću ja!“ prekide ga Helbig.
„Ne, vi ćete ostati ovdje. U potjeru za grofom poći će dva čovjeka
vješta pronalaženju tragova. Toga ću se posla ja latiti, a pratit će me
na tom putu moj prijatelj Sanford.“
„Vi ne poznajete puteve.“
„To nije važno. U prerijama nema uopće puteva, pa smo se mi ipak
u njima uvijek dobro snalazili. Ostajemo, dakle, pri tome: u potjeru za
grofom poći ću ja, a na tom će me putu pratiti moj prijatelj Bili! Netko
će međutim poći do gospodina Uhlea pa će se raspitati zašto je grof

361
otišao od njega. Možda se čak nalazi još kod njega. Sve što o grofu
saznate javit ćete mi telegrafski, i to u Wiesenstein.“
„A na koju adresu?“
„Sanford — post-restant. Samo pazite da telegram sastavite
oprezno! Vode li odavde neke staze prema granici?“
„Da.“
„Tim ćemo stazama morati krenuti. Nego, tko poznaje te tajne
puteve?“
„Ja“, javi se Karavej.
„Ja“, odgovori u isti mah i Nurvan-paša.
„Vi, gospodine grofe?“ zapita Fred, koji se u sebi obradova, jer je
po pričanju znao za njegovu odlučnost. „Ta vi ne mislite valjda da
učestvujete u toj potjeri?“
„Zašto ne? Ne pada mi uopće na pamet da se sad rastanem sa
svojim prijateljem Karavejom koga nisam već toliko godina vidio. A
osim toga, ako se ispostavi da je u tu drsku pustolovinu upleten grof,
iskoristit ću priliku da se s njim ozbiljno porazgovorim. On pripada po
imenu mom rodu, pa mi ne može biti svejedno da li on stalno sramoti
svoje ime, jer to ime nije samo njegovo nego i moje.“
„Ali vi ćete se na tom dugom putu možda umoriti, ako...“
„Ni najmanje, naprotiv, ja volim da se krećem. Imate li još što da
nam kažete, možda o tome kako treba da se ponašamo?“
„Ne. Morat ćete se ravnati prema prilikama. Hoćete li se morati
dugo spremati na taj put?“
„Mi smo već spremni pa možemo odmah krenuti!“ reče Katombo.
„Ali...“
„U redu. Za mene nemojte biti u brizi!“ reče Katombo pa se odmah
uputi brzim korakom. Njemu se odmah pridruži Karavej.
„Silan čovjek!“ reče Fred zadivljen njime. „Sad mi trebaju još
dvojica.“
„Zašto?“
„Grof naime, ako je on uistinu u pitanju, već je odmakao pred
nama, možda i sat hoda, pa se može desiti da ga i ne stignemo do
granice.“
„Ima li gospodin potporučnik dug dopust?“

362
 „On može ostati na dopustu koliko mu se svidi.“
„Neka se onda što brže uputi sa svojim ocem do Himmelsteina i taj
zamak tačno sa svih strana razgleda. Ako nam grof uteče, sigurno će
se tamo skloniti. Vi ćete, gospodine majore, ostati, dakle, ovdje, da
biste nas obavještavali o svemu što bi vam se moglo učiniti važnim, pa
ćete doći za nama tek kad vas mi pozovemo. Da ste nam zdravo!“
Potom im dovedoše dva konja. Fred uzjaha jednoga, a Sanford
drugoga. Začas nestadoše obojica. Drugi, prilično uzbuđeni, ne
makoše se uopće s mjesta.
„Tko će poći do gospodina Uhlea?“ zapita Gerd.
„Poći ću ja lično“, reče major. Ti i tvoj otac možete me pratiti, jer
put kojim ćete vi krenuti prolazi onuda, i tako nećete izgubiti na
vremenu.“
„Vi ćete nas ostaviti?“ uzdahnu Freja.
„Ostat će ovdje s vama Kune.“
„Kune? On nije kadar da štiti žene.“
„Zar mislite da ću vas ja pojesti?“ zapita ih sluga.
„Jeste li ga čuli!“ zakuka Cila.
„On je krvolok!“ jauknu Vanka.
„On će nas izmučiti!“ zajeca Freja.
„Siđite u selo i posjetite pastorovu ženu!“ riješi spor major.
„Ostanite kod nje dok sa ja ne vratim. Tamo ćete biti daleko od svake
opasnosti. Ovdje smo mi sad suvišni, jer dvorac ne može više nitko
spasiti.“
Put ih je čitav jedan sat vodio kroz šumu, a onda se spustiše u
dolinu. Udno doline nalazio se posjed gospodina Uhlea. Kako se posjed
nalazio na osami, nitko nije bio primijetio požar. Dan je već pomalo
svitao, ali svi su još spavali dubokim snom, pa su pridošlice morali
kucati.
Upravitelj doma ustade i, prepoznavši majora, otvori strancima
vrata.
„Spava li još gospodin Uhle?“ zapita major.
„Da.“
„Probudite ga, molim vas.“
„Odmah. Izvolite u salon, gospodine majore!“

363
 Upravitelj ode, a malo zatim uđe u salon Uhle, iznenađen
neočekivanim posjetom.
„Oprostite nam što vas uznemirujemo“, započe Helbig pošto
pozdravi domaćina. „Da li je grof Hohenegg već otišao?“
„Da. On se odvezao svojim kolima.“
„Vi ste bili kod mene s njim. Da li se on vratio ovamo s vama?“
„Ne. Mi smo jedan dio puta išli zajedno, a zatim smo naišli na
jednog prosjaka pa se on s njim zadržao.“
„On se nije vratio s vama, zar ne?“
„Ne. Vratio se otprilike tri sata iza mene.“
„S onim prosjakom?“
„Ne; bez njega.“
„Molim vas, opišite mi tu skitnicu.“
„Moglo mu je biti pedesetak godina, a izgledao je dosta slabo. Imao
je na sebi sive hlače, poderan crn kaput i kapu smeđe boje sa širokim
štitnikom. Njegovo lice...“
„To mi je dosta. Vaš je opis sasvim tačan.“
„Što hoćete time da kažete?“
„Da mi je čovjek što ste ga upravo opisali zapalio dvorac, pošto je
prije toga zapalio kuću jednog siromašnog seljaka u Helbigsdorfu.“
„Zar je to moguće, gospodine majore? Nadam se ipak da ste na
vrijeme ugasili požar, inače, vjerojatno, ne biste bili došli do mene.“
„To što sam došao do vas znači upravo da se dvorac nije mogao
spasiti.“
„Zaboga, gospodine majore, što hoćete time da kažete?“
„Da moj dvorac još gori. Osim stoke, nisam uspio spasiti ništa.“
„Naredit ću da odmah spreme kola.“
„Učinite to, ali, molim vas, naredite da spreme dvoja kola, jedna za
vas i za mene a druga za ovu gospodu koja moraju krenuti u brda!“
„Ima li ljudskih žrtava?“
„Ne. Ali moja je kći nestala.“
„Ah!“ Uhle se zaprepasti. „I ne znate gdje se sad nalazi ?“
„Ne. Ali smo joj ušli u trag.“
„A gdje mislite da se nalazi?“
„Ondje kuda će se sada ova gospoda uputiti.“

364
 „Povest ću sobom nekoliko slugu!“ reče posjednik.
Uhle iziđe iz sobe.
„Oteo ju je grof“, reče major.
„O tome nema sumnje!“ uzviknu Gerd. „Ja bih najvolio da ga ne
stignemo do granice.“
„A zašto?“
„Da mi u Himmelsteinu padne u ruke pa da tamo smrvim tu hulju.“
„Ja želim da mi se kći što prije vrati. Zamisli što će sve Magda s
njim prepatiti!“
„Teško njemu ako ga ja uhvatim!“
„Svladaj se, sine moj! Ja sam joj otac, pa ipak moram svoj gnjev
savladati.“
Nekoliko minuta zatim već su oba kola jurila, u suprotnom pravcu
jedna od drugih, jedna put brda, a druga put Helbigsdorfa. Kad major
stiže u Helbigsdorf, od dvorca nije osim spoljnih zidova bilo ostalo
ništa, ali plamen se i dalje dizao visoko, jer je drvena građa, koja se bila
srušila, pothranjivala vatru. Helbigove sestre nalazile su se kod
pastora, a debela Barbara, dvorski kovač, upravitelj i Kune trudili su
se da na zgarištu drže daleko od proždrljive vatre grabežljive ljude i
tako spasu još koju sitnicu.
Rano ujutro stiže s male telegrafske stanice s ovu stranu granice
kratka vijest:
„Ne nalaze se u Wiesensteinu, skrenuli su ulijevo. Stalno smo im
na tragu. Javit ćemo se uskoro opširnije ...“

365
 14.
LILGINA SMRT

Visoko u brdima, nedaleko od granice, usred guste šume, po strani

od ceste koja se pruža duž granice, širila se prostrana čistina, na kojoj
se nalazila kućica u kojoj je stanovao stari lugar Tirban.
Pred kućicom je sjedila na naramku suhog granja postarija žena.
U haljini kričavo crvene boje, ispod koje se nazirala stara prljava
košulja, sa žutom maramom kojom je bila obavila glavu, ogoljenih,
suncem opaljenih ruku i nogu, žena je ostavljala neprijatan dojam.
Otkad smo se bili, deset godina ranije sreli s njom na cesti, bila se
mnogo postarala, pa joj je lice bilo puno bora, kao nožem izrezuckano.
Mada je bila sklopila oči, u igri nemirnih crta njenog lica moglo se
jasno razabrati da još živi bujnim duševnim životom.
Uto iziđe iz kućice, upirući se o štap, čovjek oniska stasa, mršaviji
od one žene. Sitne su mu oči upale duboko u očne šupljine, a brada mu
je gotovo dodirivala nos. Pogled mu je neko vrijeme kružio po čistini,
a zatim mu počinu na ženi.
„Lilga!“ ote mu se glas iz bezubih usta.
Ona ne odgovori.
„Lilga!“
I po drugi put mu se žena ne odazva. Ni ovoga puta ne otvori oči,
ali mu laganim pokretom ruke naznači da je čula kako ju je nazvao
imenom.
„Lilga, ja idem“, reče on po treći put.
Sad ona uspravi malo glavu. „Ti ideš? Sve ide, sve prolazi... prolazi
sunce, prolaze zvijezde, godine, dani, sati, prolazi cvijeće, prolaze ljudi.
Da, idi, Tirbane; i ja ću otići!“
„Hoćeš li ići sa mnom!“
„S tobom? Ne. Moje vrijeme nije još došlo. Ja ću otići tek kad mi
usud dosudi da ga još jedanput vidim.“
„Nisam tako mislio. Zvao sam te u šumu.“

366
 „Što ću ja u šumi, ako tamo nema onoga koga ja očekujem?“
„Da bereš bilje, Lilga.“
„Da berem bilje? A čemu? Da njime liječim bolesnike? Zar će im
bilje pomoći? Oni će ipak umrijeti, prije ili kasnije.“
„I skupštinu imamo u šumi...“
Sad podiže ona časkom kapke.
„Skupštinu? A tko dolazi na nju?“
„Tvoji ljudi. Nisi li ti njihova kraljica? A danas je petak!“
„Moji ljudi? Gdje su oni? Oni su umrli pa me više ne trebaju. A onaj
koji me treba, taj je daleko, negde na moru. Možda su ga valovi
progutali, — pa je zauvijek otišao.“
Uto se pred njima rastvori grmlje. Iz njega izađoše na čistinu dva
čovjeka i uputiše se prema kućici. Prvi od dvojice uspori časkom
korak, zagleda se u one dvije ljudske prilike pred kućicom pa zakorači
brže.
„Lilga!“ uzviknu, šireći ruke prema starici.
Ona se odjednom diže, raskolači oči, a glas joj radosno zazvuča:
„Karaveje, brate!“
U isti čas padoše jedno drugome u zagrljaj, ali radost što je osjeti
pri ponovnom viđenju s bratom oslabi Lilgu toliko, da je ponovo
morala da sjedne na naramak granja.
„On je došao!“ dahnu ona. „Oh, sad ja mogu da idem — kao što idu
i prolaze zvijezde i sati, kao što prolazi cvijeće.“
„Čuvaj svoje snage, Lilga!“ obrati joj se brat. „Pogledaj me!“
Ona mu se zagleda u lice, a oči joj pri tom zasjaše.
„Lilga, zar nećeš da pozdraviš i gospodina koji je došao sa mnom?“
Ona tek sada primijeti da Karavej nije sam: istrgnu se bratu iz
zagrljaja pa se uspravi. Pred njom je stajao pristao čovjek pune brade,
u koju se bila uplela samo poneka srebrnasta nit. Ona ga odmah
prepozna.
„Katombo! I ti si tu! Ah, i ti! Oh, kako sam radosna što sam u
posljednjim trenucima svog života i to doživjela!“
Grof joj pruži prijazno ruku i zagleda se, duboko ganut, u njeno lice
koje je nekad bilo tako lijepo, a sad su ga godine svojom oštrom,
neumoljivom pisaljkom bile nemilosrdno išarale. Koliko je on tu ženu

367
nekad volio! A kako je strahovito bila ona kažnjena zbog svoje nevjere
prema njemu.
„Ne govori tako, Lilga!“ zamoli je on, a glas mu pri tom zazvuča
neobično nježno. „Ti ćeš još mnogo godina doživjeti.“
„Da, Lilga!“ upade mu živo u riječ Karavej. Ja sam bogat pa ću ti
suton tvojih dana uljepšati.“
Ona odmahnu lagano glavom.
„Ja to ne želim. Lilga neće napustiti šumu, ona će počinuti ovdje
gdje je provela toliko godina lutajući. Ja sam molila boginju da mi
dopusti da dočekam tebe. Danas si ti došao, i danas će me ona pozvati
k sebi. Pruži mi na rastanku ruku. Ja ću danas zauvijek nestati sa
zemlje.“
„Oh, gospodine!“ zajeca Tirban. „Nagovori moju gospodaricu!
Danas se ona sasvim izmijenila. Stalno govori o odlaženju i sasvim se
čudno izražava.“
„Lilga, ti me ne smiješ više ostaviti; ti si mi potrebna.“
„Zar ja mogu biti tebi potrebna? Što ja mogu za tebe učiniti?“
„Možeš da narediš svojim ljudima da nam pomognu.“
„Ti tražiš pomoć od mene? Kakvu to pomoć tražiš, kaži mi?“
„Mi smo pošli u potjeru za ,ludim grofom’.“
Pri tom se imenu Lilga trgnu. „Za ,ludim grofom’? A gdje je on
dosad bio? I što je učinio?“
„Bio je u Helbigsdorfu i zapalio dvorac, da bi na taj način lakše oteo
majorovu kćer.“
„Da bi je oteo? Nju, golubicu? On, jastreb? I to mu je pošlo za
rukom?“
„Da. Odveo ju je kolima sobom. Mi smo pomislili da će preći
granicu kod Wiesensteina pa smo poslali u potjeru za njim dva čovjeka
vješta traganju; a ja sam s Katombom požurio k tebi, kako bismo i
druge puteve zaposjeli.“
Lilgi zasjaše oči, i ona se uspravi kao nekad, kao da je dvadeset
godina mlađa.
Puna snage, pređe preko čistine, praćena ljudima koji su se bili
okupili oko nje. Zašavši u šumu, ne mareći za granje što joj je šibalo
lice, spusti se u jedan tijesan klanac gdje je sjedilo dvadeset ljudi čija
su lica očito odavala Cigane. Ugledavši Lilgu, oni ustadoše.
368
 „Jeste li vi, ljudi plemena Boinjara, naoružani kako treba?“ upita ih
Lilga.
„Da.“
„Onda hajte sa mnom. U pitanju je velika lovina!“
Ona se uspe ponovo u šumu, zašavši malo u stranu, a njeni ljudi
pođoše u stopu za njom. Sad nije više bila ni najmanje umorna. Više
od četvrt sata odmicala je ona snažnim koracima, dok ne stiže do
mjesta gdje se cesta, penjući se prema vrhu brda, dijelila u dva dijela,
od kojih je svaki bio usmjeren u drugom pravcu. Zaustavivši se pod
drvećem, obrati se Karaveju.
„Ako nije prošao mimo Wiesensteina, morat će proći ovuda“, reče.
„Mi ćemo zaposjesti...“
Odjednom zastade, jer u isti čas začu tandrkanje kola koja su
nekud hitala, a čas zatim se ta kola, u koja su bila upregnuta dva konja,
i pojaviše. Jedan je Ciganin bio neoprezno izišao pred njih, ali ga
kočijaš primijeti pa se okrenu i zakuca na prednja prozorčić. Vratašca
se na jednoj strani kola odmah otvoriše; u isti čas iz kola poviri netko
i prodornim pogledom osmotri okolinu.
„Ah, Lilga!“ progunđa neznanac, a zatim dometnu poluglasno:
„Kočijašu, netko hoće da nas napadne. Ošinite snažno konje, ako vidite
da netko hoće da nas zaustavi!“
Bio je to grof. Pred njim je sjedila Magda. Vezanih ruku i zapušenih
usta, nije mogla ni dati kakav znak ni zvati u pomoć. Bila je ipak čula
što je grof bio šapnuo kočijašu, pa joj u očima zasja nada. Grof primijeti
da se poradovala pa joj se podrugljivo osmjehnu.
„Ne brini, zlato moje!“ reče joj; „naš ljubavni sastanak nitko neće
omesti, ja ti to jamčim.“
U isti čas izvuče iz džepa dvocijevni pištolj i zape oba obarača. Bio
je to krajnji čas, jer uto iziđe ispod drveća Lilga, a pored nje i iza nje
pojaviše se Karavej i Katombo, koji nisu znali imaju li pred sobom
prava kola. Lilga stupi pred njih i podiže štap, a zatim naredi glasno
kočijašu:
„Stoj!“
Kočijaš ošinu snažno konje koji povukoše svom snagom kola. U
isti čas prasnuše kroz otvorena vrata dva hica; Lilga i jedan Ciganin

369
srušiše se na zemlju, a kola projuriše takvom brzinom, da ih nitko nije
mogao stići.
Na to nije nitko bio ni pomislio, jer se svi bili sagnuli nad Lilgom,
kojoj je tane bilo zašlo u grudi. Ciganin je bio ranjen samo u nogu.
Karavej i Katombo klečali su pored nje i ogledali joj ranu. Ona je ležala
nepomično, sklopljenih očiju. Činilo se da je već mrtva.
„Lilga!“ zovnu je glasno brat. „Govori! Jesi li još živa?“
Ona ne otvori oči, ali odgovori:
„On je to bio.“
Glas joj se jedva čuo, kao da se već gasi.
„Tko? Grof? Jesi li ga prepoznala?“
„Da.“
„Platit će on za to!“
Ona se oduprije jednom rukom o zemlju i pokuša da se uspravi, ali
uzalud, jer pade ponovo nauznak. Ali iz njenih polusklopljenih očiju
izbi zraka bijesne osvetnike želje, i ona šapnu:
„Da, Karavej, krv za krv! On je ubio posljednju kraljicu Boinjara;
neka umre dvostrukom i trostrukom smrću. On je umakao, ali ti ćeš ga
naći.“
.“Da, Lilga, ja ću ga naći, kunem ti se.“
Ona otvori oči, zagleda se dugo, bez ijedne riječi, u ona dva lica
koja su se bila sagnula nad njom, i najzad šapnu:
„Karavej je tu, pored mene — a i Katombo — dva čovjeka koje sam
u svom životu najviše voljela — oh, kako je lako umrijeti — ja se gasim
— poput zvijezde — ja venem poput cvijeta — Bovanija me zove —
ostajte mi zdravo!“
„Lilga, ti ne smiješ umrijeti, ti moraš živjeti!“
„Ja idem! Pokopajte me u šumi — pod hridima i jelama. Ja tonem i
nestajem poput našeg naroda — bez domovine — u šumoru vjetra —
da ste mi zdravo — da ste mi zdravo ...“
Ona se protegnu. Još jednom otvori širom oči, kako bi pogledom
koji joj se već gasio upila tamno zelenilo jela, a potom ih zauvijek
sklopi. Njen brat pade do nje. Tijelo mu se trzalo pod teretom bola koji
ga je bio savladao, ali ne izusti ni jedne jedine riječi. Oko njega bili su
se okupili, obuzeti tugom, njegovi drugovi.

370
 Odjednom odjeknuše nečiji brzi koraci. Dva su čovjeka, zažarenih
lica, bila dojurila cestom.
„Gollwitz!“ uzviknu Katombo iznenađen. „Gollwitz i Sanford!“
Karavej se diže. Lice mu poprimi izraz gvozdene odlučnosti.
„Gle!“ uzviknu Sanford. „Sastali smo se ovdje!“
„Pogledajte amo!“ reče Katombo ozbiljno.
Obojica priđoše mrtvoj Lilgi. „Ubistvo! Tko je to?“
„Sestra našeg prijatelja Karaveja. Ubio ju je grof.“
„Grom i pakao! Zar je ovuda prošao?“
„Da.“
„Kada?“
„Pred nekoliko minuta.“
„Sto mu đavola! Ml smo mu bili za petama.“
„Gdje su vam konji?“
„Jedan je hramao. Ostavili smo ih u jednom selu, jer su nam bili
više na Smetnju nego od koristi. Išli smo grofovim tragom pa smo
često zalazili u šumu, jer smo često bili primorani da presijecamo
vijuge na cestama kojima je on kolima prolazio. To smo pješke lakše
postizali. Da li je daleko granica odavle?“
„Četvrt sata hoda“, odgovori Tirban.
„Onda nam je umakao!“
„Svakako!“ nastavi sad Karavej. Ali ne zadugo. Stići ćemo mi
njega.“
„Da, mi ćemo njega uhvatiti. Ali vi sad valjda ne mislite da nam se
pridružite?“
„Ne. Ja moram ostati uz svoju sestru.“
„To se samo po sebi razumije. Vi hoćete da je pokopate?“
„Da. Ovdje u Sumi. To je bila njena posljednja želja.“
„Onda ostanite ovdje pa ćete doći za nama kad svršite taj posao i
ukoliko vas mi zatrebamo. A što mislite vi učiniti, gospodine grofe?“
„Ja idem s vama. Kao Hohenegg osjećam se obaveznim da vam
pomognem u vašem nastojanju da budu okajani zločini što ih je drugi
jedan Hohenegg u svojoj zaslijepljenosti počinio.“

371
 „Hvala vam, gospodine grofe. To vam služi na čast. Ali mi se ne
smijemo duže zadržavati ovdje, ako nećemo da izgubimo s vida ,ludog
grofa’. Jeste li spremni da nam se odmah pridružite?“
„Spreman sam. Evo me odmah s vama, samo da se oprostim s
Karavejom i s pokojnicom koja je odigrala važnu ulogu u mom životu!“
...
Uskoro zatim sva trojica krenuše dalje za ,ludim grofom’. Cigani
ostadoše u šumi.
„Kuda ćemo sad prenijeti leš?“ zapita Karavej.
„U moju kućicu“, odgovori lugar. „Tamo je ona već odavna
spremila sebi lijes.“
„Znači da je već sama odredila kako i gdje da bude pokopana.“
„Da, željela je da bude pokopana u klancu, tamo kud nas je danas
povela“.
„Ja ću joj podići nadgrobni spomenik od stanca kamena, a oko
njega ću zasaditi tamne jele. Njen će ubica platiti smrću svoj zločin, ali
mu za grob neće nitko znati. Bovanija je boginja osvete: ona će mi
pomoći da osvetim Lilgu.“
Napraviše odar i položiše na nj leš. Bez riječi krenu povorka
prema kućici pred čijim je vratima Lilga ujutru istoga dana bila rekla:
„Ja idem, kao što ide sunce, kao što idu zvijezde, dani i sati, sve ide, sve
prolazi, pa i ja idem i ja prolazim!“...

372
 15.
BOŽJI MLINI

Po kamenoj brdskoj stazi, pritiješnjenom visokim, strmim

stijenama, što je vodila mimo zamka Himmelstein, da bi zatim pola
sata hoda iza zamka izbila na cestu koja je vodila kroz jedan klanac,
koračala su brzo tri čovjeka.
Cesta je bila uska, teško prohodna. Samo tu i tamo, gdje se bio
slegao tanak sloj zemlje, vidjeli su se još tragovi kola što su onuda s
vremena na vrijeme prolazila.
Bilo je već podne, ali među onim okomitim stijenama, visokim i do
sto metara, već se mračilo, jer se nad cestom nazirala samo sasvim
uska pruga neba.
„Heavens!“ uzviknu čudeći se tome najviši između ona tri naočita
putnika. „Imam prosto utisak kao da se nalazimo u nekom kanjonu u
Sjevernoj Americi pa se ne bih nimalo iznenadio da se iza kojeg ugla
odjednom pojavi kakav Indijanac u punoj ratnoj opremi. Čovjek bi se
mogao zaista i prevariti, da tu ima vode; ali, eto, tu nema ni rijeke, pa
čak ni potoka. Nisi li i ti tog mišljenja, Fred?“
„Možda si u pravu, stari moj Bili!“ kimnu glavom Fred-. „Ja se ovdje
zaista osjećam kao da se nalazim na Divljem Zapadu.“
„Strpite se još pet minuta“, reče treći, u kome će čitalac lako
prepoznati Nurvan-pašu, „i želja će vam biti ispunjena. Uskoro ćemo
stići do ,paklenog ždrijela’, do izvora šumna potoka koji se slijeva u
dolinu što se širi pod nama, pa ćete imati. utisak da se. nalazite u
Americi, u kanjonu na koji vas ovaj kraj podsjeća.“
„Proći ćemo, dakle, mimo ,paklenog ždrijela’?“ upita Fred
iznenađen pašinom primjedbom. „To mi je ime poznato, jer se tako
zove klanac u kom je imalo da dođe do dvoboja između mog brata i
,ludog grofa’.“
„Prava je šteta što nemamo vremena da se na tom mjestu
zadržimo, jer bih vam ga inače rado pokazao.“

373
 „Izgleda, gospodine grofe, da taj kraj dobro poznajete!“
„Oh“, osmjehnu se Katombo, „ja sam u svojoj mladosti mnogo
tumarao po ovim brdima.“
„Čudim se“, reče Bili, „kako je ,ludom grofu’ moglo pasti na pamet
da prođe upravo tim strašnim putem.“
„Ja se tome nimalo ne Čudim. Moj čestiti sinovac odabrao je
upravo taj put, jer je bio uvjeren da mu tu nitko neće ući u trag.“
„I ja sam toga mišljenja“, reče Fred. „Nego, pogledajte: izgleda da
se već nalazimo na mjestu koje ste nam maločas opisali. S ove strane,
desno, zjapi ždrijelo, a tu šumi Misisipi, rijeka koju... behold! Što je to?“
Bio se prekinuo, jer mu pogled pade na tlo koje je na tom mjestu
bilo prekrito gustom travom, očito uslijed blizine potoka koji se tu iz
klanca slijevao šumno u kanjon.
„Bili, dođi ovamo i osmotri časkom tragove koji su ovdje sasvim
jasni!“
Sanford posluša prijatelja i priđe bliže onom mjestu. Otisci su na
tlu bili tako jasni da se na njihovu provjeravanju ne zadrža dugo.
„Gospodine grofe, vaš je sinovac ovdje sišao s kola i tu se zadržao“,
ustvrdi Fred.
„Ta nije moguće! Tragovi kola vode dalje.“
„Tačno! Ali odavle pa dalje grof nije više sjedio u kolima.“
„Po čemu to zaključujete?“
„Stvar je sasvim jednostavna. Kola su ovdje stala. To se može
zaključiti po tome što su se tragovi kopita ovdje jasno utisnuli u
mekanu zemlju. I još po nečemu. Vidite li ovdje otiske jednog para
muških čizama. Ti m se otisci jasno vide na mjestu gdje su se morala
nalaziti vratašca samih kola, pa su duboko utisnuti u zemlju, očito zato
što je grof bio primoran da iznese iz kola poteži teret. Vi zacijelo
naslućujete koji je to teret morao da iznese.“
„Vi mislite, naravno, da je to bila Magda, majorova kći. Ali kuda je
pošao s njom, to je za mene i dalje tajna.“
„I za mene zasada. Ali mi ćemo to ipak dokučiti. Vaš sinovac nije
očito mogao nikako da nasluti da će ga tragovi njegovih čizama odati.“
„Da je mogao da nasluti da bi ga dva prerijska lovca, kadri da uđu
u trag i komarcu, mogli da po njegovu tragu pronađu, bio bi se bolje
čuvao“, našali se Katombo.
374
 „Zagonetka, koju imamo da riješimo, nije nerješiva,“ nasmija se
Fred. „Da čujemo što je Bili otkrio. Čini se da je nešto pronašao.“
Sanford se međutim bio zadržao na ulazu u ždrijelo i tamo ispitao
pažljivo tlo, a potom se uspravio i ušao u samo ždrijelo pa se i tamo
časkom zadržao, a zatim se vratio.
„Momak je ušao u ždrijelo. Ja sam mu tamo otkrio trag.“
„To je ipak nemoguće!“ usprotivi mu se Katombo. „Što je moglo da
ga navede da uđe u to ždrijelo? Ta iz njega nema na protivnoj strani
izlaza.“
„To morate vi, naravno, znati bolje od mene“, odgovori mu
ravnodušno Bili. „Ali ja sam spreman da se na mjestu dam objesiti,
ukoliko sam se prevario. Pogledajte ovamo — i ovamo — i ovamo! —
Svuda trag iste muške čizme, koji ste maločas vidjeli. Naš čovjek mora
da se još nalazi u ždrijelu, iz njega nije uopće izišao.“
„Gospodine grofe!“ obrati se Fred Nurvan-paši. „Da li je dug put
odavle do dvorca kroz ovo ždrijelo?“
„Bit će najviše četvrt sata hoda u zračnoj liniji.“
„A vi kažete da iz njega nema na protivnoj strani izlaza? Vašem je
sinovcu, kako se čini, ipak poznat taj izlaz, jer inače, od straha da ne
padne u stupicu, ne bi bio ni ušao u ždrijelo.“
„Ja ne znam za taj izlaz.“
„A može li se čovjek popeti na stijene i na taj način izići iz ždrijela?“
„To je isključeno. Stijene su tako visoke i strme, da bi se i najvještiji
penjač pri takvom pokušaju s njih strmoglavio.“
„Pa dobro, vidjet ćemo. Ako stvari zaista stoje kao što vi kažete,
onda će nam ,ludi grof’ pasti ravno u šake. Naprijed za njim u ždrijelo!“
Katombo odmahnu glavom: nije nikako vjerovao u mogućnost da
bi se Fredova pretpostavka mogla ostvariti, ali se ne usprotivi svom
prijatelju, nego pođe za njim. Ždrijelo je bilo kakvo ga je on bio opisao:
na obje strane potoka dizale su se visoke stijene, a uz njih je vodila
uska staza koja se tako naglo penjala, da se i sama pomisao da bi se
čovjek mogao da popne navrh bilo koje od tih stijena morala
razumnom čovjeku učiniti ludom. Utoliko zagonetnijima činili su se
goniocima tragovi na koje su samo u početku nailazili, jer ih kasnije na
kamenom tlu živo biće nije moglo da ostavi.

375
 Staza se isprva lagano penjala, ali stalno uzbrdo, pa je za čovjeka
koji ne pati od vrtoglavice bila prilično prohodna. Duboko dolje ispod
one vrletne staze, kojom su se penjala tri čovjeka, šumila je bučno
divlja pjesma potoka, a gore, nad samom stazom, stijene su se, dižući
se visoko na objema stranama ždrijela, gotovo dodirivale, pa su
gonioci imali utisak da se nalaze u unutrašnjosti zemlje. Toj jezovitoj
romantici, kojom su bili okruženi, gonioci nisu nikako mogli da odole.
„Sad shvaćam“, reče Fred, „zašto se taj uski klanac zove ,pakleno
ždrijelo’. Zaista je strašan, i ja se ne bih ni najmanje čudio kad bih
odjednom u tom mračnom spletu hridi i urvina ugledao đavle i
bjesove kako oko mene kruže.“
„Dođite amo, u taj polumrak!“ reče grof. „Odavle će vam ovo
ždrijelo izgledati još strašnije, jer ćete odavle vidjeti vrh zamka,
okružen krunom sunčevih zraka, i njegove prozore na koje sunce
prosiplje svoje zlato. Čovjek ima tu utisak, da iz dubine pakla gleda
gore u divno plavetnilo neba.“
„Odavle se zamak ne vidi.“
„Odavle se još ne vidi, ali ćete ga uskoro vidjeti, s mjesta gdje se
staza primiče kraju. Za pet minuta stići ćemo tamo.“
Nije bilo još sasvim prošlo pet minuta, kad se ždrijelo odjednom
proširi, stijene se povukoše u stranu, a staza priđe malom plitkom
jezeru koje nije uopće imalo obala, pa su se crne stijene dizale
neposredno iz vode do visine od 150 metara otprilike i svojom se
mračnom bojom odražavale na površini vode. Desno od tog jezera, na
vrtoglavoj visini, dizale su se zidine Himmelsteina, grofova zamka, a u
pozadini rušio se u dubinu potok preko nekoliko bučnih slapova od
kojih je onaj koji je bio u dnu bio ujedno i najviši i najširi.
Taj se strašan prizor doimao čovjeka kao kakav prizor iz Danteova
pakla. Ni Fred se nije mogao oteti tom dojmu:
„Neka mi se bog smiluje“, uzviknu, „sve mi to liči na Danteov
pakao! Upravo tako zamišljam jarugu pjesnikova pakla u kojoj su
podmitljivci osuđeni na vječne muke, a taj zamak tamo gore morao bi
se zvati, viđen odavle, ne Himmelstein 26 nego Hollenstein 27, jer zaista

26 Nebeski kamen
27 Pakleni kamen

376
izgleda kao da u njemu prebiva sam đavo pa odanle nadgleda duše
koje se peku u smoli.“
„Ah, kakva smola“, progunđa Bili, „za Dantea je to sitnica. Nego,
reci mi radije kud je nestao ,ludi grof’!“
Trijezne riječi njegova prijatelja vratiše Freda ponovo u stvarnost.
On se ogleda oko sebe i reče u čudu:
„Da, zaista! Kud je nestao? Čovjek bi gotovo pomislio da se s
đavlom udružio.“
„Ta rekao sam ja da tim putem nije mogao udariti“, reče Katombo.
„Odavle je mogao da se popne u zamak samo zrakoplovom.“
„Ako ga nije sam đavo, koga je Fred spomenuo, snabdio krilima“,
progunđa Bili ljutito.
Gollwitz odmahnu zbunjeno glavom. „Sive mi se čini da smo na
krivom putu. Ali tragovi su na travi bili jasni!“
„Dosad sam se smatrao čovjekom Divljeg Zapada, i to ne
najgorim“, reče Bili, „a sad nas, eto, taj ,luđi grof’ vuče za nos.“
„Ne ljutite se zbog toga!“ pokuša da ga udobrovolji Katombo. „Prvi
nam pokušaj nije uspio, pa sad moramo pokušati da stvar izvedemo
načisto na drugi način. Ja ću se sad popeti do zamka pa ću se ozbiljno
porazgovoriti sa svojim sinovcem. On me mora saslušati.“
„Vi hoćete da govorite s njim?“ upita ga Fred. „Koliko će vam
vremena trebati da se popnete do zamka?“
„Dobar jedan sat!“
„Znači da biste za tri sata mogli da se vratite ovamo, zar ne?“
„Svakako. A zar me nećete vi pratiti?“
„Ja ću ostati ovdje“, reče Fred odlučno. „Imam osjećaj da se tu
negdje mora da krije skriven prilaz zamku.“
„Ni ja neću da se maknem odavle“, reče Bili. „Nisam još nikad u
svom životu vidio tako jasan trag pa hoću da vidim što se tu krije. Ali
nemojte reći svom sinovcu na niste sami!“
„Ne brinite. Ja znam kako imam da se vladam. Nadam se da vam
za to vrijeme neće biti dosadno.“
Nurvan-paša vrati se zatim putem kojim su bili stigli do jezera.
Ostavši ondje, oba prijatelja sjedoše i, izgladnjeli na dugom putu što
su ga bili pješke prešli prihvatiše se zalihe hrane. ...

377
 U velikoj odaji, na uglu zamka Himmelstein, sjedio je ,ludi grof’,
udobno zavaljen u svom naslonjaču. Bio je odložio putno odijelo, i
obukao kućnu haljinu u kojoj se prijatno osjećao. Pred njim, na stolu,
nalazili su se ostaci bogatog ručka, kojim se grof bio svojski okrijepio.
Bio je, sudeći po izrazu njegova lica, odlično raspoložen. Misao mu se
vraćala na događaje što ih je bio posljednjih dana doživio, pa bi
ponekad čak prasnuo u glasan smijeh. Najzad pritisnu dugme stolnog
zvonca i naredi sluzi, koji čas zatim uđe, da mu odnese jelo i pošalje
upravitelja zamka. Nekoliko minuta zatim uđe Geissler.
„Što je, stari prijatelju, jeste li se već odmorili od napornog puta.
Vožnja je bila divna, zar ne, unatoč tome što smo naišli i na Izvjesne
smetnje. Nego, što je vama? Sve mi se nekako čini da niste baš najbolje
volje.“
„I nemate krivo, milostivi gospodaru! Ja se ne osjećam nimalo
prijatno. Samo da čitava ta pripovijest ne iziđe na vidjelo! Nije trebalo
da se povjeravate onom robijašu!“
„Koješta!“ nasmija se grof. „Geissler, vi se suviše plašite. Tko nam
što može? Čak i ako uhvate tog Hartmanna, mi nemamo čega da se
bojimo. Mi nećemo prosto ništa priznati. Nitko nije vidio da smo
djevojku prenijeli u zamak, a to je glavno. Dobro je učinio moj otac što
je u svoje vrijeme dao popraviti staru napravu koja je već bila pala u
zaborav.“
„To svakako, milostivi gospodaru, ali sad je toga bilo suviše
odjednom: požar, otmica, slučaj s Ciganima i sa stranim kočijašem
koga sam ranio u ruku, sve to...“
„Prestanite, Geissler! Vi ste uvijek zloguki gavran, a danas
naročito! Stalno se nečega plašite! Što bi bilo od mene, da me je stalno
nečega strah! Recite mi radije da li je vaša žena već spremila dvije
sobice u tornju?“
„Vaše je naređenje izvršeno, gospodine grofe!“
„A djevojka?“
„E, s njom smo, čini mi se, uprtili sebi na leđa križ. Stalno plače i
kuka i zove u pomoć svog oca i nekog Gerda.“
„Tome se ja nimalo ne čudim“, nasmija se podrugljivo grof. „Ali to
je samo početak priče. Mi ćemo djevojku već pripitomiti.“
„Ali ako se ona opre vašim željama?“

378
 „Onda će dospjeti u samicu.“
„Oprostite, milostivi gospodaru, ali to je nemoguće.“
„Zašto?“
„Postoji samo jedna sigurna ćelija, a ta je zauzeta. Posljednji
zatvorenik još je živ.“
„Još je živ? Taj, znači, sjajno živi!“
„To ne; ali taj je zdrav kao drijen, a ja neću da ogriješim dušu
umorstvom.
Grof se zlobno nasmija. „Da, ja znam da vam je savjest suviše
osjetljiva. A sad idite! Ja sam dobro raspoložen, a vaše bi me kiselo lice
moglo sasvim oneraspoložiti.“
Vrata su se jedva bila zatvorila za upraviteljem, kad ovaj ponovo
uđe i preda svom gospodaru jednu posjetnicu.
„Grof Wilhelm Hohenegg. Hohenegg! Tko se, osim mene, još tako
zove? Dabome, to je čuveni gusar koji je mom ocu omeo sve planove,
a mene lišio očeva nasljedstva. „Što ga to sad vodi k meni? Geissler,
recite gospodinu neka izvoli ući. Ta neću valjda pogriješiti ako ga
primim.“
Upravitelj iziđe, a čas zatim uđe čovjek koga je upravitelj bio
najavio. Nakon prve izmjene pozdrava, nimalo srdačnih, mada je do
tog sastanka bilo došlo između bliskih srodnika koji se već dugo nisu
bili vidjeli, domaćin pokaza pokretom ruke svom posjetiocu stolicu,
zamolivši ga na taj način da sjedne. Posjetilac se međutim napravi kao
da poziv domaćina nije uopće primijetio pa se ne maknu s mjesta na
kome je stajao.
„Čemu imam da zahvalim, dragi striče, što vas najzad smijem da
pozdravim u svojoj kući nakon što se tako dugo nismo vidjeli? Ima
tome gotovo čitava vječnost otkad smo se posljednji put sreli.“
Nurvan-paša ga pogleda ozbiljno. „Vi se zacijelo šalite, jer se meni
čini da nema tome davno što smo se sreli.“
„Vi kažete da nema tome davno što se sreli? Vi se očito varate.“
„Možda me vi niste prepoznali. Sreli smo se sinoć, nekoliko sati
prije ponoći. Vi ste nosili na rukama neki težak teret.“
,Luđi grof“ se trgnu, ali se potrudi da taj svoj pokret prikrije; uspje
čak da se pri tom nasmiješi.

379
 „Jeste li vi svjesni da mi riječima koje ste mi uputili niste nimalo
polaskali? Vidjeli ste nekog nosača, pa vam se učinilo da sam to ja.“
„Možda se u vašem slučaju ipak jedan grof ponizio do nosača.“
„Ja vas ne razumijem, dragi striče.“
„Molim vas, nemojte sad preda mnom glumiti. Vi me vrlo dobro
razumijete. Nećete valjda tvrditi da ne znate što se jučer desilo na
imanju majora Helbiga.“
„Otkud bih ja to mogao znati? Za vrijeme svog kratkog posjeta kod
majora, zadržao sam se naime kod njega najviše jedan sat, nije se
desilo ništa što bi bilo vrijedno spomena.“
„Da, ali se desilo nakon vašeg odlaska.“
„To je moguće; ali to nije ni u kakvoj vezi sa mnom.“
„Veza između vas i svega što se noćas desilo na majorovu imanju
ipak postoji, mada vi niste voljni da to priznate. Majorovo je imanje
noćas sasvim izgorjelo.“
„Bože, što to čujem? Ta nije moguće!“
„A za vrijeme požara jedan nitkov oteo je majorovu kćer.“
Novovjekovni otmičar napravi se kao da je prosto zapanjen
riječima svog posjetioca. „Zar je to moguće? Takve se stvari danas
uopće više ne dešavaju!“
„Ponekad se ipak dešavaju, to vi dobro znate! Kako sam se upravo
nalazio nedaleko od majorova imanja, odlučih da posjetim majora i
nađoh ga duboko rastužena zbog nestanka njegove kćeri. S majorom
me vežu prijateljske veze, pa sam zato pošao odmah u potjeru za
otmičarom. Moje me je traganje dovelo do zamka Himmelstein.“
„Do zamka — Himmelstein?“ zapita ga grof zamuckujući pri tom.
„Što hoćete time da kažete?“
„Hoću da kažem da se djevojka nalazi ovdje u zatvoru.“
„Gospodine...! Kako se usuđujete...!“
„Molim vas, ne uzrujavajte se! Ja znam dobro na čemu sam s vama.
Zato vas i pitam hoćete li mi djevojku dobrovoljno predati ili nećete?“
„Ja ne mogu da shvatim što vam daje pravo da mi se s takvim
pitanjem obraćate. Djevojka se ne nalazi kod mene.“
„Koješta! Uzalud se trudite da to poreknete! Opametite se! Ako me
poslušate, spreman sam da u tu stvar više ne diram i da o njoj više ne

380
govorim. U protivnom slučaju morat ću se obratiti policiji, da ml ona
u toj stvari pomogne.“
„Čudno mi je što vi, gospodine grofe, zauzimate takav stav prema
meni pa mi prijetite policijom. Tko vam daje to pravo ?“
„I vi još pitate? Upravo zato što sam i ja Hohenegg, ne mogu mirno
da posmatram kako se moje ime sramoti. Vi se dakle protivite da
predate djevojku?“ ‘
„Ja se ničemu ne protivim, ali najoštrije prosvjedujem protiv toga
da me bilo tko dovodi u vezu s tim slučajem, s kojim ja nisam ni u
kakvoj vezi. Zato vam predlažem da obiđete sa mnom zamak, kako
biste se uvjerili da ste u zabludi.“
„Koješta!“ odgovori mu prezrivo Katombo. „Meni je dobro poznato
da u ovom starom zamku ima tajni za koje znaju samo upućeni. A vi
mi te tajne nikako neće otkriti!“
„U Himmelsteinu nema nikakvih tajni.“
„Utoliko bolje za vas!“
„Završimo taj razgovor! Ja nisam voljan da ni od koga budem
preslušavan kao zločinac.“
„Po dobro! Pogriješio sam što sam mislio da ću svojim posjetom
postići od vas da mi u stvari zbog koje sam k vama došao kažete istinu.
Ja idem, ali znajte da vas i u Sudlandiji samo trpe. Dosta će biti da
kažem samo jednu riječ, i vi ćete biti iz te zemlje izgnani.“
„Gospodine, vi ste šenuli umom, inače se ne biste usudili da na taj
način govorite sa mnom. Ja vam to u svojoj kući zabranjujem. Znajte
da se samo iz obzira prema vašem imenu, koje je i moje, a za koje vi
mislite da je samo vama sveto, ustežem da postupim s vama kao što
zaslužujete.“
„Kako biste inače postupili sa mnom?“ nasmiješi se paša s
osjećajem nadmoćnosti. „Biste li možda naredili da nestanem, kao što
je po vašoj zapovijedi pred sedam godina nestao mladi barun Teodor
Gollwitz?“
,Luđi grof’ se trgnu. „Gollwitz? Zašto mi odjednom njega
spominjete? Ja vas ne razumijem.“
„Razmislite o tome, dragi sinovče, pa ćete me razumjeti. Vaše se
spletke malo pomalo otkrivaju. Da ste mi zdravo!“

381
 Ne očekujući ikakva odgovora, Katombo iziđe iz sobe i siđe niz
kamene stube prekrite ćilimima. Izišavši napolje, krenu prema jugu i
stiže nakon deset minuta u šumu koja se sterala uz obje strane ceste.
Bio se već primakao prvim stablima šume, kad iz šume iziđoše dva
čovjeka koji su ga vjerojatno očekivali.
„Već ste se vratili, gospodine?“ upita ga stariji od one dvojice u
kojima će čitalac odmah prepoznati Schuberta i njegova sina Gerda,
koji su bili izaslani da izvide okolinu Himmelsteina. „Brzo ste to
obavili. Jeste li što postigli?“
„Ništa; sve je porekao.“
„Nisam li ja to odmah predvidio, kad smo se pred pola sata sreli
na ovome mjestu. Lukav je taj nitkov.“
„A što ćemo sad?“ zapita Gerd, koji nije bio kadar da se savlada.
„Nećemo valjda čekati da policija uzme stvar u svoje ruke? Dotada
može Magda biti upropaštena, može čak i umrijeti.“
„I ja sam toga mišljenja,“ složi se s njim njegov otac. „Ja predlažem
da mi dignemo odmah sidro, da razapnemo jedra i napadnemo
gusarski brod Himmelstein. Zakačit ćemo ga i prenijet ćemo na naš
brod sve što nađemo na neprijateljskom brodu, kao što to priliči
pravim pomorcima. Ostanimo pri tom!“
Katombo se nasmija. „Tako brzo, kao što vi mislite, neće to ipak
ići. Mi ne smijemo, dakako, ništa poduzeti, a da prije nismo druge o
svemu obavijestili. Najbolje će biti da sad odmah potražimo u
,paklenom ždrijelu’ Gollwitza i Sanforda.“
„Zar sva trojica koliko nas ovdje ima?“
„Da.“
„Ako li nam pak nitkov međutim s djevojkom pobjegne? Ne bi li
bilo bolje da jedan od nas ostane ovdje na straži?“
„Ja to smatram suvišnim. Otmičar neće napustiti zamak, jer je
uvjeren da mu je ondje plijen najsigurnije sklonjen.“
„Možda ste u pravu. Dignimo, dakle, sidro.“
Krenuše odmah na put pa se za manje od jednog sata nađoše u
,paklenom ždrijelu’, na mjestu gdje su ih oba ,prerijska lovca’
nestrpljivo očekivali.
„Konačno!“ uzviknu Pred ugledavši Katomba. „Vratili ste se brže
nego što smo vam se nadali. A vama su se, eto, pridružila i druga dva

382
gospodina. E, tako, sad smo svi na okupu pa možemo da se zajedno
prihvatimo posla. Jeste li što postigli, gospodine?“
„Ne, ništa; on sve poriče.“
„Well, to smo mogli da predvidimo. A vi, gospodine kapetane? Što
ste vi primijetili?“
„Ništa. Usidrili smo se pred zamkom pa smo ostali tamo čitavo
vrijeme, ali smo vidjeli samo jednu praznu kočiju kako jedri uzbrdo, a
zatim u dvorište zamka.“
„Praznu kočiju? Naravno! Grof nije ušao u zamak kroz prednju
kapiju, nego je ranije sišao s kočije, pošto je prišao zgradi straga, pa je
svoj plijen smjestio na sigurno mjesto.“
„Straga? Ali gdje?“
„Eno, tamo.“
„Ostajete, dakle, još pri tom da je tamo sišao s kočije?“ upita ga
Katombo.
„Da, sad još više nego prije. Mi nismo, naime, nakon vašeg odlaska
besposličarili.“
„Tako? A što ste u to vrijeme radili?“
„Razmišljali smo pa smo otkrili ulaz u zamak!“
Ta neočekivana izjava zapanji onu trojicu. Graji koja nastade učini
kraj Fred svojom izjavom;
„Rekao sam da smo otkrili tajni ulaz. Mogao sam možda jasnije
izraziti svoju misao i reći: mi taj ulaz nismo doduše vidjeli, ali znamo
gdje se on nalazi, gdje se upravo mora nalaziti.“
„Gdje se, dakle, nalazi taj ulaz? Nema na zidinama zamka nijednog
takvog mjesta koje se odavle ne bi moglo dobro vidjeti. Nikakva se
rupa na njima ne vidi.“
„Zar zaista?“ nasmiješi se Fred, pomalo polaskan. „A stvar je ipak
sasvim jednostavna. Ima jedno takvo mjesto koje izmiče našim
pogledima, samo jedno, dabome.“
„Koje to mislite?“ upita ga radoznalo Katombo. „Ima samo jedno,
ali to ne dolazi u obzir: to je, naime, mjesto koje je prekrito
vodopadom.“
„To ja i mislim“, ostade uporno pri svojoj tvrdnji Fred. „Bili se slaže
sa mnom.“

383
 „To je nemoguće!“
„Zašto?“
„Kako je moj sinovac mogao da uđe s djevojkom u zamak kroz
vodopad?“
„To se nas ne tiče; za to se on morao sam pobrinuti. Ako postoji
mogućnost da se nekom napravom vodopad zaustavi i da se iza njega
krije negdje čamac, tu nema više zagonetke. Kočijaš, koji je u tu tajnu
upućen, potjerao je konje dalje, zaustavio vodopad i prevezao čamcem
grofa i Magdu, sačuvavši ih od svakog dodira s vodom.“
„Ali ta vaša priča zvuči sasvim nevjerojatno!“
„To ne znači da je istina daleko od nje. Ono što izgleda
nevjerojatno jedino je i moguće u ovom slučaju, a zato i ostvarljivo.“
Katombo odmahnu glavom. „Vi, prerijski lovci, čudna ste čeljad!
Jedna vam vlat trave posluži kao potka za čitavu jednu priču, pa onda
zahtijevate da se toj vašoj priči i povjeruje kao istinskoj zgodi.“
„Ne prepirimo se!“ reče Fred. „Uskoro ćemo vidjeti tko je od nas
dvojice u pravu. Ima li netko od gospode svijeću ili nešto slično uza
se?“
Nakon izvjesnog traženja Balduin Schubert mu pruži komadić
loja.
„To će biti dosta. Žigica imam ja, glavno je da ih tamo prenesem
suhe.“
„Što ste naumili? Ne mislite valjda da otplivate do zamka?“
„To baš i mislim“, nasmija se Fred. „Moram vam dokazati da smo
ja i Bili u pravu.“
„Ali u toj ledenoj vodi vi možete da nađete smrt.“
„Koješta! Ni rijeke na Divljem Zapadu koje sam ja toliko puta
preplivao nisu bile zagrijane.“
Pri tom skide sa sebe kaput.
Ali sad se u stvar umiješa kapetan. „Stop, dragi Gollwitz. Dok ste vi
odmatali svoje omašno klupko, ja nisam ni riječi rekao, ali, kad se radi
o tome da netko mora da pliva, ja sam mišljenja da plivanje spada u
moju struku. Obucite ponovo svoj kaput i predajte meni loj i žigice. Ja
sam veslanju vještiji od vas, pa je na meni red da čitavu stvar istražim.“
Fred nije htio nikako da popusti, pa se zametnu kratka prepirka,
iz koje najzad ipak iziđe kao pobjednik — Schubert.
384
 Već je bio odložio, uz kaput, sve što je smatrao nepotrebnim.
Komadić loja i žigice bio je pažljivo umotao u svoju maramicu i turio
ih pod svoj šešir koji navuče do čela. Zatim uđe u vodu, koja mu je
isprva sezala samo do koljena.
Njegovi drugovi, koji su bili ostali pored malog jezera, pratili su
pažljivo njegove kretnje. Kapetan je kročio sve dalje i dalje prema
sredini jezera, koje je postajalo sve dublje i dublje, pa mu voda najzad
dosegnu do ramena. Tada raširi ruke i zapliva prema vodopadu, ali ne
prema njegovoj sredini već prema njegovu rubu.
„Hm, lukavo je to udesio“, primijeti zadovoljno Fred. „Zna on da
treba da priđe vodopadu sa strane, zato je i zaplivao prema njegovoj
najslabijoj strani, prema njegovu rubu.“
„Mislite li da se prilaz zamku nalazi tamo?“ zapita Gerd.
„Ne baš tamo, nego više prema sredini. Po mom mišljenju on će
iskoristiti slobodan prostor između vodopada i zida.“
„Kako znate da takav prostor postoji? Odavle se ne vidi ništa.“
„Izdaleka se taj prostor ne vidi, ali on mora da postoji. Morate uzeti
u obzir snagu kojom se voda ruši s tolike visine. Jasno je da se ona ruši
u luku, dosta daleko od zida, a ne okomito, uz sam zid, što se odavle,
ne primjećuje. Gledajte, sad je vaš otac stigao do ruba, a sad je —
nestao.“
Da, kapetan je bio nestao. S obale su bili još primijetili da je u
posljednji čas, brzim pokretom navukao dublje na čelo šešir koji mu
se bio pomakao, a onda zaronio i nestao.
Pretpostavka dvojice lovaca bila je tačna, jer bi se inače kapetan
bio čas zatim pojavio pred vodopadom. Pod pretpostavkom da se nije
unesrećio, bio je to dobar znak. U iščekivanju što će se dalje desiti,
njegovi su drugovi gledali nijemo prema mjestu na kojemu je kapetan
bio nestao. Tako prođe pet minuta, pa onda još pet, ali Schubert se ne
pojavi pred vodopadom. Drugovi mu se već zabrinuše. Naročito mu se
sin bio uzbudio. Prođe još pet minuta u nijemom iščekivanju, kad
odjednom Gerd uzviknu:
„Vodopad, vodopad! Eno, pogledajte, nestaje!“
Da, vodopad je bio zaista nestao: najprije s prve, a onda redom s
ostalih stepenica. Šum vode bio je utihnuo, pa se mjesto šuma čulo još
neko vrijeme sasvim tiho rominjanje. Mjesto čas prije bučnog slapa,

385
ukaza se nad samom površinom vode poširok otvor, koji je izdaleka
ličio na pukotinu, pa se svi u nj radoznalo zagledaše.
„Eto, vidi se jasno ulaz u zamak!“ reče Katombo, s prizvukom
udivljenja u glasu, obrativši se Fredu: “Zaista, barune, zadivljen sam
vašom oštroumnošću!“
„Oh, gospodine grofe, nije bilo nimalo teško otkriti tu tajnu! I vi ste
tome nemalo doprinijeli, najprije time što ste ukazali na tragove koji
su očito vodili u ždrijelo, a zatim i time što ste sve nas uvjerili da je
nemoguće popeti se na stijene među koje je stiješnjeno ždrijelo. Oni
koje mi tražimo nisu mogli da uđu u zamak zrakom, a kako ih u kočiji
koja je ušla u dvorište zamka na glavna vrata nije bilo, zaključio sam
da su u zamak ušli na neka tajna vrata koja su se morala nalaziti iza
vodopada.“
„Čitava ta stvar, kako je vi prikazujete, izgleda zaista vrlo
jednostavna. Međutim, ja na misao da se iza vodopada krije ulaz u
zamak ne bih bio došao ni da sam godinu dana o toj stvari razmišljao.
Nego, kako je vodopad odjednom mogao da nestane? To vi meni
objasnite.“
„To će vam moći najbolje da objasni kapetan, ako... behold! Evo ga,
već je tu. I to u čamcu, upravo kao što sam ja to bio predvidio!“
I zaista, iz one pukotine bio je izbio jedan čamac, a u njemu je
sjedio Schubert. Pristavši uz obalu, gdje su ga drugovi nestrpljivo
očekivali, iskoči iz čamca.
„Evo, kako vidite, vratio sam se!“ nasmija se veselo. „Zacijelo ste
me nestrpljivo očekivali, ali ja ni uz najbolju volju nisam mogao brže
odmotati uže. Vi se, gospodine barune, u svojoj slutnji niste prevarili.
Ja sam se držao vaših uputa pa sam pronašao tajni ulaz u zamak. Pošto
sam ...“
„Stanite, prijatelju!“ upade mu u riječ Fred. „Svi smo mi željni da
čujemo što ste tamo otkrili, ali to nam možete i putem ispričati. Ja sam
mišljenja da sada, kad smo već otkrili tajnu, ne smijemo više dangubiti.
Krenimo, dakle, odmah tamo!“
„Zar svi odjednom?“ zapita Gerd, pošto osmotri zabrinuto mali
čamac.

386
 „Zašto da ne krenemo svi odjednom? Ako u čamcu mogu da stanu
trojica, moći će u nj stati i petorica, ukoliko se u njem stisnu“, reče
njegov otac, nimalo ne strahujući.
I tako skočiše svi u čamac. Sanford se prihvati vesala, Schubert
zauze mjesto kormilara, a ostala trojica sjedoše jedan do drugoga,
stisnuvši se što su više mogli. Kapetan poče odmah da ,odmotava svoje
uže’. „Bio sam spretno zaronio u vodu — poče on pričati — i izronio s
onu stranu vodopada ,bez i najmanje kvrge na glavi’. U polumraku, u
kome sam se odjednom, okružen vodom, našao, primijetih odmah
jedan otvor u zidu i zaplivah prema njemu. Čas zatim utonuh u duboku
tamu. Plivajući oprezno dalje, dodirnuh malo zatim rukom jedan
predmet koji je stršio nad vodom: bio je to, srećom, kako se odmah
uvjerih, jedan čamac. Skočih u nj, napalih komadić loja što sam ga bio
ponio sobom i utvrdih pri slabom svjetlu da se nalazim u jednom
kanalu koji se završavao pred stepenicama što su vodile u zamak. Sad
sam mogao zapravo smatrati da sam izvršio zadatak koji mi je bio
povjeren pa odlučih da se vratim svojim drugovima. Ali onda mi pade
na pamet da je Fred spomenuo da se vodopad vrlo vjerojatno može
zaustaviti, pa me ta misao potaknu da tu stvar pobliže ispitam. Ne
premišljajući se mnogo, zagazih ponovo u vodu. Komadić loja koji sam
bio sobom ponio već je dogorijevao. Već sam se bio uspeo na
posljednju stepenicu stepeništa koje je vodilo po strani u jedan ravan
hodnik, gdje otkrih ono što sam tražio, neku vrstu kolotura, čiji su
konopci kroz rupu u stropu vodili uvis. Odmah mi bi jasno na čemu
sam; pomakoh kolo pa ga stadoh okretati dok ne naiđe na otpor. Na
tlu se nalazila jedna svjetiljka koja mi je dobro došla; netko ju je bio
ostavio ondje, tko bi znao zašto. Ja je napalih na svojoj lojanici i
požurih niz stepenice. Koliko se obradovah kad vidjeh da je vodopad
nestao pa je kanal bio osvijetljen dnevnim svjetlom! Zato ugasih
svjetiljku.“
Balduin Schubert bio je upravo završio svoj sažeti izvještaj, kad
uđoše u kanal. Sanford zavesla još nekoliko puta, i oni se nađoše pred
stepeništem. Napališe ponovo svjetiljku, vezaše čamac za jedan stup,
a Fred se pope na posljednju stepenicu, do mjesta na kojemu se
nalazio pogonski uređaj. Popevši se, Fred upozori drugove da se
moraju kretati tiho, kako ih ne bi tko čuo.

387
 Hodnik u koji sad uđoše bio je širok jedan metar, a visok dva
metra. Malo zatim naiđoše na jedan drveni sud, dopola ispunjen
vodom. To im doduše upade u oči, ali, kako im se žurilo, krenuše dalje.
Fred je s pravom bio drugovima preporučio da budu oprezni, jer
čas zatim, pošto prođoše pored suda s vodom, doprije do njih, iz
izvjesne udaljenosti, tihi šum.
„Pst. Netko ide! Ležite i da nitko nije ni pisnuo!“
Svi ga poslušaše, a Fred u isti čas ugasi svjetiljku.. Otprilike
dvadeset koraka ispred sebe primijeti blijed trak svjetla. Sam izvor
svjetla nije mogao da vidi, jer je hodnik upravo na tom mjestu skretao.
Fred se poput mačke ušulja u kut. Svjetlo odjednom ojača, i na uglu se
u nečijoj ruci pomoli svjetiljka sa zasjenkom.
Bio je to upravitelj zamka. Ne sluteći ni izdaleka da ga nečije oči
prate, prođe mimo Freda koji se bio stisnuo uza zid.
„Stoj!“ viknu Fred.
Iznenađen neočekivanim ljudskim glasom, upravitelj se trgnu.
Okrenuvši se i vidjevši Freda, uplaši se kao da je pred sobom ugledao
sablast, ali se odmah snađe.
„Tko ste vi i što tražite ovdje?“ zapita prijetećim glasom.
„Hm, ne ljuti se, starče! Došao sam da posjetim tvog gospodara,
najvećeg nitkova što postoji na ovome svijetu!“
„Momče, tko si ti?“
„Tko sam ja, to se tebe sad ne tiče. Jednom ćeš me prilikom već
upoznati. A sad mi daj svoju svjetiljku!”
Još nije pravo ni izrekao te riječi, a već mu je bio istrgnuo iz ruke
svjetiljku.
„Čovječe!” zaprijeti mu upravitelj. „Odmah da si ml vratio
svjetiljku ili...“
Ali ne reče više ni riječi, već uzmaknu nekoliko koraka, jer ugleda
pred sobom grlić pištolja što ga je Fred bio upravio u nj.
„Bili!” zapovjedi Fred.
„Evo me!” odazva mu se Sanford, koji se nalazio odmah iza njega.
„Da ošinem tog klipana?”
Upravitelj se okrenu. „Tko je taj čovjek?” zapita sav u strahu.

388
 „Ja sam đavo. Došao sam da te povedem sobom”, nasmija se Bili.
„Nemoj ni pokušavati da mi se opreš!”
Pri tom ga tako snažno stegnu svojim ručetinama, da se nije
mogao maknuti.
„Tako, s tim sam svršio. A sad možeš, Fred, da saznaš od njega što
god ti se prohtije. Dajem ti riječ da će ti sve priznati. Za to ću se već ja
pobrinuti.”
Pri prepadu upravitelju je bio ispao i skotrljao se na tlo hljebac što
ga je držao pod pazuhom.
„Gle, hljebac! Kuda si ga nosio, nitkove!“
„Bio sam se uputio... htio sam... da nahranim ribe na vodopadu.”
Izgovor je djelovao šaljivo, pa se svi jedva uzdržaše da ne prasnu
u grohotan smijeh koji bi ih bio odao.
„Tako, tako! Ti nas očito smatraš budalama pa pretpostavljaš da
ćemo ti povjerovati. Kuda si bio namjerio da ideš, to nas ne zanima.
Reci nam radije kuda vodi ovaj hodnik!”
„To se vas ne tiče!”
„Čovječe, govori pristojno, ako nećeš da ti slomim grudni koš!”
zaprijeti mu Bili, stegnuvši ga pri tom svom snagom svojih ruku.
Upravitelj zastenja. „Pustite me, zaboga, pustite me, reći ću vam!”
„Opisi mi, dakle, put! Kuda vodi ovaj hodnik?“ zapita ga Fred.
„Ako produžite pravo njime, stići ćete do jednih vrata, iza kojih se
nalazi bunar koji snabdijeva zamak vodom.“
„Čime su vrata zatvorena? Zasunom?“
„Ne. Posebnom tajnom napravom.“
„A ti, dakako, umiješ njom rukovati?“
„Da“, odgovori upravitelj nakon kratkog oklijevanja.
„To je dobro, tako nećemo uzalud gubiti dragocjeno vrijeme! Tko
još umije njom rukovati?“
„Grof i moja žena.“
„I nitko drugi?“
„Ne.“
„Nastavi!“
„Iza tih vrata, nešto podalje, druga vrata, s istom napravom, vode
u jedan hodnik, a taj se završava pred zavojitim stepeništem.“

389
 „Kuda vodi to stepenište?“
„Do jednog tornja sa dva sobička.“
„Tko prebiva u tom tornju?“
Upravitelj zašutje, ali stegnut Sanfordovim gvozdenim rukama,
postade začas mekši od voska i, shvativši u kakvom se položaju nalazi,
progovori stenjući:
„Kći majora Helbiga.“
„Eto, vidiš kako ti se jezik razvezao!“ nasmija se Fred. „Pristup
zavojitom stepeništu mora da je iznutra nečim obložen, jer bi vam
inače zarobljenici mogli da šmugnu.“
„Da, vrata su iznutra prekri ta jednom slikom: vanjskoj strani tih
tajnih vrata odgovara na unutrašnjoj strani jedna izbočina nad klinom
o koji visi okvir slike.“
„Dobro! Tu ću se ja snaći. Ali mora da postoji i neka veza sa
zamkom.“
„Ta se nalazi na drugom odmorištu gdje jedna vrata vode u pust
hodnik zamka.“
„Nadam se da si rekao istinu. Ukoliko si nam bilo u čemu slagao,
uzmi na znanje da si propao! Ti ćeš sa-, da, dakako, ostati s nama kao
naš zarobljenik. O tvom će ponašanju zavisiti kakva će te kazna stići.
Bili, uzmi sad drugu svjetiljku i pazi na tog čovjeka. Učini li ti se imalo
sumnjivim koji njegov pokret, odmah ga na mjestu ustrijeli!“
Pošto pretražiše zarobljenika, da utvrde ima li pri sebi kakvo
oružje, pa mu pronađoše jedan nož, koji Bili turi sebi za pas, krenuše
dalje i zaustaviše se pred jednim vratima. Osvijetlivši ih svjetiljkom i
utvrdivši da nemaju ni zasuna ni brave, Fred se obrati upravitelju:
„Kako se otvaraju ta vrata? Odmah da si nam rekao, samo pazi da
ne slažeš!“
Zarobljenik se bio već uvjerio da mu i najmanji otpor može samo
da pogorša položaj. Zato pokaza prstom izvjesno mjesto na okviru
vrata i reče:
„Treba samo turiti nož u tu pukotinu i snažno pritisnuti vrata.“
Fred ga odmah posluša. Vrata tiho škripnuše i u isti čas odskočiše.
Vlažna, hladna para zapahnu ih iz prostora koji je Fred bio osvijetlio
svjetiljkom. Bila je to okrugla, kamenim pločama obložena nevelika
prostorija, s dubokom jamom u sredini u kojoj je visio konopac što je

390
odozgo bio spušten do samog dna tog bunara koji je snabdijevao
zamak vodom.
„Ogledajmo pažljivo tu prostoriju prije nego što u nju uđemo.
Svjetiljku moramo zasjenuti, jer bi nas njeno svjetlo moglo odati, ako
tko pokuša da odozgo priđe bunaru.“
Krenut ćemo desno i obići ćemo jamu. Bili, ti ostani, molim te,
ovdje s našim zarobljenikom. Mi ne znamo tko se tu pred nama može
da krije pa nas i jedan jedini njegov glasni uzvik može da oda. Zadrži
njegovu svjetiljku, nama je dosta jedna.“
Fred zasjeni svoju svjetiljku i priđe sa svojim drugovima bunaru.
Obiđoše sretno bunar i stigoše do vrata koja su se otvarala jednako
kao i prva, na koja su bili ušli u onu prostoriju.
Uklonivši sa svjetiljke zasjenak, ugledaše pred sobom hodnik koji
je vodio pravo dalje do zavojitog stepeništa što se uspinjalo usred
okruglog, kamenom obloženog prostora.
„Dosad nam zarobljenik nije slagao; njegovi su podaci tačni. A sad
tiho, molim vas!“
Sva su se četvorica, uspinjući se stepenicama, tiho šuljala. Na
drugom odmorištu Fred zastade. Osvijetli svjetiljkom stijenu na kojoj
zamijeti vrata začudo otvorena.
„To je čudno!“ šapnu. „Da ih nije možda ostavio otvorena naš
zarobljenik? Ili ih je možda netko drugi nakon njega otvorio? To je
mogao biti samo ,ludi grof’. Ostanite ovdje, ja ću se sam popeti gore da
osluhnem!”
Čas zatim nestade za jednom okukom stepenica. Gore se neko
vrijeme zadrža, osluhnu pa se vrati.
„Gospodo, stigli smo u pravi čas. Gore je gospođica Magda, a kod
nje se nalazi on. Čuo sam ih oboje i prepoznao sam ih po glasu.”
„Hulja jedna!” uzviknu Gerd, problijedjevši od uzbuđenja.
„Naprijed, popnimo se odmah gore!”
„Stanite!” zapovjedi mu Fred, držeći ga čvrsto objema rukama. „Ja
očekujem od svih vas da ćete se pokoriti mojim naređenjima. Vaše
Gospodstvo”, obrati se zatim Katombu, „ući će s kapetanom u ovaj
hodnik i dočekati tu grofa ako mu se posreći da nam gore umakne.
Gospodin potporučnik doći će sa mnom.”

391
 Spomenuta dvojica ostadoše u mraku, a Fred se s Gerdom pope
gore. Na četvrtom odmorištu, na kom se stepenište završavalo,
zastadoše pred jednim vratima. Do njih dopriješe nečiji glasovi. Fred
uđe, a za njim uđe i Gerd. Nađoše se u skromno namještenom sobičku:
krevet, noćni ormarić i dvije stolice, to je bilo sve što je taj sobičak
ispunjalo, drugog pokućstva u njemu nije bilo. Ni prozora nije u njemu
bilo, pa je u nj samo kroz pukotinu prislonjenih vrata dopirao tračak
svjetla. Gerd priđe pukotini i zaviri u pokrajnu sobu.
„Tu je kvaka. Uđimo. Samo tiho!” opomenu Fred svog druga.
Na lagani pritisak vrata se otvoriše.
Na jednom malom divanu sjedio je grof, a u krajnjem kutu sobe
stajala je Magda. Užasnuta, bila je sklopila ruke kao da se molitvom
hoće da odbrani od nasrtljiva grofa.
„Ne varajte se, golubice moja!“ bio joj je u taj čas rekao grof. „Nitko
ne zna gdje se vi nalazite, nitko vam neće priteći u pomoć. Samo ako
se odazovete glasu moje ljubavi, možete se nadati da ću vas vratiti
vašima.“
„Ja vas mrzim i prezirem!“ odgovori mu ona drhtavim glasom.
„Oh, ja sam već podosta ptičica pripitomio. Pripitomit ću i vas kad
vas spustim u jednu od rupa u kojima običavam krotiti goropadnice.“
„Ja ću umrijeti.“
„Ne umire se tako lako!“
„Bog će me zaštititi i spasiti.“
„Mislite li? Ja bih želio da znam na koji će način on to udesiti. Vi ste
slabi, a ja sam jak. Ja ću to vama i dokazati.“
On se diže, priđe joj sasvim blizu i pokuša da je zagrli, ali pri tom
problijedje, jer se u isti čas vrata otvoriše, i na njima se pojavi Gerd i
zagrmje:
„Bijedniče!“
Grof se odmah snađe. Utvare ne govore.
„O bože, Gerd!“ kriknu Magda i baci se svom draganu u zagrljaj.
„Što tražite vi ovdje?“ prodera se grof, prišavši Gerdu.
Odjednom zapazi Gollwitza, koji je bio ušao za Gerdom.
„Tko... tko je to? Gdje sam ja vas već jednom... već jednom vidio?“

392
 „Tko sam ja? Ja sam vaš zao duh pa sam, došao da vas pozovem na
odgovornost. Moj brat Teodor nestao je u sukobu s vama, a vi ste za to
odgovorni.“
„Gollwitz!“ uzviknu, sav zaprepašten, iznenađeni grof.
„Da, i ja se zovem Gollwitz. Došao sam da osvetim brata, vašem je
računu dospio rok, pa je došao čas da ga naplatim, zločinče!“
„Još ne!“ vrisnu Hohenegg.
Brzim korakom zgrabi svjetiljku koju je bio sobom ponio pa iskoči
napolje kroz vrata spavaće sobe. U isti čas tajna vrata, prekrivena
slikom, grunuše u unutrašnjost zamka.
„Pobježe!“ uzviknu Fred.“ Ali ne zadugo! Ne može nam on umaći.
Ostanite zasad ovdje s gospođicom, gospodine potporučniče, dok se ja
vratim!“
On požuri u spavaću sobu i zgrabi svjetiljku koju je bio maločas
odložio na jednu stolicu. Zatim pronađe izbočinu nad klinom o koji je
visila slika, pritisnu je, i vrata se otvoriše. Začas se nađe napolju i jurnu
niz stepenice.
Hohenegg je međutim bio već prešao preko dva odmorišta, i našao
se pred vratima koja su vodila u unutrašnjost zamka. Ali svjetlo
njegove svjetiljke odjednom obasja Katomba i kapetana, koji su ondje
stajali na straži, spremni da ga svaki čas ščepaju, ako na njih naiđe. Ali
prije nego što se oni snađoše, on pojuri niz stepenice, izmaknu im i
nestade.
„Do đavola!“ opsova Balduin Schubert. „Odjedrio je, a mi smo
ovdje ostali ko dvije brodske podrtine. Što da radimo sada? Da
ostanemo na svojim mjestima ili da pojurimo za njim? Da je bar
gospodin Gollwitz...“
„Kapetane!“ odjeknu odjednom u neposrednoj blizini Fredov glas.
„Gospodine barune, jeste li vi to?“
„Da, ja sam“, začu se odgovor i u isti čas izroni iz tame obasjan
svjetlom svoje svjetiljke Fredov lik. „Jeste li vidjeli ,ludog grofa’?“
„Da, bljesnuo je tu i u isti čas nestao brzinom munje.“
„Jeste li vidjeli kojim je pravcem udario?“
„Pojurio je niz stepenice.“

393
 „Sigurno je pokušao da preko hodnika umakne kroz sobu s
bunarom. Ali u tome neće uspjeti, ako ga Bili na drugoj strani i dalje
vreba. On će nam ga pritjerati. Hajdmo da ga dočekamo!“
Svi jurnuše niz stepenice. Stigavši na najniže odmorište, ugledaše
pred sobom na priličnoj udaljenosti bjegunca, čiji je lik bio jasno
obasjan svjetlom njegove svjetiljke. Pohitaše za njim, ali bjegunac,
začuvši šum njihovih koraka, jurnu još brže, pa se udaljenost između
njega i njih nije smanjivala. Nakon dvije minute stiže do sobe s
bunarom. Već je bio napola optrčao jamu, kad nekoliko koraka ispred
njega odjeknu snažno Billov glas.
„Stani! Stani odmah, ili pucam!“
Vidjevši da mu je i tu put zakrčen, Hohenegg se zaprepasti,
uzmaknu nekoliko koraka, zatetura i nesretnim slučajem stade na
jednu olabavjelu ploču koja se pod teretom njegova tijela pomaknu, i
to na onu stranu gdje je u neposrednoj blizini zjapila bunarska jama.
Bjegunac se zatetura, podiže jednu nogu da nađe uporište, ali izgubi
pri tom sasvim ravnotežu, u isti čas kriknu užasnut i pade nauznak u
bunar. Mukao se tutanj razleže kad grofovo tijelo udari o dno bunara.
Nekoliko trenutaka zatim pojavi se u sobi s bunarom Fred sa
svojim drugovima.
„Bill!“
„Fred!“
„Gdje je ,luđi grof’?“
„Pao je u bunar.“
„U bu..Riječ mu zape u grlu, toliko je bio iznenađen i zaprepašten.
I drugi zamuknuše, užasnuti. Iz one strašne dubine nije bilo čuti
glasa — grofovo se tijelo bilo sigurno razmrskalo.
„Bog mu je sudio!“ uzviknu najzad Fred, blijed kao mrtvac. „Groza
me hvata. Ostavimo to strašno mjesto.“
Katombo priđe oprezno bunaru i osluhnu. Mrtva tišina bila je očit
znak da je zločinac mrtav. Okrenuvši se prema svojim drugovima, ne
krijući svoje uzbuđenje, reče drhtavim glasom:
„Kao čovjek, a pogotovu kao njegov rođak, ne radujem se njegovoj
smrti, ali bih se bio također teško odlučio da ga izvedem pred sud. Na
taj je način stvar slučajem riješena. Hajdmo sad odavle!“

394
 „Da, hajdmo!“ složi se s njim Fred. „Ali najprije treba da vidimo
Gerda i Magdu, koji će sigurno biti u brizi za nas. Kapetane, uzmite ovu
svjetiljku i pođite po njih.“
Uzevši svjetiljku, Schubert pohita hodnikom pa se zavojitim
stepeništem pope do Magdina zatvora. Djevojka je već bila došla k
sebi.
„Kako stoje stvari?“ zapita Gerd kapetana.
„Dobro, vrlo dobro — za nas!“
„Gdje je grof?“ zapita ga u strahu Magda, glave naslonjene na
Gerdove grudi.
„On je mrtav. Htio je da nam umakne pa je pao u bunar.“
„Sveti bože!“ užasnu se mladić.
„Dođite brzo! Drugovi nas čekaju. Ovdje nemamo više šta da
tražimo.“
Gerd uze djevojku pod ruku i krenu s njom. Za njim krenu i njegov
otac i zatvori za sobom vrata prekrita slikom. Ubrzo stigoše do
drugova koji su ih nestrpljivo čekali.
Naprasnom grofovom smrću najviše je bio potresen upravitelj
zamka Geissler. Bio je to opak čovjek, koji je grofu bio pri ruci u svim
njegovim nečasnim podvizima, ali nije ipak bio okorio zločinac. Kad je
na svoje oči vidio kako mu se gospodar srušio u bunar, bio je protrnuo
od užasa. Ali njegov je otpor bio potpuno skršen, jer sad nije imao da
se boji svog gospodara, ako oda njegove tajne.
Izišavši iz sobe s bunarom i zatvorivši za sobom vrata, Fred se
obrati Geissleru:
„Momče, s tvojim smo gospodarom svršili: on je dobio zasluženu
plaću. Sad si ti na redu!“
„Smilujte se, smilujte se“, zajeca zarobljenik. „Sve ću priznati.“
„Poznaješ li ti mog brata Teodora Gollwitza?“
„Da, poznajem ga.“
„Znaš li da li je još živ?“
„Da, još je živ.“
Taj neočekivani odgovor, mada mu se neko vrijeme i nadao, toliko
iznenadi Freda, da se gotovo onesvijesti pa se okrenu u stranu da

395
prikrije svoje uzbuđenje. Katombo to primijeti pa mu, saosjećajući s
njim, reče:
„Gospodine barune, umirite se i dopustite mi da ja tom čovjeku
umjesto vas postavim izvjesna pitanja! Vi ste isuviše uzbuđeni, da
biste mogli to učiniti. — Ej, momče“, obrati se on zatim zarobljeniku,
„ti si rekao da je gospodin barun Gollwitz još živ. Gdje se on sada
nalazi?“
„Sasvim tu blizu, u jednom podzemnom zatvoru.“
„Hoćeš li nas povesti tamo?“
„Hoću.“
„Tko je nosio hranu zarobljeniku?“
„Ja lično.“
„A kad tebe nije bilo u zamku?“
„Moja žena.“
„A što ste mu nosili?“
„Hljeba i vode“ promuca upravitelj.
„I ništa drugo?“
„Ništa.“
„Bili ste zaista darežljivi prema njemu. Đavo će vas jednom za to
nagraditi. Ja se samo čudim što Hohenegg nije skinuo sasvim sebi s
vrata svog suparnika!“
„Gospodine, to ja ne bih bio nikako dopustio, jer ja nisam ubica.“
„To ti, naravno, kažeš samo zato da sebe opereš. Ali ja ti moram
priznati da nisam sasvim nezadovoljan tobom, ukoliko nam, dakako,
nisi slagao. A sad nas povedi do podzemnog zatvora koji si maločas
spomenuo!“
Mala se povorka pokrenu. Sprijeda je išao zarobljenik s Billom koji
ga nije ni časkom gubio s vida. Za njima je išao Fred, koji je bio
neopisivo uzbuđen, a kao zaštitnica išli su za njima ostali.
Kod kablice za vodu upravitelj zastade.
„Stigli smo na lice mjesta, pred sam tajni zatvor.“
„Ali ja tu ne vidim vrata!“ začudi se Katombo.
„Vrata su s vanjske strane obložena kamenom koji liči sasvim na
kamen od koga je zgrada izgrađena, pa ih je zato teško i raspoznati.
Evo, pogledajte!“

396
 Pri tom se sagnu i podiže s poda mali kamen. U isti čas se pomoli
kraj duge željezne motke. On je okrenu i pred njima se u isti čas
otvoriše uska, od greda sastavljena vrata. Kroz uzak otvor zapahnu ih
odvratan miris. U zatvoru, koji je Bili bio osvijetlio, ležalo je lancima
vezano ljudsko biće, odjeveno u krpe. Pored naramka nagnjile slame
na kojemu je zatvorenik provodio noć, nalazio se napola razbijen vrč.
„Oh, bože!“ uzviknu Katombo. „Zar je to čovjek! Jeste li to vi,
gospodine Gollwitz?“
Biće, nalik na čovjeka, odiže se s tla i svojim se tamnim, strašnim
očima, duboko usađenim u očnice što su ličile na očnice mrtvačke
lubanje, zagleda u ljude što su pred njim stajali.
„Uklonite svjetlo!“ začu se potmuo, promukao glas. „Pali mi oči i
mozak. Nosite se odavle!“
„Gospodine Gollwitz, jeste li se zaželjeli slobode?“
„Slobode!“ odazva se krikom čovjek. „Sloboda, to u vašem jeziku
znači ,smrt’! Da, ubijte me, ubit ćete čovjeka koji je već mrtav!“
„Gospodine Gollwitz, mi vam donosimo slobodu, a uz nju i
pozdrave koje vam upućuje vaš brat Fred.“
Sad se više Fred nije mogao suzdržati. On odgurnu Katomba i
jurnu u ćeliju.
„Teodore!“
Odjeknu strašan krik, a čas zatim jazbina utonu u tišinu,
isprekidanu samo poljupcima kojima je mladić obasipao usta svog
onesviještenog brata.
Katombo, odnosno kako ćemo ga odsada zvati, grof Wilhelm
Hohenegg, iziđe pred drugove s ovim prijedlogom: „Ja sam odlučio da
kroz glavnu kapiju uđem u zamak pa molim gospodina Sanforda da
me prati i uz to smjesti našeg zarobljenika na sigurno mjesto. Kad to
svršimo, poslat ću po njega i po ostale drugove; ja mislim da će dvoja
kola za sve nas biti dovoljna. U međuvremenu izdat ću naređenje da
se u mom dvorcu spremi doček mojim štićenicima. A zatim ćemo
morati napustiti to tužno mjesto, ako nećemo da nas mrak ovdje
zateče.“
Malo zatim mala se povorka pokrenu. Ispred svih išao je Bili sa
zarobljenim upraviteljem, za njim je išao Gerd s Magdom u naručju, za

397
njim Fred sa svojim bratom Teodorom, a na kraju povorke kapetan s
grofom.
Kad stigoše do strmih stepenica kojima se silazila do kanala,
Magda se još čvršće privi uz grudi svog zaštitnika i šapnu mu:
„Gerd, dragi Gerd, ti si me u svom naručju ponio ovamo; hoćeš li
me i kroz život pronijeti na svojim rukama?“
„Hoću, i još kako, još kako rado!“ obeća joj Gerd i pritisnu joj
poljubac na usne koje mu se spremno podaše.

***

Godinu dana zatim bi posvećen novi dvorac Helbigsdorf. Major

nije imao dovoljno sredstava za izgradnju novog doma, ali mu
vojvoda, imajući u vidu njegove boračke zasluge, stavi na raspolaganje
potrebnu svotu.
Na svečanost toga dana bio je naravno pozvan i vojvoda sa svojom
suprugom. Pored njih Helbig je želio da vidi na taj dan i one koji su mu
bili naročito srcu prirasli.
Duga povorka kočija pope se na brežuljak na kom je bio obnovljen
dvorac. Povorku su predvodila vojvodina kola.
Majorove sestre očekivale su nestrpljivo goste.
„Dolaze!“ uzviknu ona u plavoj haljini. „Svi!“ dometnu ona u
zelenoj haljini!
„Svi zajedno!“ nadopuni druge dvije sestre ona u grimiznoj haljini.
Kola uđoše tandrčući u dvorište, gdje domaćin dolično dočeka
goste. Iza vojvodskog para iziđe iz svojih kola Gerd, a za njim iziđoše
iz svojih kola redom kapetan Schubert s Karavejem, kovač Schubert
sa svojom ženom i na kraju povorke grof Wilhelm Hohenegg, raniji
Nurvan-paša.
Pozdravima i stezanju ruku, pitanjima i odgovorima nije bilo ni
kraja ni konca, a otegnu se i razgledanje dvorca, i tako prođe dosta
vremena prije nego što sjedoše za stol.
Vojvoda zauze predsjedničko mjesto. Njegovo se zadovoljstvo
odražavalo i na lijepom licu njegove susjede Magde. On je umio da
zabavlja goste, pa se na njegovu licu moglo vidjeti da je spremio razna
iznenađenja. Bio se upravo obratio Karaveju:

398
 „Vama je sigurno poznato da sam ja bio prijatelj neke Lilge?“
„Da, Vaše Gospodstvo, to mi je poznato“, odgovori kormilar.
„Čuo sam da se vi i vaš drug Schubert spremate da zatražite otpust
iz mornarice.“
„Tako je. Starimo i...“
„Da, da“, prekide ga vojvoda. „Ali kao kormilar, to jest kao
potporučnik nećete valjda prije vremena tražiti otpust iz mornarice.“
„Oh, Vaše gospodstvo...!“ promuca sretni kormilar.
„Ne zahvaljujte mi, vi ste to zavri jedili!“ reče mu vojvoda, a zatim
se obrati Schubertu: „A vi ste se kao kapetan istakli na svom putu do
otoka dragulja pa vam taj položaj pripada i u mojoj mornarici.“
„Ah, sto mu gromova, Vaše Gospodstvo, zar ja da budem kapetan?“
— uzviknu smjeli Balduin.
„Vi ste to zaslužili, prijatelju, i ja se radujem što mi se pruža prilika
da za ovim stolom pozdravim kao kapetana i vašeg sina.“
Gerd se diže sav sretan. „Vaše Gospodstvo, zar sam ja tu čast
zaslužio?“
„Molim vas, prepustite meni odluku o tome.“
„Ja ne nalazim riječi, Vaše Gospodstvo, kojima bih mogao da vam
zahvalim na častima kojima ste obasuli moj dom“, uzviknu major. „Pa
i taj je dom dar vaše darežljive ruke koju ja...“
„Stanite!“ prekide ga vojvoda. „Vrijeme je da objasnim tu zabludu.
Nisam vam ja darovao taj dom, darovao vam ga je svake časti i
poštovanja vrijedan kapetan Balduin Schubert.“
„Ah!“ odjeknu iz usta svih prisutnih usklik čuđenja.
„Da“, nastavi vojvoda. „Kapetan je na jednom dalekom indijskom
otoku zajedno s barunom Gollwitzom otkrio golemo blago, pa je
njemu i Karaveju, koji je također učestvovao u tom pothvatu, pao u
krilo priličan djelak. Zar vam nije pričao o tome?“
„Ne, ni riječi!“ uzviknu major sav zapanjen.
„Onda će nam tu uzbudljivu priču o otoku dru Kulja ispričati
kasnije, uz čašu vina, barun Friedrich.“
Sad skoči na noge Helbig i zagrli starog morskog vuka.

399
 „Prijatelju Schubert, podigni svoju čašu, a ja ću svoju, pa se
povežimo vezom pobratimstva. Ti si otac, a ja poočim istom mladiću,
budimo, dakle, braća.“
Čaše zveknuše, a vojvoda zapita:
„Zašto samo braća, a ne i oci jedne kćeri? Majore, ja sam slobodan
da za svog mladog mornaričkog kapetana, sina Balduina Schuberta,
zaprosim ruku vaše kćeri Magde. Hoćete li mi dati košaricu?“
Svi kliknuše radosno, a dvoje mladih se pred svima zagrliše.
„Vidiš li Parpara“, reče Toma, „tako je i kod nas pilo, kad si mi prvi
poljupac dala.“
Svi se nasmijaše, a vojvoda nastavi:
„Ja ne vjerujem da se tu ne bi mogle naći još dvije srodne duše koje
se vole. Gospođo Hartmann, ja znam da vi volite vjernu dušu koju sam
vam ja namijenio. Posljednja prepreka koja je tome dosada stajala na
putu sad je nestala, i ja sam uvjeren da vi tu vama srodnu dušu nećete
odbiti.“
Gospođa Hartmann obrati se sad, s radosnim smiješkom na
usnama, čestitom kapetanu Schubertu:
„Balduine, voliš li me zaista još?“
„Đavo neka me nosi ako mi uopće pada na pamet da ti kažem ,ne’.
Ja sam za tebe, kao praotac Ruben za svoju Jezabel, služio tolike godine
pa sam sretan što ti sad mogu dobaciti konop i tegliti te za sobom.“
Pošto svoju biblijsku vjernost potvrdi na tako sjajan način,
zveknuše čaše po drugi put, pa je Fred sad mogao da ispriča svoju
priču o otoku dragulja.
Uveče istoga dana tri se sestre povukoše u svoje spavaće sobe. Na
rastanku se zagledaše bez riječi jedna u drugu. Prije nego što će se
rastati, uze riječ Freja:
„Dvije vjeridbe u jedan dan, hm!“
„Da, dvije! Hm!“ primijeti i Vanka.
„Ah, dvije! Hm! potvrdi Cila.
„A mi? zapita ljutito ona povisoka.
„Da, mi? upade joj u riječ ona omalena.
„Oh, mi!“ reče bijesno ona krupna.
„Ja ne mislim uopće da se udam!“ zakle se ona u modroj haljini.

400
 „Ja neću ni za koga da pođem!“ odluči ona u zelenoj haljini.
„A ja se neću nikad vjeriti, nikad!“ prisegnu krupna i pritisnu
nježno Mini na svoje grudi.

KRAJ

401