ODABRANA DJELA

KARL MAY-a

ŽEZLO
I ČEKIĆ
NASLOV ORIGINALA
ZEPTER UND HAMMER

PRVI DIO
CRNI KAPETAN1. CIGANSKA DRUŽINA
S dalekih brda spuštala se gusta šuma, dopirući jednim svojim izdankom u samu blizinu Fiirstenber-ga,
glavnog grada vojvodstva Nordlandije. Usred velikog, šumom obraslog prostora protegla se, ograđena
na sve četiri strane duboko u šumu usječenom ogradom, branjevina s pristupom dozvoljenim samo
službenicima šumarije i šumskim radnicima. Ipak je jednog jutra bio ušao u branjevinu skup ljudi čiji
način odijevanja nije ni po čemu odavao ni šumarske službenike ni bilo kakvo drugo osoblje
dodijeljeno šumskim radovima.
Između dva visoka, vjerojatno stogodišnja razgranala hrasta nalazila su se stara istrošena kola. Kljuse
koje ih je vuklo paslo, je na čistini obrasloj sočnom travom koja je stršila visoko iznad mahovine i
drugog svakovrsnog zelenog bilja. Na jednom trupcu plamtjela je na ukrštenom granju visoka vatra, na
kojoj se pekao srneći hrbat. Jedan dječak, moglo mu je biti najviše deset godina, okretao je ražanj: po
izrazu njegova lica bilo bi se reklo da se razumije u svoj posao pa ga s užitkom vrši.
Dječak je bio napola go. Pored njega sjedili su ili ležali oko vatre drugi članovi te neobične družine, svi
u krpama, promatrajući privlačan obred pečenja. Sudeći po crtama njihovih lica bili su to očito Cigani,
ali, unatoč njihovu bijednom izgledu, ipak ne skitnice čiji su glavni i najunosniji zanat otimačina i
krađa. U kolima je sjedila, zaogrnuta starim pokrivačima — bila je to sasvim neobična raskoš za
družinuCigana-skitnica — po izgledu vrlo stara, oronula žena, zacijelo njihova „vajdzina", njihova
kneginja, koja je čas bacala pogled na dječaka, čas promatrala srneći hrbat, koji je poprimao pomalo
tamnu boju pečenja, i pri tom pušila neku mirisnu travu čiji je miris opijao i okorjele pušače.
U tišini koja je naokolo vladala čuli su se glasovi što su kao dalek prigušen odjek dopirali kroz grmlje.
Nekoliko stotina koraka daleko od kola razgovaralo je dvoje mladih ljudi.
Jedno je od njih bila jedna djevojka u svakom pogledu savršene ljepote. Moglo joj je biti sedamnaest
godina. Odjevena dosta nemarno, ali ipak bolje i urednije od drugih članova družine, sjedila je ponosno
na travi; bilo je očito da je svojoj odjeći posvećivala veliku pažnju.
Nasuprot djevojci stajao je mlad čovjek. Naslonjen leđima na jedno stablo, bio je »krstio ruke na
grudima. Ljudi koji nesvjesno zauzimaju takav stav ističu se obično snažno razvijenim karakterom.
Nje^ gova neobično visoka pojava pobuđivala je poštovanje sredine u kojoj se kretao. Iako bijedno
odjeven, privlačio je svačiju pažnju snažnim, skladno građenim tijelom i bojom svoje kože koja nije
bila ni bijela, kao u ljudi kavkaske rase, ni mrka, kao u Cigana, već više maslinastosiva, kao u ljudi
suncem opaljena lica, šibanih vjetrom i nevremenom. Imao je na sebi kratke, široke hlače, zacijelo
sašivene za krupnije tijelo; između njih i na više mjesta poderanog haljetka virila mu je otrcana košulja.
Glava mu je bila pokrivena kapom s koje je bio otpao štitnik. Noge su mu bile gole, a iz poderanih
rukava haljetka virile su mu tu i tamo ruke, i one gole i mišićave. Kroz jednu od rupa poderanog
haljetka nazirao se neobičan tamnocrven crtež, tetoviranjem urezan u kožu neobične boje. U obliku
grba crtež je bio prilično nejasan, blijed, pa se po tome moglo zaključiti da je tetoviranje izvršeno pred
mnogo godina. Kosa mu je bila sasvim crna, ali pažljiviji bi promatrač bio primijetio da mu je u dnu
bila svjetlija, a koža pod njom čista i bijela kakva je obično u ljudi plave kose. Lice mu je imalo
zapravo crte
8
sjevernjaka. Neobično visoko i široko čelo I modro-sive oči nisu nikako ukazivale na čovjeka indijskog
ili egipatskog porijekla. Tako se mladić u odijelu koje je na sebi imao upravo čudno doimao, a taj je
dojam bio još pojačan njegovim mirnim i sigurnim držanjem i njegovim kretnjama kojima je odudarao
od žive i nemirne prirode, svojstvene Ciganima.
Unatoč tom prividnom miru, mladić je, kako se činilo, bio vrlo uzbudljiv. Lice mu je blistalo, oči su mu
sjale. Pogled je bio upravio, kako se činilo, u daljinu, gdje su njegove oči razabirale i ono što očima
običnog smrtnika nije dano da razaberu.
Ciganka, čije lice poprimi odjednom izraz udivlje-nja, kliknu oduševljeno:
„Katombo, tebi je dana umna sposobnost, veća od sposobnosti proricanja. Hoćeš li da ti povjerim još
jedan zadatak?"
„Hoću, Lilga!" odgovori mladić.
„Znaš li gdje prebiva Bovanija, boginja svih Cigana?"
„Znam. Na otoku Nossindambo koji kršćani zovu Madagaskar."
„Tačno. Visoko gore u Ambohitsmene-gorju nalazi se njen prijesto, a duboko dolje, ispod befurskih
brda, spava ona danju, da bi se tek kad večer padne pojavila u svom punom sjaju. Možeš li ti maštom
svojom da zamisliš njen lik? U tihe večeri glava joj se među zvijezdama sja, a pri tom, ljupko
nasmijana, kupa sebi blistave noge u žuboru mora sve do dana pred čijim se cjelovom sklanja na zapad.
Bj li je ti mogao riječima pjesnika opisati?"
On kininu samosvjesno glavom.
„Molim te, izvrši, dakle, zadatak koji ti povjeravam."
„Izvršit ću ga ako se ne skloniš pred mojim cjelovom, kao što se ona sklanja pred cjelovom dana."
Ona zastade časkom, kao da ne može da se odluči, a zatim odgovori: „Dozvolit ću ti da me poljubiš,
Katombo! Ali najprije mi boginju opisi!"
On se zagleda sanjarski preda se, a zatim podiže ruke, i odmah mu potekoše s usana, bez prekida, poput
bistrog potoka, stihovi:
9Cigana-skitnica — po izgledu vrlo stara, oronula žena, zacijelo njihova „vajdzina", njihova kneginja,
koja je čas bacala pogled na dječaka, čas promatrala srneći hrbat, koji je poprimao pomalo tamnu boju
pečenja, i pri tom pušila neku mirisnu travu čiji je miris opijao i okorjele pušače.
U tišini koja je naokolo vladala čuli su se glasovi što su kao dalek prigušen odjek dopirali kroz grmlje.
Nekoliko stotina koraka daleko od kola razgovaralo je dvoje mladih ljudi.
Jedno je od njih bila jedna djevojka u svakom pogledu savršene ljepote. Moglo joj je biti sedamnaest
godina. Odjevena dosta nemarno, ali ipak bolje i urednije od drugih članova družine, sjedila je ponosno
na travi; bilo je očito da je svojoj odjeći posvećivala veliku pažnju.
Nasuprot djevojci stajao je mlad čovjek. Naslonjen leđima na jedno stablo, bio je skrstio ruke na
grudima. Ljudi koji nesvjesno zauzimaju takav stav ističu se obično snažno razvijenim karakterom.
Njegova neobično visoka pojava pobuđivala je poštovanje sredine u kojoj se kretao. Iako bijedno
odjeven, privlačio je svačiju pažnju snažnim, skladno građenim tijelom i bojom svoje kože koja nije
bila ni bijela, kao u ljudi kavkaske rase, ni mrka, kao u Cigana, već više maslinastosiva, kao u ljudi
suncem opaljena lica, šibanih vjetrom i nevremenom. Imao je na sebi kratke, široke hlače, zacijelo
sašivene za krupnije tijelo; između njih i na više mjesta poderanog haljetka virila mu je otrcana košulja.
Glava mu je bila pokrivena kapom s koje je bio otpao štitnik. Noge su mu bile gole, a iz poderanih
rukava haljetka virile su mu tu i tamo ruke, i one gole i mišićave. Kroz jednu od rupa poderanog
haljetka nazirao se neobičan tamnocrven crtež, tetoviranjem urezan u kožu neobične boje. U obliku
grba crtež je bio prilično nejasan, blijed, pa se po tome moglo zaključiti da je tetoviranje izvršeno pred
mnogo godina. Kosa mu je bila sasvim crna, ali pažljiviji bt promatrač bio primijetio da mu je u dnu
bila svjetlija, a koža pod njom čista i bijela kakva je obično u ljudi plave kose. Lice mu je imalo
zapravo crte
8
sjevernjaka. Neobično visoko i široko čelo I modro-sive oči nisu nikako ukazivale na čovjeka indijskog
ili egipatskog porijekla. Tako se mladić u odijelu koje je na sebi imao upravo čudno doimao, a taj je
dojam bio još pojačan njegovim mirnim i sigurnim držanjem i njegovim kretnjama kojima je odudarao
od žive i nemirne prirode, svojstvene Ciganima.
Unatoč tom prividnom miru, mladić je, kako se činilo, bio vrlo uzbudljiv. Lice mu je blistalo, oči su mu
sjale. Pogled je bio upravio, kako se činilo, u daljinu, gdje su njegove oči razabirale i ono što očima
običnog smrtnika nije dano da razaberu.
Ciganka, čije lice poprimi odjednom izraz uđivlje-nja, kliknu oduševljeno:
„Katombo, tebi je dana umna sposobnost, veća od sposobnosti proricanja. Hoćeš li da ti povjerim još
jedan zadatak?"
„Hoću, Lilga!" odgovori mladić. „Znaš 11 gdje prebiva Bovanija, boginja svih Cigana?"
„Znam. Na otoku Nossindambo koji kršćani zovu Madagaskar."
„Tačno. Visoko gore u Ambohitsmene-gorju nalazi se njen prijesto, a duboko dolje, ispod befurskih
brda, spava ona danju, da bi se tek kad večer padne pojavila u svom punom sjaju. Možeš li ti maštom
svojom da zamisliš njen lik? U tihe večeri glava joj se među zvijezdama sja, a pri tom, ljupko
nasmijana, kupa sebi blistave noge u žuboru mora sve do dana pred čijim se cjelovom sklanja na zapad.
Bi li je ti mogao riječima pjesnika opisati?"
On kimnu samosvjesno glavom. „Molim te, izvrši, dakle, zadatak koji ti povjeravam."
„Izvršit ću ga ako se ne skloniš pred mojim cjelovom, kao što se ona sklanja pred cjelovom dana."
Ona zastade časkom, kao da ne može da se odluči, a zatim odgovori: „Dozvolit ću ti da me poljubiš,
Katombo! Ali najprije mi boginju opisi!"
On se zagleda sanjarski preda se, a zatim podiže ruke, i odmah mu potekoše s usana, bez prekida, poput
bistrog potoka, stihovi:
9„Kad oko befurskih brda uveče sumrak već padne, prirode majka napušta podzemne odaje svoje, i
dijadem joj ažurni zablista kristalnim sjajem.
Tad vitice njene tamne procvatu pjesmama zemlje, a iz daljina bezmjernih krsta iskre trepću nad njom,
sipajući zlato zvijezda u nemir valova budnih.
Ali već mladi dan sviće, vidovitu boginju traži što već kola svoja sjajna grimiznoj kapiji vodi; željna da
lice mu vidi, na dalek se zapad sklanja."
Djevojka je pratila njegove riječi s izrazom znalca umjetnosti u očima. Onda nagnu lagano prema
njemu svoje lice i reče mu: „Boinjari imaju podosta pjesnika, ali nijedan se od njih ne odlikuje
poletnim, sjajnim duhom koji u tebi prebiva, Katombo."
On se neprimjetno osmjehnu. „Naš me narod slavi l hvali kao najboljeg svog pjesnika, Lilga, ali svu tu
hvalu i slavu ja bih dao za jedan tvoj ljupki pogled i jednu tvoju dobru riječ. A sad mi dopusti da te po-
ljubim."
On joj priđe korak bliže, ali se ona odbrani neočekivanim pokretom ruke.
„Počekaj još trenutak, još nisi svršio!"
„Ja sam svršio!"
„Ne, ti si opisao Bovanijti samo kakva je u tihe, blage večeri. Ali je nisi opisao kakva je kad se ljuti na
svoj narod, kad pokrije nebo oblacima i uzburka more, kad..."
„Stani!" prekide je on. „Ja tražim od tebe samo cjelov, a ne tražim da me poučavaš. Pa dobro, nastavit
ću, ali kad završim, platit ćeš mi trud cjelovom. O istoj 10
boginji imam da ti pjevam, zato ću svoje riječi zaodjenuti i u isto ruho, u isti stih:
„Kad oko befurskih brda 'uveče mrak sv'jetom kruži, prirode majka napušta podzemne odaje svoje i
svud na spržena polja tiho spušta biserje rose.
S neba tad hita serafim, •„ oblake brze ostavlja. Na zemlji tužnoj i cv'jeće . rosne suze posvud
roni,
0 hridi udara more
1 jada se plačuć gorko.
Rudi već jutarnje sunce, mladom danu otkriva put i bol mu granitnu blaži, tvrđu od kamena tvrda:
ljubav ga put neba nosi, nad zemljom da se isplače."
On završi, i upitni mu pogled počinu na licu djevojke. Ona obori pogled, a duge joj trepavice zastriješe
pri tom izraz želje što je srcem zaželje i zamisli.
„Lilga!"
„Katombo!"
„Cjelov mi daj!"
„Ti mi ga podaj!"
Ona podiže kapke, i njen se pogled, napola hladan, napola milostiv, srete s njegovim. ..Zašto me tako
gledaš?"
„Zašto se mog cjelova zaželje? Bi li bez njega umro?"
On se uspravi. Oči su mu plamtjele. „Lilga, ti si me zavoljela, samo mene voliš, mi smo vjereni, i
uskoro ćeš biti moja žena. Ti si sama izrazila tu želju, a Geža, naša vajdzina, sastavila nam je ruke.
Koliko si
11puta rekla da bi umrla bez mene! I ja sam se životom i srećom opajao na tvojim očima; da, ja bih
umro da te smrt meni otme!"
„Ja neću da umrem."
„Nisam još završio. Ja bih radosno pošao u smrt s tobom. Ali, ako bih te morao na drugi način, a ne
smrću, izgubiti, onda..: onda..."
„Onda....?"
„Onda... onda bih ostao u životu, jer bih imao još jedan zadatak da izvršim, zadatak koji je dobro
poznat svakom Boinjaru kome netko otme ženu ili vjerenicu!"
,,A u čemu bi se sastojao taj zadatak?"
,,U osveti!"
Ona ga pogleda u čudu, i u isti čas joj licem preletje smiješak, kao da sumnja u istinitost njegovih ri-
ječi.
,,U osveti! Katombo i osveta! Da li je nježni Ka-tombo ikad crva pogazio? Da li je ikad za svoje učinio
nešto što kršćani zovu prevarom i krađom? U tebe je pjesnička duša, ali ti nisi čovjek u pravom smislu
te riječi. Govoriš o osveti Boinjara, a svakog mjeseca moraš bojiti kosu i kožu. Kakav si ti onda
Ciganin?"
„Sto daje čovjeku više prava da se osjeća Ciganinom: kratak čas kad je ugledao svjetlo dana ili duge
godine što ih je među Ciganima proživio? Vajda1 me je našao u šumi, i nitko ne zna tko su moji
roditelji. Ja živim kod vas otkad sam se rodio, Geža me nazivlje svojim sinom, s pravom se, dakle,
smatram Ciganinom. — Daj mi cjelov koji si mi obećala!"
„Uzmi ga sam!"
Ona izgovori te riječi hladno i nehajno. On se smrknu; obuzet gnjevom, odgovori drhtavim glasom:
„Zadrži ga! Ali ne zaboravi nikad da tvoje usne pripadaju meni, jer bih ti inače morao dokazati da sam
unatoč svojoj bijeloj koži pravi Boinjar!"
Glas mu je zvučao kao prijetnja, ali sjajne mu se oči pri tom ovlažiše. Ona to primijeti pa skoči i pade
mu oko vrata.
„Oprosti mi!" kliknu ona i poljubi ga. „Ja te volim, Katombo, ali..."
1
vajda: vajđzinin muž (muž ciganske kneginje)
12
„Ali...? Nastavi, Lilga!"
„Ja ne mogu, Katombo!"
„Zašto ne možeš?"
Njen pogled poprimi izraz straha i molbe, kao da ga moli da joj oprosti. „Sve ćeš jednom saznati; ali
sada znaj da te odavna volim."
„Ja to znam; ali ima nekoliko dana što ti je srce zanijemjelo, a pogled ohladnio, mada ti oko ponekad
bljesne poput zvijezde kojoj je neko sunce podalo nov sjaj. Lilga, budi moja, ako nećeš da upropastim
sebe, a sa sobom i tebe!"
Njegovo lijepo, čestito lice poprimi pri tom izraz zaprepašćenja. Odjednom nešto zašušta u obližnjem
grmu i začu se glasna zapovijed:
,,Drž' ga, Pluto!"
Golem lovački pas jurnu iz grma i nasrnu s leđa na Katomba.
„Obori ga!" odjeknu druga zapovijed.
Pas zgrabi Ciganina za vrat i obori ga na zemlju prije nego što je ovome moglo pasti na um da se od-
brani.
„Drži ga čvrsto!"
U isti čas iz grma iziđe čovjek kome je pas pripadao. Bio je to mlad čovjek, ne mnogo mlađi od Ciga-
nina. Po njegovu lovačkom odijelu vojničkog kroja, a i po njegovu držanju i njegovoj pojavi, moglo se
zaključiti da je oficir.
Postupak tog čovjeka uzbudi duboko Lilgu. Na cr-nomanjastom joj licu izbi jarka rumen. Prišavši joj,
stranac je uhvati za ruku:
„Tko je taj momak koji se usudio da te zagrli?" okosi se on na nju.
„Katombo."
„Katombo? — To je možda njegovo ime, ali meni nije dosta!"
„On je — moj — brat", odgovori ona zastajući.
„Tvoj brat? I ništa drugo?" upita on, promatrajući pri tom mrko Katomba koji je ležao na zemlji.
„Ništa drugo!"
„Ah! Zar se tako grli i ljubi brat?"
13Očito duboko zbunjena, ona ne reče ni riječi. On je obuhvati rukom i privuče je k sebi, mada mu se
ona opirala.
„Ako ti je zaista samo brat, neka vidi što s tobom radim."
Bio je upravo primakao svoje usne njenim ustima, ali ne dospje da je poljubi, jer mu strahovito pseće
zavijanje odvrati pažnju drugamo. Katombo je munjevitom brzinom bio uhvatio za gušu psa koji je
stajao nad njim i tako mu je stisnuo da ga je sasvim lako oborio nemoćna na zemlju.
„Čovječe, jesi li poludio?" povika lovac, mašivši se puške. „Okani se psa, ili ću te smjesta ustrijeliti."
Katombo je još uvijek ležao na zemlji. On se nasmiješi. „Da se okanim psa, pa da me on onda razdere?
Čovječe, baš si pametan!"
Držeći čvrsto lijevom rukom psa, maši se desnom noža i turi mu oštricu do drška među rebra.
„Umri onda!" viknu lovac digavši pušku, spreman da opali.
Čas zatim odape, ali Ciganin se na vrijeme, brz poput misli, odmaknu u stranu, i tane se zabode u tvrdu
zemlju, pored njegove glave. U isti čas skoči, nasrnu na protivnika, obori ga na zemlju i zamahnu
nožem nad njim.
„Sad ćeš ti umrijeti!"
Čovjek ne bi bio izbjegao udarcu, koji bi bio sigurno smrtonosan, da Lilga nije na vrijeme priskočila,
uhvatila Ciganina za visoko podignutu ruku i svom mu je snagom zadržala.
„Ne diraj ga, Katombo, to je grof!"
„Ne tiče me se, pa bio to i sam vojvoda! Zašto i njemu nisi rekla da me ne dira?"
Katombo se upinjao da iz djevojčinih šaka oslobodi ruku za koju ga je bila uhvatila, držeći pri tom dru-
gom rukom protivnika prikovana za zemlju. Najzad se oslobodi i, bilo bi mu sigurno pošlo za rukom da
ostvari svoju prijetnju, da se nije pred njim ispriječila druga, još jača prepreka.
„Stani!" doprije u taj čas do njega iz ciganskog logora snažan, zapovjednički glas.
14
To je Geža bila dojurila sa svojima, čim je začula hitac. Bila se zaprepastila videći čovjeka gdje leži na
zemlji pa je, užasnuta, kršila ruke.
„Grof! Naš grof, koji nam je u svojoj uzvišenosti, dobroti i plemenitosti dozvolio da logorujemo u
toj branjevini i da se do mile volje hranimo divljači. Jesi • li poludio, Katombo?-Odmah da si ga
pustio!"
Ciganin posluša i diže se, ali nož ne pusti iz ruke. I lovac ustade. Lice mu je plamtjelo od bijesa i sra-
mote. Ciganka-majka pokloni se duboko pred njim, dodirnuvši sebi usne rubom svoje suknje.
„Oprostite mu, moćni gospodaru! Blag je to i dobar čovjek; zacijelo ste ga izazvali, kad vas je napao."
„Izazvao? Drzak je taj deran, ako'se usuđuje reći da ga je grof Hohenegg izazvao."
„On je htio da poljubi Lilgu pa je pucao u mene!" pokuša Katombo da se opravda.
„Taj je nevaljalac probo mog najboljeg psa", škripnu zubima grof. „Psa za psa, krv za krv!"
I pri tom dohvati pušku koja mu je bila ispala iz ruku. Druga cijev njegove puške bila je još nabita. On
podiže pušku, da odapne na Katomba. Ali u taj čas istupi iz ciganske družine jedan čovjek i stade pred
puščanu cijev.
„Uklonite pušku, gospodaru! Meni je ime Karavej. Katombo je moj brat. Ako ga dirnete, lako se može
desiti da vas snađe ono što je snašlo vašeg psa!"
„Oho! Hoćeš li da vas obojicu smrt snađe? Ja ne običavam šaliti se, a ponajmanje s klatežem vašeg
soja!"
Vajdzina stupi ponovo među dva svadljivca. ' „Smilujte se, gospodine grofe. Čovjek u ljutnji često kaže
poneku riječ za koju srce neće da zna. Ciganin ne priznaje drugog sudiju osim svog vajde i svoje
vajdzine: svakoga drugoga umjet će da se riješi: to mu njegov žale on naređuje. Ako vas je Katombo
uvrijedio, optužite ga, a ja ću već znati kako da ga kaznim!"
Kao da hoće da popusti, grof ublaži prividno svoj gnjev i nasmiješi se podrugljivo: „Ti hoćeš da mu su-
diš? Pa dobro: ja ću se pokoriti tom vašem običaju.
15Taj je čovjek ubio mog psa, a meni radio o glavi: kako ćeš ga kazniti?"
„Kakvu kaznu tražite?"
„Da ga osudiš na stotinu batina; a ovoga ovdje, koji se nazvao bratom njegovim, na dvadeset batina.
Povrh toga da napustiš sa svojom družinom branjevinu. Ja sam bio prema vama i suviše milostiv i mi-
losrdan: dopustio sam vam da boravite ovdje, ali neću da zbog toga izlažem bilo kakvim opasnostima
svoj život."
„Uzvišeni gospodaru, vaša je dobrota prema nama bila velika, ali i vajdzinina je zahvalnost prema
vama bi]a također velika", odgovori starica, dobacivši pri tom nehote pogled Lilgi. „Vi ste nahuškali
psa na Katomba: zato ga je ovaj ubio. A zatim ste vi htjeli da ubijete Katomba: on je pokušao da se
odbrani. Tražite blažu kaznu!"
„Pa dobro, starice, još ću se jednom pokazati milostivim. Ja sam nahuškao psa na tog momka, jer je
tražio od Lilge da ga poljubi, a on je ubio psa, jer sam ja poslije njega h,tip da poljubim djevojku. Ako
me sad djevojka pred svima poljubi, voljan sam da svima oprostim."
Djevojka se zažari. Svi zanijemješe.
„Dakle?" zapita grof. „Hoćete li da udovoljite mom milostivom zahtjevu ili da se pojavite pred strožim
sudom?"
Vajdzina diže ruku prema Lilgi i naredi joj: „Idi i poljubi ga!"
„Stanite!" povika Katombo. „Lilga je moja vjerenica: ona smije samo mene da poljubi, i nikoga dru-
goga!"
Grof se nasmiješi prezirno. „Dajem vam samo minut vremena; poslije tog roka naredit ću da se oba
momka uhapse."
„Poljubi ga!" zapovijedi joj majka po drugi put
Mada duboko zbunjena i postiđena, lica zažarena, Lilga koraknu prema grofu.
„Stani, Lilga", opomenu je brat Karavej. „Ciganka smije samo Ciganina da ljubi."
,,A mene ćeš izgubiti, ako njega poljubiš", dodade Katombo.
16
„Onda smo svršili", odluči grof. „Napustite odmah branjevinu. Dajem vam četvrt sata vremena: sa
svima koji se nakon tog roka nađu u branjevini postuipat će se kao sa zvjerofcradicama. A o dvojici
oholih Cigana ja ću voditi posebnu brigu."
„Poljubi ga!" zapovjedi majka djevojci po treći put.
„Primorana sam, jer mi to vajdzina naređuje!" opravda se Lilga.
Ona priđe brzo grofu, zagrli ga i utisnu mu gotovo neprimjetan cjelov na usne. Katombo krifcnu u-
žasnut. Htio je da je silom odvuče od grofa, ali ga vajda uhvati za ruku.
„Stani, Katombo! Djevojci je to vajdzina zapovjedila, a njene se zapovijedi moraju bez prigovora slu-
šati. Možemo li sad ostati, uzvišeni gospodaru?"
„Ostanite!" nasmija se grof. „Ali čuvajte se dobro ubuduće da išta protiv moje volje poduzmete. Ako
imate kakvu želju, ne obraćajte se nikad meni, već Lilgi, koja će jedina biti ovlaštena da vas sasluša. U-
pamtite to!"
Zatim im okrenu leđa i pođe, ne pogledavši nikoga. Na izlazu iz branjevine srete jednog lugara, koji ga
pozdravi s izrazom najdublje podaničke poniznosti-
„Tko je danas u službi, Stefane?" upita ga.
„Svi, milostivi gospodaru, jer nikome nije odobreno odsustvo."
„Poznaješ li ti sve Cigane?"
„Da." Po izrazu njegova lica vidjelo se da ne voli Cigane.
,,I jednoga koga zovu Katombo?" • „Da, i njega. On je još najbolji u čitavoj toj svojti." » „Sačekaj da te
ja zapitam za tvoj sud o bilo kome od njih! Uostalom, uskoro ćete se riješiti tih ljudi; grubo su se
ogriješili o mene pa će za to biti kažnjeni. Ne želim ipak da se o tome govori. Umiješ li ti šutjeti?"
„Gospodin grof sigurno me poznaje!"
„Bi li ti teško bilo uhapsiti tog Katomba?"
„Nimalo, milostivi gospodaru!"
,,E dobro, samo pazi da te pri tom nitko ne vidi! Naročito se ne smije znati tko je izdao naređenje da se
taj čovjek uhapsi i kud je on nestao."
2 Žezlo l čekić
17„Ja ću već stvar tako udesiti."
,,U redu. Ja ću noćas oko jedanaest sati doći u šumariju. U to doba moram već naći Katomba sputana u
maloj usamljenoj zgradi usred čistine."
„Bit ću tačan, gospodine grof e! Ali, ako bi se branio ili suviše vikao, koja sredstva smijem upotrijebiti
da bih ga ušutkao?" .
„To ovisi o tebi."
,,A potraje li njegova šutnja duže nego što se to moglo predvidjeti?"
„Za to ne brini. Ništa se tebi zbog toga neće de- • siti. Noćas, tačno u jedanaest sati, hoću da vidim
Ciganina vezana. Ostalo je moja stvar. Jesi li se javio u podšumariji?"
„Nisam. Čini mi se da mi nadšumar nije sklon, a i ne nalazim se tako dugo u službi da bih mogao da
računam na neku obzirnost prema sebi."
„Javi se."
„Kad mi to milostivi gospodar naređuje, javit ću se."
„Dobit ćeš mjesto koje tražiš, a tvoja će dalja budućnost biti u mojim rukama, o tome ćeš imati prilike
da se uvjeriš. Samo jedno upamti: ja tražim da se moja naređenja izvršavaju i da se o njima ni s kim ne
govori."
Zatim ode, a Stefan se uputi prema kapiji bra-njevine da bi je zaključao.
Da bi se spriječio bijeg divljači, kapija je ranije uvijek bila pod strogim nadzorom. Ali otkad se s gro-
fovim odobrenjem u branjevini bila nastanila ciganska družina, članovi te družine mogli su da ulaze u
bra-njevinu i da iz nje izlaze kad god bi im se to prohtjelo, a uz to im je bilo dopušteno da za svoje
potrebe love divljač. Ta je grofova širokogrudnost bila izazvala nezadovoljstvo među grofovim
službenicima kojima je bio povjeren nadzor nad branjevinom. Cigani u branjevini! Što je moglo dati
povoda toj neobičnoj, zagonetnoj grof ovoj širokogrudnosti? Dugo se tragalo za rješenjem te
zagonetke. Najzad je ono nađeno.
U ciganskoj družini nalazila se i jedna djevojka koia je svojom neobičnom ljepotom svakoga zanosila.
Otkad ju je bio zapazio, grof se u branjevini redovno
18
a njom sastajao, dijelom pred članovima družine, a dijelom tajno, pa je to bilo primijetilo i osoblje
šumarije. Zato su stroge mjere koje je grof odjednom bio poduzeo protiv čitave ciganske družine, a
naročito protiv jednog njenog člana, bile uvelike iznenadile Ste-fana.
Zašto je grof poduzeo takve mjere, to Štetama nije mnogo zanimalo. On je bio svjestan da o grof ovoj
sklonosti prema njemu zavisi njegova budućnost pa je kao slafoić, kakav je bio, vjerno služio svom
gospodaru i slijepo izvršavao njegove zapovijedi. Zato je odmah pošao da zatvori kapiju, kako bi bio
siguran da mu Katombo neće uteći, a potom krenuo, prema ciganskom logoru.
U blizini logora začu kako netko ljutite viče. Priđe oprezno bliže i zakloni se za deblo jednog stabla, U
isti čas prepozna Katomba i Lalgu. Katombo je Iju-tito razgovarao s djevojkom.
„Zar ti nisam rekao da sam za tebe izgubljen, ako ga poljubiš? A ipak si ga poljubila! Zašto sa. to učini-
la?" predbaci joj on.
„Poljubila sam ga, jer sam mislila da ću time spasiti tebe i Karaveja", odgovori mu ona.
„To ti ne vjerujem! Zašto si meni uskratila poljubac kad srno još bili sami? Zašto me Geža šalje u grad
kad god ovaj čovjek' dolazi ovamo da te vidi? Zar ti moraš da plaćaš meso kojim se ovdje hranimo?
Čini mi se da nam je ovaj čovjek samo zbog tebe odobrio da se ovdje nastanimo."
„Da nisi možda ljubomoran?" upita ga ona i pri tome se zbunjeno nasmiješi. On primijeti njenu zbu-
njenost, ali produži da joj predbacuje.
„Ljubomoran? Razuman čovjek nije nikad Ijubo-.moran, a ja sam uvjeren da nisam šenuo umom. Muž
vjerne žene i vjerenik čestite djevojke nemaju razloga da budu ljubomorni. Ali žena koja daje povoda
da čovjek koji je voli postane ljubomoran ne zaslužuje više da je čestit čovjek voli."
„Ja sam morala učiniti što mi je vajdzina naredila.«
„Ti si morala učiniti što sam ja tebi naredio, jer su tvoje usne sve do danas pripadale meni od danakad
si mi rekla da me voliš i da se smatraš mojom vjerenicom. Ti si mi ono što je bilo moje otela i dala
onome koji s tobom zbija odvratnu šalu. Ali taj će grof jednom uvidjeti ono što ti nisi htjela da uvidiš,
da sam ja pravi Boinjar koji takvu otimačinu umije da osveti. I dalje ću te smatrati svojom sestrom, ali
vjerenicom te ne inogu više nazivati, a ženom mi nikada nećeš biti."
Djevojka planu. „Ti me, dakle, prezireš?" „Ne, ja te žalim, ali znaj da ću umjeti da osvetim otimačinu
kojom si se o mene ogriješila, i to ns na tebi, nego na njemu, jer si ti već kažnjena pravednijom i težom
kaznom od kazne koju sam ti ja mogao da namijenim."
„Ti se usuđuješ da tako govoriš sa svojom budućom vajdzinom? Ti kažeš da me nećeš više za ženu, a
znaš li ti hoću li te ja za muža? Kakvom bi kaznom mogao da njega kazniš, a kakva bi mene mogla još
da snađe? Katombo, ti si žrtva bezumlja; moli se Bo-vaniji da te spasi, od ludila. A kad ti duša bude
ponovo čista i bistra, uvidjet ćeš da Lilga ne mora da prosjaci u tebe da joj oprostiš grijeh koji nije
počinila i da joj ponovo pokloniš svoju ljubav, jer ljubav ona može da nađe posvuda, lakše od mnogih
otmjenih, gospodskih žena što uzalud podižu oči prema grafovima i vojvodama."
On joj se zagleda u lice s izrazom beskrajnog žaljenja.
„Ti si žrtva bezumlja, Lilga, a ne ja. Ne moram se ja osvijestiti, već ti, a kad se osvijestiš, čeznut ćeš za
oproštajem, kao što slijepac čezne za svjetlom sunca. Oh, ja sam dobro razumio govor tvojih očiju kad
je uzvišeni grof htio da te poljubi dok sam ja ležao pod psom! Ja sam osjetio kako ti je srce od užasa
stalo kad sam na njega trgao nož! Tvoje srce ne pripada više meni, ono pripada njemu. I kad bi htjelo
da ponovo pripadne meni, ja bih ga se odrekao, jer samo ludo, bespomoćno dijete može da uživa u
zalogaju koji su druga usta prije njegovih prožvakala."
On ju je bio zacijelo zavolio svom svojom dušom, okružio svim svojim mislima, to se vidjelo po
posljednjim riječima koje joj je bio uputio, mada je u njima
20
bio dao oduška više svom gnjevu negoli drugim osjećajima. Oznojena čela, bio je stisnuo zube i zurio u
nju blijed kao mrtvac. Djevojka kao da nije od svega toga ništa primijetila, toliko je bila ljuta kad mu
gotovo promuklim glasom pakosno odgovori:
„Pa dobro, ako me ti smatraš grofovom ljubavnicom, znaj da ja tebe smatram bijednikom, toliko je grof
uzvišen nad tobom. Ja se tvojim prijetnjama smijem", odgovori mu djevojka i nestade brzim korakom u
šumi.
Katombo je maločas svojim napadom na grofa bio dokazao da je i hrabar i jak. Ali u taj čas, svjestan
neopoziva gubitka koji ga je bio snašao, nasloni se na deblo obližnjeg stabla i pritisnu na nj oznojeno
čelo.
Ostavši neko vrijeme nepomičan, odjednom osjeti na ramenu nečiju ruku. Ori podiže oči. Pred njim je
stajao lugar Stefan.
„Jesi li ti, Katombo?"
„Jesam", odgovori on muklo, kao da se upravo probudio iz teškog, dubokog sna.
„Nije li Lilga, mlada Ciganka, tvoja vjerenica?"
„Zašto me to pitaš?"
„Jer u tom slučaju imam da ti nešto povjerim. Može li nas netko ovdje čuti?"
„Radi li se možda o nekoj tajni?"
„Da. Smatraj me svojim prijateljem, jer želim da ti danas učinim veliku uslugu."
Katombo pogleda lugara s nepovjerenjem. „Da te smatram svojim prijateljem? A nisi li upravo ti nas
najviše vrijeđao i progonio."
„Nisam tebe, nego druge, zbog njihove neiskrenosti i podmuklosti. Ti nam nisi nikad krao ni drva ni
divljač. Zato te i volim, pa bih želio da ti to i djelom dokažem."
„Onda me malo otprati!"
Neko su vrijeme išli zajedno prema šumi, dok ne stigoše do mjesta gdje su bili sigurni da Jh nitko neće
ni vidjeti ni čuti. Na tom se mjestu Ciganin zaustavi.
,,A sad govori!" reče Katombo lugaru.
„Jesi li kad vidio malu osamljenu zgradu usred jedne čistine?" upita ga lugar.
21„Onu malu kamenu zgradu na čistini koja je stalno zatvorena? Zašto me to pitaš?"
„Iza nje se nalazi jedna klupa. Na toj sam klupi video dvoje, čovjeka i djevojku gdje sjede noću, oba-
sjani mjeseCinom. Djevojka je bila Lilga, tvoja vjerenica."
„A čovjek?"
„Čovjeku nisam mogao da vidim lica. Sjedio je okrenut leđima prema meni."
„To nije moguće! Sjedili su svakako jedno pored drugoga; ako si vidio njeno lice, morao si vidjeti i
njegovo. Nećeš, dakle, da mi kažeš njegovo ime."
„Možda."
„Ja ću ga ipak prepoznati. Da taj čovjek dolazi Lilgi, to je i meni poznato; ali noću ima da je ostavi na
miru: za to ću se već ja pobrinuti. Ona ne smije izići iz logora."
„Budalo! Kako ne možeš da se domisliš da upravo vaša stara vještica pogoduje svim svojim snagama
toj ljubavnoj vezi, jer ima od nje velike koristi? Kad god joj on javi da će doći, ona te šalje u grad; ona
će već poduzeti sve što bude potrebno da im ne ometaš t noćne sastanke. Trebalo bi joj doskočiti."
,,A na koji način?"
„Kad je čovjek, čije ime ja neću da spomenem ali bih mu rado napakostio, maločas napustio branje-
vinu, naredio mi je da staru kamenu klupu obložim mekanom travom; do sutona moram taj posao za-
vršiti."
„Noćas će, dakle, on doći?"
„Ja mislim da će doći. Kad bismo se mi u to vrijeme nalazili u maloj zgradi, mogli bismo čuti razgovor
tog ljubavnog para, jer se nad samom klupom nalazi jedini prozor što ga ta stara zgrada ima. Ostalo
bismo mogli udesiti već prema prilikama."
„Ja sam za to. Ali tko ima ključ bez kojega se ne može ući u zgradu?"
„Ključ visi u hodniku šumarova stana. "Ja ću ga se lako domoći. Nitko me pri tome neće primijetiti."
„Hoćeš li ti to učiniti?"
„Da, ako mi pri tom ti pomogneš."
22
„Pomoći ću ti, to se samo po sebi razumije. Nego, u koje doba da se nađemo?"
„Bilo je prošlo jedanaest sati, kad sam sinoć vidio oboje gdje na klupi sjede jedno do drugoga; bit će,
dakle, dovoljno da se sastanemo u deset sati."
,,U redu. A gdje ćemo se sastati?"
„Najbolje će biti da se sastanemo pod starom bukvom koja se nalazi na rubu šume, nasuprot maloj
-zgradi."
,,U redu!"
Pri tom se rastadoše: lugar s uvjerenjem da je svojoj žrtvi već bacio omču oko vrata, a Katombo srca
punog ljubavi, mržnje i želje za osvetom.
Stigavši u logor, Katombo se ne dotaknu večere za kojom se upravo družina častila pečenom divljači,
nego leže u travu, pričinjajući se da spava. Iza večere leže pored njega Karavej.
„Katorribo!"
Katombo mu se ne odazva.
„Nemoj misliti da ćeš me prevariti da spavaš. •Čovjek koji pati ne može da spava." ,
„Sto ćeš?"
„Hoću da ti kažem da sam ti uvijek bio brat i najbolji prijatelj."
„Ja to znam, Karavej."
„Što si odlučio da učiniš?"
„Ja? Što mogu da učinim? što može da učini bijedan, prezren Ciganin protiv moćnog grofa? Ništa!"
„Ti si odlučio, dakle, da se Lilgi osvetiš, a ne njemu?"
„Lilgi? Nikada. Ja sam je voleo."
„Nemoj da me varaš! Kad si došao, pročitao sam u tvojim očima čvrstu odluku od koje ne misliš da
odustaneš. Prijateljski pogled prodire duboko. Kaži mi što si naumio. Ja sam spreman da ti svim svojim
snagama pomognem." . ..
„Ostavi me, Karavej! Ti si Lilgin pravi brat, ja ti ne smijem odati svoju tajnu."
23„Hoćeš M nas napustiti?"
„Ne znam. Hoću da budem slobodan čovjek, u čiji život neće vajdzina razorno zadirati; ja sam postao
sin vašega 'naroda, i htio bih da to i ostanem, jer u mom srcu pribiva zahvalnost."
„Zakuni mi se strašnom Bovanijom da nas nećeš ostaviti, a da me prethodno o tome ne obavijestiš."
„Kunem ti se."
„Možda ću onda poći s tobom. Ciganin se pokorava volji svoga vajde i svoje vajdzine. Ali ako ovo
dvoje vlastitu kćer, najbolje i najljepše dijete svoga koljena, koje će i samo jednom biti vajdzina,
žrtvuju jednom razvratniku, ja ću dići bunu protiv njih i, ako od toga ne bude koristi, napustit ću svoje
pleme. Svijet je velik i širok. Ciganin nema domovine. On zna da je tuđina njegov dom."
Tako se razgovor, koji se vodio šapatom, završi, i dva mladića, obuzeta tužnim mislima, ostadoše ležati
jedan pored drugoga. Jedan dio večeri bio je već prošao kad vajda s Karavejom i s drugim ljudima pođe
u šumu, u lov. Žene i djevojke ostadoše u logoru pod utiskom događaja koji se toga dana bio desio, po-
kušavajući da zametnu razgovor.
Malo zatim diže se i Katombo pa krenu sa svojim mislima kroz tihu, pustu šumu. Vrijeme je prolazilo
lagano, sat za satom. Bilo je već gotovo deset sati, kad udari putem koji je vodio do male osamljene
zgrade.
Mala čistina, usred koje se nalazila zgrada, bila je okružena jelama, iznad kojih je stršio tu i tamo visok
vrh kojeg hrasta ili koje bukve. Sama je zgrada bila jednokatna kuća s jakim zidovima i teškim vratima,
sastavljenim od gvožđem okovanih greda. Prozor na stražnjoj njenoj strani bio je tako malen, da je
čovjek kroza nj mogao jedva glavu provući, a uz to je bio snabdjeven gvozdenom rešetkom. Zgrada je
nekad služila lovcdma, a sad je bila pusta, neiskorištena.
Katombo se prišulja do nje i primijeti pri blijedom mjesečevu svijetlu da je klupa iza kuće još ne-
zauzeta. Kod bukve zateče lugara koji ga je već čekao.
„Stigao si tačno", reče lugar. „Uskoro će izbiti deset."
„Imaš li ključ?"
„Da. Hajd'mo."
Krenuše prema maloj zgradi. Lugar izvuče iz džepa dug, zarđao šuplji ključ i otvori vrata. Stare šarke
škripnuše. U lica im udari zagušljiv, vlažan zrak.
„Prozor je zatvoren kapcima. Da ga otvorim?" upita Katombo.
„Da."
Ciganin priđe stražnjem zidu i pruži uvis obje ruke da bi pronašao prozorsku kvaku. Uto zadobi snažan
udarac u glavu, jauknu od bola i sruši se na tlo. Kleknuvši na nj, lugar mu zada još jedan snažan udarac
od kojega se nesretnik onesvijesti.
252. GOSPODAROVO PRAVO
Kad se Katombo najzad osvijesti, osjeti da su mu ruke vezane. Gdje se on to nalazi? — pomisli. Zacijelo je
grofov uhapšenik. Ali gdje je on to sad? O jednome nije više sumnjao: nije se više nalazio u osamljenoj
maloj zgradi, već u nekoj prostoriji koja je ličila na podrum. Pokuša da se uspravi, ali uzalud: uslijed čvrstih
veza krvotok mu je bio poremećen, a od udaraca boljela ga je još glava. Nakon nekoliko uzaludnih napornih
pokušaja da se veza oslobodi, prepusti se sudbini i zapade ubrzo u dubok, osvježujući san.
Probudivši se, ne uspije da utvrdi kako je dugo spavao. Mora da je spavao dugo, vrlo dugo, jer se osjećao
potpuno okrijepljen. Glava ga više nije boljela, ali je od okova koji su mu stezali ruke nepodnošljivo trpio.
On se diže. Prostorija je bila utonula u dubok mrak. Da li je još bila noć ili zatvor nije imao prozora? U
nemogućnosti da to razabere, opipa oko sebe zidove. Dokle je rukama mogao da dosegne, osjećao je
posvuda samo hladne, vlažne zidove: jedini su prekid predstavljala vrata.
Još je bio zauzet izviđanjem svoje ćelije, kad izvana doprije do njega šum koraka. Zasuni zveknuše, vrata se
otvoriše, i ćeliju obasja snop svijetla. Tek sad vidje jasno: .zatvor u kojemu se nalazio nije imao prozora, nije
imao ni najmanjeg otvora kroz koji bi bili mogli da u nj prodru zrak i danje svjetlo. On prepozna odmah
čovjeka koji je s fenjerom u ruci bid
26
ušao u njegovu ćeliju i pažljivo zatvorio za sobom vrata: bio je to grof Hohenegg.
„Dobar večer!" odjeknu muklo i podrugljivo grofov pozdrav. Kad se uhapšenik na taj pozdrav trgnu, grof
nastavi: „Da, ponovo se hvata mrak. Ja sam već tri puta bio ovdje, ali nijednom nisam mogao da se
porazgovorim s tobom; stalno si spavao, kao da se s dva blaga udarca sručila na tebe čitava vreća opijuma.
Sto kaže gordi Ciganin o divnom stanu koji sam mu ja spremio?"
,.Nitkove!"
Ta je jedina riječ krila u sebi sav prezir što ga je Ciganin osjećao prema opakom grofu.
„Tako ti govoriš sa mnom! zapušit ću ti gubicu da obuzdaš svoj jezik. Ti si uhapšenik grofa Hohe-negga,
koji nije navikao da se s. njime tako govori."
„Nitkove!" odjeknu ponovo glas hrabrog Ciganina. „Skini mi samo načas okove, pa ću li pokazati kako
čestit Ciganin postupa s lupežom!"
„Uzalud se trudiš da me naljutiš. Došao sam samo da ti izrečem osudu. Lilga, lijepa djevojka, mora biti
moja; ti mi pri tom smetaš, i zato sam ti uredio ovo sklonište, da mi više ne dodijavaš. Imao sam namjeru da
te jednom oslobodim; ali sad si pokušao da me vrijeđaš, i zato nećeš više živ odavle izići."
„Misliš li da ću te moliti za milost? Ja tražim samo pravdu, i pravdu ću dobiti!"
„Pravdu? Ja sam ovdje najviša vlast i navikao sam da sudim brže i pravednije od bilo koje druge vlasti. Kriv
si preda mnom što si pokušao da me ubiješ pa bi morao zato biti osuđen na smrt, ali ja ću te pomilovati pa ću
te osuditi samo na doživotan zatvor. Ali tješi se, ja ću se već pobrinuti da ti taj zatvor skratim."
„Ti nemaš prava ni da nekome sudiš ni da nekoga pomiluješ. Ja tražim zakonitog sudiju koji ima i tebi da
sudi: i ti si kriv, jer si se o mene ogriješio time što si pokušao da me ubiješ, a potom si najmio čovjeka koji
me je predao tebi."
Grof se nasmija.
„Jedini tvoj sudija stoji sad pred tobom i obećaje ti da će ti pravedno suditi. Lilga će se odlučiti da dođe k
meni, da mi bude ženom; sva će ciganska družina,
27osim nje, morati napustiti ovaj kraj. Uostalom, Cigani vole slobodu pa će mi biti zahvalni na toj blagoj
osudi. Da bi mogli da uživaju u ponovo stečenoj slobodi, ja ću ih zauvijek prognati iz ovog kraja."
„Nitkove!"' povika Katombo po treći put.
Upevši uzalud sve svoje snage da raskine okove, Katombo nasrnu bijesno na grofa. Ovaj se zatetura i udari o
zid, a zatim, odloživši fenjer, ščepa Ciganina za vrat.
„Pseto, nećeš ti mene više gristi. Naredit ću da te trostrukim vezama vežu i..."
Odjednom zastade. Ciganin je bio pokušao da mu se otaie i pri tom još više poderao rukav na svom haljetku.
Kroz poderotinu grofu upade u oči tetovirana šara što ju je sebi na ruci bio urezao Katombo. Uplašivši se,
grof ga pusti i uzmaknu.
„Tko si ti, čovječe?" kriknu.
Krik mu se sam od sebe ote. Uzalud pokuša Katombo da taj krik sebi objasni; on pogleda grofa u čudu, ali
mu ne odgovori.
„Tko si ti, pitam te!" ponovi Hohenegg strogo svoje pitanje. „Ne zoveš se ti Katombo, ti nisi Ciganin!"
„Ah, tko ti je to rekao?"
Grof se snađe i upita ga prividno nehajno:
„Vajdama je tvoja majka, je li?"
„Da."
„Prava majka?"
„Zašto sumnjaš u to? Uostalom, nisam ja dužan da ikome o tome polažem račun. Nemam više ništa da
kažem, osim da tražim da me pustiš na slobodu ili da me predaš zakonitom sudu."
,,U redu. Nemamo ništa više da jedan drugome kažemo."
Hohenegg uze fenjer i napusti ćeliju. Zabravivši vrata, pope se uz nekoliko stepenica do mjesta koje se
dijelilo na dva dijela: jedan je vodio do velikih vrata na koja je Katombo silom uvučen u zgradu na putu u
zatvor, a drugi do unutrašnjeg prizemlja koje je imalo vezu s grofovim dvorcem. Stigavši u dvorac, grof
ugasi fenjer, pope se uz široke mramorne stube i uđe, sav zamišljen, u svoju radnu sobu. Tamo odloži fenjer.
28
Potom prijeđe u rasvijetljenu knjižnicu i stade da prebire požutjele listove. Pročita pažljivo više puta neke
spise, a zatim ih isto tako pažljivo ponovo poveza, kao da o njemu zavise važne stvari.
Te se noći nije mogao nikako smiriti pa se bacao amo-4amo po krevetu sve dok nije svanuo dan. Rano ujutro
diže se i napusti odmah grad.
Put ga je vodio u šumu, do branjevine, gdje zateče Cigane u velikoj brizi za nestalim Katombom. Prva ga
ugleda vajdzina. Ona iskoristi odmah priliku da mu se potuži.
„Uzvišeni gospodaru, duboka je tuga obuzela moj ciganski narod sa svom njegovom djecom. Jeste li vidjeli
Katomba, mog dragog sina?"
„Nisam. Zar mu se što desilo?"
„Napustio je juče naš logor i nestao bez traga. Divlje ga zvijeri zacijelo nisu razderale, jer ih u šumi nema, a
nikome nije povjerio da će nas svojevoljno napustiti. Sigurno ga je snašla neka nesreća,"
„Kakva ga je nesreća mogla snaći?"
Uto mu priđe Karavej. „Što mu se desilo, to mi ne znamo", reče mu, pogledavši ga mrko, „ali ja znam tko
mu je neprijatelj, a znam i da ima samo jednog neprijatelja, kome je sigurno stalo do toga da on nestane. Jao
njemu, ako je u to upleten!"
„Sumnjaš li, momče, u nekoga? Tuži ga meni, ako ga znaš! Ti znaš da sam vam prijatelj. Uzdaj se u mene.
Moja vam pomoć neće izostati. Oslonite se na mene!"
„Upravo ga vam ne moram imenovati. Djeca Bo-injara vide jasno, spretne su ruke, a i pamćenje im je dobro
pa ne zaboravljaju ni dobra ni opaka djela. Ako se večeras Katombo ne vrati u naš logor, mi ćemo se dići da
ga osvetimo!"-
„Osveti ga, dragi moj junače! Ali pogledaj najprije dobro u oči čovjeku na kome hoćeš da se osvetiš.
Uostalom, mene se ta stvar ne tiče. Ja sam po drugom poslu došao ovamo. Sad moram da govorim s vajdom
i s vajdzinom."
On namignu starcima i, napustivši logor, uputi se u šumu. Oni pođoše za njim, ali ne primijetiše da je
29'Karavej krenuo za njima. Grof se na izvjesnoj udaljenosti od logora zaustavi i obrati se starcima.
„Postavit ću vam nekoliko pitanja. Vi mi na njih morate po istini odgovoriti, ako vam je stalo do vaše
sreće."
„Pitajte, gospodaru!" zamoli ga starica. „Mi ćemo vam po vašoj želji reći sve što znamo."
„Tko je otac, a tko majka tom Katombu?"
„Ja sam mu otac", odgovori spremno vajda.
„A ja majka", dometnu vajdzina.
„Ostajete li pri tome da ste vi njegovi pravi roditelji? Na Katombu se vidi da nije pravi Ciganin."
Starci se zgledaše, kao da jedno drugome hoće da kažu da su se složili kako će odgovoriti. A potom mu
vajdzina odgovori:
„On je Ciganin, gospodaru, i moj rođeni sin."
„A gdje si ga rodila?"
„Daleko na Jugu, na jednom otoku koji se zove Sicilija."
,,A tko mu je bio otac?"
„Ovaj ovdje, moj muž."
„Lažeš!"
„Možete li mi dokazati da sam neistinu rekla?"
„Mogu. Da vam to dokažem, ispričat ću vam jednu priču. Da li vam je poznato ime Hohenegg?"
„Otkud bi nam moglo biti poznato?"
„Znači, niste nikad ranije bili u ovom kraju?"
„Nikad."
„Čudno. Čujte, dakle, priču. Jedan je grof Hohenegg bio očaran čarima jedne mlade Ciganke upravo
kao što sam ja očaran Lilginom ljepotom. Ona napusti svoje pleme i zatraži od grofa da je vjenča. Kad
on na to ne pristade, ona se vrati svojima. Grof se zatim oženi, i žena mu rodi sina koji im, u desetom
mjesecu svog života, bestraga nestade. O djetetu se zatim ništa više ne ču, ali kasnije grof dozna da su
se upravo u to vrijeme u blizini njegove kuće bili nastanili Cigani. Jedan je čovjek u to isto vrijeme
video jednu Ciganku kako sa zavežljajem u naručju izlazi iz grofova vrta. Kad Ciganka prođe pored
njega, doprije do njega iz zavežljaja prigušen glasić. Čovjek zaključi da je Ciganka ponijela sa sobom u
zavežljaju dijete.
30
Da li vam je ta žena poznata? To je sigurno bila nekadašnja grofova ljubavnica koja je htjela da se
otmicom djeteta osveti grofu!"
„Tu bi tvrdnju trebalo dokazati, uzvišeni gospodaru!"
„Ja raspolažem jasnim i sigurnim dokazom pa vam mogu reći i ime te Ciganke, a poznato mi je i gdje
ona sad boravi."
„Na Cigane se svijet često nabacuje klevetama. Nije isključeno da se i u ovom slučaju radi u stvari
samo o kleveti."
„Ali ja sam istinu rekao: ti si bila ta žena, a oteto je dijete odraslo kod vas i nalazilo se do juče kod
vas."
On se pri tom zagleda u nju pogledom punim prijetnje. Ona se prividno nimalo ne uplaši i odgovori
mirno:
„Zar vam je do toga da zbijate šalu s nama, bijednim starcima, gospodaru?"
„Šalu? Čitava ta stvar mogla bi vam se popeti na vrat, ako je ne shvatite ozbiljno. Grof kojega sam spo-
menuo u svojoj priči bio je naredio, držeći se pri tom davnog obiteljskog običaja, da se njegovu sinu
ureze na ruci obiteljski grb, kako bi ga svatko mogao uvijek po tom znaku da raspozna. Možda se on
sada već nalazi pred sudijom koji ima da istraži čitavu tu stvar. Vi ste sad moji uhapšenici, pod
nadzorom službenika šumarije, pa ne smijete, dok ja drukčije ne odredim, ni pod kakvim izgovorom
napustiti branjevinu."
On se pri tom napravi kao da hoće da se udalji. Ali ga starica uhvati za ruku i zadrža.
„Stanite, gospodaru! Hoću da vam kažem da ja Katomba nisam rodila. Mi smo ga našli u šumi, napola
mrtva, pa smo ga uzeli k sebi, da ne umre od gladi."
„Gdje je to bilo?"
„Ovdje."
„Vi ste, dakle, poznavali grofa Hohenegga, mog pokojnog oca?"
„Da", prizna starica, a oči joj pri tom poprimiše izraz koji nije nimalo ličio na izraz poniznosti.
„Katombo je, dakle, njegov sin?"
31„Ne mogu ja to znati, gospodaru."
„Čuj me, starice! Ja te ovdje ne ispitujem kao službeno lice. Meni ne može biti svejedno imam li ili
nemam brata koji bi mogao da mi okrnji nasljedstvo i smanji prava. Kako vidite, ja sam iskren čovjek.
Hoću samo da znam na čemu sam. Ako mi otvoreno kažete svu istinu, nikakva vas kazna neće stići,
čak se možete i nagradi nadati."
Starci se zgledaše. U očima im se moglo pročitati da su se sporazumjeli.
„Gospodaru, hoćete li nas pustiti da idemo kud nas volja, ako vam istinu kažemo?"
„Hoću."
„Hoćete li nam se zakleti svojom čašću da ćete to učiniti?"
„Kunem vam se."
„Gdje se sad nalazi Katombo, gospodaru?"
„Kod mene. A to znači: na sigurnom mjestu."
,,I nećete mu ništa nažao učiniti?"
„Neću."
„Hoćete li mu dopustiti da se vrati našoj družini?"
„Hoću, ako to bude njegova volja. Ali, ako to ne bude njegova volja, ja ga na to ne mogu primorati."
„Reći ću vam, dakle, svu istinu: Katombo je vaš brat, upravo prvorođeni sin vašega oca. O vama zavisi
hoće li svijet to saznati ili neće."
Grof se maši džepa^ izvuče iz njega novčanik i pruži joj ga,
„Evo, uzmi. Nitko vas neće s branjevine tjerati. Ostanite ovdje dok god vas je volja. Samo ne zabora-
vite da nećete izbjeći smrti ako tko sazna da ste grofu Hoheneggu, mom ocu, oteli sina!"
Zadovoljan ishodom-tog razgovora, grof ode svojim putem. Starac i starica vratiše se u logor. Vajdzina
namignu odmah svojoj kćeri Lilgi da joj priđe.
„Znaš li ti, kćeri, gdje se nalazi Katombo?"
„Ne znam."
„Kod grofa!"
„Kod grofa? Kako to?"
„To ne znam. Ali sam sigurna da mu prijeti opasnost. Uvjerena sam da će mu grof zatrti svaki trag."
„Zašto?"
32
„Zato što je tvoj vjerenik, i što — ali to Je tajna koju samo još vajda smije da zna. Ti možeš da spasiš
Katomba."
„Na koji način?"
„Pomoću grofa. Kad je taj čovjek došao prvi put • k nama, ja sam ti rekla da sam jednom voljela
njegova oca. On me je napustio-, a ja ću mu se sad osvetiti ljubavlju njegova sina prema tebi. Ta
njegova ljubav bit će i sredstvo kojim ćeš spasiti ili osvetiti Katomba. Štošta nećeš moći još razumjeti,
ali jednom će ti sve biti jasno. Pričini se kao da ga voliš!"
,,A kako će se s tim složiti Katombo, moj vjerenik?"
„On će neko vrijeme biti ljubomoran, ali će ti najzad oprostiti. Moje cigansko srce plamti od želje za
osvetom. Tvoja će mi nježnost prokrčiti put do nje. Grof te voli, ali poput leptira koji leti od cvijeta do
cvijeta. Sačuvaj stoga čistoću svoga srca, budi prijazna' s njim, ali dalje od toga ne idi, jer ti srce nalaže
da budeš vjerna svom vjereniku. Sigurna sam da grof nije još napustio branjevinu, da će još neko
vrijeme ostati ovdje, jer želi da se sastane s tobom. Nastoj zato da ga nađeš i saznaš od njega gdje se
nalazi Katombo, ako je još živ, kako bismo doznali što namjerava da učini s njim."
Lilga uzdahnu, kao da joj je teško što mora da sluša vajdzinu koja joj je namijenila da postane sred-
stvom u njenim osvetničkim planovima. Ali ona je bila svjesna da ne može hiniti ljubav prema grofu,
jer se u njenom divljem srcu bio već razigrao plamen ljubavi prema njemu. Stasit, ponosan čovjek bio
je pobudio svojim sigurnim nastupom u njenom srcu osjećaj poštovanja koji se "ubrzo pretvori u
osjećaj ljubavnog blaženstva, kakav nije bila kadra da pobudi Katombo-va nježnost.
I ona pođe da ga traži. 'Kao što se i nadala, nađe ga na istom onom mjestu koje im je već nekoliko puta
bilo poslužilo kao mjesto sastanka.
„Lilga, ja sam se već bojao da nećeš doći."
„Jesi li me ikad uzalud čekao?"
3 Žezlo i Čekić
33„Ne. Ja znam da me voliš, a ljubav je tačna vla-darica. Ali zašto nećeš da mi ispuniš najveću moju
želju?"
„Da dođem k tebi? Vajdzina mi zabranjuje da idem u grad među strane, ohole i zle ljude."
„Smatraš li i mene zlim i stranim?" Ne "
„l^c.
„Zašto onda nećeš da dođeš k meni?"
„Ne smijeni. Morala bih se noću odšuljati, ali ne bih mogla izbjeći Katombovu budnom oku."
„Koliko ja znam, Katombo je nestao."
,',On se nalazi kod tebe."
„Tko to kaže?"
„Vajdzina. Zašto ga držiš u zatvoru?"
„Ne držim ga ja u zatvoru, nego sudija."
Ona se uplaši. „Sudija? Sto je, zaboga, skrivio?"
„Mnogo, neizrecivo mnogo. Što me je juče napao, to bih mu tebi za ljubav oprostio, ali on je zatim do-
šao u grad, ušuljao se. u moj stan i pokušao da me iz zasjede ubije. Uhvatio sam ga pri tom, i sad će
svoju drskost platiti smrću."
„To nije moguće. Katombo nije nikad nikome nešto nažao učinio; nije moguće da te je on htio ubiti." .
„Zar mi ne vjeruješ? Istinu sam ti rekao. Vidjela si da me je već juče htio da ubije."
„Ti si ga izazvao. Oprosti mu i pusti ga na slobodu!"
„To nije više u mojoj moći."
„Ti to ipak možeš. Ti si iza vojvode najmoćniji čovjek u zemlji, i tvoja se volja mora poštivati."
„Zar da spasim čovjeka kojega ti obasiplješ poljupcima?"
„On mi je brat. Pa dobro, neću ga više ljubiti, samo ga oslobodi!"
„Da sam ga ja uhapsio, mogao bih i to učiniti; ali on se sad nalazi u rukama pravde, a uz to postoje to-
liki svjedoci koji će protiv njega svjedočiti, da njegovo oslobođenje ne. zavisi nikako više o meni."
„Ti kažeš da me voliš?" upita ga ona mazno.
„Da, volim te."
,,I nećeš da mi usližaš tu molbu? Hoćeš da mi ufoi-ješ brata? Ne vjerujem ja tvojoj ljubavi!"
34
„Onda ni ja ne vjerujem tvojoj. Ti tražiš od mene što se nijedna žena ne bi usudila da zatraži, a nećeš da
se odazoveš mojoj molbi i udovoljiš mojoj skromnoj želji da te ugostim u svojoj kući."
„Naredi mi to, i ja ću se tvojoj naredbi pokoriti. Ali samo pod uslovom da pustiš na slobodu Katomba!"
„Zaista? Doći ćeš, dakle? Večeras?"
„Da. Ali ja ne znani kojim, putem treba da krenem da bih došla do tebe."
„Ja ću narediti da bramjevina ostane -noćas otvorena. Tačno jedan sat pred ponoć naići ćeš na cesti
koja vodi u Furstenberg na moja kola. Ti samo šapni kočijašu riječ „vajda", i on će te pozvati da
sjedneš u kola i povest će te ravno k meni. On neće govoriti s tobom, a i ti kaži mu samo „vajda", jer
nitko ne smije da zna kamo ideš."
Dugo su još sjedili zajedno. Najzad on napusti potajno branjevinu, a Lilga se vrati svojima. Vajdzina
joj odmah namignu, i ona joj priđe.
„Jesi li ga našla? upita je vajdzina radoznalo.
„Dosad sam bila s njim."
„Jesi li ga pitala za Katomba?"
„Jesam. Katombo je uhapšen."
„Gdje?"
„To ne znam. Znam samo da se ušuljao u grofov stan i da je pokušao da ubije grofa. Pri tom je uhvaćen
pa će biti osuđen na smrt."
Starica se namršti.
„Ne vjeruj bijelom čovjeku. Zna on zašto hoće da Katombo bude osuđen na smrt. Ti to ne znaš, ali ćeš
jednom to saznati."
„Neće on njega predati sudu; on će ga pustiti na slobodu."
„Zar ti je to obećao? Ne vjeruj mu! Lažac je-on i varalica kao i njegov otac. Nastoj da saznaš u kojem
se zatvoru nalazi Katombo. Mi ga moramo spasiti."
„On će ga pustiti na slobodu, obećao mi je to."
Lice se starici još više smrfcnu. „Ako je ori to tebi obećao, sigurno si i ti njemu nešto obećala."
Lilga se zbuni i obori oči.
„Da", dahnu ona najzad. Ona je bila svjesna da vajdzini ne može izmaći.
3* SR„Sto traži od tebe?"
„Da se večeras s njim u šumi porazgovorim."
„Lažeš! To je suviše mala plaća za Katombovu slobodu. Ti bi u tom slučaju prinijela suviše malu žrtvu.
Zašto hoćeš da prevariš svoju majku, koja je ujedno i tvoja vajdzina? Misliš li da su mi oči oslabile, a
um se pomračio? Ja vidim i pogađam što hoćeš da mi zatajiš: on je zatražio od tebe da ga danas posjetiš
u njegovu stanu, zar ne? Odgovori!"
„Da."
„I ti si na to pristala?"
„Da."
Pogleda uprta preda se, starica časkom razmisli, a potoni reče:
„Čuj što ću ti reći! Trebalo je da hladna srca probudiš u njegovu srcu ljubav. Međutim, ti si raspirila u
njemu plamen ljubavi, ali tvoje srce nije pri tom ostalo hladno, ono plamti kao i njegovo. To ti hoćeš da
zatajiš svojoj vajdzini, u namjeri da je prevariš. Zato ćeš biti kažnjena; skrivit ćeš smrt čovjeka kojega
Bi morala poštivati više od mojih zapovijedi. Idi danas grofu: ako bude htio da te zadrži, priteći ćemo ti
mi u pomoć i tražit ćemo od njega da te pusti. Samo nemoj nikome ni riječi o tome reći."
Starica ode. Ostavši sama. Lilga se sva predade svojim mislima. Čitav je dan lutala šumom, sve dok
nije pala noć i bio već blizu sat kad je morala da se uputi grofu. Obuče najljepšu haljinu i odšulja se,
praćena samo pogledima vajdzine, do ceste na kojoj malo zatim ugleda jedna kola koja su upravo bila
stala. Reče Icočijašu lozinku, a ovaj joj onda pomogne da se popne u kola i otkasa s njom put grada.
Palača porodice Ho-henegg nalazila se s onu stranu rijeke Oller, koja protječe kroz Furstenberg, pa se
Lilga morala čamcem prevesti preko rijeke. Pred svojom kućom, na stubama koje su vodile u vrt, čekao
ju je grof.
„Možeš ići!" naredi on sluzi, i ovaj se bez ijedne riječi udalji.
Hohenegg se nalazio sad s Lilgom pod otvorenim prozorom do samih stuba. Popevši se na prozor,
pozva Lilgu da se i ona za njim popne i pruži joj ruku u namjeri da joj pomogne. Ona se nećkala.
„Ne boj se", šapnu joj on. „Tim tajnim putem ide se u moj stan. Ovuda ćeš proći neprimijećena."
Ona pođe za njim i primijeti 'pri svjetlu grofove džepne svjetiljke da se nalaze u podrumskoj prostoriji,
iz koje su vrata, koja nisu ni po čemu odudarala od zidova, jer su bila iste boje, vodila u dug, onizak
hodnik. US'kim stubama put je vodio kroz knjižnicu u gro-fovu radnu sobu. Tu on posadi Lilgu na
divan, a zatim sjede i on do nje i uhvati je za ruku.
„Lilga, drago dijete, koliko sam ti zahvalan što si mi ispunila moju želju i došla k meni."
„A sad ispuni i ti moju i oslobodi Katomba!"
„Katomba!" uzviknu grof nestrpljivo. „Govorimo sad o ljubavi, a ne o tom bijednom momku."
„Ali ti si mi obećao "da ćeš ga osloboditi, ako udovoljim tvojoj želji."
„Pravo da kažemo, nisam ti to obećao. Vrlo je teško osloboditi ga iz ruku sudije."
„Ti možeš sve, samo ako hoćeš."
„Možda."
„Onda ga oslobodi!"
„Pod jednim uslovom!"
,,A to bi bilo?"
„Da ostaneš zauvijek kod mene, Lilga!"
„Zauvijek kod tebe? A ja sam mislila da ostanem svega jedan sat!"
On je privuče k sebi i pomilova joj rukom kosu. „Voliš li me zaista, lijepa Ciganko?"
„Volim."
„Onda ćeš ostati kod mene. Samo pod tim uslovom mogu da oslobodim Katomba."
Zbunjena, ona uprije pogled preda se. U duši joj se ljubav borila s osjećajem djevojačkog stida i uste-
zanja.
,,A što ću ja ovdje?"
„Bit ćeš moja vladarica, moja žena!"
Umiljavao joj se, laskao joj slatkim riječima koje su mogle da zalude i djevojku iskusniju od nje,
obećavao joj život pun sjaja i raskoši. Ona mu se dugo opirala, ali najzad, ponesena strašću, reče:
„Ja ti vjerujem, zato ću ostati. Ali sad moraš da oslobodiš Katomba!"
37„Oslobodit ću ga.*
„Sad odmah?"
„Odmah. Naredit ću da ga puste."
On se diže. Ona ga zadrža. Možda odjednom u njenoj duši odjeknu glas sumnje.
„Ja hoću da svojim očima vidim da si ga oslobodio, da se uvjerim da si izvršio obećanje."
On se osmjehnu. „Ti milo, malo sumnjalo. Da te sasvim umirim i uvjerim da sam izvršio obećanje koje
sam ti dao, ja ću udovoljiti tvojoj želji. Ali, zar ti je baš drago da te Katombo ovdje vidi?"
„Ne, ali on treba da zna da ja ostajem kod tebe samo zato da bih njega spasila."
Hohenegg iziđe na hodnik i odanle uđe u jednu sobu gdje su ga, kako se činilo, čekala dva čovjeka u
uniformi njegovih namještenika, očito ljudi njegova povjerenja.
„Dovedite Ciganina! Ja ću vam zapovjediti da ga pustite na slobodu, ali vi ga dolje ponovo zatvorite u
podrum. Pazite da vas pri toni. nitko ne vidi!"
Zatim se vrati Lilgi, na čijem se licu vidjelo da sa strahom očekuje da vidi svog dosadašnjeg
ljubavnika. Malo zatim otvoriše se vrata i u sobu uđe jedan od ona dva čovjeka.
„Zapovijeda li milostivi gospodar da uvedemo uhapšenika?"
„Uvedite ga!"
Katombo uđe. Prvi mu pogled pade na djevojku.
„Lilga!" viknu i uzmakmu, kao da mu se ukazala sablast. „Sto radiš ovdje?"
„Došla sam da zamolim milost u grofa za tebe."
„U to doba! Ne treba meni milost, ja tražim samo pravdu."
„Moj postupak prema tebi možeš nazvati milošću ili pravdom, kako hoćeš", upade mu grof u riječ. „Ja
sam ti, eto, ispunio želju. Skinite mu okove i iziđite!"
Sluge izvršiše zapovijed i napustiše sobu. Proteg-nuvši se, Katombo osjeti da mu se snaga pomalo
vraća pa se obrati Lilgi.
„Dođi!"
Grof tafcnu rukom djevojku i odgovori Katombu:
38
„Idi! Lilga ostaje kod mene."
„Ah!" uzdahnu Katombo potresen.
„Drukčije nisam mogla da te spasim", pokuša djevojka da se opravda, očito zbunjena.
„Pod tu cijenu ja se slobode odričem", dobaci joj on prezrivo. „Za me si već bila izgubljena, a sad
hoćeš da svoju nevjernost zastreš plastom velikodušnosti. Podlom si se laži sama ponizila. Ništa me
više ne obavezuje da te spasim; bio bi to sad, uostalom, uzaludan trud. Ali jedno te ipak molim: vrati se
vajdzini, a ja ću se vratiti u zatvor."
„Kakva ti korist od toga? Lilga će ostati kod mene makar ti prezreo slobodu", odvrati mu grof.
Unatoč boli koja mu je razdirala srce, Katombo se ponosno osmjehnu: sav se uspravi i priđe suparniku.
„Misliš li zaista da sam nakanio ostati u zatvoru? Htio sam samo da se potpuno uvjerim kako me, pu-
štajući me na slobodu, hoćeš da obmaneš. Lilgu žalim, a tebe prezirem. Oteo si mi ono što mi je bilo
najdraže; još ćemo se vidjeti; uskoro ću se vratiti, jer se moram s tobom obračunati."
Izišavši iz sobe, siđe niz stube. Dolje su ga čekale one dvije sluge. Morao je proći pored njih, ako je
htio da iziđe na glavna vrata. Jedan mu od njih priđe.
„Ova su vrata već zatvorena. Izići ćeš na stražnja vrata", reče mu, uputivši se pred njim dugim hodni-
kom koji je vodio u niže prostorije. Katombo pođe za njim, praćen u stopu drugim slugom. Stigavši na
kraj hodnika, slugp koji ga je predvodio otvori jedna vrata iza kojih su druge stube vodile još niže.
„Siđi niz te stube!" reče mu.
Ciganinu odmah sinu kud ga vode Naglo se okrenu, obori na zemlju slugu 'koji je išao za njim pa
nagnu u bijeg hodnikom i stiže do glavnih vrata. Pored tih vrata nalazila su se druga, manja vrata s
ključem u bravi. U tren oka okrenu Katombo ključ i povuče zasun.
Sluge su bile pojurile za njim. „Pobjeći će nam kroz prozor. Otvorimo brzo kapiju i trkom za njim!" —
zapovjedi jedan od njih.
39Zasuni odskočile, kapija se žirom • otvori, i ona dvojica izletješe napolje. Mala prostorija u koju je
Ka-torntoo bio ušao bila je vratarova sobica. Sobica-je u taj čas bila pusta. Grof nije htio da ima
svjedoka koji bi znali za njegovu pustolovinu, pa su njegove pouzdane sluge bile nekud poslale vratara.
Na stolu su se nalazile vrtlarske škare; Katombo ih dohvati, otvori njima prozor, a zatim se pope na nj i
skoči napolje. Bio se upravo dotakao nogama tla, kad ga ona dvojica što su ga gonili napadoše s leđa.
Jedan od njih u isti čas ja-uknu i sruši se na zemlju: Katombo je bio nasrnuo na nj škarama, ubo ga i
zatim pojurio prema rijeci koliko su ga noge nosile.
,,U pomoć! Drž'te ubicu!" udari u viku drugi sluga goneći Katomba.
Katombo, brži od njega, stiže na vrijeme do rijeke i baci se u vodu. Na goniočevu viku bile su međutim
izišle iz palače brojne sluge i zaposjele obalu rijeke s ovu stranu -vode. Na đVugoj obali, s onu stranu
vode, bili su se skupili brojni noćni šetači, tako da Katombo nije mogao da iziđe ni na drugu obalu. Na
sreću, u mračnoj noći, obasjanoj slabim svjetlom zvijezda, ugleda odjednom mali čamac. Čovjek koji
se u njemu nalazio veslao je uz vodu. Da ga je Katombo mogao da savlada, bio bi se spasio. Kao
odličan plivač ustremi se na čamac. Čovjek u čamcu diže veslo i uspravi se.
„Stoj! Tko si?"
Katombo se ne ođazva. S oštrim škarama u desnoj ruci, otisnu se snažno nogama i samo što ne skoči u
čamac. Držeći se lijevom rukom za čamac, zamahnu škarama koje je držao u ruci. Zabliješten bljeskom
čelika, čovjek u čamcu ščepa u isti čas munjevitim potezom svom snagom Ciganina za desnu ruku,
primoravši ga da ispusti oružje, a zatim ga podiže u čamac, držeći ga čvrsto za kaput. Ljuljajući se, slab
se čamac pri tom umalo ne izvrnu: dizao se i spuštao se, a pri tom je u nj ulazila voda. Čovjek se u
čamcu, kako se činilo, nimalo ne uzbudi: držeći čvrsto svojim gvozdenim šakama neznanog gosta, reče
mu malone dobroćudno: „Hej, momče, kad si se več na mene namjerio, kaži mi s kim ja to imam
posla!"
„Spasi me, ja sam nevin!" promuca Ciganin.
40
„Nevin? A ovamo viču za tobom da si ubica! Tko si ti?"
„Ciganin sam, a umakao sam grofu Hoheneggu koji mi je oteo vjerenicu i zatvorio me u svoj podrum."
„Grofu Hoheneggu si umakao? Hm! Ja tom neva-Ijalcu nisam nimalo sklon, ali ti si me napao
oružjem."
„Iz očaja!"
„Iz očaja? I to može da bude!" reče čovjek i, baciv-ši pažljiv pogled na obje obale rijeke, nastavi mirno:
„Čuj me, momče! Ja poznajem grofa, i zato mogu da ti vjerujem. Ako si nevin, zauzet ću se za tebe;
ako li nisi, znaj da ću te predati policiji. A sad ispričaj po istini što ti se desilo. Pazi samo da ti ne padne
na pamet da strugneš! Pričaj bez straha! Dok ne svršiš, provozat ćemo se malo amo-tamo po rijeci, a
ona de-riščad tamo prijeko neka slobodno viču!"
Pustivši iz svojih ruku Katomba, koji se uspravi, čamdžija se prihvati vesala. Sad tek uoči Ciganin da
ima pred sobom čovjeka snažne tjelesne građe koji se sigurno nikoga ne boji. Tjeran dvjema snažnim
rukama, čamac sad poletje niz vodu. Iz daljine se čula još vika progonilaca, ali čamdžija nije za nju
mario.
„Pričaj, dakle!" zapovjedi on po drugi put Katom-bu. Ohrabren iskrenim povjerenjem i načinom opho-
đenja koje mu je čamdžija iskazivao, Katombo se ohrabri i podnese svom domaćinu opširan izvještaj o
svemu što je u posljednje vrijeme bio doživio pa završi svoju priču tek pošto im grad već davno
nestade s vida. Čamdžija diže onda vesla, i čamac krenu sad sam niz vodu.
„Hm! Ja ne sumnjam u istinitost tvoje priče. Sva je nevolja u tome što si upotrijebio škare. Da nije do-
šlo do te graje, grof bi bio najvolio da stvar legne. Najbolje će biti da uhvatiš odmah maglu."
„Pustit ćeš me, dakle, na slobodu!"
„Da. Sigurno nisu u tami prepoznali moj čamac, a ti mi izgledaš vrijedan momak. Tvoji gonioci možda
već misle da si se utopio."
„Onda me iskrcaj, molim te. Ja se moram odmah vratiti u svoj logor." .
41„Sto ti pada na um! Ta sigurno su već u logor poslani ljudi s nalogom da te uhapse!"
„Ali ja se moram vratiti vajdzini!"
„Da, ali ne još, mladiću moj! Ne kanim nikako da im pomognem da te ponovo uhapse. Aho hoćeš da
svoje izvijestiš o sebi, otići ću ja mjesto tebe u logor."
„Zaista?"
„Da, još noćas, ukoliko ti to zaželiš."
,,A gdje ću ja za to vrijeme ostati?"
,,U mom stanu; tamo ćeš biti siguran."
,,A tko si ti?"
„Ja se zovem Albert Brandauer, a po zanimanju sam dvorski kovač. Sad ćemo se iskrcati."
,,A zatim ćemo se vratiti u grad?"
„Da. Budi bez brige; kod mene ćeš biti sasvim siguran."
,,A čamac? Zar te čamac ne bi mogao izdati?" „Čamac pripada jednom ribaru koji će sutra doći PO nj."
Malo zatim pristadoše uz obalu i izvukoše čamac na kopno. Obilaanim putem stigoše najzad u Fiirsten-
berg. Kloneći se stalno svakog susreta i krijući se u tami stigoše sretno do dvorske kovačnice čiji su
prozori bili zamračeni.
„Ući ćemo na stražnja vrata", reče kovač i skoči preko plota.
Katombo pođe za njim. Kad uđoše u radionicu, Brandauer zapali svjetlo. Odjednom im upade u oči
neka bijela pojava, skrivena ispod mijeha. Bio je to kovaču dobro poznat šegrt, koji se, lutajući onuda,
možda sklonio u kovačevu radionicu. Kovač ga izvuče iz njegova skrovišta. Momak je imao na sebi
samo košulju i gaće.
„Sta radiš tu, Toma?"
„Ja — ja ni sam ne znam, majstore Prandauer." „Tako!" On osvijetli kut gdje se momak bio sakrio i
pokaza mu cigaru koja je još tinjala. „Što je to?"
42
„To? Hm, to je možda jedina cigara!"
„Ti si pušio?"
„Sasvim malo, gospodine majstore."
„A zašto ovdje?"
„Gore u sopi ne smijem. Tamo pi mi radnik sigurno udijelio koji šamar."
„To bi ti i zaslužio!" nasmija se Brandauer, očito ne zamjerajući momku. „Kad već cigara još tinja, na-
stavi je pušiti. Ali zato 'ćeš paziti na ovoga mladića dok se ja ne vratim!"
„U redu, dopri gospodine majstore!" nasmiješi se mladić i pođe za obojicom u sobu gdje kovač otvori
jedan ormar.
„Evo ti, uzmi i presvući se!" reče kovač Katombu, pružajući mu jedno odijelo. „Toma će se pobrinuti
da ti ne uzmanjka ni jelo ni piće. Samo neka pripazi da ne upadneš kome u oči. A ja ću se sada
odšuljati u tvoj logor."
Pošto kovač iziđe, Katombo se presvuče. Šegrt mu je u svemu bio pri ruci. Iza večere Toma ode u
radionicu i vrati se odanle s cigarom u ruci.
„Hoćeš li i ti jednu zapaliti", upita šegrt Katomba.
„Hoću."
„Evo ti, uzmi. Samo pazi, puši je razumno. Nije to obična kupa ili hapana, to je odlična cigara. Dopio
sam je od svog prata Palduina koji radi u onom dućanu tamo prijeko: tri komada za panku!"
Razgovor bi time završen, jer šegrt nije bio raspoložen da nepotrebnim riječima kvari sebi zadovoljstvo
koje mu je pričinjalo pušenje, a Katombo je bio i suviše zauzet svojim mislima da bi mogao da se
zaželi dugog razgovora.
Tako prođoše gotovo dva sata. Uto se već Brandauer vrati i, poslavši spavati šegrta, podnese izvještaj
Katombu. ,
• „Nisam je našao."
„Kako to? Mjesto je lako naći i noću."
„Istina je. Ali nje nema više tamo. Ja sam sasvim slučajno naišao na jednu vojničku stražu koja me je
43
zaustavila. Rekao sam joj da sam zalutao i pitao sam je zašto su tamo postavljene straže. Vojnik mi je
onda ispričao da je jedan Ciganin ubio jednog čovjeka i pobjegao. Branjevina je sad sa svih strana
opkoljena^ reče mi, pa će ubicu uhapsiti čim pokuša da se vrati u logor. Ostali su Cigani već pod
vojničkom pratnjom otjerani. Kuda, to nije znao da mi kaže."
„Sutra ću ja to izvidjeti."
„Prepusti ti to meni! Zasad si kod mene siguran. Smjestit ću te u jednu sobu u koju nitko ne smije ući
osim šegrta koji će te posluživati. Odan je to i pouzdan mladić. Sve drugo će se kasnije urediti.
3. NA OBALAMA NILA
Bilo je to u Siutu, u Egiptu. Žarko podnevno sunce širilo je tešku sparinu nad gradom u čijim bi uskim
ulicama s vremena na vrijeme tišinu prekidali samo žurni koraci pokojeg prolaznika, tromo kasanje
magaraca ili sipljivo dahtanje deve. Užaren zrak treperio je nad vodama Nila pa na njegovim valovima
nije bilo vidjeti ni čamaca ni lađa. U luci se nalazilo samo nekoliko manjih lađa, ali i te bez posade,
jer ,su se ljudi od vrućine bili sklonili na obalu, da bi se u hladovini koje kavanice malo osvježili.
Na obali rijeke dizala se visoka zgrada., Opasana zidom od opeka što je bio okružio čitavo zemljište na
kojemu se sama zgrada nalazila, ona se jedva mogla nazreti. U jednoj prostranoj odaji, na prvom spratu
te lijepe zgrade, zrak je prijatno osvježavala voda što se ishlapljivala iz glinenih posuda smještenih u
brojnim zidnim udubinama. Pod je u toj odaji bio zastrt jednim jedinim perzijskim ćilimom divne
izradbe i skladnih boja. Na jednoj uzvisini nalazio se krasan divan, presvučen crvenim baršunom. Na
njemu je podvitih nogu sjedio čovjek u položaju koji Turčin naziva „rahat otturmak", što znači položaj
tijela za počinka.
Čovjeku je moglo biti jedva pedeset godina, ali je po tužnom izrazu svog lica plemenitih, muževnih
crta izgledao stariji. Imovno stanje ljudi na Istoku mjeri se obično po njihovoj luli. Glava njegove lule
bila je sačinjena od neobično velikog komada štive, a kamiš od ružina drveta, sav opleten zlatnom
žicom i posut bi-serjem, dok joj se pisak sastojao od velikog komada
45napola providnog jantara koji se na Istoku plaća sku-plje od svijetlog; dio lule što spaja kamiš s
piskom sav se sjao od briljanata, smaragda i rubina, pa su već sami ti dragulji predstavljali golemo
bogatstvo.
Do njegovih nogu čučala su dva crna roba: jedan mu je stalno punio lulu duhanom, a drugi mu je do-
davao fildžane pune crnog pića, najfinije kave, koja se u Moki pije bez šećera i bez kajmaka.
Odjednom Uđe na pokrajna vrata jedna žena lica zastrta velom. Približi se čovjeku i poljubi ga, podi-
gavši pri tom veo na čelo. Zatim mu pomilova rukom kosu i reče tiho:
„Opet su se oblaci nadvili nad tvoje čelo i sjena ti se njihova dotakla srca. Udes smrtnika zapisan je u
knjizi sudbine, i čovječja je ruka suviše nemoćna da bi se mogla usprotiviti volji Alahovoj."
„Pravo kažeš, Aješa; ali Alahova volja boli, kad čovjeku Alah kida srce. Alah upravlja udesima ljudi
kao što upravlja vodama potoka, ali daje čovjeku i maha da okuša i razvije, svoju snagu. Moj život je
bio težaik boj. Kismet mi je bio dosad blag i sklon. Ali sad se oborio na mene maljem, kao da hoće da
me smrvi. Ja se borim, otimam se, ali pored sveg svog bogatstva, pored sve svoje moći, ostajem
bespomoćan. Rasipljem zlato, kao da raspolažem blagom o kojemu pričaju priče iz Hiljadu i jedne
noći; šaljem u bijeli svijet prijatelje, sluge i robove, ali se nitko odanle ne vraća s do-terom viješću za
kojom čeznem kao što noć čezne za zorom, pustinja za rosom i kišom, a dolina Nila za blagotvornom
poplavom."
„Oče, ima samo jedan čovjek, dovoljno mudar i hrabar, koji može da otkrije tajnu koja te muči i da te
obraduje viješću za kojom čezneš. Ali taj nije sad tu."
„Tko je to?"
„Katombo."
Čovjek podiže prema njoj pogled, kao da hoće. da je nešto pita. „Zar ga tako dobro poznaješ da možeš
to da tvrdiš?"
Ona umuknu načas, kao da ju je očevo pitanje zbunilo. Zatim mu odgovori: „Poznajem ga, jer si mi ti
sam mnogo o njemu pričao."
46
„Istina je, u pravu si, mnogo sam ti o njemu pričao. Da je ovdje, bio bi već odavna vratio mom srcu
hrabrost i radost, jer od svih ljudi koje' sam dosad poslao u bijeli svijet da mi pronađu dijete, milu
Sobeidu, • nitko mi je ne može pronaći, nitko mi je ne može vratiti osim njega."
„Alah je velik; on može da pomogne, i često nam njegova pomoć stiže u vrijeme kad joj se najmanje
nadamo. — Ja sam netom bDa na krovu, da udahnem malo vlažnog zraka s rijeke, pa sam vidjela lađu
gdje plovi vodom pod našom zastavom. Čovjek što je veslima tjera vozi u pravcu luke. Požurila sam,
eto, da te
0 tome izvijestim. Da nije to jedna od tvojih lađa?"
„Vozi li čovjek niz vodu ili uz vodu?"
„Niz vodu."
„Onda je sigurno već pristao uz obalu i može svaki čas da bude ovdje. — Čuješ li?"
U isti čas začu se šum nečijih brzih koraka. Netko se iz dvorišta bio uputio k njima, penjao se stubama
1 inalo zatim otvorio vrata. U odaju stupi jedan sluga i pokloni se do zemlje.
„Efendijo, jedan lađar želi da govori s tobom."
„Neka uđe!"
Sluga se ponovo pokloni i iziđe. Čas zatim u odaju uđe čovjek odjeven u nošnju nilskih lađara. Bio je
sav oznojen.
„Sto želiš?" upita ga domaćin.
„Jesi li ti Said Abdalah, veliki čuveni At>u er Re-isan, otac nilskih lađara?"
„Da, ja sam taj."
„Mene šalje Katombo, tvoj kapetan."
„Katombo?" Abdalah se trgnu, ali se u isti čas savlada; njegovo uzbuđenje u taj čas nije nimalo priličilo
spokojstvu koje se u istočnjaka smatra znakom dostojanstva.
„Da, Katombo", potvrdi lađar i pri tom se duboko pokloni. „Šalje me da te izvijestim da je stigao."
,,A gdje je sada?"
„Začas će ovamo stići. Morao sam veslati iz sve snage, jer je kapetan želio da te što prije izvijestim o
njegovu dolasku."
47„Mnogo mu se žuri. Ili mu se kakva nezgoda desila, ili je imao mnogo sreće na putu. Znaš li ti
što je zapravo uzrok toj njegovoj žurbi?"
„Ne znam. Katombo me je tek u Dongoli najmio, kad je već bio na povratku."
„Imate li mnogo tereta?"
„Toliko, da je jedva ostalo mjesta za posadu."
„Jeste li prešli sretno preko brzica?"
„Tako sretno da nismo imali gubitaka ni u ljudima ni u teretu."
„Znači, niste imali neprilika na putu. Siđi sad do slugu i reci im da sam-naredio da te počaste
jelom j pićem!"
Lađar iziđe, a Said Abdalah ustade. On nije bio. primijetio da mu se kći, na vijest da se Katombo
vratio, radosno trgla.
„Spremi ručak, Aješa! Ja idem do rijeke da dočekam Katomba."
Djevojka iziđe nečujno iz odaje. Said Abdalah obavi fes, kojim je bio pokrio glavu, dugim,
mekanim kašmirskim šalom, da bi ga turban s oba kraja šala što su mu pali niz lice, zaštitio od
žarkih sunčanih zraka. Zatim iziđe iz kuće, prođe kroz vrt, otvori kapiju i uputi se prema rijeci.
Tko ga je poznavao, sigurno bi se bio začudio što on, najugledniji i najbogatiji gospodar lađa na
Nilu, ukazuje toliku čast tom svom kapetanu da ga lično dočekuje. Zacijelo je mnogo uvažavao
Katomba, kad mu je pošao u susret, umjesto da ga dočeka u hladu svoje odaje, sjedeći na svom
divanu.
Stigavši do obale, primijeti jednu neobično veliku lađu, dahabiju, koja se u luku približavala
pristaništu. Jedro je bilo podvezano, pa je sama struja tjerala lađu prema obali. Okrenuvši se
pramcem prema kopnu, lađa, nošena strujom, najzad pristade.
Jedan mladić, koji je stajao na krmi, pope se jednom nogom na rub lađe i skoči smjelim skokom
preko vode, koja je dijelila lađu od kopna, na obalu, a zatim prekrsti ruke na grudima i pokloni se
do zemlje. Said Abdalah ga pozdravi:
„Habakek — dobro došao, Katombo! Da li je Alah bio s tobom i s tvojom dahabijom?"
„Alah nas je štitio, pa nam valovi i vjetar nisu mogli nanijeti nikakve štete, jer su ih dobri duhovi s
neba odgonili do nas."
„Jesi li donio dobar teret?"
„Nisam te poslušao, Atm er Reisan. Morao sam ti donijeti ljekovitog bilja iz Mek-Nimra, a donio
sam ti ga iz Amhare."
„Do Amhare si stigao?" upita ga Said Abdalah u čudu. „Znači da si miljenik Proroka koji ti je
poslao povoljan vjetar i nadahnuo te hrabrošću i neustrašivo-šću. Tvojom ću se neposlušnošću
okoristiti, jer je ljekovito bilje u Amhari bolje pa mu je i tržna cijena veća negoli onome koje se
iznosi na trg iz Mek-Nimra."
„Ja to znam, efendijo, zato sam i' pošao tako daleko."
,,A pošto si ga kupio?"
„Po istoj cijeni koju si mi odobrio za robu iz Mek-Nimra."
„Mašala, je li moguće? E, baš si dobar posao učinio, Katombo! Jesi li donio mnogo te robe?"
„Ispunio sam njom svaki kutak na lađi, efendijo. Nego, još nešto moram ti priznati. Ljekovito bilje
ne predstavlja jedini teret koji sam donio."
,,A što si još donio?" produži da pita Said Abdalah, a čelo mu se pri tom malo smrknu. „Nadam se
da nisi kupio nešto što bih samo s gubitkom mogao da preprodam!"
„Sin el fil, slonove kosti sam ti donio, efendijo!" odgovori Katombo tako nehajno, kao da se radi o
pijesku ili opekarna iz blizine Siuta.
„Slonove kosti!" uzviknu Abdalah poluglasno. „Koliko?" .
„Temanin kantar — osam hiljada kila!"
„Ti si zaista velik Alahov miljenik. Ali za taj ti dragocjen teret nije bio dovoljan novac koji sam ti
dao kad si pošao na put."
„Dovoljan mi je bio; još ću ti jedan dio vratiti."
„Ta nije moguće! Odakle je ta slonova kost?" •
„Iz Bahr el Asraka, a tamo je dopremljena karavanom iz Carstva Tigrova."
„Jesi li je kupio ili dobio trampom?"
48
4 Žezlo i Seklć
49„Ni jedno ni drugo, efendijo: ja sam je upljačkao. Jesi li čuo kad za razbojničke čamce koji u Bahr el
Abiadu i u Bahr el Asraku običavaju napadati mirne trgovačke lađe?"
„Ja ih poznajem i ne bih nikome savjetovao da zameće kavgu s njima. Od njih se čovjek jedino bije-
gom može spasiti!"
,,I ja sam to čuo, ali sam ipak pomislio da su hrabro srce i snažna pest oružje u koje se čovjek može
uzdati. Zato i nisam, kad su me dva takva čamca napala, pred njima bježao, nego sam im se odupro,
zauzeo ih i razbojnike sve poubijao. Teret koji su razbojnici upljačkali donio sam tebi, Abu er Reisane.
Donio sam ti i slonovu kost koja se nalazila u plijenu, a drugo sve uz oba čamca prodao."
„Katombo, ti si velik „pehlevam", junak kome na Nilu nema ravna, ali si krivo učinio što si čamce pro-
dao i meni donio slonovu kost, jer je blago oteto onima koje su razbojnici- napali i opljačkali."
„Oni su u borbi s razbojnicima svi poginuli, pa su njihovi čamci pripali razbojnicima, a njih sam ja sve
poubijao. Ti si sam rekao da oni nikoga ne štede."
„Pravo kažeš i zaslužuješ da budeš za to pristojno nagrađen. Novac koji ti je preostao zadrži za sebe."
„Efendijo, tvoja je ruka dobrotvorna i milostiva, ali ja ne mogu da prihvatim tako bogat dar. Ti si mi
dao na put podosta novaca, a ja ti donosim gotovo dvostruko toliko. Čamce sam u Kartumu dobro pro-
dao."
„Ipak neka bude kao što sam rekao. Prorok kaže: Održi riječ koju si zadao, jer dah što nosi govor izlazi
iz usta, ali se ne vraća u njih! Koliko sd novaca donio?"
„Dozvoli, efendijo, da ti u tvom stanu položim račun. Milostiv si pa si došao ovamo k vodi, ali sunce
suviše pali pa se tvoj vjerni sluga boji da bi moglo da ti zdravlju naudi."
„Onda dođi! Nego, zar ne moraš ostati na daha-biji?"
„Kormilar je vrijedan lađar! On će me zamijeniti dok se mi porazgovorimo."
50
Obojica se sad uputile trgovčevoj kući, kamo sluge pohitaše da izraze Katombu svoju radost, što se
sretao vratio. Sad se vidjelo da je pored naklonosti svog gospodara uživao i ljubav gospodarovih slugu
koje je život dovodio često u vezu s njim. Svojom se vanjštinom za vrijeme svoje odsutnosti bio on u
mnogo čemu nabolje izmijenio. Bio se protegao u visinu i u širinu pa se od mladića bio razvio u zrela
čovjeka: opaljeno mu lice probila gusta brada, pa je, penjući se stubama uz svog gospodara, izgledao
još ljepši, snažniji i dostojanstveniji od Egipćanina, mada je ovaj izazivao opće poštovanje.
Uđoše u hladovinu sobe u kojoj je Said Abdalah maločas sjedio: dvojica robova bili su međutim izašli.
„Abu er Reisan" sjede na divan.
„Sjedi do mene, ja sam tobom vrlo zadovoljan!" Katombo ga posluša, obradovan u duši pozivom
kojim ga gospodar počasti. Odloži krivu sablju i pištolje koje je bio zatakao za pas i izvuče iz džepa
nekoliko hartija.
„Evo ti obračun, efendijo. Iz njega ćeš se uvjeriti da sam ostao tvoj vjeran sluga."
Said Abdalah uze hartije i pljesnu rukom o ruku. U isti čas pojaviše se oba crna roba.
„Duhana nam dajte!" zapovjedi im gospodar. Robovi poslušaše i doniješe dvije lule, pruživši ih
domaćinu i Katombu. Zapalivši im zatim mirisav dže-belski duhan, sjedoše, spremni na svaku njihovu
zapovijed.
Ispitavši račune, Said Abdulah turi hartije sebi u džep.
„Vidim da si vjeran, hrabar i mudar sluga. Novac, koji si sa sobom donio, pripada tebi. Odlučio sam da
ti pružim još jedan dokaz svog povjerenja u tebe, veći ti Bitko ne bi mogao pružiti."
„Govori, Abu er Reisane! Spreman sam da udovoljim svakoj tvojoj želji."
„Hoću da ti povjerim jedan zadatak. Da bi ga izvršio, moraš biti spreman da staviš sve na kocku, pa i
sam život."
51„Moje su uši čule tvoje riječi, efendijo. Moje srce i moja ljubav, a to znači i moj život, pripadaju tebi,
gospodaru."
„Ti znaš da pravi musliman ne govori s drugim čovjekom o svom haremu. Po tome što sad kršim taj
dobri i svake hvale vrijedni običaj, razabrat ćeš koliko te volim kad ti toliko povjerenje iskazujem. Moj
se harem razlikuje od harema drugih vjernika. Smrt mi je otela ženu koja je bila najmilija mojoj duši.
Ali moje joj je srce ostalo vjerno, pa nijedna žena ni robinja nije uspjela da me oslobodi tuge za njom.
Rasta-jući se zauvijek sa mnom, ostavila mi je u amanet dva dragulja, najveća od svih što sam ih ikada
imao, ostavila mi je dvije moje kćeri. Ti ih nikad nisi vidio, iako već tri godine boraviš u mojoj kući.
One su po ljepoti ravne rajs.kim hurijama, ljupke k6 krila lastavičja, a dobre i poslušne poput Rute o
kojoj pričaju ne samo zapisi što ih kalifi za sobom ostaviše nego i knjige Ja-huda1 i Nazara2. One su
bile sva moja radost i sve moje milje. Sve moje brige, danju i noću, bile su posvećene samo njihovoj
sreći. Sad mi se radost u bol pretvorila, jer mi je Sobeida, starija kći, nestala."
Said umuknu. Lice mu se ponovo smrknu, a u tamnom mu oku zablista suza. Katombo obori pogled,
kao da o nečemu razmišlja. Čas zatim upravi pogled u svog gospodara.
„Smijem li te nešto pitati, gospodaru?"
„Pitaj slobodno što god te volja, ja ću ti rado odgovoriti."
„Kad je Sobeida nestala?"
„Sutra će se navršiti tri tjedna od dana kad je nestala."
„Da li je to bilo danju ili noću?"
„Bilo je to uveče."
„Da li je bila u to doba dana sama?"
„Bila je sama. Bila je pošla do vrtne sjenice što se nalazi u jednom kutu pored samog zida. često se
odmarala na tom mirnom mjestancu, pa nismo tome obratili naročitu pažnju. Odanle je nestala, i to sad
podvostručava moju bol."
1
Jahuđl: Zidovi, Jevreji.
* Nazari: Nazarećani, kršćani.
52
„Da li vam je spomenula da ide do sjenice?"
„Spomenula je."
,,A nije pozvala svoju sestru da pođe s njom?"
„Nije."
• . „Gdje se nalazila njena sestra kad se ona uputila u vrt prema sjenici?"
„Njena je sestra ostala te večeri sa mnom. Igrali smo partiju šaha. Sobeida je neko vrijeme sjedila s na-
ma. Odjednom se diže i pođe, izvijestivši nas pri tom kud je naumila da ide."
„Da li je i ona voljela da igra šah?"
„Ne naročito, nije bila ni vješta toj igri"
„Da li je svratila u svoj harem prije nego što je izašla iz kuće?"
„Nije. Sišla je niz stube i pošla u dvorište, a odanle se uputila u vrt. Vidio ju je eunuh Davud."
,,A kakvu je haljinu imala na sebi?"
„Kućnu."
„Da li ste primijetili da su s njom nestale i neke njene haljine, da je nestalo nešto od njenog rublja,
njenog nakita, njenog novca, pa možda i od tvog novca?"
„Sve je to na svom mjestu, ništa od svega toga nije nestalo. Ja sam se lično o tome uvjerio, a i Aješa je
naredila da se ispita nedostaje li što."
„Znači, tvoja te kći nije svojevoljno napustila; nju je netko oteo!"
„Alah akbar — bog je velik. Katombo, ti stavljaš melem na moju ranu, ali mi ona ne može zacijeljeti,
jer sam izgubio svoju Sobeidu."
„Alah kerim — bog je milostiv. On uzima i vraća. On neće sići s neba na zemlju da ti vrati kćer, ali ti
je dao mudru pamet, jaku desnicu i vjernog slugu, pa ćeš sam doći do onoga što ti je oteto."
„Izgubio sam pamet pa ne mogu ništa da smislim, desnica mi je iznemogla, a sluge koje sam na sve
strane poslao ili se nisu još vratile,-ili će se vratiti bez one koja bi mi i pamet i snagu vratila. Katombo,
hoćeš li ti da pođeš u potragu za Sobeidom?"
„Hoću, efendijo. Kad si me poslao dahabijoni u dalek svijet, u nepoznat kraj, bio sam siguran da ću
tvojoj želji udovoljiti, a kad mi sad naređuješ da ti
53potražim oteto dijete, jedan mi tajan glas govori da ću je pronaći."
„Hvala ti, Katombo! Tvoje ,me rijeci hrabre i ispunjavaju nadom u nov život. Evo, već nose jelo i piće.
Osjećam da će mi i jedno i drugo prijati, jer se sad uzdam u tebe i u tvoju mudrost. Kad misliš da po-
đeš?"
„Dozvoli mi, Abu er Reisane, da danas ostanem još ovdje. Ja moram sve potanko ispitati i o svemu
dobro razmisliti, da bih mogao da smislim tačan plan. Drugi to nisu mogli da učine, jer su pošli odavle
bez nekog određenog cilja."
„Ti govoriš mudro i pravo. Prije negoli pođeš na put, moraš se okrijepiti. Sad treba da jedeš i piješ!"
Sluge postaviše pred obojicu, po istočnjačkom običaju, nizak stol i iznesoše birana jela. Katombo
prionu revno, ne čekajući da ga gospodar nudi.
Said Abdalah jeo je sasvim malo. Jad je loš kuhar.
Po završenom ručku napusti bivši Ciganin svog gospodara. Još za vrijeme ručka bio je o svemu dobro
razmislio pa se sad uputi prema sjenici, mjestu na kojemu je po njegovu mišljenju sigurno bila izvršena
otmica Sobeide. Bila je to u perzijskom stilu izgrađena drvena kućica. Vrata su bila otvorena: nekoliko
stepenica od opeka vodilo je u unutrašnjost kućice. Katom-bove korake na mekanoj njegovanoj tratini
nije nitko mogao čuti, ali na stepenicama mu zaškripaše cipele i u isti čas se oglasi netko u
unutrašnjosti ljupke kućice. On otvori vrata koja su bila samo prislonjena i zastade iznenađen,
ugledavši Aješu koja je u taj čas, čuvši šum njegovih koraka, bila ustala s divana.
„Katombo!" ote joj se krik.
Spustivši veo, gledala ga je svojim velikim, tamnim očima. Katombo se zagleda u njene nožice obuve-
ne u papuče od najfinije kože i u bijele prstiće njene desne ruke kojom je pridržavala veo.
„Oprosti, gospodarice, što te smetam i dozvoli mi da se povučem."
„Sto si tražio ovdje?" upita ga ona prigušenim glasom.
„Tvoj mi je otac zapovjedio da tragam za Sobei-dom, pa sam mislio da ću ovdje možda naići na neki
54
njen trag za kojim ću onda moći da pođem dalje u potrazi za njom."
„Hoćeš li nam je dovesti kući?"
„Osim Alaha i njegova Proroka nitko to ne može znati, ali ja ću poduzeti sve što bude u mojoj moći da
ti sestru vratim."
„Ja u to ne sumnjam, Katombo!"
„Onda mogu da idem?"
„Ne, ostani ovdje i tragaj!"
Katombo je bio iznenađen tim odgovorom. Njena mu dozvola pobudi u duši osjećaje koji su već
jednom u njoj bili budni, ali su potom u dubini njegova srca bili zamrli. Aješa sijede ponovo na divan,
na svoje mjesto, a Katombo se sav preda mislima, u nastojanju da otkrije tajnu Sobeidina nestanka..Na
žalost su svi tragovi što ih je otmičar vjerojatno bio ostavio za sobom na tlu i na rijeitklm predmetima u
samoj sjenici bili neopreznošću prolaznika već zatrti, pa ih sad ni sva njegova oštroumnost nije više
mogla da otkrije.
On priđe prozoru, s kojega je mogao da baci pogled s onu stranu zida. Zastor, koji je štitio prostoriju od
sunca, bio je {»dignut. On ogleda prozorski okvir i primijeti na njegovu donjem dijelu, na prozorskoj
dasci, odlomak čeličnog ili željeznog predmeta koji se u nju bio zabio. Nije to mogao biti čavao, jer mu
je površina bila duga i uska, nalik na oštricu sablje u presjeku. On se maši brzo noža i izvuče predmet.
Bio je to šiljak dvosjeklog bodeža.
On baci pogled na vanjsku stranu zida. Malo poviše mjesta gdje je sjenica bila naslonjena na zid bio je
duboko zabijen u sam zdd čavao o kojemu je visio blještav predmet. Bio je to komadić pozlaćenog gaj-
tana, kakvi se kao ukras prišivaju na kapute. '
Bio se zamislio promatrajući oba predmeta, kad se odjednom trgnu, čuvši kako ga netko pita:
„Jesi li naišao na kakav trag?"
Okrenuvši se, iznenadi se kad vidje pred sobom Aješu koja je u međuvremenu bila ustala i prišla mu.
„Ne znam. Jesi li ti ili Sobeida došle kada ovamo oboružane?"
„Oboružane? Ne, nikada."
„Onda je to možda bio netko drugi?" (
65„Ne. U tu smo sjenicu dolazile samo ja i Sobeida. Samo smo je mi mogle otvoriti."
„Ali i tvoj otac je ponekad dolazio ovamo, zar ne?"
„Došao je samo jednom, onoga dana kad je Sobeida nestala."
„Da li je toga dana tebe ovdje zatekao?"
„Da."
„Da li je imao uza se bodež?"
„Ne."
„Onda je taj šiljak otpao s bodeža nekom strancu. Da li je koji od vaših slugu odjeven u odijelo s takvim
gajtanom?"
On pri tom pokaza komad gajtana. Kako kroz tkivo vela nije mogla dobro da vidi, Aješa se okrenu malo u
stranu, podiže veo i osmotri pažljivo gajtan.
Zadivljen ljepotom djevojčina lica, Katombo osjeti kako mu krv u žilama življe kola i sjeti se Lilge i njene
izdaje. Ono što je bilo duboko zakopano u njegovu srcu ponovo oživje u njegovu sjećanju, buknu poput
vatre što je svjež zrak najprije podstiče, a zatim rasplamsava.
Spustivši veo, oma se ponovo okrenu prema Kato-mbu i reče: „Nitko u našoj kući nema odijelo s takvim
gajtanom."
On obori pogled. Neko vrijeme nije mogao da dođe k sebi. Odjednom mu oči zasjaše, a mudro mu lice
obasja radost
„Sinulo mi je, sintilo mi je!" uzviknu. „Alah kerim — bog je milostiv!"
„Sto ti je? Znaš li možda gdje se nalazi Sobeida i tko ju je oteo?"
Ona mu, sva uzrujana, priđe i položi mu ruku na rame. Lice joj se gotovo dotaknu njegova. On osjeti njen
topao dah pa ne odolje: lijevom joj rukom obuhvati struk, a desnom joj podiže veo i uzdahnu:
„Aješa!"
„Nemoj! Sto to radiš?" šapnu mu ona sva u strahu, zbunjena i blažena.
„Aješa, svjetlo mojih očiju, smijem li ti vidjeti lice nezastrto velom?"
„Ne — da — ne!" odgovori mu ona, braneći se rukom, u namjeri da ponovo zastre lice velom. _ -
56 -
On je u tome spriječi.
,,Oh, pusti me da se naužijem žara tvojih očiju, sjaja tvog lica, da ti poljubim usne i potom blažen umrem!"
On se sagnu do nje i ustima joj dvaput, triput taknu usne. Ona mu se ne oduprije: zažarena Hca, ne pokuša ni
da spusti veo, ni da se otme zagrljaju.
„Suviše se usuđuješ, Katombo, ali ja te volim!" doprije do njega tih, lagan šapat iz njenih usta.
„Ti me voliš! Ti me voliš!" kliknu on. „Oh, sad sam svjestan svoje snage i svoje moći. Sad mi ništa ne
izgleda nemoguće! Više ne sumnjam da ću ti vratiti sestru!"
„Zaista? Jesi li joj ovdje ušao u trag?"
„Nisam još sasvim siguran, ali ne sumnjam da ću uskoro odgonetnuti tajnu njenog nestanka. Kad'večeras
večemjača ponovo nad nama zablista, opet ću ovamo doći. I ti ćeš doći, zar ne? Samo pazi da te tko ne
primijeti!"
On je na rastanku ponovo poljubi, a zatim se pope
„Doći ću, dajem ti riječ, dragane moj!" na pirozor, smjelim skokom skoči u vrt i odanle kreau žurno prema
rijeci. Stigavši tamo, odmah se pope na svoju dahabiju, potraži kormilara i zapita ga:
„Da li je čovjek koji nas je u Asuanu molio da ga uzmemo sobom napustio već lađu?"
„Da."
,,I uzeo je sobom svoj prtljag?"
„Nije imao prtljaga kad se ukrcao na lađu."
,,A kojim je puteni udario?"
„Putem koji vodi do kavanice Abd el Omana,"
,,A da li je platio prevoz?"
„Da."
„Da li je znao čija je dahabija?"
„On me je pitao za vlasnika dahabije, a ja sam mu rekao samo tvoje ime i na taj način zavarao neprijatelje
našeg gospodara."
„Dobro si učinio. A sad istovari lađu. Sutra ćemo dići sidro."
Zatim siđe ponovo na kopno i uputi se putem koji mu je kormilar bio označio. Nekoliko stotina koraka niže
od mjesta gdje je dahabija bila usidrena, do same
57rijeke, nalazila se jedna kavanica u koju su zalazili samo lađari. U velikoj, prednjoj sobi sastajao se
većinom ološ, dok je stražnja soba manja, ali zračnija, bila uređena za odličnije goste, kao što je to
uobičajeno i na Zapadu, u lučkim gostionicama namijenjenim pomorcima.
Potraživši stražnja vrata, Katombo uđe u jednu pokrajnu sobu u kojoj nije bilo žive duše i sjede na
divan smješten uz sam zid. Pljesnu rukom o ruku, i začas se pred njim nade, noseći lulu i kavu, crnac
određen da poslužuje goste.
„Gdje je Abd el Oman, tvoj gospodar?" upita ga Katombo.
,,U prednjoj sobi, kod gostiju, siđi."
„Reci mu da ga zovem samo pazi da te pri tom tko ne primijeti."
Crnac nestade. Čas zatim uđe u sobu kavedžija. Ugledavši Katomba, prekrsti ruke na grudima i tako se
duboko pokloni, da mu se turban gotovo dotaknu rogožine kojom je pod bio pokriven.
„Salam aleik, ja Reis akbar — mir neka bude s tcjbom, veliki kapetane, najbolji i najčuveniji učenice
Said Abdalaha, najsmjelijeg i najvećeg među svim gospodarima lađa na Nilu."
Katombo kimnu lagano glavom u znak otpozdrava.
„Valeik es salam, glavaru svih kavedžija, koliko ih god ima u Egiptu, što častiš svoje goste najboljom
kavom i najprijatnijim duhanom kojima nema premca širom svijeta!"
„Sidi, tvoje riječi služe na čast mojoj kući, i srce se moje njima raduje. Samo da se možda tvoja usta
ipak ne rugaju čovjeku kojemu si ti najmiliji gost?"
„Čemu da lažem, kad sam navikao da govorim istinu? Zar ne sjedim ja već kod tebe, mada sam tek
maločas ovamo stigao? Kakvi su te gosti zadržali, da me nisi primijetio kad sam stigao?"
„Imam svega četiri gosta, sidi, tri prijatelja i jednog stranca."
„Stranca? A kojeg je roda taj stranac?" „Pitao sam ga, ali mi na to pitanje nije odgovorio. Znam samo
da je došao tvojom lađom."
58
„Jesi li mu rekao da lađa ne pripada meni, nego Said Abdalahu?"
„Nisam. Zar sam mu morao to reći?" „Dobro si učinio što mu nisi rekao. Reci mu sad da jedan sidi želi
govoriti s njim, ali mu nemoj reći da sam ja taj sidi. A kad dođe ovamo, ti ostani na straži iza vrata dok
te ne pozovem!"
„Sidi, ja ne znam što kaniš da učiniš s njim, ali ja ću te poslušati, jer tvoja ruka nije nikad učinila nešto
protiv Prorokove volje."
Kavedžija ode, a malo zatim uđe u sobu stranac. Katombo uoči odmah, a to bi svatko na njegovu
rnjestu toio uočio, da stranac nije ni Egipćanin ni Turčin. Njegovo dugo, mršavo tijelo, njegovo blijedo,
žuto lice, njegov nos, nalik na jastrebov kljun, njegove sitne, lukave oči, sve je to ukazivalo na čovjeka
armenskog porijekla. To mu porijeklo nije nikako moglo da posluži kao preporuka, jer je poznato da
nitko nije lopovluku skloniji od Armenaca. Glavu je bio pokrio turbanom, odijelo mu se sastojalo od
modrog kaputa, opšivenog pozlaćenim gajtanom i širokih dimi ja, a čizme su mu bile od grube kože. O
pasu su mu blistala dva pištolja, a među njima Katombo primijeti kožnate korice bodeža, čistim
srebrom okovana.
Stranac podiže pogled i zagleda se u Katomba, o-čito začuđen što vidi pred sobom kapetana dahabije.
„Salam aleik!" pozdravi on, položivši pri tom ruku na srce.
Katombo mu samo kimnu glavom, ali mu ne uzvrati pozdrava. „Kako ti je ime?"
„Moje je sirotinjsko ime Sirvan, sidi."
„Vidim da se čudiš što sam te pozvao k sebi. Odmah ćeš saznati zašto sam te pozvao."
„Slušam te, sidi", odgovori Armenac.
„Gdje si kupio te svoje pištolje?"
,,U Bulaku1, kod Abu Solimana, čuvenog trgovca oružjem."
„Odlične su, ja sam to odmah primijetio, čim sam te vidio na mojoj lađi. Htio sam te pitati hoćeš li ih
prodati. Ali kad se reis nečega zaželi, onda mu to tre-
1
Bulak: predgrađe Kairaba pokloniti, a ti bi mogao pomisliti da hoću da mi ih daš umjesto toakšiša. Zato te tek
danas to pitam. Hoćeš li mi ih prodati?"
„Da, sidi, zašto da ti ih ne prodam, ako si voljan da ml ih dobro platiš? Ja ,mogu onda sebi druge da kupim."
„Mogu li ih ogledati?"
„Evo, ogledaj ih."
On ih izvadi iza pasa i pruži ih Katombu, koji ih pažljivo ogleda.
„One su zaista djelo Abu Solimana. Takvog sam oružja već davno željan, ali nemam prilike da idem u
Kairo."
Pri tom mu pogled pade kao slučajno na Armen-čev pas.
„Kakav to bodež imaš? I on mora da je odličan."
„Uistinu je odličan; baštinio sam ga od svog oca koji ga je kupio u Damasku."
,,U Damasku? Taj je grad čuven po svojim nenadmašivim sabljama. Hoćeš li mi prodati taj bodež?"
„Ne, sidi. Otac mi ga je zadobio u boju, ogriješio bih se o njegovu dušu da ga kome dam."
,,A smijem li ga ogledati?"
„Možeš slobodno."
Armenac pruži pri tom Katombu bodež zajedno s koricama. Bodež je bio ranije sigurno duži; kad mu se
slomio šiljak, ponovo je zaoštren i izbrušen.
„Odličan čelik! Mora da je bilo teško odbiti mu šiljak", reče kapetan. „Kako se to desilo?"
„Ne znam. Baštinio sam ga od oca u takvom stanju,"
„Zaista? Očito me ne smatraš stručnjakom. Zar ne vidiš da nisu prošle ni tri sedmice otkad mu je šiljak
obnovljen, a tvoj je otac odavna umro."
„Ti sumnjaš u istinitost mojih riječi?" upita ga Armenac glasom napola uvrijeđenim i napola ponosnim.
„Da", odgovori Katomtoo, uperivši pogled u nj. „Pogledaj svoj kaput! Zar nisi primijetio da mu nešto
nedostaje?"
„Ne, sidi."
60 -
„Onda ću ti ja pokazati." Katombo turi pri tom, tobože nesvijesno, u džep bodež i pištolje i u isti čas ustade.
Njegov je protivnik stajao sad pred njim razoružan. „Zar ne vidiš da ti je ovdje otpao komad gajtana?"
„Da", odgovori čovjek, ne pogledavši uopće oštećeno mjesto. Bio je, dakle, i sam primijetio da mu je kaput
na tom mjestu oštećen, ali nije bio dospio da ga dade popraviti.
„Zašto nisi odnio kaput nekom krojaču?"
„Sto se tebe tiče moj kaput?" odgovori mu sad Armenac, kome je čitav taj razgovor postajao pomalo već
nezgodan.
„Pitam te to, jer sam zabrinut za tebe: bojim se, naime, da bi ovo oštećenp mjesto na tvom kaputu moglo da
bude po tebe isto tako sudbonosno kao i tvoj bodež."
„Ja te ne razumijem, sidi. Govori jasnije!"
„Udovoljit ću tvojoj želji. Slomio si nehote šiljak na svom bodežu u isti čas kad si nepažnjom oštetio svoj
kaput otkinuvši s njega komad gajtana." Mašivši se pri tom džepa, pokaza mu šiljak odlomljen s njegova
bodeža i komad gajtana otrgnut s njegova kaputa. „Evo, pogledaj što sam našao." Armenac uzmak-nu načas,
ali se odmah snađe:
„Sta me se to tiče?"
„Tiče te se i još kako! Ovaj komad čelika odlomio ti se s bodeža, a ovaj komad gajtana otkinuo ti se s
kaputa; gledaj kako pristaje uz tvoj kaput!"
Položivši komad gajtana na grudi Armencu, uvjeri se da se nije prevario. Armenac shvati sad za čim je težio
Katombo svojim razgovorom s njim i da ga je taj lukavi protivnik nadmudrio. On uzmaknu nekoliko koraka.
„Što tražiš od mene? Ja ne mislim da ti prodam svoje oružje. Vrati mi ga, ja sad idem!"
„Počekaj još malo! Kuda si otpremio Sobeidu, kćer Salda Abdalaha, gospodara lađa?"
Armenac problijede, ali pokuša da se pokaže ravnodušnim. „Vidim da ti je sunce spržilo mozak; samo tko je
šenuo umom može da takva pitanja postavlja."
61„Sejtan te je sasvim lišio uma i naveo te da učiniš nešto što samo luđak može da učini. Zar ne znaš
da Muhamed kaže: „Tko čini zlo, bit će kažnjen?" Čim sam te na lađi vidio, odmah sam primijetio da ti
na kaputu nedostaje komad gajtana. Sjetio sam se toga kad sam poslije čuo da je Sobeida oteta i našao
taj šiljak i taj gajtan na mjestu gdje je izvršena otmica. U koranu stoji napisano: „Priznanjem ćeš
okajati pola krivice, a preostali dio krivice oprostit će ti se ako se pokaješ." Sjeti se tih riječi i otvori
svoju dušu da ste-češ oproštenje!"
„Ne znam ja ništa o svemu tome. Odlazi i pokušaj da se opametiš, jer te je pamet sasvim izdala. Ali
najprije mi vrati moje oružje."
„Ti poričeš, dakle?"
„Da, poričem. A sad mi vrati oružje!" reče mu Armenac i, prišavši mu, uhvati ga za ruku.
„Evo ti oružja!"
Rekavši to, reis izvuče iz džepa pištolj i udari njim Armenca po čelu, tako da se čovjek, omamljen,
zatetura. U tren oka, Katombo ga ščepa, obori ga na tlo i svojim mu pašom sveza ruke. Odrezavši mu s
kaputa komad tkanine, turi mu ga u usta i dozva zatim kavedžiju:
„Abd el Omane!"
Vrata se otvoriše, i kavedžija, koji je cijelo to vrijeme čekao pred vratima, uđe u sobu. Ugledavši veza-
na čovjeka, pljesnu rakom o ruku i uzviknu:
,,Eš el musiibe di — strašne li nesreće. Sidi, što to radiš u mojoj kući! Moram li te smatrati razboj-
nikom ili dželatom?"
„Nisam ja ni jedno ni drugo. Razbojnik leži ovdje pred nama; svladao sam ga i predat ću ga sudu."
„Moraš ga povesti starješini policije ili kadiji."
„To ja neću učiniti ili ću možda i učiniti, to će zavisiti od ponašanja tog čovjeka. Zasad ga predajem te-
bi, da pripaziš na nj. Veži mu i noge i drži ga u zatvoru dok ja kroz četvrt sata ne pošaljem po njega!"
„Zar je on zaista razbojnik, sidi?"
„Da."
„Alah kerim — bog je milostiv! Mogao je on i kod mene da se oda svom zanatu! Duša će mu se potre-
stl kad ga svežem. Ja ću, međutim, opomenuti sve svoje ljude i svoje goste da ga se čuvaju; ja ću..."
„Nikoga ti nećeš opominjati, razumiješ li me? Nitko ne smije zasad da sazna što se zbilo. Da nisi ni s
kim o tome govorio dok ti ja to ne dozvolim! Ti znaš da je Said Abdalah vrlo bogat i moćan; moglo bi
te stajati glave ako se usudiš da izbrbljaš n'ešto o tome što si ovdje vidio i čuo!"
„Sidi, ti govoriš mudrije od kalifa i pametnije od onih koji tumače koran; ja ću šutjeti."
„Vidim da si razuman čovjek. Ja ću poslati po njega svoje ljude. Oni će ponijeti sobom nosiljku. A ti
pazi da ih pri tom nitko ne vidi!"
Kavedžija se pokloni kad vidje novac kojim mu Katombo bogato plati trošak.
„Alah neka ti blagoslovi dobrotvornu ruku kojom dijeliš milost svojim slugama. I pohodi uskoro
ponovo kuću najposlušnijeg tvog roba!"
Katombo napusti zatim kavanicu pa se vrati svom gospodaru i zateče ga gdje sjedi na divanu i puši
lulu, kao kad ga je ostavio i pošao u potragu za Sobeidom. Pun nade, gospodar ga pogleda i reče mu:
„Vratio si se, prijatelju, blistavih očiju i zažarenih obraza poput zore što naviješta mladi dan. Kakve mi
vijesti donosiš?"
„Znaš li, efendijo, da sam govorio s tvojom kćeri?"
„Znam, jer mi je ona sama rekla da si bio u sjenici i tamo tragao za Sobeidom, ne bi li ondje naišao na
neki njen trag. Naišao si na šiljak jednog bodeža i na s nečijeg kaputa otrgnut komad pozlaćenog gaj-
tana, zar ne?"
„Na, efendijo, te sam tragove taino pronašao; od one večeri kad ti je kći oteta pa do danas oni su se
tamo nalazili, ž danas sam po njima otkrio i otmičara tvoje kćeri."
Said Abdalah odskoči, kao da je s neke tajanstvene opruge, pritisnute nečijom moćnom rukom, bačen
uvis.
„Otkrio si ga? Ma bidhul el akl — zar je to moguće?"
„Efendijo, ima tome sedmica dana što sam ga vidio!"
63„Gdje?"
„Na mojoj dahabiji."
„Jesi li poludio?
„Ne, Abu er Reisane, pamet mi je zdrava, a zdrave su mi i šake kojima sam ga maločas oborio i strpao
u zatvor."
„Strpao si ga u zatvor? A gdje? Kaži mi!"
„Kod kavedžije Abd el Omana."
„Pričaj mi kako si to izveo!"
„Dozvoli mj najprije da pošaljem četiri tvoje sluge po njega!"
„Učini to!"
Katombo siđe u dvorište i izda potrebne upute, a zatim se vrati svom gospodaru da mu podnese izvješ-
taj. Uto uđe u odaju Aješa, Kako se radilo o važnoj stvari, otac joj dozvoli da ostane u odaji, i oboje s
najvećom pažnjom saslušaše Katomba. Kad ovaj završi svoju priču, Said Abdalah mu pruži ruku.
„Katombo, ja sam ti već rekao da sam te zavolio, a sad te molim da govoriš sa mnom kao što sin govori
s ocem. Ja ću ti biti otac dok god ti otac bude potreban ili se Alahu svidi da me sačuva živa. Spomeni
mi taj moj zavjet, ako bih ga ikad ja smetnuo s uma."
„Hvala ti, efendijo."
Htio je da produži, ali uto uniješe sluge Armenca.
„Smjestite ga ovamo, a zatim odstupite!" zapovjedi im Katornbo. „Ostanite ipak za vratima!"
Oni smjestiše uhapšenika u blizinu divana i na-pustiše odaju. Uhapšenik je mrko gledao u svoje su-dije.
Vidjelo se na njemu da mu se srce steglo.
„Ti si maločas porekao", započe Katombo. „Hoćeš li sad priznati?"
Uhapšenik ne pisnu.
„Ah, ti si od straha odjednom zanijemio; progovorit ćeš ti, za to ću se već ja pobrinuti."
On pljesnu rukom o ruku, i odmah se pojaviše sluge, njih četiri odjednom.
„Nosite ga u dvorište na batinanje; podajte mu deset batina po svakom tabanu!"
„Ja nisam ništa učinio, vodite me pred kadiju!" škripnu sad zubima uhapšenik.
64
„Mašala, prijetnja je postigla cilj! Odstupite, momci, ali budite spremni!"
Katombo se ponovo obrati okrivljeniku: „Pred kadiju nećeš ići, jer nisi pred njega išao ni prije nego što
si se uvukao u naš vrt. Gdje je efendijina kći?"
„Ja je ne poznajem i ne znam što ti od mene tražiš."
„Čuj me, čovječe, dar govora još uvijek ti se nije sasvim vratio. Morat ću ipak primijeniti potreban
lijek."
Katombo pljesnu po drugi put rukom o ruku i sluge ponovo uđoše.
„Podajte mu dvadeset batina po svakom tabanu, ako ne dade riječ da će progovoriti."
Oni ga ponesoše u dvorište. Čas zatim zveknuše udarci i gotovo u isti čas začuše se i jauci uhapšenika.
Aješa omota lice velom. Muke na koje su sluge udar rale uhapšenika dirnuše joj nježno srce. I Said Ab-
dalah se pokoleba.
„Smijemo li ga batinati, Katombo?" posumnja on. „Ne bismo li možda bolje učinili da ga predamo ka-
diji?"
„On je Armenac i uz to kršćanin, pa kao takav ne potpada pod vlast potkralja. Kadiji bi on kao inoze-
mac mogao praviti poteškoće. Mi ćemo brže svršiti s njim. Batine koje sad dobiva od nas ne znače
ništa prema nepodopštini koju je tebi učinio."
,,U pravu si, sine. Gle, opet'ga nose ovamo!"
Ponovo uđoše u odaju sluge s okrivljenikom. Jedan od njih reče da su mu dali samo deset batina, jer je
izjavio da je sad voljan da govori. Oni ga posadiše na ćilim, jer nije mogao više stajati, pa se udaljiše.
„Zahvali bogu koji ti je na vrijeme povratio dar govora i moli ga da ti ga sačuva, jer ti se kunem njime i
njegovim Prorokom, da ćeš sad dobiti četrdeset udaraca ako se usudiš da ne odgovoriš na pitanja koja ti
budem postavio."
„Ja sam sad u tvojim rukama. Zakleo sam se, doduše, da ću šutjeti, ali bog će mi oprostiti ako pod
prijetnjom muka prekršim sad svoju zakletvu", promuca okrivljenik.
„Govori, dakle: ti si djevojku oteo, zar ne?"
( Žezlo l čekić . , ««„Da."
„Sam nisi mogao to učiniti: tko ti je bio pri ruci?"
„Sva posada jednog čamca."
„Čamac vam je dao čovjek za koga ste oteli djevojku, zar ne?"
„Da."
„Tko je taj čovjek?"
„Asuanski namjesnik!"
„Namjesnik!" vikrtu Said Abdalah sav uzbuđen, i lula mu pri tom pade iz usta. „Moj krvni neprijatelj,
moćni Hamd el Arek, koga kediv1 štiti kao rođenog brata! Alah akbar, sad sve razumijem! On zna da je
Sobeida biser među kćerima Egipta pa je ovoga čovjeka najmio da je otme, kako bi njom uresio svoj
harem i ujedno se meni osvetio. Nastavi, Katambo; ovoga čovjeka ne treba štedjeti."
„Jesi li čuo što je gospodar rekao?" obrati se kapetan okrivljeniku. „Jesi li bio u namjesnikovoj službi?"
„Jesam."
,,U kakvom svojstvu?"
Zbunjen tim pitanjem, uhapšeriik ne odgovori. Ka-tombo se nasmiješi:
„Stvar mi je jasna. Ti si mu činio usluge za koje nitko nije smio da zna, usluge o kojima je trebalo
šutjeti, zar ne?"
„Da."
„Da li se zadatak koji ti je povjerio odnosi baš na Sobeidu?"
„Ne. Od sviju kćeri ovoga efendije ja sam mu morao dovesti jednu, bilo koju.
Aješa se užasnu. Moglo je lako zadesiti nju ono Što je zadesilo njenu sestru!
„Kako si dospio u sjenicu?"
„Saznao sam da se obje kćeri šeika er reisana nalaze obično uveče ondje pa sam se zajedno sa svojim
ljudima popeo gore. U sjenici se nalazila samo Sobeida, pa smo nju zarobili. Ja sam pri tom zabio svoj
bodež u prozorski okvir i objesio- o nj naše pletene ljestve. Moji su ljudi sišli po njima s djevojkom,
dok
1
kediv: potkralj
sam ja morao skočiti za njima. Kad sam izvukao bodež, pukao mu je šiljak."
„Nisi dobro skočio, • inače ne bi bio na čavlu poderao kaput. Jeste li predali djevojku zdravu i nepo-
vrijeđenu?" „Da."
,,I sad se ona nalazi u namjesnikovu haremu?" „Ne. Namjesnikova je ljubimica ljubomorna pa ne
podnosi nikakvu lijepu robinjicu u haremu pored sebe." ,,A gdje boravi ona sada?"
,,U jednoj kući u ulici Bab er run. Lako ćeš je poznati po prvoj suri iz korana, ispisanoj na njenim vra-
tima."
„Koliko si dobio za tu svoju uslugu?" „Još ništa. Rekao je da će mi platiti kad se vratim."
„Zašto si se vratio u Siut?"
„Morao sam izvidjeti da li nam je Said Abdalah ušao u trag."
„Jesi li znao da dahabija na kojoj si se vozio pripada njemu?"
„Ne. Kormilar mi je spomenuo tvoje ime." „Nalazi li se Hamd el Arek još u Asuanu? Ja sam čuo da mu
je kediv poručio da dođe u Kairo."
„On će ostati još nekoliko dana u Asuanu dok steče Sobeidinu naklonost, ali ne može da produži rok
koji mu je kediv odredio."
„Ja sam s tobom svršio!" Zatim se obrati Saidu Abdalahu: „Ostalo moram tebi prepustiti, efendijo!"
Said Abdalah postavi Armencu još nekoliko nebitnih pitanja, koja su se odnosila na njegovu kćer.
Armenac ga opširno izvijesti o njenom držanju u času kad su je oteli, ali nije mogao da mu išta kaže o
daljnjoj njenoj sudbini. Said Abdalah donese ovu odluku: „Ti ćeš ostati u mom zarobljeništvu dok se
čitava ta stvar ne riješi. Ako mi se kći vrati nepovrijeđena, bit ću ti blag sudija; u protivnom slučaju
nećeš smrti izmaći."
Pošto naredi da odvedu Armenca i sam se pobrinu da mu onemogući bijeg, pruži ponovo ruku Ka-
tombu:
„Još jednom ti kažem da ću se ubuduće prema tebi ponašati kao da sam ti otac. Tvoja je zasluga što
nisam izgubio nadu da ću spasiti kćer, ti si mi ukazao put kojim treba da krenem. Još danas ću- se
uputiti u Asuan i zatražit ću od onog razbojnika da mi vrati kćer."
„To ti nećeš učiniti. Nećeš valjda ostaviti ovdje drugu kćer bez zaštite?" reče mu Katombo.
„Aješu povjeravam tebi, jer sam uvjeren da će pod tvojom zaštitom biti sigurna kao pod šatorom svojih
praotaca."
Obuzet osjećajem ponosa i zadovoljstva, Katombo mu odgovori:
„Nisi li ti sam rekao da je Hamd el Arek tvoj krvni neprijatelj? On je mnogo omilio potkralju. Ako
potražiš lava u njegovoj spilji, svoju kćer nećeš spasiti, a sam ćeš pri tom izginuti."
„Nekad sam i ja bio moćan, kao što je danas on: zapovijedao sam čitavim flotama i svaki je moj čin
nailazio na odobrenje vrhovne vlasti. Potkralj mi je hteo da dade za ženu jednu svoju kćer, ali ja sam
volio majku svoje djece pa sam tu ponudu odbio. Onda me je potkralj prognao. Sve je to smislio Hamd
el Arek; on je znao da ću ja svaku ženu odbiti i tako naljutiti kediva, koji će onda njega postaviti na
moje mjesto. Sad se on, eto, zaželio mojih kćeri. Alah in-hal e Kelb — da bog ubije psa! Ubit ću ga
gdje god ga nađem!"
„Dopusti da mjesto tebe pođe na taj put onaj kojega si maločas nazvao svojim sinom, efendijo! Ti ne bi
mogao da se tamo slobodno krećeš, jer bi te namjesnik prepoznao. Mene on nije nikad vidio, za mene
nije nikad čuo. Ti znaš da mene oko i desnica neće izdati. Kunem ti se: vratit ću se s tvojom kćeri ili ću
u borbi za nju izginuti."
Said Abdalah se pokoleba. Aješa mu sad položi ruku na rame.
„Poslušaj, oče, Katomba i ostani ovdje sa mnom. On će nam vratiti Sobeidu."
,,I ti me, dakle, opominješ, kćeri moja? Pa dobro, poslušat ću te! Kreni, dakle, u Asuan ti, Katombo,
68
uzdanice moja, mjesto mene. Uzmi dahabiju, ona nije još natovarena, i preuzmi zapovjedništvo nad
njom." „Oprosti, efendijo! Dahabija vozi suviše sporo. Daj mi radije lađu koja je izgrađena po mom
nacrtu, a ima da za tri dana krene na svoje prvo putovanje!"
„Ne mogu ti je dati, jer je već do vrha natovarena."
„Prekrcat ćemo teret na drugu dahabiju. Ako svi lađari pri tom pomognu, do zore ćemo taj posao sv-
ršiti, pa će lađa, ako u jedra dune povoljan vjetar, dvostruko nadoknaditi izgubljeno vrijeme."
,,U redu, udovoljit ću tvojoj volji! Lađa je izgrađena po tvom nacrtu, i ti tvrdiš da joj na Nilu nema
ravne u jedrenju pa si joj zato i dao ime „rajska ptica". Pođi i vrati mi se sretno s mojom kćeri! Odredi
odmah sve što smatraš potrebnim! Tvoje će zapovijedi biti izvršene kao da ih ja izdajem!"
Katomfoo se udalji. Kad iziđe u dvorište, potrča mu u susret jedan sluga, mršav, ali vanredno čvrst i
žustar Arapin.
„Hamdulilah, hvala i slava budi bogu što te opet vidim! Bio sam bolestan kad si otputovao. Krokodil
me ugrizao ali me odmah i ostavio, jer je našao na meni malo mesa. Ipak mi je tako dobro zario zube u
tijelo, da nisam mogao poći s tobom. Ali Alah mi je sad vratio snagu, pa se nadam da ćeš mi dozvoliti
da ti se pridružim kad ponovo pođeš na put."
„Svakako, Savabe! Bit će to uskoro; već sutra u-jutro krećemo na put, nova „rajska ptica" već je sp-
remna."
„Sutra ujutro bit će već spremna nova „rajska ptica"?" Čovjek skoči uvis od radosti, ni morska mačka
ne bi bila tako visoko skočila, i potom nastavi. „Koliko ima svijeta, nigdje nema boljeg' i prijaznijeg
čovjeka od tebe!"
Katombo se nasmiješi. Od svih Said Abdalahovih ljudi najmiliji mu je bio Savab. Vjeran i pouzdan slu-
ga, isticao se on među svojim ozbiljnim drugovima svojom neobičnom živošću koja se često
ispoljavala u neodoljivim šalama. Jedno njegovo svojstvo naročito je zabavljalo Katomba. Kao mnogi
Arapi, i Savab je običavao dodavati svom imenu imena svojih pređa,
69kako bi na taj način izazvao dojam da je, mada sitna stasa, starinom potomak visokoga plemstva.
Zato se predstavljao kao Hadži Sa vab Ben Hadži Kafur el Kerimi Ibn Hadži Sehab el Kadiri Ibn Hadži
Ganem en Nur. To ime, koje je svojom dužinom ličilo na golemu zmiju, značilo je, prevedeno na naš
jezik: Hadži Savab, sin milostivog Hadži Kafura, unuk moćnog Hadži Sehaba, praunuk prejasnog
Hadži Ganema.
„Spremi se, dakle, Sa vabe!"
„Sidi, ja sam već spreman. Treba li da odmah odjedrim?"
„Ne", nasmija se Katombo. „Ali, ako ti se baš toliko žuri, siđi do dahabije kojom sam ovamo doplovio i
reci mojim ljudima da ih na „rajskoj ptici" čeka hitan posao."
„Evo, već letim."
Savab skoknu do rijeke i pope se na dahabiju. Priđe mu jedan od ljudi koji ga nije poznavao.
„Sta tražiš ovdje?"
„Reci mi najprije što ti ovdje tražiš, Ben el Kus-kusu, kašasti čovječe!"
„Ja pripadam posadi ove lađe."
„Sigurno si ti onaj što tu zubima uništava suvišne štakore i miševe, tvoja mi gubica to jasno kaže!"
„Jezik za zube, mali! Ja sam Hasan, čuvar jedra."
„Hasan, čuvar jedra? Kakav si ti čuvar i kakvo ti je to ime? Čuvar jedra nije uopće čovjek, a Hasan je
ime na koje se odazivlje mnoštvo ljudi, ni broja im se ne zna, kao ni pijesku u moru ili buhama u
Sahari. Meni je, naprotiv, ime Hadži Savab Ben Hadži Kafur el Kerimi Ibn Hadži Sehab el Kadiri Ibn
Hadži Ganem en Nur, prvi sam sluga i ministar u mog efendija Ka-tomba. Gle, od čufla si zinuo kao da
hoćeš da progutaš piramide u Gizehu, kao što gutaš te tvoje štakore i miševe! — Gdje je kormilar?"
,,U kabini na krmi!" šapnu Hasan sav zbunjen.
Savab siđe u kabinu i nađe kormilara.
„Alah kerim! Ti si ozdravio, Savabe!" pozdravi ga kormilar. „Sto radiš na dahabiji? Šalje li te ovamo
reis?"
70
„Da. Sidi Katombo ti poručuje da se zajedno sa svom momčadi nađeš odmah na „rajskoj ptici", gdje
ima za sve vas posla u izobilju."
„Zašto da idemo tamo? Ta imamo mi i ovdje dosta
posla!"
„Blagoslovio ti Alah jezik da nauči potpunije da govori! Kad moj efendija zapovijeda, ima svatko da
sluša. Znaš li to ti, čija pamet svijetli jasnije od svjetla svijeta?"
„Odlazi odavle, Hadži Savabe Ben Hadži Kafure i tako dalje!" nasmija se kormilar koji je šaljiva mo-
mka suviše dobro poznavao da bi mu mogao uzeti za zlo njegove riječi. On se pope na palubu, sazva
momčad i naredi svima da pođu s njim do „rajske ptice", a na dahabiji ostavi samo jednu stražu.
Tamo zatekoše već Katomba kako nadzire pre-krcavanje tereta na drugu dahabiju.
Kormilar ga upita što ga navodi na to da tako naglo napušta luku u koju je upravo stigao, ali se one-
raspoloži, jer mu na to pitanje Katombo prosto ne odgovori.
U tim pripremama prođe vruće popodne i nastade sumrak koji je u tim krajevima sasvim kratak, a
zatim pade i veće. Rad ipak ne prestade, već se produži pri svjetlu baklji i fenjera, pod ličnim
upravljanjem samog Katomba koji zapovjedništvo nad radom predade kormilaru tek kad je večernjača
bila već stigla na najvišu tačku svog noćnog puta.
Katombo napusti zatim lađu i uputi se kući, ali, stigavši do vrtne kapije, zaokrenu prema sjenici, na-
stojeći da neprimijećeri stigne do nje, mada su zbog skorog odlaska lađe sve oči bile uprte drugamo i
sve ruke zaposlene. Vrtna je kapija bila zatvorena, i on zađe pod jednu smokvu, spreman da pod njenim
granama sačeka ljubavnicu.
Nekoliko trenutaka zatim začu tihe korake ženske prilike, zavite u crno, koja mu se približavala; dotada
je bio vidio Aješu uvijek samo u bijeloj haljini, ali sad pogodi odmah po živom kucanju svog srca da
mu se draga preobukla u crno da bi neprimijećena stigla na mjesto sastanka. „Katombo!"
71„Aješa!"
„Znala sam da si mnogo zaposlen pa sam se već pobojala da te neću ovdje naći."
„Ni stotinu ruku ne bi me moglo spriječiti da dođem ovamo da te prije svog odlaska još jednom vidim.
S više sam prava ja mogao da pitam sebe hoću li imati sreću da te vidim."
„Zar ti nisam obećala da ću doći? Hajde, uđimo!"
Ona se pope uz stepenice i otvori vrata. On uđe za njom. Pošto podigoše rogožinu koja je zastirala
prozor, sjaj mjeseca i zvijezda obasja prostoriju. Zatim sjedoše oboje na divan, jedno pored drugoga.
On joj podiže veo što joj je krio lice i zagleda joj se bez riječi u tamne oči.
„Aješa, da 11 je taj čas samo san, priviđenje što putniku dočarava divan, čaroban prizor, da bi ga od-
mah potom survalo u najdublji ponor očajanja?"
„Ne, to je zbilja. Ja sam bila gotovo još dijete kad sam te prvi put u našoj kući vidjela, ali sam te odmah
zavoljela i voljet ću te dok mi Alah milostivo dopusti da poživim."
,,A zašto me voliš? Ja sam u tvoju kuću došao bijedan i ubog, bez darova što ih Alah dijeli sretnicima."
„Tebe je Alah obdario najljepšim i najplemenitijim darom, kojim daruje samo svoje odabranike: ti si
junak! Znaš li da se u nas samo robovi na jednu stranu smjerno klanjaju, a na drugu bahato isprsavaju?
Postoji li kismet? Prorok kaže da postoji, a to kaže i ko-ran. Ali ako je tvoj kismet da budeš junak, onda
ćeš svojom snagom to postati i ostati. Moj te otac uzeo k sebi kad si došao k njemu ubog i bez ikoga
svoga. On te je pitao samo za ime i ni za što drugo; ali ti imaš više od toga."
„Da, ja imam više od toga, jer imam tebe, a ti si mi milija od svih blaga i časti ovoga svijeta."
„Ne, ti iniaš sebe, i samo zato možeš da imaš mene. Ja sam vidjela s koliko si muke zadobio ljubav i
povjeri en je mog oca; ja sani vidjela kako u tvojoj sobi gori svjetlo po cijele noći, do rane zore; sjediš
2a knjigama, koje ti je otac dao, i iz njih učiš kako se upravlja lađama na rijeci i na širokom moru. Kad
si bio na putu,
72
ja sam često zalazila u tvoju sobu i vidjela tamo mnogo knjiga na stranim jezicima i s crtežima koje ni
mnogi naučenjaci ne bi mogli da razumiju. Otac kaže da si ti mudriji i umjesniji od njega. Ti .si junak,
jer ne vjeruješ u kismet, nego hoćeš da vlastitim radom i trudom postaneš ono što ćeš postati, i zato ja
dižem oči k tebi, zato te volim."
Te ga djevojčine riječi dirnuše. On osjeti u dubini svoje duše da ga ona razumije, a taj ga osjećaj usreći
još više nego što ga je već njena ljubav bila usrećila. Kako su mogli da u glavici na istočnjački način
odgojene djevojke nastanu takvi pogledi, to on nije mogao nikako da shvati.
„Tko kaže da ne treba vjerovati u kismet?" „Smijem li ti to reći, Katombo?" „Reci!"
„Ali ti ćeš onda odvratiti svoje srce od mene pa me nećeš više voljeti."
On položi njenu glavu sebi na grudi i šapnu joj: „Aješa, ja sam boravio u jednoj stranoj zemlji gdje sam
čuo pjevati divnu pjesmu. Odgovorit ću ti riječima iz te pjesme."
„Kako glase te riječi?"
„Ja sam te volio, danas te volim i vječno ću te voljeti."
„Divnih li riječi; u toj zemlji ima sigurno velikih i dobrih pjesnika upravo kao i u nas! Kako se zove ta
zemlja?"
„Almanja."
„Smijem li vjerovati u riječi te pjesme i tebi bez straha odgovoriti?"
„Smiješ, jer ja bih volio da umrem nego da se tvoje ljubavi odrečem."
„Onda znaj da smo mi imali jednu staru ropkinju kojoj je bilo suđeno da iza smrti naše majke ostane
kod nas. Ona nije vjerovala u Alaha, bila je nevjernica, kršćanka, pa je meni i Sobeidi krišom mnogo
pričala o nekom svom Spasitelju, kojemu je ime bilo Isa Ben Marjam, a žrtvovao se i umro, kako nam
je ona pričala, za bijednike i siromahe. Riječi tog čovjeka imale su moć rose u sušno doba i melema što
liječi boli. Mi smo mnogo plakale kad nam je ta žena pri-
73čala o njegovim mukama. Sad on prebiva kod Alaha. On je branio ljudima da vjeruju u kismet i zbog
toga sam ga ja upravo i zavoljela pa hoću da ga slušam." ,,A zna li tvoj otac za tu tvoju tajnu?" „Ne
zna. Ali ti slušaš u svemu Alaha pa ćeš me sad odbiti od sebe!"
„Ne. Ja te neću odbiti, jer i ja vjerujem u ono što je Isa Ben Marjam rekao. Ali srce je zdenac iz kojega
nije svakome dano da pije; zato čovjek ne treba da govori s drugima o mislima i čuvstvima što se u
njegovu srcu kriju. Tko je sretan neka krije pred drugima svoju sreću, a kome je dano da pati, neka ne
otkriva drugima svoje patnje." .
,,A ti si ih ipak drugima otkrio!" „Ja? Otkud ti znaš da ja u srcu krijem neku bol?" „Jesi li se ikad
nasmijao otkad te znam? Jesi li ikad bio veseo i zadovoljan? Na čelu ti piše da te teška nevolja mori, i
tek sam- danas po prvi put vidjela da ti oči nisu oblacima zastrte. Hoćeš li mi kazati zašto se toliko
žalostiš?"
„Da, ali ako ti to kažem, strah me je da me onda nećeš više voljeti!"
Ona ga zagrli i šapnu mu:
„Ja sam te voljela, danas te volim i vječno ću te voljeti!"
Duboko uzbuđen, on je poljubi u čelo. „Da, moje je srce nekad mnogo patilo. Što bi ti učinila, Aješa,
da te ja sad odbijem i zavolim drugu, koja bi bila voljna da se sa mnom samo nekoliko dana poigra,
praveći se kao da me voli?"
;,Katombo, ja bih umrla, to mi nemoj učiniti!" za-vapi ona bolno.
„Ne, dušo moja, ja to neću učiniti! I ja sam mislio da ću umrijeti; ali muško je srce jako: ono krvari, ali
živi, a to je gore od smrti."
Ona ga pogleda kao da hoće da ga nešto pita. „Ti si, dakle, drugu ljubio, a ona te je napustila?"
„Da. I sad me ti nećeš više voljeti, to hoćeš da mi kažeš?"
,,O ne, jer me ti tada nisi ni poznavao. Nastojat ću čak da te dvostrukom ljubavi za sebe vežem, da ti
zacijelim rane koje je tvom srcu zadao život." 74
„Rane su mi danas zacijeljene, istog onog časa kad si mi dopustila da te volim."
,,A ona je bila — dakako — lijepa, — vrlo lijepa?" zapita ga ona, zastajući glasom.
„Da, bila je lijepa, ali. nije bila dobra kao što si ti!"
„Dobra nije mogla biti, inače te ne bi bila toliko rastužila. Ja je ne mrzim zato što si je ti volio, ali je
mrzim zato što je bila tako zla prema tebi. Kako se zvala?"
„Lilga."
„Lilga? Upamtit ću ime te zle žene, ali ga neću nikad spominjali, jer želim da pored mene budeš sasvim
sretan i zaboraviš nesreću koja te je ranije u životu zadesila."
Riječi drage djevojke prodriješe Katombu do dna srca. Sve što je dotada bio pretrpio oživje odjednom u
njegovu sjećanju i niz lice mu poteče teška suza i kliznu na Aješin obraz. -Djevojka ga u isti čas zagrli,
zaklinjući ga i sama jecajući:
„Ne plači, Katombo. Voli me, uza me ćeš zaboraviti sav svoj jad!"
„Nećeš me zaboraviti ni kad budem daleko od tebe?"
„Uvijek ću na tebe misliti, svakog dana, u svako doba, svakog časa! Možeš li mi oprostiti što sam te,
otjerala na put na kome vrebaju na tebe mnoge opasnosti?" „Ti?"
„Da, ja, jer sam ja molila oca da te pošalje u Asu-an, umjesto da on sam tamo pođe."
„Nemam ja šta da ti praštam. Moram ti čak biti zahvalan što si mi pritekla u pomoć kad on moju molbu
nije htio da usliša."
„Ja sam sigurna da mi samo ti možeš da vratiš
sestru. Ja sam sigurna da samo ti možeš da savladaš
sve opasnosti koje će se pred tobom ispriječiti na tom
putu. Moj se otac ne bi vratio s tog puta. On boluje
na srcu; samo ga ti možeš izliječiti, Katombo, jer ti
voliš i mene i njega, a on te je nazvao svojim sinom."
„Ja sam mu zadao riječ da ću umrijeti, ako mu,
\Sobeidu ne vratim, a ja nisam nikad zadanu riječ pre-
75kršio. On me je nazvao svojim sinom, a ja se nadam da ću kao muž njegove kćeri to i biti, jer i ti i ja
to želimo."
U taj čas neka sjena zamrači svojom pojavom ulaz u sjenicu — i pred njima se stvori Said Abdalah.
Oni se uplašiše i ustadoše, ali on položi jednome i drugome ruku na glavu.
„Ti ćeš to i biti, jer vas se dvoje volite, kao što smo se nekad voljeli moja žena i ja, i zaslužujete da se
međusobno usrećite. Ja sam htio da govorim s tobom, Aješa, ali te u haremu nisam našao pa sam došao
ovamo za tobom. Čuo sam sve što ste govorili. Idi sad u Asuan, Katombo, pa ćeš, ako mi se vratiš sa
Sobei-dom, dobiti Aješu za ženu. Visoka je i dragocjena to nagrada. Potrudi se da je stekneš!"
76
4. NAMJESNIKOVA ROBINJA
Sunce je već bilo izronilo iz valova Crvenog mora. 2iv promet ikoji se na ulicama i uličicama Asuana
već u zoru bio razvio ne potraja dugo: već nakon nekoliko sati, pod žarkim zrakama sunca i posljednji
glas života ubrzo utihnu i gradić ponovo zapade u drijemež.
Uz obalu je bila pristala pored mnogih čamaca i jedna lađa koja je svojim vitkim oblikom i neobičnom
opremom privlačila pažnju radoznalog svijeta što se pred njom bio okupio.
Na pramčanoj palubi te lađe sjedilo je nekoliko ljudi pušeći i promatrajući spokojno živ promet na
obali, dok su se na kamenoj palubi dva čovjeka bila upustila u živ razgovor nimalo se ne obazirući na
okolni svijet. Jedan je od njih, u odori brodskog oficira, upadao u oči svojom mladošću i visokim
stasom, dok je na drugome, mršavom čovječuljku, pogled zastajao na njegovoj upadljivoj živahnosti.
„Dakle: Bab er Run, efendijo! Stasom sam omalen, ali pamćenje mi seže daleko, poput Nila; kako bih
inače mogao da pamtim svoje rođeno ime?"
„A na vratima kuće ispisana je prva sura iz ko-rana."
„Prva, ta ti valja; samo kad nije, recimo, devedeseta ili sto i četrnaesta, tako bar ne moram mnogo
brojiti."
,,1 udesit ćeš sve kako treba, Savabe?"
„Mašala, jesam li ikad nešto naopako udesio? Samo sam jedan jedini put bio glup: morao sam progutati
krokodila, umjesto da mu dopustim da on ugrize mene.
77
Ne brini, sidi! Asuan nije na glasu po naročito mudrim ljudima."
„Evo ti nešto para; može ti zatrebati."
„Mašala, sidi, u mene ih nikad nema dosta, ali što mi preostane, to ću ti pošteno vratiti. Pare su kao
ptice: znaš iz kojih su se jaja izlegle, ali, kad se izlegu, ne znaš kud će da polete."
,,A sad idi!" nasmija se Katombo.
„Salain..."
„Aleik" se više ne ču, jer se Savab jednim skokom nađe na obali.
Tu poprimi izgled čovjeka koji bez nekog naročitog cilja lagodno tumara, jer mu vrijeme nije suviše
škrto odmjereno. Tek nakon nekog vremena priđe jednom besposlenom nosaču.
„Salam aleik!"
„Aleik!" odgovori mu ovaj kratko.
„Vlada li mir u tvojoj kući?"
„Vlada uvijek!"
„Imaš li sreće u svom poslu?"
„Alah daje čovjeku što čovjeku treba! Daje 11 mu mnogo, znači da mu mnogo i treba, daje li mu malo,
znači da mu malo i treba."
„Hamdulilah — hvala i slava budi bogu, našao sam što sam tražio!"
„Sto si tražio?"
„Reci radije: koga si tražio? Tražio sam mudra čovjeka koji će mi odgovoriti na jedno pitanje. A kako
tvoje riječi odišu mudrošću poput kadijinih knjiga, uvjeren sam da ću od tebe dobiti odgovor."
„Onda pitaj!" reče mu oštro nosač, koji je, polaskan riječima svog sagovornika, očekivao pitanje na
koje samo neobično oštrouman čovjek može da odgovori.
„Kuda se ide u ulicu Bab er Run?"
Nosaču se smrknu pred očima. „Ako je to učeno pitanje, idi otkud si došao, u protivnom slučaju poka-
zat ću ti ulicu Bab er Run ovom ovdje." I pri tom mu pokaza batinu za koju je običavao da zakači težak
teret koji bi potom prebacio preko ramena. „Misliš li da će čestit čovjek dopustiti da mu se budala
ruga? Odbij, jer će ti inače na nogama porasti trostruka kri-
78
la!" Pri tom se pokretom tako rječito izrazi, da mu Savab odjednom nestade ispred očiju.
„Mašala, baš sam na grubijana nagrabusio! Ovako ne ide, morat ću drukčije pokušati!"
On zakrenu brzo u jednu uličicu gdje naiđe na jednog sladoledara. Priđe mu i zapita ga kratko:
„Kuda se ide u ulicu Bab er Run?"
Čovjek odloži na zemlju posudu sa sladoledom, prisloni ruke na uši i zapita ga: „Sto? Kako?"
Savab primijeti da je čovjek nagluh. Bio mu je upravo prišao blizu, u namjeri da mu pitanje zaurla u
uši, kad naiđu dvije mazge, natovarene nosiljkom. U nosiljci je sjedila jedna žena, vjerojatno ugledna
porijekla, jer su pred njom išla dva teklića opominjući glasno ljude da se uklone. Svaki je od njih u
desnoj ruci imao bič kojim je po tamošnjem običaju isticao važnost svoje opomene. Savab je upravo
bio zaurlao: „Kuda se ide u ulicu Bab...", kad zadobije strašan udarac po leđima. On se Ijutito okrenu.
„Nalijevo!" prodera se ponovo na nj teklić i lup-nu ga još jednom po istome mjestu.
„Na... ah tako! Alah kerim, momak umije da bije", zaurla Savab pa odskoči ustranu i izvrnu nehote po-
sudu sladoledara prosuvši sladoled. Ni sladoledar nije bio čuo opomenu, pa sad drugi teklić osinu i
njega. Prije nego što čovjek uspje da zgrabi posudu, mazge već stigoše na ono mjesto pa ga, kročeći
uporno, odba-ciše u stranu.
Kad vidje zlo koje je počinio, Savab podbrusi pete pa se zaustavi tek kad se u gužvi osjeti siguran.
Kako su ga svrbjela leđa, uzdahnu, grebući se: „Alah akbar — bog je moćan, ali ti su udarci bili još
moćniji. Sva sreća što sam ostao pod njima živ i na vrijeme im umakao! Da me je sladoledar uhvatio i
prijavio, bio bih mu morao platiti sav sladoled što sam mu ga nehote prosuo. Kako se čini, danas se
kismet ispriječio preda mnom, pa ne mogu nikako da nađeni tu prokletu ulicu Bab er Run!"
Pri tom se obazre i primijeti jednog vodonošu, koji je tjerao preda se svog magarca, na čijim su
bokovima visile otvorene bačve, na svakom po jedna. Sačeka da jnu se približi pa mu pođe u susret.
70„Molim te, kaži mi kuda se ide u ulicu Bab er Run, ja Abd el Moije — ti slugo vode?"
Vodonoša, čovjek herkulske građe, samo ga mirno odmjeri, zahvati iz bačve pun sud vode i usu mu ga
u lice, a zatim produži bez riječi svojim putem, kao da se ništa nije ni desilo. Uvrijeđen, Savab zastade.
Najzad se sjeti da odveže sebi pas pa se njime osuši. Nalazio se na trgu krojača, pred jednom radnjom
čiji je vlasnik bio vidio što mu se desilo i pozvao ga da svrati k njemu.
„Salam aleik!" pozdravi ga Savab.
„Salam — mir s tobom! Zašto te onaj čovjek polio vodom?"
„Muš arif — ja ne znam. Znaš li ti?"
„Što si mu ti rekao?"
„Pitao sam ga kuda se ide-u ulicu Bab er Run."
„Ti si u Asuanu stranac, zar ne?"
„Da."
„Odakle si došao u naš grad?"
„Iz Kaira", šlaga Savab.
„Mašala, onda te je on ni kriva ni dužna kaznio. Ti se nalaziš u ulici Bab er Run, a onaj je čovjek mislio
da hoćeš da mu se rugaš. Sto tražiš u ovoj ulici?"
„Namjesnikovu kuću."
„Ta ona se nalazi tu blizu. Poznat ćeš je po svetim riječima, ispisanim na kapiji. Po što ideš Hamd el
Areku?"
Savab nije doduše imao dosad sreće, ali je ipak bio mudra glava pa odgovori kratko: „Zamolit ću ga da
mi pravedno sudi."
„Da ti pravedno sudi?" upita ga krojač otegnutim glasom. „Prorok kaže: „Kad nađeš prijatelja, otvori
mu srce pa nećeš posrnuti." Nastavi!"
„Mogu li te smatrati prijateljem?"
„Nastavi samo! Odmah ćeš vidjeti. Ja sam prijatelj svim pravednim ljudima, ali neprijatelj svim ne-
pravednima."
„Ja sam imao brata u Vadi el Magribu, mjestu koje nije daleko odavle. Nedavno je umro, pa sam od
njega baštinio sav njegov imetak. Međutim, kad sam iz Kaira došao u Vadi..."
80
..... namjesnik se već dočepao tvoje baštine?"
upade mu žurno u riječ krojač.
„Tačno si rekao."
,,I sad ideš k njemu i tražit ćeš od njega da ti je vrati?"
„Tako je!" potvrdi Savab, kimnuvši glavom.
Krojač se oprezno obazre, stavi ruku na usta i šapnu: „Znaš li ti što ćeš od njega dobiti?"
„Sto?"
„Batina, koliko god hoćeš, ali od tvoje baštine ni koliko je makovo zrno. Ne idi k njemu, nego se
odmah vrati u Kairo."
„Govoriš li ti istinu?"
„Istinu sam ti rekao, jer poznajefn tog čovjeka. Čitavu godinu šio sam mu odijela, a kad sam pošao k
njemu i zamolio ga da mi plati što mi je dužan, napravio se kao da me ne pozna i udario me na muke.
Pošteno se obračunao sa mnom, jer je naredio da mi odmjere toliko udaraca koliko mi je srebrnjaka
dugovao. Alah iharkilo — ubio ga bog!"
,,A s mojom. baštinom nestala je i kći moga brata."
„Mašala, je li moguće? Sigurno ju je turio u svoj harem. On skuplja najljepše djevojke iz našeg okruga
pa ih, krišom od žene Saide, koja ne smije da za to zna, zatvara u kuću koju sam ti maločas opisao.
Meni je to dobro poznato, jer je moja sestra zaposlena u toj kući kao čuvarica ženskih odaja."
„Posjećuje li te ona kadšto?"
„Da; svaki dan, kad ide na trg u kupovinu."
„Bi li mi dopustio da se jednom s njom porazgo-vorim?"
Krojač se zamisli i mahnu glavom. „To je suviše opasno."
„Dopusti mi da ti nešto kažem, čovječe. U Asuan je došao sa mnom ljubavnik moje sinovice. To je vrlo
imućan trgovac, kesa mu je uvijek puna zlatnika. On bi se sigurno rado s tobom porazgovorio. Smijem
li ići po njega?"
Krojač se zamisli. „Počekaj časkom: hoću da vidim kakav mi kismet predstoji!"
Zatim se maši džepa i izvuče iz njega tri kocke. Neko ih je vrijeme kotrljao na dlanu, a zatim ih baci
( 2ezlo l čaklć
81
na tlo. Potom prebroji tačke koje se ukazaše na njima i reče:
„Hajde, dovedi ga! Vjerujem ti!"
Savab iziđe iz radnje i vrati se, što je brže mogao, na lađu, gdje ga je Katombo nestrpljivo očekivao.
Kad vidje da se vraća, siđe u kabinu da ga tamo dočeka.
„Dakle?"
„Sidi, ja sam Hadži Savab Ben Hadži Kafur el Ke-rimi Ibn Hadži Šehab el Kadiri Ibn Hadži Ganem en
Nur; što mi zapovjediš, to ću izvršiti."
„Jesi li našao ulicu?"
„Odmah", odgovori potvrdno i pri tom se isprsi.
,,A zatim?"
,,U toj ulici stanuje jedan krojač, koji mrzi namjesnika, jer je ovaj, umjesto da mu plati što mu je bio
dužan, naredio svojim slugama da ga izbatinaju. Njegova je sestra zaposlena kod namjesnika kao
čuvarica harema pa će ga danas posjetiti. Hoćeš li da se poraz-govoriš s njom? Ja "sam mu rekao da
sam imao brata koji mi je nedavno umro u Vadi el Magribu pa sam došao iz Kaira da preuzmem
baštinu, ali se namjesnik ne samo dočepao mog imanja, nego mi uz to oteo i sinovicu. Za tebe sam
rekao da si trgovac i da ti je kesa uvijek puna zlatnika."
„Savabe, pamet ti je duga koliko i ime. Počekaj malo dok se preobučeni; odmah ću doći."
Katombo nije smio da iziđe u grad u kapetanskoj odori: morao se preobući.
Zatim siđoše obojica na kopno i uputiše se prema ulici Bar er Bum. Savab je sad već znao kojim putem
treba da krene. Krojač ih je, kako se činilo, već čekao. Možda je, međutim, bila došla k njemu i njegova
sestra.
„Moj mi je prijatelj preporučio tvoju radnju" započe Katombo, pošto pozdravi krojača uobičajenim
pozdravom. „Bi li imao jedno odijelo za mene?"
Krojaču zasjaše oči od zadovoljstva; on shvati odmah da ima pred sobom čovjeka koji umije da tešku
stvar uputi pravim putem.
„Kod mene ćeš naći što god zaželiš. Hoćeš li odijelo od dobre ili od jeftine tkanine?"
„Dobra je tkanina uvijek najjeftinija.1'
82
„Govoriš mudro kao čovjek koji zna što kupuje. Sjedi i prihvati se lule! Pokazat ću ti što imam."
Krojač mu pokaza čitav izbor odijela. Katombo uze jedno i plati za nj dvostruku cijenu. Krojač mu za-
Hvali:
„Blagoslovljena ti bila ruka koja radije daje nego uzima! Dođite, ljudi! Uđite na ova vrata, tamo ćete
naći ono što tražite."
Oni se odazvaše njegovu pozivu i uđoše u malu, usku sobu, u kojoj je sjedila mala, odebela, velom za-
strta ženska prilika. Mada je dobro znao da ima pred sobom služavku, Katombo joj se duboko pokloni.
„Salam aleik, u zdravlju te i miru našao! Koran • kaže: Srce u žene liči na ružu: miomiris mu se, kao i
ruži, nadaleko širi. Dopusti mi da ti izrazim koliko ti se divim."
Do žene se nalazila glinena posuda s ružom. Katombo uze u ruke posudu, udahnu miris ruže, ubaci u
posudu pregršt zlatnika i sjede ponovo na svoje mjesto. Taj uvod postiže cilj koji mu je Katombo bio
namijenio: veo se odjednom diže, i Katombo ugleda pu-načko, dobroćudno lice, očiju uprtih u posudu s
ružom; dvije gojazne ruke dohvatiše posudu s ružom i izvu-koše iz vode novac.
„Ti si proučio koran i naučio udvorne riječi i prijatna djela. Spremna sam da ti u svemu budem pri ruci,
koliko god to bude u mojoj moći."
, „Ti si nadglednica u namjesnikovu haremu! Poznaješ li po- imenu sve njegove žene?"
„Poznajem."
,,A znaš li za sve odakle je koja?"
„To ne znam. Suviše bi ih ožalostila da ih pitam za njihov zavičaj."
„Poznaješ li jednu kojoj je ime Sobeida?"
„Poznajem, ali ona se ne smatra njegovom ženom. On joj se ne smije ni približiti, jer bi se ona u dsti
čas ubila."
„Kad je prenesena u harem?"
„Nema tome ni mjesec dana. Odakle je došla, to ja ne znam!"
„Ona je moja ljubavnica. Hoćeš li mi dopustiti da se jednom s njom porazgovorim?"
6*
83
„Ako mi se zakuneš Prorokovom bradom da me nećeš odati."
„Kunem ti se."
„Onda moramo to brzo udesiti, jer namjesnik danas putuje u Kairo pa će povesti sobom i nekoliko svo-
jih žena, među kojima bi mogla biti i Sobeida."
„Kojom je lađom odlučio da putuje?"
„To ne znam. Lako će on naći jednu, samo da mu se svidi; neće ni pitati brodara da li time gospodaru
kakvu štetu nanosi."
„Kad bih mogao da vidim Sobeidu?"
„Tačno u podne. Ona^ će se u to doba nalaziti u vrtu. Pogledaj dobro kuću. Stražnji ćeš vrtni zid lako
naći. Kako ćeš se na nj uspeti, to je tvoja stvar. Sobeida će se nalaziti na mjestu gdje jedno limunovo
stablo nadvisuje zid."
„Mogu li se uzdati u tebe?"
Ona položi u znak zakletve gojaznu ruku na srce.
„Svakako."
„Katar herak — hvala ti. Ako budem imao da ti što kažem, navratit ću tvome bratu."
„Navrati samo."
Oprostivši se s njima i produživši istom onom ulicom, Katombo i Savab stigoše najzad do jedne kuće,
okružene vrtom, na čijoj kapiji pročitaše svete riječi iz korana. Obišavši zgradu, nađoše se pred
stražnjim dijelom vrta i obradovaše se kad vidješe da mjesto po svom skrovitom položaju odgovara
sasvim njihovu naumu pa se ne moraju bojati da će ih tko primijetiti i odati. Katombo se zatim vrati na
svoju lađu.
Bio se tek preobukao, kad ga Savab potraži u kabini.
„Sidi, nekoliko se oficira uputilo na konjima prema rijeci. Kažu ljudi da traže pogodnu lađu za nam-
jesnika."
Katombo se pope odmah na palubu i stiže tamo u pravi čas, jer je jedan oficir bio sjahao s konja i upu-
tio se prema lađi. Stigavši do vode, zatraži osorno da mu se postavi daska po kojoj će moći da se popne
na lađu.
84
„Gdje je kapetan?" zapita, pošto se pop«, na lađu.
Uputiše ga na Katomba, koji ga je radoznalo očekivao.
„Jesi li ti zapovjednik na ovoj lađi?"
„Na'am — jesam."
„Sta si ukrcao?"
„Muš hage — ništa." , .
„Kuda misliš da se uputiš lađom?"
,,U Bahr el Abiad."
„Sto ćeš tamo ukrcati?"
„Ljekovito bilje."
,,A odakle si stigao?" i
„Iz Kaira."
„Pokaži mi unutrašnjost lađe!"
„Min inte — tko si ti?"
„Ja sam asuanski namjesnik, a ime mi je Hamd el Arek. Zar me ne poznaješ?"
„Ja te, doduše, nisam još nikad vidio, ali za tvoje sam ime često čuo. Siđi sa mnom da vidiš lađu!"
On ga provede kroz sve kabine i ostale prostorije. Vrativši se na palubu, namjesnik je izgledao vrlo za-
dovoljan. Potapšavši Katomba po ramenu, zapita ga:
„Jesi li ti vješt lađar?"
„Prosudi sam! Lađa je sagrađena po mom nacrtu."'
„Onda se mogu u tebe uzdati, jer ti je lađa izgrađena i uređena kao što je rijetko koja. Ali ti nećeš
krenuti u Bahr el Abiad!"
„Ne?" — upita ga Katombo, kao iznenađen njegovim riječima.
„Ne. Imaš da se vratiš u Kairo."
„Da se vratim u Kairo? A zašto?"
„Imaš da povezeš tamo mene, moje sluge i jednu od mojih žena. Ako stignemo sretno tamo, bit ćeš do-
bro plaćen."
Katombo se namrgodi kao da mu je krivo, i toliko uspje u tome da se namjesnik nehote namršti.
„Ja se nadam da nećeš požaliti što putujem s tobom, u protivnom slučaju morao bih upotrijebiti bič.
Poslugu ćeš smjestiti pod pramčanu palubu, pratnju pod šatore što ću ti ih ja poslati, ja ću zauzeti tvoju
kabinu, a moja žena pokrajnu kabinu. Ne možeš mi umaći: ako to pokušaš, pod batinama ćeš
izdahnuti."
„Poslušat ću te!" izjavi Katombo.
85„Ja se nadam bit će to i za tebe dobro. Ti imaš da se pobrineš samo za prostor i prijatnu vožnju. Za
ostalo ću se ja pobrinuti."
Namjesnik napusti zatim lađu, uzjaha ponovo konja i odjaha. Katombo sad nije znao da li da se veseli:
znao je samo da još istog popodneva mora putovati s namjesnikom u Kairo pa dotada mora da preuredi
unutrašnjost lađe, kako bi u svemu ugodio namjesniku. Unatoč tome krenu oko podneva sa Savabom u
grad i uputi se po nepodnošljivoj žegi prema namje-snikovu vrtu. Stigoše bez smetnji na određeno
mjesto i pretražiše pažljivo okolinu, kako bi se uvjerili da ih nitko neće osluškivati, a zatim potražiše
limunovo stablo što je bilo izraslo visoko iznad zida.
„Morat ću ti se uspeti na pleća, Savabe!"
„Mašala, lakše će te podnijeti moja pleća nego što bi te podnio moj nos. Popni se samo, čvrsta su moja
pleća, sidi."
„Sići ću bez tvoje pomoći. Ti se međutim sakrij tamo dolje, u onaj grm, i promatraj okolinu. Ako pri-
mijetiš nešto sumnjivo, zafcrešti poput jastreba."
„Kreštanju sam ja vješt; ali, da zapjevam hadžij-sku pjesmu Lubeka Alah Himeh, glas bi mi dopro do
lađe i dalje od nje. A sad se popni, ne boj se, noge su mi čvrste kao u slona!"
Katombo se zaletje i skoči jednim skokom sluzi na pleća, a s njegovih pleća drugim skokom na zid.
„Hamdulilah — hvala i slava budi bogu što nisam tamo gore! Ne bih lako odanle sišao, ni moj dugi nos
ne bi mogao da mi posluži kao uže", oglasi se Savab odozdo, a zatim kliznu u svoj grm.
Katombo se najprije sakri među grane, da ga ne bi tko primijetio, a zatim pogleda dolje u vrt i primijeti
jednu djevojku u bijelo odjevenu. Da li je to ona koju on očekuje ili nije? zapita sama sebe. Bio je za-
boravio da čuvarici harema kaže svoje ime« Ako se sad pred njim nalazi Sobeida, pomisli, neće biti
nikakvo čudo ako se s nepovjerenjem upusti u opasnu pustolovinu. Odjednom primijeti da ona ženska
prilika kroz veo pažljivo posmatra mjesto gdje se nalazi pa odluči da se smjelim potezom riješi svake
sumnje. „Sobeida!" zovnu je tiho.
88
Djevojka se trgnu. Bio je to za Katomba očit znak
da ga je čula.
„Sobeida, tvoj me je otac poslao ovamo da te oslobodim."
Prilika pokroči nekoliko koraka prema stablu na kom se nalazio Katombo i zapita naglo: „Tko si ti?"
„Ja sam Katombo, sluga tvog oca." „Katombo! Zar si zaista ti to?" „Jesam. Ali ne gledaj gore, pravi se
kao da bereš cvijeće! Kod kuće su svi dobro. Otac i sestra šalju ti po meni svoje pozdrave. Ja sam
otkrio tvoje boravište pa sam došao da te oslobodim."
„Ma jimkiniš — to je nemoguće. Ja moram još noćas prijeći na lađu: namjesnik me vuče sobom u
Kairo."
„Ah, on te vodi sobom? Onda je sve u redu: on putuje mojom lađom." „Alah kerim!"
„Tebe će smjestiti u jednu kabinu pored kapetanske kabine koju će on zauzeti. Ja ću na vanjskoj pre-
gradi tvoje kabine olabaviti jednu dasiku pa ćemo moći da razgovaramo. Pazi dobro da kakvim
pokretom ne pokažeš da poznaješ mene i moje ljude!"
„Ako imaš pri sebi kakav nož, dobaci mi ga!" Katombo joj dobaci nož koji je imao za pašom. „Evo ti
ga! Nadam se da ga nećeš upotrijebiti." Netko tiho zovnu.
„Zove me čuvarica. Ma asalame — da si mi zdravo!"
„Salam ve amaleik — budi mirna i urdaj se v. meme!"
Ona nestade, a Katombo skoči sa zida. U isti čas Savab iziđe iz svog grma.
„Jesi 11 je vidio i govorio s njom, sidi." „Da."
„Nije ti ništa rekla o meni?" Katombo se morade nasmijati naivnoj radoznalosti svoga sluge.
„Na'am jakesa — rekla mi je, dabome!" „Sto ti je rekla, sidi? Reci!" „Pitala me je zašto si jutros bio
tako mokar." Savab se zbuni i obori pogled.
87„Zar te je opet krokodil povukao u vodu?"
„Ne, sidi. Strašan je pljusak poplavio ulicu Bob er Run; o toj ću ti poplavi drugi put pričati."
,,U redu; imam ja za to vremena. Ali sad hajdmo odavle. Ovdje nismo nimalo sigurni."
Napustiše zajedno ono mjesto i vratiše se obila-znim putem na lađu.
Tokom popodneva stiže prtljag. U buci koja nastade za vrijeme preuređivanja lađe nitko ne primijeti da
je Katombo na vanjskoj pregradi Sobeidine kabine olabavio nekoliko dasaka i namjestio zasun kojim
se kabina mogla iznutra čvrsto zatvoriti. Na taj je način djevojka bila zaštićena od svake opasnosti.
Prođe poslijepodne, a za njim i veče, i nastade noć. Na mračnom nebu zasjaše smireno zvijezde, kao da
na zemlji nema ni jada ni briga. Odjednom na trgu, pred kojim je bilo usidreno podosta čamaca i lađa,
izroniše iz tame baklje. Nošena na plećima četiriju nosača i praćena jednim crncem, čuvarom harema,
jedna se nosiljka primaknu onom dijelu obale uz koji je bila usidrena i „rajska ptica". Nosači zatražiše
od momčadi da im postave most, kako bi po njemu mogli da nosiljku ponesu na lađu. Kad im učiniše
po volji, ponesoše nosiljku i odložiše je časkom na palubu. Eunuh je u ruci imao bič.
„Gdje je kapetan?" upita svojim neprirodnim, pi-skutljivim glasom, koji je bio u oštroj opreci s herkul-
skom građom njegova tijela.
„Evo me, tu sam!" odgovori Katombo, prišavši mu bliže.
„Otvori kabinu za ovu ženu, samo brz«, ako nećeš da ti ovim bičem prebijem noge!"
Katombo pogleda mirno čovjeka. „Otvorit ću je, ali nikako brže nego što mene bude volja. Ovdje važi
samo moj bič."
Eunuh iskesl na nj svoje velike, bijele zube, ali se ne usudi da svoju prijetnju ostvari. Pred stepenicama
koje su vodile u donji dio lađe nosači odložiše nosiljku. Odatle eunuh povede Sobeidu do kabine, ali se
ubrzo zatim vrati i priđe Katombu.
„Daj mi čekić i kliješta!" „Sto će ti?"
„Kako si mogao da staviš zasun na vrata? Žena se ne smije odvojiti od svog gospodara, ona je njegovo
vlasništvo, i on je u pravu da je pohodi kad god mu se to svidi. Skinut ću zasun."
„Skinut ćeš ga? Alah akbar — bog je velik na nebu i na zemlji, ali na svojoj sam lađi gospodar ja.
Zasun će ostati na svom mjestu!"
„Čekaj, pseto jedno!"
Eunuh zamahnu bičem, ali Katombo ga preteče, istrgnu mu bič iz ruke, osinu ga njime dvaput-tri-put
po licu pa ga zgrabi za grlo i obori ga s malo truda na tlo.
„Vežite ga!" zapovjedi zatim svojim momcima koji su već bili dotrčali. „Zapušite mu usta i bacite ga u
samicu!"
Momci ga poslušaše, a Katombo se uputi zatim u kabinu, oskudno osvijetljenu jednom jedinom
svjetiljkom. Na pofcrajnoj su kabini vrata bila zasunom zatvorena. On pokuca.
„Tko je?"
„Katombo!"
Vrata se otvoriše, i Sobeida mu se s glasnim, grčevitim jecajem baci na grudi. Nesretnica smetnu s uma
u taj čas strogost zakona, izgubi stidljivost i sva se preda osjećajima srca.
„Katombo, jesam li sada van svake opasnosti?"
„Da, nitko se više neće usuditi da te dirne."
„A gdje je onaj strašan čovjek?"
„Čami u zatvoru, u samici."
„Ja Alah! Onaj je čovjek namjesnikov miljenik! Propao si, samo se čudom možeš da spasiš."
„Nisam još propao. Da ti nisi ovdje, morao bih se pred namjesnikom poniziti. Ali kad sam te smjestio
na sigurno mjesto opet sam svjestan da sam zapovjednik svoje lađe. Jao svakome koji bi se usudio da
se usprotivi mojoj pravednoj volji. Ovaj zasun je čvrst; on će te zaštititi od Hamd el Areka. Pomakneš
li u stranu ove daske, možeš prijeći u malu kabinu koju sam za sebe uredio, jer je namjesnik tražio da
se smjesti u mojoj kabini. Svaka tvoja zapovijed bit će izvršena."
„Nećeš ti moći izići s njim na kraj, jer on ima uza se više od dvadeset ljudi!"
89„Ja ga se ne bojim, mada imam samo deset ljudi uza s©."
„Bježi prije nego što dođe!"
„Di ma jisah' hiš — to ne smijem. Tebe ja mogu povesti sa sobom, ali on je već smjestio sav svoj
prtljag na lađu: ako ja sad bez njega odjedrim, zakon mu daje pravo da odrubi glavu ne samo meni,
nego i svim .mojim momcima."
„Zaštiti me onda od njega i od onoga strašnog crnca!"
„Ne brini; nitko ti neće ništa nažao učiniti!" On se vrati ponovo na palubu, da bi se uvjerio da je
pristanište osvijetljeno. Uto stiže' i namjesnik sa svojom pratnjom. Katombo je bio već izvršio sve pri-
preme za odlazak. Lađa je bila vezana za kopno saino još jednim uzetom, a jedra su bila već podignuta,
pa je trebalo samo još nekoliko časaka da lađa zaplovi sredinom rijeke.
Most, ta veza s-kopnom, bio je već podignut, jer su se putnici već nalazili na lađi. Bio je sigurno stigao
neki hitan nalog od kediva, inače se namjesnik ne bi bio toliko požurio. Katombo ga dočeka na
srednjem dijelu palube, ali, umjesto da mu uzvrati pozdrav, reče samo gordo:
„Jala — polazak!"
Čim se lađa nađe nasred rijeke, bit će on po zakonu o plovidbi jedini gospodar na lađi.
,,Ho — ih!" odjeknu njegov glas, i uže za koje je sidro bilo privezano bi izvučeno na palubu, a jedra
podignuta na jarbole. Lađa se okrenu pramcem u smjeru struje i začas zaplovi sredinom rijeke.
Paluba postade odjednom poprište neobične vreve, jer je svatko nastojao da se, na štetu drugih, što
udobnije smjesti. Red koji bi najzad uspostavljen ne potra-ja dugo. Pred kabinom u kojoj se nalazila
Sobeida bio se pojavio namjesnik s izrazom strahovite srdžbe na licu.
„Kapetane!" zaurla, osvrćući se bijesno na sve strane.
Katombo koraknu polagano prema njemu. Na njegov se mig skupiše njegovi ljudi, spremni da ga s leđa
zaštite.
90
„Zvao si me?"
„Da, zvao sam te. Tko ti je naredio da postaviš zasun na-vratima kabine koja se nalazila pored moje.
Kad sam jutros razgledao lađu, na vratima te kabine nije bilo zasuna."
„Naredio?" odgovori Katombo mirno, naglasivši pri tom snažno tu riječ iz namjesnikova pitanja.
„Nitko mi to nije naredio, ja sam to učinio iz vlastite pobude."
„Onda ti ja naređujem da ga odmah skineš."
„Naređuješ?" naglasi ponovo snažno tu namjesni-kovu riječ Katombo. „Čija je ta lađa?"
„Tvoja, dakako."
„I ja tako mislim. Zato sam ja jedini ovdje koji ima pravo da naređuje. Tko želi da od mene nešto po-
stigne, mora me moliti!"
„Kelb —'pseto jedno!" zaurla Hanađ eT Arek i spremi se da će nasrnuli na nj. Ali se predomisli i
ogleda se oko sebe kao da nekoga traži. „Asmar!"
„Asmar? Zoveš li to možda svog crnca?"
„Da, gdje je on?"
,,U zatvoru. Zaprijetio mi je bičem pa sad mora da izdrži kaznu."
„Čovječe, ti si poludio!"
„Manje od tebe. Ja znam svoje pravo. Ti, naprotiv, hoćeš da prisvojiš sebi ono što nije tvoje."
„Odmah da si pustio crnca, jer ću te inače na mjestu ustrijeliti! Sa živa ću ti tijela kožu oderati! Ovamo,
momci! Zgrabite ga!"
Katombo uzmaknu nekoliko koraka prema svojim ljudima, a pri tom mu u rukama bljesnuše cijevd
dvaju pištolja. „Sto je to?" zagrmje. „Pobuna! Ti podsti-češ te ljude protiv mene? Zar ti ne znaš da sam
ja ovdje jedini kojemu je dana vlast da krivcu izreče smrtnu osudu odnosno da ga pomiluje? Preslab si
ti s tom šakom ljudi! Drugi se tvoji ljudi nalaze pod ključem u unutrašnjosti lađe pa ti ne mogu pomoći;
naredio sam da ih pritvore čim si na me digao glas."
Namjesnik se obazre i uvjeri se da u tom času raspolaže samo s pet ljudi.
„Skini zasun!" zapovjedi ponovo. Ali glas mu je sad zvučao neodlučno.
ei,,S kakvim pravom to tražiš? Nalazi li se u toj kabini tvoja žena?"
„Na'am — da."
„Ja kisbe — lažeš!"
„Čovječe!" zareza namjesnik. „Znaš li što si ti stavio na kocku?"
„Ništa ja nisam stavio na kocku, ali ti si život svoj stavio na kocku ako se odmah ne skloniš u svoju ka-
binu."
„Tko ti je rekao da se u onoj kabini ne nalazi moja žena koja je ujedno i moja robinja?"
„Rekao mi je to Armenac Sirvan."
Namjesnik se zaprepasti. On uzmaknu i uhvati se nesvjesno za glavu. „Sirvan? Zar ga ti poznaješ?"
„Da, poznajem ga."
,,A gdje si se na njega namjerio?"
,,U Siutu. On čami sada tamo u zatvoru."
,,U zatvoru? A kod koga?"
„Kod Said Abdalaha, čuvenog Abu er Reisana."
Grdna kletva ote se ustima namjesnika. „Lažeš, pseto jedno; nećeš ti meni izmaći, zgazit ću ja tebe kad-
tad!"
„Tako ti govoriš meni, kapetanu ove lađe? Reci mi još jednom da lažem ako hoćeš da ti zauvijek zapu-
šim usta tim tvojim krvničkim bičem! Ja sam se lično dočepao tog tvog Širvana, lično sam ga preslušao
i lično bio u tvom vrtu da Sobeidi javim da će uskoro biti spašena. I to nije sve što imam da ti kažem.
Treba da znaš i ovo: lađa na kojoj se sad nalaziš vlasništvo je upravo Said Abdalaha koga ti progoniš.
Do Siuta sam tvoj gospodar, pa si sada u mojoj vlasti: tamo ćeš se iskrcati pa ćeš poći kud te bude
volja. A sad mi predaj oružje!"
Te riječi pogodiše poput groma Hamđ el Areka, i on nesvjesno preda Katombu pištolje, sablju i nož.
Njegovi se ljudi povedoše za njegovim primjerom. Zatim se namjesnik bez riječi okrenu l pođe u svoju
kabinu. Na Katombov mig Savab požuri za namjesnikom i povuče na njegovoj kabini s vanjske strane
zasun: namjesnik se sad nalazio u zatvoru.
Lađa zaplovi brzinom parobroda. Kao neograničeni gospodar lađe, Katombo naredi sad svojini ljudima
da 92
na palubi još iste noći podignu za Sobeidu šator, i to na mjestu gdje je nitko neće moći da primijeti, a
ona će neprimijećena moći da iziđe iz šatora i malo pro-šeta. Zatim siđe pod palubu, odmaknu u stranu
nekoliko olabavjelih dasaka na Sobeidinoj kabini i zamoli djevojku da pođe s njim na palubu.
„Na palubu?" — zapita ona zabrinuto.
„Na palubu."
,,A gdje je namjesnik?"
,,U zatvoru."
,,A njegovi ljudi?"
,,U zatvoru."
„Remalah — sačuvaj, bože! Sto si to učinio?"
„Samo ono za što sam spreman da odgovaram."
On povede djevojku zastrtu velom na palubu gdje se na blagom noćnom zraku osjećala prijatnije nego
u zagušljivoj sparini svog malog skrovišta...5. JEZIVA SVADBENA NOĆ
Nekoliko dana zatim kretao se kroz istočni dio libijske pustinje karavan, sastavljen od četrdeset divnih '
jahaćih i isto toliko tovarnih deva. Pred njim je jahao na krasnom arapskom konju svilaste,
srebrnastosive dlake, kojemu po ljepoti nije bilo nadaleko ravna, mlad čovjek u mamelučkoj nošnji.
Sjene su već bile duže od samih životinja i jahača; sunce je bilo već prevalilo veći dio svog dnevnog
puta pa se čovjek bio već zaželio odmora, u nadi da nije daleko od cilja svog putovanja. Odjednom
jahaća deva s čela karavana ispruži svoj dugi vrat, ispuni nozdrve zrakom i zavrišta iz svega grla, da joj
se vrisak nadaleko orio, pa jumu, kao olujom tjerana, putem što se pružao pred njom stalno u istom
smjeru. Klikćući od radosti, svi jahači pojuriše za njom. Nalazeći se na čelu karavana, deva je bila
nanjušila vodu, pa se sad čitav karavan spuštao niz pjeskovita brda, kojima je na zapadu dolina bila
okružena, u zelenu, mirisavu niziju.
„Siut" povika jahač s kobile srebrnastosive dlake. „Hajte u konačište i sačekajte tamo moje naredbe!"
Zatim popusti uzde kobili i jurnu pored drugih jahača, duž rijeke, mimo kavedžijine kuće. Abd El
Oman stajao je upravo pred vratima svoje kuće. Kad vidje jahača gdje juri mimo njega, promrmlja u
sebi:
„To je Omar Batu, mamelučki vojvoda, koji je bogatiji i od samog kediva! Sigurno ide da pohodi šei-
ka er Reisama."
Bio je pogodio, jer je jahač ušao kroz kapiju Said Abdalahove kuće, prešao preko vrta, dospio u
dvorište
04
i stao pred situbistem kojim se išlo u odaje oca nilskih lađara. Bilo je očito da zna kojim će putem doći
do
cilja.
Na topot kopita njegove kobile dohitaše sluge, a gore, na spratu, otvoriše se jedna vrata, na koja iziđe
vlasnik kuće.
„Abdalah!"
„Batu!"
Još ta dva poklika nisu bila sasvim utihnula^ kad se domaćin i pridošlica zagrliše.
„Blagoslovljena neka je misao koja te vodi k meni," pozdravi Abdalah pridošlicu. „Dobro mi došao!
Uđi!"
Čas zatim sjedili su već, za mirisavom kavom, puštajući dimove iz svojih lula.
„Mjesec se mnogo puta ugasio otkad sam te posljednji put vidio kod sebe. Kud si sve nosio svoj ša-
tor?""
„Posvuda pomalo, gdje je za mač bilo posla. Mnogo smo pobjeda izvojevali i mnogo plijena zadobili,
jer Alah voli hrabre ljude i blagoslivlja njihove pute-ve! A ti? Kako su tvoji! Gdje je hrabri Katombo, i
kako je — Sobeida?"
Posljednje riječi izgovori tiho, gotovo oklijevajući.
„Katombo plovi put Asuana, a Sobeida — ona — ona je ..."
„Ja znam da čovjeku ne priliči da govori o svojim ženama, ali za Sobeidu smijem valjda ipak pitati: ona
me voli, a ti si mi je obećao. Danas sam došao da je zaprosim i odvedem u Kairo, u svoju palaču, kao
jedinu svoju ženu, jer druge neću uopće uzimati. Deve, moj svadbeni dar, već su stigle u konačište."
„Prijatelju, velika se tuga sručila na moju kuću otkad je iz nje nestala Sobeida."
„Nestala?" Mameluk skoči na noge, baci svom snagom lulu u najdalji kut odaje i položi ruku na balčak
svoje demeškinje.
„Da, nestala."
„Oteta je, dakle, jer se sama ona ne bi nikad odlučila da napusti svoju kuću."
99„Ja sam je uzalud tjednima tražio. Najzad se Ka-f tombo vratio iz Bahr el Asraka i već je sat zatim
saznao kako se zove otmičar."
„Znam Katomba kao mudra, poduzetna i hrabra čovjeka i volim ga kao što se voli prijatelj. Nego tko je
Sobeidu oteo, to sad meni kaži! Nogama ću mu zgaziti glavu!"
„Moćan je to čovjek, nitko mu ne može da naudi..."
„Ta kaži najzad njegovo ime!" viknu Batu, lupiv-ši pri tom nogom. „Tako mi svih duhova pakla, ja
moram doznati njegovo ime!"
„Čuj, dakle. Otmičar je Hamd el Arek, asuanski namjesnik."
„On? Miljenik kediva? Dabogda, đavoli jahali na njemu i survali se s njim u pakao! A što si ti učinio?"
„Ja sam htio da lično pođem u Asuan i zatražim od njega da..."
„On bi bio naredio da te udave", upade mu u riječ Batu.
„Ali Katombo me je zamolio da pošaljem njega." „I dobro si učinio. Od svih tvojih ljudi samo je on
može osloboditi, ali, ako ja..."
On se prekinu, jer se otvoriše vrata, i na njih uđe Savab.
„Salam aleik, efendijo, mir s tobom!"
„Savabe!" uzviknu Abdalah, i pri tom i njemu
ispade lula. „Ti dolaziš iz Asuana. Kakvu nam poruku
donosiš?"
Mamelučki vojvoda nasrnu na nj i uhvati ga za rame. „Ta reci već jednom. Jeste li stigli sretno u
Asuan?"
„Da, sidi. Mi smo išli tamo po Sobeidu, po kćer našega šeika er Reisana." ,,I što ste postigli?"
„Sidi, ja se zovem Hadži Savab Ben Hadži Kafur el..."
„Hajde do đavola s tim svojim imenom! Ja hoću da znam da li ste imali sreće ili niste!"
„Ako dopustiš da ti sve natenane ispričam, brže ćeš saznati."
96
„Ta govori!"
„Ja se zovem Hadži Savab Ben Hadži Kafur el Kerimi Ibn Hadži Sehab el Kadiri Ibn Hadži Ganem en
Nur, i što smislim, to i učinim."
„Hamdulilah — hvala i slava budi bogu! Vidjeli ste je, dakle?"
„Da, najprije ju je sa zida na kom je sjedio vidio sidi Katombo, a onda sam je vidio ja, kad..."
„Umukni! Kaži sad samo jedno: vodite li je sa so'bom?"
„Naravno. Ja sam stigao malim čamcem. Izmučio sam se veslajući da vam to javim."
,,A što kaže o svemu tome Hamd el Arek?"
„Sto on kaže, to mi nismo mogli da čujemo, jer on sjedi pritvoren u svojoj, odnosno kapetanovoj ka-
bini."
„Zar namjesnik?"
„Da, namjesnik. Sidi Katombo je pritvorio na lađi njega i sve njegove ljude."
„To izgleda nevjerojatno. De, pričaj nam!"
Dobri Savab poče da priča svoju mučnu priču. Dugo je pričao, prekidan po sto i više puta. Bio je
upravo završio, kad na rijeci grunu paljba. Bio je to znak da je lađa stigla.
Said Abdalah i Omar Batu pohitaše odmah k rijeci. Savab i sluge što se slučajno nađoše tamo pođoše
za njima. Lađa je već bila bacila prednje sidro i okre- ' nula se ljupko pramcem prema obali. Čas zatim
skočiše svi-na lađu, gospoda i sluge.
' Sva uzbuđena, Sobeida je klečala u svom šatoru. Njen otac potrča prema njoj i pritisnu je bez riječi na
svoje grudi. Na krmenoj palubi srdačno se pozdra-više Katombo i Omar Batu. I sluge dočekaše radosno
kapetana i posadu. Bio je to neopisiv prizor. Najveći metež nastade kad iz šatora iziđe Sobeida sa
svojim ' ocem, koji je preda Omaru.
„Evo ti je, ona je tvoja, jer si je danas zaprosio. Vodi je kući njenog oca!"
Omar je uze za ruku i pomože joj da siđe na kopno. Svi se prisutni iznenadiše, jer Abu er Reisanov
postupak nije bio nimalo u skladu s muslimanskim
7 Žezlo l čekić
97običajima. Abu er Reisan priđe zatim Katornbu i, pru-živši mu obje ruke, reče mu:
„Sine moj, kasnije ću ti izraziti svoju zahvalnost! Ti se možda čudiš mom postupku, ali ti imaš još za-
tvorenike na lađi, a Batuov se bijes ne bi bio mogao obuzdati da je vidio namjesnika. Ne smijemo
gubiti vrijeme. Sto ml savjetuješ."
„Tvojoj kćeri nije učinjeno ništa nažao. Zato se odreci lične osvete. Zadovolji se time što ćeš namjes-
nika tužiti kedivu. Napadnemo li njega i njegove ljude oružjem, propali smo, jer će kediv vjerovati
njemu, a ne nama."
„Mudro govoriš, i zato ću te poslušati. Gdje su zatvorenici?"
„Namjesnik se nalazi u mojoj kabini, a njegove sam ljude sve zatvorio <u prostor pod pramčaiiom pa-
lubom."
„Pusti ih na slobodu! Tamo prijeko nalazi se jedna lađa koja kreće u Kairo. Neka naši ljudi prevezu na
onu lađu njega i njegove ljude, zajedno s njihovim prtljagom. Hoćeš li im oduzeti oružje?" „Da."
„Vrati im ga! Slobodan čovjek ne može olako da podnese poniženje kojemu je izvrgnut kad mu se
oduzme oružje."
„Ne bi li bilo bolje da im ga vratimo tek kad ih prekrcamo?"
„Ne, Katombo! Namjesnik bi mogao pomisliti da ga se mi bojimo. On će pocrvenjeti od stida kad bude
vidio kako otmjeno mi postupamo s otmičarom mog djeteta."
„Ja to neću učiniti rado, ali ću te poslušati ako mi to zapovjediš."
Zatim zapovjedi svojim ljudima da skupe sve oružje kojim su bili naoružani namjesnik i njegovi ljudi,
a onda im dade znak da otvore vrata koja su vodila u prostoriju pod pramčanom palubom, a na svojoj
kabini sam odmaknu zasun.
Poput ranjena tigra skoči Hamd el Arek iz kabine. Ali kad vidje koliko se Katombovih ljudi skupilo
pred njom, napravi se kao da nije ništa primijetio i vrati se načas u svlačionicu. Sva se njegova pratnja
98
bila već popela na palubu, samo se eunuh bio nekud izgubio.
„Vi ste ponovo slobodni", objavi im Said Abdalah. „Ponesite sobom i svoje oružje."
Zatim dohvati namjesnikove pištolje, sablju t nož i priđe svom protivniku.
„Hamd el Arek, uzmi, to je tvoje!" Ovaj dohvati oružje, ali se pri tom uopće ne okrenu. Za to je vrijeme
Katombo vodio računa o eunuhu. Na njegovu zapovijed jedan od njegovih^ ljudi siđe u prostoriju pod
pramčanom palubom da g'a pusti iz zatvora: Izišavši iz zatvora, crnac je bio bijesan: na njegovu licu,
strahovito iznakaženom, bili su još vidljivi tragovi Katombova biča. Njegov pogled potraži Katomba.
Ugledavši ga, trgnu svom susjedu nož iza pasa i nasrnu na svog protivnika.
Katombo se bio okrenuo i ne bi bio primijetio napadača, da mu nije na nj obratila pažnju graja što se u
taj čas na sve strane podiže. Srećom se među njih ubaci Abdalah koji ščepa crnca za ruku, spriječivši
ga da Katombu zada udarac. Podvostručenom snagom napadač uspije ipak u svom bijesu da se otrgne i
rani Abdalaha u lice. Uzmakmivši jedan korak, ranjenik nasrnu svom snagom na napadača, ote mu nož
i zari mu ga do drška u rame.
Sad se i namjesnik podiže. „Naši krvare? Udarite, momci, krv za krv, ne štedite ih!"
Pri tom trgnu pištolj i nanišani ga na Abdalaha. U isti čas kad hitac prasnu, Abdalah se baci u stranu i
istrgnu Katombu iza pasa jedan od njegovih pišj tolja. Hitac ga je bio mimoišao. Sad bijesnu ubitačno
oružje u Abdalahovoj ruci, i čas zatim namjesnik se sruši, pogođen u čelo. Uzbuđeni. padom svoga
vođe, Asuanci digoše silnu graju i nasrnuše'na Siućane. U kratkotrajnom krvavom metežu
namjesnikovi ljudi iz-vukoše kraći kraj, ali i njihovi protivnici dopadoše rana.
Omar je bio međutim otpratio Sobeidu kući. Čuvši pucnje i graju, pohita na lađu; ali stiže prekasno, jer
je međutim bio pao i posljednji Asuanac.
„Alah akbar, što se tu zbilo?" upita. „Tko je suž-- njima dao oružje?"
7»
99„Ja", odgovori Said Abdalah, sav potišten, ali još uvijek bijesan, jer je paluba bila sva omaštena
krvlju i prekrivena leševima. „Ti? A zašto?"
„Htio sam — mašala, htio sam, a eto — počinio sam najveću od svih grešaka što sam ih u svom životu
ikada počinio."
„Pravo kažeš; gle, već su stigli kavazL Tko je onaj čovjek tamo što ih predvodi?" „To je njihov
starješina."
„Dopustite mi onda da odem. Ako me ovdje zateknu, neću moći ništa učiniti za vas."
Bojna se buka bila čula i u gradu, pa je policija bila pojurila da na licu mjesta utvrdi činjenično stanje.
Popevši se na lađu sa svojim ljudima, starješina kavaza pozdravi mrko i upita glasom koji nije slutio na
dobro:
,,Šu sar hene — što se tu zbilo?" „Potukli se, eto, vidiš!" progunđa Abdalah. „Vidim. A tko s kim?"
„Asuanci s mojim lađarima." Starješina kavaza ogleda se oko sebe i prepozna namjesnikov les.
„Remalah! Tko je to? Nije li to Hamd el Arek, asuanski namjesnik?" „Da, to je on." „A tko ga je ubio?"
„Ja. On je prvi pucao u mene." „Možeš li to dokazati?" „Svi ovi ljudi mogu to posvjedočiti." „Njihovo
svjedočanstvo ne vrijedi, jer su i sami učestvovali u tom krvavom metežu. Kako je namjesnik dospio na
tvoju lađu?"
„Htio je da njom krene u Kairo." „On je, dakle, bio gost na tvojoj lađi, a ti si ga usmrtio. Ja te moram
uhapsiti."
„Ne žuri. Najprije moraš sve saznati. Katombo, ispričaj mu kako je do toga došlo."
Katombo, kojemu je još ruka krvarila, priđe starješini kavaza i podnese mu kratak, ali iscrpan izvještaj
o čitavom događaju. Njegov izvještaj ublaži, kako
100
je izgledalo, službenikovu strogost. On se obrati Abda-lahu.
„Namjesnik je bio prijatelj kediva. Zar ti to nisi znao? Ja ne mogu da podignem optužbu protiv njega,
-jer je on mrtav. .Ti ćeš, na žalost, podnijeti sve posljedice svog čina."
Dok je službenik pravio potrebne bilješke, ranjenicima, koji se nisu smjeli udaljiti s lađe, bi pružena
prva pomoć. Službeniku je čitav taj slučaj bio došao u dobar čas, kao prilika da pokaže svoje
sposobnosti, i zato čitavu stvar dobro u sebi pretrese. Već se bližilo veče, kad saopći Abdalahu svoju
odluku.
„Said Abdalahe, ja te neću uhapsiti, jer si i sam teško ranjen i povrijeđen u svojoj časti; ali dobro bdij
nad sobom i nad svojima, da budete svi na broju kad vas sud pozove preda se. Tvoja lađa ne smije da
napusti svoje sadašnje sidrište dok joj to ne odobri službeno izaslanstvo koje će stići iz Kaira. Mrtv e
smijete da sahranite tek nakon kadijina pregleda, dok ću žive Asuance ja u ime kediva i na osnovu
zakona povesti sobom kao uhapšenike."
Zatim kimnu glavom Abdalahu i Katombu i napusti lađu, ostavivši za sobom kao stražu dva kavaza.
Seik er Reisan obrati se onda Katombu:
„Bio si u pravu, sine, kad im nisi 'htio da vratiš oružje. Ja sam se bio toliko obradovao što mi se vratila
kći, a sad se smrt svojim krilom dotakla moje radosti. Umjesto da ti zahvalim na odanosti i ljubavi koje
si mi iskazao, ja sam se ogriješio o tebe, jer si mojom krivnjom dopao rane koja ti još krvari."
„Efendijo, ne govori tako! Vratimo se sad kući, gdje za tobom čeznu!"
Oni se uputiše kući. Pred kapijom ih je čekao Omar Batu, mamelučki vojvoda.
„Kako se stvar svršila?" upita ih' on.
Said Abdalah ga upozna s tokom policijske istrage. Omar Batu se zamisli.
„Da li je starješina kavaza znao da sam ja prije njega bio na lađi?" raspita se Omar.
„To nije spomenuo."
„Onda ću možda moći da spasim tvoj imetak." „Misliš li da bih ga mogao izgubiti?"
101„Ja to smatram dosta vjerojatnim. Starješina mora da o čitavoj toj stvari odmah izvijesti kediva, jer je
Hamd el Arek bio njegov miljenik. On će vjerojatno još danas poslati u Kairo pouzdana glasnika, a što će se
zatim desiti, to možeš i sam da zamisliš. Kediv je pravedan, a ti si bogat: da bi postojala, pravdi je potrebno1
bogatstvo. Zato će pravda pružiti svoju ruku za Siutom, da to oslobodi Mamona koji prijeti spasu tvoje duše.
Možda će ti i dušu riješiti veza s tijelom koje joj smetaju da se vine do Alaha. U odaji u kojoj primaš goste
moći ćemo tu stvar potanje pretresti! Požurimo zato tamo!"
Prođoše kroz dvorište i popeše se uz stube. U Ab-dalahovoj ih odaji dočekaše obje djevojke koje obrati-še
najprije švii svoju pažnju ranjenom ocu. Katombo je ganut promatrati kako Aješa djetinjski nježno liječi ocu
ranu, a pogotovu se sretnim osjeti kad vidje kako ju je pogled ria njegovu tešku ranu prosto zaprepastio.
„Katombo!" kriknu ona, prišavši mu korak bliže, čuvši njen krik, otac je uhvati za ruku i, uprvši prstom u
Omara, reče joj:
„Ne brini, kćeri moja, taj je čovjek zaprosio dana« ruku tvoje sestre, pred njim se ne moraš stidjeti. Ti se
sjećaš obećanja koje sam vam dao kad je Kato— mbo pošao u Asuan sa zadatkom da nam dovede Sobeidu?
Zakleo sam mu se tada da ćeš biti njegova-žena ako uspije da mi vrati otetu kćer. Pođi s njim, povedi ga u
njegovu odaju ili u svoj harem, jer ti si sad njegova žena. Nižta on: ne treba da mi plati za tebe, jer je on sad
moj sin pa će nakon moje srnsti; dijeliti s Omarom Batuom baštinu koja iza mene 5stane."
.• •
Vojvoda mamelučki priđe sad bliže Abdalahu i pruži mu ruku., :
„Said Abdalahe, ti znaš da ja obilujem blagom kao: rijetko tko na obalama Nila i u pustinji. Ostavi Ka-
tombu sav svoj imetak;, on je dostojan njega, a i .zaslužio ga je; meni daj Sobeidu, jer će me ona usrećiti više
nego sve tvoje zlato i ,svi tvoji dragulji. Dolje u konačištu stoje moje deve s darovima koje sam ti do-
102!
nio kao uzdarje za Sobeiđu. Dopusti da naredim shi- '' gama da ih donesu!"
„Zašto da uzmem od tebe blaga, kad ne mogu ni svoja da sačuvam?"
„Sačuvat ćeš ih. Pozovi kadiju da sad odmah sklopi naš brak!"
Said Abđalah kimnu glavom u znak da pristaje na to, a zatim pljesnu rukom o ruku. Odmah se pojavi sluga,
koji primi' njegovu zapovijed.
„Ta'ala! — dođi!" šapnu sad Aješa.
Nježno oklijevajući uhvati zatim Katomba za ruku i povede ga u svoj harem. Tamo morade on leći na divan,
pa mu ona pregleda i poveza ranu. Svojom pažnjom mnogo mu ugodi, pa je on upita:
„Da li si mislila ha mene, Aješa, kad sam bio u Asuanu, i da li si vjerovala da ću osloboditi Sobeidu?"
„Ja u to nisam sumnjala, jer znam da ti sve što pođuzmeš to i ostvariš."
„Tako i mora biti: muž treba da se uzda u ljubav svoje žene, a žena u moć svoga muža. Tvoja je ljubav
iskrena i u'srdna pa će nas oboje usrećiti. Uzdaj se u nju, Aješa, jer će uskoro teški dani naići. Samum će se
dići na nas i prijetnja smrti prijeći će preko nas poput bujice velikog vodopada koja prijeti da će sve na što
naiđe preplaviti. Hoćeš li se uzdati u Alaha, koji na nebu bdi nad nama, i u mene, čuvara tvog života, za koji
sam spreman da svoj žrtvujem."
„Ja se uzdam u njega i'u tebe."
On je obuhvati oko struka i zagleda joj se u lijepe oči koje su svom svojom bistrinom i iskrenožću bile
uronile u njegove. „Hvala ti. A sad neka naiđe što ima da naiđe, mi smo spremni i nećemo prezati ni od
čega."
Zvijezda, u koju je nekad upirao svoje oči pune ljubavi, bila je zauvijek zašla s njegova obzorja, bila je
zauvijek zaboravljena, i na nebu je sad sjalo novo svjetlo u koje je upirao svoje oči, uvjeren da ga ono neće
nikad prevariti.
Sjedili su tako jedno pored drugoga, kad se odjednom zavjesa otvori, i pred njima se pojavi Sobeida.
„Dođite, kadija je već tu."
„Zar se ne moramo prije malo udesiti?" zapita Aješa.
103„Ne. Otac kaže da za to sad nema vremena." Oni napustiše odaju i prijeđoše u prostoriju u kojoj je
već, pored Abdalaha i Omara, sjedio službenik, pušeći iz lule iz koje se puši prije početka vjenčanog
obreda. Katombo zauze mjesto pored njih pa i on zapuši iz lule koju mu jedan rob pruži. Obje djevojke
sjedoše, podvitih nogu, na jastuke na kojima djevojke po davnom običaju sjede za vrijeme bračnog
obreda.
Svi umuknuše, čekajući da kadija popuši svoju lulu. Najzad je on odloži i hraknu, u znak da obred
može da počne. Najprije pročita svete riječi prve sure iz korana, koje nijedan musliman ni u kojoj
značajnijoj prigodi ne zaboravlja:
,,U ime beskrajno milostivog boga! Hvala i slava budi bogu, gospodaru svijeta, bezgranično
milostivom, koji vlada na dan suda. Tebi hoćemo, bože, da služimo, tebi hoćemo da se molimo, jer se
tvojoj milosti radujemo i nećemo da krenemo putem onih na koje se ti ljutiš ni onih koji su zalutali.
Dopusti mi da započnem s Omarom Batuom, velikim emirom Mameluka koji ulijeva strah u duše
ljudi!"
Omar se podiže, kadija stavi sebi na koljena list pergamenta i maši se trske da njom zabilježi što je u
takvim prigodama potrebno.
.,E1 ism el kerim -r- tvoje svijetlo ime?"
„Omar Batu."
„Ime tvog oca i oca tvog oca?"
„Moj je otac bio mamelučki knez Kaman Ibn Aku el Aret Ben Omanam. Njegov je otac bio čuveni
knez Pehlevan Aku el Aret Ben Omanam; mnogo ga je volio veliki sultan el Kebir.1"
,,A ime tvoje majke?"
• „Pravovjernik ne spominje nikad po imenu ženu. Ona je bila sestra tebriskog sultana Age Nuredina."
„Vidim da si pravovjeran sin Proroka. Možeš sjesti".
Zatim se obrati Said Abdalahu. „Tvoje potpuno ime?"
„Moje je ime Said Abdalah Ben Halal."
„Koju svoju kćer hoćeš da prodaš Omaru Batu?"
1
Napoleon I
104
„Stariju."
„Koliko će ti za nju dati?"
„Otkupnina je pohranjena u konačištu; Said Abdalah ne pita kolika je."
„Imate li što da primijetite?"
„Ne."
„Onda potvrdite, vašim potpisima istinitost ovog
zapisa."
Obojica potpisaše. Kadija se zatim obrati Katombu.
„Neka sad mladi kapetan govori! Tvoje poštovano ime?"
„Katombo."
„Zar nije duže?"
„Ne."
„Ime tvog oca?"
„Ne znam ga."
Kadija se uvelike iznenadi. Na Istoku nije preporučljivo imati sanjp. jedno ime, a smatra se velikom
sramotom vlastitog oca ne poznavati.
„Alah kerim — bog je milostiv! Ne znaš kako ti se zove otac?" Ne"
,,-LN C.

„Kako se zvao otac tvoga oca?"

„Ni to ne znam."
„Čija je kći bila tvoja majka?"
„Ja majku svoju ne pamtim, a ni njenog oca."
„Alah akbar! Bog je odredio svakom stablu sjeme i svakom živom biću roditelja, ali tebi nije dao da upoznaš
oca svog. Nesretan si ti među zemaljskom djecom i napušten među sinovima ljudi. Što da zapi-šem kad
nemaš oca?"
„Čuvaj svoj jezik, kadijo, jer ja nisam navikao da slušam što mi se ne mili. Mene su mom ocu oteli kad još
nisam umeo ni da tepam; tko je tome kriv, ja ili ti?" * „Nitko od nas dvojice nije tome kriv."
„Alah ti je um prosvijetio, pa si istinu spoznao; zašto mi se onda obraćaš uvredljivim riječima? Zapisi ime
onoga koji me je posinio!" * „Ti mi ga kaži!"
105„Njegovo je ime Kanaveda el Vajda el Boinjari!", odgovori Katombo, prenijevši cigansko ime
prema svom staležu na arapski jezik.
,,A ime tvoje pomajke?"
„Vajdzina, što kod Lombarđana znači kneginja."
„Bog neka te blagoslovi, sine moj, jer su roditelji tvoji bili ugledni i čuveni ljudi. Zacijelo su živjeli u
nekoj dalekoj zemlji, jer im imena ne zvuče arapski."
Katombo se dobro čuvao da dade bilo kakvo objašnjenje, pa se kadija obrati ponovo Said Abdalahu:
„Tvoje sam ime već zapisao. Koju ćeš od svojih kćeri dati ovom Katombu Ibn Kanaveda el Vajda el
Boinjari za ženu?"
Ne krijući smiješak iznenađenja koji mu se pojavi na usnama kad začu to novo, lijepo, dugo, ali i
nadmeno Katombovo ime, Abdalah odgovori:
„Mlađu." .,
»Koliko ti daje za nju?"
„Platio je cijenu koliku ni kralj ne bi platio."
„Imate li što da primijetite?"
NP> " „INC;..
„Onda potvrdite vašim potpisima istinitost mog zapisa na ovom pergamentu."
Oni to učiniše. Kadija udari pečat na spise i potpisa ih, a potoni preda svakom mladoženji spis koji se njega
ticao. Najzad ustade i reče:
„Ustanite. Ja sam obred vjenčanja izvršio, a sad ćemo svi zajedno izmoliti El Kadr, devedeset i sedmu suru
korana." Svi ustadoše, pa i žene, a kadija poče da moli:
„Zaista, koran nam je u im« beskrajno milostivog boga objavljen u noći El Kadr. Ali tko će da nas pouči
kakva je ta noć? Ona vrijedi više od hiljadu mjeseci. U njoj je sišao na nas. s dopuštenjem svog gospodara,
duhovni anđeo i odredio svakoj stvari njenu sudbinu. Neka vas nakon u.radosti i zadovoljstvu provedene
noći zora zateče sretne!" Časkom zastade, a zatim se obrati muževima: „Vama je sada put u harem vaših
žena otvoren: one će vam, poput rajskih hitrija, ispuniti srce radošću i dati vam snage da izdržite u borbama i
mukama koje vam u životu predstoje!"
106
Dva mlada bračna para napustiše odaju. U njoj ostadoše samo Abdalah i kadija. Abdalah posegnu rukom za
jastukom kojim je bio pokrio kesu punu sjajnih zlatnika i reče. kadiji:
„Ruka tvoja neka bude otvorena i podašna tvome bratu, Prorokovom sluzi", kaže koran. „Evo uzmi, kadijo,
to je tvoje!"
Radosno iznenađen, službenik posegnu za kesom, časkom ne reče ništa, kao da se premišlja hoće li reći što
misli, a zatim zapita:
„Hoćeš li zajedno s muževima tvojih kćeri proslaviti današnji dan, kao što to čine Prorokova djeca?" „Ne.
Srce je moje prepuno tuge, a sa mnom tuguje sva moja kuća. Kadija si, zacijelo znaš što mislim." „Znam."
„Zar ti je starješina policije pričao?" „On je bio kod mene." Časkom je još oklijevao, ali mu najzad bogat dar
odriješi jezik i on nastavi u p6 glasa: „On mi je naredio da ga zamjenjujem na dužnosti dok bude odsutan.
Noćas oko ponoći putuje tvojom lađom u Kairo."
„Mojom lađom? Ta on nije bio kod mene, niti je-tražio od mene da mu lađu iznajmim."
„On neće to ni tražiti. Oko ponoći popet će se s deset kavaza na tvoju lađu pa će njom krenuti u Kairo. On
hoće da kediv na svoje oči vidi u kakvom se stanju lađa nalazi."
Said Abdalah se zaprepasti: odmah shvati da mu prijeti smrt.
,,A tebi je naredio da strogo bdijaš nada mnom i
nad mojima?"
„Na'am, jakesa — tako je." On upravi svoj pogled u Abdalaha, oči mu pri tom sijevnuše, pokloni se pred
njim i šapnu: „Koliko cijeniš svoju slobodu?"
„Koliko procjenjuješ život starješine policije?"
„Vidim da si mudar čovjek, Abu er Reisane. Kaži rni otvoreno što misliš?"
„Ti ćeš biti starješina policije ako sadašnji starješina ne pođe uopće u Kairo ili se odanle viSe ne vrati."
:
1,1 ;>a tako mislim. Nastavi!"
„Sto cijeniš više, moju smrt Ili ovo mjesto?"
107„Alah neka mi udijeli svakog dobra pune šake, a uz to i ovo mjesto. Ali on će se vratiti, i ti ćeš
umrijeti!"
„Misliš li ti da se Said Abdalah boji krvnika pa će mu svoju glavu položiti pod sablju kao kakav
pokorni rob? Tko će bdjeti nada mnom do ponoći, ti ili on?"
„Ja, jer on nema za to vremena: on se mora spremiti za put. Ja moram postaviti dvanaest kavaza oko
tvoje kuće i nad tobom bdjeti do njegova povratka: smijem propuštati samo one sluge koje će tijiositi
hranu."
„Upamti što ću ti sad reći. Kunem ti se Proroko-vom bradom da se on više neće vratiti ako mi se za-
kuneš da ćeš do ponoći držati daleko od mene svoje kavaze. Hoćeš li mi se zaklijeti da ćeš mojoj želji
udovoljiti?"
„Hoću."
„Zakuni se, dakle!"
„Kunem ti se Prorokovom bradom!"
Oni pružiše jedan drugome ruku. Abdalah skine zatim dragocjen prsten s ruke i dade ga kadiji.
„Evo, uzmi ovaj dijamant, njime ja potvrđujem svoju zakletvu! Velik je i vrijedi mnogo zlata. Možeš
ga bez straha nositi, jer ga ovdje nitko još nije vidio."
„Tvoja ruka, poput jutra, ne škrtari blagoslovom. Alah neka te posvuda prati! Salam aleik!"
„V'aleik es salam — Mir neka je s tobom!"
Kadija ode. Bio je sklopio posao kakvom se ni u snu nije mogao nadati. Said Abdalah naredi jednom
od svojih crnih slugu da mu odmah pošalje oba zeta. Ka<J se pojaviše, on ih obavijesti o svom
razgovoru g k$,-dijom.
„Bježi sa mnom!" reče mu Mameluk Omar Batu. „Nigdje nećeš biti siguran kao kod mene u pustinji."
,,I tamo će prodrijeti kexlivovi bijednici."
„Ja ću već umijeti da te obranim."
„Da, branit ćeš me, i onda ćeš zajedno sa mnom poginuti. Ne, Omare, uzmi sobom Sobeidu i blago što
si ga donio za nju i vrati se svojima. Ja znam jedno mjesto gdje ću biti sigurniji negoli u divljim
planinama Tibestija, pa ću odanle kadšto doći k vama da tebe i Sobeidu posjetim."
108

L
„Fen fi el matrah di — gdje se nalazi to mjesto?"
„To je jedan samotan otok usred mora, daleko od svijeta. Ja sam ga otkrio kad sam još bio bei er reis
kod kediva. Tamo ću poći s Katombom i Aješom. Tamo će nas samo galebovi, što lebde u zraku, moći
da vide."
„Ti hoćeš, dakle, da kreneš lađom niz Nil?"
„Da, čamcem i svojim dahabijama, na koje ću do ponoći ukrcati sav svoj imetak."
,,A starješina policije koji hoće da tvojom lađom zaplovi?"
„Plovit će on u lancima ili će potonuti na dno mora da tamo sačeka uskrsnuće."
„Ja ću te pratiti tamo; hoću da te zaštitim od svakoga zla."
„Ti ćeš još danas napustiti Siut. Jedina tvoja briga treba da bude Sobeida. Ja imam uza se Katomba i
mnogo vjernih slugu, u njih se mogu uzdati. Spremite se! A ja ću sad pripremiti kćeri."
Malo zatim između rijeke i kuće sav onaj kraj u noćnoj tišini oživje. Ljudi su na lađe krcali sanduke i
bale, smještali ih u skladišta i hitali na sve strane, a na vodi se ljuljala poput kakve usnule nemani
osamljena lađa.
Napolju, pred gradom, boravio je još uvijek ka-ravan koji je tokom popodneva bio stigao pred Siut.
Okružena drugim devama, na tlo je bila legla jedna deva plemenitog soja, pokrivena skupocjenim
ćilimi-ma. Među jahačima što su bili sišli sa svojih deva i ostali pored njih vladala je mukla, duboka
tišina koju odjednom prekinuše tihi koraci u blizini.
Dvije bosonoge sluge nosile su na svojim plećima nosiljku za kojom su koračali Said Abdalah i Omar
Batu. Položivši je na zemlju, sluge odmaknuše na nosiljci zavjese. Iz nosiljke iziđe onda Sobeida. Kad
u-gleda strane ljude koji su se već bili spremili da je povedu sobom, pade ocu u zagrljaj i glasno zajeca.
Abdalah joj nježno podiže veo i poljubi je u čelo.
„Ne plači, dijete moje, jer moje je srce krvarilo već kad si se rastala s Aješom. Zatomi svoj bol. Alah je
milostiv, udesit će da se opet vidimo!"
109Ona ]e stalno tiho jecala, «ve dok J« otac ne pr»-da Omaru:
„Bio sam je izgubio, ali mi se vratila. Sad je predajem tebi, ali ona ostaje dijete svog oca dok u njemu
teče krv. Vidjet ćemo se uskoro!"
,,U mom ćeš šatoru biti uvijek dobrodošao gost. Dođi da uživaš u sreći svog djeteta. Bio bih te rado
otpratio do Kaira, jer moja je moć među mojima velika, pa ti je moje ime moglo pomoći, ali ti nisi
htio."
„Sa mnom bi i ti stradao, jer ja neću izbjeći smrti ako me uhvate. Ali sad znam bar da tebi i mom
djetetu ne prijeti ista opasnost. Alah neka vas štiti sada i ubuduće! Ostajte mi zdravo kćeri moja i sine
moj! Da ste mi zdravo, momci! Salam aleikum, da ste mi zdravo! Neka vas sreća prati!"
„Salam aleik" odjeknu naokolo otpozdrav jahača. Sobeida uzjaha konja. Suze su joj stalno tekle niz
obraze: suviše se brzo i neočekivano rastajala sa svojim domom nakon svog sretnog povratka. Deve se
podigoše s tla, i jahači ih uzjahaše. Još jedan pozdrav, i četa krenu.
Još nekoliko časaka ostade Saiđ Abdalah ondje, dok udari kopita sasvim ne utihnuše, a zatim se uputi
najprije polako, a onda trčeći, ne prema svojoj kući koja je sad bila već sasvim pusta, nego na obalu ri-
jeke gdje su ga već čekali.
Da je bio dan, mogla se dalje od kavanice vidjeti kako »e rijekom lagano pomiče jedna dahabija, a za
njom druga i treća. Sve su se bile tiho otisnule od kopna, pa su sad plovile bez jedara, nošene samo sna-
gom valova. Opasno je bilo dići jedro u blizini grada, gdje je lađa mogla biti primijećena, a još opasnije
ploviti bez jedara, jer je matica rijeke zbog svakogo-dišnjih poplava krila u sebi opasnosti, pa su lađari
plovili noću samo ako bi kakvom nevoljom bili na to primorani. Obično bi uveče negdje pristali pa bi
rano ujutro krenuli dalje.
Lađa se stalno lagano ljuljala. Said Abdalah se tiho prikrade do nje. Posred konopa i greda bio se
utaborio, čučeći, skup momaka, koje je Abdalah bio izabrao među svojim potčinjenima. Među njima se
.nalazio i Katonibo.
110
„Gdje je Aješa?" upita ga Abdalah.
„Eno je tamo, sjedi na gomili konopa."
„Hoćemo li je moći neprimijećenu prenijeti u kabinu, ako nam se sve ostalo posreći? Bolje bismo bili
učinili da smo je ranije ukrcali na jednu dahabiju, pa je odanle kasnije prenijeli na lađu."
„dna neće ni časkom da se odijeli ni od tebe ni od mene. Ona je hrabra pa nećemo imati s njom poteš-
koća. Imamo pletene ljestve: kad se svi ukrcaju, veži ljestve za konop lađe pa onda vuci po njima
Aješu; vidjet ćeš da će se ona bez poteškoća popeti. Ali sad se i ja moram popeti na lađu: nije daleko
ponoć, i starješina policije može svaki čas da bane ovamo."
„Postupi oprezno, sine moj, da nam plan uspije!" Katombo uđe u vodu i stiže gacajući do boka lađa,
Momci mu spustiše konop, i on se po njemu pope na lađu. Upirući se vrhovima prstiju o tlo i držeći se
čvrsto za konop, baci pogled na palubu, da vidi gdje se nalaze stražari. Oni su sjedili na krmi,
osvijetljenoj jednim jedinim fenjerom. Po kretnjama njihovih ruku moglo se jasno razabrati da se
kockaju.
U tren oka skoči na lađu i otpuza oprezno između leševa što su naokolo ležali do otvora kroz koji se
ulazilo u prostorije ispod palube. Tu kliznu niz stepenice i, prišavši bočnoj pregradi lađe, otvori
pomična vrata kroz koja se i krupniji čovjek mogao da provuče. On je znao da se u prostoriji, u kojoj
sad nije bilo spomena vrijednog tereta, nalazi prilična količina u-žadi kojima se vežu lađe za obalu.
Uze jedno, zakači ga za jedan čavao i provuče g^a kroz okno. Čim njegovi ljudi, koji su bili ostali na
obali, primijetiše uže, skočiše u vodu, popeše se po njemu i, provukavši se kroz okno, nađoše se začas
na lađi.
Sad se na obali nalazio samo još Said Abdalah s Aješom, pa i on skoči u vođu. Pošto priveza pletene
ljestve za uže, smjesti kćer na njih, a zatim nategnu uže, da bi Katombo lakše podigao djevojku na
lađu. Pošto se djevojka provuče kroz okno u lađu, Katombo je ponese u jednu malu prostoriju ispod
palube. Najzad se i Abdalah pope i, kao posljednji, potegnu za sobom Ijestv«.
111„Sad svi za mnom u ropotarnicu!" šapnu Katom-bo. „Tamo neće nitko zaci ni ako lađa bude pretra-
žena."
Svi ga poslušaše. Katombo povede zatim svoju mladu ženu u skrovište koje je na povratku iz Asuana
bio uredio za Sobeidu. Pošto zatvori zasunom vrata na kabini, vrati se Saiđ Abdalahu, koji ga je čekao
pri otvoru kroz koji se išlo u prostor ispod palube.
U isti se čas skup ljudi približi obali.
„Dolaze", šapnu Abdulah. „Moramo potražiti Aješu."
Uđoše u skrovište u koje ju je Katombo bio sklonio i uvjeriše se da se olabavjele daske na vanjskoj
pregradi mogu pomaknuti.
Malo zatim zaključiše po štropotu koji doprije do njih da se starješina policije popeo sa svojim kavazi-
ma na lađu pa sad njegovi ljudi s fenjerima u ruci pretražuju prostor ispod palube.
Desi se što je Katombo bio predvidio: ne siđoše do ropotarnice, već se vratiše na palubu, ne otkrivši
uopće skrovište. Odjednom se začu škripanje drvenarije i kotrljanje konopa i užadi. Težak udar o
pramac bio je znak da je sidro podignuto: lađa se lagano pokrenu.
„Jedri li lađa?" upita Said Abdalah.
„Ne."
„Po čemu to poznaješ?"
„Da jedri, lađa bi brže klizila pa bi se uz oba njena boka čuo šum vode. Međutim, ne čuje se ni naj-
manji šum, što znači da lađu nosi struja."
„Nadmudrio si svog učitelja, Katombo; ako nastaviš da učiš iz knjiga, pročut ćeš se kao lađar."
,,Ni;e sve u knjigama, čovjek treba da iziđe na pučinu, a tamo ja još nisam bio."
„Uskoro ćemo stići tamo."
,,A kojom ćemo lađom tamo stići?" „Našom „rajskom pticom". Samo njom, ako hoćemo da neprijatelju
izmaknemo."
„Ti misliš da ona može da odoli morskim valovima?"
„Ne bi im mogla odoljeti, da ima spljošten pramac kao druge riječne lađe; ali ti si, gradeći lađu, imao u
vidu da joj pramac bude oštar, kako bi mogao da si-
112
ječe i morske valove; ako još nešto izmijenimo u njenoj opremi, možemo se odvažiti, ukoliko nas
nevrijeme ne iznenadi, i na višednevni put po moru."
Nakon dužeg vremena vrata se na pokrajnjoj kabini otvoriše, i u kabinu uđe starješina policije, u pratnji
jednog od svojih kavaza koji odmah upali svjetlo. Starješina sjede na jedan jastuk i, podvivši noge,
reče, zijevnuvši pri tom zadovoljno:
„Tu ću ja ostati dok svane dan. Ako se desi nešto važno, zovni me; a sad mi donesi moju lulu!"
Ležao je okrenut leđima prema vratima koja su ga dijelila od prisluškivala. Kavaz iziđe. Katombo pod-
staknu Said Abdalaha.
„Dilvakt — sada!" šapnu.
„Les — zašto? Ne nagli!"
„Bolja nam se prilika neće pružiti, a naši ljudi neće dugo izdržati u ropotarnici."
On povuče polako zasun, naglim pokretom ga skinu, otvori vrata i u isti čas ščepa starješinu policije za
grlo, takov da nije mogao ni da pisne, a zatim ga odvuče u Abdalahovu kabinu.
„Drži ga dok ja savladam kavaza!"
Abdalah mu pomognu, i obojica uvukoše starješinu u kabinu. Čas zatim pojavi se kavaz s lulom u ruci.
Odmah vidje koga ima pred sobom, ali ne dospje da umakne, pa ni da vikne, jer ga Katombo ščepa od-
mah za grlo i gurnu u kabinu, tako da mu lula ispade iz ruke.
U isti čas začu iza svojih leđa oštar krik; iznenađen, ogleda se oko sebe i vidje kako u susjednoj kabini
u nečijoj ruci bijesnu cijev pištolja. Potpuno priseban, trgnu iza pasa bodež i zari ga kavazu u grudi.
Abdalah se bio zbunio: bio je digao puku s vrata svog protivnika, tako da je ovaj, ponovo slobodno
dišući, uspio da trgne pištolj. Abđ.alah mu onda zaustavi ruku, ali ne uspje spriječiti da pištolj ne opali.
Metak srećom promaši cilj, ne pogodi nikoga, već se zari u jednu gredu kabine.
„Obori ga!" doviknu Katombo Abdalahu, kad vidje odjednom da se Aješa srušila.
Aješa se bila onesvijestila. Uvjeren da ju je metak pogodio, Katombo nasrnu na protivnika i, sav bi-
8 Žezlo i čekić
113jesan, zari mu bodež u srce i usmrti ga. Zatim privuče vrata kabine i zatvori ih iznutra zasunom.
„Jesi li ranjen, oče?" „Ne", odgovori Abdalah.
„Onda požuri u ropotarnicu i pozovi naše ljude. Ja ću braniti kabinu, a ti pođi na palubu; nijedan nam
ne smije da umakne."
Said Abdalah pomaknu daske i izvuče se iz skro-višta. Uto se začu bučno i snažno kucanje na vratima
kabine. Ne obazirući se na to, Katombo se sagnu do Aješe da vidi da li je ranjena.
„Hamdulilah — hvala budi bogu, ona nije ranjena, samo se onesvijestila, a metak se zario, eto, u ovu
gredu!"
Zatim stade iza vrata, s po jednim pištoljem u svakoj ruci.
„Starješino — sidi — efendijo!" zvao je netko pred vratima, a kad se pozivu nitko ne odazva, poče da
snažno udara nogom o" vrata.
Uto se razleže s palube krik užasa. Bio je to čas kad je trebalo da i Katombo uđe u borbu. On otvori
naglo vrata: pred njim su na uskim stepenicama stajala tri čovjeka; posljednji se bio upravo obazreo.da
vidi što se to na palubi dešava. Katombo opali. Dva hica prasnuše, a zatim još jedan: nijedan ne
promaši cilj. Mala se prostorija ispuni gustim dimom od baruta. Katombo zatvori ponovo vrata
zasunom.
„Oče — Katombo!" oglasi se Aješa. Prasak je bio trgao Aješu iz nesvijesti. „Evo me, Aješo!"
„Sačuvao nas Alah! Sto se to dešava?" „Pobijedili smo. Pričekaj malo, odmah ću se vratiti!"
Katombo pohita u prostor pod palubom. Ne nai-šavši ni na koga, potrča uz stepenice. Nad palubom su
sjale zvijezde kao i prije. U polumraku ugleda Abda-laha. Starac je u taj čas bio oborio posljednjeg
kavaza na kojega je još bio naišao. „Gotovo?" upita Katombo. „Tek ih je sedam palo. Gdje su drugi?"
„Leže mrtvi na stepenicama pod palubom." „Amo s njima!" zapovjedi Abdalah svojim ljudima.
114
Začas su i ti leševi ležali na pramčanoj palubi pored leševa ostalih Asuanaca.
Duboko uzbuđena, Aješa je sad počivala pod istim šatorom pod koji je malo prije bila smještena
Sobeida. Da bi mogli da potope mrtve, ljudi izniješe sa dna lađe potrebno kamenje. U isto vrijeme, iza
lađe, planuše visoke vatre na jednoj i drugoj obali 'rijeke kao odgovor ljudi bojnim hicima i kricima što
dopriješe do njih. Lijepa je lađa bila, međutim, već daleko odmakla, pa se s obala više nije mogla
vidjeti. Pošto pobjednici predadoše i posljednje leševe valovima, trebalo se pobrinuti da se na lađi
izbrišu tragovi borbe.
„Isperite, ljudi, sad vodom lađu, da bude čista kao prije borbe!" naredi Abdalah, ,,a zatim ćemo podići
jedra, da stignemo dahabije koje su odmakle od nas."
Pod nadzorom vođe palube, lađari požuriše da što prije izvrše zapovijed. Katombo se sad nalazio pod
šatorom i mirio Aješu, uznemirenu posljedicama pustolovine u koju je bila protiv svoje volje upala.
Ona mu je bila zadrijemala na grudima, pa je najzad, uspavana njegovim milovanjem, i zaspala. Nakon
mučnih događaja posljednjih 9ana san savlada napokon i njega.
1186. OD KAPETANA DO KAPUDAN-PAŠE
Kad se Katombo probudio, sunce se već bilo uspelo nad vrhove Džebel Mokatama.
Paluba je bila, čista, na njoj je bio izbrisan i posljednji trag noćnog okršaja, a na jarbolima su već
lepršala jedra, podignuta na Said Abdalahovu zapovijed, pa je lađa sad," s vjetrom u krmu, plovila
udvostručenom brzinom. Nad blistavim vodama kružile su lastavice, te rajske ptice, kako ih Arapi
nazivlju: o njima, naime, priča kaže da nisu htjele da napuste čovjeka kad je izagnan iz raja pa su
poletjele za njim prkoseći anđelovu ognjenom maču. U trščacima su se gnijezdill bijeli nilski golubovi,
svete ptice urođenika, ne mareći za 'krokodile koji su poput muljem prekrivenih panjeva ležali na obali
'ili na kakvom plićaku. Visoko u zraku zakreštao bi s vremena na vrijeme jastreb u borbi s vitkim
sokolom, željnim njegova plijena. Obale su bile išarane raznobojnim poljima i zelenim nasadima, iznad
kojih su stršile uvis gipke, lisnate lepeze palminih stabala. Tu i tamo izišao bi u lov na ribe u svom
sirotinjskom čamcu poneki felah ili bi prišla vodi mlada felahinja da napuni vodom glineni vrč, koji bi
zatim ponijela na glavi kući, ličeći pri tom na brončani kip djevojke, čije oblike ni vrstan umjetnik ne
bi mogao da ljepše i izrazitije prikaže. Na ponekom polju, pored kojega je lađa prolazila, seljak je orao
zemlju još priprostim drvenim plugom u koji bi upregao volove, kao pred tri hiljade godina, Ta je slika,
u kojoj se odražavao priprost život ljudi i prirode tog živopisnog kraja, morala da očara svakog stranca.
116
Malo pomalo život se na rijeci sve više budio. Pre-stigavši nakon trosatne vožnje već tri dahabije, lađa
stiže najzad sretno u luku Bulak*.
Tu sačekaše dahabije, a zatim ih, pošto izabraše stvari koje su im kao bjeguncima mogle zatrebati, pro-
dadoše. Posada tih triju dahabija nije, dakako, znala gto se na „rajskoj ptici" desilo za vrijeme prve noći
njihova putovanja, pa je mogla biti bez straha odmah otpuštena.
Drukčije je trebalo postupiti s posadom „rajske ptice". To su bili najvredniji i najpouzdaniji ljudi, pa je
Said Abdalah htio da ih zadrži u službi, da ih povede sobom na samotni otok na kojemu je bio odlučio
da se bar privremeno nastani.
Trebalo je sad poduzeti sve što je bilo potrebno, kako bi u najkraćem roku mogli napustiti Kairo i ot-
ploviti put Aleksandrije.
„Rajska ptica" stiže sretno bez ikakvih neprilika u Aleksandriju. Atodalah najmi odmah potrebne rad-
nike koji su imali da izvrše na lađi potrebne popravke i izmjene, ali je i za to trebalo nekoliko dana
rada.
Na žalost prilike za izlazak iz luke nisu u to vrijeme bile nimalo povoljne. Porta se, naime, nalazila u
ratu s Engleskom, koja je bila izaslala u turske vode oveći odred ratnih brodova. Nekoliko jedrenjaka
stal-' no je krstarilo pred Aleksandrijom; ponekad se, doduše, činilo da je blokada dignuta, ali to je bila
isprazna nada, koja je trajala najviše jedan dan, jer bi već narednog jutra blokada bila ponovo
uspostavljena.
Radovi na lađi bližili su se već kraju, kad se Abdalah i Katombo jednog dana sastadoše na palubi da
pretresu pitanje svog izlaska iz aleksandrijske luke. Ostati ondje duže nije bilo preporučljivo; noću se
vjerojatno nijedan pilot nije usuđivao izići iz luke, a, ukoliko bi se netko i odvažio da danju isplovi,
sigurno bi pao u ruke neprijatelju.
„Najbolje će biti da zasad ostanemo ovdje", reče Said Abdalah. „Nije nimalo vjerojatno da bi tko mo-
gao prepoznati našu lađu. Ime joj je promijenjeno, a
i Bulak: predgrađe Kaira
117po opremi će svatko zaključiti da je u pitanju kakav mali jedrenjak' obalne plovidbe."
„Ali tebe i mene mogao bi netko prepoznati, iako mi nećemo napuštati lađu niti ćemo se nastaniti u ne-
kom konačištu ili zalaziti u kavane. Moramo naći pilota koji će biti kadar da nas noću izvede iz luke."
„Time nećemo riješiti naše pitanje. Morat ćemo se držati obale, pa ćemo opet naići na neprijateljske
brodove."
„Ti misliš da se moramo držati obale? Ne; bit će bolje da isplovimo na pučinu."
„Jesi li siguran da umiješ voditi brodske knjige i na osnovu računa određivati daljine i položaje?"
„Ne zaostajem u tome ni za kim", osmjehnu s« Katombo.
„Utoliko bolje. I ja sam neki pomorac pa znam da treba uzeti u obzir sve mogućnosti. Nego, tko je
onaj čovjek tamo što tako pažljivo promatra nas i našu lađu?"
„Koji to čovjek?«
„Onaj tamo na dizalici: po odjeći sudeći, reklo bi se da je neki Levantinac."
„Ah, onaj tamo! Čini ml se da bi mu bolje pristajala mamelučka nošnja!"
„Mamelučka? Zaista! Alah akbar — bog je velik, ali moje su oči bile časkom oslijepjele. To je onaj
ma-meluk što stalno prati Omara Batu kad god ovaj dolazi k meni. Možda nas on traži? Ja ću ga
zovnuti!" » Nije trebalo da ga glasno zovne, bilo je dovoljno da mu dade rukom znak, jer je
mameluk stalno gledao u njih. Na njegov znak, on im se približi i pope se preko mosta na lađu. „Salam
aleikum!" „Aleik! Koga tražiš?"
„Ne smijem spomenuti ime čovjeka kojega tražim." „Tko ti je to zabranio?"
„Moj gospodar, Omar Batu, mamelučki beg. Ja moram ovdje potražiti dva čovjeka i jednu mladu ženu
l, čim ih nađem, vratiti se kući i izvijestiti gospodara da su sretno stigli do mora."
„Ti si ih našao. Kako je moja kći?"
118
„Moj ti gospodar poručuje da se dobro osjeća l da je sretna. Samo tuguje za tobom i za tvojim sinom,
zaželjela se da vas vidi."
„Kako si mogao tako brzo stići u Aleksandriju?"
„Moj mi je gospodar dao dva svoja najbolja konja."
„A zašto nisi došao odmah k meni, čim si me primijetio?"
„Ja sam te, doduše, prepoznao, ali nisam znao da li je to tvoja lađa, jer nije kakvu je znam po opisu
svog gospodara."
„Imaš li još što da mi kažeš?"
„Da. Nestao je siutski starješina policije s desetoricom ljudi: to je javljeno iz Kaira, i moj gospodar
misli da si ga ti ubio. Nemoj da se duže zadržavaš u Aleksandriji!"
„Poslušat ću tvoj savjet; nego, počini malo i okrijepi se jelom i pićem!"
„Ne smijem ni časkom počinuti, dok ne izvršim zapovijest svog gospodara. Hoćeš li da ti poSaljem
jednog pilota koji stanuje tu blizu? On će te noću izvesti iz luke bez ikakve opasnosti. On je brat moje
žene."
„Učini to. Nagradit ću te s deset dukata."
„Daj ih njemu ako hoćeš da nešto dadeš. Ja moram da slušam Omara Batu i n« smijem ništa od tebe
uzeti. Salam aleik!"
On pohita preko mosta l nestade u gomili što se tiskala gore-dolje po obali.
Dolazak mameluka oslobodi bjegunce neodlučnosti i straha; pošto izvršiše odmah sve pripreme za
odlazak, čekali su samo da se mameluk vrati. Ali on se ne vrati. Već je bilo počelo da se smrkava, i već
je Abda-laha i njegova zeta stala da obuzima teška sumnja, kad se odjednom na mostu pojavi jedan
čovjek i pope se na lađu. Izbjeglice uočiše odmah u njemu mornara,
„Min inte — tko si ti?" upita ga Abdalah.
„Ime mi je Esla Ben Afram. Šalje me moj šurjak."
„Tko je tvoj šurjak?"
„Ti si već govorio s njim kad ti je donio pozdrave od mamelučkog bega."
„Fen huve — gdje je on sada?"
119„Vratio se svome gospodaru, jer zna da ću te ja sigurno izvesti iz luke."
„Zašto nije došao ovamo s tobom?"
„Nije htio da primi ponuđenu mu nagradu."
„Kad možemo krenuti?"
„Odmah, ako je to tvoja volja, efendijo. Vjetar je povoljan, a za deset minuta spustit će se noć."
„Gdje ti je čamac kojim ćeš se vratiti?"
„Čeka me van luke, na sidrištu."
„Onda hajdmo!"
„U ime neizmjerno milostivog boga!" dodade pobožni musliman, taknuvši se triput rukom čela i du-
boko se poklonivši prema Meki.
Digoše sidra i jedra. Polazak lađe nije nikome mogao upasti u oči, jer je svatko morao pomisliti da je
cilj kome se lađa uputila obližnja Rosetta, dok je ona, opisavši širok luk oko keja, u stvari zaplovila
prema pučini.
Pilot je s pramca davao upute, dok se Katombo nalazio na krmi i upravljao lađom. Bilo se već sasvim
smrklo, ali na nebu se još nisu bile pojavile zvijezde. Pilot je sve tiše izdavao zapovijedi, dok odjednom
ne dohvati fenjer pa triput zamahnu visoko njime u krugu, a zatim ga smjesti u zaklon gdje je ranije
stajao.
Kao odgovor na taj signal začu se zvižduk, i čas zatim približi im se jedan čamac.
„Dobacite mu uže, to je moj čamac!" naredi pilot.
Odmah zatim na lađu skoči četrnaestogodišnji dječak. Lađa je sad teglila čamac.
„Jesi U vidio neprijatelja?" upita otac sina.
„Da."
,,I bio si mu blizu?"
„Da." Dječak kimnu pri tom glavom. Time je očito htio da kaže da mu to nije palo nimalo teško.
,,A gdje se nalazi?"
„Sad jedri prema sjeveroistoku, upravo prema istoku odavle, ravno prema Damietti."
„Ne prijeti nam, dakle, nikakva opasnost. Izvjesite sprijeda jedan fenjer, da vidim kud plovimo!"
Pošto udovoljiše njegovoj zapovijedi, sad je s pramca izdavao upute ponovo glasno. Unatoč opasnosti
da
120
ih struja zanese, nakon dvosatne vožnje stigoše na pučinu.
Kad je pilot htio da se oprosti s njima, Said Abda-lah mu pruži pregršt dukata.
„Uzmi! Zaslužio si više od toga."
„Sidi, zadrži za sebe taj novac. Ja sam te prevezao kroz blokadu da udovoljim molbi muža moje sestre.
Ugodio sam time njemu i Alahu. Tvoja mi je zahvalnost milija od zlata što mi ga nudiš."
Zatim stupi na ogradu palube i, unatoč tami, skoči odvažno u svoj čamac. Isto tako spretno skoči za
njim i njegov sin. ,
„Salam aleik!" odjeknu još jednom pozdrav pilota i njegova sina. Nošen valom, pilotov se čamac
visoko podiže, a zatim se spusti nisko između druga dva vala, i posljednja se veza bjegunaca s
domovinom time prekinu.
Said Abdalah priđe Katombu.
„Vjeruješ li ti da još ima dobrih ljudi koje Alah mora voljeti."
„Vjerujem. To mi je i ovaj čovjek dokazao."
„Neka bog blagoslovi njega, njegovu porodicu i sve naše. Ali sad mi daj kormilo; moraš otpočinuti, jer
ćeš sutra upravljati lađom dok ja budem spavao."
Katombo ga posluša. Kad se sutradan ujutro probudi, oko njega se nadaleko prostiralo more, a nad njim
nebo: izišavši sretno iz zatvorene luke, lađa je plovila mirno pučinom. Noću nije bilo još te sigurnosti,
pa je u ranu zoru mogla lako iz tame izroniti koja krstarica.
Po lijepom vremenu lađa je neprekidno plovila gotovo dan i po bez ikakvih smetnji. Drugog dana, po-
slije podne, Abdalah i Katombo sjedili su pod šatorom pored Aješe, a jedan je momak iz posade bio
zadužen da s krme upravlja lađom. Odjednom se šatoru približi Savab, koji se smatrao članom posade,
i pljesnu rukom o ruku u znak da ima nešto da javi. Znajući da se pod šatorom nalazi i jedna žena, nije
se bio usudio da uđe. Katombo mu pođe u susret.
„Habar e — što je, Savabe?"
„Pogledaj tamo, sidi!" reče mu Savab i pokaza pri tom na sjever.
121„Vidim jedino jedro!" primijeti Katombo.
„Jedno, sidi? Alah neka ti blagoslovi oči, ali jednoga od nas dvojice oči varaju, a ja znam da mene
nikad ne varaju."
Katombo pretraži pažljivo još jednom pogledom obzorje, od jednog kraja do drugog, ali vidje samo što
je već ranije bio vidio. „Ipak sad varaju tebe, jer drugih jedara na obzorju nema."
„Sidi, ti znaš da' sam ja Hadži Savab Ben Hadži Kafur el Kerimi Ibn Hadži Šehab el Kadiri Ibn Hadži
Ganem en Nur, pa što ja kažem, to odgovara istini, jer brod koji ovamo plovi ima vrlo mnogo jedara, a
ne samo jedno."
Katombo se morade nasmiješiti.
„Ovoga puta moram ti priznati da si u pravu, Sa-vabe; ali pravi pomorac ne kaže u ovom slučaju
„brod", nego „jedro", tj. jedrenjak. To upamti. A sad zovni ovamo emira er Reisana!"
Čas zatim Said Abdalah dođe. Katombo mu pokaza brod'i upita ga:
„Pod kakvom zastavom plovi?"
„Ne znam. Ne mogu da razaberem."
„Da usmjerim našu lađu još više prema jugoistoku?"
„Zašto? Zar zato da bismo se onoj lađi uklonili? Ne, nije to potrebno, jer, gledaj, brod plovi tačno pre-
ma jugu pa nas neće ni primijetiti."
„Ali ranije je plovio prema jugoistoku."
„To se samo tako činilo; sad ga vidimo pod tupim kutom, pa se i smjer kojim plovi može jasnije
razabrati. Ja se sad vraćam pod šator; kasnije, ukoliko onaj brod ne zaplovi drugim smjerom, dođi i ti."
Said Abdalah ode, a Katombo nastavi da promatra strani brod, koji je plovio tačno prema jugu pa je za
četvrt sata trebalo da nestane s vida. Zato se i Katombo vrati pod šator, uputivši ipak prije Savaba da i
dalje motri na brod i odmah mu javi ako mu nešto upadne u oči.
Četvrt sata zatim sluga pljesnu rukom o ruku. Ka-' tombo poviri iz šatora.
„Sto je?"
„Brod je nestao, sidi." 122
„Melih — u redu!"
Prođe gotovo čitav jedan sat, kad Čestiti Savab pljesnu ponovo rukom o ruku.
„Fin habar gedid — ima li što novo?" upita ga Katombo.
„Da, sidi, opet jedan brod!"
,,S mnogo jedara?"
„Da. Liči sasvim na onaj raniji."
Katombo pohita odmah da vidi. „Kojim smjerom plovi?"
„Gotovo tačno prema jugu. Eno ga tamo!"
Katombo prepozna brod koji je pred jedan sat jedrio sjeverno od njih, a sad se ploveći prema jugu, bio
usmjerio na njih.
„Idi odmah po efendiju!"
Said Abdalah dotrča pa se začudi kakvom je brzinom onaj strani brod bio prešao s jedne na drugu nji-
hovu stranu. Uze durbin i osmotri pažljivo brod.
„Propali smo, Katombo!"
„Zašto?"
„Prema nama plovi ratni brod, i to vjerojatno neprijateljski."
„Da li je spustio zastavu?"
, „Nije, ali dok je ranije plovio sjeverno od nas, sad plovi južno, da bi nas spriječio da stignemo u
Demu i sklonimo se u tamošnju luku. To je sigurno. Samo mi nije jasno kako se to moglo tako brzo
desiti. Alah bja-rif — Alah će to znati!"
„Daj mi durbin!" Katombo osmotri sad ponovo brod.
„Pravo kažeš: Alah će znati, ali znam i ja."
„Onda kaži i meni!"
„Nije to jedrenjak, već parobrod, koji po povoljnom vjetru može da digne i jedra. Sad plovi punom
parom prema nama. Pravo si rekao: taj nas brod goni."
„Sta ćemo sad? Hoćemo li se predati?"
„Ne, branit ćemo se."
„Naš će otpor biti uzaludan. Njih je dvadeset puta više nego nas, a mi nemamo ni topova."
„Hoćeš li da im predaš na milost i nemilost svoje dijete i svoje blago?"
123„Oni ne ratuju sa ženama, a blago mi neće oduzeti, jer ja bježim pred potkraljem i nisam uopće
vojnik."
„Čini što hoćeš! Ja ću se pokoriti tvojoj volji."
„Da pitamo i ljude!"
Tako i učiniše. Neprijateljski se brod sve više približavao. Posada Abdalahove lađe umjela je da barata
ručnim oružjem pa se nikako nije mogla smatrati plašljivom, ali je trebalo hrabrosti očajnika, da bi se
uhvatila u koštac s takvim protivnikom. Zato se svi, osim jednog jedinog čovjeka, saglasiše sa Said
Abda-lahom. Taj jedini izuzetak bio je Savab.
„Alah akbar — bog je velik, a moj je handžar ši-Ijat i oštar. Zar da se pravovjernik preda nevjerniku?
Redom ću ih gutati i sve ću ih uništiti kao što skaka-vac uništava travu na poljima i lišće na drveću."
S njime se, naravno, nitko ne saglasi, i tako bi zaključeno da se lađa preda neprijatelju na milost i ne-
milost. Neprijateljski 'se brod bio već toliko približio Abdalahovoj lađi, da je mogao već da svojim
topovima 'uzme tačno na nišan svog protivnika. Odjednom spusti sva jedra i podiže zastavu, a zatim
jednim hicem dade protivniku znak da isto tako postupi.
„Englez, dakle ipak neprijatelj!" uzviknu Abdalah. „Zastave nemamo; spustite jedra!"
'Učiniše to, a zatim sačekaše sa strahom da se pojavi čamac koji je Englez bio spustio u more i uputio
ga prema protivničkoj lađi. Čamac najzad stiže, i jedan oficir pope se na lađu u pratnji osmorice ljudi.
„Tko je zapovjednik na ovoj lađi?" upita oficir.
„Ja", izjavi Abdalah.
,,A njen vlasnik?"
„Ja lično."
„Odakle lađa dolazi?"
„Iz Siuta."
„Ah, zaista? Nilska lađa na otvorenom moru! A kuda ste se uputili?"
,,U Masratu."
„Pokažite dokumente!"
„Nemam ih, ja sam bjegunac."
„Dobro", reče mladi oficir i pri tom se nasmiješi. „Bježite iz Egipta dužim putem, krećete lađom iz Si-
124
uta, jedrite Nilom, da biste zatim produžili uz more, držeći se obale, do Masrate, koja se takođe nalazi
pod sultanovom vrhovnom vlasti. Vi se zovete?" „Said Abdalah."
„Vrlo lijepo ime! Ali ono me ne smije omesti u vršenju povjerenih mi dužnosti. Zato vas moram zamo-
liti da mi dopustite da pretražim lađu."
„Pokoravam se vašoj volji."
Oficiru zape najprije pogled o palubu. Učini mu se čudnim što je posada bila naoružana. „Ti su čestiti
ljudi snabdjeveni neobično dobrim oružjem", uzviknu u čudu.
„Vi dobro znate da je u nas svim muškarcima zakonom odobreno nošenje oružja, što ne znači da su svi
ratnici."
„Dobro. Odvedite me sad u vašu kabinu i u prostorije pod palubom!"
Abdalah pođe s njim, a svi drugi ostadoše na palubi. Kad se vrati, lice mu je imalo izvjestan izraz ne-
sigurnosti.
„Ja, doduše, nisam ništa sumnjivo primijetio, ali na osnovu vaših izjava primoran sam da vas i vaše
ljude podvrgnem ličnom pretresu. Tko izlazi na otvoreno more mora imati uza se dokumente kojima
može u svako doba legitimirati ne samo sebe nego i svoje namjere."
„Mašala, vi hoćete da jednog kapetana podvrgnete mučnom pretresu?" planu Abdalah.
„Vi niste kapetan, nego privatni vlasnik lađe, a uz to mi se činite sumnjivim. Hoćete li pristati da
budete pretresem?"
„Primoran sam da to pristanem."
Pretres bi izvršen, ali bez ikakva uspjeha, pa je Said Abdalah već mislio da se može smatrati slobod-
nim, kad oficir, slegavši ramenima, reče:
,,I najmanja lađa može biti sigurno skrovište za tajna pisma, depeše, spise i druge slične dokumente.
Sto se krije pod ovim šatorom?"
„Moja kći."
„Ah, dopustite mi da je pozdravim!"
125On priđe bliže šatoru i odmaknu zavjesu. Katom-bova se ruka maši bodeža, ali oficir se pred ženom, velom
potpuno zastrtom, učtivo pokloni i odstupi.
„Rado bih' vam dopustio da produžite svoje putovanje, ali na žalost ne raspojažem tim ovlaštenjem. Tko je vaš
kormilar?"
„Ja", odgovori Katombo.
„Vi ćete obojica doći sa mnom na moj brod, gđja <Ju vas predstaviti kapetanu koji će zatim donijeti dalje odluke."
Na kakav prosvjed ili otpor nisu više mogli ni da pomisle, pa obojica siđoše u čamac i odvezoše se zajedno s
poručnikom i njegovom pratnjom do neprlja- i, teljskog broda na koji se uspeše po brodskim Ijestva-ma koje im
spustiše s broda. Brod se zvao „Orao". Poručnik pođe zatim do kapetana da mu podnese izvještaj, a Abdalah i
Katombo ostadoše na palubi pod stražom nekoliko mornara.
Poručnik se malo zatim vrati i povede obojicu do kapetana. Kapetan se nalazio zajedno s drugim oficirima pod
jednim zračnim šatorom.
„Podnesen mi je izvještaj s vašim izjavama", obrati se kapetan šeiku er Reisanu. „Jeste li u njima rekli istinu?"
„Jesam."
„Imate li da što dodate?"
„Ne."
„Vaše je ime Abdalah?"
„Da."
„Možda čak Saiđ Abdalah?"
„Svakako."
„Onda ste vi nekadašnji prijatelj egipatskog potkralja?"
„Da."
„Ja nemam razloga da posumnjam u istinitost vaših izjava."
„U njima ipak ima i laži, kapetane", upade mu u riječ jedan oficir čija je uniforma bila bez oznake čina. „Molim
vas, pitajte kormilara ne zove li se on možda Katombo?"
Čuvši taj glas, Katombo se zbuni. Pogledavši pažljivije oficira, sav problijedje. „Otkud se odjednom na-
128
đe na moru taj čovjek, taj njegov mučitelj i smrtni neprijatelj, i to baš na engleskom ratnom brodu?" pomisli. Ne
dospje pravo da razmisli o tome, jer gotovo u isti čas odjeknu kapetanovo pitanje: „Kormilaru, kako vam je ime?"
Ipak se odazva kapetanovu pitanju i odgovori odlučno: „Katombo". »
„Vidite li, kapetane, da sam bio u pravu", reče oficir. „Taj je čovjek ciganskog roda. Jednom je upao u moju palaču
pa je uhvaćen u času kad je htio da me pokrade; uspio je, doduše, da umakne, ali je pri tom probo bodežom mog
slugu."
Katombo problijedje još više.
„Lažljivče, ništarijo!" zareza. „Najprije si mi oteo ljubavnicu, zatim si me protiv svakog prava bacio u tamnicu, a
sad..."
„Umukni!" zagrmje uto grof Hohenegg. „Kapetane, čujete li što ovaj luđak govori? Ja sam došao na vaš brod da se
praktički usavršim u pomorskoj vještini, a ne da budem izvrgnut napadima jednog ubojice i skitnice! Izvršite svoju
dužnost! Pred nama je čovjek o kojem sam vam već ranije govorio."
Na kapetanov znak deset čvrstih mornarskih ruku zgrabiše Katomba, koji nije mogao ni pokušati da im se opre.
„Oče, ja sam nevin, reci to Aješi!" uspje samo da dovikne Said Abdalahu, jer ga mornari odmah odvu-koše pod
palubu.
Zaprepašten tim neočekivanim događajem, ne pokušavši uopće da pritekne u pomoć svom zetu, Saiđ Abdalah se
obrati kapetanu:
„Kapetane, u strahovitu ste zabludu dovedeni! Kunem vam se Alahom i njegovim Prorokom, a jamčim vam i
svojom čašću i svojim životom da Katombo, muž moje kćeri, nije nikad počinio to zbog čega je sada pred vama
optužen."
„On je muž vaše kćeri? I vi ste spremni da mi jamčite za njega svojom čašću? Suviše ste neoprezni. Nakon ove
vaše izjave moram vaše ranije izjave drukčije tumačiti; one me sad upravo primoravaju da i vas lišim slobode, i to
ne samo na osnovu ratnog prava nego i na osnovu krivičnog zakonika. A u pogledu vaše
12Tlađe i vašeg navodnog vlasništva poduzet ću prema svom nahođenju naknadno potrebne mjere."
Uzalud je Abdalah prosvjedovao. I njega odvedoše.
Na brod bi zatim dovedena i Aješa, zajedno s preostalim dijelom posade Abdalahove lađe, a lađu ve-
zaše konopom za ratni brod. «•
Uto je već bila i noć pala. U jednoj od srednjih kabina nalazio se jedan čovjek u turskoj nošnji, glave
pokrivene crvenim fesom. Čovjek se bio uvelike zamislio. Namrštena čela, stisnuo bi grčevito usne kad
god bi pogledao kroz malo, okruglo okno l vidio pred sobom neznatan djelić mora. Odjednom se na
vratima kabine začu tiho kucanje i odmah zatim u kabinu uđe jedan mornar s poslužavnikom, punim
jela i pića, u ruci.
„Dobar večer, gospodine pašo!"
„Dobar večer!"
„Evo vam večere. Želite li još nešto?"
„Najavi me kapetanu!"
„Ne smijem, gospodine pašo, jer on neće više da govori s vama; kaže da mu uvijek dolazite s nekim
željama koje vam on ne može ispuniti. A osim toga danas je silno zauzet."
„Vjerojatno zbog lađe koju je zaplijenio?"
„Da."
„Odakle je ta lađa naišla?"
-„Hm, iz Egipta."
„A znaš li čije je ona vlasništvo?"
„Nekog Said Abdalaha."
Iznenađen, Turčin skoči. „Said Abdalaha? I njega su, dakle, zarobili, kao i mene?"
„Da, njega i njegove ljude."
„Koliko ih ima?"
,,S njim i kormilarom svega osamnaest."
Turčin zašutje časkom, a zatim zapita tiho: '„Nisi li mi jednom rekao da posada nije zadovoljna kapeta-
nom i oficirima?"
„Hm, da! Prokleto teška služba, a prokleto slaba hrana. Ja to kažem samo vama, jer znam da ste dobar,
ali nesretan gospodin."
„Kaži ml, sine, kako ti je ime?" „Balđuin Šubert."
128
„Jesu 11 ti roditelji živi? Imaš li braće?"
„Imam samo jednog brata, Tomu, koji je kovački šegrt."
„Bi li htio domoći se bogatstva?"
„Grom i pakao, ako to mora biti, neka to bude svaki dan!"
„Možeš li ti nekako uđesiti da se ja jednom krišom porazgovorim s tim Said Abdalahom?"
„Ne, ne, to ne mogu, ne volim ja batine. Laku noć", gospodine pašo!"
Kliznuvši spretno u uski hodnik, zabravi za sobom vrata na kabini pa zastade i zamisli se:
„Mogao bih ipak pokušati! Ako se na to odlučim, morat ću se najprije obratiti tom Katombu. Ja znam
gdje su ga zatvorili, ali na mene neće pasti sumnja, jer svatko zna da ja u to doba, do naredne smjene
straža, spavam u svom sobičku. Toma mi je mnogo pričao o njemu: kako je nevin strpan u zatvor po
grofu, koji mu je oteo ljubavnicu, i kako se sprijateljio s dobrim majstorom Brandauerom, koji mu je
dao novaca da umakne u tuđinu. Ej, što bih se radovao kad bih na povratku kući mogao da se pred
Tomom i Brandauerom pohvalim: i ja sam ga spasio! Srce mi kaže da moram ići k njemu!"
On se odšulja u prostor pod palubom i zastade pred jednim od jakih greda sačinjenim skrovištem, tako
niskim da je čovjek u njemu mogao jedva da sjedi, ali nikako da stoji. On pokuca na vratašca.
„Katombo, gospodine Katombo!"
„Tko je?" doprije do nje'ga glas iz skrovišta.
„Znate li vi kovača Brandauera iz Furstenberga?"
„Znam ga, dakako. A s kim ja to sad govorim?" -
„Sjećate li se Tome koji je tada bio šegrt kod njega, a izgovarao je svako B kao P."
„Da, sjećam se."
„Ja sam njegov brat, a ime mi je Balđuin."
„Ti si Tomin brat? A što radiš ovdje?"
„Ja sam mornar."
„Znaš li kuda plovi ovaj brod?"
„On je određen da krstari, ali sad se vraća u Englesku, jer je zarobio vrlo uglednog neprijatelja."
„Znaš li ti tko je taj zarobljenik?"
g Žezlo l ćefcić
129„To je Malek-paša."
„Mašala, veliki vezir?"
„Da, napali smo njegov brod kad je plovio prema Tenedu."
,,A što je s njegovom posadom?"
,,I ona je zarobljena."
„Gdje se ona sad nalazi?"
„Tu, u istom tom prostoru ispod palube."
,,A moji ljudi?"
„Turci su smješteni na lijevom, a vaši na desnom boku broda."
,,A gdje je Said Abđalah?"
„On se nalazi u blizini svojih ljudi."
„A moja žena?"
„Vaša žena? Zar ste vi oženjeni? Ah, to je ona dama, lica zastrta velom, u grofovoj kabini?"
„U grofovoj kabini? Mašala, tko ju je tamo smjestio?"
„Sam grof. On se zadovoljio pokrajnim sobičkom."
„Da li joj je vidio lice?"
„Ne, to znam ja sigurno, jer ih poslužujem. Ona je đavolski odvažna. Ona ima uvijek uza se nož, kojim
je spremna da kidlše na sebe ako se tko dotakne njene haljine."
„Bi li htio da joj predaš jednu moju poruku?"
„Zar ne biste htjeli da se s njom lično porazgovo-rite?"
„Ti mi se rugaš!"
„Nije mi to ni na kraj pameti. Ako vas je jednom spasio majstor Brandauer, zašto vas sad ne bih mogao
ja spasiti? Ja ću vas spasiti."
„Zaista?" kliknu iza greda Katombo.
„Da. Vi ćete im uteći, a s vama ću im izmaći i ja, jer mi je dojadila ta vječita glad."
„Nego, kako da to udesimo? Možeš li mi ti otvoriti vratašca?"
„Da. Ona su zatvorena samo s dva drvena zasuna."
,,A možeš li mi nabaviti jedno mornarsko odijelo?"
„Fred ima još jedno u svom sanduku pa neće odmah primijetiti ako ga ja krišom sebi od njega po-
zajmim."
„Zarobljenici su, dakle, svi smješteni u prostor ispod palube?"
„Da."
,,A gdje spavaju oficiri?"
,,U svojim kabinama."
,,A mornari i vojnici?"
„Pod pramčanom palubom."
„Može li se ta prostorija odozgo, s palube zatvoriti?"
„Da."
„A kabine, mogu li se one zatvoriti?"
„Da, mogu."
„Mogu li ja odavle doći do mojih ljudi?"
„Vrlo lako."
„Koliko je ljudi na straži?"
„Dvadeset, ne računajući u taj broj oficire."
„Da li brod još uvijek tegli moju lađu?"
„Da, pažljivo su je pretražili, ali nisu ništa iz nje iznijeli."
„Kud su smjestili naše oružje?"
,,U malu oružanu."
„Kako se može doći do nje?"
„Samo kroz kapetanovu kabinu, koju je zapovjednik sada ustupio grofu. U njoj se sada nalazi vaša
žena."
„To će se, dakle, moći izvesti. Ima li na brodu krupnih čavala?"
„Koliko god hoćete! A čemu vam oni trebaju?"
„Njima ćemo zakovati vrata i okna na svim kabinama. Nabavi ih mnogo, što više možeš, i k tome ne-
koliko čekića, pa sve to smjesti ispod palube, na nekom skrovitom mjestu, gdje neće nikome pasti u
oči. A meni donesi oštar, šiljat nož."
„Noževa vam ja mogu donijeti koliko god hoćete, i više od tuceta, kuhar ih ima napretek."
„Nabavi i zamašnu količinu konopa i kaiša. Njima ćemo vezati zarobljenike."
„Sve ću ja to nabaviti."
,,U redu. A kad ćeš doći?"
„Odmah iza naredne smjene straža, čim svi na brodu usnu."
130
131„Možeš li se još prije toga odšuljati do mojih ljudi?" * „Mogu. Oficiri su u to doba još svi za
stolom."
„Onda ih pripremi i pogledaj uz-to može li se bez poteškoća ući u oružanu!" .
„Ne brinite, sve ću ja to obaviti, gospodine Katombo."
On ode, ostavivši zarobljenika u neopisivom uzbuđenju. Katombo je čamio u tijesnom zatvoru, a žena mu se
nalazila u rukama opakog grofa, pa joj je trebalo brzo priteći u pomoć, jer se od grofa nije moglo očekivati
ništa dobra. Osjećao se kao da ga groznica trese. Vrijeme se vuklo sporo, kao da minutama nema kraja.
Pažljivo je prisluškivao hoće li čuti kakav glas, kakav šum. U onoj mračnoj rupi nije bio kadar da prati tok
vremena. Već je mislio da mu se mornar narugao, ukoliko nije bio spriječen da održi svoje obećanje, kad
odjednom začu nečije korake kako se tiho približavaju njegovu kavezu. Netko odmaknu zasune, a zatim reče
tihim glasom: „Iziđite sad!"
Katombo se izvuče iz zatvora i zadovoljno se pro-tegnu.
„Jesi li donio noževe i remenje?" „Jesam. Pored noževa svake vrste, mesarskih, krojačkih i stolarskih, donio
sam i čitav svežanj remenja." „Nisi, valjda, zaboravio čavle?" „Nisam. Spremio sam ih u kolut na velikom
jarbolu, uz četiri čekića: sve sam to zaplijenio u brodskoj stolariji."
„Jesi li bio kod moje žene?"
„Ona je u brizi za vas pa vas moli da se čuvate." ,,A što je s oružanom?"
„Ona je zatvorena, ali se sjekirom može lako otvoriti. Na palubi svi spavaju, a straže ne slute ni izdaleka što
im se sprema."
„Povedi me, dakle, sad k mojima!" „Dođite!"
On ga uhvati za ruku i povede ga kroz prostor pod palubom pa se zaustavi s njim pred jednim vratima • iza
kojih nešto zašušta, kao kad se ljudsko tijelo valja po slami.
132
„Tu smo."
Katombo pipnu u mraku i odmaknu tri zasuna.
„Min di — tko je tu?" upita zatvorenik glasno.
Katombo otvori vrata. „Abdalahe, govorite tiho! Ja sam: Katombo."
„Katombo? Hamdulilah — hvala budi bogu, ti si slobodan?"
„Da. I vi ste željni slobode, zar ne?" obrati se zatim Katombo zarobljenim drugovima.
„Oružje nam daj, drugo ne tražimo od tebe!"
Svi u isti čas poskočiše i pružiše za njim ruke. „Da, oružje, amo, da se oslobodimo!"
Katombo ih potisnu.
„Čujte, drugovi, što ću vam reći: moramo se osloboditi, ali moramo uz to postati i gospodari broda na kom
se nalazimo, jer ćemo inače nakon nekoliko sati ponovo pasti u ropstvo. Sva posada spava, osim straža na
palubi. Evo vam svakome po jedan nož i jedan remen kojim ćete neprijatelje vezati. Odšuljat ćemo se na
palubu i uklonit ćemo straže, ali bez ikakve buke. Sve zavisi o tome, jer smo inače, ako dođe do najmanje
buke, svi propali. Otpuzat ćemo tamo, svatko do svog čovjeka. Vas dvojica, ti, oče, i ti, Savabe, odšuljajte se
na lijevu stranu palube i pohvatajte straže koje tamo nađete, a vas trojica, Hafise, Bako i Rah-mane,
odšuljajte se do velikog jarbola gdje ćete na kolutu naći čavle i čekiće koji će nam još zatrebati. Ako viknem,
znači da nam prijeti opasnost, pa vi onda pohitajte odmah i zabijte čavlima sva okna i vrata na oficirskim
kabinama. Pri tom se rasporedite tako da sva mjesta budu po vama zauzeta. Ja ću preuzeti na sebe da
pohvatam straže na desnoj strani palube. Sve drugo će samo po sebi doći. Izbjegavajte pri tom svako suvišno
prolijevanje krvi. Slažete li se sa mnom?"
„Slažemo se!" začu se šapat uokolo, a Abdalah do-dade:
„Kako je Aješa?"
„Dobro. A sad naprijed!"
On pruži ruku da ih zadrži, jer se gore, na palubi, začuše nečiji koraci.
„Dežurni oficir", primijeti Balduin u strahu.
„Silazi li ovamo?"
133„Svakako."
„Utoliko bolje. Dođi, oče! A vi drugi pričekajte još!" On prisloni vrata, ali ih ne zatvori zasunom, i kliznu sa
Said Abdalahom iza stepenica. Netko je silazio niz stepenice. Bio je to isti onaj poručnik koji se bio popeo
na Abdalahovu lađu. Imao je u ruci fenjer sa zaslonom; htio je da se uvjeri da li se zarobljenici nalaze na
svojim mjestima. Bio je upravo prekoračio posljednju stepenicu, kad iz jednog kuta ispade Ka-tombo i
uhvati ga straga za grlo. Abdalah podiže nož, ali ga Katombo opomenu: „Ne diraj ga! Treba mi njegova
uniforma!"
Tako je dugo stezao čovjeku grlo dok se ovaj ne sruši onesviješten na pod.
Abdalah mu je bio oduzeo fenjer i svijetlio sad njime Katombu. Ovaj skinu oficiru odijelo, a potom mu,
pošto ga veza, zapuši usta. Zatim se skloni iza stepenica i čas zatim iziđe odanle preodjeven u oficira.
,,A sad naprijed! Svatko na svoje mjesto, na svoju dužnost! Vi znate što je sad u pitanju."
„Hoćemo li sad osloboditi Turke" zapita Balduin.
„Ne. Oni bi nam mogli smetati, mogli bi nam čitavu stvar upropastiti. Naprijed!"
On krenu pred ostalima i ugasi fenjer tek kad se nađe u blizini palube. Bio se upravo uspeo na palubu, kad
vid^e da mu netko dolazi u susret.
„Stoj! Tko je?"
„Ophodnja!"
„Sve u redu. Ništa se nije desi..."
„Desilo!" htio je da kaže .oficir u službi na palubi, ali ne dospje da doreče, jer ga uto Katombo čvrsto uhvati
za vrat turivši mu pri tom u usta gužvu. Još triput zaustaviše straže kapetana, ali svaki put dobiše isti
odgovor. Na pramcu Katombo srete Abdalaha i Savaba.
„Kako stoje stvari?" — zapita svog oca.
„Osim kormilara svi su razoružani."
„Dođite sa mnom. Ja ću ga razoružati, pa ćeš onda ti preuzeti kormilo."
Koračajući vojničkim korakom, Katombo se uputi prema kormilaru, a za njim se tiho šuljao, podaleko od
njega, Abdalah.
134
„Ophodnja?" zapita kormilar, izišavši iz svog skro-višta.
„Ophodnja!" potvrdi Katombo.
„Uskoro ćemo morati zakrenuti prema sjeveru, jer smo već prešli rt Mata..."
Čovjek ne doreče, jer se, udaren teškom Katombo-vom šakom, sruši na pod. U isti čas pritrča Abdalah.
„Mašala, baš ti valja ruka! Kao da si bio u krvničkoj službi kod sultana. Ja ću, dakle, sad preuzeti kormilo.
Kojim smjerom da vodim brod?"
„Dosadašnjim smjerom, inače bismo morali izvršiti manevar, a za to nemamo sad potrebne ljude. Prava je
sreća što brod jjedri. Da mu stroj radi, ne znam kako bismo se bili proveli."
,,A što imaš još da obaviš?"
„Sad ću... eto, upravo mi stiže u pravi čas čovjek koji mi je potreban!" odgovori mu Katombo, a zatim upita
mornara koji je uto bio dotrčao do njega: „Znaš li gdje spavaju strojar i ložači?"
„Noću brod jedri, pa oni spavaju tamo, u onom dugom čamcu. Preko dana imaju da podnesu toliku vrućinu,
da su uveče željni hlada palube. Njih se nisam sjetio; oni su nam mogli čitavu stvar upropastiti."
„Onda je dobro što smo sve tako tiho udesili da nas oni nisu mogli da čuju. Kako se može doći do zaliha
živežnih namirnica i do vode?"
„Put do njih vodi kroz kuhinju."
„Znači, ne treba proći kroz druge prostorije."
„Ne, samo ova vrata vode dolje do ostave, a ključ koji otvara ostavu nalazi se kod čuvara živežnih na-
mirnica."
„Hamdulilah, mi smo onda dobili igru. Ima li dosta fenjera?"
„Koliko vas je god volja."
„Onda dođi!"
On pohita prema velikom jarbolu, gdje su ga njegovi ljudi već čekali, raspodijeli ih na skupove i dade lm
potreban alat uz uputu da zabrave i podupru sva vrata i sva okna. Ljudi pođoše dva po dva na određena im
mjesta.
Pod palubom su svi spavali, od kapetana do posljednjeg momka. Odjednom odjeknu na čitavom bro-
135đu snažna lupa čekića. Posada se probudi, svi 'skočiše sa svojih ležaja i pritrčaše vratima kabina.
Zaprepa-stiše se kad vidješe da su vrata čavlima zabijena. Nešto se moralo dogoditi, možda je izbila
buna ili su se zarobljenici oslobodili? Svi, oficiri i mornari, upriješe sve svoje snage da provale vrata,
ali uzalud. Tako je buka pod palubom sve više rasla.
Katombo je međutim bio prišao dugom čamcu. Probuđeni već prvim udarcima čekića, strojari su se
upravo bili spremili da napuste svoje mjesto.
„Ostanite!" zapovjedi im Katombo.
Prepoznavši brodsku uniformu, strojari se poko-riše.
„Vi utnijete da upravljate strojem bez ičije pomoći?"
„Naravno!" odgovori jedan od strojara, iznenađen tim pitanjem.
„Hoćete li da zaradite pet puta toliko koliko zarađujete sada?"
„Naravno!" povikaše sad u jedan glas strojari.
,,E dobro; a sad slušajte što ću vam reći: brod drže u svojoj vlasti vaši ratni zarobljenici, a posada je do
posljednjeg momka zatvorena u prostorijama pod palubom ..."
„Sto?"
„Mir! Vi ćete proći bolje od drugih, bit ćete slobodni. Time što ćete upravljati strojem pomoći ćete nam
da stignemo brže do cilja, a za to ćete biti nagrađeni peterostrukom plaćom. Ne pristanete li na to,
zatvorit ćemo i vas. Odgovorite: ja nemam vremena!"
Zbunjeni, oni se zgledaše. Jedan od njih, koji je bio odlučniji, reče najzad, počešavši se iza uha:
„Prokleta pripovijest! Obukli našu uniformu i sad hoće da nas potaknu na bunu... hm, kad smo već
dodijeljeni stroju, ne preostaje nam ništa drugo nego da im služimo kao strojari, kad oni to od nas traže.
Ja ću, međutim, još malo pridrijemati, a vi radite što vas volja! U mraku se još ne vidi kako stvari stoje
pa ću pričekati do sutra ujutro!"
Zatim se zamota u svoj pokrivač i ponovo leže. Drugi se strojari povedoše za njegovim primjerom. Ka-
tombo se udalji, vrlo zadovoljan praktičnim smislom
136
tih ljudi. Kad čas zatim, oboružan sjekirom, priđe kapetanovoj kabini, začu kako dvoje u njoj viču.
Prisloni uho na vrata i osluhnu.
„Pustite me, ja moram izići, milom ili silom!" đo-prije odjednom iz kabine zapovjednički, muški glas.
„Ako pokušate da iziđete, probost ću vas ovim nožem!" odjeknu hrabar Aješin odgovor.
Katombo uđe, i sad se oboje usprotiviše grofu Ho-heneggu. Grof ustuknu kao pred nekom aveti.
„Katombo!"
„Evo me, prijatelju! Došao sam da vam pomognem da se praktički usavršite u pomorskoj vještini. Vi
morate, naime, naučiti kako posada male nilske lađe može da zauzme moćan ratni brod, kakav je
„Orao". Vi ste moj zarobljenik!"
Grof se toliko zaprepasti da ne progovori ni riječi. Odjednom se začuše nečiji koraci. Katombo se
obazre i prepozna tri svoja čovjeka koji su upravo bili došli da prime od njega nove zapovijedi.
„Odvedite tog čovjeka i vežite ga."
„Mene — vezati? Ja sam grof Hohenegg!" reče grof, uspravivši se ponosno i pogledavši bijesno Ka-
tomba.
„Grof Hohenegg, šta kažeš? Sad si kukavac i ništa drugo, bez trunka osjećaja i duha. Najvolio bih te
sad smrviti vlastitom rukom, ali se bojim da bi se ona, jer je suviše čista, uprljala na tvojoj prljavoj
koži. Vežite ga!"
Katombovi ga ljudi zgrabiše i izvukoše iz kabine. Uzalud pokuša on da se otme snažnim šakama
Arapa. Začas je već ležao nepomičan na tlu.
„Bacite ga dolje u kavez u kom sam ja čamio l sačekajte me časkom tamo."
Sad je Katombo bio nasamu s Aješom. Nježno se odbrani od njenog milovanja, jer mu se žurilo da pri-
vede kraju svoj podvig. Sjekirom razvali vrata na koja se ulazilo u oružanu, gdje se mogao obilno
snabdjeti potrebnim oružjem.
„Dođi na palubu, Aješa, ostat ćeš neko vrijeme kod oca. Kad uspostavim mir i red, imat ću vremena da
se posvetim tebi."
137Pošto je povede Said Abdalahu, pozva jednog mornara i siđe s njim do pašine kabine.
„Salam aleik!" obrati se paši, pošto otvori kabinu i uđe u nju.
„V'aleik! Tko si ti, i šta ima da znači ta buka?"
„Zovem se Katombo, a ta buka znači da si sad slobodan."
„Hamdulilah! Tko mi to vraća slobodu?"
„Ja!"
„Ti? Ja te ne poznajem i nisam nikad čuo za tvoje ime."
„Said Abdalah je otac moje žene."
„Alah akbar — bog je velik! Vi ste, dakle, Skršill lance ropstva kojima vas je neprijatelj bio okovao!"
„Da. Brodska je posada sva zarobljena, a s njom i grof Hohenegg koji se nalazi na brodu."
„Tko? Grof Hohenegg?" kliku radosno veliki vezir.
„Zar je on tvoj neprijatelj?"
„On je sultanov' neprijatelj. Došao Je u Stambul kao poslanik svoje zemlje pa je zloupotrijebio povje-
renje koje mu je kao takvom bilo ukazano i, potku-pivši čuvara harema, pokušao da se na sramotan na-
čin ušulja u sultanov harem. Bio je pri tom uhvaćen pa ima da zahvali samo svom svoistvu poslanika
što je spasio život. Ali zato je bio prognan iz zemlje, s time da se nikad više ne smije pokazati u
Stambulu, ako mu je život mio. Međutim, kako je sad uhvaćen na neprijateljskom brodu, možemo ga
smatrati neprijateljem i s njim postupiti kao što je uobičajeno da se postupa s nepriiateliem. Kažem ti,
ta mi je lovina milija od ma kakve dobivene bitke. Tako mi Prorokove brade, voljan sam da ti skupo
platim tog zarobljenika, ukoliko mi ga ustupiš."
,,O tome ćemo kasnije govoriti; možda ću ti ga ustupiti. Imaš li ti na brodu među ljudima koji su s
tobom zarobljeni i takvih koji bi bili sposobni da vrše službu na ratnom brodu?"
„Svi su oni vrijedni pomorci."
„Onda dođi sa mnom na palubu. Ti si ponovo slobodan."
Paša se odmah ođazva pozivu. Katombo sdđe potom do svog prijašnjeg zatvora, u kojemu je sad bio
138
zatvoren grof. Uskim hodnikom, vođen Balduinom, stiže potom odanle do druge palube na kojoj su se
nalazili zarobljeni Turci. Zagušljiv zrak, koji je vladao u zatvoru, zapahnu Katomba. Pri slabom svjetlu
fenjera on ugleda zarobljenike koji se s nagnjile slame pred njim podigoše.
„Jeste li se zaželjeli slobode, momci?" upita ih Katombo.
„Da", odgovoriše mu zarobljenici u jedan glas.
„Zakunite mi se da ćete vršiti moje zapovijedi, ukoliko vam to naredi paša, vaš gospodar, i ja ću vas
osloboditi."
„Mi ti se kunemo!"
„Ta'alu — onda hajdmo!"
Čas zatim povorka se nađe na gornjoj palubi. Oslobođene zarobljenike povedoše na pramčanu palubu,
a Katombo pođe na krmu gdje mu iziđe u susret . Malek-paša i pruži mu ruku.
„Ti si zauzeo brod sa svim što se na njemu nalazi; on je sad tvoj. Hoćeš li me prevesti u Stambul?"
„Pitaj Abdalaha! Kako on odredi, tako ću učiniti."
„On mi je sve ispričao. Milost kediva liči na vlat što se prema svakom vjetru povija, dok je Alahova
milost vječna i nepromienljiva. Moj prijatelj Abdalah ide sa mnom u Stambul da se pokloni svijetlom
licu svijeta, to mi je on već obećao. Kod sultana će zaboraviti sve pretrpljene muke."
„Zar zaista?" upita Katombo oca.
Oval kimnu glavom, u znak da potvrđuje što je paša rekao.
„Evo onda i mene s vama. Samo bih te onda molio da mi jpdnu molbu ispuniš, vezire."
„Kaži što želiš; molba ti je već ispunjena."
„U.zmi brod i sve što je na njemu, ja ti ga pokla-• njam kao uzvrat za tvoiu dobrotu."
„Alah il Alah! Govoriš li ozbiljno?"
„Kako bih se mogao šaliti s tobom?" ^ „Onda mi i grofa predaješ?"
„Predajem ga tebi i sultanu. On mi je ratrovao mladost i izagnao me u tuđinu. Alah ga je danas predao
meni u ruke, ali ja ga poklanjam tebi, a sultanovo
139će te lice obasjati radošću i blagoslovom kad mu do-vedeš tog' zarobljenika."
„Njegovo će lice obasjati i tebe. Dopusti da te smatram svojim sinom, kao što te već moj prijatelj i brat
smatra takvim. Ti si bio kapetan?"
„Da."
„Hoćeš li umjeti upravljati ovim brodom?"
Katombu bljesnuše oči. On se oduševi. Ukaza mu se sjajna budućnost, kakvoj se ni' u snu nije mogao
nadati. „Umjet ću", odgovori.
„Ja ti vjerujem, jer osjećam da se mogu uzdati u tebe."
„Onda te molim da kažeš odmah svojta ljudima da me moraju slušati! Krajnje je vrijeme da uspo-
stavimo na brodu potreban red."
„Dođi!"
Paša krenu pred njim na pramčanu palubu, gdje mu se Turci odmah baciše pred noge.
..Ostanite ležati u-prahu i čujte što ću vam reći! Ovaj je čovjek moj sin i prijatelj. Ja mu predajem
upravu nad ovim brodom, i vi ga morate slušati kao što slušate mene, makar vas to i života stajalo!
Čuvajte se batina i omče! — A sad, Katombo, govori ti s njima dalje!"
Potom se vrati kormilu. Katombo pozva i svoje Arape. Izdavši svima potrebna naređenja i popunivši
tako bar za nevolju svako mjesto, mogao se nadati da će sretno stići u Stambul.
Metež je bio potrajao nekoliko sati. Tek se tada stiša strahovita buka koja je u prvo vrijeme vladala pod
palubom. Uvidjevši da je nadmudren, neprijatelj se pomiri sa svojim položajem.
Uto već poče na istoku svitati pa se ubrzo i razdani. Pošto strojari siđoše u strojarnicu, brod zaplovi
većom brznom. Aješi namjestiše na palubi šator što je bio ostao na lađi, pa se Katombo sad nalazio
pored svoje žene. Said Abdalah ostade u blizini kormila, dok se Malek-paša povuče u kapetansku
kabinu, koja mu kao najudobnija i najotmjenija brodska prostorija bi stavljena-na raspolaganje.
Uto priđe Katombu Savab, koji je bio postao kormilar pa se tim svojim novim zvanjem mnogo
ponosio.
140
„Sidi, u prostoru pod palubom, gdje smo zatvorili oficire, netko stalno kuca i traži da mu se dopusti da
'govori s kapetanom."
„Sazovi nezaposlene ljude pod oružjem, pa ćemo onda otvoriti oficirski zatvor."
Savab ga posluša, i malo zatim naoružani redovi mornara zauzeše mjesta pred kabinama zarobljenih
oficira.
„Savabe otvori!" naredi Katombo. Zapovijed bi izvršena. Pred kabinama se svrstaše neprijateljski
oficiri, predvođeni svojim kapetanom. Do zuba naoružani, moradoše ipak uvidjeti da bez pomoći svoje
momčadi ne mogu ni pokušati da. se opni svojim protivnicima. Stav što ga Katombo zauze mo-rade im
jasno pokazati da se moraju njemu obratiti ako hoće da izraze kakvu želju.
Oficiri se ne makoše." Njihov kapetan iziđe pred Katomba:
„Gdje se nalazi grof Hohenegg?" „Vi nemate prava da sad postavljate bilo kakva pitanja meni,
sadašnjem zapovjedniku „Orla". Ovaj je brod sad, ima tome već nekoliko sati, vlasništvo sultana, mog
vrhovnog zapovjednika. Na vašem mjestu ja bih mirno sačekao da vidim kako će se stvari dalje
razvijati. Ipak ću vam, izuzetno, na vaše pitanje odgovoriti: Malek-paša je slobodan, dok se Hohenegg
nalazi u istom onom kavezu u kojemu ste vi mene do pred nekoliko sati izvoljeli držati." „Grof... u toj
rupi?"
„Hulja... u toj rupi — htjeli ste valjda da kažete. Bolji su ljudi tamo čamili, o tome sam se lično uvjerio,
i to ne kao politički krivci, nego nedužno optuženi kao zločinci, što je vama sigurno dobro poznato.
Hoćete li mi, uostalom, reći kako je uopće došao na vaš brod?"
„Udovoljit ću vašoj želji. Ne radi se ni o kakvoj tajni. Vama je vjerojatno poznato da Nordlandija zasad
kao pomorska država ne znači ništa u svijetu; sad, međutim, ta zemlja namjerava da i na moru razvije
svoju moć, pa je grofu Hoheneggu njegov vladar sta-•vio u zadatak da se kao izaslanik u nekoj
pomorskoj državi praktički upozna s pomorskom vještinom. Grof
141se odlučio za Englesku, pa mu ta zemlja nije mogla da odbije molbu da se na jednom od njenih
brodova praktički uputi u tu vještinu."
„Hvala vam, gospodine kapetane, na obavještenju. Shvatit ćete da me prilike primoravaju da vas i vaše
ljude zadržim i dalje u zarobljeništvu. Vi ćete sami, kao zarobljenici, sebi olakšati ili oteščati svoj
položaj, ali ja se nadam da ćete se s tom vašom privremenom sudbinom pomiriti. Predajte sad vaše
oružje!"
Gospoda se zgleđaše, kao da hoće da se pogledom dogovore što treba da učine, ali onda kapetan od-
riješi svoju sablju i predade je zajedno s pištoljima. Drugi se tada povedoše za njegovim primjerom.
„Vi ćete ovdje u stroju mirno sačekati da se vratim s pregleda vaših kabina. Tko se usudi da učini bilo
kakvu sumnjivu kretnju, bit će ustrijeljen!"
Zatim nestade sa Savabom, novim podoficirom. Kad se vrati, Savab je nosio u naručju svežanj svako-
vrsnih stvari.
„Bio sam slobodan da uzmem sobom neke tajne stvarčice koje su mi se učinile važnima, a za vas su
sad bez svake važnosti. Pođite sad za ovim čovjekom! On će vam dodijeliti prostorije koje sam za vas
odredio."
Sad je Savab morao ponijeti zaplijenjene spise Malek-paši u njegovu kabinu; trebalo je zatim otvoriti i
zatvorena okna na kabinama, da bi se moglo pregovarati s članovima posade. Taj zadatak nije bio lak
pa je riješen na potpuno zadovoljstvo tek nakon dužeg pregovaranja. Ljudi su morali predati oružje i
ostati u zatvoru. Ta je mjera bila neophodno potrebna, jer je Katombo raspolagao s malo ljudi.
Vezir se čitavo to vrijeme uopće ne pokaza, spisi su morali biti za njega neobično važni. Kad ih sve
prouči, iziđe na palubu i pođe u susret Katombu; lice mu se pri tom sjalo od zadovoljstva.
„Alah ti pomaže i upravlja tvojom rukom; što god koje si pronašao vrijede više od deset hiljada kesa. ti
ruka' takne, to procvate cvijetom blagoslova. Spisi Pobijedili smo danas neprijatelja na kopnu i na
moru, a da pri tom nismo vodili ni jedne jedine bitke, n! izgubili ni jednog jedinog čovjeka, nego čak
d.obili jed-
nog, naime tebe, kome su sad pristupne sve časti koje Visoka Porta može da čovjeku udijeli. Još ću ti
nešto reći: pristaješ li da te posinim?"
„Pristajem."
„Uzmi onda ime mog prvorođenog i jedinog sina kojega je anđeo smrti uzeo k sebi!"
,,A sin ti se zvao?"
„Nurvan. Smijem li te zvati tim imenom?"
„Ja te molim, gospodaru, da me tako zoveš!"
„Neka te Alahov blagoslov prati na svim tvojim putevima. Ti si mi vratio život i slobodu, a pred sul-
tana ćeš izići kao čovjek koji se borio za njega i pobijedio njegova neprijatelja; velike ćeš časti i visoka
dostojanstva postići, ali budi i dalje smion i odlučan kao da živiš na samotnom otoku na koji si htio da
pođeš sa svojim ocem i svojom ženom. Ako li imaš još gdje neprijatelja, Alah iharkilo, neka ga bog
sažeže!"
Sasvim neočekivano Katombov život bio je sad upućen sasvim drugim pravcem. Prvi korak do ka-
pudan-paše, do sultanova admirala, bio je učinjen.
143
141se odlučio za Englesku, pa mu ta zemlja nije mogla da odbije molbu da se na jednom od njenih
brodova praktički uputi u tu vještinu."
„Hvala vam, gospodine kapetane, na obavještenju. Shvatit ćete da me prilike primoravaju da vas i vaše
ljude zadržim i dalje u zarobljeništvu. Vi ćete sami, kao zarobljenici, sebi olakšati ili oteščati svoj
položaj, ali ja se 'nadam da ćete se s tom vašom privremenom sudbinom pomiriti. Predajte sad vaše
oružje!"
Gospoda se zgleđaše, kao da hoće da se pogledom dogovore što treba da učine, ali onda kapetan od-
riješi svoju sablju i predade je zajedno s pištoljima. Drugi se tada povedoše za njegovim primjerom.
„Vi ćete ovdje u stroju mirno sačekati da se vratini s pregleda vaših kabina. Tko se usudi da učini bilo
kakvu sumnjivu kretnju, bit će ustrijeljen!"
Zatim nestade sa Savabom, novim podoficirom. Kad se vrati, Savab je nosio u naručju svežanj svako-
vrsnih stvari.
„Bio sam slobodan- da uzmem sobom neke tajne stvarčice koje su mi se učinile važnima, a za vas su
sad bez svake važnosti. Pođite sad za ovim čovjekom! On će vam dodijeliti prostorije koje sam za vas
odredio."
Sad je Savab morao ponijeti zaplijenjene spise Malek-paši u njegovu kabinu; trebalo je zatim otvoriti i
zatvorena okna na kabinama, da bi se moglo pregovarati s članovima posade. Taj zadatak nije bio lak
pa je riješen na potpuno zadovoljstvo tek nakon dužeg pregovaranja. Ljudi su morali predati oružje i
ostati u zatvoru. Ta je mjera bila neophodno potrebna, jer je Katombo raspolagao s malo ljudi.
Vezir se čitavo to vrijeme uopće ne pokaza, spisi su morali biti za njega neobično važni. Kad ih sve
prouči, iziđe na palubu i pođe u susret Katombu; lice mu se pri tom sjalo od zadovoljstva.
„Alah ti pomaže i upravlja tvojom rukom; što god koje si pronašao vrijede više od deset hiljada kesa. ti
ruka' takne, to procvate cvijetom blagoslova. Spisi Pobijedili smo danas neprijatelja na kopnu i na
moru, a da pri tom nismo vodili ni jedne jedine bitke, ni izgubili ni jednog jedinog čovjeka, nego čak
dobili jed-
142
nog, naime tebe, kome su sad pristupne sve časti koje Visoka Porta može da čovjeku udijeli. Još ću ti
nešto reći: pristaješ H da te posinim?"
„Pristajem."
„Uzmi onda ime mog prvorođenog i jedinog sina kojega je anđeo smrti uzeo k sebi!"
,,A sin ti se zvao?"
„Nurvan. Smijem 11 te zvati tim imenom?"
„Ja te molim, gospodaru, da me tako zoveš!"
„Neka te Alahov blagoslov prati na svim tvojim putevima. Ti si mi vratio život i slobodu, a pred sul-
tana ćeš izići kao čovjek koji se borio za njega i pobijedio njegova neprijatelja; velike ćeš časti i visoka
dostojanstva postići, ali budi i dalje smion i odlučan kao da živiš na samotnom otoku na koji si htio da
pođeš sa svojim ocem i svojom ženom. Ako li imaš još gdje neprijatelja, Alah iharkilo, neka ga bog
sažeže!"
Sasvim neočekivano Katombov život bio je sad upućen sasvim drugim pravcem. Prvi korak do ka-
pudan-paše, do sultanova admirala, bio je učinjen.
1487. KEDIV SE OSVEĆUJE
Od događaja što smo ih upravo ispričali bilo je prošlo šest godina.
Bilo je to u martu, jednom od vrućih mjeseci u Egiptu. Sunce je žarko palilo zemlju. Pustinjski pijesak
nije mogao više upijati njegove zrake, pa ih je odbijao od sebe i one su se poput uzavrelog mora slije-
gale na ravnicu šibajući bolno ljudima oči, pune čežnje za zelenim poljima.
Pustinjom je prolazio mali karavan. Pred njim su jahala na konjima dva čovjeka. Jedan od njih, srebr-
nastosive brade, visok, upadao je u oči pored ostaloga snagom i izdržljivošću svoga tijela, svojstvenog
ljudima što jašu kroz pustinju. Njegov je pratilac bio znatno mlađi, ali viši i krupniji 'od njega.
Za njima se lagano kretala bogato iskićena deva. Mlada, velom zastrta žena što je na njoj jahala držala
je u krilu dvogodišnju djevojčicu. Po nježnim crtama djeteta moglo se naslutiti da je mlada žena, majka
tog djeteta, morala biti lijepa.
Jedan je sluga u tom karavanu vodio nekoliko teretnih deva, a na začelju male povorke nalazilo se
nekoliko naoružanih ljudi po čijim se licima moglo s mnogo vjerojatnosti zaključiti da jednako vješto
barataju ne samo svojim savijenim sabljama nego i svojim dugim puškama.
Dva čovjeka na čelu povorke bila su zametnula živ razgovor.
„Jesi li siguran, Katombo, da se nalazimo na pravom putu?" zapita stariji.
144
„Da, oče", odgovori drugi. „Siguran sam da ćemo uveče, dakle otprilike za tri sata, stići u oazu."
„Hamdulilah! Mi možemo, dakako, da izdržimo, ali Aješa i dijete nemaju naše snage pa će se umoriti.
Sto će reći Omar Batu kad nas vidi?"
,,A Sobeida? Oni uopće ne slute da će nas ubrzo vidjeti, zato će ih naš dolazak i iznenaditi i obrado-
vati."
„Šest je godina prošlo otkad snio ih posljednji put vidjeli, šest sretnih godina za tebe, a šest nesretnih za
Omara. U to si vrijeme ti postao kapudan-paša, a on je osuđen na smrt( jer se pročulo da je imao udjela
u umorstvu asuanskog namjesnika i u našem bijegu. Uspio je da pobjegne pa sad mora da živi kao
izagna-nik u pustinji, jer se samo tu osjeća sigurnim."
„Nije to nimalo prijatno, ali njegova nesreća ipak nije tako velika kao što se to može činiti. On voli So~
beidu, upravo kao i ona njega, a uz to se on može uzdati i u vjernost Mameluka koji su mu istinski oda-
ni. Ja ću se svim svojim utjecajem založiti kod kediva da mu dopusti da se vrati u svoj dom."
„Hoćeš li svojim utjecajem u tome uspjeti? Potkralj se nalazi u položaju gotovo samostalnog vladara
svoje zemlje. U Egiptu sultanova volja nema sada gotovo nikakve moći, a uz to moraš da imaš u vidu i
to da si u očima potkralja upravo ti onaj koji bi imao da bude kažnjen."
„Radi se o tome da li će on u Nurvan-paši prepoznati Katomba koji je asuanskog namjesnika nad-
mudrio i savladao. Nego, stani sad! Sto znače one tačke tamo na obzorju?"
On pokaza rukom ispred sebe: na vidiku im se bilo ukazalo nekoliko bijelih tačaka koje su im se sad
sve više bližile. Karavan se zaustavi. Ljudi se odmah ma-šiše oružja.
„Jesu li to neprijatelji?" zapita sva u strahu velom zastrta žena.
„To ne možemo još znati, Aješa", odgovori joj Katombo. „Gotovo svaki pustinjski stanovnik može se
smatrati razbojnikom ili lupežom."
„Ima li ih mnogo?" zapita Said Abdalah. „Možeš li ih prebrojiti, Katombo?"
10 Žezlo l Čekić
145Katombo stavi ruku nad oči, da ga sunce ne zaslijepi.
„Pet — deset — dvanaest — petnaest — dvadeset! Brojem su jači od nas!"
„Ipak ćemo se braniti."
Jahači se približiše. Njihovi bijeli ogrtači bljesnu-še na suncu. Bili su primijetili putnike pa su ih sad u
širokom redu bili okružili.
Aješa zadrhta od uzbuđenja i pritisnu kćerčicu na
grudi.
„Nemojte se upuštati u borbu, radije se predajte!" zamoli ona Katomba.
„Umiri se!" reče joj Katombo; „nemamo razloga da se bilo čega bojimo. Znam jednoga od njih: kad je
Omar poveo sobom Sobeidu, bio je s njim."
Jahači zamahnuše prijeteći kopljima i puškama. Pošto sa svih strana opkoliše mali karavan, vođa ja-
hača zapita:
„Tko ste vi?"
„Mi smo putnici. Tražimo oazu. Želimo da budemo u miru s vama."
„Odakle dolazite?" „Iz Egipta."
„A kuda ste se uputili?"
„Pitaš kao kakav kavaz. Tko te je postavio za gospodara pustinje?"
„Kao kakav kavaz? Ja nisam rob, nego slobodan čovjek. Ibn arab nije policajac."
„Onda idi svojim putem, a i mi ćemo svojim!" „Naš je put i vaš put. Vi dolazite iz Egipta, a to nije
dobro za vas, jer vas ja moram povesti našem šeiku."
„Kako se zove taj tvoj šeik?" „Uskoro ćeš i to vjerojatno znati!" „Ja to već znam. Tvoj je gospodar
Omar Batu. I mi idemo k njemu." „Ti ga, dakle, znaš?"
„Mi smo njegovi prijatelji. Vodi nas k njemu!" „Ako si njegov prijatelj, nemaš čega da se bojiš; ako li
ste njegovi neprijatelji, nema vam spasa. Hajte sa mnom!" •
Povorka krenu.
146 i• , i
Jahali su možda jedan sat, kad se u daljini, pet minuta daleko od njih na dohvat sluha, ukaza jahač koji
je zacijelo jahao odličnog konja, jer se ubrzo nađe u njihovoj blizini. Jahač je bio mlad čovjek, do zuba
naoružan raznovrsnim oružjem. Činilo se da se ni najmanje ne boji ljudi na koje je naišao, pa se
zaustavi tek pošto stiže sasvim blizu njih.
„Salam aleikum!" pozdravi, taknuvši se rukom čela.
,,Sal' — al'!" odgovori vođa kratko. Morao je otpo-zdraviti, ali ne doreče sasvim pozdrav. Bio je to
znak da se mora tek odlučiti hoće li biti prijazan sa strancem. „Odakle dolaziš?"
„Iz Blidaha."
„Izdaleka si krenuo. A kuda si se uputio?"
„U Korosko."
„Opet daleko. A kojeg si roda?"
„Ja sam sin Beni Solimanova plemena, a zovem se Mehem al Olahad."
„Ljudi Beni Solimanova plemena miroljubivi su pastiri. Ali ti si suviše naoružan."
„Zar ne znaš da je pustinja stan razbojničkog karavana i da u njoj noću riče glavati gospodar, l ti si
naoružan, ali ja sam te ipak kao prijatelja pozdravio."
„Ako hoćeš da ti budem prijatelj, pridruži se nama! U našoj ćeš oazi naći vode i hrane za sebe i za svog
konja."
„Kako se zove šeik tvog tabora?"
„On će ti sam reći svoje ime. Hajde, pridruži nam se!"
Stranac im se pridruži.
Sunce se sve više bližilo zapadu, pa nije više bilo daleko do sutona koji je u tim krajevima sasvim kra-
tak, kad se odjednom u daljini ukazaše zelene lepeze palminih stabala. Ubrzo stigoše do jednog
plodnog polja, natopljenog svježom vodom s nedalekog izvora.
Pod vitkim palminim stablima, punim teških grozdova datulja, bilo je podignuto šezdesetak šatora, a
pred najvećim, koji je bio podignut usred same oaze, stajao je gospodar tabora — Omar'Batu,
mamelučki vojvoda.
147
U šestogodišnjem progonstvu niie se bio gotovo nimalo postarao, samo mu je sunce bilo opalilo lice, a
tijelo mu je bilo ponešto ojačalo. Bio je upirao pogled put istoka, odakle se povorka stalno bližila. Iz
šatora izađe uto Sobeida. Poput beduinskih žena, nije više zastirala lice velom. I ona se bila ponešto
posta-rala.
„Nećeš li ući, dragi? Večera je gotova."
„Ušao bih, ali su već blizu naši ljudi; vidim da vode sobom mnogo stranaca."
„Tko će to biti? Zar zarobljeni stranci?"
„Ne znam. Pogledaj, čini mi se da je među njima i jedna žena."
Povorka se sve brže bližila, jer su životinje njušile blizinu vode. Omarovo je lice odavalo sve veće
uzbuđenje. Ali u ljubavi je pogled jasan: Sobeida odjednom uzviknu:
„Oče moj!"
Raširenih ruku' pohita u susret svom ocu. Said Abdalah skoči s konja i privuče je na svoje grudu
„Dijete moje, kćeri moja!"
On je poljubi nježno, očinski, a zatim pozdravi Omara, koji je međutim već bio pružio ruku Katombu.
Pošto se i Aješa pozdravi sa sestrom i njenim mužem, nastade opće veselje. U tom radosnom
raspoloženju nitko ne obrati pažnju Beduinu plemena Beni Soli-manova. Dopustiše mu čak da kao gost
ostane u oazi.
Uveče je ponovo združena rodbina dugo sjedila pod palmama, pa su jedni drugima naizmjence pričali o
svojim doživljajima. I Sobeida je bila usrećila svog muža kćerčicom, kojoj je sad bilo već pet godina pa
je prema tome bila tri godine starija od Katombove kćeri.
Veze između obiju porodica bile su čitavih šest godina gotovo sasvim prekinute, jer jedni od drugih
nisu mogli dobivati vijesti, utoliko više što se Omar morao kriti pa je često mijenjao svoje boravište.
Zato su sad o svemu tome jedni drugima opširno pričali. S vode odjeknuše uto zvuči rababe, 1 i djevojke
zaplesaše. Na tom općem skupu i Aješa podiže svoj
1
rababa: beduinski muzički Instrument
148
veo, pa su svi mogli da vide njeno lijepo lice, obasjano zrakama mjeseca i zvijezda.
Ali Aješu su pažljivo promatrale i oči jednog nepoznatog gosta. Krijući se iza debla jednog palminog
stabla, strani Beduin pažljivo je promatrao čitav onaj skup, osluškivao razgovore ljudi pa se povukao
tek kad primijeti da se svijet sprema da legne na počinak.
Uskoro oaza utonu u duboki san. I pustinja ušutje, pa se sad samo s vremena,na vrijeme čulo iz daleka
zavijanje čaglja i lajanje hijene.
Beduin ustade tada sa svog ležaja i odšulja se ne-primijećen između dva šatora van tabora pa se uputi
hitno pravcem iz kojega je ujutro tog istog dana bio stigao, četvrt sata zatim zaustavi se i zakrešta poput
jastreba. Njegovu se kreštanju odmah netko odazva. Pošavši za tragom tog glasa, nađe se uskoro pred
čovjekom koji ga je čekao.
„Jesi li ušao u trag Mameluku, Nasafi?" upita ga čovjek.
„Jesam, sidi."
„Sad ću najzad dobiti nagradu što ju je kediv obećao onome koji mu pronađe Mameluka. Jesi li ga na-
šao kod kuće?"
„Jesam! Vidio sam ga i govorio sam s njim."
„Mi smo išli za tobom, tvojim tragom, pa smo utvrdili da si putem imao više susreta. Koga si sve
sreo?"
„Mamelukove ljude i jedan mali karavan koji se bio uputio k njemu."
„Tko je sve bio u tom malom karavanu?" „Dva čovjeka i jedna mlada žena s malim djetetom, a uz njih
mala pratnja. Omar Batu spomenuo je u razgovoru s njima njihova imena: jedan se zove Ka-tombo, a
drugi Abdalah. Mlada je žena sestra Batuove žene."
„Abdalah? Said Abdalah, šeik er Reisan i kapetan Katombo, koji su pred šest godina umorili
namjesnika Hamd el Areka i zatim pobjegli! Hamdulilah, hvala budi bogu, eto ih zajedno, pa ću ih
zarobiti ili ubiti. Opisi mi oazu!"
Nasafi — Beduin se sad zvao tako, dok je Omaru Batu bio rekao drugo ime, — udovolji njegovoj želji.
^ 149„Koliko će boraca biti tamo?" „Oko sedamdeset." „Onda mi imamo
premoć, i bez obzira na to što *i oni sad spavaju pa će ih smrt zateći u snu. Vrati se sad tamo i bdij dok
ja stignem s janjičarima. Ja ću vj ti krikom orla dati znak da sam stigao, a ti ćeš mi se -odazvati
glasom slavuja kad utvrdiš da mogu bez opasnosti napasti."
„Učinit ću tako, sidi. Ali zar je baš potrebno da se sam tamo vratim?"
„Bojiš li se.možda? Moraš se odmah vratiti tamo; primijete li, naime, prije nego što mi tamo stignemo,
da tebe nema, naš plan može da bude otkriven."
Nasafi se okrenu i odšulja se do Batuova stana. Činilo se da nitko nije primijetio njegovu odsutnost. Ali
kad stiže tamo i već htjede da legne pokraj svoje deve, odjednom se pored njega uspravi visoka prilika.
Bio je to Katombo. .
„Gdje si bio dosad?" upita ga Aješin muž. „Otišao sam da otjeram hijene, nisam mogao da usnem od
njihova lajanja."
„l ja sam čuo hijene, ali njihov je lavež dopirao amo s desne strane, a ti si sad došao s lijeve strane. Ne
govoriš istinu!"
„Moja usta ne lažu!"
„Lažu! Otkud ti pištolji što si ih zatakao za pas?" „Misliš li da sam ih kome ukrao ili oteo? Kupio sam
ih." „Gdje?" ,,U — Siutu."
,,U Siutu? Ah, tako? A kod koga?" „Kod trgovca oružjem Omraha el Barata." „Mudar si ti, ali ja sam iz
Siuta pa znam da tamo nema trgovca oružjem tog imena. Ja sam tvoje pištolje danas pažljivo
promatrao, oni imaju znak keđiva: ti si Arnautin ili janiičar."
„Ja sam roda Ben Solimanova!" ,,I zoveš se Mehem al Olahad? U Egiptu se to ime izgovara Olahad, ali
ljudi Ben Solimanova roda izgovaraju ga Ulahađ. Eto, vidiš, sam se odaješ. Reci istinu ako nećeš da
naopako svršiš."
„Rekao sam ti, drugo ne mogu reći."
150
„Onda si moj zarobljenik", reče Katombo i već diže ruku na njega.
„Još ne", odgovori ovaj.
Sagnuvši se, ote se Katomlbu pa izvuče bodež iz korica. Bio je već zamahnuo njim, ali ga Katombo
predusrete i uhvati za ruku. „Ubico! Životom ćeš to platiti!"
Ukliješten gvozdenim Katombovim šakama, čovjek se ne maknu, ali njegov krik probudi Katombove
ljude. Sinovi pustinje navikli su na opasnosti. Ničega se oni ne plaše.
„Ovamo, ljudi! Ovaj me je izdajnički stranac htio ubiM, jer sam ga prozreo."
Svi opkoliše Nasafija. Katombo im onda ispriča što mu se desilo. Dotrča i Abdalah s Omarom. Mame-
lučki vojvoda osmotri pažljivo optuženikovo oružje.
„Taj janjičar ima u blizini saveznike...." reče Batu. Obrativši se zatim raskrinkanom čovjeku, upita ga
prijetećim glasom: „Priznaješ li?"
„Nemam što da priznam!"
„Onda ćeš umrijeti!"
„Ali i ti i svi tvoji sa mnom; svom kismetu nećete izbjeći!"
„Ah, sad izdaješ sebe. Vežite ga!"
Razoružaše ga i vezaše ga.
„Bio on Arnautin ili janjičar, morat će priznati", reče Katombo. „Čovječe, jesi li možda čuo kako se
sultanov kapuđan-paša zove?"
„Nurvan-paša."
„Tako je. Ja sam Nurvan-<paša pa ti zapovijedam da priznaš istinu!"
„Ti lažeš!"
„Donesite amo baklju!"
Ljudi donesoše baklju.
„Umiješ li čitati?" upita Katombo zarobljenika.
-„Umijem."
„Ah, Ben Soliman umije čitati! Pročitaj ovu bu-runtiju1!"
Pri tom izvuče iz džepa jedan pergament i stavi mu ga pred oči. Zarobljenik baci pogled na ispravu i,
primijetivši sultanove potpise, problijeđje.
1
burunti.1a: naredba, Isprava
151„Vjeruješ li sada da imaš pred sobom Nurvan-pašu?"
„Vjerujem.
„Onda klekni, pseto! Zapovijedam ti da kažeš istinu. Budeš li dalje lagao, naredit ću da te batinaju dok
ne izdahneš."
Zarobljenik se baci na koljena. „Pitaj, gospodaru! Tvoj je rob spreman da ti na sva pitanja odgovori!"
„Kako ti je pravo ime?"
„Nasafi."
„Što si ti?"
„Janjičar."
„Što radiš u pustinji?"
„Tražim Mameluka Omara Batu."
„Ti nisi sam. Tko je s tobom?"
„Janjičarski aga sa sto dvadeset ljudi."
„Gdje se nalazi on?"
,,U blizini. Za minut vremena može vas napasti."
„Ah! Ugasite baklje! Prihvatite se oružja, ljudi! Sakupite žene usred stana i ne bučite. Tko ti je odao da
se nalazimo u ovoj oazi?"
„To su odali agi, a ne meni."
„Poklanjam ti život, jer si me sad poslušao i rekao mi istinu."
Odriješi mu zatim okove i nastavi:
„Vraćam ti slobodu. Idi agi i reci mu da ovdje vlada Nurvan-paša. On će onda odustati od svog
nauma." . Katombo je tom svojom odlukom, to je kasniji razvoj događaja pokazao, bio počinio grešku
koja je morala postati kobnom po Mameluke. Davajući suviše veliku važnost svom položaju visokog
sultanovog oficira, on se bio pouzdao u to da će aga i njegovi ljudi kao redovna vojska poštivati u svom
sukobu s kapu-dan-pašom načela i običaje vođenja rata priznate međunarodnim ratnim pravom. Bila je
to velika greška, jer je aga već davno bio zaključio da će Mameluke smatrati ilegalnom vojskom pa će
zato nastojati da ih pod svaku cijenu uništi.
Nasafi se zatim dade u bijeg glavom bez obzira; na svoju devu i na oduzeto mu oružje nije uopće više
mislio. Kad se već nalazio podaleko od oaze, naiđe na
152
janjičare koji su se polako šuljali prema Batuovu stanu. Aga, koji ih je vodio, začudi se kad ga ugleda.
„Već se vraćaš? A zašto?"
„Da ti kažem da se kaniš napadaja."
„Zašto?"
„Jer se u Batuovu stanu nalazi kapudan-paša."
„Kapuđan-paša. Zar ti je šejtan oduzeo pamet?"
„Sidi, ja ti kažem da je tamo. Ni ja nisam htio da u to vjerujem dok mi nije on lično pokazao buruntiju
potpisanu po sultanu."
„Kada? Zar sada?"
„Da, sada. Primijetio je da sam nestao pa je čekao da se vratim. Probudio je sve ljude u stanu pa im je
naredio da me vežu. Ja sam mu morao sve priznati, pa me je on onda poslao da te opomenem da ga se
čuvaš kao žive vatre."
„Zašto? Što se mene tiče Nurvan-paša? On je sultanov oficir, a ja potkraljev oficir. Ja nisam dužan da
ga slušam. Meni je potkralj naredio da Omara Batu ubijem, ako ne uspijem da ga uhvatim živa, i ja ću
to učiniti, mada znam da mi predstoje teški časovi, jer sad oni znaju kakva im opasnost prijeti. A sutra
ćeš biti kažnjen zbog toga što si nas izdao."
„Smiluj mi se, ago! Ja nisam mogao drukčije postupiti."
„Tko je tvoj gospodar, on ili ja?"
„Ti, sidi. Ali promisli u kakvu ćeš nepriliku dovesti potkralja ako sad ubiješ najvišeg oficira sultanove
mornarice!"
„Ja ga neću ubiti ukoliko mi ne bude smetao da izvršim svoju dužnost. Jesi li vidio Mamelukovu
ženu?"
„Vidio sam joj lice, jer ga po beduinskom običaju ne zastire velom."
„Da. Lijepa je poput rajske hurije. Ona će resiti potkraljev harem. Ti ćeš se sada vratiti Nurvan-paši pa
ćeš mu reći da mi preda Mameluka i njegovu ženu. Ukoliko to učini, ja ću se marno povući, ako li to ne
učini, provalit ću u oazu."
„On to neće učiniti, jer je njegova žena sestra Omarove žene."
153„Onda ćemo napasti Omarov stan, pa će sam biti kriv ako pri tom njega ubijemo. Idu sad! Možda ću ti
oprostiti kaznu!"
Nasafi ga posluša. Nakon nekog vremena on se vrati.
„Dakle, što kaže?" upita ga aga.
„Sidi, pravo da ti kažem, paša se silno naljutio kad je čuo što mu poručuješ pa je već htio da me ubije zato
što sam se usudio da mu dođem s takvim predlogom."
,,A kako glasi zapravo njegov odgovor?"
„On ti poručuje da dođeš lično po Mameluka."
„Zna li on koliko nas ima?"
„Ne zna", šlaga Nasafi, bojeći se da ne upadne u još veće zlo.
„On misli možda da nas ima manje nego njegovih. Mi ćemo ga svakako napasti. Ako mi doneseš lubanje
četiriju neprijatelja po tebi ubijenih, oprostit ću ti kaznu. Naprijed! Kad opkolimo oazu, na moj ćete znak
prijeći u napad i ubiti svakoga tko se usudi da vam se opre. Sto god tamo nađemo, pripast će vama."
Tim obećanjem, koje je bilo sračunato'na to da njime raspali hrabrost u srcima janjičara, postiže cilj za kojim
je težio. Janjičari se podijeliše u dva skupa, u namjeri da sa svih strana opkole tabor i tako ga lakše zauzmu.
Pustinja je bila sva utonula u tišinu, kad se odjednom začu krik orla i u Omarovu stanu sve oživje.
Odjeknuše zapovijedi, razlegoše se psovke, prasnu-še hici. Započet puškama, boj se nastavi noževima. U
bici bi se kadšto čuo i poneki ženski glas. Svojom nadmoći janjičari najzad pobijediše. Bio je to jezovit
prizor, bez trunka čovječnosti, kakav se može vidjeti samo u Sahari, gdje žive ljudi u čijim žilama teče krv
što plamti žarom pijeska. Tu i tamo ukazala 'bi se načas među šatorima i odmah zatim nestala u pustinji
prilika kakvog Mameluka što se bijegom spašavao. U osvit dana boj se završi.
Krvareći iz brojnih rana, aga je bio zastao posred Batuova stana. Nasafi mu položi pred noge četiri glave.
„Junak si ti! Kazna ti se prašta, al' mi ipak sad prebroj mrtve!"
154
Dok j« Nasafi brojio mrtve, aga priđe zarobljenicima. Bile su to uglavnom žene, osim teško ranjenog
Katomba. Muškarci su, ukoliko se nisu bijegom spasili, svi bili mrtvi. I dva uzor-borca, Said Abdalah i
Omar Batu, ležali su mrtvi pored mnogih drugih.
Pogled na žene morao je svakog čovjeka potresti; gotovo na svima njima na najstrašniji su način bili
zadovoljili svoje strasti divlji janjičari. Nedaleko od tih žena, žrtava janjičarskog bijesa, sjedile su na goloj
zemlji Sobeida i Aješa. Sobeida je plakala nad mrtvim tijelom Svog voljenog muža; a njena je kćerčica bila
ubijena-jednim zalutalim metkom. Roneći gorke suze, Aješa se trudila da ustavi Katombu krv što mu je iz
rana tekla; muž joj je sabljom bio ranjen u glavu pa je sad ležao pred njom kao mrtav u pijesku, a do svog
onesviješćenog oca ležala je mala Sulejka, njihovo dijete, nedirnuta bojnim strahotama.
Hladan agin pogled preletje preko skupa mrtvih i ranjenih. „Tko si ti?" upita on Aješu.
Ona mu reče svoje ime.
,,A ovaj čovjek?"
„To je Nurvan-paša, sultanov vrhovni admiral", odgovori ona ponosno. „Ti si ga ranio, a uz to ubio
mnogo njegovih ljudi. Teško tebi ako sultan to • sazna!"
Vođa janjičara nasmija se podrugljivo.
„Ja sam potkralj ev aga. Tvoj mi sultan neće ništa nažao učiniti, jer sam ja samo slušao svog gospodara."
Zatim se obrati Sobeidi: ,,A kako se ti zoveš?"
„Sobeida."
„Ti si kći Said Abdalaha i žena Omera Batu?"
„Da."
„Ne plači, jer će se tvoja žalost pretvoriti u radost. Ti si namijenjena potkraljevu haremu."
U očima žene bijesnu bijes kroz suze. „Radije ću se ubiti!"
Pri tom trgnu mrtvom Omaru nož iza pasa, ali joj aga brzim pokretom zadrža ijiku. ' „Nasafi!"
Janjičar dotrča.
155„Predajem ti ovu ženu; odvoji je od drugih žena, jer je namijenjena kedivu. Imaš da bdiješ nad njom
da ne učini sebi što nažao."
Sobeida zagrli snažno sestru. Sestre pokušaše da se obrane, ali uzalud. Nasafi ih silom odvoji i zatim
povede Sobeidu do deve i zapovjedi joj da se na nju popne.
„Okrutniče, ubij me!" viknu za njim Aješa duboko rastužena.
„Ne smijem. Ti si lijepa kao i ona, i ja bih te rado predao potkralju, ali ti si kapudan-pašina žena. Ti
moraš ostati pored svog muža, da mu liječiš rane."
„Onda mi bar dopusti da se oprostim sa sestrom."
„Učini to!"
Još jednom se sestre zagrliše. Bio je to kratak, tužan trenutak. Za to su vrijeme drugim ženama, koje su
bile namijenjene prodaji, raspodijeljene deve. Pošto ranjenim janjičarima povezaže rane, a -mrtve
sahraniše, povorka se spremi na put.
„Rastanite se!" zapovjedi aga sestrama, a zatim se obrati Aješi i nastavi: „Ostavljam tebi sve što pri-
pada Nurvan-paši, jer ga ne smijem opljačkati. Kaži mu da sam" ga poštedio i učinio samo svoju
dužnost. Vi nećete ostati sami: mnogi će se vaši, koji su sada u bijegu, čim mi napustimo oazu, vratiti
opet k vama. Salam aleik, ostaj mi s mirom i sreća pratila tebe i sve koje voliš!"
Jahači se popeše na konje, i karavan krenu, praćen plačem odvedenih žena i njihove djece. Poput duge,
ogromne zmije, povorka se uputi na istok, u beskrajnu pustinju, i uskoro iščeznu. U beskrajnoj pustinji
ostade Aješa, sama pored ranjenika i svog dje-,teta.
Okrijepivši se molitvom, ali sad ne kao muslimanka, već kao kršćanka, odvuče ranjenog Katomba do
izvora, da mu otvorene rane ispere. Došavši k sebi, Katombo otvori oči i, prepoznavši ženu, šapnu:
„Aješa!"
„Tu sam, dragi moj!"
„Gdje je Sulejka, naše dijete?"
„Tu je, spašena je."
156
„A Sobeida?"
„Zarobljena je i odvedena s drugima."
,,A Omar i tvoj otac?"
„Mrtvi su. Leže tamo prijeko."
Katombo okrenu polako ranjenu glavu. Pogled mu pade na oba mrtvaca i na mnoštvo mrtvih
Mameluka, i on sklopi oči. Ponovo pade u nesvijest, strašan mu je prizor bio zaslijepio oči.
Na Istoku se žene odgajaju da služe muževima, a kako su muškarci najvećim dijelom ratnici, rijetko
koja žena ne umije da liječi rane. Zato je i Aješa znala kako da postupi u tom slučaju. Ona potraži u
travi bilja što ublažuje boli i, pošto ga dosta nabra, zgnječi ga i istisnut sok kapnu ranjeniku u ranu, a
zatim mu zgnječenim biljem pokri ranu i poveza mu glavu.
Od tog lijeka ranjenik osjeti, tako mu se bar u-čini, izvjesno olakšanje. Savlada ga dubok, blag san, iz
kojega Se tek sutradan probudi. Ukaza mu se tada isti onaj prizor, koji su dan ranije bile već zapazile
njegove umorne oči. Sad se pomalo svega sjećao.
„Jesu li svi mrtvi?" zapita.
„Samo ih je nekoliko uspjelo pobjeći."
„Zašto su, reci mi, pošteđjeli tebe i mene?"
„Zbog tvog visokog čina."
,,A zašto su poveli sobom Sobeidu?"
„Ona je namijenjena potkraljevu haremu."
„Alah inhalo,'neka ih bog kazni! Liječi me i dalje vodom i biljnim sokom, da što prije ozdravim, jer mi
srce plamti od želje za osvetom!"
„Proći će još mnogo sedmica prije nego što uz-mogneš toj svojoj želji udovoljiti."
„Bog je velik i svemoćan, a moje je tijelo izdržljivo. Zar te je strah da ostaneš ovdje sama?"
„Bojim se mrtvaca, jer su noćas bili u blizini ča-glji i hijene. Hoće li se oni što su pobjegli vratiti
ovamo?"
„Vratit će se čim saznaju da su ubice otišle."
Taj kratki razgovor zamori ranjenika. On sklopi oči i ponovo zadrijema.
Aješa sad nastavi da traži ljekovito bilje za njega i otpale datulje za sebe i za svoju kćerku. U tom
157
traženju prođe joj čitav dan, a onda se spusti veće, a za njom i noć. Životinje, koje janjičari ostaviše u
oazi, same se za sebe pobrinuše; vode i datulja pored raznog grmlja bilo je ondje dosta.
Blizinu mrtvih, čija su tijela uslijed 'vrućine već isparivala odvratan zadah, Aješa je i inače neprijatno
osjećala, smatrajući je punom opasnosti. Taj odvratan zadah mamio je hijene, čaglje i pustinjske lisice,
te pustinjske zvijeri što su samo čekale da, čim žene ostanu same, navale na jezovitu noćnu gozbu. Oko
ponoći došulja se u pusti stan jedna sjena. Aješa se u prvi mah uplaši. Bio je to jedan od izbjeglih
Mame-luka.
Tražeći nešto među leševima, približi se mjestu gdje su se nalazili preživjeli Beduini. Odjednom us-
tuknu, ali. se umiri kad začu kako ga Aješa dozivlje,
„Alah akbar — bog je velik! Još ima, dakle, preživjelih? Janjičar te nije zapazio?"
„Zapazio me je,' ali me je poštedio."
,,A što je s Nurvan-pašom?"
„On je ranjen. Mene i dijete nije nitko dirnuo."
,,A gdje su druge žene s djecom?"
„Aga ih je poveo sobom pa će žene prodati raznim haremima,'a djecu trgovcima robljem."
„Alah inhal el Kelb — bog ubio pseto! Da sam imao ženu, bio bih pošao u potjeru za njim, jer tu ima
još konja i deva. Ja sam, međutim, sad prebrojio mrtve. Vidim da još trojice nema. Zar su i oni zarob-
ljeni?" Ne "
,,IN e.
„Znači da su i oni utekli pa će se vratiti čim primijete da je neprijatelj otišao. Hoću da vidim nisu li tu negdje
u blizini; dat ću im znak, pa će se možda odazvati."
On potraži jednu rababu. Prislonivši je na usne, izmami iz nje nekoliko glasnih zvukova. Ponovi svirku
nekoliko puta i postiže cilj: pojaviše se tri ljudske prilike, koje su se dotad u blizini šunjale da bi se uvjerile
da li je oaza ponovo van opasnosti.
On ih obavijesti da se sad mogu u oaza slobodno kretati. Oni utažiše najprije glad i žeđ, a zatim se
posavjetovaše što će dalje da rade. Sva četvorica bi-
158 »
11 su mladi ljudi. Nijedan od njih nije Imao ni žene ni djece pa nisu imali za koga da se bore; da su imali
bližih srodnika među zarobljenicima, sigurno bi bili pošli u potjeru za janjičarima. Sin pustinje rođen je
razbojnik i ratnik pa se ne boji ni da sam pođe u potjeru čak i za velikim. neprijateljskim karavanom,
spreman da sačeka čas kad će moći da ostvari što je zamislio; a kad taj čas kucne, nema tog stvora koji bi se
s njim mogao mjeriti: lukaviji je on tada od lisice, krvožedniji od risa i smioniji od lava.
Sva četvorica odlučiše zato da ostanu ondje i posvete se njezi ranjenika i osiguranju oaze.
Još iste noći pokopaše svoje mrtve, koje su Janjičari bili ostavili ondje da se divlje zvijeri njima nahrane.
1598. ŽIVOT ZA ŽIVOT
Nekoliko mjeseci zatim uđe u konačište u Bulaku, kairskom predgrađu, mali karavan. Sastojao se od
jedne žene s djetetom i pet muškaraca. Jedan od njih bio je vrlo blijed, ali u njegovim tamnim očima
plamtjela je divlja vatra.
Predavši ženu.i dijete jednom od svojih pratilaca, uputi se ulicom el Kantareb pa se zaustavi pred jed-
nom kućom koja je ličila na palaču. Na vratima te kuće stajao je na straži naoružan crnac.
„Limin el bet di — tko je vlasnik te kuće?" upita sitražu.
„Kediv, bog ga poživio! U njoj stanuje vrhovni kadija, koga sultan, bog mu osvjetlao lice, svake godine
šalje ovamo da ga zastupa pred potkraljem kad u njegovo ime sudi njegovim podanicima."
„Dan mijene već je' prošao. Kako se zove novi kadija?"
„Pitaš li za novog kadiju Bašija? Ime mu je dugo, malčice kraće od Nila, ali mi ga zovemo ukratko Abu
Mosalem."
„Da li je sad kod kuće?"
„Da, sad je u svojoj odaji, gdje u to doba prima vjernike koji dolaze k njemu da im sudi. Jesi li se u-
putio k njemu?"
„Da."
„Onda idi, Alah ti blagoslovio riječi!"
Katombo uđe i pope se stepenicama, pokrivenim skupocjenim izmirskim ćilimima. Navrh stepenica
stajao je eunuh, odjeven u bogato odijelo, a naoružan
160
zlatom urešenim handžarom i srebrom okovanim pištoljima.
„Bitrid e — što tražiš ovdje?" okosi se eunuh na dolaznika.
„Hoću da govorim s kadijom Bašijem."
„Tko si ti?"
„To ću ja njemu lično reći."
„Imaš da kažeš to meni, jer bez moje dozvole ne »miješ- k njemu."
,,A gdje je njegova odaja?"
„Tamo."
Lijevom rukom pokaza na vrata, pruživši mu pri tom otvorenu desnu, kao jasan znak da pušta kadij!
samo one koji mu daju bakšiš.
„Ti tražiš od mene bakšiš?" upita ga Katombo.
„Zar ne znaš da otvorena ruka otvara vrata?"
„A zar ti ne znaš da Prorok kaže: ,Lakoma ruka sluge nanosi Štetu gospodaru?' Teško onome koji prav-
du kupuje zlatom i srebrom! Ništa ti neću dati!"
„Onda nećeš govoriti s kadijom Bašijem."
„Govorit ću: pokazat ću ja tebi."
Katombo zamahnu i udari tako snažno momka, da se ovaj sruši na zemlju, ali se odmah diže i trgnu
handžar da njime nasrne na Katomba. Ovaj ga lijevom rukom uhvati za šaku kojom je držao handžar i
tako mu je snažno stisnu, da eunuh zaurla od boli.
Uto se otvoriše vrata kadijine odaje, i na njima se pojavi sam kadija. Katombo mu je bio okremu leđa,
pa mu kadija ne vidje lice.
,,E baš si drzak, pseto jedno!" viknu kadija, trg-
nuvši pri tom krivu sablju.
Katombo se okrenu. „Pravo kažeš, kadijo. Ovo se pseto drznulo da zaište od mene bakšiš i reklo mi da
me, ako mu ne dam bakšiš, neće pustiti k tebi, a zatim je trglo i oružje protiv mene. Sto da radim sad,
da se sam obračunam s njim ili da ga predani krvniku?"
„Čovječe, ako te je zloduh opsjeo, batine će ga već iz tebe istjerati! Tko si ti?"
„Pogledaj!" reče Katombo, prebacivši kukuljicu na zatiljak. •
H Žezlo l Sekte
161Kadiia ustuknu sav uplašen. „Mašala! pa ti si ka-pudan-paša!"
„Da, pravo si rekao! Mogu li s tobom govoriti i bez bakšiša?"
„Salam aleik! Uđi, gospodaru!" ,:A ovaj čovjek koji se drznuo da z^ novac proda pravdu i tvoje čestito
ime?"
„On neće izbjeći svojoj kazni. A ti sad pokaži svoje lice i uđi."
Uškopljenik zataknu sad svoj handžar u korice. Kadija i kapudan-paša uđoše zatim u odaju, gdje je već
sjedilo više ljudi i velom zastrtih žena.
„Iziđite- i sačekajte napolju dok vas pozovem!" zapovjedi im kadija.
Oni iziđoše. Katombo morade sjesti desno od kadije, na povišenu stepenicu, pokrivenu blistavim ka-
šmirskim ćilimom. Kadija pljesnu rukom o ruku, i u odaju uđoše crni robovi sa skupocjenim čibucima i
s kavom, nudeći njima gospodu. Zatim kadija započe razgovor.
„Znaš li ti da te je u Kahiri tražio jedan sultanov poslanik?"
„Da, čuo sam."
„Ti si bio na dvomjesečnom dopustu. Međutim, ti se s dopusta nisi vratio, pa se sultan sad raspitao za
tebe kod kediva."
,,A što mu je kodiv odgovorio?" „Odgovorio mu je da si ti samo jedanput bio kod njega, a zatim si
nestao. Brod kojim si se dovezao u Egipat uzalud te je čekao pa se davno vratio u Stam-bul. Smijem li
te pitati gdje si bio čitavo to vrijeme?" Katombo skide fes s glave i reče mu: „Pogledaj ovu ranu!"
Kadija se začudi. „Mašala! Ti si bio ranjen pa si bolovao. Tko se drznuo da tebe, kapudan-pašu, slav-
nog admirala vladara pravovjernih, napadne?"
„Ja dolazim k tebi da osudiš krivca. Hoćeš li ga osuditi ako ti ga ja naznačim?"
„Alah akbar — bog je velik, a moja ruka moćna. Drsko će pseto smrću okajati svoj zločin. Reci mi
njegovo ime."
162
„Ti ga nećeš kazniti", odgovori Katombo glasom u kom se osjećao prizvuk sumnje.
„Zašto? Kunem ti se Prorokovom bradom da će dobiti što je zaslužio! Samo mi reci njegovo ime! Moji
će ga ljudi pronaći; tražit će |a posvuda, sve do krajnjih granica Sahare, dok ga ne nađu."
„Ne trebaš ga tražiti u Sahari; lako ćeš ga naći, jer se nalazi ovdje, u Kahiri. Glavni je krivac potkralj."
Kadija se zaprepasti. „Alah neka spasi tvoju i moju dušu! Ta nije valjda, potkralj napao sultanova
kapudan-pašu!"
„Nije me on lično napao, već po svojim janjičarima."
,,A gdje se to desilo?"
,,U jednoj oazi, kada sam se bio uputio da posjetim neke svoje prijatelje."
„Aga je pred tri mjeseca dosta dugo izbivao iz Kahire, ali se nikome nije javljao, pa se nije znalo kuda
se uputio. Možda se to upravo u to vrijeme desilo?"
„Da, desilo se upravo u to vrijeme."
„On te je napao, znajući da će te naći ondje?"
„Da, jer sam ga ja po svojim ljudima upozorio da se čuva."
„Onda je aga postupio prema naređenju koje je dobio od kediva. Znači da kediv smatra tvoje prijatelje
svojim velikim neprijateljima. Tko su ti tvoji prijatelji?"
„Znaš li ti Omara Batua?"
„Bogatog, hrabrog mamelučkog vojvodu?"
„Da. Njegova je žena sestra moje žene. A poznaješ li Saida Abdalaha?"
„Bogatog brodovlasnika? On je pred neko vrijeme ubio Hamd el Areka, asuanskog namjesnika. Kediv
je htio osvetiti namjesnika pa je tražio ubicu, ali je ovaj pobjegao s jednim mladim hrabrim kapetanom
kome je Said Abdalah zbog njegove hrabrosti dao jednu svoju kćer za ženu."
„Ja sam taj kapetan."
„Ti?" upita ga u čudu kadija.
163
„Da, ja. Asuamskt namjesnik bio je oteo sestru moje žene, vjerenicu mamelučkog vojvode. Ja sam mu je
zatim preoteo, a on me je zbog toga progonio pa je poginuo u sukobu sa mnom. Ja sam se onda dao u bijeg s
Abdalahom, a Omar Batu morao se sakriti u pustinji, jer ga je potkralj htio ubiti. Pred tri mjeseca ja sam se
sa svojom ženom uputio Mameluku. Tamo nas je janjičarski aga, po naređenju samog ko-diva, napao i pri
tom ubio sve odrasle muškarce, a žene i djecu poveo sobom."
„Znači, Said Abdalah i Omar Batu su poginuli?" „Da", zareza Katombo. „Ali ja ću ih osvetiti." „Na kome?"
„Na njihovu ubici. Ti ćeš mi pri tom pomoći." „Namjesnikove je ubice stigla smrt po naređenju samoga
potkralja. Reci mi sam, mogu li ja potkralju suditi?" •
„Ti si mi se zakleo Prorokovom bradom da ćeš krivcu suditi. Zar rie znaš da pravovjernik ne smije nikad
prekršiti tu zakletvu?"
„Ja je neću prekršiti, ukoliko to bude u mojoj moći; ali Alah zna da nitko na svijetu ne može da učini više
nego što je u njegovoj moći. Opisi mi sad tačno čitav taj slučaj!"
Katombo mu ispriča sve što je doživio u Egiptu, prešutjevši pri tom ipak ono-što je smatrao nepotrebnim da
spomene. Kadija razmisli duboko o svemu i najzad izjavi:
„Tko je u stvari ubica? Potkralj to nije, jer on nije mogao poznavati prilike koje su dovele do pokolja, a ni
aga nije kriv, jer je on izvršio ono što je smatrao svojom vojničkom dužnošću. Nitko nije kriv, l zato moja
zakletva u ovom slučaju ne može da važi, jer je on izvršio ono što je smatrao svojom vojničkom dužnošću.
Nitko nije kriv, i zato moja zakletva u ovom slučaju ne može da važi, jer nemam kome da sudim." Katombo
ne zamjeri kadiji što je došao to tog lukavog zaključka, utoliko više što je napad bio namijenjen samo Omaru
Batuu i što je aga izjavio da će se u miru povući ako mu predadu Batua, koga je smatrao glavnim krivcem.
Promatran s tog gledišta,
184
Čitav je slučaj bio poprimio Izgled privatne stvari, pa je kao djelo krvne osvete bio van nadležnosti vlasti.
„Mudar si ti, kadijo, jer umiješ da zakletvu okreneš tako da je ni Alah više ne može čuti. Nego, reci ti meni
jedno: hoćeš li me braniti od kediva ako mu omrznem?"
„Hoću."
„Smije li on udovicu Mameluka uzeti k sebi za harem ako ona na to ne postane?"
„Ne smije, jer ona nije robinja, pa Je nitko ne može da proda."
„Nemamo prema tome više išta da jedan drugome kažemo. Alah jihfazak — čuvao te bog!"
Katombo ustade. I kadija ustade, ali zadrža još časkom Katomba.
„Gdje si se nastanio?"
„Moji su svi još u konačištu."
„Ja te molim da moj dom smatraš i svojini."
„Sa zadovoljstvom ću udovoljiti tvojoj želji."
,,I još jedno hoću da ti kažem: imaj stalno u vidu da kediv po svom položaju nije nikako običan poda-.nik ili
službenik i da sultanova moć često ne dopire tako daleko kao što bi se nekome moglo to učiniti. Zato je i
dužnost na kojoj se ovdje nalazim i neprijatna i teška. Dovedi svoje k meni, a ja Ću ti pomoći koliko to bude
u mojoj moći."
Pošto se vrati u konačište i povede Aješu s djetetom l sa slugama kadiji, koji ih ukonači kod sebe, Katombo
se uputi sam potkralju.
Nije bilo u skladu s niegovlm činom što se sam, bez pratnje, uputio potkralju. U krajevima tropskog pojasa
ljudi na višim položajima okružuju se većim brojem slugu nego što je to u nas uobičajeno. Za svaki Posao
što ga obavlja, čovjek na višem položaju raspolaže posebnim službenikom pa se naročito kad ide nekome u
posjete razmeće velikim brojem potčinje-nika. Riječ ,ide' nije u ovom slučaju zapravo tačan iz-raž, jer
čovjek na višem položaju u spomenutim krajevima kad izlazi u javnost ne ide nikud pješice, nego jaše ili se
vozi, ukoliko ga ne nose na nosiljci. 'Što se Katombo pješke uputio potkralju, to je bilo u skladu s njegovim
zapadnjačkim nazorima, a zavisilo je od
165okolnosti što ondje nije raspolagao poslugom, ali se time ipak ogriješio o poštovanje koje je bio
dužan da i sjajnom pratnjom iskaže potkralju kad se k njemu uputio.
Kediv je bio upravo izišao iz kupatila pa je sad pušio sjedeći na divanu prekrivenom bijelom svilom.
Kaput koji je imao na sebi bio mu je urešen briljan-tima, na turbanu mu se blistala divna stotine hiljada
vrijedna kopča, a balčak njegove sablje demeškinje, kojom se bio opasao, sav se sjao, optočen
draguljima najrjeđe vrste.
Vladar Egipta bio je zle volje. Pred njim je stajao njegov janjičarski aga, vrhovni upravnik policije, i
podnosio mu dnevni izvještaj u kom je štošta pobuđivalo gnjev visoke ličnosti.
Uto se puzećke približi jedan rob. „Sto ćeš, pseto?" upita ga potkralj. „Gospodaru, jedan čovjek, koji
kaže da mu je ime Nurvan-paša, želi da govori s tobom, suncem mudrosti i uzorom snage."
Potkralj se trgnu i pogleda Ijutito agu. „Vidiš, došao je, pustinja ga niie progutala! Da je s drugima
poginuo, ne bi sad dosađivao ni meni ni tebi."
Aga obori pogled. „Gospodaru, ja nisam mogao znati što ti želiš."
„Sluga mora uvijek znati što njegov gospodar želi. Neka uđe!"
Katombo uđe. Pokloni se gotovo neprimjetno i položi desnu ruku na srce u znak poštovanja.
Kediv ga dočeka laganim pokretom ruke. „Salam aleik! Dobro došao, sultanov admirale. Po kakvom
poslu dolaziš!"
„Ne dolazim kao izaslanik svog moćnog gospodara, dolazim po ličnom poslu", odgovori mu Katombo l
dobaci mračan pogled agi, a zatim se nijemim pitanjem obrati potkralju, koji odmah shvati što hoće da
pita.
„Ovaj je čovjek moja desna ruka. Pred niim možeš da govoriš kao da se nalaziš nasamu sa mnom."
„Onda mi dopusti da sjednem!" Zatim gurnu nogom jedan jastuk u blizinu potkralja i sjede na nj.
Potkralj je bio propustio da po-
166
nudi kapudan-paši stolicu pa je sad bio primoran da primi taj prijekor.
„Sjedni i poeni!" reče mirno.
Ali bora između njegovih obrva bila je očito znak da ga je samosvjestan pašin postupak naljutio.
„Ti kažeš da je taj čovjek tvoja desna ruka", reče Katombo. „Zašto si onda tu ruku upravio protiv
mene?"
„Protiv tebe?" upita ga kediv licemjerno se čudeći. „Objasni te svoje riječi!"
Katombo diže fes. „Pogledaj, tu mi je ranu zadala tvoja desna ruka!"
„Ti si ranjen? Moj ti je aga zadao tu ranu?"
„Tako je, gospodaru, tebi je to već odavno poznato."
„Meni to nije poznato, ali ću odmah saznati istinu." Zatim se dbrati agi: „Da li je tvoj mač zadao ovu
ranu?"
„Nije", odgovori aga.
Potkralj pogleda pašu s izrazom zadovoljstva. „Čuo si. Aga meni nikad ne govori neistinu, jer zna da
bih mu onda odrubio glavu i položio mu je pred noge."
„On, doduše, ne običava lagati, ali ovoga je puta rekao neistinu; da nije bilo njegove zapovijedi, ne bih
se ja bio našao tako blizu smrti."
„Pričaj dalje. Tvoja priča zvuči čudno i tajanstveno, ali ti ćeš mi tu zagonetku riješiti."
„Tebi je već poznato njeno rješenje", odgovori Katombo, „pa se ne smijem drznuti da ti bez potrebe
oduzmem vrijeme koje ti je dragocjeno. Tvoj je aga ubio u pustinji moje prijatelje. Kaži da li je do toga
došlo po tvojoj zapovijedi!"
„Kako se zovu ti tvoji prijatelji?"
„Said Abdalah i Omar Batu."
„Ta bi imena mogla biti kobna po tebe. Zar nisi imao boljih prijatelja?"
„Bili su to pravi prijatelji, boljih nisam mogao nikad poželjeti."
„Ubice su bili! Ubili su Hamd el Areka, asuanskog namjesnika, zato je i njih morala prije vremena stići
167smrt. Zar ne znaš da koran kaže: Edem bedem, krv za krv, oko za oko?"
„Oni ga nisu ubili, oni su ga u časnom boju savladali. On je oteo Abdalahu kćer i oružjem nasrnuo na
nj, mada mu je on bio već oprostio zločin kojim se bio o njega ogriješio1. A što su ti skrivili Mameluci
koje si zajedno s Batuom i Abdalahom dao ubiti?"
Kedivu sijevnuše oči od Ijutine. „Pseto jedno, zar s3 tako govori sa mnom?"
„Pseto? Nurvan-pašu, sultanova admirala, usudio ti se da nazoveš psetom?"
„Pseto si, još ti jednom kažem. Dovoljan je jedan moj mig, i tebe više neće biti!"
„Nisi ti moj gospodar ni moj starješina. Ne bojim se ja ni tvog miga ni tvojih prijetnji. Namjesnika je
Saiđ Abdalah ubio u samoobrani, a Omar Batu nije L io ni prisutan pri tom."
„Dokaži to!"
„Dokazujem ti to svojom riječi!" odgovori Katombo ponosno.
„Svojom riječi dokazuješ da govoriš istinu?" 1 „Da, jer sam ja na svoje oči vidio da se Said
Abdalah branio. Ja sam muž Atodalahove kćeri, a zovem se zapravo Katombo."
„Katombo!" uzviknu kediv, ustavši napola s divama. „Onda si ti ubica koji nam je tada izmakao?"
„Inte raltan — varaš se. Ja nisam ubica. Mene je namjesnik napao, i ja sam se samo branio."
„Nadmudrio si i ubio čovjeka koji mi je bio mnogo omilio. Ti si zločinac, i ja ću ti suditi kao zločincu."
„Opet se varaš. Ja sam Nurvan, kapudan-paša vladara pravovjernog svijeta; tko mene vrijeđa, vla-uara
vrijeđa."
„Ti si Nurvan-paša, ali si i moj podanik, jer si rođen u Egiptu i bio si kapetan na svetoj rijeci."
„Bio sam kapetan, ali sam rođen u jednoj dalekoj zemlji pa nisam tvoj podanik, a pred tobom zastupam
one čiju si smrt ti skrivio. Gdje je Sobeida, žena Omara Batua?"
„Ti znaš da pravovjernik ne govori nikada o ženi."
168
„Onda ti nisi pravovjernik, Jer si svom agi govorio o Sobeidi. Mrtvima ne možeš vratiti život, ali vrati
mi Sobeidu, sestru moje žene!"
Ustavši, Katombo je sad bio zauzeo zapovjednički stav pred čovjekom kome su se poput robova po-
koravali svi podanici Egipta. U isti čas ustade i potkralj i maši se mača.
„Sobeidu nećeš više vidjeti."
„Ja tražim od tebe da mi je vratiš, a s njom i sve blago što ga je aga odnio opljačkavši ubijenog mame-
lučkog vojvodu."
„Ti tražiš? Mrtav ćeš ležati, preda mnom ako sad mignem svojim slugama. Ti stojiš ovdje preda mnom
ne kao sultanov oficir, već kao namjesnikov ubica. Ako te ja osudim, tko će to saznati? Zašto si došao
k meni šuljajući se kao kakav derviš, bez pratnje koja dolikuje kapudan-paši. Mogu narediti da ti
odrube glavu, i nitko to neće saznati."
„Ti se varaš. Kadija Baši zna da sam ja pošao k tebi. On čeka da se vratim pa će odmah obavijestiti
sultana ako se ja ne vratim."
„Misliš li ti da se vladar Egipta bojii nekog kadije? ,Tko si ti? Hodočasnik ili prosjak, jer dolaziš k
meni bez pratnje. Kapudan-paša nije bio kod mene. Ago, zgrabi ga!"
Katombo se maši sablj'e. „Misliš li ti zaista da s« kapudan-paša boji egipatskog namjesnika. Opozovi
zapovijed, inače ću se sam osvetiti na ubici mojih."
„Ti se usuđuješ prijetiti vladaru Egipta u njegovoj vlastitoj palači? Zgrabi ga, ago!"
Aga ispruži ruku. Ali u isti čas bijesnu Katombo-va sablja, i janjičareva glava, odrubljena s trupa, pade
na zemlju. Lišeno glave, agino se tijelo zatetura i trenutak zatim sruši se na skupocjen čilim, kojim u
isti čas poteče potok krvi.
„Tako umije da barata mačem Nurvan-paša kad je primoran da poremeti kućni mir."
Zatim otrije okrvavljenu oštricu o jastuk na kojemu je još čas prije sjedio i turi mač u korice. Potkralj
se u prvi mah ukoči od straha i užasa, ali malo zatim dođe ponovo k sebi.
169„Ubico!" zaurla on i obori se zamahnutom sabljom na Katomba.
Katombo ođbi udarac šakom, i mač što ga protivniku izbi iz ruke udari o zid. Kediv posegnu onda ru-
kom za šal koji mu je služio kao pas, izvuče iz njega pištolj i odape. Katombo, međutim, u isti mah
munjevitom brzinom izmaknu, i metak mu zviznu pored glave. Čuvši pucanj, sve sluge što su se
nalazile u blizini dotrčaše u odaju.
„Držite ubicu i vežite ga!" zapovijedi kediv, sav, zapjenjen od bijesa.
Katombo trgnu ponovo sablju. „Stanite!" viknu oštro. „Ja sam Nurvan, sultanov kapudan-paša. Ja sam
se samo branio; tko me dirne, past će mrtav!"
Njegove riječi i njegov prijeteći stav pokolebaše sluge, plašljive eunuhe. Katombo iskoristi taj trenutak
i izađe iz odaje. Kediv je bjesnio, ali Katombo se međutim, prije nego što se sluge odlučiše da pođu za
njim u potjeru, umiješa u mnoštvo što se bilo okupilo pred palačom.
Potkralj opali ponovo, ali sad u sluge: nekoliko ih obori, a zatim drugima zapovjedi da pođu odmah po
kadiju Bašija.
Kadija je međutim čekao da se Katombo vrati.
„Kako se stvar svršila?" upita ga kad se vrati. „Pogled ti je ljutit, sluti na zlo."
„Ova je sablja još topla od krvi ubice", odgovori Katombo kome se lice bilo smrklo.
„Što si učinio? Koga si ubio?"
„Janjičarskog agu."
„Alah akbar — bog je velik, ali tvoja je smjelost još veća. Gdie si ga ubio?"-
,,U palači, pred očima potkralja."
Kadija problijedje. „Onda si propao."
„Propao? Zar kapudan-paša propao?"
„Da. Jer te ni sultan ni ja ne možemo spasiti. Ti si unio nemir u kraljevski dvor i ubio vrhovnog upra-
vnika carske policije. Ubistvo vapi za osvetom. Potkralj će te predati u ruke pravde."
„Ja ne podliježem njegovoj pravdi."
„Podli ježeš!"
„Ja joj se neću podvrći."
170
„Primorat će te da joj se podvrgneš."
,,A ti me zaštiti. Nijedan potkraljev kavaz ne smije ući u tvoju kuću."
„Mašala! To je istina. Ti možeš stanovati kod mene, ali čim tvoja noga prekorači prag moje kuće, tebe
će uhapsiti."
„Ja ću se čuvati. Poslat ću odmah sultanu izvještaj, u kome ću mu po istini izložiti što se dogodilo.
Neka se onda vrši njegova volja."
„Ja ću tvoj izvještaj nadopuniti svojim, ali ne mogu ti zatajiti svoje bojazni. Sultan će imati obzira
prema kedivu."
„A zar neće imati obzira i prema najvišem oficiru svoje ratne mornarice?"
„Hoće. Ali tvoj oprez treba da prevlada nad njegovim obzirom."
Uto stiže glasnik. Potkralj je zvao kadiju da odmah dođe k njemu. Kadija se odmah s brojnom pratnjom
uputi u potkraljevu palaču.
Kadija se'kod potkralja dugo zadrža. Na povratku mu se na licu moglo pročitati da se ne nada baš
dobru.
„Desilo se upravo ono što sam ti rekao da će se desiti. Kediv je zatražio od mene da te odmah njemu
izručim."
„Ali ti si to odbio?"
„Da."
„A što će on sada učiniti?"
„On se ne smije ogriješiti o međunarodno pravo po kojemu se moja kuća mora smatrati tvojim utoči-
štem, ali će moju kuću opkoliti stražama. Kavazi kojima je povjerena ta dužnost već su na putu."
„Toga se ja ne bojim. Ja neću napustiti tvoju kuću dok ne stigne sultanova odluka."
„Kediv će je imati u rukama prije nego ti."
„Zašto?"
„Jer je već odaslan u Stambul glasnik koji će se u potkraljeve ime usmeno žaliti na tebe i tražiti tvoje
izručenje."
„Koga je potkralj poslao?"
„Poslao je čovjeka koji će svojim činom moći da utječe na sultana..."
171„Vjerojatno svog vezira?"
„Pogodio si. Nije teško zamisliti da će taj visoki službenik, koji je uz to i vješt diplomata, svojim usme-
nim izlaganjem postići više nego ti svojim pismenim izvještajem."
,,U pravu si. U sultana je srce suviše meko. Jesi li čuo kad za grofa Hohenegga, za tog nitkova koga
sam ja jednom na „Orlu" zarobio?"
„Svaki Turčin zna za to tvoje junačko djelo, kojim si se toliko proslavio da te je sultan postavio za
kapudana najmodernijeg ratnog broda turske mornarice."
„Grofa je bio zamrzio sultan, i ja sam već mislio da mu nema spasa. Ali taj je nitkov svojom lukavo-
šću uspio da od sultana postigne pomilovanje. Ja se bojim da bi ta sultanova blagost mogla jednom biti
i po mene kobna."
„Ja dijelim s tobom tvoju bojaznost, ali sam spreman da ti pomognem koliko uzmognem. Naravno, ke-
div je uvjeren da ćeš i ti sa svoje strane poslati u najkraćem roku u Starrvbul glasnika. Može se
očekivati da će on tvom glasniku praviti na putu poteškoće."
„To je dosta vjerojatno. Može li se to na neki način spriječiti?"
„Ja imam jednog vjernog slugu u koga se možemo uzdati. Dakako, on ipak ne smije da lično preda sul-
tanu tvoj izvještaj. Kome da ga preda?"
„Velikom veziru, koji mi je prijateljski sklon."
„Onda piši odmah! Za sve ostalo ja ću se pobri-riuti. Alah neka nam blagoslovi korake!"
„Jesi li spomenuo potkralju Sobeidu?"
„Jesam."
,,A što ti je on odgovorio?"
„Rekao mi je da ćemo do večeras saznati što je s njom odlučio."
„On će je zadržati u haremu, a ja ne mogu ništa poduzeti da je oslobodim."
„Meni se ipak učinilo kao da je odlučio da nam je još danas preda. Strpi se-. Možda ćemo večeras saz-
nati što je odlučio."
Bilo je to oko ponoći. Stanovnici Kaira već su spavali. Samo tu i tamo mogla se vidjeti na krovu koje
172
kuće poneka ženska prilika, lica zastrta bijelim velom, kako se odmara na svježem zraku. Kroz tihe
ulice kaskala su s nosiljkom na rukama četiri nosača, predvođeni jednim janjiearskim oficirom. Pred
kapijom palače, u kojoj je stanovao kadija Baši, oficir zapovjedi nosačima da stanu, a zatim pokuca.
Iza okanca koje se u isti čas otvori pojavi se lice jednog crnca.
„Leltak saide! — Blagoslovljena ti bila noć!" pozdravi janjičar. „Jesi li ti čuvar kuće?" „Jesam. Sto
želiš, gospodaru?" „Da li je tvoj gospodar, kadija Baši, još budan?" „On sjedi na doksatu i radi."
„Stanuje li kod njega jedan »idi po imenu Nur-van-paša?" „Da."
„Da li je i on još budan?" „Ne znam."
„Onda ga probudi i otvori!"
„U to kasno doba noći? To ne smijem. Moj bi w gospodar na mene naljutio."
„Ja neću ući, samo ću ti predati nosiljku." „Koga nosite?" „Osobu koju paša očekuje." „Tko je šalje?«
„Potkralj."
„Onda ću otvoriti. Ali ti nemoj ulaziti, mogu da uđu načas samo nosači, a zatim neka se i oni odmah
udalje!"
„Moja noga neće stupiti preko praga ove kuće, t a ti ne smiješ ni poviriti u nosiljku dok ne dođe
lično Nurvan-paša. Kaži mu samo da mu to potkralj šalje, Jer je to od njega tražio."
Kapija se otvori; ona četvorica uniješe nosiljku u dvorište i udaljiše se šutke, predvođeni janjičarom.
Crnac se ne usudi ni približiti se nosiljci, nego uđe u palaču i pope se na doksat. Tamo nađe kadiju
Bašija gdje sjedi okružen raznim knjigama i neumorno piše. Čuvši da je n.etko ušao, kadija se nevoljno
okrenu:
„Što ćeš! Zar ne znaš da ja u to doba neću da budem uanemiravan?"
173
riti l naći ceduljicu. Vjerojatno je'prije nego što je umrla sakrila u kosu nešto što nam može da objasni
zašto se odlučila da sama sebi zada smrt. Pokušajmo da to pronađemo."
Razriješiše uvojke njene bujne kose. Katombova se slutnja obistini. U uvojcima nađoše smotan papirić.
Katombo ga odmota i pročita kratko pisamce, upravljeno njemu.
„Katombo! Večeras će me ubica predati tebi ako pristanem da mu postanem ženom. Ja ne mogu da ži-
vim kao obeščašćena žena, zato sam odlučila da sama sebi zađam smrt. On će ti poslati moj les, i ti ćeš
naći ove moje riječi. Poljubi mjesto mene Aješu! Da ste mi svi zdravo! Moja smrt i smrt mojih milih
vapi za osvetom, osvetite sve nas!
Sobeida."
Katombo stisnu šaku, divlji bijes zgrči mu lice. „Otići ću k njemu i ubit ću ga."
„Tim svojim riječima daješ oduška svom gnjevu. Zaboravljaš da ne smiješ napustiti ovu kuću i da ke-
diva ne možeš olako ubiti kao kakvog felaha ili pustinjskog Arapina."
„Ne mogu? Zašto ne mogu? I on raspolaže samo jednim životom. I u njegovim grudima kuca samo jed-
no srce, pa će u nj lako prodrijeti moj metak."
„Kao svaki čovjek, ni on ne može da izbjegne smrti; ali i ti ćeš zatim pasti kao žrtva osvete. Ne zabo-
ravi da imaš ženu i dijete."
Katombo spusti ruke koje je u osvetničkom bijesu bio podigao. ,,U pravu si, ali on će ipak umrijeti;
neće umrijeti ni od metka ni od mača, ali će ipak umrijeti. Umrijet će smrću koju je sebi zadala
Abdalahova kći."
Zatim nataknu sebi na prst opasan prsten.. Kadija mu položi ruku na rame i opomenu ga:
„Prorok kaže: Prije nego što izrečeš zamašniju riječ, razmišljaj o njoj tri sata! Prije nego što započ-neš
zamašnije djelo, razmišljaj o njemu tri puta tri sata! Ne odlučuj se ni na šta dok ti se duša ne smiri i oko
ne uzmogne ponovo jasno sagledati stvari. Vladarev život je svet i neprikosnoven."
176
„Nimalo svetij i ni neprikosnoveniji od života bilo kojeg čovjeka. Ne brini za mene. Nurvan-paša će o
svemu što odluči da poduzme ranije zrelo razmisliti. Morat ću sačekati da stigne sultanova odluka."
„Načekat ćeš se dok ti stigne ta odluka, imat ćeš vremena da naučiš biti strpljiv. Hoćeš li reći svojoj
ženi da joj je sestra umrla?'1
„Da."
„Zar ne bi bilo bolje da joj to zasad prešutiš?"
„Ne. Pokojnica ima pravo na saučešće svojih, a ja sam uvjeren da Aješa više voli da zna da joj je sestra
mrtva nego da je ljubi onaj koji joj je ubio oca. Pusti me da idem k njoj! Leltak saide — blagoslovljena
ti bila noć!"
Teška srca ostavi Katombo pokojnicu, da bi živu pripremio na bolan udarac što joj ga je imala da zada
vijest o zlokobnom događaju.
Samoća u kojoj je živio Katombo potraja dugo. Tek nakon nekoliko sedmica stiže sultanov odgovor na
poruke koje su on i potkralj bili poslali u Carigrad. Katombo je upravo sjedio za kavom kad mu sluga
najavi jedan posjet.
„Efendijo, jedan čovjek želi da govori s tobom."
„Odakle dolazi?"
„Dolazi iz Stambula. Kaže da je kapuđan."
„Kako se zove?"
„Fesar Ahmed."
Katombo se smrknu. Fesar Ahmed služio je nekad pod njim. Znao ga je kao goropadna čovjeka. Neko-
liko puta bio ga je primorao da osjeti oštricu njegove pravičnosti. Katombo nasluti odmah da nije dobar
znak što je upravo tom čovjeku povjerena dužnost da mu preda sultanovu poruku.
„Neka uđe!" reče sluzi.
Sluga izvrši zapovijed, i čas zatim uđe u sobu Turčin, čije divlje, gustom bradom uokvireno lice nije
moglo da pobudi povjerenje čestita čovjeka. Umjesto da se duboko pokloni pred čovjekom kojega je
kao kapudan-pašu trebalo da tako pozdravi, Turčin taknu samo desnicom lijevu stranu grudi, tamo gdje
čovjeku srce kuca, priđe bliže Katombu i zastade pred njim u izazovnom stavu.
12 Žezlo l Caki«
177„Fesare Ahmede, tko te šalje?" upita ga Katombo. „Dvojica: sultan, Alahov miljenik, i
kapudan-paša, junak kome nikad nije bilo ravna." „Kapudan-paša? To sam ja."
„Ti si to bio: sad je to Rumid-paša, koga je tvoja volja nekad prognala u Smirnu."
„Ah, Alah je velik, ali ti i sultan još ste veći. Kakvu mi poruku donosiš?"
Kapudan se maši rukom džepa i izvuče iz njeg kutijicu, skupocjenom kožom presvučenu i zlatom oko-
vanu.
„Vladar pravovjernika šalje ti po meni za tvoje ranije zasluge i za ono što je o tebi sada doznao ovaj
nakit. On ti naređuje da ga u mojoj prisutnosti staviš sebi oko vrata, da bih mu ja mogao da potvrdim
da si izvršio njegovu zapovijed."
Katombo otvori kutijicu. U njoj se nalazio onaj opasan nakit koji samo sultan ima pravo da udijeli —
žut svilen gajtan o koji svatko tko ga dobije ima da se objesi. Katombo zastade dugo pogledom na
gajtanu, a zatim reče mirno:
„Pokaži mi buruntiju!" „Ti mi ne vjeruješ?"
„Zar da se ubijem na riječ čovjeka u koga nemani povjerenja? Pokaži mi svoje isprave!"
Preko kapudanova lica prijeđe podrugljiv smiješak. Kapudan izvuče iz džepa pergament i pokaza ga
Katombu: „Vidiš, imam punomoć sultanovu!"
„Vidim, nije patvorena. U vladara svih muslimana t čudesno je razvijen istinski, carski osjećaj
zahvalnosti. Alahov blagoslov sišao na nj! Kakvu mi poruku donosiš od novog kapudan-paše?"
„Imam da ti kažem da je on uložio mnogo truda da bi ti ishodio taj dragocjen poklon."
,,U to ja nimalo ne sumnjam. A što ćeš ti učiniti ako ja odbijem taj gajtan?"
„Sultan se umilostivio pa ti ga je poslao da na njemu završiš svoj život, kako ne bi morao biti smaknut
kao običan zločinac. Zločincem te moram smatrati i s tobom kao sa zločincem postupiti ukoliko se ne
pokoriš njegovoj zapovijedi."
178
„A u čemu bi se imao da sastoji taj tvoj postupak?"
,,U tom slučaju imam prosto da ti odrubim glavu i predam je sultanu."
„Uštedjet ću ti taj trud, jer ću sultanovu zapovijed tačno, upravo doslovno isvršiti, onako kako si mi je
ti prenio. Ti si rekao da mi vladar svih pravovjernika naređuje da u tvojoj prisutnosti stavim sebi oko
vrata nakit koji mi šalje, da bi mu ti mogao da potvrdiš da sam izvršio njegovu zapovijed?"
„Tako je."
„Pogledaj! Evo, ja vršim njegovu zapovijed."
Oz uze gajtan i stavi ga sebi poput ogrlice oko vrata. .
„Stani! Nisi shvatio smisao sultanove zapovijedi. Tamo je prozorska rešetka. O nju se objesi, a ja ću
sačekati dok se ne uvjerim da si mrtav."
„Sto kažeš? Ja sam te doslovno poslušao; više ne smiješ od mene tražiti. Vrati se u Stambul i javi svom
gospodaru da sam gajtan stavio sebi oko vrata. Mojim životom raspolaže bog, a ne sultan; ako sam se
ogriješio o zakone, to treba da utvrdi javna istraga, a nikako ni samoubistvo ni ubistvo iz potaje."
„Ti se, dakle, protiviš?"
„Da, protivim se."
„Onda ću te ja lišiti glave." Turčin trgnu sablju demeškinju i, prišavši bliže Katombu, zauze prijeteći
stav.
„Ti?" viknu Katombo prezirno.
„Da, ja! Uzalud ćeš se braniti, jer sam ja po snazi i spretnosti ravan tebi, ali ti nemaš oružia."
„Bijedni crve! Odlazi iz te kuće, inače ću zadatak koji ti je povjeren ja mjesto tebe izvršiti, ali na tebi.
Lišit ću te glave i poslat ću je sultanu, kako bi se uvjerio da si bio kod mene." „Umri, dakle!"
Turčin zamahnu snažno, ali uzalud. Katombo ga preteče, sagnu se, ote mu desnom rukom mač, a lije-
vom ga čvrsto ščepa i zavrtje ga oko sebe — oštrica odjednom bijesnu, i začas se snažnim udarcem
Turčinu odvoji glava od trupa, pa mu glava i tijelo u isti čas padoše na tlo.
12*
170Sad Katombo pretrese mrtvacu džepove; u jednome od njih nađe sultanovo pismo upućeno
potkralju. Sultan je obavještavao potkralja da je Nurvan-pašu osudio na smrt, pa će u isti čas kad primi
od njega pismo, koje mu po Fesar Ahmedu šalje, saznati da je Nurvan-paša već umro, jer sft objesio o
svileni gajtan koji mu je sultan poslao. U Kairu, dakle, kako se činilo, nije nitko još znao za zadatak
koji je sultan bio povjerio Fesar Ahmedu. Nurvan brzo donese odluku. Vremena da dobro pripremi svoj
bijeg imao je dosta.
Najprije zatvori svoje prostorije, da bi spriječio da tko, ako uđe u njih, vidi što se zbilo. Zatim se
pobrinu" da Aješa s malom Sulejkom napusti u nosiljci kadijinu kuću. Pratio ih je jedan pouzdan sluga.
Kavazi koji su oko kuće bili na straži pazili su samo da on ne iziđe pa propustiše Aješu s djetetom.
Katombo se potom uputi kadiji koji nije ni izdaleka slutio što se sve toga dana zbilo.
„Ja dolazim, kadijo, k tebi, da se na rastanku pozdravim s tobom."
Kadija ga-pogleda u čudu. „Zar si primio 'kakve vijesti od sultana?"
„Da."
„A što ti javlja?"
Katombo mu sad ispriča sve. Kadija se uozbilji.
„Znaš li ti da bih te ja morao predati sultanu?"
„Hoćeš li ti to učiniti?"
„Ti si se već jednom visoko uspeo, a sad si duboko pao, ali ćeš se opet visoko uspeti. Sultanov
nasljednik već mi je dao posebna uputstva kako da postupim s tobom: odlučio je da te pusti na
slobodu."
„Da, ja sam siguran da ću se opet popeti visoko. Sjetit ću se tada tebe kao svoga brata."
,,A jesi li se pobrinuo za svoje?"
„Njih sam već otpremio na sigurno mjesto. Uskoro ću se sastati s njima."
,,A kako ćeš prevariti kavaze?"
„Izići ću iz kuće kao đevviš."
„Čuvaj se, jer oni znaju da nikakav derviš nije ušao u kuću. Bi li te mogli prepoznati po licu?"
„To je jedva moguće."
180
„Uzajmit ću ti onda odjeću jednog teklića. Izjahat ću u šetnju, a ti ćeš me pratiti."
„Uzmi radije nosiljku, molim te, da uzmognem ponijeti nešto na njoj."
„Udovoljit ću tvojoj želji. Naredit ću pouzdanom sluzi da očisti tvoju sobu i ukloni les."
„Glavu ću ja uzeti sobom."
„Uzmi je ako ti je do nje stalo!"
Pola sata zatim otvori se kapija. .Kavazi ugledaše četiri nosača s nosiljkom i dva teklića. Teklići su
imali u ruci bič; bili su spremni da prokrče njime sebi put kroz prometne ulice.
Uto siđe u dvorište kadija Baši. Nosiljka je bila prazna. Kad se kadija smjesti u nju, nosači prihvatiše
motke i brzim korakom iziđoše iz dvorišta. Kavazi ne dospješe da zaustave nosiljku, jer su oba teklića
koji su kasali pred nosiljkom već bili preuzeli svoju dužnost, pa je jedan vikao „remalek", a drugi
„šimalek", mašući "pri tom bičem. Ugroženi stražari uzmaknuše pred njima, i nosiljka nestade u uličnoj
vrevi. Katombo je bio umakao.
Sutradan se najavi u namjesničkoj palači jedan fe-lah koji je htio da govori s kedivom. Kad ga službe-
nici upitaše o čemu hoće da govori s kedivom, felah im reče da mu mora lično predati jedno važno
pismo. Fe-laha ne prip-ustiše kedivu, već mu oduzeše pismo, a on onda brže bolje nestade. Pismo je
zatim išlo iz ruke u ruku, dok ne stiže najzad potkralju, kome je bilo namijenjeno.
Pismo se nalazilo u zapečaćenoj omotnici od tvrdog papira. Pošto otvori omotnicu, potkralj izvadi iz
nje list papira ispisan tako sitnim slovima da ga je morao primaći sasvim blizu očima ako je htio da
odgonetne sadržaj pisma. Pismo je glasilo kako slijedi:
„Tiraninu Egipta.
Ti si ubica Saida Abdalaha i Omara Batua, mene si htio također da ubiješ, a krivac si i Sobeidine smrti.
Oko za oko, zub za zub! Umrijet ćeš istom smrću kojom je i ona umrla. Ona je imala na ruci prsten
svog ubijenog muža. Taj je prsten sadržavao fin otrovan prašak čije je djelovanje sasvim sigurno.
Zazirući od toga da ti postane ženom, Sobeida je progutala izvje-
181snu količinu tog praška i tako zadala sebi smrt. Ti si mi poslao njen les, i ja sam na njemu našao
prsten. Ja sam posuo papir ovoga pisma otrovom s prstena 'i list ispisao tako sitnim slovima da ćeš
morati pismo dugo čitati. Od otrova koji ćeš pri tom udahnuti nitko te više neće moći da spasi. Tvoji su
dani odbrojeni! Sjeti se u posljednjim trenucima svog života zločina koje se počinio i mene osvetnika
svojih milih.
Nurvan-paša."
Tiratiin problijeđje, sav se ukoči, pogleda uprta u kobno pismo — Sobeida je bila osvećena. Unatoč
svim pokušajima da se djelovanje oslabi protuotrovom, ke-div je već nakon nekoliko sati bio mrtav.
Nekoliko dana zatim novi kapudan-paša primi jedan sanduk. U njemu se nalazila glava kapetana Fe-
sara Ahmeda, a pored nje kutija sa svilenim gajtanom koji je bio namijenjen Katombu.
182
9. POD CRVENOM ZASTAVOM
Katombo je bio sretno utekao u Rosettu. Sredstvima kojima je raspolagao mogao je da nabavi sve što je
moglo da zatreba njemu i njegovima. Pošto skloni svoje na sigurno mjesto, uputi se preobučen u luku
gdje je bilo usidreno mnoštvo brodova svih narodnosti.
Između dva teška, visoka zapadnjačka broda počivala je mala, vitka lađa, kao nježna, gipka bajadera
između dvije nespretne Kineskinje. Od nje se maločas bio otisnuo čamac i iskrcao na obalu dva
čovjeka što su ličili na ugledne Turke ili Arape. Obojica se uputiše u unutrašnjost mjesta, a mornar,
koji ih je bio dovezao, ostade u čamcu. Katombo se obazre pažljivo oko sebe, a zatim priđe mornaru.
„Salem aleik!"
„V'aleik!" odgovori mu mornar mrzovoljno. Imao je na sebi kratke široke hlače, iz kojih su mu virile
nage golijeni, crven haljetak izblijedjele boje, a glavu je bio pokrio izmošenim fesom bez kićanke;
samo su mu nož i dva pištolja koje je bio zatakao za otrcan pas bili odlične izradbe.
„Pripadaš li ti onoj lađi tamo?" upita ga Katombo.
„Pripadam."
„Po njenom izgledu sudeći, mora da je odlična jedrilica. Odakle ste stigli?"
„Alah bjarif — to samo Alah zna."
„Dokada ćete ostati još ovdje usidreni?"
„Alah bjarif — to samo Alah zna."
,,A kuda ste se uputili?"
183„Zar nisi čuo da to samo Alah zna?" „Čovječe, ti mi se sviđaš." *
,,A ti meni baš nimalo." „Zašto?"
„Jer ne umiješ šutjeti."
„Znam ja to. Šutnja vrijedi zlata, ali govor donosi čovjeku zlato."
Katombo se pri tom maši džepa i dobaci moma dukat. Mornar ga lakomđ uhvati i turi ga u džep.
„Prevario sam se", reče. „Ti mi se mnogo sviđašj jer te je Alah obdario mudrošću i razumom."
„Odakle ste, dakle, stigli?"
„Iz Jafe."
,,A kuda ste se uputili?"
,,U Tunis." >'
„Dokada ćete ostati ovdje?"
„Do sutra."
,,I ja sam se uputio u Tunis. Želio bih govoriti s tvojim kapetanom. - Gdje bih ga mogao naći?"
„Na lađi."
„Možeš li me prevesti do njega?"
„Dođi!"
„Tko su ona dva čovjeka što si ih maločas iskrcao?"
„Kormilar i jedriličar."
Katornbo kimnu lagano glavom, kao da mu je odgovor sad potvrdio ono što je on već slutio. Kormilar \
jedriličar u tako gospodskom odijelu! Čemu je uopće bio potreban lađi jedriličar?
Čamac se otisnu i pristade uz lađu.
„Javi mi se znakom kad zaželiš da dođem po tebe", reče mu mornar i vrati se na obalu. Ona su dvojica
bili zacijelo njegove starješine pa ih je morao tamo sačekati.
Katombo se pope spuštenim Ijestvama kao čovjek koji nije još sasvim navikao na more. Na palubi ga
uputiše u kapetanovu kabinu. Prije nego što će ući u kabinu baci još jednom pažljiv, pronicav pogled na
palubu.
Zateče kapetana, odebela muslimana, kako se odmara, ležeći na ćilimu, s lulom u ustima. Vidjelo se na
njemu da mu nije milo što ga uznemiruje čovjek koji ne pripada posadi.
„Tko si ti?" zapita otresito neznanca.
„Čovjek koji traži da mu pomogneš", odgovori mu Katombo.
„A u čemu?"
„Da odem iz ove zemlje."
„Hoćeš li ili moraš da odeš?"
„Moram."
„Mašala, iskren si, nema šta. Kako se zoveš?"
„Alah bjarif — to samo Alah zna." '
„Bog je velik, ali tebi se jezik nešto ukočio. Zar ne znaš da ja ne smijem ukrcati čovjeka koji ne može
da mi kaže tko je?"
„Ja to znam, ali ti ćeš me ipak ukrcati, a sa mnom ćeš ukrcati i moju ženu i moje dijete."
„Ne trebam ja ni žena ni djece."
„Ja to znam; ali ja mogu da ti platim koliko god zatražiš."
Te riječi kao da se prijatno dojmiše kapetana. Časkom razmisli, a zatim reče:
„Jeste li već kada bili na moru?"
„Bili smo. Cesto."
„Onda se ne bojite ni vjetra ni kiše?"
„Ne."
„A ni čega drugoga?"
„Čega to misliš?"
„Pa, recimo, gusara. Njih ima dosta na ovim morima."
„Mi ih se ne bojimo."
,,U tebe su velika usta. A naiđe li „Tigar"? Jesi li čuo za njega?"
Katombo se nasmiješi. „Čuo sam mnogo, vrlo mnogo. Neće nam on ništa nažao učiniti."
Iznenađen glasom kojim Katombo izgovori te riječi, kapetan uprije pogled u nebo, kao da hoće da
nečemu obrati pažnju.
„Zašto misliš tako?"
„Jer si ti naoružan upravo kao i on. I „Tigar" je obična lađa, ali se ističe odličnom gradnjom upravo kao
i tvoja."
U kapetanovim očima bijesnu izraz razumijevanja. „Kuda si se uputio?"
184
183,,U Tunis ili u Alžir; možda ću ti to reći kad se udaljimo od obale."
„Morat ćeš mnogo platiti."
„Možda i ništa. Hoću da odem odavle, makar se morao i .Tigrom' voziti."
„Hoćeš li dati pet stotina rijala abutera1?"
„Hoću."
„Čini se da ne podnosiš više sunce ove zemlje. Naći ću za vas mjesta. Otisnut ćemo se na pučinu sutra
u doba molitve. Kad misliš da se ukrcaš?"
„Večeras, kad se smrkne."
„Hoćeš li ponijeti sobom oružje?"
„Hoću. Moje je oružje bolje od tvoga."
„Mašala! Imat ćemo prilike da se upoznamo. Alah bio s tobom!"
Katombo se oprosti s kapetanom. Uveče, kad se vrati, sve je bilo spremno za njegov doček. Aješu i Su-
lejku smjestiše u jednu prostoriju gdje ih momčad nije mogla da uznemiruje. Sutradan, rano- ujutro,
kopno je već bilo ostalo daleko iza lađe, koja je na sva jedra plovila prema zapadu. U jedrenju nije joj
bilo ravne.
Za vrijeme vožnje Katombo je pažljivo posmatrao što se sve zbiva na lađi. Kapetan se nije uopće
pojavljivao: bio je ostao u svojoj kabini i kad je lađa izlazila iz luke, mada je tada njegova prisutnost
bila naročito poželjna. Katombova slutnja nalazila je, kako se činilo, potvrdu u kapetanovu ponašanju.
Kapetan je vjerojatno bio vlasnik lađe, ali nije bio pomorac, pa je svu brigu oko lađe morao prepustiti
svojim ljudima. Kormilar je bio odličan stručnjak, a čovjek za kojega je mornar bio rekao da je
jedriličar mogao je biti i kapetan lađe, jer je upravljao lađom kao iskusan i odličan pomorac. Katombo
je bio primijetio da jedriličar crtama svoga lica ne liči nimalo na istočnjaka, već više na sjevernjaka,
upravo kao i vrlo mlad kormila-rov pomoćnik; kako su ta dvojica bili jedan drugome vrlo slični, moglo
se čak zaključiti da između njih postoji bliža rodbinska veza.
pet stotina talira Marije Terezlje
186

l
Stojeći na stražnjoj palubi, jedriličar priđe Katom-bu koji se bio naslonio na jarbol; bio je odlučio da za-
metne razgovor s njim.
„Kako se osjećaš kod nas?"
„Odlično, naročito tu na palubi."
„Što hoćeš time da kažeš?"
„Dolje, pod palubom, nema dovoljno zraka, a uz to se čovjek u mraku neprijatno osjeća. Da sam ja kapetan,
dopustio bih ljudima da iziđu na zrak."
Jedriličar ga pogleda u čudu. „Kakvim bi ti ljudima to dopustio? Ti si neka uhoda."
„Nisam ja uhoda, nego pomorac, a kao takav umijem da razlikujem tigra od zeca."
„Ti kažeš da si pomorac? Mornar?"
„To nije važno."
„Važno je i još kako! Po Čemu sudiš da smo ukrcali više ljudi nego što to hoćemo da pokažemo?"
„Po tom kako je lađa građena i po njenoj opremi."
„A da si u pravu, što bi ti uradio?"
„Ništa. Ja sam kod vas putnik i kao takav znam koje sam obaveze preuzeo ja prema vama, a koje vi prema
meni."
„Onda je sve u redu. Mi smo, uostalom, sad već daleko od kopna pa nemamo šta da tajimo."
Jedriličar izda potom dvije kratke zapovijedi. Začas bi na jarbol podignuta crvena zastava s golemim likom
polumjeseca na jednoj strani i gusara sa sjekirom u ruci na drugoj strani, i s imenom lađe, „Tigar", ispisanim
velikim slovima na jednoj i na drugoj strani zastave. U isti čas otvori se na prednjoj palubi jedna rupa, iz
koje iziđe dvadesetak dobro naoružanih ljudi, po čijim se crtama lica moglo zaključiti da su kao iskusni,
prekaljeni borci kadri da odole i najžešćim borbama.
„Divni momci!" pohvali ih Katombo. „Već prije nego što sam se popeo na lađu znao sam da ću se voziti.
,Tigrom'."
„Sto te je na to navelo? Hoćeš li da priđeš nama?" „Možda ću prići."
„Vjerojatno ćeš prići. Mi ne dopuštamo nikome da se vozi našom- lađom ukoliko ne priđe nama. Ti si se
građom svog tijela svidio- kapetanu, zato te je ukrcao
187
jer gazi dublje od nas pa nas ne bi smio goniti na zapad, gdje bi mogao da naiđe na opasne prudove."
„Čini što hoćeš", odgovori mu Katombo, slegnuvši pri tom ramenima.
Potom siđe lagano u prostor pod palubom, gdje su bile smještene Aješa i Sulejka. „Tigar" nastavi da
plovi istini pravcem. Jedrenjak se sve više približavao, pa se uskoro pokaza da je Katombo bio u pravu.
Bio je to dug, uzak jedrenjak s tri jarbola. Jedrio je tačno prema „Tigru", ali, kako nije bio istaknuo
zastavu nije mu se mogla utvrditi narodnost.
Jedriličar se zabrinu pa naredi odjednom kormilaru da skrene prema sjeverozapadu. Katombo je iz
kabine pod palubom morao kroz okno primijetiti taj pokret pa se vrati na palubu, zagleda se u obzorje,
a zatim priđe jedriličaru.
„Eto, vidiš da se nisam prevario. Zašto hoćeš da mu sad izbjegneš?"
„Ne ističe zastavu; pa mi je to sumnjivo. Brod je građen kao fregata, ali s opremom brzog trgovačkog
jedrenjaka; boljeg jedrenjaka nisam nikad vidio. Ako ima valjanu posadu i samo četiri topa, ne
možemo ga nikako napasti."
„Nije stvar samo u tome što -ga ne možemo napasti; može on prvi da nas napadne, a onda nam nema
spasa."
,,A zašto, reci mi!"
„Jer je to „Selim", brod kome na svijetu nema ravna."
„Zar onaj čudesni „Selim" što ga je čuveni Nur-van-paša dao izgraditi po svom vlastitom planu?"
„Da, brod koji je namijenjen dijelom odašiljanju vijesti, a dijelom prijevozu četa, a šalje se naročito u
slučajevima kad se traži da nekud brzo stigne. Ima četrnaest odličnih, stalno maskiranih topova, a posa-
da mu je kolika i na kakvoj korveti." „Otkud znaš sve to?"
„Ta ja sam služio na* njemu", odgovori Katombo nakon izvjesnog oklijevanja.
„Ti?" zapita začuđeno jedriličar. ,,A u kojem svojstvu?"
„Kao jedriličar. To sam ti već rekao."
190
„Mašala! Ako je to istina, mora da si đavolski spretan momak. Kao takav znat ćeš sigurno i kako mu se
može izmaći."
„Ne može se njemu izmaći. Trebalo je da ranije poslušaš moj savjet." ,
„Svejedno! Neće nas on uhvatiti! Držat ću se tako blizu obale da se neće usuditi da nas slijedi."
„Hm!" nasmiješi se Katombo. „Kakvu ćeš fajdu od toga imati? Plitak je on, ne gazi mnogo dublje od
nas; on će nas prestići prije nego što mi uopće ugledamo obalu."
„Tebi su, čini se, te širine, a i sam .Selim' dobro poznati."
„Svakako. Biraj! Postoje dvije mogućnosti: ili ćeš se boriti s njim pa ćeš propasti, ili ćeš mu se predati
na milost i nemilost, a da s njim uopće ne zamet-neš boj."
„Kul Šejatin — sto mu đavola! Vraški si kratak! Ja ću se boriti! A ti? Hoćeš li ti možda zauzeti neu-
tralan stav?"
„Ja ću se boriti ukoliko se ne nađe kakav izlaz iz tog položaja."
„Kakav bi to izlaz mogao biti?" „To ne znam. I sitnica, kojoj čovjek nije uopće obratio pažnju, može
često i najteži položaj da pretvori u povoljan."
„Ti si hrabar, ali i promišljen momak; vidim ja da ćeš mi još zatrebati. Hoćeš li da se boriš kao
dobrovoljac, ili voliš da ti ja odredim mjesto na kom ćeš se boriti?"
„Ako mogu da biram, volim da se borim kao dobrovoljac."
,,U redu, samo se onda nemoj udaljavati od mene!"
Na jedrenjaku primijetiše zacijelo da lađa nastoji
da umakne, jer brod razvi sva svoja jedra i poletje
ponosno, nenadmašivom brzinom, prema „Tigru". Vi-
deći da mu se protivnički brod svakim časom sve više
približava i da je sunce još prilično visoko nad morem,
gusarski brod skrenu u širokom luku prema istoku,
nastojeći da do noći izmakne, a onda u tami nestane.
Ali taj mu se pokušaj izjalovi jer i .Selim' skrenu
na istu stranu, a zatim istaknuvši tursku zastavu i ot-
101krivši maskirane topove ispali metak u zrak, naređujući time gusarskoj lađi da se zaustavi.
Ali ,Tigar' ne posluša, već razvi i manja jedra, tako da mu se jarboli pod teretom platna prosto saviše,
pa je sad klizio takvom brzinom, da ga, osim „Selima", nijedan drugi brod ne bi bio mogao stići.
Primičući se sve više „Tigru", jedrenjak ispali u nj oštar metak. Poigravajući nekoliko trenutaka na
valovima, metak promaši cilj i nestade u moru tik pred „Tigrovim" bokom.
Na tutanj topovskog hica kapetan iziđe iz kabine. Debeo, mrtvački blijeda lica, teturao se kao da je pi-
jan. Desnom drhtavom rukom bio je trgnuo sablju, a lijevom je stezao pištolj. Nije po svoj prilici bio
svjestan položaja u kom se lađa nalazila, ali diže ipak ruku i mucavim glasom zapovjedi:
„Diži crvenu zastavu! Otkrij topove!"
„Baš bi nam to trebalo da nas đavo odnese! Zastavom ih nećemo potopiti, a nadmoćnom protivniku ne
smijemo odmah pokazati s kim se upušta u borbu."
„Što si onda odlučio da uradiš?" upita ga Ka-tombo.
„Da mu priđem što bliže, jer nam iz blizine njegovi meci ispaljeni iz izvjesne visine, neće moći uopće
da naude, dok će ga naši meci iz iste blizine neminovno potopiti."
,,A s njime će. potopiti i nas."
„Kako to?"
„Ta on ima i topove nad samom površinom mora."
„Ja ih ne vidim."
„Da, jer su oni maskirani upravo kao i naši."
„Ja ne mogu ipak drukčije da postupim, jer je to jedini način na koji možemo nešto postići. Ja drugog
načina ne vidim."
,,A da li je kapetan s time sporazuman?"
„Njega nećemo ni pitati. On se ponovo podao opijumu pa nije ni za što sposoban. Pogledaj ga, leži na
tlu i neće ustati dok ne dođe sasvim k sebi."
U taj čas grunu ponovo hitac. Tačno usmjeren, metak udari u drvenu oplatu, i paluba se začas ispuni
iverjem. U isti se čas na .Selimu' ukazaša topovi. Katombo je bio u pravu.
192 i
„Đavo ga odnio! Momak umije da puca!" opsova jedriličar. „Ali ubrzo ćemo mu stati uz bok, a onda
ćemo mu pokazati da je i nama ostao još neki metak."
„Time nećemo ništa postići. Spustimo jedra i predajmo se, to je jedino što možemo da učinimo ako
nećemo da nas protivnik sve redom povješa!"
„Da se predamo? Jesi li poludio?"
„Nisam poludio. Potpuno sam svjestan da nam ništa drugo ne preostaje."
„Jedno ipak ne znaš: gusar se živ ne predaje; ako već mora da izgubi život, radije će sa svojom lađom
potonuti na dno mora, nego se predati neprijatelju da ga objesi o jarbol svog broda."
„Ja i to znam. Prepusti ipak meni da s onima tamo pregovaram pa me slobodno ubij ako nas oni ne
puste da nesmetano produžimo svojim putem."
„Poludio si, vidim. Neću da više gubim vrijeme • s tobom. Ako nećeš da se boriš, a ti se sakrij! Biraj
što hoćeš. Na volju ti!"
Jedriličar se potom okrenu. ,Selim' je bio pretekao ,Tigra' za nekoliko dužina broda i još jednom mu
dao znak da spusti jedra. Umjesto da posluša, ,Tigar' krenu ravno na ,Selima' u namjeri da mu stane uz
bok. Zapovjednik ,Selima' pokuša da to spriječi; pod teretom ljudstva brod mu se nagnu, topovi
zatutnjaše i zasuše mecima palubu gusarske lađe, pobivši ili ranivši veći dio posade. Sa .Selima' se
razleže radosno klicanje.
Jedan metak pogodi jedriličara, i on se sruši mrtav. Katombo, koji se u taj čas nađe pored njega, po-trča
odmah jarbolu i istaknu bijelu zastavu. U isti se čas nađe na palubi i onaj dio posade što se dotada
nalazio pod palubom. Razbješnjeni Katombovim postupkom, vidjevši jedriličara mrtva, a kapetana
teško ranjena i onesviještena gdje leži na palubi, mornari nagrnuše k jarbolu.
„Što radiš, pseto jedno?" izdera se na Katomba jedan dugonogi Arapin, zamahnuvši pri tom handža-
rom. „Smrću ćeš platiti izdaju!"
Katombo ih pogleda mirno, a zatim zagrmje. „Natrag! Zar hoćete svi da poginete? Začas ćete svi
plivati ako se ne predate!"
13 Žezlo l čekić
101„Da se predamo, pa da nas objese, to nam ti pred-lažeš?"
„Ja znam dobro brod koji nam sad prijeti, znam njegova kapetana, a znam i mornare. Nitko vam neće ništa
nažao učiniti, ja vam za to svojom glavom jamčim!"
„Ako je tako, povjerovat ćemo ti. Neka kormilar preuzme zapovijed!"
„Ne. Zapovijed ću preuzeti lično ja, jer ću vas ja spasiti od sramotne smrti."
„Neka bude kako ti kažeš. Samo znaj da ćemo te ubiti ako ne uspiješ da održiš svoje obećanje."
,,U redu. Popnite se na konope l spustite jedra, jer ćemo zaustaviti lađu."
Njegova zapovijed odjeknu duž palube, i mornari je začas izvršiše. Sad su svi gledali u čudu u Katomba,
Navikli da se bore, nisu nikako mogli da shvate da se moraju predati.
Uplašena pucnjavom i u brizi za Katomba, Aješa se sa Sulejkom pope na palubu. Ugledavši je zastrtu velom,
siguran da joj više nikakva opasnost ne prijeti, Katombo joj dade znak da mu priđe.
„Katombo, hoće li nas ubiti ili će nas zarobiti?" upita ga ona sva zabrinuta.
„Neće se desiti ni jedno ni drugo, ljubljena moja ženo!"
„A tko nas je to napao? Nije li to turska zastava što se vije na tom brodu?"
„Da. Pogledaj dobro brod! Zar ga ne poznaješ?"
Od pustog straha Aješa nije još bila tačnije osmotrila brod, ali sad baci oštriji pogled na nj.
„Je li moguće? Tvoj ,Selim'?"
„Da. Na njemu je kapudan Masur-beg, moj najbolji učenik. On mi je neobično odan, tako je vrijedan čovjek
da mu je novi kapudan-paša predao zapovjedništvo nam .Selimom'."
,,A tko je onaj oficir koji mu je sad prišao?"
Iznenađen, Katombo se trgnu i nadnese ruku nad oči, kao da sam sebi ne vjeruje.
„Bože, pa to je on, on lično!"
„Tko?"
104
„Kapudan-paža koji me je istisnuo, kome imam da zahvalim što mi je ishodio svilen gajtan. On na ,Se-limu'?
Kako da se to objasni? Brod se bez sumnje nalazi na vanredno važnom putovanju."
„Onda nam nema spasa."
„Ne boj se, Aješo! Brod se zaustavio, upravo kao i mi, a ja poznajem sve ljude što su se sad okupili na
palubi. Svi će oni biti uz mene ako se bude radilo o tome da biraju između mene i njega."
,Selim' i ,Tigar' ljuljali su se na valovima, kad odjednom sa „Selima" spustiše povelik čamac s posadom,
sastavljenom od ljudi do zuba naoružanih. Čamac se otismu i malo zatim pristade uz lađu. Čamcem je za-
povijedao prvi oficir sa .Selima'.
Oficir se sa svojim ljudima pope na lađu. Mornari ostadoše s uperenim puškama na srednjoj palubi, a oficir
se uputi na krmu, gdje ga je već očekivao Katombo, koji je bio navukao kapuljaču na oči.
„Zapovijedaš li ti ovom lađom?" upita ga oficir.
„Da, trenutno zapovijedam njom."
„Lađi je ime?"
Oficir je bio već vidio na jarbolu zastavu s likom i Imenom, ali morade ipak postaviti propisano pitanje.
„Tigar."
„Odakle dolazi?"
„Odasvud pomalo!"
„Ah, tako! Kakva je to lađa?"
„Gusarska!" odgovori mirno Katombo.
„Mnogo si hrabar kad mi to odmah priznaješ. Zašto se nisi odmah na naš poziv zaustavio?"
„Bio bih to odmah učinio da je poziv bio upućen meni."
,,A kome je bio upućen ako nije tebi?"
„Ovom jedriličaru ovdje i onom kapetanu tamo. Jedan je mrtav, a drugi će, kako se čini, još danas umrijeti."
,,A što si ti onda na ovoj lađi?"
„Bio sam do maločas samo putnik sa ženom i djetetom."
„Koješta! I povjereno ti je zapovjedništvo nad brodom, mada se kormilar još nalazi na svom mjestu. Ti
^lažeš, jer se putniku nikad ne povjerava zapovjedni-
«• 195Štvo nad brodom, a pogotovu ne u položaju u
kom se ova lađa našla."
„Ja sam ti rekao istinu, a reći ću ti još nešto: ja ću preuzeti zapovjedništvo i nad ,Selimom'."
„Ja killet el'akl — veliku si glupost izvalio. Alah te je lišio pameti ili si se dosjetio da se praviš buda-
lom, da ne budeš ubijen. Ali ja ti kažem da ćete svi vi visiti, tako se ja zvao..."
„Tako se ti zvao Moab Ben Oman, zar ne?" prekide ga Katombo.
„Ti znaš, dakle, kako mi je ime? A kako je tebi ime?"
„Ti to znaš i sam!"
Katombo zabaci pri tom kapuljaču na zatiljak. Potporučnik ga sad pogleda u lice i ustuknu u strahu.
„Alah akbar — bog je velik! On oduzima ljudima život, a mrtve uskrisuje na nov život."
„Ti me, dakle, još poznaješ?"
Potporučnik se pokloni gotovo do zemlje i prihvati ruku Katombu da je poljubi. „Moj gospodaru i do-
brotvore! Ti, dakle, nisi umro?"
,,2iv sam, kao što vidiš. A .sad valjda vjeruješ i da ti nisam lagao."
„Vjerujem, gospodaru."
„Sto si imao da uradiš s nama?"
„Da vas sve prevezem na ,Selim' a „Tigra* da zasad zaposjednem svojim ljudima."
,,A što ćeš sad uraditi?"
„Što mi ti zapovjediš, gospodaru."
„Mogu, dakle, računati s tobom?"
„Sa mnom i sa mojim ljudima koji tamo čekaju."
„Kakvo je raspoloženje drugih ljudi na vašem brodu?"
„Svi misle kao i mi."
„Vi dakle ne volite novog kapudan-pašu?"
„Ne. Alah mu nije u srce usadio nimalo blagosti, okrutan je, i mi smo uvjereni da će jednog dana
umrijeti neprirodnom smrću.".
„Sjeća li se kapudan Masur-beg, vaš kapetan, još mene?"
„Sjeća se. Uvijek te s ljubavlju spominje. .Selim' je tvoje djelo. Ti si taj brod uredio prema svom ukusu
196
i ukrcao na nj ljude koji su ti još zahvalni. Vijest o tvojoj smrti sve ih je ražalostila, oni su režali kad je
tvoj nasljednik postupao s njima kao s robovima l kaurima, a sad će likovati kad čuju da si još živ i da
se vraćaš k njima na brod."
„Ali kapudan-paša neće likovati. Vjerujući njegovim klevetama, sultan me je odbacio od sebe i poslao
mi svilen gajtan."
„Mašala! Vrati mu sad milo za drago. Mi ćemo svi biti uz tebe."
,,S kakvim je zadatkom on poslan na vaš brod?"
„To ja ne znam."
,,A kuda ste se uputili?"
„Ni to ne znam, jer on nama sve taji."
„Saznat ćemo mi to. Tko će preuzeti 'komandu nad posadom, ti ili ja?"
„Ti, gospodaru."
„Ja je prepuštam tebi; i još više prepuštam tebi, jer znam da se u tebe mogu sasvim pouzdati."
„Možeš, tako mi svih Muhamedovih nebesa."
„Čuj sad što imarrf još da ti kažem: odlučio sam da idem sam, veslajući, do tvog broda. Ako na njemu
nađem prijatelje, sve će biti u redu; ako li nađem neprijatelje, skočit ću preko brodske ograde u more i
vratit ću se plivajući na ,Tigar'. Sto ćeš ti učiniti u tom slučaju?"
„Ostat ću s tobom i postat ću gusar."
,,A znaš li ti što mi u tom slučaju sve žrtvuješ?"
„Ne žrtvujem ja tebi ništa, jer sve što imam, pa i položaj na kome se nalazim, sve si to ti meni dao."
,,E pa dobro! Porazmjesti svoje ljude i spusti u more mali čamac!"
Zapovijed bi odmah izvršena. U velikoj brizi za muža, Aješa nije htjela da pusti Katomba. On uspje
najzad da je umiri pa je povede u kabinu, a zatim siđe sam u čamac i veslajući stiže do „Selima".
Oficiri i mornari nemalo se začudiše kad vidješe da se umjesto očekivanih zarobljenika jedan sam čov-
jek penje na brod, čovjek čije lice nisu mogli pravo ni vidjeti, jer mu je bilo gotovo sasvim zastrto
kapuljačom.
197Jedan ga mornar povede na kapetanski most, gđj« se uz kapetana nalazio i kapudan-paša,
Katombov nasljednik i neprijatelj.
Kad kapudan-paša vidje da se k njemu upućuje zastrt čovjek, reče kapetanu:
„Stvar mi izgleda neobična. Povest ću sam pregovore."
Kapetan se pokloni u znak da se slaže s pašinom odlukom. Katombo se međutim bio već približio i za-
stao pred pašom u ponosnom stavu, pozdravivši rukom samo kapetana. Priđoše i svi drugi oficiri, osim
onih koji su bili u službi na palubi.
„Salem ja kelb — pozdravi, pseto jedno!" zagrmje
paša.
„Ja sam pozdravio!" odjeknu ponosan odgovor.
„Pozdravio si ovoga, ali ne mene i druge!"
„E pa dobro, pozdravljam i druge, samo ne tebe!"
Kapudan-paša ga pogleda, gotovo zaprepašten njegovom smjelošću. „Ah, tako? A zašto mene ne?"
„Bio sam dužan da pozdravim oficire na čiji sam brod stupio i nikoga drugo>ga."
„Ti, dakle, ne znaš tko sam ja?"
„Ja te poznajem."
„Pa ipak ne znaš da je dužnost čaglja da se ponizi pred lavom?"
„Nisi ti lav, nego podla hijena Što se tovi hraneći se leševima. Ali dešava se ponekad da se mrtvi pro-
bude pa zadave lešinare."
„Pseto jedno, skupo ćeš mi platiti svoju drskost. Ti si gusar pa ćeš zajedno s drugima smrću okajati
svoja djela, ali Ć3 tvoja smrt biti stostruko sporija i okrutnija od smrti tvoiih drugova. U kakvom si
svojstvu došao sam na brod?"
„Došao sam kao osvetnik koji kažnjava, a namjerno sam došao sam, jer ovdje nemam koga da se
bojim."
„Zar ni mene!" nasmija se paša, zarežavši pri tom
poput risa.
„Tebe još manje nego bilo koga drugoga, jer si ti gnjila dinja koju svako dijete može da zgnieči."
Paša sad trgnu mač. „Klekni, ako nećeš da ti odmah odvojim glavu od trupa!"
198
„Nemaš ti za to smjelosti", odgovori mu prezrivo Katombo i, zabacivši kapuljaču na zatiljak, otkrivena
lica trgnu mač. Kapudan-paša ustuknu.
„Nurvan-paša!"
„Da, Nurvan-paša glavom! Došao je na svoj lijepi ,Selim' da pozdravi svoje vrijedne ljude i oslobodi
njih i carstvo izdajnika koji postupa s njima kao s psima, a svoj "položaj duguje samo izdajstvu,
podlosti i laži."
Paša je međutim već bio došao k sebi. „Zgrabite ga i vežite ga!" zapovjedi.
Katombo se obrati oficirima. „Hoćete li ga poslušati i lišiti slobode svog najboljeg prijatelja, svog oca i
dobrotvora?"
Jedan jedini pogled što ga međusobno izmijeniše bio je dovoljan da se oficiri potpuno sporazumiju: oni
trgoše oružje i stupiše na Katombovu stranu. Katombo se obrati paši.
„Vidiš li sada koliko još vrijedi tvoja riječ? Ti si rekao da ću ja umrijeti u mukama stostruke smrti. Ali
u mene nije okrutno srce risa: ti ćeš umrijeti brzo i bez boli."
Paša trgnu mač i zamahnu njim. „Umri, pseto! Za tobom će i drugi doći na red."
Strašan je udarac bio namijenjen Katombu, ali ga ovaj majstorski odbi, i pašin mač poletje preko broda
u more.
„Strpi se malo, još imam nešto da ti kažem! Ti si dirnuo u moju čast. Kriv si što me- je sultan lišio služ-
be i poslao mi od svilene pređe sačinjen gajtan. Ja sam taj dar prezreo pa sam tvom glasniku odrubio
glavu. Sad i kediv očekuje smrt, ona mu već ruje po utrobi. Tebi ću sad učiniti ono isto što sam tvom
glasniku već učinio. U pakao ću te survati, ubojico i izdajnice!"
I tad učini što je već bio učinio s Fesarom Ahme-dom: uhvati za ruku pašu, zavrtje ga oko sebe i za-
mahnu mačem: oštrica bijesnu, i pašina se glava brzinom munje odvoji od trupa i skotrlja na tlo.
Sad mu priđe kapetan. ,,La ibaha ila lah — bog je bog, njegov je sud pravedan. Dobro nam došao,
gospodaru, postupi s nama kako ti se svidi!"
199Katombo mu pruži ruku, a zatim je pruži i svim drugim oficirima. „Da si mi zdravo Masur-beže! Ja
sam znao da si mi vjeran i da se u tebe mogu uzdati. Da ste mi zdravo i'vi drugi! Hoćete H me ponovo
priznati za vođu?"
„Hoćemo!" kliknuše svi u jedan glas.
„Ali znate li da vam smrt prijeti, ako sultan to sazna?"
„Gospodaru, mi to znamo, ali mi se ne bojimo", odgovori kapetan. >„Ti si mudar i hrabar, mi ti pre-
dajemo brod koji je ponovo tvoj i spremni smo da te slušamo: u tvojim je rukama naša sudbina, a s
njom i naša budućnost!"
„Hvala vam! Nitko neće saznati što se danas zbilo. .Selim' će nestati pa će izići na vidjelo tek kad
Nurvan-paša bude ponovo kapudan-paša. Imat ću tada u vidu vašu vjernost i iskazat ću vam svoju
zahvalnost. Dotada ću vas voditi svuda gdje se vode borbe i postižu pobjede, da biste se očeličili i
postali junaci, spremni da se borite ukoliko prilike to od vas zatraže. Ušijte sad mrtvaca u vreću i
spustite ga u more. Njegovu ću kabinu zauzeti ja; prije mene ne smije nitko ući u nju."
Na vijest da je Nurvan-paša preuzeo zapovjedništvo nad brodom, momčad se obradova, požuri da iz-
vrši kapetanovu zapovijed i začas okiti zastavama brod u čast Katomba.
U želji da što prije preveze ženu i dijete na ,Se-lim', Katombo je međutim uporno veslao prema ,Tigru'.
Mada se već bila pomalo primirila, Aješa je bila u velikoj brizi za svog muža. Katombo pođe odmah k
njoj: nije se morao javiti poručniku, jer je ovaj već bio vidio i čuo s kolikom je radosti Katombo do-
čekan na brodu. Pošto ukratko ispriča A jesi što se sve zbilo na .Selimu' pregleda pažljivo brodski teret.
Na lađi se nalazilo veliko bogatstvo u zlatu i robi, I Katombo je mogao da na osnovu prava, a i snage
kojom je sad raspolagao, sve to sebi prisvoji. Ali umjesto da to učini, on pozva preda se kormilara i
jedriličareva sina. Nijedan od te dvojice nije znao koga ima pred sobom.
200
„Kome pripada po vašem mišljenju sada lađa?" upita ih Katombo.
„Pripada .Selimu'", odgovori kormilar mrko. „Sto će biti sada s nama i kakvo se to radosno klicanje
čuje odanle prijeko?"
„Ja sam vam se već zakleo da vam se ništa neprijatno neće desiti, a ja običavam držati riječ. ,Tigar'
pripada sad kapetanu, pa će kao njegov plijen biti pod njegovom komandom. Ali teret ostaje vaše vlas-
ništvo. Poručnik koji se sad nalazi na lađi odvest će vas u najbližu luku. Razdijelite onda svu robu kako
vam se svidi između sebe, samo se požurite, jer .Selim' ne može da predugo čeka da se to izvrši!"
Iznenađeni tim velikodušnim postupkom, obojica mu zahvališe riječima punim zanosa.
„Jesu li brodski papiri u kabini?" zapita on tada.
„Da", odgovori jedriličarev sin. „Imamo razne papire za razne slučajeve. Kad si već tako velikodušno
postupio s nama, uzmi ih sve. Hajdmo zajedno u kabinu!"
Kapetan siđe s njim u kabinu. U maloj kabini, u kojoj se Katombo bio već porazgovorio s kapetanom,
mladić odmaknu čilim s poda.
,,U tom se skrovištu krije sve što vlasti ne smiju da vide. Otac je mrtav. Ja sam već davno namjeravao
da krenem drugim putem pa mi papiri koji su ovdje skriveni nisu potrebni: oni su sad tvoji!"
Pri tom otvori jedan pretinac, ugrađen u drvenu pregradu, u kome se nalazilo nekoliko punih kesa i
svezan ja papira.
„Zlato je vaše", reče Katombo. „Ja ću uzeti samo papire."
Uzevši papire, pope se na palubu da uputi poručnika kakav stav treba da zauzme na lađi i kako treba da
postupa s posadom. Zatim naredi da ga sa ženom i djetetom prevezu na ,Selim'. U isto vrijeme .Tigar'
razvi jedra i zaplovi prema najbližoj obali. Čekajući da lađa stigne u luku, ,Selim' je morao krstariti na
pučini podaleko od obale.
20110. POD CRNOM ZASTAVOM
Od događaja koje smo upravo Ispričali bilo je prošlo opet nekoliko godina. Grof Hohenegg, čovjek s jakim
vezama u diplomatskom svijetu, bio^je već davno pušten iz zatvora u Carigradu pa je sad živio na svojim
imanjima.
Jednoga dana sjedio je za pisaćim stolom u svojoj radnoj sobi, čela namrštena od briga, a pogleda uprta u
pismo jednog uglednog osiguravajućeg društva. Pismo je glasilo kako slijedi:
„Ekscelencijo! 2ao nam je što Vas moramo izvijestiti da se nalazimo u nemogućnosti da prihvatimo Vaš
prijedlog kojim nam nudite da preuzmemo osiguranje koliko Vaših brodova, toliko i Vaše robe što ih oni
prevoze. Primorani smo na to neobično velikim oštećenjima na koje Vaši brodovi i Vaša roba stalno na svim
morima nailaze, utoliko više što naši gubici u tim slučajevima nisu ni u kakvom srazmjeru s taksama koje
nam Vaša Ekscelencija plaća u ime osiguranja. Ne možemo nikako da se otmemo bojazni da bismo u slučaju
da prihvatimo Vaš prijedlog mogli da dijelimo sudbinu mnogih društava koja su poslovnim vezama s Vašom
ekscelencijom već dovedena na rub propasti. Ukoliko biste bili u mogućnosti da nam dostavite ovjeren
prijepis službenog saopćenja kojim se izvještavate da je ,crni kapetan' spriječen u vršenju svog zanata, voljni
smo da Vam ponovo ponudimo naše usluge."
Uz gorak osmijeh grof ođgurnu pismo. Stalno taj ,crni kapetan', stalno on! Koliku je štetu već nanio taj
202
strašan čovjek kući bohenegg! Samo posljednjih nekoliko godina deset brodova nordlandijskog kolonijalnog
društva sa svim svojim dragocjenim teretom bilo je postalo plijenom tog čovjeka, a nije bilo izgleda da će se
u dogledno vrijeme moći spriječiti djelovanje tog opasnog gusara.
Što je zapravo moglo dovesti do takvog razvoja te gusarske djelatnosti?
Nordlandija bila je upravila svoju pažnju na sti-canje kolonija pa je na poticaj grofa Hohenegga, koji je u
tom pogledu imao dalekosežne planove, bilo osnovano društvo koje je svojim članovima stavljalo na
raspolaganje novčana sredstva potrebna za kupnju l iskorištavanje zemljišnih posjeda u prekomorskim
zemljama. Učestvujući svojim zamašnim imetkom pri osnivanju tog društva, grof Hohenegg bio je uspio da
ubrzo skupi u svojim rukama najveći dio društvenih dionica. Korist što ju je to unosno poduzeće donosilo
grofu Hoheneggu iznosila je milijunske svote. Svemoćni grof imao je u svojim rukama gotovo čitavu
pomorsku trgovinu Nordlandije, pa su brodovi koji su plovili pod zastavom te države donosili najveću korist
grofu.
Odjednom se, usred mira, proniješe, najprije nejasno, a zatim sve jasnije, čudni glasovi: Turskoj je bio
navijestio rat čovjek koji je sebe nazvao ,crnim kapetanom'. Nadležne se vlasti u prvi mah nasmijaše tom
navještaju, ali njihov je smijeh bio kratkog vijeka. Već nakon nekoliko dana stiže vijest da je jedan turski
trgovački brod potopljen. Brod je bio na otvorenom moru napadnut po jednoj maloj lađi i nakon kratke
borbe zaplijenjen. Iskrcavši čamcima posadu na obližnju obalu, gusar je brod s čitavim teretom bio potopio.
To je bio početak pomorskog rata što ga je gusar besprimjernom smjelošću bio započeo. Porta napregnu sve
svoje snage da bi tog opasnog neprijatelja savladala, ali uzalud. Brodovi su se sada usuđivali da plove samo
ukoliko su raspolagali jakim oružjem. Vijesti o zaplijenjenim i potopljenim brodovima bile su sve češće, pa
se činilo da je tajanstveni neprijatelj kadar
203da se u isto vrijeme pojavi na dva-tri mjesta, tako su bajoslovno brzi bili njegovi pokreti.
U Stambulu su se još savjetovali kakve mjere da poduzmu protiv ,Tigra', kad stiže nova, crna vijest: .Tigar"
je bio potopio jednu korvetu turske ratne mornarice. Međutim, ovoga puta .Tigar' nije bio obična lađa, nego
fregata s tri jarbola i s potpunom opremom brzog trgovačkog jedrenjaka, a to je bio očit dokaz da se u
slučaju ,Tigar' nije radilo o jednom brodu, nego
0 dva, a možda i više njih.
Stvar je poprimila sve ozbiljniji značaj pa je već bilo vrijeme da se stane na put gusaru. Vijest o njegovim'
podvizima već se bila počela širiti i u inostran-stvu, mada se Porta, u nastojanju da sačuva svoj ugled, trudila
da ih, koliko je najviše mogla, suzbije. Gusar je bio nanjušio da ga gone pa se bio povukao
1 pritajio, tako da mu nisu mogli ući u trag. Bio je vjerojatno našao sigurno skrovište, gdje su mu stajala na
raspolaganju sva pomoćna sredstva, pa je bio sasvim neovisan o vanjskom svijetu. _
Ličnost ,crnog kapetana' bila ie zastrta velom tajnosti. Nitko se nije mogao pohvaliti da ga je vidio. Jedni su
bili uvjereni da je za takve podvige sposoban samo crnac herkulski građenog tijela, drugi da samo
Evropljanin može da se tako vješto snalazi na moru, a bilo je najzad i praznovjernih pomoraca koji su ga
smatrali čak utjelovljenim đavolom.
Svi su, međutim, isticali njegovu hrabrost i njegovo viteško ponašanje. ,Crni kapetan' bio je jedini gusar koji
je zazirao od prolijevanja ljudske krvi. Ponosno je isticao svoju crnu zastavu, ali na svoje žrtve nije pucao.
Protiv protivnika koji bi se branio upot-rebio bi i on oružje; ali onome koji bi mu se predao ne bi učinio ništa
nažao, čak bi mu brod teglio do najbliže obale, a posadi bi novčanim sredstvima pomogao da se vrati u
domovinu. O ,crnom kapetanu' kružila je čak i priča da je često mogao i da potopi protivnički brod, ali je od
toga odustajao kad god bi se uvjerio da se pri tom ne mogu izbjeći ljudske žrtve pa bi se za neko vrijeme
odrekao plijena, uvjeren da će ga se lukavstvom ipak kasnije domoći.
204
Taj neobičan pomorski rat trajao je .već više od godinu dana. Čitavo je to vrijeme ,crni kapetan' napadao
samo turske brodove, uzdržavajući se stalno od napadaja na brodove drugih narodnosti, pa ga zbog toga
druge države nisu uopće dirale. Utoliko je veće bilo iznenađenje kad se u svijetu pročulo da je ,crni kapetan'
zaplijenio dva broda nordlandijskog Kolonijalnog društva, a pogotovu kad se saznalo da je Osiguravajućem
društvu po ,crnom kapetanu' sva šteta do posljednje pare naknađena, ali pod izričitim uslovima da se ono
više ne upušta ni u kakvo potpisivanje u-govora o osiguranju brodova i robe Kolonijalnog društva jer će
inače ubuduće svaki brod toga društva koje se nalazi pod upravom grofa Hohenegga, a na koji i ,crni
kapetan' naiđe, biti neminovno potopljen.
Vijest o tom posljednjem podvigu ,crnog kapetana' uzbudi poslovne krugove, a posljedica tog uzbuđenja bila
je da su dva osiguravajuća društva, na koja se grof obraćao, sad redom odbijala da sklope bilo kakav posao s
njim. Uvidjevši da se Nordlandija sa svojom suviše slabom mornaricom sama neće moći oprijeti strašnom
neprijatelju, Hohenegg se sad obrati Engleskoj s molbom da mu u nevolji pomogne. Ali Engleska odbi s
prividnim žaljenjem, a u stvari sasvim ravnodušno, njegovu molbu. Ta je zemlja već odavna sa zavišću
promatrala procvat nordlandijskih kolonija pa se u duši radovala svakom slabljenju nordlandijske pomorske
trgovine.
Lukavi grof bio je sad od svih napušten pa je mogao da se uzda samo u svoju lukavost. Njegovo je društvo
bilo izgubilo već deset brodova. Što je mogao sad da učini? Zar da se zbog jednog jedinog čovjeka sad
povuče iz tog unosnog poduzeća? Smiješno! Neki će se izlaz valjda ipak naći! Hohenegg sklopi .u tajnosti
ugovor s vlasnicima nekoliko sudlandijskih brodova. Odsada su ti brodovi imali da plove za račun
nordlandijskog Kolonijalnog društva. ,Crni kapetan' i-mao je očito u vidu samo nardlandijske brodove. Neka
i dalje tjera svoj posao! Šteta koju je pretrpio gubitkom svojih nordlandijskih brodova bit će mu sad bogato
naknađena dobitkom što će mu ga donijeti drugi
205njegovi brodovi koji će sad ploviti pod sudlandijskom zastavom — mislio je grof.
Tako su stajale stvari kod grofu stiže pismo od Osiguravajućeg društva. Bio je to posljednji, uzaludan
njegov pokušaj da se izvuče iz teškog položaja u kom se nalazio pa se bio zamislio. Tko je zapravo bio
taj tajanstveni ,crni kapetan'? Koga je taj čovjek bio uzeo na nišan, Nordlandiju ili njega lično? Po
svemu se gotovo činilo da je gusar upravo njega uzeo na nišan. Više se puta, naime, desilo da je
njegovim drugovima, koji su mada manjim svotama učestvovali u poslovima tog prekomorskog
poduzeća, po nekoj trećoj nepoznatoj osobi naknađena šteta koju su pretrpjeli zapljenom svojih
brodova, pa je tako samo on zapravo bio oštećen. Tko je od ljudi, kojima se on u svom životu bio
zamjerio, mogao da ima sad toliku moć koliku je ,crni kapetan' imao? Rješenje te zagonetke trebalo je
prepustiti budućnosti.
Iz tih ga misli odjednom trgnu sluga koji mu najavi posjet jednog kapetana.
„Milostivi gospodaru, kapetan .Galeba' moli vas da ga izvolite primiti."
Grof skoči na noge i kliknu radosno: „Zar kapetan .Galeba'? Nisam ga još očekivao. Neka uđe!"
Čas zatim uđe kapetan.
„Dobro došli, kapetane Hofmanne", pozdravi ga grof. „Nisam vam se još nadao!"
„Juče sam se iskrcao, gospodine grofe."
„Jeste li sretno putovali?"
„Ne naročito, ekscelencijo!"
Kapetan je svoje ,ne' bio naročito istaknuo, tako da ga je grof začuđeno pogledao.
„Sto hoćete time da kažete? Da nije vaš brod možda pretrpio kakvu štetu na moru pa ste morali da
odete u dok na popravak?"
„Ne, .Galeb' je stigao potpuno neoštećen." . „Ta recite već jednom što je na stvari. Kakva vas je
nesreća zadesila?"
„Oduzet nam je teret."
Grof problijedje. Ta ga strašna vijest toliko po-trege, da je bio primoran da sjedne. „Oduzet!" pro-
208
muca. „Ja — ja vas ne razumijem. Sto — što hoćete time da kažete?"
Kapetan ga sažaljivo pogleda. „ .Crni kapetan' zaplijenio je vaš teret."
,,;Crni kapetan'! Opet taj ,crni kapetan'!" izgovori najzad mučno grof. „Kako se to moglo desiti? Kako
je mogao on saznati da ste vi u mojoj službi?"
.„Suviše me pitate, gospodine grofe! I meni je to čudno! Naši su poslovni odnosi bili tajni."
„Taj se nitkov usuđuje sad napasti i sudlandijske brodove!"
,,A koga se ne usuđuje napasti taj čovjek, kažite vi meni!"
„Hajde, ispričajte mi kako se to zbilo!"
„Priča je kratka. .Galeb' je bio stigao do Azora, kad mi odjednom javiše da se na obzorju pojavila ve-
lika lađa s tri jarbola. Lađa je plovila za nama upravo začudnom brzinom. Kad nam se približila, kroz
durbin sam nazirao boju njenih jedara. Jedra su joj bila crna. Odmah shvatih na čemu sam. Bio sam
ranije čuo da je komandant tako brze lađe, opremljene crnim jedrima, upravo ,crni kapetan' o kojemu se
toliko priča. Taj me susret nimalo ne zbuni, jer mi je bilo poznato da ,crni kapetan' napada samo turske
i nordlandijska brodove. Zato naredih kormilaru da nikako ne mijenja kurs. Bio sam uvjeren da bih bio
postao sumnjiv gusaru, da sam drukčije postupio. Lađa se sve više približavala. Ja sam je pažljivo
osmatrao. Gusar j« bio udaljen od nas svega jednu milju, kad mi odjednom jednim hicem naredi da
okrenem jedra prema vjetru. Ja ga poslušah i..."
»To niste smjeli učiniti! Morali ste pokušati da mu umaknete."
Kapetan se nasmiješi. „Oprostite, gospodine grofe, položaj u kom sam se našao nije vam uopće jasan.
Na bijeg nisam mogao ni pomisliti. Vi uopće ni po pričanju ne poznajete ,crnog kapetana'."
„Ali mogli ste se bar braniti."
„Mislite li vi to ozbiljno? Čak da je ,Galeb' bio naoružan topovima, ne bi se bio mogao oprijeti velikom
jedrenjaku. Ne, vjerujte mi, Ekscelencijo, ja nisam mogao drukčije postupiti."
207„Nastavite!"
„Kroz durbin nisam primijetio žive duše na lađi, osim jednog čovjeka što se na lijevom boku bio popeo
na jarbol i sjedio u košu. Odjednom, kao taknuta čarobnim štapićem, padoše sva jedra, i jedrenjak
krenu u elegantom luku na nas. Oba se broda nađoše, zaljuljani, jedan prema drugome. ,Halo, ljudi!
Vaši lični podaci', doviknu nam čovjek s jarbola. ,Brig Galeb' kapetan Hoffmann', odgovorih. ,Ovdje
,Tigar' ,crnog kapetana'! Pređite odmah k nama!' — Sto sam mogao da učinim, gospodine grof e! Da se
oprem, a na lađi je uprto u mene dvadeset topova? To sam smatrao potpuno isključenim. Spustih zato
čamac i za pet minuta nađoh se na gusarskoj lađi. Ni sada ne primije-tih žive duše na palubi, osim
čovjeka koji je ranije sjedio u košu na jarbolu, a sad je bio sišao i prišao meni. Kako je imao na sebi
crno ruho i uz to se bio maskirao crnom maskom, nisu mu se mogle razabrati crte lica.
,Vi ste u službi nordlandijskog Kolonijalnog društva, gospodine kapetane, zar ne?' oslovi me. .Nemojte
mi ništa tajiti; ja sam o svemu tačno obaviješten. Ne bih htio da me primorate da stupim na vaš brod.'
— ,Sto tražite od mene?' — ,Tražim teret koji ste ukrcali za račun nbrdlandijskog Kolonijalnog
društva.' — .Kojim se pravom usuđujete da...1 — .Pravom jačega', prekide me on. ,Kapetane, ja hoću
da budem prema vama iskren. Ja nisam neprijateljski raspoložen ni prema Sudlandiji ni prema
Nordlandiji, ali sam u ratu s grofom Hoheneggom, kome sam se zakleo da ću mu doći glave...'"
„Stanite!" viknu grof, koji ga je čitavo vrijeme pažljivo slušao. „Zašto niste pitali čovjeka kako je
došao do toga da sebe smatra mojim neprijateljem?" „Ja sam mu postavio to pitanje, ali on se napravio
kao da ga je prečuo! — Ja sam, naravno, prosvjedovao protiv svake upotrebe sile s njegove strane. On
mi dopusti da otvoreno govorim, ali, kad završih, reče mi: .Gospodine kapetane, vi ste sada u službi
Nordlandije, i ja vas moram zato smatrati svojim neprijateljem. Ipak sam spreman da vam dođem u
susret: poštedjet
208
ću vaš brod, ali samo pod uslovom da mi predate brodski teret. Ako taj uslov prihvatite, nitko od
moje momčadi neće stupiti na vaš brod. Međutim, u slučaju da se protivite mojim željama, a ja se
nadam da do toga neće doći, bit ću primoran da upotrijebim oružje kako bih vas primorao da udovoljite
mojoj želji. Razmislite, dakle, i odlučite se brzo'! Ekscelencijo, stavite se u moj položaj. Za mene je
postojao samo jedan izbor: da izbjegnem sili. Nisam se smio dugo promišljati: izdao sam odmah
potrebne zapovijedi. Naši se brodovi nađoše ubrzo jedan do drugoga, i moja se momčad čitavih
deset sati znojila, dok nije najzad prenijela naš teret na gusarsku lađu. Čitavo to vrijeme posada
,Tigra' pazila je na nas s napetim pištoljima, spremna da na najmanji znak otpora opali. Dopustite mi da
skratim priču. Prije nego što napustih neprijateljski brod, Crni mi priđe. .Gospodine kapetane', reče mi
mirno, gotovo prijateljski, ,ovoga sam puta poštedio vaš brod. Ali ubuduće čuvajte se bilo kakvih veza
s poslovima grofa Hohenegga. Ja to ne bih nikako mogao da podnesem, jeste li me razumjeli? A da
biste se pred grofom mogli da opravdate, molim vas da mu izvolite predati jedno pismo.' I on mi preda
ovo pismo."
Promatrajući radoznalo pismo koje mu kapetan preda, grof se zamisli: hoće li mu ono konačno donijeti
rješenje zagonetke oko koje se već dugo muči ) otkriti mu tko se krije pod ruhom ,crnog kapetana'?
„Hvala vam, gospodine kapetane. Izvještaj koji ste mi podnijeli nije mi prijatan, ali ja vam priznajem
da niste mogli 'drukčije postupiti. A sad me ostavite sama. Moram o čitavoj toj stvari u miru
razmisliti."
Pošto ga s nekoliko riječi pozdravi, kapetan iziđe iz sobe, a grof sjede za svoj pisaći stol. Držeći u ruci
pismo, grof se časkom zamisli, kao da se boji da ga otvori, a onda dohvati brzo nož i razreza omotnicu.
Pismo je sadržavalo samo nekoliko, krupnim slovima ispisanih riječi, ali grofu je trebalo dosta vremena
da shvati njihov smisao. Dugo je ukočena pogleda, zaprepašten, držao pismo u rukama. Najzad ga
odloži na stol. Bio je problijedio, krupne kaplje znoja bile su mu orosile čelo. Sklopljenih očiju, glave
klo-
Žezlo i Čekić
209nule na grudi, osjećao se kao pritisnut nekim teškim teretom. Na što je u taj čas mislio? Možda su ga
mučile davno zaboravljene sjenke prošlosti, pa mu se činilo da čuje korake anđela osvete koji sad stoji
pred njegovim vratima i može svaki čas da se pojavi pred njim.
Pismo koje je Hohenegga bilo toliko zaprepastilo
glasilo je:
„Ti si mi oteo Lilgu koja je bila omiljela mom srcu. Ja ti se sada osvećujem otimljući ti bogatstvo do
kojega ti je toliko stalo, jer je ono oslonac tvoje moći. Neću mirovati, neću počinuti dok te ne primoram
da padneš na koljena preda mnom.
Katombo, crni kapetan."
DRUGI DIO
CIGANKINA TAJNA
2101. KOVAČEV SIN
Na širokoj državnoj cesti, koja je kroz selo vodila u Furstenberg, glavni grad Nordlandije, koračao je
mlad čovjek.
Moglo mu je biti jedva nešto više od dvadeset i dvije godine, ali čitavo njegovo biće odavalo je čovjeka
zrela, izgrađena karaktera. Njegova visoka, snažna pojava, sigurnost njegovih kretnji, rumen njegova
zdravljem obojena lica, sve se to na njemu prijatno čovjeka doimalo. Tom je dojmu doprinosila svoj
dio i pažljivo njegovana bradica koja je na drugom licu mogla izgledati čak i kicoški, a pojačavalo ga je
i nje-govo lijepo odijelo koje je isticalo gipkost čitave njegove pojave.
Duž ceste su se nizale, na jednoj i na drugoj stani, iza sjenovitih vrtova, dopirući ponegdje do same
ceste, prijatne seljačke kuće, među koje se bila utisnula, odudarajući od drugih svojim izgledom,
zadimljena prizemna kućica, u kojoj je po visokom dimnjaku, po nadstrešnici nad ulazom i po
raznovrsnom alatu, razbacanom amo-tamo, svatko mogao da odmah prepozna kovaonicu. Pred ulazom
u tu kućicu zaustaviše se mala kola sa slomljenom stražnjom osovinom. Jedan sluga, u bogato iskićenoj
odori, stajao je pred konjima u-pregnutim u kola, nastojeći da ih umiri.
Putnici, jedan gospodin i jedna gospođa, bili su izišli iz koda. Njemu su mogle biti dvadeset i tri go-
dine, a po njegovu se izgledu i ponašanju vidjelo da Potječe iz viših krugova u kojima se razvio u
ohola, upravo bahata čovjeka. Gospođa je bila odjevena po
213posljednjoj modi. Nije joj sigurno bilo više od sedamnaest godina, ali, računajući joj godine po
njenom sigurnom ponašanju, čovjek bi je bio mogao smatrati i starijom. Po nježnim, upravo djetinjim,
dražesnim crtama njenog lica moglo se naslutiti da će se taj ljupki pupoljak ubrzo razviti u ružu
vanredne ljepote, u ružu za kojom neće svatko smjeti da posegne. Obrazi su joj u taj čas bili blijedi od
pretrpljena straha; u njenim velikim, modrim, vlažnim očima još se bio zadržao izraz straha, ali glas joj
je zvučao blago i smireno:
„Ne brinite, gospodine grofe! U opasnosti, koja mi je zaprijetila, ja sam bila svjesna da se nalazim pod
snažnom zaštitom viteza koji već samim svojim društvenim položajem ulijeva čovjeku u dušu osjećaj
najvećeg povjerenja."
Gospodin joj naklonom izrazi zahvalnost, ali je pri tom pogleda kao da sumnja u njenu iskrenost pa
hoće da se uvjeri da li je rekla istinu ili je htjela, iako još mlada, da ga mimogređ ukori i pri tom pokaže
da umije da prozre ljude. Ona mu se živo zagleda u zaljubljeno lice, a pri tom joj oko malih usta zaigra
podrugljiv osmijeh. On prijeđe onda u obranu, u-vjeren da će uspjeti da suzbije njen pritajen ukor.
„Pravi vitez, makar bio upućen samo na vlastite snage, ostaje uvijek čovjek bez mane i straha. Ali, ako
je primoran da računa sa svojstvima glupih, nerazumnih bića, kao što su ova dva vranca, može ipak da
dođe u mučan položaj u kom će morati molit; da mu se oprosti što nije možda postupio kako je trebalo
da postupi."
„Dragi grofe, vaš je sud o tim životinjama svakako mjerodavniji od suda mog konjušara koji tvrdi da su
vranci prošli kroz odličnu školu. On me je samo molio da mu se dopusti da uzme druga kola i da se
njemu prepusti da njima upravlja. Uostalom, taj nezgodan slučaj ispao je više zabavan nego opasan pa
čak i neprilika u koju smo zapali time što je kovač otišao nekud poslom pa ga moramo čekati ima za
mene prijatnu posljedicu što ću duže biti upućena na usluge mog plemenitog viteza."
214
On uprije ponovo svoj ispitivački pogled u nju. Hoće li ona svojim riječima da ga uvjeri da se u iz-
vjesne stvari njen konjušar razumije više od njega, pomisli on. U tom slučaju bila bi ona već zrela žena,
a ne nježan stvor, kakav mu se ona, onako mlada, počinjavala. U spoljašnjim uglovima očiju izfoiše mu
male bore, a on nastavi:
„Kad bi samo te moje usluge mogle da se produže u vječnost, milostiva moja kneginjice! Ali vaši će
biti u brizi za Vašu Visost. Morat ću najmiti druga -kola, a ova ostaviti ovdje."
On se obrati ženi odsutnog kovača koja je stajala na ulazu.
„Nemate, dakle, nikoga tko bi mogao da odmah izvrši taj popravak?"
„Ne. Momak nije dovoljno vješt tom-, poslu."
„Zar se ne bi negdje u blizini mogla naći pristojna kola koja bi čovjek mogao da najmi?"
„Svakako. Ali — Dobar dan, gospodine doktore! Krasno vrijeme, pogodno za šetnju, zar ne?"
Te su riječi bile upravljene čovjeku koji je upravo prolazio, onuda, ali nije imao namjere da se zaustavi
pe se sad, skinuvši šešir, približio. Žena mu pruži ruku prijateljski, ali s izrazom poštovanja.
„Moje je kumče htjelo da me mimoiđe?"
..Nisam htio da vas uznemirujem."
„Da me uznemirujete? Naprotiv! Ovome je gospodinu pukla osovina na kolima; moj muž je izišao, a
do kovačnice vašeg gospodina oca suviše je daleko. Englez koji se nalazi kod vas na Ije1»vanju ima
kola, ali nije sigurno voljan da ih ikome, osim vama, uzaj-mi. Pomozite gospodi, molim vas."
„Moj prijatelj, lord Halingbrook pošao je, na žalost, u grad, sreo sam ga maločas, a ja ne znam gdje bih
mogao naći druga kola. Ali, gospodine grofe, i pri tom sg učtivo, ali odmjereno nakloni mladom
čovjeku — ako mi dopustite, ja ću vam začas popraviti kola. Imate li vatre na ognjištu, kumo?"
„Da. Momak je treba za pravljenje čavala."
„Draga kumo, omogućite gospodi da se kod vas malo odmore, a ja ću odmah prionuti za posao." •

315
Doktor uđe odmah u kovačnicu, skiđe kaput, zavrnu rukave i veza sebi oko pasa majstorovu kožnatu!
pregaču koja je tamo visila. Pošto raspiri vatru, pregleda oštećeni dio kola.
„Za pola sata gospoda će se moći voziti", reče. Gospodin i gospođa nisu se mogli svemu tome dovoljno
načuditi. Zar je taj čovjek tako otmjena izgleda, taj doktor, bio uistinu kadar da popravi slomljenu osovinu
na njihovim kolima? Kovačeva žena bila ga je nazvala kumčetom; nije prema tome nikako mogao biti
plemićkog roda, a ipak je sebe smatrao prijateljem lorda Halingbrooka, ponosna, prilično nepristupačna
čovjeka, koji se, kao kraljičin poslanik, često kretao u dvorskim krugovima. Mlada gospođa nije nikako
mogla da objasni sebi tu zagonetku.
Promatrajući pažljivo svaku njegovu kretnju, bila je iznenađena njegovom tjelesnom snagom. Začas je bio
ispregao konje i podigao kola, koja su u njegovim rukama bila laka kao kakva dječja igračka. Čas zatim iz
kovačnice odjeknuše tako snažni udarci čekića da su iskre prštale kroz otvorena vrata čak na cestu.
Majstorica je bila namjestila pred kućom stolić s dvije stolice, na koje su gospodin i gospođa sjeli.
„Kako se zove gospodin koji je začudo i liječnik i kovač?" zapita gospođa.
„Liječnik! Ne, nije on liječnik, on je doktor" prava", odgovori majstorica. Bilo je očito da se ponosi svojim
kumstvom. ,,A gdje služi?"
„Nigdje: nije mu to ni potrebno; on kaže da bi ga služba sprečavala da proširi svoje znanje. On je sin
dvorskog kovača Brandauera; vojvoda i ja zajedno smo mu kumovali."
„Ah, tako! I to je jedna vrsta prosjačenja, kojoj
je čovjek na višem položaju na žalost često izložen!"
reče mlad čovjek s izrazom omalovažavanja u glasu.
Majstorica pocrvenje. „Smijem li vas pitati za vaše
ime, gospodine"?"
„Ja sam grof Hohenegg, a gospođa kneginjica Asta iz Sudlandiie."
216
Predstavljajući tako sebe i gospođu, mislio je da će zbuniti majstoricu, ali se prevari; nimalo zbunjena, mada
iznenađena, majstorica se obrati kneginjici:
„Baš mi je milo što sam vas upoznala. Gospodin kum često nam priča o vama i o vašem gospodinu ocu.
Mnogo vas oboje hvali. Doktor bi kao odličan političar mogao biti i dvoru od koristi. Njegova Ekscelencija
zalazi često u dvorska kovačnicu i stalno pozivlje svoje kumče da stupi u dvorsku službu, ali doktor tu
ljubaznu ponudu stalno odbija."
„Mladi gospodin doktor me, dakle, poznaje?"
„Ne, vašu Visost ne poznaje, ali poznaje gospodina grofa."
„Da li vam je vojvoda i o meni govorio?" upita je grof s izrazom prezira u glasu, praveći se pri tom kao da
ga taj razgovor zabavlja.
„Vrlo često."
„Dakako, i o meni vam je govorio samo dobro, zar ne?"
Nakon kratkog oklijevanja majstorica mu odgovori:
„Da, dobro. Pričao je da će stari grof Hohenegg, vaš otac, postati jednom naš vojvoda. Sadašnji vojvoda,
naime, nema djece. Ali moram vam ipak reći da kumstvo koje sam vam spomenula nije bilo nikakvo
prosjačenje. Vojvoda se sam ponudio da će djetetu kumovati. Dvorski kovač nije mogao odbiti tu ponudu,
ali je tražio da uz vojvodu i ja kumujem djetetu, a s time se vojvoda odmah složio. Naš je vladar vrlo
ljubazan čovjek, koji želi samo dobro svojini podanicima, jer ih smatra svojom djecom. Dao bog da i u-
buduće ne bude drukčije."
Grof se bio spremio da joj oštro odgovori, ali se uzdrža od toga, jer se odjednom kovačnici približi jedno
neobično stvorenje.
Bila je to jedna žena. Bosih nogu, u suknji kri-čavo-crvene boje, ramena zaogrnutih prljavim žutim šalom, a
glave pokrivene plavom maramom u obliku turbana, lutala je selom. Svojim crnomanjastim ličeni i svojim
lijepim tankim nosom -nad šiljatim podbrat-kom upadala je odmah svakome u oči. Da je bila Nord-lanđanka,
čovjek bi bio pomislio da joj je preko pe-
217.deset godina, ali, kako je bilo očito da je Ciganka, a žene teg plemena brzo stare, vjerojatno nije još
bila dostigla te godine.
Prepoznavši grofa, nimalo se ne zbuni. Zagledavši se u njega oštrim pogledom, ponosnim pokretom
rute pozdravi sve, a zatim zapita:
„Bi li zlatni gospodin bio voljan da podari malim darom Ciganku Lilgu?"
On odvrati Ijutito glavu od nje. „Odlazi! Prosja-čenje je u ovoj zemlji zabranjeno."
Ona mu priđe korak bliže i zagleda mu se svojim velikim, tamnim očima ispitivački u lice.
„Kako? Gospodin me tjera? Nije li jednom Lilga, vajdzina svog plemena, bila mila čak grofovima? Po-
znajem ja vaše lice i vaše hladne oči u kojima sijeva oholost. Kao grofovsko dijete vi čeznete za
žezlom i krunom. Alisvi ste otjerali od sebe Ciganku, i zato ćete samo još neko vrijeme kročiti korakom
slona koji mrvi sve na što na svom putu naiđe, a završit ćete svoje dane poput razdražene divlje zvijeri
što okrvavljena gine sama, od svih napuštena, u gustoj, mračnoj šumi."
Bila se uspravila koliko je najviše mogla i pružila uvis desnu ruku, kao da se zaklinje. Oči su joj blista-
_le, a riječi siktale kroz bjelokosne sjajne zube i tanke usne. Mada je sad već bila ružna, još je na njoj
bilo tragova njene ranije djevojačke ljepote.
Grof skoči. I njemu zablistaše oči. Sav bijesan, uhvati je za ruku: „Smrvit ću te, vještice!"
U isti čas ustade i kneginjica. Njene blag, začuđen pogled srete se s njegovim. On pusti Ciganku i
obrati se majstorici:
„Pošalji odmah momka na policiju! Tu skitnicu treba uhapsiti!"
U taj čas izađe iz kovačnice doktor Brandauer, s velikim čekićem u ruci. Ciganka ga primijeti. Oči joj
još više zablistaše, a lice joj poprimi izraz iznenađenja.
„Vi ste Maks, sin dvorskog kovača, zar ne?"
„Da", odgovori on, čudeći se.
„Ja'sam Ciganka Lilga." .'
218
„Lilga? Je li moguće?" uzrviknu on radosno iznenađen. „Najzad, najzad nam se želja ispunila. Moj vas
otac mora vidjeti!"
„Lilga ne smije poći s vama", umiješa se u njihov razgovor grof.
„Ne smije? A zašto?"
„Jer će ovoga časa doći policija da je uhapsi."
,,A zašto?"
„Jer je plemenitom gospodinu predskazala budućnost", odgovori mjesto grofa Ciganka.
„Gospodin neće dopustiti da vas uhapse. Dođite sa
mnom."
Te su riječi bile odlučno izgovorene, pa se grof
osjeti uvrijeđenim.
„Oho!" reče. „Ja sam zapovjedio da je uhapse, i mojoj će zapovijedi biti udovoljeno."
Zamahnuvši teškim čekićem, koji je u njegovoj ruci bio lak poput pera, Brandauer inu se, smiješeći se,
zagleda u lice:
„Gospodine grofe, ja vas smjerno molim da tu ženu pustite."
„Ne vidim razloga zašto biti morao da opozovem svoju zapovijed."
„Ja sam vas učtivo za to zamolio, mada nisam bio na to primoran. Nitko nije ovdje dužan da sluša vaše
zapovijedi. Mi nismo podložni ni policiji ni vama, a Lilga sć nalazi pod mojom naročitom zaštitom. Ja
sam vam obećao svoju pomoć. Hoćete H me sada primorati da vam je odrečem i ne dovršim posao oko
popravka vaših kola?"
„Mi ćemo već naći druga kola." Uto priđe Brandaueru kneginjica. „Gospodine doktore, završite posao
koji ste započeli. Kneginjica Asta vas za to moli."
Kneginjicu obasja munja njegova oka.- „Visosti, udovoljit ću vašoj želji! Ja ne podnosim ničije zapo-
vijedi, ali riječ iz vaših usta zvuči mom uhu kao zapovijed kojoj se rado pokoravam. Lilga, pođite sad u
sobu i pričekajte me tamo dok svršim posao."
Ona mu kiminu glavom i uprije u nj pogled u kom se odražavao osjećaj smjerne pokornosti.
219„Narod Boinjara i Lombardara napustio je Indiju, jer mu je to boginja Bovanija naredila. On luta
sad po tuđini i neće imati mira ni počinka dok ne nađe divnu građevinu u kojoj će se sakriti da odanle
zavlada zemljom. Lilga je kći svog plemena; njoj nije suđeno da miruje, dok je duh tjera. Ona mora sad
ići, ali vi ćete je opet vidjeti, prije nego što sunce treći put zađe. Dajte mi vašu ruku!"
Ona mu uze desnu ruku i baci na nju letimičan pogled. Zatim podiže oči. Pogled joj se zaustavi negdje
daleko: učini joj se kao da vidi kako se pred čovjekom koji ju je bio uzeo u obranu otvaraju vrata •
budućnosti. Ona mu se zagleda u lice: radosno nasmijan, on je nestrpljivo čekao što će mu ona reći.
„Duh je sveznajući, a čovječje je oko slabo; ali kad čovječji duh jednom ojača, bit će'mu jasne mnoge
stvari koje su mu ranije bile nejasne. Vi možda nećete vjerovati što će vam Lilga reći, a ipak će se to
ispuniti. Vaša je desnica jaka pa može da snažno zamahne čekićem; njoj je ta snaga i potrebna, da fei
mogla da jednom drži žezlo. Lozinka vašeg života bit će „Žezlo i čekić". Sijat ćete ljubav, a često ćete
žeti mržnju; vaša će se pest obarati na glave vaših neprijatelja, ali uz vas će uvijek biti..."
Odjednom zastade pod utiskom lica što joj se odjednom ukaza i uhvati brzim pokretom ruku knegi-
njice koja je bila ostala u njenoj blizini. Zatim nastavi pređašnjim glasom:
„Ja vidim uz vas anđela vašeg života; našli ste ga kad ste držali u ruci čekić, i on će vam ostati vjeran i
kad budete držali u ruci žezlo. Jednom ćete se uvjeriti da vam je Lilga istinu prorekla!"
Oslobodivši im ruke, ona se okrenu i začas se uputi brzini koracima uskom stazom koja je između
kovačnice i obližnje seljačke kuće vodila u polje i nestade.
Bilo je to uveče istoga dana. Maks Brandauer sjedio je u sobi pod kojom se nalazila radionica njegova
oca. Roditelji su mu bili prepustili tu sobu, pa je to sad bila njegova radna soba. Bio je upravo
zabavljen čitanjem jedne naučne rasprave vojnog značaja, ali nije nikako uspijevao da sredi svoje misli,
jer su mu 220

L
se one stalno vraćale na susret što ga je bio doživio
toga dana.
Njegovu je pažnju privlačila prije svega pojava Ciganke. Uspomene iz prvih dana njegova djetinjstva još su
ga, kao neraskidljiva veza, vezale za nju. Bilo mu je pet godina kad ju je prvi put vidio. Ona je bila tada u
zrelim godinama, ali još uvijek lijepa, privlačna. A onda je iznenada nestala, upravo kao što se iznenada bila
i pojavila. Maksovi su je roditelji godinama čekali da se vrati. Toga se dana opet pojavila; da li slučajno ili
da bi riješila zagonetku, povezanu s ranijom njenom pojavom, to nije nitko znao.
Vrativši se kući, Maks je pričao svojim roditeljima o tom svom susretu. Majka ga ukori što je Lilgu izgubio s
vida, a otac prijeđe preko toga, jer je bio čvrsto uvjeren da će se ona vratiti, ako je to zaista bila ona.
Pored lika vračare pred duhovnim očima Maksa Brandauera ukaza se i svijetao, sjajan lik mlade kne-ginjice.
Za nježne osjećaje ljubavi, što čine čovjeka sretnim, još nije znao pa nije mogao ni da shvati u čemu se
sastojalo neobično raspoloženje u kome se sad nalazio.
U radionici su već davno bili sasvim zamukli udarci čekića pa su iza večere pred vratima kuće sjedila tri
šegrta, tri druga, razgovarajući o svemu i svačemu, puštajući pri tom guste dimove iz svojih lula. U njihovoj
su blizini na izvrnutim kotačima kola čučala dva momka, željni da uhvate koju riječ iz razgovora svojih
starijih drugova i bar omirišu lulaš čiji miris ne bi nikako bio mogao da oduševi finiji nos.
„Da", reče Toma, najstariji šegrt, „mladi gospodin je opet ovdje pa će sad ponekad piti i zapave, pit će
mačevanja svake vrste, a uveče pit će vožnje po rijeci i druge kakve zapave u kojoj će i Toma morati uče-
stvovati. Osim razgovora pit će pri tom i koja čaša piva, pokoji hljepčić s maslacem i šunkom ili..."
„Ili poneka čašica klekovače", upade mu drugi šegrt u riječ.
„Da, pravo kažeš", saglasi se s njim treći. Tri čudna svata, ta tri momka lijepo su se slagala. Svi su oni bili
već odslužili vojsku: Toma kod konjice,
221Kazimir kao grenadir, a Hajnrih kod artiljerije. Sva su trojica bili doprli do podoficirskog čina i
svaki je od njih smatrao svoj rod vojske najboljim. Sva su trojica bili neoženjeni i čvrsto riješeni da što
duže sačuvaju dobro mjesto na kom su se sada nalazili, mada je svatko od njih u dubini svoga srca krio
dragulj koji je bio poprimio lik lijepe mlade žene: Tomi je bila prirasla srcu udovica Barbara
Seidenmuller, Kazimir je često sanjao o dražesnoj mladoj udovici i trgovkinji krumpirom Barbari
Seidenmuller, a Hajnrih je najradije pio svoj večernji polić vina kod udovice Barbare Seidenmulleir,
trgovkinje krumpirom i gostioničarke.
Svakome je od njih, da se seljački izrazimo, nedostajala jedna daska u glavi. Toma Šubert nije nikad, u
čitavom svom životu, bio uspio da izgovori glas B, tako da je i njegovo vlastito ime u njegovim ustima
glasilo Schupert; grenadir Kazimir bio je neobično šutljiv pa je u šaljivim razgovorima učestvovao
samo riječima „da, pravo kažeš" ili „nije tako"; a treći, arti-Ijerac Hajnrih, zanovijetalo svojih drugova,
stalno je svakome nešto prigovarao ili mu se na neki način rugao, krupno lažući i ne dopuštajući pri
tom ikome da posumnja u njegovu istinoljubivost.
Toma, kako se činilo, nije podnosio da ga itko prekida u govoru. Kad bi mu drugovi upali u riječ, on bi
ih prekinuo, zasipajući ih čitavim oblakom dima iz svoje lule, i onda bi počeo da raspreda nadugo i
naširoko:
„Jezik za župe, momci! Sto se vas tiče ako ja popijeni poneku čašicu klekovače ili popušim koju cigaru
više! I nemojte da mi smetate kad pričam o mladom gospodinu! Večeras ću voziti malko rijekom
mladog gospodina, vozit ću ga niz vodu, vi ne možete prosto da zamislite s kakvim užitkom ja to
činim. On leži mirno u čamcu i šuti, ali ja znam da se on upravo tada najviše predaje svojim učenim
mislima. A kad mi na povratku pruža ruku i govori mi: „Danas je opet pilo lijepo, hvala ti, dragi moj
Toma!", najradije pih ga zagrlio, da nije tako učen i otmjen. Ima on nešto u svojoj prirodi što ja ne
znam kako da zapravo nazovem, ali osjećam da me u srce dira pa pih htio da mu u taj čas kažem koliko
ga poštujem. Vidio sam
222
jednom u kazalištu jedan komad, bio je to, „Začinjeni
kraljević" i..."
„Opčinjeni kraljević", usudi se da ga ispravi jedan
od momaka.
„Šuti, žutokljumče! Kad najstariji šegrt govori, drugi šegrti, a pogotovo momci imaju da šute. Da li je
neki kraljević začinjen ili opčinjen, to ne mijenja ništa na stvari. U tom komadu ima jedno lice, jedan
kraljević, koji je u stvari postolar. Kad ja vidim mladog gospodina, čini mi se kao da ..."
„... kao da je on postolar, a ti kraljević", prekide ga Hajnrih.
„Ne prekidaj me u času kad sam došao do najljepše tačke svog govora, jer inače ne znam gdje i kako da
nastavim."
„Da, pravo kažeš!" reče Kazimir. „Taj kraljević, dakle, koji je zapravo bio postolar ..."
„Toma!" viknu u taj čas Maks odozgo 'kroz otvoren prozor.
Bivši podoficir uspravi se kao svijeća. „Zapovijedajte, gospodine doktore!" „Jesi U spreman?"
„Uvijek!"
Toma pogladi sebi kosu, namjesti sebi kapu i zakopča kaput. Zatim preda momku svoju lulu.
„Evo ti moje lule, Fritz, ponesi je u moju sapu. Sigurno znaš o koji je čavao imaš da opjesiš. Kad je u
slušpi svog starješine, posilni ne smije da puši."
Malo zatim siđe pred kuću doktor. „Proći ćemo kroz vrt; ovuda ćemo brže stići do rijeke."
Slijedeći na maloj udaljenosti doktora, šegrt je išao svega šest koraka iza njega. Dok su prolazili gotovo
nečujno travnjakom, Toma primijeti odjednom ti jednom kutu vrta oba momka gdje leže i bezbrižno
sišu, naizmjence, njegovu lulu. Bio ih je odao kašalj, izazvan dimom.
„Gospodine doktore!" „Sto je?"
„Dozvolite mi jedan skok u stranu! Vidim tamo opa ugursuza, leže na travi i grickaju moju lulu.- Po-
jam se da će mi je prekinuti."
223Priđe grešnicima i zgrabi ih za kosu.
„Šta radite tu s mojom lulom, lopovi jedni! Da ij je to moja šopa? Evo vam svakome po jedan sama« to
vam je na račun; ostalo ćete dopiti kad se vratir kući. Sad nemam vremena. Sredit ćemo kasnije čune,
natenane, bez žurbe."
Zatim turi lulu u džep i pohita za doktorom.
Doktor je već bio stigao do rijeke. Tamo je za obalu bio privezan kovačev čamac. Siđoše u nj i oti-
snuše se od obale. Struja ih odmah ponese. Toma nije morao ni veslati, Maks je sjedio na krmi i
upravljao čamcem, Bilo se već smrklo, i nebo se bilo osulo zvijezdama, pa je njihovo čarobno svjetlo
obasjavalo zemlju koja se već spremala na počinak. Stigoše najzad do palače grofa Hohenegga, koji je
već nekoliko godina zauzimao položaj predsjednika ministarskog savje-ta, upravo do onog njenog krila
u kom su se nalazili stanovi za visoke goste. U tom je krilu stanovao u to vrijeme prestolonasljednik
susjednog vojvodstva Su-dlandije sa suprugom i sestrom. Oni su bili počastili glavni grad svojim
posjetom kojemu se pridavala naročita važnost zbog njegova diplomatskog značaja i tajnog cilja. Iza te
divne zgrade prostirao se krasan park koji je dopirao do same rijeke. Nasuprot kapiji parka nalazilo se
malo pristanište. Maks tu pristade.
„Sačekaj me ovdje, Toma! Ja ću se brzo vratiti."
„Ulaz je tu zapranjen, gospodine doktore!"
„Znam."
Doktor se ipak iskrca i, preskočivši željeznu ogradu, nađe se začas u parku. Nije išao tamo s nekom
naročitom namjerom; da ga je tko zapitao što traži tamo, ne bi bio znao što da odgovori. Ljudsko srce
neshvatljivom snagom upravlja našim djelima.
On se približi zgradi. Na njoj je bilo osvijetljeno samo nekoliko prozora. Dugo ih je promatrao, jedan
za drugim, ali ne primijeti nikakve sjenke po kojoj bi bio mogao zaključiti da tamo prebiva netko čiji
ga je lik bio onamo privukao. Odjednom na šljunkom pokrivenoj stazi zaškripaše nečiji koraci; on zađe
za jedan grm. Približiše mu se dvije gospođe, zadubljene u živ razgovor. Obje su imale na sebi svijetle
haljine pa ih je bilo lako razabrati u mračnom parku.
•224
„Borit ćemo se protiv te politike, moja dobra Asta!" reče jedna. „Zašto da joj padneš žrtvom? Taj je
grof i meni odvratan."
To je bilo sve što je doktor bio uspio da čuje; ali sad je znao, i ne tragajući dalje, što je grofove goste
bilo dovelo onamo. Ne maknu se sa svog mjesta sve dok je mogao da pogledom slijedi one dvije
gospođe, a zatim se, istim putem kojim je bio došao; vrati čamcu.
„Da produžimo niz vodu?" upita ga Toma.
„Da."
Nastaviše da se voze rijekom. Maks je sjedio bez • riječi i sanjao. Nazirući jedva obale rijeke pored ko-
jih je pod blagim sjajem zvijezda sad prolazio, upirao je stalno pogled u priviđenje svijetlog lika žene
koja je u pratnji vojvotkinje bila prošla pored njega. Sto je njega moglo da veže za nju? Ona je bila
kneževskog roda, a on sin skromnog kovača. Ali o tome on nije vodio računa. On je bio pošao za njom
kao za zvijezdom u koju čovjek upire svoje oči, koliko god bio svjestan da ona stoji bilijune milja
visoko nad zemljom.
Bili su prevalili već priličan dio puta niz vodu, kad doktor okrenu čamac pa se i sam prihvati vesala.
Taj mu je napor prijao; činilo mu se da će, očeličen tim naporom, moći lakše da objasni sebi ono što se
u njegovoj duši sad dešavalo. Čamac je sad odmicao brže uz vodu, tjeran snagom četiriju ruku.
Upravo su bili prošli pored palače grofa Hohenegga, kad im dođe u susret jedan manji čamac. Maks ga
ne bi bio možda ni primijetio, da ga Toma nije na nj upozorio.
„Odonud dolazi netko, gospodine doktore. Netko iz veslačkog klupa, reklo pi se po orahovoj ljusci u
kojoj vesla. Da mi je znati kud se uputio!"
Čamac se bio otisnuo od suprotne obale pa ih onaj koji je u njemu veslao nije mogao vidjeti, jer su ve-
slali u sjeni lisnatog drveća.
„Čudan svat!" reče Toma u času kad zraka svjetla pade na čamac i obasja veslača. „Liči na Turčina:
ima na sepi žut kaftan, a glavu je pokrio plavim tur-panom."
l! a«zle i Caki«
221Pogledavši pažljivije, Maks vidje da se njegova slutnja obistinila: bila je to Ciganka koja je u
veslačkom klubu bila odriješila čamac pa se njim uputila na tu tajanstvenu vožnju.
„Pusti je da prođe!"
„Razumijem, gospodine!" reče Toma pomalo iznenađen riječju , je'. „Zar je taj čudan svat u stvari žen-
sko stvorenje?" pomisli.
Čamac za kojim su oni veslali prođe mimo grofove palače i pristade podalje od nje, u obalnom grmlju
do kojeg je dopirao park. Maks, koji nije bio još stigao do palače, skrenu ulijevo pa i on pristade.
„Toma, imaš li ti smisla za pustolovine?"
„Za pustolovine? Ništa mi nije milije od njih."
,,E pa dobro! Čuj, dakle, onaj svat, što si ga vidio u onom čamcu, u stvari je žena."
„Žena? Grom i pakao! Sto traži ona ovdje? Ta već je prošlo jedanaest sati!"
„To je Ciganka.' Izgleda da hoće da se uvuče u grofovu palaču. Zato je i pristala tamo niže."
„Onda mora proći kroz park."
„Svakako. Mi je moramo predusresti."
„Razumijem, gospodine doktore! Vezat ću čamac za ovo stablo. Tu će biti na sigurnom mjestu."
„Onda hajdmo! Požurimo!"
Požuriše prema stražnjoj strani palače pa se odanle spustiše u park, okružen zidom koji se mogao lako
preskočiti. S druge strane zgrade nalazilo se u visokom prizemlju predvorje iz kojega se stepenicama
silazilo u park. Kroz to se predvorje morala Ciganka uvući u zgradu, ako je namjeravala da potraži
grofa, kao što je to Maks nagađao. Zato se on i sakri s Tomom u jedan gust ukrasni grm, u namjeri da
je ondje sačeka.
Nakon nekog vremena došulja se oprezno po tamom zastrtoj tratini jedna ljudska prilika, zastade ča-
skom, osluhnu i, popevši se nečujno stepenicama, prije nego što stiže do ulaza u zgradu sagnu se,
zakrenu u stranu i nestade. Stepenice su se nalazile nad samim podrumom koji su osvjetljavala dva
okrugla prozora, po jedan sa svake strane stepenica. Čas zatim bijesnu u podrumu zraka svjetla.
„Ja idem za njom. Ti ostani ovdje na straži!"
22«
„Ona je uspjela da se kroz otvoren prozor spusti u podrum. Vi ste pametniji od mene, ali možda pi ipak
pilo polje da ostanete ovdje. Ciganka se razumije u čarolije, može da vam napakosti. Ako je pošla da
krade, pa je uhvate ..., ali- gle, već je i on ušao u podrum: ako ga vještica primijeti, može se svašta iz
toga izleći."
Ciganka je bila snažno pritisla stijenu i pokrenula • jedan dio zida, a zatim nestala u udubljen ju. Maks
potrča brzo za njom. Odjednom bijesnu pred njim svjetlo. Ciganka se polako kretala pa je on ubrzo sti-
že. Već, joj je i dah mogao čuti, a ona nije ni slutila da je on na njenom tajanstvenom putu slijedi.
Prostor u koji se uvukoše nije u stvari bio podrum, nego uzak, nizak hodnik koji je vodio do same
sredine zgrade i tamo se "završavao stepenicama kojima se išlo na drugi spr%at zgrade. Te su stepenice,
kako se činilo, bile Lilgi "dobro poznate, jer se njima vjerojatno bila već mnogo puta uspela. Na
drugom spratu zastade i osluhnu pred uskim vratima, a zatim pritisnu kvaku. Vrata se nečujno otvoriše,
i iz sobe prodrije zraka svjetla: Ciganka je u tom svjetlu, među dovratnicima, ličila sad na uokvirenu
sliku.
Ciganka se ušulja u sobu, zaboravivši pri tom da zatvori vrata, Maks pode za njom. Pred sobom ugleda
knjižnicu, čije su stijene bile prekrivene policama punim knjiga. Knjižnica je bila odijeljena od
pokrajne sobe teškom zelenom zavjesom. Tajan ulaz u tu sobu bio je zakrčen pomičnom policom
punom knjiga. U knjižnici je sa stropa .visio svijećnjak sa šest svijeća čije je svjetlo osvjetljavalo sobu.
Usred same knjižnice stajao je dug stol, prekrit knjigama i raznim spisima. •
Lilga priđe zavjesi, razmaknu oprezno, jedan od drugoga, dva njena dijela, poviri u sobu i'zatim ne-
stade u njoj. Maks sačeka jedan trenutak, a onda kliznu i on među nabore zavjese. Pomakavši
neprimjetno zavjesu, napravi sebi malen otvor kroz koji je mogao da viri u sobu.
Pred njim se širila otmjeno namještena, skupocjenom svjetiljkom osvijetljena radna soba. Ciganka se
bila udobno smjestila u jedan baršunom prekriven
15«
227naslonjač, Izvukla malenu glinenu lulu i, napunivši je duhanom iz duhankese, napali je. Pušila je
lagodno, kao da se nalazi u svojoj kući, pa se činilo kao da ne kani ubrzo ustati. Što je imalo sve to da znači?
Kako je došlo do toga da se ta strana prezrena prosjakinja snalazi u toj zgradi kao u vlastitoj kući l u njoj
posjećuje grofa? Maks nije imao vremena da sada postavlja sebi takva pitanja; sad je morao da- prije svega
iskoristi položaj u kom se nalazio. Zato se vrati da provjeri u kakvom se stanju nalaze vrata i ustanovi sa
zadovoljstvom da se ona mogu iznutra otvoriti pomoću iza knjiga smještenog zasuna koji je bio spojen s
kvakom na vanjskoj strani vrata.
Pogled mu pade sad na stol prekrit knjigama. Pred njim se pred papirima ispisanim brojkama nalazio jedan
list na kojemu je bila ispisana riječ „ključ". Možda se radilo o ključu koji je otvarao ladicu s grofo-vom
tajnom diplomatskom prepiskom? Iako je već godinama bio predsjednik ministarskog savjeta, grof je bio
poznat kao potajni vojvodin protivnik pa se znalo da održava samnjive veze s raznim dvorovima. Bilo se.već
pročulo da radi tajno, ali uporno, na tome da vladar dade ostavku na svoj položaj. Doktor se pri tim mislima
trgnu; priđe ponovo zavjesi i primijeti da Ciganka stalno bezbrižno gricka svoju lulu. Sjede brzo na jednu
stolicu i pribilježi u svoju bilježnicu bezbroj brojki i slova vadeći ih s ispisanih papira, nađenih na grofovu
stolu.
Bio je upravo završio taj posao, kad začu polu-filasan uzvik. Odmah se sakri među nabore zavjese,
smjestivši se tako da je mogao da viri u sobu. U sobu je bio ušao stari grof i odmah primijetio da mu je
netko, noću, neočekivano došao u pohode. Otkad mu je Katombo otkrio tajnu crnog kapetana, grof se bio
tjelesno mnogo postarao, ali je bio sačuvao svu svoju duhovnu živahnost. Oči su mu još uvijek plamtjele
negdašnjim žarom. Pogledavši Ciganku, uzviknu: „Grom i pakao! Tko se to nalazi preda mnom?" Ciganka
ne pokaza ničim da je spremna da ustane. Povukavši snažno još jedan dim iz svoje lule, ona odgovori:
228
„Grom i pakao! On ne poznaje više Lilgu, svoju
ženu!"
„Lilga!" povika grof, vidljivo uplašen, i zasunu u isti čas vrata. „Još si živa? Sto hoćeš od mene? Zar si
zaboravila da sam ti pod prijetnjom kazne zabranio da mi dolaziš u kuću?"
„Cigankino se tijelo postaralo, ali njezin je duh sačuvao svoju negdašnju snagu. Ništa nije ona zaboravila, ali
tebe se ipak ne 'boji. Još-je živa, umrijet će kad se to boginji Bovaniji svidi. Sto je s mojim sinom?"
„Ne znam što je s njim; nestao je"
Sad ona ustade. „Lažeš!"
Svjestan svoje nadmoći, on se nasmiješi. „Čuvaj se, ženo!"
„Ti se moraš čuvati, a ne ja! Praviš se da ne poznaješ Lilgu, Ciganku, je li? Dok je bila najljepša među
kćerima Boinjara, ti si je dobro poznavao. Krivo si mi se zaklinjao, otrovnim si me poljupcima obasipao,
lažnom ljubavlju varao. Najprije si me otjerao iz svoje kuće, da bi mogao da se oženiš djevojkom plemenita
roda, onda si mi oteo čak i sina koji je bio i moj i tvoj! Ali ja sam ga našla, rekla mu tko je njegov otac, ot-
krila mu gorku istinu da si mu ti ne samo otac nego i krvnik. Još jednom si -me otjerao od njega, protjeravši
me iz zemlje. Ali ja sam se ponovo vratila, ušla sam mu u trag. Gdje je naše dijete?"
„Umrlo je."
„Umrlo? Da, ono je mrtvo, više nego mrtvo za ovaj svijet, ali njegovo je tijelo živo, a i duh mu odolijeva
mukama kojima ga ti već tri godine mučiš. Gdje je moje dijete, gdje je moj sin? Zatvorio si ga u ludnicu,
među luđake, samo zato što zna da mu je otac grof. Vrati mi ga!"
„Pa ti si luda!"
Ona ustuknu pred njim, zagleda mu se ukočena Pogleda u mračno lice, a onda mu se baci pred noge.
„Ti si upoznao srce jedne djevojke koja se odrekla svog naroda, svog plemena, svoje vjere, svojih roditelja i
svoje braće, koja se odrekla svega čemu je bila odana, i to samo zato što si ti to od nje tražio, ali ne Poznaješ
srce majke, srce lavice koja je spremna da
229
rastrga svakoga tko joj hoće da otme njeno mladunče. Sjeti se naše sreće i pogledaj Lilgu koja sad kleči
pred tobom i usrdno te moli da ..."
„Stani!" prekide je on oštro, „nemoj da mi tu glumiš! Tvoj sin je mrtav. Nećeš ga više nikada vidjeti."
Ona ustade. „Ciganka će pred svim vratima pričati i u svim ulicama razglasiti da si ti otac njenog
djeteta."
„To ću ja već umjeti spriječiti." „Zar zaista?" Lice joj poprimi izraz mržnje i odlučnosti, izgubivši pri
tom izraz omalovažavanja koji joj je dosad poigravao oko usana. „Misliš li da se Lilga boji tebe i tvoje
moći, grofe? Ti si dopao njenih ruku kao lisica šapa lavice, i dvije njene riječi donijet će ti smrt i
zator."
„Ah. Ta reci već jednom te riječi!" naredi joj on, osmjehnuvši se pri tom prezrivo.
Ona mu priđe- bliže i šapnu: „Te riječi glase: otmica prestolonasljednika!"
On ustuknu. „Skitnice, ti si zaista poludjela!" „Još ću ti nešto reći!" -
Ona mu se ponovo približi i šapnu mu riječi koje Maks nije mogao da razumije, jer su bile suviše tiho
izgovorene. Grof odjednom problijedje kao smrt; nije u taj čas imao snage da joj išta odgovori.
„Čuj me!" nastavi Ciganka. „Ti težiš za prijesto-lom i krunom: ruka žene koju ti naziviješ skitnicom
može ti dati i oduzeti jedno i drugo. Hoćeš 11 joj vratiti sina?"
Hohenegg priđe prozoru i zagleda se ukočena pogleda nekud daleko. Najzad se okrenu prema Ciganki i
upita je: „Jesi li dosad šutjela?" „Jesam. Kunem ti se Bovanijom." „Onda ću ti vratiti sina." „Kada?"
„Reci sama."
„Sutra! Ja znam kuću u kojoj je smješten." ,,U redu! Dat ću ti pismeni nalog koji ćeš predati direktoru."
On sjede i ispuni obrazac koji je već-bio snabdjeven njegovim potpisom i žigom.
230
„Evo ti! Predaj samo ovo pismo pa će te odmah pustiti da uđeš u zavod."
„Ostaj mi zdravo! Više se nećemo vidjeti." Grofov odgovor Maks nije mogao da čuje, jer se morao
povući. Ali kuda? U hodnik nikako, jer ga je tamo mogla da zateče Ciganka koju su u zgradi svi dobro
poznavali. Preostade mu samo da se sakrije ispod stola čiji je pokrivač dopirao gotovo do tla; samo je
pod njim mogao da nađe sigurno skrovište.
Bio se upravo sklonio pod stol, kad ono dvoje uđoše u knjižnicu.
„Ostaj mi zdravo zauvijek!" reče grof Ciganki. ,,I ne zaboravi da moja moć seže dalje nego što te tvoje
noge mogu da ponesu!"
Ona iziđe na tajna vrata, a on se vrati u svoju radnu sobu.
Dugo je Maks čuo kako ide gore-dolje, a onda do-prije do njega škripanje pera u grofovoj ruci. Doktor
je već premišljao da 11 da iziđe iz svog skrovišta, kad grof uđe u knjižnicu i odmah priđe tajnim
vratima, otvori ih i siđe niz stepenice.
Grof je svakako htio da se uvjeri da li je Ciganka zatvorila za sobom prozor i vrata. Maks nasluti što je
grof bio maločas napisao. Sad mu se pruži prilika da se uvjeri da li njegova slutnja odgovara istini.
Požuri zato u grofovu radnu sobu, priđe njegovu pisaćem stolu i baci pogled na pismo koje je grof bio
tamo ostavio. Pismo je sadržavalo nalog direktoru zemaljske ludnice da Ciganku Lilgu, čim se pojavi,
odmah kao neizlječivu luđakinju zadrži u ludnici, ne upuštajući se s njom ni u kakav razgovor, i,
ukoliko bi se ona tome oprla, upotrijebi i najoštrije prinudne mjere, a potom sačeka da se povede
potanka istraga.
„Hulja!" šapnu doktor i vrati se odmah u svoje skrovište.
Sakri se još u pravo vrijeme, jer se grof već čas zatim vrati i pode u pokrajnu sobu. Uskoro zatim Maks
osjeti miris pečatnog voska, a onda ču kako je grof pomakao stolicu, najprije otvorio vanjska vrata, a
zatim ih zatvorio. Plemić je zacijelo namjeravao da preda pismo jednom kuriru.
231Sad je Maks morao napustiti svoje neudobno mjesto. On otvori tajna vrata, zatvori ih za sobom i pipajući
siđe niz stepenice. Bio je doživio neobičnu pustolovinu. Dolje u hodniku zastade sav zadihan.
Hodnik je bio zabravljen. Maks zapali svjetlo i primijeti udno zida jedan- željezni obruč. Potisnu snažno
teška vrata, koja su očito ležala na koturima, i uđe u nadsvođen prostor, nalik na podrum, koji se nalazio pod
stepenicama koje su vodile u zgradu. Potanji pregled krajnjeg dijela hodnika pokaza da se tlo ondje uspinjalo
pa je sad trebalo samo lagano gurnuti pokretnu stijenu, i stijena bi se pomakla.
Postupivši tako, Maks zatvori za sobom hodnik. Prozor se otvarao iznutra i izvana, pa je sad bilo lako izići iz
zgrade.
Čim se Maks provuče kroz prozor, odmah mu priđe Toma.
„Vratili ste se, najzad, živi i zdravi, hvala pogu, gospodine doktore! Vještica je već davno izišla. Sto ste
ondje dolje vidjeli i čuli?"
„Bit će već prilike da to saznaš. Dotada da nisi nikome pričao što se danas desilo!"
„Nikome, ne prinite, kunem vam se, pa ni đoproj Parpari Seidenmiiller, vlasnici gostionice „Plavom orlu",
ženi koja pi pukla da sve ne sazna." ....
232
2. U LUDNICI
Kad se Maks i Toma vratiše kući, bila je već kasna noć pa je sve bilo utonulo u mrak i duboku tišinu. Maks'
pode odmah u svoju sobu, ali nije dugo mogao da usne. Doživljaji prošloga dana bili su mu zaokupili misli
pa satima nije mogao da oka stisne.
Sutradan ustade rano ujutro, obuče se i ode da se prošeta, u nadi da će se možda na svježem zraku dosjetiti
kako da pomogne Ciganki.
Na povratku kući, sjeti se najzad kako da razmrsi zamršeno klupko. Da stvar preda sudu, to nikako nije htio.
Sud mu vjerojatno ne bi povjerovao, a grof bi u svakom slučaju uspio da pomoću svojih veza uputi parnicu u
svoju korist i tako zauvijek upropasti Ciganku. Zato odluči da se lično obrati vojvodi, svom kumu, i da mu
čitavu stvar izloži.
Već se bio približio kovačnici, kad začu odjednom snažne udarce čekićem. Pred vratima kovačnice ugleda
nekoliko konja pod paskom konjušara koji su imali na sebi odoru. Odmah požuri i začas se nađe pred kućom
svoga oca.
Dvorski kovač, potkivač i oružar Albert Brandauer bio je okrenuo leđa vatri i kliještima držao čvrsto na
nakovnju komad užarena gvozda. Nasuprot njemu jedan čovjek, čije odijelo nije odavalo kovača, udarao je
snažno čekićem po gvozdu, da su na sve strane vrcale iskre.
Čovjek se bio doduše opasao kožnatom pregačom i, poput svih kovača, zavrnuo rukave na košulji. Ali
njegova košulja, sašivena od najfinijeg francuskog
233platna, odavala je na prvi pogled čovjeka navikla da zapovijeda iskusnim sobarima.
Bio je to sam vojvoda. Mnoga visoka gospoda vole da se bave ponekim zanatom. Bilo je čuvenih vladara
koji su se istakli kao zlatari, tokari ili kuhari; Petar Veliki, na primjer, istakao se kao brodski tesar. Vojvoda
je naročito volio kovački zanat, to je u glavnom gradu Nordlandije bilo svakome dobro poznato. On je bio
vješt tom zanatu pa se često bavio njim u dvorskoj kovačnici. Kad bi ga vladarske brige suviše pritisle ili bi
bilo s kog razloga osjetio potrebu da se malo razonodi, navratio bi u dvorsku kovačnicu i prihvatio bi se
čekića i kliješta. Visokim se dostojanstvenicima ta vladareva zabava sviđala, jer bi se vojvoda s takvog posla
uvijek vraćao vedar i dobro raspoložen. A i narod je govorio s naročitim zadovoljstvom o tom"'vladarevu
hiru koji zemlju nije stajao novaca, dok je hirove drugih vladara narod često morao plaćati svojim znojem.
Cesto se 'dešavalo da bi vladar na putovanjima kroz svoju zemlju, na koja bi često polazio, zastao pred
jednom kovačnicom i u njoj se prihvatio čekića, da zatim ponovo, uz smiješak zadovoljstva, uzjaše konja.
Mala, neugledna kovačnica u predgrađu glavnog grada bila je u cijeloj zemlji poznata koliko i kazalište i
druge čuvene građevine glavnog grada. Rijetko bi koji čestit provincijalac posjetio Furstenberg, a da pri tom
nije bar jednom prošao mimo Brandaue-rove kovačnice.
I toga se dana vojvoda bio već ranim jutrom pojavio u kovačnici, s namjerom da sam potkuje nekoliko konja
iz svoje odlične konjušnice. Šegrti i momci morali su izići iz kovačnice u kojoj su sada vodili razgovor po
taktu udaraca čekićem dva čovjeka koji su se po svojoj vanjštini uvelike razlikovali, dok su u misaonom
pogledu bili jedan drugome vrlo bliski.
,,S ljudima koji sebe nazivaju „Prosvjetiteljima" ne bi trebalo, dakle, da se ja upuštam u razgovore, zar ne?"
upita vojvoda kovača.
„Nikako, Ekscelencijo. Oni su štetočine, upravo kao i miševi u polju i gusjenice na stablu."
„Pravo kažeš, Brandauere", odjeknu pod udarcima čekića vojvodin odgovor. „Grof ih voli, ali meni nisu
234
mnogo srcu prirasli, a čini mi se da ih ni ti mnogo ne voliš. Stavi još časkom gvožđe na vatru!"
Kovač ga posluša i raspiri vatru mijehom. ,,A što si mi još ono htio da kažeš?" upita ga vojvoda, pritiskujući
čvrsto rukom držak čekića. „Opet se ćuka nešto o nekakvoj revoluciji!" „Bapske su to priče, a šire ih
francuski besposličari! Ja vršim savjesno svoju dužnost, pa mi je narod odan. Vidiš li ovaj čekić. Njime ja
kršim gvožđe. A njime se može i buna skršiti. Nego, što kažeš o carinskoj svađi što je sad buknula između
nas i Sudlan-dije?"
„Koliko nam donosi ta carina godišnje?" „Malo; otprilike pet stotina hiljada talira." ,,A koliko nas stoji
nadziranje granice?" „Nekoliko desetina hiljada talira više od te svote." „Onda ukinite tu carinu,
Ekscelencijo!" „S tvog stanovišta mogao bi imati i pravo, ali to je pitanje dosta zakučasto, trebalo bi da ga sa
svih strana sagledaš, a to ti ne možeš."
„Ja imam o toj stvari isto mišljenje kao i moj sin, a on se u te stvari i te kako razumije!" odgovori kovač s
osjećajem očinskog ponosa.
„A što kaže on o tim graničnim carinama?" „Kaže da ih treba ukinuti!"
,,U redu. Saslušat ću ga jednom! A sad vadi gvožđe, stari!"
Ponovo zazveča čekić i zablještaše iskre. Uto uđe u kovačnicu Maks i pozdravi dubokim naklonom u znak
punog poštovanja visokog pomoćnika svog oca. Vojvoda mu uzvrati pozdrav.
„Do'bro jutro, doktore. Opet si u svom zavičaju?" Pri tom udari snažno čekićem, a zatim stavi ponovo
gvožđe na vatru i pruži mu sa zadovoljstvom ruku. „Dobro došao! Imaš li vremena, mladiću?" „Za Vašu
Ekscelenciju uvijek!" „Onda skini kaput, opaši se kožnatom pregačom i prihvati se čekića. Da udarimo
jednom sva trojica zajedno!"
U vrtu su sjedili šegrti i brbljali; u njihovoj su se blizini, kao obično, nalazili momci. Kad god bi se vojvoda
našao u radionici, oni su se odmarali.
235„Baš bih volio da čujem o čemu govore sad u ko-vačnici!" reče artiljerac Hajnrih. „Sigurno
rješavaju politička pitanja. Ni ministar neće znati za njihove odluke."
„Da, pravo kažeš", potvrdi Kazimir. „Starac je iskusan čovjek, ali vojvoda sluša ipak više mladog
gospodina, mada to ničim ne pokazuje. Ti će razgovori uroditi sigurno krupnim stvarima."
Kazimir kimnu glavom, pokazujući time da se potpuno slaže sa svojim drugom.
„Da, rodit će se možda čak kakav konjički nared-. nik", nastavi Hajnrih, nišaneći pri tom na Tomu.
,,I to je moguće", odgovori ovaj mirno, „jer u artiljeriji neće svatko da služi, to je grupa i pezočna
slušpa."
„Zar zaista?" zapita Kazimir koji je uživao kad bi tu dvojicu uspio da međusobno posvađa.
„Naravno! Tko ne vjeruje, neka samo pad pogled na Hajnriha pa će se uvjeriti da sam u pravu kad to
tvrdim. Pogledajte samo nas iz konjice! Da nismo fini ljudi, ne pi mladi gospodin tražio uvijek moje
društvo. Uvijek me on hvali. Kome je on danas dao cigaru? Tomi iz konjice."
„Suviše ti je udarila u glavu ta tvoja konjica", odgovori mu Hajnrih prezrivo. .„Sjeći nožem, kao.da si-
ječeš sir, to je lak posao. Ali za pravilno opskrbljivanje topa streljivom, za to se traži pametnija glava,
jer o dobrom hicu zavisi često ishod čitave bitke."
„Ti nisd sasvim pri sepi!" usprotivi mu se Toma. „Zar ishod čitave jedne pitke da zavisi o jednom jedi-
nom hicu?"
„Ti to ne razumiješ. Ja ti mogu navesti jedan primjer. Bilo je to u bici kod Bartingena, Stari grof
Hohenegg — kakvo god čovjek o njemu mišljenje imao, ne može mu se odreći da je vrijedan
vojskovođa — bio se zaustavio na jednoj uzvisini pored naše baterije i odjednom ugledao kroz
dalekozor neprijateljskog vrhovnog zapovjednika. U isti čas okrenu prema meni konja i reče mi:
„Narednice Felđmann, ti si najbolji artiljerac u mojoj armiji; vidiš li tamo prijeko ađutanta
neprijateljskog vrhovnog zapovjednika?"
236
„Vidim, Ekscelencijo!" odgovorih mu.
„Ovoga časa dobio je zadatak da prenese pismeni nalog svog zapovjednika kojim se rezervi naređuje
da krene u napad; turio je nalog u torbu što mu visi o sedlu i sad će pojuriti."
„Da mu ga odstrijelim, Ekscelencijo?" upitah ga.
„Da, ali poštedi čovjeka i konja! Omiljeli smo čovjeku, a i do konja mu je mnogo stalo."
„Razumijem, Ekscelencijo!" Napunih pušku i na-nišanih cijev. Grom i pakao, čovjek je bio još samo
sto koraka daleko od šume; između njega i gustog grmlja nalazila se jedna gostionica iza koje je morao
da prođe. Sto da radim? Postojala je samo jedna mogućnost: prizemlje te kuće sastojalo se od jedne
jedine sobe s dva prozora; kroz jedan sam prozor vidio u sobu, a kroz drugi napolje. Nanišanih tačno
— jahač nestade iza kuće — i odapeh — metak prođe kroz oba prozora i razmrska iza kuće ađutantu
torbu. Tako smo bitku dobili. Kad sam sutradan svratio u gostionicu, vidio sam da sam majstorskim
pogotkom izvršio naređenje. Sad valjda vjerujete da ishod jedne bitke može da zavisi o jednom
jedinom hicu!"
„E, baš umiješ da lažeš!" progunđa Toma, ljut što ga je artiljerac tako drsko namagarčio.
„Pezopraznijeg lašca nisam nikad u svom životu vidio."
„Da, pravo kažeš", složi se s njim Kazimir.
Bio je već prošao jedan sat, kad majstor pozva šegrte. Vojvoda je s doktorom bio izišao iz kovačnice;
sad su šegrti mogli opet prionuti na svoj svakidašnji posao.
Maks se vrati dosta kasino. Jahao je na vranom žđrijepcu odlične pasmine što su mu ga bili uzajmili u
vojvodinoj konjušnici. Bio je tek sjahao pred kovačni-com, kad ga otac zapita:
„Jesi li dobio propusnicu za bolnicu?"
„Da, i to od samog Ministra unutrašnjih poslova."
„Lilgu i njenog sina dovest ćeš, naravno, k nama?"
„Dakako."
Maks uzjaha vranca, stegnu mu uzde i odjuri. Kovač ga je pratio pogledom dok ga ne izgubi s vida.
Jedva se itko svojim sinom ponosio više od njega. , Put ga je vodio stalno duž rijeke, uz vodu, u
brda, odakle se, otprilike tri milje daleko od Furstenberga,
217ispod jednog gradića, zvanog Bergstein, uspinjao strmim gorskim klancem iznad same rijeke,
završavajući se prirodnim bedemom na kome su se na širokom prostoru uzdizale zgrade u kojima je
sad bila smještena zemaljska ludnica. Njen direktor, bivši viši vojni liječnik, imao je da zahvali grofu
Hoheneggu što je dobio to unosno mjesto.
Direktor je bio tek ustao pa je sad sjedio sa svojom porodicom za bogatim doručkom. Njegovo ugojeno
tijelo i njegovi puni sjajni obrazi odavali su. čovjeka zdrava i zadovoljna.
„Ima li što novo, moja draga? Daj mi još malo kave, molim te!"
„Noćas je došao grofov kurir. Htio je da govori
odmah s tobom. Nisam htjela da te budim pa sam
mu rekla da si na putu. Pij kavu! Hoćeš li još šećera?'
„Dobro si učinila što me nisi budila, srce moje!
San upravo najviše i treba ljudskom tijelu; krateći
ga sebi, čovjek krati sebi život. Daj mi sad pismo!"
Ona mu pruži zapečaćeno pismo; on ga otvori i
pročita.
„Hm, šalju mi prinovu!" reče zatim, savivši papu-. „Mušku?"
„Ne, žensku: Ciganku." „Ah, zacijelo skitnicu. Odakle je šalju?" „Ne šalju je. Sama je došla." „Sama?
Dobrovoljno? Je li moguće?" „Došla je da posjeti svog sina, pa ćemo je zadržati."
„Ima ovdje sina?"
„Nema ga više, umro je. Bio je to broj 11. u odjeljenju mahnitaca."
Starija kći odloži žličicu u šalicu. Žličica zveknu, a djevojka zapita oca: „Da li je to bio onaj mladić
koji je stalno tvrdio da je zdrav i da ga nečija pakost drži na prevaru ovdje?" „Da, dijete moje."
„Tata, ja mislim da on nije uopće bio lud, a i oba su asistenta tog mišljenja."
„Otkud to znaš?" upita je otac iznenađen.
238
„Ćula sam to od samih asistenata "koji su, ne znajući "da ih ja slušam, jedan drugome iznosili svoje mi-
šljenje o tom bolesniku."
„Oni su suviše mladi pa nemaju još dovoljno iskustva. Glavni liječnik i ja utvrdili smo kod tog mladića
bolest, a osim toga postojalo je u tom slučaju i mjerodavno mišljenje Njegove Ekscelencije, u čiju os-
novanost sigurno ni ti ne sumnjaš. Broj 11 je svaki dan sve više remetio mir, njegovi su nastupi ludila
postajali sve češći. Kako sam samo oduzimanjem hrane i primjenom luđačke košulje uspijevao da ga
donekle umirim, on je toliko tjelesno oslabio da je nedavno u jednom nastupu ludila umro."
„Tu mora da se radi o jednoj sasvim neobičnoj tajni, tata. Unatoč svojoj mlađahnoj dobi, on je bio
kapetan, a uz to i sin jedne Ciganke. Grof ga je poslao ovamo, a sad ti naređuje da zadržiš ovdje i
njegovu majku."
„Dijete moje, ja postupam uvijek na osnovu uvjerenja da se grof i nauka nikad ne varaju, a porodični
odnosi bolesnika koje mi ovamo šalju nimalo me se ne tiču."
Pri tom se diže i uputi se u svoju Tadnu sobu da tamo sasluša i primi dnevne izvještaje svojih asiste-
nata.
Uvedeni po sluzi liječnici su se već nalazili u njegovoj radnoj sobi. Čekali su ga već preko pola sata.
„Dobro jutro, gospodo!" pozdravi ih direktor bahato. „Izvolite sjesti! Prije nego što saslušam vaše
dnevne izvještaje, moram vas upozoriti na jednu novost. Tokom jutra doći će, naime, jedna Ciganka u
posjete svome sinu. Ta je žena luda, pa je treba odmah zatvoriti u jednu ćeliju za mahnite žene."
„Tko je njen sin?" zapita glavni liječnik Schramm.
„Bio je to broj 11."
Asistenti se značajno zgledaše, a i glavni se liječnik trgnu.
„Zar je on bio sin jedne Ciganke? Smijem li vas zapitati tko vam je to saopćio?" zapita direktora glavni
liječnik.
„Njegova Ekscelencija grof Hohenegg."
239„Onda je ona sigurno luda. Njegova Ekscelencija važi kao čuven liječnik u čiju se stručnost ne
može uopće posumnjati, pa će svako provjeravanje njegova mišljenja biti sasvim nepotrebno."
Ovdje treba primijetiti da je grof Hohenegg bio u početku odredio da se Lilgin sin odgaja pod imenom
Wallroth, a onda mu po njegovoj želji odobrio da stupi u vojsku. U vojsci je daroviti mladić bio
dotjerao do kapetanskog čina. Kad je grof Hohenegg, potaknut vlastoljubljem i političkim ambicijama,
počeo da kuje izdajničke planove protiv vladalačke kuće, posumnja da bi Cigankin sin mogao
predstavljati za njega izvjesnu opasnost pa odluči da ga se riješi i povjeri ga .paski' o njemu ovisnih
liječnika za duševne bolesti koji su imali da se pobrinu da mladić na neprimjetan način što prije
zauvijek nestane.
Dalje podnošenje izvještaja potraja nekoliko minuta. Liječnici su znali kako treba da upravljaju bol-
nicom ako hoće da udovolje želji svoga starješine i sačuvaju mu dragocjeno zdravlje.
•Podnošenje izvještaja bilo je već pri kraju, kad u sobu uđe vratar i javi da se u čekaonici nalazi jedna
Ciganka koja želi da govori sa svojim bolesnim sinom. „Molim vas, gospodine doktore Schramm,
siđite dolje", naredi direktor. „Stvar vam je poznata, druga vam uputstva ne moram davati."
Doktor se udalji, izda na hodniku potrebna naređenja i zatim se uputi u čekaonicu, gdje nađe Lilgu.
„Tko ste vi?" upita je osorno, pošto je svojim prodornim pogledom oštro promotri.
„Ime mi je Lilga. Vajdzina sam svog plemena." „Koga tražite ovdje?"
„Pročitajte, uvaženi gospodine, ovo pismo koje mi je grof Hohenegg dao za vas."
„Vi ste bili lično kod njega?" „Da."
Liječnik preletje pogledom zapovijed. „Dođite sa mnom!"
On napusti s njom sobu, prijeđe preko dvorišta i uđe u jednu mračnu zgradu, čiji su prozori bili snab-
djeveni rešetkama. Uspe se zatim stepenicama, naredi jednoj čuvarici da mu otvori vrata na koja se
240
ulazilo u mračan hodnik i odmaknu težak željeziii zasun na željezom okovanim vratima.
„Uđite!" /
Ćelija je imala samo jedan nizak, željeznom mrežom snabdjeven prozor, kroz koji je svjetlo dana jedva
moglo da prodre. Debeli zidovi bili su obloženi jakim daskama, a s njih je visilo nekoliko lanaca koji
su čovjeka isipunjali strahom više i od same one strašne ćelije.
Ciganka ustuknu. Obuze je strašna slutnja. „Zašto me tjerate u tu ćeliju?"
„To će vam se kasnije samo po sebi objasniti."
„Ja neću da uđem dok mi ne kažete zašto moram ući u tu ćeliju. Ja hoću da vidim svog sina."
„Naprijed!"
On je gurnu surovo u ćeliju i zasunu za njom vrata.
„Ova žema ima da ostane ovdje", naredi potom čuvarici koja je bila u službi. „Ako ne bude mirna,
stavite joj luđačku košulju. Danas treba da ostane bez jela."
Dok je čas zatim prelazio preko dvorišta, dođe mu u susret vratar.
„Upravo sam vas tražio, gospodine glavni liječnice. Jedan gospodin želi da pregleda bolnicu. Ne bih
htio da uznemirujem sad gospodina direktora."
„Tko je taj gospodin?"
„Po svemu izgleda vrlo otmjen gospodin. Nije mi rekao kako> se zove."
„Vidjet ćemo."
Prijeđe zatim preko nekoliko manjih dvorišta i uđe ponovo u čekaonicu. Mlad čovjek koji je ondje
sjedio ustade.
„Gospodin direktor Breiding?" upita i pri tom se gotovo neprimjetno nakloni.
„Glavni liječnik dr Schramm", odgovori ovaj hladno. Vjerojatno je mislio da ima pred sobom kakvog
književnika ili novinara.
„Molim vas da me povedete gospodinu direktoru, Jer bih želio da govorim s njim. Nije valjda na putu."
„Vi se zovete?"
„Evo vam moje posjetnice!"
Žezlo l Čekić
241
Na posjetnici je bilo odštampano samo ime: ,,dr Maks Brandauer". Glavni liječnik nakloni se hladno.
„Vi želite da prođete kroz našu bolnicu?"
„Svakako."
,,U koju svrhu?"
„Zadužen sam da podnesem izvještaj o stanju bolnice."
,,Ah!"v odahnu gla'vni liječnik, uvjeren da se nije prevario u svojoj slutnji. „Dopustit ću vam da pre-
gledate bolnicu u pratnji jednog čuvara."
„Ja želim da me prati gospodin direktor!"
„To je nemoguće. On i trojica nas drugih liječnika, koliko nas svega ima, suviše smo zauzeti našim
teškim zvanjem."
Maks se nasmiješi. „Pročitajte, gospodine, molim vas, ovaj spis." ,
On izvadi pri tom iz džepa savijen arak ispisanog papira i pruži ga liječniku: bio je to kratak nalog
Ministra unutrašnjih poslova da se donosiocu spisa, vojvodinom opunomoćeniku, otvore sve ćelije i
prostorije bolnice i da mu se na sva njegova pitanja najopširnije odgovori.
„To je sasvim druga stvar, gospodine" reče liječnik gotovo mucajući. „Molim vas, izvolite sa .mnom
gospodinu direktoru!"
On ga povede u radnu sobu svog starješine. Soba je bila prazna. Nakon napora što ga je bio izdržao
saslušanjem izvještaja podređenih mu liječnika direktor je bio prilegao; osjećao je potrebu da se čas-
kom okrijepi kratkim jutarnjim snom.
„Molim vas, izvolite sjesti, gospodine doktore. Odmah ću vas najaviti gospodinu direktoru."
,,U redu. Samo ne želim da me ovdje ostavite da ponovo čekam pola sata. Moje je vrijeme dragocjenije
od vremena gospodina liječnika", glasio je oštar odgovor.
Odgovor postiže cilj, jer samo nekoliko trenutaka zatim uđe u sobu direktor, s pismenim nalogom u
ruci. Vidjelo se jasno na njemu da mu je san bio narušen.
„Gospodine doktore, čast mi je..."
„Gospodine direktore, gdje ste ostavili gospodina glavnog liječnika?"
242
„On je morao hitao obići jednog bolesnika koji..."
„Modim vas, pozovite ga da dođe hitno ovamo. Mogla "bi inače pasti na vas sumnja da ste mu naredili
da obavijesti bolničko osoblje da ću posjetiti bolnicu. Ujedno očekujem da će se i drugi liječnici
pridružiti našem obilasku bolnice."
Direktor zazvoni, i začas se pojavi glavni liječnik s dva svoja asistenta.
„Krenimo, gospođo!" naredi Maks. „Ja želim najprije da vidim zajedničke prostorije, kapelicu, kuhinju,
dvorište određeno za šetnju i sve druge prostorije redom, a zatim ćemo obići samice."
Bilo je to prvi put što je jedan vojvodin opunomoćenik neprijavljen pregledavao bolnicu. Doktor je
svojim oštrim okom zapažao mnogo šta čemu se moglo s pravom prigovoriti; uzdržavao se, doduše, od
bilo kakvog usmenog prigovora, ali njegovi pratioci primijetiše odmah po brojnim bilješkama koje je
unosio u svoju bilježnicu da imaju posla sa strogim promatračem.
Obilazak ludnice teško se dojmi Maksa kojemu se odjednom ukaza tužna prilika da vidi kakvim je sve
mukama izvrgnut u tim bolnicama ljudski duh. Bilo je melankoličara koja su bili duboko ožalošćeni
nekim stvarnim ili bolesnom maštom zamišljenim događajem, slaboumnika koji su stalno tiho jecali,
jadnika potpuno poremećena uma koji nisu uopće davali glasa od sebe i "blagoglagoljivih nesretnika
koji ni časkom nisu mogli da šute. Bilo je tu umjetnika i pjesnika, čuvenih sa svojih djela, koji su tu
bešćutao čamili. Jedan je bio uvjeren da je tigar, pa su mu ćeliju morali pretvoriti u kavez: taj je
bijednik jeo samo sirovo, krvavo meso, koje je kidao zubima i svojim dugim noktima, nalik na panže, a
pri tom urlao poput divlje zvijeri. Drugi se opet stalno vrtio oko sebe, uvjeren da je zemaljska os. Treći
je promatrao nebo kroz svitak papira, nalik na dalekozor; bio je uvjeren da je Galileo pa je svaki dan
otkrivao nove zvijezde. Četvrti je vjerovao da je Napoleon Bonapar-te pa je u svojoj ćeliji stalno
izdavao glasno zapovijedi i upravljao bitkom kod VVagrama.
i«*
243U ženskom su odjeljenju, uz promjene uslovljene spolom, vladale slične prilike i ponavljali se slični
prizori. Iz jedne ćelije odjeknu tako strašan krik, da se Maks trgnu užasnut.
„Zaboga, gospodine direktore, zar nema nikakvog sredstva da se ti ljudi ušutkaju?"
„Oni će sami od sebe prestati da urlaju. Takvo se urlanje čuje kad god na nekog novog bolesnika stave
po prvi put luđačku košulju."
„Ta se bolesnica nalazi, dakle, tek odnedavna ovdje?" -
„Od danas."
„Poznajete li je?"
„Da, to je jedna Ciganka."
„Ah! A od kakve vrste ludila boluje?"
„Nismo još imali vremena da je podvrgnemo tač-nijem pregledu, gospodine doktore."
* „Ali u popratnom se spisu mora sigurno nalaziti i neka bilješka o bolesti te žene, zar ne?"
„Nisam dosad imao još vremena da pročitani taj spis."
„Naredite, molim vas, da otvore ćeliju!"
Čuvarica iz pratnje odmaknu zasun. Usred ćelije ležala je na jednoj dasci Lilga; noge su joj bile steg-
nute jakim kladama, a trup utisnut luđačkom košuljom, pa joj je na usta bila izbila gusta pjena, a oči joj
se bile izbečile, kao da će ispasti iz očnih šupljina. Kad ona tri čovjeka uđoše u ćeliju, žena zajauknu
divljački; strah od smrti bio ju je svu potresao. Maks jedva uspje da se savlada.
„Da li je taj način liječenja bio potreban, gospodine doktore?"
„Svakako."
,,A zašto?"
„Izvijestite gosipodina doktora!" obrati se direktor čuvarici.
„Lupala je na vrata i zahtijevala da je pustim iz ćelije."
„Sasvim prirodan zahtjev", upade Maks, ,,i, kako mi se čini, u ovom slučaju i opravdan. Naredite, gos-
podine direktore, molim vas, da oslobode mučenicu položaja u kom se nalazi."
244
„Ne mogu nikako udovoljiti vašoj želji, gospodine. Bolesnica se ne može nikako izliječiti ako se već u
početku njenog liječenja nešto propusti. Molim vas, izvinite."
Direktor je bio svjestan zašto mora tako odgovarati. Ako odriješi Ciganku, može izići na javu kakva
spletka, pa će vojvodin opunomoćenik u najmanju ruku nešto saznati, pomisli u tom trenutku direktor.
„Ne možete mi, dakle, ispuniti želju?"
„Ne mogu, na žalost."
„Onda smatrajte ovu moju molbu službenim nalogom!"
Direktor ga pogleda napola začuđeno napola zabrinuto. Postojao je samo jedan izlaz:
„Vaš nalog ne mogu da uvažim, gospodine doktore! Ja sam dužan da se pokoravam samo nalozima
svojih pretpostavljenih. Ekscelencija mi je naredila da vani dadem sva obavještenja koja od mene
zatražite, ali mi nije naredila da se pokoravam vašim nalozima."
„U redu. Pročitajte onda, molim vas, i ovaj spis", reče doktor i izvadi iz džepa drugi spis.
Pročitavši spis, direktor problijedje.
„Vidite, dakle, gospodine direktore, da sam ovim spisom ovlašten da prema svom nahođenju
poduzmem sve što mi se učini shodnim: ovo vlastoručno uputstvo Njegove Ekscelencije vjerojatno vas
je uvjerilo u to. Naredite da se ova žena odmah oslobodi okova, ako nećete da vas smjesta riješim
službe."
Prijetnja postiže cilj za kojim je doktor upravo išao. Direktor pomože odmah lično čuvarici da otkopča
Ciganki luđačku košulju i da joj odriješi klade. Čim joj bi omogućeno da 'ponovo slobodno diše, muče-
nica prestade da viče. Ciganka nije mogla sad da kakvom svojom izjavom pogorša položaj direktoru,
jer je ležala na tlu bez svijesti. Ali direktor se ubrzo uvjeri da je vojvodin izaslanik o svemu obaviješten
bolje negoli on sam.
„Vi ste maločas rekli da još niste pročitali popratni spis kojim je bolesnica upućena u vašu bolnicu, zar
ne?"
„Da."
245„Ali vi ste taj spis već imali u svojim rukama, zar ne?"
„Da."
„Vi lažete!"
„Gospodine doktore..."
„Ja to ponavljam: vi lažete. Molim vas, naredite odmah da se spis donese ovamo!"
„Ja mislim — ja se nadam, gospodine doktore, da — htio sam da kažem..."
„Pa dobro, što ste htjeli da kažete?"
„Da taj spis nema uobičajen oblik..."
„— jer je u stvari nalog grofa Hohenegga, zar ne?"
Direktor se strahovito uplaši. Tko je taj mladić, taj obični ,,dr Maks Brandauer", u koga vojvoda ima
toliko povjerenje da mu dopušta da prijeti trenutnim otpuštanjem iz službe? I kako je mogao da sazna
za grofov nalog?
„Tako — tako je!" promuca direktor.
„Predajte mi taj grofov nalog!"
„Gospodine doktore, ja ne znam hoću li moći da ga nađem."
„Vi ćete ga naći ukoliko vam je stalo do toga da izbjegnete službenoj pretrazi vaše korespondencije. Da
li je ta žena došla u bolnicu da posjeti svog sina?"
„Da."
„Gdje se nalaza njen sin?"
„Umro je pred nekoliko daina."
,,A gdje se nalazi njegov popratni spis?"
Direktor ne odgovori.
„Stvar mi je jasna. Taj je spis bio zacijelo potpuno sličan popratnom spisu kojim ste obaviješteni o ovoj
ženi. Gospodine direktore, pod vašom se upravom, izgleda, zbivaju stvari koje zahtijevaju strogu
istragu. Jeste, li vi kapetana Wallrotha smatrali zaista duševnim bolesnikom?"
„Svakako!"
„Gospodo", obrati se odjednom Maks obojici pomoćnih liječnika, „ja vas molim da mi kažete kakvo
246

J
je bilo vaše mišljenje u pogledu tog duševnog bolesnika."
„Gospodine doktore...!"
„Samo se nemojte izgovarati! Smatram vas časnim i svjesnim ljudima pa tražim od vas da mi kažete da
li ste sina ove žene smatrali ludim. O vašem odgovoru zavisit će da li ćete ostati na mjestu koje sada
zauzimate i kakva će biti vaša budućnost."
„Duševni bolesnik nije bio, ali je vjerojatno še-nuo umom uslijed postupka kojemu je podvrgnut za
vrijeme dok je liječen", odgovori liječnik koji se hra-brošću razlikovao od svog druga.
„To mi je dovoljno, a i slaže se uostalom potpuno s mojim uvjerenjem. Gospodine direktore, ja pro-
glašavam majku umrlog kapetana slobodnom i otpuštenom iz bolnice. Naredite odmah da joj se ukaže
potrebna pomoć. Ja ću međutim pronaći potrebna kola i povesti njima ženu sa sobom u glavni grad! Ali
najprije treba da vidimo hoće li se naći nalog koji vam je jutros po svom kuriru poslao grof. Ostalo će
odrediti vlast čijih se uputstava vi tako savjesno pridržavate..."
Malo zatim napusti Maks' bolnicu i uputi se u gradić Bergstein. Kako je bio vrlo uzbuđen, nadao se da
će se na toj šetnji malo rastresti. Konja ostavi u bolničkoj staji.
Pred gradićem naiđe na radnike koji su popravljali cestu pa ih upita ima li u mjestu koji kočijaš. Oni
mu rekoše da ima i ugutiše ga gdje će ga naći.
Stigavši malo zatim do kočijaševe kuće, zateče kod kuće samo kočijaševu ženu s djecom. Kočijaš je
bio pošao nekud poslom, ali se svakog časa imao da vrati. Maks naruči kočiju i htjede već da ode, kad
mu pogled pade na ogledalo. Crtež koji je bio zataknut za ogledalo privuče njegovu pažnju. Odmah se
uvjeri da se nije prevario.
„Gle, to je Ciganka Lilga! Kako je ta slika došla ovamo?"
„Vi poznajete Lilgu?" upita ga žena. ,,Oh, ona je odavno naša dobrotvorka. Moj sin voli da crta pa je
napravio taj crtež. Ne čini U vam se da je uspio da Ciganku vjerno prikaže?"
247„Sasvim vjerno! Nego, kažite mi, draga gospođo, otkad vi to poznajete Ciganku?"
„Ima već više od dvadeset godina što je poznajemo. Ona je tada bila vrlo ugledna dama, a stanovala je
u Fursteribergu, kod grofa Hohenegga. O tome vam, doduše, ne bih smjela govoriti, mada se tada o
tome posvuda pričalo, i svatko je žalio lijepu djevojku, jer — ali to su stvari koje vas sigurno ne
zanimaju. Reći ću vam ukratko: moja je majka bila primalja pa je kao takva poznavala najvišu
gospodu. Ja sam se tada bila tek udala pa sam stanovala kod nje u glavnom gradu. Desilo se tada da je
jedne noći dvjema vrlo uglednim damama zatrebala njena pomoć: bile su to vojvotkinja i barunica
Falkenau koje su se nalazile u dvorcu kao gošće. Dame su bile međusobno u dalekom srodstvu, a
barun, koga je vladar mnogo volio, nalazio se u to vrijeme po službenom poslu u ino-stranstvu.
Barunica umrije u porodu, pa mi je, kako mi je malo prije toga bio umro moj prvenac, predana na njegu
mala barunica... ah, htjela sam da kažem mali barun, konie sam ja tako postala dojiljom. Tada me je
lijepa Ciganka redovno svaki dan posjećivala, i otada se mi poznajemo."
Maks nije ni slutio kako će značenje imati ubuduće za njega i za njegovu sudbinu ta kratka priča.
,,A Lilga vas je i kasnije češće posjećivala?"
„Da. Mi smo je morali, kad god bi nas posjetila, o svemu izvještavati, a za njene odsutnosti morali smo
se stalno raspitivati..."
,,O kome?"
,,O — kako da vam kažem? Ne znam smijem li vam to uopće reći. Prije svega o sinu dvorskog kovača
Brandauera, pa o sinu baruna Falkenaua, a onda p grofu Hoheneggu i o mnogoj drugoj gospodi i
damama visoka roda."
,,A vi poznajete lično svu tu gospodu i sve te dame?"
„Ne, ja ih me poznajem. Tu je brigu preuzeo na sebe moj muž."
248
„Da li je on što dobio za taj svoj trud?" Ona se nasmiješi. „Mi možemo da budemo vrlo zadovoljni.
Lilga, čini mi se, već od svojih mladih dana ne oskudijeva uopće u pogledu novca."
Maks se oprosti s tim ljudima i vrati se u bolnicu. Pola sata zatim stiže i naručeni kočijaš i odveze svo-
jim kolima Ciganku u glavni grad. Jašući na konju Maks Brandauer ju je bio otpratio sretan što je uspio
da je tako brzo oslobodi.
2493. „PROSVJETITELJI"
Bilo je to jedne večeri. Stari grof Hohenegg sjedio je za svojim pisaćim stolom. Pored njega na jednoj
baršunom prekrivenoj stolici sjedio je njegov sin. Razgovarali su živahno, ali ne suviše prijazno.
,,A kako si daleko dospio s kneginjicom Astom?" zapita otac siina. " '
Sin sleže ramenima. „Ti znaš, tata, da se u mom slučaju ne radi o nekom običnom ljubakanju; posrijedi
su nježni osjećaji, i zato moram da prema njima udesirn i svoje ponašanje. Tako zamašan plan zahti-
jeva dosta vremena, njegovu ostvarenju treba prilaziti postepeno, bez žurbe."
„Tako? To znači, drugim riječima, da se ti nisi uopće makao s mjesta s kojega sam ti naredio da kreneš
u napad, zar ne?"
„Pravo kažeš: tako je otprilike. Naša dama, kako se čini, nije voljna da žrtvuje svoje osjećaje politici ili
tradicijama bilo koje dinastije. Najbolje će stoga biti da odluku u čitavoj toj stvari prepustiš njoj samoj,
njenom srcu, njenim osjećajima."
„Drugim riječima, da utaman gubimo vrijeme? Tako ne govori oficir čije srce treba da plamti željom za
bržim osvajanjem."
„Ti zaboravljaš, tata, da ima utvrda-koje se mogu zauzeti tek nakon duga opsjedanja."
„Ja ne mislim da kneginjica Asta pripada toj vrsti utvrda,, i bez obzira na to što mi nemamo vremena da
je glađu primoramo na predaju. U toj si stvari suviše nježan, nježniji nego što inače običavaš biti u
250
sličnim stvarima. Ti si „ludi grof", kako te obično nazivaju u oficirskim krugovima, čovjek sasvim
drugog kova. S tim tvojim oklijevanjem nećeš daleko doprijeti. Njegova Ekscelencija počinje starjeti;
drugo ti ne moram objašnjavati. Ti znaš da na tome hoće li taj naš plan uspijeti ja zasnivam svoju vjeru
u budućnost naše kuće. Ja sam ti već više pute rekao da se ne možeš nadati od mene nekoj naročitoj
baštini. Mi . smo siromašni. Od velikog imetka porodice Hohenegg ostalo je uslijed golemih gubitaka
pretrpljenih na moru tek sasvim malo."
„A ja sam ti također već više puta rekao da ple»-m'ć koji drži do sebe ne smije dopustiti da mu novac •
pliva po vodi. Plemić i trgovac idu uvijek u raskorak, nikad se jedan s drugim neće složiti, upravo kao'
ni rogovi u vreći. Bolje bi bio učinio da si naš imetak uložio u zemlju; bio bi ga sigurno sačuvao od
napadaja pakosnog ,crnog kapetana'. Zašto se tog Ciganina nisd odmah zauvijek riješio, čim ti je dopao
šaka?"
„Lako je tebi sad govoriti, kad se već nesreća desila. Ta ja sam samo zbog tebe prekinuo s tradicijama
našega staleža. Htio sam, naime, da ti pozlatim vojvodsku krunu kojom ćeš se jednoga dana okruniti.
Ali ti me sad, spominjući mi tog našeg krvnog neprijatelja, podsjećaš da se sad u Sudlandiji nalazi
drugi jedan neprijatelj Nordlandije — Nurvan-paša."
Mladi Hohenegg raskolači oči. „Nurvan-paša u Sudlandiji? Ste traži on tamo?"
„I ja bih to želio znati. Moramo biti oprezni. Nur-van-pašin boravak u Sudlandiji prilično me zabrinja-
va. Prilike u Norđlandiji zahtijevaju skoro rješenje, ali ishod mojih planova još nije siguran. Ja sam, do-
duše, svoju mrežu već razapeo, ali čovjek nikad ne može znati što se sve može desiti. Zato sam
pomislio da bi bilo dobro saznati što to Nurvan-paša snuje sa svojim boravkom u Sudlandiji. Bi li ti bio
voljan da preuzmeš na sebe taj zadatak pa da me obavijestiš o svojim zapažanjima?"
„Da, ali onda bih morao... onda bih morao..."
„Otputovati u Sudlandiju? Svakako!"
,,A kneginjica Asta?"
251
„Ja sam o svemu već razmislio. Njoj se najzad i ne žuri toliko. Sačekajmo da vidimo što će nam doni-
jeti budućnost. Ako nam plan uspije, kneginjica će se svakako budućem vojvodi Nordlanđije manje
opirati nego što se sad opire grofu Hoheneggu. Uostalom, još me nešto navodi na to da te pošaljem na
taj put." „Sto to, tata?"
„Zar ne pogađaš? Ja moram da vodim računa o svim mogućnostima, pa i o toj da bi naš tako lijep za-
snovan plan mogao biti i osujećen. Ako nam đavo u posljednji čas pomrsi račune, ne smije se nikako
saznati da si i ti u tu stvar umiješan. Upravo zato sam od samog početka nastojao da ne učinim ništa
čime bih mogao da i tebe dovedem u nepriliku pa sam odlučio da te otpremim nekud. Ako stvar svrši
naopako, tebi se neće moći ništa dokazati pa će te ostaviti na miru,"
„A što će u tom slučaju biti sa tobom, tata?" „Sa mnom? Ja ne vjerujem da bih mogao da preživim
propast svojih planova", odgovori grof mrko. „Ja sam čitavog svog života imao pred sobom jedan cilj
pa sam se upuštao u dalekosežne stvari o kojima ti nisi mogao imati pojma, jer sam ja uvijek budno
pazio da ne otkriješ moje tajne. Pripreme za posljednji odlučni udarac već su pri kraju. Ako promašim.
meni nema više mjesta na ovome svijetu."
Pri tom se grof Hohenegg podiže i namrštena pogleda omjeri nekoliko puta sobu u kojoj se nalazio. Sin
ga časkom bez riječi pogleda, a zatim prasnu u bezbrižan smijeh:
„Ah, dragi tata, kakve su te to odjednom misli spopale? Ta dosad ti je sve polazilo za rukom. Zašto da
nam se odjednom sreća iznevjeri?"
„Ah, ti ne znaš što mi se sad dešava. Ja sam donedavna bio uvjeren da nitko ne zna moje tajne. Zamisli
moje zaprepaštenje kad sam se odjednom o protivnom uvjerio. Ima jedna osoba koja zna sve moje tajne
upravo kao što ih ja znam." „Ti me strašiš! Tko je ta osoba?" „Ne pitaj me! Ja ti ne smijem reći njeno
ime." ,,A što kaniš učiniti da je ušutkaš?"
252
„Rekao sam ti: Ne pitaj me! Ja sam se naravno pobrinuo da je spriječim da uopće govori o tome. Ta
nam je osoba jedina mogla praviti ozbiljne smetnje u našem pothvatu. Sad je ona uklonjena. Ja je ne
bih ni spomenuo, ali sam ti htio pokazati da moramo biti krajnje oprezni kad je ona u pitanju. Isto tako
moramo biti oprezni i u pogledu Nurvan-paše."
„Pa dobro, ako te to može da umiri, ja ću rado pristati da preuzmem na setoe zadatak da tog čovjeka
nadgledam. Ovdje u Fiirstenbergu ionako me ništa ne zadržava, a najmanje kneginjica Asta, ta ledena
svijeća. Ako ti to želiš, ja ću već sutra krenuti na put pa ću ti donijeti..."
U taj čas uđe sluga i preda grofu na srebrnom tanjuru jednu kartu. Grof baci pogled na nju.
„Neko građansko ime! Ne poznajem tog čovjeka. Po što dolazi u to neobično doba. Mora da se zbog
neke važne stvari odvažio da me sad uznemiruje."
Stari grof pruži ruku sinu u znak da se oprašta s njim i u isti čas namignu sluzi da propusti posjetioca.
Jedna se vrata zatvoriše za mladim grofom, a na druga uđe kovačev sin koji se učtivo nakloni i u us-
pravnom stavu sačeka što će mu grof reći.
„Sto želite?" zapita ga grof hladno. „Ja se nadam da ćete činjenicu što me posjećujete u to doba oprav-
dati prirodom posla koji vas k meni vodi. U to doba ja inače ne običavam primati nevažne posjete."
„Ja dolazim po nalogu Njegove Ekscelencije, gospodine grofe!"
„Ah! Ja vas dosad nisam poznavao kao službenika svog bratučeda."
„Ja to i nisam. Ja sam sin vama bar po imenu poznatog dvorskog kovača Brandauera."
Stroge crte grofova lica poprimiše jasan izraz neobične napetosti. ,,U redu. Sigurno imate uza se i po-
trebne lične isprave. Shvatit ćete, naime, da ja ne mogu bez ikakvih dokaza priznati koga god za
posrednika između Njegove Ekscelencije i sebe."
„Izvolite, gospodine grofe!" reče Maks, predavši grofu papir koji ovaj samo preletje pogledom.
„Iz tog pisma ne razabirem što vas vodi k meni."
253„Vojvoda koji me Šalje k vama mišljenja je da mogu stvar o kojoj se radi s vama usmeno raspra-
viti/' _
j,Pređite onda na samu stvar!"
„Vaše Gospodstvo mi naređuje, a ja se pokoravam. Reci ću vam, dakle, da se pronio glas da je neki
gospodin Wallroth, kapetan artiljerije, po nečijoj zapovijedi namjerno proglašen ludim. Taj je
gospodin, kako se čuje, na upravo zločinački način nasilno držan u ludnici, gdje je u strašnim mukama
najzad i umro."
Grof ustade. Lice mu je bilo sad bljeđe.
„Čudan glas, zaista, gospodine Brandauer. Od koga potječe i tko ga je proširio?"
„Obično je teško ustanoviti od koga takav glas potječe i tko ga je proširio. U ovom slučaju glas potječe
zacijelo od jedne izuzetne'ličnosti koja je imala da na to pitanje Vašeg Gospodstva odgovorim."
„Ja ću vas već -na neki način na to primorati. Taj i interesa da ga proširi, ali ja na žalost nisam ovlašten
se glas, "sasvim sigurno, mene i te kako tiče..."
„Hm...!" prekide ga napola podrugljivo doktor.
„Suviše ste drski, gospodine! Taj se glas mene i te kako tiče, jer je uprava zemaljske bolnice pod
mojim nadzorom. Ponavljam vam da ću vas, ako se za to ukaže potreba, primorati da mi podnesete
opširan izvještaj o tome kako je upravo nastala priča što je vi spominjete."
„Takva prinudna mjera svakako je izvan dosega vaše vlasti, jer Njegova Ekscelencija..."
„...može svakako da nekoga pomiluje, ali nikako da protiv nekoga podnese tužbu, odnosno da se miješa
u istragu koja je već u toku. Tko me može, dakle, spriječiti da vas odmah dadem uhapsiti?"
„Mogu ja, ,nepoznati' kovački sin, Vaše Gospodstvo!"
„Ah! Neobična strast mog bratučeda koji se ponekad zabavlja kujući gvožđe na nakovnju vašeg o-ca ne
može biti za mene razlogom da prema vama postupim s naročitim obzirom. Naređujem vam stoga da
mi odmah kažete ime osobe koja je tu priču izmislila i proširila."
254
„Ne vidim razloga zašto bih morao da tom vašem naređenju udovoljim. Uostalom, glas koji se o pome-
nutom zločinu širi ne zasniva se na nekoj izmišljenoj priči, nego na suštoj istini."
„Dokažite, mi to."
„Popratni spis kojim je kapetan upućen u bolnicu nalazi se već u rukama Njegove Ekscelencije. Taj se
spis sastoji u kratkom nalogu. Ne moram posebno isticati čiji se potpis na njemu nalazi."
„Tko je predao taj spis?"
„Lično direktor bolnice, koji je bio primoran da preda još jedan spis, što ga je primio po jednom kuriru.
Tđj je spis sadržavao naređenje da se kapetanova majka preda istoj sudbini koju je njenog sina sur-vala
u provaliju ludila i smrti."
Grof je osjećao potrebu da se razabere. Nalaktivši se na pisaći stol, zapita promuklim glasom: „Kape-
tanova majka? Zar je on imao majku?"
„Svakako... a, — naravno, vjerovatno — i oca!"
„Tko je i kako se zove ta žena?"
„Ona je Ciganka i zove se Lilga, a kapetanov je otac, koji je također još živ..."
„Ostavimo oca, nas ovdje zanima samo majka!"
„Kako god izvoli, Vaše Gospodstvo! ,Glas" o tome slučaju potekao je od mene, jer sam je prvi za nj
doznao..."
'„Ne mogu da shvatim kako ste mogli da nasjed-nete takvoj gluposti."
.....i odmah obavijestio o svemu vojvodu, koji me.je
počastio nalogom da posjetim bolnicu. U bolnici sam se užasnuo kad sam utvrdio da se u svojim
slutnjama nisam prevario. Odmah sam oslobodio kapetanovu majku i podnio svom visokom
naredbodavcu izvještaj o svemu što sam u bolnici utvrdio. Na osnovu mog izvještaja povedena je
istraga protiv direktora ludnice, i glavnog liječnika; obojica su već uhapšeni i, neće izmaći svojoj
sudbini."
Grof problijedje još više, ali mu oči bljesnuše kad zapita: ,,I sve se to zbilo bez mog odobrenja?"
„Ja nisam još nikad čuo da bilo koji neograničen gospodar za svoja djela mora da prethodno dobije
odobrenje kojeg od svojih slugu, makar taj sluga bio i
255sam predsjednik ministarskog savjeta. Da se Vaše Gospodstvo o svemu što se u bolnici dešavalo
obavijesti, za to nije bilo uopće vremena. Ispostavilo se, na žalost, da bi u predstojećoj istrazi koju vlast
namjerava još da provede mogla da padne teška sumnja na jednu visoku ličnost. Sklona opraštanju,
Ekscelencija se nada da će na nadležno mjesto biti upućeno potrebno objašnjenje. Osim vojvodi, ženi
koja je sad otpuštena iz bolnice i meni, čitava ta stvar nije nikome drugome poznata. Ja smatram
velikom vladarovom milošću prema meni što sam upravo ja određen da to objašnjenje na nadležno
mjesto usmeno dostavim."
„A kakvu bi svrhu trebalo da ima to objašnjenje?"
Doktor sleže ramenima. „Samo onu koju sani već ranije spomenuo. Ja mislim da bi se jedna žena
mogla nagovoriti da odustane od bilo kakve istrage, ukoliko bi joj bila osigurana izvjesna naknada za
patnje kojima je bila izvrgnuta."
,,U čijim se rukama nalaze spisi odneseni iz bolnice?"
,,U rukama samog vojvode."
„Vama je svakako potrebna neka isprava koju bi izdao Ministar unutrašnjih poslova, a kojom biste se
mogli u svako doba i 'pred svakim iskazati."
„Svakako, ali ja nisam tom gospodinu ništa rekao o svrsi mog pregleda bolnice."
Grof se okrenu prema prozoru i ostade nekoliko trenutaka pogleda uprta u noć, a zatim se naglo obrati
ponovo doktoru:
„Vi niste ni u kakvoj državnoj službi, gospodine doktore?"
„Ne."
„Čovjek vašeg znanja trebalo bi da se namjesti. Od vas bi država mogla imati samo koristi. Ja bih bio
spreman da vam pri tom pomognem ukoliko biste se odlučili da se bilo gdje namjestite."
Maks se nakloni. „Mnogo sam zahvalan Vašem Gospodstvu, ali zasad ne namjeravam da se namjestim;
međutim, ukoliko bih se na to odlučio, obratio bih se Njegovoj Ekscelenciji, svom kumu. Nadam se da
je naš današnji razgovor time završen."
„Da, možete ići."
258
Pošto se vrata za doktorom zatvoriše, grof utonu u duboke misli. Sto je u tih posljednjih nekoliko mi-
nuta bio čuo, bilo ga je mnogo zabrinulo. Taj Branda-uer bio je vrlo opasan čovjek. Kako je samo
mogao doznati da... grof je bio svjestan da je naišao na zagonetku koju treba da što prije riješi. Da se
sam upusti u rješavanje te zagonetke, na to nije smio ni da pomisli. Bio je omilio vojvodi pa je bio
uvjeren da će ga on štititi. — Ali kako da se riješi Ciganke? Da se prijateljski s njom nagodi, na to nije
htio ni da pomisli! A da li je mogao, nakon svega što se desilo, uopće da na neki način postupi protiv
nje? Zar mu taj prokleti Branđauer nije sad izbio oružje iz ruke? Čitavog svog života borio se tajno
protiv svog visokog rođaka, a sada, kad mu se već činilo da je tu borbu priveo uspješnom kraju,
odjednom mu netko u toj opasnoj igri prijeti šahom. Nije smio sad da gubi vrijeme, ako mu je bilo stalo
do toga da ne upropasti plodove svog mnogogodišnjeg rada.
Hodao je uzrujano gore-dolje po sobi. Nakon nekog vremena učini mu se da je došao do izvjesne od-
luke pa potegnu uže zvonca i naredi sluzi koji je u-pravo bio ušao:
„Požuri u građanskom odijelu do Seidenmullerine gostionice i zamoli gospodina Ambrozija Nattera da
dođe hitno k meni. Zatim pođi do dvorca, potraži n&-primjetno sobara Grunerta, dpvedi ga u moj vrt i
reci mu da me sačeka na terasi." -
„Razumijem, milostivi gospodaru!"
Čovjek se udalji, prebaci u svom stanu preko sebe ogrtač, pokri glavu građanskom kapom i napusti
palaču svog gospodara. Na rijeci odriješi s lanca čamac, skoči u nj i zavesla svom snagom uz vodu
prema suprotnoj obali.
Maks je maločas bio pristao čamcem uz suprotnu obalu i iskrcao se. Kako mu se nije žurilo, Hoheneg-
gov ga kurir ubrzo stiže.
„Grof me je otpustio i poslao odmah za mnom svog slugu", promisli Maks iznenađen. ,,I kako mu se
samo žuri! Sigurno mu je gospodar povjerio nekakav zadatak u vezi s mojim posjetom. Moram paziti
na njega."
Žezlo l čekić
257
Držeći se oprezno na izvjesnoj udaljenosti od kurira, stiže do gostionice poštovane trgovkinje krumpi-
rom, udovice Seidenmuller. Stojeći iza jednih vrata na suprotnoj strani ulice, primijeti na prvom spratu
udo-vičine kuće dva osvijetljena prozora i razabra kroz zavjese sjenu sitnog čovjeka koji je razgovarao
s dru-dim jednim čovjekom u kome on prepozna, kako mu se učini, grofova slugu. Prijeđe brzo i
odlučno preko ceste i uđe u gostionicu.
Prvi gost koji mu upade u oči bio je Kazimir, bivši grenadir. Kad ga ovaj primijeti, diže se pun
poštovanja sa stolice. Doktor mu odmah priđe.
„Kazimire, htio bih te zamoliti da ml učiniš jednu uslugu. Ja se nadam da me nećeš odbiti."
Šegrt mu kimnu potvrdno glavom. „Pravo kažete!"
„Ja znam da ti često zalaziš ovamo, zato vjerojatno i poznaješ strance koji svraćaju u ovu gostionicu."
-Kazimir kimnu ponovo glavom. ,,I to pravo kažeš!" „Ovdje mora da stanuje jedan čovjek omiška
stasa. Soba koju je uzeo u najam nalazi se na prvom spratu i ima izgled na ulicu."
,,I to pravo kažete. Već je četiri sedmice ovdje." „Ti ga poznaješ?"
Kazimir mu jovoga puta kimnu izrazito glavom; to je bio njegov odgovor.
„Stani, molim te, u mrak suprotne kuće. Ja mislim da će on uskoro napustiti sobu koju je uzeo u najam.
Čim se to desi, odmah me obavijesti. Ja se moram međutim časkom porazgovoriti s gostioničar-kom."
Kazimir ispi svoje pivo i iziđe iz gostionice. Gostioničarka primijeti sad novog gosta i odmah mu priđe.
Bila je to gojazna, još mlada žena; rumeno joj se lice sjalo od radosti kad mu pruži ruku.
„Dobro došli po sto puta, gospodine doktore. Nisam vas vidjela bar godinu dana. Gdje ste sve lutali
čitavo to vrijeme?"
„Po Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Holandiji i tako dalje."
„Bože dragi, mora da je vrlo neprijatno lutati po dalekim nepoznatim zemljama. Meni je ipak miliji
moj
258
„Plavi orao"; dok budem živa neću se s njim rastajati. Čovjek se ipak najprijatnije osjeća kod kuće!
Smijem 11 vam donijeti jednu bočicu dobre kapljice?"
„Da, najprije ću malo gucnuti, a onda se moram porazgovoriti časkom s vama. Potrebna su mi neka
obavještenja u četiri oka."
„U četiri oka? Onda pođimo u stražnju sobu gdje nas nitko neće smetati!"
„Ja moram ostati ovdje, jer svakog časa očekujem nekoga. Donesite mi vino ovamo, na stol pored
vrata."
Gostioničarka požuri da udovolji doktorovoj molbi l naredi konobaru da je zastupa kod drugih gostiju.
„Vi imate već 'četiri sedmice na stanu jednog stranog gospodina", započe Maks kad ona sjede pored
njega. „Volio bih da znam kako se zove i kako živi, ali ne bih htio da on sazna da sam se raspitivao za
njega."
„Koga to vi mislite?"
„Ja znam o njemu samo da je niska stasa i da stanuje u sobi koja ima izgled na ulicu, ništa drugo ne
Znam."
„Ah, vi mislite gospodina koji je zauzeo sobe od broja jedan do broja četiri?"
„Zar je četiri sobe uzeo u najam? Onda mora da Je vrlo bogat."
„Svakako. Živi od rente, plaća vrlo dobro, a zove se Ambrozije Natter. Rijetko je kod kuće, često ga
nema i po nekoliko dana."
„S kim se druži?"
„To ne znam. Primijetila sam samo da ga posjećuju često izvjesna gospoda, ali ja ih na žalost ne po-
znajem."
„Kojem staležu pripadaju ti ljudi?"
„Vjerojatno nižem, tako mi se bar učinilo. Iako u građanskom odijelu, neki od njih liče u stvari po
svom držanju više na vojnike. Dva ili tri puta bio je s njima i jedan sluga grofa Hohenegga. I on je bio
u građanskom odijelu, ali ja sam ga ipak prepoznala."
„Vi kažete da vaš gost često izlazi?"
„Da, ali većinom samo uveče."
„A kad se vraća?"
17*
259„Vrlo kasno. Primijetila sam to, mada sam mu morala uzajmiti ključ od kućnih vrata. Ponekad..."
Gostioničarka se prekide, jer se u taj čas otvoriše vrata i u gostionicu kliznu duga Kazimirova pojava.
„Izišao je, je li?" upita ga Maks. „Da, pravo kažete!" „Kuda? Je li nestao desno?" „Ne, niste pravo
rekli, nestao je lijevo." „Hajde, popij moje vino, Kazimire! Laku noć!" „Dobar gospodin, Kazimire, zar
ne?" upita ga go-stioaičarka kad Maks ode.
Bivši grenadir kimnu samo glavom. Dodirnuvši usnama čašu, ispi je do dna.
„Bio si vjerojatno postavljen vani da paziš, zar ne?" On kimhu ponovo glavom i natoči sebi drugu čašu.
„Na malog rentijera?"
Prazneći čašu, Kazimir ponovo kimnu glavom. „Kakvog posla ima on s njim?" Kazimir natoči ponovo
sebi vina i sleže ramenima. Mala, pristala udovica bila mu je otela srce, ali joj on ipak nije mogao sad
dopustiti da mu kvari užitak. „Ti to ne znaš, Kazimire, je li?" On odmahnu glavom i primaknu po treći
put čašu ustima.
„Prija1 li ti vino?"
On ispi čašu, sklopi oči, kimnu glavom, a pri tom mu se lice preobrazi, kao da je posrkao nektar grčkih
bogova,
„Vjerujem ti, to je najbolja vrsta što je imam u svom podrumu. Nego, doktor mi je ostavio suviše no-
vaca. Sta da radim? Da ti vratim suvišak ili — ne, obračunat ću ga drugi put."
Kazimir natoči sebi i preostalo vino. Već je htio da podigne čašu, ali je onda odloži na stol. „Grom i
pakao^ nisi pravo rekla!" „Ti misliš da je novac tvoj?" On kimnu glavom i ispi, a zatim odloži čašu aa
stol, turi novac u džep i pokri sebi glavu .kapom. „Laku noć, ljepotice!" „Laku noć, Kazimire!"
Zatim se uputi ponosno kući. Rijetko-je koga, prije nego što će poći kući, zapala sreća da popije bocu
260
najboljeg vina iz podruma gospođe Barbare Seiđen-muller.
Izišavši na vrata „Plavog orla", doktor uspje još da primijeti pri svjetlu jednog fenjera lik rentijera koji
se već bio udaljio. Uskoro mu se toliko približi da ga je mogao stalno imati pred očima.
Čovječuljak pohita prema rijeci. Držao se kuća, U čijoj je sjeni mogao ostati neprimijećen, ali MaTcs
uspje ipak da mu ostane za petama.
„Uputio se prema Hoheneggovoj palači", pomisli. „Što snuju ta dvojica? Ja moram saznati o čemu oni
to pregovaraju. Uvući ću se tajnim putem u knjižnicu. Tamo ću sve čuti. Čak da me i uhvate, opasnost
kojoj se izlažem nije velika."
Natter prijeđe preko rijeke u grofovu čamcu. Za njim se preveze u svom malom čamcu na drugu obalu i
Maks. Stigavši zatim do stražnje strane palače i uvje-rivši se da ga nitko nije primijetio, uđe u vrt pa se
pope na terasu, provuče se kroz prozor i kliznu u tajni hodnik, zatvorivši pri tom ponovo prozor.
Hodnikom prođe polagano, oprezno, zatim uđe nečujno u mračnu knjižnicu. Iz radne sobe dopriješe do
njega nečiji glasovi. On se približi zavjesi i poviri u sobu.
Na divanu je sjedio čovjek koji se unatoč svojoj mršavosti morao svakoga dojmiti snagom i gipkošću
svoga tijela. U crnom odijelu, skrojenom po posljednjoj pariškoj modi, blijed, golobrad, upao je odmah
u oči svojim oštrim, prodornim pogledom, kojemu je jedva što moglo da izbjegne. Pred njim je stajao
grof. Maks nije bio dospio da čuje prvi dio njihova razgovora. Ali i ono što je sad čuo privuče odmah
njegovu pažnju.
„A kako stojite kod oficirskog kora?" upita grof u taj čas svog posjetioca.
„Odlično!" odgovori mu ovaj. „Spisak koji ste mi dali bio mi je od velike koristi. Svi ti ljudi, čija su
imena pribilježena u tom spisku, potječu redom iz irađanskog staleža pa su štošta pretrpjeli, jer nisu
imali kumova u ministarstvu rata. Dajte im priliku da budu unaprijeđeni, i oni će izvršiti svoju dužnost.
Ako ima među njima netko u koga se ne možemo sasvim pouzdati, poslat ćemo ga na dopust: to je
najbo-
261
lji način da se tvrdoglavih ljudi bar za neko vrijeme
riješimo."
„Vi ste, dakle, uvjereni da se u te ljude možete
uzdati?"
„Svakako."
„A hoće li vojska biti uz svoje vođe, ako se oni pobune protiv sadašnje vlade?"
„Vojska? Tko će još vojsku pitati? Ona ima prosto
da sluša."
<,Svakako. Ali to vrijedi za sadašnje, sređene prilike Međutim, postavlja se pitanje hoće li ih ona slu-
šati ako se prilike tumba okrenu. Na to pitanje nije lako odgovoriti."
,,E, to me baš nimalo ne zabrinjava. Glavno je da mi u odsudnom času postavimo na vodeća mjesta
naše ljude i u isto vrijeme na neupadljiv način uklonimo druge. Kako ćete to udesiti, to je vaša stvar.
Ostalo možete bez brige prepustiti -nama. .Prosvjetitelji' znaju
vući svoje konce."
„Prosvjetitelji"! Maks se zaprepasti. Bio je već mnogo čuo o tom političkom udruženju koje je sebi
uobražavalo da širi prosvjetu, a ličilo je mnogo na ruske nihiliste. Ono je imalo svoje tajne izaslanike u
Parizu, Briselu, Londonu i Vašingtonu. Među njima se isticao naročito neki Mericourt rodom Francuz.
Maks je znao da grof te prosvjetitelje' pred vojvodom, svojim bratučedom, stalno uzima u obranu,
mada im je boravak u Nordlandiji bio strogo zabranjen. Njegov je kum često s njim o tome razgovarao.
Ali da je Hohenegg toliko zabrazdio da se njima služi da bi ostvario svoje veleizdajničke ciljeve, to nije
mogao ni u snu da pomisli. Zato naćuli dobro uši, kako mu nijedna riječ iz tog uzbudljivog razgovara
ne bi izbjegla. „A kakvo je vaše mišljenje o ostalom stanovništvu?" zapita ga grof.
„Radnička je klasa, može se reći, već predobivena za te ideje. Trgovina i zanati već su upropašteni pa
radnici i njihove obitelji gladuju. I u najmanjim mjestima održavaju se skupštine na kojima se narod
potiče na krstaški rat protiv plemstva i imućnih klasa. Meni se već čini da čujem korake radničkih
bataljona, spremnih da na svom pohodu skrše svaki otpor. GUn-
262
nastičarima i građanskim gardistima treba samo dati oružje u ruke, i oni će odmah krenuti u napad
protiv glavnog grada. Seljaci nisu još sasvim uz nas, pa treba da se latimo posla kako bismo i njih
preddbili za naše ideje."
Hohenegg ne odgovori ništa, već se samo ushoda nekoliko puta gore-dolje po sobi, zadubljen u svoje
misli, a onda zastade pred rentijerom. „Kad mislite da ćete biti spremni da udarite?"
Rentijer ga pogleda upitno. „Zašto upravljate to pitanje upravo meni, gospodine grofe?"
Hohenegg je neko vrijeme u svojoj neodlučnosti oklijevao, a onda reče: „Jer su se desile stvari koje
traže da se naš plan što brže razvije i provede. Radi se o ludnici."
,Prosvjetitelj' se namršti, kao da očekuje neko neprijatno iznenađenje. „Usuđuje li se možda još koji
takmac, umno poremećen, da izazove vaše negodovanje?"
„To ne! Dešava se upravo protivno: umno poremećeni spremaju se da skrše lance pa da nas njima
okuju."
„Ah!"
„Na pobudu samog vojvode ima da se povede istraga protiv direktora i glavnog liječnika bolnice..."
„To morate svakako spriječiti, jer bi pri tom izišle na javu stvari koje bi otkrile naše tajne namjere."
„To, na žalost, nije u mojoj moći. Direktor i glavni liječnik već su u zatvoru."
v
Ambrozije Natter odskoči kao pritisnut nekim perom.
„Prokletstvo! Ta neprijatna upadica može sve da upropasti. Ta dvojica mogu da na saslušanju sve iz-
brbljaju i —"
„Toga se ja nimalo ne bojim", upade mu u riječ Sfof. „Stvar zbog koje su obojica zatvoreni nije ni u
kakvoj vezi s našim planovima: ta se stvar tiče lično mene. Jedini koji nam je mogao biti opasan, jer
nas Je mogao izdati, bio je kapetan Wallroth, a taj je već "irtav. Drug a dvojica, direktor i glavni liječnik,
shvatit će da bi u stvari upravo sebi naškodili kad bi iz-nešto o nitima koje ih vežu za naše planove."
263Čovječuljak odahnu s osjećajem olakšanja i sjede ponovo na svoje prijašnje mjesto.
„Eh, ako je tome tako, ne vidim razloga da se zbog toga naročito uzbuđujemo."
„Vi to ne razumijete, monsieur Mericourt. Ja sama vam već rekao da se radi o privatnoj stvari. Osoba
čije je otpuštanje iz bolnice iznuđeno raspolaže tajnim spi-^j sima koji me mogu predati njoj u ruke i
upropastiti! A ja ne mogu da pretpostavim da će se ta osoba ža-*^ cati da ih protiv mene upotrijebi."
Maks se u svojoj uzbuđenosti bio jednim neopreznim pokretom gotovo odao. Taj mršav, gibak čovjek
u crnom odijelu bio je, dakle, Mericourt, po zlu glasu poznat izaslanik .prosvjetitelja'? Siguran da
predstoje važni događaji, bio je iznenađen saznanjem da je Ciganka Lilga mogla da zastraši oholog,
utjecajnog grofa. Hohenegg je bio u dobrim odnosima s Mericout-tom, ali se ipak čuvao, a to će se
kasnije razabrati iz njihova razgovora, da mu oda svoju tajnu.
„Možete li mi reći tko je ta osoba koja vas toliko zabrinjava, gospodine grofe?" zapita Natter =— Meri-
court.
„To je — to je doduše obična Ciganka, ali ..."
„Sto? Ciganka? Zar je moguće da se grof Hohenegg, pripadnik visokog plemstva, boji jedne Ciganke."
„Dopustite mi da završim. Htio sam da kažem da nije u pitanju obična skitnica, nego vajdzina svog ple-
mena."
„Vajđzina? Vrlo važno! Što znači taj zvučni naslov kod takvih ljudi! Fukara ostaje fukara! Ja vas ne ra-
zumijem, gospodine grofe!"
„Vjerujem vam. Vi ne znate i ... ne morate ni da znate što me za tu osobu veže. Ali ja vas najozbiljnije
uvjeravam: ako stvari koje su toj ženi poznate dozna čovjek koji ih ne bi smio doznati, onda sam ja
izgubio i svoje mjesto i svoju slobodu."
„Ako je tome tako, uklonite tu osobu!" Jednim rječitim pokretom ruke objasni pri tom što je htio da
kaže riječima ,uklonite tu osobu'.
,,U ovom slučaju ne može se to tako lako izvesti, kao što se vama čini."
,,A zašto?"
264
„Jer bi sumnja odmah pala na mene, a ja imam upravo sada mnogo razloga da ostanem pri tom ne-
poznat." •
„Grofe, ja vam se ne mogu dosta načuditi. Tko bi se, do đavola, usudio da vas osumnjiči, ako se toj
osobi desilo nešto što se ženskom stvoru može lako desiti."
„Vi me pitate ,tko'? Sam vojvoda. Na njegov je nalog i' puštena ta žena iz bolnice. Sumnja bi odmah
pala na mene, jer je njemu dobro poznato da je Ciganka, koja je umno poremećena, na moju pobudu
dospjela u ludnicu."
jProsvjetitelj' zviznu tiho kroz zube. „Kad stvar stoji tako, onrta se, dakako, ne može na taj način ništa
postići. Ne toi li se na drugi način mogao ipak postići cilj za kojim idete? Ima li ta opasna osoba kakve
dokaze, kakva pisma ili kakve isprave, kojima bi mogla protiv vas istupiti?"
„To ne mogu da kažem sa sigurnošću, ali ne vjerujem."
„Pa onda nije još ništa izgubljeno. Potražit ću tu Ciganku. Ja ću već umjeti da obezvrijedim njene tajne
spise i dokaze, ako ona još njima raspolaže. Prepustite Vi čitavu stvar meni! Samo mi kažite gdje bih je
mogao naći!"
„Kod dra Brandauera, sina dvorskog kovača Bran-dauera."
„U redu. Učinit ću sve što bude u mojoj moći, a vi znate da imam za te stvari spretnu ruku. Ako se
ispostavi da Ciganka nema nikakvih dokaza, onda za neko vrijeme nemate čega da se bojite."
„Kad bi to samo bila Istina! Ali ona je pod vojvodinom zaštitom, a taj dr Brandauer izgleda čovjek koji
se nikakvih zapreka ne plaši."
„Ne brinite! Ja sam siguran da ću uspjeti u toj stvari; želio bih samo da mi i nagrada za trud bude isto
tako sigurna."
„Ne mislite valjda da me vrijeđate? Dosad vam nisam dao povoda da mi ne vjerujete. Pomognite mi da
postanem vojvoda pa ćete vidjeti da ja kraljevski nagrađujem svoje pomagače."
265„To bi bilo i poželjno", reče Natter ponešto tugaljivim glasom. „Moja se obitelj nalazi u teškim
prilikama. Otkad je moj brat ..."
„Da, meni je to poznato"1, upade mu u riječ grof. „Vaš .je brat bio u službi istočnoindijske kompanije
pa je pred mnogo godina nestao na jednom putovanju. I otada mu niste ušli u trag, zar ne?"
„Sva su moja traganja za njim. bila dosad uzaludna. Znam samo da je u nekadašnjoj kneževini Aug
učestvovao u borbama Engleza protiv maharadže. Više nisam mogao da o njemu saznam. Vjerojatno je
poginuo istog dana kad je zauzet glavni grad. Ja sam sad ostao sam pa sam utuvio sebi u glavu da
moram obnoviti nekadašnji sjaj kuće Mericourt. Zato sam i stupio u redove .prosvjetitelja'."
„Ja ću nastojati da vam prema svojoj moći budem od koristi pri ostvarenju tih vaših planova."
„Ja vam vjerujem, gospodine grofe. Ali što će biti ako naš plan propadne? Ja u to doduše ne vjerujem,
ali mudar vojskovođa mora računati sa svim mogućnostima."
„Ja sam se i za taj slučaj pobrinuo za vas. Ja imam u Sudlandiji, na samoj granici, jedan dvorac koji
sam nedavno uredio. Tamo ćete, u zamku Himmelstein, ako, naši planovi propadnu, naći sigurno
utočište, dok se•'* čitava ta stvar ne zaboravi."
„Hvala vam, gospodine grofe. Nadajmo se ipak da do toga neće doći. Dosad je sve pošlo dobrim
putem: mreža je razapeta, pripreme su već toliko odmakle, da vam već danas mogu reći u koji će dan
doći do prevrata."
„Naime?" Ta jedina riječ, što je grof sad izreče, imala je, kako se Maksu učini, prizvuk nestrpljivosti.
„Na dan Sedmero braće može, što se mene tiče, svaki čas prasnuti bomba."
„Na dan Sedmero braće? Kad je taj dan?"
„Desetog jula, tačno do četiri sedmice, računajući od današnjeg dana."
„Već?" zapita grof radosno. „To sam htio od vas čuti, zato sam vas i zvao." •
266
Posjetilac ustade. „Onda se današnji razgovor može smatrati završenim."
„Da, monsieur Mericourt. Sad sam mnogo mirniji. Samo imajte i dalje u vidu stvar s Cigankom!"
„Ne brinite, gospodine grofe. U mene se možete
uzidati."
„Ja to zmain. Moja vam zahvalnost neće uzmanj-kati. .Prosvjetitelji' mi pomažu da postignem cilj za
kojim idem. Čim dođem na vlast, osigurat ću im zavičajno pravo u Nordlandiji."
„Hvala vam, gospodine grofe. Računajte sa mnom u svako doba."
Zavjerenik je upravo htio da iziđe iz sobe, kad mu grof reče:
„Tako. A sad siđite do terase." Sto ima to da znači? — pomisli Maks. Da nije možda sluga još nekoga
pozvao da dođe na terasu? I to će trebati ispitati, utoliko više što bi grof sad mogao ući u knjižnicu.
Maks se sad odšulja hodnikom, stiže ubrzo do stu-bišnog prozora i otvori ga nečujno. Kako je terasa
zdesna i slijeva bila oivičena grmljem, on se sa-kri između palmi i oleandara i primijeti jednog čovjeka
koji je sjedio u mraku na jednoj stepenici nedaleko od njega.
Odjednom škripnuše vrata, i na terasi se pojavi grof.
„Grunert!" zovnu on tiho. „Evo me, Vaše Gospodstvo!"
„Ne miči se odavle. Ako netko iznenada bane, pomislit će da osim niene nema nikoga u kući. Jesi li
primijetio koga u vrtu?" „Ne."
„Onda smo vjerojatno sigurni. Uzmi ovaj svitak; u njemu su dukati."
„Velika vam hvala!"
„Ja moram svakako noćas ući u vojvodinu radnu sobu."
267„Ah, to nije moguće."
„Dukati mogu sve; ukoliko bi to bilo potrebno, voljan sam da im broj podvostručim. Nećeš valjda da
proigraš moju dobrohotnost?"
„Vaše Gospodstvo je sušta dobrota — ali straže...?"
„Njih prepusti meni. Tačno u jedan sat neka vojvodina radna soba bude otvorena!"
„Razuma jem!"
»I'ti ćeš biti tamo, jesmo li sporazumni?"
„Da, milostivi gospodaru."
,,S napola utrnutom svjetiljkom!"
„Razumijem!"
,,I pobrinut ćeš se da prozori budu sasvim zastrti. Poznaješ li sina kovača Brandauera?"
„Da. Danas je bio kod vojvode."
„Jesi li vidio da li mu je predao kakve papire?"
„Da, vidio sam, tako mi se bar učinilo. Sjećam se da je Ekscelencija, pošto je doktor izišao, turila neko-
liko spisa u jedan pretinac svog pisaćeg stola."
„Sjećaš li se u koji ih je pretinac vojvoda turio?"
„Da, sjećam se."
„Zasad nemam ništa više da ti kažem. Sad idi i pazi da te nitko ne primijeti."
Grof se zatim povuče i zatvori za sobom vrata. Vojvodin sluga ustade i odšulja se odanle. Maks je bio
zapanjen tim razgovorom. Vojvoda je u najbližoj okolini bio okružen izdajnicima, grofovim
plaćenicima, koji se nisu žacali da krše povjerenje koje je vojvoda u njih imao i nastojali su da se na
lopovski način do-mognu njegovih planova i otkriju njegove tajne. To se sad nije više smjelo dešavati.
Na visokom položaju koji je zauzimao, grof doduše nije mogao da bude kažnjen, ali je morao da doživi
sramotu kakva mu se nikad ranije nije bila desila.
Sad je i Maks morao da napusti svoje mjesto. Kli-znuvši tiho niz stepenice, nade se začas u Vrtu. Pošto
preskoči zid, stiže ubrzo do čamca koji ga je čekao na starom mjestu.
268
Bio je otkrio važne stvari pa je sad sjedio u čamcu, zadubljen u svoje misli, iz kojih se trže tek kad mu
čamac udari o suprotnu obalu. Bio je preuzeo na sebe zadatak da spriječi provalu u dvorac svog kuma.
Zato .pođe najprije kući. Njegovu je ocu vojvoda bio dao propusnicu koja mu je omogućavala da u
svako doba, danju i noću, uđe u dvorac. Samo pomoću te propusnice mogao je Maks da iz grofovih
ruku otme isprave kojih je grof htio da se na izdajnički način domogne. Maksu se pri tom ukazivala i
prilika da raskrinka izdajničkog slugu.
2694. ŠAHOVSKI POTEZI
Pred dvorskom kovačnicom sjedili su, obasjani mjesečinom, šegrti, a nedaleko od njih, prisluškujući
njihov razgovor, momci. U kući je vladala tišina, mada su zrake svjetla što su prodirale kroz pritvorene
prozorske kapke odavale da njeni stanari nisu još legli na počinak.
„Htio bih samo da znam odakle je došla ta žena što se od jutros nalazi kod nas", reče Hajnrih odmah-
nuvši pri tom glavom. „Nimalo me se, doduše, ne tiče, ali mi je čudno što se mladi gospodin prema toj
Ciganki tako prijateljski odnosi."
„Prema Lilgi?" zapita Toma. „Istina je. Otkad samo poznaje tu ženicu, tu vješticu? Ja sam je nedavno
promatrao, kad je... grom i pakao, pas sam pravi magarac!"
„Kako, ti poznaješ Ciganku? Gdje si je vidio?"
„Nemoj da se za to brineš: žutokljunac, kakav si ti, ne mora sve da zna."
„Pravo kažeš", potvrdi Kazimir suho.
„U pravu si, stari grenadiru!" odgovori Hajnrih. „Otkad mladi gospodin pokazuje naročitu sklonost pre-
ma kavaleristima i čak plaća grenadiru po nekoliko čaša vina, ne može čovjek prosto s vama dvojicom
više da izdrži. Grenadir grize, kavalerist se rita, a ar-tiljerac — eh, taj se, kao najpametniji od svih
umije uvijek snaći, kao kad smo ležali ukopani pred Hochber-gom pa je svatko bio na čudu dok ja
nisam čitav generalitet izvukao iz blata."
„Ti?" zapita Kazimir u čudu.
270
„Da, ja. Evo što se desilo: Mi smo već šest tjedana opsjedali Hochberg i nismo mogli da zauzmemo to
gnijezdo. Vrhovni zapovjednik bio je već pobjesnio, stalno je sazivao ratno vijeće, ali bez ikakva
uspjeha. Jednoga lijepoga dana sakupi se opet ratno vijeće. Ja sam bio toga dana u službi. Svatko je
iznosio svoje mišljenje; Generalisimus je psovao i grmio, da se sve orilo, i najzad reče: .Nevolja je sva
u tome što ne znamo gdje treba da udarimo i kako da se branimo. Kad bih ja samo imao nekoga u
tvrđavi koji bi mogao da me o svemu obavijesti, lako bih se ja s njima obračunao.' Sad mi je bilo sve
jasno; nisam mogao više da izdržim pa istupih. .Razumijem, gospodine generalisi-muse; pošaljite mene
u tvrđavu! Ja ću se popeti na toranj pa ću sve tačno osmotriti'. ,Ti?' zapita on. ,Ah, da, ti si Hajinrih
Feldmann, najčuveniji i najpametniji artiljerac u čitavoj mojoj vojsci. Jesi li siguran da ćeš to
izvršiti?' .Naredite mi samo, i ja ću izvršiti.' ,U redu. Odobravam ti dopust. Zatraži odmah da te otpuste
iz redovne službe. Sve ostalo prepuštam tvojoj uviđav-nosti. Ja znam da si dobar strateg, uvjeren sam
da mi nećeš upropastiti ratni plan. Ako izvršiš što si odlučio, dobit ćeš- godišnju rentu od pet stotina
talira.' Ja zatražim odmah da me otpuste iz redovne službe, uzjašem ti na svog riđana — bio sam,
naime, okonjeni artiljerac pa se nisam smio izvrći ruglu kao kakav pješak — i otkasam prema tvrđavi.
Smatrajući me pregovaračem, oni mi odmah otvore kapiju i priđu mi u gomilama da me dočekaju.
Pogledam ti ja oko sebe ljude i odjednom zapazim među njima gospodina komandanta tvrđave. Odmah
mi sinu u glavi smion, silan Plan, jer sam bio primijetio da su crkvena vrata otvorena. Dojašem ti ja do
tog momka, ščepam ga za vrat, Podignem ga na svog riđana i jurnem ti s njim put crkve. Ne obazirući
se na silinu graju što se za nama diže, ja se uspem do zvona, sjašem s konja i skinem s njega
komandanta. Jadnik se onesvijesti, ali, nemajući pri sebi Hoffmannovih kapljica, ja mu ne mogoh
Pomoći. Odmah povučem za sobom vratašca i zakra-čunam ih. U isti čas čitava vojska branilaca
tvrđave nagrnu za mnom u namjeri da obije vratašca. Sto sam sad mogao da učinim? Odriješim ti ja tri
zvona i od-
271valjam ih pred vratašca. To je bio moj spas. Vežem ti ja zatim komandantu ruke i noge pa onda povirim
kroz prozorčić. Mogao sam tako da vidim sve utvrde i da našim ljudima dadem znak što imaju da čine. Na-
kon petodnevne opsade tvrđava pade u naše ruke. Svjestan važnosti mog položaja, neprijatelj me je do po-
sljednjeg časa navrh stepenica uporno opsjedao, ali zvona su bila tako teška, da ja nisam bio nimalo zabrinut
za SVQ ju-sudbinu. Za vrijeme tih pet dana nisam uopće gladovao, jer je komandant malo prije mog dolaska
bio kod slastičara i donio ženi pet funti čokolade i tri funte marcipana pa smo od toga živjeli. Vode, mada ne
najbolje, bilo je nešto u oluku. Riđan bi s vremena na vrijeme turnuo glavu kroz prozorčić i grickao slamu i
sijeno iz gnijezda što su ih čavke i laste bile savile pod krovom. Kad naši zauzeše tvrđavu, podigoše meni u
čast na svakom odniorištu po jedan slavoluk, iskićen zastavama i cvijećem, pa sam brzinom đavola jurnuo
na konju niz stepenice."
„Pravo kažeš", kimnu glavom Kazimir, a lice mu pri tom poprimi izraz čovjeka koji trpi od grčeva u želucu.
„Zar mi ne vjeruješ? Zato što sam zarobio komandanta tvrđave, odlikovan sam zlatnom spomen-meda-Ijom,
ali sam je kasnije negdje zametnuo. Rentu primam i danas; vi, doduše, ne vidite ništa od nje, jer je ja
stavljam na stranu za crne dane, da nii se nađe kad jednom odem u penziju."
Unatoč svojoj kratkorječivosti, Kazimir je upravo htio da jednom oštrom primjedbom dade oduška svojoj
oštroumriosti, kad naiđe trkom Maks, i pozdravivši prijazno šegrte, omah nestade u kući.
„Sto se to toliko žuri mladom gospodinu!" reče Toma radoznalo. „Kladim se s tobom, Hajnrihe, u što god
hoćeš, da će večeras biti posla za mene, i to posla za koji vi žutokljunci ne smijete znati: ako izgubiš okladu,
dat ćeš mi svoju medalju.''
„Prestani već jednom da melješ tim svojim prljavim ustima, jer ću ti ih inače zapušiti. Jesi li me razumio?"
„Pravo kažeš!" odobri mu Kazimir na svoj su-hoparin način.
272 '
Ali Hajnrih ne prihvati okladu...
U dnevnoj sobi dvorske kovačnice sjedila je za stolom pri napaljenoj sijalici gospođa Brandauer i marljivo
plela, ne dižući oči sa svog posla. Kovač je imao pred sobom knjigu propovijedi i pravio se kao da čita, a u
najmračnijem kutu sobe sjedila je Lilga i pušila iz iste one lule koju je bila napalila u grof ovoj radnoj sobi.
Oči su joj plamtjele mračnim žarom, dok je kroz stisnute usne ispuštala guste oblake dima.
Brandauer sklopi najzad knjigu i pogleda domaćicu, kao da hoće da je .nešto pita. Kad mu ona kimnu
glavom, u znak da se slaže s njim, ustade, uze svoju dugu lulu i napuni je pažljivo duhanom, kao da se
čovjek sprema na kakav istinski užitak; pošto ispusti nekoliko oblaka dima, primače kutiju s duhanom Lilgi i
reče joj:
„Uzmi, Lilga, duhana, kad isprazniš lulu!"
„Hvala, majstore! Vaša mi vrsta ne prija."
„Znači, tvoj je bolji."
„Možda! Duhan što ga Ciganka puši mogu samo knezovi da plate."
„Oho! A odakle ga dobivaš?"
„Dobivam ga sa Istoka, a raste po zavičajnim brdima Boinjara. Obilazeći po mjesečini, kad zvijezde sjaju,
obronke tih brda, djevice nježnim svojim rukama beru lišće te plemenite biljke pa ga na velik dan nose
u,hram boginje, da bi duh budućnosti sišao na njih. Tko udiše miris te biljke nadahnjuje se proročkim darom,
razumije jezik zvijezda i umije da čita iz ruku."
„Da li si tu biljku pušila i kao djevojka?"
„Ne."
„Ali u tebe je dar proricanja bio razvijeniji negoli u koga od tvojih, zar ne?"
„Ja sam bila još mnogo čime obdarena", odgovori ona s izrazom tuge u licu, kao da hoće da izbjegne
strašnom udarcu kojega se bojala, „ali sve je to nestalo a s time su nestale i mladost i sreća. Lilga je sijala
ljubav, a žela je mržnju, širila oko sebe sreću i blaženstvo, a svijet joj je te darove uzvraćao rugom i
prezirom. Njen se smijeh prometnuo u plač, a njena se ljubav pretvorila u žeđ za osvetom; njeno se nebo iz-u
pakao, njen blagoslov u kletvu, a njeni se ko-
Žezlo t čekić
273raci sad gube u najdubljem mraku noći. U tami njenog života treperi sad samo svjetlo zvijezde
osvete i odmazde."
„To zvuči neprijatno, Lilga. Neprijatno i tužno, kao da nemaš prijatelja koji te vole."
„Prijatelja? Gdje su ti moji prijatelji i kako se oni zovu?"
„Zar nas ne smatraš svojini prijateljima?"
„Vas? Zar ste vi moji prijatelji?" Bljesak njenih očiju doprije do njega kao s dna duboka ponora, a lice
joj pri tom poprimi mračan izraz.
„Zar sumnjaš u to?"
Ona najprije ušutje, a zatim odgovori: „Sin ove zemlje govori o ljubavi; on vjeruje u nju i žrtvuje joj
svoj život, a ona je ipak samo sablast: izgleda strašno kad zbaci sa sebe sjajnu haljinu, a pravo joj je
ime: sebičnost. Vaš je bog stvorio ljude, a voli ih zato da bi ga oni obožavali; zemlja voli sunce, jer je
njegove tople zrake griju; dijete voli roditelje, jer od njih prima sve što mu treba; roditelji vole svoje
dijete, jer je ono put njihove puti i krv njihove krvi, muž voli ženu, jer vjeruje da će ga ona usrećiti, a
prijatelj voli prijatelja, jer ga treba. O, poznajem ja vašu ljubav i vašu požrtvovnost. Vaša mi je ljubav
istrgla srce iz grudi, a ja sam joj razderala veo iza kojeg se krije njeno pravo lice."
„Lilga, ti nisi..."
„Šutite, vi ste muškarac ali uz to i... kršćanin, a meni je... svaki kršćanin mrzak."
„Ti huluš na našu svetu vjeru, Lilga!"
„Ja hulim? Ne. Ja hoću samo da dignem zavjesu iza koje se ona krije. Sto je ljubav koju vi propovije-
date? Mržnja koja tinja i prekrivena sebičnost. Na krvavom mrtvačkom pokrovu vi nosite svoju vjeru iz
jedne u drugu zemlju i namećete je narodiiha; narodima vadite mozak iz glave i moždinu iz kostiju i
ponosite se svojim moralom; a vaša ljubav... pođite onima koje vi poganima nazivate pa ćete vidjeti
gdje grijeh strasnije, poput đavla, bjesni, kod njih ili kod vas!... Ne poznajem ja ljubav, poznajem samo
mržnju, odmazdu i osvetu. Vi postupate pretvorno, kukavički, kao svi lasci, dok nas Bovanija uči da
vraćamo milo za drago.
274
Ona je neumoljiva boginja osvete, i ja joj služim i služit ću joj dok bude trunka života u meni."
Kako je kovač šutio, Ciganka čas zatim nastavi.
„Ali naša je boginja pravedna; ona uzvraća dobro dobrim, ali je pri tom ne vodi ljubav, nego sebičnost.
Sjećate li se, Alberte Bandauere, onoga dana kad je Ciganka Lilga bila napadnuta i samo što nije kao
vještica bačena u vodu?"
Brandauer kimnu potvrdno glavom.
„Bila bi se sigurno utopila, mada je bila mlada i lijepa, kao nijedna žena iz vašeg naroda. Ali tada se
kroz mnoštvo probi jak čovjek, skoči s njom u jedan čamac i preveze je na drugu obalu, gdje ju je
mnogo dana držao skrivenu u svojoj kući. Brandauere, poznajete li vi tog čovjeka?"
Kovač se nasmiješi. „To što je on učinio nije vrijedno spomena, Lilga."
„Pa ipak, bilo je to najviše što je mogao za mene da učini, jer mi je spasio život. A to Lilga nije zabo-
ravila. Ona ga svaki dan spominje Bovaniji, a boginja širi ruke nad njegovom glavom i
njegovom'kućom, da bi mu u njoj sreća evala i svaki mu posao bio blagoslovljen. Godine su mi
izbrazdale lice i obijelile kosu; Lilga je sad prezrena, ružna Ciganka od koje djeca bježe, a odrasli
zaziru. Ali njena je ruka snažna, a desnica jača od desnice ponekog vladara. Ako nekoga mrzi, ona ga
može upropastiti, ako li nekoga voli, ona će ga usrećiti. U njenoj je vlasti da obara grofove i postavlja
vladare, ako joj se to prohtije, i..."
„LUga...!"
„Vi sumnjate u to?" Ona ustade i priđe stolu. Svjetlo je sad sasvim obasja, pa su joj oči blistale po-Put
crnih dijamanata. „Hoćete li da vam to dokažem, Brandauere? Sjećate li se one noći kad je vaša žena
ležala u bolovima pa ste poslali po mene, jer ste imali Povjerenja u Cigankinu vještinu? Vaša je žena
porodila dječačića. Ja sam ga iznijela napolje pod zvijezde i upitala Bovaniju kakva će mu toiti
sudbina. Vi ste htjeli da znate što mi je Bovanija odgovorila, ali ja sam morala da šutim, jer sam od
Bovanije saznala da djetetu predstoji nevjerojatno sjajna budućnost. Tada sam vam rekla da će doći
vrijeme kad ću vani to moći
18«
275reći. Vi ste do danas uzalud od mene čekali da vam otkrijem tajnu dječakove sudbine. Dječak je
postao zreo čovjek, i.--"
Ona se prekide. Vrata se otvorlše, i u sobu uđe Maks. Ona pohita prema njemu, uhvati ga za ruku i
odvuče ga k stolu.
„... dječak je postao zreo čovjek", ponovi ona i zatim nastavi, „jak čovjek koji me je zaštitio i vratio mi
život u času kad sam već gledala smrti u oči. Sad osjećam da je duh odmazde raskrilio nada mnom
svoja krila i potiče me da otkrijem ono što sam do sada morala tajiti."
Ona diže ruku i položi je Maksu na glavu.
„Čujte što ću vam sada objaviti, čujte moje proro-štvo: ovom je čovjeku suđeno da jednom bude
okrunjen vojvodskom krunom, da u ruci drži žezlo, a ramena da pokrije vladarskim plašteiru Ja već
vidim kako mu veliki i mali prilaze da mu se poklone, kao što to sad čini Ciganka Lalga."
Ona kleknu pred' njim, dotaknu mu se čelom ruke, i zatim ustade i iziđe brzim korakom iz sobe.
Sin i roditelji zgledaše se u čudu. Poznavali su dobro Lilgu pa su znali da nije varalica i zato se pogo-
tovu začuđiše njenom proroštvu.
„Sto ima to da znači?" reče Maks. „Da nije pijana?"
„Nije, a ipak se i meni ponekad takvom čini", odgovori otac. „Ja je poznajem kao vrlo oštroumnu ženu
koja po spoljašnjem izgledu ljudi izvodi zaključke kakve nitko na svijetu ne bi bio kadar da izvede. A
pri tom treba imati u vidu i neobične događaje što su se zbili onoga dana kad si se ti, Maks, rodio,
pogotovo što nam ih je ona tek danas objasnila. Ja nisam očekivao da ću od nje išta neobično čuti; ali to
što nam Je ona danas rekla toliko je nevjerojatno, da bi čovjek morao biti lud da u sve to povjeruje. A
ipak je ona uvijek svjesna da je ono što kaže tačne."
„Ona je svakako tim svojim riječima išla za nekim ciljem koji ne može ostati skriven", reče Maks. „Ja
sam bio iznenađen neobičnim načinom na koji me je ona dočekala kad sam ušao u sobu, ali njene su
me riječi ostavile sasvim hladna. Sad, je moja pažnja za-
278
okupljena sasvim drugim stvarima. Zar ne, oče, ti imaš neku ispravu koja ti omogućuje da u svako
doba uđeš u dvorac?"
„Da. A zašto me to pitaš?" „Bi li htio da mi je jednom ustupiš?" „Da ti je ustupim? Što tražiš ti u
dvorcu, odnosno u vojvode?"
„Dopusti mi da ti zasad to još prešutim. Da se radi o važnoj stvari, to možeš i sam da zaključiš već po
tome što te molim da mi ustupiš tu ispravu."
. „Hm, vojvoda je doduše izdao ispravu na moje ime, ali, ako se radi o važnoj stvari, onda..."
„Ne brini, oče! Ja namjeravam da učinim vojvodi veliku uslugu."
,,U redu. Onda pričekaj!"
Kovač uze sa stola svjetiljku i pođe u pokrajnu sobu. Na povratku imao je u ruci ispravu, koja je na
jednoj strani bila ispisana s nekoliko redaka, a na drugoj je bila snabdjevena vojvodinim ličnim
pečatom. „Evo ti!"
„Hvala ti! Laku noć!"
Maks ode u svoju sobu, da malo počine. Osjećao je potrebu da u tišini sredi utiske i neobične doživljaje
toga dana, jer se bio uhvatio u koštac s protivnikom čijoj je moći i bogatstvu teško mogao da odoli: bio
je sam poveo borbu protiv razgranjene zavjere koja se služila najgorim sredstvima kad je u pitanju bila
njena pobjeda. Ali Maks se nije nimalo bojao. On je osjećao u sebi snagu da se ogleda s čitavom
vojskom neprijatelja: te je noći imao da zada prvi udarac koji će moćnoga grofa pogoditi kao grom iz
vedra neba.
Tačno u ponoć diže se sa svog. ležaja, na koji je bio legao obučen, i iziđe iz kuće. Zaobilaznim putem
krenu prema vojvodinu dvorcu i stiže neprimijećen u vrt. U vrtu i u samoj zgradi bio mu je poznat
svaki kutak.
Stigavši do cilja, pokuca na vrata. „Stoj!" naredi mu straža, otvorivši pred njim vrata. „Puštaj!"
odgovori Maks, pokazavši straži ispravu. „Prolazi!" glasio je odgovor.
Maks prijeđe niz stepenica i stiže najzad u hodnik kojim se išlo do vojvodine spavaće sobe. Tu
primijeti
277da nema straže, vjerojatno je tako bio uredio sobar. Ni sobaru nije bilo traga, ali to se lako moglo
objasniti time što još nije bio jedan sat.
Pošto pregleda sva vrata, naiđe na jedna koja su bila otvorena. Soba je bila utonula u mrak, ali je kroz
pukotinu između dva dijela zavjese što je mračnu sobu dijelila1 od susjedne ipak dopirala slaba zraka
svjetlosti. Priđe bliže i kroz pukotinu poviri u susjednu sobu. Za jednim stolom primijeti sobara G-
runerta. Pred njim je ležalo nekoliko ilustrovanih listova: bio je to znak da ih je čitao, da ne bi zaspao,
ali je ipak bio zaspao, . pa mu je glava bila klonula na grudi.
Iza te sobe nalazila se vojvodina spavaća soba. Maks odluči da uđe u nju. Odmaknu zavjese i
odjednom se nađe pred vladarevom posteljom.
Vladar, koji je spavao, bio je povukao pokrivač do grudi, pa su mu sklopljene ruke bile nepokrivene.
Pod Maksovim nježnim dodirom, vojvoda se trgnu iza sna i zagleda se polusnenim očima u svog
mladog prijatelja. Maks mu namignu da šuti, a vojvoda, prepoznavši doktora, htjede već da se uspravi,
ali ostade ležati kad ga Maks pokretom ruke zamoli da se ne miče. Primak-nuvši tiho stolicu onoj strani
postelje koja se iz druge sobe kroz pukotine nije mogla vidjeti, Maks sjede, nagnu se prema vojvodi i
šapnu: „Oprostite, Ekscelencijo!"
„Mora da se nešto važno desilo kad si u to doba došao krišom k meni!" odgovori mu također tiho voj-
voda. „Kako si uspio ući?"
„Imao sam propusnicu svog oca." „Ah, on je, dakle, ustupa drugome?" „Samo ju je meni ustupio,
Ekscelencijo! Radilo se o tome da se spriječi provala u vašu radnu sobu," „Tko je začetnik te drske
zamisli?" „Grof Hohenegg."
„Zar ... grof? To nije moguće. Ti se varaš, Maka." »,Tačno sam u to upućen." •
„A što hoće?"
„Hoće da se domogne spisa iz ludnice koje sam imao čast da Vašoj Ekscelenciji predam."
278
„Ah, sad mi je sve jasno. Ali u to se ipak teško mogao upustiti ... Do đavola, morao je imati pri tom i
nekog pomagača!"
„Da, sobara Grunerta. Čini se da je grof dosta cesto ulazio u vašu radnu sobu."
„Otkud znaš ti sve to?"
„Ja sam obojicu uhodio."
„Kad će doći grof?"
„Tačno u jedan sat."
„A Grunert spava u predsoblju?"
„Da."
„Dakako, inače ti ne bi sad sjedio ovdje. Prošlo je deset minuta od ponoći. Pogledaj da li Grunert još
spava?"
Maks skoknu do zavjese. Izdajnik je stalno spavao. Kad se Maks Vrati, zateče vojvodu kako se oblači.
Pomažući mu pri tom, Maks ga obavijesti:
„Stamo spava."
„Danas nije imao da bude u službi, ali je zamijenio jednog druga koji se tobože ne osjeća dobro. Kad se
probudi, neće ući u sobu, nego će zastati na ulazu i poviriti u sobu da vidi da li spavam. Spustimo zav-
jese!"
Zastriješe zavjesama vojvodinu postelju, da bi Grunert, kad poviri, pomislio da vojvoda spava.
Praćen doktorom, vojvoda kliznu kroz predsoblje u radnu sobu.
„Stani!" šapnu odjednom vojvoda.
U isti čas zveknu ključ i škripnu brava.
„Tako, a sad krenimo dalje. Spisi su sad u mene, a imam uza se i oružje za slučaj potrebe. Jesi li i ti
naoružan?"
„Imam revolver."
„Hajdmo onda sad u knjižnicu!"
Knjižnica se nalazila pored radne sobe. Uđoše u nju i sjedoše na divan što se nalazio skriven iza širokih
ormara za knjige. Tu Maks podnese opširan izvještaj vojvodi. Ispriča mu što je smatrao potrebnim, ali
mu pri tom zataji kako je otkrio grofove tajne i kakav je zločinački napad bio zasnovao s Natterom.
Nije htio da uveća vladaru brige, a osjećao se dosta Jakim da osujeti Hoheneggove planove.
279Nakon Maksova izvještaja soba utonu u tišinu. Sat odbi tri četvrta. Malo pred jedan sat nešto se
pomaknu. Maks se diže i osluhnu.
„To se Grunert pomaknuo", javi šapatom. „Sjedi za pisaćim stolom s napola utrnutom svjetiljkom u
ruci."
„Imaš li pri sebi žigice?"
„Imam."
„Tamo na stolu nalazi se jedna svijeća. Čim grof uđe, ti je napali. Svojim tijelom zakrčit ćeš potom iz-
laz iz sobe. Ostalo ćeš prepustiti meni!"
Prođe nekoliko minuta. Odjednom nešto pred vratima škripnu. Maks se diže, spreman da osluhne.
„Grof!" šapnu.
U isti čas napali svijeću i maši se revolvera.
„Naprijed!"
Vojvoda priđe zavjesi i poviri kroz pukotinu.
Grofa Hohenegga, mada je bio maskiran, bilo je lako prepoznati. Stajao je pred vojvodinim pisaćim
stolom, trudeći se da otvori jedan pretinac. Bio je pomakao malo masku, kako bi mogao da bolje vidi.
Pored njega je stajao sluga i svijetlio mu. Obojica su bili okrenuti leđima prema knjižnici pa nisu mogli
vidjeti ni vojvodu ni Maksa Brandauera kad su ušli u sobu.
Doktor kliznu odmah, sa svjetiljkom u ruci, prema ulazu; vojvoda, naprotiv, istupi nekoliko koraka
pred grofa i pozdravi ga:
„Ah, dobar veče, bratučede!"
Grof se okrenu, a sluga, čuvši onaj glas, ispusti svjetiljku. Maks je podiže i stavi je na kamin. U do-
voljno osvijetljenoj sobi stajali su sad pred vojvodom grof i vojvodin sluga; jedan, užasnut, bio je sav
problijedio, a drugi je drhtao od straha.
„Ekscelencijo...!" uzvlknu grof.
„Da, pred vama stoji Ekscelencija i okrivljuje vas zbog nestalih spisa. Moje traganje za drugim
spisima, koje ste također htjeli da odnesete, bilo je danas za -mene uspješno, jer se oni, kako vidite,
nalaze u mojim rukama. Ima li Vaše Gospodstvo da nešto primijeti?"
„Ne, Ekscelencijo!"
280
,,A ti, Grunerte, biraj sad između moje milosti i zatvora u koji i spadaš! Priznaješ li svoju krivicu?"
Čovjek pade na koljena. „Milost, Ekscelencijo! Sve ću ispričati!"
„Ustani! Donesi svijećnjak!"
Sluga nestade i vrati se čas zatim s velikim svijećnjakom.
„Posvijetli, Grunerte, gospodinu grofu", naredi vojvoda sluzi. Obrativši se zatim Maksu, dodađe: „Ti si
se odlično ponio i zaslužio si time moju zahvalnost. Zasad te otpuštam. Budi tako dobar pa otprati
grofa Hohenegga, ukoliko ti to dopušta sigurnost tvog vojvode! Pozdravi svoje roditelje! Laku noć!"
Okirenuvši se zatim bez riječi vratima, grof iziđe. Maks pođe u stopu za njim. Sluga im je svijetlio.
Dok je straža otvarala glavna vrata, doktor naredi sluzi: „Vratite se sad vojvodi. Nemojte ni pokušati da
bježite, jer bi vas svaki takav pokušaj mogao stajati glave. Uostalom, vojvoda je odlučio da vas
pomiluje ukoliko potpuno i otvoreno priznate svoju krivicu."
Grof iziđe bez riječi. Maks je koračao pored njega. Na ulici Hohenegg odjednom zastade.
„Čovječe, vidite li ovaj revolver?"
„Vidim, Vaše gospodstvo."
„E dobro! Ako se odmah ne udaljite, ustrijelit ću vas na mjestu."
„Zar ovdje? Usred glavnog grada? U neposrednoj blizini vojvodina dvorca?"
„Ovdje."
„Izvolite samo pucati!" reče Maks, a pri tom mu u desnoj ruci bijesnu gola revolverska cijev.
„Huljo!"
„Koga to misli Vaše Gospodstvo. Tu smo samo nas dvojica, uvjeren sam da se ta riječ ne odnosi na
mene. Molim vas, hajdmo dalje."
„Da se niste makli s ovog mjesta dok mi niste rekli kako je vojvoda saznao da ću ga noću pohoditi!"
„To ću vam ja reći, ali ne ovdje. Dopustite da vas otpratim do rijeke, tamo ću vam sve rado objasniti."
On krenu naprijed, a grof pođe nehote za njim.
„Dakle? Na koji je način vojvoda o tome obaviješten?"
281.„Na vrlo pustolovan način, gospodine grofe! Vojvoda je spavao. Odjednom osjeti na sebi nečiju
ruku pa se probudi. Čovjek koji je stajao pred njim ispriča mu kako grof Hohenegg namjerava da
provali u njegov dom."
„Tko je bio taj čovjek?"
„Ja."
„Vi...! Kako ste to doznali?"
„Nemam više šta da vam kažem, gospodine grofe. Evo nas na rijeci. Nadam se da ćemo se još vidjeti!"
Maks se zatim uputi prema dvorskoj kovačnici. Bio je željan sna, ali mu se želja ne ispuni. Na obližnjoj
crkvi zazvoni zvono — bila su dva sata ujutro kad se približio gostionici poštovane i kreposne udovice
Barbare Seidenmuller. Bio je udaljen od nje samo još nekoliko koraka kad odjednom iz mraka kapije
iziđe čovječuljak. Nađe se u čudu kad u njemu prepozna ,prosvjetitelja' Ambrozija Nattera koga je
upravo toga dana osluškivao kad se dogovarao s grofom.
„Mericourt!" šapnu u sebi. „Kuda se to uputio u to . doba? Da pođem za njim? Mogao bih možda nešto
važno otkriti ako pođem za njim, jer mora da se radi o sasvim neobičnoj stvari kad je tako rano
napustio perine."
Bez oklijevanja pohita za njim iz ulice u ulicu, krijući se pri tom u sjeni kuća, da ga ne bi tko primije-
tio. Zapravo nije ni trebalo da bude toliko na oprezu, jer se Natter nijedanput ne obazre. Očito se
osjećao potpuno sigurnim.
Počevši od posljednjih kuća, državna je cesta vodila ravno duž rijeke, a zatim se lagano uspinjala uz
blagu strminu brda. Otprilike tri četvrt sata daleko od grada stajao je nekad samostan, čije su ruševine
još resile vrh brda. Te su ruševine bile cilj mnogih nedjeljnih šetača. Maks ih je dobro poznavao. Još
kao dječak penjao se po tim starim ruševinama pa je poznavao svaki njihov kutak.
„Uputio se prema ruševinama", promrmlja Maks, „i to širokim putem. Uputit ću se sporednim putem i
ja onamo pa ću ga preteći."
Put kojim se obično išlo na to brdo vodio je viju-gama, dok se od mjesta s kojega je Maks bio skrenuo
282
penjala ravno, do samog vrha, uska, gotovo neizgaže- . na staza. Uspon je bio tako naporan, da se
čovjek morao hvatati grmlja, da bi se lakše probio. Doktor je, međutim, tu stazu dobro poznavao, jer je
njom bezbroj puta bio prošao, pa stiže, a da se nijednom ne spotakne, već nakon nekoliko minuta do
samog vrha brda. Tu se nečujno prišunja do mjesta gdje se, do samih ruševina, put završavao.
Maksov promišljen oprez pokaza se potrebnim. Iza jednog od posljednjih grmova bio se šćućurio
čovjek. Naslutivši u njemu postavljenu sigurnosnu stražu, Maks se sakri u grmlje i sačeka. Uskoro
zatim začu u blizini nečije korake.
„Otkuda?" zapita poluglasno straža. „Iz boja", odjeknu poluglasan odgovor. „Kuda?" „Ka pobjedi."
„Prođi, druže!"
Čovjek u kratkom crnom kaputu prođe mimo straže. Maks pođe za njim, obišavši pri tom stražu.
Usred nekadašnjeg samostanskog dvorišta zjapio je otvor jednog bunara. Vodovod koji je vodio u grad
bio je u sebi skupio sve vode brda, pa je bunar bio sasvim presušio. Popevši se na njegov rub,
Ambrozije Natter začas nestade u bunaru. Doktor je dobro znao da se donedavna nije moglo sići u
bunar ni po Ije-stvama ni po bilo kakvoj drugoj napravi. Prišavši bunaru, primijeti jedan konop koji je
bio pričvršćen za hrid i obavljen oko bunara, a potom spušten u sam bunar. Konop nije bio zategnut, a
bio je svega dva do tri metra dug, kako je bio primijetio kad ga je podigao. Bile su to, dakle, vjerojatno
pletene ljestve, stepenice ili nešto slično po čemu se moglo sići u dubinu bunara.
Maks spusti ponovo konop i sagnu se da zaviri u bunar. Morao je pri tom biti vrlo oprezan, jer ga je
inače, unatoč noćnoj tami, mogao netko odozdo primijetiti. Bunar je bio nekad do polovice zatrpan, ali
je ipak bio dubok dvadesetak metara. Poput munje bijesnu odjednom odozdo zraka svjetla, a'zatim se
dubina ponovo obavi tamom. Kako odjednom začu nečije korake, Maks morade prestati da osmatra pa
se povuče
283za obližnju hrid i izbroji četrnaest ljudi koji, jedan za drugim, siđoše li bunar.
Gorio je od želje da sazna kakvu je svrhu mogao da ima taj tajni sastanak, ali nije mogao da pogledom
prati ljude. Mogao ih je posmatrati samo van bunara f Pa je već mislio da će morati da odgodi svoje
izviđanje na naredni dam. * [
Njegovo je strpljenje moralo izdržati mučnu kušnju. Čitav jedan sat čekao je nestrpljivo. Najzad iziđe
iz bunara jedan od onih ljudi. Bio je to Natter. Za njim iziđoše još dvojica.
„Vi znate zašto sam se ja s vama dvojicom uspeo ispred drugih?" zapita .prosvjetitelj" poluglasno.
„Znamo", odgovori jedan od dvojice pratilaca. „Onaj nas je mladić izdao. Ja sam to tek danas saznao,
kad su mi dostavili njegovo pismo. Dolje sam mu to oprostio, da ne bi posumnjao u nas; ali on ne smije
da izbjegne kazni: morat ćemo ga ukloniti!" „Na koji način?" -
„Na uobičajen način. A sad idite na svoja mjesta! Već idu drugi."
Oba čovjeka nestadoše iza jedne hridi. Iz bunara iziđoše potom, jedan za drugim, i ostala jedanaesto-
rica. Posljednji od njih odriješi konop od hridi i ponese ga sa sobom. Već su svi bili pošli, samo je
jedan bio ostao, jer ga je Natter bio zadržao. Bio se već i on spremio da ode, ali se onda vrati, jer ga
Natter uhvati za ruku.
„Unatoč sumnji koja je danas protiv tebe izrečena", započe Natter, „ja nisam izgubio povjerenje u tebe,
pa sam te preporučio svojim pretpostavljenima: oni su tebi namijenili naročit zadatak koji treba da ti
dokaže koliko ja ii teškim slučajevima računam s tvojim sposobnostima. Je$i M voljan da čuješ o čemu
se radi?" „Voljan sam i spreman sam da izvršim što se od mene traži."
„Onda dođi sa mnom!"
On se udalji s njim u pravcu kojim su već bili udarili druga dvojica.
Maks je čuo svaku riječ, čovjeku je svakako prijetila opasnost. O kakvoj se opasnosti moglo raditi? Da
li je taj čovjek zasluživao da mu se pomogne? I na
284
koji mu je način Maks mogao da pomogne kad sam nije znao o kakvoj se opasnosti u stvari radi?
Mnogo je zavisilo o tome da se njegova prisutnost ne primijeti, i zato on odluči da vidi kako će se stvar
dalje razvijati.
Malo zatim učini mu se da čuje kako netko tihim, prigušenim glasom zove, možda u pomoć. Osluhnu
časkom u noćnoj tišini, ali više nije bilo čuti glasa. Tek nakon nekog vremena začu nečije korake.
Čovjek u crnom kaputu bio se vratio s drugom dvojicom. Čovjek, kojega je bio nazvao izdajnikom, nije
se nalazio među njima.
„Dobio je što je zaslužio", primijeti Natter zlurado. „Neka mu se duša sad nauživa pakla! On je već
drugi koga je stigla zaslužena kazna. A sad hajte! Vidjet ćemo se po posljednji put na ovome mjestu na
dan Sedmero braće. Uvjeren sam da tada nećemo više morati zazirati od danjeg svjetla."
U znak pozdrava diže lagano ruku, a ona mu se dvojica smjerno pokloniše i potom se udaljiše. On sa-
čeka da jeka njihovih koraka sasvim utihne, a zatim pođe lagano za njima. Da bi izbjegli svakoj sumnji,
.prosvjetitelji' su običavali pojedinačno napuštati mjesto svojih noćnih sastanaka.
Izišavši iz svog »krovišta, Maks šapnu u sebi: „Ubili su ga. Moram da vidim na koji su način to
izvršjli."
Napustivši ruševine, krenu istim pravcem kojim su .prosvjetitelji' malo prije bili udarili, pretraži vrh
brda, ali ne uđe u trag nasilju.
„Još se ne vidi dobro. Vratit ću se ovamo kad svane dan pa ću onda sigurno naći ono što tražim."
U uzaludnom traženju izgubi dosta vremena. Pretpostavljajući da su svi oni tajanstveni ljudi već pri-
lično odmakli od njega, odvaži se da krene kući putem koji mu je bio već dobro poznat. Štošta je te
noći bio doživio pa je sad htio u grad.
Vrativši se kući, snabdje se konopom iste dužine koje je bio onaj što ga je imao u ruci na bunaru, svje-
tiljkom, čekićem, kliještima i drugim alatom koji mu • Je mogao da posluži i krenu ponovo put
ruševina.
285Silazeći niz stepenice, začu kako netko u radionici glasno, upravo bučno zijeva:
,,Uu — aah! Uu — aah! Prava si pudala, Toma! Tek je pet sati; mogao si prespavati još dopra dva sata!
Ali Ciganka, ta vještica, nikako da me ostavi na miru. Ja spavam, a ona tjera šegu sa mnom, njen mi
zao duh grepe lice i grize me kud dospije. Prava je sreća što sam to samo sanjao, inače se ne pih smio
tko zna kako dugo pokazati Parpari Seidenmuller."
Maks se jedva uzdrža od smijeha. Taj Tomin glasni razgovor sa samim sobom bio je otkrio tajne lju-
bavne osjećaje vrijednog kavalerista! Da ga povede sa sobom! Toma je odana i pouzdana duša, umije
da šuti, četiri oka mogu da vide više nego dva, a četiri ruke da obore više nego dvije.
Uđe u radionicu upravo u času kad je šegrt navlačio na sebe kaput. „Dobro jutro, Toma!"
„Sto mu gromova, dopro jutro, gospodine doktore, i vi ste već ustali! Sigurno je i vas vještica propu-
dila."
„Jesi U voljan da radiš?"
„Radio pih ja, ali se pojim da ne propudim svijet koji još' spava."
„Ja sam krenuo na jedan posao. Bi li bio voljan da me pratiš?"
„Zapovijedajte samo, gospodine doktore!" „Onda se obuci i ne zaboravi svoju jutarnju lulu!" „Hm,
gospodine doktore, ja pez duhana ne me nikud."
„Onda uzmi jednu cigaru." „Kupa? Dopra je i ta!" Krenuše u svježe jutro.
Grad se još nije bio probudio. Tek kasnije naiđo-še ha nekoliko mljekarskih kola s kojima je bila zapo-
čela dnevna ulična buka. Maks nije bio raspoložen za razgovor; bio se udubio u svoje misli pa se iz njih
trgnu tek pošto stiže sa svojim pratiocem do samostanskih ruševina. Prijeđe preko dvorišta i uputi se
prema mjestu gdje se prethodne noći bio sakrio.
Izvan zidina sterala se čistina posuta kamenjem i obrasla travom. Na samom rubu uzvisine čistina se
rušila u dubinu i tvorila s obližnjom uzvisinom strmu
provaliju, okruženu sa svih strana šumom. Nad provalijom rasla Je stara jela, šireći nad ponorom svoje
snažne grane. Na tom mjestu Maks zastade i obrati se šegrtu.
„Toma, noćas je tu netko ubijen."
Dobri se Šubert zaprepasti i sav se strese. Rasko-lačenih očiju, ustuknu nekoliko koraka.
„Upijen? Umoren? Do đavola! Tko je to upijen? Tko je upica? Ja nikako nisam, gospodine doktore!" *
„Ne, ti nisi", osmjehnu se Maks. „Ja sam se nala-
zio nedaleko odavle, ali nisam mogao to spriječiti, a ni kasnije utvrditi na koji je način čovjek ubijen.
Hajdino da vidimo možemo li utvrditi kako je zločin počinjen!"
„Razumijem, gospodine doktore. Odmah ću ja stvar izvidjeti. Možda jadnik nije još izdahnuo pa ćemo
moći da ga nekako spasimo."
Njihovo je traganje bilo uzaludno dok Maks nije stigao do jele i primijetio da je trava pod njom iz-
gažena.
„Sto misliš ti o tom mjestu, Toma?"
„Što ja mislim, gospodine doktore? Ja pih rekao da su se tu dva čovjeka svojski počupala pa su udarci
padali po jednome i po drugome."
Maks podiže nehote pogled i otkri nešto što je moralo biti u vezi s noćnim zločinom. U visini odrasla
čovjeka, nešto malo više, primijeti na jednoj od jelovih grana dvije omče, napravljene od jakog konopa,
na kojima mora da je prošle noći visio težak teret, jer su bile toliko zategnute da su ostavile trag na kori
drveta. Oba su konopa ispod omče bila odrezana, jedan pred više vremena, a drugi zacijelo tek
prethodne noći, što se vidjelo po oštrini prereza i boji vlakana.
„Pogledaj časkom tu omču, Toma!"
„Razumijem, gospodine doktore. Spreman sam da na licu mjesta progutani velik nakovanj, ako se nisu
tu dvojica opjesili pa su im kasnije odrezali konop!"
„Ti misliš da su se sami objesili?"
„Naravno! Svatko se uvijek sam vješa o staplo. Nitko ne voli da mu pri tom pomogne." '
,,A ovi tragovi u travi, što oni znače?"
286
287
„Do đavola, to izgleda svakako kao da su se pri tom branili."
„Ova je omča postavljena prošle noći, a ova druga je najmanje tri tjedna stara. Jesi li za to vrijeme ikad
čuo da se na samostanskom brdu Itko sam objesio?" „Ne."
„Umoreni nisu, dakle, sudski skinuti sa stabla, nego su ih ubice skinuli i ..."
On stupi pri tom na rub provalije i zagleda se u njeno dno. Na golom, samo na nekim mjestima čuper-
cima trave obraslom stijenju vidjeli su se jasno tragovi jednog tijela survanog u dubinu.
„... i", nastavi on, „tamo dolje im je grob." „Tamo dolje im je grop", potvrdi kimnuvši glavom Toma,
posmatrajući pažljivo dno provalije. „Moramo podnijeti prijavu, gospodine doktore!"
„Prije nego što se na to odlučim, htio bih još nešto da izvidim. Dođi!"
On priđe bunaru, 'izvuče iz njega konop i pričvrsti ga za hrid.
„Moramo sići u bunar."
„Ovamo dolje? Zašto, gospodine doktore? Zar je i tu jedan umoren?"
„Ne. Ostani zasad još tu i pazi da nas tko ne iznenadi!"
„Prerano'je još da pi nas tko mogao da iznenadi. U to se dopa nitko ne penje na prdo."
Maks ispita unutrašnji rub .bunara. Nije bilo ondje traga ni Ijestvama ni bilo čemu što je moglo da na
njih liči; ali kad nekoliko puta mahnu amo-tamo konopom koji je visio u bunaru, konop udari o neku
pre-. preku. Kad pogleda pažljivije, ustanovi da se prepreka sastojala u gvozdenom klinu koji je bio
zabijen u bunarski zid.
Zagonetka je sad bila riješena. Svakako je čitav niz takvih klinova, koji su ujedno služili kao stepenice,
vodio do samog dna bunara, a konop je imao samo da posluži kao sredstvo kojim se čovjek mogao
lakše da uspne do samog izlaza iz bunara. Posljednji klin prema vrhu bunara bio je postavljen dosta du-
boko pa ga nepoželjan pogled nije mogao da primijeti.
288
Maks se spusti konopom do prvog klina i utvrdi da je njegova pretpostavka bila tačna. Klinovi su se
nalazili razdaleko jedan od drugoga u razmacima dužine jednog lakta pa je mogao lako da siđe do dna
bunara.
Čim siđe do čvrstog tla, izvuče svjetiljku, napali je i osvijetli uzak prostor oko sebe, ali vidje oko sebe
samo okrugli zid, izgrađen od četvrtastih ploča. Četrnaest osoba nije nikako moglo da održi sastanak na
* tom uskom prostoru. Potom uze čekić i udari njim nekoliko puta o zid. Od udaraca zid zveknu
šupljim zvukom. On pritisnu zatim zid, dvije se ploče poma-koše i odjednom pred njim puče otvor kroz
koji se čovjek u prignutom stavu mogao' lako da provuče.
On uđe. Pod težinom ploča ulaz se za njim sam od sebe zatvori. Nalazio se sad u četverokutnoj,
otprilike tri metra visokoj, daskama obloženoj prostoriji, sa stropom poduprtim s četiri drvena stupa.
Usred te prostorije nalazio se grubo otesan stol. Jedna daska uz stol, čavlima pribijena za dva drvena
stupa, služila je predsjedatelju kao stolica, a uza zid je bilo prislonjeno nekoliko klupa, po građi sasvim
sličnih pređsjeda-teljevoj stolici.
Pretraži pažljivo čitavu prostoriju, ali ne uspje ni po čemu utvrditi da se u njoj pred kratko vrijeme sa-
stao oveći broj ljudi.
Prijeđe potom ponovo u bunar. Kao dječak bio se više puta u igri spustio sa svojim drugovima na dno
tog bunara. Kao onda, ni sad nije zazirao od pustolovina. Ugasi svjetlo, turi svjetiljku u džep i uspe se •
ponovo uz bunarski zid.
Gore ga je čekao, sjedeći na hridi, Toma. „Dugo ste pili dolje. Već sam htio da vas potražim."
„Nije trebalo, dragi moj Šuberte. Uredio sam ja i sam sve što je bilo potrebno."
„Smijem li vas pitati što ste dolje našli. Sigurno ste mislili da ćete naći opa lesa."
„Nisam ih našao", odgovori Maks, ostavivši Tomu u nedoumici. Mada je bio uvjeren da mu je šegrt
odan pa se neće izbrbljati, Maks je ipak smatrao shodnijim da prešuti pravu svrhu svoje jutarnje šetnje.
Zato nastavi: „Možda i nije bilo vješanja. Najbolje će biti da
U Žezlo l ćakić
389o svemu tome nikome ne pričamo. Mogli bismo inače imati neprilika."
„Ja sam odmah za to, gospodine doktore. Mene nisu ni upili ni o staplo opjesili, a suda i policije pojim
se otkad pamtim da sam živ. Od mene neće nitko saznati gdje smo pili."
„Ni Barbara?" upita ga Maks smiješeći se, sje-tivši se riječi kojima se kavalerist prethodnog dana bio
izrazio.
„Ni Parpara, pudite uvjereni, gospodine doktore", odgovori mu šegrt, „takve ženice ne umiju nikad da
šute."
Kad se vratiše kući, zatekoše ljude u kovačnici u velikom uzbuđenju.
Ciganka Lilga bila je nestala.
Bila je to otkrila gospođa Brandauer, kad je ujutro pokucala na vrata Lilgine sobe i pozvala Ciganku na
doručak. Kako joj se nitko ne odazva, otvori ona vrata i nađe sobu praznu. Krevet je bio netaknut, pa se
po svemu moglo zaključiti da je Lilga napustila kuću čim su ukućani legli na počinak.
Na vijest o Lilginu nestanku Maks posumnja u prvi mah da je u pitanju neka opaka spletka. Odmah se
sjeti grofova razgovora sa zavjerenikom. Natter je, naime, tom zgodom bio obećao grofu da će
spriječiti Ciganku da išta poduzme što bi moglo da osujeti njihove zajedničke planove. Ali čim
podvrgoše Lilginu sobu letimičnoj pretrazi, Maks odbi odmah od sebe tu sumnju. Nije bilo ni
najmanjeg znaka koji bi bio mogao da ukaže na to da je Ciganka na nasilan način uklonjena. Pošto
dobro razmisli o čitavoj stvari, Maks nije nikako mogao da zamisli da je Lilga žrtva otmice, već i zato
što Natter nije mogao da u tako kratko vrijeme pripremi sve što je bilo potrebno da bi izveo svoje
mračne planove.
Lilgin nestanak bio je pomrsio Maksu račune. On je namjeravao da postavi Ciganki nekoliko pitanja u
• pogledu odnosa prema grofu Hoheneggu, a sad su, eto, ta pitanja za neko vrijeme morala ostati bez
odgovora. Lilginu nestanku, sličnom bijegu, bilo je dalo povoda možda ili čak upravo to što je ona
htjela da izbjegne tim pitanjima. S druge strane Maksa je taj tajanstveni
290
nestanak ispunjao izvjesnim zadovoljstvom, jer se nadao da će tako Natterov napad na nju biti u najma-
nju ruku oteščan, ako ne onemogućen. Maks je prethodnog dana, u uzbuđenju koje ga je bilo obuzelo u
očekivanju provale u vojvodinu sobu do koje je trebalo da dođe, bio propustio da upozori Ciganku na
opasnost koja joj je prijetila, pa sad nije više mogao da tom svom propustu doskoči. Ali zato odluči da
će na taj način nad njom bdjeti što će u stopu pratiti Na-ttera. Ukoliko bi ga izgubio s vida, morao je
odmah da sazna kakve su njegove namjere protiv Lilge, da bi na vrijeme mogao da poduzme potrebne
protumjere.
Da je Maks znao što se to u isto doba desilo u palači grofa Hohenegga, bio bi shvatio zašto je Lilga
nestala.
Sto se to, dakle, desilo? — Ujutro, poslije raago-vora s Natterom koji je Maks, krijući se iza zavjese,
bio čuo, grof pođe u svoju knjižnicu. Htio je da se uvjeri da su neki spisi, koje je bio sklonio u jedan
tajni pretinac, na svom mjestu i da ih pregleda. Bio je, naime, došao na misao da skrovište u kojemu su
se oni nalazili nije moglo biti više dovoljno sigurno, utoliko više što je Lilgi jednom bio povjerio svoje
tajne. Tko mu je mogao jamčiti da mu ona nije provalila u stan i ukrala mu važne spise? Ona je dobro
poznavala tajni put koji je vodio u njegovu knjižnicu, a to mu je dva dana ranije bila i dokazala. Zato je
sad htio da spise iz dotadašnjeg skrovišta ukloni i pohrani na sigurnijem mjestu. Neopisivo se
zaprepasti kad otvori tajno skrovište: pretinac je bio prazan! U prvi mah sav se ukoči. Prva mu je misao
bila: to je mogla samo Lilga da učini! Osvetila mu se zbog sina kojega joj je on ubio i pogodila ga je na
najosjetljivijem mjestu. , Upravo juče je rekao Natteru da Lilga ne raspolaže nikakvim dokazima protiv
njega, a danas se ispostavlja da ga ona pomoću tih opasnih spisa drži sasvim u svojoj vlasti. Nazivao se
najvećom budalom zbog toga što nije juče, kad je od Maksa Brandauera saznao da je Lilga ponovo
slobodna, odmah sklonio spise na sigurnije mjesto. Sad mu je njegova krvna neprija-teljica podvalila, i
njegovo je dugo snovano djelo moglo biti osujećeno.
19*
291Sto da učini sada, ako se Lilga odmah posluži sudbonosnim spisima? On će sigurno propasti, jer će
pobuna, određena za dan Sedmero braće, koja je imala da ga dovede na vlast, okasniti. On je doduše
dobro poznavao ćud Ciganke. Bio je uvjeren, ili je bar mislio da je uvjeren, da će ga ona najprije mučiti
sve dok sjeme što ga je posijala ne urodi plodom. Ali Hohe-negg nije pripadao vrsti ljudi koji čekaju da
im se nad glavom mreža polagano stegne. Još nije bilo kasno da omču jednim udarcem presiječe i zato
se nije ustručavao da učini što je smatrao potrebnim.
Pošto mu se prvo uzbuđenje stiša, razmisli o čitavoj stvari i poruči po Nattera. Kad ovaj dođe, upusti se
s njim u dug razgovor. Pokaza se pri tom da je grofova moć bila sad već znatno ograničena. Nakon
osam dana zavjerenik se vrati nesvršena posla. Unatoč svojoj lukavosti, nije bio uspio da otkrije
Cigankino boravište. Spisi se nisu mogli pronaći. — Ciganka je bila već počela da snuje svoju osvetu.
202
5. DVA PRIJATELJA IZ MLADIH DANA I
Carigrad, 8. juna 18.. Dragi Maks!
Kako se već moja fregata nalazi na povratku iz Istočne Indije, u doba kad ti bude stiglo ovo moje
pismo ja ću biti vjerojatno već u našem dvorcu Fal-kenau u blizini Karlshafena. Brod će zbog izvjesnih
malih popravaka poći u dok, pa mogu računati s dopustom od nekoliko sedmica. Milije bi mi bilo,
doduše, da mogu to vrijeme provesti kod kuće u Nordlandiji, ali, kako se moj otac, kao što ti je
poznato, nalazi sad u Sudlandiji, u svojstvu nordlahdijskog poslanika, morat ću taj svoj odmor, po
njegovoj želji, provesti u toj zemlji, na našem tamošnjem imanju; zašto, to ćeš kasnije saznati.
Moram ti međutim priznati da se ovoga puta odmoru nimalo ne veselim. U takvom duševnom raspo-
loženju osjećam prosto potrebu da ti se, kao svom najboljem prijatelju, ovim pismom obratim.
Dragi Maks! Da li si ikad bio obuzet osjećajem koji ljudi nazivaju ljubavlju? Ne mislim pri tom na
strast koja odjednom bukne u našoj duši, ali se isto tako brzo i raspline; mislim na topao osjećaj koji ti
čitavo biće ispunja vedrinom što je sunce stvara na svom izlazu, na osjećaj koji te primorava da sam
sebi kažeš: našao sam zvijezdu vodilju svog života; ako ml ona zađe, nada mnom će se zauvijek
spustiti mračna noć.
293Ali ja neću da ti govorim u slikama: radije ću ti pričati.
Na povratku u domovinu imao sam da predam neka pisma egipatskom potkralju. Kako sam svoje po-
slove brzo obavio, a i kod potkralja se nisam dugo zadržao, odlučio sam da nakon toga ostanem još ne-
koliko dana u Kairu. Samo čovjek koji je vidio taj grad shvatit će moju odluku kao nešto sasvim pri-
rodno. Kairu je s pravom dano ime el Kahira, Pobjedonosni, jer se zapadnjak koji se po prvi put odvaži
da zađe u čarobni krug istočnjačkog života osjeća u njemu prosto pobijeđenim nebrojenim njegovim
čudesima i dražima. Danju sam zbog dnevne žege ostajao u kući pušeći fini asuanski duhan pa sam
izlazio tek uveče. I danas se s užitkom sjećam pustolovina koje sam u tom gradu doživio ili imao
priliku da promatram učestvujući samo posredno u njima.
Bilo je to jedne od onih divnih večeri čiji čudesan čar čovjek može da doživi samo u onim širinama.
Obuzet željom da zaplovim Nilom, bio sam uzeo u najam jedan čamac s veslačem i sav se predao
sanjarenju. • § Već smo bili izgubili s vida grad, kad odjednom ugledasmo pred sobom, vozeći se uz
vodu, malu lađu, u kojoj su se pored pet crnih veslača, očito robova, nalazile i dvije žene, lica sasvim
zastrta, koje je vjerojatno, kao i mene, svježina večeri bila odvukla na tu prijatnu šetnju po vodama
Nila. Tko su bile te žene? Da li sam smio da ih na toj udaljenosti od grada oslovim? Ne, nikako, jer je
postojala opasnost da me crnci odadu. Na jednoj okuci lađa se umalo ne sukobi s jednom dahabijom
koja je vjerojatno bila okasnila, pkv veći s teretom ljekovitog lišća prema luci predgrađa Bulak. Iza
dahabije primijetismo jednu omanju jedrilicu koja se u pogledu brzine mogla natjecati s bilo kojim
brodom. Sukob je bio izbjegnut u posljednji čas, jer je mala lađa bila zapala u brazdu dviju drugih lađa,
pa su se valovi, u čijoj je vlasti ona ličila na orahovu ljusku, poigravali njom, bacajući je amo-tamo.
Sasvim zbunjene, žene udariše u viku zapomažući. Jedna od njih izgubi ravnotežu i pade u uzburkanu
vodu. Ja sam slutio da će se to desiti pa sam na vrijeme bio zgrabio kormilo. Začas se nađoh pored lađe
294
i prebacih se na nju. Voda je, međutim, bila toliko uzburkana, da nisam nikako mogao da nesretnicu
izvučem iz vode. Bacih se onda i sam u vodu, uprtih na leđa ženu i otplivah s njom do obale,
prestigavši pri tom dahabiju i jedrilicu. Tamo legoh ženu i skidah joj veo koji joj je pokrivao glavu i
ramena. Iznenađen, ustuknuh. Možeš li zamisliti, dragi Maks, da postoji i takva ljepota koja je kadra da
čovjeka zaprepasti? . Čovjeka prosto obuzme osjećaj kao da se nepozvan odjednom našao pred nekom
svetinjom. Takav je osjećaj bio i mene obuzeo. Da je jedna od onih vila, o kojima su nam u djetinjstvu
pričali da smrtnicima otkrivaju svoju ljepotu, u taj čas sišla s neba na zemlju, jedva bi se bila mogla
mjeriti, što se ljepote tiče, s djevojkom koja je preda mnom ležala. Ti znaš svog Fal-kenaua, ali ja
zahvaljujem bogu što me u taj čas nisi vidio. Kunem ti se čašću pomorca da sam se u taj čas ponio kao
dječak koji je zatečen pri krađi jabuka, toliko sam bio zbunjen ljepotom te djevojke. Ipak se brzo
snađoh. Moj veslač bio je već sišao na kopno, a za njim dotrča i druga žena s male lađe.
„Sulejka, Sulejka", kriknu žena sva u strahu. ,,O Fatimo, uzvišena Prorokova kćeri, pomozi, ne daj da
umre!"
Taj me krik upozori da sam u zbunjenosti nešto bio sasvim smetnuo s uma. Položih ruku na srce po-
stradale djevojke i osjetih kako joj bilo tiho kuca.
„Živa je!" povikah, duboko uzđahnuvši pri tom od olakšanja. „Ruka smrti nije stigla da slomi najljepši
cvijet Kahire."
„Živa je!" S tim radosnim poklikom baci se druga žena na onesviještenu djevojku koja je ležala pred •
nama i, skinuvši veo s lica, poljubi je u čelo, obraze i usta. „Da, živa je! Hvala ti, strance! Tvoj podvig
zaslužuje hiljadostruku Alahovu nagradu!"
Kažem ti, Maks, u taj čas bio bih se hiljadu puta odrekao Alahove zahvalnosti, da mi je tko mogao za-
jamčiti da ću pod tim uslovom smjeti da se jednim poljupcem dodirnem usana onesviještene djevojke.
Još sam klečao pored nje i rukama joj pridržavao glavu s koje joj je raspletena kosa bila pala u bujnim
uvoj-cima na ramena. .
295
„Tko je ona? Tko ste vi?" • pitao sam sasvim nenamjerno, samo da nešto kažem.
„Ja sam Aimee, potkraljeva miljenica, a ova se djevojka zove Sulejka. A tko si ti? Jesi li Francuz?"
I ona je bila lijepa, ali nekoliko godina starija od druge. Govorila je francuski, da je sluge ne bi ra-
zumjele; morao sam, dakle, pretpostaviti da umije čitati. Stalno klečeći, maših se slobodnom rukom
džepa i izvukoh jednu posjetnicu.
„Uzmi i čitaj pa ćeš saznati tko sam!" Htio sam da joj još nešto kažem, ali sam bio u tome spriječen.
Čovjek koji je ranije sjedio na krmi za kormilom priđe ženi i reče joj:
„Kako smiješ dopustiti da sunce tvog lica obasja čovjeka kome ne pripadaš?" šapnu on ženi.
Te su riječi zvučale strogo. Ona odvrati svoje lice od mene i spusti veo: „Ostaj mi zdravo, strance!
Aimee ti zahvaljuje; sama će-njegovati svoju prijateljicu."
„Da li je Sulejka udata?"
„Nije."
„A čija je kći?"
„Ne pitaj me, ne smijem to nikome reći. Hvala ti i ostaj mi zdravo!" Ona mi pruži smjelo ruku. Ja se
usnama dotaknuh vrhova njenih prstiju i krenuh kao u snu svom čamcu. Kao u snu odvezoh se u grad.
Kao u snu vratih se u svoj stan.
Sutradan, kad se probudih, prvo što mi pade na pamet bio je taj noćni doživljaj. Odlučih da neću na-
pustiti Kairo dok ne pokrenem sve što bude u mojoj moći da saznam tko je ona djevojka. Ali moja
odluka ostade pusta odluka. Istoga mi dana zapovjediše da odjedrim u Alžir. Vjeruj mi, nikad mi nije
bilo tako , teško izvršiti primljenu zapovijed kao toga dana. Nisam uopće bio svjestan svojih postupaka
pa sam se morao mnogo truditi da moji potčinjeni ne primijete tu moju rastresenost. Zaludne su bile
sve moje nade da će vrijeme i udaljenost izbrisati utiske koje je na mene bio ostavio taj doživljaj. I
danas mi stalno, mada je otada prošlo već nekoliko sedmica, lebdi pred očima Sulej-kin lik i prati me
na javi i u snu. Zar je moguće da Je nikad više neću vidjeti? Ja u to ne mogu da vjerujem.
296
Nalazim se sada u takvom duševnom raspoloženju, da mi je upravo krivo što se nalazim na odmoru, jer
imam osjećaj da sam prosto osuđen na nerad. Htio bih da se desi nešto što bi bilo kadro da zaokupi sve
moje duševne i tjelesne snage, jer imam osjećaj da ću inače poludjeti. U dogledno vrijeme nadam se
ipak izvjesnoj promjeni. Otac mi kaže da je pozvao u goste, u naš dvorac u blizini Karlshafena,
čuvenog Nurvan-t pašu, velikog sultanova admirala. Nurvan hoće naime da ide u Sudlandiju, a moj
otac, koji, dakako, ne zna što ga tamo vuče, zovući ga u goste, ima pri tom neke tajne namjere. On ga je
ovdje upoznao i smatra ga svojim ličnim prijateljem, mada mu je inače politički protivnik. Čini mi se
da on pašin posjet dovodi u vezu sa sadašnjom sudlandijskom politikom pa se nada da će za vrijeme
pašina boravka u našem dvorcu možda saznati nešto o njegovim planovima. Izgleda da se nešto
sprema, ali ja ti ne bih znao reći što, jer odavna već plovim pa mi zasad, dok se opet ne snađem, prilike
u domovini, nisu poznate. Ali posjet sudlandijskog prestolonasljednika i mlade kneginjice Nordlandiji,
do kojeg je došlo, kako po svemu izgleda, na poticaj grofa Hohenegga i predstojeći dolazak Nurvan-
paše u Sudlandiju slute na nešto. Sudlandija, kao što je poznato, ne raspolaže pomorcem na kojega bi
se mogla osloniti u slučaju rata. Zar ..." Ali nema smisla za vidjela sanjati sablasti koje postoje možda
samo u mojoj mašti.
Kako si mi ti, dragi Maks? Nećkaš li se još da stupiš u državnu službu? Po stoti put ti kažem da su na-
šoj nordlandijskoj domovini upravo sada potrebni ljudi tvoje vrste koji bi mogli da posluže kao
protuteža Ho-heneggu čija politika nije za našu domovinu nimalo blagotvorna. Ti si zreo i slobodan
čovjek pa ti moji savjeti nisu potrebni. Pozdravi s moje strane svoje drage roditelje!
Tvoj Artur Falkenau
297II
Dragi Arture!
Znaš li ti što mi je u prvi mah palo na um kad sam pročitao tvoje pismo? Ne, ti to ne znaš, ti to ne možeš
znati. Kad sam iz tvojih riječi saznao za muke tvoje mladenačke ljubavi, tvoje mi je pismo ispalo iz ruku, pa
sam se zavalio u naslonjač, sklopio oči i, uzbuđen, šaptao u sebi napola radosno, napola bolno: ,,I ti, sine
moj Brute!"
Tim bih usklikom zapravo mogao i da završim ovo svoje pismo, jer sam ti njime sve rekao. Tebi, mom
najboljem prijatelju, koji se nalazi u istom položaju u kojemu se i ja nalazim, bilo bi odmah sve jasno i bez
ikakva daljeg objašnjavanja.
Ipak te moram zamoliti da mi. oprostiš što ne mogu da s tobom govorim tako otvoreno kao što bi mi to srce
nalagalo i što pri tom neću uopće spominjati bilo čije ime. Ja se, naime, nalazim u čudnom položaju. 'Na
svakom me koraku prate uhode, vrebajući svaki moj pokret. Ja ih, doduše, ne vidim, ali ih osjećam. Da,
dragi moj, tvoj je Maks za izvjesne ljude postao važna, značajna ličnost, a to je i razlog zašto moram biti i
prema tebi suzdržljiv. Moje bi pismo, naime, moglo lako doći u ruke nepoželjnih ljudi. A ja ne bih nikako
htio da damu, koja uopće i ne sluti koliko je ja poštujem, dovedem ovim svojim pismom u bilo kakvu
nepriliku. Zato ti u ovom pismu neću ni spominjati' bilo čije ime. Ti ćeš, međutim, možda ipak pogoditi koju
to damu imam na umu.
Ja sam tu damu vidio u društvu mladog Hohe-negga, „ludog grofa". Ti tog čovjeka sigurno odranije
poznaješ. Ali, da znaš kakve planove snuje njegov otac s tim svojim golottradim momkom, zacijelo bi se
začudio i ne bi u to možda ni vjerovao.
Eto, to je sve što ti mogu reći. O svemu što sam u ovo nekoliko posljednjih godina doživio ne mogu ti na
žalost ništa reći. Više ti i ne treba da znaš. Dosta si svijeta obišao i iskustva stekao pa ćeš svojom bistrom
glavom moći i sam da iz mojih nabačenih nagovještaja izvedeš izvjesne zaključke.
298

Ja te sad maštom, doduše, vidim kako odmahuješ glavom i gunđaš: „Maks, Maks, što ti sve sebi ne umišljaš.
Cvijet o kome ti sanjaš ne cvate za tebe. Ne zaboravi da si ti porijeklom običan građanin!"
Ne zaboravljam ja to, mili moj prijatelju i sapat-niče! Stalno na to mislim, ali ne patim zbog toga ni, stoti dio
bola kome ti daješ oduška u svom pismu. Shvaćaš li ti to? Vjerojatno ne, jer ni ja sam ne mogu da shvatim.
Razum mi sto puta kaže da tu ljubav moram iščupati iz svog srca, ali srce se tome hiljadu puta opire i hrabri
me: izdrži i čekaj-strpljivo. Arture, ti me znaš kao čovjeka uglavnom trijezna, razumna i nesklona maštanju.
Pa ipak u meni taj hladan ra-čundžija visi svim žilicama svoga srca o toj ljubavi. Jedno je sigurno: prividna
beznadnost moje ljubavi ne tjera me nikako u očajanje, naprotiv, ta me naoko bezizgledna sklonost upravo
hrabri, čini sretnim, neobično sretnim i slobodnim.
Ti znaš, Arture, da ja nišani nikakav sanjar. I taj novi osjećaj, koji se ukorijenio u mom srcu i čitavo moje
biće prožeo sobom, nije me učinio malodušnim. Neću da klonem duhom. Ponajmanje sada, kad se u
Nordlandiji spremaju veliki događaji. Čudan slučaj doveo me do toga da saznani tajne koje traže od mene da
obratim svu svoju pažnju i budnost na njih. Ali u tihe noći upirem pogled 'u zvijezdu koja mi se ukazala pa
me sad primorava da je slijedim, jer me ona — to mi izvjestan unutrašnji glas govori — vodi blaženstvu i
sreći.
Ja osjećam svim svojim bićem da si se ti, dragi moj Arture, udaljio od mene. Zadatak koji je meni udes
povjerio težak je i gotovo nadmašuje moje snage. Bila bi to velika utjeha za mene kad bih mogao da imam
pored sebe vjerna prijatelja kome bih mogao da otkrijem svoje misli i bojazni. Ali možda je dobro da je tako
udes odredio. Čini mi se gotovo da je tvoje mjesto sada ne u Nordlandiji, nego tamo kuda te je tvoj otac
poslao. I meni je već poznato da Nurvan-paša treba da krene sada u Sudlandiju, i ja se radujem njegovu
dolasku, jer u tome što će taj najveći neprijatelj Nordlandije, tačnije rečeno nordlandijskog ministra
predsjednika, boraviti pod tvojim krovom vidim
2Đ9očit znak da je sudbina sklona našoj zemlji. Ja ne sumnjam u to da je njegov put u Sudlandiju u
nekoj vezi s izvjesnim tajnim spletkama koje se oko naše zemlje pletu. Možda bi ti mogao uspjeti da
saznaš nešto čime bi se te spletke mogle suzbiti; učinio bi time veliku uslugu svojoj domovini koja,
kako mi se čini, ide u susret teškim danima.
Jes'i li primijetio da između tvoje i moje sudbine postoji izvjesna sličnost? Mi smo obojica našli, svaki
svoju zvijezdu. Tvoja je izmakla tvom pogledu, pa sad ne znaš pod kojim oblakom da je tražiš; a moja
se kreće u prividno nedostižnoj daljini svojom sjajnom putanjom. Ali ja u sebi osjećam nešto što liči na
pobjedonosno uvjerenje da će se oblak, pod koji se tvoja zvijezda zasad sklonila, u pravi čas rasplinuti i
da će moje sunce napustiti svoju stazu, meni zasad nepristupačnu, da bi meni život ogrijalo i osvijetlilo.
Sačekajmo obojica da nam taj dan svane, a međutim nemojmo gubiti s vida ono što je sad preče,
domovinu koja U te teške dane računa sa svakim svojim sinom.
Tvoj odani prijatelj Maks Brandauer
III
Dragi Maks!
Oprosti mi što ti probijam vrata. Ne mogu da se suzdržim od radosti. Zamisli, moje mi se sunce opet
ukazalo. Oblak se povukao, i ona stanuje u mojoj kući. Ali to su stvari koje ti ne možeš naprečac da
shvatiš. Dopusti mi stoga da klupko redom odvijam.
Istoga dana kad sam ovamo stigao, pošao sam da se prošećem obalom. Misli kojima sam na toj šetnji
bio obuzet nisu bile nimalo ružičaste, vjeruj mi. Odjednom primijetili na sidrištu jedan jedrenjak koji se
brzo približavao obali, budeći u meni radoznalost pomorca.
Malo zatim razabrah već pojedina jedra, onda trup, i najzad mi bi jasno da je brod zapravo jahta s neo-
bičnom brodskom opremom. Mali vitki brod bio je dug najviše četrdeset stopa, a upadao je u oči
svojim klju-
300
nom oštra oblika koji ga je u slučaju kakvog sudara izvrgavao opasnosti da se izvrne. Mora da je njime
upravljao smioni i vješt pomorac.
Najzad stiže u luku i zaokrenu u lijepom luku prema obali, upravo prema mjestu gdje sam jđ stajao. U
isti čas ugledah na stražnjoj palubi broda čovjeka visoka stasa, crne brade, u turskom odijelu. Čovjek je
izdavao naređenja četvorici mornara iste narodnosti koji su bili dodijeljeni jedrima i kormilu. Pored
njega ležala je u svilenoj mreži, razapetoj između dva jarbola, jedna žena, lica zastrta velom, koja je
svojim držanjem privlačila svačiju pažnju, jer je radosno pozdravljala novi kraj.
Spuštenih jedara, brod pristade sasvim uz obalu* i užeta poletješe prema stupovima za koje se vežu
brodovi.
„Ej, momče!" viknu Turčin.
Poziv je bio upućen meni. Moram primijetiti da ja kod kuće rado oblačim mornarsko odijelo. Jahta je
bila pobudila moju radoznalost, zato mi i nije bilo krivo što me je onaj čovjek držao za običnog
mornara koji luta po obali da zaradi koju paru. Jednim se skokom nađoh na palubi broda. I sad se desi
nešto neobično što će te sigurno iznenaditi. Osmotrivši me oštrije, Turčin ustuknu gotovo zaprepašten.
„Brandauere! Prijatelju, je li ..." zausti čovjek i Prijeđe rukom preko čela. „Stani, ta nije moguće! Pa
ipak — bit će to njegov sin ... kako se zoveš?" _ „Frick Wilmers", odgovoriti mu kao da me je nešto
^odjednom nadahnulo. Htio sam da znam odakle Turčin zna za tvoje ime. — „Ti si, dakle,
Amerikanac?" ~_„Ne, ja sam Nordlanđanin." — „Dakle, ipak! Poznaješ li ti Purstenberg, glavni grad
Nordlandije?" — „Ja sam rodom odanle." — „A da li ti je poznato ime koje • sam netom spomenuo?"
— „Brandauer? Ima tamo samo jedan Brandauer, vojvodin dvorski kovač." — ,,Ta-' ko je! Ja sam
mislio da si ti njegov sin, jer ličiš sasvim na njega kad je bio mlad. Jesi li ti mornar?" — „Da Pomorac."
— „Ti mi se sviđaš. Hoćeš li da stupiš u moju službu?" — „Gdje i kada?'" — „Za vrijeme mog
zadržavanja ovdje. Ja ću stanovati u dvorcu Falke-nau."
301Iznenađen, umalo se ne odadoh. Taj je čovjek bio dakle Nurvan^paša, gost moga oca. Željan
pustolovina, kakav sam po prirodi, odlučih da zadržim svoje izmišljeno ime. Bilo mi je jasno da ću
imati više prilike da se raspitam za njega kao njegov sluga nego kao njegov gostoprimac. Ta mi misao
poput munje prođe moz-giom, zato mu i odgovorili: „Da, ali pod uslovom da budem dobro plaćen."
— ,,U redu. Bit ćeš sa mnom zadovoljan!"
„Dobro. Pristajem." — „Poznaješ li ovaj kraj?" — „Poznajem prilično." — „Gdje se nalazi dvorac
Falke-nau?" — Ja mu pokazan brežuljak: „Tamo gore". — „Onda hajde tamo i najavi me. Evo ti moja
posjetnica. Znaš li ti kakve se formalnosti traže od kapetana koji hoće da svoj brod ovdje usidri? Da? U
redu! Onda mi obavi i taj posao pošto me tamo gore najaviš. Brodske isprave naći ćeš spremne u mojoj
kabini."
Uzeh od njega posjetnicu, skočih preko broda na obalu i požurih najkraćim putem u dvorac. Bio sam
neobično uzbuđen. Za vrijeme svog razgovora s kapetanom bio sam se našao pored one žene. Njeno je
odijelo odisalo prijatnim, blagim miomirisom. Činilo mi se da sam taj miomiris već jednom negdje
osjetio, ali se nisam mogao sjetiti kad je to bilo. Kroz tanak veo što joj je zastirao lice zapazih kako me
svojim tamnim, velikim očima, u tom času neobična izraza, uporno promatra. Čitav njen lik ostade
mi tajnom obavit, osim nježnih, u fine cipelice obuvenih nogu. Kako se taj musliman mogao odlučiti
da jednu od svojih žena, a to je ona sigurno bila — povede sa sobom na put u inostranstvo? Zacijelo
nije bio ljubomoran, a nije imao ni predrasuda, 'koje navode muslimane na to da žene i kćeri odvajaju
od javnog života. A osim toga činilo se da se na tom svom putu odrekao svih uobičajenih zahtjeva, jer
nije imao ni slugu; mornari se nisu mogli smatrati slugama, jer su svojom službom bili vezani za brod.
Stigavši kući, odredih sve što je bilo potrebno za prijem gostiju i naredih oštro, naročito svojim potči-
njenima, da me gostima ne odadu. Uklonih čak i svoju sliku iz salona, jer su me po njoj gosti mogli
prepo-
302
znati. Ako bi se gosti raspitivali za mene, svatko je morao da kaže da sam otputovao.
Bio sam upravo izdao ta naređenja, kad ugledah goste, koji su sigurno bili pošli u stopu za mnom, kako
ulaze u vrt dvorca. Odmah se uputih stranputicom prema obali, da uzmem brodske isporave. Stigavši
do broda, zamolih mornare da mi pokažu kapetanovu kabinu i začas nađoh u njoj isprave koje sam
tražio.
Na putu prema lučkoj kapetaniji razmišljao sam o jedinoj čudnoj okolnosti. Čudno mi je bilo što pa'ša
poznaje tvog oca, a još čudnije što je, makar samo načas, mene zamijenio s njim. Kako je to bilo
moguće? Ličim li ja zaista toliko na tvog oca kakav je bio u svojim mladim godinama. Bila je to,
svakako, čudna igra prirode. Ali ja zaboravljam, da ti na to pitanje ne možeš uopće da odgovoriš, jer se
već davno ne viđamo, a tokom godina svaki se čovjek bitno mijenja. Ali o tome nema smisla dalje
raspravljati. Radi se u ovom slučaju samo o prolaznoj sličnosti koja je ipak upala paši u oči.
Pošto obavih u lučkoj kapetaniji svoj posao, vra-tih se u dvorac i uputih se ravno u stan koji je bio
dodijeljen paši. Htio sam, naime, izvijestiti pašu da sam izvršio njegovo naređenje. U predsoblju
naiđoh na kovčege koje su međutim bili donijeli mornari. Dvije su žene bile zaposlene oko njihova
raspremanja, naša upraviteljica i gospođa koju sam ja smatrao pašinom ženom. Začuvši moje korake,
tobožnja pašina žena odmah se uspravi i okrenu se prema meni.
Moram priznati da sam se u taj čas ponio upravo glupo. Kad mi po>gled pade na njeno lice, sad ne više
zastrto velom, prosto se okamenih. Preda mnom je stajalo ono divno biće na koje sam danju mislio i o
kojemu sam noću sanjao od one večeri na Nilu.
Njoj je morao, sasvim prirodno, pasti u oči ukočen izraz mojih crta, jer me bojažljivo upita: „Što vam
Je? Sto tražite? Zar ste se već vratili?"
Ali ja nisam bio kadar da joj odgovorim, piljio sam u nju, ne skidajući pogleda s nje, sve dok joj se lice
ne osu rumenilom. Ona podiže zatim ruktri spusti veo kroz koji mi dopriješe do ušiju riječi u kojima se
osjećao prizvuk nestrpljenja:
303„Idite! Ostat ćete do daljnjeg naređenja u dvorcu. Upravitelj će vam dodijeliti stan."
Najzad dođoh k sebi i uprijeh sve snage da suzbi-jem zbunjenost od koje mi se tijelo bilo ukočilo. Kao
obuzet snom, okrenuh se i iziđoh iz sobe.
Prepuštani tvojoj mašti da zamisli osjećaje koji me svega potresoše. Bio sam opet našao ljubljenu,
obožavanu ženu, nakon što sam bio izgubio svaku nadu da ću je ikad više vidjeti. Bila je to Sulejka,
pašina kći, a ne njegova žena. Aimee mi je na Nilu bila odala da sam spasio djevojku, a ne ženu,
djevojku koja nije još nikome obećana. Ako ju je paša bio poveo sobom, njegov je odnos prema njoj
mogao biti samo odnos oca prema kćeri. Ona je sad bila kod mene — u mojoj kući, ja sam udisao isti
zrak koji je ona udisala. Činilo mi se čak da ona ponekad i misli na mene. Od dana kad smo se opet
našli vidio sam joj samo još jednom lice nezastrto velom, ali ja stvarno osjećam ponekad njen pogled
na sebi. Ona mi tada na Nilu nije bila vidjela lice, jer, kad joj se svijest vratila, ja već davno nisam bio
više pored nje — strogi istočnjački običaji bili su me od nje udaljili. Zato me ona i ne može dovesti u
vezu s onim događajem. Ipak sam uvjeren da se ona za mene zanima više nego što bi se to moglo
očekivati pa me to čini sretnim. Upraviteljeva žena, s kojom se ona ubrzo sprijateljila, pričala mi je da
ju je moja divna gošća pitala za mene. Naravno, ja sam joj, držeći se svojih uputa, mogao dati o sebi
vrlo oskudne podatke kojima se ona nije zapravo mogla da zadovolji. Nije li to njeno zanimanje čudno?
Zamisli, Nurvan-pašina kći raspituje se za običnog mornara. Ti ćeš možda pomisliti da u tome nema
ništa neobično, da je čak sasvim prirodno što se ona raspituje za slugu svog oca i da to ne znači da se
ona pobliže zanima za mene. Možda si u pravu, ali ipak... ali ipak! Ljubavnik vidi sve to sasvim drugim
očima, a utopljenik se i slamke hvata. Iznenadit ćeš se kad saznaš od mene da je Nur-van-paša,
sultanov miljenik, u stvari kršćanin. Kako je to moguće, i tko je zapravo taj tajanstveni čovjek? Pri-
čama, koje se o njemu šire, treba vjerovati samo s izvjesnim ograničenjem. One mogu da posluže samo
kao dokaz da se u njegovu slučaju radi o neobično spo-
304
sobnom čovjeku s neobičnom prošlošću. Nurvan-paša je, dakle, kršćanin. Naravno, i njegova kći
ispovijeda istu vjeru. Od upraviteljice sam saznao da je Sulejka izgubila majku kad je bila još malo
dijete pa je zatim odrasla u Carigradu u potpunoj odvojenosti od svijeta. Ona je jedino pašino dijete pa
je otac voli, upravo obožava, ali ju je prvi put sada poveo sobom na to svoje putovanje morem. U
društvo nije dosada uopće zalazila; čini se da i ne mari za društvo, jer nalazi najveće zadovoljstvo u
brizi za svog oca.
To je sve što sam mogao da saznam o njoj, a to je za ljubavnika suviše malo. Oh, kako bi bilo lijepo
kad bih, umjesto da se krijem, mogao odbaciti masku s lica i prići joj s radosnim priznanjem: „Sulejka,
ja te ljubim, spasio sam ti život, izvukavši te iz nilskih voda, pa ti s pravom mogu reći da te svim srcem
volim." Ali moja usta moraju ostati nijema poput groba; van svake je sumnje, naime, da u ulozi
podređenog sluge mogu da o Nurvan-pašinim namjerama saznam više nego što bih mogao da saznam
kao gostoprimac.
Jednom sam gotovo bio u prilici da prodrem u tajne svog gosta. Ti ćeš mi oprostiti, Maks, ja nisam bio
kadar da to učinim. Kao pomorac najvolim da jedrim ravno k cilju. Ako mi se tko na putu ispriječi,
spreman sam da zametnem s njim borbu, ali da povrijedim listovnu tajnu — ne, to nikako ne mogu. I ja
se time ponosim! Ne bih se više usudio da svom budućem tastu — ne smij se tome, Maks, ja ga zaista
već smatram svojim tastom — pogledam u oči kad bih takvim grijehom opteretio svoju savjest. Možda
sam time propustio priliku da svojoj domovini učinim uslugu, ali ja sam uvjeren da mi domovina neće
uzeti za zlo što nisam bio kadar da se ogriješim o ukazano mi povjerenje.
Bilo je to uveče drugog dana moje službe kad mi je paša predao jedno pismo s napomenom da ga što
prije ponesem u knežev dvor s time da se pobrinem da bude uručeno neposredno u kneževe ruke. Bilo
je već kasno pa je naredni vlak za Katharinenstadt polazio tek sutradan ujutro. Mene to ipak nije
spriječilo da izvršim svoju dužnost. Moj arapski konj čekao me je u svako doba u staji. S njime mi je
bilo lako izvršiti
20 Žezlo l čekić
305nalog još iste noći. Časkom pomislih da otvorim pismo i da ga pročitam, ali gotovo u isti čas odbih
od sebe to iskušenje i, spremivši se da krenem na put, četvrt sata zatim odkasah na svom plemenitom
konju put glavnog grada. O ponoći sam bio već izvršio svoj zadatak, a jedan sat nakon izlaza sunca
ukaza mi se ponovo pred očima dvorac Falkenau. Prišavši bliže samom dvorcu, primijetih na balkonu
pašu i njegovu kćer koji su upravo doručkovali. U isti čas odjeknu iz grada oštar dvostruk zvižduk, i ja
vidjeh vlak kako se poput duge zmije proteže obalom, a onda nestaje u brdima. Tim sam vlakom morao
ja poći u grad, da sam sačekao da predam pismo ujutro.
U dvorištu dvorca čekao me je paša sa svojom kćeri. Crven u licu od srdžbe, paša mi priđe i upita me:
„Čiji je taj konj?" — „Baruna Falkenaua." „Tko ti je dopustio da ga jašeš?" — „Upravitelj dvorca." —
„Tako! •Umjesto da ideš u grad, ti ideš u šetnju. Ne trebam ja slugu koji ne sluša. Odlazi!" —
„Razumijem, Ekscelencijo!" — Bez ijedne riječi okrenuh se, udarivši pri tom oštro petom o petu, i
pohitah da izvršim nalog, ali u' poslednji čas primijetih kako je Sulejka nježno položila ruku na rame
ocu koji ni sam nije očekivao da će ga njegov „sluga" tako brzo poslušati. Bio sam učinio tek pet
koraka, kad me on zovnu: ,,Wilmers!" — Ja se ponovo okrenuh. „Ekscelencijo?" — „Zašto si me sad
tako brzo poslušao?" — „Da vam dokažem da nisam neposlušan sluga." — „Ipak si neposlušan, jer
inače ne bi bio propustio da brzim vlakom koji je sad kre-nucr pođeš u glavni grad i tamo predaš važno
pismo kako sam ti naredio." — „Ekscelencijo! Vi mi niste naredili da krenem u grad tim vlakom." —
„Zar ti nisam naredio da predaš pismo što prije? Uveče nije bilo više vlaka; prema tome..." — „Ja sam
prema tome u glavni grad odjahao, Ekscelencijo!" — „Odjahao? Prešao si na konju taj dugi put? To je
nemoguće!" — ,,S takvim konjem to je bilo sasvim moguće. Upravo sam se vratio: pismo je predano
oko ponoći." — „O ga je knez već pročitao. Ja sam se maločas prevaric Imam povjerenja u tebe. Ostani
i dalje u mojoj službi I1] — „Razumijem, Ekscelencijo!"
306
I tako sam ostao u pašinoj službi. Hoćeš li me ismijati ako ti kažem da sam sretan što sam ponovo
stekao povjerenje svog ,tasta', mada sam samo njegov sluga. Sretan sam što sam primijetio da se
Sulejka zauzela za mene. Jednim jedinim pokretom ruke ublažila je ona gnjev svog oca. Vjeruješ li
sada da se ona zanima za mene? Iz tog se zanimanja može jednog dana razviti ljubav. Ako pak
jednom ... ne, neću da nastavim u tom tonu, bit ću zadovoljan ako sam uspio da te uvjerim kako u toj
svojoj ulozi nalazim sve više zadovoljstva.
Od toga dana ja sam paši omilio. Imam osjećaj da je pri tom još nešto u igri. On me ponekad čudno
promatra. Sluti li možda da igram dvostruku ulogu? Ili ga na izvjesne misli navodi sličnost s tobom
koju je zapazio pri prvom našem sastanku? Kad imam posla kod njega, čini mi se da me pažljivo
promatra, a zatim upire pogled nekud daleko. Dugo šuti, poput čovjeka koji uporno o nečemu
razmišlja, kao tla su ga saletjele uspomene iz davno prohujalih dana.
Slučaj je htio da sam kao ,sluga' kod oca i kod kćeri stekao još veće poštovanje.
Ti poznaješ mladog grofa Hohenegga, a znaš valjda i da se sad nalazi u Katharinenstadtu. Ne znam
zašto se tamo nalazi; možda mu je zbog njegove ludosti u Nordlandiji počelo već da gori tlo pod
nogama pa je osjetio potrebu da drugdje razvije svoju djelatnost i tako se svojom ludošću pročuo već i
ovdje. O svemu tome čuo sam pričati kad sam stigao ovamo, ali nisam ni izdaleka slutio da ću uskoro
imati prilike da se na način bar za nj neprijatan, sastanem s njim.
Juče poslije podne uputio sam se slučajno u vrt — možda zapravo to i nije bilo slučajno, jer sam znao
da je Sulejka pošla tamo.
Nisam još bio daleko odmakao, kad začuh dva glasa, jedan muški, strastven, a drugi ženski. Približili se
polako mjestu odakle su ta dva glasa dopirala i vidjeh odjednom Sulejku kako izlazi iz jednog grma,
nedaleko od mene. Pored nje se nalazio — „ludi grof". On ju je bio uhvatio za ruku, pa se ona, kao što
se na njoj vidjelo, nalazila u neprilici. Obrazi su joj bili zažareni, a pogled joj je lutao uokolo: očito je
tražila Priliku da izbjegne razgovoru koji joj je bio neprijatan.
20«
307Kako je bila uzbuđena, bila je zaboravila spustiti veo, pa sam mogao da jasno uočim djevičanske crte
njenog djetinjeg lica.
Kako je grof bio došao onamo? Njegovu prisutnost na onome mjestu mogao sam sebi da objasnim samo
pretpostavkom da je došao da mene posjeti, mada mi se to ne ,učini vjerojatnim, jer između naših dviju po-
rodica ne postoje naročito dobri odnosi.
Bio sam došao u pravi čas, jer sam upravo čuo grofa kako govori: „Gospođice, nemojte se otimati. Ja ne
mogu da odolim želji da poljubim vašu nježnu ručicu; moram je poljubiti. Vi ne možete ni izdaleka da naslu-
tite što osjeća čovjek kad vas vidi, jer niste svjesni privlačne snage svoje ljepote..."
„Grofe, ostavite me!" povika Sulejka, pokušavši uzalud još jednom da istrgne svoju ruku iz njegove. — „Da
vas ostavim? Ne, čvrsto ću vas držati, divna ženo, dok ne čujem iz vaših usta..." — „Odmah da ste otišli
odavde, inače ću zvati u pomoć!" — „Zovite, anđele moj! Ovdje vas nitko neće čuti..."
Ja se začas nađoh pored njega. „Ne mora ona da zove, ja sam je već čuo. Pustite moju gospodaricu!"
Iznenađen, grof se okrenu. On je zacijelo rijetko imao priliku da me vidi, to je bilo sigurno, a ja sam uz to
bio u mornarskom odijelu, pa nije bilo nikakvo čudo što me nije prepoznao. Naravno, mornara nije smatrao
čovjekom pred kojim bi morao da uzmakne pa se podrugljivo .nasmija, lijevom rukom obgrli djevojci
bokove, a glavu joj privuče k sebi u namjeri da je poljubi. Ali'ne dospje da to učini, jer ga ja uto ščepah i
takvom ga snagom otrgnuh od djevojke, da se odmah sruši. On se čas zatim podiže i nasrnu na mene. „Pasji
sine, suviše si se osmjelio: zadavit ću te!" Već je htio da me zgrabi z'a vrat, kad ga boksačkim udarom pod
bradu odbih od sebe i oborih. Udarcem pesnicom u lice sasvim ga savladah. Drski gad ležao je sad bez
svijesti na zemlji. Kad se digoh, Sulejka je bila već nestala. Ostavih hulju da leži i pohitah prema ulazu u vrt.
Nisam još bio dospio tamo, kad ugledah pašu i pored njega upravitelja dvorca koji su se bili uputili k meni.
Sulejka je bila potražila oca i sve mu na brzu ruku ispričala pa je paša bio odmah krenuo u vrt u namjeri
308
da momka pozove na odgovornost. Putem mu se bio pridružio upravitelj dvorca.
Nikada ranije nisam bio vidio čovjeka tako bijesna, kakav je bio sad paša. Pogleda me Ijutito, kao da sam
zločinac s kojim hoće da se obračuna, od uzbuđenja sav problijedje, a crna mu se brada strahovito tresla.
„Ekscelencijo, ne vodite više brige o drzniku koji je već od mene dobio što je zaslužio." — „Gdje se nalazi
taj drski deran?" — „Eno ga, leži tamo dolje..." — Ne pogledavši me više, paša jurnu pored mene, a za njim
pohitasmo upravitelj i ja. Kad stigosmo na lice mjesta, grof nije još bio došao k sebi: ležao je onako ' kako
sam ga bio ostavio kad sam ga oborio na zemlju. Paša ga časkom pogleda, ali ne reče ni riječi, već ga samo
gurnu nogom, a lice mu pri tom poprimi izraz neizreciva prezira. Zatim se obrati upravitelju dvor,ca. „Kako
je ovaj čovjek došao ovamo?" — Upravitelj se ponešto zbuni. „Ekscelencijo, grof se dovezao ovamo pred
jedan sat i pitao me za mladog baruna. Kad sam mu odgovorio da je milostivi gospodar otputovao, onda —
onda..." — „Pa dobro, što je dalje bilo?" Onda... onda je tražio od mene da mu kažem što znam o Vašoj
Ekscelenciji i s kakvim je namjerama Vaša Ekscelencija došla u Sudlandiju." — „Nastavite!" — „Ja mu, na-
ravno, nisam mogao dati nikakva obavještenja pa sam mu rekao da se obrati lično Vašoj Ekscelenciji. On se
onda nasmija i reče da vi, Ekscelencijo, sigurno nećete biti toliko susretljivi prema njemu da biste mu odgo-
vorili na njegova pitanja, a zatim se oprosti sa mnom. Kako je dospio u vrt, to ne znam. Možda je vidio milo-
stivu gospođicu koja u to doba običava prošetati parkom pa je pošao za njom." — „Tako je, vjerojatno, i
bilo! Frick, jesi li ti znao da je on grof?" — „Da, gospođica ga je tako oslovljavala." — „Pa ipak si se usudio
da mu se suprotstaviš?" — „Da, Ekscelencijo!" — „Momčina si ti; ja ti to neću nikad zaboraviti. Gospodine
upravitelju, ja neću da ovdje više vidim tog čovjeka. Pobrinite se da ne ostane ondje ležati. Ako bi pak rekao
da želi govoriti sa mnom, recite mu da meni nije nimalo stalo do razgovora s njim."
Sto kažeš o tim mojim doživljajima? Ne liče li oni na roman? Ti ćeš možda biti drugog mišljenja pa ćeš
309mi odgovoriti da se slučaj što žena koju volim boravi pod mojim krovom može vrlo lako objasniti,
jer sam ja na Nilu Sulejkinoj pratilici dao svoju posjetnicu, iz koje je ona mogla da sazna za moje
zvanje i za rnoj zavičaj. Kad je zatim paša krenuo na put u Sudlandiju, odlučio je, sasvim prirodno, da
posjeti dom spasioca svoje kćeri, a što ga je uz to i moj otac pozvao, to je paša vjerojatno diplomatskim
putem udesio. Tako ti o čitavoj toj stvari vjerojatno sudiš. Ali ja ipak smatram svoj ponovni susret s
ljubljenom ženom pravim čudom. Ja ne kažem da ti nisi u pravu, ali u meni se protiv tvojih prigovora
ipak nešto buni. Kako se može objasniti činjenica da Turkinjica nikad ne pita za mladog baruna
Falkenaua? Ja sam u tom pogledu tražio obavještenja u upraviteljeve žene, i ona mi je rekla da je
djevojka vijest o tome da je mladi gospodin otputovao primila sasvim hladno, upravo ravnodušno.
Kako je to moguće ako ona zna da sam ja — to jest barun Falkenau — onaj čovjek koji joj je spasio
život. Ne, dragi moj, ja sam uvjeren da njoj nije poznato ime njenog spasioca, pa smatram taj svoj
susret s njom gotovo čudesnim udesom.
Dragi Maks, zvijezda moje sreće ne zrači više u nedostižnoj daljini. Ona mi se sad približila na dohvat
ruke, i to tako neočekivano i nenadano, da u mojim mislima više gotovo ne postoji išta što bi moglo biti
neostvarivo. Zato, u punoj slutnji sreće koja već nailazi, i ja tebi kličem: vjeruj i nadaj se i ti! Ja sam,
mada ti u svom pismu ne spominješ ime, odmah pogodio tko te je u ljubavne lance okovao. Nemalo
sam se začudio, to ti rado priznajem, kad sam saznao da si se usudio zagledati se u... Začudio sam se,
ali se nisam zapanjio-. Ja sam, naime, iako mlad, obišao velik dio svijeta, pa znam da postoji ne samo
plemstvo po rođenju, nego i duhovno plemstvo. Iako pripadnik plemstva po rođenju, nisam ipak toliko
uobražen, da ne bih otvoreno priznao da duhovno plemstvo stoji iznad plemstva po rođenju. A u
pogledu duhovnog plemstva ti si ravan svakom grofu pa i svakom knezu. Ja se smatram tvojim prija-
teljem i ponosim se time. Kao takav želim ti od sveg srca da ti se želje ispune; naravno, ne mogu da
kažem ni kada ni kako. Ne mogu to ni sebi reći za svoje želje.
310
Ali neću zbog toga sada očajavati. Zasad sam sretan, sretan sam i bez naročitih želja. Prepustimo
budućnost drugoj, višoj moći.
Jednu mi prednost, dragi Maks, moraš ipak priznati. Moja su pisma mnogo opširnija od tvojih. Ja ne-
mam da čuvam nikakve državne tajne kao ti. A imam i vremena da pišem. Paša me nije suviše
zaposlio, pa imam dosta slobodnog vremena, koje najbolje iskorištavam kad ti pišem o svojoj ljubavi i
o svojoj sreći. Donedavna nisam znao, nisam čak ni slutio u čemu se sastoji prava ljubav. Sad znam i
osjećam to, a i ti to znaš i osjećaš. Ja te suviše dobro poznajem pa sam zato i uvjeren u iskrenost i u
dubinu tvojih osjećaja.
Vjeruj mi da nitko ne učestvuje u tvojim željama i nadama s tako dubokim osjećajem kao tvoj iskreni
prijatelj
Artur plemeniti Falkenau.
Dodatak pismu. U času kad sam se spremao da ti pošaljem ovo pismo, primio sam jednu važnu vijest.
Mi ćemo sutra otputovati. Kad kažem „mi", podrazumijevam pod tom riječi pašu, njegovu kćer i sebe.
Paša je primio jedno pismo koje ga je uvelike uzbudilo pa je naredio da odmah spremimo kovčege. Cilj
našeg putovanja nije mi poznat. Paša postupa pri tom vrlo tajanstveno, pa sam samo saznao da idemo u
brda. Isprva je htio da ide na taj put sam, ali ga je Sulejka toliko molila, da joj je najzad dopustio da i
ona pođe s njim, ali pod uslovom da ih ja pratim, jer bi se moglo desiti da on bude primoran da se na
neko vrijeme odvoji od nje, a on neće da je ostavi bez ikakve zaštite. Možeš da zamisliš koliko se ja
tom putovanju radujem. Krv mi udara u glavu kad pomislim da će to divno biće najmanje sedmicu
dana biti povjereno mojoj zaštiti. Možda je pašino putovanje u nekoj vezi s njegovim diplomatskim
planovima. Pratit ću, dakako, događaje očima i ušima. Ja sam samo sluga, pa se preda mnom neće
uvijek šutjeti. Ali sad moram da završim; paša je ovaj čas zazvonio: kad .se sprema na put, ja mu
moram biti pri ruci.
Dragi Maks, znaj da ću uskoro biti vrlo sretan.
Tvoj Artur
311
- 6. U CIGANSKOM LOGORU
Vojvodstvo Nordlandija odijeljeno je od susjedne države Sudlandije gorjem koje se stere u dva upo-
redna pravca od zapada prema istoku. To se gorje uspinje postepeno iz dubokih močvarnih nizina
dostižući u svom srednjem dijelu nadmorsku visinu od mnogo stotina metara, a onda se spušta lagano
prema obali, gdje mu se vrletno podnožje kupa u morskim valovima. Između ta dva gorska lanca,
povezana međusobno uskim, teško prohodnim prolazima, stere se čitav niz dolina i klanaca, do kojih
tople sunčeve zrake dopiru samo u podne. Iz njihovih vlažnih dubina dižu se visoko put neba
mračne.jelove i borove šume u koje rijetko kad zađe čovječja noga; koraci što se u njima ponekad
začuju sigurno su koraci kakvog samotnog šumara, odnosno zvjerokradice ili krijumčara koji se bez
straha u tom kraju i danju bavž svojim zabranjenim zanatom.
Ponekad se ipak dešava da se više ljudi, međusobno „poslovno" povezanih, sigurnosti radi udruže pa
se, dobro naoružani, s teškim svežnjevima na leđima, u dugim redovima probijaju kroz brda i doline,
kroz grmlje i šikarje, u svako doba spremni da oružjem u ruci brane povjerenu im robu.
To je krijumčarenje bilo sasvim shvatljiva posljedica rata koji je bjesnio između dvije susjedne države.
Imajući jednaka pomoćna sredstva i ležeći na istome moru, te su dvije države bile u stalnoj međusobnoj
borbi. Bilo je doduše dobronamjernih pokušaja da uspostave između sebe prijateljske odnose, ali svi su
ti
napori dovodili samo do kratkotrajnog uspjeha, jer je huškanje na rat bilo, kako se činilo, ovim
narodima prešlo već u krv.
Ernst Friedrich, sudlandijski knez, bio je vladar koji je umio da tradiciju svoje kuće održi u njenom
potpunom opsegu pa je bio okupio oko svoje ličnosti sve grane uprave, ne otkrivajući nikome svoje
planove i rukovodeći se pri svakom svom naređenju geslom ,,1'etat c'est moi" („država sam ja"). Svim
svojim snagama išao je za tim da oko svog naroda podigne zaštitni zid koji je trebalo da ga sačuva od
stranih utjecaja, uvijek spremna da se suprotstavi svakoj opasnosti koja bi ga mogla izvana ugroziti.
Taj je njegov odnos prema vanjskom svijetu bio zacijelo uslovljen i izazovnom politikom susjedne
države čiji je glavni pobornik bio već nekoliko desetljeća upravo grof Hohenegg.
Wilhelm Četvrti, nordlandijski vojvoda, bio je vladar blage ćudi, kome po dobroti nije bilo ravna među
svim njegovim pređima, ali mu je na žalost nedostajala odlučnost potrebna čovjeku kome su povjereni
veliki i teški zadaci bez kojih se ne može zamisliti razvoj bilo koje države. Dobrota, koja jedne
usrećuje, drugima, kako se čini, nanosi štetu, krnji im čak njihova prava, i tako se dešava da jedan dio
stanovništva očinskog vladara obožava, dok drugi, neraspoložen prema njemu, u potaji čezne za
političkim promjenama.
Vojvodina kuća predstavljala je stariju liniju njegova roda, dok su grofovi Hohenegg pripadali mlađoj
liniji istoga roda. Po starom, neprikosnovenom zakonu vlast je prelazila na mlađu liniju ukoliko bi
starija linija izumrla. U to doba postojala je nada, odnosno bojazan da će do te promjene doći u
dogledno vrijeme. Vojvodin brak nije bio blagoslovljen djecom pa vojvoda nije imao nasljednika iz
svoje obitelji; jedino njegovo dijete, kći, bila mu je umrla nekoliko dana nakon poroda. Grof
Hohenegg, koji je bio odgojen zajedno s vojvodom i uživao neograničeno vladarevo povjerenje pa se
njime kao ministar predsjednik obilato koristio, imao je osjećaj da vlada zemljom i samo čekao da
vojvoda umre pa da on ili njegov sin preuzmu vlast. Bio je uspio da skupi sve konce uprave u svojim
rukama, da
»12
313podvrgne svojoj vlasti vojne snage i da diplomatskim vezama s inostranstvom ojača i proširi svoj utjecaj.
Sto odnbsi Nordlandije sa susjednom državom nisu bili naročito prijateljski, za to je snosio najveći dio
krivice on lično: zbog toga je pobudio opće čuđenje glas da je do posjeta prestolonasljednika i kneginjice
Aste došlo na njegovu pobudu. Da je taj posjet imao političku pozadinu, u to se nije moglo sumnjati, pa se
samo očekivalo da tu pozadinu i neupućeni uoče.
Bilo je to jednog poslijepodneva. Dva su putnika koračala po neravnoj gorskoj stazi što se uspela visoko nad
morem provlačeći se kroz mračne gorske klance poput korita presušena potoka iz kojega su ljudi izbacili
veće kamenje da bi put učinili prohodnijim. Po svemu se činilo da se davno poznaju. Po vanjskom izgledu
uvelike su se jedan od drugoga razlikovali.
Jedan je od njih bio visok, plećat čovjek, glave zarasle u gustu kosu," priprosta, dobroćudna lica, iz-brazdana
dubokim tragovima godina, a očiju pogleda oštra, otvorena. Rako je volio da mu čelo bude slobodno, bio je
odsjekao na svom šeširu širok obod koji čovjeku štiti lice od sunca. Trup i je bio ugurao u kratak
svjetlozelen kaput, s tako kratkim rukavima da su mu iz njih virili rukavi čisto oprane košulje, vrat omotao
bijelim, crvenim prugama išaranim šalom koji mu je dopirao do donjeg ruba plavog prsluka, a noge, koje su
se gubile u katranisanim mornarskim čizmama turio u hlače od žutog nankinškog platna. U hodu je bacao,
noge anno-tamo, kao mornar koji, ploveći godinama morem, ne umije više da pravo hoda po čvrstom tlu.
Drugi je bio onizak, mršav čovjek. Glavu je bio pokrio crvenom frigijskom kapom ispod koje mu je virila u
dugim kovrčama vrana kosa. Svojim koščatim licem, oštrih istočnjačkih crta, podsjećao je na Ciganina. Po-
kretljiv kao čovjek koji je navikao da se stalno seli, promatrao je svojim crnim nemirnim očima kraj kojim je
prolazio, zastajući pogledom čas na jednom, čas na drugom predmetu. Svojim jednostavnim udobnim odii-
jelom nije upadao u oči kao njegov krupan drug. Ali nesiguran mu je hod odavao također čovjeka koji se
vratio s dugog puta po moru.
314
Bili su otprilike istih godina, a ni u mišljenju se nisu mnogo razlikovali jedan od drugoga, što se moglo
zaključiti i po njihovu drugarskom razgovoru.
„Prokleto naporan put, zar ne, mili moj?" reče čovjek divovskog stasa. „Ni u snu nisam mogao pomisliti da
se čovjek u tom koritu na svakom grebenu može izvrnuti. Zašto moramo baš ovuda jedriti?"
„Ja moram da idem u ova brda", odgovori čovjek niska stasa. „Ali ti si mogao baciti sidro u posljednjoj
krčmi i tamo me sačekati."
„Baciti sidro? Da te nije bauk ugrizao, kad tako govoriš? Zar mi nisi ti sam pričao da ovdje ima sila gamadi
u koju se čovjek ne može uzdati, krijumčara, zvjerokradica i kako se još ti gusari zovu. Ne, ja te sama ne
puštam; gdje god bio ti, tu sam i ja, kormilar Balduin Šubert."
,,U redu, kormilaru: mi smo prijatelji, i prijatelji ćemo ostati na svim dužinama i širinama dok god se ti opet
ne ukrcaš na neki brod."
„Ja?" upita Šubert u čudu. „Zar ja sam? Ja se nadam da ćemo se nas dvojica zajedno ukrcati.,Ta ne misliš
valjda da ostaneš u tom bijednom narodu domaćih štakora?"
„Ti znaš, kormilaru, da ja volim more, ali ja ne mogu još danas reći neće li me prilike zadržati na kopnu."
„Prilike? Koji đavo može da spriječi tebe, mornara Karaveja, da se ponovo ne ukrcaš?"
„Iste prilike koje su me sad potjerale na kopno i u ova brda."
„Ja o tim prilikama nemam pojma. Ti me smatraš najboljim svojim prijateljem, a nisi mi o tim prilikama ni
jedne jedine riječi rekao. Zar je to pravo, je li? Odmah da si počeo odmotavati klupko, ako nećeš da te
propisno kaznim."
„Ne grdi me, starce. Dosad nije bilo prilike za razgovor o tim stvarima, ali sad ću ti sve reći." ,,U redu!
Otisni se već jednom od kopna!" „Kad si već navalio, čuj me! Tebi je poznato moje porijeklo i znaš da sam
ja Ciganin, koji..."
„Bilo tvoje porijeklo cigansko ili đavolsko, meni je to sasvim svejedno! Ti si vrijedna momčina, zato te
315ja i ne pitani da li ti je majka grofica ili skit.. .htio sam da kažem Ciganka."
„Eto, takav si ti! Ali nisu svi ljudi takvi. Mnogi turaju nos gdje ne bi trebalo da ga turaju. Tebi ću istinu
reći. Znaj, dakle, da je moj otac bio vajda, a moja majka vajdzina. Ja i..."
„Stani, starce! Sto znače te strane riječi, je li?"
„One znače na našem jeziku isto što i knez i kne-ginja na vašem. Ja i moja sestra Lilga bili smo jedina
djeca kojima je Bovanija podarila naše roditelje."
„Opet jedna riječ koju čovjek ne može pravo da izgovori ako ne zauzla sebi jezik."
„Bovanija je naša boginja. Lilga je bila miljenica našeg plemena, najljepša od svih naših djevojaka,
najveća naša radost i vrutak naše sreće; ona umije, naime, bolje od svih drugih naših žena da čita iz
knjige budućnosti i predskazuje smrtnicima sudbinu. Mnogi su se momci iz našeg plemena bili u nju
zagledali, ali ona se nije odazivala njihovim uzdisajima. Jednog dana stigosmo u Fiirstenberg gdje ona
ugleda mladog, lijepog grofa koji joj osvoji srce."
„Tko je to bio?"
„Bio je to jedan gospodin na visokom položaju, ali nitkov: bio je to grof Hohenegg."
„Do đavola! Sigurno je mislila da će postati grofica, zar ne?"
„Tko zna kakvim ju je brbljarijama predobio. Zaludio ju je pa nas je ostavila i pošla k njemu."
„I vi niste tražili da vam je vrati?"
„Tražili smo više puta, ali uvijek uzalud."
„Da sam ja bio njen otac ili brat, bio bih ja grofu oteo djevojku i odjedrio s njom, da me ni đavo ne bi
stigao."
„Stani, usijana glavo! Zar ribarski čamac da se upusti u borbu s oklopnjačom? Morali smo je smatrati
izgubljenom. Zatim smo bili prognani iz zemlje. Otac i mati mi umriješe. Nakon očeve smrti bio je na
meni red da postanem vajda u našem plemenu, ali ja se te časti odrekoh i odvojih se od svojih, jer sam
od oca na samrti bio preuzeo obavezu da bdijem nad Lilgom, odnosno da je osvetim, ako naopako
svrši. Jednom sam pokušao da se ušuljam u grofovu palaču, ali sam bio
316
uhvaćen i zatvoren. U zatvoru sam odležao nekoliko godina, a kad me najzad pustiše iz zatvora, moje
se robovanje time ne završi, jer me odvukoše na jedan školski brod na kojemu provedoh mnogo godina
kao zarobljenik. Tako sam pola svog života proveo na moru kao zarobljenik, dok jednim nismo bili
napadnuti pa smo bili primorani da spustimo zastavu i da se predamo. Najzad sam se oslobodio pa sam
služio pod raznim zastavama i tražio potom uvijek priliku da se vratim u domovinu. U tome sam
konačno uspio i sad neću više odavle otići dok se ne obračunam s grofom i ne saznam što se desilo s
mojom sestrom."
„Kome ćeš se obratiti da to saznaš? Zar grofu? Trebalo je onda da se uputiš u glavni grad, umjesto da
gaziš po ovom prokletom kamenju."
„Grof je svakako posljednji čovjek od kojega bih u tom pogledu nešto sigurno mogao da saznam. Ne
idem ja k njemu, ja idem našem lovenjiju."
„Kakva li je opet ta riječ? I što ona znači?" „Znači otprilike što i riječi zaštitnik, pokrovitelj, branič."
„Ili jatak, svodnik i slično, zar ne?" nasmija se kormilar.
„Pravo kažeš. Ciganin umije da se brani samo kad se ne obazire na zakon. Njegov se lovenji nalazi
stalno na granici između dvije zemlje, i lovenju, tim imenom nazivljemo mi, naime, njegovu kolibu, ne
smije on nikada napustiti; po njegovoj smrti u njoj će se odmah nastaniti drugi lovenji, i tako možemo
uvijek biti sigurni da ćemo u lovenji naći utočište i potrebnu pomoć. Sve tajne prethodnog lovenjija
baštini njegov nasljednik, i tako svaki lovenji može da odgovori na sva pitanja koja mu svaki
namjernik, pod uslovom da je Ciganin, postavi."
,,I takva jedna lovenja — jezik da sebi prigrize pomorac ako hoće da pravilno izgovori tu riječ! —
nalazi se na našem putu?^'
„Da, do nje imamo još samo dva sata hoda."
„Do đavola! Još dva sata? I ti to kažeš meni tako
mirno, kao da nisi nikad iskusio što znači biti žedan i gladan. Ja se osjećam kao brod koji se bez tereta i
ba-
317lasta ljulja na uzburkanom moru pa se svaki čas može da prevrne."
' „Tako se strašno valjda ipak ne osjećaš", pokuša da ga utješi Karavej. „Do lovenje ćeš svakako
nekako izdržati. Tamo ćemo već naći nešto što ćemo moći da u ždrijelo saspemo."
„Pa dobro, ako ne ide drukčije, nemam ništa protiv toga! A kuda ćeš kad izvršiš što si naumio? Vratit
ćeš se na more, zar ne?"
„Svakako, ako — ako pri tom ne zaglavim", odgovori mu sumorno pratilac. ,,U svakom slučaju ne mo-
raš ti mene da čekaš. Ja znam da ti ne rnožeš da dočekaš mornarsku plaću pa neću da te zadržavam. Ti
si mi time što si me otpratio u ova brda ionako već pomogao više nego što sam od tebe očekivao."
Kormilar ne reče ni riječi, samo kimnu glavom. Osjećajni Ciganin izrazi mu šutnjom svoju zahvalnost.
On nije pravo ni znao što je njegova prijatelja nagnalo da napusti more i stupi na čvrsto tlo kopna.
Bila je to stara priča. Kormilar je četiri godine ranije, kad je još bio običan mornar, bio upoznao u
jednom lučkom gradu jednu djevojku u koju se odmah zaljubio. Stvar se među njima brzo izvede
načistac. Vjenčanje se imalo obaviti čim on dođe do zarade kojom će moći da izdržava ženu. On se
zatim vrati na more i izgubi sasvim s vida svoju vjerenicu,' ali se zbog toga mnogo ne zabrinu. Nije on
bio čovjek od pera pa bi bio volio, kao što je običavao reći, natašte popiti tonu morske vode nego se
mučiti mrčeći crnilom bijeli papir. A što mu djevojka nije pisala, to je on smatrao znakom da i ona
osjeća istu odvratnost prema pisanju kao i on. Njemu je stvar bila jasna: ili nju ili nijednu drugu! Svaka
daljnja riječ bila je suvišna. Pred sedmicu dana bili su se Karavej i on nakon dugog putovanja po moru
iskrcali džepova punih novaca pa se kormilar bio odvezao u pratnji svog prijatelja u grad gdje je
stanovala njegova vjerenica, Tamo se razočara kao ni- <f, kad u svom životu. Djevojka ga je bila
zaboravila pa se udala za drugoga. Nakon vjenčanja mladi je bračni par bio odselio, ali mu nitko nije
znao reći kuda. Kormilar nije bio raspoložen da traga za djevojkom, stalno je mislio samo o jednome:
da što pnje odanle ode,
prvim brodom na kojemu bi se mogao zaposliti u svojstvu mornara. Najzad popusti ipak osjećajima
prijateljstva i dade se nagovoriti od svog prisnog prijatelja da ga prati u brda.
Misli kojima su se oba putnika bila sad predala nisu bile naročito vesele pa im je razgovor sad zapinjao.
Put kojim su bili krenuli stalno se penjao probijajući se između brda, kraj je postajao sve divljiji i
divljiji i kad Ciganin nakon poldrug sata pješačenja skrenu na jedan sporedni puteljak, tamne se grane
jela i borova sklopiše nad njihovim glavama. Nakon napornog lutanja stigoše najzad na jednu bujnom
paprati i trnovim grmljem obraslu čistinu na čijem rubu ugledale prastaru kućicu.
„Stigosmo!" reče Karavej, krenuvši prema kućici.
Ciganin zakuca na oniska vrata. Začuše se koraci čovjeka u papučama. Netko iznutra oprezno otvori i u
uskom otvoru pojavi se vršak nosa nalik na jastrebov kljun.
„Tko je tu?" zapita unjkavim glasom čovjek koji je bio oprezno otvorio vrata.
„Tko stanuje "ovdje?" obrati mu se pitanjem umjesto odgovorom Ciganin.
„Lugar Tirban."
„Lično on?"
„Da."
„Da li je ta kuća lovenja, sklonište Cigana?"
„Što mislite time da kažete?"
„Pitam vas da li ste vi lovenji!"
„Hm. A tko ste zapravo vi, kako se zovete?"
„Ja se zovem Karavej."
„Karavej? Lilgin brat koji je jednom imao da postane naš vajda pa je poslan na more jer ga se grof
uplašio?"
„Da, ja sam to."
Sad se vrata sasvim otvoriše, i na njima se ukaza starac. Bio je to mršav, duboko zgrbljen čovjek, sitnih
i lukavih očiju u kojima je plamtjela mladenačka vatra. Brzam i odlučnim korakom priđe došljaku i
pruži mu ruku.
318
319„Dobro mi došao, gospodaru. Bovanijin blagoslov neka siđe na tebe u času kad ulaziš u moju
siromašnu kućicu. A tko je taj čovjek što te prati?"
„Prijatelj u koga se možeš uzdati kao i u mene."
„Dobro mi došao onda i on! Uđite i zadovoljite se onim -čime vas mogu da ponudim."
Oni uđoše u nisku sobu, u kojoj ugledaše pored sirotinjskog ležaja samo još jedan priprost stol i dvije
isto tako priproste klupe.
„Spomenuo si ime moje sestre", započe Karavej pošto sjedoše. ,,2ivi li još?"
„Živi i uživa velik ugled u svom narodu."
„Ona živi!"
Jedine te dvije riječi reče Karavej, ali njima dade oduška velikoj svojoj ljubavi prema sestri. U sobi za-i
vlada časkom tišina: radosna vijest bila je dubokoj uzbudila mornara.
„Gdje mogu da je nađem?" zapita zatim pošto se pribra.
,,U gradu."
„Hvala Bovaniji! Onda ću je već danas moći zagrliti! — Nego, reci mi ima li ona čovjeka iz našeg
naroda?"
„Nema."
„Ili — ili — djece?"
„Nema — pravo da kažem, ja ne znam."
,,E, dobro.'A sad nam daj da založimo nešto. Mi smo prevalili dug put pa smo ogladnjeli."
Starac priđe svom priprostom ležaju koji se sastojao od vreće pune suhog lišća "i odmaknu ga u stranu,
a zatim podiže poklopna vratašca koja su se nalazila pod ležajem i izvuče iz tajnog skrovišta velik vrč
pun vina i omašnu šunku kojom su se mogla zasititi četiri domaća štakora.
„Sjednite za moj sirotinjski stol i prionite za jelo i piće kojim vas vaš sluga može da posluži!"
Dvojicu putnika nije trebalo suviše nuditi, oni se odmah dadoše na posao. Prvi se lati vrča kormilar i
povuče duboko iz njega. Odloživši ga potoni na stol, osmjehnu se i reče:
„Takav .sirotinjski' stol ja volim. Otkud vam takvo odlično vino i slasna šunka, Tirbane?"
320

„Pa, eto, imamo mi izvjesne veze", reče Tirban skromno. „Kraljica Cigana nije siromašna pa neće da
joj podanici skapaju od gladi i žeđi."
Obojica putnika dadoše se svojski na posao i ubrzo isprazniše vrč, a od šunke ostaviše samo kosti.
Obri-savši prste o hlače, Karavej ustade.
„Od srca ti zahvaljujemo, Tirbane, na gostoprimstvu. Bovainija će te za nj obilato nagraditi. A sad
moramo ići."
„Već ideš, a nisi mi ispričao što si sve doživio u tim godinama otkad si nas ostavio?"
„Da, idem. Saznao sam od tebe da je Lilga još živa pa sad nemam mira dok je ne vidim. Nego, jedno
sam gotovo zaboravio: lozinku nam kaži, da nas putem ne zaustave!"
„Lozinku?" upita Tirban, a usta mu se pri tom iskriviše u osmijeh. „Lako ju je upamtiti, ona glasi da-
nas: .Karavej'."
„Kako, Karavej?" ponovi Ciganin u čudu. „Ta muzika prija mom uhu, jer mi ona dokazuje da me Lilga
nije zaboravila; blagoslov sišao na nju!"
Uskom stazom stizalo se sa čistine, na kojoj se nalazila Tirbanova koliba, ubrzo u gustu jelovu šumu.
Sto se čovjek dalje uspinjao, jelova je šuma postajala sve rjeđa, dok najzad nije sve više ustupala
mjesto niskim borovima. Kraj je pri tom postajao sve điv-Ijiji; iz tog spleta klanaca i provalija, hridina i
strmih vrleti, zalutali stranac bez tuđe pomoći ne bi se bio mogao odanle nikako izvući. U tom kraju
mora da je nekad, u pradavna vremena, živjelo neko divovsko pleme: gromade hridina, teške najmanje
dvadeset centi, služile su divovima kao lopte kojima su se oni igrali, a po tihim vrletima koje su se
dizale put neba silazili su oni, kad bi im se prohtjelo, u dolinu, kao Po stepenicama, sa svojih vrtoglavih
visina nad kojima su samo orlovi kružili, vijući na njima svoja gnijezda.
Daleko gore, gdje su iskrivljene smreke jedva još nalazile hrane — bili su to otoci, zalutali u moru krša
— dizao se strm brežuljak, okružen uskom stazom. Lijevo od njega zjapio je ponor, a desno se uzdizalo
vrletno stijenje. Samo čovjek koji ne pati od
21 Žezlo l čekić
321vrtoglavice mogao se tu, između neba i zemlje, osjećati sigurnim. Deset minuta hoda dalje hridi su
se povlačile, i put se završavao na jednoj izbočini u obliku kruga na kojoj je moglo stati ne više od
trideset ljudi.
Veličanstven vidik pružao se odanle zadivljenom oku. Sunce je upravo zalazilo i grimizom svog zalaza
zasipalo čitavu zapadnu stranu neba. Činilo se kao da vrhovi brda tonu u krv, koprene magle da se
vuku prema brdima, kao da žele da se rasprše pod cjelovima sunca na zalazu, a duboko dolje da se
skupljaju sjene i čekaju čas kad će se posljednja zraka ugasiti pa će one moći da zavladaju gorom i
dolom.
Čaroban je bio pogled koji se čovjeku pružao s tog mjesta daleko od svijeta. Ali ono dvanaestak ljudi
što su u slikovitim položajima ležali ondje na zemlji kao da nisu imali smisla za te ljepote. Ili ta igra
prirode nije možda za njih bila više nikakva novost pa ih je već davno bila zasitila. Sudeći po njihovu
odijelu bili su to Cigani. Čučali su stiješnjeni jedan do drugoga na zemlji i uživali u kartanju prljavim
pohabanim kartama, dodavajući pri tom jedni drugima bocu koja je uokrug kružila.
Svjetlo sunca na zalazu bilo je ondje gore još dovoljno jako pa je čovjek 'mogao da razabere da se
upravo na mjestu gdje se brdo bilo najviše povuklo nalazila jedna spilja. Prilaz k njoj bio je sad zakrčen
ljudima koji su upravo bili sjeli pred sam -ulaz u nju, kao da čuvaju kakvu dragocjenost, skrivenu u
spilji.
Da je tko mogao da se neprimijećen prišulja mimo tih čuvara do samog ulaza u spilju, bio bi se začudio
kad bi vidio što se u spilji nalazilo. Spilja je bila nastanjena: u njoj se nalazilo samo nekoliko pokrivača
što su, nabačeni u neredu jedan preko drugoga, služili kao ležaj i nekoliko glinenih posuda koje su
očito služile kao kuhinjsko posuđe. U dnu spilje drugi jedan otvor vodio je u drugu jednu jazbinu, a
možda i u više njih.
Spilja je bila stan jedne žene, već poodmakle u godinama, odjevene u šareno ruho, koja je sjedila na
jednom pokrivaču u blizini samog ulaza u spilju. Bila je to Lilga, vladarica Cigana. Zamišljena, bila se
u
322
taj čas zagledala tamo u daljinu, kao da se prizor sunca koje je upravo zalazilo nje nimalo ne tiče. U li-
jevoj je ruci držala nekoliko međusobno nepovezanih papira. Ti su papiri morali biti za nju neobično
važni, jer ih je stalno oprezno desnom rukom listala. Okrećući te papire, kao što se pri kartanju okreću
karte, ličila je na jednu od onih starogermanskih boginja što drže u rukama sudbinu smrtnika i njom
upravljaju nevidljivim koncima.
Najzad, kao da je sa svojim mislima izišla nači-stac, savi pažljivo papire, umota ih u jedan rupčić i turi
mali omot u njedra. Potom se diže i priđe ulazu.
„Horgi!"
Jedan mlad čovjek lukava izgleda ustade l, ođa-zvavši se njenom pozivu, uđe s njom u spilju.
„Imaš li da mi javiš kakve novosti?"
Glas joj je zvučao ponešto umorno, kao da Joj riječi teško izlaze na usta, mada se po njenom oštrom
pogledu moglo vidjeti da je još uvijek odlučna kao nekada.
„Nemam", odgovori joj mladić.
„A što radi naš dragi Ambrozije Natter koji se toliko trudi da me pronađe?"
Mladić se nasmija i pri tom pokaza svoje Sjajne zube. ,,Oh, vajdzina, toga. smo sjajno zaveli u bludnju.
Njegove su uhode sad za petama Petermannu koga sam pred nekoliko dana — ti znaš, gospodarice, da
se ja razumijem u te .poslove — obukao u ženske haljine i namazao ga Učilom. Sad te traže u
sjevernom dijelu zemlje, dok mi vrebamo na južnoj granici na šarana i sigurni smo da nam neće uteći."
Vajdzina se nasmiješi. „To si lukavo udesio! Riješili smo se za neko vrijeme najopasnijeg čovjeka, u
najmanju ruku bar dok ne primijeti da je nadmudren. — Sto si čuo o kovačevu sinu?"
„Natter mu je, naravno, stalno za petama. Na žalost izgleda da nam doktor u lukavosti nije ravan, jer bi
inače bio učinio ono što smo mi učinili pa bi se bio pobrinuo da nađe čovjeka slična sebi. To je čovjek
koji zaslužuje puno poštovanje. Ja mu se divim kako uspijeva da drži na oku te lopuže koji uhode svaki
njegov korak."
21«
323Lilga kimnu glavom zamišljeno. „Da, znam, to je čovjek vanrednog kova. — Vi, nadam se, bdijete uvi-
jek nad njim, zar ne?"
„Ne brinite, gospodarice! Ništa njemu ne može da naudi Natter sa svom svojom družbom, dok ga štiti poput
štita moćne Bovanije ruka Boinjara."
Vajdzina zašutje. Nekoliko trenutaka zatim nastavi s izvjesnim oklijevanjem: ,,A Katom... a Nur-vannpaša?
Kad će on doći na sastanak?"
„Naši su ljudi javili da će za jedan dan hoda stići na sastanak koji smo zakazali. Na sastanak u određeno
vrijeme stići će i dr Brandauer o čijem sam te dolasku izvijestio-već juče."
„Hvala na tom Bovaniji! Sastat će se, dakle, tri ličnosti koje imaju da odluče o sudbini Nordlandije. — Tako
je i pravo, Horgi! A sad možeš ići!"
Ostavši sama, Lilga leže na ležaj i pokri lice rukama.
„Doći će, dakle •— uistinu će doći... Katombo, moj dragan iz mladih mojih dana... jedini -kojega sam
uistinu... uistinu voljela... Svojim će mi dolaskom dokazati da mi je oprostio. Oh, prekasno sam uvidjela
kakva sam čovjeka s njime izgubila!"
Sva se strese, od tuge se zgrči, a pri tom joj pote-koše suze ovlaživši joj ruke kojima je bila pokrila lice.
Misao da joj je život promašen natjera je u očaj.
Iz mračnih je misli trgnu jeka nečijih koraka. Jedan je Ciganin stajao na ulazu u spilju. Brzim pokretom ruke
uredi ona sebi kosu, i opet je bila ono što je već godinama bila — kraljica Boinjara.
„Što si došao, Ćemba?" upita ona čovjeka koji je upravo bio ušao u spilju.
„Gospodarice, dva čovjeka žele da govore s tobom."
„Tko su oni? Nisi li ih pitao kako se zovu?"
„Nisu htjeli da mi kažu. Ali lozinku su znali."
„Opisi mi ih!"
„Jedan je visok, plećat, a, sudeći po hodu mu i držanju, rekao bi čovjek da je pomorac, jer hoda kao da se
nalazi na brodu što se ljulja; drugi je znatno niži od njega i liči sasvim na naše ljude."
„Pusti ih da uđu, ali ostani u blizini, za slučaj da se radi o kakvim uhodama."
324
Čovjek se udalji, a malo zatim pojaviše s« ona dva najavljena čovjeka. Bili su to kormilar Balduin Schu-bert
i njegov prijatelj Karavej.
„Tko ste vi, i tko vam je dao lozinku?"
kormilar se zagleda s nepritajenim čuđenjem u vajdzinu, ali samo Karavej progovori:
„Lovenji nam je dao sva potrebna obavještenja." Zatim priđe sasvim blizu Lilgi. „Pogledaj me, pa ti neću
možda trebati reći kako se zovem. Svakog dana misliš na mene. Zar nisi moje ime uzela za posljednju
lozinku?"
Saslušavši pažljivo prve Karavejeve riječi, uze neznanca za ruku i odvede ga bliže ulazu u spilju, jer je sp'ilja
bila već pomalo utonula u suton. Oštro mu se zagleda u oči, a zatim, sva iznenađena, pade na koljena pred
njim i pruži, dršćući, ruke prema bratu:
„Karavej!"
Mornar privuče vajdzinu na svoje grudi. Čitav ljudski vijek nisu se braća bila vidjela. Bol ju je čitavo to
vrijeme mučila kidajući joj srce kao što plug otkida zemlji grudu po grudu. A tko je tome bio kriv? Lilga,
negdašnja ruža Boinjara, sad već uvela i ogoljela ...
„Karavej, oprosti mi!"
„Davno ti je već sve oprošteno!" >
Hrabrom kormilaru zablistaše u očima suze. N« mogavši se više uzdržati, priđe im bliže.
„Do đavola! Ne mogu više da izdržim od radosti i milja! Dajte da vas zagrlim, tebe, mili moj brate, i tebe,
Lilga, ako nemaš ništa protiv toga. Prosto sam opijen radošću, kao da sam svoju — svoju — vjerenicu ..."
Odjednom se prekide. Shvati da to nije bila prilika da otkriva osjećaje svoga srca.
»Tko je taj čovjek?" zapita Lilga.
»On je moj najbolji prijatelj, a zove se Balduin Šubert. Možeš mu slobodno pružiti ruku, Lilga, on to
zaslužuje."
Vajdzina ga pogleda upitno i pruži mu ruku. Njen Pogled kliznu s njegova lica na njegovu ruku, koja Je,
onako teška, ležala u njenoj. Neko se vrijeme činilo kao da čita iz nje, a onda odvuče kormilara pred ulaz
825u spilju i pokaza lijevom rukom u smjeru sunca koje je bilo maločas zašlo i posljednjim svojim
zrakama bojilo vrhove brda.
„Boginja dana napustila je zemlju pa su se brda zaodjela u tamno ruho tuge. Ali samo za kratko vrijeme
jer će za nekoliko sati boginja ponovo pokazati svoje sjajno lice. Tako će se i tebi ponovo ukazati tvoje
sunce, za koje si mislio da ti je zauvijek zašlo, opet ćeš ga ugledati, a s njim i zalog koji je od tebe
dobilo."
Pošto izreče te riječi što su zvučale poput kakvog proročanstva, Lilga pusti kormilarovu ruku i čas
zatim nestade u spilji.
„Do đavola! Što je to bilo? Što je tim svojim riječima htjela da kaže? Možeš li mi ti to objasniti,
Karavej?"
„Svakako", nasmiješi se onaj. „Ta njene su riječi bile sasvim jasne. Ona je zacijelo nišanila na tvoju
nestalu vjerenicu."
„A kako može tvrditi da ću je ponovo naći, a nije mi rekla ni kada ni gdje ću je naći."
„To, na žalost, ne znam. Ja mogu da ti kažem samo jedno: moja je sestra, kao što sam ti danas već
pričao, obdarena darom predskazivanja u mnogo većoj mjeri negoli ikoja druga žena njenog roda i ple-
mena, zato činjenice nikad nisu porekle ono što je ona prorekla."
,,A zalog koji je ona spomenula. Zar... zar... do đavola! Kad bi to bar mladić bio — mladić od oka!"
„Neka te sad zbog toga glava ne boli, stari moj prijatelju. Budućnost će nam otkriti ono što nam je
danas još skriveno. Zato predlažem da sad uđemo u spilju, jer, ako me moja glava ne vara, tamo'nas
čeka svečana gozba kakvom nas, stare vukove, ne časte svaki dan. Nalijevo krug, kormilaru, naprijed s
vjetrom u krmu!" ...
Dalje zgode, o kojima će biti još govora, pokazat će, mada možda tek kroz koju godinu, da je Ciganka
tačno predskazala budućnost.1
1
Vid. roman Karla Maya: „Otok dragulja"
7. U KRIJUMČARSKOJ KRČMI
Otprilike dva sata hoda daleko od granice nalazi se gradić Waldenburg, okružen visokim brdima kroz
koja se putnik poštanskim putem teško probija. S jedne strane* toga puta, na jednoj gorskoj stazi,
nalazi se usred šume jednospratna kuća. Nad njenim se vratima nalazi, pribijena, drvena ploča s
natpisom „Krčma". Pita li stranac krčmara ima li u toj skromnoj kući žednih gostiju, ovaj će mu,
doduše, odgovoriti da ima, ali će gost sam danju uzalud čekati da nekoga vidi.
Samo upućeni znaju da u tu kuću vrlo često ulaze i iz nje izlaze, šuljajući se tajno, poput sjena izvjesni
ljudi; a znaju i to da noću u zadimljenoj sobi jedva mogu da stanu svi ti ljudi što u nju nečujno zalaze,
da zatim nečujno iz nje i iščeznu.
S prostora pred vratima krčme pruža se čovjeku pogled u dolinu i na kolni put koji se u bezbroj vijuga
spušta u nizinu. Šuma je na tom mjestu isječena, pa se čini da je to namjerice učinjeno, da bi krčmar iz
svog skrivenog prebivališta mogao uvijek držati na oku cestu.
Iza krčme nalazi se mali vrt s grubo istesanim stolom i s nekoliko isto tako grubo istesanih klupa. Za
stolom su toga dana sjedila tri čovjeka. Jedan je od njih bio krčmar, a druga dvojica, kormilar i mornar,
već su čitaocu poznati. U živom razgovoru nisu zaboravljali da s vremena na vrijeme bace pogled na
poštanski put koji se u svojim posljednjim vijugama mogao u cijelosti vidjeti.
326

L
327,,A ja vam kažem", reče krčmar, „da je .Tigar' crnog kapetana bio brod s tri jarbola koji je bio kadar
da se ogleda i s najvećom fregatom. Ja sam govorio s jednim čovjekom koji je služio na jednom brodu
koji je pao u šake gusaru. Tome se čovjeku ukazala prilika da gusarov jedrenjak izbliza posmatra."
„Koješta!" promrmlja Karavej. „Ja vam mogu reći tačno kakav je brod taj ,Tigar'. To je u stvari korveta
sa sedam topova. Ja sam je lično vidio, pa ćete mi valjda vjerovati."
„Zaista?" usprotivi mu se kormilar. „Časnu ti riječ dajem da je to bio brik s dva jarbola. Kad sam pred
nekoliko godina bio ukrcan na ,Lastavici', sreli smo ga na pučini pa smo htjeli da s njim zametnemo
razgovor, ali je on mario za nas koliko i mjesec za' pseto kad na nj zalaje."
„Čudno!" čudio .se krčmar. „Jedrenjak s tri jarbola, korveta, brik s dva jarbola — ni sam đavo ne bi se
tu snašao! Što se mene tiče, ja taj gusarski brod nisam uopće vidio. Volio bih samo da znam da li je
kapetan na tom brodu bio zaista Crnac, kao što se to priča, i što je sada" s njim. Ima već podosta
vremena što se o njemu ništa ne čuje."
Karavej se nasmiješi ispod brka. On je od Lilge bio saznao tko se krije pod imenom Nurv'an.-paše pa je
na pitanje tko je u stvari ,crni kapetan' mogao jedini da dade sasvim tačan odgovor. Međutim, kako nije
htio da krčmara utjera u laž, on odgovori ukratko:
„Kapetan je iskusna ljudina, vjerujte mi i ne pitajte dalje. Zubat je to čovjek, gusar koji se i po naj-
većem vjetru obara na svoj plijen. U manevrisanju brodom nitko mu na svijetu nije ravan. Moral da je
u samoga đavla izučio svoj zanat."
„Hm", upade mu sumnjičavo u riječ krčmar, „ima još ljudi koji umiju, možda i bolje od njega, da ma-
nevrišu brodom."
„Zar zaista? Biste li mogli da mi nekoga spomenete?"
„Nije li vam bar po čuvenju poznat Falkenau?"
„Falkenau? Grom i pakao, pravo kažete; ta bi se momčina mogla uhvatiti u koštac možda i s ,crnim ka-
petanom'. A gdje se on sad nalazi?"
328
Negdje u Istočnoj Indiji ili na Južnom moru, kako sam čuo. Momku je sad jedva nešto više od dvadeset
godina; sam je đavo u njemu, pa ga šalju kud se nitko drugi ne bi odvažio da pođe. Sjetite se samo
njegovih podviga kad je nedavno Suđlandija zaratila na svog južnog susjeda."
,,A vi ga znate?"
„Po viđenju, a i to samo izdaleka."
„Kad ste ga to vidjeli i gdje?"
„Upravo u posljednjem ratu, u kojem sam i ja kao dobrovoljac učestvovao. Treba, naime, da znate da
sam ja kao rođeni Sudlanđanin služio mnogo godina u sudlandijslkoj ratnoj mornarici pa sam tek nakon
posljednjeg rata prešao preko granice i tu se nekako smjestio."
„A kako je zapravo Falkenau dospio kao dobrovoljac u Sudlandiju?"
„Vama je sigurno poznato da Nordlandija donedavna nije značila ništa, ili gotovo ništa, kao pomorska
vlast. Bilo je, dakle, jasno da se mladi Falkenau kao pomorac mogao školovati kod nas bolje negoli u
svojoj domovini. Osim toga njegova obitelj ima tamo prijeko i posjeda, pa mu se misao da u Sudlandiji
stupi u dobrovoljce sama od sebe nametnula."
. „Ja sam čuo za taj njegov podvig, koji ste vi maločas spomenuli, ali nisam pobliže u samu stvar
upućen. Čime se on to upravo istakao?"
„Sad ću vam reći čime. Nakon izvojevane pobjede mi smo gonili neprijateljsku mornaricu do same
obale. Ondje se ona sklonila u ušće rijeke, pod zaštitu jake tvrđave. Da je dalje gonimo, na to nismo
smjeli ni pomisliti; jedino što smo mogli da učinimo bilo, je da je blokiramo. To nam je ubrzo dodijalo,
a bilo bi nam još i više dodijalo, da nismo kadšto uznemirivali neprijatelja: to je bio jedini način da se s
vremena na vrijeme malo trgnemo iz mrtvila u koje smo bili zapali. U svim tim pothvatima učestvovao
je uvijek i poručnik Falkenau koji je onda postao kapetan. Jednom se pročulo da će zapovjednik
neprijateljske tvrđave prirediti u čast pomorskih oficira ples ili neku sličnu zabavu. Upravo je Falkenau
bio donio tu vi-
329jest. Ukoliko "bi istinitost te vijesti bila utvrđena, to je mogla biti zgodna prilika da se neprijatelju
na neki način napakosti. Bilo je zato odlučeno da se na obali iskrca smion i lukav čovjek koji će ispitati
da li vijest odgovara istini."
„Naravno, za taj je podvig izabran Falkenau, zar ne?"
„On se sam javio. Već je popodne bilo odmaklo, kad je čamac, kojim je trebalo da se Falkenau preveze
na kopno, krenuo. Zaveslavši najprije put pučine, mornari skrenuše nakon nekoliko sati u širokom luku
prema obali i pristadoše na jednom nenastanjenom mjestu. Oboružan samo revolverom i nožem, od-
jeven kao običan mornar trgovačke mornarice, Falkenau uspje da se odšulja do rijeke gdje sazna da će
se zakazana zabava zaista održati. Kako se međutim već bilo spustilo veće, svi su se oficiri već bili
okupili u tvrđavi."
„Do đavola, onda je zakasnio sa svojim izvještajem! Dok se vratio, sigurno je već bilo svanulo jutro."
„To je i on pomislio, zato odluči da postupi smjelo i na svoju ruku. Pođe na admiralski brod i..."
„Na admiralski brod! Prava ludost!"
„Ne. Sve je bilo dobro smišljeno. Oni su dobro znali da se mi nećemo usuditi da zađemo u rijeku. Kako
su se osjećali posve sigurnima, svim je oficirima, osim najmlađem kadetu, bilo odobreno da posjete
ples. Kadetu ne preostađe ništa drugo osim da se ljuti što mora ostati na brodu. Da ga na neki način
utješe, da-doše mu ruma i šećera, a za momčad skuhaše jak grog. Svi su upravo bili u tom poslu, kad se
Falkenau javi iz svog čamca i zamoli ih da mu dopuste da se popne na brod. Zapitaše ga što želi, a on
im odgovori da br želio predstaviti se kapetanu i zamoliti ga da ga zaposli na svom brodu. „Kapetana
nema na brodu", odgovoriše mu. „Na brodu se od oficira nalazi samo kadet. Popni se slobodno na brod,
momče!" Poručnik se pope uz konop za koji je bio vezan čabar i stade pred kadeta. Ovaj ga zapita za
ime i čin, i, zadovoljan njegovim odgovorom, reče mu: „Možeš slobodno ostati na brodu i sačekati
kapetana. Ja sam uvjeren da će te zadržati. Upoznaj se s ljudima i predstavi se
330
vođi palube. — Falkenau ih posluša, i svi ga drugarski dočekaše, pogotovu kad malo zatim zamoli da
mu dopuste da ih počasti rumom. Kadet se tome ne usprotivi, i kuhar siđe u spremu po piće."
„Opasna, ali dobro smišljena misao pala mu je
na um!"
„I ja sam tog mišljenja, jer se nakon jednog sata već pokazalo djelovanje groga, ruma i duhana. Nitko
nije bio baš pijan, jer su svi bili otporni, a ni pića nije bilo previše, ali ipak sve savlada ubrzo san; i sam
kadet siđe u kabinu da malo prilegne. Falkenau se sad ponovo spusti po konopu u svoj čamac, zavesla
prema krmi neprijateljskog broda, izvadi iz džepa nož i presiječe njime debelo uže kojim je brod bio
vezan za sidro. Sad je brod bio vezan samo još za dva manja sidra; pošto Falkenau i tu presječe užad,
brod se polako pokrenu."
„Do đavola, kakva smjelost!" čudio se Šubert. _ „Potom podiže čamac do visine broda, skoči na palubu
i pohita prema kormilu, pa odriješi konop kojim je kormilo bilo pričvršćeno, usmjeri polugu u željenom
pravcu, a zatim je ponovo učvrsti. Legavši zatim i sam na jedno spušteno jedro, spremi se da sačeka
kako će ,se stvari dalje razvijati. Vrijeme se poče kvariti. Na rijeku se spusti gusta magla, a malo zatim
sitna kiša poče da škropi palubu. Struja je nosila sobom brod, ali tako lagano i jednolično, da bi se čov-
jek bio mogao zakleti da je još usidren. Tako prođoše otprilike dva sata. Smjena zateče mornare pijane
od sna. Jedni odmah zaspaše, a drugi, koji su bili tek ustali, umotaše se u spuštena jedra, potražiše
zaklonilo mjesto gdje neće biti na udaru kiše i tamo lego-še. Struja je nosila brod prema moru. Magla
se međutim razrijedi, i straža na jarbolu ugleda odjednom pred sobom dva svjetla pa dade znak za
uzbunu. Prvi se pojavi kadet. —> „Sto je?" — „Vidim dva svjetla. Dva broda plove nam u susret!" —
„Da to neprijatelj ne nasrće na nas! Hej, momci, svi..." Ne dospje da izda zapovijed, jer se u isti čas
Falkenau nađe pored nJega pa ga udari motkom po glavi i obori na tlo. Hrabri Falkenau bio je prije toga
lokotom
331zatvorio spavaonicu pa su na brodu bile sad slobodne samo četiri straže. Straža dodijeljena jednom
jedru prođe jednako kao i kadet: svezana, ne maknu se više i zapade u tvrd san. Straža na desnom boku
nije bila primijetila ništa, jer je bila zaspala upravo kao i mornar koji je bio na straži na lijevom boku
broda, pa ih poručnik lako savlada. Ista sudbina snađe i stražu na kormilu. Smjeli poručnik postade
sada gospodar palube, i to u pravi čas, jer uto odjeknu poziv upravljen brodu. „Ej, brode, baci sidro!"
— „Neprijateljski admiralski brod zaplijenjen, zapovijeda njime poručnik Falkenau", odjeknu s broda
poručnikov odgovor — „Đavolska posla! Stani, inače otvaramo vatru!" , — neprijateljski je brod,
naime, bio dopro do izlaza iz rijeke pa je upravo trebalo da prodre na pučinu između dva naša broda.
Falkenau je bio svjestan da se približava odlučan čas pa se javi lozinkom i viknu: „Bacite ovamo
čakije; brod će se primaknuti vama. Samo brzo!" — Lozinka postiže cilj. Falkenau priđe brzo kormilu,
odriješi uže i pristade neprijateljskim brodom tik uz naš brod. Na neprijateljski brod, za-kvačen
čakijama, skoči u isti čas tridesetak naših mornara koje Falkenau radosno pozdravi. Nije ni njemu bilo
lako, vjerujte mi, jer je protiv sebe imao čitavu posadu velikog ratnog broda. Buka probudi momčad u
spavaonici. Nakon mnogih uzaludnih pokušaja da se popnu na palubu, neprijateljski mornari probiše
najzad vrata, ali se na palubi snebiše od čuda: uz neprijateljski brod, uz drugi njegov bok, bio je pristao
još jedan naš linijski brod, pa ih naši mornari dočekaše u velikom broju i začas ih savladaše. O zalazu
sunca Falkenau je već stajao pred admiralom koji mu povjeri zapovjedništvo nad zaplijenjenim brodom
s time da odvede brod u jednu domaću luku. Za svoj podvig, na koji bi se rijetko koji hrabar oficir bio
odvažio, bi odlikovan visokim ordenom i unaprijeđen za kapetana korvete. Ja sam ga izdaleka vidio
kad je na zaplijenjenom brodu prolazio mimo nas, ali ne znam da li bih ga prepoznao da se sad sretnem
s njim. On se zatim vratio u Nordlandiju gdje je s istim činom preuzet u mornaricu. Dakle, što kažete o
svemu tome?"
Saslušavši ga do kraja bez riječi, otvorenih usta, kormilar lupi šakom o stol, tako da se vrč sav strese, i
uzviknu:
„Do đavola! Priznajte odmah da ste sve to izmislili, ako nećete da ove moje šake naprave sad od vas
kašu. Pričajte vi toi babama, a ne meni!"
Krčmar uze mirno vrč i potegnu iz njega dug gutljaj, a zatim obrisa sebi polako vinom ovlaženu bradu.
„Namažite mi slobodno lice katranom ako sam samo jednu lažnu riječ rekao. O tom se podvigu uo-
stalom priča širom Sudlandije. O njemu već l vrapci pričaju, a djeca saznaju za nj u školi učeći historiju
ove zemlje."
„Vi nam niste, dakle, podvalili?"
„To mi nije bilo ni nakraj pameti."
„Ako stvari zaista stoje tako, onda — i on udari po drugi put snažno šakom o stol — onda želim samo
da jednom vidim tog momka od oka pa da ga zamolim da me uzme na svoj brod za mornara. Ej, što bi
se majci dijete radovalo!" ...
Dok se taj razgovor vodio u krčmi, cestom su se tanđrčući uspinjala uz brojne vijuge otvorena kola. Na
kočijaševu je sjedlu sjedio mlad čovjek, po odijelu sudeći vjerojatno sluga, čije je biće odavalo nešto
što nije bilo u skladu s njegovim vanjskim izgledom: uz njegovo divno građeno tijelo bilo bi bolje od
odijela sluge pristajalo odijelo druge vrste. Činilo se da svu svoju pažnju obraća gorskom kraju kroz
koji su kola prolazila, a u stvari nije gubio ni jednu jedinu riječ od razgovora koji su dvije osobe u
kolima vodile. Uz pristala čovjeka, koji je, po svemu sudeći, već davno bio prešao četrdesetu godinu
života i upadao u oči zrakom i suncem opaljenim licem i dugom crnom bradom što mu je sezala do
grudi, sjedila je mlada djevojka, koja je svojom ljepotom podsjećala na žene s toplog juga. Bila je
podigla veo kojim je bila navikla da zastire lice pa je radoznalim pogledom svojih sjajnih očiju
promatrala okolinu koja joj je
bila strana, očito uživajući u vožnji kroz onaj gorski kraj.
232
333Dosjetljiv
čitalac sigurno je već pogodio da su to bili u stvari Nurvan-paša, njegova lijepa kćerkica i
Frick Wilmers, zapravo prerušeni mladi barun Fal-kenau.
„Koliko imamo još do cilja, tatice?" nastavi mlada djevojka tim pitanjem razgovor.
„Još samo pola sata."
„Znači da ćemo onda tamo prijeko, s onu stranu granice, biti već u Nordlandiji?"
„Svakako."
,,Oh, kako se tome radujem!"
Paša pogleda svoju kćer s izrazom čuđenja. „Zašto?"
„Pa ti to znaš, tatice!"
„Ja? Ja ne znam ništa, dijete moje!"
„Hajde, nemoj da se praviš kao da si zaboravio da je čovjek koji mi je spasio život porijeklom Nordlan-
đanin! Ti ne običavaš zaboravljati!"
Paša se nasmija. „Istina je! Ja ipak ne bih bio zaboravio ime svog spasioca", reče on vragolasto.
Sulejka se namrgodi, iskrivivši pri tom dražesno ustašca. „Tatice, kako možeš biti tako zločest! Praviš
se kao da ne znaš da nisam ja tome kriva. Ti znaš dobro da je stranac dao svoju posjetnicu mojoj prija-
teljici, a ne meni. Jesam li ja kriva što ona nije pazila da je ne izgubi? Mnogo mi je žao što ne mogu ni
da. izrazim zahvalnost svom spasiocu."
„Možda ćeš ga ipak naći."
„To je moguće, jer znam bar da je imao čin kapetana korvete. To je jedino što je moja prijateljica
upamtila."
„Nije, dakle, sasvim isključeno da ćemo ga pronaći. Nordlandija nije neka velika pomorska vlast. Lako
ćemo se raspitati. Kapetana u nordlandijskoj mornarici sigurno nema mnogo, pa nam neće biti teško da
utvrdimo koji su nordlandijski brodovi u vrijeme kad si ti spašena plovili po egipatskim vodama." „Ti
ćeš se, dakle, pobrinuti da to saznaš, tatice?" Paša joj se zagleda u svježe lice, nasmiješivši se pri tom.
„Zar ti je toliko stalo do toga da ga pronađeš? Očito si se zasitila mog društva pa čezneš za promjenom,
zar ne?"
334
„Kako možeš da kažeš nešto tako ružno?" odgovori "mu ona, pogledavši ga prijekorno. „Ti znaš da se
ja najprijatnije osjećam u tvom društvu i u društvu našeg Fri... našeg sluge. Ja druge promjene ne tre-
bam."
Mada je razgovor vođen poluglasno i na francuskom jeziku, Artur je bio razumio svaku riječ. Kako mu
je srce radosno zakucalo pri toj posljednjoj Sulej-kinoj primjedbi!
„Ti se slažeš, dakle, s Frickom? Radujem se tome, utoliko više što ga i ja cijenim i poštujem. Moglo bi
se, naime, desiti da te ja za duže vrijeme povjerim njemu da pripazi na tebe."
Ona mu se zagleda bojažljivo u lice. „Sto hoćeš time da kažeš? Ne misliš valjda da odeš od mene, da
me ostaviš samu?"
,,I to se može desiti, ali zasad ne mogu još ništa u tom pogledu da odlučim. To će zavisiti od toga da li
će doći do ostvarenja izvjesnih planova. Ali radi se o tajnama, o kojima ne smijem da govorim s tobom,
iako znam da se u svoje dijete mogu pouzdati."
„Reci mi, tatice, o kakvim se to tajnama radi. Mogla bih inače iz neznanja počiniti kakvu grešku i time
ti i nehote nanijeti štetu."
Paša upravi ispitivački pogled u Wilmersa pa mu se učini da se ovaj toliko udubio u promatranje kraja
kroz koji su prolazili da ga ništa drugo uopće ne zanima. Paša kimnu zadovoljno glavom.
„U pravu si, miljenice moja. Čuj me, dakle! Uskoro će između Nordlandije i Sudlandije doći do ozbilj-
nog rata. Kako Sudlandija ne raspolaže istaknutim pomorcima, ponuđeno mi je da preuzmem vrhovno
zapovjedništvo nad čitavom njenom mornaricom."
,,I ti si tu ponudu prihvatio?"
„Samo pod izvjesnim uslovima. Nordlandijski vojvoda je dobar, ali suviše popustljiv vladar, pa je veći
dio vlasti već prešao u ruke grofa Hohenegga o kojemu sam ti već jednom pričao. Grof nije, međutim,
time zadovoljan, jer hoće da prigrabi svu vlast, pa je zato sklopio sa Sudlandijom tajan sporazum. U
Nordlandiji ima da bukne revolucija. Sudlandija će onda napasti
335Norđlandiju, svrgnut će sadašnjeg vojvodu pa će na njegovo mjesto postaviti grofa."
„Ali to nije pravo, tatice! A kakve će koristi imati od toga Sudlandija?"
„Prije svega) ojačanje svoje moći i velike koristi od ugovora sklopljenih s Nordlandijom. Osim toga
kneginjica Asta postat će nordlandijska vojvotkinja; posebnim ugovorom utvrđeno je da će se ona udati
za grofova sina."
„A ti si odlučio da pri tom pomogneš! I ti, dakle, hoćeš da grofa postaviš na vojvodski prijestol?"
Nepogodama izbrazdano lice kapudan-paše poprimi nedokučiv izraz. Paša odgovori: „Ti znaš da tvoj
otac voli samo ono što je dobro, a mrzi sve što je zlo. Zadovolji se tim mojim riječima, dijete moje!
Shvatit ćeš da neke stvari moram da ostavim neobjašnjene, jer bih svakim daljim objašnjavanjem
mogao samo da pretrpim štetu. Promisli samo da ću, ako stvarno preuzmem ponuđeno nii
zapovjedništvo, morati na žalost da se borim protiv naših sadašnjih domaćina."
„Kako to?"
„Stari Falkenau je bez sumnje najsposobniji čovjek u nordlandijskoj armiji. On će učestvovati u tom
sukobu, iako se pod utjecajem grofa koji ga ne voli neće nalaziti na nekom naročitom položaju. Njegov
sin, barun, koji, iako mlad, ima već čin kapetana kor-vete, jedini je pomorac u Nordlandiji koga
smatram ravnim njemu. U svakom slučaju mi se u međusobnim odnosima nećemo smatrati ličnim
protivnicima. — A sad se spremi, dijete moje! Eto nas uskoro na cilju. Vidim već tamo gore krčmu
kako mi gostoljubivo namiguje."
„Ja se čudim, tatice, kako se ti u ovom kraju dobro snalaziš."
„Ne čudi se tome, jer sam ja kao sasvim mlad čovjek često dolazio u taj kraj i tako poznajem u njemu
gotovo sivako stablo i svaku hrid."
„Hoćemo li ostati duže ovdje?"
„To ne znam. Vjerojatno jedan ili dva dana."
,,Oh, koliko se tome radujem! Hoćemo li ići i na izlete u okolicu?"
336
,Za to vjerojatno neću imati vremena. Uostalom", nastavi on, kad vidje da joj se lice smrklo, „uostalom,
imaš ti Fricka, vođu puta. Za to vrijeme možeš s njim da po volji obiđeš sva okolna brda."
Lako je zamisliti da je prerušeni barun pratio naćuljenih ušiju njihov razgovor. Bio je zapanjen, iako ne
baš sasvim iznenađen, mnogim pojedinostima tog razgovora. Nurvan-paša, otac djevojke koju je on
ljubio, stvarno je bio, kao njegov 'politički protivnik, povezan s neprijateljima njegove domovine! A
grof Ho-henegg htio je da postane vojvoda! Bila je to luda, ali opasna zamisao, koja je Norđlandiju
postavljala posve nespremnu pred događaje što su joj predstojali. Njegova je dužnost bila da o svemu
što je maločas čuo obavijesti nadležna mjesta. Ali kome da se obrati? On pomisli da grof, ako već ima
takve izdajničke planove, ima sigurno podršku najviših krugova. Zato se moglo lako desiti da njegovo
pismo stigne na krivu adresu pa da od njega bude štete umjesto koristi.
Mladi barun nije mogao više da slijedi misli koje su ga bile saletjele, jer su kola već bila stigla u blizinu
krčme i stala na mjestu gdje se od poštanskog puta odvajala uska staza koja je vodila do same krčme.
Tamo su bili primijetili kola već ranije, dok su se približavala krčmi, pa, upozoreni na njih kormilarom,
svi ustadoše i upraviše pogled u njih.
Kad kola na posljednjoj okuci nestadoše pa se zatim ponovo pojaviše, kormilar uhvati za ruku krčmara
koji se nalazio pored njega.
„Do đavola! Tko je to?"
„Tko?"
„Pa taj u kolima!"
„Zar ga poznaješ?"
„Dabome! Pa to je — to je Katombo!"
Mornar se okrenu u čudu svom prijatelju. „Otkud ti to odjednom poznaješ Katomba, a ja ga ne pozna-
jem?"
Kormilar se pomalo zbuni. „Kako ga ne bih poznavao! Jednom sam služio na jednom engleskom brodu
pa sam bio prisutan kad je — ali o tome sad neću da pričam. Vidio sam tada izbliza tog čovjeka. Spre-
man sam da se kladim s tobom o što god hoćeš, oklop-
l čekić
337njaču dajem za čamac, da je onaj crnobradi čovjek tamo Katombo. — Nego, pogledajte časkom ono
žensko stvorenje pored njega!" pokuša zatim kormilar da svrne razgovor na drugo polje. „Sušta
Genoveva! Lijepa, otmjena, podsjeća prosto na vitki brik. Đavo me odnio, ljepša je čak i od moje — od
moje — koja me je tako nježno ostavila na cjedilu.",
I krčmar se zagleda pažljivo u kola koja su se približavala. Odjednom stavi ruku pred oči, kao da hoće
da bolje vidi: „Pogledajte i onog mladića što sjedi na kočijaševu sjedalu!" „Zašto?"
^.Ja sam vam maločas pričao o." čuvenom kapetan« Falkenau." „Da — i?"
„Pa, eto, taj mladić tamo liči sasvim na kapetana Falkenaua, sličan mu je prosto k6 jaje jajetu."
„Budite pametni, krčmaru! Zar ne vidite da je on sluga?"
Krčmar odmahnu sumnjičavo glavom, nimalo uvjeren kormilarovim riječima. „Tako mi svih krijum-
čara ovoga svijeta, na takvu sličnost nisam još nikad naišao! Da je taj čovjek odjeven kao pomorac, a
ne kao sluga, stoput bih se zakleo da je to on."
„Nemojte biti smiješni. Otkud da Falkenau dođe ovamo, u tu gorsku šumu. Iziđimo sad iz krčme. Evo
ih, već dolaze."
Čas zatim vidješe ih kako se uskom stazom približavaju krčmi. Sprijeda su išli paša i njegova kći, a za
njima Frick Wilmers s putnom torbom.
Dok je krčmar dubokim naklonima pozdravljao ugledne goste, paši pade pogled na Karaveja, koji ga je
uzbuđeno promatrao. Čas zatim paša mu priđe.
„Vidim li dobro ili me oči varaju? Prošlo je više od dvadeset godina otkad smo se posljednji put vidjeli,
ali još pamtim crte tvoga lica. Karaveje, prijatelju, brate, jesi li ti to zaista?"
Karavejevo lice poprimi izraz čiste radosti. „Da, ja sam to, Katombo! Hvala budi Bovaniji koja nas je
nakon duge odvojenosti ponovo združila!"
Dva se stara prijatelja zagrliše: sultanov vrhovni admiral i skromni, od svijeta prezreni Ciganin. Srce
338
ne zna za staleške razlike: ono. ističe svoje pravo jednako da li kuca pod vladarskim krznom ili pod
radničkim haljetkom. o
Pošto dadoše oduška radosti što su se ponovo našli, upita paša Karaveja:
„A kako je ,ona', Karaveje?"
„Ona je dobro i sretna je što se ne ljutiš na nju."
",Kad mogu da je vidim?"
„Ona će doći kad dođe onaj koga ona očekuje."
"Tko je to?"
„Saznat ćeš to. Balduine, hoćeš li sad ugovorenim znakom obavijestiti vajdzinu da je onaj koga već
odavna željno iščekuje najzad došao?"
Kormilar kimnu glavom u znak pristanka i uputi se prema vrhu brda. Otprilike pedeset metara daleko,
uzbrdo, prostirala se u šumi mala čistina. On izvuče iz džepa bijelu maramu pa je razastrije na čistini i
pritisnu kamenjem da je vjetar ne bi odnio.
Izišavši, na povratku, iz šume na cestu, primijeti pored pašinih kola druga jedna kola koja su upravo «
bila stigla s protivne strane. Jedan se otmjeno odjeven gospodin bio uputio prema krčmi, dok se njegov
ko-čijaš, mršav, snažan dugonja, bavio oko konja.
Kormilar priđe dugonji. „Dolazite li vi iz Fursten-berga?"
Dugonja ga pogleda začuđeno. „Da, ukoliko 'nemate ništa protiv toga."
„Onda je gospodin, koji se upravo uputio prema krčmi, doktor Brandauer."
„Kad to već znate, ne tepate vize nižta pitati."
Pri tim riječima munja saznanja obasja pomorca.
„Sad više ne, otkako sam s vama poveo razgovor", nasmija se on veselo. „Zar ne, vi u stvari niste koči-
jaš?"
»Nisam lud da to pudem. Ja sam stariji šegrt u kovačnici dvorskog potkivača i kovača Prandauera."
»Jesu li vam živi roditelji?" „Nisu."
„Imate li rođake?"
„Imam samo jednog prata koji je pošao na more." „Vi se zovete Toma Šubert?" „Strijela požja! Otkud
znate za moje ime?"
330,,A brat Vam se zove Balđuin?"
„Da, Palduin. Prošlo je već dvadeset godina otkako sam ga posljednji? put vidio. Nego, otkud znate za
njegovo ime?"
„Po___ po izgovoru sam te odmah prepoznao; a'
ti mene ne možeš da prepoznaš, Toma?"
„Sad mi je svanulo! Pa ti si onda vjerojatno Palduin koji mi je opećao da će mi donijeti fine cigare.
Strijela požja, pas se radujem. Dođi na moje grudi i dopusti mi da te zagrlim, ako si zaista Palduin,
stari, dragi moj pjegunče!"
Dok su se dva brata grlila, došlo je u krčmi do drugog ponovnog viđenja. Maks je upravo htio da uđe
na otvorena vrata pa se umalo ne sudari s jednim čovjekom. Bio je to Frick Wilmers, koji je hitao
prema kočiji da uzme jedan zaboravljeni predmet. Ugledavši doktora, viknu u čudu:
„Maks! Maks Brandauer! Je li moguće? Kako si dospio ovamo?" Maks pogleda u čudu čovjeka u ka-
putu sluge koji mu je sad prisno govorio ,ti'. Čas zatim bio je već i on prepoznao i zagrlio Artura.
„Arture, ti si to! Tebe nisam ni u snu očekivao. Reci mi, molim te..."
„Stani! — Jesi li primio moje posljednje pismo iz Karlshafena?"
„Jesam."
„Pa, eto, ja sam ti pisao da ću pratiti pašu na njegovu putu u brda, ali pri tom nisam imao uopće pojma
o kakvom se to kraju radi. — Nego, hajdmo sad u tu malu sobu. Ja sam mornar i zovem se Frick Wil-
mers: pod tim ću se imenom kriti još izvjesno vrijeme. Paša ne smije, dakle, znati da se nas dvojica
poznajemo."
U tihoj sobi sjedoše. Maks uhvati za ruku svog prijatelja i upita ga smiješeći se:
„Sto je s tvojom zvijezdom? Pročitao sam tvoje pismo pa se nadam da se i ona nalazi ovdje."
„Dakako, ona se nalazi ovdje", nasmija se Artur, a lice mu pri tom zasja od radosti. „Šteta samo što ne
mogu sad da te upoznam s njom. Da hoće jednom već da bude kraj tom prokletom spletkarenju."
„Pa, doći će i tome valjda kraj."
Misliš li? Eh, sad si me naveo na jednu misao. Prava je sreća što sam te sad sreo, jer si ti ovdje jedini
kome mogu da se povjerim. Dakle... doći će do rata između Nordlandije i Sudlandije."
Znam ja to već."
„Utoliko bolje! Ali ti sigurno ne znaš da će u nas uskoro buknuti revolucija."
„I to mi je poznato."
j __ to — ti — je poznato?" upita ga Artur u
čudu. „Tko ti je to rekao?"
„To ti sad još ne mogu reći. Mnogo imam još da ti pričam."
„Gorim od želje da to saznam. Ima, međutim, još jedna novost koja će te prosto zapanjiti: Nurvan-paša
će u predstojećem ratu preuzeti vrhovno zapovjedništvo nad sudlandijskom mornaricom."
,,I to sam saznao, ali tek pred nekoliko dana."
„Čovječe, pa ti si sveznajući! Tko ti je to odao?"
„Ciganka Lilga."
„To — nije — moguće! Otkud Lilga može znati stvari koje nitko ne zna?"
„To je i meni zagonetno! Ali jedno stoji: ja sam prekjuče dobio od Ciganke pismo u kojemu me o tome
obavještava i ujedno me poziva da dođem ovamo, u ova brda. Radi se o važnom dogovoru."
„Onda je vjerojatno Lilga i Nurvan-pašu ovamo pozvala."
„Ja u to ne sumnjam", potvrdi Maks.
„Ali, do đavola, čemu zapravo?"
»Ja nagađam nešto, ali ne znam smijem li već sada da o tome govorim. Imaš li još kakvu novost da mi
kažeš?"
„Da, nešto što se tebe lično tiče. Asta, sudlandijska kneginja, koju ti... ti znaš već što ja mislim —
imala bi da postane grofica Hohenegg."
Pogledavši mirno prijatelja, doktor se nasmiješi i odgovori: „Ona bi imala da postane grofica
Hohenegg, ali neće to postati."
„Ti me sve više zapanjuješ. Kako možeš to tako sigurno tvrditi?"
341„Mogu, jer znam da se taj plan može da ostvari samo ako se izvjestan uslov ostvari, a taj se neće
ostvariti."
„Koji to uslov?"
,,t>a grof Hohenegg postane vojvoda."
„Čovječe — momče — prijatelju — ti si zaista sveznajući! Tu sam ti novost htio upravo na kraju da
kažem, da te iznenadim, kad eto, odjednom baneš ti pod tuđim imenom i kažeš mi da si đočuo neke
tajne, pa sad meni sav trud ode do đavola, jer ono što sam smatrao tajnom nije više tajna. Do đavola i
uhođenje! Nadaš se da ćeš se proslaviti, a ono ispadneš budala!"
Prijateljev komični gnjev natjera u smijeh doktora. „Ne ljuti se, Arture! Ja sam spreman da podijelim s
tobom slavu koju sani dosad stekao."
„Hvala ti, ali ja ne primam darova! Da li je vojvoda o svemu tome obaviješten?"
„Obaviješten je, pa su poduzete sve potrebne mjere da veleizdajnici budu uhvaćeni u vlastitoj mreži."
„Hvala bogu! Sad si me umirio! Dopusti mi da te sad ostavim! Ne bi bilo uputno da nas tko vidi zajed-
no, jer bi mogao doći na misao da sam se ja samo prerušio u slugu. Ostaj mi zdravo i ne zaboravi da
sam ja ovdje za svakoga, osim za tebe, mornar Frick Wilmers!"
U krčmarevoj gostinskoj sobi nije se nikad bilo okupilo takvo šareno društvo kao te večeri. Odijeljeni u
dva skupa, gosti su se ponašali kao da su se slučajno ondje sastali, a bili su došli po istom poslu. Na
jednoj su se strani nalazili paša, njegova kći i Frick Wilmers, a na drugoj Maks i Toma, Tomin brat
Balduin i Ka-ravej.
Za jednim stolom u razgovorima su uglavnom učestvovali Toma i Balduin Šubert Toma upravo reče:
„Suviše dugo čekamo Ciganku. Ja se ne pih tužio kad pi me par netko od vas ponudio doprom
cigarom."
Kormilar se maši džepa i izvuče iz njega golem snop duhana žvakanca, „Evo ti, stari gutaču vatre!"
„Hvala ti, Palduine! Oštri sam svoje zube na toj slami! Ej, krčmaru!"
342
Krčmar, koji je bio već upoznao braću kao mušterije odane 'njegovoj dobroj kapljici, odmah dotrča i
zapita učtivo stranca što želi.
„Imate li dobrih cigara?"
„Nemam."
„Čovječe, napavite doprih cigara, jer ću vam inače oduzeti dozvolu za točenje pića. A zasad dajte što
imate!"
Krčmar požuri da zadovolji mušteriju. Maks izvuče iz svoje tabakere jednu cigaru i pruži je svom vjer-
nom pratiocu.
„Kao prvu pomoć uzmi sad ovu, Toma!"
Toma mu zahvali, podiže cigaru uvis, osmotri je i namršti se.
„Dopra cigara?"
„Ne baš najbolja", nasmiješi se Maks. „Obična ha-vana."
„Hapana? U nedostatku polje i ta će piti dopra. Palduine", obrati se zatim svome bratu, „zna li Ciganka
da su svi oni koje je ona sazvala ovamo već stigli?"
„Rečeno mi je da joj dadem znak i ja sam to učinio!"
„Znak? Kakav znak?"
„Nedaleko od nas nalazi se posred šume jedna čistina koju Ciganka može iz svog logora da vidi. Lilga
je očekivala dolazak dvaju uzvanika. Bijelom maramom imao sam da joj javim da su stigli. Prvi je sti-
gao Nurvan-paša. Ja sam tada razastro na tratini maramu. Onda ste vi došli, i ja sam tada uklonio ma-
ramu. To je bilo sve."
„Nije loše zamišljeno. Samo da li je Lilga zaista..."
Toma se prekide. Vrata se otvoriše, i na pragu se Pojavi ona o kojoj se upravo bila povela riječ i zagle-
da^ se časkom u prisutne. Da li je već znala koga će Još osim sazvanih ondje zateći? Možda i nije
znala, ali ne oda ni najmanjom kretnjom da se iznenadila. Djelićem sekunde pogled joj se zadrža na
Arturu, a zatim zastade na Nurvan-pašinom licu.
Ugledavši je, paša ustade. Nekad tako bliski jedno drugome, oboje su sad, prvi put nakon dvadeset i Pet
godina, stajali ponovo jedno prema drugom traga-.
343jući pogledima koji su im se međusobno prožimali za davnim bolnim uspomenama.
Vajdzina se uoči tog dana, iznenađena susretom sa svojim bratom, bila ponijela kao slaba žena. Na ovaj
se susret, međutim, mogla pripremiti. Zato joj lice i ne oda nikakvo naročito uzbuđenje, ono postade
časkom samo nešto tamnije, kao da je sjenka tuge načas pre-letjela preko njega.
Od svih prisutnih samo je Karaveju bio poznat odnos koji je postojao između sultanova vrhovnog za-
povjednika i Ciganke. Zato je svima, osim njemu, taj zakazani sastanak morao biti zagonetan. Ali se
pre-variše, ukoliko su mislili da će zagonetka tog sastanka biti sad riješena. Prešavši preko praga, na
kojemu je bila zastala, Lilga koraknu prema paši, pruži mu ruku i reče tihim, njoj svojstvenim glasom:
„Pokoravajući se Bovanijinoj volji ruže cvatu i venu. — Hvala ti što si se odazvao mom pozivu. Tko je
ta djevojka pored tebe?"
„To je moja kći, jedino moje dijete. Ona će ti reći, Lilga, da je mene ljubav usrećila, jer sam. našao srce
koje mi je ljubav uzvratilo."
Kao da hoće da bolje čuje glas koji joj je u taj čas dopirao do ušiju, vajdzina nagnu neprimjetno ča-
skom glavu. Kad pašine riječi zamriješe, ona obrati svu svoju pažnju Sulejki: zagleda joj se u oči, kao
da hoće da joj pogledom prodre do dna duše. Začas se trgnu, i usne joj zadrhtaše kad ponovo
progovori:
„Zašto da čovjek tuguje kad vidi da je jedna ruža uvela? Pored njega miriše pupoljak koji će mu dati
snage da zaboravi bol koja ga je obuzela. Dijete moje, pruži mi ruku!"
Djevojka joj, smiješeći se, pruži ruku. Lilga se zagleda u nježne crte male ruke.
„Ne boj se vode! Evo, ona ti sad sreću donosi i blaženstvo. Na dalekom jugu on te je u valovima našao,
a sad ćeš ga ti ovdje, na sjeveru, ponovo naći gdje se sred bojne tutnjave s valovima bori. Vidjet ćeš
tada da je srcem bio uvijek pored tebe."
Sulejki se lice zažari, a i Artur se zapanji. Kako Je Lilga mogla da dozna za onaj njegov susret na Nilu?
344
Još se više zapanji kad se Lilga svojim prodornim pogledom i u njega zagleda i reče mu:
„Pružite mi i vi ruku, lijepi moj gospodaru!" Kako je Lilga došla na to da ga oslovi? Da li je proniknula
u njegovo biće i snagom svoga duha otkrila tko je on zapravo? Zna li ona više od drugih smrtnika ili
pred svima njima glumi. Htio je već da joj ne pruži ruku, ali ona je već bila posegnula za njom i sad ju
je čvrsto držala u svojoj pa mu, osmotrivši
je, reče:
„Duh koji proriče prodire kroz odjeću. Ti ćeš prijatelja okruniti krunom, a sam ćeš postići velike časti.
Grofovi i vojvode prebivaju u brdima, a u skromnim potleušicama stanuju oni koji vladaju nad
narodima."
Prisutni ne dospješe da joj se obrate kakvim pitanjem, jer se ona odmah okrenu i upita krčmara:
„Da li je soba u kojoj treba da održimo sjednicu već spremna?"
„Da, gospodarice."
„Onda nas povedi gore. Dakako, Nurvan-pašu, doktora Brandauera i mene. I pobrini se da nas nitko ne
uznemiruje!"
Krčmar otvori vrata i uputi se prvi. Vajdzina pođe u stopu za njim, ne vodeći brige o tome da li su se
druga dvojica odazvala njenom pozivu. Ličila je toga dana na kraljicu koja u svojoj državi ne poznaje
druge volje osim svoje.
Četvrt sata zatim Nurvan-paša, Maks i Lilga počeše da vijećaju.
Njihovo se vijećanje produži do iza ponoći. Zasad nećemo izlagati što se na tom vijećanju pretresalo:
događaji koje imarno još da ispričamo sve će dovoljno objasniti. U tom pretresu učestvovali su samo
sin jednog kovača, jedan bivši gusarski kapetan i jedna Ciganka, i nitko nije ni slutio da se u toj uskoj
sobici održava važna sjednica koja će izvršiti presudan utjecaj na budućnost dviju zemalja.
3498. U DVORCU PORODICE FALKENAU
Burno, kišovito veće širilo je svoja tamna krila glavnim gradom Sudlandije. Svjetlo uličnih svjetiljki
jedva je moglo da prodre kroz mlaz kiše što se spuštao na zemlju. Tko nije nuždom ili kakvom
obavezom bio primaran da iziđe na ulicu bio je sigurno ostao kod kuće u svom zaštićenom stanu.
Pažljiviji promatrač bio bi ipak primijetio kako u jednom od vanjskih dijelova Katharinenstadta, pod
blijedim svjetlom svjetiljki, žure odasvud, nečujno, male skupine zakukuljenih ljudi. Da je tko pošao za
tim ljudima, bio bi vidio da su se svi oni uputili prema istom cilju, prema jednom malom selu,
okruženom bjelogoričnom šumom, koje je za lijepih dana privlačilo svijet željan da u seoskoj osami
provede koji sat u prijatnoj zabavi.
Da li su se ti ljudi bili tako zakukuljili zbog kiše koja je lijevala ili im je drugo nešto dalo povoda da
kriju svoja lica? Ako bi tko u brzom hodu nekoga prestigao, to se dešavalo bez riječi i pozdrava, mada
su svi išli očito za istim ciljem. Taj je cilj, kako se činilo, privlačio i otmjene ljude, jer su cestom češće
prolazile i gospodske kočije. Kola nisu stizala do određenog cilja, nego su se ustavljala na izvjesnoj
udaljenosti od cilja pa bi onda iz njih ljudi izašli.
Među pješacima koji su se žurili upadala su u oči samo dva čovjeka koji se uopće nisu odvajali jedan
od drugoga. Jedan od njih bio je visok i plećat, a drugi onizak i mršav.
346
„Do đavola!" ljutio se orijaš, „kakav je tu nered i metež! Jedre kola, a gospoda u njima kao da ne pri-
mjećuju da ima i ljudi koji su primorani da pješače. Posljednja kola umalo me nisu srušila i poprskala
blatom od jarbola do kobilice,"
,,A ti odstupi!"
„Nije u tome stvar! Blato meni smeta, a ne voda! Nego, pogledaj tamo prijeko? Vidiš li ono svjetlo što
žmiri tamo između dva stabla! Da nije to luka u koju treba da uplovimo?"
„Svakako, ako opis odgovara stvarnosti."
„Koju to riječ moramo da kažemo?"
„Lozinka glasi: „Osveta"!"
„Ovdje izgleda da se put odvaja. Krenimo desno!"
Stigoše do jedne zgrade sa širokim pročeljem. Na njoj je samo jedan prozor bio osvijetljen, ali tako jar-
ko, da su zrake svjetla dopirale daleko i obasjavale cestu. Kapija je bila zatvorena. Karavej pokuca.
Nakon nekoliko trenutaka začuše se nečiji koraci. Netko iznutra zapita:
„Tko to kuca?"
„Gosti."
„Što vas vodi ovamo?"
„Osveta."
Kapija se pred njima otvori. „Ulazite! Ravno pred sobom naći ćete vrata!"
Pipajući u mraku, stigoše do vrata koja se na njihovo ponovno kucanje pred njim,?, otvoriše. Uđoše u
malu sobu u kojoj primijetiše mnoštvo odloženih ka-Puta, šešira i kišobrana. Bio je to očit znak da se u
toj kući okupilo mnogo ljudi. Čovjek koji ih je bio propustio u tu sobu, promatrao ih je s
nepovjerenjem.
„Tko ste vi?"
To se pitanje ne svidje kormilaru. ^ „Do đavola! Ličimo li možda na izdajnike ili lu-Peže? Rekli smo
lozinku. Zar to nije dosta? Gdje se održava sastanak?"
»Vi niste još nikad ovdje bili, pa vas smijem valjda pitati. To mi je čak i dužnost."
,,U redu. Ja se zovem Balduin Šubert, a ovo je prijatelj Karavej."
347„Dobro. Uđite na ona vrata! Prije vas moram Ipak upitati kome ste upućeni."
,,I to ćete saznati."
Uđoše zatim na označena vrata u prostranu, jasno osvijetljenu sobu sa sasvim zastrtim prozorima koji nisu
propuštali svjetlo. Soba je ličila na dvoranu. Sto na klupama što na stolicama sjedilo je ondje preko sto
osoba. Bilo je među njima čak i oficira. Straga, na jednom uzvišenom mjestu, stajao je mlad čovjek, čiji je
govor, koji je upravo bio održao onom skupu ljudi, bio nagrađen burnim pljeskom.
Na sve strane jurili su konobari, u želji da što bolje posluže tajanstvene goste.
„Dođi ovamo, mornaru, ima tu još mjesta! Danas je vrijeme kad čovjeku prija grog. Hoćeš li popiti jednu
čašu s nama?"
„Na to sam uvijek spreman."
„Konobaru!"
Glasan poziv začu se u čitavoj prostoriji, i svi upriješe oči u onu dvojicu što su na onome mjestu svojim
izgledom bili pobudili opravdanu pažnju.
Konobar se pojavi. „Želite?"
„Dva groga i predsjednika."
Pred tim kratkorekim čovjekom konobar prosto izbeči oči.
„Vi želite gospodina predsjednika?"
„Da, pošaljite ga. ovamo!"
Ispostavi se da je predsjednik bio onaj mladi čovjek koji je maločas bio održao govor. Čim mu konobar
saopći želju one dvojice, on odmah dotrča do njih i pruži im prijateljski ruku.
„Vi niste u naše tajne upućeni, jer bih vas ja inače morao poznavati. Zato mislim da ste vjerojatno kuriri
nekog našeg brata."
„Da, mi smo kuriri, ali ne dolazimo od brata, nego od sestre."
„Šalje vas, dakle, Lilga?"
„Da, ona. Imam da vam predam ovo pismo."
Predsjednik uze pismo, otvori ga i pročita ga. Oči mu zasjaše, i on požuri do uzvišenog mjesta s kojega je
bio maločas održao govor.
348 , '

„Braćo moja! Upravo sam primio pismo od naših tajnih saveznika. Dosta smo se načekali pa sad treba da
hitno priđemo djelu. Pokreti četa na granici na-viještaju upad u Nordlandiju. Ustanak samo što nije buknuo.
Neznatan, nepredviđen događaj može svaki čas da pokrene grudu snijega koja će ubrzo narasti do lavine.
Budimo stoga spremni! Prevrat u susjednog nam naroda bit će umjetno izazvan, ali mu cilj neće biti
zasnovan na opravdanim zahtjevima, pa se zato i neće razvijati kao naš ustanak. Grof Hohenegg teži za
prijestolom i hoće da se prevratom na nj popne. Hiljade njih lišit će on slobode, sreće i života, a cilj za kojim
teži neće postići, jer su vladi poznate njegove spletke pa će ga tući njegovim vlastitim oružjem.
Braćo moja, mi smo bili pametniji od tog grofa koji hoće da svoj narod otuđi svom zakonitom vladaru i sam
zavlada zemljom. Neupućeni i ne slute da u unutrašnjosti Sudlandije tinja vatra koja će uskoro svom snagom
buknuti. Ako nordlandijski vojvoda učini što> mu mi savjetujemo i svojim podanicima dade ustav, narod će
taj njegov čin radosno pozdraviti i njegov će se ustanak pretvoriti' u vojvodino slavlje. Naše će se čete onda
odjednom osjetiti tamo prijeko osamljene i postiđene, ali će i sudlandijska vlada biti pred čitavim svijetom
osramoćena, a mi upravo za tim i idemo. Da, ja sam mišljenja da mi treba da iskoristimo poniženje koje će
vlada doživjeti i da joj svojim utjecajem pružimo nezasluženu pomoć."
Te su riječi bile popraćene živim odobravanjem. Govornik zatim nastavi: „To ćemo najlakše postići ako u
našu vojsku unesemo nered, ako poremetimo njenu strategiju i taktiku, a naročito ako razjedinimo našu
mornaricu. Mi znamo da se jedna mornarica okupila na ušću rijeke Oller, s namjerom da zauzme nordlan-
aijsku ratnu luku Ollermunde i presiječe puteve koji vode do nje. To treba spriječiti. Ima među nama braće
k
°ja se ubrajaju u najviše dostojanstvenike naše mornarice. Njima neće biti teško pokidati sve konce kojima
se plete oko nas mreža koja bi mogla predstavljati opasnost za Nordlandiju. Dopustite mi da vam sad pro-
čitam pismo koje sam primio, kako bismo potom mogli Prijeći na savjetovanje]"
. - 849Lilgine vijesti ojačaše oduševljeno raspoloženje. Sve prisutne zapanji Lilgina
upućenost. Potom se obrazovaše pojedine skupine koje su imale da vijećaju, ali kormiral i Karavej nisu
vodili o njima uopće brige.
Nakon nekog vremena priđe njima predsjednik.
„Vi ste, čini se, pomorci?".
„Da", odgovori Schutoert, „Ja sam kormilar, a ovaj moj drug je vođa palube, obojica smo
Nordlanđani."
„Imate li vremena?"
„Mi smo na dopustu i možemo ostati na dopustu dok god nam se to prohtije."
„Biste li bili spremni da na izvjesnom mjestu predate jedinu moju poruku?"
„To se samo po sebi razumije."
„Jeste li kad bili u Karlshafenu?"
„Ranije smo često imali prilike da se tamo nađemo."
„Imali biste predati kapetanu korvete Arturu Fal-kenauu jedno pismo koje ne smije nikome drugome
pasti u ruke. Dođite sutra rano ujutro ovamo. Učinit ćete time uslugu ne samo sebi i Lilgi, nego i svojoj
, domovini."
Tamo gdje se rijeka širi da bi se bacila u naručaj moru leži Karlshafen, glavna luka Sudlandije. Na pod-
nožju brda, na čijem se vrhu diže u polukrugu grad, protežu se vanjski bedemi tvrđave, a s desne i s
lijeve strane rijeke brda su utvrđena tvrđavicama koje poput budnih stražara štite zemlju od napadača
koji bi mogli da u nju s mora prodru. Na te se tvrđavice nasla-^ njaju voćnjaci iz kojih izviruju,
okruženi zelenilom, raskošni ljetnikovci, dvorci i druge građevine u kojima otmjena gospoda provode
svoj ljetni odmor.
Bliže vrhu samog brda, na divnom položaju, upada u oči jedna zgrada nenadmašive ljepote, u
maurskom stilu izgrađen dvorac, vlasništvo, začudo, jednog Nor-dlanđanina, baruna Viktora
Falkenaua. Vlasnik te zgrade boravio je, doduše, rijetko na tom svom posjedu, a i njegov sin Artur,
služeći kao kapetan korvete u nordlandijskoj ratnoj mornarici, samo je rijetko i ne zadugo mogao da
uživa u čarima tog kraja, jer je po svom zvanju bio primoran da veći dio godine, a često i duže, izibiva
iz zemlje.
350
Kormilar Šubert i njegov prijatelj Karavej bili su toga dana stigli u Karlshafen. Jedan dio puta do
dvorca Falkenau vodio je duž obale. Kormilar bi na tom putu često zastajao i pažljivo, upravo
stručnjački posmatrao luku.
„Hm", reče odjednom. „Tu se nešto dešava."
"što?"
„Zar ne vidiš da svi ratni "brodovi vrše pripreme za odlazak?"
„Ne bih to rekao."
„Pripreme su tajne, stari moj mladiću, tajne! Radi se o pothvatu za koji nitko ne smije da zna. U tom će
pothvatu i stari topovi reći svoju riječ. Pazi, sutra ujutro neće biti više u luci ni jednog jedinog broda."
„Ti misliš da se plan, koji je sinoć prevratnička stranka pretresla, počeo već izvoditi: da se, naime,
mornarica razjedini i tako liši odlučne uloge koju bi inače oružjem mogla da odigra?"
„Ja sam u to uvjeren. Uostalom, radi se o očajnom planu koji bi, ako stvar loše ispadne, mogao stajati
kolovođe slobode i života! Naime, Nordlanđanima može taj plan biti, naravno, samo mio."
„Hm, ja bih ne znam što dao, da mogu da se prije toga vratim u Nordlandiju. Vraški je neprijatno čuti
fijukanje tanadi u neprijateljskoj zemlji. Odjednom nas mogu zakačiti!"
„Pravo kažeš! Vremena su takva da čovjek mora imati uvijek u redu svoje brodske isprave. Uostalom,
°d juče moje poštovanje prema tvojoj sestri raste kao voda u napuklom brodskom skladištu. Tvoja
sestra zna sve, nadzire sve događaje i drži sve konce u svojim ru-.kama, ne samo u Nordlandiji, nego i
ovdje. Tko je o svemu obavještava? — Ne mogu to prosto da sh-vatim!" »Ne pitaj, stari moj druže, to
ne možeš ionako da saznaš. Ni ja, njen brat, ne mogu to da shvatim. Nego, Pogledaj, što se ono tamo na
moru miče?"
»Liči na jahtu, a plovi bez jedara. To nisam nikad vidio. Sigurno upravlja njom neki ludi Englez. Stani
časkom, da vidimo izbliza to čudo!"
„Hajde, popnimo se najprije do dvorca!" reče Karavej. „Kad obavimo što nam je naređeno, zabit ćemo
se u neku krčmu da se malo okrijepimo."
351„Najbolje će onda biti da udarimo ovim strmim putem kojim ćemo se kao po Ijestvama uspeti do
dvorca "
Bili su se tek uputili putem, kad Karavej odjednom zastađe.
„Stani! Pogledaj tko to s brda jedri prema nama. Lici na mornara. Poznaješ li ga?"
„Dabome! Pa to je Frick Wilmers!"
,,A što on traži tamo gore?"
„Zar ne znaš da je on pašin sluga i,- kao takav, gost u kući porodice Falkenau?"
„Hm, sjećaš li se da nam je krčmar rekao da taj čovjek liči sasvim na kapetana Falkenaua? Mogao bi to
biti kapetan, a ne njegov sluga!"
,,A zašto bi onda bio odjeven kao mornar?"
„Pa, eto, tako! Otmjena gospoda vole da se kadšto našale! Pogotovu kad se radi o tome da se kao sluge,
mogu približiti takvoj lijepoj djevojci kakva je pašina kći. Uostalom, sad ćeš vidjeti!"
Karavej uhvati pri tom kormilara za ruku i sakri se s njim u jedan grm. Artur stiže do njih, ali ih ne
primijeti. Bio ih je tek mimoišao, kad ga Karavej zazva tiho:
„Gospodine kapetane?"
Artur se odmah okrenu. Ona dvojica iziđoše iz grma: kormilar pomalo zbunjen, a vođa palube s lu-
kavim izrazom na licu.
„Oprostite! Na koga nas je sreća nanijela na našem jedrenju, na mornara Fricka ili na gospodina Ar-
tura Falkenaua, kapetana korvete?"
„Zašto me to pitate?"
„Jer smo se upravo uputili tamo gore do gospodina kapetana."
„Zašto ga tražite?"
„To smijemo samo njemu lično "reći."
Artur se obazre oko sebe, da bi se uvjerio da ih nitko ne osluškuje. „Ja sam kapetan kojega vi tražite.
Sto imate da mi kažete?"
„Oprostite, ali mi moramo nasigurno ići, jer poruka koju mi donosimo mora doći u prave ruke. Možete
li nam dokazati da govorite istinu?"
353
„Ništa mi nije lakše od toga. Dođite sA mnoih ij
dvorac!"
On se okrenu i uputi se prema dvorcu istim putem kojim je bio došao. Stigavši tamo, povede onu dvo-
jicu u stan upravitelja dvorca gdje naiđe na njegovu
ženu.
„Ej, majko Horn, kažite ovoj gospodi kako se ja zovem, ali kažite im pravo moje ime!"
Žena se pred Artusrom duboko pokloni. „Razumijem, milostivi gospodaru." Okrenuvši se zatim dvojici
pomoraca, nastavi: „Gospodin, s kojim imate čast da govorite, u stvari je barun Artur Falkenau,
kapetan korvete i ..."
,,U redu, u redu!" prekide je Artur smijući se. „Eto, moja gospodo, vjerujete li sad?"
Karavej skide s glave bez ijedne riječi svoju frigir jsku kapu, izvuče ispod postave jedno pismo i preda
ga kapetanu. Kapetan ga otpečati i poče da ga čita. Pismo nije bilo dugo, a glasilo je kako slijedi:
„Gospodine kapetane, saznali smo da neki ljudi namjeravaju da vas ovih dana otmu, kako bi u pred-
stojećem ratu lišili Nordlandiju njenog najsposobnijeg pomorca. Kako se naši ciljevi razlikuju od
ciljeva vlade, odlučili smo da vas o tome obavijestimo'. Na vama je sad da slobodno odlučite hoćete li
nam vjerovati ili nećete. U svakom slučaju čuvajte se ovih dana. Pravi prijatelji Sudlandije."
Čitajući pismo, Artur se uvelike uozbilji. Savivši ga, zamisli se i turi ga u džep.
„Kažite mi kako ste došli do tog pisma", upita najzad pomorce.
Oni mu ispričaše kako im je Lilga naredila da se upute u Sudlandiju na sastanak prevratnika, a pri tom
ne zaboraviše da spomenu ni govor koji su na tom sastanku čuli. Kapetan ih sasluša s velikom
pažnjom, a kad mu sve ispričaše, ponovo se zamisli i ushoda se nekoliko puta gore-dolje po sobi.
Najzad stade uz Prozor, i pogled mu pade na luku.
„Jeste li vi Nordlanđani?"
„Da."
i,Na dopustu?" .
23 Žezlo i Čekić
353„Da, na besplatnom dopustu."
,,A kuda ćete sada?"
„Hm", promrmlja kormilar, „ukoliko bi to bilo moguće, najradije bismo se prvom zgodnom prilikorn
vratili u Nordlandiju. Ja sam uvjeren da će nekoliko dobrih šaka u dogledno vrijeme toj zemlji dobro
doći."
„Pravo kažete. Biste ,li bili voljni da i mene sobom tamo povedete?"
„Do đavola!" uzviknu radosno kormilar. „Pa to bismo upravo najviše i voljeli."
„Ali stvar je ponešto zakučasta. Da li vam je poznat sadržaj pisma koje ste mi donijeli?"
„Nije nam poznat, ali možemo da zamislimo o čemu se radi: u pismu vas opominju."
„Pogodili ste. Sudlanđani hoće da me otmiu Zato neću moći napustiti zemlju uobičajenim putem. Ali,
uz pomoć vaših šaka, neće biti teško povući Sudlanđane za nos. Jeste li primijetili jednu malu jahtu
dolje u luci?"
„Jesmo."
„Na nju ja ciljam. Ona je, doduše, vlasništvo Nur-van-paše, mog gosta, ali on se neće na mene suviše
ljutiti ako je ja uzmem u najam za neko vrijeme. Drage volje ne bi on zacijelo na to pristao, pa mi je
zato potrebna vaša pomoć. Moramo savladati brodsku posadu, a to neće biti teško, jer se ona. sastoji od
svega nekoliko ljudi. Ja sam vas primijetio u ovim brdima pa sam uvjeren da se mogu u vas uzdati.
Jeste li i vi uvjereni da se možete domoći jahte?"
„Datoome, ako se samo o tome radi."
„Samo o tome! Udarite, dakle! Hoćete li?"
,.Hoćemo!" odazva se radosno kormilar.
„Hoćemo!" ponovi vođa palube.
„Hvala vam. Ja vam ne mogu, doduše, sad još reći kad ću vas trebati, ali ću vas na vrijeme obavijestiti.
Zasad ste moji gosti. Majko Horn, pobrinite se da ova gospoda budu zadovoljna. Paša ne smije, na-
ravno, o tome ništa znati, zato će biti dobro da se pred njim ne pokazujete. On vas je vidio kod Lilge pa
bi mogao da u nešto posumnja."
Divan je dan bio svanuo na kopnu i na moru. Sunčeve su se zrake iskrile na valovima i bojile ih zlat-
354
nom, srebrnom i grimiznom bojom; ka'd bi -u valove veslač uronio veslo ili bi iz njih iskočila riba,
činilo se da iz njih prskaju dijamanti, biseri i rubini. Pod strmom obalom ogledao se u moru bogat biljni
svijet koji je svojim tamnim sočnim zelenilom osvježavao oči, .umorne od gledanja u divno plavo
more.
U vrtu samog -dvorca nalazila se sjenica u kojoj je sjedila, uživajući u lijepoj okolini i duboko udi-šući
balsam aromatičnih mirisa, divna djevojka — Su-
lejka. . '•:-..•••
Pored nje je sjedila upraviteljica dvorca majka: Horn. Vrijedna žena bila je natakla na nos jake nao-
čare, a u ruke uzela čarapu da je krpa. Znala je, da se pred mladom Turkinjom ne treba da stidi tog
jednostavnog, ali neophodno potrebnog posla, jer joj je djevojka svojini nježnim ručicama često čak i
pomagala.
Uživajući u ljepoti prirode, te su se dvije žene bile upustile u živ razgovor.
.
,,A na tom se dugom putu niste umorili?" upita djevojku majka Horn.
„Nimalo; čak sam se osvježila i ojačala. Ne primjećujete li, majčice, da. sam se u 'posljednje vrijeme
proljepšala. Opaljena sam suncem, dok sam ranije bila blijeda, zar ne?"
„Da, dijete moje, sad ste mnogo jači. Ali ima mnogo ljudi kojima su blijeda lica milija nego
crnomanjasta."
„Zar ima i takvih? Tata kaže da on voli ernoma-njaste obraze, jer su oni znak zdravlja. Bolesni ljudi,
kaže se, nemaju nikad crnomanjaste obraze. Zamislite samo kako bi naš mornar čudno izgledao s
blijedim obrazima."
„Naš mornar? Tko to?"
„Pa, Frick Wilmers."
„Ah, da, dakako, on je ,naš mornar'. A na putu se on pristojno ponašao?"
„Vrlo pristojno, mada sam ga ja morala često'grditi. On je htio da mi svaki kamenčić ispod cipela
ukloni, sam se nije čuvao, nastojeći stalno samo da nam Put učini prijatnijim i lakšim. Oh, kako bih
voljela da nije mornar i uz to još i sluga."
„Zar zaista? A što biste voljeli da bude?"
„Pa — kapudan-paša ili general ili — ili barun."
83*
355,,A zašto, dijete moje?"
„Jer — ne znam kako da se izrazim, možda __
jer bismo ga onda mi mogli da poslužujemo, kao što on sada nas poslužuje i — jer bi mu onda mogla
pokazati da mi je mio."
Majka Horn se nasmiješi, očito shvaćajući djevojčine osjećaje. „Vama je, dakle, on drag?"
„Da, jer se on ne ponaša ni kao običan mornar ni kao sluga. Ako mu čovjek nešto naredi, on naređenje
vrši ne kao čovjek svjestan svoje potčinjenosti nego prosto kao čovjek koji uživa što mu se pruža
prilika da udovolji našoj želji. Uostalom, samo mu tata naređuje, dok ga ja uvijek molim, a kad mu se
prijazno obratim, on me onda milo pogleda. Ne, ne, takvim bi pogledom smio da me pogleda — kako
da kažem — samo čovjek koga bih ja voljela."
„Meni se čini da biste se vi mogli s njim odlično slagati. A to znači, otprilike, kao da ga vi volite."
Razgovor skrenu s puta kojim se u početku bio uputio. Sulejka pocrvenje.
„Da, ja to ne razumijem. Zato bih i voljela da je on kapudan-paša, general ili barun. Ja mislim da bi se
on u svakoj od tih uloga sasvim lijepo snašao. Nego, vidite li onaj parobrod koji je upravo uplovio u
luku?" — upita djevojka upraviteljicu, udaljivši se od prvotnog predmeta njihova razgovora.
„Da, vidim. Pun je putnika."
„Možda je na njemu i barun, kapetan korvete."
„Ne vjerujem; bio bi se svakako javio. Biste li voljeli da ga vidite, dijete moje?"
„Da, jer sam mnogo čula pričati o njemu. Kažu da je najbolji i najhrabriji oficir u čitavoj nordlandijskoj
mornarici."
„Da, to je istina. A naš stari gospodin, njegov otac, najbolji je i najhrabriji oficir u čitavoj
nordlandijskoj kopnenoj vojsci. Gledajte, parobrod je sad pristao, i putnici se već iskrcavaju."
„Neobično ih je mnogo; sve sami muškarci. Izgleda da je brod došao izdaleka. Vidite li onog
sjedokosog gospodina? Mora da je neka ugledna ličnost, jer ima uza se slugu."
356
Taj? E, moje stare oči ne vide tako dobro kao vaše! Ja vidim doduše... pa to je, dijete moje, moj
milostivi gospodar!"
„Stari ili mladi?"
„Stari, naravno, jer mladi ne može još da ima tako sijedu kosu. Srce moje, koliko se radujem! Idem od-
mah da mu spremim doček kakav zaslužuje. Dođite
i vi!"
„Dočekajte ga zasad vi sami!"
„Vi ćete, dakle, ostati ovdje ili ćete kasnije neo-paženo doći! Ja hitam!"
I ona pohita šljunkom posutim putem kroz vrt u kuću; noge su je nosile brže nego što su to njene go- .
dine dopuštale.
Prvi, koga srete, bio je Frick Wilmers.
„Milostivi... htjela sam da kažem Frick — znate H tko je maločas stigao brodom?"
„Tko?"
„Milostivi gospodar. Sigurno se već uspinje 'brdom. Moramo mu prirediti svečan doček."
„Stanite! Doček treba da izostane!"
„Zašto?"
„Ne pitajte sad zašto; ako to tražim, nije to bez razloga. Međutim, nitko ne smije znati da je on stigao.
Samo svom mužu možete reći da se vratio, a inače, pravite se kao da vam to nije uopće poznato. Ja mu
sad idem u susret."
On iziđe na mala vrata i primijeti izdaleka baruna koji je u pratnji jednog sluge bio već stigao na po
puta. I barun primijeti njega pa mu dade radostan znak da ga je prepoznao. Ali Artur stavi prst na usta.
Njegov otac shvati što mu je sin time htio reći pa prijeđe drugi dio puta mirno kao da ga nije primijetio,
mada nije mogao da shvati zašto ga sin na to primorava.
Artur dočeka oca hladnim, učtivim naklonom. „Koga traži gospodin?"
„Mladog gospodina baruna." „Mladi barun je otputovao."
„Ah! A tko ste vi?"
„Ja se zovem Frick \Vilmers, mornar sam, ali sam u službi Nurvan-paše koji sad boravi u dvorcu Fal-
kenau."
357„Tako!" nasmiješi se barun, shvativši šalu. ,,E, sad znam koga imam pred sobom. A sad je na vajna
red da pogodite tko sam!"
„Ne poznajem vas."
„Ja sam vlasnik ovog dvorca."
„Ah! Barun Falkenau! Onda mi oprostite! Nisam imao dosad čast da vas upoznam. A to je sluga mi-
lostivog gospodara?"
„Tako je."
- Sluga koji je pratio starog Falkenaua bio je u službi starog baruna tek odnedavna, barun ga je bio naj-
mio u tuđini. Zato i nije poznavao Artura, a osim toga Artur se pravio kao da ne poznaje oca. Sad se
Artur obrati sluzi, pokaza mu rukom luku i reče mu:
„Vidite li tamo onu malu jahtu što se usidrila pored onog krupnog Holanđanina?"
„Da, vidim."
„Vratite se odmah u luku i prenesite stvari vašeg gospodara na jahtu. Ako vas tko što upita, recite mu
da vam je to naredio kapudan-paša. Kormilaru kažite da odmah potpali kotao i nabavi isprave potrebne
za izlazak iz luke. Jahta mora danas bi-ti svakog časa spremna da odjedri. Ostanite ujedno tamo i pazite
da vas nitko na kopnu ne primijeti. Nitko ne smije znati da je gospodin barun stigao 1."
• Sluga pogleda svog gospodara kao da hoće da ga pita slaže li se on s naređenjem mladog čovjeka.
Ovaj mu kimnu glavom u znak da se slaže. „Učini što ti je naređeno i ne napuštaj brod dok ti ja to ne
naredim!"
Momak se udalji s kovčegom u ruci. Otac i sin ostadoše sad sami.
„što ima da znači taj doček, Arture?"
„Ne traži da ti to sad ovdje objasnim. Uđimo u kućuT Paša je sad zauzet pisanjem pisama pa te neće
primijetiti. Dok ne budemo nasamu, govori sa mnom kao sa svojini slugom?"
„Gdje se nastanio Nurvan?"
,,U tvojim sobama."
,,A njegova kći?" "'"• ,& sobi na tornju."
„Ja «am odmah pomislio da si za nju odabrao najljepšu sobu. A gdje si se ti nastanio? Ta nisi valjda
358
u svojim sobama, koje su za slugu svakako suviše bogato namještene." ...
„Ja sam se uselio u jednu sobu u pokrajnoj zgradi — Evo nas već."
Bili su već prošli .kroz vrt i stigli u dvorište do po-krajne zgrade. Za vratima se nalazio upravitelj
dvorca sa svojom ženom.
„Govorite tiho!" naredi im Artur. „Gdje su sluge?
',',U dvorcu!"
„Nitko od njih ne smije znati da mi je otac da-šao. Dođi, tata!"
On uđe s ocem u sobu u koju se bio uselio. Tu ga tek zagrli i poljubi.
„Dobro došao, moj dragi, moj predragi tata! Koliko se radujem što te opet vidim! Kako da objasnim
sebi taj tvoj neočekivani dolazak?"
„Vojvoda me je telegrafski opozvao. Diplomatske će poslove voditi za moje odsutnosti moj zamjenik.
Mada mi je naređeno da se hitno vratim u zemlju, pomislio sam da zaobilaznim putem svratim ovamo,
da te o tome obavijestim. To je sve što imam da tj kažem. Sto se hitnog opoziva tiče, o tome ti, dakako,
ne mogu ništa reći, jer ni meni nije poznato zašto me je vojvoda opozvao. A nije mi jasno ni zašto si se
ti prerusio u slugu i priredio mi tako tajanstven doček."
„Udovoljit ću tvojoj radoznalosti. Saslušaj me!"
Artur ispriča sad ocu kako je upoznao kapudan-Pašu i na koji je način ranije pašinoj kćeri spasio život
u času kad je već bila u opasnosti da se utopi u Nilu. Pošto mu sve to ispriča, izvuče iz džepa pismo
koje je dan ranije bio primio.
„Uzmi i čitaj, da vidiš što mi je jučer javljeno."
Barun preletje okorn plsmp. Lice mu poprimi pri tom izraz čuđenja i nedoumice. „Ne vidiš li ti da nas
netko tim pismom hoće da dovede u zabludu, da nam učini zapravo medvjeđu uslugu."
,,I ja sam isprva bio tog mišljenja, tata! Ali onda sam o svemu bolje razmislio pa sam prilike u kojima
se naša zemlja nalazi doveo u vezu s onim što sam ovdje saznao o tajnoj uroti koja se kod nas kuje i
odmah prestao da sumnjam."

359
„Ali ta se urota ne može nikakvim pravom opravdati."
,,I ja sam to odmah pomislio. Ali što znači pravo u ratu koji vode podmuklice i varalice."
„Ti si, dakle, zaista oSk;čio da otputuješ, mladiću moj?"
s
" „Da. Ali, naravno, s tobom." ,,A kojim brodom?"
„To mi pitanje ne zadaje poteškoća: u luci leži, srećom, pašina jahta."
„Ah! Hoće li nam je on staviti na raspolaganje?" „Neće. U prvom, redu jer je on sam treba, a onda i
zato što se mi i on nalazimo u dva politički odvojena tabora, pa nam on ne smije da pruži bilo kakvu
pomoć, koliko god bio inače lično tome sklon."
„Onda ćeš se ti nje domoći mimo njegova znanja." „Da. Ja sam već smislio sasvim zgodan plan. Ono
nekoliko mornara smatraju me njegovim slugom pa ću ih lako nadmudriti."
„Neće to trebati. Ja poznajem te ljude još iz Carigrada. Paša mi je nekoliko puta stavio na raspolaganje
svoju jahtu za male izlete. Čim me mornari vide, pretpostavit će da se i sada radi o sličnoj usluzi pa-mi
se neće usprotiviti."
„Utoliko bolje, tako nećemo bar morati da pribjegnemo prinudnim mjerama. Nijedan drugi brod ne bi
bio prikladniji da nas hitno preveze u Nordlandiju. Nego, tko to dolazi amo?"
„Oficiri! Sigurno dolaze da te posjeta Znaju li da se ti nalaziš ovdje?"
„Svakako, tata. Kako vidim, došao je lično komandant mjesta s tri oficira. Oni su već istoga dana kad
sam doputovao ovamo došli da se obavijeste o meni. Komandant se drži službeno."
^„Upast će im u oči tvoje odijelo!" '„Ništa oni ne znaju o meni. Uostalom, ja ću sad nestati."
I upravitelj je bio primijetio pridošlice. Zato im pođe u susret pa ih zadrža u razgovoru, tako da su
Falkenauovi mogli da čuju svaku njihovu riječ.
„Vi ste upravitelj dvorca Falkenau?"
360

ovnik kao da mu je laknulo.

$> ,Da, gospodine pukovniče!"
"Može li se s pašom at^feriti?"
tt-^lssi&t d/-*

„Da." ? -^L
,,A s gospodinom kaaiBbm Falkenauom?"
",Ne. On je otputoj
„Ah!" uzdahnu ,,A kuda?"
,,U neodređenom pravcu. Milostivi gospodin namjeravao je da se malo prošeće, ali nije rekao u kom
pravcu."
„Kad će se vratiti?"
„Možda danas, možda sutra ili prekosutra, a možda i -kasnije; to vam ne bih znao reći."
„Hm! Čim se vrati, obavijesti me! Moram s njim govoriti. Radi se o hitnoj stvari."
„Obavijestit ću vas, gospodine pukovniče, čun se vrati."
„Da li vam je poznato gdje se sada nalazi njegov otac?"
,,U Carigradu."
„Hvala vam!" Zatim se obrati svojim pratiocima: „Moja gospodo, danas smo svoju dužnost izvršili.
Sad ste slobodni!"
Artur i njegov otac vidješe poručnike kako izlaze iz kuće.
„Najavite me paši!" reče pukovnik upravitelju i pope se za njim do pašine sobe. Upravitelj zatim siđe,
prođe nečujno kroz dvorište i uđe u sobu u kojoj su se nalazili otac i sin. „Jesu li gospoda čula?" upita
ih odmah.
„Da", odgovori stari barun. „Dobro ste udesili stvar. Jeste li što gore čuli?"
„Milostivi gospodar zna da ja ne prisluškujem: ali ja sam vidio da je pukovnik, prije nego što je ušao u
pašinu sobu, izvukao iz džepa jedno kneževo pismo. Pismo je imalo knežev pečat."
„To mi je dosta. Pogađate li zašto je pukovnik Pitao za nas?"
„Ne."
„Vjerojatno je imao nalog da nas uhapsi."
„Ta nije moguće!" uzviknu uplašeno službenik, odan svom gospodaru.
361„Pa ipak!"
„Da. Vjerujte", nadoda Artur, „mi moramo hitno otputovati. Neka nam vaša gospođa spremi brzo
rublje i odjeću. Za četvrt sata mi putujemo."
„A kuda će s kovčegom?"
„Neka ga dvije sluge ponesu dolje do jahte. Javite i onoj dvojici nordlanđijskih pomoraca da nas
sačekaju u luci. Samo brzo!"
Upravitelj ode zaprepašten; čas zatim uđe u sobu majka Horn, sva uzbuđena.
„Jao, draga, dobra moja gospodo! Zar je to moguće? Milostivi gospodar stigao je tek pred četvrt sata i
već mora da putuje. To je — oh, a ja stojim tu i brbljam. Idem da spremim kovčege, za deset minuta
moraju biti gotovi!"
U tren oka ona nestade. Artur izvuče onda iz prsnog džepa jedan papir.
„Taj će nam papir biti od velike koristi, oče."
„Kakav je to papir?"
„To je plan Karlshafena. Pogledaj ga, ja sam ga krišom nacrtao!"
Barun pogleda plan. „Odlična stvar!"
„Ako vojvoda ima povjerenja u mene, stavit će mi na raspolaganje potrebne brodove, a ja ću lako onda
zauzeti l-uku i grad unatoč svim utvrdama i minama."
„Ti uživaš vojvodino povjerenje."
„Ali što je s brodovima? Grof, koga sam ja sad sasvim prozreo, rasuo ih je amo-tamo. Nordlandijska je
obala nezaštićena, pa neki napad na neprijatelja s mora ne dolazi sad nikako u obzir."
„Čini se ipak da je izdano neko naređenje u protivnom smislu. Vozeći se ovamo primijetio sam neko-
liko nordlanđijskih brodova koji su se na sva jedra vraćali u domovinu." •'
„To bi bila prava sreća!"
„Govorili smo' sa zapovjednikom jednog od tih brodova. Njegov je brod plovio prema ušću rijeke
Oller. Nego, pogledaj! Čini ini se da to opet ide pukovnik."
„Da, to je om, a prati ga paša. Ne traži valjda sad mene."
362

Nurvan^paša otprati oficira do pred kapiju pa se vrati. Lice mu je bilo poprimilo vrlo ozbiljan izraz.
Pukovnikov posjet paši bio je vjerojatno u vezi s važnom stvari. Umjesto da mimoiđe domaćina, paša
uđe u Arturov privremeni stan. U prvi mah ne primijeti starog baruna, jer je ovaj stajao udno sobe.
„Frick, spremi se brzo da nekud hitno odjašeš!"
„Kuda, Ekscelencijo?"
,,U Katharinenstadt. Sad, doduše, nema vlaka, ali, ako požuriš kao onomadne, stići ćeš tamo kao dobar
jahač prije narednog vlaka."
,,A kome treba da idem Ekscelencijo?"
„Ravno knezu, s jednim pismom koje ..."
On zastade. Pogled mu je bio pao na baruna. Vidjelo se da se mnogo zbunio.
„Gospodine barune! — Vi ovdje?"
Barun mu priđe. „Kao što vidite. Smijem li vas pozdraviti ili...?"
„Dabome da smijete!" odgovori paša srdačno, pru-živši mu obje ruke. „Nego, kad ste stigli?"
„Maločas. Tražio sam vašeg slugu da ga pitam mogu li govoriti s vama, jer sam htio da vam se odmah
predstavim, ali sam onda čuo da je pukovnik kod vas."
„On je međutim otišao, pa me sad njegov posjet podsjeća.. % ah, gospodine barune, ja se nalazim prema
vama u nezgodnom položaju."
„Kako to?"
„Osjećaj prijateljstva što ga gajim prema vama nalaže mi da vam nešto važno saopćim, a..."
On zastade, očito zbunjen. Barun nastavi prekinutu rečenicu:
„A dužnost vam to ne dopušta, zar ne? Ja^se nalazim, međutim, u sretnom položaju da vas mogu oslo-
boditi protivurječnosti, u koju su vas ta dva osjećaja dovela. Pukovnik vam je saopćio da vlast hoće da
se dočepa mene i moga sina."
„Vi ste, dakle, već o tome obaviješteni?"
„Ne samo o tome, Ekscelencijo. Htio bih sada samo znati da li vi smatrate svojom dužnošću da pri tom
učestvujete".
363„Ni najmanje. Ja, doduše, ne smijem neposredno učiniti ništa što bi se kosilo s mojom dužnosti, ali,
i bez obzira na gostoprimstvo koje mi vi ukazujete, ne osjećam se ponukanim da preuzmem ulogu poli-
cajca."
„Hvala vam."
„Što mislite da učinite?"
„Da odmah otputujem."
„Kojim sredstvom?"
„Sredstvom posve sigurnim, koje vam ipak ne smijem naznačiti, jer moram imati u vidu osjećaj
dužnosti."
„Ja bih vam stavio na raspolaganje svoju jahtu, ali vam moram reći da mi je maločas povjereno za-
povjedništvo nad čitavom sudlandijskom ratnom mornaricom. To vi možda niste očekivali. U tom
svojstvu ja moram na žalost..."
„Ja vas potpuno razumijem, Ekscelencijo-! U roku od četvrt sata vi ćete doznati kojim sam se
sredstvom poslužio, pa ćete sami sebi reći da je ono posve sigurno."
„A što će biti s vašim sinom, gospodinom kapetanom? I njega traže."
„On je to naslutio pa se također nalazi već na prilično sigurnom mjestu."
•;< •
„Onda on neće uopće više ovamo doći?" |,
„Ja mislim da neće. Uostalom, ja vas molim da !{-dvorac Palkenau izvolite smatrati svojim domom
dok «, god vam se to svidi." ;;
„Znači: došao je čas da se rastanemo."
Pružiše jedan drugome ruku, i paša, preporučivši još. jednom prijatelju da bude što više na oprezu,
iziđe iz sobe. Malo zatim uđe upraviteljica.
„Kovčezi su spremni, milostivi gospodaru!"
,,U redu", reče Artur. „Čujte, majko Horn, ni paša ni njegova kći ne smiju znati tko sam ja. Za njih ja
ostajem Frick Wilmers. Ostalo će vam, ukoliko se to pokaže potrebnim, narediti moj otac. Da li je
kovčeg već otpremljen?"
„Da." . -
„Onda ja Idem. Siti ću prečacem, a moj će otac udariti drugim putem. Do viđenja, majko Horn!"
364
Dobra žena otrije oči pregačom. .
Jao kakva li je to bijeda, nevolja, nesreća. Sto će na to reći gospođica Sulejka, koja vas toliko cijeni?" !
Zar zaista?"
„Da. Nedavno je rekla da joj je žao što niste ka-puđa'n-paša, general ili barun."
„Ah! A zašto?"
„Pa, eto, — onda bi se mogla udati za vas."
I To'je ona rekla?"
„Ne, to ne, spomenula je nekoliko razloga, ali ja sam"ođmah shvatila što je posrijedi. Ah, dragi moj
milostivi gospodaru, to bi bila barunica. Ne bi joj bilo ravne na svijetu!"
„Ne kažem da ne bi! Do viđenja, dakle!"
On iziđe iz kuće. U trijemu se jednim pogledom uvjeri da su sluge s kovčegom prevalile već najmanje
pola puta pa požuri u park do sjenice u čijoj je sjeni Sulejka najvoljela da se odmara.
Ona je sjedila ondje i vidjela da se on uputio k njoj. „FriQk, tražite li mene?"
„Da. Htio sam da vam kažem zbogom." •
„Ta nije moguće!. Zašto nas napuštate? Da li vam je otac naredio ili vas je možda uvrijedio?"
„Ne."
,,A zašto onda? Ta kažite!"
„Ja sam pomorac. Podanik sam nordlandijskog vojvode pa sam se njemu zakleo na vjernost. Vaš go-
spodin otac nalazi se u službi sudlandijskog kneza, našeg protivnika. Moram ići."
„Ali vi ćete se vratiti?"
„Da. Uostalom, možda ćemo se još vidjeti prije nego što odem. Da ste mi zdravo!"
On joj pruži ruku, a ona mu je bez ikakva oklijevanja stegnu.
„Da ste mi zdravo, Frick! Hvala vam na svemu što ste učinili za mene i za mog oca. Ja sam se nadala
da ćete moći stalno ostati kod nas!"
„Ja idem u rat, da se borim, milostiva gospođice. Vi ste vjerojatno od gospodina paše čuli što se spre-
ma. Može se desiti da u ratu poginem, ali moja će posljednja misao biti upućena dvorcu Falkenau i
zvijezdi •koja je nad njim zablistala. Ako li ne poginem, vidjet
365ćemo se opet, pa ću vam dovesti čovjeka koji je dugo uzalud čeznuo za tim da vam još jednom
izbliza vidi lice, kao one rioći na Nilu."
Pri posljednjim njegovim riječima Sulejka se za-Žari u licu i odjednom ga pogleda.
„Na Nilu? Ah! Koga vi to mislite?"
„Sretnika koji vas je oteo valovima i iznio vas 119 obalu."
„Njega? Oh, je H moguće ... vi ga poznajete?"
„Da."
„Tko je to, kažite mi. Kako se zove?"
„Artur Falkenau, kapetan korvete, sin baruna Viktora Faikenaua, vlasnika ovog dvorca."
„Otkud vi to znate?"
„Ja sam se nalazio tada pored njega, a i sad ću biti pored njega. Da ste mi zdravo!"
Sulejka ne uspje da ga zadrži, jer je u isti čas on već bio nestao. Iznenađena tom viješću, nasloni se le-
đima na stolicu i predade se sasvim osjećajima koje joj u duši pobudi neočekivana vijest. Začuvši malo
zatim odjednom u blizini nečije korake, ona se trgnu i ugleda upraviteljicu.
„Dođite brzo amo, majko Horn! Imam da vam saopćim nešto važno..."
,,A što, dijete moje?"
„Ja sad znam tko je to bio."
„Tko to?"
„Pa —oh, majko Horn, toliko sam se tome obradovala, da ne mogu prosto da dođem k sebi! Pogodite
koga sam to pronašla!"
„Pa, koga to?"
„Čovjeka koji me je na Nilu oteo valovima i spasio mi život. Ta vi to znate, pričala sam vam već o
tome."
„Da, da. Njega ste pronašli? Divno! A tko je taj čovjek?"
„Ta pogodite, vi ga poznajete."
,,A što je on? Ako mi to kažete, možda ću pogoditi."
„On je nordlandijski pomorski kapetan."
Upraviteljica se snebi od čuda i pljesnu rukom o raku. „Pa to je sigurno moj dragi mladi gospodin."
366

Da upravo on. Zamislite, on je taj čovjek koji ml ie spasio život. Njegov je otac prijatelj mog tate, ja sa
svojim ocem stanujem u njegovoj kući, a do danas ni pojma nisam imala o svemu tome."
Pravo čudo! A tko vam je to rekao, dijete moje?
"Naš mornar Wilmers."
'„Ah, on!"
„I zamislite, taj Frick se onda nalazio pored kapetana pa je sve vidio."
„Dakako!"
„Dakako?! Sto hoćete time da kažete?"
"Da vam vjerujem, jer — jer vam je on to rekao."
",Ah, i vi, dakle, vjerujete? Ali više nisam niita mogla doznati."
„A zašto?"
„Jer je otišao. I to vi znate?"
„Znam. Ali ipak ste ga mogli još štogod pitati!"
„Tako je brzo nestao, da nisam dospjela da ga išta više pitam. Ali on će se vratiti, ako ne pogine; to mi
je obećao."
„Ako ne pogine? A gdje bi imao da pogine?"
„U ratu. Ali to je još tajna. Nemojte to, zaboga, nikome odati."
„Oh, nikome ja ništa ne odajem. I Frick Wdlmers poći će u rat?"
„Da. I gospodin kapetan. Zajedno će učestvovati u borbama."
„Jao, kakva li je to briga, žalost, bijeda, nevolja, nesreća!"
„Da, zaista. Nego, pogledajte časkom tamo dolje! Sto se to zbiva s našom jahtom? Meni se čini da je
digla sidro."
„Da, tako nekako izgleda."
„Sto to namjerava naš kormilar? Meni nije poznato da mu je otac naredio da se otisne na more." „A tko
je onaj čovjek što stoji iza njega?" „Na palubi? Pa to je Frick Wilmers. Po. njegovim kretnjama vidi se
da zapovijeda brodom. A on je u stvari običan mornar!"
„Može li običan mornar da zapovijeda jahtom?" „Ne može. a pogotovu ne našom."
3G7,,0h, on će se snaći. Znala sam ja da on ide na jahtu, jer je otpremio onamo svoje stvari." „Da mu
nije tata to naredio?" „Nije, on uopće ne zna da je Frick otišao." „Ne zna? Onda ga ja moram odmah o
tome obavijestiti. Sigurno nije uopće primijetio da se jahta spremila da odjedri. Dođite, majko Horn,
to je sasvim neobjašnjiv slučaj!"
Stigavši u luku, Artur nađe već kormilara i Kaira-veja gdje ga čekaju. On ih ukratko obavijesti o izmi-
jenjenom stvarnom stanju i povede ih na jahtu. Njegov otac, koji je bio udario drugim putem, bio je
upravo prešao preko daske kojom se ide s kopna na brod. Turski ga kormilar dočeka kao starog znanca.
„Poznaješ li me još?" upita stari barun vođu palube.
„Da, efendijo."
„Ti znaš da mi je tvoj gospodar povjerio jahtu?"
„Naredi, i ja ću naređenje izvršiti."
„Jesi li potpalio tajni kotao?"
„Sve je spremno. Ja znam tvog slugu pa sam izvršio tvoje naređenje."
„Otisnut ćemo se odmah na more. Vidiš li onoga čovjeka tamo? To je moj sin. On će preuzeti
zapovjedništvo. Pratit će ga ona dva čovjeka što se nalaze pored njega."
Za nekoliko minuta duhmu povjetarac u podignuta jedra jahte, i njen vitki trup kliznu put otvorenog
mora.
Stojeći na palubi, Artur naredi da mu donesu dalekozor pa ga upravi u dvorac Falkenau. Na visokom
doksatu nalazio se kapudan-paša sa svojom kćeri. I on je imao u ruci dalekozor pa je tragao njime za
jahtom.
„Oče, molim te, dođi amo!" zamoli kapetan ba-rona.
„Sto je?"
„Paša je primijetio da se njegov brod otisnuo na more. Popni se na jarbol i mahni mu maramicom da te
prepozna."
„Ti misliš da bi inače mogao narediti da pođu u potjeru za nama?" ; ..
388
Da ako ne sazna tko mu je oteo brod, bit će trke
za nama."
Barun se pope na jarbol. Držeći se čvrsto lijevom rutom za jarbol, desnom uze da maše svojom mara-
micom. Paša ga je morao prepoznati, jer sad i u njegovoj ruci zablista maramica: bio je to znak da se
paša raduje njihovu bijegu.
Uskoro jahta zaplovi pučinom, daleko od-luke, pa je ni s obalnih brda nisu više mogli vidjeti. Kako je
Artur bio naredi« da se potpali tajni kotao, jahta je sad mogla svojom brzinom da nadmaši ne samo
čuvenog ,Tigra' ,crnog kapetana', nego i bilo koji drugi brod.
U ranu zoru narednog dana zaustavi se pred dvorcem Falkenau jedan jahač. Kako je kapija bila zatvo-
rena, morao je pokucati.
Odmah se pojavi upravitelj dvorca i propusti prl-došlicu u dvorište.
„Tražim Nurvan-pašu", reče prldošlica.
„Tu je, ali još spava."
„Probudite ga i najavite me. Evo moje posjetnice. Ja ću međutim svratiti u vrt."
Deset minuta zatim svrati Horn onamo, da povede oficira paši. Ovaj ga je čekao u sobi za primanje.
„Dolazim od Njegove Visosti, Kneza", reče oficir nakon prvog pozdrava, ,,s tim da vam predam ovo
pismo."
Paša namršti čelo. ,,U njemu se nalaze kneževe upute meni. Vi ste knežev ađutant, pa vam je sigurno
poznat sadržaj pisma: ili možda nije?"
„Da. Pismo mi je izdiktirano."
Paša pokida omot i preletje pogledom pismo: „Da, upravo kao što sam mislio. Nego, molim vas,
gospodine poručnice, dođite sa mnom."
On povede oficira na doksat, odakle se pružao pogled na luku.
„U ovom pismu knez prihvaća moje uslove. Njegova Visost u svojoj dobroti povjerava mi zapovjed-
ništvo nad mornaricom usidrenom u karlhofenskoj luci. A ja vas sad pitam: Gdje je ta mornarica?
Vidite li što od nje?"
„Ah, kako je to moguće?"^
2« Žezlo l Čekić 369„Još juče je tu bilo usidreno šest ratnih
brodova; noćas su nestali. Vratite se knezu i zamolite ga u moje ime da mi to objasni."
„Ne mogu to da shvatim."
„Smiju li kapetani da tako postupe ako im to nije naređeno?-"
„Ne smiju."
,,I vi sami to priznajete. Neka mi knez odgovori na to pitanje; dok mi ne odgovori, ja ne mogu ništa
poduzela."
„Ne bi li bilo bolje da Ekscelencija otprati mene do kneza?"
Paša odmahnu ponosno glavom. „Molim vas da stvar ne shvatite krivo. Nisam se ja natjecao za mjesto
vrhovnog zapovjednika, nego sam zamoljen da se prihvatim te dužnosti. Ako do večeras ne dobijem
traženo obavještenje, ja ću otputovati. Da ste mi zdravo, gospodine poručnice!"
Poklonivši se, paša se okrenu. Zapanjen, oficir napusti dvorac.
Sutradan ujutro sjedila je Sulejka opet u svojoj sjenici. Misli su joj se stalno vraćale na njen neobičan
rastanak s Frickom Wilmersom. Uto dotrča k njoj u-praviteljica.
„Jao, dijete moje, kakva nas nesreća stiže, kakav nas jad zadesi!"
„Kakvu to nesreću, kakav to jad spominjete, majko Hom?"
,,Oh, desilo se najgore što se uopće moglo desiti! Oh, on!"
„Ta molim vas, ne plašite me. Recite mi-već jednom što se desilo!"
„Sto se desilo? Odmah ćete čuti! Znate li što kaže neki Schiller, koji je ispjevao toliko lijepih
pjesama?"
„Sto?"
„Da žene postaju hijene!"
„Pa to je strašno!"
„Ne samo strašno, nego i užasno, jezivo!"
,,A zašto žene postaju hijene?"
„Jer — jer — pa jer je buknula revolucija!"
„Revolucija?"
370
Da revolucija, a to znači da se narod buni, da je ustao na oružje, da je izdao svog kneza, da se krv
1]
,Ta recite mi već jednom gdje se te strahote dešavaju!"
„Gdje? Jao! Kod nas, u Sudlandiji, kod nas je buknula ta revolucija!"
„Ne razumijem vas, jasnije mi to kažite!"
"„Još jasnije? Jao, dijete moje, ta ja vam jasno govorim. Buna je buknula u glavnom gradu, pa u njoj
učestvuje čitava zemlja, čak i vojnici. Knez je morao pobjeći, a prestolonasljednik je krenuo prema
granici, gdje se utaborila vojska. Ako nas ona ne spasi, nitko nas neće spasiti."
„Tko vam je sve to rekao?"
„Stigao je telegram. Uostalom, pogledajte crvene zastave koje je narod po kućama izvjesio. I kod nas
se narod pobunio."
,,A što kaže o svemu tome vaš muž?"
„Jauče, očajava."
:
,,A zna li sve to i moj tata?"
„Naravno."
,,A što kaže?"
„Kima glavom i osmjehuje se, osmjehuje se i kima glavom, kao da ga sve to nimalo ne iznenađuje; ali
ne govori ništa, šuti kao zaliven."
„Idem ja odmah k njemu. On mi mora objasniti što se to dešava."
Već je htjela da ode, ali je majka Horn zadrža. „Ah, dijete moje, sačekajte, ta nisam još svršila." „Zar
ima još nešto?"
„Još nešto? Ima najgore što čovjek može da zamisli."
„Najgore? Ta rekli ste da je revolucija najgore što čovjek može da zamisli."
„Dakako, revolucija, ali ne mislim pri tom na revoluciju u Sudla/idiji, već na revoluciju u Nordlan-
diji."
„Kako? Zar je i u Nordlandiji buknula revolucija? Ta nije moguće!"
871„Kamo sreće da nije. Ali, na žalost, i tamo je buknula."
„Otkud vam ta strašna vijest?"
„Sinoć, kasno u noć, stigao je' u glavni grad telegram s tom viješću. Uprkos pokušajima vlasti da
suzbiju tu vijest, ona je doprla do javnosti. Do čega dovode takve vijesti, to možete da vidite kod nas,
Jer su se ovdašnji buntovnici odmah poveli za Nordlan-đanlma."
„A što je javljao telegram?"
,,Oh, strašne stvari! Vojvoda je ubijen, a s njim i svi članovi njegova dvora, naša je draga feneginjica
nestala, nitko ne zna kuda, a u glavnom je gradu došlo do strašnog krvoprolića. Izginulo je, kažu, pola
pučanstva."
Bila je to jezovita priča.
„Zaboga, majko Horn, vi sanjate."
„Ne, sve je to istina. Na svim uglovima izlijepljeni su oglasi koji izvještavaju o tim strašnim događa-
jima. Oh, jadni moj milostivi gospodar. Oh, jadni kapetan!"
„Kako, vi mislite da su se obojica u to vrijeme zatekli u Furstenbergu?"
„Ne, ali na putu tamo!" jadala se ona. „Oh, kakva li je to bijeda, kakva briga, kakav jad, kakva ne-
sreća!"
Djevojka se još više zabrinu kad začu da se s kapetanom nalazi i Friok V/ilmers pa ne izdrža više u
sjenici.
„Strašne su to stvari! Ja moram ići k ocu da čujem što on o svemu tome misli."
„Hajde, dijete moje, pa se odmah vrati da mogu reći svom starom kako stvari stoje. Jao, hoćemo li mi .
sve to preživjeti!"
I jedna i druga pohitaše odanle. Sulejka pođe svom ocu. Otac je umiri i izvede je na^doksat, na kojemu
se dan ranije nalazio s oficirom.
„Ustanak nije opasan, dijete moje. Njegove su vođe dobronamjerni ljudi, koji neće dopustiti da dođe
372

do surovih ispada. Mi ćemo sutra, rano ujutro, napustiti Karlshafen."

„Ah! A kuda ćemo?"
„U Nordlandiju."
„Vlakom?"
„Ne, brodom."
„Kojim brodom? Naša je jahta otplovila."
„Ali će se vratiti. Ona je već na putu. Putovat ćemo, dakle, -našom jahtom koja ima i parni kotao, pa
ćemo potražiti prijatelja Falkenaua.'r
„Zar zaista, tata?"
„Naravno. Pogledaj časkom tamo prijeko!"
„Vidim jedno bijelo jedro."
„Da. Pogodi koji je to brod!"
„Ta nije valjda naSa jahta!"
,,D'a, upravo ona. Naredio sam joj da jedri danas prema kopnu, jer sam slutio da ću je trebati. Tako se i
desilo."
„Hoće li uploviti u luku?"
„Ne. Krstarit će pred obalom, a mi ćemo se čamcima odvesti do nje. Spremi sve što je za put pot-
rebno."
Sulejka je upravo htjela da napusti doksat, kad Danu upraviteljica.
„Jao! Prijete nam strašne stvari! Sve jedna nesreća za drugom! Oprostit ćete, Ekscelencijo, nisam se
mogla uzdržati, prosto sam morala doći da vam kažem..."
„Sto?«
»Da je stigla nova vijest." »Iz Katharinenstadta?" „Ne. Iz Nordlandije."
„Koliko je meni poznato, revolucionare! »u unll-tlli vodove."
„Da, ali su Ih zatim ponovo uspostavili. Silna vojska krenula je na nas. Naoružani kosama i cjepovima,
helebardama i buzdovanima, ustanici se spremaju
373da zauzmu Sudlandiju i da je sravne sa zemljom. Jao gdje da se sakrijem od tih bjesomučnika, da
me ne ubiju."
Paša se srdačno nasmija videći koliko se starica uplašila.
„Umirite se, majko Horn, ja vas uvjeravam da nitko vama o glavi ne radi. Povedite sad sobom Su-
lejku."
Pomalo umirena, upraviteljica se udalji s djevojkom. I mi ćemo s pašom i s njegovom kćeri napustiti
Sudlandiju da utvrdimo da li su i koliko su grozne priče naše dobre upraviteljice zasnovane na istini.
874

9. DAN SEDMERO BRACE

Suton se već bio spustio nad glavni grad. Pred vratima dvorske kovačnice sjedila su po završenom
poslu tri šegrta, provodeći, kao obično, odmor u razgovoru.
„Hajde, pričaj već jednom, Toma! Gdje si sve bio?" upita ga Hajnrih Feldmann, bivši artiljerac.
„Daleko odavde, preko svih prda!"
„Mani se glupih šala. Zar je to tvoje putovanje bilo tako tajanstveno, da ne smiješ o njemu ni riječi
reći?"
„To nikako, ali opičan artiljerac ne mora sve da zna. Nego, kaži ti meni da li se Parpara Seiđenmulletr
raspitivala za mene? To ti meni kaži!"
„Za tebe? Nije joj to bilo ni nakraj pameti. Zar ne, Kazimire?"
Bivši grenadir povuče dug dim iz svoje lule, ot-puhnu ga lagano kroz nos i, odmahnuvši glavom, kao
da hoće da ukori druga, reče: „Nije baš tako!"
„Čuješ li, stara lažitarpo!" naljuti se Toma. „Kazimir je čestit momak, nikad on ne laže. Ali ti si čovjek,
koji — dakako, vidi se to odmah na tepd. Sram te pilo!" *
„Šuti, stara kavalerijska budalo! Mi rukujemo najtežim oružjem, ml odlučujemo o bitkama i..'."
„I lažete ko štampana knjiga", upade mu u riječ Toma. „Nije li tako, Kazimire?"
Bivši grenadir kininu oprezno glavom: „Pravo kažeš!"
375„Ne, ne kaže on pravo", uzvrati Hajnrih. „Vi mislite da ja lažem, jer ste suviše glupi da biste mogli
da shvatite što je sve artiljerac kadar da učini. — Nego, manimo se zađevica. Pogledajte! Nije 11
čovjek koji se k nama uputio vojvodin sluga?"
Bilo je tako. Sluga se raspita za doktora; kad ču da je kod kuće, uđe u sotou u kojoj se nalazio Maks sa
svojim roditeljima i, kako je po svemu izgledalo, upravo čekao kurira. Pridošlica pozdravi i isporuči što
mu je bilo naređeno:
„Imam da vam javim da će Njegova Ekscelencija večeras inkognito posjetiti Operu."
,,U redu", odgovori Maks. „Kad će vojvoda krenuti?"
„On je već napustio dvorac."
,,A kad će se vratiti?"
„Kasno, jer namjerava da se iza predstave poveze čamcem."
„Hvala! Laku noć!"
Pošto se sluga udalji, Maks se obrati ocu:
„Oprez je sasvim na mjestu. Sluga ne treba da zna kojim će putem ići, a kojim će se vratiti vojvoda. Ti
ćeš, dakle, poći u grofov vrt i stražit ćeš pri ulazu kroz koji se ide do tajnih stepenica pa ćeš mi podni-
jeti izvještaj kad se vratim. Ja idem."
Turivši u džep nož i revolver, iziđe pred kuću.
„Imate li vremena?" upita šegrte koji su stalno tamo sjedili.
Odmah se sva trojica digoše. „To se samo po sebi razumije", izjavi Toma.
„Vi ćete me pratiti, ali nitko ne smije znati ni kud smo pošli ni što smo vidjeli i čuli. Naša šetnja neće
možda biti bezopasna. Može se desiti da budemo napadnuti. Uzmite zato sobom svatko svoj čekić i
konop!"
Začas se sva trojica spremiše.
„Put nas vodi kroz grad. do samostanskih ruševina. Moramo paziti da nas tko ne vidi zajedno. Zato će
svatko od nas krenuti drugim putem, a sastat ćemo se iza prvog grma ispred građa."
Maks krenu, a za niim pođoše njegovi pratioci, razdaleko jedan od drugoga. On se bio umotao što je
više mogao. Prolazeći sporednim ulicama predgrađa,
378
da bi izbjegao glavnu cestu, stiže najzad do ugovorenog mjesta, do male šikare na samoj obali jednog
potoka. Mada se već bilo smračilo, ne stiže neprimije-ćen: bio je, naime, jedva stigao do ruba jednog
grma, kad do njega doprije šapat: „Stoj! Tko si?"
„Brandauer", uzvrati Maks tiho. „Sam?"
„Začas će i šegrti biti tu."
,,U redu. Moramo, naime, stići do ruševina prije drugih. Jesi li naoružan kako treba, Maks?"
„Da, Ekscelencijo! A i vi ste ovdje, kapetane?" začudi se Maks, ugledavši kapetana Helbiga, „Da",
odazva se drugi glas.
Vojvoda je smatrao potrebnim da se lično uvjeri o noćnim pokretima tajnog udruženja. Bilo je to uoči
10. jula, „dana sedmero braće", kad su se zavjerenici imali ponovo da sastanu da bi konačno utvrdili
čas kad će izvršiti udar. Isprva je vojvoda bio odlučio da pođe sam na to izviđanje, ali onda posluša
Maksa i povede sobom jednog pratioca. Izbor pade na kapetana Emila Helbiga. Taj je oficir, iako
porijeklom običan građanin, bio stekao svojom čestitošću puno povjerenje svog vladara. Dalji događaji
pokazaše da je taj junak i zaslužio to povjerenje, dok su mnogi drugi, koji su po svojim položajima bili
daleko odmakli od njega, bili izdajnički pogazili svoju vojničku zakletvu.
Malo zatim začuše se nečiji koraci. Po njima Maks pogodi tko im se to približava.
„Jesi li to ti, Kazimire?" zapita Maks. „Jesam!" doprije do njega šapat. „Priđi bliže!"
Čas zatim stigoše i Toma i Hajnrih. Sva šestorica krenuše zatim prema ruševinama. Stigavši do podno-
žja brda, Maks se ispred drugih uspe uskim putelj-korn kojim se već ranije bio jednom uspeo. Vojvoda
se bio umorio, i zato stigoše do ruševina kasnije nego što su to bili predvidjeli. Ipak ne naiđoše gore ni
na koga.
»Slijedite me!" naredi Maks šegrtima.
377On ih smjesti van ruševina iza jednog zida. Među srušenim dijelovima zida mogli su se oni sakriti kao u
kakvom sigurnom skrovištu.
„Sakrijte se ovdje"; reče im. „Ako se ništa ne desi, sačekajte me dok dođem po vas; ako li nam pak zatreba
vaša pomoć, ja ću zakreketati poput žabe, a vi onda pohitajte odmah onamo otkud vam se taj glas javi.
Ostalo ćemo već udesiti."
„Razumijem, gospodine doktore", reče Toma i u-vuče se u skrovište.
U isto se skrovište uvukoše za njim i druga dvojica. Maks se vrati vojvodi.
„Kuda ćeš nas sad odvesti?" upita ga vojvoda.
„Najprije do samih ruševina, gdje ću se ja zadržati. Gospodina kapetana smjestit ću na jedno mjesto odakle
će moći da vidi da li su svi sišli u bunar."
Tako se i desi. Kapetan se smjesti iza iste one izbočine zida koja je jednom bila poslužila Maksu kao
skrovište. Maks se pak s vojvodom smjesti među grmlje nedaleko kolnog puta koji se upravo tu, s ovu stranu
brda, završavao.
Nakon nekog vremena začuše se nečiji koraci. Odjednom se pojaviše dva čovjeka i zaustaviše se tik do
vojvode i Maksa koji su iz svog skrovišta mogli da razaberu svaku njihovu riječ.
„Onaj manji je Natter", šapnu Maks vojvodi.
„Nema još nikoga!" progovori ,prosvjetitelj'.
„Jesi li siguran?" zapita Natterov pratilac.
„Da, inače bi straža već morala biti tu."
„Onda smo uranili."
»Da."
„Samo da nas tu ne primijeti slučajno kakav stranac!"
„Ne bojim se ja toga. Tko će u to doba doći ovamo? A osim toga je mjesto u čitavom ovom kraju na zlu
glasu. Noću se nitko ne usuđuje da dođe ovamo, __.' jer se priča da duše fratara koji su nekad ovdje pre-/
bivali svakome tko im se suviše približi zadaju propast i smrt."
„To ste praznovjerje vi, naravno, podržali?''
378
„Naravno", nasmija se Natter. „Ono nam može biti od velike koristi. Uostalom, mi smo ovdje danas možda
po posljednji put." „Ah, kako to?"
„Neke nas okolnosti primoravaju da priđemo što prije djelu. Ja ih moram na sastanku izložiti pa ćeš uskoro
čuti u čemu je stvar." „Hoće li grof doći?"
„Ne. Ja ću ga kasnije izvijestiti o našim zaključcima."
„Još danas?"
„Čim završim savjetovanje. Nego, poslušaj! Čini se da se straža približava."
„Zaista, netko se tiho šulja." „Otkuda?" zapita tiho Natter. „Iz boja.« ,,A kuda?" „Ka pobjedi."
„U redu. Možeš da preuzmeš svoju dužnost. Mi idemo dalje."
Ona dvojica krenuše prema bunaru, dok treći ostade ondje da preuzme stražu. S vremena na vrijeme
pridošao bi još netko, rekao bi lozinku i krenuo bi dalje. Maks i vojvoda nabrojaše preko dvadeset ljudi.
Činilo se da su se sad već svi okupili, jer se straža udalji nekoliko kocaka i leže u travu. ,,A što sad?" šapnu
vojvoda. „Neka Vaša Ekscelencija odredi!" „Da savladamo čovjeka tako da uopće ne pisne, a druge da
zadržimo u bunaru kao zarobljenike, dok nam stignu ljudi koji će nam pomoći da ih odvedemo u zatvor."
„Smijem li reći svoje mišljenje?" „Reci slobodno, Maks."
„Da je grof s njima i da znamo da su oni ponijeli sobom spise kojima im se može dokazati učestvovanje u
zavjeri, plan Vaše Ekscelencije bio bi vanredan, jer bismo dobili u svoje ruke sve vođe pokreta. Međutim, tu
pretpostavku moramo, na žalost, odbaciti. Ako mi' te ljude, čije razgovore ne možemo da čujemo, sad
uhapsimo, nećemo im možda uopće moći dokazati bilo kakvu krivicu. Od njih nećemo, vjerojatno, dobiti bi-
379
lo kakva priznanja, pa će nam grof, glavni krivac u-maći."
„Pravo kažeš. Sto predlažež, dakle, ti?"
„Čuli smo da će taj Natter odmah nakon zaključene sjednice posjetiti grofa. Mi ćemo moći iz potaje
prisluškivali njihov razgovor, pa ćemo onda..."
„...pa ću ih onda ja obojicu uhapsiti", upade mu brzo u riječ vojvoda.
„Oprostite, Ekscelencijo, to bi bilo opasno."
„Kako to?"
„Kroz tajni hodnik mogu Se uvući u gro-fovu knjižnicu najviše dva odvažna čovjeka, to jest vi~i ja. U
tom slučaju stajala bi dvojica prema dvojici, i, čak kad bismo mi bili jači od njih, jedan grofov poziv
bio bi dovoljan da obojica budemo predani njemu u ruke. On je okružen ortacima. Ako mi bestraga
nestanemo, tko će mu dokazati da se to upravo kod njega desilo?"
„Tvoj otac koji je na straži u njegovu vrtu pa čeka da se mi vratimo."
„Čim bi Vaša Ekscelencija nestala, on ne bi mogao ništa poduzeti protiv grofa, koji je sigurno predo-
bio već mnogo ljudi za sebe, pa bi sav trud čestitih ljudi bio uzaludan i čak .uvelike opasan za njih."
„Ti gledaš suviše crno: vladar koji se brine o dobru svog naroda ne može da vjeruje da bi u svom na-
rodu mogao da naiđe na toliko neshvaćanje i toliku nezahvalnost."
„Ekscelencijo, htio bih da vam kažem nekoliko teških riječi, ali se ne usuđujem."
,jReci slabodno sve što ti je na srcu."
„Vi, Ekscelencijo, govorite o nekom vladaru: tko je i gdje je vladao taj vladar? Ja sam svjestan da to
pitanje može da mene i sve moje liši dobrohotnosti našeg voljenog vladara, ali se ipak ne žacam da
vam ga uputim. Zašto je broj nezadovoljnika u našoj zemlji toliko porastao? Kad bi u Nordlanđtjl
vojvodina volja važila, sva bi zemlja blagoslivljala svog vladara. Vi ste, Ekscelencijo, u posljednje
vrijeme imali prilike da vidite da je grof mnogo puta zloupotrijebio vaše povjerenje. Ja sam sin
priprostog kovača pa nadasve volim čestitost i iskrenost; navikao sam da po-
380
Štujem snagu povezanu s čestitošću. čekićem treba u-dariti posred glave zmiju, podlo čeljade, kadro da
otruje i dobronamjerne ljude."
Maks umuknu. I vojvoda unauknu. Riječi mlada čovjeka zvučale su neobično smjelo. Siguran da ga
'njegov visoki prijatelj voli svim svojim srcem, Maks se nije bio prevario. Čas zatim osjeti kako mu
vojvoda čvrsto steže ruku.
„Hvala ti!"
Ništa mu drugo u tom trenutku ne reče vojvoda. Ponovo prođe nekoliko trenutaka, prije nego što voj-
voda produži:
„Pustit ćemo, dakle, sve da nam umaknu?"
„Sve, osim jednoga."
„Osim Nattera?"
„Ne. I njega ćemo pustiti. On nam ne bi ništa priznao, čak bi nam zamrsio sve -konce, pa ne bismo
mogli da otkrijemo njegove spletke. Najbolje će biti da između svih njih ščepamo jednoga, bilo koga,
po slučajnom izboru."
„Pa ni taj nam neće ništa priznati. Ti si sam maločas rekao da nećemo moći ni od koga od njih nešto
saznati."
„Osim ako ih sve zajedno ščepamo. Povesti redovnu istragu nije isto što i odjednom ščepati na tajan-
stven način čovjeka potpuno neupućena u čitavu tu stvar."
„Slažem se s tobom pa te molim da poduzmeš potrebne mjere."
„Nisu tu potrebne nikakve naročite mjere. Toma umije da se kreće tim brdskim stazama upravo kao i
Ja, jer, kao što je to Vašoj Ekscelenciji poznato, ima tome već neko vrijeme što smo ušli u trag zavjeri.
Kad se zavjerenici, pošto održe sastanak, raziđu, Vaša Ekscelencija ostat će s drugima ovdje, a ja ću se
s Tomom brzo spustiti niz brdo, da zavjerenike preteče-nw>. Ostalo ćemo udesiti prema prilikama."
Nakon tog razgovora prođe dosta vremena prije nego što ponovo primijetiše izvjesno kretanje. Stražar
s® diže iz trave i zauze mjesto ondje gdje se kolni put završavao, jer je bio čuo kako ljudi pomalo
izlaze iz bunara. Izišavši iz bunara, krenuše svi, bez ijedne ri-
381ječi i ikakva pozdrava, tiho i lagano, kao što su bili i došli. Straža im se na kraju povorke pridruži.
Čim straža nestade, Maks ustade.
„Pričekajte, Ekscelencijo, još četvrt sata; a onda krenite s drugima za nama ovim udobnim putem. Ja ću
vas s Tomom čekati dolje."
Zatim pohita šegrtima. „Toma, jesi li kadar da se spustiš brzo sa mnom niz ovo brdo?"
„Razumijem. Ko mačka ću se spustiti."
„Onda hajdmo, da ih ne sretnemo! A vas dvojica hajte među ruševine gdje vas očekuju."
Koliko se to moglo u mraku,' kliznu on brzo s Tomom niz strmu stazu koja je dvaput prelazila preko
kolnog puta što je kružio oko brda. Neprimijećeni, stigoše sretno do cilja. Stupivši čvrsto na tlo, Toma
je ipak još neko vrijeme teško disao.
» „Do đavola, divno li je to prdo noću! Po njemu čovjek klizi prže od željeznice. Eh, da je kojom
sre-.ćom mogla da sa. mnom ovuda klizi Parpara Seiden-muller! Sto pi se pila nauživala!"
„Možda", nasmiješi se Maks. „Ali sad nemamo vremena da mislimo na Barbaru Seidenmuller, jer
imamo prečih briga. Imamo da ščepamo jednoga zavjerenika. Oni će se kolnim putem došuljati do nas.
Ja ću ostati ovdje, a ti lezi tamo prijeko u zasjedu. Oni će dolaziti pojedinačno, u izvjesnim
vremenskim razmacima. Ja ću sebi odabrati jednoga pa ću .ga zgrabiti straga za vrat, a ti mi, čim to
primijetiš, odmah priskoči u pomoć pa mu stegni čvrsto ruke, da se ne uzmogne maknuti dok ga svi
drugi ne mimoiđu."
„Do đavola, gospodine doktore, bit će to lijepa pustolovina! Ja ću momku tako stegnuti grlo, da se pro-
sto neće moći maknuti."
Obojica se sakriše u grmlje. Uskoro se pojavi, ispred svih drugih, Natter. Lako ga je bilo prepoznati po
omiškom, gipkom stasu. Trideset do četrdeset koraka iza njega pojavi se drugi, pa onda treći. Već je i
jedanaesti bio prošao. Brandauerove oči bile su se već toliko navikle na mrak, da su mogle da sve jasno
uoče. Već je i dvanaesti bio prošao. Trinaestog, koji se neko vrijeme još krio iza jedne okuke, Maks u
prvi mah propusti, ali ga onda zaskoči iza leđa i tako ga
382

čvrsto ščepa za vrat, da nesretnik, iznenađen, prosto

ne pisnu.
Toma!" šapnu Maks. }TU sam. Uhvatio sam ga već za ruke!" ",Brzo s njim u grmlje!" "TO sam već
učinio!"
Čovjek se našao u grmlju još prije nego što je četrnaesti naišao. Stegnut gvozdenim šegrtovim sa-" .
kama, nije se mogao prosto maknuti. Ostade u grmlju sve dok i posljednji iz njegove družbe ne prođe.
„Imaš li konopac?" zapita sad Maks. „Imam."
„Onda mu veži ruke na leđa!" Maks pridrža čvrsto čovjeka lijevom rukom, a desnom se maši noža.
Uhapšenik se predade sudbini. Pošto ga Toma sveza, Maks mu se zagleda u lice i, unatoč mraku,
odmah ga prepozna.
„Ah, je li moguće? Gospodin dvorski savjetnik Braunsfeld? Kako ste to dospjeli među .prosvjetitelje'?"
Raskrinkan, čovjek ne odgovori, ali duboko mu disanje otkri uzbuđenje, mada se trudio da se savlada.
„Nikako da odgovorite, kao da ste zanijemjeli! Progovorit ćete vi ipak prije ili kasnije!"
Deset minuta zatim stiže vojvoda s kapetanom i s dvojicom šegrta. Prepoznavši Maksa, koji mu je bio
pošao u susret, odmah ga zapita: „Jesi li koga ščepao?" „Jesam."
„Poznaješ li ga?"
„Poznajem. Evo ga, tu je. Hoće li Vaša Ekscelencija da ga lično vidi?"
Vojvoda priđe uhapšeniku i prepozna ga. „Pa to ste vi, gospodine dvorski savjetniče! Neopisivo sam
iznenađen! Moj arhivar i pouzdanik nalazi se među veleizdajnicima!"
Dvorski savjetnik najzad progovori. „Ekscelencijo, Ja sam nevin. Okolnosti govore prividno protiv
mene, ali ja mogu da se opravdani." „Onda učinite to odmah!" „Ja nisam veleizdajnik."
383„Dokažite to!"
„Vi ste me izvoljeli počastiti raznim ponudama skopčanim s vanredno primamljivim obećanjima. —!
Ja sam samo prividno pristao uz izdajnike, da bih otkrio namjere .prosvjetitelja' i mogao ih potom
otkriti Vašoj Ekscelenciji."
„To zvuči prilično izmudreno. Otkad ste član tog neporočnog udruženja?"
„Bit će tome možda mjesec dana."
,,I već ste prozreli njihove namjere?"
„Još ne sasvim. Postoji u tom udruženju više ste-peni članstva, a ja još na žalost ne spadam u upućene."
„Ah, sad mi je sve jasno. Vi hoćete da mi umak-nete, a da mi prije toga ne odate tajne tog udruženja,
ali vam to neće poći za rukom. Ja sam potpuno uvjeren da ste vi član tog udruženja već više od mjesec
dana pa već spadate u upućene. U tom svojstvu vi u-čestvujete u radu tog udruženja, pa i na
vijećanjima koja ono održava u bunaru i na kojima se donose zaključci. Razmislite: nikome još nije
poznat položaj u kojem se sad nalazite, pa vas samo otvoreno priznanje može da spasi!"
„Ja se hiljadu puta mogu zakleti da sam vam rekao istinu. Ništa vam ne mogu odati, jer još uvijek
nisam ni u šta upućen."
„Lažete!" reče Maks. „Ambrozije Natter ima u vas puno povjerenje. Ja znam da on svoje ljude drži pod
gvozdenom stegom pa ne uzmiče ni pred ubistvom. Svaki član njegova udruženja nalazi se pod
njegovim strogim, tajnim nadzorom: da niste iskreno odani njegovoj stvari, vi biste već davno ležali
tamo prijeko u klancu, tom gubilištu neposlušnih članova njegova u-druženja. — Ekscelencijo, ne
možemo više da gubimo vrijeme u uzaludnim pregovorima. Što zapovijedate da se uradi s vašim
uhapšenikom?"
Vojvoda se obrati Helbigu:
„Ja ga predajem vama, gospodine kapetane! Ova tri hrabra čovjeka bit će vam pri ruci i pazit će na
njega da ne umakne. Odvedite ga sad u njegov stan, ali na neupadljiv način. Njegovi saveznici ne smiju
nikako naslutiti što se s njim desilo. Tamo ga držite pod strogim nadzorom dok vam ja ne izdam druga
na-
384
ređenja. Smatrajte ga bolesnikom koji ne smije da napusti logor. On je na putu odjednom obolio pa ste
ga vi otpratili kući. Pazite da ni s kim ne pregovara iza vaših leđa i da njegove isprave do daljne
odredbe ostanu netaknute!"
„Razumijem, Ekscelencijo! A sad naprijed, moj gospodine. Ćuli ste što je vojvoda naredio."
Kapetan uze pod ruku uhapšenika i krenu s njim put njegova stana, držeći se pri tom kao da je pošao s
njim u šetnju. Tri šegrta krenuše za njim.
„Divna pustolovina, zar ne, Kazimire?" šapnu Toma.
„Pravo kažete", odvrati ovaj tiho.
„Dvorski savjetnik!" reče Hajnrih. „I uhapšen! Da mi je znati što se sve tamo gore desilo! Ali eto, nas
su turili u onu rupii pa nismo prosto ništa mogli vidjeti."
„Jezik za zube, artiljerče! Da je trepalo da vidimo što se sve tamo gore dešavalo, gospodin doktor pio
pi se za to već poprinuo! Naša je dužnost sad samo da pripazimo da taj klipan ne umakne gospodinu
kapetanu!"
Vojvoda se u međuvremenu bio uputio s Maksom prema rijeci. Obojica su bili zanijemili. Okolnost što
su dvorskog savjetnika Braunsfelda našli među zavjerenicima bila ih je primorala više da razmišljaju
nego da govore o tome. Za obalu je bilo privezano nekoliko slobodnih čamaca. Odvezaše jedan i
ukrcaše se u nj. Maks zavesla, a vojvoda dohvati kormilo l upravi čamac prema suprotnoj obali. Tamo
se iskrca-še pa se uputiše prema grofovu vrtu. Stigavši do začelja grofove palače, prebaciše se preko
zida kojim je Palača bila okružena i odšuljaše se do mjesta gdje je trebalo da Maksov otac bude na
straži.
Kad se približiše stepenicama, netko se u grmlju tiho nakašlja.
Iz skrovišta iziđe kovač i pozdravi smjerno vojvodu.
„Da li je tko ovuda prošao, oče?" upita ga njegov sin.
K Žezlo l i«klć
385
„Da. Prošao1 je ovuda, nema tome dugo, jedan oni-zak čovjek. Iskrcavši se iz jednog čamca, ušao je,
tako mi se bar učinilo, u grofovu palaču."
„To je bio Natter, Ekscelencijo! Moramo požuriti!"
„Naprijed, dakle! Ti ćeš, Brandauere, ostati ovdje! Ako se Maks i ja za jedan sat ne vratimo ili ti se na
neki način ne javimo, požuri do straže i izruči oficiru moj nalog da odmah zauzme grofovu palaču.
Najlakše će nas naći u hodniku, ako naiđemo na kakve poteš* koće." « •
Mladi Brandauer bio je već otvorio prozor i ušao u palaču, pa za njim uđe i vojvoda. Maks ga uze za
ruku i povede ga oprezno sa sobom. Uđoše potom kroz tajna vrata u hodnik i dospješe do knjižnice.
Maks osluhnu i, uvjerivši se da u knjižnici nema nikoga, otvori oprezno vrata i uđe, a za njim uđe i
vojvoda.
Soba je bila sva u mraku, ali kroz visoke prozore prodirala je zraka svjetla pa su se u njoj mogli ra-
zabirati krupniji predmeti. U pokrajnoj radnoj sobi čula su se dva glasa. •
„On je još tu", šapnu Maks. „Ako nam se učini da jedan od njih namjerava da uđe ovamo, mi ćemo se
odmah skloniti pod stol."
Oni se zatim odšuljaše do zavjese i razmaknuše obje njene strane, jednu od druge, da bi kroz uzak
otvor mogli da vide što se zbiva u pokrajnoj sobi. Grof je sjedio na divanu, a nasuprot njemu sjedio je
na jednoj stolici Natter. ,
„Gospodine grofe, kako ste daleko dospjeli s fcne-ginjicom Astom?" upita grofa u taj čas Natter.
Stari se Hohenegg smrknu.
„Tamo sam s njom gdje sam i ranije bio. Knez je otišao nekud na put, a njegova je sestra, čini se,
sklonija vojvodi nego nama."
„Zna li kneginjica za tajni ugovor?"
„Ne."
„Da li joj je prepušteno da sama donese odluku?"
„Ona će se svakako udati za mog sina. Zacijelo joj je poznato zašto su je doveli u Nordlandiju. Ostat će
ovdje samo još tri dana, na to je ona svojevoljno pristala."
„To mi je drago."
386 '

„Zašto?"
Iz dva razloga. Prvo: ja sam već sve pripreme završio, a drugo: mnogi me znaci navode na zaključak
da' mi ovdje nismo više sigurni. Netko, meni nepoznat trudi se da nam oštrim svojim okom zaviri u
karte. Da nisam uspio da Ciganki uđem u trag, to vi već znate: to je jedini neuspjeh koji sam dosad u
svom životu doživio. Ja sam već smjestio mine, i one će danas prasnuti. U knjižnici dvorskog
savjetnika Braunsfelda, gdje se takve stvari najmanje traže, nalaze se potrebni proglasi i leci u mnogo
hiljada primjeraka; čitavo je stanovništvo uz nas, i ja se nadam da se vi možete i na vojsku osloniti."
„Da, uvjeren sam da mogu. Vojska se prividno nalazi u mirovnom stanju. Dovoljno će biti, međutim,
da joj telegrafski naredim da se lati oružja, i ona će stati na moju stranu. Viši oficiri u koje se ne mogu
uzdati bit će odmah uhapšeni, a niže ću oficire unaprijediti i tako ih najlakše za sebe predobiti. Moji se
savjetnici već tjednima uporno trude, da podignu ustanak, pa mogu da ustvrdim da će se na mom satu
svaki kotačić pokrenuti čim ga ja navijena."
,,A mornarica?"
„Admiralitet mi je odan. Uostalom, -ja sam se pobrinuo da nordlandijska flota bude u udesnom tre-
nutku odsutna, to jest rasturena po svim morima. Pri zauzimanju ušća rijeke Oller sudlandijski brodovi
neće naići ni na kakav otpor."
,,A sudlandijska će mornarica biti pod vrhovnim zapovjedništvom Nurvan-paše, zar ne?"
„Da. Sudlanđani se već okupljaju tajno u pograničnim brdima. Na moj znak u roku od tri dana pet
hiljada neprijatelja nalazit će se u zemlji, a ja ću im se tada pridružiti s našim četama. Moja dva
najopasnija neprijatelja, stari Falkenau na kopnu i mladi Fal-kenau na moru, bit će na taj naćin
poraženi."
„A kad namjeravate dati znak za uzbunu?"
„Čim kneginjica otputuje."
„Znači u roku od tri dana."
„Tako otprilike."
„A vojvodu ćete ostaviti u životu?"
»' 387„Zar da ga ja lično ubijem? Svrgnut vladar ostaje
doduše, opasan dok god je živ."
„On bi mogao da padne pod rukama uzbuđenog naroda."
,,I to je moguće. Nadajmo se najboljemu."
„Te bi ruke morao netko da vodi."
„Nije to lako provesti."
„To zavisi o čovjeku koji tim rukama upravlja. — Ali to upravljanje treba da bude i nagrađeno."
„Vi me poznajete."
,,U redu! Gospodinu grofu pružit će se odmah prilika da sve ruke kojima ja raspolažem podvrgne svo-
joj volji. Ja sam već spremio ugovore pa vam ih mogu odmah dati na potpis."
„Dajte ih amo!"
Grof uze jedan za drugim sve spise koje mu Nat-ter pruži, pročita ih pažljivo i snabdje ih svojim pot-
pisom. Zatim, izvuče iz jedne ladice pečat i zapečati ih njime.
„Ekscelencijo", šapnu Maks. „Sad je vrijeme da se udaljimo."
„Hajdmo", odgovori vojvoda.
Oni se vratiše u vrt putem kojim su bili došli! Na povratku Maks zatvori ponovo prozor. Stari je
Brandauer bio u velikoj brizi za njih pa se obradova kad ih ponovo ugleda žive i zdrave.
,,A sad brzo u čamac prije nego što zavjerenik stigne!" zapovjedi vojvoda.
Sva se trojica prebaciše preko zida i zatim se u-krcaše u čamac. Maks dohvati kormilo, a njegov se otac
lati vesla.
„Kuda sad, Ekscelencijo?" zapita doktor.
„U Natterov stan!"
Maks ne odgovori. Stvar je bila već toliko sazrela, da je i on već želio da se što prije domogne tog čov-
jeka i njegovih isprava.
Čamac je klizio rijekom, i sva trojica stigoše ubrzo-do gostionice dobre gospođe Barbare Seidenmuller.
Gostionica nije bila još zatvorena. Maks uđe sam u gostinsku sobu. Nekoliko je stolova bilo zauzeto; u
prednjem kutu sobe sjedila su sva trojica šegrta. Ugledav-
388

si ga, oni ustadoše i pokloniše mu se, odajući mu na taj način dužno poštovanje.
„Kako se stvar svršila?" zapita ih on.
^Odlično, gospodine doktore!" odgovori Toma.
„Poslužite se na moj račun pivom i cigaretama! Gdje je gostioničarka?"
„Eno je, upravo dolazi iz kuhinje."
Maks je povuče u stranu. „Stanuje li još kod vas gospodin Ambrozije Natter?."
„Da."
„Običava li uzeti sobom ključ od sobe kad iziđe?"
„Da."
„Vi, dakle, ne možete ući u njegovu sobu?"
„Ja imam poseban ključ."
„Onda mi ga dajte, molim vas!" _
Maks pođe s njom u kuhinju, gdje se nalazio ključ, a odanle iziđoše oboje u osvijetljenu vežu.
„Ah, dobar veče, gospodine Brandauere!" pozdravi ona kovača, ugledavši ga u veži. ,,A i vi ste ovdje,
gospodaru, je li moguće? Pa to je..."
„Ni riječi više, gospođo Seidenmuller!" prekide je vojvoda, koga ona prepozna. „Otvorite brzo!"
Ona se pope uz stepenice i otvori sobu. „Ali ja moram najprije svjetlo..."
„Ne trebamo mi svjetla. Nitko ne smije doznati tko je danas bio tu; razumijete li?"
„Razumijem, Ekscelencijo."
„Natter će uskoro doći. Vi ćete ga sačekati u veži i reći ćete mu da ga neka gospoda željno očekuju, jer
imaju da govore s njim o stvari koja se danas mora svršiti. A sad idite!"
Gostioničarka izvrši vojvodino naređenje. Bila je tek sišla niz stepenice, kad stiže mali zavjerenik.
„Dobar večer!" Da li je netko pitao za mene?"
„Da. Tri gospodina."
„Znate li kako se zovu?"
»Ne znam. Morala sam ih povesti'u vašu sobu."
„Ah, ta ja sam sobu zatvorio."
„Gospoda su to tražila. Dolje nisu htjeli da se zadrže. Naredili su mi da vam kažem da imaju da go-
,°re s vama o stvari koju ste vi danas s njima pretresli."
389„©ospoda su onda došli ti pravi čas."
.Prosvjetitelj' se pope uz stepenice i uđe u mračnu sobu.
„Dobar večer!"
„Dobar večer!" odjeknu odgovor u tri glasa.
„Otkuda?" zapita Natter, koji je htio da se uvjeri da ima posla s prijateljima.
„Iz boja", odgovori Maks.
„A kuda?"
„Ka pobjedi."
„Dobro mi došli! Dozvolite mi da upalim svjetlo!"
Natter je još bio zabavljen svjetiljkom, kad Maks zakrči ulaz, a njegov otac stade na vrata što su vodila
u pokrajnu sobu. Vojvoda ostade da mirno sjedi.
Natter upali svjetlo. Pogled mu pade na vojvodino obasjano lice.
„Dakle, prijatelji, što vas vodi..."
U isti čas se zaprepasti. Riječ mu zape u grlu, kad prepozna čovjeka koji je pred njim sjedio. Drugi mu
pogled pade na drugu dvojicu. Njihovo ga držanje uvjeri da ga ti ljudi nisu tražili s prijateljskim na-
mjerama.
„Vi ste se uplašili?" upita ga vojvoda hladnokrvno.
.Prosvjetitelj' se odmah snađe. „Ekscelencijo, ja sam samo iznenađen visokim činom mog posjetioca."
„Koješta! Ostavite se neumjesnih dječjih šala! Vi se zovete?"
„Ambrozije Natter." t
„Vaše zanimanje?"
„Živim od rente."
„Možete li se iskazati?"
„Svakako. Dozvolite mi, Ekscelencijo, da vam pokažem isprave kojima mogu to da potvrdim."
„Nije potrebno. Vi ste .prosvjetitelj'. Zar ne znate da je pod teškom kaznom zabranjeno pripadati tom
udruženju?"
„Ekscelencijo, "tako mi..."
„Huljo, ne zaklinjite se! Odmah ću vam dokazati krivicu. Mašite se prsnog džepa i predajte mi isprave
koje je grof Hohenegg maloprije potpisao, i to već kao ,moj nasljednik', kao .vojvoda', kao što ste se vi
usudili da ga nazovete."
390
Zavjerenik problijedje kao mrtvac. „Ekscelencijo, 1a nemam isprava koje..."
„Umuknite! Predajte mi ih ako nećete da naredim da vas vežu l"
Natter se sad maši prsnog džepa. Pri tom probli- ' jedje još više, ali mu tamne oči zasjaše. Leđa okre-
nutih prema vratima, nije bio primijetio da Maks stoji iza njega.
„Hajde, predajte mi isprave, i to odmah! Dolje nasilnici!"
Umjesto isprava, Natter izvuče iz džepa revolver i ispruži ruku, spreman da puca. Uto ga Maks udari
šakom po ruci, i on se sruši, a revolver mu pri tom ispade iz ruke. Vojvoda se ne maknu sa svog mjesta,
ali stari Brandauer u isti čas priskoči, i začas bi prevratnik tako čvrsto svezan, da se nije mogao da
makne.
„Predajte mi isprave!" naredi vojvoda.
Maks ih se dočepa i predade mu ih. Vojvoda ih pročita.
„Da prevratom zbaci s prijestolja zakonitog vladara i sam preuzme vlast, to je spremao taj izdajnik!
Ostavite podlaca da leži ovdje i pretražite mu pažljivo sobu!"
Brandauer se dade najprije u potragu za tajnim pretincima. Gostiomičarkino pokućstvo nije imalo tak-
vih pretinaca, ali rentijerov putni kovčeg imao je dvostruko dno, pa je između oba dna bio pun papira,
ispisanih tajnim pismom.
Uhapšenik je mirno pratio pogledom, bez ijedne riječi, pretragu. Odjednom se podrugljivo nasmija:
„Tu su svi zavjerenički spisi, Ekscelencijo! Pokušajte ih pročitati!"
Maks baci pogled na jedan od onih listova.
„Hoće li se to moći pročitati?" upita ga vojvoda.
„Ja to već pokušavam."
„Koješta!" nasmija se Natter. „Kovački djetić slomit će na tome zube!"
Maks se okrenu licem sasvim prema njemu. „Drzak si, propalico, otprilike koliko i besavjestan, ali ja ti
mogu na tvoje umirenje reći da ja to pismo poznajem i da imam u džepu ključ kojim ga mogu dokraja
odgonetnuti. Sjećaš li se one večeri kad si se grofu
391Hoheneggu u njegovu stanu ponudio da ćeš pronaći Ciganku i oteti joj izvjesne papire. Ja sam se
nalazio iza zavjese koja dijeli grof ovu knjižnicu od njegove radne sobe pa sam čuo svaku tvoju
i,grofovu riječ. A priznat ću ti i to, da sam već ranije jednom posjetio grofovo svetište, pa mi je tom
prilikom palo u ruke njegovo tajno pismo."
„Njuškalo!"
„Koješta! Ta riječ čudno zvuči u ustima čovjeka koji je čitav svoj život proveo u zaplotnjačkim, pod-
muklim spletkama. Nego, čuj me dalje! Ja sam taj koji je ušao u trag vašim tajnim sastancima u
samostanskim ruševinama, a večeras prisluškivao tvom razgovoru s grofom u njegovoj palači. Svaku
sam riječ iz tog tvog razgovora razabrao pa znam da si na sebe preuzeo da ćeš ubiti Njegovu
Ekscelenciju i da ćeš dići bunu čim ti grof dade znak. Ja sam ono tajno oko o kojemu si maloprije s
grofom govorio. Vaše tajno pismo ne odaje naročitu oštroumnost. Hoćete li da vam ga pročitam,
Ekscelencijo?"
„Ne. Ja imam sada i suviše posla. Ti ćeš ostati ovdje, kako bi spriječio da uhapšenik dođe u dodir s bilo
kakvim posjetiocem koji bi htio da razgovara s njim. Na taj način možemo da saznamo još koješta što
nam je zasad još nepoznato. Pri tom ćeš imati vremena da to pismo u cijelosti odgonetneš i prepišeš. Ti
ćeš se, Brandauere, u međuvremenu pobrinuti za zatvorena kola, smjestit ćeš u njih ovoga čovjeka, koji
se zove Natter, i odvest ćeš ga lično, tajno, u ludnicu koja" se nalazi na državnoj cesti. Imaš da stigneš
tamo tačno u podne i da se odmah raspitaš za mene. Ja ću u to doba već biti tamo. Dakako, o svemu
tome ne smije nitko ništa da sazna. Laku noć!"
Vojvoda zatim ode. I stari se Brandauer udalji, pa s uhapšenikom ostade samo Maks. On mu zapuši
usta i odvuče ga u jedan kut, gdje je mogao da stalno prati pogledom svaki njegov pokret. Zatim se
dade na odgonetanje spisa koje je bio pronašao u Natterovu kovčegu.
Sutradan se pojavi u grofovoj palači jedan vojvodin sluga s pismom kojim je vojvoda prijateljskim ri-
ječima pozivao grofa na zajedničku šetnju.
392
Recite Njegovoj Ekscelenciji da ću odmah doći!" reče grof sluzi.
Zatim obuče svečanu uniformu, odveze se preko rijeke i uputi se u dvor gdje ga na stubama ljubazno
dočeka vojvoda.
„Dobro jutro, dragi rođače! Jesam li vas možda omeo u važnom poslu?"
„Ja vam stojim u svako doba na raspolaganju, Ekscelencijo."
„Jutro je lijepo, ja se ne osjećam najbolje pa sam odlučio da napravim mali izlet. Biste li bili voljni da
• mi se pridružite?"
„Vašim se pozivom osjećam naročito počašćen."
„Prihvaćate, dakle, moj poziv?"
Vojvoda ga uze pod ruku t povede ga u dvorište, gdje su već dva vranca nestrpljivo kopkala kopitima.
Vojvoda i grof se popeše u kola.
„Naprijed!"
Kočijaš diže samo ruku, i konji povukoše kola, najprije korakom, kroz grad, a zatim kasom državnom
cestom. Vojvoda i grof neko su vrijeme šutjeli: grof se postepeno osjećao sve neprijatnije. Put je vodio
prema ludnici, gdje se pred izvjesno vrijeme bio odigrao nemio događaj čije posljedice nisu među
njima bile još došle do punog izražaja. Hoće li se to danas desiti? — pitao je sama sebe grof. Htio je da
bude nacistu s tim, zato prekide šutnju.
„Smijem li vas pitati, Ekscelencijo, dokud kanite produžiti šetnju?"
„Dok se vranci ne umore; dugo su bili u staji pa treba da se sad izdovolje. Želite li možda da se.već
vratimo?"
„Zakazao sam jutros jedan važan sastanak."
„Sastanak rnožete odgoditi, dragi grof e. I ja imam još štošta da obavim, predstoje mi zacijelo ne manje
važni poslovi, pa bih želio da se posavjetujem s vama."
„Stavljani vam na raspolaganje svoje slabe snage, Ekscelencijo."
„Vi znate da je moje povjerenje u vas neograničeno. Kako ne mogu imati uvijek u sve uvida 'pa sam u
izvjesne stvari manje upućen od vas, potreban mi Je ponekad vaš savjet. Upravo sada pruža mi se pri-
993lika da vam se obratim kao svom savjetniku. Kakvi su naši odnosi sa Sudlandijom?"
„Oni su prijateljski u svakom pogledu."
„Čuje se, međutim, da naš susjed gomila na granici u tajnosti svoje čete."
„Radi se o vojnim vježbama, Ekscelencijo."
„Ah, tako! A da li vam je poznato s kakvim je namjerama došao u Sudlandiju Nurvan-paša?"
„Došao je da se liječi."
„Govori se da- će preuzeti zapovjedništvo nad jednim mornaričkim odredom."
„Sultan ne ustupa nikome svog kapudan-pašu."
„A što onda ako se to ipak desilo?"
„To je nemoguće. Ja ću se, međutim, raspitati, jer mi je stalo do toga da saznam pravu istinu."
„Kneginjica Asta kaže mi da će u roku od tri dana napustiti Nordlandiju."
„To je, na žalost, istina."
„Ta mi je duhovita i ljubazna mlada dama mnogo omiljena. Ja ću se bez njenog društva osjećati osam-
ljenim pa sam zato pozvao baruna Viktora Falkenaua da se vrati u domovinu, jer primjećujem da sam
se suviše povukao u sebe pa osjećam potrebu za društvom. Dokle ostaje još na dopustu njegov sin?"
„Dopust mu nije vremenski određen."
,,I njega bih želio da vidim. Pozovite ga telegrafski!"
Grofovo lice sačuva svoj spokojan izraz, ali u sebi se on uznemiri. Sto je imao da znači taj neobičan
vojvodin razgovor s njim? Zašto je vojvoda sad pominjao stvari koje je zapravo trebalo da u prilikama
u kojima se sad nalazio radije prešuti.
Ponovo zapadoše u neprijatan muk, sve dok ih'ne mimoiđoše jedna pokrivena kola s dvorskim
kovačem na kočijaševu sjedalu.
„Poznajete li ovog kočijaša, dragi grofe?" upita ga vojvoda.
„Dabome! To je kovač Brandauer."
„Vrijedan je to i vjeran podanik! Malo je takvih. Sin mu je istog kova; ja sam ga uzeo pod svoju zašti-
tu. Uvjeren sam da će dočekati veliku budućnost."
394
To je bio još jedan udarac namijenjen grofu. On to osjeti ali ne reče ni riječi. Malo zatim ugledaše
krovove 'i tornjeve gradića i zid kojim je bila okružena ludnica.
„Kad smo već tu, iskoristit ću priliku da posjetim ludnicu. Htio bih, naime, da iznenadim upravu. Jeste
li voljni da mi se pridružite, dragi grofe?" „Svakako."
„Uprave bolnica te vrste treba stalno držati pod oštrim nadzorom: to je zacijelo i vama poznato. Uosta-
lom, ova se bolnica nalazi pod privremenom upravom. Tom stanju moramo što prije učiniti kraj."
Kola se zaustaviše pred kapijom bolnice. Prepo-znavši ugledne putnike, dva liječnika — ona dvojica
koje već poznajemo — iziđoše im u susret i povedoše ih u upravu. Knjige, koje im pokazaše, bile su
vođene u savršenom redu.
„Prije nego što prijeđemo na sam pregled bolnice", reče vojvoda liječnicima, „htio bih da vas na nešto
upozorim. Uskoro će doći ovamo dvorski kovač Brandauer i predat će vam jednog, kako se čini,
neizlječivog bolesnika s kojim morate da postupate s najvećom strogošću. Spremite sve što je potrebno
za doček luđaka najgore vrste. Čim stigne, smjestite ga u ćeliju broj l i obucite ga u luđačku košulju, a
potom nas o svemu izvijestite."
„Izvršit ćemo što nam Vaša Ekscelencija naređuje", reče jedan od dvojice liječnika. „Slobodan sam
ipak da vam primijetim da je ćelija broj l jedna od većih ćelija pa u nju smještamo obično dva
bolesnika." „To mi je poznato. Uskoro će doći i drugi bolesnik koji će prvome praviti društvo."
Liječnik pozva jednim migom nekoliko čuvara i naredi im da se spreme za doček najavljenog bolesni-
ka, a vojvoda se zatim obrati ponovo grofu.
„Radi se, kao što sam rekao, o jednom luđaku najgore vrste. Rečeno mi je da vi možda poznajete tog
Čovjeka."
„Kako se zove taj čovjek, Ekscelencijo?-" „Ambrozije Natter."
Grof se snažno trgnu, ali se odmah snađe. „Ekscelencijo, ja nikakvog Nattera ne poznajem."
393„Ali Monsieur Mericpurt vam je poznat, zar ne?"
„Ne poznajem ni njega."
„Onda se moj pouzdanik možda prevario. Ja ću vam bolesnika predstaviti. Lakše ćete ga se tada možda
sjetiti."
Uto se začu zvonce na ulazu. Vojvoda izvadi iz džepa bilježnicu, pribilježi u nju. nekoliko riječi pa
otkinu list i predade ga liječnicima.
„Gospodo, ovaj moj strogi nalog treba da bude doslovce izvršen."
Liječnici baciše pogled na ono nekoliko riječi pa se prosto zgranuše.
„Je li to moguće, Ekscelencijo?" zapita jedan od njih, gotovo dršćući.
„Nije samo moguće, nego i sigurno; zato vam to i naređujem. A vi se čuvajte da ne padnete u nemilost
kod mene!"
„Mi ćemo izvršiti vaš nalog, Ekscelencijo! Eto, upravo je zazvonilo zvonce. Vjerojatno je stigao očeki-
vani bolesnik."
„Hajdmo onda sad do ćelije broj l!"
Na putu do krila u kojemu su bili smješteni opasni bolesnici Hohenegg bi obuzet neopisivim osjećaji-
ma. Što je to imalo da znači? Vojvoda je možda saznao za zavjeru pa je Natteru na vrijeme stao na put i
sad se igra s njim, s grofom, kao mačka s mišem. A možda je sve to samo hitac u prazno, kojim hoće
da njega zbuni, da ga prosto navede na kakav nesmotren čin? Ako hoće da to postigne, onda se
prevario! Ne poznaje on Hohenegga: nije to čovjek koji se -olako predaje — tješio se grof.
Kad uđoše u hodnik u kojemu se nalazila ćelija broj l, doprije do njih strašan urlik.
„Zar je već vezan?" raspita se vojvoda.
„Da, čuvari su odmah postupili po nalogu Vaše Ekscelencije."
„Hajdmo onda!"
Ćelija je bila otvorena. Četiri snažna čuvara stajala su pred stolicom za koju je pridošlica bio čvrsto
vezan. Druga stolica, nasuprot ovoj, nije bila zauzeta. Obje su stolice bile gvozdenim kukama
pričvršćene za
$96
zid. Ugledavši gospodu, čuvari se povukoše, a gospoda priđoše stolicama.
„Gospodine grofe, da li vam je poznat ovaj čovjek?"
Hohenegg nije očekivao to pitanje. Bio je uvjeren da je vladar na osnovu nekih vijesti posumnjao u nje-
ga i sad hoće da ga zastraši, ali nije mogao ni u snu da pomisli da bi Natter, kolovođa u zavjeri protiv
vojvode, mogao da bude žrtva namještene stupite. Zato se trgnu od silnog straha kad ugleda vezanog
Nattera pa se časkom zbuni.
„Mer — ah — ne, Ekscelencijo; ja ga uopće ne poznajem."
„To je onaj Mericourt, čije ste ime htjeli sad da izgovorite, čovjek kojega vam sad, kao što sam vam
obećao, predstavljam."
„Što je on učinio, Ekscelencijo?"
Grof se ponovo savlada. Odmah mu sinu da Je vojvoda sigurno sve doznao i pomisli da odluka neće
pasti u otvorenom boju, nego među mračnim zidinama ludnice. Za sebe se nije bojao; smatrao je sebe
čovjekom koji stoji visoko iznad ljudske pravde pa nije bio primijetio da se liječnici iza njegovih leđa
tajno šapatom dogovaraju s čuvarima. Pri posljednjem svom pitanju bio je izazovno odstupio jedan
korak i upro oštar pogled u vojvodu. Ovaj se ravnodušno smješkao.
„Taj je bijednik žrtva jedne manije koja ga čini nesretnim-: uvjeren je da~može da po miloj volji svr-
gava s vlasti vojvode i postavlja na njihovo mjesto grofove."
„Da li je to dokazano, Ekscelencijo?"
„Potpuno."
„Nesumnjivim liječničkim i službenim svjedočanstvima?"
„Istim nesumnjivim ispravama na osnovu kojih su u ovu bolnicu dospjeli gospodin Wallroth i Ciganka
Lilga."
„Ekscelencijo, uprava ove bolnice zasad je još uvijek isključivo u mojim rukama."
,,A tko stoji iznad vas?"
„Nitko."
897„Zar baš hoćete da me stavite u položaj da i na vama primijetim tragove sudbonosnog poremećaja
uma?"
„Ta opasnost ne postoji i neće nikad postojati. Moj je način mišljenja i suviše trijezan da bih mogao..."
„Suviše trijezan? Ja bih mogao da ustvrdim da ste vi u posljednje vrijeme postali žrtva jedne
sudbonosne zablude."
„Ah, Ekscelencijo, vi se izražavate tako o meni pred ovim ljudima! Pa dobro, ja ću vam onda reći da će
se moja zabluda proširiti i 'uskoro čitavu zemlju zahvatiti. Ona će dovesti do krize koja će pokazati da
se ludilo vašeg tobožnjeg bolesnika zasniva zapravo na nastojanju da Nordlandiju učini sretnom."
„Lijepo! A kako vi zamišljate tu sreću? Da nije to možda 'sreća o kojoj se govori u ovoj ispravi?"
Vojvoda se pri tom maši rukom u džep i izvuče iz njega ispravu koju je grof prethodnog dana bio pot-
pisao .prosvjetitelju' pa mu je pokaza. Hohenegg je prepozna pa posegnu brzo rukom za njom.
Vojvoda, koji je bio na to spreman, povuče je munjevitom brzinom. Grof ga onda uhvati za ruku.
„Taj je papir moje vlasništvo. Odmah mi ga dajte!"
„Gospodine grof e, promislite tko to pred vama stoji!"
,,U ovom slučaju lupež koji je prisvojio sebi nešto što je moje. Vratite mi moje spise ili..."
„ ...ili što? Gospodine grofe, poremećenje uma čije sam tragove na vama maločas primijetio postaje sve
očitije. Moram li vas zaista smatrati duševnim bolesnikom?"
„Odmah da ste mi vratili moje spise!"
Hohenegg ščepa vojvodu za prsa. Ovaj se ne maknu i reče:
„Gospodo, vi vidite da je ovaj čovjek šenuo umom; on svog vladara nazivlje lupežom i nasrće na nj.
Učinite svoju dužnost; postupite s njim kao što se postupa s luđakom!"
U tren oka četiri čuvara ščepaše grofa. On im se ' svim snagama opirao, ali bi ubrzo savladan i vezan za
nezauzetu stolicu, namijenjenu bjesomučnim luđacima, pa su sad oba izdajnika sjedeli jedan
nasuprot
398

i
drugome i buljili jedan u drugoga. Čuvari zapušiše usta grofu, koji je na taj način bio spriječen da
govori.
Na vojvodin mig drugi iziđoše iz ćelije, pa se vojvoda nađe nasamu s dva zatvorenika.
„Sad ću, gospodine grofe, govoriti mirno s vama, jer mi nećete moći više da dodijavate svojim
mahnitanjem. Vi ste se rodili na najvišem stepenu našeg društvenog poretka, ali ja sam na žalost
iskusio da ste se vi svojim moralnim ponašanjem srozali na najniži ste-pen u tom našem poretku.
Zgađen sam vašim brojnim zločinima pa neću da ih nabrajam, ali pri tom osjećam ipak da pred vama i
pred čitavim svojim narodom zastupam boga čija ljubav, milost i milosrđe proniču svemir; svetost i
pravda kažnjavaju grešnike na svim »tepenima društva kaznom koja odgovara njihovim grijesima. Ova
je kuća, posvećena čovječnosti, služila vama kao mučilište, gdje ste vi svoje žrtve mučili sve dok
zabluda u koju vas je častohleplje dovelo nije otkrivena, a sad će ona postati mjesto gdje ćete vi ispa-
štati svoje grijehe, gdje ćete moći da spoznate muke na koje je vaše okrutno srce stavljalo nevine.
Nemojte misliti da ćete mi moći umaknuti. Sadašnji službenici u ovoj bolnici odano me slušaju, jer sam
uklonio odavle vaše vjerne sluge. I kao što vi niste mogli da saznate kud su dospjele te vaše sluge, tako
nitko neće moći ni izdaleka da nasluti gdje se vi nalazite. Vašim se političkim zlodjelima ušlo u trag.
Vi niste više dostojni da se nazivate čovjekom, vi ćete odsada biti samo broj, dok vam ja jednom
možda ne dopustim da se ponovo Pojavite u društvu kao samostalna ličnost."
Zatim napusti ćeliju, koja se za njim zatvori, i pode s liječnicima u uredsku sobu.
»Gospodo", reče im, „ja se radujem što vam mogu da kažem da sam potpuno zadovoljan vašim radom.
Primoran sam, međutim, da upravu bolnice predam u druge ruke. Odluku o vama donijet ću prema
vašim godinama službe, ali plaće će vam biti jednake, a tako i dužnosti. Sto se tiče današnjeg događaja,
o njemu ne smijete nikome ni riječi reći. Grof ima da odgovara za razne zločine, o njima ćelfe imati
prilike da u svoje vrijeme više čujete. On će zasad ostati ovdje kao bolesnik, a njegov će ortak biti
premješten u drugu, po-
399sebnu ćeliju, da bi se spriječilo svako sporazumijevanje među njima. Svaki vaš namještenik koji bi
se usudio da oda bilo kome grofovo boravište bit će smatran veleizdajnikom i kao takav pozvan na
odgovornost. Daljna naređenja bit će vam izdana lično po meni ili po gospodinu doktoru Maksu
Brandaueru koga imate da slušate kao svog starješinu. Vi ga već poznajete, jer je ovu bolnicu već
jednom posjetio. Da ste mi zdravo!"
On napusti zatim bolnicu, pope se u svoja kola i odveze se trkom u grad. U samoj blizini grada nađe
kovača pa zaustavi njegova kola i odveze se s tim svojim građanskim prijateljem do gostionice Barbare
Seidenmuller. Kako se bio sklonio pod krov kojim su kola bila natkrivena, nitko ga nije mogao
primijetiti, a ostao je neprimijećen i kad je izišao iz kola, jer se u taj čas nitko nije nalazio u blizini.
Obojica se popeše uz stepenice i zatekoše Maksa kako sređuje spise. On se diže i pozdravi vojvodu s
izrazom naročitog poštovanja.
„Jesi li svršio?" upita ga vojvoda. „Ovoga časa, Ekscelencijo!" ,,I sve si odgonetnuo?" „Da."
„Što sadrže hartije?"
„Srećom sve što nam je potrebno znati, a u prvom redu opširan spisak zavjerenika kojima su u ustanku
koji je trebalo da bukne bili povjereni važni zadaci. Spisak sadrži vrlo ugledna imena oficira i ljudi iz
građanstva."
„Uđimo sad u pokrajriu sobu za slučaj da netko) dođe u posjete Natteru, pa ćeš mi tamo sve pročitati!"
„Ne bi li bilo bolje, Ekscelencijo, da to u dvorcu ..." l „Ne smijenio gubiti vrijeme, jer je svaki trenutak
I dragocjen. Uostalom, ja ne znam još da li ću odavle l poći ravno u dvorac ili će me dužnost prije toga
pozva-j ti na drugo koje mjesto. Ti moraš ostati ovdje, da f primiš prosvjetiteljeve' posjetioce,
ako koji naiđe." ,,A šta da radim ako»se među njima nađe koji zavjerenik?"
„Uhapsi ga i sakrij ga nekud."
400
Uđoše zatim u pokrajnu sobu, i Maks poče da čita spise. Uzdajući se u svoje tajno pismo, zavjerenik je
bio u spisima potanko prikazao kako će se ustanak, koji je već godinama spremao, sve do kraja
razvijati, da bi na taj način svoje zasluge što jasnije osvijetlio. Nedostajala je samo diplomatska
prepiska koju je grof Hohenegg vodio s raznim Silama. Ta se prepiska, naravno, nije mogla naći
među ,prosvjetiteljevim' spisima.
„Da se mogu domoći te prepiske", ljutio se vojvoda, „ja bih je objavio i na taj bih način žigosao sve
vlade koje su se upustile s tim izdajnikom u takve pregovore."
„Sto ste zaključili, Ekscelencijo, na osnovu tih spisa?"
„Naredit ću da se odmah uhapse svi zavjerenici. Hidra će onda. biti lišena svojih glava pa će pasti u
moje ruke."
,,A zar ne bi s obzirom na velik broj tih ljudi moglo doći pri tom do kakvog popuštanja u prilog zav-
jerenika ili čak i do izdaje?"
„Ja ću hapšenje povjeriti samo vjernim službenicima."
„Mogao bi se ipak među njima naći jedan u kome se vi, Ekscelencijo, varate. Ne uspije li hapšenje
samo jednog jedinog zavjerenika, može se lako desiti da on, da sebe spasi, baci iskru u bure baruta,
koje je već do vrha puno, o čemu smo imali, na žalost, prilike da se uvjerimo."
»Ti mi savjetuješ, dakle, da pustim ljude na slobodu?"
.,Ne, Ekscelencijo. Treba ih što prije onemogućiti, ali tako da nam nijedan ne umakne."
„Kako misliš da to izvedemo?"
„Treba da ih uhapsimo sve odjednom."
>,Ah! Onda bismo morali pokušati da ih sve sku-puno na jednom određenom mjestu."
„Tako sam i mislio."
"A gdje da ih sve skupimo?"
„Na mjestu gdje se obično sastaju: u samostanskim ruševinama."
„Plan ti valja, samo je pitanje da li je i izvediv."
»6 Žezlo l čeki« 401iskra zahvati bure baruta i prouzroči
nedogledna pustošenja.
Bila se već spustila noć kad je jedan sluga najavio vojvodi dva čovjeka koji su tražili da ih vojvoda
primi.
„Tko su ti ljudi?"
„Oni su voljni da samo Vašoj Ekscelenciji kažu svoja imena."
„Kako izgledaju? U to kasno doba samo ih je van-redan razlog mogao navesti na to da zatraže da ih
primim."
„Svojim izgledom ne upadaju u oči: bradu ne šišaju, a odijelo ini je skromno, radničko."
„Neka uđu! — Maks!"
Maks iziđe iz pokrajne sobe.
„Dva čovjeka, koji neće da kažu svoja imena, traže da razgovaraju sa mnom. Zvao sam te sigurnosti
radi." .
Ušavši, ona se dva čovjeka pokloniše na način koji nije odavao radnike.
„Sto želite?" upita ih vojvoda.
Mlađi skide bradu i periku, a za njim učini to isto i njegov pratilac.
„Arture!" viknu Maks, a vojvoda uzviknu: „Fal-kenau!"
Obojica potrčaše u susret pridošlicama i srdačno se pozdraviše s njima,
„Došli ste u pravi čas, mnogo brže nego što smo vas očekivali. Gospodine kapetane, po prijemu mog
telegrama sigurno s"te pohitalj. ovamo brzinom ptičjeg leta, inače ne biste nikako mogli biti već
ovdje."
„Vaša Ekscelencija mi je poslala telegram?" upita u čudu Artur. „Ja o tome nemam pojma. Možda je na
granici zaustavljen pa je stigao tek nakon našeg odlaska."
„Kad ste krenuli iz Karlshafena?"
„Jučer ujutro."
„Onda, dakako, niste mogli primiti moj telegram, jer sam ga ja poslao tek jučer o podne. Nego, zašto
ste se tako preobukli?"
404
„Mi nismo znali kako stvari stoje pa smo zbog Hohenegga smatrali shodnim da nikoga ne obavijestimo
da dolazimo."
„Evala vam!" povladi im vojvoda. „Vaša je opreznost, doduše, bila suvišna, jer se grof Hohenegg od
jučer ujutro nalazi na sigurnom mjestu. Pojedinosti o tome čut ćete ukratko kasnije, jer sad nemamo
vremena za duži razgovor. Kapetane, vi ste dosta dugo boravili u Karlshafenu. Poznajete li utvrde te
ratne luke?"
„Potpuno. Čak sam skicirao sebi i njihov plan." „Evala vam! Čujem da se tamo sad okupila sud-
landijska flota i zauzela prijeteći stav prema nama." „To je bilo u planu. Ali ovoga časa nije tamo usi-
dren nijedan ratni brod. Flota je uklonjena." „Uklonjena? Ukoliko?"
Artur ispriča opširno vojvodi sve što je bio doznao, spomenuvši mu pri tom okolnosti koje su ih dan ra-
nije bile navel<e da ranim jutrom napuste hitno Karl-shafen.
Vojvoda ga pažljivo sasluša, a zatim ga zapita: „Biste li bili spremni da izvršite napad na K,arlsha--
fen?"
„Svakako, ukoliko me Vaša Ekscelencija snabdi potrebnim brodovima."
„Mi smo već preduzeli u tom pogledu potrebne mjere. Grof je namjeravao da našu flotu rasprši kako bi
se zbratimio sa Sudlanđanima, ali ja sam srećom uspio da osujetim taj njegov plan. Koliko bi vam vre-
mena trebalo da biste stigli do Bartolomejeva otoka?" „Da odmah krenem posebnim vlakom, stigao bih
za dva sata na ušće rijeke Oller, a moja bi me jahta prevezla odanle na otok za četiri sata."
„Vaša jahta? To mora da je odličan brod." „Zaista je odličan. Smijem li vas zapitati zašto me Vaša
Ekscelencija šalje na Bartolomejev otok?"
„Jer je tamo zborište naše flote. Ja sam odlučio da vam povjerim ne samo zadatak da izvršite napad na
Karlshafen nego i vrhovno zapovjedništvo nad čitavom mojom mornaricom. Potrebna uputstva dobit
ćete u pokraj noj sobi."
„Najpokornije zahvaljujem, Ekscelencijo!"

405
Uskoro stigoše i drugi, pa je nakon jednog sata ,mogao zaključiti da su se nadmudreni prevratnici već u
punom broju okupili na zakazanom mjestu. Bunar je, naravno, bio suviše malen, da bi u prostoriju na
njegovu dnu mogli svi stati; zato se sastanak morao održati pod vedrini nebom između porušenih
zidina. Maks vrati oba vojnika i ostade sam da sačeka dalji razvoj događaja.
Samih deset minuta nakon toga vrati se jedan od odaslanih vojnika, a s njim stiže i potporučnik.
„Jeste li spremni?" upita ga Maks.
„Jesmo!"
,,U redu. Sad ću se ja uputiti u samostansko dvorište po zavjerenike."
„Zaboga. To bi značilo upasti u ralje tigru."
„Ne sasvim. Ja imam hamajliju koja će me sigurno zaštititi. Skupite mi nešto više ljudi." f
,»Vi stvarno hoćete...?"
„Da. Ja ću stvar tako udesiti, da protivnici naiđu jedan za drugim, pedeset do šezdeset koračaja razda-
leko jedan od drugoga. Vi imate da se pobrinete samo da se prepad izvrši u tišini. Dok jedni jednoga
vežu i otpreme dalje, drugi treba da se već spreme da drugoga dočekaju. Kad će stići kola koja će
prevesti u grad uhajpšenike?"
„Za pola sata. Imaju da se smjeste u šumi!"
„Ja sad idem, a vratit ću se k vama za nekoliko minuta."
„Ali ako se ne vratite na vrijeme, ja ću napasti to zavjereničko gnijezdo."
„Vi ćete mi priteći u pomoć samo ukoliko začujete hitac. Bit će to znak da se nalazim u opasnosti."
Maks krenu uzbrdo. Gore, gdje se put na uzvisini završavao, dočeka ga poziv:
„Stoj! Otkud stižeš?"
„Iz boja!" - .
,,A uputio sd se?"
„Ka pobjedi."
„Prođi, brate."
On krenu dalje pa se malo zatim zaustavi na blagoj mjesečini pred sakupljenim zavjerenicima od kojih
su jedni bili legli u meku travu, a drugi šetkali rzme-
408

L
đu zidina porušenog samostana. Kad ga ugledaše, nekoliko njih mu pođe u susret.
„Brat?"
„Da."
„Odakle stiže?"
„Šalje me naš učitelj."
„Ah! Zašto ne stiže još?"
„Ima važan sastanak pa me je poslao ovamo da vam to javim. Molim vas, recite gospodi da se smjeste
tako da me svi uzmognu čuti."
Zavjerenici ga poslušaše, a Maks stade onda usred polukruga što su ga oni oko njega bili sastavili.
„Braćo moja", započe on, „vi ste sazvani ovamo kako biste čuli da nove okolnosti zahtijevaju da se
podignut čekić najzad obori na glave naših protivnika. Čovjek kojega svi vi poznajete, a ja ga danas još
nazivljem njegovim dosadašnjim imenom Natter, odlučio je da na jednom velikom općem savjetovanju
14 sporazumu sa svima nama podijeli svakome od nas ulogu što će je preuzeti u borbi koja nam
predstoji. On je htio da to savjetovanje održi među ovim samostanskim ruševinama pa bi već odavna
bio ovdje među nama, da nije iznenada u tom svom naumu jednim važnim sastankom, kao što sam vam
već rekao, bio ometen. Na toj našoj današnjoj skupštini trebalo je prići radovima koji bi bili izloženi
pisanom riječi, a za to je trebalo pronaći osvijetljenu prostoriju. Kako ste se vi sad ovdje već okupili,
gospodin Natter pozivlje vas da se uputite na sastanak koji će se održati u dvorani Tivoli. Kuća, svima
vama poznata, nalazi se uz samu cestu, nedaleko odavle. Gostioničar je šutljiv čovjek, a uz to se imalo
u vidu da se sastanak održi na mjestu gdje nas strani ljudi neće moći da ometu u našem radu."
„Nalazi li se naš učitelj već tamo?" zapita jedan od zavjerenika.
„Naravno; on vas moli da ove ruševine pojedinačno napustite, razdaleko jedan od drugoga pedeset do
šezdeset koračaja. A sad molim gospodu vojnike da iz kruga."
Oni kojima je ovaj poziv bio upućen istupiše iz
svojih drugova.
409
„Dakako." „To je strašno."
„Da, strašno. Grof u luđačkoj košulji!" „A o tome se ne smije ni pisnuti." „Jadan grof! Uvijek je davao
obilate napojnice." „A Brandauer, naprotiv, nikad ništa!" „Pa ni vojvoda."
„Grof bi platio mnogo, vrlo mnogo svakome tko bi ga oslobodio." „Naravno." „Mi smo siromasi."
„Da, siromasi, mada sam već tako dugo u toj službi.' Već dvadeset godina igramo na lutriji, a nikad ni
pare da dobijemo. Tako je kad čovjek nema sreće!" „Svatko je svoje sreće kovač. Treba samo znati
iskoristiti- priliku."
„Kako da je iskoristim, kad mi se ona ne pruža?" „Dosad ti se nije još pružila, ali sad!" „Sad? Kako i
gdje?" „Budalo!"
„Koješta! Razumijem ja tebe. Ali upustiti se u takvu stvar znači isto što i slomiti sebi vrat." „Nikako.
Ti imaš ključeve." „To je istina. Ja mogu svuda dospjeti." „Dakle? Uskoro će čuvar prvog hodnika
nositi bolesnicima večeru. Dok on pođe po večeru, ti možeš u međuvremenu da iskoristiš priliku. Nitko
živ neće te za to vrijeme primijetiti."
„Nikad čovjek ne može da bude sasvim siguran. U posljednje se vrijeme zbivaju sasvim nemoguće
stvari. Liječnici, kojima su bolesnici povjereni, mogu svaki čas da naiđu."
„Ja ću biti na straži pa ću te upozoriti ako primijetim nešto sumnjivo."
„Hm, pod tim uslovom mogao bih se odvažiti. Možda je stvar jednostavnija nego što mi se u prvi mah
učinilo. Grof je, stvarno, sam u svojoj ćeliji."
„Eto, vidiš! Treba samo imati malo odvažnosti." „Moglo bi se možda i pokušati. Koliko da tražim u
slučaju da se odvažim?" „Pet hiljada talira."
412
„Ta nisam lud! Ako se već odvažim na takvu stvar, moram da dobijem odmah toliko koliko mi treba da
uzmogmem udobno živjeti od kamata."
„Koliko, dakle?"
„Dvadeset hiljada!"
„Oh, sad si pretjerao!"
„Nipošto. Grof će na to odmah pristati. Bogat je pa će sigurno dati tu svoki, kad ima da bira između
slobode i ludnice."
„Pa dobro, onda pokušaj!"
„Ja ću mu otvoriti sporednu kapiju i udesit ću sve tako da na mene ne uzmogne pasti ni najmanja sum-
nja. Nego, kako će me grof isplatiti?"
,,O tome se vas dvojica morate dogovoriti!"
„Razmislit ću još o tome."
On se nasloni, sav obuzet razmišljanjem o svom smionom planu. Odjednom se pojavi čuvar.
„Vrataru, preuzmite stražu u mom hodniku na jedno pola sata!" •
„U redu!" '
Vratar se pope na gornji sprat. Pošto se uvjeri da se čuvar udaljio i da mu se žena nalazi na straži, otvo-
ri grofovu ćeliju-, uđe u nju i odriješi remen kojim je grof bio vezan za stolicu.
„Gospodine grofe!"
„Tko si? Sto tražiš ovdje?"
„To sam ja, vratar."
„Ah, M! Sto hoćeš?"
„Da vas spasim."
Grof skoči jednim skokom na noge. Riječi „da vas spasim" vratiše mu svu snagu.
„Ti? Kada?"
„Noćas. Vi ste prema meni bili uvijek dobar i darežljiv gospodar, pa sam se zbog toga i odvažio na taj
smioni podvig."
„Čovječe, ako si istinu rekao, ja ću te kraljevski nagraditi. Reci mi koliko zahtijevaš."
„Koliko je gospodin grof voljan da mi dade?"
„Dvadeset i pet hiljada talira, još danas isplaćenih u gotovu."
„Zar zaista, milostivi gospodaru?" zapita vratar, obradovan i u isto vrijeme uplašen visinom te brojke.
413
„Poznaješ li me?" upita ga grof.
Kočijas prepozna odmah na mjesečini crte grofova lica. „Zacijelo, milostivi gospodaru."
„Onda me povezi najprije do pošte! Samo brzo!"
Kočijaš se začudi; nije mogao da shvati kakav to posao ima da obavi grof u to kasno doba, ali se
pokori. Pet minuta zatim kola se zaustaviše pred poštanskom zgradom, i grof naredi da se činovnik koji
je bio u službi te noći probudi. Grof ovo ime učini činovnika još uslužnijim, pa su grofovi telegrami,
sastavljeni od riječi s unaprijed ugovorenim značenjem, bili odmah odaslani. Jedan od njih bio je
naslovljen na sudlan-dijskog vladara.
Obavivši taj posao, do kojega mu je najviše bilo stalo, grof sjede ponovo u'kola i nasloni se, duboko di-
šući, na jastuke. Konji su ga u bijesnom trku vukli u glavni grad. Za dva sata prevali put dug tri milje.
Prve su ulične svjetiljke već pomalo ronile iz tame, a grof je, naslonjen na prozorsko okno, napeto
motrio život koji se na ulicama već budio iz noćnog sna.
Mada mu je pogled ispitivački lutao po okolini, nije mogao da otkrije išta što bi bio mogao da sebi
objasni kao znak da se njegovi planovi povoljno razvijaju. Samo se tu i tarno poneki zakasnjeli noćnik
više ili manje sigurnim korakom vraćao u svoj dom. Čudno! Njegovi su se telegrami morali već davno
nalaziti u rukama zavjerenika, pa su se posljedice, ako su zavjerenici bili poduzeli unaprijed utvrđene
korake, morale već zapažati.
Hohenegg se uznemiri. Ne uspje da se primiri ni kad kola stadoše pred njegovom palačom. Nijedan
prozor nije bio osvijetljen. Čitava kuća počivala je u najdubljoj tišini, koja se svojom tajanstvenošću
taložila na grofovu dušu.
Uzbuđen, Hohenegg posegnu za zvoncem. Vratar koji pohita da mu otvori nemalo se začudi kad ugleda
svog gospodara u to kasno doba. Ne obazirući se na njegovu začuđenost, grof pohita u svoje odaje,
praćen vratarom ludnice i njegovom ženom. Ušavši u svoju radnu sobu, navuče odmah na sebe drugo
odijelo, a zatim otvori jednu ladicu svog pisaćeg stola i izvadi
416
iz nje čitav jedan snop novčanica. Izbroji na stolu izvjesnu" količinu, a zatim se obrati vrataru i reče
niu:
„Evo ti trideset i pet hiljada talira! Provjeri!"
Vratar izbroji drhtavim rukama novčanice. Njegovoj su ženi gorjele oči pohlepnim žarom, toliko .ie
bila željna da što prije dobije u svoje ruke tu golemu svotu.
„Tačno?" zapita grof.
„Tačno!" odgovori čovjek. „Milostivi gospodaru, ja vam od sveg srca zahvaljujem na..."
'
„Ostavi to! Platio sam ti uslugu koju si mi učinio. Odužio sam ti se, i sad smo izravnali račune."
„Ali preporuke..."
„... neću ti ih još dati u ruke. Mogao bi počiniti kakvu grešku, mogao bi biti uhvaćen prije nego što pri
jedeš granicu, pa bih ja imao neprilika. Evo ti adrese jednog čovjeka kome ćeš se obratiti čim stigneš
sretno u Sudlandiju; on će se meni za volju za tebe pobrinuti."
Zatim predade vrataru komad papira na koji nabaci --nekoliko riječi.
„Kola su još dolje, pa će biti najbolje da što brže uhvatiš maglu. Novaca imaš dosta, pa ti je budućnost
osigurana. Da si mi zdravo!"
Pošto oboje nestadoše, Hohenegg poče da se grozničavo seta svojim odajama, zastajući stalno pred
prozorima, vrebajući uzalud da ugleda znakove kakvog neobičnog nemira na ulicama. Trenuci su
prolazili za trenucima, sat se redao za satom: bila su već tri sata izjutra, ali grof je uzalud tražio
pogledom kakvog ortaka ili kurira.
Sat na stoliću do zida pokazivao je četiri sata. Hohenegg nije mogao da se savlada pa pozvoni. Dre-
m
ljiv sobar, koji je bio potpuno prečuo da se grof • vratio, odmah se rasani čim ugleda lice svog
gospodara.
„Zan, obuci se brzo. Ponijet ćeš jednu poruku ministru obrane."
Sluga nestade bez riječi i začas se vrati. Hohenegg je bio međutim nabacio nekoliko redaka na jedan
listić.
417„Ponesi taj listić ministru obrane i nemoj se vraćati dok ne dobiješ odgovor. Izvidi ujedno što se
zbiva ' na ulicama pa ćeš mi javiti što si zapazio! Samo nemoj: da zaboraviš da ću ja do tvog povratka
brojiti minute!"
Sluga je vjerojatno češće dobivao takve zadatke pa se ne gubeći riječi, uputi odmah kuda ga je gos-.|
podar bio poslao. Ne prođe ni pola sata kad se ponovo začuše u predsoblju njegovi koraci. Hohenegg
ga je nestrpljivo očekivao.
„Dakle?" upita ga grof, jedva savlađujući svoju radoznalost.
:'
„Milostivi gospodaru, nisam mogao da predam! listić."
'
„A zašto?"
„Jer je Njegovo Gospodstvo Ministar obrane tač- | no u ponoć uhapšen."
Grofa obuze osjećaj kao da mu tlo izmiče pod nogama. Od slabosti što je osjeti morade posegnuti za .
stolicom na koju se prosto svali. Tu mogućnost nije bio predvidio. Pribravši se, promuca: „Nastavi!"
„Milostivi gospodar mi je naredio da izvidim što se zbiva na ulicama. Putem do Ministra obrane ja ni-
sam ništa primijetio. Pred zgradom u kojoj stanuje ministar šetala je, kao. obično, gore-dolje, straža.
Htio sam da prođem mimo vojnika, ali me on zaustavi. ^Jperivši mi pušku u grudi, zapita me: „Kud si
krenuo?" — „Ministru", odgovorih. — „Nema ga tu već od ponoći. Uhapšen je." — Ja se zaprepastili,
ali se ubrzo snađoh. — „Znam to; ja i ne mislim ići k njemu, nego njegovu zamjeniku. Zove ga
vojvoda." — „Ni njegav nema. Pošao je do šefa policije, da ga u-hapsi, a sad traži druge ljude." —
Učini mi se da sam dosta čuo pa sam se, eto, vratio, milostivi gospodaru, da bih vas izvijestio o svemu
što sam vidio i čuo."
Grof ga sasluša škrgućući zubima, a onda skoči i lupi nogom o tlo.
„Sad je prekasno! Da sam samo sat ranije bio oslobođen, stvari bi sad drukčije stajale. Zar nitko nije ni
u šta posumnjao kad se prekjuče nisam vratio sa šetnje s vojvodom?"
418
„Tko će posumnjati? Vojvoda je po kuriru poručio da ste pošli na put."
„Budalo! Zar ti još nije jasno da je moje putovanje izmislio vojvoda, da bi zavarao moje prijatelje? Ali
ja se još ne predajem. U toj me je igri on zasad nadmudrio, ali ne zadugo. Vratit ću se ja, a onda —
onda..."
Stiskao je bijesno pesnice. Pošto mu se gnjev unekoliko stiša, nastavi:
„Žan, naredi odmah da upregnu kola. Požuri! Ja se moram .skloniti, a ti ćeš me pratiti. Za deset minuta
kola treba da se nađu pred kapijom. Odvest ćemo se najprije kneginjici Asti."
„Kneginjici? Ali milostivi gospodaru, zar tako rano?"
„Svejedno! Kneginjica mi se mora pridružiti, jer joj prijeti opasnost da bude lišena slobode, ako ostane
samo jedan sat duže u gradu. Ne pitaj više, već poslušaj. Tačno za deset minuta,- kao što sam ti rekao,
kola treba da se nađu pred kapijom."
Novi direktor ludnice ustade sutradan po grofovu nestanku ranije nego što je to običavao. Odgovornost,
koju je od prethodnog dana osjećao na svojim leđima, nije mu dala da duže počiva, pa odluči da obiđe
ćelije.
Pođe najprije do ćelije u koju je bio smješten grof pa se zaprepasti kad je nađe praznu. Odmah naredi
da se probudi drugi liječnik i sazovu svi namještenici. Ispostavi se da je, pored grofa, nestao i vratar.
Nakon dugog uzaludnog kucanja obiše vrata na njegovu stanu i utvrdiše po mnogim znacima da su se
vratar i njegova žena morali na vrat na nos spremiti za bijeg- Dalja ispitivanja pokazaše da su bjegunci
izišli iz dvorišta na sporednu kapiju.
Nametala se sama od sebe misao da je i Natter umakao. Srećom malo zatim se ispostavi da je ta
bojazan bila bez osnova. Bila je to slaba utjeha u nevolji koja ih je bila zadesila.
„Zaboga, što ćemo sad?" zapita liječnik.
„Koliko fijakera ima u blizini?" htio je da zna novi direktor.
27«
419„Četiri."
„Pošaljite odmah k njima četiri čovjeka. Kad saznamo kojim su fijakerom pobjegli, saznat ćemo i ko-
jim su putem udarili. Ja ću odmah krenuti u grad. Naručite mi jedan .od ta četiri fijakera. Ali najprije
moramo telegrafirati." „Kome?"
„Vojvodi i doktoru Brandaueru. Grof je vjerojatno krenuo najprije u Furstenberg, pa, ako mi sad poša-
ljemo dva telegrama, postoji mogućnost da bude tamo uhvaćen, ukoliko nije prošlo suviše vremena
otkad je bolnicu napustio."
Direktor pođe zatim u svoju sobu. Nije još bio završio pripreme za put na koji je bio odlučio da krene,
kad ga potraži jedan od četvorice slugu. „Brzo si se vratio!"
„Da. Nisam uspio da naručim kola gospodinu doktoru."
„Zašto?"
„Jer nisam našao kočijaša. Njegova je kola naručio sinoć bolnički vratar pa se sinoć njima odvezao."
„Kuda?"
,,U glavni grad."
„Ah! Ponesi ova dva telegrama odmah na poštu!" — reče sluzi koji odmah ode uzevši sobom ispunjene
obrasce.
Čas zatim pojavi se drugi sluga "s viješću da će se naručena kola začas naći pred kapijom. Novi se di-
rektor odveze njima, a liječnik, koji" mu je bio potči-njen, produži da traga, u nadi da bi mogao uspjeti
da otkrije tajnu zagonetnog bijega...
Vojvoda je bio zakazao savjetovanje u svom dvorcu. Bio je odlučio da svom narodu podade ustav, i to
ne samo zato što ga je u tom smislu bio savjetovao doktor. I sam je bio, naime, uvidio da se ogriješio o
svoj narod time što je vlast, koju je od naroda bio dobio, predao u ruke ljudi nedostojnih njegova po-
vjerenja, smatrajući da mu je vlast kojom je vladao dana samo od boga pa ne mora da traži za svoja
djela i pristanak svojih podanika. Uvidjevši to, nije mu teško bilo doći do uvjerenja da treba da u
izvjesnom smislu prekine s tradicijama ukorijenjenim u davnoj
420
prošlosti. Plemeniti vojvoda nije se nimalo kolebao da učini taj korak.
Hapšenje zavjerenika bi izvršeno bez ikakvih poteškoća pa je buna mogla da bude u zametku ugušena.
Sad je trebalo bunu, koja je bila nikla iz umišljenosti i sebičnosti, zamijeniti nečim boljim od čega bi
narod mogao imati koristi. Zato su vojvoda i njegovi savjetnici bili prionuli za posao pa su sad vijećali
o ustavu, čiji je nacrt Maks već davno' bio izradio, a da to njegov kum nije uopće ni slutio.
Tri sata nakon hapšenja pobunjenika uđe u vojvodinu radnu sobu jedan sluga.
„U predsoblju se nalazi jedan čovjek koji želi da govori s gospodinom doktorom Brandauerom."
„Kako mu je ime?" zapita Maks.
„Toma Šubert, stariji šegrt."
„Hoćete li mi, Ekscelencijo, dozvoliti da iziđesm?"
„Ostani ovdje, Maks. Toma donosi zacijelo važne vijesti. Neka uđe."
Pošto sluga iziđe, Toma uđe, a vrata se za njim zatvoriše. On se pokloni pred prisutnim,-a pri tom mu
široka leđa sastaviše s dugim nogama pravi kut; potom se uspravi, ostavši u krutom vojničkom stavu.
„Ekscelencijo, želio bih govoriti sa svojim mladim gospodarom, ako mi dozvolite."
„Govori!"
„Na vašu adresu stigao je jedan telegram."
„Jesi li ga ponio sobom?" upita ga Maks.
„Tu je. Majstor ga nije htio otvoriti, jer nije u-pućen njemu."
Maks otvori telegram i pročita ga.
,,U redu. Možeš ići. Reci ocu da ću se uskoro vratiti kući!"
„Razumijem, gospodine doktore."
Poklonivši se još jednom, Toma iziđe iz sobe.
„Dozvolite mi, Ekscelencijo da vam pročitam taj telegram."
„Pročitaj mi ga, molim te!" „Sadržaj mu je neobičan:
421„Krčma u Waldenburgu Maks Brandauer!
Neprijatelj stiže. Moji su ljudi zaposjeli klance; ovuda ne može proći. Da imam koji top, mogli bismo
ga zadržati nekoliko dana. Govorite odmah s vojvodom!
Lilga."
„Zar nije to pravo čudo, Ekscelencijo?" „Zaista. Možeš li ti to objasniti?" „Možda. Ekscelencijo, vi
znate da se duž granice uvelike krijumčari; ali koliko je to krijumčarenje raz-granjeno i koliko se ljudi
njim bave, to može da zna samo tko je upućen u te prilike na granici. Ja mislim da se ne varam ako
ustvrdim da se tim poslom bavi više stotina ljudi, vještih oružju, koji su, unđtoč činjenici da zakon
zabranjuje taj zanat, odani svom vojvodi. Navikla na nomadski način života, Lilga je možda došla u
vezu s' tim ljudima pa je sad kadra da vrši utjecaj na njih. Tako je možda uspjela da ih pre-ddbije za
borbu protiv neprijatelja koji nadiru." „Ali kako tumačiš riječi: Neprijatelj stiže!?" „Ekscelencijo, te su
riječi i meni zagonetne." „Promisli! Bez objave rata i bez prethodnih diplomatskih nota!"
Ni prisutni savjetnici nisu umjeli da to objasne. „Mada je u tu vijest teško vjerovati", nastavi Maks, „ja
vas, Ekscelencijo, ako vas smijem savjetovati, molim da je ne uzmete na laku ruku. Ja sam se uvjerio
da je Lilga u tajne političkih odnosa i planova upućenija od ponekog državnika i zato pretpostavljam da
je i sada bila svjesna svojih postupaka. Zato sam slobodan da je zagovorim kod vas s odlučnom
molbom da joj ispunite želju."
,,A smijem li ja poslati svoje vojnike da se bore protiv neprijatelja rame uz rame s krijumčarima?"'
„Vojnici ne moraju poznavati svoje suborce. Uostalom, nije ni dokazano da su u ovom slučaju u pi-
tanju stvarno krijumčari. Zar se nije i španjolska vlada u borbi protiv Napoleona koristila hajducima i*
krijumčarima? Uostalom, oprostite mi, Ekscelencijo, tko stvara čestita čovjeka krijumčarom?"
422
„Ti hoćeš da kažeš da upravo zakon i loša ekonomska politika tjeraju čestite ljude u krijumčare. To je
smion prijekor, Maks; u tom se pogledu ti sasvim slažeš sa svojim ocem. Ali ja ti to ne zamjeram; na-
protiv, odlučio sam čak da prijeđem preko granice koja me dijeli od susjeda. Koga predlažeš za taj pot-
hvat u brdima?"
„Ja smatram kapetana Helbiga čovjekom prikladnim za taj pothvat."
„Potpuno se slažem s tobom, Maks. Odmah ću poslati svog ličnog sekretara k njemu i..."
Sluga, koji u taj čas uđe, prekide vojvodu.
„Ekscelencijo, kapetan Helbig moli da ga izvolite primiti."
„Lupus in* fabula!" uzviknu radosno vojvoda. „Neka uđe!" •
Kapetan uđe. U ruci je držao otvoren telegram. Poklonivši se pred vladarom i stegnuvši prijateljski
ruku Maksa, uze da govori:
„Ekscelencijo, pošto sam, izvršio povjereni mi zadatak, odveo uhapšenike u zatvor i uvjerio' se da nam
ne mogu umaknuti, pošao sam da obiđem straže. Bio sam već nekoliko njih obišao', a da nisam
primijetio ništa neobično'. Ali, kad sam došao do kuće šefa policije, saznao sam od straže da je kratko
vrijeme nakon šefova uhapšenja stigao telegram koji je mjesto uhapšenog šefa preuzeo njegov ađutant.
Kako mi se stvar učinila sumnjivom, pošao sam do ađutanta i zatražio od njega da mi preda telegram.
Ađutant je bio otvorio telegram, ali ga nije mogao pročitati pa ga je odložio među zaplijenjene spise.
Od koga je telegram mogao stići? Naravno, od nekog ortaka, jer se pošiljač bio poslužio riječima čije je
tajno značenje bilo izmišljeno. Tko je to mogao biti? Mi smo već znali imena svih krivaca, a ti su već
bili u zatvoru. Pomislio sam: možda smo ipak nekoga previdjeli? Nisam se dugo kolebao, pohitao sam
s telegramom ovamo, jer sam se nadao da ću tu naći doktora Brandauera, a znao sam da on ima ključ
kojim se objašnjavaju riječi tajnih značenja."
„Dobro ste učinili, dragi kapetane", reče Maks. »Dajte mi telegram!"
423Doktor je bio već toliko vješt odgonetanju tajnih spisa zavjerenika, da je ono nekoliko redaka
odmah pročitao.
On se prosto zapanji.
„Nevjerojatno. Čujte, Ekscelencijo, što sadrži telegram:
„Gospodine šefe policije!
Kucnuo je čas. Dolje nasilnici! Samo brzo, još noćas, da ne bude prekasno.
Grof Hohenegg."
„To je nemoguće!" uzviknu vojvoda zaprepašten.
„I ja bih bio tako pomislio, Ekscelencijo. Ali telegram je vjerodostojan."
„Gdje je predan?"
Maks pogleda zaglavlje telegrama. ,,U Bergsteinu."
,,U Bergsteinu? Dakle ipak! U gradu u kojemu se nalazi ludnica!"
„Da, nema sumnje, grof je umakao."
„Ali kako?"
„Ekscelencijo, čini mi se da nema smisla da razbijam sebi glavu tim pitanjem; direktorov izvještaj
objasnit će nam čitavu stvar. Važnije je pitanje kako možemo da se ponovo domognemo bjegunca."
„Vjeruješ, li ti u tu mogućnost?"
„Zašto da ne vjerujem? Hohenegg je očito'bio u-vjeren da će njegov telegram još u pravo vrijeme stići
pa će i do bune doći u pravi čas. Vjerujući u to, pao je u iskušenje da se nakon uspjelog bijega vrati u
glavni grad, kako bi se našao ni licu mjesta kad buna bukne."
„Ali zato treba smjelosti što je..."
„...grof Hohenegg svakako ima. U svakom slučaju možemo da računamo s mogućnošću da ćemo ga
ovdje u gradu sresti. Samo ne smijemo gubiti vrijeme; jer će on, ako vidi da je iskra zatajila, odmah
napustiti grad. Molim stoga Vašu Ekscelenciju da mi dade deset ljudi da me prate. S njima ću ja lako
uhapsiti grofa, ako se još nalazi ovdje."
„Dat ću ti ih, Maks. A vas ću, gospodine kapetane, zadržati drugim zadatkom. — Uostalom, kad je
telegram predan?"
424
petnaest minuta nakon ponoći", odgovori Maks, bacivši pogled na telegram.
Vojvoda pogleda ozbiljno redom prisutne, a zatim primijeti lagano, naglašavajući pojedine riječi:
„Petnaest minuta nakon ponoći! Gospodo moja, prava je sreća što se grof domogao slobode čitav jedan
sat prekasno, jer nas je time sačuvao od velike nedaće! Bogu budi hvala!"
Bila su tek prošla četiri i po sata, kad je Maks sa svojom vojničkom pratnjom skrenuo u ulicu u kojoj se
nalazila Hoheneggova palača. Pred kapijom su čekala kola s dva vatrena konja koji su nestrpljivo
kopkali kopitama ' po tlu. Na udaljenosti od oko sto koračaja od te zgrade Brandauer ugleda dva
čovjeka gdje izlaze iz zgrade pa se potom popinju u kola. U jednom od njih učini mu se da je
prepoznao grofa. Čas zatim vranci povukoše kola prema Maksu i njegovim pratiocima. Doktor jedva
dospije da se začudi što kola nisu krenula put otvorena polja već ravno u unutrašnjost grada.
Letimičnim pogledom u unutrašnjost kola Maks se uvjeri da u kolima sjedi zapravo Hohenegg. U isti
čas smisli on već svoj plan. U dva-tri skoka stiže kola i vinu se na stražnje sjedalo određeno za slugu.
Neprimijećen ni od kočijaša ni od putnika u kolima, dospije još, prije nego što kola po-juriše, da dade
rukom znak vojnicima da požure za kolima, a zatim ga pratnja na zavoju ulice izgubi s vida.
Vožnja ne potraja dugo. Slijepi putnik se nemalo začudi kad kočijaš zaustavi kola pred palačom stav-
ljenom na raspolaganje kneginjici Asti nakon odlaska njenog brata. Sto je imao da znači taj grofov
posjet Asti? Prije nego što je kočijaš sišao sa svog sjedala da otvori vrata na kolima, Maks skoči sa
sjedala određenog za slugu i sakri se u veži susjedne kuće. Grof iziđe iz kola i nestade u kapiji palače.
Maks sačeka deset minuta, jer je zacijelo toliko vreme trebalo da prođe prije nego što je kneginjica
mogla biti spremna da primi ranog posjetioca. Zatim napusti svoje skrovište pa, podigavši ovratnik na
o-grtaču i navukavši šešir na čelo, učini nekoliko koraka prema kapiji na koju je grof bio ušao u palaču.

L
425Na stepenicama ga srete vratar. „Kuda ćete? Nije sad vrijeme da se ide u posjete."
Maks se iskaza ispravom koju mu je bio dao vojvoda. „Molim vas, pogledajte ovu kartu. Ja mislim da ćete
propustiti opunomoćenika naše Ekscelencije."
Vratar postade odmah učtiviji. „Oprostite! Nisam mogao to znati! Vaš je posjet zacijelo u vezi s posjetom
grofa Hohenegga?"
„Dakako. Donosim mu važnu vijest. Kuda ste ga uputili?"
,,U salon Njezine Visosti."
„Gdje se nalazi taj salon?"
„Na prvom spratu, druga vrata desno. Smijem li povesti milostivog gospodina?"
„Hvala! Sam ću se snaći."
Mimoišavši vratara, Maks se pope brzo uz stepenice. Stigavši do označenih vrata, osluhnu. Do njega doprije
žagor prigušenih glasova. Razlikovao je tačno ženski glas od muškog pa odmah donese odluku i, pritisnuvši
lagano, nečujno, kvaku, otvori neprimjetno vrata. Sad je mogao da jasno razabere svaku riječ.
„Pa dobro, Visosti, reći ću vam otvoreno. Vi morate napustiti sa mnom grad, a možda i zemlju, jer će danas
čete vašega oca upasti u Nordlandiju..."
„Vi buncate, gospodine grofe. Što bi moglo da navede mog oca..."
„Važni razlozi, Visosti!"
„U tom bi me slučaju pozvao da se vratim u domovinu, jer ne bi nikako htio da me izvrgne bilo kakvim
opasnostima."
„Ranije je to bilo i predviđeno. Događaji su se međutim tako naglo razvili, da nije bilo vremena da vas
pravovremeno pozove u domovinu. Nordlandijski će se narod noćas dići protiv svog dosadašnjeg vladara i
proglasiti vojvodom grofa Hohenegga..."
„Ah!" odjeknu glas zaprepaštene žene.
„Vaš će otac narediti da njegova vojska upadne u Nordlandiju da bi poduprla pomenutog grofa..."
,,Oh, ja pogađam!"
„Dosadašnji vojvoda prestat će noćas da vrši bilo kakvu vlast. Sudbina Nordlandije nalazit će se od sutra u
drugim rukama."
426
„U vašim?"
„Da."
Ta riječ odjeknu u glasu grofa Hohenegga sigurno, mada se u dubini svog srca grof nije osjećao sigurnim.
On se nadao da će telegrami koje je bio odslao svojim pouzdanicima van glavnog grada stići na svoje odre-
dište pa će se već narednog dana ustanak proširiti na čitavu zemlju, Oisim u glavnom gradu gdje će vlada
pobijediti. Ali on nije znao da su se i u pokrajinama rijegovi pouzdanici, u koje se on još uvijek uzdao, u to
doba već nalazili u policijskom zatvoru!
„Grofe!" uzviknu kneginjica. „Ja sad vidim jasno. Odgovorite mi! Vaši politički"računi odnose se nešto
malo i na moju ličnost?"
„Zar samo nešto malo? Visosti, ja vam priznajem da bi jedan od mojih najdražih planova bio plan ko-' jemu
bi bio cilj ostvarenje veze Vaše Visosti s mojim sinom..."
„Molim vas, prestanite!" prekide ga oštro kne-ginjica. „Ja nisam nikad osjećala neku sklonost prema vašem
sinu. A što se vas tiče, vaš je položaj tražio od mene da vas poštujem, ali sad sam svjesna da u svom životu
nisam nikad naišla na karakter podliji od vašega. Vi ste veleizdajnik! Vi hoćete da i mene uprljate svojom
prljavštinom. Jer, dok ja ovdje uživam u najvećem stepenu gostoprimstvo vaše zemlje, vi biste htjeli da moja
zemlja to gostoprimstvo uzvrati najsramnijom nezahvalnošću. Gospodine grofe, ja vas prezirem. Ostavite
me, neću više da vas vidim; u protivnom slučaju pozvat ću svoje sluge i naredit ću im da vas udalje!"
N
Te borbene riječi zapanjiše načas grofa. Došavši k sebi, jedva se savlađujući, odgovori joj promuklim
glasom:
„To je vaša posljednja riječ kneginjice?" „Posljednja."
„Onda čujte i moju posljednju riječ. Mi ćemo pobijediti, mi moramo pobijediti; znajte, dakle, da mi je vaš
otac dao usmeno i pismeno obećanje da ćete vi postati ženom mog sina ako pobijedimo. Vi ćete se morati
podvrći jarmu politike poput tolikih drugih žena kneževskog porijekla."
427„Nikada."
„Pa dobro, ostavimo zasad po strani to pitanje. Moja je dužnost da vas sad po posljednji put zapitam hoćete
li napustiti ovaj grad, i to odmah."
„Ne, ja ostajem ovdje, jer hoću da dokažem da nisam ni u kakvoj vezi s vašim izdajstvom. A sad idite! Neću
više da govorim s vama."
Maksu se učini da se nešto pomaklo pa. pomisli da se grof primakao kneginjici. U tren oka otvori širom
vrata i uđe u salon. Poklonivši se duboko dami, zažarenoj od uzbuđenja, obrati se Hoheneggu:
„Gospodine grofe, oprostite mi što se miješam u vaš razgovor!"
Iznenađen, grof se okrenu, a lice mu se pri tom od straha izobliči kad ugleda Maksa. Ali se brzo snađe.
„Sto tražite ovdje? Kako ste se usudili da dođete ovamo?"
„Došao sam, gospodine grofe, istim putem kojim ste i vi došli."
„Napolje, huljo!"
„Ostat ću ovdje, jer imam da govorim s vama, pa vas molim da se pristojno izražavate. Čujte me, gospodine
grofe! Vi ste rekli da će sudlandijska vojska još danas upasti u našu zemlju, a ja vam kažem da će ona biti
potučena. Vi tvrdite dalje da će se još noćas narod pobuniti, a^ja naprotiv tvrdim da do te pobune neće doći,
jer Su uklonjeni svi vaši prijatelji u koje ste se vi uzdali. Sad možete i sami zaključiti da se vaše nade neće
ispuniti. Gospodine grofe, smatrajte se mojim uhapšenikom!"
Te izjave grof sasluša u prvi mah u ukočenom stavu, a onda mu krv navali u lice.
„Koješta! Vi, taman vi, hoćete da me hapsite! Smiješno!"
„Uskoro će se pokazati da li se moje riječi imaju zaista smatrati smiješnima", reče Maks mirno. „Gospodine
grofe, nemojte me suviše omalovažavati. Znajte da sam ja ušao u trag vašoj zavjeri, da sam ja odgonetnuo
spise vaših saveznika. Mi znamo tko su vaši pomagači; znajte da smo ih sve noćas pohapsili. Vaše
Gospodstvo je zakasnilo; poslušajte, dakle, moj
428
avjet jer vas s obzirom na prilike u kojima se sad nalazite, nitko ne može bolje savjetovati." ;jAh; Vi _ vi
hoćete da me savjetujete." "na' ja! I vi ćete dobro učiniti ako poslušate moj savjet Oba Hohenegga treba,
naime, da znaju da će se narod obračunati s njima, ako se ne prilagode stvarnom stanju koje se na njihovu
štetu izmijenilo."
„Zaista?" nasmija se podrugljivo grof. ,,A u čemu se sastoji taj vaš savjet od kojega boljega nema?" ,,U tome
da me slijedite." ,,A kamo.hoćete da me povedete?" „Vojvodi, koji će vam suditi." „Vrlo ste ljubazni i
dobrostivi! Ako li se sad ne pokorim?"
„Onda ćete snositi posljedice." „Snosit ću ih."
Brzim skokom prođe mimo Maksa i iziđe napolje. Doktor ga je mogao uhvatiti, ali ga propusti iz obzira
prema kneginjici. Bio je osim toga uvjeren da će ga se svakako domoći. Njegova vojnička pratnja bila je već
sigurno stigla do kneginjičine palače pa je grof morao pasti ravno u šake vojnicima. Čas zatim pohita za
njim, uvjeren da će ga stići.
Maks se bio međutim prevario u računu. Vojnici su bili izgubili s vida grofova kola koja su već jurila pa je
trebalo dosta vremena da im uđu u trag.
Pošto iziđe iz zgrade, Mals ugleda kola koja su jureći bila već zakrenula za obližnji ugao. U daljini spazi
vojnike koji su jurili za kolima. I oni su bili zakasnili pa su bili zaprepašteni, ali Maks im ne zamjeri kad
sazna za uzrok- njihova zakašnjenja.
Pošto mu podoficir podnese izvještaj, doktor mu naredi: „Odmah u potjeru za kolima! Pozovite sve
straže u pomoć! Sto talira dobit će tko grofa uhvati! toate da mi podnesete potom izvještaj u mom stanu!"
Vojnici pohitaše za bjeguncem, a Maks se vrati kneginjici da joj objasni kako stvari stoje. „Molim, izvolite
sjesti!" započe kneginjica. „Slušam vas."
„Vi ste dr Maks Brandauer?" „Da."
429„Njegova Ekscelencija, vojvoda, posjećuje često vašu porodicu?"
„Sretan sam što vam mogu to potvrditi."
„Vi ste svakako postupili sad po njegovu nalogu?"
„Tako je. Dozvolite mi, Visosti, da vam ukratko izložim kako stvari stoje. Sudlandijske čete nastupaju,
doduše, sad već protiv nas, ali ja sam uvjeren da se mogu povjeriti vama."
„Možete. Ja neću napustiti Nordlandiju dok se ne učini kraj toj nesretnoj razmirici."
„U položaju u kom sam se maločas našao čuo sam posljednji dio vašega razgovora s grofom pa sam
slobodan da vam kažem da sam zadivljen riječima kojima ste dali odušak svojim plemenitim osjećajima.
Dopustite mi stoga da vas izvijestim o posljednjim . događajima." .
Iznoseći joj prilike, čija je ona imala biti žrtva, bio je prešutio štošta, ali joj pruži živu sliku svega što je ona
morala znati.
„Hvala vam", reče ona, pošto on završi svoje izlaganje. ,,I nehote ste mi razotkrili svoje srce koje je odano
stvari prava i vojvodi. Dopustite mi da vam uzvratim izraze osobitog poštovanja kojima ste me počastili.
Nadam se da to neće biti posljednji put što sam imala zadovoljstvo da s vama razgovaram."
Laka rumen osu pri posljednjim riječima njeno Hce, a ruka, što mu je pruži, ostade joj u njegovoj' trenutak
duže nego što je to trebalo. On protrnu od njenog dodira, ispunjen blaženstvom kakvo nikada dotada nije bio
osjetio. Bio bi najvolio pasti joj pred noge i priznati joj da svaki otkucaj njegova srca pripada njoj, ali
potisnu osjećaje koji su ga svega bili obuzeli i odgovori:
„Ako se Vaša Visost zaželi da me još koji put vidi, rado ću se odazvati vašem nalogu."
„Molim vas da me posjetite kad god vam se takav posjet učini potrebnim ili prijatnim. Bit ćete u svako doba
dobro došli. Hvala vam što ste me oslobodili prisutnosti onog čovjeka. Da ste mi zdravo!"
Umoran od noćnih napora i željan odmora, Maks krenu kući. Bio je odspavao možda tri sata, kad ga netko
kucanjem na vrata probudi. Na njegov poziv
430
' >•

naprijed' vrata se otvoriše, i na pragu se pojavi duga prilika starijeg šegrta, Tome Šuberta.
„Gospodine doktore, jedan gospodin želi da govori s vama."
„Tko me to traži?"
„Ne znam. Nikad ga još nisam vidio."
„Neka se časkom strpi; odmah ću doći."
"Razumijem, gospodine doktore!"
Maks se brzo obuče i siđe. Odmah prepozna posjetioca. Bio je to novi direktor bolnice koji je upravo bio
stigao pa je smatrao da će dobro učiniti ako najprije navrati Brandaueru.
Pošto se pozdraviše, Maks, koji je bio primijetio da se njegov posjetilac nalazi u neprilici, započe:
„Gospodine doktore, ja pogađam zašto ste došli k meni. Ispričajte mi kako se sve to desilo!"
Djrektor poče da ga izvještava. Vidjelo se na njemu da mu to teško pada. Već je bio pri kraju svog izvještaja,
kad ga doktor prekide:
„Gospodine direktore, sad nemamo vremena da se upuštamo u sitnice. Sastavite do sutra opširan izvještaj pa
ga pošaljite Njegovoj Ekscelenciji ili meni!"
„Učinit ću to. Samo se bojim da bi na osnovu tog događaja koji mi nismo skrivili Njegova Ekscelencija i vi,
gospodine doktore, mogli steći o nama krivo..."
„Umirite se", prekide ga ponovo Maks. „Ja sam uvjeren da ste vi izvršili svoju dužnost. Povjerenje koje ja
gajim prema vama i vašem gospodinu kolegi nije tim događajem uzdrmano."
„Hvala vam, gospodine doktore", odgovori direktor donekle utješen. „Mislite li vi da ima izgleda da
bjegunac bude uhvaćen?"
„Ja se pouzdano nadam. — Odmah ćemo to" saznati."
U taj čas uđe u sobu Toma, a s njime i podoficir iz čete koju je Maks bio poslao u potjeru za grofom.
„Dakle? Jeste li uhvatili bjegunca?"
Podoficir kojega je Maks bio oslovio pozdravi vojnički.
„Razumijem, gospodine doktore. Na žalost nismo."
Pri tom ostade toliko pokunjen, da se Maks morao i nehote nasmijati. Možda se čovjek nije bio toliko
431rastužio zbog toga što mu je bjegunac umakao, koliko zbog toga što mu je izmakla obećana nagrada
od sto talira. Toma ne propusti da primijeti:
,,I sad još kažete opješenjački: .Razumijem'. Zapovijed je glasila da ga uhvatite i ovamo dovedete! Eto,
narod nema ni razumijevanja ni spretnosti za neke stvari, nema ni nogu ni ruku. Meni on ne pi pio
umakao."
Maks je bio, naravno, 'također nezadovoljan nesretnim završetkom tog pothvata, ali je i sam sebe zbog
toga donekle krivio. Da se nije upustio u razgovor s grofom, nBgo ga odmah uhapsio, ne bi mu bio •
umakao. Bio je ipak uvjeren da će ga se najzad domoći pa se obrati podoficiru:
„U redu. Vi ste svoju dužnost učinili pa niste krivi što vam je bjegunac umakao. A sad preuzmite sa.
svojim ljudima za neko vrijeme stražu nad kućom porodice Hohenegg. Nitko ne smije u nju ući ni iz
nje izići. Ja ću se pobrinuti da vam se uskoro pošalje zamjena."
Čovjek ode. Otpustivši direktora ludnice, Maks po-hita vojvodi da ga izvijesti o toku neuspjelog
pothvata. Bio je upravo prešao preko predsoblja, kad se vrata salona otvoriše i na njih iziđe jedan
oficir. On ga ; prepozna: bio"je to sudlandijski poslanik. j
Maks je bio dobio dozvolu da u svako doba dana| može da nenajavljen posjeti vojvodu, svog kuma.
Za--^ to nije ni sada oklijevao da tu svoju povlasticu isko- ' risti. Ali, koraknuvši preko praga, ustuknu.
Vojvoda nije bio sam: kod njega se nalazila sudlandijska kne-ginjica. Izvinivši se, Maks je htio već da
se povuče, kad ga vladar zadrža. Vojvoda je imao u ruci jedno pismo. Pruživši ga doktoru, reče mu:
„Pročitaj to pismo, Maks! Iznenadit ćeš se!" Maks se s dužnim poštovanjem'pokloni kneginjici i
preletje pogledom pismo. Sadržaj pisma morao mu se upiniti šaljivim, jer se unatoč prisutnosti visokih
ličnosti nije mogao savladati da se radosno ne nasmije. Vojvoda se obrati Asti, koja je bila sjela na
divan, i zapita je:
„Visosti, jeste li dobili telegrafski poziv da se vratite u domovinu?"
432
1

i
„Ne, Ekscelencijo." ^
,Čudno. Tamo prijeko, kod vas, nisu zacijelo bili spremni na tđko brz razvoj događaja. Ja ne znam još
kakvo ste stanovište vi zauzeli, ali lična sklonost što je gajim prema vama brani mi da vam zatajim
sadržaj tog pisma. Njegova Visost, vaš otac, kaže mi u njemu otprilike ovo: ,Saznao sam s velikim
žaljenjem da na svim stranama vaše zemlje bjesni ustanak, tako da se vaš prijestol i vaša vlada pa i vi
sami nalazite u najvećoj opasnosti. S obzirom na to smatrani svojom dužnošću da vam priteknem u
pomoć pa sam jednom korpusu svoje vojske, koji se upravo sad nalazi u blizini granice na vojnoj
vježbi, naredio da se prebaci preko granice i silom uguši ustanak.' Kneginjice, smijem li vas zamoliti da
mi u tom pogledu kažete svoje mišljenje?"
Asta pocrvenje do ispod sljepoočnica, a oči joj se ovlažiše suzama koje samo od boli ili srdžbe mogu
da navru.
„Ekscelencijo, ja sam kći svoga oca, ali taj postupak mogu da nazovem samo ,poniženjem'. Neizmjerno
je poniženje kojemu je časne sjedine moga oca izvrgao omraženi grof Hohenegg. Ja zahtijevam,
Ekscelencijo, da zločinac bude kažnjen."
„Vašem je zahtjevu već udovoljeno. Ali imajte na umu da grof nije jedini krivac!"
„Ja sam svjesna, Ekscelencijo, što vi time hoćete da kažete pa vas molim da me uhapsite l zadržite u
vašoj zemlji kao taoca."
Vojvoda priđe onda k njoj i reče joj:
„Drago moje dijete, 'prijekor se vas nikako ne tiče. Vi ste slobodni. Ako hoćete da se vratite u svoju
domovinu, ja ću se pobrinuti da vam se odmah ta želja ispuni. Ako li pak hoćete da stečete moju
zahvalnost, štoviše zahvalnost mog, a i vašeg naroda, ostanite ovdje, ali ne kao talac, već kao drag
posrednik između mene i vašeg oca!"
„Ekscelencijo, ja ostajem ovdje! Kažite mi šta da radim."
„Pošaljite odmah depeše, jednu svom gospodinu °cu, a drugu zapovjedniku onog korpusa sudlanđtjske
vojske koji je već prešao našu granicu."
*• Zezle l e«klć
438

„A- to je?"
„Prestolonasljednik, vaš brat."
„Ah! To ću odmah učiniti. Molim vas, Ekscelencijo, diktirajte mi obje depeše!"
„Ja to ne mogu učiniti. Neka depeše sastavi Maks. On je vješt rječniku koji se u tajnim depešama upot-
rebljava. Povjerovat će nam, ja sam u to uvjeren. Ja sam donio odluku, i moja se naređenja već
izvršavaju. Depeširajte sad da u zemlji nije primijećen ni najmanji trag' bilo kakvoj buni, pa
sudlandijski zapovjednik, ako neće da ispadne smiješan, mora odmah narediti svojim četama da stanu.
Sutra ujutro objavit ću narodu ustav pa ću odmah s jednim dijelom svoje vojske krenuti na granicu da
skršim eventualni otpor sudlandijskih četa, dok će se druge čete, koje sam stavio pod zapovjedništvo
baruna Falkenaua, ukrcati, da bi s morske strane ugrozili neprijatelja. Vi vidite, Visosti, s koliko vam
iskrenosti govorim, uvjeren da zaslužujete moje povjerenje. Dao bog da nesretnom razdoru bude
pravovremeno i bez suvišnog krvoprolića u-činjen kraj!"
„Dao bog!" ponovi Maks.
„Dao bog!" zaželi kneginjlca, « »uže boli l ganuća oroiiše joj pri tom oči. '
UveCe istoga dana uputi se doktor Brandauer u palaču grofa Hohenegga, vođen uglavnom mišlju da bi
među spisima odbjegloga grofa mogao pronaći i dokaze o sukrivnji njegova sina. Traganje za tim do-
kazima iznijelo je međutim na vidjelo samo nekoliko isprava koje su teško teretile oca, dok se sinu bilo
kakva sukrivnja nije nikako ni u čemu mogla dokazati. Činilo se gotovo da je otac namjerno tajio sinu
svoje spletke, bilo zato što je u slučaju da one budu otkrivene htio da ga zaštiti, bilo zato što je poznata
lakpmislenost „ludog grofa" mogla da predstavlja za njega opasnost ukoliko bi ga učinio sudionikom
tih svojih spletki.
Ali Maks otkri nešto drugo što ga ispuni velikim zadovoljstvom. Među grofovim ispravama nalazio se
original jednog tajnog ugovora što ga je sudlandijski
434
knez pred mnogo godina namjeravao da sklopi s jednom stranom državom. Ta je isprava bila na tajans-
tveni način nestala iz pisaćeg stola kneževa tajnog savjetnika, nekog baruna Gollwitza. Stvar je bila uz-
vitlala veliku prašinu, pa se o njoj mnogo pričalo i u Nordlandiji. Ugovor nije bio sklopljen, ali barun
na kojemu je ostala sumnja da je ugovor nekom prodao, pao je u nemilost dvora. Sad se zlosretni
ugovor odjednom bio našao među ispravama grofa Hohenegga. Naročito je važna bila pri tom okolnost
što je za ispravu bio zakačen jedan list na kome je bilo zabilježeno ne samo ime prvog kradljivca, nego
i svota koju je grof platio kradljivcu isprave. Tajni savjetnik sudlandijskog kneza bio je, dakle, nevin,
pa je Maks sad u sebi zamišljao sreću koju će tim otkrićem unijeti u porodicu osumnjičenog i
nepravedno kažnjenog službenika.
On nije mogao uopće slutiti kakvu će važnu ulogu u skoroj budućnosti odigrati ta prividno bezvrijedna
Isprava.

48311. PADAJU KOPRENE

Desilo se to naredne noći. Jedan od rijetkih pre-voja koji sijeku poprijeko gorje i omogućuju prelaz iz
Nordlandije u Sudlandiju toliko je nad gradićem Waldenburgom stiješnjen brdima koja su se s obje
strane međusobno primakla da se može smatrati tjesnacem u pravom smislu te riječi.
Put, što ga taj tjesnac pravi, penje se strmo i vijugavo pa se zatim ponovo strmo ruši na drugoj strani
planine. Taj dva sata hoda dug tjesnac predstavlja u doba rata tako važno uporište za obje zemlje, da
svaka od njih mora nastojati da ga što prije zauzme.
Pun mjesec bio se upravo uspeo nad gorski lanac. Srebrno svjetlo pratioca naše zemlje obasjavalo je
ratno poprište. Na najvišoj tački prevoja gorjelo je nekoliko vatara oko kojih su se bili utaborili surovi
ratnici. Bili su to siromašni gorani, bijedno odjeveni, bez vojničkog obilježja koje daje uniforma, ali
noževi koje su bili zatakli za pas i kratke planinske puške koje su držali u šakama ili ih bili odložili
pored sebe, odavali su jasno da se nisu bili ondje skupili u miroljubive svrhe.
Obasjane mjesecom i vatrama upadale su ondje u oči ogromne barikade, koje su pomenuti ratnici bili
podigli golemim omorikama i jelama, sasječenim na visovima iznad tjesnaca i odanle oborenim; taj
splet stabala, od kojih su bile sastavljene barikade, predstavljao je prepreke koje su se samo s najvećom
mukom mogle ukloniti. Goleme gromade kamenja, skot-
431
rljane na taj splet, još su'više bile učvrstile te gotovo neosvojive barikade.
Pred jednom vatrom sjedio je krčmar valđenbur-ske krčme. Ljudi pored njega bili su sasvim mirni,
odudarajući svojim mirom- od podaljeg skupa ratnika koji su glasno i živo 'razgovarali. Njihova
šutljivost nije bila bez izvjesnog razloga: nešto podalje od njih ležala je, naime, na mirisavu ležaju od
sijena, brižljivo pokrivena ogrtačem, ženska prilika čiji san nitko nije htio da glasnim govorom ometa.
Bila je to Lilga.
„Znaš li to sigurno?" šapnu jedan susjed krčmaru. „Izgleda upravo nevjerojatno."
„Rekla mi je ona sama da će Sudlanđani doći noćas, a ona je tačno obaviještena."
„Ali zašto bi moralo doći do rata?"
„Pitaj to veliku gospodu koja vedre i oblače. Mi smo tu samo zato da plaćamo porez."
,,A hoćemo li mi biti dosta jaki da čitavu jednu vojsku ovdje zadržimo?"
„Budalo! Tko će moći da prodre kroz takve barikade? A ml ih imamo pet. Uostalom, dobit ćemo i
topove."
Odjednom se sa sjeverne strane prijevoja začuše žurni koraci. Ljudi se okrenuše i prepoznaše Ciganina
Horgija.
„Spava li još?" upita on krčmara.
„Da. Ostavi je na miru. Provela je budna dvije noći."
Ali koraci čovjeka koji se bio približio bili su već prekinuli Lllgi san. Ona odbaci ogrtač i sjede na
ležaj.
„Kasno si stigao, Horgi", obrati se Lilga Ciganine.
„Nije bilo moguće drukčije, vajdzina. Zadržali su me kod sebe, jer im je trebao siguran vodič."
„Dolaze, dakle?"
„Da."
„Koliko njih?"
„Osam topova. Drugih osam nalazi se dolje, iza željezničkog prijevoja; njima zapovijeda jedan poruč-
nik."
,,A našima?"
»Jedan kapetan; zovo so Helblg.*
437„To je dobro."
Ona poskoči, i ljudi primijetiše da se toj vijesti uvelike obradovala. Ciganin nastavi:
„On je svoje ljude ostavio i uzjahao konja da bi ih pretekao pa će biti uskoro ovdje."
U taj se čas stvarno začu u blizini topot konja pa se pojavi četa jahača, predvođena kapetanom Helbi-
gom. Kapetan odskoči s konja i priđe Lilgi, zagledavši se u nju ispitivačkim pogledom. Poznavao ju je,
naime, po pričama koje su o njoj kružile.
„Vi ste Lilga, vajdzina ciganskog plemena?"
„Da."
„Šalje nas vojvoda kao pojačanje vašim ljudima. Pretpostavljam da se niste prevarili kad ste nam javili
da se Sudlanđani približavaju."
„Kraljica Boinjara svjesna je uvijek svojih riječi i svojih djela", odjeknu glasno njen ponosan odgovor.
„Već vas odavna čekamo. Sudlanđani će za jedan sat biti ovdje."
„Jeste li se već sukobili s njima?"
„Ne. Njihove se uhode nisu ovamo gore popele, a ml nismo sišli dolje."
„Odlično! Važno je da ih iznenadimo." On ogleda stručnjački barikadu. „Koliko ste barikada podigli?"
„Pet."
„Ah! A sve kako treba?"
„Ne brinite! Imam među svojim ljudima nekoliko Isluženih artiljeraca koji nisu još zaboravili svoj
zanat. Oni su majstorski podigli barikade."
„U redu; moram ih ipak ogledati. Dajte mi jednog čovjeka da me do njih povede."
„Ja ću vas povesti."
Ona ga provede kroz jedan nakoso provaljen prodor i nestade s njim. Pošto se nakon nekog vremena
vrati u društvu svoje pratilice, kapetan naredi da se prolaz kroz barikadu proširi kako bi kroza nj mogli
da prođu topovi, a zatim zapita:
„Vodi li tu blizu još kakav put kroz brda?"
„Vodi; ali je nepristupačan i samo krijumčarima poznat."
„To je ipak neprijatno! Mogao bi ipak biti poznat onima tamo prijeko."
438

Ne vjerujem. Uostalom, naredila sam da se l taj put zaposjedne."

„To je pametno. Vi ste pravi vojskovođa, Lilga!"
Odjednom se začu muklo kotrljanje i škripanje. Topovi su se bližili. Helbig ih povede. Barikade su bile
stručnjački podignute na najpogodnijim tačkama. Naj-donja je bila podignuta na mjestu odakle se
cestom koja se vijugavo spuštala u dolinu moglo potpuno vladati, dok se odozdo utvrda nije mogla
vidjeti. Barikada se osim toga već bila tako čvrsto slegla, da Helbig nije oklijevao da na nju postavi sve
topove.
Još su svi bili zauzeti tim poslom, kad odjednom uz cestu dotrča sav zadihan jedan čovjek.
„Stoj! Tko si?" upita ga straža koja je stajala na barikadi.
„Cemba!"
„Vaš izvidnik, gospodine kapetane!" javi straža.
Cemba se pope na barikadu i ugleda artiljeriju. „Ah, dobro je što se topovi nalaze ovdje. Sudlanđani
nailaze."
„Koliko ih ima?"
„Čitava vojska, koliko god ih može stati na cesti. Vode ih svakako krijumčari."
„Jesu li blizu?"
„Za deset minuta ispunit će čitavu dolinu,"
„Dobrovoljni strijelci naprijed!"
Na taj poziv dotrča najmanje pedeset krijumčara. »Čujte, ljudi, ja moram ići u susret neprijatelju s ne-
kolicinom između vas; ne smijeni zametnuti bitku dok ne procijenim naš položaj. Tko će mi se
pridružiti?"
„Svi!" začu se jednoglasan odaziv.
„Evala! A sad hrabro naprijed!"
Oni krenuše, s kapetanom na čelu. On je bio skinuo mač, vojnički kaput i šljem i uzajmio od jednog
krijumčara šešir, haljetak i karabinku. Išli su vrhom Planine do jedne oštre okuke prevoja. Ta se tačka
učini Helbigu pogodnom za njegov cilj, naročito zbog toga što je dosjetljivi krčmar otprilike pedeset
kora-čaja niže bio naredio da se zakrči prolaz jednom od najvećih jela što je po njegovu nalogu
nedaleko od tog mjesta bila oborena.
439S tog mjesta mogli su se na mjesečini već vidjeti šljemovi vojnika koji su nastupali i čuti topot
konja, što je bio očit znak da pješadiju predvodi konjica.
„Ostanite ovdje i budite spremni da zapucate!" naredi kapetan, a zatim krenu dalje dok ne stiže do jele
gdje se zaustavi.
Zaklonjen jelom, ugleda brzo pred pješacima nekoliko oficira na konjima koje su dva čovjeka vodili.
„Stoj!" viknu kad mu se učini da su mu se dosta približili. Odjednom viknuše:
„Prijatelju, tko si ti?"
„Hrabar Nordlanđanin! Otkada se to upada u tuđu zemlju bez prethodnog pregovaranja i objave rata?"
„Drzniče! Nestani, ako nećeš da obračunamo s tobom!"
„Ja se nalazim ovdje kao opunomoćenik mog vojvode. Vaše je nadiranje u protuslovlju s međunarod-
nim pravom. Odmah da ste se vratili ako nećete da odavle nestanete. To je naša zemlja i naša cesta. Mi
ćemo ih umjeti braniti. Laku noć!"
Zatim se povuče laganim korakom. Nakon nekog vremena pade zapovijed da se jela mora ukloniti.
„Vidite li dobro?" zapita kapetan.
„Da!" odjeknu odgovor. „Mi smo navikli na noć."
„Onda pucajte, ali stalno samo po desetorica vas."
Prvi hici prasnuše. Na drugoj strani prolomi se bijesno urlanje. Iza prvih deset hitaca zazvižda drugih
deset, a zatim još deset. Posljednji su strijelci tek bili opalili, a prvi su već bili nabili svoje puške. Iz-
nenađen takvim dočekom, neprijatelj nije znao koga ima pred sobom pa odluči sačekati da svane dan.
To mu se oklijevanje nije činilo opasnim; po njegovu mišljenju, naime, u Nordlandiji vlasti nisu bile
spremne na rat, jer su bile i suviše zauzete ugušivanjem bune.
Nakon jednog sata već su se nazirali vrhovi planina, dok je dolina bila još zastrta mrakom. Kapetan je
stajao iza jednog stabla, upirući pogled prema dolini. Dolje su se magle kovitlale i talasale, ali se bilo
već prilično razdanilo, pa se već moglo sigurno niša-niti i gađati cestu u dolini na dužini od četvrt sata
hoda. Vatra koja bi se iz kapetanovih topova sasula
440
na cestu morala je predstavljati strašnu opasnost za neprijatelja; koga bi zatekla u tom času između
ceste i jaraka, taj je jedva mogao da se spasi. Kapetan naredi da se šest topova upravi prema dolini, a
preostala dva prema posljednjoj okuci ceste.
Odjednom zapucaše oštro prednje straže. Neprijatelj je pred sobom vidio samo brđane pa je tako oštro
napao, da se prethodnica, mada bez gubitaka, morala povući. Čim se ona sklonila iza jaraka, neprijatelj
ponovo nastupi, ovoga puta sa strijelcima. Pred barikadom ustuknu načas, ali onda ponovo jurnu.
Helbig ga pusti da dođe sasvim blizu. Otkriveni topovi počeše tada da sipaju vatru, i orao Nordlandije
vinu se uvis iznad jaraka.
„Pali!" naredi kapetan.
Osam topova grunu u isti čas. Tuča tanadi obori mnoštvo strijelaca' oko posljednje okuke. Dolinom se
razlegoše urlici. Bio je to dokaz da topovska vatra nije promašila cilj.
Rat je bio započeo!
Sutradan su u čitavoj Nordlandiji zvonila zvona na uzbunu. Vijest da je vladar, raspustivši vladu,
omraženim savjetnicima i ministrima oduzeo svaku vlast, da bi svom narodu dao ustav, bila je stigla i u
najmanje selo. Narod je bio pozvan da pošalje u dvor svoje slobodno izabrane predstavnike kojima će
biti stavljeno u dužnost da, nakon svestranog pretresa, prihvate u njegovo ime ustav. Svijet je posvuda
spominjao Maksa Branđauera kao čovjeka kome je narod trebalo da zahvali na toj velikoj tekovini.
Vladarevi proglasi, pod kojima se pod imenom vladara nalazio Potpis ,,Dr Maks Brandauer, tajni
savjetnik", bili su istaknuti na svim uglovima.
U čitavoj zemlji vladareva odluka bi sa zadovoljstvom primljena, bez i najmanjeg traga protivljenja.
Kad se saznalo kakva je opasnost bila zaprijetila državi i kakvim je sredstvima ona otklonjena, čitav
na-"^d bi obuzet gnjevom, pa se tom općem narodnom raspoloženju pridružiše i pojedinci koji su u
svom srcu bili pristali uz prevratnike.
Istoga dana, poslije podne, vladar je novim proglasom objavio narodu da su Suđlanđani upali u nje-
441govu zemlju i pozivao svoje borce na oružje. Ta vijest raspali u svim srcima ljubav prema
domovini. Ljudi su pod zastavama radosno hitali da izvrše svoju dužnost prema domovini, a tokom
dana stizali su iz raznih mjesta telegrami, u kojima je narod, ustajući u obranu domovine, tražio da se
osnuju dobrovoljački pukovi.
Sutradan, prije podne, u luci Bartolomejeva otoka diže sidro jedna nordlandijska flota, u čijem je sasta-
vu bilo sedam jedrenjaka, i otplovi put juga. Čudna jedna okolnost morala je pri tom svakome upasti u
oči. Zapovjednik te flote nije se nalazio ni na jednom od linijskih brodova, nego na jednoj fregati
neobično vitke građe koja joj je omogućavala da. plovi brže od svih drugih brodova.
Kapetani pojedinih brodova bili su očito primili posebna uputstva, jer je fregata stalno plovila ispred
njih, pa je međusobno sporazumijevanje između nje i drugih brodova bilo onemogućeno. Fregata
najzad nestade na horizontu^ a drugi su brodovi sad plovili u izvjesnoj razdaljini jedan od drugog,
tvoreći dug lanac. Sad im ne bi bio mogao nijedan neprijateljski brod umaći.
Fregata se bila uvelike udaljila od desnog krila brodova, kao da je pošla na izviđanje.
Njenim je kormilom upravljao plećat čovjek, čije su crte lica jasno odavale da uživa u prijatnoj
plovidbi. Na kormilo se naslanjao i omaleri, mršav čovjek s crvenom frigijskom kapom. Upravo se bio
razvio živ razgovor među njima.
„Do đavola, pravo je uživanje nalaziti se na takvom brodu! Zar ne, Karavej?"
„Da. Ja sam samo radoznao što zapravo Falkenau namjerava!"
„Ja to znam."
„Dakle?"
„Reći ću ti. On je u jednoj samoj noći od kapetana unaprijeđen u čin komandanta eskadre pa sad hoće
da pokaže da je to zaslužio."
„Ja bih se tome veselio!"
U taj čas odjeknu sa zapovjedničkog mosta zapovijed:
442
Kormilaru, pomakni kormilo joS za četiri crte na
zapad!"
„Da, da, komodore, već zaokrećem!" odgovori
Šubert, naslonivši se pri tom svom snagom na točak. Nad'vivši zatim lijevu ruku nad oči, zagleda se u
zavjetrinu.
„Četiri crte na zapad, dakle još dalje od flote. Mora da je tamo nešto otkrio."
,,I meni se to čini. Zar ne vidiš jedro?"
'„Zaista! Ja mislim da on već zna s kim ima posla."
„Naravno! Moram se ogledati za kakvom dobrom štapinom, jer već miriše na barut i na kavgu."
Artur je stalno promatrao jedro. Odjednom se naglo okrenu kapetanu fregate.
„Kapetane, jeste li voljni da idete po onaj ratni plijen tamo?"
„Samo da se ne udaljimo suviše od flote."
„Lako ćemo je opet stići."
„Koji je to brod?"
„To je sudlandijski linijski brod. Poznajem ga vrlo dobro; ime mu je .Poseidon'; vrlo je star $a nije na-
ročito pokretan."
„Ali ipak je veći od naših."
„Nešto veći, s nešto brojnijom momčadi i s vis« topova, svakako; mi ćemo ga ipak brzo savladati."
„Nije li taj .Poseidon' imao posla na Antilama?"
„Da. U nezgodan se čas vraća kući. — Ej, kormilaru, još dvije crte dalje!"
„Da, da, komodore!"
„Tako, kapetane; to je moja posljednja zapovijed. Sad je na vama red da preuzmete komandu!"
Fregata je plovila pravo prema linijskom brodu. Za četvrt sata trebalo je da stigne do njega.
„Spremite se, momci! Uskoro će biti vruće", đo-viknu kapetan momčadi. Zatim uze dalekozor i pre-
traži još jednom horizont.
„Do đavola, komodore, vidim u daljini još jedan jedrenjak, pa onda još jedan."
„Gdje? Kako to da ih ja nisam vidio!?" .
„Oni plove pravo iza ,Poseidona'; zato ih tek sada vidimo."
Artur uze u ruke dalekozor.
443„Sudlanđanin, brod s tri jarbola, čvrste građe. Nadam se da treći brod neće biti sličan ovome."
„Ne bi li možda bilo bolje da skrenemo, komodore?"
„Pa da nam se smiju, zar ne? ,Poseidon' će biti naš, a ni s druga dva nećemo imati većih teškoća."
Deset minuta zatim stigoše već blizu broda i utvr-diše da je i taj drugi brod bio linijski brod, dok je
treći bio fregata: i jedan i drugi bili su, kao i ,Posei-don', sudlandijske narodnosti.
Uto ,Poseidon' diže zastavu.
„Komođore", reče kapetan, „mi se upuštamo u nemoguć pothvat."
„Hoćete li da meni prepustite komandu?"
„Nemam ništa protiv toga." Kapetan je bio sretan što se riješio odgovornosti.
„Ej, vi tamo s fregate", odjeknu povik s ,Pose-idona'. „Tko ste vi?"
„Vođa fregate „Kobac", komodor Falkenau."
„Ah, Artur Falkenau?"
„Da." *
„Vaš smjer?"
„Ravno ka ,Poseidonu'!"
„Zar je buknuo rat između Nordlandije i Sudlan-dije?"
„Da. Sudlanđija nas je napala. Predajte se!"
,,Oh, o tome ćemo još razmisliti! Držite se malo dalje od nas!"
„Nije nam to ni nakraj pameti. Ej, vi dolje, stanite mu bokom uz bok!"
Sad su oba broda plovila uporedo, na maloj razdaljini jedan od drugoga. Fregata otvori sva svoja okna i
osu vatru. ,Poseidon' zadrhta pod pritiskom metaka kojima ga je nordlandijska fregata gađala iznad i
ispod površine mora; nije bio na taj boj spreman, pa mu okna poletješe.
„Halo, kapetane", reče Artur, „trup smo mu dobro izrešetali. Skoknite dolje i recite momcima da sad
gađaju palubu! Ej, Šuberte, skloni se u zavjetrinu! Spustite jedro vi tamo!"
Posljedica te komande bila je da se fregata okrenula u oštrom kutu pa je bila mecima izložila samo
444
pramac, tako da su meci najvećim dijelom padali u
more.
„Evala! Okreni još, Šuberte, okreni! Dignite platna vi tamo sprijeda! Pali!"
Na .Poseidonu', na drugom njegovu boku, prolomi se strašan krik. Glavni se jarbol bio srušio, a čas
zatim, u općoj zbrci, bio je ponovo pogođen. Uzdajućl se u druga dva broda koji su mu se bili približili,
,Po-seidon' ne spusti zastavu.
„Neka starac pliva, ionako nam neće izmaći!" povika Artur. „A sad ovamo, poručnice, na redu je drugi
brod! Šuberte, okreni kormilo!"
„Komođore", reče kapetan, „zar nismo dosta učinili? Zar sad da napadnemo drugi brod i pustimo fre--
gatu da nam umakne?"
„Lako će nam ona ponovo pasti šaka! Hej, Mar-tine!"
„Evo me, komodore!" odgovori tobdžija.
„Uništi mu topove! Nagradit ću te s pedeset talira!"
„Ne brinite. Moji meci ne gađaju u vjetar."
„Stoj!" viknu u isti čas straža s jarbola. „Kakav se -to brod tamo primiče nama?"
Artur usmjeri pogled u pravcu mornareve ruke. Čudom se začudi kad ugleda, najviše milju i p6 daleko,
brod koji mu se približavao. Crna jedra bila su Sa svojom bojom otela njegovu pogledu. Njegovi su se
jarboli savijali pod teretom platna. Plovio je neobično brzo. Činilo se da ga tjera neka nevidljiva sila. I
kormilar ga primijeti pa položi ruku na usta i viknu:
„Hej, komodore, ,crni kapetan' na vidiku!"
„Svejedno!" uzviknu Artur. „Udri po Suđlanđani-nu. Čuvaj se, Martine!"
Začas se fregata nađe u blizini linijskog broda, i tobdžija osu vatru. Pogođeno mecima, kormilo se ras-
prsnu.
„Evala! Sipaj sad vatru u prednji bok!" ^Zbunjen udesom svog kormila, komandant promaši pravi
čas. S protivničkog broda prolomi se paljba tek pošto se fregata nađe izvan dohvata njegove vatre.
»Tjeraj dalje istim smjerom, Šuberte!" zapovjedi Artur kormilaru. On je, naime, htio najprije da vidi
448što je .crnog kapetana' onamo dovelo. I sudlandljska se fregata bila približila neobičnom brodu, pa
su sad sva četiri broda promatrala ,Tigra'. Gusar je, kako se činilo, upravo neviđenom smjelošću
nastojao da dođe u blizinu tih ratnih brodova.
„Kobac" nije uopće bio pobudio njegovo zanimanje. On krenu odmah prema linijskom brodu, na koji
je Artur maločas bio osuo paljbu. Već mu se bio prilično približio, kad, kao pod dodirom nekog
čarobnog štapića, odjednom padoše s njegovih jarbola sva jedra. Sad je plovio nesmanjenom brzinom
dok ne stiže do broda. Jarboli su mu sad bili goli, pa čovjek nije mogao da sebi objasni koja ga to sila
naprijed tjera. Prostor do kormila bio je prazan, a i paluba je bila pusta osim prostora pred jarbolom s
trouglastim^jedrom gdje se bio ispriječio pravi div, u crnom odijelu, s krivom turskom sabljom u
desnoj ruci.
Na ono četiri broda bilo je zacijelo malo ljudi kojima nije srce Jače 'zakucalo kad vidješe kako .Tigar4
prolazi između ,Kopca' i linijskog broda. Crnac podiže sablju, i njegov se crni brod triput potrese: tri
puta je bio osuo paljbu gusarski brod na linijski brod, a onda se udalji. Ali ne udalji se mnogo, nego
krenu u luku prema sudlandijskoj fregati. Sad se jasno vidjelo da je vođa pod kobilicom gusarskog
broda ključala kao da je guta kakva nevidljiva neman. I tad se odjednom podiže uvis zastava, gotovo
bez učešća ljudske ruke: bila je to nordlandijska zastava.
„Hura, hura", odjeknu radostan poklik iz grla sveukupnog ljudstva što se nalazilo na .Kopcu*.
Općem klicanju bio se pridružio i Artur. Takvom se savezniku nije mogao ni u snu nadati.
„Okreni, Šuberte, prema desnom boku fregate!" zapovjedi. „Treba je potopiti!"
.Kobac* obiđe letom brod. U isti čas spusti fregata suđlandijsku zastavu i diže bijelu. Pređade se bez
otpora, a drugo joj i ne preostade, jer joj druga dva broda nisu više mogli da pomognu pa bi se bila po-
topila. Za njom spustiše l oni svoje zastave.
Sad se ,Tigar" okrenu, uze smjer prema .Kopcu' i podiže signale kojim je pozivao nordlanđijski brod da
mu se, udešavajući jedra prema vjetru, približi.
„Kapetane, preuzmite sad ponovo komandu l krenite pravcem prema njemu!" zapovjedi Artur. „Ja bih
sad samo htio da ga promatram."
Potom se skloni u jedan zaklon, gdje ga s .Tigra' nisu mogli da primijete, naredivši prije toga da se je-
dra spuste. U isto vrijeme crni brod obustavi plovidbu. Oba su se broda sad nalazila, ljuljajući se, jedan
prema drugome.
„Ej, ljudi na ,Kopcu', tko je kapetan vašeg broda?" doviknu posadi Crnac koji je bio već pročitao ime
broda.
„Kapetan Baldauf. Eskađrom zapovijeda s ovoga broda komodor Falkenau."
„Artur Falkenau?"
„Da."
„Zamolite ga da dođe odmah na moj brod."
„Ono! Zar na gusarski brod?"
„Ne na gusarski brod, već na nordlanđijski ratni bxod."
„Sto kanite učiniti?" zapita poluglasno kapetan,
„Odazvat ću se pozivu."
„Koliko ljudi hoćete da vas prati?"
„Dva veslača u malom čamcu."
Čamac bi spušten u more, i nekoliko trenutaka zatim Artur se pope po spuštenim Ijestvama na gusar-ikl
brod.
Na brodu nije bilo vidjeti žive duše. Cmac sida s jarbola i, iznenađen, priđe gostu. „Frick. Frick
Wilmers!" „Otkud vam je poznato to ime?" „Tko ste vi?" . »
„Ja se zovem Artur Falkenau, a od jučer sam komodor."
Crnac se za
Sleda u nj; lice mu poprimi izraz čovjeka koji brzo shvaća pa se lukavo osmjehnu i reče:
»Slijedite me!"
Zatim ga povede na krmu i, otvorivši jedna vrata, reče mu:
»Uđite zasad u ovu kabinu. Imam da Izdam dolje još neke zapovijedi. Vratit ću se začas."
447Artur ga posluša. Vrata se za njim zatvoriše, i on se nađe pred jednom mladom damom u
orijentalnom ruhu.
„Sulejka!"
Ona je pred njim bila ustala pa se odjednom nađe u Čudu i uzviknu: „Frick... Wilmers"; ali, primijetivši
oznake njegova čina, zatim nastavi: „Što ima to da znači? Kom ... komodor?"
„Da. Samo što se ne zove više Frick Wilmers, nego Artur Falkenau."
Jedva se snalazeći od čuda, ona pljesnu rukama:
„Je li moguće? Moj ... moj spasilac?"
„ ... koga vam je taj Frick Wilmers htio da dovede. Oprostite mi tu malu šalu."
„Ali čemu taj neobičan inkognito?"
„Jer sam htio-da uživam u sreći što me je zapala da vam služim svakom kretnjom svojih ruku,
Sulejka."
Zanesen njenom ljepotom, a uz to iznenađen neočekivanim susretom, ori nastavi, stežući joj obje ruke:
„Sulejka, majka Hom mi je pričala da ste željeli da postanem kapudan-paša, — nemojte se sad ljutiti na
nju — i eto, ja sam to postao!"
Ona se još više zažari. Ne odoljevši srcu, on je privuče na svoje grudi i poljubi je u nježna usta.
„Sulejka, ja sam na tebe mislio otkad sam te ono izvukao iz vode. Smijem li te sada smatrati svojom za
čitav život?"
Ona mu bez riječi nasloni glavicu na grudi.
„Hvala ti, slatko, divno moje dijete!" šapnu joj on.
Potom je privuče čvršće uza se i obasu je poljupcima.
„Ah, komodore", odjeknu glas iza njega, „vi te, kao što vidim, ne dosađujete."
„Ekscelencijo!" uzviknu Artur, okrenuvši se prema ,crnom kapetanu' koji je upravo bio tiho ušao.
„Vi me, dakle, poznajete? Dolje onda s tom maskom." On skide s lica tanku koprenu. „Dobro mi došli
na .Tigru'!"
„Na strašnom gusarskom brodu!" nasmiješi se Artur.
„Ta niste li i vi gusar! Došli ste, vidjeli i pobijedili. Ali niste došli na 'gusarski brod! ,Crni kapetan'
spada već davno u carstvo priče. Sultan nema u svojoj mornarici gusara. Samo sam ovoga puta iz
vlastite pobude, jer se radilo o mojoj ličnoj stvari, a ne o sultanovoj zapovijedi, ponovo istakao staru
svoju zastavu. Sultanovu, a ni sudlandijsku zastavu nisam smio istaći, jer su se pregovori o
preuzimanju vrhovne komande nad sudlandijskom flotom razbili. Zato sam plovio kao ,crni kapetan',
dok nisam došao u položaj da sa svojim brodom prijeđem u službu Nordlandije. A vi ste i sami vidjeli
da sam ja brzo pokazao svoje pravo lice. Međutim, o tome možemo kasnije da razgovaramo. Sad
nemamo vremena za duge razgovore. Vi idete u Karlshafen, zar ne?"
„Da, moja je flota već na putu tamo."
„Smijem li vam se pridružiti?"
„U kojem svojstvu?"
„Zasada kao jedan od vaših kapetana. Ja ću vam ustupiti moj brod s time da bude pod vašom koman-
dom."
„Hvala vam!" uzviknu Artur radosno. „Takva prinova vrijedi koliko čitava jedna flota. Ali vaš odnos
prema Sudlandiji?"
„Ne postoji! — Nego, komodore, vi ste smion kao đavo. Niste oklijevali da se upustite u boj
istovremeno s tri broda. Sad ćete, dakako, povesti sobom i svoj ratni plijen, zar ne?"
„Naravno!"
„Želio bih da vam pri tom pomognem. Nešto bih mogao da ukrcam na svoj remorker."
„Vi plovite i na paru?"
„Pogodili ste."
„Naravno. Vidio sam da umjesto točka i vijka, imate crpku i parni kotao."
,*Tačno. A i drugo, što ne predstavlja u stvari nikakvu čaroliju. Kad se jednom sredimo, moći ćete sve
to da vidite. A sad dođite na palubu. Ja ću se s vama Popeti na sva tri broda, da vam budem pri ruci."
Kad iziđoše na palubu, Artur primijeti da posada inia na sebi orijentalno ruho. Jedan ga član posade
pozdravi. Nurvan-paša ga predstavi.
„Moj prvi poručnik Savab, koji za moje odsutnosti upravlja .Tigrom'."
29 Žezlo l čekić
449Taj se kratak način predstavljanja vjerojatno nimalo ne svidje hvalisavom orijentalcu. Kao da je
zamjerio svom starješini, okrenu se prema Arturu i reče:
„Da, ja ću upravljati ,Tigrom'. Tko god me poznaje, zna da ja umijem da upravljam njime. Jer ja sam
Hadži Savab Ben Hadži Kafur el Kerimi Ibn Hadži Se-hab el Kadiri Ibn Hadži Ganem en Nur."
Bilo je to tjedan dana kasnije. U međuvremenu bilo se mnogo šta desilo. Zastupnici izbornih kotara
zasjedali su već u Furstembergu i vijećali o zakonskom prijedlogu ustava. Karlshafen nalazio se u
vlasti Nor-dlanđana, i general Falkenau nalazio se sa svojom iskrcanom vojskom u luci glavnog grada
Sudlandije, koji je bio zauzet jednim smionim vojnim udarom. Sjeverni dio Sudlandije bio je u rukama
pobunjenika l četa koje su s njima šurovale; između njih i nordlan-dijskih četa bili su raspoređeni
pukovi prestolonasljednika, pod čijom se zaštitom nalazila kneževa porodica. Grofu Hoheneggu nije se
bilo ušlo u trag. Vratar ludnice bio je, naprotiv, sa svojom ženom, njegovom sa-učesnicom, koja ga je
bila potakla da se ogriješi o svoju dužnost, pri pokušaju da prijeđe granicu uhvaćen i vraćen u
Fiirstenberg. Pri tom mu zaplijeniše sav novac koji je imao pri sebi.
Vladar Nordlandije sjedio je za svojim pisaćim stolom i držao u ruci jedno otvoreno pismo. Nadaleko
od njega sjedio je Maks.
„Kneginjica Asta moli me tvojim posredstvom za dozvolu da smije učestvovati u nevolji koja je
zadesila njenog oca."
„Da, ja bih se usudio da podržim tu njenu molbu. Ekscelencijo."
„Tom se razgovoru ja ne mogu nikako oprijeti. Maks, ja imam tebi na mnogome, možda na svemu da
zahvalim, a ja sam i vlastan, kao vojvoda, da ti i djelom iskažem svoju zahvalnost. Hoćeš 11 mi na
jedno pitanje otvoreno odgovoriti?"
„Hoću."
„Ti voliš kneginjicu?"
„Ekscelencijo, meni je vrlo teško oprijeti se glasu moga srca, ali ja sam svjestan da taj glas moram da
450
podvrgnem zapovijedi razuma; ja ću taj glas potisnuti."
„Možda nećeš to morati učiniti. Kakvo je Astino mišljenje o toj stvari?"
„Ja joj nisam otkrio svoje osjećaje, ali znam da ona nije prema meni ravnodušna."
,,U redu. Hoćeš li da je povedeš njenom ocu?"
„Ja?"
„Da, da je povedemo ti i ja zajedno. Tvoj plan, na kojemu sam ja zasnovao svoja uputstva što sam ih
dao Falkenauu, potpuno je ostvaren. U ovom me pismu Falkenau izvještava da je knez spreman da
započne pregovore s nama. Osnove mira koji bi trebalo zaključiti ja sam već s tobom pretresao pa sam
spreman da idem s tobom na sastanak s predstavnicima vojske. Asta će nas pratiti. Bilo bi poželjno da
se na sastanku nađe mladi Falkenau, a s njim i taj tajanstveni Nur-van-paša. Ako ih odmah telegrafski
pozoveš u Karlshafen, mogu u roku od dva dana stići tamo."
„Ja ću to odmah izvršiti."
,,A onda ćeš stići da izvršiš još nešto?"
„Sto to?"
„Da li je istina da ti sad, kao što čujem, dnevno posjećuješ kneginjicu?"
„Da, istima je."
„Ona, ako je istina što čujem, navraća i tvojim roditeljima."
„Da, ponekad. I onda satima razgovara s mojom majkom."
„Onda iskoristi, molim te, priliku da joj predaš ovo pismo. Ono sadrži jedno radosno iznenađenje za
nju."
„Hvala, Ekscelencijo! To milo, plemenito biće zaslužuje ponekad neku poruku, kadru da je obraduje.
»Ovo nekoliko redaka sigurno će je obradovati. Sto se pak tiče našeg putovanja, mi nećemo putovati
vlakom, nego kolima. Bit će dovoljna dvoja kola: jedna za mene i za tvog oca, a druga za Astu, za tebe
i za tvoju majku."
„Kako? Ekscelencija zapovijeda da roditelji...?"
»Naravno! Tvoj otac je moj najvjerniji prijatelj; moja pobjeda je i njegova pobjeda. A kako si mi re-
59«
451kao da je Asta odana tvojoj majci, neka joj tvoja naaj-ka pravi društvo, jer ionako netko mora pratiti
knegi-njicu. Sto se pak potrebne posluge tiče, ja je imam, ali ti je još nemaš. Kako bi bilo da uzmeš
vašeg Tomu?"
,,Oh, taj bi tu ponudu s oduševljenjem prihvatio."
„Onda je sad sve u redu. Da si mi zdravo, mladiću!"
„Zbogom, Ekscelencijo!"
Stisnuše jedan drugome ruku, kao dva čovjeka koje ljubav veže (krvnim vezama. Doktoru pri tom na-
vriješe suze na oči. Vojvoda to primijeti pa ga zagrli i, privukavši ga k sebi, poljubi ga u čelo.
„Maks, bog mi nije dao djece, ali, kad bih imao da izaberem sina, izabrao bih tebe. Budi mi i dalje
vjeran, kao što si mi uvijek dosad bio!"
Zatim se okrenu, jer su i u njegovim očima bile zasjale suze.
Maks odasla najprije depeše, a zatim navrati kne-ginjici.
„Dobro došli, gospodine tajni savjetniče!" dočeka ga ona radosno. „Pretpostavljam da mi donosite ra-
dosne vijesti."
„Po čemu to zaključujete?"
„Po crtama vašeg lica."
„Umijete da se izražavate, Visosti." •
„Daleko sam od toga da u tome budem ravna vama, vještom diplomati."
„Hvala vam na komplimentu! Obradovat ćete se, Visosti, vijestima koje vam donosim, utoliko više što
se vas tiču."
„Ah!"
„Vojvoda me je zamolio da vam javim da je odlučio da u vašoj i mojoj pratnji posjeti vašeg oca. On će
krenuti na put u društvu mog oca pa vas pita da li ćete dopustiti da vam na tom putu moja majka pravi
društvo."
„Vrlo rado, gospodine tajni savjetniče."
,,Hvala vam! Pretpostavljam da će naši pregovori s vašim gospodinom ocem biti vođeni s najvećim ob-
zirom. Možda ćete izvjesne nagovještaje u tom pogledu naći u ovom vlastoručnom vojvodinom pismu;
vojvoda mi je naložio da vam ga predam."
452
Ona otvori omot i pročita letimice pismo. Njeno lijepo lice poprimi neobičan izraz.
„Ovo pismo, gospodine tajni savjetniče, sadrži nekoliko redaka u kojima me Njegova Ekscelencija
moli da vam oba priložena pisma predam. Ja sam ih pročitala. Molim vas da ih sad i vi pročitate."
Maks uze pružena mu pisma i pročita ih. Pogled mu se zastrije, a usne mu zadrhtaše od ganuća.
„Dakle, gospodine grofe?" zapita ga Asta, a glas joj pri tom zadrhta.
„Ja se ne smatram dostojnim te počasti. Toliku ljubav i dobrotu ja nisam zaslužio!"
,)Vi ste to zaslužili, i te kako! Osjećat ću se sretnom ako mi dopustite da vam prva na tome čestitam."
Ona mu pruži ruku, koju on čvrsto zadrža u svojoj. Vojvoda mu je jednim pismom bio podijelio
naslov ,grofa od Brandaua', a drugim mu darovao u znak naročitog poštovanja bogato opremljenu
palaču u kojoj je knegdnjica boravila kao vojvodin gost.
Držeći se za ruke, sjedili su sad 'bez riječi, dok kneginjica ne prekide tišinu u kojoj su saino njihova
srca govorila.
„Smijem li vas, grofe, upozoriti na jednu riječ koja mi je upala u oči u pdsmu koje mi je vojvoda
upravio?"
„Molim vas!"
„Njegova Ekscelencija potcrtala je riječcu ,zasad'. Vi se s pravom možete, dakle, nadati da će se vojvo-
dina dobrota i ubuduće prema vama izraziti u djelima. Vjerujte mi, nitko vam od sveg srca ne želi to
više od mene!"
Duboko uzbuđena, jedva se savlađujući, ona ustade i priđe prozoru. On je još dugo nepomično sjedio,
dok ga najzad osjećaj ne odvuče k njoj.
„Kneginjice!"
Ona ne odgovori.
„Asta!"
Ona se okrenu. Oči su joj blistale vlažnim sjajem.
Oni su "bez riječi stajali zagrljeni, ali nadimanje njenih grudi bilo je očit dokaz da joj je dotada bilo
neobično teško da savlada svoje osjećaje kojima se sad nesuzdržljivo podavala.
453Na šumskom proplanku pred Tirbanovom kolibom visoka je trava bila pokošena i na tom mjestu
podignut čitav niz skupocjenih šatora za vladare Nordlandije l Suđlandije i za njihovu pratnju.
Pregovori, na koje je bio pozvan i vođa pobunjenika, bili su već u punom toku pa su se već približavali
svom sretnom završetku. Pobunjenici su uglavnom zahtijevali ustav kakav je vojvoda Nordlandije bio
već dao izraditi. Pošto je tom njihovu zahtjevu udovoljeno, drugim se pitanjima moglo lako naći
rješenje.
Jedne od posljednjih večeri bio je proplanak jasno osvijetljen stotinama baklji pa su gospoda, okupljena
za stolom, večeravala u vedrom raspoloženju. Na rubu samog proplanka bila se smjestila pratnja, u
kojoj su se nalazila i braća Šubert. Između njih sjedio je jedan Ciganin, mornar K aravej.
»Vidite li?'f obrati se krčmar s osjećajem ponosa onoj trojici, „da sam ja bio u pravu kad sam u Wil-
mersu prepoznao Falkenaua?"
„Koješta! Ja bih mogao reći tebi sada nešto slično pa bi se ti meni narugao, kao što sam se ja onda tebi
narugao", upade mu u riječ Karavej. l ,,E pa, na primjer?"
„Bi li ti meni vjerovao kad bih ti rekao da Branda-uera smatram za vojvodina sina, Falkenaua za
Branda-uerova sina, a Nurvan-pašu za Hoheneggova brata?"
„Do đavola", povika uto kormilar, umiješavši se u razgovor, „ti si, mladiću, sasvim poludio!"
„ ,Pravo kažeš!' rekao bi Kazimir", nadoda Toma. „Tako mi moje jadne duše, ti si luđi od Hajnriha i
Kazimira!"
„Luđi od njih? Po čemu su oni ,ludi?" zapita njegov brat.
„Po tome što su sebi utuvili u glavu da će se Par-para udati za njih, dok će ona piti moja."
„Ah! Zar zaista?" t
„Da. Uveče prije mog odlaska mi smo se sporazumjeli. Opećali smo jedno drugome da;, ćemo se vjen-
čati. Ja ću imati svoju vlastitu gostionicu, a do gostionice uredit ću sepi kovačnicu."
„Želim ti sve najbolje!"
„I ja!" pridruži mu se Karavej.
454
„Hvala vam. Porrat ću vas opojicu na vjenčanje!
Na rubu proplanka Iziđe odjednom iz grma nasuprot njima ženska prilika pa im oklijevajući priđe.
Maks je prepozna i skoči na noge.
„Lilga!"
Upozoren tim uzvikom, i vojvoda se diže. „Lilga, dođi amo!"
Lilga mu smjerno priđe. „Ekscelencijo, nemojte se ljutiti na kćer Boinjara što se usuđuje ..."
On je brzim pokretom ruke prekide. „Lilga, ti si naša, jer sve što se zbilo u najvećem je dijelu tvoje
djelo. Sjedi uz nas!"
„Dopustite da Lilga ostane stajati dok ne svrši djelo na kojemu već tako dugo radi!" ..
„Što hoćeš time da kažeš?"
„Bovanija je boginja osvete. Ona mi je zapovjedila da se osvetim, i ja sam je poslušala. Ja sam krivcu
sudila pa sad stupam pred vaš sud, spremna da se podvrgnem vašoj presudi."
Bile su to zagonetne riječi. Kako joj nitko ne odgovori, ona nastavi:
„Uzvišeni gospodaru, jeste li voljni da me saslušate?"
„Govori!"
„Dopustite mi najprije da naredim svojim ljudima da iznesu pred vas čovjeka koji spada ovamo, ali će
uskoro stupiti pred jedan viši sud."
Ona dade znak prema grmu iz kojega iziđoše Hor-gi, Čemba i Tirban. Prva dvojica izniješe iz grma no-
siljku, načinjenu od granja, dok je treći pazio da čovjek koji je ležao na nosiljci ne padne s nje.
Položivši nosiljku usred kruga koji su bila sastavila gospoda, oni se udaljiše. Lilga priđe tada nosiljci i
skide s čovjeka sukno kojim je bio pokriven. U krugu se prolomi . strahovit krik. Na nosiljci je ležao,
okrvavljena lica, jezovito iznakažen, grof Hohenegg. Lilga se nagnu nad njim i ostade dugo u
nagnutom stavu; zatim se uspravi, pošto prije podiže iz svog krila jedan svežanj i položi ga na grudi
zadihanog čovjeka, čovjek uzdahnu glasno: činilo se da ga onaj svežanj hartija tišti poput
nepodnošljiva tereta. Ona zatim započe:
455

L „Bovanijina ga je ruka stigla i oborila. Sad ga zacijelo nitko ne želi da vidi. A nekad je bio tako
lijep, tako otmjen, i riječi su mu zvučale tako slatko i milo, da je njima uspio da zaludi i kćer Boinjara,
pa je ona pošla za njim i podala mu se, iznevjerivši se svom vjereniku, koji je bio plemenit, a i po svom
položaju bio iznad njega, jer je u stvari bio njegov stariji brat Wilhelm."
„Lilga!" uzviknu Nurvan-paša, prosto zaprepašten tim otkrićem. „Jesi li svjesna značenja svojih riječi?"
To što je sad bio saznao od Lilge zvučalo je tako nevjerojatno, da razumom nije mogao u to da povje-
ruje, mada je time zagonetka njegova porijekla, o kojoj je često razmišljao, sad odjednom bila riješena.
On se sad jasno sjećao kako se grof u tamnici u koju ga je bio bacio užasnuo kad je na njegovoj ruci
ugledao tetoviran znak po kojemu je uvidio da se o svog rođenog brata ogriješio. S njenih usana čitao
je sad Ka-tombo Lilgine riječi:
„Istinu govorim. On me je zaludio, upravo kao što je i njegov otac bio zaludio moju majku. Njegov je
otac bio zaludio moju majku, obećavši joj da će je uzeti za ženu, ali ju je kasnije napustio i,
polakomivši se za bogatim mirazom, oženio se plemkinjom. Moja je majka, međutim, uspjela da mu se
osveti. Kad se dvije godine nakon toga našla u njegovoj blizini, ušulja se jedne noći u njegovu palaču.
Kako je poznavala svaki'kut u palači, lako se domogla malog grofa i nestala s njim."
To neočekivano otkriće uzbudi uvelike Katomba i sve prisutne.
„Lilga, kako možeš da dokažeš da sam ja član porodice Hohenegg?"
„Tetovirani znak na tvojoj ruci koji je s vremenom izbli jedio u stvari je grb porodice Hohenegg.
Uspjela sam da se domognem isprava koje to potvrđuju. Moja je majka, kratko vrijeme pred svoju
smrt, priznala da te je otela tvom ocu, pa je tu tvrdnju i pismenom izjavom potvrdila. Sve te isprave,
koje dokazuju da u tvojim žilama teče krv Hohenegga, leže sad na grudima grofa Hohenegga. Nego, ne
pitaj sad više ništa! Bovanija privodi već kraju život tog čovjeka, i
456
ja moram da požurim, jer on rnože svaki čas da umre. Grofe Hohenegge, jesi li pri punoj svijesti čuo
svaku moju riječ?"
„Da", odgovori s mukom ranjenik.
„Ti si znao da je Katombo tvoj brat i sad ga pre-poznaješ?"
„Da."
„Dalje! Ja sam prešla grofu, živjela sam s njim i saznala sam sve njegove tajne. Ali on je prekršio za-
danu mi riječ, i ja sam odlučila da mu se osvetim. On je težio za tim da' preotme vlast u Nordlandiji.
Vojvotkinja i barunica Falkenau bile su prijateljice. One su stanovale u dvoru, jedna u desnom krilu, a
druga u lijevom. Boginja providnosti udesila je stvari tako da su obje zatrudnjele i u isto vrijeme rodile,
vojvotkinja sina, a barunica kćer. Barunica je umrla u porodu. Barun se u to vrijeme nalazio u
inostrain-stvu..."
Sad se Viktor Falkenau začudi.
„Tačno je da sam se ja tada nalazio, u inostran-stvu", uzviknu on, sav uzbuđen. „Ali, Lilga, ti si se za-
bunila, sigurno si se zabunila, barunica nije rodila curicu, nego..."
Odmahnuvši rukom, Ciganka ga prekide i nastavi, ne obazirući se uopće na njegove riječi:
„Grof Hohenegg nije nikako htio da vojvoda ima prestolonasljednika. On podmiti primalju, i ova zami-
jeni djecu. Vojvotkinja dobi curicu, a muško dijete bi predano dadilji, primaljinoj kćeri, koja nije znala
za tu zamjenu."
Sad se vojvoda strahovito uzbudi.
„Ženo, jesi li ti pri sebi? Možeš li ti sve to dokazati? Po tvom pričanju komodor Falkenau bio bi moj
sin!"
„Ekscelencijo, saslušajte me dokraja! U žurbi propušteno je da se pri zamjeni djece zamijeni i dječje
rublje, pa je dadilja primila rublje označeno vojvodskim grbom. Ona živi i sad kao žena kočijaša
Bevera, koji je u službi ludnice. Ako gospoda navrate tamo, naći će kod njih jednu sliku koju je to
dijete nacrtalo."
457„Bovanijina ga je ruka stigla i oborila. Sad ga zacijelo nitko ne želi da vidi. A nekad je bio tako
lijep, tako otmjen, i riječi su mu zvučale tako slatko i milo, da je njima uspio da zaludi i kćer Boinjara,
pa je ona pošla za njim i podala mu se, iznevjerivši se svom vjereniku, koji je bio plemenit, a i po svom
položaju bio iznad njega, jer je u stvari bio njegov stariji brat Wilhelm."
„Lilga!" uzviknu Nurvan-paša, prosto zaprepašten tim otkrićem. „Jesi li svjesna značenja svojih riječi?"
To što je sad bio saznao od Lilge zvučalo je tako nevjerojatno, da razumom nije mogao u to da povje-
ruje, mada je time zagonetka njegova porijekla, o kojoj je često razmišljao, sad odjednom bila riješena.
On se sad jasno sjećao kako se grof u tamnici u koju ga je bio bacio užasnuo kad je na njegovoj ruci
ugledao tetoviran znak po kojemu je uvidio da se o svog rođenog brata ogriješio. S njenih usana čitao
je sad Ka-tombo Lilgine riječi:
„Istinu govorim. On me je zaludio, upravo kao što je i njegov otac bio zaludio moju majku. Njegov je
otac bio zaludio moju majku, obećavši joj da će je uzeti za ženu, ali ju je kasnije napustio i,
polakomivši se za bogatim mirazom, oženio se plemkinjom. Moja je majka, međutim, uspjela da mu se
osveti. Kad se dvije godine nakon toga našla u njegovoj blizini, ušulja se jedne noći u njegovu palaču.
Kako je poznavala svaki'kut u palači, lako se domogla malog grofa i nestala s njim."
To neočekivano otkriće uzbudi uvelike Katomba i sve prisutne.
„Lilga, kako možeš da dokažeš da sam ja član porodice Hohenegg?"
„Tetovirani znak na tvojoj ruci koji je s vremenom izbli jedio u stvari je grb porodice Hohenegg.
Uspjela sam da se domognem isprava koje to potvrđuju. Moja je majka, kratko vrijeme pred svoju
smrt, priznala da te je otela tvom ocu, pa je tu tvrdnju i pismenom izjavom potvrdila. Sve te isprave,
koje dokazuju da u tvojim žilama teče krv Hohenegga, leže sad na grudima grofa Hohenegga. Nego, ne
pitaj sad više ništa! Bovanija privodi već kraju život tog čovjeka, i
456
ja moram da požurim, jer on može svaki čas da umre. Grofe Hohenegge, jesi li pri punoj svijesti čuo
svaku moju riječ?"
„Da", odgovori s mukom ranjenik.
„Ti si znao da je Katombo tvoj brat i sad ga pre-poznaješ?"
„Da."
„Dalje! Ja sam prešla grofu, živjela sam s njim i saznala sam sve njegove tajne. Ali on je prekršio za-
danu mi riječ, i ja sam odlučila da mu se osvetim. On je težio za tim da' preotme vlast u Nordlamdiji.
Vojvotkinja i barunica Falkenau bile su prijateljice. One su stanovale u dvoru, jedna u desnom krilu, a
druga u lijevom. Boginja providnosti udesila je stvari tako da su obje zatrudnjele i u isto vrijeme rodile,
vojvotkinja sina, a barunica kćer. Barunica je umrla u porodu. Barun se u to vrijeme nalazio u inostran-
stvu..."
Sad se Viktor Falkenau začudi.
„Tacno je da sam se ja tada nalazio, u inostran-stvu", uzviknu on, sav uzbuđen. „Ali, Lilga, ti si se za-
bunila, sigurno si se zabunila, barunica nije rodila curicu, nego..."
Odmahnuvši rukom, Ciganka ga prekide l nastavi, ne obazirući se uopće na njegove riječi:
„Grof Hohenegg nije nikako htio da vojvoda ima prestolonasljednika. On podmiti primalju, i ova zami-
jeni djecu. Vojvotkinja dobi curicu, a muško dijete bi predano dadilji, primaljinoj kćeri, koja nije znala
za tu zamjenu."
Sad se vojvoda strahovito uzbudi.
„Ženo, jesi li ti pri sebi? Možeš li ti sve to dokazati? Po tvom pričanju komodor Falkenau bio bi moj
sin!"
„Ekscelencijo, saslušajte me dokraja! U žurbi propušteno je da se pri zamjeni djece zamijeni i dječje
rublje, pa je dadilja primila rublje označeno vojvodskim grbom. Ona živi i sad kao žena kočijaša
Bevera, koji je u službi ludnice. Ako gospoda navrate tamo, naći će kod njih jednu sliku koju je to
dijete nacrtalo."
457„To je tečno", potvrdi Maks. „Ja sam jednom bio kod njih pa se sjećam tačno da mi je ta žena
pričala čitavu tu stvar. Nastavi, Lilga!"
„Djevojčica umrije, a zatim umrije i vojvotkinja. Grof je znao da sam ja upućena u sve te tajne pa nije
više imao povjerenja u mene, jer se bojao da bih ga ja mogla izdati. Zato je radio djetetu o glavi. Ja sam
često posjećivala ženu dvorskog kovača Brandauera. Ona je znala da me je boginja podarila
sposobnošću da mogu da pređskažem budućnost pa me je zamolila da gatam i njenom dječačiću kojega
je upravo bila rodila. Dadilja, kod koje se nalazio mali vojvodin sin, stanovala je tada u neposrednoj
blizini kovačnice..."
„To je tačno!" uzviknu stari Branđauer.
„Ja sam udesila da me je ona zamolila da pređskažem budućnost i njenom posinku. Ja sam rekla njoj i
kovačevoj ženi da se u tu svrhu moram pozabaviti nasamu s djecom bar pola sata u vrtu. One mi povje-
riše dojenčad, a ja ih ponesoh u jedan grm pa ih pre-obukoh i zamijenih. Dadilja dobi kovačeva sina, a
kovačeva žena vojvodina sina. Grofu rekoh da sam malog vojvodu ponovo zamijenila. Ali kome sam
ga predala, to mu nisam nikad rekla, to je..."
Sad se vojvoda nije više mogao savladati, toliko je bio uzbuđen.
„Ženo, Lilga, da ne lažeš možda?"
„Pitajte njega! Bol ga je skršila; sve će priznati. Grofe, jesam li ja lagala?"
„Ne!" oglasi se hropćući grof.
„Kuneš li se da si istinu rekao, svjestan da ćeš još danas stupiti pred svog boga?"
„Da."
„Ćuli ste, Ekscelencijo. Maks Brandauer je vaš sin, a barun Artur Falkenau vaš je sin, majstore Branda-
uere."
Bio^ je to neobičan trenutak. Vojvoda koji je sad bio dobio sina i nasljednika kome se već odavna ni-
kako nije nadao, pogleda Maksa kao da nije sasvim pri sebi. Oči starog Brandauera, kao da su u sve to
sumnjale i tražile odgovor na svoja pitanja, lutale su amo-tamo, počivajući sad na Maksu, a sad na
Arturu, kao da je starac htio da.razmisli za koga od te dvojice
458
da se odluči. Stari se Falkenau stalno okretao oko sebe, kao da hoće da kaže: ja od svega toga ne
razumijem baš ništa.
Paša prekide prvi tišinu.
„Majstore Brandauere, čujte me! Artur će vam sigurno reći da vam govorim istinu. Kad je on skočio na
moju jahtu, ja sam ga tom prilikom prvi put vidio pa sam ga odmah zazvao vašim imenom, toliko je
ličio na vas."
Sad tek nestade napetosti među učesnicima sastanka. Dokazana snaga riječi koje su ondje bili čuli bila
je toliko uvjerljiva, da se više nije moglo sumnjati u činjenice. Maks poletje u zagrljaj vojvodi, koji ga
stade gotovo plačući ljubiti u čelo i licfe, a Artur, čuveni pomorski kapetan, okrenu se prema starom
Brarida-ueru gotovo neodlučno. Ali njegova zbunjenost potraja samo jedan trenutak. Kad primijeti
suze u starčevim očima, obuhvati objeručke kovaču ramena i reče glasom u kome se osjećao prizvuk
molbe:
„Oče!"
Toj riječi i tom glasu starac nije mogao da odoli pa privuče svog sina na svoje široke grudi i reče du-
boko uzbuđen:
„Mlgdiću, ja ne znam da li da se smijem ili da plačem. Najvolio bih da vas mogu obojicu nazvati svo-
jom djecom i nikad se od vas ne rastati. Đavo me odnio, ako nisi i ti momak od oka kao i moj Maks —
htio sam da kažem vojvodin sin!"
Sad se javi jedini koji je među učesnicima sastanka bio ostao prikraćen. ,,A ja sam sad ostao sam sam-
cat!" jadao se stari barun.
„Ne, oče!" uzviknu Artftr, otevši se očevu zagrljaju i poletjevši u naručaj starom barunu. „Ja sam dosad
bio i ostajem i nadalje tvoj. Obojicu ću vas jednako voljeti."
Samo je Lilga bila ostala pri tom prividno hladna i ravnodušna. Oko njenih usana lebdio je gorak,
sjetan osmijeh. Da li se njeno srce bilo pretvorilo u bešćutan kamen pa se tuđoj sreći nije više mogla da
raduje? Ili je možda mislila na vlastitog sina, koji joj je bio otet i okrutno umoren?
459Kad se vihor prepoznavanja donekle stiša, Lilga nastavi:
„Tigar voli svoje mlado i brani ga od neprijatelja po cijenu svog života. Ali ovaj je čovjek iščupao iz
grudi svoje očinsko srce i moje dijete, svog dječaka, otjerao u ludnicu i u smrt. Reci istinu, grofe, da li
je kapetan Wallroth bio ili nije bio tvoj sin?"
„Bio je."
„A nije li nas, tebe i mene, tajno vjenčao jedan svećenik?"
„Da."
Ona diže s grofovih grudi omot i predade ga vojvodi.
„Evo vam, Ekscelencijo, dokaza da Katombovim žilama teče krv Hohenegga. Ja sam rekla sve što sam
imala da kažem pa sad čekam da nada mnom bude izrečena presuda."
Vojvoda se zagleda u nju.
„Lilga, još mi-je, doduše, štošta nejasno u tvojoj priči, ali jedno znam sigurno: što god si u svom životu
činila, uvijek si u dobroj namjeri činila. O tvojim ću djelima izreći svoj sud naknadno."
On uze potom za ruku Maksa i priđe s njim knezu i kneginji Sudlandije.
„Visosti, priznajete li grofa Maksa Brandauera za mog sina i nasljednika?"
Kao odgovor odjeknu dvoglasno „da".
„Čast mi je onda da za njega zaprosim ruku moje drage gošće, vaše kćeri, kneginjice Aste. Njihova su
srca već izvršila izbor. Vaš će pristanak, Visosti, riješiti i sva sporna politička pitanja."
Roditelji vidješe svoju kćer u zagrljaju vojvodina sina i dadoše radosno svoj" pristanak. Katombo onda
uhvati za ruku Sulejku i Artura.
„Ekscelencijo, dopustite mi da prijatelje Falke-naua i Brandauera, koji su pretrpjeli gubitak o kojemu je
ovdje bilo govora, obeštetim time što ću obojici darovati kćer!"
Vojvoda se nasmija.
„Ah! Sama iznenađenja, dragi moj paša! Onda se ni ja ne smijem više uzdržati. Koristim stoga priliku
da vas priznam za grofa Hohenegga i da vam pri tom
460
podarim sve naslove, dostojanstva, časti i dobra ove
kuće."
„Stanite, Ekscelencijo!" uzviknu Nurvan-paša. „Porodica Hohenegg nije još izumrla."
„Ja je takvom smatram. Ovaj ovdje već je na samrti. Bog neka mu oprosti grijehe, kao što mu ih ja
praštam. Njegova sina ja ne mogu priznati za zakonitog nasljednika porodice Hohenegg. Njega ću
prognati iz zemlje pa ima da smatra za naročitu milost svog vladara, ako mu Nordlandija pruži
gostoprimstvo' za nekoliko mjeseci u godini. A sad se obraćam tebi, Lilga. Kako je grof pao u tvoje
ruke?"
„Ja sam ga vrebala."
„Ti — si — ga — vrebala? Zar si znala kojim će putem na svom bijegu udariti?"
„Da, ja sam to znala."
„Tko ti je to..."
„Ekscelencijo, kraljica Boinjara ne smatra potrebnim da svoja saznanja crpe iz tuđeg znanja. Kažem
vam samo jedno: ja sam ga vrebala. On je -morao doći, jer ga je Bovanija, boginja osvete, bila već pre-
dala u moje ruke. I on je došao! Došao je kao bjegunac, bježeći ispred Horgija i Cembe koji su ga
otkrili i dali se za njim u potjeru. Da bi se spasio, grof je morao napustiti kola i pokušati da pješke
iznese živu glavu. Ali on je, ne poznavajući put, noću zalutao pa se strmoglavio i pri tom se smrskao.
Donijeli su mi ga u takvom stanju, pa su ga boli primorale da prizna svoje grijehe."
„Sto ćeš sada učiniti? Kao žena čiji je muž grof, a sin joj je bio, kao zakoniti sto svog oca, također grof,
imaš pravo na..."
„Hvala vam, Ekscelencijo! Kći Boinjara nema stalno obitavalište; ona luta dok joj duša ne poleti Bo-
vaniji."
Za vrijeme tog uzbuđenog razgovora između vojvode i Lilge približiše im se ljudi iz vojvodine pratnje.
Nekoliko slugu morade ukloniti Hoheneggov les, jer je grof bio međutim preminuo. Vojvoda uputi
svako-ni'e poneku prijatnu riječ priznanja, pa je proplankom odjekivalo radosno klicanje.
461Samo su dva para tražila samoću: Artur sa Sulej-kom i Maks s Astom.
Ovaj se drugi par bio sklonio pod krošnjastu jelu. Mnogo su toga imali jedno drugome da kažu. Uto im
priđe Lilga.
„Sjećate li se, kneževiću, a i vi, kneginjice, što sam vam pred kovačnicom prorekla?"
„Sjećam pe svake riječi koje ste nam tada uputili!" odgovori Maks.
„Vi ste tada snažno, ali s lakoćom, udarali teškim čekićem. Isto ćete tako lako umjeti jednom da
rukujete žezlom, što je još teže. Čekić je u vašim rukama postao žezlo. Rukujte njim, kad vam usud to
dosudi, blago, ali ne zaboravite da morate njim ponekad i snažno zamahnuti. Poslušajte Lilgu, kćer
Boinjara; ra-stajući se ponovo s vama, ona vam ostavlja u amanet geslo ,žezlo i čekić': neka vas ono
vodi u životu!"
Jedan čovjek, što se nedaleko bio sklonio u tišinu šume i čuo taj razgovor, iziđe u isti čas iz svog skro-
višta, ali se odmah i predomisli pa se povuče.
„Lako je Lilgi govoriti!" promrmlja zadovoljno. „Pivši Prandauer koji se danas preoprazio u kneževića
može da to geslo usvoji, jer već drži čvrsto u rukama žezlo. Ali ja, Toma Schupert, neću nikad postati
knez pa ću i dalje bbaratati čekićem. Ipak ću i ja na vratima svoje sope moći da istaknem jedno geslo, a
to će glasiti: „
«Moj zanat i Parpara'T».