1

2
 Conn Iggulden

IMPERATOR
POLJE MAČEVA

3
 Za moju kćer Miu i ženu Ellu
Dio užitka pisanja niza od četiri knjige leži u tome što mogu zahvaliti svima kojima to dugujem prije nego
što priča završi. Susan Watt je jedna od tih osoba — divna dama koja je svojom stručnošću i energijom
pomogla da sva hrapava mjesta postanu glatka.
Osim toga htio bih zahvaliti gospođi Toni i gospodinu Italu D’ Urso koji su mi dopustili da se godinama i
godinama služim starim računalom Amstrad u njihovu hodniku, bez ijedne riječi pritužbe. Naposljetku sam
se, iz pristojnosti, oženio njihovom kćeri.

4
 PRVI DIO
1. POGLAVLJE
Julije je stajao kraj otvorena prozora zureći
preko španjolskih brda. Zalazeće sunce
zlatom je zapljuskivalo udaljene vrhove
tako da su izgledali kao da vise u zraku bez
oslonca, kao svjetlosna žila u daljini. Iza
njega se pojačavao i stišavao žamor
razgovora ne prekidajući njegove misli.
Mogao je osjetiti vonj kozje krvi na
povjetarcu i zbog toga dodira u nosnicama
njegov je ustajali znoj bio još jetkiji dok je
istančani miomiris plovio zrakom i
nestajao.
Bio je to dugačak dan. Kad je rukom
pritisnuo oči, mogao je osjetiti kako u
njemu raste iscrpljenost poput nekakve
tamne vode. Glasovi u ratnoj sobi miješali
su se sa škripom stolica i šuštanjem
zemljovida. Koliko je stotina večeri već
proveo na katu utvrde s tim ljudima?
Ustaljena kolotečina svima je donosila
spokojnost na kraju dana, pa čak ako ničega
nije bilo za raspravu, ipak su se okupljali u
ratnim prostorijama radi pića i razgovora.
To je u njihovu duhu održavalo Rim na
životu i ponekad su mogli zaboraviti da
nisu vidjeli doma više od četiri godine.
Isprva je Julije bio prigrlio probleme
provincije i tijekom čitavih mjeseci jedva je
pomišljao na Rim. Dani su hitro prolazili
dok je ustajao i lijegao sa suncem a Deseta
legija podizala gradove u pustoši. Na obali
su preoblikovali Valenciju s pomoću
kamena i drva i boje dok nije postala gotovo
nov grad što je zablistao na starim
temeljima. Probijali su ceste da povežu
zemlju i gradili mostove otvarajući
doseljenicima divlja brda. Julije je tih prvih
godina radio sa zanosnom energijom,
iskorištavajući iscrpljenost kao opij da bi od
sebe odagnao uspomene. Onda bi zaspao i
Kornelija bi došla k njemu. To su bile noći
5
kad bi napustio ležaj natopljen znojem i
odjahao do stražarskih postaja, pojavljujući
se nenajavljen iz tame dok je Deseta
postajala nervozna i umorna poput njega.
Kao da se rugaju njegovoj ravnodušnosti,
graditelji su bili otkrili zlato u dvije nove
žile, bogatije od svih koje su do tada vidjeli.
Žuta kovina imala je vlastitu zamamnost, i
kad je Julije na svojem stolu vidio prvi
plijen izasut iz platnenih vrećica, pogledao
ga je s mržnjom zbog onoga što je
predstavljao. Došao je u Španjolsku bez
ičega, ali zemlja je odala svoje tajne i s
bogatstvom je došao zov prastaroga grada i
života koji je gotovo bio zaboravio.
Uzdahnuo je pri toj misli. Španjolska je
takva riznica da ju je teško napustiti, ali dio
njega znao je da se ne će moći još dugo u
njoj gubiti. Život je predragocjen da bi se
tratio, i prekratko traje.
Prostorija je bila topla od okupljenih tijela.
Zemljovidi novih rudnika bili su rasprostrti
na niskim stolovima, pritisnuti utezima za
papir. Julije je mogao čuti Renija kako se
prepire s Brutom i tihu pratnju Domicijeva
smješkanja. Samo je gorostasni Ciro šutio.
Ali i oni koji su govorili samo su trošili
vrijeme dok im se ne pridruži Julije. Bili su
to dobri ljudi. Svaki od njih bio je uza nj kad
se borio protiv neprijatelja i kad je prolazio
kroz razdoblja tuge, i bilo je trenutaka kad
je Julije zamišljao kako bi dobro bilo poći s
njima preko svijeta. Bili su to ljudi
predodređeni da stupaju biranijim stazama
nego što su zaboravljeni putovi u
Španjolskoj, i Julije nije mogao podnijeti
sućut koju je viđao u njihovim očima. Znao
je da zaslužuje samo prijezir što ih je
dovukao na to mjesto i sebe zakopao u
beznačajan posao.
Da je Kornelija ostala na životu, bio bi je
doveo sa sobom u Španjolsku. Bio bi to nov
početak, daleko od spletaka velikoga grada.
Pognuo je glavu kad mu je večernji lahor
dodirnuo lice. Bila je to stara patnja, a znali
su proći dani kada na nju ne bi ni pomislio.
Tada bi na površinu izbila krivnja i snovi bi
bili užasni, dolazeći kao kazna zbog
propusta.
»Julije? Na vratima te čeka stražar«, reče
Brut dodirnuvši mu rame. Julije kimnu i
okrenu se prema ljudima u sobi, tražeći
stranca među njima.
Legionar je izgledao nervozno dok je
zvjerao oko sebe videći stolove s
rasprostrtim zemljovidima i vrčevima vina,
očevidno u strahu od nazočnih ljudi.
»Onda?« reče Julije.
Vojnik proguta pljuvačku kad se susreo s
crnim očima svoga vojskovođe. Nije bilo
ljubaznosti na njegovu otvrdnulu licu bez
mesa, i mladi je legionar počeo lagano
mucati.
»Neki je mladi Španjolac pred kapijom,
generale. Kaže da je on onaj kojega
tražimo.«
Razgovor u sobi je zamro i stražar je
poželio biti bilo gdje drugdje samo ne pod
upiljenim pogledima tih ljudi.
»Jeste li provjerili da nema oružja?« reče
Julije.
»Da, gospodine.«
»Onda mi ga dovedi. Želim govoriti s
čovjekom koji mi je prouzročio toliko
nevolja.«
Julije je čekao na vrhu stubišta dok su
dovodili Španjolca. Odjeća mu je bila
premalena za krakate udove, a lice mu se
nalazilo na prijelazu između mladića i zrela
muškarca, iako nije bilo mekoće u koščatoj
čeljusti. Kad su im se susrele oči, Španjolac
je zastao, gotovo posrnuvši.
»Kako se zoveš, mladiću?« reče Julije.
»Adàn«, protisnu Španjolac.
»Ti si ubio moga časnika?«, reče Julije s
prezirnim smiješkom.
6
Mladi se čovjek okamenio, zatim kimnuo,
dok se izraz njegova lica kolebao između
straha i odlučnosti. Mogao je vidjeti lica
koja su se u sobi okrenula prema njemu i
tada mu se učinilo da ga hrabrost napušta
pri pomisli da mora stupiti usred njih.
Možda je trebao zastati, ali stražar ga je
gurnuo preko praga.
»Pričekaj dolje«, reče Julije legionaru,
iznenada zahvaćen ljutnjom.
Adàn nije htio pognuti glavu pred
neprijateljskim pogledima Rimljana, iako
se nije mogao sjetiti je li ikada u životu
osjetio veći strah. Dok je Julije zatvarao
vrata iza njega, on se šutke trzao,
proklinjući svoju uznemirenost. Adàn je
promatrao kako general sjeda sučelice
njemu, i naglo ga je prožeo tup užas. Treba
li držati ruke uz bok? Izgledale su mu
odjednom nespretne i razmišljao je o tome
hoće li ih prekrižiti ili ispreplesti prste iza
leđa. Tišina je bila bolna dok je čekao, a oni
su ga i dalje probadali pogledima. Adàn
teško proguta slinu, odlučivši ne pokazati
straha.
»Znao si dovoljno da mi kažeš svoje ime.
Možeš li me razumjeti?« upita Julije.
Adàn je skupljao pljuvačkom po suhim
ustima. »Mogu«, rekao je. Barem mu glas
nije zadrhtao kao u dječaka. Lagano je
uspravio ramena i pogledao ostale, gotovo
ustuknuvši pred golom mržnjom koja je
izbijala iz jednoga od njih, iz medvjeda od
čovjeka s jednom rukom koji je kanda urlao
od srdžbe.
»Rekao si stražarima da si ti onaj kojega
tražimo, onaj koji je ubio vojnika?« reče
Julije.
Adànov ga pogled presiječe. »Ja sam to
učinio. Ja sam ga ubio«, odgovori on, a
riječi su mu brzopleto stizale.
»Mučio si ga«, dodade Julije.
Adàn opet proguta slinu. Zamišljao je taj
prizor dok je hodao mračnim poljima
prema utvrdi, ali nije mogao prizvati svoj
predviđeni prkos. Osjećao se kao da se
ispovijeda pred ocem, i morao je sprječavati
noge da se ne pomiču od stida, unatoč svim
prijašnjim nakanama.
»Pokušao je silovati moju majku. Odveo
sam ga u šumu. Ona me je nastojala
zaustaviti, ali nisam je poslušao«, reče
Adàn prigušeno, pokušavajući se sjetiti
riječi koje je uvježbavao.
Netko je u sobi promrsio psovku, ali Adàn
nije mogao otrgnuti oči od generala. Osjetio
je neko mračno olakšanje kad im je to
rekao. Sada će njega ubiti a njegove će
roditelje osloboditi.
Razmišljanje o majci bilo je pogrješno.
Suze su navrle niotkud mu obrube oči i on
je bijesno zatreptao da ih suzbije. Ona bi
željela da bude jak pred tim ljudima.
Julije ga je promatrao. Mladi je Španjolac
očevidno drhtao, i to s razlogom. On treba
samo izdati zapovijed i Adàn će biti izveden
u dvorište i smaknut pred postrojenim
redovima. To bi bio kraj priče, ali jedna mu
je uspomena zadržala ruku.
»Zašto si se predao, Adàn?«
»Moja je obitelj privedena radi ispitivanja,
generale. Oni su nedužni. Vi mene želite.«
»Ti misliš da će ih tvoja smrt spasiti?«
Adàn je oklijevao. Kako može objasniti da
ga je samo ta krhka nada nagnala da dođe?
»Oni nisu ništa skrivili.«
Julije podiže ruku da se počeše po čelu,
zatim spusti ruku na naslon stolice i zamisli
se.
»Kad sam bio mlađi nego ti, Adàne, stajao
sam pred Rimljaninom koji se zvao
Kornelije Sula. On je bio umorio moga
ujaka i srušio sve što je bilo vrijedno u
svijetu. Rekao mi je da mogu slobodno poći
ako se odreknem žene i osramotim je skupa
s njezinim ocem. On je uživao u takvim
sitnim pakostima.«
7
Na trenutak Julije se zagledao u
nezamislivu daljinu prošlosti, a Adàn je
osjetio kako mu znoj izbija na čelu. Zašto
taj čovjek s njim razgovara? Već je priznao;
tu nema ničega drugoga. Usprkos strahu,
osjetio je da je pobudio zanimanje. Prije mu
se činilo da svi Rimljani imaju samo jedno
lice u Španjolskoj. Bilo je otkriće čuti da u
njihovim redovima ima suparništava i
neprijatelja.
»Mrzio sam toga čovjeka, Adàne«, nastavi
Julije. »Da mi je bilo pruženo oružje, bio bih
ga uporabio protiv njega iako bi to značilo
gubitak života. Pitam se razumiješ li ti
takvu vrstu mržnje?«
»Nisi se odrekao svoje žene?« upita Adàn.
Julije trepnu zbog iznenadna pitanja, zatim
se gorko nasmiješi. »Ne. Odbio sam, a on
me je ostavio na životu. Pod oko njegovih
nogu bio je poprskan krvlju ljudi koje je
mučio i ubijao, ali mene je ostavio na
životu. Često sam se pitao zašto je to
učinio.«
»Mislio je da mu nisi nikakva prijetnja«,
reče Adàn, iznenađen vlastitom hrabrošću
što tako govori generalu. Julije odmahnu
glavom.
»Sumnjam u to. Rekao sam mu da ću
posvetiti život tomu da ga ubijem ako me
pusti.« Na trenutak umalo da nije rekao
kako je njegov prijatelj otrovao diktatora,
ali taj se dio priče nije smio nikada izreći,
čak ni ljudima u toj sobi.
Julije slegnu ramenima. »Umro je od nečije
tuđe ruke, na kraju. To je jedna od stvari za
kojima žalim u životu — što to nisam
mogao učiniti sam i gledati kako se u
njegovim očima gasi život.«
Adàn je morao skrenuti pogled od ognja
koji je vidio u Rimljaninu. Vjerovao mu je i
pomisao da će čovjek koji kipti takvom
zlobom narediti njegovu smrt nagnala ga je
da zadrhti.
Dugo vremena Julije nije progovorio, a
Adàn je ćutio slabost od napetosti i glava
mu se trznula uvis kad je general
naposljetku prekinuo šutnju.
»Ima ubojica u ćelijama ovdje i u Valenciji.
Jedan će od njih biti obješen zbog tvojih i
vlastitih zločina. A tebe ću pomilovati.
Stavit ću potpis na otpusno pismo i ti ćeš se
vratiti doma k svojoj obitelji i nikada više ne
ćeš privući moju pozornost.«
Renije je šmrknuo od zaprepaštenja. »Htio
bih riječ nasamo, generale«, zarežao je
gledajući otrovno Adàna. Mladi je
Španjolac stajao otvorenih usta.
»Ne možeš je dobiti, Renije. Ja sam rekao
svoje i tako će ostati«, odgovori Julije ne
pogledavši ga. Promotrio je načas mladića i
osjetio kako s njega pada teret. Donio je
ispravnu odluku, bio je siguran. Vidio je
sebe u Španjolčevim očima i to je djelovalo
kao da se skinula koprena s njegova
pamćenja. Kako je strahovito Sula tada
izgledao. Adànu je jamačno Julije bio
čovjek iste okrutne vrste, zaklonjen iza
metalnog oklopa i još tvrđih misli. Koliko
je blizu bio tomu da pošalje Adàna da bude
nabijen na kolac, ili spaljen, ili čavlima
prikovan na kapiju utvrde, kao što je Sula
učinio s tolikim svojim neprijateljima.
Ironijom sudbine nekadašnji Sulin hir
spasio je Adàna, ali Julije, prije nego što je
izdao zapovijed da se smakne, iznenadio je
sama sebe pitajući se kakav to postaje. Ne
bi želio biti poput onih ljudi koje je mrzio.
Starenje ga ne će nagnati da uđe u njihov
kalup, bude li imao dostatno snage. Ustao
je sa stolice i suočio se s Adànom.
»Ne očekujem da propustiš ovu priliku,
Adàne. Drugu ne ćeš od mene dobiti.«
Adàn je gotovo proplakao od emocija koje
su ga obuzele i nadjačale. Bio se pripremio
za smrt, i sada je previše bilo za njega što joj
je umaknuo i dobio obećanje slobode.
Nagonski je stupio naprijed i kleknuo na
8
jedno koljeno prije nego što se itko mogao
pomaknuti.
Julije je polako ustao, gledajući mlada
čovjeka pred sobom.
»Mi nismo vaš neprijatelj, Adàne. Upamti
to. Naredit ću da pisar pripremi
pomilovanje. Pričekaj me dolje«, rekao je.
Adàn se pridignuo i pogledao u
Rimljaninove crne oči posljednji put prije
nego što će napustiti prostoriju. Kad su se
za njim zatvorila vrata, naslonio se na zid
otirući hladan znoj s lica. Osjećao je
vrtoglavicu od olakšanja i svaki njegov
udisaj bio je odijeljen i jasan. Nije mogao
razumjeti zašto je pošteđen.
Stražar u prizemlju istegnuo je vrat da
pogleda Adànovu mlohavu figuru u
polutami.
»Hoću li onda zagrijati noževe za tebe?«
nacerio mu se Rimljanin.
»Danas ne«, odgovorio je Adàn, uživajući u
zbunjenu izgledu koji se pojavio na
stražarovu licu.
Brut gurnu vinski pehar u Julijevu ruku
natačući ga spretno iz amfore.
»Hoćeš li nam reći zašto si ga pustio da
ode?« reče on.
Julije podiže pehar da presiječe mlaz i ispi
ga prije nego što će ga opet pružiti.
»Zato što je bio hrabar«, reče on.
Renije rukom protrlja čekinje na bradi. »Bit
će slavan u gradovima, to shvaćaš. Bit će
čovjek koji se s nama suočio i preživio.
Vjerojatno će ga izabrati za gradonačelnika
kada stari Del Subió umre. Mladi će se
sjatiti oko njega i prije nego što postaneš
svjestan…«
»Dosta«, prekide ga Julije, rumen u licu od
jaka vina. »Mač nije odgovor na sve, bez
obzira na to koliko ti možda želiš da bude
tako. Moramo živjeti s njima ne šaljući u
grad ljude u skupovima i ne pretražujući
svaku uličicu dok očekujemo zasjedu.«
Rukama je presijecao zrak dok se trudio
naći riječi za svoju misao.
»Oni moraju postati Rimljanima kao što
smo mi, spremni umrijeti za naše ciljeve i
protiv naših neprijatelja. Pompej nam je
pokazao put s legijama koje je ovdje
unovačio. Istinu sam govorio kad sam
rekao da nismo njihov neprijatelj. Možete li
to razumjeti?«
»Ja razumijem«, progovori iznenada Ciro
pokrivši gromkim glasom Renijev odgovor.
Julijevo se lice rasvijetli od iznenadne ideje.
»To sam htio čuti. Ciro nije rođen u Rimu,
ali nam je prišao od svoje volje i on pripada
Rimu.« Borio se za riječi, dok su mu misli
jurile brže od jezika. »Rim je… ideja, više
nego krv. Moramo postići to da se Adàn
osjeća kao da čupa vlastito srce ako bi nas
htio odavde izbaciti. Noćas će se čuditi
zašto nije smaknut. Spoznat će da može biti
pravde, čak i nakon smrti rimskoga vojnika.
On će kazivati tu priču i zbog nje će se
zamisliti oni koji sumnjaju. To je dovoljan
razlog.«
»Osim ako nije ubio čovjeka iz zabave«,
reče Renije, »pa sada govori prijateljima
kako smo slabi i glupi.« Nije imao
povjerenja u sebe da nastavi govoriti, nego
je prišao Brutu i uzeo amforu od njega,
držeći je na svijenu laktu da nalije pehar. U
njegovu se gnjevu malo vina prolilo po
podu.
Julije malo zažmiri prema starom
gladijatoru. Polagano udahnu da obuzda
srdžbu koja je u njemu narastala.
»Ne želim biti Sula ili Katon. Razumiješ li
barem to, Renije? Ne želim vladati sa
strahom i mržnjom, ne želim da netko kuša
svaki moj obrok zbog otrova. Razumiješ li
to?« Glas mu se dizao dok je govorio i
Renije je okrenuo lice prema njemu,
shvaćajući da je predaleko otišao.
Julije podiže stisnutu šaku dok je iz njega
izbijao gnjev. »Ako kažem samo jednu riječ,
9
Ciro će ti iščupati srce, Renije. Rođen je na
obali različite zemlje, ali on je Rimljanin.
On je vojnik Desete legije i moj je. Ne drži
ga uza me strah, nego ljubav. Razumiješ li
to?«
Renije se okamenio. »To znam, naravno,
ti…«
Julije ga prekinu kretnjom ruke, osjećajući
šiljak glavobolje između očiju. Zbog straha
da bi mogao pred njima dobiti napadaj
iščeznula je srdžba, osjećao je samo
prazninu i umor.
»Ostavite me, svi vi. Dovedite Kaberu.
Oprosti mi srdžbu, Renije. Potrebna mi je
prepirka s tobom samo da bih doznao
vlastite misli.«
Renije je kimnuo, prihvaćajući ispriku.
Izišao je s ostalima, a Julije je ostao sam u
sobi. Večernji se sumrak već bio gotovo
pretvorio u noć i Julije je užegao svjetiljke
prije nego što će stati pred otvoren prozor,
naslonivši čelo na hladan kamen.
Glavobolja je bubnjala i on je tiho stenjao,
trljajući sljepoočnice kružnim kretnjama
kako ga je Kabera poučio.
Bilo je toliko posla koji je trebalo obaviti a
cijelo mu je vrijeme neki unutarnji glas
šaptao, rugajući se. Skriva li se on zapravo
u tim brdima? Nekoć je sanjao da će stajati
u Senatu, a sada se povukao iz njega.
Kornelija je mrtva, Tubruk također. Kći mu
je strankinja, živi u kući koju je tijekom šest
godina samo jedanput posjetio, i to noću.
Bilo je časova kad je želio odmjeriti snage s
ljudima kao što su Sula i Pompej, ali sada
ga je od pomisli da se baci natrag u igre oko
vlasti hvatala mučnina ispunjena mržnjom.
Bolje je, pouzdano bolje, Španjolsku
pretvoriti u dom, naći tu ženu i nikada više
ne vidjeti zavičaja.
»Ne mogu se vratiti«, rekao je uzviknuvši
napuklim glasom.
Renije je našao Kaberu u konjušnicama
dok je rezao natučak na konjskom kopitu.
Konji su kanda uvijek razumjeli da im želi
pomoći, pa su i najplahovitiji stajali mirno
čim bi im on promrmljao nekoliko riječi i
pogladio ih.
Bili su sami i Renije je pričekao dok
Kaberina igla nije ispustila gnoj iz kopita
dok su njegovi prsti nježno pritiskivali
omekšano meso da olakšaju cijeđenje. Konj
je drhturio kao kad mu na kožu slijeću
muhe, ali Kabera nije dobio udarac i noga
je opušteno mirovala u njegovim čvrstim
rukama.
»Potreban si njemu«, reče Renije.
Kabera podiže pogled zbog prizvuka u
njegovu glasu.
»Dodaj mi taj lončić, molim te.«
Renije mu pruži posudu s ljepljivom
smolom koja će zatvoriti ranu. Gledao je
kako Kabera radi u tišini, a kad je rana bila
premazana, Kabera se okrenuo prema
njemu zatomivši svoj uobičajeni humor.
»Ti si zabrinut zbog Julija«, reče stari
iscjeljitelj.
Renije slegnu ramenima. »Ubija sam sebe.
Zabrinut sam, naravno. Ne spava, provodi
noći radeći na svojim rudnicima i
zemljovidima. Čini mi se… ne mogu s njim
progovoriti a da ne dođe do prepirke.«
Kabera pruži ruku i stisnu željezne mišiće
na Renijevoj mišici. »On zna da si tu, ako
mu budeš potreban«, reče starac. »Večeras
ću mu dati napitak za spavanje. Možda bi
ga i ti trebao uzeti. Izgledaš iscrpljeno.«
Renije odmahnu glavom. »Samo učini sve
što možeš za njega. On zaslužuje nešto bolje
od toga.«
Kabera je promatrao jednorukoga
gladijatora kako krupnim koracima odlazi
u tamu.
»Dobar si čovjek, Renije«, rekao je gotovo
nečujno.
10
2. POGLAVLJE
Servilija je stajala kraj ograde na malenu
trgovačkom brodu proma- trajući
uzvrpoljene ljude u pristaništu dok su stizali
sve bliže. Bile su stotine malenih čamaca u
vodama oko luke u Valenciji i kapetan
trgovac dvaput je naredio ribarskim
posadama da se odmaknu od njegova broda
dok su uplovljavali kroz gužvu. Činilo se da
u tome nema nikakva reda i Servilija se
nasmiješila kad je jedan mladi Španjolac
podignuo ulovljenu ribu i doviknuo cijenu
prema njoj. Primijetila je kako mladić
održava ravnotežu dok je njegov čamac
jahao na valovima. Nosio je samo usku
tkaninu oko pasa, dok mu se nož njihao
viseći o kožnoj traci. Servilija pomisli kako
je lijep taj mladić.
Kapetan je mahao da se čamac odmakne,
ali ribar se nije osvrtao na njegove znakove
namirisavši prodaju ženi koja mu se tako
krasno nasmijala odozgor.
»Kupit ću njegov ulov, kapetane«, reče
Servilija.
Rimski se trgovac namršti, skupljajući
debele obrve.
»To je tvoj novac, ali cijene će biti niže u
luci«, reče on.
Ona pruži ruku i potapša ga po ramenu, a
njegovo čangrizavo ponašanje iščeznu zbog
zbunjenosti.
»Svejedno, jako je sunce, a nakon tako duga
putovanja voljela bih nešto svježe«, reče
ona.
Kapetan popusti preko volje, podiže težak
smotak konopa i spusti ga preko boka.
Ribar priveza kraj konopa za mrežu kraj
nogu i zatim se pope do palube spretno
prebacivši noge preko ograde kad je stigao
do vrha. Mladi je Španjolac bio crn i
otvrdnuo od posla, s bijelim prugama soli
na koži. Duboko se naklonio umjesto
odgovora na njezinu pohvalu i počeo vući
mrežu. Servilija je znalačkim očima
promatrala igru mišića na njegovim rukama
i ramenima.
»Zar ne će otploviti tvoj čamčić?« upitala je.
Mladi je Španjolac zinuo da odgovori a
kapetan je glasno otpuhnuo.
»Bojim se da on govori samo svoj jezik.
Nemaju baš previše škola dok ih mi ne
sagradimo.«
Servilija je primijetila preziran bljesak u
mladićevim očima dok je to slušao. Tanak
se konop spuštao od mreže do njegova
čamca i Španjolac ga je vještom kretnjom
zapešća pričvrstio za ogradu, zavezavši
prstima čvor kao odgovor na Servilijino
pitanje.
Mreža je sadržavala migoljavu smjesu
tamnomodrih riba, i Servilija se stresla i
odmaknula dok su padale i odskakale u
dodiru s palubom. Ribar se smijao njezinoj
nelagodi i potegnuo jednu veliku ribu za
rep. Bila je duga kao njegova ruka i još
posvema živa. Servilija je vidjela kako joj se
žestoko miču oči dok se trzala u njegovoj
ruci. Modra joj je koža bila sjajna i savršena
a jedna tamnija crta tekla je od repa do
glave. Kimnula je i podignula pet prstiju
prema njegovu žarkom pogledu.
»Hoće li pet riba biti dovoljno za posadu,
kapetane?« upitala je.
Rimljanin je progunđao odobrenje i
zazviždao dvojici mornara da preuzmu
ribe.
»Nekoliko bakrenjaka bit će dovoljno,
gospođo«, rekao je.
Servilija otkopča široku traku oko zapešća,
otkrivajući kovanice. Izabrala je srebreni
denar i pružila ga mladiću. On je podignuo
obrve i dodao još jednu od najvećih riba iz
mreže prije nego što će opet na njoj
zategnuti vezicu. S pobjedonosnim je
pogledom prostrijelio kapetana i razvezao
čvor prije nego što će se popeti na ogradu i
zaroniti u plavu vodu. Servilija se nagnula
preko ograde da promatra kako će izroniti i
11
nasmijala se sa zadovoljstvom dok se on
ubacivao u svoj čamčić, blistajući na suncu
poput ribe. Izvukao je mrežu iz vode i
mahnuo joj.
»Kakav divan početak«, rekla je ona i
odahnula. Kapetan je promrmljao nešto
nerazumljivo.
Mornari koji su držali ribe izvadili su
drvene batove iz ostave na palubi i, prije
nego što je Servilija shvatila što čine,
udarali njima po sjajnim ribljim glavama
stvarajući mukle zvukove. Riblje oči su
nestajale pod silinom udaraca, tonući u
glavu dok je krv prskala po palubi. Servilija
se namrštila kad je jedna kap pala na
njezinu ruku. Mornari su očito uživali u
svojem poslu, iznenada živahniji nego što
su bili na čitavu putovanju od Ostije. Činilo
se da su oživjeli od ubijanja, pa su se smijali
i međusobno šalili dovršavajući jezivu
zadaću.
Kad je i posljednja riba bila mrtva, paluba
je bila pokrivena njihovom krvlju i tankim
srebrnastim ljuskama. Servilija je
promatrala kako mornari bacaju platneno
vjedro na konopcu u more i polijevaju
daske dok ih nisu očistili.
»Luka je prepuna brodova, gospođo«, reče
kapetan kraj njezina ramena, žmireći prema
suncu. »Doplovit ću najbliže što budem
mogao, ali morat ćemo se usidriti na
nekoliko sati dok ne bude mjesta u
pristaništu.«
Servilija se okrenula da opet pogleda
Valenciju, iznenada poželjevši da se
ponovno nađe na kopnu. »Kako ti kažeš,
kapetane«, promrsila je.
Planine iza luke ispunjavale su obzor,
nižući se zelene i crvene naspram
tamnoplava neba. Njezin sin, Brut, negdje
je iza tih planina i bit će krasno vidjeti ga
nakon toliko vremena. Njezin se želudac
čudnovato stegnuo gotovo do boli kad je
pomislila na mladića koji je bio njegov
prijatelj. Pitala se kako su ga godine
promijenile, pa je nesvjesno dodirnula kosu
poravnavajući nestašne uvojke koji su bili
vlažni od morskoga zraka.
Večer je već bila promijenila sunčevu
vrelinu u sivu mekoću kad je rimskom
trgovačkom brodu bilo dopušteno da se
provuče između niza usidrenih plovila i
zauzme mjesto u pristaništu. Servilija je sa
sobom povela tri najljepše svoje djevojke
koje su joj se pridružile na palubi dok je
posada bacala konope lučkim radnicima i
služila se veslima da bočno nasloni brod uz
goleme grede na vezu. Bio je to osjetljiv
manevar i kapetan je do tančina pokazivao
vještinu održavajući vezu s prvim časnikom
na pramcu nizom ručnih znakova i uzvika.
Vladalo je opće uzbuđenje i djevojke koje je
dovela Servilija smijale su se i šalile dok su
pristanišni radnici usmjeravali poglede
prema njima i dobacivali im drske
primjedbe. Servilija ih je bez riječi pustila da
se kočopere; sve tri su bile rijetkost u
njezinu poslu i još nisu bile izgubile ljubav
prema radu. Zapravo se Angelina,
najmlađa, stalno zaljubljivala u svoje
mušterije, i malo bi mjeseci prošlo a da
netko ne bi romantično ponudio da je
otkupi za brak. Ali cijena bi ih uvijek
iznenadila, a Angelina je danima bivala
mrzovoljna prije nego što bi netko drugi
obuzeo njezinu maštu.
Djevojke su bile odjevene skromno kao kći
bilo koje velike kuće. Servilija je silno pazila
na njihovu sigurnost, znajući da i kratko
putovanje morem daje osjećaj slobode
ljudima koji bi mogli prouzročiti nevolje.
Haljine su im bile krojene tako da prikriju
obrise njihovih mladih tijela, iako je bilo
izazovnijih komada odjeće u škrinjama
koje je Servilija ponijela sa sobom. Ako su
točna pisma koja joj je slao Brut, tržište
postoji i te će tri djevojke biti prve u novoj
kući koju će kupiti. Mornari koji su gunđali
i žalili se pod težinom škrinja bili bi
12
zapanjeni kad bi doznali koliko je zlata u
njima raspoređeno.
Servilijino pomno razgledavanje pristaništa
prekinuo je iznenadan Angelinin vrisak.
Naglo se okrenula i vidjela nekog mornara
kako žurno bježi, dok je Angelina bila izvan
sebe od radosti. Stigli su do kopna baš u
pravi čas, pomislila je.
Kapetan je dozivao lučke radnike da čvrsto
svežu užad, a momčad se veselila toj najavi,
unaprijed uživajući u lučkim zabavama.
Servilija je ulovila kapetanov pogled dok je
prilazio k njoj, odjednom srdačniji nego što
se navikla očekivati.
»Ne ćemo iskrcavati teret prije sutra
ujutro«, rekao je. »Mogu ti preporučiti neka
mjesta ako želiš izići na kopno, a imam
rođakinju koja će ti unajmiti koliko god
hoćeš kola za prijevoz, po umjerenoj
cijeni.«
»Hvala ti, kapetane. Bilo mi je veliko
zadovoljstvo.« Servilija mu se nasmiješila,
videći kako mu se počinju rumenjeti gornji
dijelovi obraza. Angelina nije jedina s
krugom obožavatelja na brodu, pomisli s
određenim ponosom.
Kapetan pročisti grlo i podiže bradu da
ponovno progovori, postavši iznenada
nervozan.
»Poslije ću sam večerati, ako bi mi se željela
pridružiti. Stići će svježe voće na brod, pa će
podvorba biti bolja nego što smo se
naviknuli.«
Servilija položi ruku na njegov lakat i osjeti
toplinu kože ispod tunike.
»To će morati biti neki drugi put, na žalost.
Htjela bih krenuti u zoru. Hoćete li moći
najprije iskrcati moje škrinje? Razgovarat
ću sa zapovjedništvom legije da se postavi
stražar dok se ne natovare kola.«
Kapetan kimnu, pokušavajući sakriti
razočaranje. Prvi mu je časnik rekao da je
ta žena kurva, ali on je stekao snažan dojam
da bi dovelo do grozna poniženja kad bi joj
ponudio novac da ostane s njim. Na
trenutak je izgledao tako strašno osamljen
da je Servilija pomišljala dopustiti Angelini
da ga izvuče iz čamotinje. Mala plavuša je
voljela postarije muškarce. Bili su uvijek
tako očajno zahvalni, a za tako malen
napor. Kad ga je bolje pogledala, Servilija
je zaključila da bi vjerojatno odbio takvu
ponudu. Ljudi njegovih godina često žele
društvo zrele žene jednako kao tjelesne
užitke, a Angelinina zemaljska iskrenost
samo bi ga dovela u nepriliku.
»Tvoje će škrinje biti prve na molu,
gospođo. Bilo mi je zadovoljstvo«, reče on
gledajući čeznutljivo za njom dok se
upućivala prema stepenicama da se spusti
na kopno. Nekoliko njegovih mornara
okupilo se u slučaju da mlađe djevojke budu
nesigurne pri prijelazu mostićem, i njegove
su se obrve skupile dok ih je promatrao.
Nakon trenutka razmišljanja pošao je za
Servilijom, znajući instinktivno da bi
morao biti ondje i pomoći svojim ljudima.
Julije je bio duboko u poslu kad je stražar
pokucao na vrata njegovih prostorija.
»Što je?«
Legionar je izgledao neobično nervozno
dok je pozdravljao.
»Mislim da bi morao sići do kapije,
gospodine. Ovo moraš vidjeti.«
Namrštivši čelo Julije pođe za čovjekom niz
stubište i vani na žestoko poslijepodnevno
sunce. Neka naročita napetost vladala je
među vojnicima koji su se sjatili oko kapije.
I dok su se pred njim razmicali, Julije
primijeti da neki među njima grče lice kao
ljudi koji pokušavaju suspregnuti smiješak.
Njihovo zabavljanje i vrućina kao da su
hranili razdražljivu ljutnju koja je bila
postala osnovicom njegovih sati nakon
buđenja.
Iza otvorene kapije bio je niz teško
natovarenih kola, dok su im vozači bili
pokriveni laganim slojem putne prašine.
13
Puna postrojba od dvadeset legionara
stajala je na čelu i u pozadini te čudne
povorke. Zažimirivši zbog jake svjetlosti,
Julije je u časniku prepoznao čovjeka koji je
prethodnoga dana bio raspoređen na
dužnost u luci i njegova se ljutnja još više
rasplamsala. I legionari su poput kola bili
pokriveni s dovoljno prašine da se vidi kako
su pješačili cijelim putem.
Julije je u njih zurio.
»Ne sjećam se da sam vam dao zapovijed
da pratite trgovačku robu od obale«, rekao
je resko. »Dobro bi bilo da imate izvrstan
razlog što ste napustili mjesto i prekršili
moje naredbe. Ja se ne mogu nijednoga
sjetiti, ali vi ćete me možda iznenaditi.«
Časnik je lagano problijedio ispod prašine.
»Ova gospođa, gospodine…« počeo je.
»Što? Koja gospođa?« odgovori Julije,
gubeći strpljenje s čovjekom koji je
oklijevao. Tada se začuo drugi glas i on se
trgnuo prepoznavši ga.
»Rekla sam tvojim ljudima da im ne možeš
prigovoriti što pomažu staroj prijateljici«,
reče Servilija, sišavši sa sjedalice na kolima
i uputivši se prema njemu.
Za trenutak Julije nije znao što reći.
Servilijina crna kosa vijorila joj se na glavi
dok su njegove oči upijale njezin lik.
Okružena muškarcima, izgledala je svježe i
spokojno, savršeno svjesna pozornosti koju
je izazvala. Koračala je kao mačka što
vreba, zaodjenuta smeđom pamučnom
haljinom koja je ostavljala nepokrivene
ruke do ramena i vrat. Nije imala nakita
osim jednostavna zlatna lančića koji je
završavao s privjeskom koji je bio gotovo
skriven nestajući među njezinim dojkama.
»Servilija. Nisi se smjela pozvati na
prijateljstvo«, reče Julije ukočeno.
Ona slegnu ramenima i nasmiješi se kao da
se ništa nije dogodilo. »Nadam se da ih ne
ćeš kazniti, generale. Pristanište može biti
opasno bez čuvara, a nisam imala nikoga
drugog da mi pomogne.«
Julije ju je hladno motrio, zatim je vratio
pogled na časnika.
»Jesu li moje zapovijedi bile jasne?« upita
ga Julije.
»Da, gospodine.«
»Onda ćete ti i tvoji ljudi preuzeti dvije
sljedeće smjene. Ti si zbog svoga čina
odgovorniji nego oni, je li tako?«
»Da, gospodine«, odgovori nevoljni časnik.
Julije kimnu. »Kad ti prestane služba, javit
ćeš se centurionu da budeš bičevan.
Dvadeset udaraca po mojoj zapovijedi i da
ti ime bude na popisu zbog neposluha, tako
mu kaži. Sada trkom natrag.«
Časnik oštro pozdravi okrenu se na peti.
»Čelom natrag!« viknuo je svojoj
dvadesetini. »Dvostrukom brzinom do
pristaništa.«
Nitko se nije usudio gunđati zbog Julijeve
nazočnosti, iako će biti iscrpljeni prije nego
što prevale pola puta do luke, a stražari koji
dođu kao njihova smjena naći će ih kako
padaju s nogu od umora.
Julije je zurio za njima dok nisu zamaknuli
iza povorke kola, a onda se okrenuo prema
Serviliji. Stajala je ukočeno, pokušavajući
sakriti iznenađenje i krivnju zbog onoga što
je njezin zahtjev prouzročio.
»Došla si vidjeti svoga sina?« reče joj Julije
mršteći se. »On je na vježbi s legijom i vratit
će se u suton.« Pogledao je povorku kola i
volova koji su mukali, očito u procijepu
između svoje ljutnje zbog neočekivana
dolaska i pravila pristojnosti. Popustio je
nakon duge šutnje.
»Možeš unutra čekati Bruta. Naredit ću da
napoje tvoje živine i tebi donesu obrok.«
»Hvala ti na ljubaznosti«, odgovori
Servilija, smiješeći se da zabašuri
zbunjenost. Nije mogla razumjeti promjenu
u mladom generalu. Cijeli je Rim znao da
14
je izgubio ženu, ali ovo je bilo kao da se
razgovara s čovjekom potpuno različitim
od onoga kojega je poznavala. Imao je
tamne kolobare ispod očiju, ali to nije bio
samo običan umor. Kad ga je posljednji put
vidjela, bio je spreman uzeti oružje protiv
Spartaka i jedva je svladavao oganj u sebi.
Srce joj se kidalo zbog njegova gubitka.
U tom je času Angelina skočila na cestu iz
kola na kraju povorke i mahnula,
doviknuvši nešto Serviliji. Njih se dvoje
ukočilo kad se prolomio djevojački glas.
»Tko je to?« rekao je Julije, suzujući oči
zbog žarke svjetlosti.
»Družica, generale. Povela sam tri mlade
dame na putovanje.«
Nešto u njezinu glasu navelo je Julija da je
pogleda s iznenadnom sumnjom.
»Jesu li one…«
»Družice, generale, da«, odgovorila je
vedro. »Sve su dobre djevojke.« Za dobru
plaću mogu biti izvanredne, dodala je u
sebi.
»Postavit ću stražara ispred njihovih vrata.
Ljudi nisu naviknuti…« Oklijevao je.
»Možda će biti potrebno da bude stražar. Na
vratima.«
Na veliko Servilijino zadovoljstvo,
Julijevim se obrazima počelo širiti
rumenilo. Ima još života u njemu, negdje
duboko, pomislila je. Njezine su se nosnice
lagano raširile namirisavši plijen. Dok je
Julije koračao natrag kroz kapiju, gledala ga
je i smiješila se, stišćući zubima punu donju
usnu od užitka. Nisam prestara uostalom,
rekla je u sebi, rasplećući rukom zamršenu
kosu.
Brut je istezao leđne mišiće dok je jahao
posljednju milju prema utvrdi. Centurija
njegovih konjanika bila je iza njega u
formaciji i on je osjetio srhe ponosa kad je
bacio pogled na obje strane i vidio urednu
crtu konja u lakom galopu. Domicije je bio
na položaju njemu zdesna a Oktavijan je
održavao crtu nekoliko mjesta dalje.
Grmjeli su ravnicom zajedno, podižući
oblake prašine koja im je ostavljala gorak
okus zemlje u ustima. Oko njih je bio topao
zrak i bili su vedro raspoloženi. Svi su bili
umorni, ali to je bila ugodna otupjelost od
vješta rada, dok su ih malo dalje čekali
hrana i dobar noćni počinak.
Kad se utvrda pojavila na vidiku, Brut
zovnu Domicija nadglasavši konjski topot:
»Pokažimo im što znamo. Razdvojite se i
zaokrenite na moj znak.«
Stražari na kapiji promatrat će ih dok budu
ulazili, to je znao. Iako su extraordinarii bili
na okupu tek dvije godine, Julije mu je dao
što je želio glede ljudi i konja, a on je želio
sve najbolje u Desetoj. Od čovjeka do
čovjeka, Brut bi se na njih kladio protiv bilo
koje vojske u svijetu. Bili su udarni jurišnici,
prvi u nemogućim situacijama. Svaki je od
njih izabran zbog vještine s konjem i
mačem, i Brut se svima njima ponosio.
Znao je da ostali u Desetoj o njima misle da
su više paradni vojnici nego jezgra vojske,
ali legija nije vodila nijednu bitku otkad su
u Španjolskoj. Kad se extraordinarii
okrvave i pokažu što mogu, opravdat će
svoje troškove, bio je siguran. Sam oklop
stajao je malo bogatstvo: isprepletene
brončane i željezne trake koje su im
omogućavale veću pokretljivost umjesto
teških ploča koje su nosili legionari triarii.
Brutovi su ljudi uglačali kovine do visokoga
sjaja pa su na glatkoj dlaci njihovih konja
blistale poput sunca na zalasku.
Brut podiže ruku i načini oštru kretnju
prema svakoj strani. Podbode konja u galop
dok se skupina glatko razdvajala kao da je
nevidljiva crta bila povučena na zemlji. Sad
je vjetar šibao Brutovo lice i on se smijao od
uzbuđenja, ne morajući pogledati kako bi
doznao da je formacija savršena. Krpice
bijele pjene letjele su iz usta njegova konja,
a on se nagnuo u sedlu na prednji obluk
pripijajući se tijesno nogama uz ljubimca i
osjećajući kao da lete.
15
Utvrda je rasla pred njegovim očima sa
zapanjujućom brzinom i Brut je u zanosu
trenutka gotovo zaboravio dati znak da
preustroje razdvojenu četvorinu. Dvije su se
skupine opet slile u zadnji čas prije
mijenjanja položaja ruku na uzdama da bi
se zaustavile, ali nije učinjena nijedna
pogrješka. Sjahali su kao jedan, tapšući
zadimljene vratove ždrijebaca i uštrojenih
konja koje je Julije doveo iz Rima. Samo su
se uškopljenici mogli koristiti protiv
neprijateljskog konjaništva, jer bi ždrijepci
mogli pomahnitati zbog mirisa kobile koja
se paše. Bilo je to održavanje ravnoteže
između biranja najboljih grla za
konjaništvo i očuvanja snažnih pasmina. I
domaći Španjolci su zviždali i uzvikivali
kad bi vidjeli te konje, jer je njihova ljubav
prema uzgoju bila jača od uobičajene
suzdržanosti koju su pokazivali prema
rimskim vojnicima.
Brut se smijao nečem što je rekao Domicije
kad je ugledao svoju majku. Oči su mu se
načas raširile prije nego što je projurio ispod
luka kapije da bi je zagrlio.
»Tvoja pisma nisu ovo spominjala!« rekao
je podižući je na nožne prste i ljubeći je u
oba obraza.
»Mislila sam da bi se možda previše
uzbudio«, odgovori Servilija. Oboje se
nasmijalo i Brut ju je spustio na zemlju.
Servilija ga je odmaknula za dužinu ruku i
nasmiješila se videći da je tako pun života.
Godine u Španjolskoj prijale su njezinu
jedinom sinu. Imao je u sebi životne snage
zbog koje su ljudi podizali pogled i stajali
uspravnije u njegovoj nazočnosti.
»Lijep kao uvijek, vidim«, reče ona trepćući.
»Pretpostavljam da cijelo jato ovdašnjih
djevojaka vene za tobom.«
»Ne usuđujem se izići bez straže koja me
brani od tih jadnih stvorenja«, odgovori on.
Odjednom se pojavio Domicije, stižući k
njima da ih prisili na predstavljanje.
»A da, ovo je Domicije, on timari konje.
Nisi upoznala Oktavijana? On je Julijev
rođak.« Nacerivši se zbog Domicijeva
zaprepaštena izraza, Brut je morao
mahnuti Oktavijanu da se približi.
Oktavijan je bio uzbuđen i pokušao je
pozdraviti Serviliju ali to je ispalo tako
nespretno da se Brut masmijao. Bio mu je
previše dobro poznat dojam koji ostavlja
njegova majka da bi se iznenadio, ali
primijetio je da su brzo postali središtem
zadivljena kruga konjanika koji su se gurali
da vide pridošlice.
Servilija im je mahnula, uživajući u
pozornosti nakon dosadnih mjesec dana na
moru.
Mladići su bili posebno uzbuđeni, još izvan
dosega strahova zbog starosti ili smrti.
Stajali su oko njih kao nevina božanstva i
svojim su povjerenjem podizali njezin duh.
»Jesi li vidjela Julija, majko? On…« Brut
zamuknu zbog iznenadna tajca koji je
zavladao dvorištem. Tri mlade žene izronile
su iz nadsvođena prolaza i gomila vojnika
razdvojila se pred njima. Sve su bile lijepe
na različit način. Najmlađa je bila plava i
vitka, obrazi su joj se rumenjeli dok je
koračala prema Serviliji. Kraj nje su bile
druge dvije s licima zbog kojih odrasli ljudi
plaču nad peharom vina.
Čarolija njihova ulaska izgubila se kad je
netko tiho zazviždao i gomila se vratila u
život.
Servilija je podignula obrve kad se srela s
Angelinom. Djevojka je točno znala što
čini. Servilija je to kod nje zapazila od
samog početka. Bila je od one vrste žena za
koje se muškarci bore da ih zaštite, i njezina
nazočnost u krčmi obično je bivala dovoljna
da počne kavga prije svršetka večeri.
Servilija ju je našla dok je posluživala vino i
davala muškarcima ono što su bili spremni
dobro platiti. Nije bilo potrebno mnogo
uvjeravanja, s obzirom na ponuđenu svotu.
Servilija je zadržavala dvije petine svega što
16
bi Angelina zaradila u njezinoj kući u
Rimu, a mlada plavuša je ipak postajala
bogatom ženom. Kako su stvari stajale, za
nekoliko godina i sama će gledati da osnuje
vlastitu kuću, i zbog toga će zamoliti
Serviliju da joj dade zajam.
»Bile smo zabrinute za tebe, gospo«, rekla
je Angelina veselo.
Brut ju je gledao s otvorenim zanimanjem i
ona mu je zbunjeno uzvraćala poglede. Pod
djevojčinim pronicavim okom teško je
mogao potvrditi sumnju koja mu je
sijevnula u mislima. Iako je sam sebi rekao
da se pomirio sa Servilijinom profesijom,
pomisao da njegovi ljudi to znaju pokazala
mu je da nije siguran u sebe koliko je mislio.
»Hoćeš li nas upoznati, majko?« upitao je.
Angelina je načas raširila oči. »Ovo je tvoj
sin? Upravo je onakav kako si nam ga
opisivala. To je divno.«
Servilija joj nikada nije spomenula Bruta,
ali se zatekla ulovljena između očaja zbog
djevojčine prozirnosti i svoga lukavijeg
dijela koji je mogao namirisati novac. Oko
njih je narasla gomila. Ti ljudi nisu bili
naviknuti na pažnju mladih žena. Počinjala
je naslućivati da će zbog sama poslovanja s
legijom Valencija biti doista unosna.
»Ovo je Angelina«, reče ona.
Brut se nakloni i Angelinine se oči
zakrijesiše zbog njegove udvornosti.
»Morate nam se večeras pridružiti za
generalovim stolom. Opljačkat ću vinski
podrum pa ćemo s vas sprati putnu
prašinu.« Zurio je u Angelinine oči dok je to
govorio i uspio je svojem prijedlogu dati
izrazito erotičan prizvuk.
Servilija se nakašlja da ih prekine. »Povedi
nas unutra, Brute«, reče ona.
Extraordinarii su se ponovno razdvojili da
one mogu proći. Toplo jelo koje ih je čekalo
u vojarnama nije bilo ni upola privlačno
kao kad su se vraćali s vježbe, jer nije bilo
začinjeno ženskim društvom. Stajali su kao
napušteni u dvorištu dok je mala povorka
nestajala u kući. Čarolija je tada nestala i oni
su se rasuli da se pobrinu za konje,
odjednom žustrih pokreta kao da ih ništa
nije bilo prekinulo u poslu.
Usprkos Angelininim prosvjedima,
Servilija je ostavila tri družice u sobama
koje su im dane. Netko je trebao raspremiti
škrinje, a Servilija je k tomu te večeri željela
punu pažnju svoga sina. Uostalom, nije ih
dovela u Valenciju da Brutu nađe ženu iz
njihovih redova.
Julije nije došao dolje s ostalima, poslavši
kratku ispriku po osobnom stražaru kad je
Brut upitao hoće li im se pridružiti. Servilija
je vidjela da to odbijanje nije iznenadilo
nijednoga muškarca za stolom i ponovno se
čudila promjeni koju je u njima prouzročila
Španjolska.
U Servilijinu čast obrok je bio mješavina
mjesnih jela, posluženih u nizu zdjelica.
Zbog začina i papra Oktavijan je kašljao sve
dok ga nisu udarili po leđima i dali mu vina
da spere grlo. Osjećao je strahopoštovanje
prema Serviliji od prvog časa u dvorištu, i
Brut ga je istančano peckao, dok se Servilija
pravila da ne primjećuje mladićevu
nelagodnost.
Prostorija je bila obasjana toplim
treperavim svjetiljkama, a vino je bilo bolje
nego što je Brut obećao. Jeli su u ugodnom
raspoloženju i Servilija je uživala u muškom
zadirkivanju. Domicije je dopustio da ga
nagovore da kazuje jednu od svojih šala,
iako je završetak bio malko pokvaren kad je
Kabera unaprijed uskliknuo ključnu riječ i
veselo lupio šakom po stolu.
»Ta je šala bila stara kad sam ja bio dječak«,
nacerio se starac, posegnuvši za komadom
ribe iz zdjele blizu Oktavijana. Mladić se
bio spremao uzeti isti komad i Kabera ga je
udario po prstima da ga ispusti, uhvativši
pretilo meso u padu. Oktavijan se na njega
namrštio, očito zatomljujući odgovor kad
se sjetio Servilijine nazočnosti za stolom.
17
»Kako se dogodilo da si pristupio Desetoj
legiji, Domicije?« upitala je Servilija.
»To je sredio Brut kad smo se na jugu borili
protiv Spartaka. Pustio sam ga da me
pobijedi u nekoliko vježba, zbog
pristojnosti, ali naposljetku je uvidio da bi
mogao imati koristi od moje vještine.«
»To su laži!« rekao je Brut kroz smijeh.
»Upitao sam ga u prolazu bi li se želio
prebaciti u novu legiju, i on mi je praktički
odgrizao ruku od oduševljenja. Julije je
morao platiti legatu cijelo bogatstvo na ime
odštete. Još čekamo da vidimo hoće li biti
vrijedan toga.«
Domicije je strpljivo pričekao dok Brut nije
počeo piti vino iz pehara.
»Ja sam najbolji u svojoj generaciji, znaš«,
rekao je Serviliji, gledajući veselo kako se
Brut bori da se ne zagrcne i pritom se
rumeni.
Zvuk koraka naveo ih je da se okrenu i
pogledaju, i svi su skupa ustali da pozdrave
Julija. On je zauzeo mjesto na čelu stola i
dao im znak da sjednu. Poslužitelji su
donijeli nove posude i Brut mu je napunio
pehar vinom, smiješeći se kad je vidio kako
Julije podiže obrvu cijeneći kakvoću.
Razgovor je opet započeo i dok je tekao
Servilija je ulovila Julijev pogled i lagano
naklonila glavu. On je ponovio njezinu
kretnju, prihvativši je za stolom, a ona se
iznenadila primijetivši da je nesvjesno
odahnula.
Iz njega je izbijala moć koje se nije mogla
sjetiti iz prijašnjih susreta. Nije se
pridruživao smijehu, samo se smiješio na
najdrskije brbljarije. Kažnjavao je vino,
primijetila je Servilija, pijući ga kao da je
voda bez vidljivih posljedica, iako se na
njegovu vratu pojavilo neznatno rumenilo
koje je moglo biti i zbog večernje topline.
Veselost se brzo obnovila za stolom.
Drugarstvo među muškarcima bilo je
zarazno i nakon nekog vremena Servilija je
bila upletena sa svima drugima u priče i
šale. Kabera joj se drsko udvarao,
namigujući u neprikladnim trenutcima i
prisiljavajući je da otpuhuje od
zadovoljstva. Jednom je u smijehu
ponovno ulovila Julijev pogled, i učinilo joj
se da je vrijeme načas stalo, upozoravajući
na dublju stvarnost iza vesele fasade pri
jelu.
Julije ju je promatrao, iznenađujući se
stalno zbog učinka koji je ostavljala na
inače trijeznu skupu. Smijala se bez
prenavljanja i u tim trenutcima pitao se
kako je moguće da nije odmah primijetio
koliko je lijepa. Koža joj je bila tamna i
pjegava od sunca, a nos i brada malo
prejaki, ali ipak je imala nešto što ju je
odvajalo od drugih žena. Njegov
proračunati dio vidio je kako se njezina
pozornost prenosi na svakoga tko bi
progovorio, laskajući mu pokazanim
zanimanjem. Bila je žena koja voli
muškarce i oni su to osjećali. Julije lagano
potrese glavom. Uznemirila ga je njegova
reakcija prema njoj, ali bila je toliko
različita od Kornelije da mu nikakva
usporedba nije mutila misli.
Dugo vremena nije bio u ženskom društvu,
a i tada se to događalo samo ako bi ga Brut
uspio dovoljno napiti da više nije ni za što
mario. Servilija ga je podsjetila na svijet
izvan njegovih grubih vojničkih okupljanja.
S njom se osjećao nespretno, kao da je
izgubio ravnotežu. Odjednom mu je
sijevnula misao da mora paziti i držati je
dalje od sebe. Žena njezina iskustva mogla
bi ga lako živa pojesti.
Potresao je glavom da je razbistri, ljuteći se
na svoju slabost. Prva žena koja je nakon
tolikih mjeseci sjela za njihov stol, a on se
ponaša tek malo pribranije nego Oktavijan,
iako se nadao da njegove misli nisu tako
očevidne. Ako se vide, nikada ne će biti
kraja Brutovu podrugivanju. Zadrhtao je
zamišljajući tisuće podbadanja i čvrstom
kretnjom odgurnuo od sebe pehar s vinom.
18
Bez obzira na sve, ona vjerojatno ne će
pokazati zanimanje za prijatelja svoga sina.
Bilo je smiješno čak i razmatrati tu
pomisao.
Oktavijan je prekinuo Julijevo sanjarenje
kad je segnuo preko stola da Serviliji
ponudi posljednji zalogaj povrća. Mlađahni
Rimljanin je postao snažan i vješt pod
vodstvom Bruta i Domicija. Julije se pitao
hoće li se Oktavijan bojati šegrtâ u gradu
kao nekada. Sumnjao je u to. Činilo se da
mladić dobro uspijeva u društvu grubih
vojnika Desete legije te čak oponaša Brutov
hod, izazivajući smijeh kod njegova
prijatelja. Bio je još tako mlad, i Juliju je
bilo čudno kad je pomislio da se on oženio
kad je bio samo jednu godinu stariji od
njega.
»Jutros sam naučio novu lukavštinu,
gospodine«, reče Oktavijan ponosno.
Julije mu se nasmiješi. »Morat ćeš mi to
pokazati«, reče on, pruživši ruku da mu
razbaruši kosu.
Oktavijan je sav zasjao odgovarajući na taj
sitan znak pažnje. »Hoćeš li onda sutra s
nama vježbati?« upitao je pripremajući se za
razočaranje.
Julije odmahnu glavom. »Odlazim s
Renijem do rudnikâ zlata na nekoliko
dana«, reče on, »ali možda hoću kad se
vratim.«
Oktavijan se trsio da pokaže zadovoljstvo,
ali svi su mogli vidjeti da je to primio kao
glatko odbijanje. Julije se gotovo
predomislio, ali sumorno ga je raspoloženje
lako vratilo u prijašnje misli. Nitko od njih
ne razumije njegov rad. U njima je dječački
duh, a on sebi nije više mogao dopustiti
lagodnost toga nehaja. Zaboravivši raniju
odluku, Julije posegnu za peharom i iskapi
ga.
»Španjolski će kovač sutra početi raditi s
našim legionarima. Zar ne bi mogao
odgoditi to putovanje dok ne vidimo u što
si uložio novac?«
Julije se tako zagledao u njega da je svima
postalo neugodno.
»Ne, obavljene su pripreme«, rekao je,
nadolijevajući pehar i tiho psujući što je
pritom malo vina prolio po stolu. Julije se
namrštio na svoje ruke. Ima li u njima
drhtaja? Nije mogao znati. Kad se prilično
poljuljan razgovor nastavio, sve ih je
promatrao, tražeći neki znak da je
primijećena njegova slabost. Samo se
Kabera susreo s njegovim očima i starčevo
je lice bilo puno ljubaznosti. Julije je ispio
pehar, odjednom ljut na sve njih.
Servilija je zamočila prste u zdjelu s vodom
i njima nježno obrisala usta, i ta je kretnja
zadržala Julijevu pozornost iako nije bio
svjestan toga.
»Uživala sam u ovome, veoma mnogo, ali
putovanje je bilo zamorno«, rekla je
smiješeći se svima. »Ustat ću rano da
promatram tvoju vježbu, Oktavijane, ako
nemaš ništa protiv toga.«
»Naravno, dođi i gledaj«, reče Brut
blagonaklono. »Još ću za tebe spremiti
kočiju u konjušnicama. Ovo je raskošna
postaja, kad se usporedi s nekim drugima.
Zavoljet ćeš ovo mjesto.«
»Nađi dobra konja pa mi ne će trebati
kočija«, odgovori Servilija, primjećujući
bljesak u Julijevim očima dok je slušao tu
najavu. Muškarci su tako čudnovata
stvorenja, ali među njima još nije našla
onoga koji ne uživa u pomisli na lijepu ženu
na konju.
»Nadam se da vam moje djevojke ne će
poremetiti životnu kolotečinu. Sutra ću
potražiti stan u gradu. Laku noć, gospodo.
Generale.«
Ustali su s njom i ona je opet doživjela
neobične srhe uzbuđenja kad se susrela s
Julijevim pogledom.
19
Julije je krenuo na počinak malo poslije
njezina izlaska, ljuljaljući se lagano.
»Ostavio sam zapovijedi u tvojim
prostorijama, Brute, za vrijeme dok budem
na putu. Pobrini se da bude stražar kraj onih
djevojaka dok su u našoj skrbi. Laku noć.«
Napustio je prostoriju bez ijedne riječi više,
hodajući s pretjeranom ukočenosti čovjeka
koji pokušava sakriti učinak prevelike
količine vina u krvi. Na trenutak je
zavladala mučna tišina.
»Dobro je imati novo lice ovdje«, reče Brut
izbjegavajući oprezno teže teme. »Ona će
malo oživiti ovo mjesto. U posljednje je
vrijeme bilo previše mirno.«
Kabera tiho zazvižda sam za sebe. »Takva
žena… oko nje svi muškarci polude«, reče
blago, a zbog prizvuka u njegovu glasu Brut
se upitno zagleda u njega. Izraz na starčevu
licu bio je nepronicljiv dok je lagano klimao
glavom i posezao za peharom.
»Veoma je… dražesna«, složi se Domicije,
tražeći prikladnu riječ.
Brut otpuhnu. »Što ste očekivali pošto ste
vidjeli mene s mačem? Valjda nisam mogao
poteći od teglećega konja, zar ne?«
»Doista sam pomislio da u tvojem držanju
ima ženskih svojstava, da«, odgovori
Domicije, trljajući se zamišljeno po čelu.
»Da, sada to vidim. Ali njoj ipak to bolje
pristaje.«
»To je muška dražest u meni, Domicije,
muška. Jako sam sretan što ću ti je sutra
opet pokazati.« Na Brutovo se lice vratio
stari smiješak dok je žmirio zbog hinjene
uvrede.
»Ima li u meni muške dražesti, Domicije?«
upita Oktavijan.
Domicije polagano kimnu, na svoj nehajan
način. »Ima, naravno, mladiću. Samo se
Brut bori kao žena.«
Brut zaurla kroz smijeh i baci tanjur na
Domicija koji se lako izmaknuo. Tanjur je
pao na kameni pod i svi su se komično
ukočili prije nego što se napetost opet
pretopila u šalu.
»Zašto tvoja majka želi kuću u gradu?« upita
Oktavijan.
Brut ga oštro pogleda, odjednom rastužen
što mora oskvrnuti njegovu nevinost. »Zbog
posla, mladiću. Mislim da će njezine
djevojke uskoro zabavljati legiju.«
Oktavijan je na trenutak zbunjeno gledao
oko sebe, zatim mu je zasjalo lice. Svi su ga
napeto gledali.
»Hoće li naplaćivati punu cijenu onomu tko
je moje dobi, što mislite?« rekao je
Oktavijan. Brut je bacio drugi tanjur u
njegovu smjeru, pogodivši Kaberu.
Ležeći na uskoj slamarici u sobi iznad njih,
Julije je čuo njihov smijeh i čvrsto je stisnuo
oči u mraku.
3. POGLAVLJE
Servilija je začas zavoljela gradić Valenciju.
Ulice su bile čiste i dade ime, iako je to Serviliji pričinilo više
vrvjele su narodom. Grad je odisao nekim
obiljem od kojega su je svrbjeli dlanovi.
Ipak, unatoč znakovima bogatstva, u njemu
se osjećala svježina koju je njezin drevni
grad izgubio prije mnogo stoljeća. Bio je to
neviniji grad. I pronalaženje prave zgrade
bilo je lakše nego što je očekivala. Nije bilo
službenikâ koje treba privatno potplatiti
prije nego što se potpišu dokumenti; radilo
se jednostavno o tome da se nađe
odgovarajuće mjesto i da se trenutni vlasnik
isplati u zlatu. Bilo je to osvježenje nakon
rimske birokracije, a vojnici koje je Brut
poslao s njom bili su sposobni pokazati joj
tri moguće lokacije čim je to zatražila. Prve
su dvije bile blizu mora i vjerojatno bi
privukle više lučkih radnika nego što bi ona
željela. Treća je bila savršena.
U mirnoj ulici blizu tržnice i daleko od
pristaništa, prostrana građevina s otvorena za poslovanje, i Servilija je
dojmljivim pročeljem od bijela kamena i
bjelogorična drveta. Servilija je odavno bila
20
upoznata s potrebom da se svijetu pokazuje
ugodna vanjština. Bilo je sumornih kućica
u zabačenim dijelovima grada gdje su
udovice i kurve ostvarivale malu dodatnu
zaradu na svojim leđima, ali zgrada kakvu
je ona željela privlačit će dostojanstvenike i
časnike iz legije i u skladu s tim biti skuplja.
Kraj toliko novih kuća što ih je podizala
Deseta, Servilija je osjetila da bi vlasnik
mogao biti pod pritiskom, pa je konačna
cijena bila uistinu povoljna, čak i s budućim
pokućstvom i opremom. Nešto je od toga
trebalo poslati brodom iz Rima, iako je brz
obilazak mjesnih krojačica donio niz
manjih pologa i sklopljenih poslova.
Postavši vlasnicom kuće, platila je trgovcu
koji je isplovljavao da uzme popis njezinih
narudžbi iz Rima. Trebat će još barem četiri
žene i Servilija je brižno navela njihova
svojstva. Bilo je važno steći dobar glas
izvrsnim uslugama.
Nakon tri dana preostalo je samo da se kući
nevolja nego što je očekivala. Premda nije
bilo jasnih zakonskih propisa, Servilija je
instinktivno znala da to mora biti nešto
diskretno ali sugestivno. Nimalo ne bi bilo
dobro nazvati je »Kućom ovnova« ili slično.
Naposljetku ju je Angelina iznenadila
svojim prijedlogom. »Zlatna ruka« bilo je
dovoljno erotično bez prizvuka sirovosti i
Servilija se pitala nije li Angelinu na tu
pomisao navela njezina svijetla kosa. Kad
je pristala na to ime, Angelina je poskočila
i poljubila je u oba obraza. Djevojka je
znala biti predivna kad su stvari tekle po
njezinoj želji, o tome nije bilo sumnje.
Trećega jutra nakon ulaska u grad, Servilija
je promatrala krasno nacrtan znak obješen
o željezne kuke i nasmiješila se kad je
nekolicina iz Desete bučno pozdravila taj
prizor. Oni će pronijeti glas da je kuća
očekivala da će prva noć imati velik promet.
Poslije toga budućnost će biti osigurana i
ona se pouzdano nadala da će za nekoliko
mjeseci moći nekom drugom prepustiti
upravu. Bilo je primamljivo pomisliti da bi
slične ustanove mogla osnovati u svakom
španjolskom gradu. Najfinije djevojke i
osjećaj Rima. Tržište je tu, novac će se
slijevati u njezine škrinje.
Servilija se okrenu prema čuvarima i
nasmiješi im se.
»Nadam se da ćete dobiti propusnice za
večeras?« reče ona vedro.
Oni se međusobno pogledaše, svjesni da je
straža u pristaništu odjednom postala važan
čimbenik u njihovim novčarkama.
»Možda bi se tvoj sin mogao za nas zauzeti,
gospo«, odgovori časnik.
Servilija se na to namrštila. Iako nisu o
tome otvoreno govorili, slutila je da je
Brutu nemalo neugodno zbog njezina
posla. Pitala se zapravo je li Juliju rečeno o
novoj kući i što on misli o tome. Možda nije
ništa čuo o njezinim planovima daleko na
jugu kod svojih rudnika, iako nije vidjela
zbog čega bi joj mogao zamjeriti.
Servilija je nehajno prešla rukom preko grla
dok je razmišljala o njemu. Danas se morao
vratiti. Vjerojatno u tom času jede u vojarni,
pa ako ona krene bez odgađanja, mogla bi
se vratiti u utvrdu prije nego što dan bude
na izmaku.
»Trebat će mi stalni čuvari za kuću«, reče
časniku kad joj je to palo na pamet. »Ako
želiš, zamolit ću generala da tebe postavi
ovdje. Uostalom, ja sam građanka Rima.«
Stražari su se međusobno pogledali s crnim
slutnjama. Koliko god ta ideja izgledala
čudesno, pomisao da bi Cezar čuo njihova
imena u zahtjevu da čuvaju bludilište bila je
dovoljna da ugasi žar svakoga muškarca.
Nevoljko su svi odmahnuli glavom.
»Mislim da bi njemu ovdje više odgovarali
domaći ljudi kao čuvari«, reče časnik
naposljetku.
21
Servilija uze uzde svoga konja iz ruku
jednog vojnika i vinu se u sedlo. Štitnici za
noge bili su joj malko široki, ali suknja ili
stola nisu bile nimalo prikladne za jahanje.
»Uzjašite, momci. Poći ću i upitati ga, pa
ćemo vidjeti«, reče ona okrećući konja i
podbadajući ga u lagan galop. Kopita su
glasno zabubnjala po ulici i žene su u
susjedstvu podignule obrve gledajući čudnu
Rimljanku koja je jahala poput vojnika.
Julije se pozdravljao s postarijim
Španjolcem na kapiji kad je Servilija
dojahala do utvrde. Danju su vrata bila
otvorena i stražari su samo kimnuli i prošli
ravno u dvorište. Njezini su pratioci iz
grada smjesta poveli konje da ih napoje i
nahrane, ostavivši nju samu. Pokazuje se
da je iznimno korisno biti Brutova majka,
primijetila je.
»Htjela bih s tobom govoriti, generale, ako
smijem«, doviknula je, vodeći konja prema
njima dvojici.
Julije se namrštio jedva skrivajući ljutnju.
»Ovo je gradonačelnik Del Subió, Servilija.
Bojim se da za tebe danas popodne nemam
vremena. Možda sutra.«
Okrenuo se da povede postarijeg čovjeka u
glavnu zgradu, a Servilija je brzo nastavila
govoriti, dobacivši gradonačelniku kratak
osmijeh.
»Razmišljala sam da odjašem do okolnih
gradića, generale. Možeš li mi preporučiti
kojim putem?«
Julije se okrenuo prema gradonačelniku.
»Molim te, samo jedan čas«, rekao je.
Del Subió se naklonio pogledavši Serviliju
ispod čekinjastih obrva. Da je on rimski
general, ne bi takvu ljepoticu ostavio da se
sama duri. I u svojoj poodmakloj dobi Del
Subió je cijenio krasne žene, pa se začudio
Julijevoj ljutnji.
Julije pristupi Serviliji.
»Ova brda nisu posvema sigurna. Ima hulja
i putnika koji će te istog časa napasti. Budeš
li imala sreće, samo će ti oteti konja i
ostaviti te da se vratiš pješice.«
Izrekavši upozorenje, pokušao se vratiti ka
gradonačelniku.
»Možda bi mi se onda ti volio pridružiti,
radi zaštite?« reče Servilija nježno.
On se ukočio, gledajući je u oči. Srce mu je
zalupalo u prsima od misli prije nego što se
svladao. Nju nije lako odbiti, ali njegovo je
poslijepodne ispunjeno poslom. Očima je
pretražio dvorište i opazio Oktavijana koji
je izlazio iz konjušnica. Julije oštro
zazvižda da privuče mladićevu pažnju.
»Oktavijane. Osedlaj konja za sebe. Služba
pratnje.«
Oktavijan pozdravi i nestade opet u tami
konjušnica.
Julije bezizražajno pogleda Serviliju, kao da
je već zaboravio njihov razgovor.
»Hvala«, rekla je, ali on joj nije odgovorio
dok je odvodio Del Subióa u zgradu.
Kad se Oktavijan opet pojavio, već je jahao
i morao se nisko sagnuti u sedlu da prođe
ispod luka na vratima konjušnice. Njegov je
smiješak iščeznuo kad je vidio izraz
Servilijina lica dok se hvatala za obluk i
prebacivala nogu preko sedla. Nikada ju
nije vidio srditu i sada je zbog gnjeva u
očima bila još ljepša. Ne kazavši mu ni
riječi, smjesta je projurila kroz kapiju
galopom, prisilivši stražare da se maknu u
stranu kako ih ne bi oborila s nogu.
Raširivši oči od iznenađenja, Oktavijan je
pojurio za njom.
Jahala je žestoko čitavu milju prije nego što
je uzdom potaknula konja na umjereniji trk.
Oktavijan je smanjio razmak i jahao
naporedo s njom, nesvjesno pokazujući
vještinu dok se točno usklađivao s njezinim
korakom. Dobro rukuje konjem, primijetio
je okom iskusna konjanika. Mali trzaji uzde
vodili su zadahtala konja lijevo i desno oko
zapreka, i jednom ga je nagnala da preskoči
22
palo drvo, uzdižući se u sedlu i spustivši se
natrag bez potresa.
Oktavijan je bio očaran i rekao je u sebi da
ne će progovoriti dok ne nađe nešto
dovoljno zrelo i zanimljivo da se kaže.
Nadahnuće mu nije dolazilo, ali činilo se da
ona želi nastaviti šutnju i usredotočiti se na
jahanje dajući oduška gnjevu zbog Julijeve
osornosti. Naposljetku je zaustavila konja,
lagano zadihana. Dopustila je Oktavijanu
da joj se približi i nasmiješila mu se.
»Brut kaže da si s Julijem u srodstvu. Pričaj
mi o tome.«
Oktavijan je uzvratio smiješak, nemoćan da
se odupre njezinim čarima ili da se upita o
njezinim razlozima.
Julije je otpustio posljednjeg molitelja prije
sat vremena i stajao je sam na prozoru koji
gleda na brda. Potpisao je naređenja da se
zaposli još tisuću ljudi u rudnicima i
odobrio naknadu trojici ljudi čiju su zemlju
obuhvatile nove građevine na obali. Koliko
je još drugih sastanaka bilo? Deset? Ruka ga
je boljela od pisama koja je napisao i lagano
ju je masirao drugom rukom dok je stajao i
čekao. Njegov je posljednji pisar otišao u
mirovinu prije mjesec dana i on je bolno
osjećao njegov gubitak. Oklop mu je visio
na drvenu stalku kraj radnoga stola, a noćni
zrak je bio pravo osvježenje pireći po tunici
koja je pocrnjela od znoja. Zijevnuo je i
grubo protrljao lice. Smračivalo se, ali
Oktavijan i Servilija još su bili negdje vani.
Pitao se je li sposobna zadržati mladića
dokasno na putu samo da njega zabrine, ili
im se pak nešto desilo. Možda je koji konj
počeo hramati pa ga je trebalo voditi do
utvrde.
Julije lagano šmrknu. To bi bila dobra
lekcija, ako je tako. Kad se skrene s putova,
zemljište je krševito i divlje. Konj lako može
slomiti nogu, naročito u večernjem
sumraku kad tama skriva rupe i životinjske
logove.
Smiješno je bilo što se brine. Dvaput je i on je odjednom postao svjestan mraka u
izgubio strpljenje i odmaknuo se krupnim sobi.
koracima od prozora, ali dok je u mislima »Brut će se pitati gdje si«, reče on.
prebirao sutrašnje dužnosti, zatekao se kako
»Da, on se ponaša veoma zaštitnički«,
polagano opet prilazi pogledu na brda,
odgovori ona. Okrenula se da pođe i on je
tražeći ih. Da nema povjetarca, soba bi
gotovo pružio za njom ruku, promatrajući
možda bila zagušljiva, rekao je sam sebi,
je zbunjeno dok je koračala dugačkom
previše umoran da bi povjerovao u
sobom.
samoobmane.
»Ne bih bio… ni pomislio da ti treba mnogo
Kad se sunce pretvorilo u crvenu crtu iznad
zaštite«, promrmljao je. Nije zapravo htio
planina, čuo je topot kopita u dvorištu i bez
da ona to čuje, ali vidio je da se nasmiješila
žurbe odmaknuo se od prozora da ne bi bio
prije nego što su se za njom zatvorila vrata,
viđen. Tko je ta žena da ga ispunjava
dok su se njegove misli kovitlale u vrtlogu.
tolikom nelagodom? Pitao se koliko će im
Polagano je odahnuo, tresući glavom dok
dugo trebati da istimare i napoje konje prije
se čudio svojem ponašanju. Osjećao se kao
nego što uđu u kuću. Hoće li se opet
da na njega netko vreba, ali nije mu bilo
pridružiti časnicima za stolom? Bio je
neugodno. Njegov umor kao da je iščeznuo
gladan, ali nije htio zabavljati gošću. pa je pomislio kako bi se na koncu konca
Naredit će da mu hranu pošalju gore, i… mogao pridružiti časnicima za večerom.
Tiho kucanje na vratima prekinulo je Vrata su se opet otvorila i on je pogledao da
njegove misli, i on se trgnuo. Znao je da će je vidi, još je bila ondje.
to biti ona još dok je čistio grlo da bi
»Hoćeš li sutra sa mnom poći na jahanje?«
uzviknuo »Naprijed!«
upitala je. »Oktavijan kaže da ti najbolje
Servilija je otvorila vrata i ušla u sobu. Kosa poznaješ okolicu.«
joj je bila raskuštrana poslije jahanja i obraz
joj je bio uprljan zemljom. Mirisala je na Lagano je kimnuo, nije se mogao prisjetiti
slamu i konje i on je oćutio kako mu se koje je sastanke predvidio niti mu je bilo do
njih naročito stalo. Koliko je prošlo
osjetila razbuđuju dok je gleda. Još je bila
vremena od njegova posljednjeg slobodna
ljuta, to je vidio pribirući odlučnost da joj
dana?
uskrati što god je došla tražiti. Bilo je uistinu
previše što je ušla a da se uopće nije »U redu, Servilija. Sutra ujutro«, rekao je.
najavila. Što je radio stražar dolje? Je li Ona se tada osmjehnula bez odgovora,
čovjek zaspao? Čut će on svoje kad ta žena zatvarajući bešumno vrata iza sebe.
ode, zakleo se Julije u sebi. Pričekao je trenutak dok nije čuo njezin lak
Servilija bez riječi zakorači drvenim podom korak niza stube i zatim se opustio.
Iznenadio se kad je spoznao da se veseli
prema njemu. Prije nego što je mogao išta
sutrašnjem jahanju.
učiniti, stavila mu je ruku na prsi i osjetila
kako mu srce lupa ispod tkanine. Kad je danje svjetlo zgasnulo, peć je
pretvorila radionicu u mjesto ispunjeno
»Još je toplo, dakle. Počinjala sam se
vatrom i sjenama. Jedino je osvjetljenje
čuditi«, reče ona blago. U glasu joj je bilo
dolazilo iz vignja i žar je obasjavao rimske
prisnosti koja ga je uznemirila ali nekako
kovače dok su nestrpljivo čekali da se
nije mogao oćutjeti ljutnju koju je očekivao.
otkrije tajna tvrdoga željeza. Julije je platio
Osjećao je mjesto gdje je ležala njezina
čitavo bogatstvo u zlatu da ih pouči
ruka, kao da je ostavila vidljiv trag dodira.
španjolski majstor, ali to nije bilo nešto što
Gledala ga je u lice, stojeći vrlo blizu njega,
23
se može predati u ciglom trenutku, čak ni u
jednom danu. Na njihovo očajanje Cavallo
ih je vodio kroz čitav postupak, korak po
korak. Isprva su se opirali što se prema
njima ponašao kao da su šegrti, ali onda su
iskusniji među njima vidjeli kako je
Španjolac dosljedan u svakom dijelu svoje
vještine i počeli su slušati. Na njegovu su
zapovijed prva četiri dana cijepali
čempresovo i johino drvo i cjepanice slagali
ispod gline u jami velikoj poput kuće. Kad
se drvo pougljenilo, pokazao im je peć s
rudačom i poučio ih kako se ispire grubo
kamenje prije nego što se zapečati ugljenom
da bi čisto gorjelo.
Svi su oni voljeli svoj zanat, i potkraj petog
dana bili su veoma uzbuđeni kad je Cavallo
prinio k peći grumen željeza i izlio ga
rastopljena u glinene kalupe, da bi
naposljetku iskrenuo teške metalne šipke
pred njih na radnu klupu da ih ispitaju.
»Johino drvo gori hladnije nego većina
drugih i usporuje promjene. Zbog toga
kovina postaje tvrđa jer većim dijelom upija
ugljen, ali to je samo dio toga«, rekao im je,
ubacujući jednu šipku u svijetložuti plamen
svoga vignja. Bilo je jedva mjesta da se dvije
šipke zagrijavaju u isto vrijeme, pa su se
sjatili oko druge, oponašajući svaku kretnju
i uputu koju im je davao. Nabijena
radionica nije ih mogla sve primiti, pa su na
smjenu ulazili i izlazili na hladni večernji
zrak. Samo je Renije stajao cijelo vrijeme
kao promatrač, šutke zapažajući svaki
stupanj postupka, dok mu se s čela slijevalo
dovoljno znoja da ga zaslijepi.
I on je bio očaran. Iako se služio mačevima
otkad je postao zreo, nikada nije gledao
kako se prave, i zbog toga je cijenio vještinu
stamenih ljudi koji zemlju pretvaraju u
blistave oštrice.
Cavallo se poslužio čekićem da šipku
preoblikuje u mač, zagrijavajući je
uzastopce dok šiljak nije počeo sličiti na crn
gladius, pod korom nečistoće. Dio vještine
24
očitovao se u procjenjivaju temperature po
boji pri izlasku šipke iz ognja. Svaki put kad
se mač užario do točna stupnja vreline,
Cavallo ga je podignuo da vide preljev
žutila prije nego što bi iščeznulo. Polijegao
je smekšanu kovinu i udarao dok je na njoj
cvrčao njegov znoj, padajući u krupnim
kapima da bi nestao pri dodiru.
Njihova se šipka uspoređivala s njegovom
u svakom trenutku, i kad je mjesec ogranuo,
Cavallo je zadovoljno kimnuo Rimljanima.
Njegovi su sinovi zapalili plitko zemljano
korito puno ugljena i dugačko poput
čovjeka, i prije nego što je uklonjen s njega
poklopac ono se žarilo svijetlo kao viganj.
Dok mu se mač opet grijao, Cavallo je
pokazao na niz kožnih pregača o
klinovima. Nespretno ih je bilo nositi, jer su
bile debele i ukrućene od starosti. Pokrivale
su čitavo tijelo od vrata do stopala,
ostavljajući slobodne samo ruke. Smiješio
se dok su ih oni navlačili na se, već sviknuti
na to da slijede njegove upute bez
pogovora.
»Trebat će vam zaštita«, rekao im je dok su
se mučili hodajući u pregačama koje su im
smetale. Na njegov znak sinovi mu se
poslužiše mašama da podignu poklopac s
korita s drvenim ugljenom, a Cavallo
izvuče žutu oštricu iz peći. Rimski se kovači
naguraše bliže znajući da gledaju stupanj
obrade koji nisu prepoznali. Renije se
morao odmaknuti zbog iznenadna
toplinskog vala te je izduživao vrat da vidi
što se događa.
U bijeloj vrelini ugljena Cavallo je ponovno
udarao čekićem po oštrici, šaljući iskre i
uskovitlane plamičke vatre u zrak. Jedan
mu je pao na kosu i on je rukom automatski
ugasio plamen. Neprestano je okretao
oštricu, dok mu se čekić dizao i spuštao s
manje snage nego u prvim udarcima.
Zveket je bio gotovo nježan, ali svi su mogli
vidjeti kako se ugljen lijepi uz kovinu u
crnim ljuskama.
»Ovdje moramo biti brzi. Ne smije se
previše ohladiti prije kaljenja. Gledajte
boju… Sada!«
Cavallov se glas smekšao, oči mu se
ispunile ljubavlju prema kovini. Dok je
crvenilo tamnjelo, podignuo je maše i
gurnuo mač u vjedro vode uz grgoljanje
pare koja je ispunila malu radionicu.
»Zatim natrag u vrelinu. Najvažniji stupanj
obrade. Ako sada pogrješno procijenite
boju, mač će biti loman i neuporabljiv.
Morate naučiti preljeve ili će vam biti
uzalud sve što ste naučili. Ja bih rekao da je
to boja krvi stare jedan dan, ali morate sami
naći vlastit način pamćenja i usaditi ga u
mozak.«
Drugi je mač bio spreman i on je ponovio
udaranje po njemu u koritu s ugljenom,
ponovno raspršujući žarko ugljevlje po
zraku. Do tada je već bilo dostatno jasno
zašto su morali nositi kožne pregače. Jedan
je Rimljanin stenjao od muke kad mu se
ognjeni ugarak zaustavio na ramenu prije
nego što ga je uspio stresti sa sebe.
Mačeve su opet užarili gurajući ih još četiri
puta u žar prije nego što je Cavallo napokon
kimnuo. Svi su u radionici bili znojni i
praktički slijepi od magle zasićene vlagom.
Samo su oštrice sijevale kroz paru, dok je
zrak gorio od vrućine na njihovu tragu.
Zora je vani obasjavala planine iako oni
nisu mogli vidjeti svjetla. Svi su zurili u peć
tako dugo da im je sve što bi pogledali bilo
tamno.
Cavallovi su sinovi pokrili zemljano korito
i odvukli ga natrag do zida. Dok su
Rimljani teško disali i otirali znoj iz očiju,
Cavallo je zatvorio viganj i uklonio
mijehove iz rupa za zrak, vješajući ih
uredno na kuke da budu spremni za
sljedeću uporabu. Vrućina je i dalje bila
tegobna, ali zavladao je osjećaj da sve ide
kraju kad ih je pogledao držeći crnu oštricu
u svakoj ruci, dok su mu prsti bili omotani
25
oko tanka šiljka koji će se usaditi u držak
prije uporabe.
Oštrice su bile bez sjaja i grubo si izgledale.
Iako je kovao jednu i drugu služeći se samo
okom, bile su potpuno jednake po dužini i
širini, a kad su se dovoljno ohladile da bi se
mogle dodavati naokolo, rimski su kovači u
svakoj osjetili istu ravnotežu. Potvrđivali su
vještinu klimanjem glave i nisu više bili
kivni što troše vrijeme daleko od svojih
vignjeva. Svaki je shvatio da su dobili nešto
vrijedno i smiješili su se kao djeca
odmjeravajući težinu golih oštrica.
I Renije je s njima došao na red, iako nije
imao iskustva da bi mogao procijeniti
težinu bez drška. Oštrice su dobivene iz
španjolske zemlje, i on je povlačio prstom
po gruboj kovini, nadajući se kako će biti
sposoban navesti Julija da shvati slavu toga
trenutka.
»Korito s drvenim ugljenom daje im tvrdu
koru preko meke srži. Ove oštrice ne će
puknuti u borbi, osim ako u njima ne
zaostane nečistoće ili ako ih kalite pri
pogrješnoj boji«, ponosno je rekao Cavallo
usiljenim glasom. Uzeo je oštrice od
rimskih kovača i dao im znak da se
odmaknu. Zatim je jednom i drugom
snažno udario po rubu nakovnja, izazvavši
duboke zvukove kao da je zaječalo jutarnje
zvono. Mačevi su ostali čitavi i on je
zadovoljno smirivao pojačano disanje.
»Ubijat će ljude, ovi mačevi. Oni će smrt
pretvarati u umjetnost.« Govorio je s
poštovanjem i oni su ga razumjeli. »Počinje
novi dan, gospodo. Vaš ugljen će biti
spreman oko podne i vratit ćete se k svojim
vignjevima da napravite uzorke novih
mačeva. Ja ću ih htjeti vidjeti, sve vaše
mačeve, za recimo… tri dana. Ostavite ih
bez držaka, ja ću ih s vama izraditi. A sada,
idem u krevet.«
Prosijedi rimski kovači promrmljali su
zahvale i nahrupili van iz radionice,
osvrćući se čeznutljivo prema oštricama
koje su načinili te noći.
4. POGLAVLJE
Pompej i Kras ustadoše sa sjedala u
hladovini da pozdrave okupljeni narod.
Posjetitelji utrka u krcatom gledalištu klicali
su svojim konzulima u valovima bučna
uzbuđenja koje je odjekivalo i potresalo
Circus maximus. Pompej je podignuo ruku,
a Kras im se blago smiješio uživajući u
pozornosti. On ju je zaslužio, pomislio je,
nakon toliko potrošena zlata. Svi keramički
kipići umjesto ulaznica imali su utisnuta
imena dvojice konzula, i premda su se
besplatno dijelili, Kras je čuo da su bili
dobri kao novac tjednima uoči toga
događaja. Mnogi od onih koji su sjedili
čekajući prvu utrku masno su platili tu
povlasticu. Uvijek mu se sviđalo kako puk
može čak i darove pretvoriti u mogućnost
zarade.
Vrijeme je bilo lijepo i samo su laki
pramenovi oblaka klizili svojom dugačkom
stazom dok se gomila smještala i vikala
kladeći se između sebe. U klupama je
vladalo uzbuđenje i Kras je primijetio kako
je malo obitelji nazočno. Bila je tužna
životna činjenica da su se utrke često kvarile
zbog tučnjava u jeftinijim redovima, jer su
se ljudi svađali oko gubitaka. Ni mjesec
dana prije Cirkus su morali isprazniti
legionari koji su pozvani da uspostave red.
Pet je ljudi poginulo u manjoj pobuni kad je
favorit izgubio u posljednjoj utrci toga
dana.
Kras se namrštio zbog te misli, nadajući se
da se nemio događaj ne će ponoviti.
Uspravio se na sjedalu da vidi položaje
Pompejevih vojnika na ulazima i glavnim
prolazima. To je dovoljno da zaplaši sve
osim najdrskijih, ponadao se. Nije želio da
se njegova konzularna godina pamti po
26
građanskim nemirima. Kako su stvari
stajale, njegova potpora kandidatima na
sljedećim izborima bit će još uvelike
vrijedna. Iako još nije prošlo ni pola roka
njegove službe, strane su se u Senatu
mijenjale kad su oni koji su se nadali
najvišim položajima počeli isticati svoja
imena. Bila je to najveća igra u Rimu i Kras
je znao da će naklonosti koje uspije
pridobiti biti moćan novac tijekom sljedeće
godine, ako ne i mnogo dulje.
Kras pogleda čovjeka s kojim je dijelio
konzulsku čast, pitajući se razmišlja li i
Pompej o budućnosti. Kada god je dolazio
u napast da prokune zakon koji ih je
ograničavao, tješio se činjenicom da je i
Pompej slično vezan. Rim ne će dopustiti
da se neki novi Marije neprestano bira za
konzula. Ti divlji dani su prošli sa Sulinom
sjenom i građanskim ratom. Ipak ništa nije
sprječavalo Pompeja da uzgaja vlastite
favorite koji će ga naslijediti.
Kras je požalio što se ne može otresti
osjećaja nedoraslosti koji ga je opsjedao kad
god je bio u društvu s Pompejem. Za razliku
od njegovih oštrih crta, Pompej je izgledao
kako bi se očekivalo da izgleda konzul, sa
snažnim licem i blago prosijedom kosom.
Kras se u sebi pitao ne pomaže li toj
dostojanstvenoj slici malo bijelog pudera na
sljepoočnicama. Čak i sjedeći pokraj njega
nije mogao biti siguran.
Kao da mu bogovi nisu dovoljno dali, činilo
se da Pompej ima njihov blagoslov i u
vojnim pothvatima. Obećao je narodu da će
uništiti gusare na moru i za samo nekoliko
mjeseci rimska je flota očistila Mare
Internum od tih grabežljivaca. I trgovina je
procvjetala kako je Pompej obećao. Nitko u
gradu nije zahvaljivao Krasu što je
financirao pohod ili što je pretrpio gubitak
brodova koji nisu preživjeli bitke. Naprotiv,
morao je još više bacati zlata pred pučane
da ga ne bi zaboravili, dok se Pompej
mogao spokojno odmarati praćen njihovim
obožavanjem.
Kras je lupkao prstima jedne ruke po drugoj
dok je razmišljao. Rimski građani poštuju
samo ono što mogu vidjeti. Ako podigne
vlastitu legiju da vojnici krstare ulicama,
blagoslivat će ga svaki put kad neki njegov
čovjek uhvati lopova ili prekine tučnjavu.
Znao je da ga Pompej nikada ne će smatrati
jednakim dok ne bude imao legiju. Nije to
bila nova ideja, ali suzdržavao se od
pobijanja novoga stijega na Marsovoj
poljani. Uvijek je u dubini osjećao strah da
Pompej ima pravo u svojoj procjeni. Kojim
se pobjedama za Rim može Kras podičiti?
Bez obzira na to u kakve ih sjajne oklope
zaodjenuo, legiju mora netko dobro voditi,
i dok se činilo da to Pompej čini bez ikakva
napora, pomisao na još jedno poniženje
predstavljala je više nego što bi Kras mogao
podnijeti.
Ratovanje protiv Spartaka bilo je dovoljno
loše, pomislio je ojađeno. Bio je siguran da
mu se još smiju što je podignuo zid preko
»nožnog palca« Italije. Nitko iz Senata nije
to javno spomenuo, ali glas se prosuo preko
vojnika i doušnici mu su javljali da je i dalje
predmet smijeha među brbljavim gradskim
pučanstvom. Pompej mu je rekao da to
ništa ne znači, ali lako je njemu bilo biti
zadovoljan sam sa sobom. Tko god bude
izabran potkraj godine, Pompej će i dalje
biti snaga u Senatu. Kras bi volio da i sam
bude tako siguran u svoj položaj.
Obojica su promatrala kako je donijeto
sedam drvenih jaja na središnju okosnicu
staze. Na početku svakoga kruga jedno će
se ukloniti dok će posljednje dati znak za
mahnitost borbe kojom se okončava svaka
utrka.
Kad se obred prije utrka primaknuo
zaključenju, Kras je dao znak iza sebe i
otmjeno odjeven rob stupio je naprijed da
prenese njegove oklade. Iako je Pompej
prezirao tu mogućnost, Kras je proveo
27
koristan sat s momčadima i njihovim
konjima u mračnim konjušnicama ispod
gledališta. Smatrao je sebe dobrim
procjeniteljem i mislio je da je zaprega
španjolskih bijelaca pod Paulom
nezaustavljiva. Oklijevao je dok je rob
čekao da prenese njegove oklade svojim
gospodarima. Dolina između brjegova
obično je bila savršena za konje koji vole
meku stazu, ali malo je kiše palo prošloga
tjedna i mogao je vidjeti kovitlace prašine
na tlu ispod konzularne lože. Usta su mu
bila suha dok je donosio odluku. Paulo je
pouzdan a bogovi vole kockara. Ovo je
njegov dan, uostalom.
»Tri sestercija na Paulovu zapregu«, reče on
nakon duge stanke. Rob kimnu, ali kad se
okrenuo, Kras ga koščatim prstima zgrabi
za mišicu. »Ne, samo dva. Staza je prilično
suha.«
Kad je čovjek otišao, Kras osjeti kako mu se
Pompej smješka.
»Doista ne znam zašto se kladiš«, rekao je
Pompej. »Ti si valjda najbogatiji čovjek u
Rimu, ali tvoja oklada je sigurno manja od
polovice oklada u gledalištu. Što su tebi dva
sestercija? Pehar vina?«
Kras šmrknu zbog teme koju je već prije
čuo. Pompej je uživao da ga pecka, ali opet
će doći proseći zlato kad bude morao
poduprijeti svoje dragocjene legije. To je
bio tajni užitak starijeg čovjeka, iako se
pitao je li Pompej ikada na to pomislio. Da
je Kras na njegovu mjestu, to bi mu bilo kao
lagano trovanje, ali Pompej nikada nije
mijenjao svoje veselo ponašanje. Čovjek ne
razumije dostojanstvo bogatstva, nimalo.
»Konj može uganuti nogu ili vozač može
pasti u svakoj utrci. Zar od mene očekuješ
da razbacujem zlato na puku slučajnost?«
Rob se vratio i pružio Krasu potvrdu koju je
ovaj čvrsto stisnuo. Pompej ga je pogledao
blijedim očima u kojima se vidjelo gađenje,
ali Kras je hinio da to ne primjećuje.
»Osim Paula, tko još vozi u prvoj utrci?«
upita Pompej roba.
»Još trojica, gospodaru. Nova zaprega iz
Tracije, Dacije iz Mutine i još jedna
zaprega koja je stigla iz Španjolske. Kažu da
su konji iz Španjolske prošli kroz oluju koja
ih je uznemirila. Trenutno većina novca ide
na Dacija.«
Kras se oštro zagleda u čovjeka. »To nisi
prije spomenuo«, obrecnu se on. »I Paulo je
doveo konje iz Španjolske. Jesu li se patili
na istom brodu?«
»To ne znam, gospodaru«, odgovori rob
prignuvši glavu.
Kras se zacrvenio razmišljajući bi li
povukao okladu prije nego što počne utrka.
Ne, ne će to učiniti pred Pompejem, osim
ako ne nađe izliku da ode na nekoliko
trenutaka.
Pompej se nasmiješio zbog nove konzulove
neugodnosti. »Imat ću povjerenja u narod.
Stotinu zlatnika na Dacija«, reče on.
Rob nije ni trepnuo na svotu koja je
premašivala njegovu prodajnu cijenu.
»Sigurno, gospodaru. Donijet ću ti
potvrdu.« Zastao je načas iščekujući u tišini,
ali Kras ga je samo poprijeko pogledao.
»Brzo, utrka samo što nije počela«, dodade
Pompej, poslavši roba da potrči. Vidio je
kako se dvojica stjegonoša primiču
dugačkom brončanom rogu na rubu staze.
Gomila je klicanjem pozdravila razlijeganje
zvuka i vrata konjušnica su se otvorila.
Prvi je izišao Rimljanin, Dacije, a laka su
mu kola vukli crni konji. Kras se uzvrpoljio
zapažajući bahato držanje i ravnotežu
čovjeka dok je upravljao svojom zapregom
zaokrenuvši je glatko u vožnji do početne
crte. Čovjek je bio nizak i zdepast i gomila
mu je divlje klicala. Naklonio se prema
konzularnoj loži i Pompej je ustao da mu
uzvrati pozdrav. Kras je učinio to isto, ali
Dacije se već bio okrenuo na drugu stranu
da dovrši pripreme.
28
»Izgleda gladno danas, Krase. Njegovi
konji grizu žvale«, reče Pompej veselo
svojem kolegi.
Kras se nije na nj obazreo, promatrao je
sljedeću zapregu na pijesku. Bio je to trački
natjecatelj, obilježen zelenom bojom.
Bradat vozač bio je neiskusan i malo je
gledatelja stavilo novac na njega. Ipak su
mu dužno klicali, premda su mnogi već
izvijali vratove da vide kako posljednje
dvije zaprege izlaze iz mračnih konjušnica.
Paulo je pucnuo dugačkim uzdama iznad
svojih španjolskih konja kad su dotutnjali
na sunce. Kras je udario šakom po ogradi
kad ih je ugledao.
»Dacije će se morati potruditi da ove
pobijedi. Pogledaj u kakvu su stanju,
Pompeju. Veličanstveni su.«
Paulo je izgledao samopouzdano dok je
pozdravljao konzule. Čak izdaleka Kras je
vidio bljesak bijelih zubi naspram tamne
kože i njegove su se brige djelomice
raspršile. Zaprega je zauzela mjesto kraj
drugih i tada se zadnji natjecatelj,
Španjolac, dovezao da im se pridruži.
Kras nije vidio nikakvih nedostataka kod
konja prigodom prvog posjeta, ali sad ih je
proučavao tražeći znakove slabosti. Unatoč
Pompejevim tvrdnjama, odjednom je bio
uvjeren da ždrijepci posve loše izgledaju
kad se usporede s ostalima. Kras je nevoljko
sjeo kad se rog opet oglasio i klađenje
prestalo. Rob se vratio da Pompeju preda
potvrdu i konzul se s tim sitnim keramičkim
predmetom dokono poigravao dok su
čekali.
Na mnoštvo naroda spustila se tišina.
Dacijeva se zaprega nečega uplašila i
sudarila se s tračkom zapregom, prislivši
oba vozača da prasnu bičevima iznad
konjskih glava. Dobar vozač mogao je
pucnuti vrškom biča nekoliko palaca daleko
od svakoga konja u punom trku, i red se
začas uspostavio. Kras je zapazio
Tračaninov mir i pitao se je li propustio
priliku. Taj sitni čovjek nije izgledao nimalo
neumjesno među iskusnijim upravljačima
kola.
Tišina je potrajala neko vrijeme dok su
konji udarali kopitima i frktali na mjestu,
zatim se rog oglasio po treći put dok se
njegovo zavijanje nije izgubilo u grmljavini
kad su se zaprege pokrenule i utrka
započela.
»Dobro si učinio, Krase«, reče Pompej,
gledajući preko mora glava. »Sumnjam da
u Rimu ima čovjeka kojemu nije poznata
tvoja velikodušnost.«
Kras ga oštro pogleda, tražeći mu na licu
trag ruganja. Pompej je bio ravnodušan i
činilo se da ne osjeća pogled.
Ispod njih je grmljavina konja stigla do
prvog zaokreta. Laka su kola skližući se
obilježila dugačke lukove u pijesku dok su
konji hitali dalje. Vozači su se naginjali da
održe ravnotežu, dok ih na stazi nije držalo
ništa više nego njihova vještina i snaga. Bilo
je to veoma dojmljivo a Dacije je spretno
kliznuo između dviju zaprega i rano izbio
na čelo. Kras se namrštio zbog takva
razvoja događaja.
»Jesi li odlučio koga ćeš poduprijeti za
konzula na kraju godine?« rekao je
prisiljavajući se da mu glas bude nepristran.
Pompej se nasmiješio. »Malo je prerano da
se o tome razmišlja, prijatelju moj. Uživam
u tome što sam trenutno ja konzul.«
Kras šmrcnu na tu očitu laž. Predobro je
poznavao Pompeja da bi povjerovao u to
nijekanje. Pod pritiskom njegova pogleda
Pompej slegnu ramenima.
»Mislim da bi se senator Prando dao
nagovoriti da stavi svoje ime na popis«, reče
on.
Kras je promatrao utrku, razmišljajući što
zna o tome čovjeku.
»Ima i gorih izbora«, reče naposljetku. »Bi li
on prihvatio tvoje… vodstvo?«
29
Pompejeve su oči zasjale od uzbuđenja kad
je Dacije nastavio voditi na trkalištu. Kras
se pitao hini li Pompej zanimanje za utrku
samo da njemu napakosti.
»Pompeju?« potaknuo ga je.
»On ne bi stvarao smetnje«, odgovori
Pompej.
Kras prikri svoje zadovoljstvo. Ni Prando
ni njegov sin Svetonije nisu utjecajni ljudi u
Senatu, ali imati slabe ljude kao konzule
značilo bi da on i Pompej mogu i dalje
upravljati gradom, jednostavno zamijenivši
javni položaj za privatni. Povratak u
anonimnost zadnjih klupa u Senatu nakon
vodstva u Rimu bila je neugodna
perspektiva za njih obojicu. Kras se pitao
zna li Pompej da je on vjerovnik Prandove
obitelji i da će nad njim imati vlastit oblik
nadzora ako bude izabran.
»Mogao bih prihvatiti Pranda, ako si
siguran u njega«, rekao je nadglasavši buku
gomile. Pompej se okrenuo prema njemu
pokazujući zadovoljno lice.
»Izvrsno. Znaš li hoće li se Cina
kandidirati?«
Kras odmahnu glavom. »Povukao se nakon
kćerine smrti. Jesi li ti što čuo?«
U svojoj radoznalosti Kras je uhvatio
Pompeja ispod ruke, a Pompej se namrštio
na dodir. Kras je osjetio žalac mržnje prema
tom čovjeku. Kakva prava ima da bude
toliko umišljen kad je Kras platio sve
račune za njegovu veliku kuću?
»Ništa još nisam čuo, Krase. Ali ako ne će
Cina, moramo naći drugoga da se kandidira
za drugo mjesto. Možda nije prerano da se
počne promicati neko novo ime.«
Kad je počeo četvrti krug, Dacije je vodio
za cijelu dužinu, dok je Tračanin držao
mjesto iza njega. Paulo je bio treći, sustižući
ih s konjima koji su prepatili morsku bolest.
Publika je navijala i svako je oko bilo na
zapregama kad su obilazile daleki ugao i
galopirale kroz početni položaj ulazeći u
peti krug. Drveni je obelisk uklonjen i
glasovi su postajali promukli od dernjave.
»Jesi li razmišljao o Juliju? Njegov je rok
službe u Španjolskoj na isteku«, reče Kras.
Pompej mu dobaci pogled, odjednom
zabrinut. I dalje je sumnjao u Krasa zbog
odanosti mladom Cezaru koju on nije
dijelio. Nije li taj čovjek otpisao dugove
Desete legije uskoro nakon Julijeva
preuzimanja zapovjedništva? Pompej
odmahnu glavom.
»Njega ne, Krase. Taj pas ima zube.
Siguran sam da ne želiš raskol, nimalo više
nego ja.«
Dacije je povećao vodstvo a Kras je
nastavio govoriti, zadovoljan što može
namreškati spokojnu duševnu površinu
svoga kolege.
»Kažu da je Cezar izvrstan u Španjolskoj.
Nove zemlje pod našom vlašću, novi
gradovi. Vjerujem da je bilo čak govora o
trijumfu za njega.«
Pompej oštro pogleda Krasa naboravši čelo.
»Ništa nisam čuo o trijumfima i jasno sam
rekao što mislim. Kad njegovo
namjesništvo isteče, poslat ću ga nekamo
drugdje. U Grčku, možda. Sve što planiraš
valja zaboraviti, Krase. Bio sam svjedokom
dok su moji ljudi za njega stajali na kiši kad
je dobio hrastov vijenac. Moji vlastiti ljudi,
a častili stranca! Dovoljno se dobro sjećaš
Marija. Ne želimo još jednoga u gradu, a
najmanje kao konzula.«
Kras dugo nije odgovorio i Pompej je
odlučio protumačiti njegovu šutnju kao
pristanak.
Ispod njih na stazi Dacije je stigao iza leđa
zaostaloj španjolskoj zaprezi i skrenuo da je
zaobiđe. Umorni vozač žestoko se zaljuljao
dok ga je Dacije prestizao, izgubivši u hipu
nadzor nad konjima. To je bilo dovoljno
dugo. Uz prasak koji se mogao čuti iznad
zaprepaštena urlanja gomile, obje su se
zaprege poremetile i u trenutku su se
30
razgovijetne konjske linije pretvorile u
njištav kaos.
Tračanin je uzdignuo uzde da izbjegne krš
ispred sebe. Njegov bič je udarao unutarnje
konje prisiljavajući ih da skrate korak radi
zaokreta zbog kojega se gotovo prevrnuo.
Gomila je tjeskobno promatrala dok je sitni
čovjek upravljao zbunjenim konjima da
zaobiđe zapreku, ali tada su oni prošli i
nastavili juriti ravno naprijed, i mnogi su u
Cirkusu ustali na noge da plješću njegovoj
vještini.
Pompej je opsovao ispod glasa videći da
Dacije leži nepomično na pijesku. Jedna mu
je noga bila čudno svijena. Koljeno mu je
očito bilo smrskano, te premda je ostao živ,
više se ne će utrkivati.
»Daj znak čuvarima koje sam ti dao, Krase.
Bit će tučnjave kad se oporave od
zaprepaštenja.«
Kras je srdito stisnuo čeljusti dok je lovio
centurionov pogled i podizao stisnutu šaku.
Silazili su između klupa i to su činili u
zadnji čas. Nakon uzbuđenja zbog propasti
konja i kola, gomila je postala svjesna
svojih gubitaka na klađenju i počela urlikati
kao jedan u orgiji nezadovoljstva.
Posljednji je krug prošao bez teškoća i
Tračanin je prvi prešao preko crte uz opću
ravnodušnost. Tučnjave su se već
zametnule i legionari su brzo djelovali,
služeći se plosnatom stranom mača da
razdvoje ljude koji su se hvatali u koštac.
Pompej je dao znak osobnoj pratnji da je
spreman poći i oni su mu krčili put.
Razmijenio je pogled s Krasom na odlasku
i vidio nesklonost na njegovu licu, ovaj put
bez maske. Kad je stigao do ulice, Pompej
je utonuo u svoje misli, jedva čujući sve
veću lomljavu iza sebe.
Julije je sjahao na rubu sela, i njegov konj je
počeo tiho hrzati pasući travu između
kamenja na drevnom putu. On i Servilija
odjahali su duboko u unutrašnjost i nije bilo
znaka života u brdima oko njih. Bila je to
lijepa zemlja, s prostranim šumama i
bjelkastim liticama koje su se
strmoglavljivale u zelene doline. Sunce je
bilo prevalilo podne prije nego što su došli
do toga mjesta. Vidjeli su šarene jelene i
veprove koji su skičeći bježali ispred
njihovih konja.
Julije je izabrao dugačke zaobilazne staze
da izbjegne svaki ljudski trag za vrijeme
jahanja. Činilo se da je zadovoljan što je
sam s njom, i to je laskalo Serviliji.
Povremeno je izgledalo kao da su oni jedina
živa stvorenja. Šuma je bila puna sjene i
tišine, i prolazili su kroz sjenovitu tamu kao
da su duhovi. Zatim bi drveće ustupilo
mjesto sunčevu sjaju i travnatoj livadi, pa bi
smiono galopirali dalje od tame dok se ne
bi zadihali i skupa prasnuli u smijeh.
Servilija se nije mogla sjetiti savršenijega
dana.
Selo u koje ju je Julije uveo bilo je neobičo
mjesto na rubu doline. U blizini je tekla
rijeka, ali nije se čulo glasa da bi poremetio
mir, kao prije u šumi. Kuće su bile oronule
od starosti, a bujna paprat i bršljan rasli su
iz njihovih prozora. Posvuda su se vidjeli
znaci propadanja. Vrata ovješena o krutim
kožnim šarkama zijevala su prema njima, a
divlje životinje umicale su im pred očima
dok su vodili konje ulicom prema središtu.
Zbog spokoja u praznom selu teško im je
bilo govoriti, osjećali su se kao uljezi.
Serviliju je okolina podsjetila na svodove
nekakva hrama gdje se razliježe jeka i čudila
se zašto ju je Julije onamo doveo.
»Zašto su otišli?« upitala ga je.
On je slegnuo ramenima. »Moglo bi biti
bilo što: neprijateljska provala, zarazna
bolest. Možda su samo željeli naći novi dom
negdje drugdje. Ovdje sam provodio dane
kad sam tek bio došao, ali kuće su bile
odavna opljačkane i malo je toga ostalo da
bi se vidjelo kako su živjeli. Ovo je čudno
mjesto, premda ga volim. Ako ikada
stignemo do ove doline s našim mostovima
31
i novim ulicama, bit ću tužan dok budem
gledao kako sve ovo nestaje.«
Njegova je noga udarila u izblijedio komad
keramike koji je nekoć mogao biti ulični
znak, i on kleknu da ga pogleda, otpuhujući
prašinu. Bio je čist i tako tanak da ga je
mogao slomiti u rukama.
»Pretpostavljam da je ovo nekada izgledalo
kao Valencija. Tržnica i plodovi na prodaju,
naokolo trče djeca s kokošima. Sada je to
teško zamisliti.«
Servilija pogleda oko sebe i pokuša prizvati
sliku mjesta ispunjena užurbanim ljudima.
Gušterica pretrča duž zida kraj nje, ulovivši
na časak njezin pogled prije nego što će
iščeznuti ispod spuštene strehe. Bilo je
nečega jezovita u hodu kroz takvo mjesto,
kao da se u svakom trenutku ulice mogu
opet ispuniti životom i bukom, bacajući u
zaborav prekid u njihovim životima.
»Zašto dolaziš ovamo?« upita ona.
On je pogleda sa strane, smiješeći se na
čudan način. »Pokazat ću ti«, reče on,
skrećući iza ugla na širi put.
Tu su kuće bile tek hrpe razvalina i Servilija
je iza njih mogla vidjeti trg. Zrak je zbog
sunca bio topao i svijetao kad su mu se
približili, i Julije je pun iščekivanja ubrzao
korak kad su stigli do otvorena prostora.
Teško kamenje na trgu bilo je ispucalo i
obrubljeno puzavom travom i divljim
cvijećem, ali Julije je preko toga netremice
gazio dok su mu oči bile uprte u razbijeno
postolje i kip koji je kraj njega ležao u
komadima. Njegove su linije bile gotovo
posvema izlizane i bijeli je kamen bio
otkrhnut i nagrđen, ali Julije mu se
primaknuo s poštovanjem. Privezao je
konje za mladicu koja je šiknula između
kamenja na trgu i nagnuo se nad kip,
dodirujući linije. Jedna je ruka nestala, ali
mogao je vidjeti da je taj kip nekoć
predstavljao moćnu figuru. Servilija je
zapazila riječi koje su bile uklesane na
teškom podnožju i prstom je slijedila čudna
slova.
»Tko je to?« šapnula je.
»Jedan mjesni učenjak mi je rekao — Kralj
Aleksandar.«
Julijev je glas bio hrapav od uzbuđenja i
ona je opet osjetila potrebu da ga dodirne,
da podijeli njegove misli. Na svoje
zaprepaštenje vidjela je kako mu se
skupljaju suze u očima dok je promatrao
kameno lice.
»Što je to? Ne razumijem«, rekla je pruživši
ruku prema njemu bez razmišljanja.
Njegova je koža bila vruća pod njezinom
rukom i on se nije odmaknuo.
»Kad vidim njega…« reče on tiho, tarući
oči. Na trenutak je rukom pritisnuo njezinu
ruku prije nego što će je ispustiti da padne.
Nakon još jednog dugačkog pogleda na
kamenu figuru, slegnuo je ramenima i
ponovno se pribrao.
»Kad je dosegnuo moju dob, već je bio
osvojio svijet. Govorili su da je božanstvo.
Kad se usporedim s tim, ja sam uzalud
potratio život.«
Servilija je sjela na podnožje do njega,
njihova su se bedra lagano dotaknula,
premda je mogla osjetiti svaki dijelak
dodira. Julije je opet progovorio nakon
nekog vremena, glas mu je bio dalek,
izgubljen u sjećanju.
»Kad sam bio dječak, slušao sam priče o
njegovim bitkama i njegovu životu. Bio je…
čudo. Imao je čitav svijet u ruci kad je bio
malo više nego dijete. Znao sam zamišljati
sebe… znao sam nekada jasno vidjeti
njegovu stazu.«
Opet je Servilija posegnula za njegovim
licem, gladeći mu kožu. On je izgledao kao
da to osjeća prvi put i podignuo je glavu da
je gleda dok mu je govorila.
»Možeš imati sve, ako hoćeš«, rekla je, ni
sama pritom ne znajući nudi li mu išta više
od nade o slavi ili nešto osobnije. On je
32
kanda čuo oba značenja u njezinim riječima
i ponovno ju je uzeo za ruku. Ovaj put su
pri dodiru njegove oči pretraživale njezine,
postavljajući nijemo pitanje.
»Želim sve«, šapnuo je, i ona nije znala tko
se od njih prvi pomaknuo kad su se
dodirnuli. Poljubac se jednostavno
dogodio, i oni su osjetili njegovu snagu
sjedeći kraj Aleksandrovih nogu.
5. POGLAVLJE
Sljedećih je dana izgledalo da vrijeme
sporije prolazi, a Servilija
nije mogla naći izlike da opet izvede konje.
»Zlatna ruka« je dobro poslovala i trebalo je
dovesti iz Rima dva čovjeka dovoljno
krupna da smiruju najneobuzdanije
pijance. Umjesto da uživa u uspjehu,
njezine su se misli neprekidno vraćale na
neobična mlada muškarca koji je mogao
biti ranjiv i ulijevati strah u istom trenutku.
Prisiljavala se da ne pita za njega i čekala je
njegov poziv. Kad je poziv došao, glasno se
nasmijala, šaleći se na svoj račun, ali ipak se
nije mogla oduprijeti uzbuđenju koje je
donio.
Zaustavila se da doda još jednu stapku
vjenčiću koji je plela dok su hodali poljem
lelujava žita. Julije je zastao s njom,
opušten kako se već dugo nije osjećao.
Potištenost koja ga je mučila kao da je
iščezavala u njezinu društvu, i bilo je čudno
pomisliti da je njihovo prvo jahanje u
divljinu bilo prije tek nekoliko tjedana. Ona
je vidjela dijelove njegova života koji su mu
bili najvažniji, a on se osjećao kao da je
oduvijek poznavao Serviliju.
S njom su ga napustile noćne more koje je
kao štenad pokušavao utapati u vinu, iako
je osjećao da još kruže oko njega. Ona mu
je bila Aleksandrov blagoslov, čuvarica
protiv sjena koje su ga tjerale u očajanje.
Mogao je zaboraviti što je postao, zbacujući
sa sebe plašt vlasti. Svakog je dana provodio
sat-dva na suncu koje mu nije grijalo samo
kožu.
Gledao ju je dok se uspravljala, čudeći se
snazi osjećaja koje je u njemu pobudila. U
jednom je trenutku mogla pokazati znanje
o gradu i senatorima da mu zastane dah, u
drugom je bivala gotovo djetinjasta dok se
smijala ili birala nov cvijet da ga uplete
među ostale.
Brut je ohrabrivao njihovo prijateljstvo
nakon prvog izleta u selo sa skrhanim
kipom. Vidio je da je Servilija bila poput
melema smućenom duhu njegova prijatelja,
počinjući liječiti ranu koja se predugo
pozljeđivala.
»Pompej je pogriješio kad je dao razapeti
robove«, reče Julije sjećajući se niza križeva
i na njima uplakanih, izmučenih likova koji
čekaju smrt. Slike iz velikog robovskog
ustanka još su bile bolne u njegovoj pameti,
čak i nakon četiri godine. Vrane su se gostile
dok nisu postale predebele da bi mogle
letjeti pa su srdito graktale na njegove ljude
koji su nogama udarali teturave ptice. Julije
lagano zadrhta.
»Od sama početka robovima nismo
ponudili ništa osim smrti. Znali su da im ne
ćemo dopustiti da umaknu. Imali su loše
vodstvo i Pompej ih je sve svezao i razapeo
uz cestu od juga zemlje do grada. Nije bilo
veličine u njemu kad je tako odgovorio na
teror rulje.«
»Ti to ne bi učinio?« upita Servilija.
»Spartak i njegovi gladijatori morali su
umrijeti, ali u robovskim redovima bilo je
hrabrih ljudi koji su se suprotstavili
legijama i pobijedili ih. Ne, ja bih osnovao
novu legiju i zasolio je najokorjelijim
gadovima između centuriona. Šest tisuća
hrabrih ljudi, Servilija, uništenih zbog
njegova slavohleplja. Bio bi to bolji primjer
nego pribijanje sviju njih na križeve, ali
Pompej ne može vidjeti dalje od svojih
sitnih pravila i tradicija. On se drži svoga
pravca dok ostatak svijeta prolazi pokraj
njega.«
33
»Narod ga je s klicanjem dopratio u grad,
Julije. Pompej je bio jedini kojega su željeli
za konzula. Kras je zauzeo drugo mjesto u
njegovoj sjeni.«
»Bolje bi bilo da su robove sami vratili na
imanja«, promrsi Julije. »Tada bi ponosno
stajali, ne bi trčali ljubiti Pompeju noge.
Bolje ti je obrađivati svoju zemlju nego
zazivati ljude poput Pompeja da ti dade
hrane. Bolest je u nama, znaš. Uvijek
uzdižemo nevrijedne ljude da nama
vladaju.«
Borio se da nađe riječi i Servilija se
zaustavila okrenuvši se prema njemu. Toga
vrućeg dana izabrala je stolu od tankog lana
i kosu je srebrenim nitima svezala na
zatiljku, ostavivši gol vrat. Svaki dan što ga
je s njom provodio kao da je dodavao novu
pojedinost njegovoj pažnji. Poželio ju je
poljubiti.
»Istrijebio je gusare, Julije. Tebi bi to
trebalo biti draže nego ikomu drugom.«
»Drago mi je, naravno«, rekao je gorko,
»premda sam taj zadatak želio za sebe.
Pompej nema mašte, Servilija. Ima čitavih
novih zemalja koje obiluju biserima i
zlatom, ali on počiva i priređuje igre za
narod. Na poljima ljudi skapavaju dok im
on podiže nove hramove da se mole za
blagostanje.«
»Ti bi više učinio?« upita ona, hvatajući ga
ispod ruke. Dodir je bio topao i njegove
misli pobjegoše pred nasrtajem nagle strasti
koja ga je iznenadila. Pitao se je li to na
njemu vidljivo dok je mucao odgovor.
»Doista bih više učinio. Ima dovoljno zlata
da se uzdignu najsirotiji u Rimu, i tu leži
naša prilika, ako je možemo iskoristiti.
Ništa na svijetu nije kao naš grad. Kažu da
je Egipat bogatiji, ali mi smo još dovoljno
mladi da napunimo pregršti. Pompej je
zadrijemao ako misli da će granice ostati
sigurne s legijama koje imamo. Moramo ih
više osnovati i platiti ih novim zemljama i
zlatom.«
Ona spusti ruku osjećajući kako drhtaj
žudnje podiže meke dlačice na njezinoj
koži. U njemu je takva snaga, kad se ne
savija pod tugom i očajem. Sa
strahopoštovanjem i užitkom vidjela je
kako odbacuje sumornost. Čovjek koji je
sada uzbuđuje dodirom nije onaj s kojim se
prvi put srela na kapiji utvrde, pa se pitala
što će se zbiti pri ponovnom njegovu
buđenju.
Kad je osjetila da za njim žudi, to ju je
prenerazilo, gotovo ustrašilo. Nije mislila
da će to tako biti. Ljudi koji su je voljeli
nikada je nisu dirnuli dublje od kože za
kojom su hlepjeli. Mogli su se na njoj
istrošiti s pukim zametkom pravog drhtaja.
Ali ovaj ju je čudni mladić obezglavljivao
kada god bi joj njegove oči uhvatile pogled.
Takve čudne oči, s crnim zjenicama koje su
ga boljele na jarku svjetlu. Činilo se da vide
od čega se zapravo sastoje sve njezine
smicalice, prodirući kroz lakoću njezina
ponašanja do najskrovitije nutrine.
Uzdahnula je kad su nastavili šetnju. Ona
je luda. Ne traje više ono razdoblje u
njezinu životu kad je mogla dopustiti da je
začara muškarac star kao njezin sin.
Nesvjesno je prešla rukom preko svezane
kose. To ne znači da se njezine godine vide,
ni najmanje. Maže uljem tijelo svake noći i
jede dobro i pomno. Čovjek bi joj mogao
dati trideset, tako joj govore, umjesto
četrdeset manje jednu koliko ih je dosad
stvarno proživjela. Ponekad se osjećala i
starijom, posebice u gradu, kad bi Kras
došao k njoj. Ponekad bi se rasplakala bez
ikakva razloga, ali to je raspoloženje
iščezavalo brzo kako je i dolazilo. Znala je
da bi mladi muškarac pokraj nje mogao
imati svaku djevojku u gradu. Ne će htjeti
ženu što na sebi nosi toliko ožiljaka koje
nitko drugi ne može vidjeti.
Prekrižila je ruke, gotovo zgnječivši vjenčić
svezanih cvjetova. Nije posumnjala da u
njemu ne bi mogla razbuktati strast ako bi
34
htjela. On je mlad i nevin u usporedbi s
njom. Bilo bi to lako i ona je shvaćala da to
želi jednim svojim dijelom koji bi pozdravio
njegove ruke na njoj u visokoj travi na
livadi. Lagano je odmahnula glavom.
Glupa cura. Nikada ga nije smjela poljubiti.
Progovorila je brzo da prikrije stanku,
pitajući se je li on opazio njezinu
rastresenost ili rumenilo koje joj je
preplavilo obraze.
»Već dugo nisi vidio Rim, Julije. Sada u
njemu ima toliko sirotinje. Robovska
vojska nije ostavila gotovo nikoga da radi u
polju, i prosjaka ima kao muha. Pompej im
barem daje okus slave, čak i kad im je
želudac prazan. Senat mu se ne bi usudio
ništa uskratiti u slučaju da se rulja pobuni i
svima zaprijeti. Vladalo je krhko zatišje kad
sam otišla, a sumnjam da se išta otada
poboljšalo. Ne možeš zamisliti koliko su
blizu kaosa. Senat živi u strahu od novog
ustanka koji bi nadmašio bitke sa
Spartakom. Svi koji imaju sredstava
unajmljuju čuvare, a siromasi se
međusobno ubijaju po ulicama i ništa se
protiv toga ne poduzima. Nisu laka
vremena, Julije.«
»Možda bih se onda trebao vratiti. Četiri
godine nisam vidio kćer i Pompej mi
mnogo duguje. Možda je vrijeme da
naplatim neke dugove i pobrinem se da opet
budem sudionikom zbivanja.«
Na trenutak lice mu je zasjalo od strasti i
njezino je srce zaigralo jer je vidjela sliku
čovjeka kojega je gledala na suđenju kad je
zadivio Senat otevši pravdu od svojih
neprijatelja. Zatim je trenutak prošao brzo
kao što je došao i Julije je od očaja glasno
ispustio zrak kroz usne.
»Imao sam ženu da s njom dijelim život
prije svega ovoga. Imao sam Tubruka koji
mi je bio više otac nego prijatelj; imao sam
svoj dom. Budućnost mi je dolazila u susret
sa svojevrsnom… radosti. Sada nemam
ništa osim novih mačeva i rudnika, a to mi
se čini da je besmisleno. Dao bih sve da mi
se vrati Tubruk na jedan sat i sa mnom
podijeli piće, ili da mi se pruži prigoda
vidjeti Korneliju samo na trenutak,
dovoljno dugo da kažem kako mi je žao što
sam joj prekršio zadana obećanja.«
Protrljao je oči rukom prije nego što će
krenuti dalje. Tada je Servilija gotovo
posegnula za njim, znajući da će mu njezin
dodir donijeti utjehu. Suzdržala se uz golem
napor volje. Dodir bi vodio do više dodira,
te premda je bolno željela da se nađe u
njegovu zagrljaju, imala je snage da se ne
upusti u tako dobro poznatu igru kojoj se
prepuštala cijelog života. Mlađa bi ga žena
možda privukla k sebi bez stida u trenutku
njegove slabosti, ali Servilija je previše
znala da bi to pokušala. Bit će još dana.
Tada se on okrenuo prema njoj i stisnuo je
dovoljno čvrsto da je zaboli, pritiskujući
ustima njezine usne da mu se otvore. Ona
je popustila, nemoćna da sama sebi
pomogne.
Brut spretno skliznu iz sedla prolazeći ispod
kapije na utvrdi. Deseta je izvodila složene
manevre u brdima i Oktavijan se dobro
iskazao služeći se povjerenim snagama da
napadne Domicija s boka s mnogo
pokazane vještine. Brut nije oklijevao
hitajući u glavnu zgradu. Tmurno
raspoloženje koje je na sve njih bacilo sjenu
bilo je sada samo uspomena, i znao je da će
Juliju biti drago kad čuje kako je njegov
mladi rođak uspješan. Oktavijan ima pleća
za zapovijedanje, kako je Marije znao reći.
Čuvar na dnu stubišta nije bio na mjestu,
stajao je poprilično dalje od predviđena
položaja. Dok je kloparao po stepenicama,
Brut ga je čuo kako nešto viče ali samo se
osmjehnuo.
Julije je ležao na počivaljci sa Servilijom, a
lica su im se zarumenjela od panike zbog
iznenadna i bučna Brutova ulaska u sobu.
Julije je skočio gol na noge i gnjevno se
suočio s prijateljem.
35
»Izlazi!« riknuo je.
Brut se smrznuo od nevjerice, zatim se
zgrčio u licu i okrenuo, zalupivši vratima
iza sebe.
Julije se polagano okrenuo da se susretne sa
Servilijinim očima, već požalivši zbog svoje
srdžbe. Opet je sjeo na dugačku počivaljku i
grubo navukao pokrivač. Njezin težak miris
ispunjavao mu je nosnice i znao je da miriše
po njoj. Kad je ustao, toplina pokrivača
ostala je iza njega i on se udaljio,
razmišljajući što mu je činiti.
»Ja ću otići do njega«, rekla je ona, ustajući.
Obuzet vlastitom ogorčenošću, Julije je
jedva primijetio njezinu nagost. Bilo je ludo
zaspati gdje su ih mogli zateći, ali nije imalo
smisla žaliti zbog onoga što je prošlo.
Potresao je glavom zavezujući sandale.
»Ti imaš manje razloga za ispričavanje.
Pusti me da ja prije odem do njega«, rekao
je.
Njezine se oči ohladiše na trenutak. »Ne ćeš
se valjda ispričavati… za mene?« rekla je, a
glas joj je bio prijetvorno miran.
Julije je stajao i gledao joj u lice. »Ni za
jedan trenutak s tobom«, rekao je nježno.
Tada mu je došla u zagrljaj i on je našao
nešto neopisivo erotično u držanju gole
žene dok je sam bio odjeven. Odmaknuo se
sa smiješkom usprkos zabrinutosti zbog
Bruta.
»Bit će on u redu kad se malo smiri«, rekao
je da je ohrabri, želeći i sam u to
povjerovati. Smirenim je rukama prikopčao
mač uz bok. Servilija je odjednom izgledala
uplašeno.
»Ne želim da se s njim boriš, Julije. Ne
smiješ to učiniti.«
Julije se prisilio na smijeh koji je zazvučao
kao jeka njegova prazna želudca.
»On me nikada ne bi povrijedio«, rekao je
na izlasku.
Na hodniku se Julijev izraz lica pretvorio u
smrknutu masku dok se upućivao prema
stubištu. Domicije i Kabera bili su dolje s
Cirom, i on je zamišljao kako ga njihove oči
optužuju.
»Gdje je on?« upitao je resko.
»U dvorištu, na vježbalištu«, rekao je
Domicije. »Da sam na tvojem mjestu, ja bih
ga pustio na miru neko vrijeme, generale.
Njemu je krv uzavrela i ne bi bilo dobro da
joj sada dade oduška.«
Julije je oklijevao, zatim ga je svladala
neustrašivost. Sam je to prouzročio i
spreman je platiti cijenu.
»Ostanite ovdje«, rekao je kratko. »On je
moj najstariji prijatelj i ovo je privatna
stvar.«
Brut je stajao sam u praznom dvorištu, u
ruci mu se ljeskao Cavallov gladius.
Kimnuo je dok mu se Julije primicao i u
jednom času Julije je opet gotovo zastao
videći kako natmuren pogled prati svaku
njegovu kretnju. Dođe li do krvi, on ne
može pobijediti Bruta. Ako bi i mogao
ukrasti pobjedu, sumnjao je da bi mu ikada
mogao oduzeti život.
Brut postavi blistavu oštricu u početni
položaj i Julije isprazni mozak držeći se
stare discipline kojoj ga je Renije učio. To
je neprijatelj koji ga može ubiti.
Julije izvuče mač iz toka.
»Jesi li joj platio?« reče Brut tiho, remeteći
njegovu usredotočenost.
Julije se borio protiv žučne srdžbe koja ga je
tada obuzela. Učili su od istog čovjeka,
znao je da ne smije slušati. Počeli su kružiti
jedan oko drugoga.
»Mislio sam da znam, ali nisam mogao
povjerovati«, opet započe Brut. »Mislio sam
da me ne ćeš s njom osramotiti, pa se nisam
brinuo.«
»Nema nikakve sramote«, odgovori Julije.
»Ima sramote«, reče Brut i pokrenu se.
36
Julije je poznavao njegov stil bolje nego itko
drugi, ali jedva je uspio odbiti oštricu koja
mu je pojurila ravno prema srcu. Bio je to
smrtonosan udarac i on ga nije mogao
oprostiti. Gnjev je potom porastao u njemu
i sam je krenuo malo brže, korak mu je
postao čvršći na zemlji dok je osjećao kako
mu se razbuđuju osjetila. Pa neka bude.
Julije strjelovito nasrnu, izmičući se pred
bljeskom srebra i prisiljavajući Bruta da
prebaci težište na stražnju nogu. Trgnuo je
oštricom u stranu, ali Brut se s prezirnim
osmijehom izmaknuo, zatim odgovorio
kišom udaraca.
Rastavili su se, počinjući polako dahtati.
Julije stisnu prste lijeve ruke u šaku da
zatvori ranu na dlanu. Krv je polako kapala
iz nje dok se micao u krugu, ostavljajući
točke poput sjajnih očiju da iščezavaju u
pijesku.
»Ja je volim«, rekao je odjednom Julije.
»Volim tebe. Previše vas volim da bi se ovo
događalo.« Odbacio je mač s kretnjom
punom gnušanja te stao sučelice prijatelju.
Brut mu je prinio vršak mača pod grlo i
pogledao ga u oči.
»Znaju li svi oni? Kabera, Domicije,
Oktavijan?«
Julije ga je smireno gledao, ukočivši se da
ne bi zadrhtao.
»Možda. To nismo namjeravali, Brute.
Nisam želio da nas zatekneš.«
Mač je bio nepomična točka u svijetu koji
se gibao. Julije je stisnuo čeljusti, dok ga je
preplavljivao osjećaj smirenosti. Svjesno je
opustio svaki mišić i čekao. Nije želio
umrijeti, ali ako dođe do toga, pokazat će
prijezir prema smrti.
»To nije mala stvar, Marko. Ni za mene, ni
za nju«, rekao je.
Mač se naglo spustio i luđačko svjetlo je
zamrlo u Brutovim očima.
»Ima toliko toga među nama, Julije, ali ako
je povrijediš, ja ću te ubiti.«
»Pođi i vidi je. Ona se brine za tebe«,
odgovori Julije, zanemarivši prijetnju.
Brut je dugo zadržao pogled na njemu prije
nego što će otići i ostaviti ga sama na
vježbalištu. Julije ga je promatrao kako
odlazi, zatim otvorio šaku i trznuo se.
Načas se opet gnjev probudio u njemu.
Objesio bi svakog drugog čovjeka koji bi se
drznuo dignuti mač na njega. Tu ne bi
moglo biti isprike.
Ali oni su zajedno rasli kao dječaci i to se
brojilo. Možda dovoljno da proguta izdaju
oštrice koja je gađala u njegovo srce. Julije
skupi obrve razmišljajući. Teže će biti
povjerovati tomu čovjeku drugi put.
Sljedećih šest tjedana bilo je ispunjeno
gotovo nepodnošljivom napetošću. Iako je
Brut razgovarao s majkom i stisnutih zubi
dao blagoslov njihovoj vezi, hodao je
naokolo noseći sa sobom svoj gnjev i
osamljenost kao plašt.
Bez riječi objašnjenja Julije je opet počeo
osobno vježbati Desetu. Izvodio je sam
ljude po nekoliko dana odjedanput i nikada
nije progovorio ništa osim zapovijedi.
Legionari su sa svoje strane podnosili
patnju i iscrpljenost samo da bi od njega
dobili potvrdno klimanje glavom, a to je
kanda bilo vrjednije nego rječita pohvala od
bilo koga drugoga.
Kad je boravio u vojarnama, Julije je pisao
pisma i zapovijedi dokasno u noć, grabeći
duboko iz nagomilane pričuve zlata. Slao je
jahače u Rim da bi naručio nov oklop u
Aleksandrijinoj radionici i karavane su se
vijugale putovima kroz planine iz
španjolskih gradova. Nove je rudnike
trebalo otvarati radi rudače za mačeve koji
su se proizvodili po Cavallovu nacrtu.
Šume su se sjekle da bi se dobio drveni
ugljen i nije bilo nijednog trenutka da ijedan
od pet tisuća vojnika nije imao dvije-tri
zadaće koje je trebalo obaviti.
Njegovi su se časnici zatekli između muke
što su iz svega isključeni i veselja što vide da
37
je Julije opet otkrio nekadašnju energiju.
Mnogo prije nego što je Julije sazvao svoje
podčinjene iz ispostava diljem pokrajine
oni su naslutili da se vrijeme boravka u
Španjolskoj bliži kraju. Hispanija je
jednostavno bila premalena da bi zadržala
zapovjednika Desete legije.
Julije je izabrao najsposobnijega
španjolskog kvestora1 da preuzme njegovo
mjesto u međuvlađu dok Rim ne imenuje
drugoga od svojih sinova. Predao mu je
pečat svoga ureda i zatim se bacio na
danonoćni posao, ne spavajući katkada po
tri dana zaredom prije nego što bi malaksao
od iscrpljenosti. Poslije kratka počinka
ustao bi i počeo iznova. Ljudi su ga u
vojarnama oprezno zaobilazili i nervozno
čekali ishod cijelog njegova mukotrnog
rada.
Brut je jednog jutra rano došao k njemu,
dok je svuda oko njih tabor još bio miran i
tih. Pokucao je na vrata i ušao čim je Julije
promrmljao nerazumljiv odgovor.
Julije je sjedio za radnim stolom koji su
prekrivali zemljovidi i glinene pločice, dok
ih je još više ležalo kraj njegovih nogu na
podu. Ustao je kad je vidio Bruta, i činilo se
na trenutak da hladnoća među njima
sprječava govor. Kod obojice je bila
izblijedjela navika prijateljstva.
Brut je s mukom progutao pljuvačku. »Žao
mi je«, rekao je.
Julije je šutio, promatrajući ga. Lice koje je
pokazao kao da je pripadalo strancu, na
njemu nije bilo ništa od prijateljstva koje je
nedostajalo Brutu.
Brut opet pokuša. »Bio sam budala, ali ti me
dovoljno dugo poznaješ da si prešao preko
toga«, rekao je. »Ja sam ti prijatelj. Tvoj
mač, sjećaš li se?«
Julije kimnu, prihvaćajući ga. »Volim
Serviliju«, rekao je blago. »Bio bih ti rekao
prije nego ikomu drugom, ali sve se među
nama prebrzo dogodilo. Nema u tome
nikakvih igara, to je moj privatan odnos. Ne
ću ti zbog toga odgovarati.«
»Kad sam vas vidio zajedno…« poče Brut.
Julije podiže ukočenu ruku. »Ne. Ne želim
to više čuti. To je svršeno.«
»O bozi, ne želiš mi nimalo olakšati, je li
tako?« reče Brut tresući glavom.
»Ne bi smjelo tako biti. Više mi je stalo do
tebe nego i do koga na svijetu, a ti si
zamahnuo da me ubiješ na vježbalištu. To
je teško oprostiti.«
»Što?« odgovori Brut kratko. »Ja nisam…«
»Znam, Brute.«
Brut lagano klonu. Bez riječi privuče stolac.
Nakon nekoliko trenutaka i Julije sjede.
»Želiš li da se stalno ispričavam? Bio sam
bijesan. Pomislio sam da je iskorištavaš
kao… Pogriješio sam, oprosti. Što još
želiš?«
»Želim znati mogu li ti vjerovati. Želim da se
sve ovo zaboravi«, odgovori Julije.
Brut ustade. »Možeš mi vjerovati. Ti to
znaš. Odrekao sam se Primigenije zbog
tebe. Pustimo neka ovo prođe.«
Dok su se gledali, na Julijevu se licu pojavio
smiješak.
»Jesi li primijetio kako sam odbio udarac?
Volio bih da je to Renije vidio.«
»Da, bio si jako dobar«, odgovori Brut
sarkastično. »Jesi li zadovoljan?«
»Mislim da sam mogao pobijediti«, reče
Julije veselo.
Brut trepnu očima prema njemu. »Sada to
već ide predaleko.«
Jenjala je napetost među njima, ostao je
samo dalek pritisak.
»Vratit ću legiju u Rim«, reče Julije naglo,
osjetivši olakšanje što ima prijatelja da opet
s njim dijeli planove. Pitao se jesu li tjedni
poslije borbe boljeli Bruta upola koliko su
boljeli njega.
38
»Svi to znamo, Julije. Ljudi brbljaju kao
starice na prelu. Zbog toga da izazoveš
Pompeja?« reče Brut usputno, kao da o
odgovoru nisu ovisile tisuće života.
»Ne, on dovoljno dobro vlada, s Krasom.
Kandidirat ću se za konzula na izborima.«
Promatrao ja kako će Brut reagirati.
»Misliš da možeš pobijediti?« uzvrati Brut
polako, nakon kraćeg razmišljanja. »Imat
ćeš samo nekoliko mjeseci, a narod je
kratka pamćenja.«
»Ja sam posljednji izdanak Marijeve krvi.
Podsjetit ću ih«, reče Julije, a Brut osjeti
trnce starog uzbuđenja. Razmišljao je o
tome kako se njegov prijatelj gotovo
preporodio tijekom posljednjih mjeseci.
Srdita nabusitost je nestala, a njegova je
majka u tome odigrala ulogu. Čak je i
njegova draga mala Angelina živjela u
strahu od Servilije, a sad je mogao donekle
razumjeti zbog čega.
»Skoro će zora. Moraš malo spavati«, rekao
je.
»Još ne, ima mnogo posla koji treba obaviti
prije nego što budemo spremni opet vidjeti
Rim.«
»Onda ću ostati s tobom, ako nemaš ništa
protiv toga«, reče Brut prigušujući još jedno
zijevanje.
Julije mu se nasmiješi. »Nemam ništa
protiv toga. Treba mi netko da piše dok ja
diktiram.«
6. POGLAVLJE
Renije je stajao u suhom riječnom koritu i
gledao gore u most. Gradilište je vrvjelo
Rimljanima i domaćim ljudima koji su se
penjali uz drvene skele što su se ljuljale i
škripale dok su oni hodali duž prolaza.
Dvjesta je stopa bilo od suha korita do
popločene ceste iznad njegove glave. Kad
bude završena, uklonit će se brana
podignuta uzvodno i voda će prekriti ležišta
masivnih stupova mosta da bi oplakivala
zaobljene rubove dugo vremena pošto se
graditelji pretvore u prah. I samo stajanje u
njegovoj sjeni prožimalo je staroga
gladijatora čudnim osjećajem. Kada
nadođu vode nitko više ne će opet tu stajati.
Zaklimao je glavom od nijemog ponosa,
slušajući zapovijedi i dozivanja kad su
radnici uz vitlo počeli dizati još jedan
kamen koji će se ugraditi u luk. Njihovi su
glasovi odjekivali ispod mosta i Renije je
mogao vidjeti kako ljudi dijele njegovo
zadovoljstvo. Taj se most nikada ne će
srušiti i oni su to znali.
Cesta iznad njegove glave otvorit će plodnu
dolinu u izravnom spoju s obalom. Gradovi
će se izgraditi i putovi produžiti da
zadovolje potrebe novih doseljenika. Doći
će zbog dobra tla i trgovine, i većina njih
zbog čiste vode što dotječe iz podzemnih
akvedukata koji su se gradili pune tri
godine.
Renije je promatrao kako radnici snažno
potežu debelu užad dok se lučni kamen
njihao iznad predviđena položaja. Koloture
su škripale i vidio je kako se Ciro naginje
preko ograde da dovede blok na mjesto.
Ljudi kraj njega razmazivali su smeđu
žbuku po površinama i tada ga je Ciro
obuhvatio rukom, pojući s ostalima u
uspavljujućem ritmu prema radnicima
ispod njih. Renije zadrža dah. Iako je
gorostasova snaga bila bez premca među
radnicima, iskliznuće je lako moglo
zgnječiti ruku ili rame. Ako blok ispadne iz
ležišta, dovoljno je težak da sruši potpornje
i sve ih odvuče u provaliju.
Iako se nalazio duboko dolje, Renije je
mogao čuti Cirovo gunđanje dok je
namještao blok istiskujući žbuku koja je u
vlažnim krpicama padala u riječno korito.
Renije je zaklonio rukom oči da vidi hoće li
koja pasti dovoljno blizu i prisiliti ga da je
izbjegne, smiješeći se njihovim naporima.
Volio je krupnog čovjeka. Ciro nije mnogo
govorio, ali nije se štedio kad je trebalo
39
naporno raditi i Reniju bi se već zbog toga
sviđao. Iznenadio se isprva kad je vidio da
mu je drago poučavati Cira vještinama koje
su iskusnijim legionarima bile razumljive
same po sebi. Legiju ne smiju zaustaviti
doline ili planine. Svaki čovjek na skelama
znao je da nema rijeke koja se ne može
premostiti ili ceste koju oni ne bi mogli
usjeći bilo gdje na svijetu. Gradili su Rim
gdje god su došli.
Ciro se divio vodi i miljama tunela koje su
probili da bi je doveli dolje iz visokih
planinskih izvora. Sada se pučanstvo
naseljeno u dolini ne će svakog ljeta
suočavati s bolestima kad im se u
zamućenim bunarima nakupi žabokrečina.
Možda će se tada sjetiti Rimljana koji su
sagradili vodovod.
Renijeve spokojne misli poremetio je
osamljeni jahač u svijetlom oklopu koji je
upravljao konja preko nasipa i spuštao se u
korito gdje je on stajao. Čovjek se znojio na
vrućini i izvijao vrat da pogleda gore od
instinktivna straha dok je prolazio ispod
lukova. Težak čekić koji padne s te visine
mogao bi ubiti konja i čovjeka na njemu, ali
Renije se smješkao njegovu oprezu.
»Imaš poruku za mene?« upitao ga je
Renije.
Čovjek je dokasao u hladovinu ispod luka i
sjahao.
»Da, gospodine. General zahtijeva tvoju
nazočnost u vojarnama. Rekao je da sa
sobom devedeš legionara Cira, gospodine.«
»Posljednji luk se upravo dovršava,
momče.«
»Rekao je da smjesta dođeš, gospodine.«
Renije se namršti, zatim zažmiri visoko
iznad sebe prema Ciru. Samo bi budala
viknula zapovijed čovjeku koji nosi kamen
gotovo svoje težine, ali vidio je da Ciro stoji
sa strane, brišući krpom znoj s čela. Renije
napuni pluća.
»Siđi ovamo, Ciro. Traže nas.«
Unatoč sunčanoj žezi Oktavijan je osjećao
hladnoću povjetarca koji ga je šibao po koži.
Njegova pedesetorica bila su u punom
galopu niz najstrmiji brežuljak što ga je
ikada vidio. Da nije toga jutra prošao svaku
njegovu stopu, nikada se ne bi usudio sjuriti
takvom vratolomnom brzinom, ali ledina je
bila ravna i nijedan iskusni jahač nije pao,
zavlačeći snažno noge ispod sedla. I tada su
ih stražnji obluci oštro probadali u slabine.
Oktavijan je od muke škripao zubima dok
ga je galop nemilosrdno iscrpljivao.
Brut je s njim izabrao brežuljak da pokaže
stvarnost i snagu juriša. Čekao je sada
njihov dolazak s cijelom centurijom
konjanika podno brežuljka, a Oktavijan je
već izdaleka mogao vidjeti kako se njihovi
konji plaho vrpolje pokušavajući
instinktivno izbjeći pedesetoricu koji su
gromoglasno silazili.
Buka je bila nevjerojatna dok je Oktavijan
vikao na svoje ljude da poravnaju crtu.
Jurišni red postajao je malo nazubljen i
morao je urlati najjače što je mogao da
privuče pozornost jahača oko sebe.
Pokazali su vještinu kad se linija učvrstila
bez usporavanja i Oktavijan je izvukao mač
mahnito stišćući koljena. Noge su ga jako
boljele pod tim kutom, ali nije popuštao.
Zemljište se lagano izravnalo u podnožju i
Oktavijan je jedva imao vremena prebaciti
težinu prije nego što su njegova
pedesetorica počela promicati između
široko razmaknutih redova koji su im stajali
sučelice. Lica i konji teško su se razaznavali
zbog velike brzine s kojom su se strjelovito
probijali kroz centuriju i izlazili na drugu
stranu, naizgled sve to u jednom hipu.
Oktavijan je vidio jednog časnika koji je
problijedio kad ga je munjevito mimoišao.
Da je držao mač sa strane, čovjeku bi bila
poletjela glava.
Oktavijan je uzbuđeno vikao zovući ljude
da se okrenu i postroje. Neki su se s
olakšanjem smijali kad su prilazili Brutu i
40
vidjeli napeta lica ljudi kojima je on toga
dana zapovijedao.
»Na pravom zemljištu možemo biti
strahoviti«, rekao je Brut povisivši glas da bi
ga svi čuli. »Na kraju mi je praktički puknuo
mjehur od strepnje, a znao sam da ćete
samo proći kroz nas!«
Jahači pod Oktavijanom kliknuše na to
priznanje, iako nisu povjerovali Brutu.
Jedan od njih potapšao je Oktavijana po
leđima kad se prema njima okrenuo
nacereni Brut.
»Sada ćete to sami iskusiti. Svrstajte se u
široke redove dok ja svoje ljude budem
vodio na brežuljak. Držite ih čvrsto na
mjestu kad budemo prolazili između vas pa
ćete nešto naučiti.«
Oktavijan proguta iznenadnu nervozu da bi
se osmjehnuo, još ispunjen divljim
podrhtavanjem od juriša. Brut sjaha da
povede konja uz brežuljak i tada ugleda
osamljena jahača koji je grabio prema
njima.
»Što li je to, pitam se?« promrmljao je.
Vojnik je spretno sjahao i pozdravio.
»General Cezar poziva Oktavijana i tebe,
gospodine.«
Brut kimnu, a na licu mu se polako zače
smiješak.
»Baš sada?« Okrenuo se svojim voljenim
konjanicima.
»Što bi bilo kad bi vaši časnici poginuli u
prvom naletu? Bi li nastao kaos? Nastavite
bez nas. Očekujem potpuno izvješće kad se
vratite u vojarne.«
Oktavijan i Brut krenuše za glasnikom kad
je okrenuo konja. Nakon nekog vremena
dosadio im je njegov umjereni korak pa su
u galopu projurili pokraj njega.
Kabera je prelazio prstima po plavoj svili s
dječjim oduševljenjem. Činilo se da je u
procijepu između čuđenja i smijeha zbog
skupa namještaja koji je Servilija dopremila
u Zlatnu ruku, i njezino se strpljenje
primicalo kraju. On ju je opet prekinuo da
bi prošao kraj nje i uzeo u ruku lomnu
skulpturu.
»Vidiš dakle«, pokušala je još jednom.
»Htjela bih steći dobar glas kao čista kuća, a
neki vojnici upotrebljavaju kredni prah da
pokriju osipe koje imaju…«
»Sve ovo zbog užitka!« prekinu je Kabera i
značajno joj namignu. »Želim umrijeti na
ovakvu mjestu.« Dok se ona na njega
mrštila, približio se rubu udubljenja sa
svilenim jastucima, smještena ispod razine
poda. Pogledao ju je radi dopuštenja, ali
Servilija je odlučno odmahnula glavom.
»Julije je rekao da dobro poznaješ kožne
bolesti, a ja bih ti dobro platila da budeš na
raspolaganju ovoj kući.« Morala je opet
zastati kad je starac skočio na gomilu
jastuka i počeo se po njima valjati.
»To nije težak posao«, nastavila je Servilija
uporno. »Moje će djevojke prepoznati
problem kad ga vide, ali ako nastane
prepirka, treba mi netko tko će pregledati…
čovjeka u pitanju. Samo dok ne uspijem
naći liječnika iz grada.« Zapanjeno je
gledala kako se Kabera prevrće po
jastucima.
»Plaćat ću ti šest sestercija na mjesec«, reče
ona.
»Petnaest«, odgovori Kabera, iznenada
ozbiljan. Dok je ona zatreptala od
iznenađenja, on je brzim pokretima prstiju
izravnavao staru halju.
»Ne će ići više od deset, stari. Za petnaest
mogu dobiti mjesnog liječnika koji ovdje
živi.«
Kabera glasno otpuhnu. »Oni ništa ne
znaju, a ti bi izgubila sobu. Dvanaest, ali ne
želim imati posla s trudnoćom. Za to nađi
nekoga drugoga.«
»Ja ne držim javnu kuću u nekoj zabačenoj
uličici«, odbrusi Servilija. »Moje cure mogu
uzdisati na mjesečini kao bilo koja druga
žena. Ako zatrudne, ja ih isplatim. Većina
41
njih se vrati, kad odbiju dijete od sise. Deset
je moja posljednja ponuda.«
»Pregledavanje trulih dijelova kod vojnika
vrijedi još dva sestercija bilo komu«, reče
Kabera veselo. »Htio bih također i neki od
ovih jastuka.«
Servilija zaškripa zubima. »Oni stoje više
nego tvoje usluge, stari. Onda dvanaest, ali
jastuci ostaju.«
Kabera pljesnu rukama od zadovoljstva.
»Prva mjesečna plaća unaprijed i čaša vina
da zapečatimo ugovor, što kažeš?« reče on.
Servilija zausti da odgovori i začu kako se
netko oprezno nakašljava iza nje. Bila je to
Nadja, jedna od novih djevojaka koje je
dovela u kuću, crno obrubljenih očiju,
nepopustljive naravi i podatna tijela.
»Gospo, na vratima je glasnik iz legije.«
»Dovedi mi ga, Nadja«, reče Servilija
prisiljavajući se na smiješak. Kad je žena
nestala, okrenu se prema Kaberi.
»Sad izađi odatle. Ne želim da me dovodiš
u nepriliku.«
Kabera se izvukao iz svilena udubljenja, a
njegovi su dugački prsti gurnuli jedan jastuk
ispod halje kad se ona okrenula da pozdravi
glasnika.
Čovjek je bio žestoko zajapuren i Servilija je
mogla vidjeti po Nadjinu izrazu lica iza
njegovih leđa da je ona s njim već
razgovarala.
»Gospo, Cezar želi da dođeš u vojarne.«
Njegove oči skrenuše na Kaberu. »I ti,
iscjelitelju. Ja ću vam biti pratnja. Konji su
vani.«
Servilija zamišljeno protrlja kut usana,
zanemarujući način kako ju je glasnik
gledao.
»Hoće li moj sin biti ondje?« upitala je.
Glasnik kimnu. »Svi su sazvani, gospo.
Moram još samo naći centuriona
Domicija.«
»To je lako učiniti. On je gore«, reče ona,
promatrajući sa zanimanjem kako se
rumenilo toga čovjeka širi niz vrat i dalje
ispod tunike. Mogla je zapravo osjetiti
vrućinu koja je izbijala iz njega.
»Ja bih to malko odgodila da sam na tvojem
mjestu«, rekla je.
Dok su zauzimali mjesta u dugačkoj
prostoriji koja je gledala na dvorište, svatko
je od njih osjećao žmarce uzbuđenja kad bi
im se susreli pogledi. Julije je dominirao
prostorijom dok je stajao kraj prozora,
čekajući da posljednji stignu. Povjetarac s
brežuljaka pirio je prostorijom i hladio ih,
ali napetost je bila gotovo bolna. Oktavijan
se nervozno nasmijao kad je Kabera
izvukao svileni jastuk ispod halje, a Renije
je čvrsto stegnuo pehar vina.
Kad je stražar zatvorio vrata i sišao niz
stubište, Brut je iskapio svoje vino i nacerio
se. »Onda, hoćeš li nam reći zašto smo
ovdje, Julije?«
Svi su gledali u čovjeka koje im je stajao
sučelice. Uobičajeni umor iščeznuo je s
njegova lica dok je stajao uspravno a oklop
mu se sjajio od ulja.
»Gospodo, Servilija. Ovdje smo završili
posao. Vrijeme je da se pođe doma«, rekao
je.
Nastao je trenutak tišine, a onda je Servilija
poskočila sa sjedalice dok su drugi klicali i
smijali se.
»Ja pijem u to ime«, rekao je Renije,
nagnuvši pehar.
Julije razmota zemljovid na stolu i svi se
okupiše oko njega dok je stavljao
pritiskivače na uglove. Servilija se osjetila
isključenom i tada je Julije uhvatio njezin
pogled i nasmiješio joj se. Sve će biti u redu.
Dok je Julije raspravljao o problemima
premještanja pet tisuća ljudi, ona je počela
računati. »Zlatna ruka« tek što je počela
raditi, a tko će je voditi kad ona ode?
Angelina nema čvrstoće u sebi. Ona bi za
42
godinu dana vodila kuću bez naplaćivanja
ako bi joj Servilija prepustila upravu.
Nadja, možda. Srce od kremena i dovoljno
iskustva, ali može li se pouzdati da joj ne bi
ukrala pola zarade? Čuvši svoje ime, trgnula
se iz misli.
»… onda ne kopnom, kad dođe vrijeme.
Servilija mi je dala ideju kad smo se sastali
s kapetanom trgovačkog broda koji ona
koristi. Napisat ću zapovijed da se rekvirira
svaki brod u prolazu. O tome ne smije biti
rasprave osim među nama. Ako čuju da
ćemo se poslužiti njihovim brodovima,
isplovit će na more i ondje ostati.«
»Zašto odlaziš prije nego što si završio
posao ovdje?« upita Kabera tiho.
Razgovor oko stola utihnu do muka i Julije
zastade s prstom na zemljovidu.
»Ja sam završio posao ovdje. Ovo nije
mjesto gdje bih trebao biti«, odgovori on.
»To si mi sam rekao. Ako čekam da mi
istekne rok, Pompej će me opet poslati
nekamo daleko od moga grada, a ako
odbijem poći, to će mi biti posljednje
postavljenje. Kod toga čovjeka nema druge
prilike.« Julije kucnu prstom po sitnom
znaku na zemljovidu koji je označavao
njegov voljeni grad.
»Potkraj godine bit će izbori za dvojicu
konzula. Vraćam se da bih se kandidirao za
jedno od tih mjesta.«
Kabera slegnu ramenima, iskušavajući ga
dalje. »A zatim? Hoćeš li povesti rat za grad
kao Sula?«
Julije se potpuno umirio na trenutak, zureći
u Kaberu.
»Ne, stari prijatelju«, reče on blago. »Tada
više ne ću biti imenovan zbog nekog
Pompejeva hira. Kao konzul, bit ću
nedodirljiv. Ponovno ću biti u središtu
zbivanja.«
Kabera je htio popustiti, ali tvrdoglavost ga
je nagnala da govori.
»Ali poslije toga? Hoćeš li pustiti Bruta da
vježba Desetu dok ti pišeš zakone koje
narod ne će razumjeti? Hoćeš li se izgubiti
u zemljovidima i mostovima kao što si
ovdje činio?«
Renije pruži ruku i stisnu Kaberu za rame
da ga zaustavi, ali starac se nije na njega
osvrnuo.
»Ti možeš učiniti više od toga, ako imaš oči
da vidiš«, rekao je, trgnuvši se kad je Renije
tako stisnuo njegove tanke mišiće da ga je
zaboljelo.
»Ako budem konzul«, rekao je Julije
polako, »povest ću one koje volim na
najdivljija mjesta koja nađem. Želiš li mi to
reći? Da je Španjolska previše mirna za
mene? To znam. Naći ću svoj put kad
budem ondje, Kabera. Bogovi pozornije
slušaju one koji govore iz Rima. Odavde
me jednostavno ne mogu čuti.« Nasmiješio
se da sakrije ljutnju i osjetio kako ga
Servilija gleda preko Oktavijanova ramena.
Renije ispusti starčevo rame a Kabera se
namršti na njega.
Brut progovori da izgladi trenutak
nelagode. »Ako noćas počnemo zadržavati
brodove, koliko će potrajati dok ih ne
budemo imali dovoljno za prijevoz
Desete?«
Julije nakratko kimnu u znak zahvalnosti.
»Najdulje mjesec dana. Već sam razglasio
da su mi potrebni kapetani za velik teret.
Mislim da će trideset brodova biti dostatno
da se iskrcamo u Ostiji. Senat mi nikada ne
bi dopustio da se primaknem Rimu s
cijelom legijom, zato mi treba tabor na
obali. Ponijet ću sa sobom zlato na prvom
putovanju. Imamo ga dovoljno za ono što
mi je na umu.«
Servilija ga je promatrala kako se prepire i
bori dok je iza njega zalazilo sunce. Jedva
su primijetili stražara koji je ušao u
prostoriju da užeže više svjetiljaka. Nakon
nekog vremena izišla je da započne vlastite
poslove, osjećajući se živom na noćnom
43
zraku u dvorištu poslije zagušljive topline u
prostoriji.
Mogla je još čuti njihove glasove dok je
koračala dvorištem i gledala kako su se
stražari ukočili kad su je ugledali.
»Je li istina da idemo u Rim, gospo?« rekao
je jedan od njih kad je kraj njega minula.
Nije se iznenadila otkrivši da je čovjek čuo
glasine. Neke od njezinih najboljih
informacija dolazile su iz nižih staleža.
»Istina je«, reče ona.
Čovjek se nasmiješi. »Bilo je i vrijeme«, reče
on.
Kad se Deseta pokrenula, sve je teklo brzo.
Već istog dana kad se održavao sastanak u
dugačkoj prostoriji, na deset najvećih
brodova u luci Valencije bili su stražari koji
su sprječavali njihovo isplovljenje.
Kapetani su bjesnjeli dok se njihov
dragocjeni teret iskrcavao i ostavljao u
pristanišnim skladištima da bi bilo više
mjesta za mnoštvo opreme i ljudi koji su
činili legiju.
Zlato iz utvrde spremljeno je u sanduke i
prevezeno do brodova, uz pratnju potpuno
naoružanih centurija na svakoj stopi puta.
Kovački vignjevi su rastavljeni i svezani na
goleme drvene podloge, i bile su potrebne
volovske zaprege da se podignu i spreme u
mračno potpalublje. Velike ratne baliste i
onageri svedeni su na grede i teški su
brodovi sve više i više uranjali u more
nakon njihova ukrcavanja. Trebat će im
najviša plima da isplove iz luke i Julije je
odredio polazak točno mjesec dana nakon
formalne najave. Ako sve dobro prođe, stići
će u Rim stotinjak dana prije konzularnih
izbora.
Kvestor kojega je Julije promaknuo bio je
ambiciozan i Julije je znao da će raditi kao
rob da bi zadržao novo mjesto. Ne će se
smanjiti disciplina u provincijama kada
Deseta ode. Kvestor je odveo dvije
kohorte2 na istok po Julijevoj zapovijedi, a
među njima je bilo i domaćih ljudi koji su
godinama prije pristupili rimskim snagama.
To je bila dovoljna snaga da održava mir, i
Julije je uživao u činjenici da to nije više
njegov problem.
Bilo je tisuću stvari koje je valjalo
organizirati prije nego što će brodovi skinuti
užad s veza i krenuti na more. Julije se
trošio do iscrpljenja, spavajući u najboljem
slučaju svake druge noći. Sastajao se s
mjesnim vođama iz cijele zemlje da im
objasni što se događa, a darovi koje im je
ostavljao osiguravali su njihovu pomoć i
blagoslov.
Kvestor je bio zapanjen kad mu je Julije
rekao koliko su novi rudnici postali
proizvodni tijekom njegova roka službe.
Skupa su ih obišli i čovjek je iskoristio
prigodu da osigura zajam iz riznice Desete
legije koji će vraćati u razdoblju od pet
godina. Tko god na kraju bio pretor,3 dug
će ostati. Rudnici će se razvijati i dio nove
zarade bez sumnje će se objaviti. Ali ne
prije nego što postaja bude proglašena
stalnom, pomisli Julije jetko. To u Rimu ne
će probuditi glad u ljudima kao što je Kras.
Kad je Julije izišao u dvorište, morao je
zakloniti oči protiv žestoka sunca. Kapija je
bila otvorena i utvrda je ostavljala dojam
pustoši koja ga je podsjetila na selo s
Aleksandrovim kipom. Bila je to čudna
misao, ali nove su se kohorte očekivale
sutradan u zoru i utvrda će opet oživjeti.
Od sunčeva blještavila nije vidio mladića
koji je stajao kraj kapije i čekao ga. Julije je
krenuo prema konjušnicama i trgnuo se iz
sanjarije kad je čovjek progovorio. Ruka
mu je nagonski pala na mač.
»Generale? Imaš li trenutak?« upitao je
čovjek.
Julije ga je prepoznao i namrštio se. Ime mu
je bilo Adàn, sjetio se, čovjek kojem je
poštedio život.
»Što je?« rekao je nestrpljivo.
44
Adàn mu se primaknuo a Julije je zadržao
ruku u blizini drška. Nije sumnjao da ne bi
mogao izići na kraj s mladim Španjolcem,
ali moglo bi biti i drugih a on je dovoljno
dugo živio da bi olako zanemario oprez.
Očima je pretraživao kapiju vrebajući na
sjene koje se pomiču.
»Gradonačelnik Del Subió mi je rekao da
trebaš pisara, gospodine. Ja znam čitati i
pisati latinski.«
Julije ga sumnjičavo pogleda. »Je li Del
Subió spomenuo činjenicu da se spremam
otići u Rim?« upita ga.
Adàn kimnu. »Svi to znaju. Volio bih
vidjeti grad, ali doista želim raditi.«
Julije mu pogleda u oči, odmjeravajući ga.
Vjerovao je svojem instinktu i nije mogao
naslutiti ništa skriveno u čovjekovu
otvorenom licu. Možda mladi Španjolac
govori istinu, iako je Julije i protiv svoje
volje sumnjao u njegove motive u svezi s
legijom koja se sprema otploviti.
»Besplatno putovanje u Rim, zatim
nestaneš u uličnoj vrevi, Adàn?« reče on.
Mladić slegnu ramenima. »Dajem ti riječ.
Ništa drugo ne mogu ponuditi. Marljiv sam
radnik i želim vidjeti više svijeta. To je sve.«
»Ali zašto dolaziš raditi za mene? Nije dugo
prošlo otkad si imao rimsku krv na
rukama.«
Adàn je porumenio, ali podignuo je glavu
ne dajući se pokolebati. »Ti si častan čovjek,
generale. Iako bi mi draže bilo da Rim nije
pokorio moj narod, ti si u meni probudio
znatiželju. Ne ćeš požaliti ako me primiš u
službu, kunem ti se.«
Julije se namršti prema njemu. Čovjek kao
da nije bio svjestan opasnosti u svojim
riječima. Sjećao se kako je stajao pred
Julijem u dugačkoj sobi, boreći se da
savlada strah.
»Moram biti u stanju da ti vjerujem, Adàne,
a to dolazi samo s vremenom. Ono što čuješ
od mene vrijedit će novaca onima koji
plaćaju informacije. Može li se tebi
vjerovati da ćeš čuvati tajne o mojem
poslu?«
»Kao što kažeš, upoznat ćeš me s
vremenom. Moja riječ vrijedi.«
Julije donese odluku i čelo mu se izravna.
»Vrlo dobro, Adàne. Pođi gore u moju sobu
i donesi mi papire sa stola. Izdiktirat ću ti
pismo i prosuditi tvoj rukopis. Onda ćeš
dobiti vremena da se oprostiš s obitelji.
Putujemo u Rim za tri dana.«
7. POGLAVLJE
Brut je bespomoćno povraćao preko ograde
u nabujalo more.
»Ovo sam bio zaboravio«, reče ojađeno.
Ciro je mogao samo zastenjati umjesto
odgovora dok su im posljednje čaše vina
koje su popili u Valenciji navirale kroz grlo.
Vjetar je žestoko puhao i obojicu prskao
kapima smrdljive tekućine. Brut se ukočio
od gađenja.
»Dalje od mene, vole jedan«, viknuo je kroz
oluju. Iako mu je želudac bio prazan, bolni
su grčevi opet počinjali, i on se stresao od
gorčine u ustima.
Oblaci su stizali s istoka dok su španjolske
planine tonule iza njih. Brodovi su se
raspršili prije oluje, udaljavajući se jedni od
drugih. Oni s veslima održavali su privid
nadzora, iako su se s uzljuljanih paluba
vidjele dugačke lopatice potpuno izvan
vode, čas s jedne, čas s druge strane.
Trgovci koji su ovisili o jedrima vukli su za
sobom morska sidra, velike svežnjeve jakog
platna i oblica, da uspore napredovanje i
dadu teškim kormilima nekakva posla. To
je malo pomagalo. Oluja je donijela rani
mrak i oni se više nisu međusobno vidjeli,
svaki je brod ostao sam da se bori protiv
valova.
Brut je drhtao kraj krme kad se još jedan
divlji val prelio preko boka s velikom
navalom pjene. Čvrsto je stisnuo ogradu
dok se more bijeljelo oko njegovih koljena i
45
zatim se povlačilo. Vesla su pljuskala i
preskakala preko planina tamne vode i Brut
se pitao hoće li se u iznenadnom srazu
sudariti s kopnom.
Pomrčina je bila potpuna i jedva je mogao
razaznati Cirovu gromadu nekoliko koraka
dalje. Čuo je krupnog čovjeka kako tiho
stenje pa je zatvorio oči, želeći samo da sve
to prestane. Bilo mu je dobro dok nisu
odmaknuli od obale na širinu gdje su ih
dočekali bočni valovi. Tada je počela
mučnina s napadajima podrigivanja i
naglom potrebom da se pohita do ograde.
Znao je dovoljno da treba ciljati preko
krme, iako ljudi ispod njega nisu imali tu
raskoš. Onako nabijeni u potpalublju,
predstavljali su prizor iz noćnih mora.
Maleni dio njegova mozga koji je mogao
razmišljati o nečemu izvan njegove nevolje
shvatio je da će se morati usidriti na dan-
dva pred Ostijom prije uplovljenja, barem
da operu brod i dovedu u red Desetu. Kad
bi u tom času stigli u luku, lučki bi radnici
pomislili da se vraćaju iz neke strašne bitke.
Brut začu korake iza sebe. »Tko je to?« upita
on, izduživši vrat da bi razaznao lice toga
čovjeka.
»Julije«, stiže do njega veseo glas. »Imam za
tebe vode. Tako ćeš barem imati nešto da
povraćaš.«
Brut se slabašno nasmiješi, prihvaćajući
mješčić i stišćući usnama brončani pipac.
Dvaput je isplahnuo usta i ispljunuo prije
nego što će dopustiti tekućini da mu se slije
niz grkljan. Ciro zatim preuzme mješčić i
popije nekoliko gutljaja.
Brut je znao da bi morao pitati kako su ljudi
ili kojim putem plove da bi prošli između
Sardinije i Korzike, ali jednostavno se nije
mogao prisiliti da mu do toga bude stalo.
Glava mu je bila teška od mučnine i jedva
je mogao mahnuti rukom Juliju u znak
isprike prije nego što se opet nagnuo preko
ograde. Bilo mu je gotovo gore kad nije
povraćao. Nije mu preostalo ništa drugo
nego da se prepusti bolesti.
Sva trojica su zateturala kad se brod
zaljuljao pod strahovitim kutom a nešto je
u potpalublju palo uz snažno kloparanje.
Julije je izgubio uporište pod nogama na
sklizavoj palubi i spasio ga je zagrljaj
Cirove ruke. Pridignuo se i sa zahvalnošću
duboko udahnuo.
»Ovo mi je nedostajalo«, rekao im je.
»Daleko od kopna u mraku.« Nagnuo se
bliže prema Ciru.
»Sutra si sa mnom na kasnoj straži. Kad se
oluja ispuše, ostat ćeš bez daha gledajući
zvijezde. Mučnina nikada ne traje dulje od
jednog dana, ili najviše dva.«
»Nadam se da je tako«, protisnu Ciro
sumnjičavo. Što se njega tiče, Julije prelazi
granice prijateljstva kad je tako veseo dok
oni čekaju smrt da ih odnese. Dao bi
mjesečnu plaću za cigli sat zatišja da smiri
želudac. Tada bi se mogao suočiti s bilo
čime, bio je siguran.
Julije se probijao duž ograde da bi govorio
s kapetanom. Trgovac je bio mrzovoljno
prihvatio svoju novu ulogu, idući čak dotle
da je razgovarao s vojnicima dok su se
ukrcavali na njegov brod. Upozoravao ih je
da u svako doba jednom rukom obavljaju
poslove na brodu, a drugom da spašavaju
vlastiti život.
»Ako odeš preko ograde«, govorio je
legionarima, »gotov si. Čak i da se vratim po
tebe, a ne ću se vraćati, ljudsku je glavu
nemoguće opaziti i kad je more mirno. Ako
ima imalo vjetra, možeš smjesta napuniti
pluća vodom i potonuti. To će biti brži
način.«
»Držimo li pravac, kapetane?« upita Julije
prišavši tamnoj figuri pod teškim voštanim
platnom, pogrbljenoj protiv vjetra.
»Znat ćemo ako udarimo u Sardiniju, ali
ovuda sam plovio više puta«, odgovori
46
kapetan. »Vjetar dolazi s jugoistoka i mi ga
siječemo.«
Julije nije mogao vidjeti njegovo lice zbog
tame kao u rogu, ali u glasu nije bilo
zabrinutosti. Kad su prvi naleti vjetra
ošinuli brod, kapetan je krmena vesla
svezao nekoliko stupnjeva niže i zauzeo
mjesto, povremeno dovikujući zapovijedi
posadi koja se nevidljivo kretala po palubi.
Naslonivši se na ogradu, Julije se zaljuljao
s valom osjećajući golem užitak. Njegovo
vrijeme na Accipiteru s kapetanom
Gaditikom kao da je bilo prije čitava
životnoga vijeka, ali kad bi dopustio mašti
da odluta u prošlost gotovo bi mogao opet
biti ondje, na nekom drugom brodu u
mraku. Pitao se je li Ciro ikada pomislio na
ono doba. Bezbroj su puta stavili život na
kocku u lovu na gusara koji je uništio njihov
mali brod.
Julije sklopi oči razmišljajući o onima koji
su poginuli u toj potjeri. Pelitas je bio
naročito dobar čovjek, sada već odavno
pokojni. Tada je sve izgledalo tako
jednostavno, kao da ga je njegova staza
čekala. Sada je imao više mogućnosti izbora
nego što je htio. Dobije li mjesto konzula,
može ostati u Rimu ili povesti svoju legiju u
neku novu zemlju bilo gdje na svijetu.
Aleksandar je to učinio prije njega. Dječak
kralj poveo je vojsku na istok gdje izlazi
sunce, do tako dalekih zemalja da su se
jedva razlikovale od legende. Dio Julija
čeznuo je za slobodom koju je upoznao u
Africi i Grčkoj. Da nikoga ne mora
uvjeravati, nikomu odgovarati, samo krčiti
nove staze.
Osmjehnuo se u mraku na tu pomisao.
Španjolska je bila iza njih, i oluja je skinula
sve brige i svakidašnje poslove i sastanke s
njegovih pleća.
Dok se naslanjao na ogradu, tapkanje
koraka izvelo je još jednog čovjeka da
izgubi posljednji obrok. Julije je čuo
Adànov uzvik kad je naletio na Cira i
opsovao zbog neočekivane zapreke.
»Što je ovo, slon? Pomakni se, gromado
jedna!« prosiktao je Španjolac a Ciro se tiho
zacerekao, sretan što svoju bijedu može s
još nekim podijeliti.
Počela je padati kiša kao iz kabla i negdje
sprijeda bljesnula je munja od koje su se svi
trgnuli na iznenadnom svjetlu.
Julije je neviđen podignuo ruke u nijemoj
molitvi da pozdravi nevrijeme. Rim se
nalazio negdje pred njima i njega je
preplavila životna snagu kakvu nije
godinama osjetio.
Kiša je lijevala iz mračna neba iznad grada.
Iako se Aleksandrija pokušavala osokoliti
zbog nazočnosti dvaju čuvara, otkrila je da
se plaši čim se spustila rana noć pod
oblacima. Kad je nestalo sunca, ulice su se
brzo ispraznile dok su obitelji
zakračunavale vrata i palile večernje
svjetiljke. Kamenje se začas izgubilo pod
sporom plimom prljavštine koja je tiho
šumila i lijepila joj se za noge. Aleksandrija
je gotovo posrnula na skrivenom oblutku i
namrštila se od pomisli da je mogla završiti
na tlu.
Nije bilo svjetla na ulicama i svaka je figura
izgledala kao prijetnja. Razbojničke bande,
raptores, vjerojatno vrebaju na lake žrtve da
ih siluju i opljačkaju, i Aleksandrija se
mogla samo nadati da će ih Tedo i njegov
sin otjerati.
»Drži se uz nas, gospođice. Još samo malo«,
reče Tedo ispred nje.
Jedva je mogla razabrati njegove obrise dok
je grabio naprijed, ali zvuk njegova glasa
pomogao joj je da ublaži strah.
Vjetar je donio smrad ljudskog izmeta kad
je naglo zapuhao i Aleksandrija je morala
brzo progutati pljuvačku dok joj je dolazilo
na povraćanje. Teško je bilo odagnati strah.
Tedo je bio daleko od svojih najboljih
godina i stara rana na nozi prisiljavala ga je
na hramanje koje je bilo gotovo smiješno.
47
Njegov mrzovoljni sin nije ni progovorio pa
nije znala može li mu vjerovati.
Dok su koračali pustim ulicama,
Aleksandrija je mogla čuti kako se uz
gunđanje zasunjuju vrata kraj kojih prođu
dok obitelji osiguravaju svoj mir. Dobri
rimski puk nije imao zaštite od razbojnika i
samo su se ljudi s oružanom pratnjom
usuđivali prolaziti gradom poslije sumraka.
Na uglu ispred njih pojavila se zbijena
skupina sjena koje su promatrale troje
prolaznika i Aleksandrija je zadrhtala. Čula
je kako Tedo vadi lovački nož. Morat će ili
prijeći na drugu stranu ulice ili proći kroz
skupinu, a ona se jedva susprezala da ne
potrči. Znala je da će umrijeti ako se odvoji
od svojih čuvara i samo ju je ta misao držala
uz njih dok su se približavali uglu. Tedov se
sin premjestio da joj bude sa strane,
dodirujući joj lakat, ali ne donoseći osjećaj
sigurnosti.
»Gotovo smo stigli«, reče Tedo jasno, više
upućeno ljudima na uglu nego Aleksandriji
koja je poznavala ulice bolje nego on. Iz
glasa mu nije izbijala zabrinutost, a
dugačku je oštricu držao uz bok dok su
prolazili kraj njih. Bilo je premračno da bi
se vidjela njihova lica, ali Aleksandrija je
mogla namirisati vlažnost vune i trpak
češnjak. Srce joj je zalupalo kad joj je jedna
sjena okrznula rame tako da se spotaknula.
Tedov ju je sin povukao za sobom
pokazujući im pritom mač u ruci. Oni se
nisu pomaknuli i Aleksandrija je mogla
osjetiti prijeteće poglede u kritičnom
trenutku. Jedan posrtaj, i oni bi navalili,
bila je sigurna dok ju je srce boljelo od
ubrzana bila.
Zatim su prošli i Tedo ju je čvrsto uhvatio
ispod ruke, a njegov sin s druge strane.
»Nemoj se na njih osvrtati, gospođice«,
promrmljao je Tedo tiho.
Ona mu je kimnula, premda je znala da je
ne može vidjeti. Prate li ih oni, kaskajući za
njima kao divlji psi? Silno je željela
pogledati preko ramena, ali Tedo ju je
gotovo nosio vukući je dalje ulicom.
Njegovo se hramanje pogoršavalo i mučno
je disao kad je ugao ostao iza njih. Nikada
nije o tome govorio, ali njegovu je desnu
nogu svake večeri trebalo mazati mašću da
bi ujutro mogla nositi njegovu težinu.
Iznad njih je kiša bubnjala po krovovima
kuća u kojima su se stiskali ljudi koji znaju
da ne smiju biti na ulici poslije sumraka.
Aleksandrija se osmjelila pogledati iza sebe,
ali ništa nije mogla vidjeti i bilo joj je drago.
Tada se u njoj javila srdžba. Senatori se ne
moraju bojati kao ona. Oni nikamo ne idu
bez oružane pratnje i raptores ih
izbjegavaju, videći prisutnost veće prijetnje
s kojom se ne mogu mjeriti. Sirotinja nema
takve zaštite, pa je čak usred bijela dana bilo
krađa i iznenadnih tučnjava na ulicama,
kad su neki ostajali mrtvi a ostali ukočeno
odlazili znajući da ih nitko ne će uhititi pa
čak ni progoniti.
»Gotovo smo stigli, gospođice«, reče Tedo
ponovno, ovaj put ozbiljno.
Čula je olakšanje u njegovu glasu i pitala se
što bi se dogodilo da su sjene u skupini
trgnule svoje noževe. Bi li umro za nju ili bi
je prepustio na milost i nemilost
razbojnicima? Nemoguće je bilo to znati,
ali počela je računati koliko bi stajalo
unajmljivanje još jednog čuvara. Samo tko
bi na njega pazio?
Još dva skretanja dovela su ih u njezinu
ulicu. Kuće su bile pokrivene debelim
slojem prašine. Namrštila se kad ju je glib
zapljusnuo ispod stole do koljena. Još je
jedan par sandala upropašten. Njihova koža
nikada više ne će mirisati čisto, koliko god
ih namakala.
Gunđajući tiho od boli, Tedo stiže prvi do
njezinih vrata i zalupa po njima. Čekali su u
tišini, dok su njih dvojica bacala poglede
niz ulicu bojeći se da ih netko iznenada ne
napadne. To se nekomu dogodilo prije
nekoliko večeri malo dalje od njezina
48
prebivališta. Nitko se nije usudio priskočiti
u pomoć.
Aleksandrija je začula korake koji su se
približavali s druge strane vrata.
»Tko je?« stigao je Atijin glas i Aleksandrija
je polagano odahnula od olakšanja što je
stigla doma. Poznavala je tu ženu
godinama, i Atija joj je bila najbliskija
osoba u Rimu, premda je živjela u kući i
služila kao Aleksandrijina kuharica.
»Ja sam, Atija«, rekla je.
Svjetlo se prolilo na ulicu kad su se otvorila
vrata i oni su brzo ušli — Aleksandrija prva,
a Tedo posljednji. On je pomno spustio
zasun i tada napokon spremio nož u tok dok
mu se u plećima smanjivala napetost.
»Hvala vam obojici«, reče Aleksandrija.
Sin je šutio, ali Tedo je odgovorio kroz
gunđanje, tapšući rukom čvrsta vrata kao
da se želi uvjeriti da su zaštićeni. »Za to smo
plaćeni«, reče on.
Vidjela je da mu je slabija noga malo
podignuta dok je stajao ne opterećujući je, i
srce ju je zbog njega zaboljelo. Ima
različitih vrsta hrabrosti.
»Donijet ću ti topao napitak nakon što
pregledaš nogu«, reče ona.
Na njezino iznenađenje on je lagano
porumenio. »To nije potrebno, gospođice.
Mi ćemo se snaći, ja i moj sin. Možda
kasnije.«
Aleksandrija kimnu, ne znajući bi li trebala
ponovno pokušati. Činilo se da je Tedu
neugodno sve što je imalo sličilo na nuđenje
prijateljstva. Kao da nije želio ništa drugo
osim uobičajene plaće i ona je prihvaćala
njegovu suzdržanost. Ali noćas je još bila
uzdrmana i trebala je imati ljude oko sebe.
»Sigurno ste gladni, a u kuhinji ima hladne
govedine. Bilo bi nam drago da s nama
jedete kad budete spremni.«
Atija se prebacila s noge na nogu, a Tedo je
na trenutak pogledao u pod i lagano se
namrštio.
»Ako si sigurna, gospođice«, rekao je
naposljetku.
Aleksandrija je promatrala dvojicu
muškaraca dok su odlazila u svoje sobe.
Zatim je pogledala Atiju i nasmiješila se
videći strog izraz na njezinu licu.
»Ti si previše ljubazna s tom dvojicom«,
reče Atija. »Malo je dobra u njima, u ocu i
sinu. Ako im dopustiš da se osjećaju kao
kod svoje kuće, oni će to iskoristiti, sigurna
sam. Sluge ne smiju zaboraviti svoje
mjesto, a ni oni koji ih plaćaju.«
Aleksandrija se smješkala, njezin večernji
strah je počinjao popuštati. Zapravo je i
Atija bila sluškinja, iako to nikada nisu
spomenuli. Aleksandrija ju je upoznala kad
je tražila čistu sobu u gradu, pa kad je
uznapredovao njezin posao s nakitom Atija
se preselila k njoj u novu kuću da njome
upravlja. Žena je bila jako stroga s ostalim
slugama, ali uspjela je u kući ostvariti
osjećaj doma.
»Meni je drago da budu sa mnom, Atija.
Razbojnici su bili rano izišli s olujom, pa je
čaša toplog vina poštena plaća za sigurnost.
Idemo, skapavam od gladi.«
Atija je radije šmrknula nego odgovorila,
ali ju je prestigla u hodniku dok su išle
prema kuhinji.
Senatska se građevina kupala u svjetlosti
desetaka prštavih svjetiljaka na zidovima.
Dvorana ispunjena jekom bila je topla i
suha usprkos prigušenu bubnjanju kiše, i
malo je prisutnih uživalo u pomisli kako će
se smočiti na putu do kuće. Poslijepodne je
proteklo u podnošenju izvješća o gradskom
proračunu, s nizom glasovanja kojima su se
odobravale goleme svote za legije s kojima
se održava Pax Romana4 u dalekim
zemljama. Svote su bile strahovite, ali
zalihe su bile dovoljno velike da se podmire
potrebe države još jednu godinu. Nekoliko
49
starijih senatora dopustilo je da ih toplina
uljuljka u drijemež i samo ih je oluja
zadržavala da ne pođu prema kasnim
obrocima i vlastitim posteljama.
Senator Prando stajao je za govornicom i
pogledom letio po polukružnim redovima
klupa, tražeći pomoć. Naljutilo ga je što
Pompej brblja s kolegom dok on objavljuje
svoju kandidaturu za mjesto konzula.
Upravo na Pompejev zahtjev on je pristao
istaknuti svoje ime i čovjek je barem morao
pokazati prividno zanimanje.
»Budem li izabran na to mjesto,
namjeravam okupiti kovače novca pod
jedan krov i ustanoviti platežno sredstvo na
koje se građani mogu osloniti. Ima previše
kovanica za koje se tvrdi da su od zlata ili
čistoga srebra, a svaka trgovina mora imati
vagu da izmjeri novac koji dobiva.
Jedinstvena kovanica pod okriljem Senata
okončat će zbrku i obnoviti povjerenje.«
Vidio je kako se Kras mršti i pitao se je li on
odgovoran za neke krivotvorine koje
nanose toliku štetu. To ga ne bi iznenadilo.
»Ako mi građani udijele pravo da
zasjednem na konzulsko mjesto, radit ću na
korist Rima, obnavljajući vjeru u vlast
Senata.« Opet je zastao kad je Pompej
podignuo pogled i tada je shvatio da je
pogriješio. Netko se zacerekao i Prando je
osjetio kako raste njegova zbunjenost.
»… veću vjeru u Senat«, dodao je.
»Poštivanje vlasti i vladavine zakona.
Pravda mora biti slobodna od mita i
potkupljivanja.« Ponovno je zastao, u
mislima mu je nastajala praznina.
»Meni će biti čast da služim. Hvala vam«,
rekao je silazeći s govornice i zauzimajući
mjesto u prednjoj klupi s očevidnim
olakšanjem. Dva-tri najbliža senatora
potapšala su ga po ramenu i on se počeo
opuštati. Možda govor i nije bio tako loš, na
koncu konca. Pogledao je sina Svetonija da
vidi kako je on to primio, ali mladić je
nepomično zurio ispred sebe.
Pompej je sišao između redova i nasmiješio
se Prandu u prolazu. Umuknuli su oni koji
su se šaptom razgovarali kad je konzul
stupio za govornicu. Izgleda opušteno i
samopouzdano, pomislio je Prando s
primjesom ljutnje.
»Zahvaljujem kandidatima za izrečene
riječi«, rekao je Pompej zaustavljajući oči
na ljudima koji su mu nijemo odobravali
prije nego što će nastaviti. »To mi daje nade
da se u ovom gradu još može naći onih koji
mu žele posvetiti život ne misleći na osobni
probitak ili častohleplje.« Pričekao je da
prođe pohvalni žamor, nagnuvši se naprijed
i oslonivši se na lakte.
»Izbori će pružiti priliku mojim graditeljima
da povećaju ovu zgradu i spreman sam dati
na uporabu svoje novo kazalište dok budu
trajali radovi. Trebalo bi odgovarati
potrebama, rekao bih.« Nasmiješio se
senatorima i oni su mu odgovorili, znajući
da je kazalište dvaput veće od senatske
zgrade i barem dvostruko raskošnije. Nije
bilo primjedaba.
»Poput onih koje smo ovdje čuli, i svi drugi
kandidati moraju se izjasniti prije
svečanosti Volturnalija,5 u roku od deset
dana. Izvijestite me na vrijeme, molim.
Prije nego što se osmjelimo na kišu, moram
obznaniti javno okupljanje na Forumu za
jedan tjedan. Suđenje Hospiju bit će
odgođeno mjesec dana. Tada ćemo se Kras
i ja obratiti pučanstvu kao konzuli. Ako itko
od kandidata želi svoj glas dodati našima,
morate mi se javiti prije nego što večeras
odem odavde.«
Pompej ulovi Prandov pogled časak prije
nego što će nastaviti. Sve je bilo
dogovoreno i Prando je znao da će se
njegova kandidatura pojačati udruživanjem
s iskusnijim ljudima. Neka samo uvježbava
svoj govor. Unatoč svim Pompejevim
obećanjima, rimska gomila zna biti
nezgodno slušateljstvo.
50
»Dan se primaknuo svršetku, senatori.
Ustanite radi prisege«, rekao je Pompej
povisivši glas da ga se čuje iznad kiše koja
je šibala grad.
Oluja je trajala tri dana, hujeći iznad
raštrkanih brodova i prema njihovu
odredištu. Kad je prošla, flota je opet
polagano nosila okupljenu Desetu, i svaki
je brod bio poput košnice dok su se
popravljala jedra i vesla te zagrijavala
smola da se zaliju pukotine između širokih
dasaka na palubama kuda je curila voda.
Kao što je Brut prorekao, Julije je dao znak
da se flota usidri ispred Ostije i čamci su se
gibali između brodova, noseći namirnice i
tesare te provjeravajući da sve bude
spremno za smotru. Sunce je osušilo palube
i Deseta je isprala potpalublja brodova,
uklonivši smrad od bljuvanja morskom
vodom i bijelom masti.
Kad su se podignula sidra i očistila od gline,
uplovili su u luku s Julijem na pramcu
prvog broda. Stajao je zagrlivši jednom
rukom prednju statvu i očima upijao
zavičaj. Bacivši pogled preko ramena vidio
je bijela krila plovila s veslima koja su
tvorila šiljak strijele iza njega, dok su druga
s jedrima bila na začelju povorke. Ne bi
našao riječi za svoje osjećaje da se to od
njega tražilo i nije ih pokušavao ispitivati.
Glavobolje su mu nestale na svježem
morskom zraku i zapalio je tamjan u
žeravniku da zahvali bogovima za uspješan
prolaz kroz oluju.
Znao je da se Deseta može stalno utaboriti
na poljima iza luke dok on bude putovao u
grad. Vojnici su bili uzbuđeni kao i časnici
zbog prigode da opet vide obitelji i
prijatelje, ali ne će se izdavati dopuštenja za
posjete prije nego što tabor bude podignut i
utvrđen. Pet tisuća ljudi bilo bi previše da se
spuste do njegova imanja. Sama prehrana
tolikog broja prouzročila bi probleme, a i
cijene su niže u pristaništu. Kad bi im to
dopustio, Deseta bi poput skakavaca pojela
zlato koje je donio. U najmanju ruku
potrošili bi vlastite uštede u gradskim
krčmama i javnim kućama.
Pomisao da će vidjeti svoje imanje ispunila
ga je mješavinom tuge i uzbuđenja. Vidjet
će koliko mu je narasla kći i šetat će se duž
rijeke koju je njegov otac zajazio da teče
kroz imanje. Julijev se smiješak ugasio kad
se sjetio oca. Obiteljski je grob na putu
prema gradu, i prije svega ostaloga mora
posjetiti posljednje počivalište onih koji su
ostali iza njega.
8. POGLAVLJE
Kras je disao u pari dok se opuštao
potonuvši u kupelj do pojasa. Mramorni
prag hladio mu je ramena dok je sjedio na
unutarnjoj stepenici i ta suprotnost bila je
izvanredno ugodna. Osjećao je napetost u
vratu i mahnuo je rukom dozvavši roba da
ga masira dok bude vodio razgovor.
Drugi ljudi u bazenu bili su njegovi
štićenici, odani više nego što je zahtijevala
mjesečna potpora koju su primali. Kras je
sklopio oči kad su čvrsti palčevi počeli trljati
njegove mišiće i uzdahnuo je od
zadovoljstva prije nego što je progovorio.
»Moja konzularna služba ostavila je malo
traga u gradu, gospodo.« Nasmiješio se
kiselo dok su se ljudi s njim uzvrpoljili od
zapanjenosti. Prije nego što su mogli
prosvjedovati, on je nastavio. »Mislio sam
da ću više napraviti tijekom svoje službe.
Premalo je stvari u koje mogu uprijeti
prstom i reći: ›To je bilo moje djelo.‹ Čini mi
se da ponovna nagodba o trgovačkim
ugovorima nije ono što uzbuđuje krv naših
građana.«
Izraz njegova lica obojio se gorčinom dok
ih je promatrao i prstom stvarao vrtlog na
površini vode.
»Oh, dao sam im kruha kad su rekli da ga
nemaju. Ali kad je nestalo hljebova, ništa se
nije promijenilo. Dobili su nekoliko dana s
utrkama iz moje kese i vidjeli obnovljeni
hram na Forumu. Ipak se pitam hoće li se
51
oni toga sjetiti ove godine ili čak pomisliti
da sam u to doba bio konzul.«
»Mi smo za tebe«, reče jedan čovjek i taj
osjećaj brzo odjeknu u ostalima.
Kras kimnu, otpuhujući svoj cinizam u
paru. »Nisam za njih pobjeđivao u
ratovima, znate. Oni laskaju Pompeju, a
staroga su Krasa zaboravili.«
Štićenici se nisu usuđivali jedan drugom
pogledati u lice i vidjeti odraženu istinu tih
riječi. Kras je podignuo oči prema njihovoj
smetenosti prije nego što će nastaviti,
namjerno osnaživši glas.
»Ne želim da se moja godina zaboravi,
gospodo. Zakupio sam za njih još jedan dan
na trkalištu i to je početak. Želim da se
mojim najmoprimcima dadu ponajbolje
ulaznice i neka pokušaju dovesti obitelji.«
Zastao je da bi iza sebe dosegnuo čašu
hladne vode i rob je prekinuo tiještenje da
je gurne među koščate prste. Kras se
nasmiješio mladiću prije nego što će
nastaviti.
»Novi sesterciji s mojom glavom na njima
već su gotovi. Trebat ću sve vas da
upravljate razdiobom, gospodo. Moraju
otići najsiromašnijim obiteljima i to samo
po jedan komad svakom muškarcu i ženi.
Morat ćete voditi stražare i svaki put
uzimati sa sobom samo malene svote.«
»Mogu li spomenuti jednu ideju, konzule«,
upita jedan od njih.
»Naravno, Pareju«, odgovori Kras podižući
obrve.
»Unajmi ljude da očiste ulice«, reče čovjek,
izgovarajući prebrzo riječi pod konzulovim
pomnim pogledom. »Velik dio grada smrdi
i narod će ti biti zahvalan zbog toga.«
Kras se nasmija. »Ako učinim kako kažeš,
hoće li oni zbog toga prestati bacati smeće
na ulice? Ne, reći će oni, neka leti, jer poslije
nas će doći stari Kras s vjedrima da to opet
očisti. Ne, prijatelju moj, ako žele čiste
ulice, moraju uzeti vodu i krpe i sami ih
očistiti. Ako ljeti zapah postane užasan,
možda će biti na to prisiljeni i to će ih
naučiti da ih čiste.« Kras je vidio da je
čovjek razočaran pa je ljubazno dodao:
»Divim se čovjeku koji misli najbolje za naš
puk, ali previše ima onih koji ne mare za to
što kaljaju vlastite korake. Nema smisla
poticati na dobru volju ljude poput njih.«
Kras se na trenutak osmjehnu na tu misao,
zatim umuknu.
»S druge strane, ako bi to bilo popularno…
Ne, ne želim biti poznat kao Kras čistač
govana. Ne.«
»Zatim ulične bande?« nastavi Parej
tvrdoglavo. »U nekim područjima otele su
se nadzoru. Nekoliko stotina ljudi s
dopuštenjem da razbijaju bande učinilo bi
više za grad nego…«
»Hoćeš novu bandu koja bi nadzirala
druge? A tko će njih držati pod nadzorom?
Bi li zatražio još veću skupinu da izlazi na
kraj s prvom?« Kras se naruga u sebi, ali
zabavljala ga je upornost toga čovjeka.
»Jedna bi centurija mogla…« promuca opet
on.
Kras sjede uzgor, poslavši kružne valove
površinom bazena. Podiže ruku da bi
nastala tišina i njegovi se štićenici
uzvrpoljiše.
»Da, Pareju, legija bi mogla učiniti mnoge
stvari, ali ja nemam legije pod svojim
zapovjedništvom, kao što bi se možda
trebao prisjetiti. Zar bi htio da od Pompeja
zatražim još vojnika koji bi ophodili
sirotinjske četvrti? On traži čitava bogatstva
samo za redare na utrkama i već sam sit
toga da njegov ugled podupirem svojim
zlatom.« Kras zamahnu rukom i prevrnu
metalnu čašu koja se zakotrljala preko
podnih pločica u kupalištu.
»Dosta za ovaj put, gospodo. Imate
trenutno zadatke, a sutra ćete dobiti nove.
Ostavite me.«
52
Ljudi se bez riječi pokupiše iz bazena,
žureći se da budu što dalje od svoga
razdražljiva gospodara.
Juliju je bilo drago ostaviti pristanišnu buku
iza sebe dok su on i Oktavijan jahali cestom
prema gradu. Uz Brutov nadzor nad
iskrcavanjem ljudi i opreme posao je morao
biti brzo završen. Centurione su osobno
izabrali i u njih su se mogli pouzdati da će
ljude držati čvrsto na uzdi dok se prve
skupine ne pošalju na dopust.
Pogledao je Oktavijana i zapazio kako
dobro sjedi na konju. Vježbanje s
konjanicima ukrotilo je njegovu divlju
narav i sada je jahao kao da je rođen u
sedlu, a ne kao ulični deran koji nije vidio
konja prije svoje devete godine.
Jahali su preko izlizana kamenja u grad,
potičući konje da zaobilaze kola i robove
koji su s njima hitali da obave nepoznate
poslove. Žito i vino, drago kamenje,
štavljene kože, željezno i brončano oruđe,
pokraj tisuću drugih stvari namijenjenih
gladnoj utrobi grada pred njima. Vozači su
vješto pucketali bičevima iznad volova i
magaraca, i Julije je znao da će se karavana
protegnuti cijelim putem od mora do
gradskih tržnica.
Uljuljkivao ih je blagi topot kopita, ali Julija
je prožimala napetost od koje su ga boljela
ramena. Obiteljski je grob bio izvan grada i
on mu se veselio, iščekujući kad će ga
ugledati.
Sunce se dizalo prema podnevnoj točki kad
je osjetio da je spreman te je zario pete u
konjske slabine. Oktavijan je smjesta
uhvatio njegov korak i njih su dvojica
lagano galopirala preko kamenja, praćeni
uzvicima i zvižducima trgovaca koji su se
gubili iza njih.
Grob je bio jednostavan, pravokutan blok
od teškoga crnog mramora koji je stražario
kraj ceste, ni milju daleko od gradskih
vrata. Julije je bio znojan kad je sjahao i
poveo konja između grobnih humaka do
trave koja je bujala na ostatcima rimskih
pokojnika.
»Ovo je taj grob«, prošapta Julije ispuštajući
uzde iz ruku. Čitao je imena uklesana u
tamnu stijenu i na trenutak sklopio oči kad
je došao do majčina imena. Djelomice je to
očekivao, ali spoznaja da se tu nalazi njezin
prah donijela je bol koja ga je iznenadila,
ispunivši mu oči suzama.
Ime njegova oca još je bilo oštro nakon
minula desetljeća, i Julije pognu glavu
dodirujući vršcima prstiju slova i prateći
crte.
Treće je ime još bilo svježe uklesano kao i
bol koju je osjetio pri pogledu na nj.
Kornelija. Skrivena od sunca i njegova
zagrljaja. Nikada je više ne će privinuti na
grudi.
»Imaš li vina, Oktavijane«, reče Julije
nakon duga vremena. Pokušavao je
uspravno stajati, ali ruke koje je polagao na
kamen kao da su se ondje učvrstile i nije ih
mogao odlijepiti. Čuo je kako Oktavijan
pretražuje torbe i osjetio hladnu keramiku
amfore koja ga je stajala više od mjesečne
plaće jednoga od njegovih ljudi. Nije bilo
boljega vina od onoga iz Falerna, ali Julije
je htio najbiranije da počasti bića koja je
najviše volio.
Na vrhu groba bila je izdubljena plitka
zdjelica u mramoru, vodeći do rupice koja
nije bila šira od bakrenjaka. Dok je Julije
razlamao pečat na vinu, pitao se je li
Klodija ikada odvela njegovu kćer da
nahrani pokojnike. Nije ni pomislio da bi
starica mogla zaboraviti Korneliju, nimalo
više nego on.
Crno je vino zaklokotalo u zdjelici i Julije je
mogao čuti kako se slijeva i propada u
zemlju.
»Ova je čaša za moga oca koji mi je dao
snagu«, šaptao je. »Ova za moju majku koja
mi je dala ljubav. Ova posljednja za moju
ženu.« Zastao je, gledajući zaneseno u
malen vrtlog vina koje je nestajalo u grobu.
53
»Za Korneliju koju sam ljubio i još je
štujem.«
Kad je napokon vratio amforu Oktavijanu,
oči su mu bile crvene od plača.
»Dobro začepi grljak, mladiću. Moramo
posjetiti još jedan grob prije nego što
pođemo doma na imanje, a Tubruk će htjeti
više od jedne čaše.« Julije se prisilio da se
nasmiješi osjetivši kako njegova tuga
djelomice postaje lakša kad je opet uzjahao,
a konjska su kopita toptala dovoljno bučno
da naruše spokoj niza grobova koji se
daleko pružao.
Julije se primicao imanju s nekakvim
osjećajem straha koji ga je grizao iznutra.
To je mjesto sadržavalo toliko uspomena i
toliko boli. Njegove dječje oči zapažale su
grub korov u visoku žitu i vidjele najsitnije
oštećenje na stazi obrasloj travom ili slabo
popravljen zid. Moglo se čuti tiho zujanje
ulišta i oči su ga počele svrbjeti na taj zvuk.
Bijeli zidovi oko glavnih zgrada izazvali tu
tupu bol u njemu. Boja je bila prošarana
golim površinama i on je osjetio ubod
krivnje. Kuća je bila dio svake rane u
njegovu pamćenju, a ni jedno jedino pismo
s njegovim rukopisom nije stiglo njegovoj
kćeri ni Klodiji. Pritegnuo je uzdu i usporio
konja, dok mu je svaki korak povećavao
bol.
Ugledao je stražarsko mjesto na kapiji gdje
je iščekivao očev povratak iz grada. Iza
njega će biti konjušnice gdje je okusio prvi
poljubac i dvorište gdje je gotovo poginuo
od Renijeve ruke, prije mnogo godina.
Usprkos oronulu izgledu, mjesto je bilo
jednako važno, pravo sidro u promjenama
njegova života. Ali dao bi sve za Tubruka
kad bi mogao izići da ga pozdravi, ili za
Korneliju da je zatekne ondje.
Zaustavio se ispred kapije i pričekao u
tišini, izgubljen u uspomenama koje je
stiskao uza se kao da mogu ostati stvarne
dok se kapija ne otvori i sve ponovno ne
promijeni.
Na zidu se pojavio nepoznat čovjek i Julije
se nasmiješio pomislivši na stube sakrivene
od pogleda. Poznavao ih je bolje nego išta
drugo na svijetu. Njegove stube. Njegov
dom.
»Što tražiš ovdje?« upitao je čovjek
zadržavši neutralan glas. Iako je na Juliju
bio najjednostavniji oklop, ipak je bio
okružen aurom moći dok je nijemo
procjenjivao zidove i čovjek je to osjetio.
»Došao sam vidjeti Klodiju i svoju kćer«,
odgovori Julije.
Čovjeku se oči malo raširiše od iznenađenja
prije nego što je nestao da izvijesti one
unutra.
Vrata su se polagano otvorila i Julije je s
Oktavijanom iza sebe ujahao kroz kapiju u
dvorište. Iz daljine je čuo kako netko doziva
Klodiju, ali njime je ovladao trenutak
ispunjen uspomenama i on je duboko
udahnuo.
Njegov je otac umro braneći taj zid. Tubruk
ga je nosio na ramenima ispod kapije. Julije
lagano zadrhta, usprkos vrelini sunca.
Previše je duhova bilo na tome mjestu.
Pitao se hoće li mu tu ikada više biti
ugodno, kad ga svaki kutak i prolaz
podsjećaju na prošlost.
Klodija je dotrčala između zgrada i
skamenila se kad ga je ugledala. Dok je
sjahivao, prignula se u dubok naklon.
Godine nisu bile blage prema njoj, pomislio
je hvatajući je za ramena i podižući je u
zagrljaj. Uvijek je bila krupna, snažna žena,
ali lice joj je bilo naborano ne samo od
vremena. Da je Tubruk poživio, bila bi se
udala za njega, ali tu mogućnost sreće
ukrali su joj isti noževi koji su odnijeli
Korneliju.
Kad je podignula lice prema njemu, vidio je
svježe suze i taj prizor kao da je izvlačio
njegovu unutarnju bol bliže površini.
Zajednički su dijelili gubitak, i on je bio
nepripremljen za ranjivost svojih osjećaja
nakon prohujalih godina, ali sada kao da su
54
opet stajali u dvorištu dok je robovska
pobuna pustošila jug. Tada je bila obećala
da će ostati i odgojiti njegovu kćer, i to su
bile posljednje riječi koje su razmijenili prije
nego što je otišao.
»Toliko dugo nismo ništa čuli o tebi, Julije.
Nisam znala kamo bih poslala vijest o
tvojoj majci«, rekla je. Nove su se suze
skotrljale niz njezine obraze dok je
govorila, i Julije ju je čvrsto stegnuo.
»Znao sam… da se to bližilo. Je li bilo
teško?«
Klodija odmahnu glavom, otirući oči.
»Govorila je o tebi na kraju i tješila se što
ima Juliju. Nije se mučila, nimalo.«
»To mi je drago«, reče Julije tiho. Majka mu
je tako dugo bila daleki lik te se iznenadio
koliko mu je nedostajala mogućnost da je
vidi i da sjedne na rub njezine postelje
pričajući joj pojedinosti o Španjolskoj i
bitkama u kojima je sudjelovao. Koliko joj
je puta prišao da joj kaže što je učinio sa
svojim životom? Čak i kad joj je bolest
oduzela razbor, činilo mu se da ga ona čuje.
Sada nikoga više nema. Nema oca da mu
pritrči, nema Tubruka da se smije njegovim
pogrješkama, nema nikoga na svijetu tko ga
je volio bez ograničenja. Bolno je tugovao
za svima njima.
»Gdje je sada Julija?« upita on, odmaknuvši
se natrag jedan korak.
Klodijino se lice lagano promijenilo dok su
se po njemu razlijevali ponos i ljubav. »Vani
je, jaše. Odlazi s ponijem u šumu kada god
može. Sliči na Korneliju, Julije. Ista kosa.
Povremeno, kad se nasmije, čini mi se da se
vrijeme vratilo trideset godina i da je ona
opet sa mnom.« Vidjela je u njemu napetost
i krivo ju je razumjela. »Nikada joj ne
dopuštam da sama jaše. Dvojica su slugu s
njom, radi sigurnosti.«
»Hoće li me prepoznati?« upita Julije,
odjednom uznemiren. Pogledao je prema
kapiji kao da mu je razgovor o njoj može
dovesti pred oči. Tek malo se sjećao kćeri
koju je ostavio Klodiji da se o njoj skrbi.
Krhka djevojčica koju je tješio dok je
njezina majka ležala u tami. Sjećanje na
sitne ručice ovijene oko njegova vrata bilo
je neobično snažno.
»Hoće, sigurna sam. Uvijek pita da joj
pričam o tebi, i rekla sam joj sve što znam.«
Klodijin pogled kliznu mimo njega i pade
na Oktavijana koji je uspravno stajao kraj
konja.
»Oktavijane?« reče ona čudeći se
promjenama na njemu.
Prije nego što se on mogao oduprijeti,
Klodija mu je pritrčala i silovito ga zagrlila.
Julije se smješkao zbog njegove nelagode.
»Naša su grla puna prašine, Klodija. Hoćeš
li nas držati da ovdje stojimo čitav dan?«
Klodija dopusti Oktavijanu da joj se otrgne.
»Da, naravno. Dajte konje nekom od onih
momaka, a ja ću vas otpratiti do kuhinje.
Sada smo ovdje samo ja i nekoliko slugu.
Bez papira s tvojim imenom, trgovci ne žele
sa mnom poslovati. Bez Tubruka da
upravlja imanjem, ovdje je…«
Julije se zarumenio kad je žena opet stigla
na rub plača. Nije ispunio svoju dužnost
prema njoj, shvatio je čudeći se vlastitom
sljepilu. Ona se mučila sve te godine, a on
joj je, na svoju sramotu, mogao olakšati
breme. Trebao je prenijeti upravu nad
imanjem s Tubruka na njezino ime prije
nego što je otišao. Činilo se kao da je
Klodija odjednom u neprilici zbog pomisli
da Julije posjećuje kuću koju je ona počela
smatrati svojim domom, i on joj položi ruku
na rame da je umiri.
»Nisam mogao više od tebe tražiti«, reče on.
U njoj se donekle smanjila napetost. Dok su
momci odvodili konje da ih iščetkaju i
nahrane, Klodija je pohitala ispred njih u
kuću i oni su je slijedili. Julije je gutao na
suho dok su prolazili kroz dvorište i išli
prema prostorima njegova djetinjstva.
55
Obrok koji je pred njih iznijela Klodija
prekinulo je milo dozivanje izvana dok je
topot kopita najavljivao Julijin povratak.
Julijeva usta su bila puna kruha i meda kad
je skočio na noge i krupnim koracima izišao
na sunce. Mislio je da će joj dopustiti da mu
priđe i da će je zatim formalno pozdraviti,
ali zvuk njezina glasa svladao je njegovu
strpljivost i nije mogao više čekati.
Iako je navršila tek deset ljeta, bila je slika
svoje majke, a crna joj je kosa visjela niz
leđa u dugoj pletenici. Julije se nasmijao
videći kako djevojčica skače s ponija i bavi
se njime, čupkajući prstima trnje i grančice
iz njegove grive kao da se služi češljem.
Njegova se kći trgnula na zvuk nepoznata
glasa i okrenula se da vidi tko joj se usuđuje
smijati u njezinoj vlastitoj kući. Kad joj se
pogled susreo s Julijevim očima,
sumnjičavo se namrštila. Julije ju je pomno
promatrao dok je prilazila k njemu,
nagnuvši glavu u stranu dok ga je nijemo
proučavala na način kako se sjećao da je
Kornelija činila.
Ona samopouzdano hoda, zapazio je sa
zadovoljstvom. Gospodarica imanja koja
dolazi pozdraviti posjetitelje. Nosila je
otrcanu žućkastu tuniku i jahaće štitnike za
noge, pa je s kosom svezanom otraga i bez
traga grudi ispod odjeće mogla gotovo proći
kao dječak. Vidio je jednostavnu srebrenu
narukvicu na njezinu zapešću i prepoznao
je kao nakit njezine majke.
Klodija je izišla da bude svjedokom susreta
i smiješila im se s materinskim ponosom.
»To je tvoj otac, Julija«, rekla je. Djevojčica
se ukočila u trenutku kad je otresala prašinu
s rukava. Podignula je pogled prema Juliju
bez ikakva izraza na licu.
»Sjećam se tebe«, rekla je polagano. »Jesi li
se vratio da ostaneš?«
»Na neko vrijeme«, odgovorio je Julije
jednako ozbiljno.
Činilo se da djevojčici treba trenutak da to
upije i zatim je kimnula.
»Hoćeš li mi kupiti konja? Postajem
prevelika za starog ponija i Recid kaže da se
mogu okušati na konju, s malo hrabrosti.«
Julije trepnu gledajući je i činilo se da ga
ispunjava zadovoljstvo što prošlost
djelomice kopni.
»Naći ću ti pravog ljepotana«, obećao je,
nagrađen smiješkom od kojega mu je jače
zakucalo srce za ženom koju je izgubio.
Aleksandrija se odmaknula od vrela vignja,
promatrajući kako Tabik pomiče posudu s
rastaljenim zlatom i prinosi je rupama u
glini.
»Sad se ište mirna ruka«, upozorila je bez
potrebe kad je Tabik počeo okretati
dugačku drvenu ručku bez podrhtavanja.
Oboje je tekućoj kovini iskazivalo
poštovanje koje zaslužuje dok je šištala i
grgoljala slijevajući se u kalup. Jedna jedina
kap spržila bi meso do kosti pa su u svakom
dijelu postupka kretnje morale biti polagane
i oprezne. Aleksandrija je zadovoljno
kimnula kad je para zazviždala kroz otvore
za zrak u glini i dubok grleni zvuk počeo se
povisivati dok se šupljina nije sasvim
ispunila. Kad se zlato ohladi, glina će se
mukotrpno odstranjivati da bi se pojavila
maska savršena kao lice žene koju
predstavlja. Na senatorov zahtjev
Aleksandrija je obavila neugodnu dužnost
uzimajući otisak lica njegove žene nekoliko
sati poslije njezine smrti. Tri su manje
maske slijedile u glini dok je Aleksandrija
mijenjala crte da s lica ukloni oštećenja koja
je nanijela bolest. S beskrajom je pomnjom
popravila nos gdje je bolest izgrizla meso, i
čovjek je naposljetku zaplakao videći lik
koji mu je smrt ugrabila. U zlatu će ona
ostati zauvijek mlada, dugo nakon što se i
čovjek koji ju je volio pretvori u prah i
pepeo.
Aleksandrija spusti ruku na glinu osjećajući
u njoj zasužnjenu toplinu i pitajući se bi li
56
nju mogao ijedan čovjek toliko voljeti da
čuva njezin lik tijekom čitava života.
Izgubljena tako u mislima nije ni čula kad
je Brut ušao u radionicu, i samo ju je tišina
nagnala da se okrene, osjetivši nešto što nije
znala imenovati.
»Otčepi dobro vino i skini odjeću sa sebe«,
rekao je. Njegove su oči počivale na njoj,
nije čak ni primijetio Tabika koji je ondje
stajao razjapljenih usta. »Vratio sam se,
djevojko. Julije se vratio, i Rim će se
naglavce prevrnuti kad završimo ono što
smo naumili.«
9. POGLAVLJE
Brut je tapšao Aleksandriju po bedru,
uživajući u njezinu dodiru dok su u sumrak
jahali prema imanju. Pošto je s njom
proveo noć u krevetu, osjećao se opušteno i
smireno naspram svijeta nakon dugo
vremena. Poželio je da svako njegovo
vraćanje kući bude takve vrste.
Nenavikla na jahanje, čvrsto ga je stezala i
on je mogao osjetiti kako ga njezina kosa
šiba po golu vratu što mu je bilo izvanredno
erotično. Ojačala je dok ga nije bilo, tijelo
joj je pucalo od zdravlja i snage. I lice joj se
istančano promijenilo, a na čelu je imala
ožiljak od prskanja vrele kovine, gotovo u
obliku suze.
Njezin crni plašt trenutno ga je pokrio na
vjetru pa je zgrabio njegov rub i privukao
djevojku bliže k sebi. Ona je ovila ruke oko
njegovih grudi i duboko disala. Zrak je bio
topao dok je zemlja vraćala sunčevu
toplinu, i Brut je samo požalio što nema
nikoga u blizini da bude svjedokom kako
oni veličanstveno izgledaju jezdeći preko
polja prema imanju.
Vidio ga je izdaleka, dok se sjaj upaljenih
baklja slijevao tvoreći od zida svijetlu krunu
u sve većem mraku. Na kraju je usporio
konja i načas pomislio da ga Tubruk čeka
kraj otvorene kapije.
Julije je stajao šutke dok su se usporavali do
hoda, naslućujući Brutove misli i
razumijevajući ih. Zanemario je svoje
nestrpljenje i nijemo zahvalio prijatelju što
je došao. Bilo je pravo da bude tu, pa su
razmijenili prisan smiješak žaljenja kad se
Brut okrenuo u sedlu da Aleksandriji
pomogne sjahati i zatim skočio na zemlju
kraj nje.
Julije poljubi Aleksandriju u obraz. »Čast
mi je što si u mojem domu. Sluge će te
uvesti dok ja razmijenim koju riječ s
Brutom«, reče on. Oči su joj se zaiskrile,
pomislio je, pitajući se odlutaju li i njezine
misli natrag do jedne osobite večeri kao
njegove.
Kad je ona otišla, Julije duboko udahnu i
prisno potapša Bruta po ramenu.
»Ne mogu vjerovati da Tubruk nije ovdje«,
reče Julije bacajući pogled preko polja.
Brut ga je na trenutak pogledao, zatim se
sagnuo i podignuo pregršt zemlje.
»Sjećaš li se kad te je natjerao da ovo uzmeš
u ruku?« rekao je.
Julije je kimnuo i ponovio njegovu kretnju.
Brutu je bilo drago vidjeti ga kako se smiješi
dok je ispuštao zemlju da je raznosi
povjetarac.
»Natopljena krvlju onih koji su otišli prije
nas«, reče Julije.
»I našom krvlju. Bio je dobar čovjek«,
odgovori Brut, zatim ispusti zemlju i sklopi
ruke oštro pljesnuvši. »Morat ćeš naći
nekoga drugog da opet duboko uzore polja.
Nikada nisam vidio ovako zapušteno tlo.
Ali sada si se vratio.«
Julije se namršti na njega. »Htio sam te
pitati kamo si bio nestao, ali vidim da si
našao nešto bolje od nadziranja tabora u
Ostiji.« Julije se nije mogao naljutiti na
prijatelja, iako je htio posvema jasno
istaknuti tu činjenicu.
»Renije drži sve u svojim rukama i dobro je
da sam ovako postupio«, odgovori Brut.
57
»Aleksandrija mi je rekla da će sutra biti
javna rasprava na Forumu pa sam odmah
dojahao ovamo da ti to kažem.«
»Znam za to. Servilija mi je rekla čim je ona
čula. Ipak mi je drago što si došao. Bio bih
poslao po tebe i da nisi prekršio moju
zapovijed.«
Brut pogleda prijatelja pokušavajući
procijeniti koliko je ozbiljan dok mu to
predbacuje. Julijevo lice nije više bilo
napeto i iscrpljeno od vremena provedena u
Španjolskoj, činilo se da je mlađi nego što
je odavno bio. Brut pričeka jedan trenutak.
»Je li mi oprošteno?« reče zatim.
»Oprošteno ti je«, odgovori Julije. »Sada
uđi i upoznaj se s mojom kćeri. Čeka te
spremna soba i želim da sa mnom planiraš
moju kampanju. Ti se posljednji
uključuješ.«
Skupa su prešli dvorište uz jedini zvuk
prštanja i treperenja svjetiljaka duž zidova.
Lahor ih je načas ošinuo dok se zatvarala
kapija i nagnao ih da se stresu. Julije je
otvorio vrata prostorije koju su ispunjavali
život i žamor, pa je prignuo glavu da uđe,
osjećajući prve dodire uzbuđenja.
Julije ih je sve sazvao, vidje Brut osvrćući se
po prostoriji i pozdravljajući prijatelje. Tu
su osim Aleksandrije bili svi do kojih mu je
stalo i oči su im se sjajile kao u radosnih
urotnika koji planiraju kako će upravljati
gradom. Servilija, Kabera, Domicije, Ciro,
Oktavijan, svi koje je Julije okupio oko
sebe. Jedini je stranac bio mladi Španjolac
koji je s njima došao kao Julijev pisar. Adàn
je gledao od lica do lica kao što je i Brut
činio, a kad su se njihove oči srele, Brut mu
je kimnuo prihvaćajući ga kako bi to Julije
želio.
Brut vidje da Aleksandrija među njima stoji
ukočeno pa joj se instinktivno primaknuo.
Julije je primijetio tu kretnju i razumio.
»Trebamo te ovdje, Aleksandrija. Nitko nije
živio u gradu posljednjih nekoliko godina, a
ja želim znati što se događalo.«
Ona je ljupko porumenjela od olakšanja, a
Brut ju je neprimjetno uštipnuo za
stražnjicu. Majka ga je oštro pogledala kad
ga je Aleksandrija pljusnula po ruci, ali Brut
joj se samo nasmiješio prije nego što će
vratiti pogled na Julija.
»Gdje ti je kći?« upita Brut. Bio je
znatiželjan, htio je vidjeti djevojčicu.
»Valjda je u konjušnici«, reče Julije. »Jaše
kao kentaur, znaš. Zovnut ću je prije nego
što pođe na spavanje.« Načas se ponos
pojavio na njegovu licu dok je razmišljao o
kćeri i Brut se nasmiješio skupa s njim.
Zatim se Julije nakašljao i pogledao sve
okupljene.
»Sada moram odlučiti što ću sutra ujutro
učiniti kad iziđem na Forum i objavim da
se natječem za mjesto konzula.«
Svi su pokušali govoriti u isti mah pa se
prvih nekoliko trenutaka nije čulo kucanje
na vratima. Klodija ih je otvorila i izraz
njezina lica izazvao je opći muk kad su je
ugledali.
»Ovdje je… nisam ga mogla spriječiti«,
počela je.
Julije je uhvati za lakat. »Tko?« upita on.
Ukočio se kad je spazio čovjeka iza nje i
uzmaknuo skupa s Klodijom da bi se vrata
mogla otvoriti.
Na pragu je stajao Kras, zaogrnut togom
blještave bjeline naspram njegove tamne
kože. Zlatna mu se kopča ljeskala na
ramenu i Aleksandrija je trepnula kad je
prepoznala svoj rad, pitajući se je li to
slučajnost ili istančan dokaz njegova
razumijevanja odnosâ u toj sobi.
»Dobra večer, Cezare. Vjerujem da tvoj
položaj tribuna6 nikada nije opozvan.
Moram li te sada tako oslovljavati kad si
ostavio iza sebe položaj španjolskoga
pretora?«
58
Julije je prignuo glavu boreći se da prikrije
srdžbu zbog bezbrižna ulaska toga čovjeka
u njegov dom. U glavi su mu se iznenada
počele rojiti misli. Jesu li vojnici vani? Ako
jesu, Kras će vidjeti da je teže izići nego ući,
zakleo se u sebi. Julije olabavi stisak na
Klodijinu laktu i ona brzo iziđe iz sobe ne
okrećući se. Nije joj zamjerio što je pustila
Krasa u njegov dom. Iako je upravljala
kućom kao njezina gospodarica, previše je
godina bila ropkinja da se ne bi uplašila
jednog od najmoćnijih ljudi u Senatu.
Nijedna se vrata nisu smjela zatvoriti pred
rimskim konzulom.
Kras je opazio napetost u mladom čovjeku
s kojim se suočio pa je nastavio. »Nemoj se
zabrinjavati, Julije. Ja sam prijatelj ove
kuće, kao što sam bio Marijev prijatelj prije
tebe. Zar misliš da bi ti mogao iskrcati legiju
na mojoj obali a da glas ne stigne do mene?
Mislim da je i slabašni krug Pompejevih
doušnika već čuo da si se vratio.« Kras
opazi da je Servilija u sobi i lagano nakloni
glavu u znak pozdrava.
»Ovdje si dobrodošao«, reče Julije nastojeći
da se opusti. Znao je da predugo oklijeva i
slutio je da stariji čovjek uživa u svakom
trenutku pometnje koju je stvorio.
»Drago mi je«, odgovori Kras. »No, ako
netko donese još jednu stolicu, pridružit ću
vam se, s dopuštenjem. Sutra će ti trebati
jak govor ako želiš nositi halju sljedeće
godine. Pompeju ne će biti drago kad to
čuje, ali upravo to je najslađe od svega.«
»Zar pred tobom nema nikakvih tajna?«
upita Julije počinjući se oporavljati.
Kras mu se nasmiješi. »Potvrđeno iz tvojih
usta! Pomislio sam da nema drugoga
razloga zašto si napustio pretorsko mjesto.
Vjerujem da si imenovao zamjenika prije
nego što si otplovio prema Rimu?«
»Imenovao sam ga, naravno«, odgovori
Julije. Na svoje iznenađenje primijetio je da
uživa u razgovoru s konzulom.
Kras prihvati stolicu koju mu je donio
Oktavijan i smjesti se, služeći se dugačkim
prstima da dovede u red svoju togu.
Napetost u sobi počela je jenjavati dok su
prihvaćali njegovo društvo.
»Pitam se jesi li mislio samo oštrim
korakom prijeći Forum i popeti se na
govornički podij?« upita Kras.
Julije ga pogleda ravnodušno. »Zašto ne?
Servilija mi kaže da će ondje biti i govoriti
Prando, a ja imam jednako pravo kao on.«
Kras se nasmiješi klimajući glavom.
»Vjerujem da bi ti to učinio. Ali bolje je doći
na moj poziv, Julije. Uostalom, Pompej ne
će od tebe tražiti da nam se pridružiš.
Veselim se vidjeti njegovo lice kad se tvoje
ime pojavi na popisu.«
Prihvatio je pehar vina i malko otpio,
trgnuvši se lagano.
»Je li ti jasno da Pompej može ustvrditi
kako si napustio dužnost prije nego što ti je
istekao rok u Španjolskoj?« reče on,
naginjući se naprijed na stolici.
»Kao tribun, ja sam imun na optužbe«,
odgovori brzo Julije.
»Osim ako nije u pitanju zločin nasilja,
prijatelju moj, iako mislim da napuštanje
tvoga položaja nije opasno. Pompej zna da
si zaštićen, ali kako će to izgledati pred
narodom? Od sada do izbora, Julije, moraš
se ne samo dobro ponašati nego nastojati da
te pučani vide kako se dobro ponašaš, ili će
glasovi koje trebaš otići drugom
kandidatu.«
Kras se osvrnu oko sebe po sobi i nasmiješi
se kad su mu se oči susrele s Aleksandrijim
pogledom. Njegovi prsti pogladiše načas
zlatnu kopču na ramenu i ona je znala da ju
je prepoznao osjetivši srh opasnosti. Po prvi
put otkad ju je Brut našao u radionici
shvatila je kako je Julije nakupio jednako
mnogo neprijatelja kao i prijatelja, a nije
bila sigurna na kojoj je strani Kras.
59
»Što ti dobivaš ako mi pomogneš?« upita
iznenada Julije.
»Imaš legiju koju sam pomogao obnoviti,
Julije, dok joj je još bilo ime Primigenia. Bio
sam uvjeren… da su gradu potrebni ljudi.
Uvježbani ljudi koje ne možeš podmititi ni
natjerati u bijeg s pomoću razbojničkih
družina.«
»Hoćeš reći da sam tvoj dužnik?« odgovori
Julije, spremajući se da ga odbije.
Kras pogleda Serviliju i s njom razmijeni
pogled pun razumijevanja u koje Julije nije
mogao proniknuti.
»Ne. Otpisao sam dugove tako davno da se
to ne treba spominjati. Slobodno tražim
tvoju pomoć, a zauzvrat će moji štićenici
prosuti po gradu glas o tvojem imenu. Imaš
samo sto dana, prijatelju. Čak i uz moju
potporu to je kratko vrijeme.«
Vidio je da Julije oklijeva pa je nastavio:
»Bio sam prijatelj s tvojim ocem i Marijem.
Je li previše zahtijevati povjerenje njihova
sina i nećaka?«
Servilija pokuša navesti Julija da je pogleda.
Poznavala je Krasa bolje nego itko u sobi i
nadala se da Julije ne će biti toliko lud da ga
odbije. Promatrala je voljenog muškarca sa
stanovitom boli dok je čekala njegov
odgovor.
»Hvala ti, konzule«, rekao je Julije
formalno. »Ja ne zaboravljam prijatelje.«
Kras se nasmiješio od iskrena zadovoljstva.
»S mojim bogatstvom…« počeo je.
Julije odmahnu glavom. »Imam dovoljno
za ovo, Krase, iako ti zahvaljujem.«
Po prvi put Kras pogleda mladog generala s
tračkom pravog poštovanja. Ima pravo u
svojoj prosudbi, pomislio je. Može raditi s
njim i istodobno razbjesniti Pompeja.
»Hoćemo li nazdraviti u čast tvoje
kandidature?« upita Kras podižući pehar.
Na Julijev mig ostali uzeše vino i nespretno
podignuše čaše iščekujući što će slijediti. Na
trenutak je Julije požalio što mu je nestalo
vina iz Falerna, ali zatim se predomislio.
Tubruk može s njima podignuti čašu toga
vina gdje god bio.
Julija je bila sama u tami konjušnica,
uživajući u toploj udobnosti koju pružaju
konji. Prošetala se između pregradaka i
pomilovala njihove mekane nozdrve,
govoreći blago svakomu od njih. Zaustavila
se kraj golema uškopljenika na kojem je
prijatelj njezina oca doveo onu ženu. Čudno
je bilo upotrijebiti tu riječ. Njezin otac.
Koliko joj je puta Klodija pripovijedala o
hrabrom čovjeku koji je poslan iz grada
zbog konzulova hira. Stvorila je sama
njegovu sliku, govoreći sebi da ga zadržava
dužnost pa se ne može vratiti k njoj. Klodija
je uvijek govorila da će se na kraju vratiti i
da će sve biti u redu, ali sada kad je tu, Julija
je bila više nego uplašena. Čim je nogom
stupio na tlo dvorišta, sve se promijenilo i
kuća je dobila novog gospodara.
Izgledao je tako strogo, pomisli ona
naslonivši lice na svilene nozdrve krupnoga
konja. Konj je odgovorio nježno hrzajući i
gurajući je dok joj je lice zapljuskivao
toplim dahom. Nije bio star koliko je
očekivala. Zamišljala ga je sa sijedim
sljepoočnicama i smirenim dostojanstvom
člana Senata.
Noćni zrak donosio je žamor okupljenih
ljudi. Toliko ih je došlo! Kuća nikada nije
bila tako ispunjena posjetiteljima, pomisli
ona s čuđenjem. S uzvisine izvanjskoga
zida promatrala ih je dok su ulazili i klimala
glavom zbog tolikog broja neznanaca.
Bili su različiti od ljudi koje je Klodija
pozivala, osobito starija žena s dijamantima
oko vrata. Julija je vidjela da ju je njezin
otac poljubio kad je mislio da ga nitko ne
može vidjeti i Julija je osjetila kako joj se
grlo steže od odbojnosti prema njoj.
Pokušala je sama sebi reći da je to samo
prijateljstvo, ali bilo je nečega prisna u
načinu kako se žena opustila prema njemu,
i Julijini su se obrazi zarumenjeli od
60
neugodnosti. Tko god ona bila, nikada se
ne će s njom sprijateljiti.
Zanijela se na kratko zamišljajući kako ta
žena nastoji pridobiti njezinu naklonost. Bit
će veoma hladna prema njoj, pomisli Julija,
ali ne gruba. Klodija ju je naučila da prezire
grubost. Tek toliko da ta žena osjeti kako
nije dobrodošla.
Težak plašt visio je o klinu kraj konjskoga
pregradka i Julija ga prepozna kao ogrtač
koji je pokrivao posljednji par jahača.
Sjetila se muškarčeva smijeha koji se
prolamao iznad polja. On je veoma lijep,
pomisli ona. Niži od njezina oca, a korača
kao čovjek kojega je Klodija unajmila da je
nauči jahati. Činilo se da u njemu ima toliko
energije te se jedva može suzdržati da ne
zapleše od zadovoljstva.
Julija pomisli da ga njegova suputnica mora
voljeti, sudeći po načinu kako se privijala uz
njegova leđa. Činilo se da se stalno
dodiruju, gotovo slučajno.
Dugo je stajala u konjušnicama,
pokušavajući stići do korijena onoga što
osjeća otkad joj se otac vratio. Uvijek je
dolazila ovamo kad bi imala kakav problem
ili kad bi naljutila Klodiju. Okružena
mirisom kože i slame, u polumraku, uvijek
se osjećala sigurno. U glavnoj je zgradi bilo
toliko praznih prostorija koje su noću
hladne i mračne. Dok je kroz njih prolazila
da bi se popela na zid obasjan mjesečinom,
mogla je zamisliti kako se tuda šeće njezina
majka pa bi uzdrhtala. Bilo je veoma lako
pomisliti kako se ljudi koji su je ubili šuljaju
za njom sve dok se Julija ne bi s užasom
okrenula i pobjegla od utvara koje nikada
nije mogla vidjeti.
Do nje je stizao grohotan smijeh iz kuće i
ona zastade da ga čuje. Zvuk je postupno
zamro u dublju tišinu i ona je trepnula u
mraku shvativši odjednom da se osjeća
sigurnije kad su prijatelji njezina oca u kući.
Noćas se ne će ubojice verati preko zida, ne
će biti noćnih mora.
Potapšala je konja po nozdrvama i skinula
plašt s klina pustivši ga da padne u trenutku
prkosa. Prijatelj njezina oca zaslužuje bolji
plašt, pomislila je, omatajući se njime u
mraku.
Pompej je koračao s čvrsto stisnutim
rukama na leđima. Nosio je togu od debele
bijele tkanine koja mu je ostavljala gole
ruke, i mišići su se vidljivo micali dok je
isprepletao prste. Svjetiljke u njegovu domu
u gradu počinjale su treptati, ali on nije
zovnuo robove da nadoliju ulja. Prigušeno
svjetlo odgovaralo je raspoloženju rimskoga
konzula.
»Samo izlazak na izbore mogao bi popraviti
štetu koju je učinio napustivši svoje mjesto.
Ništa drugo nije vrijedno pogibli kojoj se
izvrgnuo, Regule.«
Njegov najstariji centurion stajao je u stavu
pozora dok je general koračao gore-dolje.
Bio mu je odan više od dvadeset godina i
poznavao je njegova raspoloženja bolje
nego itko drugi.
»Čekam tvoje zapovijedi, gospodine«, rekao
je zureći ravno ispred sebe.
Pompej ga pogleda i kao da pokaza
zadovoljstvo onim što je vidio.
»Ti si moja desna ruka, Regule. Ja to znam.
Ali meni je potrebno više od poslušnosti
ako treba spriječiti da Cezar ne naslijedi
grad iz mojih ruku. Potrebne su mi ideje.
Govori slobodno i ničega se nemoj bojati.«
Regul se malko opusti na tu zapovijed. »Jesi
li razmišljao o donošenju zakona koji bi ti
dopustio da se ponovno kandidiraš? On ne
bi mogao dobiti to mjesto ako bi mu ti bio
protivnik.«
Pompej se namršti. Kad bi i na trenutak
povjerovao da je ta stvar moguća, uzeo bi je
u razmatranje. Ali Senat bi se pobunio, pa i
građani, protiv svake pomisli da se vrate
ona minula vremena. Bio je potpuno
61
svjestan ironije kako je on osobno pomogao
da se donesu ograničenja koja ga sada
sputavaju, ali ta pomisao nije ga nimalo
približila rješenju.
»To nije moguće«, protisnu kroz stisnute
zube.
»Onda moramo planirati budućnost,
gospodine«, reče Regul.
Pompej zastade da ga pogleda s nadom u
očima. »Što ti je na pameti?«
Regul duboko udahnu prije nego što će
progovoriti. »Dopusti mi da stupim u
njegovu legiju. Dođe li ikada vrijeme kad bi
ga bilo potrebno zaustaviti, imat ćeš svoj
mač u njegovoj blizini.«
Pompej se počeša po licu razmišljajući o toj
ponudi. Takva odanost, povezana s toliko
nasilnim čovjekom. Iako ga je nešto u
nutrini odbijalo od takva nečasna puta, bio
bi budala da odbije oružje za godine koje
nadolaze. Tko zna što budućnost sprema,
bilo komu od njih?
»Trebao bi se prijaviti kao legionar«, reče
Pompej polako.
Centurion je počeo mučno disati kad je
razumio da general ne može odbaciti
njegovu ideju prije nego što je sasluša.
»To mi ne će biti teško. Moja su
promaknuća dolazila na bojnom polju, iz
tvoje ruke. To sam već prošao.«
»Ali tvoji ožiljci — bit će im jasno tko si«,
odgovori Pompej.
»Reći ću da sam plaćenik. Mogu dovoljno
lako odigrati tu ulogu. Pusti me u njegovu
blizinu, konzule. Ja sam tvoj čovjek.«
Pompej se zamislio, dok su mu se u glavi
nizale primjedbe. Uzdahnuo je. Uostalom,
politika je praktičan posao.
»To bi moglo godinama potrajati, Regule.
Hoćeš li komu nedostajati?«
»Ne, gospodine. Ja sam samac.«
»Onda je to moja zapovijed. Pođi s mojim
blagoslovom.«
Regul se borio da nađe prave riječi. »To je…
čast, gospodine. Bit ću u njegovoj blizini
kad me pozoveš. Kunem ti se.«
»Znam da hoćeš, Regule. Nagradit ću te
kad…«
»To nije potrebno, gospodine«, odgovori
Regul brzo, iznenadivši sama sebe. Inače se
ne bi usudio prekinuti konzula, ali želio je
nekako pokazati da je umjesno njegovo
povjerenje. Razveselio se kad mu se
Pompej nasmiješio.
»Kad bih samo imao više ljudi kao što si ti,
Regule. Nitko nije zadovoljniji od mene.«
»Hvala, gospodine«, odgovori Regul
nadimljući prsi. Znao je da ga čekaju godine
teške discipline i smanjene plaće, ali zbog
toga se uopće nije zabrinjavao.
10. POGLAVLJE
Rim nikada nije mirovao, i dok se bližila
zora prostrani se Forum ispunjavao
gomilama građana koje su se stalno
mijenjale kao žito na vjetru. Očevi su držali
nejake sinove na ramenima da pogledom
izdaleka ulove konzule samo da bi mogli
kazati kako su vidjeli ljude koji su porazili
Spartaka i spasili grad.
Juliju je gomila izgledala bezlično i plašila
ga je. Treba li zuriti u prazninu dok bude
govorio, ili zagledati se u nekog nesretnog
građanina? Pitao se hoće li ga uopće čuti.
Bili su tihi za Pompejeva istupa, ali Julije
nije ni posumnjao da se s gomilom nisu
pomiješali njegovi štićenici. Ako počnu
vikati i rugati se kad Julije iziđe poslije
njega, to će biti bijedan početak njegove
kandidature. Ponavljao je stalno govor u
glavi, moleći se bogovima da ne zapne u
njemu ili izgubi nit. Moglo bi biti pitanja
kad završi, možda od ljudi koji su na
konzulovu platnom popisu. Mogao bi
doživjeti poniženje. Julije pomno položi
vlažne dlanove na koljena, prepuštajući
tkanini da upije njihov znoj.
62
Sjedio je na uzdignutu podiju s Krasom i
Svetonijevim ocem ne gledajući ni jednoga
ni drugoga. Pozorno su slušali dok je
Pompej duhovito govorio i podizao ruke da
stiša smijeh. U njemu nije bilo oklijevanja,
primijetio je Julije. Pompejeva govornička
vještina mogla se očitati iz reakcije
slušateljstva. Podizali su lica prema
konzulu gotovo s obožavanjem i Julije
osjeti neugodan grč u crijevima na pomisao
da je on sljedeći govornik.
Pompejev je glas postao ozbiljan kad je
počeo nabrajati svoje zasluge tijekom
konzularne godine, a publika je gromko
pljeskala. Vojni uspjesi bili su propleteni
obećanjima o besplatnu žitu i kruhu, o
igrama i spomen-kovanicama. Kras se
lagano ukočio pri posljednjim riječima.
Pitao se gdje će Pompej naći sredstva da
svoje lice otisne u srebru. Najgora je od
svega bila spoznaja da je nužno
podmićivanje. Pompej je vladao gomilom,
potičući ljude naizmjenice na smijeh i
ozbiljan ponos. Bila je to majstorska
predstava i Julije je morao ustati kad je
završila, prisiljavajući se na smiješak dok se
Pompej odmicao od govornice i pokazivao
na njega. Julije je ljutito škripnuo zubima
zbog ispružene ruke koja je trebala izgledati
kao da očinski pokrovitelj izvodi njega na
pozornicu.
Dok su se mimoilazili, Pompej mu se tiho
obratio. »Nemaš nikakve prikrivene štitove,
Julije? Mislio sam da ćeš nešto pripremiti.«
Julije se morao nasmiješiti kao da su te
riječi neka zabavna primjedba, a ne žalac.
Obojica su se sjećala suđenja i njegove
pobjede na istom trgu, kad su štitovi s
prizorima iz Marijeva života otkriveni pred
slušateljstvom.
Pompej se potom bez riječi vratio na
mjesto, ostavljajući dojam mirnoće i
radoznalosti. Julije pristupi bliže govornici
i zastade na trenutak, gledajući preko mora
lica. Koliko ih se okupilo da čuju godišnje
obraćanje konzula? Osam tisuća, deset?
Izlazeće sunce još se skrivalo iza hramova
što obrubljujuju golemi trg i svjetlo je bilo
sivo i hladno dok je njegov pogled letio
iznad njihovih glava. Julije duboko udahnu
želeći da mu glas bude čvrst i jak od sama
početka. Važno je bilo da čuju svaku riječ.
»Meni je ime Gaj Julije Cezar, nećak sam
Marija koji je sedam puta bio rimski
konzul. Upisao sam svoje ime u Senatu na
istome mjestu. Ne činim to zbog uspomene
na toga čovjeka, nego da nastavim njegov
rad. Zar od mene želite čuti obećanja o
kovanicama i kruhu što će vam se dijeliti?
Vi niste djeca da vam se nude lijepe
stvarčice radi odanosti. Dobar otac ne kvari
dijete darovima.«
Julije zastade i poče se opuštati. Svako je
oko na Forumu bilo uprto u njega i on je
osjetio prvi dodir povjerenja otkad se popeo
na podij.
»Upoznao sam one kojima pucaju leđa dok
uzgajaju žito za vaš kruh. Ne stječe se
bogatstvo hranjenjem drugih, ali oni imaju
ponosa, oni su ljudi. Upoznao sam mnoge
koji su se bez pritužbe borili za ovaj grad.
Vidjet ćete ih katkada na ulicama, bez oka
ili kojeg uda, koje gomila zaobilazi dok
odvraćamo pogled u stranu, zaboravljajući
da se možemo smijati i voljeti samo zato što
su ti vojnici dali toliko mnogo.
Sagradili smo ovaj grad na krvi i znoju onih
koji su otišli prije nas, ali još je ostalo
mnogo posla. Jeste li čuli konzula Krasa da
govori o vojnicima koji će zavesti red na
ulicama? Ja vam dajem svoje ljude bez
žaljenja, ali kad ih povedem da
pronalazimo nove zemlje i bogatstva za
Rim, tko će vam tada osiguravati
spokojnost ako ne ćete vi sami?«
Gomila se nestrpljivo komešala i Julije je
oklijevao na trenutak. Mogao je vidjeti
ideju u glavi, ali napinjao se tražeći način
kako da je oni razumiju.
63
»Aristotel je rekao da se državnik trsi
proizvesti određen moralni karakter u
svojim građanima, sklonost prema vrlini. Ja
to tražim u vama i vidim da je tu, spremno
da se dozove. Vi ste oni koji su izišli na
zidine da brane Rim od robovskoga
ustanka. Niste se tada skrili od dužnosti i ne
ćete ni sada kad ja to od vas zatražim.«
Nastavio je, glasnije nego prije. »Odvojit ću
sredstva za svakoga nezaposlena čovjeka
ako bude čistio ulice i sprječavao
razbojničke družine da ne tlače najslabije
među nama. Gdje je slava Rima ako noću
živimo u strahu? Koliki od vas zasunjuju
vrata i čekaju iza njih strepeći kad će
zagrebati ubojica ili lupež?«
U sebi je zahvalio Aleksandriji za ono što
mu je rekla i vidio po klimanju glava da je
mnoge u gomili dirnuo u žicu.
»Konzul Kras me je imenovao edilom,7 što
znači da sam ja onaj kojemu se trebate
požaliti ako u gradu ima nereda ili zločina.
Dođite k meni ako ste krivo optuženi i ja ću
saslušati vaš slučaj i sam ću vas braniti ako
vam ne mognem naći zastupnika. Moje
vrijeme i snaga sada pripadaju vama, ako to
hoćete. Moji pristaše i moji ljudi uvest će
red na ulicama, a ja ću se pobrinuti da
zakon bude jednak za sve. Budem li konzul,
bit ću povodanj koji će očistiti Rim od
vjekovnoga gliba, ali to ne mogu sam. Ne
mogu vam ja dati bolji grad. Zajednički ga
možemo obnoviti.«
Osjetio je vrtoglavu radost u sebi kad su mu
odgovorili. To je sličilo na stanje kad te
dotaknu bogovi. Grudi su mu se nadimale
dok je njegov glas plovio iznad mnoštva
koje se guralo da mu pogleda u oči.
»Gdje je bogatstvo koje su naše legije
donosile u grad? Samo na ovome trgu? To
nije dovoljno, ja mislim. Budem li konzul,
ne ću izbjegavati manje stvari. Ceste su
zakrčene prometom tako da se trgovina
guši. Natjerat ću ih da putuju noću i utišat
ću beskrajnu viku goniča volova.« Na to su
se ljudi nasmijali i Julije im se zauzvrat
nasmiješio. To je njegov narod.
»Zar mislite da ne bih trebao to učiniti? Zar
da trošim vrijeme i podižem još jednu
krasnu građevinu kojom se nikada ne ćete
služiti?«
Netko je uskliknuo: »Ne!« i Julije je
osmijehom uzvratio tomu osamljenu glasu,
uživajući u valovima smijeha koji se širio
naokolo.
»Tomu čovjeku koji je viknuo ja kažem: Da!
Mi trebamo podizati veličanstvene visoke
hramove i mostove i akvedukte za čistu
vodu. Ako koji strani kralj dođe u Rim,
želim da zna kako smo blagoslovljeni u
svemu. Želim da podigne pogled, ali da
pritom ne vidi ništa od čega će se užasnuti.«
Julije je pričekao da se stiša smijeh prije
nego što će nastaviti. Znao je da ga slušaju
zbog jednostavna razloga što njegov glas
zvoni uvjerljivo. On vjeruje u ono što kaže i
oni ga čuju i njegove im riječi podižu duh.
»Mi smo praktični ljudi, vi i ja. Nama su
potrebni slivnici na ulicama i sigurnost i
poštena trgovina i niske cijene hrane da
preživimo. Ali mi smo i sanjari, praktični
sanjari koji će preurediti svijet da potraje
tisuću godina. Mi gradimo da traje. Mi smo
baštinici Grčke. Imamo snagu, ali ne samo
tjelesnu snagu. Mi iznalazimo i koji se dobro iskazao da im ugodi.
usavršujemo dok ništa ne bude tako dobro
kao Rim. Ulicu po ulicu, ako treba.«
Duboko je i polagano udahnuo i oči su mu
se ispunile ljubavlju prema narodu koji ga
je slušao.
»Gledam vas i ponosim se. Moja je krv
pomogla da se izgradi Rim i vidim da nije
uzalud potrošena kad pogledam rimsko
pučanstvo. Ovo je naša zemlja. Ali postoji
izvanjski svijet koji tek mora doznati do
čega smo došli. Ono što smo ostvarili
dovoljno je veliko da prodre na mračna
mjesta, da proširi vladavinu zakona, ponos
i čast našega grada, sve dok bilo gdje na
64
svijetu jedan od nas može reći ›Ja sam
rimski građanin‹ i očekivati da se s njim
dobro postupa. Budem li konzul, radit ću na
tome da osvane taj dan.«
Završio je, iako oni to nisu istoga časa znali.
Čekali su strpljivo da čuju što će još reći, i
Julije je gotovo došao u napast da nastavi,
dok mu unutarnji glas opreza nije rekao da
im jednostavno zahvali i odstupi.
Tišina se pretvorila u gromoglasno
odobravanje i Julije se zbog toga zarumenio
od uzbuđenja. Nije bio svjestan ljudi na
podiju iza njega, mogao je vidjeti samo
pučane koji su slušali samo njega i upijali
njegove riječi. Bilo je to bolje od vina.
Otraga se Pompej nagnuo prema Krasu i
počeo mu šaptati dok je pljeskao.
»Ti si ga proglasio edilom? On ti nije
prijatelj, Krase. Vjeruj mi.«
Kras se radi gomile osmjehnuo svojem
kolegi dok su mu oči sjale od srdžbe.
»Ja znam prosuditi tko mi je prijatelj,
Pompeju.«
Pompej je tada ustao i rukom pljesnuo
Julija po ramenu kad im je pristupio. Dok
je gomila vidjela kako se dva čovjeka
međusobno smiješe, ponovno su počeli
klicati i Pompej je podignuo drugu ruku da
im zahvali, kao da je Julije njegov učenik
»Krasan govor, Cezare«, reče Pompej. »Bit
ćeš kao novi vjetar u Senatu budeš li
uspješan. Praktični sanjari, čudesan izraz.«
Julije stisnu ponuđenu ruku prije nego što
će se okrenuti da pozove Krasa naprijed.
Drugi je konzul već prilazio, previše
iskusan da bi dopustio da prigoda prođe bez
njegove prisutnosti.
Trojica su ljudi stajala zajedno dok je
gomila klicala, a izdaleka su njihovi
osmijesi izgledali iskreno. Ustao je i senator
Prando, ali to nitko nije primijetio.
Aleksandrija se okrenula prema Tedu kraj
sebe dok je gomila klicala ljudima na
podiju.
»Onda, što misliš o njemu?« rekla je.
Stari vojnik počešao se po čekinjama na
bradi. Došao je zato što je to Aleksandrija
od njega tražila, ali nisu ga ni najmanje
zanimala obećanja ljudi koji vladaju
gradom, pa nije znao što bi rekao a da ne
uvrijedi unajmiteljicu.
»Bio je u redu«, rekao je nakon
razmišljanja. »Premda ga nisam čuo da
nudi kovanice kao drugi. Sva su obećanja
na mjestu, gospodarice, ali srebrenim
novčićem možeš platiti dobar obrok i vrč
vina.«
Aleksandrija se načas namrštila, zatim
otkopčala tešku grivnu sa zapešća i iz nje
izvukla srebrenjak. Dala ga je Tedu i on ga
je prihvatio podignuvši obrve.
»Zbog čega je ovo?« reče on.
»Potroši ga«, odgovori ona. »Kad ga ne
bude a ti opet ogladniš, Cezar će i dalje biti
tu.«
Tedo kimnu kao da razumije, brižno
spremajući kovanicu u skriven džep na
tunici. Osvrnuo se naokolo da provjeri je li
tko vidio gdje drži novac, ali gomila je bila
usredotočena na uzdignuti podij. Ipak,
isplati se biti oprezan u Rimu.
Servilija je promatrala voljenog čovjeka dok
ga je Pompej tapšao rukom po ramenu.
Konzul je mogao namirisati promjenu
vjetra brže nego itko drugi u Senatu, iako se
ona pitala zna li Pompej da Julije ne će
dopustiti ni privid utjecaja konzulâ na
odlasku.
Bilo je trenutaka kad je mrzila plitke igre u
kojima su svi sudjelovali. Dijelom toga bilo
je čak je i dopuštenje da Julije i Prando
govore na službenom obraćanju konzula.
Znala je da su još dva kandidata na
senatskom popisu, a proći će još nekoliko
dana prije nego što se popis zaključi.
65
Nikomu od njih nije bilo dopušteno da
umanje obraćanje konzula svojim sitnim
obećanjima.
Gomila će zapamtiti samo tri čovjeka a
Julije je jedan od njih. Odahnula je
osjećajući da joj popušta napetost. Za
razliku od većine na Forumu, ona se nije
mogla do tada opustiti i uživati u govoru.
Dok je Julije stajao pred njima, srce joj je
brže kucalo od straha i ponosa. Nije
nijednom pogriješio. Sjećanje na čovjeka
kojega je zatekla u Španjolskoj ovdje se
jednostavno potvrdilo. Juliju se vratila stara
čarolija koja je ganula čak i nju dok ga je
slušala i gledala njegove svijetle oči kako
prelaze preko nje bez zaustavljanja. Tako je
mlad. Može li gomila to vidjeti? Unatoč
svoj vještini i duhovitosti, Pompej i Kras su
ocvale snage kad se usporede s njim, a on je
njezin.
Jedan je čovjek stao malko preblizu nje dok
se probijala kroz gužvu i Servilija na
trenutak zapazi grubo lice s ožiljcima,
vlažno od znoja. Prije nego što je mogla išta
učiniti, neka snažna ruka uhvatila je čovjeka
za mišicu i nagnala ga da jaukne.
»Idi svojim putem«, rekao je Brut mirno.
Čovjek se snažno trznuo da se oslobodi i
uzmaknuo, iako se zaustavio da pljune kad
se našao izvan dohvata. Servilija se
okrenula prema sinu i on joj se nasmiješio,
zaboravivši nezgodu.
»Mislim da si zajahala pravoga konja,
majko«, reče on gledajući prema Juliju.
»Zar to ne možeš osjetiti? Sve se posložilo
za njega.«
Servilija se nasmija, zahvaćena njegovim
oduševljenjem. Njezin je sin bez oklopa
izgledao dječački više nego inače, pa je
pružila ruku i nježnu mu razbarušila kosu.
»Od jednoga se govora ne postaje
konzulom, znaš. Danas je tek počeo
posao.« Slijedila je njegov pogled gore do
Julija koji se napokon okretao da zađe u
gomilu, prihvaćajući ispružene ruke i
odgovarajući građanima koji su mu se
obraćali. Ona je već izdaleka mogla vidjeti
njegovu radost.
»Ali ovo je dobar početak«, rekla je.
Svetonije je s prijateljima koračao praznim
ulicama udaljavajući se od Foruma.
Trgovine i kuće bile su zatvorene i
zasunjene, a još su mogli čuti mukle
zvukove gomile iza redova kuća.
Svetonije je dugo vremena šutio, a lice mu
je bilo ukočeno od ogorčenosti. Svako
klicanje trgovaca izjedalo ga je sve dok više
nije mogao izdržati. Julije, uvijek Julije. Što
god se dogodilo, taj čovjek kao da je imao
više sreće nego trojica drugih. Nekoliko
riječi gomili i oni mu se ulaguju, da čovjeku
bude zlo, dok Svetonijev otac doživljuje
poniženje. Bilo je grozno gledati kako se
dadu zavesti varkama i riječima dok jedan
čestit Rimljanin prolazi nezapažen. Bio je
tako ponosan kad je njegov otac pristao da
mu ime uđe u utrku za konzula. Rim
zaslužuje čovjeka njegova dostojanstva i
časti, a ne Cezara, koji ne ide ni za čim osim
za svojom slavom.
Svetonije stisnu šake, gotovo zarežavši na
ono čemu je svjedočio. Dva prijatelja
razmijeniše s njim poglede.
»On će pobijediti, je li tako?« reče Svetonije
ne gledajući ih.
Bibil kimnu, korak iza prijatelja, zatim
shvati da se njegova kretnja ne može vidjeti.
»Možda. Reklo bi se barem da Pompej i
Kras misle tako. Tvoj otac bi ipak mogao
zauzeti drugo mjesto.«
Pitao se hoće li ih Svetonije tjerati da s njim
pješače sve do imanja izvan Rima. Dobri
konji i sobe čekali su ih u drugom smjeru
dok je Svetonije tvrdoglavo išao dalje,
zaslijepljen mržnjom. Bibil je mrzio hodati
kad god su mu konji bili na raspolaganju.
Mrzio je i jahanje, ali lakše mu je bilo
nogama i manje se znojio.
66
»Napušta svoje mjesto u Španjolskoj i
upada ovamo da najavi kako se želi
natjecati za konzula, a oni ga jednostavno
prihvaćaju! Pitam se koliko je mita
promijenilo ruke da bi se ovo dogodilo. On
je za to sposoban, vjerujte mi. Dobro ga
poznajem. Taj čovjek nema časti. Upamtio
sam to s brodova i iz Grčke. Taj gad se
vratio da me opet progoni. Pomislili biste
da će prepustiti politiku boljima od sebe
nakon ženine smrti, zar ne? Trebao je tada
naučiti što znači opasnost. Ja vam kažem,
Katon je možda stvarao neprijatelje, ali on
je bio dvostruko bolji čovjek od Cezara.
Tvoj otac je to znao, Bibile.«
Bibil pogleda nervozno oko sebe da vidi
može li ih tko čuti. Kad je Svetonije u takvu
raspoloženju, nikada se ne zna što može
reći. Bibil je uživao u ogorčenosti svoga
prijatelja kad su se nalazili u zaklonu kuće.
Prilično je strahovao od razine srdžbe koju
je znao pokazati Svetonije. Ali na ulici,
javno, osjećao je kako mu se pazuha obilato
znoje. Svetonije je i dalje koračao kao da
sve više sunce nije bilo ništa drugo nego
puko priviđenje, a vrućina je rasla.
Svetonije se okliznu preko rasklimana
kamena i opsova. Uvijek mu Cezar mora
stvarati neprilike. Kada god se taj čovjek
nađe u gradu, njegova obitelj trpi gubitke.
Znao je da je Cezar prosuo klevete protiv
njega što ga je udaljilo od zapovjednih
mjesta u legijama. Vidio je prikrivene
osmijehe i čuo šaptanje i znao je gdje im je
izvor.
Kad je vidio kako se ubojice šuljaju prema
Cezarovoj kući, iskusio je trenutak pravog
užitka. Mogao je povikati na uzbunu,
poslati jahače da ih upozore. Mogao je sve
zaustaviti, ali otišao je odande i ništa nije
rekao. Raskomadali su Cezarovu ženu.
Svetonije se sjećao kako se smijao kad mu
je otac priopćio tu groznu vijest. Stari
Prando je imao takav ozbiljan izraz lica da
se Svetonije nije mogao suzdržati.
Zaprepaštenje njegova oca pojačavalo je
komičnu situaciju sve dok mu nisu grunule
suze na oči.
Možda će njegov otac razumjeti malo bolje
sada kad je sam vidio Cezarovu lasku i
obećanja. Čudno ga se doimala pomisao da
bi bio sposoban ponovno razgovarati s
ocem, ovaj put dijeleći nešto zajedničko.
Svetonije se nije mogao sjetiti kad mu je
otac uputio išta drugo osim nekoliko škrtih
riječi, i ta je hladnoća također bila Cezarovo
djelo. Otac je vratio zemlju koju su onako
mudro stekli dok je Julije bio odsutan.
Vratio je zemljište gdje je Svetonije trebao
sagraditi svoju kuću. Još se sjećao očevih
očiju kad je prosvjedovao. U njima nije bilo
ljubavi, samo hladna procjena koja je uvijek
otkrivala njegove nedostatke.
Svetonije podiže glavu i opusti stisnute
šake. Vidjet će oca i nad njim će se sažaliti.
Možda ne će trepnuti kad ga Svetonije
pogleda u oči, kao obično kad mu je kanda
bivalo zlo od onoga što bi u njemu vidio.
Možda ne će izgledati tako razočaran
svojim sinom.
Bibil je opazio promjenu u hodu svoga
prijatelja i iskoristio priliku.
»Postaje vruće, Svetonije. Morali bismo se
vratiti u krčmu.«
Svetonije se zaustavi i okrenu prema
prijatelju.
»Koliko si bogat, Bibile?« upita iznenada.
Bibil nervozno protrlja ruke, kao što je
uvijek činio kad bi se među njima poveo
razgovor o novcu. Naslijedio je dovoljno
veliku svotu da ne mora ništa raditi, ali od
razgovora o tome bivalo mu je nelagodno
vruće. Volio bi da ta tema ne očarava toliko
Svetonija.
»Imam dovoljno, to znaš. Ne kao Kras,
očevidno, ali dovoljno«, reče on zabrinuto.
Traži li novi zajam? Bibil se ponada da ne
traži. Jer jedini put kad je Svetonije
obećavao vraćanje duga bivalo je u času
67
traženja. Čim bi dobio novac, dug se nikada
više nije spominjao. Kad bi Bibil skupio
dovoljno hrabrosti da iznese pitanje
iznimno velikih svota, Svetonije bi postao
razdražljiv i obično bi bjesnio dok se
naposljetku ne bi Bibil morao ispričati.
»Dovoljno da se kandidiraš za konzula.
Bibile? Još imamo dva--tri dana prije nego
što Senat zaključi popis.«
Bibila je ta ideja nagnala da trepne od
zbunjenosti i užasa. »Ne, Svetonije, sigurno
ne. Ne želim to, čak ni zbog tebe. Meni se
sviđa moj život i položaj u Senatu kakav
jest. Ne bih želio biti konzul i da mi to
ponude.«
Svetonije mu priđe bliže i uhvati ga za
vlažnu togu, dok mu se na licu vidjelo
gađenje. »Zar želiš gledati Cezara kao
konzula? Sjećaš li se uopće građanskoga
rata? Sjećaš li se Marija i štete koju je nanio?
Ako se kandidiraš, možeš raspoloviti
Cezarove glasove i omogućiti da pobijedi
netko drugi tko je s mojim ocem. Ako si mi
prijatelj, ne ćeš oklijevati.«
»Prijatelj sam ti, naravno, ali od toga ništa
ne će biti!« reče Bibil i pokuša se otrgnuti od
gnjevna sugovornika. Ponižavala ga je
pomisao da bi Svetonije mogao namirisati
njegov znoj, ali stisak na njegovoj togi bio
je snažan i otkrivao je bijelu kožu njegovih
mlohavih prsiju.
»Čak ako se uključim i dobijem nešto
glasova, mogao bih ih preoteti tvojem ocu
jednako lako kao Cezaru, zar to ne vidiš?
Zašto se sam ne kandidiraš, ako to želiš? Ja
ću ti dati sredstva za kampanju, kunem ti
se.«
»Jesi li šenuo pameću kad mi govoriš da se
kandidiram protiv svoga oca? Ne, Bibile. Ti
možda nisi osobit prijatelj, možda nisi ništa
osobito, ali nitko se na popisu ne ističe. Ako
ništa ne učinimo, Cezar će uništiti moga
oca. Znam kako se ulizuje rulji, kako ga oni
vole. Koliko će njih voljeti mog oca ako se
pred njima Cezar šepiri kao nalickana
kurva? Ti potječeš od stare obitelji i imaš
sredstava da istakneš svoje ime prije
izbora.« Oči su mu bljesnule od zlobe dok
je razmišljao o toj ideji.
»Moj otac nije izbivao iz Rima godinama,
upamti, i ima podršku u bogatijim izbornim
jedinicama koje prve glasuju. Čuo si govore.
Cezar se obraća kukavnoj sirotinji. Ako se
zarana dosegne većina, pola Rima ne treba
pozvati na birališta. To se može postići.«
»Ja ne mislim…« zamuca Bibil.
»Moraš, Bibile, za mene. Samo nekoliko
ranih izbornih jedinica na biralištima bilo bi
dovoljno, i Cezar će tada posramljen
napustiti Rim. Ako vidiš da glasovi za mog
oca trpe, možeš se povući. Ništa ne bi
moglo biti jednostavnije, osim ako ti ne bi
draže bilo da Cezar postane konzulom bez
borbe?«
Bibil opet pokuša. »Nemam sredstava da
platim…«
»Otac ti je ostavio bogatstvo, Bibile. Zar si
mislio da to ne znam? Zar misliš da bi on
želio vidjeti starog Katonova neprijatelja
kao konzula? Ne, oni sitni zajmovi koje si
mi dao u prošlosti nisu nimalo više nego što
potrošiš za nekoliko dana.« Svetonije je
kanda osjetio neskladnost u tome što čvrsto
stišće svoga prijatelja dok ga pokušava
nagovoriti. Ispustio ga je i prstima
poravnao nabore na Bibilovoj togi.
»Ovako je bolje. Onda, hoćeš li to za mene
učiniti, Bibile? Ti znaš koliko mi je to
važno. Tko zna, možda ćeš uživati da budeš
konzul s mojim ocem, ako dođe do toga. I
što je važnije, Cezaru se ne smije dopustiti
da dođe na vlast u ovom gradu.«
»Ne. Čuješ li me? Ne ću!« rekao je Bibil
zakreštavši pomalo od straha.
Svetonije se namršti i zgrabi Bibila za
mišicu, odvlačeći ga od društva. Kad ga
ostali nisu mogli čuti, Svetonije se nagnuo
bliže znojnom licu mladog Rimljanina.
68
»Sjećaš li se što si mi rekao prošle godine?
Što sam vidio kad sam došao u tvoju kuću?
Znam zašto te je otac prezirao, Bibile, zašto
te je poslao u tvoju krasnu kuću i povukao
se iz Senata. Možda ga je zbog toga izdalo
srce, tko zna. Što misliš koliko ćeš dugo
opstati ako tvoje sklonosti postanu javno
poznate?«
Bibil je bolesno izgledao, lice mu se grčilo.
»Ono je bilo slučajno, ona djevojka. Imala
je krvarenje…«
»Kako možeš podnijeti dnevnu svjetlost,
Bibile?« reče Svetonije primičući mu se sve
bliže. »Vidio sam posljedice tvoga…
zanosa. Mogao bih te osobno optužiti, a
kazne su neugodne, iako nisu ništa više
nego što zaslužuješ. Koliko je djevojčica i
dječaka prošlo kroz tvoje ruke posljednjih
nekoliko godina, Bibile? Koliko ima
senatora koji su očevi, što misliš?«
Bibilova vlažna usta drhtala su od nemoći.
»Nemaš pravo da mi prijetiš! Moji robovi su
moje vlasništvo. Nitko te ne će slušati.«
Svetonije pokaza zube, a lice mu postade
ružno od likovanja. »Pompej je izgubio
kćer, Bibile. On će slušati. On će se
pobrinuti da patiš zbog svojih užitaka.
Siguran sam da me ne će odbiti ako odem k
njemu.«
Bibil se tada slomio, oči su mu se ispunile
suzama. »Molim te…« prošaptao je.
Svetonije ga je potapšao po ramenu. »Nema
potrebe da se ovo više spominje, Bibile.
Prijatelji se ne ostavljaju na cjedilu«, rekao
je, gladeći ga utješno po vlažnom obrazu.
»Stotinu dana, Servilija«, reče Julije
zagrlivši je na stubištu Senata. »Moji ljudi
istražuju parnice koje su na redu. Izabrat ću
najbolje među njima da iziđem na glas, i
mnoštvo će dolaziti da sluša. O bozi, toliko
toga treba uraditi! Trebam tebe da stupiš u
dodir sa svima koji duguju mojoj obitelji.
Trebaju mi skoroteče, organizatori, svi koji
me mogu zagovarati na ulicama od zore do
mraka. Brut se mora poslužiti Desetom da
baci na koljena razbojničke družine. To je
sada moja dužnost, zahvaljujući Krasu.
Stari je genij, kunem ti se. Jednim udarcem
dobivam moć koja mi je potrebna da
dokažem kako mogu uvesti red u gradu. Sve
je to došlo tako brzo, gotovo ne mogu…«
Servilija mu prstima pritisnu usne da
zaustavi bujicu riječi. Nasmijala se kad je
nastavio govoriti, sričući prigušeno ideje
kako su mu navirale. Zatim ga je poljubila,
a on je načas nastavio govoriti dok su im se
usne spajale, sve dok ga nije slobodnom
rukom lagano pljusnula po obrazu.
On se otrgnuo, smijući se glasno.
»Moram u Senat na sjednicu, njima ne
mogu zakasniti. Počni raditi, Servilija.
Sastat ćemo se ovdje u podne.«
Promatrala ga je dok je otrčao uza stube i
nestao u polumraku zgrade, a zatim lakim
korakom sišla u podnožje gdje su je čekali
čuvari.
Kad je Julije stigao do predvorja, zatekao je
Krasa koji ga je čekao. Stariji je čovjek
izgledao nervozno, niz lice su mu se
slijevale kapi znoja.
»Moram s tobom govoriti prije nego što
uđeš, Julije«, rekao je Kras. »Ne unutra,
gdje ima ušiju koje bi nas čule.«
»Što je?« upita Julije, osjećajući kako mu
iznenadna težina pritišće pleća dok je
promatrao konzulovu uznemirenost.
»Nisam bio potpuno iskren s tobom,
prijatelju moj«, odgovorio je Kras.
Obojica su mogla čuti žamor senatorskih
glasova iza sebe kad su ta dva čovjeka sjela
na široke stepenice, licem prema Forumu.
Julije zaklima glavom od nevjerice. »Ne bih
ni u snu pomislio da si za ovo sposoban,
Krase.«
»Nisam za to sposoban«, odbrusi Kras.
»Kažem ti to sada, prije nego što urotnici
krenu na Pompeja.«
69
»Morao si ih zaustaviti kad su došli k tebi.
Mogao si poći ravno na Senat i prijaviti toga
Katilinu prije nego što je imao išta više osim
ideja. A sada mi kažeš da je okupio čitavu
vojsku? Malo je prekasno tvrditi da je tvoja
halja čista, Krase, bez obzira na to koliko
prosvjedovao.«
»Da sam odbio, ubili bi me, da, a kad su mi
obećali vlast u Rimu, podlegao sam napasti.
Eto, čuo si što sam rekao. Jesam li ih trebao
prepustiti Pompeju da još paradira pred
narodom kao pobjednik? Da ga vidim kako
se proglašava doživotnim diktatorom kao
Sula? Bio sam u napasti, Julije, i pustio sam
da stvar ode predaleko ne govoreći ništa, ali
sada to mijenjam. Znam njihove planove i
gdje su se okupili. S tvojom legijom
možemo ih uništiti prije nego što nastane
ikakva šteta.«
»Jesi li me zbog toga postavio na mjesto
edila?« upita Julije.
Kras slegnu ramenima. »Naravno. Sad je
tvoja dužnost da ih zaustaviš. To će biti
krasan oslonac za tvoju kampanju kad
narod vidi da se plemić poput Katiline
smatra odgovornim za zločine kao bilo koji
građanin. Oni će u tebi vidjeti čovjeka koji
je iznad sitnih staleških i plemenskih
spona.«
Julije sažaljivo pogleda konzula. »A da se
nisam vratio iz Španjolske?«
»Onda bih našao drugi način da ih potučem
prije kraja.«
»Bi li doista?« nastavi Julije s laganim
pritiskom.
Kras se okrenu da se zagleda u mladića
pokraj sebe. »Nemoj u to sumnjati.
Međutim, sad si ovdje. Mogu ti predati
njihove vođe, a Deseta će uništiti ološ koji
su okupili. Bili su opasni samo kad nitko
nije znao. Bez toga iznenađenja, razjurit ćeš
ih i mjesto konzula je tvoje. Vjerujem da
tada ne ćeš zaboraviti svoje prijatelje.«
Julije brzo ustade i odozgor pogleda
konzula. Je li čuo svu istinu, ili samo
dijelove koje je Kras želio da čuje? Možda
su ljudi koje je izdao krivi samo zato što su
Krasovi neprijatelji. Ne bi bilo pametno
poslati Desetu u domove moćnih ljudi na
temelju razgovora koji bi Kras mogao
poreći. Konzul je za to sposoban, Julije je
bio siguran.
»Ramislit ću što treba učiniti, Krase. Ne
želim biti tvoj mač što udara po
neprijateljima.«
Kras ustade da ga pogleda u lice, a oči su
mu gorjele od potisnuta gnjeva.
»Politika je krvava, Julije. Bolje je da to
sada naučiš dok ne bude prekasno. Predugo
sam čekao da se s njima obračunam. Pazi
da ne napraviš istu pogrješku.«
Dva čovjeka uđoše u zgradu Senata skupa,
ali razdvojeni.
11. POGLAVLJE
Kuća koju je Servilija našla za kampanju
bila je trokatnica i sva ispunjena ljudima.
Najvažnije je bilo što se nalazila u jednom
od najživljih dijelova grada, u Eskvilinskoj
dolini, što je Juliju omogućavalo da bude u
dodiru s onima koji su ga trebali vidjeti. Od
praskozorja dok sunce ne bi zašlo njegovi
su štićenici jurili kroz stalno otvorena vrata,
odnoseći narudžbe i zapovijedi kad je Julije
počeo primjenjivati svoju strategiju. Deseta
je bila raspoređena u skupinama po noći i
nakon tri opake borbe s razbojničkim
bandama legionari su očistili jedanaest
ulica u najsiromašnijim četvrtima i širili su
se dalje. Julije je znao da bi samo budala
pomislila kako su bande potučene, ali
razbojnici se nisu više usuđivali okupiti u
četvrtima koje je izabrao, i s vremenom će
pučani shvatiti da su pod zaštitom legije i s
pouzdanjem će se kretati ulicama.
Prihvatio je tri sudska slučaja na Forumu i
dobio prvi, dok je drugi slijedio već za tri
dana. U gomilama su došli vidjeti mladoga
govornika i klicali su odluci u njegovu
korist, iako je zločin bio razmjerno blag.
70
Julije se nadao, protivno zdravu razumu,
da će od njega zatražiti da brani nekog
ubojicu, ili da prihvati neki drugi prijestup
koji bi privukao tisuće ljudi da ga čuju kako
govori.
Nije bio vidio Aleksandriju gotovo dva
tjedna pošto je prihvatila narudžbu da
oklopi borce za veliko natjecanje u
mačevanju izvan grada. Kad bi klonuo
iscrpljen od rada, Julije se osvježavao
jahanjem do Marsove poljane gdje je gledao
kako se gradi arena. Brut i Domicije
razaslali su glas u svaki rimski grad unutar
petsto milja da pošalju najvrsnije
natjecatelje. Unatoč tomu obojica su
očekivala da će se naći u finalu, i Brut je bio
uvjeren da će pobijediti, idući tako daleko
da je uložio veći dio godišnje plaće na svoj
uspjeh.
Kad se Julije šetao Forumom ili izjahivao
do gradilišta, namjerno je putovao bez
čuvara, uvjeren da narod mora svojim
očima vidjeti kako prema njima osjeća
povjerenje. Brut je prigovarao toj njegovoj
odluci, zatim je popustio sa sumnjičavim
olakšanjem. Julije je slutio da njegov
prijatelj šalje svoje ljude da prate
vojskovođu kamo god krene po gradu,
spremne da ga obrane. Nije mu smetala ta
taktika sve dok bude prikrivena. Često je
izvanjski privid mnogo važniji od
stvarnosti.
Kao što je obećao, Julije se zauzeo u Senatu
da se promet što dolazi u grad i odlazi iz
grada odvija samo noću, ostavljajući
građanima slobodne ulice. Njegovi su
vojnici bili na svakom uglu da osiguraju mir
kad padne noć, i nakon nekoliko bučnih
svađa s razbjesnjelim trgovcima promjena
se prilično lako prihvatila. On je kao edil
bio odgovoran za red u gradu, a kako ga je
Kras otvoreno podupirao, malo su
ograničenjâ postavljali drugi članovi
Senata.
Julije je člancima ruku istiskivao umor iz
očiju dok ne bi jasno ugledao svjetalce.
Njegovi su štićenici i vojnici marljivo radili
za njega. Kampanja je dobro tekla i mogao
je biti zadovoljan da nije bilo problema koji
mu je Kras bacio u krilo.
Konzul ga je danomice salijetao da krene
protiv onih koje je nazvao izdajicama. Dok
je Julije odgađao poduzeti korake, mučila
ga je misao da bi oni mogli udariti i tada bi
grad potonuo u kaos koji je mogao
spriječiti. Imao je uhode koji su pazili na
njihove kuće i bilo je dovoljno jasno da se
sastaju u privatnim prostorima i
kupalištima gdje ne može prodrijeti uho
koje ih čuje. Ipak i dalje ništa nije
poduzimao. Bilo mu je nemoguće
povjerovati da postoji urota veličine kako je
Kras opisuje dok je promatrao mir na
ulicama oko svoga izbornog stožera. Ali već
je u životu vidio kako rat zahvaća Rim, i to
je bilo dovoljno da pošalje Bruta da izvidi
mjesta kamo ih je Kras uputio.
To je breme odgovornosti za kojim je žudio,
priznavao je Julije sam sebi. Iako je mogao
poželjeti da netko drugi izvrgne pogibli
karijeru i život, odluka je ležala u njegovim
rukama. Nije podcjenjivao ono što se
nalazilo na kocki. Imajući samo nekoliko
osumnjičenih imena, Julije nije mogao
optužiti senatore za izdaju a da ne stavi
omču na vlastiti vrat. Ako ne uspije
dokazati sumnje, Senat će se bez trenutka
oklijevanja okrenuti protiv njega. Što je još
gore, narod bi se mogao pobojati povratka
Sulinih dana, kada nitko nije znao tko će
sljedeći biti izvučen iz kuće zbog izdaje.
Rim može pretrpjeti veću štetu od pogrješke
nego ako se ništa ne učini, i taj je pritisak
bio gotovo nepodnošljiv.
Ostavši sam na nekoliko dragocjenih
trenutaka, Julije je udario šakom po stolu i
potresao ga. Kako je mogao povjerovati
Krasu nakon takva otkrića? Kao konzul, on
je morao prokazati Katilininu urotu čim je
71
stupio u zgradu Senata. Ogriješio se o svoju
najtemeljniju dužnost, i unatoč njegovu
dokazivanju da je nevin, Julije je uvidio da
mu teško može oprostiti tu slabost. Ne može
se preko toga prijeći otkad je Sula zaprijetio
da će s oružanom silom ući u grad, i sjećanje
na tu noć neprestano je tjeralo Julija da
zadrhće. Vidio je kako vojnici u crnim
plaštevima obaraju Marija, vrveći preko
njega kao afrički mravi. Kras je znao da ne
smije slušati ljude poput Katiline, bez
obzira na ono što su mu obećavali.
Gužva u prizemlju trgnula je Julija iz misli.
Ruka mu se spustila na mač što je ležao na
stolu prije nego što je razabrao Brutov glas
i opustio se. Do toga ga je doveo Kras —
vratio mu se strah koji je osjetio kad mu je
Katon zaprijetio pa je svakog čovjeka
morao smatrati neprijateljem. Planuo je od
srdžbe shvativši kako se Kras prema njemu
služi smicalicama, ali znao je da starac
uvijek dobije ono što želi. Urotnike valja
obuzdati prije nego što krenu. Može li im se
zaprijetiti? upitao se. Da jednu centuriju s
najboljim časnicima pošalje u njihove
domove, možda. Ako ljudi shvate da su
otkrivene njihove namjere, moglo bi se
dopustiti da urota skonča kao
mrtvorođenče.
Brut pokuca i uđe i Julije je znao da donosi
loše vijesti čim je vidio izraz njegova lica.
»Poslao sam ljude da uhode sela na koja te
je Kras upozorio. Mislim da govori istinu«,
reče Brut bez okolišanja. U njegovu
ponašanju nije bilo ničega od njegove
uobičajene lakoće.
»Koliko mačeva imaju?« upita Julije.
»Osam tisuća, možda više, iako su
raštrkani. Svaki je grad ondje pun ljudi,
previše ih ima da bi se mogli dugo
prehranjivati. Nijedne legijske oznake,
nijednoga stijega, samo grozno mnoštvo
oštrica preblizu Rimu da bismo mogli biti
spokojni. Da moji momci nisu bili pozorni,
mogli su ih potpuno previdjeti. Mislim da je
opasnost stvarna, Julije.«
»Onda sam ja na potezu«, reče Julije.
»Otišlo je predaleko da bih ih mogao suzbiti
upozoravanjem. Povedi ljude do kuća koje
smo nadzirali. Do Katilinine kuće pođi
osobno. Uhiti urotnike i dovedi ih na
sjednicu Senata danas poslijepodne. Javit
ću se za riječ i reći našim senatorima koliko
su bili blizu propasti.« Ustao je i pripasao
mač. »Budi oprezan, Brute. Oni u tom
poslu moraju imati pristaša u gradu. Kras
kaže da će dati znak podmetanjem požara u
sirotinjskim četvrtima, zato moramo imati
ljude na ulicama da ih spremno dočekaju.
Tko zna koliko ih je upleteno?«
»Deseta će se raspršiti ako pokušamo
pokriti čitav grad, Julije. Ne mogu
održavati red i sučeliti se s plaćenicima u
isto vrijeme.«
»Nagovorit ću Pompeja da svoje ljude
pošalje na ulice. Shvatit će nužnost. Pošto
dovedeš ljude u Senat, daj mi jedan sat da
iznesem slučaj i tada kreni. Ako se ne
potom ne pojavim da preuzmem vodstvo,
pođi sam protiv njih.«
Brut zastade na trenutak, shvaćajući što se
od njega zahtijeva da učini.
»Ako krenem u borbu bez naredbe Senata,
to bi mogao biti moj kraj, bez obzira na to
hoćemo li pobijediti ili ne«, reče smireno.
»Jesi li siguran da mogu vjerovati Krasu da
te u tome ne će izdati?«
Julije je oklijevao. Bilo bi dovoljno da svi
nastradaju ako Kras odbije ponoviti
optužbe pred Senatom. Stari lisac je
dovoljno lukav da je mogao sam skovati
urotu jednostavno zato da ukloni nekoliko
svojih protivnika. Mogao se riješiti
suparnika i pritom ostati posvema
neokaljan.
Ali, kakav mu izbor preostaje? Ne može
dopustiti da počne pobuna ako ima
mogućnosti da je zaustavi.
72
»Ne mogu mu vjerovati, ne, ali tko god bio
odgovoran za okupljanje vojnika, ja ne
smijem dopustiti prijetnju Rimu. Uhiti
ljude koje je imenovao prije nego što
nastane veća šteta zbog čekanja. Ja ću
preuzeti odgovornost ako mognem doći do
tebe. Ako me ne bude bilo, sam ćeš donijeti
odluku. Čekaj najdulje što budeš mogao.«
Brut je vodio dvadesetoricu ponajboljih
ljudi s Domicijem da uhiti Katilinu u
njegovu domu. Bio je bijesan što su izgubili
ključne trenutke dok su provaljivali kroz
izvanjsku kapiju. Kad su prodrli do njegova
prebivališta, Katilina je grijao ruke na
žeravniku punom zapaljenih papira. Čovjek
je izgledao mirno dok je pozdravljao
vojnike. Lice mu je bilo gotovo isklesano od
tvrdih ploha, a širina njegovih ramena
pokazivala je da se brine o svojoj snazi.
Nosio je o boku mač u urešenom toku, što
je bilo neobično za jednog senatora.
Utrčavši unutra Brut izli vrč vina na
plamenove. Dok je vlažan dim šišteći
splašnjavao, zario je ruke u promočen
pepeo, ali ništa nije ostalo.
»Vaš zapovjednik je prestupio granicu,
gospodo«, primijeti Katilina.
»Dobio sam naređenje da te odvedem u
Kuriju,8 senatore, gdje ćeš odgovarati na
optužbu za izdaju«, reče mu Domicije.
Katilina položi ruku na držak mača, a Brut
i Domicije se ukočiše.
»Ako još jednom dotakneš taj mač, smjesta
ćeš umrijeti«, upozori ga Brut tiho, i
Katilinine se oči raširiše pod teškim
vjeđama dok je procjenjivao opasnost koja
mu prijeti.
»Kako se zoveš?« upita on.
»Marko Brut iz Desete legije.«
»Dobro, Brute, konzul Kras je moj prijatelj,
i kada budem na slobodi, s tobom ću
podrobnije o ovome raspraviti. Sada učini
kako ti je rečeno i vodi me u Senat.«
Domicije pruži ruku da uhvati senatora za
mišicu, a Katilina je odbi u stranu
pokazujući pravu narav kroz prividni mir.
»Da se nisi usudio staviti ruke na mene! Ja
sam rimski senator. Kada ovo prođe, nemoj
misliti da ću zaboraviti uvrede koje su mi
nanesene. Tvoj gospodar ne će biti uvijek u
stanju da te zaštiti od zakona.«
Katilina hitro prođe kraj njih sa
smrtonosnim izrazom na licu. Vojnici
Desete postrojiše se oko njega
razmjenjujući zabrinute poglede. Domicije
ništa više nije rekao kad su stigli na ulicu,
premda se radi sviju njih nadao da su druge
skupine našle neke dokaze za optužbu
protiv tih ljudi. Bez toga i Julije je mogao
biti uzrokom vlastite propasti.
Cesta je vani vrvjela od jutarnje užurbanosti
i Brut se morao služiti plosnatom stranom
mača da prokrči put. Gužva je bila prevelika
da bi se građani mogli lako sklanjati, pa se
sporo napredovalo. Brut je opsovao ispod
glasa kad su stigli do prvog ugla i nije
osjetio promjenu u tišmi dok nije bilo
gotovo prekasno.
Iščeznule su žene i djeca, i vojnici Desete
našli su se okruženi ljudima mrka izgleda.
Brut baci pogled na Katilinu. Senatorovo je
lice sjalo od likovanja. Brut osjeti da je
stiješnjen i opkoljen, i s bolnim
razumijevanjem shvati da je Katilina bio
spreman za njihov dolazak.
»Branite se!« riknu Brut. Dok je još izdavao
zapovijed, vidio je kako se mačevi izvlače
ispod plašteva i tunika i kako gomila
oživljuje od nasilja. Katilinini su se ljudi
skrivali među prolaznicima, čekajući da
oslobode svoga vođu. Ulica se uskomešala
od mačeva i jauka kad su prvi vojnici
Desete bili iznenađeni i posječeni.
Brut vidje kako napadači odvlače Katilinu
na sigurno i pokuša ga zgrabiti. Bilo je to
nemoguće. Čim je pružio ruku, netko je na
nju zamahnuo i on se srdito obranio.
Pritisnut tijelima, gotovo je osjetio paniku.
73
Tada je vidio da je Domicije raščistio
okrvavljen prostor na ulici i prišao k njemu.
Vojnici Desete dobro su se držali, sijekući
Katilinine pristalice s okrutnom
djelotvornošću dugotrajna vježbanja. Nije
bilo slaba čovjeka među njima, ali svaki se
suočavao s dva-tri mača što su divlje
uzmahivala. Unatoč pomanjkanju vještine
kod napadača, borili su se s fanatičnom
energijom, pa je čak i legionarski štit mogao
izdržati tek nekoliko udaraca.
Brut zgrabi čovjeka za grlo lijevom rukom i
baci ga na put dvojici drugih da bi ih pobio
čistim udarcima kad su se oni međusobno
sudarili. Tada je osjetio da mu se smiruje
uzbuđeno srce, pružajući mu mogućnost da
pogleda oko sebe. Izmaknuo se ispred mača
koji je zaprijetio da mu probode desnicu i
zatim presjekao grlo onomu koji je
uzmahnuo. Grlo i prepone, najbrže smrti.
Brut posrnu kad ga je nešto udarilo u donji
dio leđa, i on osjeti da je popustila jedna
traka na njegovu oklopu poremetivši mu
ravnotežu. Okrenuo se s mačem pod oštrim
kutom da bi drugom čovjeku presjekao
ključnu kost i poslao ga u mješavinu blata i
mesa pod njihovim nogama. Krv ga je
poprskala i načas je trepnuo, tražeći okom
Katilinu. Senator je u međuvremenu
nestao.
»Raščistimo tu prokletu ulicu, Deseta!«
viknuo je i njegovi su ljudi odgovorili,
krčeći mačevima put. Teške oštrice
zabadale su se u protivnike, odsijecajući
udove lako kao da su mesarske sjekire.
Pošto su se neki Katilinini ljudi povukli sa
senatorom, redovi su se prorijedili i
legionari su mogli odvajati preostale
zabadajući uzastopce mačeve u tjelesa da bi
platili uvredu napada jedinim novcem koji
je zaslužila.
Kad je sve bilo gotovo, legionari su stajali
zadihani dok su im oklopi bili pokriveni
crnom krvlju koja je polagano kapala s
uglačane kovine. Neki su pozorno išli od
jednog do drugog Katilinina čovjeka i
posljednji put zabadali mačeve da budu
sigurni.
Brut obrisa okrvavljeni mač na čovjeku
kojega je ubio i pomno ga zadjenu u tok
pošto je provjerio rub. Nije bilo oštećenja na
Cavallovu djelu.
Od početne dvadesetorice ostalo ih je samo
jedanaest, a još su dvojica umirala. Brut
vidje kako ljudi bez zapovijedi podižu
drugove s ulice i podupiru ih, razmjenjujući
posljednje riječi dok su im životi otjecali s
krvlju.
Brut se pokuša sabrati. Katilinini ljudi su
bili spremni da ga preotmu Desetoj.
Senator bi već mogao biti na putu da se
pridruži pobunjenicima, ili oni njemu.
Brut je znao da brzo mora donijeti odluku.
Ljudi su ga gledali u tišini, čekajući njegovu
riječ.
»Domicije, ostavi ranjenike da se o njima
skrbe u najbližim kućama. Prije nego što
nas sustigneš, odnesi poruku Juliju u
Senatu. Sada ga ne možemo čekati. Svi
ostali, trkom za mnom.«
Brut zatim bez riječi nagnu u oštar kas, dok
su ga njegovi ljudi slijedili brzo koliko su
bili sposobni.
Senatska je kuća bila u kaosu dok se trista
senatora borilo da jedni druge nadviču.
Najglasniji su prosvjedi bili na sredini
podija gdje su četiri Julijeva uhićenika bila
u lancima i zahtijevala da se dokažu
optužbe protiv njih. Ti su ljudi isprva bili
snuždeni, ali kad su shvatili da Katilina ne
će biti dovučen da im se pridruži, brzo im se
vratilo samopouzdanje.
Pompej je nestrpljivo čekao da zavlada
tišina i naposljetku je bio prisiljen dodati
svoj glas općoj buci, zagrmjevši iznad njih.
»Zauzmite svoja mjesta i umirite se!«
riknuo je, zvjerajući pogledom oko sebe.
Najbliži do njega sjeli su dovoljno brzo i val
74
koji se proširio uskoro je uspostavio
prividan red.
Pompej je pričekao dok se žamor nije
pretvorio u šapat. Čvrsto je stisnuo rubove
govornice, ali prije nego što se mogao
obratiti neposlušnu Senatu, jedan od
četvorice optuženika podignuo je lance da
se potuži.
»Konzule, zahtijevam da nas oslobode.
Dovučeni smo ovamo iz svojih domova…«
»Umukni, ili ću zapovjediti da ti željezom
začepe usta«, uzvratio je Pompej. Govorio
je mirno, ali ovaj put je njegov glas stigao
do najdaljega kutka kuće. »Imat ćeš prigode
odgovoriti na optužbe koje je Cezar iznio
protiv tebe.« Zatim je duboko udahnuo.
»Senatori, ovi ljudi su optuženi zbog urote
da se u gradu izazovu neredi koji bi odveli
do posvemašnje pobune i svrgnuća vlasti
ovoga tijela, da bi dosegnuli vrhunac u
umorstvu naših službenika. Vi koji tako
glasno vapite za pravdom dobro biste
učinili da razmislite o ozbiljnosti tih
prijestupa. Umirite se svi da čujete Cezara
koji ih optužuje.«
Dok je Julije prilazio govornici, osjetio je
kako mu znoj oblijeva tijelo. Gdje je
Katilina? Bilo je dovoljno vremena da ga
Brut dovede s ostalima, ali sad je Julije
svaki korak osjećao kao polagani hod
prema propasti. Nije imao ništa osim
Krasove riječi da napadne te ljude i da
rasprši vlastite sumnje.
Suočio se s redovima svojih kolega,
primjećujući pobunjenički izraz na mnogim
licima. Gotovo nasuprot njemu sjedio je
Svetonije s Bibilom. Njih dvojica su očito
treptala iščekujući kako će sve to proteći. I
Cina je bio tu, lice mu je bilo bezizražajno
kad je kimnuo Juliju. Poslije smrti njegove
kćeri rijetko su ga vidjeli u Senatu. Nije
moglo biti prijateljstva među njima, ali
Julije nije smatrao da mu je neprijatelj.
Volio bi da tako može biti siguran u ostale
članove Senata.
Julije udahnu da se smiri dok je pribirao
misli. Ako je i u čemu pogriješio, s njim je
svršeno. Ako ga je Kras doveo u taj položaj
da ga prepusti vukovima, očekuje ga
sramota a možda i prognanstvo.
Julije uhvati Krasov pogled tražeći u njemu
znak trijumfa. Starac se lagano dotaknuo
grudi a Julije ničim nije odao da je to vidio.
»Optužujem ove ljude i još jednoga, kojemu
je ime Lucije Sergije Katilina, zbog izdaje
usmjerene protiv grada i Senata«, poče
Julije i njegove riječi odjeknuše u mrtvoj
tišini. Činilo se da iz njega izlazi treperav
dah. Više nije bilo uzmaka.
»Mogu potvrditi da je skupljena vojska u
gradovima i selima sjeverno od Rima,
jakosti od osam do deset tisuća ljudi. S
Katilinom na čelu, bili su spremni napasti
kad im se dade znak u obliku podmetnutih
požara na rimskim brežuljcima, skupa s
općim neredima na ulicama. To su trebali
obaviti njihovi pristaše u gradu.«
Sve su oči bile uprte u četiri okovana
čovjeka pred njihovim nogama. Stajali su
prkosno skupa, uzvraćajući oštre poglede.
Jedan je od njih klimao glavom kao da ne
može vjerovati Julijevim riječima.
Prije nego što je Julije mogao nastaviti,
glasnik u senatskoj odori dotrčao je do
njega i pružio mu voštanu tablicu. Julije je
brzo pročitao što piše i namrštio se.
»Imamo nadalje vijest da je vođa ovih ljudi
umaknuo onima koje sam poslao da ga
uhite. Tražim sada odobrenje Senata da
povedem Desetu na sjever protiv
odmetnika koje su okupili. To se ne smije
odgađati.«
Jedan senator ustade polako iz posjedalih
redova. »Koji nam dokaz nudiš?«
»Moju riječ i Krasovu riječ«, odgovori Julije
brzo, zanemarujući vlastite sumnje. »Takva
je narav urote da ne ostavlja previše
tragova, senatore. Katilina je umaknuo
ubivši devet mojih ljudi. Prije toga pristupio
75
je konzulu Krasu s ovom četvoricom pred
vama, nudeći mu Pompejevu smrt i novi
poredak u Rimu. Ostatak dokaza mora
pričekati dok ne otklonim prijetnju našem
gradu.«
Tada ustade Kras i Julije se susrete s
njegovim očima ne znajući ni dalje može li
mu vjerovati. Konzul pogleda dolje na
okovane urotnike i na njegovu se licu
pokaza izraz strašne srdžbe.
»Proglašavam Katilinu izdajicom.«
Julije osjeti kako ga je zapljusnuo val
olakšanja nakon Krasovih riječi. Što god
stari konzul činio, barem njega ne očekuje
pad. Kras ga pogleda uprijeko prije nego što
će nastaviti a Julije se upita koliko taj čovjek
razumije od njegovih misli.
»Kao konzul, dajem svoj pristanak da
Deseta napusti Rim i krene na taj pohod.
Pompeju?«
Pompej ustade, pogledavši oštro jednoga pa
drugoga. I on je mogao osjetiti da mu nije
ispričana cijela priča, ali nakon poduže
stanke kimnu.
»Neka dakle pođe. Vjerovat ću da je potreba
velika kao što mi je rečeno, Julije. Moja
legija će biti spremna protiv pobune u
gradu. Ipak, ovi ljudi koje nazivaš
urotnicima ne će biti osuđeni dok se ne
vratiš i dok situacija ne bude posvema
jasna. Ja ću ih osobno ispitati.«
Oluja šapata podiže se iz klupa nakon te
jezgrovite rasprave, i zatim njih trojica
nijemo počeše razmatrati uzajamne
položaje. Nijedan od njih nije se odavao.
Kras je prvi prekinuo tajac i zovnuo pisara
da napiše naređenje, pruživši ga u ruke
Juliju kad je sišao s govornice.
»Izvrši svoju dužnost i bit ćeš siguran«,
promrmljao je.
Julije je u njega zurio na trenutak prije nego
što će izjuriti na Forum.
12. POGLAVLJE
Brut je sa svojim konjanicima jahao na čelu
Desete, prelazeći mnogo puta udaljenost od
pješaka kad su odlazili u izvidnicu ispred
kolone i pretraživali okolicu s bokova.
Nužno su morali biti sjeverno i zapadno od
grada jer se glavnina legije trebala pozvati
iz tabora blizu obale da bi krenula prečacem
i susrela se s jednom jedinom centurijom
koju je Brut doveo iz Primigenijinih
vojarna.
Kad su se spojili, dio briga koje su opsjedale
Bruta iščeznuo je od ushićenja što prvi put
vodi legiju protiv neprijatelja. Iako se nadao
da će ugledati Julija kako ga sustiže, drugi
dio njegove naravi nadao se da će ostati sam
i odvesti ljude u bitku. Njegovi
extraordinarii preustrojavali su se na
zapovijed kao da su se godinama skupa
borili. Brut je uživao u pogledu na njih i
osjetio priličnu odbojnost prema pomisli da
ih ikomu treba prepustiti.
Renije je ostao kraj obale s pet centurija da
čuva opremu i zlato iz Španjolske. To se
moralo učiniti, ali Brut je prigovarao zbog
svakog izgubljena čovjeka jer mu je broj
neprijatelja bio nepoznat. Dok je bacao
profesionalno oko niz kolonu, osjećao je
trnce ponosa zbog ljudi koji su stupali iza
njega. Počeli su ni s čim osim zlatna orla i
uspomene na Marija, ali opet su postali
legijom i bili su njegovi.
Podignuo je oči prema položaju sunca i
sjetio se zemljovida koji su nacrtali njegovi
izviđači. Katilinine su snage bile više od
jednog dana hoda daleko od grada pa je
morao odlučiti hoće li podignuti utvrđen
logor ili marširati cijelu noć. Deseta je bila
svježija nego što su se ikada nadali da će
biti, odavno oporavljena od plovidbe koja
ih je dovela doma. Isto tako odmetnička
misao ga je podsjetila da bi ih Julije lako
sustigao ako budu logorovali i dugo trajati u njegovu pamćenju.
zapovjedništvo bi se ponovno prenijelo na
njega. Neravno zemljište bit će podmuklo
76
po mraku, ali Brut odluči tjerati svoje ljude
dok ne stignu do neprijatelja.
Pokrajina Etrurija, kojoj je Rim tvorio
najjužniju točku, bila je zemlja brda i
klanaca, i teško je bilo njome putovati.
Deseta je bila prisiljena razviti se u šire
redove da pronalazi put oko drevnih klisura
i dolina, i Brut je sa zadovoljstvom gledao
kako se formacije brzo i disciplinirano
mijenjaju.
Oktavijan je galopirao preko njegova
vidnog polja i okrenuo konja s munjevitim
pokazivanjem vještine kad mu je došao
naporedo.
»Koliko još imamo?« viknuo je nadglasavši
zveket i topot vojske.
»Trideset milja do sela koja smo izviđali«,
odgovori Brut smiješeći se. Mogao je vidjeti
uzbuđenje koje se zrcalilo na Oktavijanovu
licu. Mladić još nije sudjelovao u bitci i za
njega napredovanje nisu mutile misli na
smrt i bol. Brut je trebao biti neosjetljiv,
premda je Deseta sjala na suncu dok je
mladić, kakav je i sam nekoć bio, uživao u
zapovijedanju.
»Uzmi centuriju da izvidiš pozadinu«,
naredi Brut ne osvrćući se na razočaranje
koje se pojavilo na mladićevu licu. Teško
mu je to palo, ali Brut nije mogao dopustiti
Oktavijanu da juriša u prvim redovima prije
nego što iskusi malo više stvarnosti bitke.
Promatrao je kako Oktavijan okuplja
jahače i kreće u savršenom redu prema
začelju kolone. Brut zadovoljno kimnu sam
sebi, naslađujući se mogućnošću da o sebi
razmišlja kao o generalu.
Sjetio se kako je prije mnogo godina
Primigeniju predao Juliju, i gorko žaljenje
je ovladalo njime prije nego što ga je mogao
potisnuti. Zapovjedništvo koje obavlja
samo je zamjena dok ne stigne Julije, ali
ipak je znao da će trenutci toga marširanja
Jedan je izviđač brzo dojurio i konj se
poskliznuo na rahloj zemlji kad je jahač
trznuo uzdom. Čovjekovo je lice bilo blijedo
od uzbuđenja.
»Neprijatelj je na vidiku, gospodine.
Marširaju prema Rimu.«
»Koliko ih ima?« odsiječe Brut dok mu je
srce žestoko zakucalo.
»Dvije legije neredovitih vojnika,
gospodine, u otvorenim četvorinama.
Nemaju konjaništva koliko sam mogao
vidjeti.«
Iz pozadine se prolomila vika i Brut se
okrenuo u sedlu gotovo prestravljen. Iza
kolone dva su konjanika galopirala prema
njima. Tada je spoznao da je Domicije
izvršio dužnost i da dovodi Julija u Desetu.
Stisnuo je zube od srdžbe koja ga je
preplavila.
Okrenuo se prema izviđaču i zastao. Treba
li pričekati da dođe Julije i preuzme
zapovjedništvo? Ne, ne će čekati. On treba
izdati zapovijed pa je duboko udahnuo.
»Prenesi zapovijed. Neka krenu i napadnu
neprijatelja. Trubači neka oglase poredak u
manipulima. Velites9 na čelo da se s njima
sukobe. Extraordinarii na bokove. Razbit
ćemo te gadove u prvom naletu.«
Izviđač je pozdravio i odjurio u galopu, a
Brut je osjetio prazninu dok je promatrao
oblak prašine koji je obećavao krv i bitku.
Sada će ih preuzeti Julije.
Kad su ugledali kako prema njima ide
legija, redovi plaćenika pokolebali su se i
usporili. Deseta je klizila preko polja kao
nekakva golema posrebrena zvijer i tlo je
lagano podrhtavalo u ritmu njihova
stupanja. Mnoštvo zastava podignulo se i
razvilo na vjetru, a žaloban zvuk rogova
mogao se tiho razabrati u hujanju lahora.
Četiri tisuće onih koji su došli po Katilinino
zlato bile su iz Galije, a njihov vođa
okrenuo se prema Rimljaninu spustivši mu
snažnu ruku na rame.
»Rekao si da put do grada ne će biti
branjen«, zarežao je.
77
Katilina strese sa sebe njegovu ruku.
»Imamo dovoljno snage da se s njima
sukobimo, Glavise«, odbrusi on. »Znao si
da će ovo biti krvav posao.«
Gal kimnu, žmireći kroz prašinu prema
rimskim redovima. Zubi su mu bljesnuli
kroz bradu dok je izvlačio mač iz toka na
leđima, zagunđavši kad je osjetio njegovu
težinu. Svuda oko njega ljudi su slijedili tu
kretnju, dok se mnoštvo oštrica nije
podignulo iznad glava da dočeka juriš.
»Samo ova malena legija, dakle, i još jedna
u gradu. Pojest ćemo ih«, obeća Glavis,
zabacivši glavu da zaurla. Gali oko njega
odgovoriše i njihovi se prednji redovi
razmaknuše da bi se brže kretali, trčeći
preko neravna zemljišta.
Katilina također izvuče mač i obrisa znoj iz
očiju. Srce mu je lupalo od nenavikla straha
i on se pitao je li Gal to primijetio.
Odmahnuo je glavom od ogorčenosti i
prokleo Krasa zbog njegovih laži. Moglo je
biti izgleda da se zauzme Rim u pometnji i
panici po mraku, ali što će protiv legije na
bojištu?
Brojčano smo nadmoćniji, šapnuo je sam
sebi, teško gutajući pljuvačku. Pred sobom
je vidio uzbibanu masu konja koji su
zaobilazili pješake. Tlo se potresalo od
težine juriša, i Katilina iznenada povjerova
da će umrijeti. U tom je trenutku iščeznuo
njegov strah i noge su mu bile lake kad je
potrčao.
Julije preuze zapovjedništvo bez
oklijevanja dojahavši na zapjenjenu konju
do Bruta. Pružio mu je voštanu tablicu s
potpisima konzulâ.
»Sad smo u skladu sa zakonom. Jesi li izdao
borbene zapovijedi?«
»Jesam«, odgovori Brut. Pokušao je sakriti
hladnoću koju je osjećao, ali Julije nije
gledao u njega nego prosuđivao crtu
napredovanja pobunjeničkih snaga.
»Extraordinarii su spremni na bokovima«,
reče Brut. »Volio bih se njima pridružiti.«
Julije kimnu. »Želim da brzo razbijemo te
plaćenike. Preuzmi desni bok i povedi ih na
moj znak. Dva kratka zvuka rogova. Dobro
slušaj.«
Brut pozdravi i udalji se, odrekavši se
zapovjedništva bez osvrtanja. Njegovi su
extraordinarii već bili zauzeli položaj na
rubu redova. Propustili su njegova konja do
čela kad su vidjeli da im se pridružuje, i
nekoliko veselih glasova uzviknulo je
dobrodošlicu. Brut se na to namrštio,
nadajući se da konjanici nisu previše
samopouzdani. Kao u slučaju Oktavijana,
ima razlike između razbijanja ciljnih štitova
na komadiće i hitanja kopalja u žive ljude.
»Držite poredak«, proderao se Brut iznad
njihovih glava, probadajući ih pogledom.
Oni tada umuknuše, iako je uzbuđenje bilo
opipljivo. Konji su njištali i trzali se da im
se dopusti potrčati, ali čvrste su ih ruke
obuzdavale. Ljudi su bili nemirni, Brut je to
mogao vidjeti. Mnogi su stalno pregledavali
koplja, razvezujući ih iz dugačkih kožnih
držača što su visjeli konjima niz bokove.
Sad su već mogli vidjeti pobunjenička lica,
more ljudi što viču i trče držeći mačeve
visoko iznad ramena za jedan silovit
udarac. Oštrice su blistale na suncu.
Centurije Desete legije stijesniše redove,
svaki je čovjek bio spreman s mačem i
štitom koji brani njegova druga slijeva. Nije
bilo razmaka u redovima dok su kasom išli
naprijed. Tada su se trubači oglasili s tri
kratka zvuka i Deseta je prešla u trk,
održavajući tišinu do posljednjeg trenutka
kad su zaurlali kao jedan i podignuli uzrak
koplja.
Teški željezni šiljci obarali su s nogu ljude
duž neprijateljske crte, i Brut je zapovjedio
da konjanici jurnu odmah iza njih,
usmjeravajući točnije udarce na svakoga
tko bi pokušao uvesti reda među
78
neprijateljima. Prije nego što su se vojske
ozbiljno sukobile, stotine su poginule bez
ijednog izgubljena rimskog života.
Extraordinarii su opkolili krila i Julije je
mogao vidjeti kako jahači nesvjesno
pokrivaju leđa štitovima dok uzmahuju.
Bila je to divna smotra vještine i
uvježbanosti, i Julije je bio zanesen
gledajući prizor kad su se dvije bojne crte
srazile.
Glavis je potrošio svoj prvi strašan udarac
na štit i skroz ga probio. Dok se pokušavao
odmaknuti, neki mač mu se zabo u trbuh.
Trgnuo se očekujući bol i opet podignuo
oštricu. Dok je uzmahivao da zada sljedeći
udarac, drugi ga je Rimljanin žestoko
udario štitom i on se svalio pobočke dok mu
je mač ispao iz utrnulih prstiju. Glavis se
zatim uspaničio kad je pogledao gore i vidio
šumu nogu i mačeva što počinju prelaziti
preko njega. Udarali su ga i gazili nogama i
tijelo mu je za kratko vrijeme bilo
probodeno još četiri puta. Krv je tekla iz
njega i on je umorno pljunuo kad ju je
osjetio u grlu. Upinjao se da ustane, ali oni
su nastavili udarati po njegovu tijelu. Nitko
nije mogao primijetiti točan trenutak
njegove smrti. Nije imao vremena vidjeti
kako se raspada čelna crta njegovih Gala
kad su shvatili da ne mogu poremetiti
borbeni ritam Desete.
Kad su vidjeli da je Glavis pao, Gali su se
pokolebali i to je bio trenutak koji je Julije
želio vidjeti. Viknuo je trubačima i
odjeknula su dva kratka zvuka.
Brut ih je čuo i osjetio kako mu je srce
zaigralo u grudima. Unatoč brojčanoj
nadmoći, plaćenici su se slamali pod
rimskim jurišem. Neki su već počinjali
bježati, odbacujući mačeve. Brut se nacerio
kad je podignuo stisnutu šaku i njome
zamahnuo prema neprijatelju. Njihovi
držači koplja već su bili prazni i sad će
pokazati svoju pravu vrijednost.
Extraordinarii su odgovorili kao da su se
cijelog života borili zajedno, razmičući se
jedni od drugih da dobiju više prostora i
prodirući zatim među neprijateljske redove
poput noža. Svaki je jahač vodio konja s
jednom rukom na uzdi, dok je njegova
dugačka spatha10 odsijecala glave koje su
im se suprotstavljale. Konji su bili dovoljno
teški da pred sobom ruše ljude, i ništa se nije
moglo oduprijeti pukoj njihovoj težini kada
su zaranjali u protivničke redove, sve dublje
i dublje, razbijajući pobunjenike.
Čelni red Desete pomicao se brzo preko
neprijatelja, dok se svaki borac služio
oštricom i štitom znajući da ga pokriva brat
s desne strane. Bili su nezaustavljivi i kad su
pali prvi redovi oni su povećali brzinu,
sopćući i gunđajući od napora dok su im se
ruke počinjale umarati.
Julije izdade zapovijedi za maniples i
centurioni ih glasno izviknuše. Veliti
uzmaknuše laka koraka i pustiše da
naprijed stupe triarii u težim oklopima.
Pobunjenici su se raspali kad su na njih
navalili svježi vojnici. Stotine su pobacale
oružje i još više stotina ih je trkom pobjeglo,
ne osvrćući se na pozive svojih vođa.
Za one koji su se prerano predali nije moglo
biti milosti. Rimska čelna crta nije im
mogla dopustiti da joj ostanu iza leđa i svi
su pobijeni s ostalima.
Extraordinarii su lijetali oko odmetnika kao
crna masa konja što frkću i jahača što viču,
umrljana krvlju i dovoljno divlja da stvara
noćne more. Opkolili su neprijateljske
snage i tada su, kao na neki opći znak,
tisuće ljudi odbacile mačeve i podignule
ruke uvis, teško dišući.
Julije je oklijevao kad je vidio svršetak. Da
nije zapovjedio trubačima da oglase
prestanak borbe, Deseta bi nastavila dok i
posljednji odmetnik ne bi pao mrtav. Dio
njega bio je u iskušenju da dopusti da se to
dogodi. Što će s toliko zarobljenika? Tisuće
ih moraju ostati na životu, a ne smije im se
dopustiti da se vrate u svoje zemlje i
79
domove. Čekao je, osjećajući na sebi oči
svojih centuriona koji su čekali znak da
prestane ubijanje. Do tada je već nastala
klaonica i poraženi Gali što su bili najbliži
rimskim redovima počinjali su opet
posezati za oružjem, radije nego da umru
nenaoružani. Julije tiho opsova za sebe,
odsjekavši rukom prema dolje. Trubači su
vidjeli tu kretnju i oglasili se zvukom koji se
stišavao. I sve je bilo gotovo.
Preživjeli su ostali razoružani brzinom s
kojom su se vojnici Desete mogli
rasporediti između njih. U malim su
skupinama premetali plaćenike, i samo
jedan Rimljanin je uklanjao mačeve dok su
drugi to promatrali mrko usredotočeni,
spremni kazniti svaku naglu kretnju.
Prozvani su plaćenički časnici da iziđu iz
redova i stanu pred Julija. Gledali su ga
šutke pomireni sa sudbinom, čudnovata
skupina, u gruboj odjeći s rasparenom
opremom.
Hladan je povjetarac puhao bojišnicom dok
se sunce spuštalo iza obzora. Julije je
pogledao klečeće zarobljenike svrstane u
redove u kojima su trupla prekidala ravne
linije. Nađeno je Katilinino tijelo i
dovučeno na čelo. Julije je bacio pogled na
nešto izbodeno i okrvavljeno što je prije bilo
senator. On više ne može odgovarati na
pitanja.
Iako je Julije mislio da zna istinu o
neuspjeloj pobuni, naslućivao je da Kras ne
će ostati neokrznut zbog svoje uloge u njoj.
Možda je neke istine bolje držati izvan
javnoga pogleda. Ne bi škodilo imati
najbogatijega čovjeka u Rimu za dužnika.
Osvrnuo se na drugu stranu gdje je
Oktavijan tapšao konja po vratu, sav
blistajući od uzbuđenja zbog brzine i straha.
Extraordinarii su napokon okrvavili ruke.
Konji i ljudi bili su poprskani zgrušanom
krvlju i zemljom nakon juriša. Brut je stajao
među njima, razmjenjujući smirene riječi
pohvale dok je čekao da Julije sve okonča.
U vjerojatnoj zapovijedi ne će uživati,
priznao je Brut sam sebi, ali Rim ne bi
dopustio nikakvo milosrđe.
Julije dade znak vojnicima Desete da
zarobljenike dotjeraju bliže k njemu. Niži
časnici gurali su plaćenike palicama,
oborivši jednoga od njih na zemlju. Čovjek
je gnjevno uzviknuo i bio bi se bacio na njih
da ga jedan sudrug nije zaustavio. Julije je
slušao kako raspravljaju, ali jezik mu je bio
nepoznat.
»Ima li među vama neki zapovjednik?«
upitao ih je napokon.
Vođe su se pogledali između sebe a onda je
jedan stupio naprijed.
»Bio je Glavis, za one od nas iz Galije«,
rekao je čovjek. Pokazao je palcem iza leđa
na hrpe tjelesa što su ležala na zemlji.
»Tamo je otraga, negdje.«
Čovjek je pogledom uzvratio na Julijevu
hladnu procjenu prije nego što je skrenuo
oči na drugu stranu. Zurio je preko
bojišnice s tužnim izrazom lica, zatim je
opet pogledao u Julija.
»Imaš naše oružje, Rimljanine. Nismo ti
više nikakva prijetnja. Pusti nas da odemo.«
Julije polagano odmahnu glavom. »Nikada
nam niste bili prijetnja«, reče zapazivši
iskru vatre koja je zasjala u čovjekovim
očima prije nego što će se ugasiti. Povisio je
glas da stigne do sviju njih.
»Imate izbor, gospodo. Ili ćete umrijeti po
mojem naređenju…« Oklijevao je. Pompej
će pomahnitati kad to čuje. »Ili ćete položiti
prisegu kao legionari, pod mojim
zapovjedništvom.«
Žamor koji je uslijedio nije se ograničio na
plaćenike. I vojnici Desete legije zinuli su
od čuda zbog onoga što su čuli.
»Dobivat ćete plaću svakoga prvog dana u
mjesecu. Sedamdeset pet srebrenjaka
svakom čovjeku, iako će dio toga biti
ustegnut.«
»Koliko?« uzviknu netko.
80
Julije se okrenuo u pravcu glasa. »Dovoljno
za sol, hranu, opremu i desetinu
namijenjenu udovicama i siročadi.
Četrdeset dva denara bit će ostavljena
svakom čovjeku da ih potroši kako hoće.«
Tada mu je misao sijevnula kroz glavu i
nagnala ga da zastane. Plaća za toliko
mnogo ljudi narast će na tisuće kovanica.
Trebalo bi golemo bogatstvo za održavanje
dviju legija, čak bi se i zlato koje je donio iz
Španjolske brzo otopilo pred tolikim
zahtjevima. Kako je Katilina našao novac?
Na trenutak je odbacio iznenadnu sumnju
da bi nastavio.
»U vaše ću redove porazmjestiti svoje
časnike i uvježbati vas da se borite jednako
dobro kao ljudi prema kojima ste danas
izgledali kao djeca. Imat ćete dobre mačeve
i oklope i plaća će vam stizati na vrijeme.
To, ili ćete sada umrijeti. Pođite među svoje
ljude i kažite im. I upozorite ih: ako
razmišljaju o tome kako će umaknuti,
ulovit ću ih i povješati. Oni koji izaberu
život marširat će do Rima, ali ne kao
zarobljenici. Vježbanje će biti teško, ali oni
su dovoljno hrabri za početak. A sve drugo
može se naučiti.«
»Hoćeš li nam vratiti oružje?« stiže glas
između časnika.
»Ne budi lud«, reče Julije. »Sad se
pokrenite! Bilo ovako ili onako, ovo će se
završiti do sunčeva zalaska.«
Ne mogavši podnijeti njegov oštar pogled,
plaćenici se raziđoše, krenuvši prema braći
koja su klečala u blatu. Legionari su ih
propuštali da prođu, razmjenjujući
zapanjene poglede.
Dok su čekali, Brut priđe i stade uz bok
Juliju.
»Senatu ovo ne će biti drago, Julije. Ne
treba ti još više neprijatelja.«
»Ja sam na bojnom polju«, odgovori Julije.
»Voljeli oni to ili ne, na bojnom polju
govorim u ime grada. Ja sam ovdje Rim, i
odluka je moja.«
»Ali dobili smo naređenje da ih uništimo«,
reče Brut tiho da ga drugi ne čuju.
Julije slegnu ramenima. »Može još i do toga
doći, prijatelju moj, ali trebao bi se nadati
da će položiti prisegu.«
»Zašto bih se trebao tomu nadati?« upita
Brut sumnjičavo.
Julije mu se nasmiješi, pruživši ruku da ga
potapše po ramenu.
»Zato što će oni biti tvoja legija.«
Brut se potpuno ukočio kad mu je to doprlo
do svijesti.
»Oni su se pobunili protiv nas, Julije. Ni
sam Mars osobno ne bi mogao napraviti
legiju od ove rulje.«
»Jedanput si to učinio, s Primigenijom.
Učinit ćeš to i s ovima. Reci im da su
preživjeli juriš najbolje legije koja je ikada
izišla iz Rima, pod blagoslovljenim
generalom. Navedi ih da podignu glave,
Brute, i oni će te slijediti.«
»Bit će samo moji?« upita Brut.
Julije se tada zagleda u njegove oči. »Ako i
dalje budeš moj mač, kunem ti se da se ne
ću miješati, iako vrhovno zapovjedništvo
mora pripasti meni kad se budemo zajedno
borili. Sve ostalo, ako budeš hodio mojom
stazom, bit će prepušteno tvojem izboru —
kao što je uvijek bilo.«
Jedan po jedan, plaćenički časnici opet su se
okupili. Kad su se sastali, kimnuli su oštro
jedni drugima, očevidno opušteni. Julije je
znao da ih je pridobio prije nego što se
njihov predstavnik uputio prema njemu.
»Nije bilo mnogo izbora«, rekao je čovjek.
»Nema onih… koji se ne slažu?« reče Julije
blago. Gal odmahnu glavom.
»Dobro. Neka onda ustanu. Kad svaki
čovjek položi prisegu, upalit ćemo baklje i
cijelu noć marširati prema Rimu. Ondje vas
81
čeka vojarna i topao obrok.« Julije se
okrenu prema Brutu.
»Pošalji najsvježije jahače da odnesu
poruku Senatu. Oni sami ne bi znali jesmo
li neprijatelji ili nismo, a ja ne želim izazvati
pravu pobunu zbog koje smo se borili da je
spriječimo.«
»Mi jesmo neprijatelji«, promrmlja Brut.
»Ne više, Brute. Nijedan od njih ne će
koraka učiniti prije nego što se obveže
prisegom. Poslije toga svi će biti naši, znali
oni to ili ne.«
Dok je Julije jahao prema gradu s
izabranom konjaničkom pratnjom, vidio je
da su pred njima zatvorena vrata. Prva siva
svjetlost zore već se javljala na obzorju i on
je osjećao umor u zglobovima. Još ga čeka
da obavi neke stvari prije nego što mogne
zaspati.
»Otvorite vrata!« viknuo je pritežući uzdu i
podignuo pogled na tamnu masu drveta i
željeza koja mu je zapriječila put.
Legionar u Pompejevu oklopu pojavio se
na zidu, gledajući ih odozgor. Kad je vidio
malenu skupinu jahača, zagledao se duž
ceste i zadovoljno zaključio da nema
skrivene snage koja bi čekala da provali u
grad.
»Ne otvaramo prije zore, gospodine«,
doviknuo je dolje prepoznavši Julijev
oklop. »Pompejeva zapovijed.«
Julije opsova ispod glasa. »Baci mi onda
uže. Imam posla s konzulom i to ne može
čekati.«
Vojnik nestade, vjerojatno da se javi
nadređenom časniku. Konjanici su se
nemirno vrpoljili.
»Rečeno nam je da te otpratimo do Senata,
generale«, usudi se jedan od njih
progovoriti.
Julije se okrenu u sedlu da pogleda čovjeka.
»Ako je Pompej zapečatio grad, njegova je
legija sigurno vani. Ne ću biti u opasnosti.«
»Da, gospodine«, odgovori jahač dok ga je
disciplina sprječavala da ospori zapovijed.
Na zidinama se pojavio časnik u punoj
opremi, njegova perjanica na kacigi lagano
se povijala na noćnom lahoru.
»Edile Cezare! Spustit ću ti uže ako mi
dadeš riječ da ćeš doći sam. Konzuli nisu
odobrili da se vratiš ovako rano.«
»Imaš moju prisegu«, odgovori Julije,
gledajući kako čovjek daje znak i teški
smotak pada na zemlju podno kapije. Vidio
je kako ga s tornjeva na ulazu pokrivaju
strijelci i kimnuo sam sebi. Pompej nikomu
ne dopušta da ga nasamari.
Kad je sjahao i uhvatio se za uže, Julije se
osvrnuo prema konjanicima.
»Vratite se u stare Primigenijine vojarne
skupa s ostalima. Brut je zapovjednik do
mojeg povratka.«
Ne dodavši ništa više, počeo se na rukama
penjati uz uže.
13. POGLAVLJE
Lagana je kiša počinjala padati dok je Julije
koračao kroz prazan grad. Na istoku je
pucala zora i ulice su već morale biti pune
radnika, slugu i robova što hitaju da obave
tisuću poslova. Morali su se čuti povici
prodavača, skupa s bukom bezbrojnih
obrtnika. Umjesto toga, vladala je
tajanstvena tišina.
Julije se pognuo pod kišom, slušajući
vlastite korake kako odjekuju od kuća s
obiju strana. Vidio je lica na visokim
prozorima stanova, ali nitko ga nije zovnuo
odozgor i on je nastavio žurno koračati
prema Forumu.
Pompejevi su ljudi stajali na svakom uglu u
malenim skupinama, spremni održavati
zabranu kretanja. Jedan se od njih uhvatio
za držak mača kad je ugledao samotna
prolaznika. Julije je zabacio jahaći plašt da
otkrije oklop i oni su ga pustili da prođe.
Čitav je grad bio uznemiren i Julije je
82
osjećao jetku srdžbu zbog Krasove uloge u
svemu tome.
Koračao je brzo duž Visoke staze11 koja se
od brežuljka Kvirinala spuštala do Foruma.
Krupno ravno kamenje postavljeno za
prijelaz preko ulice omogućavalo mu je da
se ne uprlja blatom koje je pokrivalo dno
ceste. Kiša je počinjala prati grad, ali
trebalo bi mnogo više od kratka pljuska da
se obavi taj posao.
Nikada u životu nije vidio prostranu širinu
Foruma tako pustu. Kad je stupio na trg,
zapljusnuo ga je vjetar koji su do tada
zaustavljali nizovi kuća, i plašt je zalepršao
iza njega. Bilo je vojnika na ulazima u
hramove i zgradu Senata iz koje nije
dopiralo nikakvo svjetlo. Svećenici su bili
upalili treperave baklje za ljude koji su se
molili u hramovima, ali Julije nije imao
posla s njima. Dok je prolazio pokraj
Minervina hrama, obratio joj se ispod glasa
da mu dade mudrosti da vidi prolaz kroz
zamršenu zamku koju mu je Kras postavio.
Željezni čavli njegovih sandala klopotali su
po pločama pješčenjaka na širokom
prostoru dok se približavao zgradi Senata.
Ondje su stajala dva legionara, savršeno
mirna usprkos kiši i vjetru što su ih šibali po
goloj koži. Kad je Julije spustio nogu na
prvu stepenicu, obojica su isukala mačeve i
Julije se na njih namrštio. Obojica su bila
mlada. Iskusniji ljudi ne bi trgnuli na tako
sitan izazov.
»Po zapovijedi konzula Pompeja, nitko ne
može ući dok se opet ne sazove Senat«, reče
jedan od njih Juliju, pun važnosti zbog
svoje službe.
»Ja moram vidjeti konzule prije toga
saziva«, odgovori Julije. »Gdje su oni?«
Dva se vojnika pogledaše na trenutak,
pokušavajući odlučiti bi li bilo u redu da mu
pruže tu informaciju. Julije je bio promočen
do kože i osjećao je kako gubi strpljenje.
»Meni je rečeno da se javim čim se vratim u
Rim. Evo me ovdje. Gdje je vaš
zapovjednik?«
»U zgradi zatvora, gospodine«, odgovori
vojnik. Otvorio je usta da nastavi, ali onda
se predomislio i zadjenuo mač u tok,
zauzevši prijašnji položaj. Opet su obojica
bila poput dva kipa blizanca na kiši.
Do tada su crni oblaci zastrli nebo nad
gradom i vjetar je bivao sve jači, počinjući
hujati preko pusta Foruma. Julije je odolio
porivu da potrči u zaklon i pošao do zatvora
koji se nalazio pokraj zgrade Senata. Bila je
to malena građevina, sa samo dvije ćelije u
podrumu. U njima su držali osuđenike na
smrt tijekom noći uoči smaknuća. Nije bilo
drugih zatvora u gradu: zbog smaknuća i
prognanstva nije bilo potrebe da se grade.
Sama činjenica da se ondje nalazi Pompej
govorila je Juliju što će zateći pa se
pripremio da se bez čuđenja s tim suoči.
Još jedan par Pompejevih ljudi čuvao je
izvanjski ulaz. Kad se Julije primaknuo,
kimnuli su mu kao da ga očekuju i skinuli
zasune s vrata.
Na oklopu koji je nosio bilo je obilježje
Desete legije i nisu mu postavljali nikakvih
pitanja dok nije stigao do stubišta koje vodi
dolje u ćelije. Kad se najavio, tri su čovjeka
spretno stala u stranu a četvrti je sišao niza
stubište koje se nalazilo iza njih. Julije je
strpljivo čekao dok je slušao kako se
njegovo ime izgovara negdje dolje i kako
Pompej bučno odgovara. Ljudi kraj njega
bili su ukočeni od napetosti pa se naslonio
na zid najopuštenije što je mogao, otirući
vodu s površine oklopa i cijedeći je iz kose.
Te su mu kretnje pomogle da se opusti pod
uperenim pogledima i mogao se nasmiješiti
kad se Pompej popeo s onim vojnikom.
»To je Cezar«, potvrdio je Pompej. Oči su
mu bile stroge i nije bilo odgovora na Julijev
smiješak. Na tu potvrdu od strane generala
vojnici su odmaknuli ruke od mačeva i stali
u stranu, ostavivši otvoren pristup stubištu.
83
»Traje li još prijetnja gradu?« upita Pompej.
»Prestala je«, odgovori Julije. »Katilina nije
preživio bitku.«
Pompej tiho opsova. »To je vrijedno
žaljenja. Dođi sa mnom dolje, Cezare.
Trebao bi se s ovim upoznati«, reče Pompej.
Dok je govorio, otirao je znoj s čela i Julije
je vidio krvavu mrlju na njegovoj ruci.
Slijedio je Pompeja niza stube i srce mu je
lupalo od iščekivanja.
Kras je bio u ćeliji. Krv je naizgled bila
istekla iz njegova lica tako da je pod
svjetlom svjetiljke izgledao kao voštana
figura. Podignuo je pogled kad je Julije
ušao u nisku prostoriju i oči su mu nezdravo
zasjale. U zraku se osjećao mučan zapah i
Julije je pokušavao ne gledati ljude svezane
na stolicama na sredini ćelije. Bila su
četvorica i od njih se širio miris svježe krvi
koji mu je tako dobro bio poznat.
»A Katilina? Jesi li ga doveo?« upita Kras
spuštajući ruku na Julijevo rame.
»Poginuo je u prvom naletu, konzule«,
odgovori Julije gledajući čovjeka u oči.
Vidio je kako iz njih iščezava strah kao što
je očekivao. Katilinine su tajne umrle s
njim.
Pompej zagunđa, dajući znak mučiteljima
koji su stajali kraj urotnika slomljenih
tjelesa. »Šteta. Ove su ga spodobe
imenovale kao svoga vođu, ali ne znaju
ništa o pojedinostima koje sam želio
doznati. Do sada bi nam već bili rekli.«
Julije pogleda te ljude i zatomi drhtaj zbog
onoga što im je učinjeno. Pompej je bio
temeljit i nije vjerovao da su ljudi mogli išta
zatajiti. Trojica su ležala nepomično poput
mrtvaca, ali četvrti je zaklimao glavom
prema njima u iznenadnom trzaju. Jedno
mu je oko bilo iskopano, iz njega je curio
blistav potočić niz obraz, ali drugo je
besciljno gledalo naokolo, zasjavši kad je
opazilo Julija.
»Ti! Tebe optužujem!« pljunuo je i zatim se
slabašno zacerekao dok mu je krv kapala po
bradi.
Julije se borio protiv sve jačeg nagona za
povraćanjem kad je spazio komadiće kože
na kamenom podu.
»Izgubio je pamet«, rekao je tiho i bilo mu
je lakše kad je Pompej to potvrdio.
»Da, iako je najduže izdržao. Živjet će oni
još dovoljno dugo da sutra budu smaknuti i
to će biti kraj cijele priče. Moram ti zahvaliti
što si na vrijeme iznio slučaj pred Senat. Bio
je to plemenit čin i dostojan tvoga
položaja.« Pompej pogleda čovjeka koji će
se za dva mjeseca kandidirati za mjesto
konzula.
»Kad prođe zabrana kretanja, mislim da će
se narod razveseliti što je pošteđen krvave
pobune. Izabrat će tebe, što misliš? Kako bi
mogli da te ne izaberu?«
Njegove su oči opovrgavale nehajan
prizvuk u glasu i Julije ga nije pogledao kad
je osjetio da u njega zuri. Osjećao je stid
zbog svega toga.
»Možda hoće«, rekao je Kras tiho. »Nas
trojica morat ćemo skupa raditi za Rim.
Trijumvirat će donijeti vlastite probleme,
siguran sam. Možda bismo trebali…«
»Drugi put, Krase«, odbrusi Pompej. »Ne
sada, dok mi smrad ovoga mjesta ispunjava
pluća. Još imamo sjednicu Senata kad
ograne sunce, a prije toga želim poći u
kupalište.«
»Zora je već svanula«, reče Julije.
Pompej tiho opsova, služeći se krpom da
obriše ruke. »Ovdje dolje uvijek je noć.
Dosta mi je ovoga.«
Naredio je mučiteljima da operu ljude kako
bi ih mogli javno pokazati, zatim se opet
okrenuo prema Krasu. Dok je Julije
promatrao, mučitelji su umakali crne
spužve u vjedra i počinjali spirati najdeblje
slojeve krvi koja je između njegovih nogu
otjecala u kamene slivnike.
84
»Odredit ću da smaknuće bude u podne«,
obeća Pompej vodeći ih uza stubište u
hladnije gornje prostorije.
Siva je svjetlost poprimala rumene preljeve
kad su Julije i Kras stupili na Forum. Kiša
je bubnjala po kamenim pločama,
odbijajući se u tisućama sićušnih kapi koje
su šumjele u praznom prostoru. Iako ga je
Julije pozvao po imenu, Kras se brzo
udaljio kroz pljusak. Kupelj i presvlaka
nesumnjivo će ukloniti dijelak bolesna
bljedila s njegove kože, pomisli Julije.
Zatim pohita da sustigne konzula.
»Nešto mi je palo na pamet dok sam zatirao
pobunjenike okupljene u tvoje ime«, viknu
Julije i njegov glas odjeknu trgom.
Konzul na to zastade kao da ga je grom
ošinuo, osvrćući se naokolo. Nikoga nije
bilo u blizini.
»U moje ime, Julije? Katilina ih je vodio.
Zar njegovi pristaše nisu ubili tvoje vojnike
na ulici?«
»Možda, ali kuća koju si mi pokazao bila je
skromna, Krase. Gdje bi Katilina skupio
dovoljno zlata da plati deset tisuća
plaćenika? Vrlo malo ljudi u ovom gradu
moglo bi platiti toliku vojsku, je li tako?
Pitam se što bi se dogodilo da sam poslao
ljude koji bi istražili njegove račune. Bi li se
našao izdajica s golemim zalihama
skrivena bogatstva, ili bi trebalo tražiti
drugog čovjeka, rizničara koji plaća?«
Kras ništa nije znao o spaljenim papirima
koje je Brut zatekao u Katilininoj kući, pa je
iskra zabrinutosti bila sve što je Juliju
trebalo da potvrdi svoje sumnje.
»Sinulo mi je da bi takva velika snaga
plaćenika, udružena s nemirima i požarima
u gradu, lako izišla na kraj s Pompejevom
legijom koja bi sama čuvala Rim. Nisu ti
oni ponudili isprazno obećanje, Krase,
shvaćaš li? Grad je uistinu mogao pripasti
tebi. Iznenađen sam što nisi pokušao. Ostao
bi sam na hrpi mrtvih tjelesa i Rim je mogao
biti spreman za uvođenje diktature.«
Kad se Kras spremao odgovoriti, na
Julijevu se licu promijenio izraz i njegov
podrugljiv ton postao je opor.
»Ali bez upozorenja stigla je još jedna legija
iz Španjolske i tada…? Tada si se morao
zateći u veoma tešku položaju. Snage su
okupljene, urota je spremna, ali deset tisuća
vojnika brani Rim i pobjeda nije više
zajamčena. Čovjek sklon kockanju možda
bi riskirao, ali ti nisi takav. Ti si čovjek koji
zna kad je igra završena. Pitam se kad si
odlučio da je bolje izdati Katilinu nego
vidjeti što će se dogoditi? Je li to bilo onda
kad si došao u moj dom i sa mnom planirao
kampanju?«
Kras spusti ruku na Julijevo rame.
»Rekao sam da sam prijatelj tvoje kuće,
Julije, i zato ću zanemariti tvoje riječi.
Hoću, radi tvojega dobra.« Zastao je na
trenutak. »Urotnici su mrtvi i Rim je
spašen. Izvrstan ishod, zapravo. Neka ti to
bude dovoljno. Nema ničega drugog što bi
trebalo uznemirivati tvoje misli. Neka
ostane na tome.«
Pognuvši glavu prema kiši, Kras krenu
svojim putem ostavivši Julija da zuri za
njim.
14. POGLAVLJE
Hladni sivi oblaci visjeli su nisko na nebu
iznad golema mnoštva koje je čekalo na
Marsovoj poljani. Tlo je pod nogama bilo
mokro, ali tisuće su ljudi napustile domove
da stignu do prostrana polja i svjedoče
smaknućima. Pompejevi su vojnici čekali u
savršenim sjajnim redovima, ne pokazujući
nikakva znaka o radovima koje je trebalo
obaviti da se podigne platforma za
osuđenike i poreda sva sila klupa za
senatore. I tlo je bilo pokriveno suhim
rogozom koji je pucketao pod nogama.
Roditelji su visoko podizali djecu da bace
pogled na četiri čovjeka koja su snuždeno
čekala na drvenoj platformi, dok su
okupljeni gledatelji vodili tihe razgovore
osjećajući nešto od svečanosti trenutka.
85
Kad se primaknulo podne, senatori su
završili vijećanje u Kuriji i skupa došli na
poljanu. Vojnici Desete pridružili su se
Pompejevim ljudima u zatvaranju grada,
stavljajući voštane pečate na gradska vrata i
podižući zastavu na brežuljku Janikulu. U
odsutnosti Senata grad se držao u stanju
oružane opsade do povratka senatora.
Mnogi su od njih s izrazom dosade
promatrali daleku zastavu na zapadnom
brežuljku. Ostat će ondje sve dok grad bude
siguran, čak bi se i smaknuće izdajica
zaustavilo ako bi se zastava spustila kao
upozorenje da se približava neprijatelj.
Julije je stajao u najboljem plaštu čiji su se
vlažni nabori tijesno pripijali uz njega.
Usprkos tunici i teškoj togi ispod njega
tresao se od hladnoće dok je promatrao
bijedne ljude koje je njegova akcija dovela
na to mjesto smrti.
Zatvorenici nisu bili zaštićeni od ledena
vjetra. Samo dvojica su mogla stajati i oni
su bili zgrbljeni od boli dok su okovanim
rukama u nijemom jadu pritiskivali rane
zadobivene tijekom noći. Možda su zbog
tolike blizine smrti ta dvojica gutala hladan
zrak, ispunjavajući pluća i zanemarujući
studen koja ih je štipala po izloženoj koži.
Viši je imao dugačku crnu kosu koja mu je
šibala i zastirala lice. Oči su mu bile
natečene, ali Julije je mogao u njima vidjeti
sjaj gotovo sakriven usred natučena mesa,
grozničavu bistrinu životinje u zamci.
Onaj što je vikao na Julija u zatvoru sada je
jecao, glava mu je bila omotana platnom.
Taman kružić krvi pojavio se na tkanini,
obilježavajući mjesto gdje se nalazilo oko.
Julije se stresao sjetivši se prizora i čvršće se
uhvatio za plašt, osjećajući kako mu hladna
kovina jedne od Aleksandrijinih kopča
dodiruje vrat. Pogledao je Pompeja i Krasa
koji su stajali na rogozu prostrtu preko
blata. Dva su se konzula tiho razgovarala,
a uzbuđena je gomila sjajnih očiju čekala na
njih.
Napokon su ta dva čovjeka stala u stranu.
Pompej je uhvatio pogled člana gradskoga
poglavarstva i mnoštvo se zanjihalo i
zažamorilo dok se čovjek penjao na
platformu da se s njima suoči.
»Ova četvorica su kriva za izdaju protiv
grada. Po naređenju konzula Krasa i
Pompeja, i po naređenju Senata, oni će biti
smaknuti. Njihova će tijela biti rasječena i
njihovo meso razbacano da bude plijenom
nebeskim pticama. Njihove glave bit će
postavljene na četvorim vratima kao
upozorenje onima koji zaprijete Rimu. To
je volja naših konzula, koji govore u ime
Rima.«
Krvnik je bio majstor mesar po zanatu,
snažno građen čovjek s kratko podrezanom
prosijedom kosom. Nosio je togu od grube
smeđe vune, čvrsto opasanu da mu drži
nabrekao struk. On se nije žurio, uživajući u
pogledima gomile koji su se usredotočili na
njega. Srebrenjaci koje će dobiti za svoj trud
nisu bili ništa u usporedbi sa zadovoljstvom
koje je pritom osjećao.
Julije je promatrao kako taj čovjek izvodi
predstavu dok provjerava nož i posljednji
put prelazi brusnim kamenom preko
njegova brida. Bila je to oštrica opaka
izgleda, uzak nož za klanje dugačak kao
njegova podlaktica s vrškom u gruboj
vunenoj navlaci. Hrbat mu je bio širok kao
prst. Neka se curica nervozno nasmijala i
roditelji su je brzo ušutkali. Dugokosi je
zatočenik počeo glasno moliti, zastakljena
pogleda. Možda je to bilo zbog njegovih
riječi, ili zbog osjećaja za predstavu, ali
mesar je najprije pristupio k njemu,
položivši mu nož na vrat.
Čovjek se lecnuo i glas mu je postajao
piskutaviji dok je zrak u naglim trzajima
posljednji put šištao iz njegovih pluća. Ruke
su mu se tresle i njegova blijeda koža
postajala je voštano bijela. Gomila je
gledala kao opsjednuta dok je mesar rukom
86
hvatao njegovu kosu i polagano naginjao
glavu u stranu pokazujući čistu liniju vrata.
Čovjekov je glas sada bio dubok i slab. »Ne,
ne… ne«, mrmljao je, a gomila se napinjala
da čuje njegove zadnje riječi.
Nije bilo fanfara ni uzvika upozorenja.
Mesar je namjestio stisak u njegovoj kosi i
počeo polagano rezati meso. Krv je šikljala,
polijevajući obojicu, i osuđenik je podizao
ruke da spriječi oštricu koja je prodirala u
njega, mičući se naprijed-natrag s užasnom
točnosti. Ispustio je tih zvuk, ružan krik koji
je trajao jedan časak. Noge su mu klonule,
ali mesar je bio snažan i držao ga je nauzgor
sve dok nož nije zagrebao po kosti. Tada ga
je izvukao i s dva kratka zasjeka završio
posao odvojivši glavu dok je tijelo mlohavo
palo na daske. Još su mu podrhtavali mišići
na obrazima a oči su ostale otvorene
rugajući se životu.
U gomili su ruke prekrile usta od
grozničava užitka kad se tijelo svaljalo s
platforme u rogoz kao da u njemu nije više
bilo kostiju. Stajali su na vršcima prstiju i
gurali se da vide kad je mesar podignuo
glavu da im je pokaže, dok mu se krv
slijevala niz ruku i potamnjivala njegovu
togu. Čeljusti su se pri mahanju otvorile,
otkrivajući zube i jezik.
Jedan je od preoostalih osuđenika povratio
po sebi, zatim kriknuo. Kao na dani znak,
druga su mu se dvojica pridružila, jaučući i
moleći za milost. Buka je potaknula gomilu
da im se počne rugati, smijući se grohotom
kad je popustila napetost. Mesar je ubacio
glavu u platnenu vreću i polako se okrenuo
da pograbi najbližega od preostale trojice.
Sklopio je tešku šaku iznad uha vrištava
osuđenika i dovukao do svojih nogu.
Julije je odvratio pogled čekajući da
predstava završi. Dok je to činio, vidio je da
Kras okreće glavu, ali nije prihvatio njegov
pogled. Gledatelji su pozdravljali svaku
glavu koja se podizala prema njima, i Julije
ih je sa zanimanjem promatrao. Pitao se
jesu li im oni događaji koje je platio Kras
bili upola uzbudljivi kao zabava toga dana.
To su njegovi pučani, ta gomila što se
tamno prostire preko vlažna tla Marsove
poljane. To su nominalni gospodari grada,
koji se posredno zasićuju užasom i tako se
pročišćuju. Kad je sve završilo, vidio je
olakšanje na licima kao da je s njih skinut
neki težak teret. Muževi i žene zajednički su
zbijali šale, opuštajući se, i on je znao da će
se toga dana malo raditi u gradu. Proći će
kroz velika vrata i krenuti ravno u točionice
vina i krčme da raspravljaju o onome što su
vidjeli. Njihovi vlastiti životni problemi
postat će manje važni na nekoliko sati.
Grad će potonuti u večer bez uobičajene
jurnjave i žurbe na ulicama. Dobro će
spavati i probudit će se osvježeni.
Redovi Pompejevih ljudi razmaknuše se da
bi propustili senatore. Julije ustade s
ostalima i pođe natrag prema gradskim
vratima, gledajući kako se lome pečati i
između vratnica se pojavljuje pruga
svjetlosti. Morao se pripremiti za dvije
parnice na Forumu i njegovo mačevateljsko
natjecanje dolazilo je za nekoliko dana, ali
poput gomile građana, i on je osjetio
čudnovat mir kad je pomislio na rad koji ga
čeka. Nije moglo bit hitnje u takav dan, i
vlažni zrak je imao čist i svjež okus u
njegovim plućima.
Te je večeri Julije stajao i lupkao prstima po
dugačkom stolu u kući izbornog stožera.
Buka se stišavala koliko je to dopuštalo
dobro crno vino, a on je čekao,
promatrajući ljude koji su mu se pridružili u
utrci za mjesto konzula. Svaka osoba za
stolom mnogo je riskirala kad ga je javno
podržala. Ako izgubi, svi će oni na neki
način snositi posljedice. Aleksandrija bi
mogla doživjeti da joj mušterije iščeznu
nakon jedne Pompejeve riječi i posao bi joj
propao. Bude li Julije poslan s Desetom u
neku daleku pokrajinu, oni koji bi pošli s
njim odrekli bi se karijere postavši
87
zaboravljeni ljudi i bili bi sretni ako bi
ponovno vidjeli svoj grad prije
umirovljenja.
Kad su se utišali, Julije je pogledao
Oktavijana, jedinoga za stolom s kojim je
bio u krvnom srodstvu. Bilo mu je mučno
vidjeti divljenje u očima toga mladića kad je
pomislio na sve turobne godine koje bi
slijedile nakon njegova neuspjeha i
prognanstva. Bi li se tada Oktavijan s
gorčinom osvrtao na kampanju?
»Stigli smo ovoliko daleko«, rekao im je.
»Neki su od vas bili sa mnom od sama
početka. Ne mogu se ni sjetiti vremena kad
nije bilo Renija, ili Kabere. Moj bi otac bio
ponosan da vidi svoga sina s takvim
prijateljima.«
»Hoće li spomenuti mene, što misliš?« reče
Brut Aleksandriji.
Julije se ljubazno nasmiješio. Spremao se
jednostavno nazdraviti onima koji su se
prijavili za natjecanje u mačevanju, ali
smaknuća toga jutra prognila su ga cijeloga
dana, bacajući tmurnu sjenu na njegovo
raspoloženje.
»Volio bih da su i drugi za ovim stolom«,
rekao je Julije. »Primjerice Marije. Kad
pogledam unatrag, lijepe se uspomene gube
među ostalima, ali poznavao sam velike
ljude.« Osjetio je kako mu srce lupa u
grudima dok naviru riječi.
»Nikada u životu nisam prošao ravnom
stazom. Stajao sam uz bok Mariju kad smo
se vozili kroz Rim bacajući pučanima
kovanice. Zrak je bio pun latica i klicanja, a
ja sam čuo roba koji je imao zadaću da mu
šapće na uho: ›Sjeti se da si smrtnik‹.« Julije
uzdahnu videći ponovno šarenilo i
uzbuđenje onoga dana.
»Bivao sam tako blizu smrti da je čak i
Kabera od mene dizao ruke. Gubio sam
prijatelje i gubio sam nadu i gledao sam
kako padaju kraljevi i kako Katon na
Forumu reže vlastiti grkljan. Bio sam toliko
ogreznuo u smrti da sam mislio kako se
nikada više ne ću nasmijati niti ikada opet i
za koga mariti.«
Zurili su u njega preko hrane što je
pokrivala dugački stol, ali njegov je pogled
bio dalek i on nije vidio djelovanje svojih
riječi.
»Vidio sam Tubruka na samrti i Kornelijino
tijelo tako bijelo da nije izgledala stvarno
dok je nisam dotaknuo.« Njegov glas se
stanjio do šapata i Brut je pogledao u
majku. Ona je problijedjela, stavivši ruku
preko usta dok je Julije govorio.
»Kažem vam, nikomu ne bih poželio ono
što sam vidio«, promrmljao je Julije. Činilo
se da se vraća k njima, svjestan ledene
atmosfere u sobi.
»Ali još sam ovdje. Častim mrtve, ali
iskoristit ću svoje vrijeme. Rim je vidio tek
početak moje borbe. Upoznao sam očaj, u
njemu nema više straha za mene. Ovo je
moj grad, moje ljeto. Dao sam mu svoju
mladost i darovat ću mu opet svoje godine
budem li imao prilike.«
Podignuo je pehar prema zapanjenom
stolu.
»Kada vas sve pogledam, ne mogu zamisliti
silu na svijetu koja nas može zaustaviti«,
rekao je. »Pijmo za prijateljstvo i ljubav, jer
sve ostalo je nevrijedno.«
Polagano su ustali, podignuli pehare i ispili
krvavocrno vino.
15. POGLAVLJE
Prizor u kojem se vidi dvadeset tisuća
rimskih građana na sjedalima treba pamtiti
za uspomenu, pomisli Julije prelijećući
pogledom preko njih. Svako je mjesto bilo
popunjeno za svaki dan natjecanja u
mačevanju, i svakoga su jutra keramičke
ulaznice za gledanje nadmetanja posljednje
trideset dvojice stalno prelazile iz ruke u
ruku za sve veće svote novaca. Julije je
isprva bio iznenađen kad je na sva četiri
ulaza u krug Cirkusa čuo ljude koji viču da
žele kupiti ulaznice od rijeke gledatelja što
88
se slijevala na borilište. Malo je bilo
preprodaje kad su prošli prvi okršaji.
Konzulska je loža bila u sjeni žutosmeđeg
platnena krova što je visio između dva vitka
stupa. Iz nje je pucao najbolji pogled na
krug, i ponudu nije odbio nijedan čovjek
kojega je Julije pozvao. Došli su svi
kandidati s obiteljima, i Julija je zabavljalo
vidjeti kako je Svetoniju i njegovu ocu
nelagodno bilo prihvatiti njegovu
velikodušnost.
Vrućina se pojačavala cijelog jutra i u podne
pijesak će biti dovoljno vruć da opeče golu
kožu. Mnogi su u publici ponijeli sa sobom
vode i vina, ali Julije je ipak mislio kako će
imati lijepu zaradu na pićima i hrani što su
ih prodavali njegovi ljudi. Jastuci su stajali
tek nekoliko bakrenjaka za cjelodnevni
najam i zalihe su brzo nestale.
Pompej je ljubazno zahvalio na pozivu, pa
su on i Kras zauzeli mjesta od kojih su se
građani držali podalje zbog poštovanja sve
dok gromoglasni rogovi nisu najavili prve
dvoboje.
I Renije je bio tu, a Julije je za svaki slučaj
postavio skoroteče u njegovoj blizini ako u
vojarnama bude problema. Nije mogao
starom gladijatoru uskratiti mjesto, ali kako
je Brut još bio među trideset dvojicom,
skupa s Oktavijanom i Domicijem, mogao
se samo nadati da će se unovačeni plaćenici
pristojno ponašati. Imajući to na umu bio je
prisiljen velikoj većini Desete uskratiti
mogućnost da vidi dvoboje, iako je straže
mijenjao triput na dan da bi što više njih
podijelilo to rijetko iskustvo. Pokazujući
svoju novu vlast, Brut je desetoricu novih
ljudi koji su najviše obećavali pridodao
stražarskoj službi. Julije je mislio da je još
prerano za takvo povjerenje, ali nije
nametnuo svoju volju znajući koliko im je
važno vidjeti da se njihov general ističe.
Iako se činilo da je tim ljudima neudobno u
legionarskoj opremi, izgledali su dovoljno
krotko.
Klađenje je bilo žestoko kao uvijek. Njegov
se narod volio kockati i Julije je nagađao
kako će se čitava bogatstva dobivati i gubiti
prije nego što se održe finalni dvoboji. Čak
je i Kras uložio pregršt srebrenjaka na Bruta
po Julijevu savjetu. Koliko je Juliju bilo
poznato, i sam Brut je uložio sve što je imao
na svoju pobjedu u finalu. Ako pobijedi,
manje će ovisiti o Juliju i vjerovnicima pri
nabavi namirnica. Njegov prijatelj je stigao
među posljednja trideset dva natjecatelja
bez iznenađenja, ali preostali protivnici bili
su na visokoj razini i loša sreća mogla mu je
pokvariti izglede.
Ispod konzulske lože posljednji su borci
izišli iz vojarna da stupe na užaren pijesak.
Srebreni su oklopi blistali gotovo bijelom
svjetlošću i gomila je zanijemjela bacivši na
njih pogled, unaprijed kličući svojim
miljenicima. Aleksandrija je nadmašila
samu sebe s visokim sjajem metala koji su
nosili. Julije je znao da je kvaliteta finalista
djelomice postignuta zahvaljujući obećanju
da će moći zadržati oklope kad završe
borbe. Za samu težinu plemenite kovine
svaki će vlasnik kompleta, ako ga proda,
moći kupiti malu farmu, a zbog slave koja
prati natjecanje mogu dobiti i više. Julije
pokuša ne misliti koliko ga je to stajalo.
Cijeli Rim već govori o njegovoj
velikodušnosti, a oklopi zaista lijepo
izgledaju na suncu.
Nekoliko je boraca nosilo ozljede iz ranijih
nastupa. Bili su to civilizarani okršaji, s tek
četiri mrtva čovjeka koja su nastradala od
slučajnih udaraca u žaru natjecanja. S
prvom kapi krvi završavala je svaka borba,
bez ikakvih drugih ograničenja osim
iscrpljenosti. Najdulji dvoboj prije
završnice trajao je gotovo sat vremena, i
oba čovjeka jedva su mogla stajati kad je
sraz završen nespretnim zasjekom po
stražnjoj strani noge. Gomila je klicala
poraženom jednako glasno kao pobjedniku
koji je ušao u završnicu.
89
Prvi su dvoboji donijeli obilje vještine i
snage, s više od stotinu parova na pijesku u
isto vrijeme. Vidjeti toliko blistavih mačeva
bilo je jednako uzbudljivo kao promatrati
pojedinačne dvoboje posljednje trideset
dvojice, iako su pravi poznavatelji više
voljeli gledati zasebno nadmetanje gdje su
se mogli usredotočiti na stil i umijeće.
Raspon je bio golem i Julije je zabilježio
imena nekoliko ljudi da ih poslije u
vojarnama unovači u novu legiju. Već je bio
zakupio usluge trojice dobrih mačevatelja.
Nužno je morao uzeti one koji su se borili
rimskim stilom, ali zaboljelo ga je kad je
morao izostaviti neke druge. Poziv
natjecateljima proširio se dalje nego što su
stizali njegovi glasnici, i tu je bilo ljudi iz
svih rimskih zemalja pa i dalje. Afrikanci su
bili pomiješani s ljudima boje mahagonija
iz Indije i Egipta. Jedan čovjek, Sung, imao
je kose oči rasa koje su napučivale toliko
dalek istok da su bile gotovo mitske. Julije
je bio prisiljen odrediti čuvare da
zaustavljaju svjetinu koja je pokušavala da
ga dodirne na ulici. Samo bogovi su znali
što on radi tako daleko od zavičaja, ali Sung
je tako spretno vitlao svojim dugačkim
mačem da je stigao u završnicu s najkraćim
dvobojima od svih natjecatelja. Julije ga je
promatrao dok je s ostalima pozdravljao
konzule i odlučio da čovjeku ponudi službu
ako stigne među osmoricu, pa borio se
rimskim stilom ili ne.
Na tom visokom stupnju natjecanja
gledateljstvu su se najavljivala imena
boraca na pijesku, i svaki je istupao da bi
mu klicao rimski narod. Brut i Oktavijan
stajali su skupa s Domicijem, njihovi su
oklopi blještali na suncu. Julije se smiješio
zbog zadovoljstva koje je vidio na njihovim
licima. Bez obzira na to tko bude osvojio
pobjednički mač, oni nikada ne će
zaboraviti to iskustvo.
Tri Rimljanina podignuše mačeve prema
gledalištu, zatim prema konzulima. Gomila
je urlala podižući zvučni zid koji je bio
gromoglasan, gotovo bolan. Borba je
započela. Najavljivač se popeo do mjedenih
cijevi koje su pojačavale njegov glas i
izviknuo imena sudionika u prvom
dvoboju.
Domicije se trebao ogledati s nekim
sjevernjakom koji je stigao kući s
dopuštenjem zapovjednika legije da
sudjeluje u natjecanju. Bio je krupan čovjek
sa snažnim podlakticama i uskim, vitkim
strukom. Dok su ostali napuštali pijesak, on
je zabrinuto motrio Domicija koji je
započinjao izvoditi vježbe istezanja. Julije
je i izdaleka mogao vidjeti da na
Domicijevu licu nema znakova napetosti.
Osjetio je da mu srce brže kuca od
uzbuđenja koje su oćutjeli i drugi u loži.
Pompej je ustao i potapšao ga po ramenu.
»Trebam li se kladiti na tvoga čovjeka,
Julije? Hoće li ući među šesnaestoricu?«
Julije se okrenu i vidje odsjev u konzulovim
očima. Crta sjajna znoja pojavila se na
Pompejevu čelu i oči su mu sjale od
iščekivanja. Julije kimnu.
»Domicije je drugi najbolji mačevatelj što
sam ga ikada vidio. Zovni kladioničarske
robove pa ćemo na njega uložiti malo
bogatstvo«, reče on. Smješkali su se jedan
drugome kao dječaci i teško se bilo
podsjetiti da mu taj čovjek nije bio prijatelj.
Rob je spremno došao u njihovu ložu.
Pompej je zakolutao očima od očaja kad je
Kras izbrojio tri srebrenjaka na mladićev
dlan.
»Barem jedanput, Krase. Barem jedanput
volio bih vidjeti gdje se kladiš dovoljno
krupno da te zaboli. Nema radosti u sitnišu.
To te mora malo žacnuti.«
Kras se namrštio, pogledavši iskosa Julija.
Tamna sjena pokrila je njegovo lice kad je
sklonio kovanice.
»Vrlo dobro. Mladiću, daj mi svoju tablicu
za klađenje.«
90
Rob izvadi drvenu pločicu pokrivenu
tankim slojem voska i Kras u nju utisnu
prsten, napisavši svoje ime i brojke ne
pokazujući ih ostalima. Dok je vraćao
pločicu, Pompej je pružio ruku i istrgnuo je,
tiho zazviždavši u sebi. Rob je strpljivo
čekao.
»Doista bogatstvo, Krase. Zapanjuješ me.
Jedan zlatnik je više nego što sam ikada
vidio da se na bilo što kladiš.«
Kras otpuhnu i baci pogled na dvojicu
boraca, promatrajući ih kako pristupaju
početnim položajima i čekaju da se oglase
rogovi.
»Ja ću staviti stotinu na tvoga čovjeka,
Julije. Hoćeš li i ti toliko?«
»Tisuću za mene. Poznajem svoga
čovjeka«, odgovorio je Julije.
Pompejevo se lice ukočilo od izazova.
»Onda ću i ja toliko, Julije.«
Njih dvojica napisaše svote i imena na
voštanoj četvorini.
Renije se nakašlja. »Pet zlatnika na
Domicija za mene«, reče on promuklo.
Od sviju njih on je jedini izvadio kovanice,
držeći ih kruto sve dok mu ih rob nije uzeo
iz ruku. Stari gladijator je gledao kako
svjetlucavi novac nestaje u platnenoj torbi,
zatim je sjeo sav znojan. Svetonije je upravo
htio pružiti svoj ulog, ali se vratio k ocu po
novac kad je to vidio. Oni su uložili deset
zlatnika i pločica je još jednom krenula
naokolo, čak je i Bibil riskirao nekoliko
srebrenjaka iz svoje kese.
Rob je otrčao natrag do gospodara a Julije
je ustao na zvuk trubača. Gledatelji su se
utišali kad su vidjeli da je ustao, i on se pitao
koliko će se njih sjetiti njegova imena na
izborima. Uživao je u tišini jedan trenutak,
zatim sječimice spustio ruku. Preko pijeska
se razlegnulo oštro zavijanje rogova.
Domicije je gledao najviše što je mogao
prijašnjih dvoboja kad se nije sam borio.
Pravio je bilješke o onima za koje je mislio
da bi se mogli probiti u posljednje krugove,
i od trideset dvojice samo je polovica njih
bila uistinu opasna. Sjevernjak s kojim se
susreo bio je dovoljno vješt da stigne do
toga stadija natjecanja, ali hvatala ga je
panika kad bi protivnik na njega nasrnuo i
Domicije je namjeravao navaliti na njega
od prvog trenutka.
Osjetio je na sebi oči toga čovjeka dok je
istezao ruke i noge, pa je na licu zadržao
izraz mirnoće i sporosti koliko god je
mogao. Sudjelovao je u toliko natjecanja da
je već znao kako se mnogi dvoboji ne
dobivaju mačem nego ponašanjem u
trenutcima koji koji prethode srazu. Njegov
stari učitelj imao je običaj savršeno mirno
sjediti na zemlji raskrečenih nogu ispred
protivnika. Dok su se oni trzali i
poskakivali da opuste mišiće, taj je čovjek
bio kao stijena i ništa ih nije više
uznemirivalo nego takvo držanje. Kad bi
napokon ustao lelujavo poput dima da se s
njima suoči, borba je već bila napola
dobivena. Domicije je razumio pouku i nije
dopuštao da se imalo umora vidi u
njegovim kretnjama. Istinu govoreći,
osjećao je ukočenost u desnom koljenu i
boljelo ga je nakon udarca u jednom
prijašnjem dvoboju, ali nije se nijedanput
trznuo gibajući se polagano i mekano kroz
vježbe koje su očaravale svojom glatkoćom.
Ćutio je kako se na njega spušta velika
spokojnost i uzdignuo je u nebesa nijemu
molitvu za svoga starog učitelja.
Držeći mač nisko i daleko od tijela,
Domicije je stupio na označeno mjesto i
stao kao skamenjen. Njegov je protivnik
nervozno kružio ramenima, njišući glavom
s jedne na drugu stranu. Kad su im se
susrele oči, sjevernjak je zurio u njega ne
želeći prvi skrenuti pogled. Domicije je
stajao kao kip, dok su mu se oštro ocrtani
rameni mišići sjajili od znoja. Srebreni su
oklopi štitili grudi boraca, ali Domicije je
bio sposoban odrezati kao britvom čuperak
91
kose s čovjeka koji bi protrčao pokraj njega
i osjećao se snažno.
Rogovi su ga prenuli iz mirnoće i on je
jurnuo prije nego što je drugi čovjek u
potpunosti upio zvuk. Rad nogu doveo je
sjevernjaka u završnicu, i prije nego što je
oštrica mogla zasjeći, on se izmaknuo izvan
dosega. Domicije je mogao čuti njegov dah
i usredotočio se na protunapad. Sjevernjak
se služio dahom da poveća snagu udarca,
gunđajući pri svako zamahu. Domicije mu
je dopustio da se ustali u ritmu, uzmičući
desetak koraka pred njegovim naletom i
tražeći daljnje slabosti.
Pri zadnjem koračaju Domicije osjeti bol
kad mu je težina pala na desnu nogu, kao
da mu se igla zabola u iver. Koljeno se
ukočilo poremetivši mu ravnotežu, a
sjevernjak je navalio naslutivši slabost.
Domicije pokuša izbaciti bol iz misli, ali
nije se usudio posvema osloniti o nogu.
Sunuo je naprijed vukući stopala dok im se
nije pomiješao znoj što je prštao na sve
strane. Sjevernjak je ustuknuo i zatim
natraške uzmaknuo pokušavajući dobiti
prostora, ali Domicije ga je pritiskivao,
narušivši ritam uzmahivanja kratkim
udarcem kad su im se zakvačili mačevi.
Sjevernjak je odskočio ispred udarca i oni
su se razdvojili, počevši kružiti jedan oko
drugoga. Domicije je slušao njegovo
disanje i čekao kad će se njegov protivnik
lagano zasrknuti prije napada. Nije se
usudio pogledati u svoje koljeno, ali svaki je
korak donosio novo prosvjedovanje tijela.
Sjevernjak ga je pokušao oboriti kišom
udaraca, ali Domicije ih je blokirao,
osluškujući njegov dah i čekajući pravi
trenutak. Sunce je bilo visoko iznad njih i
znoj im je curio u oči. Sjevernjak glasno
udahnu a Domicije sunu naprijed. I prije
dodira znao je da je udarac savršen. Na
protivnikovoj je lubanji zinula rana i
komadić uha pao je na zemlju dok je krv
šikljala, i sjevernjak je zaurlao uzvraćajući
gnjevno udarce kad je Domicije pokušao
uzmaknuti.
Domiciju se ukočilo koljeno, prostrijelivši
ga nesnošljivom boli kroz prepone.
Sjevernjak je oklijevao, oči su mu se
razbistrile kad je osjetio sve jaču bol rane. Iz
njega je liptala krv. Domicije ga je pozorno
motrio, nastojeći zaboraviti bol u koljenu.
Sjevernjak je tada dodirnuo vreo curak na
vratu, zureći u okrvavljene prste. Turobno
mirenje sa sudbinom prelilo mu se preko
lica i tada je kimnuo Domiciju te su se
obojica vratila na početni položaj.
»Morao bi zavezati to koljenu, prijatelju.
Drugi su to sigurno primijetili«, reče
sjevernjak tiho, pokazujući prema mjestu
odakle su ih iz hladovine natkrivena
prostora promatrali ostali finalisti.
Domicije slegnu ramenimaima. Iskušao je
koljeno i trznuo se, zatomivši jauk.
Shvativši to, sjevernjak je klimao glavom
dok su pozdravljali gledatelje i konzule.
Domicije je nastojao ne pokazati iznenadan
strah koji ga je obuzeo. Čudno je osjećao
zglob i molio se da to bude samo uganuće
ili djelomično iščašenje što se može
namjestiti. Sve drugo bilo bi nepodnošljivo
čovjeku koji ništa drugo nije imao u životu
osim svoga mača i Desete legije. Dok su dva
čovjeka koračala preko užarena pijeska,
Domicije se trsio da ne hramlje, škripeći
zubima od boli. Drugi par u srebrenim
oklopima izišao je na sunce za sljedeću
borbu i Domicije je mogao osjetiti njihovo
samopouzdanje dok su ga gledali i smiješili
mu se.
Julije je promatrao kako mu prijatelj nestaje
u hladu i trgnuo se od sažaljenja.
»Oprostite, gospodo. Htio bih sići dolje i
vidjeti brinu li se vidari dobro o njihovim
ranama«, reče on.
Pompej ga potapša po leđima umjesto
odgovora, previše promukao da bi ga
popratio glasom. Kras naruči hladna pića
za sve njih i raspoloženje se zarazno
92
podignulo dok su se smještali na sjedalima
za sljedeći dvoboj. Hrana će im biti donijeta
dok budu gledali, i svaki je od njih osjećao
blage žmarce iščekujući krv i darovitost.
Svetonije je objašnjavao ocu neki
mačevateljski trik i stariji se čovjek s njim
smiješio, pridružujući se uzbuđenju.
Renije je stajao kad je Julije stigao do
njegova mjesta na rubu lože. Stari gladijator
je pošao za njim prema hladovini ispod
gledališta ne razmijenivši s njim nijedne
riječi.
Različit je svijet bio ispod mnoštva ljudi čije
se urlanje stišavalo i postajalo nekako
daleko. Sunčevo je svjetlo prodiralo kroz
pukotine između debelih greda i padalo na
tlo u šarolikim prugama, mičući se skupa s
gledateljima. Tu je bilo mekano tlo
Marsove poljane, bez sloja pijeska koji je
dopremljen s obale.
»Hoće li se i dalje boriti?« upita Julije.
Renije slegnu ramenima. »Kabera će mu
pomoći. Starac ima tu moć.«
Julije ne odgovori, sjetivši se kako je Kabera
polagao ruke na Tubruka koji je ležao
isprobadan na mnogo mjesta u napadu na
imanje kad je usmrćena Kornelija. Kabera
nije htio govoriti o svojem iscjeljivanju, ali
Julije je zapamtio kako mu je jednom rekao
da je to pitanje staze. Ako je staza stigla
kraju, ništa se ne može učiniti, ali s nekima
je, kao s Renijem, ipak ukrao malo
vremena.
Julije isprijeka pogleda staroga gladijatora.
Kako su godine prolazile, kratkotrajna
mladenačka energija ustupala je mjesto
starosti. Lice mu je opet pokazivalo
staračku hrapavost i duboke bore, i Julije
nije znao zašto ga je smrt poštedjela.
Kabera je čvrsto vjerovao da sve ljude
bogovi gledaju s jalnom ljubavi i Julije mu
je na tome zavidio. Kad je sam molio, činilo
mu se da viče u prazninu bez odgovora, sve
dok ne bi pao u očajanje.
Iznad njih su gledatelji počeli klicati zbog
nekog udarca, mijenjajući svjetlosne uzorke
na prašnom tlu. Julije prođe između zadnja
dva stupa na otvorenu širinu i zasopta od
vrela zraka koji je kanda bio pregust da bi
se mogao udisati.
Pogledao je na pijesak, žmireći prema
blještavilu da bi vidio dvije figure koje su
hrlile jedna k drugoj kao da plešu. Oštrice
su odbijale svjetlost a mnoštvo je stajalo i
nogama udaralo ritam. Julije je trepnuo kad
mu je curak prašine odozgor pao na kožu.
Pogledao je u teške svodove koji su držali
gledalište, osjetivši podrhtavanje kad je
spustio ruku na gredu. Nadao se da će
konstrukcija izdržati.
Kabera je tankom tkaninom omatao
Domicijevo koljeno, a kraj njega su klečali
Brut i Oktavijan, ne obazirući se na borbu
na pijesku. Podignuli su pogled kad im se
Julije pridružio, a Domicije je mahnuo
rukom i slabašno se osmjehnuo.
»Mogu osjetiti kako me ostali promatraju.
Strvinari, svi po redu«, rekao je sopćući kad
je Kabera čvršće pritegnuo tkaninu.
»Koliko je loše?« upita Julije.
Domicije ne odgovori, ali u njegovim se
očima vidio strah koji ih je sve potresao.
»Ne znam«, reče suho Kabera kad je nastala
tjeskobna tišina. »Iver je napuknuo i ne
razumijem kako je ovoliko dugo izdržao.
Nije mogao biti sposoban ni da hoda i zglob
je možda… tko zna. Učinit ću sve što
mogu.«
»Potrebno mu je to«, reče Julije ljubazno.
Stari iscjelitelj otpuhnu. »Zar je toliko
važno da se još jedanput tamo bori? To
nije…«
»Ne, ne zbog toga. On je jedan od naših. On
mora slijediti stazu«, reče Julije ozbiljnije.
Bude li trebalo, on će usrdno zamoliti
starca.
Kabera se ukruti i sjede na pete. »Ti ne znaš
što pitaš, prijatelju moj. Što god u meni
93
bilo, to se ne smije trošiti na svaku
ogrebotinu ili napuknutu kost.« Zagledao se
u Julija i činilo se da će klonuti od
iscrpljenosti. »Želiš li da to izgubim zbog
nekakva hira? Ne znam kako da ti kažem.
Zanos je… agonija. I nijedanput ne znam je
li moja patnja uzaludna i jesu li prisutni
bogovi koji miču moje ruke.«
Svi su šutjeli dok ga je Julije i dalje gledao
potičući ga da pokuša. Još netko od trideset
dvojice priđe k njima nakašljavajući se i
Julije se okrenu prema njemu prepoznavši
jednoga od onih koje je zapamtio po
vještini. Lice mu je bilo poput stare tikovine
i jedini od sviju nije nosio oklop koji su mu
dali, draža mu je bila sloboda jednostavne
halje. Čovjek se naklonio.
»Ja se zovem Salomin«, rekao je, zastavši
kao da bi netko mogao prepoznati njegovo
ime. Kad se to nije dogodilo, slegnuo je
ramenima. »Dobro si se borio«, proslijedio
je. »Jesi li sposoban nastaviti?«
Domicije se prisili na smiješak. »Odmorit
ću se malo, onda ću vidjeti.«
»Moraš staviti hladne obloge protiv otoka,
prijatelju. Najhladnije što ih možeš naći na
ovoj vrućini. Nadam se da ćeš biti spreman
ako nas prozovu u isto vrijeme. Ne bih se
želio boriti protiv ozlijeđena čovjeka.«
»Ja bih«, odgovori Domicije.
Salomin je zbunjeno trepnuo kad se Julije
nasmijao, pitajući se kakva je šala izrečena.
Naklonio im se ponovno i otišao, a
Domicije je svrnuo pogled na ispruženo
koljeno.
»Sa mnom je svršeno ako ne budem mogao
hodati«, rekao je gotovo šapatom.
Kabera je prstima istjerivao tekućinu iz
koljena, lice mu je bilo smrknuto. Tišina se
beskonačno otegnula i grašak znoja skotrlja
se starcu s čela na vrh nosa gdje je zastao i
podrhtavao.
Nitko od njih nije čuo kad je Brut prozvan
prvi put. Čovjek koji se trebao s njim boriti
prošao je oštro kraj njih i izišao na sunce ne
osvrćući se, ali Salomin se opet primaknuo
i gurnuo Rimljanina da se trgne iz
zanijetosti.
»Red je na tebe«, rekao je Salomin dok su
mu se krupne oči crnjele čak i naspram
kože.
»Ovoga ću brzo srediti«, rekao je Brut,
izvukao mač i krenuo van za svojim
protivnikom.
Salomin je s čuđenjem zaklimao glavom,
zaklanjajući oči kad se primaknuo rubu
sjene da gleda dvoboj.
Julije je osjetio da se Kabera ne će
pomaknuti dok on zuri u njega, pa je
iskoristio priliku da ga ostavi nasamo s
Domicijem.
»Daj im prostora, Oktavijane«, rekao je
dajući ujedno znak i Reniju da pođe.
Oktavijan je poslušao upozorenje i pošao,
lice mu je bilo naborano od zabrinutosti. I
on je zaklonio oči od sunca da žmireći gleda
kako Brut nestrpljivo iščekuje zvuk rogova.
Stojeći ispod gledališta Julije je začuo oštro
zavijanje rogova i počeo trčati. Prije nego
što su on i Renije napravili nekoliko koraka,
klicanje gomile presjekla je tajanstvena
tišina. Julije je prešao u najbrži trk i zadihan
se vratio u konzulsku ložu.
Svi su bili sleđeni od iznenađenja kad je
Julije ušao. Brut se već ukočeno vraćao u
prostor za borce, ostavivši protivnika da leži
na pijesku.
»Što se dogodilo?« upita Julije.
Pompej odmahnu glavom s čuđenjem.
»Bilo je tako brzo, Julije. Nikada ništa
slično nisam vidio.«
Od sviju njih samo se na Krasu nije vidjelo
da je imalo dirnut. »Tvoj je čovjek mirno
stajao i izbjegao dva udarca ne pomaknuvši
noge, zatim je šakom oborio protivnika i
posjekao ga po nozi dok je ležao na tlu. Je
li to onda pobjeda? To ne izgleda kao
pošten udarac.«
94
Imajući na umu velik ulog na Bruta,
Pompej je brzo progovorio.
»Brut je prvi pustio krv, iako je njegov
suparnik bio onesviješten. To će se brojiti.«
Tišina u gledateljstvu se narušila kad se isto
pitanje počelo postavljati u svim redovima.
Mnogi su gledali prema konzulskoj loži da
bi se znali ravnati i Julije je poslao
skoroteču do trubača da objave Brutovu
pobjedu.
Tada su se začuli prosvjedi onih koji su se
okladili protiv mladoga Rimljanina, ali
većina je gledatelja izgledala zadovoljna
tom odlukom. Julije ih je promatrao kako
jedni prema drugima glume udarac, smijući
se cijelo vrijeme. Dva su vojnika iz Desete
pljuskanjem po obrazima probudila palog
borca i pomogla mu da ode s pijeska. Kad
mu se povratila svijest, počeo se otimati iz
njihova stiska, vičući srdito protiv ishoda
borbe. Vojnici se nisu obazirali na njegove
prosvjede dok su nestajali s pogleda ulazeći
u hladovinu natkrivena prostora.
Poslijepodne je protjecalo u borbama
preostalih natjecatelja. Oktavijan se probio
dalje ubodom u protivnikovo bedro kad se
široko izmaknuo da izbjegne njegov
udarac. Publika se mučila pod žarkim
suncem, ne želeći propustiti nijedan
trenutak.
Šesnaestorica pobjednika još su jedanput
izvedena u svijetlim oklopima da im
gledateljstvo iskaže poštovanje. Kad zađe
sunce počet će natjecanje pri svjetlu bakljâ
da ih prorijedi za posljednji dan, pružajući
pobjednicima mogućnost da se preko noći
oporave i zaliječe ozljede. Kovanice su
padale po pijesku oko njihovih nogu kad su
podignuli mačeve i bacalo se raznobojno
cvijeće što se nagomilavalo od jutra. Julije
je pozorno gledao kad je prozvan Domicije,
i srce mu je zaigralo kad ga je vidio kako
hoda gipkije i sigurnije nego ikada. Nisu
bile potrebne riječi, ali vidio je kako su se
Renijevi članci zabijeljeli na ogradi dok su
gledali na pijesak i klicali glasnije nego
gledateljstvo.
16. POGLAVLJE
Posljednjeg dana pridružila im se u loži
Servilija. Nosila je tijesno pripijenu svilenu
haljinu, otvorenu oko vrata. Julija je
zabavljalo gledati kako su drugi muškarci
očarani dubokim izrezom koji se otkrio kad
je ustala da kliče ljudima iz Desete koji su
bili među posljednjom šesnaestoricom.
Oktavijan je zadobio posjekotinu po obrazu
u svojem zadnjem dvoboju. Izgubio je od
Salomina koji je trijumfalno prošao dalje
skupa s Domicijem, Brutom i još petoricom
koji su Juliju bili poznati samo iz njegovih
bilježaka. Kad su se stranci nalazili na
borilištu, Julije je uzastopce diktirao pisma
Adànu, prestajući samo kad bi borba
dosegnula vrhunac pa mladi Španjolac nije
mogao otrgnuti pogleda od ljudi na pijesku.
Adàn je bio očaran predstavom i zapanjen
zbog tolikog broja nazočnih ljudi. Sve veće
svote koje su ulagali Pompej i Julije
navodile su ga da klima glavom od nijema
čuđenja, iako se jako trudio da izgleda
mirno poput ostalih gledatelja u loži.
Prvi je krug toga dana dugo potrajao i ritam
okršaja se usporio. Svaki je čovjek na
borilištu bio pravi majstor i nije bilo brzih
pobjeda. I raspoloženje publike se
promijenilo, jer se tijekom gledanja i
bodrenja nakon boljih udaraca neprekidno
raspravljalo o tehnici i stilu.
Salomin je imao puno teškoća dok se borio
da uđe među posljednju četvoricu za
večernji vrhunac natjecanja. Unatoč
hitnosti posla, Julije je prekinuo diktiranje
da bi ga promatrao pošto je Adàn dvaput
bio izgubio nit rečenice. Salomin se isticao
po tomu što je izabrao da se bori bez
srebrenog oklopa i već je bio postao
miljenikom publike. Taj sitni čovjek borio
se kao akrobat, nikada ne mirujući.
Prevrtao se i kotrljao u tečnom nizu
95
udaraca zbog kojih su njegovi protivnici
izgledali nespretno.
Ali čovjek s kojim se Salomin borio da uđe
među četvoricu nije bio početnik da bi ga
naveo na poteze iznad vlastitih mogućnosti.
Renije je potvrdno kimnuo na rad njegovih
nogu koji je bio dovoljno dobar da ne
dopusti hitrom Salominu da nađe pukotinu
u njegovoj obrani.
»Salomin će se iscrpiti, to je sigurno«, rekao
je Kras.
Nitko mu nije odgovorio, svi su bili
zaneseni promatranjem prizora. Salominov
mač je bio nekoliko palaca dulji od oštrica
kojima su se drugi služili i dopirao je užasno
daleko prilikom prodora.
Ta dodatna duljina pretegnula je u
nadmetanju kad je sunce prevalilo polovinu
nebeskog raspona na poslijepodnevnoj žezi.
Obojicu je oblijevao znoj i Salomin se bio
malo izmaknuo u stranu izvodeći izravan
udarac koji je prikrivao tijelom. Drugi
čovjek nije ni primijetio kad mu se mač
zario u grlo, samo je pao kao pokošen dok
mu je krv liptala u pijesak.
Iz blizine gdje su se nalazili, Julije je mogao
vidjeti da Salomin nije namjeravao zadati
smrtonosan udarac. Sitni čovjek ostao je
zapanjen i ruke su mu se tresle dok je stajao
iznad palog protivnika. Kleknuo je kraj
trupla i pognuo glavu.
Publika je ustala da mu kliče i tek nakon
duga vremena izgledalo je da se njihova
buka probila kroz njegovu odsutnost duha.
Salomin je srdito pogledao glasne građane.
Ne podignuvši mač na uobičajen pozdrav,
prešao je palcem i kažiprstom niz brid mača
da ga obriše i pognuto se vratio u natkriven
prostor.
»Taj nije jedan od naših«, izgovorio je
šaljivo Pompej. Dobio je još jednu krupnu
okladu i ništa mu nije moglo pokolebati
dobro raspoloženje, iako se manja skupina
gledatelja počela izrugivati vidjevši da ne će
biti pozdrava konzulima. Truplo je
odvučeno i brzo su pozvani sljedeći borci
prije nego što se publika uznemiri.
»Ali zaslužio je mjesto među četvoricom«,
rekao je Julije.
Domicije se veoma mučio među
osmoricom, ali i on će se boriti u jednom od
dvaju posljednjih parova u natjecanju.
Preostajalo je da se odluči još samo o
jednom mjestu i za njega će se boriti Brut.
Sve ih je do tada publika gledala tijekom
četiri dana i cijeli je Rim pratio njihovo
napredovanje dok su skoroteče nosile vijesti
onima koji nisu mogli dobiti sjedala. Izbori
su bili nepun mjesec daleko, a većina je
držala da je Julije već zasjeo na mjesto
konzula. Pompej se primjetno smekšao
prema njemu, a Julije je odbijao sastanak s
njim i Krasom gdje bi se raspravljalo o
budućnosti. Nije htio iskušavati sudbinu
dok narod ne glasuje, premda je u
trenutcima spokojnosti sanjario kako se
obraća Senatu kao jedan od vođa Rima.
Bibil je došao posljednjeg dana i Julije je
pogledao mladića, pitajući se zašto se on
uključio u utrku za konzula. Mnogi početni
kandidati otpali su dok se bližilo glasovanje,
jer su dotle njihovi suparnici stekli
nadmoćniji položaj. Ali činilo se da Bibil
ostaje. Unatoč svojoj upornosti, Bibil je loše
govorio i njegov pokušaj da obrani nekog
čovjeka optužena za krađu završio je kao
lakrdija. Ipak, plaćeni ljudi obilazili su grad
s njegovim imenom na usnama i činilo se
da ga je rimska mladež prihvatila kao
amajliju. Bogatiji rimski sloj mogao ga je
doista prihvatiti kao svojeg čovjeka protiv
Julija i Bibil se nipošto nije smio otpisati.
Julije se zabrinjavao zbog troškova
kampanje dok je čekao da se Brut prozove
na borbu. Više od tisuću ljudi dolazilo je
svakog jutra u kuću podno brežuljka
Eskvilina po plaću. Julije nije pouzdano
znao što oni mogu postići u tajnom
glasovanju, ali prihvatio je Servilijin
argument da ljudi moraju vidjeti kako ima
96
svoje pristaše. Bila je to opasna igra, jer bi
velika potpora pučanstva mogla značiti da
će na dan izbora mnogi Rimljani ostati kod
kuće, zadovoljivši se spoznajom da njihov
kandidat ne može izgubiti. Bila je pogrješka
u sustavu što su slobodni rimski građani
glasovali u izbornim jedinicama koje su se
brojile kao jedan glas. Ako bi samo
nekoliko birača iz imenovane skupine bilo
nazočno, oni su mogli glasovati za sve njih.
Bibil je mogao imati koristi od tako
pogrješno raspoređena povjerenja ili
senator Prando koji je po svoj prilici
unajmio jednak broj ljudi kao Julije.
Ipak, njegova uloga u porazu Katiline bila
je dobro poznata, a čak i njegovi neprijatelji
morali su priznati da je natjecanje u
mačevanju postiglo velik uspjeh. Osim
toga, Julije je dovoljno zaradio kladeći se na
svoje ljude da bi pokrio neke dugove u
kampanji. Adàn je vodio njegove račune i
svaki dan se smanjivala hrpa španjolskoga
zlata, prisiljavajući ga da se zadužuje.
Ponekad su ga visine zajmova zabrinjavale,
ali ako postane konzulom nijedna od tih
svota ne će biti važna.
»Moj sin!« iznenada reče Servilija kad je
Brut izišao s Aulom, vitkim borcem s
padina Vezuva.
Obojica su izgledala sjajno u srebrenom
oklopu i Julije se nasmiješio Brutu kad je
pozdravio konzulsku ložu, namignuvši
majci prije nego što će se okrenuti i
podignuti mač prema publici. Gledalji su
im gromko zapljeskali i njih dvojica su
lakim korakom pošli do obilježenih mjesta
na sredini. Renije je lagano zagunđao ispod
glasa, ali Julije je mogao vidjeti napetost u
njemu kad se nagnuo naprijed da ga
pogleda.
Julije se nadao da će Brut moći jednako
lako podnijeti poraz kao što je podnosio
pobjede. Već ulazak među posljednju
osmoricu bio je pothvat kojim se razgaljuju
unuci, ali Brut je već na početku rekao da će
biti u finalu. I on se prestao zaklinjati da će
njegov prijatelj pobijediti, ali i dalje se
nadao.
»Stavi sve na njega, Pompeju. I ja ću se
okladiti na istu svotu«, rekao je Julije
ponesen uzbuđenjem.
Pompej je samo časak oklijevao. »Ulagači
dijele tvoje samopouzdanje, Julije. Ako mi
dadeš pristojan omjer, mogu se kladiti
protiv tebe.«
»Pet prema jedan na Bruta. Jedan prema
pet na Aula«, reče Julije brzo. Pompej se
nasmiješio.
»Toliko si uvjeren da će Brut pobijediti?
Iskušavaš me s tim Aulom nudeći toliki
dobitak. Stavljam pet tisuća zlatnika protiv
tvoga čovjeka, uz taj omjer. Hoćeš li
prihvatiti?«
Julije pogleda dolje na pijesak i dobro mu
se raspoloženje odjednom poljuljalo. Bio je
to posljednji okršaj među osmoricom, a
Salomin i Domicije već su bili prošli. Je li
sigurno da se ne može naći borac s dovoljno
vještine za pobjedu nad njegovim
najstarijim prijateljem?
»Prihvaćam, Pompeju. Dajem ti riječ«,
rekao je osjećajući kako mu svjež znoj
probija kroz kožu. Adàn je bio očevidno
zaprepašten i Julije ga nije želio pogledati.
Zadržao je izraz mirnoće dok se pokušavao
sjetiti koliko su mu se smanjile pričuve
nakon nove opreme za plaćenike i tjednih
plaća za sudionike u kampanji. Ako Brut
izgubi, dvadeset pet tisuća u zlatu bit će
dovoljno da ga upropasti, ali uvijek se
javljala misao da će kao konzul lako dobiti
zajam. Lihvari će stajati u repu da mu
posude novac.
»Taj Aulo — je li vješt?« upita Servilija
samo da prekine šutnju koja ja zavladala u
loži.
Bibil je bio zamijenio mjesto da joj bude
bliže, pa odgovori uz smiješak koji je po
njegovu mišljenju bio neodoljiv.
97
»Svi su vješti u ovoj fazi nadmetanja, gospo.
Svaki je pobijedio u sedam dvoboja da bi
dovde stigao, iako sam siguran da će tvoj
sin pobijediti. On je miljenik publike i kažu
da može čudesno nadjačati čovjeka.«
»Hvala ti«, odgovori Servilija položivši ruku
na njegovu podlakticu.
Bibil porumeni i čvrsto zgrči prste. Julije ga
je promatrao bez imalo naklonosti pitajući
se skriva li to ponašanje oštriji duh ili je pak
Bibil bespomoćan glupan kako bi se
naizgled reklo.
Rogovi oglasiše početak dvoboja i prvi
zveket oštrica sve ih je privukao k ogradi
gdje su se gurali ne razmišljajući o
društvenom položaju. Servilija je ubrzano
disala i njezina se nervoza dovoljno
pokazivala da joj Julije dotakne ruku. Činilo
se da ona to ne osjeća.
Na pijesku su svjetlucali mačevi dok su dva
borca kružila jedan oko drugoga brzinom
koja se rugala vrućini. Brzo su se gibali,
prekidajući ritam koraka da bi uzvratili
udarac s vještinom koju je lijepo bilo
gledati. Aulo je bio građen slično napetom
Brutovu tjelesnom ustrojstvu, i činilo se da
su podjednaki u svemu. Adàn je ispod glasa
brojio udarce, gotovo podsvjesno, stežući
šake od uzbuđenja. Njegove su bilješke i
pisma ležali zaboravljeni na stolici iza
njega.
Brut je udario po oklopu tri puta zaredom u
brzom slijedu. Aulo je propustio te udarce
kroz obranu da bi dobio prigodu za
protunapad i nakon metalnog zveketa
Bruta je svaki put spasio izvrstan rad nogu.
Obojica su se kupala u znoju, crna im je
kosa bila potpuno promočena. Razišli su se
da predahnu i Julije je mogao čuti Brutov
glas preko pijeska. Nitko u loži nije mogao
razabrati riječi, ali Julije je znao da su to
peckanja sa svrhom da razdraže Aula.
Aulo se nasmijao na taj pokušaj i opet su se
srazili, stojeći užasno blizu dok su im se
mačevi vrtjeli i bljeskali. Dršci su se sudarali
i oštrice su klizile u kiši udaraca koji su bili
prebrzi da bi ih Adàn mogao pobrojiti.
Mladi je Španjolac zinuo čudeći se razini
vještine, a sva je publika zamuknula. U
strašnoj napetosti mnogi su zadržavali dah,
iščekujući prvi mlaz krvi iz sukobljena para.
»Eno!« kriknula je Servilija ugledavši prugu
što se pojavila na Aulovu desnom bedru.
»Vidiš li? Gle, ondje!« Divlje je pokazala u
času kad je igra mačeva na pijesku
dosegnula mahnitu žestinu. Znao to Brut ili
ne, očito je bilo kako Aulo nema pojma da
je ranjen i Brut se nije mogao rastaviti na
toliko kratko razmaku a da se ne izvrgne
smrtonosnu udarcu. Ostali su čvrsto spojeni
dok je s njih prštao znoj.
Na Julijev znak trubači su zasvirali znak
upozorenja koji se razlegnuo gledalištem.
Bilo je opasno remetiti njihovu
usredotočenost na taj način, ali oba su borca
istodobno odstupila sopćući od umora.
Aulo je dodirnuo rukom bedro i podignuo
crven dlan prema Brutu. Nijedan nije
mogao govoriti i Brut je ruke oslonio na
koljena da bi napunio pluća iznad
zahuktala srca koje je bubnjalo u svakom
njegovu dijelu. Ispljunuo je ljepljivu gvalju
pljuvačke i morao je ponovno pljunuti da bi
prekinuo dugačku nit što mu se cijedila iz
usta i sezala do tla. Kad su im prestala
tutnjati bìla, borci su čuli klicanje publike i
nakratko su se zagrlili prije nego što će opet
podignuti mačeve na pozdrav.
Servilija je samu sebe stezala oko ramena,
smijući se glasno dok su je prolazili radosni
žmarci. »Onda je ušao među posljednja
četiri, je li? Mili moj sin. Bio je izvanredan,
zar ne?«
»Sada ima prigodu pobijediti i donijeti čast
Rimu«, odgovorio je Pompej i kiselo
pogledao Julija. »Dva Rimljanina u zadnja
dva para. Sami bogovi znaju odakle su
druga dvojica došla. Nadajmo se da je to
dovoljno da Rimljanin osvoji taj tvoj mač,
98
Julije. Bila bi sramota vidjeti poganina kao
pobjednika nakon svega ovoga.«
Julije slegnu ramenima. »Sve je u rukama
bogova.«
Čekao je da konzul spomene klađenje koje
je uglavljeno između njih i Pompej je s
mrgođenjem naslutio njegove misli.
»Poslat ću čovjeka da ti donese novac,
Julije. Ne trebaš tu stajati kao noseća
kokoš.«
Julije smjesta kimnu. Unatoč prijateljskoj
vanjštini, svaki je ulomak razgovora u loži
bio poput dvoboja bez krvi u kojem se
nastojala steći prednost. Veselio se
večernjem nastavku natjecanja, makar
samo zbog toga da vidi završetak.
»Naravno, konzule. Bit ću kod kuće na
Eskvilinu do posljednjih noćašnjih
dvoboja.«
Pompej se namrštio. Nije očekivao da će
morati tako brzo smognuti toliku svotu, ali
sada su ga svi u loži pomno promatrali a
Krasu se oko usana začinjao sitan smiješak.
U Pompeju je kuhalo. Morat će pokupiti
svoje dobitke da isplati taj gubitak i tako će
mu propasti sav raniji uspjeh. Samo bi Kras
mogao imati toliko zlata pri ruci. Strvinar
bez sumnje samozadovoljno razmišlja o
jednom jedinom zlatniku što ga je dobio
kladeći se na Bruta, pomisli Pompej.
»Izvrsno«, reče naglas, ne želeći ipak
odlučno preuzeti obvezu. I kad zbroji sve
dobitke ostat će još kratak, ali prije će vidjeti
kako gori Rim nego se ponovno obratiti
Krasu za još jedan zajam.
»Do tada — gospodo, Servilija«, rekao je na
kraju Pompej uz škrt osmijeh. Dao je znak
čuvarima i napustio ložu ukočenih leđa.
Julije ga je promatrao kako odlazi prije
nego što će se naceriti od zadovoljstva. Pet
tisuća! U jednom jedinom klađenju njegova
je kampanja opet mogla poslovati.
»Volim ovaj grad«, rekao je naglas.
Svetonije je stajao s ocem spreman poći, i
premda je pristojnost prisilila mlada
čovjeka da izgovori otrcane riječi pri
prolazu, nije bilo užitka na njegovu mršavu
licu. Bibil je ustao s njima, promatrajući
nervozno prijatelja dok je također mrmljao
zahvalu i polazio za njima.
Servilija je čekala, u očima joj se vidio odraz
istog uzbuđenja kakvo je zapazila kod
Julija. Publika je otjecala poput rijeke da
nađe hrane i vojnici Desete mogli su jasno
vidjeti kad ga je žudno poljubila.
»Da si svojim ljudima naredio da namjeste
zastore i povukao se straga, imali bismo
privatnost da budemo zločesti kao djeca,
Julije.«
»Ti si prestara da budeš zločesta, lijepa
moja ljubavnice«, odgovorio je Julije šireći
ruke da je zagrli. Ona se tada ukočila i
obrazi su joj planuli od srdžbe.
Oči su joj sijevale dok je govorila, a Julije se
zapanjio zbog njezine iznenadne promjene.
»Onda drugi put«, rekla je osorno i projurila
kraj njega.
»Servilija!« viknuo je za njom, ali ona se
nije okrenula i on je ostao sam u praznoj
loži, bijesan na sebe zbog nepromišljenosti.
17. POGLAVLJE
U svježini večeri Julije je koračao čekajući
da Servilija stigne u ložu. Pompejev mu je
čovjek poslao škrinju kovanica koju minutu
prije nego što je pošao na završne dvoboje i
Julije je morao malo zakasniti dok je sazvao
dovoljno vojnika da čuvaju toliko
bogatstvo. Premda je vjerovao ljudima iz
Desete, zabrinjavala ga je pomisao da tako
mnogo blaga stoji otvoreno.
Svi drugi došli su dobrano prije njega i
Pompej se neveselo nasmiješio videći
zabrinut izraz na Julijevu licu kad je ustrčao
do svoga mjesta. Gdje li je Servilija? Nije
mu se pridružila u stožeru, ali jamačno ne
će propustiti završna nadmetanja svoga
sina. Julije nije mogao mirno sjediti ni
99
trenutka, nervozno je koračao gore-dolje na
rubu lože.
Pješčani krug bio je obasjan treperavim
bakljama i večer je donijela blag lahor da
smanji dnevnu vrućinu. Gledalište je bilo
krcato, nazočni su bili mnogi građani i
svaki član Senata. Ne će biti rada u gradu
dok ne završi natjecanje i činilo se da je
napetost prodrla do najsiromašnijih uličica.
Ljudi su se okupljali u bezobličnim
gomilama na Marsovoj poljani, kao što će
se ponovno okupiti na budućim izborima.
Servilijin dolazak podudario se s prvim
zvukom rogova koji su pozvali posljednju
četvoricu na pijesak. Julije ju je upitno
pogledao dok su sjedali, ali ona se nije
susrela s njegovim očima i izgledala je
hladnije nego što ju je ikada vidio.
»Žao mi je«, šapnuo je, nagnuvši glavu
prema njoj. Ona nije dala znaka da ga je
čula i nagnula se natrag, neraspoložena. On
se zakleo da to više ne će pokušati.
Publika je ustala da pozdravi svoje
miljenike i kladioničarski su robovi počeli
kružiti. Pompej se na njih ne osvrće,
primijetio je Julije uživajući zlobno u
promjeni držanja koju je on prouzročio.
Bacio je letimičan pogled na Serviliju da
vidi je li ona to zapazila, i njegova je
prijašnja odluka iščeznula kad je okrenula
hladnu masku prema njemu. Opet joj se
blisko nagnuo.
»Zar ti toliko malo značim?« šapnuo je
preglasno, tako da su se Bibil i Adàn trgnuli
na sjedalima i pokušali hiniti da ništa nisu
čuli. Ona nije odgovorila i Julije je gnjevno
stisnuo čeljusti, zureći dolje u taman
pijesak.
Četiri su natjecatelja polagano izišla pod
svjetlo bakalja. Publika je ustala i počela
gromoglasno vikati dok se dvadeset tisuća
grla slijevalo u jedan glas. Brut je koračao
pokraj Domicija, pokušavajući nadglasati
buku. Za njima je išao Salomin, a na kraju
ih je sustigao posljednji borac kojega je
mnoštvo jedva pozdravilo. Zbog nečega
Sungov stil i pobjede nisu zapalile njihovu
maštu. Nije pokazivao emocije i njegovi su
pozdravi bili nemarni. Bio je viši i krupniji
od Salomina, a njegovo ravno lice i
obrijano tjeme davali su mu odbojan izraz
dok je koračao iza drugih, gotovo kao da ih
uhodi. Sung je nosio najdulji mač među
posljednjom četvoricom. To mu je
nesumnjivo donosilo prednost, iako je svaki
natjecatelj mogao uzeti sličnu oštricu da je
htio. Julije je znao da je Brut o tome
razmišljao, jer je imao nekog iskustva sa
spathom, ali na kraju je prevagnuo gladius
s kojim se srodio.
Julije je svu četvoricu pomno promatrao,
tražeći znak ukočenosti ili ud kojemu se
poklanja posebna pažnja. Naročito je
izgledalo da Salomin ima tegoba jer je
koračao s glavom spuštenom na grudi. Sve
su ih tištile ozljede i iscrpljenost prethodnih
dana. O konačnom pobjedniku donekle je
mogla odlučiti izdržljivost, a ne vještina.
Pitao se kako će se spariti protivnici i nadao
se da će se Brut boriti protiv Domicija, da bi
jedan Rimljanin sigurno dospio u finale.
Njegov politički dio bio je potpuno svjestan
da će publika izgubiti interes ako na kraju
ostanu Salomin i Sung sami na pijesku. Bilo
bi to strašno razočaranje na kraju tjedna, i
njegovo je srce potonulo kad je čuo
prozvane parove: Brut će se boriti protiv
Salomina, Domicije protiv Sunga.
Ponovno su počele letjeti oklade u
kakofoniji dozivanja i nervozna smijeha.
Napetost je visjela nad njima i Julije je
osjetio kako mu opet počinje izbijati znoj
ispod pazuha, unatoč povjetarcu koji je
pirio iznad pijeska.
Četvorica su pomno gledala dok je
poslužitelj bacao novčić u zrak. Sung je
kimnuo vidjevši ishod a Domicije mu je
nešto rekao sa strane što se nije moglo čuti
od buke. Među njima je vladalo
100
profesionalno poštovanje koje je bilo očito
u svakoj kretnji. Vidjeli su jedni druge kako
uzastopce pobjeđuju i nijedan nije gajio
nikakvih iluzija glede žestine buduće borbe.
Dobacivši preko ramena riječi ohrabrenja
Domiciju, Brut se sa Salominom vratio u
prostor za natjecatelje. Primijetio je novu
krutost u Salominovim kretnjama i pitao se
je li mu puknuo koji mišić. Takva bi sitnica
mogla značiti razliku između dospijeća u
finale i odlaska praznih ruku. Brut ga je
pomno proučavao, pitajući se ipak glumi li
taj sitni čovjek u svoju korist. To ga ne bi
iznenadilo. Na tom stupnju natjecanja svi
su željeli pokušati bilo što ne bi li stekli
najneznatniju prednost.
Publika se umirila tako naglo da je tišinu
pokvario nečiji nervozan smijeh. Trubači su
stajali spremni na svojim mjestima,
bacajući pogled gore da vide je li Julije još
nepomičan na sjedalu.
Julije je strpljivo pričekao kad je Domicije
započeo vježbe istezanja. Sung nije obraćao
pozornost na Rimljanina s kojim se imao
boriti, samo je zurio u mnoštvo dok neki
gledatelji nisu to primijetili i počeli
pokazivati na njega prstom i uzvraćati
pogled. Sve je to bilo dijelom uzbuđenja
posljednje noći i Julije je mogao vidjeti
stotine roditelja s djecom koja su bila
ushićena što nisu u krevetu.
Domicije je završio svoje spore kretnje s
dugačkim iskorakom na desno koljeno i
Julije je vidio kako smiješak nabire njegovo
tamno lice kad nije osjetio boli. Zahvalio je
bogovima što imaju Kaberu, iako je osjećao
krivnju što je to zahtijevao od njega. Stari je
iscjelitelj pao na zemlju nakon liječenja, sav
je bio posivio i izgledao lošije nego što ga je
Julije ikada vidio. Kad sve završi, zakleo se
Julije u sebi, dat će starcu za nagradu što
god zaželi. Nije dopustio da mu se u glavi
dugo zadrži pomisao kako bi mogao ostati
bez njega, ali tko bi mogao znati kako je
Kabera?
Julije spusti ruku i rogovi odjeknuše. Bilo je
jasno od prvoga časa da Sung namjerava
iskoristiti prednost dugačkog mača.
Zapešća mu moraju biti poput željeza da bi
ga držao toliko daleko od tijela i primao
težinu Domicijeve oštrice, primijeti Julije.
Ali njegove snažne noge kao da su bile
usidrene u pijesku, a neobična dužina
srebrnaste kovine držala je daleko Domicija
dok su hinili i zadavali udarce. Obojica su
poznavala protivnikov stil gotovo kao svoj
nakon tako duga proučavanja, i posljedica
toga bilo je neodlučno stanje. Domicije se
nije usuđivao stupiti unutar dugačkog
dosega Sungove oštrice, ali kad je na to bio
primoran, u njegovoj obrani nije bilo
pukotine.
Renije je udarao šakom po ogradi pri
svakom dobru udarcu, kličući kroz
isprekidano režanje kad bi Domicije na
trenutak nagnao Sunga da uzmakne,
narušavajući mu ravnotežu. Dugačka se
oštrica kružno uzvitlala i Domicije se
izmaknuo ispod nje, da bi na kraju
strjelovito sunuo naprijed. Njegov je ispad
bio savršen, ali Sung se glatko uklonio u
stranu i mač mu je kliznuo pokraj
oklopljenih prsiju, a zatim je držak spustio
na Domicijev obraz.
Bio je to površinski udarac, ali mnogi su se
gledatelji trznuli kad su ga vidjeli. Julije je
klimao glavom diveći se razini vještine,
iako bi neuvježbanu oku to moglo izgledati
kao zbrkana borba. Nije bilo nijednog
savršena napada i protunapada kakve su
viđali dok su se bolji mačevatelji borili
protiv početnika u ranim okršajima. Ovdje
su svaka blokada i uzvrat bili spriječeni u
začetku, i potom je slijedila kiša ružnih
udaraca, a da se nijedna kap krvi ne bi
među njima prolila.
Domicije je prvi uzmaknuo. Obraz mu je
bio natečen gdje ga je zahvatio držak, i on
je podignuo dlan da ga opipa. Sung je
strpljivo čekao sa spremnim mačem dok mu
101
je Domicije pokazivao neokrvavljenu ruku.
Koža nije bila pukla i oni su ponovno
skočili jedan prema drugom s većom
žestinom.
Samo je ubrzano bilo nagnalo Julija da
shvati kako je prestao disati. Ne mogu dugo
izdržati taj ritam, bio je siguran, i svakog je
časa očekivao da jedan od njih zasiječe
protivnika.
Opet su se rastavili i kružili gotovo trkom,
prekidajući ritam čim bi ga koji od njih
uspostavio. Dvaput je Domicije gotovo
namamio Sunga na pogrješan korak kad je
promijenio pravac, a drugi je slučaj doveo
do udarca koji bi bio odsjekao Sungovu
ruku da nije odskočio unatrag i oklopom
dočekao zamah.
Iscrpljenost zbog napora tijekom
prethodnih dana počinjala se pokazivati
kod obojice, možda više kod Domicija koji
je vidno soptao. Julije je znao da se njihova
bitka jednako vodi u duhu i s pomoću
mačeva, pa nije znao je li riječ o još jednoj
lukavštini ili se Domicije doista nalazi u
nevolji. Činilo se da njegova snaga dolazi u
naletima i mijenjala se brzina njegove ruke
dok je postajala sve težom.
I Sung je bio nesiguran, dvaput je propustio
priliku kad je mogao iskoristiti prednost
zakasnjele blokade. Nagnuo je glavu u
stranu kao da prosuđuje, i opet je zadržao
Rimljanina na razmaku sa zasljepljujućim
nizom pokreta vrškom.
Munjevit uzvrat gotovo je okončao dvoboj
kad je Domicije rukom ploštimice udario
po oštrici i tako joj brzo promijenio smjer
da se Sung bacio na leđa. Renije je kriknuo
od uzbuđenja. Malo je bilo znalaca koji su
vidjeli da je pad bio namjeran i pod
nadzorom. Nije bilo bržeg načina da se
izbjegne udarac, ali publika je klicala kao da
je njihov miljenik pobijedio i urlala je videći
gdje se Sung vuče poput raka pred
Domicijevim udarcima dok se nije, kao
čudom, opet našao na nogama.
Možda je posrijedi bilo razočaranje pošto je
bio došao tako blizu, ali Domicije je
zaustavio nasrtaj trenutak prekasno i
Sungov je šiljak bljesnuo, zabovši se u meso
ispod donjeg ruba Domicijeva oklopa.
Obojica su se tada ukipila i gledatelji
oštrijeg oka jauknuli su zbog izjalovljenih
nada dok su njihovi susjedi još izvijali
vratove da vide tko je pobijedio.
Krv je kapala niz Domicijevu nogu i Julije
je vidio kako mu iz usta teče bujica psovki
prije nego što se svladao i vratio na početni
položaj. Sungovo se lice nije mijenjalo, ali
kad su se dva borca suočila, Domicije je
uzvratio kretnju i otvoreno se osmjehnuo
kroz iscrpljenost dok su zajednički
pozdravljali publiku.
Renije se okrenuo k Juliju sa sjajem u
očima. »S dopuštenjem, gospodine. Da sam
imao Domicija, moje uvježbavanje novaka
išlo bi mnogo bolje. On razmišlja dok se
bori i oni bi mu morali isto tako
odgovarati.«
Julije je mogao osjetiti kako se napinje
svako uho u loži na to spominjanje njegove
nove legije.
»Ako Brut pristane, poslat ću ti ga. Obećao
sam dati najbolje centurione i niže časnike
za taj posao. On će im se pridružiti.«
»Trebaju nam kovači i štavitelji jednako
kao…« poče Renije, ali zastade kad je Julije
odmahnuo glavom.
Servilija je ustala kad su Brut i Salomin
izišli na pijesak. Nesvjesno je ustreptala i
stisnula šake promatrajući sina. Činilo joj se
da nekakva strašna odbojnost izbija iz
kruga obasjana bakljama.
Julije je poželio dodirnuti je rukom, ali
zatomio je poriv, svjestan značenja svake
njezine kretnje kraj njegova ramena.
Mogao je osjetiti njezin miris u noćnom
zraku i on ga je uznemirio. Njegova ljutnja
i zbunjenost gotovo je pokvarila trenutak
dok je utiskivao pečatni prsten u vosak
kladeći se za pet tisuća zlatnika na Bruta.
102
Uživao je videći izraz na Pompejevu licu i
raspoloženje mu se popravilo usprkos
Servilijinoj usiljenosti. I Adàn je zatomio
užasnut pogled kad mu je Julije namignuo.
Skupa su pregledali zalihe i shvatili
jednostavnu činjenicu da je zlato što ga je
donio iz Španjolske gotovo nestalo. Ako
izgubi pet tisuća, morat će se osloniti na
zajam dok ne prođe kampanja. Julije nije
htio ništa reći mladom Španjolcu o crnom
biseru što ga je kupio za Serviliju. Osjećao
je njegovu težinu u džepu na prsima, i toliko
se svemu tome veselio da ga je htio predati
bez obzira na njezino raspoloženje. Od
njegove se cijene malko stresao kad je
pomislio kako je umjesto njega mogao
nabaviti opremu i namirnice. Šezdeset
tisuća zlatnika. On je lud. To je zasigurno
bilo previše nastrano da bi se unijelo u
račune. Trgovac se zakleo na krv svoje
majke da ne će otkriti svotu, što je značilo
da će proći barem nekoliko dana prije nego
što ta golema prodaja ne bude poznata u
svakoj kući i bludilištu u Rimu. Julije je
osjećao kako mu težina bisera nateže togu i
ponekad je nesvjesno htio pružiti ruku da
opipa njegovu oblinu ispod tkanine.
I Salomin je promatrao svaku Brutovu
borbu, uključujući i onu kad je protivnika
onesvijestio udarcem šake i zatim mu
pustio krv gotovo uvrjedljivim zarezom po
nozi. Da se i najbolje osjećao, ipak bi mu
bilo draže da ga je zapao Domicije ili pak
lijeni Kinez Sung. Promatrao je kako se
mladi Rimljanin borio bez imalo predaha,
zbog nakane ili taktike, kao da su mu tijelo
i mišići bili uvježbani da djeluju bez svjesna
upravljanja. Kad se s njim suočio preko
pijeska, Salomin je progutao suhu
pljuvačku, nastojeći da se usredotoči na
borbu. Očaj ga je ispunio kad je opustio
ramene mišiće i osjetio kako mu pucaju
kraste na leđima. Znoj mu se slijevao niz
čelo dok je stajao čekajući da se oglase
rogovi.
Vojnici su bili došli po njega toga
popodneva dok je jeo i odmarao se u
skromnom svratištu blizu gradskih zidina.
Nije znao zašto su ga izvukli na ulicu i tukli
dok im se štapovi nisu polomili. Utrljao je
guščju mast u svaku ozljedu i nastojao
ostati gibak, ali iščeznuli su i najmanji
njegovi izgledi da pobijedi i samo ga je
ponos natjerao da zauzme svoje mjesto.
Promrmljao je kratku molitvu na jeziku
svoga grada i osjetio da ga je ona smirila.
Kad su se oglasili rogovi, reagirao je
instinktivno, pokušavajući da se izmakne.
Leđa su mu se bolno savila i oči su mu se
ispunile suzama koje su pretvorile baklje u
zvijezde. Naslijepo je podignuo mač i Brut
ga je izbjegao. Salomin je jauknuo od boli i
nemoći dok su mu pucali ukrućeni mišići.
Pokušao je još jedan udarac i potpuno
promašio. S lica su mu kapale krupne kapi
znoja dok je stajao, prisiljavajući se da
ustraje.
Brut se odmaknuo, mršteći se u nedoumici.
Pokazao je prema Salominovoj ruci. Na
trenutak Salomin se nije usudio pogledati,
ali kad je osjetio da je uboden, oči su mu
primijetile plitku ranu na koži i on je
kimnuo da se predaje.
»Ovo mi nije najteža današnja rana,
prijatelju. Nadam se da si nedužan za druge
ozljede«, rekao je Salomin tiho.
Brut ga je pogledao s nerazumijevanjem
dok je dizao mač prema gledateljima,
odjednom svjestan zgrčena položaja sitnog
čovjeka koji je obično bio veoma okretan.
Lice mu se otegnulo u trenutku užasna
razumijevanja.
»Tko je to bio?«
Salomin slegnu ramenima. »Tko može
razlikovati jednog Rimljanina od drugog?
Bili su vojnici. Ali to je prošlo.«
Brut je problijedio od gnjeva i sa sumnjom
bacio pogled prema loži odakle ga je Julije
bodrio. Krupnim je koracima otišao s
pijeska, gluh za klicanje u njegovo ime.
103
Za vrijeme dvosatne stanke prije finala,
pijesak su čistili grabljama dok su mnogi
građani pošli da se operu i jedu, uzbuđeno
zapodijevajući razgovore. Loža se brzo
ispraznila i Julije je primijetio da je senator
Prando otišao prije sina koji se zatim s
Bibilom izgubio u gomili, jedva kimnuvši
ocu kad su pokraj njega prošli.
Julije je čuo Brutov dolazak kad je lelujava
masa blizu lože prepoznala svoga prvaka i
pozdravila ga s novim oduševljenjem. Iako
je drhtao od uzbuđenja, Brut je zadržao
dovoljno zdrava razuma da zadjene mač u
tok prije nego što će se primaknuti čuvarima
oko lože. Dužnost bi ih primorala da ga
zaustave, bez obzira na njegov novi položaj.
Julije i Servilija brzo su mu prišli i Juliju je
čestitanje zamrlo u grlu kad je vidio izraz na
licu svoga prijatelja. Brut je bio blijed kao
krpa od gnjeva.
»Jesi li ti pretukao Salomina?« rekao je
resko kad se popeo. »Jedva je mogao stajati.
Jesi li ti to učinio?«
»Ja…« počeo je Julije, zaprepašten.
Prekinuo ga je iznenadan zveket kad su
Pompejevi vojnici zauzeli stav pozora i
širom razmaknuli zastor da bi konzul
izišao.
Tresući se od zatomljenih osjećaja, Brut je
pozdravio i ukočio se dok ga je Pompej
pogledao od glave do pete.
»Ja sam izdao tu zapovijed. Ne zanima me
jesi li od toga imao koristi ili ne. Stranac
koji ne pozdravlja ne može očekivati ništa
bolje i zaslužuje još gore. Da se nije našao
među posljednjom četvoricom, sada bi se
već njihao na povjetarcu.«
Uzvratio je njihovim zapanjenim
pogledima jednakom mjerom.
»Čak se i stranac može naučiti poštovanju,
ja bih rekao. A sada, Brute, pođi i odmori
se za finale.«
Dobivši otpust, Brut je mogao samo
dobaciti pogled isprike svojem prijatelju i
majci.
»Možda je bolje bilo pričekati s tim do
završetka natjecanja«, rekao je Julije kad je
Brut otišao. Nešto ga je u Pompejevu
gmazovskom pogledu navelo da bude
pažljiv u izboru riječi. Arogancija toga
čovjeka bila je veća nego što je do tada bio
toga svjestan.
»Ili sve skupa zaboraviti, možda?«
odgovorio je Pompej. »Konzul je Rim,
Cezare. Njemu se nitko ne smije rugati ili
olako s njim postupati. Možda ćeš to s
vremenom razumjeti, ako ti građani dadu
priliku da staneš gdje danas ja stojim.«
Julije zausti da upita Pompeja je li se kladio
na Bruta i umuknu točno na vrijeme prije
nego što bi sam sebe uništio. Sjetio se da se
Pompej nije kladio; njegov uvrnuti osjećaj
časti spriječio ga je da ne izvuče koristi iz
dosuđene kazne.
Odjednom umoran i bolestan od svega,
Julije kimnu kao da razumije, pridržavajući
zastor da Servilija i Pompej mogu proći.
Ona ga ni tada nije pogledala, a on je gorko
uzdahnuo u sebi pošavši za njima. Znao je
da Servilija očekuje da joj pristupi nasamo,
i premda ga je to žuljalo, drugoga izbora
nije bilo. Njegova se ruka podignula do
bisera i on je zamišljeno opipao njegovu
oblinu.
Još zasopljen od jahanja, Julije je duboko
udahnuo i zatim pokucao na vrata.
Gostioničar je potvrdio da se Servilija
vratila u sobu i Julije je mogao čuti
pljuskanje vode dok se kupala prije
posljednjeg dvoboja. Unatoč uznemirenosti
Julije nije mogao odoljeti prvim svilenim
srsima uzbuđenosti kad je čuo kako se
približavaju koraci, ali začuo se glas
ropkinje koja je gostima priređivala kupelj.
»Julije«, odgovorio je na njezin upit. Možda
bi njegovi naslovi potaknuli djevojku da se
malo brže pomakne, ali duž malog hodnika
104
bilo je ušiju i sam je sebi donekle smiješno
izgledao dok se obraćao zatvorenim
vratima kao zaljubljen dječak. Lomio je
prste dok je čekao. Ali barem je ta
gostionica kraj gradskih zidina dovoljno
blizu da stigne natrag na vrijeme, pomislio
je. Konj mu je žvakao sijeno u maloj
konjušnici, a njemu je trebala samo jedna
minuta da Serviliji preda biser, da oćuti
njezine ushićene zagrljaje i s njom se u
galopu vrati na borilište za posljednju borbu
u ponoć.
Ropkinja je napokon otvorila vrata i
poklonila mu se. Julije je mogao vidjeti
veselost u njezinim očima kad je kraj njega
kliznula u hodnik, ali zaboravio je na nju
čim su se iza njega zatvorila vrata.
Servilija je nosila jednostavnu bijelu
haljinu, a kosa joj je bila smotana i svezana
na zatiljku. Dio njega čudio se kako je imala
vremena da našminka lice i namaže ga
uljem, ali ipak je pohitao k njoj.
»Ja ne marim za godine koje nas dijele. Jesu
li one bile važne u Španjolskoj?« upitao je.
Prije nego što ju je mogao dodirnuti, ona je
podignula ruku držeći uspravno leđa kao
kraljica.
»Ti ništa ne razumiješ, Julije, i to je
jednostavna istina.«
Pokušao je prosvjedovati, ali ona ga je
nadglasala sijevajući očima.
»Znam da bi ovo nemoguće bilo u
Španjolskoj, ali sve je ondje bilo drukčije.
Ne mogu objasniti… Bilo je kao da se Rim
nalazi predaleko, i ti si jedini bio važan.
Kad sam ovdje, osjećam godine, desetljeća,
Julije. Desetljeća između nas. Jučer je
prošao moj četrdeset treći rođendan. Kada
ti budeš u četrdesetim godinama, ja ću biti
starica sijede kose. I sada imam sijedih, ali
prikrivam ih najboljim bojama iz Egipta.
Pusti me da odem, Julije. Ne možemo više
dijeliti vrijeme.«
»Ja ne marim za to, Servilija!« rekao je oštro
Julije. »Ti si još lijepa…«
Servilija se neugodno nasmijala. »Još lijepa,
Julije? Da, čudo je što sam sačuvala dobar
izgled, iako ti ništa ne znaš o tome koliko
me truda stoji da svijetu pokazujem glatko
lice.«
Na trenutak oči su joj se opustile i ona se
borila sa suzama. Kad je opet progovorila,
glas joj je bio ispunjen beskrajnim umorom.
»Ne ću ti dopustiti da me gledaš dok starim,
Julije. Vrati se svojim prijateljima, prije
nego što zovnem ovdašnje čuvare da te
izbace. Pusti me da dovršim odijevanje.«
Julije otvori šaku i pokaza joj biser. Znao je
da griješi, ali tu je kretnju planirao cijelim
putem od borilišta i sada je bilo kao da mu
se ruka sama ispružila bez svjesne volje.
Ona je od nevjerice zaklimala glavom
prema njemu.
»Sad bih se trebala baciti u tvoj zagrljaj,
Julije? Trebala bih zaplakati i reći da mi je
žao što sam ikada pomislila da si dječak?«
Tresući se od prkosa zgrabila je biser i bacila
ga prema njemu, pogodivši ga u čelo. On se
trgnuo i čuo kako se biser kotrlja u kut sobe,
i činilo mu se da taj zvuk beskonačno traje.
Govorila je polagano, kao da se obraća
čovjeku bez zdrava razuma. »A sada iziđi.«
Dok su se vrata zatvarala iza njega, srdito
je protrljala oči i počela tražiti biser po
kutovima sobe. Kad ga je stisnula prstima,
podignula ga je prema svjetlosti svjetiljke i
njezin se izraz lica načas smekšao. Usprkos
ljepoti, bio je tvrd i hladan u njezinoj ruci,
kao što se i ona pretvarala da je takva.
Servilija je gladila biser jagodicamna svojih
dugih prstiju, misleći na Julija. Još nije
navršio tridesetu, i premda se činilo da ne
misli na to, trebat će mu žena da mu rodi
sinove. Suze su svjetlucale na njezinim
trepavicama dok je razmišljala o svojoj
uveloj utrobi. Tri mjeseca nije joj tekla krv i
život se nije u njoj micao. Na trenutak se
bila usudila ponadati djetetu, ali kad je
izostala još jedna mjesečnica, znala je da je
prošlo posljednje razdoblje njezine
105
mladosti. Ne će od nje dobiti sina i bolje je
bilo odagnati ga prije nego što mu se misli
okrenu prema djeci koju mu ona ne može
dati. Bolje nego čekati da on nju odbaci. On
se sa svojom snagom tako lagano i dobro
nosi da je znala kako nikada ne će razumjeti
njezin strah. Duboko je uzdahnula da se
smiri. On će se oporaviti, mladi su se uvijek
oporavljali.
Kada su se Brut i Sung pojavili u ponoć,
baklje su bile ponovno napunjene uljem i
pješčani je krug svijetlio u tami borilišta.
Kladioničarski su robovi bili tiho povučeni
i više se nije primao novac. Mnogi su
građani neprekidno pili tijekom
poslijepodneva iščekujući vrhunac, i Julije
je poslao skoroteče po dodatne vojnike
Desete u slučaju da bude nemira na kraju.
Usprkos umoru koji je opsjedao njegov
duh, Julije je osjećao trnce ponosa dok je
gledao kako Brut posljednji put podiže
jedan od Cavallovih mačeva. Ta je kretnja
imala osobno, bolno značenje za sve njih
koji su je razumjeli.
Julije je bez razmišljanja prstima stisnuo
Servilijinu ruku i zatim ju je ispustio.
Njezino će se raspoloženje promijeniti ako
Brut pobijedi, bio je uvjeren.
Bio je izišao mjesec, blijedi srp je visio nad
bakljama u krugu. Iako je bilo kasno, vijest
o finalistima brzo je prostrujala gradom i
sav Rim je bio budan iščekujući konačan
ishod. Ako pobijedi, Brut će se proslaviti, i
Julije ironično pomisli kako bi tada njegov
prijatelj gotovo sigurno zasjeo na mjesto
konzula ako bi se kandidirao.
Čim su trubači puhnuli u rogove, Sung je
napao bez upozorenja, pokušavajući
odnijeti pobjedu u prvim trenutcima.
Njegova je oštrica bljesnula kad je njome
zamahnuo prema Brutovim nogama i
mladi ju je Rimljanin odbio u stranu uz
zvek kovine. Nije krenuo u protunapad i
Sung je načas izgubio ravnotežu. Tanka
pukotina njegovih očiju ostala je smirena
kad je slegnuo ramenima i opet krenuo
naprijed, prosijecajući dugačkim mačem
krivulju u zraku.
Ponovno je Brut odbio oštricu i zvuk kovine
razlegnuo se poput zvona preko utihnule
publike. Svi su očarani promatrali taj
posljednji dvoboj koji je bio toliko različit
od svega što su prije vidjeli.
Julije je još mogao vidjeti šare od srdžbe na
Brutovu licu i vratu, i pitao se hoće li njegov
prijatelj ubiti Sunga ili će sam poginuti dok
mu se po glavi motaju misli o lažnoj pobjedi
nad Salominom.
Dvoboj se pretvorio u niz napada i zveketa,
ali Brut se nije pomaknuo ni koraka s
početnoga položaja. Kad ga je Sungova
oštrica mogla dosegnuti, blokirao ju je
kratkim trzajem mača. Kad je udarac bio
lažan, Brut se nije na nj osvrtao, čak i kad je
šiljak prolazio dovoljno blizu da je mogao
čuti kako reže zrak. Sung je teško disao dok
je gomila počinjala podizati glas sa svakim
njegovim napadom, da bi zamuknula pri
udarcu i zatim glasno otpuhivala što je
sličilo na izrugivanje. Gledatelji su mislili
da Brut tomu čovjeku drži predavanje o
Rimu.
Dok je Julije promatrao, znao je da se Brut
bori sa samim sobom. Želio je gotovo
očajnički pobijediti, ali nagrizala ga je
sramota zbog postupka sa Salominom i
jedva je odolijevao Sungu dok je o tome
razmišljao. Julije je shvatio da svjedoči
nastupu savršena mačevatelja. Bila je to
zapanjujuća istina, ali dječak kojega je
nekoć poznavao sada je postao majstor,
veći od Renija i bilo koga drugoga.
Sung je to znao, dok ga je pekao znoj u
očima a Rimljanin pred njim i dalje mirno
stajao. Sungovo se lice prekrilo nemoćnim
gnjevom. Počeo je gunđati pri svakom
udarcu, i bez ikakve svjesne odluke nije više
udarao da pusti prvu krv nego da ubije.
Julije nije više mogao to gledati. Nagnuo se
preko ograde i glasno viknuo svom
106
prijatelju preko pijeska: »Pobijedi, Brute!
Za nas, pobijedi!«
Narod je zaurlao kad ga je čuo. Brut je
svojom oštricom zakvačio Sungovu
dovoljno dugo da protivnika udari laktom
po ustima. Krv se vidljivo prolila po
Sungovoj blijedoj koži i čovjek je uzmaknuo
korak natrag, zapanjen. Julije je vidio kako
Brut podiže ruku i nešto govori, a Sung je
na to odmahnuo glavom i opet sunuo.
Tada je Brut oživio i gledateljima se učinilo
da promatraju mačku koja se sprema
skočiti. Dopustio je da dugački mač klizne
kraj njegovih rebara kako bi probio
protivnikovu obranu i zabio gladius niz
Sungov vrat sa svom žestinom svoga
gnjeva. Oštrica je nestala ispod srebrena
oklopa i Brut je potom krenuo preko pijeska
ne pogladavši iza sebe.
Sung je gledao za njim s grčem na licu.
Lijevom je rukom zgrabio oštricu
pokušavajući viknuti, ali njegova su pluća
bila trake rasječena mesa i samo se
promuklo krkljanje moglo čuti u grobnoj
tišini.
Publika je počela klicati i Julije se zbog njih
stidio. Stajao je i grmio zahtijevajući mir,
dovoljno snažno da je utišao one koji su ga
mogli čuti. Ostali su za njima potonuli u
napeti muk dok je rimski puk čekao da Sung
padne.
Sung je ljutito pljunuo na pijesak, dok mu
je sva boja otjecala s lica. Čak i na
udaljenosti moglo se čuti kako mu se
prekida svaki teški udisaj. Polagano, s
beskrajnom pomnjom, otkopčao je oklop i
pustio ga da padne. Tkanina ispod njega
bila je promočena i crna na treperavu
svjetlu, i Sung ju je začuđeno promatrao,
dok mu je pogled svjetlucao preko redova
Rimljana koji su ga gledali.
»Idemo, kopile jedno«, šapnuo je Renije
sam za se. »Pokaži im kako se umire.«
Sa samrtnom točnosti Sung je zadjenuo
svoj dugački mač, i tada su ga izdale noge
pa je pao na koljena. I dalje ih je sve ukrug
gledao, a teški njegovi udisaji bili su kao
krici, svaki kraći od prethodnoga. Onda je
pao a gledatelji su odahnuli, sjedeći kao
kipovi bogova u času izricanja presude.
Pompej je rupcem obrisao čelo, klimajući
glavom. »Moraš čestitati svojem čovjeku,
Cezare. Nikada nisam vidio boljega«, rekao
je.
Julije ga je hladno pogledao i Pompej je
kimnuo kao da potvrđuje vlastite riječi,
zovući čuvare da ga otprate do gradskih
zidina.
18. POGLAVLJE
Bibil je šutke zurio dok je Svetonije koračao
gore-dolje po dugačkoj sobi gdje je primao
posjetitelje. Kao svaki dio kuće, soba je bila
ukrašena po Bibilovu ukusu, i čak dok je
gledao Svetonija, uživao je u jednostavnim
bojama svake počivaljke i stupova s
pozlaćenim glavama. Nekako ga je
posvemašnja čistoća uvijek smirivala, i kad
bi ušao u koju god prostoriju u vili, znao je
na prvi pogled je li sve na svojem mjestu.
Crni mramorni pod bio je toliko sjajno
uglačan da je svaki Svetonijev korak pratila
obojena sjena ispod njega kao da hoda po
vodi. Bili su sami, čak su i robove otpustili.
Vatra se odavno ugasila i zrak je bio
dovoljno hladan da im se sleđivao dah.
Bibil je želio naručiti vino zagrijano
užarenim željezom, ili neku hranu, ali nije
se usuđivao prekinuti prijatelja u šetnji.
Počeo je brojiti okretaje dok je Svetonije
nizao krupne korake, pokazujući napetost
skupljenim ramenima i čvrsto stisnutim
šakama na leđima. Bibil je sa zlovoljom
podnosio noćno iskorištavanje svoga doma,
ali Svetonije ga je imao u šaci pa je osjećao
da se mora pokoravati, iako je sve više
prezirao toga čovjeka.
107
Svetonijev opori glas naruši tišinu bez
najave, kao da se gnjev nije više mogao
zadržavati u njemu. »Kunem ti se, Bibile,
da sam mogao doći do njega, ja bih ga ubio.
Tako mi Jupiterove glave, kunem ti se!«
»Ne govori tako«, promuca Bibil
prestravljeno. Neke se riječi ne bi smjele
izgovarati ni u vlastitoj kući.
Svetonije prekide koračanje kao da je
izazvan i Bibil potonu natrag na
pojastučenu počivaljku. Bijela pjena
pljuvačke bila se skupila u kutovima
Svetonijevih usta i Bibil je zurio u njega
nemajući snage da otrgne pogled.
»Ne poznaješ ti njega, Bibile. Ne znaš ti
kako on glumi ulogu rimskoga plemića, kao
i njegov ujak prije njega. Kao da je njegova
obitelj bila išta više od običnih trgovaca!
Laska onima koji su mu potrebni, navodeći
ih da se šepire na njegovu tragu kao
pijetlovi. Oh, ja bih mu pokazao! Majstor je
u pronalaženju onih koji ga vole. Sve
utemeljeno na lažima, Bibile. Vidio sam
to.« Zapiljio se u prijatelja kao da očekuje
da će mu protusloviti.
»Njegova taština toliko blješti da ne mogu
povjerovati kako sam ja jedini koji to
primjećuje, dok svi stoje u repu da mu priđu
i nazovu ga mladim rimskim lavom.«
Svetonije pljunu na uglačani pod i Bibil
tjeskobno pogleda vlažnu mrlju sline.
Svetonije se nacerio dok mu se ogorčenost
pretvarala u ružnu masku na licu.
»Njima je sve to igra — Pompeju i Krasu.
Vidio sam to kad smo se skupa vratili iz
Grčke. Grad je bio siromašan, robovi su bili
na rubu najvećeg ustanka u našoj povijesti,
a oni su Cezara postavili za tribuna. Već
tada sam morao znati da nikada više ne ću
vidjeti pravde. Uostalom, što je on učinio
da to zasluži? Bio sam ondje kad smo se
borili protiv Mitridata, Bibile. Cezar nije
bio nimalo više vođa nego ja, iako je na to
igrao. Mitridat nam je praktički predao
pobjedu, ali nikada nisam vidio Julija da se
borio. Jesam li ti to spomenuo? Nikada ga
nisam vidio ni da je trgnuo mač da nam
pomogne kad je krv prštala na sve strane.«
Bibil uzdahnu. Sve je to već čuo, previše
puta da bi brojio. Jednom mu se učinilo da
ga opravdava srdžba, ali svaki put kad je
čuo priču o pritužbama, Cezar je postajao
sve veći nitkov kakvim ga je Svetonije želio
prikazati.
»A Španjolska? Oh, Bibile, sve znam o
Španjolskoj. Odlazi onamo ni s čim, a vraća
se s dovoljno zlata da se natječe za konzula,
ali tko mu je postavio ikakvo pitanje? Zar
nije doveo sud pod stečaj? Pisao sam
čovjeku koji je ondje zauzeo njegovo mjesto
i provjerio sam brojke koje je iznio pred
Senatom. Obavio sam njihov posao, Bibile,
radio sam za one stare budale.«
»Što je čovjek rekao?« upita Bibil dižući
pogled s ruku. To je bio nov dio tužaljke i
zanimao ga je. Gledao je kako Svetonije
traži riječi i nadao se da ne će opet pljunuti.
»Ništa! Pisao sam mu nekoliko puta i
naposljetku mi je čovjek poslao kratku
bilješku, upozorenje da se ne miješam u
poslove rimske uprave. Prijetnja, Bibile,
drska mala prijetnja. Tada sam doznao da
je jedan od Cezarovih ljudi. Nema sumnje,
njegove su ruke prljave kao i ruke čovjeka
prije njega. Dobro se pokriva taj Julije, ali
ulovit ću ja njega.«
Od umora i gladi Bibil nije mogao odoljeti
da ga malko ne bocne. »Ako postane
konzulom, bit će zaštićen od sudskoga
gonjenja, Svetonije, čak i za kapitalne
zločine. Tada ga ne ćeš moći ni dodirnuti.«
Svetonije se nacerio i oklijevao prije nego
što će progovoriti. Sjetio se kako je
promatrao tamne ljudske spodobe što su
išle prema Cezarovoj kući da umore
Korneliju i njezine sluge. Katkada je
pomišljao da ga samo to sjećanje sprječava
da ne šene pameću. Bogovi nisu zaštitili
Julija toga dana. Julije je bio poslan u
108
Španjolsku s glasinama o nemilosti, dok je
njegovoj lijepoj ženi prerezan grkljan.
Svetonije je tada pomislio da je napokon
utažio svoj gnjev. Kornelijina smrt bila mu
je kao čir koji je prsnuo da bi se sav otrov
iscijedio iz njega.
Svetonije uzdahnu zbog gubitka toga mira.
Julije je zlorabio svoj boravak u Španjolskoj
opljačkavši zlato te zemlje. Morali su ga
ondje kamenovati na ulici, ali on se vratio i
govorio laži bezazlenim pučanima i
pridobio ih. Njegovo natjecanje u
mačevanju pronijelo mu je ime po cijelom
gradu.
»Jesu li iznenađeni kad njegov prijatelj
pobijedi u nadmetanju mačevatelja, Bibile?
Ne, oni samo praznoglavo kliču, iako je
svatko zdravih očiju mogao vidjeti kako je
Salomin jedva mogao doći do označena
mjesta. To je bio pravi Cezar, onaj koji zna
svoj posao. Točno ondje, pred tisućama, a
oni to nisu htjeli vidjeti. Gdje je tada bila
njegova dragocjena čast?« Svetonije se opet
ushodao, gazeći pri svakom koraku po
svojoj odraženoj slici. »On ne smije postati
konzulom, Bibile. Učinit ću ono što
moram, ali on ne smije proći. Nisi ti moja
jedina nada, prijatelju. Možda odneseš
dostatan broj glasova u jedinici da ga
potučeš, ali ja ću naći drugi način ako to ne
bude dovoljno.«
»Ako te ulove da činiš nešto…« poče Bibil.
Svetonije ga ušutka odlučnom kretnjom.
»Radi svoj posao, Bibile, dok ja radim svoj.
Maši gomili, izlazi na sud, održavaj
govore.«
»A ako to ne bude dovoljno?« upita on,
strahujući od odgovora.
»Nemoj me razočarati, Bibile. Izdržat ćeš
do kraja, osim ako tvoje povlačenje ne bi
pomoglo mojem ocu. Tražim li previše od
tebe? To je sitnica.«
»Ali ako…«
»Umoran sam od tvojih primjedaba,
prijatelju«, odgovori Svetonije blago. »Ako
hoćeš, mogu otići k Pompeju i objasniti mu
zašto nisi doličan da budeš rimski konzul.
To bi htio, Bibile? Htio bi da on dozna tvoje
tajne?«
»Nemoj«, reče Bibil dok su ga suze pekle u
očima. U takvim prigodama osjećao je
samo mržnju prema čovjeku pred sobom.
Svetonije je kaljao sve čega bi se dotaknuo.
Svetonije se primaknu i uhvati ga rukom
ispod brade.
»I mali psi mogu ugristi, je li tako, Bibile?
Pitam se bi li me ti izdao? Da, naravno, kad
bih ti pružio priliku. Ali ti bi pao skupa sa
mnom, i to teže. I ti to znaš, zar ne?«
Svetonije mu stisnu podvoljak između dva
prsta i uvrnu ga. Bibil se stresao od boli.
»Ti si doista prljavi gad, Bibile. Ali si mi
potreban, i to nas povezuje čvršće nego
prijateljstvo, bolje nego krv. Nemoj to
zaboraviti, Bibile. Ti ne bi mogao podnijeti
mučenje, a poznato je da je Pompej u tome
temeljit.«
Bibil se istrgnuo i lagano prstima pritisnuo
ozlijeđeno mjesto na vratu.
»Zovni svoju lijepu djecu i naredi im da
opet upale vatru. Ovdje je hladno«, reče
Svetonije zažarenih očiju.
U blagovaonici izbornoga stožera Brut je
stajao na čelu stola i držao pehar gledajući
prijatelje. Svi su ustali u njegovu čast, i
gorčina koju je osjetio zbog Salomina
donekle je jenjala u njihovu društvu. Julije
se susreo s njegovim očima i Brut se prisilio
na smiješak, postiđen što je mogao
povjerovati da je njegov prijatelj odgovoran
za premlaćivanje.
»Čemu ćemo nazdraviti?« reče Brut.
Aleksandrija se nakašlja i svi je pogledaše.
»Trebat će nam više nego jedna zdravica
večeras, ali prva mora biti u čast Marka
Bruta, prvog mača u Rimu.«
109
Svi su se nasmiješili i ponovili njezine riječi,
a Brut je čuo duboko Renijevo režanje iznad
ostalih glasova. Stari mu je gladijator dugo
govorio odmah nakon njegove pobjede na
natjecanju, i kako je to bio on, Brut je
slušao.
Brut podiže pehar i zagleda se u starca,
pretvarajući kretnju u privatno
zahvaljivanje. Renije mu se nacerio i Brut
je osjetio kako mu raste raspoloženje.
»Onda sljedeća zdravica mora biti za moju
lijepu zlataricu«, reče on, »koja voli dobra
mačevatelja na više načina.«
Aleksandrija je porumenjela na nastali
smijeh i Brut se zagledao u njezin izrez na
grudima.
»Ti si pijan, pohotljivče jedan«, odgovorila
je i oči su joj zasjale od dragosti.
Julije naredi da im se opet napune pehari.
»Za one koje volimo a nisu ovdje«, reče on
i zbog nečega u njegovu glasu svi
zamuknuše. Kabera je ležao na katu s
najboljim liječnicima u Rimu kraj sebe, a
nijedan nije raspolagao ni s pola njegova
umijeća. Premda je izliječio Domicija,
starac je odmah nakon toga pao i njegova je
bolest bacila sjenu smrti preko cijeloga
društva.
Odgovorili su na zdravicu i zatim ušutjeli
sjećajući se onih koje su izgubili. Julije je
pomislio i na Serviliju, njegov je pogled
odlutao do prazne stolice koja se za nju
čuvala. Protrljao je mjesto na čelu sjećajući
se gdje ga je udario biser.
»Zar ćemo prostajati cijelu noć?« upitao je
Domicije. »Oktavijan bi već morao biti u
krevetu.«
Oktavijan je nagnuo pehar i iskapio ga.
»Rekli su mi da mogu dokasna ostati ako
budem dobar«, uzvratio je veselo.
Julije je toplo pogledao mladog rođaka dok
su sjedali. Izrástao je u krasna muškarca,
iako mu je ponašanje bilo pomalo grubo.
Čak se i Brut osvrnuo na to koliko je puta
Oktavijan viđen u Servilijinoj kući, i
očevidno je postajao nekom vrstom
miljenika onih djevojaka. Julije je
promatrao kako se Oktavijan smije nečemu
što mu je Renije rekao i ponadao se da stari
gladijator ne će biti previše okrutan prema
izvanrednu samopouzdanju toga mladića.
Ali ako mlad čovjek nikada ne bude
podvrgnut pravoj kušnji, čekat će ga poslije
dramatična promjena. Mnogo je bilo stvari
koje bi Julije mijenjao u vlastitoj prošlost,
ali znao je da bi bez njih i dalje bio onaj
srditi ponosni dječak kojega je Renije
uvježbavao. Užasno je bilo i pomisliti na to,
ali nadao se da će Oktavijan barem donekle
upoznati bol da ga prevede u zrelost.
Poznavao je samo takav način, i dok je
Julije mogao lako zaboraviti svoje uspjehe,
znao je da su ga oblikovali njegovi
promašaji.
Hrana je došla na Julijevim srebrenim
pladnjevima podrijetlom iz Španjolske. Svi
su za stolom bili gladni i dugo vremena
nitko nije govorom prekinuo blage zvukove
usta koja žvaču.
Brut se nagnuo na stolici i rukom zaklonio
podrigivanje.
»Onda, hoćeš li postati konzulom, Julije?«
upitao je.
»Ako glasuju u dovoljnom broju«,
odgovorio je Julije.
»Aleksandrija ti pravi konzulsku kopču za
plašt. Jako je lijepa«, nastavio je Brut.
Aleksandrija je naslonila glavu na ruku.
»Iznenađenje, sjećaš li se, Brute? Rekla sam
da će to biti iznenađenje. Što je to tebi točno
značilo?«
Brut se nagnu i stisnu joj ruku. »Oprosti. Ali
krasna je doista, Julije.«
»Nadam se da će mi se pružiti prilika da je
nosim. Hvala ti, Aleksandrija«, odgovori
Julije. »Volio bih da mogu biti siguran u
pobjedu kao Brut.«
110
»Zašto ne bi bio? Izgubio si na Forumu
samo jedan slučaj koji nitko ne bi mogao
dobiti. A dobio si tri koja si trebao izgubiti.
Tvoji ljudi svake večeri na ulicama govore
o tebi i izvješća su dobra.«
Julije kimnu, razmišljajući o dugovima koje
je nagomilao da bi to postigao. Zlato koje je
dobio od Pompeja iščeznulo je za nekoliko
kratkih dana kampanje. Usprkos
izvanrednoj slavi koju je time postigao, bilo
mu žao zbog nekih nepromišljenih
troškova, napose zbog kupljena bisera. Još
gore je bilo gledati kako lihvari postaju s
njim prisni dok su se dugovi povećavali.
Ponašali su se kao da ga djelomice
posjeduju i on je čeznuo za danom kad će
se osloboditi njihovih gramzivih ruku.
Rumen od vina, Brut je ponovno ustao.
»Moramo još jednom nazdraviti«, rekao je.
»Za pobjedu, za časnu pobjedu.«
Svi su skočili na noge i podignuli pehare.
Julije je požalio što ih njegov otac ne može
vidjeti.
19. POGLAVLJE
Velika se svečanost osjećala u golemu
mnoštvu koje je izišlo iz grada da glasuje.
Julije je s ponosom promatrao kako se
razvrstavaju po izbornim jedinicama i nose
voštane tablice do birališnih mjesta gdje su
ih diribitores12 spremali u košare za
prebrojavanje. Grad se vidio na obzoru,
dok se sa zapadne strane daleka zastava na
brežuljku Janikulu visoko dizala kao znak
da je grad siguran i zatvoren dok traju
izbori.
Nemoguće je bilo zaspati prethodne noći.
Kad su auguri bili spremni izići i posvetiti
zemljište, Julije je bio s njima na gradskim
vratima, nervozan i čudno lakomislen dok
ih je promatrao kako spremaju noževe i
vode velikog bijelog bika iz grada. Sad je
njegovo klonulo tijelo ležalo blizu mjesta
gdje je Julije šutke stajao pokušavajući
procijeniti raspoloženje gomile. Mnogi su
mu kimnuli i nasmiješili se dok su pružali
glasove da se ubace u vrbove košare, ali
Julije je malo u tome uživao. Brojit će se
samo glasovi njihovih izbornih jedinica, a
kako su bogatiji slojevi prvi glasovali,
Prando je već vodio sa sedam prema četiri
ispred Bibila. Nijedna od jedanaest prvih
jedinica nije se izjasnila za Julija, i on je
osjećao kako mu znoj teče ispod pazuha
pod togom kad je počinjala rasti dnevna
toplina.
Već je znao da će najteže biti pridobiti
glasove najbogatijih slobodnjaka, ali gledati
stvarnost svakog izgubljena glasa bilo je
gorko iskustvo. Konzuli i kandidati stajali
su kraj njega u dostojanstvenoj skupini, ali
Pompej nije mogao skrivati koliko mu je
zabavno pa je čavrljao s robom koji mu je
pružao pehar hladna pića.
Julije je s mukom zadržavao ugodan izraz
na licu. Unatoč svim njegovim
pripremama, rani glasovi su mogli utjecati
na kasnije jedinice i ishod bi za njega
mogao biti katastrofalan. Po prvi put nakon
povratka u grad pitao se što će učiniti ako
izgubi izbore.
Ostane li u gradu kojim bi vladali Bibil i
Prando, to bi bio njegov kraj, u to je bio
uvjeren. Pompej bi našao načina da ga
uništi, ako to ne bi učinio Svetonije. Bio bi
prisiljen moliti položaj u nekoj očajnoj rupi
na rubovima rimskih pokrajina. Julije je
nesvjesno klimao glavom dok su njegove
misli doticale sve gore i gore mogućnosti
prateći izvikivanje glasova. Prandovi i
Bibilovi pristaše klicali su nakon svakog
uspjeha i Julije se silom morao smiješiti u
znak čestitanja, iako se osjećao kao da pije
kiselinu.
Rekao je samu sebi da ništa ne može učiniti
i nakon toga je našao trenutačan mir.
Rimljani su glasovali u malenim drvenim
pregradcima i predavali preokrenute tablice
da diribitores ne vide znakove koje su
napravili. Nije moglo biti nikakve prisile na
tom stupnju, i svako mito ili spletka
111
postajali su ništavni kad su građani stajali
sami i dvaput utiskivali znak uz odabrana
imena. Unatoč tomu ljudi u gomili čuli su
svaki ishod i svi će uskoro glasovati skupa s
mnoštvom ispred njih. Na mnogim
izborima Julije je vidio kako se siromašniji
staleži šalju natrag u Rim čim bi se postigla
većina. Molio se da toga dana ne bude
takav slučaj.
»… Cezar«, izviknuo je službenik, i Julije je
naglo podignuo glavu da čuje. Bilo je to na
kraju prvog staleža i on je dobio posljednji
njihov glas. Sada će doći na red oni s manje
imovine i bogatstva. I dok se smiješio,
grizao se iznutra nastojeći da to ne
pokazuje. Najveću je podršku imao među
najsiromašnijima koji su u njemu vidjeli
čovjeka koji se sam uspeo do toga položaja.
Ipak, ne osvoji li više glasova kod bogatijih,
njegov narod ne će ni dobiti priliku da
zagrebe po vosku kraj njegova imena.
Rezultati drugog staleža bili su ujednačeniji
i Julije je stao malo uspravnije kad je čuo da
njegov broj raste s drugima. Prando je
vodio ispred Bibila sa sedamnaest prema
četrnaest, dok se pet jedinica izjasnilo za
Julija povećavajući njegove nade. Vidio je
da ne pati samo on. Svetonijev je otac
problijedio od izvanredne napetosti i Julije
je slutio da njegov susjed želi to mjesto
jednako žarko kao on. I Bibil je bio
nervozan, oči su mu povremeno klizile do
Svetonija, gotovo kao da ga moli za milost.
Tijekom sljedećeg sata vodstvo se triput
mijenjalo i na kraju je Svetonijev otac pao
na treće mjesto i daleko zaostao. Julije je
vidio kako Svetonije oštrim korakom
prilazi Bibilu. Debeli se Rimljanin
odmaknuo, ali Svetonije ga je zgrabio za
mišicu i nešto mu oštro šapnuo na uho.
Zahvaljujući njegovoj srdžbi svi su to čuli, a
Bibil je pomodrio u licu.
»Odustani, Bibile. Smjesta moraš odustati!«
zarežao je Svetonije na njega, ne osvrćući se
na Pompejev pogled.
Bibil je nervozno kimnuo, sav u grču, ali
Pompej je spustio krupnu ruku na njegova
pleća, kao da ondje nije bilo Svetonija koji
se žurno odmaknuo da ne dođe u dodir s
konzulom.
»Nadam se da ne razmišljaš o napuštanju
borilišta, Bibile«, rekao je Pompej.
Bibil je ispustio zvuk koji je mogao biti
nekakav odgovor, ali Pompej se nije
zaustavio da ga čuje.
»Postigao si lijep uspjeh u prvim staležima,
i to bi mogao još poboljšati prije završetka.
Izdrži do kraja i tko zna? Ako i ne uspiješ,
uvijek ima mjesta za stare obitelji u
Senatu.«
Bibil je navukao bolestan izraz preko lica i
Pompej ga je potapšao udaljujući se od
njega. Svetonije se okrenuo ne
pokušavajući ga ponovno nagovarati i
hladno je gledao kako Bibil dobiva još tri
glasa.
Oko podne svaki je glas pozdravljalo
klicanje dok su vinari prodavali svoj
proizvod žednoj gomili. Julije je osjećao
kako je dovoljno sposoban da se opusti i
popije pehar vina, ali nije ga mogao okusiti.
Razmjenjivao je prazne riječi s Bibilom, a
senator Prando držao se postrance i samo
ukočeno kimao kad bi mu Julije čestitao na
osvojenom glasu. Svetonije nije bio nimalo
vješt u skrivanju emocija kao njegov otac, i
Julije je stalno osjećao njegov pogled na
sebi što mu je išlo na živce.
Kad je sunce minulo zenit, Pompej je
naredio da se razapnu platna radi
hladovine. Stotinu je izbornih jedinica
glasovalo i Julije je bio drugi sa sedamnaest
glasova ispred Pranda. Kako su stvari
stajale, Bibil i Julije će osvojiti mjesta, i
svjetina je počinjala otvorenije iskazivati
svoje pristajanje, kličući i gurajući jedni
druge da bi vidjeli kandidate. Julije je tada
vidio kako Svetonije izvlači veliku crvenu
krpu ispod toge i njome briše čelo. Bila je to
čudna nametljiva kretnja i Julije se tmurno
112
nasmiješio bacivši pogled prema zapadu
gdje se mogla vidjeti zastava na Janikulu.
S Janikula se dobro mogao vidjeti čitav grad
i njegova okolica. Visok jarbol uzdizao se iz
kamenog postolja na najvišoj točki, i ljudi
koji su bdjeli nad sigurnosti grada nikada
nisu s njega skidali pogled. Bila je to obično
laka dužnost i više je dolikovala drevnim
danima kad se grad nalazio u trajnoj
opasnosti od okolnih plemena. Te je godine
Katilinina urota potvrdila stalnu potrebu da
se bdije, i oni koji su ždrijebom dobili taj
zadatak bili su budni i pozorni. Bila su
šetorica, četiri mladića i dva veterana iz
Pompejeve legije. Raspravljali su o
kandidatima dok su jeli hladan ručak,
uživajući u prekidu uobičajenih dužnosti. U
suton će završiti službu uz zvuke dugačkog
roga i svečano spuštanje zastave.
Nisu vidjeli ljude koji su iza njih puzali uz
brežuljak sve dok kamenčić nije udario o
stijenu i otkotrljao se niz strmu padinu
ispod vrha. Mladići su se okrenuli da vide
koja ih životinja uznemiruje, i jedan je
uzviknuo s upozorenjem videći kako se
gore veru naoružani ljudi. Bilo ih je sedam:
krupni razbojnici puni ožiljaka koji su
iskesili zube ugledavši malen broj
branitelja.
Pompejevi su ljudi skočili na noge,
razbacavši hranu i prevrnuvši glineni vrč s
vodom koja je potamnila prašno tlo. Čim su
trgnuli mačeve bili su opkoljeni, ali znali su
svoju dužnost i prvi je razbojnik pao kao
pokošen kad se previše približio. Ostali su
nasrnuli režeći, ali tada se drugi jedan glas
prolomio zrakom.
»Stanite! Tko se makne poginut će«, viknuo
je Brut. Trčao je prema njima s dvadeset
vojnika za petama. Čak da je bio sam, bilo
bi dovoljno. Malo ih je bilo u Rimu koji ne
bi prepoznali njegov srebreni oklop ili
osvojeni mač sa zlatnim drškom.
Razbojnici su se smrznuli. Bili su to
kradljivci i ubojice, i nikakvo ih iskustvo
nije pripremilo da se suoče s vojnicima
svoga grada. Trebao im je samo časak da se
okane napada na zastavu i trkom razbježe u
svim pravcima niz strme padine. Dvojica su
izgubila tlo pod nogama i kotrljala se,
odbacivši oružje u panici. Kad je Brut stigao
do jarbola, bio je lagano zadihan, a
Pompejevi su ga vojnici pozdravili
zajapurenih lica.
»Bila bi sramota da nam je izbore prekinula
šaka lupeža, zar ne?« rekao je Brut gledajući
za sve manjim figurama bjegunaca.
»Siguran sam da bismo ih Slani i ja mogli
zadržati«, odgovori jedan Pompejev čovjek,
»ali ovi mladići su dobri dečki i vjerojatno
bismo izgubili jednoga ili dvojicu.« Čovjek
zastade kad mu je postalo jasno da nije baš
pristojan prema onima koji su im priskočili
u pomoć. »Bilo nam je drago kad smo te
vidjeli, gospodine. Zar ćeš ih pustiti da
umaknu?«
Legionar se s Brutom primaknu rubu,
gledajući kako napreduju razbojnici ispod
njih. Brut odmahnu glavom.
»U podnožju imam nekoliko jahača. Ne će
stići do grada.«
»Hvala ti, gospodine«, odgovori vojnik i
tmurno se nasmiješi. »Nisu ni zaslužili.«
»Možeš li vidjeti koji kandidat u ovom času
gubi?« upita Brut žmireći prema tamnoj
masi građana u daljini. Mogao je razabrati
gdje stoji Julije i vidjeti kako se crvena mrlja
pojavljuje na jednom čovjeku pokraj njega.
Kimnuo je od zadovoljstva. Julije je imao
pravo.
Pompejev vojnik slegnu ramenima. »Ne
možemo mnogo vidjeti odavde, gospodine.
Misliš li da je crvena krpa bila njihov znak?«
Brut se nasmija. »Nikada to ne ćemo moći
dokazati, znaš. Možda bi trebalo pridobiti
one lupeže s malo zlata, da se okrenu protiv
gospodara. Mnogo bolje nego da se njihova
trupla ostave strvinarima, što kažeš?«
113
Vojnik se ukočeno nasmiješio. Znao je da
njegov general ne voli toga čovjeka, ali
srebreni mu je oklop ulijevao
strahopoštovanje. Moći će svojoj djeci
pričati kako se razgovarao s najboljim
mačevateljem u Rimu.
»Daleko bolje, gospodine«, rekao je, »ako
tako učine.«
»Oh, mislim da hoće. Moji jahači znadu biti
veoma uvjerljivi«, odgovorio je Brut
promatrajući zastavu koja je lepršala na
povjetarcu iznad njegove glave.
Svetonije pogleda najusputnije što je mogao
prema zastavi na Janikulu. Još se vijorila!
Zagrizao je donju usnu od ljutnje, pitajući
se bi li trebao još jedanput izvući crvenu
krpu ispod toge. Zar su zaspali? Ili su samo
uzeli njegov novac i sada sjede u nekoj
krčmi gdje se opijaju kao svinje? Pomislio je
da raspoznaje ljude kako se miču po
tamnom hrptu i pitao se jesu li ljudi koje je
unajmio mogli vidjeti njegov znak. U tom
času opazi kako mu se Julije smiješi, kao da
pogledom potvrđuje da zna svaku njegovu
misao. Svetonije pusti da mu ruke padne
niz bok i ukoči se, bolno svjestan rumenila
koje se razlijevalo po njegovu vratu i
obrazima.
Oktavijan je ležao u visokoj travi, dok je
kraj njega na zemlji konj duboko i polagano
disao. Mjesecima su extraordinarii
uvježbavali konje da budu u neprirodnim
položajima, i sada su trebali samo položiti
ruku na njihove mekane nozdrve da ih
smire. Gledali su kako razbojnici klize i
skaču niz Janikul i Oktavijan se nacerio.
Julije je imao pravo rekavši da bi neki ljudi
mogli pokušati spustiti zastavu ako bi izbori
krenuli protiv njih. Iako je to bio
jednostavan potez, posljedice bi bile
katastrofalne. Građani bi pohitali natrag u
grad i izbori bi se poništili. Možda bi čitav
mjesec dana prošao prije nego što bi se opet
okupili, a za to bi se vrijeme mogle
promijeniti mnoge stvari.
Oktavijan je čekao dok se bjegunci nisu
primaknuli, zatim je lagano zazviždao,
prebacivši nogu preko sedla dok mu je konj
ustajao. Preostala dvadesetorica glatko su
se uzvinula s njim, našavši se u sedlima
prije nego što su im se konji potpuno
uspravili.
Lupežima se u trku učinilo kao da je pred
njima čitavo naoružano konjaništvo
izronilo iz zemlje. Njih sedmoricu je istog
trena obuzela panika te su pali ničice ili
podignuli ruke na predaju. Oktavijan je
isukao mač gledajući ih u oči. Njihov ga je
vođa obeshrabreno pogledao, zatim
okrenuo glavu i pljunuo u visoku travu.
»Samo naprijed. Završimo s tim«, rekao je.
Usprkos prividnu pomirenju sa sudbinom,
lopov je bio potpuno svjestan položaja
jahača i opustio se tek kad je svaki mogući
put uzmaka bio zapriječen. Čuo je da čovjek
može biti brži od konja na kratku razmaku,
ali dok je gledao sjajne konje oko sebe to
mu nije izgledalo vjerojatno.
Kad im je oduzeto nekoliko posljednjih
mačeva, Oktavijan je odvezao kacigu sa
sedla i stavio je na glavu. Perjanica se blago
njihala na povjetarcu, povećavajući njegovu
visinu i dajući mu opasan izgled. Pomisli
kako je kaciga vrijedila dobar dio njegove
plaće koji je otišao na kupovinu. Sada su ga
razbojnici listom gledali, čekajući nju s
jezom naređenje da budu sasječeni.
»Ne očekujem da će se ikada podignuti
optužnica protiv vašega gospodara«, rekao
je Oktavijan.
Vođa je opet pljunuo. »Ne znam nikakva
gospodara, vojniče, osim možda srebra«,
rekao je i lice mu je iznenada poprimilo
lukav izgled sluteći da se nešto sprema.
»Bila bi sramota ako bi se izvukao čak i bez
dobrih batina, što kažeš?« bezazleno je
upitao Oktavijan.
114
Razbojnici su kimnuli, jer je i najsporiji
među njima počinjao shvaćati da ne će doći
naređenje da ih pobiju.
»Ja ga mogu pronaći, ako nas pustiš«, rekao
je njihov vođa pokušavajući zatomiti nadu.
Čovjek odrastao u gradu osjećao je nekakav
užas pred konjima. Nikada zapravo nije ni
vidio koliko su veliki pa se sav stresao kad
je jedan zafrktao iza njega.
Oktavijan je bacio zveckavu kesicu u zrak i
čovjek ju je uhvatio, osjetivši njezinu težinu
prije nego što će nestati u njegovim
njedrima.
»Izvršite posao znalački«, rekao je
Oktavijan ustuknuvši s konjem da ostavi
prolaz za ljude. Neki su pokušali pozdraviti
dok su hodali između jahača i polazili
natrag prema gradu. Nijedan se nije usudio
pogledati iza sebe.
Prije nego što je glasovala posljednja
izborma jedinica, Julije je znao da su on i
Bibil osvojili konzulska mjesta za iduću
godinu. Sjetio se gibanja pčela kad su se
senatori okupili oko njih dvojice i on se
nasmiješio videći izraz zadovoljstva na
Bibilovu licu.
Julija su tapšali po ramenima i stezali mu
ruku bezbrojni ljudi koje je jedva poznavao,
i prije nego što je potpuno razumio
promjenu u svojem položaju, primao je
pitanja i zahtjeve za budući rok službe, čak
su mu govorili koje mu se mogućnosti
otvaraju za ulaganja. Građani Rima,
obavljajući formalnu dužnost kao comitia
centuriata,13 odredili su dva nova čovjeka
kojima će polagano krv sisati, i Julije je
osjećao kako ga opterećuje i ljuti njihova
pozornost. Gdje su ti nasmiješeni pristalice
bili kad je vodio kampanju?
U usporedbi s plitkom srdačnosti članova
Senata, čestitke od strane Pompeja i Krasa
pružile su mu pravo zadovoljstvo, osobito
kad je znao da bi Pompej radije grizao
staklo nego izgovorio koju riječ. Julije je
stisnuo ponuđenu ruku ne pokazujući
nikakva oduševljenja, dok su mu se misli
već bavile budućnošću. Bez obzira na to
koga su građani izabrali da vodi Senat,
konzuli na odlasku imali su i dalje moć u
gradu. Samo bi ih budala prezrela u
trenutku trijumfa.
Gradski službenik se popeo na malu
platformu da raspusti posljednje jedinice.
Pognuli su glave dok im je glasno izricao
zahvalnu molitvu, završavajući
tradicionalnom zapovijedi: »Discedite!«14
Građani su učinili kako im je rečeno i
raspršili se, smijući se i zbijajući šale dok su
se zapućivali prema zapečaćenu gradu.
Svetonije i njegov otac iskazali su
poštovanje i Julije je s njima toplo govorio,
znajući da je to prigoda za popravljanje
mostova koji su porušeni za vrijeme
kampanje i u prošlosti. Mogao je sebi
dopustiti takvu gestu i činilo se da Prando
prihvaća njegove dobre želje dok se lagano
klanjao novoizabranom rimskom konzulu.
Njegov sin Svetonije gledao je ravno kroz
njega, lice mu je bilo blijedo od poraza.
Pompejevi su ljudi doveli konje i Julije je
podignuo pogled kad mu je pružena uzda.
S leđa sivoga konja gledao ga je odozgor
Pompej, s neodgonetljivim izrazom lica.
»Proći će još sati prije nego što se sastane
Senat da potvrdi izbore, Julije. Ako sada
pojašeš s nama, Kurija će biti samo za nas.«
Kras se sagnuo niz vrat svoga konja da s
njim prisnije govori. »Hoćeš li mi još
jedanput povjerovati?«
Julije je pogledao obojicu, osjećajući među
njima laganu napetost dok su čekali njegov
odgovor. Nije oklijevao, uzvinuvši se u
sedlo i podižući ruku prema okupljenim
ljudima koji su promatrali što se među
njima zbiva. Klicali su mu dok se okretao i
pojurio niz prostrano polje s drugom
dvojicom, dok je Pompejeva konjanička
centurija krenula za njima kao pratnja. Pred
njima se razmicalo mnoštvo a njihove su
sjene padale iza njih.
20. POGLAVLJE
Grad je bio čudnovato prazan bez birača
dok su tri čovjeka jahala kroz puste ulice.
Julije se sjetio olujne noći kad je sišao u
zatvorske ćelije i vidio mučenje Katilininih
ljudi. Pogledao je Krasa kad su sjahali pred
Senatom, i starac je podignuo obrve
pogađajući razlog pozornosti.
Julije nikada nije ušao u senatsku zgradu a
s da je nisu ispunjavali ljudi u klupama.
Izvanredno je odjekivala, vraćajući svaki
koračaj dok su zajedno zauzimali mjesta
kraj govornice. Vrata su ostala otvorena i
sunce je prodiralo u obliku zlatne pruge
tako da su mramorni zidovi izgledali
lagano i prozračno. Julije se naslonio na
tvrdu drvenu klupu s osjećajem beskrajna
zadovoljstva. Tek je počinjao bivati svjestan
svoga izbora i jedva se susprezao da se pri
toj pomisli ne nasmiješi sam sebi.
»Kras i ja mislimo da bi nam svima mogao
biti koristan privatan razgovor prije
zasjedanja Senata«, počeo je Pompej. Ustao
je i počeo koračati dok je govorio.
»Ostavljajući po strani cvjetne riječi za
publiku, među nama trojicom ima malo
prijateljstva. Postoji poštovanje, nadam se,
ali nema velike ljubavi.« Zastao je, a Kras je
slegnuo ramenima. Julije ništa nije rekao.
»Ako ne postignemo nekakav dogovor za
sljedeću godinu«, nastavio je Pompej,
»očekujem da će to biti izgubljeno vrijeme
za grad. Vidjeli ste kakav utjecaj ima
Svetonije na Bibila. Čitav je Senat
godinama slušao njegovo blejanje protiv
tebe. Oni će zajednički odgađati ili ometati
sve što predložiš tako da se ništa ne bude
moglo učiniti. To ne će biti dobro za Rim.«
Julije pogleda čovjeka, sjetivši se kako su se
prvi put sreli upravo u toj dvorani. Pompej
je bio nenadmašan taktičar na bojištu i u
Senatu, ali sada se skupa s Krasom
suočavao s gubitkom moći i poštovanja što
su ih uživali. To je bio pravi razlog toga
privatnog sastanka, a ne briga da se što bolje
115
iskoristi Julijeva konzularna godina.
Nagodba je jamačno bila moguća, ako bi
našao uvjete koji će svu trojicu zadovoljiti.
»Već sam o tome razmišljao«, rekao je
Julije.
Svetonije je jahao natrag prema
konjušnicama krčme blizu gradskih vrata
gdje je uzeo sobu za dan izbora. Njegov je
otac jedva s njim progovorio i samo je
kimnuo kad mu je Svetonije izrazio žaljenje
zbog poraza. Senator Prando je brzo i šutke
pojeo obrok prije nego što će poći gore u
sobu, ostavljajući sina da utapa vlastito
izjalovljenje nada u jeftinu vinu.
Otvorila su se vrata krčme i Svetonije
podignu pogled, nadajući se da će ugledati
Bibila koji dolazi da mu se pridruži. Njegov
se prijatelj bez sumnje vratio u svoju palaču
u središtu grada i sad ga nije bilo briga ni za
što na svijetu dok su ga masirali njegovi
privlačni robovi. Svetonije još nije bio
počeo uzimati u obzir što sve povlači za
sobom izbor Bibila za konzula. Najprije je
u panici pomislio kako će zbog imuniteta
njegova položaja izgubiti vlast nad tim
čovjekom, ali to je istog časa odbacio. Imao
imunitet ili ne, Bibilu će utjerivati strah u
kosti mogućnost da njegove navike postanu
općenito poznate u gradu. Možda bi moglo
biti i korisno imati debelog prijatelja na čelu
Senata. To nije bilo ono što je planirao, ali
moglo bi biti zanimljivo imati konzula koji
će ga slijepo slušati.
Došljak je bio stranac i Svetonije ga je
zanemario nakon prvog pogleda. Bio je
previše pijan da bi se trgnuo kad se čovjek
nakašljao i počeo govoriti.
»Gospodine, momak u konjušnici kaže da
nešto nije u redu s tvojim konjem. On misli
da mu se zabio trn u kopito.«
»Dat ću da ga bičuju bude li tako«, odsjekao
je Svetonije i naglo ustao. Jedva je
primjećivao čvrst stisak na ramenu koji je
njime upravljao kad su iz krčme izišli u
tamu.
116
Noćni je zrak donekle odagnao vinsku
maglu iz njegovih misli, i on se istrgnuo iz
ruke koja ga je obgrlila kad su ušli u niske
konjušnice. Ondje su bili neki ljudi, previše
njih da bi se brinuli o konjima. Cerili su mu
se dok je hladna panika obuzimala njegovu
uzavrelu krv.
»Što želite? Tko ste vi?« proderao se
Svetonije.
Vođa razbojnika istupio je iz sjene i
Svetonije je uzmaknuo pred izrazom na
licu toga čovjeka.
»Ovo je samo moj posao, ja odradim ono za
što sam plaćen, kad mogu«, rekao je
zakoračivši prema mladom Rimljaninu.
Svetonija su čvrsto držali za obje mišice kad
se počeo otimati, a jedna ruka mu je
začepila usta.
Vođa je prijeteći stisnuo šake.
»Ugasite svjetiljke, momci. Za ovo mi ne
treba svjetla«, rekao je i u iznenadnoj tami
začulo se potmulo bubnjanje teških
udaraca.
Julije požali što se prethodne noći nije
naspavao. Pritiskivao ga je umor, ali sada,
više nego ikada, morao je biti oštrouman u
pregovorima s ta dva čovjeka.
»Vas dvojica skupa i dalje raspolažete s
dovoljno potpore u Senatu da možete
provesti sve što želite.«
»Osim ako ne bude konzulova veta«,
smjesta odgovori Pompej.
Julije slegnu ramenima. »Nemojte se na to
obzirati. Ja ću se pobrinuti za Bibila kad
dođe vrijeme.«
Pompej trepnu prema njemu a Julije
nastavi.
»Bez te smetnje, dovoljna je vaša stranka u
Senatu. Pitanje je samo što vam ja moram
dati da bih osigurao vašu potporu.«
»Ja ne mislim…« poče Kras ukočeno, ali
Pompej podiže ruke.
»Pusti ga da govori, Krase. Nas dvojica smo
o tome dovoljno raspravljali ne našavši
rješenja. Želim čuti što je njemu na pameti.«
Julije se osmjehnu zbog njihove pohlepe.
»Kras želi trgovinu. Mogli bismo mu
zajamčiti apsolutan monopol u svim
rimskim zemljama. Dozvolu na dvije
godine, recimo. Imao bi u šaci svaku
kovanicu u našim posjedima, i čvrsto
vjerujem da će se ukupno bogatstvo
povećati pod njegovom čvrstom rukom.
Koliko ja poznajem Krasa, rimska će
riznica nabreknuti za manje od godinu
dana.«
Kras se nasmiješio toj laski, ali nije se
moglo reći da je naročito ganut. Julije se
nadao da će starac pasti u iskušenje kad mu
se ponudi samo dozvola, ali nagodba je
morala svakoga zadovoljiti ili bi pala na
prvom ispitu.
»Ali možda to nije dovoljno?« reče Julije,
promatrajući ih pozorno.
Pompejeve su oči zasjale od zanimanja a
Kras se duboko zamislio. Čudesno ga je
opajala ideja o posvemašnjem nadzoru nad
trgovinom i znao je bolje nego Julije što bi
mogao postići s tim ovlaštenjem. Jednim
udarcem njegovi bi konkurenti pali na
prosjački štap, a njihove bi kuće i robovi
otišli na dražbu. Za kratko vrijeme mogao
bi utrostručiti zemljišne posjede i
raspolagati najvećom trgovačkom flotom
na svijetu. Mogao bi zanemarivati gubitke
u olujama i slati svoje brodove u daleke
zemlje, u Egipat i Indiju, čak do bezimenih
mjesta. Ništa se od toga nije pokazalo na
njegovu licu. Kras se pomno namrštio da
pokaže tomu mladiću kako ga još mora
nagovarati, dok mu se duh naslađivao
mišlju na flotu koju će okupiti.
»A što ti tražiš za sebe, Julije?« reče Pompej
s nestrpljenjem.
»Želim šest mjeseci u Senatu, da radim s
vama uz uzajamnu potporu. Obećanja koja
sam dao rimskom narodu nisu bila
117
isprazna. Želim provesti nove zakone i
uredbe. Neke će promjene uznemiriti
tradicionalnije članove Senata i moram
imati vaše glasove da nadjačam njihove
primjedbe. Narod me je izabrao, nemojmo
dopustiti da nas spriječi Bibil ili čopor
krezubih staraca.«
»Ne vidim koja je moja korist u ovakvoj
nagodbi«, napomenu Pompej.
Julije podiže obrve. »Osim dobrobiti Rima,
naravno.« Nasmiješio se da ublaži žalac kad
se Pompej zacrvenio, znajući da bi sve
mogao izgubiti s jednim pogrješnim
korakom.
»Tvoje su želje prilično jednostavne,
prijatelju moj«, nastavio je Julije. »Ti hoćeš
položaj diktatora, iako bi se možda opirao
tom imenu. Kras i ja poduprijet ćemo svaki
prijedlog koji podneseš u Senatu. Među
nama rečeno, mogli bismo imati cijeli Senat
pod nogama.«
»To nije sitnica«, reče Pompej mirno.
Julijev je prijedlog potpuno potkopao
njegovu nakanu da ima dvojicu konzula
koji će jedan drugoga sprječavati, ali
Pompej nije imao snage da to spomene.
Julije kimnu. »Ne bih to ponudio kad bih
mislio da si manji čovjek, Pompeju.
Razmimoilazili smo se u prošlosti, ali
nikada nisam posumnjao u tvoju ljubav
prema ovom gradu, a tko te bolje poznaje
od mene? Skupa smo uništili Katona, sjećaš
se? Pod tobom Rim ne će patiti.«
Laska je možda bila malko očita, iako je
Julije na svoje iznenađenje zaključio da on
barem djelomice u nju vjeruje. Pompej je
vojskovođa i branit će interese Rima,
odlučno i snažno, iako ih nikada ne će
proširiti.
»Ja ti ne vjerujem, Cezare«, reče Pompej
bez uvijanja. »Sva ta obećanja mogu se
svesti ni na što ako ne budemo čvrsto
povezani.« Zastao je i malko se nakašljao.
»Trebam tvoj zalog dobre volje, dokaz tvoje
potpore koji je nešto više nego zrak.«
»Reci mi što želiš«, reče Julije i slegnu
ramenima.
»Koliko je stara tvoja kći?« upita Pompej.
Lice mu je bilo smrtno ozbiljno i Julije je
smjesta razumio što hoće reći.
»Deset godina«, odgovorio je. »Premlada za
tebe, Pompeju.«
»Ne će uvijek biti premlada. Veži se svojom
krvlju uza me i prihvatit ću tvoja obećanja.
Moja je žena u grobu više od tri godine, a
čovjek nije stvoren da bude sam. Kad joj
bude četrnaest, pošalji mi je i ja ću se njome
oženiti.«
Julije protrlja oči. Toliko je mnogo ovisilo o
sklapanju ugovora s dvojicom starih
vukova. Kad bi njegova kći bila jedan od
njegovih vojnika, znao je da bi je žrtvovao
ne razmišljajući ni trenutka u igri s takvim
ulozima.
»Šesnaest. Bit će ti mladenka sa šesnaest
godina«, reče naposljetku.
Pompeju zasjaše oči i on kimnu, pružajući
ruku. Julije je osjetio hladnoću kad ju je
stisnuo. Dobio je obojicu, bude li mogao
složiti završne dijelove, ali problem Krasa
još mu je pomućivao misli. U tihoj Kuriji
Julije je mogao čuti Pompejeve vojnike
kako stižu na Forum, i jeka njihovih koraka
dala mu je odgovor.
»I jednu legiju, Krase«, rekao je Julije
razmislivši na brzinu. »Novi orao na
Marsovoj poljani, ponosno poboden u tvoje
ime. Ljudi koje ću pola godine vježbati i s
njima pomiješati najbolje svoje časnike.
Novačit ćemo ih po svoj zemlji, desetke
tisuća priprostih ljudi koji nikada nisu imali
prilike boriti se za Rim. Oni će postati tvoji,
Krase, a mogu ti reći iz iskustva da nema
veće privrženosti ili radosti nego što je
formiranje legije. Ja ću ih ustrojiti, ali ti ćeš
nositi generalsku perjanicu.«
118
Kras oštro pogleda obojicu razmatrajući
ponudu. Žudio je neprestano za
zapovjedništvom, naročito poslije
katastrofe sa Spartakom, ali ga je sputavala
sumnja da ne bi mogao tako lagano
zapovijedati kao Pompej i Cezar. Dok je
slušao Julija činilo mu se da je to ipak
moguće, ali je ipak pokušao govoriti da
objasni svoju dvojbu.
Julije mu položi ruku na podlakticu.
»Ja sam doveo ljude iz Afrike i Grčke i od
njih napravio vojnike, Krase. Više ću učiniti
s ljudima rimske krvi. Katilina je vidio
slabost koju moramo ukloniti ako Rim želi
napredovati s tvojom trgovinom, zar ne?
Prije svega ostaloga, grad treba dobre ljude
na zidinama.«
Kras porumenje. »Možda ja… nisam čovjek
koji bi ih vodio, Cezare«, reče kroz stisnute
zube.
Julije je mogao zamisliti koliko ga je stajalo
da to prizna pred Pompejem, ali je odrješito
odgovorio: »Nisam ni ja to bio dok mi nisu
Marije i Renije, da, i Pompej, pokazali kako
se to radi, primjerom i vježbom. Nitko ne
uskoči kao zreo čovjek u tu ulogu, Krase. Ja
ću biti s tobom na prvim koracima, a
Pompej će uvijek biti tu. On zna da je Rimu
potrebna još jedna legija za zaštitu.
Sumnjam da bi htio išta manje u gradu koji
ga sluša.«
Obojica su pogledala Pompeja i on je
smjesta odgovorio.
»Što god budeš trebao, Krase. Istina je to što
kaže.« Prije nego što su mu mogli ičim
uzvratiti osim smiješkom, Pompej je
nastavio. »Lijepu sliku stvaraš za nas
dvojicu, Julije. Kras sa svojom trgovinom,
ja sa svojom mladenkom i gradom koji
volim. Ali nisi nam rekao cijenu svoje
velikodušnosti. Reci je sada.«
Kras upade. »Prihvatit ću ove uvjete, uz dva
dodatka. Dozvolu na pet godina, a ne na
dvije, i da moj najstariji sin Publije bude
uzet u Desetu kao časnik, tribun. Ja sam
star čovjek, Julije. Moj će sin voditi tu legiju
poslije mene.«
»Na to mogu pristati«, reče Julije.
Pompej nestrpljivo pročisti grlo. »Ali što ti
želiš, Cezare«
Julije opet protrlja oči. Nije uzimao u obzir
vezanje svoje obitelji s Pompejevom lozom,
ali njegova bi se kći jednim potezom
podignula do najvišeg društvenog položaja
u Rimu. Bila je to poštena trgovina. I
Pompej i Kras bili su predugo u politici da
bi odbili takvu nagodbu, a ono što im je on
ponudio bilo je beskrajno bolje nego
bijedan gubitak moći i utjecaja, makar i
djelomice. Juliju je bila poznata ovisnost o
zapovijedanju. Nije bilo većeg zadovoljstva
od upravljanja. Kad ih je pogledao, njegove
su oči bile svijetle i oštre.
»Kad prođe mojih šest mjeseci u gradu i kad
se zakoni koje želim upišu u zakonike, onda
sve postaje jednostavno. Želim povesti svoje
dvije legije u nove zemlje. Opunomoćit ću
Pompeja i hoću da obojica potpišete
naredbe koje mi daju potpunu slobodu
novačenja vojnika, sklapanja ugovorâ i
donošenja zakonâ u ime Rima. Izvješća ću
slati samo ako budem držao da je to
prikladno. Nikomu ne ću odgovarati osim
samu sebi.«
»Hoće li to biti zakonito?« upita Kras.
Pompej kimnu. »Budem li imao konzulovo
opunomoćenje, bit će. Bilo je takvih
slučajeva.« Pompej se namršteno zamisli.
»Kamo ćeš povesti te legije?« upita.
Julije se nasmiješi, ponesen vlastitim
oduševljenjem. Koliko se prepirao s
prijateljima oko odredišta! Ali na kraju je
ostao samo jedan izbor. Aleksandar je bio
pošao na istok i ta je staza dobro utrta. On
će krenuti na zapad.
»Želim divlju zemlju, gospodo«, rekao je.
»Želim Galiju.«
Pod punom bojnom opremom Julije je
oštro koračao kroz noć, uputivši se prema
119
Bibilovoj kući. Pompej i Kras su vjerovali
da poznaje neki način kako će ušutkati
kolegu konzula, ali istina je bila da nije
imao jasnu ideju što učiniti da spriječi Bibila
i Svetonija koji bi mogli izvrgnuti ruglu
njegove planove.
Julije je stiskao šake dok je koračao.
Odrekao se kćeri i predao vrijeme i novac i
vlast u ruke Pompeja i Krasa. Zauzvrat će
imati veću slobodu nego što ju je imao
ijedan vojskovođa u povijesti Rima.
Scipion Afrički nije imao raspon ovlaštenja
kakav će Julije imati u Galiji. Čak je i Marije
odgovarao Senatu. Julije je znao da ne će
dopustiti da mu sve to ispadne iz ruku zbog
jednog čovjeka, bez obzira na ono što mora
učiniti.
Gomila se pred njim razmicala dok je oštro
stupao. Prestajali su govoriti ljudi koji bi ga
prepoznali. Izraz na licu novoga konzula
otklanjao je svaki pokušaj pozdravljanja ili
čestitanja, i mnogi su se pitali kakve su
vijesti mogle tako naljutiti čovjeka na sam
dan njegova izbora.
Julije ih je ostavljao iza sebe da mrmljaju
dok se približavao velikoj kapiji i stupovima
Bibilova doma. Njegova je odluka
očvrsnula kad je podignuo šaku da lupne po
hrastovim vratima. Nitko mu ne će
zanijekati taj posljednji korak.
Na njegov poziv odazvao se mladi rob s
teško naličenim licem što mu je davalo
lascivan izgled čak i kad je prepoznao
posjetitelja i razrogačio oči od iznenađenja.
«Ja sam rimski konzul. Je li ti poznat
zakon?«
Rob kimnu sav užasnut.
»Onda ne zatvaraj vrata preda mnom. Ako
dodirneš moj rukav bit ćeš mrtav. Došao
sam posjetiti tvoga gospodara. Uvedi me
unutra.«
»Konzule…«
Dječak je pokušao kleknuti i Julije se
izderao na njega.
»Smjesta!«
Naličenog dječaka nije trebalo više poticati.
Okrenuo se i gotovo pobjegao od Julija,
ostavivši vrata širom otvorena prema ulici.
Julije je išao za njim, prolazeći kroz
prostorije gdje su ga gledale skupine slične
djece koja bi se ukipila dok je išao dalje.
Jedno ili dvoje njih kriknulo je od
zaprepaštenja i Julije se u njih zagledao.
Zar nije bilo odraslih u toj kući? Njihova
odjeća više ga je podsjećala na Servilijine
kurve nego…
Gotovo je izgubio mladog roba iza ugla kad
mu je sijevnula misao. Tada je pohitao i rob
je povećao brzinu kroz predsoblja i hodnike
dok nisu skupa upali u veliku osvijetljenu
prostoriju.
»Gospodaru!« zavapio je dječak. »Konzul
Cezar je ovdje!«
Julije je zastao, lagano zadihan od srdžbe
koja je kolala njegovim žilama. Bibil je bio
u prostoriji i Svetonije je stajao nagnut nad
njim, šapćući mu nešto na uho. Lijepi su
robovi stajali uz rubove, a dva su se naga
dječaka protezala na podu. Julije je vidio da
im lica gore od vina i da su im oči starije
nego put. Stresao se kad se licem okrenuo
prema Svetoniju.
»Iziđi«, rekao je.
Svetonije se bio polagano pridignuo kao u
transu nakon Julijeva ulaska. Lice mu je
bilo podbuhlo i ovješeno, a zgrušana krv
začepila mu je nosnice. Izraz mu je bio
ružan od zlobe dok se borio sa sukobljenim
osjećajima. Konzul se ne smije dotaknuti,
konzul se ne smije zaustaviti. Ni položaj u
Senatu ne bi spasio Svetonija nakon takva
prijestupa.
Julije nehajno spusti ruku na mač. Znao je
da će Bibil biti slabiji bez svoga prijatelja.
Julije je to znao i kad nije imao batine koju
će zariti u utrobu toga debelog čovjeka.
Sada ju je našao.
120
Dok je Svetonije gledao u Bibila tražeći
potporu, nije našao ništa drugo osim užasa
na konzulovu mesnatom licu. Svetonije je
čuo kako Julije korača mramornim podom
i dalje je odgađao odlazak, čekajući riječ
koja će mu dopustiti da ostane.
Bibil je gledao kao dijete u zmiju kad se
Julije približio Svetoniju i nagnuo se prema
njemu. Svetonije je ustuknuo korak natrag.
»Iziđi«, ponovio je Julije mirno i Svetonije
je pobjegao.
Kad se Julije okrenu prema Bibilu, konzul
je progovorio zamuckujući.
»Ovo je moj d-dom…« pokušao je reći.
Julije je zaurlao na njega i snaga zvuka
nagnala je Bibila da se natraške svali na
počivaljku.
»Smeće jedno! Usuđuješ se sa mnom
govoriti dok ta djeca sjede kraj tvojih nogu!
Da te sada ubijem, to bi bio blagoslov za
Rim. Ne, još bolje, trebao bih ti odsjeći
posljednju stvar koja te čini muškarcem.
Učinit ću to, sada.«
Julije isuka mač i pođe prema počivaljci, a
Bibil vrisnu i rukama stisnu tkaninu na sebi
pokušavajući uzmaknuti. Ronio je gorke
suze dok je Julije držao blistavu oštricu
blizu njegovih prepona.
Bibil se smrznuo. »Molim te«, zacvilio je.
Julije je micao oštricom gurajući je sve
dublje među nabore tkanine. Bibil se
odupro o naslon počivaljke ali dalje se nije
mogao povući.
»Molim te, što god hoćeš…« Počeo se gušiti
u navali jecaja koji su suzama dodavali
sjajnu sluz dok mu je lice jedva zadržavalo
ljudski izraz.
Julije je znao da su Suđenice sve položile u
njegove ruke. Najhladniji njegov dio uživao
je u otkriću takve Bibilove slabosti.
Nekoliko probranih prijetnja i taj čovjek ne
će više pomoliti lice u Senatu. Dok još nije
počeo govoriti, jedno se dijete pomaknulo i
Julije ga je pogledao. Dječak nije gledao u
Julija, nego u svoga gospodara, istežući vrat
da bolje vidi. Primijetio je mržnju koja je
užasno izgledala na tako mladu licu.
Dječakova su se rebra jasno mogla vidjeti i
vrat mu je nosio ljubičaste masnice. Julije
shvati da je njegova kći iste dobi. Okrenuo
se gnjevno prema Bibilu.
»Prodaj svoje robove. Prodaj ih gdje ih
nitko ne će mučiti, i pošalji mi adrese da ih
mogu pojedinačno provjeriti. Živjet ćeš
sam, ako ti uopće dopustim da živiš.«
Bibil je kimnuo, dok mu je podvoljak
podrhtavao. »Da, da, hoću… nemoj me
uškopiti.« Iz njega je opet provalila struja
bijednih zvukova, i Julije ga je dvaput
udario po licu. Glava mu se trznula natrag
i tanak mlaz krvi počeo mu je teći preko
usana dok je vidljivo drhtao.
»Ako te vidim u Senatu, ne će te zaštititi
imunitet, kunem ti se svim bogovima.
Pobrinut ću se da te odvedu na neko mirno
mjesto gdje će te danima žeći i lomiti. Molit
ćeš ih da te skončaju.«
»Ali ja sam konzul!« protisnu Bibil.
Julije se nagnu i pritisnu ga vrškom mača
prisiljavajući ga da počne dahtati.
»Samo po imenu. Ne želim imati takva
čovjeka u Senatu. Nikada dok sam živ.
Isteklo je tvoje vrijeme u onoj kući.«
»Može li me sada mučiti?« upita odjednom
rob dječak.
Julije ga pogleda i vidje da je ustao, pa
odmahnu glavom.
»Onda mi daj nož. Ja ću ga uškopiti«, reče
dječak.
Julije mu pogleda u oči i vidje u njima samo
odlučnost.
»Izgubit ćeš život ako to učiniš«, reče Julije
blago.
Dječak slegnu ramenima. »Isplati se«, reče
on. »Daj mi nož i to ću učiniti.«
121
Bibil otvori usta a Julije opako zamahnu
mačem.
»Ti šuti. Ovdje ljudi vode razgovor. Ti u
njemu ne sudjeluješ.« Okrenuo se prema
malom robu i vidio da stoji uspravnije
nakon tih riječi.
»Ne ću te zaustaviti, momče, ako tako želiš,
ali meni je korisniji živ nego mrtav. Barem
zasada.« Truplo bi značilo nove izbore i
novog protivnika koji možda ne bi imao
Bibilovih slabosti. Ipak Julije nije rekao
dječaku da se udalji.
»Ti hoćeš da ostane živ?« upitao je dječak.
Julije ga je dugo gledao prije nego što će
kimnuti.
»U redu«, nastavio je dječak. »Ali ja bih
želio otići odavde večeras.«
»Mogu ti naći smještaj, momče. Zahvalan
sam ti.«
»Ne samo ja. Svi mi. Ne želimo više ovdje
provoditi noći.«
Julije ga pogleda s iznenađenjem. »Svi vi?«
»Svi mi«, reče rob uzvraćajući pogled bez
ikakva kolebanja. Julije je prvi skrenuo
očima u stranu.
»Dobro, dječače. Skupi ih kraj izlaznih
vrata. Ostavite me načas nasamo s Bibilom
i ja ću doći za vama.«
»Hvala, gospodine«, reče dječak. Za
nekoliko trenutaka sva su djeca s njim
nestala iz sobe, i jedino se čuo zvuk
Bibilova mučna disanja.
»Kako si o-otkrio?« prošapta Bibil.
»Dok ih nisam vidio, nisam znao da si
takav. A da ih i nisam vidio, na tebi se čitala
krivnja.« Julije zaurla: »Upamti, doznat ću
budeš li doveo novu djecu u svoju kuću.
Ako čujem da je ijedno dijete prošlo kroz
tvoja vrata, znat ću što to znači i ne ću te
štedjeti. Jesi li razumio? Senat je sada moj.
Potpuno.«
Pri posljednjim riječima Julije trznu mačem
i Bibil vrisnu, pomokrivši se od užasa.
Jaučući hvatao se za sve veću mrlju
mokraće obojene krvlju. Julije zadjenu mač
i pođe prema izlazu gdje se okupilo više od
trideset robova.
Svaki je bjegunac držao smotak odjeće pod
rukom. Oči su im bile krupne i pune straha
na svjetlu svijeća, a tišina je bila gotovo
21. POGLAVLJE
Ljeto je došlo i prošlo sa svojim dugim
danima punim posla, ali zima je još bila
daleko kad je Julije uzjahao konja kraj
Kvirinalskih vrata, spreman da se pridruži
legijama na Marsovoj poljani. Pogledao je
oko sebe dok je hvatao uzdu, pokušavajući
urezati u pamćenje tu posljednju sliku grada.
Tko zna koliko će se dugo morati zadržati u
dalekoj Galiji? Rijetki trgovci i putnici koji su
bili u malenom rimskom taboru u krajnjem
podnožju Alpa govorili su da je to surovo
mjesto, hladnije od svih krajeva koje su
upoznali. Julije je iskoristio zajmove da kupi
krzna i namirnice za deset tisuća vojnika.
Znao je da će se na kraju svoditi računi, ali
nije dopustio da mu misao na dug pokvari
posljednje trenutke u njegovu gradu.
Kvirinalska su se vrata otvorila i Julije je
mogao kroz njih vidjeti Marsovu poljanu s
vojnicima koji su ga strpljivo čekali u sjajnim
četvorinama. Julije je sumnjao da igdje
postoji legija kakva je Deseta, a Brut se teško
mučio da od unovačenih ljudi stvori nešto
više. Nijednomu nije bio odobren dopust
gotovo godinu dana i dobro su iskoristili to
vrijeme. Juliju se svidjelo ime koje je Brut za
njih izabrao. Treća galska legija otvrdnut će
u zemlji po kojoj je dobila ime.
Brut i Oktavijan uzjahaše pokraj njega, dok
je Domicije posljednji put provjeravao
sedleni kolan. Julije se u sebi nasmiješio
gledajući njihove srebrene oklope. Sva tri su
čovjeka stekla pravo da ih nose, ali pružali su
neuobičajen prizor na ulicama blizu gradskih
vrata i već je ondje bila skupina derana koji
su došli da ih pokazuju prstom i u njih bulje.
122
bolna kad su se svi okrenuli da ga
pogledaju.
»U redu. Noćas ćete ostati u mojoj kući«,
rekao je Julije. »Naći ću vam obitelji koje su
izgubile dijete i koje će vas zavoljeti.« Sreća
na njihovim licima posramila ga je više od
svakoga prijekora. Nije bio došao u tu kuću
po njih.
I mogli su to činiti. Svaki dio njihove opreme
blistao je poput laka iznad birane odjeće i
Julije je osjećao srhe uzbuđenja što s tim
ljudima jaše za Rim.
Da je Salomin pošao s njima, bilo bi
savršeno, pomisli Julije. Kad nije mogao
nagovoriti sitnoga borca da pođe s njima na
put u Galiju, bilo je to još jedno od tisuću
žaljenja zbog kojih se grizao u sebi. Salomin
je dugo govorio o rimskoj časti a Julije je
slušao. To je bilo sve što mu je mogao
ponuditi nakon Pompejeva sramotnog
postupka prema njemu, ali nije navaljivao
nakon prvog odbijanja.
Mjeseci u Senatu nadmašili su Julijeve nade,
i trijumvirat se držao bolje nego što je imao
pravo očekivati. Kras je počeo dominirati u
trgovini i njegova je velika flota već
nadmašivala sve što je ikada Kartaga izvela
na more. Njegovoj legiji sastavljenoj od
žutokljunaca dali su već nekakav oblik
najbolji časnici iz Desete, a Pompej će
nastaviti taj rad kad oni odu. Tri su čovjeka
izgradila međusobno poštovanje s puno
zavisti tijekom mjeseci zajedništva, i Julije
nije požalio zbog nagodbe koju je s njima
uglavio.
Poslije izborne noći Bibil nije viđen u Senatu
ni na jednom sastanku. Gradom su se širile
glasine o dugotrajnoj bolesti, ali Julije je
šutio o onome što se dogodilo. Održao je
obećanje zadano djeci, poslavši ih da odrastu
na sjeveru u obiteljima koje su ih zavoljele.
Njegov osobni sram što je iskoristio njihovu
nesreću potaknuo ga je da ih otkupi, iako su
zbog toga patila njegova novčana sredstva
povrh svega drugoga. Ali taj mu je
jednostavni čin pružio više zadovoljstva nego
gotovo išta drugo tijekom mjeseci konzulata.
»Brute!« zazvao je neki glas narušivši
trenutak.
Julije okrenu konja na mjestu, a Brut se
glasno nasmijao videći kako se Aleksandrija
probija kroz gomilu prema vratima. Kad je
došla do njega, propela se na prste da dobije
poljubac, ali Brut se prignuo i podignuo je u
sedlo. Julije je pogledao u stranu da ih ne
gleda. Teško mu je bilo ne pomisliti na
Serviliju videći koliko su oni sretni što su
zajedno.
Kad se Aleksandrija opet spustila na tlo,
Julije je primijetio da nosi platneni smotak.
Uzvio je obrve kad ga je pružila njemu,
pocrvenjevši od neugodnosti što je bio
svjedokom njihova zagrljaja. Julije uze
smotak i polagano ga razmota, začudivši se
kad je ugledao kacigu izrađenu s
izvanrednom vještinom. Bila je od uglačana
željeza i sjajila se od ulja, ali najčudnija je
stvar bila puno lice oblikovano tako da sliči
na njega.
Julije s poštovanjem podiže kacigu iznad
glave i zatim je spusti, pritiskujući pomično
lice dok nije škljocnulo. Pristajalo mu je kao
druga koža. Oči su bile dovoljno velike da
lako vidi na sve strane, a po ponašanju svojih
drugova znao je da kaciga ostavlja dojam
kakav je Aleksandrija željela.
»Ima hladan izraz«, promrmlja Oktavijan
zureći u njega.
Brut kimnu i Aleksandrija se uhvati rukom
za Julijevo sedlo da s njim govori nasamo.
»Mislila sam da će ti bolje štititi glavu nego
kaciga koju obično nosiš. Na vrhu ima utor
za perjanicu, ako je hoćeš. Ništa slično ne
postoji u Rimu.«
Julije je pogleda kroz željeznu masku,
požalivši u jednom bolnom trenutku što ta
djevojka ne pripada njemu nego njegovu
prijatelju.
123
»Savršena je«, rekao je. »Hvala ti.« Prignuo
se i zagrlio je, osjetivši jak miris kojim se
služila. Tada ga je obuzeo poriv i skinuo je
kacigu kad se ona odmaknula, dok mu se lice
zarumenjelo od nečega što nije bilo samo
dnevna vrućina. Legija će malo dulje
pričekati, uostalom. Možda još ima vremena
posjetiti Serviliju prije odlaska.
»Aleksandrija, moram te zamoliti da nas
ispričaš«, reče Julije. »Gospodo? Imam još
nešto obaviti u gradu prije nego što se
pridružimo vojnicima.«
Domicije se vinu u sedlo umjesto odgovora
a druga se dvojica pripremiše krenuti.
Aleksandrija posla poljubac Brutu dok je
Julije zabadao pete u konjske slabine te su
sva četvorica otkasala cestom, dok se gomila
sklanjala ispred njih.
Kad su se približili Servilijinoj kući, Brut je
izgubio dio žara koji mu je udijelila
Aleksandrija. U najmanju ruku, on je bio
odahnuo kad je završila veza između Julija i
njegove majke. Ali sada, videći gorljiv izraz
na prijateljevu licu, zastenjao je u sebi.
Morao je znati da se Julije ne će tako lako
predati.
»Jesi li siguran?« upitao ga je Brut dok su
sjahivali pred vratima i predavali konje u
ruke njezinih robova.
»Jesam«, odgovori Julije i oštro zakorači
unutra.
Kao konzul, mogao je ići kamo god je htio u
gradu, ali sva četvorica su bila poznata u toj
kući na razne načine, pa su se Oktavijan i
Domicije zaustavili u pokrajnjim sobama da
se sa svoje strane pozdrave s miljenicama
kad im se pružila prigoda. Brut se svalio na
dugačku počivaljku i udobno namjestio.
Jedini on nikada nije posjetio tu kuću ni zbog
čega drugoga nego da posjeti majku. Bilo je
nečega neodređeno rodoskvrna u toj pomisli
i on se nije osvrtao na interes njezinih
djevojaka. U svakom slučaju, tu je
Aleksandrija, rekao je sam sebi krjeposno.
Julije je žurno prošao kroz hodnike do
Servilijinih odaja. Što će joj reći? Mjesecima
nisu govorili, ali postojala je čarolija odlaska,
kad nema straha od posljedica što bi im
moglo pomoći da nađu barem neku vrstu
prijateljstva.
Osokolio se kad ju je ugledao. Nosila je
tamnomodar plašt koji joj je ostavljao gola
ramena i on se nasmiješio kad je vidio svoj
crni biser optočen zlatom na blagoj izbočini
njezinih grudi. Aleksandrija zaslužuje svoj
ugled, pomislio je.
»Ja odlazim, Servilija«, rekao je prilazeći k
njoj. »U Galiju. Na gradskim vratima sam
pomislio na tebe.«
Učinilo mu se da vidi kako smiješak dodiruje
njezina usta kad je stigao do nje i to ga je
ohrabrilo. Nikada nije izgledala tako lijepo
kao tada, i znao je da mu ne će biti teško
sjetiti se njezina lica na dugim marševima
koji ga čekaju. Uhvatio ju je za ruke i stisnuo
ih, gledajući je u oči.
»Zašto i ti ne pođeš?« rekao je. »Mogao bih
uključiti u povorku najbolju kočiju u Rimu.
Na jugu Galije postoji rimsko naselje, i
mogla bi biti sa mnom.«
»Da ne bi morao tražiti kurve, Julije?« reče
ona tiho. »Jesi li zabrinut što ćeš činiti bez
žene tako daleko od zavičaja?«
On je zinuo od čuđenja, videći hladnu
oporost koja ga je gotovo uplašila svojom
žestinom.
»Ja te ne razumijem«, rekao je.
Istrgnula je ruke i on se zaljuljao. Bio je
dovoljno blizu da omiriše njezin parfem i to
ga je izluđivalo. Nije mu dopušteno da je
dotakne nakon što je svaki njezin dijelak bio
njegov. Osjetio je kako u njemu narasta
gnjev.
»Ti si okrutna, Servilija«, promrsio je, a ona
mu se nasmijala.
»Znaš li ti koliko sam napuštenih ljubavnika
vidjela kako viču u ovoj kući? Čak i konzulâ,
Julije? Ili misliš da su oni previše moćni za
124
takvu predstavu? Što god si htio od mene,
toga ovdje nema. Jesi li razumio?«
Negdje iza nje Julije je čuo muški glas.
Ukočio se.
»Kras? Je li on ovdje?«
Servilija zakorači naprijed i položi ruku na
njegove prsi. Zubi su joj zasjali kad je
progovorila a iz glasa joj je nestala sva
nježnost koju je volio.
»Tebe se ne tiče s kim se ja viđam, Julije.«
Julije je gubio strpljenje stišćući šake od
nemoćna bijesa. Pomislio je od muke da joj
strgne biser s vrata, a ona se tada odmaknula
kao da je to osjetila.
»Sad ćeš biti njegova kurva? Barem ti je bliži
po godinama«, rekao je Julije.
Snažno ga je pljusnula, a on joj je istodobno
uzvratio udarac zakrenuvši glavu tako da su
se zvukovi gotovo spojili.
Servilija zagreba drugom rukom po
njegovim očima, ostavivši tragove noktiju na
obrazima, a Julije zareža na nju i prijeđe u
napad. Bio je slijep od bijesa kad je ona
napokon uzmaknula pred njim, ali tada ga ja
napustio gnjev da bi ostao prazan i zadihan,
s gorčinom na licu. Kap krvi pala mu je s
brade gdje ga je ogrebla. Pogledom je slijedio
tu kap.
»To si dakle ti, Julije«, rekla je stojeći
ukočeno pred njim.
Vidio je kako njezina usta već počinju oticati
i tada ga je preplavio stid.
Ona se nacerila. »Pitam se što će moj sin reći
kad ga opet vidiš.« Oči su joj sjale od zlobe i
Julije je potresao glavom.
»Bio bih ti dao sve, Servilija. Sve što bi
poželjela«, rekao je nježno. Ona je tada otišla
od njega, ostavivši ga sama.
Brut je stajao kad se Julije vratio kroz
pokrajnje sobe u kući. Oktavijan i Domicije
bili su s njim i Julije je po njihovim izrazima
znao da su čuli. Brut je bio blijed, u očima
nije imao života, i Julije je nehotice osjetio
trnce straha kad je pogledao prijatelja.
»Jesi li je udario, Julije?« upita Brut.
Julije dodirnu okrvavljen obraz. »Ne ću se
pred vama opravdavati, čak ni pred tobom«,
odgovori on, krenuvši da prođe mimo njih
trojice.
Brut spusti ruku na pozlaćeni držak koji je
osvojio, a Domicije i Oktavijan dodirnuše
svoje drške, zakoračivši da stanu između
njega i Julija.
»Nemoj«, uzviknu Domicije. »Odstupi za
jedan korak.«
Brut otrgnu pogled s Julija i prebaci ga na
čovjeka koji se s njim suočio s takvom
prijetnjom.
»Zar doista misliš da bi me mogao
zaustaviti?« reče on.
Domicije mu uzvrati oštar pogled. »Ako
budem morao. Zar misliš da će se išta
promijeniti ako trgneš mač? Ono što se
događa među njima ne tiče se nimalo više
tebe nego mene. Pusti to na miru.«
Brut odmaknu ruku s mača. Zaustio je da
nešto kaže a onda je prošao mimo njih i
izišao do konja te skočio u sedlo i podbo
životinju da potrči kasom prema vratima.
Domicije rukom obrisa znoj s čela. Pogleda
prema Oktavijanu i vidje mu na licu
zabrinutost što se našao između sila kojima
se nije mogao oduprijeti.
»Smirit će se on, Oktavijane, možeš s tim
računati.«
»To će se iznojiti iz njega na maršu«, reče
Julije gledajući za prijateljem. Nadao se da je
to istina. Opet dodirnu obraz i trznu se.
»Ovo nije najbolji znak«, promrmlja za sebe.
»Idemo, gospodo. Dovoljno sam se nagledao
ovoga grada da mi dugo potraje njegova slika
u pamćenju. Čim prekoračimo crtu na
gradskim vratima, oslobodit ćemo se svega
toga.«
125
»Nadam se«, odgovori Domicije, ali Julije ga
nije čuo.
Kad su dokasali do Kvirinalskih vrata, Brut
se nalazio pod njihovim svodom u hladu.
Julije vidje da su mu oči zakrvavljene rupe u
pogubnom izrazu lica i on zaustavi konja
kraj njega.
»Pogriješio sam što sam se vratio da je
posjetim, Brute«, reče Julije promatrajući ga
pozorno. Volio je svoga prijatelja više nego
ikoga na svijetu, ali da se njegova ruka
pomaknula prema dršku mača, Julije je bio
spreman podbosti konja ravno na njega da
suzbije napad. Svaki mu je nožni mišić bio
napet kad je Brut podignuo pogled.
»Legije su spremne za marš. Vrijeme je«,
rekao je Brut. Oči su mu bile hladne i Julije
polagano odahnu dok su mu riječi zamirale
u grlu.
»Onda nas povedi«, rekao je blago.
Brut je kimnuo. Bez riječi je projahao kroz
vrata na Marsovu poljanu, ne okrećući se.
Julije je petama pritisnuo konja da ga slijedi.
»Konzule!« začuo se uzvik iz gomile.
Julije glasno zastenja. Zar tomu nema kraja?
Hladovina je bila tako blizu, mameći ga.
Mrgodno je pogledao skupinu ljudi koji su
pritrčali konjima. Vođa im je bio lihvar
Herminije, i čim ga je Julije prepoznao,
čeznutljivo je pogledao prema vratima.
»Gospodine, drago mi je što sam te uhvatio.
Sigurno nisi namjeravao napustiti grad a da
ne platiš dugove?« reče Herminije zasopljen
od napora.
»Priđi ovamo«, reče Julije dajući čovjeku
znak. Poveo je korakom konja kroz
hladovinu vrata i zatim na Marsovu poljanu,
a Herminije je pošao s njim ne
razumijevajući što se zbiva.
Julije pogleda čovjeka odozgor.
»Vidiš li onu crtu što su je vrata izdubila u
kamenu?« upita ga.
Herminije bezizražajno kimnu i Julije se
nasmiješi.
»Dobro. Onda ti mogu reći da sam i
posljednji bakrenjak koji sam mogao
uzajmiti ili isprositi potrošio da opremim
svoje ljude za Galiju. Same namirnice i
volovi i magarci što ih nose stoje malo
bogatstvo. Sol, koža, željezni kalupi, zlato za
podmićivanje, konji, koplja, sedla, šatori,
oruđe — popis je beskrajan.«
»Gospodine? Hoćeš li kazati…« zausti
Herminije počinjući razumijevati.
»Kažem ti da su u času kad sam prekoračio
onu crtu svi moji dugovi ostali iza mene. Ali
126
moja riječ vrijedi, Herminije. Platit ću kad se
vratim, na moju čast. Ali danas ne ćeš ni
novčića dobiti od mene.«
»Veselit ću se tvojem povratku, konzule.«
»Naravno, Herminije«, odgovori Julije
nagnuvši glavu u ironičan pozdrav.
Kad je lihvar otišao, Julije je posljednji put
pogledao natrag kroz vrata. Problemi grada
nisu ga se više ticali, barem za neko vrijeme.
»Sada«, rekao je okrećući se prema Domiciju
i Oktavijanu, »idemo na sjever.«
 DRUGI DIO
Galija
22. POGLAVLJE
Pa zašto onda ostaješ s njim?« upita Kabera.
Ratnik u srebrenom oklopu pokraj njega
jedva je pokazivao ikakve sličnosti s
nekadašnjim mladićem i malo bi se drugih u
taboru usudilo postaviti Brutu takvo pitanje.
Promatrali su kako se Julije penje uz
hrastove stube do strijelaca na zidu navrh
utvrde koju su podignuli. Brut je bio
predaleko da bi razabrao pojedinosti, iako je
mogao vidjeti kako sunce odsijeva s Julijeva
prsnog oklopa. Naposljetku je Brut odvratio
oči i oštro pogledao Kaberu kao da se
odjednom sjetio njegove nazočnosti.
»Pogledaj ga«, uzvratio je. »Prije manje od
dvije godine napustio je ni s čim Španjolsku,
a sada je konzul s neograničenim ovlastima
Senata. Tko me je drugi mogao dovesti
ovamo da zapovijedam svojom vlastitom
legijom? Koga bih drugoga po tvojem
mišljenju trebao slijediti?«
Glas mu je bio ogorčen i Kabera je strahovao
za dva čovjeka koja je poznavao kao dječake.
Čuo je pojedinosti o Julijevu rastanku sa
Servilijom, iako njezin sin nikada nije o tome
govorio. Želio je upitati Bruta, barem da
procijeni štetu koja je zbog toga nastala.
»On ti je najstariji prijatelj«, reče Kabera, a
Brut kao da se uzvrpoljio na te riječi.
»A ja sam njegov mač. Kad hladno
pogledam što je postigao, zavrti mi se u glavi,
Kabera. Jesu li ludi oni u Rimu kad ne vide
njegovo častohleplje? Julije mi je kazao
kakvu je nagodbu s njima uglavio, i još ne
mogu u to povjerovati. Misli li Pompej da je
bolje prošao, pitam se. Čovjek možda ima
pod sobom grad, ali u njemu prebiva kao
stanar koji čeka vlasnika da se vrati doma.
Narod to zna. Vidio si gomile koje su došle
na Marsovu poljanu da vide kako odlazimo.
127
Pompej mora biti budala ako misli da će se
Julije zadovoljiti i s čim manjim od krune.«
Tada je zamuknuo, gledajući po navici
naokolo da vidi može li ga tko čuti. Naslonili
su se na utvrdu koja se mjesecima gradila.
Dvadeset milja zida i zemlje, i nigdje manja
visina od tri čovjeka. Utvrda se dizala iznad
rijeke Rhone i dominirala njezinim tokom
oko sjeverne granice rimske provincije. Bila
je to čvrsta brana poput Alpa na istoku.
Dovoljno je kamenja i željeza bilo
nagomilano na zidu da se potopi svaka
vojska koja bi pokušala prijeći rijeku. Legije
su bile samopouzdane dok su održavale
stražu, iako nijedan čovjek ondje nije
vjerovao da bi Julije bio zadovoljan
obranom, naročito otkad je donio onaj
dokument.
Pokazao ga je pretoru malene rimske
provincije koja se pripila uz podnožje Alpa, i
čovjek je problijedio kad ga je pročitao,
dodirujući s poštovanjem pečat Senata.
Nikada nije vidio tako neodređeno sročeno
naređenje i mogao je samo pognuti glavu
dok je razmatrao dublji smisao. Pompej i
Kras nisu se poigravali riječima oko
pojedinosti, doista. Brut je znao da je Julije
diktirao Adànu pismo i zatim ga poslao
njima da ga potvrde i dadu na glasovanje u
Senatu. Bilo je kratko i zaokruženo unutar
Julijevih ovlaštenja u Galiji, i svaki njegov
legionar je to znao.
Kabera je protrljao mlohave mišiće na
obrazu i Brut ga je sažalno pogledao. Nakon
Domicijeva izlječenja starac je osjećao
slabost od koje mu se lice objesilo na jednu
stranu i pola njegova tijela bilo je gotovo
nekorisno. Nikada više ne će nategnuti luk, a
na maršu preko Alpa nosili su ga vojnici
Desete na nosiljci. Nijednom se nije požalio.
Brut pomisli kako ga na životu drži samo
njegova znatiželja. Jednostavno ne želi
umrijeti dok ima što vidjeti, a Galija mu je
bila divljija i neobičnija negoli ijedna druga
zemlja.
»Osjećaš li bolove?« upita Brut.
Kabera slegnu ramenima koliko je mogao i
spusti ruku s lica. Jedna mu je vjeđa pala kad
je uzvratio pogled, i povremeno bi dodirnuo
lijevi kut usta da obriše pljuvačku prije nego
što bi mogla pasti. Ta je kretnja postala
dijelom njegova života.
»Nikad mi nije bilo bolje, voljeni rimski
generale kojega sam poznavao kao malog
šmrkavca. Nikad bolje, iako bih volio vidjeti
okolicu s vrha pa bi mi možda trebao netko
da me gore uznese. Obuzela me je slabost a
uspon zahtijeva par jakih nogu.«
Brut ustade. »I ja sam se spremao poći, sada
kad se Helvećani okupljaju na suprotnoj
obali. Kad čuju da im Julije ne će dopustiti
prolaz kroz našu malu provinciju, mogao bi
nastati zanimljiv prizor. Idemo, starče. O
bozi, pa ti nemaš nikakve težine!«
Kabera je pristao da se nađe na Brutovim
leđima i generalove su jake ruke čvrsto
stezale njegove noge dok se on držao desnom
rukom. Druga je ruka nemoćno visjela.
»Moraš uzeti u obzir kvalitetu tereta, Brute,
a ne težinu«, rekao je, i premda je njegova
bolest pomutila te riječi, Brut je razumio i
nasmiješio se.
Julije je stajao na vrhu bedema gledajući
preko brzih voda Rhone koja se mjestimice
pjenila od snage proljetnih bujica. Na drugoj
strani široke rijeke vidik je bio ispunjen
ljudima: muškarci, žene i djeca. Neki su
sjedili i ljuljali noge u vodi kao da ne
razmišljaju ni o čemu ozbiljno nego se
prepuštaju poslijepodnevnoj dokolici. Djeca
i odrasli nosili su jednostavnu odjeću,
opasani pojasom ili uzicom. Među njima je
vidio žute i crvene kose, kao i običnije smeđe.
Tjerali su sa sobom volove i magarce koji su
nosili velike količine hrane i potrepština za
128
toliku vojsku u pokretu. Julije je razumio
njihove teškoće, pamteći probleme koje je
imao kad je trebalo prehraniti legije pod
njegovim zapovjedništvom. Kraj toliko
gladnih usta, oni se jednostavno nisu mogli
dugo zadržati na jednom mjestu, i morali su
otimati sve živo krajevima kuda su prolazili,
zatirući stoku za čitave generacije. Helvećani
su za sobom ostavljali siromaštvo.
Njihovi su se vojnici isticali, noseći
svojevrsne oklope od tamne kože. Gibali su
se u mnoštvu, vičući na one koji bi se previše
približili rijeci. Julije je promatrao kako
jedan od njih izvlači mač i služi se plosnatom
stranom da načini prostor za čamac koji su
donosili. Bio je to kaotičan prizor i Julije je
mogao čuti kako se neki napjev razliježe
hladnim zrakom, dok su svirači bili negdje u
gomili, skriveni od pogleda.
Helvećani su spustili čamac uz ritam napjeva
i držali ga mirno u pličini dok su veslači
zauzimali mjesta. Usprkos tomu što su bila
po trojica sa svake strane, Julije je vidio da će
se morati teško boriti protiv struje koja je
prijetila da ih odnese nizvodno. Bila je
smiješna ideja da će potom uslijediti provala,
i nije bilo nikakve napetosti među
Rimljanima koji su ih promatrali.
Čak i gruba procjena njihova broja u
centurijama bila je nemoguća. Juliju je
rečeno da su Helvećani spalili zemlju iza
sebe da bi sišli na jug, i on nije u to
posumnjao. Ako ih ništa ne zaustavi, njihov
put prolazi točno kroz usku rimsku
provinciju u podnožju Alpa.
»Nikada nisam vidio takvu seobu«, reče
Julije gotovo za se.
Rimski časnik kraj njega pogledao ga je dok
je to govorio. On je pozdravio legije koje je
Julije doveo sa sobom, posebno veterane
Desete. Nekim ljudima u isturenom
trgovačkom uporištu bilo je krivo što se s
Julijevim dolaskom promijenila vlast, ali
drugima je ta novost bila poput iznenadna
dotoka energije u njihov drevni grad. Kad su
se razgovarali između sebe, u njihovim se
odnosima osjećala suspregnuta radost i novo
samopouzdanje. Ne će više morati podnositi
prijezir galskih trgovaca i pritom znati da ih
oni podnose ali nipošto ne prihvaćaju. Rim
je jedva vodio računa o tom uporištu sa samo
jednom legijom, i da nije bilo trgovine vinom
provincija je mogla biti potpuno
zanemarena. Oni koji su još sanjali o
napredovanju i karijeri dočekali su Cezara
raširenih ruku, a nitko više od njihova
zapovjednika Marka Antonija.
Kad mu je Cezar predao naređenja Senata,
general nije mogao odoljeti smiješku koji se
razlio njegovim licem.
»Onda ćemo barem vidjeti akciju«, rekao je
Juliju. »Napisao sam toliko pisama i
počinjao sam već gubiti nadu.«
Julije je bio pripreman na obeshrabrenost,
čak i na prijetnju neposluha. Došao je u
rimski grad s licem poput munje da nametne
svoju volju, ali na takav odgovor napetost je
iščeznula i on se glasno nasmijao iskrenom
zadovoljstvu Marka Antonija. Odmjerili su
jedan drugoga i obojica su našla nešto što im
se svidjelo. Julije je očarano slušao
generalovo kratko izvješće o provinciji i
tegobnu primirju s mjesnim plemenima.
Marko Antonije nije prikrivao nijedan
problem s kojim se suočavaju, ali govorio je
s dubokim uvidom u stanje stvari i Julije ga
je smjesta uključio među svoje savjetnike.
Ako su drugi bili kivni zbog nagla uspona
novog čovjeka, to nisu pokazivali. Marko
Antonije je bio u provinciji već četiri godine
i podrobno je oslikao mrežu saveza i zavada
u pravoj močvari trgovine i nevoljama
djelotvorne uprave.
»Nije to toliko seoba koliko osvajački pohod,
gospodine«, rekao je Marko Antonije.
»Svako manje pleme izgubit će svoje žene,
svoje žito, sve.« Osjećao je strahopoštovanje
prema čovjeku kojega je poslao Rim, ali bilo
mu je rečeno da slobodno govori i on je
129
uživao u novom položaju što mu ga je
udijelio među vlastitim ljudima.
»Onda se ne mogu suzbiti?« upitao je Julije
promatrajući lelujavo mnoštvo na drugoj
obali.
Marko Antonije pogleda dolje s bedema
legije koje su bile raspoređene u punom
bojnom poretku. Prošli su ga ugodni srsi pri
pomisli na snagu koja leži u onim
četvorinama. Julije je doveo deset tisuća
ljudi, i još su tri legije pozvane iz sjeverne
Italije. To je više nego išta drugo pokazivalo
nova Julijeva ovlaštenja kad je trebao samo
poslati jahače da im odnesu prijepise
njegovih naređenja da bi se vratili u
usiljenom maršu preko Alpa s petnaest tisuća
vojnika.
»Ako ih suzbijemo, poumirat će od gladi ove
zime, gospodine. Moji su izviđači javili da je
spaljeno četiristo sela, sa svim ozimim
usjevima. Znaju da se ne mogu vratiti i zbog
toga će se boriti najžešće što mogu.«
Brut stiže na zaravan iza njih, spuštajući
Kaberu na zemlju da se može zdravom
rukom uhvatiti za drvenu ogradu i
promatrati što se zbiva. Brut je pozdravio
kad se približio Juliju, svjesniji nego obično
prividne discipline pred pridošlicom. Nije se
moglo baš reći da mu se Marko Antonije
sviđa. Nešto u njegovu ponašanju što se
naizgled potpuno slagalo s Julijevim
ciljevima i nakanama loše je odjeknulo u
Brutu, iako ništa nije rekao da to ne bi morao
pred sobom protumačiti kao zavist. Oćutio je
zapravo tračak upravo tog osjećaja kad je
vidio da se njih dvojica razgovaraju kao stari
prijatelji promatrajući vojsku Helvećana na
drugoj obali. Brut se namrštio kad je Marko
Antonije rekao nešto duhovito o golemu
mnoštvu pa se činilo da se on i Julije natječu
u izvanjskom pokazivanju smišljene
nehajnosti.
Nije pomagalo ni to što je Marko Antonije
bio krupan, srdačan čovjek, od one vrste ljudi
koji su zabavljali Julija u rijetkim prigodama
kad bi se na njih namjerio. Brut je znao da
Julije nije ni u čemu više uživao negoli u
grohotnu smijehu i hrabrosti ljudi kakav je
bio njegov ujak Marije, a činilo se da Marko
Antonije odgovara njegovu tipu kao da ga je
osobno poznavao. Bio je za glavu viši od
Julija i nos mu je jasno pokazivao svijetu da
u njemu teče stara rimska krv. Nos je
dominirao njegovim licem pod mrkim
čelom, te ako se nije smijao, u miru je
prirodno izgledao strogo i dostojanstveno.
Na najmanji poticaj spomenuo bi svoje
obiteljsko stablo, i reklo bi se da je vjerovao
u svoju plemenitu krv jednostavno zbog
brojnih predaka koje je mogao nabrojiti po
imenu.
Sula bi bez sumnje volio toga čovjeka,
pomisli Brut s ljutnjom. Marko Antonije
imao je na umu mnoštvo stvari koje bi se
mogle ostvariti sada kad je došao Julije, ali
na neki način ništa od toga nije uspijevao
izvesti na svoju ruku. Brut se pitao je li
plemeniti Rimljanin svjestan što bi Julije
postigao da je bio na njegovu mjestu, makar
s jednom legijom.
Okanivši se tih misli, Brut se i sam nagnuo
preko ograde i gledao kako se čamac
približava rimskoj obali i veslači iskaču u
plitku vodu da ga izvuku iz rijeke. Unatoč
brojnosti Brut nije mislio da će oni pokušati
probiti rimsku crtu obrane.
»Moraju vidjeti da im možemo potopiti svaki
čamac kopljima i kamenjem prije nego što se
uspiju iskrcati. Napad bi bio samoubojstvo«,
reče Julije.
»A ako dolaze miroljubivo?« upita Marko
Antonije, ne skidajući očiju s njihovih
glasnika koji su stajali dolje malo podalje od
veslača.
Julije slegnu ramenima. »Onda ću morati
nad njima proširiti rimsku vlast. Bilo ovako
ili onako, dobit ću svoje uporište u ovoj
zemlji.«
Brut i Kabera okrenuše se da pogledaju
čovjeka kojega poznaju i vidješe divlje
130
zadovoljstvo na njegovu licu dok je uspravno
stajao na bedemu čekajući da čuje vijesti o
Helvećanima.
Vidjeli su sličan izraz kad se Marko Antonije
prvi put obratio generalskom vijeću prije
nekoliko mjeseci.
»Drago mi je što ste ovdje, gospodo«, rekao
je tada Marko Antonije. »Pojavila se
prijetnja da budemo pregaženi.«
Julije je želio osvojiti divlju zemlju, pomisli
Brut za sebe. Helvećani su tek jedno pleme u
tom kraju, a da se i ne govori o čitavoj zemlji
koju Julije u svojim snovima kani pripojiti
Rimu. Ipak nije mogao više ni zamisliti
tmurna španjolska raspoloženja u čovjeku
koji je s njima stajao na bedemu. Svi su to
moglo osjetiti i Kabera je sklopio oči dok su
mu slutnje i nehotice tumarale krivudavim
stazama budućnosti.
Starac je zadrijemao i bio bi se srušio da ga
Brut nije prihvatio. Nitko se drugi nije
pomaknuo dok su glasnici govorili i Julije se
okrenuo prema tumaču da čuje riječi na
iskvarenu latinskom. Držeći se jahačima
izvan pogleda, osmjehnuo se u sebi i zatim
se suočio s njima, držeći se objema rukama
za široku ogradu.
»Ne«, viknuo je dolje. »Ne ćete proći.«
Julije zatim pogleda Marka Antonija.
»Ako krenu na zapad da zaobiđu Rhonu
prije nego što udare na jug, koja im plemena
stoje na putu?«
»Heduanci su ravno zapadno od nas, tako da
bi oni najviše trpjeli, iako Ambari i
Alobrozi…« poče Marko Antonije.
»Koji su od njih najbogatiji?« prekide ga
Julije.
Marko Antonije je oklijevao. »Heduanci su
na glasu da imaju golema stada stoke,
dok…«
»Pošalji najbrže jahače da mi dovedu njihova
izaslanika uz zajamčenu sigurnost«, reče
Julije gledajući opet preko ograde. Dolje su
opet bili u čamcu da bi preplovili na drugu
obalu, a bilo je dovoljno blizu da je mogao
vidjeti gnjev na licima veslača.
Dvije noći poslije toga mala je utvrda bila
tiha, iako je Julije mogao čuti bat koraka dok
su se smjenjivale straže na zidovima. Nove
su vojarne sagrađene za vojnike koje je
doveo iz Rima, ali tri legije iz Arimina još su
spavale pod šatorima u utvrđenim taborima.
Julije nije za njih kanio graditi ništa trajnije.
Nadao se da to ne će biti potrebno.
Nestrpljivo je čekao da se njegove riječi
prenesu poglavici Heduanaca preko tumača
kojega je nabavio Marko Antonije. Čovjek je
putovao mnogo dulje nego što je Julije mislio
da je opravdano, ali odlučio je ne reći im da
Adàn govori njihov jezik nego je radije čuvao
tu korisnu tajnu. Španjolski se pisar zapanjio
kad su Gali progovorili prve riječi. Njegov je
narod govorio varijantom istog jezika, što
mu je bilo dovoljno da razumije njihove
razgovore. Julije se pitao jesu li bili isti narod
u dalekoj prošlosti, neko nomadsko pleme iz
dalekih zemalja koje se naselilo u Galiji i
Španjolskoj dok je Rim još bio maleno selo
među brežuljcima.
Adàn je poslije toga bio na svakom sastanku,
maskirajući svoje slušanje marljivim
prepisivanjem Julijevih bilježaka i pisama.
Kad su ostajali nasamo, Julije bi ga potanje
ispitivao i njegovo je pamćenje obično bilo
besprijekorno.
Julije je pogledao marljivog Španjolca dok je
mladi tumač s beskrajno mnogo pojedinosti
ponavljao opasnost od Helvećana. Vođa
Heduanaca bio je tipičan pripadnik svoje
rase, tamnokos čovjek s crnim očima i tvrdim
koštunjavim licem koje je djelomice
pokrivala brada što se sjala od ulja. Heduanci
su tvrdili da nemaju kralja, nego im je
Morben bio vrhovni sudac, po izboru, a ne
po rođenju.
Julije je lupkao prstima kad mu je Morben
odgovorio a tumač zastao da razmisli o
prijevodu.
131
»Heduanci žele prihvatiti tvoju pomoć u
odbacivanju Helvećana s njihovih granica«,
rekao je naposljetku tumač.
Julije se tako grubo nasmijao da je Morben
poskočio.
»Žele prihvatiti?« rekao je šaljivo. »Reci mu
da ću spasiti njegov narod od propasti ako
plate u žitu i mesu. Moji se ljudi moraju
prehraniti. Za trideset tisuća ljudi treba
zaklati više od dvjesta grla goveda svaki dan,
najmanje toliko. Prihvatit ću protuvrijednost
u divljači ili ovcama, isto tako mogu mi
platiti žitom, kruhom, uljem, ribom i
začinima. Bez namirnica ne ću ni prstom
maknuti.«
Tada su započeli ozbiljni pregovori koje je na
svakom stupnju produžavalo sporo
prevođenje. Julije je jako poželio izbaciti
tumača i umjesto njega imati oštroumnog
Adàna, ali strpljivo je sve podnosio dok su se
otezali sati i narančasti se mjesec dignuo
iznad planina iza njih. Činilo se da Morben
gubi strpljenje, i kad su svi čekali da tumač
upotpuni još jednu klimavu rečenicu, Gal je
rukom presjekao zrak i progovorio jasnim
latinskim jezikom s rimskim naglaskom.
»Dosta mi je ove budale. Dobro te
razumijem i bez njega.«
Julije je prasnuo u smijeh nakon tog otkrića.
»On ubija moj jezik, to znam. Tko te je
naučio riječi Rima?«
Morben slegnu ramenima. »Marko Antonije
poslao je svoje ljude svim plemenima čim je
došao. Većina je njih bila ubijena ili vraćena,
ali ja sam svoga zadržao. Ovaj bijednik učio
je od istog čovjeka, iako loše. Nema uho za
jezike, ali on je bio sve što sam mogao
ponuditi.«
Poslije toga pregovori su brže tekli i Julija su
zabavljali Galovi pokušaji da prikrije koliko
zna. Pitao se je li Morben pogodio Adànovu
ulogu na sastanku. Vjerojatno je naslutio.
Vođa Heduanaca bio je vrlo inteligentan i
Julije je mogao na kraju osjetiti kako ga je taj
čovjek točno procijenio.
Kad je sve završilo, Julije je ustao da potapše
Morbena po ramenu. Osjetio je mišiće ispod
vunene tkanine. Čovjek je bio više
vojskovođa nego sudac, barem koliko je
Julije razumio njegovu ulogu. Otpratio je
Morbena do konja i vratio se na mjesto gdje
ga je Adàn čekao.
»Onda?« reče Julije. »Jesam li propustio išta
korisno prije nego što je Morben izgubio
strpljenje?«
Adàn se nasmiješio njegovu zabavnom
prizvuku. »Morben je pitao tumača imaš li
snage odbiti Helvećane i tumač je rekao da
misli kako je to veoma vjerojatno. To je sve
što nisi čuo. Nemaju izbora ako ne žele
vidjeti kako Helvećani proždiru njihova
stada.«
»Savršeno. Pretvaram se od stranog
zavojevača koji je jednako opasan kao
Helvećani u Rimljanina koji odgovara na
poziv da priskoči u pomoć plemenu pod
opsadom. Unesi to u izvješća koja šaljemo
gradu. Želim da moj narod dobro misli o
onome što ovdje radimo.«
»Je li to važno?« upita Adàn.
Julije glasno otpuhnu. »Ti pojma nemaš
koliko je to važno. Građani ne žele znati
kako se osvajaju zemlje. Njima je draže
zamišljati kako se tuđinske vojske predaju
našoj moralnoj nadmoći nego našoj snazi.
Ovdje moram pažljivo postupati, čak i s
ovlaštenjima Senata. Ako se u Rimu
promijeni vlast, još me mogu opozvati, a
uvijek će se naći neprijatelja koji će uživati
videći me osramoćena. Pošalji izvješća s
dovoljno novca da se pročitaju u svakoj ulici
i na Forumu. Neka pučani znaju kako
napredujemo u njihovo ime.«
Julije je zastao i njegovo se dobro
raspoloženje počelo gubiti kad je pomislio na
probleme s kojima se suočio.
132
»Sada nam ostaje samo da porazimo najveću
vojsku što sam je ikada vidio i to će doista
biti dobra vijest da se pošalje u Rim«, rekao
je. »Pozovi Bruta, Marka Antonija,
Oktavijana, Domicija, cijelo moje vijeće. I
Renija, njegov je savjet uvijek dobar. Reci
Brutu da razašalje izviđače. Želim znati gdje
su Helvećani i kako se organizirani. Brzo,
mladiću. Moramo planirati bitku i želim da
krenemo u zoru.«
23. POGLAVLJE
Julije je ležao na trbuhu i promatrao kako
Helvećani putuju preko ravnice. Dok se još
usredotočivao, jednim je svojim dijelom
zapažao je bujno zelenilo zemlje. U
usporedbi s njom rimsko je tlo izgledalo
bijedno. Umjesto poznatih golih planina
prema jugu, gdje su seljaci mukotrpno živjeli,
ovdje je vidio bogate valovite ravnice dobre
zemlje i čeznuo za njom sa svom prvobitnom
gladi čovjeka koji je sam obrađivao svoje
njive. Galija je mogla nahraniti carstvo.
Svjetlost je počinjala slabjeti i on je stisnuo
šake od uzbuđenja kad je začuo cviljenje
rogova što ga je donosio povjetarac. Velika
se povorka zaustavljala da prenoći. Jedan je
izviđač stigao do njega i naglo se zaustavio,
sopćući dok je i sam lijegao.
»Čini se da su tu svi, gospodine. Nisam
mogao vidjeti nikakvu zaštitnicu ili pričuvnu
snagu. Brzo se kreću, ali noćas se moraju
odmoriti, ili će početi ostavljati za sobom
trupla na ravnici.«
»Sad se zaustavljaju«, reče Julije. »Možeš li
vidjeti kako se vojnici slažu u skupine oko
jezgre? Izgleda kao grčka kopljanička
falanga. Pitam se jesu li do toga sami došli ili
su njihovi predci prošli kroz Grčku. Budem
li imao prigodu, upitat ću nekoga od njih.«
Proučavao je ravnicu, razmatrajući svoje
mogućnosti. Iza sebe u šumi imao je trideset
tisuća legionara spremnih sići na Helvećane,
ali nakon usiljena marša od četrdeset milja
ljudi su bili previše iscrpljeni da bi stali na put
plemenu. Julije je osjećao razočaranje što
nije mogao dovesti veći broj balista i
skorpija15 koje su u svakoj legiji
predstavljale važan dio snage. Za njih bi
ravnica bila savršena, ali dok ne probije ceste
kroz tu zemlju, morat će ležati u komadima
na kolima koja je poveo iz Rima.
»Nikada nisam vidio toliko ratnika«, šapnuo
je izviđač u strahu od vojske s kojom su se
suočili. Helvećani su bili predaleko da bi čuli,
ali pod pritiskom pukog opsega seobe Julije
je spustio glas najniže što je mogao da bi
odgovorio.
»Rekao bih da ih ima osamdeset tisuća, ali ne
mogu biti siguran kolika je pratnja«, rekao je.
Bilo ih je previše da bi poslao legije u izravan
napad, čak i da nisu bile iscrpljene od
marširanja.
»Dovedi mi Bruta«, naredio je.
Nakon kratka vremena čuo je kako netko trči
i Brut je već bio kraj njega, pužući po vlažnu
lišću.
Helvetski su ratnici marširali kroz široku
dolinu koja je vodila u zemlju Heduanaca.
Kretali su se oštrim korakom da bi zaobišli
rijeku, i Julija se dojmila njihova upornost i
organizacija kad su počeli oblikovati noćni
logor na ravnici. Da su zašli imalo dublje u
heduansku zemlju, našli bi se u gustoj šumi i
tada bi se izgubila prednost legijâ. To nisu
bile razrijeđene šume kakve je poznavao iz
Rima, nego gusto nisko raslinje koje bi
blokiralo konje i onemogućilo svaku
organiziranu borbu. Tada bi puka brojčana
nadmoć odnijela pobjedu, a Helvećani su
imali more ratnika koji nisu imali kamo nego
ići naprijed.
Pleme je spalilo prvo selo na koje su naišli na
granici prema Heduancima, i izviđači su
javili da nitko nije ostao na životu. Žene i
životinje pripojili su povorci a ostale poklali.
Selo po selo, proći će zemljom kao skakavci
ako ih Julije ne mogne istjerati na ravnicu.
Zahvaljivao je bogovima što nisu nastavili
nepredovanje kroz noć. Nesumnjivo su zbog
133
brojnosti bili previše samopouzdani, iako bi
mu i sa spremnim legijama teško bilo vidjeti
kako napasti toliko mnoštvo i pobijediti.
Julije se obrati Brutu. »Vidiš li onaj brežuljak
prema zapadu?« Upro je prstom prema
zbijenim slojevima zelenila i sivila u nejasnoj
daljini. Brut kimnu. »Ono je snažan položaj.
Povedi Desetu i Treću na vrh brežuljka, da
budu spremne u zoru. Helvećani će vidjeti
prijetnju i ne mogu vas ostaviti ondje da ih
uznemiravate. Uzmi strijelce iz Arimina, ali
drži ih daleko od čelne crte. Strijelci će biti
korisniji na brežuljku nego u ravnici.«
Tmurno se nasmiješio i potapšao Bruta po
ramenu.
»Ova se plemena nikada nisu borila protiv
legija, Brute. Kad ograne sunce, oni će vidjeti
samo malu vojsku od deset tisuća ispred
sebe. Ti ćeš ih poučiti.«
Brut ga pogleda. Sunce je već zalazilo i
njegovo se svjetlo odražavalo u Julijevu
oštrom pogledu.
»Smračit će se prije nego što onamo
stignem«, odgovori Brut. To je bilo najdalje
dokle je mogao posumnjati u zapovijed dok
su svuda oko njih slušali izviđači.
Činilo se da Julije ne opaža njegovo
kolebanje, jer je hitro nastavio: »Moraš
održavati tišinu u pokretu. Kad te vide i
navale, ja ću na njih udariti s leđa. Brzo
pođi.«
Brut je otpuzao natrag da bi se uspravio i
potrčao prema svojim ljudima.
»Na noge, momci«, rekao je došavši do prvih
redova Desete. »Noćas ne ćete mnogo
spavati.«
Dok se približavala zora, Julije je ponovno
promatrao ravnicu. Sunce je izišlo iza njega
i dugo se zadržala siva svjetlost prije nego što
se dignulo iznad planina. Helvećani su počeli
oblikovati povorku i Julije je gledao kako
ratnici dižu na noge ostale staleže. Ljudi s
mačevima i kopljima imali su poseban
položaj, primjećivao je Julije. Nisu nosili
nikakvu opremu, ostajući slobodni da se
mogu boriti i trčati. Julije je iščekivao
trenutak kad će Helvećani vidjeti poredane
legije na brežuljku i činilo mu se da se
vrijeme otegnulo u beskonačnost.
Iza njega je Marko Antonije čekao sa svojom
legijom i tri druge, smrzavajući se s
natmurenim vojnicima bez doručka i vatre
da se ogriju. Teško je bilo povjerovati da bi
to moglo biti dovoljno da se uhvate u koštac
s tolikom golemom vojskom, ali Julije nije
mogao smisliti ništa drugo da bi promijenio
odnos snaga.
Iza njega je dojurio konj u galopu i Julije se
bijesno okrenuo kako bi čovjeku mahnuo da
legne prije nego što ga ugledaju. Čučnuo je i
vidio blijedo izviđačevo lice, a kad je čovjek
skliznuo sa sedla, isprva nije mogao
progovoriti od zasopljenosti.
»Gospodine, neprijateljske su snage na
brežuljku prema zapadu! U velikom broju.«
Julije ponovno pogleda Helvećane pri slabu
svjetlu. Spremali su se raspremiti logor, bez
ikakva znaka panike ili uznemirenosti. Jesu
li primijetili njegove izviđače i pripremili
položaj s boka? Njegovo poštovanje prema
plemenu znatno se povećalo. A gdje je Brut?
Dvije se snage očito nisu srele u mraku, inače
bi se buka borbe čula miljama daleko. Je li se
po noći popeo na pogrješan brežuljak? Julije
glasno opsova, bijesan zbog neuspjeha. Nije
imao načina da stupi u vezu s nestalim
legijama, i nije se usudio napasti dok se one
ne pojave na vidiku.
»Pokazat ću ja njemu«, obeća i zatim se
okrenu prema ljudima kraj sebe.
»Nikakvih rogova ni znakova. Samo se
povucite. Prenesite poruku da se
pregrupiraju u hodu.«
Dok su oni odlazili, Julije je čuo daleku jeku
rogova kad su se helvetske mase počele
micati. Razočaranje je bilo strašno i pomisao
da će se morati s njima sukobiti u gustoj šumi
134
nimalo nije sličila na munjevitu pobjedu
kojoj se nadao.
Brut je čekao da sunce odagna tamne sjene s
brežuljka. Poredao je Desetu ispred svoje
Treće galske, oslanjajući se na njihovo veće
iskustvo da se odupru svemu što Helvećani
mogu na njih poslati. Osim toga, dio njegove
legije potjecao je iz Galije. Julije je rekao da
se legija može ustrojiti za manje od godinu
dana. Zajednički život, rad i borba povezuju
ljude jače nego išta drugo, ali uvijek je
postojala napasna sumnja što bi se moglo
dogoditi ako se tim ljudima naredi da se bore
protiv svojih zemljaka. Ali kad ih je Brut
upitao za Helvećane, samo su slegnuli
ramenima kao da ne vide nikakva
protuslovlja. Nijedan od njih nije bio iz toga
plemena, a oni koji su došli u Rim zbog zlata
nisu pokazivali nikakve posebne privrženosti
onima koje su ostavili. Bili su svojevrsni
plaćenici koji žive samo za plaću i druže se
samo sa sebi sličnima. Brut je znao da će
redovito srebro i hrana biti san nekima od
njih, ali ipak je postavio Desetu da se odupre
prvom jurišu.
Iako je bio neizrecivo umoran nakon
uspona, morao je priznati da Julije ima oko
za dobro zemljište. Brut je jedino žalio što je
morao ostaviti konjaništvo u taboru, ali nije
mogao znati da će uspon biti lagan, uz samo
nekoliko uganuća i jedan prijelom ruke pri
padu u mraku. Tri su čovjeka izgubila
mačeve i sad su nosili bodeže, ali popeli su se
na vrh brežuljka prije zore i prevalili dugačku
padinu ne izgubivši nijednog čovjeka.
Legionar sa slomljenom rukom privezao ju
je trakama uz prsi i rekao da će se boriti
lijevom rukom. S prijezirom je odbio da ga
pošalju natrag i pokazao na Cira u prednjem
redu Desete rekavši da taj krupni čovjek
može umjesto njega hitnuti njegovo koplje.
Kad je zasvjetlucalo sivo svjetlo, Brut je
šaptom poslao zapovijed da se uspostave
formacije što su se pružale preko padina. Čak
su i veterani iz Desete izgledali pomalo
neuredno nakon traženja položaja u mraku,
a njegovoj su legiji bile potrebne palice nižih
časnika da zavedu red. Razvezali su trake na
kopljima dok su bdjeli, i Brut je znao da će s
četiri koplja po čovjeku razbiti svaki
neprijateljski juriš. Helvetski su borci nosili
okrugle štitove, ali teška će ih koplja pribosti
uz tlo, skupa sa štitovima.
Sunce se dizalo iza planina dok su Helvećani
ništa ne sluteći stupali prema njihovu
položaju. Brut je osjećao kako u njemu raste
staro uzbuđenje dok je čekao da njihovi
vojnici ugledaju Desetu i Treću kako ih
odozgor promatraju. Nacerio se iščekujući
prve zrake svjetlosti, a kad su se pojavile,
glasno se nasmijao prizoru. Sunce je po
njima bacalo zrake s vrhunaca. Deset tisuća
kaciga i oklopa pretvorilo se od nejasna sivila
u zlato za nekoliko minuta. Žute perjanice od
konjske strune na centurionima kao da su se
žarile, i helvetska se povorka zanjihala na
ravnici dok su ljudi pokazivali rukama i
vikali upozorenja.
Plemenu se činilo da se legija pojavila
niodakle, ali ipak ih nije napustila hrabrost.
Čim je splasnulo početno zaprepaštenje,
vidjeli su malobrojnu vojsku na padinama i
tada su gotovo kao jedan izazovnim
urlanjem ispunili dolinu.
»Mora ih sigurno biti pola milijuna. Tako mi
Marsa, mora«, šapnuo je Brut.
Vidio je kako borbene falange vrve naprijed
s podignutim kopljima, počinjući sve brže
trčati preko zemljišta između dviju vojska.
Njihovi su prednji redovi nosili široke štitove
da se sruče na neprijatelja, ali te formacije
nisu mogle opstati na neravnu tlu brežuljka.
Trčali su preko pomična šljunka u
vododerinama kao vukovi, i Brut je klimao
glavom čudeći se mnoštvu koje je dolazilo
prema njemu.
»Strijelci — domet!« viknu Brut gledajući
kako četiri strijele lete visoko i pokazuju
krajnji domet hitaca. Imao je samo tri stotine
strijelaca iz Arimina i nije znao koliko su
135
vješti. Paljba na nezaštićene ljude mogla je
biti zatorna, ali sumnjao je da će postići išta
više osim ljutnje kod Helvećana pod
štitovima.
»Pripremite koplja!« riknuo je.
Vojnici Desete uzeli su po četiri koplja
provjeravajući posljednji put njihove oštrice.
Ne će gađati neprijatelja, samo će teško
oružje sa željeznom glavom hitnuti visoko u
zrak tako da će padati gotovo okomito u
trenutku udara. Za to je bila potrebna
vještina, ali to im je bio zanat i bili su doista
uvježbani.
»Domet!« viknu Brut.
Gledao je kako Ciro veže crvenu krpu oko
kraja koplja i s gunđanjem ga šalje da poleti.
Nitko se nije mogao mjeriti s dometom toga
gorostasa, i kad se drhtavo koplje zabilo u
ledinu, Brut je imao obilježenu najdalju
točku, pedeset koraka bliže od strijela koje su
se vidjele niže na kamenitoj padini. Kad
Helvećani jurnu preko daljih linija, trčat će
kroz tuču hitaca. A kad nagrnu mimo Cirova
koplja, četrdeset tisuća kopalja bit će hitnuto
u vremenu kraćem od deset otkucaja srca.
Helvetski su ratnici urlali kad su počeli
toptati uz brežuljak, a jutarnji lahor puhao je
niz padine podižući prašinu u ravnici.
»Strijelci!« uzviknu Brut, i vojnici deset
redova iza njega glatko su potom odapinjali
lukove dok im se nisu ispraznili tobolci. Brut
je promatrao let strijela dok su padale dolje
među vrištave ljude koji su još bili izvan
dometa smrtonosnijih kopalja. Mnoge su se
strijele odbile kad su Helvećani podignuli
štitove i nastavili trčati, ostavivši tek
nekoliko tjelesa iza sebe. Pala je prva krv.
Brut se nadao da je Julije spreman.
Julije je bio u sedlu kad je čuo urlik plemena.
Okrenuo je naglo konja tražeći izviđača koji
mu je donio vijest.
»Gdje je onaj čovjek koji mi je rekao da je
neprijatelj na brežuljku?« viknuo je dok mu
se želudac grčio od gnjeva.
Povik se proslijedio naokolo i začas je došao
kasom čovjek na konju. Bio je vrlo mlad i
obrazi su mu se rumenjeli od jutarnje
hladnoće. Julije ga pogleda s užasnom
sumnjom.
»Izvijestio si me o neprijatelju. Kaži mi što si
vidio«, reče Julije.
Mladi je izviđač nervozno mucao pod
strogim pogledom vojskovođe. »Bile su ih
tisuće na brežuljku, gospodine. U mraku
nisam mogao biti siguran koliko, ali mnogo
ih je bilo, gospodine. Zasjeda.«
Julije na trenutak sklopi oči.
»Uhitite toga čovjeka i zadržite ga da se
kazni. Ono su bile naše legije, glupane
jedan.«
Julije okrenu konja grozničavo razmišljajući.
Otišli su tek nekoliko milja od ravnice.
Možda još nije prekasno. Odveza kacigu s
prednjeg sedlenog obluka i grubo je navuče
preko lica, okrenuvši svoj metalni lik prema
okupljenim ljudima.
»Deseta i Treća galska nemaju potpore.
Krenut ćemo najbrže što možemo da
napadnemo Helvećane. Ravno naprijed,
gospodo. Ravno naprijed, smjesta!«
Brut je čekao, a Helvećani su kuljali mimo
pobodena koplja dok se nije izgubilo iz vida.
Ako prerano izda zapovijed, Treća će iza
njega prekratko dobacivati. Izda li je
prekasno, nastat će strašni gubitci zbog
dopuštena napada kad popuste prednji
redovi.
»Koplja!« viknu Brut najglasnije što je
mogao i baci svoje koplje u zrak.
Deset tisuća ruku trznulo se naprijed i zatim
posegnulo za drugim kopljem kraj nogu.
Prije nego što se prvi val spusti na zemlju,
Brut je znao da će Deseta imati još dva u
zraku. U Trećoj su bili sporiji, ali samo malo,
jer ih je nadahnjivao primjer veterana i
nervozan strah od juriša.
Savršeno je procijenio i razni redovi Desete i
Treće galske izbacili su na neprijatelja koplja
136
poput željezne kiše. Stotine su poginule od
prvoga vala, a preživjeli su mogli vidjeti kako
se zacrnio sljedeći val stižući nad njih,
premda su se međusobno bodrili.
Nije bilo načina da se izbjegne smrt iz zraka.
Koplja su letjela u jatu da bi padala u
skupinama ili pojedinačno. Jednog je
čovjeka mogao pogoditi čitav snop, a mogla
je i cijela jurišna crta ostati čudesno
neozlijeđena te uništiti prvu zapreku. Iako su
se Helvećani zaklanjali ispod štitova, teški
željezni šiljci probijali su drvo i kost da bi se
zaboli u zemlju. Brut je vidio kako se mnogi
borac upinje da oslobodi štit, katkada
prikovan skupa s drugim štitom. Mnogi
probodeni bili su još živi, ali nisu mogli ustati
dok je iz njih liptala krv.
Brut je gledao kako se napad polagano
slamao i stao. Treći je val nanio manje štete
i napadači su se povukli ispred posljednjega,
bježeći pomamno ispred ljudi na brežuljku.
Deseta je počela klicati kad su se Gali
okrenuli, a Brut je pogledao na istok
očekujući Julija. Da je u tom času poslao
legije, mogli bi posijati paniku među
Helvećanima i izazvati posvemašnje rasulo.
Ali od njega nije nije bilo ni traga ni glasa.
Helvećani su se preustrojili na rubu dometa i
ponovno počeli napredovati preko tjelesa
svojih najboljih ratnika.
»Ovi se ljudi nikada nisu borili protiv rimske
legije!« viknu Brut ljudima oko sebe.
Neki su se nasmiješili, ali oči su im bile
prikovane uz nadolazeće horde pod kojima
su pri ponovnom usponu na brežuljak
nestajala tjelesa poginulih suplemenika.
Istrgnuli su nekoliko kopalja iz mrtvaca na
tlu i bacili ih na Desetu, ali su ona podbacila
zbog uzdignuta zemljišta.
»Pripremite mačeve!« naredio je Brut, i po
prvi put dvije legije trgnuše oštrice i dignuše
ih visoko da na njih padne sunce. Brut
pogleda oko sebe i ponosno podiže glavu.
Neka se samo penju, pomislio je.
Kad su se Helvećani zasopili i počeli teško
disati bližeći se rimskim linijama, raspale su
se ustrojene falange. Deseta ih je strpljivo
čekala, i svaki je čovjek stajao među
prijateljima koje godinama poznaje. Nije
bilo straha u rimskim redovima. Tvorili su
savršenu formaciju s trubačima koji su bili
spremni rotirati prednje redove kad bi se
umorili. Nosili su mačeve od tvrdoga željeza,
i Brut je na licima svojih ljudi mogao vidjeti
pouzdano iščekivanje. Neki su legionari čak
domahivali nadolazećim ratnicima, potičući
ih da navale. Kad Helvećani krenu u juriš,
Brut je u duhu vidio legionare kao zid
načinjen od ljudi i štitova, bez pukotina.
Prvi su Helvećani doprli do Desete i bili
posječeni s djelotvornom okrutnosti. Tvrde
rimske oštrice zasijecale su se u njih duž
cijele crte, odrubljujući glave i ruke jednim
jedinim udarcem. Dugačka koplja napadača
nisu mogla probiti rimske štitove i Brut je
likovao nad brojem žrtava.
Stajao je u trećem redu zdesna i očaran
pokoljem podizao glavu da izvidi položaj.
More ljudi stizalo je u pomoć drugovima a
još ih je više vrvjelo oko brežuljka da udare s
boka. Osjetio je kako mu novi znoj izbija
kroz kožu dok je pogledom još jednom
potražio Julija. Pod tim mu je kutom sunce
padalo u oči, ali on je žmirio protiv njegova
žara prema crti drveća na obzoru.
»Dođi, dođi«, rekao je glasno.
Iako će proći neko vrijeme prije nego što
Helvećani mognu opkoliti njegove ljude, ako
stignu na hrbat iza njega, Deseta i Treća ne
će imati mogućnosti uzmaka. Glasno je
zastenjao od nemoći kad je vidio kako je
malen broj Helvećana napustio stražu kraj
žena i djece. Napad s leđa izazvao bi smjesta
paniku među njihovim ratnicima.
Puka brojčana nadmoć jurišnika počinjala je
stvarati pukotine u prednjem redu Desete.
Velites su bili brzi i lagano opremljeni, i
premda su se mogli boriti dva sata bez
137
odmora, Brut je pomislio da pošalje naprijed
teške oklopnike radi lakšeg uzmaka ako bude
morao narediti povlačenje. Ako Julije brzo
ne dođe, Brut je znao da će morati povući
legije na hrbat brežuljka, boreći se na svakom
pedlju puta. A bit će mnogo gore kad
ogoljeni do mačeva krenu nizbrdo s
plemenom iza leđa.
Brut pogleda preko glava svojih ljudi i srce
mu poče lupati od srdžbe. Ako preživi
povlačenje, zakleo se da će mu Julije platiti
zbog uništenja Desete. Poznavao ih je
gotovo sve nakon godina provedenih skupa
u Španjolskoj, i svaku je smrt doživljavao
kao udarac.
Odjedanput, u daljini, ugledao je kako
srebrene linije Julijevih legija izranjaju na
ravnici i uskliknuo od zadovoljstva i
olakšanja. Helvećani u povorci zapuhali su u
rogove radi upozorenja i Brut je vidio kako
njihove pričuvne falange izlaze da se suoče s
novom prijetnjom. Više je rogova zatrubilo
na brežuljku kad se pleme zaustavilo i
pogledalo natrag na ravnicu. Brut je na njih
urlao u nepovezanom likovanju dok su se
počinjali udaljavati od Desete stvarajući
razmak između dviju vojska. Ne će dakle biti
bočnog napada, ako svaki ratnik očajnički
želi zaštititi svoj plijen i obitelj.
»Deseta i Treća!« vikao je neprestano Brut na
desnu i lijevu stranu. Bili su spremni za
njegove zapovijedi i on je podignuo ruku da
njome mahne dolje prema ravnici.
»Zbijena formacija! Strijelci, skupljajte
strijele koje nađete! Naprijed Deseta!
Naprijed Treća!«
Deset tisuća ljudi krenulo je na njegovu riječ
naprijed kao jedan, a Brut je mislio da će mu
prsi puknuti od ponosa.
Helvećani nisu imali konjaništva i Brut je
naredio da extraordinarii razbijaju njihove
crte obrane dok su ih očajnički pokušavali
uspostaviti da bi odbili napad. Dok je Julije
napredovao s Markom Antonijem,
promatrao je kako Oktavijan vodi konjanike
pod kosim kutom prema helvetskim
falangama. U punom galopu svaki je čovjek
posezao dolje da iz dugačke kožne cijevi kraj
noge izvuče vitko koplje izbacujući ga s
razornom točnosti. Helvećani su urlali i
uzmahivali štitovima, ali Oktavijan se nije
htio s njima sraziti dok i posljednje koplje ne
bude izbačeno. Kad je Julije stigao do začelja
njihove povorke, pričuvne su snage bile u
kaosu i nije bilo teško uništiti ih sve
dojednoga.
Na njegovu zapovijed trubači su se oglasili s
naređenjem da se podvostruči brzina i
dvadeset tisuća legionara prešlo je u pseći kas
koji su mogli miljama izdržati, idući ravno
na neprijatelja. Povorka koja je pratila
Helvećane nijemo ih je promatrala dok su
kraj njih promicali bez zaustavljanja. Od nje
nije prijetila nikakva opasnost i Julije je
grozničavo razmišljao kako bi najbolje
iskoristio položaj.
Ratnici koji su napadali brežuljak sada su u
posvemašnjoj panici trčali natrag prema
povorci, i Julije se nasmiješio videći kako
blistave četvorine Desete i Treće dolaze iza
njih, a zbog zbijene formacije izgledali su
kao srebreni tanjuri na jutarnjem suncu.
Brežuljak je bio osut tijelima i Julije je vidio
da su Helvećani obezglavljeni, zaboravivši
svoje falange. Pomislio je zovnuti natrag
konjaništvo da nasrne na povorku, ali u tom
je trenutku Oktavijan dao znak za juriš i
masa konja pretvorila se u golem klin koji je
udario na ratnike u bijegu. Julije je pričekao
dok se extraordinarii nisu zaustavili i počeli
okretati da ponovno jurnu, i tada im je dao
znak da zadrže položaj.
»Spremite koplja!« uzviknuo je Julije.
Podignuo je vlastito koplje u ruci osjetivši
težinu drvenog kopljišta. Već je mogao
vidjeti lica ratnika koji su trčali prema njemu.
Bit će jedva dovoljno vremena za jedan
izbačaj prije nego što se vojske sraze.
»Koplja!« viknuo je izbacivši svoje koplje u
zrak.
138
Redovi oko njega pocrnili su željezom nebo,
i prednje su helvetske linije popadale. Prije
nego što su se mogli oporaviti, prve su legije
dočekale njihov juriš i probile se naprijed.
Centurioni su otraga održavali baražnu
paljbu kako je koja skupina stizala unutar
dometa, i Julije je grmio dok su
nezaustavljivo prodirali u dubinu plemena.
Bilo ih je tako mnogo! Legionari su gazili sve
što im je stalo na put, i napredovanje je bilo
tako brzo da se Julije odjednom zabrinuo
zbog izlaganja opkoljenju. Trubači su se
oglasili s njegovim upozorenjem da se proširi
crta napada, pa su se ariminske legije iza
njega raširile da opkole neprijatelja. S njima
su krenuli s boka extraordinarii, čekajući
znak za juriš.
Mlaz krvi zalio je po ustima Julija dok se
usporavao, i on brzo pljunu, otirući rukom
lice. Naredio je da se izbace druga koplja u
valovima po deset redova odjednom, i ne
videći kamo padaju željezni šiljci. Bila je to
opasna praksa, jer ništa više ne uništava
moral nego oružje koje se prekratko izbaci i
padne na vlastite redove, ali Julije je morao
iskoristiti svaku prednost da bi smanjio
golemu snagu plemena.
Helvećani su se borili s očajničkom
okrutnosti, pokušavajući doprijeti do svoje
glavne povorke koja je sada bila nezaštićena
iza rimskih legija. Ratnici koji nisu bili u
prednjim crtama vrvjeli su kao pčele po
rubovima, protežući se dalje niz ravnicu.
Julije im se suprotstavljao sa sve širom
frontom, dok mu sve četiri legije nisu bile u
jednoj crti, sa samo šest redova po dubini,
metući sve ispred sebe.
Neko vrijeme Julije nije imao gotovo
nikakva pregleda nad bitkom. Borio se kao
pješak s ostalima i poželio stati na neku
uzvisinu da bi upravljao borbom.
Brut je široko razvio Desetu i Treću da
presiječe povlačenje, i obje su legije krčile put
dok se sunce dizalo i pržilo ih. Dječaci su
trčali između redova s mješinama vode za
one koji su popili svoju zalihu i dalje se
borili.
Julije naredi da se naslijepo izbace posljednja
dva koplja što su ih nosili njegovi ljudi. Na
ravnu zemljištu mnoga su vraćena odmah
nakon izbačaja, ali mekane željezne glave
svinule bi se pri padu i slabo su letjele natrag,
s malo snage. Julije vidje čovjeka tek
nekoliko stopa dalje kako diže ruku da odbije
koplje i začu kako mu se lomi ruka. Počeo je
shvaćati da će se Helvećani boriti do
posljednjeg čovjeka pa je pozvao k sebi
najstarije generale iz Arimina.
General Beriko stigao je smiren i svjež, kao
da sudjeluju u nekoj laganoj vojnoj vježbi.
»Generale«, rekao je Julije, »hoću da uzmeš
tisuću ljudi i napadneš povorku iza nas.«
Beriko je stao malo ukočenije na tu
zapovijed. »Gospodine, ne vjerujem da su
nam oni prijetnja. Vidio sam u prolazu samo
žene i djecu.«
Julije kimnu, pitajući se hoće li požaliti ako
takvu pristojnom čovjeku dade da vodi
njegove vojnike.
»To su moje zapovijedi, generale. Međutim,
imaš moje dopuštenje da stvaraš koliku god
hoćeš buku kada kreneš onamo.«
Beriko je na trenutak tupo gledao, zatim su
mu se usne zgrčile kad je razumio.
»Galamit ćemo kao pomahnitali,
gospodine«, rekao je i pozdravio.
Julije ga je gledao kako odlazi i dozva k sebi
glasnika.
»Reci konjanicima da su slobodni napadati
kad vide da je prikladno«, dodao je.
Čim je Beriko stigao do svojih redova, Julije
je vidio kako se miču dok se naređenje
prenosilo niže po zapovjednom lancu. Za
kratko vrijeme dvije su se kohorte odijelile od
glavnine i drugi su popunili njihova mjesta
na crti. Julije ih je čuo kako urliču dok su se
okretali i slobodnim hodom polazili natrag
da napadnu povorku. Beriko je sa sobom
poveo trubače koji su neprekidno dizali
139
uzbunu sve dok više nije bilo nijednoga
čovjeka u ravnici koji nije postao svjestan
njihove prijetnje.
Isprva su se helvetski ratnici borili s
obnovljenom energijom, ali extraordinarii su
pojačali smrtonosne udare s krila a rimska je
disciplina suzbijala sve juriše plemena.
Odjednom su zapali u očaj, videći s užasom
kako se linije legija zasijecaju u nebranjenu
povorku.
Iz daljine se začulo klicanje i Julije istegnu
vrat da vidi što je tomu razlog. Naredio je da
velites opet smijene manipule na čelu i pošao
s njima, sav zasopljen od iscrpljenosti.
Koliko se dugo već bore? Sunce kao da se
zaustavilo iznad njihovih glava.
Klicanje s lijevog krila bivalo je sve jače, ali
premda mu je to budilo nadu, Julije se i sam
sučelio s dvojicom ljudi koji su se služili
štitovima da probiju rimsku bojnu crtu.
Opazio je usta s krugom pjene prije nego što
se nagnuo naprijed i osjetio kako se njegov
mač zabada u meso. Prvi je pao vrišteći i
Marko Antonije mu je presjekao grkljan dok
su gazili preko njega. Drugoga je oborio s
nogu neki legionar i Julije je čuo kako mu
pucaju rebra dok se vojnik svom težinom
odupro koljenom o njegove prsi. Kad je
legionar ustao, Helvećani su bacili oružje uz
silan zveket koji je zaglušio uši i stali,
zadihani i zapanjeni. Julije je s tmurnim
zadovoljstvom naredio prekid borbe i
osvrnuo se na bezbrojna tjelesa što su
pokrivala ravnicu iza njega. Bilo je više mesa
nego trave i samo su dvije rimske kohorte
stupale dalje po okrvavljenu tlu.
Tiha tužaljka začula se iz prateće povorke
kad su vidjeli predaju, i Julije je opet začuo
klicanje, prepoznajući u njemu glasove
Desete i Treće galske legije. Julije uze
brončani rog od najbližeg trubača i puhnu
otegnut znak da zaustavi Berika prije nego
što počne napad. Oni stadoše u savršenoj
formaciji kad je zvuk stigao do njih, i Julije
se nasmiješio. Što god drugo krenulo na njih,
on se ne može požaliti na vrsnoću legija
kojima zapovijeda.
Julije je tada zastao, skinuo kacigu i okrenuo
lice prema povjetarcu. Razaslao je zapovijed
centurionima i nižim časnicima da okupe
ljude u osnovnim postrojbama. To je trebalo
obaviti brzo i katkada surovo, da bi predaja
bila potpuna. Vojna tradicija je nalagala da
se dobit od prodaje zarobljenih
neprijateljskih vojnika dijeli između legija,
što je trebalo spriječiti pokolj zatočenika. Ali
Julije je znao da će u gnjevu bitke mnogi
njegov legionar lako posjeći nenaoružana
neprijatelja, naročito ako ga je taj čovjek
netom ranio. Julije je tjerao trubače da
neprekidno oglašavaju prekid dok njihovi
zvuci nisu svima prodrli u svijest i nekakav
se oblik reda počeo vraćati u ravnicu.
Pokupljena su koplja i mačevi i uklonjeni su
s bojnog polja, pod stražom konjaništva koje
se brzo postrojilo. Helvetski su ratnici morali
kleknuti i ruke su im svezane na leđima.
Nekima su davali vode isti dječaci što su
posluživali legije i Julije je počinjao svrstavati
zarobljenike u redove, krećući se između
svojih ljudi da ga jednostavno vide i
čestitajući gdje je to bilo potrebno.
Legionari su bili veoma ponosni dok su
zbrajali zarobljenike i mrtve. Znali su da su
potukli daleko veću silu, i Juliju je bilo drago
kad je vidio kako jedan od njegovih ljudi
zove dječaka vodonošu da dođe do vezana
ratnika i prinosi brončanu cjevčicu njegovim
usnama.
Dok je Julije prolazio između njih
procjenjujući gubitke, Rimljani su zurili
nadajući se susretu s njegovim pogledom, pa
kad bi im to uspjelo kimali su s poštovanjem
kao djeca.
Brut je dokasao na nađenom konju čiji je
jahač bio među mrtvima.
»Kakva pobjeda, Julije!« kliknuo je skočivši
iz sedla.
140
Vojnici su se oko njega vrpoljili i došaptavali
prepoznavši srebreni oklop, a Julije se
osmjehnuo videći strahopoštovanje na
njihovim licima. Mislio je kako je opasno
nositi srebro za vrijeme bitke, jer je ta kovina
mnogo mekša od dobra željeza, ali Brut ga je
zadržao govoreći kako ljudima podiže moral
činjenica što se bore skupa s najboljim
mačevateljem jednog naraštaja.
Julije se nasmiješio sjetivši se toga.
»Bilo mi je drago kad sam te ugledao na
ravnici. Ne mogu ti kazati koliko«, reče Brut.
Julije ga oštro pogleda, sluteći pitanje.
Smiješak mu je zaigrao oko usana kad je
naredio da se dovede onaj izviđač, i Brut se
začudio videći snuždena Rimljanina s čvrsto
svezanim rukama kao da je zarobljenik.
Mladić je morao marširati s legijama, i palica
nižeg časnika udarila ga je po leđima svaki
put kad je usporio korak. Juliju je bilo drago
što je ostao živ i s pobjedničkim je
likovanjem donio odluku protiv bičevanja
koje je jamačno zasluživao.
»Odvežite ga«, rekao je Julije nižem časniku
koji je to učinio hitrim potezom noža.
Izgledalo je da je izviđač na rubu plača dok
se upinjao da zauzme stav pozora pred
svojim generalom i pobjednikom
mačevateljskog natjecanja u Rimu.
»Ovaj mladi čovjek donio mi je vijest da je
neprijatelj zauzeo brežuljak na koji sam tebi
zapovjedio da se popneš. U mraku mu se od
dviju sjajnih rimskih legija učinilo da je
gomila plemenskih ratnika.«
Brut prasnu u glasan smijeh od ushićenja.
»Nisi se povukao? Julije, to je…« Prestao se
smijati i Julije se okrenuo sa strogo
podrugljivim izrazom lica prema ojađenu
mladom izviđaču.
»Imaš li ti pojma koliko je teško steći glas
taktičkoga genija ako se čuje da ostavljam na
cjedilu vlastite ljude?« upitao je.
»Žao mi je, gospodine. Učinilo mi se da
čujem galske glasove«, promucao je izviđač.
Zajapurio se od smetenosti.
»Da, takva je moja sudbina«, reče Brut
veselo. »Zbog toga nosiš lozinku, sinko.
Morao si se javiti prije nego što si dao
petama vjetra.«
Mladi se izviđač počinjao smiješiti umjesto
odgovora i Brutov se izraz lica u času
promijenio.
»Naravno, da si mnogo dulje odgodio napad,
došao bih k tebi i oderao ti kožu.«
Bolesna grimasa zamrla je na izviđačevu
licu.
»Tromjesečna uskrata plaće i izviđat ćeš kao
pješak dok tvoj časnik ne bude siguran da ti
može povjeriti konja«, dodao je Julije.
Mladić je odahnuo od olakšanja, ne
usuđujući se pogledati u Bruta dok ga je
pozdravljao i odlazio. Julije se okrenuo
prema Brutu i s njim razmijenio smiješak.
»Bio je to dobar plan«, rekao je Brut.
Julije je kimnuo, zatraživši konja. Dok je
uzjahivao, gledao je preko bojnog polja
videći kako se vraća red dok su se zašivale
rimske rane i povezivali lomovi, a tjelesa
pripremala za pogrebne lomače. Najteže će
ranjenike morati prebaciti u rimsku
provinciju radi liječenja. Oprema poginulih
vojnika rasprodat će se po sniženim
cijenama. Praznine koje su ostale iza
poginulih časnika popunit će se
promaknućima iz nižih redova, uz njegov
potpis. Svijet se nastavio vrtjeti u pravom
smjeru i dnevna je vrućina počinjala opadati.
24. POGLAVLJE
Julije je sjedio na prijeklopnom stolcu pod
velikim šatorom helvetskoga kralja i pio iz
zlatna pehara. Vedro je raspoloženjenje
vladalo među ljudima koje je pozvao.
Generali iz Arimina posebno su žestoko pili
iz kraljevih osobnih zaliha, a Julije ih nije
zaustavljao. Zaslužili su pravo da otpočinu,
iako ih je još čekao strašan posao. Julije nije
141
isprva procijenio ni koliko će težak zadatak
biti da se jednostavno popiše prtljaga, jer će
cijelu noć odjekivati uzvici dok vojnici budu
prebrajali i slagali na hrpe helvetsku
imovinu. Bio je poslao Publija Krasa s četiri
kohorte da počne skupljati koplja i ostalo
oružje s bojnog polja. To nije bila neka
veličajna zadaća, ali sin bivšega konzula
okupio je svoje ljude brzo i bez gužve,
pokazujući nešto od očevih organizacijskih
sposobnosti.
Kad se sunce počelo spuštati daleko na
zapadu, kopljišta Desete i Treće bila su
vraćena legionarima. Mnoge željezne glave
bile su savijene do neuporabljivosti, ali Kras
je njima napunio helvetska kola da ih legijski
kovači poprave ili rastale. Igrom sudbine
jednom je kohortom zapovijedao Germinije
Katon, promaknut nakon Španjolske. Julije
se pitao jesu li ta dva čovjeka iza pristojnih
osmijeha ikada razmišljala o mržnji njihovih
otaca.
»Ima dovoljno žita i sušena mesa da nas
mjesecima hrane, ako se ne pokvare«, rekao
je Domicije sa zadovoljstvom. »Samo oružje
vrijedi malo bogatstvo, Julije. Neki su
mačevi od dobra željeza, a čak i brončani
imaju drške vrijedne čuvanja.«
»Ima li novca?« upita Julije promatrajući
pehar u ruci.
Renije otvori vreću kraj nogu i izvadi
nekoliko grubo kovanih pločica.
»Ovo je ovdje umjesto novca«, reče on.
»Mješavina srebra i bakra. Jedva išta vrijedi,
iako su pune škrinje.« Julije uze jednu
kovanicu i podiže je prema svjetiljci. Iz kruga
potamnjele kovine bio je isječen komadić,
sve do sredine.
»Čudna stvar. Izgleda kao nekakva ptica s
gornje strane, iako nisam siguran zbog čega
je isječen ovaj komadić.«
Noćni je povjetarac stigao pod šator skupa s
Brutom i Markom Antonijem.
»Sazivaš li vijeće, Julije?« upitao je Brut.
Julije kimnu i Brut proviri glavom iz šatora
te zovnu Cira i Oktavijana da im se pridruže.
»Jesu li zarobljenici pod stražom?« upita
Renije Bruta.
Odgovorio mu je Marko Antonije. »Ratnici
su svezani, ali gotovo da nemamo dovoljno
ljudi da spriječe ostale da ne pobjegnu u noć
ako to žele.« Primijetio je vreću s
kovanicama i uzeo jednu.
»Ručno kovano?« upita Julije videći njegovu
kretnju.
Marko Antonije kimnu. »Ovo jest, iako veća
naselja mogu proizvesti kovanice jednako
dobre kakve vidimo u Rimu. Njihovi
predmeti od kovine često su veoma lijepi.«
Ispustio je kovanicu na Renijev ispruženi
dlan. »Ali ove kovanice nisu takve. Mnogo
su slabije.«
Julije pokaza stolce dvojici svojih ljudi i oni
prihvatiše crno vino u peharima iz kraljevih
osobnih zaliha.
Marko Antonije nagnu pehar i zadovoljno
odahnu. »Ali vino nije slabije. Jesi li
razmišljao što ćeš učiniti s ostalim
Helvećanima? Imam nekoliko prijedloga,
ako mi dopustiš.«
Renije pročisti grlo. »Sviđalo se to nama ili
ne, sada smo mi za njih odgovorni.
Heduanci će ih sve pobiti ako pođu na jug
bez svojih ratnika.«
»To je problem«, reče Julije, istjerujući
trljanjem umor iz očiju. »Odnosno, ovo je
problem.« On razvi težak svitak pergamenta
i pokaza im gornji rub, išaran sitnim
slovima.
»Adàn kaže da je to popis njihova naroda.
Trebali su mu čitavi sati samo da dođe do
grube procjene.«
»Koliko ih ima?« upita Marko Antonije. Svi
pogledaše u Julija, iščekujući.
»Devedeset tisuća ljudi u borbenoj dobi, tri
puta toliko žena, djece i staraca.«
142
Svi se zapanjiše pred tim brojevima.
Oktavijan prvi progovori raširenih očiju.
»A koliko smo ih zarobili?«
»Možda dvadeset tisuća«, odgovori Julije.
Njegovo je lice ostalo mirno dok su ostali
prasnuli u smijeh, udarajući jedni druge po
plećima.
Oktavijan zazvižda. »Sedamdeset tisuća
mrtvih. Pobili smo velik grad.«
Njegove riječi otrijezniše ostale dok su
razmišljali o hrpama mrtvaca na ravnici i
brežuljku.
»A koliko je naših poginulo?« upita Renije.
Julije izgovori brojke bez zaustavljanja.
»Osam stotina legionara, među njima
dvadeset četiri časnika. Možda isto toliko
ranjenih. Mnogi će se opet boriti kad ih
pokrpamo.«
Renije odmahnu glavom od čuđenja. »To je
dobra cijena.«
»Neka uvijek bude tako«, reče Julije podižući
kraljev pehar. Ostali ispiše vino s njim.
»Ali i dalje imamo u rukama gomilu ljudi«,
istaknu Marko Antonije. »A izloženi smo na
ovoj ravnici, dok Heduanci brzo stižu da
podijele plijen. Ne sumnjajte u to, gospodo.
Sutra do podne pojavit će se još jedna vojska
zahtijevajući dio helvetskoga bogatstva.«
»Koje je naše, i to s pravom, pa bilo kakvo
bilo«, odgovori Renije. »Iako nisam vidio
previše pravoga bogatstva, osim ovih
pehara.«
»Ne, možda ima nečega u tome da im se
prepusti dio«, reče Julije zamišljeno.
»Izgubili su jedno selo i bitka se vodila na
njihovoj zemlji. Potrebni su nam saveznici
među tim ljudima, a Morben je utjecajan.«
Okrenuo se zatim prema Beriku koji je još
bio u okrvavljenu oklopu.
»Generale, neka tvoji ljudi odijele desetinu
svega što smo ovdje našli. Čuvaj to pod
stražom za Heduance.«
Beriko ustade i pozdravi. Poput ostalih, i on
je bio blijed od umora, ali brzo je napustio
šator i svi su čuli njegov sve snažniji glas kako
izdaje naredbe u mraku.
»Što ćeš onda učiniti sa zarobljenicima?«
upita Brut.
»Rimu su potrebni robovi«, odgovori Julije.
»Iako će cijena naglo pasti, moramo imati
sredstava za ovaj pohod. U ovom času naše
jedino bogatstvo predstavljaju kovanice
poput ovih. Nemamo srebra da platimo
Desetu i Treću, a svakog mjeseca legije
pojedu čitavo bogatstvo. Naši vojnici znaju
da prihodi od zarobljenih robova pripadaju
njima, i mnogi već raspravljaju o svojem
novom blagu.«
Marko Antonije se malko ukočio kad je to
čuo. Njegova je legija primala plaću izravno
iz Rima pa je pretpostavljao da to vrijedi i za
druge.
»Nisam znao da…« poče on, zatim zastade.
»Mogu li govoriti?«
Julije kimnu. Marko Antonije pruži pehar
prema Brutu koji mu nije poklanjao nimalo
pozornosti.
»Ako prodaš pleme u Rimu, helvetska će
zemlja ostati pusta, sve do Rajne. Ondje su
germanska plemena koja jedva čekaju da
prijeđu rijeku i zauzmu nebranjenu zemlju.
Gali poštuju snažne ratnike, ali ništa dobro
ne kažu o ljudima preko rijeke. Ne bi ti bilo
drago da ih imaš na granicama rimske
provincije.«
»Mogli bismo sami zauzeti tu zemlju«, upade
Brut.
Marko Antonije odmahnu glavom. »Ako
bismo ostavili nekoliko legija da brane obale
Rajne, izgubili bismo polovinu snaga bez
ikakve svrhe. Sada je ta zemlja pepeo bez
vrijednosti. Hranu bi trebalo dopremati prije
nego što se polja očiste i ponovno zasiju, i tko
bi je k tomu obrađivao? Naši legionari? Ne,
mnogo je bolje poslati Helvećane natrag u
njihovu zemlju. Neka nam oni čuvaju sjever.
Uostalom, oni imaju više izgubiti.«
143
»Zar ih ne će pregaziti ta divlja plemena što
si ih spomenuo?« upita Julije.
»Ostalo im je dvadeset tisuća ratnika. To nije
malen broj, a što je važnije, borit će se do
smrti da odbiju svakog novog zavojevača.
Vidjeli su što legije mogu učiniti, pa ako se
ne mogu preseliti na jug, moraju ostati i
boriti se za svoja polja i domove. Još vina
ovamo, Brute.«
Brut pogleda Marka Antonija s
negodovanjem kad je ponovno pružio pehar
prema njemu, očito nesvjestan prvog
odbijanja.
»Vrlo dobro«, reče Julije. »Iako to ljudima ne
će biti drago, ostavit ćemo Helvećanima
dovoljno hrane da se mogu vratiti kući, a
ostalo ćemo uzeti za sebe. Naoružat ću
svakog desetoga da mogu zaštititi svoj
narod. Sve drugo ostaje nama, osim dijela za
Heduance. Hvala ti, Marko Antonije. To je
dobar savjet.«
Julije pogleda ljude oko sebe pod šatorom.
»Javit ću Rimu što smo ovdje postigli. Moj
pisar piše izvješća dok govorimo. Sada,
nadam se da niste umorni, jer želim da ona
povorka krene kući u svanuće.« Jedva se čulo
njihovo gunđanje i Julije se nasmiješio.
»Ostat ćemo da Heduancima predamo
njihov udio, a onda laganim maršem natrag
u provinciju, da bismo preksutra stigli
onamo.« Duboko je udahnuo je i njegovo se
zijevanje prenijelo na dvojicu-trojicu drugih.
»Tada ćemo se naspavati.« Podignuo se na
noge i oni su ustali s njim. »Idemo, ljetne su
noći prilično kratke.«
Sljedećeg je dana Julije i preko volje
iskazivao poštovanje prema organizacijskim
sposobnostima Helvećana. Već je priprema
za polazak toliko ljudi bila dovoljno teška,
ali mjerenje hrane koja je bila potrebna da ih
održi na životu dok ne stignu doma potrajalo
je nekoliko sati. Tu je zadaću dobila Deseta
legija i uskoro su se otegnuli redovi do
vojnika koji su imali vreće i držali mjerice da
udijele namirnice svakom preživjelom članu
plemena.
Helvećani su još bili zapanjeni zbog
iznenadne promjene njihove sudbine. Među
njima je bilo otprije zarobljenih Heduanaca
koje je valjalo na silu odijeliti nakon dva
jutarnja umorstva noževima. Heduanske su
se žene osvetile svojim zarobljivačima s
opakošću koja ja prestravila i okorjele
vojnike. Julije je naredio da se dvije od njih
objese i potom nije više bilo takvih ispada.
Heduanska se vojska pojavila iz šume prije
podne, kad se Julije već pitao hoće li ikada
pokrenuti golemu povorku. Videći ih u
daljini, poslao je prema njima izviđača s
porukom od jedne riječi: »Čekajte!« Znao je
da bi se zbrka samo povećala s nekoliko
tisuća gnjevnih boraca koji jedva čekaju da
napadnu potučena neprijatelja. Da bi im
ojačao strpljivost, nakon jedne ure Julije je za
porukom poslao volove i kola nakrcana
helvetskim oružjem i vrijednim predmetima.
S njima je poslao i njihove oslobođene
zarobljenike, zadovoljan što ih se mogao
riješiti. Bio je velikodušan s Heduancima,
iako mu je Marko Antonije rekao kako će oni
misliti da je sve najbolje zadržao za sebe, bez
obzira na ono što im prepusti. Uistinu,
zadržao je zlatne pehare razdijelivši ih
između generala svojih legija.
Kad je prošlo podne a Helvećani i dalje bili
na ravnici, Julije je planuo u licu i naljutio se
zbog kašnjenja. Dio toga otpadao je na
neizbježnu činjenicu da su svi plemenski
čelnici bili izginuli u bitci, ostavivši
obezglavljenu gomilu naroda koji je vrvio
naokolo, pa je Julije dolazio u napast da
zapovjedi nižim časnicima da se posluže
palicama i tako ih pokrenu na odlazak.
Na kraju je Julije naredio da dvije tisuće
ratnika dobiju mačeve. Ti su ljudi s oružjem
u rukama stajali malko ponosnije izgubivši
beznadni izgled zarobljenika i robova. Oni
su dotjerali svoj narod u kakav-takav red i
zatim, nakon jednog jedinog zvuka roga na
144
povjetarcu, Helvećani su se pokrenuli. Julije
ih je s olakšanjem gledao kako odlaze, i kao
što je Marko Antonije prorekao, čim je
postalo jasno da se upućuju na sjever,
Heduanci su se počeli slijevati u ravnicu
vičući i prijeteći za njima.
Julije je naredio trubačima da pozovu šest
legija da stanu na put Morbenovim
ratnicima, i dok su se oni približavali pitao se
hoće li stati ili će se zametnuti nova bitka.
Onako neraspoložen, gotovo da ju je poželio.
Heduanske čelne crte zaustavile su se na
ravnici, četvrt milje daleko. Prešli su poprište
bitke preko desetaka tisuća nepokopanih
tjelesa koja su već počinjala zaudarati. Nije
bilo boljeg načina da se pokaže snaga legija
koje ih čekaju nego što je bio hod preko
mrtvaca što su ih one ostavile iza sebe. Brzo
će se o tome pronijeti glas.
Promatrao je kako Morben izjahuje s dva
pratioca koja su nosila visoke zastave što su
lepršale na lahoru. Julije ih je čekao, a
njegovo je nestrpljanje iščezavalo dok se iza
njega smanjivao broj Helvećana. Mnogi su
njegovi ljudi bacali pogled za sve daljom
povorkom, osjećajući prirodnu nelagodu
vojnikâ koji se nađu između dviju velikih
skupina, ali Julije nije pokazivao nimalo
zabrinutosti jer ga je iscrpljenost ispunjavala
praznim spokojem, kao da su se s onom
povorkom iz njega iscijedile sve emocije.
Morben je sjahao i raširio ruke da ga zagrli.
Julije ga je pristojno odbio i Morben je
smijehom prikrio zbunjenost.
»Nikada nisam vidio toliko mrtvih
neprijatelja na zemlji, Cezare. To je dostojno
divljenja. Održao si zadanu riječ koja je
zaslađena darovima što si mi ih poslao, jer
znam odakle potječu. Doveo sam stoku za
veliku gozbu, dovoljno da tvoji ljudi
nabreknu od sitosti. Hoćeš li sa mnom
prelomiti kruh?«
»Ne«, odgovorio je Julije, na očito
zaprepaštenje toga čovjeka. »Ne ovdje.
Tjelesa donose bolest ako se ostave da trunu.
Ona su na tvojoj zemlji i moraju se spaliti ili
pokopati. Ja se vraćam u provinciju.«
Morben je načas izgledao ljutito zbog
odbijanja. »Ti misliš da bih morao provesti
dan u kopanju raka za helvetska tjelesa?
Neka istrunu kao opomena. Ti si ovdje
stranac, pa možda ne znaš da se poslije bitke
održava gozba. Bogovima zemlje mora se
pokazati da živi poštuju mrtve. Moramo one
koje smo ubili uputiti stazom, inače ne mogu
otići.«
Julije protrlja oči. Kad je zadnji put spavao?
Trsio se da nađe riječi koje će zadovoljiti toga
čovjeka.
»Vratit ću se sa svojim ljudima u podnožje
planina. Bit će mi čast ako mi se ondje
pridružiš. Tada ćemo se pogostiti i nazdraviti
mrtvima.« Vidio je kako Morben zamišljeno
gleda za sve daljom povorkom i nastavio sve
oporijim glasom. »Preživjeli Helvećani su
pod mojom zaštitom dok se ne vrate u svoju
zemlju. Razumiješ li?«
»Pod tvojom zaštitom?« ponovi Morben
polako.
»Vjeruj mi ako kažem da će onaj tko njih
napadne biti moj neprijatelj«, uzvrati Julije.
Nakon kratke stanke Morben slegnu
ramenima, provlačeći prste kroz bradu.
»Vrlo dobro, Cezare. Dojahat ću tamo s
osobnom pratnjom da te dočekam kad se
vratiš.«
Julije ga potapša po ramenu i okrenu se od
njega. Vidio je kako ga Morben zadivljeno
gleda dok je trubačima davao znak.
Ravnicom su se razlijegali zvuci i šest se
legija smjesta okrenulo. Zadrhtala je meka
zemlja i Julije se smješkao dok su legionari
odlazili u savršenim redovima, ostavljajući
Morbena i Heduance iza sebe. Kad su stigli
do linije drveća na rubu ravnice, Julije je
dozvao Bruta.
»Prenesi zapovijed. Marširamo cijelu noć i
gostit ćemo se kad stignemo onamo.« Julije
je znao da će ljudi prihvatiti izazov, koliko
145
god bili iscrpljeni. Poslao je Desetu na čelo
da drži korak.
Dok je svanjivala zora, šest je legija prelazilo
posljednju uzvisinu prije rimskog naselja u
podnožju Alpa. Ljudi su teturali i marširali
više od četrdeset milja, i Julije je bio na rubu
izdržljivosti. Propješačio je čitav put sa
svojim vojnicima, znajući da će im njegov
primjer dati snage da nastave put. Takve su
male stvari bile važne ljudima koje je
predvodio. Usprkos žuljevima oni su
promuklo kliknuli kad su ugledali nanizane
građevine, prelazeći lako u brži hod
posljednji put.
»Recite ljudima da imaju osam sati spavanja
i gozbu da napune trbuh kad se probude.
Ako su gladni kao ja, ne će htjeti čekati, stoga
neka im se dade hladno meso i kruh da otupe
oštricu gladi. Svima se njima ponosim«,
rekao je Julije izviđačima, razaslavši ih
drugim generalima. Upitao se isprazno bi li
njegove legije bile takmac spartanskoj vojsci,
ili Aleksandru. Iznenadio bi se ako ne bi bile
sposobne da ih barem izmore hodom.
Kad je Morben stigao na istu uzvisinu s
pedeset svojih najboljih boraca, sunce je već
bilo nad obzorom i Julije je tvrdo spavao.
Morben je pritegnuo uzdu, promatrajući
promjene koje su donijeli Rimljani. Tamni
zid koji su sagradili vijugao je daleko na
sjever, kao rez u plodnom krajoliku. Sve
drugo što je mogao vidjeti pretvorilo se u
četvorine zgrada, šatora i zemljanih cesta.
Morben je prije nekoliko milja prešao preko
legijske staze, ali ipak ga je zapanjila
stvarnost. Na neki je neobjašnjiv način
zaostao iza njih u mraku. Nagnuo se u sedlu
i pogledao natrag prema snažnoj figuri svoga
prvaka Artorata.
»Kako su čudni ti ljudi«, reče on.
Umjesto odgovora, Artorat zažmiri
pogledavši iza sebe.
»Dolaze neki jahači«, reče zatim. »Nisu
naši.«
Morben okrenu konja i pogleda niz blagu
padinu brežuljka. Nakon nekog vremena
kimnu.
»Drugi se vođe okupljaju da vide toga novog
čovjeka u našoj zemlji. Ne će im biti drago
što je potukao Helvećane prije nego što su
oni mogli stići ovamo.«
Dižući zastave primirja visoko iznad glava,
skupine jahača stizale su bliže. Činilo se da je
svako pleme unutar dvjesta milja poslalo
predstavnike u rimsko naselje.
Morben pogleda dolje na prostrano taborište
s urednim linijama i utvrđenjima.
»Budemo li lukavi, ovdje možemo iskoristiti
veliku prednost«, reče glasno. »Trgovina
hranom, na primjer, ali one lijepe legije nisu
stacionarna vojska. Prema onom što sam
dosad vidio, ovaj Cezar je gladan rata. Ako
je gladan, Heduanci imaju i drugih
neprijatelja protiv kojih se može boriti.«
»Zbog tvoga spletkarenja svi ćemo na kraju
izginuti, rekao bih«, progunđa Artorat.
Morben podiže obrve prema čovjeku koji je
sjedio na snažnu ždrijepcu kao da je poni.
Artorat je bio najkrupniji čovjek što ga je
ikada vidio, iako je katkada očajavao tražeći
inteligenciju koja bi odgovarala njegovoj
snazi.
»Zar misliš da bi tjelohranitelji trebali na
takav način govoriti sa svojim
gospodarima?« reče Morben.
Artorat svrnu plave oči na njega i slegnu
ramenima. »Tada sam govorio kao tvoj brat,
Morbene. Vidio si što su učinili
Helvećanima. Lakše bi ti bilo uzjahati na
medvjeda nego poslužiti se svojom
slatkorječivosti s tim novim ljudima. U
najmanju ruku, kad skočiš s medvjeda možeš
potrčati da pobjegneš.«
»Ima trenutaka kad ne mogu vjerovati da
imamo istog oca«, odbrusi Morben.
Artorat se zacereka. »Želio je krupnu ženu za
drugoga sina, tako je rekao. Ubio je tri
čovjeka da je otme od Arvernjana.«
146
»Da bi napravio vola kakav si ti, da. Ali ne
vođu, mlađi brate, upamti to. Vođa mora biti
sposoban zaštititi svoj narod s nešto više
nego što su tek neugodno nabrekli mišići.«
Artorat glasno otpuhnu dok je Morben
nastavljao. »Oni su nam potrebni, Artorate.
Heduanci će napredovati u savezu s njima, i
to je stvarnost, sviđala ti se ili ne.«
»Ako se služiš zmijama da ti hvataju miševe,
Morbene…«
Morben uzdahnu. »Barem jedanput želio bih
se s tobom razgovarati a da mi ne bacaš u lice
tu životinjsku mudrost. Zbog toga ne zvučiš
pametno, znaš. I dijete bi moglo jasnije
vidjeti stvari, kunem ti se.«
Artorat planu prema njemu, ali ostade nijem.
Morben odahnu s olakšanjem.
»Hvala ti, brate. Mislim da bi se za ostatak
današnjeg dana morao ponajprije smatrati
mojim tjelohraniteljem a zatim mojim
bratom. Onda, ideš li sa mnom?«
Njegovi su ljudi dobili šatore dok budu čekali
da se Julije probudi. Morben je poslao jahače
natrag da pospješe stado koje je poveo za
gozbu, i prije nego što je podne potpuno
prošlo, počelo je klanje životinja, a Morben i
Artorat osobno su sudjelovali dok se rezalo i
začinjalo meso.
Kad su drugi čelnici počeli pristizati, Morben
ih je pozdravljao s velikom radošću,
uživajući u njihovu iznenađenju što ga vide
kako okrvavljenih ruku do lakata izdaje
zapovijedi dječacima i odraslima dok se
stoka kolje i siječe da bi se priredila gozba za
trideset tisuća ljudi. Cvrčanje govedine
ispunjavalo je zrak dok se potpaljivalo
stotinu vatara i podizali teški ražnjevi.
Drjemljive su legionare istjerivali ispod
toplih pokrivača da pomažu u poslu, a za
nagradu su dobivali slastan okus ližući
opečene prste.
Kad se Marko Antonije probudio, naredio je
da mu robovi donesu vjedra vode s rijeke da
se umije i obrije, ne dopuštajući da ga
požuruju. Ako je Julije spreman spavati
tijekom najvećeg okupljanja plemenskih
vođa od pamtivijeka, ni on zacijelo ne će izići
pred njih s dvodnevnom bradom na licu.
Kako je koja ura prolazila, Marko Antonije
je bio primoran buditi sve više vojnika, ne
osvrćući se na psovke koje su se čule iz šatora
kad su se njegove zapovijedi probijale kroz
obamrlost od umora. Obećanje tople hrane
stvaralo je čudesa u njihovoj naravi, i glad je
utišavala pritužbe dok su slijedili primjer
Marka Antonija i prali se prije odijevanja
najbolje odore.
Bilo je mnogo malih sela u rimskoj
provinciji, i Marko Antonije je do njih
razaslao jahače po ulje, riblji umak, trave i
voće. Zahvaljivao je bozima što su stabla bila
teška od neobranih jabuka i naranača, koliko
god bile nezrele. Pošto su toliko dugo pili
samo vodu, kiseo sok iscijeđen u vojničke
vrčeve bio je bolji od vina.
Julije se probudio među posljednjima, sav
ljepljiv od vrućine. Spavao je u čvrstim
zgradama izvornog naselja, sada znatno
proširenim. Tko god im je pravio nacrte,
dijelio je rimski ukus za čistoću, i Julije se
mogao polijevati hladnom vodom u
kupaonici, zatim ležati na tvrdim
prostirkama da bi mu robovi namazali uljem
kožu i potom je obrisali, ostavljajući ga čista
i osvježena. Mišići koji su ga boljeli na
leđima napokon su se opustili kad je sjeo da
ga obriju, i on se pitao je li tako gibak zbog
svakidašnje masaže. Prije nego što će se
odjenuti, pogledao se da vidi ozljede. Trbuh
mu je naročito bio osjetljiv i pomodrio kao
da je dobio snažan udarac. Čudno je bilo što
se toga nije sjećao. Odijevao se polagano,
uživajući u svježini čiste tkanine na koži
poslije mirisa znoja na maršu. Kosa mu je
zapela u finim zupcima češlja, a kad je
potegnuo, zapanjio se nad količinom dlake
koja se otkinula. Nije bilo zrcala u kupaonici
i Julije se pokušao sjetiti kad je posljednji put
147
vidio svoj lik. Gubi li kosu? To je bila grozna
pomisao.
Brut je ušao s Domicijem i Oktavijanom, sva
trojica u natjecateljskim srebrenim
oklopima, uglačanim do visokog sjaja.
»Plemena su poslala predstavnike da te
posjete, Julije«, rekao je Brut sav rumen od
uzbuđenja. »Ima ih jamačno više od trideset,
svi pod mirovnim zastavama, i pokušavaju
prikriti koliko ih zanima naša brojnost i
strategija.«
»Izvrsno«, uzvratio je Julije odgovarajući na
oduševljenje. »Neka se za njih postave
stolovi u blagovaonici. Moramo ih sve
smjestiti unutra, ako im ne smeta gužva.«
»Sve je već učinjeno«, rekao je Domicije. »Ali
svi čekaju tebe da im se pridružiš, vani, i
Marko Antonije je izvan sebe. Kaže da se ne
žele pomaknuti dok ih ti ne pozoveš za svoj
stol, a mi mu nismo dopustili da te probudi.«
Julije se nasmija. »Onda iziđimo k njima.«
25. POGLAVLJE
Zrak u blagovaonici bio je gust od tjelesne
topline kad je Julije zauzeo mjesto za
dugačkim stolom. Iako je tkanina prekrivala
površinu stola, Julije nije mogao odoljeti
porivu da ispod nje ne dotakne grubo novo
drvo. Nije bilo tu kad je stigao toga jutra i on
se nasmiješio energiji Marka Antonija i
tesarske legije.
Pozvao je Morbena da mu sjedne s desne
strane, i Gal je zauzeo mjesto s očevidnim
zadovoljstvom. Juliju se svidio taj čovjek i
pitao se koliko će među drugim vođama steći
prijatelja ili neprijatelja tijekom sljedećih
godina.
Ljudi za njegovim stolom tvorili su šaroliku
skupinu, iako su svi dijelili crte kao da su im
predci potekli iz istog plemena. Imali su
tvrda lica, kao da su istesana od borovine.
Mnogi su bili bradati, iako nijedno posebno
obličje nije dominiralo skupom, i Julije je
vidio jednako mnogo brkova i obrijanih
glava koliko je bilo brada i dugačkih
pletenica s crveno obojenim korijenima. Isto
tako nije bilo jedinstvena obrasca u njihovoj
odjeći ili opremi. Neki su nosili srebrene i
zlatne broševe koji bi očarali Aleksandriju, to
je znao, dok na drugima nije bilo nikakva
ukrasa. Julije vidje kako Brut promatra
urešenu kopču na Morbenovu plaštu pa
odluči za nju ponuditi nekoliko lijepih
predmeta da bi je mogao dati Aleksandriji
kad je opet vidi u Rimu. Uzdahnuo je pri toj
misli i upitao se kad će sjediti sa svojim
ljudima za dugačkim stolom i slušati njihov
lijepi jezik umjesto grlena iskašljavanja Gala.
Kad su svi sjeli, Julije dade znak Adànu da
stane kraj njega i ustade da se obrati
poglavicama. Za tako važan sastanak otjerao
je postarijega tumača natrag u njegovo
pleme.
»Dobro došli u moju zemlju«, rekao je Julije
i pričekao da Adàn prenese riječi u njihov
jezik. »Vjerujem da znate da sam spriječio
Helvećane da ne prođu kroz moju zemlju i
kroz zemlju Heduanaca. To sam učinio na
Morbenov zahtjev i time vam želim pokazati
svoju dobru vjeru.«
Dok je Adàn prevodio, Julije je gledao kako
reagiraju. Dobro je bilo biti udaljen od njih
za taj korak. Stanke su mu pružale priliku da
pripremi argumente i da promatra kako ih
Gali primaju dok im oči budu uprte u Adàna.
»Rimski narod ne živi u stalnom strahu od
neprijateljskih napada«, nastavio je.
»Rimljani imaju ceste, trgovinu, kazališta,
kupališta, jeftinu hranu za obitelji. Imaju
čistu vodu i zakone koji ih štite.«
Vidio je po izrazima oko stola da je krenuo
krivim putem u svojem opisivanju. Tim
ljudima nije bilo važno da pruže raskoš
svojim podanicima.
»Mnogo je važnije kazati«, nastavi Julije
brzo, dok se Adàn mučio s riječima, »da
rimski čelnici imaju prostrana imanja i kuće
deset puta veće od ove male utvrde. Imaju
robove da ih služe i nabolja vina i konje na
svijetu.«
148
To su bolje primili.
»Oni koji među vama postanu mojim
saveznicima upoznat će sve to. Ja čvrsto
namjeravam izgraditi rimske putove kroz
Galiju i trgovati s najzabačenijim dijelovima
zemlje. Dovest ću najveće tržište na svijetu
ovamo za vaše proizvode.«
Dva-tri su se čovjeka nasmiješila i kimnula,
ali tada je ustao mlad ratnik i svi su ga
pogledali, umuknuvši. Julije je mogao
osjetiti kako se Brut naježio s njegove lijeve
strane. Nije bilo ničega neobična u liku koji
se suočio s Julijem na razmaku od
dvadesetak stopa. Gal je imao kratku bradu,
plava mu je kosa bila svezana u klupko na
zatiljku. Poput većine ostalih, bio je onizak i
snažan, odjeven u vunu i iznošenu kožu.
Ipak, unatoč mladosti, Gal je arogantno
pogledao okupljene predstavnike plemena.
Lice mu je nosilo grdne ožiljke a njegove
hladne plave oči kao da su se svima njima
rugale.
»A ako odbijemo tvoja isprazna obećanja?«
reče čovjek.
Kad je Adàn preveo, Morben ustade s
Julijeve desne strane.
»Sjedi, Cingeto. Želiš li dodati još jednog
neprijatelja na svoj popis? Kad je narod tvog
oca zadnji put vidio mir?«
Morben je govorio svojim jezikom i mladi
Gal je prebrzo odgovorio da bi ga Adàn
mogao slijediti. Njih su dvojica urlala jedan
na drugoga preko stola, i Julije se zakle da će
naučiti njihov jezik. Znao je da ga Brut već
uči pa će mu se pridružiti u svakidašnjoj
poduci.
Bez upozorenja plavokosi je ratnik skočio iza
stola i izjurio iz blagovaonice zalupivši
vratima. Morben je zažmirio promatrajući ga
kako odlazi.
»Cingetov bi se narod radije borio nego jeo«,
reče Morben. »Arvernjani su uvijek bili takvi,
ali ne daj da te to uznemiri. Njegov stariji
brat, Madok, manje je hirovit, a on će nositi
očevu krunu.«
Prepirka je vidno zabrinula Morbena, ali on
se prisilio na smiješak dok je gledao Julija.
»Moraš zanemariti grubost toga mladića. Ne
osjećaju se svi kao Cingeto.«
Julije naredi da se donesu pladnjevi pečene
govedine i bravetine, s uljem i začinima.
Pokušavao je prikriti iznenađenje kad su
potom stigli tanjuri sa svježim kruhom,
narezanim voćem i pečenom divljom peradi.
Marko Antonije je bio zaposleniji nego što je
mogao pomisliti.
Nespretna tišina nakon Cingetova odlaska
izgubila se u zveketu posuđa. Poglavice su
zdušno navalili, vadeći svaki svoj nož da reže
i nabada vruću hranu. Zdjelice s hladnom
vodom za pranje ruku poslužile su za
razrjeđivanje vina, na veliko iznenađenje
poslužitelja koji su ih brzo nadolijevali. Julije
je razumio da poglavice ne žele izgubiti
pamet u pijanstvu, pa je i sam izlio vodu iz
zdjelice u vinski pehar. Brut i Oktavijan
slijedili su njegov primjer razmjenjujući
osmijehe.
Zbog iznenadna loma izvana dva su gosta
napola poskočila. Julije je ustao s njima, ali
Morben se namrštio i ostao sjediti.
»To će biti Artorat, moj pratilac. Valjda je
već našao nekoga da se s njim pohrve.« Još
jedan lom i stenjanje popratili su njegove
riječi i on je uzdahnuo.
»Onaj krupni čovjek?« upita Julije sa
zanimanjem.
Morben kimnu. »Njemu lako postane
dosadno, ali što možeš činiti s članovima
obitelji? Moj otac je napao Arvernjane da
ugrabi njegovu majku kad je doista bio
prestar za takve pothvate. Cingetov narod ne
oprašta, iako i sami tako postupaju s
vlastitim ženama kad mogu.«
»Žene su sigurno nesretne u takvim
okolnostima«, reče Julije polako,
pokušavajući razumjeti.
149
Morben se glasno nasmija. »Jesu, ako
ugrabimo pogrješnu u mraku. Tada tomu
nema kraja. Ne, Julije, kad se plemena
sastanu na proljetnim svečanostima radi
trampe i trgovine, mnogo se brakova sklopi.
Možda bi i ti uživao da to vidiš jedne godine.
Žene jasno iskazuju svoje želje mladim
ratnicima i pred momcima je velik pothvat
kad ih pokušaju oteti iz njihova roda. Sjećam
se kako se moja žena borila protiv mene kao
vučica, ali nije nijedanput zovnula u
pomoć.«
»Zašto ne?« upita Julije.
»Jer bi je mogli spasiti! Mislim da ju je
očarala moja brada. Zamisli, iščupala mi je
pregršt dlaka dok sam je pokušavao prebaciti
preko ramena. Bio sam neko vrijeme ćosav,
baš na vrhu brade.«
Julije je nalio Galu vina i gledao kako ga
Morben razrjeđuje vodom.
»Nikada prije nisam vidio da se zdjelica za
pranje prstiju upotrebljava na ovakav način«,
rekao je Morben. »Ali to je dobra ideja, kad
je vino ovako jako.«
Artorat se zanjihao svom težinom,
premještajući središte ravnoteže. Domicije se
odjednom našao u zraku. Uslijedio je kratak
osjećaj užasna leta i zatim je ljosnuo na
zemlju ostavši pritom bez zraka u plućima.
Ležao je stenjući dok se Artorat cerekao.
»Ti si jak za tako sitna čovjeka«, rekao je,
iako je već znao da nijedan Rimljanin ne
može razumjeti njegove riječi. Krupnom se
Galu činilo da nisu naročito bistri. Isprva,
kad je podignuo kovanicu i pred njima
oponašao zahvat, izgledali su mu
slaboumno. Zatim mu je pristupio jedan od
njih i Artorat ga je smjesta svalio na leđa.
Tada su zasjala njihova lica i počeli su kopati
po džepovima da vade kovanice za okladu.
Domicije mu je bio peti protivnik te večeri, i
dok je Artorat uredno zagrizivao srebrenjake
koje su mu davali, razmišljao je kako bi
mogao imati dovoljno za novog konja dok
Morben završi očaravanje rimskog
vojskovođe.
Artorat je primijetio kako Ciro stoji dalje od
ostalih. Njihove su se oči samo jednom
susrele, ali Artorat je znao da ga ima. Veselio
se izazovu i uživao je bacivši Domicija pod
Cirove noge najbliže što je mogao.
»Još netko?« zagrmio je Artorat prema
njima, upirući prstom u svakoga od njih i
mičući čekinjastim obrvama kao da govori
djeci. Domicije je do tada ustao s
vragolastim smiješkom na licu. Podignuo je
dlan s nedvosmislenom kretnjom.
»Pričekaj ovdje, slone. Znam čovjeka za
tebe«, rekao je Domicije polako.
Artorat slegnu ramenima. Dok je Domicije
trčao prema glavnim zgradama, Artorat je
upitno pogledao Cira, dajući mu jednom
rukom znak da istupi i držeći u drugoj
kovanicu. Na njegovo zadovoljstvo Ciro je
kimnuo i počeo skidati oklop da bi na kraju
ostao samo u gaćama i sandalama.
Artorat je štapom nacrtao krug na zemlji i
pokazao Ciru da prekorači crtu. Volio se
boriti s krupnim ljudima. Niski su naviknuti
gledati gore u protivnike, ali ratnici Cirove
visine vjerojatno se nikada nisu namjerili na
čovjeka koji se uzdiže iznad njih kao Artorat.
To mu je davalo veliku prednost, iako
gledatelji to nisu znali.
Ciro poče istezati leđa i noge i Artorat mu
dade mjesta, izvodeći i sam uobičajene
kretnje opuštanja. Nakon pet dvoboja to mu
nije ni bilo potrebno, ali on se volio razmetati
pred gomilom i rimski su se vojnici već bili
okupili u trostrukim redovima oko malenog
borilišta. Artorat se zavrtio i poskočio,
neizmjerno uživajući sam u sebi.
»Kažu li u zemlji odakle dolazite da su
krupni ljudi spori, vojničići?« narugao se
njihovim bezizražajnim licima. Večer je bila
svježa i on se osjećao nepobjedivo.
150
Kad je Ciro stupio u krug, neki je glas
uzviknuo i mnogi su se vojnici nacerili
čekajući Bruta koji je dotrčao s Domicijem.
»Čekaj, Ciro. Brut se želi ogledati prije nego
što ti potučeš toga velikoga vola«, reče
Domicije sav zadihan.
Brut je zastao kad je ugledao Artorata.
Čovjek je bio gorostasan i mišićaviji nego itko
koga je dotada vidio. Nije to samo pitanje
snage, odmah je uvidio. Artoratova je
lubanja bila upola veća od Cirove, i svaka
mu je druga kost bila deblja nego u obična
čovjeka.
»Ti se sigurno šališ«, reče Brut. »Visok je
valjda sedam stopa! Samo nastavi, Ciro. Ne
čekaj na mene.«
»Ja sam se s njim ogledao«, reče Domicije. »I
zamalo ga nisam oborio.«
»Ne vjerujem ti«, reče Brut hladno. »Gdje su
ti tragovi? Jedan udarac onih ručetina
progurao bi ti nos kroz glavu na zatiljak.«
»Da, ali on ne udara. To je poput grčkog
hrvanja, ako si ga ikada gledao. Služi se
nogama da te saplete, a sve ostalo je
potezanje i održavanje ravnoteže. Vrlo je
vješt, ali kako rekoh, zamalo ga nisam
oborio.«
Ciro je i dalje strpljivo čekao, a Artorat je
samo podignuo obrvu prema Brutu ne
razumijevajući ništa od razgovora što se oko
njega vodio.
»Ja ga mogu svladati«, rekao je Ciro kad je
nastala tišina.
Brut je sumnjičavo pogledao Artorata.
»Kako? On je kao planina.«
Ciro slegnu ramenima. »Moj otac je bio
krupan čovjek. Naučio me je neke zahvate.
To nije grčki način hrvanja. Moj ga je otac
bio naučio od nekog Egipćanina. Mogu ti
pokazati.«
»Onda je tvoj«, reče Brut s vidnim
olakšanjem.
Artorat ga je gledao dok je govorio, a Brut je
na to mahnuo rukom prema Ciru i
odmaknuo se.
Ciro je ponovno prekoračio crtu i ovaj put
krenuo naprijed u brzom skoku. Artorat ga
je spremno dočekao i dva su se čovjeka
srazila uz zvučan prasak mesa od kojega su
se gledatelji trznuli. Ne zastajući, Ciro je
raskinuo stisak na plećima i krenuo
izvanjskom stranom, zamalo izbjegavši
Galova otvrdla stopala što su zamahivala
prema njegovim gležnjevima. Ciro je kliznuo
mimo njega i pokušao odskočiti, ali Artorat
se okrenuo i zadržao ga prije nego što se
mogao izmaknuti.
Noge su se spletale dok se svaki borac
upinjao da svali drugoga. Artorat se izvukao
iz Cirovih ruku i zamalo da ga nije bacio
preko boka, ali Ciro je spriječio taj zahvat
spustivši se u nizak čučanj i zatim sunuo
naprijed, pokušavajući oboriti Artorata s
nogu. Udarivši u tako velika protivnika,
samo je zaljuljao Artorata koji je smjesta
prekrižio podlaktice i pritisnuo ih na Cirovo
grlo, naginjući se natraške.
To je mogao biti kraj da Cirova peta nije
spriječila njegov korak tako da je Artorat pao
poput klade, tresnuvši na zemlju s Cirom na
sebi. Prije nego što su Rimljani počeli klicati,
spleteni su se borci nastavili još ogorčenije
boriti, stišćući protivnika i izvlačeći se iz
stiska, iskorištavajući i najmanju mogućnost
da primijene zahvate na zglobovima koji bi
pukli kod manjih ljudi.
Artorat se opet poslužio moćnim rukama da
stegne Cirovo grlo, a Ciro je napipao njegov
mali prst i slomio ga u trzaju. Iako je zaurlao,
Artorat je zadržao stisak, i Ciro je već
postajao modar kad mu je napipao još jedan
prst i s njim učinio isto što i s prvim. Tek tada
je gorostas popustio, držeći se za ozlijeđenu
ruku.
Ciro je ustao i lagano poskakivao. Velik se
Gal sporije uspravio, pokazujući po prvi put
srdžbu.
151
»Hoćemo li prestati?« upitao je Domicije.
Nitko nije odgovorio.
Artorat je uputio snažan udarac nogom i
promašio, spustivši je na zemlju dok se Ciro
izmicao i grabio protivnika oko pasa. Nije
uspio podignuti krupnog čovjeka. Artorat je
dotle stisnuo Cirovo zapešće, ali njegovi su
slomljeni prsti popustili i on je riknuo u
Cirovo uho kad ga je Rimljanin zasjekao
stopalom po koljenu i naglavce ga svalio.
Gal je zabezeknuto ležao dok su mu se grudi
nadimale. Ciro mu je kimnuo i pomogao da
ustane.
Brut je očarano gledao kako Artorat
zlovoljno otvara kesu za pasom da vrati
jedan od srebrenjaka koje je dobio. Ciro ga
nije htio primiti i potapšao je Gala po
ramenu.
»Ti si sljedeći, Brute?« upita Domicije
zlobno. »Prsti su mu slomljeni, znaš.«
»Htio bih, naravno, ali ne bi bilo pošteno da
ga još više ozlijedim«, odgovori Brut.
»Odvedi ga Kaberi da mu stavi udlagu na tu
ruku.«
Pokušao je kretnjama objasniti Artoratu koji
je slegnuo ramenima. Znao je on i teže
nastradati, a ipak je za njegovim pasom bilo
više srebra nego kad je počeo. Iznenadio se
videći otvorenu radost na licima vojnika oko
kruga, veseli su bili čak i oni koje je
pobijedio. Jedan mu je donio amforu vina i
razlomio voštani pečat. Drugi ga je potapšao
po leđima prije nego što će otići. Morben je
imao pravo, pomislio je. Ti su ljudi zbilja
čudni.
Zvijezde su bile nevjerojatno sjajne na
ljetnom nebu. Iako je Venera već bila zašla,
Julije je mogao vidjeti Marsov crveni kružić i
pozdravio ga je peharom prije nego što će ga
pružiti prema Morbenu da ga napuni. Ostali
su se Gali davno prije povukli, čak je i
razvodnjeno vino pomoglo da se i
najzabrinutiji među njima opuste pred kraj
gozbe. Julije je razgovarao s mnogima,
pamteći njihova imena i smještaj njihovih
plemena. Ostao je dužnik Morbenu za
upoznavanja i osjećao je ugodno pripito
poštovanje prema Galu dok su skupa sjedili.
Oko njih se prostirao utihli tabor. Negdje je
kriknula sova i Julije je poskočio. Zurio je u
pehar s vinom i pokušao se sjetiti kad je
prestao dodavati vodu.
»Ovo je krasna zemlja«, rekao je.
Morben ga je pogledao. Iako nije bio ni
izdaleka popio koliko ostali, oponašao je
njihove lijene kretnje s rijetkom vještinom.
»Je li to razlog zašto je želiš?« upitao je
Morben, zadržavajući dah da čuje odgovor.
»Što zapravo bilo tko želi? Da imaš moje
legije, zar ne bi sanjao da vladaš ovim
mjestom?«
Morben kimnu za se. U Galiji se promijenio
vjetar i on nije žalio zbog onoga što mora
učiniti da bi sačuvao svoj narod.
»Da imam tvoje legije, proglasio bih se
kraljem. Zvao bih se Moriks, ili možda
Morbenriks«, rekao je.
Julije se zamagljeno zagledao u njega,
trepćući. »Riks?«
»To znači kralj«, reče mu Morben.
Julije je zamišljeno umuknuo, a Morben je
opet napunio pehare i počeo piti.
»Ali i kralju su potrebni jaki saveznici, Julije.
Tvoji se ljudi dobro bore kao pješaci, ali imaš
samo šaku konjanika, dok se moji ratnici
rađaju u sedlu. Potrebni su ti Heduanci, ali
kako mogu biti siguran da se ne ćeš okrenuti
protiv nas? Kako ti mogu vjerovati?«
Julije se okrenuo da se s njim suoči. »Ja sam
čovjek od riječi, Gale. Ako te nazovem
prijateljem, to će trajati do kraja mog života.
Ako se Heduanci budu borili uza me, njihovi
neprijatelji bit će moji neprijatelji, i njihovi
prijatelji bit će moji prijatelji.«
»Mi imamo mnogo neprijatelja, ali postoji
jedan koji napose prijeti mojem narodu.«
152
Julije otpuhnu a vrućina od vina ispuni
njegove žile. »Reci mi njegovo ime i on je
mrtav«, reče on.
»Njegovo je ime Ariovist, vladar Sveva i
njihovih podaničkih plemena. Oni su
germanske krvi, Julije, blijede kože, kuga od
nemilosrdnih konjanika koji žive za bitku.
Svake godine prodiru sve dalje na jug.
Uništili su one koji su im se u početku
odupirali, zauzeli su njihove zemlje po
osvajačkom pravu.«
Morben se nagnu bliže i nastavi užurbano
govoriti. »Ti si slomio leđa Helvećanima,
Julije. S mojim jahačima, tvoje će se legije
gostiti njihovim blijedim ratnicima, i sva će
plemena u Galiji gledati u tebe.«
Julije je na to pogledao u zvijezde i dugo
vremena šutio.
»Ja bih mogao biti gori od Ariovista«,
prošaptao je.
Morbenove su oči bile crne u noći dok se
prisiljavao da mu na tvrdom licu lebdi
osmijeh. Iako je zlokobne znake prepuštao
svojim druidima, pobojao se za svoj narod
sada kad je taj čovjek ušao u Galiju. Morben
mu je ponudio konjaništvo da bi njegove
legije vezao uza svoj narod. Da bi
Heduancima osigurao zaštitu.
»Možda i hoćeš biti, to ćemo doznati kada
dođe vrijeme. Ako kreneš na njih, moraš ih
uvući u bitku prije zime, Julije. Poslije prvog
snijega, za ratnike je završena godina.«
»Može li vaša zima biti tako strašna?«
Morben se neveselo nasmiješi. »Što god
kažem, prijatelju, ništa te ne će pripremiti.
Prvi mjesec nazivamo dumannios, što znači
najmrklija dubina. A poslije toga postaje još
hladnije. Vidjet ćeš kad stigne, naročito ako
putujuš dalje na sjever, a morat ćeš da bi
pobijedio moje neprijatelje.«
»Tvoje će konjaništvo biti pod mojom
zapovijedi?« reče Julije.
Morben mu pogleda u oči. »Ako budemo
saveznici«, reče mirno.
»Onda sklopimo savez.«
Na Morbenovo iznenađenje, Julije izvuče
bodež iza pasa i zareza desni dlan. Zatim
pruži oštricu.
»Sklopimo ga krvlju, Morbene, ili uopće nije
sklopljen.«
Morben uze nož i zareza svoj dlan,
dopuštajući Juliju da njegovu ranjenu ruku
stegne u čvrst stisak. Osjetio je bol i upitao se
što će proizići iz te nagodbe. Julije drugom
rukom podiže pehar prema crvenom planetu
iznad njih.
»Kunem se pod okom Marsa da su Heduanci
imenovani prijateljima. Kunem se na to kao
konzul i vojskovođa.« Julije olabavi stisak da
im se razdvoje ruke i napuni čaše iz amfore
koja mu je ležala u krilu.
»Eto, to je gotovo«, reče on.
Morben zadrhta i toga puta iskapi pehar
protiv hladnoće.
26. POGLAVLJE
Pompej se nagnuo preko ograde bijeloga
mramornog balkona na Jupiterovu hramu
dok se široki prostor Foruma sterao daleko
ispod njega. S vrha Kapitola mogao je
promatrati srce grada i silno ga je
oneraspoložilo ono što je vidio.
Kras nije pokazivao ništa od vlastita uživanja
dok je također promatrao sve veću gomilu.
Šutio je dok je Pompej srdito gunđao za sebe,
okrećući se povremeno da pokaže neki novi
razdražljiv prizor na pozornici.
»Eno, Krase. Vidiš li ih? Gadovi jedni!«
kliknu Pompej pokazujući rukom.
Kras pogleda u smjeru drhtava prsta gdje je
duga povorka ljudi u crnim togama vijugala
s jedne strane Foruma prema Senatu,
zaustavljajući se u određenim razmacima da
bi zapalila tamjan. Kras pomisli kako kroz
vjetar može čuti zvuke žalopojke koja je
pratila njihove korake, i jedva se suzdržao da
se ne nasmije kad se Pompej ukočio na te
tugaljive napjeve.
153
»Što oni žele postići kad mi se ovako rugaju?«
viknu Pompej pomodrjevši od gnjeva. »Da ih
cijeli grad vidi u njihovoj žalobničkoj odjeći?
Tako mi bogova, bit će im drago da ih vide.
I što ćemo imati kao ishod svega toga?
Kunem ti se, Krase, narod će iskoristiti ovu
neposlušnost Senata kao izliku za večerašnje
nerede. Bit ću prisiljen još jednom proglasiti
zabranu kretanja, a oni će me optužiti da
vladam bez njih.«
Kras oprezno pročisti grlo, pazeći da pomno
bira riječi. Dolje su brojni senatori
zastajkivali u povorci dok je tamjan nošen
povjetarcem sukljao iz zlatnih kadionika.
»Znao si da bi se mogli pobuniti protiv našeg
sporazuma, Pompeju. Sam si mi rekao da
postaju sve neposlušniji«, kazao je.
»Da, ali nisam očekivao ovakvo javno
pokazivanje nereda, unatoč svim nevoljama
koje mi stvaraju u Kuriji. Onaj ludi Svetonije
djelomice je iza toga, to znam. Ulaguje se
onom trgovcu Klodiju kao da je nešto bolje
negoli vođa razbojnika što uistinu jest. Žao
mi je što ga nisi do kraja upropastio, Krase.
Trebao bi vidjeti kako oni raspravljaju o
mojem zakonodavstvu i kako ga raščlanjuju.
Kao da je ijedan od njih bio senatorom duže
nego što trepneš okom. To je nepodnošljivo!
Ponekad poželim prigrabiti vlast upravo
onako kako me optužuju. Tada bismo vidjeli
kako se to radi. Kad bih postao diktatorom,
makar samo šest mjeseci, mogao bih
iskorijeniti otpadnike i ukloniti ovo…
ovo…« Izdale su ga riječi dok je rukom
kružio preko puna Foruma. Povorka
senatora približavala se zgradi Kurije i Kras
je mogao čuti kako gomila kliče njihovoj
pobuni protiv Pompeja.
Kras nije suosjećao sa svojim kolegom.
Pompeju je nedostajalo istančanosti da bude
umiljat s protivnicima, radije se služio
ovlastima da Senat prisiljava na poslušnost.
Privatno se Kras slagao s mnogim
senatorima da se Pompej već ponaša kao
diktator prema gradu koji je gubio strpljenje
pod njegovom samodržačkom rukom.
U daljini je povorka stigla do stubišta što
vodi u Kuriju i Kras vidje kako su stali. Igrali
su opasnu igru ljuteći Pompeja na taj način.
Njihov posprdni pogreb zbog smrti
Republike imao je svrhu da se upozori
javnost, ali posljednja žeravica demokracije
doista se mogla utrnuti ako bi se zbog toga
Pompej oslobodio svih ograničenja. Ako
uslijede nemiri, Pompej će jamačno imati
pravo pritisnuti grad, a kad se jednom stigne
tako daleko, uspostava diktature ne će biti
velik skok za njega. Ako se domogne toga
položaja, Kras je znao da bi ga samo rat
mogao svrgnuti.
»Ako samo načas možeš vidjeti dalje od
svoga gnjeva«, poče Kras blago, »moraš
shvatiti da te oni ne žele gurnuti dalje nego
što si već otišao. Zar je prevelik zahtjev da se
ponovno uspostave izbori koje si ukinuo?
Sada imaš svoje lutke kao pučke tribune. Zar
ne bi mogao opet dopustiti glasovanje za
buduće položaje? To bi donekle otupilo
oštricu prosvjeda protiv tebe i u najmanju
ruku dobio bi na vremenu.«
Pompej nije odgovarao. Njih su dvojica
promatrala kako senatori nestaju u Kuriji i
kako se za njima zatvaraju daleka brončana
vrata. Uzbuđeno mnoštvo je ostalo, vrpoljeći
se i vičući pod mrkim pogledima Pompejevih
vojnika. Iako je pogrebna povorka završila,
predstava je naročito zarazno djelovala na
mlađe građane koji se nisu željeli razići.
Pompej se ponadao da će njegovi centurioni
imati dovoljno zdrava razuma da s njima ne
budu pregrubi. Kad je Rim u takvu
raspoloženju, pobuna može planuti iz
najmanje iskre.
Kad je Pompej napokon progovorio, glas mu
je bio ogorčen. »Sprječavaju me na svakom
koraku. I kad je čitav Senat bio uza me,
kurvini sinovi tribuni ustajali su i stavljali
veto na moje zakone. Ustobočili su se protiv
mene. Zašto ne bih stavio svoje ljude na
154
njihova mjesta? Sada mi barem nitko ne
upropaštava rad zbog neke sitnice ili hira.«
Kras pogleda kolegu primjećujući na njemu
promjene tijekom minule godine. Ispod očiju
je imao podbuhle kesice i izgledao je
iscrpljeno. To nije bilo lako razdoblje, i dok
su građani stalno iskušavali snagu svojih
čelnika, Krasu je bilo drago što je pošteđen
svakidašnjeg hrvanja. Pompej je ostario pod
odgovornošću i Kras se pitao je li potajno
požalio zbog sklopljena ugovora. Julije je
dobio Galiju, Kras svoje brodovlje i
dragocjenu legiju. Pompej je poveo bitku
svog života, započetu prvog dana u Senatu
kad je na silu proveo zakon s Julijevim
opunomoćenjem.
Senat je isprva prilično dobro podnosio
promjenu vlasti, ali tada su se počele
formirati struje, i kad su u Senat ušli novi
ljudi kao Klodije i Milon, počela je opasna
igra za sve njih. Proširile su se glasine da je
Bibil ubijen ili osakaćen, i Senat je dvaput
zahtijevao da ga pokažu živa i objasne
njegovu odsutnost. Pompej im je dopustio da
konzulu pošalju pisma, ali Julijeva se riječ
poštivala. Bibil nije došao, a posjetitelji su
našli zasunjenu i mračnu njegovu kuću.
Kad su dvije rasprave gotovo dovele do
nasilja, Pompej je postavio vojnike da
stražare na sjednicama, ne osvrćući se na
prosvjede senatora. Sada su sa svojim
nezadovoljstvom paradirali pred narodom,
iznijevši prijepor pred javnost. Iako je
Pompejeva srdžba bila Krasu zabavna,
zabrinjavalo ga je ono u što bi se ona mogla
pretvoriti.
»Nitko ne vlada Rimom sam, prijatelju«,
promrmljao je Kras.
Pompej ga je oštro pogledao. »Pokaži mi
zakone koje sam prekršio! Moji su tribuni
imenovani, radije nego izabrani. Nikada nije
ni postojala namjera da oni potpuno
zaustave rad Senata, ne čine to ni sada.«
»Poremećena je ravnoteža sustava, Pompeju.
Nije malena promjena to što upravo
spremaš. Tribuni su bili glas rulje. Jako
mnogo riskiraš kada to mijenjaš. A Senat
postaje svjestan nove snage ako zajednički
djeluju protiv tebe«, odgovori Kras.
Pompejeva se ramena opustiše od umora, ali
Kras nije osjetio sažaljenja. Taj čovjek ulazi
u politiku kao da se svaki problem može
sučelice dočekati. Sjajan je general, ali
kukavan čelnik grada, a sam je Pompej
očevidno posljednji koji će spoznati tu istinu.
Već činjenica da je zatražio sastanak s
Krasom nasamo bila je dokazom problema s
kojima se Pompej suočio, iako ne će izravno
upitati za savjet.
»Tribuni su zapravo trebali ograničavati moć
Senata, Pompeju. Možda su pogriješili kad
su tebe tako potpuno zaustavili, ali njihova
smjena donijela ti je samo gnjev u gradu.«
Pompej ponovno planu u licu i Kras nastavi
brzo, pokušavajući ga navesti da shvati.
»Ako za njihove položaje opet uspostaviš
glasovanje, povratit ćeš velik dio prostora
koji si izgubio. Pobunjene struje će misliti da
su odnijele pobjedu i raspast će se. Ne smiješ
im dopustiti da ojačaju. Tako mi Jupitera, ne
smiješ. Ti si pokazao što možeš. Neka se
sada obznani da jednako držiš do rimskih
tradicija kao oni. Uostalom, ne mogu se
poništiti zakoni koje si proveo.«
»Dopustiti onim iskešenim psima da mi opet
stavljaju veto?« uzvrati Pompej.
Kras slegnu ramenima. »Njima, ili drugima
koje građani izaberu. Budu li to isti ljudi,
možda ćeš neko vrijeme imati teškoća, ali
ovim gradom nije lako vladati. Naši se
pučani od djetinjstva hrane demokracijom.
Mislim da ponekad imaju opasno visoka
očekivanja. Ne vole vidjeti kako im
oduzimaju njihove predstavnike.«
»Razmislit ću o tome«, reče Pompej preko
volje, gledajući isprijeka na Forum.
Kras je sumnjao da on potpuno razumije
opasnost. Što se Pompeja ticalo, njemu je
155
otpor u Senatu bio prolazna stvar, a ne klica
koja bi mogla dovesti do pobune.
»Znam da ćeš donijeti ispravnu odluku«,
rekao je Kras.
Julije se umorno protrlja po licu. Koliko je
dugo spavao, jednu uru? Nije se mogao
točno sjetiti kad je usnuo, ali mislio je da se
nebo već bilo počelo rasvjetljivati. Boje kao
da su bile sprane s okolice, i glas Marka
Antonija dobio je cmizdrav prizvuk koji
Julije nije do tada zapazio. Dok su vojnici u
pola legija imali zamagljene oči i blijeda lica,
Marko Antonije je izgledao kao da je
spreman za paradu, i Julije je bio uvjeren da
njegov general osjeća moralnu nadmoć nad
onima koji su se izopijali prethodne noći.
Njegove su se usne napućile dok je slušao
Julijevo izvješće o ugovoru s Morbenom.
»Žao mi je što se nisi sa mnom posavjetovao
prije nego što si mu obećao svoju potporu«,
reče Marko Antonije, jedva skrivajući ljutnju
zbog onoga što je čuo.
»Prema onomu što je rekao Morben, taj će
nam Ariovist biti smetnja u određenom času.
Bolje je da se s njim pozabavimo sada, prije
nego što toliko prodre da ga više ne bismo
mogli odbaciti preko Rajne. Nama su
potrebni saveznici, Marko Antonije.
Heduanci su obećali staviti mi na
raspolaganje tri tisuće konjanika.«
Marko Antonije se na trenutak borio da se
svlada. »Da, oni će nam obećati bilo što,
gospodine. Ja ne ću povjerovati dok ne
vidim. Upozorio sam te da je Morben
pametan vođa, ali čini se da je nekako uspio
da se dvije najmoćnije vojske u Galiji uhvate
za grlo. I Ariovist je bez sumnje isto tako
prisegnuo na prijateljstvo, pa će Heduanci
imati koristi od rata koji može slomiti oba
njegova neprijatelja.«
»Nisam vidio ništa u Galiji što nam se može
oduprijeti«, reče Julije s prizvukom dosade.
»Još nisi vidio germanska plemena. Oni žive
za rat, u svako doba drže profesionalni stalež
na bojnom polju, a cijeli narod ga podupire.
U svakom slučaju, Ariovist je…« Marko
Antonije uzdahnu. »Ariovist je nedodirljiv.
On je već rimski prijatelj, imenovan tako
prije deset godina. Ako zavojštiš protiv
njega, Senat bi ti mogao oduzeti
zapovjedništvo.«
Julije se okrenu i zgrabi krupnijeg čovjeka za
ramena. »Zar ti se ne čini da mi je to trebalo
biti rečeno?« upita on.
Marko Antonije mu uzvrati pogled i
pocrvenje. »Nisam mislio da ćeš takvo
obećanje dati Morbenu, gospodine. Ta jedva
poznaješ čovjeka! Kako sam uopće mogao
naslutiti da ćeš obvezati legije na pohod
gotovo trista milja daleko?«
Julije spusti ruke s generala i odmaknu se.
»Ariovist je nemilosrdan osvajač, Marko
Antonije. Moji jedini saveznici zatražili su
da im pomognem. Iskreno ću ti reći da me
nije briga ako se Morben nada da ćemo se
međusobno uništiti. Nije me briga je li
Ariovist dvostruko veći ratnik nego što mi
kažeš. Što misliš zašto sam doveo legije u
Galiju? Jesi li vidio ovu zemlju? Mogao bih
baciti šaku sjemena bilo kamo i vidjeti kako
niče žito prije nego što se okrenem. Ima
dovoljno šuma da se izgrade flote, tako
velikih krda stoke da se ne mogu prebrojiti.
A dalje od Galije? Sve želim vidjeti. Trista
milja samo je jedan korak na putu koji imam
na pameti. Nismo ovamo došli na jedno
ljeto, generale. Došli smo da ostanemo, čim
prokrčim stazu da me ostali slijede.«
Marko Antonije je zapanjeno slušao. »Ali
Ariovist je jedan od naših! Ne možeš
samo…« Marko Antonije umuknu kad je
Julije kimnuo i podignuo ruku.
»Uzet ću mjesec dana da izgradim cestu
odavde do ravnice za baliste i onagere. Ne
želim ponovno krenuti u rat bez njih. Poslat
ću glasnika Ariovistu, zatražit ću sastanak.
Obratit ću mu se s poštovanjem kakvo
dolikuje prijatelju moga grada. Hoćeš li tada
biti zadovoljan?«
156
Marko Antonije se opusti s olakšanjem.
»Naravno, gospodine. Nadam se da se nisi
uvrijedio zbog mojih riječi. Razmišljao sam
o tvojem položaju u Rimu.«
»Razumijem. Možda bi sada mogao poslati
glasnika da preuzme moje pismo«, odgovori
Julije sa smiješkom.
Marko Antonije kimnu i napusti sobu. Julije
se okrenu prema Adànu koji je otvorenih
usta slušao njihov razgovor.
»Što si ti zinuo?« odbrusi Julije i smjesta
požali zbog svojih riječi. U glavi mu je
bubnjalo a želudac je osjećao kao da ga je
potpuno ocijedio povraćajući po noći.
Nejasno se sjećao kako je po mraku glavinjao
do kupaonice i ondje izbacio velike mlazove
tamne tekućine u slivnik. Ostala je samo žuta
žuč, još ga je pekla i dizala se u grlo.
Adàn je pažljivo birao riječi. »Ovako je valjda
bilo i s mojom zemljom, nekoć davno.
Rimljani su odlučivali o našoj budućnosti,
kao da sami ništa nismo imali reći o toj
stvari.«
Julije htjede oštro odgovoriti, ali tada se
predomislio. »Misliš li da su Kartažani
plakali nad osvojenim zemljama? A što
misliš kako je tvoj narod odlučio o sudbini
onih koje su zatekli kad su došli u
Španjolsku? Ti su Kelti došli iz neke strane
zemlje. Misliš li da su tvoji predci razbijali
glavu zbog dotadašnjih stanovnika? A
možda su i oni bili zavojevači u nekoj davnoj
prošlosti. Nemoj misliti da je tvoj narod bolji
od moga, Adàne.«
Julije se uhvati za hrbat nosa zatvarajući oči
od jake glavobolje. »Volio bih da mi je bistra
glava da ti mogu kazati što mislim. Nije
posrijedi samo snaga. Kartaga je bila snažna,
ali njihov poraz je promijenio svijet. Grčka je
nekada bila najveća sila, ali kad su oslabjeli,
došli smo mi i osvojili je. O bozi, previše sam
vina popio da bih mogao ovako rano
raspravljati.«
Adàn ga nije prekidao. Osjećao je da se Julije
nalazi na rubu nečeg važna pa se nagnuo na
stolici da čuje. Julijev je glas imao hipnotičku
moć, gotovo je šaptao.
»Zemlje se osvajaju u krvi. Žene se siluju,
muškarci se ubijaju, svaki užas koji možeš
zamisliti ponavlja se tisuću puta, ali onda
završi i pobjednici uspokoje zemlju. Oni
obrađuju tlo i podižu gradove i donose
zakone. Narod napreduje, Adàne, bilo ti po
volji to ili ne. Tu je zatim pravda i vladavina
zakona. Oni koji vrebaju na susjede budu
smaknuti, iskorijenjeni između ostalih.
Moraju se ukloniti, jer i osvajači stare i cijene
mir. Krv zavojevača miješa se s narodom na
zemlji sve dok nakon sto godina nisu više ni
Kelti ni Kartažani, čak ni Rimljani. Oni su
kao… vino i voda, nemoguće ih je odijeliti.
Sve počinje u bitci, ali oni rastu na svakom
valu, Adàne. Velim ti, ako ikada nađem
zemlju koja nije prekaljena u vatri, pokazat
ću ti divljake gdje ćemo mi podizati
gradove.«
»Ti u to vjeruješ?« upita Adàn.
Julije otvori oči, njegove tamne zjenice
zasjaše. »Ja ne vjerujem u mač, Adàne, jer mi
je sve jasno. To je jednostavna istina. Rim je
nešto više od željeznih mačeva i čvršćih ljudi.
Ja ću taj narod podignuti, s pomoću udaraca
i vike. Galija će patiti pod mojom rukom, ali
kad sve bude gotovo, učinit ću ih većima
nego što oni sada mogu zamisliti.«
Na vrata stiže glasnik kojega je poslao Marko
Antonije, nakašljavajući se da privuče
njihovu pozornost. Njih obojica se trgnuše iz
sanjarenja i Julije zastenja, držeći se za glavu.
»Nađi mi hladan oblog i vidi ima li Kabera
ikakav prašak protiv boli«, reče on mladiću.
Kad se okrenuo, vidio je smrknut izraz na
Adànovu licu.
»To je čudno gledište, generale«, osmjeli se
mladi Španjolac. »Mogu vidjeti zašto tako
razmišljaš, s vojskom koja se sprema
pregaziti Galiju. Ali to će biti slaba utjeha
obiteljima koje izgube svoje hranitelje u
danima koji dolaze.«
157
Julije osjeti žalac srdžbe dok ga je razdirala
glavobolja. »Zar misliš da oni jedni drugima
pletu cvjetne vjenčiće dok mi ovdje sjedimo?
Plemena se međusobno hvataju za grlo,
mladiću. Morben ima četrdeset godina, a
jedan je od plemenskih staraca. Razmisli o
tome! Bolest i rat odnose ih prije nego što
posijede. Možda nas mrze, ali mnogo više
mrze jedni druge. No, ostavimo to za drugi
put. Moram diktirati pismo za Ariovista.
Zatražit ćemo od toga ›rimskog prijatelja‹ da
tiho napusti zemlje koje je osvojio i da
zaboravi Galiju.«
»Misliš li da će to učiniti?« upita Adàn.
Julije nije odgovorio, samo je Adànu dao
znak da uzme pisaću ploču i počeo diktirati
pismo kralju Sveva.
Krčenje šuma za novu cestu do ravnice
trajalo je dulje nego što se Julije nadao. Iako
su legije radile povazdan na ljetnoj vrućini,
svaki masivni hrast morao se posjeći da bi ga
zatim odvukle skupine drvosječa i volova.
Kabera je počeo poučavati legijske dječake
kao pomoćnike da se brinu o slomljenim
kostima i ranama koje su bile neizbježna
posljedica takva teškog rada. Dva su mjeseca
sporo i mukotrpno protekla prije nego što se
moglo položiti prvo kamenje, ali potkraj
četvrtoga mjeseca kamene su se ploče
protezale gotovo četrdeset milja dovoljno
široka i tvrda puta da njima prođu katapulte
i opsadni strojevi bez strepnje. Novi su
kamenolomi iskopani u brjegovima i granitni
su stupovi obilježavali milje od Rima,
bacajući njegovu sjenu dalje nego što je
dotada dopirala.
Julije je sazvao vijeće u dvorani koju su
izgradili Rimljani, a s njima su sjedili
Morben i Artorat kao njegovi glavni
saveznici. Promatrao ih je sve naokolo,
zaustavivši naposljetku pogled na Adànu
koji mu je čudno izgledao. Mladi Španjolac
je preveo poruke koje su kolale između
Ariovista i rimske provincije, i on je jedini
znao što će Julije reći. Julije se pitao je li
ikada postojalo vrijeme kad je bio nevin kao
mladi Španjolac. Ako je i postojalo, to je bilo
previše davno da bi ga se mogao sjetiti.
Do Ariovista nije bilo lako doći. Prvu
dvojicu glasnika vratio je natrag s najkraćim
porukama, prezirući svako zanimanje za
Julija ili njegove legije. Marko Antonije je
uspio uvjeriti Julija da mora pomno okolišati
s tim kraljem, ali njegovi su odgovori bili
isključivi i drski. Na koncu prvog mjeseca
Julije je samo čekao da se završi cesta prije
nego što povede legije da zgazi Ariovista,
bez obzira na njegovo prijateljstvo s Rimom.
Ali morao je pokazati kako je pokušao sve
što se moglo da stvar riješi mirnim putem.
Znao je da Adàn nije jedini čovjek koji šalje
pisma u Rim. Pompej mora imati ljude koji
ga dobro izvješćuju, a Julije je najmanje želio
da ga Rim zbog njegovih pothvata proglasi
državnim neprijateljem. Takva stvar nije bila
nemoguća s Pompejem na čelu Senata. Taj
čovjek bez sumnje ima senatore uvježbane
do savršenstva, i jedno bi glasovanje moglo
naprečac oduzeti Juliju sva ovlaštenja.
Tjedni su se sporo nizali dok su dani bili
ispunjeni sastancima s plemenskim vođama,
gdje im se obećavalo sve što su htjeli ako im
dopuste slobodan prolaz kroz zemlju i
osiguraju namirnice za vojsku u pokretu.
Brut je svladavao jezik s lakoćom koja je
obojicu iznenadila, i već je mogao
sudjelovati u pregovorima, iako su se njegovi
napori ponekad svodili na to da su Galima
tekle suze od smijeha.
Adàn je skrenuo pogled kad mu se Julije
nasmiješio. Što je dulje boravio u društvu
rimskog vojskovođe, to se neugodnije
osjećao. U nekim zgodama, kad ga je Julije
htio oraspoložiti, Adàn je mogao osjetiti
golemu osobnu privlačnost i razumjeti zašto
ga drugi slijede. Onda je bilo trenutaka kad
nije mogao povjerovati u krajnju okorjelost
generala koji su na vijećanju odlučivali o
sudbini milijuna ljudi. Nije mogao biti na
čistu je li Julije nemilosrdan kao ljudi poput
Renija, ili doista vjeruje da je dovođenje
158
Rima u Galiju bolji put od svakoga drugoga
koji bi sama plemena mogla naći. To je bilo
važno mladom čovjeku. Ako pomisli da
Julije vjeruje vlastitim riječima o uzvišenosti
civilizacije, Adàn bi mogao opravdati
poštovanje koje osjeća prema njemu. Ako je
sve to igra, ili pak maska za osvajanje, tada
je Adàn učinio najveću pogrješku u životu
kad je napustio Španjolsku da pođe za njim.
»Ariovist je još jednom uvrijedio moje
glasnike«, reče Julije svojim generalima. Oni
razmijeniše poglede. »Iako je Marko
Antonije izrazio želju da ga i dalje
oslovljujem naslovom prijatelja koji mu je
udijeljen, ja ne mogu prijeći preko osornosti
toga kralja. Izviđači javljaju o okupljanju
velike vojske na njegovim granicama za
daljnja osvajanja, i ja sam pristao na to da
našim legijama zaštitim zemlje Heduanaca.«
Julije dobaci pogled Marku Antoniju koji je
držao oči prikovane uz dugački stol.
»Naši će extraordinarii dobiti pojačanje,
Morben daje svoje konjaništvo, i na tome mu
zahvaljujem«, nastavi Julije. Morben se
nakloni s ironičnim osmijehom na licu.
»Budući da je taj Ariovist u prošlosti činio
usluge Rimu, ja ću mu i dalje slati glasnike
dok budemo napredovali. Imat će sve
mogućnosti da se sa mnom susretne i donese
miroljubivu odluku. Izvijestio sam Senat o
svojim koracima i čekam odgovor, iako
možda ne će stići prije našeg polaska.«
Dok su oni gledali, Julije razmota zemljovid
na najfinijem telećem pergamentu. Položio je
olovne utege na kutove i ljudi su ustali sa
stolica da pogledaju zemlju koja se pred
njima otkrila.
»Izviđači su nam obilježili brda, gospodo.
Područje se zove Alsatia, tri stotine milja na
sjever i zapad.«
»Ona graniči s helvetskom zemljom«,
promrmlja Brut, zamišljen nad zemljovidom
što im ga je dao Morben. Bilo je to tek malo
bolje od niza obojenih područja, bez
pojedinosti, ali nitko od Rimljana u prostoriji
nije vidio taj dio Galije i svi su bili očarani.
»Ako ne pošaljemo Sveve natrag preko
Rajne, Helvećani ne će doživjeti iduće ljeto«,
odgovori Julije. »Poslije toga Ariovist može
baciti pogled dalje na jug do naše provincije.
Naša je dužnost uspostaviti Rajnu kao
prirodnu granicu Galije. Oduprijet ćemo se
svakom pokušaju da se ta rijeka prijeđe, bez
obzira na to o komu je riječ. Bude li
potrebno, premostit ću je i predvoditi
kaznene pohode duboko u njihovu zemlju.
Taj Ariovist je postao bahat, gospodo. Senat
mu je predugo dopuštao da radi što hoće.«
Nije se obazreo na to što se Marko Antonije
trznuo na njegove riječi.
»Sad prijeđimo na pripreme za pokret. Iako
se mogu nadati miru, mi moramo biti
spremni za rat.«
27. POGLAVLJE
Nakon one velike jurnjave kad su morali
presresti i suzbiti Helvećane, legijskim je
veteranima sređeniji marš novom cestom bio
je gotovo kao odmor. Iako su dani još bili
naporni zbog vrućine, počelo se javljati
drveće već obojeno tisućama preljeva crvene
i smeđe boje. Vrane su uzlijetale iz šuma dok
su prolazili, oglašavajući se kreštavim
upozorenjima. Na pustim ravnicama
legionarima je lako bilo zamišljati da su oni
jedini ljudi unutar tisuću milja.
Julije je zapovjedio da Deseta i
extraordinarii budu na čelu. Heduanski su
jahači bili prepušteni brizi Domicija i
Oktavijana, i počinjali su se privikavati na
disciplinu koju je Julije zahtijevao od svojih
saveznika. Premda je bio zahvalan Morbenu
za dodatne snage, jasno je istaknuo da se
moraju naučiti slušati zapovijedi i ustrojiti se
na rimski način. Konjanici su imali dosta
posla s galskim jahačima koji su sve
dojednoga bili individualci, nenaviknuti ni
na kakav oblik organizirana juriša.
159
Veliki ratni strojevi pratili su povorku, čvrsto
privezani na kola u pokretu, ali stručna je
posluga stalno bila u blizini. Svaka teška
balista imala je osobno ime urezano u
krupne blokove bukovine, i vojnici svake
legije voljeli su upotrebljavati vlastitu balistu,
uvjereni da postižu veći i točniji domet nego
drugi. Skorpije su prije sastavljanja izgledale
gotovo kao natovarena hrpa greda i željeznih
šipaka. Teška krila zahtijevala su trojicu ljudi
da ih namjeste poslije svakog hitca, ali
izbačeno koplje moglo je proburaziti konja i
ubiti još jednog iza njega. Bila su to vrijedna
oružja i legionari koji bi im se približili često
su pružali ruke da dodirnu kovinu za sreću.
Šest se legija otegnulo duž deset milja ceste
prema helvetskoj ravnici, iako se ta dužina
prepolovila kad je Julije naredio da se
oblikuje šira formacija na otvorenom
zemljištu. Prolazeći toliko blizu heduanske
zemlje, nije se bojao napada ali je bio bolno
svjestan izložene kolone i dugačka niza
opreme i prtljage u njezinoj pratnji. Bilo je
slabih karika u lancu do provincije, ali na
prvi znak opasnosti legije su se mogle
preustrojiti u široke zaštitne četvorine,
neprobojne protiv svega što je do tada vidio
u Galiji. Julije je znao da ima ljudstvo i
zapovjedništvo kakvo mu je potrebno. Ako
ne uspije, sramota će pasti samo na njega.
Morben se odupro iskušenju da pođe s njima
na neprijatelja. Iako se jako kolebao, nijedan
heduanski vođa nije mogao toliko dugo
ostati daleko od svoga naroda a da
samozvanci ne bi žurno zasjeli na njegovo
mjesto. Julije se s njim pozdravio na samom
rubu rimske provincije, imajući iza sebe
dugačak niz blistavih legija koje su stajale
napete kao lovački hrtovi.
Morben je bacio oko preko mirnih redova
koji su čekali vojskovođu i zaklimao glavom
videći njihovu disciplinu. Njegovi bi se
vojnici prije pokreta vrzmali naokolo bez
cilja, pa se snuždio i uplašio zbog usporedbe
s Rimljanima. Kad mu je Julije okrenuo
leđa, Morben je izgovorio pitanje koje je
prevrtao u mislima otkad je vidio snagu
vojne sile koja se šalje na Ariovista.
»Tko čuva tvoju zemlju dok te nema?«
doviknuo je.
Julije se okrenuo prema njemu, probadajući
Gala crnim očima. »Ti, Morbene. Ali ne će
biti potrebni čuvari.«
Morben je poprijeko pogledao rimskog
vojskovođu u uglačanom oklopu. »Ima
mnogo plemena koja bi poželjala iskoristiti
tvoju odsutnost, prijatelju. Helvećani se
mogu vratiti, a Alobrozi bi ukrali sve što
mogu ponijeti.«
Promatrao je kako Julije navlači kacigu s
likom cijelog lica preko glave, dok je zbog
željeznih crta izgledao kao oživjeli kip. Prsna
mu je ploča zasjala od ulja a preplanule ruke
bile su snažne i pune ožiljaka što su se slagali
poput kakva obrasca od bijelih linija na
tamnijoj koži.
»Oni znaju da ćemo se vratiti, Morbene«,
reče Julije smiješeći se ispod maske.
Nakon prve milje skinuo je željeznu kacigu,
kad ga je oblio znoj i počeo ga peći u očima
zamućujući mu vid. Unatoč najboljim
namjerama, Aleksandrija nikada nije
prepješačila stotinu milja pod oklopom
koliko god bio dobro oblikovan.
Kad bi prolazili kroz koje naselje, Julije je
primao žito ili meso kao danak. Nikada nije
bilo dovoljno hrane da bi bio potpuno
zadovoljan, i stalno je dosađivao stražama
koje je ostavljao da održavaju dopremu
namirnica od Morbena. Pretvarajući noćne
logore u putne postaje, polagao je temelje
prvim vezama sa sjeverom. Poslije će doći
trajnije ceste i rimski će trgovci dopirati sve
dalje i dalje u dubinu zemlje, donoseći sve
što se može prodati. Bude li imao na
raspolaganju dvije-tri godine, znao je da će
uz ceste imati utvrde i stražarnice s
posadama. Rimski će bezemljaši tada
160
dolaziti da osnuju ratarska imanja i započnu
nov život, stvarajući bogatstva.
Bio je to Julijev opojni san, iako na tom
prvom maršu prema Ariovistu njegove legije
nijednom nisu imale zalihe za više od deset
obroka, nalazeći se zapravo na rubu
gladovanja, a namirnice su bile važnije od
svakog drugog čimbenika njihove snage.
Julije se osjećao kao da njegova vojska krvari
dok je izdavao zapovijedi mješovitim
skupinama konjanika i kopljanika da stalno
osiguravaju prolaz za žilu kucavicu iza
kolone. Rastezao je opskrbnu vezu koliko
god se usudio, ali Galija je bila preširoka da
bi se nit održala sve do Heduanaca, i on se
zaklinjao da će naći i druge saveznike kad se
obračuna s Ariovistom.
Ponekad se činilo da im sama zemlja stvara
zapreke. Tlo je bivalo pokriveno gustim
busenima trave koji su se pomicali i prevrtali
pod nogama, dodatno usporavajući legije.
Dan im je tada bivao uspješan ako bi
prevalili dvadeset milja od prethodnog
logora.
Kad su mu izviđači javili da neki jahači
uhode legije, Julije je s olakšanjem odbacio
popise i račune. Isprva su viđali tek malo više
od sjena naoružanih ljudi, ali legije su postale
donekle napete kad se proširila vijest. Vojnici
su svake noći s dodatnom pozornosti
podmazivali mačeve, i manje je bivalo imena
na stegovnom popisu. Naredio je da najbrži
konjanici pođu u potragu, ali oni su izgubili
uhode u šumama i dolinama, a jedan od
najboljih konja slomio je nogu u punom
galopu i usmrtio jahača.
Julije je bio uvjeren da uhode dolaze od
Ariovista, ali ipak se iznenadio kad se jedan
osamljeni jahač pojavio dok su legije bila
zastale radi podnevnog obroka. Čovjek je
dokasao na konju iz šumarka na strmoj
granitnoj padini koja je ležala paralelno sa
smjerom njihova nepredovanja, izazvavši
buru povika i upozorenja. Na zvuke rogova
extraordinarii su ostavili netaknutu hranu i
potrčali do konja, skačući u sedla.
»Čekajte!« zovnuo ih je Julije podignuvši
ruku. »Pustite ga neka nam priđe.«
Legije su se postrojile u redove u strašnoj
tišini i svako se oko usredotočilo na jahača
koji im se približavao bez ikakva znaka
straha.
Stranac je sjahao kad je stigao do prvih
redova Desete. Brzo se obazreo oko sebe i
zatim sam sebi kimnuo kad je vidio Julija u
sjajnom oklopu i mnoštvo zastava i
konjanika oko njega. Kad su im se oči
susrele, Julije se borio da ne pokaže nelagodu
koju je osjetio. Mogao je čuti kako njegovi
legionari nervozno mrmljaju i dva-tri su
vojnika prstima napravila praznovjerne
kretnje kao da se žele obraniti od jahačeve
nezemaljske pojave.
Nosio je kožni oklop preko grube tkanine,
noge su mu ispod koljena bile gole. Okrugle
željezne pločice pokrivale su mu ramena, od
toga se činio još krupnijim. Bio je visok, iako
je Ciro bio viši nekoliko palaca, a pokraj
Artorata bi izgledao kao patuljak. Ali zbog
njegova lica i lubanje Rimljani su se s
nelagodom zaglédali dok je kraj njih
prolazio.
Nije sličio ni na jednu rasu ljudi što ih je
Julije dotada vidio, s tako izbočenom kosti
iznad očiju te se činilo da viri iz stalne sjene.
Lubanja mu je bila cijela obrijana osim
dugačka repa kose na spoju s vratom koji se
za njim njihao dok je koračao, otežan
tamnim metalnim ukrasom koji je bio
upleten po svoj dužini. Sama lubanja bila je
teško izobličena pokazujući na tjemenu dva
valovita grebena.
»Razumiješ li što te pitam? Kako se zoveš i
iz kojega si plemena?«
Ratnik ga je promatrao bez odgovora i Julije
se stresao, odjednom svjestan da čovjeku
mora biti poznat dojam koji ostavlja. Doista,
Ariovist ga je vjerojatno zbog toga razloga
izabrao.
161
»Ja sam Redulf iz plemenita Sveva. Naučio
sam vaše riječi kad se moj kralj borio za vas
i doživotno dobio ime prijatelja«, odgovori
čovjek.
Bilo je čudnovato čuti latinski iz takva
stvorenja nalik na zloduha, ali Julije je s
olakšanjem kimnuo jer nije morao ovisiti o
tumačima koje mu je poslao Morben.
»Ti onda dolaziš od Ariovista?« reče Julije.
»To sam kazao«, uzvrati čovjek.
Julije osjeti trn srdžbe. Čovjek je bio osoran
kao i njegov gospodar.
»Kaži onda što ti je rečeno, mladiću«,
odgovori Julije. »Ne ću trpjeti tvoje
otezanje.«
Čovjek se ukočio na taj prijekor i Julije je
vidio kako se rumenilo polagano širi duž
koščatih hrbata njegova čela. Nosi li tu
izobličenost od rođenja, ili je ona posljedica
nekog čudnog obreda među ljudima preko
Rajne? Pokretom glave Julije dozva glasnika
i promrmlja mu da se Kabera dovede na čelo
kolone. Kad je glasnik hitro otišao, ratnik je
progovorio povišenim glasom da ga se
daleko čuje.
»Kralj Ariovist sastat će se s tobom kod
stijene koja je na sjeveru poznata kao Ruka.
Moram reći da ne će dopustiti da te prate
tvoji vojnici pješaci. On će doći samo sa
svojim konjanicima, to isto dopustit će i tebi.
To su njegovi uvjeti.«
»Gdje je ta stijena?« upita Julije, namrštivši
se u mislima.
»Tri dana hoda na sjever. Kameni prsti su
kao kruna na njezinu vrhu. Prepoznat ćeš je.
On će te ondje čekati.«
»A ako odlučim ne uzeti u obzir njegove
uvjete?« reče Julije.
Ratnik slegnu ramenima. »Onda ne će biti
ondje i smatrat će da je izdan. Možeš
očekivati rat s naše strane dok jedna od
vojska ne bude uništena.«
Njegovo cerenje dok je naokolo promatrao
rimske časnike savršeno je pokazivalo što
misli o takvu ishodu. Redulf pogleda Kaberu
kad je polako stigao oslanjajući se na štap i
glasnikovu ruku. Stari je izlječitelj bio
iznuren od tegobna puta, ali njegove plave
oči još su očarano gledale u ratnikovu
neobičnu lubanju.
»Reci svojem gospodaru da ću se s njim
sastati gdje kažeš, Redulfe«, reče Julije.
»Poštivat ću prijateljstvo koje mu je moj grad
udijelio i susrest ću se s njim u miru kod
stijene koju si imenovao. Sada pojuri natrag
i kaži mu sve što si vidio i čuo.«
Redulfu su bljesnule oči nakon toga
otpuštanja, ali zadovoljio se još jednim
cerenjem prema rimskim časnicima prije
nego što se oštrim koracima vratio svojem
konju. Julije vidje da je Brut doveo svoje
konjaništvo da oblikuje širok prolaz duž
kojega je čovjek bio prisiljen jahati. On nije
gledao ni desno ni lijevo dok je prolazio
između njihovih redova i brzo se izgubio iz
vida daleko na sjeveru.
Brut dokasa do Julija i sjaha.
»Tako mi Marsa, čudna neka spodoba«, reče
Brut. Primijetio je da su neki iz Desete pokraj
njega prstima napravili zaštitne kretnje
protiv uroka. Namrštio se razmišljajući kako
je tek morao djelovati na praznovjernije
ljude pod njegovim zapovjedništvom.
»Kabera? Vidio si ga«, reče Julije. »Je li ona
izobličenost nastala pri rođenju?«
Kabera pogleda u daljinu za jahačem.
»Nikada nisam vidio tako pravilno
izobličenje, kao da je namjerno načinjeno.
Ne znam, vojskovođo. Možda bih bio
sigurniji kad bih ga mogao pobliže ispitati.
Razmislit ću o tome.«
»Pretpostavljam da taj Ariovist ne traži mir.
Možda nas želi poštedjeti nevolja koje nas
čekaju budemo li imali posla s njegovim
ružnim ljudima?« upita Brut Julija.
162
»Još ne. Sada kad smo mu došli blizu,
odjednom je odlučio da se napokon sa
mnom sastane. Rimske legije mogu
čudnovato utjecati na čovjekov duh«,
odgovori Julije. Njegov je smiješak iščeznuo
kad je pomislio na ostatak kraljeve poruke.
»On hoće da povedem samo konjaništvo na
mjesto sastanka, Brute.«
»Što? Nadam se da si odbio. Ne ću te ostaviti
u rukama naših galskih jahača, Julije. Ne ću,
dok sam živ. Ne smiješ mu pružiti priliku da
te ulovi u zamku, pa bio on prijatelj Rima ili
ne.« Brut se zapanjio zbog te pomisli, ali tada
je Julije opet progovorio.
»Rim nas gleda, Brute. Marko Antonije je
imao pravo u tom pogledu. Ariovistu
moramo iskazati poštovanje.«
»Morben je rekao da njegov narod živi u
sedlu«, odvrati Brut. »Jesi li vidio kako je
onaj ružni gad jahao? Ako su svi kao on, ne
ćeš valjda dopustiti da te ulove na otvorenom
dok uza te budu samo Heduanci i šaka naših
konjanika.«
»Oh, ne bih rekao da će me uloviti«, reče
Julije i lagan smiješak poče se prikradati na
njegovo lice. »Pozovi mi Heduance, Brute.«
»Što se spremaš učiniti?« upita Brut začuđen
zbog iznenadne promjene u vojskovođinu
ponašanju.
Julije se nasmiješi kao dječak. »Dat ću
njihove konje vojnicima Desete. Tri tisuće
mojih veterana i extraordinarii trebali bi biti
dovoljni da mu podrežu krila, što kažeš?«
Pompej je završio obraćanje Senatu i upitao
tko se javlja za riječ prije glasovanja. Među
tristo ljudi u Kuriji još je vladala oštra
napetost, ali se barem u njihovim govorima
smanjila prijetnja nasiljem, iako nije nestala
s ulica. Na tu pomisao Pompej pogleda
prema mjestu gdje je sjedio Klodije, bik od
čovjeka obrijane glave koji se rodio takoreći
na ulici i dospio visoko samo zbog toga što
je bio nemilosrdniji od svih svojih suparnika.
Kad je Kras čvrsto prigrabio trgovinu,
Klodije se trebao mirno povući, ali umjesto
toga smanjio je gubitke i kandidirao se za
Senat. Pompej se stresao promatrajući
njegove surove i proste crte lica. Neke stvari
koje je čuo sigurno su preuveličane, rekao je
sam sebi. Ako su istinite, to bi značilo da
postoji još jedan grad skriven ispod Rima,
grad kojim Klodije možda već vlada.
Njegova se bikovska figura vidjela na svakoj
sjednici Senata, a kad bi u čemu naišao na
protivljenje, razbojničke su družine divljale
gradom nestajući u labirintu uličica čim bi na
njih pošla stražarska legija. Klodije je bio
dovoljno lukav da javno optužuje te družine,
podižući sa zaprepaštenjem ruke svaki put
kad bi se njihovo nasilje podudarilo s nekom
smetnjom na putu njegova častohleplja.
Kad se vratilo glasovanje za tribunske
položaje, izmaknut je jedan od stupova
Klodijeve potpore u narodu. Nakon
sramotne pogrebne povorke prije dva
mjeseca, Pompej je poslušao Krasov savjet.
Na njegovo zadovoljstvo, samo je jedan od
prijašnjih tribuna vraćen u Senat. Prevrtljiva
javnost glasovala je za neznanca koji je
zauzeo drugi položaj, i premda su mu se
Pompejevi neprijatelji silno ulagivali, on još
nije pokazivao nikakvu pristranost. Bilo je
čak moguće da Klodije nije imao umiješane
prste u izboru toga čovjeka, premda je
Pompej u to sumnjao. Čovjek se ipak nije
razlikovao od obitelji koje su ugrožavale
njegove ciljeve, i Pompej je već svjedočio
jednom glasovanju kad su se čestiti ljudi
okrenuli protiv njega bez jasna razloga. Nisu
ga čak ni gledali u oči dok su stajali uz
Klodija, i Pompej je jedva zatomio svoj gnjev
naspram trgovčeva hladnog trijumfa. Kao
posljedica toga, na žito koje se dijelilo
građanima sad je odlazila jedna petina
ukupnih gradskih prihoda, i nove su tisuće
ljudi svakog mjeseca zahtijevale to pravo.
Pompej je znao da je Klodije našao
najokrutnije pristaše među tim strvinarima
bez korijena koji su se stalno slijevali u grad.
Nije mogao dokazati, ali mislio je da velik
163
postotak toga žita nikada ne dospije do
najgladnijih usta, nego odlazi u onaj mračniji
Rim gdje Klodije i ljudi poput njega kupuju
živote jednako lako kao što prodaju žito.
Pompej dade Svetoniju znak da govori i
sjede kad je mladi Rimljanin ustao i pročistio
grlo. Na Pompejevu se licu nije vidjelo ništa
od negodovanja, iako je mrzio čovjeka koji
bi očito slijedio svakog psa da dobije mrvice.
Svetoniju je poraslo samopouzdanje otkad
ga je Klodije obasuo pohvalama i
sredstvima. Govorio je dovoljno dobro da
zadrži pozornost Senata, a njegova veza s
Klodijem dala mu je posrednički položaj u
kojem je uživao.
»Senatori, tribuni«, počeo je Svetonije. »Ja
nisam Cezarov prijatelj, kao što mnogi od
vas znaju.« Dopustio je sebi sitan osmijeh
nakon lagana smijuckanja u klupama. »Svi
smo čuli za njegovu pobjedu nad
Helvećanima u Galiji, za veoma vrijednu
bitku zbog koje su građani klicali na
tržnicama. Ipak, ne može se zanemariti
pitanje njegovih dugova. Imam ovdje
procjene.«
Svetonije razmetljivo pogleda u papir, iako
je napamet znao brojke.
»Herminiju duguje malo manje od milijun
sestercija. Drugim vjerovnicima zajedno, još
jedan milijun, plus dvjesta tisuća. To nisu
male svote, gospodo. Bez tih sredstava, ljudi
koji su ih dali u dobroj vjeri mogu pasti na
prosjački štap. Oni imaju pravo obratiti se
nama kad Cezar ne pokazuje nikakva znaka
ni sklonosti da će se vratiti u grad. Zakonik
Dvanaest ploča potpuno je jasan u pogledu
duga, i mi ne bismo smjeli podupirati
generala koji na taj način prezire statute.
Potičem Senat da zahtijeva njegov povratak
da bi izravnao račune s gradom. Ako to ne
prođe, možda će nam Pompej zajamčiti da je
njegov pohod na Galiju stigao do kraja, tako
da se oni koji muku muče zbog spomenutih
dugova mogu nadati namirenju u
dogovorenom roku. Ja ću glasovati da se
Cezar opozove.«
Svetonije je sjeo i Pompej se spremao dati
znak sljedećem govorniku kad je vidio kako
ustaje novi tribun.
»Imaš li ti što dodati, Polone?« reče Pompej
nasmiješivši se čovjeku.
»Samo to da mi ovo izgleda kao šiba kojim
treba išibati uspješna generala«, odgovori
Polon. »Kako je razumijem tu stvar, to su
Cezarovi osobni dugovi, iako ih je
upotrijebio da opremi svoje vojnike. Kad se
vrati u grad, neka njegovi vjerovnici zatraže
svote, pa ako ih ne može platiti, slijede stroge
kazne. Do tada ne vidim nikakva načina da
Senat zatraži njegov povratak da bi pao u
šake okorjelih lihvara.«
Iz redova senatora podignuo se žamor
odobravanja a Pompej je zatomio smiješak.
Velik broj njih imao je dugova, i Svetonije bi
morao biti genij da bi ih nagnao da opozovu
generala kako bi udovoljio navaljivanju
pokvarenih ljudi kakav je Herminije.
Pompeju je bilo drago što je Polon govorio
protiv glasovanja. Možda ipak nije na
Klodijevu platnom popisu. Pompej se
susrete s tribunovim pogledom i nakloni mu
se dok je ustajao sljedeći govornik, jedva
slušajući o čemu govori neki nevažni sin
plemstva.
Pompej je znao da su njegovo ukidanje i
ponovno uspostavljanje glasovanja za
tribune mnogi opisivali kao majstorski potez.
Naročito su stariji članovi od njega očekivali
vodstvo i snagu da bi se oduprli novim
protivnicima u igri. Mnogi su mu privatno
dolazili, ali u Senatu su bili slabi zbog straha.
Nije ih bilo mnogo koji bi riskirali
neprijateljstvo ljudi poput Klodija. Čak je i
Pompeja oblijevao hladan znoj kad bi samo
pomislio da Klodije može jednog dana
postati konzulom.
Dok je mladi senator jednolično govorio,
Pompejev se pogled prebacio na još jednog
novajliju, na Tita Milona. Kao Klodije prije
164
njega, i on je došao u Senat kad su propali
njegovi trgovački pothvati. Možda zbog toga
zajedničkog podrijetla, činilo se da jako
zaziru jedan od drugoga. Milon je bio
rumena lica i debeo, dok je Klodije bio
trijezan. Obojica su znala biti prostija od
najgore uličarke. Pompej se pitao bi li se dali
nahuckati jedan protiv drugoga. To bi bilo
elegantno rješenje problema.
Glasovanje je brzo provedeno i barem
jedanput Pompejevi se pristaše nisu kolebali.
Klodije nije govorio i Pompej je znao da
podnosi Svetonija ne dajući mu punu
potporu. Te noći ne će biti iznenadnih vijesti
o divljanju razbojničkih družina na
tržnicama. Klodije ulovi Pompejev
zamišljeni pogled na sebi i kimnu mu
krupnom glavom kao sebi ravnu čovjeku.
Pompej mu uzvrati jednakom kretnjom iz
navike, iako su mu kroz misli vrvjele
najružnije glasine. Govorilo se da je Klodije
unajmio tjelohranitelje koji se služe
silovanjem kao usputnim sredstvom
uvjeravanja kad se bave naručenim poslom.
To je bila tek jedna od mnogih priča što su
kružile oko toga čovjeka poput muha.
Pompej je škripnuo zubima videći tajno
likovanje u Klodijevim očima. U tom je času
zavidio Juliju u Galiji. Unatoč svim
teškoćama pohoda, njegove će bitke biti
jednostavnije i čistije od onih koje su čekale
Pompeja.
28. POGLAVLJE
Brut se derao izdajući srdite zapovijedi
svojim vojnicima dok su kasali na galskim
konjima prema dalekoj masi konjanika u
podnožju krševite stijene zvane Ruka.
Mogao je razumjeti Julijevu želju da uza se
ima veterane Desete legije, ali oni su jahali
kao neposlušna djeca. Čim bi prešli u malo
brži korak, konji su se počinjali sudarati, a
zbog najmanje neravnine na tlu zajapureni
su vojnici padali s konja i podnosili
poniženja morajući trčati uz njih dok se ne bi
uspjeli vratiti u sedlo.
Kao da to nije bilo dovoljno, Brut je bio
bijesan što je Marko Antonije dobio nadzor
nad legijama što su ostale iza njih. Mogao je
prihvatiti činjenicu da Julije hoće njega i
Oktavijana kao zapovjednike konjaništva,
ali Marko Antonije nije zavrijedio pravo da
bude Julijevim zamjenikom. Bio je
strahovito srdit dok je okretao konja da
odgovori na gužvu koja se stvorila iza njega.
»Pritegnite uzde, tako vam Marsa, ili ću dati
da vas bičuju!« viknuo je na nesretnu skupinu
uzvrpoljenih oklopnika iz trećega reda. Pod
svojom teškom opremom sjedili su na
konjima kao vreće žita i Brut je zakolutao
očima kad se jedan od njih previše nagnuo
naprijed i bučno nestao iz vida pod nogama
svoga niskog konja.
Na taj se način ne smiju približiti mogućoj
bitci. Deseta je bila naviknuta na ritam
pješaka, a znojni ljudi što su psovali oko
njega nisu pokazivali nimalo uobičajene
mirnoće.
Oktavijan je protrčao mimo njega služeći se
snažnim konjem da poravna kolebljiv niz
niskih galskih konja. Dva su čovjeka
razmijenila poglede u prolazu i Oktavijan se
nacerio, očito pokazujući da mu je stanje
zabavno. Brut mu nije uzvratio smiješak,
nego je ispod glasa proklinjao Desetu kad su
se dva konja ispred njega nekako spojila a
njihovi jahači pritezali uzde sve dok se
izmučeni konji nisu uspaničili i poskočili.
Brut ih je hitro sustigao i pridržao dok
legionari nisu opet uspostavili nadzor. Od
njih se nije moglo očekivati da prirodno
održavaju ravnotežu kao da su prošli tisuće
sati vježbanja, i on se samo nadao da će Julije
imati toliko zdrava razuma da ih zaustavi
mnogo prije nego što Ariovist vidi njihovo
pomanjkanje vještine. Ljudi rođeni u sedlu
ne mogu se zavarati.
Prije nego što su bili krenuli, Julije je došao
k njemu. Vidio je Brutovo hladno držanje i
progovorio je da ga osokoli.
165
»Moram te imati sa sobom, Brute«, rekao je
tada. »Extraordinarii su jedini sposobni
jahači koje imam i naviknuti su na tvoje
zapovijedi.«
Stajao je blizu njega, ne želeći da ga drugi
čuju.
»A budem li prisiljen da se borim, ne želim
da Marko Antonije bude kraj mene. On
previše misli na toga Ariovista i njegovo
prijateljstvo s Rimom.«
Brut je kimnuo, iako te riječi nisu ni izdaleka
ublažile njegov osjećaj izdaje. Julije mu je
dugovao mjesto zamjenika.
Jahači u izvidnici ugledali su Ruku i vratili
se prije podne da to jave. Dok se Deseta
približavala stijeni, Brut je mogao vidjeti
ispred sebe tisuće jahača u savršenim
redovima. Izabrali su ročište na mjestu gdje
je konjaništvo bilo stiješnjeno klisurama s
obiju strana. Stijena zvana Ruka tvorila je
najvišu točku prema istoku, dok je zapadna
strana bila zagušena gustom šumom. Brut se
pitao ima li Ariovist skriveno ljudstvo u
mračnom hrastiku. Znao je da će ih ondje
postaviti i nadao se da legije ne srljaju u
zamku. Sigurno je bilo jedno: ako dođe do
povlačenja pred tim germanskim jahačima,
Deseta će to morati obaviti pješice ili će biti
uništena.
Trubači su oglasili sjahivanje s dva kratka
zvuka kako je bilo dogovoreno prije
napuštanja logora. Brut je s olakšanjem vidio
kako Deseta nije više nespretna čim su
vojnici dodirnuli tlo.
Samo su extraordinarii ostali u sedlu da štite
bokove. Pješaci su poveli konje naprijed u
tmurnu i slabu raspoloženju. Brut ih je
nastavio uznemirivati vičući centurionima
da održavaju red dok su napredovali prema
mjestu sastanka gdje ih je čekao kralj
germanskih Sveva. Napetost je rasla dok su
se približavali neprijatelju i Brut je već
mogao razabrati pojedinosti na ljudima s
kojima su se suočavali. Ariovista je prvi put
vidio kad je kralj izjahao s trojicom drugih i
zaustavio se stotinu koraka ispred svoje čelne
crte. Julije je pošao naprijed s Domicijem i
Oktavijanom da ga susretne, a napetost je
bila vidljiva na njihovim ukočenim leđima.
Brut je bacio posljednji pogled na redove
Desete.
»Budite spremni!« viknuo je u kasu dok se
pridruživao svojem vojskovođi.
Buka četiri tisuće nemirnih konja stišavala se
iza njih kad se pridružio Domiciju i
Oktavijanu da bi sva trojica bljesnula u
srebrenim oklopima. Julije je nosio kacigu s
punim obličjem, pa kad se Brut okrenuo u
sedlu da mu kimne, vidio je kakav dojam
ostavljaju hladne metalne crte koje su mu
uzvratile pogled.
»Idemo sad vidjeti što mi taj mali kralj ima
reći«, stigao je Julijev glas iz željeznih usta.
Četiri su čovjeka podbola konje da prijeđu u
brzi kas dok su u savršenoj formaciji
napredovali preko neravna tla.
Julije je prepoznao Redulfa kraj Ariovistova
desnog ramena i sa zaprepaštenjem vidio da
su druga dva ratnika s kraljem jednako
čudno izobličena kao glasnik. Jednomu je
glava bila potpuno obrijana, ali drugi je imao
krunu crne kose koja nije nimalo skrivala
onaj čudnovati dvostruki greben, kao da je
neka snažna šaka pograbila i stisnula njegovu
lubanju. Svi su bili bradati i surova izgleda,
očevidno izabrani da se pokaže snaga. Svi su
bili urešeni zlatom i srebrom, pa je Julije bio
zadovoljan što su u njegovoj počasnoj pratnji
finalisti natjecanja u mačevanju. Savršena
srebrena oprema zasjenila je svevske ratnike,
i Julije je znao da bi njegovi pratioci, čovjek
na čovjeka, bili ubojitiji.
Sam Ariovist nije imao nabrano tjeme kao
ratnici kraj njega. Njegovim su licem
dominirale crne obrve i nepodrezana brada
koja mu je pokrivala najveći dio lica,
ostavljajući gole samo obraze i čelo. Njegova
je koža bila blijede a oči koje su zurile u Julija
bile su plave kao u Kabere. Kralj je bio
166
savršeno miran kad je Julije dojahao i
zaustavio se bez pozdrava.
Tišina je potrajala dok su se Julije i kralj
međusobno promatrali, ne želeći nijedan prvi
progovoriti.
Brut je gledao redove konja iza njih i još dalje
gdje su veće snage obilježavale južni rub
zemalja koje je Ariovist zauzeo, petnaest
milja ispod široke rijeke Rajne. U daljini je
mogao vidjeti dva utvrđena tabora koji su
izgledali kao blizanci u rimskom stilu. Masa
svevskih jahača nije bila u formalnom
poretku, ali Brut je mogao zapaziti da su
razvrstani tako da na prvu zapovijed mogu
jurnuti na juriš. Počeo se znojiti kad je vidio
njihova dugačka koplja. Ali svaki rimski
pješak znao je da konji ne će nasrnuti na štit
kao što se ne bi dali prisiliti da udare u stablo.
Dokle god bi legije mogle održavati
četvorine, vojnici bi mogli napredovati kroz
Ariovistove snage bez stvarne opasnosti. Ali
teorija je bila slaba utjeha u suočenju s toliko
mnogo blijedih, bradatih ratnika.
Julije je izgubio strpljenje pod kraljevim
mirnim ispitivačkim pogledom.
»Došao sam k tebi kako si zatražio, prijatelju
moga grada«, počeo je. »Iako ovo nije tvoja
zemlja, dojahao sam ovamo i poštivao tvoje
uvjete. Sada ti kažem da moraš vratiti svoje
vojske preko prirodne granice Rajne.
Smjesta ih prebaci pa ne će biti rata među
nama.«
»Je li to rimsko prijateljstvo?« zareža Ariovist
iznenada, dubokim glasom od kojega su se
trgnuli. »Borio sam se protiv vaših
neprijatelja prije deset godina i tada mi je
udijeljen taj naslov, ali u koju svrhu? Da me
po svojoj volji možete odvratiti od zemalja
koje sam s pravom osvojio?« U njegovoj su
se bradi pojavili tamnožuti zubi i oči su mu
bljesnule ispod teških obrva.
»Nisi imao pravo zauzeti koju god zemlju
poželiš«, odvrati Julije. »Tvoja je domovina
preko rijeke i to ti je dosta. Kažem ti, Rim ne
će dopustiti da zaposjedneš Galiju niti ijedan
njezin dio.«
»Rim je daleko, generale. Ti si sve što
predstavlja tvoj grad ovdje, a nikada nisi
upoznao bijes mojih blijedih vojnika. Kako
se usuđuješ sa mnom govoriti na taj način?
Ja sam jahao Galijom dok si ti još bio dijete!
Oni su moji jer sam pokazao snagu da ih
zadržim, Rimljanine!«
Od srdite vike Julijev se konj nervozno
trgnuo i Julije ga je potapšao po vratu da ga
smiri. Obuzdao je svoju ćud da odgovori
kralju.
»Ja sam ovdje zato što si bio imenovan
prijateljem, Arioviste. Častim te u ime moga
grada, ali ponovno ti kažem: ti ćeš prijeći
Rajnu i napustiti zemlje koje pripadaju Rimu
i rimskim saveznicima. Ako se budeš
oslanjao na osvajačko pravo, ja ću uništiti
tvoje vojske po istome pravu!«
Julije osjeti kako se Brut nelagodno vrpolji u
sedlu kraj njegova desnog ramena. Sastanak
nije tekao kako je namjeravao, ali uzrujala ga
je Ariovistova osornost.
»Što to činiš, Cezare? Po kojem pravu ti
oduzimaš plemenima zemlje? Jesu li ti ih
možda dali tvoji grčki bogovi?« Ariovist se
naceri pokazujući rukama zelena
prostranstva oko njih.
»Dobio si dovoljan odgovor kad sam ti vratio
glasnike praznih ruku«, nastavi on. »Ne
želim ništa od tebe ni od tvoga grada.
Nastavi svojim putem a mene ostavi na
miru, ili ti nema života. Ja sam se borio za
ove zemlje i krvlju platio cijenu. Ti nisi ništa
učinio nego poslao čopor helvetskih
strvinara natrag u njihovu domovinu. Zar
misliš da ti to daje prava da sa mnom
postupaš kao sa sebi ravnim protivnikom? Ja
sam kralj, Rimljanine, a kraljevima ne smiju
dosađivati ljudi poput tebe. Ne bojim se
tvojih legija, a najmanje onih jahača iza tebe
koji se ne znaju ni držati na konju.«
Julije se odupro porivu da pogleda iza sebe,
iako je mogao vidjeti savršene redove Sveva
167
znajući da ni izdaleka nema takve mirnoće
među njegovim snagama. Zacrvenio se ispod
maske, sretan što se to ne može vidjeti.
»Ja sam Rim«, reče Julije. »U mojoj osobi ti
se obraćaš Senatu i narodu. Vrijeđaš moj
grad i sve zemlje koje su pod našom vlasti.
Kada ti…«
Nešto izbačeno iz svevskih redova zazujalo
je iznad njihovih glava, i Ariovist je opsovao.
Julije je pogledao iznad sebe i vidio desetak
kopalja kako u luku lete prema njegovoj
dragocjenoj Desetoj pa se žestoko obratio
Ariovistu.
»Je li ovo tvoja disciplina?« uzviknuo je.
Ariovist je izgledao jednako bijesno kao on i
Julije je znao da napad nije došao po
njegovoj zapovijedi. Obje su se vojske
nemirno uzvrpoljile i još se jedna strijela
uzvila iznad njih.
»Moji su ljudi željni rata, Cezare. Oni žive da
bi se kupali u krvi«, zaurla Ariovist na njega.
Pogledao je preko ramena na svoje ljude.
»Vrati se k njima i mi ćemo doći po tebe«,
rekao je Julije, a ispod maske čula se
zaključna odrješitost u njegovu glasu.
Ariovist ga je pogledao i Julije je mogao
vidjeti iskru straha u njegovim očima. To se
nije slagalo ni s čim što je do tada vidio, i
Julije se pitao koji je tomu razlog.
Prije nego što je kralj mogao odgovoriti,
cijelo je jato strijela zazujalo zrakom i Julije
je okrenuo konja podviknuvši »Ha!« da se u
galopu vrati k svojim čelnim crtama. Za njim
su krenuli Brut, Domicije i Oktavijan,
tutnjeći po tlu. Iza njih je i Ariovist zabo pete
u konjske slabine, a njegovi su ljudi žestoko
kliknuli kad su vidjeli da se vraća k njima.
Julije je izdao mnoštvo zapovijedi kad se
vratio u Desetu legiju. Najbrži extraordinarii
galopom su odjurili na jug da Marku
Antoniju prenesu poruku nek se s najvećom
brzinom pripremi za potporu. Ostali su
poslani u šume na zapad da izvide ima li
skrivenih strijelaca ili snaga koje bi ih mogle
iznenaditi. Galski su konji odvedeni u
pozadinu i Deseta se napokon oslobodila te
smetnje. Vojnici su formirali golemu
obrambenu četvorinu sa sastavljenim
štitovima protiv konjaničkog juriša.
Pripremala su se koplja i zapinjale strijele u
lukovima. Prednji je red strpljivo čekao da
odbije prvi napad.
Napad nije došao. Na Julijevo iznenađenje
Ariovist je nestao duboko u masi konjanika i
odjednom su se počeli povlačiti u savršenom
redu. Neki su im rimski vojnici počeli
dovikivati i rugati se, ali izviđači se nisu
vratili iz šuma na zapadu i Julije nije želio
riskirati da krene naprijed ne znajući što na
njih vreba iz onih zelenih dubina.
Ariovist je odveo svoje ljude izvan dometa
kopalja i strijela prije nego što se još jednom
zaustavio. Iako je očito bilo usijanih mladića
u svevskim redovima, pokazali su disciplinu
pri povlačenju jer su njihovi pojedini odjeli
štitili druge pri uzmicanju.
»Koju to igru igra?« promrmlja Brut kraj
Julija. »Dok oteže, on mora znati da naše
legije pristižu za nama.«
»Možda nas kani uvući dublje. Ne sviđa mi
se izgled onih šuma«, odgovori Julije.
Dok je govorio, prvi je od izviđača dojahao
galopom do rimskih crta.
»Ništa, gospodine«, rekao je zasopljeno
čovjek kad se približio i pozdravio. »Nema
nikakvih tragova pogašenim vatrama, nema
znakova da se ikakva sila skriva u šumama.«
Julije kimnu, pokušavajući se odjednom
sjetiti posljednjeg puta kad je primio izvješće
nekog izviđača a da ga nije usmeno potvrdio.
Još su dvojica jahača izišla iz šume i predala
izvješće prije nego što je Julije bio zadovoljan
iako ga je zbunjivalo stanje. Ariovist se
ponašao kao da se spremao srnuti u divlji
juriš, ali njegovi su ljudi nehajno stajali, ne
mareći za izazovne kretnje iz čelnoga reda
Desete.
Julije je srdito lupkao prstima po sedlu. Jesu
li im postavili zemljane zamke? To se nije
168
činilo vjerojatnim. Jame sa šiljcima više bi
smetale svevskoj vojsci koja je brojčano
mnogo moćnija od rimske legije.
»Hoćemo li čekati Marka Antonija?« upita
Brut.
Julije izračuna vrijeme koje je potrebno da
legije stignu do njegova položaja i oštro
otpuhnu od razočaranja. Proći će čitavi sati
prije nego što stignu da mu pruže potporu.
»Da. Tu nešto ne razumijem. Njihove su
snage brze i zajedno nas nadmašuju, možda
dvojica dolaze na našega jednog ratnika.
Ariovist bi morao napasti, osim ako ne
sprema neku varku, iako ne vidim na koji
način. Ne ću izvrgnuti pogibli živote svoje
Desete dok nam ne stigne potpora.«
Neki su vojnici to čuli i razmijenili
zadovoljne poglede, iako Julije to nije vidio
dok je zurio prema neprijatelju. Što se njih
ticalo, vrijedan je zapovjednik koji se brine o
njima.
Svevski su konjanici stajali tiho na tisuću
koraka od Desete, a muha je oblijetala oko
Julijeva lica dok je bacao pogled preko
njihovih redova.
»Budite spremni, gospodo. Zasada čekamo.«
Do trenutka kad se dugačka povorka legija
pridružila Desetoj, Ariovist je također bio
okupio svoje glavne snage. Prema najboljoj
procjeni izviđača koji su se izlagali kopljima
i strijelama neprijateljskih jahača moglo je
biti oko šezdeset tisuća svevskih ratnika.
Svaki je jahač doveo pješaka koji je održavao
užasan korak držeći se u trku jednom rukom
za konjsku grivu. Julije se sjetio kako su
Spartanci trčali u bitku na isti način i
ponadao se da se ne će sukobiti s
protivnicima slične valjanosti. Brut je jetko
dobacio primjedbu o bitci kod Termopila,
koju su im učitelji spominjali prije toliko
godina, ali spartanski je kralj mogao obraniti
uski prolaz između planina, dok bi Julija
mogla napasti s bokova ili čak opkoliti tolika
pokretna sila. Bolji je uzor bitka kod Kane,
pomislio je, gdje su Rimljani bili uništeni,
iako tu zabrinutost nije glasno izrekao.
Dva sata poslije podne Julije je raspolagao sa
svojih šesnaest skorpija koje su bile
postavljene i uperene prema neprijatelju. Bile
su savršeno obrambeno sredstvo protiv
juriša, ali tako se teško njima manevriralo da
nisu predstavljale prednost nakon prvih
hitaca.
»Nikada nisam doživio ovakvu bitku, Brute,
ali sad su predugo čekali. Neka nam
Oktavijan i extraordinarii štite bokove. Sve
ostalo je na nama.«
Spustio je podignutu ruku i duž svih redova
trubači su zapuhali u dugačke rogove
ispuštajući jedan jedini zvuk koji se nije
podudarao ni s jednom zapovijedi. Svrha mu
je bila samo da uplaši neprijatelja, i Julije je
primijetio nemirno vrpoljenje među Svevima
kad su čuli rogove. Nekoliko trenutaka
poslije toga odapete su skorpije i kolci
veličine čovjeka sijevnuli su razmakom
između njih, brže nego što su se mogli vidjeti
ili izbjeći. Popadali su proburaženi konji u
čelnim crtama i goleme su strijele nastavile
ubijati sve redom iza njih. Dok su se posade
skorpija grozničavo trudile da ih ponovno
napnu, Julije je dao znak da se krene, i legije
su s Desetom na čelu počele grabiti dugačkim
koracima prema neprijatelju, držeći u
rukama spremna koplja. Iako su se brzo
gibali, nijedan čovjek nije napuštao svoj
položaj, te ako bi Svevi jurnuli na juriš, mogli
su formirati neprobojne četvorine jedva
usporivši korak.
Savršeno disciplinirano legije su se raširile
čim su prošle kroz tjesnac između šume i
Ruke. Brut je zapovijedao Trećom i desnim
krilom, dok je Marko Antonije preuzeo
lijevu stranu.
Kad su stigli na domet strijelaca, ljudi su
spremili štitove, ali neprijateljski su redovi
bez upozorenja počeli još jednom uzmicati,
daleko brže nego što su Rimljani
napredovali. Tisuće su jednostavno otkasale
169
i opet se postrojile na udaljenosti od pola
milje.
To nije bilo predaleko, iako se Julije bojao da
bi mogao biti izvučen na zelenu ravnicu.
Pred sobom je mogao vidjeti prve svevske
tabore i ljude koji su se trsili da zatvore
kapije. Stotine vozača kola bile su u panici
dok su pokušavali ući. Julije je potresao
glavom od zapanjenosti što ih je Ariovist
napustio.
Beriko se odijelio na zapad da se pozabavi
ogradom od pobodena kolja, i još se jedna
legija iz Arimina glatko pomaknula naprijed
da zauzme mjesto gdje je do malo prije
stajalo pet tisuća vojnika. Prošli su brzo
mimo ograde dok je Beriko zarobio tamošnje
ljude bez nereda i krvoprolića. Julije je u
prolazu vidio njihove panično podignute
ruke, ali ostali su Svevi opet bili u pokretu,
labaveći pritom čvrste formacije da bi ih
obnovili još pola milje dalje.
Julije dade znak prekida i zasopljene legije
bučno se zaustaviše. Brut dohaja galopom s
desnoga krila.
»Pusti me da uzmem naše konjaništvo.
Mogu ih dovoljno dugo suzbijati dok ne
dovedeš ostale«, rekao je zureći vatreno
prema udaljenom neprijatelju.
»Ne, ne ću izvrgnuti pogibli jedine dobre
konjanike koje imam«, reče Julije, bacivši
pogled na neuredne Heduance koji su vikali
od radosti što su im vraćeni njihovi konji.
»Sad smo duboko na njegovu zemljištu.
Želim uspostaviti tabor pred onom ogradom
kao bazu. Ne želim iscrpiti ljude jurišajući za
njim preko cijele Galije. Želim da legije budu
iza taborskih zidova i kapija prije sumraka.
Neka baliste budu spremne kad iza nas
stignu kola. I topli obrok isto tako. Ne znam
kako je s tobom, ali ja skapavam od gladi.«
Julije pogleda preko crne mase svevskih
konjanika i odmahnu glavom.
»Ariovist nije budala. Mora postojati razlog
njegova kukavištva. Kad taborište bude
gotovo, sazovi mi vijeće.«
29. POGLAVLJE
Gradnja utvrđena taborišta pod nosom
neprijatelju bila je legijama novo iskustvo.
Svi raspoloživi ljudi kopali su izvanjske
rovove, bacajući rahlu zemlju na visoke
bedeme koji su se dizali do visine tri čovjeka.
Extraordinarii su bili u ophodnji obodnicom
kruga i dvaput tijekom dugačkoga
poslijepodneva manje su grupe neprijatelja
nasrnule na njih bacajući kratka koplja prije
nego što će trkom pobjeći natrag prema
svojim čelnim crtama. Bili su to mladi ljudi
koji su pokazivali hrabrost, ali Julije nije
mogao nimalo proniknuti u Ariovistove
namjere. Njegovi su ratnici izgledali
dovoljno željni borbe, ali glavnina vojske i
dalje je održavala razmak, promatrajući kako
Rimljani obavljaju zemljane radove i obaraju
drveće. Julije je namirisao začine na
povjetarcu dok je dan prolazio i znao je da
Svevi spremaju hranu za svoje ljude kao što
je i on namjeravao učiniti za svoje.
Rano predvečer golemo je taborište bilo
završeno i legije su ušle unutar utvrda koje su
bile snažnije od bilo čega u cijeloj Galiji.
Legijski su tesari bili iskusni majstori
pretvaranja teških debala u zaobljene grede,
a zemljani su bedemi bili dovoljno načičkani
šiljcima da se odupru i najsilovitijem jurišu.
Julije je mogao osjetiti optimistično
raspoloženje među svojim ljudima.
Povlačenje neprijateljske vojske uvelike je
podiglo njihov borbeni moral, i on se nadao
da će to potrajati.
Okupio je vijeće u generalskom šatoru
unutar tabora nakon topla jela koje je
pripremljeno i razdijeljeno. Heduanski su
konji pozobali dobar dio zobenih zaliha, ali
nisu mogli pasti izvan utvrđenja kad su Svevi
bili tako blizu. Dok je padala noć, Julije je
čekao da dođe Brut i pridruži se ostalima.
Upaljene su svjetiljke i prva je noćna straža
izišla na dužnost bez štitova, penjući se
drvenim stubama na bedeme da motri hoće
li iz tame krenuti napad.
170
Julije je promatrao svoje vijeće s tihim
zadovoljstvom. Oktavijan je prerastao u
sjajna zapovjednika, i Ciro je također
opravdao svoje promaknuće na položaj
centuriona. Publije Kras bio je neustrašiv
zapovjednik i Juliju će biti žao kad ode
zapovijedati legijom svoga oca. Renije je
nastavljao poučavati ljude vještini
mačevanja, i Julije nikada nije oklijevao
promaknuti one koje bi mu stari gladijator
preporučio. Ako bi Renije rekao da su
sposobni predvoditi ljude, bili su sposobni.
Domicije je bio kadar zapovijedati čitavom
legijom, i ljudi su voljeli srebreni oklop koji
je sada stalno nosio. U to vrijeme, na tome
mjestu, bili su u naponu snage, i Julije se
svima njima ponosio.
Kad im se pridružio Brut, Kabera je izvadio
grudu gline koja je bila omotana vlažnom
krpom. Bljesnula je na svjetlu svjetiljaka dok
je od smeđe kugle oblikovao lice, istaknuvši
nos i iskopavši noktima oči.
»Ako bi se užad položila na ovakav način,
mogli biste promijeniti oblik lubanje«, rekao
je omatajući komad užeta oko malene glave
i stežući ga štapom koji je okretao dok se
glina nije počela ispupčivati. Kad se stvorio
debeo nabor iznad očiju, Kabera je ponovio
postupak iznad njega, sve dok se pred njima
nije pojavio preslik čudnovatih svevskih
glava.
»Ali lubanja bi pukla, to je sigurno«, rekao je
Oktavijan trznuvši se pri pogledu.
Kabera odmahnu glavom. »Kod odrasla
čovjeka, da, ali kod novorođenčeta, kako je
lubanja još mekana, takvo bi vezivanje
proizvelo grebene. Ti ljudi nisu zlodusi,
koliko god se o tome govorkalo u taboru. Ali
da su okrutni, to je istina. Nikada nisam čuo
ni za jedan narod koji zlostavlja svoju djecu
na taj način. Prvu godinu svoga života,
možda dvije, jamačno provode u teškim
mukama, kad im ovako pritišću kosti.
Sumnjam da se ikada potpuno oslobode boli.
Ako sam u pravu, to bi značilo da oni već od
rođenja obilježavaju svoj ratnički stalež.«
»Moraš to pokazati ljudima u taboru ako
tako govore, Kabera«, reče Julije zadivljen
iskrivljenom glavom. »Svevima ne treba
nikakva druga prednost kraj tolike brojnosti,
a naši su ljudi praznovjerni.«
Neka gužva izvana nagnala je vijećnike da u
hipu skoče na noge. Stražari su na nekoga
isprekidano vikali i zatim su se čuli
nepogrješivi zvuci tučnjave. Brut pristupi
ulazu i razmaknu šatorsko krilo.
Dva galska roba koja su bili zarobili Svevi
migoljila su se na tlu.
»Oprosti, gospodine«, reče brzo jedan stražar
i pozdravi Bruta. »Konzul Cezar je rekao da
vam nitko ne smije smetati a ova dvojica nisu
poslušala moje upozorenje.«
»Dobro si učinio«, odgovori Brut. Zatim
pruži ruku i pomognu jednom Galu da
ustane. »Što je bilo toliko važno?« upita.
Čovjek se zagledao u stražara prije nego što
će progovoriti, ali Brut nije razumio nijedne
riječi od bujice koja je stigla kao odgovor.
Brut nabora čelo i razmijeni pogled sa
stražarom.
»Mislim da ni on nije razumio tvoje
upozorenje. Adàne? Hoćeš li doći ovamo da
mi prevodiš, molim te?«
Kad je pristupio Adàn, čovjek je počeo još
brže govoriti. Do tada je njegov drug ustao i
stajao pokunjeno pipajući se po trbuhu.
»Hoćeš li tu prostajati cijelu noć?« rekao je
Julije izišavši k njima.
»Mislim da ćeš htjeti ovo čuti, gospodine«,
rekao je Adàn.
»U najmanju ruku, to objašnjava zašto ih
nismo mogli uvući u bitku«, reče Julije. »Ako
je taj Ariovist dovoljno lud da sluša svoje
svećenike, od toga možemo samo imati
koristi. Još su tri dana do mladog mjeseca.
Ako se do tada ne želi s nama boriti, možemo
ga dotle stjerati do Rajne i ondje ga potući.«
171
Julijevo zabrinuto i srdito raspoloženje
iščeznulo je pred vijestima koje su donijeli
galski robovi. Njegovi su se jahači silno
razveselili kad su među ostalima našli i neke
svoje ljude, a najvažnija informacija je
velikim dijelom objasnila ponašanje
svevskoga kralja.
Julije je slušao dok je Adàn prevodio bujicu
riječi u njegovu korist. Ariovistu je bilo
rečeno da će poginuti ako zametne bitku prije
mladog mjeseca. To je značilo da je onaj
sastanak bio obmana svoje vrste, i Julije je
bio svjestan toga kad je naredio Desetoj da
zauzme borbeni poredak. Sjetio se
proplamsaja straha što ga je vidio u kraljevim
očima i napokon ga je razumio. Velika je
slabost jednog vojskovođe ako svojim
svećenicima dopušta da toliko utječu na
njegovu vojsku, Julije je u to bio siguran.
Grcima je slaba točka bila oslanjanje na
proročišta. Čak se i za rimske generale znalo
da su odgađali borbe i gubili položaje ako su
ptičje ili riblje utrobe pokazivale uništenje
koje im prijeti. Julije nije dopuštao da takvi
ljudi dolaze na bojna polja, uvjeren da
donose više štete nego koristi.
Pred Julijem je na stolu ležao grub zemljovid
područja, učvršćen olovnim utezima.
Pokazivao je crnu crtu koja je predstavljala
vijugavu Rajnu, manje od petnaest milja
prema sjeveru. Čak i s teškim kolima što vuku
opremu, ta se udaljenost lako mogla prevaliti
prije mladog mjeseca, i on je zahvaljivao
bogovima što su heduanske robove predali u
njegove ruke.
»Dignut ćemo tabor jedan sat prije svanuća,
gospodo«, rekao je Julije svojim
zapovjednicima. »Hoću da baliste, onageri i
skorpije idu za nama najdalje što zemljište
dopušta. Ako zaostanu, moraju se polako
donijeti za konačnu bitku. Oktavijan će
zapovijedati konjaništvom, Marko Antonije
će preuzeti desno krilo. Beriko će biti slijeva,
i sve se skorpije moraju donijeti na čelo
prigodom svakog zaustavljanja. Deseta i
Treća galska držat će sredinu. Ljudi sutra
moraju imati dobar doručak i napuniti
mješinice vodom iz bačava. Neka se svima
kaže što smo noćas doznali. To će ih
osokoliti. Pobrinite se da svaki čovjek ima u
redu koplja i drugo oružje.«
Zastao je dok mu je Marko Antonije
nalijevao pehar, sav rumen od zadovoljstva
što je podignut na važan položaj. Marko
Antonije je čuo da je Ariovist bio osoran na
sastanku i prihvatio je činjenicu da je
okončano njegovo prijateljstvo s Rimom.
Cezarovi će neprijatelji jamačno zbog toga
dignuti galamu u Senatu, ali time će se baviti
drugi put.
Kras je uzdisao dok je Servilijina ropkinja
masirala kvrgave mišiće na njegovu vratu i
ramenima. Ledeno voće koje je pojeo hladilo
je njegov želudac, a kad se potpuno opustio
na stolu, čekala ga je raskoš vrela bazena koji
se pušio pod vedrim noćnim nebom. Sučelice
njemu ležala je Servilija na pojastučenoj
počivaljci i zurila u zvijezde. Iako nije bilo
mjeseca da rasvijetli nebo, bilo je dovoljno
sjajno da vidi sitan crveni krug Marsa iznad
crte krovova koji su okruživali nenatkriveno
dvorište. Vreli bazen ljeskao se pod svjetlom
svjetiljaka i krupni moljci lepršali su oko
plamenova, cvrčeći dok su umirali.
»Ovo mjesto vrijedno je svakog novčića«,
promrmlja Kras trznuvši se malo dok mu je
djevojka obrađivala bolnu točku između
lopatica.
»Znala sam da će ti se svidjeti«, odvratila je
Servilija smiješeći se od stvarnog
zadovoljstva. »Tako malo onih koji
posjećuju moju kuću ima oko za lijepe stvari,
ali što smo mi bez njih?«
Njezin pogled pade na svježe obojenu žbuku
novoga krila njezine kuće u gradu. Kras se
pobrinuo za zemljište i ona ga je bez žaljenja
platila po punoj tržišnoj cijeni. Sve drugo
značilo bi poremećaj u njihovu odnosu, a
ona je voljela i poštivala ostarjela čovjeka
172
koji je tako udobno ležao pod snažnim
prstima njezine mlade Nubijke.
»Zar me ne ćeš salijetati da doznaš novosti?«
upitao je ne otvarajući oči. »Nisam ti više
koristan?«
Servilija se nasmijala i sjela. »Starino, šuti
ako tako želiš. Moja kuća je tvoja dokle god
ti bude potrebna. Nemaš nikakvih obveza.«
»Ah, tako je najgore«, odgovori on. »Što želiš
znati?«
»Ti novi ljudi u Senatu, Klodije i sada Tit
Milon, vlasnik tržišta mesa, jesu li opasni?«
reče ona. Iako je govorila nehajno, Kras je
znao da je svu pozornost usmjerila na njegov
odgovor.
»Veoma opasni«, uzvratio je. »Ne bih želio
ući u Senat kad su oni ondje.«
Servilija otpuhnu. »Ne ćeš me zavarati što si
se iznenada posvetio trgovini, stari.
Sumnjam da se ondje izgovori ijedna riječ a
da ne nađe svoj put do tebe.«
Slatko mu se tada nasmiješila, a on je otvorio
oči i namignuo joj prije nego što će se
pomaknuti pod rukama ropkinje da joj izloži
novo mjesto na tijelu. Servilija je odmahnula
glavom na njegove igre.
»Kako napreduje tvoja nova legija?« upita
ona.
»Sasvim dobro, draga. Kad se moj sin Publije
vrati iz Galije, možda im nađem posla. Ako
preživim trenutne nemire.«
»Zar je tako loše?« upita ona.
Kras se pridiže na lakte, poprimivši ozbiljan
izraz. »Jest. Ti novi ljudi vladaju rimskom
ruljom i svaki dan unajmljuju sve više i više
razbojnika. Ulice više nisu sigurne ni za
članove Senata, Servilija. Moramo biti
zahvalni što Milon oduzima toliko vremena
Klodiju. Ako koji od njih uništi drugoga,
pobjednik će biti slobodan iskaliti srdžbu na
gradu. Kako stvari stoje, jedan sprječava
drugoga, barem zasada. Čuo sam da dijelove
grada smatraju svojima, tako da Klodijeve
pristaše ne smiju zaći u neke ulice a da ne
dobiju batina, čak i po danu. Većina
Rimljana ne može vidjeti tu bitku, ali ona se
vodi. Vidio sam kako tjelesa plutaju
Tiberom.«
»A Pompej? Zar on ne vidi prijetnju?«
Kras slegnu ramenima. »Što on može učiniti
protiv zakona šutnje? Razbojnici se više boje
svojih gospodara nego ičega što im Pompej
može učiniti. On im barem ne će napasti
obitelji poslije njihove smrti. Kad se
razmišlja o suđenju, svjedoci nestaju ili se ne
mogu ničega sjetiti. Sramotno je to vidjeti,
Servilija. Kao da je neka velika bolest ušla u
grad, a ne vidim kako se može odstraniti.«
Uzdahnuo je od gađenja.
»Senat je jezgra svega toga, i govorio sam
istinu kad sam rekao da mi je drago što me
posao odvodi iz njega. Klodije i Milon
otvoreno se sastaju da se njuškaju i draže
jedan drugoga prije nego što njihove
životinje teroriziraju grad po noći. Senat
nema volje da ih zauzda. Svi mali ljudi
pristali su uz jednoga ili drugoga, a Pompej
ima manje potpore nego što misli. Ne može
se mjeriti s njihovim podmićivanjem, ni s
njihovim prijetnjama. Ponekad poželim da
se Julije vrati. On ne bi gledao kako Rim tone
u kaos dok ima života u njemu.«
Servilija podiže pogled prema sjajnoj
večernjoj zvijezdi, pokušavajući prikriti
radoznalost. Kad je zirnula na Krasa, vidjela
je da su mu otvorene oči dok ju je proučavao.
Malo je bilo stvari koje starac nije znao ili
naslućivao.
»Imaš li vijesti od Julija?« upitala je
naposljetku.
»Imam. Nudi mi trgovačke koncesije za nove
zemlje u Galiji, iako mislim da gradi ljepšu
sliku nego što je prava istina da bi me doveo
u iskušenje. Pazi, ako je pola onoga što kaže
istina, bio bih lud kad bih propustio tu
mogućnost.«
173
»Vidjela sam oglase po gradu«, reče Servilija
blago, misleći na Julija. »Koliko će se ljudi
javiti?«
»Dok im Klodije i Milon svojim trvenjem
pretvaraju život u bijedu, rekao bih da će u
proljeće tisuće krenuti preko Alpa. Zemlja na
tanjuru! Tko može odoljeti takvoj ponudi?
Robovi i trgovina za svakog čovjeka koji ima
dovoljno energije za taj pothvat. Da sam
mlađi i siromašan, i sam bih možda
razmotrio ponudu. Naravno, spreman sam
osigurati sredstva i opremu svakomu tko želi
poći u njegove bajoslovne nove provincije.«
Servilija se nasmijala. »Zauvijek trgovac?«
»Trgovački knez, Servilija. Julije se poslužio
tim izrazom u jednom pismu, i meni se
prilično svidio.« Mahnuo je djevojci da se
udalji i sjeo na dugačku klupu.
»Julije je korisniji nego što je toga svjestan.
Dok se grad predugo bavi vlastitim
unutarnjim problemima, mi stvaramo ljude
kao što su Klodije i Milon kojima nije nimalo
stalo do najvećih događaja na svijetu.
Izvješća za koja Julije plaća da se čitaju na
svakom uličnom uglu podižu duh
najskromnijega štavitelja ili bojadisača na
tržnicama.« Kras se nasmija. »Pompej to
zna, iako mu je mrsko vidjeti što je Julije
toliko uspješan. Prisiljen je da se za njega
bori svaki put kad Svetonije diže glas protiv
nekog sitnog kršenja zakona. Čovjek mora
gutati gorke zalogaje, ali bez Julija i njegovih
osvajanja Rim bi bio poput ustajale močvare,
gdje bi se ribe međusobno žderale od očaja.«
»A ti, Krase? Što budućnost sprema za tebe?«
Kras ustade s klupe i spusti se u toplu kupelj
u podu, zaboravivši na svoju golotinju.
»Vidim da je starost savršen melem za
bijesno častohleplje, Servilija. Svi moji snovi
tiču se moga sina.« Trepnuo je očima na
svjetlosti zvijezda, a ona mu nije
povjerovala.
»Hoćeš li mi se pridružiti?« upitao je.
Umjesto odgovora Servilija je ustala i
otkopčala jedinu sponu koja je pridržavala
hladnu tkaninu na njoj. Bila je ispod nje gola
i Kras se nasmiješio kad se raskrila.
»Koliko ti voliš kazalište, draga«, rekao je
razdragano.
Julije je opsovao kad su rimske četvorine
popustile. Nakon dva dana progona, prisilio
je Sveve da se s njim sukobe tek koju milju
daleko od Rajne. Znao je da mora očekivati
juriš, ali kad se dogodio, preokret je bio
toliko iznenadan da su se vojske srazile prije
nego što su rimske legije mogle i razvezati
koplja.
Ariovistovi su ratnici bili uistinu okrutni
kako se očekivalo. Nisu uzmicali osim kad
su gazili po tjelesima svojih ljudi, a
konjaništvo je kružilo bojnim poljem poput
dima, jurišajući čim bi Rimljani otvorili
četvorine da krenu u napad.
»Marko Antonije! Potpora slijeva!« riknuo je
Julije, nazrevši generala u uzavrelu mnoštvu.
Nije bilo znaka da se njegova zapovijed
probila kroz zveket oružja.
Bojno je polje bilo u kaosu, i on se prvi put
pobojao poraza. Svaki je svevski jahač jurio
s pješakom koji je visio o konjskoj grivi, i toj
se brzini pokreta bilo gotovo nemoguće
oduprijeti. Julije s užasom opazi kako su
dvije legije iz Arimina na lijevoj strani
gotovo svladane, a nije bilo znaka da im
ikakve snage dolaze u pomoć. Nije više vidio
Marka Antonija, a Brut je bio usred borbe,
predaleko da bi mogao priskočiti. Julije
istrgnu štit iz ruku nekog legionara i potrča
pješice preko bojišta.
Zveket oružja i krici umirućih ljudi bivali su
sve glasniji kako im se približavao. Julije je
mogao osjetiti strah među svojim
legionarima i počeo ih je dozivati poimence.
Činilo se da je u jurišu bio prekinut
zapovjedni lanac, i Julije je morao okupiti
niže časnike i centurione da im izda
naređenja.
174
»Spojite skupa Dvanaestu i Petu.
Udvostručite četvorinu!« rekao im je
gledajući kako se počinje stvarati red u
poljuljanim redovima oko njega. Njegovo je
konjaništvo bilo na bokovima suzbijajući
Sveve da ih ne opkole. Gdje je Marko
Antonije? Julije se osvrtao ispužajući vrat, ali
nije mu vidio traga u gužvi.
Pod Julijevom stalnom paljbom zapovijedi,
dvije su se legije spojile i potom se okrenule
da se bore štiteći jedni drugima leđa dok su
Svevi nagrizali rubove njihovih četvorina,
pogađajući napadače iznenadnim
izbacivanjem strijela i kamenja. Njihovi su
konji uzastopce navaljivali ali su se morali
zaustaviti pred neprobojnim zidovima
štitova. Legionari su jurili naprijed dok su se
jahači pokušavali okrenuti, i klanje je bilo
užasno.
S Rajnom iza leđa, Svevi nisu imali kamo
bježati i Julije je osjetio paniku kad je vidio
da su prednji redovi njegove voljene Desete
pokošeni kopljima koja su izbačena u
galopu. Štitovi su mnoge spasili i oni su
ustajali ošamućeni dok su ih drugovi oko
njih postavljali natrag na mjesto u četvorini.
Legije su i dalje napredovale. Dovučene su
velike baliste i onageri da bi ostavljali krvave
pruge u neprijateljskim redovima. Deseta je
zaurlala kad im se Julije pridružio, boreći se
što su žešće mogli pod njegovim pozornim
pogledom.
Julije vidje da se lijevo i desno krilo dobro
drže. Brut je nadzirao desnu stranu, a
extraordinarii i heduanski konjanici
otupljivali su svevske juriše s divljom
hrabrosti. Pomaknuo je naprijed sredinu i
Svevi su se morali povući pred pukom
surovosti legijskih formacija.
Julije vidje s ponosom da njegovi časnici
znaju svoj posao, čak i bez zapovijedi. Kad
su na njih navaljivali svevski pješaci, širili su
crtu da što više svojih mačeva uključe u
protunapad. Kad je stizalo konjaništvo,
zbijali su se u četvorine i nastavljali borbu.
Baliste i onageri izbacivali su neprestano
strijele i kamenje dok ne bi zaostali
predaleko i riskirali da njihovi projektili
padnu na rimske postrojbe.
Tada je Julije opazio kako Ariovist okuplja
oko sebe tjelohranitelje, tisuću najboljih
Sveva. Svaki je bio za glavu viši od Rimljana
i nosio čudnovate grebene na tjemenu koji su
plašili legionare. Nasrnuli su u sredinu
Desete i Julije vidje kako se četvorina
prekasno oblikovala da bi se spriječio prodor
oklopljenih ratnika.
Ali sredina se zatvorila i tada je Deseta s
urlikom krenula u protunapad poput luđaka
koje zahvati krvavi bijes. Julije se dosjetio da
su oni stupili na mjesto onih koji su popadali
i nasmiješio se od zlobna zadovoljstva.
Deseta je njegova i oni ne će popustiti.
Nikada ne će nagnuti u bijeg.
Sunuo je naprijed s vojnicima oko sebe,
vičući bokovima da oblikuju klinove i
pritisnu neprijatelja. Julije opazi tamne
heduanske konje koji su dolazili slijeva i
odvajali skupinu Sveva od njihovih glavnih
snaga. Deseta je gazila preko tjelesa da bi
doprla do neprijatelja. Tlo je bilo cvrveno i
sjajilo se dok su povećavali brzinu prelazeći
u juriš, i Ariovist je bio prisiljen odjahati iz
čelnih redova prije nego što gromoglasne
Deseta i Treća ne stignu do njega.
Sve su rimske čelne crte vidjele kako se kralj
povlači pa su odgovorile, dižući glave. Julije
je likovao. Rajna je bila nepunu milju daleko
i mogao je vidjeti njezinu blistavu vodu.
Zovnuo je k sebi trubače i rekao im da
zasviraju zapovijed da se izbace koplja,
promatrajući kako oblak šiljaka ometa svaki
Ariovistov pokušaj da se preustroji. Između
vojska otvorio se razmak i Julije ih potaknu
da svi krenu naprijed, zovući po imenu
poznate ljude. Kako je kojega spomenuo,
tako su se legionari malo više uspravljali i
pod njegovim pogledom zaboravljali
iscrpljenost.
175
»Dovedite baliste i skorpije!« naredio je, i
njegovi su se glasnici probijali natrag da
pomognu oznojenim posadama preko
neravna zemljišta.
Bez očevidna znaka čitavo je mnoštvo Sveva
krenulo na još jedan juriš tutnjeći prema
rimskim redovima. Koplja su neke od njih
izbacila iz sedla i ubila konje preko kojih su
posrtali oni iza njih. Julije je znao da je to
njihov posljednji juriš i njegovi su se ljudi
zbili u čvrste četvorine prije nego što je imao
vremena da im to zapovjedi.
Dugački rimski štitovi preklapali su se
međusobno i ljudi su iza njih prepletali ruke
da izdrže udar, stežući spremne mačeve.
Nijedan dio rimskih čelnih crta nije
uzmaknuo pred strahovitim prizorom konja
koji jure na njih. Kad su se Svevi rasuli, legije
su ih raskomadale.
Ariovistova se vojska počinjala zbijati uz
rijeku. Julije je znao da Svevi mogu nadjačati
Rimljane bez pomoći konjanika i
Heduanaca, ali premda su im stalno udarali
na bokove, legije su nastavile napredovati,
ubijajući sve što im se suprotstavljalo.
Obale Rajne vrvjele su ljudima i konjima dok
su riskirali živote pokušavajući prijeći na
drugu stranu protiv struje. Velika je rijeka
bila široka gotovo stotinu koraka i oni koji
nisu imali konja da se za njega drže nestajali
su nizvodno i utapali se. Julije je vidio male
ribarske čamce pune očajnih ljudi i vidio
kako se jedan od njih prevrće dok su se
tamne glave Sveva pojavljivale i zatim
iščezavale ispod vode.
Na lijevom boku tisuću je neprijatelja bacilo
oružje i predalo se legijama iz Arimina koje
nisu uspjeli slomiti. Julije je pritiskivao s
Desetom dok se nisu zaustavili na obali
rijeke, promatrajući mnoštvo ljudi koji su se
posvuda utapali, od spruda do najdublje
matice. Vojnici koji su zadržali ili usput
podizali koplja bacali su ih na ljude u vodi, i
Julije je vidio da su mnogi pogođeni na taj
način, tonući ispod površine uz jedan jedini
krik.
Tada je Julije vidio da neki čamac stiže u
pličinu na drugoj obali i promatrao kako se
Ariovistova figura iskrcava i pada na
koljena.
»Ciro!« viknu Julije, i njegov glas se
razlijegnuo niz redove Desete dozvavši
gorostasnog legionara koji je još bio
zasopljen od žestine borbe. Julije mu pruži
koplje i pokaza figuru na drugoj obali.
»Možeš li ga dosegnuti?«
Ciro odvagnu koplje u ruci. Vojnici oko
njega odstupiše da mu dadu prostora dok je
zurio preko rijeke.
»Brzo, prije nego što ustane«, prosikta Julije.
Ciro pođe natraške pet koraka i zatim potrča
naprijed, hitnuvši koplje u zrak. Ratnici
Desete legije očarano su ga gledali kako se
diže prema suncu i zatim pada.
Ariovist je ustao da pogleda Rimljane s
druge obale i nije vidio koplje. Oborilo ga je
s nogu probivši mu kožni oklop na trbuhu.
Kralj je mlitavo klonuo dok su ga preživjeli
tjelohranitelji odvlačili među drveće.
Nakon nekoliko trenutaka tišine ispunjene
strahopoštovanjem, legije su klicale do
promuklosti. Ciro je podignuo ruku da ih
pozdravi i nacerio se kad ga je Julije
potapšao po plećima.
»Herojski hitac, Ciro. Tako mi bogova,
nikada nisam vidio vještiji. Ni sam Herkul ne
bi to bolje učinio.« Julije je zatim zaurlao s
ostalima u njegovu čast i osjetio ushićenje
koje dolazi iza pobjede, kad se čini da krv
teče kao oganj kroz žile i umorni se mišići
napinju od nove snage.
»Dična moja Deseta!« doviknu im Julije.
»Braćo moja! Ima li išta što vi ne možete
postići? Ti, Beline, vidio sam kako trojicu
ratnika siječeš redom. Ti, Regule, okupio si
svoju centuriju kad je jadni Decida pao.
Iskazat ćeš mu čast noseći njegovu
perjanicu.«
176
Jednog po jednog zvao je poimence svoje
ljude, hvaleći im hrabrost. Ništa nije
propustio od cjelodnevne bitke, a oni su se
prsili dok je njegov pogled klizio preko
vojničkih lica. Druge su se legije primaknule
da ga čuju i mogle su osjetiti njihov ponos i
zadovoljstvo. Povisio je glas da dopre što
dalje.
»Što ne možemo postići, nakon ovoga?« Svi
su kliknuli na te riječi. »Mi smo sinovi Rima
i ja vam kažem da će ova zemlja biti naša!
Svaki čovjek koji se borio za mene dobit će
zemlju i zlato i robove da rade za njega. Vi
ćete biti novo rimsko plemstvo i piti vino
dovoljno dobro da vas potakne na plač.
Kunem se na to pred svima vama, tako mi
časti. Kunem se kao konzul. Kunem se kao
Rim u Galiji.«
Julije posegnu rukom u prljavo blato riječnog
spruda, pomiješano s krvi Sveva. Podiže
punu pregršt i pokaza je okupljenim ljudima.
»Vidite li ovu zemlju? Ovu okrvavljenu
zemlju koju držim? Ja vam kažem da je vaša.
Ona pripada mojem gradu kao utrke kola ili
tržnice. Uzmite je, držite je u rukama. Zar je
ne osjećate?«
Promatrao je s divljim zadovoljstvom kako
legije oponašaju njegovu kretnju, smijući se
usput i zbijajući šale. Nasmiješili su se prema
njemu dok su držali svoje pregršti zemlje, i
Julije je stisnuo šaku tako da mu je blato
procurilo između prstiju.
»Možda se nikada ne ću vratiti kući«, šapnuo
je. »Ovo je moje vrijeme. Ovo je moja staza.«
30. POGLAVLJE
Tabik i Aleksandrija sve tješnje su se omatali
plaštevima protiv hladnoće dok su koračali
prema vratima radionice. Ulice su bile
pokrivene prljavim ledom pretvarajući svaki
korak u opasnost. Aleksandrija se držala za
Tabikov lakat da bi se oboje održavalo na
nogama. Njezina dva čuvara obavljala su
uobičajeni pregled okolice dok je Tabik
gurao ključ u bravu i psovao ispod glasa kad
se zaglavio. Svuda oko njega rimski su
radnici odlazili na posao, i dva-tri su
ukočeno kimnula Aleksandriji u prolazu,
osjećajući se bijedno na oštru vjetru.
»Brava je smrznuta«, reče Tabik izvlačeći
ključ i udarajući šakom po ukrašenim
vratima.
Aleksandrija je trljala ruke dok je čekala,
znajući da ne smije dati nikakva savjeta.
Tabik je možda razdražljiv ostario čovjek, ali
sam je napravio bravu, pa ako je itko može
otvoriti to je on. Dok je ona pokušavala
zanemariti vjetar, Tabik je posegnuo za
alatom i poslužio se malim čekićem da otuče
led. Kad u tome nije uspio, pokušao je s
nekoliko kapi ulja i naslanjao je ruke na
metal nastojeći ugrijati mehanizam dok je
puhao u prste koji su se smrzavali pri dodiru.
»Krenulo je!« reče kad je brava napokon
škljocnula i vrata se otvorila da se ukaže
tamni prostor radionice.
Aleksandriji su cvokotali zubi i tresle se ruke.
Proći će neko vrijeme prije nego što bude
dovoljno topla da bi pokušala išta raditi, i
požalila je po običaju što Tabik ne uzme
nekog roba da dolazi ranije i naloži viganj.
Nije htio ni čuti o tome. Nikada nije
posjedovao robove i naljutio se na
Aleksandrijin prijedlog, kazavši da bi to njoj
moralo biti jasnije nego ikomu drugom.
Kao da to nije bilo dovoljno, moglo bi se čak
dogoditi da mu slugu proda neka razbojnička
družina pa bi sva njihova skupocjena roba
završila u Klodijevim ili Milonovim
škrinjama. Isti ga je razlog sprječavao da ne
unajmi noćnog čuvara, i Aleksandrija je
zahvaljivala bozima svakog jutra kad bi našli
netaknutu radionicu. Svim Tabikovim
zamkama i bravama pridružila se sreća koja
ih je dotada pratila. Tješila ih je spoznaja da
ne će proći dugo vremena i oni će kupiti
prostraniju radionicu u području koje manje
uznemiruju razbojnci. Tabik je na to
naposljetku pristao, ali samo zbog toga da
177
ispuni velike narudžbe koje su bile okosnica
njihova posla.
Tabik pohita da naloži viganj a Aleksandrija
čvrsto zatvori vrata protiv vjetra, ushićeno
razgibavajući ukočene prste.
»Mi ćemo onda poći, gospodarice«, reče
Tedo.
Kao uvijek nakon jutarnjeg pješačenja do
radionice, jedva je stajao na bolesnoj nozi i
Aleksandrija je zabrinuto klimala glavom.
Tedo je svakog jutra bio isti, i premda ga
nikada nije smjesta poslala natrag na studen,
on joj je uvijek pružao tu mogućnost.
»Tek nakon što popijete nešto toplo«, rekla je
odlučno.
Bio je dobar čovjek, iako je njegov sin bio
posvema gluh i nijem za sve što se ticalo onih
koje je čuvao sa svojim ocem. Naročito je
izjutra bio mrzovoljan.
Svi su čuli ugodno pucketanje trješčica i
cjepanica u peći dok ju je Tabik oživljavao.
Pokraj toga velikog željeznog bloka za
grijanje, radionici nije bila potrebna druga
vatra. Aleksandrija razbi led u vjedru koje je
napunila prethodnog dana i napuni vodom
stari željezni kotlić koji je Tabik skovao u
istom vignju. Uobičajene su jutarnje radnje
bile ugodne i tri su se muškarca počela
opuštati čim se prostorija zagrijala iznad
točke smrzavanja.
Aleksandrija se prenula kad su se otvorila
vrata iza njih.
»Dođite poslije«, uzviknula je, a zatim
umuknula kad su tri čovjeka gruba izgleda
ušla u tijesan prostor i za sobom pomno
zatvorila vrata.
»Nadam se da ne ćemo morati«, reče prvi.
Bio je tipičan izdanak uličica uz rimske
zidine. Previše prepreden da bi ga zanimale
legije i previše pokvaren za svaki normalan
rad. Aleksandrija shvati da zaudara po
ustajalom smradu od nečistoće i dođe joj da
uzmakne korak natrag. Čovjek joj se naceri
pokazujući tamnožute zube u smežuranim
desnima. Nije joj morao ništa više učiniti da
bi znala kako je on jedan od razbojnika što
su se sjatili oko Klodija i Milona. Vlasnici
radionica u susjedstvu kazivali su grozne
priče o njihovim prijetnjama i nasilju, i
Aleksandrija se nadala da ih Tedo ne će
izazivati. Njihovi podsmješljivi pogledi
nagnali su je da se suoči s istinom da je njezin
čuvar jednostavno prestar za tu vrstu posla.
»Zatvoreno je«, rekao je Tabik iza nje.
Aleksandrija je čula slabašan zvek kad je
podignuo neko oruđe. Nije se okrenula, ali
oči došljaka prikovale su se uz njega. Vođa je
prezirno otpuhnuo.
»Nama nije zatvoreno, starče. Osim ako ne
želiš da se zatvori svima drugima«, rekao je.
Aleksandrija ga je zamrzila zbog poznate
osornosti. Ništa ne gradi niti stvara, a ipak
misli da ima prava ulaziti u radionice i
domove marljivih ljudi da im utjeruje strah u
kosti.
»Što želite?« upita Tabik.
Vođa trojice počeša se po vratu i pogleda što
je ondje našao prije nego što će zgnječiti
nešto crno među noktima.
»Želim od tebe desetinu, starče. Ova ulica
nije sigurna ako ne platiš desetinu.
Osamdeset sestercija na mjesec i ništa se ne
će dogoditi. Nitko ne će dobiti batine dok se
vraća kući. Ništa vrijedno ne će izgorjeti.«
On zastade i namignu Aleksandriji. »Nitko
ne će biti odvučen u pokrajnju uličicu i
silovan. Mi ćemo vas štititi.«
»Smeće jedno!« viknu Tabik. »Kako se
usuđuješ doći u moju radionicu s
prijetnjama? Izlazi smjesta, ili ću zovnuti
stražu. Odvedi sa sobom svoje iskešene
prijatelje!«
Činilo se da trojici ljudi ide na živce takav
odgovor.
»Smiri se, starče«, reče prvi podignuvši široka
ramena. »Gledaj što ću ti učiniti ako ne
spustiš taj čekić. Ili možda mladiću? Učinit ću
mu to ovdje pred vama, ako hoćeš. Bilo
178
ovako ili onako, ja ne odlazim dok ne
dobijem prvu mjesečnu svotu. Klodije ne
voli one koju stvaraju probleme, a ova je
ulica sada njegova. Bolje ti je da platiš što si
dužan i budeš miran.« Zacerekao se i
Aleksandrija se stresla od njegova glasa.
»Stvar je u tome da na to ne smiješ misliti kao
na svoj novac. To je tek još jedan gradski
porez.«
»Ja plaćam poreze!« zaurla Tabik.
Zamahnuo je čekićem i čovjek se trznuo.
Druga dvojica iza njega primaknuše se bliže
i Aleksandrija im je mogla vidjeti noževe za
pasom.
Tedo naglo trže kratki gladius, i stanje u
radionici naglo se promijenilo. Sva tri su
došljaka izvukla noževe, ali Tedo je držao
mač u ruci koja je bila snažnija nego njegova
hroma noga. Aleksandrija je vidjela srdžbu
na vođinu licu. Nijedan se nije okrenuo kad
je Tedov sin izvukao bodež i pokazao ga.
Mlađi čovjek nije bio nikakva prijetnja, i
vođa razbojnika je to znao. I što je važnije,
znao je da će morati ili ubiti čovjeka s mačem
ili otići.
»Ne ću te upozoravati, kurvin sine. Izlazi«,
reče Tedo polako, gledajući vođu u oči.
Razbojnički je vođa klimao glavom naprijed-
natrag s iznenadnim trzajima kao ratoborni
pijetao. Tedo se pomaknu, ali čovjek prasnu
u smijeh i bukom ispuni radionicu.
»Malko si spor, je li tako? Mogao bih te ovdje
srediti, ali zašto bih se mučio kad je puno
lakše dočekati te u mraku?« Zatim je
zanemario Teda i opet pogledao Tabika koji
je još stajao držeći čekić na ramenu.
»Osamdeset sestercija svakoga prvog u
mjesecu. Prva isplata do kraja današnjeg
dana. To je samo posao, stara budalo. Hoću
li novac uzeti sada, ili da se vraćam po vas,
jedno po jedno?«
Ponovno je namignuo Aleksandriji i ona se
trgnula znajući što taj pogled znači.
»Ne. Platit ću ti. Zatim, kad odeš, reći ću
stražarima i naslađivati se kad ti budu
odsijecali glavu.«
Tabik zavuče ruku ispod plašta i zveckanje
kovanica navede trojicu došljaka da se
nasmiješe. Vođa glasno pucnu jezikom.
»Ne, ne ćeš«, reče on. »Imam ja svojih
prijatelja. Puno prijatelja koji bi se naljutili
ako bi me tko odveo na Marsovu poljanu i
pokazao mi krvnički nož. Tvojoj ženi i djeci
bilo bi jako žao ako bi se moji prijatelji
naljutili zbog nečega slična.«
On vješto uhvati dobačenu kesu s novcem i
prebroji kovanice prije nego što će ih spremiti
ispod grube tkanine, uz golu kožu.
Zacerekao se videći njihove izraze lica i
pljunuo na popločeni pod.
»Tako se to radi. Nadam se da ti posao dobro
ide, starče. Vidimo se idućeg mjeseca.«
Njih trojica otvoriše vrata i pognuše se prema
vjetru koji je navalio u radionicu. Ostavili su
otvoreno iza sebe i nestali u mračnim
ulicama. Tedo priđe vratima i bučno ih
zatvori, spustivši zasun. Tabik je doista
izgledao kao starac kad se okrenuo od
Aleksandrije ne mogavši izdržati njezin
pogled. Bio je blijed i drhtao je dok je
odlagao čekić na klupu i uzimao dugačku
metlu. Počeo je mesti pod polaganim
zamasima.
»Što ćemo učiniti?« upitala je Aleksandrija.
Tabik je dugo šutio, sve dok ona nije
poželjela viknuti i prekinuti tišinu istim
pitanjem.
»Što možemo učiniti?« rekao je naposljetku.
»Ne mogu izvrgnuti pogibli svoju obitelj.«
»Možemo zatvoriti radionicu dok nove
prostorije ne budu gotove. To je na drugoj
strani grada, Tabik. U boljoj četvrti. Ondje će
biti drukčije.«
Na Tabikovu se licu pojavila iscrpljenost i
očajanje. »Ne. Onaj gad ništa nije rekao o
tome hoće li radionica biti otvorena ili
179
zatvorena. On će opet zatražiti novac makar
mi ne prodali ni jedan jedini broš.«
»Onda samo jedan mjesec. Dok ne
zatvorimo i preselimo se«, reče ona želeći
vidjeti iskru života u njegovoj teškoj
ojađenosti.
Tabik je mrzio lopove. Dok je pružao
kovanice za koje je danima radio zaboljelo
ga je više od tjelesne boli. Ruke su mu se sada
tresle dok je premještao zahvat na dršku
metle. Onda je podignuo pogled prema njoj.
»Nemamo se kamo preseliti, djevojko. Zar to
ne znaš? Samo sam iznenađen što prije nisu
došli k nama. Sjećaš li se malog Geranasa?«
Aleksandrija kimnu. Taj čovjek je bio
draguljar dulje nego Tabik i pravio je divne
stvari od zlata.
»Čekićem su mu zdrobili desnu ruku kad nije
htio platiti. Možeš li to vjerovati? On više ne
može zarađivati kad su ga unakazili, ali
njima nije stalo do toga. Samo žele da se
priča raširi, tako da im ljudi kao ja pokorno
predaju što tako mukotrpno zarade.« Tada je
umuknuo, pritišćući snažno držak metle dok
nije glasno puknuo.
»Bolje ti je da poredaš alat, Aleksandrija.
Danas moramo završiti tri stvari.«
Glas mu je bio opor i ravan, i Tabik nije
nastavio uobičajene jutarnje poslove da bi
radionicu pripremio za mušterije.
»Ja imam prijateljâ, Tabik«, reče
Aleksandrija. »Julije i Brut su odsutni, ali
Kras me poznaje. Mogu pokušati da se na
njih izvrši pritisak. To je svakako bolje nego
da ništa ne poduzimamo.«
Na Tabikovu licu nije se promijenio
natmuren izraz. »Učini to. Ne može škoditi«,
reče on.
Tedo uzdahnu, zadjenuvši napokon mač.
»Žao mi je«, promrsi on.
Tabik ga je čuo. »Neka ti nije žao. Onomu
bahatom gadu nije se svidio tvoj izraz, bez
obzira na njegove riječi.«
»Zašto si mu onda platio?« upita ga
Aleksandrija.
Tabik otpuhnu. »Zato što bi ga tvoj čuvar
ubio i oni bi se vratili da nam zapale
radionicu. Oni ne mogu dopustiti da ih itko
od nas pobijedi, djevojko, inače bi svi drugi
prestali plaćati.«
Okrenuo se prema Tedu i krupnom ga
rukom potapšao po ramenu, ne obzirući se
na njegovu zbunjenost. »Dobro si se držao,
iako bih potražio čovjeka da zamijeni tvoga
sina, razumiješ? Treba ti ubojica za tvoju
vrstu posla. Sad ću ti dati topao napitak
protiv hladnoće i zalogaj da pregrizeš prije
nego što odeš, ali noćas te ovdje trebam dugo
vremena, razumiješ?«
»Bit ću ovdje«, obeća Tedo, preletjevši
pogledom preko zajapurena lica svoga sina.
Tabik ga pogleda u oči zadovoljno kimnu.
»Dobar si ti čovjek«, reče on. »Volio bih da je
bila potrebna samo hrabrost.«
Brut pregleda napuklo staklo klepsidre.
Unatoč krznenim rukavicama prsti su mu
bili ukočeni i hladni. Želio se samo vratiti u
vojarnu i umotati se kao medvjed u zimskom
snu. Ali svakidašnji poslovi u legiji morali su
se nastaviti. Iako je studen iznurivala ljude
gore nego išta što su ikada upoznali, straže su
se morale smjenjivati nakon trosatnog
kapanja vode iz jedne posude u drugu. Brut
tiho opsova za sebe kad je dodirom
pomaknuo komad stakla koji je zvučno pao
u snijeg. Počešao se po bradi koja mu je
prekrivala lice. Julije je vidio da je korisno
prekinuti brijanje tijekom hladnih mjeseci,
ali Brut je otkrio da se njegov dah pretvara u
mraz čim provede jedan sat vani.
»Zakloni ne pomažu. Morat ćemo pod njima
paliti vatre. Tek toliko da se voda ne
smrzava. Imaš moje dopuštenje da uzmeš
nekoliko cjepanica iz zaliha za svaki zaklon.
Straže ih mogu održavati dok im traje
smjena. Mislim da će im biti drago zbog
malo topline. Neka ti kovači naprave željezni
180
zastor da se zaštiti staklo i drvo od plamena,
ili će pola vode ispariti.«
»Učinit ću tako, gospodine. Hvala«,
odgovorio je skoroteča, odahnuvši što je
prošao bez prijekora. Brut je u sebi mislio da
je taj čovjek glupan što se sam nije toga
sjetio, a posljedica je bila uništenje jedinog
načina da se u Desetoj legiji određuje duljina
straže.
Vojnici su napokon razumjeli zašto plemena
ne idu u rat po zimi. Prvi je snijeg napadao
dovoljno težak da prolomi krov na
vojarnama, pretvorivši ugodne ležajeve u
kaos vjetra i leda. Idućeg su dana nanosi bili
još dublji, i nakon mjesec dana Brut se jedva
mogao sjetiti kako se čovjek osjeća kad mu je
toplo. Iako su svake noći palili goleme vatre
ispod zidova, toplina je dopirala tek nekoliko
stopa dok ju je otpuhivao neprestani vjetar.
Vidio je ledene ploče veličine teretnih kola na
Rajni, a snijeg bi ponekad toliko napadao da
je stvarao pomičnu koru od jedne obale do
druge. Pitao se može li se rijeka zamrznuti do
proljeća.
Činilo im se da čitav dan provode u tami.
Julije je davao ljudima posla koliko god je
mogao, ali smrznute su ruke bile nespretne i
mnoštvo ozljeda prisililo je Julija da obustavi
svako građenje kad se napokon pomirio sa
zimom.
Brut pođe preko tabora dok su mu se noge
bolno sklizale na zaleđenim kolotečinama
što su ostale iza kola s prtljagom. Kako nije
bilo paše, morali su zaklati većinu volova jer
im nisu mogli davati žito iz legijskih zaliha.
Barem je meso ostajalo svježe, pomisli
sumorno Brut. Pogled mu je preletio preko
hrpe strvina ispod lepršava snijega. Meso je
bilo tvrdo kao kamen, poput svega ostaloga
u okolici.
Brut se pope na zemljani zid tabora i zagleda
se u sivilo. Mekane mu pahuljice dotaknuše
obraz ali se nisu rastopile na njegovoj
hladnoj koži. Ništa nije mogao vidjeti osim
panjeva prvih stabala koja su posjekli i
dovukli da lože vatre.
Šuma ih je barem štitila od vjetra dok je
trajala. Sada su znali da su najbliže drveće
trebali čuvati za posljednju sječu, ali nikakvo
dotadašnje iskustvo nije moglo pripremiti
Rimljane na žestinu te prve zime. Vladala je
smrtonosna studen.
Brut je znao da mnogi ljudi nemaju dovoljno
tople odjeće. Oni kojima su podijeljene
volujske kože mazali su ih svaki dan, ali one
su se sve više stvrdnjavale, poput željeza.
Cijena para krznenih rukavica premašivala
je mjesečnu plaću, i rasla je dok su zamčari
ubijali zečeve i lisice stotinu milja daleko i
donosili krzna.
Barem su legije naposljetku dobile plaću.
Julije je zarobio dovoljno Ariovistova zlata i
srebra da isplati tromjesečne zaostatke
svakom čovjeku. U Rimu bi im taj novac
iscurio između prstiju na kurve i vino, ali
ovdje se nije imalo što s njim činiti osim
kockanja i mnogi su padali natrag u
siromaštvo nekoliko dana nakon primitka
plaće. Odgovorniji su među njima slali dio
novca doma obitelji i rođacima.
Brut je zavidio onima koji su bili poslani
natrag preko Alpa u Arimin prije nego što su
se zatvorili prijelazi. Taj se potez svidio
ljudima, iako je Brut znao da je učinjen iz
nužde. Na takvoj zimi dovoljno je teško bilo
održavati goli život. Svevski ratnici koji su
preživjeli bitku nisu se mogli čuvati toliko
mračnih mjeseci. Bolje ih je bilo prodati kao
gladijatore i kućne stražare, pošto ih razdvoje
i uvježbaju. Otkad se ustalila tradicija da
prihodi od zarobljenih robova pripadaju
legionarima, Svevi će svakom čovjeku koji se
protiv njih borio donijeti barem jedan
zlatnik.
Vjetar je jače puhao duž zidova i Brut je
počeo brojiti do petsto u glavi, prisiljavajući
se da barem toliko izdrži. Oni koji su morali
ondje stajati na straži zapadali su u
181
strahovitu nevolju i trebalo je da ljudi vide
kako i on s njima trpi.
Pritegnuo je čvršće plašt oko prsiju, tresući se
pri svakom udisaju koji ga je tako rezao u
grlu te je poželio da i ono obamre poput
čitava tijela. Kabera ga je upozorio na
opasnost pa je nosio dva para vunenih čarapa
u sandalama, premda se činilo da ni s njima
nema nikakve razlike. Osamnaest je ljudi
izgubilo prste na nogama ili rukama od
prvoga snijega, a bez Kabere bilo bi toga i
više. Svima se to dogodilo u prvim tjednima,
prije nego što su ljudi naučili poštivati
hladnoću. Brut je vidio kako jednom vojniku
režu crne komade mesa oruđem za obradu
kopita, a najčudnije je bilo što se na njegovu
licu vidio strpljiv izraz. Nije osjetio nikakve
boli ni kad su mu željezne čeljusti pregrizale
kosti.
Najbliži legionar izgledao je kao kip, i kad se
Brut dovukao bliže k njemu, vidio je da su
mu oči sklopljene. Lice mu je bilo blijedo i
kroz čupavu bradu nazirali su se ožiljci.
Kazna za spavanje na straži bila je smrt, ali
Brut je potapšao čovjeka po leđima kao da ga
pozdravlja, praveći se da ne vidi užasan strah
u očima koje su se raširile i smjesta stisnule
zbog vjetra.
»Gdje su ti rukavice, mladiću?« upita Brut,
videći zgrčene modre prste dok ih je vojnik
izvlačio ispod tunike i zauzima stav pozora.
»Izgubio sam ih, gospodine«, odgovori on.
Brut kimnu. Čovjek je bez sumnje kockar,
jednako dobar kao i stražar.
»Izgubit ćeš i ruke ako ih ne budeš grijao.
Uzme moje. Ja imam još jedan par.« Brut je
promatrao kako ih mladi legionar pokušava
navući. Nije to mogao učiniti i nakon kraće
borbe jedna je rukavica pala. Brut ju je
podignuo i nekako je navukao preko
stražarovih smrznutih prstiju. Nadao se da
nije prekasno. Naglo je otkopčao sponu na
plaštu s krznenom podstavom i omotao
mladog vojnika, pokušavajući suzbiti
drhtanje kad mu se učinilo da ga vjetar grize
za svaki izloženi dio tijela, usprkos ostaloj
odjeći. Zubi su mu počeli cvokotati i Brut ih
snažno stisnu da ih utiša.
»Molim te, gospodine, ne mogu uzeti tvoj
plašt«, reče stražar.
»On će te grijati dok ne završiš stražu,
mladiću. Onda ga možeš dati sljedećem koji
dođe na tvoje mjesto, ako hoćeš. To
prepuštam tebi.«
»Dat ću mu ga, gospodine. Hvala.«
Brut je gledao kako se boja počinje vraćati u
vojnikove obraze. Zbog nekog razloga
osjećao se iznenada veseo dok se spuštao s
bedema. Dio toga raspoloženja bila je
činjenica da je završio obilazak tabora,
naravno. Vruć goveđi gulaš i krevet ugrijan
ciglama pomoći će mu da podnese gubitak
jedinog plašta i rukavica. Nadao se da će biti
jednako veseo sljedeće noći kad bez njih
bude morao obilaziti tabor.
Julije izvuče željezni žarač iz vatre i zaroni ga
u dva pehara vina. Narezani klinčići
zacvrčali su na površini i para je suknula uvis
kad je vratio žarač u plamen i jedan pehar
ponudio Morbenu.
Gledajući oko sebe, Julije je gotovo mogao
povjerovati u trajnost novih građevina. U
kratkom vremenu prije prvoga zimskog
snijega njegove su legije produžile cestu od
rimske provincije na jugu gotovo do novih
tabora, nedostajalo je još samo pet milja
puta. Drveće koje su obarali poslužilo je za
podizanje novih vojarna, i Julije je bio
zadovoljan njihovim napredovanjem dok
zima nije udarila preko noći da bi sljedećeg
jutra na bedemima bili nađeni smrznuti
stražari. Građevinski su radovi bili prekinuti
i ritam njihova života promijenio se kad su se
svi pokušaji uspostave trajne veze s jugom
pretvorili u temeljnu borbu za opstanak.
Julije je ipak usred toga iskorištavao vrijeme.
Kako su Heduanci imali iskustva s ljutim
zimama, upotrijebio ih je kao glasnike šaljući
182
ih svim plemenima koja je poznavao.
Naposljetku je sklopio savezništvo s devet
plemena i polagao pravo na zemlju još triju
unutar obližnjeg područja koje je napustio
Ariovist. Koliko će toga biti na snazi kad
završi zima, to nije znao. Ako ispune
obećanja, imat će dovoljno dragovoljaca da
na proljeće osnuje dvije nove legije. Mnoga
manja plemena pristala su bez sumnje zato
da bi se obučila u vještinama koje su uništile
Helvećane i Sveve, ali Julije je s Markom
Antonijem planirao kako će u te legije
uključiti svoje najpouzdanije ljude. To je već
bio učinio s ljudima koje je Katon poslao da
štite njegova sina. Čak je i Katilinine
plaćenike pretvorio u legionare. Znali to oni
ili ne, Gali koji mu pristupe postat će
pouzdani Rimljani kao Ciro ili sam Julije.
Više su ga zabrinjavala plemena koja nisu
odgovorila na njegove pozive. Belgijani su
oslijepili heduanskog glasnika i onda doveli
njegova konja nadomak rimskih tabora
ostavivši životinju da sama nađe put do
hrane i topline. Nervljani nisu htjeli primiti
njegova čovjeka i još su tri plemena slijedila
njihov primjer.
Julije je jedva čekao da ograne proljeće.
Trenutak ushićenja koje je oćutio kad je
Ariovist pao kao pokošen nije se više
ponovio, ali i dalje je osjećao
samopouzdanje koje se teško moglo
objasniti. Galija će biti njegova.
»Plemena koja si spomenuo nikada se nisu
borila zajedno, Julije. Lakše je zamisliti da
Heduanci stanu rame uz rame s
Arvernjanima nego da se ijedni od njih
pobrate.« Morben otpi malo vrućeg vina i
nagnu se bliže k vatri opuštajući se.
»Možda«, dopusti Julije, »ali moji ljudi jedva
su zagrebali po Galiji. Ima još plemena koja
nisu ni čula za nas, pa kako bi onda mogli
prihvatiti vlast onih koje nikada nisu vidjeli?«
»Ne možeš ratovati protiv sviju njih, Julije.
Čak ni tvoje legije ne bi mogle to izvesti«,
odgovori Morben.
Julije otpuhnu. »Nemoj biti toliko uvjeren,
prijatelju. Moje bi legije mogle usmrtiti i
samog Aleksandra da se s njima sukobio, ali
kraj ovakve zime ne znam kamo bih ih
trebao povesti. Dalje na sjever? Na zapad?
Trebam li potražiti jača plemena i svladavati
ih jedno po jedno? Čak se nadam da će se
boriti skupa, Morbene. Ako uspijem slomiti
najjače među njima, ostali će prihvatiti naše
pravo na zemlju.«
»Već si udvostručio rimske posjede«, podsjeti
ga Morben.
Julije je zurio u plamen, pokazujući peharom
prema nevidljivoj studeni napolju. »Ne
mogu sjediti i čekati da mi sami priđu. U
svakom trenutku mogao bih biti opozvan u
Rim. Drugi bi čovjek mogao biti imenovan
na moje mjesto.« Sabrao se prije nego što će
nastaviti, primijetivši da se u Morbenu
pobudilo snažno zanimanje. Iako mu je taj
čovjek vrijedan saveznik, Julije je dopustio
vinu da iz njega izvuče previše riječi.
Posljednje pismo od Krasa prije nego što je
zima zatvorila prijelaze preko Alpa ispunilo
ga je nemirom. Pompej je gubio vlast nad
gradom i Julije se razbjesnio zbog slabosti
Senata. Gotovo je poželio da Pompej
proglasi diktaturu da bi okončao tiraniju
ljudi poput Klodija i Milona. Oni su mu bili
tek imena, ali Kras je smatrao kako je
prijetnja dovoljno ozbiljna da bi mu priopćio
svoje strahove, i Julije je znao da se stari lisac
ne bi preplašio pukih sjena. U jednom času
Julije je čak razmišljao o povratku u Rim da
podupre Pompeja u Senatu, ali tomu je na
put stala galska zima. Strašno je bilo
pomisliti da njegov voljeni grad zapada u
korupciju i nasilje dok on osvaja nove
zemlje. Odavno je prihvatio činjenicu da
osvajanje neke zemlje mora doći s krvlju, ali
za taj prizor nije bilo mjesta u njegovu
zavičaju pa ga je i od same pomisli na to
hvatao bijes.
»Toliko toga treba učiniti!« rekao je
Morbenu, posežući opet za žaračem u
183
plamenu. »Mogu jedino sam sebe mučiti
planovima i pismima koja ne mogu ni
poslati. Mislio sam da si rekao kako je
proljeće već trebalo doći? Gdje je otapanje
snijega koje si mi obećao?«
Morben slegnu ramenima. »Uskoro«, rekao
je kao već toliko puta prije.
31. POGLAVLJE
Kad je proljeće stiglo, više od sedam tisuća
obitelji zagušilo je ceste sjeverno od Rima. Iz
prepunih gradskih ulica krenulo je
iseljavanje u potragu za novom zemljom
koju je obećao Julije Cezar. Oni koji su se
bojali snage Klodija i Milona pošli su
širokim putovima da započnu nov život
daleko od gradskih zločina i prljavštine,
prodavši sve što su posjedovali da bi kupili
oruđe i žito i volove da im vuku kola. Bilo je
to pogibeljno putovanje, dugačko više od tri
stotine milja do podnožja Alpa i s
nepoznatim opasnostima s druge strane
planina.
Legije što ih je Julije uzeo iz Arimina očistile
su sjever od vojnih ophodnja, produživši
zaštitu Rima do prijelomne točke. Iako su
krčme kraj cesta i utvrde još imale vojnu
posadu, dugačkim razmacima između njih
harali su lupeži, i mnoge su obitelji bile
napadnute i ostavljene da očajavaju kraj
puta. Neke su pokupili oni koji su se na njih
smilovali, dok su druge morale prositi za
hranu ili skapavati. Bolje su prolazile obitelji
koje su mogle unajmiti čuvare i njihovi su
članovu spuštali glave dok su prolazili pokraj
ucviljenih ljudi što su bili pošli prije njih i
sada stajali ispruženih ruku na proljetnoj kiši.
Na posebnoj sjednici Senata Pompej je
pročitao izvješća o Julijevim pobjedama čim
ih je primio. Bila mu je to slatkogorka uloga
i mogao je samo zaklimati glavom zbog
ironije što upravo on podupire Cezara kao
sredstvo da suzbije nove ljude u Senatu. Kras
mu je otvorio oči rekavši da samo pobjede u
Galiji sprječavaju da grad ne bukne od puke
panike dok se Klodije i Milon bore za
nadmoć u tajnim, krvavim bitkama. Unatoč
stvarnoj vlasti koju su stekli i utjecaju kojim
su uzmahivali okrutno kao toljagom, nisu
učinili ništa za Rim osim što su mu ispijali
snagu. Ni Klodije ni Milon nisu propustili
nijedno izvješće. Odrasli su u talogu društva
na gradskim uličicama, ali uzbuđivali su se
kao svaki građanin slušajući pojedinosti
bitaka koje su se vodile u njihovo ime.
Isprva je Pompej bio spreman proglasiti
diktaturu da ih obuzda. Oslobođen
ograničenja zakona, mogao je obojicu
smaknuti bez suđenja. Kras ga je odgovorio
od takva neopoziva koraka. Ako ih ubije,
rekao je Kras, drugi će zauzeti njihovo
mjesto, a Pompej ne će opstati, možda čak ni
Rim. Na hidri rimske rulje izrast će nove
glave, i tko god dođe umjesto njih čuvat će se
da ne nastupa javno i ne dolazi na sjednice
Senata. Kras je satima govorio svojem
starom drugu, i Pompej je naposljetku vidio
koliko su mudri njegovi savjeti. Umjesto da
se opire, skrenuo je s uobičajena puta te
počeo laskati ljudima i nagrađivati ih.
Podupro je Klodija da dobije mjesto glavnog
sudca i priredio svečanu večeru u njegovu
čast. Skupa su izabrali kandidate za
konzularne izbore, nevažne ljude koji ne će
učiniti ništa da poremete krhko stanje
primirja. Tako je Pompej uspostavio
osjetljivu ravnotežu, znajući da ju je Klodije
izabrao djelomice i zbog toga da mu
pomogne protiv Milona s kojim je nastavio
osobnu borbu.
Pompej je promatrao ljude ispred sebe dok je
čitao posljednje izvješće na govornici.
Podignuvši jednoga, stekao je neprijatelja u
drugome, i u Milonovim očima nije bilo
ničega osim mržnje kad su im se susreli
pogledi. Ali Klodije je sada izgovarao
njegovo ime sa savezničkim ponosom, i kad
se proljeće prometnulo u ljeto, Pompej je čak
posjetio kuću toga čovjeka u gradu gdje ga je
dočekalo laskanje i udvaranje. Bila je to
opasna igra, ali nipošto nije smio poremetiti
184
primirje nastojeći postati diktatorom. Kako
su stvari stajale, to bi značilo građanski rat a
on nije bio nimalo siguran da bi na kraju iz
njega izišao kao pobjednik.
Dok se Pompej nakašljavao da počne
govoriti, kimnuo je Klodiju i vidio
zadovoljstvo na licu toga čovjeka nakon i
najmanjeg znaka poštovanja. To je bilo ono
što je Kras zapažao kod novih ljudi u Senatu.
Iako su bili divljaci, žudjeli su za ugledom
svoga položaja, i otkad je Pompej krenuo
novom stazom, nijedan njegov pristaša nije
nastradao od ruku Klodijevih nasilnika. Kad
je Pompej objavio namjeru da obnovi
trkalište, Klodije mu je prvi pristupio i
ponudio neograničena sredstva. Pompej mu
je od zahvalnosti podignuo kip i pohvalio
njegovu velikodušnost u Senatu. Milon je
odgovorio ponudom da se obnovi Via
Appia, i Pompej je zatomio ushićenje nad
prozirnim potezom toga čovjeka, dopustivši
mu da ureže svoje ime na Kapenskim
vratima gdje je ta cesta ulazila u grad s juga.
Prvi put tijekom više od godinu dana osjećao
je da se vlast nad gradom opet nalazi u
njegovim rukama kad su se dva suparnika
počela istančanije boriti, obojica jednako
pohlepna za priznanjem i prihvaćanjem.
Novi su konzuli upozoreni na svoj nesiguran
položaj i ništa nisu činili bez prethodna
dogovora s gospodarima. Događaji su tako
zastali na mrtvoj točki dok su se privatne
borbe nastavljale.
Pompej je pročitao imena plemena koja je
Julije porazio u prvim proljetnim bitkama,
uživajući u mrtvoj tišini Senata. Slušali su sa
strahopoštovanjem koliko je robova poslano
preko Alpa. Remljani16 su postali
podanicima. Nervljani su uništeni gotovo do
posljednjeg čovjeka. Belgijani su bili
prisiljeni položiti oružje i predati se.
Aduaćani su bili ograničeni na jedan jedini
obzidani grad i zatim svladani na juriš.
Pedeset tri tisuće ljudi prodane su na
robovskim tržnicama u Rimu samo od toga
posljednjeg plemena.
Pompej je čitao Julijeva izvješća i čak ni on
nije mogao pojmiti skriveni razdor što je
ležao iza jednostavnih redaka. Julije nije
činio ništa da bi svoje pobjede prodao
Senatu, ali suhoparan jezik bio je sve
dojmljiviji zbog onoga što nije izrečeno.
Pompej je pročitao sve do zaključnih
primjedaba gdje je Julije preporučivao svoje
izvješće Senatu i procjenjivao godišnje
prihode od poreza iz zemalja koje je osvojio.
Ni zvuka se nije moglo čuti u Kuriji kad je
Pompej stigao do posljednjeg redka.
»Proglašavam da je Galija pacificirana i da
će se sada podvrgnuti zakonitoj vladavini
Rima.«
Senatori su skočili na noge i klicali do
promuklosti u spontanom oduševljenju, a
Pompej je podignuo ruku da ih utiša.
Kad su se napokon sami obuzdali, Pompej je
progovorio ispunivši čvrstim glasom cijelu
prostoriju.
»Bogovi su nam udijelili nove zemlje,
senatori. Moramo dokazati da smo vrijedni
vladavine nad njima. Kao što smo donijeli
mir u Španjolsku, tako ćemo ga donijeti i u
tu još divljiju zemlju. Naši će građani graditi
ceste i uzgajati usjeve da prehrane naše
gradove. Mi ćemo im donijeti Rim, ne po
snazi naših legija, nego zato što smo u pravu
i što smo pravedni i što smo miljenici
bogova.«
»Pacificirana? Ti si im rekao da je Galija
pacificirana?« reče Brut sa zaprepaštenjem.
»Ima mjesta u Galiji gdje nisu ni čuli za nas!
Gdje ti je bila pamet?«
Julije se namršti. »Tebi bi bilo draže da sam
rekao ›još opasna, ali gotovo pacificirana?‹
Takve bi riječi teško nadahnule ljude da
krenu u naseljavanje preko Alpa, Brute.«
»Ja bih se ipak zadovoljio izrazom ›gotovo
pacificirana‹. Više bi odgovaralo istini kad
bismo rekli da su ti divljaci učinilo gotovo
sve umjesto nas u više navrata nego što mi se
dade pomisliti. I da su se kroz generacije
borili jedni protiv drugih dok nisu našli
185
zajedničkog neprijatelja u Rimu, i sada smo
zavukli ruke u najgore osinje gnijezdo što
sam ga ikada vidio. To bi barem bilo
istinitije.«
»U redu, Brute. To je učinjeno i s tim je
svršeno. Poznajem stanje bolje nego ti, a ona
plemena koja nikada nisu vidjela rimskog
vojnika uskoro će ga vidjeti čim izgradimo
ceste. Ako Senat u meni vidi pokoritelja
Galije, ne će više biti govora o mojem
opozivu niti će me prisiljavati da platim
dugove. Mogu brojiti zlato koje im šaljem i
poslužiti se robovima da snize cijenu pšenice
i drugih žitarica. Bit ću slobodan prodrijeti
sve do mora, pa i dalje. To je moja staza,
Brute. Zar ne vidiš da sam je našao? Za to
sam se rodio. Tražim samo još nekoliko
godina, možda pet, i Galija hoće biti
pacificirana. Kažeš da nikada nisu za nas
čuli? U redu, onda ću osvojiti zemlje o
kojima Rim ne zna ni da postoje! Pobrinut
ću se da se Jupiterov hram uzdiže iznad
njihovih gradova kao mramorna klisura.
Donijet ću onim narodima što žive u takvoj
pustoši našu civilizaciju, našu znanost, našu
umjetnost. Dovest ću naše legije do točke
gdje se zemlje dotiču mora i još dalje. Tko
zna što leži iza dalekih granica? Nemamo
čak ni zemljovida tih prostranstava, Brute.
Čuli smo samo grčke legende o maglovitim
otocima na samom rubu svijeta. Zar to ne
potpaljuje tvoju maštu?«
Brut pogleda prijatelja i ništa ne odvrati, ne
znajući očekuje li on uistinu ikakav odgovor.
Viđao je Julija u takvu raspoloženju i prije, i
ponekad ga je ono još moglo ganuti. Ali u
tom trenutku ipak se počeo zabrinjavati da
Julije uopće nema na pameti završetak
osvajačkih pohoda. Čak su i veterani
uspoređivali svoga mladog vojskovođu s
Aleksandrom, a Marko Antonije je to
upravo bestidno činio. Kad je lijepi
Rimljanin to spomenuo u vijeću, Brut je
očekivao da će ga Julije ukoriti zbog
nespretna laskanja, ali on se samo nasmiješio
i uhvatio Marka Antonija za rame natočivši
mu vino u pehar.
Helvetska je ravnica bila ograđena, prostrani
komadi zemlje isparcelirani da postanu
imanjima doseljenika iz Rima. Julija su
žuljala obećanja i morao je ostati na bojnom
polju da bi ih ispunio. Da bi svoje legije
isplaćivao u srebru, morao je pljačkati
gradove i boriti se ne za slavu nego da napuni
škrinje i još pošalje desetinu senatorima. Brut
nije mogao nazreti kraja tomu i jedini je u
Julijevu vijeću počeo sumnjati u svrhu rata
koji vode. Kao Rimljanin mogao je prihvatiti
razaranja koja najavljuju mir, ali tomu se nije
mogao veseliti kad je vidio da sve služi samo
zadovoljenju Julijeve želje za vlašću.
Julije se nije nijedanput pokolebao. Iako su
ih Belgijani sa saveznicima gadno pritisnuli
u proljeće, legije su poprimile dio
vojskovođina samopouzdanja i plemena su
bila nemilosrdno pometena. Činilo se da ih je
sve dotaknuo prst sudbine i nisu mogli
pretrpjeti poraz. Ponekad je i sam Brut bio
time zaražen i mogao je samo osokoliti
čovjeka koji diže na njih mač dok njegova
željezna maska blista na suncu kao zlovoljno
božanstvo. Ali on je poznavao čovjeka ispod
nje i predobro ga je poznavao da bi mogao
šutke poskakivati oko njega kao legionari.
Iako su odnosili pobjede zahvaljujući snazi i
brzini, sav su svoj uspjeh pripisivali Juliju.
Dok je on živ, znali su da ih nitko ne može
potući.
Brut uzdahnu u sebi. Možda imaju pravo.
Cijela istočna Galija bila je pod vlasti legija,
i ceste su se gradile stotinama milja. Rim je
tu izrástao iz zemlje a Julije je bio krvavo
sjeme promjene. Pogledao je svoga prijatelja
i vidio na njegovu licu silan ponos. Osim sve
rjeđe kose i ožiljaka, bio je isti čovjek kako ga
je oduvijek znao. Ali vojnici su govorili da je
na njemu blagoslov bogova. Njegova
nazočnost na bojišnici vrijedila je barem kao
dodatna legija dok su se trsili da se za njega
srčano bore, i Brut se osjetio posramljenim
186
zbog svojih sitnih pritužaba i klice odbojnosti
koju je nastojao zanijekati.
Publije Kras je bio dobio zapovjedništvo nad
dvjema legijama da otputuje na sjever, i
Julije je za svoje trenutno raspoloženje
zahvaljivao činjenici da je senatorov sin
izvojevao gotovo potpunu predaju tamošnjih
plemena. Otvorili su stazu prema moru, i
premda se Brut zauzimao protiv toga, znao
je da ništa ne će spriječiti Julija da svoje
dragocjene legije ne povede do obale. On je
sanjao o Aleksandru i rubu svijeta.
Julijevo vijeće uđe u dugačku sobu unutar
utvrđena tabora. I oni su se promijenili
tijekom boravka u Galiji, primijeti Brut.
Vodeći godinama bitke, Oktavijan i Publije
Kras izgubili su i posljednje tragove
mladosti. Obojica su nosili ožiljke i sve
preživjeli postajući sve jači. Ciro je
zapovijedao kohortom s toliko odanosti
Juliju da ga je podsjećao na vjerna hrta. Dok
je Brut i dalje mogao s Domicijem i Renijem
raspravljati o svojim dvojbama, vidio je kako
Ciro napušta sobu kada god bi primijetio i
najmanji tračak kritike. Dva su Rimljanina
na nj gledala odbojno, ali su to prikrivali
zbog Julija.
Kako se licemjerno ponašamo zbog njega,
pomisli Brut za sebe. Dok je Julije bivao
društvu, svi su glumili braću, ostavljajući
pred vratima profesionalna neslaganja. Bilo
je to gotovo kao da su strahovali od pomisli
da bi se on mogao razočarati u njima.
Julije je položio bilješke na stol čekajući da se
nalije vino. Već je znao napamet izvješća i ne
će morati u njih ponovno zavirivati. Čak je i
Brut, premda sav potonuo u zle slutnje, sjeo
malo uspravnije pod pogledom onih plavih
očiju i vidio da drugi odgovaraju na sličan
način.
Potkraj dana svi smo kao veliki psi, pomisli
Brut posežući za peharom.
»Tvoj je sporazum s Venetima17 propao,
Krase«, reče Julije mladom Rimljaninu.
Senatorov sin odmahnu glavom u nevjerici i
Julije progovori da ga oslobodi neugodnosti.
»Nisam ni očekivao da će trajati. Oni su
prejaki uz more da bi osjećali obveze prema
nama, i sporazum je poslužio samo zato da
ih zadrži dok ne stignemo na sjeverozapad.
Morat ću imati nadzor nad tom obalom ako
ikada krenem preko mora.« Julije se
zagledao u daljinu dok je razmišljao o
budućnosti, zatim se otresao toga maštanja.
»Odveli su u zarobljeništvo ljude iz kohorte
koju si ostavio i zauzvrat traže puštanje
svojih talaca na slobodu. Moramo ih uništiti
na moru ako ih hoćemo vratiti za
pregovarački stol. Slutim da oni drže kako se
Rim bori samo na kopnu, ali ima nas
nekoliko koji drukčije mislimo.«
Zastao je dopustivši im da se nasmiju i susreo
se s Cirovim pogledom.
»Unajmio sam brodograditelje i tesare da
nam izgrade novu luku i brodove. Pompej će
se pobrinuti za posade da bi potom prošao
kroz Herkulove stupove i oplovio Španjolsku
i sastao se s nama na sjeveru. To se u svakom
slučaju podudara s mojim planovima i ne
možemo dopustiti da njihovo kršenje prisege
prođe bez odgovora. Morben mi kaže da su
druga plemena nemirna i da vrebaju na svaki
izazov želeći vidjeti možemo li na nj
odgovoriti.«
»Koliko treba vremena da se brodovi
izgrade?« upita Renije.
»Bit će spremni za sljedeće proljeće, ako
nađem sredstava da ih platim. Pisao sam
Senatu da preuzme teret plaća za naše nove
legije. Kras mi je zajamčio da će nam dati
zajam ako nas Senat iznevjeri, ali s pravom
možemo pretpostaviti da su oni zadovoljni
našim napretkom ovdje. Možda ove godine
ni zima ne će biti teška pa možemo obaviti
sve pripreme tijekom mračnih mjeseci.«
Julije zabubnja prstima po stolu.
»Imam jedinstveno izvješće od izviđača s
Rajne. Više je germanskih plemena prešlo na
187
našu zemlju i moramo ih suzbiti. Poslao sam
petoricu Heduanaca da potvrde to izviđanje
i donesu nove procjene o njihovoj brojnosti.
S njima ću se sukobiti prije nego što
predaleko zađu u našu zemlju. Kad ih
potučemo, planiram prijeći rijeku i progoniti
ih kao što sam trebao učiniti sa Svevima. Ne
mogu dopustiti divljim plemenima preko
rijeke da nas napadaju s boka kada god
nanjuše kakvu slabost. Spremit ću im
odgovor koji ne će zaboraviti dok traje taj
naraštaj i zapečatiti iza sebe Rajnu kad se
vratim.«
Bacio je pogled oko stola dok su oni upijali
novosti.
»Moramo brzo djelovati da ugušimo svaku
prijetnju čim se pojavi. Bude li još samo
jedna u ovo vrijeme, rastegnut ćemo se od
jednog kraja Galije do drugog. Povest ću
svoju Desetu i Brutovu Treći galsku na
Rajnu. Jedna od novih galskih legija pratit će
nas u pozadini. Ne će doći u pitanje njihova
odanost protiv ovakva neprijatelja. Morben
je pristao da njegovo konjaništvo još jednom
pođe sa mnom. Svi ostali djelovat ćete
neovisno u moje ime.
»Krase, od tebe očekujem da povratiš
sjeverozapad i uništiš venetske kopnene
snage. Spali im brodove ili ih barem odagnaj
od obale i ne dopuštaj da pristaju radi
opskrbe. Domicije, ti ćeš uzeti Četvrtu galsku
i biti njegova potpora. Marko Antonije, ti ćeš
se sa svojom legijom zadržati ovdje.
Dvanaesta i Peta ariminska ostat će s tobom.
Bit ćeš moja jezgra i očekujem da ne izgubiš
nijednu osvojenu zemlju dok budem izbivao.
Budi oprezan, ali udari ako se javi potreba.«
»Posljednja je zadaća lagana, Beriko. Tvoja
ariminska legija zaslužila je odmor a meni je
potreban dobar čovjek da nadzire doseljenike
što stižu preko Alpa. Senat će poslati četiri
pretora da upravljaju novim provincijama, i
njima će trebati pokazati stvarnost
ovdašnjega stanja.«
Beriko zagunđa i zakoluta očima, nagnavši
Julija na smijeh. Pomisao da će glumiti
dadilju tisućama neiskusnih rimskih
doseljenika nije obećavala idealnu službu, ali
Beriko je bio pouzdan upravitelj a Julije je
istinu rekao kazavši da je legija zaslužila
neko vrijeme biti daleko od ritma
neprekidnih bitaka koje je vodila.
Julije je nastavio izdavati zapovijedi i dijeliti
imenovanja sve dok i posljednji čovjek nije
znao svoje linije opskrbe i dosege svojih
ovlaštenja. Smiješio se dok su oni duhovito
uzvraćali i odgovarao na sva pitanja sa
sveobuhvatnim znanjem koje su po navici
očekivali od njega. Legionari su tvrdili da
zna ime svakog čovjeka pod svojim
zapovjedništvom, ali bilo to istina ili ne,
Julije je duboko poznavao svaku tančinu
legijskog života. Nikada se nije smeo ili
uskratio brz odgovor na bilo koje postavljeno
pitanje, što je još više jačalo povjerenje
njegovih ljudi.
Brut ponovno pogleda oko stola i ne nađe
ništa drugo osim odlučnosti kod ljudi što su
dobili zadaće koje su značile tegobu, muku i
možda smrt nekih među njima ili svih. Dok
je Julije širio zemljovide i počinjao prelaziti
na podrobnija pitanja zemljišta i opskrbe,
Brut ga je promatrao jedva čujući riječi.
Koliko će ljudi iz te sobe ponovno vidjeti
Rim? pitao se. Dok je Julije prstom slijedio
crtu Rajne i iznosio im svoje tvrdnje, Brut
nije mogao zamisliti vrijeme kad bi se čovjek
kojega slijedi uopće mogao prisiliti da se
zaustavi.
32. POGLAVLJE
Prvoga dana jeseni četvrte Julijeve godine u
Galiji, Pompej i Kras šetali su se skupa
Forumom vodeći ozbiljan razgovor. Oko
njih je veliki trg usred grada bio ispunjen
tisućama građana i robova. Govornici su se
obraćali onima koji su se dali nagovoriti da
slušaju, i njihovi su glasovi zvonili iznad
glava mnoštva dotičući se stotinu različitih
tema. Robovi iz bogatih kuća žurno su se
188
probijali između njih noseći omote i svitke za
svoje gospodare. Bilo je u modi odijevati
kućne robove u svijetle boje, i mnogi su nosili
sjajnoplave ili zlatne tunike, tako da se
bezbroj preljeva prepletao s tamnocrvenom
ili smeđom odjećom radnika i trgovaca.
Naoružani čuvari ponosno su kročili preko
Foruma, okružujući unajmitelje u sredini.
Bilo je to uobičajeno uzvrpoljeno i užurbano
srce grada, tako da ni Pompej ni Kras nisu
primjećivali sitne razlike u raspoloženju
gomile što ih je okruživala.
Pompej je naslutio da se sprema nevolja tek
kad je u njega grubo udario jedan od
njegovih legionara. Od pukoga
zaprepaštenja Pompej je zaboravio da mora
spašavati goli život, pa je zastao. Gomila se
zbijala sve tješnje dok je oklijevao, a lica su
postajala ružna od zle namjere. Kras se brže
osvijestio i povukao Pompeja prema zgradi
Senata. Bude li opet nemira, najbolje je
pobjeći što je moguće brže i poslati stražare
da uspostave red.
Prostor oko senatora bio je ispunjen ljudima
koji su se gurali i podrugivali. Kamen je
proletio iznad njihovih glava i pogodio
nekoga drugog u gomili. Pompej je vidio
kako jedan njegov liktor18 pada pod
udarcem dugačka kolca i osjetio trenutak
panike prije nego što je pribrao hrabrost.
Trgnuo je bodež iza pasa i držao ga s
oštricom nadolje da bi njime mogao bosti ili
sjeći. Kad se jedan iz gomile preblizu
primaknuo, zarezao je čovjeka po obrazu bez
oklijevanja i vidio kako s krikom uzmiče.
»Stražari! K meni!« riknuo je Pompej.
Gomila je vikala na njega, i on vidje kako
trojica snažnih ljudi obaraju na zemlju
jednog njegova legionara i probadaju ga
uzastopce dok se nisu izgubili iz vida. Jedna
je žena vrisnula u blizini i Pompej je čuo
kako ustrašeni građani ponavljaju njegov
poziv iza ljudi koji su ga napali. Milonovi
ljudi, bio je siguran. Morao je to očekivati
nakon izoliranja njihova vođe u Senatu, ali
Pompej je imao tek šačicu vojnika i liktora
što nije bilo dovoljno. Poslužio se opet
bodežom i vidio kako Kras zamahuje šakom
udarajući po nosu nekog napadača.
Liktori su nosili ceremonijalni snop sa
sjekirom i šibama. Čim bi ga razvezali,
sjekirica je postajala strahovito oružje u gužvi
i oni su doslovce prosijecali put za Pompeja
i Krasa prema zgradi Senata. Ali njihov je
broj opadao kako su se u njih zabadali
noževi, i sigurnosni krug oko dvojice
senatora sužavao se dok im gotovo nije
nestalo prostora za micanje u gužvi.
Pompej je osjetio nadu i očaj u trenutku kad
je čuo kako se zvuk rogova razliježe
Forumom. Njegova je legija došla po njega,
ali već je bilo prekasno. Prsti su okrutno
grabili njegovu togu i on ih je mahnito
zarezivao bodežom dok ne bi otpali. Krasa je
oborio s nogu novi kamen i Pompej ga je
pridizao i vukao naprijed, stežući ga čvrsto
dok se stariji čovjek osvješćivao. Iz usta mu
je curila krv.
Buka ih je zaglušivala a onda se neznatno
promijenila. Pojavila su se nova lica u još
većem broju i Pompej vidje da sijeku one koji
su se borili da stignu do njega. Skupine
ričućih ljudi izdvojile su se iz mase, ali se
nisu borili kao legionari nego su u rukama
imali mesarske sjekire i kuke i kamenje.
Pompej vidje kako se lice jednog čovjeka
nakon uzastopnih udaraca pretvara u kašu
prije nego što je pao.
Pomicanje naprijed posvema je prestalo, i
premda je Pompej mogao vidjeti stepenice
ispred zgrade Senata, bile su mu predaleko.
Zabijao je bodež u sve što je mogao u
mahnitosti dohvatiti i ne znajući da urliče od
bezumna bijesa.
Pritisak tjelesa iznenada je oslabio i Pompej
je vidio kako se okrvavljeni razbojnički
noževi dižu gotovo na pozdrav pri
uzmicanju. Oko njih su posvuda ležala
zgnječena trupla i razlijegali se vrisci
ranjenika, ali nisu više napadali. Pompej je
189
kimnuo prema njima, držeći spreman bodež.
Znoj ga je oblijevao dok je zapanjeno gledao
kako se ljudi povlače da bi mu otvorili put
prema stepenicama. Bacio je pogled prema
Senatu i razmišljao dokle bi stigao ako
potrči, zatim odluči drukčije postupiti. Ne će
im okrenuti leđa.
U tom je času vidio odore svojih legionara
koji su se probijali kroz gužvu i Klodija koji
je ondje zasopljen stajao. Vođa rulje izgledao
je strašno čvrsto naspram ostalih. Iako nije
bio visok čovjek, bio je strahovito snažan i
gomila se oko njega instinktivno razmicala,
kao se što vukovi povlače pred najokrutnijim
članom čopora. Njegova obrijana glava sjala
se od znoja na jutarnjem suncu. Pompej je
mogao samo zuriti.
»Razbježali su se, Pompeju, oni koji su
preživjeli«, reče Klodije. »Opozovi svoje
vojnike.« Njegova je desna ruka bila
okrvavljena a nož mu se u njoj bio slomio pri
dršku.
Pompej se okrenu prema časniku koji je
podignuo mač da posiječe Klodija.
»Stani!« viknuo je, shvativši napokon. »To su
saveznici.«
Klodije je na to kimnuo i Pompej je čuo
ponovljenu zapovijed dok se legija okupljala
oko njega slažući se u borbenu četvorinu.
Počeli su gurati Klodija, ali Pompej ga je
uhvatio za ruku.
»Moram li nagađati tko stoji iza ovog
napada?« upitao je.
Klodije je slegnuo snažnim ramenima. »Već
je u zgradi Senata. Ne će biti tragova do
njega, u to se možeš pouzdati. Milon je
dovoljno lukav da mu ruke ostanu čiste.«
Kao igrom slučaja, Klodije baci slomljeni
nož i obrisa okrvavljene šake o rub halje.
»Imao si spremne ljude?« upita Pompej,
mrzeći neprekidnu sumnju koja je bila
sastojak njegova života.
Klodije se namršti na to podrazumijevanje.
»Ne. Moja noga nikada ne kroči na Forum
bez pedeset mojih momaka. Bilo ih je
dovoljno da stignu do tebe na vrijeme. Ništa
nisam znao dok nije počelo.«
»Onda živote dugujemo tvojem brzom
mišljenju«, reče Pompej. Čuo je naglo
presječen cvilež u blizini i okrenuo se. »Ima
li preživjelih da ih ispitamo?«
Klodije ga pogleda. »Ne više. U takvoj vrsti
posla ne odaju se imena. Vjeruj mi, ja to
znam.«
Pompej kimnu, pokušavajući zanemariti
unutarnji glas koji se pitao nije li sam Klodije
inscenirao cijelu stvar. Bila je to neugodna
pomisao, ali sad je postao dužnikom toga
čovjeka što će ga godinama obvezivati.
Mnogim bi ljudima u Senatu takav dug bio
vrijedan smrti nekoliko vlastitih slugu, a
Klodije je bio poznat po nemilosrdnosti
tijekom čitava života. Pompej se susrete s
Krasovim pogledom i nasluti da starac
razmišlja u istim okvirima. Kras je gotovo
neprimjetno podignuo ramena i opet ih
spustio, a Pompej je opet pogledao čovjeka
koji ih je spasio. Nije bilo načina da dozna
što ga muči a vjerojatno ga nikada i ne će biti.
Pompej odjednom shvati da još steže bodež i
jedva je odvojio prste od drška. Osjetio se
starim kraj Klodija bikovske snage. Dok je u
sebi želio sprati krv s kože i utonuti u vrelu
kupelj negdje u sigurnosti izvan očiju
javnosti, znao je da se od njega više očekuje.
Stotine su ljudi stajale oko njega i sve čule, i
prije nego što padne noć o tom će se jezovitu
događaju govoriti u svakoj trgovini i krčmi
diljem grada.
»Kasnim u Senat, gospodo«, reče on dok mu
se vraćala snaga glasa. »Očistite krv prije
nego što se vratim. Žitni porez ne smije se ni
zbog koga odgađati.«
Nije to bilo naročito duhovito, ali Klodije se
zacerekao.
Pompej je skupa s Krasom krenuo duž
oslobođena puta između Klodijevih ljudi, i
190
mnogi su s poštovanjem prigibali glavu dok
su prolazili.
Deseta se u panici povlačila, njihove su se
uredne linije raspadale u kaosu bježanja
glavom bez obzira. Progonile su ih tisuće
senonskih konjanika odvajajući ih od glavne
bitke gdje su se ariminske legije srčano borile
i održavale bojnu crtu.
Utvrđeni tabor gdje su proveli prethodnu noć
bio je daleko nepunu milju i Deseta je hitala
prema njemu velikom brzinom, skupa s
Julijem. Extraordinarii su štitili pozadinu od
žestokih napada Senonaca i nijedan čovjek
nije poginuo kad su stigli do teške kapije na
utvrdi i nahrupili unutra.
Senonci su dokazivali da su težak protivnik.
Julije je izgubio mnogo vojnika iz Treće
galske u šumskoj zasjedi i druge ljude poslije
toga. Pleme je naučilo da se ne upušta u
otvorenu bitku protiv legija. Umjesto toga
napadali su u kratkim okršajima i prebacivali
se dalje, služeći se konjaništvom da
uznemiruju rimske snage ne izvrgavajući se
nikada opasnosti da budu uhvaćeni gdje bi ih
neprijatelj mogao uništiti.
Extraordinarii su slijedili ljudstvo Desete do
kapije na utvrdi i zatvorili je za sobom. Bilo
je to ponižavajuće stanje, ali utvrda je bila
namijenjena upravo toj svrsi. Osim što je
pružala zaklon po noći, omogućavala je
također legijama da se povuku na jači
položaj. Senonski jahači vikali su i rugali se
jašući ukrug oko visokih podzidanih nasipa,
iako su dobro pazili da budu izvan dometa.
Julije je već dvaput prije morao vratiti
sveukupne snage unutar bedema, i Senonci
su za njima hukali dok su to ponovno činili.
S njima je jahao i njihov kralj i dugački su se
stjegovi vijorili s kopalja pobodenih u
njegovu sedlu. Julije je promatrao s bedema
kako senonski vođa uzmahuje mačem prema
ljudima u utvrdi, rugajući im se. Julije
škripnu zubima.
»Sad, Brute!« viknuo je dolje.
Senonci nisu mogli vidjeti što se zbiva unutar
tabora i njihovo se klicanje nastavilo
nesmanjenom žestinom. Zaglušeni topotom
vlastitih kopita, nisu čuli rimsko konjaništvo
koje se okupilo na daljem kraju i jurnulo
galopom preko široka tabora, ravno u zid
blizu kapije.
Dok su povećavali brzinu, pedeset ljudi
Desete legije poslužilo se dugačkim kolcima
da sruše labave blokove koji su tvorili zid.
Blokovi su popadali u stranu upravo kako je
Julije planirao da bude, ostavivši otvoren
prostor dovoljno širok da kroza nj projaše
naporedo pet konja.
Extraordinarii su izletjeli kao strijele, ravno
na kralja. Prije nego što su se njegovi jahači
mogli snaći, bio je opkoljen i svaljen s konja.
Rimski su se konjaniici naglo okrenuli pred
neprijateljem i pojurili galopom natrag kroz
otvor u zidu, dok je zarobljeni kralj vrištao s
Brutova sedla.
Julije je otvorio kapiju i Deseta je
trijumfalnim korakom izišla iz tabora.
Iščeznula je navodna panika i strah, i s
urlikom su udarili na mnoštvo Senonaca.
Deseta je mlatila Gale kopljima i mačevima
i gonila ih sve dalje i dalje od utvrde i njihova
zatočena kralja. Iza njih je rupa u zidu
začepljena kolima koja su bila ostavljena u tu
svrhu i Julije se vinuo u sedlo da pojuri za
njima, pogledavši još jednom da vidi je li
utvrda sigurna.
Gradnja lažnog zida trajala je cijelu jednu
noć bez mjesečine, ali nije moglo ispasti
bolje. Senonski je kralj bio najvažniji u
neprijateljskim napadima, čovjek koji je bio
sposoban odgovoriti brzo i pametno na
svaku ratnu varku. Njegovo uklanjanje iz
bitke predstavljalo je odlučan korak u
odnošenju pobjede nad plemenom.
Julije je brzim kasom izbio na čelnu crtu
Desete i vidio njihovo zadovoljstvo što im se
pridružio. Ariminske su legije držale položaj
kako im je bilo rečeno, i sad je Deseta mogla
191
udariti na Senonce s leđa, satirući ih između
dviju snaga.
Od prvog trenutka kad je Deseta stigla do
njihovih linija, Julije je mogao osjetiti razliku
u pomičnoj masi protivničkih konjanika i
pješaka. Previše su se dotada oslanjali na
svoga kralja, i bez njega su već bili na rubu
panike.
Iako su se nastojali odvojiti u jedinicama
kako im je kralj bio naredio prethodnog
dana, iščeznula je jezgra discipline. Umjesto
uredna povlačenja radi taktičke prednosti,
dva su napada zasmetala jedan drugomu dok
su se pokušavali organizirati. Deseta ih je
poobarala s konja i krenula dalje. Konji bez
jahača njištali su po bojišnici i Senonci su bili
slomljeni. Stotine su bacale oružje i
predavale se kad se proširila vijest da im je
kralj zarobljen.
Tri milje dalje ležao je njihov najveći grad i
Julije je usmjerio Desetu prema njemu čim
su razoružali ratnike i svezali ih kao robove.
Njihova cijena napunit će još više njegove
škrinje, a grad je bio na glasu po bogatstvu.
Pošto plati prinos Senatu, nadao se da će
imati još dovoljno da poveća flotu i napokon
bude sposoban preploviti tmurni kanal
između Galije i otoka. Zarobili su devet
brodova od Veneta, ali trebat će mu još
dvadeset galija da izvede na more više od
izvidničkih snaga. Još jedna godina da ih
izgradi i tada će najbolje svoje ljude povesti
u zemlje koje nijedan Rimljanin nikada
dotad nije vidio.
Dok je Deseta marširala prema senonskom
uporištu, Julije se glasno smijao od
uzbuđenja zbog takvih izgleda, iako su mu se
po glavi istodobno motale bezbrojne
pojedinosti glede opskrbe i uprave što su
morale pratiti njegove ljude do bojnog polja.
Spremao se susresti s izaslanstvima triju
priobalnih plemena za dva dana i očekivao je
da mu donesu danak i nov sporazum. Kad je
venetska flota potonula ili se nasukala,
predao mu se cijeli taj dio sjevera, i čim su
Senonci uklonjeni iz ratne jednadžbe, čitava
polovina Galije bila je njegova. U tom času
nije bilo više nijednoga plemena koje nije
čulo za njegove legije. Svom Galijom su
tekle vijesti o njegovim osvajanjima, i rijetko
mu je prolazio dan kad njihovi vođe nisu
pohodili Julijev tabor i čekali da dobiju
njegov potpis na ugovoru. Adàn je stalno bio
zauzet i morao je uzeti još tri pisara da bi
posvršavao beskrajne prijepise i prijevode.
Julije se pitao što bi učinio sa zarobljenim
kraljem. Ako ostane živ, Julije je pomišljao
da je kadar dignuti pobunu idućih godina.
Upravo kraljeva sposobnost spriječila je
milosrđe i Julije je bez žaljenja odlučio o
njegovoj sudbini.
Kad se senonski grad pojavio na vidiku,
Julije ga je sa zadovoljstvom pogledao,
zamišljajući hramove u njemu. Bilo je
poznato da su Senonci na svom novcu i
nakitu pokazivali ljubav prema bogovima,
puneći riznice tijekom godina. Pošto bi
legijski kovači rastalili plemenitu kovinu u
poluge i iskovali novi novac, Julije bi svaku
kuću i javnu građevinu lišio svega što je bilo
vrijedno. Ostavio bi živ narod pod zaštitom
legija, ali njihovo mu je bogatstvo bilo
potrebno da bi krenuo dalje.
Zapuhnuo ga je hladan vjetar preko ravnice,
i Julije se stresao od prve studeni još jedne
zime. Zažmirio je gledajući prema istoku,
zamišljajući Alpe i udaljenost koju će morati
prijeći. Prvi put ne će provesti hladne
mjesece u Galiji. Umjesto toga otputovat će
u Arimin na sastanak da odluči o budućnosti.
Krasovo mu je pismo šuštalo uz kožu dok je
jahao, i Julije se nadao da još može vjerovati
starčevim obećanjima. Nije bilo vrijeme da
se toga sjeća dok se pred njim otvarala
Galija. Otoci preko mora obuzimali su
njegove snove. Bilo je još ljudi koji su
govorili da oni ne postoje, ali Julije je stajao
na obalnim liticama i vidio ih kako se
bjelasaju u daljini.
192
Senonski grad se predao i vrata su se širom
otvorila. Julije je ujahao ispod nadsvođenih
vrata, a misli su mu se već bavile Ariminom
i budućnošću.
33. POGLAVLJE
Legijski stražari na zidinama Arimina bili su
dobro zaštićeni protiv studeni. Čim bi pala
noć, navlačili su teške plašteve preko oklopa
i ovijali lice trakama tkanine tako da je
ostajala samo tanka pukotina.
Vatre su gorjele u žeravnicima duž kamenog
hrpta zidina i legionarima je bilo dopušteno
da se okupljaju oko njih. Većinom su bili
novaci, dovedeni iz južnih gradova da
zamijene one koji su se s Cezarom borili u
Galiji. Pokazivali su svoju mladost zbijajući
šale i vadeći zabranjene boce alkohola od
kojega im je zastajao dah dok su grcali i jedni
druge udarali po leđima.
Arimin je bio radnički grad gdje se vidjelo
malo svjetala u prozorima kad bi pala zimska
noć. Prije zore ulice bi se opet ispunile
kolima i proizvodima za brodove. Trgovci bi
za bakrenjak razgrabili tople gutljaje na
početku novog dana, a legionarima na
zidinama dolazile bi smjene.
Na pozadini utihnula grada jedan je stražar
podignuo pogled i počeo zuriti u mrak.
»Učinilo mi se da sam čuo konje«, rekao je.
Još su se dvojica odmaknula od topline
žeravnika da stanu kraj njega. Osluškivali su
u savršenoj tišini, i upravo prije nego što će
se okrenuti, nešto su čuli. Činilo se da šum
dopire dalje kroz neobičan mir što izbija iz
smrznuta tla.
Najmlađi je stražar zažmirio i micao
naprijed-natrag glavom. Ničega nije bilo u
mrklini izvan zidina, ali on se ipak mogao
zakleti da se mrak gibao kada god bi na nj
bacio pogled.
Sjene su se tada srasle u oštrije oblike i mladi
legionar se ukočio, pokazujući rukom.
»Eno! Jahači… teško mi je reći koliko ih
ima.«
Drugi nisu imali oštro oko kao on i mogli su
samo zuriti kamo im je pokazao.
»Jesu li naši?« rekao je jedan od njih,
prikrivajući strah. Misli su mu bile pune slika
barbarskih plemena koja jurišaju na zidine
njihova grada, i činilo mu se da je studen sve
ljuća kad je zadrhtao.
»Teško mi je reći. A da zovnemo starog
Prgavca?«
Nakon toga pitanja tri su mlada vojnika
zastala. Mogućnost najezde nekog plemena
bila je jedna stvar, ali probuditi centuriona
zbog lažne uzbune značilo je jednostavno
tražiti nevolje.
Teras je bio najstariji od njih. Nije imao više
iskustva nego ostali, jer je u poodmakloj dobi
stupio u vojsku kad se nije uspio snaći kao
trgovac. Ipak su gledali u njega kao što su se
inače naviknuli kad se radilo o novcu ili
djevojkama. Ni o tome on nije znao bogza
što, ali poprimao je izraz kao da je popio
mudrost cijeloga svijeta i to se doimalo
mlađih novaka.
Dok su oklijevali, jahačka se sila primaknula
bliže i metalna buka konjske orme miješala
se s postojanim stupanjem pješaka. Noćni se
vjetar poigravao dugačkim stjegovima koji
su neugodno šumorili dok su tamne figure
kročile prema gradskim vratima.
»U redu, pođite po njega«, reče Teras
ugriznuvši se za usnu od brige.
»Bližimo se vratima!« viknuo je glas ispod
njih. Stražari su zauzeli ukočen stav kako su
ih učili.
»Vrata su zatvorena. Vratite se ujutro«,
uzviknuo je jedan stražar dok su njegovi
drugovi prigušivali smijeh.
To je onaj kojega je trebalo premetnuti zbog
pića prije nego što je došao na stražu, pomisli
ogorčeno Teras. Mogao bi pljusnuti mladoga
glupana zbog neugodnosti, ali riječi su već
izrečene. Teras sklopi oči iščekujući što će
doći iz bremenite tišine odozdol.
193
»Pronaći ću onoga tko je to rekao i nogama
ću mu pretvoriti stražnjicu u krvave dronjke«,
odgovori isti glas, na pola između šale i
ljutnje. »Sada otvorite vrata.«
Teras se okrenu prema ljudima koji su bili
dolje kraj teških zasuna. Bilo je trenutaka
kad je žalio što nije ostao trgovcem, usprkos
tomu što je više izgubio novca nego što ga je
ikada zaradio.
»Otvorite«, rekao je. Mladići su ga odozdol
zabrinuto pogledali.
»Zar ne bismo trebali pričekati dok ne
dođe…«
»Oh, samo vi otvorite. Hladno je, a oni su
Rimljani. Da su barbari, zar zbilja mislite da
bi nas čekali dok ne dovršimo pregovaranje?«
Na kraju je njegov glas prerastao u viku i
činilo se da srdžba do njih stiže lakše negoli
išta drugo. Podignuli su i uklonili teške grede
i širom otvorili vratnice.
Brut je prvi prošao i sjahao, pružajući uzdu
svoga konja najbližem stražaru.
»U redu. A sada gdje je onaj bezobrazni
mulac sa zidina?«
Teras vidje da drugi jahač prolazi kroz
kapiju, teško omotan kao stražari na
bedemu. Bio je usprkos tomu dojmljiv lik i
Teras je mogao vidjeti kako ljudi iza njega
strpljivo čekaju dok on ne ujaše u grad. Neki
časnik, pomisli Teras koji je nadređene
mogao zapaziti milju daleko.
»Nemamo vremena«, reče taj čovjek jasno.
»Ionako već kasnim.«
Uz kratko kimanje Brut prebaci nogu preko
konja i uzvinu se opet u sedlo. Časnik ga nije
čekao nego je zabo pete u konjske slabine i
otkasao kroz mračne ulice dok su ga ostali
bez riječi slijedili.
Teras je izbrojio punu centuriju do trenutka
kad se Prgavac uspeo na zid i stao pokraj
njega. Vrata su opet bila čvrsto zasunjena i
mladi su stražari zauzeli svoja mjesta ne
usuđujući se pogledati centurionu u oči.
Prgavac je bio veteran, i ako biste povjerovali
u sve priče što su ih vojnici kazivali o njemu,
sudjelovao je u svakoj važnijoj bitci od
vremena Kartage. Unatoč činjenici da bi
zbog toga morao biti star nekoliko stoljeća,
on je govorio o tim vremenima kao da je
osobno bio ondje, s jasnim
podrazumijevanjem da je samo njegova
nazočnost spašavala Republiku od
zavojevača, slabe discipline, pa možda čak i
kuge. Kakva god istina bila, na licu je imao
puno ožiljaka, bio je zle ćudi i duboko
ozlojeđen što je dobivao žutokljunce da ih
pretvara u nešto nalik na legionare.
»Ti, ti, i… ti«, rekao je stari borac
mrzovoljno, pokazavši naposljetku na
Terasa. »Ne znam što ste noćas mislili da
činite, ali sutra ćete kopati zahodske jame na
Famenskoj cesti. To pouzdano znam.«
Ne rekavši ni riječi više, Prgavac se bučno
spusti niz skliske stube, neprekidno psujući
ispod glasa. Teras je mogao osjetiti sladunjav
miris alkohola iz centurionova daha još neko
vrijeme nakon njegova odlaska.
Mladi legionar koji je ono doviknuo Brutu
dovuče se polako do Terasa koji je opet
zauzeo mjesto kraj žeravnika i grijao ruke.
Otvori usta da nešto kaže.
»Nemoj«, reče Teras strogo. »Ili ću te svojom
rukom ubiti.«
Julije je bez teškoća našao mjesto sastanka.
Zagonetna Krasova poruka tražila je od
njega da se sjeti gdje su nekoć planirali
poraziti Spartaka. Iako Julije nije vidio
Arimin čitavo desetljeće, grad je bio
jednostavno položen i tražena je kuća jedina
pokazivala svjetlo u praznoj ulici blizu
pristaništa. Nastojao je očuvati tajnovitost
koliko god je mogao, napustivši Galiju bez
upozorenja da bi pojurio na čelu izvjestitelja
i održavao najveću moguću brzinu s
centurijom Desete legije. Prevalili su prvih
šezdeset milja za malo više od dvanaest sati,
i nijednom se ljudi nisu požalili ili zatražili
odmor dulji od kratkih zastanaka radi hrane
194
i vode. Kad je bio siguran da su i najhitriji
uhode ostali iza njega, Julije je dopustio
sporiji korak preko alpskih prijevoja gdje
uistinu nisu mogli mnogo brže napredovati
zbog ljute studeni i razrijeđena zraka. Kad su
završili prijelaz, Julije je bio siguran da će
svatko tko ih je slijedio morati na njih čekati
do proljeća.
Julije je ostavio Bruta s centurijom da zatvori
ulicu. Krupnim se koracima približio
vratima koja je zapamtio iz jednog davnog
pohoda i pokucao, omotavši se čvrsto
plaštem protiv studeni.
Otvorio je čovjek kojega nije poznavao i
Julije se pitao je li to vlasnik kuće.
»Da?« rekao je čovjek, promatrajući
bezizražajno Julija.
»Galija«, odgovori Julije, i čovjek stade u
stranu da ga propusti.
Julije je mogao čuti prštanje i pucketanje
velike vatre prije nego što je ušao u
prostoriju. Pompej i Kras ustali su da ga
pozdrave i Julije je osjetio kako ga
zapljuskuje val privrženosti prema obojici
dok su se rukovali. Činilo se da i oni to
osjećaju i njihovi su osmijesi bili iskreni.
»Dugo je vremena prošlo, prijatelju. Jesi li mi
doveo sina?« upita Kras.
»Kao što si zatražio, da. Da ga uvedem?«
Julije je promatrao kako se Kras načas bori
sam sa sobom prije nego što će odgovoriti.
»Ne. Nemoj dok ne završimo razgovor«, reče
on preko volje. »Na stolu je hrana i toplo
vino kraj vatre. Dođi i sjedni i ogrij se.«
S osjećajem krivnje Julije pomisli na svoje
ljude koji drhte u noći. Kras je zahtijevao da
njihov sastanak bude u tajnosti, ali ipak će se
morati pobrinuti da prije jutra nađu hranu i
zaklon za vojnike. Pitao se koliko bi ih se
moglo nabiti u tu kuću izvan ruke ili će ipak
na kraju konačiti u konjušnicama.
»Jeste li odavno u ovom gradu?« upita Julije.
Obojica odmahnuše glavom.
»Tek nekoliko dana«, odgovori Kras. »Da je
dulje potrajalo, morao bih se vratiti u Rim.
Drago mi je što si došao.«
»Kako ne bih došao poslije one tajanstvene
poruke? Lozinke i noćno marširanje
sjevernim krajevima. Sve veoma
uzbudljivo.« Julije se nasmiješi starijim
ljudima. »Uistinu, drago mi je što sam ovdje,
umjesto da zimujem u Galiji. Pojma nemate
kako je ondje strašno tijekom mračnih
mjeseci.«
Dva bivša konzula razmijeniše poglede i
Julije primijeti kako se dobar dio trvenja
između njih izgubio tijekom vremena.
Strpljivo je čekao da načnu razlog sastanka,
ali činilo se da nijedan od njih ne zna kako bi
počeo, iako je sada bio s njima. Julije je
žvakao komad hladne janjetine dok je čekao.
»Ti se sjećaš našeg dogovora?« reče napokon
Pompej.
Julije kimnu. »Naravno. Obojica ste se njega
držali, kao i ja.«
Pompej potvrdno zagunđa. »Ali vrijeme je
teklo dalje. Moramo obnoviti naše uvjete«,
reče on.
»Tako i ja mislim«, odgovori Julije. »Sada
imamo nove konzule i vi se pitate hoćete li i
dalje imati koristi od mene. Recite mi što
vam treba.«
Kras se suhoparno zacereka. »Uvijek si tako
izravan, Julije. Vrlo dobro. Senat se uvelike
promijenio tijekom godina tvoga izbivanja.«
»To znam«, odgovori Julije a Kras se
nasmiješi.
»Da, siguran sam da imaš vlastite izvore.
Govori se o tvojem opozivu iz Galije, znaš.
Tvoji pohodi preko Rajne nisu naišli na
odobravanje senatora. Germanska plemena
nikada nisu ulazila u tvoje zapovijedi i
Pompej je izdržao velike pritiske da bi te
zaštitio.«
Julije slegnu ramenima. »Onda sam vam
zahvalan. Smatrao sam da je ondje bilo
nužno zadržati Rajnu kao granicu.«
195
Pompej se nagnu naprijed na stolici i ogrija
ruke na plamenu. »Ti znaš kako su ljudi
prevrtljivi, Julije. Jedne ti godine kliču, a
sljedeće godine traže tvoju glavu. Uvijek je
bilo tako.«
»Hoćete li biti sposobni spriječiti opoziv?«
upita Julije držeći se apsolutno mirno.
Mnogo je ovisilo o njihovu odgovoru.
»Zbog toga si ovdje, Julije«, uzvrati Pompej.
»Ti želiš da ti se produži boravak u Galiji, i ja
ti to mogu pružiti.«
»Nije bilo govora o ograničenjima kad sam
onamo krenuo«, podsjeti ga Julije.
Pompej se namršti. »Ali sada se stanje
promijenilo. Više nisi konzul i nijedan od nas
ne može se ponovno kandidirati sljedećih
godina. Ima previše novih ljudi u Senatu koji
te poznaju samo kao generala negdje
neizmjerno daleko. Oni čekaju kad će već
jednom prestati tvoja izvješća, Julije.«
Julije ga je smireno pogledao i nije
odgovorio.
Pompej otpuhnu. »Ostavio si nezaštićen
sjever kad si vratio legije u Arimin. To te je
stajalo velika dijela potpore i mi sada jedva
održavamo snage na okupu. Tvoji te
vjerovnici progone preko Senata. Ima čak
govora da te se izvede pred sud zbog
Ariovistova ubojstva. Sve te stvari
zahtijevale bi od tebe da se odrekneš
zapovjedništva i vratiš kući.«
»Što bi dakle bila cijena moga ostanka? Moja
ti je kći već obećana«, reče Julije blago.
Pompej se prisili na smiješak i Julije vidje
koliko je umoran. Kras se prvi oglasio.
»Tebi je to poznato, Julije. Ja sam
zadovoljan. Cijena moje potpore je povratak
moga sina da mi vodi legiju. Pompej će mi
osigurati neku provinciju i ondje ću nastaviti
odgajati sina, pošto je već prošao tvoju školu.
On u svojim pismima dobro govori o tebi.«
»Koju si zemlju imao na pameti?« upita
Julije s iskrenim zanimanjem.
»Sirija na istoku. Odbijaju dopustiti mojim
brodovima da s njima trguju. A general legije
može poći kamo se nijedan trgovac ne
usuđuje stupiti nogom.«
»Knez trgovaca«, promrmlja Julije.
Kras mu se naceri. »Čak je i njemu
povremeno potrebna dobra legija.«
Julije se okrenu na stolici da bi pogledao
Pompeja. »Tako Kras dobiva Siriju da je
podvrgne rimskoj vlasti. Ja mu dajem
njegova sina da ih vodi. Što bi Pompej trebao
od mene? Čuo sam da Klodije i Milon
stvaraju nemire na ulicama. Treba li ti moja
pomoć? Imao bi je, Pompeju. Ako me trebaš
da za tebe glasujem da budeš diktator, vratio
bih se s Desetom da se uhvatim u koštac sa
svime što bi slijedilo. Na moju riječ, tako bih
učinio. Još imam ondje prijatelja i mogao bih
to izvesti za tebe.«
Pompej se škrto nasmiješio mlađem čovjeku.
»Nedostajala mi je tvoja energija u gradu,
Julije. Doista mi je nedostajala. Ne, Klodiju
sam svezao ruke, a Milon nema više snage.
Tvoja su izvješća zastarjela. Moje su potrebe
jednostavnije.«
Pogledao je ponovno Krasa i Julije se pitao
kakvo se prijateljstvo razvilo među njima.
Čudno mu je bilo koliko su se ti ljudi
promijenili tijekom godina. Nikada ne bi bio
pomislio da bi mogli postati išta više od
saveznika preko volje, u najboljem slučaju,
ali sada su se udobno osjećali jedan s drugim
kao braća. Pitao se je li Pompej ikada doznao
istinu o Krasovoj povezanosti s Katilinom.
U Rimu je uvijek bilo tajni.
»Meni treba zlata, Julije«, reče Pompej.
»Kras mi kaže da si našao velika bogatstva u
Galiji, mnogo više nego što ih grad vidi u
obliku poreza.«
Julije pogleda Krasa sa zanimanjem, pitajući
se koliko su dobri njegovi izvori u
procjenama. Pompej je nastavio, gomilajući
naglo riječi pošto je počeo govoriti.
»Moji privatni prihodi nisu dovoljni da
obnovim grad, Julije. Neki dijelovi su
196
oštećeni u nemirima a Senat nema sredstava.
Ako ih ti imaš, uporabila bi se za obnovu
hramova i kuća koju smo započeli.«
»Zar ti Kras ne bi mogao pozajmiti novac?«
upita Julije.
Pompej lagano planu. »Rekao sam ti,
Krase«, obrecnu se na kolegu. »Ne ću doći
kao prosjak…«
Kras ga prekide, polažući ruku na Pompejev
lakat da ga umiri.
»Pompej ne traži zajam, Julije, nego dar.«
Zlobno se pritom nasmiješio. »Nikada nisam
razumio zašto novac može biti tako
neugodna tema u mnogim društvima. Stvari
su prilično jednostavne. Senatska riznica nije
dovoljno puna da priskrbi milijune koji su
potrebni za obnovu tih dijelova grada. Novi
akvedukt, hramovi, nove ulice. Sve to košta.
Pompej ne želi stvarati nove dugove, čak ni
prema meni.«
Julije sa žaljenjem pomisli na brodove koji
čekaju da ih isplati. Slutio je da Pompej ne
zna cijeli sadržaj pisma koje mu je Kras
poslao, ali barem je on došao pripremljen.
Ponekad je Krasova tupost bila blagoslov.
»Imam novac«, reče on. »Iako po povratku
želim da se Deseta i Treća stave na platni
popis Senata. Ne mogu i dalje financirati
njihove plaće iz vlastite kese.«
Pompej kimnu. »To je… prihvatljivo«, reče
on.
Julije uze još jedan komad hladna mesa sa
stola i poče ga jesti dok je razmišljao.
»Trebao bih imati svoje dužnosti potvrđene
napismeno, naravno. Još pet godina u Galiji,
uz najčvršća jamstva što ih možete dobiti. Ne
bih želio da dogodine opet moram
pregovarati o uvjetima. Krase, tvoj sin je
zreo za zapovijedanje. Žao mi je što gubim
tako krasna časnika, ali takav je bio naš
sporazum i ja ću ga se držati. Želim ti sreću u
tvojoj novoj provinciji. Vjeruj mi kad ti
kažem da nije laka zadaća krčiti nove staze
za Rim.«
Pompej ništa ne reče, tako da umjesto njega
progovori Kras sa smiješkom.
»A zlato, Julije?«
»Pričekajte ovdje«, odgovori Julije ustajući.
Vratio se s Publijem i Brutom, i njih su se
trojica mučila s dugačkom škrinjom od
cedrovine koja je bila okovana željeznim
obručima. Pompej i Kras ustadoše pri
njihovu ulasku u sobu, i Kras priđe da zagrli
sina. Julije otvori škrinju i otkri dovoljno
žutih kovanica da ostavi snažan dojam i na
Krasa koji je odstupio od sina i pošao rukom
prema zlatu.
»Imam još tri ovakve škrinje sa sobom,
gospodo. Više od tri milijuna sestercija po
težini. Je li to dovoljno?«
Ni Pompej nije mogao odvratiti pogleda od
plemenite kovine. »Dovoljno je«, reče on
glasom koji se jedva povisio iznad šapata.
»Onda smo se sporazumjeli?« reče Julije,
gledajući čas jednoga čas drugoga. Oba su
senatora kimnula.
»Izvrsno. Treba mi konačište za ljude noćas,
ovdje ili u nekoj krčmi, ako mi možete
preporučiti koje mjesto. Zaslužili su pravo na
toplu hranu i kupelj. Vratit ću se ovamo u
zoru da s vama dvojicom razradim
pojedinosti.«
»Ima još nešto što bi te moglo zanimati,
Cezare«, reče Kras trepćući očima. Gledao je
Bruta dok je to govorio, zatim je slegnuo
ramenima.
»Iz Rima je s nama doputovao jedan
prijatelj. Pokazat ću ti put.«
Julije podiže obrve, ali činilo se da i Pompej
dijeli neko unutarnje veselje kad su im se
pogledi sreli. «Onda nas povedi«, reče Julije
pošavši za Krasom u hladnije hodnike kuće.
Pompej se neugodno osjećao s ljudima koje
je Julije doveo u sobu. Publije je to osjetio i
nakašljao se.
»Ja bih donio ostatak zlata, konzule, s tvojim
dopuštenjem.«
197
»Hvala ti«, odvratio je Pompej. Skinuo je
plašt s klina na vratima i pošao za njima u
noć.
Kras je skinuo svjetiljku sa zida i poveo Julija
niz dugačak hodnik do kraja kuće.
»Tko je vlasnik ove zgrade?« upita Julije
gledajući oko sebe bogato pokućstvo.
»Ja«, reče Kras. »Bivši vlasnik je zapao u
teškoće i uspio sam je dobiti po izvrsnoj
cijeni.«
Julije je znao da je bivši vlasnik morao biti
jedan od onih koji su propali zbog monopola
trgovine koji je pripao Krasu kao dio njihove
početne nagodbe. Zanimalo ga je zašto
starac nije zatražio produženje monopola, ali
provincija koju mu je obećao Pompej bit će
dovoljna da mu zauzme vrijeme. Julije se
nadao da će Kras biti dostatno razuman da
prepusti sinu donošenje odluka. Iako mu je
bio drag stari senator, čovjek nije bio nikakav
general dok bi njegov sin mogao biti sjajan
zapovjednik.
»Ovamo, Julije«, reče Kras pružajući mu
svjetiljku.
Julije je mogao primijetiti djetinje ushićenje
na Krasovu naboranom licu i to ga je
zbunjivalo. Otvorio je vrata i brzo ih zatvorio
ostavivši tamu iza sebe.
Servilija nikada nije ljepše izgledala. Julije se
smrznuo kad ju je ugledao, a onda počeo
nespretno tražiti mjesto da objesi svjetiljku i
taj mu je jednostavni posao odjednom bio
težak.
Prostorija je bila zagrijana vatrom u kaminu
koji je bio dovoljno velik da bi se u njemu
moglo stajati. Do njih nije dopiralo zavijanje
zime, i Julije je upijao njezine crte dok ga je
ona bez riječi promatrala. Ležala je na
dugačkoj počivaljci i nosila haljinu od
tamnocrvene tkanine koja se doimala poput
krvi na njezinoj koži. Nije znao što bi rekao i
samo ju je nijemo promatrao dugo vremena.
»Dođi ovamo«, rekla je ona, pružajući ruke
prema njemu. Srebrene su narukvice
zazvonile na njezinim zapešćima kad se
pomaknula. On je zakoračio preko sobe i
dotaknuo njezine ruke, zatim joj se prignuo
u zagrljaj i počeli su se ljubiti. Nikakve riječi
nisu bile potrebne.
Pompej je žalio što mora napustiti toplinu
kuće da bi izišao na zimsku ulicu, ali uporna
znatiželja nije ga ostavljala na miru. Dok su
se škrinje sa zlatom podizale i unosile u
kuću, koračao je duž niza šutljivih vojnika i
prirodno poprimio ulogu rimskoga časnika.
Oni su stali u pozor i pozdravili ga čim se
pojavio, i sad je njegova smotra bila
prirodna, gotovo očekivana.
Pompej je uistinu osjećao odgovornost za
Desetu. Po njegovu se naređenju Primigenia
spojila s legijom koja se osramotila u bitci, i
on je ćutio posjedničko zadovoljstvo kad je
čitao Julijeva izvješća u Senatu. Deseta se
pretvorila u ljude od najvećeg Julijeva
povjerenja i nije bilo nikakvo iznenađenje
kad ih je vidio u postrojbi koju je Julije
izabrao da ga prati na sastanak.
Pompej se obratio nekima od njih i oni su
nervozno odgovarali na njegova pitanja,
zureći ravno naprijed. Dva-tri su drhtala, ali
stiskali su zube dok je mimo njih prolazio ne
želeći pokazati nikakvu slabost.
Pompej se zaustavio ispred centuriona i
čestitao mu na disciplini njegovih vojnika.
»Kako se zoveš?« upitao je, iako mu je znao
ime.
»Regul, gospodine«, odgovorio je čovjek.
»Imao sam zadovoljstvo priopćiti Senatu
kako se Deseta dobro drži u Galiji. Je li bilo
teško?«
»Nije, gospodine.«
»Čuo sam kako se govori da je legionaru
čekanje najteži dio rata«, reče Pompej.
»To nije teškoća, gospodine«, reče Regul.
»Drago mi je što to čujem, Regule. Iz onoga
što sam dosada čuo, vama se nije pružila
198
mogućnost da vam mačevi zahrđaju. Bez
sumnje čekaju vas još mnoge bitke.«
»Mi smo uvijek spremni, gospodine«, reče
Regul, a Pompej krenu dalje započinjući
razgovor s drugim vojnikom u nizu,
nekoliko mjesta dalje.
Kras se vratio u toplu prostoriju. Tu ga je
čekao sin i senator mu priđe, sav ozaren.
»Toliko se tobom ponosim, mladiću. Julije je
dvaput spomenuo tvoje ime u izvješćima
Senatu«, reče Kras. »Dobro si se držao u
Galiji, upravo kako sam se mogao nadati.
Jesi li sada spreman povesti legiju svoga
oca?«
»Spreman sam, gospodine«, odgovori
Publije.
34. POGLAVLJE
Julije se probudio dobrano prije zore i ležao
u toplini koju je stvarala Servilija pokraj
njega. Prošle ju je noći napustio samo
jedanput da zatraži od Krasa da skloni
njegove ljude sa studeni. Dok je Kras otvarao
sobe i naređivao da se donese hrana i
pokrivači za centuriju, Julije je opet tiho
zatvorio vrata i zaboravio ih.
Sada je u tami mogao čuti hrkanje vojnika
koji su dupkom ispunili svaku prostoriju u
kući. U kuhinji će se jamačno za njih
pripremati doručak, i Julije je znao da će i
sam morati ustati i planirati dnevne poslove.
Ali bilo je neke slatke obamrlosti u toj toploj
tami, i on se protegnuo osjećajući njezinu
hladnu kožu na ruci dok se micao. Ona se
promeškoljila i promrmljala nešto što nije
mogao razabrati, dovoljno da ga navede da
se nalakti i zagleda u njezino lice.
Neke žene najbolje izgledaju na sunčevu
sjaju, ali Servilija je najljepša bila uvečer ili
na mjesečini. Na njezinu licu nije bilo nimalo
oštrine koju je nekada zapažao. Mogao je na
njemu još zamisliti njezinu jetku
uvrijeđenost kad je bio krupnim koracima
stigao u njezin dom da se posljednji put
sastanu. Ostalo mu je tajnom kako je mogao
izazvati onako očitu mržnju, a sad je ipak s
njim u krevetu i proteže se kao usnula mačka.
Mogao se možda odmaknuti od nje nakon
prvih zagrljaja pri svjetlosti vatre, ali njezine
su oči bile tako pune neke čudne tuge, a on
nikada nije mogao odoljeti suzama lijepe
žene. One su ga mnogo više uzbuđivale nego
osmijesi ili očijukanje.
Zijevnuo je u tišini i od napora mu je
škljocnula čeljust. Kad bi samo život bio
jednostavan kako bi želio. Kad bi mogao
obući se i otići bez ičega drugog osim
posljednjeg pogleda na njezino usnulo
obličje, zadržao bi savršenu uspomenu na
ženu koju je toliko dugo volio. To bi bilo
dovoljno da odagna neke boli koje mu je
zadala. Promatrao je njezin smiješak u snu i
njegov se izraz lica ozario kao odgovor.
Pitao se je li prisutan u njezinim sanjama i
sjetio se nekih izvanredno erotičnih prizora
koji su opsjedali njegove snove prvih
nekoliko mjeseci u Galiji. Nagnuo se bliže k
njezinu uhu i šapnuo svoje ime, više puta
uzastopce, smiješeći se sam sebi. Možda je
može navesti da sanja o njemu, pomislio je.
Sledio se kad je ona podignula ruku da
protrlja uho ne probudivši se. Kretnja u
mekanoj posteljini otkrila je njezinu lijevu
dojku i ta je slika raznježila Julija i istodobno
ga nadražila. Iako su godine ostavile na njoj
traga, dok je ondje ležala njezina je dojka bila
blijeda i savršena. Julije je zaneseno gledao
kako izložena bradavica čvrsne i tamni, i on
je htjede probuditi toplinom svojih usta na
koži.
Ali je samo uzdahnuo i opet legao. Kad se
ona probudi, k njima će ponovno provaliti
svijet. Iako bi Kras sačuvao svaku tajnu, ipak
će morati reći Brutu da je njegova majka tu
na sjeveru. Julije se namršti u mraku
zamišljajući kako će se njegov prijatelj
ponašati kad čuje da je Servilija ponovno
dijelila s njim postelju. Julije je vidio koliko
je Brutu bilo lakše po okončanju toga
odnosa, obilježena uzajamnim vrludanjem u
199
Rimu. Moglo bi ga se teško dojmiti kad vidi
da se veza opet otpretava. Julije splete ruke
na zatiljku razmišljajući o tome.
Povratak u Galiju bit će nemoguć do
proljeća; to je već znao. Kad zapadne snijeg
na prijevojima, nitko živ ne može više proći.
U jednom je času Julije razmatrao putovanje
u Rim, ali je odbacio taj naum. Sa samo
stotinu vojnika da ga štite, bio bi preveliko
iskušenje za njegove neprijatelje, osim ako bi
bio siguran da ga nitko ne će prepoznati na
putu. Rim je bio jednako nedosežan kao
prijelazi preko Alpa, i Julije se borio s
osjećajem klaustrofobije čim bi pomislio
kako će provesti tolike mjesece na turobnim
ulicama Arimina.
Barem će njegova pisma stizati na odredište,
pomislio je. I moći će putovati u
brodogradilišta da nadgleda izgradnju
naručenih brodova. Činilo se da je uzaludna
nada da bi mu mogli isporučiti brodove bez
ičega više osim predujma, bez obzira na
njegova obećanja. Ali bez njih bit će odgođen
njegov prijelaz preko mora, možda za još
cijelu godinu dana.
Uzdahnuo je u sebi. Još ga čekaju bitke koje
mora voditi u Galiji. Čak i kad neko pleme
plati dažbine za dva ljeta, opet mogu zabosti
zastave u tvrdu zemlju i trećega ljeta objaviti
rat. Bez posvemašnjeg istrjebljenja Julije se
morao suočavati s činjenicom da se takvi
ustanci mogu ondje nastaviti tijekom čitava
njegova boravka. Taj je narod teško bilo
ukrotiti.
Njegove su oči bile hladne kad je razmišljao
o plemenima. Nisu mu nimalo sličili na
muškarce i žene koje je upoznao kao dječak
u Rimu. Lakše su pjevali i smijali se, usprkos
kratkoći i težini života. Julije je još pamtio
svoje zaprepaštenje kad je prvi put sjedio s
Morbenom i slušao pripovjedača koji je pred
njima ispredao neku starinsku priču. Možda
se ponešto gubilo u Adànovu prijevodu, ali
Julije je vidio suze u očima okorjelih ratnika,
a na završetku priče Morben je plakao kao
dijete ne pokazujući nimalo zbunjenosti.
»O čemu razmišljaš?« reče Servilija.
»Izgledaš tako okrutno, dok tu sjediš.«
Julije se susretne s njezinim crnim očima i
prisili se na smiješak. »Razmišljao sam o
galskim pjesmama.«
Ona se napući, privukavši se na jastuk pokraj
njega. Vatra je bila odavno zamrla i ona se
stresla dok je navlačila posteljinu da pokrije
ramena, načinivši gnijezdo od tkanina
odakle ga je motrila.
»Proputujem tri stotine milja i bacim se u noć
požudnog užitka s tobom, a ti još razmišljaš
o nekim surovim plemenima? Zapanjuješ
me.«
On se nasmija i obujmi je rukom, privlačeći
cijelo gnijezdo bliže k svojim grudima. »Nije
me briga zašto si došla. Samo mi je drago da
si tu«, reče on.
To joj se kanda svidjelo i ona nagnu glavu na
poljubac. Julije se napola okrenu da
odgovori i miris njezina parfema podsjeti ga
na svu strast i nevinost prošlosti. Bilo je to
gotovo prebolno.
»Nedostajao si mi«, reče ona. »Jako mnogo.
Željela sam te ponovno vidjeti.«
Julije je pogleda, boreći se s emocijama.
Jednim se svojim dijelom želio na nju
naljutiti. Nanijela mu je toliko boli da ju je
dugo vremena mrzio, ili tek sebi govorio da
je mrzi. Ipak nije oklijevao nakon prvog
trenutka prošle noći. Svi njegovi unutarnji
razlozi i rane začas su nestali, i on se opet
osjećao ranjivim poput kakva budalasta
mladića.
»Jesam li ja onda tebi zabava za jednu
večer?« upita on. »Činilo se da te nisu morile
nikakve sumnje dok sam napuštao tvoju
kuću.«
»Morile su me sumnje, čak i tada. Da te
nisam otjerala, ti bi se umorio od ostarjele
žene u postelji. Ne prekidaj me, Julije. Ako
ovo ne kažem, možda ne ću biti sposobna…«
200
Čekao je dok je ona zurila nekamo u tamu.
Jedna joj se ruka polagano stezala pod
teškim pokrivačem koji ih je oboje pokrivao.
»Kad poželiš sina, ne možeš ga dobiti od
mene, Julije, nikada više.«
Julije je oklijevao prije odgovora. »Jesi li
sigurna?«
Ona uzdahnu podižući pogled prema njemu.
»Da, sigurna sam, naravno. Bila sam sigurna
kad si napustio Rim. Možda već razmišljaš o
djeci koja će produžiti tvoju lozu. Obratit ćeš
se nekoj mladoj djevojci širokih bokova da ti
ih dade, a ja ću biti odbačena u stranu.«
»Imam kćer«, podsjeti je on.
»Sina, Julije! Zar ne želiš imati vlastite sinove
da te naslijede? Koliko sam te puta čula gdje
govoriš o svojem ocu? Nikada ne ćeš biti
zadovoljan samo s kćeri koja ne može kročiti
u Senat, koja ne može voditi tvoje legije
umjesto tebe.«
»Jesi li me zbog toga ostavila?« reče on
shvaćajući. »Mogu naći ženu iz svake obitelji
u Rimu da produži moju krv. Ništa se
između nas ne bi promijenilo.«
Servilija odmahnu glavom od umora.
»Promijenilo bi se, Julije. Moralo bi se
promijeniti. Gledao bi me s osjećajem
krivnje za svaki sat proveden sa mnom. Ja to
ne bih mogla podnijeti.«
»Pa zašto si onda ovdje?« upita on,
odjednom srdit. »Što se kod tebe promijenilo
da si došla k meni i sve ponovno naglavce
prevrnula?«
»Ništa se nije promijenilo. Ima dana kad
uopće ne pomislim na tebe, a ima ih kad mi
ne izlaziš iz glave. Kad mi je Kras rekao da
odlazi na ovaj sastanak, pridružila sam mu
se. Možda to nisam smjela učiniti. Kad sam
kraj tebe, moja je budućnost bijedna.«
»Ja te uopće ne razumijem, znaš«, reče Julije
nježno, dodirnuvši joj lice. »Ne marim za
sinove, Servilija. Dođe li vrijeme kad budem
mario, oženit ću se zbog toga razloga s kćeri
nekog senatora. Budeš li ti moja, nijednu
drugu ne ću voljeti.«
Ona sklopi oči, i on je pri prvoj svjetlosti
svanuća mogao vidjeti kako joj se suze
slijevaju niz obraze.
»Nisam smjela doći«, šapnula je. »Trebala
sam te ostaviti na miru.«
»Nisam imao mira, bio sam sâm«, reče on
privlačeći je k sebi. »Ali sada si ti sa mnom.«
Zimsko je sunce već bilo odskočilo kad je
Julije zatekao Bruta u malenom kućnom
dvorištu, duboko zanijeta razgovorom s
Krasom o smještaju centurije. Doveli su
deset konja iz Galije i prošle su ih noći
svezali u dvorištu pokrivši ih gunjevima
protiv hladnoće. Brut im je nasuo žita u
zobnice i razbio tanku ledenu koru koja se
uhvatila na vjedrima s vodom. Na zvuk
koraka Brut je podignuo pogled.
»Htio bih s tobom govoriti nasamo«, reče
Julije.
Kras je smjesta razumio i ostavio ih skupa.
Brut je počeo četkati čupavu konjsku dlaku u
dugačkim zamasima.
»Onda?« reče on.
»Tvoja majka je ovdje«, reče Julije.
Brut prestade timariti konja i pogleda ga.
Lice mu se zategnu od iznenadne spoznaje.
»Da vidi mene, ili da vidi tebe?«
»Obojicu, Brute.«
»Tako, dignuo si ruku na moju majku i ona
se sada pužući vratila u tvoj krevet, je li o
tome riječ?«
Julije se nape od srdžbe. »Barem jedanput,
razmisli prije nego što mi se obratiš. Ovaj put
ne ću trpjeti tvoj gnjev, Brute, kunem ti se.
Još jedna riječ takvim tonom i dat ću te
objesiti u ovom dvorištu. Sam ću potegnuti
konopac.«
Brut mu se okrenuo licem i Julije vidje da
nije naoružan. Bilo mu je drago zbog toga.
Govorio je užasno sporo, kao da je svaku
riječ kliještima izvlačio iz sebe.
201
»Čuj, Julije, mnogo sam ti dao. Znaš li ti
koliko sam bitaka dobio za tebe? Bio sam
tvoj mač čitava života, i uvijek sam bio
potpuno odan. Ali ti, čim si osjetio žalac
ljutnje, meni prijetiš konopcem?«
Nagnuo se prema Juliju, vrlo blizu.
»Ti zaboravljaš. Ja sam tu od početka. I što
sam time dobio? Hvališ li moje ime kao što
hvališ ime Marka Antonija? Prepuštaš li mi
desno krilo kad riskiram život za tebe? Ne, ti
dolaziš ovamo i sa mnom postupaš kao sa
psom.«
Julije je samo mogao zuriti u blijedi gnjev
koji je vidio. Brutova su se usta iskrivila u
ružnu porugu.
»Vrlo dobro, Julije. Ne tiče me se što vas
dvoje imate između sebe. To mi je ona prije
jasno pokazala. Ali ne ću ostati ovdje da vas
gledam kako provodite zimu… obnavljajući
svoj odnos. Je li to za tebe dovoljno umiljato
izrečeno?«
Julije mu za trenutak nije znao odgovoriti.
Htio je naći riječi koje bi olakšale muku
njegova prijatelja, ali nakon izrečenih
prijetnja bile bi nevrijedne. Naposljetku je
stegnuo zube i sklonio se iza hladnoće.
»Ja te ne ću zadržavati, ako želiš otići«, rekao
je.
Brut odmahnu glavom. »Da, bilo bi vam
neugodno imati me ovdje kao svjedoka.
Otputovat ću u Rim do proljeća. Ovdje me
ništa ne zadržava.«
»Ako tako želiš…« rekao je Julije.
Brut nije odgovorio, samo je kimnuo i vratio
se četkanju. Julije je stajao u bolnoj tišini,
znajući da bi trebao nešto reći. Brut je tiho
šaptao konju, labaveći mu žvale u ustima.
Kad je uzjahao, pogledao je dolje čovjeka
kojega je štovao iznad sviju drugih.
»Kako će to ovaj put završiti, što misliš?
Hoćeš li je udariti?« rekao je.
»To se tebe ne tiče«, odgovorio je Julije.
»Ne volim vidjeti da se s njom postupa kao s
jednom od tvojih osvojenih zemalja, Julije.
Kad ćeš biti zadovoljan, pitam se? Čak ti ni
Galija nije dovoljna, ako gradiš još dvadeset
brodova. Pohod je trebao biti završen, Julije,
ili ti to nikada nitko nije rekao? Legije bi se
trebale vratiti doma kad okončaju rat, a ne
stalno započinjati nove i nove ratove.«
»Idi u Rim«, odgovorio je Julije. »Odmori se
preko zime. Samo upamti da ćeš mi biti
potreban u proljeće.«
Brut razmota krzneni plašt i pričvrsti ga oko
ramena. Imao je dovoljno zlata u kesi da
kupi hrane za put na jug, i želio je poći. Ali
kad je pritegnuo uzdu i odozgor bacio pogled
na bijedno lice svoga prijatelja, znao je da ne
može podbosti konja i ostaviti ga ondje bez
riječi.
»Bit ću ovdje«, rekao je.
Kras i Pompej otputovali su u Rim sljedećeg
jutra, prepustivši Juliju cijelu kuću. On se za
tjedan dana vratio u kolotečinu: izjutra je
pisao pisma i izvješća s Adànom a ostatak
dana provodio sa Servilijom. S njom je
putovao u brodogradilišta na zapadu i tih je
tjedana bilo kao da su tek vjenčani mladenci.
Julije je blagoslivljao trenutak kad mu se
vratila. Nakon tegoba koje su pratile njegove
bitke u Galiji, bila je prava radost posjetiti
kazalište u nekom rimskom gradu i slušati
materinski jezik iz svakih usta na tržnici.
Zbog toga je čeznuo da opet vidi Rim, ali čak
i u Ariminu morao je biti oprezan. Ako
vjerovnici iz njegova grada saznaju da se
vratio, zahtijevat će podmirenje dugova, a
njemu je bilo ostalo veoma malo sredstava
da sa svojim ljudima prebrodi zimu.
Juliju je bila poznata činjenica da ljudi poput
Herminija više žele svoj novac nego njegovu
krv. Ako bi bio uhvaćen i odveden u Rim,
oni bi na kraju ostali bez ičega. Usprkos
tomu njegovi su ljudi u javnosti nosili
plašteve preko raspoznatljive opreme i Julije
je izbjegavao kuće onih koji bi ga mogli
prepoznati.
202
Uživao je u Serviliji i njihovo vođenje ljubavi
bilo je kao voda u pustinji. Nije mogao
ugasiti žeđ za njom, i njezin mu je miris bio
na koži i u plućima cijelo vrijeme. Kad je
zima počela popuštati i dani se produljili,
pomisao na rastanak s njom bila je poput
tjelesne boli. Ponekad je Julije razmišljao da
je povede sa sobom, ili da joj osigura posjete
novim zemljama što ih osvaja za Rim.
Tisuće su doseljenika već obrađivale
prostranstva djevičanskoga tla i mogao joj je
obećati barem nekakvu udobnost.
Bio je to samo san, i oboje su to znali, čak i
kad su maštali o izgradnji kućice za nju
negdje u rimskim provincijama. Servilija nije
mogla napustiti grad kao što ga nije mogao
napustiti ni Senat. Grad je bio dijelom nje,
bez njega bi bila izgubljena.
Od nje je Julije doznao dokle su Klodije i
Milon stigli u ovladavanju siromašnijim
četvrtima. Nadao se da Pompejevo
samopouzdanje nije neumjesno i pisao mu je
potvrđujući pomoć ako poželi provesti
glasovanje o uvođenju diktature. Iako je
Julije znao da tom čovjeku nikada ne može u
potpunosti vjerovati, malo je bilo drugih koji
bi bili snažni i sposobni da vladaju njihovim
silovitim gradom, i ponuda je bila iskrena.
Bolje je bilo imati Pompeja kao diktatora
nego anarhiju.
Kad su zimski mrazevi počeli jenjavati, Julije
je već bio sit blijede kopije Rima kakav je bio
Arimin. Jedva je čekao da se otopi zimski
snijeg, iako je kraj zime donosio tajni osjećaj
krivnje i nejasni strah. Svaki minuli dan
primicao ga je bliže točki kad će ili vidjeti
svoga najstarijeg prijatelja kako se vraća ili
spoznati da mora bez njega prijeći planine.
35. POGLAVLJE
Brut je odbacio plašt na posljednjoj dionici
jahanja na jug prema Rimu. Iako je zrak još
bio oštar, nije bio ni izdaleka poput ugriza
Galije, i bilo mu je toplo od naporna jahanja.
Svoga je konja ostavio daleko iza sebe u
prvoj legijskoj postaji na Flaminijskoj cesti.
Platio je da se za njega brinu i preuzet će ga
kao posljednju izmjenu na povratku. Sustav
mu je omogućavao da promijeni konja
svakih trideset milja pa je čitav put prevalio
za samo sedam dana.
Poslije prve radosti koju je osjetio pri prolazu
kroz gradska vrata, sve je uskrsnulo čim je
počeo upijati prostor oko sebe. Rim je
izgledao isto u mnogom pogledu, ali njegov
vojnički instinkt smjesta ga je žestoko
uzbunio. Aleksandrijina su ga pisma trebala
pripremiti za promjene, ali ona mu nije
uspijevala prenijeti osjećaj opipljive panike
koja je visjela u zraku. Pola ljudi kraj kojih je
prolazio bilo je naoružano na ovaj ili onaj
način. Bilo je u tome nečega što je uvježbano
oko moglo vidjeti na prvi pogled. Hodali su
drukčije sa skrivenim mačevima i Brut je
mogao osjetiti napetost koju nikada prije nije
doživio na ulicama svoga grada. Nitko se
nije zadržavao ni razgovarao na uglovima
ulica. Vladalo je gotovo opsadno stanje i on
je u hodu nesvjesno oponašao gomilu dok je
hitao prema Aleksandrijinoj radionici.
Obuzeo ga je trenutan strah kad ju je našao
okovanu daskama i praznu. Prolaznici su ga
čuli kako doziva, ali nitko se nije usuđivao
pogledati ga u oči. Čak su i prosjaci bili
nestali s ulica i Brut je stajao ukočeno dok je
razmišljao što sve to znači. Grad je živio u
stanju užasa. Viđao je to prije među onima
koji su znali da dolazi rat.
Čak ga je i kucanje na vrata drugih radionica
uznemirilo. Vlasnici su izgledali bolesno od
nervoze kad bi ga ugledali, a trojica su ga
samo nijemo pogledala kad je pokušao
upitati kamo je otišao Tabik. Četvrti je bio
mesar koji je obrambeno držao tešku sjekiru
cijelo vrijeme dok je Brut bio u njegovoj
mesnici. Činilo se da mu željezna oštrica
pruža samopouzdanje kojega nije vidio kod
drugih i on je uputio Bruta u četvrt na
drugom kraju grada. Držao je i dalje oružje
kad je Brut već bio otišao.
203
Na otvorenom se opet pojačao prijašnji
osjećaj. Kad je bio u Grčkoj, veterani su
pričali o »svrbežu« koji im je govorio da se
sprema nevolja. Brut je osjećao kako ga
pecka dok je prolazio mimo rijetkih skupina
na ulici. Kad je stigao do adrese, bio je
gotovo uvjeren da Aleksandriju mora odvesti
iz grada prije nego što buknu nemiri. Što god
se spremalo, nije želio da se ona nađe usred
toga.
Nova je radionica bila mnogo prostranija i
zauzimala je dva kata dobro održavane
stambene zgrade. Brut je podignuo ruku da
pokuca i vidio da su vrata otvorena. Tada je
suzio oči i nečujno trgnuo mač. Radije će
izgledati kao budala nego dospjeti
nepripremljen u pogibeljnu situaciju, jer je
već počinjao skakati na svaki šum.
Unutrašnjost je bila pet puta veća od
prijašnje Tabikove male radionice. Brut je
oprezno ušao i oči su mu se prikovale uz
likove na daljem kraju. Ondje su bili
Aleksandrija i Tabik s dvojicom ljudi.
Sučelice njima stajala su još četiri druga
čovjeka, a izgledala su poput ljudi koje je
prečesto susretao na ulici. Nitko ga od njih
nije primijetio i Brut se prisiljavao da
polagano korača prema skupini, prolazeći
pokraj golema novog vignja koji je vrebao
uza zid i zapljusnuo ga toplinom u prolazu.
Micanje vignja prikrivalo je lagano škripanje
njegovih sandala na kamenom podu, i bio je
vrlo blizu kad je jedan čovjek istupio i
odgurnuo Aleksandriju tako da je pala.
Brut je s krikom jurnuo naprijed i četvorica
su se okrenula da se s njim suoče. Dvojica su
držala noževe a dvojica mačeve poput
njegova, ali on nije zastao u nasrtaju.
Aleksandrija je divlje vrisnula na njega i
samo ga je očaj u njezinu glasu potaknuo da
zadrži prvi udarac.
»Ne, Brute! Nemoj!« zavapila je.
Ljudi koji su joj prijetili bili su profesionalci,
to je vidio. Pomaknuli su se u stranu da ne
budu izloženi oštricama s leđa dok se s njim
sukobljuju. Brut je spustio mač i stupio
unutar njihova dosega kao da se nema čega
bojati.
»Što se ovdje događa?« upitao je sijevajući
očima prema čovjeku koji ju je gurnuo.
»To se tebe ne tiče, mladiću«, reče jedan od
njih uzmahnuvši mačem u pravcu Bruta ne
bi li ga nagnao da uzmakne. Brut ga je
ravnodušno pogledao.
»Ti doista nemaš pojma s kim govoriš, je li
tako?« reče Brut cereći se drsko. Vršak
njegova mača opisivao je kružiće u zraku dok
ga je lijeno držao uz bok. Ta sitnja kretnja
kao da je privlačila poglede ostalih ljudi, ali
onaj koji je progovorio nije se usudio
skrenuti pogledom. Bilo je nešto užasno u
načinu kako je Brut nehajno stajao pred
njihovim oštricama, i njegovo ih je
samopouzdanje plašilo.
»Tko su oni, Aleksandrija?« reče Brut ne
pogledavši je.
»Klodijevi ubirači nameta«, odgovori ona
ustajući. »Zahtijevaju više novca nego što
imamo. Više nego što zarađujemo. Ali ne
smiješ ih pobiti.«
Brut se namršti. »Zašto ne? Nikomu ne će
nedostajati.«
Jedan od razbojnika odgovori: »Zato što ova
lijepa djevojka ne bi voljela ono što bi joj naši
prijatelji učinili, mladiću. Stoga svoj mač…«
Brut presiječe čovjeku grkljan i ostade bez
ikakva izraza na licu kad se svalio, samo je
promatrao ostale. Iako je bio tek koji pedalj
daleko od njihovih oštrica, nijedan se od njih
nije usudio pomaknuti.
»Hoće li još koji zaprijetiti?« reče on.
Zurili su u njega razrogačenih očiju i svi su
mogli čuti sablasno krkljanje što je dopiralo s
poda. Nitko nije pogledao dolje.
»O bozi, ne!« prošaptala je Aleksandrija.
Brut se nije na nju osvrnuo, čekajući da neki
od razbojnika naruši mir koji ih je ukipio.
Viđao je kako Renije drži u strahu skupine,
204
ali uvijek bi se našlo budala. Gledao je kako
se ljudi odvlače od njega natraške dok se nisu
izmaknuli izvan dosega njegova mača. Brut
na to naglo iskorači prema njima.
»Bez sitnih primjedaba, momci. Bez vike dok
budete izlazili. Samo se gubite odavde. Ja ću
vas pronaći bude li trebalo.«
Ljudi su razmijenili poglede, ali nijedan nije
poremetio tišinu dok su prolazili pokraj
vignja prema uličnim vratima. Posljednji ih
je tiho zatvorio za sobom.
Aleksandrija je bila blijeda od srdžbe i straha.
»Tu smo dakle«, rekla je. »Ti ne znaš što si
učinio. Vratit će ih se još više i spalit će cijelu
kuću. Tako ti bogova, Brute, zar nisi čuo što
sam rekla?«
»Čuo sam, ali sad sam ovdje«, odgovorio je
brišući mač o tijelo koje je nepomično ležalo
kraj njegovih nogu.
»Koliko dugo? Mi moramo s njima živjeti
kad se vratiš u svoje legije, zar ti to nije
jasno?«
Brut osjeti kako se u njemu počinje javljati
gnjev. Upravo mu je bilo dosta slušati
Julijeve prijekore.
»Onda sam trebao samo promatrati? Da? Ja
nisam ono što misliš ako od mene očekuješ
da samo stojim dok ti oni prijete.«
»Ima pravo, Aleksandrija«, upade Tabik
kimnuvši Brutu. »Sad nema povratka, ali
Klodije nas ne će tako lako zaboraviti, ili
tebe. Morat ćemo spavati u radionici
nekoliko idućih noći. Hoćeš li ostati s
nama?«
Brut pogleda Aleksandriju. Nije to bio
dolazak kući kako ga je zamišljao jašući na
jug, ali je potom slegnuo ramenima.
»Naravno. To će mi barem uštedjeti
unajmljivanje stana. A sada, hoću li dobiti
poljubac dobrodošlice ili ne? Ne od tebe,
Tabik, to je očito.«
»Prvo, oslobodi nas ovog trupla«, reče
Aleksandrija.
Počela se tresti od pretrpljena uzbuđenja i
Tabik je stavio kotlić na vatru da joj skuha
topao napitak. Brut je uzdahnuo, uhvatio
truplo za gležnjeve i počeo ga potezati preko
kamenih ploča.
Kad ih više nije mogao čuti, Tedo se nagnuo
prema Aleksandriji.
»Nikada nisam vidio ništa tako brzo«, rekao
je.
Ona ga je pogledala prihvaćajući vrelo
začinjeno vino iz Tabikovih ruku. »Pobijedio
je na Cezarovu natjecanju, zar se ne sjećaš?«
Tedo tiho zazvižda za sebe. »Srebreni oklop?
Ne mogu vjerovati. I ja sam nešto zaradio
kladeći se na njega. Želiš li da noćas ostanem?
Mogla bi to biti duga noć kad Klodije čuje što
se dogodilo njegovu čovjeku.«
»Možeš li ostati?«
Stari vojnik pogleda u stranu, sav zbunjen.
»Mogu, naravno«, reče oporo. »Dovest ću i
sina, s tvojim dopuštenjem.« Nakašlja se
malo da prikrije nelagodu. »Ako noćas
pošalju ljude na nas, mogao bi nam biti
koristan netko na krovu kao stražar. Ondje
nam ne će smetati.«
Tabik ih je oboje gledao dok je donosio
odluku. »Ja ću odvesti ženu i djecu u kuću
njezine sestre na nekoliko dana. Zatim ću
skoknuti do stare ulice da vidim mogu li
dovesti dva-tri kršna momka za večeras.
Možda će uživati u prigodi da jednom
uzvrate koji udarac, nikad se ne zna.
Zaključajte vrata iza mene kad odem.«
Klodijevi su ljudi nahrupili po mraku, s
bakljama da spale radionicu do zemlje.
Tedov je sin bučno sjurio niz stražnje stubište
da digne uzbunu, a Brut je glasno opsovao.
Bio je uzeo srebreni oklop iz posljednje
poštanske postaje kod gradskih zidina i sad
se spremao pritežući kopče i trake na prsima.
Pogledom je preletio preko šarolike družine
koja se okupila kraj Tabikovih vignjeva.
Zlatar je doveo četiri mladića iz radionica u
staroj ulici. Nosili su dobre mačeve, premda
205
je Brut sumnjao da njima mogu učiniti išta
drugo nego divlje zamahivati. Prije nego što
će pasti mrak, poučio ih je koliko vrijedi
ponovljeni ispad i natjerao ih da vježbaju dok
im se ukočeni mišići nisu olabavili. Iz očiju
im je odsijevalo svjetlo svjetiljke dok su
gledali kako pred njima stoji ratnik u
srebrenom oklopu.
»Morat ćemo izići i sukobiti se s njima ako
su došli paliti. Ova kuća ima drveni kostur i
valja nam pripremiti vjedra s vodom u
slučaju da se probiju. Ako ih ima dovoljno,
moglo bi biti… teško. Tko ide sa mnom?«
Četiri momka koja je doveo Tabik
odgovoriše podignutim novim mačevima, a
Tabik kimnu. Tedo podiže ruku skupa s
njima, ali Brut odmahnu glavom.
»Ti ne ideš. Jedan više vani ne će donijeti
prevagu, ali ako se probiju mimo nas, netko
mora biti ovdje zbog Aleksandrije. Ne želim
da ostane sama.«
Brut zatim pogleda djevojku i njegovo se lice
stegnu od negodovanja. Odbila je poći s
Tabikovom ženom i djecom, i sad se počeo
bojati za nju.
»Ako dođu, Tedo će ih zadržati dok ne
stigneš do stražnjeg stubišta. U redu? Njegov
će te sin provesti do uličica i možeš
umaknuti. To jest, ako i dalje ostaješ? Ovo
nije mjesto za tebe ako nahrupi rulja. Vidio
sam što se može dogoditi.«
Njegovo ju je upozorenje uplašilo, ali
prkosno je isturila bradu. »Ova radionica je
moja. Ne ću bježati.«
Brut ju je oštro pogledao, ulovljen između
divljenja i ljutnje. Dobacio joj je malen bodež
i gledao kako ga vješto hvata u zraku i
provjerava mu brid. U sumraku je njezina
koža bila bijela kao mlijeko.
»Ako prođu kraj nas, morat ćeš«, rekao je
nježno. »Ne želim se brinuti zbog onoga što
bi ti mogli učiniti.«
Prije nego što je stigla odgovoriti, prolomila
se galama na ulici i Brut uzdahnu. Zatim
isuka mač i zaokruži vratom da opustiti
mišiće.
»Onda idemo, momci. Na noge. Činite što
vam kažem i ponijet ćete lijepe uspomene.
Ako se uspaničite, zavit ćete majke u crninu.
Je li to jasno?«
Tabik se zacerekao a ostali su nijemo
kimnuli od strahopoštovanja prema
srebrenom generalu. Ne čekajući na njih,
Brut zakorači preko poda koji je odjekivao i
širom otvori vrata. Narančasti proplamsaji
bljesnuli su na njegovu oklopu dok je izlazio.
Brutu se osušila pljuvačka kad je vidio koliko
je ljudi poslano da ih kazne za primjer
drugima. Sve bliža gomila teturavo se
zaustavila kad je izišao i stao ispred njih, dok
je pet njegovih ljudi stalo kraj njega sa strana.
Jedna je stvar tlačiti vlasnike radionica u
zabačenim ulicama, a sasvim druga napasti
potpuno naoružane vojnike. Svaki je čovjek
u gomili prepoznao srebreni oklop na Brutu,
i njihovi su povici i smijeh posvema zamrli.
Brut je mogao čuti prštanje njihovih bakalja
dok su ga poput čopora pasa gledali očima iz
kojih je blještala narančasta svjetlost.
Renije je jednom rekao da jedan jak čovjek
može zaustaviti rulju ako preuzme i zadrži
inicijativu. Također je dodao da rulja može
odgovoriti na svako drsko zaplašivanje kad
se skriva iza svoje brojnosti. Nijedan čovjek
ne očekuje ozbiljno da će umrijeti kad je
okružen prijateljima, i to samopouzdanje
može ih navesti da jurišaju na gole mačeve
što se pojedinac nikada ne bi usudio. Brut se
nadao da nisu pijani, i duboko je udahnuo.
»Ovo je nezakonito okupljanje«, riknuo je
Brut. »Ja sam general Treće galske legije i
kažem vam da se raziđete i vratite svojim
kućama i obiteljima. Imam strijelce na
krovu. Nemojte se sramotiti napadajući
ovdje starce i žene.«
U tom je trenutku požalio što Julije nije s
njim. Julije bi našao riječi da ih odvrati. Bez
sumnje bi ga na kraju nosili ulicama i
206
pristupili novoj legiji. Od te se misli Brut
nasmiješio usprkos napetosti, i oni koji su to
vidjeli počeše oklijevati. Neki su žmirkali
gore u mrak ali ništa nisu mogli vidjeti zbog
bakalja. Uistinu, ništa se ondje nije imalo ni
vidjeti. Da je Brut imao još dan-dva, našao bi
nekoliko dobrih ljudi da ih postavi na nadviti
krov, ali kako su stvari stajale, samo ih je
Tedov sin gledao odozgor a on je bio
nenaoružan.
Zbog iznenadna praska svi su poskočili ili
opsovali, a Brut se ukočio od pomisli da će
rulja navaliti. Vidio je crijep što se otrgnuo s
krova i razmrskao se usred gomile. Nitko
nije bio ozlijeđen, ali Brut je vidio kako su se
mnoga lica podignula i vidio je kako
međusobno nervozno razgovaraju. Pitao se
je li crijep namjerno bačen ili će mladić u
hipu slijediti za crijepom i tresnuti na gomilu
kao nespretni glupan kakav je bio.
»Ti nam se moraš maknuti s puta!« viknuo je
neki čovjek iz pozadine. Režanje gomile
složilo se s njim.
Brut se nacerio. »Ja sam rimski vojnik,
kurvin sine!« riknuo je. »Ja nisam bježao pred
robovima. Ja nisam bježao pred plemenima
u Galiji. Što vi to imate a da oni nisu imali?«
Gomila nije imala vođu, to je Brut mogao
vidjeti. Vrpoljili su se i gurali jedan drugoga,
ali nije bilo nikoga moćna da ih nagna na
mačeve koje su držali ljudi ispred radionice.
»Reći ću vam ovo«, viknu Brut. »Vi mislite
da ste zaštićeni, momci? Kad se Cezar vrati
iz Galije, pronaći će svakoga čovjeka koji je
ugrozio njegove prijatelje. To je zapisano u
kamenu, momci. Svaka riječ. Neki od vas
već sada dobivaju od njega plaću. Oni će za
njega načiniti popise imena i označiti mjesta
gdje se mogu naći. Budite u to sigurni.
Prolazit će kroz vas poput vrela noža.«
Teško je bilo biti siguran u mraku, ali Brut
pomisli kako se gomila razrjeđuje kad su se
oni s rubova počeli odvajati. Jednu je baklju
nositelj ispustio na tlo a drugi ju je podignuo.
Bez obzira na to čime ih je Klodije držao uza
se, Julijevo se ime godinama čitalo na
uličnim uglovima i djelovalo poput čarolije
na one koji su mogli kliznuti u noć, neviđeni.
Za kratko vrijeme Brut je ostao sučelice samo
petnaestorici ljudi, bez sumnje onih koje je
Klodije poslao da spale radionicu. Nijedan
od njih nije se mogao povući a da ga sutra
ujutro ne izvuku iz postelje. Brut je mogao
vidjeti kako im se lica sjaje od znoja kad su
vidjeli da ljudi oko njih iščezavaju.
Brut im se blago obrati, znajući dokle smije
izazivati njihov očaj.
»Da sam na vašem mjestu, momci, ja bih na
neko vrijeme napustio grad. Arimin je
prilično miran i ondje uvijek ima posla u
brodogradilištu za one kojima ne smeta malo
znoja.«
Ljudi iz njihove jezgre uzvratili su mu
srditim pogledima, još neodlučni. I dalje ih je
bilo previše da bi Brut mogao pomisliti kako
bi ih pobijedio ako nasrnu. Njihove su oštrice
blistale na svjetlu bakalja i nije bilo tragova
slabosti na tvrdim licima kad su se okrenuli
prema njemu. On se osvrnuo na svoje ljude i
vidio kako su napeti. Samo je Tedo izgledao
mirno.
»Ni riječi, momci«, promrmlja im Brut.
»Nemojte još ništa započinjati.«
Otpuhnuvši s gađenjem, jedan od njih baci
baklju na tlo i udalji se. Još su ga dvojica
slijedila dok su se ostali gledali u nijemom
sporazumijevanju. Zatim su se u skupinama
po dvojica ili trojica razilazili dok ih
naposljetku nije ostalo tek nekoliko na ulici.
»Da sam osvetoljubiv čovjek, došao bih u
veliku napast da vas sasiječem, ovoga časa«,
reče im Brut. »Ali ne možete tu stajati cijelu
noć.«
Jedan se od njih naceri. »Klodije te ne će
pustiti da se s ovim izvučeš, znaš. Sutra
ujutro će podivljati.«
»Možda. Ako prije toga ne budem imao
prigode govoriti s njim. Možda ipak bude
razuman.«
207
»Ti ga ne poznaješ, je li tako?« reče čovjek
jetko.
Brut se poče opuštati. »Hoćeš li onda poći
kući, ili ne ćeš? Prehladno je ovdje stajati.«
Čovjek pogleda posljednju dvojicu svojih
drugova. »Mislim da hoću«, reče on. »Je li
istina ono što si rekao?«
»Koji dio?« odvrati Brut, pomislivši na svoje
nepostojeće strijelce.
»Da si Cezarov prijatelj?«
»Mi smo kao braća«, reče Brut vedro.
»On je dobar za Rim. Neki od nas rado
bismo ga vidjeli da se vrati. Obiteljski ljudi,
u najmanju ruku.«
»Galija ga ne će držati zauvijek«, odgovori
Brut.
Čovjek kimnu i s prijateljima krenu u mrak.
36. POGLAVLJE
Brut je spavao na podu radionice čitav tjedan
dana. Tijekom noći nakon neuspjela napada
pošao je do Klodijeve kuće u središtu grada,
ali vidio je da je bolje zaštićena nego tvrđava,
puna naoružanih ljudi. Njegov osjećaj
zabrinutosti samo se produbljivao kako su
polagano tekli dani. Bilo je kao da grad
zadržava dah.
Iako je Tabik poslušao njegov savjet i držao
obitelj dalje od radionice, Aleksandrija je
zahtijevala da ostane i svaki dan je postajala
sve razdražljivija zbog prisilna spavanja na
tvrdom podu. Sve je njezino bogatstvo bilo
vezano uz nove prostorije, od zidova i krova
do zaliha plemenitih kovina i golemih
vignjeva. Nije to htjela napustiti, a Brut se
nije mogao vratiti na sjever dok je osjećao da
je ona u opasnosti.
Mladići koji su se s njima oduprli ubiračima
nameta također su ostali. Tabik im je
ponudio plaću kao privremenim čuvarima,
ali oni su odbili njegov novac. Obožavali su
srebrenog generala koji je zatražio njihovu
pomoć, a Brut je zauzvrat provodio po
nekoliko sati s njima poučavajući ih kako da
se služe mačevima koje su nosili.
Gomile na ulicama razrjeđivale su se oko
podne kad je velik dio grada počivao radi
jela. Tada je Brut izlazio s jednim ili
dvojicom mladića da nabavi hranu i
informacije. Barem su uvijek mogli
pripremiti topao obrok na vignjevima, ali
uobičajeno govorkanje na tržnicama kao da
je bilo zamrlo. U najboljem slučaju Brut je
mogao tu i tamo pokupiti nepovezane
ulomke, i nedostajala mu je majka u gradu.
Bez nje su mu bile nepoznate pojedinosti iz
Senata, i Brut je osjećao sve veću nemoć i
sljepilo dok se svake noći sve više povlačio u
se.
Iako se Pompej vratio u Rim, činilo se da na
ulicama nema reda, naročito poslije
sumraka. Više su se puta Brut i ostali
probudili zbog prigušenih zvukova sukoba. S
krova su mogli vidjeti kako negdje u daljini
gore vatre u labirintu uličica i prolaza.
Naoružane bande nisu više pokušale napasti
radionicu, i Brut je slutio da su njihovi
gospodari upleteni u ozbiljniju borbu.
Sredinom drugoga tjedna tržnice su brujale
od vijesti da su Klodijevi razbojnici napali
kuću govornika Cicerona i pokušavali ga
zatočiti u njoj dok su podmetali požar.
Čovjek im je pobjegao, ali nije bilo povike
protiv Klodija, i to je Brutu bio još jedan
znak da u gradu nema više zakona. Njegove
prepirke s Aleksandrijom postajale su sve
žučnije i naposljetku je pristala da svi oni odu
i budu na Julijevu imanju dok ne prođe kriza.
Rim je ubrzano postajao noćnim bojištem a
radionica nije bila vrijedna njihovih života.
Ali za nju koja je okusila ropstvo radionica
je bila simbol svega što je postigla, i
Aleksandrija je gorko plakala kad ju je
morala prepustiti razbojničkim družinama.
Slijedeći njezine upute, Brut je riskirao posjet
Aleksandrijinoj kući da pokupi odjeću i
vratio se s Oktavijanovom majkom Atijom
208
da bi se pridružila onima koji su se tiskali u
radionici čim bi pao mrak.
Svaki dan je mladom generalu bio ispunjen
tjeskobom dok je čekao pravi trenutak da
sprovede skupinu do Julijeva imanja. Da je
bio sam, jednostavno bi se pridružio
Pompejevoj legiji u vojarnama. Ali ovako
mu se činilo da svaki dan raste skupina ljudi
koji od njega očekuju da im pruži utočište.
Tabikova je sestra dovela muža i djecu u
sigurnost radionice i spojila ih s tri Tabikove
curice. Obitelji onih mladića povećale su još
više njihov broj, i Brut je očajavao na
pomisao da mora provesti dvadeset sedmero
ljudi kroz grad pun nasilja, čak i po danu.
Kad je Senat proglasio opće gašenje vatre i
zabranu kretanja poslije sunčeva zalaska,
Brut je zaključio da više ne može čekati.
Samo su se valjda poslušni građani
pridržavali toga proglasa. Zabrana kretanja
nije djelovala na skitničke bande, i te iste
noći susjedna je radionica planula uz
tugaljivo vrištanje u mraku dok nije potpuno
izgorjela.
Kad se turobni grad ujutro probudio, Brut je
naoružao svoju skupinu svime što je Tabik
mogao naći, od mačeva i noževa do
jednostavnih željeznih šipaka.
»Ovo će biti dobro vrijeme za prolaz
ulicama, ali možda ćete vidjeti stvari zbog
kojih biste se htjeli zaustaviti«, rekao im je.
Znao je da od njega očekuju da ih spasi, i on
se prisiljavao da ostane veseo u iščekivanju
proboja.
»Bez obzira na ono što se bude zbivalo, mi se
ne zaustavljamo, jeste li svi to razumjeli?
Ako budemo napadnuti, probijamo se s
oružjem i idemo dalje. Kad jednom prođemo
kroz gradska vrata, imanje je tek nekoliko
sati hoda daleko od grada. Ondje ćemo biti
sigurni dok se stanje ne smiri.«
Nosio je srebreni oklop iako je sad bio
potamnjen od prašine i čađe. Oni su kimnuli
redom kako ih je pogledao.
»Nevolje će proći za nekoliko dana ili
tjedana«, rekao je. »Vidio sam i gore stvari,
vjerujte mi.«
Mislio je na ono što mu je Julije pripovijedao
o građanskom ratu između Marija i Sule i
požalio što njegov prijatelj nije s njim.
Premda je bilo trenutaka kad ga je mrzio,
malo je ljudi bilo koje bi radije imao kraj sebe
u nevolji. Samo bi mu Renije pružio veće
ohrabrenje.
»Jeste li svi spremni?« upitao ih je Brut.
Duboko je udahnuo i otvorio vrata,
provirivši na ulicu.
Smeće i prljavština nagomilali su se na
uličnim uglovima i podivljali psi upalih
rebara lajali su i grizli jedni druge boreći se
za zalogaje. Zrak je mirisao po dimu i Brut je
vidio skupinu naoružanih ljudi kako se
klatare na jednom raskrižju kao da su
gospodari grada.
»U redu. Sada brzo krenite i slijedite me«,
rekao je glasom iz kojega se čula napetost.
Izišli su na ulicu i Brut je vidio kako se ona
skupina miče i ukrućuje kad su ih primijetili.
Opsovao je ispod glasa. Jedna je curica
počela plakati i Tabikova ju je sestra uzela u
naručaj stišavajući je dok su nastavljali
hodati.
»Hoće li nas pustiti da prođemo?« promrmlja
Tabik Brutu preko ramena.
»Ne znam«, odgovori Brut promatrajući
skupinu. Bilo ih je deset-dvanaest, svi crni od
čađe koja im se upila u kožu i kosu. Većini su
oči bile crvene od noćnog rada i Brut je znao
da će ih napasti čim vide najmanju slabost.
Ljudi su trgnuli mačeve i zakoračili preko
otvorene ulice da im zapriječe put. Brut je
tiho opsovao.
»Tabik? Ako ja padnem, nemoj se
zaustavljeti. Aleksandrija poznaje imanje
jednako dobro kao ja. Oni je ne će odbiti.«
Dok je govorio, Brut je produžio korak
isukavši gladius u jednom glatkom potezu.
Osjetio je bijes u sebi što takvi ljudi
209
ugrožavaju nevinu čeljad u njegovu gradu.
To je pogodilo njegova najdublja uvjerenja i
k tomu ga je poticao cvilež djece iza njega.
Ljudi su se raštrkali kad je Brut pogodio u
glavu prvoga te ramenom svalio truplo na
zemlju i ubio još dvojicu iako su oni već bili
nagnuli u bijeg. Za tili čas svi ostali su bježali
glavom bez obzira, vrišteći od straha. Brut ih
je pustio da umaknu i vratio se skupini koju
su Tabik i Aleksandrija upućivali dalje
pokušavajući spriječiti djecu da se ne osvrću
na okrvavljena tjelesa što ih je Brut ostavio
iza sebe.
»Šakali«, rekao je kratko Brut kad im se
pridružio. Djeca su ga promatrala s užasom i
on shvati da mu je oklop poprskan krvlju.
Jedno od najmlađih počelo je jecati,
pokazujući u njega prstom.
»Samo naprijed prema vratima!« podviknuo
je, odjednom ljut na sve njih. Njegovo je
mjesto uz rimsku legiju, a ne da čuva jato
uplašenih curica. Pogledao je iza sebe i vidio
da su se oni ljudi opet skupili, zureći
pomamno za njim. Nisu se micali u njegovu
pravcu pa je Brut hraknuo i s gađenjem
pljunuo na pločnik.
Ulice su praktički bile prazne kad su se
primaknuli vratima. Koliko god je bilo
moguće Brut se držao glavnih putova, ali ni
tu nije bilo tragova normalna gradskog
života. Velika mesna tržnica u vlasništvu
Milona bila je pusta i bijedna, šibana vjetrom
koji je podizao lišće i prašinu oko njihovih
nogu. Prolazili su kraj cijelog niza
provaljenih radionica i kuća, i jedno je dijete
počelo vrištati kad je ugledalo sprženo
ljudsko tijelo na jednom ulazu. Aleksandrija
je dlanom pokrila djetetu oči dok nisu prošli,
i Brut je vidio kako joj se ruke tresu.
»Eno vrata«, reče Tabik da ih osokoli, ali dok
je govorio, skupina pijanih ljudi u smijehu se
pojavila iza ugla i zastala ugledavši Bruta.
Poput one skupine prije njih, bili su uprljani
pepelom i čađom od požara koje su
podmetali. Njihove oči i zubi odudarali su od
tamne kože dok su panično vadili oružje.
»Pustite nas da prođemo«, zaurla Brut na
njih, uplašivši djecu iza sebe.
Ljudi su se samo iskesili kad su ugledali
njegovu odrpanu pratnju. Njihovo
podrugivanje naglo se prekinulo kad je Brut
jurnuo među njih, uzmahujući i sijekući kao
mahnit. Njegov je mač iskovao najveći
španjolski majstor, i svaki njegov udarac
prodirao je kroz odjeću i udove, tako da su
svuda oko njega tekli mlazovi krvi. Sam sebe
nije čuo kako vrišti dok je osjećao kako
njihovi mačevi klize po njegovu oklopu.
Jedan ga je težak udarac prisilio da poklekne,
i Brut je riknuo kao životinja i ustao s
obnovljenom snagom, zabivši čovjeku mač u
grudi odozdol. Oštrica je rasparala rebra
upravo kad je Brut zateturao od udarca
sjekire. Bila je usmjerena u njegov vrat ali
zasjekla je u srebreni oklop i ostala
ukliještena. Nije osjećao nikakav bol od rana
i samo je mutno znao da su kraj njega Tabik
i njegovi momci. Prvi put se bio posvema
izgubio u bitci i nije nimalo pazio na obranu
u žudnji za ubijanjem. Bez oklopa ne bi bio
preživio, ali Tabikov se glas napokon probio
kroz njegovu pomamu i Brut je zastao da
pogleda pokolj oko sebe.
Nijedan razbojnik nije ostao na životu.
Kamenje na putu bilo je pokriveno
razbacanim udovima i truplima, posvuda u
tamnim lokvama koje su se širile.
»U redu, mladiću, gotovo je«, čuo je kako mu
govori Tabik iz neizmjerne daljine. Osjetio je
kako mu prsti toga snažnog čovjeka pipaju
vrat gdje mu se usjekla sjekira i Brutov se
mozak počinjao bistriti. Krv je kapala iz
njegova oklopa, a kad je pogledao niza se
vidio je kako mu ona polagano curi iz
duboke rane na bedru. Kroz omaglicu
stisnuo je ozljedu i začudio se što nema
nikakvih bolova.
Brut je mahnuo mačem prema vratima. Bili
su tako blizu i nije mogao podnijeti pomisao
210
da se zaustave. Vidio je kako Aleksandrija
trga suknju da mu poveže nogu dok je dahtao
kao pas, čekajući da im kaže da nastave hod.
»Ne usuđujem se izvaditi ovu sjekiru dok ne
vidim koliko si duboko zasječen«, reče
Tabik. »Uhvati me rukom oko ramena,
mladiću. Ja ću ti ponijeti mač.«
Brut kimnu, gutajući ljepljivu pljuvačku.
»Nemojte stati«, rekao je slabašno, teturajući
naprijed s njima. Jedan ga je momak
podupro ispod druge ruke i tako su skupa
prošli ispod luka gradskih vrata. Nije bilo
stražara. Pod nogama su tada osjetili
hrapavije kamenje, i sitan snijeg je počinjao
padati po tihoj skupini dok je povjetarac
raznosio miris dima i krvi.
Klodije je duboko udahnuo ledeni zrak,
čudeći se izgledu Foruma oko sebe. Sve je
uložio u krajnji pokušaj da sruši Milona, i
borba se vodila kroz srce grada da bi
naposljetku stigla na Forum.
Pod snježnim pahuljicama tri tisuće ljudi
trsilo se u skupinama i parovima da jedni
druge ubiju. Nije tu bilo nikakve taktike ni
manevara, svaki se čovjek borio sam u
neprekidnom strahu od ljudi oko sebe, jedva
razlikujući prijatelja od neprijatelja. Čim bi
koji Klodijev čovjek pobjednički kliknuo,
netko bi ga probo s leđa ili mu prerezao
grkljan.
Snijeg je sve gušće padao, i Klodije je vidio
kako se oko nogu njegovih tjelohranitelja
skuplja okrvavljena bljuzgavica dok se
skupina Milonovih gladijatora pokušava
probiti do njega. Bio je prisiljen povući se do
stubišta ispred nekog hrama. Pomišljao je da
pobjegne unutra, premda je znao da ne bi
našao utočište ispred neprijatelja.
Pobjeđuju li njegovi ljudi? Nemoguće je bilo
reći. Bilo je dosta dobro počelo kad je
Pompejevu legiju odmamio na istočni kraj
grada da guši lažnu pobunu i gasi niz paleža.
Milonovi su ljudi bili raspoređeni po cijelom
gradu i Klodije je napao njegovu kuću,
srušivši kapiju. Njega nije bilo ondje i juriš je
jenjao dok je Klodije tragao za njim, očajno
želeći pokrenuti stanje koje se zaustavilo na
mrtvoj točki i moralo se okončati smrću
jednoga ili drugoga od njih.
Nije znao reći kad je njihov tihi rat prešao u
otvoren sukob. Svaka ih je noć obojicu sve
više gurala naprijed, i odjednom se Klodije
našao na Forumu da se bori za goli život, dok
se oko njih posvuda kovitlao snijeg a
senatska ih zgrada sve gledala s visine.
Klodije okrenu glavu kad su novi ljudi
dojurili iz pokrajnje ulice. Odahnuo je videći
da su njegovi, pod vodstvom vrsna časnika.
Poput Milonovih gladijatora, nosili su
oklope i probijali se mačevima kroz gužvu da
bi stigli do njega.
Klodije se zatim osvrnu da bi ugledao tri
protivnika što skaču na njega s pruženim
mačevima. Prvoga je oborio žestokim
udarcem mača, ali drugi mu je zabo bodež u
prsi. Udahnuo je osjećajući svaki palac
oštrice, hladnije od snijega koji je tako
lagano slijetao na njegovu kožu. Klodije
vidje kako se čovjek odmiče od njega, ali treći
se napadač progurao i Klodije je tjeskobno
urliknuo dok mu se nož uzastopce zabijao u
meso.
Pao je na koljena dok ga je napuštala njegova
velika snaga, a onaj ga je čovjek još probadao
dok su Klodijevi ljudi mahnito dolazili puni
bijesa i žalosti. Napokon su stigli do njegova
napadača, ali dok su ga komadali Klodije se
blago svalio u okrvavljeni snijeg. Mogao je
vidjeti stepenice Senata dok je umirao, a iz
daljine je mogao čuti rogove Pompejeve
legije.
Milon se ogorčeno borio povlačeći se pred
legijom koja se stuštila na Forum. One koji
su bili prespori ili upleteni u vlastite borbe
sasjekao je ratni stroj, i Milon se derao na
svoje ljude da bježe dok svi nisu izginuli.
Vikao je od ushićenja kad je Klodije pao, ali
sad je morao naći sigurno mjesto gdje će se
skloniti dok ponovno ne okupi snage. Ništa
mu više nije stajalo na putu ako samo preživi
211
nalet legije. Okliznuo se na snijegu dok je
trčao s ostalima koji su u stotinama bježali
kao štakori pred poplavom.
Mnogi su Klodijevi ljudi zarobljeni prije
nego što su mogli umaknuti, pa su se sad i
oni s Milonovim pristašama dali u paničan
bijeg dok je legija uništavala sve pred sobom.
Forum se ispraznio u svim pravcima, ulice su
bile zakrčene razbojničkim družinama koje
su mahnito jurile zanemarivši neprijatelje
kad su se suočile s većim strahom. Ranjeni su
vrištali u trku, ali oni na zemlji ostajali su
sasječeni na komade dok se val legionara
kotrljao preko njih.
Za vrlo kratko vrijeme prostrana širina
Foruma bila je prazna, ostali su samo
satrveni likovi mrtvaca koje je već pokrivala
koprena finih pahuljica. Vjetar je hujao duž
hramova. Legijski su se časnici dogovarali
izvikujući oštre zapovijedi svojim
postrojbama. Kohorte su raspoređene po
cijelom gradu, i počelo je stizati sve više
izvješća o neredima koji su se proširili na
Eskvilinsku dolinu. Pompej je bio s njima u
punoj opremi. Ostavio je tisuću ljudi da
nadziru središte grada i poslao tri kohorte
kroz sjeverne ulice da opet stupi na snagu
prekršena naredba o zabrani kretanja.
»Očistite ulice«, zapovjedio je. »Tjerajte ih u
kuće sve dok ne budemo mogli držati pod
nadzorom razbojnike.« Iza njega su novi
požari obasjavali sivo nebo a snijeg je i dalje
padao.
Te je noći u gradu vrelo kao u grotlu.
Klodijevo je tijelo odnijeto u Minervin hram
i tisuće su ljudi navalile u zgradu,
pomahnitalih od tuge i gnjeva zbog smrti
gospodara. Tamošnji su legionari rastrgani i
požari su buknuli po cijelom gradu dok su
Klodijevi sljedbenici lovili Milona i njegove
pristalice. Na ulicama su se vodile žestoke
borbe protiv Pompejevih ljudi, i dvaput su
legionari morali uzmaknuti kad su bili
napadnuti sa svih strana gubeći se u labirintu
uličica. Neki su se zatekli zatvoreni u
zgradama gdje su skupa s njima spaljeni.
Drugi su zarobljeni u većim skupinama
podlegnuvši pred podivljalom ruljom.
Legionarima nije odgovarala borba u gradu.
Klodijevi su ih časnici mamili ženskim
kričanjem i onda se na njih bacali, bodući ih
bezumno dok ne bi popadali mrtvi ili bili
prisiljeni pobjeći.
I sam Pompej morao je uzmaknuti prema
zgradi Senata pritisnut masom naoružanih
ljudi. Na kraju ih je razbio trećim jurišem
štitova, ali njih je stalno bivalo sve više.
Pomislio je da se svaki čovjek u Rimu
naoružao i izišao na ulicu, mnoštvu se
jednostavno nije mogao oduprijeti. Odlučio
je povući se do senatskoga stubišta i poslužiti
se tom građevinom za prestrojavanje
preostalih snaga, ali dok je uzmicao prema
otvorenom prostoru Foruma, zinuo je od
užasa videći tisuće upaljenih bakalja oko
sjedišta Senata.
Razbili su brončana vrata i nosili Klodija
iznad glava u dublju unutarnju tamu.
Pompej je vidio kako se okrvavljeno
senatorovo tijelo trza i svija dok su ga jedni
drugima dodavali uza stepenice.
Forum je bio pun naoružanih ljudi koji su
vikali i urlali. Pompej je oklijevao. Nikada
nije bježao ni od čega u životu, i ono čemu je
svjedočio bio je kraj svega što je volio u
Rimu, ali znao je da će njegovi ljudi listom
izginuti ako ih dovede na Forum. Činilo se
da se na trgu okupilo pola grada.
U mračnoj senatskoj kući buknuli su
plamenovi. Ljudi su kličući izišli na stubište
pokriveno snijegom i s bojnim urlikanjem
mahali oštricama po zraku. Sivi dim
pokuljao je kroz vrata i Pompej je osjetio
suze na licu, tople suze na hladnoj koži.
»Pravac kazalište. Zborno mjesto kod moga
kazališta!« viknuo je ljudima koji su čekali.
Uzmaknuli su pred nabujalim mnoštvom
oko Kurije i Pompej se napokon okrenuo od
plamenova koji su se probijali kroz krov,
urušavajući mramor s praskom koji je
212
odjekivao preko Foruma. Hvatala ga je gora
muka od svega što je mogao zamisliti dok je
gledao usplesale figure na plamenoj
pozadini. Samo je tama skrila njegove ljude
i on je oćutio bolnu nemoć što se mora
povući iz srca svoga grada. Tek će zora
donijeti završetak svega toga, to je znao.
Razbojnici su uništili vladavinu zakona i
opijeni su svojom novom moći. Ali kada
svane jutro, bit će omamljeni i iscrpljeni,
zapanjeni zbog onoga što su učinili. Tada će
on zavesti red, ispisujući ga željezom i krvlju.
Slabašno jutarnje svjetlo probijalo se kroz
visoke prozore Pompejeva kazališta,
obasjavajući zbijene redove ljudi koje je
sazvao sa svih strana grada. Pompej je bio
razaslao centurije da dovedu ne samo
senatore nego također magistrate, edile,
kvestore, pretore i sve druge predstavnike
vlasti u Rimu. Više od tisuću ljudi sjedilo je
u krugovima oko središnje pozornice i
gledalo dolje u Pompeja, svi smrknuti od
straha i iscrpljenosti. Nekoliko je lica
nedostajalo među njima nakon nereda, i
nijedan nije podcjenjivao ozbiljnost svoga
položaja.
Pompej se nakašljao i kratko se protrljao po
naježenoj koži na golim rukama. Kazalište
nije bilo zagrijano i mogao je vidjeti kako se
ledi njihov dah u zraku dok su ga gledali u
tišini.
»Prošle sam noći izbližega nego ikada vidio
svršetak Rima«, počeo je.
Sjedili su nepomično kao kipovi da ga čuju i
Pompej je vidio odlučnost na njihovim
licima. Svi su sitni sporovi bili zaboravljeni u
suočenju s događajima prethodne noći, i on
je znao da će mu dopustiti sve da uspostavi
mir u gradu prije nego što padne iduća noć.
»Čuli ste da je Klodije poginuo u borbi, tijelo
mu je spaljeno u Kuriji koja je sama
pretvorena u pepeo. Velik je dio grada
uništila vatra, a trupla su zakrčila sve ulice i
slivnike. Grad je u kaosu, bez hrane i vode u
mnogim četvrtima. Do noći većina će
pučanstva biti gladna i nasilje bi moglo
iznova početi.«
Zastao je, ali tišina je bila savršena.
»Moji su vojnici u zoru zarobili senatora
Milona dok je pokušavao pobjeći iz grada.
Namjeravam iskoristiti danje svjetlo da
potražim ostale iz njihova zapovjednog
lanca, ali suđenje bi dalo povoda njihovim
pristašama da se ponovno okupe i naoružaju.
Ne želim im pružiti još jednu priliku,
gospodo.« Zastao je da duboko udahne.
»Sazvao sam vas ovamo da mi izglasate
diktatorska ovlaštenja. Ako ostanem sputan
zakonima, ne mogu odgovarati za mir u
gradu noćas ili bilo koje druge noći.
Zahtijevam da ustajanjem potvrdite moje
imenovanje.«
Tisuću je članova vladajućeg staleža ustalo
gotovo kao jedan. Neki su skočili na noge
brže nego drugi, ali na kraju je Pompej
kimnuo sa silnim zadovoljstvom i mahnuo
im da ponovno sjednu.
»Stojim pred vama kao diktator. Sada
proglašavam prijeki sud u cijelom Rimu.
Zabrana kretanja stupat će na snagu svake
večeri poslije sunčeva zalaska, i tko se
zatekne na ulici bit će na licu mjesta
smaknut. Moja će legija istrijebiti vođe i ljudi
će pod mukama odavati imeana ključnih
ljudi što zapovijedaju uličnim bandama.
Proglašavam ovu zgradu da bude sjedištem
vlade dok se ne obnovi zgrada Senata. Hrana
će se dijeliti s Foruma te od sjevernih i južnih
gradskih vrata svakog jutra dok ne prođe
izvanredno stanje.«
Bacio je pogled preko redova svojih ljudi i
škrto se nasmiješio. Sada će početi malo
boljeti.
»Svatko od vas priložit će stotinu tisuća
sestercija ili desetinu svoga bogatstva, ako je
ono veće. Senatska je riznica opljačkana, a
nama su potrebna sredstva ako hoćemo opet
podignuti grad na noge. Novac će vam se
vratiti kad se blagajna opet napuni, ali do
tada to je nužna mjera.«
213
Prva nemirna gunđanja prosula su se
naokolo odjekujući dvoranom, ali takvi su
bili u neznatnoj manjini. Ostali su bili
primorani zabrinuto shvatiti krhkost svega
što su mislili da je čvrsto, ali nisu se kolebali
platiti za svoju sigurnost. Pompeju je bilo žao
što Kras nije tu. Starca bi zgromio golemom
svotom. Slanje pisma s molbom ne će imati
snagu osobnog zahtjeva, ali tu nije bilo
pomoći.
Pompej nastavi nakon kraćeg zagledanja u
bilješke.
»Pozvat ću jednu legiju iz Grčke, ali do
njihova dolaska potreban mi je svaki čovjek
koji se umije služiti mačem. Oni među vama
koji imaju čuvare neka ostave njihov broj
kod pisara pri odlasku. Moram znati koliko
ima ljudi kojima možemo povjeriti oružje u
slučaju novih nereda. Moja je legija
pretrpjela teške gubitke prošle noći i te ljude
treba hitno nadomjestiti ako hoćemo suzbiti
rulju prije nego što opet ojača. Posmicat ću
Milonove i Klodijeve pristaše bez sudovanja
ili javnog proglasa.«
»Noćas će biti najteže, gospodo. Ako kroz to
uspješno prođemo, mir će se polako
uspostaviti. Naposljetku ću razrezati porez
svim građanima u rimskim zemljama da bi
se obnovio porušeni grad.«
I dalje je vidio nijemi strah na mnogim
licima ispred sebe, ali neki su pokazivali prve
proplamsaje nade nakon njegovih riječi.
Pozvao ih je na raspravu i mnogi su ustali da
se raspituju o pojedinostima nove uprave.
Pompej se opuštao kročeći svojim putem
kroz pitanja. Već je izraz zapanjenosti
iščezavao s njihovih lica dok su se vraćali u
kolotečinu senatskih poslova. To je u njemu
budilo nadu za sve njih.
37. POGLAVLJE
Brut se spustio na panj staroga hrasta što ga
je nekoć posjekao s Tubrukom, položivši štap
kraj sebe. U zelenoj šumi bilo je lako sjetiti se
starog gladijatora i smiješka kojim ga je
pozdravljao pri svakom dolasku doma.
Trznuo se dok je ispružao nogu i počešao se
po crvenkastoj crti što se pružala malo iznad
koljena pa gotovo do prepona. Slični tragovi
šavova na ključnoj kosti pokazivali su koliko
je bio blizu smrti u svojoj mahnitosti. Obje su
se rane bile upalile i on se nije sjećao prvih
tjedana na imanju. Klodija je rekla da je
imao sreće što nije ostao bez noge, ali rana se
naposljetku zatvorila iako su ga šavovi
užasno svrbjeli. Vratile su mu se nejasne slike
pranja vlažnim krpama i on se namrštio od
neugodnosti. Julija je izrasla u mladu ženu s
dobrim dijelom majčine ljepote. Pomislio je
kako ju je Aleksandrija morala odvesti u
stranu da joj kaže kako će se ona o njemu
brinuti. Istina je da su isprva rijetki dani
prolazili a da mu se Julija ne bi približila, a
kad bi je vidio, njezine su oči sijevale kao
nekada Kornelijine kad se ljutila. Poslije toga
samo je Aleksandrija otirala znoj s njegove
kože i prala gnoj iz rana.
Brut se žalosno nasmiješi. Aleksandrija je s
njim postupala kao da je bolestan konj i
trljala ga s grubom ravnodušnosti od koje se
sav žario. Osjetio je olakšanje kad je napokon
bio dovoljno jak da siđe dolje u kupaonicu i
sam se opere. Da je imalo dulje ostao u
krevetu, ona bi mu svojim pranjem kožu
oderala.
U šumi je bilo spokojno. Jedna je ptica
pjevala u obližnjoj krošnji, a niz vijugavu
stazu mogao je u duhu vidjeti dva dječaka
kako se utrkuju kroz šipražje na putu
odrastanja do zrelosti. Prijateljstvo je tada
bilo jednostavno, nešto što su on i Julije
smatrali prirodnom stvari. Brut se sjetio kako
su pritisnuli skupa okrvavljene dlanove kao
da se čitav život mogao svesti na jednostavne
zavjete i čine. Bilo mu je čudno osvrnuti se
natrag na te dane kad se u međuvremenu
toliko toga zbilo. Bilo je trenutaka kad se
ponosio onim što je postao i drugih kad bi
sve dao da se vrati u dječaštvo sa svim
214
otvorenim mogućnostima. Bilo je toliko
mnogo stvari koje bi promijenio kad bi
mogao.
Bili su besmrtni dječaci tijekom onih dugih
ljeta. Znali su da će Tubruk uvijek biti ondje
da ih zaštiti, i budućnost je bila tek prilika da
nastave prijateljevati u novim godinama i
drugim zemljama. Nikada ništa ne će stati
između njih, makar se i sam Rim urušio.
Izvadivši nož iz pojasa, Brut je zavukao
njegov vršak ispod prvog šava i prerezao
konac. S velikom je pomnjom vukao
prekinuti kraj kroz kožu, ponavljajući to sve
do posljednjeg čvora. Bio je šutke
usredotočen, iako se sav oznojio kad je
napokon završio i bacio ljepljivu nit u grmlje.
Tanak curak krvi probijao se između sitnih
dlačica na njegovu bedru i on ga je palcem
razmazivao u mrlju.
Ustao je polako osjećajući vrtoglavicu i
slabost. Odlučio je ne dirati zasada u šavove
na vratu, iako su ga i oni strašno svrbjeli.
»Mislila sam da ću te ovdje naći«, reče Julija.
On se okrenu i nasmiješi se zbog njezina
nespretna držanja. Pitao se koliko ga je dugo
promatrala. Koliko joj je godina? Šesnaest?
Dugonoga i lijepa. Aleksandriji ne bi bilo
drago čuti da su se razgovali nasamo u šumi,
pa je odlučio da joj to ne kaže.
»Htio sam pokušati da malo hodam. Noga
mi je sve jača, iako će proći dosta vremena
prije nego što se mognem u nju pouzdati«,
reče on.
»Kad ozdravi, ti ćeš se vratiti mojem ocu«,
reče ona.
To nije bilo pitanje, ali on je ipak kimnuo.
»Da, u najboljem slučaju za nekoliko
tjedana. Grad je prilično miran otkad je
Pompej postao diktatorom. Tada ćemo vas
svi ostaviti na miru. Ovo staro prebivalište
ponovno će biti spokojno.«
»Meni ne smeta«, rekla je žurno. »Meni je
drago što ovdje imamo naroda, čak i djece.«
Razmijenili su poglede razumijevanja i Brut
se nasmijao. Unatoč stalnim naporima
Tabika i njegove sestre, djeca su već nakon
prvih nekoliko dana trčkarala posvuda
naokolo, zaneseni šumom i rijekom. Klodija
je jedno od njih triput spašavala od utapanja
u dubokoj lokvi. Čudno je bilo kako se
mladež tako brzo oporavila od užasa koji su
ih pratili na putovanju iz grada. Brut je
pretpostavljao da se ne će sjećati kako su
vidjeli mrtve ljude kad se jednom budu
osvrtali na tu iznimnu godinu svog života, ili
ako se sjete, to ne će niti ništa u usporedbi s
prvim jahanjem na konju oko dvorišta, s
Tabikom koji ih pridržava u sedlu. Djeca su
čudna stvorenja.
Julija je naslijedila dio dražesti svoje majke,
to je mogao vidjeti. Kosa joj je bila dugačka
i svezana trakom na zatiljku. Činilo se da je
usredotočena na njegovo lice s posebnom
znatiželjom kad bi progovorio, kao da je
svaka riječ bila dragocjena. Pitao se kakvo je
bilo njezino djetinjstvo dok je odrastala na
imanju. On je uvijek imao Julija, ali osim
odgojitelja i Klodije, Julijeva je kći morala
biti prilično osamljena.
»Pričaj mi o mojem ocu«, reče ona prilazeći
bliže.
Brut osjeti početak bola u nozi, i prije nego
što su mu se zgrčili mišići, dohvatio je štap i
opet se spustio na panj. Zavirio je u zakutke
uspomena i nasmiješio se.
»Nas smo se dvojica znala penjati na ovo
stablo kad smo bili mladi«, reče on. »Julije je
bio uvjeren da se može na sve popeti i znao
je provoditi čitave sate na nižim granama
pokušavajući uzverati se naviše. Ako bih ja
bio s njim, stao bi nogom u moje isprepletene
ruke da se podigne, ali čak i tada bi sljedeća
grana bila predaleko da bi je dosegnuo bez
zaskoka. Znao je da će pasti naglavce ako je
promaši, možda potegnuvši i mene za
sobom.« Prasnuo je u smijeh kad su mu
navrla sjećanja.
215
Julija je sjela kraj njega na najdalji rub široka
panja. I odatle je on mogao osjetiti miris
cvjetnog ulja kojim se namazala poslije
kupanja. Nije znao koji je cvijet, ali miris ga
je podsjetio na ljeto. Duboko je disao i samo
na trenutak dopustio je mašti da se poigra
slikom na kojoj ljubi njezinu hladnu kožu na
vratu.
»Je li pao?« reče ona.
Brut otpuhnu. »Dva puta. Drugi put je i
mene povukao pa sam uganuo ruku. On je
imao veliku modricu na licu kao da ga je tko
pljusnuo, ali ipak smo se opet popeli na
stablo i on je dosegnuo najvišu granu.« Brut
uzdahnu u sebi. »Mislim da se nikada više
nije penjao na stari hrast. Za njega tu nije bilo
više posla.«
»Voljela bih da sam te tada poznavala«,
promrmlja ona, a on je pogleda i odmahnu
glavom.
»Ne, ne bi voljela. Bili smo težak par, tvoj
otac i ja. Pravo je čudo što smo uopće
preživjeli.«
»On je sretan što ima tebe za prijatelja«, reče
ona i lagano porumenje.
Brut iznenada pomisli kako bi Aleksandrija
gledala na taj prizor kad bi zalutala u šumu.
Djevojka mu je bila previše privlačna da bi se
upuštao u igru odvažna mlada vojnika koji se
vratio iz rata. Za koji čas zamolio bi je da ga
podupre na povratku kući i usput bi joj ukrao
koji poljubac. Miris cvijeća ispunjavao mu je
pluća i on je brzo ukrotio svoje jogunaste
misli.
»Mislim da se moram vratiti, Julija. I tebi
mora biti hladno.«
Potpuno nesvjesno njegov pogled bez
suzdržavanja prijeđe preko njezina vrata i
nabujalih grudi. Znao je da je ona to vidjela
i bio je ljut na sebe. Bacio je pogled u stranu
prema šumi i ustao.
»Vraćaš li se kući?« reče on. »Uskoro će se
smračiti.«
»Tvoja noga opet krvari«, reče ona. »Bilo je
prerano izvaditi konce.«
»Nije. Vidio sam dovoljno rana da mogu
prosuditi. Odsada ću svaki dan hodati ili
jahati da povratim snagu.«
»Ja ću ti praviti društvo ako me želiš«, reče
ona. Oči su joj bile krupne i crne, a on se
nakašljao da prikrije oklijevanje.
»Ne bih rekao da bi lijepa djevojka trebala…«
Oh, divno. Zamucao je i umuknuo. »Sam ću
se snaći, hvala ti.« Hodao je ukočeno niz
stazu kroz šumu prema kući, proklinjući
nijemo sam sebe najjače što je mogao.
Pod hladnim zvijezdama Brut je vodio svoju
kobilu preko dvorišta prema konjušnicama,
pomalo zadihan poslije jahanja. Pomislio je
na Aleksandriju koja je spavala u sobi i
namrštio se. Ništa nije bilo jednostavno kako
bi on želio da bude, naročito sa ženama u
njegovu životu. Da mu je do prepirke i
napete šutnje, već bi se bio oženio. Zlobno se
nasmiješio na tu misao i pogledao gore u
mjesec, uživajući u tišini. Oboje su patili
tijekom dugih, praznih tjedana na imanju,
nemajući ništa drugo raditi nego liječiti rane
i zaboravljati ružnoću nereda u Rimu. Bilo je
trenutaka kad bi poželio galopirati, ili boriti
se, ili odvesti je poslije podne u krevet. Tada
je bio bijesan zbog rane. Njihovo je vođenje
ljubavi bilo ograničeno zbog njegove
nesposobnosti da klekne, a on je mrzio biti
slab.
Pomišljao je kako je voli, na svoj način, ali
bilo je previše dana kad bi se grizli ni zbog
čega dok se oboje ne bi natmurilo i uvrijedilo.
Mrzio je dugačke šutnje više nego išta drugo.
Katkada se pitao ima li zapravo među njima
ljubavi kad se on nalazi u drugoj zemlji.
Konjušnica je bila topla, usprkos studeni
noćnog zraka i ledenim zvijezdama.
Mjesečina je prodirala kroz visok prozor,
omatajući blijedim sjajem hrastove
pregradke. Bilo je to mirno mjesto gdje su
mu tek tamni obrisi konja činili društvo.
216
Još se znojio od naporna jahanja i namrštio
se pomislivši koliko je nisko pao glede
tjelesne snage tijekom bolesti. Tek dvije-tri
milje po okolici dovele su ga na rub
posvemašnje iscrpljenosti.
Iza njega je zapucketala slama dok je timario
kobilu i on se načas sledio, pitajući se tko je
još budan u to doba. Okrenuo se nespretno i
ugledao Juliju naslonjenu na stup, blijeda
lica pri slaboj svjetlosti.
»Jesi li ovaj put otišao daleko?« promrmljala
je. Izgledala je kao da je došla iz kreveta,
kosa joj je slobodno padala po ramenima.
Bila je omotana mekanom plahtom i on je
vidio kako je tijesno pripijena uz njezine
grudi pitajući se može li ona vidjeti kamo su
usmjerene njegove oči.
»Noćas tek nekoliko milja. Prehladno je za
ovu staricu«, reče on. Kobila je tiho frktala i
gurkala ga da nastavio pokrete četkom.
»Ali ti ćeš uskoro otići. Čula sam kako Tabik
o tome govori. Pompej je potukao
razbojničke družine.«
Mogao je čuti napetost u njezinu glasu gdje
je nije bilo prije. Je li to bilo zbog topline u
konjušnici, ili zbog mirisa kože i slame, ili
jednostavno zbog njezine blizine, ali on je
odjednom osjetio tjelesnu uzbuđenost i bio je
zahvalan polutami što ga skriva od njezina
pogleda. Bez riječi se okrenuo prema kobili i
počeo joj timariti bokove dugačkim
zamasima.
»Mene je otac obećao njemu. Je li ti rekao?«
kazala je iznenada, jedva protiskujući riječi.
Brut prestade četkati i pogleda je. »Nije mi to
rekao.«
»Klodija kaže da bi mi to trebalo biti drago.
Nije bio čak ni konzul kad su se dogovorili o
mojoj udaji, ali sada ću biti žena diktatora.«
»To će te odvesti odavde«, reče Brut tiho.
»Kamo? Da me svakog dana liče robovi i da
ne smijem jahati? Vidjela sam senatorske
žene. Jato vrana u lijepim haljinama. I svake
ću noći imati starca da me pritiskuje. Moj
otac je okrutan.«
»On zna biti takav, da«, odgovori Brut. Bilo
bi mu drago govoriti joj o tegobama
siromaštva koje je vidio u gradu. Ona nikada
ne će upoznati glad ni strah bude li
Pompejeva žena. Julije je načinio hladan
izbor za svoju kćer, ali bilo je mnogo gorih
života i njega je osobno zapala Galija. Brut
je smjesta vidio kako će taj brak povezati
njihove kuće i možda Juliju Cezaru dati
nasljednika. Koliko god mu se sviđala
djevojka, shvaćao je kako mora biti
zaklonjena da ne upozna stvaran svijet.
»Kad ideš k njemu?« upita on.
Ona srdito odmahnu glavom. »Već bih bila
pošla da mi otac nije izvan grada. To je samo
pitanje ljubaznosti između njih dvojice.
Nagodba je već sklopljena i Pompejev je
glasnik je došao s mnogo lijepih riječi i
darova. Dovoljno zlata i srebra da se ugušim.
Trebao si vidjeti robovsku cijenu koju su
poslali.«
Prišla mu je bliže i on je opet mogao osjetiti
miris tamna cvijeća. Kad je pružila ruke
prema njemu, on ju je uhvatio za zapešća
ispustivši četku na slamu.
»Što zapravo misliš sada?« promrmljao je
promuklim glasom. Ništa od toga nije
izgledalo stvarno, a on je čak i u polutami
mogao vidjeti blijede crte njezina vrata.
»Mislim da mu ne ću otići kao djevica«,
prošapta ona, nagnuvši se toliko da su joj
usne dodirnule njegovo grlo. Mogao je
osjetiti toplinu njezina daha i ništa drugo nije
više bilo važno.
»Ne«, rekao je napokon, »ne ćeš.«
Oslobodivši joj zapešća, privatio je rubove
plahte kojom se omotala i nježno je
rastvorio, obnaživši je do pasa. Dojke su joj
bile blijede i savršene u tami, bradavice
tvrde. Čuo je kako joj se ubrzava dah dok joj
je prolazio rukom niz leđa, osjećajući kako
podrhtava.
217
Tada ju je poljubio, dok su se njezina usta
otvarala da ga zapljusnu vrućinom. Bez riječi
ju je podignuo u naručaj i odnio do hrpe
slame i onje je položio. Njegove su rane bile
daleka bol koju je jedva mogao osjetiti dok je
sa sebe svlačio odjeću. Dah mu je bio opor u
grlu, ali prisilio se na spore kretnje dok se
naginjao nada nju, i tada su se njezina usta
ponovno otvorila s prigušenim krikom.
Skupina ljudi koji su se sastali u dvorištu da
se vrate u Rim neprepoznatljivo se
razlikovala od uprljanih i ustrašenih
bjegunaca koji su pokucali na vrata prije dva
mjeseca. Klodija je rekla djeci da je mogu
posjetiti kad god požele, i dvoje-troje njih
morali su silom otrgnuti od nje posljednjeg
jutra. Stara je dadilja obožavala brinuti se o
mališanima i bilo je suza s obiju strana.
Tabik se grizao zbog svakog dana provedena
daleko od grada i jedva je imao strpljenja
razmijeniti pozdrave kad je napokon došao
dan rastanka. Jedini je on od cijele skupine u
nekoliko navrata išao u grad čim je vidio da
su gradske zidine opet zaposjeli vojnici iz
Pompejeve legije. Radionica je nadživjela
požare u četvrti. Iako je bila opljačkana,
veliki je viganj kao srce njihova posla prošao
neokrznut. Tabik je već planirao nova vrata i
brave da zamijeni što je bilo razbijeno, i
njegova su izvješća o uspostavljenom miru
privela svršetku njihov boravak na imanju.
Pompej je bio nemilosrdan u istrjebljivanju
vođa među bezakonicima, i grad je barem po
danu opet počinjao sličiti na sebe. Širile su se
glasine da je Kras poslao golemu svotu
Senatu, i stotine su tesara bile zaposlene u
obnovi grada. Proći će još neko vrijeme prije
nego što građani pomisle na raskoš kao što je
nakit, ali Tabik će ih spremno dočekati.
Malen dio njegova rada bio je dar gradu, ali
to je mnogo značilo. Skupljanje razbacana
alata označilo je prvi korak prema
zaboravljanju nemira i svih užasa.
Brut je dolazio u napast da malo dulje
odmara nogu, ali Aleksandrija je bivala sve
hladnija prema njemu prethodnih dana. Nije
mislio da ona zna što se dogodilo u
konjušnici, ali bilo je trenutaka kad bi je
zatekao kako ga poprijeko gleda, kao da se
pitala tko je on. Ne znajući ni sam kako, bio
je siguran da bi to bilo posljednji put što je
vidi ako ostane na imanju.
Proljeće je došlo ranije na imanje i drveće je
u šumi već počinjalo cvasti. Julije ga bez
sumnje nestrpljivo čeka na sjeveru, i Brut je
preko volje bio svjestan kako mu je došlo
vrijeme da krene na put. Vratit će se u grubo
društvo svojih legionara, iako ga misao na to
nije ispunjavala oduševljenjem kao prije.
Postavio je drveni blok koji mu je bio
potreban pri uzjahivanju, pogledao kriomice
po otvorenom dvorištu i prikupio uzdu.
Julija nije bila ondje i on je na sebi osjetio
Aleksandrijine oči dok je za njom tragao.
Kućni rob je širom otvorio tešku kapiju tako
da su mogli vidjeti put što vodi do glavne
ceste prema gradu.
»Evo i tebe!« reče Klodija. »Pomislila sam da
ne ćeš biti na njihovu odlasku.«
Julija je došla iz kuće i zaredala od jednoga
do drugoga da se pozdravi i primi njihovu
zahvalnost kao gospodarica kuće. Brut je
pomno gledao dok su ona i Aleksandrija
razmjenjivale nekoliko riječi, ali obje su se
žene smiješile i nije mogao primijetiti
nikakve napetosti između njih. Opustio se
lagano kad je Julija prišla k njemu i prirodno
se držala dok se naginjala naprijed da ga
poljubi na rastanku. Osjetio je kako je njezin
jezik načas palucnuo da mu dodirne usne i
ukočio se od zbunjenosti. Njezina su usta
imala okus meda.
»Vrati se«, šapnula je dok se on bacao u
sedlo, ne usuđujući se pogledati
Aleksandriju. Mogao je osjetiti njezine oči
kako mu probadaju zatiljak i znao je da mu
obrazi gore dok se nastojao praviti kao da se
ništa nije dogodilo.
Djeca su vikala i mahala u zboru kad su
započeli putovanje prema gradu. Klodija je
za sve pripremila kuhana mesa u papru i
218
dvoje-troje njih već je guralo masne prste u
platnene torbe. Brut baci posljednji pogled
na imanje koje je poznavao od djetinjstva i
zauvijek zadržao u pamćenju. Kad se sve
drugo u njegovu životu moglo izobličiti do
neprepoznatljivosti, neke su stvari trajale
postojano i pružale mu mir.
38. POGLAVLJE
Baklje su treperile na zlatnoj arvernskoj
kruni kad ju je svećenik podignuo prema
ratnicima. U drugoj je ruci držao zlatnu
ogrlicu koja je blistala i svijala se dok ju je
vrtio oko prstiju.
Svećenik je premazivao svoje tijelo krvlju i
zemljom u dugačkim zamasima sve dok nije
po izgledu postao dijelom sjena u hramu.
Prsi su mu bile gole a sijeda brada glinom
razdijeljena u dugačke bijele šiljke koji su
podrhtavali dok je govorio.
»Stari kralj je umro, Arvernjani. Njegovo će
se tijelo spaliti, iako će njegovo ime i djela
trajati i dalje u našim ustima kroz sve naše
godine. On je bio čovjek, Arvernjani.
Njegova su se goveda brojila u tisućama i
njegova je ruka s mačem bila jaka do kraja.
Široko je sijao svoje sjeme da mu dovede
sinove na svijet, i njegove žene čupaju kose
od žalosti. Nikada ga više ne ćemo vidjeti.«
Svećenik je promatrao pleme koje se tiskalo
u hramu. Bila mu je to gorka večer. Dvadeset
je godina bio kraljev prijatelj i savjetnik i
dijelio je njegove strahove za budućnost kad
su mu starost i slabost počinjale oduzimati
dah. Tko od njegovih sinova ima snage
voditi pleme kroz tako teška vremena?
Najmlađi, Brig, tek je dječak, a najstariji je
razmetljivi hvalisavac, preslab gdje bi kralj
morao biti jak. Ne, Madok ne će biti kralj.
Svećenik pogleda u oči Cingeta koji je stajao
na crnom mramoru skupa s braćom. Taj je
dovoljno hrabar ratnik da ih vodi, ali njegova
je nagla ćud već poznata među
Arvernjanima. Ubio je tri čovjeka u
dvobojima prije nego što je dorastao do
muževne dobi, i stari bi svećenik dao sve na
svijetu za još nekoliko godina da vidi što će
od njega postati.
Valjalo je izgovoriti riječi, iako je svećenik
osjetio hladnoću u srcu dok je uzimao dah.
»Koji će od vas uzeti krunu iz moje ruke?
Koji je od vas zaslužio pravo da vodi
Arvernjane?«
Tri su brata razmijenila poglede i Brig se
nasmiješio odmahnuvši glavom.
»To nije za mene«, rekao je i ustuknuo korak
natrag.
Cingeto i Madok svrnuli su jedan na drugoga
plave oči i tišina je postala teško podnošljiva.
»Ja sam najstariji sin«, rekao je napokon
Madok dok su mu se obrazi počinjali
crvenjeti od gnjeva.
»Da, ali ti nisi čovjek koji nam je sada
potreban«, promrmlja Cingeto tiho. »Tko
god preuzeo krunu mora se pripremiti za rat
ili će se naše pleme zatrti.«
Madok se naceri. Bio je viši od brata i često
je svojom visinom prijetio, pa se nadvio
iznad Cingeta.
»Zar ti vidiš vojske u našoj zemlji? Pokaži mi
gdje su. Upri mi prstom u njih.« Popljuvao je
riječima brata, ali Cingeto je sve to već prije
čuo.
»Vojske dolaze. Otišle su na sjever, ali vratit
će se uskoro u srce naše zemlje. Upoznao
sam njihova vođu i on nam ne će dopustiti
da proživimo svoj život. Njegovi su poreznici
već opljačkali Senonce i tisuće ih prodali u
roblje. Oni ih nisu mogli zaustaviti i sada
njihove žene plaču na poljima. Moramo se
spremiti za boj, brate. A ti nisi čovjek koji to
može učiniti.«
Madok mu se naceri. »To su bili samo
Senonci, brate. Arvernjani su ljudi. Ako
dođu da nas uznemiruju, zgazit ćemo ih.«
»Zar ne vidiš nimalo dalje?« prosikta
Cingeto. »Ti si slijep, kao što su Senonci bili
slijepi. Ja ću Arvernjane pretvoriti u baklju
219
usred mraka koja će okupiti ostala plemena.
Vodit ću ih protiv tih Rimljana dok ne budu
pometeni iz Galije. Ne možemo više opstati
sami.«
Cingeto pljusnu rukom Madoka po ustima i
prisili ga da uzmakne korak natrag.
»Ne želim gledati kako uništavaš moj narod.
Ako mi ne popustiš, osvojit ću krunu u
vatrenoj kušnji.«
Madok prijeđe jezikom po usnama i okusi
krv. Njegove se oči zastakliše.
»Kako hoćeš, mlađi brate. Gledaju nas vatra
i bogovi… To je u redu.«
Obojica pogledaše svećenika i on kimnu.
»Donesite šipke. Odlučit će vatra.«
Molio se da bogovi pravom čovjeku dadu
hrabrosti da vodi Arvernjane kroz dane
mraka koji nadolaze.
Julije je dahtao vodeći konja preko visokoga
prijevoja. Zrak je bio rjeđi, i premda je
proljeće bilo stiglo u doline, na vrhovima je
zrak rezao pluća i najspremnijima među
njima. Julije pogleda Bruta koji je hramao
daleko dolje ispod centurije. Izgubio je
mnogo snage dok su mu zacjeljivale rane, i
bilo je trenutaka kad je Julije pomišljao da ga
ostavi dok se potpuno ne oporavi. Ali on je
tvrdoglavo slijedio njihov trag, jašući kad
god bi naišao na ravan komad puta.
Kad je tek bio opazio prašna konjanika kako
stiže u Arimin, Julije se poveselio da čuje
posljednje novosti iz grada. Hladna
formalnost izvješća koje je dobio ispunila ga
je zbrkanim osjećajima. Poželio je prodrmati
čovjeka koji je hramljući ušao u kuću i tako
suzdržljivo govorio o svojim doživljajima.
Preplavila ga je stara srdžba dok je slušao,
iako joj nije davao maha. Servilija je bila
otišla i njega je čekala dužnost da premosti
jaz između njih.
Julije se mogao sjetiti bezbroj puta kad se
znao poslužiti s nekoliko riječi ili pohvalom,
ili samo kimanjem da osokoli ljude oko sebe.
Osjetio je samo tugu kad je shvatio da su i
njegovu najstarijem prijatelju potrebne iste
neškodljive laži. Jedna je stvar bila potapšati
vojnika po leđima i vidjeti ga kako se bodrije
uspravlja. Sasvim je drukčije bilo odreći se
iskrenosti u svojem najstarijem prijateljstvu,
i Julije se još nije mogao odlučiti kako da
postupi. Poslije prvotnog izvješća, jedva su
od zgode do zgode razmijenili pokoju riječ.
Julijeve su se misli okrenule prema Regulu
koji je kraj njega s teškom mukom koračao
kroz snijeg. Bio je jedan od onih koji su
tvorili jezgru legije. Neki su se ljudi u višem
rimskom staležu gotovo pretvorili u
životinje, ali pojedinci poput Regula nikada
nisu gubili posljednje ostatke čovječnosti.
Mogli su iskazivati ljubaznost prema ženi ili
djetetu i zatim poći u bitku žrtvujući život za
nešto više od sebe. Bilo je senatora koji su u
njima vidjeli samo strojeve za ubijanje,
nikada ljude poput sebe koji mogu razumjeti
što znači Rim. Legionari su uvijek glasovali
na izborima kad su to mogli. Pisali su kući i
psovali i pišali po snijegu kao svi ostali, i
Julije je razumio kako ih je Marije volio.
Nije se mogla olako snositi odgovornost za
vođenje takvih ljudi. Oni su se njemu
obraćali za hranu i zaklon, za red u životu.
Teško je bilo zadobiti njihovo poštovanje a
moglo se izgubiti u jednom jedinom trenutku
kukavištva ili neodlučnosti. Nipošto ne bi
želio da mu se to dogodi.
»Hoćemo li potrčati, Regule?« reče Julije
između bolnih udisaja. Centurion se
ukočeno nasmiješi. Dok su boravili u
Ariminu opet su se naviknuli na brijanje i
Julije vidje kako se lice toga čovjeka crveni
na vjetru.
»Bolje je da ne ostavimo konje iza sebe,
gospodine«, odgovori Regul.
Julije ga lupnu po leđima i načas pogleda
naokolo po planinama. Prolazili su kroz
smrtonosnu ljepotu. Bolna bjelina vrhunaca
bliještila je na suncu, dok se iza njih Brut
trudio da ih zadrži na vidiku.
220
Regul vidje kako Julije gleda niz vijugavu
stazu.
»Da se spustim do njega, gospodine?
Generalovo se hramanje pogoršava.«
»Vrlo dobro. Reci mu da ću se s njim
utrkivati u Galiji. On će razumjeti.«
Dugačke željezne šipke zagrijavale su se u
žeravnicima dok im nisu porumenjeli vršci.
Madok i Cingeto svukli su se do pasa i sad su
obojica stajala znojeći se na podu hrama. Sve
su obitelji bile tu da promatraju obred i
nijedan od njih dvojice nije pokazivao
nimalo straha dok je svećenik uzastopce
provjeravao šipke sve dok nije zadovoljno
vidio da se dlaka na njegovoj desnoj
nadlanici kovrča čim je rukom prošao iznad
željezne posude.
Napokon se svećenik okrenuo sučelice
dvojici braće. Vidio je da su njihove grudi
bljeđe nego ruke i lica. Madok je bio krupan
i mišićav, kao bik kakav je nekoć bio njegov
otac. Cingeto je bio zbijenijeg rasta, iako na
njemu nije bilo ni truna suvišna mesa. Stari
se svećenik pribrao da se obrati nijemim
arvernskim obiteljima.
»Kralj mora biti snažan, ali mora u njemu
također biti odlučnosti. Svi ljudi osjećaju
strah, ali on ga mora svladavati kad je najviše
potrebno.« Zastao je na trenutak, uživajući u
riječima obreda. Njegov stari učitelj služio se
dugačkom šibom da ispravlja pogrješno
kazivanje. Tada ga je mrzio, ali sada se i sam
služio istom trskom prema učenicima u
hramu. Riječi su važne.
»Po pravu krvi, ovi su ljudi izabrali vatrenu
kušnju. Jedan će dobiti krunu a jedan će biti
prognan iz arvernskih zemalja. Takav je
zakon. Ali čovjek koji će nas voditi mora
imati jednako oštar um kao mač. Mora biti
jednako lukav i hrabar. Neka nam bogovi
udijele milost da takav čovjek bude pred
nama danas.«
Oba su brata stajala mirno dok je govorio,
pripremajući se za ono što će doći. Svećenik
je uhvatio prvu šipku i izvukao je iz žeravice.
Njegova se ruka ukočila i od hladnijega kraja
za koji je držao.
»Stariji je prvi na redu«, reče svećenik zureći
u užaren vršak.
Madok pruži ruku i prihvati za šipku pri
kraju. Oči su mu sjale od zlobe dok se
okretao prema Cingetu. »Hoćemo li vidjeti
koji je od nas dvojice blagoslovljen?«
prošaptao je.
Cingeto nije odgovorio, iako ga je oblijevao
znoj. Madok je prinosio šipku sve bliže i bliže
bratovim prsima dok plave dlake nisu počele
cvrčati ispuštajući snažan vonj. Zatim ju je
položio na kožu i pritisnuo duboko u meso.
Cingetova su se pluća ispraznila u velikom
izdisaju zraka. Svaki mu se mišić na tijelu
ukočio od muke, ali nije kriknuo. Madok ga
je pritiskivao željezom dok se nije počelo
hladiti i zatim se njegovo lice zategnulo kad
ga je vratio u vatru.
Cingeto pogleda dolje u smeđ nabor što se
izdignuo iz njegove kože. Iz nabora je curila
blijeda tekućina kad je on duboko udahnuo i
umirio se. Bez riječi je izvukao drugu šipku a
Madoku se počeo ubrzavati dah.
Madok je zagunđao kad ga je dodirnula
kovina i u gnjevu je posegnuo za drugom
šipkom u žeravniku. Svećenik mu je
prijekorno dotaknuo ruku i on ju je spustio
niz bok, dok su mu se usta otvarala
propuštajući šuman dah.
Počinjala je vatrena kušnja.
Na kraju drugoga dana u planinama krševita
staza počinjala se naginjati prema Galiji. Tu
se Julije zaustavio, naslonivši se na stijenu.
Kad je podignuo pogled, mogao je vidjeti
zaravan visokoga prijevoja i bio je zapanjen
što je ostala tako daleko iza njih. Svi su
očajno čeznuli za hranom i snom, i Julije je
osjećao čudnu jasnoću vida, kao da su glad i
vjetar izoštrili njegova ćutila. Ispod njega se
pružala Galija u tamnijem zelenilu nego što
je mogao vjerovati da postoji. Osjećao je
221
prostrana pluća u prsnom košu i duboko je
udisao od puke radosti što je živ na takvu
mjestu.
Brut se osjećao kao da čitav život klipsa kroz
planine. Njegova slaba noga zaboljela bi ga
svaki put kad bi je opteretio, i da nije bilo
konja na kojega se oslanjao, bio je siguran da
bi odavno pao. Dok se centurija odmarala,
on i Regul provlačili su se duž kolone da
izbiju na čelo. Julije je čuo kako njegovi ljudi
kliču, bodreći nekoga. Okrenuo se da
pogleda i nasmiješio se kad su njih dvojica
odgovorila glasovima vojnika, trseći se da
nastave koračanje. Snaga bratstva između
njegovih vojnika uvijek ga je iznova
ispunjavala ponosom. Dok je Julije
promatrao, Brut i Regul kiselo su se
smješkali na zvižduke i povike da bi se
obojica glasno nasmijala kad je Regul na njih
nešto odgovorio.
Julije opet vrati pogled na Galiju ispod njih.
Izgledala je varljivo spokojna, gotovo kao da
su mogli zakoračiti i spustiti se usred nje.
Nadao se da će jednog dana putnik kroz
prijevoje gledati dolje na gradove velike
poput Rima. U daljini je ležalo more koje ga
je dozivalo, i on je zamislio flotu koja će
preko njega prenijeti Desetu i Treću.
Plemena će platiti poreze u zlatu i on će ga
iskoristiti da vidi što leži iza zamagljenih
bijelih klisura. Donijet će Rim na sam kraj
svijeta, gdje čak ni Aleksandar nije bio prije
njega.
Brut dođe do njega i Julije vidje tamne
podočnjake na njegovu licu. Penjanje je
iscrpilo njegova prijatelja, ali činilo se da je
pritom izgubio nešto od hladnoće koju je bio
ponio iz Rima. Kad su se njihove oči srele,
Julije mu je glavom klimnuo prema zemlji
što se prostirala pred njima.
»Jesi li ikada vidio išta ljepše?«
Brut uze bocu s vodom od Regula i nagnu je
između ispucalih usana.
»Jesmo li u utrci ili nismo?« reče on. »Ja te ne
čekam.«
Zateturao je niz padinu i Julije ga je
promatrao s ljubavi. Regul je oklijevao
pokraj Julija, ne znajući bi li trebao slijediti
Bruta.
»Pođi, budi uz njega«, rekao je Julije. »Ja ću
za vama nizbrdo.«
U hramu se osjećao snažan vonj mesa i vatre.
Oba su čovjeka krvarila dok im je koža
pucala pri svakom dodiru željeza. Jedanaest
su puta izdržali bol i Cingeto se sada svijao
pokazujući bijele zube naspram kože,
spreman za dvanaesti put. Pomno je
promatrao brata. Kušnja se jednako ticala
duha i tijela, i svaki je od njih znao da će
prestati tek kada jedan odbije žeći drugoga.
Kako se koja opeklina dodavala, obojica su
znala da se moraju suočiti s barem još
jednom, i ta ih je spoznaja izjedala dok im se
osipala snaga.
Madok je oklijevao dok je stezao prste oko
crna željeza. Ako ga prinese svojem mlađem
bratu, morat će podnijeti još jedno prženje
vlastite kože. Nije znao hoće li to moći
izdržati, iako je u njemu još bila jaka želja da
vidi ponižena Cingeta.
Kušnja je bila gorak ispit. Kroz valove patnje
jedina im je utjeha bila misao da će za koji
trenutak njihov mučitelj osjetiti istu patnju.
Pred takvim mučenjem urušavala se
odlučnost i snaga, i Cingeto osjeti kako mu
se naglo budi nada kad je njegov brat
nastavio oklijevati. Oteže li zbog okrutnosti
u sebi, ili je napokon izgubio želju za
užarenim šipkama?
»O bozi, dajte mi snage za još jednu patnju«,
čuo je kako Madok šapće, i Cingeto je gotovo
vrisnuo kad je kovina s crvenim vrškom
ponovno izišla iz plamena. Vidio je kako
Madok podiže šipku i sklopio oči od bolna
iščekivanja i straha. Cijelo se njegovo tijelo
svaki put grčilo u dodiru i uvijek je bio
prisutan užas da sam ne će htjeti nastaviti kad
dođe red na njega. Duh je uvijek određivao
pobjednika u vatrenoj kušnji, nikada tijelo, i
222
sad je Cingeto razumio ono što mu nikada
ne bi bilo jasno da sam nije iskusio.
Kroz hram je odjeknuo zveket i Cingetove su
se oči otvorile od zapanjenosti. Madok je
bacio željeznu šipku i sad je stajao pred njim,
dok mu je izmučeno lice poprimalo crte
premorenosti.
»Dosta, mlađi brate«, rekao je Madok i
gotovo pao.
Cingeto je pružio ruku da ga pridrži i trznuo
se kad su ga zaboljele opekotine pri kretnji.
Svećenik se nasmiješio od radosti kad su se
dva čovjeka okrenula prema njemu. Već je
planirao što će upisati u povijest plemena.
Jedanaest su užarenih šipaka izdržali
arvernski knezovi! On se mogao sjetiti samo
devet, čak je i slavni Ailpein izdržao samo
sedam da bi postao kraljem prije tri stotine
godina. Bio je to dobar znak i on je osjetio
kako se u njegovoj nutrini raspršuju neke
crne slutnje.
»Jedan će postati kraljem a jedan će otići u
tuđinu«, reče on glasno, ponavljajući to pred
okupljenim obiteljima. Zatim iskorači prema
Cingetu i položi mu zlatan obruč na čelo i
ogrlicu oko napetih žila na vratu.
»Ne«, reče Cingeto gledajući brata. »Ne želim
te noćas izgubiti, brate. Hoćeš li ostati i boriti
se sa mnom protiv njih? Bit ćeš mi potreban.«
Svećenik zinu prema njima od užasa. »Ali
zakon…« poče on.
Cingeto podiže ruku, boreći se protiv boli
koja je prijetila da ga nadjača. »Potreban si
mi, Madok. Hoćeš li me slijediti?«
Njegov se brat uspravi, trznuvši se dok mu se
novi curak krvi slijevao niz prsi. »Hoću,
brate. Hoću.«
»Onda moramo sazvati plemena.«
Julija priđe podnožju stuba pred starom
kućom Senata i strese se zbog prazna
prostora koji se pružao iza njih. Miris dima
još se osjećao u zraku i lako je bilo zamisliti
kako pobuna dopire i do toga mjesta. Već se
podizala nova zgrada i buku užurbane
gomile pratilo je udaranje čekića i
dovikivanje među radnicima.
Klodija se vrpoljila pokraj nje osjećajući se
nervozno na velikom trgu.
»Eto, vidjela si štetu i izložila se opasnosti što
nisi smjela. Grad nije nimalo siguran za
mladu ženu, čak ni sada.«
Julija je pogleda s prijezirom. »Pa valjda
vidiš vojnike, zar ne? Pompej je zaveo red,
tako je rekao Brut. Sad je zauzet sastancima
i govorima. Možda je i zaboravio na mene.«
»Govoriš besmislice, djevojko. Ne možeš od
njega očekivati da viri kroz tvoj prozor kao
mladić. To ne ide uz njegov položaj.«
»Ipak, ako se nada da će me odvesti u
postelju, morao bi pokazati malo zanimanja.
Zar i ti ne misliš tako?«
Klodija pogleda naokolo da vidi prisluškuje
li tko u gomili njihov razgovor. »To nije
dolična tema! Tvoja bi se majka posramila da
te čuje kako bestidno govoriš«, reče ona i
uhvati Juliju za lakat.
Julija se strese i istrgnu ruku, uživajući u
mogućnosti da staru ženu dovede u
nepriliku. »To jest, ako nije prestar za te
stvari. Misliš li da bi mogao biti?«
»Prestani, djevojko, ili ću te pljusnuti po tom
smiješku na licu«, psiknu Klodija na nju.
Julija slegnu ramenima, zamišljajući
Brutovu glatku kožu na sebi. Znala je da ne
smije Klodiji ništa reći o noći u konjušnici,
ali sav njezin strah je bio iščeznuo s prvim
oštrim bolom. Brut je bio nježan s njom i ona
je otkrila potajnu glad u kojoj će Pompej
uživati kad je uzme za ženu.
Neki glas provali u njezine misli, i ona se
trgnu s osjećajem krivnje.
»Jeste li se izgubile, dame? Izgledate prilično
napušteno, stojeći tako kraj ovih starih
stuba.«
Prije nego što je Julija mogla odgovoriti,
vidjela je kako se Klodija svija i priginje
223
glavu. Iznenadna uslužnost te starice bila je
dovoljna da bolje pogleda čovjeka koji im se
obratio. Po njegovoj togi vidjelo se da je
plemenitaš, iako mu je iz držanja izbijalo
prirodno samopouzdanje koje bi samo za
sebe bilo dovoljno. Kosa mu bliješti od
nauljena savršenstva, primijeti Julija. On se
nasmiješio zbog njezina pogleda, dopustivši
svojim očima da joj se na kratak čas spuste
do grudi.
»Upravo idemo dalje, gospodine«, reče
Klodija brzo. »Imamo sastanak s
prijateljima.«
»Prava šteta«, reče mladić promatrajući
Julijinu figuru. Julija se tada zacrvenjela,
odjednom svjesna da se prilično jednostavno
obukla za taj izlet.
»Ako vaši prijatelji ne će zamjeriti što čekaju,
imam u blizinu kućicu gdje biste se mogle
umiti i nešto pojesti. Zamorno je hodati po
ovom gradu ako nemate gdje počinuti.«
Dok je govorio, mladić je rukom istančano
dodirnuo pojas i Julija je čula raspoznatljivo
zveckanje kovanica. Klodija je pokušala da
je odvuče, ali ona se opirala, želeći kazniti
nehajnu drskost toga čovjeka.
»Nisi se predstavio«, reče ona raširivši
osmijeh.
On se na te riječi počeo još više šepiriti.
»Svetonije Prando. Ja sam senator, draga, ali
ne provodim svako poslijepodne na poslu.«
»Čula sam… to ime«, reče Julija polako, iako
ga se nije mogla sjetiti. Svetonije kimnu kao
da je očekivao da će ga prepoznati. Nije vidio
kako je Klodija problijedjela.
»Tvoj budući muž te sigurno čeka, Julija«,
reče Klodija.
Uspjela ju je odvući nekoliko koraka, ali
Svetonije je pošao za njima, ne želeći je
pustiti da tako lako ode. Uhvatio je Klodiju
za ruku da ih zaustavi.
»Samo vodimo razgovor. U tome nema
nikakve opasnosti.« Još jednom je zvecnuo
kovanicama i Julija se gotovo glasno
nasmijala na taj zvuk.
»Je li to ponuda da kupiš moju pozornost,
Svetonije?« reče ona.
On zaptrepta očima zbog njezine grubosti.
Nastavljajući igru, on joj namignu. »Zar
tvojem mužu ne bi bilo krivo?« reče primičući
se bliže. U njegovim hladnim očima nešto se
u hipu promijenilo i Julija se namrštila.
»Pompej još nije moj muž, Svetonije. Možda
bi mu bilo krivo kad bih s tobom provela
poslijepodne. Što ti o tome misliš?«
U prvi mah Svetonije nije razumio što je
rekla. Tada ga je odjedanput spopala mučna
spoznaja i njegovo je lice poružnjelo.
»Poznajem tvoga oca, djevojko«,
promrmljao je gotovo za sebe.
Julija polagano podiže glavu kao da joj se
vratilo pamćenje. »Pomislila sam da mi je
poznato ime! Oh da, ja te znam.« Počela se
bez upozorenja smijati i Svetonije se
zajapurio od nemoćna gnjeva. Nije se usudio
progovoriti.
»Moj otac priča čudesne priče o tebi,
Svetonije. Trebao bi ih čuti, zbilja bi trebao.«
Okrenula se prema Klodiji, zanemarujući
preklinjanje u njezinim očima. »Nekoć ga je
strovalio u rupu u zemlji, je li tako? Sjećam
se kako je to kazivao, Klodija. Bilo je jako
zabavno.«
Svetonije se škrto nasmiješi. »Bili smo tada
veoma mladi. Želim vam objema ugodan
dan.«
»Zar odlaziš? Mislila sam da ćemo poći u
tvoju kuću da nešto pojedemo.«
»Možda drugi put«, odgovori on. Oči su mu
iskakale iz glave od srdžbe kad mu je Julija
prišla bliže.
»Budi oprezan dok ideš, senatore. Lopovi će
čuti zveckanje tvojih kovanica. I ja sam ih
čula.« Prisilila se da joj lice poprimi ozbiljan
izraz dok je on plamtio od gnjeva.
224
»Moraš prenijeti moje pozdrave majci kad je
sljedeći put vidiš«, reče on odjednom,
obliznuvši jezikom donju usnu. U njegovu je
pogledu bilo nešto duboko neugodno.
»Ona je umrla«, odvrati Julija. Počinjala je
žaliti što je uopće započela taj razgovor.
»Oh, da. Bilo je strašno«, reče Svetonije, ali
njegove su riječi postale isprazne zbog
zlurada smiješka koji nije mogao prikriti.
Ukočeno se naklonio i otišao preko Foruma
ostavivši ih same.
Kad je napokon pogledala Klodiju,
podignula je obrve. »Mislim da smo ga
uzrujale«, reče ona dok joj se vraćala
veselost.
»Ti si opasnost za samu sebe«, odbrusi
Klodija. »Što se prije udaš za Pompeja, to
bolje. Nadam se samo da je dovoljno
svjestan da te istuče kad ti to bude potrebno.«
Julija pruži ruku i pomilova Klodiju po licu.
»Neka se samo usudi. Moj bi mu otac oderao
kožu.«
Bez ikakva upozorenja Klodija joj dade
žestoku pljusku. Zaprepaštena Julija pritisnu
prstima obraz. Starica se sva tresla, ali nije se
kajala.
»Život je teži nego što misliš, djevojko. Uvijek
je bio.«
Arvernski se kralj nagnuo prema vjetru i
zatvorio vrata dvorane, ostavljajući iza sebe
iznenadan pritisak u ušima i snježni nanos na
podu kraj nogu.
Okrenuo se prema ljudima koji su se okupili
na njegovu riječ, među njima i predstavnici
najstarijih plemena u Galiji. Tu su bili
Senonci i Kadurčani, Piktonci i Turonci, te
desetine drugih. Neki su od njih bili rimski
podanici, drugi su predstavljali tek ulomke
nekadašnje svoje moći, jer su im vojske bile
prodane u ropstvo a krda stoke oteta za
hranu legijama. Heduanac Morben odbio je
njegov poziv, ali drugi su od njega očekivali
da preuzme vodstvo. Skupa su mogli
podignuti vojsku koja će slomiti rimsku
vladavinu u njihovoj zemlji, i Cingeto
gotovo da nije osjećao zimsku hladnoću dok
je promatrao orlovske izraze na njihovim
licima.
»Hoćete li slušati moje zapovijedi?« upita ih
blago. Znao je da hoće, inače ne bi putovali
kroz zimu da dođu k njemu.
Ljudi su ustajali jedan po jedan i prisezali da
će ga poduprijeti skupa sa svojim ratnicima.
Premda nisu možda osjećali osobitu ljubav
prema Arvernjanima, godine ratovanja
prinudile su ih da s njim pregovaraju. Ostanu
li sami, svi će pasti, ali pod jednim vođom,
jednim vrhovnim kraljem, mogu izbaciti
zavojevače iz Galije. Cingeto je sam preuzeo
tu ulogu i oni su ga u svojem očajnom
položaju prihvatili.
»Za sada, kažem vam da čekate i pripremate
se. Kujte mačeve i oklope. Spremajte zalihe
žita i solite dio svakog vola kojega zakoljete
za pleme. Ne ćemo ponoviti pogrješke iz
prijašnjih godina i trošiti snagu u uzaludnim
jurišima. Kad krenemo, krenut ćemo kao
jedan, i to samo dok Rimljani budu
rastegnuti i slabi. Tada će vidjeti da se Galija
ne može oteti od njezina naroda. Recite
svojim ratnicima da će stupati pod vrhovnim
kraljem, udruženi kao nekoć prije tisuću
godina, kad nam se ništa na svijetu nije
moglo oduprijeti. Naša povijest nam kaže da
smo bili jedan narod, gorštaci na konjima.
Naš jezik nam pokazuje da smo braća koja
su prevalila isti put.«
Stajao je pred njima kao moćan lik. Nijedan
kralj nije skidao pogleda s njegova žestoka
izraza na licu. Madok je stajao kraj njega, i
svi su znali da je on svojem mlađem bratu
prepustio da preuzme krunu njihova oca.
Cingetove su se riječi obraćale odanosti koja
je bila starija od trenutnih veza među
plemenima, i oni su osjećali kako im se
ubrzava bilo od pomisli na ponovno
ujedinjenje starih naroda.
»Od ovoga dana prestaju sve plemenske
razmirice. Neka nijedan Gal ne ubije svoga
225
sunarodnjaka jer će nam svaki mač biti
potreban protiv neprijatelja. Kad se pojavi
nesuglasica, poslužite se mojim imenom«,
reče blago Cingeto. »Recite im da ih
Vercingetoriks poziva pod oružje.«
39. POGLAVLJE
Julije je stajao s rukom ovijenom oko visoke
pramčane statve na galiji, ispunjen sve jačim
nestrpljenjem dok je bijela obala izrastala
pred njegovim očima. Izvukao je pouke iz
katastrofalna iskustva prvoga pohoda, i
ovoga puta izabrao je najbolje vrijeme za
prijelaz. Flota koja je svojim dugačkim
veslima stvarala pjenu na moru oko njega
bila je stotinu puta veća od prve, i stajala ga
je do posljednjeg novčića i naklonosti što ih
je stekao u Galiji. Smanjio je uvelike obranu
radi toga prekomorskog udara, ali britanske
bijele klisure bile su njegov prvi neuspjeh i
nije mogao dopustiti da mu se to ponovi.
Teško je bilo zaboraviti zakrvavljenu vodu
kad su se njegove galije nasukale u pijesku i
doživjele propast. Ona prva noć kad su ih u
vodi napala plemena modre kože ostala je
užareno utisnuta u njegovu pamćenju.
Čvršće je stisnuo drvo kad se sjetio kako se
Deseta morala iskrcavati kroz pobjesnjelo
more po mraku. Previše ih je ostalo plutajući
potrbuške, i morske su ptice na njih slijetale
dok im je more ljuljalo i prevrtalo tjelesa. Bez
obzira na to kako gledao na ona tri tjedna,
doživio je pravu katastrofu. Svaki dan je
pljuštala hladna kiša sa zasljepljujućom
snagom. Ljudi koji su se probili kroz pokolj
pri iskrcavanju bili su bliži očajanju nego što
ih je ikada vidio. Danima nisu znali je li
ijedna galija nadživjela oluju. Iako je Julije
pred ljudima skrivao olakšanje, nikada nije
bio zahvalniji nego kad je vidio kako njegove
ugruhane galije doplovljuju u pristanište.
Njegove su se legije srčano borile protiv
plemena modre kože, iako je Julije već tada
znao da ne će moći opstati bez opskrbnih
galija. Prihvatio je predaju njihova poglavice
Komija, ali njegove su misli već bludjele
idućim proljećem.
Pouke te krševite obale dobro su naučene. Sa
svih je strana Julije mogao čuti povike
brodskih zapovjednika koji su određivali
ritam veslanja. Vodena prašina prskala ga je
dok se pramac dizao i padao, i on se nagnuo
preko ruba zureći u obalu ne bi li ugledao
obojene ratnike. Ovaj put ne će biti povratka.
Dokle god je mogao vidjeti u svim pravcima
njegove su galije sjekle valove. Stotine
brodova koje je izmolio i platio i unajmio da
opet prevezu čitavih pet legija na otok. U
pregradcima na uzdignutim palubama bile
su dvije tisuće konja da pometu obojena
plemena.
Drhteći više od uspomena nego od hladnoće,
Julije je vidio kako se redovi ratnika
pojavljuju na klisurama, ali ovaj put ih je
prezirao. Neka samo gledaju kako najveća
flota što ju je svijet ikada upoznao stiže na
njihove žale. Neka vide.
U valovima nije bilo nimalo bijesa ili moći
što ih je prošle godine iskusio. Na vrhuncu
ljeta more je jedva ljuljalo teške galije, i Julije
je slušao rogove koji su se oglasili duž čitave
crte. Spušteni su čamci i Deseta je krenula
prva.
Julije skoči preko ograde u vodu i nije mogao
vjerovati da su dospjeli na isti komad obale.
Vidio je kako ljudi vuku čamce uz šljunak,
izvan dosega oluja. Svuda oko njega
razlijevala se užurbana energija koju je
godinama poznavao. Izdavale su se naredbe,
skupljali su se na hrpe omoti i oružje dok su
uspostavljali obrambeni krug i dugačkim
brončanim rogovima dozivali sljedeće
postrojbe. Julije je drhtao dok ga je mokri
plašt šibao po koži. Popeo se uz obalu i
pogleda iza sebe na more, pokazujući zube.
Nadao se da obojeni Britanci promatraju
vojsku koja će presjeći njihovu zemlju.
U prebacivanju toliko ljudi s čamaca na
kopno morale su se očekivati ozljede i
pogrješke. Jedno se malo plovilo prevrnulo
226
kad su se njegovi putnici pokušali iskrcati, i
svojom težinom zgnječilo je nogu nižem
časniku. Priličan je broj omota i kopalja
ispao u more i njihovi su ih vlasnici morali
izvlačiti, tjerani glasnim psovkama časnika.
Jednoruki se Renije poskliznuo kad je
zakoračio izvan čamca i nestao pod vodom
unatoč rukama koje su ga dograbile. Rikao je
od gnušanja dok su ga izvlačili. Unatoč svim
teškoćama, iskrcavanje tolikoga mnoštva bez
gubitka ijednog života bilo je samo po sebi
pothvat, i kad se sunce spuštalo prema
horizontu, Deseta je popločavala tlo za svoj
prvi neprijateljski tabor, zaprječujući put
dolje prema obali dok još budu ranjivi.
Nisu vidjeli nijedan drugi znak plemenâ koja
su onako žestoko branila svoju zemlju prije
godinu dana. Nakon početnih pojavljivanja
na klisurama, Britanci su se bili povukli.
Julije se smiješio pri pomisli na pometnju
koja je zavladala u njihovim taborima i
selima pitajući se što je s Komijem, kraljem
južnih brda. Mogao je samo zamisliti kako se
Komije osjećao kad je prvi put ugledao
njegove legije i poslao svoje borce modre
kože dolje k moru da ih odbace. S jezom se
sjetio golemih pasa koji su se s njima borili i
podnosili po desetak rana prije nego što bi
pali. Čak ni oni nisu bili dovoljni da potuku
veterane iz Galije.
Komije se predao kad su se legije popele na
sipine i stigle na polja iza njih, satirući modre
ratnike pred sobom. Kralj je bio zadržao
dostojanstvo kad je stupio u pokretni logor
na žalu da ponudi svoj mač. Stražari su ga
htjeli zadržati, ali Julije mu je mahnuo da
uđe, dok mu je srce lupalo.
Sjećao se strahopoštovanja koje je osjetio kad
je napokon govorio s ljudima koji su bili tek
mit u Rimu. Ali usprkos njihovu divljem
izgledu, Julije je otkrio da ta plemena
razumiju jednostavni galski govor koji je s
mukom bio naučio.
»Preko vode, ribari vas nazivaju Pretani,
obojeni«, rekao je tada Julije, hvatajući se
lagano za mač. »Koje ime vi imate za njih?«
Modri kralj je pogledao svoju pratnju i
slegnuo ramenima. »Mi o njima ne mislimo
mnogo«, odgovorio je.
Julije se nasmiješio na te uspomene. Nadao
se da je Komije preživio godinu dok ga nije
bilo tu. Kad je utvrđen položaj na obali, Brut
je doveo svoju Treću galsku da podupre
Desetu, a Marko Antonije je sa svojima
povećavao broj Rimljana na povišenoj obali,
i svaka je kohorta štitila sljedeću dok su
odmjereno napredovali u unutrašnjost. Kad
je pala prva noć, galije su se povukle u dublje
vode gdje ih ništa nije moglo iznenaditi, a
legije su bile zaposlene izgradnjom
utvrđenja.
Nakon godina provedenih u Galiji,
prihvaćali su se poznata posla sa smirenom
djelotvornosti. Extraordinarii su vrvjeli uz
rubove položaja, spremni dignuti uzbunu i
zadržati napad dok se ne oblikuju četvorine.
Bedemi od iskopane zemlje i posječenih
stabala podizali su se lako zbog
dugogodišnjeg iskustva, i dok su se zvijezde
i mjesec gibali prema ponoći, utvrđenja su
bila gotova i spremno čekala dan.
Julije je sazvao vijeće kad se prva topla hrana
dijelila onima koji su za nju tako teško radili.
Prihvatio je tanjur kuhana povrća i
pomirisao ga sa zadovoljstvom pod
pogledima legionara. Oni su se smiješili dok
ga je kušao prolazeći između njih i
zaustavljajući se da kaže koju riječ svakom
čovjeku s čijim bi se pogledom susreo.
Beriko je bio ostavljen u Galiji, imao je samo
svoju legiju i neredovite vojnike da pokriva
golem teritorij. Ariminski general bio je
iskusan vojnik koji ne će izložiti opasnosti
ljude kojima zapovijeda, ali Brut je bio
zapanjen zbog rizika što ostavljaju tako
malobrojnu vojsku da nadzire Galiju dok oni
budu odsutni. Julije je strpljivo izdržao
njegove prosvjede i zatim nastavio provoditi
227
svoj naum. Brut nije sudjelovao u njegovu
prvom iskrcavanju kad je oluja otpuhala
galije na pučinu. On nije mogao razumjeti
Julijevu potrebu da drugo iskrcavanje bude
strahovit udarac. On nije vidio kako more
postaje krvavo i nije gledao kako legionari
padaju pod naletima modrih ratnika i
njihovih čudovišnih pasa.
Ove će godine, Julije se zakleo, Britanci
prignuti pred njim koljeno ili će biti zgaženi.
Ima ljude i brodove. Ima povoljno vrijeme i
jaku volju. Dok je ulazio u bakljama
osvijetljenu unutrašnjost zapovjednog
šatora, odložio je zdjelu sa hranom da se
ohladi. Nije mogao jesti dok ga je iznutra
trgala napetost. Rim je bio daleko poput sna
i bilo je trenutaka kad je Julije mogao samo
odmahivati glavom od čuđenja što se toliko
udaljio od svoga grada. Kad bi samo Marije
ili njegov otac bili tu da sve to podijele s njim.
Marije bi razumio njegovo zadovoljstvo. I
sam je bio dovoljno duboko prodro u Afriku
da bi znao.
Njegovi su se vijećnici okupili po dvojica-
trojica i Julije je svladao osjećaje da bi ih
službeno pozdravio. Naredio je da im se
donese hrana i čekao je dok su jeli, držeći
ruke na leđima i promatrajući s ulaza noćno
nebo. Dao je da se načine grubi zemljovidi
nakon prvog iskrcavanja da im pokaže
sjever, i izviđači koji su ih nacrtali izjahat će
da procijene snagu onih s kojima će se
suočiti. Julije je jedva čekao da ugleda prve
tračke zore.
Vijesti o floti brzo su se širile. Kad je sva
silina osvajačkoga pohoda postala očevidna,
Komije je potrgao planove koje je bio
napravio za obranu obale. Nije bilo nikakve
sumnje što namjerava toliko sila i nikakvih
izgleda da bi im se Trinobanti mogli
oduprijeti. Povukli su se natrag u lanac
brdskih utvrda dvanaest milja duboko u
kopnu, i Komije je razaslao glasnike svim
plemenima oko sebe. Pozvao je Cenimagne
i Ankalite. Pozvao je Segonćane i Bibročane,
i oni su mu se od straha pridružili. Nijedan
živ čovjek nikada nije vidio toliko velik skup
neprijatelja, a znali su koliko je Trinobanata
poginulo godinu dana prije protiv manjega
broja tuđinaca.
Prva je noć protekla u prepirkama dok im je
Komije nastojao poštedjeti živote.
»Vi se niste prošli put s njima borili!« rekao
je vođama. »Bilo ih je tek nekoliko tisuća i
slomili su nas. Protiv vojske koju su sada
doveli nemamo nikakva izbora. Moramo ih
podnositi kao što podnosimo zimu. To je
jedini način da se nadživi njihov prolazak.«
Komije je vidio srdžbu na licima ljudi ispred
sebe. Ankalitski vođa Beran ustade i blijedi
Komije suoči se s njim pomiren sa
sudbinom, pogađajući njegove riječi prije
nego što su bile izrečene.
»Katuvelauni kažu da će se boriti. Prihvatit
će sve nas kao braću po maču pod vodstvom
svoga kralja. To je svakako bolje nego da
mirujemo i čekamo da nas jedne po jedne
svladaju.«
Komije uzdahnu. Bila mu je poznata ponuda
njihova mladoga kralja Kasivelauna i ona je
u njemu probudila želju da pljune. Činilo se
da tu nijedan čovjek ne razumije razinu
opasnosti od vojske koja se iskrcala na
njihovu obalu. Bilo ih je beskrajno mnogo i
Komije je sumnjao da bi se mogli odbaciti u
more čak i kad bi svaki čovjek u zemlji uzeo
oružje protiv njih. Katuvelaunskoga je kralja
zasljepljivalo vlastito častohleplje da vodi
plemena, a Komije nije htio sudjelovati u toj
ludosti. Kasivelaun će to naučiti na jedini
mogući način, kao Komije prije njega. Ali za
druge je još bilo nade.
»Neka Kasivelaun okuplja plemena pod
svojim zastavama. To ne će biti dovoljno,
čak ni skupa s nama. Reci mi, Berane, koliko
ljudi možeš odvojiti od svojih usjeva i stada
da se bore?«
Beran se na to pitanje pomaknu s
nelagodom, ali zatim slegnu ramenima.
228
»Dvanaest stotina, možda. Manje od toga,
ako neke zadržim da brane žene i djecu.«
Svi su redom dodavali brojke pod strogim
Komijevim pogledom.
»Onda, kad sve zbrojimo između sebe,
možda možemo skupiti osam tisuća ratnika.
Kasivelaun ima tri tisuće i plemena oko
njega mogu dovesti u rat još šest, ako svi
pristanu poći pod njegovim vodstvom.
Sedamnaest tisuća, dakle, a protiv nas moji
su ljudi izbrojili čak dvadeset pet tisuća, te još
mnoštvo konjanika.«
»Upoznao sam i gore od toga«, reče Beran sa
smiješkom.
Komije ga presiječe pogledom. »Ne, nisi. Ja
sam izgubio tri tisuće najboljih boraca protiv
njih na žalima i u žitištima. Tvrdi su to ljudi,
prijatelji moji, ali ne mogu nama vladati
preko mora. Nikada to nikomu nije pošlo za
rukom. Moramo ih izdržati dok ih zima ne
pošalje natrag. Oni već znaju što oluje mogu
učiniti njihovim brodovima.«
»Teško će biti zatražiti od mojih ljudi da
odlože mačeve«, reče Beran. »Bit će ih
mnogo koji će htjeti pristupiti Kasivelaunu.«
»Onda ih pusti!« viknu Komije, izgubivši
napokon strpljenje. »Pusti svakoga koji želi
umrijeti neka se pridruži Kasivelaunu i
ratuje. Svi će biti uništeni.« Srdito je protrljao
korijen nosa. »Ja moram najprije misliti na
Trinobante, bez obzira na ono što odlučite.
Sada nas je prilično malo ostalo, ali čak i da
imam mnoštvo ljudi, pričekao bih da vidim
kako će Kasivelaun proći u bitci. Ako je
njihov kralj toliko gladan da nas sve povede,
neka pokaže kako je dovoljno jak da to
učini.«
Ljudi se se međusobno pogledali tražeći
dogovor. Njima je duh suradnje bio
nepoznat način razmišljanja, ali ništa više
nije bilo normalno otkad su toga jutra
ugledali flotu.
Prvi je progovorio Beran. »Ti nisi kukavica,
Komije. Zbog toga sam te saslušao. Pričekat
ću da vidim kako Kasivelaun prolazi u prvim
okršajima. Ako mogne pustiti krv tim
došljacima, pridružit ću mu se do kraja. Ne
želim stajati sa strane pognute glave dok oni
ubijaju moj narod. To bi mi preteško bilo.«
»Još teže bi bilo vidjeti razorene tvoje
hramove i Ankalite pretvorene u prah i
pepeo«, odbrusi Komije, odmahujući
glavom. »Učini što misliš da je pravo.
Trinobanti ne će sudjelovati u tome.« Ne
rekavši ništa više, Komije izjuri iz niske
prostorije i ostavi ih same.
Beran je namršteno gledao kako Komije
odlazi. »Ima li on pravo?« upitao je.
Isto je pitanje bilo svima njima na pameti
kad im se Beran obratio.
»Neka se s njima sukobe Katuvelauni s
ratnicima koje mogu okupiti. Moji će
izviđači sve promatrati, pa ako reknu da se ti
Rimljani mogu potući, i ja ću krenuti.«
»Bibročani će biti s tobom«, reče njihov
čovjek. Ostali su pridodali svoje glasove i
Beran se nasmiješio. Razumio je zašto je
Kasivelaun htio okupiti plemena pod svojim
vodstvom. Ljudi u toj prostoriji mogu izvesti
gotovo osam tisuća ratnika na bojno polje.
Kakav bi to prizor bio. Beran je jedva mogao
zamisliti toliko ljudi na okupu.
Julije je stigao do Trinobanata i njihovih
brdskih utvrda dvanaest milja daleko od
obale. Šum i miris mora ostao je daleko iza
njegovih kolona, i legionari koji su gledali u
budućnost zadovoljno su mrmljali dok su
mimoilazili žitna polja i obrađene vinograde
iz kojih su u prolazu trgali kiselo bijelo
grožđe. Tu su rasle divlje jabuke, i na vrućini
kasnog ljeta Juliju je bilo drago vidjeti da je
zemlja vrijedna osvajanja. Obala je malo
pokazivala kakva ih polja čekaju, ali njegove
su oči neprekidno tražile crne ožiljke od
rudnika. Britanci su Rimu bili obećali kositar
i zlato, a Julije je znao da bez njih nikada ne
će udovoljiti senatorskoj pohlepi.
Legije su se otegnule miljama, odijeljene
međusobno teškim kolima s opremom. Imali
229
su namirnica za mjesec dana te alat i sredstva
za prelaženje rijeka i građenje mostova, čak i
za podizanje cijeloga grada. Julije ništa nije
prepuštao slučaju u drugom pohodu na bijele
klisure. Dao je znak trubačima da oglase
zastanak i promatrao kako dugačke kolone
odgovaraju dok su se njihove postrojbe
vješto razmicale na rub njegova vidnog polja
prelazeći iz kolona u obrambene položaje.
Julije kimnu sam sebi od zadovoljstva. To je
način kako Rim treba ratovati.
Brdske su se utvrde pružale u neravnoj crti
preko cijeloga kraja, i svaka je bila čvrsta
građevina od drveta i kamena na hrptu oštro
uzdignuta zemljišta. Rijeka obilježena na
njegovim zemljovidima kao Sturr tekla je
ispod njih i Julije je poslao vodonoše da
počnu dugotrajno obnavljanje legijskih
zaliha. Još nije bila nastupila nestašica, ali
Galija ga je naučila da nikada ne propusti
uzeti vodu ili hranu. Njegovi su zemljovidi
završavali na toj rijeci, i to je možda bio
posljednji izvor pitke vode dok ne stignu do
Tamezisa, »crne rijeke« šezdeset milja daleko
od obale. Ako uopće postoji.
Julije pozva Bruta i Oktavijana i odijeli
kohortu veterana iz Desete legije da se
primaknu utvrdama. Dok je izdavao
naređenja, vidio je kršni Cirov lik kako se
kroz redove probija prema njemu. Julije se
osmjehnu zbog zabrinuta izraza na
gorostasovu licu i odgovori na pitanje prije
nego što je moglo biti postavljeno.
»Vrlo dobro, Ciro. Pridruži nam se«,
doviknuo mu je.
Julije je promatrao kako olakšanje
preplavljuje lice divovskog vojnika. Cirova
ga je odanost još mogla ganuti. Oklopi
Desete legije blistali su bolno dok je Julije
preko njih prelazio pogledom, i ponovno je
osjetio kako ga ispunjava snažno uzbuđenje.
U svakom trenutku britanska vojska može se
pojaviti da udari na njih, ali ništa nije bilo
neprimjereno u savršenim redovima vojnika
i časnika. Legije su bile spremne i dijelak
Julijeva vlastitog samopouzdanja zrcalio se
na njihovim licima.
Julije je čuo ptičje kričanje u čistom zraku
iznad sebe dok je polagano jahao uz padinu
prema najvećoj utvrdi. Počinjao je uočavati
obrambene pojedinosti i planirati kako da ih
razori ako se neprijatelji ne htjednu predati.
Zidovi su bili dobro izgrađeni i svaka sila u
napadu morala bi se suočiti s kišom hitaca
odozgor dok bi jurišali na vrata. Julije je
zamišljao razmjere udarnog ovna koji bi bio
potreban da se slome tako teška debla i
odgovor mu se nije svidio. Vidio je crne glave
poredane na visokim bedemima i uspravio se
u sedlu, svjestan da ga promatraju i
procjenjuju.
Iz utvrde su se čuli povici i jeka rogova. Julije
se ukočio kad su se glavna vrata otvorila.
Treći su redovi ispred njega trgnuli mačeve
bez zapovijedi jer su svi legionari očekivali
da će na njih jurišati neprijatelji s užasnom
vikom. To bi Julije učinio da je bio na
brijegu, pa je čvrsto stisnuo uzdu kad se
otkrila tamna nutrina utvrde.
Nikakvi ratnici nisu pokuljali van. Umjesto
njih malena skupina ljudi stajala je u zaklonu
i jedan je od njih podignuo ruku u znak
pozdrava. Julije zapovijedi kohorti da
zadjenu mačeve ne bi li malo popustila opća
napetost. Oktavijan je podbo konja da krene
korakom ispred Julija i osvrnuo se na
vojskovođu.
»Pusti mene da prvi uvedem pedesetoricu,
gospodine. Ako je zamka, mi ćemo ih
nagnati da se pokažu.«
Julije milo pogleda svoga mlađeg rođaka, ne
videći ni traga straha ili oklijevanja u
njegovim mirnim očima. Ako je zamka, oni
koji prvi uđu u utvrdu bit će ubijeni, i Juliju
je bilo drago da čovjek njegove krvi pokazuje
takvu hrabrost pred vojnicima.
»Vrlo dobro, Oktavijane. Uđi i pridrži vrata
za mene«, odgovori on smiješeći se.
Oktavijan izdade oštre zapovijedi ratnicima
u prvih pet redova i oni pojuriše posljednjim
230
dijelom razmaka do utvrde. Julije je
promatrao kako će se držati Britanci i bio je
razočaran kad je vidio da stoje ne pokazujući
nikakva straha.
Oktavijan podbode konja da bržim kasom
prođe kroz kapiju i Julije je mogao vidjeti
kako njegov oklop blista u glavnom dvorištu
kad se okrenuo i pojahao natrag. Kad je
Julije doveo ostatak kohorte gore, Oktavijan
je sjahao i brza razmjena pogleda bila je
dovoljna da se Julije razvedri. Bio je to
nepotreban oprez, ali Julije je u Galiji naučio
što znači riskirati. Bilo je slučajeva kad nije
preostajalo ništa drugo nego jurišati i nadati
se, ali to se rijetko događalo. Julije je otkrio
da što više razmišlja i planira to manje ima
prigoda kad mora ovisiti o pukoj snazi i
disciplini svojih ljudi.
Julije sjaha čim je minuo kapiju. Ljudi koji
su ga čekali bili su mu uglavnom nepoznati,
ali ugledao je među njima Komija i zagrlio
ga. Bila je to čisto formalna gesta radi ratnika
koji su to promatrali u utvrdi. Možda su oba
čovjeka znala da je samo veličina rimske
vojske iskovala prividno prijateljstvo među
njima, ali nije bilo važno.
»Drago mi je što te vidim ovdje, Komije«,
rekao je Julije. »Moji su uhode mislili da je
ovo još zemlja Trinobanata, ali nisu bili
sigurni.« Govorio je brzo i tečno, tako da je
Komije podignuo obrve od iznenađenja.
Julije se nasmiješio kao da to nije ništa i
nastavio.
»Tko su ovi drugi?«
Komije mu predstavi plemenske vođe i Julije
ih sve pozdravi, pamteći njihova imena i lica
i potpuno uživajući u njihovoj nelagodi.
»Dobro došao u zemlju Trinobanata«, rekao
na naposljetku Komije. »Ako tvoji ljudi
pričekaju, naredit ću da se iznese hrana i
piće. Hoćeš li ući?«
Julije bolje pogleda čovjeka i upita se može li
Oktavijanova sumnja još postati stvarnost.
Osjećao je da ga domaćin stavlja na kušnju i
napokon je odbacio opreznost.
»Oktavijane, Brute… Ciro, sa mnom. Pokaži
mi put, Komije, i ostavi otvorena vrata, ako
nemaš ništa protiv toga. Prevruć je dan da bi
se zapriječio pristup povjetarcu.«
Komije ga je hladno pogledao i Julije se
nasmiješio. Tu je bio centurion Regul i s njim
je Julije posljednjim govorio prije nego što će
ući za Britancima unutra.
»Čekaj me jednu stražu dok se ne vratim.
Znaš što se mora učiniti ako me do tada ne
vidiš.«
Regul smrknuto kimnu i Julije vidje da nije
uzalud trošio riječi na Komija jer mu je lice
otvrdnulo.
Činilo se da je utvrda veća nego što je
izgledalo na putu uz brijeg. Komije je poveo
četiri Rimljanina i ostale Britance kroz
dvorište, i Julije nije podignuo pogled kad je
čuo struganje nogu trinobantskih ratnika koji
su se naginjali da ih vide. Nije ih htio
počastiti pokazujući da ih je čuo, iako se Ciro
naježio kad je zirnuo na gornje razine utvrde.
Komije ih je sve uveo u dugačku nisku
prostoriju sagrađenu od teških greda boje
meda. Julije je pogledao oko sebe koplja i
mačeve što se krasili zidove i znao je da se
nalazi u Komijevoj komori za vijećanje. Stol
i klupe pokazivali su gdje Komije zasjeda sa
svojim ljudima, a na dalekom kraju bilo je
svetište i pramen srebrnasta dima dizao se
ispred kamenog lica ugrađena u zid.
Komije sjede na čelo stola a Julije se bez
razmišljanja pomaknu daleko na sučelno
mjesto. Rimljanima je bilo prirodno da
zauzmu jedan kraj dok Britanci budu na
drugom, i kad su posjeli Julije je strpljivo
čekao da Komije počne govoriti. Bio je
iščeznuo osjećaj opasnosti. Komije je znao
bolje nego itko drugi da će legije pretvoriti
utvrde u prah i pepeo ako se Julije ne pojavi,
a Julije je bio siguran da će ta prijetnja
spriječiti svaki pokušaj da ga zadrže ili ubiju.
231
Ne bude li tako, pomislio je, Britanci će se
iznenaditi videći divljaštvo koje će slijediti.
Brut i Oktavijan toliko su nadmašivali
obične mačevatelje da su njihova brzina i
vještina izgledale poput čarolija, dok je jedan
Cirov udarac mogao slomiti gotovo svačiji
vrat.
Komije pročisti grlo. »Trinobanti nisu
zaboravili prošlogodišnji savez. Cenimagni,
Ankaliti, Bibročani i Segonćani pristali su
poštivati taj mir. Hoćeš li ti održati svoju
riječ?«
»Hoću«, odgovoro je Julije. »Ako ovi ljudi
izjave da su moji saveznici, ne ću ih
uznemirivati osim što ću uzeti taoce i
određene dažbine. Ostala će plemena vidjeti
da se nemaju čega bojati od mene ako se
urazume. Vi ćete im biti moj primjer.«
Dok je to govorio, Julije je gledao ukrug oko
stola, ali Britanci nisu pokazivali nikakvih
znakova. Na Komiju se primjećivalo
olakšanje i Julije se opustio na sjedalu da
nastavi pregovore.
Kad je Julije napokon izišao iz komore za
vijećanje, Britanci su se poredali duž visokih
bedema da ga vide kako odlazi, dok im se na
blijedim licima jasno vidjela napetost. Regul
je pozorno bdio dok je njegov vojskovođa
podizao ruku na pozdrav. Kohorta se
okrenula na mjestu i počela marširati niz
brijeg prema legijama koje su čekale. S te
visine moglo se vidjeti dokle se prostire
osvajačka vojska, i Regul je sa smiješkom
pomišljao kako bi dobro bilo da svaka bitka
tako lagano prođe.
Dok se kohorta utapala u glavninu ljudstva,
Julije je poslao glasnika da mu dovede
Marka Antonija. Trebala je čitava ura da
stigne general, i Julije je oštro koračao
između tihih redova vojnika da ga pozdravi.
»Ja idem na sjever, ali ne mogu ostaviti ove
utvrde iza leđa«, reče Julije dok je Marko
Antonije sjahivao i pozdravljao. »Ti ćeš
ostati ovdje sa svojom legijom i prihvatiti
taoce koje budu poslali. Ne ćeš ih izazivati
na bitku, ali ako se naoružaju, razorit ćeš ih
do temelja. Razumiješ li moje zapovijedi?«
Marko Antonije pogleda utvrde koje su se
uzdizale iznad njihova položaja. Činilo se da
je povjetarac ojačao i on se iznenada strese.
Nije to bio lagan zadatak, ali njemu je
preostajalo samo da pozdravi.
»Razumijem, gospodine.«
Marko Antonije je promatrao slavne legije iz
svoje domovine koje su krenule s takvim
topotom i grmljavinom da se pod njima
treslo tlo. Povjetarac je i dalje jačao i tamni
su oblaci brzo stizali sa zapada. Kad su se
počeli uzdizati prvi bedemi rimskoga tabora,
teška je kiša već pretvarala tlo u kaljužu. Kad
je vidio da je podignut njegov šator, Marko
Antonije se upitao koliko će dugo ostati da
čuva saveznike u njihovim suhim, toplim
utvrdama.
Te je noći ljetna oluja zahvatila obalu.
Četrdeset rimskih galija ostalo je bez vesala i
jarbola dok su ih valovi bacali na hridine i
razbijali. Mnogo više njih izgubilo je sidra i
otplutalo na pučinu, ljuljajući se i
poskakujući u tami. Od same njihove
brojnosti nastala je noć užasa, s očajnim
posadama koje su se naginjale preko bokova
s kolcima u rukama da jedni druge odbacuju
prije nego što se međusobno razbiju.
Stotine su ljudi izgubile živote u sudarima ili
zbog utapanja, i kad se prije zore vjetar
ublažio, bila je to okljaštrena flota koja je
hramala prema šljunkovitom žalu. Oni koji
su proživjeli krvavo divljaštvo prvog
iskrcavanja jauknuli su od užasa videći
tamnu koru tjelesa i drvlja duž obale.
U zoru su preostali časnici počeli
uspostavljati red. Galije su povezane i
metalni komadi opsadnih strojeva bačeni su
u more kao privremena sidra da ih drže na
mjestu. Mnoge čamce za iskrcavanje
otplavili su valovi s paluba, a preostali su
proveli jutro ploveći od broda do broda da bi
im podijelili zalihe pitke vode i oruđe.
232
Mračna potpalublja triju galija bila su puna
ranjenika i njihovi su se krici mogli čuti iznad
hujanja vjetra.
Nakon jela rimski su kapetani raspravljali o
svojem položaju i neki su glasovali za
povratak u Galiju bez odgađanja. Oni koji su
dobro poznavali Julija nisu za to htjeli ni čuti
i odbijali su spustiti vesla u vodu dok ne
dobiju njegove zapovijedi. Zbog njihova
otpora poslani su glasnici na kopno i flota je
čekala.
Marko Antonije ih je prvi primio kad su stigli
do tabora. Nekoliko milja daleko od mora
nevrijeme je bilo izgubilo veliku snagu i on je
doživio tek malo jaču oluju, iako su ga više
puta probudile treperave munje. Pročitao je
izvješća o štetama i podlegao užasu prije
nego što je mogao zagospodariti
uzvrtloženim mislima. Julije nije bio
predvidio da bi oluja mogla uništiti flotu, ali
da je bio tu, izdao bi neke zapovijedi. Galije
se nisu mogle prepustiti vjetrovima da ih
pretvore u naplavine dok traje pohod.
Marko Antonije otvori usta da im naredi
povratak u Galiju, ali pomisao na Julijev
gnjev zaustavila je njegove riječi.
»Ovdje imam pet tisuća ljudi«, rekao je dok
mu se rađala ideja. »S konopima i
momčadima mogli bismo odvući jednu po
jednu galiju i za njih izgraditi zaklonjenu
luku. Ja sam jedva osjetio oluju, ali ne bismo
morali ići toliko daleko od obale. Pola milje
i zaštitni nasip sačuvat će flotu da bude
spremna kad se Cezar vrati.«
Glasnici su ga tupo gledali.
»Gospodine«, reče jedan od njih, »tu su
stotine brodova. Ako bismo izveli i robovske
posade da budu radna snaga, trebali bi nam
čitavi mjeseci da ih odvučemo.«
Marko Antonije se škrto nasmiješi.
»Robovske će posade biti odgovorne za svoje
brodove. Imamo konope i ljude da to učine.
Mislim da će dva tjedna biti dovoljna, a
poslije toga oluje mogu puhati koliko ih je
volja.«
Rimski general otprati pomorce iz svoga
šatora i sazva časnike. Stalno mu se po glavi
motalo pitanje je li itko prije njega pokušao
učiniti nešto slično. Nikada nije o tome ništa
čuo, iako je svaka luka imala jedan ili dva
raspremljena broda na suhom. To je zapravo
produžetak istoga zadatka, je li tako? S tom
su se mišlju raspršivale njegove sumnje dok
se gubio u proračunavanju. Kad su njegovi
časnici bili spremni da ga saslušaju, Marko
Antonije je za njih imao čitav niz naređenja.
40. POGLAVLJE
Sličnost s Galima bila je zapanjujuća kad je
Julije zapovjedio svojim legijama da krenu u
napad. Britanska plemena u unutrašnjosti
nisu marila za modru kožu, ali dijelila su
neka pradavna imena koja je Julije prvi put
čuo u Galiji. Njihovi su uhode javljali o
plemenu na zapadu koje se naziva
Belgijanima, možda od istog roda kojeg su
uništili s druge strane mora.
Dugačak vijenac brda tvorio je greben uz koji
su se legije penjale suočavajući se sa
strijelama i kopljima. Rimski su štitovi za
njih bili neprobojni i napredovanje je bilo
neumoljivo. Legionari su se znojili vukući
teške baliste uzbrdo, ali one su pokazale
svoju vrijednost kad su Britanci pokušali
obraniti visoravan i naučili poštivati velike
ratne strojeve. Nisu se imali čime oduprijeti
sirovoj snazi skorpija i njihovi su se juriši
raspadali u neredu dok su se legije pomicale
naprijed niz padine iza hrpta. Julije je znao
da dio njihove prednosti leži u brzom
napredovanju preko ravna zemljišta, i
plemena okupljena pod Kasivelaunovim
zapovjedništvom neprekidno su se povlačila
kako su Rimljani zauzimali položaj po
položaj i pomicali crtu bojišnice.
Usprkos otporu Julije se nije mogao otresti
sumnje da ih plemena odvlače do mjesta koje
su sama izabrala. Mogao je samo održavati
ritam napredovanja, stalno na rubu da ih
uništi. Naredio je konjaništvu da neprijatelja
na uzmaku uznemiruju strjelovitim
233
provalama pod vodstvom Bruta i
Oktavijana. Tlo po kojem su stupale legije
bilo je posuto polomljenim strijelama i
kopljima, ali malo se trupala nalazilo, i
napredovanje se nije smanjivalo tijekom
dugačkih dana.
Dvaput su ih sljedećeg jutra napali s boka
ljudi koji su zaostali iza britanske glavnine.
Manipule nije zahvatila panika dok su ih
odbijali, a konjanici su ih razbili kako su bili
uvježbani, jurišajući u punoj brzini kroz
očajne plemenske redove.
Noću je Julije naređivao trubačima da oglase
podizanje logora, i kola s opremom
dopremala su hranu i vodu za ljude. Noći su
bivale teže dok su plemena stvarala buku i
tako vikala da je bilo gotovo nemoguće
spavati. Konjanici su na smjenu jahali oko
logora da odbijaju napade, i u mraku ih je od
neviđenih strijela više palo nego ikada prije.
Ipak legijska se kolotečina nastavila i u
neprijateljskoj zemlji. Kovači su popravljali
oružje i štitove, liječnici su činili sve što su
mogli da ranjenicima poboljšaju stanje.
Julije je bio zahvalan onima koje je uvježbao
Kabera, iako mu je nedostajala nazočnost
starog prijatelja. Bolest koja ga je spopala
nakon Domicijeva iscjeljenja bila je užasna,
poput kradljivca postupno ga je lišavala
duha. Kabera nije bio dovoljno jak da pođe
na drugi pohod preko mora, i Julije se samo
nadao da će starac doživjeti njihov povratak.
Julije se isprva nadao da će razbiti plemena
kad naiđu na rijeku kao što je prije toliko
godina učinio sa Svevima pred Rajnom. Ali
katuvelaunski je kralj spalio mostove prije
nego što su legije mogle stići do njih i zatim
je čitave dane trošio na pojačavanje vojske
ratnicima iz svih okolnih pokrajina.
Pod teškom paljbom strijela sa suprotne
obale Julije je poslao izviđače da nađu gaz,
ali samo jedno je mjesto izgledalo prikladno
za prijelaz legija, a čak je i tada bio prisiljen
ostaviti iza sebe teško oružje koje je slomilo
prve britanske napade i označilo početak
njihova dugačkog povlačenja.
Julije je preko volje poredao baliste, onagere
i skorpije duž obale da potpomažu napad.
Tada je shvatio da i najbolju taktiku može
poraziti neprikladno zemljište. Njegove su se
legije svrstale u najširu kolonu što su je
dopuštale zastave koje su njegovi izviđači
poboli u meki mulj Tamezisa, obilježivši gdje
počinje dublja voda. Na takvu mjestu bile su
nemoguće varke. Paljba iz balista očistila je
suprotnu obalu i pripremila legijama čisto
pristupno tlo široko gotovo stotinu stopa. Ali
poslije iskrcavanja Britanci će potpuno
opkoliti čelo kolone. Sva će prednost biti na
strani plemena i Julije je znao da će to biti
prekretnica u bitci. Ako njegovi ljudi zapnu
na protivnoj obali, ostatak legija ne će se
moći prebaciti preko rijeke. Moglo bi im
propasti sve što su postigli na putu od morske
obale.
Bilo je nečega sablasna u pripremanju za rat
s neprijateljem koji je tako blizu a ne možeš
učiniti ništa drugo nego gledati. Julije je
mogao čuti kako njegovi časnici izvikuju
naredbe redovima i vidjeti kako se redovi
svrstavaju, dok su iz daljine odjekivali slični
povici. Pogledao je preko tamnog Tamezisa
i poslao skoroteče svojim generalima kad je
vidio različit izgled tla i britanskih postrojba.
Činilo se da su dovoljno samopouzdani dok
su podrugljivo dovikivali Rimljanima, i
Julije je vidio kako neki ratnici ogoljuju
stražnjice i plješću se po njima u njegovu
pravcu na opće veselje svojih drugova.
Razumio je njihovo samopouzdanje i osjetio
kako mu znoj curi u oči dok je izdavao
naređenja. Legije će biti neotporne na paljbu
strijela i kopalja dok budu prelazile rijeku, i
stopa gubitaka bit će visoka. Poslao je
izviđače uzvodno i nizvodno da potraže
druge gazove za prijelaz bočnih snaga, ali
ako ih je i bilo, nalazili su se predaleko da bi
se mogli iskoristiti. Čak i najbolji vojskovođe
234
moraju se ponekad osloniti na vještinu i
sirovo zvjerstvo ljudi kojima su na čelu.
Julije ne bi htio biti među prvima koji će
prijeći. Oktavijan se dragovoljno javio da
predvodi konjanike iza kojih će odmah
nastupiti Deseta. Mladi Rimljanin bit će
sretan ako preživi juriš, ali Julije mu je
popustio znajući da je to njegov izbor.
Deseta će se probiti iza konjaništva i
osigurati čist prostor za druge koji krenu
njihovim stopama. Julije će im se pridružiti s
Trećom galskom i Brutom, a slijedit će ih
Domicije.
Sunce je sjalo s neba kad je Julije navukao
kacigu preko lica, okrenuvši hladno željezno
lice prema Katuvelaunima. Podignuo je
mač, i neki su od njih vidjeli tu kretnju i
domahivali mu da prijeđe rijeku.
Julije pogleda Oktavijana koji ga je
promatrao čekajući njegov znak.
Extraordinarii su bili namršteni i njihovi su
se dugački mačevi svjetlucali dok su
zauzimali položaj. U času kad stignu na
suprotnu obalu bit će u punom galopu, i
Julije je osjećao kako bez daha iščekuju
trenutak kad će posijati smrt među
Britancima.
U posvemašnjoj tišini Julije spusti ruku i
trubači se oglasiše duž cijele goleme kolone.
Julije je čuo kako Oktavijan viče dok su
extraordinarii hrpimice pokuljali naprijed
kroz plitku vodu, sve brže i brže. Konji su
pretvarali vodu u pjenu dok su rimski
konjanici spuštali mačeve iznad konjskih
glava i naginjali se naprijed, spremni za prva
ubijanja. U njih su se zabadale strijele i
koplja, ljudi su kričali i konji su njištali, i
voda je postajala crvena dok su njihova tijela
padala u struju. Britanci su zaurlali i navalili.
Zahtijevala se točnost, ali svaki čovjek kraj
teških balista bio je spreman. Dok su Britanci
povrvjeli naprijed da dočekaju konjanike,
Julije je dao znak posadama i teret željeza i
kamena poletio je iznad glava Rimljana u
galopu da bi hametice pokosio prve odvažne
redove protivničkih pješaka.
Velike su se rupe pojavile u neprijateljskoj
masi i Oktavijan je prema jednoj od njih
usmjerio konja koji je lagano posrtao kad je
stigao na obalu. Konj mu je teško disao i bio
je promočen u ledenoj vodi. Čuo je riku
Desete koja je nadirala preko gaza iza njega,
i on je znao da rimski bogovi gledaju sinove
svoga grada, čak i tako daleko.
Nije bilo vremena za razmišljanje u tom
prvom jurišu. Oktavijan i Brut izabrali su
konjanike prema njihovoj vještini s konjem i
mačem, i oni su se svrstali u udarni klin bez
ijedne zapovijedi, udarajući po Britancima i
krčeći put duboko u njihove redove.
Deseta nije mogla iskoristiti koplja dok im je
konjaništvo bilo tako blizu, ali to su bili
listom veterani iz Galije i Germanije, i sjekli
su sve što bi im se ispriječilo na putu. Britanci
su u neredu uzmicali pred udruženim
napadom i njihova se prednost izgubila
nevjerojatno brzo dok je Deseta s
umjetničkim savršenstvom proširivala
udarnu crtu i stvorene prostore ispunjavala
nadolazećim legijama. Na bokovima su se
oblikovale četvorine i konjanici su brzo i
vješto jurili između njih zaštićujući ih od
katuvelaunskih kopalja i mačeva.
Julije je tada začuo otegnute zvuke
neprijateljskih rogova, i njihovi su redovi
uzmaknuli u pozadinu i na krila, ostavljajući
širok prolaz kroz sredinu. Između njih se
podigao oblak prašine i zatim se pojavio zid
konja i bojnih kola što su jurišali
samoubilačkom brzinom. Rimski su trubači
oglasili zapovijed da se zatvori prolaz i
četvorine su se umirile, dok su se legionari s
prislonjenim štitovima namještali na tuđem
tlu da zauzmu čvrst položaj.
Na bojnim kolima bila su po dva ratnika i
Julije se čudio vještini kopljanika koji su
održavali krhku ravnotežu pri velikoj brzini
dok su njihovi drugovi držali uzde jurećih
konja. U posljednji su čas koplja izbačena i
235
Julije je vidio kako legionari ginu pod valom
šiljaka izbačenih s dovoljnom snagom da
probiju čak i rimske štitove.
Oktavijan je vidio pokolj koji je nastao pa je
uzviknuo nova naređenja. Napustili su
bokove i presjekli niz bojnih kola prije nego
što su mogli ponovno izbaciti koplja ili
okrenuti se natrag. Britanci su nasrnuli među
njih i Julije je gledao kako njegovi konji i
ljudi padaju dok oko njih šiklja krv. Deseta i
Treća krenule su naprijed i zatvorile središte,
nadjačavši ratnike na kolima koji su se borili
i očajnički vrištali. Neke je britanske konje
zahvatila panika i Julije je vidio kako
legionari tu i tamo padaju na zemlju dok
pobješnjeli konji vuku za sobom prazna kola
preko bojnog polja.
»Konjaništvo je prošlo!« čuo je Julije kako
mu dovikuje Brut, pa je kimnuo i naredio da
krenu kopljanici. Nije bilo previše discipline
u tom napadu. Mnogi su Rimljani bili
izgubili oružje u borbi, ali ipak se nekoliko
tisuća tamnih sulica vinulo u zrak i povećalo
kaos među Katuvelaunima koji su se
pokušavali preustrojiti.
Julije pogleda unatrag i vidje da su dvije
njegove legije još u vodi jer jednostavno nije
bilo mjesta na obali. Dao je znak za
napredovanje i Deseta je disciplinirano
odgovorila kao što je i očekivao, priljubivši
štitove i potiskujući neprekidno neprijatelja
ispred sebe.
Rimska se crta raširila kad su se vratili
konjanici da zaštite krila. Njihov prvi
bjesomučni juriš prorijedio im je redove, ali
Julije je uskliknuo kad je vidio da je
Oktavijan još u sedlu. Njegov mladi rođak
bio je sav u krvi i lice mu je bilo natečeno i
modro od udaraca, ali on je resko izdavao
zapovijedi i njegovi su se ljudi opet svrstali
vraćajući dio svoga prijašnjeg sjaja.
Na otvorenom zemljištu rimske su legije bile
nezaustavljive. Katuvelauni su uzastopce
nasrtali na njihove redove i svaki put bivali
odbačeni. Julije je gazio preko hrpa tjelesa
koje su obilježavale svaki neuspio pokušaj.
Još su dvaput Deseta i Treća izdržale
poguban juriš bojnih kola, i tada se drukčiji
zvuk rogova razlegnuo preko neprijateljskih
redova i Katuvelauni su se počeli povlačiti,
stvarajući prvi put veći razmak između dviju
vojska.
Rimski su rogovi objavili da se udvostruči
korak i legije su prešle u lagan trk dok su ih
časnici poticali da održe poredak. Ranjeni su
Britanci gotovo istodobno umirali pod
njihovim nogama, a rimski su mačevi obarali
iscrpljene pojedince koji su lutali i vrištali.
Julije je vidio kako dvojica vuku trećega dok
ga nisu morali ispustiti gotovo pod noge
Desete u naletu. Sva trojica su pregažena i
izbodena zbog svoje hrabrosti.
Kako se sunce pomicalo, Julije je trčao s
ostalima sav zasopljen. Ako katuvelaunski
kralj misli da njegovi mogu trčati brže od
njegovih legija, grdno se vara. Julije je u
redovima oko sebe vidio samo odlučnost i
osjećao je isti ponos. Legije će ih pregaziti u
trku i zabiti u zemlju.
I tada je Julije pogledom još pretraživao
okolicu tražeći zasjedu, iako je sumnjao da
postoji ikakva mogućnost. Kasivelaun je
vidio da mu je najtvrđa nada bila zaustaviti
Rimljane na rijeci, i vjerojatno je u one prve
juriše ubacio sve što je imao. Ipak, Julije je
vodio previše bitaka da bi dopustio
iznenađenje, i njegovi su konjanici
neprestance napadali neprijatelja dok su se
manje skupine odvajale radi izviđanja.
Julije se gotovo razočarao kad je čuo
tugaljivo zavijanje neprijateljskih rogova.
Pogodio je značenje tih ojađenih zvukova i
prije nego što je vidio da prvi Britanci s
gađenjem bacaju oružje. Ostali su slijedili
njihov primjer.
Nije bilo potrebno izdavati naređenje o
prihvaćanju predaje. Njegovi su ljudi bili
dovoljno iskusni i Julije je samo promatrao
kako se legionari iz Desete kreću između
Katuvelauna dok su ih prisiljavali da sjednu
236
i skupljali oružje da nametnu primirje.
Nijedan ratnik nije ubijen nakon početka
predaje i Julije je bio zadovoljan.
Gledao je oko sebe i vidio skupinu kuća
nepunu milju daleko. Legije su bile na
samom rubu gradova uz rijeku Tamezis, i
Kasivelaun se predao pred očima svoga
naroda prije nego što se bitka prenijela na
njihove ulice. Bila je to časna odluka i Julije
je pozdravio protivnika bez srdžbe kad su ga
doveli preda nj.
Kasivelaun je bio mlad čovjek crne kose i
mesnata lica, nosio je sivu halju s pojasom i
dugačak plašt preko snažnih ramena. Oči su
mu bile ogorčene kad se Julije s njima sreo,
ali je kleknuo na jedno koljeno i pognuo
glavu prije nego što će ustati, dok je s njegove
vunene odjeće prskalo svježe blato.
Julije je skinuo kacigu uživajući u svježini
povjetarca. »Kao zapovjednik snaga Rima,
prihvaćam tvoju predaju«, rekao je formalno.
»Više ne će biti ubijanja. Tvoji će ljudi biti
zadržani u zarobljeništvu dok budemo
pregovarali o taocima i dažbinama. Od
ovoga trenutka možeš se smatrati rimskim
podanikom.«
Kasivelaun ga je upitno gledao slušajući te
riječi. Bacio je pogled preko rimskih redova i
vidio njihovo ustrojstvo. Unatoč bitci u trku
dugom gotovo dvije milje, postrojbe su bile
strogo poredane i tada je spoznao da je donio
pravu odluku. Za nju je platio veliku cijenu.
Dok je promatrao Rimljanina u prljavom
oklopu, s okrvavljenim sandalama i
trodnevnom bradom na licu, Kasivelaun je
mogao samo potresti glavom od nevjerice.
Izgubio je zemlju koju mu je ostavio otac.
41. POGLAVLJE
Vercingetoriks zabode koplje u zemlju ispred
vrata grada Avarika i nabi rimsku glavu na
šiljak. Ostavivši svoj grozni trofej iza sebe,
on ujaha kroz vrata da se sastane s
plemenskim vođama koji su se okupili u
njegovo ime.
Obzidani grad u središtu Galije brojio je
četrdeset tisuća žitelja, i većina ih je bila izišla
na ulice da zuri i upire prstom u vrhovnoga
kralja. Vercingetoriks je jahao između njih
ne gledajući ni desno ni lijevo, dok su se
njegove misli bavile borbom koja ga čeka.
Sjahao je u središnjem dvorištu gradske
vijećnice i oštrim korakom prošao kroz
nadsvođene trijemove do glavne dvorane.
Kad je ušao, svi su ustali i pozdravili ga
klicanjem, a Vercingetoriks je bacio pogled
unaokolo po licima galskih vođa zadržavši
hladan izraz. Ukočeno je kimnuo u znak
zahvale i stupio u sredinu čekajući da
nastane tišina.
»Samo pet tisuća ljudi stoji između nas i naše
zemlje. Cezar je otišao da napadne obojeni
narod kao što je nekoć stigao u Galiju. Došlo
je vrijeme za koje smo se tako strpljivo
pripremali.« Pričekao je dok ne prođe
grmljavina glasna razgovora i klicanja koja je
odzvanjala u okrugloj dvorani. »Priredit
ćemo im toplu dobrodošlicu kad stigne zima,
to vam obećavam. Napadat ćemo ih
kriomice, po desetak ili stotinu njih
odjednom. Naše će konjaništvo napadati
njihove dijelove što pljačkaju hranu tako da
će izgladnjeli bježati iz Galije.«
Zaurlali su čuvši tu ideju, kao što je on i
očekivao, ali njegove su oči još bile hladne
dok se pripremao da im kaže cijenu koju
moraju platiti.
»Legije imaju samo jednu slabost, prijatelji
moji, a to su njihove opskrbne linije. Tko u
ovoj dvorani nije izgubio prijatelje ili braću u
borbama protiv njih? Na otvorenom bojištu
ne bismo prošli nimalo bolje nego Helvećani
prije nekoliko godina. Sve naše vojske
zajedno ne bi ih mogle poraziti na ravnici.«
Teška je tišina pritiskivala vođe dok su čekali
da njihov vrhovni kralj nastavi.
»Ali oni se ne mogu boriti bez hrane, a da
bismo im uskratili jelo moramo spaliti svaki
usjev i svako selo u Galiji. Moramo
iskorijeniti vlastiti narod s Cezarove staze i
237
ne ostaviti mu ništa osim dima na
pustopoljinama da njime nahrani rimska
usta. Kad oslabe od gladi, dovest ću ljude u
tvrđave kao što je Gergovija i tada će vidjeti
koliko ljudi moraju izgubiti protiv onih
zidina.«
Žarkim je pogledom prelazio preko
okupljenih Gala nadajući se da imaju snage
krenuti tim užasnim putem.
»Možemo pobijediti. Možemo ih slomiti na
taj način, ali to će biti mukotrpno. Naš će se
narod ustrašiti kad ga silom pognamo s
njihove zemlje. Kad počnu plakati, recite im
da su nekoć prejahali tri tisuće milja da
stignu ovamo. Mi smo i dalje jedan narod, za
one koji to mogu vidjeti. Galska zemlja mora
ustati. Kelti moraju ustati i sjetiti se stare krvi
koja ih zove.«
Stajali su nijemo slušajući ga i počeli udarati
mačevima i noževima uz zaglušan zveket
koji je ispunio prostoriju i potresao njezine
temelje. Vercingetoriks podiže ruku da ih
umiri i tada je za njega nastupio čas koji je
dugo čekao. Njegov je narod ustao s
odlučnim izrazom na licu, svi u njega
vjeruju.
»Sutra ćete sa svojim plemenima krenuti na
daleki jug, ostavljajući one koji su žedni rata.
Ponesite sa sobom zalihe žita, jer moji će
jahači spaliti sve što nađu. Galija će opet biti
naša. Ne govorim samo kao Arvernjanin,
nego kao izdanak starih kraljeva. Oni nas
sada gledaju odozgor i donijet će nam
pobjedu.«
Zveket kovine opet započe i postade
zaglušan kad je Vercingetoriks izišao ispod
nadsvođena trijema da se pridruži svojoj
vojsci. Odjahao je na konju kroz ulice i
nesvjesno pognuo glavu dok je prolazio
ispod luka na vratima Avarika.
Kad je stigao do svojih konjanika, uspravio
se u sedlu i razdragano pogledao galske
stjegove. Mnogobrojna plemena bila su
predstavljena među deset tisuća konjanika i
on je doista osjećao da su iste stare krvi.
»Danas je dobar dan za jahanje«, rekao je
bratu Madoku.
»Dobar je, moj kralju«, odgovorio je Madok.
Skupa su podboli konje i u galopu pojurili
preko ravnice.
Julije je sjedio na brijegu s plaštem na
vlažnom tlu ispod sebe. Padala je lagana kiša
i kroz nju su mogli vidjeti galije kojima je
zapovjedio da oplove obalu i nađu mjesto
gdje se crna rijeka ulijeva u more. Sa svojim
plitkim gazom mogle su doći sve do pličina i
usidriti se točno ispred njih. Brut i Renije
sjedili su s njim promatrajući kako skupine
momaka iz Desete i Treće iskrcavaju
namirnice.
»Jeste li znali da su kapetani našli zaton malo
dalje niz obalu?« reče Julije glasno i
uzdahnu. »Da sam to prije znao, uzalud bi
bjesnjela oluja koja mi je odnijela toliko
mnogo brodova. Luka je zaštićena klisurama
i dubokom vodom sa nagnutim žalom za
brodove. Barem ćemo ubuduće znati, sada
kad smo je otkrili.«
Prošao je rukom kroz mokru kosu i otresao
kap s vrha nosa. »Oni ovo nazivaju ljetom?
Kunem vam se da već mjesec dana nisam
vidio sunce.«
»Zbog toga čeznem za Rimom«, odgovori
Brut polako. »Kad samo zamislim masline
na suncu i hramove na Forumu! Ne mogu
vjerovati kako sam daleko otišao od svega
toga.«
»Pompej je ondje, obnavlja grad«, reče Julije,
i pogled mu otvrdnu. »Zgrada Senata u kojoj
sam stajao s Marijem sada je tek uspomena.
Kad ugledamo Rim, Brute, to ne će biti isti
grad.«
Sjedili su šutke dok je svaki od njih
razmišljao o istinitosti tih riječi. Godine su
prošle otkad Julije nije vidio svoj grad, ali
nekako je uvijek očekivao da će ga zateći
nepromijenjena kad se vrati, kao da će se sve
drugo u životu čuvati pod staklom dok on ne
bude spreman da to opet pokrene. Bio je to
dječji san.
238
»Onda ćeš krenuti natrag, je li?« reče Brut.
»Već sam počinjao misliti kako ćeš nas
prisiliti da ovdje ostarimo.«
Renije se nasmiješio bez riječi.
»Krenut ću, Brute«, reče Julije. »Učinio sam
ono radi čega sam došao i bit će dovoljna
jedna legija da Britance drži u pokornosti.
Tko zna, kad ostarim i kad Galija bude
mirna kao Španjolska, možda ću se vratiti
ovamo da nastavim ratovati prema sjeveru.«
Odjednom se stresao i rekao sam sebi da je
hladno. Bilo je čudnovato s tako daleke
uzvisine promatrati napore galijskih posada
duboko dolje. Brežuljci oko Tamezisa su
blage padine, i da nije bilo trajne kiše, prizor
im se mogao činiti poput kakve udaljene
borbe koja ne može doprijeti do ljudi na
brijegu. Lako je bilo sanjariti.
»Ima trenutaka kad poželim da se sve ovo
završi, Brute«, reče Julije. »Nedostaje mi
tvoja majka. Nedostaje mi isto tako moja kći.
U ratu sam otkad pamtim, i užasno me
dovodi u kušnju pomisao da se vratim na
svoje imanje i bavim se pčelama i sjedim na
suncu.«
Renije se nasmija. »Toj se kušnji svake
godine uspješno odupireš«, reče on.
Julije oštro pogleda jednorukog gladijatora.
»Ja sam u cvijetu mladosti, Renije. Ako ništa
drugo ne ostvarim u životu, Galija će ipak
ostati kao moj znak na svijetu.«
Dok je govorio, nesvjesno je dodirnuo glavu
i osjetio koliko mu se pomaknula crta
vlasišta. Rat više troši čovjeka nego puko
prolaženje godina, pomislio je. Dok se negda
osjećao kao da nikada ne može ostarjeti, sada
su ga boljeli zglobovi za vlažna vremena i
jutro mu je donosilo ukočenost koja je svake
godine sve duže i duže trajala. Vidio je da je
Brut primijetio njegovu kretnju i namrštio se.
»Bila je čast služiti s vama obojicom, znate«,
reče iznenada Renije. »Jesam li vam to ikada
rekao? Ne bih želio biti nigdje drugdje osim s
vama.«
Oba mlađa čovjeka pogledaše izbrazdana
ratnika što je sjedio na plaštu pognuvši se
naprijed.
»Postaješ mekušac u svojoj poodmakloj
dobi«, reče Brut sa smiješkom. »Moraš
ponovno osjetiti sunce na licu.«
»Možda«, reče Renije iščupavši prstima vlat
trave. »Cijelog sam se života borio za Rim i
on još stoji. Izvršio sam svoju dužnost.«
»Želiš li se vratiti doma?« upita ga Julije.
»Možeš sići niz brijeg do galija i reći im da te
prevezu natrag, prijatelju. Ja ti to ne ću
uskratiti.«
Renije pogleda dolje na užurbanu gomilu
kraj rijeke, i oči mu se ispuniše čežnjom.
Zatim slegnu ramenima i usiljeno se
nasmiješi. »Još jednu godinu, možda«, reče
on.
»Dolazi glasnik«, reče Brut iznenada
prekidajući ih u razmišljanju. Sva trojica se
okrenuše da bi ugledali sitnu figuru na konju
što je hitala uz brijeg prema njima.
»Mora biti loša vijest kad me ovdje traži«,
reče Julije ustajući na noge. U tom se času
poremetilo njegovo zamišljeno raspoloženje
i druga su dvojica to osjetila po njegovu
držanju kao kad se naglo promijeni smjer
vjetra.
Njihovi vlažni plaštevi bili su zgužvani i sva
trojica su osjetila umor od neprekidna
ratovanja i problema dok su promatrala
osamljena jahača s neodređenom vrstom
strahovanja.
»Što je?« upita Julije čim se čovjek
primaknuo dovoljno blizu da ga čuje.
Glasnik se ušeprtljio pod njihovim
prodornim pogledima, te je u pometnji
sjahao i pozdravio. »Dolazim iz Galije,
generale«, rekao je.
Juliju je potonulo srce. »Od Berika? Koju
poruku donosiš?«
»Gospodine, plemena se bune.«
Julije opsova. »Plemena se bune svake
godine. Koliko ih je ovaj put?«
239
Glasnik nervozno pogleda visoke časnike.
»Ja mislim… General Beriko je rekao sva
plemena redom, gospodine.«
Julije pogleda tupo čovjeka prije nego što će
malodušno kimnuti. »Onda se moram
vratiti. Odjaši dolje do galija i kaži im da ne
otplove dok ja ne dođem. Neka general
Domicije pošalje jahače na obalu po Marka
Antonija. Flota mora krenuti da preplovi
more prije nego što počnu zimske oluje.«
Julije je stajao na kiši i gledao kako se jahač
spušta dolje k rijeci i dolazi do galija.
»Tako ćemo ponovno ratovati«, rekao je.
»Pitam se hoće li se u Galiji ikada uspostaviti
rimski mir za moga života.« Umorno je
gledao na taj novi teret i Bruta je srce
zaboljelo zbog staroga prijatelja.
»Ti ćeš ih potući. Uvijek ih potučeš.«
»S nadolazećom zimom?« reče Julije pun
gorčine. »Čekaju nas teški mjeseci, prijatelju
moj. Možda najteži što smo ih upoznali.« S
užasnim se naporom suzdržavao dok se lice
koje je okrenuo prema njima nije naposljetku
pretvorilo u masku.
»Kasivelaun to ne smije doznati. Njegovi su
taoci već ukrcani na galije, među njima je i
njegov sin. Vrati legije na obalu, Brute. Ja ću
krenuti morem da te ondje dočekam s
flotom.« Zastao je i usta su mu se stisnula od
srdžbe.
»Ne ću ih samo potući, Brute. Izbrisat ću ih s
lica zemlje.«
Renije pogleda čovjeka kojega je vježbao u
djetinjstvu i srce mu se ispuni tugom. Nije
imao prigode da se odmori i svaka je godina
malo-pomalo potkradala njegovu dobrotu.
Renije zatim pogleda na jug zamišljajući
galske obale. Gali će požaliti što su dopustili
da Cezar uhvati maha među njima.
42. POGLAVLJE
U okupljenim galskim redovima nalazili su
se ratnici iz gotovo svih plemena. Mnogi od
njih borili su u legijama pet i više godina, te
su se ponašali i razmišljali kao Rimljani. Za
plaću su jednako dobivali srebrenjake i
njihovi su oklopi i mačevi dolazili iz legijskih
kovačnica.
Kad je Beriko poslao tri tisuće njih da štite
prijevoz žita, malo je bilo ljudi koji su mogli
vidjeti neznatne razlike između njihovih
redova i bilo kojih drugih rimskih snaga. Čak
su i časnici bili iz plemenâ, nakon toliko
vremena provedena na bojnom polju. Iako je
Julije među njih u početku ubacivao najbolje
svoje ljude, ratovi i promicanja promijenili
su sastav.
Konvoj žita došao je iz Španjolske po
Berikovu naređenju i trebao je imati zaštitu
dok je putovao prema sjevernim lukama.
Bilo ga je dovoljno da se nahrane gradovi i
sela koja su ostala vjerna u podaništvu.
Dovoljno da prežive zimu dok
Vercingetoriks bude spaljivao sve što mogne
naći.
Neredovita vojska marširala je s juga u
savršenom redu i miru korakom najsporijih
kola. Njihovi su izviđači kružili miljama
naokolo da ih upozore na moguće napade.
Svaki je čovjek znao da će žito biti prijetnja
pobuni koja je jačala u srcu zemlje, i ruke su
se rijetko odmicale od mačeva. Jeli su u
pokretu hladno meso iz vlastitih sve manjih
zaliha i zaustavljali su se u zadnji čas da
svaku večer izgrade logor gdje će prenoćiti.
Kad je napad došao, bio je različit od svega
što su mogli očekivati. Na prostranoj ravnici
na njih je s grmljavinom krenula crna crta
konjanika. Izviđači su stizali kad je kolona
počela reagirati, pomičući teška kola u
obrambeni krug i pripremajući koplja i
lukove. Svako je oko sa strahom bilo uprto u
neprijatelja kad je njihova golema brojnost
postala vidljiva. Tisuće su njih jahale kroz
blato i travu prema kolima. Slabo sunce
odsijevalo je od njihova oružja i mnogi su se
Gali počeli moliti svojim starim bogovima,
nakon godina zaborava.
Marven je bio rimski vojnik od dana kad je
glad zamijenio za srebrenjake prije četiri
240
godine. Kad je vidio kolika sila ide na njih,
znao je da ne će preživjeti i osjetio je gorku
ironiju sudbine koja je odredila da ga ubiju
njegovi sunarodnjaci. On nije mario za
politiku. Kad su Rimljani došli u njegovo
selo i ponudili mu da im se pridruži, uzeo je
njihov dar i dao ga ženi i djeci prije nego što
se pošao boriti za Rim. To je bilo bolje nego
gledati ih kako skapavaju od gladi.
Promaknuće je bilo pravo čudo, kad je stiglo.
Sudjelovao je u bitkama protiv Senonaca i
jahao je s Brutom kad su im oteli kralja iz
same njihove jezgre. To je bila pobjeda koja
se pamti.
Izgubljen u gorkim uspomenama, isprva nije
ni primijetio lica svojih ljudi kad su se
okrenuli prema njemu očekujući zapovijedi.
Kad ih je svjesno pogledao, slegnuo je
ramenima.
»Za ovo dobivamo plaću, momci«, rekao je
blago.
Mogao je osjetiti kako podrhtava tlo pod
njegovim nogama dok su jahači jurili prema
njima. Obrambeni redovi čvrsto su se
postavili oko kola. Koplja su bila zabodena u
blato da odbiju juriš, i nije se imalo ništa više
činiti nego čekati da uzavrije krv. Marven je
mrzio čekanje i gotovo je pozdravio borbu da
satre strah koji mu je polagano nagrizao
želudac.
Oglasili su se rogovi i jurišni su se konji
zaustavili u propnju točno izvan dometa.
Marven se namrštio videći kako jedan čovjek
sjahuje i korača preko meka tla prema njima.
Znao je tko dolazi prije nego što je mogao
biti siguran u žutu kosu i zlatnu ogrlicu koju
je čovjek nosio u bitkama. Vercingetoriks.
Marven je s nevjericom gledao kako se kralj
približava.
»Budite mirni«, naredio je svojim ljudima,
iznenada zabrinut da koji od njegovih
strijelaca ne bi olabavio tetivu. Krv mu je
uzavrela i Marven je sve brže disao što je
kralj bliže prilazio. Bio je to čin samoubilačke
srčanosti i mnogi su ljudi mrmljali od
zadivljenosti dok su spremali oštrice da ga
sasijeku na komade.
Vercingetoriks je došao tik do njih, susrevši
se s Marvenovim pogledom kad je po plaštu
i kacigi prepoznao njegov zapovjednički
položaj. Možda je sve to bilo samo mašta, ali
vidjeti ga ondje, tako blizu, s velikim mačem
u toku, izgledalo je veličanstveno.
»Reci što imaš«, rekao je Marven.
Kraljeve su oči bljesnule i žuta se brada
razdvojila kad se osmjehnuo. Vidio je da
Marvenova ruka steže mač.
»Bi li ti ubio svoga kralja?« reče
Vercingetoriks.
Marven zbunjeno spusti ruku. Pogleda u
mirne oči čovjeka koji je preda nj stupio s
tolikom hrabrosti i zadrhta.
»Ne. Ne bih«, reče on.
»Onda pođi za mnom«, reče Vercingetoriks.
Marven pogleda lijevo i desno ljude kojima
je zapovijedao i vidje da oni potvrdno
klimaju glavom. Vratio je pogled prema
Vercingetoriksu i polako, ne skidajući očiju s
njega, kleknuo u blato. Kao u nekom snu,
osjetio je kraljevu ruku na ramenu.
»Kako se zoveš?«
Marven je oklijevao. Riječi o njegovu činu i
postrojbi zapele su mu u grlu. »Ja sam
Marven Riderin, Nervljanin«, rekao je
naposljetku.
»Nervljani su sa mnom. Galija je sa mnom.
Ustani.«
Marven je ustao i vidio da mu se ruke tresu.
Kroz uzburkane misli čuo je kako
Vercingetoriks opet govori.
»Sada spali žito u tim kolima«, rekao je kralj.
»Među nama ima Rimljana. Nismo svi iz
Galije«, rekao je odjednom Marven.
Kralj je na njega svrnuo sive oči. »Želiš li da
ostanu na životu?«
Marvenovo se lice zategnulo. »To bi bilo
pravedno«, rekao je podignuvši izazovno
glavu.
241
Vercingetoriks se nasmiješio i potapšao ga po
ramenu. »Onda ih pusti neka odu,
Nervljanine. Oduzmi im mačeve i štitove i
pusti ih da idu.«
Dok su galski neredoviti vojnici marširali iza
svoga kralja, konjanici su podignuli mačeve
u znak pozdrava i kliknuli. Za njima su
praskavi plamenovi gutali tovare
dragocjenog žita.
Kad se Julije iskrcao u zaklonjenu zatonu
Itius Portus na obali Galije, mogao je vidjeti
velike smeđe perjanice dima u daljini. I sam
zrak mirisao je na bitku i on je osjetio silnu
srdžbu pri pomisli na novu pobunu protiv
njega.
Nije dangubio nijednog trenutka plovidbe i
već je bio zaposlen izdavanjem zapovijedi i
objašnjavanjem planova koje treba izvršiti
prije nego što zima zatvori planine. Dolazak
vijesti u Rim o njegovu drugom pohodu
protiv Britanaca bit će utrka s vremenom, ali
njemu je bila potrebna dobra volja koju će te
vijesti donijeti na ulice grada. Te godine ne
će biti senatske desetine, kad mu je svaki
novčić potreban da uguši ustanak plemenâ
pod Vercingetoriksom. To ime je bilo na
ustima i najnižih radnika, a Julije se jedva
mogao sjetiti onoga gnjevnog mladića koji je
izjurio s njegova prvog sastanka s
poglavicama, prije osam godina. Cingeto je
izrastao u kralja i Julije je znao da ga ne smije
ostaviti na životu. Obojica su prešla dugačak
put od početka, i te godine su bile ispunjene
ratom i krvlju.
Dok se Julije uspinjao na gat, već je bio
duboko u razgovoru s Brutom, prekidajući
diktiranje Adànu koji ga je pratio. Brzi
konjanici poslani su da pozovu Berika, i čim
on stigne Julije će okupiti vijeće i planirati
pohod. Pogled na smeđi dim na obzoru bio
je dovoljan da ga učvrsti u odlučnosti. To je
njegova zemlja i ne će se pokolebati makar se
svaki čovjek u Galiji dignuo na oružje protiv
njega.
Vraćene legije zauzele su luku i rutinski
podignule logore, iako je među redovima
vladala opipljiva napetost i strepnja. I oni su
se godinama borili s Julijem, i mnogima je
bilo zlo od pomisli na još jednu godinu rata,
možda i više. I najtvrđi su se među njima
pitali kad će sve to završiti da mogu pokupiti
nagrade koje su im obećane.
Trećega dana Julije je okupio vijeće u
priobalnoj tvrđavi koju su izgradili, prvom
karikom u lancu koji će jednog dana
dominirati galskom obalom.
Domicije je prvi ušao, noseći srebreni oklop
koji je osvojio na natjecanju. Crne su čekinje
pokrivale njegovo lice i oklop je bio izgubio
velik dio sjaja. Posebno je prsni dio bio
ugruhano svjedočanstvo ratova koje je vodio
za Julija. Bez riječi je stisnuo Julijevu ruku i
podlakticu s legionarskim zahvatom prije
nego što će zauzeti mjesto.
Marko Antonije je zagrlio vojskovođu kad su
se sreli. Julije je imao razloga da bude njime
zadovoljan kad je vidio stanje riznice.
Količine prikupljena zlata i srebra bile su
goleme, iako su prihodi iz dana u dan
opadali dok su galski gradovi i trgovišta
čekali da vide hoće li ustanak uspjeti.
Opskrba hranom već je bila kritična i Julije je
bio zahvalan Marku Antoniju što je preuzeo
taj dio njegova tereta. Trebalo je nahraniti i
napojiti tisuće legionara prije polaska u
bitku, i već je bilo jasno da Vercingetoriks
pokušava prekinuti njihove dostavne linije.
Sve dimne perjanice dizale su se sa spaljenih
imanja, i kad su extraordinarii stizali do njih
u galopu, nalazili su samo zgarište i pustoš.
Julije je osjećao kivno divljenje prema
nemilosrdnosti novoga kralja.
Vercingetoriks se odlučio za taktiku koja će
također porušiti sela i gradove koji su ostali
vjerni legijama. Tisuće njegovih
sunarodnjaka umrijet će zbog podaništva, i
bit će još više mrtvih ako legije ne mognu to
brzo okončati. Bila je to visoka cijena, ali
242
izgladnjivanje bi moglo pokositi rimske
legije jednako pouzdano kao mačevi.
Julije je za njihov skup izabrao sobu s
pogledom na more, i ptice su prolijetale i
kričale spuštajući se na sivo stijenje.
Pozdravio je svakog čovjeka s iskrenim
zadovoljstvom dok su ulazili. Beriko je bio
zadobio ranu u prvom okršaju s
Vercingetoriksom i nosio je zavoje na
ramenu i prsima. Iako je ariminski general
izgledao umorno, uzvratio je smiješak Juliju
dok mu je pokazivao mjesto i pružao pehar
vina da je prihvati zdravom rukom.
Oktavijan je ušao skupa s Brutom i Renijem,
živo raspravljajući o taktici za konjaništvo.
Sva tri su čovjeka pozdravila Julija i on se
nasmiješio videći njihovo samopouzdanje.
Činilo se da ne dijele njegove sumnje i brige,
ali oni su bili naviknuti da imaju njega da ih
rješava.
Dok su se skupljali, Julije je osjetio kako ga
ohrabruje njihovo raspoloženje. Godine
ratovanja nisu slomile njegove prijatelje.
Kad su govorili o posljednjoj pobuni, iz
njihovih su riječi više izbijali gnjev i
otpornost nego poraz. Svi su oni uložili
godine u neprijateljsku zemlju, i svaki je
čovjek bio srdit videći da im je ugrožena
budućnost. Iako su se međusobno
razgovarali, svatko je pazio hoće li Julije
pokazati kakav znak da je spreman započeti.
On je bio njihova jezgra. U njegovoj
odsutnosti kao da im je bivao oduzet
najčistiji dio poriva i energije. On je čvrsto
spajao ljude koji inače ne bi podnosili
uzajamno društvo ni u kakvim drugim
okolnostima. Bila je to takva spona da
zapravo nisu o njoj ni razmišljali kad su se
smirili i suočili s njim. On je jednostavno bio
tu a oni su bili malo življi nego prije.
Kaberu su posljednjeg unijela dva čovjeka iz
Desete koja su se brinula o njemu. Julije je
krupnim koracima prišao k njemu čim je
stari iscjelitelj smješten i uhvatio ga za krhke
ruke. Govorio je pretiho da bi ga ostali mogli
čuti kroz šum vjetra i kričanje galebova.
»Dalje negoli ijedan Rimljanin, Kabera. Bio
sam na rubu svijeta. Jesi li me mogao vidjeti
ovdje, prije toliko godina?«
Činilo se isprva da ga Kabera ne čuje i Julije
se rastužio zbog promjene koju mu je
donijela starost. I krivnja je kopkala njegovu
savjest. Na Julijev je zahtjev Kabera nekoć
izliječio Domicijevo razbijeno koljeno, i taj
čin volje bio je prevelik napor za njegov
iscrpljeni organizam. Od onoga dana nije
više imao snage. Naposljetku je podignuo oči
i njegova suha ispucana usta savila su se u
kutovima.
»Ti si ovdje zato što si odlučio da budeš,
Gaju«, rekao je starac. Glas mu je bio malo
glasniji od plitka daha, i Julije se nagnuo
bliže njegovim usnama. »Nikada te nisam
vidio u ovako užasno hladnoj prostoriji.«
Tada je Kabera zastao, i mišići njegova vrata
naglo su se zgrčili dok je uzimao dublji dah.
»Jesam li ti rekao kako sam vidio da te ubija
Sula?« šapnu on.
»Sula je odavno mrtav, Kabera«, reče Julije.
Kabera kimnu. »To znam, ali vidio sam te
umorena u njegovoj kući i ponovno u
ćelijama gusarskoga broda. Toliko sam često
viđao kako padaš da se ponekad iznenadim
što te vidim tako snažna i živa. Ne
razumijem ta viđenja, Julije. Zadala su mi
više muke nego što sam ikada mogao
zamisliti.«
Julija je gušila tuga kad je vidio kako na
starčeve oči naviru suze. Kabera je primijetio
njegov izraz lica i suho se počeo smijuckati
cvokotavim zvukom koji nije prestajao. Iako
je Kaberina lijeva ruka bespomoćno ležala u
krilu, drugom je rukom posegnuo i privukao
Julija još bliže.
»Ne bih promijenio nijedan dan u svemu
tome, u tim viđenjima. Razumiješ li me? Ne
ću još dugo, i to će biti olakšanje. Ali ne žalim
ni zbog čega otkad sam stupio u tvoj dom
prije toliko vremena.«
243
»Bez tebe ja ne bih preživio, starino. Ne
možeš me sada napustiti«, promrmljao je
Julije, osjetivši kako se i njegove oči pune
suzama i uspomenama.
Kabera otpuhnu i protrlja mu lice prstima.
»Neke su nam odluke uskraćene, Gaju Julije.
Neke se staze ne mogu izbjeći. I ti ćeš na
kraju prijeći preko rijeke. Vidio sam to na
više načina nego što ti mogu kazati.«
»Što si vidio?« upita Julije, bolno čeznući da
dozna, iznenada preplavljen strahom. Na
trenutak je pomislio da ga Kabera nije čuo,
starac je tako bio miran.
»Tko može znati kamo će te odnijeti tvoje
odluke?« Glas je i dalje bio piskutav. »Ali
nisam te vidio stara, prijatelju moj, a
jedanput sam te vidio kako od noževa padaš
u tamu prvih dana u proljeću. Na martovske
ide, u Rimu, vidio sam te kako padaš.«
»Onda nikada ne ću biti u svom gradu na taj
dan«, odgovori Julije. »Kunem ti se, ako će ti
to donijeti mir.«
Kabera podiže glavu i mimo Julija pogleda
galebove koji su kričali boreći se za komadiće
hrane. »Neke je stvari bolje ne znati, Julije,
čini mi se. Ništa mi više nije jasno. Jesam li
ti kazao o noževima?«
Julije nježno položi obje starčeve ruke u krilo
i namjesti jastuke da može uspravno sjediti.
»Kazao si mi, Kabera. Opet si me spasio«,
reče on. S beskrajnom blagosti Julije pridiže
starca da mu bude udobnije.
«Drago mi je zbog toga«, reče Kabera
sklapajući oči.
Julije začu njegov dugačak izdisaj i vidje
kako se krhka figura potom potpuno umirila.
Julije prigušeno kriknu shvaćajući da ga
napušta život i pruži ruku da mu dotakne
obraz. Činilo se da tišina traje u beskraj, ali
starčeve su grudi bile mirne i nisu se više
micale.
»Zbogom, stari prijatelju«, reče Julije.
Čuo je kako škripe daske dok su Renije i Brut
prilazili da stanu kraj njega, i godine su
odjednom iščeznule tako da su ondje bila dva
dječaka i njihov učitelj, gledajući kako neki
čovjek drži luk dok mu nimalo ne drhte ruke.
Julije je čuo kako i ostali članovi vijeća ustaju
kad su shvatili što se dogodilo. Okrenuo se
crvenih očiju prema njima i oni nisu mogli
podnijeti susret s patnjom koju su vidjeli na
njegovu licu.
»Hoćete li mi se pridružiti u molitvi za umrla
čovjeka, gospodo? Naš rat će pričekati drugi
dan.«
Dok su galebovi vani kričali na vjetru, tih
mrmor njihovih glasova ispunio je hladnu
prostoriju. Na kraju je zavladala tišina i
Julije je izrekao nekoliko posljednjih riječi
gledajući starčevo smanjeno tijelo.
»A sada sam prepušten sudbini«, rekao je
tako tiho da ga je mogao čuti samo Brut koji
je stajao kraj njega.
43. POGLAVLJE
Bilo je mračno pod šatorom a Adàn je imao
samo jednu lojanicu da mu pruži dovoljno
svjetla za pisanje. Sjedio je u savršenoj tišini
i gledao kako Cezar leži na klupi pružajući
ruku da mu je zaviju. Bilo je krvi na prvim
slojevima prljave krpe koja je skinuta s nekog
trupla. Julije je zagunđao kad je vidar svezao
čvor i čvrsto ga zategnuo. Načas su mu se oči
otvorile od bola i Adàn je vidio da su mutne
od iscrpljenosti.
Vidar je pokupio torbu s opremom i otišao,
dopustivši zraku da nahrupi u zagušljivu
unutrašnjost tako da je svijeća zatreperila.
Adàn pogleda riječi koje je zabilježio i
ponada se da će Julije zaspati. Svi su bili
gladni, ali zima je ocijedila meso na
vojskovođi kao na bilo kojem vojniku. Koža
mu je požutjela i napela se na lubanji, i Adàn
je vidio tako tamne kolobare ispod njegovih
očiju da mu je sličio na smrt.
Adàn pomisli da je Julije potonuo u san i
poče skupljati svitke da se iskrade ne budeći
244
ga. Sledio se kad je Julije zagrebao po
znojnim mrljama na tunici i zatim se
protrljao po licu. Adàn je polagano potresao
glavom pomišljajući na promjene u tom
čovjeku otkad ga je upoznao. Galija je više
uzela nego što je dala.
»Gdje sam stao?« reče Julije ne otvarajući
oči. Glas mu je bio kreštav i Adàn se stresao
u polutami.
»Kod Avarika. Vidar je ušao kad sam pisao
o posljednjem danu.«
»Ah, da. Jesi li spreman nastaviti?«
»Ako želiš, gospodine. Možda bi bolje bilo da
te ostavim da malo počineš«, reče Adàn.
Julije nije odgovorio, samo se počešao po
neobrijanoj bradi.
»Avarik je došao uskoro nakon pogibije triju
kohorta pod Berikom. Pišeš li to?«
»Pišem«, šapnu Adàn. Na svoje iznenađenje
osjetio je da mu naviru suze dok se Julije
prisiljavao da nastavi, i Španjolac ih nije
znao objasniti.
»Izgradili smo nasip uz bedeme i jurišali na
grad. Nisam mogao zadržati ljude poslije
onoga što su doživjeli. Nisam ih ni
pokušavao zaustaviti.« Julije zastade i Adàn
je mogao čuti njegov dah kao hrapavo
šumorenje iznad buke koju je stvarala legija
oko njih.
»Osam stotina ih je ostalo poslije nas,
Adàne. Zabilježi istinu radi mene. Od
četrdeset tisuća muškaraca, žena i djece,
samo osam stotina je bilo na životu kad smo
prestali ubijati. Spalili smo njihov grad i
opljačkali žito koje su imali u spremištima.
Čak i tada mogao si prebrojiti rebra na mojim
vojnicima. Vercingetoriks je uzmaknuo
dalje, naravno, i svaki grad na koji smo naišli
bio je uništen. Tjerao je stoku ispred sebe i
nije nam ostavljao ništa osim ptica i divljih
zečeva da ih lovimo u zamke. Da nahranimo
četrdeset tisuća ljudi, Adàne. Da nije bilo
spremišta u Avariku, svi bismo skončali.
Nanosili smo im teške poraze gdje god smo
ih sustigli na ravnici, ali uza nj su pristajala
sva plemena u Galiji i svaki put je bio brojniji
od nas. Beriko je poginuo u trećem mjesecu,
ili četvrtom, ne mogu se sjetiti. Njegovi
vlastiti neredoviti vojnici dočekali su ga u
zasjedi. Nismo našli njegovo tijelo.«
Julije umuknu sjećajući se kako je Beriko
odbio povjerovati da bi ga mogli ubiti ljudi
koje je sam uvježbao. Bio je častan čovjek i
platio je životom svoju lakovjernost.
»Vercingetoriks je uzmaknuo na jug do
Gergovije i tamošnjih brdskih utvrda, i te
zidine nisam mogao srušiti.«
Adàn podiže pogled u tišini i vidje kako se
Julijeva usta grče od gnjeva. I dalje je ležao
nauznak sklopljenih očiju, i činilo se da
kreštav glas dopire iz velike dubine.
»Izgubili smo osamsto ljudi kod Gergovije i
kad je granulo proljeće vidio sam kako moji
ljudi jedu zeleno žito sve dok ne bi počeli
povraćati. Ipak smo i dalje satirali vojske
koje su se usuđivale izići pred nas na bojno
polje. Brut i Oktavijan sjajno su se držali
protiv njihovih stjegova, ali mnoštvo,
Adàne… Svako pleme koje smo nazivali
prijateljima ustalo je protiv nas i katkada…
Ne, prekriži to. Moje se sumnje ne smiju
zapisati.
Nismo ga mogli izgladniti u Gergoviji i naši
su ljudi postajali sve slabiji. Morao sam
krenuti na zapad da se domognem
namirnica, i jedva smo mogli naći toliko da
stanemo na put smrti. Vercingetoriks je slao
na nas svoje saveznike i borili smo se cijelim
putem dok smo dalje trčali kroz noć.
Prepješačio sam tisuću milja ove posljednje
godine, Adàne. Gledao sam kako smrt
korača uza me.«
»Ali sad si ga ulovio u Aleziji«, dodade Adàn
tiho.
Julije se mučio da sjedne i nagnuo se preko
koljena, objesivši glavu. »Najveća brdska
utvrda što sam je vidio u Galiji. Grad na
četiri brijega, Adàne. Da, ulovio sam ga. Mi
245
skapavamo izvana dok on čeka da svi
poumiremo.«
»Sada nam stiže žito i meso s juga. Najgore
je prošlo«, reče Adàn.
Julije tako lagano slegnu ramenima da je to
mogao biti tek izdisaj. »Možda. Napiši mi
ovo. Izgradili smo dugačke jarke i utvrđenja,
osamnaest milja oko Alezije. Nabacali smo
tri visoka brežuljka od zemljanih radova,
tako masivna da smo na njima mogli
sagraditi stražarnice. Vercingetoriks ne može
odande otići sve dok smo ondje, a mi kanimo
ostati. Naši zarobljenici o njemu govore kao
o kralju svih Gala, pa dok on ne pogine ili ne
bude zarobljen, oni će se i dalje buniti. Tisuće
smo ih posjekli, a oni i dalje dolaze svakog
proljeća dok im ne umre kralj. Neka to znaju
u Rimu, Adàne. Neka razumiju što mi ovdje
radimo.«
Šatorsko se krilo otvorilo i Brut se pojavio iz
mraka i pogledao Adàna videći svjetlo
slabašna plamena.
»Julije?« rekao je.
»Ovdje sam«, stigao je gotovo nečujan šapat.
»Moraš još jedanput izići. Vratili su se
izviđači i kažu kako dolazi vojska Gala da
oslobodi tvrđave.«
Julije ga pogleda crveno obrubljenim očima
koje su izgledale više mrtve nego žive. Ustao
je i zanjihao se od iscrpljenosti, a Brut mu je
pristupio da mu pomogne navući oklop i
zatim prebaciti grimizni plašt koji su ljudi
trebali vidjeti.
»Tako su oni ljudi bjegunci iz tvrđave bili
otišli da se vrate s vojskom«, promrmlja
Julije dok mu je Brut počinjao vezati vrpce
oklopa na prsnom košu za željezne trake oko
vrata. Obojica su bila prljava i vonjali su po
znoju, i Adàna je zapanjila nježnost s kojom
je Brut uzeo krpu i njome obrisao oklop,
pružajući Juliju mač koji je ležao naslonjen
uz kolac i zaboravljen. Adàn je bez riječi
skinuo plašt s klina i pomogao Brutu da
njime zaogrne Julija. Možda je to bila samo
njegova mašta, ali učinilo mu se da Julije u
oklopu stoji malo uspravnije, dok puka volja
nastoji djelomice otjerati umor s njegova
lica.
»Sazovi vijeće, Brute, i dovedi mi izviđače.
Borit ćemo se na obje strane bude li trebalo,
da svršimo s tim kraljem.«
»I tada ćemo poći doma?« reče Brut.
»Ako preživimo, prijatelju moj. Tada ćemo
napokon poći doma.«
Na rimskim generalima koji su došli u
središnji tabor podno Alezije vidjeli su se
tragovi ratova koje su vodili. Voda za piće
dijelila se oskudno kao i hrana, i nijedan od
njih nije se mogao obrijati ni sprati nečistoću
koja se skupljala na njihovim licima tijekom
mjeseci provedenih na bojištu. Svalili su se
na klupe i nepomično sjedili, preumorni da
bi vodili razgovore. Spaljena zemlja uz
neprekidno ratovanje otkad su se vratili iz
Britanije sve ih je izmoždila a ovaj posljednji
udarac doveo ih je na rub očajanja.
»Generali, čuli ste od izviđača i malo je
ostalo meni da vam kažem«, rekao je Julije.
Uzeo je mješinicu dragocjene vode od
stražara i iskapio je da bi sprao prašinu iz
grla.
»Ljudi napokon jedu, iako su zalihe tanke i
slabe kakvoće. Bez žrtvovanja naših
doseljenika imali bismo još i manje. Sada su
Gali okupili sva plemena protiv nas, čak je i
heduansko konjaništvo iščeznulo da im se
pridruži. Morben me je naposljetku izdao.«
Julije zastade i protrlja lice rukom.
»Ako su izviđači u pravu, malo izgleda
imamo da preživimo bitku. Ako od mene to
zatražite, pokušat ću ishoditi časnu predaju i
spasiti živote naših legija. Vercingetoriks je
pokazao da nije luđak. Dopustio bi nam da
odemo preko Alpa skupa s našim
doseljenicima. Takva bi ga pobjeda učvrstila
u ulozi vrhovnog kralja, i mislim da bi je on
prihvatio. Želite li to?«
246
»Ne, ne želimo«, reče Domicije. »To ljudi ne
bi od nas prihvatili, a ne bi ni od tebe. Neka
samo dođu, Cezare. Opet ćemo ih uništiti.«
»On govori i za mene«, dodade Renije, a
ostali kimnuše. Brut i Marko Antonije
pridružiše se glasovima a Oktavijan ustade.
Usprkos umornim licima, još su bili odlučni.
Julije se nasmiješio videći njihovu odanost.
»Onda ćemo opstati ili pasti kod Alezije,
gospodo. Ponosim se što sam vas sve
upoznao. Ako je ovo mjesto gdje bogovi
kažu da sve završava, neka onda bude tako.
Borit ćemo se do posljednjeg čovjeka.«
Julije se počeša po čekinjama na licu i gorko
se osmjehnu.
»Možda bismo trebali uzeti malo vode za
piće da sutra izgledamo kao Rimljani.
Donesite mi zemljovide. Napravit ćemo
planove da još jedanput ponizimo ta
plemena.«
Vercingetoriks je stajao na visokim zidinama
Alezije i gledao preko ravnice. Pohitao je
gore na vjetrometinu poslije prvog izvješća
svojih stražara i čvrsto stisnuo klimav kamen
vidjevši more bakalja koje se bibalo prema
njima.
»Je li to Madok?« znatiželjno upita Brig.
Kralj pogleda najmađega od trojice
kneževske braće i uhvati ga za rame u nagloj
provali ljubavi. »Tko bi drugi bio? Doveo je
galsku vojsku da ih pomete.« Pogleda zatim
uokolo i primaknu glavu bliže bratu.
»Arvernske je knezove teško poraziti, je li
tako?«
Brig mu se nasmiješi. »Već sam počinjao
gubiti nadu. Ostalo je samo mjesec dana
hrane…«
»Reci onda ljudima da večeras dobro jedu.
Sutra ćemo gledati kako se Rimljani slamaju
i zatim ćemo se probiti između njihovih
utvrda i bedema i preoteti im Galiju. Čitav
naraštaj ne će više vidjeti te njihove legije.«
»A ti ćeš biti kralj?« upita Brig.
Vercingetoriks se nasmija. »Ja jesam kralj,
brate moj. Kralj većeg naroda. Ovo će
završiti u zoru i tada ćemo biti slobodni.«
Prva siva svjetlost otkrila je logor galskih
konjanika koji se pružao tri milje u dužinu
napogled Alezije. Kad su se legije probudile,
čule su buku i klicanje koje je počelo dopirati
iz velikih povezanih tvrđava čim su
stanovnici vidjeli sunarodnjake što su došli
da ih oslobode.
Jutro je bilo hladno, unatoč obećanom ljetu.
Hrana dopremljena iz rimskih provincija u
podnožju Alpa pripremila se i razdijelila na
kositrenim tanjurima kao prvo toplo jelo
nakon mnogo dana. S Galima koji su se
postrojavali ispred njih, ljudi su jeli bez
radosti i tanjuri su se prebrzo praznili. Mnogi
su ljudi polizali i posljednje mrvice i vratili
čiste tanjure.
Rimska su utvrđenja oko Alezije bila
dovoljno visoka da Gali stanu i razmisle
kako bi ih najbolje napali. Zidovi su dosezali
dvadeset stopa i na njima je bilo četrdeset
tisuća najboljih pješaka na svijetu. Nije to bio
lak zadatak, čak ni golemoj sili koju je
Madok skupio.
Ni sam Madok nije znao koliko ih je s njim,
bio je samo svjestan da nikada nije vidio
toliko vojske na jednom mjestu. Čak je i tada
bio oprezan, kao što mu je Vercingetoriks
rekao da bude kad je umaknuo iz Alezije da
pozove plemena.
»Sjeti se Helvećana«, kazao je tada
Vercingetoriks.
I kad ih je bivalo mnogo manje nego
neprijatelja, Rimljani su svaki put porazili
vojsku koja je na njih poslana, a među njima
su sada preostali veterani i srčani vojnici koje
je najteže ubiti. Madok je požalio što s njim
nije njegov brat da zapovijeda konjanicima.
Mogao je osjetiti kako ih promatraju i nadaju
se branitelji u alezijskim tvrđavama, i to ga je
plašilo. Znao je već da je njegov brat bolji
kralj nego što bi on bio. Sam Madok ne bi
mogao povezati plemena, i to čvršće nego što
247
se pamti tisuću godina. Stare su razmirice
zaboravljene i na kraju su svi poslali najbolje
ljude da vrhovnom kralju pomognu okončati
rimsku okupaciju, zauvijek.
Sad je sve ovisilo o njegovoj riječi, i desetci
tisuća čekali su samo njega kad je ogranulo
sunce.
Julije se popeo na humak da se obrati
ljudima s kojima se devet godina borio u
Galiji. Poznavao je stotine njih poimence, pa
kad je stigao na vrh i čvrsto stao uz podnožje
stražarnice, vidio je kako ga poznata lica
čekaju da govori. Znaju li oni koliko je
umoran? Dijelio je s njima odricanja na
marševima i u bitkama diljem Galije. Vidjeli
su ga kako se iscrpljuje više negoli ijedan od
njih, lišavajući se sna po nekoliko dana
uzastopce sve dok u njemu ne bi ostalo ništa
više osim željezne volje koja ga je držala na
nogama.
»Ne ću od vas zahtijevati da se borite za
Rim!« doviknuo im je. »Što Rim zna o nama
ovdje? Što Senat razumije od onoga što smo
mi? Trgovci u svojim kućama, robovi,
graditelji i kurve, nitko od njih nije bio s
nama u bitkama. Kad mislim o Rimu, ne
mogu misliti o njima, iz ovolike daljine.
Moja braća su oni koje vidim ispred sebe.«
Riječi su lako dolazile kad se obraćao
legijama. Sve ih je poznavao i tiho klicanje
se rađalo dok su gledali gore u figuru pod
grimiznim plaštom. On ne bi mogao
objasniti tu sponu nekom strancu, ali to
nikada nije bilo potrebno. Poznavali su ga
kakav je bio. Viđali su ga ranjena kraj sebe i
iscrpljena nakon marša. Svaki je čovjek
pamtio njegove riječi upućene njima i to im
je bilo veće blago nego srebrenjaci što su ih
dobivali za plaću.
»Ne ću od vas zahtijevati da se ovaj
posljednji put borite za Rim! Zahtijevat ću to
za sebe«, rekao je, a oni su podignuli glave
da ga čuju dok se klicanje širilo među
redovima.
»Tko se smije nazivati Rimom dok mi
živimo? Bez nas je taj grad tek kamen i
mramor. Mi smo njegova krv i njegov život.
Mi smo njegova svrha.« Julije pokaza rukom
prema nagomilanim hordama galske vojske.
»Kakva je čast što je toliko mnoštvo došlo
protiv nas! Oni poznaju našu snagu, legije
moje. Oni znaju da smo neslomljivi u duhu.
Ja vam kažem, kad bih mogao zamijeniti
mjesta i biti ondje, mene bi uhvatio strah od
onoga što bih vidio pred sobom. Bio bih
užasno uplašen. Jer oni nisu mi. Aleksandar
bi bio ponosan da stupa s vama kao ja. Bio bi
ponosan da vidi kako dižete mačeve u
njegovo ime.« On pogleda dolje u gomilu i
vidje među njima Renija koji je zurio u
njega.
»Kad se naša srca i ruke umore, mi idemo
dalje«, viknu Julije prema njima. »Kad su
naši želudci prazni i naša usta suha, mi
idemo dalje.«
Ponovno je zastao i nasmiješio se na njih
dolje.
»Ukratko, gospodo, mi smo profesionalci.
Hoćemo li te bijedne amatere sasjeći na
komade?«
Oni zveknuše mačevima po štitovima i svako
se grlo oglasi odobravanjem.
»Zaposjednite bedeme! Oni dolaze!« viknu
Brut i legije potrčaše na svoje položaje.
Stajali su uspravno dok je Julije silazio i
koračao između njihovih redova, ponoseći se
svima njima.
Madok je osjetio dodir straha kad je vidio
koliki su razmjeri rimskih snaga i utvrđenja
oko Alezije. Kad je pobjegao iz
opsjednutoga grada prije samo mjesec dana,
kopali su se tek prvi jarci, a sada su tu stajali
snažni bedemi s vojničkim posadama.
»Užezite baklje da spalite njihove kapije i
tornjeve!« naredio je gledajući kako se među
plemenima javljaju nizovi svjetala.
Pucketanje plamenova predstavljalo je zvuk
rata, i on je osjetio kako mu srce nakon toga
počinje brže kucati. I dalje je bio zabrinut dok
248
je gledao golema utvrđenja što čuče na zemlji
i čekaju njih. Brzina galskih konja bit će
uzaludna protiv takve zapreke. Ako se
Rimljani ne izmame iz zaklona, Madok je
znao da će svaki njegov korak biti krvav.
»Pripremite koplja!« viknuo je duž čelne crte.
Osjećao je tisuće parova očiju na sebi dok je
izvlačio dugački mač i usmjeravao ga prema
rimskim snagama. Njegovi voljeni
Arvernjani bili su spremni na desnom krilu i
on je znao da će slušati zapovijedi. Kad bi se
samo mogao tako pouzdati u druge usred
žestoke bitke. Čim počnu ginuti, Madok se
bojao da će izgubiti i ono malo discipline što
im je uspio nametnuti.
Podignuo je šaku i spustio je u nagloj kretnji,
podbovši konja u galop da ih povede. Iza
njega se začula grmljavina koja je potopila
svaki drugi zvuk, i tada su Gali zaurlali.
Konji su jurili prema zidovima i svaka je
ruka držala koplje da ga spremno izbaci.
»Pripremite baliste! Pripremite onagere i
skorpije! Čekajte rogove!« vikao je Brut lijevo
i desno. Oni nisu dangubili po noći i sada je
svaki ratni stroj u njihovu posjedu bio
okrenut prema ravnici da uništi nadmoćnijeg
neprijatelja. Svako je oko na bedemima
gledalo kako horde galopiraju prema njima,
dok su im lica sjala od iščekivanja.
Zapaljene su goleme grede natopljene uljem
i njihov zagušljivi dim nije nimalo kvario
oduševljenje onih koji su bili spremni da ih
bace dolje na glave Galima.
Brut je kimnuo kad je procijenio da su
napadači stigli na domet i potapšao je po
ramenu najbližeg trubača. Čovjek je duboko
udahnuo i odjeknuo je zatim dugačak zvuk,
i gotovo ga je progutalo otpuštanje stotina
masivnih hrastovih krakova koji su udarali u
ležište. Poletjelo je kamenje i željezo fijučući
kroz zrak, i osmijesi su se pojavili na licima
Rimljana dok su očekivali prvi dodir smrti.
Madok je vidio izbačaje i na trenutak je
zatvorio oči i pomolio se. Čuo je lomljavu i
tupe udare svuda oko sebe i sve tiše jauke
koji su ostajali iza njega. Kad je opet otvorio
oči, zapanjio se shvativši da je živ i glasno je
kriknuo od čiste radosti. Među plemenima
bile su nastale pukotine, ali one su se
zatvarale kako se razmak do legija smanjivao
i sad je na red dolazila njihova krv.
Gali su izbacili koplja sa svim gnjevom ljudi
koji su preživjeli rimske ratne strojeve. Hitali
su ih visoko uvis i preko bedema, i prije nego
što su mogla pasti, Madok je stigao do
širokih jama što su tekle duž rimskih zidova.
Trideset tisuća njegovih najboljih ljudi
iskočilo je iz sedla i počelo se verati uz
bedeme, zabadajući mačeve u zemlju da bi se
popeli preko šiljaka kojima je svrha bila da ih
zadrže.
Madok je vidio na trenutak legionare iznad
sebe dok se penjao, ali zemlja se pod njim
iznenada odronila i on je pao u podnožje.
Viknuo je srdito i opet se počeo penjati, ali
začuo je pucketanje plamenova i vidio kako
skupina Rimljana naginje nešto veliko preko
ruba i baca prema njemu. Pokušao je
odskočiti u stranu, ali to ga je zgnječilo i
pretvorilo u kašu kostiju i mesa.
Julije je s bedema gledao kako je odbijen prvi
juriš. Naređivao je da ratni strojevi
neprestano izbacuju smrtonosni teret,
koristeći grede i kamenje što su konjima
lomili noge kotrljajući se između njih.
Gorjele su kapije u bedemima, ali to nije bilo
važno. Nije kanio čekati dok ne padnu.
Duž čitavih milja utvrđenja rimski su
legionari odbijali one što su do njih dopirali,
služeći se mahnito štitovima i mačevima.
Trupla su se počinjala gomilati u podnožju
bedema, a Julije je oklijevaao. Znao je da se
njegovi vojnici, iscrpljeni i slabi, ne mogu
dugo boriti s takvom žestinom. Ali činilo se
da su Gali usmjereni na izravan juriš,
razbacujući se životima u sudaru s rimskim
željezom.
Glavnina galskog konjaništva još nije mogla
kroz mnoštvo vlastita naroda doprijeti do
rimskih linija, i Julije se nije usuđivao poslati
249
legije izvan utvrda, bojeći se da će biti
opkoljene. Stoga se njegovo lice ukočilo kad
je napokon donio odluku.
»Oktavijane, izvedi konjanike protiv njih.
Moja Deseta i Treća bit će iza tebe, točno
onako kako smo napali Britance.«
Njihove su se oči načas srele i Oktavijan je
pozdravio vojskovođu.
Konopi su privezani za vratnice da ih
povuku unutra čim se uklone teški zasuni.
Drvo je već dobro gorjelo i kad su vratnice
pale provala zraka razbuktala je plamenove.
Konjanici su pojurili kroz vatru da razbiju
neprijatelja, njihova su kopita tutnjala ispod
luka dok su izlazili. Iščeznuli su u dimu, a
Deseta i Treća pokuljale su iza njih.
Julije je vidio kako vojnici gase plamenove i
podižu vratnice u prijašnji položaj prije nego
što su Gali mogli iskoristiti iznenadnu
prednost. Bio je to pogibeljan trenutak. Da
konjanici nisu potisnuli Gale, legije spremne
da jurišaju i podupru ih ne bi se bile mogle
pomaknuti naprijed. Julije je žmirio kroz dim
prateći pogledom jedan legijski stijeg s orlom
koji se probijao kroz uzavrelu galsku masu.
Vidio je kako stijeg pada da bi ga nepoznati
vojnik opet podignuo. Dvanaesta ariminska
bila je spremna izići i Julije nije znao što će
vani zateći.
Usmjerio je oči gore prema alezijskim
tvrđavama i zatim pogledao svoje ljude koji
su neprekidno motrili hoće li opsjednuti Gali
krenuti u napad. Koliko ljudi može ostaviti u
pričuvi? Ako Vercingetoriks provali iz
tvrđava, Julije je bio siguran da će njegove
legija napokon popustiti pod udarima s dviju
strana. Ne smije dopustiti da se to dogodi.
Renijeva istaknuta figura vrzmala se blizu
njega držeći spreman štit da ga podigne iznad
Julijeve glave. Julije ga pogleda i kratko mu
se nasmiješi, dopustivši mu da ostane.
Gladijator je bio blijed i star, ali njegove su
oči neprestano kružile bojišnicom da bi
zaštitio svoga vojskovođu.
Julije vidje kako se pojavljuje čistina na
okrvavljenu tlu, pokrivena jedva gibljivim
tijelima i mrtvacima. Neki su od njih bili
Rimljani, ali golemu su većinu činili
probodeni i zgnječeni neprijatelji. U gomili
se otvarao širok luk dok ih je Deseta
suzbijala i gazila preko mesa pod branom
svojih štitova. Julije vidje kako posljednja
izbačena koplja nestaju među Galima i
zaključi da je kucnuo čas.
»Dvanaesta i Osma u potporu!« viknuo je.
»Otvarajte vrata!« Ponovno su se zategnuli
konopi i novih deset tisuća jurnulo je van da
pojača one koji su izišli prije njih.
Ratni su strojevi tada umuknuli, dok su legije
krčile put kroz Gale. Čvrste četvorine su
bivale opkoljene i nestajale su iz vida, da bi
se potom pojavile kao kamenje u poplavi, i
dalje žive, i dalje čvrste dok su ponovno
iščezavale.
Imajući četiri legije na bojištu, Julije je
poslao još jednu za njima, zadržavajući jedva
dovoljno ljudi da brane bedeme i motre na
tvrđave iza leđa. Trubači su čekali pokraj
Julija i on ih je oštro pogledao.
»Na moju zapovijed, zatrubite povlačenje.«
Zgrabio je rub plašta slobodnom rukom i
zgužvao ga. Teško je bilo gledati što se
događa, ali čuo je kako rimski glasovi izdaju
zapovijedi, dok su se posvuda duž zidina
Gali vraćali da se suoče s prijetnjom koja je
izišla da ih napadne. Julije se prisili na
čekanje.
»Sada puhnite u rogove. Brzo!« reče
napokon resko, promatrajući bojišnicu dok
su se preko nje razlijegali tugaljivi zvuci.
Legije su bile otišle predaleko i borile se na
svim stranama, ali znao je da ne će dopustiti
povlačenje u neredu. Četvorine će se po
naređenju povlačiti korak po korak pred
konjaništvom, sijući smrt cijelo vrijeme.
Gali su se gibali kao gorka tekućina u
vrištavim virovima, ljudi su ginuli dok su se
legije borile da uzmaknu. Julije je divlje
250
uskliknuo kad je vidio da se ponovno
pojavljuju orlovi. Podignuo je ruku a ona je
drhtala. Vratnice su se spustile i vidio je kako
legije uviru natrag i jure opet na bedeme da
izazovno viču na neprijatelja.
Gali su nahrupili naprijed i Julije je pogledao
posade kraj balista koji su čekali s očajnim
nestrpljenjem. Tada je cijela galska vojska
srljala naprijed i trenutak je bio savršen, ali
on se nije usuđivao izdati im naređenje za
paljbu ne znajući jesu li se njegove legije
uspješno vratile.
Jedva je primijetio dolijetanje kopalja, ali
Renije ih je opazio. Dok se Julije okretao,
Renije je podignuo štit i držao ga protiv
teških udaraca zviždećih šiljaka. Zagunđao je
i Julije se osvrnuo da mu zahvali, ali mu se
lice otegnulo kad je vidio krvavu ozljedu na
njegovu vratu.
»Čisto je! Sve je čisto, gospodine!« viknuo je
njegov trubač.
Julije je samo mogao gledati kako Renije
pada.
»Gospodine, moramo sada osuti paljbu!«
rekao je trubač.
Jedva čuvši, Julije je spustio ruku i velike su
baliste smjesta odgovorile praskom. Tone
kamenja i željeza obarale su još jednom
galske konjanike, režući otkose i stvarajući
prazan prostor na bojišnici. Plemena su bila
previše zbijena da bi mogla izbjeći gustu
paljbu, i tisuće su pokošene da nikada više ne
ustanu.
Strahovita je tišina vladala dok su se
plemena povlačila izvan dometa. Julije je
nejasno čuo kako njegovi ljudi kliču videći da
je bezbroj tjelesa ostao na bojnom polju.
Prišao je Reniju i prstima mu zaklopio
izbuljene oči. U njemu više nije bilo tuge. S
užasom je vidio kako mu se ruke počinju
tresti dok je u ustima osjećao okus metala.
Oktavijan je dokasao između legionara da bi
ugledao Julija kako kleči, obliven hladnim
znojem.
»Još jednom, gospodine? Mi smo spremni.«
Julije je izgledao omamljeno. Ne može dobiti
napadaj pred svima njima, ne može. Borio se
da zaniječe što se događalo. Godinama nije
imao napadaja. On to ne će dopustiti. S
krajnjim naporom volje ustao je i zateturao,
prisiljavajući se da se sabere. Skinuo je
kacigu i pokušao duboko disati, ali mu se bol
u lubanji pojačavala i javljali su se svjetlaci.
Oktavijan se trgnuo kad je vidio zastakljen
pogled.
»Legije još stoje, generale. Spremne su
ponovno na njih udariti, ako to želiš.«
Julije otvori usta da progovori, ali nije
mogao. Zgrčio se na tlu i Oktavijan je skočio
iz sedla hitajući da ga pridigne. Jedva je
primijetio Renijevo truplo sa strane i
doviknuo je trubaču da dovede Bruta.
Brut je trkom dojurio, problijedivši kad je
shvatio što se zbilo.
»Maknimo ga s pogleda, brzo«, rekao je
resko Oktavijanu. »Zapovjedni šator je
prazan. Uhvati ga za noge prije nego što ljudi
vide.« Podignuli su trzavo tijelo, mnogo
lakše zbog mjeseci gladovanja i rata, te ga
odvukli u zaklonjen prostor zapovjednog
mjesta.
»Što ćemo učiniti?« rekao je Oktavijan.
Brut izvuče kacigu iz Julijevih ukočenih
prstiju i podiže je.
»Svuci ga. Previše nas je ljudi vidjelo dok
smo ga vukli ovamo. Moraju ga vidjeti kako
izlazi.«
Ljudi su klicali kad je Brut zakoračio na
slabo sunce, noseći kacigu i oklop svoga
prijatelja. Iza njega je Julije ležao gol na klupi
i grčio se i drhturio, dok je Oktavijan držao
smotan kraj tunike među njegovim zubima.
Brut je ustrčao na bedem da procijeni stanje
neprijatelja i vidio kako još uzmiču pred
posljednjim pogubnim napadom balista. U
tami pod šatorom činilo mu se da je to dulje
trajalo. Vidio je kako legije gledaju u njega,
očekujući naređenja, i tada ga je spopala čista
251
panika. Nije samostalno zapovijedao otkad
mu je noga kročila u Galiju. Tu je uvijek bio
Julije.
Očajno je izgledao iza maske. Nije mogao
smisliti nikakvu strategiju osim
najjednostavnije — otvoriti vrata i pobiti sve
što se miče. Julije to ne bi učinio, ali Brut nije
mogao samo promatrati s bedema kako
njegovi ljudi izlaze.
»Dovedite mi konja!« zagrmio je. »Ne
ostavljajte nikakvu pričuvu. Izlazimo na
njih.«
Kad su se vrata opet otvorila, Brut je kroz
njih projahao predvodeći legije. To je bio
jedini način koji je poznavao.
Kad su Gali vidjeli da sva snaga legija izlazi
na bojište, uzvrpoljili su se u kaotičnom
strahu, zabrinuti da će ih Rimljani opet uvući
u bitku i smlaviti ratnim strojevima. Njihove
su linije bile u neredu bez vođa koji su
izginuli u prvim napadima.
Brut je vidio kako mnoga manja plemena
jednostavno daju petama vjetra i bježe s
bojnoga polja.
»Bolje vam je da bježite!« uzviknuo je divlje.
Oko njega su konjanici natjerali konje u
galop, držeći spremno okrvavljene mačeve.
Legije su grmjele ubrzavajući se preko
ravnice, a kad su udarile u čelne linije
neprijatelja, ništa ih više nije moglo zadržati.
44. POGLAVLJE
Kad je počela padati noć, preživjeli Gali
napustili su bojno polje i pohitali svojim
domovima diljem plemenskih zemalja da
pronesu glas o porazu. Rimske su legije
provele gotovo svu noć na ravnici, svlačeći
trupla i hvatajući najbolje konje za vlastitu
uporabu. U mraku su se Rimljani podijelili
na kohorte koje su lutale miljama daleko oko
Alezije, ubijajući ranjenike i skupljajući
oklope i mačeve. Kad se približila zora,
vratili su se u glavna utvrđenja i usmjerili
zlokobne poglede na tihe tvrđave.
Julije se nije izvukao iz mučnih snova prije
sunčeva zalaska. Žestina napadaja poharala
je njegovo oronulo tijelo, a kada je prošla
muka, potonuo je u san koji je bio blizak
smrti. Oktavijan je bdio kraj njega u šatoru
perući mu tijelo vlažnom krpom.
Kad se vratio Brut, poprskan krvlju i blatom,
dugo je stajao gledajući dolje u blijedi Julijev
lik. Bilo je mnogo ožiljaka na koži, i bez
obilježja njegova položaja bilo je nečega
ranjiva u iznemoglom tijelu koje je ondje
ležalo.
Brut kleknu kraj njega i skide kacigu.
»Bio sam tvoj mač, prijatelju«, šapnu on.
S beskrajnom su nježnosti on i Oktavijan
ponovno razmijenili ugruhani oklop i odjeću
dok Julije nije bio opet pokriven. Nije se
probudio premda su se njegove oči načas
stakleno otvorile kad su ga pridizali.
Kad su se odmaknuli, na klupi je ležao rimski
vojskovođa kojega su poznavali. Koža je bila
natučena i kosa raskuštrana dok je Oktavijan
nije nauljio i svezao.
»Hoće li se osvijestiti?« promrmlja
Oktavijan.
»Hoće, kad mu dođe vrijeme«, odgovori
Brut. »Ostavimo ga sad nasamo.« Pogledao
je lagano podizanje i spuštanje Julijevih
prsiju i bio je zadovoljan.
»Ja ću ostati na straži. Bit će ljudi koji će ga
htjeti vidjeti«, reče Oktavijan.
Brut ga pogleda i odmahnu glavom. »Ne,
mladiću. Ti pođi vidjeti svoje ljude. Ova čast
pripada meni.«
Oktavijan je pošao dok je Brut zauzimao
položaj izvan šatora, ostajući kao nepomičan
lik u tami.
Brut nije poslao Vercingetoriksu zahtjev da
se preda. Unatoč oklopu i kacigi, znao je da
se Adàn nijednog trenutka ne će dati
zavarati, a ta je čast osim toga pripadala
Juliju. Kad je izišao mjesec, Brut je ostao na
straži pod šatorom, šaljući natrag sve koji su
dolazili čestitati. Nakon prvih nekoliko
252
posjeta, glas se proširio i drugi su ga ostavili
na miru.
U privatnosti mukle tame Brut je plakao za
Renijem. Vidio je truplo i zanemario ga dok
su on i Oktavijan unosili Julijevo tijelo pod
šator. Gotovo mu se činilo da je neki njegov
dio upamtio svaku pojedinost prizora da ga
se sjeti kad bitka bude završena. Iako je samo
letimice pogledao staroga gladijatora, čim bi
sklopio oči mogao je vidjeti njegovo hladno
tijelo kao da je na danjem svjetlu.
Nije mogao zamisliti da Renije nije više živ.
Taj čovjek je bio najbliži pojmu oca u
Brutovu životu, i pomisao da ga više nema
donosila je bol od koje su mu navirale suze
na oči.
»Počini sada, ti stari gade«, promrmljao je,
smiješeći se i plačući u isto vrijeme. Toliko
dugo živjeti samo da bi umro od koplja bilo
je sramotno, iako je Brut znao da bi Renije
to prihvatio kao i svaku drugu kušnju u
životu. Oktavijan mu je rekao da je držao štit
iznad Julija, i Brut je znao da bi stari
gladijator to smatrao dobrom cijenom.
Šum iz šatora potvrdio mu je da se Julije
napokon probudio prije nego što se
razmaknulo šatorsko krilo.
»Brute?« zovnuo je Julije žmireći u tamu.
»Tu sam«, odgovorio je Brut. »Uzeo sam
tvoju kacigu i izveo ih van. Mislili su da si
ti.«
Osjetio je Julijevu ruku na ramenu i nove su
se suze skotrljale niz njegovo lice.
»Jesmo li ih potukli?« upitao je Julije.
»Potukli smo ih do nogu. Ljudi od tebe
očekuju da od njihova kralja zatražiš
predaju. To je posljednje što moramo učiniti
i onda je sve gotovo.«
»Renije je napokon pao. Držao je štit iznad
mene«, reče Julije.
»Znam, vidio sam ga.« Ništa više nisu trebali
reći. Obojica su ga poznavala od svoje
dječačke dobi, a riječi ponekad znaju
umanjiti žalost.
»Ti si ih predvodio?« upita Julije. Iako mu je
glas ojačao, činilo se da je još zbunjen.
»Ne, Julije. Oni su slijedili tebe.«
U zoru je Julije poslao glasnika
Vercingetoriksu i čekao odgovor znajući da
mora stići. Svi su žitelji u Aleziji morali čuti
kakav se pokolj dogodio u Avariku. Sigurno
su bili nasmrt ustrašeni videći mrke vojnike
koji su zurili u tvrđave. Julije je ponudio da
će ih sve poštedjeti ako se Vercingetoriks
preda do podne, ali sunce se i dalje penjalo a
odgovora nije bilo.
Marko Antonije i Oktavijan bili su s njim.
Nije se imalo što raditi nego čekati, pa su
počeli dolaziti oni što su s njim bili od
početka, jedan po jedan, da bi stajali pokraj
njega. Činilo se da nikakva cijena ne može
nadoknaditi lica koja su nedostajala. Beriko,
Kabera, Renije, i još previše njih. Julije je
popio ponuđeno vino ne osjetivši njegova
okusa i pitao se hoće li se Vercingetoriks
boriti do gorkog svršetka.
Legije nikada nisu bile tihe kad bi ubijanje
prestalo. Svaki je čovjek imao bliske
prijatelje da se pred njima hvali, i doista je
bilo mnoštvo priča o iskazanoj hrabrosti.
Mnogo više njih ne će se moći odazvati kad
se u zoru prozove njihovo ime, a blijeda
tjelesa donijeta u tabor svjedočila su o bitci u
kojoj su skupa vojevali. Julije začu tjeskoban
krik kad je neki vojnik prepoznao jedno
truplo i kleknuo i gorko plakao dok ga drugi
iz njegove centurije nisu odvukli ga da opiju.
Sve ih je pogodila Renijeva smrt. Ljudi koji
su se borili sa starim gladijatorom omotali su
mu vrat tkaninom otrgnutom od neke tunike
i izložili ga s mačem. Od Julija do najnižeg
legionara, svi su nekada trpjeli od njegove
nasilne ćudi i žestoka vježbanja, ali sada kad
ga više nije bilo, tužni su ljudi mučaljivo
dolazili da mu dodirnu ruku i pomole se za
njegovu dušu.
S mrtvacem izloženim na zubatu suncu,
Julije je pogledao gore u alezijske tvrđave i
pomislio kako bi vatrom mogao istjerati
253
Gale iz zaklona. Ne može samo dokono
sjediti kad mu je Vercingetoriks napokon pao
u šake.
Nije više moglo biti nikakvih pobuna.
Tijekom sljedećih dana glas o porazu stići će
do najmanjega sela i grada diljem prostrane
zemlje.
»Eno ga, dolazi«, reče Marko Antonije
prekidajući Julijeve misli.
Svi ustadoše kao jedan, upinjući se da vide
kralja dok je silazio strmom stazom prema
mjestu gdje su čekale legije. Bio je sam.
Vercingetoriks se bio promijenio od onoga
srdita mladog ratnika kojega se Julije odavno
sjećao. Jahao je na sivom konju, u punom
oklopu koji je blistao na suncu. Julije je
odjednom postao svjestan svoje prljavštine i
posegnuo da otkopča plašt, ali zatim je
spustio ruku. On tomu kralju ne duguje
nikakvu posebnu počast.
Cingetova plava kosa bila je svezana i
propletena debelim uzicama do ramena.
Brada mu je bila bujna i sjajna od ulja,
pokrivajući zlatne spone koje je nosio na
vratu. Jahao je lagano, noseći urešeni štit i
veliki mač koji je počivao o njegovu pasu.
Legije su u tišini čekale čovjeka koji im je
prouzročio toliko tuge i patnje. Nešto u
njegovu ponosnu silasku tjeralo ih je da šute,
omogućujući mu taj posljednji trenutak
dostojanstva.
Julije je pošao u susret kralju, pratili su ga
Brut i Marko Antonije. Dok je koračao
prema podnožju brijega, drugi su njegovi
generali krenuli za njima i još nitko nije ništa
rekao.
Vercingetoriks je odozgor pogledao
Rimljanina i zaprepastio se videći razlike
koje su nastale nakon njihova prvog
sastanka, gotovo desetljeće prije toga.
Julijeva je mladost ostala na bojištima diljem
Galije, i samo su mu hladne crne oči ostale
iste. Bacivši posljednji pogled na alezijske
tvrđave, Vercingetoriks je sjahao i rukama
podignuo štit i mač. Bacio ih je pred Julijeve
noge i odmaknuo se, izdržavši dugo
Rimljaninov pogled.
»Poštedjet ćeš ostale?« upitao je.
»Dao sam riječ«, odgovorio je Julije.
Vercingetoriks je kimnuo i njegova
posljednja briga je iščeznula. Zatim je
kleknuo u blato i prignuo glavu.
»Donesite lance«, rekao je Julije, i tišina se
narušila kad su legije udarile mačevima po
štitovima stvarajući kakofoniju koja je
progutala svaki drugi zvuk.
45. POGLAVLJE
Kad je opet stigla zima, Julije je poveo četiri
legije preko Alpa da ih rasporedi oko
Arimina. Donio je sa sobom petsto škrinja
zlata na kolima, dovoljno da stostruko plati
dažbine Senatu. Njegovi su ljudi stupali sa
srebrenjacima u kesama, a dobra hrana i
počinak uvelike su im vratili sjaj i snagu.
Galija je napokon bila mirna i nove su se
ceste pružale preko plodne zemlje od jedne
obale do druge. Iako je Vercingetoriks bio
spalio tisuće rimskih imanja, zemlju su
preuzele nove obitelji prije svršetka ljeta i još
su dolazili privučeni obećanim bogatim
urodima i mirom.
Samo su tri tisuće vojnika Desete legije
preživjele bitke u Galiji, i Julije je svakoga
čovjeka pod svojim zapovjedništvom
nagradio zemljom i robovima. Dao im je
zlata da se ukorijene, i znao je da su njegovi,
kako mu je to Marije nekoć objasnio. Oni se
nisu borili za Rim ili Senat. Borili su se za
svoga vojskovođu.
Nije htio ni čuti da ijedan od njih provede
noć na otvorenom, i svaka je kuća u Ariminu
iznenada postala domom dvojici-trojici
vojnika te se grad ispunio životom i novcem.
Cijene su gotovo preko noći skočile, a
potkraj prvog mjeseca njihova boravka
presahnula je i posljednja kapljica vina na
području toga lučkoga grada.
Brut je došao s Trećom galskom i počeo se
opijati do zaborava čim je ostao slobodan i
254
sam u gradu. Teško ga je pogodio gubitak
Renija, i Julije je slušao stalna izvješća o
sudjelovanju svoga prijatelja u kavgama
svake noći. Slušao je krčmare koji su dolazili
da se potuže i plaćao račune ne prozborivši
ni riječi. Na kraju je slao Regula da sprječava
Bruta da ne bi koga ubio u pijanstvu, a
potom su mu stizala izvješća o njima dvojici
kako skupa banče po gradu, praveći još veću
štetu nego sam Brut.
Po prvi put nakon Španjolske Julije nije znao
što će mu donijeti sljedeća godina. Milijun je
ljudi umrlo u Galiji poradi njegova
častoljublja, i još jedan milijun prodan je u
roblje da rade u kamenolomima i na
imanjima, od Afrike do Grčke. Imao je više
zlata nego što ga je ikada vidio, i preplovio je
more da potuče Britance. Očekivao je da će
osjećati radost u svojem trijumfu. Izjednačio
se s Aleksandrom i otkrio novi svijet onkraj
zemljovida. Osvojio je više zemlje u jednom
desetljeću nego što je Rim uspio u jednom
stoljeću. Kad je bio dječak, da je mogao
vidjeti Vercingetoriksa na koljenima, likovao
bi zbog toga, videći samo veliko postignuće.
Ali ne bi znao koliko će mu nedostajati
mrtvi. Sanjao je o kipovima i svojem imenu
u Senatu. Sada kad se to ostvarilo, sve je
počeo prezirati. Čak i pobjeda je bila isprazna
jer je značila da je borba okončana. Previše
je bilo stvari za kojima je žalio.
Julije je zauzeo Krasovu kuću usred grada, i
noću mu se činilo da još može osjetiti
Servilijin miris. Nije joj poručio da dođe,
iako je bio osamljen. Nije mogao podnijeti
misao da bi ga ona mogla izvući iz
potištenosti. Uživao je u mračnim zimskim
danima kao odrazima vlastita bića i prigrlio
tmurna raspoloženja kao stare prijatelje. Nije
želio zgrabiti životne uzde i krenuti dalje. U
privatnosti Krasova doma mogao je
provoditi dane u dokolici, gledajući svakog
popodneva tamna nebesa i pišući knjige.
Izvješća koja je pisao gradu o svojem
podrijetlu postala su mu nešto više od
pisama. Svaka je uspomena bila nekako
ograničena dok ju je ispisivao. Crnilo nije
moglo izraziti strah i patnju i očajanje, i to je
bilo dobro. Olakšavao je duh opisujući po
redu godine koje je proveo u Galiji i zatim je
rukopis ostavljao Adànu da ga prepiše.
Marko Antonije pridružio mu se u kući
potkraj prvoga tjedna. Počeo je skidati
prašne plahte s pokućstva i brinuo se da Julije
pojede barem jedan dobar obrok na dan.
Julije je prilično strpljivo podnosio njegovu
pažnju. Ciro i Oktavijan došli su u kuću
poslije nekoliko dana i dali se na posao da je
urede te je bila čista kao legijska galija.
Izbacili su hrpe papira iz glavnih soba i
donijeli u kuću živost koja je Juliju sve manje
išla na živce. Iako je isprva uživao u samoći,
bio je naviknut imati časnike oko sebe i samo
je šaljivo podignuo obrve kad se pojavio i
Domicije da zauzme jednu sobu, a sljedeće
je noći Regul donio Bruta na plećima.
Svjetiljke su gorjele po cijeloj kući, i kad je
Julije sišao u kuhinju, zatekao je tri
mještanke kako se muče mijeseći kruh. Bez
riječi je prihvatio njihovu nazočnost.
Pošiljka vina iz Galije stigla je brodom i
žedni su je građani razgrabili. Marko
Antonije se pobrinuo da dopremi jednu
bačvu i te noći, kad su uspjeli zaboraviti
razlike u činovima, opijali su se do besvijesti
da bi je ispraznili tijekom jednog bančenja,
ostajući ležati gdje su padali. Ujutro se Julije
prvi put nakon toliko tjedana glasno
nasmijao dok su njegovi prijatelji naokolo
glavinjali, psovali i pljuvali po pokućstvu.
Otkad su zatvoreni planinski prijelazi, Galija
je bila daleka kao mjesec i prestala mu je
remetiti san. Julijeve su se misli okrenule
prema Rimu i pisao je pisma svima koje je
poznavao u gradu. Bilo je čudnovato
razmišljati o ljudima koje godinama nije
vidio. Servilija će biti ondje i nova zgrada
Senata morala je već biti dovršena. Rim će
imati svježe lice da prikrije ožiljke.
255
Jutrom se Julije zatvarao sam u radnu sobu
da bi pisao kćeri dugačka pisma,
pokušavajući izgraditi most prema ženi koju
nije poznavao. Prije dvije godine dao joj je
dopuštenje da se uda u njegovoj odsutnosti,
ali otada ništa nije čuo. Bez obzira na to je li
ih čitala ili nije, pisma su mu bila melem na
savjesti i Brut ga je poticao da ustraje.
Dolazili su u napast da skupe nekoliko konja
i odjašu do svoga grada, ali Julije je bio
svjestan promjena koje su se mogle dogoditi
dok njega nije bilo. Bez konzularnog
imuniteta bio bi ondje ranjiv, a zatekao bi
mnogo neprijatelja. Iako mu je Senat ostavio
položaj tribuna, to ga ne bi spasilo od optužbi
da je ubio Ariovista ili prekoračio ovlaštenja
s onu stranu Rajne. Senat mu je dugovao više
nego jedan trijumf, ali sumnjao je da bi
Pompeju bilo drago vidjeti kako ga slave
građani. Ženidba s Julijevom kćeri trebala bi
zauzdati njegovu ćud, ali Julije ga je
predobro poznavao da bi povjerovao u
njegovu dobronamjernost ili podcijenio
njegovo častohleplje.
Zima je polagano prošla u udobnosti. Rijetko
su se spominjale bitke koje su vodili, iako bi
Brut u pijanstvu poredao komade kruha na
stolu i pokazivao Ciru što su Helvećani
trebali učiniti.
Kad je nastupio zimski suncostaj, legije su ga
slavile s gradom, paleći svjetiljke u svakoj
kući da bi se obećanje proljeća moglo vidjeti
na ulicama. Arimin je zasjao kao dragulj u
tami i bludilišta su cijele noći radila u dvije
smjene. Nakon toga ozračje se osjetljivo
promijenilo. Čim je prošla najduža noć, na
Julijevu stolu učestala su izvješća o
tučnjavama i štetama, dok nije gotovo došao
u napast da pola njih pošalje u ravnicu da
logoruju na goloj ledini. Polako je počinjao
svakog dana sve više i više vremena trošiti na
bavljenje opskrbom i plaćama, vraćajući se u
kolotečinu koja ga je pratila otkad je postao
zreo čovjek.
Nedostajali su mu Renije i Kabera više nego
što je mogao vjerovati. Jako se iznenadio kad
je shvatio da je najstariji od svih ljudi koji su
s njim dijelili Krasovu kuću. Dok su drugi od
njega očekivali da uvede red u njihove živote,
sam nije imao nikakva reda, a ratne navike
su bile presnažne da bi ih se lako oslobodio.
Premda je neke ljude u kući godinama
poznavao, on je bio njihov zapovjednik i
uvijek je postojala lagana suzdržanost u
njihovu ponašanju prema njemu. Ponekad se
Juliju činilo da je puna kuća čudnovato
samotna, ali dolazak proljeća na neki je
način upotpunio obnovu njegova dobra
raspoloženja. Počeo je s Brutom i
Oktavijanom jahati okolicom grada,
vraćajući tjelesnu spretnost. Ciro ga je
pozorno gledao kad god su bili skupa i
smiješio se čim bi se pojavili znaci staroga
Julija, koliko god kratko trajali. Vrijeme je
zaliječilo ono što se nije pokazivalo, te
premda je i dalje bilo tmurnih dana, svi su
ljudi osjećali bujanje proljeća u krvi.
Svežanj pisama što je stigao jedne svijetle
zore izgledao je kao i svaki drugi. Julije je
platio donositelju i rasporedio ih po hrpama.
Prepoznao je Servilijin rukopis na jednom
pismu za njezina sina, i bilo mu je drago kad
je na dnu našao drugo za sebe. Ispunilo ga je
ugodno iščekivanje kad je ponio pismo u
prednju sobu i upalio vatru, drhteći dok je
razlamao pečat i otvarao ga.
Dok je Julije čitao, ustao je i stajao u punom
sjaju izlazećeg sunca. Triput je pročitao
Servilijino pismo prije nego što je mogao
povjerovati što je u njemu pisalo, a potom je
potonuo u stolicu i pustio pismo da padne na
pod.
Knez trgovaca je pao.
Kras i njegov sin nisu preživjeli napade Parta
u Siriji. Glavnina legije koju je Julije
uvježbao dobro se borila, ali Kras ih je poveo
u divlji juriš kad je vidio da mu je sin pao s
konja, a neprijatelji su ga bili odsjekli od
ostatka njegovih ljudi. Legionari su našli
256
njihova tijela i Pompej je proglasio dan
žalosti za starim senatorom.
Julije je sjedio i zurio u sunce dok mu žestok
sjaj nije zaslijepio oči. Sva su stara imena
odlazila, a Kras, unatoč svim svojim
manama, bio mu je prijatelj tijekom
najcrnjih dana. Julije je mogao pročitati
Servilijinu žalost ispod urednih redaka dok je
opisivala tragediju, ali o njoj nije mogao
razmišljati. Ustao je i počeo koračati po sobi.
Osim što je osjećao osobni gubitak, Julije je
morao uzeti u obzir da će Krasova smrt
poremetiti ravnotežu moći u Rimu. Nisu mu
se svidjeli zaključci koje je izvukao. Pompej
će pretrpjeti najmanje štete. Kao diktator, bit
će iznad zakona i trijumvirata, nedostajat će
mu samo Krasovo bogatstvo. Julije se pitao
tko će naslijediti starčevo blago sada kad je
Publije poginuo s njim, ali to i nije bilo tako
važno. Mnogo važnija je bila činjenica da
Pompeju nije više bio potreban uspješan
general na bojnom polju. Takva je čovjeka
lako mogao smatrati prijetnjom.
Dok je Julije razmatrao sve posljedice, lice
mu je poprimalo neveseo izraz. Da je Kras
živ, među njima bi se mogla iskovati nekakva
nova nagodba, ali ta je nada umrla u Siriji.
Uostalom, Julije je znao da bi i sam, kad bi
se našao u Pompejevu položaju, brzo
uklonio s pozornice svakoga tko bi
predstavljao opasnost. Kao što mu je Kras
jednom rekao, politika je krvav posao.
Trgnuvši se naglo, pristupio je k stolu i počeo
otvarati ostala pisma, gledajući u svakom tek
prve redke, sve dok se nije ukipio i duboko
udahnuo. Pisao mu je Pompej i Julije je
osjetio navalu bijesa dok je čitao naduta
naređenja. U pismu se nije čak ni spomenuo
Kras, i Julije ga je s gnušanjem bacio na pod
dok je ponovno počinjao koračati. Iako je
znao da ništa drugo nije smio ni očekivati od
diktatora, ipak ga je pogodilo dok je između
redaka čitao svoju budućnost.
Vrata su se na sobi širom otvorila i ušao je
Brut, držeći svoj svežanj pisama.
»Jesi li čuo?« reče Brut.
Julije kimnu dok su mu se u glavi rojili
planovi. »Pošalji ljude da okupe legije, Brute.
Nadebljali su se i ulijenili tijekom zime, hoću
da do sutra u podne budu izvan grada gdje
ćemo započeti manevre.«
Brut ga je gledao otvorenih usta. »Zar se
vraćamo u Galiju? A što je s Krasom? Ja ne
mislim…«
»Jesi li me čuo?« izdera se Julije. »Pola naših
ljudi nije više ni za što, samo se kurvaju i
piju. Reci Marku Antoniju da polazimo.
Neka ih počne okupljati od pristaništa.«
Brut je nepomično stajao. Pitanja su mu
dolazila na usta i on ih je gušio, dok ga
disciplina nije prisilila na pozdrav. Otišao je
i Julije je mogao čuti njegov glas kako budi
ostale ljude u kući.
Julije opet pomisli na Pompejevo pismo i
izdaju. U tim riječima nije bilo ni traga
tolikih godina njihova poznanstva. Bilo je to
formalno naređenje da se vrati u Rim —
sam. Da se vrati jedinom čovjeku na svijetu
koji bi ga mogao dovoljno uplašiti da ga
ubije.
Julije je osjetio vrtoglavicu i slabost dok je
razmatrao posljedice. Pompej nije imao
suparnika osim jednoga, i Julije na trenutak
nije povjerovao u njegovo obećanje o
slobodnu prolazu. Ali neposluh bi značio
borbu do smrti koja bi doista mogla uništiti
grad i sve što je Rim osvojio tijekom stoljeća.
Potresao je glavom da je razbistri. Grad ga je
gušio i on je čeznuo za povjetarcima na
ravnicama. Ondje će moći razmišljati i
planirati odgovor. Okupit će ljude na
obalama rijeke Rubikona i moliti se za
mudrost da donese pravu odluku.
Regul je stajao sam u malenom dvorištu
Krasove kuće, gledajući pismo u rukama.
Nepoznati je rukopis napisao riječi na
pergamentu, ali pisac je mogao biti samo
jedan čovjek. Samo dvije riječi čučale su
poput pauka u sredini prazne stranice a on ih
257
je ipak po tko zna koji put čitao, dok mu je
lice postajalo sve napetije i tvrđe.
Ukloni ga, pisalo je.
Regul se sjetio što su se on i Pompej
dogovarali posljednji put kad su se sastali u
Ariminu. Tada nije zadrhtao, ali to je bilo
prije nego što je s Julijem pohodio Britaniju
i gledao ga kako se bori kod Avarika,
Gergovije, Alezije. Naročito kod
posljednjega grada. Regul je vidio Julija kako
vodi legije preko točke gdje bi svatko drugi
pao i bio uništen. Tada je znao da slijedi
čovjeka koji je veći od Pompeja, a sada je
držao u ruci naređenje da ubije generala.
To bi bilo lako, znao je. Julije mu je potpuno
vjerovao nakon toliko godina druženja, i
Regul pomisli kako među njima vlada
prijateljstvo. Julije će mu dopustiti da mu
priđe blizu i tada bi to bio tek još jedan život
da se doda onima koje je Regul oduzeo radi
Rima. Tek još jedno naređenje koje treba
poslušati kao što ih je do tada tisuće
poslušao.
Jutarnji je povjetarac hladio centurionovu
kožu dok je kidao pismo nadvoje, zatim
načetvero, ne prestajući sve dok vjetar nije
podignuo i raznio sitne komadiće. Bilo mu je
to prvo naređenje u životu koje nije poslušao,
i ono mu je donijelo mir.
46. POGLAVLJE
Pompej se naslanjao na stup Jupiterova
hrama i promatrao grad ispod Kapitola
obasjan mjesečinom. Diktator. Potresao je
glavom i nasmiješio se toj misli u tami.
Grad je bio miran i već je teško bilo zamisliti
razbojničke bande i nerede što su nekoć
izgledali kao smak svijeta. Pogledao je
prijeko na novu zgradu Senata i sjetio se
plamenova i vrisaka u noći. U gradu će se još
nekoliko godina pamtiti Klodije i Milon, ali
Rim je krenuo dalje i bio je samo njegov.
Senat je produžio njegov diktatorski položaj
ne izlažući ga nikakvu pritisku. Oni će to
opet učiniti, bio je siguran, koliko god puta
bude želio. Osjećali su potrebu za snažnom
rukom da presiječe sve zakone kojima su se
sapeli. Ponekad je to bilo potrebno, da bi
grad mogao živjeti.
Pompej je jednim svojim dijelom žalio što
Kras nije živ da vidi što je napravio od onoga
kaosa. Iznenadila ga je jaka tuga koja ga je
obuzela kad je čuo za njegovu smrt.
Poznavali su se gotovo trideset godina, u
ratu i miru, i Pompeju je nedostajalo starčevo
društvo. Pomislio je kako je ipak moguće
naviknuti se na bilo što.
Vidio je toliko mnogo padova u životu. Bilo
je trenutaka kad nije mogao vjerovati da je
jedini on preživio tolike burne godine, dok su
ljudi kao Marije i Sula, Katon i Kras, otišli
prije njega preko rijeke. Ali on je još tu, i za
njega postoji više utrka u životu. Preživjeti
dok drugi umiru — to je ponekad jedini
način da se pobijedi. I to mora biti posebna
vještina.
Lahor lagan poput paperja nagnao je
Pompeja da zadrhti i razmotri kako bi se
trebao vratiti kući i počinuti. Njegove su se
misli zatim okrenule prema Juliju i pismima
koja je poslao na sjever. Hoće li Regul
istrgnuti odluku iz njegovih ruku? Pompej
poželje da bude tako. Časni dio njega osjetio
se posramljenim zbog onoga što je naredio i
o čemu je još razmišljao. Sjetio se Julijeve
kćeri, zatrudnjele s novim životom u utrobi.
Imala je snage nositi se s pritiskom što je
postala ženom najmoćnijega čovjeka u
Rimu. Ipak nije mogao dijeliti svoje planove
s osobom u kojoj teče Cezarova krv. Dobro
je obavila svoju dužnost i ispunila stari
ugovor koji je sklopio s njezinim ocem. Ništa
mu više nije bilo potrebno od nje.
Vlast se ne može dijeliti, sada kad ju je
potpuno razumio. Julije će ili poginuti na
sjeveru ili će slušati njegova naređenja, a
ishod će biti isti.
Pompej uzdahnu nakon te misli i odmahnu
glavom s iskrenim žaljenjem. Cezaru se ne
smije dopustiti da živi, ili će jednog dana doći
258
u Senat i tada će opet početi godine
prolijevanja krvi.
»To ne ću dopustiti«, šapnuo je Pompej u
povjetarac, a nikoga nije bilo da ga čuje.
Julije je sjedio na obali Rubikona i gledao na
jug. Požalio je što tu nema Kabere i Renija
da mu dadu savjet, ali na kraju je odluka bila
samo njegova, kao toliko puta prije toga.
Legije su se pružale daleko u noć oko njega,
i mogao je čuti straže kako stupaju svojim
stazama u mraku, dovikujući lozinke koje su
jamčile kolotečinu i sigurnost.
Mjesec je bio svijetao na vedrom proljetnom
nebu i Julije se smiješio gledajući ljude koji
su sjedili s njim. Kraj njega je bio Ciro, dok
su Brut i Marko Antonije sjedili na drugoj
strani gledajući preko blistave rijeke.
Oktavijan je stajao u blizini s Regulom, a
Domicije je ležao nauznak i promatrao
zvijezde. Juliju je lako bilo zamisliti da su s
njima Renije i Kabera. U njegovoj su mašti
oni živjeli kao ljudi koje je poznavao prije
nego što su bolest i ozljeda uzele svoj danak.
Otišli su Publije Kras i njegov otac, Beriko
isto tako. Zatim njegov otac, i Tubruk, i
Kornelija. Smrt je kročila njihovim stopama
i sve ih požela jedno po jedno.
»Ako povedem legije na jug, nastat će
građanski rat«, reče Julije mirno. »Moj jadni
izmučeni grad opet će gledati krv. Koliko će
ih ove godine umrijeti, za mene?«
Dugo su šutjeli i Julije je znao da oni jedva
mogu zamisliti koliki je zločin napasti svoj
grad. Nije se usuđivao to izgovoriti. Sula je
to učinio i ljudi su ga se s prijezirom sjećali.
Nije bilo povratka ni za jednoga od njih
nakon takva čina.
»Rekao si da je Pompej obećao slobodan
prolaz«, reče napokon Marko Antonije.
Brut otpuhnu. »Naš diktator nije častan
čovjek, Julije. Upamti to. Naredio je da se
Salomin nasmrt pretuče za vrijeme
natjecanja, i gdje je tada bila njegova čast?
On nije dostojan koračati Marijevim
stopama. Ako odeš sam, ne ćeš se vratiti. On
će te staviti pod nož čim prekoračiš prag
gradskih vrata. Ti to znaš bolje negoli itko od
nas.«
»Koji ti izbor onda preostaje?« reče Marko
Antonije. »Građanski rat protiv vlastita
naroda? Hoće li ljudi uopće pristati uz nas?«
»Hoće«, oglasi se duboki Cirov glas iz tame.
»Mi ćemo pristati.«
Nitko nije znao kako odgovoriti krupnom
čovjeku, i zavladala je napeta tišina. Svi su
mogli čuti kako žubori rijeka između
kamenja i žamore glasovi vojnika oko njih.
Bližila se zora, a Juliju nije bio nimalo jasnije
što bi trebao učiniti.
»Ratujem otkad znam za sebe«, rekao je
Julije tiho. »Ponekad se upitam zbog čega je
sve to bilo ako ovdje stanem. Zašto sam
potratio živote tolikih prijatelja ako se krotko
uputim prema smrti?«
»To ne smije biti smrt!« reče Marko Antonije.
»Kažeš da poznaješ čovjeka, ali on je
obećao…«
»Ne«, upade Regul. Stupio je korak bliže
Juliju kad ga je Marko Antonije pogledao.
»Ne, Pompej te ne će ostaviti na životu. Ja to
znam.«
Julije vidje centurionovo napeto lice na
mjesečini i ustade.
»Kako?« upita on.
»Jer sam bio njegov čovjek, i ti nisi smio
napustiti Arimin. Imao sam njegovo
naređenje da te ubijem.«
Svi skočiše na noge i Brut stade čvrsto
između Regula i Julija.
»Gade jedan. O čemu to govoriš?« upita Brut
i položi ruku na držak mača.
Regul se nije na nj osvrnuo, samo je gledao
Julija u oči. »Nisam mogao poslušati to
naređenje«, rekao je.
Julije kimnu. »Ima naređenja koja se ne
smiju poslušati, prijatelju. Drago mi je što si
to razumio. Sjedni, Brute. Da me je kanio
259
ubiti, zar misliš da bi nam svima to unaprijed
rekao? Sjednite!«
Svi su preko volje opet sjeli na travu, premda
je Brut zurio u Regula jer i dalje nije bio
siguran u njega.
»Pompej ima samo jednu legiju koja čuva
Rim«, reče Domicije zamišljeno. Julije ga
pogleda i Domicije slegnu ramenima. »Hoću
reći, to bi se moglo izvesti ako krenemo prije
nego što on mogne pojačati snage. Mogli
bismo biti pred zidinama za tjedan dana ako
ubrzamo korak. Protiv četiri veteranske
legije ne bi mogao držati grad ni jedan dan.«
Marko Antonije je na to problijedio i
Domicije se nasmijao videći izraz njegova
lica. Već je bilo više svjetlosti uoči
praskozorja i svi su se oprezno pogledavali
dok je Domicije nastavljao, podignuvši ruke.
»To bi se moglo izvesti, i to je sve. Na kocku
treba staviti cijeli ulog. Jedno bacanje za
Rim.«
»Ti misliš da bi mogao ubijati legionare?«
upita ga Julije.
Domicije se počeša po licu i skrenu
pogledom. »Kažem da možda ne će doći do
toga. Naši su vojnici okorjeli u Galiji i
znamo što mogu učiniti. Mislim da Pompej
nema ništa čime bi nam se mogao
suprotstaviti.«
Brut pogleda čovjeka kojega je pratio od
djetinjstva. Progutao je više gorčine tijekom
tih godina nego što bi ikada povjerovao, i
dok su skupa sjedili, nije znao razumije li
Julije uopće što mu je dao. Svoj ponos, svoju
čast, svoju mladost. Sve. Bolje je poznavao
Julija nego itko od njih i vidio je svjetlucanje
u prijateljevim očima dok je razmišljao o još
jednom ratu. Koliko će njih preživjeti
njegovo častohleplje, pitao se. Drugi su
pokazivali toliko povjerenja da je Brut
poželio sklopiti oči prije nego što ga svlada
mučnina. Ali usprkos svemu, znao je da ga
Julije može pridobiti jednom riječju.
Domicije se nakašlja. »Ti moraš odlučiti,
Julije. Ako želiš da se vratimo u Galiju i
ondje se izgubimo, ja sam s tobom. Bogovi
znaju da nas nitko ne može naći na nekim od
onih mjesta što smo ih vidjeli. Ali ako želiš
poći u Rim i posljednji put staviti sve na
kocku, opet sam s tobom.«
»Jedno posljednje bacanje?« reče Julije i
postavi pitanje umjesto sviju njih.
260
Svi su potvrdno kimnuli, jedan po jedan, dok
nije preostao samo Brut. Julije je podignuo
obrve i blago se namiješio.
»Ne mogu to učiniti bez tebe, Brute. To ti
znaš.«
»Onda jedno posljednje bacanje«, prošaptao
je Brut prije nego što će pogledati u stranu.
Dok je sunce izlazilo, veteranske legije iz
Galije prešle su Rubikon i krenule na Rim.
 POVIJESNA BILJEŠKA
ao što je bio slučaj s dvije prethodne knjige,
mislim da neka objašnjenja mogu biti
korisna, naročito ako ponekad više
iznenađuje povijest nego mašta.
Spominjao sam kroz cijelu knjigu
Aleksandra Velikoga kao Julijeva junaka.
Sigurno je život toga grčkoga kralja bio
dobro poznat svim školovanim
Rimljanima, kao dopuna njihovu
zanimanju za grčku kulturu. Iako je prizor
bio u Cadizu a ne u nekom opustjelom
španjolskom selu, biograf Svetonije iz
prvog stoljeća donosi epizodu u kojoj Cezar
nemoćno uzdiše podno Aleksandrova kipa.
U svojoj trideset prvoj godini Julije još nije
bio ostvario ništa što bi se moglo usporediti
s Aleksandrom. Nije mogao znati da će
njegove najveće pobjede doći poslije toga.
Julije se više puta ženio, a zapisano je da je
imao nekoliko poznatih ljubavnica, premda
Svetonije kaže da je najviše volio Serviliju.
Julije joj je kupio biser koji je vrijedio pola
milijuna denara. Možda je jedan od razloga
zašto je provalio u Britaniju bila želja da
nađe još koji biser.
Bio je kvestor u Španjolskoj prije nego što
se vratio kao pretor, ali u to nisam ulazio
zbog pitanja ritma radnje. Bio je zaposleniji
čovjek nego što ijedan pisac može
obuhvatiti, pa čak i sažeta verzija toliko
ispunjava ove knjige da pršte od događaja.
On je priredio gladijatorske dvoboje u
srebrenim oklopima i zapao u goleme
dugove da bi se pročuo u javnosti. Istina je
da je u jednom času morao napustiti grad
da bi umaknuo vjerovnicima. Postao je
konzul s Bibilom i otjerao kolegu s Foruma
nakon nekog neslaganja. U Bibilovoj
odsutnosti Rimom je kolala šala o tome
kako su neki dokument potpisali Julije i
Cezar.
Kao usputnu sitnicu spominjem da je
falernsko vino koje je Julije izlio na
obiteljski grob bilo toliko skupo da je jedna
261
njegova čaša stajala tjednu legionarsku
plaću. Na žalost, vinogradi su bila na
Vezuvu, pokraj Pompeja, i taj okus je
zauvijek nestao u provali vulkana godine
79.
Katilinina urota bila je veoma važna u svoje
vrijeme. Otkrivena je kad se jedan od
urotnika povjerio svojoj ljubavnici koja je
dojavila što je čula. Bio je među njima
spomenut Julije, vjerojatno lažno, kao i
Kras. Obojica su preživjela bunu bez ljage
na imenu. Katilina je bio napustio grad da
preuzme zapovjedništvo nad odmetničkom
vojskom, dok su njegovi prijatelji trebali
pomoći da se stvori kaos u gradu. Dio
dokaza protiv njih pokazao je da su bili
stupili u vezu s jednim galskim plemenom
tražeći ratnike. Nakon žučne rasprave o
njihovoj sudbini, manje važni urotnici
ritualno su ugušeni. Katilina je poginuo na
bojnom polju.
Osvajanje Galije i Britanije zauzima
glavninu drugog dijela ove knjige. Slijedio
sam glavne događaje koji su počeli sa
seobom Helvećana i porazom Ariovista.
Vrijedno je spomenuti da je katkada sam
Cezar jedini postojeći izvor za pojedinosti
toga pohoda, ali on bilježi pogrješke i
katastrofe jednako vjerno kao i pobjede.
Primjerice, on sasvim iskreno kaže kako se
zbog pogrješna izvješća povukao ispred
svojih ljudi misleći da su neprijatelji. U
komentarima navodi da je broj Helvećana i
njihovih saveznika iznosio 386.000. Samo
110.000 vratilo se kućama. Protiv njih je
Julije imao šest legija i pomoćne postrojbe
— najviše 35.000 ljudi.
Njegove su bitke rijetko bile jednostavno
iskušavanje snage. Sklapao je saveze s
manjim plemenima i tada im priskakao u
pomoć. Borio se noću ako je bilo nužno, na
svakovrsnu zemljištu, napadajući s bokova,
podmićujući i nadmudrujući neprijatelje.
Kad je Ariovist zahtijevao da na njihov
sastanak dođu samo konjanici, Julije je
naredio da pojašu pješaci Desete legije, što
je morao biti neobičan prizor.
Zabrinjavao sam se da su puke udaljenosti
koje je prevaljivao morale biti pretjerane sve
dok moja rođakinja nije sudjelovala u
pješačenju na šezdeset milja (oko sto
kilometara). Ona i njezin muž prešli su taj
put za dvadeset četiri sata, ali vojnici
regimente Gurkha u Indiji svladali su istu
udaljenost za devet sati i pedeset sedam
minuta. Više od dva maratona, bez prekida.
Čovjek mora biti oprezan u današnje doba
kad se čini da su umirovljenici sposobni
skijati se niz Everest, ali ja mislim da su
galske legije mogle marširati tim korakom i,
kao Gurkhe, boriti se nakon toga.
Nije bilo pretjerano pretpostaviti da je Adàn
mogao razumjeti galske jezike, ili čak
britanske dijalekte, do određene mjere.
Izvorni Kelti raširili su se po cijeloj Europi
s nepoznata izvornog mjesta — možda s
Kavkaza. Naselili su se u Španjolskoj,
Francuskoj, Britaniji i Njemačkoj. Engleska
je postala pretežno rimsko-saska mnogo
kasnije i zadržala tu razliku sve do
današnjega doba.
Teško je zamisliti Julijev pogled na svijet.
Mnogo je čitao i vjerojatno je poznavao
Strabonove radove. Znao je da je
Aleksandar putovao na istok, a Galija je
bila mnogo bliža. Morao je čuti o Britaniji
od Grka, nakon što je onamo dva i pol
stoljeća prije njega putovao Piteja, možda
prvi pravi turist na svijetu. Premda su za nas
izgubljene Pitejine knjige, s razlogom
možemo vjerovati da su tada bile dostupne.
Julije je morao čuti o biserima, kositru i
zlatu koji su ga mamili da otplovi onamo iz
Galije. U zemljopisnom smislu on je
smatrao da je Britanija istočno a ne sjeverno
od Španjolske, s Irskom u sredini. Kad se
prvi put iskrcao, za njega je to mogao biti
čak kontinent velik kao Afrika.
262
Njegova prva provala u Britaniju godine 55.
prije Krista bila je katastrofalna. Oluje su
razbile njegovo brodovlje a žestok otpor
plemena modre kože i strašnih pasa bio je
gotovo zatoran. Deseta se legija doslovno
morala probijati boreći se kroz
zapljuskivanje valova. Ostao je samo tri
tjedna i sljedeće se godine vratio s osam
stotina brodova, i taj se put probio do
Temze. Usprkos toj golemoj floti, previše je
bio rastegnuo svoje snage i nije se treći put
vratio. Koliko znamo, nikada nisu platili
obećani danak.
Vercingetoriks bi zadržao slično mjesto u
povijesti i legendi kao kralj Artur da je uspio
pobijediti u velikoj bitci protiv Julija.
Ujedinio je sva plemena i vidio da je
spaljivanje zemlje i izgladnjivanje legija
jedini način da ih pobijedi. Ali i njegovu
silnu vojsku naposljetku su slomile legije.
Vrhovni kralj Gala odveden je okovan u
Rim i ondje smaknut.
Točne pojedinosti trijumvirata s Krasom i
Pompejem nisu poznate. Sigurno je
nagodba bila korisna svoj trojici, i Julijev se
boravak u Galiji protegnuo na mnogo
godina po svršetku njegove konzularne
službe. Kad je Pompej poslao naređenje da
se Julije vrati sam poslije Galije, zanimljivo
je istaknuti činjenicu da je gotovo bila
ispunjena stanka od deset godina koja je po
zakonu morala proteći prije nove
kandidature za mjesto konzula. Da je Julije
u tom času osigurao drugo imenovanje, bio
bi nedodirljiv, i toga se Pompej morao
bojati.
Klodije i Milon nisu izmišljeni likovi.
Obojica su sudjelovala u kaosu koji je
gotovo uništio Rim dok je Julije boravio u
Galiji. Ulične bande, neredi i ubojstva
postali su svakidašnja stvar, a kad je Klodije
napokon ubijen, njegovi su ga pristaše
uistinu kremirali u zgradi Senata, spalivši je
pritom do temelja. Ako danas odete na
Forum u Rimu, vidjet ćete Senat koji je
sagrađen poslije požara. Pompej je bio
izabran kao jedini konzul sa zadaćom da
uspostavi red u gradu. I tada bi još možda
bio opstao dogovor o trijumviratu da Kras
nije sa sinom poginuo u borbi protiv Parta.
Nakon vijesti o toj smrti, samo je jedan
čovjek na svijetu mogao osporiti
Pompejevu vlast.
Na kraju, iznio sam u knjizi jednu-dvije
tvrdnje koje bi mogle zasmetati
povjesničarima. Može se raspravljati o
tome jesu li Rimljani poznavali čelik, iako
je moguće dobiti tvrđe željezo ako se kuje u
drvenom ugljenu. Uostalom, čelik je željezo
s malo većim sadržajem ugljika. Ne bih
rekao da je to bilo izvan njihova dosega.
Bojao sam se da će nekima biti previše što
sam Artorata opisao kao Gala visoka
gotovo sedam stopa, ali Bevil Grenville
(1596.-1643.) imao je tjelohranitelja koji se
zvao Anthony Payne i bio visok sedam
stopa i četiri palca (oko 224 centimetra).
Usuđujem se reći da je on mogao prebaciti
Artorata preko ramena.
263
Mogao bih ovdje navesti još stotine sitnica
kad bi bilo mjesta. Ako sam u knjizi
mijenjao povijest, nadam se da nisam
pritom jednostavno griješio nego sam to
namjerno činio. Sigurno sam se trsio da
budem točan najviše što sam mogao.
Onima koji žele ići dalje od ovih nekoliko
stranica mogu preporučiti divnu knjigu
Caesar’s Legion (Cezarova legija) koju je
napisao Stephen Dando-Collins, te djelo
Adriana Goldsworthyja The Complete
Roman Army (Sve o rimskoj vojsci) i sve
drugo što je taj autor napisao. Svetonijevo
biografsko djelo Dvanaest rimskih careva
moralo bi biti obvezno štivo u svim
školama; ja posjedujem prijevod Roberta
Gravesa. Koji vam se car iz te knjige bude
najviše svidio, očevidno će mnogo otkriti o
vašem karakteru. I napokon, ako želite više
saznati o Juliju, ne možete učiniti ništa bolje
nego pročitati knjigu Caesar (Cezar)
Christiana Meiera.
CONN IGGULDEN
 FUSNOTE
1 Rimski državni službenik, zadužen za
financijska i blagajnička pitanja.
2 Kohorta je bila jedna desetina legije;
brojila je 400-600 vojnika, a dijelila se na
šest centurija.
3 Službenik koji je predstavljao sudsku
vlast.
4 Rimski mir, latinski izraz za Carstvo na
vrhuncu moći; u užem smislu označuje
romanizaciju zapadnoga svijeta.
5 Praznik posvećen Volturnu, božanstvu
izvora i rijeka.
6 Pučki tribuni su bili civilni službenici koje
su birali plebejci radi zaštite svojih prava. U
vojsci su se tako zvali viši časnici, po šest
njih u svakoj legiji; tribun je dakle
zapovijedao s tisuću legionara.
7 Edili su bili službenici koji su se brinuli o
hramovima i primali pritužbe građana.
8 Curia Hostilia, zgrada gdje su obično
vijećali senatori.
9 Maniples su bili kopljanički odjeli; vojnici
koji su u legiji stajali u prvom redu. Velites
su bili lakonaoružani vojnici koji su prvi
264
napadali i izazivali neprijatelja; čarkari.
Triarii su bili vojnici u trećembojnom redu
s najtežom opremom; trijarci.
Extraordinarii su bili konjanici opremljeni
kopljem idugačkim mačem.
10 Sablja.
11 Tako se nazivala i četvrt oko te ulice
(Alta Semita).
12 Brojitelji glasova na izborima;
skrutatori.
13 Izborna skupština; činili su je svi građani
Rima.
14 »Raziđite se!«
15 Ratne naprave kojima su se izbacivale
goleme strijele i koplja; stojeći lukovi.
16 Remi, belgijsko pleme koje je živjelo u
sjeveroistočnoj Galiji, tzv. Belgijska galija
(lat. Gallia Belgica)
17 Drevno keltsko pleme koje je živjelo u
današnjoj Bretanji; ne smije se brkati s
jadranskim Venetima.
18 Liktori su bili državni službenici koji su
pratili konzule i pretore, noseći pred njima
znakove vlasti (fasces).