BALKANDOWNLOAD

1
 BALKANDOWNLOAD

Georges Simenon

PRVA MAIGRETOVA
ISTRAGA

preveo Marijan Boršić

IRMA & IRMA

Zagreb, 2018.

2
BALKANDOWNLOAD

Kazalo

Flautistov iskaz / 4

Richard je lagao / 19

Stari Paumelle časti sve / 33

Stari gospodin iz Avenije Boulogneske šume / 47

Prva Maigretova težnja / 62

Mala intimna svečanost / 76

Smijeh gospođe Maigret / 89

Jedan koji šuti i jedan koji govori previše / 103

Objed na selu / 119

3
 BALKANDOWNLOAD

1. poglavlje

Flautistov iskaz

Crna je ograda dijelila prostoriju u dva dijela. Na strani namijenjenoj

strankama bila je tek klupa bez naslona, isto tako crno obojena, prislonjena uz
bijelo okrečeni zid, oblijepljen službenim obavijestima. Na drugoj strani bili su
stolovi, tintarnice, ormari ispunjeni velikim registratorima, isto tako crni, te je
sve bilo crno i bijelo. Osobito upadljiva bila je željezna peć na limenoj ploči,
kakve danas možemo vidjeti jedino na željezničkim postajama manjih gradova,
s dimovodnom cijevi što se najprije dizala prema stropu, a potom se savijala i
prolazila cijelom prostorijom prije nego što će se izgubiti u zidu.
Službenik rumena lica koji je raskopčao svoju odoru i pokušavao zaspati
zvao se Lecoeur.
Crno uokvireni zidni sat pokazivao je jedan sat i dvadeset i pet minuta.
Jedna jedina upaljena plinska svjetiljka svako malo bi zapucketala. Također bi,
s vremena na vrijeme, bez nekog vidljivog razloga, za brenčala peć.
Vani je noćnu tišinu remetilo sve rjeđe pucanje žabica, ili pjesma nekog
pijanca, ili prolazak fijakera.
Za stolom s lijeve strane tajnik komesarijata četvrti Saint-Georges micao
je usnama poput školarca, nagnut nad jednom netom izišlom knjižicom:
‘Priručnik o osobnim opisima (portretima koji govore) za uporabu policijskih
službenika i inspektora’.
Na pred listu je nečija ruka ljubičastom tintom ispisala tiskanim slovima:
J. Maigret.
Već triput je otkako je pala noć mladi tajnik komesarijata ustajao kako bi
podjario vatru u peći. Te peći se rado prisjećao cijeloga života. Bila je ista
onakva, ili gotovo ista, kakvu je jednog dana ponovno zatekao na Quai des
Orfèvres, a divizijski ju je komesar Maigret, šef specijalne brigade, i poslije
uvođenja centralnog grijanja zadržao u svom uredu.
Bio je 15. travnja 1913. godine. Istražna policija još se nije zvala tako,
nego Sigurnost. Toga jutra stigao je strani vladar i dočekali su ga sa svim

4
 BALKANDOWNLOAD

počastima na postaji u Longchamp, gdje ga je sačekao predsjednik Republike.

Svečane kočije, na čijim su bokovima bili pripadnici nacionalne garde u
paradnim odorama, prolazile su avenijom Boulogneske šume i Elizejskim
poljima, špalirom građana i zastava.
Priredili su i večernju svečanost u Operi, vatromet i povorke, a buka
pučkog veselja počela se polako stišavati.
Policajci su bili mrtvi umorni. Unatoč poduzetim mjerama i
preventivnim uhićenjima, sporazumu s izvjesnim osobama koje se smatralo
opasnima, do posljednjeg trenutka bio je nazočan strah od bombe kakvog
anarhista.
Maigret i službenik Lecoeur bili su sami u pola dva izjutra, u policijskom
komesarijatu četvrti Saint-Georges, u tihoj ulici La-Rochefoucauld.
Obojica dignuše glave začuvši užurbane korake na pločniku. Vrata se
otvoriše. Jedan mladić, sav zadihan, gledao je oko sebe, zaslijepljen plinskom
svjetiljkom.
— Komesar? — upita dašćući.
— Ja sam njegov tajnik — reče Maigret ne dižući se sa stolca.
U tom trenutku još nije bio svjestan da je time započeo svoju prvu
istragu.

Taj čovjek bio je plavokos, slabunjav, plavih očiju i ružičasta lica. Nosio
je žuti ogrtač preko crnog odijela i u jednoj ruci držao polucilindar, dok je
drugom opipavao svoj naotekli nos.
— Je li vas napala kakva protuha?
— Ne. Pokušao sam pomoći jednoj ženi koja je dozivala u pomoć.
— Na ulici?
— U jednoj palači u Ulici Chaptal. Mislim da bi bilo bolje da smjesta
pođete tamo. Mene su izbacili.
— Tko?
— Neka vrsta lakaja ili pazikuće.
— Ne mislite li da bi bilo najbolje da krenemo od početka? Što ste radili
u Ulici Chaptal?

5
 BALKANDOWNLOAD

— Vraćao sam se s posla. Zovem se Justin Minard. Drugi sam flautist u

orkestru Lamoureux, no navečer sviram u Pivnici Clichy, na istoimenom
bulevaru. Stanujem u Ulici d’Enghien, točno nasuprot Petit Parisieneu. Kao i
svake večeri prolazio sam Ulicom Ballu i zatim Ulicom Chaptal.
Kao savjestan tajnik, Maigret je pisao bilješke.
— Otprilike na sredini ulice, spazio sam parkirani automobil, jedan
Dion-Bouton, s upaljenim motorom. U automobilu je sjedio čovjek u ogrtaču
od sive jelenje kože, kojem su velike naočale skrivale gotovo cijelo lice. Kad
sam došao gotovo u visinu automobila, na drugom katu se otvorio prozor.
— Jeste li upamtili kućni broj?
— Broj 17a. To je osobita zgrada s velikim ulaznim vratima. Svi ostali
prozori bili su u mraku. Samo je drugi prozor slijeva bio osvijetljen, onaj koji
se otvorio. Podigao sam pogled. Ugledao sam obris jedne žene koja se
pokušavala nagnuti kroz prozor, vičući: „U pomoć…“
— Što ste učinili?
— Čekajte. Netko tko je bio u sobi zacijelo ju je povukao unutra. U istom
trenutku začu se pucanj. Okrenuo sam se prema automobilu pokraj kojeg sam
malo prije prošao, a on je brzo krenuo.
— Jeste li sigurni da to što ste čuli nije bila lupa motora?
— Posve sam siguran. Pošao sam prema vratima i pozvonio.
— Bili ste posve sami?
— Da.
— Naoružani?
— Ne.
— Što ste kanili učiniti?
— Ali...
Pitanje je toliko zbunilo flautista da nije nalazio odgovora. Da nije bilo
njegovih plavih brkova i nekoliko dlaka na bradi, reklo bi se da mu je šesnaest
godina.
— Susjedi nisu ništa čuli?
— Čini se da nisu.
— Jesu li vam otvorili?

6
 BALKANDOWNLOAD

— Nisu odmah. Zvonio sam najmanje triput. Zatim sam nogom udario u
vrata. Najposlije začuh korake, netko je podigao lanac i povukao zasun. U
predvorju nije bilo svjetla, ali je točno ispred kuće bila ulična svjetiljka.
Jedan sat i četrdeset i sedam minuta. Flautist je svako malo bacao
uznemiren pogled na zidni sat.
— Neki krupan tip u crnom lakajskom odijelu upitao me što želim.
— Je li bio posve odjeven?
— Pa da.
— U hlačama i s kravatom?
— Da.
— A ipak u kući nije bilo svjetla?
— Osim u onoj sobi na drugom katu.
— Što ste mu kazali?
— Ne sjećam se. Htio sam ući.
— Zašto?
— Kako bih vidio o čemu je riječ. On mi je prepriječio put. Govorio sam
mu o ženi koja je vikala s prozora.
— Je li izgledao zbunjeno?
— Oštro me pogledao i, ne prozborivši ni riječ, svom snagom me gurnuo.
— A zatim?
— Gunđao je da sam ga probudio, da sam pijan, ne sjećam se točno;
potom se začu neki glas iz mraka. Kao da je netko govorio na stubištu na prvom
katu.
— Što je taj glas rekao?
— Požurite, Louis!
— A onda?
— Ovaj me još jače gurnuo, a kako sam se opirao, opalio me šakom
posred lica. Nađoh se na pločniku, pred zatvorenim vratima.
— Je li prozor na drugom katu još bio osvijetljen?
— Nije.
— Je li se automobil vratio?

7
 BALKANDOWNLOAD

— Nije. Možda bi bilo bolje da smjesta odemo tamo?

— Mi? Zar me kanite pratiti?
Bio je u isto vrijeme smiješan i dirljiv taj kontrast između gotovo ženske
slabosti flautista i njegovog posve odlučnog stava.
— Jesam li ja dobio udarac šakom? Uostalom, ja podnosim prijavu.
— To je, u stvari, vaše pravo.
— Ali bit će bolje da se time smjesta pozabavimo. Zar ne mislite da je
tako?
— Rekoste mi broj kuće?
— 17 a.
Maigret se namrgodi, jer ga je ta adresa nejasno podsjećala na nešto.
Izvuče jedan od registratora iz svog ormara, prelista ga, pročita ime i zbog toga
se još više namršti.
Te večeri bio je u haljetku. Bio je to njegov prvi haljetak. Prije nekoliko
dana službenim su raspisom naredili svim policijskim službenicima da tijekom
kraljevskog posjeta budu svečano odjeveni, kako bi svakoga od njih, u danom
trenutku, mogli pozvati da se nađu među službenim osobama.
Njegov je konfekcijski zelenožuti ogrtač bio sličan ogrtaču Justina
Minarda.
— Idemo! Lecoeur, budu li me tražili, kažite da ću se vratiti.
Bio je pomalo uznemiren. Ime koje je pročitao u registratoru nije bilo
takvo da bi mogao ostati miran.
Imao je 26 godina i tek pet mjeseci bio je oženjen. Otkako je, pred četiri
godine, došao u policiju, obavljao je najskromnije dužnosti, na javnim
mjestima, na postajama, u veletrgovinama, a prije nešto manje od godinu dana
postao je tajnik komesarijata rajona Saint-Georges.
Dakle, u cijeloj toj četvrti najuglednije ime bilo je, bez sumnje, ime
stanara kuće broj 17a u Ulici Chaptal.
Gendreau-Balthazar. Kava Balthazar. To ime bilo je ispisano krupnim,
smeđim slovima u svim hodnicima podzemne željeznice. A kola kuće
Balthazar, koja su vukla četiri krasno urešena konja, bila su svojevrsnim
sastavnim dijelom izgleda pariških ulica.

8
 BALKANDOWNLOAD

Maigret je pio kavu Balthazar. A prolazeći avenijom Opere, nije

propuštao da, stigavši na određeno mjesto, pokraj dućana nekog puškara,
udahne ugodan miris kave koju su pržili u izlogu prodavaonice Balthazar.
Noć je bila vedra i hladna. U strmoj ulici nije bilo ni žive duše, nijednog
fijakera u blizini. U to vrijeme Maigret je bio mršav, gotovo kao i flautist, tako
da su idući ulicom nalikovali na dvojicu izmoždenih mladića.
— Pretpostavljam da niste pili?
— Nikad ne pijem. Liječnici su mi zabranili.
— Jeste li sigurni da ste vidjeli kako se prozor otvorio?
— Posve siguran.
Bilo je to prvi put da je Maigret poletio vlastitim krilima. Dotad je samo
pratio svog šefa, g. Le Breta, najvećeg kicoša među pariškim komesarima, u
nekim policijskim premetačinama; uz ostalo, četiri puta kako bi utvrdili
preljub.
Ulica Chaptal bila je isto tako pusta kao i Ulica La-Rochefoucauld. U
palači Gendreau-Balthazar, jednom od najljepših zdanja u toj četvrti, nije bilo
nikakva svjetla.
— Rekli ste mi da je ovdje stajao neki automobil?
— Pogledajte. Točno ovdje.
Ne baš pred samim vratima, nego malo dalje, Maigret, kome je glava bila
ispunjena tek pročitanom teorijom o dokazima, upali žigicu i nagnu se prema
drvenom pločniku.
— Pogledajte! — slavodobitno će glazbenik, pokazujući baricu crnkastog
ulja.
— Čujte, mislim da nije posve u redu da me pratite.
— Ja sam onaj koji je dobio udarac šakom!
Ipak, sve to bilo je pomalo neugodno. Podižući ruku prema zvonu,
Maigret je ćutio kako ga steže u prsima i pitao se na koji će se propis pozvati.
Nije imao nikakvo ovlaštenje. Osim toga, bilo je to usred noći. Može li se
govoriti o nekom prijestupu kad je jedini dokaz flautistov otečeni nos?
Kao i flautist, morao je triput pozvoniti, ali nije udario nogom u vrata.
Najposlije se netko oglasi iznutra:
— Tko je?

9
 BALKANDOWNLOAD

— Policija — odgovori Maigret, ne baš sigurnim glasom.

— Trenutak, molim vas. Potražit ću ključ.
U predvorju se začu neko komešanje. U kući se upali svjetlo. Zatim su
dugo čekali.
— To je on — prisnaži flautist, prepoznavši glas.
Najposlije skinuše lanac, pomaknuše zasun i pojavi se naizgled pospan
čovjek. Pogled mu preletje preko Maigreta i zaustavi se na Justinu Minardu.
— Ulovili ste ga! — reče čovjek. — Pretpostavljam da je iznova pokušao
sa svojim šalama?
— Možemo li ući?
— Ako smatrate nužnim. Molim vas da ne dižete buku, kako ne biste
probudili cijelu kuću. Pođite ovuda.
Slijeva, iznad tri mramorne stube, bila su ostakljena vrata koja su se sama
zatvarala i vodila u hodnik sa stupovima. Prvi put u životu Maigret je ušao u
jednu tako raskošno uređenu kuću, koja je s raskoši podsjećala na kakvo
ministarstvo.
— Vi se zovete Louis?
— Kako znate?
Louis gurnu jedna vrata koja nisu vodila u salon, nego u neku vrstu
ostave. Nije bio odjeven u lakajsku odoru. Izgledao je kao da je netom ustao iz
postelje i na brzinu navukao hlače ispod bijele spavaćice obrubljene crvenim
ovratnikom.
— Je li g. Gendreau-Balthazar ovdje?
— Koji? Otac ili sin?
— Otac.
— G. Félicien nije se još vratio. Što se tiče g. Richarda, sina, sigurno je
već odavno legao. Ima nešto više od pola sata kako je ovaj pijanac...
Louis je bio visok i krupan. Mogao je imati četrdeset i pet godina.
Njegova izbrijana brada bila je plavkasta, zjenice vrlo tamne, obrve crne i
neprirodno guste.
Maigret, progutavši pljuvačku, ćuteći se kao da skače u vodu, reče:
— Htio bih razgovarati s g. Richardom.
— Želite li da ga probudim?

10
 BALKANDOWNLOAD

— Da.
— Pokažite mi, molim vas, vašu iskaznicu.
Maigret mu pruži svoju iskaznicu iz policijske prefekture.
— Radite li dugo u ovom rajonu?
— Deset mjeseci.
— U komesarijatu Saint-Georges?
— Tako je.
— Dakle, poznajete g. Le Breta?
— To mi je šef.
Nato će Louis s hinjenom ravnodušnošću koja je loše prikrivala prijetnju:
— I ja ga poznajem. Imam čast služiti ga svaki put kada dođe na objed ili
večeru.
Pričeka nekoliko trenutaka, gledajući na drugu stranu.
— Želite li još da probudim g. Richarda?
— Da.
— Imate li ovlaštenje?
— Nemam.
— Vrlo dobro. Pričekajte.
Prije nego što se udaljio, iz jednog ormara uze uštirkanu oprsinu,
ovratnik, crnu kravatu. Zatim odjene odijelo koje je tu bilo obješeno.
U ostavi je bio samo jedan stolac. Ni Maigret ni Justin Minard nisu sjeli.
Bili su okruženi tišinom. U cijeloj palači vladala je tišina i mrak. Bilo je nekako
svečano, veoma dojmljivo.
Dvaput je Maigret iz džepa vadio sat. Prošlo je dvadeset minuta prije
nego što se Louis iznova pojavio, isto onako uglađen.
— Ako biste izvoljeli poći za mnom...
Minard je htio poći za Maigretom, ali se lakaj okrenu prema njemu:
— Vi ne. Osim ako niste policijski službenik.
Maigretu padne na pamet čudna pomisao. Činilo mu se podlim da ostavi
blijedog flautista. Ostava, obložena tamnim drvetom, na tren mu se učini poput

11
 BALKANDOWNLOAD

tamnice; vidio je kako se lakaj plavičaste brade vraća, kako bi nasrnuo na svoju
žrtvu.
Koračajući za Louisom, prolazio je predvorjem sa stupovima i uspinjao
se stubama zastrtim tamno crvenim sagom.
Bilo je upaljeno samo nekoliko svjetiljaka sa žućkastim mrežicama, pa su
veliki dijelovi prostorija bili u sjeni. Jedna vrata, koja su gledala na odmorište
na prvom katu, bila su otvorena. Na svjetlu se pojavi neki čovjek u kućnom
haljetku.
— Rekoše mi da želite razgovarati sa mnom? Izvolite, uđite. Louis,
ostavite nas same.
Soba je istovremeno bila i salon i radna soba, sa zidovima obloženim
kožom; osjećao se miris havana i neki Maigretu nepoznati miris. Kroz
poluotvorena vrata vidjela se spavaća soba; krevet s baldahinom bio je u
neredu.
Ispod kućnog haljetka Richard Gendreau-Balthazar imao je pidžamu; bio
je bosonog, u papučama od ruskog krzna.
Mogao je imati oko trideset godina. Bio je smeđ i reklo bi se posve običan,
da nije imao zakrivljen nos.
— Louis mi reče da ste iz rajonskog komesarijata?
Te otvori jednu lijepo izrađenu kutiju u kojoj su bile cigarete i pruži je
svom posjetitelju. Maigret odbi.
— Na pušite?
— Samo lulu.
— Neću vas ponuditi da ovdje pripalite, jer mi je miris lule veoma
neugodan. Pretpostavljam da ste, prije nego što ste došli, telefonirali mome
prijatelju Le Bretu.
— Nisam.
— Ah! Ispričavam se što ne poznajem dobro običaje u vašoj službi. Le
Bret često dolazi u ovu kuću, ali, da odmah napomenem, ne kao policijski
komesar. Uostalom, on tako malo sliči komesaru. To je doista krasan čovjek, a
i žena mu je dražesna. Prijeđimo na stvar. Koliko je sati?
— Dva sata i dvadeset i pet minuta.

12
 BALKANDOWNLOAD

— U ovo godišnje doba sviće oko pet, zar ne? Znam to jer vrlo rano idem
na jahanje u Boulognesku šumu. Mislio sam da su stanovi građana nepovredivi
od zalaska do izlaska sunca.
— To je točno, ali...
On prekinu Maigreta.
— Skrećem vam pozornost da ovo spominjem samo usput. Mladi ste i
zacijelo zeleni u svom poslu. Imali ste sreću što ste naišli na prijatelja vašega
šefa. Najposlije, pretpostavljam da ste imali jak razlog da upadnete u ovu kuću
onako kao što ste učinili. Louis mi je kazao ponešto o tome. Osoba koju je Louis
izbacio vjerojatno je opasna. No, i u tom slučaju, prijatelju, mogli ste pričekati
do jutra, zar ne? Sjedite, molim vas.
Sam nije sjeo. Ushodao se, ispuštajući dimove svoje egipatske cigarete sa
zlatnim vrhom.
— Dakle, nakon što sam vam očitao kratku bukvicu kakvu ste zaslužili,
recite mi što vas zanima?
— Tko stanuje u sobi na gornjem katu, onoj čiji je prozor drugi slijeva?
— Molim?
— Ispričavam se. Znam da niste obvezni odgovoriti mi, barem ne u ovom
trenutku.
— Obvezan?... — ponovi Richard osupnut.
Maigretu su se uši zacrvenjele:
— Noćas je u toj sobi netko pucao.
— Oprostite... Oprostite... Pretpostavljam da ste pri zdravoj pameti?...
Lijepo smo proveli noć pučkog veselja i nadam se da niste previše popili.
Na stubištu se začuše koraci. Vrata su i nadalje bila otvorena i Maigret
spazi neku priliku koja se pojavi na odmorištu stubišta, čovjeka koji kao da je
sišao s naslovnice časopisa Vie Parisienne. Bio je odjeven u večernje odijelo i
ogrtač, a na glavi je imao polucilindar. Bio je mršav i star, a njegovi su tanki
brkovi sa svinutim krajevima bili upadljivo obojeni.
Zastao je na pragu, oklijevajući, iznenađen, možda uplašen.
— Uđite, oče. Vjerujem da ćete se slatko nasmijati. Ovaj gospodin je Le
Bretov službenik.

13
 BALKANDOWNLOAD

Čudno, Félicien Gendreau-Balthazar nije bio pripit, a ipak je bio nekako

nesiguran, smeten, drhtav.
— Jeste li vidjeli Louisa? — nastavi njegov sin.
— Dolje je s nekim.
— Točno. S nekim pijancem, osim ako to nije luđak, pobjegao je iz
Villejuifa. Maloprije gotovo je razvalio ulazna vrata. Louis mu je otvorio i jedva
ga spriječio da ne uđe. A ovo je gospodin...
Zastao je s upitnim izrazom na licu.
— Maigret.
— G. Maigret, tajnik našeg prijatelja Le Breta. Ovdje je da bi me pitao...
Doista, što ste ono maloprije htjeli doznati?
— Tko stanuje u sobi čiji je prozor drugi slijeva, na gornjem katu.
Činilo mu se da je stari uznemiren, ali bilo je to neko čudno
nespokojstvo. Otac je, primjerice, još otkako je došao, gledao u sina nekako
bojažljivo i pokorno. Nije se usudio otvoriti usta.
Reklo bi se da čeka Richardovo dopuštenje.
— Moja sestra — reče napokon. — Eto sad znate.
— Je li ona u ovom trenutku ovdje?
Maigret više nije gledao sina, nego oca. No opet je sin odgovorio.
— Nije. U Ansevalu je.
— Molim?
— Našem zamku, zamku Anseval, blizu Pouilly-sur-Loire, u Nièvreu.
— Znači soba je prazna?
— Imam razloga pretpostaviti da je tako.
Zatim ironično doda:
— Čini mi se da biste se rado uvjerili u to? Poći ću s vama. Tako ću sutra
moći čestitati našem prijatelju Le Bretu na gorljivosti njegovih službenika.
Pođite za mnom, molim vas.
Na Maigretovo čuđenje, otac je također nekako stidljivo pošao za njima.
— Evo sobe koju ste spominjali. Srećom, nije zaključana.

14
 BALKANDOWNLOAD

On okrenu kvaku. Pokućstvo u spavaćoj sobi bilo je od bijelo lakiranog

drveta, zidovi ukrašeni modrom svilom. Pobočna vrata vodila su u budoar; sve
je bilo sređeno, izgledalo je da je svaka stvar na svom mjestu.
— Molim vas, dobro je razgledajte. Moja sestra bit će očarana kad čuje
da je policija premetala njezine stvari.
Ne davši se zbuniti, Maigret pođe k prozoru. Teške zavjese bile su od
plave svile, tamnije od tapeta. On ih razmaknu, spazi zastor od tila koji je služio
da priguši dnevnu svjetlost i primijeti da je jedan kraj zastora ostao u prozoru.
— Pretpostavljam — reče — da noćas nitko nije ulazio u ovu sobu?
— Možda neka od sobarica...
— Ima li ih više u kući?
— Dakako! — zajedljivo će Richard. — Dvije su, Germaine i Marie. U
kući je i Louisova žena, naša kuharica, a imamo i pralju, ali ona je udana, pa
izjutra dolazi, a navečer odlazi.
Félicien Gendreau, otac, i nadalje ih je naizmjence promatrao.
— O čemu je riječ? — upita najposlije, prethodno se nakašljavši.
— Ni ja, zapravo, ne znam. Pitajte g. Maigreta.
— Neki čovjek koji je prolazio kraj kuće nešto prije pola dva, čuo je kako
se ovaj prozor naglo otvara. Podigao je pogled i spazio izbezumljenu ženu kako
doziva u pomoć.
Vidje kako se očeva ruka grči na zlatnoj dršci štapa.
— Zatim? — upita Richard.
— Ženu je netko povukao unutra i upravo u tom trenutku čuo se pucanj.
— Doista?
Mladi Gendreau osvrtao se oko sebe s izgledom hinjene zabrinutosti,
praveći se kao da traži trag metka u zidovima obloženim svilom.
— Ono što me čudi, gospodine Maigret — Maigret, zar ne? — to je da, s
obzirom na težinu optužbe, niste poduzeli osnovnu mjeru opreza i izvijestili
vaše nadređene. Čini mi se da ste nekako olako dojurili ovamo. Primili ste
obavijest samo jednog prolaznika koji ima tako bujnu maštu.
— On je dolje.
— Veliko mi je zadovoljstvo što je pod mojim krovom. Sve u svemu, ne
samo da ste upali ovamo usred noći, ne mareći za zakon koji štiti slobodu

15
 BALKANDOWNLOAD

građana, nego ste doveli i osobu koju, u najmanju ruku, držim sumnjivom. Pa
ipak, kad ste već ovdje i kako biste sutra mogli podnijeti potpuno izvješće
našem prijatelju Le Bretu, molim vas da se posvetite uobičajenoj pretrazi.
Pretpostavljam da se želite uvjeriti je li postelja noćas korištena?
On povuče baršunasti pokrivač pod kojim se ukazaše plahte bez i
najmanjeg nabora i netaknut jastuk.
— Tražite, molim vas. Njuškajte po kutovima. Pretpostavljam da ste
ponijeli i povećalo?
— To nije potrebno.
— Ispričavam se. Osim Le Breta nisam imao čast upoznati policajce, osim
u romanima. Kažete da je netko pucao? Možda je tu negdje i truplo? Pođite za
mnom. Potražimo zajedno! U ovom ormaru? Tko zna?
I otvori ormar u kojem su se vidjele samo haljine obješene na vješalice.
— Ovdje? Tu su Liseine cipele. Kao što vidite, ona je luda za cipelama.
Prijeđimo u njezin budoar...
Bio je ukočen i postajao je sve zajedljiviji.
— Ova vrata? Zatvorena su od mamine smrti. Ali u sobu se može ući iz
hodnika. Dođite! Ali, svakako! Molim vas...
Bilo je to polusatno mučenje. Maigretu je preostalo tek da se pokorava.
Naime, Richardove riječi bile su doslovce naredbe. Ono što je davalo neki
sablastan izgled njihovom tumaranju po palači bila je nazočnost starog
Genderau-Balthazara koji ih je pratio u stopu, sveudilj s polucilindrom na glavi,
s ogrtačem na ramenima i rukom na zlatnoj dršci svoga štapa.
— Ali ne! Još ne silazimo. Zaboravili ste da poviše ovog postoji još jedan
kat, potkrovlje, gdje spava posluga.
Svjetiljke u hodniku nisu imale sjenila. Strop je bio ukošen. Richard
pokuca na vrata.
— Otvorite, Germaine. No da! Nije važno što ste u košulji. Tu je policija.
Jedna prilično krupna djevojka snenih očiju, neugodna mirisa, još tople
postelje, s češljem prepunim dlaka na toaletnom stoliću.
— Jeste li čuli pucanj?
— Što?
— Kad ste legli?

16
 BALKANDOWNLOAD

— Pošla sam spavati u deset sati.

— I niste ništa čuli?
Richard je postavljao pitanja.
— Idemo dalje!... Marie, otvorite!... Ali ne, mala moja, to nije važno...
Jedna djevojka od šesnaest godina, koja je ogrnula zeleni ogrtač preko
spavaćice i koja je drhtala od glave do pete.
— Jeste li čuli pucanj?
Preplašeno je gledala u Richarda i Maigreta.
— Spavate li već dugo?
— Ne znam.
— Jeste li što čuli?
— Nisam. Zašto? Što se događa?
— Imate li kakvo pitanje, Maigret?
— Htio bih je pitati odakle je.
— Odakle ste, Marie?
— Iz Ansevala.
— A Germaine?
— Također.
— A Louis?
— Iz Ansevala, gospodine Maigret — odgovori ironično Richard. —
Vidim da vam nije poznato da obitelji koje posjeduju zamak obično dovode
poslugu sa sela.
— Sljedeća vrata?
— Soba gospođe Louis.
— I njezin muž tu spava?
— On spava dolje, u sobici.
Najduže su čekali da im otvori gospođa Louis. Bila je malena,
crnomanjasta, veoma debela, nepovjerljivih očiju.
— Hoće li uskoro prestati ta galama? Gdje je Louis?
— Dolje. Recite mi, jeste li čuli pucanj?

17
 BALKANDOWNLOAD

Gotovo ih je izbacila iz sobe, ljutito gunđajući. Neprestano su mu otvarali

vrata praznih odaja, spremišta, potkrovlja. Na Maigretovu sreću nije bilo
tavana; zatim je trebao sići na prvi kat i pregledati apartmane oca i sina.
— Preostaju još saloni. Ali, svakako. Izuzetno mi je stalo do toga.
Zatim upali veliki kristalni luster koji zazvecka.
— Nikakvo truplo? Nikakva ranjenika? Jeste li sve vidjeli? Zar nećete da
siđemo u podrum? Obratite pozornost na to da su sada tri sata i četvrt.
On otvori vrata ostave. Spaziše Justina Minarda kako sjedi na stolcu i
Louisa kako stoji u jednom kutu, a doimao se kao da čuva nekog zatvorenika.
— To je mladić koji je čuo pucanj? Veoma sam sretan što sam vidio
njegovo zanimljivo lice. Dakle, gospodine Maigret, pretpostavljam da imam
pravo podnijeti žalbu zbog klevetničke prijave i pokušaja povrede stana.
— To je, dakako, vaše pravo.
— Želim vam laku noć. Louis, ispratite ovu gospodu.
Stari Gendreau otvori usta, ali ne reče ništa. Što se Maigreta tiče, on je
uspio izgovoriti:
— Zahvaljujem vam.
Louis ih je ispratio i zatvorio za njima teška vrata.
Bili su posve sami, zbunjeni i pomalo nespokojni, na lijevom pločniku
Ulice Chaptal, a Maigret se nesvjesno okrenu prema mrlji od ulja na drvenoj
kaldrmi, kao da se, unatoč svemu, želi uhvatiti za nešto opipljivo.
— Znate, kunem vam se da nisam pio.
— Vjerujem vam.
— I nisam lud.
— Svakako niste.
— Mislite li da ćete zbog ovoga imati neprilika? Nejasno sam čuo...
Te noći je Maigret nosio svoj prvi haljetak koji ga je malo stezao pod
pazuhom.

18
 BALKANDOWNLOAD

2. poglavlje

Richard je lagao

U deset minuta do devet gospođa Maigret, nasmijana, ugodno mirišući

na svježinu i sapun, povuče zastor u sobi, puštajući unutra razigrano sunce.
Nije prošlo mnogo vremena otkako se udala i još se nije bila navikla na izgled
usnula muškarca, s riđim krajičcima brkova koji podrhtavaju, sa čelom koje se
nabire kad na njega sleti muha, s raskuštranom kosom. Smješkala se. Uvijek se
smješkala kad mu se ujutro približavala sa šalicom kave u ruci i kad ju je on
promatrao snenim i pomalo djetinjim očima.
Bila je to krupna i jedra mlada žena, kakve viđamo u slastičarnicama ili
za mramornim pultom mljekarnica, krupna mlada žena, puna života, koju je
on ipak mogao ostaviti cijele dane u njihovom malom stanu na Bulevaru
Richard-Lenoir, a da se ni na trenutak nije dosađivala.
— Na što misliš, Jules?
U to vrijeme još ga nije oslovljavala Maigret, ali je već prema njemu
osjećala onu vrstu poštovanja koja joj je bila svojstvena, ono isto poštovanje
koje je osjećala prema ocu i koje će osjećati prema sinu, ako ga bude imala...
— Mislim na...
I on joj izgovori tekst kojeg se bio prisjetio u času kad se probudio, poslije
samo dva sata sna. Bile su to rečenice iz nekog internog policijskog pravilnika:

Apsolutno je pravilo da službenici Sigurnosti službi posvećuju sve svoje

vrijeme.
Svaka započeta istraga ili praćenje u pravilu se nastavljaju bez prekida,
ne može im se jamčiti nikakav odmor u za to predviđenim satima ili čak
danima.

Komesarijat je napustio u šest sati ujutro, kad je pomoćnik tajnika Albert

Luce došao preuzeti dužnost, a napolju je zrak bio tako svjež, pariške su ulice

19
 BALKANDOWNLOAD

bile tako ugodne, da je skrenuo na tržnicu, ne bi li udahnuo miris proljetnog

povrća i voća.
U Parizu su tih dana bile stotine, tisuće ljudi koji nisu spavali duže od
njega. Posjet stranog vladara trebao je potrajati svega tri dana, ali pripadnici
gradske policije zbog toga nisu bili ništa manje umorni od onih policajaca koji
su posljednjih tjedana imali pune ruke posla u hotelima, na postajama,
granicama i prometnicama.
Razne policijske službe međusobno su posuđivale ljude, komesarijati
također. Dolazak vladara koji je bio veoma brižljivo unaprijed pripremljen nije
zaobišao ni rajon Saint-Georges, a raspoložive ljude uputili su u komesarijat
rajona Opéra.
Nisu samo anarhisti sprječavali policajce da odu na počinak. Bilo je
luđaka koji su za vrijeme takvih svečanosti dobivali napadaje, džepara,
kradljivaca što su se do mile volje iživljavali na provincijalcima privučenim
svečanim povorkama.
— Je li to kava Balthazar? — upita on.
— Zašto pitaš? Zar nije dobra?
— Htio bih znati zašto radije kupuješ tu kavu, a ne neku drugu. Zato što
je bolja?
— U svakom slučaju nije lošija, a u njoj ima i sličica.
Bio je zaboravio na album u koji je ona brižljivo lijepila sličice raznih
vrsta cvijeća koje su sadržavali paketići kave.
— Tko skupi tri cjelovite kolekcije, dobiva spavaću sobu od orahovine.
On se umi na česmi jer u stanu još nisu imali kupaonicu. Pojede juhu,
kao što je uobičajio ujutro na selu.
— Pretpostavljam da ne znaš kad ćeš se vratiti?
A on ponovi smiješeći se:
— …nikakav odmor ne može im se jamčiti u za to predviđenim satima,
pa čak ni danima...
Poznavala ga je u dušu. Već je imala šešir na glavi. Rado ga je pratila u
ured, kao da dijete vodi u školu, ali nije išla sve do ureda, jer bi mu bilo
neugodno da ga susretne neki od kolega.
Kad je izbijala deseta ura, komesarove dvokolice zaustaviše u Ulici La-
Rochefoucauld; konj je kopkao nogama i kočijaš prihvati uzde umjesto

20
 BALKANDOWNLOAD

gospodara. Maxime Le Bret bio je valjda jedini policijski komesar u Parizu koji
je imao vlastita kola i stanovao na brdu Monceau, u jednom od novih stanova
na Bulevaru de Courcelles.
Kad je tako dolazio u komesarijat, znalo se da je prethodno bio na
mačevanju u klubu Hoche, da je plivao u bazenu i da je prošao kroz maserove
ruke.
Maigretovo izvješće bilo je na njegovom stolu i Maigret je na njega mislio
s pritajenom zebnjom, jer je to bilo prvo njegovo važnije izvješće; brižljivo ga
je sastavljao do svitanja, trudeći se da ne zaboravi ništa od teorija koje su bile
još svježe u njegovoj glavi.
Flautist Justin Minard bio se vratio s njim iz Ulice Chaptal. Zaustavili su
se pred vratima.
— Jeste li oženjeni?
— Jesam.
— Ne mislite li da će vam žena biti zabrinuta?
— Nije važno.
I Justin je ušao. Maigret je pribilježio njegovu izjavu, koju je glazbenik
potpisao. Još uvijek nije odlazio.
— Ne mislite li da će vam žena prirediti scenu?
On odgovori blagom upornošću:
— Nije važno.
Zašto je Maigret sada mislio na to? U svitanje ga je gotovo morao izbaciti.
A flautist ga je još upitao, u isti mah stidljivo i samouvjereno:
— Dopuštate li da vas posjetim?
Bio je podnio tužbu protiv imenovanog Louisa. Bilo mu je stalo do toga.
Svi ti spisi bili su lijepo složeni na komesarovom stolu, povrh manje važnih
dnevnih izvješća.
Nisu mogli vidjeti Maximea Le Breta kako ulazi jer je izravno iz hodnika
ulazio u svoju sobu, ali su ga čuli i ovaj put Maigretu malo poskoči srce.
Na klupi su sjedili uobičajeni posjetitelji, uglavnom sirotinja u
dronjcima; on ih je jednog po jednog prozivao, sastavljao uvjerenja o
prebivalištu ili o neimaštini, sastavljao zapisnike o izgubljenim ili nađenim

21
 BALKANDOWNLOAD

predmetima, u zatvor slao prosjake što su ih pokupili po ulicama ili trgovce koji
su prodavali robu bez dozvole.
Točno poviše zidnog sata s crnim okvirom bilo je električno zvonce i kad
ono zazvoni...
Izračunao je da je potrebno otprilike dvanaest minuta da se pročita
njegovo izvješće i Minardov iskaz. Dvadeset minuta je prošlo, a još ga nisu
zvali, ali je lako škljocanje odavalo da je njegov šef tražio telefonsku vezu.
Tapecirana vrata dijelila su Le Bretovu sobu od ureda komesarijata. Kroz
njih bi se čuo nejasan zvuk glasova.
Je li Le Bret već razgovarao s Richardom Gendreauom, s kojim je često
bio za istim stolom?
Zvonce nije zazvonilo, ali odškrinula su se vrata.
— Maigret!
Je li to dobar ili loš znak?
— Uđite, mladiću!
Komesar je, prije nego što će sjesti za svoj stol, više puta krupnim
koracima prošao sobom, pušeći cigaretu. Najposlije položi ruku na dosje.
Izgledalo je kao da traži riječi, a zatim uzdahnu:
— Pročitao sam vaše izvješće.
— Da, gospodine komesaru.
— Učinili ste ono što ste smatrali da morate učiniti. Vaše je izvješće vrlo
jasno, veoma podrobno.
— Hvala, gospodine komesaru.
— U njemu se čak spominje i mene.
On jednim pokretom ruke zaustavi Maigreta koji je zaustio.
— Ne predbacujem vam zbog toga. Naprotiv.
— Htio sam vjerno prenijeti sve ono što je bilo rečeno.
— Jednom riječi, imali ste punu slobodu da pregledate kuću.
— Vodili su me od sobe do sobe.
— Mogli ste se uvjeriti da je sve u redu.
— U sobi o kojoj je govorio Justin Minard zavjesa od tila bila je
pritvorena prozorom, kao da ga je netko na brzinu zatvorio.

22
 BALKANDOWNLOAD

— To se moglo dogoditi bilo kad, zar ne? Ničim se ne bi moglo dokazati

da zavjesa tako nije stajala već danima.
— Otac, g. Félicien Gendreau-Balthazar, doimao se vrlo uzbuđenim kad
me zatekao u kući.
— Vi ste napisali da je izgledao ‘uplašen’.
— To je moj dojam.
— Osobno poznajem Gendreaua, kojeg više puta tjedno viđam u klubu.
— Znam, gospodine komesaru.
Komesar je bio pristao muškarac, veoma otmjen, kojeg se moglo vidjeti
na svim mondenim skupovima jer je bio oženjen bogatom pariškom
nasljednicom. Bez sumnje je zbog toga, unatoč svom načinu života, smatrao da
mora imati neki stalan posao. Kapci su mu bili natečeni, bore oko očiju duboke
i vjerojatno te noći, kao i mnogih drugih, nije spavao više od Maigreta.
— Pozovite Bessona.
Bio je to jedini inspektor koji je ostao u komesarijatu tijekom kraljevskog
posjeta.
— Imam jedan poslić za vas, dragi moj Besson.
Na komadiću papira ispisa ime i adresu Justina Minarda, flautista.
— Diskretno se raspitajte o tom gospodinu. Što prije to bolje.
Besson pogleda adresu, obradova se što je to u Parizu i reče:
— Idem odmah, šefe.
A kad je komesar ostao nasamo s Maigretom, lagano se nasmiješi i reče:
— Eto, smatram da je to jedino što zasad treba učiniti.

Sjedeći za svojim crnim stolom, Maigret je ćutio najveći bijes u životu,

pregledavajući zamazane papire, slušajući pritužbe pazikuća i pravdanja
uličnih prodavača.
Na pamet su mu padala najekstremnija rješenja, primjerice da dade
trenutni otkaz.
Dakle, prema komesaru, sve što treba učiniti je da otpočne istragu nad
flautistom! A zašto ga ne bi uhitili i isprebijali?!

23
 BALKANDOWNLOAD

Maigret bi također mogao telefonirati glavnom šefu ili otići k njemu.

Uostalom, osobno poznaje Xaviera Guicharda, šefa Sigurnosti. On je često
provodio odmor nedaleko kuće Maigretovih, u Allieru, a nekoć je bio prijatelj
njegovog oca.
Istinu govoreći, on ga nije štitio, ali ga je obazrivo pratio izdaleka, ili,
bolje rečeno, odozgo; on je bio taj koji je posljednje četiri godine neprestano
premještao Maigreta, kako bi mu omogućio da što prije stekne iskustvo u svim
policijskim službama.
„Minard nije lud. Nije bio pijan. Vidio je kako se prozor otvara. Čuo je
revolverski hitac. A ja sam vlastitim očima vidio mrlju ulja na ulici. “
Izrekao je to bijesno. On će zatražiti...
To ga podsjeti na nešto i on iziđe iz ureda, siđe stubama u sobu za
dežurstva, gdje su policajci u odorama kartali.
— Recite mi, naredniče, jesu li svi ljudi koji su noćas bili u službi napisali
izvješća?
— Još nisu.
— Htio bih im postaviti jedno pitanje. Htio bih znati je li netko od njih
između ponoći i dva sata izjutra primijetio neki Dion-Bouton u našem rajonu.
Vozač je bio odjeven u ogrtač od sive jelenje kože i imao je velike naočale. Ne
znam je li još netko bio u vozilu.
Baš me briga za komesara! „Svaka istraga ili nadzor započeti …“
Poznavao je teoriju. Normalno je da on vodi istragu, pa bilo tu Balthazara
ili ne bilo.
Oko podneva ulovi ga drijemež, ali još nije bilo vrijeme za objed. Kapci
su ga pekli. Događalo mu se da dvaput postavi isto pitanje strankama.
Besson se vrati, s mirisom pelinkovca na brkovima i Maigret pomisli na
svježinu nekog bistroa ili prigušenu svjetlost na nekoj terasi na bulevarima.
— Je li gazda još ovdje?
Više ga nije bilo i Besson sjede kako bi napisao izvješće.
— Jadnik! — uzdahnu on.
— Tko?
— Glazbenik.

24
 BALKANDOWNLOAD

Te Besson koji je sjao od zdravlja, zategnute i blještave kože na licu,

nastavi:
— Najprije, on ima sušicu, a to nipošto nije veselo. Dvije godine
pokušavaju ga poslati u brda, ali on neće ni čuti.
Konji su prolazili pokraj Trga Saint-Georges. Jutros je kod Doma invalida
izbila oružana pobuna i vojnici iz raznih vojarni došli su u njihovu četvrt. U
gradu je sveudilj vladalo uzbuđenje, sa zastavama, odorama, glazbom koja je
prolazila, svečano odjevenim osobama koje su žurile prema Elizejskim poljima
gdje se pripremao službeni objed.
— Žive u dvosobnom stanu koji gleda na dvorište, na petom katu, a u
zgradi nema dizala.
— Jeste li bili kod njih?
— Razgovarao sam s ugljenarom koji stanuje u istoj zgradi, zatim s
pazikućom koja je iz moga kraja. Svakog dana stižu joj pritužbe stanara, zbog
toga što on po cijele dane svira flautu kraj širom otvorena prozora. Pazikući je
veoma drag, ugljenaru također, premda mu već dva-tri mjeseca duguje za
ugljen. Što se njegove gospođe tiče...
— Jeste li je vidjeli?
— Prolazila je dok sam bio u pazikućinoj sobi. Krupna, smeđa i jedra
žena, vatrenih očiju. Svojevrsna Carmen. Uvijek je u kućnoj haljini i papučama
i tako hoda po obližnjim dućanima. Ona je glavna. Kudi ga. Pazikuća tvrdi da
ga čak i tuče. Jadan čovjek!
Besson s mukom napisa nekoliko rečenica, jer mu pisanje izvješća baš
nije išlo od ruke.
— Sjeo sam u podzemnu željeznicu i otišao porazgovarati s njegovim
gazdom u Pivnici Clichy. Nije mogao kazati ništa loše o njemu. Ne pije. Uvijek
dolazi na posao pet minuta ranije. Ljubazan je sa svima, a blagajnica ga obožava.
— Gdje je bio jutros?
— Ne znam. Nije bio kod kuće. Pazikuća bi mi rekla.
Maigret iziđe iz ureda, pojede dva kuhana jajeta i popi kriglu piva u
jednoj kavanici na Trgu Saint-Georges. Kad se vratio, na stolu nađe bilješku
koju mu je ostavio narednik:

25
 BALKANDOWNLOAD

Policajac Julien primijetio je kola marke Dion-Bouton u jedan i trideset,

kako stoje u Ulici Mansart, pokraj broja 28. U kolima je bio samo vozač, čiji
izgled odgovara danom opisu. Kola su se desetak minuta zadržala u Ulici
Mansart i zatim krenula prema Ulici Blanche.

Začu se zvonce iznad zidnog sata i Maigret hitro ustane i otvori

tapecirana vrata. Komesar se već bio vratio i Maigret vidje stranice svog
izvješća razbacane po stolu, s bilješkama ispisanim crvenom olovkom.
— Uđite, dragi moj. Sjednite.
Bila je to rijetka počast, jer je komesar svoje suradnike rado ostavljao
stajati.
— Pretpostavljam da ste današnje prijepodne proveli proklinjući me?
I on je bio u haljetku, ali je njegov skrojio najbolji krojač na Trgu
Vendome, a njegovi su prsluci uvijek bili veoma svijetlih boja.
— Iznova sam brižljivo pročitao vaše izvješće. Uostalom, vrlo dobro
izvješće, ali to sam vam, vjerujem, već rekao. Također sam razgovarao s
Bessonom o vašem prijatelju flautistu.
Maigret se ohrabri.
— Jesu li vam telefonirali Gendreau-Balthazarovi?
— Zapravo jesu, ali ne onako kako vi pretpostavljate. Richard Gendreau
bio je savršen. Premda se malo podsmjehivao vama i vašoj revnosti! Vi ste, bez
sumnje, očekivali da će se požaliti na vas? Upravo suprotno. Nadam se da se ne
čudite što vas je ocijenio neiskusnim i vatrenim. Upravo zato je zlobno uživao
u tome da vam otvara sva vrata.
Maigret se namrštio, a njegov šef promatrao ga je s laganim smiješkom,
onim osmijehom tako svojstvenim svima „blaziranim“ iz njegova svijeta, svim
„sladostrasnicima“, da se poslužimo izrazom koji je bio u modi.
— Recite mi sada, dragi moj, što biste vi bili učinili jutros da ste bili na
mom mjestu?
Budući da Maigret nije odgovorio, on nastavi:
— Biste li tražili nalog za pokretanje istrage? Ponajprije, po kojoj osnovi?
Je li podnesena tužba? U svakom slučaju, protiv Gendreauovih nije. Je li riječ
o nekom očitom prijestupu? Nipošto. Je li netko ranjen ili je pronađen leš? Nije,
barem koliko je nama poznato. A vi ste te noći zavirili u svaki kutak kuće,

26
 BALKANDOWNLOAD

vidjeli ste sve njezine stanovnike, neke od njih u najlakšoj odjeći. Morate me
razumjeti. Ne znam što vam je sve prolazilo glavom jutros. Ja sam prijatelj
obitelji Gendreau. Odlazim u njihovu kuću. Pripadam istom društvu kao i oni.
Priznajte da ste me proklinjali.
— Postoji Minardov iskaz i tužba.
— Doći ću i na flautista. Oko pola dva poslije ponoći pokušao je nasilno
ući u jednu palaču, pod izlikom da je čuo dozive u pomoć.
— On je vidio...
— Nemojte smetnuti s uma da je on jedini nešto vidio, dok nitko od
susjeda nije ništa čuo. Stavite se u položaj glavnog sluge kojeg su probudili
udarcima nogom u vrata.
— Oprostite! Louis kojeg ste spomenuli bio je sasvim odjeven,
uključujući i kravatu, u pola dva po ponoći, a u trenutku kad je Minard
pozvonio nigdje u kući nije gorjelo svjetlo.
— Neka bude. Obratite pozornost na to da samo vaš flautist tvrdi da je
glavni sluga bio sasvim odjeven. Recimo da je tako. Je li to neki prijestup?
Minarda su dosta grubo izbacili iz kuće. Ali što biste vi uradili kad bi neki
nasrtljivac usred noći upao u vaš stan, tvrdeći da upravo kanite ubiti svoju
ženu?
On pruži svoju zlatnu tabakeru Maigretu, koji ga je, valjda stoti put,
morao podsjetiti da ne puši cigarete. Bila je to Le Bretova navika, znak otmjene
uljudnosti.
— Razmotrimo sad slučaj s čisto administrativnog motrišta. Napisali ste
izvješće i ono mora proći uobičajen put, što znači da će biti dostavljeno
prefektu policije, koji će odlučiti hoće li ga proslijediti sudu. Flautistova tužba
protiv glavnog sluge također će proći redovan put.
Maigret ga je gledao ravno u oči, zajedljivim pogledom, i iznova je
pomišljao na ostavku. Naslućivao je nastavak.
— Obitelj Gendreau-Balthazar jedna je od najuglednijih pariških
obitelji. Bilo koje male bukačke novine jedva će dočekati da iskoriste prigodu,
bude li učinjena i najmanja nesmotrenost.
Maigret suho procijedi:
— Razumio sam.

27
 BALKANDOWNLOAD

— A vi me prezirete, zar ne? Mislite da štitim te ljude zato što su utjecajni

ili zato što su mi prijatelji.
Maigret učini pokret da dohvati papire s pisaćeg stola i podere ih, kao što
se od njega tražilo. Poslije toga vratit će se u zajednički ured i napisati ostavku,
što je moguće sigurnijom rukom.
— Dragi moj Maigret, sada za vas imam jednu novost.
Začudo, ismijavanje je poprimilo srdačan ton.
— Jutros, dok sam čitao vaše izvješće, a zatim dok sam razgovarao s
vama, nešto me mučilo. Poput nekog nejasnog sjećanja. Ne znam osjetite li i vi
ponekad nešto takvo. Što se više trudimo da nam postane jasnije, sve nam više
izmiče. Međutim, bio sam svjestan da je to nešto važno, da čak može
promijeniti sve. Najposlije sam se sjetio kad sam otišao na objed. Suprotno
navici, objedovao sam kod kuće, jer su nam prijatelji došli na ručak.
Promatrajući svoju ženu, pronašao sam jednu kariku. To što me jutros mučilo
bila je rečenica koju je ona izrekla. Ali koja? Iznenada, usred ručka, sinulo mi
je. Jučer, prije nego što sam otišao iz Bulevara de Courecelles, upitao sam je,
kao što često činim:
„Što ćete raditi danas popodne?“
A ona mi je odgovorila:
„Otići ću na čaj u predgrađe Saint-Honore s Lise i Bernadette.“
Bernadette je grofica d’Estirau. A što se tiče Lise, to je Lise Gendreau-
Balthazar.
On ušuti i svojim blistavim očima pogleda Maigreta.
— Eto, prijatelju. Preostalo mi je ispitati je li Lise Gendreau-Balthazar
doista jučer u pet bila na čaju s mojom ženom u salonima kod Pihana. Bila je,
a to mi je potvrdila moja žena. Nijedan trenutak nije spominjala odlazak u
Anseval. Vrativši se u ured, iznova sam pozorno pročitao vaše izvješće.
Maigretovo se lice ozarilo i već je zaustio da slavodobitno progovori.
— Samo trenutak! Ne zaliječite se. Prošle noći zatekli ste praznu sobu te
iste Lise Gendreau. Njezin vam je brat kazao da je ona u Nièvreu.
— Dakle...
— To još ništa ne dokazuje. Richard Gendreau nije vam govorio pod
zakletvom. Niste imali nikakav nalog, nikakve ovlasti da ga ispitujete.
— A sada...

28
 BALKANDOWNLOAD

— Ni sada. Eto zašto vam savjetujem...

Maigretu više ništa nije bilo jasno. Stavili su ga pod škotski tuš i više nije
znao kako se postaviti. Bilo mu je vruće. Vrijeđalo ga je što s njim postupaju
kao s djetetom.
— Jeste li već isplanirali vaš godišnji odmor?
Malo je trebalo da mu odgovori neljubazno.
— Znam da šefovi obično znatno ranije i unaprijed planiraju dopuste.
Međutim, ako želite, na odmor možete odmah, već danas. To će, uvjeren sam,
umiriti i moju savjest. Osobito ako se ne kanite udaljavati iz Pariza. Policajac
na godišnjem odmoru više nije policajac i ne može si dopustiti izvjesne
postupke kad je ustanovi teško da ga za njih ovlasti.
Opet nada. No još se plašio. Očekivao je neki novi preokret.
— Nadam se, dakako, da se nitko neće požaliti na vas. Ako mi imate
nešto priopćiti ili zatražiti neku obavijest, možete me nazvati na Bulevaru de
Courcelles. Moj broj naći ćete u telefonskom imeniku.
Maigret iznova zausti, ovaj put da bi se zahvalio, ali mu komesar
neprimjetnim znakom pokaza prema vratima, a zatim kao da se iznenada
prisjetio nečeg beznačajnog što je propustio spomenuti:
— Doista, već je prošlo šest ili sedam godina da je Félicien Gendreau,
otac, pod tutorstvom obiteljskog vijeća, poput kakva mladca koji je izgubio
glavu. Tako je Richard, poslije majčine smrti, onaj koji stvarno vodi poslove.
Kako vam je supruga? Je li se privikla na pariški život i na svoj novi stan?
Maigret se, poslije ledenog stiska ruke, nađe s druge strane tapeciranih
vrata. Još je bio zanesen i nesvjesno je pošao prema svom crnom stolu, kad mu
pogled pade na jednoga od ljudi koji su sjedili na klupi, s druge strane onoga
što je nazivao pultom.
Bio je to Justin, flautist, odjeven u crno, ali ne u svom večernjem odijelu
i ovaj put bez zelenkastog ogrtača. Justin Minard koji je strpljivo čekao između
jednog odrpanca i neke krupne žene sa zelenim rupcem koja je dojila djetešce.
Glazbenik mu namignu, kao da ga pita može li prići ogradi. Maigret mu
dade znak da ga je razumio, posloži spise i upozna jednoga od suradnika s
tekućim poslovima.
— Dopust! — reče.
— Dopust, u travnju, kad nam je za vratom strani vladar?

29
 BALKANDOWNLOAD

— Dopust.
A drugi koji je znao da se Maigret netom oženio:
— Dijete?
— Nije dijete.
— Bolest?
— Nije bolest.
Bivalo je sve nejasnije i kolega odmahnu glavom.
— Uostalom, to je tvoja stvar. Ipak, ugodan odmor! Uvijek je bilo
srećkovića!
Maigret uze šešir, stavi manžete koje je skidao po dolasku u ured i prođe
kroz vratašca koja su dijelila službenike od stranaka. Justin Minard posve
prirodno ustane i isto tako posve prirodno pođe za njim.
Je li ga žena istukla, kao što mu je nagovijestio Besson? Bio je tu, sasvim
plave kose, veoma krhak, ružičastih jagodica, modrih očiju, i u stopu slijedio
Maigreta, poput izgubljenog psa koji se pripija uz nekog prolaznika.
Vani je sjalo sunce, zastave na svakom prozoru. Stjecao se dojam kao da
zrak treperi od bubnjeva i truba. Ljudi su veselo prolazili ulicom, a budući da
su svakako htjeli vidjeti povorku, većina je bila ratoborno raspoložena.
Kad je Minard najposlije stao na pločnik, Maigretu slijeva, zabrinuto ga
upita:
— Jeste li otpušteni?
Očito je mislio da je državnog službenika isto tako lako otpustiti kao
nekog flautista u orkestru; bio je sav zdvojan što se to dogodilo baš zbog njega.
— Nisam otpušten. Na dopustu sam.
— Ah!
To ‘ah’ bilo je nejasno. Izražavalo je zabrinutost, gotovo prijekor.
— Draže im je da zasad niste tamo, zar ne? Pretpostavljam da će
zanemariti taj slučaj? A moja tužba?
Glas mu postade oštriji.
— Da možda neće smotati moju tužbu? Radije vam odmah kažem da to
neću dopustiti.
— Tužba će proći uobičajeni postupak.

30
 BALKANDOWNLOAD

— To bolje! Osobito zato što imam novosti za vas. U svakom slučaju

jednu novost...
Stigli su do Trga Saint-Georges, mirnog, provincijskog, s njegovim malim
bistroom koji miriše na bijelo vino. Maigret posve prirodno gurnu vrata
gostionice. Doista, toga popodneva u zraku se osjećao dah godišnjeg odmora.
Kositar na šanku bio je netom očišćen, vouvraysko vino zelenkasto se
presijavalo u staklo, izazivajući žeđ.
— Vi ste u kući vidjeli dvije djevojke, zar ne? Čini mi se da ste mi tako
kazali?
— Germaine i Marie — reče Maigret. — A bila je tu i gospođa Louis,
kuharica.
— Pa lijepo, ondje je bila samo jedna.
U glazbenikovim se očima mogla pročitati dječačka radost; više no ikad
sličio je na vjernog psa koji gospodaru donosi komad drveta.
— Razgovarao sam s mljekaricom koja donosi mlijeko obitelji Gendreau,
iz Ulice Fontaine, točno pokraj trafike koja je na uglu.
Maigret ga je promatrao iznenađeno, pomalo u neprilici, i nije se mogao
uzdržati da ne pomisli na batine koje ovaj dobiva od one svoje Carmen.
— Starija od djevojaka, Germaine, još od subote je u l’Oiseu, gdje joj
sestra očekuje dijete. Tijekom dana sam neprestano slobodan, razumijete li?
— A vaša žena?
— Nije važno — odgovori on ravnodušnim glasom. — Mislio sam da bih
vam, možda, mogao tu i tamo pomoći ako produžite istragu. Ljudi su prema
meni, ni sam ne znam zašto, najčešće ljubazni.
Maigret pomisli: „Svi, osim Carmen!“
— Sad ću ja častiti. Da! Ne znači da ne mogu častiti, ako pijem samo
mineralnu vodu. Vaš dopust je samo šala, ha?
Je li sklapanje trepavica značilo odavanje službene tajne?
— Drugo od vas ne bih ni očekivao. Ja ne poznajem te ljude. Osobno
nemam ništa protiv njih. Nije važno što njihov Louis ima razbojničku njušku i
što su lagali.
Jedna djevojčica u crvenom prodavala je mimoze koje su već stigle iz
Nice i Maigret kupi jedan stručak svojoj ženi, koja je Azurnu obalu poznavala
samo po jednoj dopisnici u bojama na kojoj je bio prikazan Zaljev anđela.

31
 BALKANDOWNLOAD

— Samo vi recite što moram učiniti. Osim toga, ne bojte se da ću vam

pričiniti neugodnosti! Ja znam šutjeti!
Njegov je pogled preklinjao. Žarko je želio još jednom čašom
vouvrayskog vina počastiti Maigreta, kako bi ga natjerao da se odluči, ali nije
se usudio.
— U takvim kućama uvijek ima skrivenog prljavog rublja; no ono nije
skriveno za cijeli svijet. Posluga obično previše brblja o tome i opskrbljivači
mnogo toga doznaju.
Nesvjesno, zaboravljajući da time prešutno sklapa savez s flautistom,
Maigret promrmlja:
— Gospođica Gendreau nije u Ansevalu, kako je ustvrdio njezin brat.
— Pa gdje je onda?
— Budući da sobarica Germaine nije bila u kući, ona djevojka koju sam
vidio u spavaćici u sobi za služinčad vjerojatno je bila Lise Gendreau.
To ga je čudilo. Proveo je mladost u okrilju jednog dvorca u kome je
njegov otac bio upravitelj. I protiv volje osjećao je poštovanje prema vlasteli,
bogatašima. A najzanimljivije je bilo da je i flautist bio začuđen; dugo je šutke
zurio u čašu mineralne vode.
— Vjerujete li u to? — najposlije upita zbunjeno.
— U svakom slučaju, u sobi za služinčad bila je jedna žena u spavaćici.
Jedna krupna žena neugodna mirisa.
I to ga je čudilo, kao da gospođice iz bogatih obitelji, čija su prezimena
krupnim slovima ispisana po hodnicima podzemne željeznice, ne mogu isto
tako neugodno mirisati kao i djevojke sa sela.
I tako su njih dvojica, pokraj svojih časa, u zraku u kome se miješao miris
mimoza, bijelog vina i jagoda, sa sunčevom zrakom na zatiljku, snivali neki
nejasni san, a Maigret uzdrhta kada ga glas njegovog druga vrati u stvarnost.
Flautist izusti najprirodnije što se moglo zamisliti:
— Što nam je činiti?

32
 BALKANDOWNLOAD

3. poglavlje

Stari Paumelle časti sve

Inspektorima se preporučuje imati crna odijela, smoking i haljetak, bez

kojih ne mogu na neka otmjena mjesta.
To je pisalo u naputcima i tako svježe mu se urezalo u pamćenje kao
katekizam onome tko ide na prvu pričest. No ti su naputci zacijelo bili pisani s
previše optimizma. Ili je riječi „neka“ trebalo pridati veoma ograničeno
značenje.
Odjenuo je ono odijelo koje je nosio cijeloga dana, pomišljajući da tako
uđe onamo kamo su zalazili Gendreauovi, u klub Hoche, primjerice, ili klub
Haussmann, kad ga je samo jedna kratka rečenica njegove žene osvijestila:
— Zgodan si, Jules! — uzviknu ona, dok se gledao u zrcalu pričvršćenom
za ormar.
Ona si ne bi dopustila da bude ironična. Očito je bila iskrena. Pa ipak,
bilo je nečeg neobjašnjivog u njezinu naglasku, u njezinu osmjehu, što ga je
upozorilo da se ni ne pokušava predstaviti novopečenim članom kluba.
Na Trgu Bastille odsviran je mirozov uz bakljadu. Njih oboje bili su se
nalaktili na prozor, a Maigret je, kako je postajalo svježije, sve teže mogao
sačuvati optimizam.
— Shvaćaš li, uspijem li, gotovo sigurno ću odmah prijeći na Quai des
Orfèvres. A kad jednom budem tamo...
Što više je još mogao poželjeti? Postati pripadnikom Sigurnosti i možda
članom čuvene šefove brigade, kako su tada nazivali brigadu koja se bavila
istragama ubojstava!
Da bi to postigao, bilo je dovoljno da uspije u ovoj istrazi, odnosno da, ne
privlačeći pozornost, otkrije najskrivenije tajne luksuzne palače u Ulici
Chaptal.

Spavao je nemirno, a kad se u šest izjutra probudio, još jednom se s

ponešto ironije mogao prisjetiti svog priručnika.

33
 BALKANDOWNLOAD

Iskustvo pokazuje da neka kapa, rubac i otrcani kaput mogu poslužiti za

uspješno prerušavanje.

Ovaj put, dok se gledao u zrcalo, gospođa Maigret nije se smijala. Pomalo
sažaljivo kazala je:
— Idući mjesec trebao bi kupiti novo odijelo.
Rekla je to uvijeno, a značilo je da njegovo staro odijelo nije bilo mnogo
iznošenije od onoga što su nazivali njegovim boljim odijelom. Drugim riječima,
nije se trebao prerušiti.
Zato on, najposlije, stavi ovratnik i kravatu te polucilindar.
Vrijeme je sveudilj bilo lijepo, kao naručeno za vladara koji se upravo
trebao odvesti u Versailles. Stotinu ili dvjesto tisuća Parižana bilo je na putu
prema kraljevskom dvorcu, po čijim će parkovima večeras razbacati mnoštvo
masnih papira i praznih boca.
A Justin Minard treba otići vlakom u Conflans, gdje će pokušati pronaći
već poznatu Germaine, sobaricu Gendreauovih.
— Samo da ju pronađem — reče on svojom blagošću koja razoružava —
siguran sam da bi mi ispripovijedala sve što zna. Ne znam zašto, ali ljudi uvijek
osjete potrebu da mi se povjere.

Bilo je sedam sati kad je Maigret, moglo bi se reći, zaposjeo Ulicu

Chaptal. Bio je zadovoljan što nije stavio kapu i maramu jer prvi na kojeg je
naišao bio je službenik iz njegovog komesarijata koji ga pozdravi imenom.
Ima ulica u kojima je lako promatrati zahvaljujući prometu,
prodavaonicama, kafićima, ali Ulica Chaptal nije jedna od njih; široka je i
kratka, bez dućana i gotovo bez prolaznika.
Sve zavjese na prozorima palače Gendreau-Balthazar bile su navučene,
kao i na većini prozora u ulici. Maigret je stajao čas na jednom, čas na drugom
uglu i nije mu bilo baš ugodno, a kad je prva djevojka izašla iz jedne od kuća,
kako bi kupila mlijeko u Ulici Fontaine, pokraj trafike, imao je dojam da ga je
pogledala sumnjičavo i ubrzala korak.
Bili su to najneugodniji trenutci u danu. Premda je sunce sjalo, zrak je
bio još svjež, a on nije odjenuo ogrtač jer će domalo zatopliti. Pločnici su bili

34
 BALKANDOWNLOAD

posve pusti. Prodavaonica na uglu otvarala se tek u pola osam i Maigret u njoj
ispi kavu koja mu je loše sjela.
Još jedna djevojka s kanticom za mlijeko, pa još jedna. Izgledalo je kao
da su netom izišle iz kreveta i da se još nisu umile. Zatim su se ovdje-ondje
otvarali kapci, žene s papirićima u kosi pogledavale su na ulicu i sve su ga
podozrivo promatrale. Ali kod Gendreauovih sve je bilo mirno; tek u osam i
četvrt jedan vozač u crnoj, vrlo tijesnoj odori dođe Ulicom Notre-Dame-de-
Lorette i pozvoni na vratima.
Srećom, domalo su otvorili Stari Calvados. Bilo je to jedino mjesto u ulici
gdje se čovjek mogao skloniti, na uglu Ulice Henner, gotovo točno preko puta
Gendreauovih. Tek što je Maigret prekoračio prag, a Louis u prugastom prsluku
otvori kolska vrata i izmijeni nekoliko rečenica s vozačem. Vrata ostadoše
otvorena, kao što su trebala ostati cijeli dan. U dnu predvorja naziralo se
suncem obasjano dvorište, nešto zelenila, garaža, a po lupi klompi moglo se
pretpostaviti da je tu i konjušnica.
— Hoćete li nešto prigristi?
Neki veoma krupan čovjek, jako crven, sitnih očiju, mirno je gledao
Maigreta koji uzdrhta.
— Što biste rekli na poneku krišku kobasice i čašu jabukovače? To je
najbolje da čovjek ne ostane natašte.
I tako je započeo taj dan, dan kakvih će tijekom svog službovanja Maigret
doživjeti mnogo, ali koji mu se tada činio poput sna.
I samo mjesto bilo je dosta neobično. U toj ulici palača i vila, u Starom
Calvadosu čovjek je osjećao kao u nekoj seoskoj krčmi, kakva će nestati kad se
Pariz proširi i na ovu stranu. Zdanje je bilo nisko, tijesno. Sišavši jednu stubu,
čovjek bi se našao u dosta mračnoj, vrlo hladnoj prostoriji, u kojoj je šank od
kositra neobično odsijavao, a boce kao da su stajale zaleđene od pamtivijeka.
Miris je također bio jedinstven. Možda zato što je u podu bio otvor koji
je vodio u podrum.
Iz njega je dopirao neki zadah, miris kiselosti, po jabukovači i calvadosu,
starim bačvama, memli, miješajući se s mirisima koji su istovremeno dolazili iz
kuhinje. U dnu lokala bile su spiralne stube koje su vodile na međukat, a sve je
nalikovalo kulisama; krčmar, nasađen na kratke noge, veoma zdepast, s čelom
koje je odavalo tvrdoglavost, sitnih i sjajnih očiju, kretao se poput kakva
glumca.

35
 BALKANDOWNLOAD

Što je preostalo Maigretu, nego prihvatiti ponuđeno? Nikad još nije popio
jabukovaču uz doručak. Učinio je to prvi put i od toga ga je, usuprot njegovu
očekivanju, u grudima obuzela neka vatra.
— Čekam nekoga — izrekne kao da se pravda.
— Baš me briga!
A pokret njegovih širokih ramena govorio je: „Nije istina!“.
Jer u njegovom je pogledu bilo nečeg podrugljivog, tako podrugljivog da
je Maigret uskoro počeo ćutjeti nelagodu.
Krčmar je također, za šankom, jeo debele kriške kobasice, a za četvrt sata
ispraznio je i kriglu jabukovače, koju je zahvatio iz bačve u podrumu.
Kod Gendreauovih se svako malo moglo opaziti vozača, koji je skinuo
odoru i mlazovima vode prao auto kojem se moglo vidjeti samo prednje kotače.
No nije to bio automobil Dion-Bouton, nego jedna crna limuzina, s velikim
bakrenim farovima.
Prolaznici su još bili rijetki; nekoliko je činovnika išlo prema podzemnoj
željeznici, a sluškinje ili domaćice žurile su prema Ulici Fontaine.
U Stari Calvados ne uđe nitko. Pojavi se tek jedna debela žena; najprije
se na zavojitim stubama pojaviše njezine noge u crvenim papučama, a zatim je
bez riječi otišla u kuhinju.

Policijski djelatnici koji su zaduženi pratiti nekoga ne mogu činiti što ih

volja, nego djeluju ovisno o onome što čine osobe koje prate.

Na prvom katu podigoše se zavjese, i to u sobi Richarda Gendreaua. Bilo

je točno devet sati. Vlasnik Starog Calvadosa polako se kretao krčmom, s
kuhinjskom krpom u ruci, i reklo bi se da je to činio namjerno, ne bi li iznova
zapodjenuo razgovor.
— Čini mi se da ću se na čekati — reče Maigret, osjećajući potrebu da
nešto kaže.
Nije to bila gostionica, nego krčma u koju su dolazili stalni gosti. Na
stolovima su bili stolnjaci s crvenim kvadratićima, a iste takve bile su i zavjese.
Kroz vrata u dnu krčme već su prodirali mirisi iz kuhinje i čulo se kako oguljeni
krumpiri jedan po jedan padaju u vjedro.

36
 BALKANDOWNLOAD

Zašto krčmar i njegova žena nisu razgovarali? Otkako je ona sišla dolje,
izgledalo je kao da njih oboje - točnije, svo troje - izvode neku neobičnu
pantomimu.
Krčmar je brisao čaše, boce, čistio kositar na šanku, na tren je oklijevao
pred gomilom zemljanih vrčeva i najposlije izabrao jedan. Zatim odrješito
napuni dvije čaše, pokaza na zidni sat koji je bio pričvršćen na stijenu, pokraj
reklamnog kalendara, i jednostavno reče:
— Vrijeme je.
Njegove sitne oči vrebale su kako će Maigret reagirati u trenutku kad je
okusio calvados; on pljesnu jezikom te iznova uze kuhinjsku krpu koju je bio
zadjenuo za naramenice dok se njome nije služio.
U pola deset vozač od preko puta odjenu kaput i začu se zvuk upaljena
motora. Automobil je stao pred vratima; poslije nekoliko minuta Richard
Gendreau, u sivom odijelu, s karanfilom u rupici kaputa, uđe u kola.
Je li krčmar bio samo zajedljivi glupan ili je, naprotiv, naslućivao sve?
On pogleda auto koji je prolazio, zatim Maigreta, potom lagano uzdahnu i
nastavi posao.
U pola deset on iznova zađe za šank, odabra drugi vrč, napuni dvije čašice
i šutke jednu od njih gurnu prema svom gostu.
Tek kasnije, tijekom dana, Maigret je shvatio da je to neki obred ili neka
čudna navika. Naime, svakih pola sata čašice su se punile calvadosom, što je
objašnjavalo zašto je u dobričine lice bilo prepuno crvenih žilica, a zjenice tako
vlažne.
— Zahvaljujem, ali...
Taman posla! Bilo je nemoguće odbiti. U krčmara je pogled bio tako
zapovjednički i tako prikovan za Maigreta, da je on radije progutao piće koje
ga je počelo opijati.
U deset sati on upita:
— Imate li telefon?
— U međukatu, preko puta zahodu.
Maigret se pope uza spiralne stube i nađe se u maloj prostoriji u kojoj su
bila samo četiri stola s onakvim kariranim stolnjacima. Strop je bio nizak, a
prozori su se dizali gotovo od poda.

37
 BALKANDOWNLOAD

Kafei Balthazar... Avenija Opere... Skladišta... Kej Valmy... Uprava...

Ulica Auber...
On nazva Ulicu Auber.
— Htio bih razgovarati s gospodinom Richardom Gendreauom.
— A tko ga traži?
— Recite da je Louis.
Gotovo odmah prepozna Gendreauov glas s druge strane žice.
— Halo! Louis?
Zvučao je zabrinuto. Maigret spusti slušalicu. Kroz prozor je mogao
vidjeti slugu u prugastom prsluku, kako stoji na pločniku i spokojno puši
cigaretu. Nije dugo ostao tako. Zacijelo je začuo zvonjavu telefona.
Uznemiren, nazvao ga je njegov gospodar.
Dobro! Richard Gendreau bio je, dakle, u svom uredu, gdje je morao
provesti dobar dio dana. Louis se nije vraćao, ali su kolna vrata još bila
otvorena.
Neko vrlo mlado lice pojavi se na jednom prozoru na drugom katu, na
kojem su netom razgrnuli zavjese. Bila je to Marie, mala sluškinja šiljasta nosa,
vrata kao u očerupane ptice i razbarušene kose na kojoj je bila lijepa čipkana
kapica. Bila je odjevena u crno, s pregačom kakvu nose sobarice, a Maigret je
takve vidio jedino u kazalištu.
Bojao se da odviše dugo ne ostane na međukatu i ne izazove krčmarevu
sumnju. Siđe baš u trenutku kad je bilo vrijeme za treći calvados, koji mu je
ponuđen isto onako zapovjednički kao i prethodni. Skupa s čašicom, krčmar
mu doda i jedan tanjurić s narezanom kobasicom i reče:
— Iz Pontfarcyja sam.
To je izgovorio tako ozbiljno, kao da je priopćio nešto tajnovito. Je li to
bilo objašnjenje za kobasice? Imaju li ljudi iz Pontfarcyja običaj svakih pola sata
ispijati čašicu calvadosa? Doda:
— Blizu Virea!
— Mogu li ponovno telefonirati?
Još nije bilo pola jedanaest, a već mu je ovo mjesto postalo prisno, počeo
se ćutiti ugodno, čak i prilično veselo. Zabavni su bili ti prozori od polovice
stropa, koji su omogućavali da se goste vidi odozgo.

38
 BALKANDOWNLOAD

— Halo! Je li to stan gospodina Gendreau-Balthazara?

Ovaj put čuo se glas onog strašnog Louisa.
— Molim vas, htio bih razgovarati s gospođicom Gendreau.
— Gospođica nije ovdje. Tko je traži?
Kao i prvi put on spusti slušalicu i vrati se u prizemlje, gdje je krčmar, još
ozbiljniji nego prije, ispisivao jelovnik na tablici, premišljajući kod svake riječi.
Sad su se već bili otvorili mnogi prozori, kroz koje su na ulicu istresali
male sagove. Neka starija dama u crnom s blijedoljubičastim velom šetala je sa
psićem, koji je zastajkivao pred svakim pragom i dizao šapu.
— Pitam se — promrmlja Maigret usiljeno se osmjehnuvši — nije li moj
prijatelj zaboravio na naš susret.
Je li krčmar povjerovao? Je li naslućivao da je Maigret policajac?
U jedanaest sati u dvorištu Gendreauovih kočijaš upregnu jednog mrkog
konja u kola. No taj kočijaš u kuću nije ušao kroz vrata. Nije ni noćio u palači,
što je navodilo na pomisao da kuća ima još jedan ulaz.
U jedanaest i četvrt, Félicien Gendreau, otac, siđe u haljetku, sa žutim
rukavicama na rukama, šeširom boje lješnjaka, sa štapom u ruci, dobrano
navoštenih brkova i uz kočijaševu se pomoć popne u kočiju koja prođe Ulicom
Blanche. Stari će se gospodin zacijelo provozati Boulogneskom šumom i
objedovati u svom klubu.

... preporučuje se da inspektori imaju crno odijelo, smoking i haljetak...

A Maigret koji se promatrao u zrcalu između boca, gorko se osmjehnu.

A svakako i žute rukavice? I štap sa zlatnom drškom! I svijetle čarape u
lakiranim cipelama!
Baš lijepi izgledi za njegovu prvu istragu! Mogao je zaći u bilo koju
sredinu, među malograđane, trgovce, sirotinju, klošare. Činilo mu se da bi mu
to bilo lako. Ali ova palača s velikim vratima, dojmljivijim od nekog crkvenog
portala, mramornim trijemom i s dvorištem u kojem pripremaju limuzinu za
jednoga od gospodara, prije nego što će upregnuti skupocjenog konja za
drugoga!
Calvados! A što mu je drugo preostalo? Izdržat će sve do kraja. Ostat će
u Starom Calvadosu sve dok bude potrebno.

39
 BALKANDOWNLOAD

Nije primijetio gospođu Louis. Vjerojatno nije svako jutro odlazila u

kupovinu, nego je kod kuće imala zalihu namirnica. Uostalom, ova gospoda
ionako objeduju izvan kuće.
Justin Minard bio je srećković. Sada je na selu. Bavi se Germaineom
Baboeuf - ime je saznao od mljekarice - koja je kod sestre, bez sumnje u nekoj
urednoj kućici s vrtom i živadi.
„Mislite li da će vaša žena?...“
„Nije važno.“
A gospođa Maigret je danas odlučila obaviti veliko spremanje u stanu!
— Zar misliš da je to vrijedno truda? — reče joj on. — Ovdje ćemo ostati
samo kraće vrijeme! Sigurno ćemo naći stan u nekoj ugodnoj četvrti.
Nije ni slutio da će i poslije trideset godina stanovati u tom istom stanu
na Bulevaru Richard-Lenoir, koji će proširiti susjednim stanom.
Najposlije u pola dvanaest pojaviše se gosti u Starom Calvadosu
soboslikari u bijelim bluzama, koji su ovdje bili kao kod kuće, jer jedan od njih
pozdravi samo:
— Bok, Paumelle!
Poslužio ih je aperitivom koji oni strusiše s nogu, gledajući tablicu s
jelovnikom, prije nego što će sjesti kraj prozora.
U podne su svi stolovi bili zauzeti, a gospođa Paumelle se svako malo
pojavljivala iz kuhinje, s tanjurima u ruci, dok je njezin muž skrbio za piće,
idući gore-dolje iz podruma u prizemlje i iz prizemlja na polukat. Gosti su
uglavnom bili radnici iz obližnjih radionica, a među njima i dvojica kočijaša
čiji su fijakeri stajali pred krčmom.
Maigret bi rado telefonirao gospodinu Le Bretu i upitao ga za savjet.
Previše je pojeo i popio. Osjećao je da ga obuzima neka klonulost i da je umjesto
flautista bio u l’Oiseu, sigurno bi si priuštio da malo prilegne u travi, pod nekim
drvetom, s novinama raširenim preko lica.
Počeo je gubiti samopouzdanje, a njegov mu se poziv na tren učinio
ispraznim. Zar je to ozbiljan posao kad čovjek cijeli dan čami u krčmi,
promatrajući kuću u kojoj se ništa ne događa? Oni koji su bili u kući imali su
određene dužnosti. U cijelom Parizu ljudi su se kretali poput mrava ovamo—
onamo, no jesu li uopće znali kamo idu?

40
 BALKANDOWNLOAD

Nitko od njih, primjerice, nije bio obvezan svakih pola sata ispijati čašicu
calvadosa, s čovjekom čije su oči bivale sve mutnije, a osmijeh sve zabrinutiji.
Bio je uvjeren da mu se Paumelle podsmjehuje. A što je on mogao?
Posaditi se na pločnik, na sunce, naočigled tolikim prozorima u ulici?
To ga je podsjetilo na jedno neugodno sjećanje, na glupu pustolovinu
zbog koje umalo nije napustio policiju. Prošle su otada jedva dvije godine.
Odredili su ga da obavlja dužnost na javnim mjestima, odnosno da osobito pazi
na džepare u podzemnoj željeznici.

Kapa, rubac, iznošeni kaput predstavljaju ...

Tada je još vjerovao u to. U biti, još vjeruje. Dogodilo se to preko puta
Samaritainea. Uspinjao se stubama metroa. Točno pred njim, neki tip u
polucilindru hitrim pokretom prereza uzicu na torbici neke postarije gospođe.
Maigret skoči na njega, zgrabi torbicu od crnog baršuna i pokuša zadržati
čovjeka koji poče vikati:
— Držite lopova!
I mnoštvo se svim silama okomi na Maigreta, dok se gospodin u
polucilindru neopazice udaljio.
Sada on poče sumnjati i u svog prijatelja Justina Minarda. Možda se
prozor na drugom katu otvorio? I što onda? Svatko ima pravo usred noći
otvoriti prozor. Ima ljudi koji su mjesečari, koji viču...
Stari Calvados iznova opustje. Vlasnik i vlasnica od jutra nisu izmijenili
ni riječ, svatko je šutke obavljao svoj posao, kao u nekom dobro uigranom
baletu.
I eto, najposlije, u dva sata i dvadeset minuta nešto se dogodi. Neki se
auto sporo spuštao ulicom. Bio je to sivi Dion-Bouton, za čijim je upravljačem
sjedio vozač u sivoj jelenjoj koži, s velikim naočalama.
Auto se nije zaustavio pred kućom Gendreauovih, nego je polako prošao
pokraj nje i Maigret se mogao uvjeriti da u autu nema nikoga. Također je uspio,
sjurivši se do prozora, vidjeti njegovu registraciju: B 780.
Nije mogao potrčati za automobilom, koji je zaokrenuo za ugao Ulice
Fontaine. Ostao je u krčmi, srce mu je lupalo, a poslije nepunih pet minuta taj
isti auto iznova prođe, vozeći opet polako.

41
 BALKANDOWNLOAD

Kad se vratio k šanku, Paumelle ga pogleda ravno u oči, ali nije se moglo
zaključiti što misli. Zadovolji se time da nalije dvije čaše i da jednu stavi pred
svoga gosta.
Auto se više nije pojavio. U tom je trenutku baletni ansambl Opere
izvodio ples nimfi u versailleskim parkovima, pred svom onom gospodom u
svečanim odijelima, pred sto tisuća ljudi koji su se gurali, djecom koju su odrasli
podigli na ramena, crvenim balonima, prodavačima kokte i papirnatih
zastavica.
A Ulica Chaptal je drijemala. Jedva da je, s vremena na vrijeme, prošao
kakav fijaker, s topotom kopita utišanim na drvenoj kaldrmi.
U deset do četiri pojavi se Louis. Preko svog prugastog prsluka bio je
odjenuo crni kaput, a na glavu je stavio crni šešir. Najprije na tren zastade na
vratima, upali cigaretu, čije dimove je drsko ispuštao, a zatim polako krenu
prema uglu Ulice Fontaine i Maigret vidje kako ulazi u prodavaonicu duhana.
Iz nje brzo iziđe i vrati se. Na tren mu se pogled zadrža na natpisu Starog
Calvadosa, ali vani je bilo odviše svijetlo, a unutra tamno, da bi mogao
prepoznati tajnika komesarijata Saint-Georges.
Je li nekog čekao? Je li oklijevao donijeti neku odluku? Zatim ode do ugla
Ulice Blanche i izgledalo je kao da je ondje spazio nekoga koga Maigret nije
mogao vidjeti; zatim se udalji brzim korakom.
Maigret ga nije pratio. U tome ga je spriječila neka vrsta dostojanstva.
Osjećao je da ga krčmar neprestano gleda svojim smućenim pogledom. Trebao
je pronaći neko objašnjenje, upitati koliko je dužan, platiti, a dok bi stigao do
Ulice Blanche, sluga bi zacijelo bio daleko.
Zatim se sjeti još nečega što bi mogao učiniti: mirno platiti račun,
iskoristiti Louisovu odsutnost, pozvoniti na vratima i zatražiti da porazgovara
s gospođicom Gendreau ili makar s malom Marie.
Ne učini ni jedno ni drugo. Naime, dok je razmišljao, neki se fijaker
spuštao, dolazeći iz Ulice Blanche. Kočijaš s kapom od štavljene kože pozorno
je promatrao kućne brojeve i zaustavio se točno pred kućom Gendreauovih.
Nije sišao sa sjedišta. Kao da je primio neku naredbu. Zavjesice na kolima bile
su navučene.
Prošle su najviše dvije-tri minute. Marieina mišja njuška, a još uvijek je
imala pregaču i čipkanu kapicu, ukaza se pod svodom. Zatim se izgubi, iziđe s
putnom torbom, pogleda lijevo i desno ulicom i pođe prema kolima.

42
 BALKANDOWNLOAD

Maigret, odvojen staklom, nije mogao čuti što je rekla kočijašu. Ovaj, ne
silazeći sa svog mjesta, podiže torbu, koja vjerojatno nije bila teška, i položi je
pokraj sebe.
Marie se vrati svojim skakutavim hodom. Bila je sitna stasa poput Polaire
i veoma mršava, pa se činilo da joj duga i gusta kosa ugrožava ravnotežu.
Ona se izgubi, a tren poslije pojavi se neka druga osoba, jedna žena,
mlada djevojka, visoka, krupna, odjevena u tamnoplavi kostim, s plavim
šeširom na glavi i bijelim velom s krupnim točkicama.
Zašto se Maigret zacrvenio? Zato što ju je vidio u spavaćici u neredu sobe
za služinčad?
To sigurno nije bila sluškinja. Mogla je to biti jedino Lise Gendreau, koja
se veoma dostojanstveno, unatoč žurbi, pomalo se ljuljajući u bokovima, zaputi
prema fijakeru i popne se.
Maigret je bio toliko uzbuđen da je zamalo zaboravio zapisati broj kola:
48. Smjesta ga zabilježi i iznova pocrvenje pred Paumelleovim pogledom.
— Eto! — uzdahnu Paumelle, gledajući koji će vrč isprazniti.
— A što eto?
— Eto što se događa u, kako kažu, uglednim obiteljima.
Izgledalo je kao da likuje, ali nije se htio nasmiješiti.
— To ste očekivali, zar ne?
— Što hoćete reći?
On postade prezriv i pred Maigreta gurnu čašicu. Natmuren, izgledao je
kao da mu govori: „Pa dobro, kad se volite igrati skrivača!“
A Maigret, kako bi se izvukao i iznova zadobio njegovu naklonost:
— To je gospođica Gendreau, zar ne?
— Kava Balthazar, da, gospodine. I mislim da je doskora nećemo iznova
vidjeti u našoj ulici.
— Mislite da je otputovala?
Starčić poprimi nadmoćan izgled. Nadvladao je svog mladoga gosta svom
težinom svojih pedeset ili šezdeset godina, svim onim čašicama koje je ispio s
raznim ljudima, poznavanjem svih tajni u toj četvrti.
— Za koga radite? — iznenada će nepovjerljivo.
— Ali... ne radim ni za koga...

43
 BALKANDOWNLOAD

Samo jedan pogled bio je rječitiji od bilo kakvih riječi: „To si slagao!“
Zatim će, slegnuvši ramenima:
— To gore!
— A što ste vi mislili?
— Priznajte, već ste njuškali po ovoj četvrti.
— Ja? Kunem vam se...
Bila je to istina. Osjetio je potrebu da pokaže svoju iskrenost. A onaj drugi
ga je mirno promatrao, kao kolebajući se, i najposlije reče:
— Smatrao sam da ste grofov prijatelj.
— Kojega grofa?
— Nije važno, kad nije tako. Imate isti hod, izgled, u nekim trenutcima
kad uvučete ramena...
— Mislite da je gospođica Gendreau otišla sastati se s grofom?
Paumelle ne odgovori, jer je spazio Louisa, koji se iznova pojavi na uglu
Ulice Fontaine. Budući da se bio udaljio Ulicom Blanche, zaobišao je blok kuća.
Bio je vedriji nego maloprije. Doista je izgledalo kao da šeće, uživajući samo u
suncu. On baci pogled duž puste ulice i uđe u trafiku na uglu.
— Dolazi li on ponekad ovamo?
Suho i odlučno „ne“.
— Ima ružnu glavu.
— Mnogi ljudi imaju ružnu glavu, ali glavu je teško promijeniti.
Je li, izgovorivši to, mislio na Maigreta?
On nastavi, kao da govori sam sebi, dok je iz kuhinje dopirala lupa
posuđa.
— Isto tako, ima ljudi koji su iskreni i onih koji to nisu.
Maigret je imao dojam da ga tako malo odvaja od važnih otkrića, ali to
malo, na nesreću, bilo je povjerenje ovog krupnog čovjeka natopljenog
calvadosom. Je li bilo prekasno da stekne to povjerenje? Zacijelo ga je izgubio
rekavši da nije grofov prijatelj. Imao je jasan dojam da je cijelo jutro bilo u
znaku nesporazuma.
— Radim za jednu privatnu policijsku agenciju — reče on tek tako.
— Ma nemojte!

44
 BALKANDOWNLOAD

Nije li mu njegov šef kazao da u cijeli slučaj ne petlja službenu policiju?

Izrekao je laž, kako bi saznao istinu. U tom trenutku dao bi ne znam što
samo da ima dvadeset godina više te da je težak i plećat kao njegov sugovornik.
— Sumnjao sam da će se nešto dogoditi.
— I, vidite, nešto se i dogodilo!
— Dakle, što mislite, hoće li se ona uopće vratiti?
Zacijelo je neprestano griješio, jer Paumelle samo slegnu ramenima, ne
bez izvjesnog sažaljenja. Tada on isproba drugo sredstvo.
— Na moj račun — reče, pokazujući vrčeve od pečene gline.
Je li to krčmar odbio piti s njim? Samo je još jednom slegnuo ramenima
i promrmljao:
— U ovo doba bolje je isprazniti jednu zapečaćenu bocu.
I siđe, kako bi je potražio u podrumu. Dok se Maigret ćutio nesigurnim
od svih onih ispijenih calvadosa, Paumelle je sačuvao čvrst hod, pa ga stube
bez ograde, sličnije ljestvama, nisu plašile.
— Vidite, mladiću, da bi čovjek mogao lagati, treba biti stari majmun.
— Mislite da ja...
Krčmar je punio čaše.
— Tko bi unajmio privatnu policijsku agenciju da se time bavi? Grof ne
bi, zar ne? Još manje gospoda Gendreau, otac ili sin. A što se tiče gospodina
Huberta...
— Kojeg gospodina Huberta?
— Eto, vi uopće ne poznajete obitelj.
— Je li to drugi sin?
— Koliko je kuća u ulici?
— Ne znam... četrdeset... pedeset?
— Lijepo, prebrojite ih... Zatim, pokucajte na svaka vrata. Možda ćete
pronaći nekoga tko će vam objasniti. A što se mene tiče, oprostite. Neću vas
izbaciti. Možete ostati koliko vam drago. Samo, vrijeme je da malo
pridrijemam, to je za me svetinja.
Slamnati stolac stajao je iza šanka i Paumelle sjede, okrenuvši leđa lokalu,
prekriži ruke na trbuhu, sklopi oči i, činilo se, smjesta utonu u san.

45
 BALKANDOWNLOAD

Valjda zato što više ništa nije čula, njegova žena proviri kroz kuhinjska
vrata, s krpom u jednoj i tanjurom u drugoj ruci; zatim se, umirena, i ne
pogledavši Maigreta, vrati svome posuđu. A Maigret, prilično zbunjen, sjede
pokraj prozora.

46
 BALKANDOWNLOAD

4. poglavlje

Stari gospodin iz Avenije Boulogneske šume

S Minardom se bio dogovorio da ovaj, po povratku iz Conflansa, ostavi

pisamce na Bulevaru Richard-Lenoir i priopći što je saznao.
— Ali to vam uopće nije usput! — protivio se Maigret.
Dobi uobičajen odgovor:
— Nije važno.
Maigret mu, također stidljivo, postavi jedno pitanje, nastojeći da ne
obeshrabri flautista.
— Uz kakav izgovor ćete se tamo pojaviti? Što im kanite reći?
Istom sada, sa zakašnjenjem, poslije zamornog dana, dok se
vraćao kući osvijetljenim bulevarima, poče ga zabrinjavati glazbenikov
odgovor:
— Snaći ću se. Ne brinite.
Međutim, poslije trenutka klonulosti tijekom popodneva, možda zbog
nadmoćnosti krčmara Starog Calvadosa, a možda i zbog toga što je bilo teško
probaviti tolike od jutra ispijene čašice, Maigret osjeti više samopouzdanja.
U njemu se čak zbivalo nešto što još nije bio upoznao, te nije ni slutio da
će baš to što se u njemu događalo postati toliko njemu svojstveno, da će biti
legendarno u Quai des Orfèvresu.
Bio je to samo ugodan osjećaj topline u cijelom tijelu, nešto sigurniji hod
i promatranje ljudi, tame i svjetlosti, fijakera i tramvaja oko njega.
Maloprije, u Ulici Chaptal, nije baš bio zadovoljan što mu je njegov
komesar povjerio vođenje ove istrage i nije bio daleko od pomisli da je Le Bret
to učinio namjerno.
Može li čovjek, posve sam, jurišati na utvrdu poput palače
Balthazarovih? Rade li tako veliki iz šefove brigade? Na raspolaganju im stoji
toliko toga: dosjei, bilješke, posvuda suradnici, potkazivači... Ukaže li im se

47
 BALKANDOWNLOAD

potreba da prate deset osoba, na razna će mjesta postaviti desetoricu

inspektora.
I tada, odjednom, Maigret bje zadovoljan što je sam, što može sam
njuškati po kutovima.
Još nije mogao ni pomišljati na to da će upravo to jednoga dana postati
njegovom metodom i da će kao šef specijalne brigade, s malom vojskom
policajaca pod svojim zapovjedništvom, često sam odlaziti u „izviđanje“, pratiti
nekog sumnjivca ulicama, satima čekati u kakvom bistrou.
Prije nego što će napustiti Stari Calvados, u kojem je Paumelle prema
njemu pokazivao samo nadmoćnu ravnodušnost, obavio je još dva telefonska
razgovora. Najprije je nazvao Gradsko prometno poduzeće, jer je fijaker s kojim
se odvezla Lise Gendreau imao boju toga poduzeća. Morao je dugo čekati uz
telefon.
— Broj 48 pripada depou La Villete. Kočijašu je ime Eugene Cornille. On
je službu preuzeo danas u podne. Mali su izgledi da se u depo vrati prije ponoći.
— Znate li gdje bih ga sada mogao pronaći?
— Obično stoji na Trgu Saint-Augustin, ali to, jasno, ovisi o vožnjama
koje ima. Ondje je restorančić Sastanak kod središnjeg masiva. Izgleda da on,
kada može, navraća onamo kako bi nešto prigrizao.
Drugi telefonski razgovor vodio je sa službom automobilskih registracija
pri Policijskoj prefekturi. Potrajalo je dok su u kartoteci pronašli registracijski
broj automobila. Kako je Maigret tobože nazvao iz komesarijata, predložiše mu
da ga nazovu.
— Radije ću pričekati uz telefon.
Najposlije mu priopćiše ime i adresu: markiz de Bazancourt, Avenija
Gabriel broj 3.
Opet bogataška četvrt, sigurno neka palača čiji prozori gledaju na
Elizejska polja. Ne može si dopustiti da jednostavno ode tamo i pozvoni na
vratima. Usput se zaustavio u jednoj trafici, kako bi telefonirao.
— Molim vas, htio bih razgovarati s markizom de Bazancourtom.
Neki napuhani glas s druge strane žice:
— S njim osobno?
A pošto je odgovorio potvrdno:
— Gospodin markiz umro je pred tri mjeseca.

48
 BALKANDOWNLOAD

Onda će Maigret prilično glupo:

— Zamjenjuje li ga netko?
— Oprostite, ne razumijem. Sva njegova imovina je rasprodana, osim
palače za koju još nisu našli kupca.
— Znate li tko je kupio Dion-Bouton?
— Neki mehaničar iz Ulice Agacija, uz Aveniju Grande-Armée.
Zaboravio sam mu ime, ali mislim da u toj ulici nema drugih garaža.
U pet popodne Maigret se podzemnom željeznicom dovezao na Etoile i
doista je u naznačenoj ulici pronašao garažu, ali bila je zatvorena, a netko je na
komadiću papira napisao:

Obratite se u susjedstvo.

S jedne strane bio je neki postolar, a s druge bistro. Odlučio je raspitati

se u bistrou. Na nesreću, vinar nije ništa znao.
— Dédé nije danas dolazio. Znate, on se bavi svim i svačim. Ponekad i
putuje za račun svojih mušterija.
— Ne znate gdje stanuje?
— Stanuje u iznajmljenu stanu blizu Ternesa, ali ne znam točnu adresu.
— Je li oženjen?
Maigret nije bio posve siguran, jer nije smio suviše zapitkivati, ali stekao
je dojam da je Dédé čovjek osobite vrste i da će, ako je imao neku prijateljicu,
ovu najvjerojatnije sresti na ulici, između Etoilea i Trga Ternes.
Ostatak poslijepodneva proveo je tražeći kočijaša Cornillea. Pronašao je
restorančić Susret kod središnjeg masiva.
— Rijetko se dogodi da ne navrati nešto prigristi.
Na nesreću, ovaj put dogodilo se upravo to. Usputne vožnje nisu
dopustile Cornilleu da makar jednom dođe na svoju postaju u Saint-Augustin.
Maigret se najposlije vrati kući i uđe u vežu. Kućepaziteljica otvori
prozorčić na ostakljenim vratima.
— Gospodine Maigret!... Gospodine Maigret!... Za vas imam nešto
važno...

49
 BALKANDOWNLOAD

Bila je to ceduljica, a kućepaziteljici je rečeno da je on treba pročitati

prije nego što se popne u stan.

Ne idite odmah u stan. Najprije trebam razgovarati s vama. Čekat ću vas

dokle god budem mogao. Potražite me u Pivnici Clichy. Gospođica je gore, s
vašom ženom.
Vaš odani,
Justin Minard.

Već se bilo smračilo. S ulice Maigret podiže pogled i vidje spuštene

zavjese u svom stanu, zamisli kako dvije žene sjede u maloj blagovaonici koja
je služila kao salon. O čemu li su njih dvije mogle razgovarati? Gospođa Maigret
je, koliko ju je poznavao, zacijelo prostrla stol, a možda je poslužila i večeru.
On se poveze podzemnom željeznicom, siđe na Trgu Blanche, uđe u
prostranu salu pivnice, u kojoj se osjećao miris piva i kiselog zelja. Mali orkestar
s petoricom svirača upravo je svirao. Justin nije svirao flautu nego kontrabas i
iza golema glazbala izgledao je još sitniji.
Maigret sjede za mramorni stol, zamisli se i najposlije naruči kiselo zelje
i kriglu piva. Svirka utihnu i Minard mu se pridruži.
— Ispričavam se što sam vas zamolio da dođete čak ovamo, ali bilo je
važno da porazgovaram s vama prije nego što ju vidite.
Bio je veoma uzbuđen, možda i pomalo zabrinut, pa se i Maigret zabrinu.
— Nisam pomislio na to da je njezina sestra, budući da je udana,
promijenila prezime. Zbog toga sam izgubio dosta vremena tražeći je. Njezin
muž radi na željeznici. Sprovodnik je vlakova i često je dva-tri dana odsutan.
Stanuju u kućici okruženoj zelenilom, na obronku brežuljka, imaju kozu,
privezanu za kolac, i povrtne lijehe iza ograde.
— Je li Germaine bila ondje?
— Kad sam došao, obje su bile pred povećom zdjelom s krvavicama i jako
je zaudaralo na luk.
— Sestra još nije bila rodila?
— Nije još. Još čekaju porod. Izgleda da bi to moglo potrajati još nekoliko
dana. Rekoh da sam službenik osiguravajućeg društva, da sam doznao da će
mlada žena roditi i da je baš to pogodan trenutak da uzme policu osiguranja.

50
 BALKANDOWNLOAD

Violinist, koji je bio i vođa orkestra, na jednom trokutu objesi karton s

brojem, udari gudalom po stalku za note i Justin se, ispričavajući se, popne na
podij. Vrativši se, brzo reče:
— Ne brinite. Mislim da će sve dobro završiti.
Prilično dobro poznajem osiguravateljski posao, jer je to strast moje žene.
Pretpostavlja da neću živjeti duže od tri godine i da ... Ali nije važno! Germaine
je prilično lijepa djevojka, jedra, s velikom pundžom, koju mora svako malo
namještati, s očima koje vas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Vidjet ćete!
Neprestano me je promatrala. Odjednom me upitala za koje društvo radim.
Spomenuo sam prvo koje mi je palo na pamet, a ona je htjela znati tko mi je
šef. Zatim mi je postavila još mnoga pitanja i na kraju reče: „Tri mjeseca sam
imala prijatelja koji je radio u istom osiguravajućem društvu.“
Potom će, ne okolišajući: „Je li vas poslao Louis?“
Iznova je morao na podij i cijelo vrijeme dok su svirali neki bečki valcer
bacao je kratke poglede prema Maigretu, kao da ga je htio umiriti. Njegovi
pogledi kao da su govorili: „Ne bojte se! Čekajte nastavak!“
A nastavak je bio:
— Ustvrdio sam da me nije poslao Louis.
— A još manje grof! — dodala je ona.
— Ne.
— A što se tiče gospodina Richarda... Hajde, recite! Da niste možda jedan
od njegovih ljudi?
Vidite, dakle, kakva je to djevojka? Morao sam se odlučiti. Sestra je mlađa
od nje. Tek je godina dana što se udala. Bila je sluškinja za sve poslove u četvrti
Saint-Lazare, gdje je upoznala muža. Germaine se nije protivila njezinoj udaji.
Ako želite znati što mislim o njoj, reći ću vam da je to djevojka koja silno voli
zadiviti ljude. Pošto-poto mora biti zanimljiva, razumijete?
Zacijelo je maštala o tome da postane glumica. Poslije objeda pripalila je
cigaretu, premda uopće ne zna pušiti.
U kući je bila samo jedna soba s velikim krevetom i jedna uvećana
svadbena fotografija u ovalnu okviru.
Oči su joj gotovo u visini glave i ponekad dok govori pogled joj je
nepomičan. To je neugodno. Pomislio bi čovjek da je odjednom izgubila glavu,
ali to je samo dojam, jer ona ostaje prisebna.

51
 BALKANDOWNLOAD

— Vidiš Olga, dobaci ona odlučnim glasom svojoj sestri, kako je život tih
ljudi zamršen. Lijepo sam ti govorila da će se to loše završiti.
Upitao sam je kad će se vratiti na posao.
— Uvjerena sam da više nikad neću prekoračiti prag te kuće.
A ipak je htjela doznati... Onda...
Glazba! Flautistov pogled preklinjao je Maigreta da se strpi i ostane
spokojan.
— Eto. Šteta ako sam pogriješio. Priznao sam joj istinu.
— Koju istinu?
— Da je gospođica dozivala upomoć, da me Louis udario šakom, da ste
vi došli, da su vam pokazali neku djevojku u spavačici, tvrdeći da je ona
Germaine. Razbjesnila se. Rekoh joj da vi vodite neslužbenu istragu, da biste
ju rado vidjeli i, prije nego što sam dovršio, ona se počela odijevati. Kao da je
upravo gledam u rublju s cvjetićima i u korzetu, kako prevrće po kovčegu,
ispričavajući se sestri.
— Moraš me shvatiti — rekla je onoj drugoj — dijete nekako uvijek
izađe, a za mene je ovo pitanje života i smrti.
Bio sam zbunjen, ali sam mislio da će biti korisno da je saslušate. Nisam
znao kamo bih je odveo. Ostavio sam je u vašem stanu. Šaptom sam
porazgovarao s vašom ženom na stubištu. Bože, kako vam je žena ljupka!
Preporučio sam joj da ne dopusti da Germaine pobjegne.
Jesam li učinio krivo?
Kako bi mu čovjek mogao zamjeriti? Maigret nije bio posve umiren, ipak
uzdahnu:
— Možda je to dobro.
— Kad ću vas vidjeti?
Maigret se sjeti da se u ponoć mora susresti s kočijašem Cornilleom.
— Možda još večeras.
— Ako se ne vidimo, bit ću slobodan doći k vama sutra ujutro. Sada znam
gdje stanujete. Ah, još nešto...
Zbunio se, pa će oklijevajući:

52
 BALKANDOWNLOAD

— Pitala me tko će joj platiti troškove, a ja sam joj rekao... Nisam znao
što odgovoriti... Rekoh joj da ne brine... Ali, znate, ako vam je to problem, ja
ću...
Ovaj put Maigret ode dok je glazba svirala i požuri prema ulazu u
podzemnu željeznicu. Oćutje stanovito uzbuđenje, ugledavši trag svjetlosti pod
svojim vratima. Nije trebao vaditi ključ iz džepa jer je gospođa Maigret uvijek
prepoznala njegove korake.
Pogleda ga s izrazom razumijevanja i veselo mu dobaci:
— Čeka te jedna ljupka djevojka.
Čestita gospođa Maigret! Nije bila ironična. Htjela je biti ljubazna. To
čudo bilo je tu, nalakćeno na stol. Pred njom mastan tanjur, cigareta u ustima.
Njezine krupne oči zadržale su se na Maigretu, kao da će ga proždrijeti.
Međutim, još se dvoumila.
— Jeste li doista iz policije?
Rado joj je pokazao svoju policijsku iskaznicu i poslije toga nije skidala
pogled s njega. Pred njom je bila čašica: gospođa Maigret ponudila ju je svojom
jakom trešnjevačom.
— Pretpostavljam da nisi večerao?
— Jesam, večerao sam.
— Onda vas ostavljam. Trebam oprati suđe.
Ona raspremi stol, uđe u kuhinju, oklijevajući da zatvori vrata.
— Je li i vaš prijatelj iz policije?
— Ne. Uopće nije. Slučajno je...
— Je li oženjen?
— Mislim da jest.
Osjećao se pomalo nelagodno, u obiteljskom okružju, s ovom neobičnom
djevojkom, koja se ponašala kao da je u vlastitom domu, pred ogledalom na
kaminu namještala svoju pundžu i najposlije sjela u naslonjač gospođe Maigret,
promrmljavši:
— Dopuštate li?
On je upita:
— Već dugo poznajete gospođicu Gendreau?
— Skupa smo išle u školu.

53
 BALKANDOWNLOAD

— Čini mi se da ste iz Ansevala, zar ne? Jeste li skupa išle u tamošnju

školu?
Začudio se da je nasljednica kave Balthazar pohađala seosku školu.
— Htjedoh reći da smo iste dobi, koji mjesec više ili manje. Ona će
sljedećeg mjeseca navršiti dvadeset i jednu, a ja sam dvadeset i jednu navršila
pred dva tjedna.
— I obje ste pohađale isti razred u Ansevalu? — ponovi on.
— Ona nije. Ona je bila u samostanu u Neversu. Ali u isto vrijeme.
Shvatio je. Od toga trenutka pozorno je pazio da razluči istinu od svega
što je gotovo istinito ili samo naizgled istinito.
— Jeste li slutili da bi se nešto moglo dogoditi u Ulici Chaptal?
— Oduvijek sam mislila da neće dobro završiti.
— Zašto?
— Zato što se međusobno mrze.
— Da?
— Gospođica i njezin brat. Već sam četiri godine u njihovoj kući. Došla
sam odmah poslije gospođine smrti. Poznato vam je, zar ne, da je ona poginula
u željezničkoj nesreći, na putu u toplice u Vittelu? Bilo je strašno.
Zvučalo je kao da je bila nazočna kad su izvukli više od stotinu leševa
ispod olupina vagona.
— Znate, sve dok je gospođa bila živa, oporuka nije bila važna.
— Dobro poznajete tu obitelj.
— Rodila sam se u Ansevalu. I moj otac se ondje rodio. A moj djed, koji
je bio jedan od grofovih zakupaca imanja, pikulao se sa starim gospodinom.
— Kojim starim gospodinom?
— U selu ga još uvijek tako zovu. Zar vi ništa ne znate? Mislila sam da
policija sve zna.
— Vi zacijelo govorite o starom gospodinu Balthazaru?
— Da, o gospodinu Hectoru. Njegov je otac bio seoski sedlar. Bio je i
zvonar u crkvi. S dvanaest godina gospodin Hector bio je torbar. S torbom na
leđima išao je od imanja do imanja. Da. Mome djedu to nije smetalo da ga sve
do smrti oslovljava s „ti“. Dugo nije navraćao u selo. Kad se vratio, već je bio
bogat i saznali smo da je kupio zamak.

54
 BALKANDOWNLOAD

— Kome je pripadao zamak?

— Grofu d’Ansevalu, pobogu.
— Je li netko od d’Ansevalovih još živ?
— Da. Još jedan od njih. Gospođičin prijatelj. Biste li mi ponudili još
jednu čašicu likera? Je li iz vašeg sela?
— Iz sela moje žene.
— Kad samo pomislim da je ta zmija — ne govorim o vašoj ženi — imala
smjelosti predstaviti se pod mojim imenom i leći u moju postelju! Jeste li je
doista vidjeli u spavaćici? Deblja je od mene. Štošta bih mogla reći o njenom
tijelu. Slušajte, njene grudi...
— Dakle, stari Balthazar, vlasnik tvrtke, kupio je zamak. Je li bio
oženjen?
— Bio je oženjen, ali žena mu je u to vrijeme već bila pokojna. Imao je
kćer, ljepoticu, odviše umišljenu. Imao je i sina, gospodina Huberta, koji je bio
svojeglav. Koliko mu je sestra bila kruta, toliko je on bio prijazan mladić. Često
je putovao inozemstvom.
— Sve to zbivalo se prije vašeg rođenja?
— Dakako. No još uvijek je tako!
Maigret je makinalno izvadio notes iz džepa i upisivao imena, kao da
iscrtava geneološko stablo. Osjećao je da je, s djevojkom poput Germaine,
točnost prijeko potrebna.
— Dakle, najprije je bio Hector Balthazar, kojeg nazivate starim
gospodinom. Koliko je prošlo od njegove smrti?
— Pet godina. Umro je točno godinu dana prije svoje kćeri.
A Maigret se, sjetivši se Féliciena Gendreaua, koji je i sam bio već
postariji muškarac, začudi:
— Zacijelo je bio vrlo star?
— Imao je osamdeset i osam godina. Živio je sam u velikoj palači na
Aveniji Boulogneske šume. Uz pomoć kćeri i nadalje je vodio poslove.
— A ne uz pomoć sina?
— Nikad! Sin čak nije smio ni priviriti u poduzeće. Primao je
izdržavanje. Stanovao je na keju, nedaleko Pont-Neufa. Bio je nešto poput
umjetnika.

55
 BALKANDOWNLOAD

— Samo trenutak... Avenija Boulogneske šume... Njegova se kći udala za

Féliciena Gendreaua?
— Tako je. Ali ni gospodin Félicien nije imao pravo baviti se obiteljskim
poslom.
— Zašto?
— Čini se da su davno pokušali... Bio je kockar... I dandanas svako
popodne provodi na utrkama... Priča se da je učinio neke zloporabe s
mjenicama ili čekovima. Njegov punac nije s njime više progovorio ni riječi.
Kasnije će Maigret upoznati palaču na Aveniji Boulogneske šume, jednu
od najružnijih i najkičastijih u Parizu, sa srednjovjekovnim kulama i
prozorima. Vidjet će i fotografiju staroga gospodina, s izrazitim crtama lica,
bljedunjave kože, s dugim bijelim zaliscima, u redengotu pod kojim su se
vidjela tek dva uska krajička košulje oko crne kravate.
Da je bio nešto bolje upućen u pariški život, znao bi da je stari Balthazar
svoju palaču ostavio državi, sa svim slikama koje je prikupio, pod uvjetom da
je pretvore u muzej. O tome se mnogo govorilo poslije njegove smrti. Više od
godinu dana stručnjaci su se sporili i vlada je najposlije odbila uzdarje, jer su
slike mahom bile krivotvorene.
Jednog dana Maigret će vidjeti i kćerin portret, s kosom skupljenom na
zatiljku, u pozi carice Eugenie, s licem isto tako ledenim kao u osnivača
dinastije.
Što se tiče Féliciena Gendreaua, njega je Maigret upoznao, s njegovim
obojenim brkovima, svijetlim dokoljenicama i njegovim štapom sa zlatnim
drškom.
— Čini se da je stari mrzio cijeli svijet, uključujući vlastitog sina, potom
svog zeta i najposlije gospodina Richarda, kojega je dobro upoznao. Izuzetak su
bile jedino njegova kći i njegova unuka, gospođica Lise. Tvrdio je da su samo
njih dvije njegova soja i ostavio je vrlo zamršenu oporuku. O tome vam nešto
može kazati gospodin Braquement.
— Tko je taj gospodin Braquement?
— Njegov javni bilježnik. Osamdeset mu je godina i svi ga se boje, jer je
jedini koji zna.
— A što to?

56
 BALKANDOWNLOAD

— Nisu mi rekli. Sve će se saznati kad gospođica Lise navrši dvadeset i

jednu godinu. Zato su sada tako bijesni. Ja nisam ni na jednoj strani. Da sam
htjela...
Odjednom mu je sinulo.
— Gospodin Richard — reče prihvaćajući igru.
— Prilično je trčao za mnom. Otvoreno sam mu kazala da se prevario i
savjetovala mu da se uhvati Marie. — Ona je prilično glupa i neće se opirati —
rekoh mu bezobzirno.
— Je li vas poslušao?
— Nemam pojma. Kad je riječ o tim ljudima, nikad se ništa ne zna. Ako
želite znati što mislim — a dobro ih poznajem — svi su luckasti!
Dok je to govorila, oči su joj bile zaokrugljenije no ikad, a pogled
neugodno uporan. Nagnu se prema Maigretu. Moglo se pomisliti da će mu
obujmiti koljena.
— Louis je također iz Ansevala?
— On je sin negdašnjeg učitelja. Neki tvrde da je, zapravo, župnikov sin.
— On je na strani gospodina Richarda?
— Što vam pada na pamet? Naprotiv, on sve vrijeme u stopu prati
gospođicu. Ostao je uza staroga sve do njegove smrti. Njegovao ga je tijekom
bolesti i o tome zna više nego itko drugi, možda čak više i od gospodina
Braquementa.
— Nije vam se nikad udvarao?
— On?
I ona prasnu u smijeh.
— Teško da bi to mogao učiniti! On izgleda poput muškarca, onako, sa
svim onim crnim dlakama. No on je, prije svega, znatno stariji nego što izgleda.
Ima najmanje pedeset i pet godina. A i nije pravi muškarac. Razumijete?
Upravo zato gospođa Louis i Albert...
— Oprostite. Tko je Albert?
— Sobar. I on je iz Ansevala. Do svoje dvadeset i prve bio je džokej.
— Oprostite. Pokazali su mi cijelu kuću i nisam vidio sobu u kojoj...
— Zato što on spava iznad konjušnice, s Jeromeom.
— Jeromeom?

57
 BALKANDOWNLOAD

— Kočijašem gospodina Féliciena. Jedino Arsene, vozač, koji je oženjen

i ima dijete, spava izvan kuće.
Na kraju je Maigret u svoj notes ispisao sva imena i njihove značajke.
— Ako je netko pucao na gospođicu, to me uopće ne čudi. Vjerojatno je
to učinio gospodin Richard tijekom jedne od njihovih svađa.
— Svađaju li se često?
— Tako reći svaki dan. Jednom joj je tako stisnuo zglobove na rukama,
da je cijeli tjedan imala modrice. No ona se brani, pa je i on od nje dobio
valjanih udaraca nogom u butine, a možda čak i iznad njih. Međutim, kladila
bih se da nisu pucali na gospođicu.
— Nego na koga?
— Na grofa!
— Kojega grofa?
— Vi stvarno ništa ne shvaćate. Na grofa d’Ansevala!
— Istina! Jedan grof d’Anseval još je živ.
— Unuk onoga koji je starom Balthazaru prodao zamak. Gospođica ga je
pronašla tko zna gdje.
— Je li bogat?
— On? Nema ni prebijene pare.
— Dolazi li on u kuću?
— Posjećuje gospođicu.
— On... Hoću reći...
— Pitate me spava li s njom? Ne vjerujem da mu je bilo do toga.
Razumijete li sada? Svi oni su ćaknuti. Tuku se poput pasa. Jedino g. Hubert ne
mari ni za što, a njih dvoje, brat i sestra, svaki za svoj račun, pokušavaju ga
prevariti.
— Govorite o gospodinu Hubertu Balthazaru, starčevom sinu? Koliko
mu je godina?
— Pedeset možda? Možda malo više? On je veoma učtiv, vrlo otmjen.
Kada dođe, uvijek popriča sa mnom. A što sad? Ovako kasno više nema vlaka
za Conflans, a trebam negdje prespavati. Imate li ovdje neki krevet?
U njezinom pogledu bilo je nečeg tako izazovnog da Maigret zakašlja i
nesvjesno baci pogled prema kuhinjskim vratima.

58
 BALKANDOWNLOAD

— Na žalost, nemamo gostinjske sobe. Tek smo se uselili.

— Nedavno ste se vjenčali?
I te su riječi, kako ih je ona izgovorila, zazvučale gotovo nepristojno.
— Naći ću vam sobu u nekom hotelu u ovoj četvrti.
— Vi ćete već na spavanje?
— Imam još jedan sastanak u gradu.
— Istina je da ljudi iz policije rijetko spavaju u vlastitoj postelji. Čudno,
vi uopće ne izgledate kao policajac. Poznavala sam jednog policajca u našoj
četvrti, visokog, jako mrkog, Leonarda
Maigretu je bilo drago što ga ne pozna. Ona je, izgleda, poznavala mnoge
ljude, a među njima i zastupnika osiguranja.
— Pretpostavljam da ćete me još trebati. Zato bi bilo najbolje da se
vratim kod njih, kao da se ništa nije dogodilo. Mogla bih vam svaku večer
ispričati što se zbiva.
Začu se lupa posuđa u kuhinji, ali Maigret nije zbog toga prečuo njezinu
ponudu. Germaine ga je doslovce plašila.
— Sutra ćemo se ponovno vidjeti. Ako nemate ništa protiv,
Prije nego što je stavila šešir i obukla ogrtač, pred ogledalom je uredila
kosu i dohvatila bocu trešnjevače:
— Smijem li? Toliko sam pričala, toliko razmišljala! Vi ne pijete?
Bilo je nepotrebno da joj spominje koliko je čašica calvadosa toga dana,
htijuć-ne htijuć, popio.
— Mogla bih vam sigurno ispričati još toliko toga. Ima ljudi koji pišu
romane, a nisu doživjeli ni četvrtinu onoga što sam ja doživjela. Kad bih počela
pisati...
On uđe u kuhinju i poljubi ženu u čelo. Ona ga pogleda veselo, pomalo
podrugljivo.
— Može se dogoditi da se vratim dosta kasno.
A ona ga pecnu:
— Ne trebaš žuriti, Jules!
Nekoliko kuća prije Bulevara Voltaire bio je hotel. Na Ulici Germaine
odvažno uhvati svog pratitelja pod ruku.

59
 BALKANDOWNLOAD

— To je zbog mojih petica u stilu Louisa XV.

Dovraga! Ona je sigurno bila navikla na klompe!
— Mislim da vam je žena jako ljupka. Vrlo dobro kuha.
Nije se usudio dati joj novac za sobu. Uđe u recepciju i pocrvenje kad ga
noćni recepcionar upita:
— Trebate li sobu za cijelu noć ili samo nakratko?
— Za cijelu noć. Samo za gospođicu...
Dok se recepcionar zagledao u ploču s ključevima, Germaine se još jače
oslonila na njegovu ruku, bez isprike, a više nije hodala.
— Soba 18. Na drugom katu, lijevo. Pričekajte da vam dam ručnike.
Maigret bi najradije zaboravio kako se oprostio s njom. Na stubištu je bio
crveni sag. Ona je u jednoj ruci držala dva ručnika, a u drugoj ključ obješen na
limenu pločicu. Recepcionar se iznova udubio u čitanje novina.
— Sigurni ste da me više nemate što pitati?
Stajala je na prvoj stubi. Oči su joj bile još više okrugle, pogled još
uporniji nego prije. Zašto je pomislio na bogomoljke koje poslije parenja pojedu
mužjaka?
— Ne... Ne danas... — promuca on.
— Zaboravila sam da imate neki sastanak.
Podrugljivo je nabrala svoje vlažne usne.
— Onda, sutra!
— Da, sutra.
Moralo se odigrati tako nekako. Maigret se više nije sjećao. Sjećao se
samo mirisa rublja u trenutku kad je požurio prema ulazu u podzemnu
željeznicu, udarca automatskih vrata, duge vožnje sivim podzemljem, obrisa
ljudi koji su se ljuljali pri svakom pokretu vagona, lica kojima je smetalo
električno svjetlo, pospanih očiju.
Lutao je pustim, slabo osvjetljenim ulicama blizu gradskih vrata La
Villette i najposlije je pronašao veliku halu prepunu fijakera koji su uzeli
predah, s rukunicama u zraku, a pozadi, s one strane dvorišta, osjećala se
toplina konjušnice.
— Cornille? Ne, još se nije vratio. Želite li ga pričekati?
Tek pola sata iza ponoći jedan posve pijani kočijaš začuđeno ga je gledao:

60
 BALKANDOWNLOAD

— Gospođica iz Ulice Chaptal? Čekajte! To je ona koja mi je dala jedan

franak napojnice. I jedan tip, krupan, smeđ...
— Koji krupan, smeđ tip?
— Onaj koji me je zaustavio u Ulici Blanche, bogati, i kazao mi da
pričekam u Ulici Chaptal pred brojem... brojem... Čudno uvijek zaboravljam
brojeve... Međutim, u mom poslu …
— Jeste li ju odvezli na postaju?
— Na postaju? Koju postaju?
Oči su mu bile vodnjikave, a Maigret je sa svojih hlača morao otirati
ovlaženi duhan za žvakanje, što ga je kočijaš pljuvao nadaleko, ravno preda se.
— Prije svega, to nije bila postaja... Zatim... zatim...
Maigret mu gurnu jedan franak u ruku.
— Bio je to hotel nasuprot Tuileriesu, na malenom trgu... Čekajte!... Nosi
ime neke slavne zgrade... Hotel Louvre ... Ajs, mala moja!...
Metro više nije vozio, ni autobus, ni tramvaj i Maigret se morao zaputiti
pješice beskrajnom Ulicom Flandre, dok nije stigao do svjetiljki jedne
prometnije četvrti.
Pivnica Clichy sigurno je već bila zatvorena, a Justin Minard se zacijelo
već vratio u svoj stan u Ulici Enghien, gdje se objašnjavao sa svojom ženom.

61
 BALKANDOWNLOAD

5. poglavlje

Prva Maigretova težnja

Brijao se pred zrcalom obješenim na prozorski zasun u blagovaonici. Bila

je to čudna navika da izjutra ide za svojom ženom, da se sprema u svim
prostorijama, možda zato što su to bili njihovi najprisniji trenutci. Istina,
gospođa Maigret imala je dragocjenu osobinu: poslije jutarnjeg buđenja bila je
tako svježa i raspoložena kao usred popodneva. Otvarali su prozore, udisali
svježi zrak. Čula se lupa kladivca u nekoj kovačnici, buka kamiona, čak se
osjećao topli zadah balege od čišćenja konjušnice susjednog prijevozničkog
poduzeća.
— Vjeruješ da je doista luda?
— Da je ostala u svome selu, da se udala i imala desetoro djece, to se
vjerojatno ne bi primjećivalo. Možda sva djeca ne bi bila od istog oca, i to bi
bilo sve.
— Slušaj, Maigret! Čini mi se da tvoj prijatelj šeće pločnikom.
On se nagnu kroz prozor, nasapunana lica i prepozna Justina Minarda
koji ga je strpljivo iščekivao.
— Nećeš ga pozvati da se popne?
— Nije potrebno. Bit ću gotov za pet minuta. Kaniš li danas izlaziti?
Rijetko ju je pitao što će raditi tijekom dana i smjesta je shvatila.
— Htio bi da zabavljam gospođicu?
— Molim te, ako je ikako moguće. Ostavim li je samu u Parizu, a ona ne
može bez brbljanja, tko zna kome će se obratiti i koga će sresti.
— Ideš li sada k njoj?
— Odmah.
— Bit će još u postelji.
— Vjerojatno.
— Kladim se da ćeš je se teško osloboditi.

62
 BALKANDOWNLOAD

Kad je izišao iz kućne veže, pristupi mu Minard i pođe s njim, upitavši

ga posve prirodno:
— Što ćemo danas raditi, šefe?
A Maigret će se mnogo kasnije sjetiti da ga je mladi flautist prvi oslovio
šefe.
— Jeste li se vidjeli s njom? Jeste li što saznali? Ja gotovo nisam oka
sklopio. Baš kad sam se spremao zaspati, počelo me proganjati jedno pitanje.
Njihovi koraci odzvanjali su Bulevarom Richard-Lenoir. Izdaleka su
opažali živost na Bulevaru Voltaire.
— Ako je netko pucao, očito je pucao na nekoga. Potom sam se zapitao:
je li ga pogodio? Ne dosađujem vam?
Naprotiv, jer i Maigret je sebi postavio isto pitanje.
— Pretpostavite da hitac nije nikoga pogodio. Očito je teško postaviti se
u položaj takvih ljudi... Pa ipak, čini mi se da se ne bi toliko gnjavili s
pripremanjem cijele one komedije da netko nije bio ranjen ili ubijen...
Shvaćate?... Netom su me izbacili, požurili su spremiti sobu, kako bi izgledalo
da nitko u nju nije ni kročio... Ima još nešto: sjećate se da je za vrijeme dok me
lakej nastojao izgurati, neki glas s prvog kata uzviknuo: „Požurite, Louis!“
Kao da je gore bio neki uljez, zar ne? A ako su gospođicu ugurali u sobu
za poslugu, učinili su to očito zato što je bila odviše uzbuđena da bi mogla
odigrati svoju ulogu...
Danas sam cijeli dan slobodan... Možete me poslati kamo god želite...

Pokraj hotela u kojem je Germaine prenoćila, bila je kavana s terasom,

okruglim stolićima od bijela mramora, a neki dečko sa zaliscima, kao da je sišao
s nekog promidžbenog kalendara, upravo je prao okna od mliječnog stakla.
— Pričekajte me ovdje.
Oklijevao je. Trebao bi, umjesto da pođe sam, gore poslati Minarda. Ako
biste ga upitali zašto je osjećao potrebu vidjeti sobaricu, teško bi mogao
objasniti. Istina, toga jutra poželio je biti posvuda. Gotovo da je ćutio nostalgiju
za Starim Calvadosom i najradije bi da je bio kraj prozora i promatrao tko sve
dolazi i odlazi iz kuće u Ulici Chaptal. Sada kad je malo bolje upoznao njezine
stanare, činilo mu se da bi pogled na Richarda Gendreaua kako ulazi u auto, na

63
 BALKANDOWNLOAD

njegovog oca koji ide prema kolima, na Louisa koji na pločniku žudno udiše
svjež zraka, za njega imao posve određeno značenje.
Isto tako, rado bi bio u Hotelu Louvre, Aveniji Boulogneske šume, čak i
u Ansevalu.
No od svih tih osoba o kojima pred dva-tri dana nije imao pojma,
dostupna mu je bila samo jedna i nje se nagonski uhvatio.
Čudno, ovaj osjećaj imao je korijenje u njegovim dječačkim,
mladenačkim snovima. Premda je očeva smrt na drugoj godini prekinula
njegov studij medicine, on, zapravo, nikad nije ni želio postati pravi liječnik,
ozdravljati bolesne.
Točnije, nije ni postojalo zanimanje kojim se oduvijek želio baviti. Još
dok je bio sasvim mlad, u svom selu, imao je dojam da se mnogi ljudi ne bave
onime što im leži, da idu putom koji nije njihov, samo zato što to i ne znaju.
I zamišljao je nekog veoma pametnog čovjeka, čovjeka puna
razumijevanja, liječnika i svećenika u jednoj osobi, čovjeka koji bi na prvi
pogled proniknuo sudbinu drugih.
Ono što je maloprije odgovorio svojoj ženi glede Germaine, temeljilo se
na tome: da je ostala u Ansevalu...
Ljudi bi dolazili da se posavjetuju s tim čovjekom, kao što idu liječniku
na pregled. On bi, u neku ruku, trebao biti ispravljač ljudskih sudbina. I to ne
samo zato što bi bio pametan. Možda i ne bi trebao biti izuzetno pametan? Ali
bio bi kadar živjeti životom svih drugih ljudi, staviti se u položaj svakoga od
njih.
Maigret o tome nije nikad nikome govorio, a nije se usuđivao niti mnogo
razmišljati o tome jer bi se sam sebi narugao. Zato što nije završio medicinu,
stupio je u policiju, slučajno. A zapravo, je li to bilo slučajno? Nisu li upravo
policajci ponekad oni koji ispravljaju ljudske sudbine?
Cijelu prošlu noć, čas budan, čas u snu, proveo je s tim ljudima koje je
jedva poznavao, o kojima nije znao gotovo ništa, počev od starog Balthazara
koji je prije pet godina umro, a sad je cijelu tu obitelj vodio u Germainenu sobu,
na čija je vrata pokucao.
— Uđite! — odgovori mukao glas.
A onda, odmah poslije toga:
— Čekajte! Zaboravila sam da su vrata zaključana.

64
 BALKANDOWNLOAD

Bosim je nogama gazila po sagu. Bila je u košulji, kosa joj je padala sve do
slabina, imala je velike, bujne grudi. No već je neko vrijeme sigurno bila budna,
jer se na noćnom stoliću vidio poslužavnik s ostatkom čokolade i mrvicama
peciva.
— Trebamo li nekamo poći? Moram li se odjenuti?
— Možete iznova leći ili se samo ogrnuti. Hoću samo porazgovarati s
vama.
— Nije li vam čudno da ste posve odjeveni, dok sam ja samo u spavaćici.
— Nije.
— Je li vam žena ljubomorna?
— Nije. Htio bih da mi pripovijedate o grofu d’Ansevalu. Ili bolje... Vi
poznajete kuću, sve one koji stanuju u njoj i one koji dolaze u nju... Zamislite
da je jedan sat po ponoći... U sobi gospođice Gendreau izbila je svađa... Slušajte
me pozorno... Tko je, po vašem mišljenju, mogao biti u sobi?
Češljala se pred ogledalom, otkrivajući riđe dlake pod pazuhom, a kroz
spavaćicu naziralo se nježno ružičasto tijelo. Napregnuto se zamislila.
— Louis? — upita on, ne bi li joj pomogao.
— Ne. Louis ne bi tako kasno išao gore.
— Slušajte. Pojedinost koju sam bio zaboravio. Louis je bio posve
odjeven, u svojoj odori, s bijelom košuljom i crnom kravatom. Ima li običaj
lijegati kasno?
— Ponekad, ali onda ne ostaje u odori. To znači da je u kući bio netko
od stranih ljudi.
— Je li gospodin Hubert Balthazar, na primjer, ujak gospođice Balthazar,
mogao biti u njezinoj sobi?
— Ne vjerujem da bi došao k njoj u jedan sat po ponoći.
— A da je došao, gdje bi ga ona primila? U salonima u prizemlju,
pretpostavljam?
— Nipošto. Ne ide to tako u Ulici Chaptal. Svatko živi svojim životom.
Saloni su isključivo za prijamove. Svatko od njih provodi vrijeme u svom
kutku.
— Je li Richard Gendreau mogao biti u sestrinoj sobi?
— Svakako. On često ide k njoj. Osobito kad je bijesan.

65
 BALKANDOWNLOAD

— Je li on ponekad imao revolver uza se? Jeste li ga već vidjeli u njegovoj

ruci?
— Ne.
— A gospođica Gendreau?
— Samo tren! Gospodin Richard ima dva revolvera, jedan veliki i jedan
mali, ali drži ih u svom uredu. I gospođica ima jedan, sa sedefnom drškom, u
ladici svog noćnog stolića. Svaku večer stavlja ga na stolić.
— Je li strašljiva?
— Nije. Ona se čuva. Kao i sve zle žene, uvijek zamišlja da je drugi mrze.
Kažem, ona je već u ovim godinama postala škrta. Hotimice ostavlja novac,
nakon što ga izbroji, kako bi se uvjerila potkradaju li je. Sluškinja koja je bila
ondje prije Marie uzela je malo novca i otpustili su ju.
— Je li grofa primala u svojoj sobi?
— Možda baš ne u sobi, nego u boudoiru pokraj nje.
— U jedan sat ujutro?
— Vjerojatno. Čitala sam neku knjigu o Elizabeti, engleskoj kraljici... Je
li vam poznato? To je, doduše, roman, ali sigurno je bila istina... Bila je to
hladna žena koja nije bila kadra voljeti. Ne bih se začudila da je i gospođica
takva.
Češalj je pucketao u kosi, a ona je micala slabinama, svako malo
pogledavajući Maigreta u zrcalu.
— Srećom, ja sam drukčija!
— Je li, začuvši viku na drugom katu, gospodin Richard mogao doći gore
s revolverom?
Ona slegnu ramenima.
— Zašto?
— Kako bi iznenadio sestrinog ljubavnika...
— Nije ga bila briga za to. Tim ljudima je samo novac važan.
Nastavila se kočoperiti pred njim i ne sluteći da je on daleko, ondje, u
sobi u Ulici Chaptal, pokušavajući rasporediti ljude na njihova mjesta, kao u
kazalištu.
— Je li grof d’Anseval ponekad dolazio s nekim svojim prijateljem?
— Moguće je, ali su ga onda primali dolje, a ja sam rijetko kad silazila.

66
 BALKANDOWNLOAD

— Je li mu gospođica Lise ponekad telefonirala?

— Sumnjam da ona ima telefon. Nije ga nazivala; on je s vremena na
vrijeme telefonirao, bez sumnje iz neke kavane.
— Kako ga je ona oslovljavala?
— Jacques, naravno.
— Koliko mu je godina?
— Možda dvadeset i pet. To je lijep mladić, pomalo mangupskog izgleda.
Kao da se uvijek podsmjehuje ljudima.
— Je li on od onih ljudi što nose oružje u džepu?
— Svakako.
— Zašto ste u to tako sigurni?
— Zato što je takav čovjek. Jeste li čitali Fantomasa?
— Je li gospodin Félicien, otac, bio na kćerinoj ili na sinovljevoj strani?
— Ni na čijoj. Ili, bolje rečeno, na mojoj strani, ako baš hoćete znati.
Ponekad je dolazio u moju sobu u papučama, u osam izjutra, pravdajući se time
da mu treba zašiti dugme.
Ostali ukućani jedva da mare za njega. Posluga ga naziva starim liscem
ili Brkonjom. Ni Albert, njegov osobni sobar, ne haje za ono što on kaže. Zna
se da to nije važno. Jednom sam ga vrlo grubo otjerala: „Nastavite li se tako
ponašati, opalit ću vam pljusku. Lijepo ćete se provesti!“
No nije mu smetalo da opet otpočne. Sad je Marie na redu i ne znam je
li to prebrodila. Recite, zar vam ne smeta gledati ženu kako se sprema?
Maigret ustade i uze šešir.
— Kamo ćete? Zar ćete me ostaviti posve samu?
— Imam važan sastanak. Za koji trenutak doći će moj prijatelj koji vas je
doveo, kako biste imali društvo.
— Gdje je on?
— Dolje.
— Zašto ste bez njega došli gore? Priznajte da ste nešto smjerali! Ne
usuđujete se? Zbog vaše žene?
Već je bila nalila vodu u lavor, kako bi se umila, i Maigret vidje da će joj
skliznuti spavaćica, čije su naramenice pri svakom pokretu sve više padale.

67
 BALKANDOWNLOAD

— Bez sumnje ćemo se još vidjeti tijekom dana — reče on, otvarajući
vrata.
Zateče Justina Minarda kako ispija kavu s vrhnjem, obasjan zrakom
sunca koja je iskosa padala na terasu.
— Žena vam je maločas bila ovdje.
— Što?
— Netom ste bili otišli, stigao je auto. Potrčala je u nadi da će vas sustići.
Shvatio sam da vas traži.
Maigret sjede, ne razmišljajući naruči pivo, zaboravljajući da je tek jutro,
i otvori omotnicu. Pisamce je potpisao Maxime Le Bret.

Rado bih da prijepodne svratite u ured. Srdačan pozdrav.

To je svakako napisao na Bulevaru Courcelles, jer bi se, da je pisao u

komesarijatu, Le Bret poslužio papirom sa zaglavljem. Mnogo je polagao na
formu. Imao je najmanje četiri vrste posjetnica, svaku za određenu prigodu: G.
i gđa Le Bret de Plouhinec, Maxime Le Bret de Plouhinec, Maxime Le Bret,
časnik Legije časti, Maxime Le Bret, policijski komesar...
Ovo pisamce, pisano njegovom rukom, značilo je novu prisnost između
njega i njegovog tajnika i Le Bret se morao pitati kako ga osloviti: „Dragi moj
Maigret? Dragi gospodine? Gospodine?“ Na kraju je odlučio ne staviti ništa.
— Recite, Minard, imate li doista vremena?
— Na raspolaganju sam vam.
— Gospođica je gore. Ne znam kad ću biti slobodan. Bojim se da će ona,
ostavimo li je samu, otići u Ulicu Chaptal i izbrbljati se.
— Razumijem.
— Iziđete li s njom, ostavite mi poruku, kako bih znao gdje ste. Ako je
se hoćete riješiti, odvedite je k mojoj ženi.
Četvrt sata poslije, on uđe u komesarijat. Kolege su ga promatrale s onim
pomalo zavidnim divljenjem kakvo se iskazuje službenicima na odsustvu ili na
nekom specijalnom zadatku, onima koji su nekim čudom izbjegli dosadnoj
svakodnevici i životarenju.
— Je li komesar ovdje?

68
 BALKANDOWNLOAD

— Došao je prije nekoliko minuta.

Maigreta je dočekao istim tonom kakav je očitovao u svome pismu. Čak
mu je pružio ruku, što obično nije činio.
— Ne pitam vas dokle ste stigli s istragom, jer držim da je još rano. Kad
sam vas zamolio da dođete ovamo... Volio bih da me pravilno shvatite jer je
stvar osjetljiva. Svakako da se ono što doznam na Bulevaru Courcelles nimalo
ne tiče policijskog komesara. S druge strane...
Ushodao se uredom, svjež i odmoran, pušeći cigaru sa zlatnim vrškom.
— Teško mi je ostaviti vas da zbog jedne obavijesti tapkate u mjestu.
Sinoć je gospođica Gendreau telefonirala mojoj ženi...
— Telefonirala je iz Hotela Louvre?
— Znate to?
— Onamo se odvezla fijakerom jučer popodne.
— U tom slučaju... To je sve... Znam kako je teško doznati što se zbiva u
izvjesnim kućama...
Reklo bi se da je zabrinut, da se pitao je li Maigret mogao saznati još
ponešto.
— Ona se ne kani vratiti u Ulicu Chaptal i želi obnoviti palaču svog
djeda.
— U Aveniji Boulogneske šume.
— Da. Vidim da već znate puno toga.
Onda se Maigret ohrabri.
— Smijem li vas upitati, poznajete li grofa d’Ansevala?
Le Bret, začuđen, skupi vjeđe, poput čovjeka koji nastoji shvatiti. Na tren
se zamisli.
— O, dakako. Balthazarovi su kupili zamak Anseval. O tome je riječ, zar
ne? Ali ne vidim nikakvu vezu...
— Gospođica Gendreau i grof d’Anseval često se nalaze.
— Jeste li sigurni? To je prilično čudno.
— Poznajete li grofa?
— Ne osobno, i drago mi je što je tako. No čuo sam kako govore o njemu.
Iznenađuje me to... Osim ako se ne poznaju još iz djetinjstva, a to ne znam...

69
 BALKANDOWNLOAD

Bob d’Anseval na lošem je glasu. Nigdje ga više ne primaju, ne pripada

nijednom klubu i mislim da se naša „mondena“ brigada više puta imala prilike
pozabaviti njime.
— Nije vam poznata njegova adresa?
— Prema pričanju, on zalazi u neke razvikane kavane na Aveniji
Wagram i u četvrti Ternes. Možda u „mondenoj“ znaju nešto više.
— Dopuštate li da se kod njih raspitam?
— Pod uvjetom da ne spominjete Gendreau-Balthazarove.
Očito je bio zabrinut. Dva-tri puta je kao za sebe promrmljao:
— Čudnovato!
A Maigret ga, sve odvažniji, upita:
— Je li gospođica Gendreau po vašem mišljenju normalna osoba?
Ovaj put se Le Bret trgnu, a pogled kojim je pogledao svog tajnika bio je
i nehotice strog.
— Oprostite?
— Ispričavam se ako sam loše postavio pitanje. Sad sam posve siguran da
sam one noći u sobi za poslugu vidio Lise Gendreau. U njenoj se sobi, dakle,
dogodilo nešto prilično značajno kad su pribjegli takvoj izlici i nemam nikakva
razloga sumnjati u glazbenikov iskaz. On je prolazio ulicom i čuo je pucanj.
— Nastavite.
— Gospođica Gendreau te noći vjerojatno nije bila sama s bratom u
svojoj sobi.
— Što hoćete reći?
— Da je, sudeći po svemu, treća osoba bio grof d’Anseval. Ako je bio
ispaljen metak, ako su u sobi stvarno bile tri osobe, ako je netko pogođen...
Maigret je u biti bio ponosan na začuđeni pogled kojim ga je odmjeravao
njegov šef.
— Jeste li prikupili još neke obavijesti?
— Ne mnogo.
— Mislio sam da su vam pokazali cijelu kuću?
— Izuzev soba poviše konjušnice i garaže.

70
 BALKANDOWNLOAD

Na trenutak, i po prvi put, drama je bila nazočna. Le Bret je prihvatio

mogućnost krvavog događaja, ubojstva, zločina. A to se dogodilo u njegovom
društvu, među ljudima kod kojih je odlazio, koje je susretao u svakom klubu,
dogodilo se to u kući mlade djevojke, prisne prijateljice njegove žene.
Začudo, vidjevši kako je potresen njegov šef, i Maigret je osjetio dramu.
Nije to više bio samo slučaj koji treba riješiti. U pitanju je bio ljudski život,
možda ljudski životi.
— Gospođica Gendreau veoma je bogata — najposlije komesar žalosno
uzdahnu. — Ona je vjerojatno jedina nasljednica jednog od pet-šest najvećih
nasljedstava u Parizu.
— Vjerojatno?
Njegov šef je o tome više znao, ali očito nije mogao dopustiti da čovjek
iz visokog društva kakav je bio pomaže policijskom komesaru što je također
bio.
— Vidite, Maigret, u pitanju su krupni interesi. Još od djetinjstva Lise
Gendreau znala je da je u središtu svega. Nikad nije bila djevojčica poput
drugih. Oduvijek se osjećala nasljednicom trgovačke kuće Balthazar, a, osim
toga, naslijedila je i duh Hectora Balthazara.
Pa doda sa žaljenjem:
— To je nesretna djevojka.
Zatim će zainteresirano:
— Jeste li sigurni u ono što ste rekli o grofu d’Ansevalu?
Bilo je to pitanje čovjeka iz visokog društva koji je, unatoč svemu, ostao
nepovjerljiv.
— Često je posjećivao gospođicu Gendreau, kasno navečer, ako ne u
njezinoj sobi, onda u njezinom boudoiru na drugom katu.
— To nije isto.
Je li ta razlika između boudoira i spavaće sobe bila dovoljna da ga umiri?
— Htio bih da mi dopustite da vam postavim još jedno pitanje, gospodine
komesaru. Je li se gospođica Gendreau već kanila udati? Zabavlja li se s
mladićima? Ili mislite da je ona jedna od onih koje nazivaju hladnim ženama?
Le Bret nije znao što bi. Zaprepašteno je promatrao svoga mladog tajnika,
koji mu je iznenada napričao takve stvari o ljudima kojima se nikad nije

71
 BALKANDOWNLOAD

približio. U izrazu njegovog lica bilo je nehotičnog divljenja, ali i nekog

nespokojstva, kao da se nenadano našao licem u lice s nekim čarobnjakom.
— O njoj pričaju svašta. Sigurno je da je odbila najbolje prosce.
— Pripisuju joj li ljubavne avanture?
Komesar je očigledno lagao kad je odgovorio:
— Ne znam.
Zatim će, vrlo hladno:
— Mogu vam tek reći da ne dopuštam da mi se postavlja takva pitanja
kad je riječ o prijateljima moje žene. Vidite, mladi moj prijatelju...
Htio je biti osoran, kao što je vjerojatno bio na Bulevaru Courcelles, ali
se na vrijeme suzdržao.
— ... naš zanat zahtijeva beskrajan oprez i vještinu. Čak se pitam...
Maigret pretrnu. Oduzet će mu vođenje istrage, zatražit će da iznova
zauzme svoje mjesto za crnim stolom, da ponovno provodi dane upisujući
zapisnike u registar i sastavljajući uvjerenja o siromaštvu.
Rečenica je nekoliko sekundi visjela u zraku. Srećom, službenik
Republike prevagnuo je nad čovjekom iz visokog društva.
— Poslušajte me, budite veoma, veoma oprezni. Ukaže li se potreba, ako
vas nešto uznemiri, nazovite me kući. Čini mi se da sam vam to već rekao.
Imate moj broj?
On mu ga rukom ispisa na komadiću papira.
— Tražio sam da dođete u jutro zbog toga što vas nisam htio ostaviti da
tapkate u mjestu. Nisam mogao ni slutiti da ste došli već tako daleko.
No ipak mu ne pruži ruku pri odlasku. Maigret je iznova bio policajac. I
to policajac koji se s mukom pokušavao probiti u svijet u kojem je važila
isključivo posjetnica: G. i gđa Le Bret de Plouhinec.

Bilo je već gotovo podne. Maigret je ušao na vrata Quai des Orfèvresa. U
prolazu je, s lijeve strane, uočio ploču načičkanu službenim raspisima. Uspinjao
se širokim prašnjavim stubištem, ali ne da bi donio neku poruku iz
komesarijata, kao što je obično činio, nego, u neku ruku, za vlastiti račun.

72
 BALKANDOWNLOAD

Cijelom dužinom velikog hodnika vidio je vrata na kojima su bila

istaknuta imena komesara, ostakljenu čekaonicu i jednog isljednika koji je
vodio čovjeka s lisicama na rukama.
Sada je bio u uredu čiji su otvoreni prozori gledali na Seineu, uredu koji
ni po čemu nije bio sličan onome u rajonskom komesarijatu. Ljudi su sjedili
pokraj telefona ili držeći izvješća pred sobom; jedan je isljednik, sjedeći na
stolu, mirno pušio lulu; tu se život i rad odvijao u ozračju prisnog drugarstva.
— Znaš što, dragi moj, ti bi mogao otići i u kartoteku, ali ne vjerujem da
ondje postoji njegov dosje, jer on, koliko znam, nikad nije bio uhićen.
Jedan isljednik od svojih četrdesetak godina razgovarao je s njim
dobrohotno kao s nekim balavcem. Bilo je to u „mondenskoj“ brigadi. Ti su
ljudi poznavali društvo u kojem se kretao grof d’Anseval kao vlastiti džep.
— Kaži, Vanel, je li prošlo mnogo vremena kako nisi vidio grofa?
— Boba? Posljednji put vidio sam ga na utrkama. Bio je s Dédéom.
Objasniše mu:
— Dédé je čovo koji drži garažu u Ulici Akacija. Garažu u kojoj nikad
nema više od jednog ili dva automobila. Razumiješ li, momče?
— Kokain?
— Svakako da ima i toga. Bez sumnje i drugih sitnih poslova usto. Ne
računajući žene. Grof, kako ga zovu, zaglibio je do guše. Već smo ga mogli
uhititi zbog dva-tri poslića, ali radije ga ne gubimo iz vida, jer se nadamo da
ćemo preko njega jednog dana otkriti neku krupniju ribu.
— Imate li njegovu najnoviju adresu?
— Ne čini li ti se da se tvoj komesar petlja u naša posla? Pazi, momče!
Boba ne treba zaplašiti. Ne zato što nas zanima on osobno, ali nas mladac poput
njega, koji radi za druge, često odvede daleko. Je li taj tvoj slučaj ozbiljan?
— Stvarno ga moram pronaći.
— Imaš li adresu, Vanel?
A taj napuhanko, prijezirom ljudi iz Quai des Orfèvresa prema sitnim
ribama iz komesarijata, reče:
— Hotel de Centre u Ulici Brey. Točno iza Etoilea.
— Kad je posljednji put bio tamo?

73
 BALKANDOWNLOAD

— Prije četiri dana vidio sam ga u bistrou na uglu Ulice Brey s njegovom
ženkom.
— Hoćeš li mi reći njezino ime?
— Lucile. Lako ćeš je prepoznati. Ima ožiljak na lijevom obrazu.
Uđe neki komesar, poslom, s papirima u rukama.
— Recite mi, djeco...
Zastade, spazivši neznanca u uredu svojih isljednika i pogled mu postade
upitan.
— Tajnik komesarijata Saint-Georges.
— Ah!
A to je „ah“ bilo izgovoreno tako da je u Maigreta izazvalo još jaču želju
da postane službenik ove „kuće“. Nije značio ništa! Manje od ništa! Nitko više
nije obraćao pozornost na njega. Komesar, nagnut nad isljednika, razgovarao
je s njim o raciji koju će sljedeće noći obaviti na području oko Ulice La
Roquette.
S obzirom na to da nije bio daleko od Trga Republike, odluči svratiti kući
na objed, prije nego što ode u rajon Etoile, u potragu za grofom ili Lucileom.
Skrenuo je za ugao Ulice Richard Lenoir, kad spazi jedan par u pivnici
za stolom s dva pribora za jelo.
Bili su to Justin Minard i Germaine. Trebao je proći brzo da se ne bi
zadržao s njima. Činilo mu se da ga je flautist spazio, ali je hinio da gleda na
drugu stranu. Naprotiv, sobarica gospođice Gendreau lupnula je na prozor i
morao je ući.
— Plašila sam se da ćete nas tražiti u hotelu — reče Germaine. — Jeste
li imali puno posla?
U Minardovom izrazu lica bilo je nekog stida. Zadubio se u čitanje
jelovnika.
Djevojka je, naprotiv, bila vrlo vesela. Reklo bi se da joj je lice postalo
vedrije, rumenije, oči svjetlije, čak i da su joj grudi nabrekle.
— Trebate li nas danas poslijepodne? Naime, ako ne, vidjela sam da se u
veselom kazalištu prikazuje popodnevna predstava.
Sjedili su na klupi od moleskina, a Maigret spazi Germaineinu ruku koja
je sa smirenom sigurnošću počivala na glazbenikovom koljenu.

74
 BALKANDOWNLOAD

Pogledi dvojice muškaraca najposlije se sretoše. Flautistov pogled

govorio je: „Nisam mogao drukčije.“
Maigret suspregnu smijeh.
Otišao je objedovati s gospođom Maigret, u njihovoj maloj blagovaonici
na četvrtom katu, odakle su mogli vidjeti prolaznike na ulici.
Gospođa Maigret, dok su razgovarali o koječemu, iznenada reče:
— Kladim se da ga je obrlatila!
Ne pomislivši ni na tren da je djevojka s velikim grudima isto tako mogla
biti s njenim mužem.

75
 BALKANDOWNLOAD

6. poglavlje

Mala intimna svečanost

Tek u osam sati, kad su svijetli krugovi plinskih lampi rasvijetlili avenije
oko Trijumfalnih vrata, obrubivši ih poput blještavih bisera, uspio je Maigret,
koji je već bio izgubio svaku nadu, doći u vezu s onim što je tražio.
To poslijepodne ostalo mu je u prekrasnu sjećanju. Bilo je to jedno od
najljepših pariških proljeća, zrak je bio tako ugodan, tako mirisan, da bi čovjek
zastao i udisao ga. Žene su zacijelo već danima za toplijih sati izlazile u
haljinama, ali je on to spazio tek sada i imao je dojam da nazoči cvjetanju
svijetlih bluza, a na šeširima je već bilo margareta, divljih makova i različaka,
dočim su muškarci nosili slamnate šešire.
Zatim je šetao na skučenom prostoru između Etoilea, Trga Ternes i vrata
Maillot. Tek što bi čovjek zašao za ugao Ulice Brey, naletio bi na tri žene u
cipelama s veoma visokim potpeticama, utegnute u struku, koje nisu
međusobno razgovarale i nisu prilazile jedna drugoj, a užurbale bi se čim bi se
pojavio neki prolaznik. Njihovo utočište bio je baš hotel u kojem je stanovao
grof, a pred njegovim vratima čekala je jedna druga žena, znatno deblja i
spokojnija od ostalih, kojoj nije bilo do čekanja na širem prostoru.
Zašto je Maigret opazio da je preko puta bila praonica rublja s veselim
djevojkama koje su glačale? Je li zbog kontrasta?
— Je li grof u sobi? — upitao je na recepciji.
Odmjeriše ga od glave do pete. Ljudi koje je danas susretao svi su ga
promatrali na isti način, nekako usporeno, više s izrazom dosade nego prijezira,
a odgovarali su mu nevoljko.
— Pogledajte gore.
Umislio je da je stigao na cilj svog prvog pothvata.
— Možete li mi reći broj njegove sobe?
Čovjek se kolebao. Maigret je, naime, pokazao da nije jedan od grofovih
prijatelja.
— 32...

76
 BALKANDOWNLOAD

Uzlazio je stubama. Dopirao je miris iz hotelske kuhinje. U dnu hodnika

sobarica je na hrpu stavljala posteljinu, koja se doimala još vlažnom od znoja.
Uzalud je kucao na vrata.
— Tražite li Lucile? — izdaleka upita spremačica.
— Tražim grofa.
— On nije ovdje. Nema nikoga.
— Ne znate gdje bih ga mogao naći?
Pitanje je zacijelo bilo tako glupo da nije smatrala potrebnim ni da
odgovori.
— A Lucile?
— Zar nije Kod pijetla:?
I tu se odao; odmah je postala nepovjerljiva. Ako nije znao čak ni gdje će
pronaći Lucile, što traži ovdje?
Kod pijetla bila je jedna od dvije kavane na uglu Avenije Wagram. Terase
su bile prostrane. Tu je sjedilo nekoliko usamljenih žena, a Maigret je
naslućivao razliku između njih i onih koje su čekale na uglu Ulice Brey.
Postojala je još jedna vrsta: one koje su polako šetale do Etoila i zatim se
spuštale do Trga Ternes, zastajkujući pred izlozima; za mnoge od njih moglo bi
se pomisliti da su otmjene građanke u šetnji.
Tražio je ožiljak. Upita konobara:
— Lucile nije ovdje?
Konobar zaokruži pogledom.
— Danas je nisam vidio.
— Mislite li da će doći? Niste vidjeli ni grofa?
— Prošla su sigurno već tri dana da ga nisam posluživao.
Stigao je u Ulicu Akacija. Garaža je još bila zatvorena. Postolar je također
njegovo pitanje smatrao neumjesnim.
— Čini mi se da sam jutros vidio automobil kako izlazi iz garaže.
— Sivo vozilo? Marke Dion-Bouton?
Za čovjeka koji izrađuje cipele automobil je bio automobil i nije zagledao
u marku.
— Znate li gdje bih ga mogao naći?

77
 BALKANDOWNLOAD

U čovjeka koji je sjedio u tami svoga dućana javi se nešto kao sažaljenje.
— Ja izrađujem cipele...
Maigret se vrati u Ulicu Brey, popne se i zakuca na vrata sobe 32, ali nije
bilo odgovora. Zatim nastavi potragu Kod Pijetla i prema Trgu Ternes, okrećući
se za svakom ženom, zagledajući je tražeći ožiljak, tako da su ga poslije jednog
sata počele smatrati mušterijom koja se ne može odlučiti.
S vremena na vrijeme obuzimala ga je zebnja. Predbacivao si je što gubi
vrijeme ovdje, dok se na drugom mjestu možda nešto događa. Obećao je sam
sebi da će, bude li vremena, otići prošvrljati oko ureda tvrtke Balthazar,
provjeriti je li Lise Gendreau još u Hotelu Louvre, a htio je motriti i na
prolaznike u Ulici Chaptal.
Zašto je bio tako uporan? Vidio je ozbiljne ljude kako pognute glave
ulaze u hotel u Ulici Brey i činilo se kao da ih onamo vuče neki nevidljivi
konac. Vidio ih je kako izlaze još turobniji, zabrinuta pogleda, kako hitro
prolaze prazan prostor koji ih je dijelio od mnoštva, u kojem su najposlije
ponovno stjecali samopouzdanje. Vidio je žene kako jedna drugoj daju znakove
i kako dijele novac.
Ulazio je u sve kavane. Pade mu na um da se ugleda u flautista i naručivao
je mineralnu vodu, ali mu se to ogadilo i oko pet popodne iznova poče piti pivo.
— Nisam vidio ni Dédéa. Je li vam zakazao sastanak?
S kraja na kraj ove četvrti sukobljavao se s jednim te istim slobodnim
zidarstvom. Tek oko sedam jedan mu reče:
— Zar nije na utrkama?
Nigdje ni Lucile. Najposlije poče zapitkivati žene koje su mu izgledale
najpristupačnije.
— Možda je otišla ne selo?
Nije odmah shvatio.
— Odlazi li često na selo?
Pogledale su ga smijući se.
— To joj dolazi kao i svim drugim ženama! Poslije tolikog švrljanja...
Dvaput ili triput odlučio je odustati. Čak je zastao i na ulazu u metro;
sišao je nekoliko stuba.

78
 BALKANDOWNLOAD

A, onda, nešto poslije sedam sati, dok je hodao neprestano zagledajući

prolaznike, pogled mu slučajno skrenu i zaustavi se u tihoj Ulici Tilsit. Fijakeri
i jedna kola bili su parkirani uz pločnik, a točno pred njima jedan sivi auto;
odmah prepozna marku i registarski broj.
Bio je to Dédéov auto. Prazan. Gradski pozornik šetuckao je na uglu
ulice.
— Ja sam iz komesarijata Saint-Georges. Htio bih da mi učinite uslugu.
Ako bi naišao vlasnik ovih kola i pokušao krenuti, možete li ga zadržati pod
bilo kojom izlikom?
— Imate li kartu?
Čak ni gradski policajac u toj četvrti nije imao povjerenja u njega. U to
doba dana svi su restorani bili puni. Budući da Dédé nije bio Kod pijetla -
iznova su mu to potvrdili - sad je vjerojatno negdje večerao. U jednom dosta
poznatom restoranu izguraše ga, usput mu dobacivši:
— Dédé?... Ne poznajemo ga...
Nisu ga poznavali ni u pivnici blizu dvorane Wagram.
Dvaput je Maigret odlazio uvjeriti se da je auto još na starom mjestu.
Poželio je da, radi svake sigurnosti, nožem presiječe jednu od guma, ali
nazočnost gradskog pozornika, koji se već znatno duže od njega bavio
policijskim poslom, sprječavala ga je u tome.
I, eto, najposlije gurnu vrata jednog malog talijanskog restorana,
postavivši uobičajeno pitanje:
— Niste vidjeli grofa?
— Boba?... Ne... Ni jučer, ni danas...
— A Dédéa?
Restoran je bio mali, s klupama od crvenog pliša. Dosta pristojan. Jedna
pregrada u dnu, koja nije dosezala do stropa, dijelila je restoran od neke vrste
separea; Maigret na ulazu u taj separe ugleda čovjeka u kariranom odijelu. Lice
mu je bilo rumeno, kosa svijetloplava, počešljana na razdjeljak.
— Što je? — upita on, ne obraćajući se Maigretu, nego pipničaru za
šankom.
— Traži grofa ili Dédéa...
Čovjek u kariranom odijelu pođe naprijed, punih usta i s ubrusom u ruci.
Posve se približi Maigretu, mirno, iskoristivši prigodu da ga pozorno pogleda.

79
 BALKANDOWNLOAD

— Dakle?
I dok je Maigret tražio riječi, nastavi:
— Ja sam Dédé.
Maigret je, za slučaj da se najposlije nađe s tim čovjekom, bio smislio
razne izlike, ali spomenu jednu posve novu.
— Jučer sam doputovao — izgovori nespretno.
— Odakle?
— Iz Lyona. Ondje živim.
— Baš zanimljivo!
— Tražim jednog prijatelja, druga iz gimnazije...
— Ako je riječ o drugu iz gimnazije, onda to nisam ja...
— To je grof d’Anseval... Bob...
— Ma nemojte!
Nije se osmjehnuo; gurnuo je vrh jezika između zuba, razmišljajući.
— Gdje ste tražili Boba?
— Posvuda. Nisam ga našao u njegovom hotelu.
— A adresu hotela dao vam je još dok ste bili gimnazijalci, a?
— Adresu sam dobio od jednog prijatelja.
Dédé na to dade neprimjetan znak pipničaru.
— E, pa lijepo! Budući da ste Bobov prijatelj, nešto ćete popiti s nama.
Večeras baš imamo jednu malu intimnu svečanost.
Dédé mu dade znak da pođe za njim prema separeu. Stol je bio prostrt.
Šampanjac u srebrnom vrču, šampanjske čaše, jedna žena u crnini, nalakćena
na stol i čovjek slomljena nosa, koji je tupo gledao, a onda polako ustao u stavu
boksača spremnog za okršaj.
— To je Albert, moj drug.
I on Alberta pogleda neodređenim pogledom, kao što je prije pogledao
pipničara. Nije podizao glas, još uvijek se nije osmjehivao; ipak, stjecao se
dojam strašnog ruganja.
— Lucile, Bobova žena.

80
 BALKANDOWNLOAD

Maigret spazi ožiljak na veoma lijepom, vrlo izražajnom licu, a kad se

nagnuo da je pozdravi, suze potekoše iz očiju mlade žene. Ona ih obrisa
rupčićem.
— Ne obraćajte pozornost. Umro joj je otac. Ona će malo suza pomiješati
sa šampanjcem. Angelino! Čašu za šampanjac i pribor za jelo!
Čudna je bila, zabrinjavajuća, ta ledena, podmuklo prijeteća srdačnost.
Maigret se okrenu i bi mu jasno da bi mu bilo nemoguće izići bez dopuštenja
mladića u kariranom odijelu.
— Dakle, došli ste iz Lyona, kako bi se vidjeli sa svojim starim prijateljem
Bobom?
— Nisam došao posebno zbog toga. Imao sam posla u Parizu. Jedan
prijatelj mi je spomenuo da je Bob ovdje. Nismo se već dugo vidjeli.
— Dugo, a? Pa lijepo! U vaše zdravlje! Prijatelji naših prijatelja i naši su
prijatelji! Pij, Lucile!
Ona posluša, a ruka joj je toliko drhtala da joj čaša udari o zube.
— Danas popodne primila je brzojav kojim su joj javili da joj je otac
umro. Takve stvari uvijek izazivaju tugu. Pokaži brzojav, Lucile.
Ona ga začuđeno pogleda.
— Pokaži ga gospodinu...
Prekapala je po torbici.
— Sigurno sam ga ostavila u sobi.
— Volite li ravioli? Gostioničar nam ih upravo priprema, na poseban
način. Uostalom, kako vam je ime?
— Jules.
— Sviđa mi se to ime. Jules. Lijepo zvuči. Pa, stari prijatelju, što želite?
— Rado bih vidio Boba prije nego što otputujem.
— Uskoro se vraćate u Bordeaux?
— Rekoh vam Lyon.
— Ah, da, Lyon! Lijep grad! Siguran sam da će Bobu biti žao ako se ne
susretnete. Osobito zbog toga što on, znate, obožava svoje drugove iz
gimnazije. Stavite se u njegov položaj. Njegovi su gimnazijski drugovi ugledni
ljudi. Kladim se da ste i vi jedan od tih uglednika. Što misliš, Lucile, čime se
gospodin bavi?

81
 BALKANDOWNLOAD

— Ne znam.
— Pokušaj pogoditi! Kladio bih se da uzgaja piliće.
Zašto je ta posljednja riječ ostala u zraku? Možda zato što je riječ pilići u
određenom krugu ljudi označavala policajce? Je li to trebalo biti upozorenje za
ono dvoje?
— Radim u osiguravajućem društvu — reče Maigret, koji se odlučio
igrati do kraja, jer ništa drugo nije ni mogao učiniti.
Poslužili su ih. Donijeli su i novu bocu, koju je Dédé zacijelo naručio
nekim znakom.
— Čudno je kako se ljudi susreću. Dođe tako čovjek u Pariz, nejasno se
sjeti nekog svog gimnazijskog druga i nabasa na nekoga tko mu da njegovu
adresu. Drugi bi mogao tražiti deset godina, osobito zato što u ovoj četvrti nema
čovjeka koji poznaje ime d’Anseval. To je kao i s mojim imenom. Pitajte za
moje ime gostioničara Angelina koji me poznaje već godinama. Reći će vam da
sam Dédé. Sasvim kratko: Dédé! Ne slini više, Lucile! Gospodin će pomisliti da
se ne znaš vladati za stolom.
Onaj drugi, s boksačkim nosom, nije govorio, jeo je, pio kao da prkosi,
ali se svako malo smješkao spokojno, kao da dobro razumije šale vlasnika
garaže.
Dok je Lucile pogledavala koliko je sati na zlatnom satiću koji joj je bio
za pojasom, obješen na lančiću, Dédé ju umiri:
— Stići ćeš na vlak, ne boj se!
Pa objasni Maigretu:
— Uskoro ću ju smjestiti u vlak, kako bi na vrijeme stigla na pogreb.
Vidite kako se to zbiva. Danas joj je otac otegnuo papke, a ja sam dobio na
utrkama u Longchampu. Pun sam love. Zato sam priredio malu pijanku. Šteta
što Bob nije ovdje da se kucnemo.
— Je li otputovao?
— Baš tako, Jules. Otputovao je. No ipak ćemo pokušati da ti ga brzo
dovedemo.
Lucile poče jecati.
— Pij, mala moja! Samo se u tome može utopiti tuga. Biste li mogli
pomisliti da je ona tako osjećajna? Već dva sata pokušavam je na sve načine

82
 BALKANDOWNLOAD

utješiti. I očevi moraju jednom umrijeti, zar ne? Koliko dugo ga nisi vidjela,
Lucile?
— Umukni!
— Još jednu ovakvu bocu, Angelino. A kolači? Reci gostioničaru da ne
zaboravi kolače! U tvoje zdravlje, Jules!
Premda je Maigret neprestano pio, čaša mu je bila stalno puna, a Dédé ju
je gotovo prijeteći punio, kako bi se kucnuli.
— Kako se zove tvoj prijatelj koji ti je dao obavijest?
— Bertrand.
— On je sigurno sveznalica. Ne samo da te uputio na starog Boba, nego
te poslao i u garažu.
Znači, već je znao da je netko njuškao po Ulici Akacija i raspitivao se o
njemu. Sigurno je navratio onamo kasno popodne.
— Kakvu garažu? — reče on ipak.
— Mislio sam da si spomenuo garažu. Zar nisi tražio mene kad si došao
ovamo?
— Znao sam da ste vi i Bob prijatelji.
— Ipak su ljudi iz Lyona mudraci! U tvoje zdravlje, Jules! Po ruski! Na
iskap! Hajde! Nije ti po volji?
Boksač kao da je likovao u svom kutu. Lucile, naprotiv, koja je na čas
zaboravila na svoju tugu, kao da je obuzimao nespokoj. U dva ili tri maha
Maigretu se učini da je uhvatio upitan pogled koji je upućivala Dédéu.
Što će učiniti s njim? Vlasnik garaže je, bilo je to očito, nešto kanio
učiniti. Hinio je da je, na svoj način, bez osmijeha i s čudnim iskrenjem očiju,
sve veseliji. Ponekad je pazio kakav dojam ostavlja na ono dvoje drugih, poput
glumca koji osjeća da je u punoj formi.
„Prije svega, treba sačuvati prisebnost,“ u sebi je ponavljao Maigret, kojeg
su tjerali da jednu za drugom trusi čaše pjenušca.
Uza se nije imao oružje. Bio je hrabar, ali što je mogao protiv dvojice
kakvi su bili vlasnik garaže i, osobito, boksač. Sve jasnije je osjećao boksačevu
čvrstu namjeru.

83
 BALKANDOWNLOAD

Jesu li znali da je policajac? Vjerojatno. Je li možda Lucile navraćala u

Ulicu Brey i jesu li joj govorili o upornom popodnevnom posjetitelju? Tko zna,
možda su ga i očekivali?
Međutim, ova je večera imala i svoj osobit razlog. Dédé je bio izjavio da
je pun love i vidjelo se da je tako; bio je u onom posebnom raspoloženju
svojstvenom ljudima te sorte kad im se napuni lisnica.
Trke? On je, doduše, često odlazio na trke, ali Maigret se mogao zakleti
da on danas nije ni kročio u Longchamp.
A što se tiče Lucileinih suza koje su joj gotovo u pravilnim razmacima
navirale, nisu dolazile od žalosti za ocem. Zašto bi joj se oči ovlažile svaki put
kad bi spomenuli Boba?
Bilo je deset sati; još uvijek su pili za stolom i pjenušac je neprestano bio
pred njima. Maigret se sveudilj borio s pijanstvom koje ga je obuzimalo.
— Dopuštaš li da telefoniram, Jules?
Telefonska kabina bila je lijevo, u sali, i Maigret ju je sa svog mjesta
mogao vidjeti. Dédé je okrenuo dva-tri broja dok nije dobio osobu koju je
tražio. Mogao je vidjeti kako mu se usne miču, ali nije mogao razumjeti što
govori. Lucile se doimala sve nervoznijom, sve nemirnijom. Boksač koji je bio
zapalio debelu cigaru glupavo se smješkao, svako malo ispod oka pogledavajući
Maigreta.
Izgledalo je kao da Dédé izdaje neke naredbe iza stakla telefonske
kabine, naglašavajući pojedine riječi. Na njegovu licu više nije bilo ni traga
veselosti.
— Oprosti, molim te, stari, ali nikako ne bih htio da se ne sretneš s
Bobom.
Lucile na rubu snaga zajeca u svoj rupčić.
— Jeste li to njemu telefonirali?
— Ne baš njemu, ali to je isto. Dakle, uredio sam da se vas dvojica
sastanete. To je isto, zar ne? Tebi je stalo da ga vidiš, nije li tako?
To je moralo biti krajnje duhovito, jer je boksač bio zadivljen, čak je i
oduševljeno uzviknuo.
Zar su mislili da Maigret ne razumije sve kao i oni? Grof je bio mrtav ili
gotovo mrtav. A kako je Dédé govorio da će ih dovesti u vezu...
— I ja bih trebao telefonirati — reče što je ravnodušnije mogao.

84
 BALKANDOWNLOAD

Unatoč naredbama Maximea Le Breta, odlučio je javiti se komesarijatu;

nije se usuđivao obratiti policiji u nekoj drugoj četvrti. U službi je vjerojatno
bio Besson ili Colombani, kao i narednik Duffieu, i sigurno su kartali. Treba
samo odugovlačiti razgovor i dati im vremena da dođu i postave se pokraj auta.
Ovdje se neće usuditi učiniti mu bilo što. Bilo je i drugih gostiju, čiji su
glasovi dopirali s one strane pregrade; premda su mnogi od njih pripadali
Dédéovom svijetu, zacijelo je bilo i drugih.
— Kome ćeš telefonirati?
— Svojoj ženi.
— Zar je s tobom? Dakle, papučar? Jesi li čula Lucile? Jules je čovjek na
mjestu. Nema tu kruha za tebe. Nemoj ni pokušavati da ga gurkaš nogom pod
stolom. U tvoje zdravlje, Jules! Nemoj se mučiti. Angelino će telefonirati
umjesto tebe. U kojem je hotelu odsjela tvoja golubica?
Konobar je čekao i činilo se da i on razumije što je posrijedi.
— Nije hitno.
— Jesi li siguran? Neće li se ona zabrinuti? Neće li pomišljati na svašta i
poslati policiju da te traži? Još jednu bocu, Angelino. Ili bolje, ne. Daj nam sada
konjak. Vrijeme je. U čašama za degustaciju. Siguran sam da naš prijatelj Jules
obožava konjak.
U jednom trenutku Maigret pomisli da naglo ustane i potrči prema
izlazu, ali bi mu jasno da ga ne bi pustili da dođe do vrata. Obojica su, sasvim
sigurno, bila naoružana. U sali je sigurno bilo njihovih prijatelja, ako ne i
suučesnika, a Angelino, konobar, ne bi oklijevao da mu podmetne nogu.
Tada Maigreta obuze spokoj, odjednom mu se, unatoč pjenušcu i konjaku
koji je morao ispiti, razbistri u glavi. Ponekad je i on pogledavao na uru da vidi
koliko je sati. Još nedavno je službovao u staničnoj policiji i znao je napamet
vozni red najvažnijih vlakova.
Nije Dédé tek onako spominjao vlak. Oni će zaista na vlak, možda sve
troje. Zacijelo su već imali i vozne karte. Dakle, s protokom svakih pola sata
nestaju neke mogućnosti i pretpostavke. Vlak za Havre, koji bi ih mogao
odvesti na neki putnički brod, pred deset minuta je napustio postaju Saint-
Lazare. Vlak za Strasbourg za dvadesetak minuta polazi s Istočne postaje.
Dédé nije bio čovjek koji bi zaglavio u nekoj zabiti i čekao da ga pronađu.
Vozilo im je bilo vani, pokraj pločnika u Ulici Tilsit.

85
 BALKANDOWNLOAD

Putuju bez prtljage. Bez sumnje će ostaviti i auto.

— Nemoj više piti, Lucile. Koliko te znam, na kraju ćeš povratiti na
stolnjak, a to nije pristojno. Angelino, račun molim!
I hineći da mu se učinilo da je Maigret pokušao izvući lisnicu iz džepa:
— Nipošto! Rekoh ti da je to jedna mala, intimna proslava...
Bio je sav ponosan što otvara lisnicu nabijenu novčanicama od tisuću
franaka. Nije čak ni pogledao račun; jednu od novčanica gurnuo je Angelinu u
ruku, rekavši:
— Zadrži ostatak!
Je li to učinio zato da bi mogao računati na njega?
— A sada, djeco moja, krenimo. Odvest ćemo Lucile na postaju, a zatim
ćemo potražiti Boba. Jesi li za to, Jules? Držiš li se na nogama? Naš prijatelj
Albert će ti pomoći. Pa da! Pridrži ga, Albert. Ja ću se pobrinuti za našu družicu.
Bilo je pola dvanaest. Taj dio Avenije Wagram bio je slabo osvijetljen;
svjetlost je dopirala tek od Trga Ternes. Krčmar ih čudno pogleda dok su
izlazili. Nisu učinili ni deset koraka na pločniku, kad on brzo spusti kapke na
vratima restorana, premda je unutra još bilo nekoliko gostiju.
— Pomozi mu, Albert. Ne bi trebao unakaziti lice, tako da ga njegov
prijatelj Bob ne prepozna. Ovuda, dame i gospodo!
Da je na uličnom uglu stajao neki policajac, Maigret bi pozvao u pomoć,
jer je sasvim dobro znao što ga čeka. Suviše su mu govorili, suviše stavljali do
znanja. Shvatio je da je od njegovog dolaska u taj restoran njegova sudbina bila
zapečaćena.
Gradskog policajca nije bilo na vidiku. S druge strane ulice u mraku su
se nazirale dvije ili tri djevojke. Na vrhu avenije jedan je tramvaj stajao na
posljednjoj postaji, ali bio je prazan; iza okana vidjela se žućkasta i gusta
svjetlost.
Maigret se mogao nadati da njegovi pratitelji neće pucati. Trebalo bi im
da uskoče u automobil i udalje se iz četvrti prije nego što se podigla uzbuna.
Nož? Vjerojatno. To bi mogli učiniti. A Albert, boksač, pobrinuo se da
ravno drži ruke, pod izgovorom da ga pridržava.
Šteta što Maigret još prije nije probušio jednu od guma. Trebao je
pričekati nekoliko minuta da se policajac udalji i sve bi bilo drukčije.

86
 BALKANDOWNLOAD

Bila je skoro ponoć. Trebaju krenuti još dva vlaka: jedan za Belgiju sa
Sjeverne postaje i drugi s postaje Lyon za Ventimigliu. No Ventimiglia je
daleko.
Gospođa Maigret sigurno ga je čekala, šijući. Justin Minard svirao je
kontrabas u Pivnici Clichy, gdje su na ploči ispisivali nazive melodija. Je li se
uspio osloboditi Germaine? Maigret bi se zakleo da je ona bila tamo, u pivnici,
i da se glazbenik pitao što će s njom.
U Ulici Tilsit nije bilo žive duše, čak ni fijakera. Samo je uz pločnik stajao
sivi automobil, a Dédé, nakon što je smjestio Lucile u dnu vozila, sjede za
upravljač i upali motor.
Možda su ga htjeli odvesti na neko samotno mjesto, na obalu Seine ili
kod kanala Saint-Martin, i zatim baciti njegovo truplo u vodu.
Maigret nije nipošto htio umrijeti, a ipak kao da se pomirio sa sudbinom.
Učinit će sve što može da bi se obranio, ali mogućnosti su bile vrlo male.
Lijevom rukom stiskao je svežanj ključeva u džepu.
Samo kad bi motor otkazao. Ali je on, poslije nekoliko trzaja, počeo
ujednačeno raditi. Kola zadrhtaše na kotačima.
Na sjedištu je bila jelenja koža, ali ju Dédé nije ogrnuo. Hoće li ga
isprebijati? Hoće li to učiniti boksač, koji je bio iza Maigreta i nikako mu nije
ostavljao slobodne ruke.
Došao je trenutak i nije baš izvjesno da Maigret nije izmolio Očenaš.
Posve slučajno začuše se glasovi. Dva čovjeka, prilično pijana, silazila su
Ulicom Wagram, u večernjim odorama, u crnim ogrtačima, s drškama štapova
u džepu, pjevušeći neku pjesmicu koja se pjevala u kavanama.
— Hajde, dragi Jules! — Dédé će u žurbi koju je Maigret još mogao
zamijetiti.
A kad podiže desnu nogu da bi ušao u auto, dobi snažan udarac u glavu.
Osjetio je da se treba sagnuti, što je umanjilo jačinu udarca. Učini mu se da čuje
korake koji se približavaju, glasove, brujanje motora, a potom izgubi svijest o
tome što se događa oko njega.
Kad je otvorio oči, najprije ugleda noge, lakirane cipele, potom lica koja
su se u tami doimala blijedima. Učini mu se da ih je mnogo, cijelo mnoštvo, ali
se, nešto kasnije, iznenadio kad vidje da ih je oko njega svega petero.

87
 BALKANDOWNLOAD

Jedna od tih osoba bila je debela, mlitava i mirna djevojka, koja je

šetuckala s druge strane avenije i koju je privukla graja. Toga popodneva vidio
ju je dvaput ili triput na njezinom poslu i očito nije imala sreće kad je u to doba
još uvijek iščekivala mušteriju.
Bila su tu i ona dvojica veseljaka; jedan od njih, nagnuvši se nad njim,
uporno je zapitkivao, bez sumnje još pripit.
— Dakle, prijatelju, je li ti bolje? Reci, prijatelju. Je li ti bolje?
Zašto je tu bila jedna korpa i zašto je zrak mirisao na ljubičice? On se
pokuša osloniti na laktove. Veseljak mu pomogne. Tad ugleda neku staru
prodavačicu cvijeća koja je jadikovala:
— Opet razbojnici! Nastavi li se tako...
A neki hotelski potrčko, dječak u crvenoj livreji, potrča rekavši:
— Potražit ću murjake.
— Je li vam bolje, prijatelju?
Maigret upita glasom mjesečara:
— Koliko je sati?
— Dvanaest i pet.
— Moram telefonirati.
— Da, prijatelju. Odmah. Donijet će vam telefon. Baš su otišli po njega.
Na glavi više nije imao šešir; naprotiv, kosa mu je bila slijepljena na
tjemenu. Taj nitkov Albert zacijelo je upotrijebio američki bokser. Da nije bilo
dvojice prolaznika, jamačno bi ga dotukli, a da se nije sagnuo...
Pa ponovi:
— Moram telefonirati.
Krenu četveronoške po tlu, a iz glave mu je na pločnik kapala krv. Jedan
od veseljaka uzviknu:
— Pijan je, stari moj. On krvari! Još je uvijek pijan!
— Uvjeravam vas da moram...
— ... telefonirati... Da, dragi moj... Pričekajte... Armand?... Hodi, donesi
mu telefon...
A djevojka se rasrdi:

88
 BALKANDOWNLOAD

— Zar ne vidite da mu je to pomutilo razum. Bolje će biti da pozovete

liječnika.
— Znate li nekog u ovoj četvrti?
— Ima jedan u Ulici Etoil.
Međutim, hotelski se potrčko već vratio, ustreptalo dovodeći dvojicu
policajaca na biciklima. Ostali se razmaknuše. Policajci su se nagnuli prema
njemu.
— Moram telefonirati... — ponavljao je Maigret.
Čudno. Cijelu večer nije osjećao da je pijan, a sad mu je jezik otežao, misli
su mu se brkale. Samo je jedna ostala sasvim jasna, nametljiva.
Mrmljao je, bilo mu je mučno što je tu, na tlu, u smiješnu položaju,
nesposoban ustati.
— Policajče... Pogledajte u moju lisnicu. Rajon Saint-Georges ... Odmah
treba telefonirati na Sjevernu željezničku postaju... Vlak za Bruxelles... Za
nekoliko minuta... Imaju auto...
Jedan od policajaca bio je prišao plinskoj svjetiljci, kako bi pregledao
sadržinu njegove lisnice.
— Točno, Germain.
— Slušajte... Treba požuriti... Oni imaju vozne karte... Žena u crnini, s
ožiljkom na obrazu... Jedan od dvojice ima karirano odijelo... Drugom je nos
razbijen...
— Ideš li, Germain?
Policijska postaja nije bila daleko. U Ulici Etoile. Jedan od policajaca
uzjaha bicikl. Dečko koji ga nije bio dobro čuo upita:
— Je li on policajac?
Maigret se iznova onesvijesti, a jedan od veseljaka jedva izgovori:
— Kažem vam, pun je kao bačva!

89
 BALKANDOWNLOAD

7. poglavlje

Smijeh gospođe Maigret

Stalno ih je pokušavao odgurnuti rukom, ali mu je ruka bila mlitava,

slaba. Zamolio bi ih da ga ostave na miru. Zar to već nije učinio? Nije se mogao
sjetiti. Glavom su mu se kovitlale misli, što mu je pričinjalo bol.
Jedno uvjerenje je prevladavalo: moraju ga pustiti da ide do kraja. Do
kraja čega? Blagi Bože! Kako nas ljudi teško razumiju! Do kraja!
Postupali su s njim kao da je dijete ili kao da je bolestan. Nisu ga pitali
što on misli. I ono najbolnije: glasno su razgovarali o njegovom slučaju kao da
ih on nije kadar razumjeti. Samo zato što se našao na tlu, poput velikog
smoždenog kukca. Svuda oko njega bile su noge, pa dobro! Zatim bolnička
kola. Jasno je razabrao bolnička kola i odupirao se. Zar vas više nitko ne može
odalamiti u glavu a da vas smjesta ne otpreme u bolnicu?
Prepoznao je i mračni ulaz Beaujona, hodnik s vrlo jakom električnom
svjetiljkom, neprijatnom za oči. Ljudi su mirno prolazili, a neki visoki mladić
u bijeloj bluzi kao da se podsmjehivao cijelom svijetu.
Zar mu nije bilo jasno da je to dežurni liječnički pomoćnik? Jedna mu je
bolničarka odrezala kosu na tjemenu, a liječnički mu je pomoćnik pričao
gluposti. Ona je bila veoma lijepa u svojoj odori. Po tome kako su se gledali bilo
je jasno da su prije Maigretova dolaska vodili ljubav.
Nije htio povraćati, ali je ipak povratio zbog etera.
“To će ga naučiti”, pomisli.
Što su mu to davali piti? On nije htio piti. Mora razmisliti. Zar im
policajac na biciklu nije kazao da je on policijski službenik kome je povjerena
važna, povjerljiva istraga?
Nitko mu nije vjerovao. Policijski komesar bio je kriv za to. Nije htio da
ga nose. I zašto se gospođa Maigret, žurno raspremajući postelju, smijala?
Bio je uvjeren da se ona smijala, nervoznim smijehom koji nije poznavao,
a potom ju je još dugo čuo kako, što je tiše mogla, hoda po sobi.

90
 BALKANDOWNLOAD

Je li mogao postupiti drukčije nego što je postupio? Neka ga puste da

razmišlja. Neka mu daju papir i olovku. Bilo kakav komad papira... Evo.
Pretpostavimo da je ova crta Ulica Chaptal... Vrlo je kratka... Dobro...
Nešto je više od jednog sata po ponoći, a na ulici nema ni žive duše...
Oprostite: ima nekoga. Tu je Dédé, za upravljačem svog automobila.
Obratite pozornost na to da on nije ugasio motor svog automobila. Mogao je za
to imati dva razloga. Prvo, zaustavio se na samo nekoliko minuta. Drugo, mislio
je da treba brzo krenuti. A automobili se, napose kad je hladno - a travanjske
su noći svježe - teško pale.
Neka ga ne prekidaju! Dakle, jedna crta. Jedan kvadratić, to je kuća
Balthazarovih. Kaže Balthazarovih jer mu to nekako istinitije zvuči od
Gendreauovih. U biti sve je to obitelj Balthazarovih, novac Balthazarovih,
drama Balthazarovih.
Ako je Dédéov auto ovdje, znači da je imao razloga biti ovdje. Vjerojatno
je dovezao grofa i trebao ga je odvesti kad ovaj iziđe.
Ovo je vrlo ozbiljno. Ne prekidajte... Ne trebaju mu stavljati obloge na
glavu, niti kuhati vodu u kuhinji. Razgovijetno je čuo da kuhaju vodu u
kuhinji. Trate vrijeme kuhajući vodu, a to je, uostalom, dosadno i ometa ga u
razmišljanju.
Je li Dédé i prije pratio grofa kad je ovaj posjećivao Lise? Bilo bi važno
saznati to. Ako nije, ovaj posjet u jedan po ponoći bio je neki poseban posjet, s
određenim ciljem.
Zašto je gospođa Maigret prasnula u smijeh? Što je smiješno? Zar i ona
misli da se on zabavljao s djevojčurama?
Justin Minard spavao je s Germaineom. Ona ga sigurno nije pustila i
zacijelo će ga upecati na duže vrijeme. A Carmen? Nikad ju nije vidio. Mnogo
je ljudi koje nikad nije vidio.
To je nepravedno. Kad čovjek vodi povjerljivu istragu, moraju mu
dopustiti da vidi sve ljude, da im zagleda u duše.
Neka mu vrate olovku. Ovaj kvadrat je soba. Liseina soba, dakako.
Pokućstvo nije važno. Ne treba ga crtati. To bi bila zbrka. Samo noćni ormarić,
jer je u ladici, ili na njemu, bio revolver.
A dalje — ovisi. Je li Lise spavala ili nije? Je li čekala grofa ili ne? Ako je
bila spavala, morala je izvaditi revolver iz ladice.

91
 BALKANDOWNLOAD

Pobogu, neka mu ne pritiskaju glavu! Ne može se razmišljati ako vam na

glavu navale tko zna kakav težak predmet.
Otkud ovo dnevno svjetlo? Tko je to? U sobi je neki čovjek, omalen i
ćelav, čovjek kojeg poznaje, ali ne može mu se sjetiti imena. Gospođa Maigret
je šaptala. U usta mu gurnuše neki hladan predmet.
Za ime Božje, gospodo!... Uskoro će se pojaviti pred sudom, a bude li
lupetao Lise Gendreau će prasnuti u smijeh i ustvrditi da on nema pojma ni o
čemu jer nije član kluba Hoche.
Treba se usredotočiti na kvadrat. Mali kružić je Lise, a jedino su žene u
obitelji nasljeđivale narav starog Balthazara, osamljenika iz Avenije Bois. On
je to rekao i to valja imati na umu.
No, zašto je potrčala prema prozoru, razgrnula zavjese i povikala u
pomoć?
Samo malo, gospodine komesaru... Nemojte zaboraviti Minarda,
flautista, jer Minard je onaj koji je sve promijenio...
Nitko nije imao vremena napustiti kuću kad je Minard pozvonio na
vratima, a dok je on razgovarao s Louisom, neki muški glas doviknuo je sa
stubišta:
— Požurite, Louis!
I Dédéov se auto udaljio. Pozor! On se nije sasvim udaljio. Samo je
napravio krug oko kuće. Dakle, Dédé je nekoga čekao.
Kad se vratio, je li mu bilo dovoljno proći ulicom i osmotriti? Gdje se
zaustavio? Je li osoba koju je iščekivao odmah ušla u auto?
Sto mu gromova! Neka ga puste na miru! Neće više piti. Dosta mu je toga.
On radi. Čujete li? Ja radim!
Re-kon-stru-iram!
Vruće mu je. Koprca se. Ne dopušta da mu se podsmjehuju, nitko, čak ni
njegova žena. To je tužno. Doista je poželio zaplakati. Nema potrebe da ga tako
ponižavaju. Zbog toga što je ležao na pločniku ne bi ga trebali prezirati i
podsmjehivati se na svaku njegovu riječ.
Više mu neće povjeravati istrage. Već su se i za ovu kolebali. Je li greška
u tome što je htio doznati što ljudi misle, a u tom slučaju čovjek ponekad mora
piti s njima?
— Jules...

92
 BALKANDOWNLOAD

On odmahne glavom.
— Jules! Probudi se...
Da bi ih kaznio, nije otvarao oči. Stisnu vilice. Zacijelo je izgledao
surovo.
— Jules, to je...
A drugi glas reče:
— Dakle, dragi moj Maigret?
Zaboravio je da se zarekao. Odjednom se uspravi i kao da će glavom
udariti u strop, nesvjesno prinese ruku glavi i na njoj opipa veliki zavoj.
— Oprostite, gospodine komesaru...
— Ispričavam se što sam vas probudio.
— Nisam spavao.
Tu mu je žena, smiješi se na nj, a iza gospodina Le Breta daje mu znakove
koje ne razumije.
— Koliko je sati?
— Pola jedanaest. Kad sam došao u ured, doznao sam što se dogodilo.
— Jesu li napisali izvješće?
Izvješće o njemu! To ga je vrijeđalo. Obično je on pisao izvješća i znao je
kako se sastavljaju.
„Noćas u jedanaest i četrdeset i pet minuta, dok smo obilazili naš sektor
u Ulici Wagram, pozvao nas je...“
I zatim:
„... neka osoba ležala je opružena na pločniku i izjavila da se zove
Maigret, Jules, Amédée, François…“
Komesar je bio posve svjež, od glave do pete u svijetlosivom, s cvijetom
u rupici sakoa. U njegovu dahu osjećao se miris jutarnjeg porta.
— Policija na Sjevernoj postaji mogla ih je na vrijeme zaustaviti.
Gle! Gotovo je bio zaboravio na njih! Poželio je kazati poput flautista:
„To nije važno“.
I to je točno. Nisu ovdje važni Dédé, ni Lucile, a osobito ne boksač koji
ga je udario u glavu, kako je moralo stajati u izvješću, „nekim tupim
predmetom“.

93
 BALKANDOWNLOAD

Ćutio je nelagodu što leži u krevetu pred svojim pretpostavljenim te

izvuče jednu nogu.
— Ne mičite se.
— Uvjeravam vas da mi je sasvim dobro.
— To misli i liječnik. Pa ipak, trebat će vam nekoliko dana odmora.
— Nipošto!
Oduzet će mu istragu. Shvatio je. Neće im to dopustiti.
— Smirite se, Maigret.
— Miran sam, posve miran. I znam što govorim. Ništa me neće spriječiti
da ustanem, da iziđem.
— Nema žurbe. Shvaćam vašu nestrpljivost, ali glede vaše istrage, učinit
ćemo sve što smatrate potrebnim.
Rekao je „vaše“ istrage, jer je čovjek iz visokog društva. Nesvjesno je
pripalio cigaretu i zbunjeno pogledao gospođu Maigret.
— Ne ustručavajte se. Moj muž puši lulu od jutra do mraka, čak i u
krevetu.
— Hajde, daj mi lulu.
— Jesi li siguran?
— Je li liječnik rekao da ne smijem pušiti?
— Nije to spominjao.
— Onda?
Ona je na toaletni stolić stavila sve što mu je našla u džepovima i stade
mu puniti lulu, pa mu je pruži i s njom šibicu.
— Ostavljam vas — reče ona, odlazeći prema kuhinji.
Maigret se htio sjetiti svega o čemu je tijekom noći razmišljao. Od toga
su mu ostala tek nejasna sjećanja, a ipak je bio svjestan da se približio istini.
Maxime Le Bret sjeo je na stolac. Doimao se zabrinutim. A postao je još
zabrinutiji kad mu njegov sekretar polako, između dva dima, reče:
— Grof d’Anseval je mrtav.
— Jeste li sigurni?
— Nemam dokaza, ali smio bih se zakleti.
— Mrtav... kako?

94
 BALKANDOWNLOAD

— On je onaj u kojeg su pucali.

— U Ulici Chaptal?
Maigret potvrdno kimne glavom.
— Vi mislite da je Richard Gendreau onaj...
Pitanje je bilo odviše određeno. Maigret još nije bio došao do toga. On se
prisjeti svoga kvadrata s križićima.
— Revolver je bio na noćnom ormariću ili u ladici. Lise Gendreau s
prozora je povikala u pomoć. Zatim su je povukli u sobu. Najposlije je odjeknuo
revolverski pucanj.
— Kakva je bila Dédéova uloga u tome?
— Bio je na ulici, za upravljačem Dion-Boutona.
— Je li priznao?
— Nije potrebno da prizna.
— A žena?
— Ona je grofova ljubavnica. Njegov nadimak bio je Bob. Uostalom,
poznato vam je to kao i meni.
Maigret bi se rado oslobodio smiješnog turbana zbog kojeg mu je glava
bila još teža.
— Što su učinili s njima? — upita.
— Odveli su ih u pritvor i čekaju.
— Što čekaju?
— Zasad su ih optužili samo za oružani napad na javnom mjestu. Bez
sumnje će ih optužiti i za krađu.
— Zašto?
— Dotični Dédé u džepovima je imao četrdeset i devet tisuća franaka.
— Nije ih ukrao.
Komesar je zacijelo pogodio na što cilja jer je postajao sve sumorniji.
— Hoćete reći da mu ih je netko dao?
— Da.
— Da bi šutio?

95
 BALKANDOWNLOAD

— Da. Dédé je netragom nestao cijelo jučerašnje popodne. Kad je isplivao

na površinu, ako mogu tako reći, bio je razdragan i jedva je čekao da potroši
jednu od novčanica koje je nagurao u džepove. I dok je Lucile oplakivala smrt
svog ljubavnika, on je slavio svoje netom stečeno bogatstvo. Bio sam s njima.
Jadni Le Bret! Nije se još bio navikao na Maigretov preobražaj. Bio je
poput onih roditelja koji su navikli smatrati svoje dijete bebom, a odjednom je
pred njima mladac koji razmišljao poput odrasle osobe.
Tko zna? Dok ga je promatrao, Maigreta obuze nejasna slutnja. Malo-
pomalo, ta se slutnja pretvorila u izvjesnost.
Istragu mu je povjerio samo zato što je bio uvjeren, što se nadao, da neće
otkriti ništa.
Tako je to bilo. Gospodin Le Bret-Courcelles, čovjek iz otmjena društva,
nipošto nije htio da netko dosađuje drugom pripadniku toga društva, drugu iz
kluba, a još manje prisnoj prijateljici njegove žene, nasljednici tvrtke Balthazar.
Prokleti flautist koji se našao gurati nos u nešto što ga se uopće ne tiče!
Hoće li ono što se događa u visokim krugovima, u jednoj palači u Ulici
Chaptal, zainteresirati novine, javnost, čak i porotnike koji su mahom sitni
trgovci ili bankovni službenici?
Le Bret, komesar, naprotiv, nije mogao pred svojim sekretarom uništiti
pisano izvješće.
„Razumjet ćete, dragi Maigret…“
Diskrecija. Nikakva sablazan. Krajnji oprez. Dobar način da Maigret
ništa ne otkrije. A zatim, poslije nekoliko dana, on bi ga primio s ljubaznom
blagonaklonošću.
„Vidite, nije to ništa. Ne trebate se obeshrabriti. Učinili ste sve što ste
mogli. Niste vi krivi što je taj flautist mjesečar, koji je neki mučan san uzeo kao
stvarnost. U naš ured, dragi moj! Obećavam vam da ću prvu ozbiljniju istragu
povjeriti baš vama.“
Ovog časa, on je, dakako, zabrinut. Tko zna, možda je i zažalio što je
Maigret ublažio udarac sagnuvši se u pravom trenutku? Sada bi ležao
nepokretno, danima, pa i tjednima.
Kako je, do vraga, ovaj nespretnjaković sve to otkrio?
On se nakašlja i što je mogao odrješitije promrmlja:
— Sve u svemu, vi optužujete Richarda Gendreaua za umorstvo?

96
 BALKANDOWNLOAD

— Nije to morao biti on. Pucala je možda njegova sestra. Mogao je to biti
i Louis. Nemojte smetnuti s uma da je flautist zvonio, a potom dugo lupao na
vratima prije nego što su mu otvorili, a da je lakaj bio posve odjeven.
To je tračak nade. Kakvo olakšanje ako je lakaj onaj koji je pucao!
— Ova posljednja pretpostavka ne čini li vam se najsmislenijom?
On se zacrvenje jer ga je Maigret, i ne htijući, uporno promatrao. Zato
stade govoriti, a riječi su navirale.
— Što se mene tiče, evo kako bih ja rado gledao na stvar...
Kazao je „rado“, što je lijepo zvučalo, i Maigret to usput zapazi.
— Nije mi jasno zašto je grof bio u kući...
— Nije mu bilo prvi put.
— To ste mi već rekli i to me čudi. Bio je usijana glava. Njegov otac,
premda propao, sačuvao je izvjesno dostojanstvo. Stanovao je u malom stanu u
Latinskoj četvrti i pažljivo izbjegavao ljude koje je poznavao u mladosti.
— Je li radio?
— Nije. Nije ozbiljno.
— Od čega je živio?
— Ovisno o potrebama, prodavao je ono što mu je ostalo poslije sloma:
slike, burmutice, obiteljski nakit. Možda mu je poneki od onih koji su
poznavali njegova oca i dolazili u zamak u lov, slao nešto novca? Sam Bob
postao je nekom vrstom anarhista. Hotimice je odlazio na najozloglašenija
mjesta. Neko vrijeme radio je kao potrčko u restoranu Voisin, samo zato da bi
osramotio obiteljske prijatelje, od kojih je dobivao napojnicu. Najposlije je spao
na Lucile i na Dédéa. Gdje sam ono stao?
Maigret je izbjegao izvući ga iz neprilike.
— Ah! Da. On je, svakako, te noći otišao kod Gendreauovih s nekom
nepoštenom namjerom.
— Zašto?
— Dokazuje to što je Dédé bio s njim, što ga je čekao na ulici i što nije
gasio motor.
— Međutim, oni u kući su ga očekivali.
— Otkud to znate?

97
 BALKANDOWNLOAD

— Zar mislite da bi ga inače pustili ući u sobu jedne mlade djevojke? I

zašto je Louis bio posve odjeven u tako sitne sate?
— Recimo da su ga očekivali, ali to ne znači da je bio poželjan. Možda je
on doista najavio svoj posjet.
— U spavaćoj sobi, ne zaboravite.
— Neka bude! No htio bih dodati da je Lise bila vrlo nesmotrena s njim.
Mi nismo pozvani da je osuđujemo.
Gle! Gle!
— Moguće je da su njih dvoje imali neku avanturu. Ipak je on nasljednik
imena d’Anseval, a njegovi su predci bili gospodari zamka koji je kupio stari
Balthazar, koji je bio tek jedan od njihovih kmetova.
— To je moglo ostavljati dojam na torbarevu unuku.
— A zašto ne? Pazite, isto tako je moguće da je ona, znajući kakav on
život vodi, poželjela spasiti ga.
Zašto se Maigret razbjesnio? Imao je dojam da cijelu njegovu istragu
prikazuju u iskrivljenu svjetlu. Nije mu se sviđao ni komesarov ulizički ton,
kojim kao da ga je htio poučiti.
— Postoji još jedna mogućnost.
— Koja?
— Da je gospođica Gendreau-Balthazar svome bogatstvu htjela dodati
plemićki naslov. Poznato je da su oni kupili dvorac d’Anseval. Možda se ona u
njemu osjećala pomalo kao uljez? I ja sam proveo djetinjstvo u sjeni jednoga
dvorca, u kojem je moj otac bio tek upravitelj. Sjećam se koliko su se neki
skorojevići trudili da ih pozovu u lov.
— Tvrdite da se ona htjela udati za njega?
— Boba d’Ansevala? A zašto ne?
— Ne želim raspravljati o tome, ali čini mi se prilično smionom
pretpostavkom.
— Sobarica ne misli tako.
— Ispitivali ste sobaricu unatoč...
Trebao je dodati: „Unatoč mojim opomenama“.
Što je, zapravo, imalo značiti: „Unatoč mojim naredbama!“
Nije dovršio, pa Maigret nastavi:

98
 BALKANDOWNLOAD

— Čak sam je, na neki način, oteo. Ona je na nekoliko koraka odavde.
— Je li vam ona sve to otkrila?
— Ona ne zna ništa određeno, osim da si je gospođica Gendreau uvrtjela
u glavu da postane grofica.
Le Bret kao da se pomirio. Očito ga je boljelo što je netko iz njegova
svijeta donekle zaboravio na dostojanstvo.
— Pretpostavimo da je tako. To, uostalom, ništa ne mijenja. I vi ste
dopustili da se Bob možda ponašao poput prostaka.
— Ne znamo ništa o tome što se zbilo u sobi, osim da je u njoj ispaljen
hitac.
— Došli ste do istih zaključaka kao i ja. Čovjek se ponašao onako kao što
se, znamo to, ljudi takvog kova mogu ponašati. Djevojčin brat je u kući, a tu je
i lakaj. Ona doziva u pomoć. Jedan od njih dvojice ju je čuo, pohitao je gore i u
nastupu srdžbe zgrabio revolver koji se, kako kažete, nalazio na noćnom
stoliću.
Maigret je izgledao kao da se slaže. Ali samo zato da bi blago odgovorio,
povlačeći dim iz lule, jedan od najslađih koji je ikad iskusio:
— Što biste vi učinili da ste na mjestu toga čovjeka? Pretpostavite da još
držite revolver u ruci, da se on još dimi, kao što pišu u novinama. Na podu leži
mrtav ili teško ranjen čovjek.
— Ako bi čovjek bio ranjen, pozvao bih liječnika.
— Oni to nisu učinili.
— Dakle, iz toga vi zaključujete da je bio mrtav?
Maigret nastavi misao, strpljivo, kao da i sam još istražuje.
— U tom su času zalupali na vratima u prizemlju. Prolaznik koji je začuo
pucanj.
— Priznajte, dragi Maigret, da nije ugodno u sve umiješati prvog čovjeka
koji naiđe.
— Sa stubišta su vikali: „Požurite, Louis!“ Što to znači?
Jedva je shvaćao da je on taj koji vodi glavnu riječ, da su se uloge donekle
izmijenile, da je njegov šef sve više bio u neprilici.

99
 BALKANDOWNLOAD

— Možda čovjek nije bio posve mrtav? Ili je, možda, Lise bila u živčanoj
krizi? Ne znam. Pretpostavljam da se u takvim trenutcima čovjek može
izbezumiti.
— Louis je izbacio uljeza na ulicu, odalamivši ga šakom posred lica.
— Pogriješio je.
— I nitko se nije osobito uzbuđivao. Bili su, očito, svjesni da će onaj kojeg
su istukli izvijestiti policiju. I da policija neće propustiti da dođe i zatraži
objašnjenje.
— Što ste vi i učinili.
— Oni su imali vremena do našeg dolaska. Mogli su, recimo, telefonirati
policiji:
„Evo što se dogodilo. Nije posrijedi zločin, nego nesretan slučaj. Bili smo
primorani ubiti nasilnika koji nam je prijetio.“
Pretpostavljam da biste vi tako postupili, gospodine komesaru?
Koliko je to što je bio ovdje, u svojoj sobi, u svojoj postelji, umjesto u
uredu, izmijenilo stanje. Iza tapeciranih vrata komesarijata ne bi se usudio
kazati ni četvrtinu onoga što je ovdje izrekao. Glava ga je strašno boljela, ali
nije mario. Zacijelo je gospođa Maigret u kuhinji bila zaprepaštena, čuvši ga
kako samouvjereno govori. Postao je čak nametljiv.
— No, dakle, gospodine komesaru, oni to nisu učinili. Umjesto toga,
najprije su prenijeli truplo ili ranjenika tko zna gdje, vjerojatno u jednu od soba
poviše konjušnice jer mi jedino njih nisu pokazali.
— To je samo pretpostavka.
— Zasnovana na tome da čovjek više nije bio ondje kad sam stigao.
— A ako je Bob sam otišao?
— U tom slučaju njegov prijatelj Dédé jučer ne bi imao pedeset tisuća
franaka u džepu i, ponajprije, ne bi odlučio s Lucile otputovati u Belgiju.
— Možda imate pravo.
— Dakle, ljudi u Ulici Chaptal imali su na raspolaganju gotovo pola sata.
To im je bilo dovoljno da sve pospreme, da izbrišu i najmanji trag onoga što se
dogodilo. A na um im je pala gotovo genijalna zamisao. Nije li bilo najbolje da
se pobiju flautistovi navodi i da se pokaže da je u pitanju mašta jednog pijanca,
da se utvrdi da u sobi koju je on pokazao nije bilo nikoga? To im je donijelo još
jednu prednost. Lise Gendreau još je možda bila u stanju razdraženosti, kao što

100
 BALKANDOWNLOAD

se obično kaže. Pokazati je u postelji i praviti se da je spavala? Ili da je na

nogama i tvrdi da nije ništa čula? Bilo je to podjednako riskantno.
Stoga su je gurnuli u sobu za poslugu, koja je začudo bila prazna. Hoće li
neki bijednik iz komesarijata uočiti razliku?
Bilo je dovoljno kazati da je ona odsutna, da je u zamku u Nièvreu. Ništa
nisu čuli! Ništa vidjeli! Hitac? Gdje je ispaljen?
Ljudi koji se motaju ulicama u sitne sate često su prenadraženi.
Sutra, kad svane dan, tko će se usuditi optužiti Gendreau-Balthazarove?
— Grubi ste, Maigret.
Komesar uzdahnu. Ustade.
— Ali možda ste u pravu. Smjesta ću izvijestiti šefa Sigurnosti.
— Mislite da je to nužno?
— Ako je doista posrijedi umorstvo, kao što ste me konačno uvjerili...
— Gospodine komesaru — reče Maigret blago, gotovo preklinjući.
— Slušam vas.
— Ne biste li pričekali dvadeset i četiri sata?
— Maločas ste me gotovo optužili da nisam djelovao dovoljno brzo.
— Uvjeravam vas da mogu ustati. Gledajte.
I unatoč Le Bretovu protivljenju, on zbaci plahte. Ustao je, malo se zanio,
premda mu je bilo neugodno što stoji u spavaćici pred svojim pretpostavljenim.
— To je moja prva istraga.
— Čestitam vam na gorljivosti, koju...
— Ako vi izvijestite Sigurnost, specijalne brigade okončat će slučaj.
— Vjerojatno. Prije svega, ako je Bob ubijen, treba pronaći truplo.
— Ako je riječ o mrtvacu, on može pričekati, zar ne?
Uloge su se još jednom promijenile: sada se komesar osmjehivao,
okrećući glavu na drugu stranu.
Maigret, maločas tako jedak, odjednom je bio nalik na veliko dijete u
spavačici s crveno obrubljenim ovratnikom, na dijete kojem su uskratili
očekivano zadovoljstvo.
— Ne treba mi ovo čudo na glavi.

101
 BALKANDOWNLOAD

Pokuša zbaciti zavoj.

— Mogu izići i posve sam okončati istragu. Dajte mi samo ovlaštenje da
saslušam Dédéa i Lucile, osobito Lucile. Što su oni izjavili?
— Jutros kad ih je dežurni komesar u pritvoru saslušavao, Dédé je pitao:
„Je li Jules mrtav?“ Pretpostavljam da je bila riječ o vama.
— Ako do sutra u ovo vrijeme ne uspijem, možete predati stvar
Sigurnosti.
Gospođa Maigret, uznemirena, odškrinula je vrata i stražarila, pogleda
prikovana na svoga muža, koji je stajao.
U tom trenutku netko pozvoni na vratima. Ona prođe sobom kako bi
otvorila i začu se šaputanje na stubištu.
Kad se vratila sama, Maigret upita:
— Tko je to bio?
Ona mu dade znak koji nije razumio i budući da je navaljivao, ona
popusti:
— Glazbenik.
— Idem — reče Le Bret. — Iz pristojnosti ne mogu odbiti ono što tražite
od mene.
— Oprostite, gospodine komesaru. Htio bih još... S obzirom na tijek
događaja, kao i na to da će i Sigurnost to učiniti, dopuštate li mi, ako bude
nužno, da razgovaram s gospođicom Gendreau?
— Nadam se da ćete to učiniti kako priliči? Pa ipak, budite obazrivi.
Maigret je blistao od zadovoljstva. Čuo je kako se vrata zatvaraju, a zatim,
dok je tražio hlače, Justin Minard uđe u sobu, a za njim i gospođa Maigret.
Glazbenik je bio tužan, zabrinut.
— Jeste li ozlijeđeni?
— Jedva malo.
— Moram vam priopćiti lošu vijest.
— Recite.
— Pobjegla je.
Maigret je morao prasnuti u smijeh jer je izraz flautistova lica bio tako
smiješan.

102
 BALKANDOWNLOAD

— Kada?
— Jučer navečer, ili, točnije, noćas. Ustrajno je tražila da ide sa mnom u
Pivnicu Clichy, tvrdeći da je luda za glazbom i da hoće čuti kako sviram.
Nazočnost gospođe Maigret otežavala mu je priznanje i ona to shvati i
iznova se izgubi u kuhinji.
— Sjedila je na onom istom mjestu na kojem ste i vi sjedili kad ste me
došli vidjeti. Bio sam loše volje. Budući da nisam objedovao, a tijekom dana
nisam ni privirio u svoj stan, očekivao sam da se svakog časa pojavi moja žena.
— I ona je došla.
— Da.
— Jesu li se objasnile?
— Dogodilo se to između dva sviranja. Sjedio sam za stolom. Moja žena
je započela time što je zbacila Germainein šešir i potom je zgrabila za pundžu.
— Jesu li ih izbacili?
— Obje. Ja sam se ponovno popeo na podij. Orkestar je zasvirao kako bi
ublažio sablazan. Bilo je to, znate, kao u nekom brodolomu. Čula se svađa, koja
se vani nastavila. Nakon što smo odsvirali komad, prišao mi je šef i zamolio me
da, kako reče, potražim svoj harem.
— Jesu li vas čekale na ulici?
— Samo jedna. Moja žena. Ona me odvela kući. Zaključala mi je cipele
kako ne bih mogao izaći. Ipak sam izašao pred jedan sat, posudivši cipele od
pazikuće. Germaine više nije u hotelu. Bila se vratila po svoje stvari.
On završi:
— Što ćemo sada?

103
 BALKANDOWNLOAD

8. poglavlje

Jedan koji šuti i jedan koji govori previše

Gospođa Maigret zahtijevala je: — Učini mi bar to zadovoljstvo da

odjeneš svoj topliji ogrtač.
U to je vrijeme imao dva ogrtača: jedan deblji, crni, s baršunastim
ovratnikom, koji je nosio već tri godine, i jedan zelenkasti, vrlo kratak, koji je
nedavno kupio, a želio je takav još kad je bio mladić.
Učinilo mu se da je njegova žena na uho šapnula Minardu, dok su njih
dvojica izlazila iz stana: „Nemojte ga nipošto ostavljati!“
Premda mu se pomalo podsmjehivala, flautist joj je bio veoma drag;
smatrala ga je vrlo prijaznim, veoma uljudnim, „uglađenim“. Na nebo su se bili
navukli laki spužvasti oblačići, bilo je tamnosivo, i kiša će pasti prvi put u
posljednjih deset dana; pljuštat će, padat će dugi mlazovi mlačne kiše i posve
ovlažiti Maigreta pod njegovim ogrtačem, dajući mu miris mokre životinje.
Šešir je držao u ruci. Nije ga mogao staviti jer mu je glava ostala omotana
golemim zavojem. Minard ga je otpratio do liječnika na Bulevaru Voltaire, gdje
je Maigret uspio da mu stave manje uočljiv zavoj.
— Je li uistinu nužno da idete u grad?
Liječnik mu je dao kartonsku kutiju u kojoj su bile neke tablete uvaljane
u žuti prašak.
— Za slučaj da vas hvata omaglica.
— Koliko mogu uzeti?
— Četiri do pet od sada pa do noći. Ne više. Radije bih da ste u krevetu.
Maigret nije znao što bi s glazbenikom, a nije ga htio rastužiti time što
će ga poslati kući, sada kad mu više nije potreban.
Ostavljajući ga u uvjerenju da je to što će učiniti vrlo važno, poslao ga je
u Ulicu Chaptal.

104
 BALKANDOWNLOAD

— Nasuprot, ili gotovo nasuprot, kući koja vam je poznata, kavanica je

Stari Calvados. Volio bih da odete onamo i promatrate što se događa kod
Gendreauovih.
— A ako vam pozli?
— Neću biti sam.
Minard ga je ostavio tek na vratima pritvora, na Keju l’Horloge. U tom
je času Maigret još bio pun samopouzdanja. Čak je zadovoljno udisao i zrak u
mračnom hodniku. Sve je bilo prljavo, odvratno. Ovdje su policajci svake noći
dovodili sve one koje bi kao sumnjive pokupili na javnim mjestima i tu su se
korpe sa salatom izvrtale na bijednike pohvatane tijekom racija.
On uđe u prijavnicu koja je mirisala na vojarnu i zamoli dežurnog da ga
primi komesar. Učinilo mu se da ga nekako čudno gledaju. To ga nije smelo. U
sebi pomisli da ljudi ovdje očito smatraju da je mladi tajnik rajonskog
komesarijata netko beznačajan.
— Sjednite.
Bila su tu trojica službenika. Jedan od njih je pisao, a druga dvojica bili
su besposleni. Komesarov ured bio je pokraj te prostorije, ali nitko nije otišao
izvijestiti ga, nitko nije obraćao pozornost na Maigreta; s njim su se ophodili
kao da nije policajac. Bilo je to tako neugodno, da se skanjivao pripaliti lulu.
Poslije četvrt sata on odluči i upita:
— Komesar nije ovdje?
— Zauzet je.
— Gdje su ljudi koje su noćas doveli?
Naime, prolazeći nije vidio nikoga u velikoj dvorani u koju su strpali
ptičice.
— Gore.
Nije se usudio zatražiti dopuštenje da ode gore. Gore je bio odjel za
identifikaciju. Odveli bi ih gore, svrstane u redove, kao u školi. Posve goli
stajali su jedan iza drugoga. Jednoga za drugim su pregledavali, ne bi li otkrili
tetovaže, nešto uočljivo ili neki najsitniji poseban znak; zatim su, nakon što bi
dobili odjeću, išli na mjerenje, potom na fotografiranje i najposlije su odlazili
dati otiske prstiju.
Je li se Dédé, u istom redu s klošarima i skitnicama, još razmetao?

105
 BALKANDOWNLOAD

Kasnije, kad je Maigret bio u specijalnoj brigadi, imao je pravo kretati se

cijelim tim zdanjem.
Što se tiče žena, liječnik ih je pregledavao u jednoj drugoj sobi i upućivao
bolesne u bolnicu Saint-Lazare.
— Jeste li sigurni da je komesar još zauzet?
Čekao je više od pola sata. Učinilo mu se da su se ona trojica značajno
pogledala.
— Valja čekati dok ne zazvoni.
— Ali on i ne zna da sam ovdje. Imam važnu zadaću. Treba ga
obavijestiti.
— Vi ste iz četvrti Saint-Georges, zar ne?
I jedan od njih, onaj koji je pisao, baci pogled na ceduljicu koja je bila na
stolu.
— Jules Maigret?
— Da.
— Treba čekati, prijatelju. Ne mogu ništa učiniti.
Iz sobe za koju je rečeno da je u njoj komesar nije dopirao ni najmanji
šum. Nakon što je strpljivo čekao više od jednog sata, uđe komesar, ali nije
dolazio iz svoje sobe nego izvana.
— Vi ste Le Bretov tajnik?
Konačno su se bavili njime, umjesto da ga ostavljaju na klupi kao neku
stranku.
— Izgleda da ste bili ranjeni?
— To je sitnica. Htio bih...
— Znam. Htjeli biste saslušati čovjeka zvanog Dédé. Nadam se da je
sišao. Gerard, molim vas, pogledajte. Ako je tu, dovedite ga u moj ured.
Zatim Maigretu:
— Uđite, molim vas. Na tren ću vam ustupiti svoj ured.
— Trebao bih saslušati i ženu.
— U redu. Samo recite naredniku da je pozove.

106
 BALKANDOWNLOAD

Zar doista nije bilo nečeg neobičnog u svemu tome? Maigret je zamišljao
da će sve ići drukčije, ali još je bio miran. Nije još poznavao običaje u kući i bio
je pod dojmom.
Jedan policajac dovede Dédéa, a potom iziđe, kao i komesar, zatvorivši
vrata.
— Kako je Jules?
Vlasnik garaže iz Ulice Akacija na sebi je imao ono isto odijelo koje je
nosio i sinoć. Jedino su mu, po običaju, skinuli kravatu i vezice, zbog čega je
izgledao pomalo neuredno. Maigret, oklijevajući, sjede za komesarov stol.
— Zadovoljan sam što vas nisu teško ozlijedili. Možete se raspitati kod
ove gospode. Moje prve riječi, kad sam došao ovamo, bile su da upitam kako
ste.
— Znali ste tko sam, zar ne?
— Dakako!
— A ja sam — uzvrati Maigret — jednostavno znao da vi to znate.
— Znači, sumnjali ste da ćemo vam razbiti njušku? A da smo vas ozbiljno
udesili?
— Sjedi.
— Dobro. Sviđa mi se da mi govorite „ti“.
Maigret na to još nije bio navikao, ali je znao da je ovdje takav običaj.
— Poznato mi je štošta i mislim da ćemo se nas dvojica razumjeti.
— To bi me čudilo.
— Grof je mrtav.
— Mislite?
— U noći između 15. i 16. travnja ti si svojim kolima odvezao grofa u
Ulicu Chaptal i čekao si ga ne ugasivši motor.
— Ne sjećam se.
— Jedan prozor se otvorio, žena je viknula i začuo se pucanj. Zatim si se
odvezao u smjeru Ulice Fontaine. Napravio si krug oko bloka kuća. Na neko
vrijeme zaustavio si se u Ulici Victor-Masse i zatim si još jednom prošao Ulicom
Chaptal da vidiš je li Bob izišao.
Dédé ga je promatrao, osmjehujući se spokojno.

107
 BALKANDOWNLOAD

— Nastavite — reče on. — Imate li cigaretu? Ove svinje uzele su mi sve

što sam imao u džepovima.
— Ja pušim isključivo lulu. Ti si znao zašto je grof išao u tu kuću?
— Samo nastavite.
— Shvatio si da se dogodilo nešto nezgodno. Sljedećeg dana nisi ništa
vidio u novinama. Grof se nije vratio. Dan poslije, opet ništa.
— Zainteresirali ste me.
— Ponovno si tumarao onom ulicom. Zatim si, naslutivši što se dogodilo,
otišao kod Richarda Gendreaua. Ne kući, nego u njegov ured.
— A što sam rekao tom gospodinu?
— Da ćeš, uz izvjesnu svotu, vjerojatno pedeset tisuća franaka, šutjeti.
Naime, budući da si znao zašto je Bob išao u Ulicu Chaptal, znao si i zašto su
ga ubili.
— Je li to sve?
— To je sve.
— Što mi vi predlažete?
— Ništa. Da govoriš.
— Što biste htjeli da kažem?
— Grof je poznavao Gendreauove. Više puta je posjetio djevojku. Je li
bio njezin ljubavnik?
— Jeste li ga ikad vidjeli?
— Nisam.
— Da ste ga vidjeli, ne biste mi postavili takvo pitanje. Nije to bio mladić
koji propušta priliku.
— Namjeravali su se vjenčati, zar ne?
— Znate li da mi se sviđate? Upravo sam rekao Lucile: šteta što je
njuškalo. Kako vam je palo na um da postanete policajac kad ste takvi kakvi
jeste i ne znate se pretvarati.
— Radije ćeš u zatvor?
— Zašto?
— Budeš li govorio, vjerojatno će se prijeći preko ucjene kojom si
zaprijetio Richardu Gendreauu.

108
 BALKANDOWNLOAD

— Mislite da će on podnijeti tužbu?

— Isto tako, prijeći će se preko pokušaja umorstva, čija sam žrtva bio ja.
— Slušaj, Jules. Nismo u jednakom položaju. Ne gutaj pljuvačku, jer od
toga mi dolazi mučno. Ti si dobar čovjek. Možda ćemo se jednog dana ponovno
sresti i skupa isprazniti koju bocu. No ovdje nismo u jednakom položaju. Ti si
dječarac s kojim se poigravaju kako ih volja.
— Tko?
— Nije važno! Htio bih ti reći samo jedno: Bob je bio čovjek na mjestu.
Imao je vlastite zamisli o tome kako treba živjeti. Nije mogao podnijeti neke
licemjere. Ali nije bio sposoban za bilo kakvu podlost. Dobro si to utuvi u
glavu.
— On je mrtav.
— Možda. Ne znam ništa o tome. Ili, ako nešto i znam, to se nikoga ne
tiče. A sada ti drugarski kažem: „Pusti to!“
Shvaćaš li? Pusti to, Jules! Nemam ti što lagati. Neću ništa reći. Ove
smicalice nisu za tebe. To je nešto čemu nismo dorasli ni ti ni ja.
Ja ništa ne znam, ništa nisam vidio, ništa čuo. Pedeset tisuća franaka?
Ponavljat ću do u beskraj da sam ih zaradio u Longchampu.
Što se tiče izlaska odavde, potrudit ćeš se, zar ne?
Izgovarajući to, čudno se osmjehnuo.
— A sada, kad bi ti htio biti ljubazan i kad ne bi gnjavio sirotu Lucile.
Ona je istinski voljela Boba. Shvaćaš li? I bludnica može voljeti svog čovjeka.
Nemoj je žalostiti i možda ću ti jednog dana to objasniti. To je sve.
On je bio ustao i ne pitajući ništa krenuo prema vratima.
— Dédé! — dozva ga Maigret i sam ustajući.
— Gotovo! Zavezao sam. Od mene nećeš čuti više ni riječi.
A narednik upita Maigreta:
— Da vam dovedem ženu?
Ona je odbila sjesti, stajala je uspravno pred stolom.
— Znate li pod kakvim je okolnostima Bob umro?
Ona uzdahnu:
— Ja ne znam ništa.

109
 BALKANDOWNLOAD

— Ubili su ga u jednoj kući u Ulici Chaptal.

— Mislite?
— Bio je ljubavnik jedne djevojke.
— Nisam ljubomorna.
— Zašto nećete govoriti?
— Zato što nemam što reći.
— Da ste znali da je Bob živ, ne biste pošli u Belgiju.
Ona je šutjela.
— Zar vam je draže nekoliko novčanica, nego presuda za njegovog
ubojicu?
— Nemate pravo govoriti tako.
— Onda recite nešto.
— Ja ne znam ništa.
— Ako vam pomognem?
— Neću ništa reći.
— S kim ste se vidjeli otkako ste ovdje?
Naime, napokon mu je sinulo. Nisu ga ostavili čekati zato što je komesar
bio zauzet. Ljudi iz odjela za identifikaciju, tamo gore, bili su u vezi s ljudima
iz Quai des Orfèvresa.
Je li samo Dédé prošao daktiloskopiju? Je li Lucile podvrgnuta
liječničkom pregledu? Nije bilo vjerojatno.
Bilo je gotovo sigurno da ih je netko ispitivao, netko iz Sigurnosti.
Kad je Maigret stigao, bilo je prošlo već najmanje sat vremena otkako je
Le Bret napustio Bulevar Richard-Lenoir.
Bilo je teško povjerovati, ali zar mu Dédé nije dao do znanja da su ga
izigrali?
On iziđe iz sobe i učini mu se da ih je uhvatio kako se smješkaju. Kao
slučajno, dežurni se komesar vratio bas u tom trenutku.
— Dakle, prijatelju? Je li bilo uspješno? Jesu li progovorili?
— Što ćete učiniti s njima?
— Još ne znam. Čekam naredbe.

110
 BALKANDOWNLOAD

— Čije?
— Odozgo, kao obično.
— Zahvaljujem vam.
Kad je izišao na kej, spustio se pljusak, a Maigret se osjećao tako
obeshrabrenim da je zamalo dao ostavku komesaru.
„Ti si dječarac s kojim se poigravaju", kazao mu je vlasnik garaže sa
sažaljivim osmjehom.
On koji je toliko žudio postati službenikom ove kuće, izlazio je iz nje
pognute glave, stisnuta grla!
Uđe u Pivnicu Dauphine, u kojoj se uvijek moglo zateći nekoliko
isljednika iz Quai des Orfèvresa kako piju. Poznavao ih je iz viđenja, ali za njih
on je bio netko beznačajan.
Najprije uze jednu tabletu koju mu je dao liječnik, nadajući se da će ga
ona osoviti, a zatim ispije veliku čašu alkohola.
Ugleda ih oko jednog stola, pomalo razdrljene, dobro raspoložene. Oni
su imali pravo ući bilo gdje, znali su sve, razmjenjivali su obavijesti o
slučajevima u tijeku.
Je li Maigret još uvijek žudio postati službenikom „kuće“? Nije li bio na
putu da otkrije kako je zamisao koju je imao o policiji pogrešna?
Poslije druge čaše zamalo je otišao svome zaštitniku, glavnom šefu
Xavieru Guichardu, da mu ispriča sve što ga je tištilo.
Izigrali su ga. Le Bret ga je u njegovoj sobi iskušao. Kola su ga čekala pred
vratima. Bez sumnje se odmah odvezao u Quai des Orfèvres i ondje nije morao
čekati.
„Moj tajnik je gnjevan. Učinit će veliku glupost i prouzročiti nam
nevolje.“
Tko zna, nije li se obratio i na više mjesto, policijskom prefektu,
primjerice, ili čak ministru unutarnjih poslova? Najposlije, nije li i ministar
unutarnjih poslova jedan od posjetitelja Ulice Chaptal?
Budući da su Maigretu povjerili zadaću - i s kolikim preporukama da
bude obazriv! - sad je postao svjestan za koga je uložio toliki napor.
„Hoćete saslušati Dédéa? Zašto ne? Samo naprijed prijatelju.“

111
 BALKANDOWNLOAD

Jedino što su prije toga vlasniku garaže očitali lekciju. Sam Bog zna što
su mu obećali samo da bi šutio. Bilo je to lako. Nije on prvi put dospio u zatvor.
A što se tiče Lucile, da nije šutjela, uvijek su je mogli gurnuti u bolnicu Saint-
Lazare na neko vrijeme.
„Ti si dječarac iz crkvenog zbora s kojim se poigravaju.”
On se gorko osmjehnu jer je u svom selu doista bio dječarac iz crkvenog
zbora.
Uprljali su mu sve, uprljali su mu njegovu policiju. Nije ga boljelo to što
su mu uskratili jedan mali uspjeh. Bilo je to dublje, nešto poput ljubavnog
razočaranja.
— Konobar!
Ispi i treću čašu, promijeni mišljenje, plati, izađe pod dojmom da su ga
ona četvorica za svojim stolom podrugljivo pogledala.
Shvatio je da će ubuduće sve pred njim biti udešeno. Što može učiniti?
Potražiti flautista. Jer on je bio jedini adut koji je imao u ovoj igri: flautist! A
Le Bret je već prvoga dana naložio da se raspitaju o Justinu Minardu.
Bude li se on, Maigret, ljutio, još će ustvrditi da mu je udarac koji je dobio
u glavu pomutio um.
Popeo se u autobus koji je prolazio i ostao na platformi, namrgođen,
udišući zadah mokrog psa koji se širio iz njegovog ogrtača. Bilo mu je vruće.
Možda je imao laganu vrućicu?
Ulica Chaptal. Trebao je napraviti polukrug, misleći na Paumellea,
vlasnika Starog Calvadosa, koji ga je također onomad promatrao
pokroviteljskim pogledom.
Tko zna, možda su oni u pravu? Konačno, možda se on preračunao i
možda nema nikakva dara za policijski posao?
Pa ipak, bio je sasvim svjestan onoga što je mogao postići da su mu
ostavili slobodne ruke! U toj bi kući, koju je vidio s pločnika, upoznao svaki
kutak, kao i sve koji stanuju u njoj, za njega u njoj više ne bi bilo nikakve tajne,
počev od starog pokojnog Balthazara, pa sve do Lise Gendreau i Louisa.
To što se odigralo noću s 15. na 16. travnja nije bilo najvažnije, jer to je
bio samo ishod. Kad bi otkrio razmišljanja svakoga od njih, bilo bi lako
rekonstruirati njihovo sudioništvo.

112
 BALKANDOWNLOAD

Ali ova je kuća, kao i ona u Aveniji Boulogneske šume, bila tvrđava čija
su mu vrata zatvorena. Pri najmanjem uznemiravanju, sa svih bi strana pohrlili
u pomoć. Dédé je odjednom postao šutljiv, a Lucile se oduprla želji da osveti
svoga Boba.
Začudi se što, onako u hodu, razgovara sam sa sobom, slegnu ramenima
i ljutito gurnu vrata kavanice.
Minard je stajao tu, pred šankom, s čašom u ruci. Kao i Maigret vrijeme
je kratio razgovorom s Paumelleom, koji ne pokaza nikakvo iznenađenje
ugledavši pridošlicu.
— To isto — naruči Maigret.
Kolna vrata bila su širom otvorena. Pljusak je slabio i među vodenim
kapljicama blještalo je sunce. Pločnik se sjajio i bilo je očito da će se uskoro
osušiti.
— Bio sam uvjeren da ćete ponovno doći — reče krčmar. — Čudi me da
niste zajedno s tom gospodom.
Maigret se živahno okrene prema Justinu Minardu, koji kao da se
skanjivao i najposlije izusti:
— U kući je mnogo ljudi. Došli su pred otprilike pola sata.
Pred kućom se nisu vidjela kola. Posjetitelji su zacijelo stigli fijakerom.
— Tko su oni?
— Ne poznajem ih; nalik su sudskom vijeću, onako kako sam ga ja
zamišljao. Tu je neki gospodin s bijelom bradom u pratnji jednog mlađeg
službenika, možda tužitelj i njegov pisar?
Stežući čašu između zgrčenih prstiju, Maigret upita:
— Još netko?
— Ljudi koje nisam nikad vidio.
Justin, iz pristojnosti, ne izreče ono što je mislio, a Paumelle progunđa:
— Vaše kolege. Ne oni iz komesarijata. S Keja. Jednoga sam i prepoznao.
Siroti Minardi više nije znao kamo bi gledao. U neku ruku kao da je i
Maigret prevario njega. Maigret ga je držao u uvjerenju da on vodi istragu, a
flautist mu je od svega srca pomagao. Ali, eto, Maigret više nije predstavljao
ništa, nisu ga čak upoznali s onim što se zbiva.

113
 BALKANDOWNLOAD

Još jednom odluči da ode, da se vrati kući, napiše ostavku i legne u

krevet. Glava mu je bila vruća i osjećao je bolove u njoj. Krčmar je upitno držao
bocu calvadosa i on potvrdno kimnu glavom.
Pa što! Tukli su ga na svim linijama. Imali su pravo. Bio je samo dječarac
u zboru.
— Germaine je u kući — prošapta Minard. — Ugledao sam ju na jednom
prozoru.
Dabome! I ona, to je bilo posve prirodno. Možda nije bila pametna, ali je
imala dobar nos, kao i sve žene. Shvatila je da je na krivoj strani, da su Maigret
i njegov flautist samo lutke.
— Idem onamo! — odluči on iznenada, ostavljajući čašu na šanku.
Plašio se da ne izgubi hrabrost, pa je požurio preko ulice. Kad se našao u
predvorju, ugledao je dva čovjeka kako kopaju u jednom kutu vrta. Lijevo, pred
vratima koja su vodila u predvorje, stražario je jedan isljednik.
— Ja sam iz rajonskog komesarijata — reče Maigret.
— Morate pričekati.
— Pričekati što?
— Da gospoda završe.
— Ali ja sam vodio istragu.
— Možda. Primio sam naredbu, prijatelju.
Opet jedan iz Quai des Orfèvresa.
„Ako ikada postanem službenik Sigurnosti“, zakle se Maigret,
zaboravljajući već svoju čvrstu odluku da napusti policiju, „kunem se da nikad
neću prezirati djelatnike iz komesarijata.“
— Tužitelj?
— Sva ta gospoda.
— Je li tu moj komesar?
— Ne poznam ga. Kako izgleda?
— U sivom kaputu. Visok, mršav, s finim plavim brkovima.
— Nisam ga vidio.
— Tko je došao iz Quai des Orfèvresa?
— Komesar Barodet.

114
 BALKANDOWNLOAD

Zacijelo onaj čije se ime moglo najčešće pročitati u novinama. U

Maigretovim očima on je bio možda najugledniji čovjek na svijetu, ćosava lica,
zbog kojeg je bio nalik na nekog lakaja, sitnih znatiželjnih očiju, koje kao da su
uvijek gledale na drugu stranu.
— Što traže u vrtu?
— Leš.
Policajac je oklijevao s odgovorom i jedva je to izgovorio.
— Je li Richard Gendreau u kući?
— Kako izgleda?
— Smeđ, s velikim krivim nosom.
— Tu je.
Dakle, on ili nije bio otišao u svoj ured kao obično ili se, pak, brzo vratio.
Baš u tom času jedan fijaker zaustavi se na ulici. Jedna mlada žena izađe
iz njega i požuri prema vratima, pred kojima su razgovarala dva čovjeka.
Izgleda da nije vidjela Maigreta.
— Gospođica Gendreau — jedva čujno reče.
A isljednik joj žurno otvori i povjeri svom kolegi:
— Dobio sam naredbu.
— Očekivali su ju?
— Samo su mi rekli da ju pustim unutra.
— Jeste li vidjeli lakaja?
— On je u ovom času s onom gospodom. Upoznati ste sa slučajem?
— Nešto malo — odgovori Maigret progutavši uvredu.
— Izgleda da je neki ološ.
— Tko?
— Onaj što ga je sluga ubio.
Maigret ga pogleda zaprepašteno.
— Jeste li sigurni?
— U što?
— Da je Louis...

115
 BALKANDOWNLOAD

— Gledajte, ja čak ne znam tko je Louis. Čuo sam tek dijelove razgovora.
Samo znam da treba izbjeći da se svijet okuplja.
Jedan od ljudi koji su kopali, a svakako je bio iz policije, uđe u predvorje;
onaj koji je ostao u vrtu sigurno je bio sobar. Prvi je imao blata na rukama, na
cipelama, a na licu gadljiv izraz.
— Nije baš ugodno vidjeti! — reče u prolazu.
Otvoriše mu vrata i on nestane u kući. Onaj tren dok su vrata bila
odškrinuta bi dovoljan Maigretu da opazi Lise Gendreau i njenog brata kako
stojeći razgovaraju. Ostali, oni iz suda, zacijelo su bili u jednom od salona, čija
su vrata bila zatvorena.
— Imate li dogovoren sastanak? — upita policajac Maigreta, koji je
pokazivao nestrpljenje.
— Ne znam.
Oči mu se ovlažiše. Još nikad nije bio tako ponižen.
— Mislim da se prije svega plaše novinara. Zbog toga su poduzeli tolike
mjere opreza. Smiješno, kod nas pijemo kavu Balthazar. Nisam ni slutio da ću
jednog dana...
Unutra su sigurno mnogo telefonirali, jer se često čulo škljocanje i
zvonjava.
— Ako vas je poslao vaš komesar, mogao bih ući i reći im da čekate.
— Nema potrebe.
Onaj drugi slegnu ramenima. Nije više znao što misliti i gledao je kako
Maigret guta tabletu.
— Nije vam dobro?
— Ne znate kako je sve počelo?
— Što je počelo?
— Bili ste u Quai des Orfèvresu?
— Da. Baš sam spremao krenuti u potjeru u četvrt La Villette. Komesar
je saslušavao jednog tipa.
— Mladića u kariranom odijelu?
— Da, mladića koji je već ranije bio u zatvoru.
— Je li komesar primio telefonski poziv?

116
 BALKANDOWNLOAD

— Ne. Pozvao ga je glavni šef. A ja sam za to vrijeme pazio na mladića.

Neki šaljivdžija. Tražio je cigaretu, ali nisam je imao.
— A zatim?
— Kad se gospodin Barodet vratio, još se neko vrijeme zadržao nasamo s
čovjekom u kariranom odijelu, a potom nam je kazao da budemo pripravni.
— Tko?
— Mi iz brigade. Uz komesara došli smo nas trojica. Druga dvojica su
unutra. Onaj što kopa je Barrere. Prije mjesec dana zaradio je metak kad je
uhićivao Poljaka u Ulici Caulaincourt.
Svaka riječ imala je značenje. Maigret je zamišljao isljednikov ured,
prijateljsko Barodetovo šefovanje, koji ih je sve zvao „djeco moja“.
Zašto su mu to učinili? Zato što je učinio neku pogrešku? Zato što se nije
znao snaći? Nije li bio dovoljno diskretan?
Kad je napuštao Bulevar Richard-Lenoir, komesar Le Bret izgledao je kao
da mu daje odriješene ruke. A zatim se požurio u Quai des Orfèvres! Je li poslije
toga možda došao i ovamo?
— Dakle, lakaj optužuje sam sebe?
— Čini mi se da sam tako čuo. U svakom slučaju on ima odvratnu njušku.
— Više ništa ne razumijem.
— Zar ste možda pomišljali da ćete razumjeti?
Bila je to možda prva istinska pouka iz skromnosti koju je Maigret dobio.
Inspektor je bio stariji od njega. Bio je prevalio tridesetu. Imao je onu
smirenost, onu ravnodušnost ljudi koji su toliko toga vidjeli. Pušio je lulu
ispuštajući male kolutove i ne pokušavajući razabrati što se unutra govori.
— Ovo je ipak znatno bolje nego da čamim tko zna kako dugo u nekoj
slijepoj ulici u La Viletteu.
Ovaj put neki se auto zaustavio pokraj pločnika. Mladi liječnik smeđe
brade žurno iziđe s torbom u ruci; Maigret ga je prepoznao zahvaljujući
fotografijama koje su izlazile u novinama. Bio je to doktor Paul, sudski liječnik,
već gotovo slavan.
— Gdje su ta gospoda?
— Ovuda, doktore. Leš je u vrtu, ali pretpostavljam da najprije želite
vidjeti tužitelja.

117
 BALKANDOWNLOAD

Svi uđoše u svetinju nad svetinjama, osim Maigreta kojem je bilo suđeno
trpjeti u predvorju.
— Vidjet ćete — reče onaj drugi — da će o ovome objaviti svega tri retka
u novinama.
— Zašto?
— Zato!
I uvečer se doista u listu La Presse moglo pročitati:

Neki provalnik se noću s 15. na 16. ovoga mjeseca uvukao u palaču

obitelji Gendreau-Balthazar u Ulici Chaptal. Kućni lakaj Louis Viaud, star
pedeset i šest godina, rođen u Ansevalu, Nièvre, usmrtio ga je hitcem posred
prsa.

U tom trenutku je Maigret spavao, s temperaturom od trideset i devet

stupnjeva, a gospođa Maigret nije znala kako se osloboditi flautista koji nije
napuštao sobu i koji je više no ikad imao izgled napuštenog psa.

118
 BALKANDOWNLOAD

9. poglavlje

Objed na selu

To je potrajalo tri dana. Isprva se nadao da će se istinski razboljeti i da će

ih to razbjesniti. No sve što je osjetio prvog jutra kad je oprezno otvorio oči,
bila je jaka hunjavica.
Tada se počeo pretvarati. Čak i pred vlastitom ženom bilo mu je
neugodno što ima samo hunjavicu, pa je stenjao, kašljao, tužio se na bolove u
prsima.
— Stavit ću ti oblog od slačice, Jules. Tako ćeš izbjeći bronhitis.
Ona je sveudilj bila vesela. Njegovala ga je s nježnošću. Moglo bi se reći
da ga je mazila. Pa ipak, imao je dojam da ona nije od onih koje se može
prevariti.
— Uđite, gospodine Minard — začu kako govori u predsoblju. — Ne,
bolje mu je. Jedino bih vas molila da ga ne umarate.
To je značilo da se i ona uključila u igru.
— Temperatura? — upita flautist zabrinuto.
— Ništa zabrinjavajuće.
Nastojala je ne spominjati brojke jer je vjerojatno da su one bile ispod, a
ne iznad trideset i sedam stupnjeva.
Rado je kuhala čaj, pripremala tople obloge, kuhala pileću juhu i miješala
mu jaja sa šećerom. Isto tako je voljela navući zastore i hodati na vršcima
prstiju, a ponekad i odškrinuti vrata kako bi se uvjerila spava li.
Siroti Minard, koji je već postao nepoželjan! Maigretu je išao na živce. A
on je njega zavolio i bio bi razdragan da mu pričini neko zadovoljstvo.
Dolazio je u devet ili deset izjutra; nije zvonio, pokucao bi na vrata, tiho,
za slučaj da Maigret spava. Zatim je šaputao, nečujno ulazio u sobu i prilazio
postelji.
— Ne, ne mičite se. Došao sam samo da bih vidio kako ste. Nemate
nikakva posla za mene? Bio bih presretan da vam učinim neku uslugu!

119
 BALKANDOWNLOAD

Više nije bilo ni riječi o tome da izigrava detektiva. Bilo kakvu uslugu.
Nudio je svoje usluge i gospođi Maigret.
— Biste li mi dopustili da umjesto vas odem u kupnju? Znate, ja se u to
veoma dobro razumijem.
Najposlije bi sjeo pokraj prozora, na sam rub stolca, samo na trenutak, a
ostajao bi satima. Ako bi ga upitali kako mu je žena, živahno bi odgovorio:
— Nije važno.
Opet bi navraćao predvečer, u večernjem odijelu, prije nego što bi otišao
na posao, jer je sada svirao u jednoj plesnoj dvorani na Bulevaru Saint-Michel.
Više nije svirao kontrabas, nego saksofon, što mu je jamačno bilo naporno. Od
toga mu je ostajao ružičasti krug na usnama.
I Le Bret se svakog jutra raspitivao kako mu je, šaljući kurira iz
komesarijata. To je prevarilo kućepaziteljicu. Ona je, doduše, znala da je njezin
stanar službenik, ali joj nije otkrio da radi u policiji.
— Komesar vam poručuje da se liječite i da ne brinete. Sve je u redu.
On se uvali u svoju vlažnu postelju, u ugodan miris znoja. Bio je to način
da se pribere. Tada još nije znao da će mu to postati navika, kojoj će često
pribjegavati u trenutcima malodušja i neodlučnosti.
Promjena se odvijala kao po zapovijedi. Umjesto da mu misli postanu
jasne, one su se brkale, kao u nekoga tko ima groznicu.
Polako bi zapadao u neki polusan, a stvarnost bi dobivala nov oblik,
miješala se s uspomenama iz djetinjstva; sjene i svjetla u sobi također su igrali
svoju ulogu, a isto tako i cvjetni uzorci na tapetama, mirisi iz kuhinje, tihi
koraci gospođe Maigret.
Uvijek je polazio od iste točke, osobe je pretvarao u pijunce: starog
Balthazara, Gendreauove, oca, Lise i Richarda, zamak u Ansevalu, Louisa,
Germaineu, mladu sobaricu Marie.
Pomicao ih je i mijenjao im obličje. Zatim bi došao red na Le Breta, koji
se, izašavši iz stana u Ulici Richard-Lenoir, popeo u kola i dobacio kočijašu:
„Quai des Orfèvres!“
Je li on bio na ti s glavnim šefom Xavierom Guichardom? To ga je mučilo.
Što li mu je Le Bret kazao u prostranom uredu u kojem je Maigret bio dvaput i
koji je za nj bio najuzbudljivije mjesto na svijetu?

120
 BALKANDOWNLOAD

„Moj tajnik, onaj mladić koga ste mi vi preporučili, vodi istragu. Nisam
mogao drukčije nego da mu je povjerim. Mislim da će napraviti veliku glupost.“
Je li tako rekao? Možda. Le Bret je, prije svega, bio čovjek iz otmjena
svijeta. Svako jutro je mačevao u klubu Hoche, posjećivao je salone, nazočio je
svakoj premijeri, pojavljivao se, odjeven u sivo odijelo, na mjestima gdje mjere
konje.
Ali Xavier Guichard? On je bio prijatelj Maigretovog oca i bio je istog
podrijetla. Nije stanovao na uzvisini Monceau, nego u malenu stanu u Latinskoj
četvrti i radije je živio sa svojim knjigama nego s lijepim ženama.
Ne, on nije bio sposoban za kakvu podlost ili kompromis!
Pa ipak je pozvao Barodeta. Kakve mu je naputke dao?
A ako je tako, nije li to zato što je Maigret bio u zabludi? Točno, on nije
okončao istragu. Nije znao tko je pucao u grofa. A nije znao ni zašto. Ali on bi
to otkrio.
Bio je uvjeren da je u kratko vrijeme obavio dobar posao. Dokaz je to što
je njegovog komesara bio obuzeo strah.
Onda, zašto?
Novine više nisu ni spominjale slučaj. Zataškali su ga. Bobovo tijelo su
zacijelo odnijeli u mrtvačnicu radi autopsije.
Ponovno je vidio sebe u dvorištu u Ulici Chaptal, kako stoji iza ostalih,
iza one gospode koja nisu obraćala pozornost na njega. Barodet, koji ga nije
osobno poznavao, vjerojatno ga je smatrao za nekoga od posluge. Tužitelj,
sudac istražitelj, sudski pisar vjerovali su da je on Barodetov čovjek.
Samo ga je Louis podrugljivo pogledao. Germainea ga je, nema sumnje,
upoznala s onim na čemu radi.
Sve to bilo je ponižavajuće, obeshrabrujuće. Ponekad bi, sklopljenih
očiju, oznojena tijela, zamišljao tijek savršene istrage.
„Sljedeći put učinit ću tako i tako...“
Zatim mu je, odjednom, četvrtog jutra, dosadilo da boluje. Prije nego što
se pojavio, flautist, Maigret ustane, temeljito se umi, brižljivo obrije i skine
zavoj s glave.
— Ideš u ured?
Želio je ponovno udahnuti zrak komesarijata, vidjeti svoj crni stol,
bijedne stranke na klupama kraj bijelo okrečena zida.

121
 BALKANDOWNLOAD

— Što trebam reći Justinu?

Sad su ga već zvali Justin, kao nekog obiteljskog prijatelja ili daljeg
rođaka.
— Ako u jedan sat dođe k meni, skupa ćemo objedovati.
Dok je ležao u postelji nije njegovao brkove i morao im je vrućim
željezom uvrnuti krajeve. Veći dio puta prešao je pješke, kako bi udisao dah
bulevara; u proljetnom jutru nestade njegove ozlojeđenosti.
„Što me se uopće tiču ti ljudi?“
Gendreauovi u svojoj utvrdi. Značaj staroga što su ga nasljeđivale žene.
Priče o oporuci. Pitanje tko će naslijediti kavu Balthazar...
Jer on je shvatio da to nije samo pitanje novca. Od izvjesnog stupnja
bogatstva više nije bitan novac, nego moć.
Riječ je bila o tome tko će dobiti većinu dionica, tko će predsjedati
upravnim odborom. Lise? Richard?
To je zacijelo bilo duboko usađeno u dušu, kad je jedna mlada djevojka
zaboravila da joj je dvadeset i jedna godina i kad je razmišljala samo o
direktorskom položaju, na kojem je prije nje bila i njezina majka.
Biti glavni direktor ili glavna direktorica!
„Neka to sami razmrse!“
Dakako! Oni su baš to i činili. Bio je tu i jedan mrtvac, kojeg, istina je,
nitko nije oplakivao, osim jedne djevojke koja je šetkala Avenijom Wagram.
On uđe u komesarijat i rukova se s kolegama.
— Bernard je otišao k vama, vidjeti kako ste.
Nije se javio komesaru. Šutke je sjeo na svoje mjesto i Le Bret ga je spazio
tek u pola jedanaest kad je odškrinuo tapecirana vrata.
— Tu ste Maigret? Dođite k meni.
Htio je biti neusiljen.
— Sjednite. Pitam se jeste li imali razloga tako brzo se vratiti u ured. Htio
sam vam predložiti da uzmete odsustvo radi oporavka. Zar ne mislite da bi vam
nekoliko dana na selu koristilo?
— Osjećam se posve zdravim.

122
 BALKANDOWNLOAD

— To bolje! To bolje! Uostalom, kao što ste se uvjerili, cijeli taj slučaj je
zaključen. Čestitam vam jer niste bili daleko od istine. Baš istoga dana kad sam
bio kod vas, Louis je telefonirao policiji…
— Iz osobnih pobuda?
— Uvjeravam vas da ne znam. Uostalom, to i nije važno. Bitno je da je
sam priznao krivicu. Zacijelo je doznao nešto o vašoj istrazi i shvatio da ćete
sve otkriti.
Maigret je uporno piljio u stol, a lice mu je bilo bezizražajno. Osjećajući
nelagodu, komesar nastavi:
— On nas je zaobišao i obratio se izravno Prefekturi. Jeste li čitali
novine?
— Jesam.
— Istina je, očito, bila malo dotjerana. To je nužnost koju ćete jednog
dana razumjeti. Ima slučajeva u kojima sablazan ne služi ničemu, a surova
istina donosi više zla nego dobra. Slušajte me pozorno. Obojica znamo da grof
nije ušao u kuću kao provalnik. Možda su ga očekivali? Lise Gendreau bila je
dobra s njim. Tu riječ upotrebljavam u njenom najboljem smislu.
Ne zaboravite da je ona rođena u dvorcu Anseval, da između dvije
obitelji postoje veze.
Bob je bio usijana glava. Padao je, kao pomaman, sve niže i niže. Zašto
ona ne bi pokušala vratiti ga na pravi put?
Tako misli moja žena, koja ju dobro poznaje.
Nije važno. Je li te noći bio pijan, kao što mu se često događalo? Je li se
ponio sablažnjivo?
Louis malo govori o pojedinostima. Čuo je viku. Kad je ušao u sobu, Bob
i Richard Gendreau bili su se uhvatili u koštac i učinilo mu se da je nož
zablistao u grofovoj ruci.
— Jesu li pronašli nož? — mirno će Maigret, ne skidajući pogled s pisaćeg
stola.
Činilo se kao da uporno promatra jednu mrljicu na mahagoniju.
— Ne znam. Barodet je vodio istragu. Revolver je uvijek bio na noćnom
stoliću i Louis je, strahujući za gospodarov život, opalio.
Dakle, mladi moj prijatelju, recite mi, kome bi koristila sablazan? Ljudi
ne bi prihvatili istinu. Živimo u vremenima kad su izvjesni društveni staleži

123
 BALKANDOWNLOAD

odviše izloženi. U pitanju je bila čast gospođice Gendreau, na koju bi se svi

okomili.
Na svaki način, suočeni smo sa slučajem nužne obrane.
— Vi ste sigurni da je lakaj pucao?
— Imamo njegovo priznanje. Pomislite, Maigret, kakve bi bile reakcije
jednog dijela tiska i posljedice tog slučaja za jednu mladu djevojku kojoj ne
možemo zamjeriti ništa, osim nepromišljenosti.
— Shvaćam.
— Gospođica Gendreau otputovala je u Švicarsku jer su joj živci sasvim
popustili i bez sumnje će se odmarati nekoliko mjeseci. Louisa su ostavili na
slobodi i on će sigurno podnijeti zamolbu za obustavu postupka. Pogriješio je
samo u tome što se prepao i što je truplo zakopao u vrtu, umjesto da je sve
odmah priznao.
— Je li ga sam zakopao?
— Stavite se u položaj Richarda Gendreaua. Vidim da još ne shvaćate, ali
doći ćete i na to. Ima slučajeva u kojima nemamo pravo...
Budući da je on tražio riječi, Maigret podigne glavu i izreče nevinim,
gotovo bezazlenim glasom:
— Poslušati našu savjest?...
Tada, odjednom, Le Bret iznova postade hladan, ponosan, ponosniji nego
što je ikada bio.
— Moja me savjest nimalo ne peče — prekine ga on — a tvrdim da je
osjetljivija nego u mnogih drugih. Vi ste mladi, Maigret, vrlo mladi, i samo
stoga ne mogu vam zamjeriti.
Bilo je podne kad je telefon zazvonio u velikom uredu. Inspektor Besson
koji je podigao slušalicu reče:
— Za vas, Maigret. To je čovjek koji je već triput telefonirao. I uvijek u
isto vrijeme.
— Halo! Jules?
On prepozna Dédéov glas.
— Je li vam bolje? Jeste li se vratili na dužnost? Jeste li slobodni za objed?
— Zašto?

124
 BALKANDOWNLOAD

— Imam ideju. Još od onoga dana htio bih vas odvesti na objed u selo.
Ne bojte se. Doći ću po vas u jednoj krntiji. Ne pred komesarijat, jer mi to
mjesto baš nije pri srcu, već na ugao Ulice Fontaine. Štima?
Jadni flautist, još će jednom izvisjeti.
— Recite mu da sam morao izići važnim poslom i da ću ga potražiti
večeras ili sutra.
Četvrt sata poslije, Maigret se pope u sivi Dion-Bouton. Dédé je bio sam.
— Imate li kakvu želju? Volite li pržene grgeče? Najprije ćemo se na tren
zaustaviti kod vrata Maillot i nešto gucnuti.
Uđoše u jedan bar. Dédé zapovjednički naruči dva velika pelinkovca.
Kap po kap vode puštao je komadić šećera, koji se polako otapao u ružičastoj
žličici.
Bio je veseo, s ponešto ozbiljnosti u pogledu. Nosio je svoje karirano
odijelo, žutozelene cipele i kravatu žarko crvene boje.
— Hoćemo li još po jedan? Ne? Kako hoćete. Danas nemam razloga opiti
vas.
Vozili su se cestom, zatim uz Seineu, na kojoj su ribiči pecali iz svojih
čamaca; najposlije mala krčma pokraj rijeke, s vrtom punim hladovitih sjenica.
— Gustave, pripremi nam dobar krkanluk. Najprije samo pržene grgeče.
A Maigretu:
— Sad će on baciti mrežu da nam pripravi svježu ribu.
Pa opet krčmaru:
— Što nudiš poslije toga?
— Pijevca u ružičastom Beaujolaisu.
— Može, pijevca u vinu.
Dédé se ovdje vladao kao kod kuće. Otišao je pronjuškati po kuhinji,
sišao u vinski podrum i vratio se s bocom bijelog vina s Loire.
— To je bolje od svih aperitiva na svijetu. A sad, dok čekamo pečene
ribe, napunite lulu. Možemo porazgovarati.
Osjetio je potrebu pojasniti:
— Poželio sam vas vidjeti jer ste mi, zapravo, vrlo dragi. Još niste
iskvareni kao većina vaših kolega.

125
 BALKANDOWNLOAD

I on je dao obol dotjerivanju istine. Maigret je to znao. Ljudi poput Dédéa

su strašno brbljavi i zbog toga često nastradaju. Toliko su razmetljivi da gotovo
uvijek osjećaju potrebo govoriti o onome što su učinili.
— Gdje je Lucile? — upita Maigret jer je očekivao da će i ona biti s njima.
— Mislite što vas volja, ali ona je stvarno bolesna. Vidite, ta djevojka bila
je luda za Bobom. Radi njega bi pustila da je sjeckaju na komadiće. Bio je to
težak udarac za nju. Najprije nije htjela otići iz Ulice Brey, pod izgovorom da
tu na svakom koraku susreće njegovu sliku. Jučer sam ju nagovorio da ode na
selo. Ja sam ju odvezao. I otići ću po nju. No, dosta! Možda ćemo o tome za čas
opet razgovarati.
Pripalio je cigaretu i polako kroz nos ispuštao dim. Vino je svjetlucalo u
čašama, mlado lišće na sjenici šuštalo je na povjetarcu. Vidjeli su krčmara u
čamcu kako stojeći zagleda u vodu prije nego što će baciti mrežu.
— Pretpostavljam da vas je radoznalost natjerala da bacite pogled u moj
dosje; mogli ste se uvjeriti da nikad nisam zaglibio. Razni poslići, to da. Dvaput
sam dobio šest mjeseci i zakleo sam se da mi je to dovoljno.
Pio je da bi lakše otpočeo.
— Jeste li čitali novine?
Kad Maigret potvrdno kimne glavom, on nastavi:
— Da ste vidjeli Lucile! Bila je blijeda kao krpa. Htjela je na svaki način
otići i otkriti istinu. Ja sam ju primirio. Ponavljao sam joj: „Čemu to?“. Da ih
osramotiš? Priznaj, oni su se već osramotili. A ako jednog dana sretnem onog
tipa s krivim nosom, onoga Richarda, u nekom zakutku gdje nema policajaca,
kunem vam se da ću mu sa zadovoljstvom razbiti njušku.
Izbljuvao je pedeset tisuća franaka i misli da je sad miran. Pa lijepo! Među
nama, unatoč poslu kojim se bavite, kažem vam da neće ostati na tome. Jednog
ćemo se dana ponovno sresti, prije ili kasnije. Ima nitkova i nitkova. Ne trpim
takve kao što je on. A vi, Jules?
— Nisu mi dopustili nastaviti istragu — prošapće Maigret.
— Znam to. Nagradili su me zbog toga.
— Jesu li vam naredili da šutite?
— Rekoše mi da samo trebam držati jezik za zubima i da će me
osloboditi.

126
 BALKANDOWNLOAD

Što je značilo da će prijeći preko njegovih čina, da će zaboraviti udarac

u glavu, da neće ispitivati odakle mu četrdeset i devet tisuća franaka koje su
našli u njegovoj lisnici.
— Ono sto me raspalilo je lakajeva laž. Vjerujete li vi u to?
— Ne.
— Dobro. Inače bi vam se ugled u mojim očima srozao. Kad je netko već
pucao, neka to bude sluga. Tko se, po vašem mišljenju, poigrao vatrom? Ovdje
možemo slobodno popričati, zar ne? Pazite, ako pokušate iskoristiti ono što
vam govorim, zaklet ću se da sam neprestano šutio. Ja mislim da je to bila
djevojka. Ali, s jednom malom razlikom. Imam ozbiljnih razloga vjerovati da
je, ukoliko je i ubila Boba, to učinila nehotice. Htjela je, zapravo, ubiti
burazera. Naime, njih dvoje se toliko mrze, kako se samo može mrziti u takvim
obiteljima.
Šteta što niste poznavali Boba. Bio je najbolji čovjek na svijetu. Kako je
prezirao sve njih. Ali, znate, ne iz zlobe. U njega nije bilo ni trunčice zlobe.
Bilo je to nešto jače. Prezirao ih je toliko da im se podsmjehivao. A kad se cura
počela motati oko njega...
— Otkada?
— Od jesenas. Ne znam tko ju je uputio. Znali su da se Boba može naći
oko pola šest, poslije utrka, u jednoj kavani u Aveniji Wagram.
— Je li ona došla onamo?
— Naravno! I to bez vela. Rekla mu je tko je, da živi u zamku Anseval,
da je on zanima i da bi ga rado primila u svojoj kući.
— Je li prihvatio?
— A kako ne bi, kad mu se nametnula. Čak ju je odveo u hotel u Ulici
Brey koji vam je poznat. Kako bi vidio dokle je spremna ići, razumijete? Bio je
to zgodan momak. A ni ona nije bila jedna od onih lutalica koje odlaze u takav
hotel jedino kad im dođe da se bace kroz prozor.
Osim toga, nije imala više temperamenta od betonskog zida. On to nije
krio od Lucile. Kad bi ona bila ljubomorna na sve koje su prošle kroz njegove
ruke! Evo pržene ribe. Sigurno će vam prijati.
Bio je kadar jesti pričajući, ne sustežući se ni u jednom ni u drugom, a ni
u tome da pije i iz druge boce koju su stavili pred njih.

127
 BALKANDOWNLOAD

— Ne trudite se shvatiti. Bobu, a on je, bez uvrede, bio manje prepreden

od nas dvojice, trebalo je vremena dok je shvatio. Ono što ga je najviše čudilo
bila je njezina želja da se uda za njega.
Predložila mu je da se nagode. Spomenula je i to da on neće morati raditi,
da će svaki mjesec dobivati dovoljno za džeparac i sve ostalo. On je mislio da
ona izgara od želje da se zove grofica d’Anseval. Ima takvih ljudi. Najprije kupe
zamak. Zatim ih spopadne želja da ponesu i ime tog zamka, da kupe njegove
pretke. Bob mi je to tako objasnio.
Pogledao je Maigreta u oči i odlučno izgovorio, zadovoljan što će ga
iznenaditi:
— Pa lijepo! Ali nije bila riječ o tome.
Grickao je prženu ribu, svako malo pogledavao prema Seinei, kojom su
polako plovili čamci i pristajali na nekoliko stotina metara od brane.
— I ne pokušavajte. Nećete se dosjetiti. Kad je Bob saznao razbjesnio se.
Međutim, on je odlično poznavao povijest te obitelji. Znate li čija je bila
zamisao o vjenčanju? Starčeva.
Likovao je.
— Priznajte da je vrijedilo truda da dođete na objed u Bougival. Slušali
ste o starom tvrdici koji je htio ostaviti svoju kuću i slike da bi načinili muzej.
Ako vam je do smijeha, poslušajte nastavak. Znajte, ni meni nije sve poznato.
A nije bilo ni Bobu. Izgleda da je stara dobričina, koji je počeo kao seoski torbar,
sanjao o tome da mu unučići budu pravi plemići.
Želite znati što ja mislim? Za njega je to bila svojevrsna odmazda. Jer čini
se da obitelj d’Anseval nije bila osobito ljubazna prema njemu. Prodali su mu
zamak i imanja. Diskretno su se povukli. Ali ga nijednom nisu htjeli pozvati na
večeru, čak niti na objed.
A onda je on u svoju oporuku unio odredbe koje su uzbudile cijelu
obitelj.
Kći mu je još bila živa kad je umro, ali ti ljudi, sa svojim milijunima,
predvide baš sve.
Po smrti te žene, dionice su se trebale podijeliti na dva dijela: 51 posto
mladoj gospođici, a 49 posto Krivom nosu. Izgleda da je to vrlo važno i da, kako
mi rekoše, većinu glasova daje djevojci. Ja se u to baš ne razumijem. Idemo
dalje. To se trebalo ostvariti kad ona navrši dvadeset i jednu godinu.

128
 BALKANDOWNLOAD

— Dakle, sljedećeg mjeseca — reče Maigret.

— Ja ću uzeti još od ovoga. Pa što ako više neće biti mjesta za pijetla u
vinu. Gdje sam ono stao? Dobro! Bila je tu samo jedna sitnica. Ako se djevica
uda za jednog d’Ansevala, onda će njoj pripasti sve dionice, s time da je obvezna
svom bratu isplaćivati rentu koja odgovara njegovom udjelu.
To je značilo da on više neće imati nikakve veze s kavom, s dvorcem i
svim drugim. Balthazarovi, Gendreauovi postat će d’Ansevali i podrijetlom će
sezati još u vrijeme Križara.
Bob je znao za tu smicalicu. Ne možete ni zamisliti koliko ga je
nasmijavala.
— Je li prihvatio?
— Kakvim ga vi držite?
— Tko ga je upoznao s time?
— Brat. I vidjet ćete kako čovjek može glupo izgubiti glavu. Krivonosi
Gendreau nije budala. On nije htio da poput svoga oca provodi vrijeme po
klubovima i juri za suknjama u Ulici de la Paix. I on je htio postati gospodar.
— Počinjem shvaćati.
— Ne. To je nemoguće. Jer ni Bob nije odmah shvatio. Krivonosi ga je
pozvao da ga posjeti u uredu. Taj ured je poput neke sakristije, s drvenim
rezbarijama po zidovima, s pokućstvom u gotskom stilu, sa starčevim
portretom koji se uzdiže od poda do stropa, a izgleda kao da će vam rascopati
glavu.
Ustvari, od cijele obitelji najviše okrivljujem tog starkelju. Bob je govorio
da je to najgori nitkov koga je ikad vidio. No, ne govorimo tako o njemu, budući
da je pokojnik. Idemo dalje...
Eto, dakle, brat je otkrio svoju prljavu igru. Upitao je Boba je li se odlučio
oženiti njegovom sestrom. Bob mu je odgovorio da to nipošto nije kanio
učiniti. No ovaj ga je uvjeravao da griješi, da bi to bio koristan posao za sve
njih.
A zašto bi bio koristan posao? Zato što bi on, Richard Gendreau, punio
lovom svoga šurjaka. Onoliko love koliko bi on htio. Samo pod jednim
uvjetom: da se on posvuda provodi s njegovom sestrom, da je zabavlja i ubije
joj volju za poslovima. Je li vam sad jasno?

129
 BALKANDOWNLOAD

Bob je odgovorio da se ne osjeća sposobnim za to. Na to mu je Krivonosi

rekao da je tim gore po njega i da ga to može skupo stajati. Kad samo pomislim
da ste me htjeli strpati u buharu što sam natjerao toga gada da mi izbljuje
pedeset somova. Ne predbacujem vam. Niste to mogli znati.
Sad ih je zapljusnuo primamljivi miris pijetla u vino i Dédé je, bez obzira
na ono što je maločas rekao, pokazao odličan apetit.
— Probajte ovaj umak od vina i priznajte da bi bila šteta da se lišim
ovakvog krkanluka i prijeđem na grah.
Znate li što je imala u džepu ta odvratna njuška? Rekoh vam da je Bob
bio dobar mladić, ali nisam tvrdio da je bio svetac. Događalo mu se, kao i
drugima, da zapadne u škripac. Još od djetinjstva poznavao je mnogo otmjene
gospode. Ponekad je, smijući se, oponašao njihov potpis na mjenicama ili na
čekovima. Nije to neko zlo. Dokaz je i to što oni nisu podnosili tužbe i što bi se
na kraju sve sredilo.
Pa lijepo, dragi Jules! Odvratna njuška je, tko zna kako, pribavila cijelu
zbirku tih papira. „Ako se ne oženite mojoj sestrom, dat ću vas uhititi. A ako
se, kad je oženite, smjesta ne izgubite, opet ću vas dati uhititi.“
Divljak! Još svirepiji od starca!
Kunem vam se da je Bob požalio što je dopustio maloj da trči za njim i
što se upetljao u sve to.
A što se tiče djevojke, njoj se žurilo. Htjela je svadbu odmah, prije nego
što navrši dvadeset i jednu godinu. Slala mu je razne poklone, brzojave.
Zakazivala mu sastanak za sastankom. Na neke je išao, na neke nije. Najčešće
nije i ona ga je dolazila tražiti u Ulicu Brey. Iščekivala ga je na uglu avenije, ne
mareći za to što će je ljudi smatrati uličarkom. Dobro je poznavala i Lucile.
— Kad ste Boba odvezli u Ulicu Chaptal, noću s 15. na...
— Bio je odlučio završiti s tim, da im sve saspe u lice i da im kaže da se
ne prodaje ni sestri ni bratu.
— Je li vam rekao da ga pričekate?
— Ne baš posve određeno, ali nije se kanio dugo zadržati. Krilo ili batak?
Uzmite još gljiva. Gustave ih osobno bere na brežuljku i stavlja ih u boce.
Maigret se osjećao odlično. Vjerojatno je na to utjecao i umak od vina
poslije bijelog vina.
— Pitate se zašto vam sve to pričam?

130
 BALKANDOWNLOAD

— Ne.
— Znate zašto?
— Da.
Barem je tako osjećao. Dédéa je to previše pogodilo da bi mogao šutjeti.
Ovdje nije ništa riskirao. Uostalom, pustili su ga na slobodu.
Ali zbog toga nije bio baš osobito ponosan. Ovaj objed bio je sredstvo da
rastereti svoju savjest. A k tome i sredstvo da se, otkrivši prljavštinu nekih ljudi,
osjeti prilično čistim.
Mnogo kasnije Maigret će sjećati ovog objeda u Bougivalu; možda je to
iskustvo pridonijelo da ponekad ne bude odviše strog u osudi.
— O tome što se gore odigravalo ne znam ništa.
Ni Maigret nije znao, ali sad je bilo mnogo lakše sve rekonstruirati.
Trebalo je znati je li Richard Gendreau namjerno ostao kod kuće. Trebalo je
znati je li te noći trebao biti u klubu ili negdje drugdje.
A možda ga je i sam Bob - jer to mu je bilo svojstveno - naveo da se
popne. Zašto ne?
Bila je to prigoda da im oboma kaže što misli o njihovim smicalicama.
„Kao prvo, neću se ženiti.“
Maigret koji ga nikad nije vidio počeo je stvarati sliku njegova značaja,
pa čak i tjelesnog izgleda.
„Ne želim prodavati svoje ime, koje nisam stekao vlastitom zaslugom.“
Jer premda su ga u okolici Trga Ternes i na hipodromu neki oslovljavali
kao grofa, većina onih koji su ga poznavali bili su uvjereni da mu je to neki
nadimak i nisu znali njegovo pravo ime.
Je li Lise Gendreao dobila živčani napad s obzirom na to da je u pitanju
bila njezina čast? Je li se brat razbjesnio?
„A što se tiče vaše njuške, ispričat ću vašoj sestri kakve ste smicalice
smislili.“
Je li to stigao učiniti? Ili se onaj drugi smjesta bacio na njega?
Stotine tisuća ljudi koji su ispijali kavu Balthazar i u albume lijepili
sličice, kao gospođa Maigret, sličice sa najraznovrsnijim cvijećem, nisu ni slutili
da se oko njihove jutarnje kave vodila borba u jednoj sobi u Ulici Chaptal.
Opasna borba, čije je odjeke, vjerojatno kroz vrata, čuo i sluga.

131
 BALKANDOWNLOAD

Dva čovjeka sigurno su se uhvatila u koštac. Možda su se kotrljali podom.

Je li Richard Gendreau bio naoružan? On je svakako bio čovjek kadar
zadati podmukao udarac.
— Ja mislim da je cura pucala. Nehotice. Ona se doista izbezumila. Dokaz
je to što se odmah pokajala i što je otvorila prozor da pozove u pomoć. Ako je
prozor uopće bio otvoren? Priznajem da to nisam spazio.
Vidite, pitam se, nije li se ona najposlije stvarno zaljubila u Boba. Takve
stvari se događaju. Započela je iz čistog interesa, a zatim se upecala. Ne strasno.
Već sam vam rekao da je bila kao od kamena. Ali on je bio posve drukčiji od
onih uštogljenih mladića koje je obično susretala.
Ja mislim da je ona izgubila glavu kad je vidjela da će Bob izvući deblji
kraj i da će ga njezin brat dotući. Ona je pucala. Na nesreću, nije znala nišaniti.
Pogodila je Boba posred srca. Da nam donesu još jednu bocu? Ovo vince nije
loše. Eto, dragi Jules, tako vam je to bilo!
Kad sam vidio kako onaj tip lupa na vrata da mu otvore, ja sam nestao;
zatim sam se iznova vratio, ali više nisam ništa vidio. Odlučio sam šutjeti.
Lucile i ja smo razmišljali. Stalno smo se nadali da će se Bob vratiti ili da
ćemo saznati da je u nekoj bolnici. Najposlije sam otišao posjetiti Gendreaua u
njegov ured. Otuda mi je poznato starčevo lice.
Rekoh mu da bi bilo najbolje da to nitko ne iskoristi. On se gotovo odmah
izuo, tako da mi je žao što nisam rekao sto umjesto pedeset tisuća. Banda jedna.
Vi ste se pojavili baš onda kad su smatrali da je sve gotovo. Priznajte da
je bilo veoma glupo upuštati se u to. U vaše zdravlje, stari moj!
Oni su to udesili na svoj način. Počeo sam se miriti s time. Smuči mi se
kad na ulici naiđem na kola koja razvoze njihovu kavu, s lijepo okićenim
konjima i s uštogljenim kočijašem na sjedalu.
Gazda, daj kave, ali ne Balthazar!
Ipak je morao popiti baš tu kavu, jer druge nisu imali.
— Kakva svinjarija — procijedi on kroz zube. — Srećom otići ću živjeti
na selu.
— S Lucile?
— Nije rekla da neće. Imam pedeset tisuća. Ili malo manje. Oduvijek
sanjam o tome da imam mali bistro pokraj rijeke, nešto poput ovoga, s gostima

132
 BALKANDOWNLOAD

koji su drugari. Teško ga je naći, jer trebao bi biti pokraj hipodroma. Sutra ću
prošetati po okolici Maisons-Laffittea. Tamo sam smjestio Lucile.
Doimao se malo postiđenim i požuri dodati:
— Nemojte misliti da ću zauvijek ostati čedan!

To je trajalo cijeli tjedan. Svakog jutra je zvonce pozivalo Maigreta u

komesarovu sobu, da mu podnese dnevno izvješće. Svako jutro bi Le Bret
zaustio nešto kazati, a onda bi samo okrenuo glavu.
Nisu izmijenili ni riječi osim o službenim pitanjima. Maigret je bio
ozbiljniji nego prije, izgledalo je kao da se nešto oporavio, premda se još nije
počeo debljati. Nije se ni pokušavao osmjehnuti i bilo mu je sasvim jasno da je
on za Le Breta bio živi prijekor.
— Recite mi, mladiću...
Bilo je to početkom svibnja.
— Kada polažete ispit?
Opet se sjeti dobro poznatog priručnika, koji je proučavao baš one noći
kad je flautist upao u njegov ured, u njegov život.
— Idući tjedan.
— Mislite da ćete položiti?
— Nadam se.
Ostao je hladan, gotovo nabusit.
— Guichard mi je rekao da se nadate ući u Quai des Orfèvres.
— Tako je bilo.
— A više nije?
— Ne znam.
— Smatram da bi vam više odgovaralo to mjesto. I premda ste mi ovdje
vrlo korisni, mislim da ću nešto poduzeti u tom smjeru.
Maigret, stegnuta grla, ne reče ništa. A zapravo, još uvijek im je
predbacivao, svima njima, svom komesaru, Gendreauovima, ljudima iz
Sigurnosti, možda čak i Guichardu, na kojeg je prenio ono veliko poštovanje
što ga je gajio prema svom ocu.
Međutim, ako Guichard...

133
 BALKANDOWNLOAD

Na nesreću, oni su bili u pravu, nejasno je to osjećao. Sablazan ne bi

ničemu služila. Lise Gendreau bila bi oslobođena krivice na sudu.
Dakle?
Zar život nije bio takav i zar on nije pogriješio što to nije shvatio?
Nije htio da ga kupe.
Odbit će, pa makar to bio i komesar Le Bret.
— Čekat ću dok na mene dođe red — nekako izusti.
Sutradan su ga pozvali u Quai.
— Još se ljutite, mladiću — upita ga glavni šef, stavljajući mu ruku na
rame.
Nije se mogao suzdržati da ne dobaci, gotovo bijesno, poput kakva
mangupa:
— Lise Gendreau ubila je Boba.
— Vjerojatno.
— To vam je poznato?
— Naslućujem to. Da je to učinio njezin brat, Louis se ne bi žrtvovao.
Prozori su gledali na Seineu. Remorkeri su vukli šlepove sa splavima.
Njihove bi se sirene oglasile prije nego što bi prošli ispod mosta i tada bi spuštali
dimnjake. Tramvaji, autobusi, taksi - automobili prolazili su bez zadržavanja
mostom Saint-Michel, a žene u svijetlim haljinama činile su ulice vedrijima.
— Sjednite, dragi moj.
Pouka što ju je toga dana očinskim tonom dobio nije bila zapisana u
školskim policijskim priručnicima.
— Jeste li shvatili? Učiniti što je moguće manje štete. Kome bi to
koristilo?
— Istini.
— Kojoj istini?
I zatim glavni šef zaključi:
— Možete ponovno pripaliti lulu. U ponedjeljak ćete ući u brigadu
komesara Barodeta, kao inspektor.

134
 BALKANDOWNLOAD

Maigret tada još nije znao da će se jednog dana, dvadeset i dvije godine
poslije, ponovno susresti s Lise, koja je tada nosila drugo prezime, talijansko
plemićko prezime svog muža.
Kao ni to da će ga ona primiti u onom istom uredu tvrtke Balthazar, koje
mu je opisao izvjesni Dédé, gdje će najposlije vidjeti starčev portret, koji je još
visio na istom mjestu.
— Gospodine komesaru...
Da, on je bio komesar.
— Smatram suvišnim da vam skrećem pozornost na to da budete
diskretni...
U to se vrijeme Sigurnost više nije zvala tako, nego Istražna policija.
Bila je riječ o onome što se službenim rječnikom nazivalo „Potraga za
račun obitelji“.
— Moja kći, na nesreću, ima narav svoga oca.
A što se nje tiče, ona je bila mirna i hladna kao stari Balthazar, čiji portret
se vidio iza njezinog naslonjača.
— Zaveo ju je neki beskrupulozan čovjek i odveo ju u Englesku, gdje se
uspio oženiti njome. Ni po koju cijenu ne treba...
Ne, on tada još nije znao da će još jednom držati u svojim rukama čast
obitelji Balthazar.

Sad je imao dvadeset i šest godina. Pohitao je priopćiti novost svojoj ženi.
— Ulazim u šefovu brigadu.
Ali to nije mogao odmah učiniti. Na ulici ga je čekao Justin Minard.
— Loše vijesti?
— Dobre vijesti. Unaprijedili su me.
Flautist je izgledao uzbuđenije od njega.
— Napuštate komesarijat?
— Od sutra.
— Hoćemo li to zaliti?

135
 BALKANDOWNLOAD

U Pivnici Dauphine, na dva koraka od Quia, inspektori iz te kuće

praznili su krigle i nisu poznavali dvojicu koji su se sladili pjenušcem i izgledali
veseli.
Nekoliko dana poslije, upoznat će barem jednoga od njih.
Maigret će im postati jednak. Dolazit će ovamo kao u svoju kuću,
konobar će mu se obraćati po imenu i znat će čime ga poslužiti.
Kad se te večeri vratio kući, bio je pijan. Deset puta su on i flautist pratili
jedan drugoga s kraja na kraj ulice.
— Tvoja žena?... — pitao je Maigret.
— Nije važno.
— Zar ne trebaš ići svirati u tvoje gajde?
— Kakve gajde?
Bilo je buke na stubištu. S vrata, on ozbiljno reče:
— Pozdravi novog inspektora šefove brigade.
— Gdje ti je šešir?
— Eto, kakve su žene! I upamti... dobro upamti jer je to važno, veoma
važno, jesi li razumjela?... Nije to zbog komesara ... Stalno je pazio na mene, a
ja to nisam znao... Znaš li što mi je rekao?... Glavni šef... Ne mogu ti ponoviti
sve što mi je rekao, ali on je pravi otac... Otac, razumiješ li?
Onda mu ona donese papuče i skuha jaku kavu.

Tumacacori (Arizona), listopad 1948.

136