Naslov izvornika

Katherine Arden
THE GIRL IN THE TOWER
by arrangement with Janklow and Nesbit Associates
285 Madison Avenue, New York, New York 10017, USA
Copyright © 2018 by Katherine Arden

Prvo izdanje, ograničeno na 500 primjeraka

Preveo Vladimir Cvetković Sever

Dizajnirala Hana Šneler
Priredili Katica Cvetković, Matea Vadlja i Petar Bujas
Tisak Printera d. o. o., Zagreb
Uvez i dorada Crobook.hr

Mitopeja
nakladnik Vladimir Cvetković Sever d. o. o.
Šišićeva 8, 10010 Novi Zagreb, Zagreb, Hrvatska
 Tati i Beth
s ljubavlju i zahvalnošću
DJEVOJKA U TORNJU
 Bura maglom nebo svija,
Vihori nas snježni tlače;
Sad k ’o zvijer ona zavija,
Sada pak k ’o dijete plače.
Sad kroz krov naš oronuli
Nenadano šušti slama.
Sad, k ’o putnik zakašnjeli,
Pokuca na prozor nama.

–A. S. PUŠKIN
 PROLOG

D jevojka je kasno noću jahala smećkasta konja gvozdom. Taj gvozd nije imao
imena. Ležao je daleko od Moskve – daleko od svega – i jedino se čulo snježni
muk i šušanj smrznutih krošanja.
Skoro ponoć – ta zlobna, magična ura – u noći salijetanoj ledom i olujom i
bezdanom bezoblična neba. A ipak su ova djevojka i njen konj nastavljali šumom,
nepokolebljivi.
Led je prekrivao sitnu dlaku oko čeljusti konja; snijeg mu se skupljao na
sapima. Ali oko mu je bilo blago podno snijegom prekrivenog uvojka, a uši su mu
se vedro gibale, naprijed i natrag.
Tragovi su im se sterali duboko u gvozd, napola progutani novim nanosima
snijega.
Odjednom konj zastane i podigne glavu. Među šušuravim drvećem pred
njima ležao je lug jela. Pernate jelove grane prepletale su se jedne s drugima, debla
pak povijala poput staraca.
Snijeg počne brže padati, hvatajući se djevojci u trepavice i po sivom krznu
kapuljače. Ništa se doli vjetra nije čulo.
Zatim – „Ne uspijevam ju vidjeti“, reče ona konju.
Konj nakrivi jedno uho i strese snijeg sa sebe.
„Možda nije kod kuće“, doda djevojka, sumnjičavo. Šaptanje na rubu govora
kao da je ispunjavalo tamu podno jela.
Ali, kao da je tim riječima izgovorila poziv, vrata među jelama – vrata koja
dotad nije vidjela – otvore se, uz krckaj lomljenja leda. Snop ognjene svjetlosti
raskrvari se po netaknutom snijegu. Sad je, posve očito, u ovom lugu jela stajala

8
kuća. Dugi, zavojiti zabati natkrivali su joj drvene zidove, a u snijegom raskidanoj
svjetlosti ognjišta kuća kao da je ležala i disala, šćućurena u guštiku.
Muška se prilika pojavi u otvoru. Konju uši sijevnu naprijed; djevojka se
ukoči.
„Uđi, Vasja“, reče muškarac. „Hladno je.“

9
 1.

KONAC SNJEŽNE DJEVE

M oskva, netom nakon zimskog suncostaja, uz uspon maglice iz deset tisuća

vatri ususret zagušljivu nebu. Na zapadu se još zadržavalo malo svjetla, ali
na istoku su se gomilali oblaci, boje modrica u zagasitom smiraju, bremeniti od
neistresena snijega.
Dvije su rijeke brazdale kožu ruskoga gvozda, a Moskva je ležala na njihovom
stjecištu, svrh brijega obraslog borovima. Zdepastim bijelim zidinama zakrivala je
koloplet koliba i crkava; ledom prošarani tornjevi palača kočili su se kao zdvojni
prsti spram neba. Kako je danja svjetlost jenjavala, svjetla su se počinjala krijesiti
u visokim prozorima tornjeva.
Žena je, velebno odjevena, stajala pred jednim od tih prozora, i promatrala
kako se svjetlost vatri miješa s olujnim sutonom. Iza nje, još su dvije žene sjedile
uz peć i šile.
„Eto da Olga treći put ode na prozor ovoga sata“, prošapće jedna od njih. Šake
nakićene prstenjem ljesnu joj na mutnoj svjetlosti; blistavim je kokošnikom
odvlačila pogled od čireva na nosu.
Dvorkinje su se držale na okupu u blizini, kimajući poput cvatova. Robinje su
stajale uz prohladne zidove, tankih vlasi umotanih u rupce.
„Pa, nego što, Darinka!“ uzvrati joj druga. „Čeka brata, onog bezglavog
monaha. Koliko ima da je brat Aleksandr otišao u Saraj? Moj muž ga čeka od prvog
snijega. Sad sirota Olga čezne na svom prozoru. Pa, sretno joj bilo. Brat Aleksandr
po svoj prilici mrtav leži u nekom zapuhu snijega.“ To je rekla Jevdokija
Dmitrijeva, velika kneginja moskovska. Ruho joj je bilo izvezeno draguljima;
pupoljkom usnica prikrivala je tri pocrnjele krije. Resko podigne glas. „Ubit ćeš se
od stajanja na ovom vjetru, Olja. Da brat Aleksandr dolazi, već bi stigao.“

11
 „Kako vi kažete“, hladno joj odvrati Olga s prozora. „Drago mi je što ste tu da
me podučite strpljivosti. Možda moja kći od vas nauči kako se kneginji valja
ponašati.“
Jevdokiji se usne stisnu. Sama nije imala djece. Olga je već dvaput rodila, a
očekuje i treće dijete prije Uskrsa.
„Što je to?“ odjednom reče Darinka. „Čuh neki šum. Jeste li i vi?“
Vani se oluja nadizala. „Bio je to vjetar“, reče Jevdokija. „Tek vjetar. Baš si
budalasta, Darinka.“ Ali strese se. „Olga, daj da donesu još vina; hladno je na ovom
propuhu.“
Istini za volju, u radnoj je sobi bilo toplo – nije imala prozora, izuzev tek tog
jednog procjepa – a grijale su je peć i mnoga tijela. Ali – „Pa dobro“, reče Olga.
Kimne služavki, a žena izađe, pa se spusti stubama u mrzlu noć.
„Mrzim ovakve noći“, reče Darinka. Čvršće se ovije ruhom i počeše po krasti
na nosu. Oči joj zvjernu od svijeće do sjene i natrag. „Ona dođe po ovakvim
noćima.“
„Ona?“ kiselo upita Jevdokija. „Koja to ona?“
„Koja to ona?“ ponovi Darinka. „Hoćete reći da ne znate?“ Darinka se postavi
nadmoćno. „Ona je utvara.“
Olgino dvoje djece, koje se dotad prepiralo uz peć, prestane kreštati. Jevdokija
šmrcne. Ondje uz prozor, Olga se namršti.
„Nema nikakve utvare“, reče Jevdokija. Posegne za šljivom u medu iz zimnice,
zagrize ju i oprezno sažvače, pa poliže slatkoću s prstiju. Tonom je davala do
znanja da ova palača ni ne zavređuje utvaru.
„Vidjeh ju!“ pobuni se Darinka, žacnuta. „Kad prošli put zanoćih ovdje,
vidjeh ju.“
Žene visoka roda, dužne živjeti i mrijeti u tornjevima, uvelike su se običavale
posjećivati. Tu i tamo bi prenoćile jedne kod drugih, da imaju društvo dok im muž
izbiva. Olgina palača – čista, uredna, blagostojeća – bila im je omiljena; utoliko
više što je Olga bila u osmome mjesecu trudnoće i nije izlazila.
Čuvši to, Olga se namršti, ali Darinka, željna pažnje, brzo nastavi. „Bijaše to
tik nakon ponoći. Ima tomu koji dan. Nešto prije suncostaja.“ Prigne se, a

12
kokošnik joj se opasno nakosi. „Probudih se – ne mogu se sjetiti što me probudilo.
Neki šum...“
Olga ispusti najtiši mogući frktaj prezira. Darinka se namršti. „Ne mogu se
sjetiti“, ponovi. „Probudih se i sve bijaše mirno. Hladna se mjesečina probijaše oko
zaporaka. Učini mi se da iz kuta čujem nešto. Štakora, možda, kako grebe.“
Darinka spusti glas. „Ostadoh mirna pod pokrivačima. Ali ne mogoh zaspati.
Zatim začuh kako netko cvili. Otvorih oči i prodrmah Nastku, koja je spavala do
mene. ‘Nastka,’ kazah joj, ‘Nastka, upali svjetiljku. Netko plače.’ Ali Nastka se ne
probudi.“
Darinka zastane u pričanju. U sobi zavlada tajac.
„A onda,“ nastavi Darinka, „opazih neku slabašnu svjetlost. Bio je to
neznaboški sjaj, hladnji od mjesečine, nimalo sličan valjanu svjetlu s ognjišta. Taj
sjaj je prilazio sve bliže i bliže...“
Darinka opet zastane. „A onda ugledah nju“, dovrši ispod glasa.
„Nju? Koga? Kako je izgledala?“ cikne desetak glasova.
„Bijela kao kost“, prošapće Darinka. „Upalih usta, očiju od tamnih jama koje
bi svijet progutale. Zagleda se u me, licem bez usana, a ja nato pokušah vrisnuti,
ali ne mogoh.“
Jedna slušateljica cikne; druge su kršile ruke.
„Dosta“, brecne se Olga, okrenuvši se sa svog mjesta pred prozorom. Riječ im
presiječe poluozbiljnu histeriju, i žene utihnu s nelagodom. Olga doda: „Strašiš mi
djecu.“
To nije bilo sasvim točno. Starija Marja sjedila je uspravno i oči su joj se
krijesile. Ali Olgin sin Daniil grčevito se držao za seku i drhturio.
„A onda nestade“, dovrši Darinka, nastojeći zvučati nehajno, bez uspjeha.
„Pomolih se i opet zaspah.“
Ona prinese pehar vina usnama. Dvoje djece nastavi buljiti.
„Dobra priča“, reče Olga, uz dašak oporosti u glasu. „Ali sad je gotova.
Pripovijedajmo druge skaske.“
Ode do svog mjesta i sjedne. Svjetlost vatre počne joj se poigravati po obje
pletenice. Vani je snijeg gusto padao. Olga se više ne osvrne ka prozoru, iako joj se
ramena ukrute dok su robinje zatvarale zaporke.

13
 Na vatru se naslaže još cjepanica; sobu prožmu toplina i blagi sjaj.
„Hoćeš li ti ispričati skasku. majko?“ uzvikne Olgina kći Marja. „Hoćeš li
ispričati neku čarobnu?“
Prigušeno odobravanje zažamori sobom. Jevdokija sijevne očima. Olga se
osmjehne. Premda je sad kneginja Serpuhova, Olga je odrasla daleko od Moskve,
na rubu sablasne divljine. Pripovijeda čudne sjevernjačke priče. Žene visoka roda,
koje provode život između kapele, pekare i tornja, zdušno su prigrlile tu novinu.
Kneginja razmisli о svojoj publici. Tuge koja ju je prožimala dok je sama
stajala na prozoru više joj uopće nije bilo u izrazu. Dvorkinje odlože igle i željno se
sklupčaju na jastučićima.
Vani se siktanje vjetra miješalo s mukom mećave koji je sâm po sebi šum. Uz
nalete povika odozdo, posljednja se stoka tjerala u staje, u zaklon od mraza. Iz
snježnih su se uličica prosjaci dovlačili u brodove crkava, moleći se da dožive jutro.
Ljudi na zidini kremlja zbijali su se uz svoje žeravnike i nabijali šubare na uši. Ali
kneginjin je toranj bio topao i pun tiha iščekivanja.
„Slušajte, onda“, reče Olga, birajući prave riječi.
„U jednoj kneževini živješe drvosječa i supruga mu, u seocetu u silnu gvozdu.
Muž se zvao Miša, supruga mu Alena, a bijahu jako žalosni. Jer makar se zdušno
molihu, i ikone ljubihu i kumihu, Bog ih se ne udostoji djetetom blagosloviti.
Vremena bijahu teška, a oni lišeni dobra djeteta koje bih ih uzdržavalo kroz ljutu
zimu.“
Olga spusti dlan na trbuh. Treće joj se dijete – to bezimeno neznano – ritalo
u maternici.
„Jednog jutra, nakon što je snijeg napadao, muž i žena odu u gvozd nacijepati
drva za ogrjev. Dok ih cijepahu i slagahu, snijeg nabacivahu na hrpe, a Alena, iz
dokolice, krene od snijega oblikovati blijedu djevu.“
„Je li bila lijepa kao ja?“ upadne joj Marja u riječ.
Jevdokija prezirno frkne. „Bila je to snježna djeva, glupačo. Sva hladna i kruta
i bijela. Ali“ – Jevdokija odmjeri djevojčicu – „svakako ljepša od tebe.“
Marja porumeni i zine.

14
 „Eto.“ nastavi brže-bolje Olga, „snježna je djevojka bila bijela, to je točno, a i
kruta. Ali bila je i visoka i vitka. Imala je ljupka usta i dugu kečku, jer Alena ju
oblikovaše s puninom ljubavi prema djetetu koje ne mogaše roditi.
‘Vidiš li, ženo?’ reče Miša kad promotri malenu snježnu djevu. ‘Ipak si nam
stvorila kćer. Evo naše Snjeguročke, snježne djeve.’
Alena se osmjehne, makar joj suze navru na oči.
Uto leden lahor zatrese gole krošnje, jer odande je mrazni đavao Morozko
promatrao bračni par i njihovo snježno dijete.
Neki kažu da se Morozko smilovao nad ženom. Drugi pak da je bilo magije u
ženinim suzama, kad ih je ronila nad snježnom djevom dok joj muž ne gleda. Ali
bilo kako bilo, baš kad Miša i Alena krenu kući, lice snježne djeve zajapuri se i
porumeni, oči joj potamne i prodube se, a onda živa djevojka ostane stajati u
snijegu, gola kao od majke rođena, i smiješiti se starom bračnom paru.
‘Dođoh vam biti kći’, reče. ‘Ako me primite, skrbit ću za vas kao za rođene
oca i majku.’
Stari par blene, prvo od nevjerice, a onda od radosti. Alena pritrči, sva
uplakana, pa primi djevu za hladnu ruku, i povede ju ka izbi.
Dani im prolazihu u miru. Snjeguročka metoše pod i kuhaše za njih objede i
pjevaše. Katkad joj pjesme bijahu čudne i stvarahu u roditeljima nelagodu. Ali
bijaše dobrostiva i spretna u radu. Kad god bi se osmjehnula, kao da im je Sunce
granulo. Miša i Alena ne mogohu vjerovati tolikoj sreći.
Mjesec se ispuni pa okopni, a onda dođe zimski suncostaj. Selo oživi od mirisa
i zvukova: saoničkih praporaca i zlaćanih blina.
Tu i tamo svijet prolaziše pokraj izbe Miše i Alene na odlasku u selo, ili na
povratku iz njega. Snježna djeva promatraše ljude skrivena iza naslaganih drva.
Jednoga dana djevojka i visok momak prođu pokraj Snjeguročkina skrovišta,
držeći se za ruke. Smiješiše se jedno drugome, a snježnu djevu zbuni radostan plam
u njihovim licima.
Što više razmišljaše о tome, to manje uspijevaše shvatiti, ali Snjeguročki taj
izraz nikako ne izlažaše iz glave. Dok dotad bijaše spokojna, sad ju ispunjavaše
nespokoj. Koračaše po izbi i stvaraše hladne staze u snijegu pod drvećem.

15
 Vesna bi već blizu na dan kad Snjeguročka u gvozdu začu krasnu glazbu. To
pastir sviraše frulicu.
Snjeguročka mu se prikrade, sva opčinjena, i pastir ugleda blijedu djevojku.
Kako se ona osmjehne, tako toplo srce momka u se primi njeno hladno.
Prođu tjedni, i pastir se zaljubi. Snijeg smekšaše; vedro se nebo blago plavješe.
Ali snježnu djevu ipak obuzimaše nespokoj.
‘Od snijega si’, upozori ju mrazni đavao Morozko kad ga susrete u gvozdu.
‘Ne možeš voljeti i besmrtna biti.’ Kako zima izmicaše, tako mrazni đavao
kopnjaše, sve dok oku još ne bijaše vidljiv tek u najdubljoj šumskoj sjeni. Ljudi ga
smatrahu tek lahorom u grmlju zelenike. ‘Rođena si od zime i zauvijek ćeš živjeti.
Ali dotakneš li vatru, umrijet ćeš.’
Ali ljubav mladog pastira unese tračak prezira u djevu. ‘Zašto da mi uvijek
bude hladno?’ otpovrnu ona. ‘Vi ste star, hladan stvor, ali ja sam sad smrtna
djevojka; upoznat ću tu novotariju, tu vatru.’
‘Bolje se drži sjene’, bijaše joj jedini odgovor.
Vesna pristizaše. Svijet češće izlažaše iz kuća, prikupljati zeleno raslinje po
skritim mjestima. Pastir sve češće navraćaše Snjeguročki u izbu. ‘Dođi u šumu’,
govoraše joj.
Tada bi izašla iz tmine oko peći i otišla plesati u sjeni. Ali premda Snjeguročka
plesaše, srce joj u srži još bijaše hladno.
Snijeg se poče sveudilj otapati; snježna djeva poče blijedjeti i slabjeti. Sva u
suzama ode u najtamniji dio gvozda. ‘Molim vas’, reče. ‘Osjetila bih ono što muško
i žensko osjete. Kumim vas, podarite mi to.’
‘Zamoli Vesnu, onda’, nevoljko joj odgovori mrazni đavao. Izblijedio je kroz
sve dulje dane; bijaše prije lahor no glas. Povjetarac žalosnim prstom pomiluje
obraz snježnog djeteta.
Vesna je kao djeva, stara i vazda mlada. Cvijeće joj opletaše snažne udove.
‘Mogu ti dati što išteš’, reče Vesna. ‘Ali svakako ćeš umrijeti.’
Snjeguročka ne reče ništa i uplakana se vrati kući. Tjednima ostane u izbi,
krijući se u sjenama.
Ali mladi pastir stigne i pokuca joj na vrata. ‘Molim te, ljubljena’, reče. ‘Izađi,
dođi mi. Svim te srcem volim.’

16
 Snjeguročka znadijaše da bi poživjela vječno, odluči li biti snježna djevojka u
maloj seljačkoj izbi. Ali... tu je glazba. Tu su oči ljubljenoga.
I tako se osmjehne i odjene u plavo i bijelo. Istrči van. Gdje god da ju sunce
dotače, kaplje vode skliznuše joj iz posve svijetle kose.
Ona i pastir odu do ruba brezika.
‘Sviraj mi frulicu’, reče mu.
Voda počne brže teći s nje, niz ruke i dlanove, niz kosu. Premda joj lice bijaše
blijedo, krv joj se zagrije, kao i srce. Mladić sviraše frulicu, i Snjeguročka ga volješe,
i plakaše.
Pjesma završi. Pastir ju dođe primiti u zagrljaj. Ali kako posegne da ju dohvati,
tako se njoj stopala rastope. Stropošta se na vlažnu zemlju i iščezne. Ledena se
izmaglica rasprši pod toplim plavetnilom neba, i dječak ostane sâm.
Kako snježna djeva iščezne, tako Vesna velom prijeđe preko cijeloga kraja, i
poljski se cvjetići počnu rascvatati. Ali pastir ostane čekati u tmini šume, roneći
suze za izgubljenom ljubljenom.
Suze roniše i Miša i Alena. ‘Bijaše to tek čarolija’, reče Miša supruzi, da je
utješi. ‘Ne mogaše istrajati, jer od snijega sazdana bijaše.’“

Olga zastane u pripovijedanju, a žene se počnu sašaptavati. Daniil je sad spavao

Olgi u naručju. Marja joj se posve opustila uz koljeno.
„Neki kažu da se duh Snjeguročke zadrža u gvozdu“, nastavi Olga. „Da ona,
kad je snijeg pao, opet oživje, da voli svoga mladog pastira kroz duge noći.“
Olga opet zastane.
„Ali drugi kažu da umriješe“, reče tužno. „Jer to je cijena ljubljenja.“
Tajac je trebao zavladati, kako i doliči, na kraju valjano ispripovijedane priče.
Ali ovog puta nije. Jer kako Olgin glas utihne, tako se njena kći Maša naglo ispravi
i vrisne.
„Gle!“ krikne. „Majko, gle! To je ona, eno tamo! Gle!... Ne – ne! Nemoj–
Odlazi!“ Dijete se nesigurno osovi na noge, očiju posve tupih od prestravljenosti.

17
 Olga se oštro osvrne prema mjestu u koje joj se dijete zagledalo: u kut gustih
sjena. Eno – bijeli titraj. Ne, to je samo svjetlost vatre. Cijela se soba uskomeša.
Daniil se, probuđen, privije majci uz sarafan.
„Što je?“
„Ušutkaj dijete!“
„Jesam vam rekla!“ cikne Darinka s likovanjem. „Jesam vam rekla da je utvara
stvarna!“
„Dosta!“ poklopi ju Olga.
Glas joj presiječe ostale. Krici i žagor zamru. Marjino jecavo disanje glasno se
čulo u tajcu. „Mislim“, reče Olga, hladno, „da je kasno, i da smo sve umorne. Radije
pomozite gospodarici da legne na počinak.“ To je kazala Jevdokijinim ženama, jer
velika je kneginja bila sklona histeriji. „Bila je to samo dječja mora“, strogo doda
Olga.
„Ma ne“, prostenje Jevdokija, uživajući. „Ma ne, to je ta utvara! Bojmo se, sve
zajedno.“
Olga uputi oštar pogled vlastitoj posilnoj, Varvari, blijede kose i neodredive
dobi. „Pobrini se da velika kneginja moskovska neometano ode na počinak“,
kazajoj Olga. I Varvara se zagledala u Marjin sjenoviti kut, ali na kneginjinu
naredbu se smjesta pokrene, odsječna i smirena. Zbog svjetlosti vatre, pomisli
Olga, izraz joj se načas učinio tužnim.
Darinka je blebetala. „Bila je to ona!“ uporno je tvrdila. „Zar bi dijete lagalo?
Utvara! Baš taj vrag...“
„I pobrini se da Darinka dobije piće i svećenika“, doda Olga.
Darinku izvuku iz sobe, dok je cvilila. Jevdokiju odvedu obzirnije, i gungula
se smiri.
Olga se vrati do peći, svojoj problijedjeloj djeci.
„Je li to istina, maćuška?“ šmrcne Daniil. „Zar utvara postoji?“
Marja ništa ne reče, stišćući šake. Suze su joj se još kočile u očima.
„Nema to veze“, smireno reče Olga. „Tiho, djeco, ne bojte se. Nas Bog čuva.
Dođite, treba u krevet.“

18
 2.

DVA SVETA ČOVJEKA

M arja je te noći u dva navrata probudila dadilju vrištanjem. U drugoj je prilici

dadilja, nimalo mudro, ošamarila dijete, koje je nato iskočilo iz postelje,
sijevnulo kao jastreb kroz dvorane majčinog terema, i šmugnulo u Olginu sobu
prije no što ju je dadilja uspjela spriječiti. Otpuzala je preko usnulih služavki i
skutrila se, sva se tresući, uz majku.
Olga je već bila budna. Čula je kćerine korake i osjetila kako joj dijete dršće
kad se privuklo. Pozorna Varvara ulovi Olgin pogled u gotovo mrklome mraku,
pa bez riječi ode do vrata da otpusti dadilju. Dadiljino se soptanje povuče,
uvrijeđeno, hodnikom. Olga uzdahne i nastavi milovati Marju po kosi sve dok se
čeljade ne smiri. „Ispričaj mi, Mašo“, reče, kad su djetetu vjeđe otežale.
„Sanjah jednu ženu“, reče Marja majci sitnim glasom. „Imala je zelenka. Bila
je vrlo tužna. Došla je u Moskvu i nikad više nije otišla. Nastojala mi je nešto reći,
ali odbijala sam ju slušati. Bilo me je strah!“ Marja se opet rasplače. „Onda sam se
probudila i bila je preda mnom, ista takva. Samo što je sad utvara–“
„Samo san“, promrmlja Olga. „Samo san.“

U praskozorje ih probude glasovi s dvorišta.

U onom teškom trenutku između sna i jave Olga pokuša sačuvati vlastiti san:
о borovima na vjetru, о sebi bosoj u prašini, dok se smije s braćom. Ali buka je
jačala, i Marja se s trzajem probudi. U tren oka ona negdašnja seljančica u Olgi
ponovno se izgubi i zaboravi.

19
 Olga odmakne pokrivače. Marja se smjesta uspravi. Olgi bi drago vidjeti malo
boje u djetetovu licu, progon noćnih užasa danjom svjetlošću. Među glasovima što
su se uzdizali iz dvorišta prepozna jedan. „Saša!“ prošapće Olga, jedva vjerujući.
„Ustajte!“ vikne svojim ženama. „Na dvorištu nam je gost. Priredite kuhano vino,
i zagrijte kupelj.“
Varvara uđe u sobu sa snijegom u kosi. Ustala je po mraku i izašla potražiti
drva i vode. „Vratio vam se brat“, reče bez okolišanja. Lice joj je bilo blijedo i
izmoždeno. Olga nasluti da ni oka nije sklopila nakon što ih je Marja probudila
svojim morama.
Olga se, naprotiv, osjećala desetak godina mlađe. „Znala sam da nema te oluje
koja bi njega usmrtila“, reče dok je ustajala. „Božji je čovjek.“
Varvara ne odgovori, već se sagne i počne opet slagati vatru.
„Pusti to“, kaza joj Olga. „Otiđi u kuhinje i pobrini se da peći dobro vuku.
Neka bude dovoljno hrane. Sigurno je gladan.“
Olgine žene brže-bolje odjenu kneginju i njenu djecu, ali prije no što se Olga
posve priredila i stigla ispiti vino, prije no što su Daniil i Marja pojeli kašu punu
meda, sa stubišta se začuju koraci.
Marja poleti na noge. Olga se namrgodi. Vilinska razdraganost ovog djeteta
nikako ne ide uz njeno bljedilo. Možda se noć ipak nije zaboravila. „Vratio se ujo
Saša!“ vikne Marja. „Ujo Saša!“
„Dovedite ga ovamo“, reče Olga. „Mašo–“
Zatim u vrata stane tamna prilika, lica zasjenjenog kapuljačom.
„Ujo Saša!“ vikne opet Marja.
„Ne, Mašo, nije dolično na takav način oslovljavati sveta čovjeka!“ vikne njena
dadilja, ali Marja je već oborila tri stolca i pehar vina da pritrči ujaku.
„Bog bio s tobom, Mašo“, reče topao, suh glas. „Odbij, dijete, pun sam
snijega.“ On razmakne ogrtač i zabaci kapuljaču, tresući posvuda snijeg, te načini
znak križa nad Marjinom glavom, pa ju zagrli.
„Bog bio s tobom, brate“, reče Olga uz peć. Glas joj je bio smiren, ali svjetlost
u licu lišavala ju je minulih zima. Doda, jer si nije mogla pomoći: „Nesretniče,
bojala sam se za tebe.“

20
 „Bog bio s tobom, sestro“, odvrati joj monah. „Ne smiješ se bojati. Idem kamo
me Otac pošalje.“ Reče to ozbiljno, ali onda se osmjehne. „Drago mi je što te vidim,
Olja.“
Krzneni ogrtač visio mu je obješen preko monaške halje, a smaknuta je
kapuljača otkrila crnu kosu, podstriženu, i crnu bradu zveckavu od siga. Rođeni bi
ga otac jedva prepoznao; u ponosita je momka izrastao, plećata i smirena, lakonoga
poput vuka. Samo mu se bistre oči – oči koje je od majke naslijedio – nisu
promijenile od onoga dana prije deset godina kad je odjahao iz Lesnaje Zemlje.
Olgine žene potajice su zurile u njega. Nitko doli monaha, svećenika, muža,
roba ili djeteta ne smije ući u moskovske tereme. Ti prvi su uglavnom stari, a nikad
visoki i sivooki, s mirisom daljina na koži.
Čulo se kako jedna poslužiteljica, krakata i željna romance, neoprezno govori
susjednoj: „To je brat Aleksandr Peresvet, Aleksandr Presvijetli, znaš, onaj koji–“
Varvara ćušne djevojku, pa ova pregrize jezik. Olga baci pogled na okupljenu
publiku, pa reče: „Dođi u kapelicu, Saša. Izrazit ćemo hvalu na tvom povratku.“
„Za trenutak, Olja“, odgovori Saša. Zastane. „Dovedoh putnika sa sobom iz
divljine, a teško je bolestan. Leži u tvojoj radnoj sobi.“
Olga se namrgodi. „Putnika? Ovamo? Pa dobro, idemo ga vidjeti. Ne, Mašo.
Pojedi kašu do kraja, dijete, prije no što kreneš jurcati kao buba u boci.“

Čovjek je ležao na krznenoj prostirci blizu peći, a snijeg se s njega topio u svim
smjerovima.
„Brate, tko je on?“ Olga, onolika, nije mogla kleknuti, ali kucne se kažiprstom
po zubima, i promotri taj bijedni okrajak ljudskosti.
„Neki svećenik“, reče Saša, protresavši si vodu iz brade. „Ne znam kako se
zove. Naiđoh na njega dok je lutao cestom, bolestan i mahnit, na dva dana od
Moskve. Složih vatru, malo ga raskravih, i povedoh sa sobom. Jučer morah iskopati
duplju u snijegu, kad je naišla oluja, a i danas bih ostao u njoj. Ali pogoršalo mu
se; činilo mi se da će mi umrijeti u naručju. Smatrah da se vrijedi izložiti pogibli
putovanja da ga sklonim pod krov.“

21
 Saša se spretno prigne bolesniku i odmakne mu povoje s lica. Svećenikove oči,
zagasito i zapanjujuće plave, tupo se zagledaju u stropne grede. Kosti su mu stršale
pod kožom, a obraz mu je gorio od groznice.
„Možeš li mu pomoći, Olja?“ upita monah. „U manastiru neće dobiti ništa
doli ćelije i malo kruha.“
„Tu će dobiti bolje od toga,“ reče Olga, okrenuvši se da izda hitar slijed
naredbi. „Doduše, život mu je u Božjim rukama, pa ti ne mogu obećati da ću ga
spasiti. Jako je bolestan. Muški će ga odnijeti u kupelj.“ Ona promotri brata. „I ti
bi trebao onamo.“
„Zar izgledam tako smrznuto?“ upita monah. Doista, sad kad su mu se snijeg
i led otopili s lica, bilo je očito koliko su mu obrazi i sljepoočnice strašno upali. On
otrese posljednji snijeg iz kose. „Ne još, Olja“, reče, osokolivši se. „Pomolit ćemo
se, pa ću pojesti nešto toplo. Onda moram do velikog kneza. Ljutit će se jer nisam
najprije otišao njemu.“

Put između kapele i palače bio je popločan i natkrovljen, kako bi Olga i njene žene
mogle udobno ići na bogoslužje. Sama je kapela bila izrezbarena kao škrinjica za
dragulje. Svaka je ikona imala pozlaćen poklopac. Svijeće su se presijavale na zlatu
i biserju. Plamičci su podrhtavali od Sašina bistroga glasa pri molitvi. Olga je
klečala pred Majkom Božjom i puštala koju bolnu suzu radosnicu, gdje ju nitko
neće vidjeti.
Poslije su se povukli na stolice uz peć u njenoj odaji. Djecu se odvuklo, a
Varvara je poslala dvorkinje van. Stigla je juha, koja se pušila. Saša ju je slistio i
zatražio još.
„Koje su vijesti?“ oštro ga upita Olga dok je jeo. „Što te zadržalo na cesti? Ne
zavlači me praznim pričama о djelu Božjem, brate. Nisi ti od onih koji ne dođu u
rečenu uru.“
Premda je soba bila prazna, Olga je govorila ispod glasa. Izdvojeni su
razgovori bili gotovo nemogući u pretrpanom teremu.
„Jahah u Saraj, pa natrag“, lako reče Saša. „To za jedan dan ne ide.“
Olga ga ravno pogleda.

22
 On uzdahne.
Ona pričeka.
„Zima rano stiže na južnu stepu“, reče on, popustivši. „Izgubih konja kod
Kazanja i tjedan dana moradoh ići pješice. Na pet, ili malo više dana od Moskve,
naiđoh na spaljeno selo.“
Olga se prekriži. „Slučaj?“
On polako odmahne glavom. „Razbojnici. Tatari. Odvedoše žensku čeljad na
jug, za prodaju na tržnici robljem, a među ostalima počiniše silan pokolj. Danima
blagoslivah i pokapah sve pobijene.“
Olga se opet prekriži, polako.
„Odjahah dalje kad ne mogoh više pomoći“, nastavi Saša. „Ali naiđoh na još
jedno selo u jednaku udesu. Pa na još jedno.“ Crte obraza i čeljusti isticale su mu
se dok je govorio.
„Počivali u miru Božjem“, šaptom će Olga.
„Ustrojeni su ti razbojnici“, produži Saša. „Imaju uporište, inače ne bi mogli
u januaru harati po selima. A imaju i neuobičajeno dobre konje, jer su mogli brzo
napasti i zatim odjahati.“ Saši se šake zgrče uza zdjelu, pa juha pljusne. „Pođoh u
potragu. Ali ne uspjeh pronaći ni traga od njih, osim zgarišta i priča po selima,
svaki put sve gorih.“
Olga ne reče ništa. U doba njihovog djeda Horda je bila ujedinjena pod
jednim Kanom. Bilo bi nečuveno da tatarski razbojnici udare na Moskovsko, koje
je oduvijek odana vazalska država. Ali Moskva više nije tako pitoma, tako
podložna, ni tako predana, a, što je bitnije, ni Horda više nije tako jedinstvena.
Kanovi sada dođu i odu, istaknu sad ovo, sad ono pravo na prijestolje. Vojskovođe
se glože. Takva vremena uvijek uzgoje nepokorne ljude, i svi u dosegu Horde trpe.
„Daj, sestro“, doda Saša, pogrešno joj iščitavši izraz. „Ne strahuj. Moskva je
za razbojnike pretvrd orah, a očevo je sijelo u Lesnajoj Zemlji predaleko. Ali te se
razbojnike mora iskorijeniti. Vraćam se čim to bude moguće.“
Olga se ukoči, svlada se, pa upita: „Vraćaš se? Kada?“
„Čim uspijem okupiti ljude.“ Opazi njen izraz, pa uzdahne. „Oprosti mi. Da
je drugačije, zadržao bih se. Ali kroz protekle se tjedne preteških suza nagledali.“
Čudan čovjek, izmožden i dobrostiv, duše u čelik iskaljene.

23
 Olga mu uzvrati pogled. „Dakako, moraš otići, brate“, reče smireno. Oštro bi
uho razaznalo tračak gorčine u njenom glasu. „Ti ideš kamo te Bog pošalje.“

24
 3.

UNUCI IVANA NOVČARKE

D vorana za gozbe velikoga kneza bila je duga i niska i tmurna. Bojari su sjedili
ili se izvaljivali poput pasa za dugim stolovima, a Dmitrij Ivanovič, veliki
knez moskovski, stolovao je na suprotnome kraju, raskošan u samurovini i
šafranskoj vuni.
Dmitrij je bio čovjek žestoko dobre volje, bačvastih prsta i živopisan,
nestrpljiv i sebičan, obijestan i dobrostiv. Otac mu je nosio nadimak Ivan Krasnij,
a mladi je knez u cijelosti naslijedio očevu blijedu naočitost: kremastu kosu, nježnu
kožu i sive oči.
Veliki knez skoči na noge kad Saša stupi u dugu odaju. „Bratiću!“ rikne, a lice
mu bljesne pod draguljima optočenom kapom. Krene prema njemu i odgurne
poslužitelja prije no što se prisjeti što mu dostojanstvo nalaže, pa stane. Obriše usta
i prekriži se. Vinski pehar u slobodnoj ruci okalja mu tu gestu. Dmitrij ju brže-
bolje odloži, izljubi Sašu u oba obraza, pa reče: „Strahovasmo od najgoreg.“
„Blagoslovio vas Gospod, Dmitrije Ivanoviču“, reče Saša, s osmijehom. Kao
dječaci, njih dvojica su živjeli zajedno u Sašinom manastiru, Trojice lavri, sve do
Dmitrijeve punoljetnosti.
Muška je graja ispunjavala zadimljenu dvoranu za gozbe. Dmitrij je
predsjedao nad ostacima vepra. Lake su žene na brzinu izgurali, ali Saša je njušio
njihovu utvarnu prisutnost, uz vino i masne okrajke mesa.
Osjećao je i oči bojara na sebi, pune pitanja о tome što njegov povratak
pretkazuje.
Zašto se, oduvijek se pitao Saša, ljudi imaju potrebu natiskivati u prljave
prostorije i sklanjati od čistog zraka?

25
 Dmitrij je očito opazio bratićevo negodovanje. „Kupanje!“ smjesta uzvikne,
podigavši glas. „Neka se kupelj zagrije. Bratić mi je umoran, a hoću s njim nasamo
razgovarati.“ Primi Sašu s povjerenjem za mišicu. „I ja sam umoran od ove silne
gungule“, reče, premda je Saša sumnjao u to. Dmitrij cvate od bučnih moskovskih
spletki; Lavra je za njega uvijek bila premala i premirna. „Ti tamo!“ pozove veliki
knez svog nadstojnika. „Pobrini se da ovi ljudi imaju sve što im treba.“

U davnini, kad su Mongoli tek počeli nadirati kroz Rus’, Moskva je bila gruba i
skorojevićka trgovačka ispostava – tek usputno bitna osvajačkoj Hordi naspram
divota Vladimira, Suzdalja i samog Kijeva.
To nije bilo dovoljno da grad ostane stajati nakon dolaska Tatara, ali Moskva
je imala domišljate knezove, pa su na tinjajućem zgarištu podjarmljivanja
Moskovljani smjesta prionuli na pretvaranje svojih osvajača u saveznike.
Odanost Hordi koristili su za promicanje vlastitih nastojanja. Kad bi kanovi
zatražili poreze, moskovski bi ih knezovi isporučili, cijedeći svoje bojare da ih
namire. Zauzvrat su zadovoljni kanovi davali Moskvi više teritorija, i još više:
patent nad Vladimirom i naslov velikoga kneza. Tako su vladari Moskovskoga
napredovali, a mala je kneževina rasla.
Ali kako je Moskovsko raslo, tako je Zlatna Horda slabila. Zagrižene zavađe
među djecom Velikoga Kana potresale su prijestolje, pa se među moskovskim
bojarima počelo šaputati; Tatari nisu čak ni kršćani, a ne mogu zadržati čovjeka na
prijestolju ni šest mjeseci prije no što se pojavi neki drugi da položi pravo na nj.
Zašto, onda, plaćamo daću? Zašto smo vazali?
Dmitrij je, smion ali i praktičan, motrio nemir u Saraju, shvatio da Kanu
knjigovodstvo sigurno kasni bar pet godina, pa potiho posve prestao plaćati daću.
Novac je radije zgrtao, a svog je svetog bratića, brata Aleksandra, odaslao u zemlju
pogana kao uhodu, da im izvidi razmještaj. Saša je, pak, poslao pouzdana prijatelja,
brata Rodiona, u Lesnaju Zemlju, očev dom, s upozorenjem na rat koji se kuha.
Sada se Saša vratio iz Saraja, u raljama zime, s viješću koju bi volio da ne mora
donijeti.

26
 Nasloni se na drveni zid kupelji i sklopi oči. Para je s njega dijelom saprala
prljavštinu i iscrpljenost putovanja.
„Izgledaš stravično, brate“, vedro reče Dmitrij. Jeo je kolače. S kože mu se
slijevao znoj od pretjerivanja u mesu i vinu.
Saša pridigne jednu vjeđu. „Debljaš se“, otpovrne mu. „Trebao bi otići u
manastir i provesti dva tjedna u odricanju za Časni post.“ Kao dječak u Lavri,
Dmitrij se često iskradao u šumu da ubije i ispeče zeca u danima posta. Saša je
slutio, sudeći prema njegovom izgledu, da je možda zadržao taj običaj.
Dmitrij se nasmije. Grohotnom je dopadljivošću od neopreznih prikrivao
proračunate poglede. Otac velikog kneza umro je prije no što je Dmitrij napunio
deset godina, u zemlji gdje su knezovići rijetko kad doživljavali da stasaju. Dmitrij
je izrana naučio pažljivo prosuđivati ljude i ne polagati u njih povjerenje. Ali brat
Aleksandr isprva je Dmitriju bio učitelj, a zatim i prijatelj, dok su živjeli u Lavri
prije kneževe punoljetnosti. Zato se Dmitrij samo isceri i reče: „Cijelu noć i dan
snijeg tako gusto pada – što da se radi, nego da se jede? Čak se ni curom ne mogu
nasladiti; pop Andrej kaže da ne smijem – ili barem sve dok mi Jevdokija ne udijeli
nasljednika.“
Knez se zavali na klupi, namrgodi, pa doda: „Kao da ima nade u to s tom
jalovom kujom.“ Načas ostane smrknut, pa se razvedri. „Pa, barem si ti tu.
Zdvajasmo nad tobom. Kaži mi, tko drži sarajsko prijestolje? Kako su razmješteni
vojskovođe? Sve mi kaži.“
Saša se najeo i okupao; sad mu je samo bilo stalo do sna, gdje god, samo da
nije na tlu. Ali on otvori oči i reče: „Na proljeće ne smije biti rata, bratiću.“
Knez se ravno zagleda u Sašu. „Ne?“ To je bio glas kneza, sigurnog u sebe i
nestrpljivog. Zbog tog je izraza lica i dalje držao prijestolje nakon deset godina i tri
opsade.
„Bijah do Saraja“, oprezno reče Saša. „Produžih i dalje. Jahah među
nomadskim logorima; razgovarah s mnogima. Stavih glavu u torbu, ne jednom.“
Saša zastane, ponovno ugledavši vrelu prašinu, izbijeljeno stepsko nebo, osjetivši
okus čudnih začina. Spram onog blistavog poganskog grada Moskva izgleda kao
dvorac od blata koji su za dan izgradila nesposobna djeca.
„Kanovi sada dolaze i odlaze kao lišće, to je točno“, nastavi Saša. „Jedan vlada
šest mjeseci prije no što ga nadomjesti vlastiti stric ili bratić ili brat. Veliki Kan je

27
imao previše djece. Ali mislim da to nije bitno. Vojskovođe imaju svoje vojske, a
njihova moć se održava, makar se samo prijestolje klima.“
Dmitrij načas razmisli. „Ali zamisli to samo! Pobjeda bi bila teška, no
pobjedom bih postao gospodar cijele Rus’i. Ne bismo više plaćali daću
nevjernicima. Ne vrijedi li to nekog rizika, nekog žrtvovanja?“
„Da“, reče Saša. „Jednog dana. Ali to nije jedina vijest koju nosim. Ovog
proljeća snalaze te nevolje bliže kući.“
I brat Aleksandr počne, smrknuto, pripovijedati velikom knezu moskovskom
о spaljenim selima, harateljima, i požaru na obzoru.

Dok je brat Aleksandr tako savjetovao svog bratića vladara, Olgine su robinje
okupale bolesnika kojeg je Saša doveo sa sobom u Moskvu. Presvukle su svećenika
u čistu odjeću i smjestile ga u ćeliju namijenjenu za boravak ispovjednika. Olga se
umotala u halju s porubom od zeca i sišla ga posjetiti.
U jednom je kutu sobe čučala peć, s odskora zapaljenom vatrom. Svjetlošću
nije posve razbijala tamu, ali kako se Olgine žene natisnu unutra s glinenim
svjetiljkama, tako se sjene povuku, zgrožene.
Čovjek nije bio u krevetu. Ležao je presavijen na podu, u molitvi pred
ikonama. Svjetlost baklji odražavala mu se s duge, razlivene kose.
Iza Olge žene počnu žamoriti i izvijati vratove. Svojom bi galamom i sveca
uznemirile, ali ovaj se čovjek nije prenuo. Zar je mrtav? Olga mu hitro pristupi, ali
prije no što ga uspije dotaknuti, on ustane, prekriži se i nesigurno osovi na noge.
Olga se zagleda. Darinka, koja je samu sebe pozvala zajedno s povorkom
izbuljenih suučesnica, zgrane se i zahihoće. Čovjeku se raspuštena kosa rasula po
ramenima, zlaćana poput svetačke krune, a pod teškim su mu vjeđama oči bile
olujno plave. Donja mu je usnica bila crvena: jedina mekoća sred lijepih krivina
koščatog lica.
Žene zamucaju. Olga prva dođe do daha i istupi. „Blagoslovi, pope“, reče mu.
Svećenikove plave oči blistale su od groznice; zlaćana mu se kosa lijepila od
znoja. „Blagoslovio vas Gospod“, odvrati joj. Glas mu ponikne iz prsa, tako da

28
svijeće zadršću. Pogledom ne uspije sasvim pronaći njen; zacakljeno se zagleda iza
nje, u sjene pod stropom.
„Poštovanje vašoj pobožnosti, pope“, reče Olga. „Sjetite me se u svojim
molitvama. Ali sad biste se morali vratiti u krevet. Ova studen je smrtonosna.“
„Proživjet ću ili umrijeti Božjom voljom“, odvrati svećenik. „Bolje je–“
Zaglavinja. Varvara ga ulovi prije no što je pao; bila je mnogo snažnija no što je
izgledala. Izraz blaga gađenja prijeđe joj licem.
„Još drva na vatru“, brecne se Olga na robinje. „Zagrijte juhu. Donesite
kuhana vina i pokrivača.“
Varvara, stenjući, smjesti svećenika u krevet, pa donese stolicu Olgi. Olga se
svali u nju dok su se žene tiskale i zjakale njoj iza leđa. Svećenik ostane mirno ležati.
Tko je on i odakle stiže?
„Evo medovine“, reče Olga, kad mu kapci zatitraju. „Dajte, uspravite se.
Popijte.“
On se s mukom uspravi u krevetu i počne piti, hvatajući dah. Cijelo ju je
vrijeme promatrao preko oboda pehara. „Zahvaljujem vam – Olga Vladimirova“,
reče kad je popio.
„Tko vam je kazao moje ime, baćuška?“ upita ga ona. „Kako to da ste bolesni
lutali gvozdom?“
U obrazu mu se trzne mišić. „Dolazim iz Lesnaje Zemlje, doma rođenog vam
oca. Duge pute pješice prijeđoh, po cičoj zimi, kroz mrak...“ Glas mu utihne, pa se
pribere. „Sličite svojim bližnjima.“
Lesnaja Zemlja... Olga se prigne. „Imate li vijesti? Kako su mi braća i sestra?
Kako mi je otac? Kažite mi; još od ljeta ne primih glase.“
„Otac vam je mrtav.“
Zavlada tajac, tako da se čulo raspadanje cjepanica u vreloj peći. Olga
zanijemi. Otac joj je mrtav? Nije ni upoznao njenu djecu.
Pa što? Sad je sretan; s majkom je. Ali – dovijeka leži u ljubljenoj mu zimskoj
zemlji, a ona ga više nikad neće vidjeti. „Bog mu pokoj duši dao“, prošapće Olga
ošamućeno.
„Moja sućut“, reče svećenik.
Olga odmahne glavom, dok joj se grlo stiskalo.

29
 „Evo“, neočekivano doda svećenik. Stavi joj pehar u ruku. „Pijte.“
Olga iskapi medno vino, pa preda prazni pehar Varvari. Rukavom otre oči i
uspije upitati, čvrstim glasom: „Kako je umro?“
„Zla je to pripovijest.“
„Ali saslušat ću je“, uzvrati mu Olga.
Mrmori zažubore među ženama.
„Pa dobro“, reče svećenik. U glas mu zađe sumporan prizvuk. „Umro je zbog
vaše sestre.“
Zgražanje oduševljenog zanimanja među publikom. Olga si iznutra zagrize
obraz. „Van“, reče Olga, ne podigavši glas. „Vratite se natrag na kat, Darinka,
kumim vas.“
Žene počnu gunđati, ali izađu. Zadrži se samo Varvara, iz obzira prema
doličnosti. Povuče se u sjene, pa prekriži ruke na prsima.
„Zbog Vasje?“ upita Olga hrapavim glasom. „Moje sestre Vasilise? Kakve bi
veze ona mogla imati s–“
„Vasilisa Petrovna ni za Boga ni za pokornost ne znaše“, reče joj svećenik. „U
duši joj vrag živješe. Nastojah – dugo nastojah – uputiti je u pravičnost. Ali ne
uspjeh.“
„Ne shvaćam–“ započne Olga, ali svećenik se pridigne na jastucima; znoj mu
se skupljao u jamici pod grkljanom.
„Gledaše stvorove kojih nema“, reče šaptom. „Kročiše šumama, ali za strah
ne znaše. Cijelo selo pričaše о njoj. Dobrostiviji govorihu da je luda. Ali drugi
spominjahu vještičarenje. Poženstvenila se i, vještičje, počela privlačiti muške oči,
premda ljepotica ne bijaše...“ Glas mu se raspadne, opet pribere. „Vaš joj otac, Pjotr
Vladimirovič, na brzinu dogovori brak, da je vjenča dok ju štogod gore ne snađe.
Ali ona mu usprkosi i otjera ženika. Pjotr Vladimirovič uredi da ju se pošalje u
konvent. Strahovaše – tad on već strahovaše za njenu dušu.“
Olga pokuša zamisliti svoju vilinsku zelenooku sestricu izraslu u djevojku
kakvu ovaj svećenik opisuje, i to joj i prelako pođe za rukom. U konvent? Vasju?
„Djevojčica koju sam poznavala nikad nije mogla trpjeti ograničenja“, reče.

30
 „Odupirala se“, složi se svećenik. „Ne, govorila je, pa ponavljala ne. Pobjegla
je u šumu, na zimski suncostaj, i dalje uz prkosan uzvik. Pjotr Vladimirovič je
otišao za svojom kćeri, baš kao i Ana Ivanovna, sirota joj pomajka.“
Svećenik zastane.
„A onda?“ prošapće Olga.
„Pronašla ih je neka zvijer“, reče on. „Mislismo – medvjed, rekoše.“
„Po zimi?“
„Vasilisa mu je sigurno ušla u duplju. Djeve su glupave.“ Svećenik podigne
glas. „Ne znam ja; ne vidjeh to. Pjotr je kćeri spasio život. Ali sâm je smrtno
stradao, zajedno sa sirotom suprugom. Sutradan Vasilisa, i dalje izbezumljena,
pobježe, i otad od nje nema ni traga ni glasa. Možemo samo pretpostaviti da je i
sama mrtva, Olga Petrovna. Zajedno s vašim ocem.“
Olga si utisne donje zglobove dlanova u oči. „Jednom obećah Vasji da može
doći živjeti sa mnom. Mogla sam se uključiti. Mogla sam–“
„Ne tugujte“, reče svećenik. „Vaš otac je s Bogom, a vaša je sestra zaslužila
svoju sudbinu.“
Olga zaprepašteno podigne glavu. Plave svećenikove oči nisu imale izraza u
sebi – ona pomisli da joj se otrov u njegovom glasu samo učinio.
Olga se obuzda. „Izložili ste se opasnostima da donesete ovu vijest“, reče. „Što
– što biste htjeli zauzvrat? Oprostite mi, pope. Ne znam ni kako se zovete.“
„Zovem se Konstantin Nikonovič“, reče svećenik, „I ne žudim ni za čim. Otići
ću u manastir, i moliti se za ovaj zlobni svijet.“

31
 4.

VLASTELIN IZ KOŠTANE KULE

M itropolit Aleksej utemeljio je manastir Arkanđela u Moskvi, a njegov

iguman, pop Andrej, bio je baš kao i Saša sljedbenik svetog Sergeja. Andrej
je bio građen kao gljiva, okruglast, mek i nizak. Imao je lice vesela i halapljiva
anđela, posjedovao iznenađujuće svjetovno shvaćanje politike, i držao trpezu na
kojoj bi mu zavidjela bilo koja tri cijela manastira. „Oblaporac ne može svoj um
posvetiti Bogu“, odmahivao je on na to. „Ali ne može ni onaj koji gladuje.“
Čim ga je veliki knez otpustio, Saša je otišao ravno u manastir. Dok se
Konstantin molio u toplini Olgine palače, Andrej i Saša razgovarali su u
manastirskoj blagovaonici uz usoljenu ribu i kupus (jer je bilo vrijeme večere na
posni dan). Kad je saslušao pripovijest mlađeg čovjeka, Andrej reče, zamišljeno
žvačući: „Žao mi je čuti za taj palež. Ali zagonetni su putovi Božji, a ova vijest stiže
u pravi čas.“
Saša nije očekivao takvu reakciju; upitno podigne obrvu. Šake je, pomalo
ispucale od hladnoće, mirno položio isprepletenih prstiju na drveni stol. Andrej
nestrpljivo nastavi: „Morate odvesti velikog kneza iz grada. Povedite ga sa sobom
da pobijete te razbojnike. Dajte mu da legne sa zgodnom djevojkom koja ne
premire od želje da začne sina.“ Stari monah reče to a da ne porumeni. Bio je bojar
prije no što se zavjetovao Bogu, i otac sedmoro djece. „Dmitrij je nespokojan.
Supruga mu ne pruža nasladu u postelji, a nema ni djece u koju bi polagao nade.
Nastavi li se tako još neko vrijeme, Dmitrij će povesti rat protiv Tatara – ili koga
već god – kao lud lijek za dosadu. Vrijeme nije dozrelo, kao što kažete. Povedite ga
da umjesto toga ubija razbojnike.“
„Hoću“, reče Saša, pa iskapi pehar i ustane. „Zahvaljujem vam na ovom
upozorenju.“

32
Bratu Aleksandru su čuvali ćeliju čistom za povratak. Dobra je medvjeđa koža
ležala na uskom ležaju. U kutu nasuprot vrata ćelije stajala je ikona Krista i
Bogorodice. Saša se dugo molio, dok su zvona Moskve zvonila, a pogani se Mjesec
uzdizao nad njene snježne tornjeve.
Majko Božja, čuvaj mi oca, braću i sestre. Čuvaj mog učitelja u manastiru u
divljini, i moju braću u Kristu. Kumim te da se ne razljutiš, da još ne pođemo u boj
protiv Tatara, jer i dalje su prejaki i premnogi. Oprosti mi moje grijehe. Oprosti mi.
Svjetlost svijeće plesala je po uskome licu Bogorodice, a njeno Djetešce kao da
ga je promatralo tamnim, neljudskim očima.
Sutradan ujutro Saša je s braćom otišao na jutrenju, jutarnju službu. Klanjao
se pred ikonostasom, licem do poda. Nakon što je izmolio svoje, smjesta je izašao
u iskričav, napola zameten grad.
Dmitrij Ivanovič imao je svoje mane, ali dokonost nije bila među njima; Saša
otkrije da je veliki knez već sišao u dvorište gdje, zajapurenih obraza i razdragan,
vitla mačem u društvu svojih mlađih bojara. Njemu najdraži kovač mačeva iz
Novgoroda načinio je novu oštricu, s balčakom u obliku aždahe. Dva bratića, knez
i monah, uzmu razgledati mač sa sumnjičavim divljenjem.
„Strahom će prožimati moje neprijatelje“, reče Dmitrij.
„Sve dok nekog ne pokušate balčakom odalamiti u lice, pa se slomi“, uzvrati
mu Saša. „Gledajte kako je tanak – tu – gdje se glava guje spaja s tijelom.“
Dmitrij opet razmotri balčak. „Pa, iskušaj ga sa mnom“, reče.
„Čuvao vas Bog“, smjesta reče Saša. „Ali ako mislite slomiti taj balčak na
nekome, nemojte na meni.“
Dmitrij se upravo okrenuo da pozove jednog od svojih iritantnijih bojara kad
ga Sašin glas, u nastavku, natjera da se opet okrene. „Dosta igre“, nestrpljivo reče
Saša. „Dajte, mećava je prošla. Sela gore. Hoćete li izjahati sa mnom?“
Dozivanje i nekakva strka pred dverima velikoga kneza zatome Dmitrijev
odgovor. Obojica zastanu, osluškujući. „Desetak konja“, reče Saša, upitno
podigavši obrvu prema knezu. „Tko–“

33
 Trenutak potom pritrči im Dmitrijev nadstojnik. „Došao je velik vlastelin“,
propenta. „Kaže da mora do vas. Donio je dar.“
Guste se bore skupe Dmitriju među obrvama. „Velik vlastelin? Koji? Znam
gdje su moji bojari, a nijedan ne bi trebao– Dobro, pustite ga da uđe, dok se još
nije živ smrznuo na vratima.“
Nadstojnik ode; šarke zacvile u ljutom jutru, i kroz dveri uđe neznanac na vrlo
vrsnoj kestenki, uz niz pratitelja. Kestenka poskoči stražnjim nogama i pokuša se
propeti; jahač ju primiri vještom rukom, pa sjaše u oblačku svježeg snijega,
pogledom prelazeći po živom dvorištu.
„Je li“, reče veliki knez, s rukama u pojasu. Bojari su se ostavili ogledanja u
maču i okupili iza njegovih leđa, sašaptavajući se, očiju uprtih u novopridošlicu.
Neznanac promotri grozd ljudi, pa prijeđe snijeg i stane pred njih. Nakloni se
velikom knezu.
Saša odmjeri novopridošlicu. Očito je bio bojar široko građen i vrsno odjeven,
očiju tamnih poput gloginja, dugih trepavica. Ono malo kose što mu se vidjelo bilo
je crveno poput jesenskih jabuka. Saša ga nikad prije nije vidio.
Bojar reče Dmitriju: „Jeste li vi veliki knez moskovski i vladimirski?“
„Kao što vidite“, hladno mu odvrati Dmitrij. Ton crvenokosoga bio je jedva
na prihvatljivoj granici drskosti. „Tko ste vi?“
Zapanjujuće taman i tečan pogled prijeđe s velikog kneza na bratića mu.
„Zovem se Kasjan Lutovič, gosudaru“, smireno reče. „Držim zemlju po vlastitu
pravu, na dva tjedna putovanja istočno.“
Dmitrij ostane suzdržan. „Ne sjećam se primanja daće iz– Kako vam se zemlje
zovu?“
„Bašnja Kostjej“, obavijesti ga crvenokosi. Na njihove podignute obrve doda:
„Otac mi je bio duhovit čovjek, pa je, kad smo i treću zimu progladovali, dok sam
bio mali, našoj kući nadjenuo ime.“ Saša razabere ponos u držanju Kasjanovih
širokih ramena kad čovjek doda: „Oduvijek živjesmo u svome gvozdu i ništa ne
tražismo ni od koga. Ali sada dolazim s darovima, veliki kneže, i zahtjevom, jer
moj se narod našao u teškoj nevolji.“
Kasjan za kraj govora uputi gestu svojim pratiteljima, koji dovedu ždrebicu,
željezno sivu i tako valjano uzgojenu da čak i veliki knez načas ostane bez riječi.

34
 „Evo dara“, reče Kasjan. „Možda vaši čuvari mogu mojim ljudima pružiti
gostoprimstvo.“
Veliki knez počne pregledavati kobilu, ali reče samo: „U nevolji?“
„Od ljudi koje nikako ne možemo pronaći“, smrknuto reče Kasjan.
„Razbojnika. Spaljuju mi sela, Dmitrije Ivanoviču.“

Nakon što je dobio poziv u kneževu primaću sobu, uz konje odvedene na zob i
smještaj dodijeljen neznančevim ljudima, crvenokosi Kasjan krene otpiti pivo pod
Dmitrijevim niskim, oslikanim stropom dok su Saša i veliki knez čekali s
nestrpljivom pristojnošću. Kasjan obriše usta, pa započne: „Krenulo je od
šaputanja, ima tome cijelo godišnje doba, i od dojava iz treće ruke iz izgubljenih
zaselaka. О pljačkašima. О požarima.“ Okrene pehar tvrdom rukom, zagledan u
daljinu. „Ne hajah za njih. Uvijek ima beznadnika, a glasine preuveličavaju.
Smetnuh to s uma kad pade prvi snijeg.“
Kasjan opet zastane da popije. „Sad mi je jasno da pogriješih“, nastavi. „Sad
sa svih strana čujem dojave о paležima, a beznadni mi seljaci dolaze svakog dana,
ili umalo svakog, preklinjati me za žito, ili za zaštitu.“
Dmitrij i Saša razmijene poglede. Bojari i podvornici izviju vratove da bolje
čuju. „Pa,“ reče Dmitrij posjetitelju, prignuvši se na izrezbarenoj stolici, „vi ste im
vlastelin, zar ne? Jeste li im sami pomogli?“
Kasjanu se usne istanje u strogost. „Otiđosmo loviti te zlikovce ne jednom,
već mnogo puta otkako je snijeg pao. Ima domišljata svijeta u mom domaćinstvu,
vrsnih pasa, vještih lovaca.“
„Onda mi nije jasno zašto se obraćate meni“, reče Dmitrij, promatrajući
posjetitelja. „Teško da se sad možete nadati izbjegavanju daće, jer vam znam ime.“
„Ne bih došao da sam imao izbora“, reče Kasjan. „Ne nađosmo ni traga od tih
razbojnika – ma ni najmanjeg – čak ni otiska kopita. Ništa doli paleži, i jauka, i
razaranja. Narod mi šapće da ti razbojnici uopće nisu ljudi, već đavli. Zato dođoh
u Moskvu,“ dovrši, uz ojađenost koju nije mogao prikriti, „kad bih radije ostao
kod kuće. Jer u ovome gradu ima ratnika, baš kao i Božjih ljudi, a dužan sam
usrdno zamoliti da se mom narodu pomogne.“

35
 Dmitrij se, opazi Saša, vidno opčinio i preko volje. „Baš nikakva traga?“ reče
on.
„Ni jednog jedinog, gosudaru“, reče Kasjan. „Možda ti razbojnici uopće nisu
ljudi.“
„Krećemo za tri dana“, reče Dmitrij.

36
 5.

POŽAR U DIVLJINI

O lga nije bratu rekla što je saznala о smrti njihovog oca, a ni о njihovoj sestri.
Sašu čeka dovoljno opasnosti, a mora ih dočekati bistre glave. Naročito bi ga
ražalostilo čuti za Vasju, smatrala je. Jako ju je volio.
Zato Olga samo poljubi Sašu i poželi mu sreću, na dan kad se došao oprostiti.
Imala je nov ogrtač za njega, a i dobru mješinu medovine.
Saša odsutno primi darove. Svijest mu je već bila tamo, u divljini: uz
razbojnike i spaljena sela i baktanje s mladim knezom koji više ne želi biti vazal.
„Čuvao te Bog, sestro“, reče on.
„I tebe, brate“, reče Olga, uspjevši ne izgubiti prikupljenu smirenost. Navikla
se na rastanke. Ovaj brat dođe i ode kao vjetar kroz ljetne borove, a ni muž
Vladimir nije joj ništa bolji. Ali ovog puta se sjeti da joj oca i sestrice više nema, da
joj se nikad više neće vratiti, i napor pribranosti ostavi svoju cijenu. Svaki put odu,
a ja ostanem. „Kumim te da me se sjetiš u molitvama.“

Dmitrij i njegovi ljudi krenu na put iz Moskve u danu nestalne bjeline: bijela
snijega i bijela sunca, u odbljescima s bijelih tornjeva. Podrugljiv vjetar zadirkivao
ih je uvlačenjem pod ogrtače i kapuljače kada Dmitrij istupi u svoje dvorište,
odjeven za putovanje, i s lakoćom se vine na leđa svog konja. „Dođi, bratiću!“
dovikne Saši. „Vedar je dan, a snijeg je suh. Pođimo!“
Konjušari su pripravno stajali s ularima tovarnih konja u ruci, a četa valjano
opremljenih ljudi čekala je na konjima, oboružana mačevima i kratkim kopljima.

37
 Kasjanovi su se ljudi s nelagodom miješali s Dmitrijevima. Saša se upita što
leži iza njihovih krutih lica. Sam je Kasjan mirno sjedio na svojoj krupnoj kestenki,
sijevajući pogledom po uzavrelom dvorištu.
Dveri velikoga kneza otvore se škripom, i ljudi podbodu konje. Grla nahrupe,
sita žita. Saša uzjaše svoju zelenu kobilu Tuman, pa ju posljednju lagano izvede u
okrutno blistavu zimu. Dmitrijeve se dveri s rikom zatvore za njima.
Posljednje što su čuli od Moskve bilo je razlijeganje zvonjave njenih zvona
preko krošanja.

Onima koji su to mogli podnijeti (a mnogi nisu) zima je bila doba za putovanja na
sjeveru Rus’i. Ljeti su se ljudi kretali divljinom po kolnim putovima i jelenjim
stazama, često preuskim za kola, a uvijek blatnim do osovine. Ali zimi bi se ceste
željezno smrznule, a saonice su bile u stanju nositi silan teret. Zamrznute su rijeke
tvorile ceste lišene drveća i panjeva, svega što bi otežavalo napredovanje, a sezale
su u širokim, predvidljivim potezima, na sjever i jug, istok i zapad.
Zimi se rijekama naveliko prometovalo. Sela su ležala duž obje obale,
krijepljena vodom, a tu su stajale i velike bojarske kuće, spremne ugostiti velikog
kneza moskovskog.
Prvog su dana odjahali na istok, i predvečer naišli na svjetla Kupavne: drage
vatre u smiraju. Dmitrij je poslao ljude da od vlastelina zatraže gostoprimstvo, pa
su se ondje pogostili pitom s kupusom i ukiseljenim gljivama.
Ali sutradan ujutro su napustili ukroćene krajeve, kao i svaku mogućnost da
zanoće pod krovom. Šuma je prerasla u mračno bespuće, načičkano sitnim
seocima. Ljudi su teško jahali danju, podizali logore u snijegu i noću držali straže.
Uza sav svoj trud, jahači nisu vidjeli ni zvijeri ni ptica, a svakako ni razbojnika,
ali sedmoga dana naiđu na spaljeno selo.
Tuman prva nanjuši dim i frkne. Saša ju obuzda smirenim rukama i sâm
okrene glavu u vjetar. „Dim.“
Dmitrij zazuda konja. „Osjećam ga.“
„Eno“, reče Kasjan pokraj njih. Pokaže rukom u zatvorenoj rukavici.

38
 Dmitrij brzo grakne naredbe i ljudi ih tješnje okruže. Ne bi bilo nade u
nečujan nailazak, ne dok ih je toliko. Suhi je snijeg stenjao pod konjskim nogama.
Selo je bilo spaljeno do temelja, kao da ga je smrskala neka divovska ognjena
šaka. Isprva je izgledalo posve mrtvo, prazno i hladno, ali nasred je stajala kapela,
koju je požar uglavnom poštedio, i malo se dima izvijalo iz rupe procijepljene u
krovu.
Ljudi se počnu primicati, isukanih mačeva, pripravni na fijuk strijela. Tuman
zabrinuto zavrne okom prema jahaču. Selo je nekoć imalo palisadu, ali izgorjela je
u hrpu troske.
Dmitrij oštro izda još naredbi – nekima da stanu na stražu, drugima da
potraže preživjele u okolnome gvozdu. Na kraju samo on, Saša i Kasjan preskoče
ostatak palisade, s nekolicinom iza sebe.
Tijela su ležala popadala gdje su poginula, crna poput spaljenih kuća,
molećivih koštanih prstiju i iscerenih lubanja. Premda Dmitrij Ivanovič nije bio
čovjek sklon ni mašti ni ganutljivosti, sav pobijeli oko usta. Ali posve mirnim
glasom reče Saši: „Idi pokucati na vrata crkve.“ Jer iznutra se nešto čulo.
Saša saskoči u snijeg, balčakom mača zalupa po crkvenim vratima, i dovikne:
„Bog bio s vama.“
Ne dobije odgovora.
„Ja sam brat Aleksandr“, dovikne Saša. „Nisam razbojnik, a ni Tatarin.
Pomoći ću vam ako mogu.“
Tišina iza vrata, zatim užurban razgovor. Vrata se naglo otvore. Žena na
njima imala je sjekiru u ruci i krvavo lice. Uz nju je stajao svećenik, umrljan krvlju
i čađi. Kad njih dvoje ugledaju Sašu, podstriženog, nedvojbeno monaha, malčice
spuste priručno oružje.
„Blagoslovio vas Gospod“, reče Saša, premda mu riječi zapnu u grlu. „Možete
li mi reći što se tu zbilo?“
„Zar je bitno?“ reče svećenik, pun mahnita, razrogačena smijeha. „Jer
zakasniste.“

39
Na koncu je žena progovorila, a malo im je mogla reći. Razbojnici su došli u prvi
osvit zore, dok se prhki snijeg razlijetao pod kopitima konja. Bilo ih je najmanje
stotinu – ili je tako izgledalo. Našli su se posvuda. Gotovo svi muškarci i žene
stradali su pod njihovim mačevima. Zatim su pošli po djecu. „Odvedoše žensku
čeljad“, reče žena. „Ne svu – ali mnoge. Jedan svakoj našoj djevojčici promotri lice
i uze one koje htjede.“ Ženi je u ruci ležao malen, šaren rubac koji je očito pripadao
djetetu. Ona podigne nestalan pogled, pa njime pronađe Sašin. „Kumim vas da se
molite za njih.“
„Molit ću se za njih“, reče Saša. „Pronaći ćemo te razbojnike, ako se ikako
bude dalo.“
Jahači podijele s njima koliko su hrane mogli odvojiti i pomognu podići
lomaču za napola spaljena tijela. Saša je uzeo sala i lanenog platna, pa previo
opekline preživjelima, premda je bilo onih kojima bi više vajde bilo od samilosna
dokrajčenja.
U zoru su odjahali.
Veliki knez osvrne se prema spaljenom selu s negodovanjem dok je nestajalo
u gvozdu. „Cijelo ćemo godišnje doba provesti na putu, bratiću, ako budeš usput
tražio blagosloviti svako truplo i nahraniti svaka usta. I ovako izgubismo cijeli dan.
Baš nitko od tih ljudi neće istrajati preko zime tu gdje su – kad im je žito sasvim
izgorjelo – a konjima zaustavljanje nije koristilo.“
Dmitrij je još bio bijel oko usana.
Saša mu ne odgovori.

U tri dana nakon prvog spaljenog sela naišli su na još dva. U prvom su seljani
uspjeli jednom razbojniku sasjeći konja, ali otimači su uzvratili silnim klanjem i
zatim zapalili kapelu. Od ikonostasa im je ostalo iverje uz raspuhan pepeo, a
preživjeli su stajali oko njega i buljili. „Bog nas napusti“, rekli su Saši. „Uzeše
djevojčice. Čekamo sud.“
Saša je blagoslovio seljane; uzvratili su mu samo praznim pogledima, i
napustio ih je.
Trag je bio vrlo hladan. A možda nikad nije ni bilo traga.

40
 Treće je selo bilo jednostavno napušteno. Svi su otišli: sve muško i žensko, sva
dojenčad i sve bake, sve do stoke i kokoši, tragova prigušenih pod svježim
snijegom.
„Tatari!“ procijedi Dmitrij dok je stajao u tom posljednjem selu, u smradu
stoke i dima. „Dakako, Tatari. A kažeš mi da ne smijem zaratiti, Saša, i donijeti
Božju osvetu tim nevjernicima?“
„Ljudi za kojima tragamo su razbojnici“, otpovrne mu Saša, odlamajući sige
što su se skupile Tuman navrh njuške. „Ne možete se osvetiti cijelome narodu zbog
zlodjela nekolicine zlobnika.“
Kasjan ne reče ništa. Sutradan objavi da ih on i njegovi ljudi imaju namjeru
napustiti.
Dmitrij mu hladno odvrati: „Zar vas je strah, Kasjane Lutoviču?“
Drugi bi se čovjek nakostriješio; Kasjan se vidno zamisli. Tada su već odreda
bili blijedi od studeni, uz poteze boje po nosu i obrazima. Razlike između
vlastelina, monaha i stražara posve je nestalo. Svi su sličili razdražljivim
medvjedima, onako umotani u slojeve filca i krzna.
Kasjan je bio iznimka: pribran i blijed kakav je bio i u početku, očiju još uvijek
hitrih i bistrih.
„Nije me strah“, smireno reče Kasjan. Crvenokosi bojar malo je govorio, ali
mnogo slušao, a smirenom je rukom pri luku i koplju zaslužio Dmitrijevo nevoljko
poštovanje. „Premda bi prije bilo da su ti razbojnici đavli negoli ljudi. Ali moram
kući. Predugo izbivah.“ Stanka. Kasjan doda: „Vratit ću se sa svježim lovcima.
Tražim tek nekoliko dana, Dmitrije Ivanoviču.“
Dmitrij to razmotri, zamišljeno si čisteći zamrznuto inje iz brade. „Nismo
daleko od Lavre“, napokon reče. „Spavanje iza zidova okrijepit će moje ljude.
Nađimo se tamo. Mogu vam dati tjedan dana.“
„Pa dobro“, reče Kasjan smireno. „Vratit ću se rijekom; pitat ću ondje po
mjestima – jer te utvare moraju jesti kao i drugi ljudi. Onda ću okupiti jake ljude,
pa ćemo se naći u manastiru.“
Dmitrij kratko kimne. Izvana se slabo vidjelo da je umoran, ali čak su i njega
zamarali dim i neizvjesnost, dug, nepopustljiv mraz.
„Pa dobro“, reče knez. „Ali ne pogazite danu riječ.“

41
Kasjan i njegovi ljudi otiđu kroz parnu, ljutu zoru, dok je Sunce pod velebnim
kutom od njihovih logorskih vatri stvaralo skerletne, zlaćane i sive plamence. Saša
i Dmitrij i ostali ostanu šutjeti, osjećajući se neobično samotno, nakon što su im
sudruzi odjahali.
„Dođite“, reče veliki knez, pribravši se. „Držat ćemo dobru stražu. Više nema
daleko do Lavre.“
I tako nastave, uporno, istanjenih živaca. Premda su pod prostorima za
noćenje iskapali rovove i punili ih žeravicom iz vatri, noći su bile duge, a dan pun
oštra vjetra i nošena snijega. Dugo jahanje po ljutom vremenu zgulilo je meso s
konjskih rebara. Nisu imali naznaka da ih se goni, samo sablasan osjećaj da ih se
motri.
Ali u zoru, dva tjedna nakon polaska, začuju zvono.
Jutro je sporo stizalo po dubokoj zimi, a gusta je bijela maglica zastirala sunce,
tako da je svitanje bilo tek slijed promjena: iz crna u modro, iz modra u sivo. Na
prvi tračak boje na istočnome nebu zvono se oglasi nad krošnjama.
Ne jedno se ispijeno lice ozari. Svi se prekriže. „To je Lavra“, počnu govoriti
jedni drugima. „To je nastamba svetog Sergija, i ondje nećemo imati posla s
nekakvim prokletim razbojnicima – đavlima.“
Konji nisko objese glave, i kolona nastavi gvozdom motreći oštrije no inače.
Vladao je osjećaj – neizrečen, ali zajednički – da bi danas, tako blizu zaklona, dok
konji teturaju od umora, te sablasti mogle napokon napasti.
Ali ništa se ne pokrene u šumi, i uskoro izbiju kroz drveće na čistinu s
utvrđenim manastirom.
Prime poziv da se objave prije no što su im konji do kraja izašli iz šume, od
monaha koji je stražario na vrhu palisade. U odgovor Saša zabaci kapuljaču. „Brate
Rodione!“ uzvikne.
Monahovim se smirenim licem razlegne osmijeh. „Brate Aleksandre!“ vikne,
pa se okrene na peti da dovikne naredbe. Odozdo iz dvorišta začuje se graja, pa
škripa, i teške se dveri otvore prema van.

42
 Jedan starac, bistrook, raspuštene snježne brade, stajao je i čekao ih u otvoru,
oslonjen na štap. Ma koliko da je bio umoran, Saša začas skoči s konja, a Dmitrij
tek na korak iza njega. Snijeg im zaškripi pod nogama u čizmama kad se zajedno
prignu i starcu poljube ruku.
„Oče“, reče Saša Sergeju Radonežskom, najsvetijem čovjeku u Rus’i. „Drago
mi je što vas vidim.“
„Sinovi moji“, reče Sergej, pa podigne ruku u blagoslov. „Ovdje ste
dobrodošli. A i na vrijeme stigoste, jer zlo je na djelu.“

Dječak Saša Petrovič – budući monah, brat Aleksandr Peresvet – došao je u Lavru
kao petnaestogodišnjak, ponosan u pobožnosti, u vještini s konjima i mačem. Ni
od čega nije strahovao i malošto je poštovao, ali manastir ga je oblikovao. Braća iz
Trojice lavre svojim su rukama podizala kolibe, pekla opeke za peći, sadila vrtove
i pekla kruh u divljini.
Novačke godine Saši su prošle u isti mah brzo i sporo, kako to kod
mirnodopskih biva. Dmitrij Ivanovič stasao je među braćom, ponosit i
nespokojan, obrazovan i lijep u licu.
Sa šesnaest je godina Dmitrij otišao postati veliki knez moskovski, a Saša je –
napokon kao pravi monah – krenuo putovati. Tri je godine lutao po Rus’i, osnivao
manastire i pomagao drugima, kako im je bio običaj. Putešestvije su mu istalile
mladost, i muškarac koji se vratio u Moskovsko bio je hladnook i miran, nesklon
svađi ali postojan u boju, i obljubljen među seljanima, koji su mu nadjenuli ime.
Aleksandr Peresvet. Presvijetli.
Saša se pokušao, nakon lutanja, vratiti u Lavru i dati završne zavjete, da bude
u miru sred šuma i potoka i snjegova divljine. Ali među tim zavjetima bio je i onaj
о postojanosti mjesta, a Saša je shvatio da još ne može živjeti mirno – jer Bog ga
poziva. Ili možda oganj u krvi. Jer svijet je bio prostran i prepun nevolja, a mladi
je veliki knez želio da ga bratić savjetuje. I tako je Saša opet napustio manastir, s
konjem i mačem, da se priključi vijećanjima velikana, da jaše cestama Rus’i, da
naizmjence liječi i savjetuje i moli se.

43
 Ali u dnu svijesti uvijek mu je bila Lavra. Dom. Vedra ljeti, zimi zavijena u
plave sjene, i prepuna mira.
Ovog puta, doduše, kad je brat Aleksandr prošao kroz vratnice drvenih dveri,
na njega nahrupi buka. Ljudi i psi, kokoši i djeca tiskali su se po snježnim
prostorima između zgrada, a posvuda se uz graju kuhalo i peklo na vatri. Saši noge
posustanu; zaprepašteno se osvrne prema Sergeju.
Stari monah samo slegne ramenima. Ali Saša mu sad primijeti tamne
podočnjake na licu, kao i ukočenost hoda. Sergej bez oklijevanja primi Sašinu
pruženu ruku.
Sergeju s druge strane Dmitrij izgovori ono što je brat Aleksandr mislio.
„Koliko ih je“, reče.
„Pokucaše nam na dveri prije osam dana“, reče Sergej. Slobodnom je rukom
blagoslivao slijeva i zdesna; nekolicina mu pritrči poljubiti skute. Smiješio im se,
ali oči su mu bile umorne. „Razbojnici, kazivaše narod, no drugačiji. Jer ti jedva da
piju jaka pića, i jedva da pljačkaju, no svirepim ognjem spaljuju sela. Svaku
djevojčicu u lice pogledaju i uzmu željene. Preživjeli nam pristigoše – čak i svijet
iz još nespaljenih gazdinstava i sela – kumeći za utočište. Ne mogoh ih odbiti.“
„Naredit ću da se iz Moskve pošalje žito“, reče Dmitrij. „Poslat ću lovce, da ih
sve možete hraniti. A te ćemo razbojnike pobiti.“ Ti bi razbojnici lako mogli biti
legendarna čudovišta, koliko su traga od njih uspjeli vidjeti, ali knez to ne reče.
„Najprije se moramo pobrinuti za konje“, praktično će Saša – uz osvrt prema
svojoj Tuman, koja je mirno stajala u snijegu, izmoždena – „a onda se
posavjetujmo.“

Blagovaonica je bila niska i tmurna, kao i sva zdanja u tome kraju koji je mraz često
pohodio, ali za razliku od glavnine manastira, imala je peć i dobru vatru. Saša
uzdahne kad mu toplina dodirne umorne udove.
Uzdahne i Dmitrij, nesretno, kad ugleda postavljen obrok. Volio bi mrsna
mesa, lagano ispečena u vrućoj pećnici. Ali Sergij je strogo uvažavao posne dane.
„Bolje da najprije utvrdimo palisadu“, reče Saša, odgurnuvši drugu zdjelu
juhe od kupusa, „prije no što odemo u potragu.“

44
 Dmitrij je jeo kruh i suhe višnje, prilično kivno slistivši svoju juhu. Progunđa:
„Neće nas tu napasti. Manastiri su sveti.“
„Možda“, reče Saša, kojem je dugo putovanje u Saraj još bilo svježe u sjećanju.
„Ali Tatari se drugačijem bogu mole. A ionako su ovo, sve mi se čini, bezbožnici.“
Dmitrij proguta zalogaj, pa praktično otpovrne: „Onda? Ovaj je manastir
dobro utvrđen. Razbojnici ukradu što mogu, ne upuštaju se u zimske opsade.“ A
nato ga vidno prožme nedoumica. Dmitrij u svom plitkom, hrabrom srcu voli
Lavru, a nije zaboravio smrad spaljenih sela.
„Uskoro će mrak“, reče veliki knez. „Idemo odmah na palisadu.“
Palisada Lavre bila je podignuta, uz mnogo duga, polagana rada, u dvostrukoj
debljini hrasta. Ne bi ju moglo probiti mnogošto osim opsadne sprave. Ali dveri
su se mogle učvrstiti. Dmitrij izda naredbe za to, a naloži svojim ljudima da otapaju
i iskapaju zemlju u velike košare, koje se imaju držati na toplom i pri ruci, za slučaj
da zatrebaju za gušenje vatre.
„Pa, obavismo što se moglo“, reče veliki knez dok je padao mrak. „Sutra
šaljemo izvidnice.“

Ali, na koncu, nije bilo izvidnica. Cijele je noći sniježilo, a sutrašnji je dan osvanuo
siv i pogibeljan. U sam cik zore iz šume galopom izbije smećkast pastuh s golemim,
izobličenim jahačem na leđima.
„Manastire! Dveri! Pustite nas unutra! Evo ih!“ poviče jahač. Ogrtač spadne,
i otkrije da izobličeni stvor nije jedan jahač, već četvoro – tri sitne djevojčice i od
njih tek nešto stariji momak.
Brat Rodion je opet držao stražu, škiljeći preko vrha palisade. „Tko ste vi?“
uputi on poziv dječaku.
„Nema to sad veze!“ uzvikne dječak. „Otiđoh u njihov logor i oslobodih ove“
– pokaže pritom na žensku čeljad. „Sad me razbojnici gone pomamni od srdžbe;
ako ne date meni unutra, uzmite bar ove djevojčice. Ili niste Božji ljudi?“
Dmitrij ču što se reklo. Trkom se uzvere uz ljestve i pogleda preko palisade.
U jahača je svježe, mlado lice, krupnih očiju, golobrado. Nije ratnik, sigurno.

45
Govori grubim, oblim riječima seljačića. Djevojčice se čvrsto drže uza nj, napola
promrzle i ošamućene od straha.
„Pustite ih unutra“, reče knez.
Smećkasti konj proklize pri zaustavljanju čim prođe kroz dveri, a monasi
smjesta čvrsto zatvore stenjuće šarke. Jahač im doda djevojčice s konja, pa i sam
saskoči s njegovog ramena. „Malenima je hladno“, reče. „Prestrašene su. Morate
ih smjesta staviti u kupelj – ili u peć. Morate ih nahraniti.“
Ali djevojčice se grčevito prime uz spasiteljev ogrtač kad ih dvije seljanke
dođu odvesti. Saša krene k njima. Vika ga je izvukla iz kapele i čuo je posljednje
što se reklo s vrha palisade. „Jeste li te razbojnike vidjeli?“ oštro upita. „Gdje su?“
Jahač upre zelene oči u njegovo lice i skameni se. Saša zastane kao da se zabio
u drvo.
Osam je godina prošlo otkako je vidio to lice. Ali premda su kosti u
međuvremenu postale istaknutije – a usne se popunile – Saša ju svejedno
prepozna.
Da je na lesovika nabasao, ne bi se jače zaprepastio. Jahač blene u njega,
otvorenih usta. Zatim se njegovo – njeno – lice ozari. „Saša!“ uzvikne ona.
U isti mah, on reče: „Kriste, Vasja, odakle ti tu?“

46
 6.

NAKRAJ SVIJETA

N ekoliko tjedana prije toga jedna je djevojka sjedila na smećkastu konju uz rub
luga jela. Snijeg je koso padao i hvatao se po njenim trepavicama i grivi konja.
U lugu jela je stajala kuća, otvorenih vrata.
Muška ju je prilika čekala u otvoru. Svjetlost s ognjišta otraga muškarcu je
ispraznila oči i ispunila mu lice sjenama.
„Uđi, Vasja“, reče on. „Hladno je.“ Da je snijegom bremenita noć mogla
govoriti, možda bi progovorila tim glasom.
Djevojka udahne da odgovori, ali pastuh već pođe. Dublje u lugu jela granje
se prepletalo pregusto da djevojka nastavi jahati. Ona ukočeno spuzne na tlo, i
zatetura kad joj bol sijevne iz napola smrznutih stopala. Tek se žestokim naporom
pridrži za grivu konja i uspije ne pasti. „Majko Božja“, promrsi.
Spotakne se о korijen, doglavinja do praga, opet zatetura, i pala bi, da ju čovjek
na vratima ne ulovi. Izbliza mu oči više nisu bile crne, već najsvjetlije plave: led za
vedra dana. „Budalo“, reče nakon stanke, držeći ju uspravno. „Trostruka budalo,
Vasilisa Petrovna. Ali uđi.“ Osovi ju.
Vasilisa – Vasja – zausti, pa se predomisli, i prijeđe prag, klateći se kao
ždrijebe.
Kuća je sličila gaju jelovih stabala koji je preko noći odlučio postati kuća, ali
to je loše izveo. Modrikasta tama, kao od oblaka i povremene mjesečine,
ispunjavala je prostor pod zabatima. Sjene grana mahale su amo-tamo po podu,
premda su zidovi izgledali posve stvarno.
Ali jedno je bilo izvjesno: na suprotnom kraju kuće stajala je golema ruska
peć. Vasja zatetura prema njoj kao slijepa, svuče rukavice, prinese dlanove buktinji
i zadršće od vreline na hladnim prstima. Uz peć je stajala visoka bijela kobila i lizala

48
komad soli. Ta kobila kratko gubicom pomiluje Vasju u pozdrav. Vasja uz osmijeh
položi obraz kobili na nos.
Vasilisa Petrovna nije bila ljepotica po mjerilima svojih suseljana. Previsoka
je, govorile su žene kad je stasala. Itekako previsoka. Što se figure tiče, jedva da je
ima više od dječaka.
Usta kao u žabe, dodavala je njena pomajka, pakosno. Koji bi čovjek uzeo
djevojku tolicne brade? A što se očiju tiče–
Istini za volju, pomajka nije mogla naći riječi za Vasjine oči – zelene, duboke
i jako razmaknute – a ni za dugu crnu pletenicu koju je jarko sunce posipalo
crvenim iskricama.
„Nije ljepotica, možda“, ponovila je Vasjina dadilja, koja ju je jako voljela.
„Nije ljepotica, malo moje – ali privuče oko. Kao i baka joj.“ Starica bi se uvijek
prekrižila uz te riječi, jer Vasjina baka nije sretno umrla.
Vasjin pastuh proprti put kroz kuću za njom i posjednički se obazre. Sati u
smrznutom gvozdu nisu ga zatomili. On smjesta priđe djevojci uz peć. Bijela
kobila, njegova mati, tiho frkne na njega.
Vasja se osmjehne, pa počne češkati pastuha po grebenu. Nije nosio ni sedlo
ni oglav. „Hrabro si to izveo“, prišapne mu. „Nisam bila sigurna hoćemo li je uopće
naći.“
Konj samodopadno protrese grivom.
Vasja, zahvalna na poletnoj snazi konja, isuče nož iz pojasa i stane mu kopati
nakupljeni led iz kopita.
Kivan nalet vjetra zalupi vrata.
Vasja se s trzajem uspravi; pastuh frkne. Kad su se vrata zatvorila, odvojila su
ih od mećave, a ipak su, nekako, sjene krošanja još uvijek mahale po podu.
Kućedomaćin zastane načas, okrenut prema vratima, pa se osvrne. Zvjezdane
pahulje posule su mu kosu. Svud oko njega bila je ista ona bešumna sila kao i u
snijegu što vani pada.
Pastuh opet opusti uši.
„Bez sumnje mi kaniš kazati, Vasja,“ reče muškarac, „zašto si po treći put
stavila glavu u torbu i po zimi pobjegla u duboku šumu.“ Krene kroz prostoriju,
lak kao dim, sve dok ne stane na svjetlost peći, koja mu obasja lice.

49
 Vasja tvrdo proguta. Kućedomaćin izgleda kao muškarac, ali oči ga izdaju.
Kad je prvi put kročio ovim gvozdom, djeve su ga na drugačijem jeziku dozivale.
Vasja pomisli: Ako ga se počneš bojati, nikad nećeš prestati, pa se uspravi – i
otkrije da joj odgovor odbija doći. Tuga i umor istjerali su riječi iz nje, i mogla je
samo stajati, dok joj se grkljan stiskao: kao uljez u kući koje nikad nije ni bilo.
Mrazni đavao suho doda: „Dakle? Zar cvijeće nije zadovoljilo? Tražiš li ovog
puta Žar-pticu? Ili konja Zlatogriva?“
„Što misliš, zašto sam došla?“ uspije protisnuti Vasja, žacnuta da prozbori.
Koliko sinoć je rekla zbogom bratu i sestrici. Očev joj grob leži tek zatrpan u
smrznutoj zemlji, a sekino teško ridanje otpratilo ju je u gvozd. „Nisam mogla
ostati kod kuće. ‘Vještica’, šaptaše narod. Neki bi me spalili da mogu. Oca–“ Glas
ju izda. „Oca više nema da ih obuzdava.“
„Tužne li priče“, odvrati joj mrazni đavao, nimalo ganut. „Vidjeh deset tisuća
tužnijih, no jedina si koja mi je zbog toga doteturala na prag.“ Prigne joj se.
Svjetlost ognjišta bljesne mu po blijedom licu. „Kaniš li sad ostati sa mnom? Je li
tako? Biti snježna djeva u ovome gvozdu koji se nikad ne mijenja?“
Pitanje je napola podbadalo, a napola pozivalo, puno prisne poruge.
Vasja porumeni i zgrozi se. „Nikad!“ Šake su joj se pomalo već zagrijale, ali
usnice su joj još bile krute i nespretne. „Što bih radila u ovoj kući u lugu jela?
Odlazim. Zato napustih kuću – odlazim daleko. Solovej će me odvesti nakraj
svijeta. Vidjet ću palače i gradove i rijeke po ljetu, i gledat ću sunce na moru.“
Odvezala si je kapuljaču od janjeće kože, gotovo mucajući od žustrine. Ognjište joj
smjesta pospe crnu kosu crvenim odbljescima.
Oči mu potamne vidjevši to, premda Vasja ništa ne opazi. Kao da je govorom
oslobodila bujicu u sebi, sad pronađe riječi. „Ti si mi pokazao da u ovom svijetu
ima više od crkve i kupelji i očevih gvozdova. Hoću to vidjeti.“ Upre žarki pogled
dalje od njega. „Hoću sve to vidjeti. Ničega više u Lesnajoj Zemlji za me nema.“
Mrazni se đavao možda nato osupnuo. Svakako se okrenuo od nje i svalio na
stolicu sličnu slomljenu hrastovu panju, ondje uz vatru, prije no što će upitati:
„Zašto si onda tu?“ Namjerno pogledom obuhvati sjene pod stropom, silnu
postelju uzdignutu poput zapuha snijega, rusku peć, tapiserije na zidovima,
izrezbareni stol. „Ne vidim ni palače ni grada, a svakako ne ni sunce na moru.“

50
 Na nju dođe red da zastane. Boja joj navre u lice. „Jednom si mi ponudio
dotu...“ započne.
Doista, zavežljaji su još ležali naslagani u jednom kutu: vrsne tkanine i
dragulji, naslagani poput blaga aždahe. On joj isprati pogled i osmjehne se, hladno.
„Odbila si ju i pobjegla, koliko se sjećam.“
„Jer se ne želim udati“, dovrši Vasja. Riječi joj zazvuče čudno još dok ih je
govorila. Udati se. Ili postati kaluđerica. Ili umrijeti. To znači biti žena. Što je,
onda, ona? „Ali ne bih htjela moliti za kruh po crkvama. Dođoh upitati– Smijem
li ponijeti malo tog zlata sa sobom, kad odjašem?“
Zapanjen muk. Zatim se Morozko prigne, nalakti na koljena, i reče, s
nevjericom u glasu: „Došla si ovamo, kamo nitko nikad nije došao bez moje
privole, namoliti malo zlata za svoja lutanja?“
Ne, mogla je reći. Ne zbog toga. Ne sasvim. U strahu otiđoh od kuće, i htjedoh
te. Znaš više od mene, i iskazao si mi dobrotu. Ali nije se mogla natjerati da to kaže.
„Pa“, reče Morozko i opet se nasloni. „Sve to je tvoje.“ Mahne bradom prema
naslaganom blagu. „Slobodno idi nakraj svijeta odjevena kao kraljevna, s dovoljno
zlata da ga uplićeš Soloveju u grivu.“
Kad mu ne odgovori, on doda, s kićenom uljudnošću: „Bi li htjela kola za to?
Ili će ti Solovej sve to vući za sobom, kao nisku perlica?“
Ona zadrži svoje dostojanstvo. „Ne“, reče. „Samo ono što se lako može nositi
i neće privući tatove.“
Morozko ju odmjeri blijedim, i dalje suzdržanim pogledom od raščupane
glave do pete u čizmi. Vasja pokuša ne zamisliti kako mu sigurno izgleda: kao
dijete upalih očiju, blijeda i prljava lica. „I onda što?“ zamišljeno je upita mrazni
đavao. „Natrpaš si džepove zlatom, odjašeš sutra ujutro, i smjesta skončaš od
smrzavanja? Ne? Ili možda poživiš koji dan dok te netko ne ubije zbog konja, ili
siluje zbog zelenih očiju? Ništa ne znaš о ovome svijetu, a sad kaniš otići i umrijeti
u njemu?“
„Što ću drugo?“ otpovrne mu Vasja. Skupe joj se suze izbezumljene
iscrpljenosti, premda im ne dopusti da se preliju. „Suseljani će me ubiti ako odem
kući. Da se zaredim? Ne – nesnosno mi je to. Bolje da umrem na putu.“
„Mnogi govore ‘bolje da umrem’ dok za to ne dođe vrijeme“, uzvrati
Morozko. „Želiš li umrijeti sama na nekom šumskom proplanku? Vrati se u

51
Lesnaju Zemlju. Suseljani će zaboraviti, kunem ti se. Sve će biti kao nekad. Idi kući
i pusti da te brat štiti.“
Nagomilana povrijeđenost u Vasji plane u iznenadnu ljutnju. Ona odgurne
stolicu i opet ustane. „Nisam ja pas“, brecne se. „Ti mi možeš reći da idem kući, ali
ja mogu odlučiti suprotno. Zar misliš da samo to hoću, u cijelom životu –
kraljevsku dotu, i čovjeka da mi silom pravi djecu?“
Morozko jedva da je bio viši od nje, no morala se sasvim smiriti pred njegovim
blijedim, satirućim pogledom. „Govoriš kao dijete. Zar misliš da je bilo koga, u
cijelom tom tvom svijetu, briga što ti hoćeš? Čak ni knezovi nemaju što hoće, pa ni
djeve. Nema života za tebe na putu, ničega do smrti, prije ili poslije.“
Vasja si ugrize usnicu. „Zar misliš da ja–“ jarosno počne, ali pastuh izgubi
strpljivost čuvši zažarenu ojađenost u njenom glasu. Izbaci glavu njoj preko
ramena i škljocne zubima na prst od Morozkovog lica.
„Soloveje!“ krikne Vasja. „Što ti to–“ Ona ga pokuša odgurnuti, ali on se
odbije pomaknuti.
Ugrist ću ga, reče pastuh. Repom si je šibao sapi; jednim je kopitom strugao
po drvenom podu.
„Iz njega bi prokrvarila voda, a onda bi te pretvorio u snježna konja“, reče
Vasja, gurajući ga i dalje. „Ne glupiraj se.“
„Miči se, vole jedan“, posavjetuje Morozko pastuha.
Solovej se načas ne pomakne, ali onda Vasja reče: „Idi.“ Ulovi joj pogled,
palucne jezikom u znak nevoljke isprike, pa se okrene.
Napetost mine. Morozko kratko uzdahne. „Ne, ne smjeh tako zboriti.“ Ružni
mu se prizvuk dijelom izgubi iz glasa. Ponovno se svali na svoju stolicu. Vasja se
ne pomakne. „Ali – kuća u lugu jela sad nije za tebe, a kamoli put. Nisi smjela više
moći ni naći kuću, čak ni uz Soloveja, ne nakon–“ Ulovi joj pogled, prekine se,
nastavi. „Tamo, među tvojima, to je svijet za tebe. Ostavih te na sigurnom pod
skrbi brata, dok Medvjed spava, a svećenik je utekao u gvozd. Zar te to nije moglo
zadovoljiti?“ Pitanje mu je bilo gotovo molećivo.
„Ne“, reče Vasja. „Nastavljam. Vidjet ću svijet iza ovoga gvozda, i neću
računati cijenu.“

52
 Zatišje. Zatim se on nasmije, tiho i nevoljko. „Svaka čast, Vasilisa Petrovna.
Nikad mi još nitko u vlastitoj kući nije proturječio.“
Krajnje je vrijeme, onda, pomisli ona, premda to ne reče naglas. Je li se to nešto
u njemu promijenilo od one noći kad ju je prebacio preko sedla preda se da ju
izbavi od Medvjeda? О čemu se radi? Jesu li mu to sad oči plavije? Ima li neke nove
jasnoće u kostima njegovog lica?
Vasja se odjednom postidi. Nastane novo zatišje. U toj stanci, sav umor se
strovali na nju, kao da je čekao da joj popusti pozornost. Ona se teško svali uza stol
da ostane na nogama.
On to primijeti i ustane. „Prenoći tu. Jutro je pametnije od večeri.“
„Ne mogu spavati.“ Ozbiljno je to mislila, premda ju je jedino stol pridržavao.
Prizvuk užasnutosti joj se zavuče u glas. „Medvjed me čeka u snovima, i Dunja, i
otac. Radije bih ostala budna.“
Koža mu je mirisala po zimskoj noći. „To ti bar mogu dati“, reče joj. „Noć
prospavanu bez muka.“
Ona zastane s oklijevanjem, iscrpljena, nepovjerljiva. Njegove ruke mogu
podariti san, svojevrstan. Ali to je čudan, gust san, srodan smrti. Osjećala je kako
ju promatra.
„Ne“, reče on iznenada. „Ne.“ Grubost njegovog glasa je prepadne. „Ne, neću
te taknuti. Spavaj kako te je volja. Vidimo se ujutro.“
Okrene se i rekne tihu riječ svom konju. Ona se ne osvrne sve dok nije začula
topot kopita, a tad već Morozka i njegove bijele kobile nije bilo.

Morozkovi sluge nisu bili nevidljivi – ne sasvim. Krajičkom oka, Vasja bi katkad
zapazila kakav zamah, ili tamno obličje. Kad je bila brza, uspijevala se okrenuti i
zadržati dojam lica: izbrazdana poput hrastove kore, ili obraza boje trešnje, ili sive
boje gljive i namrgođena. Ali Vasja ili nikad nije opažala dok ih je namjerno tražila.
Kretali su se između ovog i idućeg daha, između ovog i onog treptaja.
Nakon što se Morozko izgubio, ti su joj sluge poslužili hranu dok je sjedila u
maglici izmorenosti – grub kruh i kašu, sasušene jabuke. Veličanstvenu zdjelu

53
zimzelenih bobica, zimzelena lišća. Medno vino i pivo i bolno hladnu vodu.
„Hvala“, reče Vasja u pozorni zrak.
Pojela je koliko je mogla, onako umorna, i koricama kruha nahranila
oblapornog Soloveja. Kad je napokon odgurnula zdjelu, otkrije da su ostrugali
žeravicu iz peći i priredili joj parnu kupku.
Vasja skine ljepljivu odjeću sa sebe i smjesta se uvuče unutra, stružući kostima
koljena po opeci. Kad je ušla, okrene se, s pepelom na trbuhu, i ispruži gledajući
uvis, u prazno.
Zimi je gotovo nemoguće biti nepomičan. Čak i dok se sjedi uz vatru, motri
se žeravicu, miješa juhu, bori se – uvijek se bori – s nasrtljivim mrazom. Ali u
pojnoj vrelini, mekom dahu pare, Vasji se disanje usporavalo, i još usporavalo, sve
dok nije ostala mirno ležati u mraku dok joj se mrzli čvor tuge u nutrini otpuštao.
Ležala je na leđima, otvorenih očiju, i suze su joj se slijevale niz sljepoočnice i
miješale sa znojem.
Kada to više nije mogla trpjeti, Vasja gola istrči van i baci se, uz ciktaj, u zapuh
snijega. Kad se vratila unutra, podrhtavala je, žestoko, prkosno živa, i smirenija no
što je bila od prijelaza godišnjeg doba.
Morozkovi neviđeni sluge ostavili su joj halju, dugu i prostranu i laganu.
Obuče je, uvuče se u silnu postelju, s prekrivačima poput nanosa snijega, i smjesta
zaspi.

Kao što se i bojala, Vasja usne snove, a snovi joj ne bijahu dobri.
Ne sanjaše Medvjeda, ni mrtvog oca, ni pomajku raskidana grkljana. Umjesto
toga, lutaše izgubljena, nekuda gdje je tijesno i mračno, gdje mjesečina sipi u zrak
pun prašine i hladna tamjana. Lutaše dugo, i spoticaše se о svoju haljinu, i stalno
slušaše jecanje žene tik izvan vidokruga.
„Zašto plačeš?“ pozove ju Vasja. „Gdje si?“
Ne dobije drugog odgovora doli jecanja. Vasji se učini da daleko pred sobom
opaža bijelu priliku. Požuri prema njoj. „Čekaj–“
Bijela se prilika naglo okrene.

54
 Vasja ustukne od njene koštano bijele puti, sparušenih očnih duplji i
prevelikih, preširokih, precrnih usta. Usta se razjape; stvorenje grakne: „Ne ti!
Nikad– Idi! Odlazi! Pusti me na miru– Pusti me–“
Vasja utekne, s rukama preko ušiju, i naglo se probudi, hvatajući dah, pa
otkrije da se nalazi u kući u lugu jela uz prvi tračak jutarnje svjetlosti. Zimski zrak
mirisa borovine hladio joj je lice, ali nije mogao prodrijeti kroz snježnobojne
pokrivače na postelji. Snaga joj se preko noći vratila. San, pomisli, brzo dišući.
Samo san.
Kopito zagrebe po drvu, i krupan, dlakav nos priljubi se uz njen.
„Odlazi“, reče Vasja Soloveju i navuče si pokrivač preko glave. „Odlazi
smjesta. Smiješno je da se ovoliko stvorenje ponaša kao pas.“
Solovej, nepokoleban, zanjiše glavom gore-dolje. Frkne joj svoj topli dah u
lice. Dan je, obavijesti je. Ustaj! Protrese grivom, zubima primi pokrivače i cimne
ih. Vasja ih zgrabi, prekasno, cikne, i nasmijano se uspravi.
„Budalo“, reče. Ali ipak ustane. Kosa joj se rasplela i raspustila oko tijela; glava
joj je bila bistra, tijelo lako. Bolovi od žalovanja i bijesa i ružnih snova prigušeno
su joj ostali u dnu svijesti. Mogla se otresti mora i uputiti osmijeh ljepoti
neokaljanog jutra, sunca što nakošeno sja i mreška se po podu.
Solovej se prisjeti svog dostojanstva, pa prošeta natrag do peći. Vasja ga isprati
pogledom. Dio smijeha joj mine u grlu. Morozko i bijela kobila vratili su se po
mraku pred zoru.
Kobila je mirno stajala i žvakala sijeno. Morozko je zurio u vatru i nije se
osvrnuo kad je ustala. Vasja pomisli na duge, bezlične godine njegovog života,
upita se kolike je noći sam prosjedio uz vatru, ili luta li on zapravo divljinom, a
nastambi je dao privid krova i zidova i ognjišta samo da njoj udovolji.
Ona ode do peći. Morozko tad pogleda prema njoj, i dio nedostupnosti mine
mu iz lica.
Ona iznenada porumeni. Kosa joj je vještičje raščupana, noge bose. Možda je
to opazio, jer naprasno odmakne pogled. „More?“ upita ju.
Vasja se nakostriješi, i stida joj od zgražanja nestane. „Ne“, odgovori ona,
dostojanstveno. „Spavah posve spokojno.“
On podigne obrvu.

55
 „Imaš li češalj?“ upita ona, da promijeni temu.
On se vidno osupne. Ona pretpostavi da uopće nije naviknut na goste, a
kamoli na one kojima se kosa zapleće, koji ogladne ili ružno sanjaju. Ali onda on s
poluosmijehom posegne prema podu.
Pod je bio drven. Jasno da je bio – glatko oblanjan i taman. Ali kad se uspravi,
Morozko svejedno podigne punu šaku snijega. Jednom dahne na njega, i snijeg se
pretvori u led.
Vasja se prigne, udivljena. Dugi su mu, tanki prsti oblikovali led kao da je
glina. Lice mu je blistalo neobičnom svjetlošću, radošću stvaranja. Za koju minutu
u ruci mu se nađe češalj kao od dijamanata izrezbaren. Držak mu je bio u obliku
konja, napeta vrata s kojeg vijori duga griva.
Morozko ga preda Vasji. Gruba dlaka na leđima životinje, oblikovana od
ledenih kristala, zagrebe ju po žuljevitim prstima.
Ona uzme okretati i okretati tu krasotu. „Hoće li pući?’’ Ležao joj je u ruci
hladan kao kamen i savršen.
On se nasloni. „Ne.“
Ona si oprezno prione na čvorove. Češalj joj je klizio kao voda niz uvojke i
glatko ih rastakao. Mislila je da ju on možda gleda, makar mu je, kad god bi se
osvrnula, pogled bio uperen u vatru. Na kraju, kad si je glatko uplela kosu i
povezala ju kožnom uzicom, Vasja reče: „Hvala“ i češalj joj se u ruci rastopi u vodu.
Još je zurila gdje je ležao kad on reče: „Sitnica je to. Jedi, Vasja.“
Nije vidjela dolazak njegovih slugu, ali sad su na stolu bili kaša, zlaćana od
meda i žuta od maslaca, i drvena zdjela. Ona sjedne, napuni zdjelu pušećom
kašom, i založi u nju, da nadoknadi za sinoć.
„Kamo kaniš otići?“ upita ju on dok je jela.
Vasja trepne. Odavde. Nije domislila ništa dalje od odavde.
„Na jug“, reče polako. Kako progovori, tako spozna odgovor. „Želim vidjeti
crkve Cargrada, i gledati more.“
„Na jug, dakle“, reče on, neobično susretljivo. „Daleko je to. Ne tjeraj Soloveja
prejako. Jači je od smrtna konja, ali mlad je.“
Vasja se pomalo iznenađeno osvrne ka njemu, ali lice mu ništa nije otkrivalo.
Okrene se ka konjima. Morozkova je bijela kobila pribrano stajala. Solovej je već

56
pojeo sijeno, s podosta ječma, i sad se primicao stolu, jednog oka uprta u kašu. Ona
počne brže jesti, da ga preduhitri.
Ne pogledavši Morozka, upita: „Bi li odjahao sa mnom, bar malo?“ Pitanje
izađe iz nje u hipu, i zažali zbog njega čim ga je izgovorila.
„Da jašem uz tebe, hranim te papicom, i noću čuvam od snijega?“ priupita on,
pomalo posprdno. „Ne. Čak i da nemam pametnijeg posla, ne bih. Otiđi u svijet,
putnice. Vidi kako to bude kroz duge noći i teške dane, nakon što prođe cijeli
tjedan.“
„Možda mi se svidi“, otpovrne mu Vasja, srčano.
„Iskreno se nadam da neće.“
Ona se odbije udostojiti na odgovor. Vasja stavi još malo kaše u zdjelu i pusti
da ju Solovej obliže.
„Udebljat ćeš ga kao rasplodnu kobilu, kako si krenula“, napomene joj
Morozko.
Solovej lagano zavrne uši, ali ne odustane od kaše.
„Treba se popuniti“, prigovori Vasja. „Uostalom, istrošit će si on to, na putu.“
Morozko reče: „Pa, ako si čvrsto odlučila, onda imam dar za te.“
Ona isprati njegov pogled. Dvije nabrekle bisage ležale su na podu pod
stolom. Ne posegne prema njima. „Zašto? Moja velika dota leži u onom kutu, a s
malo zlata sigurno mogu kupiti sve što mi treba.“
„Naravno da se smiješ služiti zlatom iz dote“, hladno joj uzvrati Morozko.
„Ako kaniš ujahati u grad koji ne poznaješ, gdje bi kupila stvari koje nikad nisi
vidjela, dok jašeš ratnog pastuha odjevena kao ruska kneginja. Slobodno se odjeni
u bijela krzna i skerlet, da nijednom tatu u Rus’i ničeg ne uzmanjka.“
Vasja podigne bradu. „Više volim zelenu boju nego skerlet“, reče suho. „Ali
možda imaš pravo.“ Stavi ruku na bisage – a onda zastane. „Spasio si mi život u
gvozdu“, reče. „Ponudio si mi dotu; došao si kad sam te zamolila da nas riješiš
svećenika. Sad ovo. Što hoćeš od mene zauzvrat, Morozko?“
On kao da se premišljao, tek načas. „Sjeti me se katkad“, uzvrati joj. „Nakon
što visibabe procvatu i snijeg se otopi.“
„Je li to sve?“ upita ona, pa doda, s oporom iskrenošću: „Kako bih mogla
zaboraviti?“

57
 „Lakše je to no što misliš. Također–“ On ispruži ruku.
Prepadnuta, Vasja ostane sasvim mirna, premda joj izdajnička krv nahrupi u
kožu kad joj njegova ruka dotakne ključnu kost. Safir usađen u srebro visio joj je
oko vrata; Morozko zatakne prst pod njegov lanac i povuče ga. Taj dragulj joj je
bio dar od oca, a dala joj ga je dadilja prije no što je umrla. Od sve svoje imovine
Vasja je najviše cijenila taj safir.
Morozko podigne dragulj između njih. Bacao mu je blijedu svjetlost siga po
prstima. „Obećat ćeš mi“, reče on, „da ćeš uvijek nositi ovo, bez obzira na
okolnosti.“ Pusti da ogrlica padne.
Dodir njegove ruke nekako joj se zadrži na koži, bolan. Vasja ga ljutito
zanemari. On nije stvaran, napokon. Samotan je, nespoznatljiv, puko stvorenje
crne šume i blijeda neba. Što je ono rekao?
„Zašto?“ upita ona. „Dala mi ga je dadilja. Kao dar od oca.“
„Talisman je to“, reče Morozko. Govorio je kao da bira riječi. „Možda pruža
izvjesnu zaštitu.“
„Zaštitu od čega?“ upita ona. „I što je tebe to briga?“
„Nasuprot onome što vjeruješ, ne bih htio doći po tebe mrtvu na nekom
proplanku“, hladno joj uzvrati. Vjetrić, lagan i studen do kosti, propiri kroz
prostoriju. „Hoćeš li mi to uskratiti?“
„Ne“, reče Vasja. „Ionako ga kanih nositi.“ Ugrize se za usnicu i okrene
malčice prebrzo da odveže prijeklop prve bisage.
U njoj se nalazila odjeća: ogrtač od vučjeg krzna, kožna kapuljača, šubara od
zečjeg krzna, čizme od filca i krzna, hlače podstavljene janjećim runom. Druga je
sadržavala hranu: sušenu ribu i tvrdo ispečen kruh, mješinu mednog vina, nož i
lončić za vodu. Sve što će joj trebati za teško putovanje kroz hladnu zemlju. Vasja
se zagleda u te stvari s oduševljenjem kakvo nikad nije osjećala prema zlatu ili
draguljima iz svoje dote. Te stvari su sloboda: Vasilisa Petrovna, Pjotrova kći
visokog roda, nikad ih ne bi posjedovala. One pripadaju nekoj drugoj, nekoj
sposobnijoj i čudnijoj. Ona pogleda u Morozka, ozarena lica. Možda ju on shvaća
bolje no što je mislila.
„Hvala ti“, reče Vasja. „Ma – hvala ti.“
On nakrivi glavu, ali ne progovori.

58
 Nju to ne zasmeta. Uz bisage je dobila sedlo kakvo još nikad nije vidjela, jedva
više od podstavljene tkanine. Vasja zdušno skoči, već pozivajući Soloveja, sa
sedlom u jednoj ruci.

Ali nije bilo tako lako osedlati konja. Solovej još nikad nije nosio sedlo – čak ni ovu
opnu koja mu može poslužiti kao zamjena – i nije mu se naročito svidjelo.
„Treba ti!“ napokon prasne Vasja, iznurena, nakon što su se dobrano
iznaguravali po lugu jela. Toliko о hrabroj i samostalnoj lutalici, pomisli. Solovej
nije bio ništa osedlaniji no kad su počeli. Morozko ih je gledao s vrata. Njegove su
je podsmješljive oči pekle na leđima.
„Što će biti ako tjednima jašemo po cijeli dan?“ strogo priupita Vasja Soloveja.
„Oboje ćemo se ojesti do krvi, a, uostalom, kako da objesimo bisage? Tu ima i žita
za tebe. Zar bi živio na borovim iglicama?“
Solovej frkne i potajice zvjerne prema bisagama.
„Pa dobro“, reče Vasja kroz stisnute zube. „Slobodno se vrati onamo odakle
si već došao, a ja idem pješice.“ Ona krene prema kući.
Solovej skoči i prepriječi joj put.
Vasja ga prostrijeli pogledom i gurne, baš nimalo ne pomaknuvši tjelesinu
hrastove boje. Prekriži ruke i namrgodi se. „Dobro, onda,“ reče, „što predlažeš?“
Solovej pogleda u nju, pa u bisage. Objesi glavu. Joj, pa dobro, reče, ne
naročito elegantno.
Vasja je pazila da ne gleda u Morozka dok je privodila pripreme kraju.

Otišla je istog tog jutra, pod Suncem koje je sagorijevalo izmaglicu i sadilo
dijamante po tek napadalom snijegu. Svijet izvan luga jela izgledao je veliko i
bezoblično, pomalo prijeteće. „Sad se ne osjećam kao putnica“, prizna Vasja, tiho,
Morozku. Zajedno su stajali pred lugom jela. Solovej je čekao, uredno osedlan, s
izrazom na pola puta između zdušnosti i ozlojeđenosti, nezadovoljan zbog bisaga
na leđima.

59
 „To vrijedi i za putnike, sasvim često“, uzvrati joj mrazni đavao. Neočekivano
joj položi obje ruke na ramena odjevena u krzno. Pogledi im se susretnu. „Drži se
gvozda. To je najsigurnije. Izbjegavaj naselja ljudi, i pazi da ti vatre budu malene.
Ako zapodjeneš razgovor s nekim, reci da si dječak. Svijet nije dobrostiv prema
osamljenim djevojkama.“ Vasja kimne. Riječi joj zadršću na usnama. Nije mogla
protumačiti njegov izraz.
On uzdahne. „Radovala te lutanja. Sad idi, Vasja.“
Pridigne je u sedlo, a ona onda pogleda u njega odozgo. Odjednom joj se učini
manje sličnim čovjeku nego stjecištu sjena čovječjeg oblika. Bilo mu je nečega
nejasnog u licu. Ona opet zausti.
„Idi!“ reče on, i pljesne Soloveja po sapima. Konj frkne i okrene se i oni
zajezde snijegom.

60
 7.

PUTNICA

T ako je Vasilisa Petrovna, ubojica, spasiteljica, izgubljeno dijete, odjahala iz

kuće u lugu jela. Prvi je dan prošao kako u pustolovini i treba, uz kuću otraga
i cijeli svijet pred njima. S prolaskom sati Vasji je raspoloženje prešlo iz
zabrinutosti u razdraganost, i odagnala je gorke ostatke gubitka i zbunjenosti u
dno svijesti. Nije bilo te udaljenosti koja bi nadmašila Solovejev postojan korak. Ni
pola dana nije prošlo, a ona se udaljila od doma više no ikada dotad u životu: svaki
proplanak i brijest i snježni panj bili su joj novi. Vasja je jahala, a kad bi joj postalo
hladno hodala je, dok je Solovej nestrpljivo kaskao.
I tako se dan protegnuo, sve dok zimsko Sunce nije zapalo.
U sâm smiraj dana naiđu na veliku smreku, debla sa svih strana okruženog
humkom snijega. Tad je već sumrak poplavio snijeg i vladala je ciča studen.
„Tu?“ reče Vasja, skliznuvši konju s leđa. Nos i prsti su ju boljeli. Kad se
uspravila, shvatila je koliko je ukočena, i koliko umorna.
Konj trzne ušima i podigne glavu. Miriše sigurno.
Djetinjstvo divljeg jurcanja zemljom gdje zima traje sedam mjeseci naučilo je
Vasju preživljavanju u gvozdu. Ali srce ju pomalo izda, naglo, pri pomisli da će
posve sama provesti ovu mrzlu noć, kao i iduću, i iduću. Usekne se. Sama si ovo
izabrala, podsjeti se. Sad si putnica.
Sjene poput ruku odjenu gvozd; svjetlost je bila sva modrikasto ljubičasta i
ništa nije izgledalo sasvim stvarno. „Ostat ćemo tu“, reče Vasja i skine sedlo sa
Soloveja, s više samopouzdanja no što je osjećala. „Naložit ću vatru. Pripazi da nas
ništa ne dođe pojesti.“
S velikim je naporom raskapala snijeg oko drveta sve dok nije dobila snježnu
duplju pod krošnjom smreke i komad gola tla za vatru. Zimski je sumrak hitro

61
prešao u noć, kako to na sjeveru biva, i sasvim se smrknulo prije no što je nacijepala
dovoljno drva za vatru. Po zvjezdanoj tami, prije izlaska Mjeseca, ona odsiječe i
rubne grane smreke kako joj je brat svojedobno pokazao, te ih zatakne u snijeg, da
joj odražavaju toplinu prema zaklonu.
Potpaljivala je vatre otkako su joj ruke mogle primiti kremenove, ali morala
je skinuti rukavice da to obavi, pa joj šake jako promrznu.
Luči se napokon zapale; plamenovi buknu uvis. Kad se zavuče u upravo
iskopani zaklon, otkrije da joj je hladan, ali podnošljiv. Voda zakuhana s borovim
iglicama ju zagrije; crni kruh zapečen s tvrdim sirom primiri joj glad. Opekla si je
pritom prste, a objed joj je zagorio, ali napokon joj je uspjelo, i ponosila se.
Poslije toga, osokoljena hranom i toplinom, Vasja iskopa rov u zemlji
omekšanoj gorenjem, ispuni ga žeravicom svoje vatre, i nad njim napravi
platformu od smrekovih grana. Legne na tu platformu, umotana u ogrtač i
prostirku podstavljenu zečjim krznom, i s oduševljenjem otkrije da joj je više-
manje toplo. Solovej je već kunjao, okrećući uši ovamo i onamo dok je osluškivao
noć u gvozdu.
Vasji se vjeđe objese; bila je mlada i umorna. San nije bio daleko.
Tada odozgo začuje smijeh.
Solovej naglo digne glavu.
Vasja sijevne na noge i primi nož о pojasu. Krijese li se to oči u mraku?
Vasja ne uputi poziv – nije bila glupa – ali zurila je u smrekove grane nad
sobom sve dok joj oči nisu zasuzile. Mali joj je nož hladan i žalosno sitan počivao
u ruci.
Tišina. Zar joj se samo učinilo?
Tada se opet začuje smijeh. Vasja ustukne, bešumno, uzme zapaljenu kladu s
vatre i poduhvati ju.
Dum, začuje. Dum još jednom – a onda jedna žena saskoči u snijeg u
podnožju smreke.
Ili ipak ne žena. Jer kosa i oči ovog stvorenja bile su utvarno blijede, a sjajna
koža boje zimske ponoći. Nosila je ogrtač boje sna, ali glava, ruke i stopala bili su
joj goli. Vatra joj počne rumeno igrati po čudnom i ljupkom licu, a hladnoća joj

62
očito nije smetala. Dijete? Žena? Čortica. Neki noćni duh. Vasji u isti mah lakne i
obuzme ju još jači oprez.
„Babuška?“ reče oprezno. Spusti zapaljenu zublju. „Uz moju ste vatru
dobrodošli.“
Čortica se uspravi. Oči su joj bile daleke i blijede poput zvijezda, ali usta joj se
izviju, vesela kao dječja. „Ljubazna putnica“, reče lako. „Trebah to i očekivati. Pusti
kladu, dijete; neće ti trebati. Da, sjest ću uz tvoju vatru, Vasilisa Petrovna.“ Rekavši
to, spusti se u snijeg uz plamenove i odmjeri Vasju od glave do pete. „Daj!“ reče.
„Dođoh ti u posjet; mogla bi me barem ponuditi vinom.“
Vasja, nakon malo oklijevanja, pruži posjetiteljici mješinu medovine. Nije bila
tako glupava da uvrijedi stvorenje koje kao da je palo s neba. Ali – „Znate mi ime,
babuška“, usudi se Vasja. „Ja vaše ne znam.“
Izraz nasmiješenih usta se ne promijeni. „Zovu me Polunočnica“, reče, pa
otpije.
Vasja se uzbunjeno trzne. Solovej, koji ih je motrio, naćuli uši. Vasjina dadilja
Dunja pripovijedala je skaske о dvije đavolje sestre, Ponoćnici i Podnevnici, a ni u
jednoj od tih priča samotni putnici ne prođu dobro. „Zašto ste došli?“ upitaju
Vasja zadihano.
Ponoćnica se nasmije sebi u bradu, ispruživši se u snijegu uz vatru. „Mir,
dijete“, reče. „Trebat će ti čvršći živci ako kaniš biti putnica.“ Vasja opazi, s
nelagodom, da Ponoćnica ima baš velik broj zuba. „Poslana sam da te pogledam.“
„Poslana–“ upita Vasja. Polako opet sjedne na svoje mjesto kraj vatre. „Tko
vas je poslao?“
„Što se više zna, to se prije ostari“, odvrati joj vedro Ponoćnica.
Vasja upita, s oklijevanjem: „Je li Morozko?“
Ponoćnica šmrkne, što ožalosti Vasju. „Ne pripisuj mu previše. Siroti kralj
zime nikad meni ne bi mogao zapovijedati.“ Oči kao da su joj se krijesile vlastitim
sjajem.
„Tko, onda?“ upita Vasja.
Đavolica stavi prst pred usne. „Ah, to ne smijem reći, jer se zarekoh. A i gdje
bi onda bila zagonetka?“

63
 Ponoćnica je utažila žeđ; sada dobaci mješinu Vasji i ustane. Vatra joj crveno
zasja kroz mjesečje bijelu kosu. „Pa, vidjeh te jedanput“, reče. „Triput, obećah, pa
će biti još prilike. Daleko jaši, Vasilisa Petrovna.“
Izgubi se iz zaklona smrekovih grana dok je Vasja još postavljala pitanja. „Nije
mi – čekajte–“ Ali čortice više nije bilo. Vasja se mogla zakleti da je čula kako neki
konj, ne Solovej, frkće u hladnoći, baš kao i postojan topot silnih kopita. Ali ništa
nije vidjela. Zatim, muk.
Vasja je ostala sjediti uz vatru dok od nje nije ostao samo žar, osluškujući, ali
nikakav novi šum nije poremetio noćnu tišinu. Naposljetku se natjerala da
ponovno legne na počinak. Iznenadila se kad se smjesta i crno obeznanila, pa se
probudila tek u zoru, kad je Solovej zavukao glavu u njen zaklon i puhnuo joj snijeg
u lice.
Vasja se osmjehne konju, protrlja oči, popije malo vruće vode, osedla ga i
odjaše.

Prođu dani – tjedan – još jedan. Put je bio težak, i vrlo hladan. Nisu Vasji svi dani
– ni noći – bili dobro uređeni kao prvi. Nije vidjela nijednog neznanca, a ni
ponoćna se đavolica nije vratila, ali i dalje je živjela uz modrice od grana, opekline
na prstima, zagorjele objede i pothlađenost, pa se cijelu noć morala stiskati uz
vatru, presmrznuta da zaspi.
Zatim se doslovce i prehladila, tako da je dva dana samo drhturila i gušila se
vlastitim dahom.
Ali vrste su promicale pod Solovejevim kopitima i gubile se za njima. Išli su
na jug i dalje na jug, uz otklon prema zapadu, a kad Vasja reče: „Jesi li siguran da
znaš kamo ideš?“ konj ju prečuje.
Trećeg dana Vasjine prehlade, dok je uporno jahala pognute glave,
jarkocrvena nosa, drveće se prekine.
Ili, točnije, silna se rijeka to probijala kroza nj. Svjetlost s prostrana poteza
snijega zabljesne Vasji nabrekle oči kad stignu do ruba šume i promotre prizor.
„Ovo je sigurno saonička cesta“, prošapće ona, trepćući prema prostranstvu leda
pod snijegom. „Volga“, doda, prisjetivši se priča najstarijeg brata. Kosa snježna

64
obala, stabala napola zatrpanih dubokim nanosima, sterala se prema tragovima
izbrazdanom snijegu.
Vasja izdaleka začuje zvon praporaca, a onda kolona nakrcanih zaprežnih
saonica naiđe iza okuke. Praporci su visjeli sa šarenih ormi konja, a nezgrapni
neznanci, umotani do očiju, jahali su ili trčali uz njih, dovikujući se.
Vasja ih isprati pogledom, opčinjena. Lica ljudi – koliko ih je vidjela – bila su
rumena i gruba, silnih, čekinjavih brada. Rukama u zatvorenim rukavicama čvrsto
su držali uzde konja. Grla su odreda bila manja od Soloveja, zdepasta i oštrogriva.
Karavan zabljesne Vasju brzinom i praporcima i nepoznatim licima. Rodila se u
malom selu, gdje su neznanci bili krajnje rijetki, a svaku je dušu poznavala.
Zatim Vasja podigne pogled, prateći slijed saonica. Maglica brojnih vatri
vidjela se nad krošnjama. Brojnijih no što ih je ikad vidjela na okupu. „Je li to
Moskva?“ upita ona Soloveja, ostavši bez daha.
Ne, reče konj. Moskva je veća.
„Odakle znaš?“
Konj samo nadmoćno nakrivi jedno uho. Vasja kihne. Novi se ljudi pojave na
saoničkoj cesti pod njenim nogama: ovaj put jahači, sa skerletnim kapama, u
izvezenim čizmama. Silna masa dima nalijegala je poput oblaka na kosturne
krošnje. „Priđimo bliže“, reče Vasja. Nakon tjedana u divljini žudjela je za bojom
i kretanjem, za pogledom na lica i zvukom ljudskog glasa.
Sigurniji smo u gvozdu, reče Solovej, ali nesigurno izvije nozdrvu.
„Kanim vidjeti svijet“, otpovrne mu Vasja. „Nije sav svijet gvozd.“
Konju zadršće koža.
Ona spusti glas, nagovarajući ga. „Pripazit ćemo. Dođe li do neke nevolje,
možeš pobjeći. Ništa te ne može uloviti; najbrži si konj na svijetu. Hoću vidjeti.“
Kada konj nastavi neodlučno stajati, ona mu doda, domišljato: „Ili te je
strah?“
Nečasno, možda, ali upalilo je. Solovej zabaci glavu i u dva skoka se nađe na
ledu. Kopita mu pri doskoku stvore čudan, tup prasak.
Sat vremena i više putovali su saoničkom cestom dok je dim zamamno lebdio
pred njima. Vasju je, ma koliko da se junačila, pomalo prožimala zebnja od
pogleda neznanaca, ali otkrila je da ne haju za nju. Ljudi su zimi živjeli preoskudno

65
da bi se baktali stvarima koje ih se ne tiču. Jedan trgovac, napola u šali, ponudi
otkupiti njena vrsnog konja, ali Vasja samo odmahne glavom i usmjeri Soloveja
dalje.
Bistro se Sunce kočilo visoko i daleko u zimski blijedom nebu kad su prošli
posljednju okuku rijeke i ugledali mjesto prostrto pred sobom.
Po mjerilima mjesta nije bilo veliko. Tatarin bi se nasmijao i nazvao ga selom;
i Moskovljanin bi ga prozvao provincijalnim. Ali bilo je daleko veće od svakog
drugog naselja koje je Vasja u životu vidjela. Drveni mu je zid dvostruko
nadvisivao Solovejevo rame, a zvonik se ponosito kočio, oličen u plavo i optočen
dimom. Velebna, duboka zvonjava jasno dopre Vasji do ušiju. „Stani načas“, reče
ona Soloveju. „Da poslušam.“ Oči joj zablistaju. Nikad još u životu nije čula zvono.
„Ovo nije Moskva?“ upita ona opet. „Jesi li siguran?“ Činilo joj se da je ovo
grad koji bi svijet mogao progutati; nije ni sanjala da toliko ljudi može dijeliti tako
skučen prostor.
Ne, reče Solovej. Maleno je, mislim, u očima ljudi.
Vasja nije mogla vjerovati. Zvona opet zazvone. Njušila je staje i dim drva i
pečenu perad, nejasno na hladnoći. „Hoću unutra“, reče.
Konj frkne. Vidjela si mjesto. Eto ga. Gvozd je bolji.
„Nikad još ne vidjeh grad“, otpovrne mu ona. „Hoću vidjeti ovaj.“
Konj zastruže kopitom po snijegu, razdražljivo.
„Samo nakratko“, doda ona krotko. „Molim te.“
Radije ne, reče konj, ali Vasji bi jasno da je popustio.
Oči joj još jednom pođu ka dimom ovijenim tornjevima. „Možda bi bilo bolje
da me tu pričekaš. Hodajuća si kušnja za tatove.“
Solovej uvrijeđeno otpuhne. Ne dolazi u obzir.
„Daleko sam ugroženija s tobom nego bez tebe! Što ako me netko odluči ubiti
da te može ukrasti?“
Konj ljutito obrne glavu i zagrize joj gležanj. Pa, time joj je dao dovoljan
odgovor.
„Joj, pa dobro“, reče Vasja. Razmisli još trenutak. „Idemo; nešto mi je palo na
pamet.“

66
Pola sata nakon toga, zapovjednik male, pospane posade na dverima mjesta
Čudova ugleda kako mu prilazi dječak u ruhu trgovčeva momka i sa sobom vodi
mlada pastuha krupnih kostiju.
Konj na sebi nije imao ništa doli ulara od užeta, a ma koliko da je bio
dugonogo lijep, nezgrapno je prilazio ledom, spotičući se о vlastita kopita. „Hej,
dečko!“ pozove zapovjednik. „Što radiš s tim konjem?“
„To je očev konj“, odvrati dječak, pomalo stidljivo, grubim, seoskim
govorom. „Trebam ga prodati.“
„Nećeš nikakvu cijenu dobiti za tog kljastog, ovako potkraj dana“, reče
zapovjednik, baš kad se konj opet spotakne i umalo ne padne na koljena. Ali kako
to reče, tako i nehotice odmjeri konja, opazi mu vrsnu glavu, kratka leđa, duge,
čiste udove. Pastuh. Možda je samo bogalj i može dati snažne nasljednike. „Kupio
bih ga od tebe; da ti prištedim trud“, doda, sporije.
Trgovčev momak odmahne glavom. Bio je vitak i ne viši od prosjeka: bez
tračka brade. „Oca bi to razljutilo“, reče dječak. „Dužan sam ga prodati u gradu;
tako mi je naredio.“
Zapovjednik se nasmije čuvši da ovaj seljačić tako iskreno naziva Čudovo
gradom. Možda nije trgovčev sin, nego bojarov, dijete nekog sitnog vlastelina
odgojeno na selu. Zapovjednik slegne ramenima. Pogled mu je već odskočio od
dječaka i njegove rage prema karavanu trgovaca krznima koji tjeraju konje da
stignu do zida prije mraka.
„Pa, produži, dečko“, reče razdraženo. „Što se čeka?“
Dječak ukočeno kimne i gurne konja kroz dveri. Čudno, pomisli zapovjednik.
Da je jedan pastuh tako krotak, a na sebi nema ništa doli ulara. Dobro, grlo je
hromo, što si očekivao?
Zatim trgovci krznima stignu, nagurujući se i nadvikujući, i on smetne
dječaka s uma.

67
Ulice su zavijale tamo i natrag, čudnije od bespuća gvozda. Vasja je nehajno držala
povodac razdraženog Soloveja, nastojeći (i rijetko kad uspijevajući) ne izgledati
zadivljeno. Čak ni umrtvljujuće djelovanje prehlade nije moglo dokinuti smrad
stotina ljudi. Od vonja krvi i stoke, iznutrica i goreg, suze su joj frcale na oči. Tu
su koze; tamo se crkva uzdiže nad nju, dok joj zvono još zvoni. Užurbane žene
gurale su se pokraj nje, svijetlih glava umotanih u rupce; prodavači pita nudili su
svoju mirisnu robu prolaznicima. Kovačnica se pušila, maljem iznutra odbijajući
dvoglasje zvonu odozgo, dok su se dvojica hrvala u snijegu, popraćena navijanjem
danguba.
Vasja se probijala kroza sve to, ustrašena i zaintrigirana. Ustupalo joj se
mjesta, uglavom zbog Soloveja, koji je izgledao spreman ritnuti svakoga tko ih
makar i okrzne u prolazu.
„Ljudi su usplahireni zbog tebe“, reče mu ona.
Neka, reče konj. I ja sam usplahiren.
Vasja slegne ramenima i nastavi zjakati. Ceste su bile popločane raskoljenim
trupcima: dobrodošlom novotarijom što je davala ugodno čvrsta gazišta. Ulica je
zavijala dalje, uz lončare i kovače, gostionice i izbe, sve dok nije izbila na središnji
trg.
Vasji pogled prijeđe u krajnje oduševljenje, jer na tom trgu je bila tržnica, prva
koju je u životu vidjela. Trgovci su sa svih strana razglašavali svoju robu. Tkaninu
i krzna i bakrene ukrase, vosak i pite i dimljenu ribu... „Ostani tu“, reče Vasja
Soloveju, pronašavši stup i omotavši uže oko njega. „Nemoj da te ukradu.“
Kobila u plavoj ormi nakosi uho prema pastuhu i zanjišti. Vasja doda,
zamišljeno: „I nastoj ne vabiti kobile, premda oko toga možda ništa ne možeš.“
Vasja–
Ona stisne oči. „Htjedoh te ostaviti u šumi“, reče. „Ostani tu.“
Konj ju prostrijeli pogledom, ali ona je već otišla, izgubljena u oduševljenju,
mirisati vrsni pčelinji vosak, odvagivati bakrene zdjele.
I lica – koliko lica, a sva njoj nepoznata. Od te novine joj se vrtjelo u glavi. Pite
i kaša, tkanina i kože, prosjaci i prelati i obrtničke supruge promicali su pred
njenim oduševljenim pogledom. Ovo, pomisli, znači biti putnica.

68
 Vasja je upravo stajala pred tezgom trgovca krznima i vrhom prsta s
udivljenjem prelazila po samurovini, kad shvati da jedno od tih lica netremice
promatra nju.
Jedan je čovjek stajao na suprotnoj strani trga, plećat i viši od sve njene braće.
Kaftan mu je bio zapanjujuće izvezen – koliko ga je uspijevala nazreti pod
ogrtačem od bijelog vučjeg krzna. Balčak mača nehajno mu je stršao preko
ramena, na spoju oblikovan kao konjska glava. Brada mu je bila kratka i ognjeno
crvena, a kad on primijeti da mu je uzvratila pogled, nakloni se glavom.
Vasja se namršti. Kako bi jedan mali seljak postupio pod zamišljenim
pogledom jednog vlastelina? Ne bi porumenio, svakako. Čak ni ako su čovjeku oči
krupne, tečne i tamne da se u njima utopiš.
Čovjek krene preko prepunog trga, a Vasja primijeti da ima sluge: zbijene,
suzdržane ljude koji zadržavaju svjetinu. Pogled mu ostane uprt u nju. Vasja se
upita bi li bilo sumnjivije ostati ili uteći. Što bi on mogao htjeti? Ona se ispravi. On
prijeđe preko cijelog trga, praćen sašaptavanjem, i zaustavi se pred Vasjom, kod
tezge trgovca krznima.
Rumenilo uspuže Vasji uz vrat. Kosu joj je prekrivala kapuljača s podstavom
od krzna, zavezana pod bradom, a preko nje je nosila šubaru. Bila je bespolna kao
hljepčić, a ipak... Ona stisne usne. „Oprostite, gospodine“, reče čvrsto. „Ne
poznajem vas.“
On ju još trenutak nastavi promatrati. „Ni ja tebe“, reče. Glas mu je bio viši
no što je očekivala, vrlo bistar, čudna izgovora. „Dječače. Premda mi tvoje lice
djeluje poznato. Kako se zoveš?“
„Vasilij“, smjesta reče Vasja. „Vasilij Petrovič, i moram natrag do svog konja.“
Njegove su oči, neobično usrdne, stvarale nelagodu u njoj. „Moraš li?“ reče
on. „Zovem se Kasjan Lutovič. Hoćeš li podijeliti obrok sa mnom, Vasilije?“
Vasja se zapanji kad shvati da je u iskušenju. Gladna je, a nije u stanju
odmaknuti pogled od ovog visokog vlastelina, s tim tračkom smijeha u očima.
Silom se prene. Kako bi postupio da sazna da je ona žensko? Bi li mu bilo
drago? Ili bi se razočarao? Obje su joj mogućnosti bile nesnosne. „Zahvaljujem“,
reče i nakloni se, kao što su se seljaci nekoć njenom ocu. „Ali moram se do mraka
vratiti doma.“
„A gdje je taj dom, Vasilije Petroviču?“

69
 „Uzvodno“, reče Vasja. Opet se nakloni, nastojeći izgledati pokorno, polako
postajući usplahirena.
Tamni ju pogled iznenada pusti.
„Uzvodno“, ponovi on. „Pa dobro, dječače. Oprosti mi. Čini se da sam te
pobrkao s nekim drugim. Bog bio s tobom.“
Vasja se pobožno prekriži, nakloni, pa pobjegne, dok joj je srce tuklo. Je li to
bilo zbog njegovog pogleda ili njegovih pitanja, nije mogla reći.
Zatekne Soloveja, posve razdraženog, kako stoji gdje ga je ostavila. Kobilu je
vlasnik upravo odvlačio, uzdignuta repa, još razdraženiju.
Medenjak (kupljen s predivne tezge posve obavijene parom) vrati Soloveju
raspoloženje. Vasja sad uzjaše konja, željna otići. Premda se crvenokosi vlastelin
udaljio, njegov zamišljeni pogled još joj se kočio pred očima, a od buke grada
počinjala ju je boljeti glava.
Bila je već nadomak dveri mjesta kad se slučajno okrene pogledati kroz šareno
oslikan svod nad prolazom. Iza svoda je ležalo gostioničko dvorište, a na njemu je
stajala, smjesta prepoznatljiva, kupelj.
Vasji se bolna glava i promrzli udovi smjesta nametnu. Čeznutljivo se zagleda
u dvorište. „Dođi“, reče Soloveju. „Hoću se okupati. Naći ću ti sijena i zdjelu kaše.“
Solovej je obožavao kašu, pa ju samo ravnodušno pogleda kad mu saskoči s
ramena. Vasja odvažno umaršira, vukući konja za sobom.
Nijedno od njih nije opazilo dječarca modrih usnica koji se odvojio od sjene
nadvijenih zgrada i šmugnuo.
Iz kuhinje izađe žena, krezuba i debela od ostataka ljetnog izobilja. Lice joj je
odisalo ljepotom sparušene ruže, kad joj minu najbolji dani, a latice žute. „Što bi,
dečko?“ upita.
Vasja obliže usne i progovori hrabro, kao dječak Vasilij Petrovič. „Žita i
stajskog smještaja za mog konja“, reče. „Hrane i kupelji za mene. Ako izvolite.“
Gospa pričeka, prekriženih ruku. Vasja, shvativši da nešto mora dati u
zamjenu za te divote, posegne u džep i pruži gostioničarki srebrnjak.
Ženi oči narastu kao kolni kotači, a držanje joj se smjesta smekša. Vasja shvati
da je dala previše, ali sad je bilo kasno. Gostioničko dvorište smjesta oživi. Vasja
odvede Soloveja u malenu staju (nijednom stajskom momku nije davao da mu

70
priđe). Pastuh dopusti da ga se tobože priveže za zajedničku motku, a i da ga se
udobrostivi još jednim medenjakom i vilama sijena, koje je drhtavo donio stajski
momak.
„Moj konj mora dobiti zdjelu kaše, još tople“, reče Vasja momku. „A izuzev
toga ga ostavi na miru.“ Išeta iz staje s pristojnim iskazom samopouzdanja.
„Grize.“
Solovej poslušno zabaci uši, našto stajski momak podcikne i otrči po kašu.
Vasja skine ogrtač u urednoj kuhinji i sjedne na klupu uz peć, blagoslivajući
vrućinu. Zašto da tu ne ostanem preko noći – ili tri? upita se. Ne žuri mi se.
Hrana je dolazila u valovima: juha od kupusa i vrući kruh, dimljena riba s
glavom, kaša i slana pita, te tvrdo kuhana jaja. Vasja je jela sve dok se čak i
ravnodušnoj gostioničarki oči nisu zamutile od gladi dječaka u rastu. Dala je Vasji
veliki komad mlijeka topljenog s medom, da ga pojede uz pehar piva.
Kad se Vasja napokon opustila na klupi, žena ju potapše po ramenu i reče joj
da je kupelj spremna.
Kupelj se sastojala od samo dvije male odaje zemljana poda. Vasja se skine u
vanjskoj, otvori vrata unutarnje, i pohlepno udahne vrelinu. U kutu te odaje stajala
je okrugla peć, cijela od kamena, s upaljenom i raspirenom vatrom. Vasja
zaimačom baci vodu na kamenove i nadigne paru u silnu maglu koja sve zakrije.
Zatim se oduševljeno svali na klupu i sklopi oči.
Tiho grebuckanje dopre odnekud blizu vrata. Vasja naglo otvori oči.
Nago stvorenjce stajalo je odmah s unutarnje strane praga. Brada mu je
lebdjela poput pare oko rumenih obraza. Kad se osmjehne, oči mu se izgube u
pregibima lica.
Vasja ga oprezno promotri. Ovo ne bi mogao biti nitko drugi nego banjik,
čuvar kupelji, a banjici mogu biti kako dobroćudni, tako i skloni izljevima ljutnje.
„Domaćine,“ reče mu pristojno, „oprosti mi na smetnji.“ Ovaj je banjik bio
neobično sivkast: debelo mu je tjelešce sličilo prije dimu negoli puti.
Možda im, pomisli Vasja, velika naselja ne odgovaraju.
A možda i neprestana crkvena zvona prečesto podsjećaju narod da banjici ne
bi smjeli postojati. Ta ju misao rastuži.

71
 Ali ovaj ju je banjik i dalje šutke promatrao sitnim, bistrim očima, i Vasja
shvati što sad mora učiniti. Ustane i izlije malo vruće vode iz vjedra na peći, odlomi
dobru brezovu grančicu i položi ju pred njega, pa doda još vode na kamenove nad
uskiptjelim ložištem.
Čort joj se, i dalje šutke, osmjehne, pa se popne na drugu klupu i prilegne u
susretljivoj tišini. Maglovita mu se brada izvijala s parom. Vasja odluči shvatiti
njegovu šutnju kao dopuštenje da ostane. Kapci joj se opet objese i sklope.
Možda četvrt sata nakon toga obilno se preznojavala, a para se već razilazila.
Kanila se otići zaliti hladnom vodom kad joj razbješnjeli pastuhov hrzaj propara
vrućinom natopljena osjetila. Uslijedi prodoran tresak; zvučalo je kao da se Solovej
tijelom probio kroz stajski zid. Vasja se zgranuto uspravi.
Banjik se mrštio.
Grebanje na vanjskim vratima, a onda dopre glas gostioni čarke: „Da, dječak
s velikim smećkastim konjem, ali ne shvaćam zašto morate–“
Gusta tišina uslijedi za uvrijeđenim krikom gostioničarke. Banjik iskezi
maglene zube. Vasja skoči na noge i posegne prema vratima. Ali ne stigne podići
zasun prije no što težak korak ne odjekne s poda vanjske odaje.
Gola kao od majke rođena, ona mahnito počne zvjerati po maloj brvnari. Ali
imala je samo jedna vrata, a nijedan prozor.
Vrata se gromko otvore. U zadnji čas Vasja prebaci kosu naprijed, da se bar
malčice prikrije. Pruga vodenaste danje svjetlosti neugodno joj probode oči; ostane
stajati znojna ni u čemu doli svoje kose.
Čovjeku na vratima trebao je tren da ju razabere kroz paru. Licem mu prijeđe
prvo iznenađenost, a zatim i izraz glupavog oduševljenja.
Vasja se pritisne uz suprotni zid, prestravljena, obamrla, dok joj je krik
gostioničarke još odzvanjao u ušima. Vani Solovej opet zatrubi, i začuju se novi
povici.
Vasja se upne razmisliti. Možda joj čovjek ostavi otvor da ga hitro zaobiđe.
Glas iz predvorja i još jedan grmalj odgovore joj na to pitanje.
„Vidi“, reče drugi, vidno zapanjen, ali ne i razočaran. „Ovo uopće nije dečko,
nego djeva – osim ako nije rusalka. Da otkrijemo što je?“
„Prvi ću“, uzvrati sudrug, ne odmičući oči od Vasje. „Našao sam je.“

72
 „Pa onda je ulovi, i nemoj samo da ti potraje do sutra“, reče drugi. „Moramo
naći tog dečka.“
Vasja iskezi zube, drhtavih ruku, svijesti prazne od panike.
„Dođi ovamo, curo“, reče prvi, vabeći ju prstima kao da je pas. „Dođi ovamo.
Smiri se. Bit ću ti dobar.“
Vasja je računala izglede, pitajući se bi li, ako nasrne na prvoga, mogao pasti
na peć. Mora nekako doći do Soloveja. Kosa joj malo spadne s grla i dragulj joj
bljesne na grudima. To prvom privuče pogled, i on obliže usne. „Gdje si to ukrala?“
reče. „Pa, nema veze, uzet ću i to. Dođi ovamo.“ Priđe joj korak bliže.
Ona se priredi za skok. Ali zaboravila je na banjika.
Pljusak vrele vode doleti niotkuda i zalije čovjeka od glave do pete. On zavrišti
i ustukne, spotakne se о usijanu peć, udari glavom uz glasan prasak, i otrombolji
se, užasno cvrljeći.
Drugi je zurio, zanijemivši od čuđenja, kad ga drugi izljev vode pljusne po
licu. On zatetura unatrag, krešteći, a onda ga udarci brezove grane u nevidljivoj
ruci istjeraju iz kupelji.
Vasja jurne u vanjsku odaju. Brzo obuče nogavice, košulju, čizme i tuniku, pa
se zagrne ogrtačem. Odjeća joj se pripijala za znojnu kožu. Banjik je čekao na
vratima, i dalje šutke, ali sad se smiješio, svirepo. Vani je vika već postala gnjevna.
Vasja načas zastane i duboko se nakloni.
Stvorenjce joj uzvrati naklon.
Vasja istrči van. Solovej se probio iz staje. Trojica su stajala oko njega, ne
usuđujući se prići preblizu. „Drž’ mu uže!“ dovikivao je jedan pod ulaznim
svodom. „Čvrsto drži! Ostali dolaze.“
Četvrti, koji je očito imao namjeru dohvatiti uže što se Soloveju klatilo s vrata,
nepomično je ležao na tlu s velikom udubinom u lubanji iz koje je curilo.
Solovej spazi Vasju i baci se prema njoj. Ljudi poskaču ustranu, vičući, a u
tom trenutku se Vasja vine na konjska leđa.
Izvana odjeknu novi povici, hrska nogu u trku. Još ljudi utrči u gostioničko
dvorište, zapinjući lukove.
Sve ovo zbog nje? „Majko Božja“ prošapće Vasja.

73
 Vjetar glasno zatuli, probijajući joj odjeću, a gostioničko se dvorište zavije u
sjenu kad oblaci dokinu sunce. „Idi!“ vikne Vasja Soloveju baš kad prvi čovjek
zatakne strijelu u luk.
„Stoj“, vikne on, „ili umri!“
Ali Solovej je već potrčao. Strijela fijukne sa strane. Vasja se čvrsto primi za
konja. Čime sam, pomisli neki nejasni, zasebni dio Vasjine svijesti, ovo zaslužila?
Ostatak nje upita se kakav je osjećaj poginuti od desetak strijela u grudima. Solovej
sad pogne glavu, grabeći kopitima po snijegu. U dva skoka prijeđe razmak do ulice.
Na njoj zateknu ljude – koliko ljudi, pomisli neki dio njenog uma – ali Solovej ih
iznenadi, pa proprti put kroz njih i oslobodi ih se.
Ulicu je sad zavijao tmuran sumrak. Snijeg je padao u krupnim pahuljama,
zakrivajući ih od pogleda.
Šutke i uporno, Solovej je jurio – galopirajući, proklizavajući, hitajući posve
prebrzo, kroz snijeg tih drvom potaracanih ulica. Vasja je osjećala kako se on
zanosi i izravnava, i s mukom držala ravnotežu na njemu, zaslijepljena snijegom.
Kopita su tutnjala za njima, pomiješana s prigušenim povicima, ali već su
zaostajala. Nije bilo tog konja koji bi pretekao Soloveja.
Crno se obličje nadvije nad njih: nešto golemo i čvrsto u svijetu uskovitlane
bjeline. „Dveri!“ začuje se povik izdaleka. „Zatvorite dveri!“ Nejasno vidljivi
stražari, po dvojica sa svake strane, gurali su masivna vrata ne bi li ih zatvorili.
Procjep se sužavao. Ali Solovej dodatno ubrza i uspije projuriti. Trzaj, kad Vasjina
noga ostruže po drvu. Zatim se zateknu na slobodi. Povici provale s vrha zida, još
jedna strijela se odapne i prosikće. Vasja se zguri uz Solovejev vrat i ne osvrne.
Snijeg je padao gušće no ikad.
Nakon što se udalje ne više od dobačaja luka, vjetar naglo mine i nebo se
raščisti. Osvrnuvši se, Vasja opazi da nad mjesto naliježe mećava, tamna poput
modrice, i štiti ju pri bijegu. Samo, dokad?
Dolje su zvonila zvona. Hoće li poći za njom? Ona se prisjeti zapetog luka,
zujanja strijele pokraj svog uha. Činilo joj se da hoće. Srce joj je još mahnito tuklo.
„I-idemo“, reče Soloveju. Tek kad je pokušala progovoriti shvati da se sva trese, da
joj zubi cvokoću, da joj je koža mokra, da joj već postaje vrlo hladno. Ona ga svrne
prema šupljem drvetu u kojem je sakrila sedlo i bisage. „Moramo odavde.“

74
 Ljubičasto večernje nebo krijesilo se nad njima. Vasji je koža još bila mokra
od kupelji, a kosa skrivena pod kapuljačom nakvašena. Ali ona odvagne opasnosti
vatre spram opasnosti bijega i potjera konja dalje. Negdje u mozgu počivala joj je
strijela, ušiljena u vršak, uz čovjeka pribranih, neljudskih očiju, koji cilja.

75
 8.

DVA DARA

S olovej je galopirao u ostatku večeri i kroz noć, dugo nakon što bi svaki obični
konj zaglavinjao i zastao. Vasja ga nije ni pokušavala obuzdati: strah joj je
postojano bubnjao u grlu. Ostatak ljubičastog jenjao je s neba, a onda su netaknuti
snijeg obasjavale još samo zvijezde. Konj je i dalje galopirao, siguran kao ptica u
noćnom letu.
Zastali su tek kad se hladni vučji Mjesec uzdigao nad crne krošnje. Vasja se
tako silovito tresla da se jedva još mogla držati u sedlu. Solovej zatetura i zastane,
zadihan. Vasja sklizne konju s leđa, odriješi sedlo, odveže svoj ogrtač i baci ga
Soloveju preko sapi s kojih se pušilo. Hladni noćni zrak probije joj se kroz kaput
od janjeće kože i pronađe mokru košulju pod njom.
„Hodaj“, reče Vasja konju. „Da se nisi usudio stati. Ne grizi snijeg. Pričekaj
da podgrijem vodu.“
Solovej objesi glavu; pljesne ga po sapi rukom koju je jedva osjećala. „Hodaj,
kažem!“ brecne se na njega, jarosna od strašne iscrpljenosti.
Konj se s napornim trzajem pokrene u gibanje koje će mu poštedjeti mišiće
od čvorova.
Vasja je grčevito drhtala; udovi su ju jedva slušali. Mjesec se malo zadržao,
kao prosjak na vratima, ali već je zalazio. Čula se jedino škripa krošanja na mrazu.
Šake su joj se kočile; vrhove prstiju nije osjećala. Stisnutih zuba prikupi drva, pa
izvadi kremenove, nespretno. Jedan udarac, dva, agonija za šake. Jedan joj ispadne
u snijeg, a šaka jedva da se htjela sklopiti kad ga je opet pokušala uzeti.
Luči buknu i utrnu.

76
 Izgrizla si je usnu do krvi, ali nije to osjećala. Suze su joj se smrznule na licu,
ali ni njih nije osjećala. Još jednom. Kresni kremenovima. Pričekaj. Puhni, blago,
kroz utrnule usne u plamen. Ovaj put luči planu i malo topline zapiri u noć.
Vasja umalo da ne zajeca od olakšanja. Oprezno počne hraniti vatru, dodajući
granje gotovo beskorisnim rukama. Vatra se ustali, ojača. Za nekoliko trenutaka
imala je vreo plamen i lončić snijega što se rastapa. Popije ona, popije i Solovej.
Konju se oči zakrijese.
Ali premda je Vasja hranila vatru, i sušila odjeću što je bolje mogla; premda
je pila lončić za lončićem vruće vode, nije se zaista uspijevala zagrijati. San je bio
spor i časovit; zabrinute su joj uši pretvarale svaki šum u tihe korake progonitelja.
Ali sigurno je napokon zaspala, jer se probudila u cik zore, i dalje promrznuta.
Solovej je stajao miran kao kamen nad njom i njušio jutro.
Konji, reče joj. Mnogo konja, idu prema nama, a jašu ih teški ljudi.
Vasju su svi udovi boljeli. Zakašlje jedanput, prodorno i hripavo, pa se bolno
osovi na noge. Promrzla joj je koža bila sluzava od gadna znoja. „Nemoguće da su
oni“, reče, trseći se biti hrabra. „Koji – koji bi zamislili razlog–“
Ušuti. Glasovi su se zaista čuli među drvećem. Strah joj postane onaj koji
divljač osjeti kad psi potrče. Već je nosila svaki komad odjeće koji ima. Za trenutak
spremi bisage, stavi ih Soloveju na leđa i opet pođu.
Još jedan dug dan, još jedno dugo jahanje. Vasja je putom tu i tamo pila
rastopljeni snijeg, te bezvoljno žvakala polusmrznuti kruh. Ali gutanje ju je boljelo,
a želudac joj se grčio od straha. Solovej se toga dana tjerao još jače, ako je to bilo
moguće. Vasja je jahala ošamućena. Snijeg – kad bi samo pao snijeg i prekrio im
tragove.
Stali su kad se sasvim smračilo. Te noći Vasja nije spavala, već je čučala uz
svoju vatricu i drhtala li drhtala i nije mogla stati. Kašalj joj se uvukao u pluća. U
glavi su ju Morozkove riječi gazile poput koraka. Želiš li umrijeti na nekom
šumskom proplanku?
Neće mu pokazati da je imao pravo. Neće. Dok joj je ta misao odzvanjala u
glavi, napokon utone u još jedan nespokojan san.
U noći se navuku oblaci, i napokon padne žuđeni snijeg, topeći joj se na koži.
Pružio joj je sigurnost. Više neće moći pratiti njen trag.

77
U svitanje se Vasja probudi s razbuktalom groznicom.
Solovej ju gurne, šmrknuvši. Kad pokuša ustati da ga osedla, zemlja se nakosi
pod njom. „Ne mogu“, reče konju. Glava joj je bila teška, a gledala si je drhtave
šake kao da pripadaju nekoj drugoj. „Ne mogu.“ Solovej ju snažno gurne u prsa,
tako da zatetura unatraške. Naćuljenih ušiju, konj joj reče: Moraš se kretati, Vasja.
Ne možemo tu ostati.
Vasja blene, mozga tupa i spora. Zimi nepomičnost znači smrt. Zna ona to.
Zna ona to. Zašto ju onda nije briga? Nije ju briga. Samo bi htjela opet leći i zaspati.
Ali već je bila dovoljno glupava; ne bi htjela razočarati Soloveja.
Tupim rukama ga nije mogla opasati, ali s naporom prebaci bisage konju
preko grebena. Frfljavo reče: „Pješačit ću. Prohladno mi je; još ću – još ću pasti ako
pokušam jahati.“
Taj dan se navuku oblaci, i nebo se smrači. Vasja se zagriženo vukla dalje, više
no napola u snu. Jednom joj se učini da vidi pomajku kako ju mrtva gleda iz niskog
raslinja, pa se prepadne i naglo pribere. Još jedan korak. Još jedan. Zatim joj je
tijelo postalo neobično vruće, tako da je došla u napast da skine odjeću, prije no
što se prisjetila da bi ju to ubilo.
Činilo joj se da čuje konjska kopita, i dozivanje ljudi u daljini. Zar ju još prate?
Nije se mogla natjerati na zabrinjavanje oko toga. Korak. Još jedan. Svakako bi
mogla leći... samo na trenutak...
Zatim užasnuto shvati da netko hoda uz nju. Trenutak potom na uho joj
progovori poznat, bridak glas. „Pa, izdržala si dva tjedna dulje no što sam očekivao.
Čestitam ti.“
Ona okrene glavu i susretne pogled najsvjetlijih zimskoplavih očiju. Glava joj
se malo razbistri, iako su joj usne i jezik ostali tupi. „Imao si pravo“, reče mu
ogorčeno. „Umirem. Jesi li došao po mene?“
Morozko prezirno promrmlja i podigne ju. Njegove su ju šake pekle vrelo –
ne hladno – čak i kroz krzna.
„Ne“, reče Vasja, odgurujući ga. „Ne. Odlazi. Neću umrijeti.“
„Nije da se ne trudiš“, otpovrne joj, ali učini joj se da se razvedrio.

78
 Vasja mu ushtjedne odgovoriti, ali nije mogla; svijet se tumbao oko nje.
Blijedo nebo odozgo – ne – zelene grane. Zavuku se u zaklon velike smreke – vrlo
slične drvetu iz njene prve noći. Pernate smrekove grane tako su se gusto prepletale
da je tek najtanji posip snijega prodro kroz njih da pobijeli zemlju tvrdu poput
željeza.
Morozko ju spusti, naslonjenu na deblo, i krene složiti vatru. Vasja ga nastavi
motriti ošamućenim očima, i dalje se ne smrzavajući.
On ne pristupi podizanju vatre na uobičajen način. Umjesto toga, priđe jednoj
od većih grana smreke i položi ruku na nju. Grana pukne i padne. On krene tvrdim
prstima kidati komade, sve dok nije dobio čekinjavu hrpu.
„Ne smije se paliti vatru pod krošnjom“, mudro mu reče Vasja, frfljajući riječi
kroz obamrle usne. „Jer će se snijeg nad njom otopiti i ugasiti ju.“
On ju zajedljivo pogleda, ali ne reče ništa.
Nije vidjela što je izveo, je li rukama ili očima ili ni jednim, ni drugim. Ali
odjednom se vatra nađe tamo gdje je prije nije bilo, pucketava i svjetlucava na goloj
zemlji.
Vasju obuzme nejasan nespokoj od pogleda na uzdizanje titranja vrućine.
Toplina će ju, znala je, izvući iz čahure hladnoćom izazvane bezvoljnosti. Dio nje
htio je da ostane tako kako je. Bez odupiranja.
Bez brige. Bez osjećaja hladnoće. Spora joj se tama razvuče kroz vidokrug, i
ona pomisli da bi baš mogla zaspati...
Ali on joj tiho priđe, nagne se, i primi ju za ramena. Ruke su mu bile blaže od
glasa. „Vasja“, reče. „Pogledaj me.“
Ona pogleda, ali tama ju je odvlačila.
Lice mu se stvrdne. „Ne“, dah ne joj na uho. „Da se nisi usudila.“
„Mislila sam da bih trebala putovati sama“, promrmlja. „Mislila sam– Zašto
si tu?“
On ju opet podigne; glava joj se svali na njegovu ruku. Ne odgovori joj, samo
ju odnese bliže vatri. Njegova kobila zavuče glavu u zaklon pod smrekovim
granama, sa Solovejem uza se, zabrinuto otpuhujući. „Odlazite“, reče im on.
Skine ogrtač s Vasje i klekne s njom uz plamenove.
Ona si obliže raspucale usne i osjeti okus krvi. „Hoću li umrijeti?“

79
 „Misliš li da hoćeš?“ Hladna joj se ruka spusti na vrat; dah joj zasopće u grlu,
ali on samo podigne srebrni lanac i izvuče safirni privjesak.
„Naravno da neću“, odgovori mu ona s bljeskom ozlojeđenosti. „Samo mi je
jako hladno–“
„Pa dobro, onda nećeš“, reče on, kao da je to očito, ali njoj se opet učini da
mu se izraz nekako razvedrio.
„Kako–“ ali onda tvrdo proguta i ušuti, jer je safir počeo sjati. Plava mu je
svjetlost stvarala sablasan odsjaj na licu, a ta svjetlost probudi strašnu uspomenu:
na dragulj koji se hladno žari dok se sjena cereka i prikrada sve bliže. Vasja ustukne
od njega.
Ruke mu se stisnu. „Blago, Vasja.“
Njegov ju glas zaustavi. Nikad još u njemu nije čula taj prizvuk neproračunate
nježnosti.
„Blago“, ponovi on. „Neću ti ništa.“
Reče to kao obećanje. Ona pogleda u njega, razrogačeno, dršćući, a onda
zaboravi na strah, jer žar safira je nosio toplinu – nesnosnu toplinu, živu toplinu –
i u tom trenutku ona shvati do koje joj je mjere bilo hladno. Dragi kamen se žario
sve vrelije i vrelije, sve dok si nije morala ugristi usne da ne jaukne. Tada dah naglo
izleti iz nje, i smrdljiv joj znoj poteče niz rebra. Groznica joj se slomila.
Morozko joj položi ogrlicu na prljavu košulju i legne s njom na zemlju posutu
snijegom. Tijelo mu je odisalo hladnoćom zimske noći, ali koža mu je bila topla.
Obavije ih oboje svojim plavim ogrtačem. Vasja kihne kad joj krzno zagolica nos.
Toplina je navirala iz ogrlice i počinjala joj kolati svim udovima. Znoj joj se
slijevao niz lice. On joj šutke primi lijevu šaku, pa desnu, opipavajući joj jedan po
jedan prst. Agonija joj ponovno bukne, ovaj put uz ruke, ali zahvalna agonija,
razbijanje utrnulosti. Šake joj opet ožive uz bolne žmarce.
„Miruj“, reče on, pa šakom obujmi obje njene. „Nježno. Nježno.“ Drugom joj
je šakom vukao ognjeno bolne poteze po nosu i ušima i obrazima i usnama.
Podrhtavala je, ali mirno je to otrpjela. Iscijelio joj je početke ozeblina.
Morozkova se ruka napokon smiri; obgrli ju oko struka. Naiđe studen vjetar
i olakša joj vrelinu.
„Zaspi, Vasja“, reče joj mrmorom. „Zaspi. Dosta za jedan dan.“

80
 „Bili su neki ljudi“, reče ona. „Htjeli su–“
„Nitko te tu ne može naći“, uzvrati joj on. „Sumnjaš li u mene?“
Ona uzdahne. „Ne.“ Bila je na rubu sna, na toplom i – sigurnom. „Jesi li ti
poslao onu mećavu?“
Utvaran mu smiješak preleti licem, premda ga nije vidjela. „Možda i jesam.
Zaspi.“
Njoj se kapci titravo sklope, i nije čula što je dodao, gotovo sebi u bradu, „i
zaboravi“, prošaptao je. „Zaboravi. Tako je bolje.“

Vasja se probudi u vedru jutru – uz hladan miris jela, vruć miris vatre, i sjene pod
smrekom istočkane suncem. Bila je umotana u svoj ogrtač i prostirku. Dobro
zbrinuta buktinja žamorila je i plesala uz nju. Vasja je duge trenutke ostala mirna,
uživajući u osjećaju sigurnosti na koju nije bila naviknuta. Bilo joj je toplo – prvi
put nakon dugih tjedana, činilo joj se – a grlo i zglobovi više ju nisu boljeli.
Zatim se sjeti onoga sinoć.
Morozko je sjedio prekriženih nogu prekoputa vatre. Držao je nož i rezbario
drvenu ptičicu.
Ona se ukočeno uspravi, vrtoglava i slaba i prazna. Koliko dugo je spavala?
Vatra joj je godila na licu. „Zašto rezbariš drvene stvari,“ upita ga, „kad umiješ
izrađivati čudesne ledene stvari samo rukama?“
On načas podigne pogled. „Bog bio s tobom, Vasilisa Petrovna“, reče sa
znatnom ironijom. „Zar se ujutro ne kaže baš tako? Rezbarim drvene stvari zato
što su stvari izrađene naporom stvarnije od stvari izrađenih željom.“
Ona zastane, razmišljajući о tome. „Jesi li mi spasio život?“ napokon ga upita.
„Opet?“
Najletimičnija stanka. „Jesam.“ On ne podigne pogled s djeljanja.
„Zašto?“
On okrene izrezbarenu ptičicu ovako, pa onako. „Zašto da ne?“
Vasja je tek nejasno pamtila blagost, svjetlost, vatru i bolove. Ulovi njegov
pogled kroz titraj plamena. „Jesi li znao?“ oštro ga upita. „Znao si. Mećava. Sigurno

81
si ju ti izazvao. Jesi li cijelo vrijeme znao? Da me love, da sam bolesna na putu, a
došao si tek trećeg dana, kad se više nisam mogla ni na noge osoviti...“
On pričeka da ona ušuti. „Htjela si svoju slobodu“, odgovori joj, nesnosno.
„Htjela si vidjeti svijet. Sad znaš kako je to. Sad znaš kako je kad se umire. Morala
si to saznati.“
Ona ne reče ništa, sva kivna.
„Ali,“ dovrši on, „sada znaš, a nisi mrtva. Bolje se vrati u Lesnaju Zemlju. Ovaj
put nije za tebe.“
„Ne“, reče ona. „Ne vraćam se.“
On odloži drvo i nož i ustane, očiju odjednom blistavih od bijesa. „Zar misliš
da hoću trošiti dane na vađenje tebe iz bezumlja?“
„Nisam tražila tvoju pomoć!“
„Ne“, otpovrne joj on. „Bila si prezauzeta umiranjem!“
Suzdržani mir s kojim se probudila posve je nestao. Vasju je svaki ud tupo
bolio i osjećala se prodorno živom. Morozko ju je motrio žarkim očima, ljutim i
napetim, i u tom se času činio živim poput nje.
Vasja se nespretno osovi na noge. „Kako sam mogla znati da će me oni ljudi
naći u onome mjestu? Da će krenuti u lov na mene? Nisam ja bila kriva za to.
Nastavljam.“ Ona prekriži ruke.
Morozko je bio raščupan, prstiju prljavih od čađe i opiljaka. Izgledao je
iznureno. „Ljudi su u isti mah svirepi i neobjašnjivi“, reče. „Imah povoda to
naučiti, a sad imaš i ti. Doživjela si željenu zabavu. I malo je trebalo da te odvede
u smrt. Idi kući, Vasja.“
Kako su oboje ustali, vidjela mu je lice bez titranja vreline između njih. Opet
opazi onu sitnu – razliku – u njegovom izgledu. Promijenio se, nekako, a nije
mogla... „Znaš,“ reče ona, gotovo za sebe, „izgledaš gotovo ljudski kad se ljutiš.
Nikad to još nisam primijetila.“
Nije očekivala njegovu reakciju. On se ispravi; lice mu se smrzne, i odjednom
opet postane onaj nepristupačni kralj zime. Nakloni joj se, elegantno. „Vratit ću se
kad padne mrak“, reče. „Vatra će potrajati preko dana, ako ostaneš ovdje.“
Zbuni ju dojam da ga je otjerala, i upita se što je to rekla. „Ma–“

82
 Ali on je već odjezdio na kobili. Vasja ostane treptati uz vatru, ljutita i pomalo
smetena. „Praporac, možda“, napomene ona Soloveju. „Kao na saonicama, da
lakše opazimo kad stiže.“
Konj frkne i reče: Drago mi je što nisi mrtva, Vasja.
Ona opet pomisli na mraznog đavla. „I meni je.“
Misliš li da bi mogla skuhati kašu? doda konj, u nadi.

Nedaleko odatle – ili možda vrlo daleko – ovisno о načinu mjerenja, bijela kobila
odbije dalje galopirati. Nemam želju jurcati svijetom da tebi olakšam osjećaje,
obavijesti ga. Siđi, da te ne zbacim.
Morozko sjaše, ne naročito drage volje, dok bijela kobila spusti nos i počne
brstiti travu pod snijegom.
Ne mogući jahati, ushoda se zimskom zemljom, dok su oblaci na sjeveru
ključali i zasipali ih oboje naletima pahulja. „Trebala se vratiti kući“, zareži nikome
konkretno. „Trebala se zamoriti od svog bezumlja, vratiti se kući sa svojom
ogrlicom, nositi je, i katkad zadrhtati pri spomenu na mraznog đavla, iz svoje
prenagljene mladosti. Trebala je iznijeti žensku čeljad koja bi nakon nje nosila
ogrlicu. Nije trebala–“
Tebe očarati, dovrši konj pomalo oporo, ne podigavši nos iz snijega. Repom
se ošine po sapima. Ne pretvaraj se da nije tako. Ili te dovukla dovoljno blizu
ljudskosti da si i licemjer postao?
Morozko zastane i okrene se prema konju, stisnutih očiju.
Nisam slijepa, nastavi kobila. Čak ni za stvorove koji dvonogo kroče. Izradio si
taj dragulj da ne izblijediš. Ali sad prejako djeluje. Od njega postaješ živ. Od njega
počinješ htjeti ono što ne možeš imati, i osjećati ono što ne bi smio shvaćati, i
nasamaren si i prestrašen. Bolje ju je prepustiti sudbini, ali ne možeš.
Morozko čvrsto stisne usne. Krošnje nad njim uzdahnu. Sav bijes kao da ga
napusti u hipu. „Ne bih htio izblijediti“, reče nevoljko. „Ali ne bih ni htio biti živ.
Kako da jedan bog smrti bude živ?“ Zastane, i nešto mu se u glasu promijeni.
„Mogao sam ju pustiti da umre, i uzeti safir s nje da pokušam opet, da pronađem
drugu koja će se sjećati. Ima i drugih iz te krvne loze.“

83
 Kobila strugne ušima naprijed-natrag.
„Nisam“, reče on naprasno. „Ne mogu. No kad god joj priđem, spona se
učvrsti. Koji je besmrtnik ikad znao kako je to kad se odbrojavaju dani? No
osjećam protok sati dok je ona blizu.“
Kobila opet zarije nos u duboki snijeg. Morozko se iznova ushoda.
Pusti ju, onda, reče kobila, tiho, njemu straga. Daj joj da pronađe vlastitu
sudbinu. Ne možeš voljeti i biti besmrtan. Nemoj da do toga dođe. Nisi čovjek.

Vasja tog dana nije napustila prostor pod stablom smreke, premda je imala
namjeru. „Nikad neću otići kući“, reče Soloveju, uz knedlu u grlu. „Dobro mi je.
Zašto da se tu zadržavam?“
Zato što je pod smrekom bilo toplo – doista toplo – uz vatricu što veselo
pucketa, a svi su joj udovi još bili spori i slabašni. I tako se Vasja zadržala, i skuhala
kašu, a zatim i juhu od sušenog mesa i soli iz svoje bisage. Žalila je što nema snage
postaviti stupice za zečeve.
Vatra je postojano plamtjela, bilo da je dodavala drvo ili ne. Pitala se kako to
da se snijeg odozgo ne topi, kako to da ju dim nije istjerao iz ovog skloništa pod
smrekom.
Magija, nespokojno pomisli. Možda mogu naučiti magiju. Onda nikad ne bih
strahovala od zamki, a ni od progona.
Kad se snijeg modro prošupljio sa smirajem dana, a vatra je postala dašak
svjetlija od izvanjskog svijeta, Vasja podigne pogled i otkrije da Morozko stoji tik
unutar osvijetljenog obruča.
Vasja reče: „Ne idem kući.“
„To“, uzvrati on, „je očito, ma koliko se ja trudio. Kaniš li smjesta poći i
projahati cijelu noć?“
Studen vjetar pretrese smrekove grane. „Ne“, reče ona.
On kimne jednom, odsječno, i reče: „Onda ću dopuniti vatru.“
Ovog puta ga je pomno motrila kad je stavio ruku na površinu smreke, a kora
i grane iskrunili su mu se suho i uvelo u postavljeni dlan. Ali i dalje nije točno znala

84
što je izveo. Prvo je postojalo sirovo drvo, a onda, između jednog i drugog trena,
postalo je drvo za potpalu. Oči su joj stalno htjele uteći, koliko joj je ta njegova
gotovo ljudska ruka bila čudna, dok izvodi nešto što čovjek ne može.
Kad se vatra razgorjela, Morozko dobaci Vasji vreću od zečje kože, pa se ode
pobrinuti za bijelu kobilu. Vasja refleksno ulovi vreću, pa zaglavinja; bila je teža no
što je izgledala. Razveže je i otkrije jabuke, kestenje, sir i štrucu tamnog kruha.
Malo joj je trebalo da uzvikne od djetinjeg oduševljenja.
Kad se Morozko klizno vratio pod zavjesu smreke, zatekao ju je kako razbija
kestenje dnom noža koji je nosila о pojasu i prljavim prstima gladno trpa plodine
u usta.
„Evo“, reče joj, s trpkim prizvukom u glasu.
Ona trzajem digne glavu. Lešina krupna zeca, rasporena i očišćena,
nesravnjivo mu je visjela iz istančanih prstiju.
„Hvala ti!“ zgrane se Vasja s najmanjom pristojnošću. Smjesta ščepa stvora,
nabode ga na ražanj i stavi na vatru. Solovej znatiželjno proviri pod smreku, opazi
da se tu meso peče, ošine je uvrijeđenim pogledom, i opet se izgubi. Vasja ga
zanemari, obuzeta izradom prepečenca dok čeka meso. Kruh posmeđi i ona ga
smaže dok se još pušio, a sa strane je curio sir. Dotad nije bila gladna, budući da je
umirala, ali sad ju tijelo podsjeti da je topli obrok u Čudovu pojela davno, i da su
joj teški, hladni dani sveli tijelo na kost i kožu i žile. Obuzme ju proždrljivost.
Kad Vasja napokon dođe do daha, ližući si krušne mrvice s prstiju, zec je bio
na samom kraju, a Morozko ju je promatrao sav zbunjen. „Od hladnoće
ogladnim“, objasni mu ona nepotrebno, osjećajući se vedrije no već danima.
„Znam“, uzvrati joj on.
„Kako si ulovio zeca?“ upita ona, okrećući meso vještim, masnim rukama.
Samo što nije gotov. „Nije bilo ozljede na njemu.“
Par plamenova zapleše mu u kristalnim očima. „Sledih mu srce.“
Vasja se strese i ništa više ne upita.
Nije opet progovorio dok je jela meso. Ona se napokon zavali i opet reče:
„Hvala“, premda nije mogla ne dodati pomalo kivno: „Doduše, da si mi kanio
spasiti život, mogao si i prije no što sam umirala.“
„Želiš li i dalje biti putnica, Vasilisa Petrovna?“ uzvrati joj on, tek to.

85
 Vasja pomisli na streličara, fijuk njegove strijele, prljavštinu na svojoj koži,
ubitačnu hladnoću, stravu bolovanja i samovanja u isti mah u divljini. Pomisli na
zalaske Sunca i zlaćane tornjeve i na svijet koji više nije sputan selom i gvozdom.
„Da“, reče.
„Pa dobro“, reče Morozko, sve smrknutiji. „Dođi, jesi li se nasitila?“
„Da.“
„Onda ustaj. Podučit ću te borbi nožem.“
Ona blene.
„Jesi li oglušila od groznice?“ priupita je oštro, svadljivo. „Ustaj, djevojko.
Kažeš da kaniš biti putnica; pa dobro, bolje da onda ne budeš nebranjena. Nož ne
može odbiti strijele, ali katkad dobro dođe. Ne kanim dovijeka jurcati svijetom da
te spašavam od bezumlja.“
Ona ustane polako, nesigurno. On posegne uvis, odakle je visio rub siga, pa
otkine jednu. Led se smekša, oblikuje prema njegovoj ruci.
Vasja ga je pritom promatrala gladnih očiju, želeći da i sama može izvoditi
čuda.
Pod njegovim prstima siga postane dug bodež, tvrd i savršen i gotov. Oštrica
mu je bila ledena, balčak kristalan: hladno, blijedo oružje.
Morozko joj ga pruži.
„Ali – ja ne–“ zamuca ona, zureći u blistavu stvar. Djevojke ne dodiruju
oružje, s izuzetkom noža za guljenje kože u kuhinji, ili pak sjekirice za cijepanje
drva. A nož od leda...
„Sada da“, reče on. „Putnice.“ Silna plava šuma ležala je tiha poput kapele pod
uzdignutim Mjesecom, a crno se drveće nemoguće uzdizalo ka stapanju s
oblačnim nebom.
Vasja se sjeti svoje braće, pri prvim podukama iz luka ili mača, i osjeti se
čudno u vlastitoj koži.
„Držiš ga ovako“, reče Morozko. Prstima oblikuje njene, postavi joj stisak
kako treba. Šaka mu je bila ljuto studena. Ona se lecne.
On ju pusti i odstupi, nepromijenjena izraza. Kristali leda zapeli su mu u
tamnoj kosi, a nož poput njenog ležao mu je labavo u ruci.

86
 Vasja tvrdo proguta, suhih usta. Bodež joj je spuštao ruku prema zemlji. Ništa
načinjeno od leda nema pravo biti tako teško.
„Ovako“, reče Morozko.
Trenutak potom, pljuvala je snijeg, šaka ju je pekla, a noža joj nije bilo nigdje
na vidiku.
„Držiš li ga tako, svako će ti ga dijete moći oduzeti“, reče mrazni đavao.
„Pokušaj opet.“
Ona potraži pogledom krhotine noža, uvjerena da se cijeli raspao. Ali ležao je
cio, nedužan i smrtonosan, u odbljescima vatre.
Vasja ga oprezno primi kako joj je pokazao, pa pokuša opet.
Pokušala je mnogo puta, kroz cijelu tu dugu noć, i kroz sutrašnji dan, i kroz
noć koja je za njim stigla. Pokazao joj je kako svojom oštricom odbiti tuđu, kako
nenadano ubosti nekoga, na više načina.
Uskoro je otkrila da nije lišena brzine, a i da je lakonoga, ali i da nema snagu
ratnika, građenu još od djetinjstva. Brzo se umarala. Morozko je bio nemilosrdan;
nije se kretao koliko je klizio, a oštrica mu je zalazila svugdje, svileno, bez napora.
„Gdje si to naučio?“ jednom je uzdahnula, poduhvaćajući si bolne prste nakon
još jednog pada. „Ili si došao u svijet s tim znanjem?“
Bez odgovora, ponudi joj ruku. Vasja ju zanemari i nekako se osovi na noge.
„Naučio?“ reče on tada. Je li mu se to gorčina osjetila u glasu? „ Kako? Takav sam
kakav sam stvoren: nepromjenjiv. Jednom davno, ljudi mi snom staviše mač u
šaku. Bogovi jenjavaju, ali ne mijenjaju se. Sad pokušaj opet.“
Vasja, u nedoumici, poduhvati nož i više ništa ne reče.
Te prve noći prestali su tek nakon što se Vasji ruka počela tresti, i oštrica joj
je ispadala iz prstiju lišenih živaca. Ona se osloni na bedra, dašćući, izubijana.
Gvozd je škripao u mraku izvan obruča svjetlosti njihove vatre.
Morozko ošine vatru pogledom i ona poskoči, huknuvši. Vasja se zahvalno
svali na svoju hrpu granja i zagrije si šake.
„Hoćeš li me podučiti i izvođenju magije?“ upita ga. „Stvaranju vatre očima?“
Vatra nenadano i oštro odbljesne s kostiju Morozkovog lica. „Ne postoji
nikakva magija.“
„Ali upravo si–“

87
 „Stvari jesu ili nisu, Vasja“ prekine je on. „Ako hoćeš nešto, znači da to nemaš,
znači da ne vjeruješ da postoji, znači da nikad neće postojati. Vatra ili jest ili nije.
To što ti nazivaš magijom jednostavno znači ne dopuštati svijetu da bude drugačiji
no što te je volja.“
Umorni joj mozak odbije shvatiti. Ona se namrgodi.
„Imati svijet po želji – to nije za mlade“, doda on. „Oni hoće previše.“
„Kako znaš što ja hoću?“ upita ona, ne stigavši se spriječiti.
„Jer sam“, odgovori joj on kroza zube, „znatno stariji od tebe.“
„Besmrtan si“, usudi se ona. „Zar ni za čim ne žudiš?“
On iznenada ušuti. Zatim reče: „Je li ti toplo? Pokušat ćemo opet.“

U pozno doba četvrte noći, dok je sjedila ugruhana uz vatru i trpjela prejake bolove
čak i da krene potražiti prostirku i utjehu sna, Vasja reče: „Imam jedno pitanje.“
On je držao nož preko koljena i prelazio rukama po oštrici. Kad bi ga ulovila
krajičkom oka, vidjela je kako mu kristali leda prate poteze prstiju, glade oštricu.
„Zbori“, odgovori joj on, ne dižući pogled. „Koje?“
„Odveo si mog oca, zar ne? Vidjeh kako si odjahao s njim nakon što je
Medvjed–“
Morozku se šake ukoče. Izrazom lica ju pozove, čvrsto, da se smiri i zaspi. Ali
nije mogla. Podosta je razmišljala о ovome, kroz duge noći jahanja, dok ju je
studen držala budnom.
„I svaki put to izvedeš?“ ustraje. „Za svakoga tko umre u Rus’i? Staviš ljude,
mrtve, preda se na sedlo i odjašeš?“
„Da – i ne.“ Kao da je mjerio riječi. „Na neki način sam prisutan, ali – to je
kao disanje. Dišeš, ali nisi svjestan svakog udisaja.“
„Jesi li bio svjestan tog udisaja“, jetko ga upita Vasja, „dok mi je otac umirao?“
Bora tanka poput paukove svile ukaže mu se među obrvama. „Više no inače“,
odgovori. „Ali to je bilo zato što sam ja – moje misleće ja – bio u blizini, a i zato
što–“
Naprasno ušuti.

88
 „Što?“ upita ga djevojka.
„Ništa. Bio sam u blizini, to je sve.“
Vasja stisne oči. „Nisi ga morao odnijeti. Mogla sam ga spasiti.“
„Umro je da ti zajamči sigurnost“, reče Morozko. „Tako je sam htio. A i bilo
mu je drago otići. Nedostajala mu je tvoja majka. Čak je i tvoj brat to znao.“
„Nimalo ti nije bitno, je li?“ brecne se Vasja. U tome je suština: ne u smrti
njenog oca, nego u silnoj nezaiteresiranosti mraznog đavla. „Valjda si čekao uz
postelju moje majke, spreman da nam ju otmeš, a onda si mi ukrao oca i odjahao
s njim. Jednog dana ćeš i Aljošu prebaciti preko sedla, a jednog dana mene. A sve
to tebi znači manje od disanja!“
„Ljutiš li se ti to na mene, Vasilisa Petrovna?“ Glas mu je bio tek blago
iznenađen, tih i neizbježan: kao snijeg što pada u zemlji lišenoj proljeća. „Misliš li
da ne bi bilo smrti kad ne bi bilo mene da odvodim ljude u mrak? Star sam, ali uza
svu moju starost, svijet bijaše daleko stariji prije no što ugledah svoj prvi izlazak
Mjeseca.“
Vasja tad shvati, užasnuto, da joj oči kaplju. Okrene se i odjednom rasplače u
dlanove, tugujući za roditeljima, za dadiljom, za domom, za djetinjstvom. Sve joj
je to oduzeo. Samo, je li? Je li on uzrok, ili tek glasnik? Mrzi ga. Sanja ga. Ništa od
tog nije bitno. Jednako tako može mrziti nebo – ili žudjeti za njim – a to joj je još
najmrskije.
Solovej zavuče glavu pod smrekove grane. Dobro si, Vasja? priupita, nagnuta,
zabrinuta nosa.
Ona pokuša kimnuti, ali samo izvede bespomoćan pokret glavom, lica
zarivena u ruke.
Solovej pretrese grivom. Ti si ovo skrivio, reče Morozku, zabacivši uši. Popravi
ju!
Ona začuje njegov uzdah, začuje korake kad on obiđe vatru i klekne pred nju.
Vasja ga odbije pogledati. Trenutak potom, on ispruži ruku i blago joj odmakne
prste s mokrog lica.
Vasja ga pokuša prostrijeliti pogledom, treptanjem tjerajući suze. Što bi joj
mogao reći? Njenu tugu ne može shvatiti, kad je besmrtan stvor. Ali – „Žao mi je“,
reče joj, i iznenadi je.

89
 Ona kimne, proguta, pa reče: „Kad sam samo jako umorna–“
On kimne. „Znam. Ali hrabra si, Vasja.“ Nakon časka oklijevanja, prigne se i
nježno je poljubi u usta.
Ona na tren okusi zimu: dim i borovinu i smrtonosnu hladnoću, a onda i
toplinu, i hitru, nemoguću milinu.
Ali trenutak mine, a on se odmakne. Načas su jedno drugome udisali dah.
„Budi u miru, Vasilisa Petrovna“, reče joj. Uspravi se i napusti obruč obasjan
vatrom.
Vasja ne ode za njim. Bila je zbunjena, bolna, cijela izbubana, raspirena i
ustrašena u isti mah. Kanila je poći za njim, naravno. Kanila je otići i ozbiljno ga
upitati što mu je to značilo – ali zaspala je, s ledenim nožem u ruci – i posljednje
što je upamtila bio je okus borovine na usnama.

Što sad? upita kobila Morozka kad se vratio kasno te noći. Stajali su zajedno blizu
vatre pod smrekom. Živa žeravica treperavo je obasjavala lice usnule Vasje,
sklupčane uz Soloveja, koji je kunjao. Pastuh se progurao pod smreku i legao uz
nju kao pas gonič.
„Ne znam“, promrmlja Morozko.
Kobila tvrdo gurne svog jahača, baš kao što bi rođenog ždrijepca. Trebaš joj
ispričati, reče mu. Ispričati cijelu priču: о vješticama i safirnom talismanu i konjima
uz more. Dovoljno je mudra, a ima pravo znati. Inače se samo poigravaš njome;
davnašnji si kralj zime, onaj koji je za vlastiti račun zavodio djevojačka srca.
„Nisam li još kralj zime?“ upita Morozko. „Tako i nakanih: opčiniti je zlatom
i čudesima, a onda poslati kući. I dalje bih tako trebao.“
Kad bi ju samo mogao otjerati oda se, suho reče kobila. I prerasti u prisnu
uspomenu. Ali, umjesto toga, evo te, miješaš se. Pokušaš li poslati Vasju kući, odbit
će otići. Nisi gospodar ovoga.
„Nema veze“, reče on oštro. „Ovo – ovo je posljednji put.“ Više ne pogleda
prema Vasji. „Uzela je put za svoj dom; to je sad njena stvar, ne moja. Živa je;
ostavit ću je da nosi dragulj i pamti, dokle god joj život traje. Nakon što umre, dat
ću ga drugoj. To je dovoljno.“

90
Kobila mu ne odgovori, ali pahne oblačak pare, sumnjičavo, u mrak.

91
 9.

DIM

K ad se Vasja sutradan ujutro probudila, Morozka i kobile više nije bilo. Kao da
nikad nije ni došao; mogla je sve to smatrati snom, da nije bilo otisaka dvaju
konja, kao i svjetlucavog noža uz njeno obnovljeno sedlo, bisaga ponovno
nabreklih. Oštrica noža više nije izgledala kao led, nego kao nekakva blijeda
kovina, u kožnim koricama, optočena srebrom. Vasja se pridigne i mrko sve to
promotri.
Kaže da vježbaš s nožem, reče Solovej, kad joj priđe i nosom pomiluje kosu. I
da neće zapinjati u koricama po mrazu. I da oni koji nose oružje često ranije
skončaju, pa te moli da ga ne nosiš tako da se vidi.
Vasja se sjeti Morozkovih šaka dok joj popravljaju držanje bodeža. Sjeti se
njegovih usta. Koža joj dobije boju i ona se odjednom razbjesni, jer ju je mogao
poljubiti, dati joj darove, pa ju napustiti bez riječi.
Solovej nije imao razumijevanja za njen bijes; frktao je i zabacivao glavu,
željan puta. Vasja mrgodno pronađe svježi kruh i medovinu u bisagi, pa pojede,
baci snijeg na vatru (koja posve krotko utrne nakon što je tako dugo trajala),
pričvrsti bisage i popne se u sedlo.
Vrste su tekle bez nevolja, i Vasja je imala dane jahanja za vraćanje snage, za
prisjećanje – i za nastojanje da zaboravi. Ali jednog jutra, kad je Sunce dobrano
odskočilo nad krošnje, Solovej zabaci glavu i ustukne.
Vasja se prepadne, reče: „Što!“ – a onda ugleda tijelo.
Čovjek je bio krupan, ali sad mu se brada nakostriješila od mraza, a otvorene
su mu oči buljile, smrznute i prazne. Ležao je na krvavom potezu izgažena snijega.

92
 Vasja, nevoljko, saskoči na tlo. Susprežući mučninu, opazi od čega je čovjek
stradao: od udarca mača ili sjekire, po spoju vrata s ramenom, koji ga je raskolio
do rebara. Utroba joj se digne; silom ju spusti.
Vasja mu dotakne ukočenu ruku. Jedan par otisaka čizama sustigao je ovog
čovjeka, u trku.
Ali gdje su ubojice? Vasja se prigne da prijeđe put mrtvačevih koraka.
Zamutio ih je tanak sloj novog snijega. Solovej pođe za njom, usplahireno
otpuhujući.
Drveću naglo dođe kraj, i zateknu se na rubu raščišćenih polja. Nasred tih
polja ležalo je selo, spaljeno.
Vasji se opet smuči. Spaljeno je selo uvelike sličilo njenom: izbe i staje i
kupelji, drvena palisada i zimska strništa unaokolo. Ali ove su kolibe postale
tinjajuće ruševine. Palisada se izvalila na bok kao ranjeni jelen. Dim se valjao preko
gvozda. Vasja prigne glavu da bi disala kroz pregib ogrtača. Čula je zapomaganje.
Otišli su, ti koji su ovo skrivili, reče Solovej.
No nema dugo da su otišli, pomisli Vasja. Tu i tamo po krajoliku su još gorjele
male vatre koje vrijeme ili trud nisu ugasili. Vasja se vine Soloveju na leđa. „Priđi“,
reče konju, i jedva prepozna vlastiti glas.
Izađu iz drveća pokraj ostataka palisade. Solovej ju preskoči, rumeno
raširenih nozdrva. Preživjeli u selu kretali su se ukočeno, kao da su se spremni
pridružiti mrtvima koje slažu na hrpu pokraj ostataka crkvice. Bilo je prehladno
da se tijela usmrde. Krv im se zgrušala na ranama, i zjakali su u blistavo nebo.
Živi ne podignu oči.
U sjeni jedne izbe, žena s dvije tamne pletenice klečala je uz mrtvaca. Šake su
joj se svijale jedna u drugu kao uvelo lišće, a tijelo joj se objesilo, premda nije
plakala.
Nešto u obliku kose te žene, crne poput žuči spram vitkih leđa, razbudi Vasji
uspomene. Ona skoči sa Soloveja prije no što se domisli.
Žena teturavo ustane, i jasno da nije bila Vasjina sestra; bila je Vasji potpuna
neznanka. Tek seljanka s previše hladnih dana utisnutih u lice. Krv joj se utrljala u
dlanove, kojima je sigurno nastojala zatvoriti smrtnu ranu. Prljav joj se nož pojavi
u ruci kad se leđima stisne uza zid svoje kuće. Glas joj prostruže iz grla. „Tvoji su

93
već došli i prošli“, reče Vasji. „Ništa više nemamo. Jedno od nas će skončati, dečko,
prije no što me uspiješ taknuti.“
„Ma – ne“, reče Vasja, zamucavši od sažaljenja. „Nemam ja veze s krivcima za
ovo; samo sam putnik.“
Žena ne spusti nož. „Tko si ti?“
„Ma – zovem se Vasja“, reče djevojka oprezno, jer Vasja može biti nadimak
za muško ime Vasilij baš kao i za žensko Vasilisa. „Možete li mi reći što se tu zbilo?“
Ženin srditi smijeh propara Vasji uši. „Odakle si, kad to ne znaš? Naiđoše
Tatari.“
„Ti tamo“, reče jedan tvrd glas. „Tko si ti?“
Vasja naglo okrene glavu. Prema njoj je koračao jedan stari mužik, tvrd i širok
i pod bradom smrtno blijed. Šake razbijenih članaka krvarile su mu po krvavoj
kosi koju je stezao. Pojave se i drugi, zaobilazeći zapaljena mjesta. Svi su držali
grubo oružje, sjekire i lovačke noževe; većini je lice bilo krvavo. „Tko si ti?“ Povik
dopre iz pet-šest grla, a onda se seljani počnu natiskivati oko nje. „Konjanik je“,
reče jedan. „Zaostao je. Dječak je. Ubijte ga.“
Bez razmišljanja, Vasja se baci na Soloveja. Pastuh galopom prijeđe silan
korak i odrazi se preko glava najbližih seljana, koji uz psovke popadaju u krvavi
snijeg. Konj se dočeka lako kao pero, spreman da nastavi jezditi kroz ruševine i
vrati se u gvozd, ali Vasja mu stisne leđa zdjeličnim kostima i prisili ga da se
zaustavi. Solovej stane mirno, jedva, pripravan na rubu bijega.
Vasja se suoči s obručem ustrašenih, razbješnjelih lica. „Neću vam ništa“, reče,
dok joj je srce tuklo. „Nisam otimač, samo putnik, sâm.“
„Odakle stižeš?“ dovikne jedan seljanin.
„Iz gvozda“, reče Vasja, poluistinito. „Što se ovdje zbilo?“
Ružna stanka, puna nasilnog žalovanja. Zatim prozbori ona crnokosa žena.
„Razbojnici. Donesoše oganj i strijele i čelik. Dođoše po žensku čeljad.“
„Po žensku čeljad? Zar ih odvedoše?“ oštro upita Vasja. „Kamo?“
„Tri ih odvedoše“, ogorčeno reče čovjek. „Tri malene. Tako je otkako poče
zima, u svakom selu ovoga kraja. Dođu, spale što ih je volja, pa odvedu biranu
čeljad.“ Neodređeno mahne prema gvozdu. „Žensku – uvijek žensku. Eno, Radi“

94
– pokaže prema crnokosoj ženi – „ukradoše kćer, a muža sasjekoše kad im se
odupro. Sad više nema nikoga.“
„Katju mi odvedoše.“ Rada počne kršiti krvave ruke. „Rekoh mužu da se ne
bori, da ih ne mogu oboje izgubiti. Ali kad nam kćer odvukoše, postade mu
nesnosno...“ Glas joj se stisne i utihne.
Riječi ispune Vasji usta, ali nijedna od njih ne bi dostajala. „Žao mi je“, reče
napokon. „Pokušat ću–“ Cijela je drhtala. Odjednom Vasja dotakne Solovejev bok;
konj se okrene i udalji galopom. Otraga je čula povike, ali ne osvrne se. Solovej
preskoči oštećenu palisadu i zavuče se među drveće.
Konj je znao što ona misli prije no što je to naglas rekla. Ne idemo dalje, je li?
„Ne.“
Da se bar naučiš boriti kako treba prije no što se upustiš u to, reče konj
nesretno. Obruč bjeline ukaže mu se oko oka. Ali ne pobuni se kad ga ona usmjeri
natrag prema mrtvacu strovaljenom u šumi.
„Pokušat ću pomoći“, reče Vasja. „Bogatiri jašu svijetom i izbavljaju djeve.
Zašto ne bih i ja?“ Izrekne to s više odvažnosti no što je osjećala. Ledeni joj se bodež
činio kao moćna odgovornost, spremljen u korice duž hrpta. Sjeti se i oca, majke,
dadilje; ljudi koje nije uzmogla spasiti.
Konj joj ne odgovori. Šuma je bila posve nepomična pod nehajnim Suncem.
Disanje konja i nje činilo se glasnim u tom tajcu. „Ne, ne kanim se upustiti u
borbu“, reče ona. „Poginula bih, što bi značilo da je Morozko bio u pravu, a to ne
mogu dopustiti. Krišom ćemo, Soloveje, prikrast ćemo se kao djevojčice koje kradu
medenjake.“ Nastojala je zvučati bezbrižno i hrabro, ali utroba joj se smrzavala i
tresla.
Ona saskoči na tlo pokraj mrtvaca i počne posve predano tražiti tragove. Ali
ne pronađe ništa što bi joj pokazalo kamo su otimači otišli.
„Razbojnici nisu duhovi“, ojađeno reče Vasja Soloveju. „Kakvi to ljudi ne
ostavljaju tragove?“
Konj trzne repom, s nelagodom, ali ne odgovori.
Vasja je razbijala glavu. „Dođi, onda“, reče. „Moramo natrag u selo.“
Sunce je prošlo zenit. Drveće najbliže palisadi bacalo je duge sjene na
razrušene izbe i djelomično skrivalo stravu. Solovej se zaustavi na rubu šume.

95
„Pričekaj me tu“, reče Vasja. „Ako te pozovem, smjesta moraš doći po mene. Obori
ljude ako moraš. Ne mislim poginuti zbog njihovog straha.“
Konj spusti gubicu u njen dlan.
Selo je ležalo u utvarnom muku. Sav je narod otišao do crkve, gdje se sad
podizala lomača. Vasja se, držeći se sjena, provuče kroz palisadu i priljubi uza zid
Radine kuće. Žene nije bilo nigdje na vidiku, premda su na tlu ostali tragovi
odvlačenja njenog muža.
Vasja stisne usne i uvuče se u kolibu. Iz jednog kuta zaskviči svinja; njoj srce
samo što ne stane. „Tiho“, reče joj.
Stvorenje ju odmjeri očicama.
Vasja ode do peći. Budalasta mogućnost, znala je, ali druga joj nije padala na
pamet. U ruci je imala malo hladna kruha. „Vidim te“, reče tiho, u hladno grotlo
peći. „Nisam od tvojih, ali donesoh ti kruha.“ Nastane tišina. Grotlo peći je bilo
mirno, dok je smrtni tajac tištao tu kuću, čiji je domaćin mrtav, čije je dijete
ukradeno. Vasja stisne zube. Zašto bi joj domovoj tuđe kuće došao na poziv?
Možda i jest budala.
Zatim u dubini peći nastane kretnja, i malo, čađavo stvorenje, cijelo kosmato,
proviri iz grotla peći. Raširi štapićaste prste po ognjišnim kamenovima, pa resko
reče: „Odlazi! Ovo je moja kuća.“
Vasji bi drago vidjeti ovog domovoja, i još draže vidjeti da je ovaj čvrsto
stvorenje, za razliku od oblačnog banjika u onoj zlosretnoj kupelji. Ona oprezno
odloži kruh na opeke pred peći. „Sad je ovo slomljena kuća“, reče.
Čađave suze navru domovoju na oči, i on sjedne u grotlo peći, podigavši
oblačak pepela. „Pokušah im kazati“, reče. „‘Smrt’, kriknuh sinoć. ‘Smrt.’ Ali čuše
tek vjetar.“
„Idem po Radino dijete“, reče Vasja. „Kanim ju vratiti. Ali ne znam kako da
ju nađem. U snijegu nema tragova.“ Govorila je to okrenute glave, ćuleći uši ne bi
li na vrijeme čula korake izvana. „Domaćine“, reče domovoju. „Dadilja mi je
pričala da ako se neka obitelj odseli iz kuće, domovoj može s njom, ako ga se zamoli
kako treba. To dijete ne može zamoliti, ali ja molim u njeno ime. Znaš li kamo je
to dijete otišlo? Možeš li mi pomoći da odem za njom?“
Domovoj ne reče ništa, sišući si iveraste prste.

96
 Ipak je to bila tek slaba nada, pomisli Vasja.
„Uzmi jedan ugarak“, reče domovoj, utihnulim glasom, kao kad se žar
urušava. „Uzmi ga, i slijedi svjetlost. Ako vratiš moju Katju, zadužit ćeš moj rod.“
Vasja zadovoljno udahne, iznenađena svojim uspjehom. „Dat ću sve od sebe.“
Zavuče ruku u rukavici u peć i dohvati komad hladnog, pougljenjenog drva. „Ne
svijetli“, reče, sumnjičavo ga razgledavajući.
Domovoj ne reče ništa; kad se osvrnula, već se izgubio natrag u peći. Svinja
opet zaskviči; Vasja začuje prigušene glasove s drugog kraja sela, hrskanje stopala
u snijegu. Ona otrči do vrata, spotičući se po izvijenim podnim daskama. Vani je
sad bila prava večer, puna sjenovitih zaklona.
Na drugom kraju sela lomača plane uvis: svjetionik u smiraju svjetla.
Zapomaganje se uzdigne s dimom, dok su seljani oplakivali mrtve.
„Čuvao vas Bog“, prošapće Vasja, a onda izađe kroz vrata i šmugne natrag u
čisti gvozd, gdje je Solovej čekao pod drvećem.
Domovojev ugarak još je bio večernje siv. Vasja zajaše Soloveja i promotri ga,
sva sumnjičava. „Iskušat ćemo razne smjerove, pa što bude“, napokon reče.
Mračilo se. Konj zabaci uši od očitog negodovanja nad tako aljkavim
pristupom, ali krene u krug oko sela.
Vasja je gledala hladnu žeravku u ruci. Je li to– „Čekaj, Soloveje.“
Konj zastane. Drvo u Vasjinoj ruci sad je poprimilo pomalo crvenkast rub.
Bila je sigurna u to. „Onamo“, prošapće.
Korak. Još jedan. Stoj. Ugarak se zažari, zasja jače. Vasji bi drago što joj je
zatvorena rukavica tako debela. „Ravno naprijed“, reče Vasja.
Polako su ubrzavali korak, prelazeći iz hoda u kas, pa u grabljenje tlom u
dugim skokovima, kako je Vasja bivala sve sigurnija kamo ide. Noć je bila vedra, a
Mjesec gotovo pun, ali vladala je ljuta studen. Vasja je odbijala misliti na nju.
Dahtala si je u šake, privijala ogrtač uz lice, i odlučno slijedila svjetlost.
Upita: „Možeš li nositi mene i tri djeteta?“
Solovej dvojbeno protrese grivom. Dokle god nijedno nije krupno, odgovori.
Ali čak i ako ih mogu nositi, što ćeš onda? Ti razbojnici će znati kamo smo otišli. Što
im priječi da pođu za nama?
„Ne znam“, prizna Vasja. „Pronađimo ih najprije.“

97
 Ugarak je sjao sve jače, kao da prkosi mraku. Počeo joj je pržiti rukavicu, i
Vasja upravo pomisli da bi u nju mogla uzeti malo snijega i tako si poštedjeti šaku,
kad Solovej naglo stane.
Kroz drveće je svjetlucala vatra.
Vasja proguta, iznenada suhih usta. Pusti ugarak i stavi dlan pastuhu na vrat.
„Tiho“, prošapće, nadajući se da zvuči hrabrije no što se osjeća.
Konj strugne ušima naprijed, pa natrag.
Vasja je ostavila Soloveja u jednom gaju. Krećući se punom brigom djeteta
gvozda, došuljala se do ruba obruča svjetlosti vatre. U krugu su sjedila
dvanaestorica i razgovarala. Vasja isprva pomisli da nešto ne valja s njenim
sluhom. Onda shvati da govore njoj nepoznat jezik: prvi put je u životu čula takvo
što.
Njihove svezane zarobljenice šćućurile su se u sredini. Ukradena kokoš dimila
se i kapala nad plamenovima, dok se pozamašna mješina dijelila iz ruke u ruku.
Ljudi su nosili teške prošivene kapute, ali kacige sa šiljcima su odložili. Glave su
im pokrivale kožne kape podstavljene vunom; dobro održavano oružje ležalo im
je pri ruci.
Vasja duboko udahne i zamisli se. Čine se kao obični ljudi, ali kakav to
razbojnik ne ostavlja tragove? Možda su još opasniji no što izgledaju.
Beznadno je, pomisli Vasja. Previše ih je. Kako je uopće zamišljala da bi– Zubi
joj se zariju u donju usnicu.
Tri su djeteta sjedila i stiskala se jedno uz drugo blizu vatre, prljava i uplašena.
Najstarija je već bila djevojka od svojih trinaestak godina, a najmanja jedva više od
djetešca, obraza umrljanih od suza. Šćućurile su se zajedno da im bude toplije, ali
Vasja je čak i kroz nisko raslinje vidjela kako drhture.
Izvan osvijetljenog obruča drveće se njihalo u mraku. Iz daljine dopre
zavijanje vuka.
Vasja se bešumno odšulja od svjetlosti vatre i vrati do Soloveja. Pastuh zavrne
glavu da je gubicom gurne u prsa. Kako odvući djecu od vatre? Vukovi se odnekud
opet oglase. Solovej podigne glavu, čuvši daleko štektanje, i Vasju iznova zadivi
gracioznost njegovog mišićavog vrata, ljupke glave i tamnog oka.

98
 Jedna joj ideja padne na pamet, divlja i luđačka. Dah joj zastane, ali odbije
zastati da promisli. „U redu“, reče, zadihana od užasnutosti i uzbuđenosti. „Imam
plan. Vratimo se do onog tisovog stabla.“
Solovej ode za njom do velike, čvornate stare tise blizu staze pokraj koje su
prošli. Putom mu Vasja počne šaputati na uho.

Ljudi su jeli ukradenu kokoš dok su djevojčice iznureno ležale izvaljene jedna po
drugoj. Vasja se vratila na svoje mjesto u niskom raslinju. Čučala je u snijegu,
zadržavajući dah.
Solovej, neosedlan, istupi na svjetlost vatre. Mišići su se mreškali u leđima i
sapima pastuha; trbuh mu je bio dubok kao crkveni svod.
Ljudi skoče na noge kao jedan.
Pastuh priđe bliže vatri, ćuleći uši. Vasja se nadala da će ga razbojnici smatrati
ponosom nekog bojara koji se oteo s užeta i pobjegao.
Solovej zabaci glavu, igrajući svoju ulogu. Uši mu se obrnu prema ostalim
konjima. Jedna kobila zahrže. On joj uzvrati mrmorom.
Jedan je razbojnik u ruci imao malo kruha; taj se polako sagne, uzme poduže
uže, pa krene prema pastuhu, smirujući ga glasom. Ostali se raštrkaju ne bi li
preduhitrili grlo, ako zatreba.
Vasja pregrize smijeh. Ljudi su zurili, opčinjeni kao dječaci u proljeće. Solovej
je bio stidljiv kao najveća djeva. Dvaput je nekom čovjeku uspjelo pristupiti gotovo
dovoljno blizu da konju položi ruku na vrat, ali svaki je put Solovej uzmaknuo
ustranu. Tek malčice, ipak; nikada dovoljno da izgube nadu.
Polako, polako je pastuh odvlačio ljude od vatre, od zarobljenica, a i od
njihovih konja.
Izabravši svoj trenutak, Vasja se bešumno došulja do mjesta gdje su stajali
njihovi konji. Zavuče se među njih, smirujući ih mrmorom, skrivajući se među
njihovim tijelima. Najstarija kobila oprezno zavrne uho prema novopridošlici.
„Čekajte“, prošapće Vasja.

99
 Sagne se s nožem i prereže im veze. Dva udarca, i svi konji ostanu slobodni.
Vasja šmugne natrag među drveće i ispusti dugi zov vuka u lovu.
Solovej se propne s ostalima, prestravljeno vrisnuvši. Logor se učas pretvori u
vrtlog ustrašenih grla. Vasja zaštekće kao vučica, a Solovej klisne. Većina konja
odjuri za njim, a ostali, ne htijući ostati sami, pođu za njima. Za trenutak svi ispare
u šumu, a logor ostane u pomutnji. Čovjek koji je očito bio vođa morao se
proderati da ga se uopće čuje kroz cijelu galamu.
On zaurla riječ, i vika polako zamre. Vasja ostane ležati ispružena u snijegu,
skrivena u paprati i sjenama, zadržavajući dah. Izvukla je kolac za privezivanje u
onom trenutku grozničave zbunjenosti, pa odjurila natrag u šumu. Otisci konjskih
kopita prikrili su joj tragove. Nadala se da se nitko neće upitati kako su se to konji
tako lako oslobodili.
Vođa grakne niz naredbi. Ljudi promrmljaju nešto što je zvučalo potvrdno,
premda se jedan od njih vidno skiseli.
U pet minuta logor ostane gotovo posve prazan, lakše no što je Vasja
očekivala. Previše su samouvjereni, pomisli. Pa baš i mogu biti, kad ne ostavljaju
tragove.
Jedan od tih ljudi – onaj skiseljeni – očito je dobio naredbu da ostane uz
zarobljenice. Taj se nadureno svali na trupac.
Vasja obriše znojne dlanove о ogrtač i čvršće šćepa bodež. Želudac joj je bio
kugla leda. Nastojala je ne misliti о ovome dijelu: što će ako ostave stražara.
Radino lice, šuplje od tugovanja, ispliva joj pred oči. Vasja čvrsto stisne
čeljust.
Samotni razbojnik sjedio je na trupcu leđima prema njoj i bacao češere u
vatru. Vasja se došulja do njega.
Najstarija zarobljenica je ugleda. Djevojka raširi oči, ali Vasja stavi prst pred
usnice i djevojka pregrize krik. Još tri koraka, dva– Ne dajući si vremena da
razmisli, Vasja zarine britku oštricu u udubljenje u dnu stražarove lubanje.
Tu, rekao je Morozko, stavivši joj ledeni vršak prsta na vrat. Lakše je od klanja,
ako imaš dobru oštricu.

100
 Bilo je lako. Bodež joj se usiječe kao uzdah. Otimač se jednom trzne, pa se
otrombolji, uz krvarenje iz rupe u vratu. Vasja izvuče nož i pusti tijelo da padne, s
rukom uz usta. Svaki joj je ud drhtao. Bilo je lako, pomisli. Bilo je...
Načas kao da sjena u crnu ogrtaču skoči na truplo, ali kako ona trepne, tako
nje nestane, i ostane tek tijelo u snijegu, uz tri prestravljena djeteta što zgranuto
zure u nju. Šaka s nožem bila joj je krvava; Vasja se okrene u stranu i povrati,
skvrčena u izgaženom snijegu. Ostavi si tri daha, pa obriše usta i ustane, s okusom
žuči. Bilo je lako.
„U redu je“, reče Vasja djeci, slušajući kako joj je rastrgan glas. „Odvest ću vas
kući. Samo tren.“
Ljudi su ostavili lukove uz vatru. Vasja blagoslovi svoju sjekiricu, jer im
raskoli oružje kao triješće. Razvali sve ostalo što je vidjela, pa im raspara svežnjeve
i baci njihov sadržaj duboko u šumu. Napokon baci snijeg na vatru i čistina utone
u mrak.
Ona klekne uz šćućurenu djecu. Najmanja je plakala. Vasja je mogla samo
zamisliti kako joj vlastito lice izgleda, zakukuljeno na mjesečini. Djevojčice jauknu
pri pogledu na Vasjin krvavi nož.
„Ne“, reče Vasja, nastojeći ih ne prestrašiti. „Nožem ću presjeći ovu užad“ –
dohvati svezane ruke najstarije; spona se lako raščini – „a onda ćemo vas konj i ja
odvesti kući. Jesi li ti Katja?“ doda najstarijoj. „Majka te čeka.“
Katja zastane u nedoumici. Zatim reče najmanjoj, ne odmičući oči od Vasje:
„U redu je, Anjuška. Mislim da nam on kani pomoći.“
Dijete ne reče ništa, ali jako se ukoči dok joj je Vasja rezala uzu na majušnim
zapešćima. Nakon što ih je sve oslobodila, Vasja ustane i spremi bodež u korice.
„Dođite“, reče. „Moj konj čeka.“
Katja bez riječi ponese Anjušku. Vasja se prigne i podigne drugo dijete. Sve
zajedno zamaknu u šumu. Djevojčice su bile nespretne od iscrpljenosti. Iz dubine
gvozda čulo se kako razbojnici dozivaju konje.
Put do tisovog stabla bio je dulji no što je Vasja pamtila. Nisu se mogle brzo
kretati kroz teški snijeg. Živci su joj bivali sve tanji i tanji dok je samo čekala da
neki čovjek bane iz raslinja, ili zabasa natrag u logor i podigne uzbunu.

101
 Koracima su odbijale takt, udisajima pluća i otkucajima srca. Da nisu zalutale?
Vasju su boljele ruke. Mjesec se spustio bliže krošnjama, a po snijegu su padale
pruge čudovišnih sjena.
Odjednom začuju treskanje u snijegom skorenoj paprati. Djevojke se pritaje
u najdubljoj tami koju su mogle naći.
Silni, hrskavi koraci. Sad je čak i Katja jecajima hvatala dah.
„Tiho“, reče Vasja. „Ne mičite se.“
Kad se kroz nisko raslinje probije pregolemo stvorenje, sve vrisnu.
„Ne“, reče Vasja, s olakšanjem. „Ne, to je moj konj; to je Solovej.“ Smjesta
priđe pastuhu uz bok, svuče jednu rukavicu i zarije drhtave prste u njegovu grivu.
„On je onaj konj koji je ušao u logor“, polako reče Katja.
„Da“, reče Vasja, milujući Soloveju vrat. „Tom varkom smo vas doveli do
slobode.“ Malo joj se topline opet uvuklo u šake, zavučene pod njegovu grivu.
Majušna Anjuška, koja jedva da je nadvisivala Solovejevo koljeno dok je
stajala, odjednom zaglavinja ka njemu, premda ju je Katja pokušala dohvatiti.
„Čarobni konj je srebreno zlatan“, Anjuška neočekivano obavijesti Vasju, s
ručicama na bokovima. Odmjeri Soloveja od glave do kopita. „Ovaj ne može biti
čarobni konj.“
„Ne?“ upita Vasja dijete, blago.
„Ne“, odvrati Anjuška. Ali onda ispruži drhtavu šačicu.
„Anjuška!“ zine Katja. „Ta grdosija će–“
Solovej prigne glavu i prijateljski naćuli uši.
Anjuška odskoči, razrogačenih očiju. Solovejeva glava gotovo da je bila veća
od nje same. Onda, oprezno, kad se Solovej nije više pomaknuo, podigne
nespretne prstiće i potapše ga po baršunastom nosu. „Vidi, Katja“, prošapće.
„Draga sam mu. Pa makar nije čarobni konj.“
Vasja klekne uz djevojčicu. „U skaski о Vasilisi Prekrasnoj postoji čarobni
crni konj – čuvar noći – koji služi Babi Jagi“, reče. „Možda je moj konj čaroban, a
možda i nije. Bi li ga htjela jahati?“
Anjuška ne odgovori, ali ostale se djevojčice, osokoljene, izvuku na mjesečinu.
Vasja pronađe sedlo i bisage, pa stane opremati Soloveja.

102
 Ali tad začuju kretanje drugog stvorenja kroz raslinje, ovog puta dvonožnog.
Ne – više od jednog, a začuju se i konji. Vasji se vlasi na potiljku naježe. Sad je bilo
vrlo mračno, izuzev gdjegdje kojeg tračka mjesečine. Požuri, Vasja, reče Solovej.
Vasja se ušeprtlja s kolanom. Djevojčice se zbiju oko konja, kao da se mogu
sakriti u njegovoj sjeni. Vasja uspije učvrstiti kolan ni trenutak prerano; povici
ljudi čuli su se iz sve veće i veće blizine.
Vasji se grlo načas stisne od panike, od sjećanja na posljednji, očajnički bijeg.
Drhtavim rukama pridigne dvije najmanje na Solovejev greben. Glasovi su
nailazili. Ona skoči iza djece i pruži ruku Katji. „Popni se iza mene“, reče Vasja.
„Brzo! I drži se.“
Katja primi ponuđenu ruku i napola naskoči, a napola se uzvere iza Vasje.
Katja je još ležala potrbuške preko pastuhovih sapi kad iz mraka izbije zapovjednik
razbojnika, lica siva na mjesečini, jašući visoku, neosedlanu kobilu.
Pod drugim okolnostima Vasja bi se nasmijala zgranutosti i uvrijeđenosti
njegovog lica.
Tatarin se ne potrudi ništa reći, već potjera kobilu, sa svijenim mačem u
jednoj ruci, zuba iskeženih od zapanjena gnjeva. Nasrne s povikom. Odgovore mu
uzvici sa svih strana. Zapovjednikov mač bljesne na mjesečini.
Solovej se okrene u mjestu kao vuk u nasrtaju i odskoči odande, jedva
izbjegavši zasijecanje mača. Vasja primi djecu u mrtvački stisak; prigne se i pouzda
u konja. Izbije i drugi čovjek, ali konj ga pregazi ne usporivši. Zatim pohitaju u
mrak.
Vasja je često imala povoda blagosloviti Solovejeve sigurne noge, ali te je noći
imala više povoda no ikad. Konj se galopom udaljio u mrak pun drveća bez
skretanja ili oklijevanja. Zvuci potjere izgubili su se otraga. Vasja ponovno počne
disati.
Uspori konja načas u hod, da sve mogu predahnuti. „Zavuci se pod moj
ogrtač, Kaćuša“, reče Vasja najstarijoj. „Ne smiješ se smrznuti.“
Katja se zavuče pod Vasjino vučje krzno i privije se, dršćući.
Kuda? Kuda? Vasja pojma nije imala u kojem smjeru leži selo. U
međuvremenu su se navukli oblaci i prekrili zvijezde, a bezglavi je bijeg po
mrklome mraku zbunio čak i nju. Upita djevojčice, ali nijedna od njih u životu nije
bila ovako daleko od kuće.

103
 „U redu“, reče Vasja. „Morat ćemo nastaviti – brzo – još nekoliko sati, da nas
ne mogu uloviti. Zatim ću stati i složiti vatru. Sutra ćemo pronaći vaše selo.“
Nijedno dijete ne prigovori; zubi su im cvokotali. Vasja razmota svoju
prostirku, umota dvije manje u nju, i privije ih uspravljene uz svoje tijelo. Nije to
bilo udobno, ni za nju ni za Soloveja, ali možda ih poštedi smrzavanja.
Dade im da otpiju dragocjenog mednog vina, uz malo kruha i nešto dimljene
ribe. Dok su jele, koraci teških kopita začuju se iz niskog raslinja, nenadano blizu.
„Soloveje!“ zgrane se Vasja.
Prije no što se pastuh stigao pokrenuti, kroz drveće naiđe crn konj sa
svjetlokosim, zvjezdookim stvorenjem na sebi.
„Ti“, reče Vasja, od osupnutosti zaboravivši na pristojnost. „Sada?“
„Dobro te našla“, uzvrati joj Ponoćnica, pribrano kao da su se slučajno susrele
na tržnici. „Ovaj ponoćni gvozd nije mjesto za djevojčice. Pa što ti to radiš?“
Katji se ruke stresu oko Vasjinog struka. „S kim vi to razgovarate?“ prošapće
ona.
„Ne boj se“, uzvrati joj Vasja šaptom, nadajući se da govori istinu. „Bježimo
od potjere“, doda Ponoćnici, hladno. „Kao što ste možda uspjeli primijetiti.“
Ponoćnica se smješkala. „Zar je svijetu uzmanjkalo ratnika?“ upita. „Sasvim
ponestalo hrabrih vlastelina? Zar u današnje vrijeme šalju djeve da izvode junačka
djela?“
„Nije bilo junaka“, procijedi Vasja. „Bilo je tek mene. I Soloveja.“ Srce joj je
tuklo kao u zeca; ćulila je uši da razabere zvukove potjere.
„Pa, dovoljno si hrabra, barem“, reče Ponoćnica. Zvjezdane joj oči odmjere
Vasju od glave do pete, kao dvije svjetiljke u sjenovitoj koži. „Što sad kaniš?
Dovitljiviji su to jahači no što misliš, ljudi velmože Čelubeja, a mnogo ih je.“
Velmože– „Jahati brzo do zalaska Mjeseca, naći zaklon, složiti vatru, pričekati
do jutra, pa se vratiti istim putom prema njihovom selu“, reče Vasja. „Imate li bolji
prijedlog? I zašto ste tu, zaista?“
Osmjeh Ponoćnice poprimi tvrdu primjesu. „Poslana sam, kao što rekoh, i
dužna pokorno slušati.“ Oči joj zlobno ljesnu. „Ali, usprkos naredbi, dat ću ti jedan
savjet. Jaši ravno do zore, stalno na zapad–“ Pokaže. „Tamo ćeš naći pomoć u
nuždi.“

104
 Vasja promotri široki osmijeh. Čortica zabaci kosu kao da to oblaci prelaze
Mjesec, i s lakoćom izdrži pogled.
„Mogu li položiti povjerenje u vas?“ upita Vasja.
„Baš i ne“, reče Ponoćnica. „Ali ne vidim kako bi dobila bolji savjet.“ Reče to
dosta glasno, s tračkom pakosti u glasu, kao da od gvozda očekuje odgovor.
Zavlada tišina, izuzev ustrašenog djevojačkog disanja.
Vasja se prisjeti pristojnosti i uputi joj naklon, pomalo ovlaš. „Onda vam
zahvaljujem.“
„Jaši brzo“, reče Ponoćnica. „Ne osvrći se.“
Nje i crnog konja nestane, i četiri djevojke ostanu same.
„Što je to bilo?“ šaptom će Katja. „Zašto ste govorili u noć?“
„Ne znam“, reče Vasja, smrknuto i iskreno.

Nastave tako jahati dalje, na zapad po zvijezdama, kako ih je Ponoćnica uputila,

dok se Vasja molila da sve to nije bezumno. Dunjine skaske rijetko su kad imale
štogod lijepo reći о ponoćnoj đavolici.
Noć se oduljila, okrutno studena, usprkos nailasku oblaka. Vasja bi
primorana vikati na djecu, da ih natjera da pričaju, kreću se, ritaju se, što god, samo
da ne umru od smrzavanja tu, na Solovejevim leđima.
Bila je uvjerena da dan nikad neće svanuti. Trebala sam složiti vatru, mislila
je. Trebala sam–
Zora grane kad je gotovo digla ruke od nje: bljedilo neba, punog snijega, ali
popraćeno, nemoguće, topotom kopita. Mlad besmrtan konj, s njih četiri na sebi,
očito nije bio posve dorastao vještim ljudima koji su projahali noć. Solovej skoči
brže kad začuje kopita, s ušima uz glavu, ali čak se i on počeo umarati. Vasja je
držala djevojčice u mrtvačkom stisku, i tjerala konja dalje, ali gotovo u beznađu.
Vrhovi crnog drveća oštro su se ocrtavali spram praskozornog neba, a Solovej
odjednom reče: Njušim dim.
Još jedno spaljeno selo, najprije pomisli Vasja. Ili možda... Uredna siva spirala,
gotovo nevidljiva spram neba – to nije crna i smradna tvorevina razaranja.

105
Utočište? Možda. Katja joj se svalila na rame, više no promrzla. Vasja shvati da
mora iskoristiti priliku.
„Onamo“, reče konju.
Solovej produži korak. Je li ono zvonik, nad krošnjama? Djevojčice joj klonu
u stisku. Vasja osjeti kako joj Katja iza leđa počinje kliziti.
„Drž’te se“, kaza im. Dosegnu rub drveća. Zvonik, nego što, dok zvon silna
zvona razbija zimsko jutro. Utvrđen manastir, sa stražarima nad dverima. Vasju
obuzme nedoumica kad izbiju iz sjene šume. Ali jedno dijete zacvili, kao mače na
zimi, i to u njoj presudi. Ona stisne noge oko Soloveja, a konj pohita.
„Dveri! Pustite nas unutra! Evo ih!“ poviče.
„Tko ste, stranče?“ uzvrati joj zakukuljena glava, provirivši preko palisade
manastira.
„Nema to sad veze!“ vikne Vasja. „Otiđoh u njihov logor i oslobodih ove“ –
pokaže djevojčice – „i sad me gone pomamni od srdžbe; ako ne date meni unutra,
uzmite bar ove djevojčice. Ili niste Božji ljudi?“
Druga glava, ova pak svjetlokosa, nepodstrižena, izviri pokraj prve.
„Pustite ih unutra“, reče taj čovjek, nakon stanke.
Šarke dveri jauknu; Vasja smogne hrabrost i usmjeri konja prema otvoru.
Zatekne se u širom otvorenu prostoru, s kapelom zdesna, šačicom pomoćnih
zgrada, i silnim mnoštvom ljudi.
Solovej prokliže i zaustavi se. Vasja doda djevojčice s konja, pa i sama saskoči
s konjskog ramena. „Malene se smrzavaju“, reče. „Prestrašene su. Morate ih
smjesta staviti u kupelj – ili u peć. Morate ih nahraniti.“
„Pustite to“, reče još jedan monah, krenuvši prema njima. „Jeste li te
razbojnike vidjeli? Gdje–“
Ali onda zastane kao da se zabio u zid. Trenutak potom, Vasja osjeti kako joj
svjetlost navire u lice, uz nalet čiste radosti. „Saša!“ uzvikne, ali on ju prekine.
„Majko Božja, Vasja“, reče užasnutim tonom koji ju osupne. „Odakle ti tu?“

106
 10.

ROD ROĐENI

S nijeg je lagano padao, razbijajući zimsko jutro. Dmitrij je vikao stražaru na

ljestvama iza palisade. „Vidiš li ih? Ima li čega?“ Ljudi velikog kneza brže-bolje
nagrnu snijeg na vatre i počnu se laćati oružja. Svjetina se skupi oko
novopridošlica: nekoliko žena pritrči, dok su im se pitanja otkidala od njedara. Za
njima stignu muževi, tupih pogleda.
Saša jedva da je bio svjestan toga. Nije moguće da je ovo blijedo, umrljano
stvorenje pred njim njegova mlađa sestra.
Nipošto nije. Njegova sestra Vasilisa već je sigurno udana za nekog očeva
trijeznog, ozbiljnog susjeda. Matrona je, s čedom na rukama. Sigurno ne jaše
putovima Rus’i s razbojnicima za leđima. Ne. Ovo je neki dječak koji joj sliči,
nipošto Vasja. Njegova sestra nikako nije mogla izrasti vučjački visoka i ispijena,
niti se naučiti držati s tako nelagodnom gracioznošću. I otkud bi joj lice nosilo
takav biljeg žalosti i postojane hrabrosti?
Saša ulovi razrogačene oči novopridošlice, i spozna – Majko Božja, spozna da
se ne vara. Nikad – ni za tisuću godina – ne bi mogao zaboraviti oči svoje sestre.
Zgranutost ustupi mjesto užasnutosti. Zar je pobjegla od kuće s nekim
muškarcem? Što se, za ime Božje, dogodilo u Lesnajoj Zemlji, kad je došla ovamo?
Seljani se upitno počnu primicati, pitajući se zašto je slavni monah zinuo pri
pogledu na odrpana, kržljava dječaka i nazvao ga Vasja.
„Vasja–“ opet započne Saša, zaboravivši na okoliš.
Dmitrij ga prekine urlikom. Veliki je knez sišao s palisade na vrijeme da
presretne Sergeja, koji je požurio prema strci. „Odbijte, svi skupa, imena vam
Kristovog. Evo vašeg svetog igumana.“

108
 Narod ga propusti. Dmitrij je još bio razdražljiv od sna, poluoklopljen i bučan,
ali jednom rukom je brižno pridržavao starog monaha.
„Bratiću, tko je ovo?“ oštro upita veliki knez, nakon što se probio kroz gužvu.
„Stražar ne vidi ništa s vrha zida, jesi li siguran da–“ Ušuti, pa sporije prijeđe
pogledom sa Saše na Vasilisu i natrag. „Bože, smiluj se“, reče veliki knez. „Da
nemaš brade, brate Aleksandre, ovaj bi dječak bio pljunuti ti.“
Saša, kome inače nije manjkalo riječi, nije se mogao domisliti što da kaže.
Sergej je, namršteno, prelazio pogledom između Saše i sestre mu.
Vasja se prva oglasi. „Ove djevojčice jahaše cijelu noć“, reče. „Jako su
promrzle. Smjesta ih se mora odvesti u kupelj, i juhom nahraniti.“
Dmitrij trepne; nije primijetio tri bljedunjava strašila privijena uz ogrtač ovog
zanimljivog dječaka.
„Dašta da se mora“, reče sveti Sergej. Uputi Saši podulji pogled, pa reče: „Bog
bio s vama, kćeri. Pođite smjesta sa mnom. Ovuda.“
Djevojčice se pridrže za spasiteljicu čvršće no ikad, sve dok Vasja ne reče:
„Evo, Katja, ti moraš biti prva. Odvedi ih; ne smijete više ostati na otvorenom.“
Najstarija djevojčica kimne, polako. Sve su ronile suze od sušte iscrpljenosti,
ali napokon dopuste da ih se odvede, ka hrani i kupanju i krevetu.
Dmitrij prekriži ruke. „Dakle, bratiću?“ reče Saši. „Tko je ovo?“
Dio razvlaštenih seljana raštrkao se svojim poslom, ali nekolicina je još slušala
bez imalo stida. Pet-šest dokonih monaha također im se primaknulo. „Dakle?“
ponovi Dmitrij.
Što da kažem? upita se Saša. Dmitrije Ivanoviču, predstavio bih vam svoju ludu
sestru Vasilisu, koja je došla kamo nijedna žena ne bi smjela, koja muškim ruhom
na sebi prkosi svakom pojmu pristojnosti, koja se usprotivila ocu i vrlo vjerojatno
pobjegla s ljubavnikom. Evo hrabre žabice, moje nekoć ljubljene sestrice.
Prije no što je stigao prozboriti, ona se, ponovno, oglasi prva.
„Zovem se Vasilij Petrovič“, jasno reče Vasja. „Sašin sam mlađi brat – ili bijah,
prije no što se on Bogu predao. Godinama ga već ne vidjeh.“ Ona ošine Sašu tvrdim
pogledom, kao da ga izaziva da ju opovrgne. Glas joj je dubok za ženu. Dug bodež
visi joj u koricama о boku, a dječačku odjeću nosi bez stida. Koliko već ima da je
ovako odjevena?

109
 Saša začepi usta. Vasja kao dječak rješava neposrednu prijetnju trenutačne,
grozomorne bruke, kao i stvarne opasnosti za njegovu sestru među Dmitrijevim
ljudima. Ali to je pogrešno – skaredno. A Olga će se razbjesniti.
„Oprostite što šutim“, reče Saša Dmitriju Ivanoviču, uzvrativši sestri jednako
prodoran pogled. „Iznenadih se kad tu ugledah brata.“
Vasji se ramena opuste. Dok je bila mala, Saša je oduvijek znao da je
domišljata. Sad ova žena smireno reče: „Ne više od mene, brate.“ Svrne blistave,
znatiželjne oči prema Dmitriju. „Gosudaru,“ reče, „nazvaste mog brata ‘bratićem’.
Znači li to onda da ste vi Dmitrij Ivanovič, veliki knez moskovski?“
Dmitriju bi drago, makar ostane pomalo zbunjen. „Jesam“, reče. „Što dovodi
tvog najmlađeg brata ovamo, Saša?“
„Silno velika sreća“, reče Saša ne naročito ugodnim tonom, strijeljajući sestru
pogledom. „Zar nemate pametnijeg posla?“ doda monasima i seljanima, zagledano
okupljenima oko njih.
Svjetina se počne razilaziti, uz mnogo osvrtanja.
Dmitrij to ne primijeti; pljesne Vasju po plećima tako jako da ona zaglavinja.
„Pa ne vjerujem!“ vikne Saši. „A vani, kažeš – progonili su te? Ali ljudi na zidu
ništa ne opaziše.“
Vasja odgovori, nakon tek trenutka premišljanja: „Nije da vidjeh razbojnike
od sinoć. Ali u zoru čuh topot i potražih zaklon. Gosudaru, jučer naiđoh na jedno
mjesto, spaljeno–“
„I mi vidjesmo spaljena mjesta“, reče Dmitrij. „Premda ni traga od počinitelja.
Kažeš – te djevojčice?“
„Da.“ Na sve jaču bratovljevu užasnutost, Vasja nastavi: „Jučer ujutro
pronađoh spaljeno selo, i tragom razbojnika stigoh u njihov logor, jer zarobiše te
tri djevojčice koje vidjeste. Preoteh im djecu.“
Dmitriju se sive oči zakrijese. „Kako si pronašao logor? Kako si izvukao živu
glavu?“
„Opazih vatru otimača među drvećem.“ Vasja je izbjegavala bratovljev
pogled. Saša, sav nesretan, shvati da opaža izvjesnu sličnost između bratića i sestre.
Oboje odišu karizmom: nepromišljenom žestinom, što nije nedopadljivo.
„Izvukoh kolac za koji su im konji bili privezani i grla im rastjerah u noć“, nastavi

110
ona. „Kad ljudi otiđoše za njima u gvozd, usmrtih stražara i izvukoh djevojčice. Ali
jedva im pobjegosmo.“
Saša je odjahao iz Lesnaje Zemlje prije deset godina. Deset je godina prošlo
otkako ga je sestrica gledala na odlasku, iskolačenih očiju i puna srdžbe, ne
uplakana, nego odvažna i ucviljena, s dveri sela njihovog oca. Deset godina,
smrknuto pomisli Saša. Prošlo je deset minuta, ne više, otkako ju je prvi put opet
vidio, a već je ima potrebu protresti.
Dmitrij se razdraga. „Dobro, onda!“ vikne. „Dobro mi došao, mladi bratiću!
Pronašao ih! Prevario ih! Tako lako! Boga mi, mi sve to ne mogosmo.
Ispripovijedat ćeš mi sve po redu. Ali ne sada. Kažeš, razbojnici su išli za tobom?
Po svoj su se prilici vratili kad su ugledali manastir – moramo tragom do njihovog
logora. Sjećaš li se kuda si došao?“
„Pomalo“, reče Vasja, nesigurno. „Ali putovanje tim tragom će po danu
drugačije izgledati.“
„Nema veze“, reče Dmitrij. „Brzo, brzo.“ Već se okrenuo i počeo izvikivati
naredbe – neka se ljudi okupe, neka se konji osedlaju, i da se oštrice naulje–
„Moj brat bi se morao odmoriti“, dometne Saša kroz stisnute zube. „Projahao
je cijelu noć.“ Doista, Vasji je lice mršavo – bolno mršavo – s tamnim
podočnjacima. A on ne kani preuzeti odgovornost za dopuštenje da njegova mlađa
sestra pođe u lov na razbojnike.
Vasja opet progovori, smogavši žestinu kojom zapanji brata. „Ne“, reče. „Ne
trebam se odmoriti. Samo – hoću kaše, molim, ako se može dobiti. Mom konju
treba sijena – i ječma. I vode koja nije prehladna.“
Konj je cijelo to vrijeme stajao mirno, naćuljenih ušiju, s nosom na ramenu
jahačice. Saša ga nije zaista primijetio, onako zgrožen iznenadnom pojavom sestre.
Sad ga promotri – i blene. Njihov otac je uzgajao dobre konje, ali Pjotr bi morao
prodati gotovo sav svoj posjed da kupi konja poput ovog smećkastog pastuha. Neki
udes ju je otjerao od kuće, jer otac ne bi nikad– „Vasja“, započne Saša.
Ali Dmitrij je već obgrlio njegovu sestru oko uskih ramena. „Kakva konja
imaš, bratiću!“ reče. „Nisam znao da uzgajaju tako dobre konje na tako dalekom
sjeveru. Naći ćemo mi tebi kaše – a i juhe pride – kao i žita za grlo. A onda jašemo.“
Po treći put, Vasja se oglasi prije no što je njen zaprepašteni brat uspio. Oči
su joj postale hladne i daleke, kao da proživljava gorku uspomenu. Prozbori

111
iskeženim zubima. „Da, Dmitrije Ivanoviču“, reče. „Požurit ću. Moramo pronaći
te razbojnike.“

Vasji su živci još bili ustreptali od posljedica opasnosti, žurbe pri bijegu, ružnog
šoka pri usmrćivanju, i radosnog šoka pri pogledu na brata. Živci su joj, zaključi,
u cijelosti previše toga pretrpjeli.
Načas se sjeti, uz mračan podsmijeh, da bi se mogla raspasti uz kreštanje kao
nekoć njena pomajka. Bilo bi lakše poludjeti. Zatim se Vasja sjeti svog posljednjeg
pogleda na pomajku, sitnu i skvrčenu na krvavoj zemlji, i suspregne nalet
mučnine. Pa se sjeti trenutka kad joj je nož kao kiša kliznuo u razbojnikov vrat, i
Vasja zaključi da će joj zaista pozliti.
U glavi joj se zavrti. Cijeli je dan prošao otkako je jela. Zatetura, nagonski
posegne prema Soloveju, a umjesto njega osjeti brata, kako ju hvata za mišicu
rukom očvrslom od mača. „Ne usuđuj se onesvijestiti“, reče joj na uho.
Solovej njisne; kopitima zahrska po snijegu, a neki glas uzvikne, prepadnut.
Vasja se pribere. Jedan je monah prišao pastuhu s ularom od užeta i ljubaznim
izrazom, ali Solovej se nije dao.
„Bolje ga pustite da pođe za nama“, hrapavo će Vasja monahu. „Navikao se
na mene. Može pojesti sijeno na vratima kuhinje, zar ne?“
Ali monah više nije gledao u konja. Zjakao je u Vasju, s izrazom gotovo
komične zgranutosti na licu. Vasja se jako ukoči.
„Rodione“, smjesta reče Saša, hitro i jasno. „Ovaj dječak mi je bio brat, prije
no što se predah Bogu. Vasilij Petrovič. Sigurno si ga upoznao u Lesnajoj Zemlji.“
„Jesam“, grakne Rodion. „Tada – da, doista jesam.“ Dok je Vasja bio djevojka.
Rodion upre jako čvrst pogled u Sašu.
Saša odmahne glavom, gotovo neprimjetno.
„Ja – idem po sijeno za grlo“, snađe se Rodion. „Brate Aleksandre–“
„Kasnije“, reče Saša.
Rodion se udalji, ali ne bez česta osvrtanja.

112
 „Da, upoznao me u Lesnajoj Zemlji“, užurbano reče Vasja nakon što je
Rodion otišao. Disanje joj se ubrzalo. „On–“
„Držat će jezik za zubima sve dok ne razgovara sa mnom“, odgovori joj brat.
Saša je djelomično odisao Dmitrijevim blistavim autoritetom, premda suzdržanije.
Vasja ga pogleda sa zahvalnošću. Nisam znala da sam usamljena, pomisli, sve
dok nisam prestala biti sama.
„Dođi. Vasja“, reče Saša. „Naspavati se ne možeš, ali juha će te malo okrijepiti.
Dmitrij Ivanovič ozbiljno misli kad kaže da kani smjesta izjahati. Ne znaš u što si
se uvalila.“
„Ne bi mi bilo prvi put“, odvrati mu Vasja, iskreno.
Manastirska zimska kuhinja bila je sva u izmaglici od dima iz peći, a vrućina
je bila gotovo udar. Vasja prijeđe prag, oštro udahne uskovitlani zrak, i zastane.
Bilo je prevruće, pretijesno, prezbijeno.
„Smijem li jesti vani?“ brže-bolje upita. „Ne bih napuštala Soloveja.“
Trebalo je uzeti u obzir i da se, ako se prepusti toplini, i pojede toplu hranu
na udobnoj klupi, više nikako neće moći opet osoviti na noge.
„Da, naravno“, dometne Dmitrij, neočekivano, provirivši kroz kuhinjska
vrata kao kućni duh. „Pojedi juhu na nogama, dječače, a onda krećemo. Ti tamo!
Zdjele za moje bratiće; žuri nam se.“

Vasja je skinula bisage s konja dok su čekali, cijelo vrijeme se osvrćući puna
nedoumice. Saša si je morao priznati da mu je sestra uvjerljiva kao dječak, sva
koščata, tečnih i odvažnih kretnji, bez imalo ženske krotkosti. Kožna kapuljača
privezana pod šubarom prikriva joj kosu, a ništa ju ne odaje, izuzev možda (u
Sašinoj ustreptaloj mašti) očiju dugih trepavica. Saši dođe da joj kaže da ih stalno
obara, ali od toga bi samo izgledala još ženstvenije.
Ona razlomi led s vrha njuške svog konja, provjeri mu noge, a pritom pet-šest
puta zausti da mu nešto kaže, pa svaki put ušuti. Zatim novak donese juhu i vruće
hljebove i pitu, i prilika za razgovor mine.
Vasja primi hranu objeručke i navali na nju bez tračka doličnosti svojstvene
djevi. Njen konj slisti sijeno i dopadljivo se pokuša domoći njenog kruha,

113
ispuhujući joj topli zrak na uho sve dok se ona ne nasmije i popusti. Nahrani ga
hljebom i pojede juhu do kraja, dok je pogledom zvjerala kao zeba po zidovima i
grozdovima zgrada, kapeli sa zvonikom.
„U životu ne čuh zvona, prije odlaska od kuće“, reče ona Saši, napokon
pronašavši sigurnu temu. Oči su joj bile bremenite neizrečenim.
„Slušaj ih do mile volje, nakon što pobijemo te razbojnike“, dometne Dmitrij,
načuvši. Naslonio se na kuhinjski zid, naoko se diveći pastuhu ali zapravo, pomisli
Saša, odmjeravajući Vasju. To onespokoji monaha.
Svoje je misli, doduše, Dmitrij skrivao žestokim osmijehom i mješinom
mednog vina. Vino mu je kapalo dok je pio, boje njegove brade.
Dmitrij Ivanovič nije bio strpljiv čovjek. A ipak, veliki je knez znao iznenaditi
postojanošću svako toliko; on pričeka, ništa ne rekavši, da Vasja pojede do kraja.
Ali čim ona odloži zdjelu, cerek velikog kneza postane doslovce divljački. „Dosta
zjakanja, seljaku mali“, reče. „Treba zajahati. Lovac postaje lovina; neće li ti se to
svidjeti?“
Vasja kimne, malo blijeda, pa pruži zdjelu novaku do sebe. „Bisage–“
„Će u moju ćeliju“, odgovori Saša. „Novak će ih odnijeti.“
Dmitrij se udalji, izvikujući naredbe; ljudi su se već postrojavali u prostoru
pred dverima manastira. Saša pođe sestri uz rame. Disanje joj se ubrza kad opazi
naoružavanje ljudi. Mrko joj reče, brzo i tiho, na uho: „Kaži mi istinito – pronašla
si te razbojnike? Možeš ih opet pronaći?“ Ona kimne.
„Onda moraš s nama“, reče Saša. „Bog zna da nas inače sreća neće. Ali držat
ćeš se uz mene. Govorit ćeš tek kad je najnužnije. Ako ti još kakva junačenja padaju
na pamet, zaboravi. Ispričat ćeš mi cijelu priču čim se vratimo. Također si dužna
ne poginuti.“ Zastane. „Ni biti ranjena. Ni zarobljena.“ Naglo opet shvati koliko je
sve ovo smiješno, pa doda, gotovo molećivo: „Za ime Božje, Vasja, odakle ti tu?“
„Zvučiš kao otac“, žalosno reče Vasja. Ali ne uspije reći ništa više. Dmitrij je
već uzjahao konja. Pastuh se, preuzbuđen, usplesao u snijegu, pa zahrzao na
Soloveja. Knez dovikne: „Dođi, bratiću! Dođi, Vasilije Petroviču! Jašimo!“
Vasja se nasmije na to, pomalo mahnito. „Jašimo“, ponovi. Uputi sluđen
cerek Saši, reče: „Dosta je bilo spaljenih sela“ i skoči na leđa svog konja savršeno
graciozno i baš nimalo smjerno. Solovej i dalje nije nosio nikakve uzde. Propne se.

114
Ljudi oko njih nadignu poklič. Vasja se junački uspravi na njegovim leđima,
vilinskih očiju, blijeda.
Saša, rastrgan između zgroženosti i nevoljka divljenja, ode pronaći svoju
kobilu.
Šarke manastirskih dveri, ukočene hladnoćom, mrtvački leleknu, a onda se
put otvori pred njima. Dmitrij podbode konja. Vasja se prigne i pođe za njim.

Nije lako slijediti trag konja u laku galopu kroz snijeg, ne nakon što je nekoliko
sati provijavanja napola prekrilo otiske. Ali Vasja ih je postojano vodila dalje, sva
namrštena od usredotočenosti. „Sjećam se one stare stijene – po noći je izgledala
kao pas“, znala je reći. Ili: „Eno ga – onaj lug borova. Ovuda.“
Dmitrij je slijedio Vasju za petama s izgledom vuka u lovu. Saša je jahao za
njim, zabrinuto držeći sestru na oku.
Suhi pršić sezao je konjima do trbuha, i iskričavo padao s krošanja. Prestalo
je sniježiti; Sunce je granulo kroz oblake, i sa svih strana su ih okružili zlaćana
svjetlost i netaknut snijeg. I dalje nisu vidjeli ni naznake razbojnika, tek otiske
Solovejevih kopita, zastrte ali nedvojbene, poput traga krušnih mrvica. Vasja ih je
neumorno vodila. U podne su popili medovine ne usporivši korak.
Prođe sat vremena, pa još toliko. Trag je bivao sve slabiji, a Vasjino sjećanje
sve nesigurnije. Ovim je potezom puta projahala po mrklome mraku, a otisci
kopita imali su više vremena da jenjaju. Ali svejedno su napredovali, korak po
korak.
Pri sredini popodneva gvozd se počeo rijediti, a Vasja zastane, pogledavajući
amo-tamo. „Sada smo blizu,“ reče, „mislim. Ovuda.“
Tragova više uopće nije bilo, čak ni za Sašino oko; njegova se sestra držala
puta sjećanjem na drveće koje je vidjela po mraku. Saša joj se i preko volje divio.
„Dovitljiv je, taj tvoj brat“, zamišljeno reče Dmitrij Saši, gledajući Vasju.
„Dobro jaše. I ima dobra konja. Grlo je projahalo cijelu noć, a ipak danas s lakoćom
nosi dječaka. Makar je Vasilij puka trunčica od čeljadeta – premršav je, taj tvoj
brat. Izdašno ćemo mi njega uhraniti. Odlučih ga povesti sa sobom u Moskvu.“
Dmitrij se prekine i podigne glas. „Vasilije Petroviču–“

115
 Vasja ga prekine. „Netko je tu“, reče. Lice joj se posve napelo od osluškivanja.
Niotkud, i odasvud, zapuše ljut vjetar. „Netko–“
Trenutak potom vjetar se uzdigne do krika, ali nedovoljno glasna da priguši
fijuk i udar strijele, kao ni jauk jednog čovjeka iza njih. Odjednom ih snažni ljudi
na zbijenim konjima spopadnu sa svih strana, uz bljesak oštrica na niskom
zimskom suncu.

„Zasjeda!“ vikne Saša, baš kad Dmitrij rikne: „Napad!“ Konji se propnu,
prepadnuti prvim naletom, i padne još strijela. Vjetar je sad razjareno puhao – što
su nezgodni uvjeti za streličarstvo – i Saša blagoslovi sreću koja ih je snašla. Stepski
streličari su smrtonosni.
Ljudi se smjesta okupe i okruže velikog kneza. Nijedan se ne uspaniči. Sve su
to bili prekaljeni borci koji su projahali ratove uz Dmitrija.
Gusto drveće ograničavalo je vidik. Vjetar je sad vrištao. Razbojnici, urlajući,
udare galopom na ljude velikoga kneza. Dvije skupine dođu u sraz tijelima, a onda
odjeknu mačevi – mačevi? Skupa je to oprema za obične razbojnike–
Ali Saša ne stigne razmisliti. Okršaj se začas razbije u grozdove zasebnih
dvoboja, stremen uz stremen, i Dmitrijeva se četa nađe pod teškim pritiskom. Saša
odbije jedan ubod kopljem, zasiječe odozgo po motki oružja i raskoli je, pa uputi
svirep udar, dokrajčivši prvoga koji ga je napao. Tuman se propne, lamaćući
prednjim nogama, i tri daljnja napadača, na manjim konjima, ustuknu. „Vasja!“
podvikne Saša. „Miči se odavde! Nemoj–“ Ali njegova nenaoružana sestra iskezi
zube, ne sasvim od smijeha, i nepokolebljivo se zadrži knezu uz bok. Oči su joj se
jako ohladile kad je ugledala razbojnike. Nema ni mača ni koplja, kojima se
svakako i ne bi umjela služiti, a nije ni isukala nož о boku, prekratak za borbu s
konja.
Ne, ima ona svog pastuha: oružje vrijedno petorice. Vasja mu se samo treba
održavati na leđima i usmjerivati hata na svaku novu žrtvu. Od udara Solovejevih
nogu razbojnici odlijeću; njegova im kopita drobe lubanje. Djevojka i konj
odlučno su se držali tik uz Dmitrija, odbijajući otimače pastuhovom težinom.
Vasji je lice sad smrtno problijedilo, usta ukočenih i nesmiljenih. Saša se postavi
tako da čuva sestru s druge strane i pomoli se da ona ne padne s konja. U jednom

116
trenutku usred tog kaosa mogao se zakleti da vidi visoka bijela konja uz
smećkastog pastuha, čiji jahač ne dopušta da razbojničke oštrice pronađu
djevojku. Ali Saša onda shvati da je to tek oblak raspuhana snijeha.
Dmitrij je sjekirom tukao oko sebe, ričući od radosti.
Nakon prve pomutnje juriša, sve se nastavilo iz neposredne blizine,
smrtonosno usrdno. Saša primi udarac mačem po podlaktici koji ne osjeti, i odrubi
glavu čovjeku koji mu ga je zadao. „Koliko razbojnika uopće može biti?“ vikne
Vasja, očiju zakriješenih od strašne bojne pomame. Pastuh udari i slomi jednome
nogu, dok mu konja strovali u snijeg. Saša drugome prospe utrobu i petom ga
izbaci iz sedla, dok se Tuman premještala da ga nastavi nositi.
Jedan Dmitrijev čovjek padne, za njim još jedan, a onda bitka postane
očajnička.
„Vasja!“ podvikne Saša. „Ako padnem, ili ako padne veliki knez, moraš uteći.
Moraš se vratiti u manastir; nemoj–“
Vasja ga nije slušala. Nije mogao vjerovati kako veliki smećkasti pastuh štiti
jahačicu, a više se nijedan Tatar nije usuđivao dovesti konja u doseg kopita tog
hata. A ipak, jedan jedini udar kopljem dostajao bi da ga obori. Nije im još pošao
za rukom, ali–
Odjednom Dmitrij poviče. Skupina ljudi izbila je iz šume, nadižući krvavi
snijeg snažnim kopitima svojih konja. Ovo nisu razbojnici, već ratnici blistavih
kaciga, brojni ratnici, oboružani kopljima za veprove. Visok, crvenokos čovjek im
je na čelu.
Razbojnici blijedo pogledaju novopridošlice, bace oružje, i uteknu.

117
 11.

NE RODIMO SE SVI KAO VLASTELINSKI SINOVI

D obro nam došli, Kasjane Lutoviču!“ dovikne Dmitrij. „Ranije vas

očekivasmo.“ Skerletna mu se mrlja nehajno razlivala po jednom obrazu i
korila po plavoj bradi; krvi mu je bilo i na sjekiri i na vratu konja. Oči su mu se
jako krijesile.
Kasjan mu ozvrati osmijeh i spremi mač u korice. „Kumim vas da mi
oprostite, Dmitrije Ivanoviču.“
„Ovog puta“, otpovrne mu veliki knez, pa se obojica nasmiju. Od razbojnika
su još samo mrtvi i teško ranjeni ležali skvrčeni u snijegu; ostali su utekli. Kasjanovi
ljudi su već klali ranjenike. Vasja, uzdrmana, nije to gledala; usredotočila se na
ruke kojima bratu povija podlakticu. Hladni je povjetarac još šaputao čistinom.
Mogla se zakleti da je tik pred pojavu razbojnika začula Morozkov glas. Vasja,
rekao joj je. Vasja. A onda je vrištavo udario vjetar, vjetar koji je raznio razbojničke
strijele. Vasji se čak učinilo da je vidjela bijelu kobilu, s mraznim đavlom na
leđima, dok odbija oštrice što joj najviše prijete.
Ali možda se prevarila.
Povjetarac zamre. Sjene među drvećem kao da se zgusnu. Vasja okrene glavu,
i ugleda ga.
Jedva. Nejasna prisutnost, crna i koštana, lagano iskorači na čistinu,
nelagodno poznatih očiju.
Morozko se ukoči pod njenim pogledom. Ovo nije onaj mrazni đavao, ovo je
njegovo drugo, starije ja, u crnom ogrtaču, blijedo, dugoprsto. Došao je ovamo po
mrtve. Odjednom kao da Sunce jenja. Ona osjeti da ga ima u krvi na tlu, u dodiru
hladnog zraka na svom licu, starog i mirnog i snažnog.
Ona duboko udahne.

118
 On polako nakrivi glavu.
„Hvala ti“, prošapće ona u hladno jutro, pretiho da bilo tko čuje.
Ali on ju je čuo. Očima pronađe njene, i načas poprimi – zamalo – stvaran
izgled. Zatim se okrene od nje, i ondje ne ostane nikakav čovjek, već samo studena
sjena.
Grizući usnicu, Vasja završi povoj na bratovljevoj ruci. Kad je opet pogledala,
Morozka više nije bilo. Mrtvaci su ležali u vlastitoj krvi, a Sunce je radosno sjalo.
Progovori neki bistar glas. „Tko je taj dječak“, upita Kasjan, „koji toliko sliči
bratu Aleksandru?“
„Ma, ovo je naš mladi junak“, odgovori mu Dmitrij, pa progovori glasnije.
„Vasja!“
Vasja dodirne Saši ruku, reče: „Ovo naknadno treba očistiti, vrućom vodom,
pa previti s medom“, pa se okrene.
„Vasilije Petroviču“, reče Dmitrij, kad je prešla čistinu i naklonila se njima
dvojici. Solovej je zabrinuto išao za njom. „Moj bratić – pače, sestrić s očeve strane.
Ovo je Kasjan Lutovič. Vas dvojica mi donijeste ovu pobjedu.“
„Ali poznajemo se“, reče Kasjan Vasji. „Nisi mi rekao da si bratić velikog
kneza.“ Na Dmitrijev začuđen pogled doda: „Slučajno upoznah ovog dječaka na
jednoj mjesnoj tržnici pred sedmicu dana. Znah da mi izgleda poznato –
bratovljeva je slika i prilika. Da si mi barem rekao tko si, Vasilije Petroviču. Mogao
sam te uz počasti dovesti u Lavru.“
Kasjanovo tamno promatranje nije se smekšalo od onoga dana u Čudovu, ali
Vasja mu, onako učahurena u spokoj krajnje izmoždenosti i ošamućenosti,
smireno uzvrati: „Pobjegoh od kuće, pa ne htjedoh da se to prerano pročuje. Ne
poznavah vas, gospodine. K tome“ – shvati da se vragolasto, gotovo opijeno ceri, i
upita se kakav joj se to osjećaj uzdiže u grlu: smijeh ili jecaj, ne bi znala reći –
„stigoh baš u pravi čas. Zar ne, Dmitrije Ivanoviču?“
Dmitrij se nasmije. „Jesi, nego što. Mudar si ti, dječače. Mudar si, nego što; jer
samo se glupani pouzdaju u neznance dok su sami na putu. Dajte, želja mi je da se
sprijateljite.“
„Kao i meni“, reče Kasjan, očiju uprtih u njene.

119
 Vasja kimne, želeći da on prestane zuriti, i pitajući se što ga tjera na to. Jedna
bi djevojka lako mogla moliti Bogorodicu da joj podari kosu te zagasitoriđe boje.
Ona brže-bolje odmakne pogled.
„Saša, je li s tobom kako treba?“ dovikne Dmitrij.
Saša je pregledavao ima li Tuman kakvu ogrebotinu. „Da“, kratko otpovrne.
„Premda ću morati držati mač rukom od štita.“
„Dostajat će“, reče Dmitrij. Njegov je škopac zadobio duboku posjekotinu u
boku; veliki knez zajaše konja jednog svog čovjeka. „Još jedan nas lov sad čeka,
Kasjane Lutoviču. Moramo otići tragom bjegunaca do njihovog brloga.“ Dmitrij
se sagne u sedlu dati upute onima koji će odvesti ranjenike natrag u Lavru.
Kasjan uzjaše i zadrži se, odmjeravajući Vasju. „Pobrinite se za ovog dječaka,
brate Aleksandre“, reče vedro. „Boje snijega je.“
Saša se namršti na Vasjin izraz. „Radije se vrati s ranjenicima.“
„Ali nemam rane“, napomene mu Vasja, plutajućom, nevezanom logikom
kojom očito ne smiri brata. „Hoću ovo proživjeti do kraja.“
„Naravno da hoćeš“, dometne Dmitrij. „Daj, brate Aleksandre, ne posramljuj
dječaka. Popij ovo, Vasja, pa daj da pođemo smjesta; gladan sam večere.“
Pruži joj svoju mješinu medovine, i Vasja je duboko otpije, sladeći se
toplinom što sapire osjećaje. Vjetar je sad minuo i mrtvaci su samotno ležali
skvrčeni u snijegu. Ona pogleda u njih, pa odvrati pogled.
Solovej nije zadobio ozljedu u kreševu, ali visoko je držao glavu, očiju
mahnitih od vonja krvi.
„Dođi“, reče Vasja, milujući pastuhu vrat. „Nismo još gotovi.“
Ne sviđa mi se ovo, reče Solovej, topćući. Pobjegnimo u šumu.
„Ne još“, prošapće ona. „Ne još.“

Dmitrij i Kasjan jahali su na čelu; sad je prednjačio jedan, sada drugi, sad su
razgovarali ispod glasa, sad pak šutjeli, kako to već biva kod ljudi koji si ispituju
krhko povjerenje. Saša je jahao Soloveju uz bok i šutio kao zaliven. Ukočeno je
držao zasječenu ruku.

120
 Preživjeli su u bijegu izgazili snijeg, ostavivši ga umrljanog i poprskanog
krvlju. Solovej se primirio, ali nipošto ne i uspokojio; odbijao je hodati, već se
kretao bočno, gotovo jurcajući u mjestu, obrćući uši.
Nisu se kretali najhitrije, da poštede umorne konje, i dan se otegnuo. Kasom
su prelazili iz čistine u sjenu i obrnuto, i svima je bivalo sve hladnije i hladnije.
Napokon Dmitrijevi ratnici naiđu na jednog jedinog ranjenog razbojnika.
„Gdje su ostali?“ oštro ga upita veliki knez, dok je Kasjan držao trzavog čovjeka u
snijegu.
Čovjek reče nešto na svom jeziku, razrogačenih očiju.
„Saša“, reče Dmitrij.
Saša sjaše s Tuman i progovori, iznenadivši Vasju, istim jezikom.
Čovjek mahnito odmahne glavom i izbaci iz sebe mlaz slogova.
„Kaže da imaju logor blizu na sjeveru. Na vrstu odavde, ne više“, reče Saša
svojim odmjerenim glasom.
„Zato ti“, reče Dmitrij razbojniku, odmaknuvši se, „dajem brzu smrt. Evo,
Vasja, zaslužio si to.“
„Ne, Dmitrije Ivanoviču“, protisne Vasja, kad joj Dmitrij pruži svoje oružje i
pokaže, važno, na razbojnika u Kasjanovim rukama. Uplaši se da joj ne pozli;
Soloveju je malo trebalo da ne udari u bijeg. „Ne mogu.“
Razbojnik je sigurno shvatio smisao riječi, jer on prigne glavu, pomičući usne
u molitvi. Više nije bio nikakva zvijer, nikakav djecokradica, već ustrašen čovjek,
svjestan da udiše po posljednji put.
Saša je, premda je čvrsto stajao, sav posivio od rane. On zausti, ali Kasjan prvi
progovori. „Vasilij je samo žgoljav dječarac, Dmitrije Ivanoviču“, reče, čvrsto i
dalje držeći zarobljenika. „Možda bi promašio pri udaru, a ljudi su danas već
pregrmjeli dovoljno da ne moraju slušati kako čovjek vrišti dok skončava,
nedoklan.“
Vasja tvrdo proguta, a izrazom lica očito uvjeri kneza, jer on zabije oštricu
čovjeku kroz grkljan, nadureno. Zastane načas dok su mu se ramena nadimala,
vrati dobro raspoloženje, obriše proliveno s oštrice, pa reče: „Sve može i valja. Ali
uhranit ćemo te mi u Moskvi kako treba, Vasilije Petroviču, pa ćeš ubrzo jednim
udarcem probadati veprove.“

121
Razbojnički logor bio je sitan, grubo sazdan. S kolibama za zaklon od hladnoće, i
oborima za hatove, ali maločim pride. Ni zida, ni jarka, ni palisade; razbojnici nisu
strahovali od napada.
Ništa se nije čulo, ništa se nije kretalo. Nisu se dimile vatre za pečenje, i sve je
ostavljalo dojam studene ukočenosti, mrke i tužne.
Kasjan pljune. „Otišli su, mislim, Dmitrije Ivanoviču. Oni preživjeli.“
„Pretražite sve“, reče Dmitrij.
Dmitrijevi ljudi prođu kroz svaku kolibu, pretraže kroz prljavštinu i tamu i
smradove života tih ljudi. S Vasje se polako počela kruniti mržnja, ostavljajući za
sobom samo slabašnu mučninu.
„Ničega“, reče Dmitrij, nakon što su pregledali posljednje zdanje. „Ili su
umrli, ili utekli.“
„Valjana je ono borba bila, gosudaru“, reče Kasjan. Skine šubaru i prođe
rukom kroz slijepljenu kosu. „Ne bih rekao da će nam više zadavati muke.“
Neočekivano se obrati Vasji. „Čemu takva zabrinutost, Vasilije Petroviču?“
„Nismo im pronašli vođu“, reče Vasja. Još jednom prijeđe pogledom po
bijednom logorištu. „Čovjeka koji im je zapovijedao u gvozdu, dok krišom
oslobađah djecu.“
Kasjan se vidno zaprepasti. „Kakav je čovjek taj vođa?“
Vasja ga opiše. „Očekivah ga ugledati u boju, kao i među mrtvima“, reče na
kraju. „Ne bih s lakoćom mogao zaboraviti njegovo lice. Samo, gdje je on?“
„Utekao je“, smjesta reče Kasjan. „Izgubio se u gvozdu, i sad već gladuje, ako
nije mrtav. Budi bez brige, dječače. Spalit ćemo sve ovo. Čak i ako je taj
zapovjednik ostao na životu, neće lako naći nove ljude za pustolovine u divljini.
Gotovo je.“
Vasja polako kimne, ne slažući se sasvim, pa reče: „Što je s njihovim
zarobljenicama? Kamo ih odvedoše?“
Dmitrij je izdavao naredbe da se zapale vatre i svima razdijeli meso za okrepu.
„Kakve veze ima?“ upita veliki knez. „Pobismo razbojnike; više neće biti spaljenih
sela.“

122
 „Ali sva ta oteta djeca!“
„Kakve veze ima? Budi razuman“, reče Dmitrij. „Ako tih cura tu nema, onda
su ili mrtve, ili negdje daleko. Ne mogu galopirati kroz guštike na umornim
konjima u potrazi za seljančicama.“
Vasja zausti da mu ljutito otpovrne, kad joj se Kasjanova ruka teško spusti na
rame. Ona pregrize jezik i naglo okrene prema njemu.
Dmitrij se već udaljio, izvikujući daljnje naredbe.
„Ne dirajte me“, brecne se Vasja.
„Nisam mislio ništa loše, Vasilije Petroviču“, reče Kasjan. Večernje sjene
zacrnile su mu ognjenu kosu. „Uputno je ne proturječiti knezovima. Ima boljih
načina ostvarivanja nakana. U ovom slučaju, doduše, on je u pravu.“
„Ne, nije“, reče ona. „Dobru je knezu stalo do svoga naroda.“
Ljudi su prikupljali sve što će gorjeti. Smrad dima drva počne se širiti
gvozdom.
Kasjan frkne. Od njegova posprdnog pogleda ona se, s ogorčenjem, osjeti kao
seljanka Vasilisa Petrovna, a nipošto kao Dmitrijev mladi junak Vasilij. „Ali kojeg
naroda, to ti je pitanje, dječače. Pretpostavljam da ti je otac bio vlastelin nekog
seoskog posjeda.“
Ona ne reče ništa.
„Dmitrij Ivanovič je odgovoran za tisuću puta više duša“, nastavi Kasjan. „Ne
smije tratiti snagu svojih ljudi na uzaludnost. Tih cura više nema. Pusti večeras
junačenja. Stojiš tu mrtav umoran; izgledaš kao sluđena utvara djeteta.“ On baci
pogled prema Soloveju: prisutnosti nadvijenoj nad njeno rame. „Konj ti nije u
mnogo boljem stanju.“
„Dobro je meni“, hladno reče Vasja i uspravi se, iako nije uspjela ne baciti
zabrinut pogled prema Soloveju. „Bolje no onoj otetoj djeci.“
Kasjan slegne ramenima i osvrne se van, u tamu: „Možda im život među
trgovcima robljem dođe kao milost“, reče. „Trgovcu robljem su te cure barem
vrijedne novca, što je više no njihovim obiteljima. Zar misliš da itko hoće
poluodraslo žensko čeljade, još jedna krhka usta koja treba prehraniti, u februaru?
Ne. Leže na peći sve dok ne skapaju. Neke možda umru na putu do tržnica robljem
na jugu, ali trgovac će ih bar samilosno dokrajčiti kad više ne budu mogle hodati.

123
A one jake – one jake će preživjeti. Ako je neka naočita ili domišljata, možda je još
kupi kakav knez, da živi u izobilju u nekoj dvorani okupanoj suncem. Bolje nego
na zemljanom podu u Rus’i, Vasilije Petroviču. Ne rodimo se svi kao vlastelinski
sinovi.“
Glas velikoga kneza prekine tišinu koja je zavladala između njih.
„Odmorite se koliko možete“, kaza Dmitrij svojim ljudima. „Jašemo čim se
Mjesec digne.“

Dmitrijevi ljudi spalili su razbojnički logor i vratili se u Lavru po srebrenome

mraku. Usprkos kasnoj uri, mnogi su se seljani okupili u sjeni manastirskih dveri.
Divljačkim su povicima hvalili jahače na povratku. „Bog vas blagoslovio,
gosudaru!“ uzvikivali su. „Aleksandr Peresvet! Vasilij Petrovič!“
Vasja začuje kako joj izvikuju ime uz ostala, pa čak i omamljena iscrpljenošću
pronađe snage da barem ujaše uspravno.
„Ostavite nam konje“, reče Rodion svima. „Zbrinut ćemo ih.“ Mladi monah i
ne pogleda Vasju. „Kupelj je vruća“, doda, s malo nelagode.
Dmitrij i Kasjan smjesta sjašu, nagurujući se, pobjedonosni i bezbrižni.
Njihovi se ljudi povedu za njima.
Vasja se smjesta počne baviti Solovejem, da se nitko ne bi upitao zašto nije
otišla u kupelj s ostalima.
Oca Sergeja nije bilo nigdje na vidiku. Dok je Vasja četkala konja, opazi kako
ga Saša odlazi potražiti.

Lavra je imala dvije kupelji. Zagrijali su onu za žive. U drugoj je Sergejeva

postojana ruka već oprala i umotala Moskovljane poginule u današnjoj bici, i
upravo tamo Saša pronađe svog igumana.
„Blagoslovi, Oče“, reče Saša, ulazeći u tamu kupelji: u taj uredni svijet vode i
topline, gdje se narod u Rus’i rađao, i gdje je ležao nakon što umre.

124
 „Blagoslovio te Gospod“, reče Sergej, pa ga zagrli. Na tren, Saša opet postane
dječak, i zarije lice u krhku snagu ramena staroga monaha.
„Uspjesmo“, reče Saša, pribravši se. „Milošću Božjom.“
„Uspjeste“, ponovi Sergej, gledajući lica poginulih pod sobom. Polako načini
znak križa. „Zahvaljujući tom tvom bratu.“
Mrenaste staračke oči ulove sljedbenikov pogled.
„Da“, reče Saša, u odgovor na šutke postavljeno pitanje. „To je moja sestra
Vasilisa. Ali hrabro se danas ponijela.“
Sergej frkne. „Naravno. Samo dječaci i glupani misle da muški prednjače
hrabrošću. Mi djecu ne nosimo. Ali opasan je smjer kojim ste pošli, i ti kao i ona.“
„Sigurnijega ne vidim“, reče Saša. „Naročito sad kad više neće biti borbi. Izbila
bi grozomorna bruka da je se otkrije, a među Dmitrijevim ljudima ima onih koji
bi je drage volje silovali, neke mračne noći, da se njena tajna sazna.“
„Može biti“, teško reče Sergej. „Ali Dmitrij ima velike vjere u tebe; neće
milosno prihvatiti obmanu.“
Saša ušuti.
Sergej uzdahne. „Postupi kako moraš, molit ću se za te.“ Iguman izljubi Sašu
u oba obraza. „Rodion zna, zar ne? Razgovarat ću s njim. Idi sad. Živima trebaš
više no mrtvima. A njih se teže tješi.“

Mrak je sveti krug Lavre pretvorio u poganski prostor, prepun sjena i čudnih
glasova. Zvono označi povečerje, a čak ni uzvik zvona ne uspije suzbiti tamu i kaos
ishoda bitke, niti zabrinute misli samoga Saše.
Narod je pred kupelji stajao kojegdje po snijegu: seljani lišeni svega,
prepušteni milosti Božjoj. Jedna je žena blizu kupelji ridala, otvorenih usta. „Tek
jednu imadoh“, prošapće mu. „Tek jednu, prvorođeno moje, blago moje. A ne
mogoste ju pronaći? Ni traga, gospodine?“
Vasja je, za divno čudo, još bila tu, još uspravna. Stajala je sablasna i netvarna
pred žalovanjem te žene. „Vaša kći je sad na sigurnom“, odgovori joj Vasja. „S
Bogom je.“

125
 Žena prekrije lice rukama. Vasja uputi shrvan pogled bratu.
Sašu zaboli zasječena ruka. „Dođite“, reče on ženi. „Otići ćemo u kapelu.
Molit ćemo se za vašu kćer. Uputit ćemo molbu Majci Božjoj, koja svakoga u svoje
srce prima, da prema vašem djetetu bude kao prema vlastitome.“
Žena podigne pogled, očiju zvjezdanih od suza u podbuhloj i natečenoj
razvalini vremešnog lica. „Aleksandr Peresvet“, reče šaptom, glasa razmazanog od
ridanja.
Polako, on načini znak križa.
Dugo se molio s njom, molio s mnogima koji su potražili utjehu u kapeli,
molio dok se svi nisu primirili. Jer dužnost mu je, smatrao je, boriti se za kršćane i
skrbiti za posljedice.
Vasja se zadržala u kapeli sve do odlaska posljednje osobe. I ona se molila,
premda ne naglas. Kad su napokon izašli, do zore više nije ostalo dugo. Mjesec je
odavno zašao, i Lavra se kupala u svjetlosti zvijezda. „Možeš li spavati?“ upita ju
Saša.
Ona kratko odmahne glavom. Viđao je već taj pogled u ratnicima, otjeranim
povrh iscrpljenosti u stanje mučne razbuđenosti. Bilo mu je jednako kad je sam
prvi put ubio čovjeka. „Ima ležaj za tebe u mojoj ćeliji“, reče. „Ako ne možeš
spavati, onda ćemo zahvaliti Bogu, pa ćeš mi ispričati kako si dospjela ovamo.“
Ona samo kimne. Stopala su im stenjala kroz snijeg dok su rame uz rame
prolazili manastirom. Vasja kao da je prikupljala snagu. „Nikad mi nije bilo tako
drago u životu kao kad te prepoznah, brate“, uspije mu reći, tiho, u hodu. „Žao mi
je što to prije nisam mogla iskazati.“
„I meni je bilo drago tebe vidjeti, žabice“, odvrati joj on.
Ona zastane kao da je primila udarac. Odjednom se baci na njega, i on se
zatekne s punim naručjem uplakane sestre. „Saša“, reče ona. „Saša, silno sam te se
uželjela.“
„Tiho“, reče on, nespretno joj milujući leđa. „Tiho.“
Trebao joj je trenutak da se pribere.
„Ne ponašam se baš dostojno tvog odvažnog brata Vasilija, zar ne?“ reče, i
otre bale s nosa. Nastave hodati. „Zašto se nikad nisi vratio?“

126
 „Pusti sad to“, uzvrati joj Saša. „Što si ti radila na putu? Odakle ti taj konj? Jesi
li pobjegla od kuće? Od muža? Da čujem istinu, sestro.“
Dođu do njegove ćelije, zdepaste i nimalo ljupke, jedne od grozda kolibica.
On otvori vrata, pa pripali svijeću.
Isprsivši se, ona reče: „Otac je mrtav.“
Saša se ukipi, s pripaljenom svijećom u ruci. Zaista, obećao se vratiti doma
nakon što se zaredi, ali nikad nije. Nikad nije.
„Nisi više moj sin“, kazao mu je Pjotr, u bijesu, kad je odjahao.
Otac.
„Kada?“ oštro je upita Saša. Glas mu zazvuči čudno u vlastitim ušima.
„Kako?“
„Ubio ga je jedan medvjed.“
Nije joj mogao iščitati lice u mraku.
„Uđi“, reče joj Saša. „Počni otpočetka. Sve mi ispričaj.“

Nije mu ispričala cijelu istinu, naravno. Nije mogla. Ma koliko da je Vasja voljela
svoga brata, i uželjela ga se, nije poznavala ovog plećatog monaha, s podstrigom i
crnom bradom. Zato mu je ispripovijedala – dio priče.
Pripovijedala mu je о svjetlokosom svećeniku koji je zastrašivao narod
Lesnaje Zemlje. Pripovijedala mu je о ljutim zimama, о vatrama. Pripovijedala mu
je, nasmijavši se tu i tamo, о ženiku koji ju je došao preuzeti i odjahao nevjenčan,
kao i о potonjoj želji njihovog oca da ju pošalje u konvent. Pripovijedala mu je о
smrti njihove dadilje (ali ne i о onome što je slijedilo), i pripovijedala mu je о
jednome medvjedu. Rekla je da je Solovej konj kojeg je njihov otac uzgojio, premda
je razabrala da joj nije sasvim povjerovao. Nije mu kazala da ju je pomajka poslala
u potragu za visibabama na zimski suncostaj, ni za kuću u lugu jela, a svakako mu
nije kazala za jednog mraznog đavla, hladnog i ćudljivog i katkad nježnog.
Privede priču kraju i ušuti. Saša se mrštio. Ona odgovori njegovom izgledu,
ne njegovim riječima. „Ne, otac ne bi otišao u potragu po gvozdu, da ja nisam bila
tamo“, rekla je šaptom. „Ja sam za to bila kriva; upravo ja, brate.“

127
 „Jesi li zbog toga pobjegla?“ upita Saša. Glas (ljubljen, napola zaboravljen) nije
podigao, lice mu je ostalo smireno, pa pojma nije imala što mu je u glavi. „Jer si
ubila oca?“
Ona se lecne, pa pogne glavu. „Da. Zbog toga. A narod – narod je strahovao
da sam vještica. Svećenik im je kazao da strahuju od vještica, pa ga poslušaše. Oca
više nije bilo da me štiti, pa pobjegoh.“
Saša ušuti. Nije mu mogla vidjeti lice, pa napokon iz nje izleti: „Za Boga
miloga, reci nešto!“
On uzdahne. „Jesi li ti vještica, Vasja?“
Jezik joj je otežao; brujanje ljudskih pogibija još joj je odjekivalo tijelom. U
sebi više nije imala laži, a ni poluistina.
„Ne znam, braco“, reče. „Ne znam ni što je to vještica, ne zaista. Ali nikad ni
prema kome ne bih zlonamjerna.“
On u svoje vrijeme reče: „Mislim da nisi ispravno postupila, Vasja. Grijeh je
da se jedna žena tako odijeva, a nisi ni smjela usprkositi ocu.“
Zatim opet ušuti. Vasja se upita ne misli li on о tome kako je i sam usprkosio
njihovom ocu.
„Ali,“ doda on polako, „hrabro je od tebe što si dospjela čak dovde. Ne krivim
te, dijete. Ne krivim.“
Suze joj opet navru u grlo, ali proguta ih.
„Dođi, onda“, reče Saša, ukočeno. „Probaj sad zaspati, Vasja. Otići ćeš s nama
u Moskvu. Olja će znati što da se radi s tobom.“
Olja, pomisli Vasja, a srce joj nabuja. Opet će vidjeti Olju. Najranije
uspomene – na drage ruke i smijeh – su joj na sestru.
Vasja je sjedila prekoputa brata, na ležaju uz glinenu peć. Saša je potpalio
vatru, i prostorija se polako zagrijavala. Odjednom Vasja dobije potrebu samo
navući krzna preko glave i zaspati.
Ali imala je još jedno pitanje za kraj. „Otac te volio. Želio je da se vratiš kući.
Obećao si mi da ćeš se vratiti. Zašto se nisi?“
Nije dobila odgovor. Zauzeo se oko vatre; možda ju nije čuo. Ali Vasji se tišina
odjednom učini nekako gušćom od kajanja koja njen brat odbija izgovoriti.

128
I zaspi: snom poput zime, snom poput bolesti. U njenom snu svi oni ljudi opet
ginuše, stoički ili s vrištanjem, utroba poput tamnih dragulja u snijegu. Crno
ogrnuta prilika stajaše u pripravnosti, smireno i znalački, da opazi svaku pogibiju.
Ali ovog puta joj grozan, poznat glas također progovori na uho. „Vidi ga,
sirotog kralja zime, kako nastoji održavati red. Ali bojištem vladam ja, a on samo
dođe prebirati moje ostatke.“
Vasja se naglo okrene i otkrije uz rame Medvjeda, jednookog, lijeno
nasmiješenog. „Zdravo“, reče joj on. „Je li ti drago zbog mojih djela?“
„Ne,“ zgrane se ona, „ne–“
Zatim utekne, mahnito proklizujući snijegom, spotičući se ni о što, upadajući
u jamu beskonačne bjeline. Nije znala vrišti li ili ne. „Vasja“, reče jedan glas.
Nečija ju ruka ulovi, prekine joj pad. Prepozna oblik i stisak te dugoprste šake,
vještih i čvrstih prstiju. Pomisli: Sad je došao po mene; moj je red, i počne se otimati
iz sve snage.
„Vasja“, reče joj njegov glas na uho. „Vasja.“ Okrutnost u tom glasu – i zimski
vjetar i stara mjesečina. Čak i grub dašak nježnosti.
Ne, pomisli. Ne, pohlepni stvore, da nisi bio drag prema meni.
Ali kako to pomisli, tako ju sva borbenost napusti. Ne znajući je li budna ili
još sanja, zarije lice u njegovo rame, i iz nje provali oluja silovitog ridanja.
U njenom snu, ruka ju s oklijevanjem obujmi i poduhvati joj tjeme dlanom.
Suze joj dijelom presijeku zatrovanu ranu uspomena; ona napokon utihne i
pogleda uvis.
Stajaše zajedno na malu prostoru pod mjesečinom, dok drveće spavaše svud
oko njih. Bez Medvjeda – kad je Medvjed sapet, dalek. Mraz pletijaše posrebrene
šare zrakom. Sanja li to ona? Morozko bijaše dio noći, nogu neskladno bosih,
blijedih očiju punih brige. Živući svijet zvona i ikona i smjene godišnjih doba tada
joj se učini kao san, a mrazni đavao kao jedino što je stvarno.
„Sanjam li to ja?“ upita ga.
„Da“, reče joj.
„Jesi li zaista tu?“

129
 On ne reče ništa.
„Danas – danas vidjeh–“ promuca ona. „A ti–“
Kad on uzdahne, krošnje zašušure. „Znam što si vidjela“, reče.
Šake joj se stisnu, pa opuste. „Bio si tamo? Jesi li bio tamo jedino zbog
mrtvih?“
On opet ne progovori. Ona se odmakne za korak.
„Kane me odvesti u Moskvu“, reče.
„Želiš li otići u Moskvu?“
Ona kimne. „Hoću vidjeti sestru. Hoću još biti uz brata. Ali ne mogu dovjeka
ostati dječak, a ne želim biti djevojka u Moskvi. Pokušat će mi pronaći muža.“
On ušuti na trenutak, ali oči su mu se smračile. „Moskva je puna crkava.
Mnogo je tamo crkava. Ne mogu – čortovi nisu jaki u Moskvi, više nisu.“
Ona ustukne i prekriži ruke na prsima. „Zar je to bitno? Neću se zadržati
dovijeka. Ne molim te za pomoć.“
„Ne“, složi se on. „Ne moliš.“
„One večeri pod smrekom–“ započne ona. Svud oko njih snijeg lelujaše kao
izmaglica.
Morozko kao da se pribere, a zatim se osmjehne. Bijaše to osmijeh kralja zime,
star i krasan i nespoznatljiv. Svaki tračak dubljeg osjećaja iščezne mu s lica. „Dakle,
ludi stvore?“ upita ju. „Za što me to kaniš zamoliti? Ili se bojiš?“
„Ne bojim se“, reče Vasja, nakostriješivši se.
To bijaše istina, a bijaše i laž. Safir joj se ugrijao pod odjećom; još je i sjao,
premda to nije mogla vidjeti. „Ne bojim se“, ponovi.
Dah mu hladno klizne uz njen obraz. Izazvana, u snu se usudi na ono na što
budna nikad ne bi. Primi ga za ogrtač, zavrne šaku i privuče.
Opet ga iznenadi. Dah mu zastane u grlu. On rukom ulovi njenu, ali ne
rasplete im prste.
„Zašto si tu?“ upita ga.
Načas pomisli da joj neće odgovoriti, a onda on reče, kao da radije ne bi: „Čuh
tvoj plač.“

130
 „Ma – ti – ti mi ne možeš ovako doći i opet otići“, reče. „Spasiš mi život?
Ostaviš me da tumaram sama s troje djece po mraku? Opet mi spasiš život? Što ti
hoćeš? Da me nisi – ljubio pa ostavljao – ne znam–“ Nije nalazila riječi za to što bi
htjela reći, ali prsti prozbore u njeno ime, zarivajući se u iskričavo krzno njegovog
ruha. „Besmrtan si, i možda ti se činim sitnom“, reče mu naposljetku, jarosno. „Ali
moj život nije tvoja igra.“
Stiskom joj zauzvrat zgnječi šaku, do samog ruba bola. Zatim joj rasplete prste
iz svojih, jednog po jednog. Ali ne pusti ju. Načas očima pronađe njene i ožeže ih,
koliko su prepune svjetla bile.
Vjetar opet našušuri drevno drveće. „Imaš pravo. Nikad više“, reče on
jednostavno, i to opet zazvuči kao obećanje. „Zbogom.“
Ne, pomisli ona. Ne tako–
Ali on nestade.

131
 12.

VASILIJ HRABRI

Z vona objave jutrenju i Vasja se s trzajem probudi, ošamućena snovima. Teški

pokrivači kao da su ju gušili. Kao stvorenje u stupici, Vasja sijevne na noge
dok se nije ni snašla, a jutarnja studen strelovito ju vrati na javu.
Kad je izašla iz Sašine kolibe, nosila je kapuljaču i šubaru i čeznula za
kupanjem. Svud oko nje vladala je užurbana vreva. Muškarci i žene trčali su tamo-
amo, vikali, prepirali se – pakiraju se, shvati. Opasnosti je došao kraj; seljaci se
vraćaju kući. Spremaju kokoši u sanduke, cimaju krave, šamaraju djecu, gase vatre.
Pa, jasna stvar da se vraćaju kući. Sve je dobro. Tragom razbojnika došli su do
njihovog brloga. Sasjekli su ih – zar ne? Vasja otrese pomisao na izostalog
zapovjednika.
Nastojala je odlučiti treba joj li nasušnije doručak ili mjesto gdje bi se olakšala,
kad Katja natrči na nju, vrlo blijeda, nakošena rupca.
„Polako“, reče Vasja, zadržavši ju tren prije no što ih je djevojka oboje uspjela
strovaliti u snijeg. „Prerano je jutro za jurcanje, Kaćuška. Zar si ugledala diva?“
Katja se sva osula crvenim mrljama od strasti, a nos joj je obilato curio.
„Oprostite mi; dođoh vas potražiti“, propenta. „Molim vas – gospodine – Vasilije
Petroviču.“
„Što je?“ uzvrati joj Vasja, smjesta uzbunjena. „Što se dogodilo?“
Katja odmahne glavom, teško gutajući. „Jedan čovjek – Igor – Igor Mihajlovič
– zaprosio me za udaju.“
Vasja odmjeri Katju od glave do pete. Djevojka je djelovala prije smeteno nego
ustrašeno.
„Je li?“ upita Vasja oprezno. „Tko je Igor Mihajlovič?“

132
 „On je kovač – ima viganj“, promuca Katja. „On i njegova majka – bili su
dobri prema meni i djevojčicama – i danas mi on reče da me voli i – oh!“ Ona si
prekrije lice rukama.
„Dobro“, uzvrati Vasja. „Bi li se ti udala za njega?“
Ma što da je Katja očekivala od bojarskog sina Vasilija Petroviča, to očito nije
bilo blago, razborito pitanje. Djevojka zine kao riba na suhom. Zatim reče sitnim
glasom: „Drag mi je. Ili mi je bio. Ali jutros me zaprosi – a ja ne znah što da
kažem...“ Činilo se da je na rubu suza.
Vasja se namršti. Katja to opazi, proguta suze, pa dovrši, škripavo: „Ja – ja bih
mu se obećala. Mislim. Kasnije. Na proljeće. Ali vratila bih se kući, majci, da mi
dade pristanak, i izradi sve što treba za vjenčanje kako doliči. Obećala sam Anjuški
i Lenočki da ću ih odvesti doma. Ali ne mogu ih doma odvesti sama, tako da ne
znam što da radim–“
Vasja na svoju žalost shvati da ne može trpjeti Katjine suze ništa više od suza
rođene sekice. Kako bi se Vasilij Petrovič tu postavio? „Razgovarat ću s tim
dečkom u tvoje ime, kako i doliči“, blago reče Vasja. „A onda ću te odvesti kući.“
Razmisli načas. „Zajedno sa svojim bratom, svetim monahom.“ Vasja se usrdno
ponada da će smjerna Sašina prisutnost Katjinoj majci dostajati.
Katja opet zastane. „Hoćete? Samo– Hoćete?“
„Riječi mi“, kaza Vasja, neporecivo. „Sad mi se doručkuje.“

Vasja je otkrila zabačen zahod kojim se poslužila brzinom posvemašnje

prestravljenosti, nakon čega je pronašla put do blagovaonice. Ukorači u nju s više
samopouzdanja no što je osjećala. Dugu, nisku prostoriju ispunjavao je doličan
tajac, a Dmitrij i Kasjan jeli su kruh umočen u nešto što se pušilo. Vasja to onjuši
i proguta.
„Vasja!“ srdačno rikne Dmitrij kad je ugleda. „Dođi, sjedi, jedi. Moramo
saslušati bogoslužje, zahvaliti se Bogu na pobjedi, a nakon toga – Moskva!“
„Jesi li čuo što jutros pričaju seljaci?“ upita ju Kasjan dok je prihvaćala zdjelu.
„Sada te zovu Vasilij Hrabri, i govore da si ih sve odreda izbavio od vragova.“
Vasja se umalo ne zagrcne juhom.

133
 Dmitrij ju, nasmijan, odalami između lopatica. „Zaslužio si!“ vikne. „Poharao
si razbojnički logor, borio se na onom pastuhu – makar moraš naučiti kako se vitla
kopljem, Vasja – uskoro ćeš postati legendaran koliko i tvoj brat.“
„Bog bio s vama“, reče Saša, načuvši to. Uđe s obje ruke zavučene u rukave:
kao slika i prilika monaha. Pohodio je ranu molitvu s braćom. Sad šturo reče:
„Nadam se da neće. Vasilij Hrabri. Teško je to ime za nekog tako mladog.“ Ali sive
mu oči ljesnu. Vasji padne na pamet da on možda uživa, i preko volje, u pogiblima
njihove obmane. Za nju to svakako vrijedi, shvati pomalo iznenađeno. Opasnost u
svakoj riječi koju izgovori, među ovim velikanima, poput vina joj je u žilama,
poput vode u vrućem kraju. Možda je, pomisli, zbog toga Saša otišao od kuće. Ne
zbog Boga, ne da bi ranio oca, već zato što je žudio za iznenađenjima iza svake okuke
puta, što nikad ne bi dobio u Lesnajoj Zemlji. Začuđeno odmjeri brata.
Zatim proguta još jedan zalogaj juhe i reče: „Moram vratiti one tri seljančice
u njihovo selo prije no što odem u Moskvu. Obećah im.“
Dmitrij frkne i strusi pivo. „Zašto? Bit će danas svijeta koji onamo ide;
djevojčice mogu s njima. Nisi se dužan mučiti.“
Vasja ne reče ništa.
Dmitrij se odjednom isceri, pročitavši joj izraz lica. „Ne? Izgledaš baš kao tvoj
brat kad nešto čvrsto odluči, pa je pristojan. Da nije da hoćeš onu stariju – kako se
zove? Ne izigravaj mi smjernost, Saša; s koliko si se ti godina počeo valjati sa
seljančicama? Pa, zadužio si me, Vasja. Puka je sitnica pustiti te da se junačiš pred
naočitim djevojčetom. A i nije nam previše izvan ruke. Jedi. Sutra se jaše.“

Večer prije odlaska iz Lavre, brat Aleksandr pokuca na učiteljeva vrata. „Naprijed“,
reče Sergej.
Saša uđe i zatekne starog igumana kako sjedi pred peći i gleda u plamenove.
Netaknuta kupa ležala mu je nadohvat, uz rošicu kruha, koju su malo nagrizli
štakori.
„Blagoslovi, Oče“, reče Saša, pa nagazi rep štakora što je jedva virio ispod
ležaja. Pridigne zvjerčicu, prelomi joj vrat, i baci ju van u snijeg.
„Blagoslovio te Gospod“, reče Sergej, sa smiješkom.

134
 Saša prijeđe prostoriju i klekne igumanu pod noge.
„Otac mi je mrtav“, reče, neuvijeno.
Sergej uzdahne. „Bog mu dao mira“, reče, pa načini znak križa. „Pitah se što
se zbilo, kad ti je otjeralo sestru u divljinu.“
Saša ne reče ništa.
„Kaži mi, sine“, reče Sergej.
Saša polako ponovi priču koju mu je Vasja ispričala, zureći cijelo vrijeme u
vatru.
Kad je dovršio, Sergej se mrštio. „Star sam“, reče. „Možda me pamet izdaje.
Ali–“
„Teško da se sve baš tako zbilo“, ukratko dovrši Saša. „Više od toga ne mogu
izvući iz nje. Ali Pjotr Vladimirovič nikad ne bi–“
Sergej se nasloni. „Zovi ga ocem, sine moj. Bog ti neće na tome zamjeriti, a
neću ni ja. Pjotr bijaše dobar čovjek. Rijetko kad vidjeh da čovjek toliko tuguje na
rastanku od sina, no ne uputi mi ljutite riječi, nijedne nakon prve. I ne, ne djelovaše
mi kao glupan. Što kaniš s tom svojom sestrom?“
Saša je sjedio učitelju pod nogama kao dječak, obgrlivši koljena. Svjetlost vatre
izbrisala je s njega dio tragova ratovanja i putovanja i dugih, samotnih molitvi.
Saša uzdahne. „Vodim je u Moskvu. Što ću drugo? Moja sestra Olga može je potiho
odvesti u terem, pa Vasilija Petroviča možda nestane. Možda mi putom Vasja kaže
pravu istinu.“
„Dmitriju se to neće svidjeti, ako otkrije“, reče Sergej. „Što ako tvoja – ako
Vasja odbije da ju se skrije?“
Saša brzo podigne pogled, s borom među obrvama. Vani je tajac nalijegao na
manastir, izuzev glasa jednog jedinog monaha, puštenog u pojanje. Svi seljani su
otišli, izuzev ona tri ženska djeteta, koja će otputovati sutra, s Dmitrijevom
konjaničkom povorkom.
„Slični ste si koliko brat i sestra mogu biti“, nastavi Sergej. „Smjesta to opazih.
Bi li ti mirno otišao u terem? Nakon sveg onog galopiranja po svijetu, spašavanja
djevojčica, sasijecanja razbojnika?“
Saša se nasmije na tu predodžbu. „Ona je ipak žensko“, reče. „Drugačije je to.“
Sergej podigne obrvu. „Svi smo mi djeca Božja“, reče, blago.

135
 Saša mu, namršten, ne odgovori. Zatim reče, promijenivši temu: „Što kažete
na Vasjinu priču – da je vidjela razbojničkog zapovjednika od kojeg sad ne
možemo naći ni traga?“
„Pa, taj zapovjednik je ili mrtav, ili nije“, praktično reče Sergej. „Ako je mrtav,
Bog mu dao mira. Ako nije, mislim da ćemo to otkriti.“ Monah je zborio smireno,
ali oči su mu se krijesile pod svjetlošću vatre. Sergej je uspijevao štošta čuti u svom
zabačenom manastiru. Prije svoje smrti, sam sveti Aleksej htio je da ga Sergej
naslijedi na položaju mitropolita cijelog Moskovskog.
„Molio bih da pošaljete Rodiona u Moskvu, ako saznate štogod о
razbojničkom zapovjedniku nakon što odemo“, reče Saša, nevoljko. „I...“
Sergej se široko osmjehne. Imao je ukupno četiri zuba. „I sad se pitaš tko bi
mogao biti taj crvenokosi vlastelin s kojim se sprijateljio mladi Dmitrij Ivanovič?“
„Kao što kažete, baćuška“, reče Saša. Osloni se rukama, a onda se sjeti ranjene
podlaktice i naglo je podigne, bolno progunđavši. „Nikad ne čuh za Kasjana
Lutoviča. Ja, koji projahah Rus’ uzduž i poprijeko. A onda on iznenada izjaše iz
šume, veći od života, u čudesnoj odjeći, s čudesnim konjima.“
„Ni ja“, reče Sergej, vrlo zamišljeno. „A očekivalo bi se.“
Pogledi im se susretnu s razumijevanjem.
„Raspitat ću se“, reče Sergej. „I poslat ću Rodiona da prenese novosti. Ali, u
međuvremenu, budi na oprezu. Odakle god bio, taj Kasjan je misaon čovjek.“
„Čovjek može biti misaon i zla ne činiti“, reče Saša.
„Može“, reče kratko Sergej. „U svakom slučaju, umoran sam. Bog bio s
tobom, sine moj. Brini se za svoju sestru, kao i za onu usijanu glavu od svog
bratića.“
Saša uputi Sergeju opor pogled. „Pokušat ću. Prokleto su slični u nekim
pogledima. Možda bih se trebao odreći svijeta i ostati tu, kao svet čovjek u divljini.“
„Svakako bi trebao. Bogu bi to bilo iznimno milo“, trpko reče Sergej. „Kumio
bih te da tako i postupiš, kad bi mi bilo nakraj pameti da te mogu uvjeriti. Idi sad.
Umoran sam.“
Saša poljubi učitelju ruku, i rastanu se.

136
 13.

DJEVOJKA KOJA JE ODRŽALA OBEĆANJE

T rebala su im dva dana da prevale put do sela tih djevojčica. Vasja je stavila sve
troje djece na Solovejeva leđa. Katkad je jahala zajedno s njima; češće je
umjesto toga hodala pokraj pastuha, ili jahala nekog Dmitrijevog konja. Kad su se
ulogorili, Vasja reče djevojčicama: „Ne mičite mi se s vidika. Držite se uz mene ili
uz mog brata.“ Zastane. „Ili uz Soloveja.“ Žestina je porasla u pastuhu nakon bitke,
kao u dječaku koji je pustio prvu krv.
Dok su jeli oko vatre te prve noći, Vasja podigne pogled i ugleda kako Katja
na trupcu prekoputa strastveno rida.
Vasja se osupne. „Što je?“ upita. „Nedostaje li ti majka? Još samo koji dan,
Kaćuška.“
Oko veće vatre, nedaleko, muškarci su se podbadali laktovima, a njen je brat
izgledao strogo, što je značilo da se srdi.
„Ne – čuh šale koje muški zbijaju“, reče Katja sitnim glasom. „Kažu da kanite
u postelju sa mnom–“ zagrcne se, oporavi. „Da je to cijena našeg spašavanja, i
vraćanja kući. Ja – ja to shvaćam, ali, žao mi je, gosudaru, bojim se.“
Vasja zine, shvati da zijeva, proguta varivo, pa reče: „Majko Božja.“ Muški su
se smijali.
Katja spusti pogled, stišćući koljena.
Vasja obiđe vatru i sjedne uz djevojčicu, okrenuvši leđa muškima oko vatre.
„Daj“, reče tiho. „Bila si hrabra; zar da ti sad popuste živci? Zar te ne obećah
sigurno odvesti?“ Zastane, i ne bi sigurna koji ju je vražićak nagnao da doda: „Mi
nismo nagrade, napokon.“
Katja pogleda u nju. „Mi?“ dahne. Očima prijeđe preko Vasjinog tijela,
bezobličnog u krznu, i napokon ih upitno usmjeri u njeno lice.

137
 Vasja se blago osmjehne, stavi prst pred usne, i reče: „Dođi, idemo spavati;
djeca su umorna.“
Napokon zaspu, spokojno, sve četiri zajedno, umotane u Vasjin ogrtač i
prostirku, s dvije mlađe djevojčice stisnute u meškoljenju između starijih.

Trećega dana – posljednjega – sve četiri djevojke zajedno su jahale Soloveja, kao i
pri onom prvom bijegu od zasijecanja mača razbojničkog zapovjednika. Vasja je
držala Anjušku i Lenočku pred sobom, dok je Katja sjedila otraga, s rukama Vasji
oko struka.
Dok su prilazili selu, Katja šapne: „Kako vam glasi pravo ime?“ Vasja se ukoči,
tako da Solovej iznenada digne glavu, a djevojčice ispuste ciktaj.
„Molim vas“, uporno doda Katja, kad se konj smirio. „Ne mislim ništa loše,
ali željela bih se kako valja moliti za vas.“
Vasja uzdahne. „Zaista je Vasja“, reče. „Vasilisa Petrovna. Ali to je velika
tajna.“
Katja ne reče ništa. Ostali jahači malo su isprednjačili. Kad ih je izboj drveća
načas zaklonio, Vasja zavuče ruku u bisagu, izvuče šaku srebrnjaka, pa ih spremi
djevojčici u rukav.
Katja sikne. „Zar me – mitite da čuvam tajnu? Život vam dugujem.“
„Ma – ne“, reče Vasja, zaprepašteno. „Ne. Ne gledaj me tako. Ovo je dota za
tebe, a i za dvije malene. Čuvaj ju za nevoljne dane. Kupi vrsnu tkaninu – kupi
kravu.“
Kroz dug trenutak Katja ne reče ništa. Tek kad se Vasja okrenula natrag i
podbola Soloveja da sustigne ostale Katja progovori, potiho, njoj na uho. „Čuvat
ću ju – Vasilisa Petrovna“, reče Katja. „Čuvat ću i tvoju tajnu. I voljet ću te
zauvijek.“
Vasja primi djevojci ruku i čvrsto ju stisne.
Izbiju kroz posljednje drveće, i selo djevojčica pukne pred njima, krovova
iskričavih na suncu pozne zime. Žitelji su već počeli raščišćavati najgore ruševine.
Dim se vio iz neoštećenih dimnjaka, a crni se izgled krajnjeg pustošenja izgubio.

138
 Jedna glava u rupcu naglo se podigne čuvši topot u nailasku. Pa još jedna, pa
još jedna. Vriskovi raskole jutro, i Katji se ruke stisnu. Zatim netko dovikne: „Njet
– tiho – gledajte konje. Nisu to otimači.“
Svijet pojuri iz kuća, tišćući se i zureći. „Vasja!“ dovikne Dmitrij. „Dođi, jaši
uza me, dječače.“
Vasja je držala Soloveja pri kraju povorke, ali sad shvati da se smiješi. „Drž’te
se“, reče Katji. Čvršće obujmivši djecu, podbode Soloveja. Konj, oduševljen, udari
u galop.
I tako posljednji komad puta do Katjinog sela Vasilisa Petrovna i veliki knez
moskovski prijeđu rame uz rame, galopom. Povici su bivali sve glasniji i glasniji s
prilaskom jahača, a onda jedna žena, uspravljena i sama, krikne: „Anjuška!“ Konji
preskoče napola raščišćene ostatke palisade, a onda ih narod okruži.
Solovej je mirno stajao dok su se dvije malene predavale u naručja uplakanih
žena.
Kiša blagoslova stušti se na jahače; vrištanje i molitve i klicanja: „Dmitrij
Ivanovič!“ i „Aleksandr Peresvet!“
„Vasilij Hrabri“, kaza Katja seljanima. „On nas je sve spasio.“
Seljani prihvate poklič. Vasja ju prostrijeli pogledom, a Katja se nasmiješi.
Zatim se malena djevojka ukipi. Jedna se žena nije došla priključiti svjetini. Stajala
je po strani od ostalih, jedva vidljiva u sjeni svoje izbe.
„Majko“, dahne Katja, glasom koji prostrijeli Vasju udarom neželjene boli.
Zatim Katja spuzne niz Solovejev bok i udari u trk.
Žena raširi ruke i primi kćer u zagrljaj. Vasja nije gledala. Boljelo bi ju da to
vidi. Radije svrne pogled prema vratima izbe. Tik iza vratnice stajao je maleni,
prekaljeni domovoj, očiju od žeravice, prstiju od grančica i iscerena lica, sav čađav.
Opazi ga tek na trenutak. Zatim svjetina nahrupi i domovoj iščezne. Ali Vasji
se učini da je vidjela majušnu ruku, podignutu u pozdrav.

139
 14.

GRAD IZMEĐU RIJEKA

„E to“, reče Dmitrij, zdušno, nakon što je šuma progutala Katjino selo, pa su
odjahali dalje kroz netaknut snijeg. „Odigrao si junaka, Vasja; sve može i
valja. Ali dosta udovoljavanja djeci; sad nam valja požuriti.“ Stanka. „Mislim da se
tvoj konj slaže sa mnom.“
Solovej je susretljivo poskakivao, zadovoljan suncem nakon tjedan dana
snijega, a i zadovoljan zbog toga što na leđima sad nosi tri ljudske težine manje.
„To svakako“, propenta Vasja. „Ludo jedna“, iznureno doda konju. „Bi li sad
pokušao hodati?“
Solovej se udostoji spustiti na zemlju, ali umjesto da poskakuje, propinjao se
i ritao sve dok se Vasja ne nagne i strogo pogleda u oko lišeno svakog kajanja. „Za
ime svega“, reče, a Dmitrij se nasmije.
Jahali su toga dana sve dok se nije smračilo, a s odmicanjem tjedna tempo im
se samo pojačavao. Ljudi su jeli kruh po mraku i jahali otkako bi se zora objavila
sve dok sjene ne bi progutale drveće. Držali su se staza drvosječa i prtili put kad se
moralo. Snijeg je na vrhu bio skoren, a ispod dubok pršić, pa su se teško kretali.
Nakon tjedan dana, samo je Solovej, od svih konja, bio vedra oka i laka koraka.
Posljednje večeri prije Moskve mrak ih ulovi u zaklonu drveća, tik uz obalu
istoimene rijeke. Dmitrij dovikne da stanu, pa zaškilji niz prostrani vodotok.
Mjesec je tad već zapadao, a nemirni su oblaci gušili zvijezde. „Bolje da se tu
ulogorimo“, reče knez. „Sutrašnji ćemo put lako prejahati i stići kući do sredine
prijepodneva.“ Saskoči s konja, još uvijek razdragan, premda je smršavio kroz duge
dane. „Večeras svima dobru mjeru medovine“, doda, podigavši glas. „A možda
nam je naš monah-ratnik nalovio i zečeva.“

140
 Vasja sjaše s ostalima i razlomi led s vrha Solovejeve njuške. „Sutra Moskva“,
prišapne mu, ustreptala srca i promrzlih šaka. „Sutra!“
Solovej zavrne vrat, nimalo uznemiren, i bubne ju gubicom. Imaš li kruha,
Vasja?
Ona uzdahne, skine mu sedlo, cijeloga ga protrlja, nahrani koricom i ostavi
da ruje njuškom po snijegu u potrazi za travom. Trebalo je nasijeći drva, i raščistiti
snijeg, složiti vatru, iskopati rov za spavanje. Svi su je ljudi sad zvali Vasja; zbijali
su s njom šale pri radu. Iznenadila se otkrivši da im je u stanju spuštati istom
mjerom, kad je о grubim dosjetkama riječ.
Svi su se smijali kad se Saša vratio. Tri mrtva zeca visjela su mu iz ruke, a preko
ramena je nosio olabavljen luk. Ljudi nadignu poklič, blagoslove ga, i prionu na
spravljanje variva od tog mesa. Plamenovi logorskih vatri sad im hrabro počnu
poskakivati, a ljudi počnu jedni drugima dodavati mješine medovine u iščekivanju
večere.
Saša priđe Vasji, koja je kopala rov za spavanje. „Je li sve u redu s tobom?“
upita ju, pomalo ukočeno. Nikad se nije domislio pravom načinu obraćanja bratu
koji mu je zapravo sestra.
Vasja mu se vragolasto osmjehne. Smetenim ali odlučnim nastojanjem da ju
čuva na putu olakšao joj je izjedanje usamljenosti. „Rado bih spavala na peći, i jela
varivo koje je netko drugi skuhao“, reče. „Ali u redu sam, brate.“
„Dobro“, reče Saša. Osupne ju ozbiljnošću nakon svih onih muških šala. Pruži
joj umrljan smotuljak. Ona razmota sirove jetrice onih triju zečeva, tamne od krvi.
„Bog te blagoslovio“, uspije reći Vasja prije no što je zagrizla prvu. Sladak,
slan, metalan okus života rasprsne joj se jezikom. Iza nje, Solovej njisne; nije volio
miris krvi. Vasja ga zanemari.
Brat se udalji od nje prije no što je pojela do kraja. Vasja ostane gledati za njim
dok si je oblizivala prste, pitajući se kako da mu olakša brigu sve vidljiviju na licu.
Privede kopanje kraju, pa se svali na trupac dovučen pokraj vatre. S bradom
na šaci nastavi gledati kako Saša blagosliva ljude, blagosliva njihovo meso, i otpija
medovinu, nedokučiv, s druge strane plamenova. Saša ne reče ni riječi nakon što
je izveo blagoslivanje; čak je i Dmitrij počeo davati opaske о šutljivosti koja je još
od Lavre počela obuzimati brata Aleksandra.

141
 Muči ga, naravno, pomisli Vasja, što sam obučena kao dječak, i što sam se
borila s razbojnicima, i što je lagao velikom knezu. Ali nismo imali izbora, brate–
„Popriličan je junak taj tvoj brat“, reče Kasjan, raspršivši joj misli. Sjedne uz
nju i ponudi ju medovinom iz svoje mješine.
„Da“, odgovori Vasja, pomalo oštro. „Da, je.“ Bilo je nečega gotovo – ne
sasvim – podrugljivog u Kasjanovom glasu. Ona ne prihvati medno vino.
Kasjan joj dohvati ruku u zatvorenoj rukavici i tutne piće u nju. „Pij“, reče.
„Ne kanih uvrijediti.“
Vasja se premisli, pa otpije. Još se nije navikla na ovog čovjeka: na njegove
tajne oči i iznenadne provale smijeha. Lice mu je možda malo bljeđe, nakon tjedan
dana putovanja, ali od toga su mu samo boje sad živopisnije. Hvata njegov pogled
u neočekivanim trenucima, i suspreže rumenilo, iako nikad nije bila sklona
očijukanju. Kako bi reagirao, shvatila bi katkad da se pita, da zna da sam žensko?
Ne razmišljaj о tome. Nikad neće saznati.
Njihova se uzajamna šutnja protegne, ali on i ne pokuša otići. Da ju prekine,
Vasja upita: „Jeste li već bili u Moskvi, Kasjane Lutoviču?“
Usne mu zatitraju. „Dođoh u Moskvu nedugo nakon okreta godine, ne bih li
pridobio velikog kneza za svoju borbu. Ali prije toga? Jednom. Davno.“ Natruha
sparušena osjećaja malčice mu prožme glas. „Može biti da svaka mlada budala ode
u grad potražiti žudnju srca svoga. Više se ne vratih, do ove zime.“
„Što je bila žudnja vašeg srca, Kasjane Lutoviču?“ upita ga Vasja.
On joj uputi pogled dobronamjerna prezira. „Zar si mi sad baba? Otkrivaš
koliko su ti oskudne godine, Vasilije Petroviču. A što misliš? Voljeh jednu ženu.“
S druge strane vatre Saša okrene glavu.
Dmitrij je zbijao šale i motrio varivo kao mačka mišju rupu (porcije nisu
udovoljavale njegovom teku), ali načuo je njihov razgovor i prvi progovorio. „Ma
je li, Kasjane Lutoviču?“ upita ga sa zanimanjem. „Neku Moskovljanku?“
„Ne“, reče Kasjan, obrativši se sada cijeloj pozornoj družini. Glas mu ostane
tih. „Potjecala je izdaleka. Bila je vrlo lijepa.“
Vasja ugrize donju usnicu. Kasjan se obično drži po strani. Šuti češće no što
govori, osim u prilikama kad on i Dmitrij jašu jedan uz drugoga i susretljivo
razmjenjuju mješinu vina. Ali sada svi slušaju.

142
 „Što je bilo s njom?“ upita Dmitrij. „Dajte, da čujemo priču.“
„Voljeh ju“, oprezno reče Kasjan. „Ona volješe mene. Ali nestade, baš na dan
kad ju trebah odvesti u Bašnju Kostjej, da bude moja. Nikad ju više ne vidjeh.“
Stanka. „Sad je mrtva“, doda, oštro. „To je sve. Daj mi variva, Vasilije Petroviču,
dok ovi oblaporci nisu sve izjeli.“
Vasja ustane da ga posluži. Ali uvelike ju je čudio Kasjanov izraz. Čeznutljiva
nježnost, dok je govorio о mrtvoj ljubljenoj. Ali – tek na trenutak, i to na samom
kraju – poprimio je takav izraz zbunjena gnjeva da se krv u njoj naježila. Ona ode
pojesti juhu uz Soloveja, odlučivši istjerati Kasjana Lutoviča iz misli.

Zima je još bila tvrda kao dijamant, puna crnih mrazova i mrtvih prosjaka, ali stari,
kruti snijeg počeo je otkrivati svoju vremešnost na dan kad je Dmitrij Ivanovič
opet ujahao u Moskvu uz svoje bratiće: monaha Aleksandra Peresveta i dječaka
Vasilija Petroviča. S njim su bili i Kasjan i njegovi sljedbenici, koji se, na Dmitrijev
usrdan zahtjev, nisu vratili kući.
„Dajte, čovječe – dođite u Moskvu i budite mi gost za Maslenicu“, rekao mu
je Dmitrij. „Djevojke su zgodnije u Moskvi nego u vašoj staroj koštanoj kuli.“
„Ne sumnjam u to“, suho je rekao Kasjan. „Premda mislim da vam je stalo
osigurati porez od mene, gosudaru.“
Dmitrij je iskezio zube. „A i to“, rekao je. „Zar sam u krivu?“
Kasjan se samo nasmijao.
Tog su jutra ustali u maglici sitnih rosnih pahuljica i odjahali prema Moskvi
duž prostranog poteza istoimene rijeke. Grad je bio bijela kruna na tamnu vrhu
brijega, zamućena zavjesama nošenog snijega. Blijede su mu zidine mirisale po
vapnu; tornjevima kao da je parao nebo. Saša nikad nije mogao suspregnuti
nadimanje srca od tog prizora.
Vasja je jahala uz njega, sa snijegom u obrvama. Osmijeh joj je bio zarazan.
„Danas, Saška“, rekla je kad su prvi tornjevi izbili na vidjelo, uzdignuti nad
sivobijeli svijet. „Danas ćemo vidjeti Olgu.“ Solovej je poprimio raspoloženje
jahačice; gotovo da je plesao pri hodu.

143
 Uloga Vasilija Petroviča prirasla je Vasji kao koža. Kad god krene izvoditi
majstorije na Soloveju, kliču joj; kad god se lati koplja, Dmitrij se nasmije njenoj
nespretnosti i obeća ju podučiti. Kad god postavi neko pitanje, dobije na njega
odgovor. Oprezna sreća polako joj se počela iskazivati na izražajnom licu. Saša je
utoliko oštrije osjećao svoju laž, i nije znao što da radi.
Dmitrij ju je prigrlio. Obećao joj je mač, luk i strijele, vrstan kaput. „Mjesto
na dvoru“, rekao je Dmitrij. „Sudjelovat ćeš u mojim vijećima, i zapovijedati
ljudima, kad budeš stariji.“
Vasja je kimnula na to, rumena od zadovoljstva, dok je Saša samo gledao i
škrgutao zubima. Bože, daj da Olja zna što da se radi, pomislio je. Jer ja ne znam.

Kad joj je sjena dveri pala preko lica, Vasja udahne u čudu. Dveri Moskve bile su
od hrastovine okovane željezom, kočile se petorostruko više od nje i imale stražu i
na vrhu i u dnu. Još veće su čudo bile same zidine. U toj zemlji gvozdova, Dmitrij
je prosuo zlato svog oca, prolio krv svog naroda, da Moskvi sazda kamene zidine.
Tragovi paleži uz podnožje davali su za pravo njegovoj dalekovidnosti.
„Vidiš ono tamo?“ reče Dmitrij, pokazavši na jedno takvo mjesto. „Ostalo je
otprije tri godine, kad je Algirdas došao s Litavcima i stavio grad pod opsadu.
Tijesno smo izvojevali pobjedu.“
„Hoće li opet doći?“ upita Vasja, zureći u opaljena mjesta.
Veliki knez se nasmije. „Neće, ako imaju pameti. Oženih prvorođenu kneza
Nižnjeg Novgoroda, makar je kuja jalova. Algirdas bi bio glup da se okuša protiv
njenog oca i mene zajedno.“
Dveri prostenju pri otvaranju; utvrđeni grad zastre nebo. Veći od svega za što
je Vasja u životu čula. Načas joj dođe da utekne.
„Hrabro, mali seljaku“, reče Kasjan.
Vasja mu uputi zahvalan pogled i usmjeri Soloveja naprijed.
Konj pođe na njenu molbu, makar nesretna uha. Prođu kroz dveri: blijedi
lučni svod od kojeg je odjekivalo klicanje naroda.
Knez!“

144
 Poklič se prihvati i pronese kroz uske prolaze Moskve. „Veliki knez
moskovski! Bog vas blagoslovio, Dmitrije Ivanoviču!“ Pa čak i: „Blagoslovljeni bili!
Monah-ratnik! Ratnik svjetlosti! Brat Aleksandr! Aleksandr Peresvet!“
Uzvik se širio sve dalje i dalje, odnosio i vraćao, razbijao i sastavljao,
uskovitlan poput lišća na buri. Živalj je trčao ulicama, a oko kremaljskih dveri
skupila se svjetina. Dmitrij je jahao dostojanstveno, ukaljan od putovanja. Saša se
prigibao da prima ljude za ruke i činio znak križa nad njima. Suze su iskrile u očima
jedne starice; jedna je djeva drhtavo uzdizala prste.
Kroz povike je Vasja uspijevala uloviti odsječke obična razgovora. „Gle onog
tamo smećkastog pastuha. Jesi li ikad vidio takvog?’’
„Nema uzde.“
„A ono – ono ga jaše puki dječak. Puko perce, a jaše takva konja.“
„Tko je on?“
„Zaista, tko?“
„Vasilij Hrabri“, dometne Kasjan, napola sa smijehom.
Narod to prihvati. „Vasilij Hrabri!“
Vasja promotri Kasjana stisnutih očiju. On slegne ramenima, prikrivajući
osmijeh u bradi. Bila je zahvalna na oštru povjetarcu, koji joj je dao izgovor da jače
privije kapuljaču i šubaru oko lica.
„Junak si, kako čujem, Saša“, reče, kad joj brat dojaše uz bok.
„Monah sam“, odgovori on. Oči su mu se krijesile. Tuman je lako koračala
pod njim, izvijena vrata.
„Dobivaju li svi monasi takva imena? Aleksandr Presvijetli?“
Obuzme ga nelagoda. „Spriječio bih ih, da mogu. Nije to kršćanski.“
„Odakle ti to ime?“
„Od praznovjerja“, reče on, šturo.
Vasja zausti da izvuče tu priču, ali baš uto dojuri četa umotane djece i samo
što ne padne Soloveju pod kopita. Pastuh se naglo zaustavi, proklizavši, i napola
propne, nastojeći nikoga ne osakatiti.
„Pripazite!“ reče im ona. „U redu je“, doda konju, da ga smiri. „Za tili čas
ćemo proći. Slušaj me, slušaj, slušaj–“

145
 Konj se primiri, jedva. Barem spusti sve četiri noge na zemlju. Ne sviđa mi se
tu, reče joj.
„Svidjet će ti se“, reče ona. „Uskoro. Olgin muž sigurno ima dobre zobi u
konjušnici, a ja ću ti donijeti medenjaka.“
Solovej strugne ušima, pun nevjerice. Ne osjećam miris neba.
Vasja nije imala odgovora na to. Upravo su prošli pokraj koliba, kovačnica,
skladišta i trgovina koje su tvorile vanjske obode Moskve, i sada stigli do srca
grada: do katedrale Uznesenja, manastira Arkanđela, i knezovskih palača.
Vasja je zurila uvis, a oči su joj sjale u svjetlosti odraženoj s tornjeva. Sva zvona
Moskve gromko su zazvonila. Zubi su joj cvokotali od tog zvuka. Solovej je toptao
i drhturio.
Ona položi dlan pastuhu na vrat da ga smiri, ali nije imala riječi za njega, a ni
riječi za svoje oduševljeno zaprepaštenje, dok je u isti mah saznavala sve о ljepoti i
razmjerima djela ljudskih ruku.
„Stiže nam knez! Knez!“ uzdizalo se sve glasnije i glasnije klicanje. „Aleksandr
Peresvet!“
Posvud kretanje i šarenilo. Evo ovdje skela prekrivenih tkaninom; tamo,
silnih peći što se dime sred hrpa bljuzgava snijega; a posvuda novih mirisa: začina
i slatkoće, uz oštru primjesu kovačkih ognjišta. Desetorica su gradila snježni
tobogan, tegleći blokove i ispuštajući ih, uz provale smijeha. Visoki konji i oslikane
saonice i toplo ubundani ljudi odmicali su se s puta kneževoj konjičkoj povorci.
Jahači su prolazili pokraj drvenih dveri plemićkih kuća; iza njih su se kočile
prostrane palače: s tornjevima i vanjskim hodnicima, kojekako oličenima, i
potamnjelima od starih kiša.
Jahači zastanu pred najvećima od tih dveri, koja im se učas otvore. Ujašu u
golemo dvorište. Stiska se još pojača: gužva slugu i konjušara i glasnih
znatiželjnika. Uz nešto bojara: širokih ljudi u raznobojnim kaftanima, sa širokim
osmijesima koji im nisu uvijek sezali do očiju. Dmitrij je dobacivao pozdrave.
Svjetina se tiskala bliže, i još bliže.
Solovej mahnito obrne okom i izbaci prednje noge.
„Soloveje!“ vikne Vasja konju. „Samo polako. Polako. Da još ne ubiješ
nekoga.“

146
 „Natrag!“ To reče Kasjan, čvrste ruke na svom škopcu. „Natrag, ili ste odreda
budale? To vam je pastuh, i to mlad; zar mislite da vas neće skratiti za glavu?“
Vasja ga pogleda sa zahvalnošću, još se bakćući sa Solovejem. Saša joj se pojavi
uz drugi bok, odgurujući ljude grubom snagom Tuman.
Psujući, svjetina im ustupi mjesto. Vasja se zatekne usred obruča radoznalih
očiju, ali barem se Solovej počeo smirivati.
„Hvala vam“, reče ona obojici.
„Samo se zauzeh za konjušare, Vasja“, vedro će Kasjan. „Osim ako ne bi da
tvoj konj raskoli još koju lubanju?“
„Radije ne“, reče. Ali onaj trenutak topline mine.
Sigurno je opazio promjenu u izrazu njenog lica. „Ne“, reče joj. „Nisam
mislio–“
Već je sjahala, naskočivši u malo okruženje opreznih lica. Solovej se primirio,
ali uši su mu još uvijek sijevale naprijed-natrag.
Vasja ga počeše po mekanome mjestu pod čeljusti i promrmlja: „Moram tu
ostati – hoću vidjeti sestru, ali ti – mogla bih te pustiti. Odvesti te natrag u gvozd.
Nisi dužan–“
Ostat ću ako i ti ostaneš, upadne joj Solovej u riječ, premda je drhtao, repom
se šibajući po sapima.
Dmitrij dobaci uzde konjušaru i naskoči na tlo, jednako nehajan prema gužvi
kao i njegov konj. Netko mu tutne pehar u ruku; on ga iskapi i probije se do Vasje.
„Bolje no što sam očekivao“, reče. „Bio sam uvjeren da će ti se oteti taj čas kad
pređemo kroz dveri.“
„Mislili ste da će Solovej klisnuti?“ priupita ga prezirno Vasja.
„Jašta da jesam“, reče Dmitrij. „Pastuh, nezauzdan i nimalo vičniji gužvi od
tebe? Zbriši si taj zgrožen izraz s lica, Vasilije Petroviču; izgledaš baš kao djeva u
prvoj bračnoj noći.“
Rumenilo joj uspuže uz vrat.
Dmitrij pljesne pastuha po sapima. Solovej se vidno uvrijedi. „Stavit ćemo
ovoga na moje kobile“, reče veliki knez. „Za tri godine će mi na konjušnici zavidjeti
sam Kan u Saraju. To je najbolji konj kojeg sam u životu vidio. Kakva ćud –
ognjena, ali poslušna.“

147
 Solovej udobrovoljeno obrne uhom; godilo mu je slušati pohvale. „Bolje sad
s njim u obor, ipak“, praktično doda Dmitrij. „Da mi još ritanjem ne sruši
konjušnicu.“ Knez izda naredbe, pa glasno doda: „Dođi, Vasja. Sam ćeš smjestiti
svoje grlo, osim ako ne misliš da bi mu neki konjušar mogao staviti ular. Zatim ćeš
se okupati u mojoj palači, da spereš sa se prljavštinu od puta.“
Vasja osjeti kako je problijedila. Uzmanjka joj riječi. Oprezno im se primakne
konjušar s užetom u ruci.
Konj škljocne zubima, i konjušar brže-bolje odskoči.
„Ne treba njemu ular“, reče Vasja, malčice nepotrebno. „Dmitrije Ivanoviču,
iz ovih stopa bih otišao do sestre. Jako je dugo ne vidjeh; bijah tek dijete kad je
otputovala na udaju.“
Dmitrij se namršti. Vasja se upita kako da se snađe pri kupanju, ako on baš
ustraje. Da kaže kako krije neku nakaznost? Zbog kakve bi to nakaznosti jedan
dječak–
Saša joj pritekne u pomoć. „Kneginja Serpuhova jedva čeka vidjeti brata“,
reče. „Htjet će izraziti zahvalnost na njegovom sigurnom dolasku. Konja se može
smjestiti u konjušnicu njenog muža, s vašim dopuštenjem, Dmitrije Ivanoviču.“
Dmitrij se namrgodi.
„Možda ih treba pustiti da se sastanu“, reče Kasjan. Predao je svoje uzde i
stajao uglađen kao mačak usred vreve. „Bit će vremena na pretek za vođenje toga
grla na kobile, nakon što se odmori.“
Veliki knez slegne ramenima. „Pa dobro“, reče, pomalo ozlojeđeno. „Ali
dođite mi, obojica, nakon što se vidite sa sestrom. Ne, ne gledaj me tako, brate
Aleksandre. Nećeš dojahati s nama sve do Moskve i onda se uželjeti monaškog
samovanja čim prođeš dveri. Idi prvo u manastir ako ti je želja; bičuj se, i diži
molitve u nebesa, ali dođi zatim u palaču. Treba izraziti zahvalnost, a onda nas
čeka planiranje. Predugo izbivah.“
Saša ne reče ništa.
„Doći ćemo, gosudaru“, brzo se ubaci Vasja.
Veliki knez i Kasjan zajedno se izgube u palači, u priči, a za njima uđu sluge i
bojari, uz nagurivanje. Sa samih vrata Kasjan se osvrne prema njoj, pa iščezne u
sjenama.

148
„Ovuda, Vasja“, reče Saša, prenuvši je iz zamišljenosti.
Vasja opet zajaše Soloveja. Konj pođe korakom kad ga zamoli, premda je
repom još šibao amo-tamo.
Skrenuli su nadesno nakon dveri velikoga kneza i smjesta ih je ponijela vreva
uzbibanoga grada. Dvoje jahača išli su naporedo podno palača viših od stabala, po
zemlji izgaženoj u kal, raščišćenoj od prljavog snijega. Vasja pomisli da će joj se
glava odvrnuti od buljenja.
„Vrag te odnio, Vasja“, reče Saša dok su jahali. „Polako počinjem suosjećati s
tvojom pomajkom. Mogla si se izvući na bolest umjesto da pristaneš na večeru s
Dmitrijem Ivanovičem. Zar misliš da je Moskva kao Lesnaja Zemlja? Velikoga
kneza okružuju ljudi koji se odreda nadmeću za njegovu naklonost, pa će biti kivni
jer si mu rod, jer si ih preskočila i stekla toliko njegovo povjerenje. Upućivat će ti
izazove i napijati te; zar nikad ne možeš zadržati jezik za zubima?“
„Ne mogoh odbiti velikoga kneza“, odgovori Vasja. „Vasilij Petrovič ga ne bi
odbio.“ Slušala ga je samo s pola uha. Te palače kao da su se skotrljale s nebesa, u
svoj svojoj prostranoj slavi; šarenilo njihovih četvrtastih tornjeva ukazivalo se kroz
snježne kape.
Mimoiđu procesiju gospi visoka roda, na okupu, pod teškim velovima, s
muškarcima sprijeda i straga. Tu modrousti robovi zadihano protrče svojim
poslom; tamo prođe Tatarin na jarosnoj i zbijenoj kobili.
Stignu do još jednih drvenih dveri, manje vrsnih od Dmitrijevih. Vratar je
očito prepoznao Sašu, jer se dveri smjesta raskrile, pa se zateknu u dvorištu mirna,
dobro uređena malog kraljevstva.
Nekako je, usprkos cijeloj toj strci na dverima, podsjeti na Lesnaju Zemlju.
„Olja“, prošapće Vasja.
Ususret im priđe nadstojnik, trijezno odjeven. Nije ni trepnuo pri suočenju s
prljavim dječakom, monahom i dva umorna konja. „Brate Aleksandre“, reče, uz
naklon.
„Ovo je Vasilij Petrovič“, reče Saša. Trunka gađenja prožme mu glas; sigurno
mu je već smrtno dodijala ta laž. „Moj brat prije no što postadoh brat u Kristu.
Trebat će nam obor za njegovog konja, a potom želi vidjeti sestru.“

149
 „Ovuda“, reče nadstojnik nakon što je časkom oklijevao, iznenađen i
prepadnut.
Pođu za njim. Palača kneza Serpuhova bila je sama po sebi posjed, kao i
imanje njihovog oca, ali vrsniji i bogatiji. Vasja opazi pekaru, pivnicu, kupelj,
kuhinju i pušnicu, sićušne spram glavne, prostrane kuće. Niže odaje palače bile su
napola ukopane u zemlju, dok se gornjim odajama moglo pristupiti samo putem
vanjskih stubišta.
Nadstojnik ih provede pokraj niske, uredne konjušnice koja je izdisala slatke
mirise životinja i nalete toplog zraka. Iza nje je ležao prazan obor za pastuhe s
visokom ogradom. Sadržavao je mali, četvrtasti zaklon, namijenjen zaštiti od
snijega, kao i konjski kopanj.
Solovej zastane na samom ulazu u obor i s gađenjem promotri ponuđenu
nastambu.
„Ne moraš ostati tu“, opet mu prišapne Vasja, „ako ne želiš.“
Dolazi mi često, reče samo konj. I nemoj da se dugo tu zadržimo.
„Nećemo“, reče Vasja. „Naravno da nećemo.“
Zaista neće. Nakanila je vidjeti svijet. Ali Vasja u tom trenutku nije htjela biti
nigdje drugdje, ni za zlato ili dragulje. Moskva joj leži pod nogama, spremna
pokazati sve svoje divote. A sestra joj je blizu.
Jedan im konjušar priđe straga, a kad mu nadstojnik nestrpljivo pokaže,
makne prečke s ograde obora. Solovej se udostoji da ga se uvede. Vasja otkopča
pastuhu kolan i prebaci si bisage preko ramena.
„Ja ću ih nositi“, reče nadstojniku. Na putu su joj bisage značile sam život, i
sad je shvatila da ih ne može predati nekom neznancu u ovom prekrasnom,
strašnom gradu.
Pomalo ožalošćeno, Solovej reče: Čuvaj se, Vasja.
Vasja pomiluje konja po vratu. „Nemoj iskočiti“, šapne mu.
Neću, reče konj. Pričeka. Ako mi donesu zobi.
Ona se okrene da to i kaže nadstojniku. „Vratit ću se da te obiđem“, reče
Soloveju. „Uskoro.“
On joj pahne svoj topli dah u lice.

150
 Zatim izađu iz obora, Vasja brzim korakom za bratom. Jednom se osvrne,
prije no što joj zavoj konjušnice nije posve zakrio pogled. Konj je gledao za njom,
istaknut spram bijelog snijega. Posve je pogrešno, da Solovej tu stoji iza ograde,
kao običan konj...
Zatim ga nestane, iza zavoja drvenog zida. Vasja otrese nedoumice i nastavi
za bratom.

151
 15.

LAŽLJIVICA

O lga je čula povratak Dmitrijeve konjičke povorke. Nije ga mogla ne čuti;

zvona su zvonila sve dok se pod nije počeo tresti, a za zvonjavom su stigli
povici: „Dmitrij Ivanovič! Aleksandr Peresvet!“ Tvrda, nevoljka bol ponovno
popusti oko Olginog srca kad je začula bratovljevo ime. Ali nije dala naznake da
joj je laknulo. Ponos joj to nije dopuštao, a nije ni bilo vremena. Maslenica je sad
bila pred njima, pa su joj pripreme za svetkovinu posve zaokupile pažnju.
Maslenica je bila trodnevna Sunčeva slava, jedan od najstarijih blagdana u
Moskovskom. Itekako stariji od zvona i križeva što su joj obilježavali njen prolaz,
premda je dobila urese religije da joj prikriju pogansku dušu. Današnji je dan –
posljednji prije početka svetkovine – bio posljednji kad se smjelo jesti meso sve do
Uskrsa. Vladimir, Olgin muž, bio je još u Serpuhovu, ali Olga je priredila gozbu za
njegovo domaćinstvo – s veprovinom i zečjim varivom i fazanima, a i ribom.
Još nekoliko dana narod će i dalje moći jesti maslo i loj i sir i ostale hranjive
jestvine, pa su u kuhinji spravljali maslenjaka na desetke, na stotine, maslenjaka
dostatnih za dane oblapornosti.
Žene su ispunjavale Olginu radnu sobu, u priči i jelu. Sve su došle s velovima
i prekrivačima da se bave krpanjem u ugodnome društvu toplih tijela i čavrljanja.
Uzbuđenost kao da se uzdigla s ulica i zavladala samim zrakom smirenog tornja.
Marja je skakutala unaokolo, vičući. Bez obzira na zauzetost, Olga je još brinula za
kćer. Još od one večeri s pričom о utvari Marja često zna vrištanjem buditi dadilju.
Olga zastane u žurbi da prosjedi trenutak uz peć, razmijeni pokoju ljubaznost
sa susjedama, pa pozove Marju i pregleda ju. Na suprotnoj strani peći Darinka
jednostavno nije htjela prestati pričati. Olga poželi da ju glava manje boli.

152
 „Otišla sam popu Konstantinu na ispovijed“, upravo je glasno govorila
Darinka. Glasom je stvarala resku protutežu mrmoru pretrpane prostorije. „Prije
no što se otišao osamiti u manastiru. Popu Konstantinu – svjetlokosome
svećeniku. Jer mi se činio kao vrlo svet čovjek. I doista, pružio mi je poduku iz
pravičnosti. Ispričao mi je sve po redu о vješticama.“
Nijedna ne podigne pogled. Žene su prianjale na šivanje s novom
užurbanošću. U sluđenom slavlju svetkovinskog tjedna Moskva će blistati kao
nevjesta, i žene će odreda morati otići u crkvu – ne jednom, već mnogo puta –
veličanstveno urešene, i biti viđane kako vire ispod velova. K tome, nije ovo prvi
put da ih Darinka časti pripovijestima о tom svetom čovjeku.
Marja, koja je već čula Darinkinu pripovijest i skanjivala se majčine
prekomjerne brige, izvrpolji se i otrčkara van.
„Kaže da kroče među nama, te rođene vještice“, nastavi Darinka, ne
uzrujavajući se previše zbog manjka publike. „Nikad se ne zna tko su dok ne bude
prekasno. Kaže da bacaju kletve na dobre kršćanske muževe – kletve na njih – tako
da vide stvorove kojih nema, ili čuju čudne glasove – glasove đavala–“
Olga je čula glasine о mržnji tog svećenika prema vješticama. To ju je proželo
nespokojem. Jedino on zna da je Vasja...
Dosta, opomene se Olga. Vasja je mrtva, a pop Konstantin je otišao u
manastir; pusti se toga. Ali Olgi bi drago zbog pomutnje svetkovinskog tjedna, jer
će zbog nje žene zanemariti bulažnjenja naočita svećenika.
Varvara tiho uđe u radnu sobu, uz povratak Marje, zadihane, sebi za petama.
Prije no što služavka stigne progovoriti, iz djevojčice izleti: „Ujo Saša je tu! Brat
Aleksandr“, ispravi se, opazivši kako joj se mati mršti. Zatim doda, nezatomivo:
„Jedan dječak je s njim. Obojica te hoće vidjeti.“
Olga se namršti. Djetetu svilena kapica leži nahero, a poderala si je sarafan.
Krajnje je vrijeme da joj se zamijeni dadilja. „Pa dobro“, reče Olga. „Smjesta ih
pošalji gore. Sjedaj, Mašo.“
Mašina dadilja usopljeno zakasni u sobu. Marja ju zlobno promotri, a dadilja
ustukne. „Hoću vidjeti uju“, reče djevojčica majci.
„S njim je jedan dječak, Mašo“, reče Olga umorno. „Sad si velika djevojka;
bolje ne.“
Marja se namrgodi.

153
 Olga iznurenim pogledom obuhvati okupljene oko svoje peći. „Varvara,
dovedi posjetitelje u moje odaje. Pobrini se da bude kuhanog vina. Ne, Mašo; slušaj
dadilju. Kasnije ćeš vidjeti ujaka.“

Preko dana u Olginoj zasebnoj sobi nije bilo toplo kao u prepunoj radnoj, ali
prednost joj je ležala u miru koji je pružala. Krevet je bio okružen zastorom, i bilo
je posve uobičajeno ondje primati posjete. Olga sjedne taman na vrijeme da začuje
korake, a onda se njen brat, upravo pristigao s puta, pojavi na vratima.
Olga se teško podigne i osovi na noge. „Saša“, reče. „Jeste li pobili te
razbojnike?“
„Da“, reče on. „Neće više biti spaljenih sela.“
„Božjom milošću“, reče Olga. Prekriži se, pa se zagrle.
Zatim Saša reče, neobjašnjivo smrknuto: „Olja“, pa stane u stranu.
Iza njega, na vratima, pritajio se vitak, zelenook dječak, s kapuljačom i
ogrtačem, u podatnoj koži i vučjem krznu, s dvije bisage prebačene preko ramena.
Dječak smjesta problijedi. Bisage tresnu na pod.
„Tko je ovo?“ nagonski upita Olga. Zatim joj zgranut dah prosikće kroza zube.
Dječaku se usta pokrenu; krupne su mu se oči krijesile. „Olja“, prošapće. „Ja
sam, Vasja.“
Vasja? Ne, Vasja je mrtva. Ovo nije Vasja. Ovo je dječak. Ionako je Vasja samo
dijete prćasta nosa. A ipak, a ipak... Olga pogleda bolje. Te zelene oči... „Vasja?“
zgrane se Olga. Koljena joj klecnu.
Brat joj pomogne do stolice, a Olga se prigne, s rukama na koljenima. Dječak
se nesigurno zadrži u vratima. „Dođi ovamo“, reče Olga, polako se oporavljajući.
„Vasja. Ne mogu vjerovati.“
Tobožnji dječak zatvori vrata, ostane im okrenut leđima, pa podigne drhtave
prste i prihvati se poveza na svojoj kapuljači.
Teška pletenica blistavog crnila izgmiže na vidjelo, i djevojka se ponovno
okrene prema peći. Sad, kad više nije bila pokrivene glave, Olgi se pred očima nađe

154
odrasli lik njene seke: ono čudno, nemoguće dijete izraslo u čudnu, nemoguću
ženu. Nije mrtva – živa je – tu je... Olga ostane bez daha.
„Olja“, reče Vasja. „Olja, žao mi je. Jako si blijeda. Olja, je li ti dobro? Oh!“
Zelene oči bljesnu; ruke se stisnu. „Čekaš dijete. Kada–“
„Vasja!“ prekine ju Olga, došavši do glasa. „Vasja, živa si. Odakle ti ovdje? I
tako odjevena... Brate, sjedni. I ti, Vasja. Dođi na svjetlo. Daj da te vidim.“
Saša, za promjenu krotak, smjesta posluša.
„Sjedni i ti“, reče Olga Vasji. „Ne, tu.“
Djevojka se, zdušna i zastrašena, spusti na pokazani stolac s dugonogom
gracioznošću.
Olga primi djevojku za bradu i okrene joj lice prema svjetlu. Je li moguće da
je ovo stvarno Vasja? Sestra joj je bila ružno dijete. Ova žena nije ružna – premda
su joj crte lica preistaknute za ljepotu: široka usta, goleme oči, dugi prsti. I prejako
sliči onoj vještičjoj djevojci koju je Konstantin opisao.
Zelene su joj oči pune tuge i hrabrosti i grozne krhkosti. Olga nikad nije
zaboravila sestricine oči.
Vasja reče, oprezno: „Olja?“
Olga Vladimirova shvati da se smiješi. „Lijepo te je vidjeti, Vasja.“
Vasja padne na koljena i rasplače se kao dijete u Olginom krilu. „Už-željela
sam te se“, promuca. „Jako sam te se uželjela.“
„Tiho“, reče Olga. „Tiho. I ja sam se tebe uželjela, seko.“ Počne milovati sestru
po kosi, pa shvati da i sama plače.
Vasja napokon podigne glavu. Usta su joj drhtala; obriše suzne oči, udahne,
pa primi sestru za ruke. „Olja“, reče. „Olja, otac je mrtav.“
Olga osjeti kako se u njoj oblikuje i raste sitno, hladno mjesto: ljutnja na ovu
prenagljenu djevojku, pomiješana s ljubavlju. Ne reče ništa.
„Olja“, reče Vasja. „Zar nisi čula? Otac je mrtav.“
„Znam“, reče Olga. Prekriži se, i ne uspije prikriti hladnoću u glasu. Saša baci
pogled prema njoj, namršten. „Bog mu pokoj duši dao. Pop Konstantin mi je sve
ispričao. Rekao je da si pobjegla. Mislio je da si umrla. Ja sam mislila da si umrla.
Oplakali te. Odakle ti tu? I to – tako odjevena?“ Odmjeri sestru pomalo zdvojno,

155
iznova promotrivši sjajnu, raskuštranu pletenicu, čizme i nogavice i kaputić,
nelagodnu gracioznost divljeg stvora.
„Ispričaj joj, Vasja“, reče joj brat.
Vasja zanemari i pitanje i nalog. Naglo se uspravila, ukočivši noge. „On je tu?
Gdje? Što radi? Što ti je pop Konstantin kazao?“
Olga odmjeri riječi. „Da je naš otac smrtno stradao dok ti je spašavao život.
Od medvjeda. Da si ti– Oh, Vasja, bolje to ne spominjati. Odgovori na pitanje:
Odakle ti tu?“
Stanka, i sva žestina kao da je u hipu napusti. Vasja se svali natrag na stolac.
„Trebala sam stradati ja“, reče tiho. „Ali on je. Olja, ne kanih...“ Tvrdo proguta.
„Ne slušaj svećenika; on je–“
„Dosta, Vasja“, strogo joj reče sestra. Zatim doda, s tračkom oštrine: „Dijete,
što ti bi da si pobjegla od kuće?“

„Je li moguće da je to cijela istina?“ strogo upita Olga brata neko vrijeme nakon
toga. Otišli su u njenu kapelicu, gdje razgovori šaptom nisu bili naročito čudni i
gdje je bilo manje prilike da ih netko načuje. Vasju su poslali, pod Varvarinom
skrbi, i u velikoj tajnosti, da se okupa. „Svećenik je ispričao gotovo istu priču – ali
ne sasvim – i jedva da sam mu tada vjerovala. Zašto bi žensko čeljade tako
postupilo? Je li luda?“
„Ne“, reče Saša, umorno. Nad njim, Krist i sveci kočili su se u velebnoj raskoši:
Olgin ikonostas bio je vrlo lijep. „Nešto joj se dogodilo – a mislim da u ovoj
pripovijesti ima više no što ijedno od nas zna. Odbija mi reći. Ali ne mogu vjerovati
da je luda. Nepromišljena je, i nimalo smjerna, i katkad strahujem za njenu dušu.
Ali samo je svoja; nije luda.“
Olga kimne, grizući usne. „Da nije bilo nje, otac ne bi izgubio život“, reče,
prije no što se uspjela suzdržati. „Kao ni majka–“
„E to je“, oštro reče Saša, „okrutno. Moramo pričekati s prosudbom. Pitat ću
tog svećenika. Možda on može reći to što ona odbija.“
Olga podigne pogled prema ikonama. „Što da sad radimo s njom? Zar da ju
odjenem u sarafan i pronađem joj muža?“ Nova joj misao padne na pamet. „Je li

156
naša sestra cijelim putom dovde jahala odjevena kao dječak? Kako si to objasnio
Dmitriju Ivanoviču?“
Nezgodno zatišje.
Olga stisne oči.
„Ja – pa–“ Olgin brat krotko reče: „Dmitrij Ivanovič misli da je ona moj brat
Vasilij.“
„Što kažeš?“ prosikće Olga, tonom potpuno neprimjerenim molitvi. Saša reče,
silom se smirujući: „Kazala mu je da se zove Vasilij. Prosudih da mi je bolje složiti
se.“
„Zašto, za ime Božje?“ otpovrne mu Olga, obuzdavajući glas. „Trebao si kazati
Dmitriju da je ona siroto, ludo dijete – jurodiva, pomračena uma – i dovesti je
smjesta i u tajnosti k meni.“
„Jurodiva koja je galopom stigla u Lavru s tri spašena djeteta na konju“,
odvrati Saša. „Ušla je u trag razbojnicima koje mi ne mogosmo pronaći u dva
tjedna potrage. Nakon svega toga, zar sam se trebao ispričati u njeno ime i maknuti
je s očiju?“
To su mu Sergejeva pitanja, shvati Saša s izvjesnom nelagodom, izašla iz usta.
„Da“, umorno mu kaza Olga. „Nisi dovoljno u Moskvi; ne shvaćaš– Nema
veze. Tako je kako je. Tvog se brata Vasilija mora smjesta poslati odavde. Držat ću
Vasju potajice u teremu dovoljno dugo da svijet zaboravi na nju. Onda ću joj
dogovoriti vjenčanje. Ne s ne znam kakvom partijom – jer nipošto ne smije zapeti
za oko velikoga kneza – ali tu se ništa ne može.“
Saša shvati da ne može mirovati: to mu je također bilo čudno. Ushoda se kroz
prostore svjetlosti i tame koje su stvarale brojne svijeće, i svjetlost mu počne šarati
crnu kosu – poput Olgine i Vasjine – dar od pokojne majke. „Ne možeš ju još
ograničiti na terem“, reče, natjeravši se da stane.
Olga prekriži ruke preko trbuha. „Zbog čega?“
„Postala je draga Dmitriju Ivanoviču, na putu“, oprezno reče Saša. „Učinila
mu je veliku uslugu kad je pronašla te otimače. Obećao joj je počasti, konje, mjesto
u njegovom domaćinstvu. Vasja ne može nestati prije Maslenice, jer bi to
uvrijedilo velikoga kneza.“

157
 „Uvrijedilo?“ prosikće Olga. Odmjeren ton primjeren kapeli još jednom ju je
napustio. Ona se prigne. „Što misliš, kako će on reagirati kad otkrije da je taj hrabri
dječak djevojka?“
„Loše“, reče Saša, suho. „Nećemo mu reći.“
„A ja bih trebala, što – to potpomagati, gledati kako moja nevina sestra jurca
po Moskvi u društvu Dmitrijevih raskalašenih bojara?“
„Ne gledaj“, posavjetuje ju Saša.
Olga ne reče ništa. Igra političke igre svakodnevno otkako se udala s petnaest
godina, dulje čak i nego Saša. Primorana je na to: životi djece joj ovise о
knezovskim hirovima. Ni ona ni brat joj ne mogu si dopustiti da razljute Dmitrija
Ivanoviča. Samo, ako se Vasju otkrije–
Blažim tonom, Saša doda: „Više nema izbora. Oboje moramo dati sve od sebe
da sačuvamo Vasjinu tajnu za trajanja svetkovine.“
„Trebala sam poslati nekoga po Vasju dok je bila mala“, reče Olga, ponesena
osjećajem. „Trebala sam davno poslati nekoga po nju. Naša ju pomajka nije
odgojila kako treba.“
Saša oporo reče: „Polako već mislim da nitko nije mogao bolje. Nego, zadržah
se predugo; moram otići u manastir po vijesti. Razgovarat ću s tim svećenikom.
Pusti Vasju da se odmori; neće biti čudno ako mladi Vasilij Petrovič provede dan
sa sestrom. Ali navečer mora u palaču velikoga kneza.“
„Odjevena kao dječak?“ oštro priupita Olga.
Njen brat stisne čeljust „Odjevena kao dječak“, reče.
„A što“, doda Olga, „da kažem mužu?“
„E to je“, reče Saša, okrenuvši se prema vratima, „sasvim do tebe. Ako se vrati,
usrdno bih ti savjetovao da mu kažeš što je manje moguće.“

158
 16.

VELMOŽA IZ SARAJA

N akon odlaska od sestre, brat Aleksandr smjesta se zaputio u manastir

Arkanđela, smješten na zasebnom posjedu, odvojenom od knezovskih
palača. Pop Andrej pruži srdačnu dobrodošlicu Saši. „Odat ćemo hvalu“, odredi
iguman. „Zatim ćete doći u moje odaje i sve mi ispričati.“
Andrej nije vjerovao u mortifikaciju puti, pa mu je manastir postao bogat baš
kao i sama Moskva, od poreza u srebru s juga, a i od trgovine voskom, krznom i
potašom. Igumanove su odaje bile udobno namještene. Ikone su zurile u skupnom
negodovanju iz svog svetog kuta, urešene srebrom i začetnim biserima. Malo
studene danje svjetlosti upadalo je odozgo, i tanjilo plamenove peći u lelujave
utvare.
Nakon molitve, Saša se zahvalno svali na stolac, smakne kapuljaču i krene
grijati ruke.
„Još nije vrijeme za večeru“, reče Andrej, koji je u mladosti otputovao na jug
u Saraj i još se sjećao, s čežnjom, šafrana i papra s Kanovog dvora. „Ali,“ doda,
promatrajući Sašu, „može se učiniti iznimka za čovjeka koji tek što je došao iz
divljine.“
Monasi su toga dana ispekli veliku goveđu butinu, da im zgusne krv prije
velikog posta; bilo je i svježeg kruha i gusta, bezukusna sira. Hrana stigne i Saša
zdušno navali na nju.
„Zar vam je putovanje tako loše prošlo?“ upita Andrej, gledajući ga kako jede.
Saša odmahne glavom, žvačući. Proguta i reče: „Ne. Pronađosmo razbojnike,
i sasijekosmo ih. Dmitrij Ivanovič se oduševio. Sad je otišao u svoju palaču,
razdragan kao dječak.“

159
 „Zašto ste onda tako–“ Andrej zastane, i izraz mu se promijeni. „Ah“, reče
polako. „Čuste za svog oca.“
„Čuh za mog oca“, složi se Saša, pa odloži drvenu zdjelu na ognjište i
nadlanicom otare usta. Obrve mu se skupe. „Kao i vi, kako se čini. Svećenik vam
je kazao?“
„Kazao je svima nama“, reče Andrej, mršteći se. Sebi je namijenio zdjelu
valjane govedske juhe, mrsne od posljednjeg ljetnog loja, ali sad ju nevoljko stavi
sa strane i prigne se. „Ispripovijedao je priču о znatnoj zloći – reče da vam sestra
bijaše vještica, koja protiv svakog razuma odvuče Pjotra Vladimiroviča u zimski
gvozd – te da i vaša sestra pritom smrtno strada.“
Saša promijeni izraz, što iguman posve netočno protumači. „Niste znali, sine
moj? Žao mi je što vam donosim tugu.“ Kad Saša ne progovori, Andrej brzo doda:
„Možda je i bolje da je mrtva. Dobri ljudi mogu potjecati s istog stabla kao i zlobni,
a sestra vam bar skonča prije no što stiže izazvati veću škodu.“
Saši živo pred oči izađe njegova Vasja na konju u sivom jutru, i ne reče ništa.
Andrej je ustao. „Pozvat ću tog svećenika – popa Konstantina – koji uglavnom
samuje. Neprestano se moli, ali uvjeren sam da će naći vremena da vam sve
ispripovijeda. Vrlo svet čovjek...“ Andrej je još bio smeten; govorio je kao da dvoji
između divljenja i dvojbe.
„Nema potrebe“, odjednom reče Saša, pa i sam ustane. „Pokažite mi gdje je
taj svećenik, pa ću otići do njega.“
Konstantinu su dali ćeliju, malu ali čistu, jednu od nekoliko namijenjenih
monasima koji se žele moliti u samoći. Saša pokuca na vrata.
Tišina.
Zatim se iznutra začuju nesigurni koraci, i vrata se širom otvore. Kad svećenik
ugleda Sašu, krv mu nestane iz lica, a onda mu ga opet prožme rumenilom.
„Bog bio s vama“, reče Saša, čudeći se čovjekovom izrazu. „Ja sam brat
Aleksandr, koji vas je donio iz divljine.“
Konstantin se obuzda. „Blagoslovio vas Gospod, brate Aleksandre“, reče.
Isklesano lice bilo mu je posve bezizražajno, nakon onog nehotičnog grča
ustrašene zgroženosti.

160
 „Prije no što se odrekoh svijeta, otac mi bijaše Pjotr Vladimirovič“, reče Saša,
hladno, jer je crv sumnje prodro u njega: Možda je ovaj svećenik kazao istinu. Zašto
bi lagao?
Konstantin kratko kimne, nimalo iznenađen.
„Od sestre Olge čujem da ste došli iz Lesnaje Zemlje“, reče Saša. „Da ste vidjeli
pogibiju mog oca.“
„Nisam to vidio“, odgovori svećenik, isprsivši se. „Vidio sam kako je odjahao
u potjeru za svojom ludom kćeri, i vidio sam njegovo rastrgano tijelo, kad su ga
donijeli kući.“
Mišić trzne u Sašinoj čeljusti, skriven bradom. „Saslušao bih cijelu priču, sve
čega se uspijete sjetiti, baćuška“, reče.
Konstantin odvagne. „Kako želite.“
„U klaustru“, smjesta reče Saša. Kiseo vonj – smrad straha – dopirao je iz
svećenikove uske sobice, i on shvati da se pita kome se to ovaj pop Konstantin
moli.

Uvjerljiva. Pripovijest je bila vrlo uvjerljiva – no nije bila – sasvim – ista kao priča
koju mu je Vasja ispričala. Jedno od njih dvoje laže, opet pomisli Saša. Ili oboje.
Vasja ništa nije rekla о svojoj pomajci, osim da je mrtva. Saša to nije doveo u
pitanje; ljudi lako umru. Vasja svakako nije rekla da je Ana Ivanovna skončala uz
njihovog oca...
„Dakle, Vasilisa Petrovna je mrtva“, dovrši Konstantin priču s pritajenom
pakošću. „Bog joj pokoj duši dao, a i dušama oca i pomajke.“ Monah i svećenik
hodali su ukrug po klaustru, gledajući prema vrtu sasvim sivom od snijega.
Mrzio je moju sestru, pomisli Saša, zaprepašten. Još je mrzi. Njih se dvoje ne
smiju naći licem u lice; ne bih rekao da će dječačka odjeća zavarati ovog čovjeka.
„Kažite mi“, naprasno ga zamoli Saša. „Je li moj otac imao silna pastuha u
staji, smećkaste boje i duge grive, sa zvijezdom na licu?“

161
 Koje god da je pitanje Konstantin očekivao, to nije bilo ovo. Oči mu se stisnu.
Ali– „Ne“, reče, nakon trenutka. „Ne – Pjotr Vladimirovič je imao mnogo konja,
ali nijednog takvog.“
A ipak, pomisli Saša. Zmijo jedna plavokosa, sjetio si se nečega. Govoriš mi laži,
pomiješane s istinom.
Kao što je i Vasja?
Vrag ih oboje odnio. Zanima me samo kako mi je skončao otac!
Dok je gledao sivo ispijeno svećenikovo lice, Saša shvati da ništa više neće
izvući iz njega. „Hvala vam, baćuška“, naglo reče. „Molite za mene; moram poći.“
Konstantin se nakloni i načini znak križa. Saša se dugim koracima udalji niz
galeriju, osjećajući se kao da je dodirnuo ljigava stvora i pitajući se zašto bi osjećao
strah od sirota, bogobojazna svećenika, koji mu je odgovorio na sva pitanja s tim
ozračjem tugujuće iskrenosti, dubokim i veličanstvenim glasom.

Vasju je do pora izribala sposobna Varvara, koja je potpuno uživala gazdaričino

povjerenje i potpuno se nije dala izbaciti iz takta. Čak je i Vasjin safirni privjesak
iz nje izmamio samo preziran frktaj. Bilo je nečeg neodredivo poznatog u licu te
žene. Ili je možda samo svojom odsječnošću podsjetila Vasju na Dunju. Varvara je
Vasji oprala grozno prljavu kosu i osušila je uz ričuću peć u kupelji. „Bilo bi ti bolje
da si ovo odrežeš – kad si dečko“, reče suho, dok ju je plela.
Vasja se namršti. Pomajčin će glas uvijek živjeti u nekom zgrčenom mjestu
unutar nje, i kreštati: „Mršava, nezgrapna, ružna curo“, ali čak ni Ana Ivanovna
nikad nije imala pokude za crvenilom obasjano crnilo Vasjine kose. No u
Varvarinom se glasu čuo blag prizvuk prezira.
„Ponoć, dok oganj trne“, tako ju je opisala Vasjina dadilja iz djetinjstva Dunja,
kad je u starosti postala sklona nježnostima. Vasja se sjećala i kako si je češljala
kosu uz vatru dok ju je promatrao jedan mrazni đavao, premda tek potajice.
„Nitko mi neće vidjeti kosu“, reče Vasja Varvari. „Cijelo vrijeme nosim
kapuljače, a i šubare. Zima je.“
„Glupavo“, reče služavka.
Vasja slegne ramenima, tvrdoglavo, i Varvara ne reče ništa više.

162
 Olga dođe nakon što se Vasja okupala, tankih usana i blijeda, pomoći sestri
oko odijevanja. Sam Dmitrij je poslao kaftan: izvezen zeleno i zlaćano, dostojan
knezovića. Olga ga je unijela preko ruke. „Ne pij vino“, reče joj kneginja
Serpuhova, ušavši bez okolišanja u vruću kupelj. „Samo se pretvaraj. Ne govori.
Drži se Saše. Vrati se prvom prilikom.“ Lijepo odloži kaftan, a Varvara donese čistu
košulju i nogavice i Vasjine vlastite čizme, na brzinu očišćene.
Vasja kimne, bez daha, žaleći što nije mogla na drugačiji način doći Olgi, da
se mogu smijati jedna s drugom kao nekada, i da joj se sestra ne ljuti.
„Olja–“ reče, pokusno.
„Ne sad, Vasja“, reče Olga. Ona i Varvara već su uređivale Vasjinu odjeću
hitro, vješto i suzdržano.
Vasja ušuti. Iz djetinjstva nosi sjećanja na sestru kako hrani kokoši, dok joj se
kosa raspliće iz kečke. Ali ova žena odiše ljepotom kraljice, velebnom i dalekom,
koju uvećavaju krasna odjeća, kokošnik i težina nerođenog djeteta.
„Nemam vremena“, doda Olga blaže, bacivši pogled prema Vasjinom licu.
„Oprosti mi, sestro, ali više od ovoga ne mogu. Maslenica počinje kad Sunce zađe,
i moram se pobrinuti za svoje domaćinstvo. Sašina si briga kroz ovaj tjedan. U
muškom dijelu ove palače te čeka soba. Ne spavaj nigdje drugdje. Zakračunaj
vrata. Krij kosu. Budi na oprezu. Ne gledaj nijednu ženu u oči; neću da te one
bistrije prepoznaju kad te jednog dana primim u terem kao sestru. Opet ćemo
razgovarati nakon što svetkovina prođe. Poslat ćemo Vasilija Petroviča kući čim
se pruži prilika. Idi sad.“
Zavežu posljednju vezicu; Vasja je bila odjevena kao moskovski knezović. Na
čelo joj nabiju kapu obrubljenu krznom, preko kožne kapuljače koja će joj
prikrivati kosu.
Vasja je osjećala pravičnost u Olginim planovima, ali i hladnoću. Povrijeđena,
ona zausti, susretne nepopustljiv sestrin pogled, zatvori usta, i ode.
Iza nje, Olga i Varvara razmijene dug pogled.
„Pošalji glas u Lesnaju Zemlju“, reče Olga. „Potajice. Javi mojoj braći da nam
je sestra živa i da je kod mene.“

163
Popodne je bilo na izmaku kad se Saša našao s Vasjom na dverima kneza
Serpuhova. Zajedno su skrenuli i pošli u stalan uspon. Kremlj se kočio na kresti
brijega, gdje su katedrala i palača velikog kneza dijelili vrh.
Ulica je bila izlokana i zavojita, zagušena snijegom. Vasja si je motrila noge,
da poštedi čizme od kojekakvih nečisti, tako da je stalno morala sustizati Sašu.
Solovej je imao pravo, pomisli dok je izbjegavala ljude, malo ustrašena njihovom
suzdržanom žurbom. Ono drugo mjesto bilo je ništavno spram ovog.
Zatim pomisli, žalosno; Neću živjeti u teremu. Pobjeći ću prije no što me
pokušaju opet pretvoriti u žensko. Zar vidjeh sestru po prvi put nakon mnogo
godina, i po posljednji put zauvijek? A ljuta je na mene.
Stražari im salutiraju na dverima Dmitrijeve palače. Brat i sestra uđu, prijeđu
dvorište – veće, ljepše, bučnije i prljavije od Oljinog – pa se popnu stubištem, i
krenu u putešestvije iz prostorije u prostoriju: krasne kao u bajci, iako Vasja nije
očekivala ni taj smrad ni tu prašinu.
Peli su se drugim stubištem, otvorenim brujanju i dimu grada, kad Vasja reče,
oprezno: „Jesam li stvorila velik teret tebi i Olji, Saša?“
„Jesi“, reče joj brat.
Vasja stane. „Mogu sad otići. Solovej i ja možemo se noćas izgubiti, i više vam
nećemo biti na teret.“ Pokušala je to ponosno reći, ali znala je da je čuo kako se
zagrcnula.
„Ne pričaj gluposti“, otpovrne joj brat. Ne uspori korak; jedva da okrene
glavu. Tajni bijes kao da ga je grizao. „Kamo bi otišla? Ostat ćeš ovako kroz
Maslenicu i zatim se riješiti Vasilija Petroviča. Nego, samo što nismo stigli. Govori
što manje možeš.“ Došli su na vrh stubišta. Izrezbareni paneli velikih vrata
presijavali su se od voštanog premaza, a pred njima su stajala dva stražara. Stražari
se prekriže i pognu glave u hitrom izrazu poštovanja. „Brate Aleksandre“, reknu.
„Bog bio s vama“, reče Saša.
Vrata se otvore. Vasja se nađe u niskoj, zadimljenoj, predivnoj odaji krcatoj
muškima od zida do zida.
Glave uz vrata prve se okrenu. Vasja se skameni na ulazu, kao srndać u čoporu
pasa. Osjeti se golo, uvjerena da će bar jedan iz cijele te stiske sigurno prasnuti u
smijeh i reći bližnjemu: „Gle! Eno žene, u ruhu dječaka!“ Ali nitko ništa ne reče.

164
Vonj njihovog znoja, njihovih pomada i njihovih večera zgušnjavao je ionako
zagušljiv zrak. Nikad ni zamisliti nije mogla toliku gužvu.
Zatim pristupi Kasjan, dotjeran i smiren. „Dobro vas našao, brate Aleksandre,
Vasilije Petroviču.“ Čak i u tom nakićenom skupu Kasjan se isticao, u bojama Žar-
ptice, uz biserje ušiveno u odjeću. Vasja mu bi zahvalna. „Opet se srećemo. Veliki
me knez počastio mjestom u svom domaćinstvu tijekom svetkovine.“
Vasja tad opazi da okupljeni gledaju njenog znamenitog brata više no nju.
Opet počne disati.
Dmitrij ih rikom oslovi sa stolice na malom postolju: „Bratići! Dođite ovamo,
obojica.“
Kasjan se malčice nakloni i pokaže put. Gomila bojara stisne se uza zidove da
ih propusti.
Prateći brata, Vasja prijeđe prostoriju. Val priča nadizao se za njom. Vasji se
vrtjelo u glavi od stalno novih boja dragulja i kaftana i jarko oslikanih zidova.
Natjera se da dostojanstveno kroči za Sašom. Lud koloplet sagova i krzana
prekrivao je pod. Podvornici su stajali tupih lica u kutovima. Sićušni prozori, puki
procjepi, propuštali su malo zraka koji se dao disati.
Dmitrij je sjedio usred svjetine, na stolici prekrivenoj rezbarijama i
intarzijama. Bio je svježe okupan, rumen i veseo, opušten usred bojarskih priča.
Ali Vasji se učini da mu opaža previranje u očima, nešto tvrdo i plošno u izrazu.
Saša se prene uz nju; i on je to opazio.
„Predstavljam vam svog brata, Dmitrije Ivanoviču“, reče Saša odsječnim,
formalnim tonom koji presiječe mrmorenja u dvorani. Šake je zavukao u rukave;
Vasja gotovo da je osjećala kako on sav titra od napetosti. „Vasilija Petroviča.“
Vasja se duboko nakloni, nadajući se da joj neće spasti kapa.
„Dobro ste nam došli“, reče Dmitrij jednako formalno. Zatim ju počne
predstavljati zasljepljuće brojnim bratićima iz prvog i drugog koljena. Kad joj se u
glavi zavrtjelo od povorke imena, veliki knez iznenada reče: „Dosta upoznavanja.
Jesi li gladan, Vasja? Pa–“ Baci pogled prema stisci i reče: „I sami ćemo malo
prigristi, i malo popričati među prijateljima. Ovuda.“
Rekavši to, veliki knez ustane, dok se sav zagledan svijet nakloni, pa ih povede
u drugu prostoriju, blaženo lišenu ljudi. Vasja nato udahne s olakšanjem.

165
 Između peći i prozora stajao je stol, a kada Dmitrij mahne, jedan ga poslužitelj
počne krcati kolačima i juhom i pladnjevima. Vasja je to gledala s neprikrivenom
čežnjom. Gotovo da je zaboravila kakav je to osjećaj ne biti gladna. Što god da bi
pojela kroz protekla dva tjedna, hladnoća je hrani uvijek oduzimala hranjivost.
Izbrojila si je sva rebra redom dok je bila u kupelji.
„Sjednite“, reče Dmitrij. Kaput mu je bio prožet srebrom i krut od dragog
kamenja i rumena zlata; kosu i bradu su mu oprali i nauljili. U vrsnu je ruhu počeo
odisati novim autoritetom, oštrim i preciznim i pomalo zastrašujućim, premda ga
je i dalje prikrivao osmijehom oblih obraza. Vasja i Saša zauzmu mjesta za uskim
stolom. Pehari miomirisna kuhanog vina ležali su im pri ruci. Sredinu stola krunila
je velika pita, prepuna kupusa i jaja i dimljene ribe.
„Bojari mi dolaze večeras“, reče veliki knez. „Moram ih sve pogostiti, prasce
jedne, i poslati doma ošamućene mesom. Moraju se nasititi mrsa prije početka
velikog posta.“ Dmitriju pogled padne na Vasju, koja još nije uspjela odlijepiti
pogled od pladnjeva. Lice mu se malo smekša. „Ali smatrah da naš Vasja ne može
čekati do večere.“
Vasja kimne, proguta, i uspije reći: „Bezdana sam jama, još od puta, Dmitrije
Ivanoviču.“
„A tako i valja!“ uzvikne Dmitrij. „Nisi se još baš nimalo popunio. Dajte, jedite
i pijte, obojica. Vina ovamo za mog mladog bratića, a i za monaha-ratnika – ili ti
to već postiš, brate?“ Uputi Saši pogled opore privrženosti i gurne pitu prema
Vasji. „Krišku za Vasilija Petroviča“, reče Dmitrij slugi.
Vasja dobije krišku, i oduševljeno prione na nju. Kiseli kupus, slasna jaja, i
slanost sira na jeziku... Navali svim srcem i počne se opuštati uz težinu hrane u
sebi. Nakon što je udisajem slistila pitu, poput psa se stušti na kuhano meso i
topljeno mlijeko.
Ali Dmitrijeva dobroćudna gostoljubivost nije zavarala Sašu. „Što je bilo,
bratiću?“ upita on velikoga kneza, dok je Vasja jela.
„Imam dobru, a i lošu vijest, kako to već biva“, reče Dmitrij. Nasloni se na
stolici, spoji prstenjem optočene šake, i osmjehne se sa sporim zadovoljstvom.
„Sad bih mogao oprostiti budalastoj supruzi to njeno ridanje i zamišljanje utvara.
Zanijela je.“

166
 Vasja naglo podigne glavu od večere. „Bog ih oboje čuvao“, reče Saša, pa stisne
bratiću rame. Vasja promuca čestitke.
„Bog dao da mi dadne nasljednika“, reče Dmitrij, pa otpije iz pehara. Ozračje
uzbibanog nehaja polako se topilo iz njega dok je pio, a kad opet podigne pogled,
Vasja osjeti da ga po prvi put vidi: ne onog bratića laka srca s puta, već čovjeka
prekaljena i opterećena ponad svojih ljeta. Kneza koji živote tisuća drži u svojoj
postojanoj ruci.
Dmitrij obriše usta i reče: „A sad loša vijest. Doputovao je novi veleposlanik
iz Saraja, s Kanova dvora, s konjima i streličarima u povorci. Zasjeo je u poslaničku
palaču i zahtijeva sve poreze koje mu dugujemo smjesta, a i više. Kanu su dojadile
odgode, kaže. Kaže također, posve otvoreno, da će, ako ne platimo, vojskovođa
Mamaj povesti vojsku ovamo s donjeg toka Volge.“
Riječi ih odalame kao malj.
„Možda su to samo prazne priče“, reče Saša, nakon stanke.
„Nisam siguran“, reče Dmitrij. Prije je mrcvario hranu no što ju je jeo; sad
odloži nož. „Mamaj ima suparnika na jugu, kako čujem, ratnog vođu po imenu
Tohtamiš. I taj čovjek ističe presezatelja na prijestolje. Ako Mamaj bude dužan
zaratiti da se riješi tog suparnika–“
Stanka. Svi se zgledaju. „Onda se Mamaj prvo mora domoći naših poreza“,
iznenada dovrši Vasja, iznenadivši čak i sebe. Razgovor ju je tako obuzeo da je
zaboravila na stidljivost. „Da ima čime platiti borbu protiv Tohtamiša.“
Saša ju ošine vrlo tvrdim pogledom. Šuti. Vasja sastavi nedužan izraz.
„Pametno, dečko“, reče Dmitrij, odsutno. Sastavi grimasu. „Već dvije godine
ne poslah daću, a da to nitko nije opazio. To i ne očekivah. Prezauzeti su trovanjem
jedni drugih, da se oni ili njihovi debeli sinovi domognu prijestolja. Ali vojskovođe
nisu budale kao presezatelji.“ Stanka. Dmitrij ulovi Sašin pogled. „A čak i ako
odlučim platiti, odakle mi sad novac? Koliko je sela zimus spaljeno, prije no što je
Vasja uspio pronaći brlog tih gadova? Kako da narod hrani sebe, a kamoli da plaća
porez za još jedan rat?“
„Narodu je to već znalo polaziti za rukom“, napomene Saša, crno. Ozračje za
stolom tvorilo je čudnu protutežu vedrom podcikivanju grada oko njih.

167
 „Da, ali dok su Tatari podijeljeni između dva ratna vođe, imamo priliku
zbaciti jaram – pružiti otpor – a slabe nas svaka kola koja odu na jug. Zašto da naši
porezi idu bogatiti dvor u Saraju?“
Monah ne progovori.
„Jedna razorna pobjeda,“ reče Dmitrij, „okončala bi sve ovo.“
Vasji je to zvučalo kao da nastavljaju staru raspravu.
„Ne“, otpovrne Saša. „Ne bi. Tatari ne bi mogli dopustiti da poraz istraje;
tamo još ima previše ponosa, sve i ako Horda nije što je nekoć bila. Pobjedom
bismo dobili nešto vremena, ali onda bi onaj tko već ovlada Hordom opet navalio
na nas. I ne bi nas htio samo podjarmiti, već kazniti.“
„Ako mislim smoći taj novac,“ polako reče veliki knez, „morat ćemo izgladniti
dio tih seljana koje si spasio, Vasja. Istinski, Saša,“ doda monahu, „cijenim tvoje
savjetovanje. Neka svi ovo znaju. Jer dosta mi je tim poganima biti pas.“ Posljednji
slog izgovori oštro poput slomljena leda, i Vasja se lecne. „Ali“ – Dmitrij zastane,
pa doda, dublje – „ne bih sinu namro spaljen grad.“
„Mudri ste, Dmitrije Ivanoviču“, reče Saša.
Vasja pomisli na stotine Katja u selima diljem Moskovskog, kako gladuju jer
veliki knez mora platiti porez velmoži onog istog naroda koji im je spalio domove.
Opet zausti, ali Saša joj uputi svirep pogled preko stola, pa ona ovog puta
pregrize riječi.
„Pa, kako bilo da bilo, moramo pozdraviti tog veleposlanika“, reče veliki knez.
„Da se ne kaže da u gostoljubivosti podbacih. Privedi večeru kraju, Vasja. Oboje
ćete sa mnom. A i naš Kasjan Lutovič, vrla izgleda i vrla ruha. Ako već moram
udobrostiviti tatarskog velmožu, baš to i mogu dolično izvesti.“

Mala i vrsno izgrađena palača stajala je malo po strani, uz jugoistočni kut kremlja.
Okruživali su ju viši zidovi nego ostale palače, a zbog nečeg u svom obliku ili
položaju odisala je neodredivom izdvojenošću.
Vasja, Saša, Kasjan i Dmitrij, uz nekolicinu glavnih članova domaćinstva
potonjeg, zajedno su otišli onamo pješice iz palače velikoga kneza, uz stražare da
odvraćaju znatiželjne.

168
 „Poniznost“, reče Dmitrij Vasji, kao crnu šalu. „Samo ponosit čovjek jaše.
Čovjek se ne postavlja ponosito prema velmožama iz Saraja, da ne izgubi glavu, da
mu ne spale grad, da mu ne razbaštine sinove.“
Oči mu se ispune gorkim sjećanjem, starijim od njega samog. Prošlo je gotovo
dvjesto godina otkako su ratnici Velikoga Kana prvi put došli u Rus’, i porušili joj
crkve, i silovanjem i klanjem natjerali njen narod na pokornost.
Vasja se nije mogla domisliti primjerenu odgovoru, ali možda joj se na licu
ukazalo suosjećanje, jer veliki knez grubo reče: „Nema veze, dječače. I gore stvari
čovjek mora raditi da bi bio veliki knez, a i još gore da bi bio veliki knez jedne
vazalske države.“
Djelovao je neuobičajeno zamišljeno. Vasja se sjeti njegovog smijeha kroz
duge dane, dok je snijeg padao u šumskom bespuću. Na iznenadan poriv, Vasja
reče: „Služit ću vam kako god mogu, Dmitrije Ivanoviču.“
Dmitrij zastane u hodu; Saša se ukruti. Dmitrij reče: „Možda te pozovem da
održiš riječ, bratiću“, s nehajnom lakoćom čovjeka okrunjenog sa šesnaest godina.
„Bog bio s tobom.“ Načas položi dlan na Vasjinu zakukuljenu glavu.
Zatim krenu dalje. Dmitrij doda Saši, ispod glasa: „Mogu seja ulizivati koliko
me volja, ali to mi neće ni trunčice dopuniti škrinje. Čujem tvoj savjet, ali–“
„Poniznost možda odgodi obračun, u svakom slučaju“, uzvrati mu Saša
šaptom. „Tohtamiš možda udari na Mamaja ranije no što očekujemo; svakom
odgodom možda dobijete na vremenu.“
Vasja, oštrouha, koja je hodala tik iza brata, pomisli: Nije ni čudo što se Saša
nikad nije vratio u kuću našeg oca. Kako bi mogao, kad velikom knezu toliko treba?
Zatim pomisli, zloslutno: Ali Saša je slagao. Zbog mene, slagao je. Na čemu će ga to
ostaviti u očima njegovog kneza nakon što odem?
Dođu do dveri, gdje ih propuste, liše stražara, i uvedu u najkrasniju prostoriju
koju je Vasja ikad vidjela.
Vasja nije znala za pojam luksuza – jedva da je imala riječ za nj. Puka toplina
je za nju bila luksuz, i čista koža i suhe čarape i pošteda od gladovanja. Ali ovo –
ova prostorija dala joj je naslutiti što bi luksuz mogao značiti, i gledala je svud oko
sebe, oduševljena.

169
 Drveni je pod bio položen s brigom i ulašten. Po njemu su bili prostrti sagovi
s uzorcima, nimalo prašni, kakve još nikad nije vidjela, živopisno urešeni režećim
mačkama.
Peć u kutu bila je obložena pločicama i oslikana stablima i skerletnim pticama,
i vatra je u njoj vrelo gorjela. Za tili čas, Vasji postane čak prevruće; graška znoja
spuzne joj niz hrbat. Ljudi su stajali uza zidove raspoređeni kao kipovi, u
jarkoružičastim kaputima i čudnim kapama.
Vidjet ću taj grad, Saraj, pomisli Vasja, smatrajući svoj predivni kaftan
neukusnim, ružno izrađenim ruhom u svoj ovoj eleganciji. Otići ću daleko, sa
Solovejem, i nas dvoje ćemo ga vidjeti.
Udahne miris (mirte, premda to nije znala) od kojeg ju zasvrbi nos; mahnito
suspregne kihanje i samo što se ne zabije u Sašu kad se povorka zaustavi na
nekoliko koraka od postolja prekrivenog sagovima. Dmitrij klekne i spusti glavu
do poda.
Očiju punih suza, Vasja nije jasno vidjela veleposlanika. Začuje tih glas koji
poziva velikog kneza moskovskog da ustane. Šutke nastavi slušati kako Dmitrij
upućuje pozdrave Kanu.
Jedva da je prepoznavala onog odvažnog kneza u ovom vlastelinu koji šaptom
prenosi isprike, klanja se i pruža darove podvornicima. Pozdravi su se nastavljali
– „svim vašim sinovima, vašim suprugama, Bog ih čuvao“ – pa Vasja naglo opet
postane pozorna tek kad se Dmitrijev ton promijeni. „Selo za selom“, reče Dmitrij
s poštovanjem, ali prodorno, „opljačkaše, ostaviše u plamenu. Moj narod će imati
pune ruke posla da preživi zimu, a novca više nema. Sve do iduće jesenje žetve. Ne
kanim uvrijediti, ali živimo u stvarnome svijetu, pa shvaćate da–“
Tatarin mu odgovori na svom jeziku, oštro. Vasja se namršti. Cijelo ovo
vrijeme nije gledala dalje od tumača u podnožju postolja. Ali nešto u tom glasu
natjera ju da podigne pogled.
I onda se cijela oduzme, zgrožena.
Jer Vasja je prepoznala tog veleposlanika. Posljednji put ga je vidjela u mraku,
iza svirepog zasijecanja zakrivljena mača, dok je isti taj glas pozivao njegove ljude
ratnim pokličem.
Sad je svjetlucao u svilenom baršunu i samurovini, ali nepogrešivo je
prepoznala ta široka ramena, tu tvrdu čeljust i tvrdo oko. Smirenim je glasom

170
govorio prevoditelju. Ali tatarski veleposlanik – razbojnički zapovjednik – načas
svrne oči prema njoj, i usna mu se izvije u izraz napola podsmješljive mržnje.

Vasja je izašla iz dvorane za primanja bijesna, ustrašena i nesigurna u vlastita

osjetila. Ne. Nije moguće da je to on. Taj čovjek je bio haratelj. Ne Tatarin visoka
roda, ne neki Kanov sluga. Varaš se. Vidjela si ga jednom na svjetlosti vatre, i potom
u mraku. Ne možeš biti sigurna.
Je li baš tako? Zar bi zaista mogla zaboraviti lice koje je vidjela iza udarca
mačem, lice čovjeka koji ju umalo nije ubio?
Da bi taj čovjek izgovarao ljigavosti о savezu i Dmitrijevoj nezahvalnosti dok
još ima ruske krvi na rukama...
Ne. To nije bio on. Kako bi mogao biti? A ipak... Može li čovjek biti i velmoža
i razbojnik? Je li moguće da se lažno predstavlja?
Dmitrijeva skupina vraćala se istim putom, prolazeći kroz kremlj hitrim
korakom. Svud oko njih galamila je nehajna buka grada na vrhuncu svetkovanja:
smijeh, vikanje, odsječci pjesme. Narod se razmicao da propusti velikoga kneza, i
uzvikivao mu ime.
„Moram razgovarati s tobom“, reče Vasja Saši, donijevši hitro odluku. Žurno
sklopi ruku oko bratovljevog zapešća. „Smjesta.“
Dveri Dmitrijeve palače stvore se pred njima; upravo su se palile prve baklje.
Kasjan im uputi znatiželjan pogled; brat i sestra hodali su prignutih glava.
„Pa dobro“, reče Saša, nakon trenutka premišljanja. „Dođi, idemo natrag u
palaču Serpuhova. Tu ima previše ušiju.“
Žvačući usnicu, Vasja pričeka da se njen brat na brzinu ispriča namrgođenom
Dmitriju. Zatim pođe za bratom.
Dan je bio pri kraju; zlaćana svjetlost pretvarala je tornjeve Moskve u zublje,
a sjene su se skupljale u podnožjima palača. Kostoloman povjetarac je zviždao
između zgrada. Vasja jedva da je sad imala gdje gaziti u pomutnji na ulicama: silan
je svijet jurcao amo-tamo, nasmijan ili namršten ili jednostavno zguren da odbija
studen. Svjetiljkama i usijanim žaračima zaglađivali su se snježni tobogani; vrući
kolači pržili su se u loju. Vasja jednom okrene glavu, i nehotice nasmiješena, za

171
razbijanjem i fijukom bačenih snježnih gruda, dok se nad svim tim nebo brzo
ognjilo sa smirajem dana.
Kad su stigli do Solovejevog obora, u tihu kutku Olginog dvorišta, Vasja je
opet bila gladna. Solovej naglo podigne glavu s bijelom zvijezdom kad ju opazi.
Vasja se popne preko ograde i priđe mu. Opipa ga cijelog, prstima mu počešlja
grivu, pusti ga da joj nosom miluje dlanove, dok je cijelo vrijeme tražila riječi
kojima bi uvjerila brata.
Saša se nasloni na ogradu. „Soloveju je sasvim dobro. Dakle, što si mi htjela
reći?“
Prve su se zvijezde krijesile na kraljevski ljubičastom nebu, a Mjesec je
prebacio nejasnu srebrenu krivulju preko neravnog obzorja palača.
Vasja duboko udahne. „Rekao si,“ počne, „dok smo progonili razbojnike –
rekao si da ti je čudno što ti razbojnici imaju dobre mačeve, valjano iskovane, što
imaju snažne konje. Čudno je, rekao si, što im u logorištu ima medovine i piva i
soli.“
„Sjećam se.“
„Znam razlog“, reče mu Vasja, progovorivši još brže. „Razbojnički
zapovjednik – onaj koji je oteo Katju i Anjušku i Lenočku – to je onaj kojeg zovu
Čelubej, poslanik vojskovođe Mamaja. Jedan su te isti čovjek. Sigurna sam u to.
Taj poslanik je razbojnik–“
Zastane, pomalo zadihana.
Saša sastavi obrve. „Nemoguće, Vasja.“
„Sigurna sam u to“, ponovi ona. „Kad sam ga prošli put vidjela, zamahnuo mi
je mačem u lice. Zar sumnjaš u mene?“
Saša polako reče: „Bio je mrak. Bojala si se. Ne možeš biti sigurna.“
Ona se prigne. Glas joj zahrska od usrdnosti osjećaja. „Bih li rekla da nisam
sigurna? Sigurna sam.“
Njen brat si počne potezati bradu.
Iz nje provali: „Puna su mu usta nezahvalnosti velikoga kneza dok zarađuje
na mladim Ruskinjama. To znači–“

172
 „Što to znači?“ otpovrne Saša s iznenadnim i reskim sarkazmom. „Silni
velmože imaju druge koji im obavljaju prljav posao; zašto bi jedan poslanik jahao
po zabačenim selima s čoporom razbojnika?“
„Znam što sam vidjela“, reče Vasja. „Možda on uopće nije velmoža. Poznaje
li ga itko u Moskvi?“
„Poznajem li ja tebe?“ uzvrati Saša. Mačje saskoči s ograde. Solovej zabaci
glavu kad monahove noge u čizmama tresnu u snijeg. „Govoriš li ti uvijek istinu?“
„Ja–“
„Kaži mi“, reče joj brat. „Odakle ti ovaj konj, ovaj hvaljeni smećkasti pastuh
kojeg jašeš? Je li očev?“
„Solovej? Ne – on–“
„Ili mi kaži ovo“, reče Saša. „Kako ti je pomajka umrla?“
Ona tiho udahne. „Razgovarao si s popom Konstantinom. Ali to nema
nikakve veze s ovim.“
„Nema li? Riječ j e о istini, Vasja. Pop Konstantin mi je ispripovijedao sve po
redu о očevoj smrti. О smrti koju si ti izazvala, kaže. Nažalost, laže mi. Ali lažeš i
ti. Svećenik odbija reći zašto te mrzi. Ti nisi rekla zašto te on smatra vješticom. Nisi
rekla odakle ti je konj. I nisi rekla zašto si bila dovoljno luda da zalutaš u medvjeđu
pećinu po zimi, kao ni zašto je otac bio toliko blesav da ode za tobom. Nikad ne
bih vjerovao da je otac takav, a nakon tjedan dana jahanja, ne vjerujem ni da si ti,
Vasja. Sve je to hrpetina laži. Sad hoću čuti istinu.“
Ona ne reče ništa, razrogačena u novorođenome mraku. Solovej je sav napet
stajao uz nju, a njoj se nespokojna ruka upletala i ispletala kroz pastuhovu grivu.
„Sestro, istinu“, ponovi Saša.
Vasja proguta, obliže usne i pomisli: Od mrtve me dadilje spasio jedan mrazni
đavao, koji mi je dao ovog konja i poljubio me pod svjetlom vatre. Mogu li to reći?
Mom bratu monahu? „Ne mogu ti ispričati sve“, reče šaptom. „Jedva da i sama sve
to shvaćam.“
„Onda,“ trpko reče Saša, „zar da vjerujem popu Konstantinu? Jesi li ti vještica,
Vasja?“
„Ja – ja ne znam“, reče mu, bolno iskreno. „Kazala sam ti što mogu. I nisam
ti lagala, nisam. Ne lažem ti ni sada. Samo što–“

173
 „Jahala si sama kroz Rus’ obučena kao dječak, na najkrasnijem konju kojeg
sam u životu vidio.“
Vasja proguta, pokuša se domisliti odgovoru, i otkrije da su joj usta prašno
suha.
„Imala si bisagu punu svega što bi ti moglo zatrebati za putovanje, uz čak
pokoji srebrnjak – da, pogledao sam. Imaš nož od kaljena čelika. Odakle ti, Vasja?“
„Prestani!“ jaukne ona. „Zar misliš da sam htjela otići? Zar misliš da sam
htjela išta od ovoga? Morala sam, brate, morala sam.“
„Pa dakle? Što mi to odbijaš kazati?“
Ona zanijemi. Pomisli na čortove i mrtvace koji hodaju, pomisli na Morozka.
Riječi joj odbiju doći.
Saša tiho, zgađeno uzdahne. „Dosta“, reče. „Čuvat ću tvoju tajnu – a plaćam
cijenu toga, Vasja. I dalje sam sin svog oca, premda ga nikad više neću vidjeti. Ali
ne moram imati povjerenja u tebe, ni udovoljavati tvojim hirovima. Tatarski
veleposlanik nije razbojnik. Ti nećeš više obećavati službu velikome knezu, nećeš
lagati više no što baš moraš, prestat ćeš govoriti kada si dužna šutjeti, pa možda još
neotkrivena dočekaš kraj ovog tjedna. To je sve što bi te se trebalo ticati.“
Saša preskoči prečke obora s gipkom gracioznošću.
„Kamo ćeš?“ jaukne Vasja, glupavo.
„Vodim te natrag u Olginu palaču“, reče joj on. „Rekla si, učinila, i vidjela
dovoljno za jednu večer.“
Vasja zastane s oklijevanjem, dok joj se grlo punilo prigovorima. Ali jedan
pogled na njegova napeta leđa reče joj da ju ne bi saslušao. Iskidano dišući, Vasja
dodirne Solovejev vrat da se oprosti i pođe za njim.

174
 17.

ODMETNICA MARJA

V asjina soba u muškim odajama bila je mala, ali topla i daleko čišća od svih u
Dmitrijevoj palači. Malo su joj vina ostavili vrućeg na peći, uz hrpicu
maslenjaka, koje je pustolovan miš tek malčice gricnuo.
Saša ju isprati do praga, reče: „Bog bio s tobom“, i ode.
Vasja se svali na krevet. Zvuci Moskve u svetkovini dopirali su kroz procjep
prozora. Jahala je svakog dana po cijeli dan tjednima zaredom, podnijela i bitku i
bolest, i bila umorna do kosti. Vasja zakračuna vrata, riješi se ogrtača i čizama,
pojede i popije ne osjetivši okusa, i zavuče se pod hrpu krznenih pokrivača.
Premda su ponjave bile teške, a peć je postojano ispuštala toplinu, svejedno
se tresla i nije mogla zaspati. Stalno je iznova osjećala okus laži na svom jeziku,
slušala dubok, vjerodostojan glas popa Konstantina kako njenom bratu i sestri
kazuje pripovijest koja je – gotovo – istinita. Opet je čula ratni poklič razbojničkog
zapovjednika i vidjela kako mu mač bljeska na mjesečini. Buka i sjaj Moskve su je
pomutili; sama više nije znala što je istina.
Vasja s vremenom utone u san. Probudi se s trzajem, u onoj nepomičnoj uri
nakon ponoći. Zrak je gusto vonjao po mokroj vuni i tamjanu, i Vasja se
ošamućeno zagleda u ponoćne grede, čeznući za daškom čistog zimskog vjetra.
Zatim joj se dah ukoči u grlu. Netko negdje plače.
Plače i pritom hoda, jer se zvuk približava. Jecaji kao igle ubadaju po palači
Serpuhova.
Vasja, namrštena, ustane iz kreveta. Nije čula korake, samo uzdisaje i grcanja
suza.
Sve bliže.

175
 Tko to plače? Vasja nije uspijevala čuti ni šumove koračanja, ni šuškanje
odjeće. Ženski plač. Koja bi žena došla ovamo? Ovo je muška polovica kuće.
Sve bliže.
Ta uplakana zastane, točno pred njenim vratima.
Vasja gotovo da prestane disati. Ovako su se mrtve vratile u Lesnaju Zemlju,
plačući, kumeći da ih se pusti unutra s hladnoće. Koješta, ovdje nema mrtvih.
Medvjed je sapet.
Vasja smogne hrabrosti, isuče ledeni nož za svaki slučaj, prijeđe sobu i malčice
odškrine vrata.
Jedno joj lice uzvrati pogled, odmah uz vratnicu: blijedo, znatiželjno lice
iscerenih usta.
Ti, promljacka. Odlazi, idi–
Vasja zalupi vrata i baci se natraške na krevet, dok joj je srce tuklo. Neki ponos
– ili neki nagon da šuti – zatomi vrisak u njoj, premda joj je disanje sad zvučalo
kao režanje.
Nije zakračunala vrata, i ona se polako, sa škripom, otvore.
Ne – sad na njima više nema ničeg. Tek sjena, tračak mjesečine. Što je to bilo?
Utvara? San? Bože, sačuvaj me.
Vasja je još dugo gledala, ali ništa se ne pomakne, nikakav šum ne poremeti
mrak. Napokon smogne hrabrosti u sebi, ustane, prijeđe sobu, i čvrsto zatvori
vrata.
Dugo joj je trebalo da opet zaspi.

Vasilisa Petrovna probudi se na prvi dan Maslenice, sva ukočena i gladna, sva
žalosna i buntovna, i otkrije da se nad nju nadvijaju dva krupna, tamna oka.
Vasja trepne i podvije stopala poda se, oprezna kao vučica.
„Zdravo“, prpošno joj reče vlasnica dotičnih očiju. „Teta. Ja sam Marja
Vladimirovna.“

176
 Vasja blene u dijete, pa pokuša utjeloviti uvrijeđen ponos starijeg brata. Kosu
joj je i dalje prikrivala kapuljača. „Ovo je nedolično“, reče kruto. „Ja sam tvoj ujak
Vasilij.“
„Ne, niste“, reče Marja. Odmakne se za korak i prekriži ruke. Na čizmicama
su joj bile izvezene skerletne lisice, a svilena vrpca urešena srebrnim prstenjem
krasila joj je tamnu kosu. Lice joj je bilo bijelo kao mlijeko, a oči poput rupa
progorenih u snijegu. „Jučer se došuljah za Varvarom. Čuh kad majka sve ispriča
uji Saši.“ Odmjeri Vasju od glave do pete, s prstom u ustima. „Vi ste moja ružna
teta Vasilisa“, doda, s pristojnim pokušajem izigravanja nehajnosti. „Ljepša sam
od vas.“ Marju bi se lako i moglo nazvati lijepom, po mjerilima još neuobličene
djece, da nije bila tako blijeda, tako ispijena.
„Dakako da jesi“, reče Vasja, ne znajući bi li se smijala ili zdvajala. „Ali nisi
lijepa kao Jelena Prekrasna, koju ote Sivi Vuk. Da, ja sam tvoja teta Vasilisa, ali to
je golema tajna. Znaš li čuvati tajnu, Mašo?“
Marja podigne bradu i sjedne na klupu uz peć, lijepo namjestivši suknje.
„Znam čuvati tajnu“, reče. „I ja hoću biti dječak.“
Vasja zaključi da je jutro prerano za ovaj razgovor. „Samo, što bi tvoja majka
rekla“, upita, pomalo očajno, „da izgubi kćerkicu, Mašo?“
„Ne bi nju bilo briga“, otpovrne Marja. „Ona hoće sinove. Uostalom,“ doda,
junačeći se, „moram napustiti palaču.“
„Tvoja majka možda hoće sinove“, prizna Vasja. „Ali hoće i tebe. Zašto moraš
napustiti palaču?“
Marja proguta. Po prvi put ju napusti živahno junačenje. „Ne biste mi
vjerovali.“
„Vjerojatno bih.“
Marja se zagleda u dlanove. „Utvara će me pojesti“, prošapće.
Vasja podigne obrvu. „Utvara?“
Marja kimne. „Dadilja kaže da ne smijem svašta pripovijedati i time
zabrinjavati majku. Pa i nastojim. Ali kad me je strah.“ Glas joj jenja pri posljednjoj
riječi. „Utvara me uvijek čeka, baš dok tonem u san. Znam da me kani pojesti. Zato
moram napustiti palaču“, reče Marja, puna obnovljene odlučnosti. „Dajte mi da

177
budem muško s vama, ili ću svima kazati da ste zapravo žensko.“ Uputi joj tu
prijetnju sa žestinom, ali ustukne kad Vasja ustane iz kreveta.
Vasja klekne pred djevojčicu. „Vjerujem ti“, reče blago. „I ja vidjeh tu utvaru.
Sinoć ju vidjeh.“
Marja se zagleda u nju. „Je li vas bilo strah?“ napokon upita.
„Da“, reče Vasja. „Ali mislim da je i utvaru bilo strah.“
„Mrzim ju!“ provali iz Marje. „Mrzim tu utvaru. Nikako da me pusti na miru.“
„Možda da je pitamo što hoće, idući put“, uviđavno reče Vasja.
„Odbija slušati“, reče Marja. „Kažem joj da odlazi, a odbija slušati.“
Vasja promotri nećakinju. „Mašo, vidiš li ikada neke stvorove koje tvoji
ukućani ne vide?“
Marja postane opreznija no ikad. „Ne“, reče.
Vasja pričeka.
Dijete spusti pogled. „Ima jedan čovjek u kupelji“, reče. „I jedan čovjek u peći.
Strah me je od njih. Majka mi je kazala da ne smijem pričati takve priče, inače me
nijedan knez neće htjeti oženiti. Ona – ona se naljutila.“
Vasja se prisjeti, živo, vlastite bespomoćne zbunjenosti kad su joj rekli da
svijet koji vidi ne postoji. „Čovjek u kupelji je stvaran, Mašo“, oštro reče Vasja.
Primi dijete za ramena. „Ne smiješ ga se bojati. On čuva tvoju obitelj. Ima mnogo
rođaka: jednog da čuva dvorište, još jednog za staju, još jednog za ognjište. Oni
odbijaju zlobne stvorove. Stvarni su koliko i ti sama. Nikad ne smiješ dovoditi
vlastita osjetila u pitanje, i ne smiješ strahovati od stvorova koje vidiš.“
Marji se čelo nabora. „I vi ih vidite? Teta?“
„Vidim“, uzvrati joj Vasja. „Pokazat ću ti.“ Stanka. „Ako obećaš da nikom
nećeš reći da sam djevojka.“
Lice djevojčice se obasja. Razmisli na trenutak. Zatim, od glave do pete
kneginjica, Marja uzvrati: „Kunem se.“
„Onda dobro“, reče Vasja. „Daj da se obučem.“

178
Sunce nije granulo; svijet je bio pritajen i splošten i siv. Sladak tajac iščekivanja
nalijegao je na Moskvu. Jedino se kretao vrtložni dim, u samotnu plesu, i obavijao
grad kao da je ljubav. Na dvorištima i stubištima Olgine palače sve je bilo mirno;
kuhinje i pekare, pivnice i pušnice tek su se počinjale buditi.
Vasjino oko nepogrešivo pronađe pekaru. Zrak je čudesno mirisao po
doručku.
Pomisli na kruh, premazan sirom, pa tvrdo proguta i ubrza korak da sustigne
Marju, koja je trčala ravno prema kupelji kroz zaslonima zakriveni vanjski hodnik.
Vasja zgrabi djevojčicu za plećku ogrtača trenutak prije no što je dohvatila
zasun. „Provjeri da unutra nema nikoga“, reče Vasja, rasrđena. „Zar ti nitko nije
rekao da razmisliš prije no što nešto radiš?“
Marja se promeškolji. „Ne“, reče. „Govore mi što da ne radim. Ali onda mi se
baš hoće i ne mogu si pomoći. Katkad se dadilja sva zajapuri – to bude najbolje.“
Slegne ramenima, pa ih objesi. „Ali katkad mi majka kaže da strahuje za mene. To
mi se ne sviđa.“ Marja se osokoli i izvuče iz tetinog stiska. Pokaže na dimnjak.
„Nema dima – prazna je.“
Vasja čvrsto primi djevojče za ruku, podigne zasun, i njih dvije ukorače u
prohladni mrak. Marja se skrivala iza Vasje, privijajući joj se uz ogrtač.
Jučerašnje joj je kupanje prošlo u prevelikoj žurbi da bi razgledala okruženje,
ali Vasja sad pohvalno promotri izvezene jastučiće, sjajne klupe od hrastovine.
Kupelj u Lesnajoj Zemlji bila je isključivo svrsishodna. Zatim reče u mrak: „Bančik.
Domaćine. Djeduška. Hoćeš li nam se obratiti?“
Tišina. Marja oprezno proviri oko Vasjinog ogrtača. Dah im se pario na
hladnoći.
Zatim– „Eno“, reče Vasja.
Kako to reče, tako se namršti.
Mogla je pokazivati na pramen pare, obasjan vatrom. Ali ako bi se okrenulo
glavu baš kako treba, vidjelo bi se da tu, na jastučiću, prekriženih nogu sjedi jedan
starčić, nakrivljene glave. Bio je manji čak i od Marje, oblačnih pramenova kose i
čudnih, dalekih očiju.
„To je on!“ reče Marja, pa cikne.

179
 Vasja ne reče ništa. Banjik je bio nejasniji čak i od onog drugog banjika iz
Čudova, daleko nejasniji od rasplakanog domovoja iz Katjinog sela. Jedva više od
pare i svjetlosti žara. Vasjina je krv vraćala život čortovima iz Lesnaje Zemlje, kad
je Konstantin strahom natjerao njene suseljane da ih se odreknu. Ali ovakvo
jenjavanje činilo joj se i manje nasilnim i teže zaustavljivim.
Skončat će, pomisli Vasja. Jednoga dana. Ovaj svijet čuda, gdje para u kupelji
može biti stvorenje koje kazuje proročanstva. Jednoga dana postojat će samo zvona
i procesije. Od čortova neće ostati više od magle i uspomena i gibanja u ljetnom
ječmu.
U misli joj dođe Morozko, kralj zime, koji oblikuje mraz po svojoj volji. Ne.
On ne može jenjati.
Vasja otrese te misli, ode do vjedra s vodom i istoči punu zaimaču. Imala je
koricu kruha u džepu, koju položi, zajedno s brezovom grančicom iz kuta, pred
živući pramen.
Banjik se malčice zgusne.
Marja se zgrane.
Vasja potapše nećakinju po ramenu i odvoji djetetove ruke od svog ogrtača.
„Dođi, neće ti ništa. Moraš imati poštovanja. Ovo je banjik. Zovi ga Djeduška, jer
to i jest, ili Domaćin, jer to mu je naslov. Moraš mu davati brezovih grančica i
vruće vode i kruha. Katkad mu je običaj proreći budućnost.“
Marja naškubi pupoljasta usta, pa mu uputi najpristojniji naklon, tek se
malčice zaljuljavši. „Djeduška“, prošapće.
Banjik ne progovori.
Maša mu se oprezno približi za korak i ponudi malo nagnječen komadić
kolača.
Banjik se polako osmjehne. Marja zadršće, ali ne pomakne se. Banjik primi
kolač maglenim rukama. „Znači, ipak me vidiš“, prošapće, siktajem vode na
ugljevlju. „Dugo je već prošlo.“
„Vidim vas“, reče Marja. Natisne se bliže, zaboravivši na strah, kako to već
kod djece biva. „Naravno da vas vidim. Samo, nikad prije niste govorili, zbog čega?
Majka mi reče da niste stvarni. Bilo me je strah. Hoćete li proreći budućnost? Za
kog ću se udati?“

180
 Za stroga kneza, čim ti krv procuri, mračno pomisli Vasja. „Dosta, Mašo“, reče
naglas. „Makni se. Ne trebaju ti proročanstva – nećeš se još udati.“
Čort se osmjehne s tračkom zlobe. „Zašto da ne? Vasilisa Petrovna, ti si već
dobila svoje proročanstvo.“
Vasja ne reče ništa. Banjik iz Lesnaje Zemlje kazao joj je da će brati visibabe
na zimski suncostaj, umrijeti vlastitim odabirom, i plakati za jednim slavujem.
„Bijah već velika kad sam ga čula“, napokon reče. „Maša je dijete.“
Banjik se osmjehne, otkrivši maglene zube. „Evo ti proročanstva, Marja
Vladimirovna“, reče. „Od mene preostaje puki pramen, jer vaš narod vjeru polaže
u zvona i naslikane ikone. Ali ovolicno bar znam: odrast ćeš jako daleko, i voljeti
pticu više od rođene majke, nakon što se godišnje doba promijeni.“
Vasja se ukruti. Marja jako porumeni. „Pticu...“ prošapće. Zatim– „Nikad!
Varate se!“ Stisne šake. „Povucite riječ.“
Banjik slegne ramenima, smiješeći se i dalje s daškom pakosti.
„Povucite riječ!“ zakriči Marja. „Povucite–“
Ali banjik svrne pogled na Vasju, i nešto tvrdo mu ljesne u dnu plamtećih
očiju. „Prije kraja Maslenice“, reče. „Svi ćemo motriti.“
Vasja, bijesna u Marjino ime, reče: „Ne shvaćam te.“
Ali obratila se praznom kutu. Banjika više nije bilo.
Marja je izgledala smoždeno. „Nije mi drag. Je li rekao istinu?“
„To je proročanstvo“, polako reče Vasja. „Možda je istinito, ali ni najmanje
onako kako misliš.“
Zatim, jer je djevojčici donja usna zadrhtala, a tamne su joj se oči raširile i
pogubile, Vasja reče: „Još je rano. Da odemo jahati, nas dvije?“
Zora grane Maši na licu. „Da“, reče smjesta. „O, da, molim vas. Idemo
odmah.“
Izvjesna prikrivena razdraganost jasno objavi da galopiranje ulicama nije
nešto što bi Marji bilo dopušteno. Vasja se upita nije li pogriješila. Ali prisjeti se i
kako je sama, kao malo dijete, voljela jahati s bratom, lica u vjetru.
„Dođi sa mnom“, reče Vasja. „Moraš se držati tik uz mene.“

181
 Iskradu se iz kupelji. Jutro se rasvijetlilo od boje dima do golublje sive, i guste
modre sjene počele su se povlačiti.
Vasja je pokušavala koračati kao odvažan dječak, premda joj je bilo teško dok
ju Marja tako čvrsto drži za ruku. Uza svu svoju žestinu, Marja je iz očeve palače
izlazila samo pri odlascima u crkvu, okružena majčinom ženskadijom. Čak je i
hodanje dvorištem bez nadzora imalo buntovan okus.
Solovej je svjetlooko stajao u svom oboru i njušio jutro. Vasji se načas učini
da jedno krakato stvorenje s čuperkom brade sjedi na konju i češlja mu grivu. Ali
onda manastirska zvona sva uglas zazvone jutrenju; Vasja trepne, i nikog ne
ostane.
„Oh“, reče Marja, pa se ukopa u mjestu, pritom proklizavši. „Je li to vaš konj?
Vrlo je velik.“
„Da“, reče Vasja. „Soloveje, ovo je moja nećakinja, koja ima želju da te jaše.“
„Ne baš naročitu, više“, reče Marja, uzbunjeno gledajući u pastuha.
Solovej je gajio naklonost prema sitnoj ljudskoj čeljadi – ili su ga možda samo
zbunjivala stvorenja toliko sitnija od njega. Kratkim se koracima dovuče do
ograde, frkne joj topao dah u lice, pa spusti glavu i usnama obujmi Marjine prste.
„Oh“, reče Marja, drugačijim glasom. „Oh, jako je mek.“ Pomiluje ga po
njušci.
Solovej strugne ušima naprijed-natrag, od zadovoljstva, a Vasja se nato
nasmiješi.
Kaži joj da me ne rita, reče Solovej. Gricne Marju po kosi, našto ona zahihoće.
I da mi ne čupa grivu.
Vasja prenese tu poruku, pa pomogne Marji da se popne na ogradu.
„Treba mu sedlo“, dijete plaho obavijesti Vasju, čvrsto se pridržavajući za
prečku ograde. „Gledala sam jahače mog oca na odlasku; svi imaju sedla.“
„Solovej ih ne voli“, otpovrne joj Vasja. „Popni se. Neću dopustiti da padneš.
Ili te je strah?“
Marja digne nos u zrak. Onako nespretna u suknjama, prebaci nogu i
nasjedne, tap, na greben konja. „Ne“, reče. „Nije.“
Ali podcikne i pridrži se za konja kad on uzdahne i premjesti se. Vasja se
isceri, uzvere na ogradu, pa se smjesti iza nećakinje.

182
 „Kako ćemo van?“ praktično upita Marja. „Niste otvorili ulaz.“ Zatim se
zgrane. „Oh!“
Iza nje, Vasja se počne smijati. „Drži mu se za grivu“, reče. „Ali nastoj ga ne
čupati.“
Marja ne reče ništa, ali dvije se ručice mrtvački čvrsto prime za grivu. Solovej
se okrene. Marja je disala vrlo brzo. Vasja se prigne.
Dijete cikne kad se konj zaleti: jedan korak u galopu, dva, tri, a onda se s
golemim potiskom konj vine i preskoči ogradu, lak kao perce.
Kada doskoče, Marja se smijala. „Opet!“ cikne. „Opet!“
„Kad se vratimo“, obeća Vasja. „Cijeli grad moramo vidjeti.“
Izašli su nenadano jednostavno. Vasja je prikrila Marju ogrtačem, držala se
pomalo u sjeni, i stražar na vratima poskočio je da im podigne prečku. Dužnost im
je bila onemogućavati ulazak, napokon.
Pred dverima kneza Serpuhova grad se tek budio. Zvuk i miris prženja kolača
prožimao je jutarnje zatišje. Skupina dječaraca igrala se na snježnom toboganu u
ljubičastoj zori, dok krupniji dječaci još nisu došli da ih pometu odande.
Marja ih je gledala u prolazu. „Gljeb i Slava su jučer pravili snježni tobogan u
našem dvorištu“, reče. „Dadilja kaže da sam prestara za tobogane. Ali majka kaže
možda.“ Dijete zazvuči čeznutljivo. „Zar se ne možemo igrati na ovom tu
toboganu?“
„Mislim da se tvojoj majci to ne bi svidjelo“, reče Vasja, s kajanjem.
Nad njima se obod Sunca, poput bakrena obruča, otkrije rubom ponad
kremaljske zidine. Izmami boju iz svih raznobojnih crkava, tako da siva svjetlost
utekne i svijet zasja zeleno i skerletno i plavo.
Sjaj se raspiri i u Marjinom licu, obasjanom novorođenim Suncem. Ne
divljačka ushićenost djeteta koje jurca unutar majčinog tornja, već nešto mirnije,
radosnije. Sunce joj je sadilo dijamante u tamne oči, i upijala je sve što im izlazi na
vidjelo.
Solovej je hodao i kasao i dugim koracima prolazio gradom koji se još budi.
Silazili su, prolazeći pokraj pekara i pivničara i gostionica i saonica. Naiđu na
vanjsku peć, za kojom je žena pržila maslenjake. Povevši se za glađu, Vasja spuzne
na tlo. Solovej je odobravao kolače; pođe za njom, pun nade.

183
 Kuharica, ne odmičući pogled od vatre, klepi kuhačom pastuha po
znatiželjnoj gubici. Solovej se zgroženo trzne unatrag i jedva na vrijeme sjeti da bi
propinjanjem zbacio svoju malenu putnicu.
„Da ne bi“, reče kuharica pastuhu. Priprijeti kuhačom da to naglasi. Vrhom
grebena dobrano joj je nadvisivao glavu. „Kladim se da bi pojeo cijelu hrpu da
možeš, koliki si.“
Vasja prikrije smiješak, reče: „Oprostite mu; kolači vam stvarno dobro
mirišu“, pa krene kupiti golemu, masnu hrpu.
Smekšana, kuharica im doda još pokoji pride – „Dobro bi vam došlo da se
malo udebljate, vlasteline mladi. Ne dajte tom djetetu da previše pojede“ – i, držeći
se silno snishodljivo, čak nahrani Soloveja kolačem iz vlastite ruke.
Solovej joj ništa ne zamjeri; nježno ga prihvati usnama i pojede, pa stane
milovati kuharicu gubicom po rupcu sve dok se nije nasmijala i odgurnula ga.
Vasja opet uzjaše i obje krenu jesti kad su nastavile jahati, postajući sve
musavije od masti. Svako toliko Solovej bi okrenuo glavu, u nadi, pa bi mu Marja
dala da pojede maslenjak. Išli su polako, promatrajući buđenje grada.
Kad su se kremaljske zidine nadvile pred njima, Marja zine i izvije vrat,
naslonivši se rukama punim maslaca Soloveju na vrat. „Viđala sam ih samo
izdaleka“, reče. „Nisam znala kolike su.“
„Nisam ni ja“, prizna Vasja. „Sve do jučer. Idemo bliže.“
Djevojke prođu kroz dveri, i sad na Vasju dođe red da začuđeno udahne. Na
velikom otvorenom trgu pred kremaljskim dverima upravo se postavljala tržnica.
Trgovci su podizali tezge dok su se ljudi glasno pozdravljali i puhali si u dlanove.
Njihovi derani trčkarali su unaokolo, dozivajući se kao čvorci.
„Oh!“ reče Marja, zvjerajući amo-tamo. „Oh, gle, tamo ima češljeva! I tkanine!
Koštanih igala, i sedala!“
Svega toga, i više. Prolazile su pokraj prodavača kolača i vina, dragocjena drva
i srebrnih posuda, voska, vune, tafta, i ukuhanih limuna. Vasja kupi jedan limun,
onjuši ga s oduševljenjem, zagrize, zgrozi se, pa brže-bolje preda plod Marji.
„To se ne jede; malo se iscijedi u juhu“, reče Marja, vedro njuškajući plod.
„Moraju putovati godinu i jedan dan da stignu ovamo. Tako mi je ujo Saša kazao.“

184
 Dijete je zjakalo prema svemu oko sebe sa zdušnim zanimanjem vjeverice.
„Zelena tkanina!“ uzviknula bi. Ili – „Gle, onaj češalj je u obliku mace koja spava!“
Vasja, još puna kajanja zbog limuna, opazi krdo konja u oboru na južnoj
strani trga. Okrene Soloveja onamo da pogledaju.
Jedna kobila zatrubi pastuhu. Solovej zadigne vrat, sav zadovoljan. „Znači, sad
bi htio harem, je li?“ upita ga Vasja ispod glasa.
Konjovodac, sav izbuljen, reče: „Vlasteline mladi, ne dovodite tog mužjaka
tako blizu; grla će mi pomahnitati od njega.“
„Moj konj mirno stoji“, reče Vasja, nastojeći oponašati bahatost bogata
bojara. „Ne tiče me se što tvoji rade.“ Ali njegove je konje svakako počeo obuzimati
nespokoj, pa ona odmakne Soloveja, imajući kobile u vidu. Sve su bile uvelike
slične, osim one koja je uputila poziv Soloveju. Bila je kestenka, živahnih čarapa i
viša od ostalih.
„Sviđa mi se ona tamo“, reče Marja, pokazavši tu kestenku.
I Vasji se sviđala. Hitra, luda pomisao padne joj na pamet – da kupi konja?
Sve dok nije otišla od kuće, nikad u životu ništa nije kupila. Ali sad ima šaku srebra
u džepu, a novorođeno samopouzdanje zagrijava joj krv. „Želim vidjeti onu tamo
ždrebicu“, reče Vasja.
Konjovočev pogled sumnjičavo se zadrži na vitkom dječaku.
Vasja nastavi nabusito sjediti i čekati.
„Kako vi kažete, gospodine“, promrsi čovjek. „Smjesta.“
Dovede joj kestenjastu kobilu, privezanu užetom i usplahirenu. Konjovodac
ju provede kasom tamo-amo kroz snijeg. „Zdrava je“, reče. „Uskoro
trogodišnjakinja, ratni konj da od svakog napravi junaka.“
Kobila podigne prvo jednu, pa drugu nogu. Vasji dođe da joj priđe, da je
dodirne, razgleda joj noge i zube, ali nije htjela ostaviti Marju samu i izloženu na
Solovejevim leđima.
Zdravo, reče Vasja kobili umjesto toga.
Kobila spusti noge; naćuli uši. Ustrašena, dakle, ali ne i lišena zdrava razuma.
Zdravo? reče oprezno. Pokusno ispruži njušku.

185
 Topot novih kopita jekne od svoda kremaljskih dveri. Kobila naglo ustukne,
napola se propevši. Konjovodac opsuje, spusti je cimanjem i odvede natrag u obor
dok je poskakivala stražnjim nogama.
Vasja, reče Solovej.
Vasja se okrene. Na trg gromoglasno pristignu trojica na konjima širokih
prsa. Kretali su se u klinu; vođa je nosio okruglu kapu i odisao otmjenim
autoritetom. Čelubej, pomisli Vasja. Vođa razbojnika, takozvani Kanov
veleposlanik.
Čelubej okrene glavu; konj zadrži korak. Zatim sva tri jahača promijene smjer
i udare ravno prema konjskom oboru. Čelubej je izvikivao isprike na groznom
ruskom dok su se probijali kroz gužvu. Zadivljena i ljutita lica okretala su se da
prate napredovanje tog Tatarina.
Sunce je dotad već odskočilo. Prohladni bijeli plamenovi krijesili su se u ledu
na rijeci, a svjetalca su iskrila s dragulja na jahačima.
Vasja navuče ogrtač prema naprijed da prikrije dijete. „Budi tiho“, prošapće.
„Moramo ići.“ Pokrene Soloveja u opušten hod prema kremaljskim dverima. Maša
je sjedila mirno, premda je Vasja osjećala kako joj srce brzo tuče.
Trebali su se brže pokrenuti. Tri jahača rašire se savršeno vješto, i odjednom
opkole Soloveja. Pastuh se propne, ljutito. Vasja ga spusti, čvrsto držeći nećakinju.
Jahači zauzdaju konje vještinom koja iz promatrača izmami mrmor.
Čelubej je otmjeno i pribrano jahao svoju zbijenu kobilu, smješkajući se.
Nečim u svom naizgled lakom autoritetu podsjeti ju na Dmitrija; u ovom trenutku
se Čelubej toliko razlikovao od onog razbješnjelog čovjeka s mačem u mraku da
ona pomisli da se zabunila.
„Žuriš se?“ reče Čelubej Vasji, uz krajnje doličan naklon. Pogled mu padne na
Marju, koja se poluskrivena meškoljila u Vasjinom ogrtaču. Izgledao je kao da mu
je zabavno. „Ne bi mi bilo nakraj pameti da te privedem. Samo, vjerujem da sam
već vidio tvog konja.“
„Ja sam Vasilij Petrovič“, odgovori mu Vasja, kruto uzvrativši nagibanjem
glave. „Ne pada mi na pamet gdje ste mogli vidjeti mog konja. Moram dalje.“
Solovej krene dalje. Ali Čelubejeva dvojica maše se svojih balčaka i prepriječe
mu put.

186
 Vasja se opet okrene, nastojeći hiniti nehaj, ali polako ju je počinjao obuzimati
strah. „Dajte da prođem“, reče. Na trgu gotovo da više nije bilo pokreta. Sunce se
hitro uzdizalo; uskoro će na ulicama zavladati gužva. Ona i Maša moraju se vratiti,
a dotad joj nije ni najmanje drag Tatarinov izraz nasmiješene prijetnje.
„Sasvim sam siguran“, zamišljeno reče Čelubej, „da već jesam vidio ovog
konja. Na prvi pogled sam ga prepoznao.“ Pretvarao se da razmišlja. „Ah“, reče, pa
otrusi trun s prekrasnog rukava. „Prisjećam se. U gvozdu, kasno u noći. Začudo,
tamo sam naišao na pastuha, odbjeglog. Pastuha blizanca tvome.“
Široke, tamne oči upru se u njene, i Vasja spozna da se nije zabunila.
„Kažete da je bio mrak“, napokon mu odvrati Vasja. „Teško je opet
prepoznati konja, ako ste ga vidjeli samo po mraku. Sigurno ste vidjeli nekog
drugog – ovaj je moj.“
„Znam što sam vidio“, reče Čelubej. Vrlo je usrdno gledao u nju. „Kao i ti,
mislim, dečko.“
Njegovi ljudi privuku konje bliže. Zna da znam., pomisli Vasja. Ovo je njegovo
upozorenje.
Solovej je krupniji od tatarskih konja, i vjerojatno hitriji; mogao bi se silom
probiti. Ali ovi ljudi imaju lukove, a treba misliti i na Mašu...
„Kupit ću tvog konja“, reče Čelubej.
Zapanjena iznenađenost izmami iz nje nepromišljen odgovor. „Zbog čega?“
oštro ga upita. „On vas ne bi pristao nositi. Jedini sam koji ga može jahati.“
Tatarin se malčice osmjehne. „Oh, nosio bi on mene. Nakon što ga propustim
kroz šake.“
Iz ogrtača se začuje prigušen Marjin prigovor. „Ne“, reče Vasja, dovoljno
glasno da ju cijeli trg čuje. Bijes joj je dopuštao samo jedan odgovor. „Ne, ne
možete ga kupiti. Nizašto.“
Njen odgovor prostruji kroz trgovce, i ona opazi kako se izrazi lica mijenjaju,
u nekih zgranuto, u nekih pohvalno.
Tatarinov cerek se proširi – i ona užasnuto shvati da je računao na njenu
reakciju – da mu je upravo dala savršen izgovor da sad isuče mač na nju i naknadno
se ispriča Dmitriju. Ali prije no što se Čelubej uspio pokrenuti, prodoran glas
progunđa iz smjera rijeke. „Majko Božja“, reče. „Zar čovjek ne može otići u

187
galopiranje a da se ne mora probijati kroz moskovske horde? Dajte, tamo,
razmaknite se–“
Čelubeju osmijeh jenja. Vasji su se obrazi žarili.
Kasjan velebno prođe kroz svjetinu, odjeven u zeleno, na svom škopcu
krupnih kostiju. Pogledom prijeđe preko Vasje i Tatara. „Je li nužno izazivati
djecu, gospodaru moj Čelubeje?“ upita.
Čelubej slegne ramenima. „Što ću drugo u ovoj blatnoj jami od grada –
Kasjane Lutoviču, je li?“
Nešto u lakoj tečnosti njegovog odgovora prožme Vasju nelagodom. Kasjan
dovede škopca uz bok Vasji i smireno reče: „Dječak ide sa mnom. Bratić će ga
tražiti.“
Čelubej baci pogled lijevo i desno. Svjetina je šutjela, ali očito je bila uz
Kasjana. „Ne sumnjam u to“, reče, s naklonom. „Kad ga poželiš prodati, dečko,
imam za tebe kesu zlata.“
Vasja odmahne glavom, netremice ga gledajući u oči.
„Bolje je uzmi“, doda Tatarin, tiho. „U tom slučaju, smatrat ću da između nas
nema dugova.“ I dalje se smješkao, ali u očima mu je bila jasna i beskompromisna
prijetnja.
Zatim – „Dođi“, nestrpljivo reče Kasjan. Konj mu se prosiječe kroz ostale
jahače i krene prema kremaljskim dverima.
Vasja nije znala što joj je tad došlo. Ljutito, hitro, s jutarnjim suncem u očima,
usmjeri Soloveja ravno na konja najbližeg jahača. Jedan korak, i čovjek shvati što
ona kani; s psovkom se baci iz sedla, a tren potom Solovej preleti ravno preko leđa
njegovog konja. Vasja je čvrsto držala Marju objeručke. Solovej sleti kao ptica, i
sustigne Kasjana.
Vasja se osvrne. Čovjek je ustao, uprljan blatnim snijegom. Čelubej mu se
smijao zajedno sa svjetinom.
Kasjan ne reče ništa; uopće nije progovorio sve dok nisu dobrano zašli u
zakrčene i zavojite ulice, a prve riječi nije ni uputio Vasji. „Marja Vladimirovna,
vjerujem?“ reče djetetu ne okrenuvši glavu. „Drago mi je što sam vas upoznao.“

188
 Marja ga pogleda kao sova. „Ne smijem razgovarati s muškima“, reče mu.
„Majka tako kaže.“ Pomalo zadršće, pa to junački suspregne. „Oh, majka će se
ljutiti na mene.“
„Na vas oboje, slutim“, reče Kasjan. „Zaista si blesan, Vasilije Petroviču.
Čelubej te se spremao proburaziti, pa naknadno moliti velikoga kneza za oprost.
Što ti je došlo da odeš izvesti kćer kneza Serpuhova u jahanje gradom?“
„Ne bih dopustio da ju snađe bilo kakva nevolja“, reče Vasja.
Kasjan frkne. „Samoga sebe ne bi mogao poštedjeti nevolje da je veleposlanik
isukao mač, a kamoli ovo dijete. K tome, ljudi su ju vidjeli. To je dostatna nevolja;
samo pitaj njenu majku. Ne, oprosti: nimalo ne sumnjam da će ti njena majka sama
to kazati, opširno. Što se ostalog tiče– Usprkosio si Čelubeju. Neće to zaboraviti,
koliko god da se sad smješka. Svi se oni smješkaju na dvoru u Saraju – dok ti ne
zariju zube u grkljan i ne cimnu.“
Vasja jedva da ga je čula; prisjećala se radosti i gladi na Marjinom licu dok je
napokon imala priliku gledati bijeli svijet, izvan ženskih odaja. „Pa što ako su Mašu
ljudi vidjeli?“ upita, prilično zažareno. „Samo sam ju izveo u jahanje.“
„Htjela sam ići!“ neočekivano dometne Marja. „Htjela sam vidjeti.“
„Znatiželja je“, reče Kasjan, poučno, „grozomorna odlika u ženske čeljadi.“
Isceri se sa svojevrsnom jetkom razdraganošću. „Samo pitaj Babu Jagu: što se više
zna, to se prije ostari.“
Samo što nisu stigli do palače kneza Serpuhova. Kasjan uzdahne. „Eto, eto“,
doda. „Blagdan je, zar ne? Nemam pametnijeg posla nego štititi kreposne djeve od
glasina.“ Glas mu se pooštri. „Krij je u ogrtaču. Odvedi je ravno u pastuhov obor i
pričekaj.“ Kasjan odjaše, dozivajući nadstojnika. Prstenje mu je blistalo na suncu.
„Evo gdje ja, Kasjan Lutovič, dođoh piti vino s mladim Vasilijem Petrovičem.“
Dveri su ionako stajale otvorene, lišene zasuna u čast jutra svetkovine; stražar
na vratima mu salutira. Kasjan ujaše s Vasjom za petama, a nadstojnik pritrči.
„Uzmi mog konja“, velebno naredi Kasjan. Saskoči na zemlju i tutne škopčeve
vodice nadstojniku u ruke. „Vasilij Petrovič se mora sam pobrinuti za svoga
grmalja. Vidimo se kasnije, dječače.“ Rekavši to, Kasjan se udalji dugim koracima
prema palači, ostavljajući ozlojeđenog nadstojnika samog, sa škopčevom uzdom u
ruci. Jedva da je pogledao prema Vasji.

189
 Vasja usmjeri Soloveja prema oboru. Pojma nije imala što je Kasjan izveo, ali
nakon što preskoče ogradu, na Marjino oduševljenje, Vasja opazi kako Varvara
već žuri prema njima, s takvim izrazom bijele, nijeme srdžbe na licu da se i Vasja
i Marja lecnu. Vasja brzo spuzne na tlo, ponijevši dijete sa sobom.
„Dođi, Marja Vladimirovna“, reče Varvara. „Unutra te traže.“
Marja se vidno bojala, ali reče Vasji: „Hrabra sam poput vas. Ne bih išla
unutra.“
„Hrabrija si od mene, Mašo“, reče Vasja nećakinji. „Ovog puta moraš unutra.
Upamti, kad idući put vidiš utvaru, pitaj ju što hoće. Ne može ti nauditi.“
Marja kimne. „Drago mi je što smo išle jahati“, prošapće. „Čak i ako se majka
ljuti. I drago mi je što smo preskočile Tatara.“
„I meni je“, reče Vasja.
Varvara čvrsto primi dijete za ruku i počne ga odvlačiti. „Moja gospodarica
se hoće vidjeti s vama u kapeli“, dobaci Varvara preko ramena. „Vasilije
Petroviču.“

Vasji nije ni palo na pamet oglušiti se na to. Kapela je bila okrunjena malim
gvozdom kupola i nije ju bilo teško pronaći. Vasja stane pod poglede stotine ikona,
pune negodovanja, i pričeka.
Prilično brzo joj se ondje pridruži Olga, teškim korakom, gotovo pred
porodom. Prekriži se, nakloni glavu pred ikonostasom, pa se okomi na sestru.
„Varvara mi kaže“, reče Olga bez uvoda, „da si otišla u jahanje u cik zore i
paradirala moju kćer po ulicama. Je li to točno, Vasja?“
„Da“, reče Vasja, sleđena tonom Olginoga glasa. „Otišle smo jahati. Ali
nisam–“
„Majko Božja, Vasja!“ reče Olga. Ono malo boje nestane joj iz lica. „Zar uopće
ne misliš na ugled moje kćeri? Ovo nije Lesnaja Zemlja!“
„Na njen ugled?“ priupita Vasja. „Naravno da brinem za njen ugled. Ni s kim
nije razgovarala. Bila je dolično odjevena; prekrivala je kosu. Ujak sam joj, kažu.
Zašto da ju ne odvedem u jahanje?“

190
 „Jer to nije–“ Olga zastane i teško uvuče zrak. „Mora boraviti u teremu. Dokle
god su nevine, djevojke ne smiju iz njega. Moja kći mora naučiti biti mirna. Ovako,
sigurno si je uznemirila na bar mjesec dana, i upropastila joj ugled zauvijek, ako
nam se ne posreći.“
„Boraviti u ovim sobama, hoćeš reći? U ovom tornju?“ Vasji oči nehotice
pođu prema pukom procjepu sa zaporkom koji je tu tvorio prozor, prema
redovima mnogobrojnih ikona. „Zauvijek? Ali hrabra je i bistra. Ne misliš valjda–
“
„Nego što da mislim“, uzvrati joj Olga, hladno. „Ne miješaj se više, ili ću,
kunem ti se, kazati Dmitriju Ivanoviču tko si, pa ćeš u konvent. Dosta. Idi. Nađi si
neku zabavu. Jedva da je prošao prvi sat današnjega dana, a već si mi dojadila.“
Krene prema vratima.
Vasja, zgranuta, progovori nepromišljeno. Olga se ukoči kad ju ošine glasom.
„Zar ti moraš boraviti ovdje? Zar nikad nikamo ne ideš, Olja?“
Olga ukruti ramena. „Sasvim je meni dobro“, reče. „Kneginja sam.“
„Ali, Olja“, reče Vasja, prišavši joj. „Želiš li ti boraviti ovdje?“
„Djevojčice jedna,“ reče Olga, okomivši se na nju s bljeskom stvarne srdžbe,
„zar misliš da je bitno – za ikoga od nas – što sam želi? Zar misliš da imam imalo
razumijevanja za sve ovo – za te tvoje luđačke ispade, tu bezglavu nedoličnost?“
Vasja je samo gledala, ušutjela i ukočena.
„Nisam naša pomajka“, nastavi Olga. „Neću to dopustiti. Nisi dijete, Vasja.
Samo pomisli, da si bar jednom mogla poslušati, otac bi i dalje bio živ. Imaj to na
umu, i budi mirna!“
Vasji se grlo pokretalo, ali riječi su odbijale doći. Napokon reče, očiju uprtih
u sjećanje izvan zidova ove kapele: „Ma– Odlučili su me poslati od kuće. Oca nije
bilo. Bojala sam se. Nisam htjela da on–“
„Bilo bi dosta!“ poklopi je Olga. „Dosta, Vasja. To je dječja izlika, a ti si žena.
Što je bilo, bilo je. Ali mogla bi si ubuduće popraviti navade. Primiri se, dok
svetkovina ne prođe, za ljubav Božju.“
Vasja osjeti kako joj se usne hlade. Kao dijete je sanjarila о svojoj prelijepoj
sestri koja živi u palači, poput one Olge iz bajke sa svojim knezom orlom. Ali sad
su se ti djetinji snovi istopili u ovo: u ostarjelu ženu, velebnu i samotnu, u tornju

191
čija se vrata nikad ne otvaraju, koja će odgojiti kći u doličnu djevu, ali nikad ne
ubrojiti cijenu.
Olga pogleda Vasju u oči s daškom umorna shvaćanja. „Dođi sad“, reče.
„Život je i bolji i gori od bajki; moraš to jednom naučiti, a mora i moja kći. Ne
izgledaj tako, kao jastreb potkresanih krila. Bit će sve u redu s Marjom. Još je
premlada da izbije velika bruka, na svu sreću, a nadajmo se da ju nisu prepoznali.
S vremenom će naučiti gdje joj je mjesto, i biti sretna.“
„Hoće li?“ upita Vasja.
„Da“, čvrsto reče Olga. „Hoće. A i ti ćeš. Volim te, sestrice. Dat ću sve od sebe
za te, kunem se. Imat ćeš i ti jednom svoju djecu, i voditi sluge, i sve ove nevolje će
se zaboraviti.“
Vasja jedva da ju je čula. Zidovi kapelice su ju gušili, kao da Olgine duge, zraka
lišene godine imaju oblik i aromu koje može udahnuti. Uspije kimnuti. „Onda mi
oprosti, Olga“, reče, pa prođe pokraj sestre, izađe kroz vrata i siđe stubištem u riku
svetkovine što se dolje okupljala. Ako ju je Olga i pokušala pozvati da se vrati, nije
ju čula.

192
 18.

KROTITELJICA KONJA

K asjan ju dočeka na dverima.

„Mislio sam da dođoste piti vino sa mnom“, reče Vasja.
Kasjan frkne. „Pa, tu si“, lako uzvrati. „A do vina možemo doći. Izgledaš kao
da bi ti dobro došlo.“ Tamnim pogledom pronađe njen. „Pa, Vasilije Petroviču? Je
li ti sestra razbila zdjelu preko glave, i naložila ti da smjesta oženiš nećakinju, da
joj iskupiš izgubljenu krepost?“
Vasja nije bila sasvim sigurna šali li se Kasjan. „Ne“, reče kratko. „Ali jako se
naljutila. Ma – hvala vam što ste mi pomogli vratiti Marju kući tako da ju
nadstojnik i stražar ne vide.“
„Trebaš se napiti“, reče Kasjan, prešavši preko toga. „Temeljito. Koristilo bi
ti; ljutit si, a ne znaš baš na koga da se ljutiš.“
Vasja samo iskezi zube. Suštinski je osjećala ugrabljenu slobodu. „Pođite prvi,
Kasjane Lutoviču“, reče. Svud oko njih, grad je podcikivao i klokotao, poput
kuhala koje ključa.
Kasjanova stisnuta, tajnovita usta malo se izviju. Spuste se blatnom ulicom od
Olgine palače i smjesta izgube u radosnim raljama razigrana grada. Glazba je
dopirala iz pokrajnjih uličica, gdje su djevojke plesale s kolutovima. Kretala je
procesija; Vasja ugleda ženu od slame nošenu na štapu pred nasmijanim
mnoštvom, i medvjeda s izvezenim ovratnikom kojeg vode kao psa. Zvona su
ječala nad njima. Snježni su tobogani sad bili prepuni, i svijet se gurao da dođe na
red, padao pri usponu na tobogan ili se naglavce sklizao pri silasku. Kasjan zastane.
„Veleposlanik“, oprezno reče. „Čelubej.“
„Što?“ reče Vasja.
„Čini se da te je prepoznao“, reče Kasjan.

193
 Neka galama se razlegne na ulicama pred njima. „Što je to?“ upita Vasja,
umjesto da mu odgovori. Val ljudi pred njima je uzmicao. Tren potom ulicom
dogalopira odbjegao konj, mahnitih očiju.
Bila je to ona kobila s tržnice, ždrebica koju je Vasja poželjela. Bijele su joj
čarape bljeskale kroz prljavi snijeg. Narod je vikao i izmicao se s puta; Vasja raširi
ruke da zaustavi kobilu u bijegu.
Kobila ju pokuša zaobići, ali Vasja spretno dohvati prekinuti povodac i reče:
„Polako, gospo. Što je?“
Kobila se prepadne Kasjana i propne, u panici od gomile. „Natrag!“ reče Vasja
ljudima. Malčice uzmaknu, a onda se začuju tri ravnomjerna konjska topota kad
Čelubej i njegovi posilni dokašu uz ulicu.
Tatarin uputi Vasji smireno iznenađen pogled. „Dakle, još jednom smo se
susreli“, reče.
Vasja je, sad kad je Marju smjestila na sigurno kod kuće, smatrala da vrlo malo
može izgubiti. Zato podigne čelo i reče: „Kupili ste kobilu, pa vam je pobjegla?“
Čelubej ostane pribran. „Valjan konj ima duha. Baš si dobar dječak, kad si mi
je ulovio.“
„Duh nije izlika da ju izbezumljujete“, otpovrne mu Vasja. „I ne zovite me
dječakom.“ Osjećala je kako joj povodac gotovo titra u ruci, dok kobila trza glavom
od obnovljena straha.
„Kasjane Lutoviču,“ reče Čelubej, „obuzdajte ovo dijete. Da ga još ne prebijem
zbog drskosti i ne oduzmem mu konja. Kobilu neka zadrži.“
„Kad bih imao ovu kobilu,“ nesmotreno reče Vasja, „jahao bih ju još danas,
dok ni podne nije odzvonilo. Ne bi mi uspaničeno bježala po moskovskim
ulicama.“
Razbojniku je, opazi ona s ljutnjom, ovo zazvučalo zabavno. „Teške riječi za
dijete. Idemo, daj mi je.“
„Kladim se u svog konja“, reče Vasja, ne pomaknuvši se – padne joj na pamet
kako Katja gladuje jer je Dmitrij dužan namaknuti porez da se plati novi rat, i bijes
na Čelubeja raspiri joj narav ionako sklonu prenagljenosti – „da će me ova kobila
ponijeti na leđima prije no što treća ura odzvoni.“
Kasjan započne: „Vasja–“

194
 Ona ga ne pogleda.
Čelubej se glasno nasmije na to. „Ma je li?“ Pogledom obuhvati nesigurnu,
ustrašenu kobilu. „Kako te volja. Pokaži nam to čudo. Ali ako ne uspiješ, svakako
ću ti uzeti konja.“
Vasja smogne petlje. „Ako ipak uspijem, hoću kobilu za sebe.“
Kasjan ju ščepa za mišicu, s hitnjom. „Glupa je to oklada.“
„Ako dječak hoće bacati imovinu na hvastanje,“ reče Čelubej Kasjanu, „to je
njegova stvar. Kreni sad, dečko. Zajaši kobilu.“
Vasja ne odgovori, već promotri ustrašenog konja. Kobila je plesala na
suprotnom kraju užeta, trzajući Vasji ruke sa svakim zabacivanjem, i teško da je
ikad neki konj izgledao manje spreman za jahanje.
„Trebat će mi obor, s ogradom pristojne visine“, napokon reče Vasja.
„Otvoren prostor i obruč ljudi je sve što te ide“, odvrati Čelubej. „Razmotri
uvjete svojih oklada prije no što ih sklopiš.“
Osmijeh mu je spao s lica; sad je bio odsječan i ozbiljan.
Vasja opet razmisli. „Trgovište“, reče trenutak potom. „Tamo ima više
mjesta.“
„Kako želiš“, reče Čelubej, držeći se silno nadmoćno.
„Kad ti brat sazna za ovo, Vasilije Petroviču,“ promrsi Kasjan, „neću stati
između vas.“
Vasja ga zanemari.

Odlazak do trga pretvorio im se u procesiju, dok se glas raznosio ulicama pred

njima. Vasilij Petrovič je sklopio okladu s tatarskim velmožom Čelubejem. Siđite do
trga.
Ali Vasja nije čula. Nije čula ništa doli disanja kobile. Hodala je uz konja, dok
se stvorenje otimalo na užetu, i pričala mu. Uglavnom besmislice; pohvale, izraze
ljubavi, što god joj je padalo na pamet. I slušala je konja. Odavde je bila jedina
misao u kobili, jedino što je mogla izricati glavom i ušima i dršćućim udovima.
Odavde, moram odavde. Hoću ostale i dobru travu i tišinu. Odavde. Pobjeći.

195
 Vasja je slušala konja i nadala se da nije izvela pregolemu glupost.

Možda je i bio poganin, ali Rusi su voljeli zabavljača, a Čelubej je brzo dokazao da
je upravo to. Kad bi mu netko iz mase doviknuo pohvalu, naklonio bi se uz zamah
grubo rezanog dragog kamenja na prstima. Kad bi se pak netko podrugnuo,
skriven u stisci, uzvratio bi mu rikom, nasmijavši publiku.
Siđu do velikoga trga, i Čelubejevi jahači smjesta počnu raščišćavati otvoren
prostor. Trgovci su psovali, ali napokon se i to obavi, pa zbijeni tatarski konji stanu
mirno, šibajući repovima, u snijegu do prvoga zgloba, zadržavati svjetinu.
Čelubej obavijesti okupljeni puk о uvjetima oklade, na svom odurnom
ruskom. Smjesta, i usprkos cijelom nizu nazočnih prelata, među promatračima
počne padati zdušno i brzo klađenje, dok su se djeca verala na tržničke tezge da
gledaju. Vasja je stajala s prestravljenom kobilom usred novostvorenog kruga.
Kasjan je stajao na samom unutarnjem rubu mase. Izgledao je koliko zgađeno,
toliko i zaintrigirano, odsutna pogleda, kao da grozničavo razmišlja. Svjetina je
bivala sve glasnija i bučnija, ali Vasja je pažnju sasvim usmjerila na kobilu.
„Dođi sad, gospo“, reče na konjskom jeziku. „Neću ti ništa nažao.“
Kobila, ukočena u cijelom tijelu, ne odgovori.
Vasja razmisli, izdahne, i onda, zanemarivši opasnost, uz svako oko na trgu
uprto u sebe, istupi i smakne ular s konjske glave.
Prigušeno zaprepaštenje prostruji gomilom.
Kobila načas ostane nepomična, zaprepaštena poput promatrača, i u tom
trenutku Vasja prosikće kroza zube. „Idi onda! Bježi!“
Kobilu nije trebalo dvaput tjerati; ona klisne ka prvom stepskom konju, obrne
se, pritrči drugom, i opet otrči. Kad bi se pokušala zaustaviti, Vasja ju je tjerala
dalje. Jer, naravno, da bi ga se moglo jahati, konj najprije mora slušati, a jedina
naredba koju je kobila trenutno htjela slušati bila je ta da pobjegne.
Gubi se. Ta naredba je imala još jedno značenje. Kad bi neko ždrijebe bilo
neposlušno, Vasjina ljubljena Miš, glavna kobila u krdu Lesnaje Zemlje, istjerala
bi mladunca, na neko vrijeme, iz krda. Čak je to jednom učinila i s Vasjom, što je

196
djevojku rastužilo. Nema groznije kazne koju mlad konj može dobiti, jer krdo je
život.
Prema ovoj se ždrebici Vasja postavila kao kobila – kao mudra stara kobila.
Sad se ždrebica pitala – Vasja joj je to vidjela u ušima – shvaća li ju ovo dvonogo
stvorenje, i je li, bar malčice, moguće da više nije sama.
Masa svud oko njih potpuno je utihnula.
Odjednom Vasja stane mirno, a kobila se u istom trenutku zaustavi.
Masa uzdahne. Oči kobile bile su čvrsto uprte u Vasju. Tko si ti? Ne bih htjela
biti sama, kaza joj kobila. Strah me je. Ne bih htjela biti sama.
Onda dođi, reče joj Vasja okretom tijela. Dođi mi, i nikad više nećeš biti sama.
Kobila obliže usne, naćuljenih ušiju. Zatim, uz tihe usklike čuđenja, kobila
priđe za korak, pa za još jedan, pa za i treći i četvrti, sve dok ne položi njušku
djevojci na rame.
Vasja se nasmiješi.
Sasvim zanemari povike sa svih strana; počne češkati kobili greben i ramena,
kako si to konji rade.
Mirišeš kao konj, reče kobila, nesigurno je cijelu njuškajući.
„Nažalost“, reče Vasja.
Opušteno, Vasja počne hodati. Kobila krene za njom, držeći njušku i dalje
Vasji na ramenu. Sad tu. Sad tamo. Okret natrag.
Stoj.
Kobila stane zajedno s Vasjom.
Inače bi Vasja ostala na tome, pustila konja da se smiri i upamti da se ne boji.
Ali sad je u pitanju oklada. Koliko joj je vremena ostalo?
Narod je gledao u mrmoru tajca; ona opazi Kasjanove nedokučive oči. „Popet
ću ti se na leđa“, reče Vasja konju. „Samo na trenutak.“
Kobilu obuzme nedoumica. Vasja pričeka.
Zatim kobila obliže usne i prigne glavu, nesretna, poklanjajući joj povjerenje,
ali krhko.
Vasja nasloni tijelo na greben kobile, puštajući je da preuzme težinu. Kobila
se strese, ali ne makne se.

197
 Pomolivši se u sebi, Vasja se vine u najlakši izvediv skok, prebaci nogu, i nađe
se na kobiljim leđima.
Kobila se napola propne, a onda smiri, dršćući, molećivo uperivši oba uha
unatrag prema Vasji. Pogrešan pokret – čak i pogrešan dah – natjerao bi kobilu u
bezobziran bijeg, i raščinio djevojci sav trud.
Vasja ne učini baš ništa. Počne masirati kobilji vrat. Počne joj mrmoriti. Kad
je osjetila da se malo – vrlo malo – opustila, lagano ju podbode petom i time reče
hodaj.
Kobila posluša, i dalje ukočena, i dalje zabačenih ušiju. Prijeđe nekoliko
koraka i zaustavi se, nogu krutih kao u ždrijebeta.
Dosta. Vasja saskoči na tlo.
Dočeka ju posvemašnji muk.
A zatim zid buke. „Vasilij Petrovič!“ vikalo se. „Vasilij Hrabri!“
Vasja, sva preplavljena, pomalo ošamućena, nakloni se mnoštvu. Ugleda
Čelubejevo lice, sad ozlojeđeno, ali ne i lišeno te svoje krivulje nevoljkog
zabavljanja.
„Sada ću je uzeti“, kaza mu Vasja. „Konj mora pristati, napokon, da ga se jaše.“
Čelubej na trenutak ne reče ništa. Zatim ju iznenadi smijehom. „Nisam znao
da će me nadmašiti magičan dječarac sa svojim varkama“, reče. „Odajem ti počast,
magičaru.“ Duboko joj se nakloni s konja.
Vasja mu ne uzvrati naklon. „Sitnim se dušama“, reče mu, vrlo uspravna
hrpta, „svako umijeće mora činiti kao vradžbina.“
Svud oko njih narod prihvati smijeh. Tatarinu smiješak ne mine, premda mu
iz lica nestane napola suspregnutog smijeha. „Onda mi izađi na dvoboj, dečko“,
uzvrati, tiho. „Dobit ću svoju odštetu.“
„Ne danas“, čvrsto reče Kasjan. Priđe i stane Vasji uz rame.
„Dobro, onda“, reče Čelubej s prijetvornom blagošću. Mahne jednom svom
čovjeku. Pojavi se valjan, izvezen ular. „Uz moje čestitke“, reče. „Tvoja je. Dug ti
život bio.“
Očima obeća suprotno.
„Ne treba mi ular“, reče Vasja, ponosno i nehajno. Okrene leđa, a kad se
udalji, kobila ipak pođe za njom, zabrinuta nosa na Vasjinom ramenu.

198
 „Imaš genijalan dar za nevolje, Vasilije Petroviču“, reče Kasjan, kad ulovi
korak s njom. „Stekao si neprijatelja. Ali – imaš i genijalan dar za konje. Ono je
bilo majstorski izvedeno. Kako ćeš ju nazvati?“
„Zima“, reče Vasja bez razmišljanja. Ime odgovara njenoj istančanosti, bijelim
oznakama na njoj. Ona pomiluje kobilu po vratu.
„Misliš li se posvetiti uzgoju konja, dakle?“
Kobila je disala poput mijeha Vasji na uho, i djevojka se okrene, zaprepašteno,
pogledati u bjelinom urešeno lice ždrebice. Da uzgaja konje? Pa, sad ima ovu
kobilu, koja može nositi ždrebad. Ima kaftan izvezen zlaćanim koncem: dar od
kneza. Blijed nož, u koricama о boku: dar od mraznog đavla; a i safirnu ogrlicu što
joj hladno visi na grudima: dar od oca. Mnoge darove, i to dragocjene.
Ima i ime. Vasilij Petrovič, riče svjetina. Vasilij Hrabri. Vasja osjeti ponos, kao
da je to ime zaista njeno.
Vasja osjeti da bi u tom trenutku mogla biti bilo tko – bilo tko osim onoga tko
stvarno jest – Vasilisa, Pjotrova kći, rođena u dalekom gvozdu. Tko sam ja? upita
se Vasja, odjednom ošamućena.
„Dođi“, reče Kasjan. „Prije večeri će se za ovo pročuti po cijeloj Moskvi. Sad
će te zvati Vasilij Krotitelj – imat ćeš više priimaka od brata. Stavi ždrebicu u obor
sa Solovejem, pa pusti da ju on tješi. Sad se svakako moraš napiti.“
Vasja, nemajući bolji prijedlog, pođe za njim uzbrdo istim putom, držeći dlan
na kobiljem vratu dok su opet išli raskalašenim gradom.

Solovej je, suočen s pravom živom kobilom, bio prije nesiguran nego zadovoljan.
Kobila nije, dok je odmjeravala smećkastog pastuha, bila u boljem stanju.
Promatrali su se zabačenih ušiju. Solovej se usudio duboko zahrzati da je
udobrovolji, što je dočekala njiskom i propinjanjem kopita. Dva su se konja
napokon povukla svaki u svoj kraj obora i nastavila strijeljati pogledima.
Nije obećavalo. Vasja ih je gledala, s dlanom na šaci, naslonjena na ogradu
obora. Jednim dijelom je načas sanjala о dobivanju ždrijebeta Solovejeve krvi,
stjecanju vlastitog krda konja, posjeda koji će voditi kako ju je volja.

199
 Drugi, razboriti dio objašnjavao joj je, strpljivo, da bi to bilo u cijelosti
nemoguće.
„Pij, Vasilije Petroviču“, reče Kasjan, i nasloni se na ogradu uz nju. Pruži joj
mješinu gusta, tamna piva koju je putom kupio. Ona otpije pozamašan gutljaj, pa
ju spusti s uzdahom. „Nisi mi odgovorio“, reče Kasjan, primajući mješinu. „Zašto
te taj Čelubej očito poznaje?“
„Ne biste mi vjerovali“, reče Vasja. „Rođeni mi brat nije vjerovao.“
Kasjan ispusti kratak poluizdisaj. „Predlažem ti“, reče jetko, pa i sam potegne
pivo, „da me iskušaš, Vasilije Petroviču.“
Zvučalo je gotovo kao izazov. Vasja ga pogleda u lice, i ispriča mu.

„Tko zna za to?“ oštro je upita Kasjan nakon što je završila. „Kome si još kazao?“
„Osim bratu? Nikome“, ogorčeno odvrati Vasja. „Vjerujete li mi?“
Kratko zatišje. Kasjan joj okrene leđa i obnevidjelim se očima zagleda u
vrtloge dima iz stotinu peći spram vedrog neba. „Da“, reče Kasjan. „Da, vjerujem
ti.“
„Što da radim?“ upita Vasja. „Što to znači?“
„Da je to pljačkaški narod pljačkaških sinova“, odgovori Kasjan. „Što bi drugo
moglo značiti?“
Vasja je smatrala da puki pljačkaši ne bi mogli podići izuzetnu palaču
veleposlanika, a smatrala je i da se rođeni pljačkaš ne bi ophodio profinjeno kao
Čelubej. Ali ne usprotivi se. „Htjedoh kazati velikome knezu“, reče radije. „Ali brat
mi reče da ne smijem.“
Kasjan se kucne kažiprstom po zubima, razmišljajući. „Prvo mora postojati
dokaz, povrh tvoje riječi, prije no što se obratiš Dmitriju Ivanoviču. Poslat ću
čovjeka da pretraži spaljena sela. Pronaći ćemo svećenika, ili nekog seljaka, koji je
vidio razbojnike. Moramo imati više svjedoka od tebe.“
Vasja osjeti nalet zahvalnosti jer joj je povjerovao, a i jer zna kako dalje. Nad
njima zazvone zvona. Dva su konja nosovima rila snijeg u potrazi za suhom
travom, uzajamno se odlučno zanemarujući.

200
 „Pričekat ću, onda“, reče Vasja, s obnovljenim samopouzdanjem. „Ali neću
predugo čekati. Uskoro moram okušati sreću s Dmitrijem Ivanovičem, bez obzira
na svjedoke.“
„Shvaćam“, praktično reče Kasjan, pa ju pljesne po ramenu. „Idi se oprati,
Vasilije Petroviču. Moramo u crkvu, a onda slijedi gošćenje.“

201
 19.

MASLENICA

S unce utone u raskoši purpura i skerleta podno titravih zvijezda, a Vasja ode na
večernje bogoslužje, s ušutjelim bratom, s Dmitrijem Ivanovičem, s cijelom
povorkom bojara i njihovih supruga. Na velike su dane žene smjele, pod velom,
izaći na sumračne ulice, da odu na službu Božju sa svojim rodom.
Olga nije otišla; trudnoća joj je bila pri samom kraju, a Marja je ostala u
teremu s majkom. Ali ostale moskovske žene visoka roda koračale su izlokanim
putom do crkve, nespretne u izvezenim čizmicama. Dok su tako hodale na okupu,
sa slugama i djecom, tvorile su zimsku cvjetnu livadu, čudesno i potpuno zavijene
velovima. Vasja je, napola ugušena stiskom Dmitrijevih bojara, gledala te šareno
odjevene prilike s mješavinom znatiželje i prestravljenosti sve dok joj se u rebra ne
zabije podrugljiv lakat. Jedan dječak iz svite velikoga kneza reče: „Bolje ne gledaj
predugo, nepoznati, ako ti nije do supruge ili razbijene glave.“ Vasja, ne znajući bi
li se na ovo nasmijala ili rasrdila, okrene pogled nekamo drugamo.
Tornjevi katedrale bili su šaka magičnih plamenova na svjetlosti zalazećeg
Sunca. Dvostruka vrata katedrale, s brončanim zakovicama, uzdizala su se
dvostruko više od čovjeka. Kad su kroz narteks prošli u prostran, odjecima
ispunjen brod, Vasja načas zastane i razdvoji usne.
Bilo je to najljepše mjesto koje je u životu vidjela. Sami su je razmjeri
zadivljavali, miris tamjana... pozlaćen ikonostas, oslikani zidovi, srebrene zvijezde
na plavetnilu stropnog svoda... mnoštvo glasova...
Nagon potjera Vasju na lijevu stranu broda, namijenjen moliteljicama, ali
osupne se na vrijeme. Zatim stane, sva u čudu, među uzvanike iza velikoga kneza.
Po prvi put nakon dugo vremena Vasja se sažali nad popom Konstantinom.
Evo što je izgubio, pomisli, kad je došao živjeti u Lesnajoj Zemlji. Ovaj malen pogled

202
na raj, ovo okružje dragulja gdje je mogao slaviti Boga i biti omiljen. Nije ni čudo
da se sve izrodilo u prijetnje i gorčinu i prokletstvo.
Bogoslužje je potrajalo, najdulje bogoslužje koje je Vasja ikada provela na
nogama. Pojanje je odmjenjivalo govor, koji je pak odmjenjivao molitvu, a ona je
sve to prestajala u polusnu, sve dok veliki knez i njegova svita nisu izašli iz
katedrale. Vasji je, prezasićenoj ljepotom, bilo drago otići. Noć ih je raspustila u
silovitu slobodu, nakon tri sata trijeznog obreda.
Procesija velikoga kneza krenula je natrag prema Dmitrijevoj palači; dok su
zavijali ulicama, episkopi su blagoslivali mnoštvo.
Nakratko su se sudarili s drugom procesijom, spontanom, koja je snijegom
pronosila gospu Maslenicu, prikazanu slamnatom lutkom, visoko u zraku. U
cijeloj zbrci masa mladih bojara priđe i okruži Vasju.
Svijetle kose i razmaknute oči, prsti s draguljima i nahereni pojasovi; ovo je
sigurno još jedna šaka rođaka. Vasja prekriži ruke. Salete ju kao čopor pasa.
„Čujem da uživaš silnu naklonost velikoga kneza“, reče jedan. Mlada mu je
brada bila nadobudno paperje na mršavom licu.
„Zašto ne bih?“ uzvrati Vasja. „Ne prolijevam vino dok ga pijem, a jašem bolje
od tebe.“
Jedan ju mladi vlastelin gurne. Ona to elegantno podnese, i ostane na nogama.
„Dosta jako piri večeras, zar ne?“ reče.
„Vasilije Petroviču, misliš da si bolji od nas?“ upita ju drugi dječak, isceren
oko trula zuba.
„Vjerojatno“, reče Vasja. Izvjesna ishitrenost naravi, suzbijana u djetinjstvu,
ali sad nahranjena grubim svijetom u kojem se zatekla, razdragano joj je granula u
duši. Osmjehne se mladim bojarima i shvati da ju, istinski, nimalo nije strah.
„Bolji od nas?“ podrugnu se. „Ti si samo sin seoskog vlastelina, nikogović,
skorojević, unuk potekao iz braka plemića i pučanke.“
Vasja pobije sve to s nekoliko vlastitih dosjetljivih uvreda, a oni ju, smijući se
i režeći u isti mah, na koncu obavijeste da kane dvaput optrčati palaču Dmitrija
Ivanoviča, a pobjedniku ide bokal vina.

203
 „Kako vam drago“, reče Vasja, lakonoga od djetinjstva. Odagna iz svijesti sve
pomisli na razbojnike, zagonetke, neuspjehe; odlučila je večeras uživati. „Koliku
prednost hoćete da vam dadem?“

S vinom u ruci, već nacvrckanu, Vasju, kojoj se briga malčice utopila u likovanju,
val novih prijatelja unese u dvoranu Dmitrija Ivanoviča, gdje shvati da je većina
aktera njene prijetvorne drame već prisutna u prostranoj sali velikoga kneza.
Dmitrij, naravno, sjedi na središnjem mjestu. Žena kojoj oprava strši ravno u
stranu s ramena, pod skiseljeno podložnim okruglim licem, sjedi do njega.
Njegova supruga...
Kasjan– Vasja se namršti. Kasjan je smiren kao i uvijek, velebno odjeven, ali
ozbiljno zamišljena izraza, s borom između crvenih obrva. Vasja se upravo pitala
nije li primio neku lošu vijest, kad joj priđe brat i dohvati ju za mišicu.
„Čuo si“, reče Vasja, dotučeno.
Saša ju odvuče u kut, odakle istisne par u snubljenju, ozlojedivši oboje. „Olga
mi kaže da si odvela Marju u grad.“
„Jesam“, reče Vasja.
„I da si osvojila konja od Čelubeja u okladi.“
Vasja kimne. Čula je kako mu škrguću zubi. „Vasja, moraš prekinuti sa svim
tim“, reče Saša. „Praviti predstavu od sebe i još uvlačiti to dijete? Moraš–“
„Što?“ brecne se Vasja. I previše voli ovog bistrookog, snažnorukog sina svog
oca, što ju utoliko više razljuti. „Krotko se povući u noć, vratiti u zaključanu sobu
u Oljinoj palači, da tamo smjesta krenem spremati rublje, izgovarati jutarnju
molitvu, i priređivati svoje oskudne draži za zavođenje balavih vlastelina? Dok
cijelo to vrijeme Solovej dreždi u dvorištu? Kaniš li prodati mog konja, onda, brate,
ili ga uzeti sebi, kad odem u terem? Monah si. Ne vidim te u manastiru, brate
Aleksandre. Zar ne bi trebao uzgajati vrt, pojati, neprestano se moliti? Umjesto
toga, tu si, kao najbliži savjetnik velikog kneza moskovskog. Zašto ti, brate? Zašto
ti, a ne ja?“ Ramena su joj se sad teško zanosila; iznenadila je sebe samu tom
bujicom riječi.

204
 Saša ne reče ništa. Ona shvati da je samome sebi sve to već rekao u umnim
šutnjama manastira, i argumente za i argumente protiv, i da ni sam ne zna
odgovore. Gledao je u nju s iskrenom i nesretnom zbunjenošću koja joj smoždi
srce.
„Ne“, reče mu. Rukom pronađe njegovu, mršavu i snažnu, na svojoj u krzno
odjevenoj mišici. „Znaš baš kao i ja da ne mogu otići u terem ništa više no što bi
pravi dječak mogao. Tu sam i tu ostajem. Osim ako nas ne kaniš oboje razotkriti
kao lažljivce pred cijelim društvom?“
„Vasja“, reče on. „To ne može potrajati.“
„Znam. I okončat ću to. Kunem se, Saša.“ Usta joj se izviju, mračno. „Ali tu
se nema što; gostimo se sada, brate moj, i kazujmo svoje laži.“
Saša se lecne, i Vasja se udalji od njega prije no što je stigao odgovoriti,
uzdignute glave u sve slabijoj ljutnji, dok joj se znoj skupljao na sljepoočnicama,
pod mrskom kapom, a suze joj frcale na oči, jer joj je brat volio dijete Vasilisu. Ali
kako voljeti ženu presličnu tom djetetu, još prenagljenu, još lišenu straha?
Moram otići, pomisli nenadano i jasno. Ne mogu pričekati do kraja Maslenice.
Njemu nanosim najtežu ranu, dok ovako laže za moje dobro, i moram otići.
Sutra ću, brate, pomisli. Sutra ću.
Dmitrij joj mahne da priđe, smiješeći se kao i uvijek, i tek je njegova krajnja
trijeznost otkrivala da knez možda nije tako opušten kako se čini. Grad mu i bojari
kipte od priča; tatarski mu se velmoža raskalašio u gradu i zahtijeva daću, i velikog
kneza srce nuka na borbu dok ga glava nuka na čekanje, a i jedno i drugo tražilo
bi novac koji on nema.
„Čujem da si osvojio konja od Čelubeja“, reče joj Dmitrij, s uvježbanom
lakoćom izgnavši muke iz lica.
„Jesam“, reče Vasja zadihano, pa ju pladanj u prolazu udari u leđa. Prva su se
jela već posluživala, blago poprskana snijegom s puta preko dvorišta. Ne i mesna,
ali inače svakovrsne slastice koje se daju spraviti od brašna i meda i maslaca i jaja
i mlijeka.
„Svaka čast, dječače“, reče veliki knez. „Iako to ne mogu odobriti. Čelubej je
gost, napokon. Ali tako je s dječacima; očekivalo bi se da se konjički velmoža bolje
snađe sa ždrebicom.“ Dmitrij joj namigne.

205
 Vasja je, sve dotad, osjećala bol Sašine laži velikome knezu; nikad još nije sama
osjetila krivnju. Ali sad se sjeti obećane službe i savjest ju teško zapeče.
Pa, jedna se bar tajna može kazati. „Dmitrije Ivanoviču“, odjednom reče
Vasja. „Ima nešto što vam moram reći – о tom konjičkom velmoži.“
Kasjan je pio vino i slušao ih; sad ustane, pa zabaci crvenu kosu.
„Zar neće biti zabave, u doba svetkovine?“ pijano rikne svima okupljenima,
posve ju prigušivši. „Zar neće biti nikakve razonode?“
Okrene se, s osmijehom, prema Vasji. Što on to radi?
„Predlažem jednu razonodu“, nastavi Kasjan. „Vasilij Petrovič je velik
konjanik, svi to vidjesmo. Pa, dajte da ga iskušam na djelu. Hoćete li se utrkivati
sutra, Vasilije Petroviču? Pred cijelom Moskvom? Sad vam upućujem izazov, s
ovim ljudima kao svjedocima.“
Vasja zine. Konjska utrka? Kakve to veze ima s–
Zadovoljan mrmor prostruji kroz mnoštvo. Kasjan ju je gledao s čudnom
usrdnošću. „Pristajem na utrku“, reče ona zbunjenim refleksom. „Ako dozvolite,
Dmitrije Ivanoviču.“
Dmitrij se nasloni, vidno zadovoljan. „Neću reći ništa protiv toga, Kasjane
Lutoviču, ali ne vidjeh u vašem posjedu nijednoga grla imalo ravna njegovome
Soloveju.“
„Svejedno“, odgovori Kasjan, smiješeći se.
„Čuh i posvjedočih, dakle!“ vikne Dmitrij. „Sutra ujutro. Sad jedite, svi
zajedno, i Bogu zahvaljujte.“
Pričanje se pojača, kao i pjevanje, i glazba. „Dmitrije Ivanoviču“, opet započne
Vasja.
Ali Kasjan dotetura od svoje klupe i svali se uz Vasju, pa ju obgrli oko ramena.
„Učinilo mi se da ti se jezik možda sprema razvezati“, promrmlja joj na uho.
„Dojadiše mi laži“, šapne mu ona. „Neka mi Dmitrij Ivanovič povjeruje ili ne,
kako ga je volja; zbog toga je on veliki knez.“
Njoj sa suprotne strane, Dmitrij je izvikivao zdravice sinu koji ga čeka, s
rukom na ramenu gotovo nasmiješene supruge, i bacao komadiće hrskavice psima
pod nogama. Vatre su sjale sve rumenije i rumenije s približavanjem ponoći.

206
 „To nije laž“, reče Kasjan. „Tek stanka. Istine su kao cvijeće, i valja ih ubrati
u pravom trenutku.“ Jaka ruka čvršće stisne Vasjina ramena. „Nisi popio dovoljno,
dječače“, reče on. „Nipošto dovoljno.“ Izlije vina u pehar i pruži joj ga. „Evo – za
tebe je. Utrkivat ćemo se, jedan s drugim, ujutro.“
Ona uzme pehar, otpije. On to promotri, pa se polako isceri. „Ne. Pij više, da
lakše pobijedim.“ Prigne se, u povjerenju. „Ako pobijedim, kazat ćeš mi sve“,
promrmlja. Kosom joj gotovo dodirne lice. Ona se jako umiri. „Sve, Vasja, о sebi i
svom konju – i о tom vrsnom plavom bodežu što ti visi о boku.“
Vasji se usne iznenađeno rašire. Kasjan strusi svoje vino. „Bijah već tu“, reče.
„Tu, baš u ovoj palači. Davno. Tražih nešto. Nešto što izgubih. Izgubih. Sam
izgubih. Gotovo. Ne sasvim. Misliš li da ću to opet naći, Vasja?“ Oči su mu bile
zamućene i zakriješene i zagledane u daljinu. On posegne prema njoj, privuče ju
bliže. Vasja spozna prvi nalet nelagode.
„Slušajte, Kasjane Lutoviču–“ započne Vasja.
Osjeti kako se ukočio, i osjeti da on, doista, sluša, ali ne nju. Vasja utihne, i
polako i sama postane svjesna neke tišine: neke stare, sitne tišine, što se okuplja
podno rike i treske gozbe, tišine što se polagano ispunjava mekim hitanjem
zimskog vjetra.
Vasja posve zaboravi na Kasjana. Bilo joj je kao da joj se s očiju opna
smaknula. U smradove i dimove i bučanje ove bojarske gozbe u Moskvi došuljao
se drugi svijet, neopaženo, da se gosti uz njene svečare.
Pod stolom, jedno stvorenje odjeveno u velebne prnje, s trbuščićem i dugim
brkom, marljivo mete mrvice. Domovoj, pomisli Vasja. To je Dmitrijev domovoj.
Sićušna žena obješene kose stoji na Dmitrijevom stolu, skakuće između
posuda i katkad kojem neopreznom čovjeku obori pehar. To je kikimora – jer
domovoj katkad ima suprugu.
Šušanj krila odozgo; Vasja podigne glavu i načas ulovi pogled netremičnih
ženskih očiju, prije no što iščeznu u dimu pod stropom. Vasju prožme zimica, jer
ptica ženske glave je lice sudbine.
Vidljivih kao i nevidljivih, Vasja osjeti težinu njihovih pogleda. Motre, čekaju
– zašto?
Zatim Vasja pogleda prema ulazu, i ondje opazi Morozka.

207
 Stajao je pod slabim svjetlom baklje. Iza njega, svjetlost vatri izlijevala se u
noć. Oblikom i bojom, mogao je doista biti muškarac, osim što je bio gologlav i
golobrad, a snijeg mu se nije topio na odjeći. Nosio je odjeću plave boje zimskog
sumraka, porubljenu injem i mrazom. Crnu mu je kosu nadizao i mrsio vjetar
okusa borovine što je doplesao i malo rastjerao isparenja iz dvorane.
Glazba se osvježi; ljudi se usprave na klupama. Ali kao da ga nitko ne opazi.
Izuzev Vasje. Zurila je u mraznog đavla, kao u prikazu.
Čortovi se okrenu. Gore ptica raširi golema krila. Domovoj je već prestao
mesti. Njegova supruga je zastala; svi se ukipe kao mrtvi.
Vasja ode sredinom dvorane, između raskalašenih stolova, između pozornih
duhova, prema Morozku, koji je promatrao njen dolazak blago, oporo iskrivljenih
usana.
„Odakle ti tu?“ prišapne mu. Tako blizu njega, osjeti miris snijega i godina i
čiste, divlje noći.
On podigne obrvu prema zagledanim čortovima. „Zar se ne smijem pridružiti
slavljenicima?“ upita.
„Ali zašto bi to poželio?“ upita ga ona. „Tu nema snijega, ni divljih mjesta.
Zar ti nisi kralj zime?“
„Sunčeva slava starija je od ovoga grada“, odgovori Morozko. „Ali nije starija
od mene. Nekoć su na ovu noć davili djeve u snijegu, da me prizovu, a i da me
odagnaju, kako bih im ljeto ostavio.“ Odmjeri ju pogledom. „Više nema
žrtvovanja. Ali i dalje katkad znam doći na gošćenje.“ Oči su mu bile bljeđe od
zvijezda, i udaljenije, ali prelazile su po rumenim licima svud oko njih s hladnom
nježnošću. „Još je uvijek ovo moj narod.“
Vasja ne reče ništa. Sjeti se one mrtve djevojke iz bajke, poučne priče za djecu
u hladnim noćima, za prikrivanje povijesti krvi.
„Ova slava obilježava kopnjenje moje moći“, blago doda Morozko. „Uskoro
nastupa proljeće, a ja ću ostati u vlastitome gvozdu, gdje se snijeg ne topi.“
„Jesi li došao po udavljenu djevu, dakle?“ upita Vasja, sa studeni u glasu.
„Zašto?“ upita on. „Hoće li je biti?“
Stanka, dok su gledali jedno u drugo. Zatim– „Ništa me ne bi začudilo u
ovome ludom gradu“, reče Vasja, otresavši taj čudan osjećaj. Ne pogleda opet

208
godine u njegovim očima. „Neću te više viđati, zar ne?“ upita. „Kada dođe
proljeće?“
On ne reče ništa; okrenuo se od nje. Namrštenim pogledom počne zvjerati
svud po dvorani.
Vasja mu isprati pogled. Pomisli da je opazila Kasjana, kako ih gleda. Ali kad
ga pokuša sagledati kako treba, Kasjana nije bilo.
Morozko uzdahne, a zvjezdani mu se pogled povuče. „Ništa“, reče, gotovo za
sebe. „Trzam se na sjene.“ Opet se osvrne da ju promotri. „Ne, nećeš me viđati“,
reče. „Jer nisam, u proljeće.“
Ta stara, izblijedjela tuga u njegovom licu potakne ju da tada upita, formalno:
„Hoćete li večeras sjesti za visoki stol, kralju zime?“ Pokvari dojam dodavši
praktično: „Svi bojari već padaju s klupa; ima mjesta.“
Morozko se nasmije, ali učini joj se da se iznenadio. „Zalazim kao lutalica u
ljudske dvorane, ali dugo je već prošlo – dugo i dugo – otkako primih poziv na
gošćenje.“
„Onda vas pozivam“, reče Vasja. „Premda ovo nije moja dvorana.“
Oboje se osvrnu promotriti visoki stol. Doista, neki su ljudi pali s klupe i ostali
ležati i hrkati, ali oni još uspravni pozvali su ženske da sjednu uz njih. Sve su im
supruge otišle na počinak. Veliki je knez imao dvije cure, svaku na jednoj ruci.
Dojku jedne poduhvati širokim dlanom, a Vasji se lice zažari. Pokraj nje, Morozko
reče, glasa prožeta potisnutim smijehom: „Pa, pristojno ću odbiti ovo gošćenje.
Hoćeš li radije otići jahati sa mnom, Vasja?“
Svud oko njih hučali su srazovi i smradovi, povici i pjevanje na rubu vrištanja.
Moskva joj odjednom postane zagušljiva. Dojadile su joj memljive palače, tvrde
oči, obmane, razočaranja...
Oko nje, čortovi su motrili.
„Da“, reče Vasja.
Morozko pokaže, elegantno, prema vratima, pa izađe za njom u noć.

209
Solovej ih prvi opazi i ispusti zvonak hrzaj. Uz njega je stajala Morozkova bijela
kobila, kao blijeda utvara spram snijega. Zima se šćućurila uz ogradu, motreći
novopridošlice.
Vasja se provuče između prečki ograde, mrmorom smiri ždrebicu, pa skoči
na Solovejeva poznata leđa, ne hajući za svoje krasno ruho.
Morozko zajaše bijelu kobilu i položi joj ruku na vrat.
Sa svih su ih strana okruživale visoke prepreke obora. Vasja usmjeri konja na
njih. Solovej preleti ogradu, s bijelom kobilom tek na korak iza se. Nad njima se
posljednja oblačna maglica raspuhala, i živuće su zvijezde sjale odozgo.
Kao sablasti prođu kroz dveri kneza Serpuhova. Pod njima su kremaljske
dveri još stajale otvorene, u čast noćašnjeg svetkovanja, a posad pod samim
kremljom bio je pun rumene ognjišne svjetlosti i frfljava pjevanja.
Ali Vasja nije hajala za ognjišta i pjesme. Sad ju je obuzeo drugi, stariji svijet,
svojom čistom ljepotom, svojim otajstvima, svojim zvjerstvima. Neopaženo
odgalopiraju kroz kremaljske dveri, pa konji skrenu nadesno, hitajući između
svečarskih kuća. Zatim se zvuk konjskog topota promijeni, i rijeka se kao vrpca
razvije pred njima. Ostave dim grada za sobom, i sa svih strana ih okruže snijeg i
vedra mjesečina.
Vasja je i dalje bila više no napola pijana, ma koliko da ju je noćni zrak
pročistio šokom. Glasno klikne, a Solovej produži korak; zatim udare u galop duž
obala Moskve. Dva su se konja utrkivala korak po korak preko leda i srebrena
snijega, a Vasja se smijala, zubima uz vjetar.
Morozko je jahao uz nju.
Dugo su galopirali. Kad se Vasji najahalo, uspori Soloveja da nastavi
korakom, pa iz hira skoči, još nasmijana, u zapuh snijega. Znojna pod teškom
odjećom, sa sebe strgne i kapu i kapuljaču i ogoli raščupanu crnu glavu noći.
Morozko se zaustavi kad je Solovej stao i lagano naskoči na riječni led.
Utrkivao se s luđačkim radovanjem ravnim njenom, ali sad mu se u izraz uvuče
nešto pribrano i oprezno. „Dakle, sad si vlastelinski sin“, reče Morozko.
Zaboravna lakoća dijelom jenja u Vasji. Ona ustane, otirući se. „Sviđa mi se
biti vlastelin. Zašto se uopće roditi kao djevojka?“

210
 Plavi odsjaj, ispod njegovih nadvijenih vjeđa. „Ne manjka ti ništa kao
djevojci.“
Vino joj – samo vino – zažari lice. Ćud joj se promijeni. „Zar je to sve što mi
preostaje, onda? Biti utvara – stvarna, a nestvarna? Sviđa mi se biti mlad vlastelin.
Mogla bih ostati tu i pomagati velikome knezu. Mogla bih uvježbavati konje, i
upravljati ljudima, i vitlati mačem. Ali zapravo ne mogu, jer će mi s vremenom
otkriti tajnu.“
Naprasno se okrene. Svjetlost zvijezda zasja joj u otvorenim očima. „Ako ne
mogu biti vlastelin, i dalje mogu biti putnica. Hoću jahati nakraj svijeta, ako me
Solovej pristane nositi. Vidjela bih onu zelenu zemlju ponad zalaska Sunca, otok–
“
„Bujan?“ mrmorom će Morozko, njoj otraga. „Gdje valovi biju о kamenitu
obalu, a vjetar nosi mirise hladna kamena i narančina cvata? Kojim vlada labuđa
djeva sinjih očiju? Zemlju iz bajke? Zar to hoćeš?“
Vrelina vina i divljeg jahanja sad je kopnila, i sa svih strana ju je okruživao
smrtan tajac prije dizanja praskozornog vjetra. Vasja se iznenada strese, ogrnuta
vučjim krznom i pokrovom crne kose. „Jesi li zato došao?“ upita ga, ne osvrnuvši
se. „Da me odmamiš od Moskve? Ili ćeš mi reći da mi je bolje tu, u ženskom ruhu,
udanoj? Zašto su čortovi došli na gozbu? Zašto je gamajun čekala gore – da, znam
što ta ptica znači. Što se zbiva?“
„Zar nam nije dozvoljeno gostiti se uz ljude?“
Ona ne reče ništa. Opet se pokrene, ushodana kao mačka u kavezu usprkos
prostranstvu leda i gvozda i neba. „Hoću slobodu“, napokon reče, gotovo za sebe.
„Ali hoću i mjesto i svrhu. Nisam sigurna da mogu imati ijedno, a kamoli oboje. I
neću živjeti u laži. Činim nažao bratu i sestri.“ Naglo se zaustavi i okrene. „Možeš
li mi ti riješiti tu zagonetku?“
Morozko podigne obrvu. Vjetar zore stvarao je snježne vrtloge pod nogama
konja. „Zar sam ja proročište?“ upita ju hladno. „Zar ne mogu doći na gozbu, jahati
na mjesečini, bez poziva da slušam pritužbe ruskih djeva? Što se mene tiču tvoja
mala otajstva, ili savjest tvoga brata? Evo mog odgovora: da ne trebaš slušati bajke.
Jednom kazah istinu: Tvoj svijet nije briga za ono što ti hoćeš.“
Vasja stisne usne. „Sestra mi reče isto. Ali što vrijedi za tebe? Je li tebe briga?“

211
 On ušuti. Nad njima su se počeli skupljali oblaci. Kobila se strese cijelom
kožom.
„Možeš se rugati“, nastavi Vasja, sad zauzvrat ljuta, prilazeći bliže, pa još bliže.
„Ali ti živiš zauvijek. Možda nemaš nikakvih htijenja, ili ti ni do čega nije stalo. A
ipak – tu si.“
On ne reče ništa.
„Trebam li živjeti život kao lažan vlastelin, sve dok me ne otkriju i strpaju u
konvent?“ oštro ga upita. „Trebam li pobjeći? Otići kući? Nikad više ne vidjeti
braću? Gdje je meni mjesto? Ne znam. Ne znam tko sam. A jela sam u tvojoj kući,
i umalo izdahnula na tvojim rukama, i jahao si noćas sa mnom i – nadah se da
možda ti znaš.“
Riječ joj zazvuči glupavo još dok ju je izgovarala. Ugrize si usnicu. Tišina se
protegne.
„Vasja“, reče on.
„Nemoj. Nikad to ne misliš iskreno“, reče, odmičući se. „Besmrtan si, i za tebe
je to samo igra–“
Ne odgovori joj riječima, ali ruke mu, možda, progovore kad joj vrhovima
prstiju napipa kucavicu iza čeljusti. Ona se ne pokrene. Oči su mu bile hladne i
mirne: blijede zvijezde u kojima se gubila. „Vasja“, ponovi on, tiho i – gotovo
hrapavo, njoj na uho. „Možda nisam toliko mudar koliko bi htjela, ma koliko da
godina provedoh na ovome svijetu. Ne znam kako trebaš odlučiti. Kad god pođeš
jednim putom, moraš živjeti sa spomenom na drugi: na život od kojeg si odlučila
odustati. Odaberi što smatraš da je najbolje, jedan ili drugi smjer; svaki će ti uz
milinu nositi i gorčinu.“
„To nije savjet“, reče ona. Vjetar joj je nosio kosu preko lica.
„To je sve što ti mogu dati“, reče on. Zatim zavuče prste u njenu kosu i poljubi
ju.
Ona ispusti zvuk poput jecaja, od ljutnje i želje u isti mah. Zatim ga obujmi
rukama.
Nikad još nije primila poljubac, ne ovakav. Ne dug i – usrdan. Nije znala kako
ga uzvratiti – ali on ju nauči. Ne riječima, ne: svojim ustima, i vrhovima svojih

212
prstiju, i osjećajem u riječi neprenosivim. Dodirom, tamnim i iznimnim, što joj je
disao po koži.
I tako se privijala i kosti su joj se opuštale i cijelo joj se tijelo žarilo od hladne
vatre. Čak bi ti i braća sad rekla da si prokleta, pomisli, ali stubokom ju nije bilo
briga. Lak vjetar otjera posljednje oblake nebom, i zvijezde jasno zasjaju na njih
oboje.
Kad se napokon odmaknuo, bila je razrogačena, zajapurena, ognjena. Oči su
mu blistale savršenim plavetnilom srca plamena, i mogao je biti ljudsko biće.
Naglo ju pusti.
„Ne“, reče joj.
„Ne shvaćam.“ Prinese ruku ustima, dok je sva drhtala, oprezna kao ono dijete
koje je jednom bacio pred svoje sedlo.
„Ne“, reče joj. Provuče ruku kroz tamne kovrče. „Nisam htio–“
Svane joj bol. Ona prekriži ruke. „Zar nisi? Zašto si došao, stvarno?“
On zaškrguće zubima. Okrenuo se od nje, čvrsto stisnuo šake. „Jer ti htjedoh
reći–“
On ušuti i pogleda ju u lice. „Sjena naliježe na Moskvu“, reče. „No kad god
pokušam pogledati dublje, odbije me. Ne znam što to izaziva. Da ti nisi–“
„Da ja nisam što?“ upita Vasja, mrzeći što joj je glas s bolnom škripom izašao
iz grla.
Stanka. Plavi mu se plamen produbi u očima. „Nema veze“, reče Morozko.
„Ali, Vasja–“
Načas se činilo da stvarno misli progovoriti, da će iz njega isteći neka tajna.
Ali on uzdahne i zatvori usne. „Vasja, budi na oprezu“, reče na koncu. „Kako god
da odlučiš, budi na oprezu.“
Vasja ga nije stvarno čula. Stajala je smrznuta i napeta i ognjena, sve u isti
mah. Ne? Čemu ne?
Da je bila starija, opazila bi mu previranje u očima. „Hoću“, reče mu. „Hvala
ti na upozorenju.“ Okrene se, odlučnim koracima, i naskoči Soloveju na leđa.
Već je odgalopirala, pa nije vidjela da je on još dugo ostao tamo stajati i gledati
za njom.

213
Kasnije, mnogo kasnije, u studenoj i ljutoj uri pred zoru, svjetlost crvena poput
bljeska ognja prijeđe nebom nad Moskvom. Malobrojni koji su ju vidjeli prozvali
su ju znamenjem. Ali većina ju nije vidjela. Spavali su, snivali ljetna sunca.
Kasjan Lutovič ju je vidio. Osmjehnuo se, izašao iz svoje sobe u Dmitrijevoj
palači i sišao u dvorište da obavi završne pripreme.
Morozko bi znao što je taj bljesak zapravo. Ali nije ga vidio, jer je galopirao
sam, kroz divlja mjesta svijeta, lica stisnuta i zatvorena pred samotnom noći.

214
 20.

VATRA I TAMA

L ijepo žućkasto sunce sutradan ujutro zaviri u Vasjinu sobicu. Ona se probudi
na njegov stidljiv dodir i prevali na noge. U glavi joj je nabijalo, i svesrdno je
požalila što sinoć nije manje vikala, manje trčala, manje pila, i manje plakala.
Večeras joj je nabijalo kao bubanj u lubanji. Kazat će Dmitriju što zna о
Čelubeju, ili u što barem sumnja. Šaptom će se oprostiti od Olge i Marje, ali tiho,
tako da ju ne čuju i ne pozovu da se vrati. Onda će otići. Na jug – na jug, gdje je
zrak topao i nikakav joj mrazni đavao ne može remetiti noći. Na jug. Svijet je
prostran, a njeni su se bližnji već dovoljno napatili.
Ali najprije – ta konjska utrka.
Vasja se brzo obukla; navukla je ogrtač i čizme preko stare košulje i kaputića
i nogavica podstavljenih janjećim runom. Zatim je istrčala na sunce. Dašak topline
padao je s neba kad je svrnula lice ka svjetlosti. Uskoro će visibabe procvasti po
skrivenim mjestima i zima će početi dolaziti na izmak.
Nalet snijega, baš u zoru, prekrio je dvorište. Vasja smjesta ode do Solovejevog
obora, hrskajući čizmama.
Pastuhu se oko krijesilo i disao je kao ratni konj pred juriš. Ždrebica Zima sad
je smireno stajala uz njega.
„Nastoj ne pobijediti prejako“, reče Vasja Soloveju, opazivši divljinu u njemu.
„Ne bih da me optuže da sam bacila čini na svog konja.“
Solovej samo protrese grivom i zagrebe po snijegu.
Vasja uzdahne, pa reče: „I odlazimo večeras, kad slavlje bude u jeku. Pa se ne
smiješ iscrpiti u utrci – moramo daleko odmaknuti prije zore.“

215
 To malčice smiri konja. Ona ga istimari, mrmorom opisujući na koji način
kani njih oboje, zajedno sa svojim bisagama, izvući iz grada kad padne mrak.
Crven rub Sunca upravo se ukazao preko gradskih zidina kad Kasjan uđe u
Olgino dvorište, odjeven u srebreno i sivo i žućkastosmeđe, izvijenih vrhova
čizama urešenih vezom. Zastane uz ogradu obora. Vasja se osvrne i otkrije da ju
gleda.
Lako podnese njegov pogled. Mogla bi podnijeti svaki pogled nakon
Morozkovog sinoćnjeg.
„Dobro te našao, Vasilije Petroviču“, reče Kasjan. Malo znoja uvijalo mu je
kosu na sljepoočnicama. Vasja se upita je li usplahiren. Koji čovjek ne bi bio, kad
pristane ogledati obična konja sa Solovejem? Od pomisli se gotovo nasmiješi.
„Krasno je jutro, gosudaru“, odvrati mu Vasja, s naklonom.
Kasjan se udostoji baciti pogled prema Soloveju. „Konjušar bi ti mogao
prirediti konja, znaš. Ne trebaš se prljati.“
„Solovej ne bi prihvatio konjušarsku ruku“, kratko reče Vasja.
On odmahne glavom. „Ne kanih uvrijediti, Vasja. Svakako se dovoljno dobro
poznajemo.“
Je li? Ona kimne.
„Imaš sreće, dječače“, reče Kasjan, opet pogledavši Soloveja. „Kad te jedan
konj tako voli. Zbog čega, što misliš?“
„Zbog kaše“, reče Vasja. „Soloveju je neodoljiva. Što ste mi došli reći, Kasjane
Lutoviču?“
Nato se Kasjan prigne. Vasja je jednu ruku prebacila Soloveju preko leđa.
Konj naglo raširi nozdrve; prene se s nelagodom. Kasjan joj ulovi i zadrži pogled.
„Simpatičan si mi, Vasilije Petroviču“, reče. „Simpatičan si mi od trenutka kad te
ugledah, prije no što znah tko si. Moraš na proljeće doći u Bašnju Kostjej na jugu.
Konji su mi brojni kao vlati trave, a smjet ćeš ih sve jahati.“
„Bilo bi mi drago“, reče Vasja, premda je znala da će na proljeće biti daleko.
„Ako mi veliki knez dade dopuštenje.“ Načas poželi da je zaista tako. Konja kao
vlati trave...

216
 Kasjan prijeđe pogledom preko nje kao da joj može zaroniti u dušu i ukrasti
tajne. „Dođi kući sa mnom“, reče tiho, s novim osjećajem u glasu. „Dat ću ti sve za
čim žudiš. Moram ti samo kazati–“
Što je htio reći? Nije dovršio. U tom trenutku, nekoliko konja zaklopoće kroz
dveri, i mala konjička povorka uz galop i viku nasrne dvorištem, dok ju je pratio
ljutiti nadstojnik.
Vasja se upita što je Kasjan htio reći. Kazati što?
Zatim se svud oko nje nađu mladi bojari iz Dmitrijeve sljedbe; oni koji su joj
dobacivali uvrede u dvorani, i izazovno ju naguravali. Vodili su hitajuće konje
koljenima odjevenim u krzno, i žvalama i stremenima stvarali ratobornu glazbu.
„Dečko!“ dovikivali su, i: „Vučko! Vasja!“ Izvikivali su skaredne šale. Jedan se
prigne i laktom bubne Kasjana, pa ga upita kako će mu biti kad ga pobijedi taj
žgoljavi dečkić, s kojeg kaput visi kao obješeno rublje i čiji konj ne nosi uzde.
Kasjan se nasmije. Vasja se upita je li joj se samo učinilo da mu glas ima opor
prizvuk.
Mladi bojari naposljetku pristanu otići. Izvan tog snježnog obora, izvan
Vladimirovih drvenih dveri, grad se protezao da se razbudi. Odozgo iz tornja
odjekne kreštav ciktaj, ušutkan šamarom i oštrom opomenom. Zrak je mirisao po
dimu drva i pečenju stotina kolača.
Kasjan se još zadržavao, s borom između crvenih obrva. „Vasja“, opet
započne. „Sinoć–“
„Zar se ne morate pobrinuti za svog konja?“ oštro upita Vasja. „Sad smo
suparnici; zar si trebamo povjeravati tajne?“
Kasjan ju, iskrivljenih usta, na trenutak pogleda u lice. „Hoćeš li–“ započne
on.
Ali opet ga prekine posjetitelj, ovaj pak u vrapčje običnom ruhu. Kapuljačom
se štitio od studeni, strog u licu. Vasja proguta, okrene se, i nakloni. „Brate“, reče.
„Oprostite mi, Kasjane Lutoviču“, reče Saša. „Želio bih nasamo razgovarati s
Vasjom.“
Saša je izgledao kao da je već vrlo dugo budan, ili uopće nije otišao na počinak.
„Bog bio s vama“, pristojno se oprosti Vasja od Kasjana.

217
 Kasjan je načas izgledao osupnuto. Zatim reče, hladnim, čudnim glasom:
„Bilo bi ti bolje da si me poslušao“, pa se povuče.
Zavlada sitan tajac nakon što je otišao. Taj čovjek čudno miriše, reče Solovej.
„Kasjan?“ priupita Vasja. „Kako?“
Solovej pretrese grivom. Po prašini, reče. I munji.
„Što je Kasjanu to značilo?“ upita ju Saša.
„Pojma nemam“, iskreno mu odgovori Vasja. Zagleda se bratu u lice. „Čime
si se ti to obuzeo?“
„Ja?“ reče on. Umorno se nasloni na ogradu. „Ištem glasine о tom čovjeku
Čelubeju, Mamajevom veleposlaniku. Silni velmože ne izbiju tek tako iz šume. U
cijelom ovom gradu je netko trebao čuti glas о njemu, čak i iz četvrte ruke. Ali uza
svu njegovu velebnost, ne uspijevam doći ni do kakve vijesti.“
„Pa što?“ uzvrati mu Vasja. Zelene oči susretnu sive.
„Čelubej ima pismo, konje, ljude“, polako reče Saša. „Ali ne i ugled.“
„Znači, sad sumnjaš da je veleposlanik razbojnik, je li?“ djetinjasto upita
Vasja. „Vjeruješ li mi napokon?“
Njen brat uzdahne. „Ako ne nađem bolje objašnjenje, onda ću ti, da,
povjerovati. Premda nikad ne čuh za takvo što.“ Zastane i doda, gotovo sebi u
bradu: „Ako je sve nas jedan razbojnik – ili tko god on već bio – tako temeljito
zavarao, onda je sigurno imao pomoć. Odakle mu novac i pisari i spisi i konji i
vrsna ruha da se predstavi kao tatarski velmoža? Ili bi nam Kan poslao takva
čovjeka? Svakako ne bi.“
„Tko bi mu uopće htio pomoći?“ upita Vasja.
Saša polako odmahne glavom. „Nakon što utrka prođe, i ako se Dmitrija
Ivanoviča uspije nagovoriti da sasluša, sve ćeš mu ispričati.“
„Sve?“ upita ona. „Kasjan kaže da nam treba dokaz.“
„Kasjan je“, otpovrne joj brat, „prepametan za svoje dobro.“
Oči im se sretnu po drugi put.
„Kasjan?“ reče ona, u odgovor na bratov pogled. „Nemoguće. Ti razbojnici su
njegova sela spaljivali. Došao je Dmitriju Ivanoviču da ga zamoli za pomoć.“
„Da“, reče Saša polako. Lice mu je još bilo zabrinuto. „To je točno.“

218
 „Ispričat ću Dmitriju sve što znam“, u hipu reče Vasja. „Ali – poslije toga –
napuštam Moskvu. Trebat će mi tvoja pomoć u tome. Moraš paziti na ždrebicu –
moju Zimu – i biti dobar prema njoj.“
Brat joj se ukruti i pogleda je u lice. „Vasja, nemaš kamo.“
Ona se osmjehne. „Imam cijeli svijet, brate. Imam Soloveja.“
Kad on ne reče ništa, ona doda, nestrpljivošću prikrivajući bol: „Znaš da sam
u pravu. Ne možeš me poslati u konvent; ni za koga neću poći. Ne mogu biti
vlastelin u Moskvi, ali odbijam biti djeva. Odlazim.“
Nije mogla pogledati u njega, pa umjesto toga počne Soloveju češljati grivu.
„Vasja“, započne on.
Svejedno ga odbije pogledati.
On ozlojeđeno zaškrguće i prođe između prečki ograde. „Vasja, ne možeš
samo–“
Ona se okrene na njega. „Mogu“, reče. „Hoću. Zaključaj me ako me hoćeš
osujetiti.“
Primijeti da se osupnuo i onda shvati da su joj suze izbile na oči. „Neprirodno
je to“, reče Saša, ali drugačijim glasom.
„Znam“, reče ona, odlučna, jarosna, ojađena. „Žao mi je.“
Kako to reče, tako zazvoni veliko zvono katedrale. Kucnuo je čas. „Ispričat ću
ti pravu priču“, reče Vasja. „O očevoj pogibiji. О Medvjedu. Cijelu. Prije no što
odem.“
„Kasnije“, samo reče Saša, nakon stanke. „Razgovarat ćemo kasnije. Pripazi
na smicalice, sestrice. Budi što opreznija. A ja – ja ću se moliti za tebe.“
Vasja se osmjehne. „Kasjan nema konja, kladila bih se, ravna Soloveju“, reče.
„Ali bit će mi drago zbog tvojih molitvi.“
Pastuh frkne i zabaci glavu, a Sašina se smrknutost smekša. Zagrle se
iznenadnom žestinom, i Vasju obujme mirisi starijeg brata poznati iz djetinjstva.
Potajice si obriše mokre oči о njegovo rame. „Idi s Bogom, sestro“, promrmlja joj
Saša na uho. Zatim se odmakne, pa podigne ruku da blagoslovi nju i konja. „Ne
ulazi prebrzo u zavoj. I ne izgubi.“
Novo mnoštvo promatrača počelo se okupljati uz ogradu obora: konjušari iz
Olginog domaćinstva. Vasja se vine Soloveju na leđa. Oni mudri im se sklone s

219
puta. Glupani ostanu zijevati, a Vasja usmjeri Soloveja prema ogradi. On ju
preskoči, bijući dužan preletjeti i pokoju glavu, nakon što im se vlasnici nisu
maknuli. Saša se popne u sedlo Tuman. Brat i sestra kasom zajedno izađu kroz
dveri.
Vasja se osvrne, baš dok je prolazila, i učini joj se kako vidi kraljici sličnu
priliku koja ih gleda s prozora tornja, dok joj se jedna manja drži za skute i čezne
ka svjetlosti. Zatim ona i brat izađu na ulicu.
Svjetina ih hrpimice počne slijediti. Vasju ushiti klicanje naroda; rukom
pozdravi masu, a ljudi odgovore rikom. Peresvet! začuje se, kao i Vasilij Hrabri!
Iz smjera palače naiđe veliki knez moskovski, s bojarima i podvornicima za
sobom, najavljivan rikom mase. „Jesi li spreman, Vasja?“ ozbiljno je upita Dmitrij,
kad je uhvatio korak s njima. Njegova se svita odmakne, da ustupi prostor. Svi
veliki moskovski vlastelini tiskali su se da mu budu što bliže. „Velika mi oklada
ovisi о tebi.“
„Spreman sam“, odvrati Vasja. „Ili je Solovej, barem, a ja ću mu se držati za
vrat i nastojati ga ne osramotiti.“
Doista, Solovej je bio veličanstven u vedrome jutru, dlake poput tamna zrcala,
raspuštene grive, nezauzdane glave. Knez promotri konja i nasmije se. „Ludi
dječače“, reče privrženo.
Bojari iza njega ljubomorno su gledali spretnu braću koja uživaju Dmitrijevu
naklonost.
„Ako pobijediš,“ kaza Dmitrij Vasji, „ispunit ću ti novčarku zlatom i naći
ćemo zgodnu suprugu da ti nosi djecu.“
Vasja tvrdo proguta i kimne.

Buka se stiša. Vasja pogleda natrag uz snježnu ulicu, i ugleda Kasjana kako jaše
prema njima, s vrha brijega, sam.
Dmitrij, Vasja, Saša i svi bojari jako se umire.
Vasja je gledala Soloveja u punoj divoti, dok trči snijegom, a promatrala je i
kako se Morozkova bijela kobila propinje na svjetlosti zore. Ali nikad nije vidjela
konja ravna zlaćanom stvorenju koje Kasjan jaše.

220
 Dlaka kobile bila je istinske, jarke boje vatre, pjegava na sapima. Griva joj se
razlijevala po vratu i ramenima, tek nijansu-dvije svjetlija. Bila je dugonoga i
napetih mišića, viša čak i od Soloveja.
Na kobilju je glavu bio pričvršćen zlatan oglav, sa zlatnim žvalama, pripojen
zlaćanim uzdama. Njima ju je Kasjan držao, nosa pognuta gotovo do prsa. Kobila
je izgledala kao da bi pobjegla da ju jahač čvrsto ne drži. Svaka joj je kretnja bila
savršenstvo, svaki okret glave i zabacivanje srebrnastozlatne grive.
Žvale su imale nazubljene vrške što su joj stršali iz usta. Vasja na prvi pogled
zamrzi taj oglav.
Kobila ustukne od svjetine, a jahač ju podbode da nastavi. Krene nevoljko,
šibajući repom pri hodu. Pokuša se propeti, ali Kasjan ju spusti i ostrugom u bok
natjera da pohita.
Svjetina ne pozdravi njihov nailazak klicanjem, već ostane nepomična,
opčinjena svjetlošću i ljupkim koračanjem.
Solovej svrne uši prema naprijed. Ta će biti brza, reče, pa zaruje kopitom po
tlu.
Vasja se ispravi na Solovejevim leđima. Lice joj se smiri i stvrdne. Ova kobila
nije običan konj ništa više od Soloveja. Kako je Kasjan došao do nje?
Eto, pomisli ona, ipak će to biti utrka.
Zlaćana kobila zastane. Njen se jahač nakloni, sa smiješkom. „Bog bio s vama,
Dmitrije Ivanoviču – brate Aleksandre – Vasilije Petroviču.“ U Kasjanovom je licu
bilo radosne zločestoće. „Evo moje gospe. Zolotaja, tako ju zovem. Odgovara joj,
nije li tako?“
„Tako je“, reče Vasja. „Kako to da ju nikad još ne vidjeh?“
Kasjanov osmijeh ne popusti, ali nešto mu se u očima zatamni. „Ona mi je –
dragocjena, i ne jašem ju često. Ali, rekoh, vrijedilo bi utrkivati se njome protiv
tvojeg Soloveja.“
Vasja se odsutno nakloni i ne odgovori. Opazi još jednog domovoja, kako
koprenasto sjedi na krovu kuće; kao da osjeti lepet krila nad sobom, pa opazi ženu-
pticu gdje zuri u nju s tornja na koji je sjela. Čudan osjećaj počne joj puzati niz
hrbat.

221
 Pokraj nje, Dmitrij reče, nakon obnijemjela trenutka: „Eto.“ Pljesne Vasju po
leđima. „Imat ćemo utrku, Boga mi.“
Vasja kimne, knezovi se iscere i nasmiju. Tek tako, napetost se slomi. Bio je
blistav zimski dan, posljednji dan svetkovine, i cijela je Moskva izašla da navija.
Otklopoću prema kremaljskim dverima, a Kasjan ulovi korak njoj uz bok. Svjetina
je rikala, klicanjem ohrabrujući svijetlog i tamnog konja.
Siđu oni tako, prođu kremaljske dveri i zađu u posad.
Cijeli se grad sjatio navrh zidina, uz obalu, po iskričavim poljima. Odvažini
dječaci načičkali su se po krošnjama na suprotnoj strani rijeke i snijegom kao
vodom zasipali promatrače pod sobom. „Dječak!“ začuje Vasja. „Dječak! Puko je
perce, ništavan je – ta smećkasta grdosija će ga odvesti u pobjedu.“
„Njet!“ uzvikne glas u odgovor. „Njet! Gledaj tu kobilu, ma gledaj ti nju
samo!“
Kobila protrese glavom i potrči u mjestu. Pjena joj je prskala po usnama, i
svakom je kretnjom slamala Vasji srce.
Procesija jahača prijeđe prazno trgovište i siđe do rijeke. „S Božjom pomoći,
Vasja“, reče Dmitrij. „Brzo jaši, bratiću.“
Rekavši to, knez podbode konja prema mjestu uz ciljnu crtu. Saša, uputivši
dug pogled Vasji, pođe za njim.
Solovej i zlaćana kobila nastave smirenijim korakom prema početnoj crti,
jahača koljeno uz koljeno, konja gotovo iste visine. Smećkasti pastuh svrne uho i
miroljubivo puhne prema zlaćanoj kobili, ali ona samo položi uši unatrag i pokuša
škljocnuti zubima na njega, opirući se zlaćanoj uzdi.
Širok potez smrznute rijeke zasljepljivao je na suncu. Na suprotnoj strani, na
početku i kraju utrke, okupili su se vlastelini i episkopi, u krznu i baršunu, usađeni
kao dragulji u bjelinu riječne ceste, gledati prilazak dvoje trkača.
„Jesi li za okladu, Vasja?“ odjednom upita Kasjan. Željno mu je lice
odražavalo želju u njenom.
„Okladu?“ iznenađeno upita Vasja. Trkne Soloveja da se makne iz dosega
zlaćane kobile. Izbliza se borbenost u drugome konju opipljivo osjećala, kao titraj
vreline.

222
 Kasjan se cerio. U očima mu je bilo jasno i neprikriveno likovanje. „Okladu“,
reče. „Već ti vidjeh kockarsku dušu.“
„Ako pobijedim,“ nagonski mu reče, „dajte mi svog konja.“
Solovej zavrne oba uha prema njoj, a uho zlaćane kobile se trzne.
Kasjanu se usne stanje, ali u očima mu je još bilo smijeha. „Silna nagrada“,
reče. „Doista silna nagrada. Sad se baviš prikupljanjem konja, kako vidim, Vasja.“
Izrekne joj ime blagom prisnošću koja ju osupne. „Pa dobro,“ nastavi. „Kladim se
u svog konja, a zauzvrat tražim ruku tebe kao nevjeste.“
Zgranut joj pogled poleti prema njegovom licu.
I zatekne ga nagnutog nad kobilji vrat, zacenjeno od smijeha. „Zar misliš da
smo svi slijepi poput velikoga kneza?“
Ona pomisli: Ne. Zatim – Priznavala ti to, poricala, zar je cijelo vrijeme znao?
Ali prije no što uspije išta reći, on potjera kobilu do početne crte, dok mu je smijeh
i dalje dopirao do nje, dijamantno tvrd, kroz mirni jutarnji zrak.
Konji teškim topotom siđu na led, prema blistavo poredanom narodu. Trasa
im je bila obilježena, dvaput oko grada, pa natrag duž rijeke, gdje veliki knez čeka.
Vasji dah pahne kroz usne. On zna. Što li hoće?
Solovej se sav ukočio pod njom, podignute glave, ukrućenih leđa. Prožme ju
divlji poriv: pobjeći odavde i sakriti se, negdje gdje ju zlo nikad neće uspjeti
pronaći. Ne, pomisli. Ne, bolje se suočiti s njim. Ako su mu nakane zlobne, nema
mi vajde od bježanja. Ali Soloveju mrkim mrmorom reče: „Pobijedit ćemo. Što
god da se dogodi, moramo pobijediti. Ako pobijedimo, on nikad neće odati moju
tajnu. Jer muško je, i neće nikad priznati da ga je jedno žensko nadmašilo.“
Konj u odgovor lagano zavrne uši.
Kako su konji izbijali sve dalje na taj silni potez riječnog leda, tako se vikanje
i klađenje polako stišavalo. U novonastalom tajcu, jedino se još kretao dim, u
vrtloženju prema čistom nebu.
Nije više bilo vremena za priču. Početnu su crtu ugrebali u šljunčani snijeg, a
episkop modrih usana, kape i križa crnih spram nevinog neba, dočeka trkače da ih
blagoslovi.
Nakon izricanja blagoslova, Kasjan iskezi zube Vasji i svrne kobilu od nje.
Vasja trkne Soloveja, koji se okrene u suprotnom smjeru. Dva konja zaokruže i

223
korakom priđu početnoj crti jedan pokraj drugoga. Osjećala je kako se jarost
skuplja u pastuhu pod njom, glad za brzinom, i osjetila kako mu daje odgovor
izvjesnim otpuštanjem, odgovorom divljaštva u vlastitim njedrima.
„Soloveje“, prišapne mu, s ljubavlju, i spozna da ju je konj shvatio. Dobije
završni dojam bijela sunca i bijela snijega i neba točne boje Morozkovih očiju.
Zatim dva konja jurnu u isti mah. Riječi koje je Vasja možda mogla izgovoriti
strelovito odlete i izgube se u vihoru njihove brzine i poviku koji raspara grla
gomile.

Prvi dio utrke vodio ih je ravno niz rijeku, gdje će oštro skrenuti da udare prečacem
kroz duboki snijeg u podnožju grada. Dok je jezdio, Solovej se odražavao zečjim
skokovima, a Vasja podcikne kad su prvi put projurili pokraj svjetine: krikom
prkošenja njima, prkošenja suparniku, prkošenja svijetu.
Pokliči kojima joj narod odgovori otplove snijegom i zatim kao da dva konja
ostanu sama, prateći se u trku iz koraka u korak.
Kobila je trčala kao zvijezda u padu, i Vasja shvati, s nevjericom, da je na
otvorenu tlu brža od Soloveja. Kobila isprednjači za korak, pa za još jedan. Pjena
joj je letjela s usana dok ju je jahač šibao teškom uzdom. Može li održati taj korak,
dvaput oko grada? Vasja je sjedila mirno i prignuto na Solovejevim leđima i konj
je trčao brzo, ali s lakoćom. Približavali su se skretanju; Vasja opazi plav i sklizak
led. Uspravi se. Solovej se pribere i skrene uz obalu ne proklizavši.
Zlaćana je kobila tako hitala da ga umalo ne promaši; Kasjan ju povuče u
stranu i ona zatetura, ali se oporavi, dugih ušiju uz glavu, dok ju je jahač tjerao
povicima. Vasja prišapne Soloveju i on skrati jedan korak, prikupi sapi pod sobom,
pa glatko odskoči udesno, smanjivši zaostatak. Glava mu dođe u razinu kobiljeg
boka. Kobila je bila napola izbezumljena i patila se pod jahačevim neprestanim
bičevanjem. Solovej jurne silnim skokovima, i uskoro isprednjače; sad se Kasjanov
stremen nađe u ravnini Solovejeve pete.
Kasjan je podciknuo i salutirao joj iskeženih zuba kad su ga prošli, a Vasja,
usprkos strahu, osjeti kako joj se u odgovor iz grla nadiže smijeh. Straha i misli
posve nestane; ostanu samo brzina, vjetar i studen, savršeno uzdizanje i hitanje
konja pod njom. Prigne se i šaptom ohrabri Soloveja. Konj zavrne uši prema njoj,

224
i onda u sebi nađe još i veću brzinu. Odmaknu za gotovo punu konjsku dužinu,
dok su Vasji niz lice tekle smrznute suze. Vjetar joj je sušio i raspucavao usnice.
Zubi su ju boljeli od hladnoće. Opet nadesno, pa se nađu u galopu kroz gusti snijeg
podno kremaljske zidine. Odozgo ih počnu zasipati povici. Sve niže i niže, sve brže
i brže, a nogama i težinom i tihim glasom Vasja nagna konja da zadržava noge pod
sobom, glavu ispruženu i predvodničku. Idi, govorila mu je. Idi!
Opet brzinom oluje izbiju na led, ispred suparnika, i sad se začuje klicanje
bojara. Obišli su prvi krug.
Neki muškići na konjima udare u galop duž rijeke, utrkujući se s jurećim
Solovejem, ali čak ni njihovi svježi konji ne uspiju održati korak, pa zaostanu i
odustanu. Vasja im nasmijano dovikne pogrde, na koje joj spuste istom mjerom;
zatim se usudi osvrnuti.
Zlaćana kobila je produžila korak kad se vratila na rijeku, pohitavši po ledu
brže no što je Vasja ikad vidjela konja da galopira, progonjena urlicima
promatrača. Opet je sustizala Soloveja, prsa poprskanih pjenom. Vasja se prigne i
šapne svom konju. Pastuh pronađe nešto u sebi: dah, još hitriji korak, a kad ga
kobila sustigne, ostane joj ravan. Ovaj put naporedo stignu do skretanja, a Kasjan
je izvukao pouku; on zadrži kobilu korak prije, tako da se ne posklizne na ledu.
Bez mogućnosti za govor, za misli. Kao konji upregnuti u kola, kobila i pastuh
kružili su oko grada jedno uz drugo, najdužim galopom ali bez izbijanja u
prednost, sve dok se opet ne nađu u utrkivanju duž zavojitog puta uz posad, opet
u silasku prema obali rijeke i kraju utrke.
Ali – eno – neke saonice – neke nemarno, prerano zaustavljene saonice,
ispriječile su im se na putu. Ljudi svud oko njih, viču, upiru. Jahači su obišli grad
brže no što su ti glupani mislili da je moguće, pa zatekli prepriječen put.
Kasjan baci pogled prema njoj s radosnim pozivom, a Vasja si ne uspije
pomoći, pa mu uzvrati cerekom. Sjure se prema visoko nakrcanim saonicama, a
Vasja počne brojati Solovejeve korake, s rukom na njegovom vratu. Tri, dva, i ne
ostane mjesta za još jedan. Konj se vine u zrak i preko njih, podvivši kopita. Lagano
doskoči na skliski snijeg i udari duž završnog poteza rijeke, prema kraju utrke.
Kobila preskoči saonice korak iza njega; naskoči u snijeg kao ptica, pa nastave
utrku po ravnome, praćeni vrištanjem cijele Moskve. Po prvi put, Vasja glasno
dovikne Soloveju: krikne, i osjeti kako joj on odgovara, ali kobila ostane poravnana

225
s njim, hitajući dalje, mahnitih očiju, i dva konja zajedno nastave jurnjavu ledom,
dok su im se jahači nagurivali koljenima.
Vasja ne opazi ruku dok nije bilo prekasno.
U jednom je trenutku Kasjan jahao, usrdno držeći uzde. U idućem ispruži
ruku prema njoj i dohvati vezice što joj pridržavaju kapuljaču, dohvati ih i naglo
raščini, tako da kapa od janjeće kože odleti. Kosa joj ispadne, kečka se rasplete, i
onda se crni barjak njene kose raspušteno razvije svima naočigled.
Solovej nije mogao stati ni da je poželio. Uporno nastavi, ne hajući ni za što.
Vasja, u kojoj se bojno ludilo ohladilo i umrlo, mogla se samo pridržavati za njega,
dašćući.
Pastuh isprednjači za glavu, pa za rame, a onda prohuje preko ciljne crte uz
zapanjen muk. Vasja shvati da ju je, pobijedila ona ili izgubila u utrci, Kasjan
porazio u igri za koju nije ni znala da igra.

Ona se uspravi. Solovej uspori korak. Pastuh je teško disao, krajnje iznuren. Čak i
kad bi sad odlučila pobjeći, konj više ne bi bio u stanju za to.
Vasja saskoči na tlo, da ga riješi svoje težine, i okrene se suočiti s mnoštvom
bojara, i episkopima, i samim velikim knezom, koji je stajao i šutke gledao u nju,
zgrožen.
Kosa joj je obavijala tijelo, nahvatana po krznu ogrtača. Kasjan je već spuznuo
sa svoje zlaćane kobile. Ona ostane stajati mirno, pognute glave, dok su joj krv i
pjena kapali iz ojedenih kutova usana, gdje su ju žvale duboko zasjekle.
Vasja, usred užasa, osjeti iznenadnu srdžbu prema tom zlatnom oglavu. S
trzajem položi ruku na ormu, da ju strgne s nje.
Ali Kasjanova ruka u rukavici sijevne, lupi ju po prstima, i odvuče.
Solovej njisne i propne se, udarajući, ali ljudi s užadi – Kasjanovi ljudi – odbiju
iscrpljenog konja. Vasju bace na koljena u snijeg pred velikoga kneza moskovskog,
kose raspuštene svud oko lica, cijeloj Moskvi naočigled.
Dmitrij je nad blijedom bradom bio bijel kao sol. „Tko si ti?“ oštro upita. „Što
je ovo?“ Svud oko njega, bojari su buljili.

226
 „Molim vas“, reče Vasja, pa cimne ruku koja ju je držala. „Dajte mi do
Soloveja.“ Iza nje, konj opet zanjišti. Ljudi su vikali. Ona se osvrne da vidi. Prebacili
su mu užad preko vrata, ali pastuh im se opirao.
Kasjan riješi problem. Grubo digne Vasju na noge, stavi joj nož pod grkljan, i
vrlo tiho reče: „Ubit ću je.“ Izgovorio je to tako tiho da ga nije čuo nitko doli
djevojke i oštrouhog pastuha.
Solovej se ukipi kao mrtav.
Sve je znao, pomisli Vasja. Da je ona djevojka, da Solovej razumije ljudski
govor. Na mišici će joj ostati tragovi prstiju ruke kojom ju sad silovito steže.
Kasjan se obrati Soloveju, hitro. „Pusti da te odvedu u konjušnicu velikoga
kneza“, reče. „Idi mirno, i ona će ostati živa i vratiti ti se. Dajem ti svoju riječ.“
Solovej prkosno vrisne. Ritne se i jedan čovjek s uzdahom padne u snijeg.
Vasja. Iščitavala je tu riječ u pastuhovu mahnitom oku. Vasja.
Kasjanova joj ruka počne još čvršće stiskati mišicu, sve dok ona oštro ne
udahne, a nož joj se pod čeljusti zarivao sve dok nije osjetila kako joj počinje
rasijecati kožu...
„Bježi!“ očajnički dovikne Vasja konju. „Ne budi zatvorenik!“
Ali konj je već poraženo spustio glavu. Vasja osjeti kako Kasjan zadovoljno
odiše.
„Vodite ga“, reče.
Vasja se pobuni nemuštim krikom, ali konjušari su već pritrčavali da Soloveju
namaknu oglav sa zavijenim lancem. Ona okusi suze gnjeva. Pastuh dopusti da ga
se odvede, pognute glave, još iscrpljen. Kasjanov nož nestane, ali on joj ne pusti
ruku. Okrene ju na peti pred velikoga kneza, okupljene bojare. „Trebala si me
jutros saslušati do kraja“, promrmlja joj na uho.
Saša je još bio na konju; Tuman se probila na led, i brat joj je u ruci držao mač,
zabacivši kapuljaču s blijedog lica. Oči su mu bile uprte u krv koja joj lagano curi
uz rub grkljana.
„Pustite ju“, reče Saša.
Dmitrijevi stražari isukali su mačeve; Kasjanovi ljudi na vrsnim konjima
okruže njenog brata. Oštrice zablješte na suzdržanom suncu.
„Dobro mi je, Saša“, dovikne Vasja bratu. „Nemoj–“

227
 Kasjan joj upadne u riječ. „Gajih sumnje“, reče smirenim glasom, uputivši
riječi velikome knezu. Poluoblikovana čarka na ledu zastane. „Znah to sa
sigurnošću tek danas, Dmitrije Ivanoviču.“ Kasjanu je izraz bio ozbiljan, osim što
su mu se oči krijesile. „Pred nama su velika laž i teška nedoličnost, ako ne i gore.“
Okrene se prema Vasji, čak joj i dotakne obraz gorućim prstom. „Ali krivnja je
svakako na njenom lažljivom bratu, koji poželje nasamariti kneza“, doda. „Ne bih
krivio djevojku, kad je toliko mlada, a možda i napola luda.“
Vasja ne reče ništa; tražila je neki izlaz. Soloveja nema, brata joj okružuju
naoružani ljudi... Ako je neki čort i tu, ne vidi ga.
„Morozko“, prošapće, nevoljko, bijesno, zdvojno. „Molim te–“
Kasjan ju ošamari po ustima. Ona osjeti krv na razbijenoj usnici; izraz mu je
postao otrovan. „Da ne bi“, procijedi on.
„Dovedite ju ovamo“, reče Dmitrij kroz stisnuto grlo.
Prije no što se Kasjan stigao pokrenuti, Saša vrati mač u korice, saskoči s
kobile i pristupi velikome knezu. Guštik kopalja natjera ga da se zaustavi. Saša
otkopča pojas s mačem, baci oštricu u snijeg, i pokaže prazne ruke. Koplja malo
ustuknu. „Bratiću“, reče Saša. Kad ga Dmitrij pogleda sa srdžbom, drugačije ga
oslovi. „Dmitrije Ivanoviču–“
„Jesi li znao za ovo?“ prosikće Dmitrij. Knezu je lice ogoljelo od zgranutosti
nad izdajstvom.
Na Dmitrijevom licu Vasja načas opazi žalosnu prikazu djeteta koje je voljelo
njenog brata i svesrdno polagalo povjerenje u njega, čije su iluzije sad razbijene i
skršene. Vasja udahne gotovo s jecajem. Zatim djeteta nestane; ostane tek veliki
knez moskovski: samotan, gospodar svog svijeta.
„Znao sam“, odgovori mu Saša, i dalje tim smirenim glasom. „Znao sam.
Kumim vas da ne kaznite moju sestru zbog toga. Mlada je, nije shvaćala što radi.“
„Dovedite ju ovamo“, reče opet Dmitrij, nedostupnih sivih očiju.
Kasjan ju ovog puta izgura pred njega.
„Je li ovo doista žensko?“ strogo upita Dmitrij Kasjana. „Ne dam da bude
greške. Ne mogu vjerovati–“
Da se zajedno borismo protiv razbojnika, Vasja dovrši umjesto njega, u sebi.
Da trpljasmo snijeg, i mrak, i da pih u tvojoj dvorani i ponudih ti svoju službu. U

228
sva djela Vasilija Petroviča, jer Vasilij Petrovič ne bijaše stvaran. Kao da to bijahu
djela neke utvare.
I zaista, dok je gledala u vitice napetosti oko Dmitrijevih usta, bilo joj je kao
da je Vasilij Petrovič umro.
„Pa dobro“, reče Kasjan.
Vasja nije bila svjesna što se zbiva sve dok nije osjetila Kasjanovu ruku na
vezicama svog ogrtača. A onda shvati i baci se na njega, režeći.
Ali Kasjan izvuče njen bodež prije no što je sama to uspjela; izmakne joj noge
i gurne licem u snijeg. Oštrica noža – oštrica vlastitog noža – sklizne joj hladno i
precizno niz leđa. „Miruj, divlja mačko“, promrmlja joj Kasjan dok se otimala, s
prigušenim smijehom u glasu. „Da te još ne zasiječem.“
Ona nejasno začuje Sašu: „Ne, Dmitrije Ivanoviču, ne, to je doista djeva, to je
moja sestra Vasilisa, preklinjem vas da ne–“
Kasjan rastvori tkaninu. Vasja se jednom trzne od kandži hladnoće na koži, a
onda ju Kasjan povuče na noge. Slobodnom joj rukom strgne i kaputić i košulju,
ostavivši ju polugolu pred očima grada.
Suze joj se skupe u očima, suze šoka i srama. Načas ih sklopi. Stoj. Ne kloni.
Ne plači.
Ljuti joj je zrak bičevao kožu.
Jedna Kasjanova ruka mučno joj stisne kosti podlaktice; druga ju ščepa za
kosu, izvije je i odmakne od lica, tako da se čak ni njome više nije mogla zakriti.
Iz mnoštva promatrača nadigne se buka: smijeh pomiješan s moralno
nadmoćnim zgražanjem.
Kasjan pričeka trenutak, dišući joj na uho. Ona osjeti kako joj njegov pogled
načas naviruje prema grudima i grlu i ramenima. Zatim vlastelin uperi pogled u
velikoga kneza.
Vasja je stajala i drhtala, u strahu za brata, koji se bacio na ljude oko sebe i
kojega su trojica oborila, i sad ga čvrsto drže u snijegu.
Knez i njegovi bojari zurili su s izrazima u rasponu od zbunjenosti,
užasnutosti i gnjeva do cerekave zluradosti i probuđene pohote.

229
 „Djevojka, kao što vam kažem“, nastavi Kasjan, razumna glasa u raskoraku s
nasilnim rukama. „Ali tek nedužna luda, mislim, kojoj je brat zavrtio glavom.“
Baci žalostan pogled prema Saši, koji je klečao, zgrožen, dok su ga držali stražari.
Mrmor počne strujati svjetinom, sve šire, sve dalje. „Peresvet“, čulo se, kao i:
„Vradžbina. Vještičarenje. Nije on istinski monah.“
Dmitrijev pogled prijeđe njome od stopala u čizmama preko obnaženih grudi.
Zaustavi se na njenom licu i tu zadrži, bezosjećajan.
„Ovu se djevojku mora kazniti!“ vikne mlad bojar. „Ona i brat su svojim
svetogrđem osramotili sve nas. Treba ju izbičevati; treba ju spaliti. Nećemo trpjeti
vještice u našem gradu.“
Urlik podrške dočeka njegov povik, i krv polako isteče Vasji iz lica.
Odgovori drugi glas: ne glasan, već prepukao od starosti, i odlučan. „Ovo je
nedolično“, reče. Govornik je bio debeo, brade tek rubne, a glasa smirena spram
sve jačega gnjeva. Pop Andrej, pomisli Vasja, sjetivši mu se imena. Iguman
manastira Arkanđela.
„Nije nužno raspravljati о kazni pred cijelom Moskvom“, reče iguman. Oči
mu polete prema narodu koji kipti uz obalu rijeke. Povici su bivali sve glasniji, sve
usrdniji. „Ovi će izazvati nerede“, napomene. „I možda ugroziti nedužne.“
Vasja je već bila smrznuta i zgrožena, ali od ovih riječi kroz nju sijevne svježa
strava.
Kasjan joj čvršće stisne ruku, a Vasja, osvrnuvši se prema njemu, opazi kako
ga načas prožima ozlojeđenost. Zar bi Kasjan htio da narod izazove nerede?
„Kao što kažete“, reče Dmitrij. Odjednom zazvuči oprezno. „Ti – djevojko.“
Izvije usnu uz tu riječ. „Ideš u konvent dok ne odlučimo što ćemo s tobom.“
Vasja zausti da se opet pobuni – ali Kasjan progovori prvi. „Možda bi ovoj
sirotici bilo lakše uz sestru“, reče. „Istinski smatram da je puko nevinašce
uključeno u bratovljeve zlobne spletke.“
Vasja mu opazi hitru pakost u očima, upućenu Saši. Ali nije mu se začula u
glasu.
„Pa dobro“, suho će veliki knez. „U konvent ili u toranj, svejedno je. Ali svoje
ću stražare staviti na dveri. A vi ćete, brate Aleksandre, biti zatočeni pod stražom
u manastiru.“

230
 „Ne!“ krikne Vasja. „Dmitrije Ivanoviču, on nije–“
Kasjan joj ponovno zavrne ruku, a Saša joj ulovi pogled i tek malčice odmahne
glavom. Ispruži ruke da mu ih zavežu.
Vasja je gledala, dršćući, kako joj odvlače brata.
„Stavite djevojku u saonice“, reče Dmitrij.
„Dmitrije Ivanoviču“, opet pozove Vasja, ne hajući za Kasjanov stisak. Suze
su joj frcale od bolova, ali čvrsto je naumila progovoriti. „Obećaste mi jednom
prijateljstvo. Kumim vas–“
Knez se okrene prema njoj s divljačkim pogledom. „Obećah prijateljstvo
jednom lašcu, jednom dječaku koji je mrtav“, reče. „Mičite mi ju s očiju.“
„Dođi, divlja mačko“, reče Kasjan blago. Više se nije opirala stisku. On
dohvati njen ogrtač iz snijega, umotaju njime, i odvuče.

231
 21.

VRAČEVA SUPRUGA

V arvari nije dugo trebalo da donese vijest Olgi. Dapače, prva je banula u
kneginjinu radnu sobu, smrknuta od težine katastrofe, sa snijegom u
prosijedoj pletenici.
Olgin terem bio je krcat do točke pucanja od žena i njihovih uresa. Tako su
one svetkovale, tu u tom prepunom tornju, gdje su jele i pile i svilenim brokatima
i kokošnicima i mirisima ostavljale jedna na drugu dojam, dok se izvana čula rika
slavlja.
Jevdokija je sjedila najbliže peći i strogo se dotjerivala. Nekoliko je štovateljica
sjedilo oko nje, hvalilo ju zbog trudnoće i moljakalo za usluge. Ali čak se ni
Jevdokijino nerođeno dijete nije moglo nositi s tom slavnom konjskom utrkom.
Podosta pritajenog, hihotavog klađenja obilježilo je jutro, dok su one pobožne
stiskale usne.
Hoće li onaj naočiti žgoljo – Olgin mlađi brat – odnijeti nagradu? pitale su
jedna drugu, smijući se. Ili vatrenokosi knez Kasjan, koji se – kažu bar robinje –
smiješi kao svetac, a izgleda kao poganski bog kad se skine u kupelji? Kasjan je bio
miljenik većine, jer se polovica djeva zaljubila u njega.
„Ne!“ uporno je vikala Marja, dok su ju žene hranile kolačima. „Pobijedit će
moj ujo Vasilij! On je najhrabriji i ima najsilnijeg konja na cijelom svijetu.“
Od rike početka kao da su se pretresli zidovi terema, a vriska uz utrku umotala
je grad bukom. Žene su slušale prignutih glava, slijedeći jahače po zvukovima
prolaska.
Olga je primila Marju u krilo i čvrsto ju držala.
Zatim je žamor naglo zamro. „Gotovo je“, rekle su žene.

232
 Nije bilo gotovo. Buka se opet nadigla, i to glasnija no prije, s novim i ružnim
prizvukom. Ta huka nije jenjala; primicala se sve bliže i bliže tornju, a onda se ovila
oko Olginih zidova kao plima u uzdizanju.
Na toj plimi, kao naplavina, stigne Varvara, trkom. Uđe u radnu sobu s
umješno hinjenom smirenošću, ode ravno do Olge, i prigne se da joj šapne na uho.
Ali iako je Varvara bila prva, iako je bila brza, nije bila dovoljno hitra.
Glas se uspne stubištem kao val, razliježući se polako, pa cijeli odjednom.
Kako služavka šaptom dojavi katastrofu Olgi na uho, tako se mrmor poput jauka
otme iz žena, prenesen usnama drugih služavki. „Vasja je žensko!“ zakrešti
Jevdokija.
Nema vremena, nema vremena ni za što – svakako ne da Olga isprazni svoj
toranj – čak ni vremena da ih primiri.
„Dolazi ovamo, kažeš?“ upita Olga Varvaru. Svojski pokuša razmisliti.
Dmitrij Ivanovič sigurno bjesni. Slanje Vasje ovamo samo će vezati Olgu – i njenog
muža – uz tu obmanu, samo će još jače raspiriti bijes velikoga kneza. Tko je to
predložio?
Kasjan, pomisli Olga. Kasjan Lutovič, novi igrač u ovoj igri: naš zagonetni
vlastelin. Kako bi se bolje mogao uvući velikome knezu pod kožu? Ovim će se riješiti
i Saše i mog muža. Glupi smo, kad to ne vidjesmo.
Pa, sami su pogriješili, pa se mora snaći kako zna i umije. Što će drugo, kao
kneginja u tornju? Olga se isprsi i potrudi smireno progovoriti.
„Naloži mojim ženama da me pohode“, reče Varvari. „Priredi odaju za
Vasju.“ Premisli se. „Pripazi da se zatvara izvana.“ Olga je ispreplela obje ruke
preko trbuha, bijelih zglobova. Ali zadržala je prisebnost i neće je se odreći.
„Povedi Mašu sa sobom“, doda. „Pazi da je po strani.“
Marjino lišce mudra vražićka svo se uzbunilo. „Ovo je loše, zar ne?“ upita ona
majku. „To što znaju da je Vasja djevojka?“
„Da“, reče Olga. Nikad nije lagala djeci. „Idi, dijete.“
Marja, sva problijedjela i odjednom krotka, izađe za Varvarom.
Glas se pronio među Olginim gošćama brzinom tek potpaljenog požara. One
kreposnije su već prikupljale svoje stvari, sitno stisnutih usnica, pripremajući se za
odlazak u žurbi.

233
 Ali predugo su petljale oko kokošnika i ogrtača, oko polaganja velova, što nije
bilo nikakvo čudo, jer uskoro se novi koraci – silna procesija koraka – začuju sa
stubišta Olginog tornja.
Svaka glava u radnoj sobi se okrene. One koje samo što nisu otišle opet sjednu
sa sumnjivom pripravnošću.
Unutarnja vrata se otvore, i dvojica iz Dmitrijevog domaćinstva se pojave na
njima, držeći Vasju za ruke. Djevojka je visjela između njih, nespretno umotana
ogrtačem.
Šuštaj zgroženog oduševljenja prostruji među ženama. Olga zamisli kako će
kasnije pričati: Jeste li vidjeli tu djevojku, razderane odjeće, raščupane kose? O, da,
bijah tamo na taj dan: na dan propasti kneginje Serpuhova i Aleksandra Peresveta.
Olga zadrži pogled na Vasji. Očekivala bi da njena sestra dođe pokorno – čak
pokajnički – ali (ludo, ovo je Vasja) djevojci su se oči zvjezdano krijesile od srdžbe.
Kad ju muškarci s prezirom bace na pod, ona se prevrne, pretvorivši pad u nešto
elegantno. Sve žene se zgranu.
Vasja skoči na noge, olujne kose obješene svud po licu i ogrtaču. Zabaci ju i
čvrsto uzvrati pogled sablažnjenoj sali. Ne kao dječak, ali također različita od
zakopčanih, utegnutih i za toranj odgojenih žena kao mačka od kokoši.
Stražari se zadrže korak iza, pohotno promatrajući djevojčinu vitku figuru i
sjajnu tamnu kosu. „Obavili ste svoj zadatak“, brecne se Olga na njih. „Idite.“
Ne krenu. „Mora u zatvor, po naredbi velikoga kneza“, reče jedan.
Vasja na najkraći trenutak sklopi oči.
Olga nakrivi glavu, prekriži ruke preko trbuha nabreklog od djeteta, i – s
izrazom koji ju odjednom učini zapanjujuće sličnom sestri – uperi hladan pogled
u ljude i prožme ih nelagodom. „Idite“, ponovi.
Nevoljko, oni se napokon okrenu i odu, ali ne bez daška drskosti; znali su
odakle vjetar puše. Držanje njihovih ramena reče Olgi mnogo о raspoloženju izvan
njenog tornja. Zubi joj se zariju u donju usnu.
Zasun se spusti s treskom; vanjska se vrata zatvore. Dvije sestre ostanu zuriti
jedna u drugu, uz cijelu lakomu rulju promatračica. Vasja si privije ogrtač oko
ramena; teško je drhtala. „Olja–“ započne.
U prostoriji zavlada savršen tajac, da ni riječ ne promakne.

234
 Pa, bilo je dosta tračeva za danas. „Vodite je u kupelj“, naredi Olga
služavkama, hladno. „A onda u njenu sobu. Zaključajte vrata. Pobrinite se da bude
pod stražom.“

Stražari – Dmitrijevi ljudi – isprate Vasju do kupelji i stanu pred vrata. Unutra ju
dočeka Varvara. Ona svuče poderanu odjeću s Vasje hitrim i posve suzdržanim
rukama. I ne potrudi se pogledati safirnu ogrlicu, premda je dugo promatrala silno
rascvale modrice na djevojčinoj mišici. Što se nje same ticalo, Vasja jedva da je
mogla podnijeti pogled na svoju zimski blijedu put. Izdala ju je.
Zatim Varvara, i dalje bez riječi, zaimačom izlije vodu na vruće kamenove
peći, gurne Vasju u unutarnju odaju kupelji, zatvori unutarnja vrata, i ostavi ju
samu.
Vasja se svali na klupu, gola u toplini, i dopusti si, po prvi put, da se rasplače.
Grizla si je šaku, pa nije ni pisnula, ali plakala je sve dok joj grčevi sramote i žalosti
i užasnutosti nisu popustili. Zatim se pribere, pa podigne glavu i šaptom se obrati
naćuljenom zraku.
„Pomozi mi“, reče. „Što da radim?“
Nije bila posve sama, jer zrak je imao odgovor.
„Upamti jedno obećanje, sirota ludo“, reče Olgin debeli, krhki banjik,
siktajem vode na kamenu. „Upamti moje proročanstvo. Dani su mi odbrojani;
možda mi ovo bude posljednje proročanstvo. Prije kraja Maslenice sve će se
odlučiti.“ Bio je nejasniji od pare: naznačavalo ga je tek čudno kovitlanje zraka.
„Koje obećanje?“ upita Vasja. „Što će se odlučiti?“
„Upamti“, dahne banjik, a onda ostane sama.
„Vrag odnio sve čortove, uostalom“, reče Vasja, pa sklopi oči.
Kupanje joj se oduljilo. Vasja poželi da traje dovijeka, usprkos tihim, grubim
šalama stražara, jasno čujnim izvana. Svaki dah pare iz peći kao da je jače sapirao
miris konja i znoja: miris njene teško izvojevane slobode. Kad Vasja izađe iz
kupelji, ponovno će biti djeva.
Napokon Vasja, gola kao od majke rođena i sva znojna, izađe u predsoblje da
ju se zalije hladnom vodom, obriše, namaže i odjene.

235
 Podsuknja i bluza i sarafan koje su joj pronašli jako su zaudarali po
prethodnoj vlasnici, i teško su visjeli Vasji s ramena. U njima osjeti sve spone koje
je prethodno zbacila.
Varvara počne djevojci plesti kosu hitrim, čupavim pokretima. „Olga
Vladimirova ima neprijatelje kojima ne bi bilo ništa draže nego vidjeti je u
konventu, nakon što joj se čedo rodi“, zareži ona na Vasju. „A što će biti sa samim
čedom? Kolike mu je šokove gospa majka pretrpjela otkako si došla. Zašto nisi
mogla opet otići u miru, dok nisi od sebe napravila predstavu?“
„Znam“, reče Vasja. „Žao mi je.“
„Žao!“ procijedi Varvara atipično usrdno. „Žao, kaže djeva. Evo ti ga na“ –
pucne prstima – „za žao, a veliki će ti knez dati i manje, kad odluči kakva te sudbina
čeka.“ Zaveže Vasji kečku komadićem zelene vune i reče: „Pođi za mnom.“
U teremu su za nju priredile odaju: tmurnu i tijesnu, niska stropa, ali toplu,
grijanu odozdo velikom peći iz radne sobe. Tu ju dočeka hrana – kruh i vino i juha.
Olgina dobrota zapeče ju gore od ranijeg bijesa.
Varvara ostavi Vasju na pragu. Posljednje što je Vasja čula bilo je klizno
povlačenje kračuna, popraćeno njenim hitrim, lakim koracima na odlasku.
Vasja se svali na ležaj, stisne obje šake, i odbije opet zaplakati. Nije zaslužila
utjehu suza, kad je bratu i sestri donijela ovoliku nevolju. Kao i ocu, podrugne joj
se tih glas u lubanji. Ne zaboravi njega – a ni da je tvoj prkos životom platio. Kletva
si svome rodu, Vasilisa Petrovna.
Ne, šaptom uzvrati Vasja tom glasu. Nije tako, ni najmanje nije.
Ali teško se više mogla sjetiti što je točno istina – u toj tmurnoj sobici bez
zraka, sa zagušljivim šatorom od sarafana na sebi, sa sleđenim sestrinim izrazom
pred očima.
Za njihovo dobro, pomisli Vasja, moram ovo ispraviti.
Ali nije uviđala kako.

Olgine posjetiteljice udaljile su se čim je uzbuđenje prošlo. Kad su sve otišle,

kneginja Serpuhova teško siđe stubama do Vasjinc sobe.

236
 „Govori“, reče Olga, čim su se vrata zatvorila iza nje. „Ispričaj se. Kaži mi da
pojma nisi imala da će se ovo dogoditi.“
Vasja je ustala kad je njena sestra ušla, ali sad ne reče ništa.
„Ja jesam“, nastavi Olga. „Upozorih te – i tebe i budalu od mog brata. Shvaćaš
li što si učinila, Vasja? Lagala si velikom knezu – umiješala nam brata – u najboljem
slučaju će te sad poslati u konvent; u najgorem ti suditi kao vještici, a ja to ne mogu
spriječiti. Ako Dmitrij Ivanovič odluči da sam bila umiješana, natjerat će
Vladimira da me se odrekne. I mene će strpati u konvent, Vasja. Djecu će mi
oduzeti.“
Glas joj prepukne pri posljednjoj riječi.
Vasjine oči, užasnuto razrogačene, ne odmaknu se od Olginog lica. „Ali –
zašto bi tebe poslali u konvent, Olja?“ prošapće.
Olga oblikuje odgovor kao kaznu glupači od sestre. „Ako se Dmitrij Ivanovič
razljuti do te mjere da pomisli da sam vam suučesnica, hoće. Ali neću dopustiti da
mi oduzmu djecu. Prije ću se tebe odreći, Vasja, kunem ti se.“
„Olga“, reče Vasja, naklonivši sjajnu glavu. „Imala bi pravo na to. Žao mi je.
Žao mi je – jako.“
Hrabra i nesretna – sestra joj je odjednom ponovno osmogodišnjakinja, a
Olga ju gleda s iznurenom samilošću dok joj otac daje batina, dotučeno, zbog opet
neke gluposti.
„I meni je žao“, reče tad Olga, jer joj je bilo.
„Postupi kako moraš“, reče Vasja. Glas joj bi grub kao u gavrana. „Kriva
stojim pred tobom.“

Izvan kuće kneza Serpuhova taj dan prođe u velebnoj razmjeni glasina. Zanos i
divljanje svetkovine – ima li plodnijeg tla za ogovaranje? Ništa ovoliko slasno već
se godinama nije dogodilo.
Onaj mladi vlastelin Vasilij Petrovič. To nije vlastelin, već djevojka!
Ne.
Zaista, to je točno. Djeva.

237
 Gola svima naočigled.
Vještica, u svakom slučaju.
Opačinama je zarobila čak i svetog Aleksandra Peresveta. Vodila je tajne
mahnite orgije u palači Dmitrija Ivanoviča. Sve ih je uzimala kako je htjela: kneza
i monaha, jednog za drugim. Živimo u doba grešnika.
Sve je on to prekinuo, taj knez Kasjan. Razotkrio je njenu zloću. Kasjan je velik
vlastelin. On nije griješio.
Glasine su se radosno plele cijeloga tog dugog dana. Stigle su čak i do
zlatokosa svećenika koji se u monaškoj ćeliji krio od čudovišta iz vlastitog sjećanja.
On naglo podigne glavu iz molitve, i sav problijedi.
„To nije moguće“, reče posjetitelju. „Mrtva je.“
Kasjan Lutovič si je promatrao žuti vez na pojasu oko struka, nezadovoljno
naškubljenih usana, pa pri odgovoru ne pogleda u njega.
„Zaista?“ reče. „Onda to bijaše utvara; doista krasna, mlada utvara, koju
pokazah narodu.“
„Niste trebali“, reče svećenik.
Kasjan se isceri na to, pa baci pogled prema njemu. „Zašto? Jer vas nije bilo
da to vidite?“
Konstantin ustukne. Kasjan se smjesta nasmije. „Ne mislite da ne znam
odakle potječe vaša manija prema vješticama“, reče. Nasloni se na vrata, nehajan,
veličanstven. „Previše ste vremena proveli uz vještičju unuku, je li; promatrali ste
ju kako raste, iz godine u godinu, jednom prečesto ugledali te zelene oči, a i divljinu
koja nikad neće pripasti vama – a ni vašem Bogu.“
„Sluga sam Božji; ja ne–“
„Joj, budite tiho“, reče Kasjan, pa teško ustane. Krene prilaziti svećeniku,
korak po tihi korak, sve dok Konstantin ne ustukne i umalo ne otetura u svijećama
obasjane ikone. „Vidim vas“, promrmlja knez. „Znam kojem bogu služite. Jednook
je, zar ne?“
Konstantin se obliže, očiju uprtih u Kasjanovo lice, i ne reče ni riječi.
„Tako je bolje“, reče Kasjan. „Sad me počujte. Hoćete li joj se ipak osvetiti?
Koliko volite vješticu?“
„Ja ju–“

238
 „Mrzite ju?“ Kasjan se nasmije. „U vašem slučaju, to je jedno te isto. Moći ćete
joj se osvetiti koliko vam je drago – ako me poslušate.“
Konstantinu su suze počele frcati na oči. Uputi jedan pogled, dug, prema
svojim ikonama. Zatim prošapće, ne pogledavši u Kasjana: „Što mi je činiti?“
„Poslušajte nalog koji ću vam dati“, reče mu Kasjan. „I ne zaboravite tko vam
je gospodar.“
Kasjan se prigne i prošapće Konstantinu na uho.
Svećenik se odmakne s trzajem. „Dijete? Ali–“
Kasjan nastavi govoriti tihim, odmjerenim glasom, i Konstantin napokon,
polako, kimne.

Sama Vasja nije čula nijednu glasinu, kao ni nijednu urotu. Ostala je pod ključem
u svojoj sobici i sjedila uz procjep prozora. Sunce je zapadalo pod zidine dok se
Vasja pokušavala domisliti nekom načinu bijega, ispravljanja svega.
Nastojala je ne misliti na to kakav joj je dan mogao biti, dolje na ulicama, da
joj se tajna očuvala. Ali pomisli na to također su joj stalno krišom prilazile; na
izgubljeni trijumf, na žar vina u utrobi, na smijeh i na klicanje, na knežev ponos,
na opće divljenje.
I na Soloveja – jesu li ga prošetali da se ohladi i zbrinuli nakon utrke? Je li
uopće dopustio konjušarima da ga pipnu, nakon prvog iscrpljenog prepuštanja?
Možda se pastuh usprotivio, možda su ga čak i ubili. A ako nisu? Gdje je on sada?
Pod ularom, svezan, zaključan u konjušnici velikoga kneza?
I na Kasjana – Kasjana. Vlastelina koji je bio ljubazan prema njoj i koji ju je,
sa smiješkom, ponizio pred cijelom Moskvom. Pitanje joj se vrati obnovljenom
silinom; Koje on koristi ima od ovoga? I zatim: Tko je to pomogao Čelubeju da se
izda za Kanovog veleposlanika? Tko je opskrbio razbojnike? Je li Kasjan? Ali zašto
– zašto?
Nije imala odgovora; mislima se uspijevala samo vrtjeti u krugu, a glava ju je
boljela od potisnutih suza. Napokon se sklupčala na ležaju i utonula u plitak san.

239
Probudi se s trzajem, dršćući, baš kad je pao mrak. Sjene u njenoj sobi čudovišno
su se protezale.
Vasja se sjeti svoje sestrice Irine, daleke u Lesnajoj Zemlji. Prije no što ih je
mogla spriječiti, druge ju misli teško spopadnu: na braću uz ognjište ljetne kuhinje,
okupanu zlaćanom večeri zenita ljeta. Na drage očeve konje, i na kolače koje je
pekla Dunja...
Trenutak potom, Vasja je bespomoćno ridala, kao dijete koje svakako više nije
bila. Mrtav otac, mrtva majka, zatočen brat, dom negdje daleko–
Siktav šapat, kao od povlačenja tkanine po podu, prene ju iz plača.
Vasja se naglo uspravi, mokra lica, još grcajući od suza.
Dio tame se pokrene, opet pokrene, pa zastane točno na slabašnoj zraci
sumraka.
Nije to uopće bila tama, već siv, isceren stvor. Imao je obličje žene, ali to nije
bila žena. Vasji srce zalupa; ona ustane iz kreveta i uzmakne. „Tko ste vi?“
Otvor na licu sivog stvora otvarao se i zatvarao, ali Vasja ništa ne začuje.
„Zašto ste mi došli?“ uspije izgovoriti, smogavši hrabrost.
Tišina.
„Možete li govoriti?“
Čudovišno crno buljenje.
Vasja u isti mah poželi svjetlost i osjeti zahvalnost što je mrak, jer skriva to
usana lišeno lice. „Imate li mi nešto kazati?“ upita.
Kimanje – je li to bilo kimanje? Vasja načas razmisli, pa posegne u opravu,
gdje je visio hladni, plavi talisman oštrih rubova. Odvagne, pa povuče rub duž
unutrašnjosti podlaktice. Krv joj navre među prste.
Dok je kapala po podu, utvara ispruži koščatu ruku, da zgrabi dragulj. Vasja
ga izmakne. „Ne“, reče. „Moj je. Ne – ali evo.“ Ispruži krvavu ruku prema stravi, u
nadi da ne radi glupost. „Evo“, ponovi, nespretno. „Krv katkad pomogne, kod
stvorova koji su mrtvi. Jeste li vi mrtvi? Hoće li vas moja krv ojačati?“
Ne dobije odgovor. Ali sjena doplazi bliže, prigne lice ruci, i počne lizati
naviruću krv.
Zatim se usta čvrsto priviju i stanu halapljivo sisati, i baš kad Vasja dobije
potrebu odmaknuti je silom, utvaraju pusti i odglavinja unatrag.

240
 Stvoru se – njoj, shvati Vasja – izgled nije poboljšao. Sad je malčice dobila
pojavnost puti, ali puti isušene i mumificirane kroz godine lišene zraka – sive i
smeđe i žilave. Ali jama od usta sad je imala jezik, a taj jezik je tvorio riječi.
„Hvala ti“, reče.
Pristojna utvara, barem. „Zašto ste tu?“ uzvrati Vasja. „Ovo nije mjesto za
mrtve. Strašite Marju.“
Utvara odmahne glavom. „Ovo nije – mjesto za žive“, uspije reći. „Ali – žao
– mi je. Zbog djeteta.“
Vasja opet osjeti zidove oko sebe, između svoje kože i sumraka, pa se ugrize
za usnice. „Što ste mi došli kazati?“
Utvara počne otvarati usta. „Idi. Bježi. Noćas, on to kani noćas.“
„Ne mogu“, reče Vasja. „Vrata su zapriječena. Što će biti noćas?“
Koščate se šake skrše. „Bježi sada“, reče, pa pokaže na sebe. „Ovo – on je tebi
ovo namijenio. Noćas. Noćas će on uzeti novu suprugu; a Moskvu će uzeti sebi.
Bježi.“
„Tko mi je to namijenio?“ upita Vasja. „Kasjan? Kako će on Moskvu uzeti
sebi?“
Tada se sjeti Čelubeja, njegove palače pune uvježbanih jahača. Svane joj
grozno shvaćanje. „Tatarima?“ prošapće.
Utvara snažno skrši šake. „Bježi!“ reče. „Bježi!“ Razjapi pritom usta:
paklensko ždrijelo.
Vasja si ne uspije pomoći; ustukne od te strave, dašćući, gutajući da ne vrisne.
„Vasja“, oslovi ju njegov glas otraga. Glas što znači slobodu i magiju i
strepnju, što nema nikakve veze sa zagušljivim svijetom tornja. Utvare nestane, a
Vasja se naglo okrene.
Morozku je kosa bila dio noći, ruho pak potez svjetlomorna crnila. Bilo mu je
nečeg starog i prijekog u očima. „Nema više vremena“, reče. „Moraš odavde.“
„Kao što čujem“, reče ona, ostavši mirno. „Zašto si došao? Zvah te – zazivah
– Majko Božja, dok stajah naga pred cijelom Moskvom! Tada si nisi mogao dati
truda! Zašto mi sada pomažeš?“
„Ne mogoh ti nimalo danas prići, sve dosad“, reče joj. Glas mraznog đavla bio
je tih i ravnomjeran, ali oči mu spuznu, načas, s njenih suzama izbrazdanih obraza

241
na raskrvarenu ruku. „Smogao je svu svoju snagu, da me izopći. Dobro je
isplanirao današnji dan. Nisam ti danas mogao prići, prije no što je tvoja krv
dotaknula safir. Zna se prikriti od mene; ne znah da se vratio. Da znah, nikad ne
bih dopustio da–“
„Tko?“
„Vrač“, reče Morozko. „Taj čovjek kojega Kasjanom zoveš. Dugo je
proboravio na čudnim mjestima, ponad mog zora.“
„Vrač? Kasjan Lutovič?“
„Drugih ga dana ljudi zvahu imenom Koščej“, reče Morozko. „I on nikad ne
može umrijeti.“
Vasja blene. Ali to je bajka. Kao što je i mrazni đavao.
„Ne može umrijeti?“ uspije nekako.
„Sačinio je čaroliju“, reče Morozko. „On je – skrio svoj život izvan svog tijela,
da mu ja – da mu smrt – ne može nikad prići. Nikad ne može umrijeti, i vrlo je
snažan. Spriječio me da ga ugledam; spriječio me da danas dođem. Vasja, ne bih ti
inače–“
Dođe joj da se umota u njegov ogrtač i nestane. Dođe joj da se svali na njega
i rasplače. Suzdrži se. „Što mi ne bi inače?“ prošapće.
„Dopustio da se sama suočiš s današnjim danom“, reče joj.
Pokuša mu iščitati oči u mraku, i on uzmakne, pa gesta zamre nedovršena.
Načas mu je lice moglo biti ljudsko, i odgovor se ukaže, u njegovim očima, tik
ponad njenog shvaćanja. Kaži mi. Ali nije. On zabaci glavu, kao da sluša. „Otiđi,
Vasja. Odjaši. Pomoći ću ti da pobjegneš.“
Mogla bi otići po Soloveja. Odjahati. S njim. U mjesečinom posrebren mrak,
dok mu to obećanje vreba, kao preko volje, u očima. A ipak– „Ali moji brat i sestra.
Ne mogu ih ostaviti na cjedilu.“
„Ti nisi–“ započne on.
Težak korak u hodniku naglo obrne Vasju na peti. Okrene se prema vratima
baš kad se kračun naglo odvuče.
Olga je izgledala umornije no tog jutra: blijeda se gegala od težine nerođenog
djeteta. Varvara joj je stajala uz rame i strijeljala pogledom. „Kasjan Lutovič te je
došao vidjeti“, šturo reče Olga. „Dopustit ćeš mu da te sasluša, sestro.“

242
 Njih dvije nahrupe u Vasjinu odaju, a kad joj svjetlost razdani zakutke,
mraznog đavla više nije bilo.

Varvara je namjestila Vasjinu raščupanu pletenicu tako da glatko leži i privezala

joj izvezen kokošnik oko čela, da joj ledeni srebrni prstenovi vise kao okvir licu.
Zatim su Vasju istjerale na smrznuto stubište. Sišla je između Olge i Varvare,
trepćući. Spustile su se kat niže, gdje je Varvara otvorila nova vrata; prošle su kroz
jedno predsoblje i ušle u dnevnu sobu ispunjenu mirisom slatka ulja.
Na pragu, Olga reče, uz naklon: „Moja sestra, gospodine“, i stane u stranu da
Vasja prođe.
Kasjan je bio svježe okupan i odjeven za svetkovinu, u bijelo i blijedo zlatno.
Kosa mu se živopisno kovrčala na izvezenom ovratniku.
On ozbiljno reče: „Molit ću vas da nas ostavite, Olga Vladimirova. To što
imam reći Vasilisi Petrovnoj najbolje je reći nasamo.“
Bilo je nemoguće, naravno, da se Vasju ostavi nasamo s muškarcem s kojim
nije zaručena, sad kad je opet djevojka. Ali Olga šturo kimne i ostavi ih.
Vrata se zatvore s tihim škljoc.
„Dobro te našao,“ tiho reče Kasjan, dok mu je smiješak titrao oko usta,
„Vasilisa Petrovna.“
Ona se namjerno nakloni, kao što bi dječak. „Kasjane Lutoviču“, reče ledeno.
Vraču. Riječ joj je nabijala u glavi, tako čudna, a ipak... „Jeste li vi to poslali ljude
na mene u kupelj u Čudovu?“
On se poluosmjehne. „Zapanjuje me što to prije nisi pogodila. Četvoricu ih
ubih jer si im pobjegla.“
Očima joj prijeđe preko tijela. Vasja prekriži ruke. Bila je odjevena od glave
do pete, a nikad se nije osjećala ogoljenije. Kupanje kao da je s nje spralo svu
poduzetnost i pregalaštvo; sad mora paziti, i čekati, i prepuštati djelovanje
drugima. Gola je od bespomoćnosti.
Ne. Ne. Nisam nimalo drugačija no jučer.

243
 Ali teško je mogla povjerovati u to. U očima mu je bilo monumentalnog i
posprdnog samopouzdanja.
„Da mi niste“, reče Vasja, gotovo ispljunuvši, „prišli blizu.“
On slegne ramenima. „Smijem što god me volja“, odgovori joj. „Odrekla si se
svakog privida kreposti kad si se pojavila u kremlju odjevena kao dječak. Sad me
čak ni tvoja sestra ne bi spriječila. Držim tvoju propast u šaci.“
Ona ne reče ništa. On se osmjehne. „Ali dosta toga“, doda. „Zašto da budemo
neprijatelji?“ Ton mu postane pomirljiv. „Spasih te od tvojih laži, sad slobodno
možeš biti svoja, resiti se kako djevojka treba–“
Ona izvije usnicu. On ušuti, dopadljivo slegnuvši ramenima.
„Znate baš kao i ja da me sad čeka konvent“, reče Vasja. Stavi ruke iza leđa i
nasloni se na vrata, a drvo joj zabije iverje u dlanove. „Ako me ne stave u kavez i
ne spale kao vješticu. Zašto ste tu?“
On prođe rukom kroz riđu kosu. „Kajem se zbog onoga danas“, reče.
„Uživali ste“, otpovrne Vasja, poželjevši da joj glas nije tanak od prisjećanja
na poniženje.
On se osmjehne i pokaže prema peći. „Hoćeš li sjesti, Vasja?“
Ona se ne pomakne.
On se potmulo nasmije i spusti na izrezbarenu klupu uz vatru. Bokal vina
urešen jantarom ležao je uz dva pehara; on si natoči jedan i strusi blijedu tekućinu.
„Pa, jesam, uživao sam“, prizna. „Poigravati se s ćudi našeg kneza usijane glave.
Gledati kako se tvoj samoživo moralni brat koprca.“ Iskosa ju pogleda dok je,
skamenjena od gađenja, stajala uz vrata, pa ozbiljnije doda: „A i zbog tebe same.
Nitko te nikad ne bi nazvao ljepoticom, Vasilisa Petrovna, ali nitko to pak ne bi ni
htio. Bila si ljupka, dok si se tako borila protiv mene. I dopadljiva u dječačkoj
odjeći. Jedva da i toliko uspjeh čekati. Znao sam, znaš. Uvijek sam znao, ma što da
kazah velikome knezu. Svih onih noći na putu. Znao sam.“
Unese nježnost u svoj pogled; tonom ju pozove da se smekša, ali još mu je bilo
smijeha u dnu očiju, kao da se ruga vlastitim riječima.
Vasja se prisjeti ledenog cjelova zraka na svojoj koži, bojarske pohote, i sva se
naježi.

244
 „Dođi“, nastavi on. „Zar mi hoćeš reći da nisi uživala, divlja mačko? U očima
Moskve na sebi?“
Želudac joj se okrene. „Što vi hoćete?“
On si natoči još vina i podigne pogled prema njoj. „Izbaviti te.“
„Što?“
On svrne oči, teških kapaka, prema vatri. „Mislim da me vrlo dobro
razumiješ“, reče. „Kao što i sama kažeš, čekaju te ili konvent ili suđenje kao vještici.
Ne tako davno upoznah svećenika – oh, vrlo sveta čovjeka, vrlo naočita i pobožna
– koji će drage volje kazati knezu sve о tvojim zlobnim navadama. A budeš li
osuđena,“ nastavi zamišljeno, „koliko će vrijediti život tvoga brata? Koliko će
vrijediti sloboda tvoje sestre? Dmitrij Ivanovič je predmet podsmijeha Moskve.
Knezovi koje se ismijava ne zadrže dugo svoje posjede, što on dobro zna.“
„Kako me“, upita Vasja, škrgućući zubima, „kanite spasiti?“
Kasjan zastane prije odgovora, sladeći se vinom. „Dođi ovamo“, reče. „Kazat
ću ti.“
Ona ostane u mjestu. On uzdahne s ljubaznom ozlojeđenošću, popije još
gutljaj. „Pa dobro“, reče. „Samo trebaš kucnuti na vrata; služavka će doći i vratiti
te u sobicu. Neću uživati u prizoru vatre koja te guta, Vasilisa Petrovna, nimalo. A
tvoja sirota sestra – kako li će plakati, na rastanku od djece.“
Vasja se primakne vatri i sjedne na klupu prekoputa njega. On joj se osmjehne
s neprikrivenim zadovoljstvom. „Eto te!“ klikne. „Znah da možeš biti razumna.
Vina?“
„Ne.“
Natoči joj pehar i otpije iz svoga. „Mogu te spasiti“, reče. „A i brata ti i sestru
pride. Ako se udaš za mene.“
Trenutak tišine.
„Hoćete li reći da kanite oženiti ovu malu vješticu, ovu drolju koja se
kočoperila po Moskvi u dječačkoj odjeći?“ jetko ga upita Vasja. „Ne vjerujem
vam.“
„Kakva li nepovjerenja, za jednu djevu“, uzvrati joj on vedro. „Nedolično je
to. Osvojila si mi srce tim malim krabuljanjem, Vasja. Zavoljeh ti duh u samom
početku. Kako to da drugi ne posumnjaše, ne ide mi u glavu. Oženit ću te i odvesti

245
u Bašnju Kostjej. To ti i pokušah jutros kazati. Sve se ovo moglo izbjeći, znaš... ali
nema veze. Nakon vjenčanja, pobrinut ću se da ti se brata oslobodi – da ga se vrati
u Lavru, kao što i doliči, pa da u miru dočeka izmak svojih dana.“ Lice mu se skiseli.
„Politika nije za monaha, uostalom.“
Vasja ne odgovori.
On okom pronađe njeno; prigne se i doda, tiše: „Olga Vladimirova smjet će
dočekati izmak svojih dana u svom tornju, sa svojom djecom. Sigurna koliko iza
zidova može biti.“
„Mislite da će naš brak smiriti velikoga kneza?“ uzvrati Vasja.
Kasjan se nasmije. „Prepusti Dmitrija Ivanoviča meni“, reče, a oči mu se
zakrijese ispod spuštenih kapaka.
„Platili ste razbojničkom zapovjedniku da se izdaje za veleposlanika“, reče
Vasja, motreći mu lice. „Zašto? Jeste li mu platili i da vam vlastita sela spaljuje?“
On joj se isceri, ali učini joj se da mu je opazila neko stvrdnjavanje u očima.
„Sama otkrij. Bistro si dijete. U čemu bi inače bilo naslade?“ Prigne joj se bliže.
„Kad bi pošla za mene, Vasilisa Petrovna, bilo bi tu laži i smicalica na pretek, a i
strasti – koje strasti.“ Kasjan ispruži prst i prijeđe joj njime niz obraz.
Ona se povuče i ne reče ništa.
On se nasloni. „Daj, curo“, reče, sad odsječno. „Ne vidim da ćeš bolje ponude
dobiti.“
Jedva da je mogla disati. „Dajte mi dan da razmislim.“
„Ne dolazi u obzir. Možda dovoljno ne voliš brata i sestru; možda klisneš, i
ostaviš ih u škripcu. Kao i mene, jer sam sasvim smožden strašću.“ Reče to
smireno. „Nisam toliki glupan, vjedmo.“
Ona se ukruti.
„Ah“, reče on, iščitavši joj lice prije no što se pitanje oblikovalo. „Naša mudra
djevojka s čarobnim konjem; nikad nije saznala tko je ona sama, zar ne? Pa, možda
bi i to saznala, da se udaš za mene.“ Opet se nasloni i pogleda ju s iščekivanjem.
Ona pomisli na utvarino upozorenje, kao i na Morozkovo.
Ali – šio će biti sa Sašom, i Oljom? Što će biti s Mašom? S Mašom, koja vidi sve
što i ja, s Mašom koju će i samu žigosati kao vješticu ako žene otkriju njenu tajnu.

246
 „Udat ću se za vas“, reče. „Ako mi brat i sestra ostanu sigurni.“ Možda
naknadno smisli kako pobjeći.
Lice mu se raširi u iskričav osmijeh. „Odlično, odlično, slatka moja mala
lažljivice“, reče joj mazno. „Nećeš požaliti, obećavam ti.“ Zastane. „Dobro, možda
ćeš požaliti. Ali život ti nikad neće biti dosadan. A upravo od toga strahuješ, zar
ne? Od zlatnog kaveza ruske djeve?“
„Dadoh vam pristanak“, kratko reče Vasja. „Svoje misli zadržavam.“ Ustane.
„Idem sad.“
On se ne pomakne sa stolice. „Lakše malo. Sad meni pripadaš, i ne dajem ti
dopuštenje da odeš.“
Ona ukočeno stane. „Još me niste kupili. Navedoh vam cijenu, a još ju ne
platiste.“
„To je točno“, reče on, pa se nasloni na stolici i spoji vrhove prstiju. „A ipak,
budeš li neposlušna, još uvijek te mogu baciti natrag.“
Ona ostane u mjestu.
„Dođi ovamo“, reče joj, vrlo blago.
Noge ju odvedu do mjesta uz njegovu klupu, premda jedva da je bila svjesna
toga, od silne ljutnje. Jučer je bila vlastelinski sin, i ničiji pas, a danas je meso za
ovog spletkara. Potrudi se odagnati misli s lica.
Očito je opazio previranje u njoj, jer reče: „Dobro, to je dobro. Sviđa mi se
malo borbenosti. Sad klekni.“ Ona se ukoči, a on reče: „Tu – meni među noge.“
Posluša ga, naprasno, udova ukočenih kao u lutke. Zbunjujuća, satiruća
slatkoća mraznog đavla na mjesečini ni u kojem ju pogledu nije pripremila za
prašini, životinjski vonj parfimirane kože ovog čovjeka, njegov napola zagrcnut
smijeh. On joj poduhvati čeljust, prstima prijeđe preko kostiju lica. „Baš slična“,
promrmlja, odjednom oporim glasom. „Baš kao ona druga. Dostajat ćeš.“
„Koja?“ upita Vasja.
Kasjan joj ne odgovori. Izvadi nešto iz torbice о pojasu. Zasja mu između
teških prstiju. Ona pogleda i opazi da je to ogrlica, izrađena od debela zlata, s koje
visi crven kamen.
„Dar za nevjestu“, promrmlja on, gotovo sa smijehom, dišući joj u usta.
„Poljubi me.“

247
 „Ne.“
On lijeno podigne obrvu i zavrne joj ušnu resicu tako da joj oči zasuze. „Neću
trpjeti i treći neposluh, Vasočka.“ Djetinjast mu nadimak ružno prijeđe preko
jezika. „U Moskvi ima poželjnih djeva koje bi rado pošle za mene.“ Opet se prigne
i promrmlja: „Možda, ako ga zamolim, veliki knez dade sve vas troje spaliti zajedno
– baš zgodno, djecu Pjotra Vladimiroviča – naočigled tvojim nećaku i nećakinji.“
Želudac joj se uzburka, ali prigne mu se. Smiješio se. Dok je klečala, lica su im
bila u ravnini.
Ona prinese usta njegovima.
On naglo podigne ruku i ščepa ju za zatiljak, pri dnu pletenice. Ona nagonski
ustukne, ostavši bez daha od zgađenosti, ali on ju samo čvršće primi i uvuče joj,
natenane, jezik u usta. Ona se obuzda, jedva; ne odgrize mu ga. Ogrlica mu se
presijavala u drugoj ruci. Nakanio joj ju je namaknuti preko glave. Vasja ustukne
po drugi put, puna nova, neshvatljiva straha. Zlatni mu se predmet teško klatio s
ruke. On joj nasilno zabaci glavu–
Ali Kasjan onda opsuje, i dragulj mu se iz ruke stropošta na pod. Sav zadihan,
izvuče na vidjelo Vasjin safirni talisman. Kamen je slabašno sjao; bacao je plavu
svjetlost između njih.
Kasjan prosikće, ispusti njen amulet, i odvali joj šamar. Pred oči joj izbiju
crvene iskre kad se svalila na pod. „Kujo!“ zareži on i ustane. „Glupačo! Da baš ti
od svih–“
Vasja se nekako uspravi, odmahujući glavom. Kasjanov nakanjeni dar ležao
je kao zmija na tlu. Kasjan ga oprezno uzme, namršten, i stane. „Valjda si mu
dopustila“, reče. Oči su mu se sad krijesile od pakosti, premda joj se učini da
negdje, skriven jako duboko, opaža strah. „Valjda te nagovorio da to nosiš, tim
plavim očima. Iznenađen sam, curo, zaista, što si dopustila tom čudovištu da te
pretvori u robinju.“
„Nisam ja ničija robinja“, brecne se Vasja. „Taj dragulj sam dobila na dar od
oca.“
Kasjan se nasmije. „Tko ti je to rekao?“ upita. „On?“ Smijeha mu nestane s
lica. „Pitaj ga, budalo. Pitaj ga zbog čega se jedan bog smrti sprijatelji sa
seljančicom. Pa vidi što će ti odgovoriti.“

248
 Vasju obuzme strah na načine koje nije mogla shvatiti. „Bog smrti mi kaza da
imate još jedno ime“, reče. „Kako glasi vaše pravo ime, Kasjane Lutoviču?“
Kasjan se malčice osmjehne, ali ne odgovori joj. Oči su mu postale hitre i
zamišljeno tamne. On naglo iskorači, dohvati ju za rame, pritisne uza zid, i opet
poljubi. Otvorenim ju ustima nastavi natenane žderati dok joj je jednom šakom
bolno gnječio dojku.
Podnosila je to, ukočeno stojeći. Nije više joj pokušao namaknuti ogrlicu
preko glave.
Jednako nenadano, on se odmakne i baci ju oda se, natrag u sobu.
Ona se nekako zadrži na nogama, ali nespretno, zadihana, dok joj se trbuh
nadimao.
On si nadlanicom obriše usta. „Dosta“, reče. „Dostajat ćeš. Kaži sestri da si
prihvatila ponudu, i da te ima držati u pritvoru do vjenčanja.“ Zastane, a glas mu
se stvrdne. „Koje će biti sutra. Dotad si dužna skinuti taj amulet – taj grešni
predmet – i uništiti ga. Iskažeš li mi ma i najmanji neposluh, pobrinut ću se da ti
se bližnji kazne, Vasja. I brat i sestra i dječica, svi zajedno. Sad idi.“
Ona otetura do vrata, poražena, zgađena, s njegovim kiselim okusom u
ustima. Tihim ju je, zadovoljnim smijehom progonio niz hodnik kad je utekla iz
sobe.
Vasja se zabije u Varvaru čim se malo odmakla, a onda presavije u hodniku,
suho povraćajući.
Varvara izvije usnu. „Naočit vlastelin te kani spasiti od propasti“, reče, s
oštrim sarkazmom. „Gdje ti je zahvalnost, Vasilisa Petrovna? Ili ti je uzeo krepost
tamo, uz peć?“
„Ne“, otpovrne Vasja, uspravljajući se s krajnjim naporom. „On – on hoće da
ga se bojim. Mislim da mu je uspjelo.“ Protrlja si usta rukom i umalo joj opet ne
pozli. Hodnik je bio pun tukućeg, željnog mraka, koji je svjetiljka u Varvarinoj ruci
tek malčice odbijala – premda je taj mrak možda bio samo njoj u glavi. Vasja je
imala potrebu čvrsto spojiti koljena, i rasplakati se.
Varvara jače izvije usnu, ali reče tek: „Dođi, sirotice, sestra te treba.“

249
Olga je bila sama u radnoj sobi. Držala je vreteno u rukama i vrtjela ga i vrtjela, ali
nije radila. Leđa su je boljela; osjećala se staro i istrošeno. Smjesta podigne pogled
kad Varvara uvede Vasju.
„Pa?“ reče, bez uvoda.
„Zaprosio me“, reče Vasja. Ne uđe u sobu kako treba, već stane sa strane, u
sjene pokraj vrata, ponosno zadigavši glavu. „Pristala sam. Kaže da će se, ako se
vjenčam s njim, zauzeti kod velikoga kneza. Da poštedi Sašu, i da tebe odriješi
krivnje.“
Olga promotri sestru. U Moskvi postoje deseci ljupkijih djevojaka, boljeg
roda. Nemoguće je da ju Kasjan želi zbog kreposti. No Vasju želi dovoljno da ju
oženi. Zašto?
Osjeća požudu, pomisli Olga. Zašto bi se inače tako ponio? A ostavih ju nasamo
s njim...
Eto, pa što onda? Lutala je ulicama u njegovom društvu, odjevena kao dječak.
„Uđi, onda, Vasja“, reče Olga, razdražljiva od neodređene grižnje savjesti. „Ne
motaj se oko vrata. Kaži mi, što ti je rekao?“ Odloži vreteno. „Varvara, pojačaj
vatru.“
Služavka se prihvati posla, mekih koraka, a Vasja se otvori. Žestoka jutrošnja
boja posve joj je nestala iz lica; oči su joj bile krupne i tamne. Olgu su boljeli udovi;
poželi da se osjeća manje staro, manje ljutito i manje sažalno prema sestri. „To je
bolje no što zaslužuješ“, reče. „Častan brak. Za dlaku si izbjegla konvent, ili nešto
gore, Vasja.“
Vasja kimne, jednom, dok joj je veo crnih trepavica zastirao vjeđe. „Znam,
Olja.“
Upravo tada neka rika, kao da se slaže, dopre sa suprotne strane dveri kneza
Serpuhova. To su upravo bacili lutku gospe Maslenice na vatru; kosa joj se rastoči
u vatrenim bujicama, a oči joj se zakrijese, kao da su žive, dok je gorjela.
Olga suzbije ozlojeđenost u sebi, nastojeći ne iskazati ni ljutnju ni sažalnost
na licu. Oštar bol joj sijevne kroz leđa. „Dođi, onda“, reče, što je dobrostivije
mogla. „Jedi sa mnom. Pozvat ćemo da donesu kolača i medna vina, pa ćemo
proslaviti tvoj brak.“

250
 Stignu kolači, i sestre ih krenu zajedno jesti. Nijedna nije mogla mnogo
progutati. Tišina se rastegne.
„Kad sam tek došla ovamo,“ reče Olga, iznenada, Vasji, „bila sam malo mlađa
od tebe, i jako sam se bojala.“
Vasja je promatrala jestvinu u ruci koju nije ni okusila, ali sad naglo podigne
pogled. „Nikog nisam poznavala“, nastavi Olga. „Ništa nisam shvaćala. Moja
svekrva – ona je za svog sina priželjkivala neku pravu kneginjicu, pa me mrzila.“
Vasja se oglasi bolnim suosjećanjem, a Olga podigne ruku da je ušutka.
„Vladimir me nije mogao štititi, jer to se muških ne tiče, što se u teremu zbiva. Ali
najstarija žena u teremu – najstarija žena koju sam u životu upoznala – bila je
dobrostiva prema meni. Grlila me dok sam plakala; donosila mi je kašu kad bih se
uželjela okusa doma. Jednom sam je upitala zašto se trudi. ‘Poznavah ti baku’,
odgovorila mi je.“
Vasja ostane šutjeti. Njihova baka – kazuje priča – ujahaše jednoga dana u
Moskvu sasvim sama. Nitko ne znadijaše odakle je. Glas о toj zagonetnoj djevi
dopre do ušiju velikog kneza, koji ju pozva iz razonode i zaljubi se. Vjenča se s
njome, a djevojka rodi njihovu majku Marinu, i umre u tornju.
„‘Imaš sreće’, reče mi ta starica,“ nastavi Olga, „‘što nisi poput nje. Ona – ona
bijaše stvorenje od dima i zvijezda. Ne bijaše joj mjesto u teremu ništa više no
mećavi, a ipak... ujahaše u Moskvu svojom voljom – dapače, kao da ju cijeli pakao
progoni – na zelenku. Pođe za Ivana bez prigovora, premda plakaše prije bračne
noći. Nastojaše biti dobra supruga, a možda bi i bila, da u sebi ne nosiše divljinu.
Znala je šetati po dvorištu i gledati nebo; znala je čeznutljivo pričati о svom
zelenku, koji je iščezao u noći njenog vjenčanja. „Zašto ostajete?“ pitah ju, ali nikad
mi ne odgovori. Bijaše mrtva u srcu dugo prije no što je zaista umrla, pa mi bi
drago kad joj se kći Marina udade daleko od grada–’“
Olga ušuti. „Što će reći,“ nastavi, „da ja nisam kao naša baka, i da sam sad
kneginja, glava svoje kuće, i da je to dobar život, u kojem se slatko miješa s gorkim.
Ali ti – kad te tek ugledah, prisjetih se te skaske о našoj baki, koja ujaha u Moskvu
na svom zelenku.“
„Kako nam se baka zvala?“ tiho upita Vasja. Pitala je to i dadilju, jednom. Ali
Dunja joj nikad nije htjela reći.

251
 „Tamara“, reče Olga. „Zvala se Tamara.“ Odmahne glavom. „U redu je, Vasja.
Nećeš podijeliti njenu sudbinu. Kasjan ima prostrane posjede, i mnogo konja. Na
selu ima slobode koju Moskva ne nudi. Odselit ćeš se onamo, i biti sretna.“
„S čovjekom koji me skinuo golu pred Moskvom?“ oštro upita Vasja. Upravo
su im odnosile napola pojedene kolače. Olga joj ne odgovori. Vasja reče: „Olja, ako
se moram udati za njega da ispravim ovo, onda ću se udati za njega. Ali–“ Premisli
se, pa užurbano dovrši: „Vjerujem da je upravo Kasjan platio one razbojnike, da
ih je on odaslao na sela. A – razbojnički zapovjednik je sada u Moskvi, i izdaje se
za tatarskog veleposlanika. Urotio se s Kasjanom, i mislim da kane svrgnuti velikog
kneza. Mislim da se to ima dogoditi noćas. Moram–“
„Vasja–“
„Veliki knez mora primiti upozorenje“, dovrši Vasja.
„Nemoguće“, reče Olga. „Nitko iz mog kućanstva ne smije večeras prići ni
blizu velikome knezu. Svi nosimo biljeg tvoje sramote. Sve je to ionako besmislica
– zašto bi jedan vlastelin platio ljudima da mu spaljuju vlastita sela? U svakom
slučaju, zar bi Kasjan Lutovič mogao očekivati da primi patent za Moskvu?“
„Ne znam“, reče Vasja. „Ali Dmitrij Ivanovič nema sina – samo trudnu
suprugu. Tko bi vladao, ako on večeras skonča?“
„Ta odluka nije do tebe, niti te se imalo tiče“, oštro joj reče Olga. „On neće
skončati.“
Vasja kao da ju nije čula. Ushodala se po sobi; više je sličila Vasiliju Petroviču
no samoj sebi. „Zašto da ne?“ promrmlja. „Dmitrij je ljut na Sašu – jer Kasjan je
iskoristio laž – oružje koje sam mu stavila u ruku. Tvoj muž, knez Vladimir, nije
ovdje. To uklanja upravo onu dvojicu od najvećeg povjerenja velikog kneza.
Kasjan ima svoje ljude u gradu, a Čelubej ih ima još.“ Vasja s vidnim naporom
prestane hodati, pa ostane laka i nespokojna nasred sobe. „Svrgnuti velikog kneza“,
prošapće. „Što će mu onda brak sa mnom?“ Osvrne se prema sestri.
Ali Olga ju je prestala slušati. Krv joj je poput krila počela lepetati u ušima, a
silni, propadajući bolovi počeli su ju izjedati iznutra. „Vasja“, prošapće, s rukom
na trbuhu.
Vasja ugleda Olgino lice, a onda se i njoj promijeni izraz. „Dijete?“ upita.
„Sad?“

252
 Olga uspije kimnuti. „Neka pozovu Varvaru“, prošapće. Klone, a sestra ju
poduhvati.

253
 22.

MAJKA

K upelj, u koju su Olgu doveli na porod, bila je vruća i mračna, sparna poput
ljetne noći, a mirisala je po svježem drvu, i dimu, i smoli i vrućoj vodi i truleži.
Ako su Olgine žene i primijetile Vasjinu nazočnost, nisu je dovele u pitanje. Nisu
imale daha za pitanja, a ni vremena. Vasja je imala snažne i sposobne ruke; već je
viđala porode, a u žestokom, tečnom polumraku, žene više nisu ni tražile.
Vasja se svuče u podsuknju kao i ostale, zaboravivši na ljutnju i neizvjesnost
sred neuredne hitnje poroda. Sestru su joj svukle do gola; čučala je na stolcu za
rađanje, raspletene crne kose. Vasja klekne, primi sestru za ruke, i ne lecne se kad
joj Olga zgnječi prste.
„Izgledaš kao naša majka, znaš“, prošapće Olga. „Vasočka. Jesam li ti ikad to
kazala?“ Lice joj promijeni izraz uz novi nalet trudova.
Vasja joj je držala ruke. „Ne“, reče. „Nikad mi nisi kazala.“
Olgi su usne bile blijede. Sjene su joj povećavale oči, i smanjivale razliku među
njima. Olga je bila gola, Vasja jedva da nije. Bilo im je kao da su opet djevojčice,
prije no što se svijet ispriječio između njih.
Trudovi su dolazili i odlazili, a Olga je nastojala disati i znojila se i pregrizala
vriskove u sebi. Vasja je cijelo vrijeme govorila nešto sestri, zaboravljajući na
njihove muke u izvanjskome svijetu. Preostali su im tek znoj i porod, bolovi koje
se trpi i opet trpi. U kupelji je vrućina rasla; para je obavijala njihova znojna tijela;
žene su se trudile u gotovo mrklom mraku, a da se dijete nikako nije rađalo.
„Vasja“, reče Olga, naslonivši se uz sestru, plitko dašćući. „Vasja, ako umrem–
“
„Nećeš“, poklopi ju Vasja.

254
 Olga se nasmiješi. Oči su joj lutale. „Nastojat ću“, reče. „Ali – moraš reći Maši
koliko sam ju voljela. Kaži joj da mi je žao. Ljutit će se; neće shvaćati.“ Olga ušuti,
jer joj se agonija vratila; još uvijek nije počela vrištati, ali zvuk joj se uzdizao iz dna
grla, i Vasja pomisli da će joj se šake slomiti u sestrinom stisku.
Odaja je sad vonjala po znoju i plodnoj vodi, a crna se krv ukazala Olgi između
bedara. Žene su bile tek nejasne, znojne prilike okružene isparenjima. Smrad krvi
zapne Vasji, gušeći je, u grlu.
„Boli me“, prošapće Olga. Sjedila je i dahtala, mlitava i teška.
„Budite hrabri“, reče babica. „Sve će dobro proći.“ Glas joj je bio suosjećajan,
ali Vasja opazi tamni pogled koji je razmijenila sa ženom pokraj sebe.
Vasjin safir odjednom bukne hladnoćom, čak i u vrućini kupelji. Olga pogleda
sestri preko ramena i razrogači oči. Vasja se okrene da isprati sestrin pogled. Iz
kuta je u njih gledala sjena.
Vasja pusti Olgine ruke. „Ne“, reče.
„Kanih te poštedjeti ovoga“, odvrati joj sjena. Ona prepozna taj glas, prepozna
to blijedo, nezainteresirano zurenje. Vidjela ga je dok joj je otac umirao, dok...
„Ne“, ponovi Vasja. „Ne – ne, otiđi.“
On ne reče ništa.
„Molim te“, prošapće Vasja. „Molim te. Otiđi.“
Kumile su me, dok kročih među ljudima, kazao joj je u jednoj prilici Morozko.
Ako bi me uspjele spaziti, kumile su me. Zlo je iz tog proizlazilo; bolje da meko
kročim, bolje da jedino mrtvi i umirući budu oni koji me mogu vidjeti.
Pa, ona je prokleta vidom; od nje se ne može sakriti. Sad je na nju došao red
da kumi. Iza nje, žene su se sašaptavale, ali ona nije vidjela ništa osim njegovih
očiju.
Ona prijeđe odaju bez razmišljanja i položi ruku posred njegovih prsa.
„Molim te, idi.“ Načas joj je bilo kao da dodiruje sjenu, ali onda mu put postane
stvarna, premda hladna. On se odmakne kao da ga boli dodir njene ruke.
„Vasja“, reče. Je li to osjećaj, na njegovu nezainteresiranom licu? Ona opet
posegne prema njemu, molećivo. Kad rukama pronađe njegove, on se primiri,
izgledajući izmučeno i manje slično mori.
„Ja tu jesam“, kaza joj. „Ne biram.“

255
 „Možeš izabrati“, uzvrati mu ona, slijedeći ga kad je ustuknuo. „Pusti moju
sestru na miru. Daj joj da živi.“
Sjena Smrti protegnula se gotovo do Olge koja je, smoždena, sjedila na klupi
u kupelji, okružena znojnim ženama. Vasja nije znala što ostale vide, ili pak misle
da ona to razgovara s tamom.
Volio je Vasjinu majku, govorio je narod za njihovog oca. Volio je tu Marinu
Ivanovnu. Umrla je pri porodu Vasilise, i Pjotr Vladimirovič je pola svoje duše na
njenom pogrebu u zemlju pokopao.
Njena sestra zavapi, reskim krikom od kojeg joj se kosti smrznu. „Krv“, začuje
Vasja, od okupljenih uz nju. „Krv – previše krvi. Javi da pozovu svećenika.“
„Molim te!“ jaukne Vasja Morozku. „Molim te!“
Buke kupelji jenja, a zidova jenja s njom. Vasja se zatekne kako stoji u praznoj
šumi. Crno drveće tu baca sive sjene po bijelom snijegu, a pred njom stoji Smrt.
Nosi crno. Mrazni đavao ima najbljeđe plave oči, ali ovo – njegovo starije,
čudnije ja – ima oči poput vode: bezbojne, ili gotovo. Viši je no što ga je ikad
vidjela, i nepomičniji.
Slabašan, zadihan jauk. Vasja mu pusti ruke i okrene se. Olga tu čuči u snijegu,
prozirna i krvava, gola, dok guta napaćene udisaje.
Vasja se prigne i podigne sestru u naručje. Gdje su? Zar ovo leži ponad života?
Gvozd i samotna prilika, što čeka... Odnekud onkraj drveća dopire vrući smrad
kupelji. Olgi je koža topla, ali vonj i vrućina se gube. U gvozdu je strašno hladno.
Vasja čvrsto primi sestru; pokuša izliti svu vrućinu iz sebe – svoj gorljivi, pomamni
život – u Olgu. Osjeti kako su joj dlanovi dovoljno vreli da ožežu, ali dragulj joj
ljuto hladan visi na grudima.
„Ne možeš biti tu, Vasja“, reče bog smrti, i tračak iznenađenosti prožme mu
nenaglašene riječi.
„Ne mogu?“ otpovrne Vasja. „Ti ne možeš dobiti moju sestru.“ Privije Olgu
uza se, gledajući kuda bi se vratila. Kupelj je još tu – svud oko njih – osjeća joj
miris. Ali ne zna koji bi ih koraci odveli onamo.
Olga se otrombolji u Vasjinom naručju, zacakljenih i mliječnih očiju. Okrene
glavu i dahom postavi pitanje bogu smrti. „Što je s mojim čedom? Što je s mojim
sinom? Gdje je?“

256
 „Kći je, Olga Petrovna“, odvrati Morozko. Reče to bez osjećaja i bez prosudbe,
duboko i jasno i hladno. „Ne možete obje ostati na životu.“
Riječi pogode Vasju kao dvije šake i ona prigrli sestru. „Ne.“
S groznim naporom, Olga se osovi na noge, lica sad lišena sve boje i ljepote.
Odgurne Vasjine ruke. „Ne?“ reče mraznom đavlu.
Morozko se nakloni. „Dijete se ne može prirodno roditi živo“, reče ravnim
glasom. „Žene ga mogu isjeći iz vas, ili možete ostati na životu i pustiti da se uguši
i rodi mrtvo.“
„Nju“, reče Olga, ne glasnije od piska. Vasja pokuša progovoriti i otkrije da
ne može. „Nju. Kćer.“
„Kako vi kažete, Olga Petrovna.“
„Pa dobro, onda, nek ona ostane na životu“, reče jednostavno Olga, i ispruži
ruku.
Vasja to odbije podnijeti. „Ne!“ krikne, i baci se na Olgu, odbije joj ispruženu
ruku u stranu i čvrsto zagrli sestru. „Živi, Olja“, prošapće. „Imaj Marju i Daniila
na umu. Živi, živi.“
Bog smrti stisne oči.
„Dat ću život za svoje dijete, Vasja“, reče Olga. „Ne bojim se.“
„Ne“, dahne Vasja. Učini joj se da čuje kako Morozko nešto govori. Ali sasvim
zanemari njegove riječi. Između nje i sestre u tom trenutku poteče takva struja
ljubavi i gnjeva i gubitka da se sve ostalo potopi i zaboravi. Vasja upre svom svojom
snagom – i silom odvuče Olgu natrag u kupelj.
Vasja dođe k sebi, zaglavinja, i shvati da je naslonjena na zid kupelji. Iverje joj
je bockalo dlanove; kosa joj se lijepila po licu i vratu. Gusta hrpa znojnih ljudi
motala se oko Olge, i kao da ju je davila mnogobrojnim rukama. Među njima se
isticao jedan potpuno odjeven, u crnoj mantiji, kako izgovara posljednju pomast
glasom koji se lako pronosio nad sve njih. Potez zlaćane kose blistao je u tami.
On? Vasja, u naglom gnjevu, prijeđe uskomešanu odaju, progura se kroz
gužvu, pa obujmi sestrine ruke svojima. Svećenikov duboki glas naprasno
prestane.

257
 Vasja nije imala misli koju bi mu posvetila. U svijesti se Vasji oblikuje prizor
druge crnokose žene, druge kupelji, i drugog djeteta koje je ubilo svoju majku.
„Olja, živi“, reče. „Molim te, živi.“
Olga se pomakne; krv joj naglo prostruji pod Vasjinim prstima. Treptavo
otvori ošamućene oči. „Evo glavice!“ krikne babica. „Evo – još jednom–“
Olgin pogled ulovi Vasjin, pa se raširi u agoniji; trbuh joj se namreška kao
voda u oluji, a onda žensko dijete isplazi na vidjelo. Usnice su joj bile modre. Nije
se pomaknula.
Zabrinut, zgranut tajac zamijeni prve uzvike olakšanja, dok je babica brisala
nečist s usnica djeteta i upuhivala dah u ustašca.
Dijete ostane otromboljeno ležati.
Vasja prijeđe pogledom sa sivog tjelešca na sestrino lice.
Svećenik se probije, odgurnuvši Vasju u stranu. Pomaže glavicu čeda uljem,
započne izricati krštenje.
„Gdje je ona?“ promuca Olga, hvatajući nejakim rukama. „Gdje mi je kći?
Dajte mi daju vidim.“
A dijete se i dalje nije micalo.
Vasja je ostala stajati, praznih ruku, dok ju je gomila naguravala, a znoj joj se
slijevao niz rebra. Vrela se srdžba stišala u njoj i ostavila joj okus pepela u ustima.
Ali nije gledala u Olgu. Ni u svećenika. Naprotiv, promatrala je kako prilika u
crnom ogrtaču pruža ruku, vrlo nježno, pa uzima kredasto, krvavo sitno čeljade, i
odnosi ga.
Iz Olge se otrgne grozan zvuk, a Konstantin spusti ruku, dovršivši krštenje:
jedinu milost koju će itko ikada ovom djetetu ukazati. Vasja ostane gdje je i bila.
Živa si, Olja, pomisli. Spasih te. Ali u toj pomisli nije bilo nikakve sile.

Olgine iscrpljene oči kao da su zurile kroz nju. „Ubila si mi kćer.“

„Olja,“ započne Vasja, „ja–“
Ruka, u crnom, ispruži se i zgrabi ju. „Vještice“, prosikće Konstantin.

258
 Riječ padne kao kamen, i tišina se mreškasto raširi oko nje. Vasja i svećenik
stajali su usred bezličnog kruga, punog podlivenih očiju.
Kad je Vasja posljednji put vidjela Konstantina Nikonoviča, svećenik se grčio
u strahu dok mu je nalagala da ode: da se vrati u Moskvu – ili u Cargrad, ili u pakao
– ali da ostavi njene na miru.
Pa, Konstantin je doista otišao u Moskvu, i izgleda kao da je istrpio paklenske
muke na putu odande. Izbočene mu kosti bacaju sjenu na lijepo lice; zlaćana mu
kosa u čvorovima pada do ramena.
Žene su gledale, šutke. Djetešce im je upravo umrlo na rukama, i bespomoćno
su kršile ruke.
„Ovo je Vasilisa Petrovna“, reče Konstantin, ispljunuvši te riječi. „Ubila je
svog oca. A sad je sestri ubila dijete.“
Iza njega, Olga sklopi oči. Jednim je dlanom pridržavala glavicu svog
mrtvorođenčeta.
„Ona zbori s vragovima“, nastavi Konstantin, ne odmičući pogled od njenog
lica. „Olga Vladimirova od prevelike dobrote ne otjera svoju lažljivu sestru. A sad,
evo do čeg je to dovelo.“
Olga ne reče ništa.
Vasja to odšuti. Što bi mogla i reći u obranu? Mrtvorođenče je ležalo
nepomično, skvrčeno kao list. U kutu, vitica pare gotovo da je mogla biti maleno,
debelo stvorenje, a i ono je plakalo.
Svećeniku pogled padne na nejasno obličje banjika – mogla se zakleti u to – i
blijedo mu lice postane bljeđe. „Vještice“, prošapće opet. „Odgovarat ćeš za svoje
zločine.“
Vasja se pribere. „Odgovarat ću“, reče Konstantinu. „Ali ne ovdje. Nije u redu
to što ovdje radite, baćuška. Olja–“
„Izlazi, Vasja“, reče Olga. Ne pogleda prema njoj.
Vasja se, teturava od iscrpljenosti, zaslijepljena suzama, nije odupirala dok ju
je Konstantin izvlačio iz unutarnje odaje kupelji. On zalupi vrata za njima,
dokinuvši smrad krvi i žalosne glasove.

259
 Vasji je lanena podsuknja, promočeno prozirna, visjela s ramena. Tek kad
osjeti studen s otvorenih vanjskih vrata ukopa se u mjestu. „Dajte da se bar
odjenem“, reče svećeniku. „Ili biste da promrznem i umrem?“
Konstantin ju naglo pusti. Vasja je znala da joj vidi svaku oblinu tijela, tvrde
bradavice kroz podsuknju. „Što si mi učinila?“ prosikće on.
„Ja vama?“ uzvrati mu Vasja, izbezumljena od žalosti, ošamućena od prijelaza
iz vrućine u studen. Znoj joj je rosio lice; bosim je nogama strugala po drvenom
podu. „Ništa vam nisam učinila.“
„Lažeš!“ prasne on na nju. „Lažeš. Bijah dobar čovjek, prije onoga. Ja vragove
ne viđah. A sad–“
„Sad ih viđate, je li?“ Onako šokirana i ožalošćena, Vasja nije mogla smoći
ništa više od gorkih dosjetki. Ruke su joj zaudarale od sestrine krvi, od zrele, ružne
stvarnosti poroda mrtvorođenčeta. „Pa, možda ste si sami to učinili, onolikim
pričama о đavlima; je li vam to palo na pamet? Idite, sakrijte se u manastiru;
nikome ne trebate.“
Bio je blijed kao ona. „Dobar sam čovjek“, reče. „Jesam. Zašto si me proklela?
Zašto me progoniš?“
„Ne progonim“, reče Vasja. „Zašto bih? Došla sam u Moskvu vidjeti sestru.
Gledajte kako je to prošlo.“
Hladno, besramno, ona svuče mokru podsuknju. Ako već mora izaći u noć,
ne bi prizivala smrt.
„Što to radiš?“ dahne on.
Vasja dohvati svoj sarafan, bluzu i mantil, odbačene u predsoblju.
„Presvlačim se u suho ruho“, reče. „Što ste mislili? Da ću vam plesati, kao seljančica
u proljeće, dok tu iza vrata leži mrtvo dijete?“
Promatrao ju je kako se oblači, rastežući i stišćući šake.
Stvarno ju više nije bilo briga. Zaveže ogrtač i isprsi se. „Kamo biste vi to mene
odveli?“ upita ga, s gorkim podsmijehom. „Mislim da ni sami ne znate.“
„Odgovarat ćeš za svoje zločine“, uspije procijediti Konstantin, glasom
zarobljenim između bijesa i smetene žudnje.
„Kamo?“ upita ga opet.

260
 „Rugaš li mi se ti to?“ On uspije smoći izvjesnu mjeru nekadašnje
samokontrole, i ščepa ju za nadlakticu. „U konvent. Bit ćeš kažnjena. Obećah da
ću loviti vještice.“ Pristupi joj bliže. „Tada više neću viđati vragove; tada će sve biti
kao nekoć.“
Vasja, umjesto da uzmakne, priđe mu bliže, a to je očito bilo upravo ono što
nije očekivao. Svećenik se skameni.
Još bliže. Vasja se bojala mnogočega, ali Konstantina Nikonoviča se nije
bojala.
„Baćuška,“ reče, „pomogla bih vam da mogu.“
Usne mu se čvrsto zatvore.
Dodirne mu oznojeno lice. On se ne pomakne. Kosa joj se smočeno svali na
šaku kojom joj je stezao mišicu.
Vasja se natjera stajati mirno, koliko god da ju je stiskom štipao. „Kako da
vam pomognem?“ prošapće.
„Kasjan Lutovič mi je obećao osvetu,“ prošapće Konstantin, buljeći, „samo
kad bih – ali nema veze. Ne treba mi on. Tu si – to je dovoljno. Dođi mi sada. Daj
da opet postanem cio.“
Vasja ga pogleda u oči. „To ne mogu.“
I udari koljenom uvis, posve precizno.
Konstantin ne vrisne, niti sopćući padne na pod; mantija mu je bila predebela.
Ali ipak prostenje i savije se u struku, a više od toga Vasji nije ni trebalo.
Ona izađe u noć – prijeđe vanjski hodnik, pa istrči u dvorište.

261
 23.

DRAGULJ SJEVERA

M jesec siv poput lešine jedva je provirivao nad Olgin toranj. Dvorištem kneza
Serpuhova odjekivala je cika okolnog, još slavljeničkog grada, ali Vasja je
znala da u blizini ima stražara. Za koji čas će Konstantin dići uzbunu. Mora
upozoriti velikoga kneza.
Vasja je već trčala ka Solovejevom oboru prije no što se sjetila da ga tamo neće
biti.
Ali onda se začuju topot i snježno hrskanje kopita.
Vasja se okrene s olakšanjem primiti pastuhov vrat u zagrljaj.
To nije bio Solovej. Konj je bio bijel, s jahačem.
Morozko sklizne niz kobilje rame. Djevojka i mrazni đavao suoče se na
boležljivoj mjesečini. „Vasja“, reče on.
Vonj kupelji zadržao se na Vasjinoj koži, kao i smrad krvi. „Jesi li zato htio da
noćas pobjegnem?“ upita ga ona, ogorčeno. „Da ne vidim kako mi sestra umire?“
On ne progovori, ali vatra, plava poput ljetna neba, poskoči između njih. Nije
ju hranilo drvo; no vrelinom odbije noć, i obgrli joj dršćuću kožu. Ona odbije
osjetiti zahvalnost. „Odgovori mi!“ Zaškrguće zubima i počne gaziti po
plamenovima. Utrnu brzo kao što su i buknuli.
„Znah da umrijeti trebaju ili majka ili dijete“, reče Morozko, odmaknuvši se.
„Htjedoh te poštedjeti, da. Ali sad–“
„Olga me izbacila.“
„S pravom“, dovrši on, hladno. „Nisi imala pravo na tu odluku.“
Vasja primi riječi kao udarac. Želudac joj se stisne, grlo stegne. Sasušene su
joj se suze lijepile po licu.

262
 „Dođoh te spasiti, Vasja“, reče zatim Morozko. „Jer–“
Čvor tuge prepukne i ošine. „Briga me za razlog! Ne znam hoćeš li mi reći
istinu; zašto da te slušam? Navodio si me kao da sam pas u lovu, nalagao mi da
idem amo pa tamo, a ipak mi ništa nisi rekao. Znači, znao si da Olga večeras treba
umrijeti? Ili – da moj otac treba umrijeti, tamo, na Medvjedovoj čistini? Jesi li me
onda mogao upozoriti? Ili–“ Ona naglo izvuče safir iz košulje i pokaže ga. „Što je
ovo? Kasjan kaže da me pretvara u tvoju robinju. Zar laže, Morozko?“
On odšuti.
Ona mu priđe posve blizu i doda, ispod glasa: „Ako ti je ikad bilo stalo, ma i
najmanje, za sirote budalice koje ljubiš u mraku, kazat ćeš mi cijelu istinu. Noćas
više ne mogu svariti nijednu laž.“
Pogledaju se, kamenih lica u srebrenoj tami. „Vasja“, šapne joj on iz sjena.
„Nije prilika. Otiđi, dijete.“
„Ne“, dahne ona. „Prilika je. Zar sam takvo dijete, da mi moraš lagati?“
Kad on i to odšuti, doda, uz tračak pucanja u glasu: „Molim te.“
U obrazu mu trzne mišić. „Noć uoči svoje smrti“, suho reče Morozko, „Pjotr
Vladimirovič ležaše budan uz pepeo spaljena sela. Dođoh mu u zalazak Mjeseca.
Kazah mu za vaše čortove koji kopne, za svećenika koji sije strah, za Medvjeda koji
se izvlači na slobodu. Kazah Pjotru da svojim životom može spasiti živote svog
naroda. Bijaše voljan – više no voljan. Povedoh tvog oca za sobom, kroz šumu, na
dan Medvjedovog sapinjanja, tako da dođe na čistinu u pravi čas – i ondje skonča.
Ali ja ga ne ubih. Dadoh mu izbor. Eto kako sam izabra. Ne mogu uzeti nečiji život
kad mu nije vrijeme, Vasja.“
„Lagao si mi, dakle“, reče Vasja. „Kazao si mi da je moj otac nabasao na
Medvjedovu čistinu. Oko čega si mi još lagao, Morozko?“
On opet odšuti.
„Što je ovo?“ prošapće ona, držeći dragulj između njih.
Pogled mu prijeđe s kamena na njeno lice, oštar poput krhotina. „Ja ga
izradih“, reče. „Ledom i vlastitim rukama.“
„Dunja–“
„Uzela ga je čuvati za tebe od tvog oca. Pjotr ga je primio od mene dok si bila
dijete.“

263
 Vasja strgne ogrlicu, tako da joj dragulj ostane u stisku ruke, lanca obješena,
slomljena. „Zašto?“
Načas pomisli da joj neće odgovoriti. Zatim on reče: „Jednom davno, oživjeh
u snovima ljudi, da dadem lice studeni i mraku. Postaviše me za svog vladara.“
Pogled mu odluta ponad njenog. „Ali – svijet se nastavi. Stigoše monasi s velumom
i tintom, s pojanjem i ikonama, a ja jenjah. Sada sam samo bajka za zločestu djecu.“
Pogleda u plavi dragulj. „Ne mogu umrijeti, ali mogu okopniti. Mogu zaboraviti i
biti zaboravljen. Ali – nisam spreman zaboraviti. Zato se sapeh uz ljudsku
djevojku, u čijoj krvi ima moći, a njena me snaga opet osnaži.“ Nalet plavetnila
oblije mu blijede oči. „Izabrah tebe, Vasja.“
Vasja se osjeti vrlo udaljeno od sebe. To je, dakle, spona između njih, a ne
zajednička pustolovina, ni opora privrženost, pa ni oganj koji joj on može izazvati
u puti, već ova – stvar. Ovaj dragulj, ova nemagija. Sjeti se blijedih koprena čortova
koji kopne u svojem zvonima okovanom svijetu, i moći svoje ruke, svojih riječi,
svojih darova da im opet nakratko podare zbiljnost.
„Jesi li me zato doveo u svoju kuću u gvozdu?“ šaptom će Vasja. „Jesi li se zato
borio protiv mojih mora i darivao me? Jesi li me zato – poljubio u mraku? Zato što
sam trebala biti tvoja štovateljica? Tvoja – tvoja robinja? Je li sve to bila spletka da
sebe ojačaš?“
„Nisi ti robinja, Vasilisa Petrovna“, brecne se on.
Kad ona ušuti, doda, nježnije: „Tih sam imao dovoljno. Od tebe su mi trebala
čuvstva – osjećaji.“
„Štovanje“, otpovrne Vasja. „Siroti mrazni đavle. Svi se tvoji siroti vjernici
obratiše novijim bogovima, i ostaviše te da se hvataš za srca glupača s manjkom
pameti. Zato si mi tako često dolazio, i zato si me potom napuštao. Zato si me
nagnao da nosim dragulj i pamtim te.“
„Spasio sam ti život“, uzvrati on, sad strogo. „Dvaput. Nosila si taj dragulj, i
tvoja me snaga krijepila. Zar to nije poštena razmjena?“
Vasja nije mogla progovoriti. Jedva da ga je čula. Iskoristio ju je. Donijela je
propast svome rodu. Satrla je svoju obitelj – i svoje srce.
„Nađi drugu“, reče, iznenađena smirenošću svoga glasa. „Nađi drugu da ti
nosi amulet. Ja ne mogu.“
„Vasja – ne, moraš me saslušati–“

264
 „Neću!“ vikne ona. „Neću ništa od tebe. Neću nikog. Svijet je velik; sigurno
ćeš naći drugu. Možda ju ovog puta ne iskoristiš u neznanju.“
„Ako me sada ostaviš“, odgovori on, jednako suho, „naći ćeš se u groznoj
opasnosti. Vrač će te naći.“
„Pomozi mi, onda“, reče ona. „Kaži mi što Kasjan kani.“
„Ne mogu to vidjeti. Obavija ga magija, tako da mu ne mogu prići. Radije se
udalji, Vasja.“
Vasja odmahne glavom. „Možda tu skončam, kako su i druge. Ali neću
skončati kao tvoje stvorenje.“
Vjetar se nekako uzdigao između dva otkucaja njenog srca, i Vasji se učini da
stoje sami u snijegu, da smradova i obličja grada više nema. Ostali su samo ona i
mrazni đavao, na mjesečini. Vjetar je svud oko njih kreštao i blebetao, no njoj se
pletenica nije pomicala u naletima.
„Pusti me“, reče mu. „Nisam ničija robinja.“
Raširi ruku i safir padne; on ga ulovi. Istopi mu se u ruci i od dragulja ostane
tek dlan hladne vode.
Vjetar naglo zamre, i odasvud ih okruže razgažen snijeg i silne palače. Ona
mu okrene leđa. Dvorište kneza Serpuhova nikad joj se nije činilo tako prostranim,
snijeg tako dubokim. Više se ne osvrne.

265
 24.

VJEŠTICA

N akon konjske utrke, šest Dmitrijevih oružnika odvelo je Sašu u manastir

Arkanđela, gdje su ga strpali u malu ćeliju. Tu su ga ostavili, da hoda krugom
svojih misli. Mahom su se bavile njegovom sestrom, obnaženom i posramljenom
pred cijelom Moskvom, ali nepokolebano hrabrom, zabrinutom samo za njega.
„Poslat će vas se pred episkope“, reče mu Andrej te večeri, kad su donijeli
objed. Zatim, mračno, doda: „A oni će vas ispitati. Ako vas ne sasijeku po mraku;
lako je moguće da Dmitrij dođe i svojeručno vam odrubi glavu. Toliko je ljutit.
Njegov djed bi tako postupio. Pomoći ću koliko mogu, ali to nije naročito.“
„Oče, ako smrtno stradam“, reče Saša, podmetnuvši ruku prije no što će se
vrata zatvoriti, „morate pomoći mojoj sestri koliko možete. Objema sestrama.
Olga onako postupi protiv svoje volje, a Vasja je–“
„Ne zanima me“, prekine ga jetko Andrej, „što je vaša Vasja. Da niste Bogu
zavjetovani, već biste bili mrtvi, zbog laži koje izgovoriste u korist te vještice.“
„Barem javite popu Sergeju“, reče Saša. „Iskreno me ljubi.“
„To hoću“, reče Andrej, ali već se udaljio.

Vani su zvona zvonila, koraci prolazili, glasine se kovitlale. Istrzane, nesuvisle

molitve uzdizale su se Saši do usana i opet prekidale, napola izrečene. Suton se
istopio u noć, a Moskva je bila pijana i razdragana pod blještavom, tek granulom
mjesečinom kad se koraci začuju u klaustru, a Sašina vrata zaštropoću.
On ustane i priljubi se leđima uza zid, ma koliko da je znao da neće imati vajde
od toga.

267
 Vrata se otvore, tiho. Andrejevo debelo, zabrinuto lice opet se ukaže u otvoru,
čekinjave brade. Uza nj je stajao zbijen mladić u kapuljači.
Trenutak ukočene nevjerice, a onda mu Saša priđe dugim koracima.
„Rodione! Odakle ti tu?“ Jer Andrej je zabrinutom rukom nosio baklju; pod
njenim svjetlom Saša opazi da se prijatelju lice sasvim razderalo od napora, a nos
mu nosi biljeg ozebline.
Andrej je izgledao bijesno, iznureno, prestrašeno. „Brat Rodion nam žurno
stiže iz Lavre“, reče, „s viješću koja se tiče velikoga kneza moskovskog.“ Zastane.
„I vašeg prijatelja Kasjana Lutoviča.“
„Otiđoh u Bašnju Kostjej“, dometne Rodion. S nelagodom je gledao prijatelja
u toj hladnoj i tijesnoj ćeliji. „Dva konja izdahnuše poda mnom da vam donesem
tu vijest.“
Saša nikad u životu nije vidio takav izraz na Rodionovom licu. „Uđite, onda.“
Nije bio u položaju da zapovijeda, ali oni bez riječi uđu u ćeliju i zakračunaju
vrata za sobom.
Rodion im počne, prigušeno, pripovijedati priču о prahu i kostima i stravama
u mraku. „Zaslužuje svoje ime“, privede ju kraju. „Bašnja Kostjej. Koštana Kula.
Ne znam kakav je čovjek taj Kasjan Lutovič, ali kuća mu nije nastamba za živućeg
čovjeka. A kao da to nije dovoljno, upravo je Kasjan–“
„Platio Čelubeju da se izdaje za poslanika, da njegovi ljudi mogu u grad“,
dovrši Saša, i žacne ga kad se sjeti Vasje. „Znam. Rodja – moraš smjesta otići. Ne
reci da si me posjetio. Idi velikom knezu. Kaži mu–“
„Kakvog poslanika? Kasjan je plaćao tim razbojnicima da spaljuju sela“,
upadne mu Rodion u riječ. „Pronađoh njihovog posrednika u Čudovu, koji im je
kupovao oštrice i konje.“
Rodion si je očito dao truda. „Plaćao je razbojnicima da mu spaljuju vlastite?“
oštro upita Saša. „Zbog zarade na djevojčicama?“
„Valjda“, reče Rodion. Smrzotinom nagriženo lice mu se mrštilo. Andrej je
šutke stajao uz vrata.
„Možda je Kasjan iskoristio palež kako bi izmamio velikoga kneza u divljinu,
da se uljez može utoliko lakše uvući“, polako reče Saša.

268
 Rodion brzo prijeđe pogledom sa Saše na Andreja. „Zakasnih li sa zadatkom?
Vidim da vas neko zlo već dotače.“
„Moja ponositost“, reče Saša, s tračkom mračna podsmijeha. „Pogrešno
procijenih kako sestru, tako i Kasjana Lutoviča. Ali dosta. Idi. Meni je tu sasvim
dobro. Idi upozoriti–“
Ušutka ga neka galama. Naiđu bukteće baklje, začuju se povici s dveri, noge u
trku, lupanje vratima.
„Što je sad?“ promrsi si Andrej u bradu. „Požar? Pljačka? Ovo je Božja kuća.“
Buka se pojača; glasovi su si dovikivali i odgovarali.
Gunđajući, Andrej se teško provuče kroz vrata, okrene kako bi ih zakračunao,
pa zastane. Uputi Saši taman pogled, ne posve neprijazan. „Ne pobjegnite u
međuvremenu, za ljubav Božju.“ Požuri dalje, ostavivši vrata nezaključana.
Rodion i Saša se zgledaju. Bujica mraka, titrava između baklji, šarala im je obje
podstrižene glave. „Moraš upozoriti velikoga kneza“, reče Saša. „Onda idi mojoj
sestri, kneginji Serpuhova. Kaži joj–“
Rodion reče: „Tvojoj sestri upravo stiže dijete. Otišla je u kupelj.“
Saša se ukoči. „Odakle znaš?“
Rodion pogne glavu. „Svećenik, Konstantin Nikonovič – onaj koji joj je
poznavao oca u Lesnajoj Zemlji – primio je glasnika, i otišao joj pružiti duhovnu
skrb. Čuh to dok sam dolazio.“
Saša se oštro okrene, pa si pogleda u ruke još izubijane od današnje borbe. Ne
zove se svećenika ženi na porodu osim ako joj se ne bliži kraj. Da on – to
hladnoruko stvorenje – bude uz moju sestru na samrti... „Bog je čuvao, u životu ili
smrti“, reče Saša. Ali u očima mu tako bljesne da bi razboriti Andrej dahtavo
dotrčao natrag da triput zakračuna vrata.
Vani se buka nije stišala. Kroz galamu se odjednom uzdigne, jasan i
nesuglasan, jedan Saši poznat glas.
Saša spretno ramenom odgurne Rodiona i jurne hodnikom klaustra, a
prijatelj pohita u potjeru.

269
Vasja je stajala na dvorištu odmah iza dveri, u prljavu ogrtaču, dlanova spojenih
pred sobom, sva blijeda i neprimjerena u noćnom manastiru. „Moram vidjeti
brata!“ brecne se zvonkim glasom, kao protutežom ljutitom gunđanju sa svih
strana.
Dmitrijevi stražari, koji su se zadržali više zbog Andrejevog dobrog piva
negoli zbog nadziranja Sašinih zakračunatih vrata, bunovno su se hvatali mačeva.
Neki su monasi imali baklje; svi su izgledali zgroženo. Vasja je bila usred sve veće
gomile.
„Sigurno se popela preko zida“, mucavo se branio jedan stražar. Prekriži se.
„Pojavila se iz vedra neba, kuja jedna neprirodna.“
Zid je bio podignut prije zbog očuvanja svetosti monaške pobožnosti negoli
zbog sprečavanja ulaska odlučnih. Ali bio je razmjerno visok. Pribravši se, Saša
istupi u obruč obasjan bakljama.
Dočekaju ga krici zapanjene ljutnje, a jedan stražar pokuša staviti mač Saši
pod grlo. Saša, jedva bacivši pogled prema njemu, razoruža čovjeka zavrtanjem i
otvorenim dlanom. Zatim mu se u goloj šaci nađe mač, i svi monasi ustuknu.
Oružnici se late svojih oštrica, ali Saša jedva da ih primijeti. Sestri su ruke bile
krvave.
„Zašto si došla?“ oštro je upita. „Što se dogodilo? Je li Olja?“
„Izgubila je dijete“, pribrano odgovori Vasja.
Saša ščepa sestru za mišicu. „Je li živa?“
Vasja nehotice cijukne. Saša se prisjeti da ju je i Kasjan čvrsto držao na tome
mjestu, dok ju je svlačio pred narodom. Polako ju pusti. „Kaži mi“, reče, sileći se
da se smiri.
„Da“, žestoko reče Vasja. „Da, živa je, i ostat će živa.“
Saša odahne. Veliki kolobari tvorili su bolne sjene sestri pod očima.
Andrej se probije kroz svjetinu. „Budite tiho, svi zajedno“, reče iguman.
„Djevojko–“
„Morate me sada saslušati, baćuška“, upadne mu Vasja u riječ.
„Nećemo!“ ljutito će Andrej, ali Saša reče: „Saslušati što, Vasja?“
„Noćas će“, reče ona. „Noćas, dok je gošćenje u punom jeku, i sva je Moskva
pijana, Kasjan kani ubiti velikog kneza, baciti Moskvu u kaos, i sam pobjedonosno

270
postati novi veliki knez. Dmitrij nema sina; Vladimir je u Serpuhovu. Morate mi
vjerovati.“ Naglo se obrati Rodionu, koji je stajao iza monaha. „Brate Rodione“,
reče tim zvonkim glasom. „Brzo stigoste u Moskvu. Čemu takva žurba? Vjerujete
li mi, brate?“
„Da“, reče Rodion. „Dolazim iz Bašnje Kostjej. Možda bih te prije tjedan dana
ismijao – ali sada? Može biti da je tako kako kažeš.“
„Laže ona“, reče Andrej. „Ženska čeljad često laže.“
„Ne“, polako reče Rodion. „Ne, ne bih rekao.“
Saša upita: „Ostavila si Olju da bi došla k meni? Našoj sestri sad sigurno
trebaš.“
„Izbacila me“, reče Vasja. Pogled joj ne napusti bratovljev, premda joj glas
zapne na te riječi. „Moramo upozoriti Dmitrija Ivanoviča.“
„Ne mogu vas pustiti, brate Aleksandre“, umiješa se Andrej, zdvojno. „Platio
bih to i svojim položajem i svojim životom.“
„On svakako ne može“, dometne jedan stražar, pripito.
Monasi se zgledaju.
Saša i Rodion, obojica prekaljeni borci, prijeđu pogledom s igumana jedan na
drugoga, pa na obruč supijanih muškaraca. Vasja je čekala nakrivljene glave, kao
da čuje stvari koje oni ne mogu.
„Pobjeći ćemo“, reče Saša blago i tiho Andreju. „Opasan sam čovjek. Stavite
zasun na dveri, Oče. Postavite stražu.“
Andrej dugo i tvrdo promotri lice mlađega. „Nikad ne nađoh mane u vašoj
procjeni, do danas“, uzvrati mu mrmorom. Još tiše doda: „Bog bio s vama, sinovi.“
Stanka. Zatim, preko volje: „I s tobom, kćeri.“
Vasja mu tad uputi osmijeh. Andrej sa škljocajem zatvori usta. Očima
pronađe Sašine. „Vodite ih“, reče naglas. „Stavite brata Aleksandra–“
Ali Saša je već podigao mač; s tri udarca razoruža pripite stražare, a kroz ostale
se krenu probiti silom. Rodion je drškom sjekire čistio put, a Vasja se pametno
držala između njih. Zatim izbiju iz obruča ljudi i potrče klaustrom prema
stražnjim vratima koja će ih izvesti u Moskvu.

271
Kad ga je Vasja udarila, Konstantin je oslijepio od bola; načas je ostao presavijen
u smradnoj kupelji, dok mu je crveno sijevalo pred očima. Čuo je kako su se vrata
otvorila i zalupila. Zatim je zavladala tišina, izuzev ženskog plača u unutarnjoj
odaji.
Pun mučnine, on otvori oči.
Vasje više nema. Neko koprenasto stvorenje sjedi i promatra ga s ozbiljnom
znatiželjom.
Konstantin se s trzajem uspravi tako naglo da mu se ponovno smrači pred
očima.
„Dotaknuo te jednooki bog“, obavijesti banjik svećenika. „Žderač. Tako da
nas vidiš. Već jako dugo ne susretoh takvoga.“ Banjik čučne debelim, golim,
maglenim stegnima. „Bi li htio čuti proročanstvo?“
Ledeni znoj izbije Konstantinu svud po tijelu. Teturavo se uspravi. „Apage,
vraže. Odbij od mene!“
Banjik se ne prene. „Bit ćeš velikan među ljudima“, obavijesti svećenika,
zlobno. „I samo ćeš užas imati od toga.“
Konstantinu je znojna ruka teško počivala na zasunu. „Velikan među
ljudima?“
Banjik frkne i baci na njega punu zaimaču vrele vode. „Izlazi, siroti gladni
stvore. Izlazi i pusti mrtve na miru.“ Baci još vode.
Konstantin vrisne i gotovo da ispadne, skvašen i ošuren, iz kupelji. Vasja –
gdje je Vasja? Ona bi mogla dići ovu kletvu s njega. Mogla bi mu kazati–
Ali Vasje više nije bilo. Neko je vrijeme teturao po dvorištu i tragao, ali nije
bilo ni traga ni glasa od nje. Naravno da je više nema. Zar ona nije vještica, u
dosluhu s đavlima?
Kasjan Lutovič mu je obećao osvetu, ako zauzvrat obavi jednu malu zadaću.
„Mrzite male vještice?“ kazao mu je Kasjan. „Pa, vaša Vasja nije jedina vještica u
Moskvi. Obavite mi ovo. Potom ću vam pomoći da–“
Obećanja, pusta obećanja. Kakve veze ima što je Kasjan Lutovič rekao? Božji
ljudi se ne svete. Ali...

272
 Ovo nije osveta, pomisli Konstantin. Već borba protiv zla, što je dobro u očima
Božjim. K tome, ako je sve što je Kasjan rekao točno – onda bi Konstantin zaista
mogao postati episkop. Samo da prvo–
Konstantin Nikonovič, s gorčinom u duši, ode prema tornju terema. Bio je
gotovo prazan, a vatre su u njemu trnule. Sve Olgine žene bile su uz kneginju,
otraga u kupelji.
Ali ne sasvim prazan. Crnooko žensko dijete spava u teremu, s utvarama u
nedužnim očima. Ove burne noći nad njom stražari draga stara dadilja koja nikad
neće posumnjati u njegov svećenički autoritet.

Saša i Rodion i Vasja zastanu načas da dođu do daha u sjeni manastirskog zida. U
manastiru uz njih hučalo je poput proljetne bujice; bilo je samo pitanje vremena
kad će Dmitrijevi stražari izjuriti u ljutitu potjeru. „Požurimo“, reče Vasja.
Slavlje je sad zamiralo, dok su pijanci glavinjali kući. Sutradan je Dan
praštanja. Njih troje neopaženo otrči uz brijeg, držeći se sjena. Saša je nosio
ukradeni mač, a Rodion je imao sjekiru.
Palača velikoga kneza kočila se zbijena i neprobojna na kruni brijega. Baklje
su obasjavale drvene dveri, a uz njih su drhtala dva stražara, s ledom u bradama.
Svakako nije izgledala kao mjesto kojem bi prijetila neposredna opasnost.
„Što sad?“ prošapće Rodion, dok su se krili u sjeni suprotnog zida.
„Moramo ući“, nestrpljivo će Vasja. „Moramo probuditi i upozoriti velikoga
kneza.“
„Kako možeš biti–“ započne Rodion.
„Postoje dva manja ulaza“, prekine ga Saša, „osim glavnog. Ali iznutra su
zatvorena zasunom.“
„Moramo preko zida“, kratko reče Vasja.
Saša pogleda sestru. Nikad ju nije smatrao ženskastom, ali i posljednjeg joj je
traga mekoće sad nestalo. Oštri um, snažni udovi su ostali: žestoko, gotovo
prkosno prisutni, premda prikriveni haljinom koja ju sputava. Više je ženstvena
no što je ikad bila, a i manje.

273
 Vještica. Riječ mu prostruji sviješću. Tako zovemo takve žene, jer drugog
imena za njih nemamo.
Kao da je ulovila njegovu misao; ona nakloni glavu sa zabrinutim priznanjem.
Zatim reče: „Manja sam od vas dvojice. Ako mi pomognete, mogu preko zida.
Otvorit ću vam dveri.“ Pogled joj još jednom prijeđe snježnom, tihom ulicom.
„Dotad pazite na pojavu neprijatelja.“
„Zašto ti naređuješ?“ uspije reći Rodion. „Odakle znaš sve to?“
„Kako nam ti“, upadne mu Saša u riječ, i sam nestrpljiv, „misliš otvoriti
dveri?“
Obojica s nepovjerenjem prime osmijeh kojim im Vasja odgovori; širok i
nehajan. „Gledajte“, reče.
Saša i Rodion razmijene poglede. Na bojištima su viđali ljude s takvim
izrazom, a to rijetko kad izađe na dobro.
Vasja potrči kao sablast prema zidu velikoga kneza moskovskog. Saša dođe za
njom. Nije mu se sviđala mušičava svjetlost u njenom licu. „Podigni me“, reče ona.
„Vasja–“
„Nema vremena, brate.“
„Majko Božja“, promrsi Saša, pa se prigne da ponese njenu težinu. Bila je laka
kao ptica kad mu je zakoračila na leđa, pa, dok se ispravljao, prešla na ramena. I
dalje joj je zid bio previsok, ali onda neočekivano skoči, tako da se on unatraške
prostre po tlu, i ulovi za vrh zida prvim dvama zglobovima snažnih prstiju. Nije
nosila rukavice. Izvuče se na vrh čistom snagom. Podigne jednu nogu u čizmi i
dodirne vrh zida. Vasja načas ostane ondje čučati, gotovo nevidljiva. Zatim saskoči
u duboki snijeg s druge strane.
Saša se pridigne na noge, brišući snijeg. Rodion mu priđe odostraga, vrteći
glavom. „Kad je upoznah u Lesnajoj Zemlji bijah izgubljen u kiši“, reče. „Ona je
skupljala gljive, mokra kao rusalka, i jahala konja bez uzde. Spoznah da to nije
djevojka naravi za konvent, ali–“
„Ona je svoja“, reče Saša. „Kob i blagoslov u isti mah, i na Bogu je da joj sudi.
Ali u ovome ću se pouzdati u nju. Moramo paziti na pojavu neprijatelja, i čekati.“

274
Vasja sa zida saskoči u zapuh snijega i neozlijeđena ustane na noge. Sad je imala
neke koristi od onog blesavog optrčavanja palače Dmitrija Ivanoviča – činilo joj se
tako davnim – jer se razmjerno dobro snalazila u okruženju. Tamo – konjušnice.
Tamo – pivovara. Pušnica, štavionica, kovačnica. Sama palača.
Iznad svega, Vasja je htjela svog konja. Htjela je njegovu snagu, njegov topli
dah, njegovu neuvijenu privrženost. Bez njega je izgubljena djevojka u haljini; na
njegovim se leđima osjeća nepobjedivo.
Ali prvo je na redu još jedna dobrobit proistekla iz tog optrčavanja, koju mora
iskoristiti.
Promrzlim prstima si Vasja opet otvori posjekotinu na zapešću, iz koje je
ranije dala utvari da siše. Pusti da tri kapi padnu u snijeg.
Dvorovoj je dvorišni duh, rjeđi od domovoja, manje shvaćen, a katkad svirep.
Ovaj se polako odlijepi od svjetlosti zvijezda i blatnjave zemlje, s izgledom hrpe
prljava snijega, nejasan kao što su svi čortovi u Moskvi nejasni.
Vasji bi drago što ga vidi.
„Opet ti“, reče, iskezivši zube. „Provalila si mi u dvor.“
„Da spasim tvoga gazdu“, odvrati mu Vasja.
Dvorovoj se osmjehne. „Možda bih htio novoga gazdu. Crveni vrač će
probuditi spavača i ušutkati zvona, a onda mi narod možda opet počne ostavljati
darove.“
Spavača... Vasja oštro odmahne glavom. „Ne možeš ti birati i izvolijevati“,
reče mu. „Vezan si za svoj narod u dobru i u zlu, i moraš mu pomagati kad zatreba.
Ne kanim ti nauditi. Hoćeš li mi sada pomoći?“ Ona ispruži ruku, oprezno, i
prinese krvave prste dvorovojevom hladnom, izobličenom licu.
„Što bi htjela od mene?“ upita oprezno dvorovoj, kad je vonjao po njenoj krvi.
Sad je bio više od puti nego od snijega.
Vasja mu se osmjehne, hladno. „Stvori buku“, reče. „Probudi cijelu kletu
palaču. Vrijeme za tajne je prošlo.“

275
Pripit je tajac nalijegao na palaču veli koga kneza, a vani se grad umirio. Ali nije to
bio spokojan mir, kao što doliči nakon dana kolača i pića. Napetost je strujala
tišinom, i Vasju prođu žmarci. Dvorovoj ju je saslušao, stisnutih očiju, pa se
naprasno izgubio.
Od malena je Vasja umjela hodati tiho, ali sad se šuljala iz sjene u sjenu s
oprezom tata, gotovo se ne usuđujući disati, držeći si zid slijeva. Gdje su stražnje
dveri? Izbjegavala je treperave dosege svjetlosti baklji, pazila na vrata, pazila na
stražare, osluškivala, osluškivala...
Odjednom se s druge strane dvorišta razlegne kričanje, kao da se to tisuću
mačaka vuče za rep. Psi u psetarnici počnu lajati.
Baklja protrči galerijom iznad nje, i pripali se svjetiljka. Zatim još jedna, pa
još jedna, dok je hučanje iz dvorišta jačalo. Neka žena zakrešti. Vasja se
poluosmjehne. Više nema prostora za tajnovitost.
Trenutak potom, Vasja se spotakne о muške noge i prostre potrbuške po
gustom snijegu. Dok joj je srce tuklo, brže-bolje ustane i naglo se okrene. Ugleda
stražnje dveri sebi zdesna, utonule u sjenu. Jedini njihov stražar sjedi pred njima
glave svaljene na prsa. О njegove se noge to spotaknula.
Vasja se prišulja bliže. Čovjek se ne pomakne. Prinese prste njegovom licu.
Ne osjeti dah. Kad mu protrese rame, glava mu se izvali na vratu. Preklan je,
dubokim zasjekom, a ovo na snijegu nisu sjenovite mrlje, već krv–
Buka na dvorištu je jačala. Odjednom nalet tijela – četiri – šest – snažnih,
lakonogih ljudi, sijevne iz sjena prekoputa nje u pravcu stubišta palače. Kasjan ih
je pustio da uđu za vrijeme slavlja, pomisli Vasja. Zakasnila sam. Smogavši snagu,
ona zavuče utrnule šake pod ruke mrtvoga stražara i odvuče ga odande, dahom se
moleći za njegovu dušu, proklizavajući u snijegu.
Čim je otvorila dveri, Saša se probije pokraj nje na dvorište.
„Gdje je Rodion?“ upita ga oštro.
Njen brat samo odmahne glavom, već dižući pogled ka uzbibanim sjenama,
stisci tijela, svjetlu vatri i mraku, novom i nepogrešivo prepoznatljivom zvuku
borbe. Jedan čovjek padne kroz istančano izrezbaren zaslon za zaštitu stubišta i s
krikom se strovali u dvorište. Psi su još lajali u psetarnicama. Vasja pomisli da je
opazila Kasjana gdje sav napet stoji pred dverima palače, crvene kose crne u tami.

276
 Zatim se ponad svega toga uzdigne rika bojnog pokliča – smirujuće čilog, ali
promuklog od iznenađenosti i užurbanosti – glasa velikoga kneza moskovskog.
„Mitja“, dahne Saša. Nešto u tom djetinjem nadimku – kojeg vjerojatno nije
rekao Dmitriju u lice još od krunidbe sa šesnaest godina – sadržavalo je živući
odjek njihove zajedničke mladosti, a Vasja iznenada pomisli: Evo zašto se nije
vratio. Ma koliko da nas je ljubio, ovog kneza ljubi više, a Dmitriju je trebao.
„Ostani tu, Vasja“, reče Saša. „Sakrij se. Zapriječi dveri.“ Zatim potrči, mača
razbuktalog pod svjetlom odozgo, ravno prema kreševu. Pritjecali su stražari s
cijelog dvorišta. Zatim se s glavnih dveri začuje razoran tresak. Stražarima koraci
posustanu, i snađe ih nedoumica između prijetnje otraga i prijetnje odozgo. Saša
nije oklijevao. Dosegao je podnožje južnog stubišta, i sad se dugim skokovima
uspne u mrak.
Vasja zapriječi dveri kako joj je Saša naložio, pa zastane načas u sjenama,
neodlučna. Pogled joj prijeđe s podrhtavanja glavnih dveri, na zbunjene stražare
palače, pa na svjetiljke što se mahnito njišu iza prozorskih procjepa na palači.
Začuje povike bratovljeva glasa, zvečanje njegovog mača. Vasja dahne
molitvu za njegov život, pa krene ka konjušnici. Ako misli pomoći velikome knezu
ikako osim izvikivanjem upozorenja, treba se domoći svog konja.
Dosegne dugu, nisku konjušnicu i ponovno se stopi sa sjenama.
Stražar na dvorištu jaukne i padne, proboden strijelom ispaljenom preko zida.
Cijelo je dvorište vrvjelo od vike, puno rastrčanih, zbunjenih ljudi, počesto pijanih.
Doleti još strijela. Padne još ljudi. Kroz buku opet začuje Dmitrijev glas, sada
zdvojan. Vasja se pomoli da Saša na vrijeme stigne do njega.
Udarci ovna po dverima udvostruče silinu. Mora doći do Soloveja. Je li on tu?
Nije li moguće da su ga ubili, odveli drugamo, ranili...
Vasja stisne usne i zviždukne.
Smjesta je uz nalet olakšanja nagradi poznato, srdito hrzanje. Zatim tresak,
kao da Solovej kani kopitima srušiti konjušnicu. Ostali konji zanjište, i uskoro u
cijeloj građevini zavlada pomutnja. Još se jedan zvuk pridruži graji: piskutav, jecav
zov različit od glasanja svakog konja kojeg je Vasja u životu čula.
Vasja načas osluhne povike polurazbuđenih konjušara. Zatim, procijenivši
trenutak, šmugne unutra.

277
 Zatekne kaos, gotovo ravan onome vani u dvorištu. Uspaničeni su se konji
bacakali u pregradama; konjušari nisu znali bi li ih krenuli smirivati ili otišli vidjeti
kakva je to galama vani. Svi su konjušari bili robovi, nenaoružani i zastrašeni. Sad
se jasno čulo siktanje i rezanje strijela, kao i vrištanje.
„Obavi svoje i odlazi“, reče glasić. „Neprijatelj je blizu i strašiš nas.“ Vasja
pogleda uvis ka sjenama sjenika i opazi gdje se par očica, usađenih u lišće, odozgo
mršti na nju. Podigne ruku u znak potvrde.
Čortovi kopne, pomisli. Ali nisu još nestali. Ta joj pomisao osokoli srce. Zatim
se namrgodi, jer se konjušnica ispunila neobičnim sjajem.
Krišom krene niz red pregrada, držeći se izvan vidika užurbanih konjušara.
Dok je hodala, sjaj je jačao. Bešumni joj koraci posustanu.
Kasjanova zlaćana kobila se žarila. Iz grive i repa kao da su joj se izlijevali
odbljesci. Još je nosila zlatni oglav: žvale, uzde, i sve. Ona nakosi jedno uho ka Vasji
i dahne tih frktaj: blijedu izmaglicu, prožetu njenom svjetlošću.
Tri pregrade niže od kobile stajao je Solovej i motrio ju naćuljenih ušiju, i
samo su ta dva konja stajala mirno usred gungule. I on je na sebi imao uzdu, čvrsto
privezanu za vrata pregrade, a prednje su mu noge bile sputane. Vasja pretrči
posljednjih deset koraka i privije pastuhov vrat u zagrljaj.
Bilo me je strah da nećeš doći, reče Solovej. Nisam znao gdje bih te potražio.
Smrdiš po krvi.
Ona se pribere, nespretno prione na kopče pastuhovog oglava, pa strgne cijelu
tu skalameriju i pusti da padne na pod. „Tu sam“, prišapne mu Vasja. „Tu sam.
Zašto se Kasjanova kobila žari?“
Solovej frkne i protrese glavu s olakšanjem, lišen sputanosti. Ona je najveća
među nama, reče. Najveća i najopasnija. Ne prepoznah ju isprva – nisam vjerovao
da ju se silom može zarobiti.
Kobila ih je promatrala naćuljenih ušiju, s postojano pozornim izrazom u
gorućim očima. Odriješi me, reče.
Konji uglavnom govore ušima i tijelom, ali Vasja začuje ovaj glas u svojim
kostima.
„Najveća među vama?“ upita Vasja šaptom Soloveja.
Daj mi slobodu.

278
 Solovej s nelagodom zastruže po podu. Da. Daj da odemo, reče. Daj da odemo
u gvozd – nije nam tu mjesto.
„Ne“, složi se ona. „Nije nam tu mjesto. Ali moramo se još malo zadržati.
Valja platiti dugove.“ Ona presiječe opute oko pastuhovih nogu.
Oslobodi me, reče opet zlaćana kobila. Vasja se polako uspravi. Kobila ih je
promatrala okom poput rastaljena zlata. Moć, jedva zadržavana, kao da joj se
komešala pod kožom.
Vasja, reče Solovej s nelagodom.
Vasja jedva da ga je čula. Zagleda se u kobilje oko, kao u blijedo srce ognja, pa
prijeđe jedan korak, i još jedan. Iza nje, Solovej njisne. Vasja!
Kobila je glodala pjenastu, zlaćanu žvalu i gledala ravno u Vasju. Vasja shvati
da se boji ovog konja, dok se nikada dosad u životu konja nije bojala.
Možda upravo to, više od svega ostalog – odbojnost prema strahu koji nije
smjela osjetiti – natjera Vasju da ispruži ruku, dohvati zlaćanu kopču, i strgne
oglav s kobile.
Kobila se ukipi. Vasja se ukipi. Solovej se ukipi. Kao da se sav svijet ukoči u
nebesima. „Što si ti?“ ona šaptom upita kobilu.
Kobila prigne glavu – polagano, činilo se, jako polagano – da dotakne
odbačenu hrpicu zlata, pa podigne glavu kako bi gubicom dodirnula Vasjin obraz.
Put joj je vrelo gorjela, i Vasja ustukne sa zgranutim uzdahom. Kad prinese
dlan licu, osjeti kako joj se uzdiže plik.
Zatim se svijet opet pokrene; Solovej se iza nje propinjao. Vasja, odmakni se.
Kobila naglo uzdigne glavu. Vasja uzmakne. Kobila se propne, a Vasja pomisli
da će joj srce stati od te strahotne ljepote. Osjeti udar vreline na licu, i dah joj
zastane u grlu. Oždrijebio sam se, kazao joj je jednom Solovej. Ili sam se možda
izlegao. Uzmicala je sve dok na leđima nije osjetila Solovejev dah, sve dok nije
uspjela nekako odmaknuti prečke njegove pregrade, ni na trenutak ne odmičući
pogled od zlaćane kobile – kobile?
Slavuj, pomisli Vasja. Solovej znači slavuj.
Zar nema onda i ostalih? Konja koji su– Ova kobila... Ne. Nije to kobila.
Nimalo nije kobila. Jer Vasji naočigled propeti se konj pretvori u zlaćanu pticu,

279
silniju od svake ptice koju je Vasja u životu vidjela, s krilima od plamenova, plavih
i rumenih i skerletnih.
„Žar-ptica“, reče Vasja, kušajući te riječi kao da nikad nije sjedila Dunji pod
nogama i slušala skaske о njoj.
Razmahnuta ptičja krila puhnu joj jarku vrelinu u lice, a rubovi njenih pera
postanu upravo poput plamenova, dok se iz njih vio dim. Solovej njisne krik,
napola u strahu, a napola u likovanju. Svud oko njih, konji su hrzali i ritali se od
straha.
Vrelina namreška zimski zrak i nadigne paru. Žar-ptica probije prečke
pregrade kao da su grančice i vine se uvis, uvis prema krovu, dok su iskrice kao
kiša kapale iz nje. Krov joj ne stvori prepreku. Ptica se probije kroza nj, s tragom
svjetlosti. Nastavi uvis, sve više uvis, sjajna poput Sunca, tako da se noć pretvori u
dan. Odnekud iz dvorišta Vasja začuje gnjevan urlik.
Nastavi gledati za pticom, razmaknutih usana, začuđena, prestravljena, šutke.
Žar-ptica je ostavila trag plamenova koji su se već hvatali u sijenu. Ognjen prst
zapaluca uza stup suh poput luči i nova vrelina počne pržiti Vasjin ožežen obraz.
Posvud počnu izbijati plamenovi, uz gorak dim, zapanjujuće brzo.
Kriknuvši, Vasja se pribere i potrči osloboditi konje. Načas joj se učini da uza
se opaža majušnog duha konjušnice boje sijena, a on sikće: „Glupačo, da si
oslobodila Žar-pticu!“ Zatim se izgubi, otvarajući vrata pregrada brže čak i od nje.
Dio konjušara već je pobjegao, ostavivši vrata da zjape; propuh uđe šaptom
da raspiri plamenove. Ostali, smeteni ali u strahu za štićenike, pritrče pomoći oko
konja, kao nejasna obličja u dimu. Vasja i Solovej, konjušari i maleni vazila počnu
izvlačiti prestravljene konje. Dim ih je sve gušio, a Vasja ne jednom jedva izbjegne
da ju ne izgaze.
Naposljetku Vasja stigne do svoje Zime, koja se, odvedena u konjušnicu
velikoga kneza, sad propinjala od panike u jednoj pregradi. Vasja izbjegne
razmahana kopita, naglo otvori prečke njene pregrade. „Izlazi“, kaza joj, žestoko.
„Onuda. Idi!“ Naredba i pljesak po sapima otjeraju ustrašenu ždrebicu u trk prema
vratima.
Solovej se pojavi Vasji uz rame. Plamenovi su ih sad okruživali sa svih strana,
vrteći se kao proljetni plesači. Vrelina joj je pržila lice. Vasji se načas učini da vidi
Morozka, u crnini.

280
 Solovej njisne kad mu goruća slama padne na bok. Vasja, moramo izaći
odavde.
Nije svaki konj bio oslobođen; čula je njištanje onih malobrojnih preostalih,
izgubljenih u plamenovima.
„Ne! Oni će–“ Ali prigovor joj zamre, nedovršen.
S dvorišta se začulo cičanje poznata glasa.

281
 25.

DJEVOJKA U TORNJU

V asja se baci na Soloveja i on izgalopira iz staje, dok su im plamenovi vučje

škljocali za petama. Izbiju u neku kričavu parodiju danje svjetlosti; ognjevi
zapaljene konjušnice bacali su paklen sjaj po dvorištu, a svjetla su se krijesila iz
svakog dijela Dmitrijeve palače.
Na dvorištu se vodila zagrižena bitka, dok je odozgo rikalo kao da je buna
izbila. Nije vidjela brata – ali Vasja jedva da je mogla razaznati prijatelja od
dušmanina pod ovom zlobnom svjetlošću.
Duge su se pukotine pojavile u glavnim dverima; neće još dugo izdržati.
Robovi su pritrčavali s vjedrima i mokrim ponjavama da ugase plamenove;
polovica stražara sad im je pomagala. Požar je opasnost silna poput strijela, u gradu
posve sazdanom od drva.
Zatim se opet začuje ono odnekud poznato cičanje. Svjetlost zapaljene staje
titravim je reljefom obasjavala cijelo dvorište, i ona ugleda Konstantina
Nikonoviča kako se šulja uz unutarnji zid.
Odakle on tu? upita se Vasja. Isprva ne osjeti ništa do iznenađenosti.
Zatim užasnuto spazi da svećenik vuče dijete za zapešće. Djevojčica nije nosila
ni ogrtač, ni rubac, ni čizmice. Ojađeno je drhturila.
„Teta Vasja!“ resko će ona, glasom koji Vasja prepozna. „Teta Vasja!“ Glas joj
se jasno pronese vrelim zrakom. „Pustite me!“
„Mašo!“ krikne Vasja u nevjerici. Dijete? Knezova kći? Ovdje?
Zatim ugleda Kasjana Lutoviča. Trčao je dvorištem, usta otvorenih u
mješavini gnjeva i likovanja. On skoči na jednog neosedlanog konja bjegunca,
okrene ga, i udari galopom duž zida, ne hajući za strijele.

282
 Na jedan dah, Vasji ništa ne bi jasno.
U tom trenutku, savršeno pogođenom kretnjom, Kasjan pretekne
Konstantina, dohvati djevojčicu, i baci ju potrbuške preko znojnog konjskog
ramena.
„Mašo!“ vikne Vasja. Solovej je već svrnuo da ih ulovi. Silni lukovi bljuzge
polete mu pod kopitima u galopu. Vasja mu se zguri nad vrat, ne hajući za strijele.
Ali konj i jahačica morali su prijeći cijelu širinu dvorišta, pa se Kasjan neometano
domogne stubišta terema. Spuzne niz rame konja, držeći Marju, koja se ritala, pod
jednom rukom. Podigne pogled i ulovi Vasjin. „Sad se“, dovikne joj Kasjan,
iskeženih zuba, dok su mu se oči žarile pod uzdizanjem plamenova, „možda
pokaješ zbog svog ponosa.“
On požuri s Marjom gore, u tamu. „Obećaste!“ Konstantin krikne za njim,
pristigavši nesigurnim koracima u podnožje stuba i zastavši u nedoumici pred
tamnim tunelom stubišta. „Rekoste–“
Odgovori mu prolom divljeg cerekanja, a zatim tišina. Konstantin ostane
zjakati uvis, u mrak.
Solovej i Vasja pristignu na suprotnu stranu dvorišta. Konstantin se okrene
na peti prema njima. Solovej se propne, kopita tek na dah svećeniku od glave, i
Konstantin se svali unatraške. Vasja se prigne, očiju hladnih poput glasa kojim
progovori. Iza njih se čulo udaranje ovna po vratima; iznad njih, zveket mačeva.
„Što ste vi to učinili? Što će mu moja nećakinja?“
„Obeća mi osvetu“, prošapće Konstantin. Cijeli je drhtao. „Reče mi da samo
moram–“
„Za ime Božje!“ krikne Vasja. Klizne niz Solovejevo rame. „Osvetu za što?
Jednom vam spasih život. Dok još bijaste muškarac, neslomljen, spasih vam život.
Zar ste zaboravili? Što će mu ona?“
Na titraj, ugleda slikara, svećenika, negdje podno slojeva gorčine. „Reče mi da
ako kanim dobiti tebe, onda on mora dobiti nju“, šaptom će Konstantin. „Reče da
bih mogao–“ Glas mu postane reskiji. „Ne htjedoh! Ali ostavila si me! Ostavila si
me samog, da viđam vragove. Što drugo mogoh? Dođi sad. Sada si tu, pa tražim
samo–“
„Opet su vas nasamarili“, hladno mu Vasja upadne u riječ. „Mičite mi se s
očiju. Krstili ste dijete moje sestre; njoj za ljubav vas neću ubiti.“

283
 „Vasja“, reče Konstantin. Pokuša posegnuti; Solovej škljocne žutim zubima i
on spusti ruku. „Učinih to za tebe. Zbog tebe. Jer – jer te mrzim. Jer si – lijepa.“
Reče to kao kletvu. „Da si samo slušala–“
„Samo ste bili pijun zlobnijih stvorova“, uzvrati mu ona. „Ali to mi je stvarno
dojadilo. Kad vas idući put vidim, Konstantine Nikonoviču, ubit ću vas.“
On se ustoboči. Možda je kanio opet prozboriti. Ali nije više imala vremena.
Prosikće riječ Soloveju; pastuh se propne, hitar kao zmija. Konstantin zatetura
unatrag, zijevajući, izbjegavajući pastuhova kopita, a onda utekne. Vasja je čula
kako jeca dok bježi.
Ali ne isprati ga pogledom. Mračne stube nad njom kao da su disale stravama,
premda je ostatak dvorišta obasjavala zapaljena konjušnica. Ona smogne snage da
sama požuri uvis. „Soloveje“, reče, osvrnuvši se s nogom na prvoj stubi. „Moraš–“
Ali onda zastane, jer se zvuk boja iznad i iza nje promijenio. Vasja se opet
okrene ka dvorištu. Plamenovi iz konjušnice su sad nadvisivali drveće, gorući
čudnim, mutnim skerletom.
Tamni stvorovi slinavih usta sad su se iskradali iz pocrvenjelih sjena.
Vasji krv promrzne. Dmitrijevi ljudi na dvorištu zateturaju. Tu i tamo poneki
mač padne iz onemoćale ruke. Odozgo neki čovjek vrisne.
„Soloveje“, prošapće Vasja. „Što–“
Zatim, uz konačno, prodorno kalanje, dveri popuste. Čelubej uđe galopom u
crvenu svjetlost izvikujući naredbe, sposoban, neustrašiv. Streličari su mu bili
slijeva i zdesna, i oni ispune dvorište strijelama.
Dmitrijevi se ljudi, već posustali, slome. Sad Vasja stekne dojam gubitka i
užasa i kaosa; konja koji naslijepo bježe, strijela što prelijeću vrh zida, i posvuda
bljedunjavih, iscerenih stvorova što se teturavo pomaljaju iz krvavog mraka, sežući
rukama, osmijeha nalijepljenih na lica umrljana truleži. Za njima nailaze ratnici, u
postojanom napredovanju, s hitrim konjima i jarkim mačevima.
Je li ovo nekakva vradžbina? Zar Kasjan može pozvati dušmane iz pakla i
natjerati ih da mu odgovore? Što on to radi s Marjom gore u tornju? Plamenovi iz
konjušnice kao da su bili natopljeni krvlju, a sve više i više stvorenja iskradalo se iz
sjena, tjerajući njene sunarodnjake na oštrice napadača.

284
 Strijela joj fijukne uz glavu i tvrdo se zabije u stup do nje. Vasja se nagonski
trzne, prepadnuta. Jedna od tih strava ispruži ruku kao kandžu prema njoj, cereći
se, slijepih očiju. Solovej izbaci prednje noge, i stvor padne unatraške.
Čelubejev duboki glas opet se oglasi povikom. Kiša strijela postane žešća.
Dmitrijevi ljudi neće biti u stanju zbiti redove pred ovom novom prijetnjom; vode
borbu protiv utvara. Za koji čas sve Ruse će sasjeći, jednog po jednog.
Tad zvonko odjekne Sašin glas, jasan, smiren. „Narode Božji,“ reče, „ne boj
se.“

Saša je ostavio sestru na stražnjim dverima i trkom se popeo stubama prema

kreševu u palači, vodeći se za glasom velikoga kneza, vrištanjem i lomom. Pod njim
su psi lajali, a konji njiskali. Prednje dveri palače trpjele su postojane udare ovna;
Kasjanovi ljudi i Čelubejevi Tatari urlali su tako da bi i mrtve probudili. Napadači
su izgubili priliku za tajnovitost; sad im jedina nada još leži u hitrosti i sijanju kaosa
i straha. Koliko se ljudi krišom uspjelo uvući kroz stražnje dveri prije no što je
Vasja nadigla uzbunu?
Memljiv vonj starog medvjeđeg krzna ga upozori, a zatim mač zasiječe prema
Sašinoj glavi iz gotovo potpunog mraka stubišta. Blokira ga uz tresak što zabridi u
zubima i kišu iskrica. Neki Kasjanov. Saša se ne upusti u borbu, samo izbjegne
drugi udarac, provuče se pokraj čovjeka, čizmom ga sruši niza stube i nastavi trčati.
Jedna su vrata stajala odškrinuta; on jurne u prvo predvorje. Nikoga. Samo
mrtvi popadali podvornici, preklani stražari.
Saši se učini da odnekud odozgo iz palače čuje kako Dmitrij uzvikuje. Svjetlost
s dvorišta odjednom se zakrijesi kroz procjepe prozora. Saša otrči dalje, moleći se
nesuvislo.
Evo primaće sobe, u kojoj nema ni zvuka ni pokreta, osim što su vrata iza
prijestolja odškrinuta, a kroz njih dopiru tresak oštrica i žuto titranje svjetlosti
vatre.
Saša protrči kroz njih. Ugleda Dmitrija Ivanoviča ostavljenog na cjedilu, uz
samo jednog živućeg stražara. Na njih su upravo navaljivala četvorica sa svijetlim

285
mačevima. Tri podvornika, koji nisu bili naoružani, i još četiri stražara, čije oružje
nije postiglo dovoljno, ležali su mrtvi na podu.
Saši naočigled, posljednji stražar velikoga kneza padne od udarca balčakom
mača u lice. Dmitrij uzmakne, iskeženih zuba.
Oči kneza i monaha susretnu se na najkraći trenutak.
Zatim Saša baci svoj mač. Prevrne se u letu i glatko probije kožom oklopljena
leđa jednog upadača. Dmitrij blokira udar drugoga, pa uzvrati mačem u
vodoravnom luku koji suparniku odrubi glavu.
Saša pritrči, dohvati oštricu jednog palog, a zatim započne vruća borba izbliza,
dvojica na dvojicu, sve dok naposljetku uljezi ne padnu, pljujući krv.
Iznenadan, zadihan muk.
Bratići se zgledaju.
„Čiji su ovi?“ upita Dmitrij, pogledavši poginule.
„Kasjanovi“, reče Saša.
„Ovaj mi je odnekud bio poznat“, reče Dmitrij, lupnuvši jednog mačem
ploštimice. Imao je krvi na nosu i zglobovima šaka; bačvasta su mu se prsa
nadimala da dođu do zraka. Odozdo, iz stražarnica, začuje se vika; a još jača vika
izvana, s dvorišta. Zatim prodoran tresak.
„Dmitrije Ivanoviču“, reče Saša. „Kumim vas da mi oprostite.“
Upita se neće li ga veliki knez ubiti tu, u sjenama.
„Zašto si mi lagao?“ upita Dmitrij,
„Zbog časti moje sestre“, reče Saša. „A zatim zbog njene hrabrosti.“
Dmitrij je u jednoj ručerdi držao svoj mač s glavom aždahe, isukan i krvav.
„Hoćeš li mi ikad više lagati?“ upita.
„Ne“, reče Saša. „Kunem se.“
Dmitrij uzdahne, kao da mu je gorko breme upravo spalo sa srca. „Onda ti
opraštam.“
Još jedan tresak s dvorišta, vriskovi, i iznenadan proplamsaj svjetla. „Što je sve
ovo?“ upita Dmitrij.
„Kasjan Lutovič se kani proglasiti velikim knezom“, reče Saša.

286
 Dmitrij se osmjehne na to, polako i mrko. „Onda ću ga ubiti“, reče vrlo
jednostavno. „Dođi sa mnom, bratiću.“
Saša kimne, i njih dvojica krenu dolje, u boj.

Vasja se naglo okrene. Brat joj stoji na vrhu stubišta, na odmorištu gdje se ono
račva i vodi uvis ili do terema, ili do primaćih soba. Zaslon je otrgnut sa stuba.
Trenutak potom veliki knez moskovski, raskrvarena nosa i zglobova šaka, izađe
gore iz mraka, živ, na nogama, s krvavim mačem u ruci. Na trenutak Dmitrij
pogleda u Sašu, lica punog ljubavi i nezaboravljene ljutnje. Zatim podigne glas i
stane rame uz rame s bratićem. „Ustajte, ljudi Božji!“ vikne. „Ničeg se ne bojte!“
Bitka zastane načas, kao da svijet sluša. Zatim Dmitrij i Saša, kao jedan,
pohitaju niza stube s uzvikom na usnama. Protrče pokraj Vasje, ne odvojivši ni
pogleda za nju, i izbiju na dvorište.
A njihov poklič dobije odaziv. Jer sad brat Rodion dugim koracima prođe
kroz razvalinu glavnih dveri, sa sjekirom u ruci, i to ne sam. Njemu straga i uz bok
postrojila se šarena skupina monaha, građana i ratnika – stražara s kremaljskih
dveri.
Rodionovi novopridošlice užasnu se ušavši u dvorište. Mrtvi stvorovi
zablebeću i počnu se primicati ovoj novoj prijetnji. Čelubej je znao što radi;
spretno razdvoji snage da se odupru Dmitriju i Saši na jednoj strani, a Rodionu na
drugoj. Bitka se pokoleba na bridu noža.
Saša je još bio rame uz rame s Dmitrijem, a sive oči obojice postale su
ljubičaste od čudnog ognja.
„Ne boj se“, uzvikne opet Saša. Probode jednog, izmakne se udarcu drugog.
„Narode Božji, ne boj se.“
Čelubej je sad, vidno ozlojeđen, hitro graktao naredbe. Lukovi se okrenu
prema velikome knezu. Ruski oružnici zatrepću kao ljudi probuđeni iz mora.
Dmitrij odrubi glavu jednom Kasjanovom čovjeku, nogom obori tijelo, pa
uzvikne: „Što su vragovi ljudima od vjere?“ Čelubej hladno zapne strijelu u tetivu,
pa nacilja Dmitrija. Ali Saša baci velikoga kneza u stranu i primi strijelu u meso
svoje nadlaktice. Prostenje; Vasja se pobuni uzvikom.

287
 Dmitrij poduhvati bratića. Široka glava strijele probila je monahu mišicu.
Ljudi se opet pokolebaju. Crvena svjetlost ojača. Polete nove strijele. Jedna okrzne
kapu velikoga kneza. Ali Saša se otrese Dmitrija i silom osovi na noge, lica
stvrdnuta od bola. Istrgne strijelu, prebaci mač u ruku od štita. „Ustajte, ljudi
Božji!“
Rodion rikom usklikne ratni poklič, zamahujući sjekirom. Dio ljudi dohvati
raspuštene konje i skoči im na leđa, i boj im žestoko, konačno, prijeđe u napad.
„Soloveje“, reče Vasja. „Moram gore u toranj. Moram za Mašom i Kasjanom.
Idi – kumim te da pomogneš mom bratu. Štiti ga. Štiti Dmitrija Ivanoviča.“
Solovej spusti uši. Ne možeš samo–
Ali ona je već položila dlan pastuhu na njušku, i zatim pohitala uvis, u tamu.

Pred njom se uzdizalo zatvoreno stubište što vodi u gornje odaje palače velikoga
kneza, vrsno izrezbarena zaslona sad posvuda rascijepana i razlomljena. Vasja
zastane na odmorištu gdje se stube razdvajaju, odakle je Saša uputio poziv. Osvrne
se. Dmitrij je zajahao jednog konja iz zapaljene konjušnice. Njen brat je skočio na
leđa nevoljkom Soloveju: Božji čovjek sad jaše konja iz starijeg, poganskog svijeta.
Solovej se propne, a Sašin mač zasiječe. Vasja dahne molitvu za njih i radije
pogleda uvis. Tijela leže izvaljena na lijevom stubištu, koje vodi prema kneževom
predsoblju. Ali na put prema teremu naliježe samo neprirodno crnilo.
Vasja se okrene nadesno i otrči u mrak, držeći u svijesti prizor svog konja i
svog brata kao talisman.
Deset stuba. Dvadeset. Sve više i više.
Dokle će ove stube? Već je trebala stići do vrha.
Odozgo strugne korak. Vasja naglo stane. Čovjeku slična prilika posrne
prema njoj, hvatajući naslijepo, na nogama zglobova klimavih kao u lutke.
Čovjek joj se približi, i Vasja ga prepozna.
„Oče“, jaukne Vasja, ne razmišljajući. „Oče, jeste li to vi?“ Bio je poput njenog
oca, ali i nije; njegova lica, ali praznih očiju, tijela zdrobljena i izobličena udarcem
koji ga je ubio.

288
 Pjotr se približi. Uperi hladno i ljeskavo oko u nju.
„Oče, oprostite mi–“ Vasja ispruži ruku.
Zatim oca više ne bi, samo tame, pune bubrenja svjetlosti vatre. Više nije čula
bitku pod sobom. Zastane dok joj je srce grmjelo u ušima. Kolike su ove stube?
Vasja se opet zaputi uvis. Dah joj je zapinjao; noge su ju pekle.
Tup udarac odozgo na stubama. Pa još jedan. Koraci. Noge joj zateturaju, a
disanje joj zasopće u ušima. Eno – izlazi iz tame nad njima – to je njen brat Aljoša,
sivih očiju, tako sličnih očevima. Ali nema grkljana, uopće nema grkljana, a ni
donje čeljusti. Sve mu je to rastrgano, a učini joj se da vidi tragove zuba u krpama
preostale kože. Neki ga je upir sustigao, ili štogod gore, i skončao je...
Sablast pokuša progovoriti; ona opazi kako se krvava razvalina upinje. Ali
ništa ne izađe osim grgljanja i komadića mesa. Ali i dalje ju te oči, hladne i sive,
žalosno gledaju.
Vasja, sad u suzama, protrči pokraj tog stvorenja i nastavi dalje.
Zatim gore na stubama ugleda malu skupinu; trojicu koji stoje nad
gomilicom, crveno obasjanih lica.
Vasja shvati da je ta gomilica Irina, njena sestrica. Irini je lice posve izubijano,
suknje su joj natopljene krvlju. Ona se s nesuvislim režanjem baci na te ljude, ali
oni iščeznu. Ostane samo njena mrtva seka. Zatim i nje nestane, i preostane samo
uljasta tama.
Vasja proguta još jedan jecaj i nastavi trčati, spotičući se po stubama. Sad pred
sobom ugleda pregolemu tjelesinu, izvaljenu glavom naniže. Kad joj Vasja pritrči,
razabere da je to Solovej izvaljen na bok, strijele zabijene do pera u mudro, tamno
oko.
Je li to stvarno? Nije? Oboje? Kad će prestati? Dokle ove stube mogu trajati?
Vasja je sad hitala uvis, posve zaboravivši na hrabrost; znala je samo za stube, za
prestravljenost u sebi, za srce koje joj tuče. Nije mogla misliti ni na što doli na bijeg,
ali stube su se samo nastavljale i trčat će dovijeka uvis, dok gleda kako se svi njeni
najveći strahovi odvijaju pred njom.
Pojavi se još jedna prilika, ova pak stara i pogrbljena i prekrivena velom. Kad
podigne vodenast pogled prema Vasjinom licu, ona na njoj prepozna vlastite oči.

289
 Vasja zastane. Jedva da je disala. Ono je lice njenog najstravičnijeg sna: ona
sama, zarobljena iza zidova tako dugo da ih je počela prihvaćati, sparušene duše.
Našla se u stupici tornja, baš kao ova Vasilisa iz more; nikad neće izaći, sve dok od
nje ne ostane slomljena starica, sve dok ju ludilo ne odnese...
Ali kako se ta pomisao oblikuje, tako ju Vasja zatomi.
„Ne“, reče zvjerski, gotovo pljunuvši opsjeni u lice. „Izabrah jednom smrt u
zimskom gvozdu, radije no da tvoje lice nosim. Izabrala bih ju opet. Ti si ništavna;
puka sjena što me hoće zastrašiti.“
Pokuša se probiti pokraj nje. Ali žena se ne pomakne, i ne nestane. „Čekaj“,
prosikće.
Vasja se ukoči, i opet pogleda to trošno lice. Tada shvati. „Vi ste ona utvara iz
tornja.“
Utvara kimne. „Vidjeh – kako svećenik odvodi Marju“, reče dahom. „Slijedih.
Ne napustih toranj od – ali slijedih. Ništa ne mogu – ali slijedih. Zbog djeteta.“ Ima
li to tuge u utvarinom licu? Gorčine? Utvari se grlo upinjalo. „Idi – unutra“, reče.
„Vrata su tamo.“ Položi drhtavu ruku na naizgled prazan zid. „Spasi ju.“
„Hvala vam – žao mi je“, prošapće Vasja. Žao zbog tornja i zidova, i zbog
dugih paćenja ove žene – tko god ona bila. „Oslobodit ću vas, budem li mogla.“
Utvara samo odmahne glavom, i odmakne se u stranu. Vasja shvati da se njoj
slijeva doista nalaze vrata. Gurne ih, ona se otvore, i ona uđe.

Zatekne se u veličanstvenoj prostoriji. Vatra je nisko gorjela u peći. Svjetlost je

opipavala nebrojene svile i zlatnine što su resile taj prostor, dokono, poput kneza
zasićena preobiljem. Crna su krzna gusto zastirala pod. Ukrasi su visjeli sa zidova,
a posvuda je bilo jastučića i stolova od crna i svilena drva. Peć su prekrivale pločice
oslikane plamenovima i cvjetovima, voćem i jarkokrilim pticama.
Marja je sjedila na klupi uz peć i neštedimice jela kolače. Žustro je odgrizala,
žvakala i gutala, ali oči su joj bile tupe. Nosila je onu tešku zlatnu ogrlicu koju je
Kasjan pokušao namaknuti Vasji. Leđa su joj se povijala od težine. Kamen u ogrlici
sjao je nasilnim crvenilom.

290
 U jednoj je stolici sjedio Koščej Besmrtni. Na toj svjetlosti, kosa mu se crno
ljeskala spram blijedog vrata. Nosio je svaku raskoš koju novac može priuštiti:
srebrenu tkaninu, izvezenu čudnim cvijećem; svilu, baršun, brokat; stvari kojima
Vasja nije znala imena. Usta su mu bila nasmiješena brazgotina u kratkoj bradi.
Likovanje mu je sjalo iz očiju.
Vasja, zgađena, zatvori vrata za sobom i šutke stane.
„Dobro mi došla, Vasja“, reče Kasjan. Sitan, žestok osmijeh mu izvije usta.
„Dugo ti je trebalo. Jesu li ti moja stvorenja pružila zabavu?“ Izgledao je nekako
mlađi: mlad poput nje, kože glatke kao u nasićena krpelja. „Čelubej dolazi. Hoćeš
li gledati moju krunidbu, nakon što svrgnem Dmitrija Ivanoviča?“
„Dođoh po svoju nećakinju“, reče Vasja. Što je stvarno, ovdje u ovoj blistavoj
odaji? Osjećala je titraj opsjena.
Maša je obeznanjeno sjedila uz peć i trpala si kolače u usta.
„Je li?“ suho reče Kasjan. „Samo po ovo dijete? Ne na druženje sa mnom? To
me peče. Kaži mi zbog čega da te ne ubijem na licu mjesta, Vasilisa Petrovna.“
Vasja mu se primakne. „Želite li mi zaista smrt?“
On frkne, iako mu oči jednom sijevnu preko njenog lica i kose i grla. „Nudiš
li ti to sebe u zamjenu za ovu djevu? Otrcano. K tome, ti si tek koščato stvorenje –
robinja jednog mraznog đavla – i preružna za brak. Ovo dijete, s druge strane...“
Dokonom rukom prijeđe Marji po obrazu. „Vrlo je jaka. Zar nisi vidjela moje
opsjene na dvorištu i stubama?“
Vasji srditi dah zastane i priđe mu još korak bliže. „Slomih njegov dragulj.
Nisam njegova robinja. Pustite dijete. Ostat ću namjesto nje.“
„Je li?“ upita on. „Mislim da nećeš.“ Usne su mu se debelo, gladno izvijale.
Crvena svjetlost kod njegovih šaka se pojača i privuče joj pogled... a onda se od
njegove stisnute pesnice u trbuhu skljoka na pod, sopćući. Prešao je razmak
između njih, a da nije opazila kako.
Vasja se sva skvrči od bolova, s rukama oko rebara.
„Misliš da mi možeš ponuditi bilo što?“ prosikće joj u lice, prskajući ju
pljuvačkom. „Nakon što je tvoje štakorsko stvorenjce oduzelo mojima
iznenađenje? Nakon što si mi oslobodila konja? Glupačo jedna ružna, koliko ti
misliš da vrijediš?“

291
 Opali ju nogom u trbuh. Rebra joj krcnu. Crnilo joj grune kroz vidno polje.
On podigne ruku, optočenu crvenom svjetlošću. Zatim svjetlost preraste u
plamenove boje krvi što mu obavijaju prste. Ona nanjuši vatru. Negdje iza njega
Marja ispusti sitan, bolan jecaj.
On se prigne bliže i prinese joj goruću šaku gotovo na lice. „Tko ti misliš da
si, naspram mene?“
„Morozko istinu kaza“, prošapće Vasja, ne mogući odmaknuti oči od
plamenova. „Vi ste vrač. Koščej Besmrtni.“
Kasjan joj odgovori smiješkom s primjesom prljavih tajni, godina mraka,
oskudice, i groze, i beskrajne, proždiruće gladi. Vatra na šaci mu pomodri, pa
iščezne. „Zovem se Kasjan Lutovič“, reče. „To drugo je glupav nadimak. Bijah
žgoljav dječarac kao mali, znaš, pa me prozvaše po kostima. Sad sam veliki knez
moskovski.“ On se uspravi, pogleda ju pod sobom, i odjednom se nasmije. „Jadne
li prvakinje od tebe“, reče. „Nisi smjela doći. Nećeš mi biti supruga. Predomislio
sam se. Zadržat ću Mašu za to, a ti mi smiješ biti robinja. Polako ću te slamati.“
Vasja mu ne odgovori. U vidnom su joj polju još izbijale crvene i crne iskre
od bolova.
Kasjan se prigne i tvrdo ju ščepa za potiljak. Prinese drugi kažiprst suzama
koje su joj se skupljale u samom kutu očiju. Ruke su mu bile hladne kao smrt.
„Možda ti očinji vid uopće nije potreban“, prošapće. Kucne joj po vjeđi prstom
dugih noktiju. „To bi mi se sviđalo; da mi budeš bezoka marva u Koštanoj Kuli.“
Vasji dah zareži u grlu. Iza njega, Marja se pustila kolača i počela gledati u njih
tupo, lišena svake znatiželje.
Kasjan odjednom s trzajem digne glavu. „Ne“, reče.
Vasja se, dršćući, s ognjem u naprslim rebrima, prevrne da isprati njegov
pogled.
Eno utvare – utvare sa stubišta, one utvare iz tornja njene sestre. Rijetka joj je
kosa vijorila, usta labavih usana zjapila su oko praznine. Svijala se kao da ju boli.
Ali progovori. „Ne diraj ju“, reče utvara.
„Tamara“, reče Kasjan. Vasja se ukoči od iznenađenosti. „Vraćaj se van.
Vraćaj se u svoj toranj; tamo ti je mjesto.“
„Neću“, grakne utvara. Krene prema njemu.

292
 Kasjan ustukne, buljeći. Znoj mu izbije na čelu. „Ne gledaj me tako. Nikad ti
ne naudih – ne, nikad.“
Utvara baci pogled prema Vasji, s hitnjom, pa nastavi ka Kasjanu, odvlačeći
mu pogled.
„Zar se bojiš?“ prošapće utvara, podrugljivo oponašajući intimu. „Uvijek si se
bojao. Bojao si se konja moje majke. Morala sam ti uloviti tvoga – staviti tvoj oglav
kobili na glavu – sjećaš li se? Voljeh te u to doba; bijah te spremna u svemu slušati.“
„Ušuti!“ prosikće on. „Ne smiješ biti tu. Ne možeš biti tu. Razdvojih te oda
se.“
Utvara i vrač zagledaju se jedno u drugo s mješavinom gnjeva i gladi i gorka
gubitka. „Ne“, dahne utvara. „Ne bijaše tako. Ti me htjede zadržati. Ja utekoh.
Dođoh u Moskvu i otiđoh u Ivanov toranj, kamo me nisi mogao slijediti.“
Koščatom se šakom primi pod grlo. „Čak ni tada, nikako te se ne mogoh
osloboditi. Ali moja kći – ona umrije slobodna. Voljena. Toliko bar osvojih.“
Tamara, pomisli Vasja.
Baka.
Dok je utvara šaputala, Vasja se došuljala do Marje, koja je šutke sjedila uz
peć, i opet počela jesti, spuštena pogleda. Suze su ostavile tragove na umrljanom
licu djeteta. Vasja ju pokuša povući prema vratima. Ali Marja samo ostane
ukočeno sjediti, tupih očiju. Vasju napukla rebra zapeku od napora.
Težak korak i dašak mirisna ulja je upozore, ali ne uspije se okrenuti na
vrijeme. Kasjan ščepa Vasju straga i cimne joj ruku uvis, tako da ona grcajem
zatomi vrisak. Vrač joj prozbori na uho. „Mislite da vi možete nadmudriti mene?“
sikne. „Djevojka, utvara i dijete? Briga me koja vještica sve vas izrodi; ja sam
gospodar.“
„Marja Vladimirovna“, reče utvara tim svojim čudnim, zamućenim glasom.
„Pogledaj me.“
Marji se glava polako podigne, oči joj se polako otvore.
Ugleda utvaru.
Vrisne, sirovim, prestravljenim jaukom djeteta. Kasjanu pogled tek na
trenutak odluta prema djevojčici, a Vasja uto posegne unatrag, uz nalet boli u

293
rebrima, i zgrabi Kasjanov nož – svoj nož, obješen njemu о pojas. Pokuša ga ubosti.
On ustukne, tako da ona promaši, ali oslabi mu stisak na svojoj ruci.
Vasja se baci naprijed i prevrne. Osovi se na noge s nožem u ruci. Sad je
naoružana, napokon, i na nogama, ali boli ju disati, a Kasjan je ostao između nje i
Marje.
Kasjan isuče mač i iskezi zube. „Ubit ću te.“
Vasja nije imala nade; kao tek manjkavo uvježbana djevojka protiv naoružana
muškarca. Kasjanova oštrica zasiječe odozgo i Vasja ju jedva uspije odbiti
bodežom. Maša je sjedila i klatila se kao mjesečar. „Mašo!“ mahnito vikne Vasja.
„Ustaj! Idi do vrata! Idi, dijete!“ Nogom baci stolić u Kasjana i uzmakne, udišući
jecajima.
Kasjan zasiječe postrance i Vasja se izmakne čučnjem. Sad joj se učini da
prilika u crnom ogrtaču čeka u kutu. Zbog mene, pomisli. Tu je zbog mene, po
posljednji put. Mač fijukne u stranu da ju presiječe popola. Ona odskoči unatrag,
jedva.
Na časak, Vasjin pogled opet poleti prema utvari. Tamara si je, iza Kasjana,
stavila dlan pod grlo, ondje gdje je talisman nekoć visio Vasji oko vrata. Talisman
koji ju je vezivao... Tada Tamarine mahnite oči sijevnu prema djetetu, i Vasja
shvati.
Izmakne se Kasjanovom maču, izmakne se još jednom. Svako mu je
zasijecanje padalo bliže; Vasja jedva da je mogla udisati. Eno Marje, gdje ukočeno
sjedi. U trenutku prije završnog pada mača, Vasja ispruži ruku prema Marji i
pronađe crvenu i zlatnu stvar, tešku i hladnu djetetu pod bluzom. Vasja ju strgne
trzajem – tako da joj kovina zasiječe dlan i raskrvari djevojčici grlo – pa ju istom
kretnjom zavitla i baci vraču u lice. Udari u njega s rasprskavanjem zlaćane i crvene
svjetlosti, pa padne, slomljena, na pod.
Kasjan blene u nju, pa u Vasju, zgranutim očima.
Zatim zaglavinja unatrag. Lice mu se počne mijenjati. Godine nekako pohrle
u njega, kao da je brana pukla. Odjednom se preobrazi u starca, kosturna,
crvenooka. Prostorija oko njih prestane biti brlog magična vrača, i ostane tek
prazna radna soba u tornju velike kneginje moskovske, prašnjava i puna mirisa
mokre vune i žena, sa zasunom na unutarnjim vratima.

294
 „Kujo!“ rikne Kasjan. „Kujo! Usuđuješ se?“ Nasrne opet, ali sad se spoticao.
Pozornost mu popusti, a Vasja nije zaboravila svoje dane pod stablom uz Morozka.
Izbjegne mu lelujavu ruku, priđe mu unutar dohvata, i zarije nož među rebra.
Kasjan prostenje. No utvara vrisne. Iz vrača ne istekne ni kap krvi, ali Tamara
prokrvari iz boka na mjestu gdje je Vasja ubola Kasjana.
Utvara se presavije i svali na pod.
Kasjan se uspravi, nimalo ranjen, i opet nasrne, iskeženih zuba, pradavan,
ubojstvu nedostupan. Vasja je povukla Marju na noge, a sad krene uzmicati prema
vratima. Marja pođe s njom, dršćući, ponovno sa životom u koracima, premda ne
ispusti ni zvuka, gledajući očima djevojčice usred more. Vasji se činilo da bi joj se
rebra mogla probiti kroz kožu sa svakim korakom. Kasjan još ima mač...
„Nemaš kamo uteći“, prošapće Kasjan. „Ne možeš me ubiti. Povrh toga, grad
je u požaru, ubojice jedna. Ostat ćeš ovdje u tornju, dok ti rođeni izgaraju.“
Ugleda joj lice i prasne u smijeh. Šuplja jama njegovih usta široko se razjapi.
„Nisi znala! Budalo, kad pojma nisi imala što bude kad se oslobodi Žar-pticu.“
Tada Vasja izvana začuje golemu potmulu riku, zvuk poput smaka svijeta.
Pomisli na let Žar-ptice, puštene na drven grad po noći.
Moram ga ubiti, pomisli, sve da mi je to posljednje. Kasjan ponovno nasrne,
uzdignuta mača. Vasja baci Marju što dalje od sebe i izmakne se zasijecanju oštrice.
Riječi Dunjine bajke apsurdno joj prođu kroz svijest: Koščej Besmrtni čuva
svoj život u jednoj igli, koja je u jednom jajetu, koje je u jednoj patki, koja je u
jednom zecu–
Ali to je samo priča. Ovdje nema nikakve igle, nikakvog jajeta...
Vasjine misli kao da se naglo zakoče. Ovdje su samo ona. I njena nećakinja. I
njena baka.
Vještice, pomisli Vasja. Mi možemo vidjeti što drugi ne mogu, i davati
stvarnost izblijedjelima.
Tada Vasja shvati.
Ne dopusti si da zastane razmisliti. Baci se prema utvari. Posegne jednom
rukom i ščepa ono što je znala da mora biti tu, obješeno sivom stvorenju oko vrata.
Otkrije da je to dragulj – ili je bar bio – koji joj u ruci leži pomalo kao Marjina
ogrlica, ali krhak poput ljuske jajeta, kao da je iznutra izjeden godinama i tugom.

295
 Utvara zacvili, kao uhvaćena između agonije i olakšanja.
Zatim se Vasja pridigne na koljena, držeći ogrlicu u ruci, okrenuta prema
vraču. Rebra – u životu ju nikad ništa nije toliko boljelo. Silom suspregne bolove.
„Puštaj to“, reče Kasjan. Glas mu se promijenio: postao je plošan i tanak.
Držao je mač Marji pod grlom, stezao joj kosu punom šakom. „Spuštaj to,
djevojko. Da dijete ne strada.“
Ali iza nje utvara uzdahne, tek malčice. „Siroti besmrtniče“, začuje se
Morozkov glas, tiši i hladniji i nejasniji no što ga je ikad čula.
Vasja ispusti iz sebe dah srdžbe i olakšanja. Nije uspjela vidjeti kako je došao,
ali on sad stane, kao jedva više od zgusnuća sjene, uz utvaru. Ne pogleda u nju.
„Zar si mislio da ikada bijah daleko od tebe?“ promrmlja bog smrti Kasjanu.
„Uvijek boravih tek na dah daleko: na otkucaj srca.“
Vrač čvršće stisne mač, Marjinu kosu. Gledao je Morozka s grozom i tračkom
čeznutljive agonije. „Što je mene briga za tebe, moro stara?“ procijedi. „Ubij me,
ali dijete će stradati prvo.“
„Zašto da ne pođete s njim?“ upita Vasja Kasjana tiho, ne odmičući oči od
oštrice njegovog mača. Oronula ogrlica toplo joj je počivala u ruci, i tukla kao
sićušno srce. Silno krhka. „Staviste svoj život u Tamaru. Tako da nijedno od vas
ne može dolično umrijeti. Mogoste samo truliti. Ali s tim je gotovo. Bolje da sad
odete, i nađete mir.“
„Nikad!“ brecne se Kasjan. Ruka od mača mu je drhtala. „Tamara“, reče,
grozničavo. „Tamara–“
Crvena je svjetlost sad već rominjala kroz prozor, sve jača i jača. Ne danja
svjetlost.
Tamara mu pristupi. „Kasjane“, reče. „Voljeh te jednoć. Pođi sad sa mnom, i
budi u miru.“
Dok je zurio u nju kao čovjek koji se utapa, Kasjan ne opazi da sad labavije
drži mač. Tek malčice...
Vasja se, posljednjom snagom, baci na njega, ščepa mač, i upre cijelom
težinom. On padne unatrag, a Vasja ščepa Marju, odvuče dijete i obgrli ju, ne
hajući za bol u rebrima i šakama. Posjekla si je dlanove na mač; osjeti kako joj krv
počinje kapati.

296
 Vrač kao da se osupne; on iskezi zube, lica puna srdžbe–
„Ne gledaj“, šapne Vasja Marji.
I krvavom šakom zdrobi kamen u komadiće.
Kasjan vrisne. S agonijom u licu – i olakšanjem. „Idite u miru“, kaza mu Vasja.
„Bog bio s vama.“
Zatim se Koščej Besmrtni mrtav stropošta na pod.

Utvara se zadrži, iako joj je obris lelujao kao plamen na snažnu vjetru. Crna je sjena
čekala uz nju.
„Oprostite što vrisnuh kad sam vas ugledala“, neočekivano reče Marja šaptom
utvari, svoje prve riječi otkako je dovedena u toranj. „Nisam namjerno.“
„Vaša kći je imala petoro djece – bako“, reče Vasja. „Ta djeca također imaju
djecu. Nećemo vas zaboraviti. Spasili ste nam život. Volimo vas. Budite u miru.“
Tamari se usne izviju: u užasan grč, ali Vasja opazi smiješak u njemu. Zatim
bog smrti ispruži ruku. Utvara ju, dršćući, primi.
Ona i bog smrti nestanu. Ali prije no što su iščezli, Vasji se učini da je ugledala
ljepoticu djevojku, crne kose i zelenih očiju, kako prigrljena sva blista u
Morozkovom naručju.

297
 26.

NOĆ POŽARA

V asja otetura niza stube, krvareći, vukući dijete, koje je trčalo za njom, opet
zanijemjelo, bez suza.
Stubište je ispunjavao zagušljiv dim. Marja počne kašljucati. Na stubama je
sad bilo ljudi: slugu. Sablasti su nestale. Vasja je odozgo čula žensku ciku, kao da
Kasjana tamo nikad nije bilo: mlada vrača s plamenom u šaci, ili starca, koji vrišti.
Izbiju na dvorište. Dveri su bile razvaljene; dvor pun ljudi. Neki su nepomično
ležali na krvavom i izgaženom snijegu. Nekoliko ih je stenjalo, cvililo, dozivalo.
Strijele više nisu dolijetale. Čelubeja nije bilo nigdje na vidiku. Dmitrij je izvikivao
naredbe, s krabuljom krvave čađi na licu. Većini konja namaknuli su ulare i sad ih
užurbano izvodili kroz dveri – da ih udalje od požara. Koliko je blizu? Koja je kuća
napokon podlegla padajućim iskrama? Požar konjušnice u dvorištu je jenjavao;
Dmitrijeva vojska slugu očito ga je uspjela obuzdati. Ali Vasja je čula šapatnu riku
silnije buktinje, i znala da se još nisu izvukli. Vjetar je sigurno iza plamenova, kad
se osjeća okus dima. Dolazi. Dolazi, i to njenom krivnjom.
Saša je još na Soloveju, opazi s olakšanjem. Brat joj razmjenjuje riječi s nekim
čovjekom na zemlji.
Marja ustrašeno krikne. Vasja okrene glavu.
Đavolica ponoći: mjesečeve kose, zvjezdanih očiju, noćne puti, pojavila se na
stubama, kao da se rodila iz prostora između plamenova. Bez konja; tek ona.
Crvena svjetlost purpurno se presijavala na obrazu čortice. Zvijezde u očima trnule
su joj od nečeg sličnog tugovanju. „Jesu li mrtvi?“ upita.
Vasja je još bila ošamućena od borbe u tornju. „Tko?“
„Tamara“, ispusti čortica nestrpljiv siktaj. „Tamara i Kasjan. Jesu li mrtvi?“
Vasja se pribere. „Ma – da. Da. Kako–“

298
 Ali Ponoćnica samo reče umorno, kroz riku, gotovo sebi u bradu: „Njenoj će
majci biti drago.“
Vasji će, mnogo kasnije, biti krivo što nije shvatila značaj ovoga. Ali u tom
trenutku nije. Bila je izubijana, šokirana i iscrpljena; Moskva je gorjela oko njih, i
to njenom krivnjom. „Mrtvi su“, reče. „Ali grad je sad u požaru. Kako da se spasi
Moskva?“
„Ja svjedočim svim ponoćima svijeta“, umorno uzvrati Ponoćnica. „Ne
miješam se.“
Vasja ščepa Ponoćnicu za mišicu. „Umiješaj se.“
Đavolica ponoći se vidno osupne; ustukne, ali Vasja ju smrknuto zadrži,
razmazujući svoju krv po stvorenju. Bila je snažna od smrtnosti – i nečeg pride.
Ponoćnica joj se nije mogla izvući iz stiska. „Moja krv može ojačati vaš soj“, hladno
reče Vasja. „Možda vas, ako mi je takva volja, moja krv može i oslabiti. Da
pokušam?“
„Nema načina“, dahne Ponoćnica, sad s tračkom nelagode u glasu. „Nema
nikakvog.“
Vasja protrese čorticu tako da joj zubi zazvokoću. „Sigurno postoji neki
način!“ krikne.
„To jest“ – protisne Ponoćnica – „jednom davno, kralj zime je mogao utihnuti
plamenove. Gospodar je on vjetra i snijega.“ Sjajne vjeđe zaviju blistave oči, a
pogled joj postane pakostan. „Ali bila si hrabra, pa si otjerala Morozka, svojeručno
slomila njegovu moć.“
Vasjin stisak popusti. „Slomila–“
Polunočnica se poluosmjehne, uz crven odbljesak zubi na svjetlosti vatre.
„Slomila“, reče. „Kao što kažeš, mudra djevojko, tvoja moć u dva smjera djeluje.“
Vasja ušuti. Ponoćnica se prigne i prišapne joj: „Da ti kažem jednu tajnu? Tim
je safirom on sapeo tvoju snagu uza se – ali čarolija je izvela ono što mu nije bila
namjera; ojačala ga je, ali i počela sve više i više privlačiti smrtnosti, tako da je
ogladnio za životom, prije kao čovjek, a manje kao đavao.“ Polunočnica zastane,
motreći Vasju, pa promrmlja, okrutno: „Tako da te zavolio, i nije znao što da radi.“
„On je kralj zime; on ne može voljeti.“

299
 „Svakako ne može, ne više“, reče Polunočnica. „Zbog toga što si mu moć
svojeručno slomila, kao što kažem, i svojim ga riječima prognala. Sad će ga u
Moskvi moći viđati jedino umirući. Zato se makni iz ovoga grada, Vasilisa
Petrovna; prepusti ga sudbini koja ga čeka. Ti tu više ništa ne možeš.“
Ponoćnica silovito cimne ruku još jednom, za kraj, i uspije se osloboditi
Vasjinog stiska. U časku se izgubi s vidika u pokrovu dima što je sad zastirao grad.

Trenutak potom, Vasja začuje Solovejev prodoran hrzaj, a onda Saša uz pljusak
saskoči s konjskih leđa u napola rastopljen snijeg. Njen brat primi i nju i Marju u
čvrst zagrljaj, a Solovej s dragošću frkne na sve njih. Saša je smrdio po krvi i čađi.
Vasja prigrli brata, pomiluje Soloveja po nosu, pa se odmakne, klateći se na
nogama. Kad bi si sada dopustila slabost, znala je da više ne bi mogla opet na
vrijeme smoći snage, a grozničavo je razmišljala...
Saša podigne Marju, stavi ju Soloveju na leđa, pa se okrene natrag prema
Vasji.
„Sestrice“, reče Saša. „Moramo ići. Moskva gori.“
Dmitrij galopom dođe do njih. Načas pogleda Vasju na zemlji pod sobom,
njenu dugu pletenicu, njeno lice puno modrica. Nešto mu se sledi i smrači u licu.
Ali zatim reče samo: „Vodi ih odavde, Saša. Nema više vremena.“
Vasja se i ne pokuša uspeti Soloveju na leđa. „Olja?“ upita brata.
„Idem ju potražiti“, reče Saša. „Moraš na Soloveja. Izjaši iz grada s Marjom.
Nema vremena. Požar dolazi.“
Kroz vrevu u dvorištu velikoga kneza, s druge strane njegovog zida, do Vasje
su dopirali gusti krici gradskog življa dok prikuplja što god može i odlazi u bijeg.
„Diži ju na konja“, reče Dmitrij. „Vodi ih odavde.“ Odjaše, izvikujući nove
naredbe.
Vasja šaptom reče, u sjene: „Čuješ li me, Morozko?“
Tišina.
Izvan ograde Dmitrijevog zida vjetar se kao rijeka ovijao oko grada, sve jače
raspirujući plamenove. Ona se prisjeti Morozkovog glasa. Samo ako umireš, kazao

300
joj je. Ništa me tad ne bi moglo spriječiti da ti dođem. Ja sam Smrt, i svima dođem
dok umiru.
Prije no što se Vasja stigla predomisliti; prije no što se mogla odgovoriti od
toga, ona skine ogrtač za sebe, podigne ga i prebaci Marji oko obješenih ramena.
„Vasja“, reče joj brat. „Vasja, što to–“
Nije čula ostatak. „Soloveje“, reče konju. „Čuvaj ih.“
Konj prigne silnu glavu. Daj da odem s tobom, Vasja, reče, ali ona samo privije
obraz uz njegov nos.
Zatim potrči kroz razvaljene dveri, u pravcu buktinje.

Ulice su bile zakrčene ljudima, od kojih je većina išla u suprotnom smjeru. Ali
Vasja je bila laka u snijegu, neopterećena ogrtačem, a trčala je nizbrdo. Kretala se
brzo.
Dvaput joj je netko pokušao kazati da ide u pogrešnom smjeru, a u jednoj
prilici ju jedan ščepa za mišicu i vikne joj na uho ne bi li ju prizvao pameti.
Ona mu se istrgne i potrči dalje.
Dim se zgušnjavao. Panika je sve jače zahvaćala ljude na ulicama. Požar se
nadnosio nad njih; kao da je ispunjavao svijet.
Vasja počne kašljati. U glavi joj se vrtjelo, u grlu nadimalo. Usta su joj bila
suha kao prašina. Eno, napokon, Olgine palače, nad njom u crvenoj tami. Požar
bukti – jednu ulicu dalje? Dvije? Ne da se odrediti. Olgine su dveri otvorene, a
iznutra netko dovikuje naredbe. Bujica ljudi istječe. Jesu li već odnijeli njenu
sestru? Ona dahom izgovori molitvu za Olgu, pa protrči pokraj palače i nastavi
prema stihiji.
Dim. Udiše ga. Cijeli joj je svijet. Ulice su postale prazne. Vrućina je nesnosna.
Ona pokuša nastaviti trkom, ali otkrije da je pala na koljena, i kašlje. Nikako ne
može doći do zraka. Ustaj. Ona odglavinja dalje. Plikovi joj izbijaju na licu. Što to
ona radi? Rebra ju bole.
Zatim više nije bila u stanju trčati. Sruši se u bljuzgu. Crnilo joj se skupi pred
očima...

301
 Moskve nestane. Nađe se u noćnome gvozdu: zvijezde i drveće, sivilo i ljuti
mrak.
Pred njom stoji Smrt.
„Nađoh te“, reče, sileći riječi kroz utrnule usne. Klečala je u snijegu tamo, u
gvozdu ponad života, kad shvati da više ne može ustati.
Usta mu se izviju. „Umireš.“ Kad zakorakne, ne ostavi traga u snijegu; lagan,
hladan vjetar mu ne pomrsi kosu. „Baš si glupa, Vasilisa Petrovna“, doda.
„Moskva gori“, prošapće ona. Usne i jezik jedva da su ju slušali. „I to mojom
krivnjom. Jer oslobodih Žar-pticu. Ali Ponoćnica – Ponoćnica kaže da bi ti mogao
ugasiti požar.“
„Ne više. Previše sebe stavih u onaj dragulj, a on je uništen.“ Reče to
bezosjećajnim glasom. Ali osovi ju na noge, grubo. Negdje oko sebe ćutjela je
požar; znala da joj se koža diže u plikovima, da samo što se nije ugušila od dima.
„Vasja“, reče on. Čuje li mu se sad to dašak očajavanja u glasu? „Ovo je
glupavo. Ništa ja tu ne mogu. Moraš se vratiti. Ne smiješ biti ovdje. Vrati se. Bježi.
Živi.“
Jedva da ga je čula. „Neću sama“, uspije protisnuti. „Ako se vratim, ideš sa
mnom. Ugasit ćeš požar.“
„Nemoguće“, učini joj se da je rekao.
Nije ga slušala. Snage samo što joj nije nestalo. Vrelina, gorući grad, samo što
joj nisu nestali. Stigla je, shvati, na sam prag smrti.
Čime je odvukla Olgu odavde? Ljubavlju, srdžbom, odlučnošću.
Zavije obje svoje krvave, onemoćale šake u njegovu halju, udišući miris
hladne vode i borovine. Slobode u bespuću mjesečine. Sjeti se svog oca, kojeg nije
spasila. Sjeti se ostalih, koje bi još mogla. „Ponoćnica–“ započne. Morala je hvatati
zrak između riječi. „Ponoćnica kaže da si me volio.“
„Volio?“ otpovrne joj. „Kako? Ja sam đavao i mora; umrem svakog proljeća, i
živjet ću vječno.“
Ona pričeka.
„Ali da“, reče on umorno. „Onako kako već mogoh, voljeh te. Hoćeš li sada
otići? Živi.“

302
 „I ja“, reče ona. „Na djetinjast način, onako kako djevojke vole junake koji
dolaze u noći, voljeh te. Zato se sad vrati sa mnom, i okončaj ovo.“ Ščepa ga za
ruke i povuče posljednjim ostatkom snage – puninom strasti i ljutnje i ljubavi u
sebi – i izvuče ih oboje natrag u vatrenu stihiju Moskve.
Ispruže se isprepleteni na tlu u sve toplijoj bljuzgi, pred požarom koji samo
što nije došao do njih. On zatrepće na crvenoj svjetlosti, posve nepomičan. Na licu
mu je bio krajnji šok.
„Dozovi snijeg“, vikne mu Vasja na uho, kroz riku. „Ovdje si. Moskva gori.
Dozovi snijeg.“
Kao da ju i nije čuo. Pogleda uvis, prema svijetu oko njih, uz čuđenje i tračak
straha. Ruke su mu još bile na njenima; bile su hladnije no u ijednog živućeg
muškarca.
Vasji dođe da vrisne, od straha i od hitnje. Tvrdo ga ošamari. „Čuj me! Ti si
kralj zime. Dozovi snijeg!“ Primi ga za potiljak i poljubi, ugrize mu usnu, razmaže
mu svoju krv po licu, voljom ga tjerajući da bude stvaran i živ i dovoljno snažan za
magiju.
„Ako je ovo ikad bio tvoj narod,“ dahne mu na uho, „spasi ga.“
Oči mu pronađu njene i djelić svijesti vrati mu se u lice. Osovi se na noge, ali
polako, kao da se kreće pod vodom. Čvrsto ju je držao za ruku. Padne joj na pamet
da ga jedino njen stisak zadržava ovdje.
Požar kao da je ispunjavao svijet. Zrak je izgarao, ostavljajući za sobom samo
otrov. Nije mogla disati. „Molim te“, prošapće.
Morozko uvuče dah, oštro, kao da dim i njega boli. Ali kako izdahne, tako se
nadigne vjetar. Vjetar sav voden, vjetar zime njoj s leđa, tako jak da ona zaglavinja.
Ali on ju pridrži da ne padne.
Vjetar se počne uzdizati i uzdizati, tjerajući plamenove od njih – tiskajući
požar natrag na sebe.
„Sklopi oči“, reče joj on na uho. „Pođi sa mnom.“
Posluša ga, i odjednom ugleda to što on vidi. Ona je vjetar, oblaci što se
skupljaju u zadimljenom nebu, gusti snijeg duboke zime. Ona je ništa. Ona je sve.
Moć se skupi negdje u prostoru između njih, između titraja njene svijesti. Ne
postoji magija. Stvari jesu. Ili pak nisu. Nadišla je htijenje za bilo čim. Nije ju više

303
briga hoće li preživjeti ili skončati. Može samo osjećati; nailazak oluje, dah vjetra.
Morozka, tu, uza se.
Je li to pahulja? Još jedna? Nije mogla razaznavati snijeg i pepeo, ali neka se
odlika u huci požara promijenila. Ne – to je snijeg, i odjednom počne padati gusto
kao u najsilovitijoj zimskoj mećavi. Padati sve brže i brže, sve dok nije vidjela samo
bjelinu, nad sobom i svud oko sebe. Pahulje su joj hladile lice puno plikova. Gušile
plamenove.
Ona otvori oči i zatekne se opet u vlastitoj koži.
Morozkove ruke padnu s nje. Snijeg mu je mutio crte lica, ali učini joj se da
on sad izgleda – nesigurno, izraza puna ustrašenog čuđenja.
Ona shvati da nema riječi.
I tako se radije jednostavno opet nasloni na njega, i nastavi gledati kako pada
snijeg. Boljelo ju je u sažganom grlu. On ništa ne reče. Ali ostane stajati mirno, kao
da shvaća.
Dugo ostanu tako stajati, dok je snijeg samo padao i padao. Vasja je gledala
pomamnu ljepotu snježne oluje, umirućeg požara, a Morozko je stajao šutke kao i
ona, kao da čeka.
„Žao mi je“, reče ona napokon, premda nije znala, sasvim, zbog čega joj je
žao.
„Zašto, Vasja?“ On se tad prene, iza nje, i jednim vrškom prsta jedva dotakne
mjesto pod njenim grlom, gdje je nekad ležao talisman. „Zbog toga? Bolje da je
dragulj uništen. Mraznim đavlima nije suđeno da požive, i vrijeme moje moći je
isteklo.“
Snijeg se rijedio. Ona otkrije, kad se okrene da ga pogleda, da joj je jasno
vidljiv. „Jesi li izradio dragulj onako kako je i Koščej?“ upita. „Da staviš svoj život
u moj?“
„Da“, reče on.
„I htio si da te zavolim?“ upita ga. „Kako bi ti moja ljubav pomogla ostajati na
životu?“
„Da“, reče on. „Ona ljubav kakvu djeve gaje prema čudovištima, ona što ne
jenjava s vremenom.“ Izgledao je umorno. „Ali ostatak – nisam računao s tim.“
„Računao s čim?“

304
 Blijede oči pronađu njene, nedokučive. „Mislim da znaš.“
Odmjere jedno drugo u opreznoj tišini. Zatim Vasja reče: „Što znaš о Kasjanu
i Tamari?“
On kratko uzdahne. „Kasjan bijaše knez daleke zemlje, obdaren vidom, željan
oblikovati svijet po svojoj volji. Ali bijaše nekih stvari nad kojima čak ni on nije
mogao ovladati. Volio je jednu ženu, a nakon što je umrla – kumio me da joj vratim
život.“ Morozko zastane, a u trenutku studene tišine Vasja shvati što se nakon toga
dogodilo s Kasjanom. Sažali se i preko volje.
„Bijaše to davno“, nastavi Morozko. „Ne znam što se potom zbilo, jer našao
je način da razdvoji svoj život od svoje puti, da mi ostane nedosežan. Zaboravio je
– nekako – da može umrijeti, pa i nije. Tamara življaše s majkom, sama. Kazuje se
da joj Kasjan jednog dana navrati u kuću da kupi konja. Kasjan i Tamara se
zaljubiše i zajedno pobjegoše. Zatim nestadoše. Sve dok se Tamara ne pojavi sama
u Moskvi.“
„Odakle je Tamara?“ usrdno upita Vasja. „Tko je ona?“
Kanio joj je odgovoriti. Vidjela mu je to na licu. Često se pitala, kasnije, kako
bi joj put bio drugačiji, da mu je to uspjelo. Ali upravo u tom trenutku zazvoni
manastirsko zvono.
Zvuk udari u Morozka poput šaka, kao da će ga razbiti u pahulje i silovito
otpuhati. On se strese; ne odgovori joj.
„Što je sad ovo?“ upita Vasja.
Talisman je uništen, mogao joj je kazati. A mraznim đavlima nije suđeno da
vole. Ali ne reče to. „Zora“, uspije kazati Morozko. „Ne mogu više postojati pod
Suncem, u Moskvi, ne poslije zimskog suncostaja, dok zvona zvone. Vasja,
Tamara–“
Zvono se opet oglasi, glas mu zamre.
„Ne. Ne možeš jenjati; besmrtan si.“ Vasja posegne prema njemu, rukama ga
ulovi za ramena. Na hitar poriv, pridigne se i poljubi ga. „Živi“, reče. „Rekao si da
me voliš. Živi.“
Iznenadila ga je. Zagleda joj se u oči, star poput zime, mlad poput svježeg
snijega, i onda odjednom prigne glavu i uzvrati joj poljubac. Boja mu se vrati u lice
i boja mu počne oblijevati oči sve dok ne poprime plavetnilo podnevnog neba. „Ne

305
mogu živjeti“, promrmlja joj na uho. „Ne može se živjeti i biti besmrtan. Ali dok
vjetar puše, i bura teško na svijet naliježe, dok ljudi umiru, bit ću tu. To je
dovoljno.“
„To nije dovoljno“, reče mu.
On ne reče ništa. Nije bio čovjek: tek stvorenje hladne kiše i crnog drveća i
plavog mraza, sve manje i manje stvarno u njenim rukama. Ali on još jednom
prigne glavu i poljubi ju, kao da je ta milina u njemu zakrijesila iskru nečeg odavna
utrnulog. Ali kako to učini, tako iščezne.
Ona ga pokuša dozvati da se vrati. Ali zora je već počela rudjeti, i prst svjetlosti
došulja se kroz oblake da obasja zgarišta i vonj napola spaljenoga grada.
Tu Vasja ostane sama.

306
 27.

DAN PRAŠTANJA

S aša osjeti, s nevjericom, kako se vjetar nadiže, ugleda kako se plamenovi

povlače i još jače povlače. Opazi kako snijeg navire niotkud i počinje padati.
Cijelo se Dmitrijevo dvorište ispuni uzdizanjem zahvalnih glasova.
Marja je sjedila na Solovejevom grebenu, čvrsto se držeći šačicama za grivu
konja. Solovej frkne i odmahne glavom.
Marja izvije glavu da pogleda ujaka. Nebo je bilo zagasito i živuće zlatno, dok
je snijeg gušio svjetlost silnog požara.
„Je li Vasja stvorila oluju?“ upita Marja Sašu, tiho.
Saša zausti da odgovori, shvati da ne zna, pa ušuti. „Dođi, Mašo“, reče samo.
„Vodim te kući.“
Odjahali su natrag do Olgine palače opustjelim ulicama, gdje je gust snijeg
polako prekrivao kal zaostao za bijegom ljudi. Marja isplazi jezik da okusi
uskovitlane pahuljice, i nasmije se u čudu. Jedva da su prst pred nosom vidjeli.
Saši, koji se po sjećanju vodio ulicama, bi drago kad skrene kroz Olgine dveri, u
oskudan zaklon napola opustjelog dvorišta. Vrata su se otvoreno klatila, a mnogi
su robovi utekli.
Dvorište je bilo napušteno, ali Saša je čuo nejasno pojanje iz kapele. I neka
odaju zahvalnost na spasenju. Saša krene sjahati u dvorištu, ali Solovej podigne
glavu i strugne kopitom po bljuzgi.
Dveri su nahereno visjele, a stražari su se razbježali pred požarom. Vitka
figura, sama, nesigurna na nogama, prođe kroz njih.
Solovej ispusti dubok, zvonak hrzaj i s trzajem se pokrene. „Teta Vasja!“ vikne
Marja. „Teta Vasja!“

307
 Trenutak potom, silni je konj oprezno njuškom milovao Vasju po kosi
smradnoj od požara. Marja spuzne Soloveju niz rame i pljuskavo odjuri teti u
naručje.
Vasja poduhvati Marju, premda joj lice pritom mrtvački problijedi, pa spusti
dijete na zemlju. „Dobro ti je“, prišapne joj Vasja, čvrsto ju zagrlivši. Maša je
zdušno ridala. „Dobro ti je.“
Saša sjaše s pastuhovih leđa i pregleda sestru. Vasji je vrh pletenice bio
osmuđen, lice opečeno, a trepavice spaljene. Oči su joj bile podlivene, i držala se
ukočeno. „Što se dogodilo, Vasja?“
„Zima je završila“, reče ona. „A svi smo živi.“
Osmjehne se bratu, pa se i sama rasplače.

Vasja je odbila ući u palaču, odbila napustiti Soloveja. „Olga mi je naložila da

odem, i to s pravom“, reče. „Neće više imati želje da me vidi.“
I tako Saša nevoljko ostavi sestru na dvorištu kad povede Marju da joj pođu
potražiti majku. Olga nije utekla od požara. Nije ni legla u postelju. Bila je u kapeli,
na molitvi uz Varvaru i svoje preostale žene. Tvorile su dršćuću, klećuću pastvu uz
ikonostas.
Ali kako Marjina noga prijeđe preko praga, tako Olga podigne glavu. Bila je
blijeda kao smrt. Varvara ju pridrži, pa joj pomogne da ustane, glavinjajući.
„Mašo!“ šapne Olga.
„Majko!“ cikne tad Marja, pa poleti prostorom između njih. Olga ulovi kćer i
čvrsto ju zagrli, premda joj usne pritom pobijele od bolova, a Varvara ju
poduhvati, da se ne strovali na pod.
„Trebala bi ležati u postelji, Olja“, reče Saša. Varvara je, premda ništa nije
rekla, izgledala kao da se svesrdno slaže.
„Dođoh se moliti“, uzvrati mu Olga, siva od iscrpljenosti. „Ništa drugo ne
mogoh... Što se dogodilo?“ Grozničavom rukom prođe kroz kćerinu kosu,
privijajući je uza se. „Pola mi robova uteče pred požarom; drugu polovicu poslah
da ju traže. Bijah uvjerena da je mrtva. Dadoh da Daniila odvedu na sigurno, ali
ne mogoh–“ Olga nije plakala; uspijevala je zadržavati pribranost, ali jedva jedvice.

308
Neprestano je dlanom milovala glavu kćeri. „Nakon što se vratismo iz kupelji“,
dovrši, blijeda, dišući kratkim uzdasima, „Marje više nije bilo. Dadilja je utekla,
kao i većina stražara. Grad je bio u požaru.“
„Vasja ju je pronašla“, reče Saša. „Vasja ju je spasila. Nije dijete bilo krivo;
oteše ju iz postelje. Bog je spasio grad, jer je vjetar promijenio smjer i počelo je
sniježiti.“
„Gdje je Vasja?“ šaptom će Olga.
„Vani,“ umorno reče Saša, „sa svojim konjem. Odbija ući. Smatra da nije
dobrodošla.“
„Vodi me k njoj“, reče Olga.
„Olga, nisi u stanju. Idi leći; donijet ću–“
„Vodi me k njoj, kažem!“

Vasja je stajala na dvorištu, iscrpljeno naslonjena na Soloveja. Nije znala što da

radi; nije znala kamo da pođe. Bilo joj je kao da razmišlja u dubokoj vodi. Haljina
joj je bila razderana, nagorjela, krvava. Kosa joj se rasplela iz kečke i sad visjela oko
lica i grla i tijela, oprljena i rascvala na vrhovima.
Solovej prvi naćuli uši, a onda se Vasja osvrne i ugleda brata i sestru i
nećakinju kako joj prilaze.
Jako se ukoči.
Olga se teško oslanjala na Sašinu mišicu, drugom rukom držeći Marju.
Varvara je išla za njima, mrko. Nad Moskvom je rudjela zora. Oblaci zime su se
raspršili, i lak, svjež vjetar rastjerivao je ostatak dima.
Olga je izgledala mlađe na mekoj jutarnjoj svjetlosti. Pridigne lice u lahor, i
dašak boje dotakne joj jagodice.
„Miriše na proljeće“, promrmlja.
Vasja smogne hrabrosti i pođe im ususret. Solovej je hodao uz nju, s nosom
uz njeno rame.
Vasja zastane na dug korak od sestre i pogne glavu.

309
 Tajac. Vasja podigne pogled. Opazi da je Solovej protegnuo njušku, oprezno,
prema njenoj sestri.
Olga je gledala, razrogačenih očiju, u pastuha. „Ovo je – tvoj konj?“ upita ju.
Pitanje se toliko razlikovalo od onog koje je Vasja očekivala čuti da joj se
smijeh nenadano uzdigne iz grla. Solovej nehajno počne Olgi grickati kokošnik.
Varvara je izgledala kao da bi ga najradije prekorila, ali nema petlje.
„Da“, reče Vasja. „Ovo je Solovej.“
Olga ispruži ruku urešenu draguljima i pomiluje pastuha po nosu.
Solovej frkne. Olga pusti da joj ruka padne. Zatim opet pogleda svoju sestru.
„Uđi“, reče. „Svi ćete ući. Vasja, sve ćeš nam ispričati.“

Vasja je počela sa svećenikovim dolaskom u Lesnaju Zemlju i završila s

prizivanjem snijega. Nije lagala, i nije štedjela sebe. Sunce je virilo kroz prozore
tornja kad je napokon završila.
Varvara im je donosila varivo i pazila da nitko ne ulazi. Marja je zaspala,
umotana u deku uz peć. Dijete se nije dalo odnijeti u krevet, a ni njeni majka, ujak
i teta nisu htjeli da im se makne s vidika.
Kad je završila skasku, Vasja se zavali u naslonjač, dok joj se pred očima
vrtjelo od umora.
Među njima zavlada kratko zatišje. Zatim Olga reče: „Što ako ti ne vjerujem,
Vasja?“
Vasja joj uzvrati: „Mogu ti pružiti dva dokaza. Prvi je da Solovej razumije
ljudski govor.“
„To je istina“, neočekivano se ubaci Saša. Monah je sjedio šutke dok je Vasja
pripovijedala. „Jahao sam ga u borbi na kneževom dvorištu. Spasio mi je život.“
„A tu je onda“, reče Vasja, „još i ovaj bodež, koji je za mene izradio kralj zime.“
Isuče nož. Legne joj u ruku plava balčaka, blijede oštrice, prelijep i hladan,
osim što – Vasja pomnije promotri. Osim što mu se kapljica vode sad slijeva s
oštrice, kao da je to siga što se topi u proljeću...
„Miči tu bezbožnost“, brecne se Olga.

310
 Vasja vrati nož u korice. „Sestro“, reče. „Ne lagah vam. Ne ovog puta. Otići
ću danas – neću vam više zadavati muke. Samo te kumim – kumim te da mi
oprostiš.“
Olja si je grizla usne. Prijeđe pogledom sa svoje usnule Marje na Sašu, pa ga
vrati na Vasju. Jako dugo ništa ne reče.
„A Maša je jednaka kao ti?“ odjednom upita Olga. „Ona vidi – te stvorove?
Čortove?“
„Da“, reče Vasja. „Vidi ih.“
„I zbog toga ju je Kasjan htio?“
Vasja kimne.
Olga opet ušuti.
Ostalo dvoje pričeka.
Olga reče, polako: „Onda joj se mora pružiti zaštita. Od vračevskih zala, baš
kao i od ljudske okrutnosti. Samo što ne znam kako.“
Još jedan dug tajac. Zatim Olga podigne pogled, ravno prema bratu i sestri.
„Barem imam vas da mi pomognete.“
Vasja i Saša ostanu šutjeti, zapanjeni.
Zatim– „Uvijek“, reče Vasja, tiho. Jutarnje joj je sunce koso padalo po
opečenim nadlanicama, i unosilo malo boje u Olginu sivoblijedu put. Vasja je
imala dojam da je negdje u njoj zakrijesila svjetlost.
„Bit će kasnije još vremena za predbacivanja“, doda Olga. „Ali pred nama je i
budućnost koju će trebati osmisliti. A i – a i volim vas oboje. Još uvijek. Zauvijek.“
„To je dovoljno za jedan dan“, reče Vasja.
Olga ispruži ruke; njih dvoje ih primi, pa šutke tako ostanu sjediti još
trenutak, dok je jutarnje sunce vani jačalo i raznosilo zimu.

311
 NAPOMENA

Ledeni, zemljani krajolik srednjovjekovnog Moskovskog nije nužno najprirodnije

okruženje za bajku. To vrijeme i mjesto su brutalni, složeni i silno zanimljivi, ali
bajkovita forma – ovisna о zlikovcima i kraljevnama – ne ostavlja uvijek prostora
za bezbrojna nijansiranja neophodna za doličan prikaz tog podneblja i razdoblja.
Trebao bi daleko duži i ambiciozniji roman no što je Djevojka u tornju da
iscrpno i životno predoči ratove, nestalne saveze i pregalaštva monaha, svećenika,
trgovaca, seljaka, kneginja, kaluđerica i vjera od kojih se sastojala ta nevjerojatna i
oskudno dokumentirana era.
U ovoj sam se knjizi trudila biti precizna; davala sam i sve od sebe da bar
omogućim naslutiti te složene dubine – kako karakterne, tako i političke – kad
nisam mogla dublje ući u njih. Nastojala sam ostati vjerna bajkama koje su mi
polazišna građa, ali ne izgubiti opipljivost vremena i prostora koje sam s
vremenom zavoljela.
Uložila sam sve od sebe. Ispričavam se unaprijed na nepreciznostima i
manjkavostima.
Postoji obilje knjiga za one koji bi htjeli naučiti više о realnostima tog
vremenskog razdoblja. Preporučila bih bogato i fascinantno djelo Janet Martin
Medieval Russia, 980-1584 (Cambridge University Press, 2007.). Koristila mi je i
knjiga Linde Ivanits Russian Folk Belief (drugo izdanje, Routledge, 2015.).
Domostroj je jedan od rijetkih primarnih izvora – to je priručnik za kućevlasnike
napisan nešto kasnije od zbivanja u romanu, otprilike u vrijeme Ivana Groznog.
Svaka od tih knjiga pomoći će onima koji gladuju za dodatnim povijesnim
pojedinostima.
Kao i uvijek, hvala vam svima na čitanju.

313
 BILJEŠKA О RUSKIM IMENIMA

Ruske konvencije imenovanja i oslovljavanja zaslužuju pojašnjenje. Suvremena

ruska imena mogu se podijeliti u tri dijela: ime, patronim i prezime. U
srednjovjekovnoj Rus’i ljudi su uglavnom imali samo ime, ili (među onima visoka
roda) ime i patronim.

Imena i nadimci

Ruski je jezik iznimno bogat deminutivima. Iz svakog se ruskog imena može

izvesti velik broj nadimaka. Ime Jekaterina se, primjerice, može skratiti u Katerina,
Katja, Kaćuša ili Kaćenka, između ostalog. Te se varijacije često koriste naizmjence
pri spominjanju iste osobe, ovisno о govornikovoj razini prisnosti i trenutnim
okolnostima.

Aleksandr – Saša
Dmitrij – Mitja
Vasilisa – Vasja, Vasočka
Rodion – Rodja
Jekaterina – Katja, Kaćuša,
Marja – Maša, Mašenjka

314
 Patronim

Ruski patronim izvodi se iz imena oca pojedine osobe. Razlikuje se prema rodu.
Na primjer, Vasilisin se otac zove Pjotr. Njen patronim – izveden iz očevog imena
– je Petrovna. Njen se brat Aleksej služi muškim oblikom Petrovič.
Poštovanje se u ruskom ne izražava pojmovima „gospodine“ ili „gospođo“,
kao u hrvatskom. Umjesto toga, osobu se oslovljava imenom i patronimom
zajedno. Neznanac bi pri upoznavanju Vasilisu oslovio s „Vasilisa Petrovna“. Dok
je prerušena u dječaka, Vasilisa se služi imenom Vasilij Petrovič.
Kad bi se u srednjovjekovnoj Rus’i žena visoka roda udala, svoj bi patronim
(ako ga je imala) zamijenila priimkom izvedenim iz muževljevog vlastitog imena.
Tako je Olga, koja se kao djevojka zvala Olga Petrovna, postala Olga Vladimirova
(dok kći Olge i Vladimira nosi ime Marja Vladimirovna).

315
 POJMOVNIK

BABA JAGA – Баба-яга – Stara vještica koja se javlja u mnogim ruskim bajkama.
Jaše u mužaru, upravlja se tučkom i brezovom metlom prikriva tragove. Živi
u kolibi koja se stalno vrti na kokošjim nogama.
BAĆUŠKA – батюшка – Doslovce, „mali oče“, naslov u oslovljavanju
pravoslavnog svećenika s poštovanjem.
BANJIK – банник – „Žitelj banje“, čuvar kupelji u ruskoj predaji.
BIZANTSKI KRIŽ – византийский крест – Zvan i patrijarhalni križ, ovaj križ
ima manju prečku iznad glavne grede, a katkad i ukošenu gredu pri dnu.
BLINI – блины – Ruske palačinke.
BOGATIR – богатырь – Slavenski ratnik iz legende, donekle sličan
zapadnoeuropskom vitezu lutaocu.
BOJAR – бояр – Član kijevske ili, kasnije, moskovske aristokracije, boljar;
nadređen mu je bio jedino knez.
BUJAN – Буян – Zagonetni grad-otok na pučini kojem se u slavenskoj mitologiji
pripisuje sposobnost pojavljivanja i nestajanja. Javlja se u više ruskih bajki.

CARGRAD – Царьград – Carigrad, Konstantinopolj.

ČORT – чёрт, черти – đavao, bjes. U ovom slučaju, skupni naziv za različite
duhove iz ruske predaje.
ČUDOVO – Чудово – Izmišljeno mjesto na obali gornjeg toka Volge. Ime mu
potječe iz ruske riječi čudo. U današnjoj Rusiji postoji nekoliko mjesta po
imenu Čudovo.

DOMOVOJ – домовой – U ruskoj predaji, čuvar domaćinstva, domaći duh.

316
DVOR – двор – Dvorište, otvoren prostor pred ulazom u kuću.
DVOROVOJ – дворовой – U ruskoj predaji, čuvar dvorišta.

EKUMENSKI PATRIJARH – экуменический патриарх – Vrhovni poglavar

pravoslavne crkve, sa sjedištem u Konstantinopolju (današnjem Istanbulu).

GAMAJUN – гамаюн – Lik iz ruske narodne predaje koji prorokuje, obično

prikazan kao ptica ženske glave.
GOSUDAR – государь – Naslov u oslovljavanju sličan pojmovima „Vaše
Veličanstvo“ ili „svevladaru“.

IGUMAN – игумен – Glavar manastira, ekvivalentan opatu u zapadnoj tradiciji.

IKONOSTAS – иконостас – Zid zadano raspoređenih ikona koji odvaja brod od
svetilišta u pravoslavnoj crkvi.
IZBA – изба, избы – Seljačka kuća, mala i drvena, često urešena raznim
rezbarijama.

JURODIVI – юродивый – Sveta, odnosno Kristova luda, čovjek koji se odrekne

svjetovne imovine i posveti asketskom životu. Smatralo se da je njihova ludost
(stvarna ili hinjena) božanski nadahnuta, i često su izgovarali istine koje se
drugi nisu usuđivali kazati.
JUTRENJA – оутреня – Slavenska riječ za jutarnje bogoslužje u manastiru;
jutrenje. Odgovara grčkom pojmu orthros, opdpoq. Kao posljednje od četiriju
noćnih molitvenih bdjenja, tradicionalno je podešena tako da završava u osvit
zore.

KIKIMORA – кикимора – U ruskoj predaji, ženski domaći duh.

KOKOŠNIK – кокошник – Ruski ures za glavu. Postoje mnogi oblici kokošnika,
ovisno о podneblju i razdoblju. Riječ obično naznačava zatvoren ures udanih
žena, premda su i djeve nosile urese, ali otraga otvorene, a katkad i samo

317
 vrpce, da im se kosa vidi. Kokošnike su smjele nositi jedino plemkinje. Češće
pokrivalo za glavu srednjovjekovnih Ruskinja bila je marama ili rubac.
KREMLJ – кремль – Utvrđen kompleks u središtu ruskoga grada. Premda se riječ
kremlj danas često rabi kao istoznačnica za onaj najznamenitiji, moskovski
Kremlj, većina povijesnih ruskih gradova zapravo ima svoj kremlj. Prvotno je
cijela Moskva ležala unutar svog kremlja; s vremenom se grad proširio izvan
njegovih zidina.
KUPAVNA – Купавна – Stvarno rusko mjesto iz četrnaestog stoljeća, smješteno
na oko dvadeset dva kilometra istočno od Moskve. Danas je dio šire
Moskovske oblasti.

LESNAJA ZEMLJA – Лесная Земля – Doslovce, „Šumska Zemlja“. Rodno selo

Vasje, Saše i Olge, gdje se odvija velik dio radnje Medvjeda i Slavuja, dok se u
Djevojci u tornju spominje u više navrata.
LESOVIK – лесовик – Zvan i leši, леший, šumski je duh u slavenskoj mitologiji,
zaštitnik šuma i životinja.

MAĆUŠKA – матушка – Doslovce, „majčica“, naziv od milja.

MANASTIR ARKANĐELA – монастырь Чуда святого Архангела Михаила в
Хонех – Punim se imenom manastir zvao Aleksejev manastir arkanđela
Mihaela; poznatiji je bio kao Čudov manastir, prema ruskoj riječi чудо, čudo.
Bio je posvećen čudu arkanđela Mihaela u frigijskoj Kolosi, poznatoj i kao
Kona ili Hona, gdje je navodno arkanđeo nijemu djevojku obdario govorom.
Osnovao ga je mitropolit Aleksej 1365. godine.
MASLENICA – Масленица – Izvedena iz ruske riječi масло, maslo, Maslenica je
izvorno bila poganska slava kraja zime, ali s vremenom je prihvaćena u
pravoslavni kalendar kao velika svetkovina prije početka Časnog posta
(otprilike ekvivalentna pokladama u Hrvatskoj). Sve namirnice životinjskog
podrijetla u kući pojele bi se prije početka svetkovine, a za vrijeme slave peklo
se maslenjake (kao simbol novorođenog Sunca) od posljednjeg preostalog
maslaca i ulja. Suvremena Maslenica traje tjedan dana. U Djevojci u tornju
svetkovina traje tri dana. Posljednji dan Maslenice zove se Dan praštanja.

318
 Prema običaju, ako se toga dana dođe nekome kome se naškodilo i zamoli za
oprost, ta ga osoba mora udijeliti.
MEDOVINA – медовое вино – Medno vino, dobiveno vrenjem mješavine meda
i vode.
MITROPOLIT – митрополит – Pravoslavni velikodostojnik. U srednjem vijeku,
mitropolit ruske crkve bio je glavar pravoslavne Rus’i, a imenovao ga je
patrijarh Bizanta.
MOSKOVSKO – Великое княжество Московское – Kraći oblik pojma Veliko
Kneževstvo Moskovsko; stoljećima se na zapadu zvalo prema latinskom
pojmu Moscovia, odakle potječe i engleski naziv Muscovy. Moskovsko je
izvorno obuhvaćalo razmjerno skroman teritorij sjeverno i istočno od
Moskve, ali od kraja četrnaestog do početka šesnaestog stoljeća uvelike se
povećalo, pa se već 1505. steralo na gotovo dva i pol milijuna četvornih
kilometara.
MOSKVA – Москва – Današnji glavni grad suvremene Ruske Federacije. Moskvu
je u dvanaestom stoljeću osnovao knez Jurij Dolgorukij, a dugo je zaostajala
za gradovima poput Vladimira, Tvera, Suzdalja i Kijeva. Moskva je se
domogla istaknutog položaja nakon invazije Mongola, pod vodstvom niza
sposobnih i poduzetnih rurikidskih knezova.
MOSKVA, RIJEKA – Москва – Rijeka uz koju je Moskva osnovana.
MUŽIK – мужик – Ruski seljak. Na ruskom pojam konotira i čvrsta, obična
čovjeka koji živi od zemlje.

NARTEKS – нартекс – Predvorje starokršćanske i pravoslavne crkve.

NJEGLINAJA, RIJEKA – Неглинная – Moskva je prvotno bila podignuta na

brijegu između Moskve i Njeglinaje, pa su joj te dvije rijeke tvorile prirodan
opkop. Njeglinaja je sad podzemna rijeka u gradu Moskvi.
NJET – нет – Ne.

PATENT – патент – Pojam za službene ukaze Zlatne Horde u ruskoj

historiografiji. Svaki vladar Rus’i morao je imati Kanov patent, odnosno

319
 jarljik, ярлык, koji ga ovlaštava da vlada. Nadmetanje oko dobivanja patenta
za pojedine gradove tvorilo je dobar dio intriga između ruskih knezova od
trinaestog stoljeća nadalje.
PEĆ – печь – Ruska je peć golemo zdanje koje je ušlo u široku uporabu u
petnaestom stoljeću, za kuhanje, pečenje i grijanje. Sustav protoka zraka
jamčio je ravnomjernu raspodjelu topline, a cijele su obitelji zimi znale spavati
svrh peći da im bude toplo.
PODSTRIG – постриг – Obredno striženje kose kao izraz religiozne predanosti,
tonzura. U pravoslavlju to često znači striženje četiri komada kose u obliku
križa. Među pravoslavnim monasima postojala su tri stupnja posvećenosti,
prikazana kroz tri stupnja podstriga: rasofor, stavrofor i velika shima. U
Djevojci u tornju je Saša dao zavjete rasofora, ali još se ne usuđuje otići dalje,
jer je među zavjetima stavrofora i onaj о postojanosti stanovanja (drugim
riječima, о zadržavanju u manastiru).
POLUNOČNICA – Полуночница – doslovce, Ponoćnica; đavolica koja izlazi
isključivo u ponoć i djeci izaziva more. Predaja navodi da živi u močvari, i
mnogo je primjera narodnih čarolija koje roditelji pjevaju da je odagnaju
natrag onamo. Postoji i stvorenje zvano Полудница, Poludnica, odnosno
Podnevnica, koja luta žitnim poljima i izaziva sunčanicu.
POSAD – посад – Područje pokraj, ali ne unutar, utvrđenih zidova ruskoga grada;
često središte trgovanja. Kroz stoljeća, posad se često znao razviti u
administrativno središte, ili u zasebno mjesto.
POVEČERJE – повечерие – Večernje bogoslužje u manastiru. Kao prvo noćno
molitveno bdjenje, odgovara večernjoj molitvi kompletorija u samostanu.

RUS’ – Русь – Rus’i su izvorno bili skandinavski narod. U devetom stoljeću naše
ere, na poziv zaraćenih slavenskih i finskih plemena, osnovali su vladarsku
dinastiju Rurikida koja se s vremenom protegnula na velik dio današnje
Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije. Teritorij kojim su vladali naposljetku
je nazvan prema njima, kao i narod pod vlašću njihove dinastije, koja je
istrajavala od devetog stoljeća do smrti Ivana IV. 1584. godine.
RUSALKA – русалка – U ruskoj predaji, vodena nimfa, donekle slična sukubi.

320
RUSIJA – Россия – Od trinaestog do petnaestog stoljeća nije postojala ujedinjena
zajednica zvana Rusija. Rus’i su živjeli pod vlašću nesložnog skupa
suprotstavljenih knezova (князь) nad kojima su vrhovnu vlast imali
mongolski nadvladari. Riječ Rusija postaje uvriježena tek u sedamnaestom
stoljeću. Stoga se u srednjovjekovnom kontekstu riječ Rusija, ili pridjev ruski,
odnose na potez teritorija zajedničke kulture i jezika, a ne na naciju s
ujedinjenom državnom vlašću.

SARAFAN – сарафан – Ženska nošnja slična pregači, s naramenicama, koja se

nosi preko bluze dugih rukava. To je ruho zapravo ušlo u široku uporabu tek
početkom petnaestog stoljeća; uvrstila sam ga u Medvjeda i Slavuja i ovaj
roman malčice prije tog razdoblja zbog snage kojom taj način odijevanja
zapadnom čitatelju predočava bajkovitu Rusiju.
SARAJ – Сарай – Naziv potječe od perzijske riječi sarai, palača. Glavni grad Zlatne
Horde, izvorno podignut na rijeci Ahtubi i potom premješten malčice
sjevernije. Niz ruskih knezova odlazio je u Saraj odati počast i primiti patent
od Kana da vlada svojim teritorijima. U svoje je doba Saraj bio jedan od
najvećih gradova srednjovjekovnog svijeta, s više od pola milijuna stanovnika.
SERPUHOV – Серпухов – Danas grad što leži stotinjak kilometara južno od
Moskve. Osnovan je za vladavine Dmitrija Ivanoviča kako bi štitio južne
prilaze Moskvi, i predan Dmitrijevom bratiću Vladimiru Andrejeviču
(Olginom mužu u Djevojci u tornju). Serpuhov nije dobio status grada sve do
kraja četrnaestog stoljeća. U ovom romanu Olga živi u Moskvi, iako je
kneginja Serpuhova, jer u to vrijeme Serpuhov nije mnogo više od drveća,
utvrde i pokoje izbe. Ali muž joj često izbiva, kao za cijelog trajanja Djevojke
u tornju, jer vodi ovaj važan posjed velikoga kneza.
SNJEGUROČKA – Снегурочка – Snježna Djeva, lik koji se javlja u nekoliko
ruskih bajki.
SOLOVEJ – соловей – Slavuj; ime Vasjinog smećkastog pastuha.

TEREM – терем – Pojam označava kako samo mjesto gdje su žene visoka roda
živjele u Rus’i (gornje katove kuće, zasebno krilo, ili čak zasebno zdanje,
vanjskim hodnikom spojeno s muškim dijelom palače), tako i, u općenitijem

321
 smislu, praksu izdvajanja aristokratkinja u Moskovskom. Smatra se da vuče
podrijetlo od grčke riječi teremnon (τέρεμνον, nastamba) i nema veze s
arapskom riječi harem. Podrijetlo ove prakse je zagonetno, jer zapisa iz
srednjovjekovnog Moskovskog manjka. Praksa terema dosegla je zenit u
šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Naposljetku ju je okončao Petar Veliki
i vratio žene u javnu sferu. U praktičnom smislu, terem je značio da su
Ruskinje visoka roda proživljavale život potpuno odvojene od muškaraca,
dok su se djevojke odgajale u teremu i nisu izlazile sve do braka. Kraljevna
koju otac drži iza triput po devet brava, čest trop ruskih bajki, vjerojatno
potječe iz ove konkretne prakse.
TOPLJENO MLIJEKO – топлёное молоко – Mlijeko zgusnuto dugim grijanjem
na tihoj vatri.
TROJICE LAVRA – Троице-Сергиева лавра – Manastir koji je 1337. osnovao
sveti Sergej Radonežski, zvan i Trojice-Sergejeva lavra; smješten na oko
šezdeset pet kilometara sjeveroistočno od Moskve.
TUMAN – Туман – Izmaglica; ime Sašine zelene kobile.

UPIR – упырь – Vampir.

VAZILA – вазила – U ruskoj predaji, čuvar staje i zaštitnik konja i domaćih

životinja.
VJEDMA – ведьма – Vještica, vetma, mudrakinja.
VRSTA – верста – Mjerna jedinica dužine koja otprilike odgovara jednom
kilometru.
VESNA – Весна – Proljeće, odnosno njegova božica, vjesnica proljeća.
VLADIMIR – Владимир – Jedan od glavnih gradova srednjovjekovne Rus’i,
smješten na oko dvjesto kilometara istočno od Moskve. Smatra se da je
utemeljen 1108. godine, a mnoga njegova drevna zdanja i danas stoje
neoštećena.

322
 ZAHVALE

Jednom sam napisala da je pisanje prvog romana slično ogledanju u koplju s

vjetrenjačom, za slučaj da se ispostavi kako je riječ о divu. Pa, pisanje drugog
romana je slično ogledanju u koplju s divom kada znaš da je to div, a cijelo vrijeme
galopiraš glavom bez obzira i misliš: Kako mi je ovo prošli put pošlo za rukom?
Zato, hvala svima koji su bili voljni jahati uz mene kroz ovu knjigu. Čast mi
je.
Mami, jer si mi govorila da je sjajna, premda zapravo i nije bila. Tati, jer si mi
govorio da uopće nije sjajna – sve dok ti nije postala takva. Beth, na puno, puno
zagrljaja. R. J.-u Adleru jer je cijelo vrijeme neočekivano puštao glas u pjesmi, jer
ima najbolju kuću u Vermontu, i jer je najbolji prijatelj na svijetu. Garrettu
Welsonu jer me tjerao na ljudske razgovore čak i dok su mi oči luđački zvjerale od
cjelodnevnog pisanja. Carlu Sieberu na strpljivosti kroz milijun prerada
internetske stranice. Tatiani Smorodinskayoj na čitanju verzija – i daljnjih verzija
– i popravljanju ruske tematike, i pružanju samopouzdanja, i, naravno, prenošenju
svega što znam. Sashi Melnikovoj na provjeravanju bajki. Bethany Prendergast jer
je čudesna prijateljica i darovita filmašica. Bjornu i Kim, Vicki, Davidu i Elizi,
Marici i Dani, kao i Joelu, jer ste doslovce najčudesniji na svijetu. Johanni Nichols
jer je pripustila u srce i kuću (a naročito na kauč) luđakinju koja katkad radi u
pidžami. Maggie Rogerson i Heather Fawcett na ogledanju s vlastitim divovima, i
pružanju podstreka putom. Jennifer Johnson – jer sestrične čuvaju jedna drugu.
Peteru i Carol Ann Johnson, kao i Gracie, na slasnim objedima, dobroti i
neprestanom poticanju. Carol Dawson jer je znala da to mogu prije mene same.
Osoblju Stone Leaf Teahousea i Carol’s Hungry Mind Cafea – mjesecima sam
vam zauzimala stolove. Hvala vam na strpljivosti.
Evanu Johnsonu – jer sve.

323
 Osoblju kuće Ballantine/Del Rey u Sjedinjenim Državama – Triciji Narwani,
Mikeu Braffu, Keithu Claytonu, Davidu Moenchu, Jess Bonet i Anne Speyer, jer
ste bili prezakon. I točka.
Jennifer Hershey, jer si na ovoj knjizi radila marljivo koliko i ja, a kad god bih
bila uvjerena da sam dala sve od sebe, pokazala si mi da mogu i bolje.
Osoblju kuće Ebury u Ujedinjenom Kraljevstvu – Emily Yau, Tess
Henderson, Stephenie Naulls i Gillian Green. Sve jako, jako marljivo radite na
ovom serijalu od prvog dana, i zahvalna sam vam na svemu.
Ljudima u kući Janklow & Nesbit – Brenni English-Loeb, Suzanni Bentley i
Jarred Barron. Također čudesnima.
I mom agentu Paulu Lucasu, jer je ostvario ovo.

324