Ovaj

roman, kao već mnoge druge, posvećujem svojoj supruzi, Danielle

Antoinette. Nil što teče svom ovom pripovijesti ima nas oboje u svojoj moći.
Proveli smo čudesne dane ploveći njegovim vodama i odmarajući se na
njegovim obalama. Nil je dijete Afrike, baš kao i mi. A ipak, ta moćna rijeka
neće nikad teći silom i dubinom ljubavi koju ćutim za te, moja draga.

Wilbur Smith - Bog rijeke



Rijeka je lijeno vijugala pustinjom, sjajna poput magme metala netom isteklog
iz talioničke peći. Nebo je bilo zastrto izmaglicom, a sunce je tuklo žestinom
kovačkog malja. U fatamorgani su gole padine koje su pratile Nil izgledale kao
da podrhtavaju pod udarcima. Naš brod hitao je pored papirusa, dovoljno blizu
da do nas dopre škripa punih vjedara na polugu, dugih uravnoteženih krakova,
koji su navodnjavali polja. Taj zvuk miješao se s pjesmom djevojke koja je
sjedila na pramcu.
Lostris je imala četrnaest godina. Nil je počeo posljednju bujicu istoga dana
kad je prvi put procvao njezin crveni mjesec žene, podudarnost koju su Hapii
svećenici smatrali vrlo naklonom. Lostris je bilo odraslo ime koje su odabrali u
zamjenu za napušteno dječje ime, a značilo je kći voda. Jasno se prisjećam toga
dana. Imala je postati još ljepša tijekom godina, trebala je postati odmjerenija i
veličajnija, ali taj sjaj čedne žentvenosti nikad više ne bi bio isijavao iz nje na
tako zbunjujući način. Svi muškarci koji su bili na brodu, čak i ratnici na
klupama veslača, bili su svjesni toga. Ni ja ni oni nismo uspijevali skinuti
pogleda s nje. Lostris je u meni budila osjećaj nedostatnosti i, istodobno,
izazivala duboku i nezatomivu želju jer sam, premda eunuh, bio kastriran tek
nakon što sam upoznao radosti ženskoga tijela.
"Taita", reče mi, "zapjevaj sa mnom!" I kad sam poslušao, nasmijala se od
dragosti. Moj glas bio je jedan od mnogih razloga zbog kojih me držala uza se
kad god je mogla. Moj je glas bio tenor savršeno komplementaran njenom
zanosnom sopranu. Zapjevali smo jednu staru pučku ljubavnu pjesmu koju sam
je naučio i koja je bila jedna od njoj najdražih:
“Moje srce kuca poput ranjene prepelice i kad vidim lice svoje ljubavi, moji
obrazi crvene poput jutarnjeg neba u sjaju njegova osmijeha...”
S krme se još jedan glas pridružio našima. Glas je bio muški, snažan i dubok,
ali nije bio bistar i zvonak kao moj. Ako je moj glas bio nalik drozdu koji
pozdravlja buđenje dana, njegov je bio glas mladoga lava. Lostris okrene glavu i
njezin osmijeh bljesne poput sunčevih zraka na površini Nila. Premda je čovjek
kojemu je uputila osmijeh bio moj prijatelj, možda moj jedini pravi prijatelj,
osjetio sam gorčinu zavisti kako me peče u dnu grla. Svejedno sam se natjerao
da se, poput nje, ljubazno nasmijem Tanusu.
Tanusov otac, plemeniti Pankhi Harrab, bio je jedan od prvaka egipatske
aristokracije, ali majka je bila kći ropkinje Tehenu. Kao mnogi drugi u njezinu
narodu, bila je plavokosa i plavooka. Umrla je od močvarne groznice kad je
Tanus bio dijete i stoga sam je sačuvao tek u blijedome sjećanju. Ali starice su
govorile da se rijetko u oba kraljevstva mogla vidjeti ljepota poput njezine. S
druge strane, upoznao sam Tanusova oca i divio mu se, prije no što je izgubio
sve svoje golemo bogatstvo i goleme zemljišne posjede koji su gotovo dostizali
faraonove. Bio je tamne puti, a oči su mu bile tipično egipatske, boje uglačanog
oniksa. Bio je prije snažan no lijep čovjek kome su nebesa podarila darežljivo i
pelemenito srce. Netko bi mogao tvrditi da je bio odveć širokogrudan i vjerovao
ljudima, jer umro je u siromaštvu, srca slomljena od onih koje je držao
prijateljima, napušten od svih i isključen iz svjetla vladareve naklonosti.
Izgledalo je da je Tanus naslijedio najbolje od obaju roditelja, izuzev
zemaljskog bogatstva. Karakterom i snagom sličio je ocu, ljepotom majci. Stoga,
zašto bih se bio trebao srditi što ga moja gospodarica voli? I ja sam ga volio i
budući da sam bio jadni uškopljenik, znao sam da je nikada neću moći imati za
sebe, niti ako me bogovi uzdignu na mnogo viši položaj od ropskog. Ipak,
ljudska je priroda tako proturječna da sam želio ono što nikad nisam mogao
imati i sanjao sam nemoguće, neostvarive sne.
Lostris je sjedila na jastucima na pramcu, s robinjama uz svoje noge, dvjema
crnoputim djevojčicama iz Kusha spretnim poput pantera i potpuno golim izuzev
zlatnih ogrlica koje su im krasile vrat. Ona je, pak, bila odjevena samo u suknju
od izbijeljena lana, svježu i bijelu poput krila droplje. Koža gornjeg dijela tijela,
milovana suncem, bila je boje cedra koji raste na planinama onstran Byblosa.
Grudi su imale oblik i veličinu zrelih smokava, spremnih da budu ubrane, i bile
su okrunjene crvenkastim granatima.Skinula je vlasulju i skupila je kosu u bočnu
pletenicu koja se spuštala preko jedne dojke poput velikog tamnog užeta. Kriva
linija očiju, bila je naglašena malahitnom zelenosrebrenom prašinom koja je
resila gornje kapke. I oči su bile zelene, ali bistrije i tamnije od zelene boje Nila
kad se njegove vode povuku nakon što natalože dragocjeni teret blata. Medu
grudima, obješen o zlatni lanac, nosila je kipić Hapi, božice Nila, izrezbaren u
zlatu i laspisu, prekrasan predmet koji sam svojim rukama napravio baš za nju.
Iznenada Tanus podigne desnicu stisnutu u pest. Istodobno veslači prestadoše
veslati držeći u zraku lopatice vesala koje su svjetlucale na suncu i s kojih je
otjecala voda. Zatim Tanus snažno okrene krmeno veslo i ljudi na desnom boku
uroniše vesla u vodu i počeše veslati u suprotnom smjeru, stvarajući niz
majušnih vrtloga na površini zelene vode. Oni na lijevome boku nastaviše veslati
prema naprijed. Brodica se naglim pokretom okrenula i paluba se nagnula pod
opasnim kutom. Zatim oba reda veslača zaveslaše zajedno i brodica pohita
naprijed. Izduljeni oštri pramac, ukrašen velikim plavim Horusovim okom,
zasiječe gusto mnoštvo papirusa. Brodica napusti riječni tok i ude u tople vode
lagune. Lostris je prestala pjevati i zaklonila je rukama oči kako bi pogledala
preda se.
"Evo ih!", usklikne i ispruži ljupku ruku pokazujući nešto. Druge brodice
Tanusove postrojbe bile su rasute poput mreže na južnom dijelu lagune i priječile
su glavni pristup velikoj rijeci kako bi odsjekle svaku mogućnost bijega u tome
smjeru. Naravno, Tanus je odabrao položaj na sjeveru. Znao je da će tamo lov
biti življi. Bilo bi mi draže da nije tako. Nisam kukavica, ali morao sam imati na
umu sigurnost svoje gospodarice. Uspjela se ukrcati na Horusov Dah samo
nakon mnogih spletki u koje me po običaju uplela. Kad bi njezin otac bio doznao
za njezinu nazočnost lovu, a sigurno bi bio doznao, bio bih imao problema. Bude
li otkrio da sam joj dopustio da provede cijeli dan u Tanusovu društvu, niti moj
povlašten položaj neće me zaštititi od njegova bijesa. Dao mi je vrlo podrobne
upute glede tog mladića. No, činilo mi se da sam ja jedini zabrinut na palubi
Horusovog Daha. Drugi su treptali od uzbuđenja.
Tanus je zaustavio veslače odrješitim pokretom ruke pa je brodica stala i
nastavila se blago njihati na zelenoj vodi, tako nepokretnoj da sam, kad sam se
nagnuo i ugledao svoj odraženi lik, bio kao uvijek iznenađen činjenicom što se
moja ljepota tako dobro očuvala tijekom godina. Činilo mi se da je moje lice
privlačnije od bljedunjavih lotosovih cvjetova koji su ga uokvirili. Ali imao sam
malo vremena da bih mu se divio, jer je posadu obuzeo nemir. Jedan od časnika
podignuo je na jarbol Tanusov osobni stijeg. Bio je to lik plavog krokodila s
velikim uspravnim nazubljenim repom i razjapljenim raljama. Samo časnik koji
pripada grupici "Najboljih od Deset Tisuća" imao je pravo na stijeg, a Tanus je
zaslužio to pravo, kao i zapovjedništvo pukovnije Plavog Krokodila,faraonovog
tjelesnog zdruga,prije navršene dvadesete.
Pojavljivanje stijega bio je znak za početak lova. Na obzoru lagune ostatak
flote izgledao je majušan, ali vesla su počela ritmično udarati u vodu, dizala su
se i spuštala poput krila divljih gusaka u letu i blistala su na suncu. Mali nabori
pružali su se po mirnoj vodi i dugo su se zadržavali na površini kao da su
modelirani od gline. Tanus spusti na krmu gong,dugu brončanu cijev, i jedan kraj
uroni pod površinu. Udaren batom od iste kovine, širio je visoke i vibrirajuće
tonove pod vodom i tjerao u očaj našu lovinu. Nažalost, znao sam da se taj očaj
može pretvoriti u ubilački bijes. Tanus mi se smijao. I u uzbuđenju je naslutio
moje dvojbe, premda je bio neotesani vojnik, bio je nadaren neobičnim
sposobnostima zapažanja.
"Dođi na krmeno nadgrade, Taita!", zapovijedi. "Moći ćeš udarati u gong i
nakratko ćeš se prestati brinuti sa spas vlastite kože."
 Ta me bezbrižnost boljela, ali poziv je bio olakšanje jer je krmeno nadgrađe
bilo visoko nad vodom. Krenuo sam kako bih ga poslušao ne pokazujući
nedoličnu žurnost i kad sam prošao pored njega, zastao sam kako bih ga
upozorio strogim glasom.
"Vodi brigu o sigurnosti moje gospodarice. Jesi li čuo, momče? Ne hrabri je
da učini štogod nepromišljeno, jer je luda kao ti."
Mogao sam si dopustiti da tim glasom govorim slavnom zapovjedniku Deset
Tisuća jer je nekoć bio moj učenik i u više no jednoj zgodi uporabio sam štap na
toj ratničkoj stražnjici. Tanus mi se nasmijao baš kao što je i tada činio, jer je bio
bezobrazan i nabusit kao uvijek.
"Ostavi gospu u mojim rukama, preklinjem te, stari prijatelju. Ništa mi ne bi
bilo draže, vjeruj mi!" Nisam se zaustavio da bih ga korio što rabi taj neugladen
ton lišen dužnog poštovanja,pomalo mi se žurilo da zauzmem mjesto na
nadgrađu.
I odatle sam vidio Tanusa kako uzima svoj luk. To je oružje već bilo slavno u
vojsci, dapače, duž cijele velike rijeke, od katarakta do mora. Projektirao sam ga
za njega kad je iskazao nezadovoljstvo jadnim oružjem koje je do tada imao.
Predložio sam mu da pokušam izraditi luk od nekog novog materijala, različitog
od slabog drva koje raste u našoj uskoj riječnoj dolini, makar od egzotičnog drva
poput masline iz hititske zemlje ili ebanovine iz Kusha, ili možda od još
krepkijih materijala poput nosorogova roga ili bjelokosnih kljova slona. Od
samog početka naišli smo na niz poteškoća, a prva je bila krhkost tih egzotičnih
materijala. U prirodnom stanju nijedan se nije mogao saviti a da ne pretrpi
pucanje, a samo najveće i stoga najskuplje kljove bile bi mi omogućile da
izradim iz njih cijeli luk. Nažalost, bio je prekrut da bi ga čovjek mogao saviti.
Ipak, polazeći od te lakše i prirodne faze, ubrzo sam otkrio da je najbolje
koristiti, u slojevima, četiri odabrana materijala, maslinu, ebanovinu, rog i
bjelokost.
Naravno, prošli su mjeseci,i mjeseci, eksperimentiranja s različitim
kombinacijama i različitim tipovima ljepila za spajanje. Nismo nikada uspjeli
proizvesti dovoljno jako ljepilo. Na koncu sam problem riješio vezujući cijeli luk
metalnim nitima kako bih spriječio da se razbije u komade. Dva su krupna
čovjeka svim svojim snagama pomagala Tanusu u omatanju metalne niti dok je
ljepilo još bilo toplo. Kad se ohladilo, luk je imao gotovo idealnu kombinaciju
sile i gipkosti. Zatim sam izrezao više komada crijeva jednog velikog crnogrivog
lava kojeg je Tanus ulovio i ubio u pustinji kopljem s brončanim vrškom.
Ustavio sam ih i usukao kako bih napravio uže. Ishod je bio prekrasan luk, tako
moćan da ga je samo jedan čovjek od stotina koji su pokušali uspio dokraja
napeti.
Uobičajeni način uporabe luka koji su podučavali vojni instruktori predviđao
je zauzimanje položaja pred metom, povlačenje strelice do ključne kosti, njezino
zadržavanje na nekoliko trenutaka radi ciljanja i ispuštanje na zapovijed. Ali ni
Tanus nije imao dovoljno snage da napne luk i zadrži strijelu naciljanu u metu.
Bio je prisiljen izmisliti novi način odapinjanja. Stao bi postrance prema meti
okrećući joj lijevo rame, podignuo bi luk ispruženom lijevom rukom i potom bi
grčevitim trzajem povukao unazad strijelu sve dok mu pera ne bi dodirnula usne
a mišići ruku i grudi nabrekli od napora. U trenutku najveće napetosti ispustio bi
strijelu kao da nije ni naciljao. Isprva su njegove strelice letjele nasumice poput
divljih pčela izišlih iz košnice, ali Tanus je uporno vježbao, dan za danom,
mjesec za mjesecom. Prsti desne ruke ogulili su se i krvarili su od trenja o uže,
ali potom su zacijelili i otvrdnuli. Unutarnja strana lijeve nadlaktice bila je
modra i izranjavana na mjestu gdje je uže udaralo nakon ispuštanja strelice, ali ja
sam pripremio kožni štitnik kako bih ga zaštitio. A Tanus je i dalje vježbao. Čak
sam i ja izgubio nadu u njegovu sposobnost da ovlada oružjem, ali on nije
odustajao. S mučnom sporošću dostigao je nadzor nad njim do te mjere da je
napokon mogao odapeti tri strijele tolikom brzinom da su sve tri istovremeno
bile u zraku. Barem dvije od tri pogađale su metu, bakreni krug velik kao
čovjekova glava,smješten na udaljenosti od pedeset koraka. Sila strijela bila je
takva da su uspijevale bez pol muke probiti metal premda je bio debljine moga
malog prsta. Tanus je ovo moćno oružje nazvao Lanata, što je ujedno bilo i
napušteno dječje ime moje gospodarice.
Sada je Tanus stajao na krmi s mladom ženom uza se i lukom u lijevoj ruci.
Bili su veličanstven par, ali bili su to na tako upadljiv način da nisam mogao biti
miran.
Grubo viknuh: "Gospodarice! Odmah se vrati ovamo! Tamo je opasno."
Nije se udostojila ni okrenuti glavu, ali dala mi je znak rukom. Sva je posada
vidjela, a najhrabriji su se nacerili. Mora da je tu kretnju Lostris naučila od jedne
od crnih prepredenki koje su je služile, jer bila je primjerenija ženama iz krčmi
na obali rijeke no plemenitoj kćeri roda Intef. Pomislih da izrazim svoje
negodovanje, ali sam odmah odustao jer je moja gospodarica dopuštala da je
kontroliram samo u rijetkim slučajevima. Stoga sam se zdušno bacio na udaranje
u brončani gong snagom dovoljnom da prikrije moju povrijeđenost.
Prodorni i treperavi tonovi proširili su se staklastom vodom lagune, zrak se
odmah ispunio šuštanjem krila i jedna sjena prođe ispred sunca kad se iz
papirusa, iz skrivenih gustiša i s vode podigao u let golem oblak barskih ptica.
Bilo ih je svakakvih vrsta. Bijeli i crni ibisi s glavama supa, sveti božici rijeke,
jata kriještavih gusaka perja boje hrde, svaka s kapljom rubina na grudima,
zelene, plave i kao noć crne čaplje, s kljunom poput mača i krilima koja su teško
lepetala, i toliko pataka da je njihov broj u našim očima izgledao kao plod
privida. Lov na divlje ptice jedna je od najobljubljenijih razonoda egipatskog
plemstva, ali taj smo dan tražili drugačiju divljač.
U tom trenutku uočio sam, mnogo ispred nas, kretanje kristalne površine.
Teško i veliko kretanje, i osjetio sam kako drhtim jer sam znao koliko je strašna
ta zvijer. I Tanus ju je vidio, ali njegova reakcija bila je potpuno drukčija od
moje. Zarežao je kao lovački pas, a njegovi ljudi povikali su s njim i sagnuli se
nad vesla. Horusov Dah poletio je naprijed kao da je jedna od ptica koje su
zakrivale sunce nad nama, a moja je gospodarica prasnula u uzbuđene usklike i
nježno udarila šakom Tanusovo rame. Voda se zavrtložila još jednom i Tanus je
kormilaru dao znak da slijedi pokret dok sam ja udarao u gong kako bih sačuvao
i povećao svoju hrabrost. Stigli smo do točke gdje smo primijetili pomicanje
vode i brodica je prvo usporila, a zatim se zaustavila dok su svi na palubi
nestrpljivo gledali uokolo. Ja sam samo krajičkom oka pogledao preko krme.
Pod trupom voda je bila plitka i prozirna gotovo kao zrak nad nama. Ispustih
drečav i prodoran krik poput gospodarice i skokom uzmaknuh od krmene ograde
jer je čudovište bilo baš ispod nas.
Vodenkonj je svet Hapi, božici Nila, i mogli smo ga loviti samo zahvaljujući
posebnoj dozvoli. Stoga je tog jutra zajedno s mojom gospodaricom Tanus bio
uputio božici molitve i prinijeo žrtve u njezinu hramu. Naravno, Hapi je bila
njezina božica zaštitnica, ali sumnjao sam da je to bio jedini razlog njezina
sudjelovanja u obredu. Zvijer koju sam vidio pod nama bio je golemi stari
mužjak. Činio mi se velikim poput našeg broda, divovska spodoba koja se
kretala dnom lagune pokretima usporenim od vode, tako da je bila nalik
stvorenju izišlom iz noćne more. Papcima je podizao oblake blata kao što
antilopa podiže prašinu kad trči po pustinjskom pijesku. Krmenim veslom Tanus
okrenu brod i krenusmo za vodenkonjem. Ali i tim svojim usporenim galopom
brzo se udaljavao od nas i njegov taman lik izgubi se u zelenim dubinama
lagune.
"Idemo! Tako mi gnusna Sethova daha, idemo!", viknu Tanus svojim ljudima,
ali kad je jedan časnik podignuo čvorasti bič, smrači se i odmahnu glavom.
Nikad nisam vidio Tanusa da koristi bič bez valjana razloga. Iznenada vodenkonj
izroni pred nama i izdahne iz pluća veliki oblak smrdljive pare. Smrad dopre do
nas iako je životinja još uvijek bila van domašaja luka. Na trenutak njegova leda
oblikovaše svjetlucavi granitni otok u laguni, a zatim šišteći udahnu i istog časa
opet nestade.
"Za njim!", viknu Tanus.
"Eno ga tamo!", viknuh pokazujući rukom.
"Vraća se." "Dobro, stari moj", nasmija se Tanus. "Možda ćemo još uspjeti
napraviti od tebe ratnika."
Bila je to smiješna zamisao jer sam ja pisar, učenjak i umjetnik. Moja junaštva
tiču se intelekta. Ipak sam ustreperio od užitka, kao uvijek kad me Tanus hvalio.
Na trenutak u ushitu lova zaboravih na strah. Južnije su se i druga plovila
pridružila potjeri.
Hapini svećenici imali su potanki popis velikih zvijeri koje su živjele na tom
mjestu i dali su dozvolu da ih se ubije pedeset za nadolazeće Ozirisove
svetkovine. U laguni hrama bilo bi ih, dakle, preostalo gotovo tristo, broj koji su
svećenici držali idealnim kako plovne putove ne bi zakrčilo bilje, kako bi se
spriječilo da papirusi zagospodare obradivim zemljištem te kako bi se zajamčila
redovita opskrba hrama mesom. Svećenici jedini smiju jesti meso vodenkonja,
izuzev tijekom deset dana Ozirisovih svetkovina. Stoga se lov odvijao kao
složeni ples na vodi, s plovilima koja su se zbrkano kretala vijugajući i okrećući
se dok su vodenkonji uznemireno bježali, zaranjali, ispuštali oblake kapljica
izranjajući i iznova zaranjali. Ali svako zaranjanje bilo je kraće od prethodnog, a
uskomešana izranjanja bila su sve češća jer se prazna pluća nisu uspijevala
dokraja napuniti budući da su se goniči hitro približavali i tjerali velike životinje
da se ponovno spuste na dno.
U međuvremenu brončani gongovi s krmenih mostova i dalje su brujili i
njihov zvuk miješao se s uzbuđenim povicima veslača i gromoglasnim
zapovijedima kormilara. Zavladao je sveopći metež i buka, a ja sam vikao i drao
se kao najkrvožedniji lovac. Tanus je svu pažnju usredotočio na prvog, najvećeg
mužjaka. Nije se obazirao na ženke i mladunče koji su izranjali na domašaj luka,
i dalje goneći orijašku životinju u svim njezinim skretanjima i nesmiljeno joj se
približavajući pri svakom Izranjanju. Unatoč svome uzbuđenju, nisam mogao ne
primijetiti kako vješto zapovjeda Horusovim Dahom i spremnost kojom je
posada odgovarala na njegove znakove. Uostalom, oduvijek je posjedovao dar
da od svojih podređenih izvuče maksimum. Kako bi inače bez bogatstva i
uglednih zaštitnika bio tako brzo stigao do onog važnog ranga? Sve što je
postigao, dobio je vlastitim zaslugama i unatoč zlom utjecaju podmuklih
neprijatelja koji su mu prepriječili put svakojakim zaprekama.
Iznenada se vodenkonj pojavi na površini na manje od trideset koraka ispred
pramca. Izronio je bljesnuvši na suncu, crn, strašan i čudovištan dok je ispuštao
oblake pare iz nozdrva poput onosvjetskog stvora koji proždire srca onih koje su
bogovi držali nedostojnima. Tanus nemjesti strijelu. Podiže veliki luk i odapne u
istom trenutku. Zastrašujući i napeti Lanata zasvira svoju glazbu i strijela poleti
tako munjevito da je oko nije moglo pratiti. Dok je još letjela fijukajući, za njom
poleti druga, a onda još jedna. Tetiva luka svirala je poput lutnje, a strijele su
jedna za drugom pogađale cilj. Vodenkonj riknu kad se zariše u velika leđa i opet
zaroni.
Radilo se o strijelama koje sam izradio namjenski za tu prigodu. Skinuo sam
pera i zamijenio ih malim baobabovim plovcima,nalik onima koje ribari koriste
za plutanje mreža. Ubacivali su se u vrh pritke tako da u letu ostanu na njoj,ali su
ispadali iz utora kad je životinja zaranjala.Bili su povezani s brončanim vrhom
tankom lanenom niti omotanom oko pritke,koja se odmatala čim bi se plovak
odvojio. Stoga, dok je veliki mužjak bježao pod površinom, tri mala plovka
isplivala su na površinu i pratila njegovo kretanje. Obojio sam ih jarkožuto kako
bi privlačili pogled i odmah otkrili položaj životinje iako je zaronila.
Tanus je stoga bio u stanju preduhitriti svaki mahniti trk čudovišta i ubrzati
kretanje Horusovog Daha kako bi prisilio životinju da skrene i kako bi joj
odapeo nove strijele u crna svjetlucava leda kad bi se pojavila na površini. Sada
je već mužjak vukao za sobom cijeli vijenac jarkožutih plovaka, a voda je
postala crvena od njegove krvi. Unatoč trenutačnom uzbuđenju, osjećao sam
samilost za životinju koja je svaki put kad bi ričući izronila bila zasuta novim
rojem smrtonosnih strijela. Tu samilost nije dijelila moja gospodarica, koja je
bila zanesena lovom i koja je vriskala od straha i oduševljenja. Mužjak još
jednom izroni pred nama, no ovaj put krene na Horusov Dah koji je plovio
prema njemu. Tako razjapi ralje da sam mogao vidjeti cijelo ždrijelo, tunel
crvena mesa koji je mogao bez muke progutati cijela čovjeka. Čeljusti su bile
naoružane tako snažnim zubima da se sledih,ostadoh bez daha. Iz donje čeljusti
stršili su golemi derači od bjelokosti koji su služili za otkidanje tvrdih
papirusovih stabljika, dok su u gornjoj blještali bijeli očnjaci debeli kao moje
zapešće, koji su bili u stanju smrviti oplatu Horusovog Daha jednakom lakoćom
kojom bih ja bio pregrizao pšeničnu pogaču. Nedugo prije toga imao sam priliku
pregledati tijelo jedne seljanke koja je, režući papiruse na obali rijeke, uznemirila
jednu ženku s mladuncem. Žena je bila prepolovljena kao da ju je presjekao
najoštriji brončani mač.
I sada je pobješnjeli mužjak, razjapljenih ralja s oštrim kljovama, nasrnuo na
nas i premda sam bio visoko na krmenom mostu, daleko od njega najviše što je
bilo moguće, skamenio sam se i zanijemio,oduzeo sam se od straha i bio sam
nepomičan poput kipa u nekom hramu. Tanus odapne još jednu strijelu koja uleti
u razjapljeno ždrijelo. Unatoč tome, životinja je već tako užasno patila da nije
ničim pokazala kako je osjetila tu novu ranu premda je mogla biti smrtonosna.
Bez oklijevanja krenula je u juriš na pramac Horusovog Daha. Iz ranjena ždrijela
zaori se tako jezovita bijesna i samrtna rika da je jedna arterija pukla i iz ralja
zaštrca krv koja se na sunčevoj svjetlosti pretvori u oblak crvenkaste pare,
istovremeno prekrasan i užasan. Zatim se mužjak sruči svom silom na pramac
broda. Horusov Dah sjekao je površinu brzinom gazele u trku, ali vodenkonj je
bio još brži i njegova zbijena masa bila je tako velika da mi se pričinilo da smo
se nasukali na stjenovitu obalu. Veslači su popadali s klupa, a ja sam udario o
ogradu krmenog mosta silovito da je zrak izletio iz mojih pluća i prepustio
mjesto prodornom bolu u grudima koji me pritisnuo poput stijene.
No unatoč svemu, bio sam zabrinut za svoju gospodaricu. Pogledom
pomućenim suzama vidjeh kako je od udarca poletjela prema naprijed. Tanus
ispruži ruku ne bi li je uhvatio, ali i on je izgubio ravnotežu, a luk koji je držao u
ljevici zasmetao mu je.Uspio ju je zadržati tek na tren, ali tada Lostris posrnu
prema ogradi, zamahnu očajnički rukama i poleti leđima okrenuta u prazno.
"Tanuse!", viknu pruživši mu ruku. Tanus se osovi spretno poput akrobata i
pokuša je uhvatiti. Na tren njihovi se prsti dotaknuše, a onda, kao da ju je nešto
povuklo, moja gospodarica pade s broda. Sa svog uzdignutog položaja na krmi
mogao sam vidjeti pad. Okrenu se u zraku kao mačka i bijela suknja zaleprša
otkrivajući prekrasna bedra. Učini mi se da pad traje čitavu vječnost i moj se
krik pomiješa s njezinim očajničkim urlikom.
"Djevojčice moja!", kriknuh. "Mala moja!"
Bio sam siguran da je gotova. Pričini mi se da mi se cijeli njezin život, otkako
sam je upoznao, odvija pred očima. Vidio sam je kao dijete i čuo ljubazne
djetinje riječi kojima mi se obraćala. Vidio sam kako odrasta i postaje žena i
prisjetio sam se svih radosti i svih muka koje je izazvala. U trenutku kad sam je
gubio, volio sam je još više no što sam je volio tih dugih četrnaest godina. Pade
na golema krvava leđa,pomahnitalog vodenkonja i načas ostade ispružena na
njima,kao ljudska žrtva na oltaru neke besramne religije. Vodenkonj se okrene,
podigne iz vode i okrene unazad veliku izobličenu glavu i pokuša je dohvatiti.
Krvave svinjske oči sjajile su mahnitim bijesom, velike ralje bučno škljocnuše
ne bi li je zgrabile.
Nekim čudom Lostris se pribra i uhvati se za pritke dviju strijela koje su
stršile iz velikih leđa čudovišta. Stajala je raširenih nogu i ruku. Nije vikala,
trudila se svim svojim snagama da preživi. Krive kljove od bjelokosti udarale su
jedna o drugu kao mačevi ratnika. Svakim trzajem bile su joj sve bliže i
očekivao sam da svakog trenutka neki njezin ud bude odsječen poput nježnog
izdanka lijane i da se njezina mlada i slatka krv pomiješa s krvlju koja je liptala
iz rana životinje.
Tanus se na pramcu brzo pribrao. Na tren vidjeh njegovo lice, bilo je
užasnuto. Odbaci luk, koji je bio beskoristan, zgrabi držak mača i izvuče sječivo
iz korice od krokodilove kože. Bio je od bronce, dug kao njegova ruka i tako
oštar da je mogao obrijati dlake s ruke. Skoči na ogradu i održavajući ravnotežu,
načas promotri kretanje smrtno ranjenog vodenkonja, a zatim skoči i poleti poput
obrušenog sokola, objema rukama čvrsto držeći mač s vrhom okrenutim nadolje.
Pade na vrat vodenkonja opkoračke kao da na njem namjerava odjahati na drugi
svijet. Težina njegova tijela i silovitost skoka prenesoše se na udarac mača. Mač
se do polovice zario u vrat životinje podno lubanje i Tanus ga nastavi zabijati sve
dublje koristeći svu snagu ruku i širokih pleća.
Osjetivši ubod mača, vodenkonj poludi i svi pokreti koje je do tada činio
izgledali su mlitavi i slabašni u usporedbi s novim trzajima.Prope se svom
svojom golemom veličinom, odmahnu glavom u obje strane i tako pljusnu po
vodi da štrcaji poletješe do palube broda i poput zastora skriše prizor mome
pogledu. Čudovište je divlje pokušavalo otresti dvoje na svojim leđima. Pritka
jedne od strijela za koje se Lostris držala pukla je i malo je nedostajalo da odleti
s leđa. Da se to dogodilo, vodenkonj bi je zasigurno bio rastrgao kljovama od
bjelokosti. Tanus se ispruži unazad i uhvati je lijevom rukom dok desnom nije
prestajao još silovitije zabijati brončano sječivo u potiljak čudovišta. U
nemogućnosti da ih dohvati, zvijer se ugrize za bokove i otvori tako grozne rane
da je na pedeset koraka oko broda voda postala crvena, a Tanus i Lostris bili su
crveni od glave do pete od liptanja krvi. Lica su im se pretvorila u groteskne
krinke na kojima se razabirao samo bijeli sjaj očiju. Siloviti grčevi mužjaka
odnijeli su ih daleko od boka broda i ja sam se prvi pribrao. Viknuh veslačima:
"Za njima! Ne dopustite da se udalje!"
Veslači skočiše na svoja mjesta i Horusov Dah dade se u potjeru. U tom
trenutku je vrh Tanusova mača prodro do vratnih kralježaka i presjekao leđnu
moždinu. Golemo tijelo ukoči se i prestade se micati. Vodenkonj se izvrnu na
leđa ukočenih ispruženih nogu i potonu u vode lagune povukavši za sobom
Lostris i Tanusa. Priguših očajnički jauk koji mi se podigao iz grudi i viknuh
veslačima novu zapovijed: "Natrag!" Nemojte preći preko njih! Plivači na
pramac!"
I sam sam bio iznenađen čuvši kako sam glasno i autoritativno to izgovorio.
Brod je stao i prije no što sam uspio razmisliti o svrhovitosti onoga što činim,
nađoh se na čelu skupine snažnih ratnika koji su trčali palubom. Vjerojatno bi
bili zapljeskali vidjevši kako se neki drugi časnik utapa, ali Tanus je bio Tanus.
U trku sam se razodjenuo. Niti pod prijetnjom stotine udaraca bičem ne bih
pristao učiniti to u nekim drugim okolnostima jer sam samo jednoj osobi
dopustio da vidi rane koje mi je državni krvnik nanio davno prije toga, a ta osoba
bila je ista ona koja je zapovijedila da me uškope. Sada sam, barem načas,
zaboravio na svoju osakaćenu muškost. Vješt sam plivač i, premda se, kad sada
pomislim na to, ježim od svoje tadašnje nesmotrenosti, vjerujem da bih bio
skočio u krvavu vodu u pokušaju da spasim svoju gospodaricu.
Bio sam još malo ukočen, ali me Lostris poljubila u obraz i rekla naglas:
"Moje su djevojke rekle da si ti preuzeo upravljanje brodom kao pravi veteran
i da ti je bila namjera baciti se u vodu da bi me spasio. Oh, Taita, što bih učinila
bez tebe? "
Tek sam joj se tada nasmiješio i prihvatio obrok guske koju mi je pružila.
Guska je bila izvrsna, a i pivo proizvedeno od tri vrste palmi, no svejedno sam to
štedljivo jeo, jer sam morao voditi računa o svom izgledu, i to ne računajući da
me prethodna dosjetka Lostris o mojem teku ješ uvijek pekla.
Tanusova posada, raspršena po laguni, počela se sada skupljati. Vidio sam da
su i neke druge brodice poput naše pretrpjele oštećenja. Dvije su se sudarile u
zanosu lova, a druge su četiri napali vodeni konji. No, svejedno, okupile su se na
brzinu i zauzele borbeni položaj. Potom su prošle mimo nas, u redu i s nizom
obojenih zastava koje su prikazivale veličinu njihovog ulova. Posade su
pljeskale kad su pristajale uz bok Horusovog Daha. Tanus ih je pozdravljao
uzdignutom šakom, a barjak s Modrim Krokodilom bijaše nagnut, kao da smo
tek postigli veličanstvenu pobjedu unatoč svim predviđanjima. Bilo je to, možda,
čisto dječačko razmetanje, ali ja sam još uvijek dovoljno mlad da bih volio
vojničke ceremonije. Poslije je posada zauzela i održala borbeni položaj unatoč
laganom vjetru, uz vještu ispomoć vesala.
Naravno, u tom trenutku nije još bilo ni traga mrtvim vodenim konjima. Iako
je svaka brodica ubila najmanje jednog, a neke čak dva ili tri, njihove su lešine
potonule u zelenim vodama lagune. Znao sam da se Tanus potajno grizao što
Horusov Dah nije imao više uspjeha od ostalih brodova i da je odugovlačenje
sukoba ograničilo naš plijen na taj jedini primjerak. On je navikao da bude
najbolji. Nije, uostalom, bio živahan kao i obično i uskoro nas je ostavio na krmi
da bi pošao upravljati popravcima na trupu Horusovog Daha. Nasrtaj tog
čudovišta je pomaknuo oplatu i voda nam je toliko probijala u unutrašnjost da je
stalno trebalo prazniti santine kožnatim vjedrima. Bio je to neučinkovit postupak
koji je odvraćao ljude od njihove dužnosti veslača i ratnika, a nesumnjivo se
mogao poboljšati, razmišljao sam u sebi. Zbog toga sam, dok smo čekali da
lešine mrtvih životinja isplivaju na površinu, poslao jednu od malih robinja da
donese košaru u kojoj su se nalazile moje potrepštine za pisanje. Nakon što sam
još malo razmišljao, počeo sam skicirati neku zamisao kako da mehanički
izbacimo vodu iz santina ratnog broda u akciji, metodu koja ne bi zahtijevala
napore polovice posade. Zasnivala se na istom principu kao i vjedra na
klackalicama. Mislio sam da će ga moći pokretati svega dvoje ljudi, umjesto da
to zaokupi dvanaestak ljudi s vjedrima, kao što je to sada bio slučaj.
Kad sam završio skicu, razmišljao sam o sudaru koji je uzrokovao štetu. U
povijesti, taktika primijenjena u riječnim bitkama bila je uvijek jednaka onoj na
kopnu.Brodovi bi se približili po boku pomoću čakiji i nakon navale, sukob se
rješavao udarcima mačeva.Zapovjednici su uvijek pazili da izbjegnu sudare, pa
kad bi se to dogodilo, smatrali su to posljedicom nesposobnosti.
"Ali kad bi...", pomislih odjednom, te počeh crtati brod s ojačanim pramcem.
Kad se ta ideja čvrsto ukorijenila, dodao sam na vodenoj crti rog sličan
nosorogovom. Moglo ga se izraditi od vrlo čvrstog drveta i presvući broncom.
Pod pravim kutem, malo prema dolje, mogao bi se zabiti u trup protivničkog
broda i rasporiti ga. Bio sam toliko zadubljen da nisam čuo Tanusa kako mi se
približava s leda.Uzeo mi je iz ruke svitak papirusa i vrlo ga pomno proučavao.
Naravno, odmah je shvatio što sam namjeravao učiniti.
Kad je njegov otac izgubio sva bogatstva, odmah je potražio bogatog
zaštitnika koji bi omogućio Tanusu ulazak u neki od hramova kao pisara
početnika, da bi mogao tako nastaviti studije. Bio sam iskreno uvjeren da bi uz
moju poduku imao odlične izglede da postane jedan od najvećih umova Egipta.
Možda bi s vremenom njegovo ime moglo poslati slavno poput Imhotepovog
koji je, tisuću godina prije,projektirao prve čudesne piramide u Saqqari. Nisam
uspio u toj nakani, što je i razumljivo, jer je isti neprijatelj koji je lukavošću i
prijevarom uništio Tanusovog oca,bio odlučan zapriječiti put i sinu. Nitko u
cijeloj Državi nije mogao nadvladati njegov zloćudan utjecaj. Zbog toga sam
pomogao Tanusu da se pridruži vojsci. Unatoč mojem razočaranju i mojim
žalosnim predviđanjima, to je bila karijera koju je Tanus odabrao otkad se prvi
put uspio osoviti na noge i kad je uzeo drveni mač u ruke da bi se tukao s
drugom djecom.
"Svih mu peteljki na Sethovoj stražnjici!", izustio je dok je proučavao nacrte.
"Ti i tvoj kist vrijedite za mene koliko i deset odreda."
Lakoća s kojom Tanus huli ime velikog boga Setha uvijek me uznemiri.
Naime, iako smo obojica poklonici Horusa, mislim da nije pametno vrijeđati
neko od božanstava Egipta. Što se mene tiče, neću proći nikad ispred nekog
svetišta a da ne izmolim molitvu ili ne ostavim mali dar, koliko god bog koji tu
obitava bio skroman i nevažan. Po meni, to je čin zdravog razuma i odlično
osiguranje. Imamo već dovoljno neprijatelja medu ljudima da bi hotimice tražili
druge medu bogovima. Posebno sam ponizan u pogledu Setha jer sam
prestravljen njegovom čudesnom reputacijom. Pretpostavljam da Tanus to zna,
pa se zabavlja podbadajući me. Svejedno, zaboravio sam tu nelagodu u odnosu
na njegove žarke pohvale.
"Kako to činiš?", upitao me."Ja sam vojnik i danas sam vidio sve što si
napravio. Zašto te iste ideje nisu meni došle?"
Započeli smo živu raspravu o mojim nacrtima. Naravno, nije bilo moguće na
duže vrijeme isključiti Lostris koja nam se, doista, i priključila. Robinje su joj
osušile i uredile kosu i popravile šminku. Njena zanosna ljepota mi je odvraćala
pažnju, naročito stoga što je stajala uz mene i nehajno mi držala ruku na ramenu.
Ne bi nikad dodirnula muškarca u javnosti na isti način, jer bi to bila uvreda
običaja i skromnosti. Ali, ja nisam bio muškarac i, iako se oslanjala na mene,
njene se oči nisu odvajale od Tanusovog lica.
Zanimala se za njega još od doba kad je naučila hodati. Slijedila ga je
gegajući, s izrazom obožavanja, desetogodišnjeg veličanstvenog Tanusa i
pokušavala je oponašati svaki njegov pokret i svaku njegovu riječ. Kad bi Tanus
pljunuo i ona bi pljunula. Kad bi on psovao, Lostris bi propentala njegove iste
riječi. Konačno mi se Tanus požalio. "Ne možeš li je uvjeriti da me ostavi na
miru, Taita? Ona je samo dijete!" Ali sada se više nije žalio.
Prekinuo nas je povik pramčane izvidnice i svi potrčasmo zabrinuto
pregledavati lagunu.Lešina prvog vodenog konja se pojavljivala. Isplivala je
trbuhom uvis, jer su je plinovi iz crijeva napuhavali poput dječjeg balona
načinjenog od kozjeg mjehura. Ljuljuškala se na površini ispruženih i ukočnih
nogu. Odmah ju je potom brodica počela tegliti prema udaljenoj obali. Sad su se
već goleme tjelesine pojavljivale posvuda oko nas, brodovi su ih vezivali i vukli
dalje.
Tanus je privezao dvije krmenim užetom, a veslači se pognuše u veslanju da
bi ih oteglili po vodi. Kad smo se približili obali zaštitio sam oči od okruglog
sunca i gledao sam prema naprijed.Činilo se da svi, muškarci, žene i djeca
Gornjeg Egipta čekaju na nasipu.Bila je to neizmjerna svjetina,plesali su, pjevali
i mahali palminim granama očekujući flotu. Nemirni pokreti bijelih halja činili
su se kao neprekidni val koji se lomio oko ruba mirne lagune. Postepeno, kako je
svaki čamac pristajao uz obalu, skupine muškaraca zagrnutih samo kratkim
ogrtačima prilazile su po gazu sve do pazuha da bi uzetima vezale nadute lešine.
Bili su toliko euforični, pa su zaboravljali stalnu prijetnju krokodila u zasjedi iz
zelenih i mutnih voda.
Svake su godine ti opaki gmazovi proždirali na stotine naših. Ponekad bi se
toliko ohrabrili i upustili bi se do obale da zgrabe neko zaigrano dijete na obali
rijeke ili seljanku koja je prala rublje ili natakala vodu za obitelj. Sada, pošto su
bili pregladnjeli mesa, ljude je zanimala samo jedna jedina stvar. Prihvatili su se
užadi i izvlačili lešine na obalu. Dok su tijela vodenih konja klizila po blatu,
deseci srebrenkastih ribica koje su se gostile po otvorenim ranama nisu bile
dovoljno brze da popuste ugriz i bile su izvučene na suho. Nasukane na meku
glinu, poskakivale su i drhturile poput zvijezda palih na zemlju. Muškarci i žene,
oboružani noževima i sjekirama bacili su se poput roja mravi na tjelesa.
Zahvaćeni nekim delirijem pohlepe, urlali su i režali kao strvinari i hijene zbog
grla divljači koju je lav ubio i svađali se oko najboljih zalogaja dok su komadali
divovske lešine. Krv i iverje kostiju letjeli su unaokolo pri svakom udarcu
sječiva.
Te će večeri biti dugačak red ranjenika koji će se pojaviti ispred hrama,
čekajući da svećenici zaliječe njihove otkinute prste i rezove duboke sve do
kosti. I ja ću biti na poslu polovicu te noći. U nekom sam okruženju imao ugled
liječnika koji je nadilazio čak i onaj Ozirisovih svećenika. Bez lažne skromnosti
moram priznati da te glasine i nisu bile neopravdane, a Horus zna da su i moji
honorari bili uvelike razumniji nego nekog svetog čovjeka. Plemeniti Intef
dopušta mi da zadržim za sebe trećinu svoje zarade, pa sam, dakle, prilično
bogat čovjek,unatoč mojem robovskom položaju.
S krmenog tornja Horusovog Daha prisustvovao sam toj pantomimi ljudske
krhkosti koja se odvijala poda mnom. Prema tradiciji, narodu je dopušteno
pojesti do mile volje meso vodenih konja koji su dospjeli na obalu, s time da
nisu smjeli ponijeti nijednu kožu. Pošto živimo u plodnoj i zelenoj zemlji, koju
oplođuje i natapa velika rijeka, naš je narod dobro uhranjen, No, svejedno
osnovna hrana siromašnijih klasa sastojala se od žitarica, pa mogu proći mjeseci
između dvaju mesnih obroka. Nadalje, tijekom blagdana sva su uobičajena
ograničenja u svakodnevnom životu bila zanemarena. Bilo je dopušteno
pretjerivati u svim stvarima koje su se ticale tijela jelo, piće, tjelesni užici.
Sutradan bi bilo trbobolja, bolnih glava i bračnih razmirica, ali to je bio prvi dan
blagdana i apetiti se nisu mogli zatomiti.
Nasmijao sam se vidjevši neku majku, golu do pojasa i skorenu od krvi i masti
od glave do pete, kako izlazi iz trbušne šupljine vodenog konja stišćući u rukama
komad jetre i bacajući ga jednom od svojih sinova usred urlajuće skupine djece
koji su okruživali lešinu. Žena se vratila u šupljinu, dok je sin, stišćući svoje
blago, trčao prema jednom od stotinu kresova zapaljenih duž obale. Jedan od
starije braće mu je otrgnuo taj dio jetre i bacio ga na žeravicu, dok se horda
manje djece slineći okupljala. Najstariji je zelenom grančicom skinuo tu tek
oprženu jetru, a braća i sestre su se sjurili i proždrli je. Čim su je dokrajčili,
tražili su još, dok su mast i krv curile niz lice, kapajući s brade. Mnogi medu
najmlađima, vjerojatno, nisu nikad okusili ukusno meso riječnog goveda koje je
slatko, mekano i nježnog okusa, ali nadasve masno. Masnije je od volovskog
mesa ili od prugastog divljeg magarca, a kosti bogate moždinom su prava
poslastica, dostojna velikog boga Ozirisa.
Naš je narod gladan životinjske masti i njen okus sve je dovodio do ludila.
Prežderavali su se kao što je i bilo njihovo pravo prežderati se tog dana. Bio sam
zadovoljan što se nisam pomiješao s tom uspaljenom svjetinom, sretan zbog
sigurnosti da će stražari plemenitog Intefa nabaviti najbolje rezove i kosti za
kuhinje u palači, te da će kuhari sa svom pažnjom pripraviti moje osobno jelo.
U sljedbi vezira imao sam prednost nad svima, čak i pred glavnim
dvorjaninom i zapovjednikom njegove tjelesne straže, iako su oni rođeni
slobodni. Naravno, o tome se nikad ne govori, ali svi priznaju moj privilegirani
položaj i malo tko bi se usudilo prosvjedovati. Vidio sam stražare na poslu
potraživali su dio za mojeg gospodara, guvernera i velikog vezira svih dvadeset i
dvaju naslova Gornjeg Egipta. Služili su se dugim štapovima, s iskustvom
proizišlim iz dugotrajnih vježbi i udarali gola leđa i stražnjice koje su im služile
kao ciljevi, dok su urlali svoje zahtjeve. Kljove od bjelokosti vodenih konja
pripadale su veziru i stražari su ih sve pokupili. Bile su dragocjene kao i
slonovske kljove koje su dovožene karavanama čak iz zemlje Cush, preko
katarakta. Posljednji je slon bio ubijen u našem Egiptu gotovo prije tisuću
godina, u vrijeme vladavine jednog od faraona iz Četvrte Dinastije, barem tako
tvrde hijeroglifi na steli u njegovom hramu. Naravno, moj gospodar je trebao
sačuvati desetinu ulova za svećenike iz Hapija, naslovne pastore krda riječnih
goveda. Svejedno, iznos desetine bio je diskrecijsko pravo mog gospodara,a ja
koji sam bio odgovoran za registre palače znao sam gdje će završiti najveći dio
tog blaga. Intef se nije upuštao u prekomjerne darežljivosti, pa čak i ako se radilo
o boginji.
Što se tiče kože vodenih konja, one su pripadale vojsci i bit će pretvorene u
štitove za časnike iz stražarske regimente. Mornarički podčasnici su nadgledali
postupak odvajanja koža, a svaka od njih bila je velika kao beduinski šator.
Meso,koje nije bilo moguće pojesti na obali, bit će konzervirano u salamuri,
dimljeno ili osušeno. Službeno je ono trebalo poslužiti za prehranu vojnika,
članova sudova, činovnika u hramovima i drugih državnih služnika. U
stvarnosti, obilan dio će biti prodan skrivećki, a prihod će završiti u škrinjama
mojeg gospodara. Kao što sam već rekao, poslije faraona, moj je gospodar bio
najbogatiji čovjek Gornjeg Egipta... i svakim se danom još više bogatio.
Iza mene je došlo do komešanja, pa sam se okrenuo. Tanusova ekipa još je
bila na djelu. Brodovi su bili poredani po borbenom rasporedu, pramac prema
krmi, paralelno uz obalu, ali na pedesetak koraka gdje je voda postajala dublja.
Na svakom od njih harpunari su stajali uz grudobrane s podignutim oružjem,
uperenim prema površini lagune. Miris krvi i utrobe rasprostranio se vodom i
privukao je krokodile. Stigli su na banket ne samo sa svih strana lagune, nego
čak iz glavnog toka Nila. Harpunari su ih očekivali. Svaka harpuna je imala
brončani vršak, relativno malen, ali opremljeni kukama. Za jednu kariku na tom
vršku bilo je pričvršćeno snažno laneno uže. Umješnost tih harpunara bila je
dojmljiva. Kad bi se jedan od tih ljuskavih gmazova tiho približio u zelenoj vodi,
poput dugačke tamne sjene i s velikim repom s krestom koji je lelujao, ljudi su
ga čekali. Pustili bi da krokodil prođe ispod broda i čim bi izronio s druge strane,
harpunar čije je pokrete skrivao trup broda, nagnuo bi se i pogodio odozgo
prema dolje. Nije to bio jak udarac, već gotovo mek trzaj dugačke motke.
Brončani vršak bio je naoštren poput kirurške igle i prodro bi svom svojom
dužinom pod ljuskavu gmazovu kožu. Harpunar je gađao u zatiljak i probodi su
bili tako savršeni da bi mnogo puta probušili kralježnicu, ubivši u trenutku
plijen. Kad bi neki udarac promašio cilj, voda bi eksplodirala dok se ranjeni
krokodil divljački trzao. Jednim pokretom motke, metalni vršak se odvajao i
ostao zaboden u gmazov oklopljeni vrat. Zatim bi četiri čovjeka uhvatila laneno
uže da bi kontrolirali krokodilovo izvijanje. Ako je bio velik ,a neki su bili dugi
kao četiri polegnuta čovjeka, uže je dimeći se klizilo po oplati i peklo je dlanove
ljudi koji su ga pokušavali zadržati. Tada se čak i izgladnjeli narod na plaži
zaustavljao da bi plješčući prisustvovao borbi uz povike ohrabrenja, ponekad bi
krokodil bio vezan, dok bi u drugim slučajevima uže puklo kao bičem prekinuto
i mornari bi se skotrljali po palubi. Počesto, međutim, čvrsto bi laneno uže
izdržalo. Čim bi ljudi uspjeli okrenuti mu glavu prema sebi, ovaj se više nije
mogao udaljiti pokušavajući otplivati u duboku vodu. Tada su ga mogli dovući, u
vrtlogu pjene i mlazova, do boka broda gdje ga je druga ekipa opremljena
toljagama dočekivala da mu razbije lubanju tvrdu kao kamen.
Kad su lešine bile dovučene na suho, sišao bih na kopno da ih ispitam. Derači
kože iz Tanusove regimente već su bili na poslu. Djed sadašnjeg kralja bio je taj
koji je dodijelio regimenti počasni naslov Čuvara Modrog Krokodila i stijeg koji
je predstavljao tu životinju. Njihovi borbeni oklopi dobivali su se od okoštane
kože ovih gmazova.Štavljeni na pravi način, bili su dovoljno čvrsti da zaustave
strelicu ili skrenu udarac mača. Mnogo su lakši od metalnih i znatno svježiji kad
ih se nosi pod pustinjskim suncem. Tanus, s kacigom od krokodilske kože,
ukrašenom nojevim perjem i s ulaštenim oklopom, okićen brončanim
naramenicama, bijaše prizor koji izaziva užas u srcima neprijatelja i potiče nemir
u utrobama svih djevojaka koje ga gledaju.
Dok sam mjerio i bilježio dužinu i opseg svakog tijela i promatrao derače
kože pri poslu, nisam osjećao prema tim odvratnim čudovištima niti najmanju
samilost koju sam osjetio za riječna goveda. Po meni, ne postoji u prirodi
mrskija životinja od krokodila, možda uz iznimku zmija otrovnica.
Moje se gađenje ustostručilo kad je jedan od derača rastvorio utrobu jednog
od najvećih krokodila, a djelomično probavljeni ostaci neke djevojčice kliznuli
su u blato. Čudovište je progutalo gornju polovicu tijela, od pojasa nagore. Iako
je meso bilo izblijedjelo i omekšano želučanim sokovima i odvajalo se od
lubanje, pramen kose je još bio nedirnut i uredno upleten.Bio je tu još jedan
jezovit prizor,ogrlica oko vrata, jer su ljupke narukvice od keramičkih perli,
crvenih,plavih,obujmile zglobove kostura.Čim smo otkrili tu mračnu relikviju,
odjeknuo je tako visok patnički krik koji je nadglasao žamor gomile. Jedna žena
se probijala laktovima kroz vojnike i dotrčavši kleknula uz žalosne
ostatke.Strgnula je odjeću i briznula u zastrašujuće žalobne vriskove."Moja kći!
Moje dijete!" To je bila žena koja je dan prije u palači prijavila kćerin nestanak.
Dužnosnici su joj rekli da je najvjerojatnije bila oteta i da su je horde pljačkaša
koji su strašili selo prodali kao robinju. Postale su vrlo moćne i bezobrazno su
stvarale zlodjela, na svjetlu dana sve do gradskih vratiju. Dužnosnici iz palače su
rekli ženi kako ne mogu učiniti ništa da vrate njenu kći, s obzirom da su bande
izmicale svim mogućim državnim kontrolama. Ovog puta ta je pretpostavka bila
neosnovana. Majka je prepoznala ornamente koji su još ukrašavali to jadno
stvorenje. Ganuo sam se i poslao jednog roba da donese praznu urnu. Iako ženu
nisam poznavao, nisam mogao zadržati suze dok sam joj pomagao prikupiti te
ostatke i staviti ih u urnu kako bi mogla imati pristojan ukop.Dok se žena
teturajući udaljavala kroz ravnodušnu gomilu,s urnom privijenom srcu, pomislio
sam da, unatoč obredima i molitvama koje će posvetiti kćeri, čak i u teško
vjerojatnoj mogućnosti da si može dopustiti trošak mumificiranja, sjeni
djevojčice neće pronaći besmrtnost na drugom svijetu.Da bi se to dogodilo,
truplo mora biti cijelo i nedirnuto prije balzamiranja. Sažalio sam se nad
nesretnom majkom.
To je moja slabost, često preuzimam brige i boli nesretnika na koje nailazim
svojim putem. Bilo bi lakše imati tvrde srce i bešćutniju savjest. Kad i uvijek kad
sam bio tužan ili tjeskoban, dohvatio sam kist i svitak i počeo sam bilježiti sve
što se događalo oko mene,harpuneri, očajna majka, postupak deranja kože i
klanja krokodila i riječnih goveda i raspojasano ponašanje naroda. Oni koji su se
zasitili mesa i piva već su hrkali tamo gdje su i pali i nisu primijećivali da ih
udaraju,gaze oni koji su bili sposobni stajati na nogama. Oni mlađi, besramniji,
plesali su i grlili se, koristeći se nadolazećim mrakom i slabašnim zaklonom
rijetkih grmova i pramenovima papirusa da bi uživali u sparivanju. Takvo
ponašanje bilo je samo simptom lošeg stanja koje je mučilo cijelu Državu. To se
ne bi dogodilo da je postojao jak faraon i ispravna i poštena uprava u regiji
Velike Tebe. Običan svijet slijedi primjer onoga koji njime upravlja. Iako nisam
opravdavao sve to, ipak sam to vjerno dokumentirao.
Protekao je tako jedan sat dok sam sjedio prekriženih nogu na krmi
Horusovog Daha pišući i rišući. Sunce je zašlo i činilo se da se gasi u velikoj
rijeci, ostavljajući bakrenastu svjetlost na vodi i dimnu jasnost na istočnom
nebu,kao da je zapalilo doline papirusa. Svjetina na obali postala je još bučnija
razuzdanija,prostitutkama je posao dobro išao. Vidjeh jednu svećenicu ljubavi
debelu poput matrone, s tipičnom plavom hamajlijom profesije na čelu, kako
odvodi u sjenu, podalje od svjetla kresova, jednog jako mršavog mornara, upola
manjeg od sebe. Oslobodila se suknje i bacila se na koljena u prašinu,
pokazujući mu par monumentalih,drhtavih guzova.S krikom sreće, čovječuljak
je uzjaha kao što čine psi i nakon nekoliko sekundi i žena je zacviljela kao i on.
Počeo sam crtati taj prizor, ali je svjetlo brzo nestajalo, pa sam bio prisiljen
odustati.
Dok sam odlagao svitak, prenuo sam se i primijetio da nisam vidio svoju
gospodaricu još od prije otkrića djevojčice u utrobi krokodila. Skočio sam na
noge zahvaćen panikom. Kako sam je mogao tako zanemariti? Moja je
gospodarica bila strogo odgajana, za to sam se ja pobrinuo.
Bila je to dobra djevojka, ispravnih načela, svjesna dužnosti i obaveza koje su
joj nametali zakon i običaji. Bila je svjesna časti poštovane obitelji kojoj je
pripadala i njenog položaja u društvu. A povrh svega se, kao i ja, bojala očevog
autoriteta i bijesa. Naravno, imao sam povjerenja u nju. Vjerovao sam u nju kao
što bih vjerovao svakom drugom tvrdoglavom stvorenju u prvom zanosu strasne
ženstvenosti u ovakvoj noći, sama u tami s lijepim i mladim i isto toliko strasnim
vojnikom u kojeg je bila zaljubljena do ušiju. Bojao sam se ne toliko za krhko
djevičanstvo moje gospodarice, tu nebesku hamajliju koja, kad se jednom izgubi,
tako se rijetko oplakuje, ali za puno stvarniji rizik po moju kožu.
Sutradan bismo se vratili u Karnak i u palaču mog gospodara Intefa, gdje će
biti mnogi jezici spremni da ogovaraju i da mu prenesu svaku našu grešku ili
nesmotrenost. Uhode mog gospodara bile su prisutne na svakoj razini društva i u
svakom kutku naše zemlje, od luke do polja, sve do faraonove palače. Čak su i
brojnije nego moje, jer ima više novca za plaćanje svojih špijuna, iako su mnogi
nepristrano služili obojicu i naše su se mreže u mnogim slučajevima preklapale.
Ako je Lostris sve obeščastila,oca, obitelj i tutora,Intef će to saznati sutradan
ujutro, a znat ću to i ja.
Trčao sam s jednog na drugi kraj brodice, tražeći je. Popeo sam se na krmeni
toranj i očajnički sam zagledavao obalu. Nisam vidio ni nju ni Tanusa i to je
raspirilo moje strahove. Nisam znao gdje da ih tražim u toj ludoj noći. Iznenadio
sam samog sebe kako kršim ruke i odmah prestao. Uvijek se trudim izbjeći svaki
privid ženstvenosti. Mrzim svom svojom snagom predebela, neprirodna i
izvještaćena bića koja su doživjela isto takvo sakaćenje i uvijek se pokušavam
ponašati kao muškarac, a ne kao eunuh. Suzdržao sam se s naporom i poprimio
sam isti hladan i odlučan izraz kakav sam vidio na Tanusovom licu u
rasplamsavanju bitke. Ponovno sam stekao bistrinu i razum.
Pitao sam se na koji se način, najvjerojatnije, mogla ponijeti moja
gospodarica. Dobro sam je poznavao, napokon, podučavao sam je četrnaest
godina. Znao sam da je previše probirljiva i svjesna svojeg ranga da bi se
bezobzirno miješala s pijanom ruljom na obali ili da bi se sakrila u grmlje i
igrala se životinje s dvama leđima, kao što vidjeh mornara i debelu prostitutku.
Znao sam da se ne mogu obratiti nikome da mi pomogne u potrazi: inače bi moj
gospodar Intef odmah bio obaviješten. Morao sam se snaći sam. Na koje je
tajnovito mjesto Lostris dopustila da je odvedu? Kao i mnoge djevojke njene
dobi bila je očarana idejom romantične ljubavi. Sumnjao sam da je ikad ozbiljno
uzela u obzir prizemne vidove tjelesnog čina, iako su one dvije crne kurvice
radile sve da bi joj to predstavile. Nije izražavala preveliko zanimanje za
mehaniku te stvari kada sam, kao što je i bila moja dužnost, nastojao upozoriti je
koliko je bilo potrebno da se zaštiti od sebe same. Potom sam shvatio da je
trebam tražiti na mjestu dostojnom njenih sentimentalnih očekivanja.
Da je postojala neka kabina na Horusovom Dahu odmah bih se strmoglavio
tamo,ali naši su riječni brodovi vrlo mali i praktični, jer njihova prednost mora
biti brzina i mogućnost manevriranja. Posada spava na gornjoj palubi, pa čak i
zapovjednik i časnici imaju noćni zaklon od trstike,koji u ovom trenutku nije bio
ni postavljen, dakle na brodu nije bilo nijednog mjesta gdje bi se dvoje mladih
moglo sakriti. Karnak i palača su bili udaljeni pola dana puta. Tek sada su robovi
postavljali naše šatore na jednom od odabranih otočića da bismo mogli slaviti
Ozirisa odvojeno od običnih smrtnika. Robovi su kasnili s poslom, jer su i oni
bili zaokupljeni slavljenjem. Pri svjetlu baklji vidio sam da su neki jedva stajali
na nogama dok su rukovali užadima. Još nisu bili podigli osobni Lostrisin šator,
dakle dvoje zaljubljenika nisu imali na raspolaganju luksuznu udobnost sagova,
izvezenih zastora, madraca od perja i lanenih plahti. Gdje su mogli biti?
U tom trenutku slabašno žuto svjetlo neke baklje, vani na laguni, privuklo je
moju pažnju. Shvatio sam da je, s obzirom na povezanost moje gospodarice i
boginje Hapi, hram na slikovitom otočiću od granita u središtu lagune bilo
mjesto koje će ju neodoljivo privući. Potražio sam na obali neko sredstvo da
stignem do otočića. Iako je tu bilo mnoštvo brodica nasukanih na obalu, skelari
su bili gotovo svi pijani i pozaspali. Potom opazih Kratasa. Nojevo perje na
kacigi izdizalo se iznad glava prisutnih, a zbog njegovog ponositog držanja bio
je istog časa prepoznatljiv.
"Kratas!", zavikah. Okrenuo se da me pogleda i mahnuo je rukom.Kratas je
prvi Tanusov zamjenik i, osim mene, najlojalniji od svih njegovih prijatelja.
Mogao sam se pouzdati u Kratasa kao ni u kog drugog.
"Nabavi mi brodicu!", zavikah. "Bilo koju!"
Bio sam toliko tjeskoban i moj je glas bio tako piskav da ga je posve jasno
dostigao. Nije gubio vremena na pitanja ili oklijevanja. Uputio se prema
najbližoj filjugi izvučenoj na kopno. Skelar je spavao kao kamen u santini.
Kratas ga je uhvatio za zatiljak i podigao u zrak. Bacio ga je na plažu, a skelar se
nije ni pomakao, ostao je uronjen u ošamućenost od lošeg vina, nepokretan u
položaju u koji ga Kratas bacio.Kratas je pogurao brodicu u vodu i s nekoliko
zamaha motkom došao je uz bok Horusovog Daha. U brzini sam pao s tornja i
pljusnuo na krmu male brodice.
"Prema hramu, Kratas!",preklinjao sam ga dok sam ustajao "I neka je želja
dobre boginje Hapi da nije prekasno."
Uz večernji povjetarac koji je puhao u četvrtasto jedro letjeli smo po mračnoj
vodi sve do kamenog pristaništa u podnožju hrama. Kratas je vezao čakiju za
jednu alku i htio me slijediti na kopno, ali ga zaustavih. "Pitam te to za Tanusa, a
ne za sebe", rekao sam.
Oklijevao je načas, a zatim kimnuo. "Čekat ću da me pozoveš." Izvukao je
mač i ponudio mi ga. "Hoće li ti trebati?"
Odbio sam pokretom glave. "Nije to opasnost te vrste. A imam i svoj bodež.
Ali hvala na povjerenju".
Ostavio sam ga na brodici i brzo se popeh po granitnim stubama koje su
vodile do ulaza u Hapijin hram. Baklje od trstike obješene o stupove na ulazu
bacale su drhtavu crvenkastu svjetlost i činilo se da oživljavaju reljefe na
zidovima i tjeraju ih na ples. Boginja Hapi jedna je od mojih omiljenih. Strogo
gledajući, nije ni bog, niti boginja, već jedno čudno hermafroditsko stvorenje
koje posjeduje i krupan penis, i golemu vaginu, kao i izdašne dojke koje daruju
svima mlijeko. Ona je božansko otjelotvorenje Nila i boginja žetve. Dva
egipatska kraljevstva i svi njihovi stanovnici ovise o njoj, o periodičnoj poplavi
velike rijeke. Hapi je sposobna prelaziti iz jednog spola u drugi i poput mnogih
egipatskih bogova,može po volji preuzeti oblik bilo koje životinje, a najviše voli
oblik vodenog konja. Koliko god spolnost boginje,bila dvojaka,moja
gospodarica joj je uvijek pripisivala ženske osobine. Iako se slažem s Lostris,
mislim da Hapijini svećenici imaju pomalo različito mišljenje. Njeni prizori na
kamenim zidovima bili su golemi i majčinski. Oslikana blistavim primarnim
bojama crvenom, žutom i plavom, osmijehivala se glavom riječne krave i činilo
se da poziva sva bića u prirodi da rastu i razmnožavaju se. Onaj poziv koji se
podrazumijevao bio je vrlo malo primjeren mojoj brizi. Bojao sam se da se moja
dragocjena štićenica okoristila u tom trenutku blagonaklonosti boginje. Bila je tu
jedna svećenica koja je klečala uz bočni oltar. Potrčao sam do nje i povukao je za
obod ogrtača. "Sveta sestro, reci mi, jesi li vidjela plemenitu Lostris, kći velikog
vezira?"
Bilo je vrlo malo stanovnika u Gornjem Egiptu koji nisu iz viđenja znali moju
gospu. Svi su je voljeli zbog njene ljepote, veselog duha i blage ćudi i klicali su
joj po ulicama i trgovima. Svećenica, izborana i bezuba, nasmiješila mi se i
prinijelaj koštunjavi prst nosu, sa sporazumnim izrazom koji je potvrdio moje
najgore strahove. Protresao sam je ponovno, manje uljudno.
"Gdje je uzvišena stara majko? Preklinjem te, govori!" Svećenica je međutim,
odmahnula glavom i uprla oči prema portalu unutarnjeg svetišta. Potrčao sam po
granitnom podu, dok je moje srce letjelo brže od mojih nogu,ali unatoč brizi,
čudio sam se hrabrosti moje gospodarice. Premda je imala pravo pristupa
svetištu,jer je pripadala visokom plemstvu, u cijelom Egiptu postojala je samo
još jedna osoba koja bi imala drskosti i izabrala ovo mjesto za ljubavni sastanak.
Zaustavio sam se na ulazu. Instinkt me nije prevario. Oboje su bili tamo, kao što
sam se i bojao.
Bio sam toliko obuzet sigurnošću onog što se događalo, da zamalo nisam
zaurlao da ih prekinem. Potom se svladah.
Moja je gospodarica bila odjevena,dapače i više nego obično,jer je imala
pokrivene grudi,a na glavi je nosila rubac od modrog lana. Klečala je pred
gigantskim kipom Hapi, a boginja joj se smiješila, ukrašena vijencima modrog
lotosa. Tanus je klečao pored nje. Odložio je oružje i oklop, skupljene na ulazu u
svetište. Bio je odjenut samo u lanenu košulju, kratku tuniku i sandale. Držali su
se za ruke i njihova se lica skoro doticahu dok su šaptali medu sobom svečanim
tonom. Moje su najkukavnije sumnje bile opovrgnute, a ja sam osjećao grižnju i
sram. Kako sam mogao posumnjati u svoju gospodaricu? Htio sam ustuknuti u
tišini, iako ne bih otišao dalje od bočnog oltara gdje bih zahvalio boginji zbog
njene zaštite,a mogao bih diskretno gledati što se događa. Ali u tom trenutku
Lostris je ustala i obazrivo se približila kipu.
Bio sam toliko očaran njenom djevojačkom ljupkošću, te sam oklijevao još
jedan trenutak, promatrajući je. Otkvačila je s lančića koji je nosila oko vrata
figuricu boginje koju sam bio napravio za nju. Proželo me u srcu kad sam
shvatio da ju želi ponuditi na dar. Izradio sam taj dragulj svom svojom ljubavlju
i bi mi žao kad sam vidio da napušta njezin vrat. Lostris se propela na prste da bi
ga objesila kipu oko vrata,zatim je kleknula dok je Tanus ostao nepomičan tamo
gdje ga je ostavila.Ustala je i okrenula se da bi se vratila njemu, ali u tom
trenutku me opazila na pragu.Pokušao sam nestati u sjeni, jer me zbunjivala
zamisao da sam ih uhodio u toliko intimnom trenutku. Njeno se lice, međutim,
ozarilo radošću. Prije nego li sam uspio pobjeći dostigla me trčeći i uhvatila za
ruke.
"Oh, Taita, sretna sam što si ovdje... baš ti! I pravo je. Sada je sve savršeno.
Povela me u unutrašnjost svetišta, a Tanus je ustao smiješeći se i prišao je
rukovati se sa mnom.
"Zahvaljujem ti što si došao. Znam da možemo računati na tebe." Bilo bi mi
draže da su moji motivi bili čisti kao što su to oni vjerovali, prikrih stoga svoju
krivnju ljubaznim osmijehom.
"Klekni ovdje!", naredi mi Lostris. "Ovdje, gdje ćeš moći čuti svaku riječ koju
izgovorimo. Bit ćeš svjedok pred Hapi i svim bogovima Egipta." Kleknuo sam,
zatim su se ona i Tanus vratili na svoje mjesto ispred boginje, uhvatili su se za
ruke i gledali u oči. Lostris je prva progovorila.
"Ti si moje sunce", prošaptala je. "Moj je dan taman bez tebe."
"Ti si Nil mojeg srca", rekao joj je ispod glasa Tanus. "Vode tvoje ljubavi
hrane moju dušu".
"Ti si moj čovjek, na ovom svijetu i u svim budućim svijetovima."
"Ti si moja žena i kunem ti se svojom ljubavi. Kunem ti se dahom i krvlju
Horusovim", reče Tanus jasnim glasom koji je odjekivao između kamenih
zidova.
"Prihvaćam tvoju zakletvu i uzvraćam je stotinu puta", izjavila je Lostris.
"Nitko se nikada neće moći staviti između nas. Ništa nas nikad neće moći
razdvojiti. Mi smo jedno, zauvijek." Lostris je podigla lice i Tanus ju je dugo
ljubio.
Koliko mi je poznato, to je bio prvi poljubac koji su si izmijenili, i osjetio sam
privilegiju što mogu prisustvovati tome tako intimnom trenutku. Dok su se grlili,
nagao i hladan vjetar koji je zapuhao iz lagune uvukao se u polumračne
prostorije, a baklje su zatreptale. Za jedan časak lica dvoje zaljubljenih su se
stopila pred mojim očima i učinilo mi se da je lice boginje zadrhtalo. Vjetar je
prestao brzo kao što je i nadošao, ali njegov šum oko velikih stupova sličio je
dalekom sardoničnom smijehu bogova i ja sam se naježio, obuzet praznovjernim
strahom.Uvijek je opasno ljutiti bogove pretjeranim prohtjevima, a Lostris je
upravo zatražila nemoguće. Bio je to trenutak koji sam godinama predviđao i
kojeg sam se bojao više nego dana svoje smrti. Zakletva koju su Tanus i Lostris
razmijenili nije mogla trajati. Koliko god bili iskreni, to nije moglo biti. Osjećao
sam kako mi se srce para kad su se, konačno, prestali ljubiti i okrenuli se prema
meni.
"Zašto si tako tužan, Taita?", upita me Lostris lica ozarena od radosti.
"Razveseli se, jer to je najsretniji dan u mom životu."
Nasmiješih se na silu, ali nisam mogao naći riječi čestitanja njima dvoma,
premda su mi oni bili najdraže osobe koje sam imao na svijetu. Ostao sam
klečati s glupim osmijehom na usnama i pustoši u duši. Tanus me podigao i
zagrlio me.
"Govorit ćeš meni u korist s plemenitim Intefom, je li tako?", upita me.
"O, da, Taita", inzistirala je Lostris. "Moj otac će te saslušati. Ti si jedini koji
može nešto učiniti za nas. Nećeš nas napustiti, zar ne, Taita? Nisi me nikad
razočarao u cijelom mom životu. Učinit ćeš to za mene, je li?"
Što sam mogao kazati? Nisam mogao biti tako okrutan i otkriti im istinu.
Nisam mogao naći riječi da uništim tu nježnu i svježu ljubav. Čekali su da
odgovorim, da izrazim svoju sreću i obećam pomoć i podršku. Ali ja sam
zanijemio, a usta su mi bila suha i pekla su me kao da sam zagrizao trpki šipak.
"Taita, što ti je?" Vidjeh kako radost nestaje s lijepog lica moje gospodarice.
"Zašto se ne veseliš s nama?"
"Znaš koliko vas oboje volim, ali..."Nisam mogao nastaviti.
"Ali... ali što, Taita?", upita Lostris. "Zašto tako odgovaraš, zašto si tako
izdužio lice ovog sretnog dana?"
Bila je ljuta i isturila je bradu, ali su se istovremeno njene oči ispunile suzama.
"Ne želiš nam pomoći?Jesu li vrijedna sva obećanja koja si mi davao
godinama?" Približila se i izazovno podigla lice.
 "Molim te, gospodarice, nemoj zboriti tako. Ne zaslužujem takav postupak.
Ne, poslušaj me!" Prislonio sam joj prste na usne da bih spriječio druge
prosvjede. "Ne radi se o meni. Radi se o tvom ocu, plemenitom Intefu."
"Točno." Izgubivši strpljenje, Lostris je odmakla moju ruku s ustiju. "Moj
otac! Poći ćeš k njemu i razgovarat ćeš kao što to činiš uvijek i sve će biti u
najboljem redu."
"Lostris..." Bio je to simptom moje nelagode, činjenica da sam izgovorio
njeno ime na tako prisan način.
"Lostris, nisi više curica. Ne smiješ se zanositi djetinjastim maštarijama. Znaš
da tvoj otac ne bi nikad pristao..."
Nije me htjela slušati, nije htjela čuti istinu koju sam joj htio reći. Zato je
počela naglo govoriti.
"Znam da Tanus nema bogatstava, da. Ali ima predivnu budućnost. Jednog će
dana zapovijedati svim armijama Egipta. Jednog će dana vojevati bitke koje će
ujediniti dva kraljevstva, a ja ću biti njemu uz bok..."
"Gospodarice, molim te, saslušaj me. Ne radi se samo o tome da Tanus nije
bogat. Toga ima više, mnogo više."
"Njegova porodica i njegov odgoj, dakle? Je li to što te brine? Dobro znaš da
je njegova porodica plemenita koliko i naša. Pankhi Harrab bio je po rangu isti s
mojim ocem i bio je njegov najdraži prijatelj..."
Nije slušala. Nije shvaćala dubinu tragedije u koju se upušta. Nisu to shvaćali
ni ona ni Tanus, ali ja sam vjerojatno bio jedina osoba u cijelom kraljevstvu koja
je to u potpunosti shvaćala. Zaštitio sam je od istine svih ovih godina i, naravno,
nisam je nikad mogao reći Tanusu. Kako sam to mogao objasniti baš danas?
Kako sam joj mogao otkriti tu duboku mržnju koju je njen otac gajio prema
njenom zaljubljenom mladiću?
Bila je to mržnja iznikla iz krivnje i zavisti i stoga još nepomirljivija. Moj
gospodar Intef, pak, bio je lukav i podao čovjek. Uspijevao je sakriti svoje
osjećaje svima koji su ga okruživali,znao je prikriti mržnju i zlobu, ljubio je
onog kojeg je želio uništiti i obasipao ga darovima i laskanjima. Posjedovao je
strpljenje krokodila koji, zakopan u blatu na pojilu duž rijeke, očekuje nesvjesnu
gazelu. Bio je spreman čekati godinama, čak i desetljeće,ali kad bi se pružila
prilika, napao bi plijen i povukao ga pod vodu brzinom gmaza. Lostris nije
poznava dubinu mržnje svoga oca. Čak je vjerovala da je osjećao naklonost
prema plemenitom Pankhiju Harrabu, kao što je i Tanusov otac to osjećao prema
njemu. Ali, kako je mogla znati istinu, kad sam joj ju uvijek skrivao. U svojoj
nevinosti, Lostris je vjerovala da će se jedini prigovor njenog oca ticati bogatstva
i obitelji zaljubljenika.
"Znaš da je istina, Taita. Tanus je meni jednak po pravilima plemstva. To je
zapisano u dokumentima hramova, i svako može to pogledati. Kako moj otac
može to nijekati? A ti, kako možeš ti to nijekati?"
"Nije na meni nijekati ili odobriti, gospodarice..."
"Zauzet ćeš se onda za nas kod mog oca, je li, dragi Taita? Reci mi da ćeš to
učiniti, molim te!"Mogao sam samo pognuti glavu i sakriti očajnički izraz i
svojim očima.
Pri povratku u Karnak, brodice su bile pretovarene. Brodovi su plutali nisko
nad vodom pod teretom sirovih koža i usoljenog mesa. Zbog toga je naše
napredovanje protiv struje Nila bilo sporije nego što je to bio put na polasku, ali
je svejedno bilo prebrzo za moje potišteno srce i moje rastuće strahove. Dvoje
zaljubljenih je bilo euforično, sretno zbog izjavljene ljubavi i sigurno da će
ukloniti prepreke na svom putu. Nisam se osjećao sposobnim da im zaniječem
taj dan sreće, znao sam da će biti jedan od posljednjih. Mislim da bih, da sam
uspio pronaći potrebne riječi ili hrabrost, potaknuo ih da ostvare svoju ljubav, a
čemu sam se toliko protivio prošle noći. Više neće imati za to mogućnosti, s
obzirom da će plemeniti Intef biti upozoren na moj neuspješan pokušaj da ih
uvjerim. Čim bude saznao za namjere, postavit će se između njih i razdvojiti ih
zauvijek. Zbog toga sam se smijao i osmijehivao sretno, trudeći se da sakrijem
svoje strahove. Bili su toliko zaslijepljeni ljubavlju da sam uspio u svojoj nakani,
dok bi u nekom drugom trenutku moja gospodarica odmah nazrela istinu.
Poznala me dobro, gotovo koliko sam ja poznavao nju. Jeli smo zajedno na krmi,
nas troje, i razgovarali o predstavljanju Ozirisove pasije koja je trebala biti
vrhunac proslave. Plemeniti Intef me zadužio da organiziram predstavu, a ja
dodijelio važne uloge Lostris i Tanusu.
Praznici se slave svake dvije godine, pri rađanju Ozirisovog punog mjeseca.
Nekoć se slavlje odvijalo svake godine, ali kasnije zbog povelikih troškova i
zbog odvajanja dvora(uzrokovanog njegovim prisilnim preseljenjem iz
Elefantine u Tebu), faraon je odredio da između jedne i druge proslave treba
proći više vremena, naš je faraon uvijek bio vrlo pažljiv s novcem. Pripreme za
predstavu omogućile su mi da razmišljam o mojem skorašnjem susretu s
plemenitim Intefom i zbog toga sam dvoma zaljubljenicima dao da probaju svoje
uloge. Lostris je trebala odglumiti Iziđu, Ozirisovu mladu, dok je Tanus trebao
biti Horus. Oboje je zabavljala zamisao da će Tanus odigrati ulogu Lostrisinog
sina,pa sam morao objasniti da bogovi nemaju dobi i da je moguće da jedna
boginja može izgledati mlade od svog djeteta.Ponovno sam napisao događaje,s
namjerom, da zamijenim prethodnu verziju,koja je bila nepromijenjena gotovo
tisuću godina.Jezik one drevne bio je arhaičan i nepodoban za modernu
publiku.Faraon bi bio počasni gost kad će se predstava odvijati u ramu boga,
posljednje noći proslave.
Tanus je dao znak Kratasovom brodu da pristane i zaljubljenicima je ostalo
samo nekoliko časaka za opraštanje. Nisu se usudili zagrliti pred očima polovice
flote,ali pogledi i nježne riječi koje su razmjenjivali bili su gotovo isto toliko
rječiti. S tornja Kratasovog broda pozdravili smo Horusov Dah koji se udaljavao
od nas i s lopatama vesala koje su se sjajile kao krila vilinog konjica, usmjeren
prema nasuprotnom pristaništu grada Luxora, dok smo mi nastavili uz rijeku
prema palači velikog vezira.
Tek što smo pristali na mol palače, zapitao sam o svom gospodaru i odahnuo
od olakšanja kad sam saznao da je prebrodio rijeku, da bi obavio posljednju
provjeru faraonove grobnice i grobnog hrama na zapadnoj obali. Dvije su se
građevine gradile već dvanaest godina, od prvog dana kad se vladar okrunio
krunom dvaju kraljevstava. Konačno su bile gotovo dovršene i on je bio
nestrpljiv posjetiti ih odmah, čim bi se proslava zgotovila. Plemeniti Intef htio je
da kralj ne bude razočaran. Jedna od mnogih titula mog gospodara bila je "Čuvar
Kraljevskih Grobnica",a to je bila vrlo velika odgovornost. Njegovo odsustvo mi
je ostavilo još jedan dan za pripremu svojih argumenata i za planiranje nekakve
strategije. No ipak, svečano obećanje dano dvoma ljubavnicima me obvezivalo
da govorim u njihovu korist prvom prilikom, a znao sam da će se to dogoditi
sutradan kad moj gospodar bude održao tjednu sjednicu.
Čim sam otpratio svoju gospodaricu u harem, stigao sam u svoj boravak u
krilu palače rezerviranog za članove pratnje, velikog vezira. Uređenje
domaćinstva plemenitog Intefa bilo je neodređeno i himbeno kao i ostatak
njegovog posjeda. Imao je osam žena i sve su mu donijele pozamašne miraze ili
politički utjecajnu rodbinu. Samo su mu tri, međutim, dale djecu, osim Lostris,
bila su i dva sina. Koliko sam znao, a bio sam upućen u sve što se događalo u
palači i u gotovo sve što se događalo izvan nje, moj gospodar nije nijednom
posjetio harem u posljednjih petnaest godina. Lostris je bila začeta prilikom
posljednjeg puta kad je Intef obavio svoje bračne obveze. Njegovi su seksualni
ukusi bili potpuno drugačije usmjereni. Posebni družbenici velikog vezira koji su
živjeli u našem krilu bili su najljepša zbirka vrlo mladih robova koja se mogla
naći u Gornjem Egiptu,gdje je u posljednjem stoljeću pederastija zamijenila lov
kao omiljenu razbibrigu većine plemića. I ovo je bio jedan od mnogih simptoma
zala koja su opsjedala našu prekrasnu zemlju.
Bio sam najstariji u toj odabranoj družini robova. Za razliku od mnogih
drugih, koji su protekom godina kad je njihova privlačnost počela venuti bili
ponuđeni na prodaju na tržnici robova, ja sam ostao. Intef me cijenio zbog vrlina
različitih od tjelesne ljepote. Jasno, nisam je izgubio, naprotiv, bila je još
očiglednija s godinama. Ne morate me suditi taštim ako o tome govorim, odlučio
sam pisati samo istinu u svojim pripovijestima, a one su već dovoljno izvanredne
a da ne trebam pribjeći lažnoj skromnosti. No, tih dana moj je gospodar rijetko
potraživao užitak samnom, a zbog tog zanemarivanja bio sam vrlo zadovoljan.
Kad bi to činio, obično je bilo zato da me kazni. Dobro je znao kakvu tjelesnu
patnju i kakvo poniženje bi mi uvijek uzrokovale njegove pažnje. Iako sam bio
još dijete kad sam naučio sakriti odbojnost i odglumiti užitak u perverznim
djelima koje je obavljao nada mnom, nikad ga nisam uspio prevariti. Začudo,
moji osjećaji odvratnosti i gnušanja zbog tog protuprirodnog putenog odnošaja
nisu nikad umanjili njegovo zadovoljstvo, dapače, izgledalo je da ga uvećavaju.
Moj gospodar Intef nije bio ni pažljiv ni suosjećajan. Mogu nabrojati stotine
mladih robova koji su, tijekom godina, odvedeni, uplakani i povrijeđeni, nakon
prve ljubavne noći s mojim gospodarom. Liječio sam ih i činio sve što je u mojoj
moći da ih utješim. Možda su me zbog toga u boravku za djecu robove zvali
Akh-Ker, imenom koje znači "Stariji Brat".
Iako više nisam bio najdraža gospodareva igračka, ovaj me cijenio mnogo
više. Za njega sam bio mnoštvo stvari liječnik i umjetnik, glazbenik i pisar,
arhitekt i računovođa, savjetnik i pouzdanik, inžinjer i dadilja njegove kćeri.
Nisam bio toliko naivan da bih mislio da mi je privržen ili da ima povjerenja u
mene, ali sam mislio da je ponekad bio tome blizu, u mjeri koliko je za to bio
sposoban. Možda me zbog toga Lostris nagovorila da podržim njen naum.
Plemeniti Intef se nije zanimao za Lostris osim da održi na najvišoj razini
bračnu vrijednost te kćeri jedinice,a to je bila još jedna zadaća koja se u
potpunosti ticala mene.Ponekad joj se ne bi niti obratio od jedne do druge
poplave Nila. Nije pokazivao ni najmanje zanimanja za redovite izvještaje koje
sam mu podnosio o učenju i obrazovanju Lostris.Naravno, uvijek bih se
pobrinuo sakriti svoje prave osjećaje o njoj, znao sam da bi ih sigurno
upotrijebio protiv mene prvom prilikom.Uvijek sam nastojao uvjeriti ga da je za
mene brinuti oko Lostris dosadna i odbojna dužnost i da sam dijelio njegov
prezir prema svim ženama.Ne vjerujem da je shvatio da sam, unatoč kastraciji,
sačuvao osjećaje i želju muškarca prema drugom spolu. Nezainteresiranost mog
gospodara za kćer bila je razlog što sam ponekad bio u iskušenju da se upuštam
u luđačke rizike,kao što je nedavni bijeg na Horusovom Dahu, obično je
postojala mogućnost da se izvučemo nekažnjeno.
Te sam se večeri povukao rano u svoj privatni boravak i prvo što sam učinio
bilo je da nahranim svoje ljubimce. Volim životinje i s njima imam takav odnos
koji začuđuje čak i mene.Imao sam intimno prijeteljstvo s nekim tucetom
mačaka, jer nitko ne može tvrditi da je mački gospodar. Bio sam, međutim,
gospodar čopora prekrasnih pasa. Služili su Tanusu i meni kad smo išli u lov na
orikse i lavove u pustinju. Divlje ptice su se okupljale na mojoj terasi da bi
uživale u gostoprimstvu koje sam im nudio. Bučno su se svađale oko prava da se
smjeste na moje rame ili na ruku. Najhrabrije bi uzimale hranu s mojih usana. U
isto vrijeme pripitomljena gazela bi se trljala uz moje noge poput mačaka, a dva
su sokola kričala s lijegala na terasi. Bili su to rijetki pustinjski sakeri, lijepi i
grabežljivi. Kad bismo mogli, Tanus i ja vodili smo ih u pustinju i nahuškali na
velike droplje. Pružalo mi je neizmjerno zadovoljstvo diviti se njihovoj brzini i
spretnosti kad bi se strmoglavili na plijen. Bilo tko drugi, ako bi ih pokušao
pogladiti, upoznao bi njihove oštre kljunove, sa mnom su bili mirni poput
vrabaca. Tek kad sam se pobrinuo za svoj zvjerinjak pozvao bih nekog od
mladih robova da mi donese večernji objed. Na terasi koja je gledala na široku
zelenu traku Nila uživao sam u ukusnom jelu od divljih prepelica, pripremljenih
u medu i kozjem mlijeku koje je glavni kuhar pripravio posebno za moj
povratak. Ovdje gore mogao sam iščekivati dolazak mog gospodara s druge
obale.
Brod se pojavio u suton koji se presijavao na jedinom četvrtastom jedru i
osjetio sam kako drhtim. Možda će te večeri poslati po mene, a nisam spreman
suočiti se s njime. Zatim sam s olakšanjem začuo kako Rasfer, zapovjednik
straže u palači, zove trenutnog miljenika, crnookog beduina koji je imao jedva
deset godina. Odmah potom začuh visoki glas u sopranu dečka koji je utučen
prosvjedovao, dok ga je Rasfer odvlačio preko mog praga prema odajama
velikog vezira. Iako sam to čuo mnogo puta, još nisam uspio postati bešćutan na
dječje krikove i osjećao sam probadanje od sućuti. No ipak, za mene je bilo
utješno znati da neću biti pozvan te večeri. Bila mi je potrebna jedna dobra noć
spavanja da bih što bolje izgledao sutradan ujutro.
Probudio sam se prije zore, još pod pritiskom nekog osjećaja straha.Niti
uobičajeno plivanje u svježim vodama Nila nije bilo dovoljno da ga ublaži.
Požurio sam se vratiti u svoju sobu, gdje su dva mlada roba čekala da me
namažu i počešljaju kosu. Mrzio sam novu modu šminkanja koja se ustalila
među plemstvom. Mojoj puti to nije bilo potrebno, ali plemenitom Intefu se
sviđalo da njegovi tako rade, a tog mi je dana posebno stalo da mu ugodim. Iako
me moj izgled u odrazu brončanog ogledala umirilo, nije me bilo volja
doručkovati.
Bio sam prvi iz pratnje svog gospodara i čekao sam njegov dolazak u
vodenom vrtu gdje je svakog jutra održavao sjednicu.Dok sam čekao da se
ostatak pratnje okupi, promatrao sam vodomare. Projektirao sam i rukovodio
izgradnjom vodenog vrta,prekrasnog sustava kanala i jezeraca koji su se
pretakali jedan u drugi. Rascvjetane biljke stizale su sa svih strana kraljevstva,
pa i iz stranih zemalja i bile su pravi obojeni užitak. Jezerca su nastanjivale
stotine vrsta riba koje je Nil prepustio mrežama ribara, ali bilo je potrebno
nadopuniti ih svakog dana zbog haranja vodomara. Plemeniti je Intef volio
promatrati ptice kako lebde u zraku kao lazuri i zatim se strelovito sjure u vodu,
uz mlaz pjene i ponovno se uzdižu sa srebrenastom ribom stegnutom u
dugačkom kljunu. Mislim da se smatrao grabežljivcem kao i one, pecač ljudi, i
držao ih je sebi sličnima. Nikad nije dopuštao vrtlarima da obeshrabre ptice.
Malo,pomalo dostigli su me i ostali dvorjani. Mnogi su bili raščešljani i zijevali
su. Plemeniti Intef se rano budio i volio je riješiti većinu državnih poslova prije
nego što previše zatopli. Mi smo s poštovanjem iščekivali dolazak gospodara
pod prvim zrakama sunca.
"Jutros je dobre volje", promrmljao je komornik dok je zauzimao mjesto
pored mene, a ja sam osjetio tračak nade. Možda uspijem izbjeći teške posljedice
brzopletog obećanja koje sam dao Lostris. Došlo je do pokretanja i mrmorenja,
kao kad riječni povjetarac puše kroz papiruse i plemeniti Intef je izišao. Njegov
je korak bio veličanstven, a njegove manire svečane, jer je bio na vrhuncu časti i
moći. Nosio je oko vrata Zlato za Zasluge, ogrlicu od crvenog zlata koje je
stizalo iz rudnika u Lotu, a koji mu je faraon predao vlastitim rukama. Prethodio
mu je hvalitelj, patuljak krivih nogu, odabran zbog deformiranog tijela i
piskutavih tonova njegovog glasa. Moj se gospodar zabavljao okružujući se
neobičnostima, lijepim ili grotesknim stvarima. Patuljak se vrtio i skakutao,
monotono pjevajući popis titula i počasti Intefa. "Evo Oslonca Egipta!
Pozdravite Čuvara Voda Nila! Naklonite se faraonovom pratitelju!"
To su bile titule koje je kralj odobrio, a mnoge su nalagale i posebne dužnosti i
obveze. Kao Čuvar Voda, na primjer, morao je kontrolirati razine i plime
sezonskih poplava Nila, dužnost koju je, naravno, povjeravao Taiti, vjernom i
neumornom robu. Proveo sam gotovo pola godine s ekipom inženjera i
matematičara koji su, po mom naređenju, premjerili i urezali litice Asuana, tako
da se razina voda kad se penje može precizno odrediti i da se može izračunati
obujam poplave. Na osnovi tih podataka uspio sam procijeniti mjesecima
unaprijed količinu žetve,a to je omogućavalo predviđanje nestašice ili izobilja,a
na taj način je vlada mogla stvoriti planove.Faraon je bio zadovoljan mojim
radom, pa je odobrio i druge počasti i nagrade mom gospodaru Intefu.
"Povijte koljeno pred Nomarhom od Karnaka, guvernera svih dvadeset i dvaju
naslova Gornjeg Egipta! Pozdravite Gospodara Nekropole, Čuvara Kraljevskih
Grobnica!"
Te su titule davale mom gospodaru odgovornost da projektira, izgrađuje i
brine se o spomenicima faraona, umrlih u davna vremena i onog još živućeg. I u
ovom slučaju, te dužnosti su pale na pleća jednog strpljivog roba. Kad je moj
gospodar prethodnog dana posjetio kraljevu grobnicu, bio je to prvi put nakon
posljednjeg Ozirisovog slavlja. Ja sam bio taj koji se morao upuštati u prašinu i
žegu da bih natjerao na rad lažljive graditelje i lijene zidare. Često sam se kajao
što sam dopustio da moj gospodar otkrije tu paletu mojih talenata.
U tom trenutku Intef me pogledao, makar to nije pokazao. Žute oči,
neumoljive kao u leoparda, susrele su se s mojima, lagano je kimnuo glavom.
Hodao sam iza njega kad je prošao i, kao i uvijek, bio sam pogođen njegovim
rastom i širinom njegovih leda. Bio je izvanredno lijep čovjek, gipkih udova i
ravnog trbuha. Glava je bila lavovska, a kosa gusta i sjajna. U to vrijeme imao je
četrdesetak godina, a ja sam otprilike dvadeset bio njegov rob. Plemeniti Intef
nas je poveo do sjenice u središtu vrta, građevine sa slamnatim krovom bez
zidova, otvorene prema svježem lahoru s rijeke. Sjeo je na pod prekriženih nogu,
ispred niskog stola na kojem su bili svici, a ja postavio na uobičajeno mjesto iza
njega.
I tako je počeo dan. Dva puta, tijekom tog jutra, moj se gospodar nagnuo
natrag prema meni. Nije okrenuo glavu niti je rekao ijednu riječ, ali tražio je moj
savjet. Ja sam jedva micao usnama i govorio sam tiho, tako da me nitko drugi ne
čuje.Vrlo ih je malo to primijećivalo.U podne je moj gospodar otpustio
dužnosnike i molitelje i naredio da mu donesu jelo.
Prvi put smo tog dana bili sami, ako izuzmemo Rasfera koji je bio
zapovjednik straže u palači i državni krvnik. Smjestio se na ulazu u vrt, odakle je
vidio sjenicu, ali je bio dovoljno daleko da nije čuo naše riječi. Pokretom ruke
moj gospodar me pozvao da se približim i da kušam mesa i izvrsnog voća koji su
bili pred njim. Dok smo čekali neće li se kod mene pojaviti učinci eventualnog
trovanja, raspravljali smo do najsitnijih pojedinosti poslove tog jutra. Zatim me
propitivao o ekspediciji na laguni Hopi i o velikom lovu na vodene konje. To
sam mu opisao u tančine i dao mu brojke profita koje može očekivati od mesa,
kože i zuba riječnih goveda. Malo sam napuhao predviđanja profita i Intef se
nasmiješio. Imao je otvoren i očaravajući osmijeh. Ako biste bili u prilici to
vidjeti, bilo bi vam lakše shvatiti njegovu sposobnost upravljanja i vladanja nad
ljudima. Čak i ja, koji sam trebao znati kako stoje stvari, dao sam se ponovno
zavarati. Dok je moj gospodar žvakao sočan zalogaj odreska riječnog goveda,
duboko sam udahnuo, pozvao na okup svoju hrabrost i započeo svoju besjedu.
 "Moj gospodar treba znati da sam dopustio njegovoj kćeri da me prati na
ekspediciji..." Čitao sam mu u očima da je to već znao i da je mislio da ću mu to
zatajiti.
"Nisi li mislio pitati za moje dopuštenje prije?", upitao je blagim tonom.
Izbjegao sam njegov pogled i oljuštio mu bobicu grozda dok sam odgovarao.
"Pitala je kad smo već bili na polasku. Kao što znaš, boginja Hopi je njena
zaštitnica i ona je htjela odati joj počast i žrtvu u hramu u laguni."
"Svejedno, mene nisi pitao", odgovori. Ponudio sam mu bobicu. Napola je
raširio usne i dopustio da mu je stavim u usta. To je moglo samo značiti da je bio
dobro raspoložen prema meni, dakle, nije još otkrio čitavu istinu o Tanusu i
Lostris.
"Moj je gospodar bio na razgovoru s nomarhom iz Asuana. Nisam ti se usudio
smetati. I u tome nije bilo ničeg lošeg, po mom mišljenju. Bilo je to obično
kućno pitanje koje nije zasluživalo tvoje zanimanje."
"Tako si pričljiv, je li, dragi moj ", nasmija se Intef. "A danas si tako lijep.
Sviđa mi se kako si našminkao kapke. Koji to miris imaš?"
"To je destilat iz latica divlje ljubičice", odgovorih. "Drago mi je što ti se
sviđa, jer imam jednu bočicu da ti ponudim na dar, moj gospodaru."
Uzeo sam posudicu iz torbe i kleknuo da mu je pružim. Intef mi stavi kažiprst
pod bradu i podiže mi lice da me poljubi u usne. Odgovorio sam na poljubac
kako pristoji, dok se nije odmakao i pogladio me po obrazu.
"Što god da si učinio, još si uvijek vrlo privlačan, Taita. Čak i nakon toliko
godina uspijevaš me nasmijati. Ali, reci mi, jesi li dobro pazio na plemenitu
Lostris? Nisi je niti na trenutak izgubio iz vida, je li?"
"Kao i uvijek, moj gospodaru", energično sam potvrdio.
" Nemaš me, dakle, izvijestiti ni o čemu neobičnom što se tiče nje, je li tako?"
Još sam klečao pred njim. Pokušao sam govoriti, ali nisam uspio. Grlo mi se
osušilo.
"Nemoj skvičati, dragi moj", nasmija se Intef. "Govori kao muškarac, iako to
nisi." Bio je to okrutan udarac, ali mi je dao snage.
"Istinu govoreći, ima nešto čime bih htio zaokupiti tvoju pažnju", rekoh. "Tiče
se plemenite Lostris. Kao što sam ti već rekao, prije šest mjeseci, u vrijeme
poplave velike rijeke, crveni mjesec tvoje kćeri niknuo je prvi put. Od tada
tokovi njenog mjeseca snažno teku svakog mjeseca."
Moj je gospodar napravio gadljivu grimasu,funkcije ženskog tijela bile su mu
odbojne. To mi je izgledalo ironično, uzevši u obzir njegovo zanimanje za manje
privlačne dijelove muške anatomije. Požurio sam nastaviti.
"Sada je plemenita Lostris već u dobi za udaju. Ona je žena vatrene ćudi i
nježna je.Mislim da bi bilo mudro,naći joj muža,što je prije moguće."
"Nesumnjivo, imaš nekoga da predložiš...",prekinuo me Intef odsječnim tonom.
Kimnuh potvrdno.
"Postoji jedan udvarač, moj gospodaru."
"Nema samo jedan,Taita. Misliš na nekog drugog, je li? Poznajem ih barem
šest, uključujući i nomarha iz Asuana i guvernera Lota, koji su već dali ponude."
"Da, mislio sam na nekog drugog, nekoga kojeg plemenita Lostris odobrava.
Kao što se sjećaš, opisala je nomarha kao "debelu žabu", a guvernera "starim
uspaljenim jarcem."
"Odobravanje ili neodobravanje moje kćeri uopće me ne zanima." Stresao je
glavom, nasmiješio se i pogladio me po obrazu da me ohrabri. "Ali, nastavi,
Taita, reci mi ime zaljubljenog udvarača koji će postati moj zet u zamjenu za
najbogatiji miraz u Egiptu." Ohrabrivao sam se da mu odgovorim, ali Intef me
zadržao.
"Ne,čekaj! Pusti me da pogodim." Smiješak se pretvorio u lisičju i podmuklu
grimasu koju sam tako dobro poznavao. Shvatio sam da se do sada samo igrao
mnome.
"Ako se Lostris sviđa, mora daje mlad i lijep." Intef se pravio da razmišlja. "I
ako ti držiš njegovu stranu, mora biti prijatelj ili štićenik. Taj je dragulj morao
imati prilike izjaviti svoju ljubav i potaknuti tvoju podršku. Kada i na kojem
mjestu se to moglo dogoditi? Možda u ponoć u hramu Hapi? Jesam li na pravom
putu, Taita?"
Problijedio sam. Kako je mogao znati sve ove stvari? Prošao mi je rukom iza
glave i pogladio me po zatiljku. Često je to bio njegov uvod u ljubavni čin, pa
me ponovno poljubio.
"Čitam ti na licu da sam blizu istine." Uhvatio mi je pramen kose i lagano ga
zavrnuo. "Sad nam preostaje samo da otkrijemo ime hrabrog ljubavnika. Može li
to biti Dakka? Ne, ne, Dakka nije toliko glup da izaziva moj gnjev". Malo je jače
povukao moju kosu i nagnao mi suze na oči.
"Kratas, onda? Dovoljno je lijep i nepromišljen da se upusti u takav rizik."
Povukao je jače i osjetio sam kako se otkida pramen moje kose koji mu je ostao
u ruci. Prigušio sam jauk koji mi se penjao u grlu.
"Odgovori mi, dragi moj. Je li Kratas?" Na silu mi je pognuo glavu na svoja
koljena.
 "Ne, ne, moj gospodaru", prošaptao sam. Nije me iznenadilo otkriće da se
uzbudio. Gurnuo mi je glavu jače i držao me blokiranog.
"Nije Kratas? Jesi li siguran?" Pravio se da je iznenađen. "Ako nije Kratas,
stvarno ne znam tko bi drugi mogao biti toliko drzak i glup da se približi nevinoj
kćeri velikog vezira Gornjeg Egipta." Naglo je podigao glas.
"Rasfer!", zazvao je. Okrenuo mi je glavu i kroz suze sam vidio Rasfera koji
se približavao. U faraonovom zvjerinjaku na otoku Elefantini nasuprot Asuana,
postojao je divovski mrki medvjed kojeg je prije mnogo godina doveo jedan
karavan trgovaca pristiglih s istoka. To grabežljivo čudovište me podsjećalo na
zapovjednika tjelesne straže mog gospodara. Obojica su imala isto golemo i
bezoblično tijelo, osim što su i posjedovali sirovu snagu, dostatnu da zgnječe
čovjeka. No, što se tiče ljepote crta lica i nježnosti duše, medvjed je bio u velikoj
prednosti pred Rasferom.
Pogledao sam Rasfera koji se približavao kaskajući, iznenađujuće brzim i
laganim korakom, s obzirom na noge slične deblu stabla i na svoj dlakavi trbuh i
činilo mi se da se vraćam unatrag kroz vrijeme, na dan kad mi je oduzeta
muškost. Sve je izgledalo tako blisko, kao da sam prisiljen ponovno proživjeti taj
stravičan dan. Svaka je pojedinost bila još toliko jasna u mojoj svijesti da sam
htio zaurlati.Akteri te stare tragedije bili su isti, plemeniti Intef, nečovječni
Rasfer i ja. Nedostajala je samo djevojka. Zvala se Alyda. Imala je moje godine,
šesnaest nježnih i nevinih godina. Bila je robinja kao i ja.
Sjećam se sad da je bila lijepa,ali moguće je da me pamćenje vara, jer da je
stvarno bilo tako, bila bi u haremu neke od plemićkih kuća, a ne bi je stjerali u
kuhinju. Posve sigurno znam da je imala kožu boje i sjaja jantara, toplu i meku.
Neću nikad zaboraviti dodir Alydinog tijela,jer neću nikad više osjetiti nešto
slično. U našoj nesreći pronašli smo utjehu i radost jedno u drugome. Nisam
nikad saznao tko nas je izdao. Obično nisam osvetoljubiv, ali još uvijek sanjam
da nađem tko nas je onog puta uhodio. U to vrijeme bio sam miljenik plemenitog
Intefa, njegov ljubimac. Kad je otkrio da sam mu bio nevjeran, uvreda za
njegovo samoljublje bila je tolika da ga je dovela do granice ludila. Rasfer je
došao po nas i odvukao u odaju mog gospodara. Držao je svakog jednom rukom,
kao da smo dva mačića. Svukao nas je, a moj gospodar Intef je bio nepomičan,
sjedeći na podu prekriženih nogu. Rasfer je zavezao Alydina zapešća i gležnjeve
kožnim remenima. Ona je bila blijeda i drhtala je, ali nije plakala. Moja ljubav
prema njoj i moje divljenje njenoj hrabrosti nisu nikad bili veći nego tog časa.
Intef mi je pokazao da kleknem pred njim. Uhvatio me za kosu i prošaptao
nježne riječi.
 "Voliš li me, Taita?", upitao je, a s obzirom da sam se bojao i da sam mislio da
ću možda uštedjeti muke Alydi ako odgovorim,rekao sam.
"Da, moj gospodaru, volim te."
"Voliš li nekog drugog, Taita?", upitao je Intef svilenim glasom, a ja, kukavica
i izdajica, odgovorio sam.
"Ne, moj gospodaru, volim samo tebe". Tek sam tada čuo kako je Alyda
počela plakati. Bio je to jedan od najbolnijih trenutaka u mom životu. Tad je
Intef pozvao Rasfera.
"Dovedi kurvu ovamo. Postavi je tako da se mogu jasno vidjeti. Taita mora
vidjeti što će joj se dogoditi."
Dok je Rasfer gurao djevojku u moje vidno polje, vidio sam ga kako se
cereka. Potom je moj gospodar lagano podigao glas.
"Dobro je, Rasfer. Možeš nastaviti."
Rasfer je ovio omču od užeta od isprepletene kože oko Alydinog čela. Koža je
bila čvornata i sličila je onima koje koriste beduinske žene za svoje frizure.
Rasfer, stojeći iza nje, ugurao je čvrsti štap od maslinovog drva u omču i
zakrenuo ga dok se čvorovi na koži nisu urezali u meso. Alyda je napravila
bolnu grimasu.
"Polako, Rasfer",naredio je moj gospodar."Imamo još puno vremena."
Maslinov štap je izgledao kao igračka u golemim i dlakavim Rasferovim
šapama.Lagano je baratao njime, četvrt kruga svakog puta. Čvorovi su se urezali
dublje i Alydina su se usta otvorila,pluća su se u dahtaju ispraznila. Sva je krv
istekla iz kože koja je postala pepeljasta.Trudila se napuniti pluća zrakom, a
zatim ga ispustila dugim prodornim krikom.Rasfer se i dalje cerekao, ponovno je
zakrenuo štap i niz čvorova je utonuo u Alvdino čelo. Lubanja je promijenila
oblik. U prvi tren sam pomislio da je to igra mojeg izmučenog uma, ali sam
zatim zamijetio da se stvarno njena glava izdužuje što se više omča zateže. Njen
je krik sad bio neprekidan i probadao mi je srce poput oštrice mača. Činilo se da
beskrajno traje. Tad je lubanja pukla. Čuo sam kost kako se drobi zvukom
kokosovog oraha zgnječenog u slonovoj gubici. Užasan i prodoran krik je
prestao i Alydino tijelo se srušilo u Rasferovim rukama. Nakon cijele vječnosti,
moj mi je gospodar podigao glavu i pogledao me u oči izrazom tužne sjete.
"Otišla je, Taita. Bila je zla i pokvarila te. Moramo se osigurati da se to više
nikad ne dogodi. Moramo te zaštititi od svakog budućeg iskušenja."
Ponovno je kimnuo Rasferu koji je uhvatio za noge golo Alydino tijelo i
odvukao ga na terasu. Stražnji dio zdrobljene glave lupao je po stubama, a kosa
je izgledala kao da teče po kamenu. Jednim trzajem snažnih ramena bacio ju je u
rijeku. Činilo se da se nepomični udovi tresu kad je tijelo palo u vodu. Brzo je
tonula, dok se kosa širila oko nje poput busena riječne trave.
Rasfer je pošao na kraj terase, gdje su dva njegova čovjeka ložila drveni
ugljen na ognjištu. Pored ognjišta nalazio se drveni pladanj krcat kirurškim
instrumentima.Pogledao ih je i kimnuo zadovoljno. Vratio se natrag i naklonio se
mom gospodaru.
"Sve je spremno." Intef mi je prešao prstom po licu, suzama išaranom i prinio
ga usnama, kao da će okusiti moju bol.
"Hajde, dušo", prošaptao je. Podigao me i poveo na terasu. lio sam tako očajan
i zaslijepljen suzama da nisam bio svjestan pogibelji dok me vojnici nisu ščepali.
Bacili su me na pod i čvrsto me pritisli na keramičke pločice, držeći mi zapešća i
gležnjeve tako da sam mogao jedino glavom micati. Moj je gospodar kleknuo uz
moje lice, dok je Rasfer čučnuo medu moje butine.
"Nećeš nikad više učiniti tako zločestu stvar, Taita." Tek sam u tom trenutku
zapazio brončani skalpel koji je Rasfer skrivao u desnoj ruci. Intef mu kimnu.
Rasfer je ispružio slobodnu ruku, uhvatio me i povukao. Imao sam dojam da mi
želi iščupati utrobu kroz slabine.
"Baš lijepi par jaja." Rasfer se nacerio i pokazao mi skalpel. "Ali, dat ću ih
krokodilima za ručak, kao što sam napravio i s tvojom malom prijateljicom." I
poljubio je oštricu.
"Preklinjem te, moj gospodaru", molio sam. "Imaj milosti..." Ali moja se
molba prekinula reskim krikom kad je Rasfer udario oštricom. Bilo je to kao da
mi užarenim ražnjem probada trbuh.
"Reci mu zbogom, lijepi dečko." Rasfer je podigao naboranu vrećicu od kože i
njen jadni sadržaj. Htio je zatim ustati, ali ga je moj gospodar zadržao.
"Nisi dovršio", rekao je mirno. "Ja hoću sve." Rasfer ga je za trenutak gledao
ne razumjevši naredbu, a potom se počeo smijati.
"Horusove mi krvi", zlobno se zacerekao. "Od sada nadalje, lijepi dečko će
morati čučnuti kao ženske da bi pišao!" Udario je ponovno i opet se grohotom
smijao, pokazujući prst od mesa koji je bio najintimniji dio mog tijela. "Ne brini,
dečko. Lakše ćeš hodati bez ovog utega."
Teturajući od smijeha krenuo je prema rubu terase da baci sve u rijeku, ali još
jednom ga je Intef naglo prekinuo.
"Daj ih meni!", naredio je. I Rasfer, poslušno, dodade mu u ruke okrvavljene
dijelove moje muškosti. Nekoliko trenutaka moj ih je gospodar radoznalo
proučavao, pa se ponovno obratio meni.
"Nisam toliko okrutan, da te zauvijek lišim ovih dragocjenih trofeja, dragi
moj. Poslat ću ih majstorima za balzamiranje, pa kad budu gotovi dat ću ih?
montirati na ogrlicu i okružiti biserima i lazurnim kamenjem. Bit će to moj dar
za sljedeću Ozirisovu svetkovinu.Na dan kad ćeš biti pokopan,stavit će ih u grob
s tobom i ako će bogovi biti darežljivi, moći ćeš ih koristiti na onome svijetu."
Te užasne uspomene su bile prekinute u času kad je Rasfer zaustavio krv
žlicom kipućeg laka za balzamiranje, a ja sam utonuo u zaborav, nadjačao me
nepodnošljivi intenzitet patnje.
Ali, sad sam opet bio zarobljenik takve more. Sve se ponavljalo. Ovog puta,
međutim, nije bilo male Alyde, a umjesto noža, Rasfer je stiskao u dlakavoj šaci
bič od kože vodenog konja. Bič je bio dug,koliko i raspon njegovih ruku, a na
završetku je bio tanak kao njegov mali prst. Vidio sam kako ga je oštrio, skidao
vanjski sloj duge kožne trake,zastajkujući svako toliko da mu kontrolira
ravnotežu i težinu,mahao njime po zraku dok ne bi fijuknuo poput pustinjskog
vjetra u kotlinama medu brežuljcima u Lotu. Bio je boje jantara, a Rasfer ga je
ulaštio dok nije postao uglačan i proziran kao staklo i tako savitljiv da se mogao
saviti u savršen luk u njegovim medvjeđim šapama. Pustio je da se krv stotinu
žrtava osuši na njemu i oboji završetak sjajnom, estetski prelijepom,
patinom.Rasfer je bio umjetnik s tim stravičnim instrumentom. Znao je trznuti
njime, ostavljajući samo grimizni znak na osjetljivom bedru neke djevojčice,
udarcem koji ne bi porezao kožu, ali koji je bolno ubadao poput škorpiona i od
kojeg je žrtva plakala i grčila se od bolova, ili bi tucetom praskavih udaraca znao
otkinuti kožu i meso s leda nekog čovjeka ostavljajući ogoljela rebra i hrbat
kralježnice.Sad je stajao pored mene, kesio se i savijao bič u rukama. Rasfer je
volio svoj posao,a mene mrzio svog snagom zavisti i osjećajem manje
vrijednosti, koji su moja inteligencija i moj izgled stvarali u njemu.Moj gospodar
Intef me pogladio po golim leđima i uzdahnuo.
"Ponekad si tako zločest,dragi moj.Pokušavaš me prevariti,premda mi duguješ
najveću odanost...Ne, još i više.Duguješ mi goli život." Opet je uzdahnuo. "Zašto
me prisiljavaš na takve neugodnosti?Morao si znati da nije potrebno zauzimati
se za stvar tog mladog nesretnika. To je bio smiješan pokušaj, ali mislim da
razumijem zašto si to napravio.Djetinjasto suosjećanje jedna je od mnogih tvojih
slabosti i jednog će dana vjerojatno biti uzrok tvoje propasti. Ponekad, ipak, čini
mi se to čudnim i dirljivim, bio bih oprostio, ali ne mogu zanemariti činjenicu da
si doveo u opasnost vrijednost robe koju sam povjerio tvojoj brizi." Okrenuo mi
je glavu i oslobodio mi usta da mogu odgovoriti.
 "Zbog toga moraš biti kažnjen.Razumiješ li me?"
"Da, moj gospodaru",promrmljao sam,ali sam okrenuo oči kako bih nadzirao
bič u Rasferovim rukama.Još jednom mi je plemeniti Intef pritisnuo lice o svoje
krilo i obratio se Rasferu.
"Upotrijebi svu svoju sposobnost, Rasfer. Nemoj mu zasjeci kožu. Ne želim
da ova glatka leda budu nagrđena.Deset će biti dovoljno za početak. Broji
naglas." Vidio sam stotinu ili više nesretnika koji su pretrpjeli istu kaznu, a neki
od njih su bili hrabri ratnici.Nitko nije mogao ostati u tišini pod Rasferovim
bičem. Uostalom,bolje je bilo to ne raditi, jer bi on šutnju protumačio kao osobni
izazov svojoj umješnosti.Znao sam to dobro, jer sam već prolazio tim bolnim
putem.Bio sam spreman progutati ponos i na sav glas odati priznanje Rasferovoj
umjetnosti.Napunio sam pluća da bih bio spreman.
"Jedan!",progunđao je Rasfer i bič je fijuknuo. Kao što žena zaboravi
porođajne bolove, tako sam i ja zaboravio taj strašni ujed i zavikao sam još jače
nego što sam namjeravao.
"Imaš sreće,dragi moj Taita",šapnuo mije na uho plemeniti Intef. "Naredio
sam ove noći Ozirisovim svećenicima da pregledaju robu. Još je netaknuta."
Zgrčio sam se, ne samo zbog boli, već i na pomisao da su ti stari požudni jarci iz
hrama čeprkali po intimi moje djevojčice.
Rasfer je imao vlastiti ritual za produženje kažnjavanja, na način da su i on i
njegova žrtva okusili taj trenutak u svoj punini. Između dvaju udaraca trčao je u
krug oko sjenice,mumljajući samom sebi poticaje i ohrabrenja i držeći visoko bič
kao ceremonijalnu sablju.Kad je dovršio krug, bio je u položaju za sljedeći
udarac i još je više podigao bič.
"Dva!",viknuo je, a ja sam opet kriknuo.
Jedna od Lostrisinih robinja čekala me na terasi mog boravka kad sam se
šepajući popeo po stubama.
"Moja gospodarica ti naređuje da odeš k njoj", rekla je.
"Poruči joj da se ne osjećam dobro",pokušao sam to izbjeći.Pozvao sam
jednog mladog roba da mi zaliječi rane i žurno sam prešao svoju sobu u
pokušaju da se oslobodim djevojke.Nisam mogao suočiti se s Lostris,jer nisam
htio priznati svoj neuspjeh i prisiliti je da se sučeli sa stvarnošću,i nemogućnošću
svoje ljubavi prema Tanusu.Mala me crnkinja slijedila gledajući s razdraganim
užasom crvene znakove na mojim leđima.
"Idi i reci svojoj gospodarici da mi je loše i da ne mogu ići k njoj", otresito
sam odgovorio.
 "Rekla mi je da ćeš pokušati to izbjeći, ali mi je naredila da ostanem s tobom
da to ne napraviš."
"Drska si, za jednu robinju", prekorio sam je dok mi je mladić premazivao
leda pomadom koju sam izumio.
"Da",dobacila je cura sa zluradim osmijehom."Ali,i ti si također." Spretno je
izbjegla bezvoljnu pljusku koju sam joj uputio.Lostris je bila previše tolerantna
prema svojim služavkama.
"Idi reći svojoj gospodarici da ću doći k njoj", rekoh, predajući se.
"Rekla je da moram čekati da bih bila sigurna." Stoga sam imao pratnju dok
sam prolazio ispred straže u haremu.
Stražari su bili eunusi kao i ja,ali korpulentni i dvospolni.Unatoč debljini, ili
možda baš zbog nje,bili su snažni i surovi.Ipak, poslužio sam se svojim
utjecajem da obojici osiguram tu udobnu sinekuru i zato su me pustili da uđem i
pozdravili s poštovanjem.
Harem nije bio uređen kao boravak robova i bilo je lako shvatiti koji su bili
pravi interesi plemenitog Intefa.Bio je to kompleks kućica od glinenih opeka
okružen visokim zidom.Jedini vrtovi i jedine dekoracije bile su one koje je
osmislila Lostris i njene robinje uz moju asistenciju.Vezirove žene su bile
predebele i prelijene i previše zaokupljene skandalima i intrigama u haremu da
bi se potrudile raditi nešto drugo.Lostrisin boravak je bio najbliži ulazu, okružen
lijepim vrtom s jezercem i ptičicama koje su pjevale u krletkama od
bambusa.Glineni zidovi bili su ukrašeni živahnim freskama s prizorima Nila, i
ribama, i pticama, i boginjama koje sam ja sam pomogao naslikati.
Njene su se robinje okupile u grupu na pragu i vidjelo se da nije samo jedna
plakala. Neke od njih imale su lica išarana suzama. Prošao sam kroz njih i ušao i
odmah sam čuo jecaje svoje gospodarice koji su dopirali iz unutarnje sobe.
Požurio sam da dođem do nje, sramio sam se što sam pokušao izbjeći svojoj
dužnosti prema njoj. Ležala je ničice na niskom krevetu i mučno je drhtala. No,
kad je čula da sam ušao, skočila je s kreveta i potrčala mi ususret.
"O, Taita! Šalju daleko Tanusa! Sutra će faraon stići u Karnak i moj će ga otac
uvjeriti da naredi Tanusu da povede svoju jedinicu u Elefantinu i na katarakte. O,
Taita! To je dvadeset dana puta, odovud do prve katarakte i neću ga više nikad
vidjeti.Htjela bih da sam mrtva. Bacit ću se u Nil i pustiti da me krokodili
proždru. Ne želim živjeti bez Tanusa...",stenjala je obuzeta očajem.
"Smiri se, dijete moje",rekao sam joj njišući je u naručju. "Kako možeš znati
sve ove užasne stvari? Možda se to nikad neće dogoditi."
 "O, dogodit će se, naprotiv! Tanus mi je poslao poruku. Kratas ima brata koji
je pripadnik tjelesne straže mog oca i čuo je kako o tome raspravlja s Rasferom.
Tko zna kako je moj otac saznao o meni i Tanusu. Zna da smo pošli sami u hram
Hapi. O, Taita, moj je otac poslao svećenike da me pregledaju. Oni stari prljavci
učinili su mi grozne stvari. Nanijeli su mi bol, Taita."
Nježno sam je zagrlio.Nisam često bio u takvoj prilici,ali ovog je puta svom
snagom uzvratila zagrljaj.Potom su se njene misli ponovno vratile ljubljenome.
"Neću više nikad opet vidjeti Tanusa", zavikala je, a ja sam se prisjetio koliko je
mlada, nešto malo više od djevojčice, ranjiva i izgubljena u svojoj boli.
"Moj će ga otac uništiti."
"Ni tvoj otac ne smije dirnuti Tanusa", odvratio sam, pokušavajući je umiriti.
"Tanus je zapovjednik regimente faraonove straže. On je kraljev čovjek i samo
od njega prima naredbe i uživa potpunu zaštitu dvostruke krune." Nisam
pridodao da je to vjerojatno jedini razlog zbog kojeg ga njen otac nije već
uništio. Nastavio sam.
"A, što se tiče toga da više nikad nećeš vidjeti Tanusa... recitirat ćeš s njim na
priredbi. Učinit ću tako da ćete moći razgovarati između dvaju činova"
" Moj otac više neće dopustiti da se predstava održi."
"Nema izbora, jedino ako je u stanju uništiti moju inscenaciju i riskirati da
padne u nemilost u faraonovim očima... i možeš biti sigurna da to neće nikad
učiniti."
"Poslat će daleko Tanusa i dodijeliti drugome ulogu Horusa", zajecala je
Lostris.
"Nema vremena da netko drugi nauči tu ulogu.Tanus će odglumiti boga
Horusa.Objasnit ću to svom gospodaru Intefu.Ti i Tanus moći ćete razgovarati.
Naći ćemo neki izlaz za vas dvoje." Lostris je zatomila suze i pogledala me s
punim povjerenjem.
"O, Taita, znam. Ti uvijek uspijevaš." Zastala je i promijenila izraz. Prošla mi
je rukom po leđima, istražujući tragove Rasferovog biča.
"Žao mi je, gospodarice.Pokušao sam se zauzeti za Tanusovu stvar kao što
sam ti i obećao, a ovo je posljedica moje gluposti."Lostris se primakla mojim
leđima,podigla lanenu tuniku koju sam odjenuo da sakrijem ozljede,ali joj je
pobjegao krik.
"Ovo je Rasferovo djelo! O, jadni moj, dragi Taita, zašto me nisi upozorio da
će se ovo dogoditi, da se moj otac tako bjesomučno protivi Tanusu i meni?"
Bilo je teško prikriti čuđenje naspram te bezočne naivnosti, jer sam ih
preklinjao i upozoravao, a nagrada za to mi je bila optužba za nelojalnost.
Nisam, međutim, ništa rekao, iako su me leđa još užasno pekla.Barem je Lostris
na trenutak zaboravila svoju nesreću,toliko je bila zabrinuta zbog mojih
rana.Naredila mi je da sjednem na njen krevet i da skinem tuniku, pa me
njegovala ustupajući privrženosti i suosjećanju,manjak poznavanja medicine. Taj
ju je zadatak odvratio od svog dubokog očaja i nakon nekog vremena nastavila
je s čavrljanjem svojom uobičajenom živahnošću i pravljenjem planova kako bi
izigrala očev bijes i ponovno se sastala s Tanusom. Neki su od tih planova
svjedočili o njenom zdravom razumu, dok su drugi, besmisleniji, više otkrivali
njenu lakovjernu mladost i nedostatak iskustva u odnosu na pakosti svijeta.
"Odrecitirat ću tako dobro ulogu Izide", izjavila je u jednom trenutku, "i toliko
ću se svidjeti faraonu da će mi odobriti milost koju ću od njega zatražiti. Zatim
ću ga preklinjati da mi dadne Tanusa za muža, a faraon će reći..."
Oponašala je pompozne kraljeve kretnje s takvom uvjerljivošću da sam se
morao osmijehnuti.
"Faraon će reći:objavljujem zaruke Tanusa Harraba, sina Pankhijevog s
plemenitom Lostris, kćeri Intefove i unaprijeđujem svog odanog služnika Tanusa
u rang Velikog Lava Egipta i zapovjednika svih mojih armija. Naređujem,
nadalje, da se svi posjedi, pripadajući njegovom ocu, plemenitom Pankhiju
Harrabu, njemu i vrate..."
Prekinula je, prestala mi njegovati ozljede i bacila mi se oko vrata.
"Moglo bi se tako dogoditi, moj dragi Taita, je li istina? Molim te, reci mi da
je to moguće."
"Nijedan ti čovjek ne bi mogao odoljeti, gospodarice", rekao sam,
osmijehujući se njenim besmislicama. "Niti veliki faraon."
Da sam znao u kojoj će mjeri te riječi biti predodređene da pronađu odjeka u
stvarnosti,bio bih si ispržio jezik užarenim ugljevljem,prije no što bih ih
izgovorio.Lostrisino lice je opet zračilo nadom.Meni je to bila dovoljna nagrada.
Odjenuo sam tuniku da završim s njenim ushićenim njegovanjima. "Međutim,
sada, gospodarice, ako želiš biti prekrasna i neodoljiva Izida, moraš se odmoriti."
Imao sam kod sebe napitak pripravljen od praha uspavljujućeg cvijeta, zvanog
crveni sheppen.Sjemenje ovog dragocjenog cvijeta bilo je uvezeno prvi put u
Egipat karavanama koje su pristizale iz jedne brdovite zemlje smještene na
istoku.Sada sam uzgajao to crveno cvijeće u svom vrtu,a kad bi latice pale
ostrugao sam triput zlatnom vilicom ovojnicu sjemena.Iz rezova je izbijala bijela
mliječ koju sam skupljao, stavljao da se suši i obrađivao po formuli koju sam ja
zamislio.Prah je pobuđivao san,prizivao čudne snove i olakšavao bolove.
 "Ostani malo sa mnom, Taita!", promrmljala je Lostris kad se sklupčala na
krevetu poput pospane mačkice. "Ljuljaj me kao što si to činio dok sam bila
dijete." Ali, još je bila dijete, pomislih dok sam je prinio u naručje.
"Bit će sve u redu, je li?"prošaptala je."Živjet ćemo sretni i zadovoljni, kao u
pričama koje ti pripovijedaš. Je li istina, Taita?" Kad je zaspala, nježno sam je
poljubio u čelo i zavio u deku prije nego sam izišao iz sobe.
Petog dana Ozirisove svetkovine, faraon se spustio niz rijeku i stigao u
Karnak iz svoje palače u Elefantini, koja se nalazila na deset dana plovidbe.
Stigao je s najvećom pompom sa svom pratnjom da bi predsjedao svečanosti
boga. Tanusov odred je napustio Karnak tri dana ranije i zaputio se uz Nil, idući
ususret velikoj floti da bi je otpratio u posljednjoj turi putovanja. Lostris i ja,
dakle, nismo ga vidjeli otkako smo se vratili iz velikog lova na riječna goveda.
Bilo je to veliko veselje za oboje kad smo vidjeli kako se njegov brod odjednom
pojavljuje iz jednog rukavca, tjeran strujama i pustinjskim vjetrom. Horusov Dah
prethodio je floti i vodio je prema jugu.
Lostris je bila u pratnji velikog vezira,i stajala je iza dvojice braće,Menseta i
Sobeka.Bila su to dva naočita dečka,ali su, za moj ukus,previše sličili ocu.
Naročito sam bio nepovjerljiv prema starijem, Mensetu. a mlađi ga je u svemu
oponašao. Stajao sam iza njih, u gomili dvorjana i nižih dužnosnika i mogao sam
držati na oku istovremeno i Lostris i plemenitog Intefa. Vidio sam kako se glava
moje gospodarice ozarila radošću i ushitom kad je primijetila visoki Tanusov lik
na krmenom tornju Horusovog Daha. Ljuske na oklopu krokodila blještale su na
suncu,a nojevo se perje na kacigi vijorilo na vjetru kojeg je podigao prolazak
broda.Lostris je bila ustreptana i mahala je rukama, ali su se njeni povici gubili u
žamoru gomile koja se poredala duž obje obale Nila dočekujući faraona. Teba je
najmnogoljudniji grad na svijetu i izračunao sam da je oko četvrt milijuna
podanika pristiglo kako bi klicalo vladaru.
Tanus nije gledao ni lijevo ni desno,pogleda uprtog preda se,s isukanim
mačem u znak pozdrava.Ostatak njegovog odreda slijedio je Horusov Dah,
poredan u širokom ustroju oštroga kuta bijele čaplje, koji je tako nazvan po
načinu na koji se poređaju te ptice u letu, kada u sumrak slijeću na spavanje. Svi
su stijegovi i obilježja zahvalnosti blještali i treperavom sjaju boja, veličanstven
prizor koji je masa prihvaćala, klicanjem i pljeskom mašući palminim granama.
Prošlo je nešto vremena prije nego se iz rukavca pojavio jedan brod iz
glavnog konvoja, prepun dama i plemića s kraljevskog dvora. Slijedio ga je
drugi, a zatim i brojne, u neredu, male i velike brodice. Spuštale su se niz struju
poput nekog roja, prijevozni brodovi puni posluge i robova iz palače sa svom
njihovom opremom, teglenice krcate govedima, kozama i peradi namijenjenih
kuhinjama, pozlaćeni i oslikani brodovi s priborom i kraljevskim blagom,
plemstvo i posluga zajedno zbijeni na potpuno nerazuman način.Kontrast s
prizorom koji je priredio Tanusov odred bio je više nego očit, kad je ostao u
savršenom geometrijskom ustroju, unatoč snažnim strujama Nila.
Konačno se iz rukavca pojavio i faraonov kraljevski brod i klicanje naroda je
poraslo.Golem brod, najveći koji su ikad napravila ljudska bića, primakao se
tromo prema mjestu gdje su ga očekivali,kamenom molu podno palače velikog
vezira.Imao sam mnogo vremena da ga proučim i razmislim kako njegove
dimenzije, izgled i način na koji se njime upravljalo odražavaju trenutno stanje u
našem Egiptu u toj dvanaestoj godini vladavine faraona Mamosa, osmog s tim
imenom iz te loze, najslabijeg od slabe, poljuljane dinastije.Kraljevski brod je
bio dug koliko i pet poredanih borbenih plovila, ali su mu visina i širina bile
toliko neumjerene da su vrijeđale moj umjetnički ukus. Golem je trup bio obojen
blještavim bojama koje su naveliko bile u modi u tom periodu, a pramčana
figura Ozirisa bila je presvučena zlatnim listićima. Međutim, kad se približio
molu, zapazio sam da su te sjajne i moderne boje bile mjestimično izblijedjele i
da su bokovi bili tamno išarani na mjestima gdje su članovi posade obavljali
veliku nuždu s oplate. U sredini se uzdizala visoka građevina, faraonov privatni
boravak, sagrađen od čvrstih dasaka od skupocjenog cedrovog drva i tako
natovarenog teškim namještajem koji je uvelike otežavao navigaciju broda.
Na vrhu te groteskne zgrade, iza isklesane ograde, ukrašene svježim
ljiljanima, pod baldahinom od fino štavljenih gazelinih koža, međusobno
ušivenih i ukrašenih likovima svih glavnih božanstava, sjedio je faraon u
blaženoj osami. Nosio je zlatne filigranske sandale, a ruho je bilo od tako čistog
lana da se sjajilo poput velikih ljetnih oblaka.Na glavi je imao dvostruku krunu,
bijelu Gornjeg Egipta s glavom boginje,strvinara Nekhbet i crvenu s kobrinom
glavom Buto, boginje Delte. Unatoč kruni, gorka je istina bila da je naš voljeni
vladar izgubio Deltu prije gotovo deset godina. U ta burna vremena jedan je
drugi faraon kraljevao Donjim Egiptom,i on je nosio dvostruku krunu, premda u
posve svojoj izvedbi,bio je smrtni neprijatelj našeg kralja, a stalnim ratovima
protiv nas, oba je kraljevstva lišio zlata i krvi mladića. Egipat je bio podijeljen i
rastrgan unutrašnjim borbama. U svih tisuću godina naše povijesti, uvijek je tako
bivalo kad su ogrtač faraona nosili slabi ljudi. Da bi držao u šaci oba kraljevstva,
potreban je bio energičan, hrabar i inteligentan čovjek.
Da bi okrenuo nezgrapni brod po struji i usidrio ga uz mol palače, kapetan ga
je trebao dovesti u blizinu suprotne obale. Da je učinio tako, imao bi na
raspolaganju cijelu širinu Nila da dovrši zaokretanje. Ali, očigledno, pogriješio
je u proračunu snage vjetra i struje, pa je započeo manevar u sredini rijeke. U
početku se brod okrenuo poprijeko prema struji i zanio se kad je gornji dio kule
primio udar kao jedro na pustinjskom vjetru. Šest se noštroma bijesno vrzmalo
po donjoj palubi mašući bičevima,praskovi šibanja po golim leđima jasno su
stizali preko vode. Veslači su pomamno upravljali veslima i uzburkali su vodu
duž cijelog trupa, stotinu se vesala sudaralo u nesinkroziranim zamasima.Povici i
psovke su se miješali s naredbama koje su izvikivala četvorica kormilara
hrvajući se na krmi s dugim kormilarskim veslom. U međuvremenu, Nebmet,
stari admiral koji je zapovijedao kraljevskim brodom, prstima je mrsio dugu
sijedu bradu, ili bi, za promjenu, mahao rukama u nemoćnom bijesu.
A, faraon je bio nepomičan poput kipa,odsječen od svega. O, uistinu je to bio
naš Egipat.
Zatim je brzina okretaja posustala, brod se više nije zanosio, već se usmjerio
prema obali gdje smo ga očekivali.Bio je prikovan vučnom strujom i guran
vjetrom iz suprotnog smjera.Zapovjednik i posada,unatoč grčevitim naporima,
izgledali su nemoćno u nastojanju da dovrše manevar i da nastave protiv struje,
ili da pristanu i spriječe da brod udari u granitne blokove mola i razbiju svoj
veliki pozlaćeni pramac.Kad su svi shvatili što se događa, klicanje gomile se
zatomilo,i tjeskobna se tišina spustila na obje obale.Povici i galama s paluba
golemog plovila stizali su sad već posve jasno.
Odjednom su se sve oči uprle nizvodno, kad je Horusov Dah napustio svoj
položaj na čelu odreda i počeo brzo uzlaziti uz rijeku,pogonjen veslima.Vesla su
zaranjala,potiskivala,izranjala ,ponovno zaranjala savršeno jednakomjerno.
Prošao je toliko blizu pramca kraljevskog broda da su iz gomile provalili krici,
oštriji od glasanja vjetra medu papirusima. Sudar je izgledao neizbježan, no ipak,
u posljednji čas, Tanus je dao znak podižući šaku iznad glave, a veslači su
zaveslali unazad dok je kormilar snažno okretao kormilarsko veslo. Horusov
Dah je usporio i udaljio se od moćnog naleta kraljevskog broda. Dvije su se lađe
lagano okrznule,kao u djevičanskom poljupcu i za trenutak je krmeni toranj
Horusovog Daha bio gotovo uz bok glavnoj palubi drugog broda. U tom se času
Tanus postavio na ogradu tornja. Skinuo je sandale i oklop i odložio oružje. Oko
pojasa imao je vezan jedan kraj laganog lanenog užeta i dok je uže visjelo iza
njega, jednim je skokom preskočio razdaljinu između dva broda. Gomila se
trgnula,kao da se budi iz nekog sna.Ako netko još nije znao tko je Tanus, saznat
će to prije konca dana.On je, naravno, već bio osvojio veliku slavu u riječnim
ratovima protiv legija Uzurpatora Donjeg Nila. No, samo su ga njegovi vojnici
vidjeli na djelu.A, poduhvati o kojima se priča nemaju nikad istu težinu naspram
onih koje oko samo vidi. I sada, pred pogledom faraona, kraljevske flote i cijelog
stanovništva Karnaka, Tanus je skočio s jedne na drugu palubu i doskočio
spretnošću leoparda.
"Tanus!" Siguran sam daje njegovo ime prva kriknula moja gospodarica
Lostris. Ali ja sam bio sljedeći.
"Tanus!", zaurlao sam,a oko mene svi drugi su ponovili taj krik. "Tanus!
Tanus! Tanus!"
Činilo se da pjevaju psalme ili ode nekom tek otkrivenom bogu.U času kad je
skočio na palubu kraljevskog broda,Tanus se okrenuo oko sebe i potrčao prema
krmi,zatežući za sobom tanko uže.Njegovi ljudi su vezali kraj onog užeta s
teškim konopcem,opsega jedne ljudske ruke. Pustili su ga da proklizi, dok se
Tanus zabacio unatrag kao bi izdržao njegovu težinu. Povukao ga je na brod dok
mu je znoj prekrivao mišiće ruku i leda. Nekoliko ljudi iz kraljevske posade
shvatilo je u međuvremenu njegove namjere i potrčali su na pramac da mu
pomognu.Slijedili su njegove upute i triput omotali kraj užeta oko kosnika. U
času kad je vidio da je čvrsto privezano, Tanus je dao znak svom brodu da se
udalji. Horusov Dah je poskočio na struji i ubrzao u trenu. Zatim je naglo stao,
zadržan uzetom i težinom velikog kraljevskog broda. U jednom strašnom času
uplašio sam se da će se prevrnuti i potonuti,ali Tanus je predvidio taj trzaj i dao
znak svojima da ga drže vještim protumanevrom vesala. Mada je bio povučen
naniže tako da je voda ulazila preko krme, brod je izdržao, podigao se i napeo
uže.
Duže vremena ništa se nije događalo.Njegova skromna težina nije imala
utjecaja na kretanje,masivnog kraljevskog broda. Dva su plovila bila blokirana,
kao da je krokodil ščepao nekog starog bivola za njušku, ali ga ne može odvući s
obale. Na to se Tanus, na pramcu kraljevskog broda, okrenuo prema rastrojenoj
posadi.Načinio je autoritativan pokret kojim je privukao pozornost sviju.
Odjednom, svi su iznenađujuće promijenili stav i iščekivali njegova naređenja.
Nembet je bio zapovjednik cijele faraonove flote i imao je titulu Velikog Lava
Egipta. Godinama ranije bio je veoma moćan, ali sad je već bio star i onemoćao.
Tanus ga je spretno zamijenio, kao da je to prirodna stvar, poput snage struja i
vjetra, a posada kraljevskog broda se spremno odazvala. "Naprijed!" Mahnuo je
prema veslačima na desnoj strani broda koji su povili leda i zaveslali iz petnih
žila.
"Natrag!" Tanus je ispružio ruku prema lijevoj strani i veslači na tom boku
snažno su uronili zašiljena vesla u vodu.Tanus se primakao ogradi i dao znak
kormilaru na Horusovom Dahu,majstorski koordinirajući napore obiju
posada.Kraljevski je brod, ipak, napredovao prema molu, sad ga je već samo
uski pojas otvorene vode dijelio od granitnih blokova.Na kraju je konačno,
polako, previše polako, počeo odgovarati. Obojeni pramac se okrenuo prema
struji dok ga je manji brod teglio.Još su jedanput povici zamrli i tišina je
zavladala, dok su svi očekivali kad će kraljevski brod udariti u mol i rasporiti se.
A kad bi se to dogodilo, nije bilo teško predvidjeti koje bi bile posljedice za
Tanusa.Preuzeo je zapovjedništvo od admirala i time je morao ponijeti punu
odgovornost za sve starčeve pogreške.Ukoliko bi faraon bio zbačen s prijestolja
uslijed udara,kad bi se dvostruka kruna i njegovo dostojanstvo našli kako se
kotrljaju po palubi, a kraljevski brod potonuo, a on sam bio povučen rijekom kao
napola utopljen štenac pred očima podanika, admiral Nembet i plemeniti Intef
poticali bi ga da iskali svoj bijes na tom umišljenom mladiću. Drhtao sam za
dragog prijatelja, kad se dogodilo čudo. Kraljevski brod tek što nije udario u
kopno, a Tanus je bio toliko blizu mjesta gdje sam se nalazio da sam jasno čuo
njegov glas.
"Veliki Horuse, pomozi mi!", povikao je. Apsolutno sam siguran da bogovi
često interveniraju u ljudskim stvarima. Tanus je bio odan Horusu, a Horus je
bog vjetra. Pustinjski vjetar je puhao tri dana i tri noći od istočne zavale u
Sahari. Puhao je gotovo snagom oluje,ali, sad je odjednom stao. Nije oslabio;
naglo je prestao puhati.Maleni valovi,koji su namreškali površinu rijeke,
izravnali su se, a palme koje su do tog trena snažno tresle granama, ostale su
nepomične,kao da su se neočekivano zaledile.Oslobođen od pandži vjetra,
kraljevski brod je opet zauzeo normalan položaj i prepustio se tegljenju
Horusovog Daha.Mastodontski pramac se okrenuo u struji, i postavio se
paralelno uz mol u istom trenutku kad je bok dodirnuo obrađeno kamenje, dok
ga struja Nila nije zaustavila i održala nepomičnim.Na posljednju Tanusovu
zapovijed i prije nego što se brod uspio okrenuti krmom, užad za privezivanje je
bačena na mol gdje su ih prihvatile žurne ruke i zavezale za kamene bitve.S
lakoćom guščjeg pera koje pluta po vodi, veliki je kraljevski brod bio u
pristaništu, siguran i miran.Prijestolje na kojem je sjedio faraon i visoka kruna
koja mu je opasavala glavu nisu bili ni najmanje poremećeni ovim manevrom.
Svi smo prasnuli povicima divljenja za taj podvig, a bilo je to Tanusovo ime,
više nego faraonovo,koje je letjelo s naših ustiju.S velikom skromnošću i
oprezom,Tanus nije dao ni znaka kao odgovor na klicanja.Da je još više
privukao pozornosti umanjujući tako prijem namijenjen kralju,učinio bi
nesmotrenost koja bi poništila svu naklonost vladara koju je zaslužio svojim
podvigom.Faraon je uvijek bio vrlo ljubomoran na svoje kraljevsko
dostojanstvo. Tanus je, naprotiv, pokazao da Horusov Dah pristane bokom. Kad
je njegov brod bio skriven našim pogledima golemim kraljevskim,skočio je brzo
na palubu i napustio komandni most, na kojem je upravo osvojio velik ugled,
prepuštajući ga svom kralju. No,meni svejedno nije promakao ljut i bijesan izraz
na Nembetovom licu, starom admiralu i Velikom Lavu Egipta, kad je sišao na
kopno iza faraona,shvatio sam da je Tanus dobio još jednog moćnog neprijatelja.
Te iste večeri, kad se održavala generalna proba predstave, uspio sam održati
obećanje dano Lostris.Prije početka,mogao sam osigurati da dvoje zaljubljenih
provedu zajedno gotovo cijeli sat vremena. U ograđenom prostoru Ozirisovog
hrama koji je bio namijenjen za uprizorenje predstave, dao sam podići šatore
koji su trebali poslužiti kao svlačionice za svakog glavnog glumca. Namjerno
sam postavio Lostrisin šator malo podalje od ostalih, zaklonjen jednim od
golemih kamenih stupova koji su podupirali krov hrama.
Dok sam bio na dužnosti stražara na ulazu u šator, Tanus je podigao prednje
platno i ušao kriomice. Prisilio sam se da ne čujem njihove radosne usklike kad
su se zagrlili, šaputanja, mrmljanja, prigušeni smijeh, jecaje i uzdahe njihovog
nevinog pokazivanja ljubavi. Iako u tom času nisam bio u iskušenju da to
spriječim, svejedno sam bio uvjeren da neće dognati svoju ljubav do točke da je
iskušaju. Nakon puno vremena i Lostris i Tanus su mi otvoreno potvrdili, moja je
gospodarica bila djevica do dana njihovog vjenčanja. Da je barem jedno od njih
znalo koliko sam im bio blizu tog dana... Pitam se bismo li tada postupili na
drugačiji način.Unatoč tome što sam dobro shvaćao da je svaka minuta koju su
proveli u šatoru uvećavala opasnost za sve nas, nisam smogao hrabrosti da bih se
umiješao i razdvojio ih. Koliko god su me još pekle rane na leđima i premda sam
znao da je u močvari moje duše gdje nastojim prikriti sve svoje misli i
nedostojne porive,gorjela isto tako bolna zavist prema dvoje zaljubljenika,
ostavio sam da ostanu zajedno mnogo duže nego što sam trebao dopustiti.
Nisam čuo da se približava plemeniti Intef. Njegove su sandale imale potplate
od vrlo mekane jareće kože, da bi njegov hod bio nečujan. Kretao se u tišini
poput duha i mnogi su dvorjani i robovi upoznali Rasferov bič ili omču za jednu
nesmotrenu riječ koju bi moj gospodar čuo u svojim hodočašćenjima kroz
dvorane i hodnike u palači. Tijekom godina, međutim, razvio sam instinkt koji
mi je gotovo uvijek omogućavao da osjetim njegovu prisutnost, prije nego bi se
utjelovio u sjeni. Nije to bio neki nepogrešivi instinkt, ali mi je te večeri bio
koristan. Kad sam se okrenuo, opazio sam da me skoro sustigao, onako vitak,
visok i smrtonosan kao napeta kobra.
"Intef, moj gospodaru!", glasno sam uzviknuo. "Čast mi je što si došao
prisustvovati probama. Bit ću ti neizmjerno zahvalan za svaki savjet i
primjedbu..."
 Pričao sam brzo, da bih sakrio svoju zbunjenost i upozorio zaljubljene u
šatoru. Uspio sam u toj nakani i više nego što sam imao prava očekivati. Začuo
sam nagle pokrete u šatoru iza mene kad su se zaljubljeni razdvojili, a potom
šuštanje stražnjeg platna kad je Tanus kriomice izišao, kao što je ušao. U nekom
drugom trenutku ne bih uspio tako lako obmanuti svog gospodara Intefa.Pročitao
bi krivnju na mom licu istom lakoćom kojom ja čitam hijeroglife na zidovima
hramova i pismena koja sam zapisao na ovom svitku, ali te je večeri bio
zaslijepljen bijesom, pomamljen da se iskali na meni zbog mojeg posljednjeg
nedjela.Nije bilo ispada srdžbe. Moj je gospodar bio opasniji kad je njegov ton
bio miran, a osmijeh otvoren.
"Dragi Taita", prošaptao je. "Saznao sam da si promijenio neke odluke za prvi
čin, iako sam ih dao ja osobno. Ne mogu vjerovati da si bio toliko bahat. Došao
sam ovamo po ovoj toplini kako bih otkrio istinu."
Znao sam da bi bilo uzalud glumiti nedužnost ili neznanje, zato sam pognuo
glavu i prisilio se da poprimim ožalošćen izgled.
"Moj gospodaru, nisam ja naredio promjene,to je učinio najviši svećenik u
Ozirisovom hramu." Intef me nestrpljivo prekinuo.
"Da, to je istina, ali samo nakon što si ga ti naveo. Dobro vas poznajem, tebe i
onog starog dosadnog svećenika,on nije nikad imao originalnih zamisli, a ti, pak,
imaš samo takve."
"Moj gospodaru...", prosvjedovah.
"Kakav si mali i podmukli trik izmislio ovog puta? Jednog od onih toliko
prikladnih snova koje ti bogovi šalju?"upitao je moj gospodar, glasom tihim
poput šuštanja neke od svetih kobra koje nastavaju hram i bacaju se po
kamenom podu.
"Moj gospodaru!" Potrudio sam se, što sam bolje mogao, da izgledam osupnut
takvom optužbom,iako sam stvarno ispričao dobrom svećeniku poprilično
maštovitu priču, objašnjavajući mu da me Oziris, u obličju crnog gavrana,
posjetio u snu i odgovorio od prolijevanja krvi u njegovom hramu.Do tog časa
svećenik nije imao zamjerki na realističan prizor koji je moj gospodar Intef
zamislio da bi zabavio faraona.Nekoć prije, posegnuo bih za snovima samo kad
bi svi moji napori da razuvjerim svog gospodara bili uzaludni. Duboko mi se
gadilo sudjelovati u takvom užasu poput onog kojeg je Intef naredio da se izvrši
u prvom dijelu predstave.Naravno, znam da neki divlji narodi u istočnim
zemljama prilažu ljudske žrtve svojim bogovima. Čuo sam da Kasiti, koji žive
preko rijeka blizanaca Tigrisa i Eufrata, bacaju novorođenčad u peći. Vođe
karavana, koji su putovali po tim dalekim zemljama, govore o drugim
okrutnostima počinjenim u ime religije, o mladim masakriranim djevicama, kako
bi žetva bila obilnija, o ratnim zarobljenicima kojima je glava odrubljena pred
kipovima nekog troglavog boga.Ali, mi Egipćani, civilizirani smo narod i
obožavamo mudra i pravična božanstva, a ne krvožedna čudovišta. Pokušao sam
uvjeriti svog gospodara u tu činjenicu.Podsjetio sam ga daje samo jednom jedan
faraon ponudio ljudske žrtve, i to kad je Menotep prerezao grla sedmorici
buntovnih prinčeva u Sethovom hramu, raščerečio im trupla i balzamirane
dijelove poslao upraviteljima raznih naslova u ime opomene. Povijest se s
gnušanjem prisjeća tog djela, a Menotep je prozvan krvavim kraljem.
"Nije to ljudska žrtva", odvratio je moj gospodar."To je samo pravedna
egzekucija koja će se obaviti na novi način. Nećeš valjda zanijekati, dragi Taita,
da je smrtna kazna uvijek imala važnu ulogu u našem pravosuđu. Tod je lopov.
Pokrao je kraljevske škrinje i mora umrijeti... da bude primjer drugima."
Činilo se to razumnim prigovorom,ali znao sam da Intefa pravda ne
zanima,ciljao je, prije svega, da zaštiti svoje blago i da zapanji faraona koji je
toliko volio predstave. Zbog toga sam jedino mogao izmisliti san u korist dobrog
svećenika. Plemeniti Intef je naborao usne u osmijeh koji je otkrio savršene
zube, ali od kojeg mi se sledila krv i nakostriješila kosa.
"Evo ti jedan mali savjet", prošaptao mije. "Ove noći moraš sanjati drugi san,
tako da bog koji se javio posljednji put bude u mogućnosti promijeniti svoje
upute i potvrditi ono što sam odlučio. Ako ne bude tako, pronaći ću posla
Rasferu. Ovo je svečano obećanje." Okrenuo se i udaljio krupnim koracima, na
što sam odahnuo pri pomisli da nije otkrio zaljubljene, a istovremeno pun zebnje
zato što sam prisiljen dovršiti užasan prizor koji je on naredio.
No svejedno, nakon što je moj gospodar otišao, proba je bila toliko uspješna
da sam se uvelike utješio.Lostris je tako blistala poslije susreta s Tanusom i
stvarno je izgledala božanski lijepa, a Tanus, mlad i jak, izgledao je kao
otjelovljenje Horusa.Naravno, osjećao sam se uznemireno kod ulaska na scenu
mog Ozirisa, s obzirom da sam znao sudbinu koju mu je namijenio moj
gospodar. Tu je ulogu tumačio lijepi sredovječni čovjek, izvjesni Tod, koji je bio
jedan od čuvara sve dok nije bio zatečen kako zahvaća u škrinje plemenitog
Intefa, da bi mogao izdržavati lijepu i prohtjevnu kurtizanu u koju se zaljubio.
Nisam se ponosio činenicom da je upravo moja kontrola računa iznijela na
vidjelo tu razliku. Moj ga je gospodar oslobodio zatvora, gdje je iščekivao
proces i osudu, da bi tumačio ulogu zagrobnog boga. Obećao je da ga neće
progoniti, ako bude na zadovoljavajući način odglumio svoju dionicu. Nesretni
Tod nije znao za prijetnju,skrivenu ovom ponudom, i glumio je zalažući se s
patetičnim oduševljenjem, u uvjerenju da je na dobrom putu k pomilovanju. Nije
mogao znati da je u međuvremenu moj gospodar potpisao njegovu smrtnu
presudu i predao je Rasferu, koji je bio ne samo Državni krvnik, već i osoba koju
sam odabrao za ulogu Setha. Intef je htio ujediniti obje uloge iduće večeri, kad
se predstava trebala odigrati pred faraonom. Iako je bilo logično odabrati Rasfera
za ulogu Setha, požalio sam što sam mu je dodijelio gledajući ga kako vježba s
Todom uvodni prizor, naježio sam se pri pomisli koliko će se prava izvedba od
toga razlikovati.
Nakon probe zapao me ugodan zadatak da otpratim svoju gospodaricu u
njezin harem. Nije me htjela pustiti da odem, zadržala me do kasna da bi
pripovijedala o izvanrednim događajima minulog dana i važnosti koju je u tome
imao Tanus.
"Jesi li vidio kako je zazvao velikog Horusa,a bog mu je odmah došao u
pomoć? Bez sumnje, Horus mu odobrava svoju naklonost i zaštitu. Ne slažeš se?
Horus neće dopustiti da nam se dogodi nešto loše, sad sam u to sigurna."
Lostris je još dugo nastavila s tim ugodnim maštarijama i više nije govorila o
rastanku i samoubojstvu.Vjetrovi mladenačke ljubavi brzo se mijenjaju. "Nakon
onoga što je Tanus načinio danas,spasivši kraljevski brod od brodoloma, sigurno
je stekao naklonost faraona.Ne misliš li i ti isto, Taita? S dobrostivošću boga i
vladara, bit će nemoguće da ga moj otac pošalje daleko, je li tako?"
Htjela je da potvrdim sve lijepe misli koje su joj padale na pamet, i nisam
mogao napustiti harem prije nego što sam naučio napamet barem tucet poruka o
vječnoj ljubavi, za koje sam se morao zakleti da ću ih osobno prenijeti Tanusu.
Kad sam se, iscrpljen, konačno vratio u svoj boravak, nisam se uspio
odmarati. Gotovo su me svi mladi robovi čekali, uzbuđeni i bučni kao i moja
gospodarica. Htjeli su znati moje mišljenje o događajima toga dana, a posebno o
Tanusovom spašavanju kraljevskog broda i o značaju tog poteza. Skupili su se
oko mene na terasi dok sam hranio životinje i otimali se za moju pozornost.
"Stariji brate, je li istina da je Tanus zazvao božju pomoć i Horus se odmah
odazvao? Jesi li vidio? Neki čak tvrde da se bog pojavio u svom obličju sokola i
vinuo se ponad Tanusove glave šireći krila u znak zaštite. Je li istina?" "Je li
istina, Akh-Ker, da je faraon unaprijedio Tanusa za svog pratioca i da mu je
darovao imanje od petsto feddana plodne zemlje na obalama rijeke?" "Stariji
brate, kažu da je proročište u svetištu Totha, boga mudrosti, proreklo da će Tanus
postati najveći ratnik u povijesti našeg Egipta i da će mu jednog dana faraon biti
naklonjen više nego svim drugima."
Danas je zabavno prisjetiti se tih dječjih brbljarija i prepoznati čudne istine
koje su nagovještavale, ali u to vrijeme sam ih odbijao lažnom strogošću. Dok
sam se uspavljivao, moja je posljednja misao bila da su stanovnici Tebe i
gradova blizanaca Luxora i Karnaka,prihvatili Tanusa u svom srcu,no, to je bilo
teško i diskutabilno štovanje. Slava i popularnost rađaju zavist u ljudima na
visokom položaju, a obožavanje masa je promjenljivo. Narod često nalazi
zadovoljstvo u rušenju idola kojih su se zamorili, kao što su to nalazili u
njihovom uzdizanju. Puno je bezopasnije živjeti nevidljivo i po strani, kao što
sam uvijek nastojao činiti.
Tog poslijepodneva šestog dana proslave, faraon je u svečanoj povorci krenuo
iz svoje vile u središtu kraljevskih posjeda na ladanju između Karnaka i Luxora,
prošao ceremonijalnom alejom s granitnim lavovima na obje strane, te se uputio
prema Ozirisovom hramu na obali Nila. Sanjke na kojima je putovao bile su
toliko visoke, da su ljudi poređani uzduž aleje morali svijati vratove unazad ne bi
li ga vidjeli na pozlaćenom prijestolju dok je prolazio, a vuklo ga je dvadeset
mladih bijelih bikova, snažnih i grbavih leda, s cvijetnim vijencima na rogatim
glavama. Klizaljke na sanjkama su škripale po pločama i brazdale kamen.
Stotinu muzičara predvodilo je povorku,svirali su lire i harfe, udarali po
cimbalima i bubnjevima, tresli praporcima i sistrumima i puhali u dugačke ravne
rogove oriksa i u one povijene divljih ovnova.Slijedio ih je zbor sastavljen od
stotinu najljepših glasova Egipta koji su pjevali hvalospjeve faraonu i bogu
Ozirisu.Naravno, ja sam upravljao zborom. Iza toga je slijedila počasna straža
Divizije Modrog Krokodila,kojom je Tanus osobno zapovijedao. Svjetina mu je
ushićeno klicala kad bi ga vidjela u prolasku. Djevojke su vikale i nije samo
jedna besvjesno klonula u prašinu, savladana histerijom koju je novi heroj
zadobio. Nakon počasne straže, mimohodili su vezir i visoki dužnosnici, potom
plemići sa ženama i djecom, odred iz regimente Sokola i, konačno, vladareve
sanjke. Sveukupno je bilo prisutno na tisuće i tisuće osoba, najbogatiji i
najutjecajniji u Gornjem Egiptu.
Primakli smo se Ozirisovom hramu. Vrhovni svećenik i ostali čekali su nas na
stubištu između velikih ulaznih portala da bi iskazali dobrodošlicu faraonu
Mamosu. Hram je bio netom obojen, a reljefi na vanjskim zidovima blještali su
živim bojama u toplom zlaćanom sjaju sumraka.Oblak zastava i barjaka vijorio
se na kopljima utaknutim u otvore na obrambenim zidinama. Na podnožju
stubišta faraon je sišao s kočije i svečano se počeo uspinjati po stotinu stuba.
Zbor se poredao duž dviju strana uspona. Ja sam bio na pedesetoj stubi i mogao
sam potanko proučavati kralja u onih nekoliko sekundi, koliko mu je trebalo da
prođe pored mene. Dobro sam ga poznavao, jer je bio moj pacijent, ali sam
zaboravio koliko je bio malen... da bi bio bog, naime. Nije mi dosizao niti do
ramena, iako ga je dvostruka kruna činila impozantnijim. Držao je ruke
prekrižene na grudima u obrednom stavu i nosio je kukasto žezlo i bič, simbole
svog kraljevskog položaja i svoje božanstvenosti. Zapazio sam ponovno da su
mu ruke bile bezdlake, glatke i gotovo ženske, a njegova su stopala bila mala i
elegantna. Nosio je prstenje na svim prstima ruku i nogu, hamajlije na ruci i
grivne na zapešću. Masivni medaljon od crvenog zlata bio je intarziran
višebojnim caklinama koje su prikazivale boga Thotha s perom istine. Bio je to
prekrasan dragulj, star gotovo pet stoljeća, a prije njega nosilo ga je sedamdeset
kraljeva. Ispod dvostruke krune lice mu je bilo napudrano bijelilom, kao u
mrtvaca. Oči su bile uokvirene crnilom, a usne obojene grimizom.Izraz mu je
pod teškom šminkom bio arogantan, a usne tanke i ravne, bez duha. Pogled mu
je bježao i bio nervozan, ali bilo je logično da je tako, pomislih.Temelji Velike
Egipatske Kuće bili su nakošeni, a kraljevstvo ispaćeno i podijeljeno.Čak je i
bog imao svoje brige.
Nekoć se njegovo kraljevstvo pružalo od mora, preko sedam ušća Delte, sve
do Asuana na jugu i do prve katarakte...najveće carstvo na Zemlji. Faraon i
njegovi preci dopustili su da se sve to raznese, pa su sada neprijatelji vrvjeli na
granicama kao hijene, šakali i strvinari da bi od lešine našeg Egipta napravili
banket. Na jugu su bile afričke crne horde, na sjeveru, duž obale velikog mora,
bili su pirati, narodi s mora, a duž donjeg toka Nila, legije lažnih faraona, na
zapadu podmukli i podli libijski beduini, dok se na istoku činilo da se nove
horde podižu svakog dana, a njihova su imena ulijevala stravu u narodu koji je
postao plašljiv i kolebljiv u svom porazu, asirski i mediski, kasitski, huritski i
hetitski... Izgledalo je da to mnoštvo nema kraja. Kakve su prednosti preostale
našoj drevnoj civilizaciji kad je postala slaba i strašljiva zbog svoje starosti?
Kako smo se mogli oduprijeti barbarima punim divljeg uznosa, njihovoj
okrutnoj drskosti, njihovoj žeđi za pljačkom i plijenom. Bio sam siguran da je taj
faraon, kao i njegovi neposredni prethodnici, bio nesposoban ponovno dovesti
državu do nekoćnje slave.Bio je čak nesposoban i stvoriti muškog nasljednika.
Izgleda da ga je to što nema nasljednika za egipatsko carstvo opsjedalo i više
nego gubitak njegove prevlasti.Do sada je imao dvadeset žena koje su mu dale
samo kćeri, pravo pleme žena,ali nijedno muško dijete.Nije htio prihvatiti
pomisao da je to njegova odgovornost.Posavjetovao se sa svim slavnim
liječnicima Gornjeg Egipta i posjetio je sva važna proročišta i svetišta. Znao sam
i sam to,jer sam bio jedan od učenih koje je vladar pozvao k sebi. Priznajem da
sam u to vrijeme osjetio izvjesnu nelagodu pri pomisli da jednom bogu nešto
branim i zapitao sam se zbog čega je osjetio potrebu da se posavjetuje s jednim
skromnim smrtnikom o tako osjetljivom pitanju. Svejedno sam mu preporučio
dijetu od bikovih testisa prženih u medu i savjetovao sam mu da nade najljepšu
djevicu u Egiptu, pa da je odvede u bračni krevet u roku od godine dana prije
nego što procvjeta njen mjesec. Nisam se previše pouzdao u taj predloženi
lijek,ali kuhani bikovi testisi, prema mom receptu, su izvrsno jelo, a računao sam
da će potraga za najljepšom djevicom možda skrenuti faraonovu pažnju i
pokazati se zabavnom i ugodnom.S praktične točke gledišta, ako bi kralj doveo u
postelju odgovarajući broj mladih žena, svakako će jedna od njih konačno
iznjedriti muško dijete. No svejedno, tješio sam se mišlju da moja kura nije bila
toliko drastična koliko su to bile neke koje su predložili moji kolege, a naročito
oni odurni napitci koje su stvorili šarlatani iz Ozirisovog hrama i
samoproglašavali se liječnicima. Čak i da nisu bile učinkovite, moje preporuke
ne bi ispale štetne. Ili sam barem tako vjerovao. Ali sudbina je pokazala koliko
sam bio u krivu,i da sam znao za posljedice svoje ludosti, bio bih zauzeo Todovo
mjesto u predstavi, radije nego da faraonu dam tako neozbiljan savjet.
Zabavljalo me i bio sam počašćen kad sam saznao kako je vladar ozbiljno
shvatio moj savjet, pa naredio nomarsima i guvernerima da pretresu cijelo
kraljevstvo,od Teli el'Amarne do katarakta u potrazi za bikovima sa sočnim
testisima i djevicama koje odgovaraju naputcima što sam mu dao za buduću
majku prvorodenog muškog djeteta. Moji su mi doušnici na dvoru prenijeli da je
već odbio na stotine kandidatkinja za naslov najljepše djevice Egipta.
Kralj je već prošao i ušao u hram uz napjeve klerika i ceremonijalnih naklona
vrhovnog svećenika.Veliki vezir i cijela njegova pratnja pošli su za njim,potom
je slijedila žestoka navala manje važnih podanika koji su htjeli zauzeti mjesta da
bi pratili predstavu.Bilo je ograničeno mjesta unutar hrama. Samo su
moćnici,plemići i oni koji su bili dovoljno bogati da potkupe nepošteno
svećenstvo,mogli pristupiti u unutrašnje dvorište,ostali su bili prisiljeni gledati
kroz vrata vanjskog dvorišta. Na tisuće podanika ostat će razočarano i morat će
se zadovoljiti prepričavanjem iz druge ruke.Čak sam i ja, koji sam bio
organizator, imao poteškoća da bih se probio kroz gužvu, i uspio sam tek kad je
Tanus to opazio te poslao dva svoja čovjeka da mi omoguće prolaz i da stignem
do prostora koji je bio rezerviran za glumce.
Prije početka predstave morali smo podnijeti niz kitnjastih govora; prije svega
okružnih dužnosnika i ministara,a, zatim, i velikog vezira osobno. Interludij mi
je pružio priliku da se uvjerim kako je sve spremno. Prošao sam od jednog do
drugog šatora da bih kontrolirao kostime i šminku svakog izvođača i smirio
živčane krize i paniku.Nesretni se Tod bojao da se njegovo tumačenje neće
svidjeti plemenitom Intefu.Umirio sam ga rekavši mu da će to svakako biti u
redu i dao sam mu napitak od crvenog sheppena,kako bi ublažio patnje koje će
mu uskoro biti zadane.Kad sam ušao u Rasferov šator, zatekao sam ga kako pije
vino s dvojicom prijatelja iz straže palače dok je oštrio kratak brončani
mač.Napravio sam mu šminku da bi izgledao odurnije,a to nije bilo lako s
obzirom na njegovu ružnoću. Shvatio sam da sam uspio u svojoj nakani kad se
nacerio, pokazujući zacrnjene zube i nudeći mi vrč vina.
"Kako je s tvojim leđima, lijepi dečko? Kušaj jedno piće za muškarce. Možda
će ti od toga ponovno izrasti jaja." Bio sam već navikao na njegove provokacije i
nisam izgubio dostojanstvo rekavši mu da je moj gospodar Intef poništio
naredbe vrhovnog svećenika i da se prvi dio mora odvijati u obliku utvrđenom
na početku.
"Već sam razgovarao s plemenitim Intefom." Rasfer pokaza mač. "Dodirni
oštricu, eunuše. Želim biti siguran da ćeš iskazati svoje odobrenje." Udaljio sam
se zahvaćen mučninom.
Iako se Tanus neće pojaviti na sceni sve do drugog dijela, već je bio
kostimiran. Vedar i nasmiješen, položio mi je ruku na rame.
"Dobro, prijatelju stari, ovo je tvoja velika prilika. Nakon ove večeri tvoja
slava dramaturga proširit će se po cijelom Egiptu."
"Kao što se već pronijela tvoja.Tvoje je ime na usnama sviju", rekoh mu, no
Tanus se skromno nasmijao dok sam ja nastavljao.
"Jesi li pripremio zaključni govor? Bi li ti bilo teško da ga poslušam?"
Prema tradiciji,glumac koji je tumačio Horusa zaključio bi predstavu porukom
faraonu, poruka je prividno dolazila od bogova, ali u stvarnosti, od podanika. U
stara vremena to je bila jedina prilika u godini kad je narod, putem glumca,
mogao izložiti vladarevoj pozornosti važna pitanja, koja mu inače ne bi mogao
podastrijeti.No, za vrijeme zadnje dinastije ta je tradicija pala u zaborav i
zaključni govor je postao tek jedna od bezbrojnih pohvala božanskom faraonu.
Posljednjih dana pitao sam Tanusa da isproba monolog,ali, to je svaki put
izbjegao uz tako apsurdne izgovore,pa sam sada posumnjao u njegove namjere.
"To je zadnja prilika...", inzistirao sam, ali Tanus se nasmijao.
"Odlučio sam,moj govor bit će iznenađenje i za tebe, kao što se nadam da će
biti i za faraona,tako ćete ga obojica više cijeniti."
Nisam ga uspio odgovoriti. Ponekad je uspijevao biti najtvrdoglavijom
osobom koju sam ikad upoznao.Obuzet nekim nemirom,ostavio sam ga i pošao
potražiti ugodnije društvo. Kad sam se pognuo kako bih ušao u Lostrisin šator,
ostao sam skamenjen.Premda sam osobno zamislio kostim i objasnio
služavkama kako sam htio da upotrijebe puder, ruž i maškaru za oči, nisam bio
pripravan na nebeski prizor koji je stajao preda mnom. U jednom sam trenutku
bio siguran da se dogodilo još jedno čudo i da je boginja uistinu uskrsnula s
onog svijeta kako bi preuzela mjesto moje gospodarice. Obuzdao sam povik.
Gotovo sam pao na koljena kad se djevojka nasmijala i otrgnula me od te iluzije.
"Nije li zabavno? Nestrpljiva sam da vidim Tanusa u kostimu. Sigurno izgleda
poput samog boga." Lagano se okrenula da bih joj se divio i nasmiješila se.
"Ne može biti božanskiji od tebe, moja gospodarice", prošaptao sam.
"Kad će započeti predstava?", nestrpljivo je pitala Lostris. "Tako sam
uzbuđena da ne mogu to dočekati."
Primaknuo sam uho zastoru šatora i osluhnuo na trenutak jednoličan ton
razgovora u velikoj dvorani. Primijetio sam da je to zadnji i da će svakog trena
plemeniti Intef pozvati glumce.
Uhvatio sam Lostris za ruku i stisnuo je: "Sjeti se duge stanke i oholog izraza,
prije nego što počneš svoj uvodni monolog", podsjetio sam je, a ona me u šali
udarila po ramenu.
"Oh, prestani, i ne brini se. Sve će biti u najboljem redu, vidjet ćeš." U tom
sam trenutku čuo kao se podiže Intefov glas.
"Božanski faraon Mamos, Velika Kuća Egipta, Potporanj Kraljevstva,
Pravedni, Svevideći, Milostivi..."
Slijedile su počasne titule dok sam na brzinu izlazio iz Lostrisinog šatora i
krenuo zauzeti položaj iza središnjeg stupa. Provirio sam i vidio da je unutarnje
dvorište hrama bilo napučeno, a faraon i glavne princeze sjedili su u prvom redu,
na klupama od cedrovine i sladili se sorbetom ili grickali datulje i slatkiše. Moj
gospodar Intef govorio je s podignute pozornice ispod glavnog oltara. Širi dio
pozornice je još bio skriven publici lanenim zastorima. Proučio sam ga
posljednji put, iako je bilo prekasno za bio kakve promjene.Iza zastora, scena je
bila okićena palmama i akacijama koje su po mom naređenju presadili vrtlari u
palači.Moji zidari su privremeno napustili radove na kraljevoj grobnici da bi
izgradili kamenu cisternu iza hrama, iz koje se moglo pustiti vodu preko
pozornice i tako uprizoriti Nil. U pozadini su bila razapeta velika lanena sukna
na kojima su umjetnici iz nekropole naslikali prekrasne pejsaže. U polumraku
sutona i treperenju zublji, učinak je bio toliko realističan da je odvodio gledatelje
u jedno drugo vrijeme i u drugi svijet. Bilo je još drugih stvari koje sam
pripremio za faraonovu zabavu,kavezi sa životinjama, a među njima ptice i
leptiri koji će biti oslobođeni kako bi predstavljali stvaranje svijeta, Ozirisovo
djelo, i zublje koje sam pripravio s kemijskim sastojcima da bi proizveli sjajne
grimizne i zelene plamenove i preplavili scenu čudnim svjetlima i oblacima
dima,kakvi su u zagrobnom svijetu gdje bog boravi. "…Mamose, Raov Sine,
tebi vječan život! Mi, tvoji vjerni podanici, stanovnici Tebe, preklinjemo te da se
približiš i posvetiš svoju božansku pažnju skromnoj predstavi koju posvećujemo
tvojem veličanstvu." Intef je zaključio govor dobrodošlice i ponovno sjeo.
Uz zvuk jedne fanfare od jarećih rogova,izišao sam i predstavio se
gledateljima. Bilo im je neudobno na tvrdom kamenju, dosađivali su se i već su
bili nestrpljivi želeći vidjeti početak predstave.Jedan sarkastičan povik popratio
je moj ulazak, pa se čak i faraon nasmiješio.Podigao sam ruke tražeći tišinu i tek
postigavši to, počeo sam svoj monolog.
"Dok sam hodao u svjetlu sunca, mlad i pun snage, čuo sam sudbinsku glazbu
u trsju na obali Nila. Nisam prepoznao zvuk te harfe, a nisam se ni bojao, jer
sam bio u punom cvijetu muževnosti, siguran u ljubav moje voljene. Glazba je
bila izvanredno lijepa. Radosno sam pošao prema sviraču, ne znajući da je to
Smrt i da svira harfu dozivajući me." Mi Egipćani, očarani smo smrću i moje su
riječi duboko dirnule slušatelje koji su uzdahnuli i naježili se.
"Smrt me ščepala i ponijela na svojim koščatim rukama prema Amonu-Ra,
bogu Sunca i ja sam postao jedna jedina stvar s bijelom svjetlošću njegovog
bića. Čuo sam iz velike daljine plač moje voljene, ali nisam je mogao vidjeti i
bilo je to kao da svih dana mojeg života nisu nikad ni postojali." To je bio prvi
put da sam javno recitirao svoj tekst, primijetio sam gotovo odmah da sam ih
osvojio. Lica su imala ozareni i pozoran izraz. U hramu se nije čuo ni najmanji
šum.
"Zatim me Smrt postavila na uzvišeno mjesto s kojeg sam mogao vidjeti svijet
kao blistavi, okrugli štit u modrom moru neba. Vidio sam sve ljude i sva
stvorenja koji su ikad živjeli. Poput moćne rijeke, vrijeme je prolazilo unatrag
pred mojim očima. Kroz stotinu tisuća godina prisustvovao sam njihovim
bitkama i njihovim smrtima. Vidio sam sve ljude kako prelaze iz smrti i starosti
do djetinjstva i rođenja. Vrijeme je postalo još drevnije i vratilo se sve do
rođenja prvog čovjeka i prve žene. Vidio sam ih u trenutku rođenja i još ranije.
Na kraju više nije bilo ljudi, postojali su samo bogovi. No ipak, rijeka vremena
je nastavila teći unatrag, prije ere bogova sve do Nuna, vremena tame i
prvobitnog kaosa. Rijeka vremena nije mogla dalje nazadovati i okrenula je svoj
tok. Počela je teći prema naprijed, na meni poznat način i vidio sam kako se
pasija bogova odvija preda mnom." Svi su slušatelji dobro poznavali genezu
naših bogova, ali još nitko nije predstavio misterije na tako novi način, slušali su
u tišini, očarano.
"Iz kaosa i tame Nuna nastalo je Sunce Ammon-Ra,Onaj koji Stvara Sebe
Samog.Vidio sam Ammon-Ra kako se miluje,masturbira i baca sjeme u moćnim
valovima koji su u mrkloj praznini ostavili srebrenaste brazde, poznate pod
imenom Mliječni Put. Iz tog sjemena su se rodili Geb i Nut, zemlja i nebo."
"Bak-her!" Jedan je glas prekinuo treperavu tišinu u hramu. "Bak-her! Tako
budi!" Stari vrhovni svećenik nije se mogao suzdržati i potvrdio je moju viziju
stvaranja. Bio sam toliko iznađen njegovim upadom da sam zamalo zaboravio
sljedeću priču. Naposljetku, do ovog trena on je bio moj najstroži kritičar. Ali,
sad sam ga pridobio. Slavodobitno sam podigao glas.
"Geb i Nut su se sparili kao što to čine muškarci i žene, a iz njihovog
sjedinjenja nastali su bogovi Oziris i Seth i boginje Izida i Neftis." Napravio sam
širok pokret rukom i zastori se lagano razdvojiše da bi otkrili fantastičan svijet
koji sam stvorio. U Egiptu još nije bilo viđeno ništa sličnog i gledateljima su se
oteli usklici divljenja.
Povukao sam se odmjerenim korakom, a moje mjesto na sceni preuzeo je bog
Oziris. Gledatelji su ga odmah prepoznali po visokoj kruni u obliku boce,
rukama prekriženima na prsima, žezlu i biču u ruci. Svaka je obitelj držala
njegov kipić u svetištu kuće. Iz svakog se grla prolomio povik štovanja,od
sedativa koji sam mu dao,Todu su sjajile oči pridajući mu čudnu nadzemaljsku,
gotovo božansku osobinu. S kukičastim žezlom i bičem, Oziris je načinio
mistične kretnje stvaranja i izrekao zvučnim glasom:
"Evo Atura, rijeke!"
Još su jednom gledatelji zažagorili prepoznajući trenutak stvaranja Nila. Nil je
bio Egipat, a Egipat središte svijeta.
"Bak-her", oglasio se drugi glas.Pogledao sam iz svog skrovišta medu
stupovima i bio sam iznenađen i zadovoljan kad sam vidio daje to izgovorio
faraon. Moja drama je imala božansku i svjetovnu podršku. Bio sam siguran da
će od tog dana moja izvedba biti autorizirana i da će zamijeniti onu tisućljetnu,
izvornu. Pronašao sam mjesto u besmrtnosti. Moje će ime živjeti tisućljećima.
Dao sam da se cisterna otvori i voda je počela teći preko scene. U prvi mah,
gledatelji nisu shvatili,potom su opazili da prisustvuju rađanju velike rijeke i iz
tisuću grla zaorilo se: "Bakher! Bak-her!"
"Neka se voda podigne!", povikao je Oziris i Nil je nabujao u poplavi. "Neka
se voda spusti!", povikao je bog i Nil se snizio na njegovu zapovijest. "A sada
neka se opet podigne!"
Naredio sam da se dodaju vjedra boje u vodu koja je istjecala iz cisterne u
hramu.Prvo zelena boja koja je dočaravala razdoblje niske vode,a zatim tamnija
kad se voda penjala i oponašala je blato u vrijeme poplava.
"Evo kukaca i ptica na zemlji!", izgovorio je Oziris, kavezi na dnu pozornice
su otvoreni,a bučno i lepršavo mnoštvo divljih ptica,prekrasnih leptira preplavilo
je hram. Gledatelji su izgledali kao očarana djeca, pružali su ruke da uhvate
leptire i zatim su ih ponovno puštali na slobodu neka polete među visoke
stupove hrama. Jedna od divljih ptica, pupavac dugog kljuna i predivnog bijelog
i smećkastog perja,neustrašivo se smjestio na faraonovu krunu. Gomila je bila
oduševljena.
"Predznak!", povikali su svi. "Blagoslov za kralja, neka vječno živi!" Faraon
se nasmiješio.
Moja je ideja bila pomalo pakosna, ali sam kasnije svom gospodaru Intefu
rekao da sam izvježbao pupavca da sleti na vladara, i premda je to bilo
nemoguće, povjerovao mi je, jer sam bio na glasu po znanju pripitomljavanja
životinja.
Na sceni je Oziris lutao po raju kojeg je stvorio, klima je bila najpovoljnija za
dramatični trenutak kad se, uz stravičan urlik, pojavio Seth.Mada su to očekivali,
mrska i strašna spodoba je uznemirila gledatelje. Žene su vrištale i pokrivale si
lice,ali su zatim virile kroz drhtave prste.
"Što si napravio, brate!?", zarežao je bijesno Seth. "Postavljaš se iznad mene!?
Nisam li i ja isto bog? Držiš za sebe sve stvoreno, tako da ja, tvoj brat, ne mogu
to dijeliti?" Oziris je odgovorio s mirnoćom i dostojanstvom nadahnutim
drogom:
"Naš otac, Ammon-Ra, dao ga je obojici. Međutim, dao nam je i pravo izbora
kako ga koristiti, za dobro, ili za zlo..."
Riječi koje sam stavio bogu u usta odjekivale su hramom.Bile su to najljepše
koje sam napisao,a publika ih je lakomo upijala.Jedino sam ja, međutim, znao
što će se dogoditi,a ljepota i snaga mojeg sastavka padale su u mojim očima dok
sam se pripremao za neizbježno.
Oziris se primaknuo zaključku govora:"Ovo je svijet koji sam ja otkrio.Ako
želiš sudjelovati u miru i bratskoj ljubavi,tad si dobrodošao.Dolaziš li potaknut
ratobornim bijesom, ako ti zlo i mržnja ispunjaju tvoje srce, naređujem ti da
odeš."
Podigao je desnu ruku ovijenu u proziran i blistav lan tunike i pokazao Sethu
da napusti raj na zemlji. Seth je napeo golema, dlakava ramena poput bivola i
riknuo tako snažno da mu je slina poletjela s usana u oblaku, smrdljivom od
gnjilih zuba. Mogao sam osjeti taj smrad, iako sam bio dosta udaljen. Ščepao je
brončani mač i okomio se na brata. Ovaj prizor nismo nikad probali, pa je
iznenadio Ozirisa koji je ostao nepomičan, još uvijek ispružene ruke. Sječivo je
fijuknulo od moćnog udarca, odozgo prema dolje. Ruka je bila odrezana u
zapešću, odlučno, kao što bih ja potkresao izdanak loze na svojoj terasi. Pala je
pred Ozirisove noge, a prsti su još lagano podrhtavali. Iznenađenje je bilo
potpuno, a mač tako oštar, da se za jedan dugi trenutak Oziris nije ni pomakao,
samo se lagano zaljuljao.Gledatelji su, bez sumnje, povjerovali da se radi o
kazališnom triku i da je ruka koja je pala bila lažna. Krv nije odmah proliptala,
pa su i dalje bili obmanuti.Prije nego što je Oziris uspio stići do ruba pozornice,
Seth ga je dostigao u dva skoka. Ščepao ga je za osakaćenu ruku i povukao ga
natrag,tako da je ovaj pao na kameni pod.Kruna je pala s Ozirisove glave, a
tamne su mu pletenice spale na ramena, dok je ležao u lokvi vlastite krvi.
"Molim te, poštedi me!", zaurlao je Oziris, a Seth je uspravan stajao pred
njim. Seth se nasmija. Bio je to mukao i zadovoljan smijeh. Rasfer je postao
Seth i silno se zabavljao. Taj je divljački smijeh potresao gledatelje. Svejedno,
iluzija je bila potpuna. Više nisu vjerovali da prisustvuju nekoj predstavi, užasan
prizor je za sve postao stvarnost. Žene su kričale, a muškarci su s gnušanjem
vikali zbog prisustvovanja ubojstvu njihovog boga.
"Poštedi ga! Poštedi velikog boga Ozirisa!", vrištali su. Ali nitko nije ustao,
nitko nije potrčao na pozornicu da bi spriječio događanje tragedije. Znali su da
borbe i strasti božanstava nadilaze utjecaj smrtnika.
Oziris je pokušavao obuhvatiti Sethove noge jedinom preostalom rukom. Seth
se i dalje smijao, istegnuo mu ruku povukavši je za zapešće i ispitivao je kao što
bi mesar pregledavao jareći but prije nego ga raskomada.
"Sjeci!", začuo se iz gomile neki glas žedan krvi. Ponovno se promijenilo
raspoloženje gledatelja. "Ubij ga!", povikao je drugi. Uvijek bih se uznemirio
kad vidim koliko prizor krvi i nasilne smrti može utjecati i na najmirnijeg od
svih ljudi. Čak sam i ja bio potresen tom odvratnom scenom, bio sam smućen i
užasnut,ali unatoč svemu osjećao sam neko gadljivo uzbuđenje.
Jedim udarcem sablje, Seth je odsjekao ruku i Oziris je pao nauznak,
ostavljajući drhturavu ruku u Sethovoj crvenoj šaci. Pokušavao se podići, ali više
nije imao ruke kojima bi se pridržao. Grčevito je lamatao nogama, okretao je
glavu na jednu i na drugu stranu, i dalje urlajući. Pokašao sam skrenuti
pogled,no, iako mi se mučnina penjala uz grlo, nastavio sam gledati. Seth je
rasjekao ruku na tri dijela, na pregibima zapešća i lakta i bacio je te komade,
jednog po jednog, prema publici. Dok su letjeli po zraku, prskali su rubinsko
crvenim kapima. Gledatelji su riknuli poput lavova u faraonovom zvjerinjaku u
vrijeme obroka i pružali su ruke ne bi li uhvatili svete relikvije svojeg boga. Seth
je predano nastavio sa svojim poslom. Odrezao je Ozirisova stopala u visini
gležnjeva. Potom listove kod koljena i bedra na spoju s kukom. I dok je bacao te
udove gledateljima, ovi su ga bodrili da nastavi.
"Sethov Talisman!", zavikao je neki glas. "Daruj nam Sethov Talisman!"
Povici su se ponovili. Prema mitu, Talisman je najmoćnija od svih magičnih
hamajlija. Osoba koja ga posjeduje vladat će svim mračnim silama onoga
svijeta. Od četrnaest dijelova Ozirosovog tijela, to je bio jedini koji Izida i njena
sestra Neftis nisu nikad pronašle, tražeći po svim zakutcima na zemlji kuda ih je
Seth porazbacao. Sethov Talisman je onaj isti dio tijela kojeg me Rasfer lišio, a
koji tvori središnji dio one lijepe ogrlice, ciničnog poklona moga gospodara
Intefa. "Daruj nam Sethov Talisman!"
Svjetina je urlala,a Seth se nagnuo, podigao krvavu tuniku s trupla koje je
ležalo do njegovih nogu.I dalje se smijao.Prošli su me trnci kad sam prepoznao
taj nemilosrdni zvuk koji sam čuo toliko puta prilikom mog kažnjavanja. Činilo
mi se da opet proživljavam onu nenadanu vatru u slabinama, kad je kratka sablja
sijevnula u dlakavoj šapi s koje je još kapala žrtvina krv, a Seth je već podigao
uvis tu jadnu relikviju.Gledatelji su ga zazivali. "Daruj ga nama", vikali su.
"Daruj nam moć Talismana!" Predstava ih je pretvorila u krvoločne zvijeri. Seth
nije mario za te molbe.
"Dar!", poviče."Dar jednog boga drugome.Ja,Seth, Gospodar Tmine
posvećujem ovaj Talisman bogu faraonu, božanskom Mamosu.
Skočio je s kamenih stuba, poskakujući na svojim moćnim krivim nogama i
položio relikviju uz faraonove noge.Na moje veliko iznenađenje, kralj se sagnuo
i pokupio je. Imao je očarani izraz lica pod maskom od šminke, kao da se radilo
o pravoj relikviji boga. Držao ju je čvrsto u desnoj ruci sve do kraja predstave.
Kad mu je dar bio prihvaćen, Seth je ponovno potrčao na pozornicu kako bi
dovršio svoje djelo. Sjećanje da je to jadno razudeno biće i dalje bilo pri svijesti,
sve do kraja, i dan danas me opčinja. Shvatio sam da droga koju su Todu dali
nije ga uspjela omamiti. Vidio sam mu užasnu patnju u očima dok je ležao u
lokvi vlastite krvi i grčevito zakretao glavom, jedinim dijelom tijela koji je još
mogao pomicati. Laknulo mi je kad mu je Seth konačno odrubio glavu i podigao
je uvis držeći je za upletene uvojke, da bi je pokazao svjetini Čak su i tada
nesretnikove oči zakolutale u dupljama dok su gledale posljednji put ovaj
svijet.Potom su se zamaglile i postale staklaste,a Seth je hitnuo glavu
gledateljima, i tako je zaključen prvi čin naše predstave, uz oduševljen pljesak
koji je prijetio da će urušiti granitne stupove hrama.
Robovi su tijekom pauze počistili pozornicu od jezivih tragova krvoprolića.
Bio sam, prije svega, zabrinut jer nisam želio da Lostris, moja gospodarica,
otkrije što se stvarno dogodilo u prvom dijelu, htio sam da povjeruje kako se sve
odigralo kao i na probama. Zbog toga sam udesio da ona ostane u šatoru i da
jedan od Tanusovih ljudi stražari na ulazu da ne bi izišla i da nijedna od njenih
robinjica ne bi provirila za vrijerne prvog čina i onda otrčala sve joj ispričati.
Znao sam, da je slučajno naslutila istinu, bila bi toliko utučena da ne bi mogla
nastupiti. Dok su moji pomoćnici vjedrima vode iz lažnog Nila ispirali krv,
otrčao sam do šatora moje gospodarice da je umirim i da se uvjerim jesu li moje
predostrožnosti bile uspješne.
"O, Taita, čula sam klicanja", rekla je veselo. "Tvoja im se drama sviđa. Tako
sam sretna zbog tebe,stvarno si zaslužio ovaj uspjeh."Nasmijala se suučesnički.
"Izgleda da su povjerovali da je ubojstvo Ozirisa stvarno i da je volovska krv
kojom si zalio Toda bila bogova krv."
"Da, moja gospo, prevarili su ih naši trikovi", rekoh iako sam još osjećao
slabost i mučninu. Lostris nije ništa posumnjala i kad sam je odveo do scene,
bacila je samo letimičan pogled na mrlje koje su ostale na kamenu.Postavio sam
je u početnu pozu i namjestio svjetlo baklji tako da se ona istakne. Mada sam već
bio navikao na to, njena ljepota me gušila i ispunila mi oči suzama. Ostavio sam
je skrivenu iza lanenih zastora i izišao sam pred publiku.
Ovog me puta nije dočekao sarkastičan pljesak. Svi su, počev od faraona pa
do zadnjeg vazala, bili opčinjeni mojim glasom dok sam žarkim riječima
opisivao bol Izide i Neftis zbog bratove smrti. Kad sam sišao s pozornice, a
zastor se rastvorio otkrivajući bolan Izidin lik, gledalištem su se prolomili izrazi
divljenja njenoj ljepoti. Njena je pojava bila još dirljivija, nakon užasa i krvi u
prvom činu.
Izida započne pjevati svoju žalopojku i njen glas odjeknu po tamnim salama
hrama. Dok je micala glavom prema kadencama svoga glasa, svjetlost baklji se
odražavala blještavim zracima s brončanog mjeseca postavljenog na nadglavlju
urešenom rogovima..
Dok je Lostris pjevala, pozorno sam promatrao faraona. Nije odvajao pogled
od njenog lica i u tišini je micao usnama, po ritmu riječi koje su izlazile iz
djevojčinog grla
.”…Moje je srce ranjena gazela, rastrgano lavovskim pandžama boli..” Lostris
je nastavila žalopojku, a kralj i cijela sljedba ražalostili su se s njom.
”…Ništa nije slatko,u saću meda nije ostao nikakav miris u pustinjskom
cvijeću.Moja je duša prazan hram napušten od boga ljubavi.” U prvim redovima
nekoliko je kraljevskih supruga cmizdrilo, ali na to se nitko nije osvrtao.
“…Gledam sa smiješkom turobni lik smrti. Rado bih ga slijedila ako bi me to
odvelo u zagrljaj mojem voljenom gospodaru.”
 Sad već nisu samo kraljevske žene plakale, već i sve ostale žene, pa čak i
mnogi muškarci. Te riječi i Lostrisina ljepota bijahu neodoljivi.Izgledalo mi je
nemoguće da bi jedan bog ispoljavao iste osjećaje poput smrtnika, ali suze su
tvorile potočiće u bijelom puderu na faraonovim obrazima, a kapci, uokvireni
kohlom, su mu treperili dok je netremice zurio u moju gospodaricu.
Ušla je Neftis i pjevala u duetu sa sestrom. Nakon toga su dvije boginje,
držeći se za ruke, pošle tražiti razbacene dijelove Ozirisovog tijela. Razumije se
da nisam postavio na scenu osakaćene dijelove Todovog lesa.
Za vrijeme pauze moji su ih pomoćnici prema mojim uputama pronašli i
odnijeli na balzamiranje. Osobno ću platiti Todov sprovod. Činilo mi se da je to
najmanje što mogu učiniti da se odužim tom nesretniku zbog udjela koji sam
imao u njegovom ubojstvu. Iako je nedostajao dio koji je faraon još stezao u
ruci, nadao sam se da će bogovi u njegovom slučaju učiniti iznimku i da će
dopustiti njegovoj sjeni da stigne na drugi svijet i nadao sam se da on neće imati
previše loše mišljenje o meni. Isplati se imati posvuda prijatelje, kako na ovom,
tako i na onom svijetu.
Da bih predstavio božje tijelo, zamolio sam umjetnike iz nekropole da izrade
prekrasan lijes od kartona koji je prikazivao Ozirisa s rukama prekriženim na
prsima.Potom sam ga razrezao na trinaest dijelova koji su se međusobno uklapali
poput dječje slagalice. Kad bi sestre pronašle jedan dio, pjevale su himnu
zahvalnosti, za šake i stopala, za udove i trup i naposljetku za glavu božanstva.
“…Oči poput zvijezda na nebu, moraju zauvijek sjati. Smrt ne smije nikada
potamniti toliku ljepotu,posmrtni zavoji ne smiju zatomiti toliku veličajnost”
Kad su sestre napokon sastavile Ozirisovo tijelo,osim nestalog Talismana,
upitale su se kako da ga povrate u život. To je za mene bila prilika da predstavi
dodam bitan element koji će se zacijelo svidjeti publici. U mnogima od nas
postoji jaki lascivni poriv, a to dramaturg i pjesnik moraju imati na umu ako žele
da većina gledatelja cijeni njihovo djelo.
"Postoji samo jedan siguran način da našeg voljenog gospodara i brata
vratimo u život."Ove sam riječi stavio boginji Neftis u usta. "Jedna od nas mora
s njegovim razudenim tijelom provesti čin rađanja da bi ga ozdravile i ponovno
upalile iskru života."
Gledatelji su se nagnuli prema naprijed.Prijedlog je sadržavao elemente koji
su potrebni za podilaženje najnižim porivima, uključujući incest i nekrofiliju.
Dugo sam razbijao glavu da iznađem način na koji bih predstavio epizodu o
uskrsnuću iz mita o Ozirisu. Zgranula me izjava moja gospodarice kad je rekla
da je spremna odglumiti svoju ulogu do kraja.Bila je čak i toliko drska da je
ustvrdila, s onim njenim besramnim osmijehom,kako bi na taj način mogla steći
dragocjeno iskustvo.
Nisam sa sigurnošću znao da li se šali ili bi to stvarno učinila, no svejedno,
nisam namjeravao pružiti joj priliku da dokaže svoju dobru vjeru... ili njeno
pomanjkanje. Njezina reputacija i čast njezine obitelji bile su previše važne. I
stoga su se na moj znak laneni zastori zatvorili,a moja je gospodarica napustila
scenu.
Njeno mjesto je zauzela jedna od kurtizana visokog roda koje su obično
upražnjavale svoje djelatnosti u jednoj kući ljubavi u blizini luke. Angažirao sam
tu ženu, među mnogima o kojima sam se propitao, zato što je imala lijepu figuru,
vrlo sličnu mojoj gospodarici. Naravno, ljepota njenog lica nije bila ni blizu
plemenitoj Lostris,ali isto je vrijedilo i za ostale. Čim je njena zamjenica stala na
za to određeno mjesto, upaljene su baklje na dnu scene na način da projiciraju
njenu sjenu na zastor. Počela se svlačiti provokantnim pokretima. Muški dio
gledališta bi svakog časa zapljeskao, uvjereni da gledaju moju gospodaricu.
Kurtizana je reagirala na ta ohrabrenja sve dvosmislenijim pokretima koji su
naišli na gotovo isto oduševljenje kojim su u prvom činu pozdravili ubojstvo
Ozirisa.
Sad je na redu bio dio predstave koji je zadao mnoge brige njegovom tvorcu,
kako sam mogao prikazati plodnost, nemajući solidnu kuku na koju bih je
objesio? Netom smo vidjeli da je Oziris bio lišen one svoje. Naposljetku sam bio
prisiljen pribjeći starom i otrcanom kazališnom triku koji sam toliko mrzio kod
drugih dramaturga, a to znači intervenciju bogova i njihovih nadnaravnih moći.
Dok je moja gospodarica govorila iza jednog stupa, kurtizana se iza zastora
primakla Ozirisovom liku i izvela je seriju mističnih pokreta. "Dragi moj brate,
zahvaljujući čudesnim moćima koje mi je podario Ammon-Ra, ja ti vraćam
muževne dijelove koje ti je okrutni Seth tako brutalno otrgnuo", začuo se
Lostrisin glas.
Opremio sam lijes napravom koju sam mogao podići povlačenjem jedne
lanene niti prebačene preko kotura na krovu hrama, iznad točke gdje je ležao
Oziris.Na Izidine riječi, drveni falus, pričvršćen uz bogove slabine,
veličanstveno se podigao, dugačak kao moja podlaktica i u potpunoj erekciji.
Gledateljima se oteše uzvici divljenja. Kad ga je Izida pomilovala, trznuo sam
uzicom da bio poskočio i zadrhtao. Publici se to vrlo svidjelo, ali ih je posebno
oduševilo kad se boginja popela na mumiju boga koji je ležao nauznak. Sudeći
po uvjerljivim akrobacijama u svojoj hinjenoj ekstazi, mora da je kurtizana koju
sam odabrao za tu ulogu bila vrhunska predstavnica svoje umjetnosti. Gledatelji
su iskazali vrlo živo divljenje njenoj izvedbi i poticali je zvižducima, povicima i
pohotnim savjetima.Na vrhuncu predstave, baklje se ugasiše i hram je utonuo u
mrak. I u tom mraku obavila se i druga zamjena.
Kad su baklje bile upaljene, moja gospodarica Lostris stajala je u sredini scene
s novorođenčetom u naručju.Jedna od robinja iz kuhinja izvoljela je roditi
nekoliko dana ranije, i posudila mi je maloga za tu priliku.
"Evo Ozirisovog sina, boga onog svijeta i Izide, boginje Mjeseca i Zvijezda."
Lostris je podigla dijete koje se namrštilo u lišcu, skroz pocrvenjelo i zavrištalo,
iznenađeno svim tim nepoznatima.
Izida podiže glas i objavi. "Velik je mladi Horus, bog Vjetra i Neba, nebeski
sokol!"
Mnogi su gledatelji bili posebno skloni Horusu i iskazivali su svoje
bezgranično oduševljenje svom pokrovitelju. Bučno su skočili na noge, pa se i
drugi čin završio još jednim mojim uspjehom i izmučenošću boga-djeteta koje
je, kako se ustanovilo malo kasnije, nevjerojatno uprljalo krpe u koje je bilo
umotano.
Počeo sam posljednji čin monologom u kojem sam opisao Horusovo
djetinjstvo i odrastanje. Govorio sam o svetom poslanstvu koje mu je povjerila
Izida.
U tom trenutku zastori su se rastvorili i pojavila se boginja u središtu scene.
Izida se kupala u Nilu, a pomagale su joj služavke. Odjeća jaj se pripila uz tijelo,
pa se nazirao svijetli sjaj njene kože, nejasne konture grudi bile su okrunjene
minijaturnim ružinim pupoljcima. Tanus, u ulozi Horusa, ušao je na pozornicu i
odmah zaokupio svu pažnju.U ulaštenom oklopu nošenom u maniri ponosnog
ratnika,bio je savršen kontrapunkt ljepoti boginje.Dug popis počasti koje je
osvojio u bitkama prilikom ratova na rijeci i nedavni poduhvat kad je spasio
kraljevski brod usredotočio je na njega pažnju naroda.U tom je trenutku Tanus
bio miljenik gledatelja.I prije nego što je mogao progovoriti, počeli su mu
pljeskati, a odobravanja su potrajala toliko dugo da su glumci bili primorani
nepomično stajati.
Dok se pljesak vijorio oko Tanusa, proučavao sam lica u publici i gledao
njihove reakcije. Nembet, Veliki Lav Egipta, mrštio se i ljutito brundao, nije ni
najmanje pokušavao sakriti odbojnost.Faraon se blagonaklono smiješio i kimao
glavom, stoga su svi koji su ga okruživali, svjesni njegovog odobravanja,
ohrabreno iskazivali svoje oduševljenje.Plemeniti Intef, koji se nikad nije
usprotivio nadmoćnim vjetrovima, namjestio je nasladi osmijeh i kimao suglasno
s kraljem. Njegove su oči, međutim, imale zloguk izgled.
 Konačno se pljesak utišao i Tanus je mogao tumačiti svoju ulogu, iako s
prilično poteškoća,jer bi se svaki put kad se prekidao da uhvati daha, prolomio
ponovni pljesak. Tek kad je Izida započela pjevati, tišina bi opet bila potpuna.
“Patnje tvog oca, stravična sudbina koja se nadvija nad našu kuću moraju se
otkupiti.” Izida je upozoravala božanskog sina i pružala mu ruke u znak
preklinjanja i naredbe.
“Sethovo prokletstvo pritišće sve nas, i samo ga moj sin može prekinuti.Idi i
potraži čudovište, svog strica.Prepoznat ćeš ga po nadmenosti i njegovoj
surovosti. Kad ga pronađeš, porazi ga.Baci ga u lance, veži ga uz tvoju volju da
bi bogovi i svi ljudi bili zauvijek slobodni od njegove zlokobne vladavine…”
Boginja se povukla pjevajući i ostavila je sina da dovrši svoju potragu. Kao i
djeca kad prate omiljeni napjev,gledatelji su znali što trebaju očekivati i drhturili
su u napetom iščekivanju.
Kad se konačno jednim skokom Seth vratio na scenu radi strašne bitke,
vječnog boja dobra i zla, ljepote i ružnoće, dužnosti i beščašća, publika ga je
spremno dočekala. Setha je pozdravio zbor nehinjene, spontane mržnje. Rasfer
je režao i frfljao izazivajući, šepurio se po pozornici, hvatao se rukama za
genitalije,i pokazivao ih besramnom,podrugljivom gestom koja je gledatelje
dovodila do ludila.
"Ubij ga, Horuse!", urlali su. "Smrskaj mu tu ružnu gubicu!"
A Seth se i dalje šepurio i podjarmljivao njihovu ljutnju. "Ubij ubojicu velikog
boga Ozirisa!",zagrmjeli su u paroksizmu bijesa."Smrskaj mu njušku!" "Iščupaj
mu crijeva!"
Reakcija se ni najmanje nije smirivala, iako su znali da se radi o Rasferu a ne
o Sethu. "Odrubi mu glavu!", vikali su. "Ubij ga! Ubij ga!"
Napokon je Seth hinio da prvi put vidi nećaka i pošao mu ususret dok mu se
jezik plazio medu pocrnjelim zubima, slineći kao idiot, a slina mu curila po
grudima.Ne bih nikad vjerovao da je Rasfer mogao biti odvratniji od onoga
kakvim ga je priroda učinila: ali bio sam u krivu.
"Tko je ovaj dječak?",upita podrigujući Horusu u lice.Tanus na to nije bio
pripravan i nehotice je ustuknuo s iskrenim izrazom gađenja, kad je osjetio
Rasferov zadah i sadržaj njegovog želuca,kiselog vina koje je još fermentiralo.
No, svejedno, brzo se pribrao i izgovorio svoj tekst.
"Ja sam Horus, sin Ozirisov." Seth je prsnuo u smijeh.
"I što tražiš, sinko, dijete umrlog boga?"
"Tražim osvetu zbog ubojstva mog plemenitog oca. Tražim Ozirisovog
ubojicu."
"Nemoj dalje tražiti!", viknu Seth. "Jer, ja sam Seth, pobjednik nad nižim
bogovima. Ja sam Seth, proždirač zvijezda, uništitelj svijetova."
Dva boga su isukala sablje i nasrnuli jedan na drugoga uz zvučan zveket
bronce o broncu. Kako bih umanjio rizik slučajne ozljede, pokušao sam
zamijeniti brončane sablje drvenima, ali dvojica glumaca to nisu htjela ni čuti.
Moj gospodar Intef je intervenirao kad mu se Rasfer obratio, naredio je da se
bore pravim ratnim oružjem,pa sam se ja morao povinovati njegovom autoritetu.
Ako ništa drugo, prizor je tako dobio na realnosti, a njih su dvojica stajala prsa u
prsa s nepomičnim oštricama i prijetećim pogledima.
Bili su izvanredan par i s obzirom na međusobne razlike, simbolizirali su
pouku ove predstave, vječni sukob dobra i zla. Tanus je bio visok i lijep. Seth je
bio tamnoput,zdepast i odvratan.Bio je to direktan, iskonski kontrast.
Raspoloženje gledatelja bilo je užareno i podijeljeno kao i kod dvojice
protagonista.Odgurnuli su se međusobno unatrag i ponovno nasrnuli, uz ubode i
rezove, lažnjake i obrane.Obojica su bili iskusni ratnici, medu najboljima u svim
faraonovim armijama.Oštrice su kružile i blještale na svjetlu baklji i činile su se
nestvarnima kao reflektirano sunčevo svjetlo na riječnoj površini namreškanoj
vjetrom. Zvuk njihove borbe podsjećao je na krila ptica koje kruže oko mračnog
vrha hrama, ali kad bi se sudarili, čuo se težak zveket maljeva po nakovnju.
Ono što je promatraču moglo izgledati poput kaosa u pravom dvoboju, bio je,
u stvari, do u tančine koreografiran balet, vrlo pažljivo više puta isprobavan.
Obojica su znala koji udarac treba zadati i kako proračunati obranu. Bila su to
dvojica sjajnih atleta angažiranih u borbi, čemu su cijelog života bili uvježbavani
i izgledalo je da to rade bez ikakvog napora.
Kad je Seth krenuo u ubadanje, Horus je zakasnio s obranom, tako da mu je
vrh sablje dodirnuo oklop i ostavio lagani svjetlucavi zarez na metalu. Potom,
kad je Horus nasrnuo i reagirao, oštrica njegove sablje je prošla toliko blizu
Sethovoj glavi da mu je odrezala pramen grube kose preciznošću britve jednog
brijača. Njihova igra nogu bila je složena i elegantna poput plesača iz hrama,bili
su brzi kao sokolovi i vješti kao gepardi u lovu.Svjetina ih je oduzeto
promatrala,a i sam sam bio vrlo ponesen.
Morao je to, znači, biti neki duboki instinkt koji me upozorio na oprez, ili su
mi to bogovi prišapnuli, tko zna? Nešto me navelo da skrenem pogled s dvoboja
i da se zapiljim u plemenitog Intefa koji je sjedio u prvom redu.I u ovom je
slučaju to bio instinkt ili saznanje koje sam o njemu imao, ili nazočnost
Tanusovog boga zaštitnika, ali nešto me navelo na tu pomisao. Možda zbog
jednog ili zbog drugog, ali istog časa sam sa sigurnošću shvatio razlog vučjem
osmijehu koji se pojavio na lijepom licu mojeg gospodara. Znao sam zašto je
odabrao Rasfera za ulogu Setha. Znao sam zašto nije pokušao udaljiti Tanusa od
uloge Horusa, čak i kad je otkrio njegov odnos s plemenitom Lostris. Znao sam
zašto je naredio da se upotrijebe prave sablje i zašto se sada smiješio.
Krvoproliće te večeri još nije bilo gotovo. ntef je očekivao nastavak.Prije
svršetka tog čina, Rasfer bi još jednom iskoristio svoju naročitu nadarenost.
"Tanus!", povikah, prilazeći. "Čuvaj se! To je zamka! Želi te..."
Moj glas je bio nadjačan žamorom svjetine. Nisam još napravio ni drugi korak
kad sam osjetio da me netko hvata za ruke. Pokušao sam se osloboditi, ali
dvojica Rasferovih prijatelja su me zadržali i pokušali odvući.Postavili su ih
tamo u očekivanju tog trenutka,ne bi li me spriječili da upozorim svog prijatelja.
"Horuse, daj mi snage!",preklinjao sam u tišini.I umjesto da pružim otpor,
bacio sam se unatrag u istom smjeru u kojem su na odvlačili. Za trenutak su
ostali bez ravnoteže, a ja sam se djelomično oslobodio stiska. Uspio sam doseći
rub pozornice prije nego su me opet uhvatili.
"Horuse daj mi glasa”, molio sam, i povikao iz petnih žila: "Čuvaj se, Tanuse!
Namjerava te ubiti!"
Ovog je puta moj glas nadjačao povike svjetine i Tanus me čuo.Vidio sam ga
kako je naglo okrenuo glavu i lagano na pola spustio kapke.Ali i Rasfer me
čuo,istog je časa reagirao i prekinuo ritam utanačen na probama.Umjesto da
ustukne pred vrtlogom uboda i rezova koje je Tanus izvodio tik uz njegovu
glavu, navalio je i udarcem odozgo prema dolje, natjerao je Tanusa da podigne
ruku. Da mu nije iznenađenje išlo na ruku, ne bi uspio pronaći prolaz za svoj
ubod u koji je unio svu snagu krupnih ramena i moćnog trupa. Vrhom oštrice
gađao je Tanusa malo ispod ruba Tanusovog šljema, direktno u desno oko, bio bi
mu probio oko i prošao kroz lubanju. No, moj je krik dao Tanusu dovoljno
vremena za reakciju. Odmah se postavio u obranu. Drškom sablje uspio je ovlaš
pogoditi Rasferov zglob i to je bilo dovoljno da za prst skrene vrh oružja. U
istom je času spustio bradu i okrenuo glavu. Bilo je prekasno da potpuno
izbjegne ubo, ali udarac koji bi mu probio oko i raznio glavu kao trulu lubenicu
samo mu je razrezao obrvu do kosti i prošao mu preko ramena. Potok krvi je
proliptao iz ozljede i zalio Tanusovo lice, zaslijepivši ga na desno oko. Bio je
primoran da uzmakne pred Rasferovim divljim nasrtajem.Očajnički je uzmicao i
treptao kapcima da se obrani od krvi dok ju je slobodnom rukom pokušavao
obrisati. Izgledalo je nemoguće da se može obraniti, i da me nisu spriječili
stražari iz palače bio bih isukao mali, draguljima ukrašen bodež koji sam nosio o
pasu i priskočio bih mu u pomoć.
Uostalom, i bez mojeg sudjelovanja, Tanus je uspio preživjeti prvi nalet. Iako
je bio ranjen još dvaput, rezom po lijevoj butini i ogrebotinom po bicepsu ruke u
kojoj je držao sablju, i dalje se kretao, parirao i eskivirao. Rasfer nije prekidao s
napadima, nije mu ostavljao mogućnosti da opet nade ravnotežu i pregled borbe.
Nakon nekoliko minuta, Rasfer je puhao i stenjao poput golemog vepra, a znoj
mu je tekao u potocima tako da su mu se deformirana prsa sjala na svjetlosti
baklji. Ali, nisu popuštale ni brzina ni žestina nasrtaja. Iako nisam baš vješt u
rukovanju sabljom, ipak sam stručnjak za ovu vještinu. Promatrao sam Rasfera
dok je vježbao u dvorištu oružja i dobro sam poznavao njegov stil. Znao sam da
je pobornik načina napada zvanog khamsin, jer je sličan pustinjskom vjetru. Taj
je manevar odgovarao njegovoj sirovoj snazi i tjelesnoj građi. Stotinu puta sam
bio u prilici vidjeti kako ga rabi; i sada sam naslućivao po njegovoj igri nogu da
se priprema okončati borbu uz jedan posljednji napor.Dok sam se bacakao u
stisku svojih čuvara, ponovno sam povikao Tanusu.
"Khamsin! Budi spreman..."
Pomislio sam da je buka koja je ispunjavala hram zaglušila moje
upozorenje,jer Tanus nije reagirao.Poslije mi je rekao da me čuo i, s obzirom da
mu je vid bio zamagljen,ova druga opomena mu je još jednom spasila
život.Rasfer se povukao pola koraka, što je bila klasična predigra za khamsin.Na
trenutak je popustio pritisak kako bi omogućio protivniku da se postavi u
pogodan položaj.Zatim je prebacio težinu i iskoračio naprijed lijevom
nogom.Iskoristio je zamah i snagu desne noge, bacivši se u napad svim tijelom
poput grotesknog strvinara koji se sprema poletjeti.Odlijepio se od zemlje
objema nogama,a vrh sablje je ciljao pravo u Tanusovo grlo.To je bio neizbježan
trenutak.Ništa na svijetu nije moglo spriječiti oštricu da pogodi svoj cilj,osim
jedine klasične obrane,udarac zaustavljanja.U istom trenutku u kojem je Rasfer
navalio svom snagom da bi zadao udarac,Tanus se bacio istom snagom,ali
znatno spretnije. Poletio je prema njemu kao strelica odapeta iz luka. Kad su se
sreli u pola skoka, Tanus je svojom oštricom blokirao Rasferofu i klizio njome
skroz do balčaka gdje se zaustavila.Manevar je bio savršeno izveden.Masa i
brzina dvojice boraca se kocentrirala na Rasferovoj brončanoj oštrici koja nije
izdržala udar i slomila se, ostavljajući mu u ruci samo odrezani držak. Ponovno
su bili prsa o prsa. Premda je Tanusova sablja još bila cijela, Rasfer mu je ušao u
klinč i onemugućio ga da je upotrijebi.Tanusove ruke, a u lijevoj je još držao
sablju, stegnule su se oko Rasferovih leda, dok su obojica stiskala jedan
drugoga. Hrvanje je jedan od vojničkih disciplina u kojoj su bili izvježbani svi
egipatski ratnici. Obavili su jedan drugoga i kružili po pozornici, obojica su
pokušavali izbaciti protivnika iz ravnoteže,mrštili se prijeteći,pokušavali
podmetnuti nogu,udarali se vizirom šljema.Do tog trenutka obojica su bili
ravnopravni kako po snazi tako i po odlučnosti.
Gledatelji su naslutili da se više nije radilo o glumljenom sukobu, već o borbi
na smrt. Vjerovao sam da se njihova žed konačno utažila uslijed svega čemu su
prisustvovali te večeri, ali nije bilo tako. Bili su nezajažljivi i vrištali su tražeći
krv i ponovno krv. Naposljetku je Rasfer oslobodio ruku iz Tanusovog stiska. Još
je stiskao držak slomljene sablje i oštrim odlomljenim dijelom udario ga je po
licu ciljajući u oči i u ranu na čelu da bi je produbio. Tanus je okrenuo glavu da
bi izbjegao udarce koji su ga pogodili pri vrhu brončanog šljema. Poput pitona
koji premješta svoj stisak oko plijena, iskoristio je taj trenutak da bi promijenio
stisak na Rasferove grudi. Pritisak je bio toliko snažan da se ovome lice počelo
nadimati i crvenjeti. Istiskivao mu je zrak iz pluća, a Rasfer se borio da se ne
uguši. Postajao je naočigled sve slabiji. Tanus ga je nastavio stezati sve dok nije
pukao jedan zreli čir na Rasferovom vratu, a žućkasti je gnoj prsnuo kao
smrdljivi potočić, cureći do opasača njegove suknje. Već napola udavljen, Rasfer
je napravio bolnu grimasu od boli zbog puknute upale i zastao je. Tanus je
osjetio da ovaj popušta i pribrao je svu rezervu svoje snage. Promijenio je kut,
lagano spustio ramena i gurnuo protivnika unatrag i uvis. Rasfer je izgubio
ravnotežu i Tanus gaje prisilio da uzmakne za jedan korak i kad je u tome uspio,
nastavio je koristiti vlastiti zalet. Držeći ga stisnutog, gurnuo ga je natraške
preko pozornice prema jednom od golemih kamenih stupova. U tom času nitko
nije shvatio Tanusovu namjeru ali tada smo vidjeli da je spustio vrh sablje u
vodoravan položaj i snažno pritisnuo držak o kralježnicu protivnika.Vrh
Tanusove sablje pogodio je stup. Metal je zaškripao po granitu i ovaj snažni udar
se nastavio i na oštricu. Sudar je blokirao obojicu, a držak sablje se zabio
Rasferu u kralježnicu. Neki bi drugi čovjek poginuo, pa je čak i on ostao
paraliziran.Posljednjim smrdljivim uzdahom bolno je kriknuo i raširio
ruke.Slomljeni držak sablje izletio mu je iz ruke i otkotrljao se po podu. Povio je
koljena i zateturao Tanusu u naručje.Ovaj ga je udario bokom i zamahom
gornjeg dijela tijela odgurnuo ga unatraške. Rasfer je pao tako teško da sam čuo
kako mu rebra pucketaju kao suho šiblje na vatri nekog tabora. Lupio je
zatiljkom po kamenu zvukom koji je podsjećao na pustinjsku dinju koja pada s
visoka, a zrak mu je šišteći izlazio iz grla.Zajaukao je od bola, ispražnjenih
pluća. Imao je jedva toliko snage da podigne ruke u znak predaje. Tanus je bio
ponesen bijesom i potican urlicima svjetine, izgledalo je da je poludio.Postavio
se pored Rasfera i podigao sablju stežući držak objema rukama. Bio je to
stravičan prizor. Krv koja mu je liptala iz rane na čelu obojila mu je lice u neku
dijaboličnu masku. Znoj i krv su mu se skrutili na dlakama na prsima i zamrljali
mu odjeću.
"Ubij ga!", zaurlali su prisutni. "Ubij zločinca!"
Vrh Tanusove sablje ciljao je usred Rasferovih grudi. Pripremio sam se na
udarac koji će probosti čudovište. Htio sam da Tanus to napravi, jer sam mrzio
Rasfera više nego svi prisutni. Bogovi znaju da sam za to imao valjani razlog, jer
me kastrirao i žudio sam za osvetom.No, bilo je to beznadno. Poznavao sam
Tanusa i znao sam da neće probosti neprijatelja koji se predao. Vidio sam žar
ludila koji se gasio u njegovim očima.Lagano je stresao glavom,kao da bi vratio
kontrolu nad samim sobom. Umjesto da upotrijebi ubod, polako je spustio sablju
dok nije zarezao protivnikove grudi. Kap krvi žive boje granata potekla je po
dlakavim grudima od oštrog tha sablje.Potom je Tanus nastavio recitirati svoju
ulogu.
"Ovako te vežem uz svoju volju i lišavam te svjetla.Da lutaš po mračnim
predjelima zanavijek.Da više nemaš moći nad plemenitim i dobrim ljudima.
Vladat ćeš lopovima i podlacima,prepotentnima i varalicama,lažljivcima i
ubojicama,oskvrniteljima grobova i nasilnicima nad krijeposnim ženama,
psovačima i krivokletnicima.Od sada nadalje bit ćeš Bog svakog zla.Odlazi i
nosi sa sobom prokletstvo Horusa i Ozirisa,njegovog uskrsnulog oca."
Tanus je odigao vrh sablje s Rasferovih grudi i odbacio oružje. Namjerno se
razoružao u prisutnosti neprijatelja da bi pokazao svoj prezir. Oštrica je bučno
pala na kamen.Tanus je prišao “Nilu”, spustio se na koljeno, zagrabio malo vode
i pljusnuo je po licu da opere krv. Otkinuo je traku platna sa suknje i ovlaš zavio
ozljedu na čelu da zaustavi krvarenje.Ona dva Rasferova gorile su me pustila
slobodnog i potrčala su na pozornicu u pomoć svom palom zapovjedniku.Osovili
su ga na noge, a Rasfer je zateturao, pušući kao divovska, odurna žaba
krastača.Vidio sam da je ranjen.Odveli su ga,a svjetina je dobacivala riječi
sprdnje i mržnje.
Promotrio sam svog gospodara Intefa,nije uopće prikrivao svoj izraz, a to je
potvrdilo sve moje sumnje.Tako se, znači, htio osvetiti Tanusu... da ga ubiju pred
očima cijelog stanovništva i svoje kćeri.Lostris je trebala prisustvovati ubojstvu
svoga dragog za kaznu što se nije povinovala želji svog oca. Intefovo
nezadovoljstvo i razočaranje nadahnulo me na ponosnu zadovoljštinu, dok sam
se pitao kakvu je sudbinu namijenio Rasferu.Možda bi se ovaj više volio
povinovati Tanusovim zapovijedima,nego da se suoči s kaznom koju će mu
odrezati moj gospodar.Intef je uvijek bio vrlo strog s onim koji bi ga razočarao.
Tanus je još uvijek dahtao zbog napora u dvoboju, ali kad se popeo do ruba
pozornice udahnuo je duboko desetak puta da bi vratio snagu i započeo monolog
kojim je trebalo zaključiti predstavu. Prisutni su zanijemili, krvav i bijesan,
predstavljao je prizor koji je ulijevao strah.
Tanus je podigao obje ruke prema krovu hrama i izrecitirao: "Ammon-Ra, daj
mi glasa! Ozirise, podaj mi rječitost!"To je bilo uobičajeno zazivanje govornika.
"Daj mu glasa! Podaj mu rječitosti!", odgovoriše gledatelji, još uvijek zapanjeni
onime što su vidjeli, ali još žedni drugih razonoda.
Tanus je bio izvanredno stvorenje, čovjek od akcije, bogat idejama i s darom
rječitosti.Siguran sam da bi bio dovoljno širokogrudan da prizna da je mnoštvo
onih ideja posijao u njegovoj svijesti ponizni rob Taita, ili su, svejedno, one tamo
naišle na plodno tlo. Što se tiče rječitosti, čuveni su bili Tanusovi poticaji svojem
odredu uoči bitke. Nisam bio prisutan u svim prigodama, ali mi je sve vjerno
prenio Kratas, njegov prijatelj i zamjenik. Prepisao sam mnogo tih govora na
svicima papirusa, jer ih je vrijedilo sačuvati. Tanus je posjedovao taj dar da je
mogao direktno govoriti srcu običnog čovjeka. Bio sam uvjeren da se ta moć u
velikoj mjeri rađala iz njegove iskrenosti i otvorenosti. Ljudi su vjerovali u njega
i pratili bi ga sve do smrti. Još sam bio uznemiren sukobom kojem sam netom
prisustvovao i zamki koju je Intef priredio Tanusu.No, bio sam nestrpljiv čuti
govor koji je Tanus pripremio bez moje pomoći i mog savjeta. Da budem iskren,
bio sam još malo povrijeđen, jer je odbio bilo kakvu suradnju, a podosta i
zabrinut zbog onog što bi mogao reći.Taktičnost i diplomacija nisu nikad bile
njegove jače strane.
Faraon je načinio pokret kojim ga je pozvao da govori, križajući i raskrižajući
kukasto žezlo i bič i blagonaklono kimajući glavom.Gledatelji su šutjeli,
pozorni, i napeto su čekali da im nijedna riječ ne bi promakla.
"Ovo govorim ja, Horus, sokolove glave", poče Tanus, a svi u ga hrabrili."To
je stvarno bog sokolove glave! Poslušajte ga!"
"Ha-Ka-Ptah."Tanus je uporabio arhaični oblik od kojeg je proizišao naziv
Egipta.Malo je njih znalo da je originalno značenje bilo Ptahov hram.
"Govorim ti o ovoj drevnoj zemlji, koja nam je poklonjena prije deset tisuća
godina, dok su bogovi bili mladi. Govorim ti o dva kraljevstva koja su po svojoj
prirodi samo jedno i nedjeljivo." Faraon je potvrdio. To je bila temeljna dogma,
priznata od vjerskih i svjetovnih vlasti, nijedna nije priznavala varalicu koji je
kraljevao u Donjem Egiptu, niti je prihvaćala njegovo postojanje.
"O, Kemit." Tanus je upotrijebio još jedan stari naziv Egipta, Crna Zemlja, po
boji mulja koji je Nil donosio godišnjom poplavom.
"Ja ti govorim, o ovoj razuđenoj i građanskim ratom podijeljenoj zemlji,
ogrezloj u krvi i lišenoj svojih bogatstava." Moj se užas odražavao na licima svih
slušatelja. Tanus je upravo izrekao neizrecivo. Želio sam pojuriti na scenu i
začepiti mu usta kako bih ga spriječio da nastavi,ali bio sam gotovo paraliziran.
"O, Ta-Meri." Još jedan drevan naziv, Voljena Zemlja. Tanus je dobro naučio
povijest o kojoj sam ga ja podučavao.
"Govorim ti o starim i mlitavim generalima, o admiralima koji su preslabi i
neodlučni da oduzmu Otimaču ukradeno kraljevstvo. Govorim ti o glupim
ljudima koji troše tvoje blago i prolijevaju krv tvoje najbolje mladeži kao da se
radi o talogu nekog ukiseljenog vina."
Vidio sam Nembeta u drugom redu,Veliki Lav Egipta, crven od bijesa,žestoko
je čupkao bradu.Ostali stari zapovjednici koji su sjedili oko njega mrštili su čela
i uznemirili se, zveckali su mačevima u koricama u znak neodobravanja. Medu
svima njima, samo se moj gospodar Intef smiješio vidjevši Tanusa koji je
izbjegao jednu zamku,ali upadao u slijedeću.
"Našu Ta-Meri opsjedaju horde neprijatelja,pa ipak plemenitaški sinovi si
radije odsijecaju palčeve,umjesto da se late mača kojim bi je trebali braniti."
Tanus je intenzivno gledao u Menseka i Sobeka, Lostrisinu stariju braću, koji
su sjedili u prvom redu pored oca.Kraljevski dekret je oslobađao od služenja
vojne obveze samo one koji su imali neki tjelesni invaliditet zbog kojeg su bili
nesposobni.Svećenici kirurzi u Ozirisovom hramu usavršili su umijeće
odsjecanja gornje falange na palcu uz malo boli i malo rizika od infekcije,na taj
način tom se rukom nije mogao držati mač, niti napinjati luk.Mladići su se
ponosno razmetali tom sakatošću kad bi se kockali ili oblokavali u krčmama duž
rijeke.Držali su da manjak palca nije nikakav znak kukavnosti, nego obilježje
rafiniranosti i neovisnosti duha. "Rat je igra koju starci vode životima
mladih",govorila su Lostrisina braća. "Domoljublje je mit koji su izmislili oni
stari nitkovi da nas uvale u tu paklenu igru.Neka se samo oni bore,mi ne želimo
ni čuti za to." Uzalud sam ponavljao da privilegija biti Egipćaninom uključuje i
obaveze i odgovornosti,nisu me htjeli slušati, s tipičnom drskošću mladih
neznalica.Sada međutim,pod strogim Tanusovim pogledom,bili su uznemireni i
skrivali su lijevu ruku u naborima tunike.Svi su bili dešnjaci,ali su uvjerili u
suprotno časnika na regrutaciji svojom rječitosti i pregrštom zlata.
Obični su ljudi, u dnu velike sale,mrmljali i toptali nogama u znak
odobravanja zbog ovog što je Tanus rekao.Jer,njihova su djeca popunjavala
klupe za veslima ratnih brodova,ili su marširala po pustinjskom pijesku.Ja sam,
pak, kršio ruke u očaju.Ovim kratkim govorom Tanus je stvorio neprijatelje
medu pedesetoricom nazočnih plemenitaških mladića,ljudima koji će jednog
dana naslijediti vlast u Gornjem Egiptu.Njihovo je neprijateljstvo prevagnulo
stotinu puta nad odobravanjem običnih ljudi,a ja sam se molio da Tanus
prestane.U nekoliko minuta stvorio je dovoljno nedaća za sto godina,ali on je
mirno nastavio.
"O, Ta-Nutri." Bio je to još jedan drevni naziv Zemlja Bogova. "Govorim ti o
zločincu i pljačkašu koji postavljahu zasjede na svakom brežuljku i u svakom
šumarku.Seljak je primoran orati sa štitom o boku,putnik mora putovati s
isukanom sabljom."
I ovog su puta obični gledatelji zapljeskali.Poduhvati bandi pljačkaša koji su
se nazivali Averle bili su stravična muka za sve.Nitko nije bio siguran izvan
glinenih zidina naseljenih mjesta,a vođe su im bile drske i neustrašive.Nisu
poštovali nikakav zakon osim svojeg i nitko nije bio siguran.Tanus je pogodio
cilj, barem što se tiče naroda i odjednom sam shvatio da su te njegove riječi bile
neka vrst znaka koji se očekivao već duže vrijeme.Mnoge su se revolucije
dogodile i mnogo je kraljevskih dinastija bilo zbačeno sličnim pozivima
masama.Slijedeće su Tanusove riječi potvrdile moje sumnje.
"Dok sirotinja zapomaže pod bičem poreznika,plemstvo zalijeva stražnjice
svojih mladih ljubavnika najskupocjenijim uljima s Istoka..."
Iz dna sale začulo se režanje,a moji su se strahovi izmijenili s treperavim
uzbuđenjem.Je li to sve bilo do u tančine isplanirano? Je li Tanus bio sposobniji i
himbeniji više no što sam ja to zamišljao? "Za Horusa!", povikao sam u svom
srcu. "Zemlja je zrela za revoluciju, a tko je bolje mogao voditi od Tanusa?"
Jedino sam bio razočaran jer mi se nije povjerio i nije mi dao da sudjelujem u
tom svom planu.Mogao sam isplanirati revoluciju na isti spretan i mudar način
na koji sam mogao planirati neki vodeni vrt ili napisati dramu. Ispružio sam vrat
da bih mogao gledati iznad glava prisutnih.Očekivao sam da će svakog trenutka
Kratas i ostali časnici nahrupiti u hram vodeći odred ratnika iz brodske
satnije.Osjećao sam kako mi se diže kosa na glavi i zamišljao sam da ću ih
vidjeti kad budu strgnuli dvostruku krunu s faraonove glave da bi je postavili na
okrvavljeno Tanusovo čelo. S kolikom bih se radošću pridružio povicima: "Živio
faraon! Živio kralj Tanus!"
Ti su mi se opijajući prizori odvijali pred očima,dok je Tanus i dalje govorio.
Vidio sam kako se ostvaruje proricanje iz pustinjskog proročišta.Sanjao sam
Tanusa,uz bok s mojom gospodaricom Lostris kako sjede na bijelome
egipatskom prijestolju,a vidio sam i sebe iza njih,blještećeg u odori velikog
vezira. Ali zašto, zašto se nije posavjetovao sa mnom prije nego se upustio u tu
opasnu pustolovinu?Tanus je odmah objasnio razlog tome. Pogriješio sam kad
sam prosudio mog iskrenog i izravnog Tanusa, plemenitog i lojalnog i lišenog
prijetvorne mudrosti.Nije to bila zavjera.Tanus je jednostavno govorio to što je
mislio. Obični gledatelji koji su maločas zaneseno slušali svaku njegovu
riječ,bili su sad neočekivano napadnuti.
"Slušaj me, o Egipte! Što će se dogoditi jednoj zemlji gdje ljudi podle duše
pokušavaju potisnuti moćne,gdje domoljuba vrijeđaju,gdje nijedan od
jučerašnjih ljudi nije poštovan zbog svojeg razbora,gdje osrednji i zavidni
pokušavaju svesti na svoju razinu čak i najdostojnije?"
Nije više bilo pljeskanja, jer su se oni koji su bili u dnu sale prepoznali u tom
opisu.Tanus se uspio otuđiti od svih, važnih i poniznih, bogatih i siromašnih.
O,zašto se nije posavjetovao sa mnom,upitah se. Odgovor je bio očigledan. Nije
se savjetovao, jer je znao da bih ga pokušao odgovoriti.
"Kakav to red postoji u nekom društvu gdje rob slobodno govori i smatra se
jednakim s nekim po rođenju plemenitim?",izjavio je."Mora li sin podcjenjivati
oca i mudrost koju je platio sjedinama i borama? Mora li prostitutka iz luke
nositi prstenje od lazurnog kamena i postaviti se ponad krijeposnih žena?"
Horusa mu,pomislih.Tanus nije baš nikoga namjeravao poštedjeti. Kao i uvijek,
zaboravio je na vlastitu sigurnost, previše zanijet strašću da ukaže na pravi put.
U hramu je samo jedna osoba bila očarana time što je Tanus govorio. Lostris
mi se pojavila s boka i stisnula me za ruku.
"Nije li to prekrasno, Taita?", prošaptala je. "Svaka je njegova riječ istinita.
Ove je noći stvarno mladi bog." Nisam našao ni riječi ni hrabrosti da se s njom
složim, već sam žalosno pognuo glavu, dok je Tanus i dalje nezaustavljivo
govorio.
"Faraone, ti si otac naroda.Od tebe tražimo zaštitu i pomoć.Povjeri poslove
Države i rata poštenim i sposobnim ljudima. Pošalji glupane i pokvarenjake da
trunu na svojim posjedima.Potjeraj nevjerne svećenike i gramzive sluge Države,
parazite naše Ta-Meri."
Sam Horus zna da mrzim svećenike,ali samo bi glup ili vrlo hrabar čovjek na
vlastitu glavu navukao gnjev svih takozvanih božjih glasnika, jer njihova je moć
bezgranična, a mržnja im je neumoljiva.A što se tiče činovnika, granice njihovog
utjecaja i njihove podmitljivosti su već stoljećima utanačene, a moj gospodar
Intef bio je na čelu svih njih.Prošli su me žmarci dok sam suosjećao sa svojim
prijateljem koji je i dalje davao upute faraonu kako da potpuno preuredi
egipatsko društvo.
"Poslušaj riječi mudraca. O, kralju, slavi umjetnika i pisara. Oduži se
vrijednom ratniku i odanom sluzi.Iskorijeni bandite i pljačkaše iz njihovih utvrda
u pustinji.Pokaži narodu primjerom da bi ovaj Egipat opet mogao procvasti i
postati velikim."
Tanus je pao na koljena posred pozornice i raširio ruke. "O, faraone, ti si naš
otac. Izjavljujemo ti svoju ljubav.Zauzvrat, pokaži nam svoju očinsku ljubav.
Poslušaj naše molbe,preklinjemo te."
Sve do tog časa sam bio preneražen Tanusovom ludošću, a sada, već prekasno,
skupio sam prisutnost duha i užurbano pokazao poslužiteljima da spuste zastor
prije nego bi Tanus prouzročio samom sebi još veću štetu.Dok se blještava
draperija spuštala da bi ga skrila,publika je šutjela, kao da nije mogla vjerovati
svemu što je vidjela i čula te noći.
Faraon je bio taj koji je prekinuo čaroliju. Ustao je. U njegovo se lice ispod
bijele šminke nije moglo proniknuti. Dok je izlazio iz hrama, gledatelji su ničice
pali pred njim. A vidio sam i izraz svog gospodara Intefa. Pobjednički.
Otpratio sam Tanusa do njegovog skromnog boravišta u blizini mola gdje je
bio usidren odred.Iako sam hodao njemu uz bok,rukom sam stezao držak
bodeža,spreman da se suprotstavim iznenadnim posljedicama njegove bezumne
iskrenosti.Tanus ni najmanje nije izgledao da se možda kaje. Naprotiv, činilo se
da ne shvaća svu težinu svoje ludosti i bio je vrlo zadovoljan samim
sobom.Često sam mogao primijetiti da čovjek, netom oslobođen strahovite
napetosti i smrtne pogibelji, postaje razgovorljiv i euforičan. Tanus, ratnik, nije
bio iznimka tog pravila.
"Bilo je vrijeme da netko ustane i da kaže to što je trebalo reći, slažeš li se,
prijatelju moj?" Glas mu je odjekivao jasno i glasno u mračnoj uličici, kao da je
odlučio privući sve ubojice u zasjedi. Ja sam i dalje šutio.
"Nisi očekivao da ču to napraviti, zar ne? Budi iskren, Taita. Iznenadio sam te,
je li tako?"
"Sve si iznenadio."Ovog sam se puta mogao složiti s njim. "Čak je i faraon
ostao zapanjen, a to mi izgleda i shvatljivo."
"Slušao je, Taita. Sve je slušao, primijetio sam. Večeras sam napravio odličan
posao, ne čini ti se?" Kad sam pokušao razgovarati o podlom Rasferovom
napadu i o mogućnosti da ga je na to naveo moj gospodar Intef, Tanus mi nije
htio vjerovati.
"To je nemoguće, Taita.To si sanjao. Plemeniti Intef bio je najbolji prijatelj
mog oca. Kako bi mi mogao nauditi? Uostalom, ja ću postati njegov zet, nije li
tako?" I unatoč ozljedama prsnuo je u veseli smijeh koji je probudio spavače u
mračnim kućercima, a oni su počeli vikati na nas da ne dižemo buku. Tanus je
zanemario njihove proteste.
 "Ne, ne, siguran sam da griješiš", bio je uporan. "Rasfer je to učinio iz
obijesti. Idućeg će puta biti oprezniji." Obgrlio me rukom oko ramena i snažno
stisnuo. "Večeras si me dvaput spasio.Rasfer bi me bio ubio da nije bilo tvojih
upozorenja. Kako ti uspijevaju takve stvari, Taita? Kunem se da si ti čarobnjak i
imaš dar dvostrukog vida."
Tanus se ponovno nasmija. Kako sam mogao prigušiti njegovo veselje? Bio je
poput dječaka puštenog s lanca. Nisam mogao, a da ga ne zavolim još više. Nije
to bio trenutak da ga upozorim na opasnost koja je vrebala njega i sve njegove
neprijatelje.Odlučio sam mu ostaviti taj sat radosti,sutradan bih mu se obratio
glasom razuma i opreza. Stoga sam ga otpratio do kuće, zašio mu ranu na čelu,
ostale sam oprao i premazao posebnom mješavinom meda i trava kako bih
spriječio odumiranje tkiva.Zatim sam mu dao da popije obilnu količinu crvenog
shepenna i ostavio sam vrlog Kratasa da bdije nad njim.
Kad sam se vratio u svoje odaje, otkrio sam da su me dvije osobe tražile, moja
gospodarica Lostris i poraženi Rasfer. Jasno je da bih, da sam slučajno mogao
odabrati, prednost dao prvoj,ali nisam mogao.Dvojica Rasferovih gorila gotovo
su me odvukla do njega. Ležao je na madracu natopljenom znojem, psovao je i
zazivao Setha i sve bogove kao svjedoke njegove patnje i duševne snage. "Dobri
Taita!", uzviknu s mukom se podižući na lakat. "Ne možeš ni zamisliti koliko
patim. U grudima mi je vatra, kao da su mi sve kosti slomljene, a glava me boli
kao da je zavezana remenima od neštavljene kože."
Nije mi bilo teško savladati suze suosjećanja,ali poznato je da mi liječnici i
iscjelitelji nemamo hrabrosti da uskratimo našu njegu čak i najodvratnijim
stvorovima. Uzdahnuo sam rezignirano, otvorio sam kožnu torbu u kojoj sam
držao svoje alatke i uzeo instrumente i masti. Razveselila me spoznaja da je
Rasfer postavio točnu dijagnozu i da je, osim brojnih nagnječenja i površnih
ozljeda, imao barem tri slomljena rebra i čvorugu na zatiljku, veliku gotovo kao i
moja šaka.Zbog toga sam imao potpuno opravdani razlog da mu nanesem još
više patnji. Jedno rebro nije bilo na mjestu i postojala je opasnost da je probilo
plućno krilo.Dok su ga dvojica gorila čvrsto držala, a Rasfer je urlao i jaukao na
vrlo zadovoljavajući način, namijestio sam mu rebro i previo mu grudi lanenim
zavojima, natopljenima u octu, koji će se prilikom sušenja suziti.Potom sam se
pozabavio ranama na glavi,na mjestu gdje je udario glavom o kameni pod.Često
su bogovi blagonakloni.Kad sam približio svjetiljku Rasferovim očima,zjenice
se nisu proširile.Nisam imao nikakve sumnje u potrebnu njegu Neka krvava
tekućina se skupljala u toj unesrećenoj lubanji.Bez moje pomoći, Rasfer bi bio
mrtav prije sljedećeg zalaska sunca. Odagnao sam takvo iskušenje i podsjetio
samog sebe kakve su obaveze liječnika prema pacijentu.Vjerojatno su postojala
samo tri kirurga u cijelom Egiptu koji su bili sposobni trepanirati lubanju s
dobrim izgledima uspjeha, a što se mene tiče, ne bih imao previše povjerenja u
preostalu dvojicu. Opet sam naredio gorilama da čvrsto drže Rasfera,
prikliještivši ga uz ležaj licem prema dolje. Sudeći po grubom načinu na koji su
se ophodili i pomanjkanju pažnje prema njegovim slomljenim rebrima, zaključio
sam da ne gaje previše nježne osjećaje za svog gospodara.I opet se slijed urlika i
krikova prolomio u noći i olakšao moje muke dok sam obavljao polukružni rez
oko protuberance i odvajao od kosti široku traku kože.Sad ga ni ova dva snažna
bijednika nisu mogli nepomično držati. Otimao se štrcajući krv do tavanice i po
nama, pa smo izgledali kao da su nas napale crvene boginje. Konačno sam, na
izmaku snaga, naredio ovoj dvojici da ga zavežu za gležnjeve i zapešća za
stupove postelje kožnim remenima.
"O, mili i ljubazni Taita,ovo nevjerojatno boli.Daj mi kap soka od cvijeta,
preklinjem te, dragi prijatelju",mucao je Rasfer. Sad kad je bio čvrsto vezan uz
postelju, mogao sam si dopustiti da budem iskren s njim.
"Znam što osjećaš, dragi Rasfere.I ja sam htio malo soka od cvijeta kad si na
meni upotrijebio svoj nož.Nažalost, stari moj prijatelju, nemam više droge, a
barem još mjesec dana neće stići karavane s istoka"
To je bila laž, malo je njih znalo da i ja sam uzgajam crveni shepenn. Znao
sam da najbolje tek treba doći i posegnuo sam za svrdlom. Ljudska glava je
jedini dio tijela koji me zbunjuje. Po naredbi mog gospodara Intefa, dostavljali
su mi trupla svih smaknutih zločinaca, a osim toga, Tanus mi je donosio mnogo
primjeraka s bojnog polja,propisno sačuvanih u slanoj vodi. Sve sam ih secirao i
proučio, pa sam stoga poznavao svaku kost i njeno mjesto u kosturu. Otkrio sam
put kojim prolazi hrana kad ude kroz usta i putuje tijelom.Otkrio sam onaj
čudesan organ koji zovemo srcem, ugniježden medu blijedim vrećama
pluća.Proučio sam unutarnje rijeke kojima teče krv i opazio sam dvije krvi koje
određuju ljudska raspoloženja i osjećaje.Naravno, postoji radosna i živahna krv,
koja kad je oslobođena potezom skalpela ili krvnikovom sjekirom, štrca u
pravilnim mlazevima.To je krv veselih misli i lijepih osjećanja, ljubavi i
dobrote.Postoji, zatim, tamnija i mutnija krv koja kola bez snage i radosti one
prve. To je krv bijesa i boli, melankoličnih misli i zlih djela. Proučio sam sve ove
stvari i ispunio stotinu svitaka papirusa svojim opažanjima. Koliko mi je
poznato, nitko na svijetu nije toliko učinio,a svakako ne šarlatani u hramu sa
svojim hamajlijama i vraćanjima.Ne vjerujem da ijedan od njih zna razlikovati
jetru od sfinktera na anusu,a da ne zazove Ozirisa, baci kockice obožavanja i
unaprijed naplati mastan honorar. Bez lažne skromnosti mogu reći da nikad
nisam upoznao čovjeka koji bi bolje od mene poznavao ljudsko
tijelo,no,svejedno, glava je i dalje ostala zagonetna. Naravno, znam da oči vide,
nos prepoznaje mirise, usta okuse, uši zvukove... Ali, kakvu ulogu igra ona
sivkasta kaša koja ispunjava tikvu u glavi? To nikad nisam uspio razjasniti i
nitko nije uspio dati zadovoljavajuće objašnjenje, jedino je Tanus bio blizu.
Nakon što smo zajedno proveli večer kušajući crno vino od zadnje berbe,
probudio se u zoru i uz jauk izjavio: "Seth je stavio tu stvar u našu glavu da bi se
osvetio čovječanstvu".
Upoznao sam nekoć jednog čovjeka koji je stigao karavanom s one strane
legendarnih rijeka blizanka, Tigrisa i Eufrata i tvrdio je da je proučavao isti taj
problem.Bio je mudar, pa smo skupa raspravljali o mnogim tajnama i to otprilike
pola godine. U jednom je trenutku natuknuo kako svi ljudski osjećaji i misli ne
proistječu iz srca, već iz one gnjecave i bezoblične mase. Citiram ovu naivnu
tvrdnju samo da dokažem kako i učen i inteligentan čovjek može pogriješiti. Tko
je god promatrao srce, taj moćni organ koji otkucava životom u središtu našeg
tijela,opskrbljavan velikim rijekama krvi i zaštićen palisadom od kostiju, ne
može posumnjati da je to izvor iz kojeg potječu misli i emocije. Srce se koristi
krvlju da tim osjećajima prožima cijelo tijelo.Niste li nikad osjetili kako vam
srce zatreperi i ubrza otkucaje zbog neke lijepe glazbe, zanosnog lica ili dirljivog
govora? Jeste li ikad oćutjeli takve osjećaje unutar vaše glave? Čak se i mudrac
koji je došao s istoka morao predati nasuprot mojoj neumoljivoj logici.Nijedan
razborit čovjek ne može povjerovati da ta beskrvna masa usirenog mlijeka,
nepomična u svojoj koštanoj kutiji, može evocirati stihove neke pjesme ili nacrt
piramide i navesti jednog čovjeka da voli ili ratuje.Pa čak ga i majstori
balzamiranja odstranjuju i odbacuju kad pripremaju neko tijelo za dugačak
put.No svejedno, postoji jedan paradoks, ako petljate po toj želatinoznoj
masi,makar i pritiskom na tekućinu koja je tamo zarobljena,pacijent je
gotov.Potrebno je do u tančine poznavati strukturu glave i biti iznimno spretan
da bi se prodrlo u lubanju, a da se ne povrijedi vrećica koja sadrži tu kašu.Ja
posjedujem obje te vrline.
Dok sam polako svrdlao kost, okuražen Rasferovim urlicima, uredno sam se
prekidao da odstranim komadiće i pošpricam ranu octom.To pečenje nije
pridonosilo pacijentovom boljitku,ali je davalo novu snagu jačini njegovog
glasa. Odjednom je svrdlo od naoštrene bronce prodrlo kroz lubanju i jedan
minijaturan i savršen koštani disk izletio je iz rane, pogonjen unutarnjim
pritiskom.Slijedio ga je istog časa mlaz tamne i zgrušane krvi koja me pogodila
u lice.Rasfer se opustio i ja sam shvatio,iako podosta nevoljko, da će preživjeti.
Dok sam mu šivao komad kosmate kože, upitao sam se jesam li doista učinio
veliku uslugu čovječanstvu.Kad sam napuštao Rasfera, glave zamotane
zavojima,koji se prepustio jadikovkama i cmizdrenju,zahvaćen nekim svinjskim
samosažaljenjem,osjetio sam da sam potpuno iscrpljen.Događaji toga dana su
ispraznili sve moje rezerve energije.
Ali nisam još mogao poći na počinak, jer me glasnica moje gospodarice
Lostris čekala na terasi mog stana i potrčala mi ususret čim sam kročio na prvu
stubu. Pustila mi je tek toliko vremena da se očistim od Rasferove krvi i
presvučem. Kad sam posrćući ušao u njenu sobu,Lostris me dočekala šibajući
me munjama iz očiju i prijeteći je lupkala nožicom.
"Gdje si mislio da se možeš sakriti, majstore Taita?", rekla "je. "Poslala sam
po tebe još prije drugog bdijenja, a sad tek što nije Tora. Kako se usuđuješ
ostaviti me da čekam? Ponekad zaboravljaš svoj položaj. Dobro znaš koja je
kazna za neposlušne robove..."
Bila je bijesna, jer je sve te sate provela trepereći od nestrpljenja. Kad je bila
ljuta, njena je ljepota bila zapanjujuća, a kad je lupkala nogom tom
božanstvenom i tako tipičnom gestom, imao sam osjećaj da će mi srce prepući
od nježnosti.
"Nemoj se sada smijuljiti!", viknu.”Toliko sam bijesna da bih mogla narediti
da te izbičuju!" Ponovno je lupnula nogom, a ja sam osjetio kako mi umor pada
s leda poput nekog teškog tereta.Dovoljna je bila njena prisutnost da opet
oživim.
"Gospo moja, ove si noći predivno glumila. Meni, a i svima koji su te gledali,
činilo se da si ti stvarno boginja."
"Nemoj ni pokušavati s tim tvojim trikovima!" Lostris je po treći put lupnula
nogom,ali sada s manje uvjerljivosti."Nećeš se tako lako izvući"
"Istinu govoreći, gospo moja, dok sam se vraćao iz hrama po napučenim
ulicama, tvoje ime je bilo svima u ustima. Pričali su daje tvoje pjevanje bilo
najljepše koje su ikad čuli i daje osvojilo sva srca..."
"Ne vjerujem ti nijednu riječ", kazala je, ali se vidjelo da joj ljutnja polako
splašnjava. "Naprotiv,čini mi se da je moj glas bio užasan,bezvučan bar jednom
prilikom, a često i neskladan..."
"Moram ti protusloviti, gospodarice. Nikad nisi bolje pjevala. A tvoja je
ljepota obasjala hram."Plemenita Lostris nije bila tašta, ali bila je žensko.
"Čudovište!", viknula je u očaju. "Ovog puta sam te stvarno htjela dati
bičevati. Ali, dođi, sjedni kraj mene na krevet i ispričaj mi sve. Još sam uvijek
vrlo uzbuđena i mislim da neću spavati bar tjedan dana."
Primila me za ruku i odvela do kreveta, veselo čavrljajući o Tanusu, koji je
sigurno osvojio svačije srce,naročito faraonovo,svojim predivnim tumačenjem i
neustrašivim monologom, o djetešcu Horusu koje joj je uprljalo halje i... mislim
li stvarno da je pjevala tako dobro, ne govorim li to tek tako? Naposljetku sam je
morao prekinuti.
"Gospo moja, skoro će zora i moramo se spremiti za put s cijelim dvorom da
otpratimo kralja koji će prijeći rijeku kako bi pregledao svoj grobni hram i
grobnicu.Moraš malo odspavati,ako želiš što bolje izgledati u tako važnoj
prigodi."
"Ne spava mi se, Taita", prosvjedovala je Lostris i nastavila je brbljati,ali
nakon svega nekoliko minuta prestala je usred jedne rečenice i zaspala na mom
ramenu.Lagano sam joj položio glavu na isklesano uzglavlje i umotao je u
pokrivač od golubinjih koža.Nisam se mogao odlučiti da odmah odem, pa sam
ostao uz njen krevet.Konačno sam je nježno poljubio u obraz.Lostris nije
otvorila oči,već je promrmljala snenim glasom.
"Misliš li da ću sutra imati prilike razgovarati s kraljem? Jedino on može
spriječiti mog oca da Tanusa ne pošalje negdje daleko." Nisam znao što bih
odgovorio,i dok sam se premišljao,Lostris je zapala u dubok san.
Bilo mi je teško ustati iz kreveta kad je sunce svanulo, činilo mi se da sam bio
tek sklopio oči,a već sam ih morao ponovno otvoriti. Moje lice, u odrazu
brončanog ogledala,bilo je izobličeno, a oči su imale ljubičaste kolobare. Počeo
sam se brže,bolje žurno šminkati i pomoću kohla istaknuti očne duplje, a blijede
crte lica potezom antimona.Dvojica mladih robova su me očešljala,a bio sam
toliko zadovoljan rezultatom da sam se osjećao gotovo radosno dok sam silazio
do privatnog mola velikog vezira,gdje je bio privezan veliki kraljevski brod.
Bio sam medu posljednjima koji su se pridružili svjetini na molu, ali nitko nije
primijetio moje kašnjenje,pa čak ni plemenita Lostris koja je već bila na
brodskoj palubi.Dugo sam je promatrao.Bila je pozvana medu kraljevske dame,
što je uključivalo ne samo kraljeve supruge, već i brojne konkubine i sve kćeri.
Ove su posljednje, naravno, bile uzrok kraljevog nezadovoljstva,bile su pravo
stado, u dobi od curica do djevojaka zrelih za udaju.A ipak je njihov broj bio
posve beznačajan,bilo je nemoguće održati faraonovu besmrtnost bez muških
potomaka.
Teško je bilo povjerovati da Lostris, kao ni ja, nije spavala javiše od sat,dva,
jer je izgledala svježe poput ruže iz mog vrta.Čak i u toj blještavoj paradi ženske
ljepote čije su sudionice odabrali faraonovi vlastelini ili su mu ih na dar poslali
guverneri s granica njegovog carstva,Lostris se isticala poput lastavice u jatu
malih bljedunjavih pustinjskih ševa.Potražih Tanusa,ali njegov je odred bio
poviše na brdu,spreman da prati faraona,a odbljesak sunca koje se rađa pretvorio
je površinu rijeke u blještavu srebrenu ploču koja me zasljepljivala. Nisam je
mogao gledati.
U tom trenutku začula se tutnjava bubnjeva i svi su se okrenuli kako bi pratili
veličanstveni hod vladareve povorke od palače prema kraljevskom brodu. Tog
jutra faraon je nosio lagani laneni i uškrobljeni nemes, zlatnom vrpcom učvršćen
oko čela sa zmijskim grbom.Kobra s raširenom kukuljicom i blistavim očima od
granata uzdizala se na njegovom čelu. Kobra je bila simbol moći nad životom i
smrti koju je vladar imao nad podanicima. Nije nosio kukasto žezlo, ni bič, već
samo zlatno žezlo.Poslije dvostruke krune, to je bilo najsvetije blago,a govorili
su da je staro više od tisuću godina.Nije bio našminkan unatoč kraljevskim
ukrasima. Pod zracima izlazećeg sunca i bez šminke koja bi sakrila
istinu,Mamos je bio prilično blijed. Maleni i otežali bog srednjih godina, s
trbuhom koji je prelazio preko pojasa na suknji i s borama na licu, nastalim od
briga.Dok je prolazio ispred mene pokazao je da me prepoznaje, jer mi se
obratio pokretom.Odmah sam pao ničice,a Mamos je stao i pokazao mi da se
približim.Dovukao sam se četveronoške pred njega i udario triput čelom o
zemlju.
"Nisi li ti Taita, pjesnik?",upitao me onim svojim slabim, ali odriješitim
glasom. "Ja sam Taita,rob, visosti", odgovorio sam.Postoje trenuci kad je
poniznost nužna."Ali,sam i jedno bijedno piskaralo."
"Dobro, robe Taita, dobro si piskarao sinoć. Nikad do sada nisam toliko
cijenio neku predstavu. Izdat ću kraljevski edikt kojim ću proglasiti da će od
sada na dalje tvoj tekst biti službena verzija." To je izjavio glasno i čitav ga je
dvor čuo, moj gospodar Intef koji ga je slijedio, zadovoljno se osmijehnuo. S
obzirom da sam bio njegov rob, počast je više pripala njemu nego meni. Faraon,
međutim, još nije završio.
"Reci mi, robe Taita, nisi li ti i liječnik koji mi je nedavno prepisao neku
kuru?" "Visosti, ja sam isti taj ponizni rob koji se usuđuje pomalo baviti i
medicinom." "Dakle, kad će ta tvoja kura imati učinka?", faraon je snizio glas
tako da sam samo ja mogao čuti pitanje.
"Visosti, to će se dogoditi devet mjeseci nakon što ispuniš sve uvjete koje sam
ti nabrojio." I pošto smo sada razgovarali kao liječnik i pacijent, ohrabrio sam se
i nadodao"Jesi li se pridržavao prehrane koju sam ti savjetovao?"
"Tako mi darežljivih Izidinih grudi!", uskliknuo je s neočekivanim žarom u
očima."Toliko sam pun bikovskih testisa da je pravo čudo što ne počnem mukati
kad neko stado krava prolazi ispred palače." Bio je tako ljubazno raspoložen, pa
sam mu odgovorio u šali .
"Je li faraon pronašao junicu kako sam mu savjetovao?"
"Ajme,doktore, nije tako jednostavno kao što izgleda.Pčele prvo posjete
najljepše. Rekao si,mora biti netaknuta, zar ne?"
"Djevica, netaknuta, i u prvoj godini njenog prvog crvenog mjeseca", žurno
sam mu pojasnio, da bi na taj način bilo što teže isprobati moj recept. "Jesi li
našao neku koja bi odgovarala opisu, visosti?"
Kralj je ponovno izmijenio izraz lica i zabrinuto se nasmiješio. Činilo se da
osmijeh nikako nije na mjestu na tom melankoličnom licu. "Vidjet ćemo"
promrmljao je. "Vidjet ćemo."
Okrenuo se i popeo na kraljevski brod. Kad je moj gospodar Intef prolazio
ispred mene, dao mi je znak kojim mi je naredio da ga slijedim, pa sam tako i
učinio. Tijekom noći vjetar je opao, a tamna je voda rijeke bila teška i mirna
poput ulja u žari, samo su je uznemiravali virovi na mjestima gdje je vječno
strujanje bilo brže i dublje. Čak bi i Nembet uspio preploviti u tim uvjetima,
premda je Tanusov odred bio stavljen u nimalo zavidnom položaju, kao da je
spreman priteći u pomoć u slučaju još jedna greške. Plemeniti Intef me odveo na
stranu čim smo došli na palubu.
"Katkad me još uvijek uspiješ iznenaditi, dragi moj", prošaptao je držeći me
za nadlakticu. "Baš kad sam ozbiljno počeo sumnjati u tvoju odanost."
Ostao sam iznenađen takvim nenadanim iskazom blagonaklonosti, s obzirom
da su me leda još uvijek pekla od Rasferovog biča.Pognuo sam glavu da
prikrijem iznenađenje i počekao da se Intef jasnije izrazi.Odmah je to učinio. "Ni
ja sam ne bih mogao napisati Tanusu pogodniji tekst koji je izrekao pred
faraonom.Glupi Rasfer je potpuno zakazao, ali ti si spasio situaciju u svom
uobičajenom stilu."
Tek sam u tom trenutku shvatio. Intef je mislio da sam ja autor Tanusove
ludorije i da sam sastavio taj tekst njemu,mojemu gospodaru u korist.
Vjerojatno, usred vreve u hramu,nije me čuo dok sam Tanusu dovikivao
upozorenja.
"Drago mije što si zadovoljan", prošaptao sam s neizrecivim olakšanjem. Moj
utjecajni položaj nije bio u opasnosti.Tog trena nisam mislio samo na vlastitu
kožu,mislio sam i na Tanusa i Lostris. Trebat će svu moguću pomoć i zaštitu u
burnim danima koji su ih očekivali.
"To mi je bila dužnost.Činilo mi se da mogu iskoristiti pogodnu priliku."
"Vidjet ćeš, bit ću ti zahvalan", kazao je moj gospodar. "Sjećaš li se onog
komada zemlje nad kanalom,iza Tothovog hrama? Pričali smo nedavno o tome."
"Da, moj gospodine." Obojica smo znali da već deset godina sanjam o tom
imanju,bilo bi to idealno skrovište za jednog pisca, mjesto gdje bih se mogao
povući u starosti.
"Tvoje je. Na sljedećem zasjedanju donesi mi spis da ga potpišem."
Bio sam preneražen i zgranut zbog nečasnog načina na koji je imanje postalo
moje, kao da je to nagrada za navodnu izdaju. Na trenutak sam pomislio odbiti
ovaj dar, ali samo na trenutak. Kad sam se pribrao od iznenađenja, već smo bili
prešli rijeku i uplovljavali smo u kanal koji je vodio prema velikom pogrebnom
hramu faraona Mamosa.
Izveo sam taj kanal gotovo bez ikakve pomoći kraljevskih arhitekata, kao što
sam isplanirao,praktično sam, komplicirani prijevoz faraonovog tijela s mjesta
smrti do pogrebnog hrama gdje će se održati postupak mumificiranja.
Pretpostavljao sam da će umrijeti u svojoj palači,na prekrasnom otoku
Elefantinu.Potom bi truplo nizvodno otplovilo na kraljevskom brodu. Projektirao
sam kanal tako da brod može uploviti i zbog toga je sad kliznuo poput mača kad
klizne u korice.Ravan kao oštrica mog bodeža, kanal je presijecao crnu zemlju
rijekom nanesene doline,u dužini od dvije tisuće koraka do podnožja nabranih
brežuljaka Sahare.Deseci tisuća robova radili su godinama da ga izgrade i
prevuku kamenim blokovima.Kad je brod uplovio u kanal dvije stotine snažnih
robova dohvatilo je užad pričvršćenu na pramcu i počeli su ga vući, uz sjetan i
blagozvučan napjev dok su hodali u redu duž puta na nanosu.Ratari koji su radili
u polju dotrčali su nas pozdraviti. Zbili su se na obali blagoslovljajući kralja i
mašući palminim granama dok je veliki brod veličanstveno prolazio.Kad smo
konačno pristali uz kameni mol podno vanjskih zidova gotovo dovršenog hrama,
robovi su privezali za karike užad za tegljenje.
Moj je nacrt bio toliko precizan da je ulaz pregrade kraljevskog broda točno
odgovarao glavnom portalu hrama.Kad se golemo plovilo zaustavilo, trubač na
pramcu zatrubio je u gazelin rog i ulazna rešetka se polako podigla, otkrivajući
kraljevski odar,okružen povorkom balzamera odjevenih u grimizno i
pedesetoricom Ozirisovih svećenika poredanih iza njih. Svećenici su počeli
pjevati psalme dok su gurali naprijed odar na drvenim valjcima, sve do brodske
palube.Faraon je zadivljeno zapljeskao i požurio se ispitati to groteskno vozilo.
Nisam sudjelovao u izgradnji ovog trijumfa lošeg ukusa, koji je u potpunosti bio
djelo svećenika. Dovoljno je kazati da su pod sunčevim svjetlom preobilne
pozlate tako sjajile da su rijedale oči. Zbog težine zlata svećenici su dahtali i
znojili se dok su gurali na palubu tu nezgrapnu arku, zbog koje se čak i veliki
brod nagnuo.Ono bi zlato bilo dovoljno da se napune žitnice Gornjeg Egipta, ili
da se izgradi i naoruža pedeset flota ratnih brodova ili da se za deset godina
isplate njihove posade. Na takav način bijedan obrtnik pokušava prikriti
pomanjkanje nadahnuća,sjajem blaga. Da su meni povjerili onaj materijal,vidjeli
bi nešto posve različito. Sudbina te grozote bila je da bude zatvorena u grobnicu
zajedno s faraonovim truplom. Unatoč tome što je njena izgradnja uvelike
pridonijela financijskom krahu kraljevstva, vladar je njome bio zadovoljan.
Mamos je prihvatio Intefov poziv, popeo se na vozilo i sjeo na platformu koja
je trebala ponijeti sarkofag.Pogledao je uokolo sa smiješkom, zaboravivši na
kraljevsko dostojanstvo i uzdržljivost.Vrlo je vjerojatno da se zabavljao više
nego ikad do tada, pomislio sam, prožet samilošću. Smrt je morala biti vrhunac
kojemu su težile gotovo sve njegove snage i očekivanja. Nagonskom kretnjom
pokazao je mom gospodaru Intefu da se i on popne na arku, a potom je skrenuo
pogled prema napučenoj palubi, kao da traži nekog u gomili. Činilo se da je
našao kog je htio, jer se sagnuo i rekao nešto velikom veziru. Plemeniti Intef se
nasmiješio i pokazao prema Lostris. Jednim pokretom joj je naložio da se popne
na arku. Moja je gospodarica bila uznemirena, pocrvenjela je ispod šminke, što
je rijedak slučaj za mladu ženu koju se teško moglo zateći nespremnu.Svejedno,
odmah se pribrala i popela se s onom svojom djevojačkom ljupkošću koja je, kao
i obično, privukla svačiju pozornost. Kleknula je pred kraljem i triput dotakla
čelom pod platforme. I tada, ispred svih svećenika i dvorjana, faraon je učinio
nikad viđen potez. Sagnuo se, uzeo je Lostris za ruku, podigao je djevojku i
posjeo je pored sebe. To je bio nečuven potez koji nije bio predviđen protokolom
i bez presedana. Vidio sam ministre kako se pogledavaju u čuđenju.
Zatim se dogodilo nešto posve drugo, ali prisutni to nisu primijetili. Kad sam
bio vrlo mlad,u nastambi dječaka živio je jedan stari, gluhi rob koji se sprijateljio
sa mnom.Naučio me da razumijem što ljudi razgovaraju ne samo po zvuku, već i
po pokretima usana. To mi je bilo vrlo korisno umijeće pomoću kojeg sam
mogao slijediti razgovor s jedne na drugu stranu prenapučene sale dok su
glazbenici svirali, a stotinu ljudi se smijalo i nadvikivalo. A sada, pred mojim
očima, faraon je ponizno rekao mojoj gospodarici Lostris.
"Čak i na dnevnom svjetlu božanstvena si kao boginja Izida pod sjajem baklji
u hramu".
Osjetio sam to poput šake u želudac.Bio sam slijep i očajnički sam se
prekoravao, a možda sam samo bio glup.I budala bi morala predvidjeti da će
moja hirovita uplitanja nužno utjecati na način na koji mogu pasti kocke
sudbine.Moj šaljivi savjet kralju morao je imati kao neizbježnu posljedicu to što
je usmjerio svoju pozornost prema Lostris. To je bilo poput nekakvog zlokobnog
poriva, ispod površine moje svijesti, koji me nagnao da je opišem točno kao
majku njegovog prvorodenog sina.Najljepša djevica na svijetu, koju je trebalo
oženiti unutar prve sezone nakon njenog crvenog mjeseca... bila je baš ona.A
napokon, očigledno, dajući joj glavnu žensku ulogu u predstavi, prikazao sam je
kralju u najboljem mogućem svjetlu.Ovo što se trebalo dogoditi, bila je samo
moja krivnja, kao da sam to hotimice skovao spletku. I, nažalost,sad više nisam
mogao ništa učiniti.
Stajao sam nepomično pod suncem, izvan sebe, prestravljen grižnjom savjesti
i neko vrijeme nisam mogao ni govoriti niti razmišljati.Kad su oznojeni
svećenici pogurali odar s palube, svjetina oko mene krenula je slijedeći ga, a ja
sam im se prepustio protiv svoje volje, kao list nošen vjetrom. Prije nego što sam
vratio prisutnost duha, našao sam se u prednjem dvorištu pogrebnog
hrama.Počeo sam se probijati, gurajući one koji su mi prethodili da bih stigao sa
strane odra prije nego što prođe kroz glavni ulaz kraljevskog svetišta. Dok je
skupina svećenika gurala teško, pozlaćeno vozilo, druga je grupa hvatala drvene
valjke koji su zaostajali i trčala postaviti ih ispred njega.Došlo je do kratkog
zastoja kad je odar stigao u prostor dvorišta koji još nije bio popločan.
Dok su svećenici posipali slamu ispred valjaka kako bi olakšali prijevoz po
neravnom tlu,obišao sam red golemih kamenih lavova koji su stajali postrance i
potrčao do boka arke.Jedan me svećenik pokušao spriječiti da stignem do
vozila,ošinuo sam ga pogledom od kojeg bi prošli žmarci čak i kamenim
lavovima i procijedio sam mu riječi koje su se rijetko mogle čuti unutar granica
hrama.Usplahireno se maknuo brže,bolje, kako bi mi oslobodio prolaz. Kad sam
se primaknuo i našao direktno ispod arke, bio sam dovoljno blizu Lostris da sam
je mogao dirnuti za nadlakticu ispruživši ruku i čuti svaku riječ kojom se obratila
kralju.Odmah sam shvatio da se ponovno pribrala nakon neočekivanog kraljevog
zanimanja i da se trudila kako bi djelovala ljubazno. S tugom sam se prisjetio da
je isplanirala takvo ponašanje ne bi li iskoristila vladarevu naklonost i iznudila
mu dopuštenje da se vjenča s Tanusom.Pa, vjerovao sam i večer prije da su to
samo dječje brbljarije, ali, sada je sve to išlo prema opasnim vodama kojima je
plovila,a ja je nisam mogao upozoriti .
Ako je netko stekao dojam na početku moje kronike da je moja gospa Lostris
bila lakoumna cura čije su misli zaokupljali samo sentimentalni i isprazni životni
užici,znači da sam se pokazao nesposobnim u svom zadatku povjesničara pri
opisivanju tih neočekivanih događaja. Iako još vrlo mlada, već je bila
zrela.Djevojke u Egiptu rano procvjetaju pod svjetlom Nila. Pored toga, bila je i
marljiva učenica,živahnog uma, te promišljenog,i istraživačkog karaktera,a ja
sam se trudio pružiti joj podršku u njenom razvoju. Zahvaljujući mojem
podučavanju bila je u stanju raspravljati sa svećenicima o najtajnijim
dogmama,nositi se ravnopravno s dvorskim pravnicima o pitanjima kao što su
zakoni vlasništva nad nekretninama i o zamršenom zakonu o navodnjavanju koji
je propisivao uptrebu vode iz Nila. Naravno, pročitala je i upila sve svitke iz
knjižnice u palači, uključujući i nekoliko stotina kojih sam ja bio autor, od
traktata iz medicine do veoma važnih eseja o taktici pomorskog ratovanja, sve
do mojih astroloških djela o nazivima i prirodi nebeskih tijela, mojih priručnika
o upotrebi luka i mača, o hortikulturi i sokolarstvu. Znala je čak i raspravljati sa
mnom o načelima arhitekture i uspoređivati ih s onima velikog Imhotepa.Bila je,
dakle, potpuno spremna raspravljati o svakoj temi, od astrologije do ratovanja,od
politike do gradnje hramova,sve do izmjere i regulacije vode u Nilu,a sve su te
stvari očaravale faraona.Osim toga, znala je improvizirati pjesme i zagonetke i
zabavne igre rječima, a njen je rječnik bio obiman gotovo kao i moj. Ukratko,
bila je savršena sugovornica, bogatog duha, rječita i obdarena zanosnim glasom i
laganim,veselim smijehom.Doista, nijedan joj muškarac nije mogao odoljeti,
naročito ako je mogla ponuditi obećanje muškog nasljednika nekome tko je imao
samo ženske.
Trebao sam je upozoriti, ali, kako je bilo moguće jednom robu umiješati se u
razgovor osoba na tako visokom položaju. Nervozno sam skakutao pored kola i
slušao očaravajući glas svoje gospe koja se trudila steći kraljevo odobravanje.
Opisivala mu je način na koji je pogrebni hram bio zamišljen kako bi se
prilagodio najpovoljnijim astrološkim aspektima,onim koji se tiču Mjeseca i
zodijaka u vrijeme faraonovog rođenja.Naravno,ograničavala se na ponavljanje
pojmova koje je naučila od mene, jer sam ja dao usmjeriti hram prema nebeskim
tijelima.No, svejedno, bila je toliko uvjerljiva i zatekao sam se kako slušam
njena objašnjenja kao da ih čujem prvi put.
Pogrebna arka je prošla kroz dveri unutarnjeg dvorišta i prelazila je dugim
predvorjem sa stupovima, stigla je potom pred zakračunate vratnice šest riznica
u kojima su se prinosili i pohranjivali pogrebni darovi koji će pratiti vladara u
grobnicu. U dnu predvorja rastvorile su se vratnice od drveta akacije na kojima
su bili uklesani likovi svih egipatskih bogova.
Ušli smo tako u pogrebnu odaju gdje će jednog dana faraonovo truplo biti
balzamirano.Kralj je sišao i krenuo pregledati masivni stol na kojem će biti
polegnut za obred mumificiranja. Za razliku od običnih smrtnika, balzamiranje
faraonovog tijela se odvijalo u rasponu od sedamdeset dana.Stol je bio
napravljen od jednog jedinog bloka diorita, dugačkog tri koraka i širokog dva.
Na tamnoj, išaranoj površini bile su uklesane udubina koja je odgovarala
kraljevom zatiljku i brazde kojima će poteći krv i ostale tjelesne tekućine,
oslobođene skalpelima i instrumentima balzamera.Veliki meštar iz udruženja
balzamera čekao je pored stola i spremao se objasniti cijeli postupak.Faraon je to
pomno pratio,činilo se da je očaran svakim tim jezovitim detaljem.U jednom je
trenutku izgledalo da će zaboraviti svoje dostojanstvo i da će poleći na ploču od
diorita kako bi isprobao njene dimenzije, kao da se radilo o nekom novom
odjevnom predmetu koji mu je pokazao njegov krojač.No, ipak, sudržao se od
toga s vidljivim naporom i sa zanimanjem saslušao opisivanje na koji će se način
obaviti prvo zarezivanje od grla do slabina, utroba će biti odstranjena i
podijeljena na četiri dijela, jetra, pluća, želudac i crijeva. Srce, žarište božanske
iskre ostat će na svom mjestu,kao i bubrezi koji su se pripisivali vodi, dakle Nilu
i izvoru života.
Nakon ovih poučnih objašnjenja, faraon je detaljno ispitao četiri mrtvačka
vrča u kojem će biti spremljena njegova utroba.Vrčevi su bili smješteni na
drugom, manjem granitnom stolu i bili su izrađeni od prozirnog, mliječnog
alabastera.Poklopci su bili u obliku božanstava sa životinjskim glavama Anubis -
šakal,Sobek - krokodil,Thoth - ibis i Sekhmeth - lavica.Oni će biti čuvari
njegovih božanskih dijelova sve dok se ne zaputi prema vječnom životu.
Na tom istom granitnom stolu na kojem su bili smješteni vrčevi, balzameri su
rasprostrli svoje instrumente i čitav komplet posuda i amfora koje su sadržavale
soli natrijevog oksida, pokosti i ostale kemijske supstance koje će se upotrijebiti
u postupku.Faraon je ostao očaran sjajnim brončanim skalpelima koji će ga
rasporiti,i kad mu je balzamer pokazao dugačku, zašiljeni žlicu koju će mu uvući
kroz nosnice kako bi izvadili sadržaj lubanje,onu gnjecavu tvar o kojoj sam
toliko dugo neuspješno razmišljao, kralj se znatiželjno pozabivio tim
instrumentom s pobožnom strepnjom.
Kad je zadovoljio znatiželju, plemenita Lostris mu je skrenula pozornost na
obojene reljefe koji su prekrivali zidove hrama od poda do stropa.Dekoracije
nisu još bile dogotovljene,ali su već bile zapanjujuće po nacrtu i realizaciji.
Vlastitom sam rukom zacrtao gotovo sve izvorne kartone i pozorno sam pratio
pripremu ostalih koje su izveli umjetnici iz palače.Bili su prenijeti na zidove
drvenim ugljenom,a poslije sam ih, slobodnom rukom, korigirao i usavršio. Sada
ih je ekipa kipara uklesavala u blokove od pješčanika, dok je druga ekipa
umjetnika bila zaokupljena bojenjem zgotovljenih reljefa. Odabrao sam modru
boju za crteže, u svim njenim varijantama,onu na krilima čvoraka, modru neba i
Nila pod suncem, modru latica pustinjske orhideje i onu blještavu grgeča koji
drhti u ribarskoj mreži. Ali, bilo je tu i drugih boja, sve vrste crvene i žute koje
su Egipćani toliko voljeli.
Faraon, u pratnji plemenitog Intefa koji je bio Čuvar Kraljevskih Grobnica,
lagano je obišao zidove i ispitao svaku pojedinost ne štedeći na
komplimentima.Razumije se, tema koju sam odabrao bila je Knjiga Mrtvih,
brižljiv opis prijelaza u zagrobni život kojim će se faraon uputiti i prikaz
iskušenja i opasnosti s kojima će se susresti na tom putu.Dugo se zadržao pred
likom boga Totha, s glavom i dugim ibisovim kljunom, koji je vagao faraonovo
srce na jednom tasu vage, dok je na drugom bilo pero istine. Ukoliko bi srce bilo
nečisto, tas koji ga je držao bi se spustio i bog bi ga bacio čudovištu krokodilske
glave koje je čekalo da ga proždre.Kralj je potiho izgovorio zaštitnu formulu
koja se nalazila u knjizi, da bi odagnao takvu nesreću i prešao je na drugi prizor.
Bilo je gotovo podne kad je faraon dovršio pregledavanje pogrebnog hrama i
izišao na prednje dvorište, gdje su kuhari iz palače pripravili svečani banket na
otvorenom.
"Dođi i sjedni ovdje, tako da možemo još razgovarati o zvijezdama!"I ovog
puta kralj je, zanemario društvene običaje i posjeo je moju gospu pored sebe,
nakon što se jedna od njegovih supruga morala pomaknuti. Tijekom ručanja,
gotovo se cijelo vrijeme obraćao mojoj gospodarici koja se već udobno osjećala i
očaravala sve prisutne svojim dražesnim držanjem.
Budući da sam rob,nisam smio sjesti za stol, niti sam se mogao približiti
Lostris kako bih joj preporučio da se uzdrži u svom ponašanju u kraljevoj
nazočnosti.Pošao sam sjesti na postolje jednog od granitnih lavova, odakle sam
mogao promatrati stol i sve što se događalo.Nisam, međutim, bio jedini
promatrač, plemeniti Intef koji je sjedio pored kralja sa zaokupljenim izrazom,
nadzirao je taj događaj poput otrovnog pauka u središtu paučine.
U jednom trenutku,sokol žutoga kljuna preletio je nebom i ispustio sardoničan
i podsmješljiv krik. Žurno sam načinio pokret za odagnavanje uroka,tko je,
naime,mogao znati koji je od bogova preuzeo oblik grabljivice da bi poremetio
naše namjere.
Bilo je uobičajeno nakon podnevnog obreda da se dvorjani odmore nekih sat
vremena, a pogotovo u to najtoplije godišnje doba.Tog dana, međutim, faraon je
bio toliko uzbuđen da nije o tome htio niti čuti.
"Sada ćemo provjeriti riznice",najavio je.Stražari na vratima prve riznice
razmakli su se i pozdravili oružjem kraljevsku povorku, nakon čega su iznutra
vratnice bile rastvorene.Projektirao sam tih šest riznica ne samo kao skladišta
koja su čuvala veliku pogrebnu poputbinu,koju je faraon sakupljao već šesnaest
godina otkako se popeo na prijestolje,već i kao radionice u kojima je radila prava
mala vojska obrtnika kako bi još obogatila to blago.
Sala u koju smo ušli bila je arsenal u kojem se nalazila zbirka bojnog i
lovačkog oružja,onog koje se koristi svakodnevno i svečanog oružja koje će
faraon ponijeti sa sobom u zagrobni život.S odobrenjem mojeg gospodara Intefa,
odredio sam da obrtnici budu za svojim radnim stolom kako bi ih kralj mogao
vidjeti na djelu.Dok je vladar lagano prolazio duž redova radnih stolova, njegova
su pitanja bila toliko tehnički upućena da mu ni plemići ni svećenici nisu znali
odgovoriti i pogledavali su se tražeći nekoga tko bi ih mogao izvući iz
nelagode.Pozvali su me na brzinu kako bih odgovorio na kraljeve upite.
"A, da." Faraon se namrštio kad me ugledao. "Nitko drugi nego ponizni rob
koji piše drame i njeguje nemoćne.Čini se da ovdje nitko ne poznaje sastav
jantarne niti koju koristi ovaj obrtnik za vezanje mog bojnog luka."
"Božanski faraone, to je slitina sastavljena od desetog dijela bakra, pet
dijelova srebra i četiri dijela zlata.Zlato je crvene vrste koje se nalazi samo u
rudnicima u Lotu, u zapadnoj pustinji.Nijedna druga tvar ne može dati metalnoj
žici jednaku savitljivost i elastičnost."
"Naravno",potvrdio je kralj ironičnim tonom."A kako uspiješ načiniti niti
tanke poput moje kose?"
"Visosti, izvlačimo usijanu kovinu i stavimo je da oscilira u posebnom njihalu
koje sam ja zamislio Kasnije ćeš moći promatrati taj postupak u talionici zlata,
ukoliko to hoćeš."
Tijekom daljnjeg obilaska mogao sam, dakle, ostati pored kralja i odvratiti mu
nakratko pažnju od Lostris, ali nije bilo prilike da nasamo razgovaram sa svojom
gospodaricom.Faraon je prolazio arsenalom i proučavao golemu količinu već
uskladištenog oružja i oklopa.Dijelom su pripadali njegovim pradjedovima i bili
su korišteni u slavnim bitkama, drugi su bili potpuno novi i neće nikada biti
korišteni u ratu.Svi su bili predivni, remek djela oružarske umjetnosti.Bilo je tu
šljemova i oklopa od bronce, srebra i zlata, mačeva s drškom od slonovače
ukrašenom dragim kamenjem, svečanih odora vrhovnih zapovjednika svake od
kraljevskih regimenta, velikih i malih štitova od kože vodenog konja i krokodila,
posutih zlatnim rozetama.Pogled na to bio je prekrasan.Izišavši iz oružnice,
prošli smo predvorjem i ušli u skladište namještaja gdje je stotinu obrtnika
obrađivalo drvo od cedra, akacije i ebana da bi izradili pogrebnu opremu za dugi
kraljev put.
U našoj priobalnoj dolini raste malo čvrstih stabala, pa je drvo rijetka i skupa
roba čija je vrijednost nešto manja od istovjetne količine srebra.Neophodno je
uvoziti gotovo sve drvo iz vrlo udaljenih krajeva preko pustinje, ili ga slati niz
rijeku iz tajnovitih južnih zemalja Bilo je poslagano na hrpe kao da ga ima u
izobilju, a topli je zrak odisao miomirisom piljevine. Vidjeli smo obrtnike kako u
zaglavlje faraonovog kreveta ugrađuju frizove od sedefa i raznobojnog drveta.
Drugi su ukrašavali naslone za ruke pozlaćenim sokolovima i naslone na
ležaljkama posrebrenim lavljim glavama. Čak ni u dvoranama kraljevske palače
u Elefantinu nije bilo tako ukusnih stvari kao ovih koje će uljepšati vladarevu
grobnicu.
Iz riznice namještaja prešli smo u dvoranu kipara.Oni su klesali mramor,
pješčanik i granit u stotinu različitih nijansi koristeći se dlijetima i limama, tako
da je u zraku lebdjela fina bijela prašina.Kipari su pokrivali nos i usta lanenim
vrpcama na kojima se prašina taložila,a njihovo je lice izgledalo kao napudrano
tom nasrtljivom tvari. Neki su ljudi kašljali iza maski, to je bio suh i uporan
kašalj,karakterističan za njihovo zanimanje.Secirao sam trupla mnogih starih
kipara koji su radili po trideset godina i umrli su dok su još bili u snazi.
Proučavao sam njihova pluća koja su djelovala nekako okamenjeno, pa sam
stoga provodio što je moguće manje vremena u njihovim radionicama od straha
da i sam od toga ne obolim.Njihovi su proizvodi, međutim, bili prekrasni,kipovi
bogova i faraona koji su izgledali kao da pulsiraju životom. Vladar je bio
prikazan kako sjedi na prijestolju ili dok hoda, bio živ ili mrtav, u božanskom ili
u ljudskom obličju.Kipovi će biti poredani duž dugog nadgrađenog puta koji je
vodio od pogrebnog hrama u dnu udoline do crnih brežuljaka u kojima se još
kopala grobnica. Jednog će dana pozlaćeni odar koji će povući stotinu mladih,
bijelih bikova, ponijeti masivni sarkofag duž tog puta do mjesta posljednjeg
počinka.
Sarkofag, samo djelomice dogotovljen, stajao je nasred kiparske dvorane.To je
izvorno bio blok od granita,izvučen iz kamenoloma u Asuanju i dovezen rijekom
na posebno sagrađenoj teglenici.Bilo je potrebno petsto robova da ga izvuku na
obalu i dovuku ga na drvenim valjcima sve do mjesta gdje se sad nalazio,kameni
kvadar dugačak pet koraka, širok tri i isto toliko visok. Kipari su započeli
rezanjem velike ploče s gornje strane.Na granitnom poklopcu, jedan je majstor
modelirao mumificirani faraonov izgled, prekriženih ruku s kukastim žezlom i
bičem koje je stezao u ruci. Druga ekipa se bavila kopanjem unutrašnjosti većeg
bloka da bi izgradila gnijezdo u koje će se uklopiti lijesovi. Uključujući i golemi
vanjski sarkofag, lijesova će biti ukupno sedam, jedan u drugome, poput neke
dječje slagalice.Naravno, sedam je bio jedan od magičnih brojeva. Unutarnji
lijes bit će napravljen od čistog zlata, a kasnije ćemo vidjeti njegovu izvedbu od
bezoblične mase kovine u zlatarskoj radionici. Višestruki sarkofag, brdo kamena
i zlata koje će sadržavati kraljevsku mumiju, bit će prenijet na velikom
pozlaćenom odru do brežuljaka, a ovo sporo putovanje trajat će sedam
dana.Odar će zastati svake noći u jednoj od kapelica, podignutih u razmacima
duž nadgradenog puta. Uz dvoranu kipova bila je radionica ushabtija u kojima su
prikazani poslužitelji koji će ispratiti preminulog kralja.Ushabti su bile
minijaturne drvene figurice koje su prikazivale sve stupnjeve i redove robova u
egipatskom društvu,koji će morati u zagrobnom životu raditi za kralja, tako da bi
ovaj mogao zadržati svoj način života i poslije smrti. Svaki je ushabti bio
precizno izrezbaren drveni kipić, odjeven u skladu sa zanatom lika kojeg je
predstavljao i opremljen odgovarajućim oruđem.Bilo je tu ratara i vrtlara, ribara
i pekara, pivara i služavki, vojnika i poreznika, pisara i brijača, te stotine i stotine
običnih radnika koji su trebali obavljati sve manualne poslove i preuzeti kraljevo
mjesto u slučaju da su ga drugi bogovi pozvali na rad. Na početku reda kipića
nalazio se veliki vezir čije su crte lica podsjećale na mog gospodara Intefa.
Faraon je uzeo kipić i pomno ga proučio, te ga je okrenuo da bi pročitao natpis
na stražnjoj strani.
"Moje ime je Intef, veliki sam vezir Gornjeg Egipta, jedini faraonov pratilac,
triput odlikovan Zlatom za Zasluge.Spreman sam odgovarati u kraljevo ime".
Faraon je dodao kipić Intefu.
"Jesi li stvarno toliko mišićav,Intefe?",upita ga s jedva primjetljivim
osmijehom na strogom licu, a veliki vezir se lagano naklonio.
"Kipar me nije vjerno predstavio, visosti."
Posljednja riznica koju je kralj posjetio tog dana bila je zlatarska radionica.
Paklena svjetlost talionica bacala je čudan odsjaj na lica ljudi koji su radili za
stolom s posvemašnjom usredotočenošću. Dobro sam ih podučio, pri ulasku
kraljevske povorke istovremeno su kleknuli, triput čelom dodirnuli pod i zatim
ustali i nastavili s poslom. U velikoj dvorani vrelina vatre bila je tolika da nam je
presjekla dah i uskoro smo bili mokri od znoja. Kralj je, međutim, bio toliko
očaran blagom i činilo se da ne primjećuje tu zagušljivu vrućinu. Odmah se
zaputio prema uzdignutom postolju u središtu dvorane gdje su najvještiji i
najiskusniji zlatari radili na zlatnom unutarnjem lijesu. Savršeno su u sjajnoj
kovini prikazali faraonovo lice i maska će se posve prilagoditi njegovoj glavi
umotanoj u zavoje. Taj božanski lik imao je oči od opsidijana i kamenog kristala
sa zmijskim grbom oko čela. Iskreno vjerujem da u svih tisuću godina naše
civilizacije nije nikad bilo napravljeno ovakvo remek djelo zlatarskog zanata. To
je bio vrhunac i jednog će dana buduća pokoljenja biti ushićena tom
krasotom.Nakon što je sa svih strana zadivljeno promotrio zlatnu masku, činilo
se da se faraon ne može odvojiti od nje.Proveo je ostatak dana na
postolju,sjedeći na stolcu, dok su mu pred noge donosili brojne škrinje
prekrasnih dragulja, koje su zatim popisali u njegovoj prisutnosti.Ne vjerujem da
je ikada takvo blago bilo sakupljeno na jednom jedinom mjestu.Ne bi bio
dovoljan običan popis tih predmeta da predstavi to bogatstvo i raznolikost. Neka
mi,svejedno,bude dopušteno kazati da je tu bilo šest tisuća četiristo pedeset i pet
komada već pohranjenih u škrinju od cedra, a svakog su ih dana draguljari,
neumornim radom, sve više nagomilavali. Bilo je tu prstenja za ruke i stopala,
hamajlija i talismana,pozlaćenih kipića bogova i boginja, ogrlica, narukvica,
prsnika i pojasa ukrašenih sokolovima, lešinarima i svim ostalim zemaljskim,
nebeskim i riječnim stvorenjima. Bilo je kruna i dijadema posutih lazurnim
kamenjem, granatima, ahatima, korneolima, jaspisima i svim ostalim draguljima
koje su ljudi cijenili.Umijeće kojim je sve to bilo zamišljeno i ostvareno
zasjenilo je sve što je bilo stvoreno prethodnih tisuću godina. Često se događa
jednom narodu da u svom opadanju stvori svoja najljepša umjetnička djela.U
početnom stupnju nekog carstva razmišlja se o osvajanjima i sakupljanju
bogatstava. Tek kad su ti ciljevi dostignuti, tad ima vremena i želje za razvojem
umjetnosti, a iznad svega postoje bogati i moćni ljudi koji će sve to financirati.
Težina zlata i srebra koji su korišteni za izradu odra, počev od pogrebne maske i
drugih blaga, premašivala je pet stotina takha, a to znači da je bilo potrebno pet
stotina snažnih ljudi da bi sve to podigli. Izračunao sam da je to bila gotovo
desetina ukupne količine izvađenih dragocjenih metala u svih tisuću godina naše
zapisane povijesti.A kraljeva je namjera bila sve to ponijeti sa sobom u grob.
Ali, tko sam bio ja, obični ponizni rob, da bih smio raspravljati o cijeni kojom
je kralj namjeravao platiti vječni život?
Dovoljno je kazati da je istovremeno dok je vodio rat protiv vladara Donjeg
Egipta, Mamos našu zemlju stjerao u bijedu.Nije se, dakle, trebalo čuditi da je
Tanus u svom govoru ukazao na gramzivost poreznih činovnika kao na jednu od
najgorih nedaća koje su snašle stanovništvo.S jedne su strane bili poreznici, a s
druge razbojnici koji su neometano harali selima, bili smo blizu propasti,
pritisnuti prevelikim novčanim davanjima.Bili smo prisiljeni izbjeći zamke
poreznika, da bismo preživjeli.I stoga, budući da nas je doveo na prosjački štap
kako bi uzvisio sebe samog, faraon nas je prisiljavao da počinimo kazneno djelo.
Malo je bilo ljudi, velikih i poniznih, bogatih i siromašnih, koji su mogli mirno
spavati noću.Ostajali smo budni,u strahu da će svakog časa neki poreznik
zakucati na vrata.O, tužna i izrabljena zemljo, kako li stenješ pod ovim jarmom!
U nekropoli je bio pripravljen raskošan boravak u kojem će kralj provesti noć
na zapadnoj obali Nila, u blizini mjesta njegovog konačnog počivališta između
crnih bregova. Grad mrtvih je bio prostran gotovo kao i sam Karnak, a tamo su
obitavali svi koji su na neki način bili povezani s izgradnjom i čuvanjem
pogrebnog hrama i kraljevskom grobnicom. Bila je tu i cijela regimenta straže
koja je čuvala sveta mjesta,jer je Silnik sa sjevera bio gramziv za blagom koliko
i naš voljeni vladar, dok su pustinjski razbojnici svakog dana bili sve odvažniji i
smioniji.
Blago u pogrebnom hramu je predstavljalo neodoljivo iskušenje za sve
razbojnike dvaju kraljevstava i drugih zemalja.Osim stražara, tu su bile i
postrojbe obrtnika i svih njihovih šegrta. Ja sam vodio računovodstvo plaća i
prehrane i znao sam, dakle, točno koliko ih je bilo.Prilikom posljednjeg dana
isplate bilo ih je četiri tisuće osamsto i jedanaest.Pored njih bilo je tu još i deset
tisuća robova zaposlenih na različitim poslovima.Neću sada nabrajati koliko je
bilo goveda i ovaca koje je trebalo svakog dana voditi na klanje da bi ih sve
prehranili,niti kola krcatih ribom koja je stizala iz Nila, kao ni tisuće žara s
pivom koje su svakodnevno bile spremne da utaže ljetnu žed svih koji su radili
pod budnim okom i bičem nadzornika.
Nekropola je bio grad, a u gradu je postojala i palača za kralja. Bilo je to
pravo olakšanje kad smo ušli provesti noć, budući da je taj dan bio vrlo naporan.
Pa, ipak, čak ni u toj prilici nisam se mogao mirno odmoriti. Pokušao sam stići
do svoje gospodarice Lostris, ali sve je upućivalo na to da postoji nekakva urota
kako bi me se udaljilo.Po riječima njenih služavki, prvo je skidala šminku, zatim
se kupala, a nakon toga se odmarala i nije htjela daje itko uznemirava. Dok sam
čekao u predsoblju njenog boravka, tigao mi je konačno poziv njenog oca, pa
nisam više mogao okolišati.Morao sam odmah otići do svog gospodara.
Čim sam ušao u njegovu odaju, on je otpustio sve prisutne i poljubio me
netom što smo ostali sami. Još jednom sam bio iznenađen njegovom
blagonaklonošću i uznemiren njegovim uzbuđenjem. Rijetko sam ga viđao u tom
raspoloženju,i u svim drugim slučajevima to je bio uvod nesretnim događajima.
"Koliko se puta vrata moći i sreće nalaze na najneočekivanijem mjestu", reče
smijući se i gladeći me po obrazu."Ovog se puta nalaze medu butinama jedne
žene. Ne dragi moj, nemoj se praviti nevinašcem.Znam da si ti lukavo
intervenirao.Faraon mi je rekao da si mu obećao muškog nasljednika za njegovu
lozu.Setha mi, stvarno si domišljat! Nisi mi rekao ni riječi o svom planu, već si
sve sam smislio."
Ponovno se nasmijao, vrteći prstima pramen moje kose. "Sigurno si naslutio
moju najvišu ambiciju, iako o tome nismo otvoreno razgovarali. I odlučio si to
ostvariti za mene.Morao bih te kazniti zbog tvoje umišljenosti..." Zavrtio je moj
pramen sve dok mi se oči nisu ispunile suzama.
"Ali, kako mogu biti ljut na tebe, kad si mi na dohvat ruke doveo dvostruku
krunu?" Pustio mi je kosu i opet me počeo ljubiti. "Tek sam stigao s prijema kod
kralja. Za dva dana, na vrhuncu svetkovine, najavit će zaruke s mojom kćeri
Lostris." Pogled mi se odjednom zamaglio,a hladan znoj mi je oblio tijelo.
"Svadba će se održati istog dana, odmah nakon završne svečanosti proslave. O
tome sam se ja sam pobrinuo. Svakako nije uputno čekati, jer bi u međuvremenu
nešto moglo iskrsnuti,je li tako?"
Ovako brzo kraljevsko vjenčanje bilo je neuobičajeno, ali ne i nepoznato.
Često su svadbe bile održane istog dana kad su i odlučene, a tad su mladenke
bile birane zbog učvšćenja nekog političkog saveza,ili zbog konsolidiranja
novoosvojenog teritorija.Faraon Mamos I predak ovoga sadašnjeg, čak se na
bojnom polju oženio kćerkom poraženog huritskog vođe.Ti povijesni presedani,
nisu me, pak, mogli puno utješiti, jer su moje najgore slutnje upravo bile
potvrđene. Igledalo je da moj gospodar Intef ne primjećuje moju kjeskobu. Bio
je previše zaokupljen svojim trenutnim interesima.
Nastavio je pričati: "Prije nego što sam dao svoj formalni pristanak ovoj vezi,
nagovorio sam kralja da obeća kako će u slučaju da mu moja kći rodi muškog
nasljednika, uzdignuti je na položaj glavne žene i kraljice supruge." I pljesnuo je
rukama u znak trijumfa. "Ti, naravno, znaš što to znači. Ako faraon umre prije
nego što moj unuk stasa za vladanje, ja bih, budući da sam njegov djed i najbliži
muški srodnik, postao namjesnik..."
Prekinuo je i zagledao se u mene.Poznavao sam ga toliko dobro da sam točno
znao što sada misli. Već se pokajao zbog toga što mi se povjerio,nikad ni pred
kime ne bi smio izreći takva predviđanja. To je bila izdaja. Ako bi Lostris rodila
sina faraonu,ovaj ne bi dugo poživio.Obojica smo to shvaćali. Moj gospodar
Intef je govorio o ubojstvu kralja i sad je razmišljao da ukloni jedinog koji ga je
čuo, poniznog roba Taitu.Vrlo jasno smo to obojica znali.
"Moj gospodaru, sretan sam što se sve odvijalo po mom planu. Priznajem da
sam postupio podmuklo kad sam tvoju kćer gurnuo pred kralja i opisao mu je
kao majku budućeg nasljednika. Poslužio sam se predstavom da bih privukao
njegovu pažnju na nju. Nisam ti se usudio govoriti o ovim stvarima prije nego
što se sve dobro ne svrši. Svejedno, trebamo još mnogo toga učiniti prije nego se
smatramo pobjednicima..."
I počeo sam improvizirati, nabrajajući mu sve i svašta što bi moglo poći po
zlu prije nego što se dočepa krune i egipatskog žezla. Dao sam mu na znanje s
puno obzira da ću mu još biti potreban u ostvarivanju svog nauma. Vidio sam da
se opustio dok je pratio moja objašnjenja, pa sam shvatio da sam spašen, barem
što se tiče bliske budućnosti.
Proteklo je još nešto vremena prije nego što sam se mogao oprostiti i otrčati
do svoje gospodarice da je obavijestim o strašnoj situaciji u koju sam je doveo.
Međutim, prije nego što sam stigao do njenih vrata, shvatio sam da bi je bilo
besmisleno upozoriti,na taj način mogao bih je samo potištiti, a možda dovesti
do ludila ili samoubojstva. Nisam smio gubiti vrijeme, ako sam želio spriječiti da
se stvari odvijaju prema nekom tragičnom završetku. Postojala je samo jedna
osoba kojoj sam se mogao obratiti. Napustio sam nekropolu i zaputio se posve
sam putem na nasipu, da bih stigao do obale rijeke, jer sam znao da je tamo
usidren Tanusov odred. Nedostajalo je tri dana do punog mjeseca koji je sada
sjajio sa zapada, hladnim, žutim svjetlom i bacao je crne sjenke na udolinu
podno tamnih brežuljaka. Dok sam hodao, u sebi sam nabrojao sve moguće
nesreće koje bi se idućih dana mogle dogoditi Tanusu, mojoj gospodarici i meni.
Požurivao sam sebe poput pustinjskog lava koji potiče vlastitu jarost koštanim
vrškom repa, prije nego što se baci na lovca. Zbog toga sam bio bijesan puno
ranije nego što sam stigao na obalu Nila. Lako sam pronašao Tanusov tabor koji
je bio smješten blizu utoka u kanal. Brodovi njegovog odreda bili su usidreni
niže tabora. Stražari su me zaustavili i kad su me prepoznali, odveli su me do
Tanusovog šatora.
Tanus je upravo večerao u društvu Kratasa i još četvorice časnika. Ustao je
smiješeći se i ponudio mi svoj vrč piva.
"Kakvo ugodno iznenađenje, stari moj. Sjedni pored mene i kušaj moje pivo
dok ti rob ne donese vrč i tanjur. Djeluješ mi uzrujan i čudno..." Prekinuo sam te
riječi dobrodošlice i ljutito ga napao.
"Seth te odnio, glupane veliki! Zar ne shvaćaš pogibelj u koju si nas doveo? Ti
i tvoj predugi jezik! Ne misliš na sigurnost i dobrobit moje gospodarice..."
Iskreno govoreći nisam namjeravao biti tako grub s njim,ali već sam počeo i
više se nisam mogao obuzdati, a moji strahovi i tjeskobe pretvorili su se u rijeku
pogrda.Nisu sve optužbe kojima sam mu se obratio bile opravdane, ali osjećao
sam se bolje dok sam ih izgovarao. Izraz lica mu se promijenio i podigao je ruku
kao da se brani.
"Hej, uhvatio si me nespremnog. Nenaoružan sam i u nemogućnosti da
reagiram na tvoj ljutiti napad..." Govorio je to šaljivim tonom u prisutnosti
svojih časnika, ali smiješio se kroz zube kad me primio za mišicu i izveo me,
prvo izvan šatora, a potom i izvan tabora, na livadu obasjanu mjesečinom. Bio
sam poput djeteta dok me stezao svojom snažnom desnicom, naviknutom da
vitla mačem i savija lanatski luk.
"Govori sada!", bijesno mi je naredio. "Što se dogodilo i izazvalo tvoje
očajničko raspoloženje?" Još sam bio ljut, ali još više prestrašen i nastavio sam
svoju priču.
 "Proveo sam pola svog života u nastojanju da te zaštitim od tvoje gluposti i
sad mi je dosta. Ne razumiješ ti ništa o životu. Zar si stvarno mislio da ćeš proći
bez posljedica nakon nevjerojatne ludosti u koju si uvalio sve nas prošle noći?"
"Pričaš o mom zaključnom govoru?" Izgledao je zbunjeno. Pustio mi je ruku.
"Kako možeš reći da je to bila ludost? Svi moji časnici i svi s kojima sam poslije
razgovarao odobravaju to što sam rekao..."
"Glupane! Zar ne shvaćaš da mišljenje tvojih časnika i svih tvojih prijatelja
vrijedi koliko i krepana riba? Da vlada neki drugi kralj, bio bi već mrtav, pa čak
ni ovaj klecavi starac ne može dopustiti da izbjegneš posljedicama zbog svoje
nesmotrenosti. U pitanju je njegovo prijestolje. Morat ćeš položiti račun za to,
Tanuse Harrabe, a sam Horus zna da će to biti mastan račun."
"Ti govoriš u zagonetkama", poskoči Tanus. "Učinio sam kralju veliku uslugu.
Okružen je laskavcima koji mu pričaju laži, u uvjerenju da je to ono što želi čuti.
Bilo je vrijeme da spozna istinu i znam da će mi biti zahvalan kad to bude
razmotrio." Moj se bijes polako stišavao pred njegovom jednostavnom i čvrstom
vjerom u pobjedu dobra.
"Tanuse, moj predragi prijatelju, ti si naivac. Nijedan čovjek neće biti
zahvalan onome tko mu neželjenu istinu pljune u oči. Ali, pustimo to na stranu,
odigrao si igru mog gospodara Intefa."
"Intefa?" Tanus me pogleda. "Kakve veze s time ima Intef? Govoriš o njemu
kao da mije neprijatelj. Veliki vezir je bio najbolji prijatelj moga oca. Znam da
mogu računati na njegovu zaštitu. Prisegao je to mom ocu kad je ovaj bio na
samrtnoj postelji.." Shvatio sam da se, unatoč njegovoj blagoj ćudi i našem
prijateljstvu, stvarno ljuti na mene, možda prvi put u svom životu. A znao sam
da je, iako ne bukne lako, Tanusov bijes bio strašan.
"O, Tanuse!" Umirio sam se. "Bio sam nepošten prema tebi. Toliko je bilo
stvari koje sam ti morao reći, ali nikad to nisam učinio. Stvari nisu bile
onakvima kako si ti mislio. Ponio sam se kao kukavica, ali nisam ti mogao reći
da je Intef bio najgori neprijatelj tvoga oca."
"Kako to može biti istina?". Tanus odmahnu glavom. "Bili su prisni prijatelji.
Pa i jedna od mojih prvih uspomena bio je prizor njih dvojice kako se zajedno
smiju. Moj je otac govorio da bih mogao povjeriti svoj život plemenitom Intefu."
“Plemeniti Pankhi Harrab je to doista vjerovao. I to njegovo povjerenje ga je
stajalo bogatstva, a naposljetku i života koji je položio u Intefove ruke.”
"Ne, ne, zabunio si se. Moj je otac bio žrtva slijeda nedaća..."
"A svaku od tih nedaća je zamislio moj gospodar Intef. Zavidio je tvom ocu
zbog bogatstava koje je posjedovao i na utjecaju koji je imao na faraona. Shvatio
je da će plemeniti Harrab biti imenovan velikim vezirom prije njega, i mrzio ga
je zbog sveg toga."
"Ne mogu ti vjerovati. Ne mogu." Tanus odmahnu glavom, a moja je ljutnja
potpuno splasnula.
"Objasnit ću ti sve, kao što sam to već odavno trebao učiniti. Pružit ću ti sve
dokaze koje želiš.Ali, sad nemamo vremena,moraš mi vjerovati. Moj te gospodar
Intef mrzi kao što je mrzio i tvog oca. Tebi i plemenitoj Lostris priprema se
velika pogibelj,pogibelj da zauvijek izgubite jedno drugo."
"Ali, kako je to moguće, Taita?" Tanus je zbog mojih riječi bio zbunjen i
preneražen. "Vjerovao sam da je plemeniti Intef odobrovao našu vezu. Dakle,
nisi razgovarao s njime?"
“Da, razgovarao sam!", povikao sam. Ščepao sam ga za ruku i zavukao je
ispod svoje tunike, po leđima. "Ovo je njegov odgovor. Osjećaš li znakove koje
je knuta ostavila? Dao me bičevati jer sam se usudio nagovijestiti tvoje vjenčanje
i moje gospodarice. Evo, koliko mrzi tebe i tvoju porodicu."
Zagledao se šutke u mene, a ja sam shvatio da mi je konačno povjerovao,
mogao sam se, dakle, suočiti s problemom koji je daleko više tištio moje misli
nego njegov neumjesan govor, ili osveta koju je veliki vezir već godinama njemu
pripremao.
"Poslušaj me sada, dragi moj prijatelju, i budi pripravan na najgoru vijest."
Nije bilo načina da mu to priopćim, osim da se poslužim istom iskrenošću kojom
bi mi se i Tanus obratio.
"Umjesto da odobri vaše vjenčanje, baš je ove večeri plemeniti Intef obećao
kćerinu ruku nekom drugom. Lostris će se odmah udati za faraona Mamosa i kad
će mu roditi prvog sina, postat će glavna kraljica. Kralj će to objaviti na
završetku Ozirisove svetkovine. Vjenčanje će se održati odmah potom."
Tanus je poklecnuo. Njegovo je lice postalo avetinjski blijedo na svjetlosti
mjesečine. Dugo nismo mogli progovoriti.Napokon je Tanus svrnuo pogled s
mene i zaputio se u žitno polje. Slijedio sam ga, ne gubeći ga iz vida dok nije
naposljetku našao jednu crnu stijenu i sjeo, izgleda umornog poput nekog
starca.Prišao sam mu u tišini i sjeo pored njega, šutke, dok me on nije uz uzdah
upitao tihim glasom.
"Je li Lostris pristala na vjenčanje?"
"Naravno da nije. I vjerojatno o tome ne zna ništa. Misliš li stvarno da bi
njeno protivljenje imalo ikakvu važnost naspram odluke njenog oca i kralja?
Neće imati pravo odluke."
"Što moramo učiniti, prijatelju moj?" Bio sam mu zahvalan zbog toga što je
upotrijebio množinu, potvrđujući na taj način našu povezanost.
"Postoji još jedna mogućnost koju moramo razmotriti", upozorih ga. "Može se
dogoditi da faraon u svom govoru kojim najavljuje zaruke s Lostris, naredi tvoje
uhićenje, ili još gore, tvoje smrtnu presudu. Plemeniti Intef je u kraljevoj milosti
i svakako će ga na to nagovoriti. Istinu govoreći, ima i dobar razlog da to učini.
Sad si krivac zbog pobune."
"Ne želim živjeti ako Lostris neće biti moja žena. Ako mi je kralj oduzme,
može uzeti i moju glavu kao svadbeni poklon." Rekao je to tako jednostavno, da
mi je bilo teško hiniti ljutnju I pribjeći nekom prezirnom tonu.
"Pričaš kao stara i nemoćna žena: prepuštaš se sudbini bez borbe. Tvoja ljubav
je stvarno tako velika i besmrtna, da se niti ne želiš boriti za nju."
"Kako se može boriti protiv boga i kralja?", upita Tanus tiho. "Kralja kojem si
prisegao na odanost, praiskonskog i poput sunca nedodirljivog boga."
"Kao kralj, on ne zaslužuje tvoju odanost, to si jasno rekao u svom govoru. To
je slab i kolebljiv starac koji je podijelio dva kraljevstva i bacio na koljena Ta-
Meri."
"A kao bog?", potiho je upitao Tanus. Moj ga odgovor gotovo i nije zanimao,
premda sam ja znao da je bio vrlo religiozan, kao i mnogi drugi veliki ratnici.
"On, bog?, odvratio sam podsmješljivim tonom. "Ti imaš veće božanstvo u svom
maču nego što ga on ima u tom malom, mlohavom tijelu."
"Što predlažeš, onda?", upita Tanus hinjeno blagim tonom. "Što bi htio da
napravim?" Duboko sam odahnuo i zatim mu rekao.
"Tvoji časnici i tvoji ljudi bi te slijedili čak i na drugi svijet. Narod te voli
zbog tvoje hrabrosti i osjećaja časti..." Prekinuo sam, jer me njegov izraz
obeshrabrio da nastavim. Šutio je koliko dvadeset otkucaja srca, zatim mi
naredio ispod glasa.
"Nastavi! Reci to što želiš reći."
"Tanuse, ti bi bio najplemenitiji faraon koju bi Ta-Meri, naša zemlja, upoznala
u tisuću godina. Ti i moja gospodarica tebi uz bok na prijestolju, mogao bi vratiti
veličinu ovoj zemlji i ovom narodu. Pozovi svoj odred, povedi svoje ljude
nadgrađenom cestom do mjesta gdje, neobranjen i ranjiv, leži faraon. Prije
sutrašnjeg svitanja mogao bi postati vladar Gornjeg Egipta. A za godinu dana
mogao bi pobijediti Uzurpatora i ujediniti dva kraljevstva." Skočio sam na noge i
unio mu se u lice.
 "Tanuse, plemeniti Harrabe, sudbina tebe i žene koju voliš te čeka. Ščepaj ih
svojim snažnim ratničkim rukama."
"Ratničke ruke, da." Ispružio mi ih je pred licem. "Ruke koje su se borile za
moju domovinu i zaštitile zakonitog kralja. Činiš mi medvjeđu uslugu, stari moj.
Ovo nisu ruke izdajice. A moje srce nije srce krivokletnika koji je spreman
uništiti jednog boga i zauzeti njegovo mjesto." Zajaukao sam od muke.
"Ti bi bio najveći faraon u posljednjih petsto godina i ne bi bio prisiljen
proglasiti se božanskim, ako te ta pomisao vrijeđa. Odluči! Preklinjem te, zbog
našeg Egipta i žene koju obojica volimo."
"Bi li Lostris voljela izdajicu kao što je voljela vojnika i rodoljuba? Mislim da
ne bi." Tanus odmahnu glavom.
"Svejedno bi te voljela", započeo sam, ali on me prekinuo.
"Nećeš me uspjeti nagovoriti. Lostris je kreposna. Izgubio bih pravo na njeno
poštovanje, postavši izdajica i kradljivac. A iznad svega ne bih više mogao
poštovati samog sebe, ni smatrati da zaslužujem njenu nježnu ljubav, kad bih
učinio to na što me nagovaraš. Ne govori više o tome, ako ti je stalo do mog
prijateljstva. Ne mogu potraživati dvostruku krunu i nikad ni neću. Neka me
Horus sasluša i odvrati pogled s mog lica ako ikad prekršim ovu zakletvu.”
Rasprava je bila završena. Dobro sam poznavao tu veliku budaletinu koju sam
volio svim srcem. Vjerovao je u to što je rekao i održao bi to pod svaku cijenu.
"Što ćeš onda napraviti, k vragu i tvoje tvrdoglavo srce?!", prasnuo sam. "Sve
ovo što govorim ne znači ti ništa. Želiš li sam suprotstaviti se ovom stanju? Jesi
li odjednom postao previše mudar da poslušaš moj savjet?"
"Spreman sam saslušati tvoj savjet, ukoliko je smislen." Tanus me posjeo
pored sebe. "Hajde, Taita, pomozi nam. Potreban si Lostris i meni više nego
ikada. Nemoj nas napustiti. Pomozi nam da iznađemo časno rješenje."
"Bojim se da ne postoji", uzdahnuo sam. Moji su osjećaji bili poput komadića
drveta koji vuče poplava Nila.
” Ako se vjeć ne želiš domoći krune, ne možeš ni ostati ovdje. Moraš oteti
Lostris i odvesti je daleko." Pogledao me pod mjesečinom.
"Da napustim Egipat. Ne možeš to ozbiljno misliti. Ovo je moj svijet,
Lostrisin svijet."
"Ne!", poviknuh. "Nisam tako mislio. U Egiptu postoji još jedan faraon
kojemu su potrebni ratnici i pošteni ljudi. Ti mu možeš mnogo ponuditi. Tvoja
slava u Donjem Egiptu nije ništa manja nego ovdje u Karnaku. Ukrcaj Lostris na
Horusov Dah i kreni prema sjeveru. Nijedan vas drugi brod ne može stići. Uz
ovaj vjetar i ove struje, za deset dana se možeš pojaviti na dvoru faraona u
Memfisu i prisegnuti mu na vjernost."
"Tako mi Horusa, još ne odustaješ da od mene načiniš izdajicu!", prekinu me
Tanus. "Prisegni na vjernost Uzurpatoru, kažeš ti. A što je s vjernošću na koju
sam prisegao pravom faraonu Mamosu? Tebi to ništa ne znači? Tko sam ja da
polažem istu prisegu svakom kralju ili odmetniku koji mi se nađe na putu.
Prisega nije nešto što se može trampiti ili povući Taita, to je za cijeli život. Ja
sam prisegnuo pravom faraonu Mamosu."
"Taj će se pravi faraon vjenčati sa ženom koju voliš i naredit će da tebe
zadave",tužno sam mu napomenuo, a primijetio sam da se ovog puta pokolebao.
"Imaš pravo, naravno. Ne smijemo ostati u Karnaku. Neću, međutim, postati
izdajica i neću prekršiti svoju svečanu prisegu podižući mač na svog kralja."
"Tvoj osjećaj časti je za mene prekompliciran." Nisam to mogao izgovoriti bez
tona sarkazma u svom glasu. "Znam samo da će to biti uzrokom smrti sviju nas.
Rekao si mi ono što ne želiš učiniti, sad mi reci što želiš učiniti kako bi spasio
sebe i moju gospodaricu Lostris užasne sudbine."
"Da, stari moj, imaš pravo što se ljutiš na mene. Tražio sam od tebe pomoć i
savjet i kad si mi ih dao, odbio sam ih. Budi strpljiv sa mnom." Skočio je na
noge i počeo je kružiti poput leoparda u faraonovom zvjerinjaku, mrmljajući
nešto sebi u bradu,odmahujući glavom kao da će se suočiti s nekim protivnikom.
Konačno se zaustavio.
”Ne želim postati izdajica ali, s bolom u srcu, pomirit ću se s time da
postupim poput kukavice. Ako Lostris pristane, i samo tada, bit ću pripravan na
bijeg. Odvest ću je daleko iz ove zemlje koju toliko volimo."
"Gdje ćete poći?", upitah. "Znam da Lostris neće nikada napustiti rijeku. Ona
nije samo moj i njen život, već i njeno božanstvo. Moramo ostati s Hapi,
rijekom. Ostaje nam, znači, otvoren samo jedan pravac." Podigao je mišićavu
ruku i pokazao prema jugu.
"Slijedit ćemo Nil u unutrašnjost Afrike, u zemlju Cush i još dalje. Prijeći
ćemo katarakte, u divlje i neistražene zemlje u koje se civilizirani čovjek još
nikad nije uputio. Tamo ćemo možda, budu li bogovi blagonakloni, stvoriti
uslove za drugu Ta-Meri."
"Tko će biti vaši suputnici?"
"Kratas, naravno, moji časnici i moji ljudi koji će nas željeti pratiti.
Razgovarat ću noćas s njima i predložiti im da se odluče. Pet brodova, možda, i
posada koja će njima upravljati. Moramo biti spremni da krenemo u zoru. Vratit
ćeš se u nekropolu i dovesti mi Lostris."
 "A ja?", tiho sam upitao. "Hoćeš li me povesti sa sobom?"
"Ti?", Tanus se nasmijao. Sad kad je donio odluku, njegovo je raspoloženje
uzletjelo uvis poput sokola puštenog s ruke u rukavici. "Lišio bi se svog vrta i
svojih knjiga, predstava i gradnji hramova? Naš će put biti opasan, a život težak.
Hoćeš li to stvarno, Taita?"
"Ne mogu dopustiti da podeš sam, a ne držim te za rame kako bih te sputavao.
Prema kojim ludostima i opasnostima bi poveo moju gospodaricu, ako ne bude
mene koji će te voditi?"
"Dođi!", naredio je Tanus i udario me rukom po leđima. "Nisam nikada
posumnjao da nećeš doći s nama. Uostalom, znam da Lostris nikad ne bi
otputovala bez tebe. A sada je dosta brbljanja. Imamo mnogo toga za napraviti.
Kao prvo, kazat ćemo Kratasu i ostalima za našu namjeru i reći im da odluče.
Zatim se moraš vratiti u nekropolu i dovesti Lostris, dok ću ja pripremiti sve što
je potrebno za odlazak. Poslat ću s tobom tucet svojih najboljih ljudi, ali moramo
raditi brzo. Prošla je ponoć i već smo u trećem bdijenju..."
Bio sam glupi sentimentalac, ali bio sam uzbuđen kao i on dok smo se žurno
vraćali u tabor regimente, u podnožju hrama i nadgradene ceste. Bio sam toliko
euforičan da je moje opažanje opasnosti bilo smanjeno. Tanus je bio taj koji je
opazio pogibeljnu kretnju pred nama, ščepao me za ruku i odvukao u zaklon
ispod jednog slabašnog stabla rogača.
"Naoružani odred", promrmljao je. Vidio sam odsjaj s brončanih vrhova
kopalja. Odred je bio brojan,trideset ili četrdeset ljudi, izračunah.
"Možda su to pljačkaši ili izvidnici koji su došli iz Donjeg Egipta",
promrmljao je Tanus. Uznemiravalo me tajanstveno kretanje ratnika. Nisu
prilazili putem na nasipu, već su se približavali po otvorenom polju i raspršili se
kako bi opkolili Tanusov tabor na obali rijeke.
"Ovuda!", izvježbanim okom ratnika Tanus je opazio jedan plitak jarak koji se
spuštao prema rijeci i poveo me u tom pravcu. Skočili smo dolje i trčali dok
nismo stigli do ruba okružja tabora.Tanus je na to izletio iz jarka i probudio svoje
ljude snažnim povikom.
"Na oružje! K meni, Modri! Rasporedite se oko mene!" To je bio povik
Čuvara Modrog Krokodila kojeg su istog časa prenijeli dočasnici svakog voda.
Tabor je odjednom oživio. Ljudstvo koje je pozaspalo oko ognjišta, poskočilo je
na noge i prihvatilo se oružja,dok su se šatori časnika počeli otvarati,kao da su
očekivali Tanusovu naredbu.Potrčali su na svoja mjesta isukanih mačeva i spazio
sam Kratasa u prvom redu. Bio sam iznenađen brzinom njihove reakcije, premda
sam znao da su svi bili iskusni veterani. Prije nego što sam uspio udahnuti tucet
puta, oni su se već rasporedili s podignutim štitovima i uperili su prema naprijed
duga koplja, negdje u mrak.
Mora da su nepoznati pljačkaši ostali iznenađeni kao i ja, jer je, iako sam još
mogao razaznati nejasne siluete mnogih ratnika i svjetlucanje njihovog oružja,
izostao žestoki napad koji smo očekivali. U tenutku kad je Tanus opazio da se
odred rasporedio,naredio je napredovanje. Često smo raspravljali o prednostima
napadačkog djelovanja u odnosu na obranu, a sad su se jedinice pokretale,
pripravne jurnuti u napad na Tanusovu naredbu. To je sigurno bio zastrašujući
prizor za ljude koji su zastali u mraku, jer je glas koji nas je zazvao odavao
pomalo paničan ton.
"Mi smo faraonovi ljudi i ovdje smo po faraonovom nalogu. Nemojte
napasti." "Stojte, Modri!", Tanus je zaustavio napredovanje i povikao.
"Kojem faraonu služite, Crvenom Uzurpatoru ili pravom kralju?"
"Služimo pravom kralju, božanskom Mamosu, vladaru Gornjeg i Donjeg
Egipta. Ja sam njegov glasnik."
"Stupi naprijed kraljev glasniče,koji se šuljaš noću poput lopova. Pristupi i
reci što hoćeš!", naredio je Tanus. No, dodao je potiho, obrativši se Kratasu.
"Budi spreman na nekakvu podlost. Osjećam joj miris u zraku. Daj pojačati
vatru. Potrebno nam je svjetla." Kratas je izdao naredbu i snopovi suhe trstike
bačeni su na ognjišta. Podigao se plamen i raspršio tamu. U crvenom odsjaju
vođa čudnog odreda prišao je i povikao.
"Moje ime je Neter, Najbolji od Deset tisuća i zapovijedam faraonovom
tjelesnom stražom. Nosim faraonov Pečat da uhitim plemenitog Tanusa
Harraba".
"Tako mi Horusa, laže!", zarežao je Kratas. "Ti nisi ovlašteni izaslanik i
nemaš punomoć. Vrijeđa tebe i naš odred. Prepusti to nama, a ja ću mu nabiti
Sokolov Pečat u stražnjicu."
"Stani!", viknu Tanus. "Čujmo što ima za reći." Ponovno je podigao glas.
"Pokaži nam Pečat, satniče Neter." Neter ga je pokazao,bio je modri keramički
kipić u obliku sokola. Sokolov Pečat je bio osobni kraljev simbol i tkogod ga je
nosio mogao je nastupiti sa svim faraonovim ovlastima. Nitko, pod prijetnjom
smrću, nije mu se smio ispriječiti u njegovoj zadaći. Nositelj je odgovarao samo
kralju.
"Ja sam plemeniti Tanus Harrab", izjavio je Tanus. "I prepoznajem Sokolov
Pečat."
"Moj gospodaru! Moj gospodaru!", prosiktao je Kratas."Nemoj ići kralju,čeka
te sigurna smrt. Razgovarao sam s drugim časnicima. Odred je uz tebe, dapače,
cijela je vojska uz tebe. Ako nam narediš, postavit ćemo te za kralja prije nego
što svane dan."
"Moje uho je gluho na ove riječi", potiho je odgovorio Tanus, ali u njegovom
se glasu osjećao neki prijeteći prizvuk,znakovitiji od bilo kojeg usklika. "Ali,
samo ovog puta, Kratasu, sine Mavdumov. Sljedećeg puta kad budeš govorio
o'izdaji, vlastitim ću te rukama predati kraljevom bijesu." potom se okrenuo
prema meni i odveo me na stranu.
"Prekasno je stari moj. Bogovi se ne slažu s našom odlukom.Moram se
prepustiti kraljevoj blagonaklonosti.Ako je zaista bog, moći će pročitati moje
srce i uvidjeti da u njemu ne postoje zle namjere." Dodirnuo me za ruku, a ta je
gesta govorila više od nekog srdačnog zagrljaja.
"Pođi do Lostris, reci joj što se dogodilo i zašto. Reci joj da je volim i štogod
se dogodilo, voljet ću je i dalje, u ovom i u sljedećem životu. Kaži joj da ću je
čekati, ako treba i do kraja vječnosti." Zatim je Tanus vratio mač u korice i,
praznih ruku krenuo prema nositelju Sokolovog Pečata.
"Spreman sam povinovati se kraljevoj naredbi", jednostavno je rekao.
Njegovi su ljudi siktali i režali i udarali mačevima po štitovima, ali Tanus se
okrenuo i ušutkao ih jednim pokretom ruke i onda prišao Neteru. Kraljeva straža
ga je okružila i svi su se udaljili brzim korakom duž ceste na nasipu u smjeru
nekropole.
Tabor je bio pun ozlojeđenih mladića, kad sam ih napustio i pošao za
Tanusom i njegovom pratnjom na primjerenom razmaku. Stigao sam u
nekropolu i uputio se odmah u boravak moje gospodarice Lostris. Strašno me
zaboljelo kad sam vidio da je napušten. Tamo su bile samo tri crne robinje koje
su, uz uobičajeni nemar, upravo završavale sa slaganjem njene odjeće u sanduk
od cedrovine.
"Gdje je vaša gospodarica?", zapitao sam. Ona koja je bila malo odraslija i
bezobraznija od ostalih stavila je prste u nos i bahato odgovorila."Tamo gdje je ti
ne možeš dostići, eunuše." Ostale su se nasmijale na njene riječi. Sve su mi
zavidjele zbog naklonosti koju mi je moja gospodarica poklanjala.
"Jasno mi odgovori, bezobraznice, ili ću te izbičevati". To sam već bio učinio,
pa je djevojka namrgođeno procijedila.
"Odveli su je u faraonov harem, a ti tamo nemaš nikakvog utjecaja. Iako
nemaš muda, stražari te nikad neće pustiti da uđeš medu kraljevske žene." Bila je
u pravu,no, svejedno sam morao pokušati. Moja me gospodarica trebala više
nego ikada.
 Kao što sam se i bojao, stražari na vratima kraljevog harema bili su
neumoljivi. Znali su tko sam, ali bilo im je naređeno da ne puste nikoga, pa niti
članove njene pratnje da se približe Lostris. Stajalo me to jednog zlatnog prstena,
ali unatoč ovoj žrtvi, jedino što sam postigao bilo je obećanje jednog stražara da
će joj prenijeti moju poruku. Napisao sam je na komadiću papirusa i time sam je
pokušao ohrabriti. Nisam se usudio prenijeti joj sve što se dogodilo niti joj javiti
o opasnosti u kojoj se Tanus nalazio. Nisam ga smio niti spomenuti, no, sve
jedno, morao sam je uvjeriti u njegovu ljubav i zaštitu. Cijena koju sam platio
sigurno nije bila vrijedna moje investicije. Štoviše, poslije sam saznao da je moje
zlato otišlo uzalud, jer Lostris nije dobila moju poruku. Ne možeš vjerovati
nikome u ovom podlom svijetu.Neću ponovno vidjeti Tanusa ni moju
gospodaricu, sve do večeri zadnjeg dana Ozirisove svetkovine.
Blagdan je završio kao što je i počeo, u božjem hramu. I ovog se puta činilo
da se sve stanovništvo Velike Tebe skupilo u dvorištima. Bili smo toliko stisnuti
da sam jedva disao. Bio sam jako tužan i vrlo malo sam spavao ove dvije noći za
redom zbog briga i napetosti. Pored toga što sam bio nesiguran oko Tanusove
sudbine, dobio sam težak zadatak od mog gospodara Intefa da organiziram
svadbenu ceremoniju, a taj je nalog bio u suprotnosti s mojim željama. Osim
toga, odvojili su me od moje gospodarice, a to mi je bilo nepodnošljivo. Ne
znam kako, ali sam izdržao u tome. Čak su i robovi bili zabrinuti za mene,
govorili su da nisu nikad vidjeli tako izblijedjelu moju ljepotu i tako sumorno
moje raspoloženje.
Dvaput sam se, tijekom beskrajnoj faraonovog govora, uhvatio kako klecam,
gotovo da padam u nesvijest.Nametnuo sam sebi da izrdržim, dok je kralj
recitirao svoje banalnosti i poluistine kojima je pokušavao prikriti pravo stanje u
kraljevstvu i nastojao umiriti narod. Kao što se moglo i pretpostaviti, nije se
nikad direktno osvrnuo na sjevernog Crvenog Pretendenta, niti na građanski rat
koji nam je prijetio, osim na posve zaobilazan način.
"Ova burna vremena...",govorio je, ili bi se nadovezao na problem
odmetništva i ustanka, uvijek govoreći uopćeno. Međutim, nakon što je govor
pomalo odmakao, primijetio sam da se dotaknuo svake teme koje je Tanus
spomenuo u svom govoru, pokušavajući ih riješiti. Istna, to je radio na svoj
uobičajeni nespretan i oklijevajući način,ali privukla mi je pažnju već sama
činjenica da je vodio računa o Tanusovim riječima.
Lagano sam napredovao kroz gužvu dok nisam konačno ugledao prijestolje. U
tom je trenutku vladar govorio o bezobraštini robova i o nepristojnom ponašanju
nižih klasa. To je bio još jedan problem koji je Tanus načeo, pa me zabavljalo
faraonovo rješenje.
 "Od sada nadalje gospodar će moći kazniti neposlušnog roba s pedeset udarca
bičem i neće se za odobrenje morati obratiti sudu", objavio je.
Osmijehnuo sam se prisjetivši se da je prije dvanaest godina taj isti kralj
izazvao krizu Vlade potpuno suprotnim ukazom od ove posljednje objave. U
vrijeme svog uspona bio je idealist, te je čak predložio ukidanje drevne i časne
institucije ropstva.Želio je osloboditi sve robove u Egiptu.Čak i nakon toliko
vremena bila mi je neshvatljiva takva ludost.Premda sam i ja sam rob, držim da
je ropstvo institucija na kojoj se temelji veličina neke države.Rulja ne može
upravljati sama sobom.Vladu treba povjeriti samo onome koji je rođen i obučen
da njome upravlja.Sloboda je privilegija, a nije pravo. Puku je potreban jak
gospodar, jer bez kontrole zavladala bi anarhija. Apsolutni vladar i ropstvo su
stupovi sustava koji nam je dozvolio da postanemo civilizirani. Bilo je poučno
vidjeti kako su se i sami robovi pobunili pred mogućnošću da im se nametne
sloboda.U to vrijeme bio sam vrlo mlad,ali i ja sam se uznemirio zbog
perspektive da bih mogao biti isključen iz toplog i sigurnog kutka u nastambi
dječaka i da ću morati čeprkati po smeću s hordom drugih oslobođenih robova
da bih došao do korice kruha. Bolje je imati lošeg gospodara nego nikakvog.
Naravno da je ta ludost gurnula kraljevstvo u kaos. Vojska je bila na rubu
pobune. Da je Crveni Pretendent sa sjevera znao iskoristiti priliku, možda bi
povijest imala drugačiji tijek. Na koncu je naš vladar na brzinu povukao tu
nesretnu objavu o ravnopravnosti i uspio je sačuvati prijestolje.Prošlo je tek
malo više od desetljeća, a sada je objavljivao strože kazne za neposluh robova.
Bilo je to tipično za tog kolebljivog i smotanog vladara,tako da sam se pravio da
brišem čelo,kako bih prikrio prvi osmijeh koji se na mom licu pojavio u
posljednja dva dana.
"Običaj samoosakaćenja u cilju izbjegavanja vojne službe ubuduće će biti
strogo obeshrabren",nastavio je kralj."Sposobni mladići koji će zbog tog razloga
tražiti oslobađanje, bit će privedeni pred sud od tri vojna časnika, od kojih će
barem jedan biti višeg čina..."
Ovog je puta moj osmijeh bio odbojnog odobravanja. Faraon je bio na pravom
putu.Volio bih vidjeti Menseta i Sobeka kako pokazuju svoj osakaćeni palac
nekom veteranu iz riječnih ratova,tko zna koliku bi sućut mogli očekivati,
"...globa za taj prekršaj bit će tisuću zlatnih prstenova."
Tako mi debelog Sethovog trbuha, ova dva mladića imat će o čemu misliti, a
moj će gospodar Intef morati platiti za njih.Unatoč ostalim brigama, počeo sam
osjećati neko zadovoljstvo. Faraon je nastavio.
"Počevši od danas, počinit će prekršaj kažnjiv s dva zlatna prstena,prostitutka
koja će obavljati svoj zanat na javnom mjestu koje nije u tu svrhu predviđeno
odlukom suda..."
Ovog sam puta jedva zadržao smijeh.Na indirektan način,Tanus će učiniti
poštenima i pristojnima sve ljude u Tebi.Pitao sam se na koji će način mornari i
vojnici na slobodnom izlasku prihvatiti to uplitanje u njihovu zabavu.Period
faraonove oštroumnosti je kratko trajao,i budale znaju da je ludost pokušati
zadirati zakonom u stvari koje se tiču seksa.Bez obzira na moje sumnje u
pogledu mudrosti kraljevih odluka,osjećao sam kako me prožima neko treperavo
uzbuđenje. Bilo je jasno da je ozbiljno shvatio svako pitanje koje je Tanus iznio.
Kako je, onda, moguće da ga sad osuđuje zbog izdaje? upitao sam se. Ali, faraon
još nije bio gotov.
"Dana mi je na znanje činjenica da su pojedini državni funkcionari
zloupotrijebili povjerenje koje im je dano.Oni koji su bili ovlašteni da
prikupljaju poreze i rukovode javnim fondovima,bit će pozvani da polože računa
o bogatstvima koja su završila u njihovim rukama,dok će krivci za malverzacije i
primanje mita biti osuđeni na smrt gušenjem."
Prisutni su uzdahnuli u nevjerici. Zar je moguće da kralj stvarno želi stati na
kraj poreznicima? Na to se u dnu sale začuo jedan glas.
"Faraon je velik! Živio faraon!"
Svi su prihvatili povik i hram je odjekivao od klicanja. Izgledalo je da kralj
nije bio navikao na spontano klicanje. Iako sam bio daleko od prijestolja, znao
sam da mu to godi. Njegovo tmurno lice se ozarilo i izgledalo je da mu je
dvostruka kruna na glavi lakša. Bio sam siguran da je to uvećavalo Tanusove
mogućnosti da izbjegne krvnikovu omču. Kad se klicanje utišalo, kralj je
nastavio po svom običaju prizemljivati sve što je tek postigao.
"Moj vjerni veliki vezir, plemeniti Intef, imat će isključivi zadatak u ovoj
istrazi o ponašanju javnih činovnika i sve ovlasti za obavljanje pretresa i
uhićenja, kao i pravo na život i smrt."
Imenovanje je bilo popraćeno mlitavim pljeskom, pa sam to iskoristio da
prikrijem sardoničan osmijeh. Faraon je upravo slao izgladnjelog leoparda da
broji njegove kokoši. Moj će se gospodar Intef lijepo zabavljati u kraljevskoj
riznici, i napravit će preraspodjelu državnog blaga, kad je već dobio nalog da
vodi račune,tako će moći musti poreznicima svu njihovu takozvanu uštedu.
Faraon je imao izvanrednu sposobnost da najplemenitije osjećaje pusti da se
nasuču na hridima, zahvaljujući svom nespretnom vođstvu.Pitao sam se koju će
još ludost uspjeti učiniti prije kraja ovog govora i nisam morao dugo čekati.
"Već neko vrijeme imam ozbiljnih razloga za brigu glede nezakonitosti koje
postoje u Gornjem Egiptu, i koje predstavljaju opasnost za živote i dobra
poštenih građana.Svojedobno sam dao naredbe da se taj problem riješi. No,
svejedno,to pitanje mi je ponovno nedavno predstavljeno, na tako nepravedan i
neprimjeren način da je smrdilo na pobunu, tijekom Ozirisove svetkovine. To,
međutim, ne opravdava izdaju i huljenje, napad na kraljevu osobu i božanstvo."
Faraon je načinio znakovitu pauzu. Bilo je jasno da se to odnosi na Tanusa i
još jednom sam posumnjao u njegov razum. Energičan faraon ne bi narodu
objašnjavao svoje motive, niti bi tražio njegovo odobravanje. Jednostavno bi
objavio presudu i zaključio stvar.
"To se odnosi, naravno na Tanusa Harraba, koji je odigrao ulogu velikog boga
Horusa na predstavi o Ozirisu.Uhićen je zbog pobune. Moji su savjetnici
podijeljeni u vezi s njegovom krivicom.Neki žele da plati najtežom
kaznom..."Vidio sam Intefa, podno prijestolja, kako je za trenutak odvratio
pogled, a to je samo potvrdilo ono što sam već znao,poglavito je on želio Tanuso
smaknuće.
"A, drugi misle da su njegov govor stvarno nadahnule božanske sile i da to
nije govorio glas Tanusa Harraba, već glas boga Horusa. Ako bi tako bilo, očito
je da ovaj smrtnik ne snosi nikakvu krivicu zbog toga što je božanstvo odlučilo
progovoriti njegovim ustima."
To je bilo ispravno razmišljanje, ali faraon koji je zaslužio dvostruku krunu ne
bi se ponizio ovo objasniti toj rulji običnih vojnika, mornara i seljaka, trgovaca,
radnika i robova koji su gotovo svi bili pod utjecajem vina i tulumarenja. Dok
sam razmišljao o tome, kralj je izdao naredbu satniku svoje tjelesne straže koji je
stajao podno prijestolja.Prepoznao sam ga,bio je to Neter, časnik poslan da uhiti
Tanusa.Udaljio se i nakon nekoliko trenutaka ponovno se pojavio, predvodeći
Tanusa iz svetišta u dnu sale. Srce mi je poskočilo u grudima kad sam vidio svog
prijatelja s radošću i nadom zamijetio sam da nije bio vezan i nije imao lance
oko gležnjeva. Mada nije imao oružja, niti simbola svojeg čina i nosio je samo
jednostavnu bijelu suknju, hodao je svojim uobičajenim, gipkim i hitrim
korakom. Bio je neozlijeđen, ne računamo li povredu na čelu koju mu je zadao
Rasfer.Nisu ga tukli, ni mučili, pa sam počeo osjećati izvjestan optimizam.Nisu
se odnosili prema njemu kao osuđeniku.Trenutak poslije, međutim, moje nade su
se rasplinule. Tanus se bacio ničice ispred prijestolja, a kad je ustao, faraon ga je
strogo pogledao i progovorio kreštavim glasom.
"Plemeniti Tanuse Harrabe,optužen si za izdaju i pobunu.Proglašavam te
krivim za oba zločina i osuđujem te na smrt davljenjem, kaznom za izdajice."
Dok je Neter stavljao Tanusu oko vrata laneno uže, začuo se jauk iz gomile.
Jedna je žena kriknula i odmah su hramom odjeknule jadikovke i žalosno
zavijanje. Nije se nikad dogodilo da smrtna presuda bude objavljena na takvim
svečanostima, ništa ne bi moglo jasnije pokazati ljubav koju je narod gajio
prema Tanusu.I ja sam zajecao, a suze su mi izbrazdale lice i padale mi na grudi.
Kraljevska straža je krenula prema svjetini, koristeći se dršcima kopalja kako bi
je ušutkala, ali uzalud.
Povikao sam ih petnih žila: "Smiluj se, milosrdni faraone! Milost za
plemenitog Tanusa!" Jedan od stražara me udario u glavu i pao sam na tlo,
ošamućen, ali su drugi prihvatili moju molbu: "Milost, milost, božanski
Mamose!"
Straža se morala dobrano pomučiti da uspostavi bar prividan red, ali su žene
nastavile jecati. Tek kad je faraon ponovno progovorio, zavladala je tišina i svi
su mogli čuti njegovu odluku.
"Osuđenik se žalio na nezakonitost koja prožima kraljevstvo. Zatražio je od
prijestolja da iskorijeni bande pljačkaša koje haraju zemljom. Osuđenik je
proglašen herojem i mnogi kažu da je moćan ratnik. Ako je to istinito, onda bi
on bio pogodniji od bilo koga da provede mjere koje je zazivao." Prisutni su
zbunjeno šutjeli. Nadlanicom sam otro suze i napeto sam osluhnuo kako bih čuo
što sad slijedi.
"Zbog toga se smrtna presuda odgađa na dvije godine.Ako je osuđenika zaista
nadahnuo bog Horus dok je držao svoj izdajnički govor,taj će ga isti bog
poduprijeti u zadatku koji ću mu sada povjeriti."
Zavladala je tišina. Izgledalo je da nitko ne shvaća to što je čuo, a nada i očaj
su istom mjerom ispunjavali moje srce. Na kraljev znak, pristupio je jedan od
ministara krune noseći pladanj na kojem je stajao minijaturni modri kipić.
Faraon ga je uzeo i rekao.
"Predajem plemenitom Tanusu Harrabu kraljevski Sokolov Pečat. Pod
njegovim znamenom smjet će mobilizirati sve ljude i ratne materijale koje drži
potrebnima za taj zadatak. Moći će upotrijebiti sva sredstva koja želi i nitko ga u
tome ne smije spriječiti.Bit će kraljev predstavnik pune dvije godine i odgovarat
će samo kralju.Na isteku ovog roka, posljednjeg dana Ozirisove svetkovine,
pristupit će prijestolju sa samrtnom omčom oko vrata. Ako neće ispuniti svoju
zadaću,omča će se stegnuti i on će umrijeti udavljen na istom mjestu gdje sada
stoji. Ako bude izvršio svoj zadatak, ja ću mu, faraon Mamos, svojim rukama
skinuti omču i zamijeniti je zlatnim lancem."Nitko nije prozborio i nitko se nije
pomakao. Očarani, gledali su u faraona koji je načinio pokret kukastim žezlom i
bičem.
 "Plemeniti Tanuse Harrabe, dajem ti u zadatak da iskorijeniš odmetnike iz
Gornjeg Egipta, kao i bande pljačkaša koji haraju ovom zemljom. U roku od
dvije godine uspostavit ćeš red i mir,ako ne uspiješ, bit će to na tvoju štetu."
Začuo se gromoglasan i divlji krik, poput olujne tutnjave koja se stušti na
kamenitu obalu.Iako su svi klicali,ja sam bio žalostan.Zadatak koji mu je faraon
namijenio bio je pretežak da bi ga jedan smrtnik mogao obaviti. Oblak smrti se
samo udaljio od Tanusa. Znao sam da će za dvije godine, tako mlad i ponosit,
biti mrtav na istom mjestu gdje sada stoji.
Potištena poput izgubljene duše,stajala je sama u mnoštvu,s rijekom
zaštitnicom za svojim leđima i morem lica pred sobom.Dugačka lanena tunika
padala joj je sve do gležnjeva,obojena sokom volka,boje najboljeg vina koja je
odavala nevinu nevjestu.Raspuštena kosa spuštala se po ramenima u mekom
valu,koji se sjajio na suncu kao daje bljesnuo nekim unutarnjim plamenom. Na
kosi je nosila svadbeni vijenac isprepleten dugim stabljikama lotosa. Cvjetovi su
bili nezemaljski modrog plavetnila,a srca kao čisto zlato. Lice joj je bilo bijelo
poput netom samljevenog brašna.Njene oči, velike i tamne, bolno su mi prizivale
djevojčicu koju sam prošlih godina toliko puta budio iz noćnih mora, kad bih
upalio svjetiljku i ostao sjediti pored nje dok se ne bi ponovno uspavala.Ovog joj
puta,međutim, nisam mogao pomoći,jer je mora bila stvarnost.Nisam joj se
mogao približiti,jer su je okruživali svećenici i faraonovi stražari kao i
prethodnih dana i ne bi dopustili pristup.Moja curica je bila zauvijek izgubljena i
ta mi je pomisao bila nepodnošljiva.
Svećenici su podigli svadbeni baldahin od trske na obali Nila i moja je
gospodarica Lostris očekivala da mladoženja dođe po nju. Njoj uz bok stajao je
njen otac, sa Zlatom za hrabrost koji mu je blistao oko vrata i sa smiješkom
kobre.Konačno je stigao i kraljevski mladoženja,uz svečani tutanj bubnja i zvuk
truba.Za mene je taj svadbeni marš bio najtužniji zvuk na svijetu. Faraon je
nosio nemes i u ruci je držao žezlo, ali unatoč kraljevskom blještavilu, ipak je to
bio maleni, debeli starac tužna lica.Nisam mogao a da se ne prisjetim jednog
drugog mladoženje koji je mogao stajati ispod tog istog baldahina uz bok mojoj
gospodarici,samo da su bogovi bili blagonakloniji. Ministri i velikodostojnici su
okruživali faraona i skrivali mi tako moju gospodaricu. Bez obzira na
činjenicu,što sam bio prisiljen organizirati svaku pojedinost, isključili su me iz
svadbene ceremonije i jedva sam uspijevao nazrijeti Lostris…
Vrhovni Ozirisov svećenik oprao je ruke i noge mladencima tek natočenom
vodom iz Nila koja je simbolizirala čistoću njihove veze. Zatim je kralj otkinuo
zalogaj obrednog pšeničnog kruha i jionudio je mladoj u znak zaloga. Vidio sam
lice moje gospodarice,kad joj je kralj stavljao komadić kruha medu usne. Nije ga
uspjela sažvakati ni progutati, zadržala ga je u ustima kao da je kamen. Nakon
toga su mi ponovno zaklonili pogled, i tek kad sam začuo lom prazne žare u
kojoj se nalazilo svadbeno vino i koju je mladoženja razbio udarcem mača,
shvatio sam da je sada sve gotovo i da je Lostris za Tanusa postala zauvijek
nedostižna.
Svjetina se razmaknula i faraon je poveo novopečenu suprugu do ruba
platforme kako bi je narod upoznao.Svi su iskazivali svoju ljubav prema Lostris
zborom uzvika koji se nastavljao sve dok me nije zaglušio.Htio sam izbjeći
gužvi i pronaći Tanusa.Iako je ponovno bio slobodan, nije prisustvovao
ceremoniji. Bio je možda jedini čovjek, u čitavoj Tebi, koji nije došao na obalu
rijeke.Znao sam da me, gdjegod se nalazio, očajnički trebao, kao što sam i ja
trebao njega. Toga tragičnog dana jedinu smo utjehu mogli naći jedan u
drugome. Nisam se, međutim, mogao udaljiti. Morao sam ostati do posljednjeg
trenutka.Naposljetku je moj gospodar Intef istupio kako bi se oprostio od kćeri.
Zagrlio ju je dok se nad svjetinom nadvila iznenadna tišina. Lostris je djelovala
posve nepokretno,stegnuta u tom zagrljaju.Ruke je opustila niz bokove, a lice joj
je bilo blijedo kao smrt. Otac se odmaknuo, ali još je držao za ruku dok se
obraćao prisutnima, nudeći kćeri obredni poklon.Prema tradiciji to je bio dar
isključen iz miraza i direktno namijenjen ženiku.Samo su se plemići, međutim,
držali tog običaja čiji je cilj bio da nevjesti osigura neovisnu rentu.
"Sada kad napuštaš moju kuću i moju zaštitu da bi pošla kući svog supruga,
nudim ti poklon na rastanku,da bi me se uvijek sjećala kao oca koji te volio.
Pomislio sam s gorčinom kako su te riječi potpuno neprimjerene ovim
okolnostima.Plemeniti Intef nije nikada volio ikoga na svijetu.No, svejedno,
nastavio je s izgovaranjem ove drevne formule, kao da izražava vlastite osjećaje.
"Traži od mene što god hoćeš, najdraža kćeri. Ništa ti neću odbiti ovog
presretnog dana." Bilo je uobičajeno da su iznos poklona utanačili otac i kći prije
ceremonije. U ovom slučaju, pak, moj gospodar Intef jasno je rekao Lostris što
je imala pravo tražiti. Moj mi je gospodar iskazao čast prethodnog dana, da sa
mnom prodiskutira o tome, prije nego li će nju obavijestiti o svojoj odluci.
"Ne želim biti previše široke ruke, ali s druge strane ne bih htio ispasti škrt u
faraonovim očima", rekao je. "Recimo, dvije tisuće zlatnih prstenova i pedeset
feddana zemlje, ali ne uz rijeku, neka to bude jasno."
Na koncu, slijedeći moj savjet, odlučio se za pet tisuća zlatnih prstenova i sto
feddana odlične,navodnjive zemlje,kao poklon dostojan kraljevskog vjenčanja.
Prema njegovom naređenju, već sam bio pripremio odluku o cesiji zemlje i
stavio na stranu zlato podignuto iz jednog tajnog skladišta koje je moj gospodar
skrivao od poreznika.I to je pitanje bilo riješeno,sad je Lostris trebala uobličiti
svoj zahtjev pred mladoženjom i uzvanicima.Djevojka je, međutim, bila blijeda,
šutljiva i zatvorena u sebe, kao da ne vidi i ne čuje što se oko nje događa.
"Govori, kćeri moja. Što bi željela?" Ton očinske ljubavi sad je već bio
usiljen. Protresao je kćerinu ruku da bi joj svratio pozornost. "Hajde, reci svom
ocu što može učiniti kako bi upotpunio ovaj sretan dan."
Moja gospodarica Lostris se stresla kao da se budi iz nekog strašnog sna.
Ogledala se uokolo, a suze su prijetile da joj preplave kapke. Otvorila je usta da
progovori, ali s usana je potekao samo slabašan vapaj ranjene ptice. Sklopila je
usne i u tišini protresla glavom.
"Hajde,kćeri, govori." Plemeniti Intef je na jedvice jade zadržavao izraz
očinske ljubavi. "Reci mi što hoćeš za svadbeni poklon i ja ću ti to dati, štogod
to bilo." Iako sam stajao vrlo daleko od nje, bio mi je očit napor koji je Lostris
trebala učiniti.No, ovog puta, kad je zaustila,njen je zahtjev odjeknuo iznad
naših glava, jasan kao glazba lire.Svatko je u toj svjetini mogao čuti svaku njenu
riječ.
"Pokloni mi roba Taitu!"
Plemeniti Intef je uzmaknuo za korak, kao da mu je Lostris zabola bodež u
želudac.Zurio je u nju preneraženo i otvorio i zatvorio usta,a da nije glasa
ispustio.Samo smo on i ja znali vrijednost poklona koji je Lostris zatražila.
Unatoč bogatstvima koje je nagomilao za života, nije si mogao dopustiti da plati
toliku cijenu.No, brzo se pribrao.Njegov je izraz ponovno bio miran i
blagonaklon, iako su mu usukane usne odavale jasan znak ljutnje.
"Previše si skromna,kćeri moja.Jedan jedini rob nije poklon dostojan
faraonove nevjeste.Nije u mojoj prirodi takva škrtost.Više bih volio da prihvatiš
dar stvarne vrijednosti, dvije tisuće zlatnih prstenova i..."
"Oče, već si bio isuviše darežljiv prema meni. Ja želim samo Taitu."
Intefov osmijeh je bio posve bijel,bijelih zuba, bijelih usana i bijele srdžbe. I
dalje je zurio u Lostris i osjećao sam da mu se razum muti.Ja sam bio
najvrijednija stvar koju je posjedovao.Nije samo golem raspon mojih talenata
njemu bio dragocijen.Poznavao sam do u tančine svaki vid njegovih poslovanja,
nepoštenih i poštenih.Poznavao sam svakog doušnika i svakog uhodu iz njegove
mreže,svaku osobu koju je podmitio i koja je njega podmitila. Znao sam koje su
usluge imale važnu ulogu, koje je tek trebalo odobriti i koje je uvrede trebalo
naplatiti. Poznavao sam sve njegove neprijatelje, a bilo ih je mnogo,poznavao
sam one koje je smatrao prijateljima i saveznicima, a bili su daleko malobrojniji.
Znao sam gdje su skrivena njegova golema bogatstva, koji su bili njegovi
bankari,njegovi agenti i podmetnuti ljudi, znao sam kako je prikrivao vlasništvo
nad velikim posjedima zemlje,gdje su skrovišta dragocjenih metala i dragulja u
zakonskim labirintima spisa o vlasništvu, dionicama i služinčadi.To su sve bili
podaci koji bi usrećili poreznike i nagnali faraona da promijeni mišljenje o svom
velikom veziru.Sumnjam da bi se i sam plemeniti Intef mogao prisjetiti i ući u
trag svim svojim bogatstvima bez moje pomoći.Nije mogao uredno pratiti i
kontrolirati svoje nepregledno carstvo bez mene, jer se držao podalje od onih
sramnijih radnji. Više je volio slati mene da se pobrinem za pojedinosti koje bi
ga mogle optužiti u slučaju da budu otkrivene.Zbog toga sam poznavao tisuću
mračnih tajni,tisuću užasnih pothvata, prisvajanja i iznuda, krađa i ubojstava koji
su, svi zajedno, mogli uništiti i tako moćnog čovjeka kao što je veliki vezir. Bio
sam mu neophodan. Nije me smio izgubiti,ali pred faraonom i narodom Tebe
nije mogao odbiti Lostrisin zahtjev. Plemeniti Intef bio je čovjek pun bijesa i
mržnje. Vidio sam neke njegove napade mahnitosti koje bi zgrozile čak i boga
Setha. Ali nisam ga nikad vidio toliko bijesnog kao u ovom trenutku, kad ga je
kći pritisnula leđima uza zid.
"Neka pristupi rob Taita", pozva. Shvatio sam da se radi o lukavstvu kako bi
dobio na vremenu. Užurbao sam se do podnožja svadbenog podija, da mu ne
ostavim vremena da nešto smisli.
"Evo me, moj gospodaru",povikao sam. Zurio je u mene strašnim očima.
Toliko smo vremena proveli zajedno da mi je mogao govoriti samo jednostavnim
pogledom. Šutke me promjerio sve dok moje srce nije počelo snažno lupati, a
prsti su mi se tresli od straha.Konačno je progovorio gotovo ljubaznim glasom.
"Taita, ti si sa mnom još otkad si bio dječak. Smatram te bratom, prije nego
robom.No ipak, čuo si zahtjev moje kćeri. Ja sam pravedan i plemenit čovjek:
nakon toliko godina bilo bi neljudski s moje strane udaljiti te protiv tvoje volje.
Znam da nije uobičajeno dopustiti jednom robu da iskaže svoj stav što se tiče
njegovog odredišta,ali i tvoj je položaj neuobičajen.Izaberi, Taita želiš li ostati u
svojoj kući, jedinoj koju poznaješ, ja neću imati hrabrosti da te otpustim, čak i
ako to traži moja kći."
Nije odvajao od mene te svoje strašne žute oči. Nisam kukavica, ali stalo mi je
do moje sigurnosti.Bilo mi je jasno da gledam smrti u oči i nisam mogao izustiti
ništa.Odvratio sam pogled i osvrnuo se prema pogledu moje gospodarice Lostris,
u njemu sam pročitao tako veliko preklinjanje,samoću i užas, da sam zaboravio
na svoju sigurnost.Nisam je moga napustiti, ni pod koju cijenu.
"Kako se može jedan ponizni rob suprotstaviti volji faraonove nevjeste?
Spreman sam služiti svoju novu gospodaricu",povikao sam iz sveg glasa,
nadajući se da će moj glas imati odrješit i muževan ton i da neće biti piskav kao
što mi se to činilo.
"Dođi, robe", naredila je moja gospodarica. "Zauzmi svoje mjesto iza mene."
Dok sam se penjao na podij, morao sam proći pored plemenitog Intefa. Jedva je
progovorio kroz problijedjele usnice i promrmljao.
"Zbogom, dragi moj. Ti si mrtav."
Naježio sam se kao da mi je otrovna kobra prepriječila put i požurio se zauzeti
mjesto u pratnji moje gospodarice,kao da sam stvarno bio uvjeren da ću pronaći
utočište pod njenom zaštitom.Ostao sam blizu Lostris sve vrijeme ostatka
ceremonije i osobno sam je posluživao na svadbenom banketu, potičući je da
pojede nešto od ukusnih jela koja su bila prostrta pred njom. Bila je tako blijeda i
boležljiva,pa sam posumnjao da nije ništa pojela ova posljednja dva dana, nakon
njenih zaruka i Tanusove osude. Naposljetku sam je nagovorio da okusi malo
razvodnjenog vina, ali to je bilo sve.
Faraon je vidio kako pije i pomislio je da ona nazdravlja njemu u čast,
podigao je pozlaćeni kalež i osmijehnuo se da joj uzvrati zdravicu,a svi su
uzvanici sretno zapljeskali.
"Taita",promrmljala je moja gospodarica čim je kralj obratio pažnju velikom
veziru koji je sjedio s druge strane. "Povraća mi se. Ne mogu ostati više ovdje.
Molim te, odvedi me u moju sobu."
To je bilo drsko i skandalozno i da nisam mogao preuzeti ulogu liječnika ne
bih uspio u svojem naumu,mogao sam, međutim, dopuzati na koljenima kralju
uz bok i razgovarati potiho, a da nisam pobudio komentare medu uzvanicima od
kojih su mnogi bili već dobrano opijeni.Kad sam ga malo bolje upoznao, otkrio
sam da je faraon miran i ljubazan čovjek, a za to mi je ovog dana pružio prvi
dokaz. Saslušao me, a zatim pljesnuo rukama i obratio se gostima.
"Sad će moja nevjesta poći u svoju sobu i pripremiti se za noć", rekao je, a ovi
su se nasmijali i prihvatili objavu s pikantnim komentarima i razbludnim
pljeskom.Pomogao sam svojoj gospodarici da se podigne,ali je ona uspjela
nakloniti se kralju i napustiti salu bez moje potpore.Kad je stigla do svoje sobe,
povratila je vino u zdjelu koju sam joj pridržavao, a zatim se srušila u krevet.
Imala je samo vina u želucu,kao što sam i sumnjao, nije pojela ništa.
"Ne želim živjeti bez Tanusa."Glas joj je bio slabašan,no poznavao sam je
dovoljno dobro da bih shvatio kako je njena volja čvrsta kao i uvijek.
"Tanus je živ",odgovorio sam, pokušavajući je utješiti. "Mlad je i snažan i
živjet će još pedeset godina.Voli te i obećao je da će te čekati koliko god bude
trebalo. Kralj je star i neće moći vječno živjeti." Lostris se pridigla i sjela,a njen
je glas postao strog i odlučan.
"Ja sam Tanusova žena i nitko drugi me neće posjedovati. Radije ću umrijeti."
"Na koncu, svi moramo umrijeti, gospodarice."Da sam joj uspio odvratiti pažnju
prvih dana braka, znao bih da će izdržati. Ali ona me i predobro znala.
"Znam što želiš učiniti, ali tvoje ljubazne riječi ne služe ničemu. Ubit ću se.
Naređujem ti da mi pripraviš otrovni napitak."
"Gospodarice, ne poznajem umijeće o otrovima." Bio je to uzaludan pokušaj i
ona ga je odmah otklonila.
"Mnogo sam te puta vidjela kako daješ otrov životinjama koje pate. Zar se ne
sjećaš svog starog psa s gnojnom upalom ušiju, ni svoje gazele koju je leopard
teško ozlijedio? Rekao si mi da je otrov bezbolan,da će ih samo uspavati. Pa,
dobro,i ja se želim uspavati,biti balzamirana i čekati Tanusa na onome svijetu."
Morao sam pokušati uvjeriti je na neki drugi način.
"A što će biti sa mnom, gospodarice? Postao sam tvoje vlasništvo tek danas.
Kako me možeš napustiti? Što će biti sa mnom? Imaj milosti..." Vidio sam da se
dvoumi i pomislio da sam uspio u svom naumu, ali ona je jogunasto podigla
glavu.
"Neće ti se dogoditi ništa Taita. Ništa. Moj će otac biti sretan da te primi
natrag nakon moje smrti."
"Molim te, mala moja." Upotrijebio sam prisan izraz koji sam rabio kad je bila
mala, u posljednjem pokušaju da je uvjerim. "Razgovarat ćemo sutra ujutro. Sve
će biti drugačije na dnevnom svjetlu."
"Ništa se neće promijeniti", proturječila mi je moja gospodarica. "Odvojit će
me od Tanusa,a onaj će me smežurani starac željeti u svom krevetu da mi uradi
užasne stvari."
Počela je tako glasno pričati da su nas mogli čuti svi u kraljevskom haremu.
Srećom, gotovo su svi još bili na banketu,drhtao sam, međutim, pri pomisli da bi
netko mogao prenijeti faraonu način na koji ga je opisala.Njen glas postao je još
kreštaviji, histeričan.
"Spremi mi otrov odmah, sada, pred mojim očima. Naređujem ti! Nemoj se
usuditi odbiti naredbu!" Naredila mi je to toliko glasno da su je čak i čuvari na
straži kod vratiju morali čuti.Nisam joj se ponovno usudio proturječiti.
"Dobro, gospo moja.Učinit ću to.Moram poći u svoje odaje po kutiju s
lijekovima..."
Kad sam se vratio s kutijom pod pazuhom, Lostris je već bila ustala i hodala je
naprijed,natrag, a oči su joj grozničavo sjale na blijedom licu.
 "Promatram te. Ne pokušavaj s nekim trikom!", opomenula me dok sam
pripravljao napitak koji sam pretakao iz boce od grimiznog stakla. Znao sam da
ta boja označava smrtonosni sadržaj. Kad sam joj pružio posudu, nije pokazivala
da se boji. Okolišala je samo kad me poljubila u obraz.
"Za mene si bio i otac i dragi brat.Zahvaljujem ti na ovoj posljednjoj gesti
dobrote.Drag si mi Taita,i znam da ćeš mi nedostajati."Podigla je zdjelu objema
rukama kao da sadrži neko ukusno piće, a ne smrtonosni otrov.
"Dragi moj Tanuse", reče. "Neće me nikad oduzeti tebi. Srest ćemo se na
onom svijetu." Ispila je posudu u jednom gutljaju i pustila je da padne na pod.
Zatim je uz uzdah ponovno klonula na postelju.
"Dođi sjedni pored mene. Ne želim biti sama kad umrem". Učinak napitka,
ispijenog na prazan želudac, bio je trenutačan. Imala je tek toliko vremena da se
okrene licem prema meni i prošapće.
"Reci Tanusu koliko sam ga voljela. Sve do praga smrti, pa i dalje."
Na to je zaklopila oči.Bila je tako blijeda i nepomična, da sam se za trenutak
uznemirio, u strahu da sam loše procijenio snagu praha crvenog sheppena kojim
sam zamijenio smrtonosnu esenciju od dature.Tek kad sam približio brončano
zrcalo njenim ustima i vidio da se zaparilo, uvjerio sam se da još uvijek
diše.Prekrio sam je pokrivačem i uvjeravao sam samog sebe da će se sutra ujutro
pomiriti sa saznanjem da je još uvijek živa i da će mi oprostiti. U tom sam
trenutku začuo uporno kucanje na vratima predsoblja i prepoznao sam glas
Atona, kraljevskog komornika, koji je želio ući.I on je bio eunuh, mogao sam ga,
dakle, smatrati prijateljem.Odmah sam mu pošao ususret.
"Došao sam po tvoju malu gospodaricu da je odvedem kralju, Taita", rekao mi
je piskutavim glasom koji je bio u nesrazmjeru s njegovom impozantnom
figurom.Bio je kastriran prije nego je dostigao pubertet.
"Je li spremna?"
"Dogodila se mala nezgoda", objasnio sam i poveo ga do Lostris. Čim ju je
vidio, naduo je našminkane obraze, preneraženo.
"Što ću reći faraonu?", povika. "Dat će me izbatinati. Neću mu reći ništa. Ti si
odgovoran za ovu ženu, ti ćeš morati odgovarati kralju i suočiti se s njegovim
bijesom."
Nije to baš bila ugodna perspektiva, ali Atonova tjeskoba je bila iskrena, a
moj položaj liječnika mogao mi je donekle pružiti sigurnost. Protiv svoje volje
pristao sam otpratiti ga do kraljeve sobe. Svejedno, pobrinuo sam se da jedna od
starijih i vjernijih robinja ostane pri ruci mojoj gospodarici.
 Faraon je skinuo krunu i vlasulju, a njegova izbrijana glava bila je bijela kao
nojevo jaje. Taj me prizor zgranuo i upitao sam se kako će reagirati moja
gospodarica. Ne vjerujem da će joj nadahnuti ni strast ni divljenje. Činilo se da
se kralj iznenadio kad me vidio, koliko sam i ja bio vidjevši njega. Zurili smo
jedan u drugoga nekoliko trenutaka, dok nisam kleknuo i bacio se ničice.
"Što to znači, robe Taita? Ja sam poslao po jednu drugu..."
"Milostivi faraone,u ime plemenite Lostris dolazim preklinjati tvoje
razumijevanje i tvoj oprost..." Počeo sam s jezivim opisom Lostrisinog stanja
koji sam začinio medicinskim izrazima i objašnjenjima, čiji je jedini cilj da
odvratim njegov kraljevski apetit. Aton je stajao pored mene i kimao glavom
potvrđujući moje riječi. Siguran sam da taj trik ne bi uspio s nekim mladim i
krepkijim mladoženjom, koji bi bio odlučniji,ali Mamos je bio stari bik.
Nemoguće bi bilo nabrojati sve lijepe žene koje su posljednjih trideset godina
uživale njegovu naklonost. Kad bi sve stale u krug, vjerojatno bi opasale Tebu od
stotinu vratiju, možda i više nego jedanput.
"Veličanstvo", konačno se oglasio i Aton. "Uz tvoje dopuštenje dovest ću ti
drugu družicu za ovu noć. Možda onu malu huritkinju koja ima izvanrednu moć
kontrole..."
"Ne, ne", prosvjedovao je kralj. "Bit će dovoljno vremena kad će se nevjesta
oporaviti od slabosti. A sada nas ostavi same, komorniče. Postoje druge stvari o
kojima želim razgovarati s liječnikom... hoću reći s ovim robom." Čim smo
ostali sami, kralj je zadigao tuniku i pokazao mi trbuh.
"Što misliš da je tome uzrok, doktore?" Pregledao sam crvenilo koje se
proširilo po ispupčenom trbuhu i utvrdio sam da se radi o zarazi od obične
trihofitije.Neke od kraljevskih žena su se prale nešto manje nego što je
preporučljivo u našem toplom podneblju,primijetio sam da postoji veza između
prljavštine i tog zaraznog svrbeža. Najvjerojatnije se kralj zarazio s jednom od
njih.
"Je li to opasno. Možeš li me izliječiti, doktore?"
Svi smo jednaki kad je strah u pitanju. Slušao me kao što bi učinio bilo koji
drugi pacijent. Uz njegovo dopuštenje vratio sam se u svoj boravak uzeti kutiju s
lijekovima,kad sam se vratio, naredio sam mu da se ispruži na postelju ukrašenu
zlatom i bjelokosti i nanio sam mu pomadu na upaljenu kožu trbuha. Ta je mast
bila moj izum i uvjerio sam ga da će djelovati za samo tri dana.
"U velikoj je mjeri tvoja odgovornost što sam oženio tvoju novu
gospodaricu", rekao mi je dok sam se ja bavio njime."Tvoja pomada me možda
može izliječiti od ove bolesti, ali hoće li mi ona tvoja druga kura dati muško
dijete?", upita. "Ovo su burna vremena. Moram imati nasljednika u roku od
godine dana. Dinastija je u opasnosti."
Mi se liječnici uvijek kolebamo kad treba jamčiti za neki lijek, ali isto se tako
ponašaju i odvjetnici i astrolozi. Dok sam se dvoumio, kralj mi je pružio izlaz
koji sam tražio.
"Nisam više mlad, Taita. Liječnik si i možeš to vidjeti. Moja sablja je
sudjelovala u mnogim bitkama i nije više oštra kao nekoć. U posljednje me
vrijeme izdala kad mi je bilo najpotrebnije. Imaš li nešto u toj svojoj kutiji što bi
moglo očvrsnuti uvenulu ljiljanovu stabljiku?"
"Faraone, drago mi je što o tome razgovaraš sa mnom. Ponekad bogovi
djeluju na tajnovit način..." Obojica smo načinili znak istjerivanja duhova, pa
sam nastavio.
"Tvoj prvi odnos s djevicom, mojom gospodaricom, mora se savršeno obaviti.
Svaki nedostatak, svaki odmak od cilja, nemoć da se visoko podigne kraljevsko
žezlo tvoje muževnosti učinili bi uzaludnim naše napore. Postojat će samo jedna
prilika i prvo spajanje mora uspjeti. Ako će trebati to ponoviti, postoji rizik da
napraviš još jedno žensko dijete." Medicinske osnove moje prognoze bile su
poprilično klimave. Svejedno smo obojica zadržali ozbiljan i uzvišen stav, a kralj
čak i više nego ja. Podigao sam kažiprst.
"Da si ovo pokušao noćas i..." Nisam kazao ništa više, samo sam oborio
kažiprst na znakovit način i odmahnuo glavom. "Ne, sreća je što su nam bogovi
dopustili još jednu mogućnost."
"Što moramo učiniti?", upita me zabrinuto faraon. Dugo sam šutio i
razmišljao. Teško je bilo sakriti olakšanje i zadovoljstvo. Već prvog dana
vjenčanja moje gospodarice počeo sam osvajati utjecajan položaj kod kralja, a
sada sam imao idealnu priliku da Lostris sačuva svoje djevičanstvo još neko
vrijeme, koje će joj možda biti dovoljno da se pripremi za brutalnu traumu prvog
čina razmnožavanja s čovjekom kojeg nije voljela i koji joj se, naprotiv, gadio.
Rekao sam samom sebi,ako ću vješto upravljati ovom situacijom, moći ću
beskonačno odugovlačiti ovo vrijeme poštede.
"Da, veličanstvo, mogu ti pomoći, ali to iziskuje određeno vrijeme. Neće biti
jednostavno kao izliječiti ovo crvenilo..." Grozničavo sam razmišljao, odlučan
da iz te spužve iscijedim svaku kap. "Morat ćemo primijeniti vrlo strogu
dijetu..."
"Molim te, samo bez bikovih testisa."
"Mislim da si ih već dovoljno pojeo. No, svejedno, moramo ti ugrijati krv i
ublažiti sokove obnove, prije odlučujućeg pokušaja. Toplo kozje mlijeko i med,
tri puta dnevno i, naravno, naročiti napitci koje ću ti spraviti od nosorogovog
roga i korijena mandragore." Izgledalo je da je kralju laknulo.
"Jesi li siguran da će uspjeti?" "Do sada ova metoda nije nikad zakazala, ali
postoji još jedna neophodna mjera."
"Koja?"Podigao se smrknuto i sjeo na postelju nestpljivo me gledajući.
"Potpuno uzdržavanje.Moramo ostaviti veremena kraljevskom udu da se odmori
i posve povrati svoju snagu.Neko ćeš vrijeme morati odustati od užitaka u
haremu."
Rekao sam to na bespogovoran način liječnika kome se ne smije
proturječiti,bio je to jedini siguran način kako bi moja gospodarica mogla ostati
nedirnuta. Svejedno, brinula me moguća kraljeva reakcija. Mogao se razbjesniti
na pomisao da će mu biti uskraćeno bračno zadovoljstvo. Mogao me potjerati i
ja bih izgubio sve prednosti koje sam netom stekao. Ipak, morao sam se upustiti
u taj rizik za dobro moje gospodarice. Morao sam je zaštititi što je duže moguće.
Kraljeva reakcija me iznenadila. Naslonio je glavu na uzglavlje i zadovoljno se
osmijehnuo.
"Koliko dugo?", veselo upita, a ja sam shvatio da su mu se ta ograničenja
svidjela. Ja, kojemu je ljubavni čin s lijepom ženom zauvijek nedostižan san,
morao sam učiniti nadljudski napor da bih shvatio kako je faraon bio sretan što
mu je zabranjena dužnost, koja mu je jednog dana bila ugodna, ali zbog
učestalog ponavljanja postala mu je mučna. Sigurno je bilo najmanje tristo žena
u haremu, što supruga, što priležnica, a neke od njih bile su Azijke, čuvene po
svojem nezasitnom apetitu. Pokušao sam zamisliti koliko ga je napora stajalo
ponašati se poput boga svake noći, godinu za godinom. Takva perspektiva me
nije prestrašila, ali izgleda da je stvarnost ispuhala vladara. "Devedeset dana",
rekoh.
"Devedeset dana?", zamišljeno je ponovio kralj. "Devet razdoblja od deset
dana svako?"
"Najmanje toliko", bio sam nepokolebljiv.
"Vrlo dobro." Kralj je pristao bez ljutnje i promijenio temu.
"Moj komornik mi je rekao da si ti, osim što poznaješ medicinske znanosti,
jedan od trojice najeminentnijih astrologa u našem Egiptu. Upitao sam se zbog
čega se moj prijatelj komornik izrazio na toliko ograničavajući način. Nisam
mogao ni zamisliti koja bi to druga dvojica trebala biti. Svejedno, ponizno sam
pognuo glavu.
"Tvoj komornik je predobar, veličanstvo, ali imam neka saznanja o nebeskim
tijelima."
 "Onda mi izradi horoskop", naredio je kralj, podigavši se u sjedeći položaj.
"Sada?",upitao sam iznenađeno.
"Sada! Zašto ne, s obzirom da po tvom naređenju nemam ništa drugo što bih
trenutno mogao raditi." Njegov neočekivani osmijeh je stvarno osvajao i bez
obzira na to što je on značio za Tanusa i moju gospodaricu, opazio sam da je to
ljubazan čovjek .
"Morat ću poslati po neke svitke iz knjižnice u palači."
"Imamo cijelu noć na raspolaganju", odgovorio je kralj. "Pođi i uzmi sve što ti
je potrebno."
Točan dan i sat kraljevog rođenja bili su precizno uvedeni, a na svicima sam
imao sva opažanja o kretanju nebeskih tijela unatrag pedeset generacija astrologa
prije mene. Dok mi je kralj pažljivo asistirao, napravio sam prvi nacrt
horoskopa, i prije nego što sam dovršio, otkrio sam da njegov karakter, kao što
mi se već učinilo, nalazi potvrdu u zvijezdama. Velika, lutajuća crvena zvijezda,
koju mi poznajemo kao Sethovo oko, određivala je njegovu sudbinu. To je bila
zvijezda sukoba i nesigurnosti, ludosti i nesreće i nasilne smrti. Ali, kako da mu
sve to kažem? Improvizirao sam i složio sažetak, tek malo prikriven poznatim
događajima u njegovom životu, dodao sam neke manje znane pojedinosti koje
sam saznao od svojih uhoda, a jedna od njih je bio upravo kraljevski
komornik.Nastavio sam s uobičajenim prognozama o dobrom zdravlju i dugom
životu koje svaki klijent želi čuti. Kralj je bio vrlo impresioniran.
"Ti stvarno posjeduješ sve talente na koje me tvoja reputacija navela da ih
zamislim."
"Hvala, veličanstvo. Sretan sam što sam ti mogao biti na usluzi." Počeo sam
prikupljati svitke i alatke za pisanje i spremao sam se oprostiti od njega. Bilo je
već dosta kasno. Začuo sam prvo kukurikanje pijetla koje je dopiralo iz tame što
je obavijala palaču.
"Čekaj, Taita. Nisam ti dao dopuštenje da odeš. Nisi mi rekao ono što najviše
želim znati. Hoću li imati muško dijete? Hoće li moja dinastija preživjeti?"
"Na žalost, veliki faraone, to su stvari koje se ne mogu proreći proučavanjem
zvijezda,one mogu dati samo općenite natuknice o tvojoj sudbini i ukupan
pravac tvog života, ali ne mogu odrediti pojedinosti..."
"A, da", prekinuo me kralj. "Ali, postoje drugi načini da se vidi budućnost, je
li tako?" Bio sam preplašen kad sam vidio kamo ciljaju njegova pitanja. Pokušao
sam se povući, ali kralj je bio odlučan.
"Ti me zanimaš, Taita, i raspitao sam se o tebi. Ti si pristalica labirinta
Ammona-Ra." To je za mene bio pravi udarac. Nisam znao da je to otkrio, vrlo
ih je malo znalo za moj ezoterični dar i želio sam da tako bude i ubuduće. Ali,
nisam mogao besramno lagati, pa sam zašutio.
"Vidio sam Labirinte skrivene na dnu tvoje kutije s lijekovima", objasnio je
faraon. Dobro sam postupio što nisam pokušao zanijekati svoj dar, jer bih bio
raskrinkan.Pomireno sam slegnuo ramenima,znao sam što će se sada dogoditi.
"Pređi Labirintima za mene i reci mi hoću li imati nasljednika i hoće li moja
dinastija preživjeti",naredio je.
Horoskop je druga stvar,zahtijeva samo poznavanje zvjezdanih sklopova i
njihovih osobina. Malo strpljenja i pravilan postupak uvijek daju prilično
uvjerljiv rezultat. Proricanje pomoću Ammon-Ra labirinta je potpuno drukčija
stvar. Uključuje i trošenje životne snage, izgara energiju iz dubine proricatelja i
ostavlja ga ispražnjenog i iscrpljenog. Danas bih učinio sve da izbjegnem
praktičnu uporebu ovog dara. Istina je da sam se u rijetkim prilikama još dao
nagovoriti da pređem Labirintima,ali poslije bih danima bio iscrpljen i duhovno i
tjelesno. Moja gospodarica Lostris koja je znala za ovu moju čudnu moć,
poznavala je i učinak koji ima na mene, pa mi je zabranila, za moje dobro, da se
njime koristim, osim u izvanrednim slučajevima i to po njezinom traženju. Ali,
jedan rob ne smije odbiti poslušati kralja.
Uzdahnuo sam i s dna moje kutije uzeo kožnu vrećicu u kojoj su se nalazili
Labirinti. Stavio sam vrećicu na stranu i pripremio sam mješavinu trava
potrebnih da otvore oči duše i da omoguće promatranje budućnosti. Popio sam
napitak i pričekao dok nije navro osjećaj, poznat, ali strašan, kako izlazim iz
svog tijela. Bio sam ošamućen, udaljen od stvarnosti, kad sam se primio kožne
vrećice.
Ammon-Ra labirinti sastoje se od deset diskova od bjelokosti. Deset je
mistični broj najveće moći. Svaki disk predstavlja jedan vid ljudskog postojanja,
od rođenja do smrti i do onog svijeta. Svojim sam rukama urezao simbole na licu
Labirinata. Svaki je od njih bio malo remek djelo i rukujući diskovima i dašćući
po njima neprestano tijekom godina, prenio sam im dio svoje životne energije.
Izvadio sam ih iz vrećice i počeo ih gladiti, koncentrirajući sve svoje snage na
njih. Nakon nekoliko časaka osjetio sam kako postaju mlačni poput živog mesa i
oćutio sam uobičajeni osjećaj umora, dok je snaga istjecala iz mene u diskove od
bjelokosti.
Razmjestio sam pokrivene diskove na dva mala kupa i pozvao faraona da
naizmjence uzme svaki kup, te da ga trlja prstima i koncentrira na diskove svu
svoju pozornost dok je glasno ponavljao svoja pitanja. "Hoću li imati muško
dijete? Hoće li moja dinastija preživjeti?"
Potpuno sam se opustio i otvorio dušu kako bi duhovi proročanstva mogli ući.
Njegove su riječi počele prodirati u moju dušu,sve dublje pri svakom
ponavljanju,kao kamenje izbačeno iz praćke koje pogađa istu točku.Počeo sam
se lagano njihati, kao kobra što pleše na zvuk krotiteljeve frule. Droga je
djelovala. Imao sam osjećaj da moje tijelo više nema težine i da lebdim u zraku.
Činilo mi se da govorim iz velike daljine, a moj mi je glas čudno odjekivao u
glavi, kao da sjedim u nekoj podzemnoj pećini. Naredio sam kralju da dahne na
svaki kup i da ih podijeli na dvije polovine, jednu stavivši na stranu, dok je
drugu držao.Naložio sam mu da podijeli više puta svaki kup i da kombinira ono
što je ostalo,dok mu nisu preostala samo dva Labirinta. Dahnuo je po njima
posljednji put i zatim ih je, prema mojim uputama, stavio meni u ruke.Stegao
sam ih i pritisnuo na grudi.
Osjećao sam svoje srce kako mi nabija po šakama dok je upijalo utjecaj
Labirinata. Zaklopio sam oči. Iz mraka su počeli izranjati nejasni oblici, a čudni
zvuči ispunjali su mi uši. Nisu imali oblika ni povezanosti,sve je bilo konfuzno.
Bio sam ošamućen i moji su se osjeti gubili. Osjećao sam da postajem još lakši,
dok mi se nije pričinilo da lebdim u prostoru.Pustio sam da me ponese uvis
poput vlati suhe trave zahvaćene vihorom, jednim od malih vrtloga saharskog
ljeta. Zvuci su u mojoj svijesti postajali jasniji, a prizori bistriji.
"Čujem plač novorođenčeta." Moj je glas bio izobličen, kao da mi je nepce
raspuknuto.
"Je li muško?", faraonovo pitanje zabubnjalo mi je u glavi, više sam ga osjetio
nego što sam ga čuo. Moja vizija se polako uobličavala. Vidio sam dugačak
tunel u tami i u dnu sam opazio svjetlost. Diskovi od bjelokosti u mojim rukama
bili su vrući kao žeravice izvađene iz ognjišta i pekli su mi dlanove. U moru
svjetla na kraju tunela opazio sam dijete koje je ležalo u krvavoj lokvi plodne
vode, s velikim dijelom posteljice, još omotane oko trbuha.
"Vidim novorođenče", zakriještao sam.
"Je li muško?", upitao je faraon iz mraka koji me obavijao. Dijete je zaplakalo
i trznulo nogom i vidio sam medu debeljuškastim butinama blijedi mesnati prst,
kojeg je prekrivala kapuljača od naborane kože.
"Muško je", potvrdio sam i osjetio sam neku neočekivanu nježnost prema tom
prividu moje svijesti, kao da je stvarno od krvi i mesa. Srce mi je bilo tronuto, ali
to je obličje nestalo, a plač se izgubio u tami.
"A dinastija? Što će biti s mojim potomcima? Hoće li potrajati?” Kraljev glas
je stigao do mene i izgubio se u kakofoniji drugih zvukova koji su mi preplavili
glavu,zvuk ratnih truba, povici ljudi u jeku smrtne bitke i zveket bronce po
bronci.Vidio sam nebo nad sobom,zrak je bio zatamnjen oblacima strelica. "Rat!
Vidim veliku bitku koja će promijeniti lice svijeta." Vikao sam da bi me se
moglo čuti u zaglušnoj buci bitke.
"Hoće li moja loza preživjeti?" Kraljev je glas bio mahnit, ali, nisam ga
slušao, jer je u mojim ušima vladala silna rika poput zvuka khamsin vjetra ili
voda Nila koje vriju u velikim kataraktama.Vidio sam čudan žuti oblak koji je
zastirao horizont, a kroz njega su prodirali bljeskovi svjetla, znao sam da su to
bili odsjaji sunca na ratničkom oružju.
"A moja dinastija?", faraonov glas bio je neumoljiv i vizija mi ie nestala.
U mojoj je svijesti zavladala tišina i vidio sam jedno stablo na obali rijeke.
Bila je to velika, lisnata akacija, s granama krcatim mahuna. Na najvišim
granama stajao je sokol, kraljevski sokol, ali dok sam ga promatrao, promijenio
je izgled i boju. Pretvorio se u dvostruku krunu Egipta, crvenu i bijelu, papirus i
lotos dvaju ujedinjenih kraljevstava. Zatim se pred mojim očima podigla voda
Nila i spustila, pa se ponovno podigla i spustila. Ukupno sam pet puta vidio
poplavu. Dok sam i dalje gledao užarenih očiju, nebo iznad stabla osulo se
letećim kukcima, gustim oblakom skakavaca. Spustili su se na akaciju i potpuno
je prekrili. Kad su ponovno uzletjeli bila je opustošena i ogoljela, bez ikakvog
traga zelenila. Na suhim granama nije preostao nijedan listić. Mrtvo stablo se
zatim nagnulo i s treskom palo na zemlju. Udarac je razbio stablo i kruna se
raspala u komade. Dijelići su se pretvorili u prah koji je vjetar raznio. Ništa nije
ostalo, osim vjetra i pustinjskog pijeska.
"Što vidiš?", upita me faraon.
Ali, sve je nestalo, a ja sam se našao sjedeći na podu njegove spavaće
sobe.Dahtao sam kao da sam pretrčao veliku udaljenost, a slani znoj mi je pekao
oči i curio u potocima po tijelu dok nije natopio suknju i stvorio lokvicu na
pločicama. Tresao sam se u groznici i ćutio sam poznati osjećaj mučnine na
gornjem otvoru želuca, koja će potrajati više dana. Faraon je zurio u mene. Bilo
mi je jasno da predstavljam zastrašujući prizor.
"Što si vidio?", prošaptao je. "Hoće li moja loza preživjeti?" Nisam mu mogao
otkriti istinu o onome što sam vidio, te sam izmislio nešto drugo da bih ga
zadovoljio.
"Vidio sam šumu velikih stabala koja se rasprostirala sve do horizonta mojega
sna. Bilo ih je bezbroj, a svako je nadvisivala kruna, dvostruka kruna dvaju
kraljevstava."
Faraon je uzdahnuo i za tren pokrio rukama oči. Ostali smo u tišini,on je
utonuo u vedrinu koju mu je dala moja laž, a ja zbog štovanja i simpatije. Zatim
sam nastavio lagati.
"Šuma koju sam vidio bila je sazdana od tvojih potomaka", prošaptao sam.
"Dosizali su do granica vremena i svaki je nosio krunu." Ponovno je otvorio
oči,njegova zahvalnost i veselje bili su patetični.
"Hvala ti, Taita. Primjećujem da je prorokovanje iscrpilo tvoje snage. Pođi se
odmoriti. Sutra će dvor krenuti prema otoku Elefantinu. Dodijelit ću jedan brod
tebi i tvojoj gospodarici. Zaštiti moju nevjestu po cijenu života, jer ona je posuda
koja sadrži sjeme moje besmrtnosti."
Bio sam toliko slab da sam se morao prihvatiti za postelju da bih ustao.
Krenuo sam teturajući prema vratima i naslonio se na dovratnik. Ali, nisam bio
tako slab da bih zaboravio svoju dužnost prema svojoj gospodarici.
"Postoji i problem svadbene plahte.Narod očekuje da bude pokazana",
podsjetio sam kralja. U pitanju je tvoja i reputacija moje gospodarice."
"Što predlažeš, Taita?"Već je računao na mene. Rekao sam mu to što treba
učiniti i on je pristao.Pažljivo sam složio plahtu koja je prekrivala svadbeni
krevet. Bila je od najfinijeg lana, bijela kao ljetni oblačci, izvezena dragocjenim
svilenim nitima koje su povremeno donosile karavane s Istoka.
Uzeo sam je dok sam napuštao kraljevu sobu i vratio sam se u harem kroz
palaču, još utonulu u mrak i tišinu. Moja gospodarica je spavala kao zaklana.
znao sam da će pod utjecajem crvenog shepenna spavati cijeli dan i
najvjerojatnije će se probuditi tek navečer. Nakratko sam sjeo pored njene
postelje. Bio sam umoran i depresivan, jer su Labirinti iscrpili moju dušu. Prizori
koje sam dozvao još su me tištili. Bio sam siguran da je novorođenče koje sam
vidio sin moje gospodarice, ali kako sam mogao objasniti ostalo što sam vidio?
Ta zagonetka nije imala rješenja i zbog toga sam odagnao tu misao jer sam imao
još mnogo posla.
Zgurio sam se pored Lostris i prostro na pod izvezenu plahtu. Oštrica mog
bodeža bila je dovoljno naoštrena da može obrijati dlake moje podlaktice.
Pronašao sam jednu od plavih rijeka krvi ispod moje glatke kože s unutarnje
strane zapešća, ubo sam je sječivom i pustio da tamna krv pokapa platno. Kad
sam bio zadovoljan širinom mrlje, zavio sam zapešće lanenom vrpcom da
zaustavim krvarenje i pokupio pocrvenjelu plahtu.Robinja je još čekala u
predsoblju.Naredio sam joj da ostavi Lostris neka spava. Znao sam da će je
pažljivo čuvati, pa sam je napustio i popeo se stubama do vrha vanjskog zida
harema.
Zora je tek svanula, ali već se gomila starica i besposličara okupila podno
zida. Svi su znatiželjno podigli pogled kad su me vidjeli. Upadljivo sam
protresao plahtu prije nego li sam je objesio na zid. Mrlja od krvi u središtu
bijele rasprostrte plahte imala je oblik cvijeta i svjetina je zabrujala pred onim
dokazom djevičanstva moje gospodarice i muževnosti ženika. U pozadini puka
stajao je netko koji je svojim visokim stasom nadvisivao sve ostale. Glava mu je
bila pokrivena lanenim šalom na pruge. Prepoznao sam ga kad je zabacio šal
unatrag, otkrivši lice i glavu zlatnocrvene kose.
"Tanus!", povikao sam. "Moram razgovarati s tobom." Pogledao me. Njegove
su oči bile pune bola koji bih želio da nisam nikad morao vidjeti. Mrlja na plahti
uništila je njegov život. I ja sam upoznao patnju zbog izgubljene ljubavi i sjećao
sam se svakog detalja, čak i nakon toliko godina. Rana na Tanusovom srcu još je
krvarila, žešće i od onih koje je zadobio na bojnom polju. Bila mu je potrebna
moja pomoć da bi preživio.
"Tanuse! Čekaj me!" Ponovno je prekrio glavu šalom sakrivši lice i okrenuo
se. Udaljio se teturajući poput pijanca. "Tanuse!", povikao sam. "Vrati se natrag!
Moram razgovarati s tobom!"
Nije se osvrnuo, dapače, ubzao je korak. Kad sam sišao sa zida i izišao kroz
glavne dveri, bio je već nestao u meandru uličica i kućeraka unutarnjeg grada.
Tražio sam ga pola jutra, ali njegov stan je bio pust, a nitko ga nije vidio ni na
mjestima na koja je obično zalazio. Na kraju sam morao odustati od potrage i
vratio sam se u svoje odaje u boravku mladih robova.
Kraljevska flota se spremala otploviti prema jugu. Trebao sam još spakirati
svoje stvari da otputujem s Lostris. Odagnao sam osjećaj tuge uzrokovane
Labirintima i Tanusovom pojavom, počeo sam sakupljati svoje osobne stvari i
napuštati jedinu kuću koju sam ikada upoznao.Činilo se da moje životinje
naslućuju da se nešto čudno događa.Vrtjele su se, kriještale i cviljele, a svaka je
na svoj način pokušavala privući moju pozornost. Divlje ptice su skakutale i
lepršale po terasi, dok su u kutu pored mog kreveta moji voljeni sokoli istezali
krila, kostriješili leđno perje i kričali s visine svojih lijegala. Psi, mačke i
pripitomljena gazela stiskali su se oko mene i ometali me u poslu. U očaju sam
primijetio vrč s ukiseljenim kozjim mlijekom pored mog kreveta. To je bio jedan
od mojih omiljenih napitaka, a mali robovi su se starali da bude uvijek pun. I
mojim životinjama se veoma sviđalo to usireno mlijeko,stoga sam, da im
odvratim pažnju,iznio vrč van i napunio njihove zdjelice. Nahrupile su gurajući
se, pa sam ih napustio i vratio se svom poslu nakon što sam spustio zastore od
trske da mi ne ulaze u sobu.
Čudno je koliko stvari uspije sakupiti čak i jedan rob za svog života. Kad sam
bio gotov, kutije i zavežljaje sam poslagao na hrpu uz jedan zid. Potištenost i
umor su me gotovo potpuno iscrpili,bio sam, međutim, još dovoljno budan da
budem svjestan tišine. Nakratko sam zastao usred sobe i osluhnuo, u nelagodi.
Jedini zvuk koji se čuo bilo je zveckanje brončanih praporaca na kožnoj vrpci
ženke sokola koja je netremice buljila u mene,neumoljivim pogledom
grabljivice. Mužjak, manji ali ljepši, spavao je na lijegalu u drugom uglu, s
mekanom kožnom kukuljicom koja mu je prekrivala oči. Druge životinje nisu se
glasale. Nijedna mačka nije mijaukala niti puhala na pse, divlje ptice nisu
ćurlikale ni pjevale, a štenci nisu režali i nisu se igrali zajedno. Pošao sam
razmaknuti zastor od trske. Svjetlost je provalila u sobu i na trenutak me
zaslijepila.
Kad sam zatim ponovno progledao, ispustio sam užasnuti krik. Moje su
životinje bile razbacane po terasi i u vrtu. Ležale su u položaju u kojima ih je
smrt zatekla, svaka na mjestu gdje je pala. Pritrčao sam zovući ih poimence,
kleknuo i podigao jednu tražeći nekakav znak života. Ali nije bilo ni traga
životu, iako sam išao od jedne do druge. Ptice su bile malene i lagane u mojoj
ruci, a smrt još nije potamnila njihovo prekrasno perje. Mislio sam da će moje
već otežalo srce prepući od tjeskobe. Kleknuo sam na terasu sa svojom obitelji
rasutom oko sebe i zaplakao.
Prošlo je dosta vremena prije nego što sam smogao snage da razmislim o
uzroku ove tragedije. Potom sam ustao i prišao jednoj od praznih zdjelica. Bila
je počišćena,ali sam je pomirisao pokušavajuću otkriti otrov koji mi je bio
namijenjen.Miris ukiseljenog mlijeka sakrivao je sve ostale,znao sam jedino da
se radi o brzom i smrtonosnom otrovu.Upitao sam se tko je to stavio vrč pored
mog kreveta. Nije bilo važno tko ga je donio,bio sam apsolutno siguran tko je
izdao naredbu. "Zbogom, dragi moj. Ti si mrtav", kazao mi je plemeniti Intef.
Nije dugo čekao da ostvari svoje riječi.
Bijes koji me obuzeo bio je neka vrsta ludila, pogoršana mojim nestabilnim
stanjem i tugom.Tresao sam se od ljutnje kakvu do tada nisam poznavao.
Izvukao sam bodež iz pojasa i prije nego što sam shvatio što radim, trčeći sam
sišao stubama s terase.Znao sam da je ujutro u to vrijeme Intef odlazio u
ribnjak.Nisam više mogao podnijeti pomisao da o njemu razmišljam kao o svom
gospodaru.U mom su sjećanju još bile žive uspomene na sva poniženja koja mi
je nanio, sve patnje i uvrede.Odlučio sam da ga ubijem, da stoput probodem
njegovo okrutno i zlo srce. Stigao sam do ograde ribnjaka kad sam konačno
došao k sebi.Bilo je tamo pola tuceta stražara, a isto ih se toliko nalazilo unutar
ograde. Ne bih nikad uspio stići dovoljno blizu velikom veziru da ga uspijem
pogoditi, a da me prije toga ne ubiju. Zaustavio sam se i vratio natrag. Odložio
sam bodež u korice ukrašene draguljima i smirio dahtanje. Polaganim koracima
vratio sam se na terasu i pokupio tijela svojih životinja. Namjeravao sam
posaditi red egipatskih smokava uzduž mede mog vrta. Jame su već bile
iskopane.Ta stabla nikad neće biti posađena, sad kad napuštam Karnak, a jame
će poslužiti kao grobnice za moje malene prijatelje.
Bila je već polovica poslijepodneva kad sam i zadnji grob ispunio, ali mi se
bijes nije utišao. Ako nisam mogao dobiti punu osvetu, barem sam u njoj htio
unaprijed uživati. U vrču pored mog kreveta ostalo je još malo ukiseljenog
mlijeka. Uzeo sam vrč i pokušao razmisliti na koji način da ga pošaljem do
kuhinja velikog vezira. Bilo bi pravedno uzvratiti mu jednakim zlom, iako sam u
svom srcu znao da mi je nakana uzaludna.Plemeniti Intef je bio previše lukav da
upadne u zamku. Pa, ja osobno sam mu pomogao da uspostavi taj sustav kojim
se koristio da se zaštiti od otrova i atentata, nije se moglo stići do njega bez
pažljivog planiranja.A sad će biti na oprezu više nego ikada prije. Morao sam
biti strpljiv, ali to je bilo nemoguće. Mada ga nisam mogao odmah ubiti,mogao
sam uzeti mali predujam od onoga što bi se poslije dogodilo.
Izišao sam kroz bočna vrata boravka dječaka i, držeći vrč u ruci, zaputio se
ulicom.Nisam trebao daleko ići, a već sam sreo jednog mljekara okruženog
stadom koza.Dok sam čekao, on je pomuzao jednu i napunio mi vrč do ruba.
Tko god da je pripremio otrov, upotrijebio je dovoljno toga da pobije polovicu
stanovništva Karnaka. Znao sam da će ga u vrču ostati dovoljno za moj naum.
Jedan od stražara velikog vezira ljenčario je na pragu Rasferove sobe. Činjenica
da je plemeniti Intef naložio da ga čuvaju ukazivala je da ga još uvijek smatra
korisnim,a gubitak osobnog namjesnika bi ga ozlovoljio,iako mu to ne bi
napravilo neku značajniju štetu. Stražar me prepoznao i dao mi znak da uđem u
bolesnikovu sobu koja je smrdjela kao svinjac. Rasfer je ležao na prljavoj
postelji i kupao se u vlastitom znoju. Odmah sam, međutim, shvatio da je moj
kirurški zahvat uspio, jer je otvorio oči i slabašno opsovao. Bio je toliko siguran
da će ozdraviti pa mi uopće nije laskao.
"Gdje si bio, bezjaji?", zareža. Njegove su riječi osnažile moju odlučnost i
lišile me i posljednjeg tračka samilosti koju sam mogao prema njemu osjećati.
"Užasno patim otkad si mi prosvrdlao lubanju.Kakav si ti to liječnik?" Nastavio
je istim tonom,a ja sam se pravio da ga ne čujem dok sam mu skidao prljavi
zavoj s glave.
Moje je zanimanje bilo čisto akademsko dok sam mu pregledavao malu ranu
koju mu je svrdlo ostavilo u skalpu. Bila je to još jedna savršeno izvedena
operacija i osjetio sam izvjesno profesionalno žaljenje pri pomisli da će uzalud
propasti.
 "Daj mi nešto protiv bolova, eunuše!" Rasfer me pokušao ščepati za tuniku,
ali ja sam spretno uzmaknuo. Usuo sam iz staklene bočice bezazlene kristale soli
u njegovu zdjelu i napunio je do vrha mlijekom iz vrča.
"Ako ti bol postane nesnosna, ovo će ti je ublažiti", kazao sam i spustio zdjelu
pored njegove ruke. Nisam smogao hrabrosti da mu je sam pružim. Rasfer se
podigao na lakat i uzeo zdjelu, namjeravajući je ispiti. Ali prije nego što ju je
dotakao, nogom sam je odgurnuo izvan njegovog dohvata. U tom sam trenutku
pomislio da je to možda samo moja želja da mu produžim iščekivanje i osjetio
sam zadovoljstvo zbog njegove muke kad je zajaukao.
"Dobri Taita, daj mi napitak. Pusti me da popijem. Poludjet ću od bolova u
glavi."
"Daj da razgovaramo prije, dobri Rasfere. Jesi li znao da je plemenita Lostris
od oca zatražila mene kao oproštajni dar?" Rasfer se nacerio unatoč boli.
"Lud si ako misliš da će te pustiti. Mrtav si."
"To su iste riječi koje je kazao moj gospodar Intef. Hoće li ti biti žao mene,
Rasfere? Hoćeš li plakati za mnom kad me više ne bude?", upitao sam tihim
glasom. Počeo se smijuljiti, a potom je prestao i bacio pogled na zdjelu.
"Uvijek sam ti bio privržen na svoj način", promrmljao je. "A sada mi daj
piti." "Koliko si mi bio privržen kada si me kastrirao?", upitao sam, a on se
zabuljio u mene.
"Pa, nećeš mi valjda zamjeriti zbog toga. Prošlo je toliko vremena, a ja nisam
mogao ne poslušati naredbu plemenitog Intefa. Budi razuman, Taita. Dodaj mi
zdjelu."
"Smijao si se dok si rezao. Zašto si se smijao? Toliko te zabavljalo?" Rasfer je
slegnuo ramenima i trgnuo se od boli zbog te kretnje.
"Ja sam veseljak i uvijek se smijem. Hajde, dragi moj prijatelju, kaži da mi
praštaš i daj mi da pijem."
Gurnuo sam nogom zdjelu prema njemu. Pružio je ruku i dohvatio je još
uvijek nespretnim pokretima.Nekoliko je kapi iscurilo dok ju je požudno
primicao ustima,još uvijek nespretnim pokretima.Nisam bio svjestan toga što
radim dok nisam poletio i izbio mu zdjelu iz ruku.Pala je na pod, ne razbivši se i
otkotrljala u kut, prolijevajući mlijeko po zidu. Rasfer i ja smo se zagledali. Bio
sam preneražen svojom glupošću i slabošću.Ako je postojao čovjek koji je
zaslužio da umre otrovan, onda je to bio on.Prisjećao sam se zgrčenih tijela
svojih životinja na terasi i shvatio sam zašto nisam mogao dopustiti da Rasfer to
popije.Samo bi čudovište moglo učiniti nešto takvo,imao sam previsoko
mišljenje o samom sebi da bih se ponizio ostajući trovačem.Vidio sam shvaćanje
u zacrvenjenim Rasferovim očima.
“Otrov", promrmljao je. "Zdjela je bila otrovana."
"Otrov mi je poslao plemeniti Intef."Ne znam zašto sam to rekao.Možda sam
se htio opravdati zbog grozote koju sam namjeravao počiniti. Ne znam zašto sam
se ponio na tako čudan način.Možda sam još uvijek bio pod učinkom Labirinata.
Krenuo sam teturajući prema vratima. Rasfer se počeo smijati, prvo potiho, a
potom sve glasnije, dok se zidovi nisu počeli tresti.
"Glup si, eunuše", povikao je dok sam bježao. "Trebao si to učiniti. Morao si
me ubiti, jer kao što je istinito da imam rupu među guzovima,tako ću i ja sada
tebe ubiti."
Kao što sam i predviđao,kad sam se vratio u njenu sobu,moja gospodarica
Lostris je još uvijek spavala.Sjeo sam podno njenog kreveta,čekajući da se sama
probudi. Ali zamor i napetost proteklog dana i noći bili su presnažni za mene.
Sklupčao sam se i poput psića, zaspao na podu.
Netko me napadao kad sam se probudio. Nešto me takvom snagom lupilo po
glavi, da sam skočio na noge i prije nego što sam se potpuno razbudio. Sljedeći
udarac me pogodio u rame poput stršljenovog uboda.
"Prevario si me!",vikala je Lostris."Nisi me pustio da umrem!"
Ponovno je uzela lepezu. To je bilo sjajno oružje. Drška od bambusa bila je
dvaput duža od mojih ruku, a češalj kojim je bilo skupljeno nojevo perje bio je
od teškog srebra. Srećom, bila je još ošamućena od droge i dugog sna, pa nije
mogla točno nanišaniti. Izbjegao sam udarac,a zbog zamaha je izgubila
ravnotežu. Pala je na krevet. Ispustila je lepezu i zaplakala.
"Htjela sam umrijeti! Zašto mi to nisi dopustio?" Proteklo je neko vrijeme
prije nego što sam joj se mogao približiti i zagrliti da je utješim.
"Jesam li te ozlijedila, Taita?", upitala me. "Nisam te nikad prije udarila."
"Prvi ti je pokušaj stvarno bio uspješan", rekao sam joj. "Tako si spretna da mi
se čini da ti vježba uopće nije potrebna. Teatralno sam se protrljao po glavi, a
Lostris se osmijehnula kroz suze.
"Jadni Taita, loše sam se ponijela prema tebi.Ali, zaslužio si to. Prevario si
me. Htjela sam umrijeti, a ti me nisi poslušao."Primijetio sam da je bolje
promijeniti temu.
"Gospodarice, imam za tebe izvanrednu vijest. No, moraš mi obećati da nećeš
o tome ni s kime pričati,čak ni sa svojim služavkama."
Otkad je naučila govoriti, nije mogla odoljeti nijednoj tajni... Ali, koja žena to
može? Obećanje o nekoj tajni uvijek je bilo dostatno da joj odvrati pažnju, taj
štos je i ovog puta upalio. Iako joj je srce bilo prepuklo i još je razmišljala o
samoubojstvu, prestala je plakati i naredila mi.
"Reci!" U pričuvi sam imao mnoštvo tajni koje sam mogao odabrati, kolebao
sam se nekoliko trenutaka i razmišljao.Nisam joj htio govoriti o trovanju mojih
životinja, naravno, niti o tome da sam nakratko vidio Tanusa. Trebalo mi je nešto
što će je razvedriti, a ne da je potišti još više.
"Ove sam noći otišao u faraonovu sobu i dugo razgovarao s njim." Suze su
opet preplavile Lostrisine oči.
"O, Taita, mrzim ga! Star je i ružan.Ne želim da me prisili..." Za koji časak bi
opet proplakala, pa sam požurio nastaviti.
"Prešao sam Labirintima za njega."
Lostris mi je odmah posvetila najveću moguću pažnju.Bila je očarana mojim
proročanskim moćima.Da nije bilo razornih utjecaja Labirinata na moje zdravlje,
tražila bi od mene da ih svakog dana prelazim.
"Govori! Što si vidio?" Pozorno je čekala. Nije više razmišljala o
samoubojstvu, zaboravila je tugu. Bila je još tako mlada i naivna da sam se
postidio svog trika, iako sam to radio za njeno dobro.
"Imao sam nevjerojatne vizije, gospodarice. Nisam nikad vidio tako jasne i
duboke slike..."
"Govori! Kunem ti se, umrijet ću od nestrpljenja ako mi odmah ne kažeš!"
"Prvo se moraš zakleti da ćeš čuvati tajnu. Nitko drugi ne smije nikad saznati to
što sam vidio. Radi se o državnim poslovima sa stravičnim posljedicama."
"Kunem se! Kunem se!"
"Ne smijemo olako shvatiti te stvari..."
"Hajde, Taita. Iskočit ću iz vlastite kože. Naređujem ti da mi sve kažeš odmah,
inače... inače..." Lostris je tražila neku prijetnju kojom bi me uvjerila. "Inače ću
te opet tući."
"Kako god hoćeš. Čuj, dakle moju viziju.Vidio sam veliko stablo na obali
Nila, a na vrhu stabla stajala je kruna Egipta..."
"Faraon! Stablo je bilo faraon." Lostris je odmah shvatila, a ja sam potvrdio.
"Nastavi, Taita. Reci mi sve ostalo."
"Vidio sam kako se Nil podiže i spušta pet puta."
"Pet godina. Proći će pet godina." Uzbuđeno je pljesnula rukama. Vrlo je
voljela rješavati zagonetke iz mojih snova.
 "Potom su stablo proždrli skakavci, palo je i pretvorilo se u prah." Lostris je
zurila u mene i nije mogla prozboriti ni riječi, pa sam joj zato ja rekao.
"Za pet godina faraon će biti mrtav,a ti ćeš biti slobodna.Slobodna od vlasti
svog oca,slobodna da se pridružiš Tanusu.Nitko ti to neće moći zabraniti." "Bila
bi nepodnošljiva okrutnost da mi lažeš. Preklinjem te, kaži da je istina." "Istina
je,moja gospo. Ali ima još nešto. U svojoj viziji vidio sam i novorođenče,
dječačića. Smililo mi se to dijete i shvatio sam da si mu ti majka."
"A otac? Tko je bio otac djeteta? O, Taita, reci mi, molim te."
"U snu sam bio posve siguran da mu je Tanus otac".
To je bilo prvo iskrivljavanje istine koje sam si dopustio, ali ovog sam se puta
tješio vjerujući da je to za njeno dobro. Lostris je dugo vremena šutjela, ali njeno
je lice bilo ozareno nekom radošću, a to je za mene bila najveća nagrada.
Konačno je prošaptala.
"Mogu čekati pet godina. Bila sam spremna čekati ga čitavu vječnost. Bit će
bolno, ali mogu čekati Tanusa pet godina. Imao si pravo što me nisi pustio da
umrem, Taita. To bi bila uvreda za bogove." Odahnuo sam i smirio se,sad sam
bio još sigurniji da ću uspjeti u naumu da mirno kročimo u budućnost koja nas
očekuje.
U zoru idućeg dana kraljevska flota je isplovila iz Karnaka, uputivši se prema
jugu. Kao što je kralj obećao, plemenita Lostris i cijela njena sljedba ukrcali su
se na jedan mali i brzi brod južnog odreda.Sjedio sam na jastucima pored svoje
gospodarice,ispod zaslona na krmi koji je zapovjednik dao postaviti. Gledali smo
obijeljene zgrade u gradu kako se sjaje na prvim zracima, suncem obojene u
narančasto.
"Ne mogu ni zamisliti kamo je mogao otići." Lostris je pokazivala svoju
zebnju kao što je to već učinila dvadesetak puta otkako smo krenuli. "Jesi li ga
tražio posvuda?"
"Posvuda", potvrdio sam.Utrošio sam pola jutra lutajući po unutarnjem gradu i
po molovima.Nestao je. No, ostavio sam poruku Kratasu. Možeš biti sigurna da
će mu je Kratas predati."
"Pet godina bez njega... Hoće li to ikada proći?"
Putovanje niz rijeku proteklo je bilo prilično ugodno. Provodio sam duge dane
sjedeći na krmi u razgovoru sa svojom gospodaricom. Raspravljali smo vrlo
potanko o situaciji u kojoj smo se našli,i pretresali smo sve što smo mogli
očekivati i čemu se nadati u budućnosti. Objasnio sam joj svu složenost života
na dvoru, prioritete i protokol.Iznio sam joj tajne poteze vlasti i utjecaja,
nabrojao sam one koje nam se isplati imati na svojoj strani i druge koje smo
mogli mirne duše ignorirati. Razjasnio sam joj dnevne obaveze i položaj koji je u
tome imao faraon. Potom sam s njom raspravljao o osjećajima i raspoloženju
podanika. Uvelike sam bio dužnik svom prijatelju Atonu, kraljevskom
komorniku, koji mi je podastro sve ove podatke.
U posijednih dvanaest godina svaki brod koji se spuštao niz rijeku od
Elefantina do Karnaka donosio mi je njegovo pismo puno očaravajućih
podataka, a na povratku u Elefantin istim brodom poslao bih mu jedan zlatni
predmet, kao zalog moje zahvalnosti.Odlučio sam da ćemo vrlo brzo biti u
središtu dvorjana i u krugu vlasti.Nisam toliko godina podučavao svoju
gospodaricu samo da bih vidio kako hrda njeno oružje. Riznica njenih talenata je
već bila izvanredna, ali svakog sam je dana strpljivo obogaćivao. Lostrisin je um
bio bridak i nemiran.Nakon što sam joj pomogao da se oslobodi tuge koja ju
umalo nije ubila, pokazala se kao i uvijek prijemčiva za sugestije. U svakoj sam
prilici poticao njenu ambiciju i nestrpljenje da preuzme ulogu koju sam za nju
isplanirao.Vrlo brzo sam otkrio da je jedan od najučinkovitijih načina da
pobudim njenu pozornost bio taj što bih natuknuo da će se sve to vratiti Tanusu u
korist.
"Ako ćeš imati utjecaja na dvoru, bolje ćeš ga moći zaštititi", kazao sam.
"Kralj mu je naložio gotovo nemoguć zadatak. Tanus ce nas trebati da bi uspio, a
ako to ne ispuni, samo ćeš ga ti moći spasiti od presude koju će mu kralj
odrediti."
"Što možemo učiniti da mu pomognemo u obavljanju njegove zadaće?" Na
spomen Tanusovog imena, Lostris je postajala vrlo pažljiva. "Reci mi iskreno,
misliš li da netko može ukloniti Svrake? Nije li to pretežak zadatak čak i za
čovjeka kao što je Tanus?"
Banditi koji su harali Gornjim Egiptom nazivali su se Svrakama, poput onih
strašnih ptica.Nilska svraka je manja od goluba i vrlo je lijepa, s grudima i
vratom bijele boje i crnom glavom. Pljačka gnijezda drugih ptica i pokazuje
lešine svojih žrtava nabadajući ih na trnje akacije. U narodu je poznata kao ptica
mesarica. U početku su svraku banditi rabili kao neko zagonetno ime da bi
prikrili svoj identitet i postojanje, ali su s vremenom postali toliko snažni i drski
da su je otvoreno prihvatili i često su kao svoj amblem koristili bijela i crna pera
ptice mesarice. U prvo vrijeme ostavljali su pero na pragu kuće koju su
opljačkali ili na tijelu neke od žrtava. Ali, sada su već bili toliko neustrašivi i
organizirani da bi ponekad čak poslali pero nesuđenoj žrtvi, kao opomenu.
Gotovo je uvijek bilo dovoljno da žrtva spontano preda polovinu svega što
posjeduje. To je bilo bolje nego biti potpuno opljačkan, a da žene i kćeri budu
otete i silovane, a taj nesretnik i njegovi sinovi bačeni u zapaljene ruševine kuće.
"Misliš li da je moguće, iako ima moć Sokolovog Pečata, da Tanus uspije u
zadatku koji mu je kralj naložio?",ponovila je Lostris. "Čula sam da su sve bande
Svraka u Gornjem Egiptu podložne čovjeku kojeg zovu Akh-Seth, Sethovom
bratu. Je li istina, Taita?"
Razmislio sam časak prije nego sam joj odgovorio. Nisam još mogao reći sve
što sam znao o Svrakama. Da sam to učinio, bio bih prisiljen otkriti i način na
koji sam se dokopao tih vijesti. U tom trenutku niti bi za nju to bila neka
prednost, niti bi služilo mojoj časti. Kasnije će, možda, biti pravo vrijeme da joj
to otkrijem.
"I ja sam tako čuo", oprezno sam potvrdio. Ukoliko bi Tanus uspio otkriti i
uništiti tog Akh-Setha,čini mi se da bi se Svrake raspustili.No, bit će mu
potrebna pomoć koju mu samo ja mogu pružiti." Lostris me zagledala.
"Kako mu možeš pomoći?", upita me. "I što ti znaš o ovoj stvari?" Bila je vrlo
bistra i teško ju je bilo prevariti. Odmah je predosjetila da krijem nešto od nje.
Morao sam se povući i pribjeći njenoj ljubavi prema Tanusu i povjerenju koje
ima u mene.
"Za Tanusovo dobro nemoj me pitati ništa više, no, dopusti mi da učinim to
što mogu, kako bih mu pomogao izvršiti zadaću koju mu je faraon dodijelio.
"Da, razumije se da moramo napraviti sve što je u našoj moći. Reci mi kako
mogu pomoći."
"Ostat ću s tobom na dvoru na otoku Elefantinu devedeset dana, ali nakon
toga mi moraš dozvoliti da pođem k njemu..."
"Ne, ne", odmah me prekinula. "Ako možeš pomoći Tanusu, moraš odmah
poći"
"Devedeset dana",ustrajao sam.
To je bio period poštede koji sam joj isposlovao. Iako sam bio razapet između
dvije drage osobe, moja je prva dužnost bila da se brinem o svojoj gospodarici.
Znao sam da je ne mogu ostaviti samu na dvoru, bez prijatelja ili nekog tko bi je
vodio.A znao sam također,da moram biti s njom kad će je kralj pozvati jedne
noći.
"Ovog časa te ne mogu napustiti, ali ne boj se. Predao sam Kratasu poruku za
Tanusa. Čekat će me, a objasnio sam Kratasu sve što treba biti učinjeno prije
nego što se vratim u Karnak." Nisam joj ništa više htio reći,a malo ljudi može
biti toliko tvrdoglavo i izbjegavati odgovor poput mene kad tako odlučim.
Flota je plovila samo danju.Zbog vještina admirala Nembeta i zdravstvenog
stanja kralja i dvorjana nije se moglo putovati noću i zato smo se sidrili svake
večeri,a na obali rijeke nicala je šuma od stotina šatora.Vješti moreplovci iz
palače odabrali bi uvijek najpogodnija mjesta, obično neku palminu šumu ili
zaštićen brežuljak,pored hrama ili naselja gdje smo se mogli opskrbiti potrebnim
zalihama. Medu dvorjanima je još vladalo prazničko raspoloženje. Svaki put kad
bi se utaborili, činilo se da smo na izletu. Bilo je i plesa i banketa pri svjetlu
krijesova, dok su se u tami dvorjani zabavljali i ljubakali. Mnogi su politički i
puteni savezi sklapani tih noći nježnosti, prožetih mirisom naplavljene zemlje
duž rijeke i aromatičnim zrakom pustinje.
Koristio sam te trenutke za svoj i probitak moje gospodarice. Ona je sad bila
jedna od kraljevskih dama, ali njih je bilo na stotine, a ona je još bila supruga
drugog reda.Dalekovidnost plemenitog Intefa je mogla promijentiti njen
položaj,ali samo ako bude faraonu podarila muško dijete.U međuvremenu sam ja
ostvarivao svoj naum.
Gotovo svake večeri kad bismo izišli na kopno,faraon bi me pozivao.Za
javnost,zvao me zbog liječenja trihofitije,ali u stvarnosti smo proučavali
pripreme koje su trebale dovesti do rođenja nasljednika dvostruke krune.
Promatrao me sa zanimanjem dok sam pripravljao tonik muževnosti pomoću
praha nosorogovog roga i korijena mandragore koje sam pomiješao s toplim
kozjim mlijekom i medom. Nakon što ga je popio, pregledao bih mu kraljevski
ud i bio sam zadovoljan zbog svoje gospodarice kad sam ustanovio da nije imao
ni dužinu,ni opseg dostojne jednog boga.Mislio sam da bi moja gospodarica,iako
je bila djevica,mogla bez puno muke suočiti se s tim skromnim
dimenzijama.Naravno da ću ja učiniti sve što je u mojoj moći da izbjegnemo taj
trenutak kojeg sam se bojao,ali, ako ga već nisam mogao otkloniti, odlučio sam
olakšati joj prelazak od djevojke u ženu. Nakon što sam ustanovio da je kralj
zdrav na tim dijelovima,iako skromnih proporcija, preporučio sam nanošenje
smjese pšeničnog brašna, maslinovog ulja i meda tijekom noći.Zatim sam
nastavio s liječenjem trihofitije.Na veliko kraljevo zadovoljstvo,moja pomada ga
je izliječila u tri dana kao što sam i obećao, a moja reputacija liječnika,iako je
već bila svima znana, još je porasla. Kralj je pohvalio moj uspjeh na savjetu
ministara i u nekoliko sam dana postao veoma tražen na cijelom dvoru.A tek kad
se saznalo da nisam samo vidar,već i astrolog s kojim se čak i vladar savjetuje,
moja je slava postala bezgranična.
Svake je večeri pred naš šator dolazila povorka glasnika koji su mojoj
gospodarici donosili bogate darove od dama i plemića, tražeći od nje dopuštenje
da se posavjetuju sa mnom.Prihvaćali smo samo molbe onih s kojima smo htjeli
uspostaviti prisne odnose. Kad bih se našao u šatoru nekog moćnog plemića,
pregledavajući mu hemoroide, bilo mi je jednostavno hvaliti svoju gospodaricu i
ukazivati pacijentu pažnju na njene brojne vrline. Ostale dame iz harema su
ubrzo otkrile da plemenita Lostris li ja znamo pjevati prekrasne duete, smišljati
duhovite zagonetke i pripovijedati zabavne šale. Veoma su nas tražili na dvoru, a
naročito djeca iz harema. Zbog toga sam bio vrlo zadovoljan, jer volim malu
djecu čak i više od životinja.
Faraon, koji je bio najzaslužniji za našu popularnost, brzo je doznao za
simpatije koje smo pobudili i to je još više pojačalo njegovo, već vrlo veliko,
zanimanje za moju gospodaricu. Često bi ujutro, u vrijeme isplovljavanja, bila
pozvana na kraljevski brod li provodila je cijeli dan u kraljevom društvu.
Navečer je često večerala za vladarevim stolom i uveseljevala i njega i sve
prisutne svojim živahnim duhom i ljupkošću.Naravno, ja sam tu uvijek i
diskretno nazočio.
Kad je Lostris uvidjela da kralj noću ne šalje po nju da bi je podvrgnuo
strašnim, ali u njenoj mašti vrlo nejasnim postupcima,njeni su se osjećaji
postupno promijenili. Unatoč svom nimalo veselom izgledu, faraon Mamos je
bio tih i ljubazan čovjek.Moja gospodarica je to zamijetila i poput mene, polako
ga zavoljela.Još i prije nego smo stigli u Elefantin,počela se prema njemu
ponašati kao prema nekom omiljenom stricu i posve spontano bi mu sjela u krilo
da mu ispripovijeda neku priču, ili se zabavljala s njim bacajući treščice s palube
kraljevskog broda, oboje su se smijali poput djece. Aton mi je povjerio da nije
nikada vidio kralja tako veselog.
Dvorjani su ubrzo u Lostris prepoznali kraljevu ljubimicu,a navečer su
dolazili pred naš šator i drugi posjetitelji donoseći peticiju i željeli su da je moja
gospodarica podastre faraonovoj pozornosti. Darovi koje su donosili bili su još
dragocjeniji od onih koje su nudili za moje usluge. Moja je gospodarica odbila
očeve svadbene darove u langenu za jednog jedinog roba i stoga je na put
krenula vrlo siromašna, tako da je morala računati s mojom skromnom
ušteđevinom.
Unatoč svemu, prije nego što smo stigli, sakupio sam ne samo pozamašnu
imovinu, nego i poduži popis usluga koje su joj bili dužni novi bogati i moćni
prijatelji. O tome sam vodio pažljivu evidenciju. Nisam toliko umišljen da bih
vjerovao kako moja gospodarica ne bi postigla tolika priznanja bez moje
pomoći. Njena ljepota, inteligencija i umiljati karakter privukli bi simpatije bez
obzira na sve. Želim samo reći da sam uspio u naumu da to postignemo na brži i
sigurniji način.Naš uspjeh je imao i svojih loših strana. Kao i uvijek, bilo je
zavidnih koji su se osjećali uskraćenima faraonove naklonosti, a postojalo je i
sve izraženije vladarevo puteno zanimanje za moju gospodaricu, pojačano
razdobljem apstinencije koje sam mu nametnuo.
Jedne večeri u njegovom šatoru, povjerio mi se nakon što sam mu pripremio
napitak na bazi nosorogovog roga.
"Taita, tvoja kura je stvarno učinkovita. Nisam se osjećao tako muževnim od
kad sam bio mladić, prije krunidbe. Jutros, kad sam se probudio, osjetio sam
takvo ukrućenje svog uda da sam dao pozvati Atona da to vidi. Bio je vrlo
impresioniram,htio me odmah odvesti tvojoj gospodarici."
Ta me izjava uzbunila. Poprimio sam strog izraz lica, odmahnuo glavom,
udahnuo sam zrak stisnutih zuba i pucnuo jezikom kako bih pokazao svoje
negodovanje.
"Zahvalan sam ti što si bio toliko savjestan i nisi poslušao Atonov prijedlog,
veličanstvo. To je moglo lako uništiti sva naša nastojanja. Ako želiš sina, moraš
se pažljivo pridržavati mojih odredbi."
Taj me događaj podsjetio da vrijeme brzo prolazi i da će devedeset dana
poštede uskoro završiti. Počeo sam pripremati svoju gospodaricu za noć koju će
faraon ubrzo zahtijevati.
"Onda mi moraš točno objasniti što se očekuje od mene, Taita",uzdahnu
Lostris.Ja baš i nisam bio najpogodnija osoba u ovom području s obzirom da je
moje osobno iskustvo bilo kratkog vijeka. Mogao sam joj samo natuknuti
osnovne stvari prikazujući ih običnim i banalnim, tako da je pretjerano ne
uznemirim.
"Hoće li me boljeti?", upitala me, a ja sam požurio da je razuvjerim u to.
"Kralj je blag čovjek. Ima mnogo iskustva s vrlo mladim ženama. Siguran sam
da će biti obazriv s tobom. Pripravit ću ti pomadu koja će ti uvelike olakšati
stvar. Nanijet ću je svake noći prije nego što podeš na spavanje. Poslužit će da se
vrata odškrinu. Pomisli da će jednog dana Tanus preći taj isti prag i da to činiš da
primiš njega i nikog drugog."
Trudio sam se da i dalje budem samo liječnik na primjerenoj udaljenosti i da
ne osjetim čuvstvena zadovoljstva u onome što sam trebao učiniti kako bih joj
pomogao.
Neka mi bogovi oproste, ali nisam uspio održati svoju odluku. Bila je tako
savršena u ženskim područjima da bi zasjenila i najljepše cvjetove koje sam ikad
uzgajao u svom vrtu. Nijedna pustinjska ruža nije imala tako ljupke latice. A kad
sam ih premazivao pomadom, ispuštale su slatku rosu, svileniju na dodir od bilo
kojeg premaza. Lostris je pocrvenjela i glas joj je postao hrapav kad je
promrmljala.
 "Do sada sam mislila da je taj dio tijela predodređen jednoj jedinoj svrsi.
Zašto onda kad mi to radiš osjećam neodoljivu žudnju za Tanusom?" Imala je
toliko povjerenja u mene i slabo poznavala one nepoznate osjećaje da sam morao
pribjeći svoj svojoj profesionalnoj etici da bih nastavio tretman samo onoliko
vremena koliko je bilo nužno. Svejedno, te sam noći loše spavao, opsjednut
nemogućim snovima.
Dok smo malo,pomalo zalazili u južne zemlje, pojasevi zelenila duž rijeke su
se sužavali. Pustinja nas je počela okruživati. Na nekim mjestima prijeteće hridi
crnog granita nadvijale su se nad zazelenjelim poljima i dopirale do nabujalih
voda Nila. Najopasniji od tih tjesnaca bio je poznat kao Hapine Dveri, prolaz
gdje se činilo da se voda pretvara u bjesomučnu oluju i šiba visoke granitne
grebene koji su se nadnosili nad rijekom. Uspjeli smo preći Hapine Dveri, iako
uz nešto poteškoća i napokon smo stigli do Elefantina,najvećeg od svih
mnogobrojnih otoka raštrkanih na ovom dijelu Nila.Elefantin je izgledao poput
monstruoznog morskog psa koji progoni jato manjih otoka. Na dvjema obalama
rijeke pustinje su se razlikovale po boji i po ćudi. Na zapadnoj obali saharske su
dine bile otvoreno narančaste, divlje kao i beduini, jedini smrtnici koji su mogli
preživjeti na ovome mjestu. Na istoku arapska je pustinja bila smeđa i
prljavosiva, posuta crnim brežuljcima koji su plesali kao snovi u fatamorganama
nastalima zbog vrućine. Ove dvije pustinje imale su zajedničko samo jedno,obje
su bile ubojice ljudi.
Otok Elefantin predstavljao je ugodan kontrast, smješten poput zelenog,
blistavog dragulja u srebrenastoj kruni rijeke. Ime je dobio po stijenama sivog
granita nagomilanim duž obale kao krdo golemih slonova i po tome što je već
tisuću godina to bilo središte trgovine slonovačom koja je pristizala iz divlje
zemlje Cush. Faraonova palača se pružala preko većeg dijela otoka, a zli jezici
su tvrdili da ju je odlučio sagraditi na krajnjem jugu svojeg kraljevstva kako bi
bio što je dalje moguće od Crvenog Pretendenta koji je vladao na sjeveru. Široka
vodena površina koja je okruživala otok služila joj je kao zaštita od mogućeg
neprijateljskog napada,ali se ostali dio grada prelijevao na obje obale.
Poslije Velike Tebe, dva dijela Elefantina tvorila su najveći i najnapučeniji
grad Gornjeg Egipta, dostojnog takmaca Memfisu, sjedištu Crvenog Pretendenta
iz drugog kraljevstva. Otok Elefantin bio je prekriven stablima više od bilo kojeg
mjesta u cijelom Egiptu. Sjeme je donosila rijeka tijekom tisuću godišnjih
naplavina i pustilo je korijenje u plodnom humusu koji je skupa s njima donosila
nemirna voda.
U vrijeme mojeg posljednjeg posjeta, kad sam putovao uz rijeku da provjerim
pokazatelje razine rijeke po nalogu Intefa,Čuvara Voda,proveo sam više mjeseci
na otoku.Uz suradnju glavnog vrtlara napravio sam popis naziva i prirodne
povijesti svih biljaka u kraljevskim vrtovima,mogao sam ih, dakle, sada pokazati
svojoj gospodarici. Bilo je tu smokava nikad viđenih u ostalom Egiptu.Plodovi
nisu rasli na granama, već na samom deblu, a korijenje se grčilo kao pitoni u
doba parenja. Bilo je stabala crvene smole čija je kora, kad je bila načeta,
ispuštala limfu žive crvene boje. Nalazile su se ovdje i egipatske smokve iz
Cusha i stotinu drugih vrsta koje su širile svoje zelene kišobrane nad malim
bajnim otokom.
Kraljevska palača je bila sagrađena na čvrstom granitu koji se nalazio ispod
plodne zemlje i tvorio kostur otoka. Često sam se pitao zbog čega su naši
kraljevi, faraoni pedeset dinastija koje sežu čak do tisuću godina unatrag,
posvetili tako mnogo svog vremena i blaga na izgradnju golemih grobnica od
granita i mramora, dok su se za života zadovoljavali boravljenjem u palačama
glinenih zidova i slamnatih krovova. Za razliku od prekrasnog pogrebnog hrama
koji sam gradio u Karnaku za faraona Mamosa, palača je bila skromna i
nedostatak ravnih linija i simetrije vrijeđao je moj instinkt matematičara i
arhitekta.Čini mi se da je kaos zidova od crvene gline i čudno nagnutih krovova
imao nekog svog šarma, koliko god on bio grub, svejedno sam umirao od želje
da se latim ravnala i viska.
Kad smo se iskrcali i stigli do boravka koji nam je dodijeljen, čari Elefantina
postale su očitije.Bili smo smješteni u ograđenom haremu na krajnjem
sjevernom dijelu otoka, ali veličina i opremljenost boravka potvrđivali su naš
privilegirani položaj ne samo u kraljevim, već i u očima komornika. Aton nam je
dodijelio smještaj i, kao i mnogi drugi, nije se mogao obraniti od prirodne
ljupkosti moje gospodarice.Postao je sada jedan od njenih najvatrenijih
obožavatelja.Stavio nam je na raspolaganje tucet prostranih i prozračnih soba, s
dvorištem i kuhinjom. Jedna bočna vrata vodila su ravno do rijeke i jednog
kamenog mola.Već smo prvog dana kupili čamac s ravnim dnom kojim smo
mogli poći na pecanje ili u lov na ptice močvarice i privezao sam ga za mol. Što
se tiče ostatka naše rezidencije,koliko god bila udobna, nije zadovoljavala moju
gospodaricu ni mene, pa smo prionuli na posao ne bi li je uljepšali.
Uz pomoć moga starog prijatelja, glavnog vrtlara, obogatio sam biljkama
privatni vrt, napravio sjenicu sa slamnatom nadstrešnicom pod kojom smo mogli
sjediti za najtoplijih sati u danu i gdje sam držao svoje Saker sokolove vezane za
njihova lijegala. Na molu sam postavio njihaljku kojom sam iz rijeke osigurao
stalan dotok vode koja je tekla kroz keramičke cijevi do našeg ribnjaka, gdje su
bile lokve s lopočima i bazeni za ribe. Voda koja se prelijevala iz jezerca otjecala
je u kanalić koji sam proveo preko zida sobe moje gospodarice,potom kroz jedan
zaklonjeni ugao, sve do izlaza sa suprotne strane, gdje je ponovno otjecala u Nil.
Izrezbario sam jednu klupicu s otvorom u sredini i postavio ga iznad
kanalića,tako da je sve što pada kroz sjedalo moglo otjecati zahvaljujući
neprestanom mlazu vode. Moja je gospodarica bila oduševljena tom
novinom,provodila je na klupici više vremena nego što je potrebno za svrhu
kojoj je bila namijenjena. Zidovi u smještaju bili su od crvene, gole
gline.Isplanirali smo niz zidnih slika za svaku sobu,ja sam nacrtao skice i prenio
ih na zidove, a zatim su ih moja gospodarica i njene služavke obojile. Slikarije
su prikazivale prizore iz života bogova i izmišljene pejsaže prepune kopnenih
životinja i ptica. Naravno, moja mi je gospodarica poslužila kao model za lik
Izide, a ne treba se čuditi što je Horus zauzimao središnji prostor svake slike i da
je, po Lostrisinoj želji, prikazan s kosom boje crvenog zlata i da je izgledao
začuđujuće prepoznatljivo.
Ove freske su se ubrzo pročule po haremu i sve su nam kraljevske supruge
naizmjence dolazile u posjet da probaju šerbet i dive se slikama. Kako je to
postalo pomodno, pozivali su me u gotovo sve stanove u haremu da ih
posavjetujem o slikama, što sam i učinio uz odgovarajuću naplatu. Na taj način
smo sklopili nova prijateljstva s kraljevskim gospama i značajno uvećali naše
bogatstvo.
Kralj je čuo za dekoracije i došao ih vidjeti. Lostris mu je pokazala svoje sobe.
Faraon je opazio novu klupicu na vodi,a moja se gospodarica toliko njome
ponosila i kad ju je upitao da mu pokaže čemu služi, učinila je to bez
oklijevanja,sjela je smijući se i ispustila zvučan mlaz u kanalić. Bila je još toliko
naivna i nije shvaćala učinak koji je ta demonstracija proizvela na njenoga
kraljevskog supruga. Shvatio sam po njegovom izrazu da će svaki moj pokušaj
da ga pokolebam duže od obećanih devedeset dana,naići na goleme poteškoće.
Nakon posjeta faraon je sjeo ispod sjenice i popio vrč vina, veselo se smijući
šaljivim riječima moje gospodarice i naposljetku mi se obratio.
"Taita, moraš mi sagraditi vrt i sjenicu kao što su ovi, ali znatno veće. I kad
već to radiš, napravi i meni klupicu nad vodom."
Kad je konačno odlazio, naredio mi je da ga otpratim dio puta, pod izlikom da
želi razgovarati o novom vrtu. Ali, predosjećao sam o čemu se radi.Čim smo
napustili harem, počeo je govoriti.
"Noćas sam sanjao tvoju gospodaricu", reče. "A kad sam se probudio, opazio
sam da je moje sjeme bilo razliveno po plahtama.To mi se nije dogodilo još
otkad sam bio dječak. Mala lisica je počela obuzimati moje misli u snu i na javi.
Ne sumnjam da mogu napraviti sina s njom i osjećam da više ne treba
odugovlačiti.Što misliš o tome, doktore?Zar još nisam spreman za taj pokušaj?"
"Preporučam ti da se pridržiš tih devedeset dana apstinencije, veličanstvo.
Pokušati ranije bila bi ludost." Bilo je opasno nazvati ludošću kraljevu želju, ali
morao sam ga nužno zaustaviti. "Bilo bi vrlo neoprezno upropastiti svaku
mogućnost uspjeha zbog tako kratkog razdoblja..." Na koncu sam ga uvjerio, ali
kad sam odlazio, bio je još tužniji nego obično.
Kad sam se vratio u harem,obavijestio sam svoju gospodaricu o kraljevim
namjerama,tako sam je dobro pripremio da prihvati neizbježno, pa nije bila
previše uznemirena.Bila se već pomirila s ulogom kraljeve ljubimice, a
proročanstvo da će joj zatočeništvo na otoku Elefantinu završiti učinilo joj je to
podnošljivijim.
Istinu govoreći, naš boravak na otoku nipošto nije bio zatočenički. Mi
Egipćani smo najciviliziraniji narod na svijetu i dobro se odnosimo prema našim
ženama.Čuo sam da su drugi, Huriti, Kušiti i Libijci, na primjer, vrlo okrutni
prema svojim ženama i kćerima. Libijci su od harema napravili pravi zatvor u
kojem žene provode cijeli život ne vidjevši muškarce, osim eunuha i svojih
sinova. Kažu da čak ni mužjaci pasa i mačaka ne smiju ući, tolika je posesivna
opsjednutost tih muškaraca. Huriti su još i gori. Ne samo što zatoče svoje žene i
prisiljavaju ih da se pokriju od gležnjeva do zapešća, već moraju obvezatno biti
pokrivene čak i unutar harema, tako da im samo muž može vidjeti lice.
Primitivna plemena iz Cusha zaslužuju, pak, najveću osudu. Kad žene zađu u
doba puberteta, obrezuju ih na najdivljačkiji mogući način, izrežu im klitoris i
male usmine da bi uklonili sjedište spolnog užitka,tako da nikad ne požele
prevariti muža. Možda to izgleda nemoguće, ali vidio sam svojim očima učinak
takvog brutalnog kirurškog zahvata. Trgovci robljem su uhvatili tri služavke
moje gospodarice nakon što su sazrile, a očevi su ih nožem bili operirali. Kad
sam im pregledao ožiljke, bio sam zgrožen, a moj instinkt vidara je bio duboko
povrijeđen sakaćenjem toga božanskog remek djela ljudskog tijela. Opazio sam
da takvo obrezivanje ne postiže zadani cilj, jer izgleda da lišava žrtvu
najljupkijih ženskih osobina, pretvarajući ih u hladne, proračunane i okrutne
osobe, ukratko, pravi od njih bespolna čudovišta
Mi Egipćani, naprotiv, slavimo svoje žene i odnosimo se prema njima, ako već
ne kao ravnopravnima,a ono barem s poštovanjem.Nijedan muškarac ne smije
tući ženu bez sudačke dozvole, a dužan ju je odijevati, hraniti i uzdržavati ovisno
o svom položaju u društvu. Žena jednog kralja ili plemića uopće nije zatočena u
haremu, u pratnji svoje sljedbe smije šetati po gradu ili selu. Nije primorana
skrivati svoju ljepotu, a ovisno o trenutnoj modi i njenim hirovima, može sjesti
za mužev stol s otkrivenim licem i grudima i zabavljati goste razgovorom i
pjevanjem.Smije posjedovati robove,zemlje i bogatstva neovisno od suprugove
imovine, iako djeca pripadaju samo njemu. Može ići na pecanje, u lov sa
sokolima, pa čak i na gađanje lukom i strijelom,zabranjene su joj samo muške
aktivnosti poput hrvanja i mačevanja. Postoje, logično, stvari iz kojih je
isključena, kao što je bavljenje pravom i arhitekturom, svejedno, supruga
visokog roda je važna osoba, koja ima prava i dostojanstvo, jasno je da se to ne
odnosi za priležnicu ili na ženu običnog čovjeka, koje imaju ista prava kao i vol
ili magarac. Stoga smo moja gospodarica i ja slobodno mogli lutati kuda smo
zaželjeli i istraživati gradove blizance na obje obale Nila i okolna sela.
Moja gospodarica je postala veoma popularna u Elefantinu,obični ljudi su se
tiskali oko nje tražeći njen blagoslov i darove. Pljeskali su njenoj ljupkosti i
ljepoti, kao što se to događalo u Tebi. Lostris mi je naredila da uvijek sa sobom
nosim veliku vreću sa slatkišima koje je dijelila svoj djeci ispaćenog izgleda.
Gdje god da smo pošli, bili smo okruženi mnoštvom djece koja su skakutala i
cičala. Često bi zasjela na prag nekog skromnog kućerka u društvu žena, ili
ispod stabla u polju nekog ratara i slušala bi njihove žalbe,prvom prilikom ih je
prenosila kralju koji bi se gotovo uvijek smiješio s blagošću i prihvaćao ispraviti
nepravdu kako mu je ona preporučala.Lostris je tako stekla reputaciju
pokroviteljice običnog puka. Čak i kad je prolazila najsiromašnijim četvrtima,
ostavljala bi za sobom osmijeh i vedrinu.
Ponekad smo išli na pecanje s čamcem u lagune stvorene bujicama Nila, ili
smo postavljali vabila za divlje patke. Izradio sam joj poseban luk, prilagođen
njenoj snazi. Naravno da se nije mogao usporediti s Lanatom koji sam zamislio
za Tanusa. Svejedno, bio je pogodan za močvarnu divljač. Plemenita Lostris je
bila spretniji strijelac od mnogih muškaraca i rijetko bi odapela strijelu a da ja
nisam morao otplivati po patku ili gusku. Čim je neka čaplja uzletjela iz barice
skrivene medu trskom, Lostris bi uzela jednog sokola i poljubila ga u
zakukuljenu glavu.
"Leti hitro i nemoj pogriješiti, ljepotane moj!",šaptala je,zatim je skinula
kukuljicu koja je zaklanjala ponosne žute oči i hitnula u zrak malog, divnog
ubijača. Zatim smo čekali,i očarano gledali kako se sokol visoko uspinje iznad
plijena, skuplja krila i strmoglavljuje se brzinom zbog koje se činilo da vjetar
pjeva po njegovom šarenom perju. Zvuk udara dopirao je sve do nas, čak i s
udaljenosti od dvjesto koraka.Vrtlog ljubičastog perja se uzdizao prema
plavetnilu neba i zatim se rasuo poput dima nošenog lahorom s rijeke. Sokol je
stezao plijen u pandžama i njime bi udario o tlo.Moja je gospodarica
pobjedonosno vriskala i otrčala bi vratiti sokola, mazila ga je i hvalila i davala
mu da pojede čapljinu glavu.
 Volim sva stvorenja u vodi, na kopnu i u zraku. I moja je gospodarica gajila
takve osjećaje. Često sam se pitao zašto je onda toliko voljela lov? Nisam nikad
tome našao odgovora. Možda je to zbog toga što je čovjek, a isto tako i žena,
najopakiji grabežljivac.Osjećamo sličnost sokolu, tako lijepom i hitrom. Bogovi
su odredili sokolu čaplje i guske kao pravedan plijen. Na isti način čovjek je
gospodar svih drugih stvorenja na zemlji. Ne možemo zatomiti instinkt koji su
nam božanstva dodijelila.Još otkad je bila vrlo mlada i kad je tek stekla potrebnu
snagu i izdržljivost,uvijek sam dopuštao Lostris da prati mene i Tanusa u lov i
pecanje.
Nekoliko godina ranije Tanus i ja smo pribavili napuštenu ribarsku kolibu na
rubu močvare, nizvodno od Karnaka i pretvorili je u našu lovačku kućicu.To
mjesto je bilo smješteno nedaleko od ruba pustinje, a iz našega udobnog uporišta
mogli smo pecati u laguni, loviti divlje ptice ili puštati sokole na plemenite
velike droplje usred pustinje. U početku je Tanus negodovao zbog toga što nam
se nametala neka devetogodišnja djevojčica,mršava i ravna poput dječaka. li,
poslije se navikao na njenu prisutnost i čak mu se činilo komotnim imati na
raspolaganju nekoga tko će ići u kupovinu i obavljati dosadne kućanske
poslove.Malo pomalo,Lostris je naučila tajne života na otvorenom, pa je čak i
prepoznavala po nazivu svaku ribu i svaku pticu,znala se služiti ostima ili
lovačkim lukom isto takvom spretnošću.Naposljetku se Tanus ponosio njome,
kao da je bila njegova zamisao da je pozovemo da nam se pridruži. Lostris je
bila s nama na crnim kamenitim brežuljcima iznad riječne doline onog dana kad
je Tanus ulovio ubijača stoke. Lav je bio stari unakaženi mužjak crne grive koja
se vijorila na vjetru poput žitnog polja, a rika mu je podsjećala na grmljavinu iz
neba. Pustili smo čopor pasa i slijedili smo ih dok su lavežom natjerali lava da
pobjegne s ispaše na obali Nila gdje je ubio posljednjeg mladog bika. Psi su ga
blokirali u dnu jednog klanca.Lav se okomio na nas kad smo se približili i bacio
se u napad prošavši posred pasa.Dok je ričući hitao prema nama, moja je
gospodarica neustrašivo ostala na korak iza Tanusa, s napetim malim lukom.
Razumije se da je Tanus ubio zvijer, probovši joj grlo strelicom odapetom iz
Lanate,no, obojica smo bili zadivljeni Lostrisinom hrabrošću. Tog je dana,
najvjerojatnije, Tanus prvi put otkrio svoje prave osjećaje prema njoj, dok je
mojoj gospodarici lov zauvijek ostao vezan uz taj prizor i uspomene na svoga
dragog. Od tog je vremena postala strastveni lovac. Naučila je od Tanusa i mene
poštovati i voljeti divljač, ali i da je ne muči osjećaj krivice kad se koristila
svojim pravom nad drugim zemaljskim stvorenjima, da ih upotrebljava kao
životinje za vuču, da se njima hrani ili da ih progoni kao plijen. Mi možemo
imati prevlast nad životinjama, ali istovremeno svi smo mi faraonovo stado i
nitko mu ne smije odbiti poslušnost.
Devedesete noći, kralj je poslao Atona da pozove moju gospodaricu. Kako je
bio moj prijatelj,a obožavao je moju gospodaricu,Aton me bio ranije upozorio,
pa sam je mogao pripremiti za konačan čin prilično vremena unaprijed.
Posljednji sam put sam djevojci objasnio što je očekuje i kako se mora ponašati.
Nakon toga sam joj nanio pomadu koju sam čuvao za ovu priliku.To nije bilo
samo sredstvo za umirenje, već je sadržavalo i esenciju jedne trave koju sam
prepisivao pacijentima za umirenje zubobolje i ostalih bolova.Taj lijek je mogao
i ublažiti osjetljivost.Lostris se hrabro ponijela sve do trenutka kad se Aton
pojavio na pragu njene sobe,zatim mi se obratila, a oči su joj bile pune suza. "Ne
mogu otići sama, Taita. Bojim se. Molim te, Taita, pođi sa mnom."
Bila je blijeda ispod šminke koju sam joj pažljivo nanio i toliko je drhtala da
su joj zubi cvokotali.
"Gospodarice, znaš da to nije moguće. Faraon je poslao po tebe. Ovog ti puta
ne mogu pomoći." Aton joj je priskočio u pomoć.
"Možda te Taita može pričekati u predsoblju kraljeve odaje, a ja ću mu praviti
društvo. Naposljetku, on je kraljev liječnik, pa će možda njegove usluge biti
potrebne", predložio je umilnim glasom, a moja se gospodarica uspela na prste i
poljubila ga u bucmasti obraz.
"Tako si dobar, Atone", prošaptala je, a on je pocrvenio.
Lostris me držala za ruku dok smo slijedili Atona u labirintu hodnika koji su
vodili do kraljevskog stana.Kad smo stigli do predsoblja,jače mi je stegnula
ruku,a zatim je izmakla i krenula prema pragu.Zastala je i okrenula se gledajući
me.Nikad mi se nije činila tako očaravajućom,toliko mladom i ranjivom.Osjećao
sam kako mi se srce kida,ali sam se osmijehnuo da je ohrabrim.Okrenula se i
prošla kroz zastore.Čuo sam kako je kralj nešto promrmljao dok je primao i
šapat njenog odgovora.
Aton me posjeo na klupicu ispred jednog stola i bez riječi postavio između nas
ploču za igru bao. Igrao sam rastreseno, pomičući izbrušene kamenčiće po
utorima i Aton je pobijedio tri partije,jednu za drugom.Do tada me rijetko znao
pobijediti ali su me odvraćali glasovi koji su dopirali iz sobe pokraj nas, iako su
bili pretihi da bih mogao razaznati riječi. Čuo sam zatim jasno riječi svoje
gospodarice, kao što sam joj i preporučio: "Molim te, veličanstvo, budi nježan sa
mnom.Preklinjem te, nemoj mi zadati boli.”
Ta je molba bila toliko dirljiva da se čak i Aton nakašljao i obrisao nos
rukavom, dok sam se ja jedva zadržavao da ne skočim i poletim u kraljevsku
sobu da izbavim Lostris. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se začuo bolan
krik koji mi je razdirao dušu.I ponovno je zavladala tišina.Aton i ja smo bili
pognuti nad pločom za bao, a ja se više nisam pretvarao da igram. Ne znam
koliko smo čekali,ali moralo je biti posljednje bdijenje te noći kad sam konačno
čuo kako starčevo hrkanje dopire iza zastora.Aton me pogledao, kimnuo glavom
i ustao.Prije nego što je stigao do zastora, oni su se rastvorili, a moja se
gospodarica pojavila i krenula prema meni.
"Odvedi me kući, Taita", prošapta.
Podigao sam je bez razmišljanja, a ona mi je obavila ruke oko vrata i naslonila
glavu na moje rame, kao što je radila dok je bila djevojčica. Aton je uzeo jednu
uljanicu i osvjetljavao nam put na povratku u harem,ostavio nas je na pragu sobe
moje gospodarice. Položio sam je na postelju i dok je drijemala, nježno sam je
pregladao. Bilo je malo krvi na njenim svilenkastim butinama, ali je već bila
zgrušana.
"Je li te boljelo, mala moja?", upitao sam je potiho. Lostris je otvorila oči i
odmahnula glavom. Nenadano mi se nasmiješila.
"Ne znam zbog čega se o tome toliko priča", promrmljala je. "Na koncu, nije
bilo mnogo gore od upotrebe tvoje klupice na vodi,a nije ni trajalo ništa duže.
Sklupčala se i zaspala,ne dodavši ništa više.Gotovo da nisam zaplakao od
olakšanja.Moje pripreme i trave pomogle su joj da prebrodi taj ispit bez štete za
njeno tijelo i duh.
Idućeg jutra otišli smo u lov sa sokolima kao da se nije dogodilo ništa čudno.
Lostris je tu temu načela samo jednom tijekom dana. Dok smo objedovali na
obali rijeke, upita me zamišljeno.
"Misliš li da će ovako biti i s Tanusom, Taita?"
"Neće, gospodarice.Ti i Tanus se volite.Bit će veoma različito.Bit će to
najdivniji trenutak u tvom životu", uvjeravao sam je.
"Da, znam u dubini svog srca da mora biti tako", promrmljala je.
Nehotice smo oboje pogledali prema sjeveru, duž Nila, prema Karnaku koji se
nalazio iza horizonta.Iako sam bio svjestan obveza koje imam prema Tanusu,
život na otoku je bio toliko idiličan,a tako privlačno društvo moje gospodarice,
da sam stalno odgađao odlazak pod izlikom da me još uvijek trebala. Uistinu,
iako ju je faraon pozivao svake noći, moja je gospodarica bila izdržljiva i
otporna i imala je snažan instinkt preživljavanja. Vrlo brzo je naučila kako
zadovoljiti kralja,ostajući istodobno emotivno nepovrijedena. Nisam joj bio
potreban u mjeri u kojoj me Tanus trebao.Dapače, sama je počela inzistirati da
napustim Elefantin i otplovim niz rijeku.
 Odugovlačio sam to sve dok se jedne večeri, nakon dana provedenog s
kraljem izvan dvora, nismo vratili kasno u palaču.Provjerio sam jesu li mojoj
gospodarici pripremili kupku i večeru,prije nego sam pošao u svoju sobu. Uđoh,
a opojan miris manga i šipka širio se zrakom. U sredini se nalazila velika
pokrivena košara koja je vjerojatno bila puna mog omiljenog voća.Nisam se
začudio,jer ne bi prošao dan,a da netko ne pošalje poklon meni i mojoj
gospodarici.Upitao sam se tko bi to mogao biti i narasle su mi zazubice, kad je
jedan drugi mirisavi dah dopro do mojih nosnica. Nisam jeo od podneva.
Podigao sam poklopac i uhvatio najveći i najzreliji šipak no skliznuo mi je iz
ruke i pao na pod.Tada sam začuo bijesno siktanje, a velika crna kugla s
treperavim spiralama i sjajnim krljuštima iskočila je iz košare i bacila se na moje
noge.Bacio sam se natraške, ali nisam bio dovoljno brz. Razjapljeno ždrijelo je
udarilo u kožnu petu moje sandale s tolikom silinom da sam zamalo izgubio
ravnotežu. Oblak otrova je štrcnuo iz zakrivljenih ralja, a otrovna i smrtonosna
tekućina mi je smočila gležanj no, idućim skokom sam uspio izbjeći drugi napad
koji je uslijedio odmah nakon prvog. Bacio sam se uza zid u kutu sobe. Ja i
kobra stajali smo sučelice. Zmija je do polovice bila uvijena u spiralu, ali prednji
joj je dio bio izdignut do visine mog ramena. Na raširenoj kapuljači vidjele su se
široke crne i bijele pruge koje su je krasile. Piljila je u mene staklastim očima
kao stravičan crni ljiljan, a ja sam shvatio da stoji između mene i jedinih vrata u
sobi. Istina je da se neke kobre drže u kućama kao pitome životinje.Kreću se
slobodno po kući i hvataju miševe i štakore, piju mlijeko iz vrčeva i postaju
pripitomljene poput mačića. Druge se, naprotiv, krote mučenjem i draženjem, pa
postaju smrtonosan instrument plaćenih ubojica. Ni najmanje nisam sumnjao o
vrsti kobre koja mi je stajala nasuprot. Pomaknuo sam se duž zida pokušavajući
proći pored nje i da se spasim. Kobra se bacila prema meni,razjapljeno ždrijelo
bilo je blijedožute boje i kapljice otrova kapale su s vrhova zuba. Zaurlao sam od
užasa dok sam se jednim skokom povlačio i ponovno se sklonio u kut. Zmija se
odmah povukla i opet podigla i dalje stojeći između mene i vratiju. Znao sam da
su njene otrovne vrećice dovoljno pune i da bi mogla ubiti stotinu snažnih ljudi.
Dok sam je gledao počela se lagano odmotavati i gmizati po podu prema meni,
uzdignute glave i stravičnim očima uperenim u mene. Vidio sam kako jedna od
ovih zmija hipnotizira pticu močvaricu sve dok ova nije ni pokušavala uteći i
ostala je čekajući, pomirena sa sudbinom. I ja sam bio paraliziran. Nisam se
mogao ni pomaknuti, ni vikati dok je smrt gmizala prema meni. Odjednom sam
opazio neku kretnju iza kobre koja je lelujala. Moja gospodarica Lostris se
pojavila na pragu, privučena mojim prvim užasnutim krikom. Glas mi se vratio i
viknuo sam joj.
 "Čuvaj se! Ne prilazi!" Nije me poslušala. Jednim je pogledom shvatila što se
događa.Da se samo za trenutak pokolebala ili bila neodlučna i zmija bi me
napala po treći i posljednji put. Moja gospodarica je večerala kad me čula kako
vičem u pomoć. Sad je stajala tamo, s polovicom oljuštene dinje u jednoj ruci i
srebrenim nožem u drugoj i reagirala je instinktom i spretnošću pravog lovca.
Tanus ju je naučio da se oslobodi nespretnog načina bacanja, tipičnog za žene,i
tako je Lostris hitnula dinju snažno i precizno poput nekog tko je navikao bacati
koplje. Plod je pogodio kobru iza kapuljače i za trenutak ju je oborio na
popločani pod.Zatim se, brzinom kojom se odapinje iz luka,ponovno uspravila,
okrenuvši se svojom užasnom glavom prema njoj i munjevito sunula u napad
prema njoj. Konačno sam se prenuo od ošamučenosti i krenuo joj u pomoć, ali
bio sam prespor. Služeći se repom kao osloncem, kobra se bacila razjapljenog
ždrijela i otrovom koji je u finoj maglici štrcao iz uspravljenih zuba. Moja je
gospodarica ustuknula, spretno kao gazela koju progoni gepard. Kobra je
promašila i u jednom trenutku je zbog zaleta pala pred njene noge, ispružuvši se
svim svojim ljuskavim tijelom. Ne znam kakva je snaga njome upravljala, ali
mojoj gospodarici hrabrosti nikad nije uzmanjkalo. Prije nego što se kobra
uspjela pribrati, ona je poskočila i s obje noge obuvene u sandale sletjela joj na
glavu, priklještivši je na pločice svom svojom težinom. Možda se ponadala da će
joj slomiti kralježnicu, ali kobrino je tijelo bilo široko poput njenog zapešća, a
bila je elastična kao Rasferov bič. Iako joj je glava bila sputana, ostali dio njenog
dugačkog tijela jednim trzajem joj se obmotao oko noge. Neka druga žena s
manje razuma i hrabrosti pokušala bi se izbaviti iz tog odvratnog stiska. Ali, da
je tako učinila, moja bi gospodarica bila mrtva, jer bi kobra, čim bi joj glava bila
slobodna, krenula u smrtonosni napad. Lostris, međutim, čvrsto je stajala na
nogama, raširila ruke i povikala.
"Taita, pomozi mi!" Već sam bio dotrčao nasred sobe; bacio se i uronio ruke u
zmijinu spiralu koja je obavijala Lostrisine noge, zatim sam prevukao rukama
preko njenog vijugavog tijela do točke gdje je prelazilo u vrat. Ščepao sam je s
obje ruke i stisnuo za grlo isprepletenih prstiju.
"Uhvatio sam je!", povikao sam, gotovo izvan sebe od užasa i gađenja,dok se
to hladno i ljuskavo biće otimalo mojem stisku. "Uhvatio sam je! Makni se!
Brzo!"
Moja je gospodarica odmah odskočila,a ja sam se pridigao stišćući zmiju
mahnitom silinom i pokušavajući držati njeno razjapljeno ždrijelo podalje od
mojeg lica. Njen mi se rep ovio poput biča oko ramena i vrata, prijeteći da će me
zagušiti dok sam čvrsto držao glavu. Sad je zmija pronašla oslonac, a njena je
snaga bila zastrašujuća. Shvatio sam da je ne mogu više zadržati, iako sam je s
obje šake stezao za grlo. Malo pomalo, oslobađala je glavu, neumoljivo je
povlačeći kroz moje prste. Znao sam da će, čim se oslobodi mog stiska, nasrnuti
na moje nebranjeno lice.
"Ne držim je više!",zaurlao sam, više sebi nego Lostris.Držao sam je
ispruženih ruku, ali ona se približavala mom licu, primičući se mojim očima,
dok je nanovo prikupljala snagu i stezala me za grlo, a glava joj je izmicala iz
mojih ruku. Iako su mi zglavci pobijeljeli od žestine stiska, zvijer je bila tako
blizu mog lica da sam vidio kako joj se zubi miču u ždrijelu. Kobra može
uspraviti ili sklopiti zube po potrebi,bile su to bijele koštane igle, a blijedi
mlazovi otrova bljeskali su na njihovim vrhovima.Znao sam da bi me i jedna
jedina kap otrova,ako mi uđe u oči, oslijepila, a bol koja žari bi me dovela do
ludila. Odmaknuo sam zmijinu glavu od mog lica i mlaz otrova se izgubio u
zraku. Ponovno sam povikao u očajanju."Zovi nekog roba da mi pomogne!"
"Na stol..."Moja se gospodarica približila."Drži joj čvrsto glavu na stolu."
Pretrnuo sam.Mislio sam da je poslušala moju molbu i otrčala potražiti
pomoć,međutim, bila je pored mene i još je u ruci držala srebreni nož. Ponio sam
kobru sa sobom i teturajući otišao do niskog stola te kleknuo pored njega. Uspio
sam krajnjim naporom pritisnuti joj glavu na rub i čvrsto je držati. Na taj je način
moja gospodarica raspolagala panjem na kojem je mogla upotrijebiti nož.
Udarila je po vrhu vrata, odmah iza te užasne glave. Zmija je osjetila bol i
udvostručila napore. Elastična spirala se febavila oko moje glave, a iz ralja su
izlazili siktavi dahtaji koji su nas gotovo zaglušivali. Buka se miješala sa
štrcanjem otrova koji je curio iz gubice. Oštrica je, iako mala, bila vrlo oštra i
ljuskavo meso se rastvorilo. Ljigava krv mi je preplavila prste, ali se oštrica
zabila sve do kosti kralježnice. Svim svojim snagama i licem zgrčenim od
napora, moja je gospodarica prepilila kost,ali su ruke bile sklizave zbog krvi.
Osjetio sam kako mi je glava iskliznula. Zmija se oslobodila, a u istom času
oštrica je pronašla pregib između kralježaka i prerezala. Glava se držala samo
komadićem kože i bacakala se lijevo i desno uslijed kobrinog grčenja.Iako je
glava konačno bila odvojena od tijela,zubi su se i dalje pokretali i kapali
otrovom, a najmanji dodir bi bio dovoljan da ih zarije u moje meso. Ščepao sam
tijelo krvavim prstima i u posljednjem trenutku sam ga uspio otrgnuti sa svog
grla i baciti na pod. Dok sam uzmicao prema vratima, životinja se i dalje
groteskno koprcala, uvijala u klupko i migoljila.
"Sve u redu, gospo moja?", upitao sam, ne usuđujući se odvojiti pogled od te
drhtave mase. "Je li ti možda koja kap štrcnula u oči ili na kožu?"
"Ne, sve je u redu", prošaptala je. "A ti, Taita?" Uzbunio me toliko ton njenog
glasa da sam zaboravio na opasnost kojoj sam bio izložen. Zagledao sam joj se u
lice. Reakcija je već ovladala njome,počela je drhtati. Njene tamne oči bile su
iskolačene na njenom blijedom licu.Morao sam pronaći načina da je oslobodim
straha zbog kojeg je još bila paralizirana.
"Dobro", kazao sam.”Tako smo riješili problem sutrašnje večere. Vrlo mi se
sviđa pečena kobra."
Za tren se zapiljila u mene, a potom je prasnula u histeričan, vrištav smijeh. Ni
ja nisam mogao zaustaviti smijeh. Zagrlili smo se i dalje se smijući dok nam
suze nisu potekle niz obraze.Nisam je htio povjeriti kuharu, pa sam osobno
pripremio kobru. Oderao sam je ,izvadio utrobu, nadjenuo je divljim
češnjakom,raznim travama i s malo masti iz ovnovog repa.Zatim sam je u
kolutovima zavio u listove banane i sve prekrio slojem navlažene gline. Nakon
toga sam zapalio vatru nad glinom i pustio da gori cijeli dan. Uvečer, kad sam
otvorio stvrdnuti omot,navrla mi je slina od mirisa koji je dolazio od mekanog
bijelog mesa.Tkogod je ručao za mojim stolom tvrdio je nikada nije jeo ukusnija
jela od lovih koje sam pripremao,a kako bih mogao proturječiti svojim
prijateljima?Poslužio sam filete svojoj gospodarici uz vino od pet vrsta palme
koje je Aton pronašao u faraonovom skladištu. Plemenita Lostris je zatražila da
sjednem uz nju ispod sjenice,I prisustvujem večeri. Uvjerili smo se da je bilo
ukusnije od krokodilovog repa, pa čak i od mesa grgeča iz Nila.Tek kad smo
završili s jelom i poslali ostatak njenim služavkama,počeli smo pretresati tko mi
je mogao poslati na poklon košaricu s voćem. Pazio sam da je ne uznemirim, pa
sam se našalio.
"Morao je to biti netko kome se ne sviđa moje pjevanje". Ali Lostris se nije
dala lako zavarati.
"Ne glumi ludu, Taita. To je jedna od rijetkih koja ti ne ide i od ruke. Mislim
da znaš tko je to bio, a mislim da znam i ja." Zurio sam u nju. Uvijek sam je
štitio od istine. Pitao sam se što je i mogla naslutiti.
"To je bio moj otac."Rekla je to tako sigurnim glasom da nisam mogao
zanijekati. "Pričaj mi o njemu, Taita. Reci mi sve što bih trebala znati o njemu, a
što mi se nisi usudio otkriti."
Na početku mi je bilo teško.Čitav jedan život u povlačenju se nije mogao
izbrisati u trenutku.Još uvijek nisam mogao shvatiti da više nisam u vlasti
plemenitog Intefa. Koliko god da sam ga uvijek mrzio iz dna duše, on je vladao
mojim tijelom i dušom još otkako sam bio dijete i osjećao sam neku čudnu
lojalnost prema njemu koja me priječila da slobodno govorim protiv njega.
Blijedo sam pokušavao zavlačiti Lostris s posve neodređenom pričom o
nezakonitim djelima njenog oca, ali me ona nestrpljivo prekinula.
 "Ma, hajde! Nemoj misliti da sam glupa.Znam mnogo više o mome ocu nego
što misliš.Vrijeme je da otkrijem i ostalo.Naređujem ti da mi kažeš sve."
Poslušao sam.Bilo je toliko stvari koje sam joj morao reći, da se pun mjesec
popeo visoko na nebu prije nego što sam završio.Ostali smo dugo u tišini nakon
toga.Nisam ništa prikrio i nisam pokušavao nijekati ili opravdavati udio koji sam
u svemu i sam imao.
"Ne čudi me što želi da umreš",promrsila je naposljetku Lostris. "Znaš
dovoljno da ga možeš uništiti." Opet je zašutjela, a onda nastavila."Moj otac je
čudovište.Kako je moguće da sam različita od njega? Zašto, budući da sam
njegova kći, i mnome ne vladaju isti neprirodni porivi?"
"Moramo to zahvaliti svim bogovima.Ali, gospodarice, ne prezireš li mene
zbog svega što sam učinio?"Dodirnula me za ruku.
"Zaboravljaš da te poznajem oduvijek,od kada je majka umrla pri mom
rođenju.Znam kakav si uistinu.Bio si prisiljen raditi sve što ti je moj otac
naređivao. Zbog toga ti rado opraštam." Ustala je i počela nemirno šetkati oko
jezerceta s lopočima. Konačno se vratila k meni.
"Tanus je u strašnoj opasnosti zbog mog oca.Nisam to shvaćala u potpunosti
sve do ove večeri.Nužno je obavijestiti ga da bi se mogao zaštititi.Moraš odmah
poći k njemu, Taita, ne okolišajući ni dana.”
"Gospodarice...", počeo sam, ali me ona prekinula. "Ne, Taita, ne namjeravam
slušati tvoja vješta opravdanja.Sutra krećeš u Karnak."
I tako sam idućeg jutra, prije nego što je sunce izišlo, otišao sam na pecanje
čamcem,na način da me barem tucet robova i stražara vidjelo kad sam napuštao
otok.U jednoj bari u laguni otvorio sam kožnu vreću u koju sam sakrio mačka
koji se sprijateljio sa mnom.To je bila stara i bolesna životinja koju je mučila
šuga i gnojne upale po ušima,pa sam prije nekog vremena odlučio da mu
prekratim muke.Pružio sam mu komadić sirovog mesa umočenog u esenciju
dature.Držao sam ga u krilu i gladio dok je jeo i preo.Čim je kliznuo u smrt ni ne
primijetivši,prerezao sam mu grlo.Po čamcu sam prolio krv i bacio lešinu u
vodu,znao sam da će je krokodili požderati.Zatim sam ostavio osti, udice i ostalu
opremu na čamcu,odgurao ga prema sporoj struji i kad sam prošao pličinom kroz
papiruse, stigao sam do kopna.Dogovorili smo se da će moja gospodarica
pričekati do noći prije nego li oglasi uzbunu.Tek će sutradan u podne pronaći
čamac poprskan krvlju i zaključit će da me požderao krokodil ili da me ubila
neka banda Svraka.
Kad sam stigao do obale, odjenuo sam odjeću koju sam ponio sa sobom.
Domislio sam se da ću odglumiti Ozirisovog svećenika,često sam oponašao
njihov ukočeni hod i pompozne kretnje kad sam nasmijavao svoju
gospodaricu.Bila mi je dostatna vlasulja, malo šminke i pogodan kostim da
obavim preobražaj. Svećenici su uvijek u pokretu niz ili uz rijeku, putovali su od
jednog do drugog hrama i prosili, ili bolje rečeno, zahtijevali milodare na svom
putu. Neću pobuditi ničiju znatiželju, a prerušavanje mi može pomoći da
izbjegnem napad Svraka koji zbog praznovjerja više vole ostaviti svećenike na
miru.Obišao sam lagunu i ušao u zapadni grad prošavši kroz najsiromašniju
četvrt.Čim sam stigao u luku, obratio sam se zapovjedniku jedne teglenice na
koju su tovarili vreće žita i žare s uljem.Uz uobičajenu osornost zatražio sam
besplatan prijevoz do Karnaka u ime božje, kapetan je slegnuo ramenima i
pljunuo na palubu, ali mi je dopustio da se ukrcam. Svi su se ljudi pomirili s
iznudama svećenika,preziru mantijaše,ali se boje njihovih duhovnih i svjetovnih
moći.Neki smatraju da svećenstvo ima moći koje se mogu mjeriti čak i s
faraonovim.
Bio je pun mjesec,a kapetan teglenice je bio hrabriji pomorac od admirala
Nembeta.Nismo se sidrili da prenoćimo.Pogonjeni lahorom i bujicom Nila, brzo
smo putovali i petog smo dana obišli riječni rukavac i ugledali pred nama grad
Karnak.Grčio mi se želudac kad sam sišao na kopno, jer to je bio moj grad,a svi
prosjaci i besposličari su me dobro poznavali. Da me netko prepoznao, plemeniti
Intef bi to saznao i prije nego što bih stigao do gradskih vrata. Prerušavanje me
zaštitilo, a izabrao sam i pokrajnje ulice da stignem do Tanusove kuće kod
stožera njegovog odreda. Vrata nisu bila zabravljena i ušao sam kao da na to
imam pravo i zatvorio sam ih za sobom. Skromno namještene sobe bile su
napuštene i nisam ništa našao što bi mi pomoglo da mu uđem u trag.Očigledno
je Tanus otputovao prije mnogo vremena, možda otkako smo moja gospodarica i
ja otputovali iz Karnaka.Mlijeko u vrču pored prozora se zgusnulo i osušilo kao
tvrdi sir,a korica kruha na tanjuru bila je prekrivena plavkastom plijesni.Koliko
sam mogao vidjeti ništa nije nedostajalo, čak je i luk Lanata bio obješen na kuku
iznad kreveta. Bilo je vrlo čudno da ga je Tanus ostavio,jer ga je smatrao
produžetkom svog tijela. Sakrio sam ga u tajni pretinac ispod kreveta koji sam
namjerno napravio kad se Tanus preselio u taj smještaj. Nisam se htio kretati po
danu gradom, pa sam ostao u kući cijelo poslijepodne, a vrijeme sam utrošio na
čišćenje prašine i prljavštine koja se bila nakupila.
Kad se smračilo, skrivećki sam izišao i sišao do rijeke. Odmah sam uočio da
je Horusov Dah bio ukotvljen, bilo je očito da je sudjelovao u bitkama od
posljednjeg puta kad sam ga vidio i da je pretrpio oštećenja u borbi. Pramac je
bio polomljen, a oplata je u sredini bila napola poguljena. Uzdrhtao sam od
ponosa kad sam vidio da je Tanus nadogradio na trup izmjene koje sam
projektirao. Pozlaćeni metalni rog virio je na pramcu, tek iznad vodene crte. Po
stanju u kojem se nalazio, zaključio sam da je morao napraviti pokolj na floti
Crvenog Pretendenta. Vidio sam, međutim, da ni Tanus, ni Kratas nisu bili na
palubi.U smjeni je bio jedan niži časnik kojeg sam prepoznao, svejedno, nisam
ga htio pozvati.Umjesto toga, krenuo sam u obilazak krčmi koje su posjećivali
mornari oko luke.
Znakovito je, što se tiče morala i svetosti Ozirisovih svećenika, da su me
prihvatili kao čestog posjetitelja u birtijama i javnim kućama. U jednoj od boljih
gostionica prepoznao sam impozantan Kratasov lik. Pio je i kockao se s grupom
drugih časnika.Nisam se približavao i gledao sam ga iz suprotnog kuta prepunog
lokala.U međuvremenu sam morao odbijati ponude mnogih kreatura obaju
spolova koji su nudili užitak, a sve su više snižavali cijenu ne bi li me naveli da
ih slijedim u neku mračnu uličicu i uživam u njihovim čarima. Nikome, izgleda,
nije smetala moja svećenička ogrlica s perlama od plavog stakla.Kad je konačno
Kratas zaželio laku noć svojim drugarima i zašao u uličicu, slijedio sam ga s
olakšanjem.
"Što hoćeš od mene, ljubimče bogova?", zarežao je Kratas prezirnim tonom
dok sam ga sustizao. "Moje zlato, ili moju alatku?" Mnogi su svećenici, naime,
oduševljeno prigrlili novu modu pederastije.
"Uzet ću zlato", odgovorio sam. "Njega imaš više, nego onog drugog,
Kratase." Naglo je stao i sumnjičavo me zagledao. Lice mu je bilo lagano
pocrvenjelo od alkohola.
"Kako znaš moje ime?" Uhvatio me za rame i povukao do jednih osvijetljenih
vratiju da mi prouči lice. Potom mi je strgnuo vlasulju. "Tako mi bradavica medu
Sethovim guzovima, to si ti, Taita!"
"Bio bih ti zahvalan da se uzdržiš od vikanja mog imena cijelom svijetu",
rekoh, a Kratas se naglo uozbiljio.
"Dođi. Idemo mojoj kući!" Čim smo bili sami natočio je dva vrča piva.
"Nisi li već dovoljno popio?", upitah, a Kratas se nasmiješio.
"Sutra ujutro ćemo znati odgovor. Hajde, Taita, ne budi tako strog sa mnom.
Bili smo nizvodno i napali flotu Crvenog Uzurpatora, posljednja tri tjedna.
Hapine mi dobrote, rog koji si smislio čini čuda. Rasparali smo skoro dvadeset
galija i odrubili glave dvjesto lupeža. Iako je to posao od kojeg žeđaš, cijelo to
vrijeme nisam popio ništa jače od vode. Ne možeš mi zamjeriti na malo piva. Pij
sa mnom!"
Podigao je vrč. I ja sam bio žedan. Nazdravio sam, a kad sam popio, upitao
sam ga.
 "Gdje je Tanus?" Naglo se uozbiljio. "Tanus je nestao", odgovori. Pogledao
sam ga.
"Nestao? Kako nestao? Nije li vodio napad nizvodno na Nilu?" Kratas je
odmahnuo glavom.
"Ne. Nestao je. Naredio sam svojim ljudima da pretraže svaku kuću i ulicu u
Tebi, i nema ni traga o njemu.Uvjeravam te, Taita, zabrinut sam, stvarno
zabrinut. “
"Kad si ga zadnji put vidio?"
"Dva dana nakon kraljevskog vjenčanja, kad se plemenita Lostris udala za
kralja, uvečer onog dana kad ste otputovali u Elefantin. Pokušao sam utjerati
malo zdravog razuma u onu njegovu glavurdu, ali me nije htio poslušati."
"Što ti je rekao?"
"Povjerio mi je zapovjedništvo nad Horusovim Dahom i cijelim odredom."
"Ali, nije mogao..."
"Da, mogao je. Poslužio se autoritetom Sokolovog Pečata." Potvrdio sam.
"I onda? Što je napravio?"
"Pa, sad sam ti rekao. Nestao je."
Otpio sam gutljaj piva dok sam pokušavao razmisliti. Kratas je za to vrijeme
otišao do prozora mokriti. Mlaz je bučno padao na ulicu ispod nas i začuo se krik
gnušanja nekog prolaznika.
"Pazi kuda pišaš, svinjo prljava!" Kratas se nagnuo i priprijetio da će mu
slomiti lubanju. Gunđanje tog čovjeka se brzo udaljilo. Smijući se zbog te male
pobjede, Kratas se vratio do mene, a ja sam ga upitao:
"Kakvog je raspoloženja bio Tanus, kad te napuštao?" Kratas se opet
uozbiljio. "Bio je najcrnjeg i najopasnijeg raspoloženja što sam ikad vidio.
Proklinjao je bogove i faraona. Prokleo je čak i plemenitu Lostris i rekao da je
ona jedna kraljevska kurva."
Naježio sam se. Ipak, znao sam da tako moj Tanus nije govorio, to je bio glas
očaja i razočarane ljubavi.
"Rekao je da ga faraon može dati zadaviti zbog pobune i da bi mu bilo draže
da je tako. Ne, bio je u užasnom stanju i nisam mogao ništa ni reći ni učiniti da
ga utješim."
"I to je sve? Nije ti dao naslutiti što namjerava napraviti?" Kratas je odmahnuo
glavom i natočio si još piva.
"Gdje je završio Sokolov Pečat?", upitao sam. "Ostavio ga je meni. Kazao je
da ne zna što bi s njim. Na sigurnom je, na Horusovom Dahu."
"A što je s drugim našim dogovorima o kojima sam raspravljao s tobom? Jesi
li učinio što sam od tebe tražio?" Kratas je buljio u vrč poput krivca i procijedio.
"Počeo sam izdavati naređenja, ali nakon Tanusovog nestanka sve mi se činilo
uzaludnim... Osim toga, odonda sam bio i prezaposlen nizvodno na rijeci."
"Nije tebi slično, Kratase, pokazati se toliko nepouzdanim." Otkrio sam da je
nastup s bolnim negodovanjem prema njemu učinkovitiji od ljutnje.
"Moja gospodarica je računala na tebe.Kazala mi je da se potpuno pouzdaje u
tebe.Kratas je kula snage... To su doslovno njene riječi."
Otkrio sam da takav način djeluje, kao i obično, jer je i Kratas bio jedan od
najvatrenijih obožavatelja moje gospe. Bila mu je dovoljna pomisao da ju je
naljutio, pa da se pokrene.
"K vragu i ti, Taita. Zbog tebe se osjećam kao idiot..." I dalje sam šutio, ali
moja šutnja može biti korisnija od riječi.
"Tako mi Horusa, što želi od mene plemenita Lostris?"
"Ništa više od onog što sam te zamolio prije odlaska u Elefantin", rekoh, a
Kratas je lupio vrčem po stolu.
"Ja sam vojnik, ne mogu napustiti svoje dužnosti i povesti polovicu odreda u
neku ludu pustolovinu. Bilo je drugačije kad je Tanus imao Sokolov Pečat..."
"Sad je taj pečat kod tebe", podsjetio sam ga tihim glasom. Zurio je u mene. "Ne
mogu se služiti njime bez Tanusa..."
"Ti si njegov zamjenik. Tanus ti je dao Pečat da ga upotrijebiš. Znaš što trebaš
učiniti s njim.I onda tako i napravi! Ja ću potražiti Tanusa i vratiti ga natrag, ali ti
moraš biti spreman. Očekuje nas očajnički i krvav zadatak, a Tanus te treba. Ne
smijemo ga razočarati još jednom." Kratas je pocrvenio od bijesa.
"Natjerat ću te da progutaš ove riječi", obećao je.
"Bit će to najbolje jelo koje mi možeš ponuditi", rekao sam mu.
Volim hrabre i poštene ljude. Tako je lako njima upravljati. Nisam znao kako
mogu održati obećanje da ću pronaći Tanusa, ali ostavio sam Kratasa da mu piće
izvjetri i ponovno sam se zaputio u grad. Opet sam obišao sva mjesta koja je
nekoć posjećivao i ispitivao sam svakog tko ga je mogao vidjeti. Dobro sam
znao u kakav se rizik upuštam raspitujući se o Tanusu i nisam se zavarao da će
mi prerušavanje koristiti u slučaju da naletim na nekoga tko me dobro poznavao,
no, morao sam ga naći. Cijele sam noći kružio okolo, dok i krčme i bordeli duž
rijeke nisu izbacili posljednje pijane klijente i ugasili svjetiljke. Kad je stigla
zora, bio sam umoran i neutješan na obali Nila, u pokušaju da iznadem neku
mogućnost koja mi je promakla.Promukli krik me natjerao da pogledam uvis.
Iznad mene je u letu prolazilo jato gusaka, koje se ocrtavalo na blijedozlatnim i
bakrenim bojama istočnog neba.Taj prizor me podsjetio na sretne dane kada smo
Tanus, moja gospodarica i ja odlazili u lov na divlje ptice iz močvara.
"Glupane!", prekoravao sam se. "Pa sigurno..."
Uličice na tržnici su već bile napučene glasnim mnoštvom. Teba je
najzaposleniji grad na svijetu i nitko ne ljenčari. Tamo pušu staklo, obrađuju
zlato i srebro, tkaju lan i proizvode vaze. Trgovci se pogađaju, odvjetnici
raspravljaju, svećenici pjevaju,a prostitutke se nude. To je vrlo živ i uzbuđujući
grad i ja ga jako volim. Probio sam se kroz mnoštvo raspravljanja dok su trgovci
i zemljoradnici izlagali robu pogledima domaćica i ekonomima bogatijih kuća.
Osjećao se jak miris začina, voća, povrća, ribe i mesa, ponekad sve prije nego
svježih. Goveda su mukala, koze meketale i prilagale svoje gnojivo kao doprinos
ljudskom izmetu koji je tekao po otvorenoj kanalizaciji prema Nilu. Razmišljao
sam o kupovini magarca, jer će to biti duga šetnja po najtoplijem vremenu u
godini, a bilo je nekoliko snažnih životinja na prodaju. Naposljetku sam odustao
od tog nauma, ne samo zbog štednje, već i zato što sam znao da bi na selu
vrijedna životinja mogla privući pažnju Svraka, koji bi za takav plijen možda i
zaboravili religijske obzire. Kupio sam jedino nekoliko datulja i komad kruha,
vreću u koju ću spremiti namirnice i jednu bučicu za vodu. Zatim sam se
ponovno zaputio prema glavnim gradskim vratima.
Nisam ni stigao do njih kad se ispred mene svjetina počela pomicati, grupa
stražara iz palače dolazila je prema nama i služila se štapovima da si napravi
prolaz.Iza njih šestorica robova je kaskajući nosila elegantnu nosiljku, sakrivenu
zastorima.Bio sam prikliješten uza zid i mada sam prepoznao nosiljku i
zapovjednika tjelesne straže, nisam mogao izbjeći susret. Uhvatila me panika.
Mogao bih proći površnu Rasferovu provjeru, no bio sam siguran da bi me Intef
prepoznao unatoč mojem prerušavanju. Pored mene je stajala neka stara robinja
s dojkama koje su izgledale kao velike amfore za maslinovo ulje i stražnjicom
dostojnom jednog vodenog konja. Pomaknuo sam se da se nekako sklonim iza
nje. Namjestio sam vlasulju na oči i pažljivo provirio. Unatoč strahu, osjetio sam
drhtaj profesionalnog ponosa kada sam vidio da je Rasfer, tako brzo nakon
mojeg zahvata, već bio na nogama. Vodio je svoj odred prema meni, ali tek kad
mi se približio, opazio sam da mu je polovica lica izgledala nekako
splasnuto.Djelovalo je to kao da je to mrsko lice bilo napravljeno od voska i
zatim primaknuto otvorenom plamenu. To je često bila posljedica trepanacije
lubanje, premda izvedene po svim pravilima zanata. Druga polovica lica imala je
svoju uobičajenu grimasu. Ako je Rasfer prije bio odvratan, sada je sigurno
tjerao djecu u plač i navodio odrasle da se zaklinju protiv uroka kad su ga
susretali.
Prošao je pored mene, a slijedila ga je nosiljka. Kroz jedan prorez na
izvezenim zastorima nazirao se plemeniti Intef, polegnut na jastucima od čiste
svile koji su bili uvezeni s istoka i koji je svaki morao stajati barem pet zlatnih
prstenova.Imao je uredno izbrijane obraze i kosu počešljanu u kovrčice na frizuri
je nosio stožac od mirisavog voska koji će se otopiti uslijed topline i procuriti
mu po koži lubanje i po vratu, te tako osvježiti kožu. Jedna ruka, s prstima
prepunim prstenova s draguljima pohotno je počivala na smedem bedru nekog
ljupkog mladog roba, koji je morao biti nedavni dodatak njegovoj kolekciji, jer
ga nisam poznavao.
Iznenadila me snaga moje mržnje dok sam gledao svoga bivšeg gospodara.
Sjetio sam se svih patnji i poniženja koje sam podnio njegovom krivnjom,
uvećanih još i ovim posljednim čudovišnim činom. Kad mi je poslao kobru,
ugrozio je i život moje gospodarice. Čak i da sam mu mogao oprostiti sve ostalo,
ovo ne bih nikad mogao oprostiti. Načinio je pokret kao da će se okrenuti prema
meni ali prije nego što su se naši pogledi sreli, sagnuo sam se iza debele robinje.
Nosiljka je prošla dalje i dok sam je slijedio pogledom, primijetio sam da drhtim
kao što mi se dogodilo odmah nakon borbe s kobrom.
"Božanski Horuse, poslušaj moju molbu. Ne dopusti mi odmora sve dok Intef
ne bude mrtav i vrati se svom gospodaru Sethu", promrsio sam i uputio se prema
gradskim vratima.
Poplava je bila na vrhuncu i zemljište duž rijeke bilo je u plodnom zagrljaju
Nila. Kao što je to činila u svako godišnje doba još od pradavnih vremena, rijeka
je odlagala na naša polja bogat sloj crnog gliba. Kad se bude povukao, ove
doline će ponovno procvjetati zelenilom karakterističnim za Egipat.Bogati glib,i
sunce dat će,tri žetve prije nego što se rijeka opet izlije da bi se oslobodila svoje
obilnosti. Rubovi preplavljenih polja bili su opasani uzdignutim nasipima koji su
kontrolirali bujicu,a služili su i kao putovi.
Prošao sam jednom od tih staza, prema istoku dok nisam stigao do kamenitog
područja podno dolina, a onda okrenuo prema jugu. Svako toliko bih zastao da
preokrenem neki kamen duž mog putovanja, dok nisam našao to što sam tražio.
Nastavio sam zatim put s većom odlučnošću. Pažljivo sam držao na oku
razrovani teren s moje desne strane, jer je mogao kriti zasjedu neke bande
Svraka. Upravo sam prolazio jednim usjekom koji je presijecao stazu, kad sam
začuo da me netko u blizini zove.
"Moli za mene, ljubimče bogova!"
 Živci su mi bili tako napeti da sam ispustio krik i zadrhtao prije nego što sam
se uspio obuzdati.Neki mali pastir sjedio je na rubu usjeka iznad mene.Nije imao
više od deset godina, ali je djelovao staro kao i prvi čovjekov grijeh. Znao sam
da su se Svrake često koristili dječacima kao izviđačima i stražarima, a taj prljavi
vražičak izgledao mi je idealno za tu ulogu. Kosa mu je bila skorena od
prljavštine, a nosio je loše uštavljenu i smrdljivu kozju kožu. Oči su mu bile
sjajne i pohlepne poput gavranovih dok me premjeravao ne bi li procijenio moju
odjeću moju prtljagu.
"Kamo si se uputio i što misliš raditi, dobri oče?", upitao me i puhnuo u frulu
od trske dugu treperavu notu koja je mogla biti znak nekome sakrivenom malo
podalje na padini brežuljka. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego li mi se srce
umirilo, pa odgovorih zadihanim glasom:
"Drzak si, dječače. Zašto želiš znati tko sam i kamo idem?"Odmah je
promijenio ponašanje.
"Strašno sam gladan, dobri svećeniče. Ja sam siroče i prisiljen sam snalaziti
se. Imaš li koricu kruha za mene u svojoj torbi?"
"Izgleda mi da si dobro uhranjen." Okrenuo sam se, ali dečkić je trkom sišao s
nasipa i skakutao pored mene.
"Pusti me da pogledam u torbu, dobri oče", navaljivao je. "Molim te, udijeli
mi milostinju."
"Pa, dobro, lopužo mala." Izvadio sam iz vreće zrelu datulju. Ispružio je ruku
daje uzme, ali prije nego što ju je mogao dohvatiti, zatvorio sam šaku, a kad sam
je ponovno otvorio datulja se pretvorila u crvenkastog škorpiona. Otrovni kukac
je prijeteći podigao rep, a dječak je urlajući pobjegao i potrčao uz nasip. Kad je
stigao do vrha, zastao je tek toliko da mi vikne:
"Ti nisi svećenik! Ti si duh iz pustinje, demon, a ne čovjek!"
Panično je napravio znak protiv uroka, pljunuo triput na zemlju i pobjegao.
Škorpiona sam uhvatio po putu ispod jednog kamena. Naravno, otkinuo sam mu
žalac prije nego sam ga sakrio u vreću, u slučaju da se dogodi baš ovakva
mogućnost. Stari rob koji me naučio čitati pokrete usana pokazao mi je i druge
vještine,a jedna od tih bila je opsjenarstvo.
Zastao sam na vrhu slijedećeg brežuljka da se osvrnem. Pastirčić je bio na
grebenu, mnogo poviše mene, ali nije bio sam. S njim su bila još dva čovjeka
koji su me gledali, dok je dječak žestoko mahao rukama. Čim su opazili da sam
ih vidio, nestala su sva trojica.Pretpostavljam da nisu htjeli imati posla s
demonskim svećenikom.Prešao sam tek nevelik dio puta kad sam spazio
nekakvo kretanje malo podalje.Stao sam i zaklonio oči od blještavila podnevnog
sunca. S olakšanjem sam primijetio da je u mom pravcu dolazila neka grupa
bezopasnog izgleda.Oprezno sam nastavio i nakon nekoliko koraka srce mi je
poskočilo, jer mi se učinilo da sam prepoznao Tanusa. Vodio je nekog magarca,
a životinja je nosila teret. Jahala su ga jedna žena i dijete, ali on je i dalje
vrijedno kaskao. Vidio sam da i žena nosi teret, trbuh joj je bio deformiran od
trudnoće, a dijete iza nje je bila djevojčica, tek zašla u pubertet. Gotovo da sam
zavikao Tanusovo ime i potrčao mu u susret, kad sam opazio da sam se zabunio i
daje čovjek bio neki neznanac. Njegova visoka figura, široka ramena, gipkost
kojom se kretao i zlaćana kosa su me doveli u zabludu. Gledao me sumnjičavo i
isukao je sablju.Odmaknuo je magarca sa staze i postavio se između mene i svog
dragocjenog tereta.
"Neka blagoslov bogova bude s tobom, dobri čovječe." Odglumio sam svoju
ulogu svećenika,a čovjek je mumljao držeći sablju uperenu prema mom trbuhu.
U našem Egiptu nitko nije vjerovao nepoznatom.
"Na ovom putu riskiraš život svoje obitelji, prijatelju moj. Trebao si potražiti
zaštitu neke karavane. U brdima ima razbojnika." Bio sam iskreno zabrinut za
njih, žena je bila nježna, a činilo se da će djevojčica svakog časa zaplakati.
"Prođi dalje, svećenice!", naredio je čovjek. Sačuvaj svoj savjet onome koji ga
cijeni."
"Ljubazan si, dobri gospodine", prošaptala je žena. "Cijeli tjedan smo čekali
karavanu u Qeni, ali dalje više nismo mogli čekati. Moja majka živi u Luxoru i
pomoći će mi da rodim dijete."
"Tišina, ženo!", zarežao je muž. "Ne želimo nipošto imati posla s
nepoznatima, čak iako nose svećeničko ruho." Oklijevao sam, razmišljajući
mogu li štogod učiniti za njih.Djevojčica je bila ljupka s ona dva oka kao od
tamnog opsidijana, ganuo sam se gledajući je. U tom trenutku, međutim, čovjek
je povukao magarca i prošao ispred mene. Gledao sam ih kako odlaze i
pomireno slegnuo ramenima.
"Ne možeš se brinuti za čitavo čovječanstvo", rekoh sebi. “Niti možeš
nametati svoje savjete onome tko ih odbija."
Nisam više osvrtao i nastavio sam svoj put prema sjeveru. Bilo je već kasno
poslijepodne kada sam ugledao kameniti hrbat koji se protezao do zelene
močvare.Čak i s ove visine nije nilo moguće nazrijeti kolibu,bila je skrivena
medu papirusom,a pošto je krov bio od suhih papirusovih stabljika, kamuflaža je
bila savršena. Spustio sam se trkom po stazi, skačući s kamena na kamen, dok
nisam stigao do vode.Na ovoj udaljenosti od glavnog toka Nila, bujica nije bila
tako velika. Našao sam naš stari i oštećeni čamac privezan uz pristanište. Bio je
skoro poplavljen i morao sam ga isprazniti prije nego što ga opet porinem u
vodu.Zatim sam ga motkom odgurao usred papirusa. Kad je na Nilu bio nizak
vodostaj, koliba je bila na kopnu,ali ispod šipova koji je drže sada je bilo
dovoljno vode da bi se čovjek mogao utopiti. Uz jedan od stupova bio je
privezan još jedan prazan čamac ali u boljem stanju nego što je bio moj.
Pristao sam,popeo se nesigurnim ljestvama s prečagama i zavirio sam u
unutrašnjost.Bila je samo jedna prostorija, a sunčeva svjetlost se probijala kroz
rupe na slamnatom krovu,ali to uopće nije bilo važno jer u Gornjem Egiptu kiša
nikada ne pada.Koliba nije nikad bila u takvom neredu otkako smo je otkrili
Tanus i ja. Odjeća, oružje i potrepštine za kuhanje bili su rasuti poput ostataka na
bojnom polju.Smrad alkohola bio je čak jači od vonja pljesnive hrane i
neopranih tijela. A neoprana tijela su bila ispružena u jednom kutu, na isto tako
prljavom ležaju.
Prilazio sam oprezno po zakrčenom podu, tražeći nekakav znak života i u tom
trenutku žena je zamumljala i okrenula se. Bila je mlada, gola i izazovna, s
krupnim dojkama i kovčavim žbunom na donjem trbuhu.No, čak i pri
odmaranju, lice joj je bilo grubo i vulgarno. Bio sam siguran da ju je Tanus sreo
duž rijeke.Znao sam da je Tanus uvijek bio izbirljiv i nije bio sklon pretjeranom
piću.Ova ženska i prazni krčazi vina nabacani uz svaki zid, pokazivali su koliko
se srozao.
Gledao sam ga dok je spavao i jedva sam ga prepoznao. Lice, pjegavo i
naduto, bilo je prekriveno dugom bradom. Bilo je očito da se više nije brijao
otkako sam ga zadnji put vidio pred zidovima harema.U tom se trenutku žena
probudila. Zurila je u mene i tada je mačjim pokretom skliznula s ležaja i
ispružila ruku prema bodežu koji je visio sa zida. Ščepao sam bodež prije nego
ga je stigla dohvatiti i pokazao sam joj oštri vrh.
"Odlazi!, naredio sam, ne podižući glas. "Prije nego što ti zarijem u utrobu
nešto što čak ni ti nisi nikad upoznala." Žena je pokupila odjeću i obuka se na
brzinu, ali nije skidala svoj otrovni pogled s mene.
"Nije mi platio", kazala je kad se odjenula. "Uvjeren sam da si se već obilato
poslužila." Pokazao sam joj vrata bodežom.
"Obećao mi je pet zlatnih prstenova." Žena je promijenila ton i počela
cmizdriti.
"Radila sam za njega ovih posljednjih dvadeset i više dana. Svašta sam mu
radila, kuhala sam i spremala po kući, služila ga i čistila njegovu bljuvotinu kad
je bio pijan. Hoću da mi se plati. Neću otići, ako mi ne platiš."
Zgrabio sam je za pramen duge crne kose, gurnuo je prema pragu i bacio u
zadniji od dvaju čamaca. Kad se dovoljno udaljila, okrenula se i odvratila mi
bujicom uvreda koje su preplašile bijele čaplje i druge ptice močvarice,
natjeravši ih u let iz obližnjih ritova.
Vratio sam se Tanusu. Nije se ni pomaknuo. Pregledao sam krčage s vinom.
Gotovo su svi bili prazni, ali bila su tu i dva ili tri puna. Pitao sam se kako je
nabavio ove zalihe, pa sam pretpostavio da je poslao žensku u Karnak da
pronađe nekog lađara koji mu ih je dopremio. Ova količina bi bila dostatna da
opija cijelu jednu godišnju dob sve Stražare Modrog Krokodila. Nije me
začudilo što je Tanus bio u takvom stanju. Sjeo sam uz njegov ležaj i neko sam
ga vrijeme sažalijevao.Pokušavao je uništiti samog sebe. Shvaćao sam ga, ali ga
zbog toga nisam prezirao. Njegova ljubav prema mojoj gospodarici bila je tako
velika, da bez nje nije htio više živjeti. Naravno da sam bio bijesan zbog toga što
se doveo u ovakvo stanje i prepustio tolikom ludilu. Ali, koliko god da je bio
pijan, morao sam priznati da je u njemu još bilo mnogo plemenitih osobina
vrijednih divljenja. Naposljetku, nije bio jedini krivac Moja se gospodarica
pokušala otrovati iz istog razloga zbog kojeg je Tanus nastojao uništiti svoje
tijelo i duh. Shvatio sam i oprostio Lostris. Jesam li se mogao jednako ponijeti
prema Tanusu? Uzdahnuo sam zbog to dvoje mladih, predstavljali su sve što mi
je značilo.
Napokon sam ustao i bacio se na posao.Ostao sam još neko vrijeme pored
Tanusa,raspirujući ljutnju u sebi kako bih mogao biti stvarno oštar s njim. Zatim
sam ga uhvatio za noge i povukao ga na pod kolibe. Malo se trgnuo i mlitavo
opsovao. Nisam se, međutim, obazirao na njegove prosvjede i gurnuo sam ga
kroz vrata.Pljusnuo je naglavačke u močvaru uz obilno prskanje i
potonuo.Pričekao sam dok nije, još ošamućen, izronio na površinu. Skočio sam
pokraj njega, zgrabio ga za kosu i gurnuo mu glavu pod vodu. Neko se vrijeme
slabašno odupirao i uspio sam ga držati bez problema. A zatim je prevladao
instinkt preživljavanja i počeo se boriti svim snagama. Osjetio sam kako me
podiže i baca u stranu kao da sam grančica u oluji. Tanus je izronio urlajući da
vrati dah i pokušavao je udariti nevidljivog protivnika. Jedan jedini takav udarac
ošamutio bi i vodenog konja, pa sam se brzo odmaknuo i promatrao ga s
dovoljne udaljenosti. Kašljući je stigao do ljestava i uhvatio se za njih dok mu je
kosa padala preko očiju. Progutao je mnogo vode, a možda je nešto završilo čak
i u plućima.Malo sam se uznemirio,možda je moja kura bila malo prežestoka.
Krenuo sam mu u pomoć, kad je razjapio usta i povratio smrdljivu mješavinu
vode iz močvare i vina. Iznenadila me količina bljuvotine. Ostao je visjeti na
ljestvama, dašćući. Doplivao sam do jednog stupa, pričekao da opet povrati, a
zatim sam ga pogledao s najvećim mogućim prezirom.
 "Plemenita Lostris bi stvarno bila ponosna da te vidi." Ogledao se uokolo i
konačno me spazio.
"Taita! Prokletniče! Ti si taj koji me pokušao utopiti. Idiote, mogao sam te
ubiti."
"U onom stanju mogao bi naštetiti samo krčagu vina.Stvarno gnjusno
izgledaš."
Popeo sam se ljestvama i ostavio ga u vodi dok je tresao glavom i mumljao
sebi u bradu. Počeo sam čistiti čamac. Prošlo je izvjesno vrijeme prije nego li mi
se Tanus pridružio,sjedio je na pragu, srameći se. Nisam obraćao pažnju na njega
i nastavio sam s poslom dok nije osjetio da mora prekinuti taj muk. "Kako si,
stari moj? Nedostajao si mi."
"Drugi su, naprotiv, osjetili da im ti nedostaješ. Kratas, za početak. Odred se
borio nizvodno na rijeci. Još jedan mač mu je mogao biti od koristi. Nedostajao
si i plemenitoj Lostris, priča svakog dana o tebi, a voli te i dalje. Tko zna što bi
mislila o kurvi koju sam otjerao iz tvoje postelje." Tanus je jauknuo i uhvatio se
rukama za glavu.
"O,Taita,ne spominji ime svoje gospodarice.Nepodnošljiv je osjećaj prisjetiti
se..."
"Onda otčepi još jedan krčag vina, valjaj se u prljavštini i samosažaljenju",
predložio sam mu bijesno.
"Izgubio sam je zauvijek. Što bi htio da radim?"
"Htio bih da imaš vjere i duhovnu snagu poput nje." Pogledao me žalosno.
"Pričaj mi o Lostris, Taita. Kako je? Misli li još na mene?"
"Nažalost", progundao sam. "Ne misli ni na što drugo. Sprema se za dan kad
ćete vas dvoje ponovno biti zajedno."
"To se neće nikada dogoditi. Izgubio sam je zauvijek i ne želim više živjeti."
"Dobro!", viknuo sam. "Onda neću više ovdje tratiti vrijeme. Reći ću svojoj
gospodarici da nisi želio saslušati njenu poruku." Prošao sam pored njega, sišao
ljestvama i spustio se u čamac.
"Čekaj, Taita", pozvao me Tanus. "Vrati se natrag!"
"Zašto? Ti želiš umrijeti. Pa onda umri. Kasnije ću poslati balzamere da
pokupe tvoj leš." Zbunjeno se nasmiješio.
"U redu, ja sam glupan. Vino me ošamutilo. Vrati se, molim te. Prenesi mi
Lostrisinu poruku."
Uspeo sam se s hinjenom odbojnošću, a Tanus me slijedio, malo se zanoseći.
"Moja gospodarica mi je naredila da ti kažem kako je njena ljubav prema tebi
nepromijenjena, unatoč svemu što se dogodilo. Ona je još uvijek tvoja dragana i
bit će to zauvijek."
"Horusa mi, ona me posramila", promrsio je Tanus.
"Ne", ispravio sam ga. "Moraš se stidjeti zbog sebe samog." Tanus je isukao
mač koji je visio iznad kreveta i udario je po redu krčaga poredanih uza zid.
Pukli su jedan za drugim, a vino se izlilo kroz rešetku na podu. Vratio se do
mene dašćući, a ja sam ga ismijao.
"Pogledaj se! Prepustio si se i postao mlitav i ispuhan kao nekakav stari
svećenik."
"Dosta, Taita! Rekao si ono što si morao. Nemoj me više ismijavati, jer ćeš se
pokajati." Vidio sam da se razljutio baš kao što sam i htio. Moje su ga uvrede
potresale.
"Moja gospodarica bi htjela da prihvatiš faraonov izazov, na taj način bi još
bio živ i slavljen za pet godina, kad će moći slobodno poći s tobom." Tanus me
pažljivo pratio.
"Pet godina? Što to znači, Taita? Zar će se naše patnje jednom okončati?"
"Prešao sam Labirintima za faraona. Za pet godina će biti mrtav", jednostavno
sam odgovorio.Tanus me zagledao i vidio sam da mu stotinu različitih osjećaja
prelazi licem. Bilo je lako iščitati njegovo duševno stanje, kao i svitak na kome
pišem.
"Labirinti!", mrmljao je.
Nekoć, prije mnogo vremena, posumnjao je u to. No, poslije se promijenio i
počeo je vjerovati u moje moći, čak i više od moje gospodarice. Prečesto je vidio
kako se.moje vizije pretvaraju u stvarnost.
"Možeš li čekati svoju ljubav pet godina?", upitao sam ga. "Moja se
gospodarica zaklela da te može i zauvijek čekati. Možeš li je ti pričeti nekoliko
godina?" "Obećala je da će me čekati?"
"Dovijeka", ponovio sam i pomislio da će ovaj mladić zaplakati. Ne bih to
mogao izdržati, nisam mogao gledati čovjeka poput Tanusa u suzama, pa sam se
zbog toga požurio nastaviti.
"Zar ne želiš čuti viziju koju su mi dali Labirinti?" Tanus je savladao plač.
"Da! Da!", uzviknuo je.
Pričali smo cijelu noć, sjedeći u mraku jedan pored drugoga. Rekao sam mu
sve što sam već ispričao plemenitoj Lostris, sve potankosti koje sam im krio
toliko godina.Kad sam mu objasnio na koji je način njegovog oca, plemenitog
Pankhija Harraba, upropastio i uništio njegov tajni neprijatelj, Tanusov se bijes
toliko rasplamsao da je izbrsao i posljednje posljedice pijanstva i kad je zora
zarudjela nad močvarom,njegova je volja bila opet jasna i čvrsta. "Nastavimo
onda sa zadatkom koji ti predlažeš, jer mi se čini da je to ispravno."
Naglo je ustao i opasao mač. Iako sam smatrao da bi se trebao malo odmoriti i
potpuno oporaviti od učinka vina, nije me htio poslušati.
"Vratimo se odmah u Karnak!", ustrajao je. “Kratas nas očekuje, a žudnja da
osvetim uspomenu na mog oca i da ponovno vidim svoju slatku ljubav gori mi u
žilama poput požara!"
Kad smo napustili močvaru, Tanus je putem išao ispred mene, a ja sam ga
trčeći slijedio. Čim se sunce pojavilo iznad horizonta, znoj mu je počeo teći niz
leda i čak natopio pojas na suknji. Činilo se da se njegov organizam oslobađa
kiselog vina. Iako sam ga čuo kako dašće, nije usporavao korak, nastavljao je
trčati po sve većoj vrućini pustinje. Ja sam ga krikom zaustavio. Stajali smo
jedan uz drugoga i gledali ispred nas. Ptice su mi skrenule pažnju, iz daljine sam
čuo lepet njihovih krila.
"Strvinari", promrmljao je Tanus. "Ima nečeg mrtvog medu stijenama."
Isukao je mač i oprezno smo počeli prilaziti. Muškarca smo prvog pronašli i
otjerali smo strvinare koji su ga opsjedali.Prepoznao sam ga po plavoj kosi,bio je
to čovjek kojeg sam sreo putem dan prije. Ništa nije ostalo od njegovog lica, jer
je ležao nauznak, strvinari su mu ogoljeli lubanju.Iskljuvali su mu oči, a činilo se
da prazne duplje gledaju u vedro nebo.Usnice su nestale,krvavih zuba izgledalo
je kao da se sprda s našim kratkim zemaljskim postojanjem. Tanus ga je okrenuo
i odmah spazio rane na leđima koje su ga ubile. Bio je pogođen tucetom uboda
među rebra.
"Tkogod da je to učinio, htio je biti siguran u svoj posao", komentirao je
Tanus, koji je kao vojnik veteran navikao na prizore smrti.Prošao sam između
stijena, a roj muha koje su zujale podigao se sa ženinog leša. Nikad nisam
mogao shvatiti odakle su dolazile te muhe i kako su se pojavljivale tako brzo u
suhoj vrućini pustinje. Pretpostavio sam da se žena porodila dok su se zabavljali
s njom,mora da su je ostavili na životu nakon što su se iživjeli. Posljednjim
snagama je zagrlila malenog. Umrla je tako, zgrčena uz stijenu, dok je štitila od
strvinara mrtvorođeno dijete. Produžio sam, muhe su me dovele do mjesta gdje
su banditi odvukli djevojčicu. Jedan od njih se smilovao i prerezao joj je grlo
nakon što su okončali silovanje, umjesto da je ostavi da polako umre iskrvarivši.
Jedna muha mi je sletjela na usne. Otjerao sam je. Zatim sam briznuo u plač.
Tanus me takvog našao.
 "Jesi li ih poznavao?"Kimnuo sam i pročistio grlo da mogu odgovoriti.
"Sreo sam ih jučer. Pokušao sam ih upozoriti..." Prekinuo sam,nije mi bilo
lako nastaviti. Duboko sam udahnuo.
"Imali su magarca. Mora da su ga Svrake ukrali." Tanus je kimnuo. Okrenuo
se smrknutog lica i na brzinu je pregledao stijene.
"Ovuda!", viknuo je i počeo trčati pustinjom.
"Tanus!", pozvao sam ga. "Kratas te čeka!"
Nije me poslušao, a jedino što sam mogao je da ga slijedim.Sustigao sam ga
kad je izgubio tragove magarca na jednom neravnom dijelu i morao je ponovno
tražiti.
"Smrt ove obitelji me rastužuje i više nego li rastužuje tebe" Ustrajao sam.
"Ali, ovo je ludost. Kratas nas čeka. Nemamo vremena za gubljenje."
Prekinuo me i ne pogledavši.
"Koliko je godina mogla imati ta djevojčica? Ne više od devet. Ja ču uvijek
naći vremena za pravdu."
Imao je hladan i osvetoljubiv izraz. Nije bilo teško shvatiti da je ponovno onaj
stari i znao sam da nema smisla raspravljati. Prizor s onom djevojčicom bio je
čvrsto utisnut u mojoj svijesti.
Dostigao sam ga,pa smo produžili stazom.Tanus i ja smo nekad progonili
gazele i orikse, pa čak i lavove, i bili smo iskusni. Radili smo zajedno, trčeći sa
strane tragova koje je divljač ostavila i signalizirali smo međusobno svaku
promjenu.Na taj smo način mogli vrlo brzo napredovati. Uskoro su nas tragovi
doveli do puta koji je vodio na istok, daleko od rijeke, sve dublje u pustinju.
Banditi su krenuli tim putem i olakšali su posao da ih dostignemo Bilo je skoro
podne, a naše su čuturice bile prazne kad smo ih konačno ugledali u daljini. Bila
su petorica i magarac s njima.Nisu očekivali da će ih netko slijediti u pustinju
koja je bila njihov zaklon, pa su se kretali bezbrižno. Nisu se niti potrudili
izbrisati tragove.
Tanus mi je pokazao da se pritajimo, zaklonjeni jednom stijenom, da bismo
vratili dah i prošaptao je:
"Moramo ih obići i stići pred njih. Želim im vidjeti lice."
Ustao je i poveo me širokom obilaznom stazom s jedne strane puta. Pretekli
smo bandu Svraka, ali tako da nas ne spaze. Zatim smo opet skrenuli da bismo
se vratili na put ispred njih. Tanus je imao oko vojnika, kad se radilo o izboru
terena i nepogrešivo je pripremio zasjedu. Iz daljine smo začuli topot magarca i
jednoliko pjevanje. Dok smo ih očekivali, prvi put sam se uspio upitati jesam li
učinio pravilno što sam bespogovorno slijedio Tanusa. Kad su se konačno
Svrake pojavili, bio sam uvjeren da sam postupio prenagljeno. To je bila banda
najokrutnijeg izgleda koji sam ikada vidio, a ja sam bio naoružan samo bodežom
optočenim draguljima. Nešto prije nego što su stigli do mjesta gdje smo ih čekali
u zasjedi, jedan visoki, bradati beduin očigledno vođa ,zaustavio se i naredio
jednom od sljedbenika da istovari mješinu s vodom s magarčevih leđa. Otpio je
prvi i dodao je ostalima. Grlo mi se stislo kad sam ih vidio kako se nalijevaju
tom dragocjenom tekućinom.
"Horusa mi, pogledaj,odjeća im je uprskana krvlju one žene. Volio bih imati
Lanatu ovdje",prošaptao je Tanus dok smo bili pognuti među stijenama. "Mogao
bih mu jednom strelicom probušiti utrobu, tako da mu voda iscuri." Položio mi
je dlan na ruku.
"Ne miči se dok ja to ne uradim. Jesi li razumio? Ne želim junaštva."
Odlučno sam kimnuo, nisam imao nikakve namjere protiviti se tako razumnim
uputama. Svrake su nastavili prema nama. Svi su bili naoružani. Beduin je hodao
na čelu. Nosio je mač vezan između lopatica, ali drška je virila iznad lijevog
ramena, nadohvat ruke. Kapuljača na ogrtaču štitila mu je glavu od sunca, ali mu
je i ograničavala pogled. Zbog toga nas nije primijetio dok nam je prolazio
pokraj. Ostali su ga slijedili, jedan je vodio magarca. Zadnja dvojica su prolazila
iza životinje, svađajući se oko zlatnog nakita koji su ukrali ubijenoj ženi.Sve im
je oružje bilo u koricama, osim kratkih kopalja s brončanim vrhom koja su nosila
zadnja dvojica. Tanus ih je pustio da prođu, potom je tiho ustao i krenuo za
leđima ove posljednje dvojice u koloni. Činilo se da se kreće nemarno poput
leoparda, ali u stvari je prošlo samo vrijeme jednog udisaja prije nego li je udario
mačem po vratu čovjeka s desna.Iako sam mu namjeravao pomoći, moje dobre
nakane nisu se pretočile u stvarnost i još uvijek sam čučao u zaklonu iza stijene.
Opravdavao sam se mišlju da bih ga najvjerojatnije ometao, da sam ga slijedio iz
pretjerane blizine.
Nisam nikad vidio Tanusa kako ubija nekog čovjeka. Mada sam znao da mu je
to zanimanje i da je godinama imao prilike uvježbavati tu vještinu, ostao sam
zapanjen njegovom virtuoznošću.Kad je udario, žrtvina glava je poletjela s
ramena poput pustinjskog zeca iz njegove jame, a obezglavljeno tijelo je
napravilo još jedan korak prije nego što su mu se noge presavile. Zatim, kad je
udarac dosegao granicu svoje putanje, Tanus mu je promijenio smjer i istim
udarcem pogodio i drugog bandita, prerezavši i njemu vrat. Glava je pala i
otkotrljala dok se ostatak tijela srušio, a krv je štrcala po zraku.
Prštanje krvi i pljuskanje glava koje su udarale po kamenitom tlu, upozorilo je
ostale Svrake. Okrenuli su se uznemireno i za trenutak su ostali nepomični,
zbunjeni pogledom na to krvoproliće. Zatim su, uz divljački krik, isukali sablje i
nasrnuli prema Tanusu, no ovaj, umjesto da se povuče, divlje ih je napao,
prisilivši ih da se odvoje.
Munjevito se okrenuo prema čovjeku kojeg je izdvojio od drugara i njegov
ubod je otvorio krvavu ranu s jedne strane grudi. Čovjek je zaurlao i posrnuo.
No, prije nego što ga je Tanus stigao dokrajčiti, preostala dvojica su ga napala s
leda i prisilila ga da se okrene i sučeli s njima. Zaustavio je njihov nasrtaj uz
zveket bronce o broncu. Mačem ih je držao na udaljenosti, držeći zauzetog prvo
jednog, a potom drugog, dok se lakše ranjeni čovjek nije pribrao i navalio s
boka.
"Iza tebe!", viknuo sam mu i Tanus se zavrtio oko svoje osi, jedva na vrijeme
da parira ubodu. Istog časa su druga dvojica nahrupila na njega i primorali su ga
da se povuče ne bi li se obranio.
Bilo je upečatljivo vidjeti ga na djelu. Njegovo je sječivo bilo tako hitro da se
činilo da je oko sebe izgradio blještavi brončani zid na koji su udarci neprijatelja
pljuštali uzalud. Opazio sam da se počeo umarati. Znoj mu je liptio po tjelu, a
lice mu se grčilo od napora. Tjedni opijanja i bančenja umanjili su njegovu
nekadašnju bezgraničnu energiju. Ustuknuo je pred napadom bradatog beduina
dok se nije našao leđima oslonjen na jednu stijenu, na suprotnoj strani staze u
odnosu na mjesto gdje sam još bio zaklonjen. Sada mu je stijena štitila leda i ovi
drugi su bili prisiljeni napasti ga sučelice. No, to nije bila velika prednost,napad
kojim je predvodio beduin bio je neumoljiv, zavijali su kao divlji psi, a Tanusova
se desna ruka micala sve sporije.
Koplje prvog čovjeka kojemu je Tanus odrubio glavu palo je nasred staze.
Shvatio sam da moram odmah učiniti nešto, ako ne želim vidjeti svog prijatelja
raskomadanog. Uz nadljudski napor skupio sam svu svoju odvažnost i izvukao
se iz zaklona. Svrake su zaboravili na mene u žudnji da ubiju Tanusa. Stigao sam
do koplja da to nitko nije primijetio, pa sam ga uspio uzeti. S odmjerenom
težinom oružja u mojim rukama, osjetio sam kako mi se vraća izgubljena
hrabrost. Beduin je bio najopasniji od trojice Tanusovih protivnika, a i meni
najbliži. Bio mi je okrenut leđima i vidio sam da je njegova pozornost bila
usredotočena na taj neravnopravni sukob. Nanišanio sam kopljem i zaletio se.
Bubrezi su najranjiviji dio ljudskih leda.Zahvaljujući mom poznavanju
anatomije, mogao sam točno odmjeriti cilj. Vršak je prodro na prst udaljenosti od
kralježnice,otvorio široku ranu i probio desni bubreg s kirurškom preciznošu.
Beduin se ukočio kao kip, paraliziran ubodom. Zatim, dok sam vrtio sječivom da
mu bubreg pretvorim u kašu, kao što me naučio Tanus, mač mu je ispao iz
ruku,srušio se s tako užasnutim krikom da je njegovim drugarima odvratio
pozornost, što je Tanusu dalo izvrsnu priliku. Njegov je ubod pogodio jednog od
te dvojice usred grudi,unatoč umoru imao je još uvijek dovoljno snage, pa je
sječivo prošlo kroz grudni koš čovjeka, a zakrvavljeni vrh je izišao za cijeli
pedalj između lopatica. Prije nego što je Tanus uspio osloboditi mač iz zagrljaja
živog mesa i okrenuti se posljednjem Svraki, ovaj preživjeli se okrenuo i
pobjegao. Tanus je jurnuo za njim nekoliko koraka, a zatim je izgubio zrak.
"Iznemogao sam. Progoni ga, Taita. Nemoj dopustiti da nam šakal umakne."
Vrlo je malo ljudi koji me mogu preteći u trčanju.Tanus je jedini kojeg
poznajem, ali morao bi biti u savršenoj formi da mu to uspije. Odupro sam se od
beduinovih leđa, iščupao vrh koplja i dao se u potjeru za posljednjim Svrakom.
Dostigao sam ga nakon nepunih dvjesto koraka. Tako sam lagano trčao da nije ni
čuo kad sam mu se približio. Oštricom na vrhu koplja prerezao sam mu tetivu na
gležnju i on je pao. Mač mu je poletio iz ruke. Dok je vrišteći ležao na tlu,
skakutao sam oko njega i bockao ga kopljem kako bi se postavio u najpovoljniji
položaj za odlučujući ubod.
"Koja ti se žena više svidjela?", upitao sam ga kad sam ga udario u bedro.
Majka, ona s velikim trbuhom? Ili djevojčica? Je li bila dovoljno uska za tebe?"
"Molim te,poštedi me", zaurlao je."Nisam učinio ništa.To su oni drugi napravili.
Nemoj me ubiti."
"Tvoja suknja je prljava od krvi", rekao sam i pogodio ga u trbuh, ali ne
preduboko.
"Je li djevojčica vrištala glasno, kao što ti vrištiš sada?", upitao sam. Dok se
sklupčao da zaštiti trbuh, udario sam ga u kralježnicu. Sreća je htjela da sam
pogodio prostor između kralježaka. Ostao je paraliziran od pojasa na niže, a ja
sam se odmaknuo.
"U redu", kazao sam. "Preklinjao si me da te ne ubijem i neću te ubiti. To bi
bila milost koju ne zaslužuješ."
Okrenuo sam se da se vratim Tanusu. Čovjek je puzao za mnom kratak dio
puta, vukući paralizirane noge, kao što ribič povlači par uginulih šarana. Nije
izdržao dalje i klonuo je cmizdreći. Makar je podne prošlo, sunce je bilo
dovoljno toplo da ga ubije prije zalaska. Tanus me znatiželjno pogledao kad sam
se vratio.
"Imaš neki divlji instinkt koji mi je posve nepoznat", rekao je odmahujući
glavom. "Uvijek me nekako iznenadiš."
Uzeo je mješinu s leđa magarca i ponudio mi, ali sam odmahnuo.
"Prvo ti. Tebi je potrebnije." Otpio je zatvorenih očiju od užitka i zatim rekao
bez daha.
"Tako mi blagog Izidinog daha, imaš pravo. Ispuhan sam kao neka starica.
Malo je nedostajalo da skončam od ovog obračuna. Potom je svrnuo pogled na
leševe i zadovoljno se nasmiješio.
"Sve u svemu, uostalom, to i nije loš početak za zadatak koji mi je naložio
faraon."
"To je bio očajan početak", proturječio sam. Kad me pogledao podignuvši
obrvu, nastavio sam.
"Trebalo je barem jednog održati na životu da nas dovede do gnijezda Svraka.
Čak i ovoga." rekao sam, pokazujući na umirećeg među stijenama. "Previše je
dokrajčen da bi nam mogao koristiti. To je moja krivnja. Dopustio sam da me
bijes nadvlada. Ne smijemo nikad više počiniti istu pogrešku."
Gotovo smo se vratili do mjesta gdje smo ostavili ubijenu obitelj kad je moja
istinska priroda izišla na vidjelo i počeo sam se kajati zbog brutalnog načina na
koji sam nasrnuo na nemoćnog bandita. "
Unatoč svemu i on je bio ljudsko biće kao i mi", rekao sam Tanusu, ali ovaj je
frknuo.
"On je bio zvijer, bijesni šakal i učinio si dobar posao. I previše si ga
oplakivao, zaboravi ga. Reci mi, međutim, zašto idemo ovim obilaznim putem,
umjesto da odmah krenemo prema Kratasovom taboru?"
"Treba mi muževo tijelo." Nisam htio ništa više reći dok nismo stigli do
osakaćenog leša koji je već počeo smrdjeti. Strvinari su ostavili vrlo malo mesa
na kostima.
"Pogledaj mu kosu", rekoh Tanusu. "Koga još poznaješ tko ima takvu grivu?"
Za tren je ostao zbunjen, a zatim se nasmiješio i prošao si prstima kroz kovrče.
"Pomozi mi da ga natovarim na magarca", naredio sam. "Kratas će ga odnijeti u
Karnak na balzamiranje. Platit ćemo mu lijep pogreb i pristojnu grobnicu s
tvojim imenom na zidovima.Prije nego što sutra zađe sunce,cijela Teba će znati
da je plemeniti Tanus Harrab umro u pustinji i da su ga gotovo cijelog požderali
strvinari."
"Ako Lostris to sazna..." Tanus je bio zabrinut.
"Poslat ću joj pismo da je obavijestim. Prednost koju ćemo steći uvjerivši
ljude da si umro uvelike će nadoknaditi rizik da uznemirimo moju gospodaricu."
Kratas je bio utaboren na prvoj oazi na putu karavana iz Crvenog mora, manje
od dana hoda od Karnaka. S njim je bilo stotinu ljudi iz Čuvara Modrog
Krokodila, svi pažljivo odabrani kao što sam preporučio.Tanus i ja smo stigli
usred noći. Brzo smo putovali i bili gotovo na izmaku snaga. Bacili smo se na
hasuru pokraj vatre i spavali do zore. Pri prvoj svjetlosti, Tanus je ustao i pojavio
se pred svojim ljudima koji su ga dočekali s neskrivenom radošću. Časnici su ga
grlili, a ljudi su pljeskali i ponosno se smješkali kad ih je prozivao po imenu. Za
vrijeme doručka Tanus je naredio Kratasu da odnese u Karnak istruljeno tijelo i
da ga da pokopati i uvjeriti se kako se vijest o njegovoj smrti proširila po čitavoj
Tebi. Ja sam dao Kratasu pismo za Lostris i zamolio ga da ga pošalje u Elefantin
po povjerljivom glasniku. Kratas je odabrao pratnju od deset ljudi koji su bili
spremni otputovati s magarcem i njegovim smrdljivim teretom natrag u Tebu.
"Pokušajte nas sustići na cesti prema moru. Ako ne stignete, naći ćete nas u
taboru u oazi Gebel Nagara, čekat ćemo vas ondje", viknuo je Tanus dok je
povorka kretala na put. "I u povratku, sjeti se da mi doneseš Lanatu, moj luk!"
Čim je Kratas nestao iza prve uzvisine na cesti prema zapadu,Tanus je postrojio
ostatak regimente i poveo nas u suprotnom smjeru,duž karavanskog puta koji je
vodio do mora.
Karavanski put koji je polazio od obala Nila do obale crvenog mora bio je dug
i mukotrpan,obično je brojnoj karavani trebalo dvadeset dana da prijeđe taj
put.Mi smo to prošli za četiri dana,jer je Tanus odabrao niz forsiranih marševa.
Na početku, on i ja smo vjerojatno bili jedini koji nisu bili u savršenoj tjelesnoj
kondiciji. Ali kad smo stigli u Gebel Nagaru, Tanus je bio istopio višak sala i
oslobodio se posljednjih otrova vina. Ponovno je bio mršav i čvrst. Što se mene
tiče,to je bio prvi put da sam sudjelovao u forsiranome maršu stražarskog
odreda.Tijekom prvih dana strašno sam patio od žeđi i bolnih mišića, od rana na
stopalima i iscrpljenosti zbog koje je Ka jednog mrtvaca morao biti prisiljen
nositi na drugi svijet. Ponos mi, međutim, nije dopuštao da zaostanem, ne
računajući s time da bi u onom pustom i divljem području to značilo sigurnu
smrt. Na moje čuđenje i zadovoljstvo, opazio sam da mi je nakon prvih dana bilo
sve lakše držati korak s ratnicima.
Duž našeg puta susreli smo dvije velike karavane koje su išle prema Nilu s
magarcima natovarenim robom i pratnjom oružanih ljudi kojih je bilo znatno
više od trgovaca i poslužitelja. Nijedna karavana nije bila sigurna od napada
Svraka, osim ako je nisu štitili plaćenici kao što su bili ovi, ili ako su trgovci bili
spremni platiti pretjeranu cijenu koju su Svrake zahtijevali da bi imali slobodan
prolaz. Kad smo nailazili na karavane, Tanus je šalom pokrivao glavu da mu se
lice ne prepozna i skrivao je svoju zlatastu kosu. Bio je previše prepoznatljiv, pa
nije htio riskirati da se u Karanaku sazna kako je još uvijek živ. Nismo
odgovarali na pozdrave i pitanja kojima su nam se obraćali drugi putnici prelazili
smo ih trčeći u tišini i ne bismo ih udostojili niti pogledom. Imalo smo još dan
hoda do obale kad smo sišli s karavanskog puta i skrenuli prema sjeveru,
slijedeći neku staru napuštenu stazu koju mi je prije više godina pokazao jedan
beduin s kojim sam se sprijateljio.
Bunari u Gebel Nagari su se nalazili na starom putu prema moru, a u ono doba
su ih ljudi rijetko posjećivali, osim beduina i pustinjskih bandita... ukoliko ove
zadnje možemo zvati ljudskim bićima. Kad smo stigli do bunara, bio sam vitak i
u formi kao što to nisam bio za cijelog života, ali sam žalio što nemam zrcalo, jer
sam bio uvjeren da se ova nova unutrašnja energija mora odražavati na mojim
crtama lica ističući im ljepotu. Bilo bi mi drago da sam im se mogao diviti. Bilo
je, međutim, drugih koji su im se divili umjesto mene. Navečer, oko taborskih
vatri, mnogi su požudni pogledi letjeli u mom pravcu i potajice sam dobivao
ponude svojih drugara, jer se čak i odred odabranih boraca zarazio novom
seksualnom slobodom koja je prožimala naše društvo. Noću sam bodež držao
pored sebe i kad sam bocnuo prvog nepoznatog posjetitelja, njegovi su krici
medu drugim borcima izazvali sjajno raspoloženje,od tada sam bio pošteđen
neželjenih pažnji.
I kad smo stigli do bunara, Tanus nam nije dopustio da se previše odmaramo.
Dok smo čekali da Kratas stigne, stalno je uvježbavao ljude u oružju,
nadmetanjima u streličarstvu, hrvanju i trčanju. Bilo mi je drago kad sam vidio
da je Kratas odabrao ove ljude prema mojim uputama. Nije bilo visokih i
krupnih vojnika, osim Tanusa, svi su bili niski, okretni i pogodni za zadatak koji
sam za njih smislio.
Kratas je stigao svega dva dana poslije nas. Računajući povratak u Karnak i
vrijeme koje je utrošio na zadatke koje mu je Tanus naložio, morao je putovati
još brže od nas.
"Što te zadržalo?", upitao je Tanus čim ga je vidio. "Jesi li na putu naišao na
neku dobro raspoloženu djevojku?"
"Morao sam nositi dva teška predmeta", odgovori mu Kratas, grleći ga. "Tvoj
luk i Sokolov Pečat. Sretan sam što ću ih se osloboditi."
Predao je oružje i kipić uz veliki osmijeh,sretan što je ponovno uz Tanusa.
Tanus je odmah uzeo Lanatu i zaputio se prema pustinji. Pridružio sam mu se i
pomogao sam mu slijediti krdo gazela. Bio je to veličanstven prizor vidjeti ona
mala i gipka stvorenja koja su trčala i skakala po dolini i Tanusa koji ih je oborio
tucet s isto toliko strelica. Te noći, dok smo jeli jetra i filete od gazele,
raspravljali smo o sljedećoj fazi mog plana.
Ujutro smo prepustili Kratasu zapovijedanje stražarima, a Tanus i ja smo se
sami uputili prema obali. Bilo je svega pola dana hoda do malog ribarskog
naselja koje je bilo naše odredište i oko podneva popeli smo se na zadnju
uzvisinu i ugledali blještavu površinu mora ispred nas. S ove visine jasno smo
vidjeli tamne obrise koraljnih grebena pod vodom tirkizne boje.Čim smo ušli u
naselje Tanus je pozvao starješinu,po držanju mog prijatelja bilo je tako očito da
se radi o autoritativnoj osobi i starac je odmah dotrčao. Kad mu je Tanus
pokazao Sokolov Pečat, starješina se bacio ničice kao da je u prisutnosti faraona
i udarao je glavom o zemlju tolikom snagom da sam se uplašio da se ne ozlijedi.
Kad sam ga podigao, poveo nas je do najboljeg smještaja u naselju, u svoj
kućerak i otjerao je vlastitu obitelj da nam napravi mjesta.Nakon što smo pojeli
zdjelu riblje juhe i popili kalež odličnog palminog vina, Tanus i ja smo sišli na
plažu s bijelim pijeskom i riješili se znoja i pustinjske prašine u mlakoj vodi
lagune okružene koraljnom barijerom. Iza nas su se brda bez imalo biljnog
pokrova uzdizala u modro nebo pustinje. More, planine i nebo tvorili su
veličanstven prizor koji je omamljivao osjete. Ja sam, međutim, imao malo
vremena da im se divim, jer su se ribarice počele vraćati. Bilo ih je pet, u lošem
stanju, s jedrima od isprepletenog palminog lišća i uplovljavale su kroz prolaz
među hridima. Bile su toliko krcate ribom da se činilo da će svakog časa
potonuti.
Očaran sam prirodnim bogatstvima koje nam bogovi daruju,zato sam pomno
pregledao ulov kad je bio istovaren na plažu i ispitivao sam ribare o stotinu
različitih vrsta.Gomila ribe je predstavljala svjetlucavo blago koje se prelijevalo
u svim bojama i žalio sam što nemam sa sobom svitke i boje da sve
dokumentiram. Ta je razonoda bila kratkog vijeka. Čim je riba bila istovarena,
ukrcao sam se na jednu malu smrdljivu brodicu i pozdravio Tanusa koji je ostao
na plaži, dok smo isplovljavali kroz prolaz medu hridima. Tanus je trebao ostati
dok se ne vratim s potrebnom opremom za sljedeći dio mog plana. Ni ovom
prilikom nisam htio da ga prepoznaju na mjestu na koje sam se zaputio. Sad je
moj zadatak bio spriječiti ribare ili njihovu rodbinu da se tajno sretnu s
pustinjskim Svrakama i odaju im prisutnost jednog plemića zlataste kose sa
Sokolovim Pečatom u naselju.
Pramac plovila se podigao pri prvom jačem morskom valu i kormilar ga je
poveo u vjetar i usmjerio prema sjeveru, paralelno s ogoljelom obalom. Trebali
smo preći kraći dio puta. Prije nego što je pala noć kormilar je rukom pokazao
na kamene građevine u luci Safagi, na udaljenoj obali.
Tisuću godina je Safaga bila trgovačka luka za sve poslove između Gornjeg
Egipta i istoka. Čak i sada, dok sam stajao na pramcu male ribarice, opažao sam
obrise drugih, mnogo većih brodova na sjevernom horizontu,odlazili su i dolazili
između Safage i arapskih luka na istočnoj obali morskog tjesnaca.
 Bio je mrak kad sam sišao na plažu i činilo se da nitko nije opazio moj
dolazak. Točno sam znao kuda moram poći, jer sam redovno posjećivao luku po
nalogu mog gospodara Intefa.U to doba su ulice bile gotovo puste, ali su krčme
bile pune.Ubrzo sam stigao do kuće Tiamata, trgovca.Bio je bogat čovjek, a
njegova je zgrada bila najveća u starom gradu. Jedan naoružani rob se postavio
ispred mene.
"Reci svom gospodaru da ga kirurg iz Karnaka, onaj koji mu je spasio nogu,
želi vidjeti", naredio sam i malo potom Tiamat mi je šepajući došao u susret. Bio
je iznenađen kad me vidio prerušenog u svećenika, ali bio je dovoljno mudar da
ne kaže ništa i ne spominje moje ime pred robom. Poveo me u ograđeni vrt i čim
smo ostali sami, kliknuo je.
"Jesi li to stvarno ti, Taita? Čuo sam da su te ubili Svrake u Elefantinu." Bio je
to krupan čovjek, srednjih godina, otvorenog lica i britkog uma. Prije nekoliko
godina doveli su mi ga na nosilima. Jedna grupa putnika ga je pronašala uz rub
ceste gdje su ga ostavili Svrake misleći da je mrtav nakon što su napali i
opljačkali njegovu karavanu. Ja sam ga sašio i čak mu spasio nogu koju je
gotovo zahvatila gangrena. No, svejedno, sad je bio šepav.
"Drago mi je što je vijest o tvojoj smrti bila ishitrena." Nasmijao se i pljesnuo
rukama da bi mi robovi donijeli kalež šerbeta i tanjur sa smokvama i datuljama u
medu. Nakon što smo malo proćaskali, Tiamat me pitao.
"Mogu li učiniti štogod za tebe? Dugujem ti život. Trebaš me samo pitati. Moj
dom je i tvoj dom. Sve što posjedujem je tvoje."
"Ovdje sam po kraljevom naređenju", rekao sam i izvadio Sokolov Pečat iz
tunike. Tiamat se odmah uozbiljio.
"Prepoznao sam faraonov Pečat. Ali, nije bilo potrebno da ga pokazuješ. Pitaj
me što god želiš. Ne mogu ti odbiti ništa." Slušao me bez daha, a kad sam
završio, pozvao je svog ekonoma i izdao mu naređenja. Prije nego što ga je
otpustio, obratio se meni.
"Jesam li zaboravio nešto? Ima li još nešto što bi ti trebalo?"
"Tvoja darežljivost nema granica", odgovorio sam. "No ipak, postoji još jedna
stvar. Nedostaju mi potrepštine za pisanje."
Tiamat se opet obratio ekonomu. “Pobrini se da nađeš svitke, kistove i
tintarnice."
Kad je ekonom otišao, nastavili smo razgovarati do duboko u noć. Tiamat je
bio u središtu trgovačke mreže koja je imala najveći promet u Gornjem Egiptu i
bile su mu dostupne sve informacije koje su stizale iz najudaljenijih krajeva u
kraljevstvu, pa čak i preko mora. U tih nekoliko sati koje sam proveo u
njegovom vrtu saznao sam više nego što bih to mogao u mjesec dana u dvoru u
Elefantinu.
"Plaćaš li još uvijek danak Svrakama da propuste tvoje karavane?", upitao
sam, a Tiamat je slegnuo ramenima, pomiren s time.
"Kakav mi drugi izbor preostaje nakon ovog što su učinili mojoj nozi. Svakog
godišnjeg doba njihovi su prohtjevi sve nezasitniji. Moram platiti više od
četvrtine vrijednosti moje robe čim karavana napusti Safagu i polovicu svoje
zarade kad se roba proda u Tebi. Uskoro ćemo svi spasti na prosjački štap, a na
karavanskim putevima rast će trava. Trgovina će na kraju propasti.”
"Kako obavljaš plaćanje?", pitao sam ga. "Tko određuje iznos i tko ga ubire?"
"Imaju svoje uhode ovdje u luci. Nadziru sve što se istovaruje i znaju što prenosi
svaka karavana kad odlazi iz Safage. Čak i prije nego što stignu do planinskog
prijenosa, vode bandita ih zaustavljaju i zahtijevaju već utvrđen iznos."
Već je odavno bila prošla ponoć kad je Tiamat pozvao jednog roba da mi
osvijetli put i isprati me do moje sobe.
"Znam da ćeš otpuvati prije nego ustanem, sutra ujutro." Tiamat me zagrlio.
"Zbogom, dobri prijatelju. Moj dug prema tebi još nije podmiren. Obrati mi se
kad god ti nešto zatreba."
Isti me rob probudio prije svitanja i odveo me do luke. Unutar hridina bio je
ukotvljen solidan Tiamatov trgovački brod. Zapovjednik je digao sidro čim sam
se ukrcao. Negdje usred jutra preplovili smo prolaz medu koraljima i bacili sidro
ispred malog ribarskog naselja gdje je Tanus čekao na plaži. Dok mene nije bilo
uspio je pribaviti šest jadnih magaraca.Tiamatovi mornari su sišli na kopno
noseći bale koje su ukrcali u Safagi i naprtili ih na leđa tih sirotih životinja.
Tanus i ja smo naredili kapetanu trgovačkog broda da nas čeka dok se ne vratimo
i zatim smo se, vodeći magarce, zaputili prema unutrašnjosti, u bunare u Gebel
Nagari.
Tanusovi ljudi su teško podnosili vrućinu, muhe iz pijeska i dosadu, pa su nas
dočekali s oduševljenjem, pretjeranim, s obzirom na kratkoću našeg izbivanja.
Tanus je naredio Kratasu da ih postroji. Ratnici su mi pripomogli dok sam
otvarao prvu balu koju smo dopremili magarcima. Gotovo istog časa njihova se
znatiželja pretvorila u zabavu kad sam im pokazao odjeću robinje, a potom je
uslijedio žamor zaprepaštenja kad je iz bala ispalo još sedamdeset devet
kompleta ženske odjeće. Kratas i dvojica časnika pomogli su mi da prostrem po
jedan na pijesku ispred svakog stražara, a Tanus je tada izdao naredbu. "Svucite
se i odjenite ovu odjeću!"
 Prosvjedovali su i smijali se u nevjerici i tek kad su Kratas i časnici prošli
ispred njih sa strogim izrazom na licu, poslušali su naredbu. Za razliku od naših
žena koje nose laganu odjeću i često imaju otkrivene grudi i gole noge, Asirke
nose suknje koje se vuku po podu, a rukavi im pokrivaju ruke sve do zapešća.
Zbog pretjeranog stida pokrivaju čak i lice kada izlaze, iako su možda ova
ograničenja nametnuta zbog posesivne ljubomore njihovih muškaraca.
Uostalom, postoji velika razlika između osunčane egipatske zemlje i onih gdje je
klima puno oštrija, gdje voda pada s neba i postaje čvrsta i bijela na vrhovima
planina, a vjetrovi sleduju sve do kostiju.
Kad su prebrodili prvi stres vidjevši se odjevene na tako čudan način, ljudi su
prihvatili taj preobražaj. Uskoro je bilo osamdeset zastrtih robinja odjevenih u
dugačke suknje koje su vrtile stražnjicama i bacale zavodljive poglede prema
Tanusu i njegovim časnicima.Časnici nisu više mogli ostati ozbiljni. Možda sam
zbog svog naročitog stanja uvijek smatrao pomalo odbojnim prizor kad se
muškarci odijevaju u žensku odjeću, no, malo drugih ljudi dijeli moje osjećaje i
dovoljno je da neki zdepasti šaljivčina navuče suknju, pa da svi koji to gledaju
umru od smijeha. Usred tog meteža čestitao sam sebi samom, jer sam tražio od
Kratasa da odabere samo najniže i najvitkije ljude iz odreda. Dok sam ih gledao,
uvjerio sam se da će moći provesti tu varku do kraja, trebalo je samo da se nauče
prihvatiti žensko ponašanje.
Sutradan ujutro naša čudna karavana prošla je kroz ribarsko naselje i spustila
se do obale, gdje je čekao trgovački brod. Kratas i osam njegovih časnika bili su
pratnja. Nepostojanje oružane pratnje za tako skupocjenu robu bilo bi izazvalo
sumnju. Devet naoružanih ljudi odjevenih poput plaćenika bilo je dovoljno,
premda ne bi bili obeshrabrili veliku družinu Svraka. Tanus je hodao na čelu
karavane odjeven u raskošno ruho i ispletene kose kao u bogata trgovca
pristiglog s one strane Eufrata. Brada mu je narasla i zakovrčao ju je po asirskom
običaju. Mnogi od tih Azijaca, posebice oni iz brdskih sjevernih pokrajina, imaju
istu put kao Tanus, koji je stoga imao izgled prikladan ulozi. Ja sam ga slijedio.
Pobijedio sam svoju nevoljkost da odjenem žensku odjeću i imao sam na sebi
dugu haljinu, veo i nakit asirskih žena. Bio sam odlučan učiniti sve da me nitko
ne prepozna po povratku u Safagu.
Putovanje je bilo obilježeno morskom bolesti mnogih robinja i nekolicine
časnika, priviknutih na plovidbu mirnim vodama Nila. U jednome trenutku bili
su poređani u tako velikom broju duž ograde kako bi dali svoj prilog morskim
božanstvima, da se brod vidljivo nagnuo. Za sve je bilo olakšanje iskrcati se u
Safagi, gdje smo pobudili veliku radoznalost.
Asirske žene bile su čuvene po svome umijeću u ljubavnim vještinama.
Govorilo se da neke od njih znaju trikove kojima su sposobne vratiti u život
tisućljetne mumije. Ljudi koji su nas gledali kako se iskrcavamo na kopno mislili
su da se iza velova kriju čarobno ženstvene robinje. Lukavi azijski trgovac ne bi
prevozio svoju robu tako daleko i uz toliki trošak da nije bio siguran da će
postići izvrsnu cijenu na tržnicama duž Nila. Jedan od trgovaca iz Safage odmah
je prišao Tanusu i ponudio se da na licu mjesta kupi sve žene, omogućavajući mu
da si prištedi težak put kroz pustinju, ali Tanus je odbio uz prezrivi smiješak.
"Jesu li te upozorili na pogibelji putovanja koje želiš poduzeti?", ustrajao je
trgovac."Prije no što stigneš do Nila, bit ćeš prisiljen platiti danak kako bi
nesmetano mogao proći i to će pojesti veliki dio tvoje zarade."
"Tko će me natjerati na to?", upita Tanus. "Ja plaćam samo ono što moram."
"Ima ljudi koji nadziru cestu", upozori ga trgovac. "Ako i platiš koliko traže, nije
sigurno da će te pustiti da prođeš bez štete, naročito stoga što sa sobom nosiš
tako primamljivu robu. Lešinari duž puta koji vodi do Nila odebljali su jer se
hrane leševima tvrdoglavih trgovaca i gotovo da više ne mogu ni letjeti. Prodaj
mi odmah sve uz dobru zaradu..."
"Imam svoju naoružanu stražu." Tanus pokaza na Kratasa i njegovu postrojbu.
"Oni će se pobrinuti da se suprotstave pljačkašima."
Ponuđači koji su slušali razgovor nasmijaše se i izmijeniše udarce laktovima
na tu oholost. Trgovac sleže ramenima.
"Dobro, hrabri moj prijatelju. Prigodom mog slijedećeg putovanja kroz
pustinju potražit ću tvoj kostur uz rub ceste. Prepoznat ću te po crvenoj bradi."
Kako mi je bio obećao, Tiamat je stavio na naše raspolaganje četrdeset
magaraca.Dvadeset je bilo natovareno punim mješinama, a ostali su imali
samare za bale i svežnjeve iskrcane s broda.Htio sam da provedemo što manje
vremena u luci pred tolikim radoznalim očima. Bila bi dovoljna i najmanja
pogreška neke robinje da se otkrije istina i bila bi to propast. Kratas i njegovi
vojnici poveli su ih uskim ulicama, držali su na razmaku radoznalce i brinuli se
da robinje imaju pokriveno lice i oboreni pogled te da ne odgovaraju naprasito,
muškobanjastim glasovima, na zlobne komentare koji su nas pratili sve dok
nismo izišli iz grada i krenuli otvorenim poljem.
Tu prvu noć utaborili smo se još uvijek s lukom na obzoru. Premda nisam
predviđao da će nas napasti prije prvog planinskog prijevoja, bio sam siguran da
nas uhode Svraka već promatraju. Sve dok je bilo svjetla, pazio sam da se naše
robinje ponašaju kao žene, da ostanu dobro pokrivene i da se, kad odu u obližnji
vadi kako bi obavile nuždu, pristojno čučnu, da ne ispuštaju vodu stojeći na
nogama.Tek nakon zalaska Tanus je zapovijedio da se otvore svežnjevi
natovareni na magarce i da se robinjama podijeli oružje koje je bilo u njima.Svi
su otišli na spavanje s lukom i mačem skrivenim pod prostiračem od rogoza.
Tanus je oko tabora postavio stražare. Nakon provjere, kad smo bili sigurni da su
dobro razmješteni i budni, pod okriljem noći udaljili smo se i vratili u
Safagu.Vodio sam ga mračnim ulicama do Tiamatove kuće. On nas je očekivao i
dao je pripraviti objed.Uočio sam da ga pomisao da će upoznati Tanusa
uzbuđuje.
"Tvoja ti je slava prethodila, plemeniti Harrabe. Poznavao sam tvog oca, i bio
je to pravi čovjek", reče. "Iako sam zadnjih dana puno puta čuo da si prije tjedan
dana poginuo u pustinji i da je sada tvoje tijelo povjereno brizi pogrebnika na
zapadnoj obali Nila za četrdeset dana mumifikacije, dobrodošao u moj skromni
dom."
Dok smo se častili banketom koji nam je Tiamat ponudio, Tanus ga upita što
sve zna o Svrakama i trgovac odgovori bez zadrške. Na koncu me Tanus pogleda
i ja kimnuh glavom, tada se opet obrati Tiamatu i reče:
"Pokazao si se širokogrudnim prijateljem, premda nismo bili dokraja iskreni
prema tebi. Učinili smo to iz nužde jer je bilo neophodno da nitko ne dozna naš
stvarni cilj. Sad ću ti otkriti da kanim uništiti Svrake i predati njihove vođe
pravdi i srdžbi faraona." Tijamat se nasmiješi i pogladi si bradu.
"Nije to neko veliko iznenađenje", uzvrati. "Znao sam za misiju koju ti je
vladar povjerio tijekom Ozirisovih svetkovina.To i tvoje očito zanimanje za
svirepe razbojnike nisu ostavili odveć dvojbi u meni.Mogu samo reći da ću
prinijeti žrtvu bogovima kako bi ti pomogli."
"Kako bih uspio u nakani, opet ću trebati tvoju pomoć", reče Tanus.
"Samo reci."
"Misiš li da su Svrake već obaviješteni o našoj karavani?"
"Cijela Safaga govori o vama", odgovori Tiamat. "Tvoj tovar najskupocjeniji
je medu svima pristiglim u zadnje vrijeme. Svaka od osamdeset privlačnih
robinja vrijedi najmanje tisuću zlatnih obruča na tržnici u Karnaku." Nasmija se i
odmahnu glavom.
"Budi siguran da Svrake već znaju sve o tebi. Vidio sam barem tri njihove
uhode u mnoštvu u luci. Možeš očekivati da će te zaustaviti i iznijeti ti svoje
zahtjeve prije no što stignete do prvog prijevoja." Kad smo ustali kako bismo se
oprostili, otprati nas do vrata.
"Neka vam svi bogovi pomognu u vašem pothvatu. Ne samo faraon, već sva
stvorenja kraljevstva bit će vaši dužnici uspijete li iskorijeniti tu užasnu pošast
koja prijeti našoj uljudbi i gura nas opet u bezdan barbarstva."
Ujutro idućeg dana bilo je još svježe i mračno kad je kolona krenula. Tanus, s
Lanatom obješenim o rame, hodao je na čelu karavane dok sam ga ja izbliza
slijedio u svoj svojoj ženskoj ljupkosti. Iza nas, magarci su išli u vrsti posred
utabanog puta. Robinje su bile raspoređene u dvije vrste s boka magarcima.
Oružje je bilo skriveno na samarima, ratnici nisu trebali učiniti drugo do ispružiti
ruku kako bi zgrabili svoje mačeve.Kratas je podijelio pratnju u tri skupine po
šest ljudi, kojima su zapovijedali Astes, Remrem i on. Astes i Remrem bili su
poznati ratnici i zasluživali su zapovjedništvo, a ipak su u više navrata oba
odbila promaknuće samo kako bi ostali s Tanusom, tako je velika bila odanost
koju je on nadahnjivao u podređenima. Nisam mogao a da opet ne pomislim
kako bi bio velik faraon. Ljudi iz pratnje išli su s boka kolone i pokušavali su
prikriti svoje ratničko držanje. Uhode koje su nas zasigurno promatrale s padina
trebali su misliti da im je jedina dužnost da spriječe bijeg robinja. Ustvari su se
prvenstveno brinuli da robinje ne hodaju vojničkim korakom ili ne započnu neku
raspojasanu vojničku pjesmu.
"Hej, Kernite!", viknu Remrem. "Ne radi tako velike korake i vrckaj malo
stražnjicom. Pokušaj izgledati zavodljivo."
"Daj mi poljubac, kapetane", odgovori Kernit, "i činit ću sve što hoćeš."
Vrućina je rasla i stijenje je zaplesalo od optičkih varki. Tanus mi se obrati.
"Uskoro ću zapovijediti prvu stanku za odmor. Pehar vode svakome."
"Dobri moj mužu",prekinuh ga,"tvoji su prijatelji stigli.Pogledaj tamo
naprijed!" Tanus se okrenuo i nagonski stisnuo luk koji mu je visio niz bok.
"I doista su tipovi koje nikome ne bih preporučio."
U tom trenutku kolona je vijugala prvim kosinama u podnožju pustinjske
visoravni i s obje smo strane bili blokirani strminama. Tri čovjeka stajala su
nasred puta pred nama. Vođa je bio visok i prijeteća izgleda, ogrnut u vuneno
ruho pustinjskih nomada, ali mu je glava bila otkrivena. Koža mu je bila jako
tamna, izbrazdana ožiljcima boginja. Nos je bio kriv poput kljuna lešinara, a
desno oko želatinozno i mutno od crva sljepila koji se uvlači u jabučice žrtve.
"Poznajem onoga s jednim okom", rekoh tiho, tako da me mogao čuti samo
Tanus. "Zove se Shufti i najzloglasniji je među vođama Svraka. Čuvaj ga se,u
usporedbi s njime lav je zvijer pitome ćudi."
Tanus nije pokazao da me čuo, već je podignuo desnicu kako bi pokazao da ne
drži oružje i radosno pozdravio:
"Neka ti svi dani mirišu na jasmin, poštovani putniče, i neka te ljubazna žena
čeka na kraju tvoga puta."
 "Neka sve tvoje mješine ostanu pune i neka ti svježi povjetarci miluju čelo
dok prolaziš žednim pijescima", odgovori Shufti. Njegov je osmijeh bio
krvožedniji od režanja leoparda, a iz jedinog oka sijevale su strašne munje.
"Ljubazan si, plemeniti gospodine", zahvali mu Tanus. "Bilo bi mi drago
ponuditi te objedom i gostoprimstvom moga tabora, ali molim te da budeš
blagonaklon. Put što nas čeka vrlo je dug i moramo produžiti."
"Daj mi još malo svoga vremena, presvijetli Asirče." Shufti se približio ne bi
li mu prepriječio put. "Imam nešto što ti treba želiš li da ti i tvoja karavana živi i
zdravi stignete do Nila." I pokaže mali predmet.
"Ah, talisman!", usklikne Tanus."Jesi li možda čarobnjak? Kakav mi to
talisman nudiš?"
"Pero." Shufti se i dalje smiješio. "Svračje pero." Tanus se nasmija kao da
nastoji zadovoljiti dijete.
"Dobro, daj mi pero i neću te više zadržavati."
"Dar za dar. Ti mi trebaš dati nešto zauzvrat", reče Shufti. "Daj mi dvadeset
svojih robinja. Potom, kad se vratiš iz Egipta, opet ću te čekati na putu i dat ćeš
mi polovicu dobiti od prodaje preostalih šezdeset."
"Čini mi se loš posao, za jedno pero", uzvrati Tanus izazivačkim glasom.
"Nije to bilo kakvo pero. To je svračje pero", upozori ga Shufti. "Tako si slabo
obaviješten da nikad nisi čuo pričati o toj ptici?"
"Pokaži mi čarobno pero." Tanus se približi ispružene desne ruke i Shufti mu
krene ususret. Istoga časa približiše se i Kratas, Remrem i Astes, kao da ih
radoznalost tjera da pogledaju pero. Umjesto da uzme dar, Tanus zgrabi
Shuftijevo zapešće i zavrne mu ruku na lopatice. Shufti uz krik pade na koljena,
dok ga je moj prijatelj čvrsto držao. U međuvremenu Kratas i njegovi skočiše i
uhvatiše dva razbojnika iznenadivši ih kao njihovog vođu. Istrgnuše im oružje iz
ruku i odvukoše ih pred Tanusa.
"Dakle, vi, majušne ptičice, mislite da svojim prijetnjama možete uplašiti
Asirca Kaarika? Da, dragi prodavaču perja, čuo sam za Svrake. Čuo sam da su
jato pernatih bukača i kukavica i da su bučniji od jata vrabaca." Još više zavrne
Shuftijevu ruku i razbojnik zaurla od bola i pade ničice. "Da, čuo sam za Svrake,
ali jeste li vi čuli za Kaarika Groznog?"
Dade znak Kratasu i ostalima, koji žurno skinuše tri razbojnika držeći ih na
kamenitom tlu.
"Hoću da se sjetiš moga imena i da odletiš poput svrake slijedeći put kad ga
čuješ", reče Tanus i dade opet znak Kratasu. Kratas provuče bič kroz prste. Bio
je sličan Rasferovom, izrađen od kože voden konja. Tanus ispruži ruku i Kratas
mu ga nevoljko preda.
"Ne tuguj", reče Tanus. "Kasnije ću ti prepustiti. Ali Kaarik Asirac uvijek
uzima prvu žlicu iz zdjele." Zafijuče kroz zrak bičem, koji prasne poput lepeta
guščjih krila. Shufti se otimao i, okrenuvši glavu, prosiktao:
"Jesi li poludio, asirski vole. Ne znaš da sam moćan čovjek iz klana Svraka.
Nećeš se usuditi učiniti mi to..."
Gola leđa i stražnjica bile su izbrazdani boginjama. Tanus podiže bič i udari
svom žestinom ostavljajući na Shuftijevim leđima ljubičasti trag širok kao moj
kažiprst. Bol je bio tako jak da se razbojnik protresao. Zrak mu izleti iz pluća i
spriječi ga da krikne.Tanus opet podiže bič i nanese novi udarac usporedo s
prvim, tako blizu da su se tragovi skoro doticali.Ovaj put Shufti muklo zastenja
kao bivol u stupici.Tanus se nije obazirao na njegovo stenjanje i uvrijeđene
krikove, već je nastavio udarati ostavljajući tragove kao da plete tepih. Kad je
završio, noge, stražnjica i leđa njegove žrtve bili su pokriveni crvenim
tragovima.Nijedan udarac nije preklapao drugi, koža je bila nerasparana i nije
bilo ni kapi krvi, ali Shufti nije kričao i nije se više otimao. Bio je nepomičan s
licem na tlu i svakim je izdisajem podizao oblačić prašine. Kad su ga Remrem i
Kratas pustili, nije se pokušao ni ustati ni sjesti. Nije se ni omaknuo. Tanus
dobaci bič Kratasu.
"Sljedeći je tvoj, vodiču robova. Da vidimo znadeš li mu istetovirati na leđima
neki elegantni motiv."
Kratasovi udarci bili su snažni, ali nisu imali Tanusovo savršenstvo. Leđa
razbojnika pretvorila su se u napukli vrč pun crnoga vina. Kapi krvi padoše u
prašinu i pretvore se u majušne kuglice blata.Na koncu,Kratas je bio zadovoljan i
prepustio je bič Astesu pokazujući mu posljednjeg razbojnika. "Nauči ga pameti
i podsjeti ga na lijepo ponašanje."
Astes je imao još grublju ruku od Kratasa. Kad je završio, leđa posljednjeg
razbojnika izgledala su poput komada mesa koji je izrezao poludjeli mesar.
Tanus dade znak za nastavak hoda prema prijevoju preko brda od crvenog
stijenja, a mi smo još nekoliko časaka oklijevali pored trojice razbojnika.
Napokon se Shufti trgnuo i podignuo glavu, pa mu se Tanus obrati ljubaznim
glasom:
"Dakle, prijatelju moj, opraštam se od tebe. Zapamti moje lice i budi oprezan
kad ga opet budeš vidio." Uze svračje pero koje je palo na tlo i zadjene ga za
vrpcu koja mu je opasavala čelo.
"Zahvaljujem ti na daru i želim da svaku noć provedeš u zagrljaju lijepe
žene." Stavi ruku na srce i usne u znak asirskog pozdrava i ja krenuh za njime
cestom. Okrenuh se i pogledah prije no što smo zašli za hrbat. Trojica su stajala
na nogama međusobno se pridržavajući. I iz te daljine uspijevao sam razabrati
Shuftijev izraz lica, oličenje mržnje.
"No, dobro, učinili ste da svi Svrake s ove strane Nila nasrnu na nas čim
prijeđemo prijevoj", rekoh Kratasu i njegovim drugovima, i ne bih ih bio više
razveselio ni da sam im obećao brod krcat pivom i lijepim djevojkama.
S prijevoja smo se okrenuli kako bismo posljednji put pogledali plavetnilo
mora, potom smo se spustili u uzavrelu pustoš stijenja i pijeska koja se prostirala
između nas i Nila. Vrelina nas napadne poput smrtnog neprijatelja. Činilo se da
prodire kroz usta i nosnice dok smo teško disali i otimala je vlagu našim tijelima
poput lopova. Sušila nam je kožu i zatezala je sve dok nam usne nisu popucale
poput zrelih smokava. Kamenje pod nogama kao da je bilo netom izvađeno iz
peći lončara i peklo je kroz kožne potplate sandala. Bilo je nemoguće nastaviti
hod tijekom najtoplijih sati. Ispružili smo se u sjeni šatora koje nam je dao
Tiamat, dašćući poput lovačkih pasa nakon potjere.
Kad je sunce zapalo na stjenovitom obzoru, nastavili smo. Pustinja oko nas
bila je puna prijetnji pa je čak i zdrug Plavog Krokodila izgledao deprimirano.
Duga kolona vijugala je poput ranjene zmije kroz crne stjenovite izbočine i dine
slijedeći drevni put kojim su prije nas prošli nebrojeni putnici. Kad se spustila
noć, nebo se ispunilo zvijezdama i obasjalo pustinju do te mjere da sam sa svoga
mjesta na čelu karavane uspijevao prepoznati Kratasa, koji je hodao na začelju,
premda smo bili udaljeni dvjesto koraka. Nastavili smo hodati pola noći prije no
što je Tanus zapovijedio da stanemo. Zatim je opet naredio pokret prije zore i
nastavili smo hodati sve dok vrućina nije rasplinula stjenovite izbočine oko nas i
zatitrala obzorom kao da je od tekuće smole. Nismo vidjeli drugih znakova
života, premda je u jednom trenutku čopor babuina zalajao na nas s visoke,
prostrane stijene nalik stolu. Lešinari su letjeli tako visoko na vrućem plavom
nebu da su bili nalik zrncima prašine koja polako kruže nad nama. Kad smo
sredinom dana stali da se odmorimo, kovitlaci prašine plesali su i njihali se
ravnicom ljupko poput plesačica. Posuda vode iz pričuva kao da se pretvorila u
paru u mojim ustima.
"Gdje su?", zareža bijesno Kratas. "Tako mi kužnih Sethovih muda, nadam se
da će one ptičice ubrzo skupiti hrabrost i pojaviti se."
Premda su svi bili veterani priviknuti na nedaće, živci su počeli popuštati.
Prijatelji i suborci počeli su se međusobno bez razloga zadirkivati i svađati oko
vode.
 "Shufti je lukav", rekoh Tanusu. "Skupit će svoje snage i čekat će da dođemo
do njega umjesto da nam pohita ususret. Pustit će da nas put izmori sve do
nepažnje prije no što će napasti."
Peti dan shvatio sam da se približavamo oazi Gallala, kad sam primijetio da je
tamno stijenje pred nama izbušeno pećinama drevnih grobnica.Stoljećima prije
oaza je dala život naprednom gradu,zatim je jedan potres izlomio brda i oštetio
bunare.Količina vode se smanjila i premda su bunari bili iskopani još dublje da
bi stigli do nje,a stube su se spuštale sve do mjesta gdje je površina vode bila
stalno u sjeni,grad je bio mrtav.Razvaljeni zidovi stajali su u tihom očaju i
gušteri su ležali na suncu u dvorištima gdje su se nekoć bogati trgovci zabavljali
sa svojim haremima.
Naša prva briga bila je napuniti mješine. Glasovi ljudi koji su zahvatali vodu u
dnu zdenca bili su izobličeni jekom. U međuvremenu ja i Tanus prošetali smo
ruševnim gradom. Bilo je to samotno i sjetno mjesto. U središtu je bio urušeni
hram posvećen božanstvu zaštitniku Gallale. Krov se bio urušio, a na nekim su
mjestima i zidovi bili načeti.Postojao je samo jedan ulaz kroz vrata na zapadu.
"Poslužit će",promrmlja Tanus dok je hodao tamo amo i odmjeravao ga
vojničkim okom,iskusnim u procjeni utvrda i zasjeda. Kad ga upitah za njegove
nakane, nasmija se i odmahne glavom.
"Prepusti to meni, dragi prijatelju. Bitka je moj posao." Dok smo stajali u
sredini hrama, primijetih u prašini tragove čopora babuna i pokazah ih Tanusu.
"Mislim da dolaze ovamo na pojilo", rekoh. Tu večer, dok smo sjedili oko
malih zadimljenih vatri od magareće balege u starome hramu, opet smo čuli
babune,stari mužjaci izazivajući su se glasali s padina koje su okruživale mrtvi
grad. Njihovi glasovi odjekivali su kroz usjeke. Kimnuh Tanusu.
"Tvoj prijatelj Shufti napokon je stigao. Njegove prethodnice su na
brežuljcima i uhode nas. Oni su uzbunili babune."
"Nadam se da si u pravu. Moji samo što se ne pobune. Znaju da je to bila tvoja
zamisao i ako si u krivu, može se dogoditi da im, ne bih li ih smirio, moram
ponuditi tvoju glavu ili tvoju stražnjicu", promrmlja Tanus i ode popričati s
Astesom.
Novo se raspoloženje proširilo taborom kad su ljudi shvatili da je neprijatelj u
blizini. Mrgođenje je prestalo i sad su se međusobno cerekali na svjetlosti vatri
dok su skrivećki provjeravali sječivo mačeva skrivenih pod prostiračima od
rogoza. Unatoč tome, bili su iskusni veterani, pa su nastavili hiniti i izvoditi
uobičajene radnje u normalnom životu karavane kako ne bi naveli na sumnju one
koji su nas uhodili s brežuljaka.Na koncu smo svi legli na prostirače od rogoza i
vatre su bile ugašene.Ali, nitko nije spavao. Čuo sam kako kašlju i nemirno se
prevrću u mraku koji nas je obavio.
Sati su prolazili. Kroz urušeni krov vidio sam velika sazvježda kako se kreću
u svojem veličanstvenom sjaju, ali od napada ništa.Tik prije zore Tanus obiđe
posljednji put stražare i na povratku zastane načas pored mojeg prostirača od
rogoza i prošapta:
"Ti i tvoji prijatelji babuni iste ste ćudi. Lajete na sjene."
"Svrake su ovdje. Osjećam im miris.Brežuljci su ih puni", prosvjedovah.
"Osjećaš samo miris objeda", promrmlja Tanus znajući da mrzim podbadanja
o mojoj ješnosti. Ne odgovorih na njegovu duhovitost i iziđoh u tamu kako bih
obavio nuždu iza hrpe ruševina. Dok sam čučao, jedan babun opet se oglasi i
krik razbije neprirodan muk posljednjeg bdijenja s kraja noći. Okrenuh glavu u
tome smjeru i začuh u daljini zvuk metala koji udara o kamen, kao da je nemirna
ruka ispustila nož, neki štit dotaknuo je granit ili naoružani čovjek potrčao
zauzeti položaj prije no što ga zora iznenadi.
Zadovoljno se nasmiješih. Za me je u životu bilo malo radosti usporedivih sa
zadovoljstvom da prisilim Tanusa da povuče rečeno. Dok sam se vraćao na svoj
prostirač od rogoza, prošaptah ljudima: "Budite pripravni. Tu su."
Moje upozorenje pođe od ustiju do ustiju. Na nebu su zvijezde počele
blijedjeti i zora se potiho približavala poput lavice što slijedi krdo antilopa.
Iznenada začuh zvižduk stražara na zapadnome zidu hrama, razvučeni zvuk koji
bi nam izgledao kao zov noćne ptice da nismo znali o čemu se radi.Odmah se
nestrpljivost proširi taborom, zatomljena prijetećim Kratasovim i časničkim
siktajima.
"Mir, Plavi! Sjetite se zapovjedi. Držite položaje!"
Nitko se ne pomaknu na prostiračima od rogoza.Ne dižući se i s licem
pokrivenim šalom okrenuh polako glavu i pogledah visove koji su se nadvili nad
zidove hrama.Nazubljeni profil granitnih brijegova počeo se lagano mijenjati pa
sam morao trepnuti kapcima kako bih bio siguran što vidim. Zagledah bolje. U
kojem god smjeru gledao, bio je uvijek isti. Svuda uokolo nas isticali su se na
nebu tamni i prijeteći likovi naoružanih ljudi.Činili su neprekinuti bedem koji je
potirao svaku nadu u bijeg.Razumio sam zašto je Shufti čekao tako
dugo.Vjerojatno je sve to vrijeme bio utrošio na okupljanje takve razbojničke
vojske.Moralo ih je biti više od tisuću iako ih na slaboj svjetlosti nije bilo
moguće pobrojati.Brojčani odnos bio je deset na jednoga i ja osjetih da drhtim.
Nije bilo mnogo nade čak ni za postrojbu Plavih. Svrake su stajali nepomično
poput okolnih stijena i taj me iskaz discipline zabrinuo. Bio sam zamislio da će
se kaotično baciti na nas kao horda, međutim, ponašali su se kao dobro obučeni
ratnici. Njihova nepomičnost bila je više prijeteća no što bi mogli biti divlji krici
i mahanje oružjem. Svjetlost je postala jača i sad smo ih uspijevali razaznati.Prvi
zraci sunca udarali su u broncu štitova i isukane mačeve i bacali odsjaje u naše
oči. Svi su imali glavu umotanu u šal od crne vune, isticale su se samo oči, zle
kao oči krvožednih plavih morskih pasa koji su živjeli u moru za našim
leđima.Tišina je potrajala i kad sam se uplašio da će moji živci puknuti i moje se
srce rasprsnuti od pritiska krvi, odjekne jedan glas razbijajući tišinu praskozorja.
"Kaariče! Jesi li budan?" Prepoznah Shuftija unatoč šala kojim se maskirao.
Bio je usred najzapadnijeg usjeka, onoga kojeg je sjekla cesta.
"Kaariče!", viknu opet. "Vrijeme je da platiš što mi duguješ, ali cijena je
porasla. Sada hoću sve. Sve!", ponovi. Odbaci šal i otkrije izbrazdano lice.
"Hoću sve što imaš, uključiv i tvoju glupu i arogantnu glavu."
Tanus ustade s prostirača od rogoza i odbaci pokrivač od ovčje kože.
"Onda ćeš morati doći uzeti je", viknu isukavši mač.
Shufti podigne desnu ruku dok je trak svjetlosti zasjao u slijepome oku nalik
srebrenome disku, zatim naglo spusti ruku. Na znak iz redova ljudi razmještenih
po stijenama zaori se poklič. Isukaše oružje i zazveketaše njime pod žutim
nebom zore. Shufti dade još jedan znak i razbojnici se spustiše u bujici sa
stijenja prema uskoj dolini Gallale.
Tanus potrča na sredinu dvorišta hrama, gdje su drevni žitelji bili podigli
kameni oltar Besu, patuljastom božanstvu glazbe i opijenosti. Kratas i časnici
potrčaše za njim, dok smo robinje i ja, sklupčani na prostiračima od rogoza,
pokrivali glave i jecali od straha. Tanus skoči na oltar, klekne na koljeno i napne
veliki luk Lanatu. Morao je upotrijebiti svu svoju snagu da bi napeo žicu, no kad
je ustao,Lanata je sjao u svojim jantarnim dijelovima kao da je živi stvor. Tanus
uze strelicu iz tobolca i okrenu se prema vratima kroz koji je morala ući horda
Svraka. U podnožju oltara Kratas je svoje ljude rasporedio u vrstu i oni su
pripremili lukove i okrenuli se sučelice ulazu.
Bila je to patetična grupica i dok sam ih gledao, grlo mi se stisnulo, bili su
tako junački neustrašivi... nagonski odlučih da napišem pjesmu u njihovu čast,
ali prije no što sam uspio smisliti prvi stih,razbojnici provališe.
Kroz otvor je moglo proći samo pet ljudi odjednom, a udaljenost koja ih je
dijelila od oltara i Tanusa bila je manja od četrdeset koraka. Tanus napne luk i
odapne prvu strijelu. Ubije tri čovjeka. Prvi je bio visok, odjeven u kratku
suknjicu, duge masne kose koja mu je padala na leđa. Strijela ga je pogodila
posred golih grudi i prošla kroza nj kao da je meta izrezana od lista papirusa.
Navlažena krvlju prve žrtve, strijela je pogodila u grlo čovjeka koji je bio iza
njega.Iako je već gubila snagu, prošla mu je kroz vrat i izišla na zatiljku, ali nije
prošla do kraja. Pera su zapela u mesu, ali brončani kukasti vršak zabije se u oko
trećeg čovjeka mi je bio tik njemu za leđima. Prikovani skupa strijelom dvojica
zateturaše i zalamataše nasred ulaza, blokirajući prolaz onima koji su pokušavali
ući u dvorište. Na koncu se strijela izvukla iz lubanje trećeg čovjeka s okom
zakačenim na vršak. Dvojica padoše i mnoštvo razbojnika preskoči ih uz pokliče
i pregazi kako bi prodrlo u dvorište.
Mala skupina branitelja oko oltara dočeka ih rojem strelica i pokosi ih toliko
da su leševi gotovo zapriječili otvor i oni koji su pristizali bili su prisiljeni
penjati se preko gomila mrtvih i ranjenih. Nije moglo potrajati još dugo. Pritisak
razbojnika za njihovim leđima bio je odveć velik, njihov broj prekomjeran. Kao
što popušta zemljani nasip koji ne uspijeva zadržati rastuću bujicu Nila, otvor je
bio probijen i mnoštvo boraca nahrupi u dvorište i opkoli Besov oltar. Sada je
bilo nemoguće koristiti lukove pa ih Tanus i njegovi ljudi odbaciše i isukaše
mačeve.
"Horuse, ti me naoružaj!",viknu Tanus svoj bojni poklič,a ljudi koji su ga
okruživali ponoviše ga i krenuše u akciju. Bronca je odzvanjala o broncu dok su
ih Svrake pokušavali dohvatiti, ali oni su stali u krug oko oltara. S koje god
strane razbojnici pristizali, dočekivali su ih mačevi ratnika.
Svrake nisu bili bez hrabrosti. Gomilali su se u zbijenim redovima oko oltara.
Kad bi jedan pao, drugi je zauzimao njegovo mjesto. Ugledah Shuftija na pragu.
Nije sudjelovao u borbi, vikao je na svoje ljude, zapovijedao i urlao od bijesa.
Slijepo oko mu se iskolačilo dok je vikao: "Uhvatite živog Asirca! Želim ga
polako ubijati i slušati njegove krike."
Razbojnici nisu obraćali pažnju na žene koje su još bile sklupčane na
prostiračima od rogoza pokrivenih glava, jecajući i kričeći od straha. Ja sam se
drao još glasnije, ali borba koja se odvijala nasred dvorišta brinula me. Sada je
već bilo više od tisuću ljudi natrpano u tom skučenom prostoru. Gušio sam se od
prašine i borci su me gazili. Na koncu uspjeh otpuzati u jedan kutak. Jedan
razbojnik napusti bitku i nagne se nad mene. Strgne mi šal s lica i pogleda me u
oči.
"Izidine mi matere!", promrmlja. "Kako si lijepa!" Bio je užasno ružan, krezub
i s ožiljkom na jednom obrazu. Dah mu je smrdio poput crne jame dok mi je
disao u lice. "Pričekaj da se bitka završi i dat ću ti nešto od čega češ klicati od
radosti", obeća.
Podigne mi lice i poljubi me. Moj nagon mi je savjetovao da se povučem
unazad, ali izdržah i uzvratih poljubac. Bio sam profinjeni stručnjak ljubavnih
vještina, jer sam bio podučen njima u odajama mladih robova plemenitog Intefa,
pa su moji poljupci mogli smekšati srce svakog muškarca. Poljubih ga svim
svojim umijećem i čovjek ostade nepomičan.Dok se još nije maknuo, izvukoh
bodež koji sam držao pod odjećom i zarih mu oštricu između petog i šestog
rebra.Krikne,ali ja utišah glas usnama i nježno ga privih na grudi, okrećući mu
sječivo u srcu sve dok uz drhtaj nije klonuo na mene, pa ga pustih da padne na
tlo. Pogledah uokolo.
U nekoliko trenutaka koje sam potrošio da se oslobodim udvarača, situacija
branitelja oko oltara pogoršala se. Bilo je nekoliko praznina u rasporedu, dva su
pala, a Amseth je bio ranjen. Imao je mač u ljevici dok je krvava desnica visila
niz bok. S olakšanjem sam vidio da Tanus još nije ranjen i da se radosno smije
vitlajući mačem. Ali previše je čekao prije no što je pokrenuo stupicu,
pomislih.Svi Svrake nagomilali su se u dvorištu i lajali su oko njega kao psi oko
leoparda uteklog na stablo. Još nekoliko trenutaka i njegovi junaci mogli bi
popustiti.Tanus ubije još jednog protivnika ubodom u grlo,zatim izvuče sječivo i
ustukne.Okrene glavu i rikne tako da zatutnji medu urušenim zidovima.
"K meni, Plavi!"
U tom trenutku drhtave robinje skočiše na noge i odbaciše duge halje.
Isukanih mačeva nasrnuše na razbojnike s leđa. Iznenađenje je bilo potpuno,
pravi preokret. Vidio sam kako ubijaju sto i više neprijatelja prije no što su ovi
shvatili što se dogodilo i uzvratili. No,kad su se Svrake okrenuli kako bi se
suprotstavili neočekivanom napadu, izložili su leđa Tanusu i njegovim
suborcima.Dobro su se borili, moram priznati, premda mislim da ih je tjerao više
strah no hrabrost. Kako bilo, bili su odveć zbijeni da bi mogli nesmetano koristiti
mačeve, a ljudi koje su imali pred sobom bili su medu najboljim ratnicima
Egipta, drugim riječima, cijeloga svijeta. Izdržaše neko vijeme.
Tada Tanus opet viknu usred sveg tog meteža. Na tren pomislih da je
zapovijed neka druga, no potom uočih da su to početni taktovi ratne himne
zdruga. Iako sam često čuo da je Plavi pjevaju na vrhuncu bitke, nisam vjerovao
da je to doista moguće. Oko mene pjesmu prihvati stotina glasova. Mi smo
Horusov dah, usijan kao pustinjski pijesak, mi žanjemo ljude... Mačevi su služili
kao ritmička pratnja riječima poput zveketa maljeva na nakovnjima onoga
svijeta.
Pred tolikom arogantnom svirepošću preživjeli Svrake ustuknuše. I iznenada,
to više nije bila bitka, već pokolj. Vidio sam kad čopor divljih pasa opkoli i
rastrga stado ovaca. No, ovo je bilo još i gore. Nekolicina razbojnika baci
mačeve i klekne tražeći milost. Nitko nije bio pošteđen. Drugi pokušaše stići do
vrata, ali tamo su naišli na grupu ratnika koji su ih čekali s mačem u ruci. Prišao
sam do ruba bitke i doviknuo Tanusu, nastojeći da me čuje u buci: "Zaustavi ih!
Trebaju nam zarobljenici".
Tanus me nije mogao čuti, ili je možda hotimice zanemario moj zahtjev.
Smijao se, pjevao i nastavljao udarati dok mu je Kratas bio s lijeve, a Remrem s
desne strane. Njegova brada bila je umrljana krvlju ubijenih i na njegovu licu oči
su sjajile iskrom ludila koje nikada nisam vidio. Milostiva Hapi, bio je pijan od
opojna pića bitke!
"Prestani, Tanuse! Nemoj ih sve pobiti!" Ovaj me put čuo. Vidjeh kako ludilo
nestaje. Pribrao se.
"Dajte utočište onima koji ga zatraže!", vikne i vojnici poslušaše.
Ali, na kraju, samo dvije stotine razoružanih Svraka od tisuću baciše se ničice
na krvavo tlo preklinjući za milost.Neko sam vrijeme ostao,nesiguran i smeten,
na rubu pokolja. Onda krajičkom oka uočih skriveno kretanje.
Shufti je shvatio da ne može uteći. Bacio je mač i otrčao do istočnog zida
dvorišta, blizu mjesta gdje sam se nalazio. Bio je to najurušeniji dio gdje je zid
bio razvaljen do polovice visine. Razbacane glinene cigle oblikovale su strmu
rampu i Shufti se popne njome. Oklizne se, padne, ali se približi vrhu zida. Kako
se činilo, bio sam jedini koji je uočio njegov bijeg. Ratnici su bili zauzeti drugim
zarobljenicima, a Tanus mi je bio okrenut leđima dok je zapovijedao da se
potraže posljednji neprijatelji. Gotovo ne misleći, sagnuh se i uzeh polovicu
cigle. U trenutku kad je Shufti stigao na vrh zida, bacih je svom snagom prema
njemu i pogodih ga u tjeme takvom silom da je pao na koljeno. Zatim hrpa
popusti i Shufti sklizne unatrag u oblaku prašine. Završio je poluonesviješten
pred mojim nogama. Skočih mu na grudi i pritisnuh mu na grlo vrh bodeža.
Pogleda me zdravim okom još zamagljenim od udarca.
"Ni makac", zapovijedih. "Ili ću te rasporiti kao ribu." Izgubio sam šal i moja
se kosa rasula po leđima. Shufti me prepoznao. Nije bio iznenađen. Često smo se
sretali, ali u drukčijim okolnostima.
"Taita, eunuh!", promrmlja. "Plemeniti Intef zna što radiš?"
"Otkrit će vrlo brzo", zajamčih mu i bocnuh ga natjeravši ga da zastenje. "Ali
ti sigurno nećeš biti taj koji će ga izvijestiti." Ne pomičući sječivo s njegova grla,
viknuh dvama ratnicima da se pobrinu za njega. Okrenuše ga na leđa, zavezaše
mu ruke užetom i potom ga odvukoše. Tanus, koji je vidio kako sam uhvatio
Shuftija, priđe mi preskačući mrtve i ranjene.
"Izvrstan izbačaj, Taita. Nisi zaboravio moju poduku." Pljesne me dlanom po
ramenu tako jako da zateturah. "Ima još mnogo posla za tebe. Četvorica naših
ubijeni su i ima barem dvanaest ranjenih."
"A njihov tabor?", upitah. Tanus upre pogled u mene. "Koji tabor?"
"Tisuću Svraka ne nikne iz pijeska kao pustinjsko cvijeće.Moraju imati sa
sobom tovarnu stoku i robove, nedaleko odovud.Ne smiješ im dopustiti da
uteknu.Nitko ne smije ispričati što se ovdje danas zbilo,nitko u Karnak ne smije
odnijeti vijest da si još uvijek živ."
"Imaš pravo, nježne mi Izide. No, kako ćemo ih pronaći?" Bio je još smeten
od žara bitke. Ponekad sam se pitao što bi bez mene.
"Slijedi u suprotnome smjeru njihove tragove", odgovorih nestrpljivo. "Tisuću
pari nogu ostavilo je trag koji će nam omogućiti da stignemo do mjesta s kojega
su krenuli." Tanus zablista i pozva Kratasa.
"Uzmi sa sobom pedeset ljudi i pođi s Taitom.Vodit će te do tabora,"
"Ranjenici...", prosvjedovah. Bilo mi je dosta bitke za taj dan, ali Tanus odbije
moje prosvjede.
"Najbolji si čitač tragova kojeg znam. Ranjenici mogu pričekati tvoje vidanje,
svi su tvrdi poput bivoljih odrezaka i gotovo nitko od njih neće umrijeti prije
tvog povratka."
Pronaći tabor bilo je jednostavno kako sam predvidio.U pratnji Kratasa i
pedesetorice ljudi kružio sam oko mrtvoga grada i iza prvih uzvisina pronašao
tragove koje su napravili kad su nas došli opkoliti.Sijedili smo ih u suprotnome
smjeru u laganom trku.Prešli smo ne odveć dugi put kad stigosmo na vrh jedne
uzvisine i ugledasmo tabor Svraka u plitkoj udolini pod nama. Iznenadismo ih.
Ostavili su manje od dvadeset ljudi da čuvaju magarce i žene. Kratasovi ratnici
pregaziše ih u prvome naletu, pa ovaj put nisam uspio spasiti
zarobljenike.Poštedjeli su samo žene i kad su osvojili tabor, Kratas im dopusti da
ih uzmu shodno uobičajenoj nagradi za pobjednike. Žene su izgledale mnogo
ljupkije no što sam očekivao u takvoj družini. Mnoge su imale lijepa
lišća.Prihvatile su s iznimnom naklonošću sudjelovanje u pobjedničkim
ritualima, neke su se smijale i šalile dok su se ratnici kockali. Nagnuće koje ih je
navelo da žive s družinom Svraka nije se moglo smatrati najčednijim i ne
vjerujem da je medu njima bila neka ćudoredna djevica. Jednu po jednu novi
gospodari otpratili su iza stijenja gdje su podigle suknje bez prevelikih
ceremonija.Kao što se mladi mjesec javlja nakon smrti starog i proljeće slijedi
zimu,nijedna žena nije pokazivala da oplakuje poginule muževe.Dapače,
izledalo je vjerojatno da će tamo, na pustinjskom pijesku,nastati nove veze čija
je sudbina možda bila da potraju.
 Što se mene tiče, zanimali su me prvenstveno magarci i njihov tovar. Bilo ih je
više od sto pedeset i gotovo svi su bili snažni i u odličnom stanju, pa su trebali
postići dobru cijenu na tržnicama u Karnaku i Safagi. Izračunao sam da bih, kad
budemo dijelili plijen, trebao imati pravo barem na dio koji pripada centurionu.
Napokon, uspjeh pothvata u dobroj je mjeri bio zasluga naputaka koje sam
davao i imao sam puno pravo na naknadu.Bio bih o tome porazgovarao s
Tanusom i sigurno dobio njegovu potporu. On je bio čovjek široke ruke.
Kad smo se vratili u mrtvi grad Gallalu,dovodeći magarce natovarene
plijenom u pratnji žena koje su rado prihvatile nove gospodare, sunce je bilo već
zašlo.Jedna od manjih građevina pored zdenaca bila je pretvorena u poljsku
bolnicu. Radio sam cijelu noć pod svjetlom baklji i uljanih svjetiljki vidajući
ratnike. Kao uvijek, dojmio me se njihov stoicizam, jer mnoge su rane bile teške
i bolne. Ipak, prije no što je svanulo, izgubio sam samo jednog pacijenta.
Asmeth je umro zbog gubitka krvi iz prerezanih žila ruke. Da sam ga počeo
liječiti odmah nakon bitke, umjesto što sam krenuo u pustinju, možda bih ga bio
uspio spasiti. Premda je odgovornost bila Tanusova, ćutio sam uobičajeni osjećaj
krivice pred smrću koju sam mogao spriječiti. Ipak, bio sam siguran da će se
ostali pacijenti oporaviti brzo i potpuno. Svi su bili mladi, snažni i u savršenoj
kondiciji. Nije bilo ranjenih razbojnika za vidanje. Odsjekli su im glave dok su
ležali na bojnome polju. Zbog moje liječničke osjetljivosti, drevni običaj da se
eliminiraju ranjeni neprijatelji bio mi je mučan, no pretpostavljam da postoji
neka logika u tome. Zašto bi pobjednici morali trošiti svoje zalihe na poražene,
kad teško mogu imati nekakvu vrijednost kao robovi, a ako ostanu u životu,
jednoga bi ih dana opet mogli sresti u bitci?
Radio sam cijelu noć okrijepivši se tek s gutljajem vina i nekoliko zalogaja.
Bio sam iscrpljen, ali nisam se mogao odmoriti. Tanus je poslao po mene čim je
svanulo.Neozlijeđeni zarobljenici bili su u Besovu hramu,pod paskom stražara
čučali su ruku vezanih na leđima u dugim vrstama uz sjeverni zid. Čim sam ušao
u hram, Tanus me pozva. Bio je sa skupinom časnika. Ja sam još uvijek imao na
sebi ženske asirske halje. Podignuh suknje i krenuh preko dvorišta pokrivenog
ostacima bitke.
"Trinaest je klanova Svraka. Nisi li mi tako rekao, Taita?", upita Tanus.
Kimnuh."Svaki klan ima svog vođu.Mi smo uhvatili Shuftija.Da vidimo
prepoznaješ li još kojega u ovom mnoštvu uglednika."
Smijući se, pokaza na zarobljenike i uze me za ruku kako bi me poveo do njih.
Ne skinuh veo da me nitko od zarobljenika ne bi prepoznao. Promatrao sam
svako lice dok sam prolazio. Prepoznah dvojicu. Akheku je bio vođa južnoga
klana koji je pljačkao krajeve oko Asuana, Elefantine i prve katarakte, dok je
Setek dolazio iz sjevernog područja i bio je vođa Kom-Omboa. Bilo je očito da
je Shufti okupio sve ljude koje je mogao naći u tako kratkom vremenu. Među
zarobljenicima bilo je članova svih klanova. Nakon što sam identificirao vođe
dotaknuvši ih po ramenu, bili su nekamo odvedeni. Stigli smo na kraj vrste i
Tanus upita: "Jesi li siguran da ti neki nije promakao?"
"Kako mogu biti siguran? Rekao sam ti, nisam upoznao sve vođe."
Tanus slegnu ramenima. "Nismo se mogli nadati da uhvatimo sve ptičice
jednim jedinim bacanjem mreže. Moramo se smatrati sretnima što smo ovako na
brzinu uhvatili trojicu. Ali provjerimo glave. Mogli bi naći još pokojeg."
Bila je to jezovita zadaća koja bi bila zasmetala želucu nježnijem od mojeg,
ali ljudsko meso, živo ili mrtvo, dio je moga posla. Dok smo lagodno sjedili na
stubama hrama i objedovali, pokazivali su nam jednu po jednu odsječenu glavu,
držeći ih za kosu natopljenu krvlju, dok su isplaženi jezici visjeli iz otvorenih
usta, a ugasle oči pokrivene velom prašine gledale na drugi svijet. Moj tek bio je
kao obično dobar, jer sam posljednja dva dana jako malo jeo. Pojeo sam pogaču i
ukusno voće koje nam je Tiamat nabavio, a u međuvremenu sam pokazao glave
koje sam prepoznao.
Bilo je dvadesetak običnih lopova koje sam bio susreo kad sam radio za
plemenitog Intefa, ali samo još jedan vođa, Nefet Temu iz Qene, drugorazredni
pripadnik strašnog bratstva.
"S njime su četiri", promrmlja zadovoljno Tanus. Zapovijedi da Nefet
Temuova glava bude postavljena na vrh piramide glava koju je dao složiti pred
gallalskim zdencom.
"Nabrojali smo ih četiri, dakle moramo pronaći preostalih devet. Počnimo
ispitivati zarobljenike."
Ustade pa ja požurih pojesti ostatak objeda i krenuh za njim u Besov hram.
Premda sam ja bio taj koji je Tanusu objasnio nužnost nalaženja potkazivača i
savjetovao ga na koji način da ih nađe, sada kad je došao trenutak da se moj
savjet provede u djelo, izjedao me crv grižnje savjesti, jedno je bilo savjetovati
neko svirepo djelo, drugo vidjeti ga provoditi. Pokušah se izvući govoreći kako
me ranjenici možda trebaju, ali me Tanus prekinuo.
"Dosta skrupula, Taita.Ostat ćeš uza me tijekom ispitivanja kako bi bio
siguran da tijekom prvog pregleda nisi propustio nekog od starih prijatelja."
Ispitivanje je bilo kratko, nemilosrdno i pretpostavljam da je bilo primjereno
naravi ljudi s kojima smo imali posla. Tanus je skočio na kameni oltar i stišćući
Sokolov Pečat pogledao šćućurene zarobljenike sa smiješkom koji im je
zasigurno sledio krv iako je u njih udaralo pustinjsko sunce.
 "Nositelj sam Sokolovog Pečata faraona Mamosa i govorim njegovim
glasom", reče pokazujući kipić. "Vaš sam sudac i vaš krvnik."
Ušuti i pogleda ih jednog po jednog. Kad bi susreo njihov pogled, spuštali su
glavu. Nitko nije uspijevao ostati nepokoleban.
"Zarobljeni ste pri pokušaju pljačke i umorstva. Ako među vama ima nekoga
tko to želi zanijekati, neka stane preda me i tvrdi svoju nevinost."
Čekao je dok su nestrpljive sjene lešinara koji su letjeli nebom kružile
prašinom dvorišta.
"No! Govorite, nevini!" Tanus podigne pogled prema grabljvicama grotesknih
ćelavih glava. "Vaša braća nestrpljivo iščekuju gozbu. Ne dajmo da čekaju."
Nitko ne prozbori, nitko se ne pomakne i Tanus spusti Sokolov Pečat.
"Vaša vas djela, koja smo svi mi vidjeli osuđuju.Vaša šutnja potvrđuje
presudu. U ime božanskog faraona izričem presudu. Osuđujem vas na sječu
glava. Vaše odrubljene glave bit će izložene duž karavanskih putova.Svi ljudi
odani zakonu koji budu tuda prolazili vidjet će vaše iskežene lubanje i znat će da
su Svrake sreli Orla. Znat će da je vrijeme bezzakonja prošlo i da se mir vratio u
naš Egipat.Rekao sam.Faraon Mamos rekao je."
Tanus dade znak i prvi zarobljenik bude doveden pred oltar i natjeran da
klekne.
"Odgovoriš li iskreno na tri pitanja, poštedjet ću ti život i unovačiti te u zdrug,
s istom plaćom i istim povlasticama.Odbiješ li, presuda će biti odmah izvršena."
Pogleda strogim izrazom lica zarobljenika na koljenima.
"Evo prvog pitanja: kojemu klanu pripadaš?" Osuđenik ne odgovori. Krvno
bratstvo Svraka nije se smjelo prekršiti.
"Evo drugog pitanja: tko je vođa koji ti zapovijeda?" Čovjek je i dalje šutio.
"Evo trećeg i zadnjeg pitanja: hoćeš li me odvesti do skrovišta gdje se skriva tvoj
klan?", upita Tanus.
Čovjek podigne pogled, pročisti grlo i pljune. Žuti katar padne na kamenje.
Tanus dade znak ratniku koji je stajao pored njega s mačem u ruci. Odlučan
udarac i glava se zakotrlja stubama oltara.
"Još jedna glava za piramidu",reče Tanus mirno i pokaže da dovedu pred
njega drugog zarobljenika.
Ponovio je ista pitanja i kad je razbojnik odgovorio psovkom, dade opet znak.
Ovaj put ratnik pogrešno udari i leš se protrese napola presječena vrata. Trebala
su još tri udarca prije no što je glava počela poskakivati po stubama. Tanus dade
odsjeći dvadeset tri glave. Brojao sam ih da bih zaboravio napade samilosti koji
su me obuzimali. Tada, napokon, jedan se osuđenik slomi. Bio je mlad, tek nešto
više od dječaka. Odgovori krještavim glasom i prije no što mu je Tanus uspio
postaviti tri pitanja.
"Zovem se Hui,u krvnom sam bratstvu klana Bastija Okrutnog.Poznajem
njegova tajna skrovišta i odvest ću te tamo." Mrgodno zadovoljan,Tanus se
nasmiješi i pokaže da odvedu momka.
"Dobro se pobrinite za njega", zapovijedi. "Sada je član Plavih, vaš je
suborac." Nakon prvog otpadništva sve je postalo mnogo jednostavnije, premda
su mnogi i dalje izazivali Tanusa. Neki su ga proklinjali, drugi ga ismijavali dok
se sječivo spuštalo,a njihova oholost prestajala s posljednjim dahom koji se
miješao s crvenim briskom iz presječne traheje.Divio sam se onima koji su
nakon prezirnog i kukavnog života izabrali da umru uz kakav takav privid časti.
Ismijavali su smrt. Znao sam da ne bih bio sposoban učiniti isto. Da mi je bio
predložen isti izbor, siguran sam da bih odgovorio kao neki od slabijih
zarobljenika.
"Član sam klana Ura...",prizna jedan. "Ja sam iz klana Maa-En-Tefa,
zapovjednika zapadne obale do El Kharge", reče drugi.
Na kraju smo imali dovoljan broj potkazivača spremnih da nas odvedu do
utvrda svih razbojničkih vođa i gomilu glava koje su bile pridodane na piramidu
pored zdenca.
Jedan od problema o kojemu smo Tanus i ja puno razmišljali bila je sudbina
trojice vođa koje smo već bili zarobili i tuceta potkazivača koje smo probrali iz
redova osuđenika. Znali smo da je utjecaj Svraka vrlo velik i nismo se usudili
držati zarobljenike u Egiptu. Nije bilo dovoljno sigurnog zatvora a da AkhSeth i
njegova zla čeljad ne bi mogli doći do njih te ih osloboditi mitom, ili silom,
odnosno prisiliti ih na vječnu šutnju otrovom ili drugim sredstvima. Znali smo
da je Akh-Seth nalik hobotnici koja skriva glavu, ali pruža pipke u sve dijelove
naše vlasti i u samo ustrojstvo naše opstojnosti. U tom trenutku pomislih na svog
prijatelja Tiamata, trgovca iz Safage.
Marširajući kao zdrug Plavog Krokodila, a ne više kao karavana robinja,
vratili smo se u luku na Crvenome moru za pola vremena koje smo bili potrošili
da stignemo u Gallalu. Zarobljenike smo ukrcali na jedan Tiamatov trgovački
brod koji nas je čekao u luci i zapovjednik je odmah odjedrio put arapske obale.
Tamo je, na otočiću Jez Baquan, Tiamat imao zatvor za robove kojim su
zapovijedali njegovi ljudi. Vode oko otoka nadzirala su jata krvožednih plavih
psina. Tiamat nam je zajamčio da nitko od onih koji su pokušali bijeg nije uspio
umaknuti nadzoru stražara i proždrljivosti psina.
 Samo jedan zarobljenik nije bio poslan na otok. Hui, iz klana Bastija
Okrutnog, mladić koji je prvi pokleknuo pred prijetnjom pogubljenja. Tijekom
marša do obale Tanus ga je držao uza se i djelovao na njega neizdrživom moći
svoje osobnosti.Hui je odmah postao njegov osobni rob.Nikad se nisam prestao
čuditi čudesnom Tanusovom daru koji mu je omogućavao da si priskrbi odanost
najnevjerojatnijih osoba.Siguran sam da je sada Hui, koji je brzo popustio pred
prijetnjom smrti,bio spreman dati svoj život za Tanusa. Povjerio mu je sve
potankosti koje je znao o klanu za koji se nekoć vezao prisegom krvi. Ja sam
šutke slušao, držeći u pripravnosti pero, dok ga je Tanus ispitivao. Pribilježio
sam sve što nam je imao za reći.
Doznali smo da se utvrda Bastija Okrutnog nalazi u strašnoj pustinji Gebel-
Umm-Bahasi, na vrhu jedne planine spljoštena vrha, zaštićene sa svih strana
bezdanima. Bila je skrivena i neosvojiva, ali nalazila se na manje od dva dana
marša od istočne obale Nila i od prometnih karavanskih putova koji su se pružali
uz rijeku.Bilo je to idealno gnijezdo za grabežljivca.
"Postoji samo jedna staza kojom se stiže gore, i usječena je u stijenu poput
stubišta. Jako je uska pa se mogu uspinjati samo čovjek za čovjekom...", objasni
Hui.
"Nema drugog načina da se stigne do vrha?", ustrajao je Tanus, a Hui se
nasmijao i urotnički stavio kažiprst na nos.
"Postoji drugi put. Često sam ga koristio kako bih se vratio na planinu kad bih
napustio položaj i otišao u posjet obitelji.Basti bi me bio dao ubiti da je
primijetio da sam se udaljio.Radi se o opasnom usponu,ali dvanaestorica srčanih
ljudi mogli bi obraniti vrh uspona dok ne stignu ostali. Odvest ću te gore, Akh-
Horuse."
Bio je to prvi put da čujem to ime. Akh-Horus, to jest brat velikoga boga
Horusa.
Prikladno ime za Tanusa. Naravno, Hui i drugi zarobljenici nisu znali njegov
stvarni identitet,u svojoj neukosti znali su samo da Tanus mora biti neka vrsta
božanstva.Tako je izgledao i bio je tako hrabar, a tijekom bitke zazivao je
Horusovo ime. Stoga, mislili su, mora biti Horusov brat. Akh-Horus!
Bilo je to ime koje je cijeli Egipat imao dobro upoznati sljedećih mjeseci. Bilo
bi dovikivano s visoravni na visoravan, ponavljano duž karavanskih putova, duž
rijeke od brodara, od grada do grada i od kraljevstva do kraljevstva. Oko imena
trebala se postupno isplesti legenda, prenošenjem i uvećavanjem vijesti o
njegovim pothvatima.Akh-Horus bio je moćni ratnik koji se iznenada pojavio,
poslan od boga, svog brata, kako bi nastavio vječnu borbu protiv zla, protiv Akh-
Setha, gospodara Svraka. Akh-Horus! Svaki put kad je egipatski narod izgovarao
to ime, njegovo se srce ispunjavalo novom nadom.
Sve je to pripadalo budućnosti dok smo stajali u vrtu trgovca Tiamata. Samo
sam ja znao da je Tanus nestrpljiv da stigne do Bastija i da povede svoje ljude u
Gebel-Umm-Bahasi kako bi krenuo u lov na njega.Ne samo zato jer je Basti bio
najgrabežljiviji i najnemilosrdniji vođa.Bilo je tu mnogo više. Tanus je imao
neriješeni osobni račun s razbojnikom.Doznao je od mene da je Basti bio
sredstvo koje je Akh-Seth iskoristio za uništenje bogatstva plemenitog Pankhija
Harraba, njegova oca.
"Ja te mogu odvesti u Gebel-Umm-Bahasi", obeća Hui. "Mogu ti predati
Bastija u ruke."
Tanus je šutio u mraku i uživao u tom obećanju dok smo slušali slavuja kako
pjeva u dnu Tiamatova vrta. Zvuk je bio daleko od zlosretne i očajne stvarnosti o
kojoj smo raspravljali. Nakon nekog vremena Tanus uzdahne i otpusti Huija.
"Dobro si se ponio, momče", reče mu. "Održi obećanje i steći ćeš moju
zahvalnost."
Hui se bacio ničice na tlo, kao da se nalazi u nazočnosti božanstva, ali Tanus
ga gurnu nogom.
"Dosta s tim glupostima. Idi sad."
To nedavno neželjeno uzdizanje na razinu božanstva stavljalo ga je u
nepriliku.Nitko ne bi bio mogao optužiti Tanusa da je skroman ili samozatajan,
ali bio je praktičan čovjek, nije se zavaravao svojim položajem, nije težio tome
da postane faraon ili božansko biće i gubio je strpljenje pred iskazima sluganstva
i laskom. Čim se momak udaljio, Tanus mi se obrati.
"Često ostajem budan tijekom noći i mislim na sve ono što si mi rekao o
mome ocu.Svaka nit moga tijela i moje duše zaziva osvetu protiv onoga koji ga
je doveo do bijede i nesreće i proganjao ga do smrti.Uspijevam se jedva
suzdržati i htio bih napustiti zapleteni put koji si smislio da bih uhvatio u stupicu
Akh-Setha,htio bih otići pronaći ga i iščupati mu nečastivo srce ovim rukama."
"Ako to učiniš, sve ćeš izgubiti. Znaš to. Ponašaj se kako ti kažem i iskupit
ćeš ne samo svoje dobro ime, već i dobro ime svog plemenitog oca. Postupiš li
na moj način,vratit ćeš posjed i bogatstvo koji su ti ukradeni.Ne samo da ćeš
dobiti svoju osvetu,već ćeš se moći vratiti Lostris i ostvariti viziju koju sam
doživio o vama dvoma u Amon-Raovim labirintima. Uzdaj se u mene, Tanuse.
Uzdaj se u mene, za tvoje dobro i za dobro moje gospodarice."
"Da se ne uzdajem u tebe, u koga bih se mogao uzdati?", upita dotaknuvši mi
ruku. "Znam da imaš pravo, ali uvijek sam bio nestrpljiv. Uvijek mi je bio draži
brži i izravniji put."
"Zasad nemoj misliti na Akh-Setha.Misli samo na sljedeći korak na
mukotrpnom putu koji ćemo zajedno morati proći.Misli na Bastija Okrutnog.
Basti je uništio karavane tvoga oca koje su se vraćale s Istoka.Pet ljeta ni jedna
karavana plemenitog Harraba nije stigla u Karnak. Sve su bile napadnute i
opljačkane tijekom puta. Basti je uništio rudnike bakra koje je tvoj otac
posjedovao u Sestri i pobio osoblje i robove. Basti je sustavno pljačkao posjede
tvoga oca duž Nila, ubijao njegove robove u poljima i palio ljetinu, sve dok na
njegovoj zemlji nije rastao samo korov i dok ih nije bio prisiljen prodati za
majušni dio stvarne vrijednosti."
"Sve to može biti istina, ali Akh-Seth je Bastiju izdao nalog."
"Nitko to neće povjerovati.Neće povjerovati faraon, osim ako ne čuje
priznanje samoga Bastija", objasnih mu nestrpljivo."Zašto si uvijek tako
tvrdoglav? Raspravili smo to sto puta. Prvo vođe i na koncu glava zmije, Akh-
Seth."
"Tvoj glas, glas je mudrosti, znam to. Ali teško je podnijeti iščekivanje.
Žudim za osvetom, želim sa svoje časti izbrisati mrlju pobune, izdaje i... oh,
iznad svega želim Lostris." Ispruži ruku i stisne mi rame tako snažno da sam
protrnuo.
"Ovdje si već napravio dovoljno, dragi moj prijatelju. Mnogo toga ne bih
nikad mogao ostvariti bez tebe. Da me nisi došao izvući iz brloga, još bih bio
pijan u zagrljaju neke smrdljive kurve.Dugujem ti više no što ću ti ikada moći
uzvratiti, ali sada te moram poslati da se vratiš. Drugdje postoji potreba za
tobom. Basti je moja lovina i nije potrebno da i ti sudjeluješ u gozbi. Nećeš doći
sa mnom u Gebel-Umm-Bahasi. Vraćam te tamo gdje moraš biti... gdje bih i ja
trebao biti, ali ne mogu,pored plemenite Lostris. Zavidim ti, stari moj. Dao bih
svoju nadu u besmrtnost da mogu otići k njoj umjesto tebe."
Prosvjedovao sam iz pristojnosti, naravno. Zakleo sam se da žudim za
daljnjom borbom protiv razbojnika, da sam njegov prijatelj i da ću se jako
rastužiti ako mi ne dodijeli mjesto uza se u sljedećem pohodu.Ali svejedno, sam
bio siguran da je Tanus,kad donese odluku, neumoljiv i da ga samo u iznimnim
slučajevima može razuvjeriti njegov prijatelj i savjetnik,rob Taita. Zapravo mi je
bilo dosta junačkih pustolovina i tipova koji me pokušavaju ubiti.Nisam bio
vojnik, nisam bio neotesan i bezosjećajan pješak.Mrzio sam napore i nedaće
pohoda po pustinji i ne bih bio izdržao još jedan tjedan vrućine, znoja i muha,
lišen pogleda na blage zelene vode Nila. Želio sam dodir čistih halja na svojoj
opranoj koži namazanoj mastima.Osjećao sam nedostatak moje gospodarice
mnogo više no što sam znao izraziti riječima. Naš rafinirani život u oslikanim
odajama na otoku Elefantini,naša glazba,dugi ugodni razgovori, moji kućni
ljubimci i moji papirusi... sve te stvari neodoljivo su me privlačile.
Tanus je imao pravo, nije me više trebao i moje je mjesto bilo uz moju
gospodaricu. Ali, da sam se odveć brzo pokorio njegovoj zapovijedi, možda bi
bio stekao loše mišljenje o meni, a nisam htio ni to. Na koncu sam dopustio da
me uvjeri i, skrivajući žurbu, počeh se pripremati za povratak u Elefantinu.
Tanus je bio zapovijedio Kratasu da se vrati u Karnak kako bi prikupio pojačanje
koje je trebalo sudjelovati u pohodu u pustinji Gebel Umm-Bahasi. Trebao sam
stići u Karnak pod njegovom zaštitom, ali nije bilo tako jednostavno oprostiti se
od Tanusa.U dva navrata, kad sam već bio izišao iz Tiamatove kuće kako bih se
pridružio Kratasu koji me čekao na perifieriji, Tanus me pozvao nazad kako bi
mi dao novu poruku koju sam trebao prenijeti mojoj gospodarici.
"Reci joj da mislim na nju sve sate tijekom dana."
"Tu si mi poruku već povjerio", prosvjedovah.
"Reci joj da su moji snovi puni slika njezinoga lica."
"I tu si mi povjerio. Znam ih sve napamet. Reci mi nešto novo", zamolih ga.
"Reci joj da vjerujem u viziju iz Labirinta, vjerujem da ćemo za nekoliko godina
biti zajedno..."
"Kratas me čeka. Ako me zadržavaš ovdje, kako ću prenijeti tvoju poruku?"
"Reci joj da sve što činim, činim za nju. Svaki moj dah pripada njoj..." Tanus
zastane i zagrli me. "Da budem iskren, Taita, sumnjam da mogu živjeti ijedan
dan bez nje."
"Pet će godina proći kao taj dan. Kad je opet budeš vidio, tvoja će čast biti
iskupljena i bit ćeš opet važna osoba u ovoj egipatskoj zemlji. Ona će te voljeti
još više." Tanus me pusti.
"Brini o njoj dok ja ne budem mogao preuzeti tu slatku dužnost. Sada idi!
Požuri k njoj."
"To kanim već više od sata", ironično uzvratih i udaljih se.
S Kratasom na čelu male postrojbe stigosmo do Karnaka za manje od tjedna.
Budući da sam se plašio da su me Rasfer ili plemeniti Intef otkrili, proveo sam u
svome voljenom gradu tek vrijeme nužno da nađem prijevoz na nekoj od splavi
koje su išle prema jugu.Ostavih Kratasa, zaokupljenog novačenjem u izabrane
postrojbe faraonovog tjelesnog zdruga tisuću ljudi koje je zatražio Tanus, i
ukrcah se. Sjeverni vjetar neprekidno je puhao u naša jedra i pristali smo uz
istočni mol u Elefantini dvanaest dana nakon polaska iz Tebe. Ja sam još nosio
svećeničke halje i periku, pa me nitko nije prepoznao kad sam se iskrcao na
kopno. Platih mali bakreni obruč i iznajmih čamac kako bih prešao rijeku i
otišao do kraljevskog otoka. Iskrcao sam se u podnožju stubišta koje je vodilo do
našeg vodenog vrta u haremu.
Moje je srce snažno tuklo dok sam se skokom uspinjao stubama. Ostao sam
daleko od nje odveć dugo. U trenucima poput tog, shvaćao sam snagu svojih
osjećaja za Lostris. Bio sam siguran da Tanusova ljubav nije bila drugo doli
lagani riječni povjetarac naspram khamsina mojih osjećaja. Jedna od kušitskih
sluškinja dočeka me na ulazu i pokuša me spriječiti da uđem.
"Mojoj gospodarici nije dobro, svećenice. Sada je s njom drugi liječnik. Neće
te htjeti primiti."
"Primit će me", odgovorih i skinuh periku.
"Taita!", vrisne djevojka i klekne čineći istjerivačke znakove protiv utvara.
"Ti si mrtav. Nisi to ti, već zlotvorna utvara došla s onoga svijeta." Odmaknuh
je u stranu i nastavih kroz privatne odaje svoje gospodarice.Na pragu me dočeka
jedan od Ozirisovih svećenika koji su se samoproglasili liječnicima. "Što radiš
ovdje?", upitah ga, prestravljen mišlju da se takav šarlatan približio mojoj
gospodarici. Prije no što je mogao odgovoriti, viknuh:
"Van! Odlazi! Uzmi svoje čini, talismane, nečastive napitke i ne vraćaj se."
Izgledao je odlučan za raspravljanje, ali ja sam ga tako gurnuo između lopatica
da je gotovo izletio vani, potom požurih do uzglavlja svoje gospodarice.
Vonj bolesti prožimao je odaju. Kad je ugledah, obuze me očaj. Moja
gospodarica izgledala je obamrlo i bila je blijeda poput pepela stare logorske
vatre.Spavala je, odnosno izgledala je kao da je u komi, a imala je tamne
kolobare oko kapaka.Usne su izgledale suho i ispucano, što me ispunilo strahom.
Odmaknuh lanenu plahtu kojom je bila pokrivena. Bila je gola i ja je
prestravljeno pogledah.Bila je skroz mršava.Udovi su bili tanani poput suharaka,
rebra i kosti zdjelice izpupčili su se iz nezdrave kože.Položih joj nježno ruku pod
pazuh kako bih provjerio temperaturu,ali bila je svježa. "Kakva je to bolest?",
zapitah se. Nisam nikada vidio nešto slično. Ne puštajući je, viknuh ne bih li
dozvao robinje, ali ni jedna nije imala hrabrosti suočiti se s Taitinim duhom. Na
koncu sam morao uletjeti u njihovu odaju i zgrabiti jednu koja se plačući skrila
pod krevet.
"Što ste učinili svojoj gospodarici da ste je doveli u ovakvo stanje?" Udarih je
nogom u stražnjicu kako bih privukao njenu pažnju. Zastenjala je i pokrlila lice
kako me ne bi morala pogledati.
"Neće jesti. Svih ovih tjedana, otkad je mumija plemenitog Tanusa Harraba
položena u grob u Dolini velmoža, pojela je tek par zalogaja. Izgubila je čak i
faraonovo dijete koje je nosila.Poštedi me, dobri duše. Nisam učinila ništa loše."
Na tren je preneraženo pogledah, zatim shvatih što se dogodilo. Poruka koju
sam bio poslao Lostris nije bila dostavljena.Pomislio sam da čovjek kojeg je
Kratas poslao da dostavi pismo mojoj gospodarici nije stigao u Elefantinu. Vrlo
vjerojatno su ga zaskočili Svrake i završio je u rijeci, kao i mnogi drugi, prazne
kese i prerezana vrata. Nadao sam se da moje pismo nije završilo u rukama
nekog nepismenog lopova i da nije bilo predano Akh-Sethu. Ali u tom trenutku
nisam imao vremena brinuti se o tome. Vratih se pored svoje gospodarice i bacih
se na koljena pored kreveta.
"Draga", promrljah milujući joj čelo. "Ja sam, rob Taita."
Trgnula se i promrmljala nešto što nisam shvatio. Shvatio sam da se ne smije
izgubiti više ni časka.Prošlo je više od mjesec dana od navodne Tanusove smrti.
Ako je robinja rekla istinu i ako Lostris nije jela sve to vrijeme, bilo je čudo što
je još živa.Ustadoh i otrčah u svoje odaje. Ništa nije bilo taknuto i škrinja s
lijekovima bila je u spavaćoj sobi gdje sam je bio ostavio. Uzeh je i otrčah do
gospodarice. Drhtavim rukama pripalih grančicu škorpionskog grma na plamenu
uljanice i približih joj nosnicama njezin zapaljeni kraj.Gotovo odmah Loris
kihnu i poče se bacakati ne bi li izbjegla bockavi dim. "Gospodarice, ja sam,
Taita. Reci mi nešto."
Otvorila je oči i ja ugledah odsjaj radosti,koji se odmah ugasio kad se sjetila
pretrpljenog gubitka.Pruži mi mršave ruke,i ja je privih na grudi.
"Taita", zajeca. "Mrtav je. Tanus je mrtav. Ne mogu živjeti bez njega."
"Ne! Ne! Živ je! Ostavio sam ga prije par dana i donosim ti njegove poruke
ljubavi i predanosti."
"Okrutan si kad me tako lažeš. Znam da je mrtav. Pokopan je..."
"To je bila varka za zavođenje njegovih neprijatelja", uzviknuh. "Tanus je živ.
Kunem se. Voli te. Čeka te."
"Oh, kako bih htjela vjerovati u to! Ali odveć te dobro poznajem. Spreman si
lagati da bi me zaštitio. Kako me možeš mučiti lažnim obećanjima? Mrzim te..."
I pokuša se istrgnuti iz zagrljaja.
"Kunem ti se. Tanus je živ."
"Zakuni se na čast majke koju nisi nikad upoznao. Zakuni se na srdžbu svih
bogova." Lostris gotovo nije imala snage dalje mi se suprotstaviti.
"Kunem se na sve što hoćeš, i na ljubav koju osjećam za svoju gospodaricu."
"Je li moguće?" Primjetih kako se nada vraća u nju. Blago crvenilo oboji joj
obraze.
"Oh, Taita, je li moguće?"
"Bih li bio ovako nasmijan da nije istina? Znaš da ga volim gotovo kao tebe.
Bih li mogao biti nasmijan da je Tanus mrtav?"
Dok me gledala u oči, ispričao sam još što se dogodilo nakon što sam je
napustio prije mnogo tjedana. Izostavio sam samo opis stanja u kojemu sam
našao Tanusa u staroj kolibi i ženu koja je bila s njim. Lostris nije izgovorila ni
riječ, ali nije skidala oči s mene dok je gutala moje riječi. Blijedo lice, gotovo
prozirno od neishranjenosti, blistalo je kao biser dok sam joj pričao naše
pustolovine u Gallali, Tanusovo junaštvo u bitci, njegovu pobjedničku pjesmu.
"...i stoga, vidiš, istina je. Tanus je živ", zaključih.
Napokon Lostris prozbori. "Ako je živ, dovedi ga k meni. Neću pojesti niti
zalogaja dok opet ne ugledam njegovo lice."
"Pozvat ću ga k tebi čim mu budem mogao poslati glasnika, ako je to ono što
želiš", obećah i izvadih iz škrinje brončano zrcalo. Stavih joj zrcalo pred lice i
tihim je glasom zapitah.
"Hoćeš li da te vidi ovakvu kakva si sada?" Lostris se pogleda. "Poslat ću po
njega već danas, ako tako zapovijediš. Mogao bi stići za tjedan dana, ako to
doista želiš." Vidio sam da se bori sa svojim osjećajima.
"Ružna sam", promuca. "Izgledam kao starica."
"Tvoja je ljepota još tu. Samo je ispod površine."
"Ne mogu dopustiti da me Tanus vidi ovakvu." Ženska je taština pobijedila.
"Onda moraš jesti."
"Jamčiš li mi...", oklijevala je. "Jamčiš li mi da je još živ i da ćeš ga dovesti k
meni čim mi bude dobro? Stavi ruku na moje srce i zakuni se." Osjetih pod
prstima rebra i njezino srce koje je drhtalo poput ptičice u stupici.
"Jamčim ti."
"Ovaj put vjerovat ću ti,no ako lažeš, nikad ti više neću vjerovati. Donesi mi
nešto za jelo!"
Dok sam hitao u kuhinju, bio sam ponosan na sebe. Lukavi Taita još je
jednom uspio.Pripremio sam zdjelicu toplog mlijeka s medom. Morali smo
početi polako, jer se Lostris bila dovela na rub smrti od gladi.Povratila je sadržaj
prve zdjelice, ali ne i druge. Da sam odužio još jedan dan s povratkom, možda bi
bilo prekasno.
Vijest o mom čudesnom povratku iz groba, prenesena od lajavih robinja,
proširila se po otoku brzinom velikih boginja. Prije noći faraon je poslao Atona
po mene. Čak je i moj stari prijatelj, dvorski komornik bio napet i rezerviran u
mojoj nazočnosti. Spretno se odmaknuo kad sam ga pokušao dotaknuti, kao da
se boji da bi moja ruka mogla proći kroz njegovo tijelo. Dok me vodio kroz
palaču, plemići i robovi udaljavali su se od mene, a radoznala lica promatrala su
me kriomice s vrata i prozora. Faraon me primio sa stranom mješavinom
poštovanja i nervoze, neprimjerene kralju i bogu.
"Gdje si bio, Taita?", upita kao da zapravo radije ne želi znati moj odgovor.
Sagnuo sam se ničice pred njegovim nogama.
"Božanski faraone, budući da si ti bog, shvaćam da me to pitaš kako bi me
stavio na kušnju. Znaš da su moje usne zapečaćene. Bilo bi svetogrđe od mene
govoriti o tim otajstvima, čak i s tobom. Molim te da zajamčiš bogovima, tebi
ravnim, prvenstveno Anubiju, gospodaru nekropola, da sam poslušao njihovu
zapovijed. Poštovao sam zavjet šutnje koji su mi nametnuli. Reci im da sam
izdržao kušnju."
Faraon je razmišljao i nervozno se komešao. Vidio sam da smišlja pitanje za
pitanjem, ali ih odmah odbacuje.Nisam mu pružio nikakvu mogućnost. Na
koncu reče nesigurnim glasom.
"Zapravo, Taita, izdržao si kušnju kojoj sam te ja podvrgnuo. Dobro nam se
vratio. Nedostajao si nam."
Ali, razumio sam da su njegove sumnje našle potvrdu. Odnosio se prema meni
s poštovanjem dužnim za onoga tko je razriješio najviše otajstvo. Približih se i
stišah glas.
"Veliki Egipte, ti znaš razlog zašto sam opet poslan amo." Faraon je izgledao
zbunjeno, ali potvrdi.Ustadoh,pogledah sumnjičavo oko sebe, kao da očekujem
da me promatraju nadnaravne sile, i izustih riječi protiv uroka prije no što sam
nastavio.
"Plemenita Lostris... Njezina bolest bila je izazvana izravnim utjecajem..."
Nisam mogao reći ime, ali s dva prsta napravih rogove, znak boga tame, Setha.
Vladarov izraz lica promijeni se od pomutnje u strah. Protrne i priđe mi, kao da
traži zaštitu, dok sam ja produžio.
"Prije no što sam otišao, moja gospodarica nosila je blago kuće Mamosa.
Zatim se umiješao bog tame i zbog bolesti dijete koje ti je trebala dati nije moglo
biti rođeno." Faraona je obuzela tjeskoba.
"Zbog toga je pobacila...", poče, no odmah stade. Nastavih mirno.
"Ne boj se, Veliki Egipte, ja sam poslan nazad od sila mnogo moćnijih od
boga tame, sa zadaćom da je spasim, kako bi sudbina pretkazana u
AmmonRaovim labirintima slijedila svoj tijek. Doći će drugo dijete koje će
nadomjestiti ovo izgubljeno. Tvoja dinastija bit će svejedno zajamčena."
"Ne smiješ ostaviti plemenitu Lostris sve dok ne bude izliječena." Faraonov
glas je drhtao. "Spasiš li je i ako mi uskoro da dijete, moći ćeš od mene tražiti
bilo što, no umre li..."
Zastao je pitajući se koja bi prijetnja mogla impresionirati nekoga tko se već
vratio s onoga svijeta. Ne završi rečenicu.
"S tvojim dopuštenjem, visočanstvo, otići ću odmah k njoj."
"Odmah", potvrdi kralj. "Idi! Idi!"
Ozdravljenje moje gospodarice bilo je tako brzo da me navelo na sumnju da
sam nehotice prizvao neku tajanstvenu silu.Ćutio sam praznovjerni strah zbog
mojih moći. Udebljala se pred očima sviju i dvije prazne vrećice opet postadoše
čvrste i zaobljene grudi, tako slatke da su mogle izazvati zavist kamenog lika
boginje Hapi koji je čuvao prag njezinih odaja. Mlada krv obojila je blijedu kožu
sve dok opet nije postala sjajna, a njezin smijeh opet je postao zvonak kao
fontane našeg vodenog vrta.Ubrzo je bilo nemoguće zadržati ju u postelji. Tri
tjedna nakon mog povratka u Elefantinu igrala se sa sluškinjama, trčeći po vrtu i
skačući kako bi iznad njihovih glava udarila loptu. Na koncu, u strahu da se ne
umori preko mjere,oduzeh joj loptu i zapovijedih joj da se vrati u svoju
sobu.Poslušala me tek nakon što smo sklopili još jedan sporazum, morao sam joj
obećati da ću s njom pjevati i da ću je naučiti najtajnijim formulama baoa koje
će joj dopustiti da postigne prvu pobjedu protiv Atona, velikog zaljubljenika u tu
igru.
Aton je po nalogu vladara dolazio gotovo svaku večer kako bi se upoznao sa
zdravstvenim stanjem moje gospodarice i zadržao bi se u igri sa mnom. Izgledao
je napokon uvjeren da nisam opasna utvara i premda se odnosio prema meni s
novim poštovanjem, naše je prijateljstvo preživjelo moj odlazak na onaj svijet.
Svako jutro plemenita Lostris tjerala me da ponovim obećanje. Zatim je uzimala
ogledalo i promatrala vlastiti lik bez imalo taštine. Provjeravala je svaku sitnicu
svoje ljepote kako bi se osvjedočila može li se pokazati Tanusu.
"Moja kosa nalik je slami i izlazi mi još jedan prišt na bradi. Učini da opet
postanem lijepa, Taita. Daj da opet postanem lijepa za Tanusa."
"Sama si se dovela u loše stanje i sad hoćeš da Taita to popravi", progunđah.
Nasmija se i baci mi ruke oko vrata.
"Ovdje si baš zbog toga, stari lupežu. Da se brineš o meni." Svaku večer
spravljao sam tonik i donosio joj još zadimljenu zdjelicu kad je trebala zaspati.
Tada bi tražila da ponovim obećanje. "Zakuni se da ćeš mi dovesti Tanusa čim ga
budem spremna primiti."
Tjerao sam se ne misliti na poteškoće i opasnosti koje je obećanje
podrazumijevalo za sve nas.
"Kunem se", odgovarao sam, dok bi ona išla u postelju i zaspala s osmijehom
na licu. Trebao sam se pobrinuti da održim obećanje kad za to bude došlo
vrijeme.
Aton je izvijestio faraona da je Lostris ozdravila, pa joj je on došao u posjet.
Donio joj je na dar zlatnu ogrlicu s lazurima i ukrasom u obliku orla te je ostao
sve do večeri igrajući se s njom zagonetanja. Kad se odlučio za odlazak, pozvao
me da ga ispratim do njegovih odaja.
"Preobrazba je čudnovata. Čudo, Taita. Kad ću je moći opet odvesti u
postelju? Čini mi se da joj je dovoljno dobro da mi da dijete i nasljednika."
"Još nije vrijeme, Veliki Egipte", rekoh odrješito."I najmanji napor moje
gospodarice mogao bi ponovno izazvati bolest."
Kralj nije raspravljao o mojim tvrdnjama, jer sam sada govorio s autoritetom
onoga tko se vratio s onoga svijeta,premda je uslijed prisnosti početno
ustručavanje spram mene malo oslabilo.I robinje su se priviknule na moje
uskrsnuće i uspijevale su me gledati u lice ne čineći znake za tjeranje uroka.
Štoviše, moj povratak s onoga svijeta nije više bio glavna tema dvorskih
lajavica, koje su našle drugo čime se baviti.Svi su pričali o pojavi Akh-Horusa u
životu i svijesti onih koji su obitavali zemlju uz veliku rijeku.
Prvi put kad sam čuo šaptom izgovoreno ime Akh-Horusa u hodnicima palače
nisam ga odmah razabrao. Tiamatov vrt na obali Crvenog mora činio se tako
dalek od maloga svijeta na Elefantini i ja sam bio zaboravio ime koje je Hui dao
Tanusu. Ali, kad sam čuo priču o iznimnim djelima pripisanim polubožanstvu,
shvatio sam na koga misle. Vratio sam se trkom u harem i našao svoju
gospodaricu u vrtu,okruženu tucetom posjetiteljica,plemenitih gospa i
kraljevskih supruga,jer joj je bilo dovoljno dobro da nastavi svoju ulogu
miljenice dvora.Bio sam tako uzbuđen da sam zaboravio svoj položaj roba, htio
sam se riješiti uzvišenih gospi i ponio sam se neljubazno.Žene su napustile vrt
grakćući poput jata uvrijeđenih gusaka i moja me gospodarica pokudila.
"Ovo ti ne priliči. Što ti je bilo, Taita?"
"Tanus!" Izgovorih ime kao daje čarolija, pa Lostris zaboravi srdžbu i uze me
za ruke.
"Imaš vijesti o Tanusu? Reci mi, reci mi, prije no što umrem od
nestrpljivosti." "Vijesti? Da, vijesti o njemu, i to kakve vijesti! Izvanredne.
Nevjerojatne." Lostris mi pusti ruke i uze srebrenu lepezu.
"Prestani govoriti gluposti", reče prijeteći. "Ne podnosim to. Reci mi sve, ili
se kunem da ćeš imati više modrica na glavi no što Nubijac na sebi ima buha."
"Dođi! Idemo gdje nas nitko ne može čuti." Odvedoh je na mol i pomogoh joj
da uđe u njezin čamac. Nasred rijeke bili smo na sigurnom od radoznalih ušiju
koje su bile u zasjedi u svakom kutku palače.
"Novi vjetar puše našom zemljom", rekoh. "Zovu ga Akh-Horus."
"Horusov brat...", promrmlja Lostris sa štovanjem. "Tako sada zovu Tanusa?"
"Nitko ne zna da se radi o Tanusu. Vjeruju da je bog."
"I jest", potvrdi Lostris. "Za mene jest."
"Sada je i za sve druge.Da nije bog, kako bi mogao znati gdje se skrivaju
Svrake, kako bi nepogrešivo pronalazio njihove utvrde, kako bi znao za mjesta
na kojima postavljaju zasjede karavanama i kako bi ih mogao iznenaditi?"
"Učinio je sve to?", upita začuđeno Lostris.
"Sve to i još više, ako vjeruješ glasinama koje se šire palačom. Govore da svi
razbojnici prestravljeno bježe, da su klanovi Svraka uništeni jedan za drugim.
Kažu da je Akh-Horus stavio krila poput orla i odletio na nepristupačne stijene
Gebel-UmmBahasija da bi se čudnovato pojavio usred klana Bastija Okrutnog.
Svojim je rukama bacio u provaliju pet stotina razbojnika..."
"Nastavi!" Lostris pljesne rukama s toliko ushita da je gotovo prevrnula
čamac. "Kažu da je u svome prolasku na svakom križanju i duž svih karavanskih
putova podignuo velike spomenike."
"Kakve spomenike?"
"Hrpe ljudskih glava, piramide lubanja. Glave razbojnika koje je pobio kako
bi bile upozorenje drugima." Moja gospodarica protrne, dirnuta ugodnom jezom,
no njezino lice i dalje je blistalo.
"Zbilja ih je toliko pobio?", upita.
"Neki kažu da ih je pobio pet tisuća, drugi pedeset tisuća. Ima i onih koji kažu
da ih je sto tisuća, ali mislim da je to pretjerivanje."
"Nastavi! Nastavi!"
"Kažu da je već uhvatio barem šest vođa..."
"I odrubio im je glave!", uzvikne Lostris.
"Ne. Kažu da ih nije ubio, već ih je pretvorio u babune i drži ih u kavezu za
svoju razonodu."
"Je li moguće?", nasmija se Lostris.
"Zaboga, sve je moguće."
"On je moj bog. Oh, Taita, kada ćeš dopustiti da ga opet vidim?"
"Ubrzo", obećah.
"Tvoja ljepota iz dana u dan postaje sve raskošnija i uskoro će biti kao nekoć."
"U međuvremenu moraš skupiti i prenijeti mi sve vijesti što čuješ o
AkhHorusu."
Svaki me dan slala u luku da ispitujem posade brodova koji su stizali sa
sjevera i tražim vijesti o Akh-Horusu.
"Sada govore da nitko nikada nije vidio njegovo lice, jer nosi kacigu s vizirom
koji ostavlja nepokrivenima samo oči. I kažu da je u žaru bitke AkhHorusova
glava okružena jarkim plamenom koji zasljepljuje neprijatelje", prenio sam joj
nakon jednog posjeta luci.
"I ja sama vidjela sam da na suncu Tanusova kosa sjaji nadnaravnim
svjetlom", potvrdi moja gospodarica. Drugo jutro mogao sam joj reći:
"Tvrde da je u stanju umnogostručiti svoje tijelo poput odraza u zrcalu i da
može biti na više mjesta u isto vrijeme. Istog su ga dana vidjeli u Qeni i Kom-
Ombou, koji se nalaze na velikoj udaljenosti."
"Je li moguće?", upita Lostris.
"Neki kažu da nije istina i da uspijeva prijeći tolike udaljenosti samo zato jer
nikada ne spava. Kažu da noću galopira kroz mrak na leđima lava, a danju leti
nebom na golemom bijelom orlu kako bi nasrnuo na svoje neprijatelje kad oni to
najmanje očekuju."
"To bi mogla biti istina", Lostris potvrdi vrlo ozbiljno. "Ne vjerujem u
umnogostručene likove, ali lav i orao mogli bi biti stvarni. Mislim da bi Tanus
mogao napraviti takvo što."
"Mislim da je vjerojatnije da svi u Egiptu žele vidjeti Akh-Horusa i da je želja
majka činjenica. Vide ga iza svakog grma. Što se pak brzine njegova kretanja
tiče... no, marširao sam s njegovim ratnicima i mogu ti jamčiti da..."
Moja gospodarica ne dopusti mi da završim. "Nemaš romantični duh, Taita. Ti
bi posumnjao da oblaci nisu runa Ozirisovih stada i da sunce nije lice boga Ra
samo zato jer ih ne možeš dotaknuti. Ja vjerujem da je Tanus sposoban učiniti
sve to." Njezine riječi okončaše raspravu i ja ponizno spustih glavu.
Obnovili smo navadu da popodne iziđemo i prošetamo ulicama i tržnicama.
Kako se događalo prije bolesti, moja gospodarica bila je okružena naklonošću
stanovništva i zastala bi razgovarati sa svima, neovisno o njihovu društvenom
položaju. Od svećenika do prostitutki, nitko nije bio imun na njenu spontanu
prijaznost. Lostris je uvijek uspijevala usmjeriti razgovor na Akh-Horusa i svi su
poput nje bili nestrpljivi da razgovaraju o novome bogu.Sada ga je već pučka
mašta promaknula od poluboga u autentično božanstvo. Žitelji Elefantine već su
bili započeli prikupljanje priloga kako bi mu podigli hram i moja je gospodarica
darovala bogat prilog. Izabrano je i mjesto na obali rijeke nasuprot hrama
njegova brata Horusa, a faraon je obznanio nakanu da ga osobno posveti.
Vladar je imao sve razloge da bude zahvalan. Posvuda je vladala nova vjera.
Kako su karavanski putovi postajali sigurni, obujam trgovine između Gornjeg
Egipta i ostatka svijeta razmjerno je rastao. Ako je prije s Istoka stizala jedna
karavana, sada su četiri bez problema prelazile pustinju, a isto ih je toliko kretalo
na put povratka. Karavanama su trebale tisuće magaraca, pa su ih uzgajivači i
seljaci dovodili u gradove privučeni mogućnošću dobre zarade. Sada se moglo
raditi i u poljima dalekim od gradske zaštite, pa se sijalo i tamo gdje je
desetljećima rastao smo korov, a seljaci prisiljeni na neimaštinu opet su
napredovali. Volovi su vukli saonice krcate poljodjelskim proizvodima po
cestama koje su čuvale Akh-Horusove legije i tržnice su bile pune voća i
povrća.Jedan dio dobiti trgovaca i zemljoposjednika trošio se na gradnju novih
ladanjskih rezidencija, gdje su se obitelji mogle vratiti živjeti. Obrtnici koji su
prije lutali po ulicama Tebe i Elefantine u potrazi za poslom bili su vrlo traženi i
trošili su svoje plaće kako bi kupili ne samo kućne potrepštine, već i luksuzne
proizvode.Tržnice su uvijek bile pune ljudi.Obujam prometa po Nilu
nepojmljivo je porastao i trebali su novi brodovi, koji su se gradili u svim
brodogradilištima. Kapetani i posade riječnih brodova te radnici u
brodogradilištima trošili su svoj novi imetak u krčmama i javnim kućama, a
prostitutke i kurtizane kupovale su elegantnu odjeću i skupocjen nakit, pa je
posao procvao krojačima i draguljarima, koji su gradili nove kuće, dok su
njihove žene išle na tržnicu s torbama punim zlata i srebra kako bi kupile svega,
od robova do lonaca.
Egipat se vraćao u život nakon što je mnogo godina bio gušen pljačkom Akh-
Setha i Svraka.Kao posljedica toga, porezni prihodi su rasli i faraonovi poreznici
obilazili su zemlju sa zadovoljstvom s kojim su se lešinari spuštali na leševe
razbojnika koje su Akh-Horus i njegove legije razbacali svim ladanjem. Bilo je
razumljivo što je faraon zahvalan. I ja i moja gospodarica bili smo
zahvalni,uložili smo novac u jedan trgovački poduhvat i kad se karavana vratila
iz Sirije,ostvarili smo dobit pedeset puta veću od uloga.
 Moja gopodarica kupila si je bisernu ogrlicu i pet novih robinja koje su mi
zakomplicirale život. Oprezan kakav jesam, svoj sam dio uporabio za kupnju pet
parcela odlične zemlje na istočnoj obali rijeke. Pisar je sročio ugovor i uveo ga u
knjige u hramu. Onda je došao dan koji me toliko plašio.
Jedno jutro moja gospodarica zagledala se u vlastiti lik u zrcalu pozornije no
obično i izjavila da je konačno spremna. Zapravo sam morao priznati da nikad
nije bila tako čarobna, kao da joj je sve ono što je nedavno propatila dalo neku
novu otpornost.Posljednji tragovi nesigurnosti i djetinjaste nespretnosti nestali su
i moja gospodarica postala je žena, zrela i samosvjesna.
"Pouzdala sam se u tebe, Taita. Sada mi pokaži da nisam bila blesava što sam
to učinila. Dovedi mi Tanusa."
Kad smo se Tanus i ja rastali u Safagi, nismo uspjeli dogovoriti siguran način
razmjene poruka.
"Bit ću u pokretu svaki dan i tko zna kamo će me odvesti ovaj pohod. Nemoj
dopustiti da se plemenita Lostris brine ako ne bude imala mojih vijesti. Reci joj
da ću joj poslati poruku kad budem okončao svoju zadaću. Ali reci joj i da ću
biti nazočan kad plodovi naše ljubavi budu sazreli i spremni da budu ubrani."
Stoga svih tih mjeseci nismo imali nikakvih vijesti od njega, izuzev glasina
koje su se širile lukom i tržnicama.
Čini se da su se još jednom bogovi umiješali da bi me spasili, ovaj put od
srdžbe moje gospodarice. Tog dana tržnicom je kružila nova glasina. Jedna
karavana koja je prošla putom sa sjevera naišla je na piramidu ljudskih glava
nedavno podignutu nedaleko od gradskih zidina. Glave su bile tako svježe da još
nisu jako smrdile niti su ih već bili iskljucali gavrani i lešinari.
"To znači samo jedno",govorili su ljudi."Akh Horus je u dolini Asuana,
vjerojatno nadomak zidina Elefantine. Napao je ostatke Akhekuova klana, koji
se skrivao u pustinji otkad je njegovom vodi odrubljena glava u Gallali.
AkhHorus pobio je ostatak razbojnika i poslagao glave uz rub ceste. Hvala
novome bogu, jug je oslobođen strašnih Svraka!"
Bila je to velika vijest, najbolja koju sam čuo nakon mnogo tjedana, i bio sam
nestrpljiv prenijeti je svojoj gospodarici. Probio sam se kroz gomilu mornara,
trgovaca i ribara tražeći splavara koji će me odvesti nazad na otok. Netko me
povuče za ruku i ja se oslobodih ljutitim trzajem. Unatoč općem procvatu, ili
možda zbog njega, prosjaci su postali dosadniji no ikad. Ovaj nije imao namjeru
dati se obeshrabriti. I naglo se okrenuh i bijesno podignuh štap da ga otjeram.
"Nemoj udariti staroga prijatelja! Imam poruku za tebe od jednog boga",
zaplače prosjak. Suzdržah se i zapiljih se osupnuto u njega.
 "Hui!" Srce mi snažnije zakuca kad prepoznah lukavi osmijeh bivšeg
razbojnika.
"Što radiš ovdje?" Ne pričekah odgovor na suvišno pitanje, već nastavih.
"Slijedi me izdaleka".
Odvedoh ga u javnu kuću u jednoj uličici iza luke, gdje su iznajmljivali sobe
parovima, čak i onima istoga spola. Iznajmljivali su ih na kratko vrijeme,
mjereno vodenim satom pričvršćenim na ulazna vrata, i za tu su uslugu tražili
veliki bakreni obruč. Platih veliku naknadu i čim smo ostali sami, zgrabih Huija
za dronjavi plašt.
"Koje vijesti nosiš o tvom gospodaru?", upitah, a mladić se nasmija
bezobrazno do razdražljivosti.
"Grlo mi je tako suho da ne uspijevam govoriti." Stekao je drsku smjelost
Plavih,majmuni lako uče nove trikove. Viknuh poslužitelju da donese vrč piva.
Hui je pio kao žedan magarac, zatim je spustio vrč i zadovoljno podrignuo.
"Bog Akh-Horus šalje pozdrav tebi i nekom drugom čije se ime ne smije
izgovoriti. Zapovijedio mi je da ti kažem da je misija završena i da su sve ptice u
kavezu. Podsjeća te da su za nekoliko mjeseci sljedeće Ozirisove svetkovine i
vrijeme je da se napiše novi tekst za prikazanje pasije što će zabaviti kralja.
"Gdje je? Koliko ti vremena treba da se vratiš k njemu?", upitah nestrpljivo.
"Mogu biti kod njega prije no što Amon-Ra, bog Sunca, zađe za brda na
zapadu", izjavi Hui, a ja pogledah kroz prozor. Sunce se već spuštalo k obzoru.
Kako sam htio osjetiti grubi Tanusov zagrljaj i čuti njegov gromoglasan
smijeh!Smiješeći se zamišljeno, počeo sam hodati tamo-amo dok sam odlučivao
kakvu mu poruku Hui mora prenijeti.
Bio je gotovo mrak kad sam se iskrcao na naš mali mol i popeh se hitro
stubama. Jedna robinja bila je na vratima, plakala je i masirala si nabreklo uho.
"Ona me tukla", zajeca. Shvatio sam da je njezino dostojanstvo patilo mnogo
više od njena uha.
"Ne zovi ona' plemenitu Lostris", pokudih je. "Kako bilo, što se žališ? Robovi
postoje da bi ih se tuklo." Ipak, bilo je neuobičajeno što je moja gospodarica
digla ruku na nekoga. Mora biti doista loše volje, pomislih, i usporih korak.
Oprezno priđoh i stigoh upravo kad je druga uplakana sluškinja bježala iz
Lostrisinih odaja. Moja gospodarica pojavi se na pragu, crvena u licu od bijesa.
"Pretvorila si mi kosu u slamaricu..."
Ugleda me i odmah stane, spremajući se da me napadne s toliko žestine da
sam odmah shvatio kako sam ja stvarni predmet njezine srdžbe.
 "Gdje si bio?", upita. "Poslala sam te u luku prije podneva. Kako se usuđuješ
pustiti me da čekam tako dugo..." Krene prema meni s takvim izrazom lica koji
me nagnao da nervozno ustuknem.
"On je ovdje", rekoh hitro i stišah glas kako me robinje ne bi čule. "Tanus je
ovdje", prošaptah. "Prekosutra ću održati svoje obećanje." U tren promijeni
raspoloženje i baci mi ruke oko vrata, a onda otrči potražiti povrijeđene sluškinje
kako bi ih utješila.
U godišnjem danku koji je vazalni kralj Amora poslao faraonu iz svog
kraljevstva s one strane Crvenog mora bio je par geparda uvježbanih za lov.
Kralj je bio nestrpljiv da pusti ta veličanstvena stvorenja na krda gazela, kojih je
bilo mnogo u dinama zapadne obale, i cijeli dvor, uključivši i moju gospodaricu,
dobio je nalog da sudjeluje u lovu. Prešli smo rijeku flotom malih plovila bijelih
jedara sa šarenim stijegovima koji su vijorili na vjetru. Veselje je bilo veliko i
pratila nas je glazba lutnji i svirala. Za nekoliko dana trebalo je početi godišnje
bujanje velike rijeke, pa su iščekivanje i novo ozračje blagostanja pojačali
veselje dvora.
Moja je gospodarica bila najradosnija od svih i pozdravljala je prijateljice
ukrcane na druge brodice. Dok je naš brod hitro sjekao ljetne zelene vode, jedan
vijenac bijele pjene krasio je pramac, a svjetlucavi se trag pružao za nama.
Kako se činilo, ja sam bio jedini koji nije bio sretan i bezbrižan. Vjetar je bio
britak i puhao je iz pogrešnog smjera. I dalje sam nemirno promatrao zapadno
nebo. Bilo je svijetlo i mirno, ali brončani odsjaji bili su potpuno neprirodni.
Činilo se gotovo da drugo sunce izlazi iz suprotnoga smjera.Odagnah tjeskobne
predosjećaje i pokušah se prilagoditi duhu općeg veselja. Ali, nisam uspio, jer
nisam bio zabrinut samo zbog vremena.Ako jedan dio mog plana pođe loše, moj
će život biti u opasnosti, a možda i život osoba mnogo važnijih od mene.Sve se
to vjerojatno dalo pročitati na mom licu, jer me moja gospodarica dotakla nogom
i rekla mi. "Kako si turoban, Taita. Tko god te pogleda, odmah shvati da imaš
nešto na umu. Nasmij se! Zapovijedam ti da se smiješ."
Kad smo se iskrcali na zapadnu obalu,dočekala nas je vojska robova.
Konjušari su držali za uzde prekrasne bijele magarce sa svilenim podsedlicama.
Tovarni magarci bili su nakrcani šatorima, tepisima, košarama sa živeži i vinom
te svim potrebnim za kraljevski izlet.Bilo je mnoštvo robova,neki su nosili
suncobrane za zaštitu gospi, drugi su služili plemenitu gospodu. Bilo je luda,
akrobata i glazbenika koji su ih zabavljali, te sto lovaca.Kavez s gepardima bio
je natovaren na saonice koje su vukli bijeli volovi i dvor se okupio oko vozila
kako bi se divio tim rijetkim životinjama kojih nije bilo u našoj zemlji budući da
su to bila stvorenja travnatih prerija, koje nisu postojale duž rijeke.
Bili su to prvi koje sam vidio i bio sam tako radoznao da sam na trenutak
zaboravio svoje brige, pa sam se približio kavezu koliko mi je bilo moguće a da
se ne izložim opasnosti da se sudarim s nekim razdraživim aristokratom. Bile su
to najljepše velike mačke koje sam mogao zamisliti, više i vitkije od naših
leoparda, gipkih nogu i konkavnih trbuha. Svinuti repovi kao da su izražavali
njihovu ćud. Zlatnožuto krzno bilo je posuto crnim mrljama, dok je crna crta išla
od unutarnjeg kuta očiju duž njuške poput potoka suza. I to im je, uz kraljevsko
držanje, davalo tragičan i patetičan izgled koji me očaravao. Htio sam imati
jednu tu životinju i odlučio sam da ću tu misao urezati u um svoje gospodarice.
Faraon nije nikad odbio zadovoljiti njezine hirove.
Ubrzo je plovilo koje je prevozilo kralja preko rijeke stiglo do zapadne obale i
s ostatkom dvora požurili smo se dočekati ga na molu.Faraon je bio odjeven za
lov,barem je u ovoj prigodi izgledao smireno i sretno. Zastao je pored moje
gospodarice i dok se ona klanjala, raspitao se uljudno o njezinu zdravlju. Uplašio
sam se da će je zadržati uza se cijeli dan,to bi bilo poremetilo moje planove. Ali
gepardi su privukli njegovu pažnju i pošao je dalje ne naloživši joj da ga slijedi.
Pomiješali smo se u gomilu i krenuli prema magarcu namijenjenom Lostris.
Dok sam joj pomagao da uzjaše, obratio sam se tiho konjušaru i kad mi je
odgovorio onako kako sam očekivao, stavio sam mu u ruku srebrni obruč koji je
kao čudom nestao. Dok je jedan rob vodio magarca a drugi držao suncobran nad
glavom, moja gospodarica i ja slijedili smo kralja i saonice u pustinju. Bilo je
nekoliko stanaka za okrijepu i stoga nam je trebalo pola jutra da stignemo u
Dolinu gazela.Putem smo prošli kraj stare nekropole Tras, koja je nastala u
vrijeme prvih faraona.Neki učenjaci govorili su da su grobnice iskopane u
crnome stijenju prije tri tisuće godina, iako ne bih znao reći kako su došli do tog
zaključka. Ne razmišljajući, proučio sam pažljivo ulaze u grobnice.S te
udaljenosti međutim, nisam uspio razabrati tragove nedavne ljudske nazočnosti i
ostao sam bezrazložno razočaran. Dok smo išli dalje, gledao sam za sobom.
Dolina gazela bila je kraljevsko lovište zaštićeno uredbama mnogih faraona.
Postrojba kraljevskih lovočuvara, smještena na brdima nad dolinom, brinula se
da se poštuje vladareva uredba, kojom je on pravo na svu divljač pridržao za
sebe. Kazna za one koji su lovili bez kraljevog dopuštenja bila je smrt
gušenjem.Plemići su sjahali na vrhu jednoga brežuljka nasuprot prostrane tamne
doline. Šatori su bili hitro podignuti kako bi se osiguralo malo hlada, a žare sa
šerbetom i pivom bile su otvorene,kako bi se odagnala žed.
Potrudio sam se da moja gospodarica i ja budemo na povoljnom mjestu za
praćenje pomoći,ali takvom koje će nam omogućiti da se udaljimo ne privlačeći
pažnju.Ugledah u daljini krda gazela kroz treperavu jaru na dnu doline. Pokazah
ih svojoj gospodarici.
"Što tamo dolje nalaze za pašu?", upita Lostris. "Nema traga zelenilu. Valjda
jedu kamenje, njega ima u obilju."
"Mnogo toga što vidiš nije kamenje, već bilje", objasnih joj. Kad se u
nevjerici nasmijala, osvrnuh se oko sebe po kamenitom tlu i ubrah pregršt tih
čudnovatih biljki.
"To je kamenje", ustrajala je Lostris sve dok jednu nije uzela u ruku i stisnula
je. Gusti sok poteče joj kroz prste. Moja gospodarica začudila se dovitljivosti
kojom su bogovi smislili tu varku.
"Hrane se ovim? Izgleda nemoguće."
Nismo mogli nastaviti razgovor jer je počeo lov. Dva kraljevska lovca otvorila
su kavez i gepardi su skočili na tlo. Očekivao sam da će pokušati pobjeći, no bili
su pitomi poput mačaka u hramovima i ljupko su se trljali o noge krotitelja,
ispuštajući čudne cvrkutave zvukove, sličnije glasanju ptica nego krvožednih
grabežljivaca.Na drugom kraju doline vidio sam poređane hajkače, male i
izobličene zbog udaljenosti i uzavrela zraka. Kretali su se polako u našem
smjeru i krda gazela počela su se kretati kako bi im umakla. Dok su kralj i
njegovi lovci s gepardima na povodcu silazili u dolinu, Lostris i ja smo s
ostatkom dvora ostali na uzvisini.
"Kada možemo poći?", promrmlja ona. "Kada možemo pobjeći u pustinju?"
"Čim počne lov, sve oči slijedit će ga i to će biti naš čas."
Dok sam govorio, vjetar koji nas je nosio preko rijeke i osvježavao nas
tijekom dolaska amo iznenada stade. Kao da je neki kovač bakra otvorio vrata
peći. Zrak je postao tako vruć da se gotovo nije dalo disati. Pogledao sam opet
zapadni obzor. Nebo je postalo sumporno žuto. Dok sam ga promatrao, mrlja se
raširila nebom.Izazivala je neugodu u meni.Kako bilo, činilo se da sam jedini od
nazočnih primijetio čudnu pojavu. Premda je kralj stigao u dno doline, još je bio
dovoljno blizu da bih promatrao velike mačke. Vidjele su krda gazela koja su
polako tjerali prema njima i to je pretvorilo ljupke pitome životinje u divlje
lovce. Visoko su digle glavu, okrenule uši prema naprijed i trzale povodac.
Konkavni trbusi bili su uvučeni i svaki je mišić bio istegnut poput tetive luka
napetog do kraja.
Moja gospodarica povukla me za suknjicu i zapovjednički promrmljala:
"Idemo, Taita."
Protiv volje krenuo sam prema hrpi kamenja koja je trebala prikriti naše
povlačenje i sakriti nas od tuđih pogleda.Za srebro koje sam bio dao konjušaru
dobili smo magarca, koji nas je čekao privezan medu stijenjem. Čim smo došli
do njega, pregledah je li natovaren onime što sam zapovijedio, mješinom vode i
vrećom živeži.Sve je bilo u redu.Nisam se uspio suzdražati od toga da zamolim
svoju gospodaricu.
"Još samo trenutak."
Prije no što mi je uspjela zabraniti, popeo sam se na jednu stijenu i kradom
pogledao u dolinu pod njom. Najbliža gazela bila je nekoliko stotina koraka od
mjesta na kojem je faraon držao na povodcu geparde. Stigao sam baš na vrijeme
da vidim kako ih vladar pušta s povodca i huška ih. Krenuli su žustrim i brzim
kretnjama, visoko podignutih glava kao da proučavaju krda elegantnih gazela
kako bi odabrali lovinu.Biljojedi iznenada primijetiše njihovu nazočnost i dadoše
se u bijeg. Poletješe poput jata lastavica kroz prašnjavu ravnicu. Mačke
produžiše korak, pružale su prednje noge i odbacivale se stražnjima presavijajući
se napola i potom se opet ispružujući. Ubrzo su dostigle najveću brzinu, nisam
nikada vidio tako brze životinje. U usporedbi s njima gazele su se kretale kao da
su upale u močvarno tlo koje usporava bijeg. Neusiljenom elegancijom dvije
mačke stigoše do krda i prođoše pored dvije zaostale gazele prije no što su se
približile odabranim žrtvama. Gazele su u panici pokušavale umaknuti
smrtonosnom napadu. Visoko su skakale i u zraku mijenjale smjer, kriveći se i
skačući unazad u trenutku kad bi kopitima dodirnule suho tlo. Mačke su vješto
slijedile njihove kretnje i kraj je bio neizbježan. Svaka je prikovala za tlo svoju
gazelu u oblaku prašine. Zatim su se primirile, očnjaka zarivenih u traheje, dok
su stražnje noge žrtve grčevito lamatale i kočile se u smrtome grču. Bio sam
potresen tim izvanrednim prizorom. Zatim me glas moje gospodarice prizove
dužnosti.
"Taita! Silazi odmah. Vidjet će te šćućurenog tamo gore."
Sišao sam i prišao joj. Iako sam još uvijek bio uzbuđen, popeo sam je u sedlo i
poveo magarca niz padinu, dolje gdje nas dvorjanici na vrhu brda nisu mogli
vidjeti. Moja gospodarica nije bila u stanju dugo se mrgoditi i kad sam
prepredeno opet izgovorio Tanusovo ime, zaboravila je sve drugo i požurila
prema mjestu sastanka. Tek kad smo ostavili za sobom još jedan greben i kad
sam bio siguran da smo daleko od Doline gazela, uputio sam se prema nekropoli
Tras.
U toplom i nepomičnom zraku topot kopita magarca odzvanjao je na kamenju
kao da životinja hoda po lomljenom staklu. Ubrzo sam osjetio kako znoj lije niz
mene jer je zrak bio nepodnošljivo težak predznacima nevremena. Mnogo prije
no sto smo stigli do grobnica,upitah svoju gospodaricu.
"Zrak je suh poput stare kosti. Nećeš popiti malo vode?"
"Idemo dalje! Poslije ćeš imati vremena koliko hoćeš da piješ do mile volje."
"Mislio sam na tebe, gospodarice", prosvjedovah.
"Ne smijemo zakasniti. Svaki čas koji izgubimo bit će trenutak manje
proveden s Tanusom." Imala je pravo, naravno, jer smo imali malo vremena prije
no što drugi primijete našu odsutnost.
Moja gospodarica bila je omiljena, pa bi je mnogi bili potražili da budu u
njezinu društvu kad, po završetku lova, započne povratak do rijeke. Približili
smo se stijenju i njezina nestrpljivost narasla je do točke da više nije mogla
podnijeti odveć spori hod magarca. Skočila je na tlo i potrčala prema obližnjoj
uzvisini.
"Evo! Evo gdje ma čeka!", uzviknu ispruživši ruku kako bi mi pokazala. Dok
je hodala i njezin se lik udaljavao ocrtavajući se na nebu, vjetar nas napadne
poput gladna vuka, zavijajući između uzvisina u usjecima. Zgrabio je kosu moje
gospodarice i zavijorio njome poput zastave, kuštrajući je oko glave, podignuo
joj je suknjicu iznad vitkih bedara, pa se Lostris nasmijala i zaplesala je
očijukajući s vjetrom kao da joj je ljubavnik. Ja nisam dijelio njenu radost.
Okrenuo sam se unazad i ugledao oluju kako pristiže iz Sahare. Uzdizala se na
mrkom žutom nebu, tamna i zastrašujuća, i kovitlala poput bijesna vala koji se
lomi o koraljni greben. Pijesak nošen vjetrom ošinu mi noge. Počeo sam trčati
vukući za sobom magarca.Nanosi vjetra su me udarali u leđa i prijetili da me
sruše na tlo, ali uspio sam dostići svoju gospodaricu.
"Moramo požuriti", viknuh joj. "Moramo se skloniti u grobnice prije no što
nas oluja dohvati."
Veliki oblaci pijeska prelazili su preko sunca i zakrivali ga. Stoga sam ga
mogao gledati golim okom.Cijeli je svijet bio preplavljen tom zagasitom
nijansom okera i sunce je bilo narančasti krug bez sjaja. Pijesak nam je grebao
udove i vrat, pa sam morao omotati svoj šal oko glave moje gospodarice kako
bih je zaštitio. Zatim je uzeh za ruku kako bih je vodio. Kovitlaci su nas obavili i
sakrili sve što se nalazilo oko nas, tako da sam se uplašio da sam izgubio
orijentaciju, ali iznenada se pred nama otvori prolaz i ugledah tamni ulaz u jednu
grobnicu.Jednom rukom povukoh za sobom svoju gospodaricu, a drugom
magarca i teturajući uđoh u pećinu.
Ulazni hodnik bio je iskopan u stijeni i prodirao je u utrobu brda, zatim je
oštro zavijao i završavao u pogrebnoj odaji, gdje je nekada počivala drevna
mumija.Prije mnogo stoljeća lopovi su odnijeli balzamirano tijelo i sve njegovo
blago. Ostale su samo blijede freske na kamenim zidovima, nejasne i prijeteće
slike božanstava i čudovišta. Moja gospodarica baci se na jedan zid, a njezina
prva misao bila je za ljubljenog.
"Tanus nas nikada neće naći", uzvikne očajno. A ja, koji sam je spasio, našao
sam se uvrijeđenim od tolike nezahvalnosti. Skinuh sedlo s magarca i stavih
tovar na hrpu u jedan kut grobnice. Napunih pehar vodom i dadoh Lostris da ga
popije.
"Što će biti s drugima,kraljem i svim našim prijateljima?", pita između
gutljaja. Bilo je to tipično za njezinu narav, brinuti se za druge čak i u toj za nju
neugodnoj situaciji.
"Lovci će se pobrinuti za njih", odgovorili. "Iskusni su i poznaju pustinju."
Ali, nisu je poznavali dovoljno dobro da bi predvidjeli oluju, pomislih mračno.
Koliko god sam pokušavao smiriti Lostris,znao sam da će to biti ružna
pustolovina za djecu i žene.
"A Tanus?", upita me. "Što će mu se dogoditi?"
"Tanus dobro zna što mu je činiti. On je poput beduina. Možeš biti sigurna,
vidio je da dolazi oluja."
"Hoćemo li se uspjeti vratiti do rijeke? Hoće li nas ikada naći?" Konačno je
mislila na sebe.
"Ovdje ćemo biti na sigurnom. Imamo dovoljno vode za mnogo dana. Kad
oluja stane, vratit ćemo se do rijeke."
Iz opreza sam ponio punu mješinu u grob, gdje je magarac nije mogao
nagaziti. Sada je već bilo potpuno mračno. Upalih svjetiljku koju mi je nabavio
konjušar i puhnuh u stijenjak. Plamen živne i osvijetli grobnicu veselim žutim
svjetlom. Dok sam još bio zauzet time i leđima okrenut ulazu, moja gospodarica
krikne. Glas je bio tako prodoran i tako prepun straha da je i u mene izazvao
jednaki strah,moja se krv zgusne kao med, premda je srce udaralo poput kopita
gazele u bijegu. Naglo se okrenuh i krenuh da ću isukati bodež, ali kad sam
ugledao čudovište na pragu, ostadoh nepomičan, ne dotaknuvši oružje. Nagonski
sam ćutio da to krhko sječivo ne bi služilo ničemu.
Na slabome svjetlu svjetiljke spodoba je bila nejasna i izobličena. Vidio sam
da ima ljudski lik, ali prevelika i groteskna glava me uvjerila da se doista radi o
strašnom stvoru krokodilske glave koji na onome svijetu proždire srca osuđenih
od Thorove vage, čudovištu prikazanom na zidovima grobnice. Glava je bila
pokrivena krljušti, a kljun je bio kao u orla ili divovske kornjače. Duboke oči
piljile su u nas s nesmiljenim izrazom. Iz ramena su izbijala velika polusavijena
krila koja su udarala o veliko tijelo poput sokolovih. Očekivao sam da čudovište
poleti i rastrga moju gospodaricu brončanim pandžama. I nju je bilo strah,jer je
opet kriknula i pala ničice pred noge čudovišta. Iznenada uočih da nije bilo
krilato, nosilo je dugi vuneni plašt nalik beduinskom. Dok smo još bili
skamenjeni njegovom užasnom pojavom, podigne ruke i skine pozlaćenu kacigu
s vizirom izrađenu u obliku orlovske glave. Zatim protrese glavu i mnoštvo
zlatocrvenih uvojaka padne na široka ramena.
"S vrha stijene vidio sam kako stižete kroz oluju", reče dragi prisni glas. Moja
gospodarica opet krikne, no ovaj put od sreće.
"Tanuse!"
Potrči prema njemu i Tanus je podigne poput djeteta, tako visoko daje glavom
skoro dotakla kameni svod. Zatim je spusti i stisne je na grudi. Lostris mu
potraži usta i učini mi se da se tjerani žudnjom kane međusobno proždrijeti. Ja
sam zaboravljen stajao u sjeni. Premda sam sudjelovao u zavjeri i toliko se
izložio pogibelji kako bi se sreli, ne osjećam se sposobnim opisati osjećaj koji
me prožeo dok sam bio nevoljki svjedok njihove sreće. Mislim da je ljubomora
nizak osjećaj, no volio sam Lostris koliko ju je volio Tanus, i to ne ljubavlju
brata ili oca.Bio sam eunuh,ali moja je ljubav bila ljubav normalnog čovjeka,
beznadna, naravno, ali baš zato još gorča. Nisam mogao ostati gledati ih, pa
krenuh da ću izići poput pretučena psa. Ali Tanus me vidio i prekinuo poljubac
koji je mogao uništiti moju dušu.
"Taita, ne puštaj me samog s kraljevom ženom. Ostani s nama da nas čuvaš od
ove užasne kušnje. Naša čast je u opasnosti.Ne pouzdajem se u samoga sebe,
moraš ostati i učiniti sve da ne budem uzrok sramote faraonove supruge."
"Odlazi!", vikne pak plemenita Lostris."Pusti nas same.Ne želim čuti ni spomen
sramote ili časti. Naša je ljubav odveć dugo osujećena. Ne mogu čekati da se
proročanstvo iz Labirinta ispuni. Ostavi nas same, ljubazni Taita."
Pobjegoh iz pogrebne odaje kao da se radi o mome životu. Htio sam izići u
oluju i umrijeti, tako bih bio našao mir. Ali, bio sam kukavica i pustio sam da me
vjetar ugura nazad. Teturajući sam stigao do ugla hodnika, gdje me vjetar više
nije mogao mučiti, i stropoštah se na pod. Pokrio sam glavu šalom kako bih
začepio oči i uši, ali iako je oluja bjesnjela duž litice, nije bila dovoljna da
nadglasa zvukove koji su dolazili iz pogrebne odaje.
Oluja je bjesnjela dva dana nesmanjenom žestinom. Dio tog vremena sam
prespavao,tražeći zaborav,ali, kad bih se probudio, čuo bih ih, čuo bih zvukove
njihove ljubavi koji su me mučili. Začudo, nisam osjećao istu muku kad je moja
gospodarica bila s kraljem, no s druge strane, to i nije bilo bogzna kako čudno
budući da joj starac nije ništa značio.Za me je to bio drugi svijet pun muka.
Krici, jecaji, šapat, mučili su mi srce. Ritmični jecaji mlade žene koji nisu bili
jecaji boli prijetili su da me unište. Njeni krici ekstaze bili su za me bolniji od
uboda kastracijskog noža. Trgnuh se i pozvah ih nemajući hrabrosti ući u
pogrebnu odaju iz straha što bih mogao vidjeti. Neko vrijeme nije bilo odgovora,
zatim moja gospodarica progovori muklim i zanesenim glasom koji je čudno
odjekivao pećinom.
"Taita, ti si? Mislila sam da sam umrla u oluji i da sam prenesena u zapadne
rajske zemlje."
Nakon oluje ostalo nam je malo vremena. Kraljevski lovci vjerojatno su već
bili posvuda u potrazi za nama.Oluja nam je pružila najbolju izliku za našu
odsutnost. Bio sam siguran da su preživjeli iz kraljevske pratnje bili nestali u tim
užasnim brdima. Ali potraga nas nije smjela naći u Tanusovu društvu. S druge
strane, Tanus i ja razmijenili smo tih posljednjih dana tek nekoliko riječi, a
morali smo štošta raspraviti. Dogovorili smo užurbano daljnje planove na ulazu
u hodnik. Moja gospodarica bila je šutljiva i staložena kakvu sam je rijetko kad
vidio.Nije više bila pričljiva kao obično.Stajala je uz Tanusa i gledala ga novim
spokojem.Podsjećala me na svećenicu pred slikom boga. Nije skidala pogled s
njegova lica i svako malo pružala je ruku da bi ga dotaknula, kao da želi biti
sigurna da je to doista on. Kad je to činila, Tanus je prekidao razgovor i obraćao
joj svu pažnju. Bio sam prisiljen vraćati ga na temu koju još nismo do konca
raspravili. Vidjevši to očigledno divljenje, moji su osjećaji bili kukavni. Natjerah
se da budem sretan radi njih. Trebalo nam je više vremena no što sam smatrao
smotrenim, ali na koncu zagrlih Tanusa i izvedoh magarca van, na sunce
zamagljeno finom žutom prašinom koja je još ispunjavala zrak. Moja
gospodarica odugovlačila je i ja sam je pričekao u dolini. Okrenuo sam se i vidio
kako napokon izlaze iz pećine.Zastali su gledajući se nekoliko trenutaka bez
dodira,tada se Tanus okrenuo i udaljio se dugim koracima.
Moja gospodarica slijedila ga je pogledom dok nije nestao, tada se spustila do
mjesta gdje sam je čekao. Hodala je kao da je utonula u neki san. Pomogao sam
joj da uzjaše magarca i dok sam namještao remen sedla, uze me za ruku.
"Hvala", reče jednostavno.
"Ne zaslužujem tvoju zahvalnost", odgovorih.
"Najsretnije sam biće na svijetu. Sve što si mi rekao o ljubavi istina je. Molim
te, raduj se za mene, iako..."
Nije završila i shvatio sam da mi čita osjećaje. I u svojoj velikoj radosti bila je
tužna što je uzrok moje boli. Mislim da sam je u tom času volio više no prije.
Okrenuh se, uhvatih uzde magarca i povedoh je prema Nilu. Jedan kraljevski
lovac ugleda nas s vrha brežuljka i pozove nas gromkim glasom.
"Tražimo vas po kraljevoj zapovijedi", reče nam dok nam se približavao.
"Kralj je dobro?", upitah. "Na sigurnom je u palači na otoku Elefantini i
zapovijedio je da plemenita Lostris bude dovedena pred njega čim bude
pronađena."
Kad smo stupili nogom na mol palače, Aton dotrči otpuhujući od olakšanja i
obaspe moju gospodaricu svim mogućim pažnjama.
"Našli su tijela dvadeset tri nesretnika poginulih u oluji", reče nam s jezovitim
zadovoljstvom.
"Svi su bili sigurni da si i ti poginula.Ali ja sam molio u Hapijinom hramu da
se vratiš živa i zdrava."Izgledao je vrlo zadovoljno, ali smetalo me što si
pokušava pripisati zaslugu za to preživljavanje.
Dao nam je tek toliko vremena da se na brzinu operemo i namažemo mirisnim
uljem prije no što nas je odveo pred kralja. Faraon je bio iskreno ganut što opet
vidi moju gospodaricu. Siguran sam da ju je na koncu zavolio, i to ne samo zbog
obećanja besmrtnosti koje je vidio u njoj. Suza mu se zaplela u trepavice i
razmočila šminku na obrazu kad je Lostris kleknula pred njim.
"Plašio sam se da sam te izgubio", reče joj. Da su pravila dopuštala, bio bi je
zagrlio. "Međutim, vidim da si ljupkija i živahnija no ikada." Bila je to istina, jer
ju je ljubav zaogrnula posebnim velom.
"Taita me spasio", reče moja gospodarica. "Vodio me do skloništa i štitio me
tih užasnih dana. Bez njega bila bih mrtva kao drugi nesretnici."
"Je li istina Taita?", upita me faraon. Držeći se najskromnije što sam mogao,
promrmlja.:
"Ja sam samo skromno oruđe bogova."
Kralj se nasmiješio, znao sam da je zavolio i mene.
"Ti si nam učinio mnoge usluge, skromno oruđe bogova, ali ova je
najcjenjenija od svih. Priđi!", zapovijedi.Kleknuh pred njega. Aton je stajao uz
njega s malom drvenom škrinjicom od cedra. Nakon što je podignuo poklopac,
pruži je kralju. On izvadi iz nje lanac od čista zlata sa znakom kraljevskih
draguljara koji je bio potvda težine od dvadeset debena. Kralj je držao lanac nad
mojom glavom i glasno rekao.
"Odlikujem te Zlatom Vrline."
Zatim ga stavi na moja ramena, a njegova težina bila je divan osjećaj. Odličje
je bilo najveći znamen kraljevske naklonosti, obično namijenjen generalima i
ambasadorima ili drugim dostojanstvenicima, poput plemenitog Intefa. Ne
vjerujem da je ikada u povijesti Egipta bilo stavljeno o vrat jednom običnom
robu.
Nije to bila jedina nagrada koju sam dobio, jer ni moja gospodarica nije htjela
zaostati. Te večeri, dok sam bio nazočan njenoj kupki, otpusti robinje i, stojeći
gola preda mnom, reče:
"Možeš mi pomoći da se odjenem, Taita."
Udijelila bi mi tu povlasticu kad bi bila osobito zadovoljna mojim djelima.
Znala je koliko mi se dopada imati je za sebe u tim prigodama. Njezin čaroban
lik bio je pokriven samo crnom kosom. Činilo se da su joj dani provedeni s
Tanusom darovali novu ljepotu, koja je isijavala iz dubine njezina bića. Činilo se
da isijava, kao što svjetiljka stavljena u posudu od alabastera blješti kroz
prozirne stijenke.
"Nisam mislila da ovo tijelo može biti tako ispunjeno radošću." Pomilova si
bokove i pogleda se zatraživši da učinim isto. "Sve što si obećao ostvarilo se dok
sam bila s Tanusom.Faraon ti je dodijelio Zlato Vrline, pravo je da ti i ja iskažem
svoju zahvalnost. Želim te učiniti sudionikom svoje sreće." "
Služenje tebi najveća je naknada koju mogu poželjeti."
"Pomozi mi da se odjenem", zapovijedi i podiže ruke iznad glave. Tom
kretnjom njezine grudi promijeniše oblik.
Tijekom godina vidio sam njihovu preobrazbu od malenih nezrelih smokvi u
narove boje vrhnja, ljepše od dragulja i mramornih skulptura. Podignuo sam
prozirnu noćnu košulju i spustio je na njezino tijelo. Pokrivala ju je, ali nije
skrivala njezinu ljepotu, kao što jutarnja magla pokriva vode Nila.
"Naručila sam gozbu i pozvala sam na nju dvorske dame."
"Dobro, moja gospo. Pobrinut ću se za to."
"Ne. Ne, Taita, gozba je u tvoju čast. Sjedit ćeš pored mene kao moj gost."
Vijest je bila bizarna poput ludih planova koje je smišljala u posljednje vrijeme.
"Nije ispravno, gospodarice. Prekršila bi običaje."
"Supruga sam faraona i ja sam ta koja utvrđuje običaje. Imam dar za tebe i
tijekom gozbe predat ću ti ga pred svima."
"Hoćeš li mi reći o kakvome se daru radi?, upitah ustreptalo. Nisam znao što
joj je na umu.
"Naravno, reći ću ti što je." Nasmije se tajanstveno. "Tajna je."
Premda sam bio počasni gost, nisam mogao prepustiti organizaciju gozbe
kuharima i robinjama. U igri je bio dobar glas moje gospodarice. Otišao sam na
tržnicu prije zore kako bih nabavio najbolje i najsvježije poljodjelske i riječne
proizvode.Obećao sam Atonu da ću ga pozvati, a on mi je zauzvrat otvorio
kraljevski vinski podrum i dao mi slobodu da biram. Unajmio sam glazbenike i
najvještije akrobate.Poslao sam robove da na obali rijeke naberu zumbule i
lopoče kako bih obogatio cvjetnu raskoš koja je već uljepšavala naš vrt. Zadužio
sam tkalce da ispletu male čamčiće od trske, na koje sam postavio svjetiljke od
obojena stakla kako bi plivale po jezercima.Razmjestio sam jastuke od kože,
vijence od cvjeća i posude s mirisnim uljem za sve uzvanice kako bi se sve
gošće u toploj noći mogle osvježiti i kako bi otjerao komarce.
Kad se smračilo, dvorske dame počele su stizati u svoj svojoj eleganciji. Neke
su bile obrijale glavu i umjesto kose nosile su perike, brižljivo izrađene od kose
koju su siromašne žene bile prisiljene prodavati kako bi prehranile djecu. Tu sam
modu mrzio i bio bih napravio sve moguće da se moja gospodarica ne prepusti
takvoj ludosti.Njezina sjajna kosa bila je jedna od mojih najvećih radosti,ali kad
je moda u pitanju,ne može se vjerovati ni najrazboritijim ženama.
Kad sam na navaljivanje svoje gospodarice sjeo na jastuk pored njezinog
umjesto da, kao obično, zauzmem mjesto iza njezinih leđa, vidio sam da su
mnoge uzvanice sablaznute tim nedoličnim ponašanjem i da šapču iza lepeza.
Osjećao sam se neugodno kao one i da bih prikrio nelagodu,dadoh znak
robinjama da napune pehare vinom, glazbenicima da zasviraju i plesačima da
zaplešu.
Vino je bilo jako, glazba je dražila, a plesači su svi bili muškarci i svi su bili
otkrivenih spolovila jer sam im zapovijedio da nastupe kao od majke rođeni.
Gospe su bile tako očarane tim prizorom da su ubrzo zaboravile negodovanje i
iskazale čast vinu. Bio sam siguran da mnogi plesači neće napustiti harem prije
zore, jer neke su gospe bile nezasitne, a mnoge kralj već godinama nije posjetio.
U tom opuštenom ozračju, moja gospodarica ustade i pozva gošće da joj
poklone svoju pažnju.Zatim me nahvalila tako laskavim riječima da sam
pocrvenio.Ispričala je vesele i ganutljive zgode iz našeg zajedničkog života.
Činilo se da su mi zbog vina gospe postale sklonije: smijale su se i pljeskale.
Neke su pustile pokoju suzu, dijelom zbog ganuća, dijelom zbog pripitosti. Na
koncu mi Lostris zapovijedi da kleknem pred nju i kad sam to učinio, podiže se
žamor. Bio sam odjenuo jednostavnu suknjicu od finog lana, a robinje su mi
uredile kosu u stilu koji mi je najviše priličio. Osim Zlata Vrline, na sebi nisam
imao nikakav drugi ures pa je usred tog općeg razmetanja moja jednostavnost
upadala u oko. Plivanjem i tjelovježbom očuvao sam atletski stas koji je bio
privukao plemenitog Intefa. U to sam vrijeme bio u cvijetu mladosti. Čuo sam
jednu od glavnih supruga kako šapće susjedi:"Šteta što je ostao bez svojih
dragulja. Bio bi prijatna igračka."
Tu sam večer bio sklon ne obazirati se na riječi koje bi u drugoj prigodi bile
izazvale silnu bol.Moja gospodarica izgledala je jako zadovoljna sobom. Uspjela
je držati me u neznanju o daru.Obično nije bila tako domišljata da bi me uspjela
zavarati. Spusti pogled na moju pognutu glavu i progovori zvonkim glasom,
polagano, uživajući u tom trenutku.
"Robe Taita, otkad sam rođena, ti si za mene bio štit. Bio si moj učitelj i moj
čuvar. Naučio si me čitati i pisati, objasnio si mi otajstva zvijezda i tajne
vještine. Naučio si me pjevati i plesati. Pokazao si mi kako ću naći sreću i
zadovoljstvo u mnogim stvarima. Zahvalna sam ti."
Dvorske dame počele su davati znakove nestrpljivosti. Nikad nisu čule da se
roba hvali tako srdačnim riječima.
"Na dan khamsina učinio si mi uslugu koju moram uzvratiti. Faraon ti je
dodijelio Zlato Vrline. I ja imam dar za tebe." Izvuče iz halje svitak papirusa
svezan obojenom vrpcom.
"Klečao si preda mnom kao rob, sada ustani kao slobodan čovjek." Pokaže
papirus.
"Ovo je isprava o tvome oslobođenju, koju su sročili dvorski pisari. Od danas
si slobodan."
Podignuh glavu prvi put i pogledah je s nevjericom. Lostris mi stavi svitak u
ruke i prijazno mi se nasmiješi.
"Nisi to očekivao, zar ne? Tako si iznenađen da si ostao bez riječi. Reci mi
nešto, Taita. Reci da si mi zahvalan za ovaj dar."
Svaka njezina riječ ranjavala je kao otrovna strijela. Moj jezik postao je
kamen dok sam mislio na život bez nje. Kao slobodan čovjek bio bih zauvijek
udaljen iz njene blizine. Ne bih joj više pripremao jelo, ne bih više bio nazočan
njezinoj kupki. Ne bih više namještao pokrivače dok ona pada u san, ne bih više
bio uz nju kad otvori sjajne tamnozelene oči. Ne bih više pjevao s njom, ne bih
više držao njezin pehar, ne bih joj više pomagao pri odijevanju i ne bih više
uživao diveći joj se u svoj njezinoj ljepoti. Zanijemio sam. Očajnički sam piljio
u nju, kao da je moj život došao svome koncu.
"Budi sretan, Taita", zapovijedi mi. "Budi sretan zbog slobode koju ti
darujem." "Nikada više neću biti sretan", uskliknuh.
"Otjerala si me. Kako mogu biti sretan?" Njezin osmijeh splasne. Uznemireno
upre pogled u mene.
 "Nudim ti najdragocjeniji dar koji ti moja moć može udijeliti. Nudim ti
slobodu." Odmahnuh glavom.
"Ne, nanosiš mi najokrutniju kaznu. Udaljavaš me od sebe. Nikada više neću
upoznati sreću."
"Nije to kazna, Taita. To je nagrada. Molim te. Ne shvaćaš?"
"Jedina nagrada koju želim jest ostati uz tebe do kraja života." Osjećao sam
kako mi suze naviru na oči i pokušavao sam ih suspregnuti."Molim te,
gospodarice, preklinjem te, ne tjeraj me. Ako osjećaš nešto za mene, dopusti mi
da ostanem uz tebe."
"Ne plači",zapovijedi Lostris."Inače ću zaplakati s tobom pred svojim
gošćama." Mislim da do tog trenutka nije razmišljala o posljedicama svoje krivo
shvaćene velikodušnosti. Suze mi potekoše iz očiju niz obraze.
"Dosta! Nisam to htjela!" I Lostris je plakala. "Mislila sam da ću ti iskazati
čast kao što je kralj učinio." Pokazah svitak.
"Molim te, dopusti mi da ga pokidam. Uzmi me opet u svoju službu. Dopustiti
da stojim na nogama iza tebe, to je moje mjesto."
"Dosta, Taita! Kidaš mi srce." Ali ja sam ustrajao.
"Jedini dar koji hoću od tebe jest pravo da ti služim sve dane svoga života.
Molim te, gospodarice, poništi ovu ispravu. Dopusti mi da je pokidam."
Odrješito kimne glavom,plačući kao kad bi u djetinjstvu pala i ogulila si koljena.
Pokidah list papirusa na četiri dijela, a onda, još uvijek nezadovoljan, približih ih
plamenu svjetiljke i pustih da izgore.
"Obećaj da me nikada više nećeš pokušati otjerati. Zakuni se da mi nećeš
pokušati nametnuti slobodu." Lostris u suzama kimnu. Ali nije mi bilo dovoljno.
"Moraš to reći", ustrajao sam. "Moraš to reći tako da svi čuju."
"Obećavam da ću te zadržati kao svog roba, neću te prodati i nikad te neću
osloboditi", promrmlja kroz suze. Zatim se u tamnim očima pojavi zlobni
bljesak. "Osim ako me, naravno, ne naljutiš preko mjere, tada ću odmah pozvati
pisare." Pruži mi ruku kako bih ustao.
"Na noge, ludonjo, i izvrši svoju dužnost. Moj je pehar prazan." Zauzeh svoje
prvotno mjesto iza nje i napunih joj pehar. Gošće, dobrano pripite, pomislile su
da se radi o sceni pripremljenoj za njihovu zabavu, pa su zapljeskale i bacile u
zrak cvjetne latice u znak svoje razdraganosti.
Za mnoge je zaključak da nismo uistinu oskvrnuli doličnost i da je rob još
uvijek rob, vidio sam, bilo olakšanje. Moja gospodarica prinese pehar usnama,
ali prije no što je otpila, nasmija mi se. Premda su joj oči još bile vlažne od suza,
taj smiješak okrijepio je moj duh i vratio mi sreću. Osjećao sam se tako blizak s
njom kao nikada prije svih tih godina.
Nakon gozbe i mojih nekoliko trenutaka slobode,ujutro po buđenju otkrili smo
da je tijekom noći rijeka nabujala, da je počeo godišnji visoki vodostaj,
nenajavljeno,sve dok nas radosni povici lučkih stražara nisu probudili.
Još omamljen vinom, ustadoh i potrčah pogledati. Dvije obale bile su pune
ljudi koji su bujicu pozdravljali molitvama, pjesmama i mahanjem palminim
granama. Prije toga voda je bila iste sjajnozelene boje kao patina koja izbija na
šipkama bakra. Sada su poplavne vode izbrisale tu boju i nabujala je rijeka
postala prijeteće siva. Tijekom noći narasla je do polovice kamenih stupova luke
i uskoro je trebala stići do zidane pristanišne obale, provaliti u kanale za
navodnjavanje, koji su već mjesecima bili suhi i ispucani, i potom poplaviti
polja, potopiti kućice seljaka i odnijeti za sobom granične stupove.
Nadzor nad tim međašima i njihovo ponovno postavljanje nakon svake
poplave bili su u nadležnosti nadglednika voda. Plemeniti Intef povećavao je
svoj imetak podupirući zahtjeve bogataša kad bi svake godine došao trenutak da
se utvrde granice između posjeda. Uzvodno je dopirao daleki tutanj katarakte.
Rastući, voda se prelijevala preko prirodne granitne prepreke i dok je bučala u
ždrijelu, štrcaji su se dizali k plavome nebu u srebrenastom stupu vidljivom u
cijeloj dolini Asuana. Maglica koja se širila preko otoka bila je svježa i ugodna i
mi smo se radovali tom blagoslovu jer je to bila jedina kiša koju je poznavala
naša dolina. Obale oko otoka pred našim je očima proždirala bujica. Uskoro je i
naš mol trebao biti preplavljen i rijeka stići sve do ulaza u perivoj.Točka gdje se
trebala zaustaviti mogla se izračunati samo proučavanjem razine nilometra.Od te
je razine ovisilo blagostanje ili neimaština cijelog Egipta i njegovih žitelja.
Požurio sam pozvati svoju gospodaricu i započeo pripreme za ceremoniju
voda, u kojoj me čekala važna uloga. Obukli smo najljepšu odjeću, a ja sam
stavio o vrat zlatni lanac.Potom smo s našom poslugom i gospama izišli iz
harema kako bismo se pridružili procesiji koja je krenula prema Hapijinom
hramu.
Faraon i egipatski velikodostojnici išli su pred nama. Svećenici su čekali na
stubama hrama. Svi su bili debeli jer su živjeli u udobnostima. Glave su im bile
obrijane i sjajne od ulja, a oči plamtjele od pohlepe, jer je tog dana kralj trebao
prinijeti bogate žrtve. Kip boga iznesen je iz svetišta te ukrašen cvijećem i jarko
crvenom svilom. Potom je kip poškropljen uljima i mirisima dok smo mi pjevali
himne slave i hvale.
…Daleko na jugu, u jednoj zemlji koju nijedan čovjek nije nikada posjetio,
Hapi je sjedila na vrhu svoje planine i iz dvije posude neograničene zapremine
izlijevala je svetu vodu svoga Nila. Voda iz dvije posude bila je različite boje i
okusa, jedna je bila zelena i slatka, druga siva i puna kala koji je svake godine
plavio naša polja i darivao im život i plodnost… Dok smo pjevali, kralj je
ponudio pšenicu, meso, vino, srebro i zlato. Potom je pozvao svoje mudrace,
znanstvenike i matematičare i zapovijedio im da udu u nilometar kako bi
započeli promatranje i proračune.
U vrijeme kad sam pripadao plemenitom Intefu, postao sam jedan od čuvara
voda. Bio sam jedini rob u mnogopoštovanoj družini, ali sam se tiješio mišlju da
rijetko tko nosi Zlato Vrline i da se svi prema meni odnose s poštovanjem. Već
su bili radili sa mnom i poznavali moju valjanost. Pomogao sam projektiranje
nilometara koji su mjerili tok rijeke i rukovodio sam njihovom izgradnjom. Ja
sam bio taj koji je izveo složenu formulu kojom su se na osnovi promatranja
određivali jerojatan vodostaj i zapremina.
Pod svjetlom trščanih baklji natopljenih ribljim uljem slijedio sam velikog
svećenika u nilometar,tamni otvor u stražnjem zidu svetišta.Sišli smo kamenim
stubama skliskim od blata niz strmi hodnik.Pred nama jedna je smrtonosna
vodena kobra kliznula u stranu i uz bijesni se siktaj bacila u tamnu vodu koja je
već bila stigla do pola hodnika. Stali smo na posljednjoj nepoplavljenoj stubi i
pri svjetlu baklji proučili znakove koje su moji zidari bili uklesali u zidove.
Svaki znak imao je svoju vrijednost, istodobno iskustvenu i magičnu. S krajnjom
smo pažnjom obavili prvo očitavanje. Tijekom sljedećeih pet dana trebali smo na
smjene očitavati i bilježiti vodostaj rijeke i računati vrijeme pomoću vodenog
sata. Na osnovu,uzetih uzoraka trebali smo procijeniti količinu kala i na temelju
svih tih faktora donijeti konačne zaključke.Na koncu petodnevnog promatranja
počela su tri dana računanja, tijekom kojih smo ispunili mnoge svitke papirusa.
Napokon smo bili spremni upoznati kralja s rezultatima.
Tog dana faraon se u pratnji velikodostojnika i polovice žitelja Elefantine
vratio svečano u hram Elefantine kako bi čuo predviđanja. Kad ih je vrhovni
svećenik pročitao naglas, kralj se počeo smiješiti. Predvidjeli smo poplavu
gotovo savršenih razmjera. Vodostaj nije smio biti ni tako nizak da polja ostanu
nepoplavljena, da se prže na suncu lišena bogatog sloja crnog blata neophodnog
za njihovu plodnost. Nije smio biti ni tako visok da uništi kanale i nasipe te
poplavi sela i gradove duž obala.Bujica je trebala donijeti bogate urode i utoviti
krda i stada.Faraon se smiješio ne toliko zbog sreće podanika koliko zbog
bogatstva koje će ubrati njegovi poreznici.
Godišnji porezi izračunavali su se u odnosu na poplavu, pa su se te godine
nova golema bogatstva imala pridodati postojećim u skladištima njegovoga
zagrobnog hrama.Na koncu obreda blagoslova voda u Hapijinom hramu, faraon
je objavio datum hodočašća u Tebu kako bi sudjelovao u Ozirisovim
svetkovinama.
Činilo se nemogućim, a ipak su već bile prošle dvije godine otkad je moja
gospodarica glumila božicu u prikazanju koje sam ja napisao. Tu noć nisam
spavao ništa više no što sam spavao dok sam bdio u nilometru, jer je Lostris bila
odveć uzbuđena da bi se odmarala. Htjela je da joj pravim društvo sve do zore,
da je nasmijavam, pjevam i pripovijedam Tanusove pustolovine koje nikad nije
bila umorna slušati.
Nakon osam dana kraljevska flota trebala je krenuti put sjevera po nabujalim
vodama Nila. Plemeniti Tanus Harrab čekao je u Tebi. Moja je gospodarica bila
izvan sebe od sreće. Flota okupljena u luci Elefantine bila je tako brojna da je
izgledalo kao da pokriva površinu vode od jedne do druge obale. Moja
gospodarica primijetila je u šali da bi čovjek mogao preći Nil skačući s broda na
brod ne smočivši noge. Zajedno sa zastavama koje su vijorile na svakom jarbolu
bio je to izvanredan prizor. Kao i ostatak dvora, već smo se bili ukrcali na
brodove koji su nam bili dodijeljeni i s palube smo pljeskali kralju kad je sišao
niz mramorne stube palače i ukrcao se na veliki kraljevski brod. U tom trenutku
iz stotine rogova odjeknu znak za polazak.
Vođene strujom i veslima, brodice okrenuše pramac prema sjeveru. Vladao je
drukčiji duh otkad je Akh-Horus uništio Svrake. Žitelji svih naselja dotrčali bi na
obalu da pozdrave kralja, koji je sjedio na krmi s dvostrukom krunom na glavi
kako bi ga svatko mogao vidjeti. Svi su mahali palminim granama i klicali:
"Neka se bogovi nasmiješe faraonu!"
Rijeka im je donosila ne samo faraona već i obećanje blagostanja, pa su stoga
bili sretni. U danima koji su uslijedili u dva su se navrata faraon i cijela pratnja
iskrcali da pogledaju spomenike koje je Akh-Horus podigao na križištima
karavanskih putova. Seljaci su čuvali jezovite hrpe glava kao svete relikvije
novog božanstva. Ulaštili su lubanje, koje su blistale kao bjelokost, i učvrstili
piramide glinom tako da potraju godinama, a onda su podigli hramiće i izabrali
svećenike za ta sveta mjesta.
U oba svetišta moja je gospodarica darovala jedan zlatni obruč. Priloge su
čuvari radosno prihvatili. Nisu mi bili od koristi prosvjedi zbog te rastrošnosti.
Često nije imala dužno poštovanje za bogatstvo koje sam mukotrpno skupljao za
nju. Da je nisam spriječio, najvjerojatnije bi sve bila dala lakomim svećenicima i
siromasima, i bila bi to učinila sa smiješkom na licu.
Desetu noć nakon polaska iz Elefantine kraljevski konvoj utaborio se na
ubavom vidikovcu iznad jednog rukavca rijeke.Te večeri razonoda je uključivala
nastup jednog od najčuvenijih pučkih pripovjedača kraljevstva i obično je moja
gospodarica tu vrstu zabave cijenila više od ikoje druge. Ja i ona čekali smo tu
prigodu i bili smo je spomenuli u više navrata nakon polaska. Stoga sam bio
iznenađen i razočaran kad je plemenita Lostris najavila da je preumorna da bi
prisustvovala nastupu. Premda je bila uporna da pođem s ostatkom posluge,
nisam je mogao ostaviti samu budući da joj nije bilo dobro. Spravio sam joj
toplo piće i spavao na podu pored njezine postelje kako bih joj bio na
raspolaganju zatrebam li joj tijekom noći.
Sutradan, kad sam je pokušao probuditi, zabrinuo sam se. Obično bi skočila iz
postelje s osmijehom na licu, spremna da uživa u novome danu. Tog jutra,
međutim,navukla je pokrivače preko glave i promrmljala:
"Pusti me da odspavam još malo. Osjećam se teško i omamljeno poput
starice." "Kralj je zapovijedio rani polazak.Moramo se ukrcati prije izlaska
sunca. Donijet ću ti topli uvarak koji će te okrijepiti."
Izlih vrelu vodu na jednu posudu s biljem koje sam ubrao za posljednje
prikladne mjesečeve mijene.
"Ne uzbuduj se toliko", progunđa, ali nisam joj dopustio da opet padne u san.
Prodrmah je i natjerah da popije tonik. Iskrivi lice.
"Pokušavaš me otrovati", prosvjedova. Zatim iznenada, prije no što sam to
mogao spriječiti, obilato povrati.Izgledala je preneraženo, kao i ja. Pogledasmo
zaprepašteno zadimljenu lokvu pored kreveta.
"Što mi je, Taita?", promrmlja. "Nikad mi se nije dogodilo nešto slično." Tek
u tom času dokučih istinu.
"Khamsin!", uskliknuh. "Nekropola Tras! Tanus!" Na trenutak se zagledala u
mene ne shvaćajući, zatim njezin osmijeh obasja šator poput svjetiljke.
"Dobit ću dijete!", viknu.
"Utišaj glas, gospodarice", zamolih je."Tanusovo dijete! Nosim Tanusovo
dijete." Nije moglo biti kraljevo jer sam ga od svog povratka uspio držati podalje
od Lostrisine postelje.
"Oh, Taita!", promrmlja dok si je podizala halju i začuđeno gledala ravni
trbuh. "Pomisli! Mali vražićak poput Tanusa koji raste u meni." Dodirne si trbuh.
"Znala sam da nije moguće da bogovi ne poznaju radosti iz grobnice u Trasu.
Podarili su mi uspomenu koja će trajati cijeli moj život."
"Previše hitaš", rekoh. "Moglo bi se raditi o običnim grčevima. Moram prvo
obaviti preglede da bismo bili potpuno sigurni."
 "Nema potrebe za pregledima. Svojim srcem i cijelim svojim bićem znam to."
"Svejedno ćemo napraviti preglede", rekoh joj i odoh po posudu.
Lostris čučne nad posudu kako bi mi dala prvu vodu dana i ja je podijelih na
jednake dijelove. Promiješah prvi dio mokraće s jednakim dijelom vode Nila.
Zatim napunih dvije posude crnicom i u svaku posijah pet zrna dure. Zalih jednu
čistom vodom, a drugu mješavinom. To je bila prva provjera. Onda sam otišao u
lov u trstike lagune pored tabora i ulovio deset žaba. Nisu bile one zelene i žute s
velikom nogama, već ona crna ljigava stvorenja kojima glava nije odvojena
vratom od trupa Ii oči su im smještene na vrhu plosnate glave, tako da ih djeca
nazivaju "nebogledci". Stavio sam pet žaba u svaku od dvije posude napunjene
riječnom vodom, jednu sam pustio kakva je bila, ali u drugu sam dodao mokraću
svoje gospodarice. Sutradan ujutro u kabini na brodu skinuli smo platno kojim
sam bio pokrio posude i provjerili ishode. Žito zaliveno Lostrisinom vodom
izbacilo je majušne zelene izdanke, dok drugo sjeme još uvijek nije bilo
proklijalo. Pet žaba koje nisu dobile blagoslov moje gospodarice bile su sterilne,
ali one druge, sretnije žabe položile su duge srebrenaste niti posute crnim
jajašcima.
"Jesam li ti rekla!", zacvrkuta sretno moja gospodarica ne dočekavši da joj
iznesem dijagnozu. "Oh, hvala svim bogovima! Nije mi se dogodilo ništa ljepše
u cijelome životu!"
"Razgovarat ću odmah s Atonom i već ovu noć podijelit ćeš postelju s
kraljem", rekoh joj odlučno i ona me zapanjeno pogleda.
"Premda faraon vjeruje u štošta od onoga što mu kažem, neće povjerovati da
si oplođena sjemenom koje nosi khamsin. Naše malo kopile mora imati zakonita
oca."Već sam pojmio dijete kao naše, ne samo njezino. Iako sam to pokušavao
prikriti, bio sam sretan kao Lostris.
"Ne zovi ga kopile!", skoči ona. "Bit će princ."
"Bit će princ samo ako mu nađem kraljevskog oca. Pripremi se. Idem kralju."
"Ove sam noći usnuo san,Veliki Egipte", rekoh faraonu."Bio je tako
iznenađujući da sam za njegovu potvrdu prošao Ammon-Raovim labirintima."
Faraon se nemirno nagnuo prema meni jer je vjerovao mojim snovima i
Labirintima kao svi drugi moji pacijenti.
"Ovaj je put poruka jasna, visočanstvo. U snu se pojavila boginja Izis i
obećala je da će se suprotstaviti zlotvornom utjecaju brata Setha, koji te okrutno
lišio prvog muškog djeteta kad je izvrgnuo plemenitu Lostris kopnici. Povedi
opet moju gospodaricu u svoju postelju prvoga dana Ozirisove svetkovine i dobit
ćeš blagoslov drugog djeteta. Boginja je tako obećala."
 "Večeras je bdijenje uoči svetkovine." Kralj je izgledao radosno. "Zapravo
sam, Taita, sve ove mjesece bio spreman izvrši tu ugodnu dužnost, da si mi to
dopustio. Ali, nisi mi rekao što si vidio u Ammon-Raovim labirintima." Imao
sam već spreman odgovor.
"Bila je to ista vizija od prošloga puta, ali snažnija i jasnija. Vidio sam istu
šumu na obalama rijeke i sva su stabla nosila krunu. Tvoja dinastija bit će moćna
i neće se prekinuti stoljećima."
Faraon zadovoljno uzdahne. "Pošalji mi Lostris."
Kad sam se vratio u šator, moja me gospodarica čekala. "Zatvorit ću oči i
zamisliti da sam u grobnici u Trasu s Tanusom", povjeri mi se i zatim se nasmije.
"Premda je zamisliti kralja kao Tanusa jednako kao zamisliti da je mišji rep
postao slonovska surla."
Malo nakon večere Aton je došao da je otprati do kralja. Lostris pode smirena
izraza lica i odlučna koraka. Možda je mislila na svog princa i na stvarnog oca,
koji nas je čekao u Tebi.
Voljena Teba, prekrasna Teba od stotinu vrata, kako smo se razveselili kad se
pojavila pred nama na velikom zavoju rijeke sa svojim hramovima i blještavim
zidinama! Moja gospodarica provalila bi u radosne usklike svaki put kad bismo
prepoznali neko mjesto. Potom, kad je kraljevski brod pristao uz mol u podnožju
palače velikog vezira, oboje zaboravismo radost povratka i umuknusmo.Lostris
mi stisnu ruku kao djevojčica uplašena pričama o čudovištima jer je ugledala
oca.
Plemeniti Intef i njegova dva sina, Menset i Sobek, junaci bez palaca, stajali
su na čelu velike povorke velikodostojnika i dužnosnika koji su dočekali kralja.
Plemeniti Intef bio je onako lijep i podmukao kako sam ga zamišljao u svojim
noćnim morama, pa osjetih drhtavicu.
"Moraš biti na oprezu", došapne mi plemenita Lostris. "Pokušat će te ukloniti.
Sjeti se kobre..."
Iza velikog vezira stajao je Rasfer. Za naše odsutnosti očito je bio unaprijeđen
jer je sada nosio kapu zapovjednika Deset Tisuća i zlatni bič. Mišići lica nisu se
poboljšali, polovica lica bila je odvratno opuštena i bale su mu curile s ugla usta.
U tom me trenutku prepoznao, nacerio se drugom polovicom lica i podignuo
zlatni bič u ironični znak pozdrava.
"Obećavam ti, moja gospo, da ću držati ruku na bodežu i neću jesti ništa osim
voća oguljena svojim rukama dok god Rasfer i ja budemo zajedno u Tebi",
promrmljah dok sam se smiješio Rasferu i odgovarao na njegov osmijeh
srdačnim kimanjem glave.
 "Ne smiješ prihvatiti sumnjive darove", ustrajala je moja gospodarica. "I
spavat ćeš na podu uz moj krevet, gdje ću te moći zaštititi noću. Danju ćeš ostati
uz mene i nećeš lutati okolo."
"Neće mi biti teško", potvrdih joj.
U danima koji su uslijedili održao sam obećanje i ostao sam pod njenom
zaštitom, jer sam bio siguran da se plemeniti Intef neće izložiti opasnosti da
upropasti svoje odnose s prijestoljem izvrgavajući pogibelji svoju kći. Naravno,
bili smo često u društvu velikog vezira jer mu je bila obaveza pratiti kralja u
svim obredima svetkovine.
Za to vrijeme glumio je očinsku ljubav za Lostris. Ponašao se prema njoj
uslužno i brižno kako doliči kraljevoj supruzi. Svako joj je jutro slao darove,
zlato i dragulje, birane rezbarene škrinjice, bjelokosne kipiće božanstava i
skupocjeno drvo.Unatoč zapovijedima moje gospodarice, nisam ih vraćao.
Nisam htio uzbuniti neprijatelja,a povrh toga darovi su bili skupocjeni. Kriomice
sam ih prodavao i ulagao dobit u žito,koje je za nas u svojim skladištima čuvalo
nekoliko gradskih trgovaca, mojih prijatelja od povjerenja. Zbog predviđenog
bogatog uroda, cijena žita bila je najniža u posljednjih deset godina. Sada je
mogla samo rasti, iako je vjerojatno trebalo proći neko vrijeme prije no što
budemo ostvarili dobit.Trgovci su mi predavali priznanice naslovljene na moju
gospodaricu, a ja sam ih pohranjivao u sudske arhive. Zadržao sam za sebe samo
petinu, jer sam mislio da je to prihvatljiv postotak. Sve mi je to pružalo tajni
užitak svaki put kad bih iznenadio plemenitog Intefa dok pilji u mene onim
svojim svijetlim očima nalik leopardovim. Njegov izraz lica svjedočio je da se
njegovi osjećaji prema meni nisu promijenili. Sjećao sam se njegove strpljivosti i
ustrajnosti kad je imao posla s nekim neprijateljem. Pritajio se u zasjedi poput
pauka usred mreže i oči su mu blistale dok me krišom pomatrao. Ja sam imao na
pameti vrč otrovana mlijeka i kobru, pa sam osjećao nelagodu unatoč svome
oprezu.
Svetkovina se u međuvremenu odvijala po običajima iz prošlih stoljeća. Ipak,
ovom prigodom nisu Tanusovi Plavi, već vojnici jedne druge postrojbe lovili
voden konje u Hapinoj laguni, dok su drugi glumci izvodili pasiju u Ozirisovom
hramu.Budući da se poštovala faraonova uredba, uprizorena verzija pasije bila je
moja, pa su riječi bile snažne i dojmljive. Ali nova Izis nije bila čarobna kao
moja gospodarica, a Horus nije bio uzvišen i veličanstven kao Tanus. S druge
strane, Seth je bio prijazan u usporedbi s onime kako ga je bio utjelovio Rasfer.
Dan nakon predstave faraon je prešao rijeku kako bi obišao svoj zagrobni
hram i zadržao me cijeli dan uza se. Više me puta otvoreno pitao za savjet o
raznim vidovima radova. Naravno, nosio sam zlatni lanac svaki put kad je bilo
moguće. To nije promaklo plemenitom Intefu. Vidio sam da izgleda iznenađen
naklonošću iskazanom mi od vladara. Nadao sam se da će to poslužiti da me
zaštiti od njegove osvete. Otkad sam bio napustio Tebu, jedan drugi arhitekt je
bio zadužen da slijedi gradnju hrama. Možda je bilo neopravdano što je faraon
očekivao da će slijediti visoke kriterije koje sam ja postavio ili da će se pobrinuti
da se radovi nastave istom brzinom.
"Tako mi blagoslovljene Horusove majke, htio bih da još uvijek ti upravljaš
ovim poslovima, Taita", promrmlja faraon. "Da je spremna odvojiti se od tebe,
zamolio bih tvoju gospodaricu da te proda i držao bih te ovdje, u gradu mrtvih,
da rukovodiš radovima. Čini se da su se troškovi udvostručili otkad je onaj idiot
preuzeo tvoje mjesto."
"Mlad je i neiskusan", složih se. "Zidari i izvođači radova mogli bi mu ukrasti
i mošnje a da on to uopće ne primijeti."
"Ali meni kradu mošnje", reče kralj namrgodivši se. "Hoću da provjeriš
račune i pokažeš mu u čemu ga potkradaju."
Naravno, bio sam polaskan tolikim povjerenjem i stoga nije bilo zlobe u tome
što sam mu ukazivao na pad ukusa kad je novi arhitekt djelomice nanovo nacrtao
pročelje hrama ili na nemar koji su ga nitkovi iz zidarskog ceha uspjeli navesti
da prihvati. Djela su imala obilježja dekadentnog sirijskog stila koji je harao
Donjim Egiptom,gdje je prostački ukus plebejskog Crvenog Pretendenta iskvario
klasičnu tradiciju naše umjetnosti. Glede izvedbe, pokazao sam kralju da je
moguće ugurati komad papirusa između kamenih blokova bočnog zida hrama.
Faraon je zapovijedio da se sve sruši i globio je zidarski ceh s pet stotina debena
zlata, koje su trebali uplatiti u kraljevsku riznicu. Vladar je proveo ostatak tog
dana i cijeli sljedeći dan pregledavajući blago u skladištima zagrobnog hrama.
Tamo je napokon našao malo razloga za jadikovanje. U svekolikoj povijesti
svijeta nije nikada postojalo takvo bogatstvo nagomilano na jednome mjestu.
Čak i ja, koji volim lijepe stvari, ubrzo sam bio nemilo iznenađen pretjeranim
obiljem, a moje oči bile su zaslijepljene od suviška zlata. Kralj je htio da
plemenita Lostris cijelo vrijeme bude uz njega. Mislim da se njegova zaludenost
njome pomalo preobražavala u pravu ljubav, barem u mjeri u kojoj je kralj bio
sposoban voljeti. Rezultat tog iskazivanja naklonosti bila je iscrpljenost moje
gospodarice kad smo opet prešli rijeku i vratili se u Tebu, pa sam ja bio zabrinut
za dijete koje je nosila.
Bilo je prerano da upoznam kralja s njezinim stanjem i zamolim ga da ima
više obzira. Prošlo je manje od tjedna otkad se Lostris vratila u njegovu postelju
i tako brza dijagnoza trudnoće, makar je ja postavio, navela bi ga na sumnju. Za
njega je još uvijek bila mlada, zdrava i krepka žena i ponašao se prema njoj kao
prema takvoj.
Svetkovina je završila, kako se to stoljećima događalo, narodnom skupštinom
u Ozirisivom hramu kako bismo saslušali vladarove proglase. Na kamenom
podiju nasuprot svetištu faraon je sjedio na visokom prijestolju, tako da su ga svi
nazočni mogli vidjeti. Imao je dvostruku krunu i nosio je kukasto žezlo i korbač.
Tog dana došlo je do promjene običaja, jer sam kralju dao savjet koji je sa
zadovoljstvom prihvatio. Uz tri zida unutarnjeg dvorišta zapovijedio je da se
podignu drvene tribine koje su stizale do polovice visine zidova i pružale sjedeća
mjesta za tisuće tebanskih uglednika, koji su od tamo mogli bolje uživati u
prizoru.Predložio sam i da se tribine ukrase šarenim cvjetnim vijencima i
palminim granama kako bi se prikrila njihova ružnoća. Bio je to prvi put da se
takve konstrukcije grade u našoj zemlji. Od tog su dana postale uobičajene i bile
su podizane prigodom javnih priredaba, duž kraljevskih procesija i oko atletskih
borilišta, još i danas nazivaju se Taitinim tribinama. Mjesta na tribinama bila su
predmet mnogih raspri, ali kao njihov izumitelj ja sam rezervirao najbolja za
sebe i svoju gospodaricu.
Bili smo nasuprot prijestolja, malo iznad visine kraljeve glave i stoga smo
imali izvrstan pogled na dvorište. Donio sam jedan kožni jastuk ispunjen
janjećom vunom za plemenitu Lostris i jednu košaru voća i rogača te mješine
šerbeta i piva kako bismo se okrijepili tijekom beskrajne ceremonije. Oko nas
okupili su se raskošno odjeveni uglednici. Generali i admirali imali su zlatne
bičeve i ponosno se razmetali odličjima i barjacima svojih postrojbi, a bilo je i
majstora iz cehova i bogatih trgovaca, svećenika i izaslanika vazalnih
kraljevstva. Pred kraljem su se prostirala dvorišta hrama koja su se otvarala
jedno u drugo poput zagonetnih kutija za djecu, ali raspored masivnih kamenih
zidova bio je takav da su sva vrata bila savršeno poređana. Neki vjernik koji bi
zastao na aleji Svetih Ovnova, izvan glavnog ulaza, mogao je gledati kroz
unutarnja vrata i vidjeti kralja kako sjedi na prijestolju na gotovo četiri stotine
koraka udaljenosti.Sva dvorišta bila su ispunjena običnim pukom, koji se
razlijevao po Svetoj aleji i vanjskim perivojima. Premda sam proživio gotovo
cijeli život u Tebi, nikad nisam vidio toliko mnoštvo. Nije ih bilo moguće
pobrojati, ali računao sam da mora biti barem dvjesto tisuća ljudi. Oko prijestolja
bila je okupljena mala skupina velikodostojnika, s glavama u razini faraonovih
nogu.Jedan od njih bio je vrhovni Ozirisov svećenik. Tijekom posljednje godine
njegov stari prethodnik napustio je ovaj svijet kako bi poduzeo putovanje prema
zapadnim poljima vječnog raja. Novi vrhovni svećenik bio je mladi i autoritaran,
pa sam znao da neće tek tako dopustiti da plemeniti Intef upravlja njime.Dapače,
surađivao je sa mnom u nekim neuobičajenim pripremama za ceremoniju koja se
održavala tog dana, o kojima sam brinuo dok sam rukovodio izgradnjom tribina.
Ali najdostojanstveniji, do te mjere da se nadmetao s faraonom, bio je veliki
vezir. Plemeniti Intef privlačio je sve poglede. Bio je visok, veličanstven i lijep
kao legendarni neki junak.S lancima Zlata Vrline na grudima bio je nalik
spodobi izišloj iz mita.Iza njega stajao je prijeteći i mrski Rasferov lik. Plemeniti
Intef započeo je ceremoniju na tradicionalan način, došavši pred prijestolje i
uputivši pozdrav dobrodošlice kralju u ime gradova blizanaca Tebe. Dok je
govorio, bacih pogled na svoju gospodaricu i premda sam dijelio njezine
osjećaje, ostao sam potresen izrazom srdžbe i mržnje koji nije ni pokušavala
prikriti. Htio sam joj preporučiti da ga učini manje upadljivim, ali znao sam da
ću, učinim li to, privući pažnju na njezin osjećaj žarke mržnje. Veliki je vezir
govorio dugo o vlastitim zaslugama i službi faraonu tijekom posljednje godine.
Mnoštvo je mrmljalo i gunđalo, od dosade i nelagode. Toplina koja je isijavala iz
tolikih natrpanih osoba i žar sunca koje je udaralo po dvorištima ostajali su
zarobljeni među zidovima hrama. Vidio sam više žena kako malaksaju i padaju u
nesvijest. Kad je plemeniti Intef završio govor, vrhovni svećenik zauze njegovo
mjesto.
Dok je sunce došlo do zenita, izvijesti kralja o vjerskim pitanjima u Tebi. Dok
je govorio, vrućina i neugodan miris rasli su. Mirisi i mirišljava ulja nisu više bili
dovoljni da prikriju vonj zagrijanih tijela i znoja.Nitko se nije mogao udaljiti da
bi zadovoljio prirodne potrebe, pa bi muškarci i žene čučnuli na mjestu na kojem
su se nalazili. Hram je počeo smrditi kao svinjac ili zahod. Pružih svojoj
gospodarici svilenu maramicu natopljenu mirisom da bi je stavila pod nos. Opći
uzdah olakšanja začuje se kad napokon vrhovni svećenik završi govor
blagoslovivši kralja u ime boga Ozirisa te se uz veliki naklon vrati na svoje
mjesto iza velikog vezira. Prvi put otkad je prije zore počelo pristizati, mnoštvo
utihne. Svi su zaboravili dosadu i nelagodu i čekali su da faraon progovori. On
ustade.
Bio sam začuđen snagom duha starog, koji je do tog trenutka uspio ostati
nepomičan poput kipa. Raširio je ruke u blagoslovljavajuću kretnju i u tom je
trenutku tijek uvriježen običajima bio narušen događajem koji je zaprepastio sve
nazočne. Ja sam bio medu rijetkima koji se nije iznenadio onim što se zbilo jer
sam dao svoj doprinos u njegovoj organizaciji.
Velika ulaštena brončana vrata iza prijestolja širom se otvoriše. Činilo se da ih
ne otvara ljudska ruka, već kao da se otvaraju svojom voljom. Prigušeni usklik
prođe kao udar vjetra dvorištima kroz zbijene redove kao da su lišće tamarinda.
Zatim jedna žena viknu i odmah potom svi uzdrhtalo zastenjaše od praznovjerna
straha. Neki padoše na koljena, drugi podigoše ruke u znak straha, treći si
pokriše lica šalovima kako ne bi oslijepili vidjevši nešto što ljudske oči nisu
smjele vidjeti. Jedan bog iziđe iz svetišta, visok i strašan, s plaštom koji se
spuštao niz ramena. Kaciga s perjanicom od čapljina perja izgledala je
groteskno, napola orao napola čovjek, s oštrim kljunom i tamnim prorezima za
oči. "Akh-Horus!", vikne neka žena I stropošta se bez svijesti na kamen dvorišta.
"Akh-Horus!". Uzvik se ponovi. "To je bog!"
Nazočni padoše na koljena, red za redom, u činu štovanja. Oni koji su stajali
na najvišim stubama tribina pali su ničice, mnogi napraviše znake istjerivanja
uroka.Čak i plemići oko prijestolja kleknuše.U cijelome hramu,samo dva
čovjeka ostadoše na nogama, faraon, uspravan na stubama prijestolja poput
obojena kipa, i veliki vezir Tebe, koji je stajao nepomičan, visok i arogantan.
Akh-Horus stane pred kralja i pogleda ga kroz proreze žičanog vizira. Ni u tom
času faraon nije zadrhtao. Obrazi su mu bili obojeni u bijelo pa stoga nisam
mogao dokučiti je li problijedio, ali u njegovim očima bio je čudni sjaj koji je
mogao biti vjerski zanos... ili strava.
"Tko si?", upita izazivačkim glasom."Jesi li utvara ili čovjek? Zašto dolaziš
remetiti našu svečanu ceremoniju?"
Glas je bio jak i čist, bez drhtaja, i ja sam ćutio divljenje za faraona. Iako je
bio slab i star, nije mu nedostajalo hrabrosti. Znao je postaviti se prema čovjeku
ili bogu kao pravi vladar.Akh-Horus odgovori glasom kojim je zapovijedao
pukovnijom u očajničkoj zaglušnoj buci bitke, glasom koji je odjekivao medu
kamenim stupovima.
"Veliki faraone, čovjek sam, ne utvara.Tvoj sam vjerni podanik i podnosim
prijavak na tvoju zapovijed.Dolazim ti položiti račun za misiju koju si mi
povjerio na ovome mjestu, ovoga istoga dana prije dvije godine."
Skide kacigu i plameni uvojci padoše mu na ramena. Nazočni ga prepoznaše i
začu se uzvik koji kao da je potresao temelje hrama. "Plemeniti Tanus! Tanus!
Tanus!" Moja je gospodarica kliktala glasnije od svih, toliko glasno da sam
oglušio uz nju. "Tanus! Akh-Horus! Akh-Horus!"
Dva imena miješala su se i zapljuskivala zidove hrama poput valovlja koje
oluja razbija o obalu.
"Uskrsnuo je iz groba! Postao je bog medu nama!"
Buka ne prestade sve dok Tanus ne isuka mač i podigne ga uvis zapovijedivši
mir i tišinu. Svi se povinovaše i tek tada Tanus nastavi.
"Veliki Egipte, dopuštaš li mi da govorim?"
 Mislim da je do tada kralj već ostao bez glasa, jer je dao znak kukastim
žezlom i korbačem. Zatim su mu, izgleda, noge popustile, budući da je sjeo na
prijestolje. Tanus se okrene prema njemu i prozbori gromkim glasom koji je
dopirao do vanjskog dvorišta.
"Prije dvije godine zapovijedio si mi da uništim gnijezda ubojica i pljačkaša
koji sij prijetili životu države. I povjerio si mi kraljevski Sokolov Pečat!” Tanus
izvuče ispod plašta plavi kipić i stavi ga na stub prijestolja. Udalji se natraške i
nastavi.
"Kako bih bolje izvršio zapovijedi vladara, hinio sam da sam mrtav i dao sam
zatvoriti u svoju grobnicu mumiju nekog neznanca."
"Bak-Her!",viknu jedan glas i svi ponoviše uzvik,dok Tanus nije opet
zapovijedio tišinu.
"Vodio sam tisuću hrabrih Plavih pustinjom na najnepristupačnija mjesta i
istjerao Svrake iz njihovih tajnih utvrda. Ubili smo ih na tisuće i nagomilali
njihove odrubljene glave na križanjima putova."
"Bak-Her!", vikne gomila. "Istina je! Akh-Horus je sve to učinio!" Još jednom
Tanus ih ušutka.
"Slomio sam moć vođa. Pobio sam bez milosti njihove sljedbenike. U našem
Egiptu ostao je samo jedan Svraka." Sad su svi šutjeli te zadivljeno i pozorno
upijali svaku njegovu riječ. Čak ni faraon nije uspijevao obuzdati nestrpljivost.
"Govori, plemeniti Tanuse, koga ljudi sada znaju kao Akh-Horusa. Reci tko je
taj čovjek.Reci mi njegovo ime kako bi bio izložen faraonovom gnjevu."
"Skriva se iza imena Akh-Seth", rikne Tanus. "Njegova gnusna djela dostojna
su djela njegova brata, boga tame."
"Reci mi njegovo pravo ime", zapovijedi faraon i opet ustane. "Reci mi ime
zadnjeg Svrake!"
Tanus produži trenutak iščekivanja. Polako krene pogledom po hramu. Kad su
se naši pogledi sreli, tako blago kimnuh glavom da je samo on primijetio, ali
njegov se pogled ne zaustavi na meni, već se okrene prema širom otvorenim
vratima svetišta. Pažnja svih nazočnih bila je tako usredotočena na Tanusa da u
prvom trenutku nitko nije primijetio red naoružanih ljudi koji je šutke izlazio iz
njega. Premda su nosili oklop i štitove, gotovo ih sve prepoznah. Bili su to
Remrem i Astes i još pedeset Plavih ratnika.Poređaše se oko prijestolja poput
kraljevske straže,ali Remrem i Astes diskretno stadoše iza leđa plemenitog
Intefa.Čim je vidio da su zauzeli svoje položaje, Tanus nastavi govoriti.
"Reći ću ti ime Akh-Setha, božanski faraone. Sada stoji bez srama u sjeni
tvoga prijestolja." Tanus pokaza mačem.
"Evo ga!Nosi Zlato Vrline oko svog izdajničkog vrata.Evo ga, to je Jedini
Prijatelj Vladara,ali preobrazio je tvoje kraljevstvo u igralište za ubojice i
razbojnike.Evo Akh-Setha, guvernera oblasti Tebe,velikog vezira Gornjeg
Egipta."
Stravična tišina spusti se na hram.Među nazočnima bilo je možda više od
deset tisuća njih koji su zbog njega štošta propatili i koji su imali sve razloge da
ga mrze, ali niti jedan se ne oglasi likujući. Svi su znali kako je grozna njegova
srdžba. Osjećao sam u zraku smrad njihova straha, gust poput dima tamjana. Svi
su shvaćali da ni Tanusova reputacija ni njegovi poduhvati nisu bili dovoljni da
njegove optužbe osude tako moćnu osobu.Bila je smrtna ludost iskazati radost ili
suglasnost u tom trenutku. Plemeniti Intef nasmija se u svoj toj tišini. Bio je to
zvuk pun prezira. Nehajnom kretnjom okrene leđa Tanusu i obrati se kralju.
"Sunce u pustinji spržilo mu je mozak i jadni je mladić poludio. Nema ni
jedne riječi istine u njegovu buncanju. Trebao bih biti ljut, međutim tužan sam
što je jedan ratnik njegove slave pao tako nisko." Ispruži obje ruke prema
faraonu u dostojanstvenom iskazu odanosti.
"Cijeli sam život služio kralju i narodu.Moja čast je tako nedodirljiva da ne
vidim razloga braniti se od ovih mahnitih insinuacija.Potpuno se uzdam u
mudrost i pravednost božanskog vladara i prepuštam da moja djela i moja ljubav
za faraona govore za mene."
Vidio sam nesigurnost i smetenost na obojenom kraljevom licu. Usne su mu
podrhtavale i mrštio je čelo jer nije bio brza i britka uma.Nakon nekoliko časaka
otvori usta, ali prije no što je stigao izgovoriti neopozivu presudu, Tanus podiže
opet mač i pokaza na otvorena vrata svetišta iza prijestolja. I kroz vrata iziđe
druga povorka sastavljena od tako čudnih ljudi da je faraon ostao otvorenih
usta.Kratas je dolazio prvi, podignutog vizira i s mačem u desnici. Oni što su ga
slijedili bili su obučeni samo u gaće i bili su bosih nogu i glave te ruku svezanih
na leđima.Hodali su polako poput robova na putu za tržnicu. Ja sam netremice
gledao Intefa i vidio kako ga uznemirenost nagriza i kako se trza kao da je dobio
udarac šakom u lice.Prepoznao je zarobljenike, očito je do tog trenutka vjerovao
da su odavna mrtvi i da su njihove lubanje izložene na križištima.Baci pogled na
vratašca napola zakrivena lanenim zastorom,bio je to jedini put za bijeg iz
pretrpanog dvorišta. Ali Remrem se pomaknuo korak udesno i podignuo bradu u
znak izazova. Šest zarobljenika poređano je pred prijestoljem i na Kratasovu
zapovijed baciše se na koljena i pognuše glave.
"Tko su ovi?", upita faraon, a Tanus se približi prvome, zgrabi ga za vezane
ruke i podigne ga opet na noge. Koža zarobljenika bila je izbrazdana ožiljcima
od boginja a odbljesak svjetla činio je slijepo oko nalik srebrenom disku.
"Faron je pitao tko si", zaprijeti Tanus tihim glasom. "Odgovori."
"Veliki Egipte, ja sam Shufti. Nekoć sam bio vođa Svraka, prije no što je
AkhHorus uništio moj klan u gradu Gallali."
"Reci kralju tko je bio tvoj vrhovni zapovjednik", nastavi Tanus.
"Moj vrhovni zapovjednik bio je Akh-Seth", odgovori Shufti. "Prisegnuo sam
mu vjernost i plaćao mu četvrtinu od svoga plijena. Zauzvrat Akh-Seth mi je
jamčio imunitet od snaga zakona i davao mi informacije o mojim predodređenim
žrtvama."
"Pokaži kralju čovjeka kojeg poznaješ kao Akh-Setha", zapovijedi Tanus i
Shufti se stružući nogama pomakne i stane ispred Intefa. Sakupi pljuvačku u
ustima i pljune na blistavu odoru velikog vezira.
"Ovo je Akh-Seth", vikne. "I neka se crvi goste njegovom utrobom." Kratas
odvuče Sghuftija u stranu, a Tanus dade dignuti na noge drugog zarobljenika.
"Reci kralju tko si", zapovijedi. "Ja sam Akheku i bio sam jedan od vođa
Svraka, ali svi moji ljudi ubijeni su."
"Tko je bio tvoj vrhovni zapovjednik? Kome si plaćao postotak od plijena?",
upita Tanus. "Moj vrhovni zapovjednik bio je plemeniti Intef. Uplaćivao sam dio
plijena u blagajnu velikog vezira."
Plemeniti Intef zadržao je drzak i nehajan stav pred optužbama koje su mu
upućivane. Nije rekao ništa dok su jedan za drugim zarobljenici dovođeni pred
njega i ponavljali istu izjavu.
"Plemeniti Intef bio je vrhovni zapovjednik. Plemeniti Intef jeAkhSeth."
Muk mnoštva bio je mučan koliko i vrućina. Svi su promatrali prizor s
užasom, mržnjom i nevjericom.Ali, nitko se nije usudio prozboriti s Intefom ili
pokazati ikakvu reakciju prije no što faraon odluči.
Posljednji vođa bio je suočen s velikim vezirom. Bio je visok i suhonjav,
mršavih mišića i kože opaljene suncem. U njegovim je žilama tekla beduinska
krv jer su mu oči bile crne, a nos kukast. Brada mu je bila gusta i kovrčava, izraz
lica arogantan.
"Moje je ime Basti."Govorio je razgovjetnije od drugih. "Zovem se Basti
Okrutni, premda ne znam zašto." Naceri se sa zlim izrazom na licu. "Bio sam
jedan od vođa Svraka dok Akh-Horus nije uništio moj klan.Moj vrhovni
zapovjednik bio je plemeniti Intef." Basti nije bio odvučen u stranu poput
drugih.Tanus nastavi razgovarati s njime. "Reci kralju jesi li poznavao
plemenitog Pankhija Harraba koji je pripadao tebanskoj aristokraciji."
"Dobro sam ga poznavao. Imao sam posla s njime."
"U kom smislu?", upita Tanus jezovitim glasom.
"Pljačkao sam njegove karavane. Palio sam njegove ljetine u poljima. Napao
sam njegove rudnike u Sestri i pobio njegove rudare na tako svirep način da se
nitko više nije vratio tamo da bi kopao bakar. Palio sam njegove posjede. Slao
sam svoje ljude u gradove da o njemu šire objede, tako da oblatim njegovo
poštenje i odanost državi. Pomogao sam drugima da ga unište, tako da se na
koncu otrovao sjemenjem dature."
Vidio sam kako faraonova ruka drhti stišćući korbač. Jedan je kapak treptao
onako kako sam primijetio u drugim prigodama,kad je bio duboko tjeskoban.
"Tko ti je zapovijedio da napraviš sve to?"
"Zapovijedio mi je plemeniti Intef, a nagradio me s takhom čistoga zlata."
"Što se nadao dobiti proganjanjem plemenitog Harraba?" Basti se naceri i
slegnu ramenima.
"Plemeniti Intef je veliki vezir, dok je plemeniti Pankhi Harrab mrtav. Čini mi
se da je Intef postigao svoj cilj."
"Priznaješ li da ti nisam ponudio milost u zamjenu za ovo priznanje? Shvaćaš
li da te čeka smrt?"
"Smrt?" Basti se nasmija. "Nije me strah od nje. To je kruh za moje zube.
Natjerao sam mnoge druge da ga pojedu, zašto bi me onda trebalo biti strah?"
Upitah se je li lud ili hrabar dok sam slušao njegovo hvalisanje. U svakom
slučaju, nisam ćutio za njega samilost ili divljenje. Sjećao sam se da je plemeniti
Pankhi Harrab bio valjan čovjek poput svoga sina i njemu je išlo sve moje
divljenje i sažaljenje. Vidio sam nemilosrdan izraz u Tanusovim očima. Znao
sam da dijeli moje osjećaje. Stiskao je mač tolikom snagom da su njegovi prsti
bili bijeli poput utopljenikovih.
"Učinio sam sve što si tražio do mene, božanski Mamose, gospodaru Kemita.
Čekam da mi daš nove zapovijedi."
Bio sam tako ganut da nisam mogao ni gutati. Morao sam uložiti napor da se
smirim.
Tišina u hramu potrajala je. Čuo sam teško disanje svoje gospodarice. Onda
me uhvati za ruku i stisne je tako jako da mi je gotovo polomila prste. Napokon
faraon progovori, ali sam nažalost čuo sumnju u njegovu glasu i naslutio da bi
mu bilo draže da sve to nije istina. Uzdao se u Intefa već toliko dugo da je
otkriće uzdrmalo temelje njegova povjerenja.
 "Plemeniti Intefe, jesi li čuo optužbe protiv sebe? Kako odgovaraš na njih?"
"Božanski faraone, zar ti to sliči na optužbe? Mislim da su to samo maštarije
jednog mladića pomahnitalog od zavisti i ljubomore. Sin je zločinca i izdajice.
Tanusovi porivi su jasni. Uvjerio je sebe da je izdajica Pankhi mogao postati
veliki vezir umjesto mene i bez razloga me smatra odgovornim za propast svoga
oca."
Napravi nehajnu kretnju rukom, tako vješto da sam vidio kako se kralj koleba,
obuzet sve većim sumnjama. U svim se prigodama uzdao u plemenitog Intefa i
sad mu je bilo teško promijeniti mišljenje. Htio je vjerovati u njegovu nedužnost.
"A optužbe vođa Svraka?", upita na koncu. "Kako odgovaraš na njih?"
"Vođe Svraka?", ponovi plemeniti Intef. "Moramo li ih počastiti takvom
titulom? Po vlastitom priznanju zločinci su najgore vrste... ubojice, lopovi,
silovatelji žena i djece. Kad bismo od njih tražili istinu, bilo bi to isto kao tražiti
čast i savjest u zvijerima i stoci koja radi na njivama." Intef pokaže na njih,
uistinu, bili su goli i vezani poput stoke.
"Pogledaj ih, božansko visočanstvo. Nisu li to ljudi koje se može podmititi ili
izbatinati kako bi ih se navelo da kažu bilo što? Prihvatit ćeš riječ nekog od njih
nasuprot riječi onoga tko ti je vjerno služio cijeli život?!"
Vidio sam kako kralj nagonski kima glavom,kao da prihvaća objašnjenje
čovjeka kojeg je držao prijateljem i nagradio ga priznanjima i povjerenjem. "Sve
što kažeš istina je.Uvijek si mi besprijekorno služio.Ovi nitkovi ne poznaju
istinu i čast. Moguće je da su prisiljeni svjedočiti."
Oklijevao je i plemeniti Intef iskoristio je tu prednost.
"Dosad sam čuo samo riječi. Trebali bi postojati drugi dokazi koji bi potvrdili
njihova svjedočenja. Ima li jedna jedina osoba u cijelome Egiptu koja može
predočiti dokaze protiv mene, stvarne dokaze a ne puste riječi? Ako ima, neka
stupi naprijed.Tada ću odgovoriti na optužbu.Ako nema nikoga tko ima dokaze,
onda nemam za što odgovarati."
Te su riječi duboko uznemirile faraona. Vidio sam kako gleda oko sebe kao da
traži dokaz koji je veliki vezir zahtijevao. Tada donese odluku.
"Plemeniti Tanuse, kakve dokaze imaš za sve ovo, osim riječi ubojica i
zločinaca?"
"Zvijer je vješto prikrila svoje tragove", ustvrdi Tanus. "I sklonila se u
najgušći šiprag, gdje ju je teško zaskočiti. Ja nemam drugih dokaza protiv
plemenitog Intefa, ali možda ima nekog tko ih ima,netko tko bi se mogao osjetiti
ponukanim onime što je danas čuo.Molim te, božanski faraone, pitaj svoj narod
ima li nekog tko nam može pomoći."
"Faraone, ovo je provokacija. Moji neprijatelji osjetit će se ponukanima da
iziđu iz sjene gdje čekaju u zasjedi da bi me napali", prosvjedovao je žestoko
plemeniti Intef, ali faraon ga ušutka grubom kretnjom.
"Ako budu lažno svjedočili protiv tebe, činit će to na svoj rizik", obeća, pa se
obrati svim nazočnim.
"Moj narode, žitelji Tebe! Saslušali ste optužbe protiv mog vjernog i voljenog
velikog vezira. Ima li među vama netko tko je u stanju pružiti dokaz koji
nedostaje plemenitom Tanusu! Netko tko može optužiti plemenitog Intefa? Ako
je tako, nalažem vam da progovorite."
Ustadoh, da toga nisam bio svjestan.Glas mi je bio tako jak da sam se
zapanjio.
"Ja sam Taita i nekoć sam bio rob plemenitog Intefa", viknuh. Faraon me
pogledao mršteći čelo. "Ima nešto što bih htio izložiti tvome veličanstvu."
"Poznajem te, liječniče Taita. Možeš prići."
Dok sam napuštao mjesto na tribinama i silazio kako bih prišao kralju, bacio
sam pogled na plemenitog Intefa. Bilo je kao da sam udario u zid, toliko je
njegova mržnja bila opipljiva.
"Božanski Egipte, taj stvor je rob." Glas plemenitog Intefa bio je hladan i
napet.
"Riječ roba protiv tebanskog aristokrata, državnog velikodostojnika... Kakva
je to sprdnja?"
Bio sam još pod dojmom njegova glasa, pa sam podlegao njegovim riječima i
moja odlučnost bila je poljuljana. Tada osjetih Tanusovu ruku kako dotiče moju
podlakticu. Ovlašni dodir koji mi je pružio potporu i dao mi hrabrost. Međutim,
Intef je uočio kretnju i upozorio kralja na nju.
"Kako vidiš, ovaj rob je podložan mome optužitelju. Još jedan od Tanusovih
dresiranih majmuna." Njegov je glas opet postao sladak kao med. "Njegova
bezočnost nema granica. Zakon kažnjava..." Faraon ga ušutka pokretom korbača.
"Ti previše računaš na dobro mišljenje koje imam o tebi, plemeniti Intefe.
Moje je da tumačim i mijenjam zakone koji predviđaju kazne za aristokrate, a ne
samo za obične ljude. Bit će ti bolje da to imaš na pameti."
Plemeniti Intef nakloni se i ušuti, ali njegovo je lice iznenada postalo napeto i
tmurno. Shvatio je situaciju. Kralj me pogleda.
"Okolnosti su neuobičajene i dopuštaju jedinstvena sredstva. Ipak, robe Taita,
upozoravam te, ako se tvoje riječi pokažu neutemeljene, ako ne budu
konzistentne, umrijet ćeš gušenjem." Prijetnja i otrovni pogledi plemenitog
Intefa natjeraše me da zamucam.
"Kad sam bio rob velikog vezira, bio sam veza između njega i vođa
razbojnika. Poznavao sam ove ljude." Pokazah zarobljenike koje je Kratas
zadržao pored prijestolja.
"Ja sam im prenosio zapovijedi plemenitog Intefa..."
"Laž! Opet riječi bez dokaza...", viknu Intef, ali njegov glas je imao očajnički
prizvuk. "Gdje su dokazi?!"
"Tišina!", zagrmi kralj. "Želim saslušati svjedočenje roba Taite." Gledao me u
lice i ja duboko udahnuh da bih nastavio.
"Ja sam Bastiju Okrutnome prenio zapovijed plemenitog Intefa, zapovijed da
uništi vlasništvo i bogatstvo plemenitog Pankhija Harraba. U to vrijeme bio sam
Intefov pouzdanik. Znao sam da hoće za sebe dužnost velikog vezira. Sve
njegove zapovijedi izvršene su.Plemeniti Harrab bio je uništen, lišen naklonosti
faraona i stoga je popio daturu. Ja, Taita, sve to potvrđujem."
"Tako je", umiješa se Basti Okrutni. "Taita govori istinu."
"Bak-Her!", viknu zarobljenici. "Istina je. Taita govori istinu."
"Ipak su to samo riječi", primijeti kralj. "Plemeniti Intef zahtijeva dokaze. Ja,
faraon, zahtijevam dokaze."
"Pola sam svoga života bio pisar i blagajnik velikog vezira. Vodio sam knjige
o njegovom imetku. Bilježio sam prihode i rashode. Ubirao sam plijen koji su
mu vode Svraka plaćali i brinuo se o svom njegovom imetku."
"Možeš li mi pokazati dokumente, Taita?" Lice faraona zasjalo je poput puna
mjeseca na spominjanje blaga. Počeo je pažljivo slušati.
"Ne, veličanstvo, ne mogu. Svitci su uvijek ostali u posjedu plemenitog
Intefa." Faraon niti ne pokuša prikriti žaljenje. Natmuri se, ali ja tvrdoglavo
nastavih.
"Ne mogu ti pokazati dokumente, ali možda te mogu odvesti do blaga koje je
veliki vezir ukrao tebi i narodu tvoga kraljevstva. Ja sam sagradio njegove tajne
riznice i sakrio plijen predan od vođa, koji tvoji poreznici nisu nikad vidjeli."
Zanimanje kralja opet živne kao žeravica u peči ljevača bakra. Nagne se
prema meni. Premda su svi u hramu piljili u mene, a plemići su prilazili kako bi
bolje čuli svaku riječ, ja sam nastojao kriomice pratiti kretnje plemenitog Intefa.
Vrata svetišta od ulaštene bronce bila su kao ogledala i povećavala su njegov lik.
Jasno sam vidio svaku nijansu njegova izraza lica i svaki najmanji pokret.
Izložio sam se velikoj opasnosti pretpostavivši da su njegova blaga ostala u
tajnim skrovištima gdje sam ih zatvorio. Tijekom posljednje godine mogao ih je
premjestiti drugamo. Ipak, premještanje takvog bogatstva bio bi odgovoran i
opasan posao. Bio bi prisiljen povjeriti se drugima, a to mu se nije dopadalo. Bio
je odveć sumnjičav. Povrh toga, do nekoliko dana unatrag vjerovao je da sam
mrtav i da sam ponio sa sobom svoju tajnu. Računao sam da imam polovične
mogućnosti i stavio sam na kocku svoj život. Zadržao sam dah dok sam gledao
lik plemenitog Intefa u bakrenim vratima. Zatim moje srce počne jako kucati i
moj duh poleti uvis poput orla. Iz panike otisnute na njegovu licu shvatio sam da
je strijela koju sam odapeo pogodila cilj. Pobijedio sam. Blago je bilo gdje sam
ga bio ostavio. Znao sam da mogu odvesti faraona do plijena koji je Intef
nagomilao tijekom života. Ali Intef još nije bio poražen.
Bilo je nesmotreno pretpostaviti da će biti lako savladati ga. Vidio sam kako
rukom daje znak i dok sam iznenađeno oklijevao, shvatio sam da je možda
kasno. U svome sam trijumfu zaboravio na Rasfera. Plemeniti Intef dao mu je
znak blagim pokretom desne ruke i Rasfer je odgovorio kao dobro uvježban pas
koji od lovca dobije naredbu za napad. Nasrne trzajem koji sve iznenadi. Morao
je preći samo deset koraka da stigne do mene i dok mi je prilazio, isukao je mač.
Između nas bila su dva Kratasova čovjeka, ali bili su mu okrenuti leđima. Rasfer
udari i sruši jednog pred Tanusa blokirajući ga u času kad mi je pokušao priteći u
pomoć. Bio sam sam i nezaštićen, a Rasfer je objema rukama podignuo mač
kako bi mi rascijepao lubanju. Podignuo sam ruke ne bih li zaustavio udarac, ali
noge su mi bile oduzete od straha i nisam se uspio pomaknuti niti sagnuti kako
bih umaknuo siktavom sječivu. Nisam vidio Tanusa kako baca svoj mač. Nisam
vidio ništa drugo osim Rasferova lica. Ali iznenada mač poleti zrakom. Strah je
toliko izoštrio moja osjetila da je izgledalo kao da vrijeme teče sporo poput ulja
koje se izlijeva iz žare. Vidio sam Tanusov mač kako se okreće oko svoje osi
sijevajući poput ljetne munje. Ali nije dovršio cijeli krug pa je držak, a ne
oštrica, pogodio Rasfera u glavu. Nije ga ubio, ali odbacio mu je glavu unazad
savivši mu vrat kao što vjetar savija vrbinu granu. Oči su mu slijepo zakolutale u
dupljama. Rasfer me nije uspio udariti. Noge mu se odsjekoše i stropošta se
preda me. Mač mu je izletio iz besvjesnih ruku i zavrtio se u zraku prije no što se
pri padu zabio u bok kraljevskog prijestolja.
Kralj je najprije u nevjerici užasnuto pogledao sječivo koje se treslo. Sječivo
mu je okrznulo ruku i zasjeklo kožu. Pred očima svih niz kapljica boje rubina
brižne iz površinske rane i padne na bijelu faraonovu suknjicu. Tanus je prekinuo
tišinu.
"Veliki Egipte, vidio si znak za napad koji je dan ovoj zvijeri. Znaš tko je
naredio da se dovede u opasnost tvoja kraljevska osoba."
Preskoči posrnulog stražara, zgrabi ruku plemenitog Intefa i zavrne mu je sve
dok uz bolni krik nije pao na koljena.
"Nisam htio vjerovati u optužbe protiv tebe." Faraon je imao bolan izraz lica
dok je gledao velikog vezira. "Uvijek sam ti vjerovao, a ti si spletkario protiv
mene." "
Veliki Egipte, poslušaj me!", preklinjao je Intef, ali faraon je skrenuo pogled.
"Dosta sam te slušao." Dade znak Tanusu.
"Zapovijedi svojim ljudima da paze na njega, ali odnosi se prema njemu
udvorno jer njegova krivnja još nije dokraja dokazana." Zatim se obrati
nazočnima.
"Ovo što se dogodilo čudno je i nečuveno. Prekidam saslušanje kako bih
razmotrio dokaze koje će mi iznijeti rob Taita. Narod Tebe okupit će se sutra u
podne na ovome mjestu da sasluša moju presudu. Rekao sam svoje."
Prošli smo kroz glavni ulaz dvorane za primanja u palaču velikog vezira.
Faraon je zastao na pragu. Premda je rana od Rasferova mača bila laka, zavio je
ruku i objesio je trakom o vrat. Vladar pogleda oko sebe. U dnu dvorane bilo je
Intefovo prijestolje isklesano u bloku alabastera, nešto manje veličanstveno od
kraljevskog u dvoru u Elefantini. Zidovi su bili ožbukani reljefnom glinom i
ukrašeni s nekoliko sjajnih fresaka koje sam ja naslikao i koje su pretvarale
golemi prostor u prekrasan vrt, divota. Naslikao sam ih dok sam još bio rob
plemenitog Intefa i premda su bile moje djelo, pogled na njih još uvijek je
izazivao u meni drhtaje užitka. Siguran sam da bi bila dovoljna ta djela, ne
uzimajući u obzir druga, da si priskrbim slavu najznačajnijeg umjetnika koji je
živio u našoj zemlji. Pomisao da ih baš ja, njihov tvorac, moram uništiti bila je
bolna i bacala je sjenu na trijumf tog uzbudljvog dana. Išao sam ispred faraona.
U ovoj smo prigodi zanemarili protokol, a kralj je bio nestrpljiv poput djeteta.
Slijedio me izbliza, gotovo mi je gazio po petama, a povorka koja ga je pratila
hodala je za njim s jednakim nemirom. Poveo sam ih do zida iza prijestolja.
Zaustavili smo se ispod velike freske koja je prikazivala boga Sunca, Ammon-
Ra, na svakodnevnom putu preko neba. Nije mi promaknuo kraljev izraz pun
strahopoštovanja dok ga je gledao. Iza nas je velika dvorana bila napola
ispunjena kraljevom pratnjom, sastavljenom od dvorjana, ratnika i uglednika,
pored vladarevih supruga i priležnica koje bi bile dale sve svoje pomade samo da
ne propuste uzbudljivi trenutak koji sam obećao. Naravno, moja je gospodarica
bila u prvome redu.Tanus je slijedio kralja na korak udaljenosti. Njegovi Plavi
preuzeli su zadaću vladarove tjelesne straže. Mamos se okrene k njemu.
 "Zapovijedi svojim ljudima da dovedu amo plemenitog Intefa." Kratas s
ledenom udvornošću dovede plemenitog Intefa pred zid, a zatim stane između
njega i kralja s isukanim mačem.
"Taita, možeš nastaviti", reče mi kralj.
Premjerio sam zid, izračunavši točno trideset koraka od najdaljeg ugla, pa
označih mjesto komadom krede.
"Iza ovog zida nalaze se privatne odaje velikog vezira", objasnih. "Kad je
palača posljednji put renovirana, učinjene su neke izmjene. Plemeniti Intef voli
držati svoje bogatstvo nadomak ruke."
"Ponekad si jako pričljiv Taita." Faraon nije bio oduševljen mojim
arhitektonskim objašnjenjima. "Požuri,nestrpljiv sam da vidim što je tu
skriveno."
"Neka dođu zidari!", viknuh i skupina kršnih radnika s kožnim pregačama
priđe i baci u podnožje zida vreće s alatom. Dao sam da ih dovedu s druge strane
rijeke, gdje su radili u faraonovoj grobnici. Bijeli prah koji im je pokrivao kosu
davao im je starački i mudri izgled koji zapravo nisu zaslužili. Uzeo sam drveni
metar od glavnog majstora i označio sam pravokutnik na zidu, a zatim sam se
udaljio i rekao mu.
"Polako! Pokušaj što je manje moguće oštetiti freske. Radi se o velikim
umjetničkim djelima."
S drvenim batovima i kremenim dlijetima radnici su navalili na zid ne
obraćajući previše pažnje na moje upute. Oslikana žbuka pretvarala se u oblak
prašine dok su se cijeli dijelovi zida odvajali i padali na mramorni pod. Prašina
je smetala damama, koje su pokrile usta i nos šalom. Ispod sloja žbuke pomalo
se pojavio obrub kamenih blokova.Faraon usklikne i ne osvrćući se na prašinu,
približi se kako bi promotrio ono što se sada jasno vidjelo. Pravilan slijed
blokova bio je prekinut redom drugih blokova drukčije boje, redom koji je točno
pratio okvir koji sam kredom označio na vanjskoj površini žbuke. "Skrivena
vrata!", uzvikne. "Odmah ih otvorite."
Na kraljevu zapovijed zidari svojski navale na zazidana vrata i kad su izbili
klin luka, lako su maknuli ostale blokove. Pojavio se mračni otvor, pa faraon,
koji je preuzeo upravljanje radovima, zapovijedi da se upale baklje.
"Prostor iza zida tajna je odaja", objasnih mu dok smo čekali da nam donesu
baklje. "Dao sam je izgraditi po želji plemenitog Intefa."
Tanus uze baklju i osvijetli put faraonu koji je spremno krenuo za njim. Ja sam
ušao kao treći. Prošlo je mnogo vremena otkad sam zadnji put bio tamo, tako da
sam radoznalo pogledao oko sebe kao i svi drugi. Ništa se nije promijenilo.
Škrinje i sanduci od cedra i akacije bili su poslagani točno kako sam ih ostavio.
Kad sam mu pokazao škrinje kojima je prvima trebao pokloniti pažnju, kralj
zapovijedi.
"Daj ih prenijeti u dvoranu za prijame."
"Trebat će snažni ljudi da ih nose", rekoh suhim glasom. "Vrlo su teške."
Bila su potrebna tri najsnažnija pripadnika Plavih da podignu jednu po jednu
škrinju i odnesu ih s druge strane prolaza u zidu.
"Nikad prije nisam vidio ove škrinje", prosvjedovao je plemeniti Intef kad su
odložene podno prijestolja. "Nisam ništa znao o tajnoj odaji iza zida.Mora daju
je izgradio moj prethodnik, koji je tamo dao sakriti blagajne."
"Veličanstvo, provjeri pečat na ovome poklopcu", rekoh i kralj pogleda
glinenu pločicu.
"Čiji je?", upita.
"Pogledaj prsten na lijevom kažiprstu velikog vezira, veličanstvo",
promrmljah. "Mogu li ti, uz dužno poštovanje, savjetovati da ga usporediš s
pečatom ove škrinje?"
"Plemeniti Intefe, dodaj mi svoj prsten, ako nemaš ništa protiv", zatraži kralj
pretjerano ljubazno, a veliki vezir sakrije ljevicu iza leđa.
"Veliki Egipte, nosim taj prsten dvadeset godina. Prst je toliko odebljao da ga
ne mogu skinuti."
"Plemeniti Tanuse", zapovijedi kralj, "izvadi mač i odsijeci prst plemenitog
Intefa pa mi ga donesi skupa s prstenom." Tanus se okrutno nasmiješi i poslušno
krene izvršiti zapovijed, hvatajući se za mač.
"Možda griješim", reče hitro plemeniti Intef. "Pusti da vidim mogu li ga
skinuti."
Prsten je lako skliznuo s prsta i Tanus klekne kako bi ga predao kralju. On se
nagnuo nad škrinju i približio prsten pečatu. Kad se uspravio, njegovo je lice
bilo crno od srdžbe.
"U potpunosti odgovara. Pečat je utisnut tvojim prstenom, plemeniti Intefe."
Veliki vezir nije odgovorio. Stajao je nepomično skrštenih ruku i skamenjena
izraza lica.
"Razbij pečat i otvori škrinju", zapovijedi faraon. Tanus otkine glinenu
pločicu i podigne poklopac vrhom mača. Kralj usklikne ugledavši sadržaj.
"Svih mi bogova!" Uz guranje i viku, dvorjani bez pretjeranih ceremonija
pohitaše pogledati u škrinju. "Zlato!"
Kralj podigne ruke pune svjetlucavih zlatnih obruča i ispusti ih kroz prste.
Zadrži samo jednog i približi ga očima kako bi provjerio oznaku kovačnice.
"Dva debena čistog zlata. Koliko će ih biti u ovoj škrinji i koliko škrinja ima u
tajnom skladištu?" Pitanje je bilo retoričko, nije očekivao odgovor, ali ja sam mu
ga svejedno dao.
"Ova škrinja....", pročitah popis koji sam prije mnogo godina napisao na
poklopcu. "Ova škrinja sadrži tristo debena čistog zlata. Što se broja škrinja tiče,
ako me sjećanje ne vara, u ovome bi ih skrovištu trebalo biti pedeset tri punih
zlata i dvadeset tri punih srebra. Ali zaboravio sam broj škrinja s draguljima."
"Ne mogu, dakle, nikome vjerovati? Plemeniti Intefe, odnosio sam se prema
tebi kao prema bratu i nije bilo dobročinstva koje od mene nisi dobio. A evo
kako si mi uzvratio."
U ponoć su se pisar i glavni poreznik pojavili u kraljevim odajama dok sam
mu mijenjao zavoj na ruci. Predali su završni račun blaga i faraon ga je
zapanjeno pročitao. Još jednom njegovi su se osjećaji uskomešali, a srdžba se
smjenjivala s euforijom zbog te neočekivane bogate žetve.
"Lupež je bio bogatiji od svog kralja! Ne postoji dovoljno stroga kazna za
takvu krivicu. Prevario je i pokrao mene i moje poreznike!"
"I ubio je i opljačkao plemenitog Harraba i desetine tisuća tvojih podanika",
podsjetili ga dok sam vezivao zavoj. Možda je to bila bezobraština s moje strane,
ali sad je već prema meni imao takvu zahvalnost da sam mogao riskirati.
"Da, također", spremno potvrdi. Nije dokučio moj sarkazam. "Njegova je
krivnja velika kao more i visoka do neba. Morat ću smisliti primjerenu kaznu.
Uže davitelja bilo bi prenježno za njega."
"Veličanstvo, u svojstvu liječnika moram inzistirati da se sada odmoriš. Ovaj
dan narušio je čak i tvoju snagu i otpornost."
"Gdje je Intef? Neću se moći odmoriti ako prvo ne budem siguran da je u
sigurnim rukama."
"Čuvaju ga u njegovim odajama, veličanstvo. Kapetan i postrojba Plavih
imaju zadaću da paze na njega." Zatim nastavih malo oklijevajući. I Rasfer je
pod paskom."
"Rasfer, ona užasna slinava zvijer? Onaj što te pokušao ubiti u Ozirisovu
hramu? Preživio je udarac plemenitog Tanusa?"
"Dobro mu je iako nije sretan, veliki faraone", odgovorih. "Jesi li znao da je
Rasfer, prije mnogo godina, bio taj koji je na meni upotrijebio kastracijski nož?"
Vidio sam bljesak samilosti u kraljevim očima.
"Odnosit ću se prema njemu kao prema njegovu gospodaru", obeća. "Dobit će
istu kaznu koju dobije plemeniti Intef. Je li ti to dosta, Taita?"
"Veličanstvo, ti si pravedan i sveznajući."
Napustih odaju hodajući natraške i odoh potražiti svoju gospodaricu. Čekala
me i premda je bila prošla ponoć i ja sam bio iscrpljen, nije mi dala spavati. Bila
je preuzbudena, željela je da ostatak noći prosjedim uz njezin krevet i slušam je
dok bez prestanka priča o Tanusu i drugim, manje važnim temama. Premda
nisam spavao, bio sam savršeno bistar kad sam sutradan ujutro zauzeo svoje
mjesto u Ozirisovu hramu. Prisutnih je bilo čak više no prethodnog dana.
U cijeloj Tebi nije bilo nikoga tko nije doznao za pad velikog vezira i koji nije
htio prisustvovati njegovom krajnjem poniženju. Čak i njegovi podređeni koji su
izvukli najveće dobrobiti iz njegove korumpirane uprave, okrenuli su se protiv
njega kao hijene koje proždiru vodu čopora kad je bolestan ili ranjen. Vođe
Svraka doveli su pred prijestolje u prnjama i svezane, ali kad je plemeniti Intef
ušao u hram, nosio je prekrasnu lanenu halju i srebrne sandale. Kosa je bila
ukovrčana, lice obojeno, a o vratu je nosio Zlato Vrline. Vođe razbojnika
kleknuli su pred kralja, ali plemeniti Intef odbio je učiniti isto, čak i kad ga je
jedan stražar bocnuo mačem. Kralj je dao znak da ga pusti.
"Pusti neka stoji na nogama!", zapovijedi. "Dovoljno će dugo ležati u grobu."
Zatim ustane u svoj svojoj veličajnosti i srdžbi. U toj je prigodi izgledao kao
pravi kralj, kao utemeljitelj dinastije, snažan i moćan čovjek. Ja, koji sam ga
upoznao u svim njegovim slabostima,osjetih kako se jedva svladava.
"Plemeniti Intefe, optužen si za izdaju i umorstvo, za razbojništvo i pljačku te
za sto drugih zločina koji ništa manje ne zaslužuju kaznu. Poslušao sam
svjedočenja pedeset mojih podanika svih društvenih položaja,uglednika,
slobodnih ljudi i robova. Vidio sam sadržaj tvoje tajne riznice, gdje si sakrio
bogatstvo utajeno poreznicima. Vidio sam tvoj osobni pečat na škrinjama sa
zlatom. Sve mi to dokazuje tisuću puta tvoju krivicu.Ja, Mamos, osmi toga
imena, faraon i vladar Egipta, proglašavam te krivim za sve zločine za koje si
optužen i nedostojnim blagosti i milosrđa."
"Živio faraon!", viknu Tanus, a narod Tebe ponovi usklik, deset puta. "Neka
vječno pozivi!" Kad je sve opet utihnulo, faraon nastavi govoriti.
"Plemeniti Intefe, ti nosiš Zlato Vrline. Pogled na to odličje na grudima
izdajice vrijeđa me." Pogleda Tanusa. "Oduzmi ga uhićeniku."
Tanus skine lance s Intefovog vrata i donese ih kralju, koji ih uze objema
rukama i zadrži mladića kad se ovaj htio odmaknuti.
"Ime plemenitog Harraba oblaćeno je nepravednom objedom izdaje. Tvoj otac
natjeran je na smrt izdajice. Ti si dokazao njegovu nedužnost. Poništavam sve
presude donesene protiv plemenitog Pankhija Harraba i posmrtno mu vraćam
sve počasti i naslove koji su mu bili oduzeti. Počasti i naslovi sada pripadaju
tebi, njegovu sinu."
"Bak-Her!", uzviknuše nazočni. "Neka nam vječno poživi naš faraon! Živio
plemeniti Tanus Harrab!"
"Pored naslova koji ti pripadaju po nasljedstvu, dodjeljujem ti i novo odličje.
Izvršio si misiju koju sam ti povjerio.Uništio si Svrake i predao si pravdi
njihovog vrhovnika. Kao priznanje za tu službu kruni, dodjeljujem ti Zlato
Vrline. Klekni, plemeniti Harrabe, i primi znak kraljeve naklonosti."
"Bak-Her!", uzviknuše svi dok je faraon stavljao o Tanusov vrat zveckave
zlatne lance koji su do prije nekoliko trenutaka krasili plementitog Intefa. "Živio
plemeniti Harrab!" Kad se Tanus udaljio, faraon je opet svoju pozornost
usredotočio na zarobljenika.
"Intefe, lišavam te naslova tebanskog aristokrata. Tvoje ime i tvoj rang bit će
izbrisani sa svih javnih spomenika i s grobnice koju si za sebe dao pripremiti u
Dolini velikodostojnika. Tvoji posjedi i sav tvoj imetak, uključujući i
protuzakonito stečeno blago, prelaze u vlasništvo krune, izuzev posjeda koji su
pripadali plemenitom Pankhiju Harrabu i koji su zločinačkim sredstvima pali u
tvoje ruke. Od ovoga časa, ta dobra vraćaju se njegovom nasljedniku, mom
vrlom Tanusu Harrabu."
"Bak-Her! Faraon je mudar! Neka nam vječno živi!"
Narod je frenetično pljeskao, a pored mene je moja gospodarica kao mnoge
dvorske dame plakala bez sustezanja. Tek nekolicina njih uspjela je odoljeti
čarima junačkog lika čija kosa kao da je pomračila sjaj zlatnih lanaca. Zatim me
kralj iznenadi. Okrenu se prema meni.
"Još je netko pružio odanu službu kruni, otkrivši skrovište ukradenog blaga.
Neka stupi pred mene rob Taita." Siđoh i stupih pred prijestolje. Kralj mi se
obrati ljubaznim glasom.
"Pretrpio si neizreciva zla od izdajice Intefa i njegovog nasilnika Rasfera. Oni
su te prisilili da počiniš odurna djela i teške zločine protiv države, da budeš
suučesnik razbojnika i pljačkaša i sakriješ blago tvog gospodara pred
kraljevskim poreznicima. Pa ipak, sve te zločine nisi ti htio. Kao rob bio si
prisiljen slušati svog gospodara. Zato te oslobađam svake odgovornosti,
presuđujem da si nevin i nagrađujem te s dva takha čistoga zlata, koji će ti se
isplatiti iz blaga konfisciranog izdajici Intefu."
Žamor čuđenja dočeka objavu, a meni se otme usklik. Bio je to golemi imetak,
tolik da se mogao nadmetati s onim mnoge velike gospode, dovoljan da kupi
velika prostranstva najplodnije zemlje i opremi prekrasne vile, da kupi tri stotine
snažnih robova za rad u polju i opremi flotu trgovačkih brodova za putovanje na
kraj svijeta kako bi donijeli nova blaga. Iznos je bio tako golem da je smutio čak
i moju sposobnost uobrazilje.
"Budući da si rob, nagrada neće biti predana tebi, već tvojoj gospodarici,
plemenitoj Lostris, jednoj od sporednih faraonovih supruga."
Morao sam to predvidjeti, kralj je htio da nagrada ostane u obitelji. Ja, koji
sam na trenutak bio jedan od najbogatijih ljudi Egipta, naklonih se i vratih na
svoje mjesto. Lostris mi je snažno stisnula ruku kako bi me utješila, ali zapravo
nisam bio razočaran. Naše sudbine bile su čvrsto isprepletene i znao sam da mi
nikad ništa neće nedostajati.Počeo sam odmah smišljati planove o ulaganju
imetka svoje gospodarice. Na koncu kralj izreče presudu zarobljenicima iako su,
dok je govorio, njegove oči bile nepomične na Intefu.
"Vašim zločinima nema ravnih. Ni jedna dosad izrečena kazna nije dovoljno
stroga. Evo stoga moje presude. U zoru dana po završetku Ozirisovih svetkovina
bit ćete provedeni goli i svezani ulicama grada. Još živi bit ćete prikovani za
noge, naglavačke, za glavna gradska vrata i ostat ćete tako sve dok vrane ne
ogole vaše kosti, koje će zatim biti pretvorene u pepeo i bačene u vode Nila."
Čak je i Intef problijedio i zaklecao čuvši presudu. Naredivši da se pepeo
rastrese tako da ne može biti čuvan, faraon je osudio zarobljenike na zaborav. Za
Egipćanina nije postojala teža kazna, cijelu vječnost bio bi im zanijekan pristup
u rajske vrtove.
Kad je moja gospodarica iskazala namjeru da bude nazočna izvršenju kazne
kako bi vidjela svoga oca prikovanog naglavačke za gradska vrata,
pretpostavljam da nije zbilja shvaćala stravičnost tog prizora. Bio sam odlučan
učiniti sve da ne bude nazočna. Nije nikad bila sklona okrutnostima, vjerujem da
je njezina odluka bila uvjetovana činjenicom da su gotovo sve druge kraljevske
gospe namjeravale otići to pogledati i da će Tanus zapovijedati izvršenjem.
Lostris ne bi nikad bila propustila priliku da ga vidi, makar izdaleka. Na koncu
sam je uspio uvjeriti pribjegavši najuvjerljivijim argumentima iz svog repertoara.
"Moja gospo, tako okrutni prizor utjecat će, bez sumnje, na tvoje dijete. Ne
želiš da njegov um ima posljedica."
"Nije moguće." Lostris je oklijevala prvi put tijekom te rasprave. "Moje dijete
ne bi znalo ništa o tome."
 "Vidjet će tvojim očima, a krici umirućeg djeda proći će kroz stijenku tvoga
trbuha i stići će do njegovih majušnih ušiju." Namjerno sam odabrao te riječi i
postigao sam ishod koji sam želio. Dugo je razmišljala i na koncu uzdahnula.
"Dobro. Ali želim da mi ti sve preneseš, ne ispuštajući ni najmanju sitnicu.
Hoću znati, posebice, kako su bile odjevene druge kraljeve supruge." Zatim se
vragolasto nasmija kako bi mi pokazala da nije dokraja povjerovala u moje
tvrdnje. "Šapatom ćeš mi sve prepričati, tako da usnulo dijete u trbuhu ne može
čuti."
U zoru izvršenja presude vrtovi palače bili su još utonuli u tamu kad sam
napustio harem. Prošao sam kroz vodene vrtove, gdje su se zvijezde zrcalile u
crnim površinama bazena. Kad sam se približio krilu u kojemu je plemeniti Intef
držan u pritvoru u svojim odajama, vidio sam svjetlost baklji i svjetiljki kako
obasjava prozore i začuo sam frenetičnu viku, zapovijedi i prijetnje. Odmah sam
shvatio da se dogodilo nešto ozbiljno i potrčah. Malo je nedostajalo da me
probode stražar na vratima Intefovih odaja, koji me prepoznao u posljednji čas,
podignuo oružje i propustio me.
Tanus je stajao usred predsoblja, rikao je poput lava u stupici i udarao šakama
svakoga tko bi mu se približio. Iako je bio žestoke naravi, nikad ga nisam vidio
obuzetog takvim bijesom. Činilo se da je izgubio razum i sposobnost da se
razgovijetno izražava. Njegovi vrli Plavi držali su se podalje od njega, a u
cijelome krilu palače vladao je kaos. Približih se, izmaknuh se šaci i viknuh mu
u lice.
"Tanuse! Ja sam! Smiri se! U ime svih bogova, jesi li poludio?" Jedva se
suzdrži da me ne udari. Vidio sam kako se bori s bijesom i kako ga napokon
uspijeva nadvladati.
"Vidi što možeš učiniti za njih", reče i pokaza mi tijela razbacana po
predsoblju. Kao da se tu odvijala neka bitka. Uočih s velikim užasom da je jedan
od ljudi na podu Khetkhet, zapovjednik pukovnije i čovjek dostojan poštovanja.
Bio je sklupčan u jednome kutu i držao se za trbuh s neopisivim izrazom bola na
licu. Dodirnuh mu obraz. Bio je hladan. Odmahnuh glavom.
"Ne mogu ništa učiniti za njega." Podignuh mu palcem kapak, promotrih
staklasto oko i nagnuh se da mu pomirišem usta. Pljesnivi vonj gljiva bio mi je
stravično poznat.
"Otrov", rekoh i ustadoh. "I ostali su vjerojatno u istome stanju." Bilo ih je
pet, svi sklupčani na podu.
"Ali kako?", upita Tanus prisilno mirnim glasom. Uzeh jednu od zdjela sa
stola za kojim su očigledno večerali i pomirisah. Miris gljiva bio je jači.
 "Ispitaj kuhare", savjetovah ga. Zatim, u napadu bijesa, bacih zdjelu u zid. Ti
leševi podsjetili su me na moje ljubimce umrle na isti način. A Khetkhet je bio
prijatelj. Duboko udahnuh kako bih se smirio i zatim upitah.
"Zarobljenik je pobjegao, zar ne?" Tanus nije odgovorio, ali me je poveo u
spavaću sobu velikog vezira.U dnu sam vidio pomaknutu oslikanu ploču u zidu i
otvoren prolaz.
"Jesi li znao da postoji prolaz?", upita hladno Tanus. Odmahnuh glavom.
"Vjerovao sam da poznajem sve tajne, ali prevario sam se", odgovorih mireći se
sa sudbinom. Mislim da sam u dnu duše uvijek znao da pravda neće stići Intefa.
Imao je potporu bogova tame i uživao je njihovu zaštitu.
"Rasfer je pobjegao s njim?", upitah, a Tanus odmahne glavom. "Dao sam ga
zatvoriti u arsenal s vođama Svraka. Ali dva Intefova sina, Menset i Sobek,
nestala su. Gotovo je sigurno da su oni organizirali trovanje mojih ljudi i očev
bijeg." Tanus je sada savršeno vladao sobom, ali njegova srdžba nije se smanjila.
"Ti tako dobro poznaješ Intefa, Taita. Što će učiniti? Kamo će poći? Kako ću
ga uhvatiti?"
"Sigurno znam jedno, pripremio je plan i za ovakvu mogućnost. Znam da je
sakrio drugo blago kod trgovaca i odvjetnika u Donjem Egiptu. Bio je čak u vezi
s lažnim faraonom, mislim da je prodavao vojne tajne njemu i njegovim
vojskovođama. Na sjeveru će ga zasigurno prijateljski dočekati."
"Već sam poslao pet brzih brodova, s nalogom da pretresu sve trgovačke
brodove koje presretnu", reče mi Tanus.
"Intef ima prijatelje s one strane Crvenoga mora", objasnih. "I poslao je blago
nekim trgovcima u Gazi, na obali sjevernog mora, kako bi mu ga čuvali. Imao je
odnose s beduinima i mnogi od njih u njegovoj su službi. Pomoći će mu da pređe
pustinju."
"Horusa mi, on je poput štakora koji ima tucet pomoćnih izlaza iz brloga za
slučaj opasnosti", opsova Tanus. "Kako ih sve mogu otkriti?"
"Ne možeš", odgovorih. "A u ovom trenutku faraon očekuje da bude nazočan
izvršenju kazne. Moraš ga izvijestiti o ovome što se zbilo."
"Kralj će pobjesniti, i to s pravom. Pustivši Intefa da pobjegne, nisam ispunio
svoju dužnost."
Ali Tanus je griješio. Faraon je prihvatio vijest o Intefovu bijegu iznimno
nepristrasno.Ne bih znao reći što je tome bio razlog, možda ga je golemo blago
koje je neočekivano dobio učinilo mekšim. Možda je još gajio neku naklonost
prema velikom veziru. S druge strane, bio je umjeren čovjek i možda ga nije
ushićivala pomisao da vidi plemenitog Intefa prikovanog naglavačke za gradska
vrata. Istina, pokazao je izvjesno negodovanje i ustvrdio da je pravda
iznevjerena, ali dok smo bili kod njega, nastavio je razgledati popis blaga. Čak i
kad je Tanus priznao svoju odgovornost za bijeg, kralj je ravnodušno odmahnuo
rukom.
"Kriv je zapovjednik straže i već je kažnjen Intefovim otrovom. Poslao si
brodove i postrojbe u potjeru za bjeguncem.Učinio si sve što se može očekivati
od tebe, plemeniti Harrabe. Ne preostaje ti drugo no izvršiti presudu nad ostalim
zločincima."
"Faraon je spreman da prisustvuje izvršenju?", upita Tanus, a kralj pogleda
uokolo u potrazi za nekom izlikom kako bi ostao s popisima i izvješćima
poreznika. "Imam mnogo posla, plemeniti Tanuse. Samo ti nastavi bez mene i
dođi me izvijestiti kad presude budu izvršene."
Radoznalost stanovništva za izvršenje bila je tako velika da su uglednici dali
podignuti tribinu pred glavnim gradskim vratima i naplaćivali su srebreni obruč
za svako mjesto. Klijenata nije nedostajalo i tribina je bila prepuna. Oni koji nisu
uspjeli doći do nje slili su se u polja van zidina. Mnogi su donijeli pivo i vino
kako bi proslavili i nazdravili. Rijetko koji gledatelj nije patio zbog zločina
Svraka, mnogi su zbog njih izgubili dragu osobu.
Goli i vezani zajedno, kako je zapovijedio faraon, zarobljenici su provedeni
ulicama Karnaka. Svjetina ih je gađala gnojem i smećem, izvikivala uvrede i
mahala šakama. Djeca su poskakivala pred povorkom i pjevala pjesmice
smišljene za tu prigodu…Prikovan sam s guzicom u zraku, velmoža sam i evo
kako umirem…
Povinujući se volji svoje gospodarice, zauzeo sam mjesto na tribini kako bih
vidio izvršenje presude. Zapravo nisam obratio pažnju na odjeću i nakit dvorskih
gospi oko mene kad su konačno zarobljenici dovedeni ispred vrata.
Pogledao sam Rasfera i pokušao se usredotočiti na svoju mržnju prema njemu.
Natjerao sam se da se prisjetim svih okrutnosti koje je počinio protiv mene, da
oživim muke kojima me podvrgnuo bičem i nožem. A ipak, dok sam ga gledao
bijela i opuštena trbuha, kose prljave od izmeta i smeća koji su mu kapali niz
lice, bilo mi je teško mrziti ga koliko je zaslužio. Ugleda me na tribini i naceri
se. Oduzeti mišići polovice lica činili su da to bude tek polovični kez, sardoničko
krivljenje lica. Obrati mi se.
"Zahvaljujem ti što si mi došao zaželiti sretan put. Možda ćemo se vidjeti u
rajskim vrtovima, gdje ću, nadam se, imati zadovoljstvo opet ti odrezati muda."
Ta provokacija trebala mi je olakšati mržnju, ali nije bilo tako, premda sam ja
zauzvrat viknuo.
"Nećeš otići dalje od blata na dnu rijeke, stari prijatelju. Nazvat ću Rasfer
prvog soma kojeg budem ispekao na ražnju."
Bio je prvi zarobljenik koji je podignut na vrata. Tri čovjeka navrh zida vukli
su ga užadima dok su četvorica gurala s tla. Držali su ga tako dok se jedan
pukovnijski oružar penjao ljestvama držeći u ruci kameni čekić. Rasfer se nije
više šalio kad je prvi od velikih bakrenih čavala prodro u meso i kost velikih
žuljevitih nogu. Rikne, opsuje i zgrči se u stisku ljudi koji su ga pridržavali, a
gomila zapljeska i nasmija se izvikujući riječi podstreka. Tek kad su čavli
zabijeni i oružar sišao kako bi se divio ishodu svoga rada, pokazali su se očiti
nedostatci tog novog oblika kazne.Rasfer je zavijao i stenjao obješen
naglavačke, dok mu je krv polako tekla niz noge.Opušteni trbuh visio je
naopačke i veliko dlakavo spolovilo lupkalo je o pupak.Dok se krivio i bacakao,
čavli su polako iskidali meso između prstiju i Rasfer se stropoštao na tlo
bacakajući se kao riba izvučena na suho.
Gledateljima se dopao prizor i nasmijali su se i zapljeskali. Tada su krvnici
opet podignuli Rasfera i oružar se opet popeo na ljestve da bi zabio druge čavle.
Kako bi čvršće prikovao Rasfera i spriječio ga da se bacaka, Tanus je
zapovijedio da mu se za vrata prikuju i ruke. Ovaj je put ishod bio drukčiji.
Rasfer je ostao visiti naglavačke raširenih udova poput čudovišne morske
zvijezde. Nije više urlao jer je težina utrobe pritiskala pluća. Napinjao se da diše
i nije imao daha za vikanje. Jedan po jedan, drugi su osuđenici podignuti na
vrata i prikovani dok je gomila zviždala i pljeskala. Samo Basti Okrutni nije
ispustio ni jauka i to je izazvalo neko određeno nezadovoljstvo.
Kako je vrijeme prolazilo, vrućina je rasla, a sunce je i dalje udaralo na
raspete. U podne su kažnjenici tako malaksali od bola, žeđi i gubitka krvi da su
nepomično i tiho visili kao polutke mesa obješene o mesarske kuke. Gledatelji
su se počeli dosađivati i razilaziti. Neki razbojnici izdržali su duže od drugih.
Basti je nastavio disati cijeli dan, ali kad je sunce zašlo, zadrhta i ostade
nepomičan.Rasfer je bio najizdržljiviji. Nastavio je živjeti dugo nakon Bastijeve
smrti. Crveno okrvavljeno lice bilo je dvostruko veće od normalnog. Jezik je
virio između usana kao kriška jetre. Svako malo zastenjao bi i otvorio oči, a ja
sam se svaki put osjećao kao da dijelim njegovu patnju. Moja mržnja prema
njemu bila je nestala i bio sam obuzet istim sažaljenjem koje bih bio ćutio za
svaku mučenu životinju.
Gomila se razišla i bio sam sam na opustjeloj tribini. Tanus, koji nije
pokušavao sakriti gađenje za brutalnu dužnost koju mu je nametnula kraljeva
zapovijed, ostao je na svome mjestu do zalaska. Potom je mjesto prepustio
jednom kapetanu i vratio se u grad prepuštajući nama zadaću da nastavimo
bdijenje. Bilo je tek desetak stražara u podnožju vrata, ja sam bio na tribini, a
nekoliko je prosjaka ležalo poput svežanja podno zida. Baklje s obiju strana
vrata plamtjele su na noćnom povjetarcu koji je stizao s rijeke i bacale su čudno
svjetlo na jezovit prizor. Rasfer je opet zastenjao i ja više nisam izdržao. Uzeo
sam mješinu piva iz svoje košare i sišao sam popričati s kapetanom. Poznavali
smo se od vremena pustolovine u pustinji, nasmijao se i odmahnuo glavom kad
je čuo moju molbu.
"Odveć si meka srca, Taita. Taj gad je gotov i nema svrhe brinuti se", reče mi.
"Ali, nakratko ću se praviti da gledam na drugu stranu. Požuri."
Odoh do vrata. Rasferova glava bila je u visini moje. Tiho ga oslovih i on
otvori oči. Nisam mogao znati hoće li me razumjeti ili ne, ali prošaptah.
"Donio sam ti malo piva da ovlažiš jezik." Ispusti guturalni jecaj. Gledao me.
Ako je još bio u stanju osjetiti nešto, žeđ je za njega morala biti paklena muka.
Izlio sam mu na jezik nekoliko kapi piva i pripazio da mu ne oteče u nos. Uzalud
je pokušao gutati. Bilo bi to nemoguće i da je bio snažniji.Tekućina mu poteče u
uglove usta i na obraze i završi u kosi skorenoj od izmeta. Zatvorio je oči. Bio je
to trenutak koji sam čekao. Izvukao sam bodež iz nabora šala. Stavio sam vrh iza
uha i naglim pokretom zario ga do drška. Iskrivi leđa u posljednjem grču, zatim
se prepusti smrti. Izvukao sam oštricu. Bilo je malo krvi. Sakrih ga u šal i udaljih
se.
"Neka te rajski snovi prate tijekom noći, Taita", dovikne mi kapetan straže, ali
ja sam bio bez glasa i nisam odgovorio. Nisam nikad ni pomislio da ću plakati za
Rasferom. A možda i nisam. Možda sam plakao samo za sebe.
Po zapovijedi faraona, povratak u Elefantinu isprva je odgođen za mjesec
dana. Vladar je trebao smjestiti novo blago i bio je veoma euforičan. Otkad sam
ga poznavao, nisam ga nikad vidio tako sretnog i bio sam zadovoljan zbog njega.
Već sam osjećao iskrenu naklonost za starog. Mnogo puta ostajao sam do
duboko u noć s njime i pisarima provjeravajući račune kraljevske riznice, koji su
sada bili vrlo obećavajući. Druge pute faraon bi me pozvao kako bi se savjetovao
o izmjenama u zagrobnom hramu i kraljevskoj grobnici, koje si je sada doista
mogao priuštiti. Računao sam da će barem polovica nedavno otkrivenog blaga
završiti u grobnici s njim.Izabrao je sve najljepše Intefove dragulje i poslao
gotovo petnaest takhova poluga zlatarima svog hrama kako bi ih pretvorili u
zagrobnu opravu. Svejedno je nalazio vremena da pozove Tanusa i upita ga za
savjet u vojnim pitanjima,sad ga je držao jednim od najvažnijih vojskovođa
svoje vojske. Bio sam nazočan na nekoliko tih susreta.
Opasnost koju je predstavljao lažni faraon Donjeg Egipta i dalje je prijetila i
mučila nas. Tanus je uživao naklonost kralja i stoga ga je uspio uvjeriti da odvoji
mali dio Intefova blaga za izgradnju pet novih flota ratnih brodova i za nabavku
novog oružja i sandala za sve postrojbe svog tjelesnog zdruga, iako ga nije
mogao uvjeriti da isplati zaostale plaće.Mnoge postrojbe nisu bile plaćene
posljednjih šest mjeseci.Moral vojske poboljšao se zahvaljujući tim doznakama,a
svi vojnici znali su čija je to zasluga.Rikali su poput lavova i pozdravljali
podignutom pesti svaki put kad bi Tanus izvršio smotru njihovih postrojbi.
Mnogo puta kad bi Tanus bio pozvan kod kralja, moja bi gospodarica našla
povod da bude nazočna. Premda je u tim prigodama imala toliko razbora da se
drži u pozadini, ona i Tanus razmjenjivali su takve poglede da me bilo strah da
ne upale lažnu faraonovu bradu. Na sreću, činilo se da nitko osim mene ne
primjećuje te strastvene poruke. Svaki put kad je moja gospodarica znala da ću
sresti Tanusa privatno, povjeravala mi je duge vatrene poruke za njega. Na
povratku sam donosio isto tako plameni odgovor. Na sreću, te poruke ponavljale
su se pa me nije koštalo truda naučiti ih napamet. Lostris se nikad nije umorila
nagovarati me da nađem izgovor koji bi joj omogućio da se opet nade nasamo s
Tanusom. Priznajem,bio sam zabrinut za svoju kožu i za sigurnost svoje
gospodarice i djeteta, tako da se nisam svom svojom domišljatošću trudio
zadovoljiti njezin zahtjev.
Kad sam jednom pokušao prenijeti Tanusu poziv na sastanak s mojom
gospodaricom, uzdahnuo je i odbio, premda je potvrdio svoju ljubav za nju.
"Zgoda u grobnici u Trasu bila je ludost, Taita. Nisam kanio kompromitirati
Lostrisinu čast i da nije bilo khamsina, ne bi nikad došlo do toga. Ne smijemo se
više izlagati takvoj opasnosti. Reci joj da je volim više od života, reci joj da će
doći naše vrijeme jer su nam tako obećali Ammon-Raovi labirinti. Reci joj da ću
čekati cijeli svoj život."
Kad je dobila poruku, moja gospodarica zatopta nogama i izjavi da je njezin
ljubljeni blesav i da ne osjeća ništa za nju. Razbila je pehar i dvije zdjele od
obojena stakla, bacila u rijeku zrcalo u okviru od dragulja koje joj je kralj
darovao i na koncu se bacila na krevet i plakala sve do večere.
Osim vojnih dužnosti, koje su uključivale nadgledanje radova na izgradnji
nove flote, tih je dana Tanus bio zauzet reorganizacijom posjeda koji su konačno
bili vraćeni u njegovo vlasništvo. Savjetovao se sa mnom gotovo svaki dan.
Kako je bilo predvidljivo, Svrake posjede nisu pljačkali otkad su pripadali
plemenitom Intefu pa su stoga bili procvali i u dobrom stanju. Tanus je zato
preko noći postao jedan od najbogatijih ljudi Gornjeg Egipta. Koliko sam god
činio sve moguće da ga razuvjerim, trošio je veliki dio svog osobnog imetka
kako bi platio zaostatke svojim ljudima i opremio ih. Naravno, Plavi su ga
voljeli još više zbog te njegove darežljivosti.
Tanus je poslao svoje zapovjednike, Kratasa,Remrema i Astesa, da okupe
invalidne i slijepe veterane riječnih ratova koji su preživljavali prosjačeći po
ulicama Tebe. Smjestio ih je u jednu veliku ladanjsku vilu koja je bila dio
njegova nasljedstva i premda bi se oni bili zadovoljili kašom i ostatcima, hranio
ih je mesom, pogačama i pivom. Obični vojnici klicali su mu po ulicama i
podizali pehare u njegovo zdravlje u krčmama.Kad sam joj rekao o Tanusovoj
rastrošnosti, moja gospodarica odlučila je oponašati ga i potrošila je stotine
debena zlata koje sam ja zaradio kako bi kupila i opremila tucet građevina koje
je pretvorila u bolnice i ubožnice za tebanske siromahe.
Ja sam već bio namijenio to zlato za jedno ulaganje na tržištu žitarica, ali
koliko sam god lomio ruke i preklinjao je, nisam je uspio pokolebati. Naravno,
strpljivi rob Taita se brinuo o svakodnevnom upravljanju posljednjom ludosti
svoje gospodarice, iako je ona svaki dan posjećivala te ustanove. Stoga je
postalo moguće za sve neradnike i pijance gradova blizanaca priskrbiti si
besplatni objed i krevet. Kao da to nije bilo dovoljno, moglo se dogoditi da im
zdjelicu juhe serviraju prelijepe ruke moje gospodarice te da njihove boleštine i
probavne smetnje liječi jedan od najpoznatijih liječnika našeg Egipta.
Na sreću, uspio sam pronaći nezaposlene mlade pisare i svećenike dobre duše
koji su voljeli ljudska bića više no bogove i novce. Moja gospodarica uzela ih je
u svoju službu i ja sam ih noću vodio po najsiromašnijim uličicama i četvrtima
grada. Svaki put skupljali smo lutajuću siročad. Bili su gnusno stado malih
divljaka s glistama i rijetki su nas svojevoljno slijedili. Morali smo ih ganjati i
hvatati kao da su divlje mačke i ja sam dobivao ugrize i ogrebotine kad sam ih
prao i brijao im kosu, tako punu nametnika da je bilo nemoguće počešljati ih.
Smještali smo ih zatim u nova sirotišta moje gospodarice, gdje su svećenici
preuzimali dužnost da ih pripitome, dok su se pisari brinuli o njihovu odgoju.
Mnogi mali gosti bježali su nakon nekoliko dana i vraćali se životu na ulici.
Neki su ipak ostajali u sirotištu, a njihova polagana preobrazba u ljudska bića
veselila je moju gospodaricu, a i meni je pružala zadovoljstva koja nisam držao
mogućim.
Uzalud sam prosvjedovao zbog načina na koji je moja gospodarica rasipala
naše bogatstvo i bio sam siguran, završim li u grobu prije očekivanog, da će
krivnja biti u cijelosti na dvoje mladih idiota koje sam uzeo u zaštitu i koji uz
svu zahvalnost nisu marili za moje pametne savjete. Izlišno je dodati da su mojoj
gospodarici, a ne meni, udovice i invalidi upućivali blagoslove i kitice
samoniklog cvijeća, jeftine ogrlice i komade papirusa s loše ispisanim ulomcima
iz Knjige mrtvih. Kad je moja gospodarica lutala ulicama, ljudi su joj
predstavljali djecu kako bi ih blagoslovila i dodirivali joj rub halje kao da se radi
o talismanu. Lostris je ljubila prljavu djecu, premda sam je upozoravao da bi
time mogla dovesti u opasnost svoje zdravlje, i dijelila je bakrene obruče
dangubama jednakim rasipništvom kojim stablo odbacuje lišće u jesen.
"Ovo je moj grad", reče mi jednom. "Volim ga i volim sve one koji u njemu
žive. Oh, Taita, ne želim se vratiti u Elefantinu. Mrzim pomisao da ću napustiti
svoju lijepu Tebu."
"Mrska ti je pomisao da napustiš grad?", upitah. "Ili određenog momka, grubu
vojničinu koja ovdje živi?" Ona me lagano pljusne.
"Za tebe ništa nije sveto, ni najčišća i najiskrenija ljubav? Unatoč tvojim
papirusima i tvom uzvišenom izražavanju nisi drugo do li barbarin."
Dani su brzo prolazili. Jedno jutro pogledah na svoj kalendar i ustanovili da je
prošlo više od dva mjeseca otkad se plemenita Lostris vratila u faraonovu
ložnicu. Premda još nije bilo vidljiva traga njezinog stanja, bilo je vrijeme da
kralju dam veliku vijest o skorom očinstvu. Kad sam svojoj gospodarici rekao
što kanim učiniti, zabrinula se za samo jednu stvar. Natjerala me da obećam da
ću prije no što izvijestim kralja, reći Tanusu da je on stvarni otac djeteta.
Tog popodneva izišao sam da izvršim misiju. Našao sam Tanusa u
brodogradilištu na zapadnoj obali rijeke, gdje je proklinjao radnike i prijetio im
da će ih baciti krokodilima za objed. Kad me ugledao, zaboravio je srdžbu i
pozvao me da se ukrcam na brod koji su ton jutro porinuli. Pokazao mi je
ponosno novu crpku koja je trebala služiti za isisavanje vode iz broda ukoliko bi
bio oštećen u bitci. Činilo se da je zaboravio da sam ja projektirao spravu i
morao sam ga pristojno podsjetiti na to.
"Uskoro ćeš zatražiti da ti plaćam tvoje ideje, stari lupežu. Gramziv si kao
sirijski trgovac." Pljesne me po ramenima i povede me na kraj palube gdje nas
nitko od mornara nije mogao čuti. Utiša glas.
"Kako je tvoja gospodarica? Noćas sam je sanjao. Reci mi, je li dobro? I kako
je njezina siročad? Ima tako darežljivu dušu, i tako je lijepa! Cijela je Teba
obožava. Čujem kako spominju njezino ime kamo god pođem i svaki put osjetim
probadanje u grudima."
"Uskoro ćeš imati još nekoga koga ćeš voljeti", rekoh mu, a Tanus me
zapanjeno pogleda otvorenih ustiju.
"One noći u grobnici u Trasu nije samo khamsin pogodio cilj." Stisne mi ruku
tako jako da mi se oduzeo dah.
"Što znači ova zagonetka? Govori jasno ili ću te baciti u rijeku. Što želiš reći,
stari lupežu? Ne igraj se riječima."
"Plemenita Lostris nosi tvoje dijete. Poslala me da ti to kažem kako bi ti prvi
to doznao, čak prije kralja", odgovorih. "Sad me pusti ili ćeš me obogaljiti."
Tanus me tako naglo pustio da sam skoro pao u vodu.
"Moj sin! Moj sin!", vikne. Bilo je iznenađujuće što su oboje odmah pomislili
da će biti muško. "Čudo! Horusov dar."
U tom trenutku Tanus je izgledao kao da je siguran da ni jedan drugi čovjek u
cijeloj povijesti nije napravio sina.
"Moj sin!" Odmahne smeteno glavom, smijući se poput idiota. "Moja žena i
moj sin! Moram odmah otići k njima."
Krene silaziti s broda pa sam morao potrčati da ga zadržim. Uporabio sam sve
svoje sposobnosti uvjeravanja i uspio sam ga spriječiti da otrči u palaču i upadne
u kraljevski harem. Na koncu sam ga odveo u najbližu krčmu da nazdravimo
djetetu. Na sreću, tamo je već bila skupina Plavih u slobodnom izlasku. Platio
sam svima najbolje vino i ostavio ih. U krčmi je bilo i ljudi iz drugih pukovnija,
stoga je bilo vjerojatno da će kasnije izbiti tučnjava, jer Tanus je bio uzbuđen, a
Plavima nije nikad trebao veliki poticaj da bi se potukli.
Otišao sam odmah u palaču i faraon je bio sretan što me vidi.
"Baš sam te htio pozvati, Taita. Mislim da smo bili preškrti glede vrata moga
hrama. Hoću da budu veličanstvenija..."
"Faraone", uzviknuh. "Veliki i božanski Egipte! Nosim ti prekrasne vijesti.
Boginja Izis održala je obećanje. Tvoja će dinastija biti vječna. Proročanstvo
Ammon-Raovih labirinta na putu je ispunjenja. Mjesec moje gospodarice
izgažen je kopitima moćnog bika Egipta! Plemenita Lostris nosi tvoje dijete!"
Barem jednom faraon je zaboravio planove za pogreb i izgradnju hrama.
Poput Tanusa, odmah mu je palo na um da trkom ode k njoj. Prošli smo hitro
palačom u pratnji grupice aristokrata i velikodostojnika uskomešanih poput
nabujala Nila.Moja gospodarica čekala je u vrtu harema. S prirodnom ženskom
lukavošću, dobro je odabrala scenu kako bi istaknula svoju ljepotu. Sjedila je na
klupi usred procvalih gredica s velikom rijekom iza sebe. Na trenutak sam
pomislio da će se kralj baciti na koljena pred nju, ali ni izgledna besmrtnost nije
bila dovoljna da do te mjere zaboravi dostojanstvo. Ipak ju je obasuo
komplimentima i čestitkama te se raspitao o njezinu zdravlju, ne skidajući
pogled s Lostrisina trbuha iz kojeg je za neko vrijeme trebalo izići čudo. Na
koncu upita.
"Draga moja, nedostaje li nešto tvojoj sreći? Mogu li ti nekako ugoditi u ovom
tako odgovornom trenutku tvoga života?" Još jednom osjetih veliko divljenje za
svoju gospodaricu. Posjedovala je spremnost dostojnu velikog vojskovođe ili
trgovca žitom.
"Veličanstvo, ja sam rođena u Tebi i ne mogu biti uistinu sretna na nekom
drugom mjestu u Egiptu. Preklinjem te da me shvatiš i da dopustiš da se tvoj sin
rodi ovdje. Molim te, ne tjeraj me da se vratim u Elefantinu."
Ja sam suzdržao dah. Sjedište dvora bilo je državno pitanje. Premještaj iz
jednog grada u drugi bila je odluka koja je utjecala na život tisuća podanika i
nije mogla biti donesena na osnovi hira mlade žene koja još nije imala šesnaest
godina. Faraon je izgledao zbunjen zahtjevom i počeškao si je umjetnu bradu.
"Želiš živjeti u Tebi? Onda dobro, dvor će preseliti u Tebu!" Okrenuo se
prema meni.
"Taita, projektiraj novu palaču." Zatim je opet pogledao moju gospodaricu.
"Izgradit ćemo je na zapadnoj obali, draga moja?" I pokaza drugu obalu
rijeke.
"Da, na zapadnoj je obali svježije", reče moja gospodarica. "Tamo ću biti jako
sretna."
"Na zapadnoj obali, Taita. Ne štedi. Palača mora biti dostojna faraonovog
sina, čije će ime biti Memnon, Vladar Zore. Zvat ćemo je Memnonova palača."
I tako mi je krajnjom lakoćom moja gospodarica uvalila gomilu posla i
priviknula kralja na prve od mnogih zahtjeva koji bi bili uslijedili u ime djeteta
koje se imalo roditi. Od tog časa faraon joj nije više ništa odbio, počasne titule
za one koji su uživali njezinu naklonost i simpatiju, milodare za njezine
štićenike, rijetka i egzotična jela donesena za nju iz najudaljenijih kutaka
carstva.
Vjerujem da se Lostris zabavljala kao razmažena djevojčica stavljajući na
kušnju granice svoje nove moći nad kraljem. Iako sam joj pričao o njemu, nije
nikad vidjela snijeg pa je zatražila da joj ga donesu malo kako bi si osvježila
čelo na vrućini doline Nila. Faraon je odmah zapovijedio da se održe atletske
igre u kojima je odabrano sto najbržih trkača Gornjeg Egipta koji su poslani u
Siriju kako bi mojoj gospodarici donijeli snijeg u specijalnoj škrinji koju sam
projektirao i koja je trebala spriječiti da se otopi. Vjerojatno se radilo o jedinom
hiru koji nije bio zadovoljen.S dalekih planina stiglo nam je samo malo vode na
dnu škrinje.U svemu ostalome bila je uvijek zadovoljena.
 Jednom je prigodom bila nazočna dok je Tanus podnosio kralju izvještaj o
borbenom rasporedu egipatske flote. Moja gospodarica stajala je mirno u
pozadini dok Tanus nije završio i oprostio se. Zatim je komentirala:
"Čula sam da je plemeniti Tanus naš najbolji vojskovođa. Ne misliš li da bi
moglo biti uputno, božanski mužu, promaknuti ga u Velikog Lava Egipta i
povjeriti mu zapovjedništvo sjevernih snaga?"
Još jednom njezina mi je bezočnost oduzela dah, ali faraon je kimnuo glavom
zamišljena izraza lica. "I ja sam to pomislio, draga moja, iako je još vrlo mlad za
vrhovno zapovjedništvo."
Sutradan je Tanus pozvan kod kralja i bio imenovan Velikim Lavom Egipta i
zapovjednikom sjevernog krila vojske. Njegov stari prethodnik maknut je u
stranu, s izdašnom mirovinom i počasnim dužnostima u kraljevskoj kući. Sad je
Tanus imao pod svojim zapovjedništvom tri stotine brodova i gotovo trideset
tisuća ljudi. Zahvaljujući promaknuću bio je četvrti čovjek vojne hijerathijli
iznad njega bili su samo Nembet i još par slaboumnih staraca.
"Plemeniti Tanus jako je ponosan", reče mi Lostris kao da to ne znam. "Kažeš
li mu da sam pridonijela njegovu promaknuću, prodat ću te prvom sirijskom
trgovcu", zaprijeti.
U međuvremenu njezin je trbuh pomalo rastao,pa unatoč svemu što sam imao
za napraviti, morao sam svakodnevno o tom napredovanju izvještavati ne samo
dvor već i glavni stožer zapovjedništva Sjevera.
Počeo sam radove na izgradnji Memnonove palače pet tjedana nakon što mi je
faraon dao zapovijed. To sam vrijeme potrošio da nacrtam konačni projekt. Moja
gospodarica i kralj izjavili su da nadilazi njihova očekivanja i da će biti daleko
najljepša građevina u Egiptu. Na dan početka radova jedan brod koji je probio
blokadu plativši prolaz kroz flotu Crvenog Pretendenta pristao je u Tebi s
tovarom cedra pristiglog iz Byblosa.Zapovjednik je bio moj stari prijatelj i donio
mi je zanimljive vijesti. Prvo mi je rekao da je plemeniti Intef viđen u sirijskom
gradu Gazi.Kako se činilo, putovao je u velikom stilu, s brojnom pratnjom
tjelesnih stražara, i išao je prema istoku. Stoga je vjerojatno uspio preći Sinajsku
pustinju, ili je možda našao brod kojim je isplovio iz ušća Nila i potom otplovio
na istok duž obale velikoga mora.
Zapovjednik mi je prenio i druge stvari, koje su mi se u tom času činile
beznačajnima, ali koje bi bile promijenile sudbinu Egipta i svih nas koji smo
živjeli duž rijeke. Kako se činilo, novo ratoborno pleme stiglo je iz neke
nepoznate zemlje istočno od Sirije, pregazivši sve što je našlo na svome putu.
Nitko nije znao mnogo o tom ratničkom narodu, ali činilo se da primjenjuje
novi, dotad neviđeni oblik ratovanja. Bili su u stanju u kratko vrijeme preći
velike udaljenosti i nijedna vojska nije im se mogla oduprijeti. Uvijek je bilo
neprovjerenih glasina o novim neprijateljima koji su se spremali napasti Egipat i
čuo sam ih na desetine. Stoga im ni ovaj put nisam pridao veću važnost. Samo
zato što je zapovjednik bio povjerljiv izvor, njegovu sam priču prenio Tanusu
prvi put kad smo se opet sreli.
"Nitko se ne može suprotstaviti tim tajanstvenim neprijateljima?", uzvrati on
sa smiješkom.
"Volio bih ih vidjeti na djelu protiv mojih ljudi, pokazao bih im ja što uistinu
znači riječ nepobjediv. Kako si rekao da se zovu ti moćni ratnici brzi poput
vjetra?"
"Čini se da ih zovu Kraljevima Pastirima", odgovorih. "Hiksi." Ime mi ne bi
bilo s toliko lakoće prešlo usne da sam znao što će značiti za naš svijet.
"Pastiri, ha? Dobro, moji lupeži neće biti stado koje će lako pripitomiti."
Tanus nije više mislio na njih. Mnogo su ga više zanimale vijesti o plemenitom
Intefu.
"Kad bismo sa sigurnošću mogli znati gdje se nalazi, poslao bih postrojbu da
ga uhiti i dovede amo da odgovara pred licem pravde. Svaki put kad posjetim
posjede koji su pripadali mojoj obitelji, osjetim duh svoga oca uza se. Znam da
neću imati mira dok ga ne osvetim."
"Volio bih da je stvar tako jednostavna." Odmahnuh glavom. "Intef je lukav
poput pustinjske lisice. Ne vjerujem da ćemo ga opet vidjeti u Egiptu." Dok sam
izgovarao te riječi, bogovi tame sigurno su mi se smijali.
Kako je trudnoća moje gospodarice napredovala, mogao sam tražiti da
ograniči svoje aktivnosti. Zabranio sam joj da posjećuje bolnice i sirotišta iz
straha da ne zarazi sebe i dijete bolestima siromašnih. U najtoplijim satima dana
tjerao sam je da se odmara pod sjenicom koju sam sagradio za velikog vezira u
vodenom vrtu. Kad bi Lostris prosvjedovala zbog dosade koju je izazivala
prisilna neaktivnost,faraon bi joj poslao svoje glazbenike da je razonode,a ja bih
napustio radove na Memnonovoj palači kako bih joj pravio društvo, pričao priče
i legende i raspravljao s njom o posljednjim Tanusovim pothvatima. Odredio
sam joj strogu dijetu i nisam joj dopuštao da pije vino i pivo, dao sam da joj
svaki dan kraljevski vrtlari donose svježe voće i povrće, a kad sam joj
posluživao meso, skidao sam masnoću koja bi bila učinila dijete tromim.
Pripremao sam osobno njezino jelo i kad bih je noću otpratio u njezine odaje,
dao bih joj da popije uvarak od bilja i sokove koji su trebali ojačati dijete.
Naravno, kad bi najavila da želi kuhanu jetricu i bubrege gazele, ili salatu od
ševinih jezika, ili pečenje od prsa droplje, kralj bi poslao sto lovaca u pustinju da
joj pribave što želi. Suzdržavao sam se da Tanusu prenesem čudne želje svoje
gospodarice jer sam se plašio da će, umjesto da nastavi rat protiv lažnog faraona,
sjeverna vojska biti poslana u pustinju u lov na gazele, droplje i ševe.
Približavanjem poroda, noću sam ostajao budan strepeći. Faraonu sam obećao
princa, ali nije očekivao da nasljednik stigne tako brzo. I bog je bio u stanju
izbrojiti dane protekle od početka Ozirisovih svetkovina.Nisam mogao napraviti
ništa bude li se umjesto princa rodila princeza, ali barem sam mogao pripremiti
faraona na ranije rođenje. Vladar se sada jako zanimao za probleme trudnoće i
poroda, toliko da je nakratko zaboravio opsjednutost hramovima i grobnicama.
Morao sam mu gotovo svaki dan ponoviti da uski bokovi plemenite Lostris neće
biti prepreka za normalan porod i da će njezina mladost pogodovati povoljnom
ishodu. Iskoristio sam priliku da ga upoznam sa zanimljivom, ali slabo znanom
činjenicom, mnogi veliki atleti, ratnici i mudraci u povijesti došli su na svijet
prijevremeno.
"Vjerujem, veličanstvo, da je to slično slučaju lijenog čovjeka koji predugo
leži u krevetu i uzalud troši energiju, dok veliki ljudi rano ustaju. Primijetio sam
da si ti, božanski faraone, uvijek budan prije izlaska sunca. Ne bi me začudilo
doznam li da si rođen prije vremena." Znao sam da to nije istina, ali mi, naravno,
nije mogao proturječiti.
"Bila bi jako povoljna okolnost kad bi princ oponašao svoga roditelja i ranije
izišao iz majčina trbuha."
Ponadah se da nisam pretjerao, ali kralj je izgledao uvjeren mojom rječitošću.
Na koncu je malac dobrostivo surađivao jer je kasnio oko dva tjedna, a ja se
nisam trudio požurivati ga. Rok je bio tako blizu onom normalnom da nitko nije
mogao ogovarati, a faraon je dao blagoslov prijevremenog rođenja koje je sada
smatrao jako poželjnim.
Nisam bio iznenađen kad su mojoj gospodarici počeli trudovi u najnezgodnije
vrijeme. Tijekom trećeg noćnog bdijenja njezin je vodenjak puknuo. Naravno,
po običaju mi nije olakšala stvari. Kako bilo, to mi je pružilo izliku da izbjegnem
usluge babice jer nisam imao nimalo povjerenja u te guje dugih krvavih
noktiju.Plemenita Lostris bila je uobičajeno brza i elegantna.Imao sam tek toliko
vremena da se probudim, operem ruke vrućim vinom i blagoslovim instrumente
na plamenu svjetiljke prije no što mi je veselo rekla.
"Bolje da još jednom pogledaš, Taita. Mislim da se nešto događa." Udovoljio
sam joj, premda sam znao da još nije vrijeme.Bio mi je dovoljan površni pogled,
gromoglasno pozvah njezine robinje.
 "Požurite, dangube! Pozovite kraljevske supruge."
Koje?" Prva sluškinja koja je odgovorila na moj poziv ušla je u sobu polugola
i ošamućena od sna.
"Sve, ako je moguće."
Ni jedan princ nije mogao naslijediti dvostruku krunu ako njegovo rođenje
nije imalo svjedoke i ako formalno nije bilo obzanjeno da pri porodu nije došlo
do zamjene. Dvorske gospe počele su pristizati baš dok se dijete rađalo. Nakon
tko zna kojeg truda pojavilo se tjeme glave.Bilo me strah da nema možda
zlatožutih uvojaka, međutim ugledah gustu i tamnu kosu poput one riječnih
vidri. Tek mnogo kasnije boja se promijenila i u crnim pramenovima, kad bi ih
obasjalo sunce, pojavili bi se crveni odsjaji nalik granatnim ocjepcima.
"Guraj!", viknuh svojoj gospodarici. "Guraj svom snagom!"
Spremno je poslušala.Kosti zdjelice još nisu bile ukrućene godinama i
propustile su maloga, put je bio dobro podmazan. Novorođenče me iznenadi,
izleti poput kamena izbačenog iz praćke i zamalo mi ne pobjegne iz ruku. Prije
no što sam ga uspio čvrsto uhvatiti, moja se gospodarica pridigne na laktove.
Kosa joj je bila slijepljena od znoja, a izraz lica zabrinut i očajan.
"Je li muško? Daj, reci! Reci!"
Dvorske gospe koje su se nagurale oko postelje bile su svjedokinje prvog čina
koji je dijete izvršilo po dolasku na naš svijet. Iz penisa dugog kao moj mali prst
princ Memnon, prvi toga imena, ispusti brizak koji gotovo dodirne strop. Ja sam
bio na putanji i smoči me do kože.
"Je li muško?", opet vikne moja gospodarica. Odgovori joj tucet glasova.
"Muško! Živio Memnon, prijestolonasljednik Egipta!"
Nisam mogao prozboriti. Oči su me pekle ne samo od onog štrcaja kraljevske
mokraće, već i od suza radosnica i olakšanja, dok je malac počeo ljutito i
prepotentno kričati. Mahao je ručicama i nožicama tako žustro da mi umalo opet
nije pobjegao iz ruku. Kad mi se pogled razbistrio, uspio sam promotriti vitko i
krepko tjelešce i malu ponosnu glavu crne kose. Bilo bi mi teško reći koliko sam
žena porodio, ali u mome iskustvu nije bilo ničega što bi me bilo pripremilo za
ovo. Sva ljubav i privrženost za koju sam bio sposoban iskristalizirali su se i
počelo je nešto što je bilo predodređeno da potraje cijeli život i što će postajati
sve jače kako budu dani protjecali. Znao sam da je moj život došao do nove
prekretnice i da će sve biti drukčije.
Dok sam rezao pupkovinu i prao ga, bio sam prožet osjećajem vjerskog
strahopoštovanja koje nikad nisam oćutio ni u jednom od hramova posvećenih
nebrojenim egipatskim božanstvima. Moje oči i moja duša radovali su se
pogledu na to savršeno tjelešce crvena i nabrana lica u koje su znameni
odlučnosti i hrabrosti bili utisnuti jasno kao u lice stvarnoga oca. Stavio sam ga
na njedra majci i kad se priljubio za bradavicu kao leopard koji skače na grlo
gazele,moja me gospodarica pogledala.Nisam uspijevao izgovoriti ni riječi, ali
nisu postojale riječi koje su mogle izraziti naše sudioništvo. Oboje smo
znali,počelo je nešto divno što u tom trenutku nitko od nas nije jasno mogao
dokučiti.
Ostavio sam je sa sinom i otišao obavijestiti kralja. Nisam žurio,znao sam da
je vijest već stigla do njega.Dvorske gospe dakako nisu bile čuvene po svojoj
suzdržljivosti i u tom je trenutku najvjerojatnije faraon već bio krenuo put
harema.Zastao sam u vodenom vrtu prepustivši se nestvarnom osjećaju. Pucala
je zora i bog Sunca, Ammon-Ra, pokazivao je rub svog plamenog diska nad
brežuljcima na istoku.Uputih mu molitvu zahvalnosti. Dok sam stajao tamo očiju
uprtih u nebo, jato golubova iz palače proleti nad vrtom. Sunčevi zraci prekrili
su njihova krila i obasjali ih poput dragulja. Zatim ugledah crnu točkicu, visoko
iznad jata, i unatoč udaljenosti odmah je prepoznah. Bio je to divlji pustinjski
sokol. Savio je krila i obrušio se. Izabrao je goluba na čelu jata i njegovo je
poniranje bilo nepogrešivo i neumitno. Pogodio je plijen ubivši ga u zraku u
vrtlogu perja nalik zapuhu blijedoga dima. Sokoli uvijek zgrabe žrtvu i
strmoglavo se spuste na tlo stišćući je pandžama. Ali sada nije bilo tako. Sokol je
ubio goluba, raširio pandže i ispustio ga. Lešina je poletjela prema tlu dok je
prodorni klikćući sokol kružio nad mojom glavom. Napravio je tri kruga i triput
ispustio taj ratoborni kliktaj.Tri je jedan od najmoćnijih magičnih brojeva. Iz
toga sam zaključio da se ne radi o prirodnom događaju. Sokol je bio glasnik ili je
možda bio sam bog Horus u svome drugom obličju. Malo tijelo pade pred moje
noge i kapi tople krvi poškrope mi sandale. Znao sam da je to zalog boga, znak
zaštite koji je udijelio novorođenom princu. I shvatio sam da je to zapovijed
meni. Bog ga je povjeravao mojoj brizi. Pokupio sam mrtvog goluba i dignuo ga
prema nebu.
"Radosno prihvaćam zadaću koju si mi povjerio, veliki Horuse, i bit ću mu
odan do kraja svoga života."
Sokol se opet oglasi zadnjim prodorni kliktajem, zatim skrene i brzim
udarcima krila poleti nad vode Nila pa nestane u pustinji kako bi se vratio na
zapadna rajska polja gdje žive bogovi. Iščupah jedno pero iz golubova krila.
Poslije sam ga stavio pod prinčev krevetac kako bi mu donijelo sreću.
Faraonova radost i ponos zbog nasljednika nisu imali granica. Proglasio je
slavlje u njegovu čast i cijelu jednu noć žitelji Gornjeg Egipta pjevali su i plesali
po ulicama te se dosita pogostili mesom i vinom koje je ponudio vladar,
blagoslivljajući princa Memnona pri svakoj zdravici. Činjenica da je sin moje
gospodarice, koju su svi voljeli, učinila je njegovo rođenje još radosnijom
okolnosti.
Lostris je bila tako mlada i puna života da se već nakon nekoliko dana mogla
pojaviti na dvoru sa sinom na grudima. Sjedeći na manjem prijestolju pored
kraljevog, bila je divan majčinski lik. Kad je, otvorivši halju, otkrila nabrekle
grudi i pred svima podojila maloga, pljesak je bio tako zaglušan da je lecnuo
Memnona koji je ispljunuo bradavicu i gnjevno frknuo crven u licu. Cijela se
nacija zaljubila u njega.
"Lav je", svi su govorili. "U njegovu srcu kuca krv kraljeva i ratnika." Kad se
princ smirio i nastavio sisati, faraon ustade kako bi nam se obratio.
"Priznajem ovo dijete za svoga sina, izravnog potomka moga roda i mog
nasljednika. Prvorodenac je i bit će faraon nakon mene. Preporučam princa
Memnona svima vama, plemićima i svim podanicima."
Klicanje je potrajalo, nitko nije htio prvi prekinuti iz straha da ne dovede u
pitanje svoju odanost. Ja sam u međuvremenu stajao s drugim slugama i
robovima kraljevske kuće u jednom od hodnika koji je završavao u dvorani.
Ispružio sam vrat i uočio visoki lik plemenitog Tanusa, koji je stajao u trećem
redu ispod prijestolja s Nembetom i drugim vojnim zapovjednicima. Premda je
pljeskao kao svi, čitao sam na njegovu ozarenom licu izraz koji se uzalud trudio
prikriti. Njegov sin bio je službeno sin drugoga i nije to mogao spriječiti. Čak i
ja, koji sam ga poznavao i tako dobro shvaćao, mogao sam samo zamisliti
njegovu patnju. Napokon kralj zapovijedi svima da utihnu kako bi mogao
nastaviti.
"Preporučam vam i prinčevu majku, plemenitu Lostris. Svi znamo da sada
sjedi bliže mome prijestolju. Od danas je uzdižem na položaj glavne faraonove
supruge. Od danas će biti znana kao kraljica Lostris i imat će prvenstvo pred
svima, odmah za kraljem i princom nasljednikom. Povrh toga, dok princ ne
postane punoljetan, kraljica Lostris bit će namjesnica i kad ja više ne budem u
stanju to činiti, vodit će naciju umjesto mene."
Ne vjerujem da je u cijelom Gornjem Egiptu postojao netko tko nije volio
moju gospodaricu, izuzev možda nekih kraljevskih supruga koje nisu bile u
stanju donijeti na svijet muškog nasljednika i koje je ona sada prešla u
redoslijedu prvenstva. Svi ostali iskazali su svoju ljubav ushićenim klicanjem.
Nakon ceremonije kraljevska obitelj napustila je dvoranu i u velikom dvorištu
palače faraon se s kraljicom, koja je na njedrima držala princa, popeo na saonice
koje su vukli bijeli bikovi i na njima prošao alejom Svetih Ovnova sve do
Ozirisova hrama kako bi prinijeo žrtvu bogu. Duž Svete aleje okupili su se
stanovnici Tebe koji su gromoglasno izražavali odanost kralju i naklonost
kraljici i princu.
Dok sam tu noć služio nju i maloga, Lostris mi došapne: "Oh, Taita, jesi li
vidio Tanusa u gomili? Za mene je ovo bio dan radosti i tuge. Bila bih zaplakala
zbog moje ljubavi. Bio je tako dostojanstven i gord... i morao je biti nazočan dok
mu oduzimaju sina. Kako bih rado bila skočila na noge i pred svima viknula,
Ovo je sin plemenitog Tanusa Harraba i ja ih obojicu volim!'"
"Zadovoljan sam, veličanstvo, što si za dobro svih nas barem jednom uspjela
zadržati jezik za zubima." Lostris se nasmija.
"Tako je čudno čuti da me zoveš tako... veličanstvo. Tjera me da se osjećam
kao varalica." Prebaci kraljevića s jedne sise na drugu, a pritom malac ispusti na
oba kraja zrak, carski po količini i glasnoći.
"Odmah se vidi da je začet u oluji", primijetili i Lostris se opet nasmija, ali
odmah zatim bolno uzdahne.
"Moj dragi Tanus neće nikad biti sudionik ovih intimnih trenutaka. Shvaćaš li
da još nije držao Memnona u rukama, a možda nikad ni neće? Oh, samo što
nisam opet zaplakala."
"Nemoj, gospodarice. Plač bi mogao skiseliti mlijeko." Upozorenje nije bilo
istinito, ali poslužilo je da je uvjeri da obuzda suze.
"Ima li načina da omogućimo Tanusu da poput nas uživa u nazočnosti našeg
sina?" Razmislih nakratko, potom dadoh prijedlog koji izazva u nje usklik
radosti. Kao da potvrđuje to što sam rekao, kraljević opet glasno ispusti vjetar.
Kad je sutradan faraon došao vidjeti sina, kraljica ostvari moj prijedlog.
"Voljeni i božanski mužu, jesi li razmislio o službenim učiteljima kraljevića
Memnona?" Faraon se blago nasmije.
"Još je tako malen. Morat će naučiti govoriti i hodati prije no što bude moguće
poučiti ga drugim stvarima."
"Ja mislim da je bolje odmah imenovati njegove osobne učitelje tako da se
može naviknuti na njih."
"Dobro." Kralj se nasmija i uze sina na koljena. "Koga predlažeš?"
"Za znanje, trebat ćemo velikog erudita koji se razumije u znanosti i
misterije." Kraljeve oči zablistaše.
"Ne pada mi na pamet nitko tko odgovara tome opisu", reče i nasmiješi mi se.
Rođenje čeda promijenilo je njegovu narav, postao je gotovo vesele ćudi i na
trenutak sam pomislio da će mi namignuti, ali njegov novi stav prema životu nije
otišao toliko daleko. Kraljica mirno nastavi.
"Zatim trebamo vojnika koji dobro poznaje umijeće ratovanja i rukovanje
oružjem, kako bi od njega napravio ratnika. Mislim da bi trebao biti mlad i
plemenita roda. I naravno, odan kruni i dostojan povjerenja."
"Koga predlažeš, moja draga? Rijetki su vojnici koji imaju sve te vrline." Ne
vjerujem da je faraonovo pitanje bilo nadahnuto prepredenošću. Ali moja
gospodarica nije bila glupa. Ljupko pogne glavu i reče.
"Kralj je mudar i zna koji je od njegovih vojskovođa najprikladniji za tu
zadaću."
Tijekom prve iduće skupštine kralj obznani imena kraljevićevih osobnih
učitelja.Rob Taita bio je odgovoran za naobrazbu i lijepo ponašanje
nasljednika.To nije začudilo gotovo nikoga,ali bilo je mnogo prigušenih
primjedaba kad je kralj nastavio.
"Za obuku u oružju, vojnoj taktici i strategiji odgovoran će biti Veliki Lav
Egipta, plemeniti Harrab."
Od tog časa Tanusova dužnost bila je da kad nije bio zauzet nekim pohodom,
posjeti kraljevića početkom svakog tjedna.
Dok je čekala da budu spremne njezine odaje u novoj palači koja se gradila na
drugoj obali rijeke, moja gospodarica napustila je harem i u skladu sa svojim
novim položajem glavne faraonove supruge smjestila se u jednome krilu palače
velikog vezira okrenutom prema vodenom vrtu, koji sam bio izgradio za njezina
oca.
Tjedna audijencija koju je kraljević Memnon imao sa svojim osobnim
učiteljima odvijala se pod sjenicama i u nazočnosti kraljice Lostris. Često je bilo
nazočno i dvadesetak drugih dužnosnika i dvorjana, a ponekad je dolazio faraon
sa svojom pratnjom, pa smo stoga bili izloženi mnogim prisilama. No svako
malo bili smo sami nas četvero.
Prvom prigodom kad smo mogli uživati u tolikoj intimnosti, kraljica je prvi
put stavila kraljevića u ruke pravog oca i ja sam mogao vidjeti beskonačnu
radost s kojom je Tanus gledao sinčićevo lice. Memnon se pokazao na visini
događaja povrativši na očevu odoru, ali unatoč tome Tanus ga nije htio odložiti.
Od tog dana čuvali smo sve osobite događaje u životu djeteta za trenutke kad je
Tanus bio s nama. Tanus mu je dao prvu žličicu kašice i kraljević je ostao tako
iznenađen tom neobičnom hranom da ju je ispljuno, dreknuvši potom glasno i
zatraživši majčino mlijeko. Kraljica ga je uzela u naručje i dok je Tanus očarano
gledao, stavila ga na sisu.Tanus iznenada ispruži ruku i izvuče bradavicu iz
ustašca pokretom koji nimalo nije zabavio kraljevića ni mene. Memnon je
negodovao zbog postupka i jasno je to pokazao, ali ja sam bio zaprepašten.
Zamišljao sam što bi se desilo da stigne kralj i nađe Velikog Lava Egipta s
rukom na mjestu gdje je nije smio držati. Kad sam počeo prosvjedovati, moja
gospodarica reče:
"Ne glumi staru sramežljivu krijeposnicu, Taita. Samo se nevino zabavljamo."
"Jasno mi je da se zabavljate, ali sumnjam da je to nedužna razonoda",
promrmljah. Vidio sam kako njihova lica iskre na taj intimni dodir i ćutio sam
njihovu strast nalik zraku ustreptalom od grmljavine. Znao sam da se neće moći
dugo suzdržati i da će i Tanusov osjećaj dužnosti i časti na koncu pokleknuti
pred ljubavlju.
Tu večer pošao sam u Horusov hram, prinijeo bogatu žrtvu i pomolio se.
"Učini da se proročanstvo Labirinta što prije ostvari, jer ono dvoje ne mogu se
suzdržati, a to će donijeti smrt i beščašće svima nama."
Ponekad je bolje da se ljudi ne pokušavaju miješati u sudbinu. Naše molitve
mogu biti uslišane na način koji je neočekivan i koji nas ne čini sretnima. Bio
sam kraljevićev liječnik, ali zapravo je dječačić imao malo potrebe za mojom
brigom. Bio je očevog zdravlja i krepkosti. Tek i probava bili su uzorni. Što god
mu se stavilo u usta, pojeo bi lavovski proždrljivo i sve je bez greške izlazilo na
drugoj strani u željenom obliku i gustoći. Spavao je bez prestanka i budio se
drečući i tražeći hranu. Kad bih mu pokazao prst, slijedio je njegovo kretanje
velikim tamnim očima, a kad bi stigao u njegov domašaj, zgrabio bi ga i pokušao
bi sjesti. Uspjelo mu je prije od ikojeg drugog djeteta koje sam imao prilike
promatrati. Naučio se dignuti i hodati u dobi kad su drugi tek počinjali sjediti.
Prvi je nesigurni korak napravio kad su drugi počnjali hodati četveronoške.
Taj dan Tanus je bio nazočan.Posljednja dva mjeseca vodio je neki vojni pohod
jer su snage Crvenog Uzurpatora bile zauzele Asvut. Taj grad bio je temelj naše
sjeverne obrane, stoga je faraon zapovijedio Tanusu da povede flotu uzvodno i
opet ga zauzme. Mnogo kasnije Kratas mi je pričao da su borbe bile strašne, ali
na koncu je Tanus probio zidine i poveo juriš svojih Plavih. Istjerali su
Pretendenta iz grada nanijevši mu teške gubitke i prisilivši ga da se povuče
onstran svojih granica.Tanus se vratio u Tebu i dočekala ga je sveopća
zahvalnost. Faraon mu je stavio o vrat još jedno odličje i isplatio je zaostale
plaće vojnika koji su pridonijeli pobjedi. Čim je otišao od kralja, Tanus je došao
pod sjenicu u vodenom vrtu, gdje smo ga čekali. Dok sam stražario na vratima,
on i moja gospodarica zagrlili su se svim žarom koji je narastao dok su bili
odvojeni. Na koncu sam ih morao razdvojiti, jer je taj zagrljaj mogao dovesti do
samo jednog ishoda.
"Plemeniti Tanuse", viknuh. "Kraljević Memnon gubi strpljenje."
Nevoljko se odvojiše i Tanus ode do dječarca koji je gol ležao u sjeni na
prostirci od šakalova krzna. Tanus klekne na jedno koljeno pored njega.
"Slava tebi, kraljeviću. Nosim ti vijesti o trijumfu našeg oružja...", reče u šali i
Memnon usklikne od radosti vidjevši oca, a onda ugleda zlatni lanac. Osovi se
na noge, napravi četiri teturava koraka, zgrabi lanac i uhvati se čvrsto za njega
objema rukama. Zapljeskasmo toj odvažnosti. Držeći se za lanac, Memnon se
sretno nasmijao prihvativši pohvalu kao našu dužnost.
"Horusovih mi krila, oko mu je pozorno za žutu kovinu ništa manje no tvoje,
Taita", nasmija se Tanus.
"Ne privlači ga zlato, već osvajanje", izjavi moja gospodarica. "Jednoga dana i
on će na grudima nositi Zlato Vrline."
"Nema sumnje!" Tanus ga je podignuo uvis, a Memnon je uskliknuo od
radosti i mašući nogama udarao oca da se nastavi igrati s njime.
Za mene i Tanusa napredak dječaka bio je znak mijene godišnjih doba, kao
rast i opadanje vodostaja rijeke. S druge strane, život moje gospodarice bio je
zasnovan na satima koje je mogla provesti s dječakom i voljenim čovjekom.
Razdoblja između Tanusovih posjeta činila su joj se predugim, a svaki posjet
prekratak. Poplava je toga ljeta bila povoljnija od onoga što smo predvidjeli
tijekom ceremonije voda u Elefantini. Kad se voda povukla, polja su blještala
pod slojem crnog blata, ubrzo nestalog pod jarkim zelenilom žitarica i bojama
plodina.Kad je kraljević prohodao, žitnice Egipta bile su pune, čak su i ostave
najsiromašnijih podanika bile krcate.Na zapadnoj obali dobivala je oblik
Memnonova palača, a rat na sjeveru okrenuo se u našu korist. Bogovi su se
smiješili faraonu i njegovu kraljevstvu. Jedini razlog nezadovoljstva bio je taj što
su dvoje zaljubljenih, premda su bili tako blizu, bili odvojeni provalijom širom
od doline u kojoj smo živjeli. U raznim prigodama dosađivali su mi glede
proročanstva Ammon-Raovih labirinta, kao da sam osobno odgovoran za
ostvarenje vizija. Uzalud sam prosvjedovao da sam samo ogledalo u kojem se
zrcali budućnost, a ne onaj tko pomiče figure na šahovnici sudbine.
Godina je završila i rijeka je počela opet bujati završavajući vjekovječni
ciklus. Bila je to četvrta poplava nakon proročanstva Labirinta. I ja sam čekao da
vidim ispunjenje svoje vizije prije kraja ljeta. Kad se to nije dogodilo, moja
gospodarica i Tanus nisu mi dali mira.
"Kad ću biti slobodna da budem s Tanusom?", uzdahne kraljica Lostris.
"Moraš nešto poduzeti, Taita."
"Nisam ja taj koga moraš tražiti za savjet, već bogove. Ja ih mogu moliti, ali
to je najviše što mogu učiniti."
Prošla je još jedna godina a da se situacija nije promijenila, pa je čak i Tanus
bio razdražen.
"Položio sam u tebe tako mnogo vjere da sam svoju buduću sreću zasnivao na
tvojim riječima. Kunem ti se, Taita, ako nešto na brzinu ne napraviš..." Prekine
se i upre pogled u mene. Prijetnja je bila još snažnija baš zato jer je bila
neizrečena.
Ipak je prošla još jedna godina i ja sam također počeo gubiti vjeru u svoje
proročanstvo. Uvjerio sam sebe da su bogovi vjerojatno promijenili mišljenje ili
da je ono što sam vidio bila samo maštarija nadahnuta mojom željom.
Kraljević Memnon imao je skoro pet godina, a njegova majka dvadeset kad je
sa sjevera jednim od naših izviđačkih rodova stigao izbezumljeni glasnik.
"Delta je pala. Crveni Pretendent je mrtav. Donji Egipat je u plamenu.
Gradovi Memfis i Avaris razoreni su. Hramovi su spaljeni, kipovi bogova
srušeni", vikao je kralju, a on odgovori:
"Nije moguće. Htio bih vjerovati ovoj poruci, ali ne mogu. Sve to nije se
moglo dogoditi bez ičijeg znanja.Uzurpator je raspolagao velikim snagama,
petneaest godina nismo ga uspjeli zbaciti. Kako može biti da se to dogodilo u
samo jednome danu? I čijim djelom?"
Glasnik je drhtao od straha i umora. Put je bio neugodan i znao je kako se u
Tebi odnose prema onima koji donose loše vijesti.
"Crveni Pretendent ubijen je a da nije imao vremena ni isukati mač. Njegove
snage bile su razbijene prije no što su trublje zasvirale uzbunu."
"Kako se to zbilo?"
"Ne znam, Veliki Egipte. Kažu da je s istoka stigao novi strašan neprijatelj,
brz poput vjetra, i da se nijedna nacija ne može othrvati njegovu bijesu. Premda
ga nisu nikad vidjeli, naši vojnici povlače se sa sjevernih granica. Niti najhrabriji
ne usuđuju se ostati i suprotstaviti mu se."
"Tko je taj neprijatelj?", upita faraon. Prvi put osjetih strah u njegovu glasu.
"Zovu ga Kralj Pastir. Hiks." Tanus i ja bili smo se davno smijali tome imenu.
Nikada više to nismo učinili. Bio je to prvi i zadnji put.
Faraon je sazvao ratni savjet na tajnu sjednicu. Tek mnogo kasnije doznao sam
od Kratasa što se dogodilo. Naravno, Tanus ne bi bio nikad prekršio zavjet
šutnje, niti sa mnom ili mojom gospodaricom. Ali uspio sam navesti Kratasa da
progovori, jer on nije bio otporan na moja lukavstva. Tanus ga je promaknuo u
čin Najboljeg od Deset tisuća i dodijelio mu zapovjedništvo postrojbe Plavog
Krokodila.Njihova prijateljska veza bila je još čvrsta kao granit. U svom
svojstvu zapovjednika pukovnije Kratas je imao pravo na mjesto u ratnom
savjetu i premda nismo to od njega tražili, mogao je vjerno izvijestiti mene i
moju gospodaricu o čemu se tamo razgovaralo.
Savjet je bio podijeljen između starih, s Nembetom na čelu, i mladih kojima je
oslonac bio Tanus. Nažalost, presudni autoritet imali su starci, koji su drugima
nametali svoja podosta zastarjela stajališta.Tanus je htio pozvati s granice naše
snage i stvoriti niz obrambenih utvrda duž rijeke.Istovremeno je namjeravao
poslati izvidnice da procijene i prouče tajanstvenog neprijatelja. Imali smo
uhode u svim sjevernim gradovima, ali iz nekog nepoznatog razloga njihova
nam izvješća još nisu bila stigla. Tanus ih je htio okupiti i ispitati prije no što
poduzme razmještanje većine svojih snaga.
"Sve dok ne budemo znali koga imamo pred sobom, nećemo moći osmisliti
primjerenu strategiju", izjavio je na savjetu.
Nambet i njegovi sljedbenici suprotstavili su se svim Tanusovim prijedlozima.
Stari admiral nije mu bio oprostio što ga je ponizio onog dana kad je kraljevski
brod spasio od uništenja.Njegovo opiranje Tanusu bilo je utemeljeno na
načelnim razlozima, a ne na razboru ili logici.
"Nećemo prepustiti ni kubit našeg svetog tla, bilo bi to kukavički. Suprotstavit
ćemo se neprijatelju i uništit ćemo ga gdje god ga nađemo. Nećemo plesati i
nećemo očijukati s njim kao seoske djevojke."
"Moj gospodaru!", riknu Tanus razbješnjen tom optužbom za kukavičluk.
"Samo glupan, stari glupan, može donijeti odluku prije no što se upozna s
činjenicama. Nemamo informacija koje bi nam omogućile da djelujemo."
Sve je bilo uzalud.Na koncu pobjedu je odnijela hijerarhijska nadredenost
trojice vojskovođa.Tanus je odmah poslan na sjever da osokoli i vrati na položaje
vojsku u povlačenju.Morao je držati granicu i pružiti otpor na graničnim
međašima.Nije smio izvršiti strateško povlačenje do gorja pred Asyutom,
prirodne prve crte obrane gdje su gradske zidine činile drugu crtu obrane. Imao
je pod svojim zapovjedništvom sjevernu flotu i kopnenu vojsku, s tristo ratnih
brodova koji su trebali poslužiti kao transportna sredstva i istodobno držati
rijeku.
Nembet je u međuvremenu trebao okupiti ostatak vojske,uključujući i
pukovnije razmještene na granicama s Kušom, na jugu. Pred neposrednom
pogibelji bilo je nužno ne osvrtati se na opasnost koja je prijetila iz unutrašnjosti
Afrike. Čim budu okupljeni,Nembet je trebao povesti pojačanje na sjever kako
bi se pridružio Tanusu. Za mjesec dana trebala je biti okupljena nepobjediva
vojska od šezdeset tisuća ljudi i četiri stotine galija pred Asyutom. Tanus je
trebao držati bojišnicu po svaku cijenu do tog trenutka. Nembet je zaključio s
nalogom:
"Plemeniti Harrab ima povrh toga zapovijed da zadrži sve svoje snage na
granici. Ne smije se upustiti u upade ili izviđačke pohode prema sjeveru."
"Plemeniti Nembete, ove zapovijedi vezuju mi oči i desnu ruku. Uskraćuju mi
mogućnost da ovaj pohod vodim oprezno i učinkovito",uzalud je prosvjedovao
Tanus.
Nembet se nacerio zadovoljan što je mladom suparniku nametnuo svoj
autoritet i što mu se dijelom osvetio. Sudbina nacija često ovisi o jako niskim
osjećajima. Faraon je najavio da će zauzeti mjesto na čelu vojske.
Već tisuću godina vladari su bili prisutni na bojišnici svaki put kad se bila
presudna bitka. Premda sam se divio hrabrosti kralja, bilo bi mi draže da nije
izabrao ovaj trenutak da ga pokaže. Mamos nije bio ratnik i njegova nazočnost
nije mogla poslužiti tome da se povećaju naše šanse za pobjedu.Možda bi
postrojbe bile osokoljene vidjevši ga na čelu,ali uopće uzev on i njegova pratnja
bili bi za Tanusa više smetnja no pomoć.
Kralj nije mogao otići na bojišnicu sam.Cijeli ga je dvor trebao pratiti,
uključivši i glavnu suprugu i sina. Kraljica je pak morala imati svoju pratnju, a
kraljevića Memnona morao je pratiti njegov osobni učitelj... dakle i ja sam
trebao poći na sjever, prema Asyutu i bojišnici.
Što smo se više penjali na sjever, sve su češće postajale uznemirujuće glasine i
vijesti s bojišnice koje su razarale naše nade kao što rojevi skakavaca odjednom
nasrnu na ljetinu.
Tijekom puta Tanus je često dolazio na naš brod, službeno da bi sa mnom
raspravio situaciju.Kako bilo, tijekom svakog posjeta provodio je malo vremena
s kraljevićem i njegovom majkom. Nisam nikad prihvatio običaj po kojem žene
prate vojsku u bitku.I u vrijeme mira razlog su skretanja pažnje pa se čak i ratnik
poput Tanusa mogao dati odvratiti od svojih misli. Trebao je usredotočiti sve
svoje snage na zadaću koja ga je čekala, ali kad sam mu to rekao, nasmijao se i
pljesnuo me po ramenu.
"Daju mi razlog za borbu. Ne boj se, stari prijatelju, držat ću se poput lava koji
brani svog mladunca."
Ubrzo smo presreli prve vojnike u povlačenju,raštrkane skupine dezertera koji
su pljačkali sela dok su niz obale rijeke bježali prema jugu. Tanus je bez
oklijevanja dao odrubiti glavu stotinama njih i zapovijedio da se u znak primjera
i opomene glave nataknu na koplja zabodena u nasipe. Zatim je okupio ostale i
podijelio ih pod zapovjedništvo časnika od svoga povjerenja. Nije više bilo
dezerterstva i vojnici su pružili dokaz obnovljenog duha odanosti.
Naša flota stigla je do utvrđenog grada Asyuta na obali rijeke.Protivno
Nembetovim zapovijedima,Tanus je tu ostavio jednu malu stratešku pričuvu od
pet tisuća ljudi pod Remremovim zapovjedništvom. Zatim smo nastavili prema
sjeveru kako bismo zauzeli položaje na granici, gdje smo trebali čekati
tajanstvenog Kralja Pastira.
Flota je bila usidrena poprijeko rijekom u borbenom rasporedu, ali na
brodovima su posade bile svedene na neophodni minimum. Ratnici su se iskrcali
zajedno s pješacima i razmjestili se na lijevoj obali. Uvjerio sam faraona da
dopusti mojoj gospodarici i kraljeviću da ostanu na velikom i udobnom brodu
koji ih je doveo do tamo. Na vodi je bilo svježije, a u slučaju poraza naše vojske
mogli su se brže spasiti.
Kralj se iskrcao na kopno s vojskom i dao je podignuti šatore na jednoj
uzvisini iznad poplavljenih polja.Tamo je bilo napušteno selo, seljaci su prije
mnogo godina pobjegli s te granice koja je bila razlog spora između njega i
lažnog faraona. U tom području uvijek je bilo krvavih okršaja i poljodjelci su
odustali od tih plodnih no preopasnih zemljišta. Selo se zvalo Abnub. Bujica
Nila počela se povlačiti nekoliko tjedana prije našeg dolaska i premda su kanali
za navodnavanje bili još puni, a polja močvare crnog blata, rijeka se bila povukla
u korito.
Premda se pridržavao ograničenja koje je nametnuo Nembet, Tanus je počeo
pripreme da bi se suprotstavio prijetnji. Postrojbe su se utaborile u borbenom
rasporedu. Astes je zapovijedao flotom na rijeci, Tanus je držao centar s lijevim
bokom usidrenim na Nilu, dok je Kratas zapovijedao desnim krilom. Smeđa i
tmurna pustinja prostirala se do istočnog obzora. Ni jedna vojska nije mogla
preživjeti u toj užarenoj pustoši bez vode. To je bio naš desni bok, siguran i
neosvojiv. O Hiksima smo znali samo da su stigli kopnom i da nemaju
brodovlje. Tanus je predviđao da će ih sresti na kopnu i da će voditi pješačku
bitku. Znao je da ih može spriječiti da pređu rijeku i da će ih stoga prisiliti da se
bore na terenu koji on izabere.
Abnub nije bio idealno mjesto, ali Nembet je tako odlučio. Selo je bilo na
brežuljku i bilo je okruženo neobrađenim poljima. Ako ništa drugo, nudilo je
dobar pregled i mogli smo promotriti neprijatelja prije napada. Tanus je imao
pod svojim zapovjedništvom trideset tisuća najboljih egipatskih vojnika. Nisam
nikad vidio tako nepreglednu vojsku, dapače, sumnjam da je ikada u dolini Nila
okupljena neka vojska te veličine. Uskoro je trebao stići Nembet s drugih
trideset tisuća ljudi i tada bi to bila najveća vojska u povijesti.
Otišao sam s Tanusom obići vojnike,njihov je moral bio visok otkad je on
osobno preuzeo zapovjedništvo. Možda je i prisutnost faraona doprinosila da se
ohrabre. Klicali su Tanusu kad je prošao kroz njihove redove i osjetio sam
spokoj vidjevši ih tako brojne i odlučne. Nisam uspijevao zamisliti protivnika
dovoljno moćnog da nas nadjača. Bilo je dvanaest tisuća strijelaca sa sjajnim
kožnim kacigama i oklopima od podstavljene kože u stanju da zaustave strijelu
ukoliko nije odapeta s male udaljenosti. Bilo je osam tisuća kopljanika s dugim
štitovima od kože voden konja, tvrdim poput bronce. Deset tisuća ljudi
naoružanih mačem, s kapama od leopardove kože i praćkama koje su mogle
razbiti lubanju na pedeset koraka. Kako su dani prolazili, osjećao sam se sve
spokojnijim dok sam gledao Tanusa kako uvježbava svoje ljude. Ipak sam bio
zabrinut, jer smo znali premalo o Hiksima i njihovim snagama. Upozorio sam
Tanusa da mu je ratni savjet zabranio da kopnom pošalje postrojbe u izviđanje,
ali to nije značilo da ne može upotrijebiti brodove u istu svrhu.
"Trebao si postati pisar zakona", komentirao je Tanus kroz smijeh. "Uspijevaš
natjerati riječi da plešu po tvojoj volji." Svejedno je zapovijedio Huiju da povede
flotilu brzih brodica na sjever do Minicha ili dok ne sretne neprijatelje.
Bio je to Hui kojeg smo zarobili u Gallali i koji je bio jedan od Bastijevih
Svraka.Pod Tanusovom zaštitom brzo je napredovao i sad je zapovijedao flotom
brodova.Hui je imao nalog da se ne zapodijeva bitku i da se vrati s izvješćem za
četiri dana.Bio je točan.Došao je do Minicha ne vidjevši drugih brodova i ne
naišavši na otpor.Sela duž rijeke bila su pusta, a Minich je bio opljačkan i
spaljen. Hui je svejedno uhitio nekoliko dezertera iz razbijene vojske lažnog
faraona. Bile su to prve osobe koje smo ispitali a koje su osobno vidjele invaziju
Hiksa, ali nitko od njih nije se borio protiv snaga Kralja Pastira. Svi su bili
pobjegli dok se on približavao i stoga su vijesti bile tako besmislene i zbrkane da
su izgledale potpuno nevjerojatno. Kako smo mogli povjerovati u postojanje
vojske koja jedri pustinjom na brodovima brzim poput vjetra? Po izvjestiteljima,
oblaci prašine koji su letjeli nad čudnom flotom bili su tako visoki da su je u
cijelosti skrivali i izazivali stravu u onih koji su gledali kako se približava.
"Nisu ljudi", tvrdili su zarobljenici. "To su pakleni demoni, koje nosi zlokoban
pustinjski vjetar."
Nakon što ih je podrobno ispitao i zaključio da niti stavljajući im užareno
ugljevlje na glavu neće uspjeti promijeniti njihovu verziju,Tanus je zapovijedio
da ih smaknu. Nije htio da te nesuvisle glasine procure i da se među našima, koji
su tek odnedavno opet našli hrabrost, ponovno raširi malodušnost.
Poslije deset dana čekanja u Abnubu obaviješteni smo da je Nembet napokon
krenuo s pojačanjem i da je njegov dolazak u Asvut predviđen za dva tjedna.
Učinak vijesti na ljude bio je čudnovat,preobrazio ih je iz vrabaca u orlove.
Tanus je podijelio izvanredan obrok piva i mesa kako bi proslavili vijest i vatre
tabora blistale su kao zvijezde na ravnici pred Abnubom. Miris cvrčećeg
ovnovskog sala ispunio je noć, a smijeh i pjesma utihnuli su tek pred zoru.
Ostavio sam svoju gospodaricu i njezinog sina na brodu i sišao sam na kopno jer
me Tanus pozvao.Htio je da budem nazočan ratnom savjetu sa zapovjednicima
pukovnija.
"Uvijek si bio bunar mudrih zamisli, stari lupežu. Možda nam možeš reći kako
potopiti brodovlje koje jedri kopnom." Rasprava se nastavila sve do iza ponoći i
prvi put sam mogao dati tek skromni doprinos. Bilo je prekasno za povratak na
brod, stoga me Tanus dao smjestiti na slamaricu u njegovom šatoru.
Po svome običaju, probudio sam se prije zore, ali Tanus je već bio ustao i
tabor je bio u pokretu. Stidio sam se zbog svoje tromosti i žurno sam izišao da
vidim izlazeće sunce nad pustinjom. Popeo sam se na brežuljak iza tabora i
pogledao prvo prema rijeci. Plavkasti dim vatri širio se i miješao s izmaglicom.
Svjetiljke na brodovima zrcalile su se u tamnoj vodi. Bilo je još premračno da
bih razaznao brod svoje gospodarice. Okrenuo sam se prema istoku i vidio kako
se svjetlost pojavljuje nad pustinjom u sedefastim odsjajima. Svjetlost je postala
jasnija, pustinja je bila prekrasna, a brežuljci i dine bili su obojeni purpurnim i
ljubičastim nijansama. U bistrome zraku obzori su izgledali tako blizu kao da ih
se može dodirnuti ispruži li se ruka. Zatim sam pod blještavim tamnoplavim
nebom na obzoru ugledao oblak.Nije bio veći od moga palca,pređoh pogledom
preko njega, zatim se vratih na nj. Isprva nisam bio uzbunjen. Morao sam ga
promatrati neko vrijeme prije no što sam primijetio da se kreće.
"Čudno", promrmljah. "Možda početak khamsina." Ali nije bilo vrijeme za nj
i zrak nije bio pun zlokobne energije koja najavljuje pješčane oluje. Jutro je bilo
svježe i mirno.
Dok sam razmišljao, daleki oblak naraste u obujmu i visini. Osnovica oblaka
bila je na tlu, nije bila u zraku, ipak, bio je prebrz i prevelik da bi bio zemaljskog
podrijetla.Jato ptica moglo se kretati tako brzo, skakavci su se također mogli dići
u nebo u tako gustome roju, ali nije se radilo o tome. Oblak je bio tamno žut, ali
u prvi čas nisam vjerovao da je to prašina. Vidio sam krda stotina antilopa kako
galopiraju kroz dine tijekom godišnjih selidba, ali nikad nisu podigla oblak
poput toga. Moglo se raditi o dimu nekog požara, ali tamo u pustinji nije bilo
ničega što bi moglo gorjeti. Morala je biti prašina, ipak još uvijek nisam
uspijevao povjerovati u to. Brzo je rastao i približavao se dok sam ja i dalje
zbunjeno promatrao.
Iznenada ugledah svjetlucave odbljeske u osnovici oblaka i osjetih se ponesen
u viziju Ammon-Raovih labirinta. Bio je to isti prizor, tada je to bilo priviđenje,
sada stvarnost.Znao sam da su bljeskovi dolazili od oklopa i sječiva od ulaštene
bronce. Ustao sam i s vrha brežuljka viknuh na uzbunu, ali nitko me nije čuo.
Zatim sam začuo zvuk trublji u taboru poda mnom.Stražari postavljeni na
visovima napokon su vidjeli oblak prašine koji se približavao i zasvirali su na
uzbunu. Zvuk trublji bio je dio moje vizije, njihov mučan poziv odzvanjao mi je
u ušima, prijetio da mi raznese lubanju, uskuhao je moju krv i sledio dušu.Znao
sam iz vizije da će tog sudbonosnog dana pasti jedna dinastija i da će skakavci
pristigli s istoka proždrijeti srž Egipta. Bio sam pun straha za svoju gospodaricu i
za dijete koje je bilo dio dinastije.
U taboru ljudi su u strci potrčali na oružje. Oklopi su blještali, vrhovi kopalja
iskrili su kad su ih podizali uvis. Bili su nalik pčelama izišlim iz prevrnute
košnice koje se bez reda roje i zuje. Povici narednika i zapovijedi kapetana bili
su zaglušeni tutnjavom rogova. Vidio sam kako faraona iznose iz šatora usred
čete oklopnika,oni su se s njime uspeli na brežuljak, gdje je kraljevo prijestolje
bilo postavljeno između stijena koje su nadvisivale ravnicu i širok zavoj na
rijeci. Spustili su vladara na prijestolje, stavili mu u ruke kukasto žezlo i korbač,
a na glavu dvostruku krunu. Faraon je bio nalik mramornom kipu dok su pod
njim postrojbe zauzimale borbeni raspored.
Tanus ih je dobro uvježbao pa je vrlo brzo početna zbrka prepustila mjesto
redu. Trčeći sam sišao s brda i uspeo se na drugo kako bih bio pored kralja.
Reakcija Tanusovih postrojbi bila je tako brza da je, kad sam stigao podno
prijestolja, vojska bila raspoređena u ravnici poput smotane zmije i spremna da
odbije prijetnju uskovitlanog oblaka žute prašine.
Kratas i njegova pukovnija bili su na lijevome boku. Prepoznao sam visoku
spodobu na prvoj kosini brežuljka. Oko njega stajali su časnici s razigranim
perjanicama na laganom povjetarcu koji je puhao s rijeke. Tanus i njegov stožer
bili su baš poda mnom, dovoljno blizu da čujem što govore. Raspravljali su o
napredovanju neprijatelja spokojnim akademskim glasovima, kao da se radi o
normalnom problemu tijekom časničke obuke.
Tanus je rasporedio svoje snage u klasične formacije. Kopljanici su činili prve
crte, držali su štitove rub uz rub i koplja zabodena u tlo. Brončani vršci blistali
su na prvim zracima sunca i ljudi su izgledali mirno i veličanstveno. Iza njih
stajali su strijelci sa spremnim lukovima. Iza svakog stajao je nosač tobolca sa
snopom strijela.Tijekom bitke oni su se trebali pobrinuti da prikupe
neprijateljske strijele kako bi nadopunili zalihe. Ljudi naoružani mačem bili su u
pričuvi, to su bile lake i brze postrojbe koje su mogle intervenirati da spriječe
neki proboj ili iskoriste slabe točke neprijateljskog rasporeda. Pokreti u bitkama
bili su nalik onima u igri baoa.Postojala su klasična otvaranja, s obranama
razrađenim kroz stoljeća. Bio sam ih proučio i napisao sam temeljne papiruse o
vojnoj taktici, koji su bili obavezna lektira u časničkoj školi u Tebi. Opet sam
razmotrio razmještaj za koji se odlučio Tanus i priznao si da je besprijekoran.
Moja je vjera ojačala. Kako je bilo moguće da neki neprijatelj nadjača tu
vojsku iskusnih i dobro uvježbanih veterana i njihovog mladog vojskovođu, koji
nikad nije izgubio bitku? Zatim sam opet pogledao prijeteći žuti oblak i moja se
vjera poljulja. Bilo je to nešto što nije bilo dio vojne tradicije, iskustva nijednog
vojskovođe u našoj povijesti. Jesu li oni s kojima smo se trebali suočiti doista
bili smrtnici? Ili su, kako su tvrdile glasine, bili demoni? Kad sam pogledao
uskovitlani oblak, bio je tako blizu da sam uspio razaznati tamne spodobe u
žućkastoj prašini.
Protrnuo sam od užasa kad sam prepoznao oblike slične brodovima što su ih
opisali zarobljenici, ipak, bili su manji i brži od bilo kojeg plovila koje je ikad
porinuto u vodu, brže od svakog bića koje je kročilo po površini zemlje. Bilo je
teško okom slijediti jedan od tih hitrih oblika koji su izgledali poput krijesnica
na svjetlu uljanice. Kretali su se i nestajali u zahuktalim oblacima i kad bi se
opet pojavili, bilo je nemoguće reći jesu li to oni isti ili neki drugi. Nije bilo
načina da ih se prebroji, a niti je bilo moguće pogoditi što slijedi nadiruću
prethodnicu. Iza se prašina prostirala do obzora s kojeg su stigli. Premda su naši
ljudi i dalje hladnokrvno stajali pod suncem, predosjećao sam da ih obuzimaju
čuđenje i strepnja. Tanusovi časnici zanijemili su i gledali neprijatelje koji su i
dalje pred nama razvijali svoju formaciju.
Uočio sam da oblak prašine više ne napreduje. Lebdio je na nebu. Pomalo se
počeo spuštati i ja sam uspio razaznati nepokretna čudna vozila prethodnice.
Premda sam bio smeten i uzbunjen, shvatio sam da ih mora biti više od tisuću.
Kasnije smo ustanovili da je ta stanka uvijek dio plana za napad Kralja Pastira.
Tada to nismo znali,ali tijekom te stanke zbijali su redove,gasili žeđ,pripremali
se za konačni nasrtaj. Na naše se redove spustila grozna tišina, tako duboka da je
šum povjetarca odjekivao kroz stijenje i vadije brežuljka na kojem smo se
nalazili. Jedni pokret bilo je vijorenje ratnih zastava na čelu svake postrojbe.
Vidio sam kako stijeg Plavog Krokodila vijori u sredini našeg rasporeda i osjetih
se sigurnijim.
Oblaci prašine postupno su se spustili i pred našim očima jasno su se pojavili
redovi hiksovskih brodova vozila.Još su bili predaleko da bih im mogao
razabrati detalje, ali vidio sam da su oni u pozadini bili veći od onih u prvom
redu. Činilo mi se da su pokriveni jedrima od platna ili kože i vidio sam da su iz
njih ljudi iskrcavali žare i nosili ih naprijed. Pitao sam se koji to ljudi mogu
trošiti vodu u tolikim količinama. Sve što su stranci radili bilo je zagonetno, bez
smisla. Tišina i iščekivanje otegli su se dok svaki mišić i svaki živac moga tijela
nije zastenjao od napetosti. Zatim se pokret nastavi.
Čudna vozila iz prvih redova krenula su prema nama. Iz naših redova podigne
se žamor čuđenja kad smo ugledali kojom se brzinom kreću. Činilo se da su
nakon kratkog odmora udvostručila brzinu. Udaljenost se smanjila,opet se
začuše povici naših kad smo shvatili da svako vozilo vuče par neobičnih
životinja.Bile su visoke kao divlje antilope i imale su istu krutu grivu na
zakrivljenim vratovima.No nisu imale rogove i njihove su glave bile elegantnije.
Oči su bile velike, nozdrve radvojene.Noge su bile duge i s kopitima. Kretale su
se ljupko i kao da su tek doticale površinu pustinje.
Čak i sada, nakon mnogo godina, uspijevam oživjeti emociju doživljenu tog
dana kad sam prvi put vidio konja. Čak je i ljepota lovačkih geparda blijedjela u
usporedbi s ovim prekrasnim životinjama. Ali istovremeno su izazivale strah u
svima nama. Čuo sam jednog časnika koji je stajao blizu mene kako ne uspijeva
suzdržati usklik.
"Ta čudovišta bez sumnje ubijaju i proždiru ljude. Koji nas je to gnusni užas
zadesio?"
Srsi jeze prodoše našim redovima, očekivali smo da se životinje poput gladnih
krvožednih lavova bace na nas i proždru nas. Ali, prvo je vozilo skrenulo i
krenulo usporedo s našom prvom crtom. Kretalo se na rotirajućim diskovima i ja
sam ga preneraženo gledao. U prvim sam trenucima bio tako iznenađen da je
moj um odbijao prihvatiti to što vidi. To je bio moj prvi susret s bornim kolima,
čudesnim gotovo koliko i životinje koje su ih vukle. Između dvije životinje bila
je duga greda povezana s onim za što sam kasnije doznao da se zove osovina.
Visoki grudobran bio je presvučen zlatnim listićima, dok su bočne ploče bile
niske kako bi strijelcu omogućile da s obje strane može odapinjati strijele. Sve
sam to primijetio jednim jedinim pogledom, zatim sam pažnju usredotočio na
rotirajuće diskove koji su kolima omogućavali da hitro jure po neravnom tlu.
Već tisuću godina mi Egipćani bili smo najučeniji i najuljudeniji narod na
svijetu i jako smo nadmašili sve druge narode u religiji i znanosti. Pa ipak,
unatoč našem znanju, nismo nikad izumili ništa slično. Naše saonice klizale su
po tlu krećući se po drvenim klizaljkama koje su koristile snagu volova, ili smo
velike kamene blokove vukli na drvenim valjcima. Ali nikad nismo otišli dalje
od toga.
Gledao sam prvi kotač koji sam ikad vidio i munjevito me zadivila njegova
jednostavnost i ljepota.Odmah sam shvatio o čem se radi i prekorio sam se što
nisam ja bio taj koji ga je izumio.Bio je to genijalan izum i shvatio sam da će nas
to novo čudo uništiti,onako kako je vjerojatno uništilo Crvenog Uzurpatora
Donjeg Egipta.Pozlaćena kola jurila su duž prve crte tek nešto izvan domašaja
naših lukova. Kad je stigao nasuprot nas skrenuo sam pogled s rotirajućih
krugova i zastrašujućih stvorenja što su ih vukli i proučio sam dva čovjeka na
kolima. Jedan je očito bio kočijaš. Bio je ispružen prema naprijed i činilo se da
kontrolira galopirajuće životinje putem duge pletene kožne užadi privezane za
njihovu glavu. Drugi je bio viši, stajao je na postolju iza njega i bio je kralj.
Njegovo ponosno držanje nije ostavljalo mjesta sumnji. Odmah sam uočio da
je Azijac,tamne puti i orlovskog nosa.Brada mu je bila crna i gusta, pravokutno
podrezana, kovrčava i isprepletena šarenim vrpcama.Oklop je bio od blještavih
brončanih pločica, kruna je bila visoka i masivna, ukrašena likom nekog
nepoznatog boga i prekrivena draguljima.Oružje je visilo nadohvat ruke na
bočnoj ploči kola. Mač širokog sječiva, spremljen u pozlaćene kožne korice,
imao je držak od srebra i bjelokosti. Bila su tu i dva kožna tobolca puna strijela
na čijim je pritkama bilo šareno perje.Kasnije sam otkrio da osvajači vole jarke
boje. Kraljev luk bio je čudnog oblika koji nikad nisam vidio. Nije to bio običan
luk kao u nas Egipćana,naime, krajevi su mu bili savijeni na van.
Dok su kola hitala usporedo s našom prvom crtom, kralj se nagnuo i zabio u
tlo koplje koje je završavalo grimiznim plamencom. Ljudi oko mene uznemireno
su žamorili.
"Što radi? Koja je svrha koplja? Je li to znamen vjere, ili izazov?"
Promatrao sam mali barjačić kako se vijori, ali bio sam smeten svime što sam
vidio i nisam ni pretpostavio njegov smisao. Kola su nastavila držeći se i dalje
van domašaja i okrunjeni Azijac zabio je još jedno koplje. Zatim je okrenuo kola
i vratio se nazad. Vidio je faraona na prijestolju i stao je pred njim. Životinje su
bile oblivene znojem koji je pokrivao njihove bokove poput rose. Oči su
prijeteće kolutale, odvojene nozdrve pokazivale su ružičastu sluzokožu. Tresle
su glavom i grive su vijorile poput kose prelijepe žene na sunčevoj
svjetlosti.Hiks je prezirno pozdravio faraona Mamosa,Sina Raovog i Božanskog
Vladara Dvaju Kraljevstava. Ironično je mahnuo rukom i nasmijao se.
Bio je to nepobitno izazov, kao da govori naš jezik. Ironični smijeh dopre do
nas i naši vojnici zarežaše od srdžbe... zvuk sličan dalekoj ljetnoj grmljavini.
Kretanje poda mnom privuče mi pažnju. Vidio sam Tanusa kako istupa korak
naprijed i podiže veliki luk Lanatu. Odapne strijelu koja poleti u širokoj putanji k
mliječnoplavom nebu. Hiks je bio izvan domašaja svakog drugog luka, ali ne i
Lanate. Strijela stigne do zenita i počne se spuštati kao sokol u poniranju prema
grudima azijskog kralja. Mnoštvo počne zadivljeno klicati zbog siline i točnosti
izbačaja. Preletjela je tristo koraka i u zadnji čas Hiks podigne brončani štit i
strijela se zarije u sredinu. Izveo je pokret s tako prezirnim nehajem da smo svi
ostali smeteni i zapanjeni.
Zatim je Hiks uzeo svoj čudni luk s rešetke. Jednom jedinom kretnjom napeo
je luk i odapeo strijelu. Ona je poletila još više od Tanusove strijele i prešla mu
je preko glave. Šušteći poput guščjeg krila padala je prema meni. Nisam se
mogao pomaknut, bila bi me probola a da je niti nisam pokušao izbjeći. Ali,
preletjela je preko moje glave i zarila se u podnožje faraonovog prijestolja.
Zabila se u cedrovo drvo i nastavila se tresti kao uvreda. Hiksovski kralj opet se
nasmijao i kola su se hitro udaljila kako bi se pridružio svojoj vojsci.
U tom sam trenutku shvatio da smo izgubljeni. Kako smo se mogli oduprijeti
kolima i savijenim lukovima koji su lako premašivali domet najboljeg strijelca
naše vojske? Nisam bio jedini koji je predviđao najgore. Dok su eskadroni kola
započeli posljednje pokrete ravnicom i krenuli u valovima prema nama, iz
egipatskih redova začuo se jauk očajanja. Sad sam razumio kako su snage
Crvenog Pretendenta bile razbijene bez otpora, a sam Uzurpator ubijen a da nije
imao vremena ni mač isukati.
Kola su oblikovala četverorede i nastavila su napredovati. Tek u tom trenutku
um mi se razbistri i počeh se trkom spuštati niz padinu. Stigoh uspuhan do
Tanusa i viknuh mu.
"Koplja s barjačićima pokazuju slabe točke našeg rasporeda. Glavni napadi bit
će upravo na tim mjestima."
Tko zna kako, Hiks je doznao naš borbeni raspored i ustanovio nedostatke
naše formacije. Kralj je zabio barjake između naših divizija. Već u tom trenutku
pomislio sam na uhodu ili izdajicu, ali s obzirom na situaciju odmah sam to
zaboravio. Tanus je spremno reagirao na moje upozorenje i viknuo je našim
izviđačima da potrče iščupati koplja.Bilo bi mi draže da ih je dao premjestiti
tako da se juriš neprijatelja slomi o naša uporišta, ali nije bilo vremena za to.
Prije no što su prvi izviđači uspjeli stići do kopalja i iščupati ih, prva
zahuktala kola naletjela su na njih. Neki su bili ubijeni strijelama. Neprijateljski
strijelci izvanredno su precizno ciljali.Preživjeli su pobjegli pokušavajući stići do
prividne sigurnosti naših crta. Kola su ih lako dostigla. Vozači su uzdama
upravljali životinjama finim kretnjama. Nisu gazili žrtve,skretali su kako bi ih
prešli na udaljenosti manjoj od kubita. Tek sam tada primijetio zakrivljena
sječiva koja su stršila iz glavina kotača kao očnjaci čudovišnih krokodila. Vidio
sam jednog našeg čovjeka pokošenog tim rotirajućim sječivima, činilo se da se
rasplinuo u oblaku krvi. Odsječena ruka poletjela je zrakom, a krvavi dijelovi
unakaženog trupa pali su na kamenito tlo dok se vozilo nastavilo kretati.
Povorka kola išla je još uvijek prema prolazu u našoj prvoj crti i premda sam
čuo Kratasa kako izvikuje zapovijedi ne bi li je ojačao, već je bilo prekasno.
Kolona kola sudari se s obrambenim bedemom štitova i kopalja i probije ga kao
da je nepostojan poput riječne magle. U tren se naš raspored, koji se odupro
nasrtajima najvrsnijih sirijskih i huritskih ratnika, raspao. Konji su kopitima
gazili naše najsnažnije i najžilavije ljude. Rotirajuća sječiva sjekla su oklope,
odrubljujući glave i udove kao da se radi o vinovoj lozi. S kola su na naše
zbijene redove pljuštale strijele i laka koplja. Zatim su nahrupila kroz probijene
redove i prošla kroz njih te se iza nas raširila u lepezu bacivši se u galopu na
našu pozadinu i nastavivši nas zasipati strijelama i kopljima. Kad su se naši
okrenuli da se odupru napadu s leđa, druga kolona kola nasrnula je na njih iz
smjera ravnice.
Prvi napad razbio je našu vojsku u dva dijela i odvojio je Tanusa od Kratasa
na desnome krilu. Zatim su druga kola razbila dvije polovice naših snaga na još
manje izdvojene skupine.Nismo više bili zbijeno mnoštvo.Male čete od pedeset
ili sto ljudi borile su se očajničkom hrabrošću leđa uz leđa. Neprijatelji su i dalje
pristizali iz ravnice, leteći na krilima prašine. Lagane dvokolice slijedila su kola
na četiri kotača, čiji su bokovi bili zaštićeni ovčjim kožama i svaka od kojih su
nosila deset ljudi. Naše strijele zabijale su se u debelu vunu ne nanoseći štetu, a
naši mačevi nisu mogi doprijeti do ljudi na kolima, koji su svisoka odapinjali
strelice i rastjerivali smetene skupine naših ratnika u raštrkane grupice
preživjelih obuzetih stravom. Kad je jedan naš kapetan okupio nekolicinu ljudi
za protunapad, borna kola udaljila su se i zaustavila van domašaja. Strašni krivi
lukovi razbili su hrabre juriše i čim su vidjeli da posustajemo, bacili su se opet
na nas.
Bilo mi je bjelodano jasan trenutak u kojem je sukob prestao biti bitka i postao
pokolj. Preživjeli iz Kratasove divizije na našem desnom krilu potrošili su sve
strijele, do zadnje. Neprijatelji su prepoznali kapetane po kacigama s
perjanicama i redom su ih poubijali. Ljudi su ostali bez oružja i vođa pa su se
dali u bijeg. Odbacili su preostalo oružje i potrčali prema rijeci. Ali nije bilo
moguće uteći Hiksima i njihovim kolima. Ljudi u bijegu naletjeli su na Tanusovu
diviziju u podnožju brežuljka i svojim smušenim kretanjem izazvanim panikom
omeli su i spriječili i ono malo otpora što je Tanus još uspijevao pružati. Strah je
bio zarazan, ljudi u središtu rasporeda poklekli su i pokušali pobjeći, ali
neprijateljska kola su ih opkolila kao što vukovi opkole stado.
U svom tom krvavom neredu i metežu sloma, samo su Plavi čvrsto držali svoj
položaj oko Tanusa i stijega Krokodila. Bili su mali otok u bujici razaranja, ni
kola ih nisu uspijevala razbiti jer je svojim genijalnim instinktom Tanus okupio
svoje vjerne ratnike i rasporedio ih u stijenju i usjecima u koje neprijatelji nisu
mogli ući. Plavi su napravili bedem oko faraonova prijestolja.
Ostao sam uz vladara i stoga sam bio u središtu tog kruga junaka. Jedva sam
se držao na nogama jer su se svuda uokolo ljudi borili, ovisno o tijeku bitke
kretali se naprijed i nazad kao alge na stijeni o koju se lome valovi. Ugledao sam
kako si Kratas boreći se krči put da bi nam se pridružio. Kaciga s perjanicom
privlačila je strijele Hiksa koje su letjele oko njegove glave u gustom roju kao
skakavci. Ipak se uspio izvući neozlijeđen i naš obrambeni krug otvori se pred
njim. Ugleda me i nasmija se.
"Tako mi zadimljenog Sethova govna, Taita, ovo je zabavnije nego graditi
palače za kraljeviće, zar ne?"
Kratas nikad nije imao profinjeni duh, a ja sam ionako bio odveć zauzet
najstojanjem da se održim na nogama da bih mu se udostojio odgovoriti. Sreo se
s Tanusom pored prijestolja i nasmijao se kao idiot.
"Ne bih volio da sam propustio ovu priliku ni za sve kraljevsko blago. Hoću
jedne saonice Hiksa."
Kratas nije bio ni tehnički obrazovan, još uvijek je mislio da su kola neka
vrsta saonica. Njegova mašta nije išla dalje od toga. Tanus si je dodirnuo kacigu
mačem u znak pozdrava. Iako mu je glas bio bezbrižan, njegov je izraz lica bio
tmuran, bio je vojskovođa koji je upravo izgubio bitku, vojsku i carstvo.
"Za danas je naš posao ovdje gotov", reče Kratasu. "Da vidimo znaju li
čudovišta Hiksa plivati kao što znaju trčati. Vratimo se do rijeke!"
Rame uz rame prokrčili su si put kroz redove vojnika u smjeru prijestolja.
Mogao sam pogledom preletjeti iznad njihovih glava s onu stranu vanjske
obodnice našeg obrambenog kruga, po ravnici gdje je naša razbijena vojska
bježala prema Nilu gonjena eskadronom kola. Vidio sam pozlaćena kola kralja
Hiksa kako se izdvajaju iz rasporeda i vraćaju se prema nama gazeći naše ljude i
koseći ih sječivima pričvršćenim za kotače. Prije no što je stigao do stijenja koje
nas je štitilo, kočijaš je naglo zaustavio životinje. Održavajući ravnotežu na
podiju, Hiks je napeo krivi luk i naciljao u mene. Ili mi se barem tako pričinilo.
Ali već u trenutku kad sam se sagnuo, shvatio sam da nisam ja cilj.
Strijela je prošla iznad moje glave i ja sam se okrenuo da bih ispratio njen let.
Pogodila je faraona i zarila mu se u grudi polovicom svoje dužine. Faraon ispusti
mukli krik i zanjiše se na prijestolju. Nije krvario jer je pritka strijele začepila
ranu, ali crvena i zelena pera virila su iz nje. Kliznuo je na bok i prema naprijed,
a ja raširih ruke da ga pridržim. Težina me sruši na koljena. Nisam vidio kola
kralja Hiksa kako se udaljavaju, ali začuo sam njegov podrugljiv smijeh dok je
jurio u ravnicu kako bi nastavio rukovoditi pokoljem. Tanus se nagne prema
meni, dok sam ja pridržavao faraona.
"Je li teško ranjen?", upita. Umalo prevalih odgovor preko usana…Nema mu
spasa… Ulazni kut i dubina rane dopuštali su mi da predvidim samo jedan
mogući ishod. Ali na vrijeme sam se sudržao i tiho izgovorio predviđanje. Znao
sam da bi naši ljudi klonuli duhom kad bi faraon poginuo. Zato sam odgovorio.
"Teško. Ali odnesemo li ga na kraljevski brod, mogao bi se izvući."
"Donesite mi štit!", rikne Tanus. Brižljivo smo položili faraona na njega. Nije
krvario, ali znao sam da je njegov grudni koš pun kao mješina vina. Dodirivao
sam ga kako bih našao vrh strijele, ali nije izišla na leđima. Ostala je unutar
prsnog koša. Slomio sam pritku koja je virila i pokrio sam kralja lanenim šalom.
"Taita", promrmlja. "Hoću li vidjeti opet svoga sina?"
"Da, Veliki Egipte, obećavam ti."
"I moja će se dinastija održati?"
"Kako su pretkazali Ammon-Raovi labirinti."
"Hoću deset snažnih ljudi!", viknu Tanus. Oni pritrčaše do improviziranih
nosila i podigoše ih.
"Oblikujte kornjaču! K meni, Plavi!" Štit do štita, Plavi su izgradili bedem
oko faraona. Tanus otrči do stijega Krokodila koji se vijorio usred nas i iščupa ga
s motke. Omota barjak oko pasa i sveže ga.
"Ako Hiksi hoće ovu krpu, morat će je doći uzeti", viknu. Ljudi zaklicaše na
taj njegov drski izazov.
"Idemo, svi zajedno! Vraćamo se na brodove! Hitro!" U trenutku kad smo
napustli sigurnost male čistine medu stijenama, kola nasrnuše na nas.
"Ne ciljajte u ljude!" Tanus je našao rješenje, "Ubijte životinje!"
Dok su se prva kola približavala, Tanus napne Lanatu. Njegovi strijelci učiniše
isto. Polovica strijela promašila je cilj jer smo trčali po izrovanom tlu i strijelci
su bili zadihani. Neke strijele pogodile su nadgrađe prvih kola i slomile su se ili
žarile u drvo,druge su se odbile od brončanih ploča koje su štitile grudi životinja.
Samo je jedna strijela pogodila cilj. Izletjela je iz velikog Lanate s vjetrom u
perima i pogodila je životinju u glavu, ona se stropoštala zaplevši uzde i
povukavši sa sobom parnjaka u oblaku prašine podignutom od topota kopita.
Dva čovjeka odletješe, kola se prevrnuše, a druga vozila skrenuše kako bi ih
izbjegla. Iz naših redova začu se likovanje i mi ubrzasmo korak. Bio je to prvi
uspjeh tog užasnog dana i ulio je hrabrost maloj četi Plavih.
"K meni, Plavi!", rikne Tanus. I onda, nevjerojatno, započne pjesmu. Ljudi
koji su stajali oko njega zapjevaše refren himne pukovnije. Glasovi su im bili
neusklađeni i iskrivljeni od žeđi i napora, ali bila je to pjesma koja je sokolila
srce i grijala krv. Zabacih glavu unazad i zapjevah s njima. Moj se glas digne k
nebu, jasan i nježan. Bistar.
"Neka te Horus blagoslovi, mali moj kanarinče", nasmija se Tanus i
nastavismo trčati prema rijeci.
Kola su kružila oko nas, prvi put njihovi manevri pokazivali su određeni
oprez. Vidjeli su što se dogodilo njihovim suborcima. Zatim troja kola stanu pred
našu kornjaču i nasrnu na nju u kosoj formaciji.
"Ciljajte u glave životinja!", viknu Tanus i pruži primjer strijelom koja sruši
na koljena još jednu životinju.
Kola se prevrnuše i smrskaše o kamenito tlo. Druga dva vozila skrenuše. Dok
je naša formacija prolazila pokraj smrskanih kola, neki naši ljudi potrčali su da
probodu sapete životinje. Već su ćutili za njih mržnju i gotovo praznovjerni
strah, koji se iskazivao u njihovoj osvetničkoj okrutnosti. Ubili su i dvoje ljudi,
ali ne s jednakom mržnjom. Sad kad su dvoja njihova kola bila uništena, činilo
se da Hiksi oklijevaju opet napasti našu formaciju.
Približavali smo se žurno blatnim poljima i kanalima za navodnjavanje duž
obale Nila. Mislim da sam u tom trenutku bio jedini koji je shvatio da nas
neprijateljska vozila ne mogu slijediti u močvaru. Premda sam trčao s boka
kraljevim nosilima, uspijevao sam kroz rupe u našim redovima razaznati
posljednji čin bitke koja se odvijala svuda uokolo. Naša je postrojba bila jedina
skupina preživjelih koja je još pokazivala kakvu takvu koheziju.Ostatak
egipatske vojske bio je neorganizirana i prestravljena gomila koja je bježala
ravnicom. Gotovo su svi odbacili oružje. Kad bi se kola približila, bacili bi se na
koljena i podizali ruke u znak preklinjanja, ali Hiksi nisu imali milosti. Nisu
uzalud trošili ni strijele, nasrtali su i komadali ih kotačima sa sječivima ili su se
naginjali iz kola i boli kopljima ili im razbijali lubanje drvenim buzdovanima.
Vukli bi za sobom žrtvu nabodenu na koplje dok se vrh ne bi izvukao, tek bi tada
pustili leš u prašini.
Nikad nisam vidio sličan pokolj.Nisam nikad pročitao ništa slično u
ljetopisima o drevnim bitkama. Hiksi su pobili tisuće, dapače desetine tisuća
naših. Ravnica kod Abnuba bila je nalik polju dure nakon prolaska žetelaca i
njihovih srpova. Naši mrtvi bili su nabacani na hrpe. Tisuću je godina naša
vojska bila nepobjediva, naši mačevi pobjeđivali su po cijelome svijetu.Na
bojištu kod Abnuba završila je jedna epoha.
Usred tog pokolja Plavi su pjevali i ja sam pjevao s njima, iako su me oči
pekle od suza srama. Prvi kanal bio je već blizu kad nas je još jedna formacija
kola zaobišla s boka i nasrnula na nas u troredu. Naše strijele počele su pljuštati
po njoj, ali formacija je i dalje napredovala dok su životinje dahtale, a vozači ih
glasno bodrili. Vidio sam Tanusa kako dvaput napinje luk, ali njegove strijele
bile su skrenute ili nisu pogodile cilj zbog kretanja i poskakivanja kola.
Formacija je naletjela na nas i probila kornjaču od štitova. Dva čovjeka koji su
nosili nosila bila su raskomadana sječivima pričvršćemnim za kotače i kralj je
pao na tlo. Bacio sam se na koljena i pokrio ga svojim tijelom da ga zaštitim od
kopalja Hiksa, ali kola nisu usporila, nisu htjeli da ih opkolimo. Produžila su
prije no što su naši uspjeli upotrijebiti mačeve. Zatim su se okrenula, zbila se u
red i ponovno krenula u napad. Tanus me podignuo na noge.
"Ako se daš ubiti, tko će ostati da napiše junačku odu u naše ime?", pokudi
me, a zatim vičući pozva druge ljude.
Podigli su kraljeva nosila i nastavili trkom prema najbližem kanalu. Čuo sam
škripu kotača kola koja su išla prema nama,ali nisam se okrenuo. U normalnim
okolnostima dobar sam trkač, ali ovaj put pobjegao sam kraljevim nosačima kao
da su prikovani za tlo. Pokušao sam preskočiti jarak, ali bio je preširok za
preskok pa sam prizemljio u crno blato. Kola koja su me slijedila udariše u
nasip. Jedan se kotač razbio, vozilo je odletjelo u kanal i zamalo me nije
prignječilo. Uspio sam se izmaknuti u zadnji čas. Plavi su hitro dokrajčili ljude i
životinje zarobljene u blatu, a ja sam iskoristio taj trenutak da se vratim do kola.
Kotač u zraku još se okretao. Dodirnuo sam ga i pustio da se i dalje kreće pod
mojim prstima. Zadržao sam se tek koliko je bilo potrebno da triput duboko
udahnem, ali naučio sam konstrukciju kotača i sve što su Hiksi znali o njem te
dobio prve ideje o poboljšanjima koje sam mogao uvesti.
"Tako mi melodičnih Sethovih prdaca, Taita! Svi ćemo zbog tebe izginuti
počneš li sada maštati!", doviknuo mi je Kratas.
Trgnuh se i zgrabih jedan od krivih lukova s rešetke u kolima i jednu strijelu
iz tobolca,htio sam ih u miru proučiti. Zatim sam pregazio jarak držeći ih u
rukama, dok se eskadron kola bučno povlačio i jurio usporedo s kanalom. Hiksi
su nas gađali strijelama. Ljudi koji su nosili kralja bili su sto koraka ispred mene
i ja sam bio zadnji u skupini. Iza mene neprijatelji su urlali od bijesa što ne mogu
krenuti u potjeru za nama i zasipali su nas rojevima strijela. Jedna me pogodila u
rame, ali vršak se nije zario, već se odbila ostavljajući mi samo tamnu modricu
koju sam tek mnogo kasnije uočio. Premda sam se predugo zadržao, dostigao
sam ljude s nosilima prije no što smo stigli na obalu Nila.
Obala rijeke bila je puna ljudi koji su preživjeli bitku. Gotovo svi bili su
nenaoružani i tek rijetki nisu bili ranjeni. Bili su potaknuti jednom jedinom
željom, vratiti se što prije na brodove koji su ih dovezli iz Tebe. Tanus me
pozvao dok su se ljudi s nosilima približavali.
"Povjeravam ti faraona, Taita. Odnesi ga na kraljevski brod i učini sve što je
moguće da ga spasiš."
"Kad ćeš ti doći?", upitah.
"Dužnost mi je ostati ovdje sa svojim ljudima. Moram ih spasiti što je više
moguće i ukrcati ih na brodove." Okrenu mi leđa i udalji se, počinjući birati
kapetane i zapovjednike u toj poraženoj hordi i izvikujući zapovijedi.
Vratio sam se do kralja i kleknuo uz njega. Još je bio živ. Hitro sam ga
pregledao i uočio da je na rubi svijesti. Koža je bila hladna i ljigava kao u
gmaza, disanje se jedva čulo. Oko pritke strijele bio je samo tanki mlaz krvi, ali
kad sam prislonio uho na grudi čuo sam kako mu krv grgolji u plućima. Tanki
crveni potočić tekao je iz usta niz bradu. Znao sam da, želim li ga pokušati
spasiti, moram odmah djelovati. Viknuo sam kako bih pozvao čamac koji ga je
trebao prebaciti na kraljevski brod. Nosači su ga ukrcali na plovilo, sjeo sam
pored njega i krenuli srao prema velikom kraljevskom brodu usidrenom nasred
rijeke.
Kraljeva pratnja dotrčala je pogledati nas. Bile su tu mnoge kraljevske gospe
te svi dvorjani i svećenici koji nisu sudjelovali u bitci. Kad smo se približili,
prepoznao sam medu njima svoju gospodaricu. Bila je blijeda i zabrinuto je
držala sinčića za ruku. Kad su putnici na brodu vidjeli kralja ispruženog na
nosilima, lica umrljana krvlju, počeli su kričati od straha i tjeskobe. Žene su
jecale, a muškarci zavijali kao očajni psi.
Moja gospoarica bila je najbliža od svih žena kad je kralj podignut na brod i
nosila položena na palubu. Bila je glavna kraljica i imala je dužnost da mu prva
pruži pomoć. Druge su je pustile da prođe.Kleknula je i obrisala lice od krvi i
blata. Kralj ju je prepoznao, jer je prošaptao njezino ime i pitao za sina. Lostris
mu je približila kraljevića.S blagim smiješkom na usnama vladar je pokušao
podignuti ruku kako bi ga pomilovao, ali snage su ga izdale i ruka je pala uz bok.
Naredio sam posadi da odnese faraona u njegove odaje. Moja gospodarica
stala mi je uz bok i sa strepnjom prošaptala.
"Gdje je Tanus? Je li se spasio? Oh, Taita, reci mi da ga neprijatelji nisu
ubili!"
"Spasio se. Ništa mu ne može nauditi. Otkrio sam ti viziju Labirinta. Sve je
bilo predviđeno. Ali sad moram poći kralju i trebat ću tvoju pomoć. Ostavi
Memnona s guvernantama i pođi sa mnom."
Još sam bio oblijepljen blatom, a bio je i faraon koji je poput mene pao u
kanal. Zamolio sam kraljicu Lostris i druge dvije dvorske gospe da ga svuku,
operu i polože na čistu lanenu plahtu, dok sam se ja vratio na palubu kako bih se
oprao vodom iz rijeke, koju su mornari zagrabili vjedrima. Nikad ne operiram u
prljavštini jer sam otkrio da iz nekog nepoznatog razloga to loše utječe na
pacijenta i pogoduje nakupinama bolesnih tjelesnih sokova.
U međuvremenu sam promatrao istočnu obalu gdje je naša vojska bila
nagomilana iza zaštite koju su pružali kanali i močvara. Ta je svjetina nekoć bila
moćna vojska i osjećao sam kako se gušim od srama i straha. Onda sam ugledao
Tanusa kako hoda između njih, na njegov prolazak ljudi su ustajali iz blata i opet
zadobivali kakav takav privid vojničke stege. U jednom trenutku vjetar mi je čak
donio zvuk klicanja, premda pomalo umorna. Da je neprijatelj poslao pješaštvo
preko močvare, pokolj i slom bili bi potpun i niti jedan naš ne bi bio preživio, jer
čak i Tanus bi u najboljem slučaju mogao pružiti tek slabi otpor.Ipak,koliko sam
god zabrinuto piljio na istok,nisam vidio ni traga poređanim štitovima pješaka ili
bljeskove vršaka kopalja.Iz ravnice podno Abnuba prijetio je još uvijek užasan
oblak prašine, stoga su vjerojatno kola još bila na djelu.Ali, budući da
neprijateljsko pješaštvo nije nasrtalo na njega, Tanus je mogao izvući neku
skromnu korist iz tog stravičnog dana. Bila je to lekcija koju sam upamtio i koja
nam je u budućnosti bila od koristi. Kola mogu dobiti bitke, ali samo pješaštvo
može potvrditi pobjedu.
Sukob na obali rijeke bio je u Tanusovim rukama, dok sam ja morao biti drugu
bitku, sa smrću, u kabini kraljevskog broda.
"Nismo izgubili svaku nadu", promrmljah svojoj gospodarici kad sam se
vratio uz kraljevo uzglavlje. "Tanus okuplja postrojbe i ako na svijetu postoji
netko sposoban da spasi Egipat od Hiksa, to je on."
Okrenuh se prema kralju i na neko vrijeme zaboravih sve osim svog pacijenta.
Kako mi se često događa, tihim sam, ali ipak čujnim glasom mrmljao svoje misli
dok sam pregledavao ranu. Prošlo je bilo manje od sata otkad je strijela pogodila
cilj, a meso oko slomljene pritke bilo je naduto i ljubičasto.
"Nužno je izvaditi strijelu. Ako vrh pustim gdje jest, kralj će umrijeti prije
sutrašnje zore." Vjerovao sam da me faraon ne čuje, ali dok sam govorio, otvorio
je oči i pogledao me.
"Ima li ikakve šanse da preživim?", upita. "
Uvijek ima šanse", odgovorih s lažnom neusiljenošću. Osjetio sam to u svome
glasu, a osjetio je i kralj.
"Hvala, Taita. Znam da ćeš napraviti sve što je moguće i već odsad oslobađam
te svake odgovornosti ne uspiješ li."
To je bilo jako velikodušno od njega budući da su mnogi liječnici prije mene
bili ugušeni jer nisu uspjeli spasiti život vladaru.
"Vrh strijele duboko se zario. Jako će boljeti, ali dat ću ti prah crvenog šepena,
cvijeta sna, koji će ublažiti bol."
"Gdje je moja glavna supruga, kraljica Lostris?", upita kralj. Moja
gospodarica spremno odgovori.
"Ovdje sam, gospodaru moj." Pisari i ministri nagurali su se u zagušljivu
kabinu i čekali u tišini. Faraon je pružio ruku mojoj gospodarici.
"Uzmi me za ruku i slušaj", zapovijedi. Lostris pade na koljena i posluša.
Kralj nastavi šaptom.
"Ako umrem, kraljica Lostris bit će namjesnica za mog sina. Imao sam je
prilike upoznati i znam da je obdarena velikom snagom duha i zdravim
razumom. Da nije, ne bih joj povjerio tu zadaću."
"Zahvaljujem ti na povjerenju,Veliki Egipte", promrmlja kraljica. Faraon se
obrati izravno njoj, iako su svi nazočni mogli čuti njegove riječi.
"Okruži se mudrim i poštenim ljudima, nauči mog sina svim kraljevskim
vrlinama o kojima smo raspravljali. Znaš što mislim o tome."
"Na tvoju zapovijed, veličanstvo."
"Kad naraste dovoljno da preuzme korbač i kukasto žezlo, nemoj ga pokušati
spriječiti u tome. Moj je potomak, nastavljač moje dinastije."
"Učinit ću sa zadovoljstvom što zapovijedaš, jer nije samo sin svoga oca, već
je i moj sin."
"Dok budeš vladala, čini to mudro i brini se za moj narod. Mnogi će ti
pokušati oteti vladarsko znamenje, ne samo novi i okrutni neprijatelji, Hiksi, već
i drugi, koji su blizu tvoga prijestolja. Morat ćeš se suprotstaviti svima. Za mog
sina očuvaj nedirnutu dvostruku krunu."
"Kako ti želiš, božanski faraone."
"Još ti jednu misiju povjeravam. Moja grobnica i moj hram nedovršeni su i
sad su ugroženi, kao cijelo moje kraljevstvo, strahovitim porazom koji smo
danas pretrpjeli. Ako ih moji generali ne uspiju zaustaviti, Hiksi će stići do
Tebe."
"Molimo bogove da se to nikad ne dogodi", promrmlja moja gospodarica.
"Nalažem ti da se pobrineš da budem balzamiran i pokopan sa svim svojim
blagom, po najstrožem protokolu utvrđenom u Knjizi mrtvih."
Moja je gospodarica šutjela. Mislim da je shvatila težinu zadaće koju joj je
povjerio faraon. Zadrhtavši, on joj snažno stisne ruku.
"Obećaj mi svojim životom i nadom u besmrtnost.Prisegni pred mojim
ministrima i kraljevskom pratnjom.Prisegni u ime Hapi,tvoje boginje zaštitnice, i
u ime svetoga trojstva, Horusa, Izide i Ozirisa."
Kraljica me pogledala molećivim izrazom lica u oči. Znao sam, obeća li,
održat će riječ po svaku cijenu. U tome je bila slična svome ljubavniku,ona i
Tanus bili su vezani istim kodeksom časti. I znao sam da će svi u njezinoj blizini
morati platiti istu cijenu.Prisega kralju mogla je jednoga dana pasti na pleća svih,
uključujući kraljevića Memnona i roba Taitu. A ipak, Lostris nikako nije mogla
odbiti zahtjev kralja na samrti. Uputih joj jedva vidljivi mig. Kasnije bih bio
proučio potankosti prisege i kao pisar zakona uspio je približiti razboritom
tumačenju.
"Prisežem na Hapi i sve bogove", reče kraljica Lostris tihim, ali razgovjetnim
glasom. Sljedećih godina bila bi stoput poželeljela da to nikad nije učinila. Kralj
je zadovoljno uzdahnuo i pustio joj ruku.
"Onda sam spreman, Taita, za sudbinu koju su bogovi odlučili. Daj mi samo
vremena da poljubim svog sina posljednji put."
Dok su mu donosili našeg lijepog kraljevića, dao sam bez pretjeranih
ceremonija isprazniti kabinu od gomile plemića. Tada sam pripremio napitak od
crvenog šepena, veoma jak jer sam znao da bi bol mogla osujetiti moje napore i
ubiti pacijenta brzinom pogrešnog reza skalpelom.
Kad je kralj završio piti, pričekao sam da mu se zjenice suze i da se kapci
spuste. Potom zapovijedih guvernantama da odvedu kraljevića. Nakon polaska iz
Tebe bio sam predvidio da ću morati liječiti rane od strijela i stoga sam ponio
svoje žlice.To su bili instrumenti koje sam ja izumio premda su u Memfisu i
Gazi postojala dva šarlatana koji su se hvalisali da je to njihov izum. Blagoslovio
sam žlice na plamenu svjetiljke i onda oprao ruke u vrućem vinu.
"Ne vjerujem da je uputno koristiti žlicu kad se vrh strijele zario tako duboko i
tako blizu srca", reče moja gospodarica dok je pomagala u pripremama. Ponekad
je govorila kao da je učenica nadišla učitelja.
"Ostavim li strijelu gdje jest, izazvat će nekrozu. Ubio bih kralja kao da sam
mu odrubio glavu. Ovo je jedina mogućnost da ga spasim." Na trenutak smo se
pogledali u oči i razgovarali a da nismo trebali izgovarati riječi. Ovo je bila
vizija Ammon-Raovih labirinta. Jesmo li htjeli izbjeći milostive posljedice koje
je trebala imati po nas?
"Moj je suprug. Faraon je." Kraljica me uhvati za ruku kako bi naglasila svoje
riječi. "Spasi ga, Taita. Spasi ga ako možeš."
"Znaš da ću pokušati", odgovorih. "Trebaš li moju pomoć?" U prošlosti mi je
često pomagala. Kimnuh i nagnuh se nad kralja.
Postojala su tri načina kako sam mogao pokušati izvaditi strijelu. Prvi je bio
iščupati je. Čuo sam za jednog kirurga iz Damaska koji savije gipku granu i
pričvrsti je za pritku. Kad otpusti granu ona tržne i svom svojom snagom iščupa
strijelu iz živa mesa.Nisam nikad probao takav postupak jer sam uvjeren da
rijetko tko uspije preživjeti. Drugi način je guranje strijele naprijed dok kukasti
vrh ne iziđe s druge strane. Da bi postupak bio uspješan, nužno je udarati
batičem kao što se čini s čavlom zabijenim u dasku. Zatim se otpili vrh i izvuče
pritka. Brutalan je to postupak gotovo kao i prvi.
Moj način podrazumijeva uporabu Taitine žlice, dao sam joj ime u svoj svojoj
skromnosti jer su tuđa prisizanja neutemeljena i potomstvo mora biti
obaviješteno o mome geniju.
Prvo sam proučio strijelu Hiksa koju sam s lukom bio uzeo iz prevrnutih kola.
Začudio sam se vidjevši da vrh nije brončan, već od obrađena kremena.
Svakako, kremen je manje skup i lakše ga je naći u velikim količinama, ali
rijetko sam kad sreo vojskovođu koji je pokušavao štediti kad se spremao zauzeti
neko kraljevstvo. Vrh od kremena rječito je pokazivao da Hiksi raspolažu
ograničenim resursima i ukazivao na razlog njihovog napada na Egipat. Ratovi
se vode radi osvajanja zemlje ili bogatstva, a imao sam dojam da Hiksima
manjka i jedno i drugo.
Morao sam se nadati da je vrh strijele zarivene u faraonove grudi istoga oblika
i iste vrste. Usporedih dvije moje žlice s komadićem oštra kamena, žlice su bile
različitih veličina i odabrao sam par njih koje su mogle zatvoriti u sebe vrh i
pokriti glatkim metalom oštre kuke. U međuvremenu droga je napravila svoje i
faraon je ležao bez svijesti na plahtama od bijelog lana. Slomljena pritka virila je
za dužinu moga kažiprsta iz naborane kože pokrivene bijelim dlakama.Prislonio
sam još jednom uho na grudi i čuo sam kako mu šumi i grgolji u plućima. Kad
sam bio siguran da je još živ, namazao sam odabrane žlice ovčjom masti kako
bih olakšao prodiranje u ranu. Držao sam ih nadohvat ruke i uzeo jedan od
najoštrijih skalpela.
Dao sam znak četirima snažnim vojnicima koje je kraljica Lostris pozvala dok
sam završavao pripreme.Zgrabili su faraona za zapešća i gležnjeve i držali ga
nepomičnog. Kraljica je sjela pored kraljeve glave i ugurala mu kroz usne sve do
grla drvenu cijev koja je bila dio liječničke opreme i koja je služila da drži
otvorenim i prohodnim dušnik i da spriječi da se pacijent ne ugrize za jezik ili da
ga ne proguta, odnosno da ne stisne zube i polomi ih pod utjecajem bola. "Prvo
ću morati proširiti ranu oko pritke kako bih stigao do vrha strijele", promrmljah i
pritisnuh skalpel duž linije pritke.
Faraon se zgrči, ali četvorica su ga čvrsto držala. Radio sam brzo jer sam
otkrio da je brzina presudna u takvim operacijama ako se želi da pacijent preživi.
Zasjekao sam s obje strane pritke jer bi elastična i otporna koža bila prepriječila
pristup žlicama i morao sam izbjeći da se to dogodi. Odložio sam skalpel i uzeo
namazane žlice. Iskoristio sam pritku kao vodilju i ugurao sam ih u ranu sve dok
nisu ostali vani samo dugi dršci.
Faraon se uvijao u stisku one četvorice. Znoj mu je lio iz svake pore i tekao
niz obrijanu glavu pokrivenu tek kratkim dlakama sijede kose. Krici su izlazili
kroz cijev koju je imao u ustima i odjekivali cijelim brodom. Bio sam naučio ne
obazirati se na patnju pacijenata, stoga sam ugurao žlice još dublje u ranu dok
nisam osjetio da dodiruju kremeni vrh. Bio je to najosjetljiviji dio zahvata.
Upotrijebio sam drške kao pincete, razmaknuo sam žlice i skliznuo njima preko
vrha strijele. Kad sam čuo da su se opet sklopile, ponadao sam se da su potpuno
pokrile kremen i kuke. Stisnuh oprezno drške i trščanu pritku i povukoh unazad.
Da su kuke još bile slobodne, odmah bi se bile zabile u meso i pružile otpor.
Obuze me poriv da uzviknem od olakšanja kad sam osjetio da strijela počinje
popuštati, no otpor tkiva bio je znatan oa sam morao uporabiti svu svoju snagu.
Faraon je strahovito patio dok je masa trske, kremena i metala bila vučena kroz
njegov grudni koš. Crveni šepen prestao je djelovati i bol je bila grozna. Znao
sam da uzrokujem stravične ozljede i osjećao sam kako se tkivo kida. Znoj mi je
curio u oči i gotovo me oslijepio, ali nisam prestao vući sve dok mi strijela
zamrljana krvlju nije ostala u rukama.
Ustuknuh teturajući i udarih u zid. Na trenutak sam ostao naslonjen na nj,
potpuno iscrpljen. Nekoliko časaka gledao sam tamnu poluzgrušanu krv kako
teče iz rane, zatim se trgnuh i odoh je zatvoriti. Namazao sam ranu mirtom i
kristalnim medom, zatim sam je čvrsto previo zavojem od iskuhanog lana. Dok
sam radio, izgovarao sam čari koje se koriste kad se previjaju rane…Ja te
vezujem, Sethov stvore, zatvaram ti usta. Ustukni preda mnom, crvena plimo,
povuci se preda mnom, crveni cvijete smrti,ja sam te prognao, crveni Sethov
psu… Bilo je to bajanje za krvarenja izazvana mačem ili strijelom. Postoje
posebni stihovi za svaku vrstu rana i ozljeda, od opeklina do ugriza i ogrebotina
lava.Liječnik ih sve mora naučiti da bi obavljao svoju profesiju. Nikad nisam
shvatio na koji način djeluje bajanje, ipak držim da je obaveza spram pacijenata
koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi ih se izliječilo. Činilo se da nakon
previjanja faraon mnogo manje pati. Zaspao je, povjerio sam ga brizi njegovih
žena i otišao na palubu.
Osjećao sam potrebu za svježim riječnim zrakom kako bih se okrijepio, jer me
operacija iscrpila gotovo koliko je iscrpila vladara. Već je bila večer i sunce je
umorno zalazilo za golim zapadnim brdima i bacalo posljednje crvene odsjaje na
bojište. Nije došlo do pješačkog napada Hiksa i Tanus je još premještao ostatke
razbijene vojske s obale rijeke na brodove. Gledao sam čamce pune iscrpljenih i
ranjenih ljudi kako prolaze ispred nas i osjećao sam duboku sućut za njih i sav
naš narod. Ovo je bio najzlosretniji dan u našoj povijesti. Tada sam vidio da se
oblak prašine koji su podizala kola Hiksa počinje kretati prema jugu i Tebi.
Zalazak je oblaku davao boju krvi. Protumačio sam to kao pretkazanje i moja
sućut pretvori se u strah.
Bio je već mrak kad se Tanus ukrcao na kraljevski brod. Pod svjetlom baklji
bio je nalik lesu. Bio je blijed od umora i pokrivem prašinom. Njegov plašt bio
je umrljan zgrušanom krvi i blatom, a oko očiju imao je crne kolobare. Čim me
ugleda, upita za faraona.
"Izvadio sam strijelu", rekoh mu. "Ali rana je duboka i blizu srca. Slab je,
ipak, ako preživi tri dana, moći ću ga spasiti."
"A tvoja gospodarica i sinčić?" To mi je pitanje postavljao svaki put kad
bismo se sreli.
"Kraljica Lostris umorna je, jer mi je pomogla pri zahvatu. Sad je s kraljem.
Kraljević je mio kao uvijek i spava s guvernantama." Vidio sam da Tanus tetura i
shvatio sam da je na izmaku snaga.
"Moraš se odmoriti...",rekoh, ali se Tanus prene.
"Donesite svjetiljku", zapovijedi. "Taita, odi po kistove, tintu i papiruse.
Moram poslati upozorenje Nembetu da ne bi kao ja upao Hiksima u stupicu."
Ostali smo na palubi polovicu noći, a ovo je poruka koju mi je izdiktirao za
Nembeta.
“Pozdrav tebi, plemeniti Nembete, Veliki Lave Egipta, zapovjedniče Raovih
divizija faraonove vojske.Da poživiš vječno.Znaj da smo se sukobili s
neprijateljima Hiksima u ravnici kod Abnuba. Hiksi su moćni, okrutni i strašni
neprijatelji, a posjeduju čudna brza kola kojima se ne možemo oduprijeti. Znaj
povrh toga da smo pretrpjeli poraz i da je naša vojska uništena. Nismo više u
stanju suprotstaviti se Hiksima. Znaj da je faraon teško ranjen i život mu visi o
niti. Preklinjem te da se ne sukobiš s Hiksima na otvorenu polju jer njihova su
kola brza poput vjetra. Sklonite se stoga iza zidina ili pričekajte na brodovima
kako biste ih mogli natjerati u bijeg. Hiksi nemaju brodova i samo zahvaljujući
našim brodovima moći ćemo ih nadjačati. Zaklinjem te da pričekaš naš dolazak
prije no što svoje snage povedeš u bitku. Prizivam na te zaštitu Horusa i svih
bogova.Tako zbori plemeniti Tanus Harrab,zapovjednik Ptahovih divizija
faraonove vojske.”
Napravio sam četiri kopije poruke i kako bih koju dovršio, Tanus bi poslao
glasnika da je odnese Nembetu, Velikom Lavu Egipta, koji je s juga dovodio
pojačanje. Tanus je poslao uzvodno dva brza broda, svaki s jednom kopijom
poruke, zatim je svoje najbolje trkače iskrcao na zapadnu obalu, nasuprot onoj
duž koje je napredovala vojska Hiksa, i poslao ih u potragu za Nembetom.
"Jedan od tvojih svitaka sigurno će stići u njegove ruke. Do sutra ujutro ne
možeš učiniti ništa drugo", rekoh mu. "Sada moraš spavati,ako posustaneš, sav
Egipat past će s tobom."
Nije se htio povući u kabinu. Sklupčao sa na palubi poput psa da bi bio
spreman u slučaju nužde. Ali ja sam otišao u potpalublje kako bih bio uz kralja i
tješio svoju gospodaricu. Vratio sam se na palubu prije zore i čuo Tanusa kako
zapovijeda da se flota spali. Nije me spadalo raspravljati odluku, ali je vidio da
ga zbunjeno gledam.Kad su se glasnici udaljili, grubo mi reče:
"Upravo sam dobio izvješća zapovjednika mojih postrojbi. Od trideset tisuća
ljudi koji su jučer stajali u ravnici kod Abnuba da bi se suočili s kolima Hiksa
preostalo je tek sedam tisuća. Pet tisuća je ranjeno i mnogi od njih će umrijeti.
Rijetko tko od neozlijeđenih je mornar. Ostaju mi tek ljudi neophodni da
osposobim pola flote, moram napustiti ostatak brodova, ali ne mogu dopustiti da
padnu u ruke Hiksima."
Uporabili su naramke trske da podmetnu požar i naši su brodovi izgorjeli.
Premda nismo bili pomorci, bio je to grozan i tužan prizor za mene i moju
gospodaricu. Za Tanusa bilo je još i gore. Bio je sam na pramcu kraljevskg
broda, s očajem i morom ispisanima na licu, dok je gledao kako gore njegovi
brodovi, koji su za njega bili prekrasna živa stvorenja.
Pred očima cijelog dvora moja gospodarica nije mogla stajati uz njega kako je
željela.Uze me za ruku i zaplakasmo zbog Tanusa i zbog cijelog Egipta, dok su
pred nama brodovi nestajali poput baklji. Stupovi zaglušna ognja bili su zavijeni
u crni dim,njihova crvenkasta svjetlost nadmetala se s praskozorjem. Napokon
Tanus zapovijedi stotini preostalih brodova da dignu sidro. Naša mala flota, puna
mrtvih i umirućih, uputi se na jug. Iza nas se dim pogrebne lomače naše flote
penjao u jutarnje nebo, dok se pred nama oblak žute prašine, još viši i širi,
prostirao duž istočne obale Nila prema nezaštićenoj Tebi i svem njezinom blagu.
Činilo sa da su bogovi okrenuli leđa Egiptu i da su nas potpuno napustili jer je
vjetar,koji obično u tom dijelu godine snažno puše sa sjevera,potpuno utihnuo te
obnovljenom snagom opet zapuhao s juga. Bili smo prisiljeni boriti se protiv
struje i protiv vjetra, a naši brodovi bili su otežani tovarom ranjenika. Kretali
smo se polako i iscrpljene posade mučile su se na veslima poput robova. Nismo
uspijevali održavati korak s napredovanjem Hiksa koji su se neumoljivo
udaljavali.
Ja sam bio obuzet svojim dužnostima kraljevog liječnika. Ali na svim drugim
brodovima umiralo je mnoštvo ljudi koje bih bio mogao spasiti. Svaki put kad
bih se popeo na palubu da udahnem malo čistoga zraka i da se odmorim, vidio
sam kako s drugih brodova bacaju u rijeku leševe. Pri svakom pljusku vidio sam
pomamno kretanje krokodila pod površinom. Gmazovi su slijedili flotu poput
lešinara.
Faraon se oporavljao.Drugi dan uspio je popiti zdjelicu juhe. Te večeri
zatražio je da vidi kraljevića i doveli su mu ga. Memnon je bio nemiran poput
skakavca i bučan poput jata čvoraka. Faraon je uvijek bio dobar s njime,čak
prepopustljiv, i Memnon je bio sretan što ga vidi. Bio je već lijep dječačić, vitak
i krupan, svijetle puti i velikih crnih očiju poput majke. Kosa je bila kovrčava
kao runo crnog janjca, a na suncu bili su vidljivi plameni odsjaji crvene
Tanusove kose. Faraonova sreća kad ga je ugledao bila je još dirljivija no inače.
Taj dječak i obećanje koje je dobio od moje gospodarice bili su njegova nada u
besmrtnost. Unatoč mojem zanovijetanju, zadržao je Memnona kod sebe sve do
zalaska sunca. Znao sam da ga dječakova neiscrpna energija i stalno traženje
pažnje umaraju, ali nisam se mogao umiješati sve dok u vrijeme večere
guvernante nisu došle po kraljevića.
Ostao sam sa svojom gospodaricom pored uzglavlja kralja koji je gotovo
odmah utonuo u duboki san. Bio je blijed kao lanena plahta na kojoj je ležao.
Sutradan je bio treći dan od ranjavanja i stoga najopasniji. Kad bi ga preživio,
mogao bih ga spasiti, znao sam to. Ali, kad sam se u zoru probudio, kabinom je
carevao smrad raspadanja. Dodirnuh faraona i njegova mi koža opeče prste kao
ibrik tek skinut s vatre. Pozvah svoju gospodaricu koja sneno iziđe iz postelje iza
zastora, gdje je spavala.
"Što je, Taita?" Nije dodala drugo jer je odgovor bio ispisan na mojemu licu.
Bila je uz mene kad sam skinuo zavoj s rane. Previjanje je veliko liječničko
umijeće i ja sam šivao lanene vrpce kako bi zavoj bio čvrst. Prerezao sam konce
koji su ih spajali i skinuo ih.
"Milosrdna Hapi, moli za njega!" Kraljica Lostris samo što nije povratila od
smrada. Crna krasta koja je zatvarala ranu otvori se i zeleni gnoj poče polako
istjecati.
"Nekroza!", prošaptah. Bila je to mora kirurga, zlotvoran tjelesni sok koji se
javljao trećeg dana i širio cijelim tijelom kao zimski požar u suhim trsticima.
"Što možemo učiniti?", upita Lostris. Odmahnuh glavom.
"Umrijet će prije noći", odgovorih.
Ostali smo uz kraljevu postelju u očekivanju neizbježnog.Kad se cijelim
brodom pronijela vijest da je faraon na umoru, kabina se napunila svećenicima,
gospama i dvorjanima. Čekali smo u tišini.Tanus je stigao posljednji i ostao u
jednom kutu, s kacigom pod rukom, u stavu poštovanja i boli. Njegov pogled
nije bio uprt u kralja, već u kraljicu Lostris.
Ona nije uzvraćala pogled, a ipak sam osjećao da je svjesna njegove
nazočnosti svakom žilicom vlastita bića. Pokrila si je glavu šalom od izvezena
lana, ali bila je gola do pasa. Otkad je kraljević bio odbijen od sise, grudi su
izgubile težinu. Bila je vitka kao djevica i trudnoća joj nije upropastila grudi i
trbuh srebrenastim strijama. Koža je bila glatka i savršena kao da je tek
namazana mirisnim uljem.
Pokrio sam faraonovo tijelo mokrim krpama kako bih smanjio temperaturu,
ali voda je isparavala od vrućice i ja sam bio prisiljen neprestance ih mijenjati.
Kralj je bio nemiran i vikao je u deliriju, progonjen od svih utvara i čudovišta
zagrobnog svijeta koji ga je očekivao. Katkad je izgovarao odlomke iz Knjige
mrtvih. Od djetinjstva svećenici su ga učili napamet tekst koji je bio vodič kroz
sjeni kako bi stigao do rajskih poljana. Kristalni put ima dvadeset jedan zaokret.
Uski put tanak je poput brončane oštrice. Boginja koja bdije nad drugim vratima
podmukla je i prijevarna i nestalna…Gospodarice plamena, kurtizano svemira,
ralja kao u lavice, tvoja vagina guta muškarce koji zastrane u tvojim mliječnim
njedrima… Postupno glas i pokreti oslabiše. Malo poslije podneva ispusti
posljednji drhtavi izdisaj i ostade nepomičan. Nagnuh se nad njega i dodirnuh
mu grlo kako bih opipao bilo života, ali ne osjetih ništa, koža je postala hladna
pod mojim prstima.
"Faraon je mrtav", rekoh tiho i sklopih mu kapke. "Neka živi vječno!"
Svi nazočni prepuste se žalosnim kricima, a moja je gospodarica vodila
kraljevske gospe u naricaljki. To jaukanje ledilo mi je krv. Činilo mi se da mi
mnoštvo nevidljivih kukaca plazi po koži.Napustio sam kabinu čim sam mogao.
Tanus je došao za mnom na palubu i uhvatio me za ruku.
"Jesi li učinio sve što je bilo u tvojoj moći da ga spasiš?", upita grubo. "Nije se
radilo o još jednom od tvojih trikova?" Znao sam da je taj način ophođenja sa
mnom izraz njegovih strahova i njegove grižnje savjesti, zato sam odgovorio
uljudno.
"Ubila ga je strijela Hiksa. Učinio sam što je bilo u mojoj moći da ga spasim.
Bila je to sudbina iz Ammon-Raovih labirinta i nitko od nas nije odgovoran."
Uzdahne i prebaci mi ruku preko ramena.
"Nisam to predvidio. Mislio sam samo na svoju ljubav za kraljicu i našeg sina.
Morao bih se veseliti jer je sada slobodna, ali ne mogu. Pretrpjeli smo preteške
gubitke i razaranja. Nismo ništa drugo do li zrna dure pod žrvnjem Labirinta."
"U budućnosti će doći vrijeme sreće za sve nas", zajamčih mu iako moja
tvrdnja nije imala temelja. "Ali postoji još jedna sveta dužnost koja počiva na
mojoj gospodarici i stoga na meni i tebi."
Podsjetih ga na prisegu koju je kraljica dala kralju, obećanje da će ga pokopati
u izabranu grobnicu sa svim častima kako bi njegov Ka mogao stići na rajska
poljane.
"Reci mi kako da budem od pomoći", odgovori jednostavno Tanus. "Ali, imaj
na umu da su Hiksi pred nama i provalili su u Gornji Egipat pa ne mogu
zajamčiti da faraonova grobnica neće biti oskrvnuta."
"Bude li nužno, naći ćemo drugu grobnicu.Naša prva misao mora biti da
sačuvamo njegovo tijelo. Uz ovu vrućinu, počet će trunuti i vrvjeti crvima prije
zalaska. Nisam stručnjak u umijeću balzamiranja, ali poznajem način kako da
održimo obećanje."
Tanus je poslao svoje mornare u štivu da donesu veliku žaru maslina u
salamuri. Zatim je, slijedeći moje upute, dao isprazniti žaru i napuniti je
kipućom vodom. Prije no što se ohladila, dodali smo tri vreće najfinije morske
soli. Tada smo salamurom napunili četiri vrča za vino i sve stavili na palubu da
se ohladi.U međuvremenu počeo sam raditi u kraljevskoj kabini.Moja
gospodarica htjela mi je pomoći jer je mislila da je to dio njezine dužnosti spram
preminulog supruga, ali ja sam je poslao da pravi društvo kraljeviću.
Otvorio sam tijelo faraona duž lijevoga boka, od rebara do kuka, i kroz otvor
izvadio sam sadržaj grudnog koša i trbuha, odvojivši ga od ošita nožem.
Naravno, ostavio sam srce na njegovu mjestu jer je to organ života i
inteligencije. Ostavio sam i bubrege jer su stjecište vode i predstavljaju sveti Nil.
Napunio sam šupljinu solju i zašio je. Nisam imao žlicu za balzamiranje koja se
ugura kroz nosnice kako bi se odstranila žućkasta kaša iz lubanje i stoga sam je
pustio gdje jest. Kako bilo, nije bila važna. Podijelio sam potom utrobu, jetru,
pluća, želudac i crijeva. Oprao sam salamurom želudac i crijeva, što je bila vrlo
neugodna zadaća. Kad sam završio, iskoristio sam priliku da pomno proučim
kraljeva pluća. Desno je bilo zdravo i crveno, ali lijevo je bilo probijeno
strijelom i mlohavo kao probušeni mjehur. Bilo je puno crne krvi i gnoja. Pitao
sam se kako je moguće da je starac toliko poživio s takvom ranom. Osjetih
olakšanje, nijedan liječnik ne bi ga bio mogao spasiti i moje liječenje bilo je
besprijekorno.Zapovijedio sam mornarima da donesu posude napunjene
salamurom.Tanus mi je pomogao da savijem truplo tako da ga mogu potopiti u
žaru za masline.Provjerio sam je li potpuno potopljeno, a tada smo stavili utrobu
u vinske vrčeve, zapečatili smo smolom sve posude i vezali ih u pojačanom
odjeljku gdje je kralj držao svoje blago.Pomislih da bi bio zadovoljan što tako
počiva, okružen zlatnim i srebrenim polugama. Napravio sam sve u svojoj moći
kako bih pomogao svojoj gospodarici da održi obećanje. Pomislih kako ću u
Tebi predati kraljevo tijelo mumifikatorima, ako Hiksi ne budu stigli prije nas i
ako grad i njegovi žitelji još budu postojali.
Kad smo stigli do utvrđenog grada Asyuta, shvatili smo da su Hiksi ostavili
ograničeni broj vojnika kako bi ga držali pod opsadom i nastavili na jug s
većinom vojske. Premda se radilo tek o postrojbi s manje od stotinu kola, bili su
prejaki da bismo ih napali s našom desetkovanom vojskom. Glavni Tanusov cilj
bio je osloboditi Remrema i njegovih pet tisuća ljudi koji su se sklonili unutar
zidina te produžiti uzvodno kako bi se pridružio plemenitom Nembetu i njegovoj
vojsci od trideset tisuća vojnika.
Tanus je dao usidriti brodove nasred rijeke kako bi se zaštitili od napada kola i
uspio je stupiti u vezu s Remremom signalnim zastavicama. Nekoliko godina
prije toga pomogao sam Tanusu da smisli sustav signala koristeći dvije obojene
zastavice, koje su omogućavale prenošenje poruka preko dolina s vrha na vrh
uzvisina,od zidina grada do ravnice i rijeke.Posredstvom zastavica Tanus je
obavijestio Remrema da se pripremi za tu noć. Uz naklonost tame dvadeset naših
brodova pristalo je podno zidina. Istog časa Remrem je dao širom otvoriti bočna
vrata i na čelu pukovnije prokrčio si je put kroz Hikse. Prije no što su neprijatelji
stigli upregnuti životinje, Remrem i njegovi ljudi već su se ukrcali. Tanus je
odmah dao zapovijed da se dignu sidra. Prepustio je grad Asyut pljački i
nastavio uzvodno. Ostatak te noći, svaki put kad bismo pogledali nizvodno,
vidjeli smo požare u spaljenu gradu koji su obasjavali sjeverni obzor.
"Nadam se da će mi oni nesretnici oprostiti", promrmlja Tanus. "Nisam mogao
učiniti drugo no žrtvovati ih. Moja je dužnost spasiti Tebu."
Bio je vojnik i stoga je bez oklijevanja donio tešku odluku, ali bio je i
osjećajno ljudsko biće i patio je zbog toga. Moje divljenje za njega bilo je veliko
koliko i moja naklonost. Remrem nas je izvijestio da su naši brzi brodovi koje
smo poslali da prenesu poruku prošli pored Asyuta prethodni dan i da su sada
već Tanusove poruke vjerojatno stigle u ruke plemenitog Nembeta. Remrem nam
je također dao više obavijesti o Hiksima i njihovom napredovanju prema jugu.
Zarobio je dva egipatska dezertera koji su prešli na neprijateljsku stranu i koji su
bili ušli u Asyut kako bi uhodlili branitelje. Stavljeni na muke, kričali su kao
šakali, što su i bili, i prije no što su umrli, otkrili su Remremu mnoge korisne i
zanimljive stvari o Hiksima.
Kralj s kojim smo se sukobili u ravnici kod Abnuba s tako kobnim ishodom
zvao se Salitis. Njegovo pleme bilo je semitskog roda i isprva je to bio narod
nomadskih pastira naseljen u gorju Zagros kod jezera Van. Prvi dojam koji sam
stekao o strašnim Azijcima dobio je, dakle, potvrdu, ali pitao sam se kako je
moguće da je narod pastira usavršio tako izvanredno vozilo kao kola s kotačima
i gdje je pronašao one prekrasne životinje, one konje kojih smo se mi Egipćani
plašili kao da su onosvjetska stvorenja. Činilo se da su na drugim poljima jako
zaostali. Nisu znali ni čitati ni pisati, a njihova vlast bila je nesmiljena tiranija
kralja Salitisa.
Mi Egipćani mrzili smo ga i plašili ga se još više no što smo se plašili i mrzili
bića koja su vukla njegova kola. Glavno božanstvo Hiksa zvalo se Sutekh i bio
je bog gromovnik. Nije bila potrebna velika vjerska obrazovanost da bi se u
njemu prepoznao strašni Seth. Odabrali su baš prikladnog boga i bili su mu na
čast svojim ponašanjem. Uljuđeni narod ne bi nikad pljačkao, palio i klao kao
Hiksi. Činjenica da i mi mučimo izdajice ne može nas staviti na istu razinu s tim
barbarima, s njihovim okrutnostima. Uočio sam da narod često izabire bogove
shodno svojoj prirodi. Filistejci štuju Baala i bacaju živu novorodenčad u
njegova plamena usta. Crna kušitska plemena bizarnim obredima štuju čudovišta
i paklena bića. Mi Egipćani štujemo pravedna i blagonaklona božanstva koja ne
traže ljudske žrtve. A Hiksi imaju Sutekha.
Kako se činilo, Remremovi zarobljenici nisu bili jedini egipatski izdajice koji
su se kretali s neprijateljskom vojskom.Jedan od dezertera, stavljen na muke,
govorio je o velikom plemiću iz Gornjeg Egipta koji je bio član ratnog savjeta
kralja Salitisa.Kad sam to doznao, prisjetio sam se koliko sam se iznenadio
zaključivši da Hiksi dobro poznaju naš borbeni raspored u ravnici kod Abnuba.
Tom prigodom predosjetio sam da medu njima mora biti neka uhoda dobro
obaviještena o našim tajnama. Ako je to bila istina, morali smo očekivati da
neprijatelj zna sve naše slabosti i sve naše jake strane. Morao je poznavati i
planove obrane naših gradova, a iznad svega morao je znati za bogato blago koje
je faraon prikupio u svom zagrobnom hramu.
"Možda to objašnjava žurbu kojom kralj Salitis napreduje prema Tebi", rekoh
Tanusu."Možemo predvidjeti da će prvom prigodom pokušati prijeći Nil." Tanus
bijesno opsova.
"Ako je Horus velikodušan, stavit će u moje ruke plemića izdajicu." Udari
šakom u dlan druge ruke. "Moramo spriječiti Salitisa da prijeđe rijeku. Naši
brodovi predstavljaju jedinu prednost koju imamo nad njim. Moram je
maksimalno iskoristiti."
Ushodao se palubom i podigao oči k nebu. "Kad će opet početi puhati vjetar
sa sjevera? Svakim danom koji prođe, neprijateljska kola povećavaju prednost
pred nama. Gdje je Nembetova flota? Moramo ujediniti naše snage kako bismo
držali prvu crtu bojišnice na rijeci."
Tog popodneva Državni savjet Gornjeg Egipta okupio se pred prijestoljem na
krmi kraljevskog broda. Vrhovni Ozirisov svećenik predstavljao je duhovnu
vlast, kancelar Merseket svjetovnu, a plemeniti Tanus Harrab vojnu.
Tri velikodostojnika podigoše kraljicu Lostris na prijestolje Egipta i staviše joj
sina u krilo. Dok su svi na brodu glasno izvikivali kraljevski pozdrav, drugi
brodovi flote prošli su pored nas i ranjeni vojnici dovukli su se do ograde kako
bi klicali novoj namjesnici i mladom prijestolonasljedniku velikog Egipta.
Vrhovni Ozirisov svećenik privezao je umjetnu bradu kraljevske moći na lice
moje gospodarice, no to nije uopće umanjilo njezinu ljepotu i ženstvenost.
Plemeniti Merseket vezao joj je oko pasa lavlji rep i stavio joj na glavu
dvostruku, crvenu i bijelu krunu. Na koncu se Tanus uspeo stubama prijestolja
kako bi joj stavio u ruke kukasto žezlo i zlatni korbač. U tom je trenutku
Memnon ugledao svjetlucave igračke koje je Tanus nosio i ispružio je ručice da
bi ih zgrabio.
"Pravi je kralj! Zna da mu žezlo pripada po pravu!", uzviknu ponosno Tanus i
svi veselo zapljeskaše.
Mislim da je to bio prvi put da se netko od nas smije nakon groznog dana na
bojištu kod Abnuba. Učinilo mi se da je to oslobođenje i da označava novi
početak za sve nas. Do tog trenutka bili smo nadvladani traumom poraza i
faraonove smrti. Ali sada, dok su veliki egipatski velmože jedan po jedan
dolazili kleknuti pred prijestolje na kojem je sjedila bajna kraljica sa sinom u
krilu, novi duh nas je sve prožeo, izvukao nas iz očaja i obnovio našu volju da se
odupremo i borimo. Tanus je posljednji kleknuo pred prijestolje i prisegnuo na
vjernost. Kraljica ga je gledala zadivljenim izrazom, koji je obasjavao njezino
lice i sjao u zelenim očima nalik dvama suncima. Iznenadilo me što nitko od
nazočnih nije to primijetio.
Te večeri, nakon zalaska moja me gospodarica poslala na palubu kraljevskog
broda s porukom za zapovjednika njezinih oružanih snaga i pozvala ga na ratni
savjet u svoju kabinu.Ovaj put Tanus nije odbio jer je upravo bio prisegnuo na
poslušnost.Izvanredni ratni savjet, kojega sam bio jedini svjedok, tek je započeo,
kad me nova namjesnica Egipta otjerala iz kabine i poslala da stražarim pred
vratima i odbijem sve druge posjetitelje. Posljednji put kad sam ih pogledao, dok
sam navlačio teški zastor, silovito su se grlili. Njihova želja bila je tako velika i
bila je tako dugo osujećena da su se bacili jedno na drugo ne toliko kao
ljubavnici koliko kao nepomirljivi neprijatelji koji se sukobljavaju u dvoboju do
smrti. Radosni zvuci te bitke potrajali su gotovo cijelu noć. Za mene je bilo
olakšanje što nismo usidreni i što plovimo uzvodno rijekom kako bismo se
pridružili plemenitom Nembetu. Zapljuskivanje vesala, udarci bubnja koji je
davao ritam zaveslaja i pjesme veslača gotovo su uspijevali prigušiti buku u
kraljevskoj kabini.
Kad je došao na krmeni most za smjenu straže, Tanus je bio nasmiješen kao
general koji je upravo doživio veliku pobjedu. Moja gospodarica došla je za njim
nešto kasnije, blistala je novom, nebeski prozračnom ljepotom koja me smela
iako sam bio naviknut na njezine čari. Ostatak dana bila je prijazna i ljubazna s
onima koji su je okruživali i našla je mnogo prigoda da se posavjetuje sa
zapovjednikom.
Kraljević Memnon i ja proveli smo tako zajedno veliki dio dana, što je bilo po
volji obojici. S upitnom kraljevićevom pomoći već sam bio počeo rezbariti niz
drvenih modela a jedan od njih bila su kola s konjima. Drugi je bio kotač
montiran na osovinu, koji sam rabio za svoje eksperimente. Memnon se dignuo
na vrške prstiju kako bi pogledao kotač koji se vrtio na majušnoj glavini.
"Puni disk pretežak je, slažeš li se? Vidi kako brzo gubi brzinu i usporava."
"Daj mi ga!", zapovijedi i pokuša zgrabiti disk, koji izleti iz njegove ruke, pade i
slomi se u četiri gotovo jednaka dijela.
 "Ti si zločesti Hiks", rekoh mu strogim glasom iako je on to, činilo se,
protumačio kao kompliment. Kleknuh da pokupim svoj jadni model. Segmenti
su još bili raspoređeni u krug i prije no što sam ih dotaknuo, vid se našalio sa
mnom. U očima uma komadi drva postali su praznine, a praznine medu njima
drvo.
"Slatka mi Horusova daha! Uspio si!" Zagrlih ga. "Kolut poduprt palcima koji
izlaze iz glavine. Kad budeš faraon, koja ćeš druga čuda napraviti za nas?"
I tako je kraljević Memnon, prvi toga imena, Vladar Zore, uz malu pomoć
jednog prijatelja izumio kotač s prečkama. Tada nisam ni pomišljao da ćemo
jednoga dana nas dvojica zajedno poći u susret slavi na kotačima poput toga.
Nešto prije podneva naišli smo na prvog mrtvog Egipćanina. Plutao je po
rijeci, a na površini ga je držao naduti trbuh i njegovo lice gledalo je u nebo
praznih duplji. Crni gavran šćućurio mu se na grudima, iskopao mu je oči i
zabacio glavu unazad kako bi ih jedno za drugim progutao. U tišini smo stali uz
ogradu i gledali mrtvaca koji je prolazio pored nas.
"Nosi suknjicu postrojbe Lavova", reče Tanus tihio. "Lavovi su prethodnica
Nembetove vojske. Molim Horusa da ne ugledam još kojega kako pluta
nizvodno."
Ali vidjeli smo ih. Drugih deset, onda sto. Bilo ih je sve više. Na koncu je
površina rijeke bila pokrivena leševima od jedne do druge obale. Bili su brojni
poput lišća vodenog zumbula koje ljeti zakrče kanale za navodnjavanje.
Napokon pronađoh jednoga još živog. Bio je kapetan Lavova, Nembetov viši
časnik. Držao se za jednu rogozinu koja je plovila strujom. Izvukosmo ga i
pobrinuli se za njegove rane. Kameni buzdovan smrskao mu je kosti ramena i
više nikad ne bi bio koristio tu ruku. Kad se oporavio koliko je bilo dovoljno da
govori, Tanus je sjeo pored njegove ležaljke.
"Što se dogodilo plemenitom Nembetu?" "Plemeniti Nembet ubijen je sa svim
svojim časnicima", odgovori kapetan hrapavim glasom. "Nije li dobio pismo
koje ga je upozoravalo na dolazak Hiksa?"
"Primio ga je tik pred početak bitke i ismijao ga."
"Ismijao ga?", upita Tanus. "Kako je to moguće?"
"Rekao je da Štene... Oprosti, plemeniti Tanuse, ali tako te nazvao. Rekao je
da je Štene pregaženo i da lažnim porukama pokušava prikriti svoju glupost i
svoj kukavičluk. Rekao je da će voditi bitku na klasičan način."
"Stara naduta budala!", komentirao je Tanus. "No, ispričaj ostatak."
"Plemeniti Nembet razvio je svoje snage na istočnoj obali s rijekom za leđima.
Neprijatelji su nasrnuli na nas poput vjetra i bacili su nas u vodu."
"Koliko se naših spasilo?", upita Tanus. "Mislim da sam jedini preživjeli od
onih koji su se iskrcali na kopno s plemenitim Nembetom. Nisam vidio drugih
preživjelih. Pokolj na obali rijeke bio je takav da ne bih znao niti kako ga
opisati."
"Sve naše najslavnije postrojbe desetkovane su", promrmlja žalosno Tanus.
"Ostali smo bez ikoje druge obrane osim brodova. Kakav je kraj doživjela
Nembetova flota? Je li još bila nasred rijeke?"
"Plemeniti Nembet ostavio je na sidrištu veći dio brodova, ali njih pedeset dao
je izvući na obalu iza naših leđa."
"Ali zašto?!", uskliknu Tanus. "Sigurnost brodova je temeljno načelo svih
naših borbenih planova!"
"Ne znam što je mislio plemeniti Nembet. Možda ih je htio imati nadohvat
ruke kako bi hitro opet ukrcao postrojbe u slučaju da je tvoje upozorenje bilo
istinito."
"Što se dogodilo s flotom? Nembet je izgubio vojsku, ali, je li spasio barem
brodove?" Tanusov glas drhtao je od srdžbe i tjeskobe.
"Mnoge koji su bili usidreni nasred rijeke potopile su i zapalile njihove
posade. Vidio sam vatru i dim dok me struja nosila. Drugi su presjekli sidrenu
užad i pobjegli na jug prema Tebi. Dozivao sam glasno mornare kad su prolazili
pored mene, ali bili su toliko užasnuti da se nisu zaustavili da bi me pokupili."
"A pedeset brodova... Tanus je zastao i duboko udahnuo prije no što je završio
pitanje. "Što je bilo s flotom izvučenom na suho?"
"Pala je u ruke Hiksa." Kapetan odgovori dršćući jer ga je bilo strah Tanusove
srdžbe."Okrenuo sam se i vidio sam neprijatelje kako se roje na palubama
brodova."
Tanus ustade i ode na pramac. Gledao je uzvodno gdje su leševi i spaljene
oplate Nembetovih brodova plutali na zelenoj vodi. Odoh do njega spreman da
umirim njegov bijes.
"Taj oholi starac žrtvovao je svoj život i život svih svojih ljudi samo da bi mi
pokazao svoj prezir. Morali bismo podignuti piramidu u spomen na njegovu
ludost, jer Egipat takvu još nikada nije vidio."
"Nije samo kriva njegova ludost", promrmljah i Tanus kimnu glavom. "Ne.
Dao je Hiksima sredstva da prijeđu rijeku. Slatkog mi mlijeka Izidinih grudi, kad
budu prešli Nil, bit ćemo stvarno gotovi."
Možda je boginja čula svoje ime, jer je u tom trenutku vjetar, koji nam je tako
dugo puhao u lice, iznenada promijenio smjer. I Tanus to primijeti. Okrenu se i
riknu zapovijed svojim časnicima na krmenom mostu.
"Sad imamo naklonost vjetra. Dajte znak floti, razapeti sva jedra! Mijenjati
veslače svaki sat! Povećati ritam zaveslaja! Nastaviti prema jugu najvećom
brzinom!"
Vjetar je i dalje nastavio silovito puhati sa sjevera. Naša su se jedra nadula
poput trbuha trudnih žena. Bubnjevi su davali ritam veslačima i naša je flota
hitala prema jugu.
"Zahvalimo svi boginji koja nam je poslala ovaj vjetar",viknu Tanus.
"Božanska Izido, daj da stignemo na vrijeme i da ih zateknemo na vodi."
Kraljevski brod bio je spor i slabo pokretljiv pa je počeo zaostajati u pozadini
flote. Činilo se da se kob još jednom umiješala, jer je stari Tanusov brod kojemu
je bio toliko privržen, Horusov Dah, plovio u formaciji pored nas. Imao je novog
zapovjednika, ali još je to bio zastrašujući i opasan brod, izgrađen za brze
napade. Iz pramca je tek nešto iznad crte gaza virio brončani kljun. Tanus mu
zapovijedi da pristane uz kraljevski brod, prebaci na Horusov Dah svoj stijeg i
osobno preuze zapovjedništvo.
Moje mjesto bilo je uz moju gospodaricu i kraljevića. Uopće ne znam kako
sam se našao na Horusovom Dahu pored Tanusa, dok smo najvećom mogućom
brzinom plovili uzvodno. Ponekad činim gotovo nevjerojatne gluposti, poput
one kojom se iskazao plemeniti Nembet. Sjećam se samo da sam se počeo gorko
kajati zbog svoje naprasitosti čim je kraljevski brod ostao iza nas. Pomislio sam
kako bi bilo da kažem Tanusu da sam se predomislio i da ga zamolim da stane
kako bih se vratio na kraljevski brod. Ali, bacio sam pogled na njegov izraz lica i
zaključio da ću se radije opet suočiti s Hiksima.
Tanus je davao zapovijedi s mosta Horusovog Daha i te su zapovijedi glasom i
pomoću zastavica prenošene od broda do broda. Ne usporivši ni na tren, Tanus je
razvio flotu. Okupio je veće brodove oko svoga dok je išao prema čelu
formacije. Ranjenici i oni koji nisu bili u stanju boriti se bili su prebačeni na
sporije brodove, koji su ostali iza nas s kraljevskim brodom. Oni brži na čelu bili
su na taj način olakšani i mogli su početi borbeno djelovati. Gotovo na svima
bile su svježe Remremove postrojbe koje smo oslobodili iz opsade u Asyutu i
koje su bile nestrpljive da se osvete Hiksima. Tanus je podignuo stijeg Plavog
Krokodila na glavni jarbol Horusovog Daha i svi ispustiše bojni poklič,uspio je
uliti u njih novi duh nakon krvava poraza.
Znaci sloma koji je zadesio Nembeta postajali su sve očitiji kako smo
napredovali.Leševi,olupine ,razni predmeti bili su razbacani među papirusima na
obalama rijeke. Napokon ugledasmo prašinu kola kako se miješa s dimom vatri
u taboru i penje se u nebo pred nama.
"Onako je kako sam se nadao!", poradova se Tanus. "Prekinuli su nadiranje
prema Tebi sada kad im je Nembet darovao sredstva za prelazak Nila. Ali nisu
mornari i imat će poteškoća s ukrcajem ljudi i kola. Bude li Horus velikodušan,
stići ćemo na vrijeme da im pomognemo."
U razvijenom borbenom rasporedu prešli smo posljednji veliki riječni zavoj i
našli Hikse. Nekim sretnim stjecajem okolnosti stigli smo točno u trenutku kad
su se posvetili prelasku rijeke. Poprijeko Nilom bilo je razasuto pedeset
zarobljenih brodova. Jedra i užad bila su zapletena i svaki je veslač veslao na
svoj način, lopatice vesala pljuskale su po vodi i međusobno se sudarale.
Kretanje brodova bilo je kaotično, neusklađeno s drugima. Vidjeli smo da
gotovo svi Hiksi na palubama nose brončane oklope. Očito nisu shvatili koliko
je teško plivati u takvim okolnostima. Zaprepašteno su nas gledali dok smo se
približavali, napokon su se uloge zamijenile. Mi smo bili u svome elementu, a
oni su bili plijen, prepušten hirovima vjetra poput poderanog jedra. Imao sam na
raspolaganju nekoliko trenutaka da proučim neprijatelje. Većina vojske bila je
još na istočnoj obali. Utaborili su se i bili su tako brojni da se tabor prostirao do
podnožja brežuljaka do kojih sam mogao doprijeti pogledom s Horusovog Daha.
Kralj Salitis slao je preko rijeke ograničeni broj vojnika koji su nesumnjivo
imali zapovijed da se hitro spuste niz zapadnu obalu i da zauzmu zagrobni hram
faraona Mamosa prije no što uspijemo odnijeti blago. Približili smo se hitro
konvoju brodova s Hiksima i ja kroz udaranje bubnjeva i divlje povike naših
doviknuh Tanusu.
"Već su prevezli konje na drugu obalu. Pogledaj!"
Na zapadnoj obali je pod paskom malobrojnih naoružanih stražara bilo veliko
krdo konja. Procijenio sam da ih ima na stotine i s te udaljenosti uspijevali smo
razabrati duge valovite grive i nemirne repove. Bio je to uznemirujući prizor.
Neki ljudi koji su stajali oko mene protrnuli su i opsovali s mržnjom i
gnušanjem. Čuo sam kako jedan gunđa.
"Hiksi hrane svoja čudovišta ljudskim mesom, kao da su lavovi ili šakali. To
je pravi razlog pokolja,treba im hrana da ih prehrane. Tko zna koliki naši suborci
su već završili u njihovim želudcima?"
Nisam mu mogao proturječiti, dapače imao sam neugodan osjećaj da govori
istinu. Skrenuo sam pažnju s prekrasnih krvožednih čudovišta i usredotočio sam
je na brodove pred nama.
"Iznenadili smo ih dok prevoze kola i ljude na drugu obalu", rekoh Tanusu.
Palube brodova otetih Nembetu bile su nakrcane kolima i opremom i prepune
ratnika. Kad su shvatili težinu svoje situacije, neki su se pokušali vratiti nazad
kako bi našli utočište na istočnoj obali, no sudarili su se s brodovima koji su ih
pratili, zabili se u njih i ponijela ih je struja. Vidjevši tu zbrku, Tanus se nasmijao
i viknuo u vjetar.
"Znak svima,povećati ritam na brzinu za napad! Pripaliti zapaljive strijele!"
Hiksi nisu nikad bili izloženi takvom napadu i na pomisao na ono što će se
dogoditi i sam sam se nasmijao, premda nervozno. Zatim se ukočih i moj se
smijeh naglo prekine.
"Tanuse!" Stisnuh mu ruku. "Gledaj! Gledaj brod pred nama! Tamo, na krmi!
Eno izdajice!"
Tanus u prvom trenutku nije prepoznao visoku spodobu koja je stajala uz
ogradu, jer je čovjek nosio oklop od bakrenih pločica i kacigu Hiksa. Zatim
ispusti krik srdžbe i prezira.
"Intef! Zašto nismo predosjetili da je on taj?!"
"Sada sve shvaćam. Vodio je Salitisa kroz Egipat. Otišao je na istok i uveo
Hikse u napast opisima naših blaga."
I ja sam bio gnjevan kao Tanus. Tanus je napeo luk Lanatu i odapeo strijelu,
no udaljenost je bila prevelika i vrh se odbio od Intefova oklopa. Vidio sam kako
se trznuo i pogledao prema nama.Odmah nas je obojicu prepoznao i na trenutak
mi se pričinilo da vidim strah unjegovim očima. Zatim se nagnuo i nestao iza
ograde.
Naša prethodnica baci se u zbrku neprijateljskih brodova. Uz razdirući prasak
kljun našeg broda pogodi središnji dio Intefova broda. Silovitost udarca bila je
takva da sam pao. Kad sam ustao, veslači su već veslali unazad i uz drugi prasak
kljun se izvukao iz oplate. Istovremeno naši su strijelci zasuli neprijateljski brod
kišom zapaljivih strijela.Oko vrhova bili su privezani čuperci papirusovih
peteljki umočeni u smolu, koji su gorjeli poput kometa, ostavljajući za sobom
trag iskri i dima dok su letjeli u jedra. Sjeverni vjetar pojačavao je plamenove
koji su se dizali proždirući užad čudovišnom silom. Voda je nastavila prodirati u
pukotinu i brod se vidljivo nagnuo. Jedra su se zapalila i izgorjela nevjerojatnom
brzinom. Unatoč udaljenosti, vrućina je bila tako jaka da mi je opalila
obrve.Zapaljeno veliko glavno jedro palo je na palubu zarobivši ljude iz posade i
vozače kola. Njihovi nam krici probiše uši kad je vatra obavila kosu i odjeću.
Ja sam se sjećao ravnice kod Abnuba i nisao ćutio nimalo milosti za njih dok
su se bacali u vodu, a rijeka ih gutala zbog težine oklopa. Pjenušavo klokotanje i
poneki štrcaj kapljica bili su znakovi mjesta gdje su bili povučeni na dno. Duž
cijele crte brodovi Hiksa gorjeli su i tonuli. Naši neprijatelji nisu imali potrebno
iskustvo i vještinu da uzvrate na naš napad i bili su nemoćni kao što smo mi bili
pred nasrtajem kola.Naši brodovi su se povukli i opet napali, lomeći oplate
njihovih brodova i zasipajući ih rojem zapaljivih strijela. Promatrao sam prvi
brod koji smo napali u nadi da ću opet vidjeti plemenitog Intefa.Bio je gotovo
potonuo kad se on opet iznenada pojavio.Skinuo je kacigu, brončani oklop i
ostao u lanenim gaćama. Vješto je održavao ravnotežu na ogradi i kad su se
plamenovi pružili da ga obaviju, spojio je ruke iznad glave i skočio u vodu. Bio
je dijete Nila i bio je na svome u tim vodama. Izronio je na površinu nakon
minute, na pedeset koraka od točke gdje je zaronio, a duga mokra kosa
slijepljena za glavu činila ga je sličnim vidri.
"Eno ga!", viknuh Tanusu. "Pregazi tu svinju!"
Tanus odmah zapovijedi da Horusov Dah skrene, ali iako je kormilar spremno
poslušao, brod se polako okretao. U međuvremenu je plemeniti Intef zaplivao
rijekom kao riba i uputio se prema istočnoj obali i zaštiti svojih saveznika.
"Hajde!" Tanus je dao znak veslačima na lijevom boku, koji su okrenuli
pramac.
Čim smo bili na pravcu s bjeguncem, Tanus zapovijedi da svi zaveslaju i
jurnusmo u potjeru. Ali Intef je već stekao prednost i bio je blizu obale, gdje je
pet tisuća Hiksa čekalo napetih lukova, pripremivši se da mu pruže zaklon.
"Neka se Seth popiša na njih!", viknu Tanus glasom izazova. "Odnijet ćemo
im Intefa ispred nosa!"
Usmjeri Horusov Dah prema njima kako bi slijedio usamljenog plivača. Kad
smo im došli u domašaj, Hiksi su nas zasuli rojem strijela koji je smračio nebo.
Strijele su u fijukavom oblaku pale oko nas. Bio je tako gust da su se zabile u
palubu brojne poput perja u guščjem krilu. Neki veslači bili su pogođeni i pali su
na klupe presavijajući se i krvareći. Ali, bili smo već nadomak Intefu. Okrenuo
je glavu. Iščitah na njegovu licu stravu kad je shvatio da ne može pobjeći našem
šiljastom pramcu. Zanemario sam strijele koje su padale i potrčah na pramac
kako bih mu doviknuo.
"Mrzio sam te od prvog dana kad smo se sreli. Mrzio sam svaki doticaj s
tobom. Želim vidjeti kako umireš. Ti si zao! Zao!"
Čuo me.Vidio sam to u njegovim očima.Tada mu božanstva tame opet
priskočiše u pomoć. Jedan od brodova Hiksa koji su tonuli približio nam se u
dimu i vatri. Da nas je dodirnuo, i mi bismo bili potonuli s njim u lomači. Tanus
je bio prisiljen okrenuti kormilo i dati hitro znak veslačima da zaveslaju unazad.
Zapaljeni brod plutao je između nas i obale i sakrio nam Intefa, ali kad je prošao,
opet ga ugledah. Tri krupna Hiksa izvlačila su ga iz vode na strmu obalu. Zastao
je na nasipu, okrenuo se, pogledao nas i tada je nestao, dok sam ja drhtao od
bijesa i razočaranja.
Mnogi naši ljudi padali su pod strijelama i stoga Tanus zapovijedi uzmak.
Potom smo pohitali sudjelovati u razaranju malobrojnih neprijateljskih brodova
koji još nisu potonuli. Kad se i posljednji nagnuo i prevrnuo, zelene vode Nila
nahrupiše u njega i ugasiše plamenove u šumećem oblaku pare. Naši strijelci
nagnuli su se preko bokova i pobili malobrojne preživjele Hikse koji su se
izmoreno batrgali u vodi.
Čim je uvidio da su se svi utopili, Tanus je pažnju usmjerio na zapadnu obalu,
gdje se nalazila mala skupina neprijatelja i krdo konja. Dok se naš brod hitro
približavao obali, Hiksi su se dali u bijeg, ali naši su iskočili na kopno s
mačevima u rukama i dali se u potjeru za njima. Hiksi su bili naviknuti ići u
bitku na kolima, naši su pješaci bili uvježbani da trče i opkolili su neprijatelje
kao čopor pasa u lovu na šakala. Raskomadali su ih i pustili stotinjak krvavih
leševa razbacanih po zelenim poljima dure.
Skočio sam na kopno za prvim valom naših postrojbi.Imao sam plan.Nije
imalo smisla raditi modele i projektirati kola ako nije bilo načina da kotači s
palcima koje sam vidio u mašti budu pokrenuti. Bio je nužan golem čin hrabrosti
da se uputim prema krdu groznih bića koje su Hiksi napustili na obali. Svaki
korak stajao me velikoga napora jer ih je bilo na stotine, a bili su vidljivo
uznemireni i uzbuđeni vikom i zveketom oružja. Bio sam siguran da će se
uskoro baciti na nas kao ranjeni lavovi. Pomisao da će progutati još tople
komade moga tijela spriječila me da nastavim hod. Stao sam na udaljenosti od
sto koraka, te sam preplašeno i očarano gledao te divlje grabežljivce spreman da
se na prvi znak napada dadem u trk i nađem spas na brodu. Bila je to prva prilika
koja mi se pružila da proučim te životinje. Skoro svi bili su smeđi, ali u raznim
nijansama. Neki su bili crni kao Seth. Bili su visoki kao ljudi, s moćnim grudima
i dugim, povinutim i elegantnim vratovima. Grive su bile nalik kosi lijepe žene,
a dlaka je blistala na suncu kao da su ulašteni. Najbliži meni okrene glavu
unazad i nabere gornju usnu.Trzajem ustuknuh kad ugledah velike četvrtaste
zube. Zatoptao je stražnjim nogama i tako strašno zanjištao da sam se okrenuo i
pohitao prema brodu.Mukli uzvik jednog našeg vojnika prekine moje bojažljivo
povlačenje.
"Pobijte čudovišta Hiksa!" "Pobijte čudovišta!" Drugi prihvate uzvik.
"Ne!", kriknuh zaboravivši strah za svoju sigurnost. "Ne! Spasite životinje!
Trebaju nam!"
 Moj se glas izgubi u bijesnim ratnim pokličima naših vojnika koji su nasrnuli
na krdo podignutim štitovima i još krvavim mačevima na kojima je bila krv
njihovih čuvara. Neki su stali kako bi napeli lukove i strijelama gađali konje.
"Ne!", dreknuh kad se jedan crni pastuh pogođen strijelom propeo i očajnički
zanjištao.
"Ne! Molim vas, ne!", opet viknuh kad je jedan mornar bojnom sjekirom
presjekao tetivu mladoj ženki koja, osakaćena udarcem, nije mogla uteći kad ju
je sjekira pogodila između ušiju i srušila je u prašinu.
"Pustite ih! Pustite ih na miru!", preklinjao sam, ali strijele su ubile tucet tih
divnih životinja, a mačevi i sjekire pobili su ih još tucet prije no što je krdo
popustilo pred jurišem i tri stotine konja potrčalo je galopom u pravcu pustinje.
Zakrio sam oči kako bih pratio bijeg i činilo mi se da jedan dio moga srca
odlazi s njima.Kad su nestali, pritrčao sam kako bih zaštitio ranjene i osakaćene
konje koji su se sakrili u papiruse i pomogao im. Ali vojnici su stigli prije
mene.Nagnani bijesom,okupljali su se oko lešina, mahnito zarivali oštrice u
nepomično meso i komadali razbijene glave.
Malo po strani bila je izdvojena skupina papirusa iza koje je, skriven pogledu
vojnika, stajao crni pastuh koji je prvi pogođen. Teturao je sa strijelom duboko
zarivenom u grudi. Ne misleći na svoju sigurnost, potrčah mu u susret i stadoh
kad se okrenuo prema meni.Tek tada shvatih opasnost.Životinja je bila ranjena i
poput lava u istoj situaciji, bila bi me bez sumnje napala. Pogledali smo se i ja
sam osjetio kako me strah napušta. Oči su bile velike i pune patnje. Bile su to
pitome i lijepe oči, pa se moje srce ispuni sažaljenjem.
Ispusti slabašni, drhtavi glas i šepajući mi se približi. Ispružih ruku, dodirnuh
mu njušku mekanu poput arapske svile.Dođe ravno prema meni i položi mi čelo
na grudi gotovo ljudskom kretnjom povjerenja i preklinjanja. Shvatio sam da
traži pomoć. Nagonski mu obgrlih vrat rukama. U tom trenutku želio sam ga
samo spasiti,ali brizak krvi iz njegovih nozdrva curio mi je na grudi. Shvatio
sam da je pogođen u pluća i da umire. Nisam mu mogao pomoći.
"Dragi jadniče, što su ti učinile ove glupe neznalice!", promrmljah. U tom
trenutku tuge, nejasno naslutih da se moj život opet promijenio i da ga je
promijenilo to umiruće stvorenje. Činilo mi se da slutim kako će idućih godina,
gdje god budem ostavio svoje tragove na afričkoj zemlji, pored njih biti i tragovi
konjskih kopita.Pronašao sam još jednu veliku ljubav predodređenu da ispuni
moje dane.Pastuh je opet ispustio onaj drhtavi zvuk i osjetio sam njegov topao
dah na svojoj koži. Zatim mu noge popustiše. Stropoštao se na bok i ležao teško
dišući. Iz rane na grudima izlazila je crvena pjena. Kleknuo sam pored njega,
podignuo plemenitu glavu i pričekao sam dok nije uginuo. Zatim sam ustao i
vratio se na Horusov Dah.
Bilo je teško razaznati put jer sam bio zaslijepljen vrelim suzama. Predbacivao
sam si da sam sentimentalni blesan, ali to me nije osokolilo. Uvijek sam bio
ranjiv pred patnjom drugog stvorenja, ljudskog ili ne, posebice kad je bilo
plemenito i lijepo.
"Dovraga s tobom, Taita! Gdje si bio?", izgrdi me Tanus kad sam se popeo na
brod. "Ovdje se odvijala bitka. Vojska ne može čekati da ti završiš sa svojim
maštarijama."
Kako bilo, nije me ostavio. Tanus me nije htio ni saslušati. Grubo me prekinuo
kad sam zatražio dopuštenje da slijedim krdo konja u pustinju i da povedem sa
sobom nekoliko ljudi.
"Ne želim imati nikakva posla s tim nečastivim bićima", viknuo je. "Žao mi je
što su moji dopustili da pobjegnu, umjesto da ih sve pobiju. Nadajmo se da će
lavovi i šakali to popraviti." U tom sam trenutku shvatio da ih mrzi ništa manje
od najzatucanijih lupeža iz svoje postrojbe.
"Jesi li ti bio u ravnici kod Abnuba?" Obično se ne upuštam u žustre rasprave,
ali njegova me nepopustljivost razbjesnila.
"Ili je pored mene stajao glupan? Nisi li vidio budućnost kako kopitima i
kolima juriša na tebe i komada tvoje ljude?Ne shvaćaš li da ste bez kola i konja
ti i Egipat koji poznajemo izgubljeni?"
Ova prijateljska rasprava odvijala se na krmenom mostu Horusovog Daha.
Njegovi časnici prestravljeno su ušutjeli čuvši roba koji se prema Velikom Lavu
Egipta, vrhovnom vojnom zapovjedniku, odnosio kao da je tupan. Ali, ja sam
bio izgubio strpljenje i nastavio sam jednakom žestinom.
"Bogovi su ti ponudili ovaj čudesan dar. Tri stotine konja u tvojim rukama!
Izradit ću ti kola. Jesi li toliko slijep da ne razumiješ?"
"Imam svoje brodove!",zareža Tanus. "Ne trebaju mi te nečastive ljudožderske
zvijeri. One su gnusne pogledu svih poštenih ljudi i dobrostivih bogova. To su
stvorenja Setha i Sutekha i ne želim znati za njih."
Prekasno sam shvatio da sam doveo Tanusa u situaciju iz koje se nije mogao
povući. Bio je inteligentan... sve dok njegov ponos ne bi zauzdao njegov razum.
Ublažih glas i nastavih slatkorječivo.
"Molim te, Tanuse, slušaj me. Držao sam u rukama glavu jedne te životinje.
Snažne su, ali čudnovato nježne i plemenite. U njihovim očima sjaji inteligencija
vjernog psa. I nisu mesojedi."
 "A, kako si to mogao shvatiti iz tako kratkog susreta?", zareža Tanus, još
uvijek gnjevan.
"Zubi", odgovorih."Nemaju očnjake,a ni pandže mesojeda.”Vidio sam da
oklijeva pa hitro nastavih napad riječima."Ako ti to nije dovoljno, pogledaj
zalihe koje su Hiksi prevezli preko rijeke. Bi li im trebale one gomile krme da
prehrane čopor lavova mesoždera?"
"Meso ili krma,ne želim raspravljati.Čuo si moju odluku.Ostavit ćemo te
proklete konje da uginu u pustinji. To je moja zadnja."
Udaljio se bijesno, ali ja sam promrmljao."Tvoja zadnja, ha? Vidjet ćemo."
U rijetkim prigodama nisam uspijevao izići na kraj sa svojom gospodaricom, a
sad je ona bila vrhovna vlast Egipta. Te večeri otišao sam je posjetiti čim se
kraljevski brod vratio pod zaštitu ratnih brodova. Bez Tanusova znanja pokazao
sam joj model kola koja su vukla dva majušna konjića. Kraljica Lostris bila je
očarana. Naravno, nije vidjela eskadron kola u jurišu i nije za njih ćutila istu
mržnju koju je ćutila većina vojske.Kad sam osvojio njezinu pažnju modelom,
opisao sam joj smrt pastuha tako dojmljivo da smo oboje zaplakali. Kraljica nije
uspijevala odoljeti mojim suzama, kao što ja nisam odolijevao njezinim.
"Moraš odmah poći u pustinju i spasiti te divne životinje. I kad budeš imao
vremena, zapovijedam ti da ustrojiš eskadron kola za moju vojsku", uskliknu.
Da je Tanus razgovarao s njom prije no što se meni pružila mogućnost da je
uvjerim, ne vjerujem da bi dala tu zapovijed i povijest našega svijeta bila bi
drukčija. Ovako, Tanus se naljutio zbog moje spletke i prvi put svih tih godina
stigli smo na rub prekida našega prijateljstva. Srećom, kraljica Lostris mi je
naredila da se iskrcam na kopno i mogao sam izbjeći Tanusovu srdžbu.
Imao sam na raspolaganju tek nekoliko sati da okupim nekoliko pomoćnika, a
prvi od njih bio je i najneočekivaniji. Hui, Svraka, kojeg smo zarobili u Gallali i
koji je zapovijedao jednim od brodova potopljenih kod Abnuba po Tanusovoj
zapovijedi, nije bio stekao moju naklonost. Sad je bio kapetan bez broda i tražio
je nove poticaje. Došao me potražiti čim se proširila vijest o mojoj misiji.
"Što znaš o konjima?", upita me izazovnim glasom. U tom trenutku nisam bio
pripreman odgovoriti na pitanje.
"Očito znam manje od tebe", uzvratih oprezno.
"Nekoć sam bio mali od konjušnice", pohvali se Hui uobičajenom drskošću.
"Što bi značilo?"
"Netko tko se brine o konjima", odgovori. Zagledah se zbunjeno u njega.
"A gdje si ti to vidio konje prije krvavog dana kod Abnuba?", upitah.
 "Kad sam bio dijete, moji su roditelji ubijeni, a ja zarobljen od plemena
barbara koji su lutali istočnim ravnicama, godinu dana puta onstran rijeke
Eufrata. Imali su konje i kao dijete živio sam s tim životinjama. Mlijeko kobila
bilo je moja hrana i noću sam spavao u zaklonu pod trbuhom konja jer robovi
nisu smjeli ući u šatore. Kad sam pobjegao, učinio sam to na svome najdražem
pastuhu. Odveo me daleko, ali je uginuo prije no što smo stigli do Eufrata."
Hui je bio sa mnom kad je jedan brod prebacio na zapadnu obalu malu
nevoljku skupinu lovaca na konje. Uspio sam naći tek šesnaest ljudi i bili su ološ
vojske. Tanus se pobrinuo da nitko od boljih ne krene sa mnom. Nije se mogao
suprotstaviti volji namjesnice, ali mi je otežao koliko je god bilo moguće
izvršenje zapovijedi. Držeći se Huijevog savjeta opremio sam svoje s laganom
lanenom užadi i vrećama mljevene dure. Svi osim mene i Huija bili su užasnuti
samom pomisli na konje koje smo morali slijediti. Kad sam se probudio ujutro
nakon prvog dana potrage, primijetio sam da su svi pobjegli. Nikad ih više nisam
vidio.
"Moramo se vratiti nazad!", uzviknuh očajno."Sami ne možemo ništa
napraviti. Plemeniti Tanus bit će zadovoljan, znao je da će ovako završiti."
"Nisi sam", odgovori veselo Hui. "Ja sam tu."
Prvi put mi je taj hvalisavi mladić počeo biti pomalo simpatičan. Podijelili
smo tovar užadi i vreća i nastavili put. Tragovi konja bili su stari tri dana, ali
ostali su na okupu i stvorili su neku vrstu staze koju je bilo lako slijediti. Hui me
smirio rekavši mi da imaju snažan nagon zajedništva i da uz te bogate pašnjake
duž rijeke nisu mogli otići daleko. Suprotno mojim strahovima, bio je siguran da
se nisu uputili u pustinju.
"Zašto bi to učinili? Tamo ne bi našli ni hranu ni vodu."
Ispalo je da je imao pravo. Dolaskom Hiksa seljaci su napustili imanja i
sklonili se u utvrđene gradove. Polja su bila neobrađena, a žito napola dozrelo.
Našli smo krdo prije podneva drugog dana. Bilo je raštrkano u jednom polju i
spokojno je paslo. Unatoč mome iskustvu s ranjenim pastuhom, ta tajanstvena
stvorenja izazivala su u meni neki nemir.
"Bit će teško i opasno uhvatiti kojeg", povjerih se Huiju tražeći ga za savjet.
Nisam ni pomislio da ih možemo sve uloviti. Bio bih se zadovoljio s dvadesetak,
a bio bih sretan s pedesetak. Zamišljao sam da ćemo ih jednog po jednog morati
poleći na tlo i svezati užetom.
"Čuo sam da te prati glas da si iznimno pametan rob." Hui se naceri, ponosan
što o tome znade više od mene. "Ali nesumnjivo je taj dobar glas neutemeljen."
Pokazao mi je kako moram upotrijebiti užad da bih ispleo oglav. Pripremili
smo ih tucet prije no što je bio zadovoljan. Zatim smo se oboje naoružali jednim
oglavom i vrećom mljevenog žita i krenuli prema konjima na paši. Nismo se
kretali ravno prema njima, već smo mirna koraka pošli ukoso pored životinja na
rubu krda.
"Sada polako", preporuči Hui kad su životinje podignule glave i pogledale nas
onim čudnovato iskrenim i gotovo dječjim očima koje bih bio tako dobro
upoznao.
"Sjedi." Bacili smo se u žito i ostali nepomični dok konji nisu nastavili pasti.
Zatim smo pošli naprijed sve dok nismo vidjeli da postaju nemirni.
"Dolje!", zapovijedi Hui A kad smo se šćućurili u žitu, nastavi,"Vole nježan
glas. Kad sam bio dijete, pjevao sam kako bih umirio svoje konje. Gledaj!"
Počeo je pjevati na nekom jeziku koji nisam znao i koji je morao biti jezik
ljudi čiji je zarobljenik bio.Njegov je glas bio milozvučan koliko i kriještanje
gavrana koji se otimaju oko trule lešine psa. Najbliži konji radoznalo su nas
pogledali. Stavih ruku na Huijevu nadlakticu kako bih ga ušutkao. Bio sam
siguran da krdo, kao ja, drži da su njegovi pjevački pokušaji neugodni.
"Daj da ja probam", promrmljah. I zapjevah uspavanku koju sam skladao za
svog kraljevića..Spavaj, Memnone, Vladaru Zore, spavaj, kraljeviću, ti ćeš
vladati svijetom. Odmori kovrčavu glavu punu čudesnih sanja, odmori ruke koje
će postati snažne kako bi držale mač i luk…
Jedna od bližih kobila prišla je nekoliko koraka i kad se zaustavila, ispustila je
kroz usne onaj krotak zvuk. Bila je radoznala i ja sam nastavio nježno pjevati.
Pratilo ju je ždrijebe, divna crna životinjica ubave glave i uspravnih ušiju.
Zahvaljujući posebnome daru koji mi omogućava da razumijem životinje, počeo
sam već razumjeti zašto će biti korisno uzgajati ova bića. Hitro sam nagonski
učio pregovarati s njima i nisam više u potpunosti ovisio o Huijevim uputama.
Nastavio sam pjevati, uzeo sam pregršt brašna i pružio ga kobili. Odmah sam
primijetio da je naviknuta na takvo ponašanje i da shvaća moju ponudu. Puhne iz
nozdrva i približi se još nekoliko koraka. Još i danas sjećam se srsa koji umalo
nisu prekinuli kucanje moga srca kad je napravila posljednji korak i nježno
spustila glavu u moju ruku kako bi kušala brašno koje joj je naprašilo njušku.
Nasmijao sam se od radosti i uzbuđenja vidjevši je kako jede. Nije se pokušala
udaljiti kad sam joj drugu ruku stavio oko vrata, na koji sam prislonio obraz
kako bih udahnuo čudan i topao miris njezine kože.
"Oglav", podsjeti me tiho Hui. Prebacih ga preko glave kobile kako me bio
naučio.
"Tvoja je", reče Hui.
 "A ja sam njezin", odgovorih bez razmišljanja.
Ali bila je to istina, uzajamno smo se osvojili. Ostatak stada promatrao je
prizor. Čim su vidjeli da sam stavio oglav kobili, životinje su se primirile i
dopustile meni i Huiju da hodamo među njima. Dolazile su jesti iz naših ruku,
dopuštale su da im proučavam kopita i da im milujem vrat i plećke. Tog trenutka
to mi se činilo čudnim, ali nakon malo razmišljanja shvatio sam da je bilo
potpuno prirodno. Bile su naviknute od rođenja da se netko brine za njih i da ih
miluje, hrani i uzda. Živjele su u uskom doticaju s ljudima. Pravo čudo dogodilo
se kasnije, kad sam primijetio da znadu prepoznati ljubav i da su sposobne
uzvratiti je. Hui je stavio oglav drugoj kobili, a u međuvremenu neprestano mi je
objašnjavao i dokazivao svoje znanje o konjima. Ja sam bio tako ushićen, da me
tada njegova umišljenost nije smetala.
"Dobro", reče napokon Hui. "Sad ćemo ih uzjahati!"
Uz moje golemo čuđenje, naslonio je ruke na leđa svoje kobile, podignuo se,
prebacio joj jednu nogu preko leđa i sjeo opkoračke.Piljio sam u njega u
nevjerici. Očekivao sam da kobila žustro reagira, propne se i zbaci ga ili barem
da ga snažnim zubima ugrize za nogu i baci ga na tlo. Ali nije to učinila, bila je
mirna, blaga.
"Hej, ljepotice moja!", klikne mladić i pritisne joj gležnjeve o bokove. Kobila
krene i kad je Hui opet podbode, dade se prvo u kas, a zatim u galop. Hui ju je
vješto vodio na način koji nisam uspio dokučiti. Životinja i jahač izvodili su
elegantne pokrete po polju, a onda su se vratili do mene.
"Hajde, Taita, probaj galopirati!"
Shvatio sam da očekuje da odbijem i to me navelo da nadvladam protivljenje.
Nisam mogao dopustiti da bezobrazan mladić pobijedi. Moj prvi pokušaj da
uzjašem nije uspio, ali kobila je ostala mirna i Hui se nasmijao.
"Doista te mnogo čemu mora naučiti. Trebao bi je zvati Strpljiva." Nije mi
izgledalo bogznakako duhovito, ali ime je ostalo, od tog dana kobila je postala
Strpljiva.
"Podigni se više prije no što prebaciš nogu i pazi da si ne prikliještiš muda kad
sjedneš", savjetovao me Hui, a zatim se bučno nasmijao. "Ah, za to ne moraš
brinuti. Vjerujem da bi bio sretan da ih još uvijek imaš, makar i po cijenu da ih
zgnječiš."
Sva naklonost koju sam bio počeo ćutiti za njega raspline sa nakon te pošalice.
Bacih se na leđa kobile i čvrsto se objema rukama uhvatih za vrat iz straha da ne
završim polomljen.
 "Sjedi uspravno!", Hui me počeo podučavati, a Strpljiva je surađivala svojom
trpeljivom pitomošću. Iznenadio sam se kako razmišljam o tim životinjama u
ljudskim terminima, ali sljedećih dana, dok smo išli prema Tebi, otkrio sam da
mogu biti glupe ili pametne, sumnjičave ili pune povjerenja, ozbiljne ili
vragolaste, prisne ili daleke, hrabre ili plahe, nemirne ili flegmatične, snošljive
ili nestrpljive, predvidive ili mušičave... ukratko, po ćudi sličnije čovjeku od
ikojeg drugog četveronošca. Što sam više vremena radio s njima, to sam ih više
volio.
Išao sam na čelu jašući Strpljivu, sa ždrijebetom za petama. Stado nas je
pitomo pratilo, svih tristo šesnaest konja. Hui je išao na repu kako bi skupljao
zaostale. Kako smo napredovali, tako sam se osjećao sve sigurnijim i odnos
između Strpljive i mene učvrstio se. Kobila je postala produžetak moga tijela,
mnogo brži i mnogo snažniji od mojih udova. Izgledalo mi je prirodno što se
nalazim na tim krupnim sapima i dok sam jahao, bio sam zapanjen što je rijetko
tko spreman podijeliti to iskustvo.
Možda razlog tome nije bila samo strava koju su naši vojnici doživjeli u
ravnici kod Abnuba,već su na njih utjecale riječi i držanje plemenitog Tanusa
Harraba. U svakom slučaju, nisam uspio naći Egipćanina spremnog da uzjaše
konja, izuzev Huija i mnogo kasnije kraljevića Memnona. Naravno, drugi su
naučili brinuti o konjima i uzgajati ih. Pod mojim vođstvom postali su vješti
vozači kola, ali nisam nikad vidio nekoga od njih na konju. Kad su kola koja
sam izumio, s kotačima na palce, nadjačala sve otpore i učinile Egipat vladarom
svijeta, Tanus nije slijedio naš primjer i nikad ga nisam čuo kako izražava
naklonost za pitome i hrabre životinje koje su ga nosile u bitku.
I mnogo godina poslije, kad su konji postali uobičajeni u cijelome kraljevstvu,
jahanje se smatralo sramotnim i nedoličnim činom.Kad bismo nas trojica
prolazili jašući na konjima,mnogi obični ljudi pljunuli bi triput na tlo i zaklinjali
protiv uroka.Kako bilo, sve je to spadalo u budućnost kad sam svoje stado poveo
duž desne obale rijeke u smjeru Tebe.
Dočekala nas je zahvalnost moje gospodarice i skroman ushit vrhovnog
zapovjednika egipatske vojske.Moram priznati da je njegova zlovolja imala
valjana opravdanja. Opstojnost Države bila je u opasnosti. U cijeloj egipatskoj
povijesti nikad nije postojalo razdoblje u kojem su barbari tako ozbiljno ugrozili
našu uljudbu.
Teba je bila izgubljena, kao i cijela istočna obala rijeke do Dendere. Nimalo
uplašen pomorskim porazom koji mu je nanio Tanus, kralj Salitis nastavio je
prodirati sa svojim kolima i opkolio je veliki utvrđeni grad. Zidine bi bile
izdržale desetogodišnju opsadu, ali nažalost u neprijateljskim je redovima bio
plemeniti Intef.
Doznali smo da je,dok je još bio veliki vezir Gornjeg Egipta, zapovijedio
izgradnju tajnog prolaza ispod zidina.Čak ni ja, koji sam znao gotovo sve
njegove tajne, nisam nikad posumnjao u to, a budući da je Intef dao pobiti
radnike koji su obavili posao, bio je jedini koji je znao za njegovo postojanje. Ne
znam zašto je dao sagraditi tunel, ali njegov podmukli um bio je sklon takvim
smicalicama. Palača je bila puna pregrada i tajnih hodnika kao brlog zeca ili
pustinjske lisice. Kad mu je plemeniti Intef otkrio njegovo postojanje, kralj
Salitis poslao je odred svojih najboljih ljudi kroz tajni prolaz i kad su ušli unutar
zidina, napali su nespremne egipatske stražare koji su čuvali vrata, pobili ih i
širom otvorili vrata. Horda Hiksa nahrupila je u grad,tako je nakon samo
nekoliko dana opsade Teba pala, a polovica njezinih žitelja ubijena.
Sa zapadne obale, gdje je Tanus smjestio svoj stožer u nedovršenoj
Memnonovoj palači, vidjeli smo kako preko rijeke gore krovovi zgrada koje su
Hiksi zapalili.Svaki dan razabirali smo oblake prašine koju su podizala njihova
kola dok su jurili gore dolje po suprotnoj obali i bljesak kopalja na padini gdje
smo se pripremali za bitku, za koju smo znali da je neizbježna. Svojom
desetkovanom flotom Tanus je do tog trenutka uspio držati crtu bojišnice na
rijeci i tijekom moje odsutnosti odbio je još jedan pokušaj Hiksa da prijeđu Nil
sa svojim snagama.
Naša obrana bila je krhka jer smo morali štititi veliki dio rijeke, dok su Hiksi
mogli prijeći gdje god odlučili. Naše uhode na istočnoj obali dojavile su nam da
su rekvirirali sva plovila, od splavi do brodica. Zarobili su mnoge radnike iz
naših brodogradilišta i prisilili su ih da rade.Mogli smo biti sigurni da ih
plemeniti Intef savjetuje u svemu, jer je vjerojatno poput Salitisa žudio da se
dočepa faraonovog blaga. Posade naših brodova bile su uvijek pod oružjem,
danju i noću, a Tanus je spavao kad bi stigao, to jest ne odveć često. Moja
gospodarica i ja rijetko smo ga viđali, a kad bismo ga vidjeli, bio je uvijek
iscrpljen i otresit. Svaku noć stizale su na zapadnu obalu stotine izbjeglica svih
dobi koje su prelazile Nil svim vrstama splavi i malih plovila. Mnogi snažniji
prelazili su rijeku plivajući.I svi su očajnički željeli umaći Hiksima. Pripovijedali
su o groznim zgodama otimačine i pljačke, ali davali su nam i svježe vijesti o
pokretima neprijatelja. Naravno, sve smo ih prihvaćali jer su bili sunarodnjaci,
ali bili su tako brojni da su načeli naše zalihe. Naša najveća žitna skladišta bila
su sva u Tebi, a u ruke Hiksa pala su i gotovo sva stada goveda i ovaca.
Kraljica Lostris povjerila mi je zadaću da prikupim sve zalihe žitarica i sva
stada na zapadnoj obali. Pripremio sam popise za racioniranje mesa i žita. Na
sreću, bilo je vrijeme datulja, a rijeka je nudila obilje ribe. Hiksi nas nisu mogli
osvojiti izgladnjivanjem. Moja gospodarica imenovala me i zapovjednikom
kraljevskog konjaništva. Nije bilo konkurencije za tu dužnost, posebice jer nije
podrazumijevala nikakvu plaću ili povlastice. Imenovao sam Huija svojim
zamjenikom, a prijetnjama, ucjenama i mitom uspio sam unovačiti stotinu sluga
da se brinu o našim konjima. Odlučili smo da ćemo ih potom obučiti za kočijaše.
Bilo mi je teško svaki dan naći vremena za posjet našim improviziranim
konjušnicama na nekropoli. Strpljiva bi mi uvijek dotrčala ususret u znak
pozdrava,a ja bih donio pogaču za nju i ždrijebe.Često bih uspio oteti kraljevića
Memnona majci i guvernantama, stavio bih ga na ramena i poveo ga u
konjušnicu. Memnon bi uzbuđeno zavrištio čim bi vidio konje. Držao sam ga
pred sobom na sapima Strpljive koja je galopirala duž obale rijeke, a on je
pucketao jezikom i micao stražnjicu oponašajući način na koji sam gonio
kobilu.Poduzeo sam sve da se ne sretnemo s Tanusom. Još mi nije bio oprostio i
da je vidio sina na mrskom mu konju, znao sam da bi se naljutio.
Provodio sam mnogo vremena i u kovačnici zagrobnog Mamosovog hrama,
gdje su mi neki od najboljih zanatlija svijeta pomogli da izradim prva kola. Dok
sam projektirao vozilo, pale su mi na pamet neke naprave koje su trebale postati
naša prva crta obrane protiv kola Hiksa. Radilo se o jednostavnim, dugim
drvenim motkama zašiljenim na oba kraja i sa šiljcima otvrdnutim na vatri.
Svaki naš pješak mogao ih je ponijeti desetak. Kad bi se približilo konjaništvo,
motke bi se koso zabile u tlo sa šiljcima u razini konjskih grudi. Naši ljudi stali
bi iza prepreke od kopalja i odapeli bi strijele. Kad sam Tanusu pokazao svoj
izum, prebacio mi je ruku preko ramena prvi put otkad smo se posvadili zbog
konja.
"Dobro", reče, "barem nisi podjetinjio."
Shvatio sam da mi je barem djelomično oprostio. Ali naklonost koju sam opet
stekao izgubio sam gotovo u cijelosti zbog svojih kola. Moji majstori i ja dovršili
smo prva kola. Grudobran i bočne ograde bili su od isprepletenog rezanog
bambusa. Rudo je bilo od akacije, glavina od rukom kovane bronce podmazane
ovčjom masti, a kotači s palcima bili su također obručeni broncom. Kola su bila
tako lagana da su ih dva čovjeka mogla podignuti i nositi ih po neravnom
zemljištu kuda ih konji nisu mogli vuči. Čak sam i ja shvaćao da su remek djelo,
a majstori su ih nazvali Taitinim kolima, što sam prihvatio bez primjedbe.
Hui i ja upregnuli smo naša dva najbolja konja, Strpljivu i Oštru, i pošli smo
obaviti prvu vožnju. Trebalo nam je nešto vremena da naučimo upravljati
vozilom, ali uspjelo nam je dosta brzo. Konji, koji su bili naviknuti na zapregu,
pokazali su nam što trebamo činiti. Na koncu smo jurili ravnicom i oštro skretali
ne usporavajući. Kad smo se vratili u konjušnicu uzbuđeno likujući, bili smo
uvjereni da su naša kola brža i lakša za upravljanje od kola kojima bi nas Hiksi
bili napali.Deset dana nastavili smo s probnim vožnjama i dotjerivanjem mog
izuma. Radili smo pod svjetiljkama u kovačnici do duboko u noć i naposljetku
odlučih da mogu Tanusu pokazati rezultat. Tanus je stigao namrgođen i opirući
se i oklijevajući stao iza mene na kola.
"Pouzdajem se u ovu tvoju stupicu kao što se pouzdajem u prokleta čudovišta
koja je vuku", progunda. Ali ja sam bio uporan pa se napokon popeo na podij i
krenuli smo. Potjerao sam konje laganim kasom sve dok nisam osjetio da se
Tanus opustio i da mu se, premda nevoljko, ta vožnja počinje dopadati, a tada ih
potjerah u lagani galop.
"Vidiš li kako su brza? Možeš nasrnuti na neprijatelje prije no što te opaze",
uzviknuh. Nasmija se prvi put i ja osjetih ohrabrenje.
"Svojim brodovima vladaš rijekom. S ovim kolima vladat ćeš kopnom. Vladat
ćeš svijetom. Nitko ti se neće moći suprotstaviti."Pazio sam da ne kritiziram
njegove voljene brodove i da mi se ne omakne kakva ne baš pohvalna
usporedba.
"Je li ovo najveća brzina?", nadglasa Tanus topot kopita. "Uz dobar vjetar
Horusov Dah je brži." Bila je to laž i izazov.
"Drži se čvrsto za bočnu ogradu i diši duboko", rekoh mu. "Odvest ću te tamo
gdje lete orlovi."I potjerah Strpljivu i Oštru. Nijedan čovjek nije nikada išao
takvom brzinom. Vjetar nam je pekao oči i nosio suze koje su potekle u kosu.
"Tako mi nježnog Izidinog daha!", viknu ushićeno Tanus. "Ovo je..."
Nisam nikad doznao što je kanio reći, jer nije dovršio rečenicu. U tom
trenutku jedan kotač udario je u kamen i obruč prsne. Kola su se prevrnula, a
Tanus i ja poletjeli smo zrakom. Pao sam na tlo tako silovito da sam se mogao
osakatiti, ali nisam osjećao bol jer sam bio odveć zabrinut kako će Tanus
prihvatiti nezgodu i hoće li uništiti moje snove i planove.
Ustao sam i ugledao ga dvadeset koraka dalje kako puže po raskrvavljenim
koljenima. Bio je prekriven prašinom i pola mu je lica bilo oguljeno. Nastojao je
sačuvati dostojanstvo kad je ustao i teturajući krenuo prema smrskanim kolima,
ali upadljivo je šepao.Dugo je stajao i gledao ostatke moje tvorevine, tada prasne
u riku dostojnu ranjenog bika i opali nogom kola tako silovito da ih je opet
prevrnuo kao da se radi o igrački. Zatim se okrenuo ne udostojivši me niti
pogleda i udaljio se šepajući. Nisam ga više vidio tjedan dana i kad smo se
napokon sreli, ni jedan ni drugi nismo spomenuli kola. Vjerujem da je nezgoda
mogla označiti kraj projekta i da ne bismo nikad ustrojili našu prvu postrojbu
konjaništva da u tvrdoglavosti i ponosu moja gospodarica nije nadmašivala čak i
svog ljubavnika. Bila mi je dala zapovijed i nije ju kanila povući. Kad ju je
Tanus pokušao uvjeriti, uspio je samo ojačati moj položaj.
U tri dana Hui i ja izradili smo nova kola i potom još jedna ista takva. Prije no
što su mumifikatori iz zagrobne kapele okončali ritualnih sedamdeset dana
mumifikacije kralja, mi smo imali na raspolaganju prvi konjički eskadron od
pedeset kola i obučili smo kočijaše.
Otkad smo se, nakon poraza u bitci kod Abnuba, vratili u Memnonovu palaču,
moja gospodarica bila je jako zauzeta državnim poslovima koje joj je nametalo
namjesništvo. Provodila je mnogo sati s ministrima i savjetnicima. Poduke koje
sam joj udijelio u palači u Elefantini počele su davati svoje plodove. Bio sam je
naučio da se nepogrešivo snalazi u meandrima moći i utjecaja. Bila joj je tek
dvadeset i jedna godina, ali bila je kraljica i kao takva je vladala. Kad bi naišla
na problem koji bi je mučio ili joj osobito pomrsio račune, pozvala bi me k sebi.
Napustio bih rad u kovačnici, konjušnici ili za malim pisaćim stolom koji mi je
bila dodijelila nedaleko od dvorane za primanja i pohitao bih k njoj. Ponekad
sam provodio cijele dane sjedeći podno njezina prijestolja i vodio je u teškim
odlukama. Još jednom nam je moja sposobnost čitanja s usana a da ne čujem
izgovorene riječi bila od velike koristi. Neki plemići u dnu dvorane nisu uočili
da ja, dok su oni potajno spletkarili medu sobom i kovali urotu, prenosim svojoj
gospodarici njihove doslovne riječi.
Kraljica je vrlo brzo stekla glas da je obdarena pronicljivošću i da poznaje
budućnost. Ni ona ni ja nismo imali mnogo prilika za odmor tih turobnih i
zabrinjavajućih dana.Premda su dani bili ispunjeni,noći su bile duge. Beskrajni
državni i ratni savjeti produžavali su se sve do poslije ponoći. Čim bi bila
osujećena jedna kriza, nova bi nam zaprijetila. Svakim danom Hiksi su sve
izravnije prijetili, držanje crte bojišnice na rijeci slabilo je. Pomalo nas je obuzeo
očaj. Ljudi su se rijetko smiješili, a nikad smijali. Čak su i dječje igre bile lišene
veselja. Bilo je dovoljno pogledati preko rijeke, neprijatelj je bio tamo,
pripremao se i svakim je danom postajao sve jači.
Nakon sedamdeset dana, mumifikacija faraona dovršena je. Moji napori da
sačuvam tijelo urodili su plodom i veliki meštar korporacije mumifikatora
pohvalio me u nazočnosti moje gospodarice.Nije naišao na tragove raspadanja
kad je izvadio leš iz žare za masline,a čak se i jetra, organ najizloženiji truljenju,
dobro očuvala. Kad je kralj položen na ploču od diorita u pogrebnoj kapeli,
veliki meštar ugurao je žlicu u nosnice i izvadio je sadržaj lubanje, kojemu je
salamura dala gustoću i tvrdoću sira.Zatim je kralj bio uronjen u natronsku
kupku iz koje je virila samo glava. Kad je nakon trideset dana izvađen iz kupke,
masno tkivo bilo se rastopilo i vanjski slojevi kože bili su se odvojili, izuzev
onih na glavi. Opet su ga položili na ploču od išarana kamena, izravnali su
kostur u pruženi položaj, očistili su ga i osušili. Trbušnu šupljinu napunili su
lanenim tamponima natopljenim smolom i voskom i potom su je zašili. Crijeva
su u međuvremenu bila osušena i stavljena u mrtvačku posudu od alabastera koja
je potom zapečaćena.Tijekom idućih četrdeset dana kraljevo tijelo ostavljeno je
da se do kraja osuši. Vrata kapele bila su okrenuta u smjeru pretežno toplih
vjetrova koji su puhali na pogrebnu ploču. Na kraju ritualnog razdoblja od
sedamdeset dana faraonovo tijelo bilo je suho poput naramka drva za loženje.
Nokti, koji su bili skinuti prije uronjavanja tijela u natronsku kupku, pričvršćeni
su na prste ruku i nogu tankim zlatnim nitima. Prvo sloj povoja od čistog bijelog
lana omotan je oko tijela tako da ostanu otkriveni samo glava i vrat. Povijanje je
bilo složeno i do sitnica brižljivo, a laneni zavoj se slagao i križao u pažljivo
razrađen uzorak.Na čvorove su stavljeni zapisi i talismani od zlata i dragog
kamenja. Povoji su tada natopljeni smolama i takovima koji su sušenjem postali
tvrdi poput kamena.
Došao je trenutak obreda Otvaranja usta, koji je po tradiciji izvodio najbliži
faraonov rođak. Memnon je bio premalen, stoga je dopalo namjesnicu da obavi
obred.Moja gospodarica i ja uputili smo se u kapelicu prije izlaska sunca. Plahta
koja je pokrivala kralja uklonjena je. Glava je bila čudesno očuvana. Oči su bile
zatvorene, izraz lica spokojan.Mumifikatori su mu lice namazali bijelilom i
potom ga obojili, mrtav je izgledao bolje nego dok je bio u životu. Dok su
vrhovni Ammon-Raov svećenik i veliki meštar korporacije mumifikatora
pripremali instrumente za obred, pjevali su magične pjesme protiv druge smrti…
On je odražena slika, a ne zrcalo,glazba je, a ne lira, i kamen je, a ne dlijeto koje
ga oblikuje. On će živjeti vječno, neće umrijeti po drugi put… Vrhovni svećenik
pružio je mojoj gospodarici zlatnu žlicu i poveo je do pogrebne ploče. Kraljica
Lostris nagnula se nad faraona i stavila mu žlicu života na obojene usne.
“Ja otvaram tvoje usne da bi mogao opet pričati, otvaram tvoje nosnice da bi
mogao disati.” Potom je žlicom dodirnula kraljeve kapke.” Ja otvaram tvoje oči
da bi mogao opet vidjeti divotu ovoga svijeta i svijeta bogova gdje ćeš prebivati
od ovoga dana.” Približi žlicu omotanim grudima.” Ja budim tvoje srce da bi
mogao živjeti vječno. Nećeš umrijeti drugi put. Ti ćeš vječno živjeti!”
Zatim smo pričekali da mumifikatori omotaju povoj oko glave mumije i
premažu ga smolom. Oblikovali su namočene zavoje tako da prijanjaju uz lice i
napokon su na previjeno lice položili prvu od četiriju pogrebnih maski. Bila je to
pogrebna maska koju sam vidio iskovanu od čistoga zlata.
 Za života faraon je pozirao kiparu i maska mu je iznenađujuće sličila. Oči od
kristala kremena i oksidijana kao da su me gledale živahnošću i inteligencijom
koje su nekoć krasile kralja. Glava kobre uzdizala se moćno i mistično s
aristokratskog čela. Mumija je stavljena u unutrašnji kovčeg od zlata koji je,
nakon što je bio zapečaćen, stavljen u drugi, pozlaćeni kovčeg s maskom
isklesanom na poklopcu.Polovica blaga pronađenog u tajnom skrovištu
plemenitog Intefa,bila je upotrijebljena za izradu ovoga golemog bloka
plemenitog metala i dragulja.Kovčega je ukupno bilo sedam,uključivši i masivni
kameni sarkofag koji je čekao na pozlaćenim saonicama, spreman da preveze
faraona dugim povišenim ceremonijalnim putom do grobnice u brdima. Ali,
moja gospodarica odbila je dati svoju privolu.
"Prisegnula sam. Ne mogu položiti svog muža u grobnicu koju bi barbari
Hiksi mogli opljačkati, faraon će ležati ovdje sve dok ne budem mogla održati
riječ. Naći ću sigurnu grobnicu u kojoj će moći počivati zanavijek. Obećala sam
mu da nitko neće remetiti njegov počinak."
Tri noći nakon toga shvatili smo da je odluka kraljice Lostris da odgodi pokop
bila jako mudra.
Hiksi su pokušali prijeći rijeku i Tanus ih je jedva uspio odbiti. Pokušali su
prelazak na dijelu rijeke malo sjevernije od Esne. Konje su prebacili plivajući, a
onda su krenuli za njima flotom malih plovila koje su kopnom dovezli iz Tebe
kako bi prikrili svoje namjere. Uspjeli su uspostaviti mostobran na zapadnoj
obali, ali Tanus je stigao prije no što su stigli iskrcati kola i upregnuti konje.
Uništio je čamce s još ukrcanim kolima i ostavio gotovo tri tisuće Hiksa bez
plovila na našoj obali.Njihovi su se konji raspršili i pobjegli u noć kad su
Tanusove postrojbe izvršile prvi juriš. Naši su bili u ravnopravnom položaju, sad
kad Hiksi nisu imali kola, ali neprijatelji koji nisu mogli uzmaknuti žestoko su se
odupirali. Brojčani odnos bio je gotovo jednak jer je Tanus uspio dovesti na to
mjesto samo jednu pukovniju,ostatak njegove vojske bio je razvučen duž
zapadne obale. Bitka je bila krvava i surova, a odvijala se po mraku, obasjana
samo vatrom brodica koje je Tanus zapalio na obali.
Stjecajem čudnih okolnosti ili možda voljom bogova, Hui i ja doveli smo naš
eskadron od pedeset kola u Esnu na obuku. Zapravo smo se toliko udaljili od
Tebe prvenstveno da izbjegnemo Tanusa i njegovo negodovanje i miješanje. Bili
smo utaboreni u svetoj šumi tamarinda pored Horusova hrama u Esni. Bio sam
iscrpljen nakon dana provedenog galopirajući i uvježbavajući upravljanje kolima
pri velikoj brzini. Po povratku u tabor, Hui je otvorio krčag izvrsnog vina i ja
sam malo pretjerao s pićem. Spavao sam kao kamen kad je Hui teturajući ušao u
moj šator i probudio me.
 "Vide se vatre na obali rijeke, nizvodno", reče mi. "A kad vjetar promijeni
smjer čuje se vika. Malo prije mi se pričinilo da čujem ratnu himnu Plavih.
Mislim da je u tijeku neka bitka."
I ja sam se jedva držao na nogama, smion od vina, viknuh mu da probudi sve i
da upregne konje. Bili smo još neiskusni i stoga je bila skoro zora kad smo
završili.Po hladnoj magli praskozorja krenuli smo kasom u dvoredu sjevernom
cestom.Ja sam upravljao čelnim kolima,dok je Hui zapovijedao pozadinom.
Naših pedeset kola svelo se na trideset nakon vježbe prehodnog dana jer još
nisam bio uspio usavršiti kotače s palcima, koji su imali zabrinjavajuću sklonost
da se raspadnu pri velikoj brzini i gotovo polovica mog eskadrona bila je izvan
stroja. Ježio sam se od vjetra na golim prsima, koji je smanjio vinom potaknutu
drskost. Počeo sam se nadati da je Hui pogriješio, kad sam iznenada začuo
poznatu mi buku, poklike i zveket bronce o broncu. To je moglo značiti samo
jedno.Kad se jednom čuju, nije lako zaboraviti zvukove bitke.
Staza kojom smo išli duž obale rijeke skrene ulijevo. Na izlasku iz zavoja
ugledasmo bojno polje.Sunce je tek izlazilo na obzoru i preobrazilo je površinu
rijeke u blistavu ploču kovanog bakra koja je bola oči. Tanusovi brodovi bili su
tik uz obalu kako bi omogućili strijelcima da gađaju Hikse i odrežu im svaku
mogućnost odstupnice preko rijeke. Neprijateljska postrojba pružala je otpor
nasred polja zelenog žita koje je dosezalo do koljena. Ljudi su se bili rasporedili
u krug, rame uz rame, s priljubljenim štitovima i kopljima ispruženim prema
naprijed. Kad smo ih ugledali, upravo su bili odbili još jedan pokušaj
proboja.Egipatska postrojba povlačila se kako bi se prestrojila i ostavila je za
sobom mrtve i ranjene oko neprijateljske obrambene crte. Nisam vojnik, premda
sam napisao nekoliko djela o vođenju rata. Titula zapovjednika konjaništva bila
mi je nametnuta od kraljice unatoč mome oštrom protivljenju. Ja sam htio samo
usavršiti kola, obučiti prvi eskadron i povjeriti ga Huiju ili nekom drugom
doraslom tako ratobornoj dužnosti.
Bilo mi je hladno i još sam bio napola pijan kad sam začuo svoj glas kako
izvikuje zapovijed da se razvijemo u formaciju vrha strijele. Bila je to formacija
koju smo uvježbali prethodnog dana i kola koja su me slijedila prilično
učinkovito zauzela su željeni položaj. Čuo sam topot kopita po mekoj zemlji i
pucketanje konjske opreme, škripu kotača koji su se okretali na brončanim
glavinama i zveckanje strijela koje su ljudi vadili iz tobolaca. Pogledao sam oko
sebe i vidio naš eskadron razvijen u vrh strijele s mojim kolima kao šiljkom.Tu
sam formaciju preuzeo od Hiksa. Duboko udahnuh.
"Ešalon, galopom!", viknuh glasom kriještavim od straha. "Naprijed!"
 Bilo je dovoljno podignuti lijevu ruku kojom sam držao uzde i Strpljiva i
Oštra pojuriše.Zamalo nisam pao unazad, ali uhvatih se za grudobran drugom
rukom dok smo jurili prema krugu Hiksa. Kola su poskakivala po razrovanom
tlu. Pogledah preko sapi svojih konja i ugledah neprobojan bedem štitova kako
svjetluca na prvom suncu i približava se. S obiju stana moji su ljudi vikali kako
bi prikrili strah, a ja sam zavijao s njima kao pas na puni mjesec. Konji su
otpuhivali i hrzali. Iznenada Strpljiva podiže dugi rep i poče prditi u ritmu
galopa.To mi je izgledalo nevjerojatno smiješno.Moji prestrašeni krici
preobraziše se u smijeh.Kaciga koju mi je posudio Hui bila mi je velika,
odletjela je i vjetar mi je raskuštrao kosu.Strpljiva i Oštra bile su najbrža zaprega
u eskadronu pa su se naša kola odvajala od ostatka formacije. Pokušah usporiti
povukavši uzde,ali Strpljiva nije slušala. Očito je bila uzbuđena i zabavljala se.
Ispravi vrat i nastavi galopirati. Prošli smo poput munje kroz redove egipatskih
pješaka koji su se povlačili nakon neuspjelog napada na Hikse i koji su se
razmicali pred nama gledajuči nas zapanjeno.
"Naprijed!", viknuh smijući se. "Pokazat ćemo vam put!"
Pješaci stadoše, a onda krenuše za nama u pravcu neprijatelja. Čuo sam kako
trubači sviraju juriš, a zvuk rogova kao da je podbo naše konje. Na nevelikoj
udaljenosti, zdesna, ugledah Tanusov stijeg kao se vijori i prepoznah njegovu
kacigu s perjanicom koja se isticala usred gomile njegovih vojnika.
"Što sada misliš o mojim prokletim čudovištima?!" viknuh mu u prolazu, a
Strpljiva opet prdne izazvavši moj nervozni smijeh.
Kola s moje lijeve strane bila su gotovo uz bok mojima. Tada jedan kotač
popusti i kola poletješe. Ljudi padoše na tlo, a konji se srušiše očajnički hrzajući.
Mi smo nastavili juriš. Prvi red neprijatelja bio je sada već tako blizu da sam im
mogao vidjeti oči iznad štitova. Strijele su mi zujale oko ušiju. Jasno sam
razaznavao likove čudovišta i demona na visokim metalnim kacigama, vidio sam
kapi znoja kako svjetlucaju u pletenim bradama ukrašenim vrpcama, čuo sam
njihov bojni poklič...
A tada se sudarismo s njima. Moji konji skočiše na bedem od štitova koji se
razbio pred silovitošću našeg juriša. Vidio sam čovjeka odbačenog u zrak i čuo
sam kako njegove kosti krckaju kao drvo za ogrjev bačeno na vatru.Suborac iza
mene iskazao se.Odabrao sam ga jer je bio najbolji medu novacima i sada je
čvrsto stajao i odapinjao strijelu za strijelom. Kola koja su nas slijedila jurnuše u
proboj kroz rupu koju smo mi otvorili. Nismo usporili, već smo nastavili juriš
probivši krug Hiksa na suprotnoj strani. Onda okrenusmo kola u suprotnome
smjeru i u grupama po tri opet krenusmo u juriš.
 Tanus je iskoristio trenutak i nasrnuo pješaštvom u otvoreni prolaz.
Neprijateljska formacija raspala se u neorganizirane skupine koje su se dalje
rasipale. Obuzeti panikom, Hiksi su bježali prema rijeci. U trenutku kad su im
došli na domašaj, strijelci poređani na palubama naših brodova počeli su ih
zasipati rojevima strijela. Preda mnom je bila izdvojena grupa ratnika koji su se i
dalje borili,pokrivajući si međusobno leđa,i uspijevajući držati naše podalje od
sebe. Okrenuh kola i nasrnuh na njih u punom galopu. Ali, prije no što sam
stigao do njih, desni kotač puče, lagana ljuska kola prevrnu se i ja poletih
zrakom te padoh na tlo silinom koja mi protrese utrobu. Udarih glavom. Oči mi
se ispuniše blještavim zvijezdama i kometama. Zatim mrak.
Osvijestio sam se pod sjenicom na Tanusovom zapovjedničkom brodu. Ležao
sam na ležaju od ovčje kože i Tanus je bio nagnut nad mene. Kad je primijetio da
sam se osvijestio, prikrio je zabrinut izraz lica koji mu je grčio lice.
"Stara ludo", reče uz široki osmijeh. "U ime Horusa, zašto si se toliko
smijao?"
Pokušao sam se pridignuti i sjesti, ali glava me užasno boljela. Zastenjah i
stisnuh mu ruku kad sam se sjetio što se dogodilo.
"Tanuse. Konji koje su neprijatelji noćas prebacili. Trebaju mi."
"Ne brini. Već sam poslao Huija da ih skupi", zajamči mi Tanus.
"Ako želim imati sto tvojih pokretnih košara za svoju diviziju kola, trebat će
mi tisuću prokletih čudovišta za zaprege. Kako bilo, tvoji novi kotači opasniji su
od pukovnije Hiksa. Neću se više popeti na kola s tobom sve dok ne iznađeš
rješenje."
Na trenutak ga nisam razumio, a onda sam shvatio što se dogodilo. Tanus je
potisnuo ponos i popustio je. Napokon je moj eskadron postao dio regularne
vojske i Tanus se spremao dati mi ljude i zlato potrebne za izradu daljnjih pet
stotina vozila. I bio je voljan opet se provozati sa mnom kolima uspijem li riješiti
problem kotača. Ali najviše me ispunila srećom činjenica da mi je oprostio i da
smo opet prijatelji. Uspjeh mojih kola kod Esne i uzdanje kojim je nadahnuo sve
nas bili su kratkog vijeka.Potajno sam se plašio onoga što se spremalo.
Bio je to najlogičniji potez neprijatelja,Salitis i plemeniti Intef morali su ga
poduzeti mnogo ranije. Znali smo da je tijekom osvajanja Donjeg Egipta Salitis
zarobio gotovo cijelu flotu Crvenog Pretendenta. Brodovi su bili napušteni u
lukama Memfisa i Tanisa u delti. Na njegovom raspolaganju bili su mnogi
egipatski otpadnici iz Uzurpatorove mornarice,a ako i nisu, imao je mogućnost
unovačiti sirijske mornare, plaćenike iz Gaze, Joppe i drugih luka na istočnoj
obali velikog mora,u dovoljnom broju da složi posade stotina brodova.
Predviđao sam da bi se to moglo dogoditi,ali suzdržao sam se da na to upozorim
Tanusa i kraljicu jer nisam htio otežati ozračje i pojačati potištenost naših.
U svom sam srcu tražio način kako da se odupremo tom potezu i uzvratimo na
nj kad ga Salitis i Intef budu poduzeli, ali nisam ga našao. Stoga, budući da ih
nisam bio u mogućnosti odagnati, mislio sam da je bolje zadržati za se te
strahove.
Kad se napokon taj strašan događaj zbio i kad su nam naše uhode na istočnoj
obali pred Asyutom dojavile da stiže flota iz delte,Tanus je preuzeo
zapovjedništvo svojih brodova i uputio se na sjever da je presretne. Njegova je
flota u svemu bila nadmoćna onoj koju su ustrojili Salitis i Intef, ali bitka je
potrajala gotovo tjedan dana prije no što je Tanus uspio uništiti neprijateljske
snage i natjerati ih na povratak u deltu.Salitis je ipak dovezao svoje transportne
brodove za prethodnicom ratnih brodova i dok je još bjesnila bitka, uspio je
ukrcati gotovo cijele dvije pukovnije s kolima i konjima i prevesti ih na našu
obalu rijeke a da ih naši nisu mogli pratiti. Postrojbe su obuhvaćale gotovo tristo
brzih ratnih kola, odabrane kontingente vojnika kojima je kralj Hiksa osobno
zapovijedao.Napokon je uspio zaobići našu obranu i ništa nije moglo zaustaviti
njegova kola koja su hitala na jug. Najviše što su mogli učiniti naši ratni brodovi
bilo je da pokušaju održavati brzinu kretanja oblaka prašine koji su njegove
postrojbe podizale dok su hitale prema Mamosovom zagrobnom hramu i
njegovom blagu.
Kraljica Lostris sazvala je ratni savjet kad je vijest da su Hiksi prešli rijeku
stigla do Memnonove palače. Prvo je pitanje uputila Tanusu.
"Sad kad je prešao rijeku, možeš li zaustaviti barbara?"
"Možda ću moći usporiti njegovo napredovanje", odgovori otvoreno Tanus.
"Naučili smo mnoge stvari, možemo ga dočekati iza kamenih zidova ili iza
prepreka od zašiljenih motki kojima nas je opskrbio Taita. Ali, Salitisu ne treba
bitka. Njegova su kola tako brza da može zaobići naše položaje, kako je učinio
kod Asyuta. Ne, ne mogu ga zaustaviti." Kraljica me pogleda.
"Taita, a tvoja kola? Mogu li se suprotstaviti Hiksima?"
"Veličanstvo, imam četrdeset kola i mogu ih povesti protiv neprijatelja. Ali
Hiksi ih imaju tri stotine. Moja su brža. Ali ljudi nisu dovoljno uvježbani. Zatim
je tu problem s kotačima. Nisam ih usavršio. Salitis će nas lako uništiti. Ako
budem imao na raspolaganju potrebno vrijeme, moći ću izraditi nova i
učinkovitija kola, s kotačima koji ne pucaju.Ali ne mogu nadomjestiti konje. Ne
možemo ih izložiti opasnosti. Oni su naša jedina nada za konačnu pobjedu."
Dok smo raspravljali, stigao je još jedan glasnik i bacio se na koljena pred
kraljicom Lostris.
"Govori", zapovijedi mu Tanus. "Što nam imaš reći?" Glasnik preplašeno
zamuca.
"Božansko veličanstvo, dok je naša flota bila zauzeta kod Asyuta, barbari su
prešli rijeku kod Esne. Konji su prešli plivajući, kao prošli put, ali nije bilo naših
brodova da spriječe njihova plovila. Postrojbe Hiksa prešle su rijeku. Sada
dolaze prema nama u oblaku prašine, hitro poput lastavica u letu. Bit će ovdje za
najviše tri dana."
Nitko od nas nije prozborio, sve dok Tanus nije otpustio čovjeka s nalogom da
ga nahrane i okrijepe. Glasnik, koji je očekivao da će biti ubijen, poljubi sandale
kraljice Lostris.
Kad smo ostali sami, Tanus tiho reče.
"Salitis ima četiri pukovnije s ove strane rijeke. Šesto kola. Gotovi smo."
"Ne!" Glas moje gospodarice podrhtavao je. "Bogovi ne mogu napustiti
Egipat u ovome trenutku. Naša uljudba ne može nestati. Imamo previše toga što
možemo dati svijetu."
"Možemo se nastaviti boriti, naravno", izjavi Tanus. "Ali ništa se neće
promijeniti. Ne možemo pobijediti kola." Moja gospodarica se obrati meni.
"Taita, prije to nisam tražila od tebe, jer znamo koliko te stoji. Ali, sada
moram to učiniti prije no što donesem konačnu odluku. Molim te da prođeš
Ammon-Raovim labirintima. Moram znati što bogovi hoće od nas. Pognuh glavi
i prošaptah.
"Idem po škrinjicu."
Za proricanje odabrah unutarnje Horusovo svetište u nedovršenoj
Memnonovoj palači. Svetište još nije bilo posvećen bogu, njegov kip još nije bio
postavljen, ali bio sam siguran da je Horus već to mjesto obavio svojim
dobrostivim utjecajem. Moja gospodarica sjela je pred mene s Tanusom uza se i
bila je nazočna dok sam pio čarobni napitak koji je trebao otvoriti oči moje duše,
moj Ka, malo stvorenje nalik ptici koje živi u srcu svih nas.
Stavih pred njih Labirinte od bjelokosti i zamolih kraljicu i Tanusa da ih
pomiluju i uzmu u ruku kako bi pretočili u njih svoj duh i duh nacije koju su
predstavljali, našeg Egipta. Dok sam gledao kako dijele diskove od bjelokosti na
hrpice, osjećao sam kako droga jača u mojoj krvi. Moje srce uspori kad je mala
smrt zagospodarila mnome. Uzeh dva preostala Labirinta s posljednje hrpice i
stisnuh ih na grudi. Osjetih kako se zagrijavaju na mojoj koži. Nagon me putio
da umaknem tmini čiji sam nadolazak ćutio, međutim prepustio sam se i pustio
da me ponese. Začuh glas svoje gospodarice kao da dolazi izdaleka.
"Sto će biti s dvostrukom krunom? Kako se možemo oduprijeti barbarima?"
Pred mojim očima vizije su počele dobivati oblik, ponesen sam u dane koji su
tek trebali doći i vidio sam događaje koji se još nisu zbili.
Jutarnja svjetlost prodirala je kroz otvor na krovu i padala na Horusov oltar
kad sam se napokon vratio s putovanja po Labirintima.Tresao sam se i osjećao
mučninu, bio sam omamljen i drhtao sam zbog sjećanja na čudne stvari koje sam
vidio. Moja gospodarica i Tanus ostali su sa mnom tijekom duge noći. Njihova
zabrinuta lica bila su prvo što sam vidio po povratku, ali bila su tako iskrivljena i
treperava da sam ih držao dijelom vizije.
"Taita, osjećaš li se dobro. Govori. Moraš nam reći što si vidio."
Kraljica je bila uznemirena. Nije uspijevala prikriti grizodušje koji je osjećala,
jer me prisilila da još jednom uđem u Ammon-Raove labirinte.
"Bila je neka zmija." Moj glas čudno je odjeknuo,kao da sam se odvojio o
svoga tijela.
"Velika zelena zmija koja gmiže pustinjom." Vidio sam njihov kolebljiv izraz
lica, ali nisam još sagledao značenje vizije i stoga nisam bio u stanju pojasniti
znamen.
"Žedan sam", promrmljah. "Grlo mi je suho, moj jezik izgleda kao kamen
pokriven lišajem."
Tanus ode po krčag vina, napuni zdjelicu i ja pohlepno otpih.
"Pričaj nam o zmiji", zapovijedi moja gospodarica čim sam odložio zdjelicu.
"Njezino vijugavo tijelo nije imalo kraja i blještalo je zelenim sjajem pod
sunčevom svjetlosti. Gmizala je po nepoznatoj zemlji, gdje su živjeli visoki goli
ljudi i čudne zvijeri."
"Jesi li uspio vidjeti glavu ili rep zmije?", upita kraljica. Odmahnuh glavom.
"Gdje si ti bio? Gdje si se nalazio?", ustrajala je. Bio sam smetnuo s uma da je
voljela moje vizije i uživala u njihovu tumačenju.
"Bio sam na leđima zmije", odgovorih. "Ali nisam bio sam."
"Tko je bio s tobom?"
"Uz mene si bila ti, gospodarice, a i Memnon. Tanus je bio s druge strane i
zmija nas je nosila."
"Nil! Zmija je rijeka!", pobjednički usklikne kraljica Lostris.
"Pretkazao si putovanje koje ćemo poduzeti Nilom."
 "U kojem smjeru?", upita Tanus koji je bio zadubljen kao i moja gospodarica.
"Kamo je tekla rijeka?" Upinjao sam se da se prisjetim svake potankosti.
"Vidio sam sunce kako izlazi meni slijeva."
"Na jug!", uskliknu Tanus.
"U unutrašnjost Afrike", reče moja gospodarica.
"Na koncu sam vidio pred nama glave zmije. Njeno se tijelo račvalo i svaka
račva bila je glava."
"Nil ima dvije grane? Dva odvojka?", upita glasno moja gospodarica. "Ili
vizija ima neko dublje značenje?"
"Poslušajmo što nam Taita ima za reći", prekinu je Tanus. "Nastavi, stari moj."
"Zatim sam vidio boginju", nastavih. "Sjedila je na visokoj planini i obje su
joj se zmijine glave klanjale." Kraljica se nije uspjela suzdržati.
"Koju si boginju vidio? Oh, brzo, reci mi koja je bila?"
"Imala je bradatu glavu muškarca, ali grudi i spolovilo žene. Iz vagine su
izvirale dvije vode koje su završavale u otvorenim raljama dvoglave zmije."
"To je boginja Hapi. Božanstvo rijeke", promrmlja kraljica Lostris. "Rađa
rijeku i pušta je da teče svijetom."
"Što ti je još pokazala vizija?", upita Tanus.
"Boginja nam se smiješila i njezino je lice blistalo ljubavlju i dobrostivošću.
Govorila je glasom koji je bio zvuk vjetra i mora, groma na vrhovima dalekih
planina."
"I što je govorila?", upita kraljica Lostris.
"Rekla je: Pusti da moja kći dođe k meni. Ja ću je učiniti snažnom kako bi
mogla pobijediti i kako moj narod ne bi pokleknuo pred barbarima." Ponovio
sam riječi koje su još bubnjale u mojoj glavi.
"Ja sam kći boginje rijeke", reče jednostavno moja gospodarica. "Na rođenju
sam joj posvećena. Sada me zove i moram poći na mjesto gdje obitava, na izvor
Nila."
"To je putovanje o kojemu smo Taita i ja razmišljali", reče Tanus zamišljena
izraza lica. "Sada ga boginja nalaže. Ne smijemo ne poslušati."
"Da, moramo poći, ali vratit ćemo se", izjavi moja gospodarica. "Ovo je moja
zemlja, moj Egipat. I ovo je moj grad, lijepa Teba od stotinu vrata. Ne mogu ih
zauvijek napustiti. Vratit ću se u Tebu. Prisežem i prizivam boginju Hapi za
svjedoka prisege. Vratit ćemo se."
 Odluku da pobjegnemo na jug preko katarakta u divlje i neistražene krajeve,
Tanus i ja već smo bili donijeli u prošlosti. Prvi put bilo je to da bismo izbjegli
faraonovu osvetu. Sad smo bježali od još nesmiljenijeg neprijatelja. Činilo se da
su bogovi odlučili nametnuti nam to putovanje i nisu dopuštali odbijanje. Imali
smo malo vremena da se pripremimo za polazak.
Hiksi su nasrtali na nas iz dva smjera i naši obavještajci izvještavali su da će
najkasnije za tri dana njihove kohorte biti vidljive s krova Memnonove palače.
Tanus je Kratasu povjerio zapovjedništvo nad polovicom raspoloživih snaga i
poslao ga u susret kralju Salitisu, koji je bio krenuo iz Asyuta i vjerojatno je sa
svojom kolonom trebao prvi stići do nekropole i palače.Kratas je imao zapovijed
da upotrijebi zašiljene motke i da brani sve utvrđene položaje kako bi što više
usporio Salitisovo nadiranje, ne izlažući se pogibelji da ostane odsječen ili da
bude svladan. Kad bi daljnji otpor bio postao nemoguć, trebao je evakuirati svoje
ljude brodovima.
Tanus je, pak, osobno preuzeo zapovjedništvo nad drugom polovicom naše
vojske i uputio se na jug da presretne diviziju Hiksa koja je pristizala iz Esne
kako bismo dobili na vremenu. U međuvremenu kraljica je trebala dati ukrcati
naše ljude i sve što su posjedovali na druge brodove flote. Lostris je dužnost
prepustila plemenitom Merseketu, ali me, naravno, imenovala njegovim
pomoćnikom. Plemeniti Merseket bio je u godinama i bio je upravo oženio jednu
šesnaestogodišnjakinju, stoga nije bio od velike koristi ni sebi ni meni.
Planiranje i izvršenje plana pali su u cijelosti na moja pleća. Ali, prije no što sam
se mogao pobrinuti za te stvari, morao sam se pobrinuti za svoje konje.
Već u toj početnoj fazi bilo mi je potpuno jasno da su oni ključ našeg
preživljavanja kao nacije i uljuđenog naroda. S grlima koje smo ulovili kod Esne
sada smo ih već imali nekoliko tisuća. Podijelio sam stado u četiri dijela kako
bismo lakše našli ispašu tijekom marša. Povrh toga, manja stada bila bi podizala
manje prašine i lakše izbjegla Salitisove izviđače.Poslao sam Huija, kočijaše i
konjušare s tim stadima na jug,prema Elefantini,s nalogom da izbjegavaju obalu
rijeke duž koje su napredovali Hiksi i da uđu u zaleđe do ruba pustinje.Nakon
polaska konja mogao sam svoju pažnju posvetiti ljudima. Znao sam da će
ograničeni broj brodova koje imamo na raspolaganju odrediti brojnost pratnje
koja će poći s nama na dugo putovanje. Bio sam siguran da gotovo svi Egipćani
žele sudjelovati u egzodusu.Nečovječna svirepost Hiksa bila je očita u svakome
gradu koji su spalili i očitovala se u svim grozotama kojima su izložili naš
narod.Sve opasnosti divlje Afrike bile su im draže od krvožednih čudovišta koja
su hitala prema nama na svojim kolima. Na koncu sam izračunao da ćemo na
brodovima moći zbrinuti tek dvanaest tisuća ljudi i izvijestio sam o tome
kraljicu.
"Morat ćemo bez milosti odabrati one koji će poći s nama i one koji će ostati",
rekoh.
Ali, Losrtris nije htjela poslušati moj savjet. "Ovo je moj narod. Radije ću
ustupiti svoje mjesto no da ostavim ikoga od njih na milost i nemilost Hiksa."
"A oronuli starci, veličanstvo? Bolesnici i djeca?"
"Svakom podaniku bit će ponuđeno da bira. Neću napustiti starca ili prosjaka,
novorođenče ili gubavca. Oni su moj narod,i ne budu li mogli krenuti, ostat
ćemo i ja i kraljević Memnon."
Naravno, govorila je o kraljeviću kako bi bila sigurna da će izići na kraj sa
mnom. Brodovi bi bili jedva ostali na površini pod težinom ljudskih bića, ali
nisam imao izbora.
Kako bilo, ukrcao sam prvo najkorisnije podanike i odabrao sam ih svih
struka i zanata, zidare i tkalce, kotlare i lončare, kožare i izrađivače jedara, pisare
i umjetnike, brodograditelje i tesare. Svi su bili najbolji u svojim strukama.
Smjestio sam ih što sam bolje mogao. Zatim sam si priuštio zadovoljstvo da
dodijelim neudobniji smještaj na oronulim brodovima svećenicima i pisarima
zakona, buhama koje piju krv države. Kad su svi bili ukrcani, dopustio sam
svjetini da zauzme mol u podnožju hrama.
Zbog nepopustljivosti moje gospodarice morao sam posvetiti pažnju odabiru
tereta. Nije bilo mjesta za beskorisne predmete.Dao sam poslagati oružje, oruđe i
sirovine nužne da stvorimo novu civilizaciju u nepoznatoj zemlji. Glede ostatka,
pokušao sam na sve načine smanjiti težinu i zapreminu. Na primjer, umjesto
žitarica i voća utovario sam sjeme sveg korisnog bilja u glinenim posudama
zapečaćenim voskom i smolom. Svaki deben težine koji smo tovarili u štive
tjerao nas je da ostavimo na kopnu nešto drugo. Putovanje je moglo potrajati
deset godina ili cijeli život. Put je bio težak. Znali smo da pred nama stoje velike
katarakte.Nismo mogli ponijeti ništa što nije bilo neophodno,ali preostalo je
ispunjenje obećanja koje je kraljica dala faraonu. Bilo je jedva mjesta za žive...
koliko smo ga mogli izdvojiti za mrtvaca?
"Dala sam svoju riječ kralju dok je umirao", ustrajala je Lostris. "Ne mogu ga
ovdje ostaviti."
"Veličanstvo, pronaći ću sigurno skrovište za kraljevo truplo, grobnicu bez
znakovlja u brdima, gdje ga nitko neće pronaći. Kad se budemo vratili u Tebu,
ekshumirat ćemo ga i iskazati mu sve počasti kraljevskim pogrebom koji si mu
obećala."
 "Ako ne ispunim zavjet, bogovi će nas napustiti i naše putovanje pratit će
nesreća. Kraljevo tijelo mora poći s nama."
Bilo mi je dovoljno pogledati je da shvatim kako je nastavak rasprave
uzaludan. Otvorili smo masivni granitni sarkofag i izvadili smo unutarnjih šest
kovčega i oni su bili tako glomazni da je bio potreban poseban brod. Donio sam
odluku ne posavjetovavši se s kraljicom Lostris. Naredih radnicima da izvade
samo dva unutarnja zlatna kovčega i da ih pokriju teškim platnom koje je
zašiveno kako bi ih zaštitilo. Na taj način dimenzije i težina smanjile su se na
prihvatljivu mjeru pa smo utovarili dva kovčega u štivu Horusovog Daha.
Najveći dio faraonova blaga bilo je u škrinjama od cedra,zlato, srebro,drago
kamenje.Naložio sam zlatarima da skinu zlato s odbačenih kovčega i s drvenog
postolja velikih pogrebnih saonica i pretvore ga u poluge. Potajno sam čak bio
zadovoljan što sam uništio tu krajnje neukusnu grdobu. Škrinje s blagom i
polugama bile su dovezene na mol i ukrcane na brodove, podijelio sam ih tako
da svaki brod nosi barem jednu škrinju ili kup poluga. Na taj način se smanjila
opasnost da sve blago bude uništeno zadesi li nas zla kob. Veliki dio pogrebne
opreme nismo mogli ponijeti sa sobom,pokućstvo,kipove, ceremonijalni oklop,
škrinje s ushahtima i, naravno, nezgrapne pogrebne saonice s kojih sam dao
poskidati zlato. Kako bih izbjegao da padnu u ruke Hiksa, nabacali smo sve na
gomilu u dvorištu hrama. Svojim sam rukama bacio upaljenu baklju na to brdo
skupocjenih predmeta i gledao kako se pretvaraju u pepeo. Sve smo napravili u
žurbi i prije no što je posljednji brod bio nakrcan, izvidnici na krovu palače
doviknuli su da su oblaci prašine koje podižu kola Hiksa na vidiku.
Manje od sata nakon toga naše iscrpljene postrojbe koje su pod
zapovjedništvom Tanusa i Kratasa vodile bitke povlačeći se,počele su stizati na
nekropolu i ukrcavati se na brodove koji su čekali.Pošao sam u susret Tanusu
koji se uspinjao povišenim ceremonijalnim putom na čelu jedne čete. Svojom
hrabrošću i svojim požrtvovnim duhom uspjeli su nam priskrbiti nekoliko dana
za završetak evakuacije.Nisu mogli učiniti ništa drugo i neprijatelji su se
približavali velikom brzinom. Kad sam se razmahao i viknuo njegovo ime,
Tanus me vidio i glasno upitao.
"Kraljica Lostris i kraljević su na Horusovom Dahu?" Probio sam se kroz
mnoštvo i prišao mu.
"Moja gospodarica nije htjela krenuti dok svi njezini podanici ne budu na
brodovima. Zapovijedila mi je da te odmah dopratim kod nje. Čeka te u svojim
odajama u palači." Tanus je zaprepašteno zurio u mene.
"Neprijatelj pristiže velikom brzinom. Kraljica Lostris i kraljević dragocjeniji
su od ove svjetine. Zašto je nisi prisilio..." Nasmijah se.
"Nije lako prisiliti je da napravi ono što ne želi, i ti bi to trebao znati. Ne kani
pustiti nikoga od svojih Hiksima."
"Neka Seth sprži ponos te žene! Sve će nas pobiti zbog nje." Ali teške riječi
bile su opovrgnute izrazom divljenja koji je obasjao znojno lice pokriveno
prašinom. Nasmiješi mi se. "Dobro. Ako ne želi ići, poći ćemo po nju."
Probili smo se kroz redove izbjeglica natovarenih svežnjevima i djecom koji
su pristizali na mol za ukrcaj. Dok smo brzim korakom hodali povišenom
cestom, Tanus je pokazao na prijeteće tamnožute oblake koji su se približavali iz
oba smjera.
"Kreću se brže no što sam držao mogućim. Nisu se zaustavili niti da bi
napojili konje. Ako ne ubrzamo ukrcavanje, napast će nas dok je polovica naših
još na kopnu", reče bijesno pokazujući mol pod nama.
Mol je bio širok koliko je bilo dovoljno da uza nj pristanu dva broda
odjednom. Izbjeglice su ispunile povišenu cestu i zakrčile ulaz. Plačem i
kuknjavom povećavali su zbrku. U tom trenutku netko na začelju kolone kriknuo
je. "Hiksi su ovdje! Bježite! Spasite se! Hiksi su ovdje!"
Panika se proširila mnoštvom koje poče bezglavo trčati. Mnoge žene bile su
prignječene o stupove, a mnoga djeca pregažena. Svaki privid reda nestao je i
dostojanstveni podanici i disciplinirani vojnici sveli su se na očajnu hordu u
borbi za život. Morao sam upotrijebiti zašiljeni štap da si otvorim prolaz i
produžim.
Konačno smo se Tanus i ja oslobodili iz mnoštva i potrčali prema palači.
Dvorane i hodnici bili su pusti. Naišli smo samo na nekoliko pljačkaša u krađi,
pobjegli su čim su vidjeli Tanusa. Strašno je izgledao pokriven prašinom i s
kratkom crvenom bradom na licu. Išao je ispred mene i uletio u kraljičine
privatne odaje. Njezina soba ostala je bez straže i vrata su bila širom otvorena.
Pohitali smo unutra. Moja gospodarica bila je na terasi pod sjenicom s
kraljevićem Memnonom u krilu i pokazivala je brodove. Izgledalo je da su oboje
ushićeni prizorom.
"Vidi kako lijepi brodovi." Kraljica je ustala smijući se kad je nas ugledala, a
Memnon joj je kliznuo s koljena i potrčao ususret Tanusu koji ga je podigao na
ramena i privio k sebi kraljicu slobodnom rukom.
"Gdje su tvoje robinje, gdje su Aton i plemeniti Merseket?", upita je.
"Poslala sam ih na brodove."
"Taita mi je rekao da si se odbila ukrcati. Jako je ljut na tebe, s pravom."
 "Oprosti mi, dragi Taita." Lostrisin osmijeh imao je moć da prosvijetli moj
život ili da mi slomi srce.
"Traži oprost od kralja Salitisa", odgovorih. "Bit će uskoro ovdje." Uzeh je za
ruku.
"Sada, kad je tvoj grubi vojnik napokon stigao,možemo li se ukrcati na brod?"
Napustili smo terasu i vratili se hodnicima palače.Bili smo sami, čak su i
lopovi nestali kao štakori u svojim brlozima. Jedini koji naizgled nije bio
zabrinut bio je kraljević Memnon, za njega je to bila samo nova igra. Stajao je
opkoračke na Tanusovim ramenima, pritisnuo ga je gležnjevima i
viknuo."Ejla!"kako je naučio od mene dok smo jahali Strpljivu. Žurno smo
prošli vrtovima palače i stigli do stuba koje su vodile do povišene ceste. Bio je to
najkraći put da bi se stiglo do mola hrama. Primijetio sam da se situacija
temeljito promijenila otkad smo otišli po kraljicu i kraljevića. Pred nama je bila
pusta povišena cesta. Posljedne izbjeglice ukrcale su se. S druge strane kamenih
grudobrana vidio sam drvene jarbole brodova kako se polako kreću prema
sredini rijeke. S osjećajem praznine u želucu shvatio sam da smo posljednji na
kopnu, a imali smo još dosta puta do pustog mola. Stali smo i pogledali
posljednje brodove koji su se udaljavali.
"Zapovijedio sam kapetanu da čeka", prostenjah. "Ali, Hiksi su odveć blizu i
razmišljali su samo o tome da se spasu."
"Što možemo učiniti?", promrmlja moja gospodarica. Čak su i veseli
Memnonovi kliktaji zamrli.
"Ako uspijemo stići do obale rijeke, Remrem ili Kratas vidjet će nas i poslat
će čamac da nas pokupi", prošaptah. Tanus kimnu glavom.
"Ovuda! Za mnom!", viknu."Taita, pobrini se za svoju gospodaricu!"
Uzeh kraljicu za ruku da bih joj pomogao,ali bila je jaka i okretna poput
mladog pastira i hitro je trčala uz mene. Zatim sam iznenada začuo topot konja i
štropot kola. Bili su to zvukovi koji se nisu mogli pobrkati, a nažalost bili su
jako blizu. Naši konji otišli su tri dana prije toga i približavali su se Elefantini,
naša rastavljena kola bila su u štivama brodova koji su netom otplovili. Ova što
sam čuo bila su još nevidljiva pod zidom povišene ceste, ali znao sam kome
pripadaju.
"Hiksi!", promrmljah. Opet stadosmo. "Vjerojatno grupa poslana u izviđanje."
"Čini mi se da su samo dvoja ili troja kola", potvrdi Tanus. "Ali i to je previše.
Odsječeni smo."
"Kasno smo krenuli",ustvrdi moja gospodarica usiljenom mirnoćom i s
uzdanjem pogleda mene i Tanusa. "Što predlažete?"
Njezina bezočnost zapanjila me. Ako smo se našli u toj situaciji, razlog je bila
njezina tvrdoglavost. Da je poslušala moje molbe, u tom trenutku bili bismo svi
na Horusovom Dahu na putu prema Elefantini. Tanus podiže ruku kako bi nas
ušutkao. Slušali smo zvukove neprijateljskih kola koja su se kretala duž
podnožja zida. Što su se više približavala, bilo je sve očitije da se radi o
malobrojnoj skupini. Iznenada buka kotača prestade. Čuli smo konje kako
otpuhuju i toptaju kopitima. Zatim glasove ljudi koji su govorili neki grubi,
guturalni jezik. Bili su baš ispod nas i Tanus nam je još jednom dao znak da
budemo tiho. Kraljević Memnon nije bio naviknut šutjeti ako to nije želio. A čuo
je i prepoznao one zvukove.
"Konji!", vikne zvonkim glasom. "Hoću vidjeti konje."
Odmah se začuje vika. Hiksi su izdali neku zapovijed i zazveketalo je oružje.
Zatim se teškim koracima uspeše strmim kamenim stubama i jedna skupina
neprijatelja nahrupi na povišenu cestu.Kacige se pojaviše iznad kamene ograde
baš pred nama. Bilo ih je pet, nasrnuli su na nas isukanih mačeva. Bili su kršni
ljudi, s oklopima od pločica i šarenim vrpcama upletenim u bradu. No jedan je
bio viši od ostalih. U prvi čas nisam ga prepoznao jer je pustio bradu i uresio ju
je vrpcama kao Hiksi, a vizir kacige skrivao mu je pola lica. Zatim viknu onim
glasom koji nikad ne bih bio zaboravio.
"Dakle, ti si to, mladi Harrabe! Ubio sam starog psa, a sad ću ubiti i štene."
Trebao sam predvidjeti da će plemeniti Intef biti prvi koji će kao gladna hijena
požuriti u potragu za faraonovim blagom. Vjerojatno je mnogo odmakao diviziji
Hiksa kako bi se sjurio u zagrobni hram. Unatoč toj hvalisavosti, nije potrčao da
se sukobi s Tanusom. Dao je znak i zapovijedio Hiksima da krenu naprijed.
Tanus skine kraljevića Memnona s ramena i dobaci mi ga kao da je igračka.
"Bježi!", zapovijedi. "Malo ću ih zadržati!"
Nasrne na Hikse, koji su još bili na stubama i nisu imali potrebni prostor da bi
isukali mačeve, pa ubije prvog onim udarcem u vrat koji je znao nepogrešivo
izvesti.
"Ne stoj tamo kao da si od soli!", vikne mi. "Bježi!"
Nisam stajao kao da sam od soli, ali dok sam držao dijete čvrsto u zagrljaju,
shvatio sam uzaludnost njegove zapovijedi.Tako otežan ne bih nikad bio stigao
do obale rijeke. Prišao sam grudobranu povišene ceste i pogledao dolje. Dvoja
kola bila su baš ispod mene. Konji su otpuhivali i samo jedan čovjek ostao ih je
čuvati dok su se njegovi suborci popeli gore. Stajao je uz glave životinja i
usredotočio svu pažnju na njih. Nije me vidio. Stisnuh Memnona uza se,
prebacih se preko grudobrana i skočih. Kraljević prestrašeno krikne. S povišene
ceste do mjesta gdje je bio Hiks s kolima visina je bila četiri puta veća od visine
čovjeka. Mogao sam slomiti nogu, ali srećom pali smo na glavu nesvjesnom
neprijatelju. Udrac mu slomi vrat,čuo sam kralješke kako pucaju. Stropošta se na
tlo poda mnom ublaživši naš pad. Ustadoh dok se Memnon gnjevno drao zbog
tog postupka, ali problemi su tek predstojali. Bacih ga na najbliža kola i podigoh
pogled prema mojoj gospodarici koja je virila preko grudobrana.
"Skači!", viknuh. "Ja ću te uhvatiti." Nije oklijevala. Spremno se baci u
prazno dok se još nisam bio dobro postavio.Pala je na mene sa suknjom koja je
lepršala i otkrivala zaobljena bedra. Pade na me i ostavi me bez daha. Oboje
padosmo na tlo. Teško dišući, ustadoh i osovih je na noge. Grubo je gurnuh na
kola i viknuh.
"Pazi na Memnona!"
Zgrabi ga u trenutku kad je pokušao iskočiti iz kola derući se od straha i
srdžbe. Morao sam preći praktično preko oboje da bih zgrabio uzde i potjerao
konje.
"Držite se čvrsto!" Dva su konja odgovorila odmah na moj dodir. Okrenuo
sam kola podno zida. Jedan kotač prešao je preko čovjeka kojeg sam ubio pri
padu. "Tanuse!", dreknuh. "Ovamo!"
Tanus je skočio na grudobran i održavajući ravnotežu na njemu, razmjenjivao
je udarce s Hiksima koji su lajali poput pasa oko leoparda na stablu.
"Skači, Tanuse, skači!", viknuh.
Tanus se baci u prazno. S plaštom koji mu je zalepršao oko glave i ramena
pade na jednog konja i zajaha ga.Mač mu je izletio iz ruke i bučno pao na tvrdo
tlo,dok je Tanus rukama zagrlio vrat životinje.
"Naprijed!", zapovijedih i pljesnuh uzdama po sapima konja koji krenuše u
galop.
Vodio sam ih stazom i poljima koja su se spuštala prema obali rijeke. Vidio
sam jedra naših brodova nasred Nila i mogao sam čak prepoznati stijeg
Horusovog Daha koji se vijorio u šumi jarbola. Morali smo prijeći još dobar dio
puta kako bismo stigli do obale pa sam pogledao iza sebe.
Plemeniti Intef i njegovi sjurili su se niz stube i u tom su se trenutku penjali na
druga kola.Nažalost, nisam ih se sjetio onesposobiti.Bio bi mi dovoljan trenutak
da presječem uzde i potjeram konje,ali brinuo sam se samo da spasim kraljicu i
kraljevića.Sad nas je plemeniti Intef progonio. Njegova kola nisu prešla ni sto
koraka kad sam shvatio da su brža od mojih.Tanusova težina na jednom od konja
ometao je njegov galop,bio je težak i stiskao je ruke oko vrata životinje kao da je
paraliziran od straha. Bio je to prvi put, mislim, da ga vidim doista prestrašenog.
Vidio sam ga kako neustrašivo čeka lava i ubija ga s lukom, ali konj ga je
prestravio. Pokušao sam se ne obazirati na kola koja su nas progonila, nastojeći
upotrijebiti sve svoje vozačko umijeće kako bih prošao obrađenim poljima i
labirintom kanala za navodnjavanje i stigao na obalu rijeke.
Kola su bila su teška i neprikladna za upravljanje u usporedbi s mojima.Kotači
od masivnog drva sa sječivima oko ruba tonuli su duboko u tlo, a brončani uresi
činili su nas teškim.Konji su vjerojatno bili puno trčali prije no što sam ih oteo,
bili su obliveni znojem i iz gubice im je kapala bijela slina.Nismo još prešli
polovicu udaljenosti koja nas je dijelila od rijeke kad sam začuo pokliče Hiksa
koji su nam se približavali i topot kopita.Okrenuo sam glavu i vidio da su na
manje od tri dužine od nas. Vozač je šibao konje bičem s čvorovima i vikao na
onom mrskom jeziku. Pored njega, plemeniti Intef pružio se nestrpljivo prema
naprijed. Brada urešena vrpcama lepršala je, a lijepo lice bilo je obasjano
ushitom lova.Vikao je i njegov glas dopre do mene kroz dahtanje konja.
"Taita, dragi moj, voliš li me još? Hoću da mi to opet pokažeš prije no što
umreš." Smijao se. "Kleknut ćeš pred mene i umrijet ćeš punih ustiju."
Osjetih kako mi se koža ježi od užasne slike koju su njegove riječi prizivale.
Pred nama je bio kanal za navodnjavanje i ja sam skrenuo kako bih krenuo uz
njega jer je bio dubok i strm.Kola koja su nas slijedila smanjivala su udaljenost.
"Što se pak tebe tiče, lijepa moja kćeri, dat ću te Hiksima da se zabave. Naučit
će te nekim trikovima koje ti je Harrab zaboravio pokazati. Više mi ne trebaš jer
imam tvoje derište."
Kraljica Lostris privila je sina uza se.Bila je blijeda. Odmah sam shvatio
Intefov plan. Sin koji je u sebi nosio kraljevsku krv Egipta, čak i kao običan
satrap Hiksa, jamčio je vjernost našeg naroda.Kraljević Memnon bio je
marioneta zahvaljujući kojoj su kralj Salitis i plemeniti Intef namjeravali vladati
dvama kraljevstvima.Bila je to drevna i učinkovita metoda koju su koristili
pobjednici. Potjerah konje, ali bili su umorni i usporavali su. Plemeniti Intef bio
je sada tako blizu da više nije morao vikati.
"Plemeniti Harrabe, ovaj užitak dugo sam čekao. Što ću s tobom? Prvo ćemo
ja i ti biti nazočni dok vojnici budu uveseljavali moju kćer..."
Pokušao sam ne slušati, ali njegov je glas bio prodoran. I dalje sam gledao
pred sebe, usredotočivši pažnju na neravno i opasno tlo, no ipak sam krajičkom
oka vidio glave konja drugih kola kako stižu uz bok našim. Grive su vijorile, oči
kao da su sijevale dok su galopirali. Pogledah ih. Kršni strijelac koji je stajao iza
Intefa namjestio je strijelu na kratki krivi luk. Unatoč poskakivanju, s tako male
udaljenosti nije mogao promašiti nekoga od nas. Tanus se nije mogao boriti.
Ispustio je mač i još se čvrsto držao za vrat konja, na suprotnoj strani od kola
koja su nas dostizala. Ja sam imao samo svoj bodež, a kraljica Lostris klečala je i
tijelom štitila kraljevića.
U tom trenutku uočio sam pogrešku koju je napravio Hiks koji je upravljao
drugim kolima. Tjerao je konje u pojas između nas i kanala za navodnjavanje pa
nije imao postora za manevar. Strijelac podiže luk i privuče na usne pera strijele.
Nacilja u mene i ja ga pogledah u oči preko kremenog vrška. Obrve su mu bile
crne i guste, oči tamne i ledene kao u guštera. Konji Hiksa galopirali su uz
glavinu mojih kola. Stegnuh uzde i skrenuh prema njima. Brončana sječiva
pričvršćena za rub kotača zujala su sve bliže nogama životinja. Hiks koji je
upravljao kolima ispusti krik zaprepaštenja kad je uočio svoju grešku. Njegovi
su konji bili u stupici između jarka i sječiva koja su sada bila na manje od pedlja
od koljena meni bližeg, velikog crnog pastuha. U tom trenutku strijelac odapne
strijelu, ali moje naglo skretanje smelo je i njega.Strijela je sporo poletjela prema
mojoj glavi,ali bila je to samo iluzija izazvana strahom. Zapravo je sijevnula
poput traka svjetlosti iznad moga ramena, oštrica od kremena okrznu mi uho i
kap krvi pade mi na grudi. Drugi kočijaš pokušao je uzvratiti na moje skretanje
udaljavanjem, ali sad mu se dalji kotač okretao uz rub jarka koji se mrvio pod
brončanim obručem. Kola su poskakivala i njihala se. Opet sam skrenuo svoje
konje prema drugim kolima. Sječiva se zabodu u noge bliže životinje koja bolno
zanjišti. Ugledah komade kože i pramenje dlake kako lete zrakom.Skupih
hrabrost i opet udarih.Ovaj put s kljastih nogu poletješe komadi mesa i kosti,
konj pade, zakoprca se hrzajuči i povuče na tlo i svog parnjaka. Kola sletješe u
jarak. Vidio sam kako dva čovjeka lete zrakom, ali vozač je završio zgnječen pod
prevrnutim kolima i teškim kotačima. I naša su kola opasno dodirivala rub jarka,
ali uspio sam obuzdati konje i opet preuzeti kontrolu nad njima.
"Ua!" Usporih i okrenuh se.
Oblak prašine lebdio je nad jarkom kamo su nestala kola Hiksa. Usporio sam
svoje konje u kas. Obala je bila na dvjesto koraka i ništa nije bilo između nas i
spasa. Okrenuh se posljednji put. Hiks koji me gađao strijelom ležao je na tlu.
Plemeniti Intef bio je ispružen malo dalje od jarka. Uvjeren sam da bih ga pustio
tamo da se nije pomaknuo,ali u tom se trenutku pridignuo i sjeo, a onda
teturajući ustao. Iznenada me mržnja prema njemu spopadne svom svojom
silom. Kao da je žila iza mojih očiju puknula, moj se vid pomračio i zamutio od
navale krvi. Uz sumanut krik okrenuh konje i potjerah ih prema povišenoj cesti.
Plemeniti Intef bio mi je na putu. U padu je izgubio kacigu i oružje i izgledao je
poluošamućen jer je posrtao.Potjerah konje u galop i kotači zatutnjiše na
tlu.Uputih se prema njemu.Brada je bila neuredna, vrpce prašnjave.Njegove oči
bile su mutne, ali kad sam poveo konje prema njemu, vidjeh kako se bistre.
Podiže glavu.
"Ne!", viknu i poče uzmicati ispruživši ruke prema meni kao da tjera konje i
kola. Nastavio sam ići prema njemu, ali u posljednji ga čas njegovi bogovi tame
opet odbraniše. Kad sam nasrnuo na njega, bacio se u stranu. Vidio sam kako
posrče i pomislio sam da je slab i nemoćan. Međutim, izmaknuo se okretno
poput šakala kojeg progone psi. Kola su bila teška i nepogodna za upravljanje pa
ih nisam uspio okrenuti dovoljno brzo da bih slijedio njegovo izmicanje.
Promašio sam ga i prošao dalje. Borio sam se uzdama, ali konji su me odveli sto
koraka dalje prije no što sam ih uspio obuzdati i opet okrenuti vozilo.
Intef je u međuvremenu trčao prema jarku.Stigne li do njega, bit će na
sigurnom, shvatio sam to odmah.Bijesno opsovah i nastavih ga slijediti. I
napokon ga njegovi bogovi napustiše.Bio je skoro stigao do kanala, ali se
okrenuo da me pogleda i nije pazio gdje stavlja noge.Udario je u glinastu grudu i
uganuo gležanj. Pao je, zakotrljao se i ustao poput akrobata. Pokušao je opet
potrčati, ali bol ga je natjerala da stane. Napravio je još nekoliko koraka
šepajući, a onda pokušao odskakutati do jarka na jednoj nozi.
"Napokon si moj!", viknuh mu. Trzne se i okrene držeći ravnotežu na jednoj
nozi. Bio je blijed, ali leopardove oči sjajile su svim bijesom i mržnjom njegove
okrutne duše.
"To je moj otac!", viknu kraljica stisnuvši na grudi lice kraljevića kako ne bi
vidio. "Pusti ga, Taita. Otac mi je."
Nikad u svom životu nisam odbio poslušati, ali ovo je bio prvi put. Nisam niti
pokušao zaustaviti konje.Bar jednom gledao sam bez straha Intefa u oči. Na
koncu,umalo mi opet nije uspio umaći. Bacio se u stranu tako okretno i silovito
da se izmaknuo kotačima kola, ali nije izbjegao sječiva. Jedno od njih zakvačilo
se za pločice oklopa, vrh je probio metal i zabio se u trbuh. Sječivo se nastavilo
okretati i Intefova crijeva namotala su se oko njega i ispala iz utrobe kao ona
velikih plavih tuna koje prodavačice ribe čiste na tržnici. Intefa je ljepljivo uže
od njegovih crijeva povuklo za nama, no sve je više zaostajao kako su crijeva
ispadala iz rasporenog trbuha.Stiskao ih je objema rukama, ali klizila su mu kroz
prste kao čudovišna pupkovina koja ga je vezivala za kotač mojih kola. Njegovi
krici bili su zvuk koji,nadam se, nikada više neću morati slušati. Ponekad ih
čujem još i danas u svojim morama,tako je na koncu ipak on meni nanio
posljednju svirepost. Nikad to nisam uspio zaboraviti, premda sam želio. Kad je
napokon jezovito uže koje ga je vuklo po crnoj zemlji puklo, ostao je ležati
nasred polja. Krici su utihnuli, a on je nepomično ležao. Zaustavih konje. Tanus
sjaše i pridruži nam se.Spusti na tlo moju gospodaricu i kraljevića i zagrli ih.
Kraljica je plakala.
"Oh, bilo je užasno. Što god da nam je učinio, bio je ipak moj otac."
"Sad je svršeno." Tanus je zagrli. "Gotovo."
Kraljević Memnon kradom odmjeri preko majčina ramena spodobu ispruženu
na tlu.Kao sva djeca, bio je očaran jezovitim prizorima.Iznenada zapijuka onim
svojim zvonkim glasićem.
"Bio je zločest čovjek."
"Da", potvrdih tiho. "Jako zločest."
"Sada je mrtav?"
"Da, mrtav je. Sad ćemo moći mirnije spavati."
Morao sam potjerati konje duž obale rijeke kako bih dostigao našu flotu, ali
naposljetku sam dostigao Kratasov brod, koji nas je vidio na čudnom vozilu i
prepoznao nas. Njegova smetenost bila je vidljiva i s udaljenosti koja nas je
razdvajala. Kasnije mi je rekao da je vjerovao da smo na jednom od čelnih
brodova flote. Prije napuštanja kola oslobodio sam konje. Zatim sam zagazio u
rijeku kako bih došao do čamca koji je Kratas poslao po nas.
Hiksi nisu bili voljni pustiti nas da tek tako odemo. Iz dana u dan njihova kola
pratila su našu flotu duž obiju obala Nila dok smo bježali prema jugu. Svaki put
kad bismo pogledali s krme Horusovog Daha, vidjeli bismo prašinu
neprijateljskih kolona koje su nas pratile. Često se prašina miješala s oblacima
dima koji su se dizali iz spaljenih i opljačkanih gradova i sela duž obale. Kad
bismo prošli ispred naseljenog mjesta, veliki broj malih plovila pridružio bi se
našoj floti koja je svakim danom postajala sve brojnija.Ponekad, kad nam vjetar
nije bio sklon, kolone kola dostigle bi nas. Vidjeli smo ih na obalama, čuli
njihove posprdne i beskorisne izazove kako odjekuju nad vodom. Ali vječni Nil
nudio nam je svoju zaštitu kako je uvijek činio, pa nam neprijatelji nisu mogli
prići. Zatim bi vjetar opet zapuhao prema sjeveru i mi bismo im opet odmakli.
Oblaci prašine ostajali su za nama na sjevernom obzoru.
"Njihovi konji neće još dugo moći nastaviti potjeru", reče Tanus ujutro
dvanaestog dana.
"Ne računaj na to.Salitis je privučen blagom faraona Mamosa i zakonitim
nasljednikom dvostruke krune", odgovorih Tanusu. "Zlato i moć čudnovato
čeliče čovjekovu volju. Još ćemo vidjeti barbare."
 Sutradan ujutro vjetar je opet promijenio smjer pa su kola polako smanjivala
udaljenost i stigla prve brodove naše flote dok smo se približavali Hapinim
vratima,prvom granitnom ždrijelu koje je sužavalo rijeku nizvodno od
Elefantine. Na tom dijelu Nil se sužavao na širinu manju od četiristo koraka i
stijene od crnog granita uzdizale su se gotovo okomito. Jačina struje nas je
gurala nizvodno, brzina našeg napredovanja smanjila se. Tanus je zapovijedio da
se na vesla stave odmoreni ljudi.
"Mislim da imaš pravo, Taita. Ovdje će nas dočekati", reče turobnim glasom,
a nekoliko trenutaka nakon toga ispruži ruku i pokaza."Eno ih."
Horusov Dah, koji je išao na čelu flote, tek je ulazio u Vrata, stoga smo se
morali okrenuti da pogledamo vrh ponora. Likovi strijelaca smještenih na
stjenovitim rubovima bili su skraćeni perspektivom i sličili su na groteskne
patuljke.
"S te visine mogu odapeti strijelu s obale na obalu", progunđa Tanus. "Bit
ćemo u domašaju velik dio dana.Bit će užasno za sve, ali posebno za žene i
djecu."
Bilo je čak i gore no što je Tanus predvidio. Prva strijela odapeta na naš brod s
litica ostavljala je trag dima na plavome nebeskom svodu dok se u luku spuštala
i pala u vodu samo kubit daleko od našeg pramca.
"Zapaljive strijele", reče Tanus. "Imao si i u tome pravo, Taita. Barbari brzo
uče."
"Lako je naučiti novim trikovima majmuna." Mrzio sam Hikse kao i svi drugi
ljudi u floti.
"Da vidimo mogu li tvoji mijehovi crpsti vodu u brod, a ne samo iz njega",
reče Tanus.
Predvidio sam napad zapaljivim strijelama i posljednja četiri dana radili smo
na tome da brodove opremimo crpkama za vodu koje sam ja izumio. Sada je
Tanus, kako bi se neki od naših brodova približio, svakom zapovjedniku naložio
da spusti jedra, crpkom dovuče vodu na palubu i namoči pripone. Kožna vjedra
bila su napunjena i u pripravnosti, tada bi jedan teretni brod u pratnji ratnog
broda ušao u granitno ždrijelo pod kišom plamenih strijela. Bila su potrebna dva
dana da cijela flota prođe jer su stijene blokirale vjetar. U ždrijelu je bila utiha i
svi brodovi morali su ploviti na vesla protiv struje. Strijele su padale na nas u
iskričavim parabolama, udarale po jarbolima i palubi. Svaka je palila požar koji
je morao biti ugašen vjedrima ili kožnim cijevima crpke s pratećeg broda. Nismo
mogli uzvratiti na napad jer su strijelci bili previsoko, izvan domašaja naših
manje moćnih lukova.
 Kad se Remrem iskrcao s postrojbom na kopno da bi ih istjerao iz zaklona,
Hiksi su počeli gađati njegove ljude i prisilili su ih da se opet ukrcaju na brodice
nanijevši im teške gubitke. Brodovi koji su uspjeli proći bili su svi oštećeni
paležom. Mnogi drugi bili su manje sretni, vatra je pobijedila vjedra i crpke i
progutala ih je. Bilo je nužno otkvačiti ih i pustiti da otplutaju nizvodno strujom
izazivajući paniku u ostatku flote koja je napredovala ždrijelom. U mnogo
slučajeva uspjeli smo spasiti posade i putnike prije no što se vatra razbuktala, ali
u nekim smo slučajevima zakasnili. Krici žena i djece opkoljenih vatrom ledili
su krv u žilama. Ostat će mi zauvijek urezan u um spomen na taj grozan dan.
mlada žena kako s jedne upaljene splavi skače u vodu s dugom kosom
ovjenčanom vatrom kao vjenčanom krunom.
Kod Hapinih vrata izgubili smo pedeset brodova. Zastave na pol koplja
vijorile su se na svim jarbolima dok smo nastavljali prema Elefantini, ali činilo
se da su Hiksi iscrpljeni tom dugom potjerom prema jugu.Oblaci prašine nisu
više naruživali naš sjeverni obzor, primirje nam je omogućilo da oplačemo svoje
mrtve i popravimo brodove.No, nitko od nas nije mislio da su potpuno odustali.
Draž faraonovog blaga bila je neodoljiva.
Kraljević Memnon i ja, u nemogućnosti da se maknemo dalje od palube
broda, provodili smo mnogo vremena pod sjenicom na krmi. Dječak je pohlepno
slušao moje priče i gledao me kako crtam i rezbarim prvi model novog luka za
našu vojsku, nadahnutog krivim lukom Hiksa. Memnon je već naučio stari trik
da postavljanjem pitanja moju pažnju zadrži usredotočenu na sebi.
"Taita, što radiš?"
"Novi luk."
"Da, ali zašto?"
"Dobro, reći ću ti. Naš luk, osim što ima manju snagu, predug je da bi se
mogao koristiti s kolima."
Memnon me slušao ozbiljna izraza lica. Odmalena mu nisam pričao kako se
čini s djecom i uvijek sam se odnosio prema njemu kao prema odraslome.
Ponekad nije razumio, ali svejedno je cijenio zvuk moga glasa.
"Uvjeren sam da je naša budućnost u konjima i kolima i siguran sam da se
tvoje kraljevsko visočanstvo slaže sa mnom." Pogledah ga. "I ti voliš konje, zar
ne, Memnone?" To je jako dobro razumio.
"Da, iznad svih Strpljivu i Oštru", odgovori žustro kimajući glavom.
Već sam bio ispunio tri svitka crtežima i zapažanjima o korištenju tih vojnih
oruđa.Bio bih zadovoljan da sam mogao raspraviti o tome s Tanusom,ali
zanimanje Velikog Lava Egipta za konje bilo je površno, a zlopamćenje veliko.
"Izradi te proklete stvari, ako baš moraš, ali nemoj stalno o njima pričati",
govorio mi je.
Kraljević je bio mnogo pažljiviji slušatelj i dok sam radio, vodili smo duge
rasprave koje su tek mnogo kasnije trebale dati svoje plodove. Kao prijatelju,
Memnon je uvijek davao prvenstvo Tanusu, ali i ja sam imao važno mjesto u
njegovu srcu i provodili smo zajedno mnogo sretnih sati. Bio je uvijek iznimno
napredno i pametno dijete, a pod mojim utjecajem razvio je svoju darovitost
mnogo brže od ikoga drugog koga sam podučavao,uključivši i moju
gospodaricu, koja u istoj dobi nije bila toliko brza u učenju.
Izradio sam za Memnona luk igračku po modelu koji sam proučavao. Naučio
ga je uporabljati gotovo savršeno i ubrzo je uspijevao odapeti majušne strijele
preko cijele palube uz veliku uznemirenost robinja i guvernanti koje su bile
njegove najdraže mete. Nijedna od njih nije se usudila sagnuti kad je kraljević
bio naoružan lukom, a i on je rijetko propuštao priliku da pogodi primamljivu
žensku stražnjicu na manje od dvadeset koraka.
Nakon luka njegova najmilija igračka bila su minijaturna kola koja sam
izrezbario za njega.Izradio sam konje i čak kipić kočijaša koji drži uzde.
Kraljevć je čovječuljka zvao Mem, a konje Strpljiva i Oštra.Neumorno je
četveronoške išao palubom, gurao kola pred sobom oponašajući hrzanje te
vikao."Naprijed!" i "Ua!"
Premda je bio malen, uvijek je obraćao pažnju na ono što ga je okruživalo.
Bistrim tamnim očima rijetko je što promaknulo. Nisam bio iznenađen kad je
prvi na Horusovom Dahu uočio čudnu spodobu koja je stajala na desnoj obali
rijeke.
"Konji!", viknu. Zatim, nakon nekoliko sekundi. "Pogledaj! Pogledaj! To je
Hui!"
Prišao sam mu na pramcu i moje je srce zaigralo kad sam vidio da je u pravu.
Hui, na Oštroj, spuštao se prema obali rijeke kako bi nam galopom došao
ususret.
"Hui je uspio dovesti konje u Elefantinu! Opraštam mu sve grijehe i gluposti.
Spasio je moje konje."
"Jako sam ponosan na Huija", reče svečano kraljević, oponašajući moje riječi i
moju intonaciju tako točno da su kraljica i drugi prisutni prasnuli u smijeh.
Kad smo stigli u Elefantinu, mogli smo malo predahnuti. Već mnogo dana nije
bilo ni traga kolima koja su nas progonila, pa se novi optimizam proširio flotom
i gradom. Mnogi ljudi počeli su govoriti da odustaju od bijega prema jugu i da će
ostati tu, nizvodno od katarakta, kako bi stvorili vojsku sposobnu da se odupre
osvajačima.Nisam dopustio svojoj gospodarici da se dade zavesti tim duhom
uljuljkavanja koji je imao tako krhke temelje.Naprotiv, uvjerih je da nam je
vizija iz Labirinta otkrila pravi put i da nas naša sudbina vodi još južnije.
U međuvremenu sam bez stanke pripremao nastavak putovanja. Već me,
vjerujem, draž pustolovine obuzela više nego nužda da umaknemo Hiksima.
Želio sam vidjeti što je onstran katarakti.Noću,nakon što bih proveo dan radeći u
luci, sjedio sam do kasna u knjižnici palače čitajući izvješća ljudi koji su prije
mene bili krenuli u nepoznato. Pisali su da rijeka nema kraja i da se pruža do
kraja svijeta. Pisali su da je iza prve katarakte druga, još opasnija, koju ljudi i
brodovi nisu mogli svladati. Tvrdili su da putovanje od prve do druge katarakte
iziskuje cijelu godinu dana i da rijeka nastavlja dalje uzvodno. Ja sam to htio
vidjeti. Više od svega na svijetu htio sam vidjeti izvor velike rijeke koja je bila
naš život.
Jednom, kad sam zaspao nad svitcima uz svjetlost svjetiljke, usnuo sam opet
darežljivu boginju kako sjedi navrh gore s izvorima blizancima koji izbijaju iz
vagine.Premda sam kratko spavao,probudio sam se u zoru odmoren i uzbuđen te
se odmah vratio u luku kako bih nastavio pripreme za putovanje. Na sreću,
gotovo sva užad korištena na našim brodovima bila je ispletena u tvornicama
jedara u Elefantini. Mogao sam stoga odabrati najbolju lanenu užad. Neka su
bila debela kao prst, druga kao moje bedro. Napunio sam njima sve prostore u
štivama koje nisu bile pretovarene zalihama. Znao sam da će biti neophodna kad
stignemo do katarakta. Nije bilo čudno što su se tu, u Elefantini, pokazali oni
koji su bili strašljiva srca i poljuljane vjere. Tegobe bijega iz Tebe uvjerile su
mnoge od njih da su bolji i Hiksi od nastavka puta kroz užarene južne pustinje,
gdje su ih čekali još divljiji ljudi i zvijeri.Kad je Tanus doznao da mnoge tisuće
osoba kane napustiti flotu, ogorčeno je zarežao.
"Prokleti izdajice i otpadnici! Znam kako treba s njima!"
I iskaza namjeru da pošalje na njih svoje vojnike kako bi ih natjerali da se
ukrcaju. Isprva je mogao računati na podršku moje gospodarice koja je bila
vodena drukčijim razlozima od njegovih. Brinula se samo o dobru svojih
podanika i svome obećanju da ih neće prepustiti nečovječnim Hiksima. Morao
sam provesti polovicu noći u raspravi s oboje prije no što sam ih uspio uvjeriti
da je za nas bolje riješiti se nevoljkih putnika. Naposljetku je kraljica Lostris
izdala uredbu, tko je god želio ostati u Elefantini,mogao je to učiniti. Ipak,
dodala je jedan lijepi osobni ton proglasu koji je obznanjen na svim gradskim
ulicama i u luci, gdje su bili naši brodovi:
 “Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i majka kraljevića Memnona,
nasljednika dvostruke krune, dajem narodu ove zemlje svečano obećanje.
Prisežem pred bogovima i zazivam ih za svjedoke. Obećavam vam da ću se po
punoljetnosti kraljevića vratiti s njim u grad Elefantinu,uzdignut ću ga na
prijestolje Egipta i ovjenčati mu čelo dvostrukom krunom kako bi mogao
istjerati osvajače i vladati nad vama pravedno i milostivo do konca svoga života.
Tako govori Lostris, namjesnica Egipta. “
Objava je ustostručila naklonost ljubav i privrženost običnih ljudi za moju
gospodaricu i kraljevića. Ne vjerujem da je u svoj našoj povijesti ikad postojao
vladar obljubljen poput nje. Kad su bili spremni popisi onih koji su htjeli poći s
nama onstran katarakta, nisam se začudio vidjevši da su uključivali sve one koje
smo najviše cijenili zbog njihove odanosti i sposobnosti.Bili smo zadovoljni što
smo se oslobodili onih koji su davali prednost ostanku u Elefantini,među kojima
su bili gotovo svi svećenici. No, vrijeme bi bilo pokazalo da će nam oni koji su
ostali u Elefantini biti od velike koristi. Naime, tijekom samotnih godina
egzodusa slali su nam redovito vijesti o prilikama u zemlji.Još važnije,oni su
održali upaljenim plamen u srcu naroda podsjećanjem na kraljevića Memnona i
na obećanje kraljice Lostris.Tijekom dugih mukotrpnih godina tiranije
Hiksa,legenda o povratku kraljevića postupno se raširila dvama
kraljevstvima.Naposljetku je cijeli egipatski narod, od prve katarkte do sedam
ušća Nila u velikoj delti, vjerovao u njegov povratak i zazivao ga u molitvama.
Hui je držao moje konje u poljima zapadne obale, u podnožju narančaste dune
uz obalu rijeke. Kraljević i ja išli smo tamo svaki dan i premda je postajao sve
teži, Memnon je htio na moja ramena kako bi bolje promotrio stado. Već je
poznavao imenom svoje miljenike, a kad ih je zvao, Strpljiva i Oštra dolazile su
jesti pogaču od pšenice iz njegove ruke. Prvi put kad ju je jahao a da ga ja nisam
pridržavao, Strpljiva je bila krotka s njim kao što je bila sa svojim ždrijebetom i
kraljević je radosno kričao što može potpuno sam galopirati poljem. Hui je
putem naučio mnogo toga o upravljanju stadom i iskoristili smo te spoznaje da
bismo potanko isplanirali iduću etapu putovanja. Povrh toga, objasnio sam Huiju
koju ulogu želim da odigraju konji pri prelaženju katarakte i povjerio sam njemu
i konjušarima zadaću da pripreme prikladnu konjsku opremu. Prvom prilikom
Tanus i ja pošli smo uzvodno rijekom u izviđanje katarakte. Vode je bilo tako
malo da su svi otoci izronili, a kanali su bili tako plitki da ih je na nekim
mjestima čovjek mogao pregaziti a da mu voda ne bi dosegla do glave. Katarakte
su bile duge, pružale su se u nepreglednom spletu svjetlucavih granitnih stijena
izglačanih vodom i krivudavih rukavaca koji su tekli oko njih. Čak sam i ja bio
obeshrabren pred zadaćom koja nas je očekivala, dok je Tanus o njoj govorio s
uobičajenom brutalnom otvorenošću.
"Ne bi uspio proći ni čamčićem a da ga ne probiju. Kako ćeš s natovarenim
brodom? Ponijet ćeš ga na jednom od tvojih prokletih konja?"
Smijao se, ali bez veselja. Vratili smo se u Elefantinu, ali prije no što smo
stigli do grada, zaključio sam da je jedini način da nastavimo put bio u
napuštanju brodova i produžetku kopnom. Bilo je teško zamisliti nedaće i
probleme koje bi ova odluka bila izazvala.Predviđao sam ipak da ćemo moći
ponovno izgraditi flotu na obalama rijeke onstran katarakti. Kad smo se vratili u
palaču na otoku Elefantini, Tanus i ja pošli smo odmah u dvoranu za primanje
kako bi podnijeli izvješće kraljici.Lostris nas je pozorno saslušala i na kraju
odmahnula glavom.
"Ne vjerujem da nas je boginja tako brzo napustila."
Zatim nas je s cijelim dvorom povela do Hapinog hrama na južnom kraju
otoka. Prinijela je podašnu žrtvu i cijelu smo noć molili tražeći od Hapi da nas
vodi. Ne mislim da se naklonost bogova može steći koljući kozu ili polažući
grozdove grožđa na kameni oltar.Svejedno sam molio žarom vrhovnog
svećenika, iako mi je u zoru stražnjica utrnula od dugog bdijenja na kamenoj
klupi. Čim su prvi zraci sunca prodrli u svetište i osvijetlili oltar, moja
gospodarica pošalje me u tunel nilometra.
Prije no što sam stigao do dna, nađoh se do listova u vodi. Hapi je uslišila naše
molitve. Vodostaj Nila uranio je s bujanjem nekoliko tjedana. Sutradan nakon što
je vodostaj počeo rasti, jedan od naših brzih brodova koje je Tanus ostavio da
uhode pokrete Hiksa došao je uzvodno na krilima vjetra.
Hiksi su opet krenuli u marš. Za tjedan dana bili bi stigli do Elefantine. Tanus
je odmah krenuo s većinom svojih snaga kako bi pripremio odbranu katarakta i
prepustio je meni i plemenitom Merseketu zadaću da ukrcamo naše ljude. Uspio
sam odvojiti plemenitog Merseketa od mlade žene dovoljno vremena da potpiše
zapovijedi koje sam pripremio. Ovaj put uspjeli smo izbjeći paniku i zbrku koja
nas je omela u Tebi i flota se u redu i miru pripremila za polazak prema
kataraktama.
Pedeset tisuća Egipćana poređalo se na obalama rijeke, plačući, pjevajući
Hapine himne i mašući palminim granama u znak pozdrava. Kraljica Lostris bila
je na pramcu Horusovog Daha s kraljevićem pored sebe i oboje su uzvraćali
pozdrave mnoštvu dok smo polako krenuli uzvodno.
U dvadeset prvoj godini moja gospodarica bila je na vrhuncu svoje ljepote i
svi su je gledali s gotovo vjerskim strahopoštovanjem. Ista ljepota krasila je lice
dječaka koji je uz njezin bok odlučno stiskao kukasto žezlo i korbač egipatskih
kraljeva.
"Vratit ćemo se", vikala je moja gospodarica, a kraljević je ponavljao za njom.
"Vratit ćemo se. Čekajte nas. Vratit ćemo se."
Legenda koja je u najcrnjim vremenima tiranije bila podrška našoj izmučenoj
zemlji rodila se taj dan na obalama rijeke. Kad smo narednog dana u podne stigli
do katarakte, ždrijelo posuto stijenjem pretvorilo se u zelene brzice koje su na
nekim mjestima kiptjele, tutnjale i pjenile se, ali još nisu razvile svu svoju
zastrašujuću snagu. Bio je to najpogodniji trenutak za naš poduhvat u životnom
ciklusu rijeke. Voda je bila dovoljno visoka da dopusti brodovima prolazak bez
nasukavanja na hridi, a istodobno bujica još nije bila tako bijesna da ih odnese
na granitne stube i razbije ih.
Tanus je osobno zapovijedao brodovima,dok smo Hui i ja, službeno pod
zapovjedništvom plemenitog Merseketa,upravljali snagama na kopnu. Smjestio
sam dobrog starca s velikom amforom izvrsnog vina s jedne i dražesnom
šesnaestogodišnjom ženicom s druge strane pod slamnatu strehu na jednoj
uzvisini. Nisam se obazirao na zbrkane i proturječne zapovijedi koje je
velikodostojnik povremeno slao tijekom idućih dana. I tako smo pristupili kušnji
prelaska prve katarakte.
Po obali su bila raspoređena najdeblja lanena užad i konji su bili upregnuti u
grupama po deset. Brzo smo ustanovili da možemo pokrenuti deset skupina
odjednom, sto konja ukupno, i privezati ih za užad za vuču. Bilo je nemoguće
koristiti ih više.Pored konja, imali smo gotovo dvije tisuće ljudi koji su
manevrirali sporednom i glavnom užadi. Ljude i konje mijenjali smo svaki sat,
tako da smo stalno raspolagali svježim snagama. Na svakom opasnom mjestu
rijeke postavili smo druge skupine na obali i na granitnim otocima. Svi su bili
naoružani dugim motkama kako bi odguravali trupove brodova od stijenja. Naši
ljudi bili su rođeni na obalama rijeke pa su poznavali plovila i ćud Nila bolje no
što su poznavali svoje žene. Tanus i ja smislili smo sustav signala putem rogova
između brodova i momčadi na kopnu, te su stvari funkcionirale čak i bolje no što
sam očekivao. Na brodovima su i mornari bili opremljeni motkama za
odguravanje i izbjegavanje udaraca i nasukavanja. Pjevali su drevne riječne
pjesme dok su radili.
Horusov Dah bio je prvi brod koji je pokušao prelazak. Pjesme mornara i
povici ljudi koji su manevrirali konjima miješali su se sa zaglušnom tutnjavom
vode dok smo teglili brod navodeći pramac u prvu, relativno mirnu brzicu.
Zelena voda nahrupila je na pramac, ali pritisak nije bio dovoljan da nadmaši
našu odlučnost i snagu dvije tisuće ljudi i sto konja. Vukli smo Horusov Dah
gore uz prvu brzicu i zapljeskali smo kad je napokon kliznuo u dublju dionicu.
Ali bili smo tek na početku.Zamijenili smo ljude i konje te odteglili brod u drugu
uskiptjelu dionicu, gdje je stijenje virilo iz vode poput glava divovskih nilskih
konja spremnih da rastrgaju njegovu krhku oplatu granitnim očnjacima. Morali
smo prijeći tisuće koraka paklenih brzica gdje su smrt i nesreća bile u zasjedi iza
svake stijene, ali užad je izdržala, a ljudi i konji napredovali su smjenjujući se.
Moja gospodarica išla je pješke duž obale uz bok odreda. Bila je svježa poput
cvijeta unatoč žarkome suncu, a njezin smijeh i njezine ljubazne riječi bodrili su
ljude. Pjevala je s njima i ja sam im se pridružio u refrenima. Smišljali smo
redom nove riječi. Ljudi su se smijali vragolastim stihovima i vukli užad
obnovljenom energijom. Kraljević Memnon bio je na Oštroj, u prvoj smjeni
konja. Hui je svezao uže oko grudi konja tako da se dječak mogao držati, jer je
Memnon još uvijek imao prekratke noge da bi se čvrsto držao, virile su s hrbata
životinje dok je kraljević ponosno pozdravljao Tanusa koji je bio na palubi
broda.
Kad smo napokon stigli do mirnog toka velike rijeke uzvodno od brzica,
pjesma mornara pretvorila se u himnu pohvalnicu Hapi koja nam je pomogla.
Moja gospodarica vratila se na brod i pozvala glavnog klesara kako bi mu
naredila da izradi obelisk od granita ždrijela.
Dok smo se mi trudili da prebacimo ostatak flote, kamenoklesari su se bacili
na posao da bi odlomili dugi išarani kameni stup iz strmih litica. Kad su ga
odvojili od žile,uklesali su riječi koje je izdiktirala moja gospodarica, s njezinim
i imenom kraljevića zatvorenim u kraljevski grb.
Kako smo napredovali i prelazili katarakte, postajali smo sve iskusniji. Trebao
je cijeli dan da prebacimo Horusov Dah preko brzica. Do kraja sljedećeg tjedna
uspjeli smo izvršiti prebacivanje u pola vremena, imali smo istovremeno pet ili
šest brodova u ždrijelu. Brodovi koji su se penjali uzvodno jedan za drugim bili
su gotovo nalik kraljevskoj povorci. U svakom času bilo je na djelu deset tisuća
ljudi i gotovo tisuću konja.
Bilo je više od sto brodova privezanih duž obale rijeke na jednoj mirnoj i
dubokoj dionici Nila uzvodno od brzica, kad su Hiksi opet nasrnuli na nas. Kralj
Salitis zadržao se u pljački Elefantine i nije odmah uočio da smo nastavili
uzvodno rijekom noseći u štivi brodova najveći dio faraonova blaga. Sve što je
znao o rijeci, sve što su njegove uhode i plemeniti Intef mogli reći o tome
uvjerilo ga je da su katarakte nepremostiva prepreka, stoga je protratio sve to
vrijeme u Elefantini prije no što je nastavio potjeru. Opljačkao je grad i palaču
na otoku, potplatio je doušnike i mučio zarobljenike da bi doznao kamo su
nestali kraljević i blago.
Građani Elefantine časno su služili kraljeviću Memnonu. Odolijevali su
Hiksima kako bi našoj floti pružili mogućnost da pređe kataraktu. Naravno, to
nije moglo potrajati u nedogled, naposljetku je neki nesretnik pokleknuo na
mukama. ada je kralj Salitis dao opet upregnuti svoje konje i krenuo u potjeru k
ždrijelu katarakte.
Tanus je, međutim, bio spreman za doček.Po njegovim nalozima Kratas,
Remrem i Astes bili su se pobrinuli za sve.Svi ljudi koji nisu bili zauzeti
tegljenjem brodova u ždrijelu bili su poslani da ga brane. Naš najbolji saveznik
bio je teren. Ždrijelo je bilo duboka i stjenovito, staza duž obale krivudava i
uska.Na svakom zavoju rijeke dizali su se ponori i litice izbušene pećinama koje
su za nas bile korisne prirodne utvrde. Kola nisu bila u stanju manevrirati unutar
granica ždrijela,nisu se mogla udaljiti od rijeke i zaobići ga kroz pustinju, gdje
nije bilo vode ni ispaše za konje i tlo je bilo nepouzdano. Teška kola bila bi
nepovratno propala u pijesak prije no što bi se opet mogla približiti rijeci. Nisu
imali izbora, bili su prisiljeni krenuti na nas u koloni po jedan duž rijeke.
Kratas je stoga imao vremena da poboljša prirodne obrane izgradivši kamene
prepreke na najprikladnijim točkama.Smjestio je strijelce na litice iznad tih
prepreka i pripremio je umjetne odrone iznad staze. Kad je prethodnica Hiksa
ušla u ždrijelo, dočekala ju je kiša strijela koje su pljuštale s utvrđenih zaravni.
Kad su sišli s kola i krenuli pješke kako bi uklonili kamene prepreke podignute
na stazi,Kratas je izdao zapovijed i njegovi ljudi su izvukli klinove koji su
pridržavali odrone na rubu provalije.Kamenje se skotrljalo na Hikse i povuklo
ljude, konje i kola u uskiptjelu zelenu vodu Nila. Ja sam s Kratasom bio na litici
i vidio sam glave kako kruže brzicama i čuo kako između kamenih zidova
odjekuju slabi očajnički krici, zatim bi ih težina oklopa povukla i rijeka bi ih
progutala.
Kralj Salitis bio je uporan. Poslao je nove ljude da raščiste stazu, a druge da se
uspnu na litice i otjeraju naše. Suprotno nama, pretrpjeli su užasne gubitke. Kad
su se, otežani brončanim oklopima, popeli na vrh provalije, zasuli smo ih
strijelama, a potom, prije no što su uspjeli stići do naših položaja,Kratas je
zapovijedio našima da se povuku u već pripremljene utvrde. Taj sukob mogao je
imati samo jedan ishod.Prije no što je stigao do polovice ždrijela, kralj Salitis bio
je prisiljen odustati od potjere. Tanus i Lostris bili su s nama na vrhu jedne litice
kad su se Hiksi počeli povlačiti. Ostavili su na stazi puno oštećenih kola, opremu
koju nisu mogli ponijeti sa sobom i druga svjedočanstva svoga poraza.
"Zasvirajte u trublje!", zapovijedi Tanus.
 U ždrijelu odjekne podsmješljivi zvuk fanfara koji je pozdravljao povlačenje
neprijatelja. Posljednja su bila pozlaćena i rezbarijama ukrašena kraljeva kola. I
s te udaljenosti mogli smo razabrati Salitisov visoki divlji lik s brončanom
kacigom i crnom kosom koja je vijorila na leđima. Podiže luk koji je stiskao u
desnici i prijeteći mahnu. Njegovo lice bilo je izobličeno od razočaranja i bijesa.
Ispratili smo ga pogledom sve dok nije nestao. Zatim Tanus posla naše izviđače
da prate Hikse duž puta do Elefantine kako bismo bili sgurni da se ne radi o
stupici, lažnom povlačenju.
No, u svome sam srcu znao da se neće vratiti u potjeru za nama. Hapi je
održala obećanje i još jednom nam je pružila svoju zaštitu. Zatim smo se vratili
natrag, prošli stazom koju su divlje koze utabale duž ponora i stigli do flote.
Klesari su završili obelisk,masivnu granitnu iglu visoku tri visine čovjeka.Ja sam
bio ucrtao proporcije i oblik na stijeni prije no što su kamenoresci počeli raditi.
Zbog toga je linija spomenika bila tako elegantna i ugodna oku da je izgledao
mnogo viši no što je u stvarnosti bio kad su ga postavili na vrhu litice, iznad
posljednje dionice katarakte koja je bila pozornica naše pobjede.
Svi naši dotrčali su da budu nazočni kad ga kraljica Lostris bude posvetila
boginji rijeke. Pročitala je natpis koji su klesari urezali u uglačani kamen.
“Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i udovica faraona Mamosa, osmoga
tog imena, majka kraljevića, nasljednika Memnona, koji će vladati dvama
kraljevstvima nakon mene, naredila sam da se podigne ovaj spomenik.Ovo je
znak i biljeg mojega obećanja narodu Egipta, vratitit ću se iz pustinje u koju su
me barbari prisilili da se sklonim.Ovaj spomenik postavljen je ovdje prve godine
moga vladanja,tisuću tristo četrdeset šest godina nakon izgradnje velike piramide
faraona Keopsa.Neka ovaj kamen ostane nepomičan poput piramide sve dok ne
održim obećanje i ne vratim se.”
Zatim je u nazočnosti svih stavila Zlato Vrline o vrat Tanusu, Kratasu,
Remremu i Astesu, junacima koji su učinili mogućim prelazak katarakte. Na
koncu me pozvala i kad sam kleknuo pred njezine noge, prošapta tako da sam
samo ja mogao čuti.
"Kako bih mogla zaboraviti tebe, dragi i vjerni Taita? Ne bismo stigli do ovdje
bez tvoje pomoći."Pomilova mi blago obraz.
"Znam da voliš ove dražesne ogrlice." Stavila mi je o vrat Zlato Vrline, kad
sam ga kasnije izvagao, vidio sam da je teško trideset debena, pet više od lanca
koji mi je dodijelio faraon.
Kad smo se opet spustili u ždrijelo, krenuo sam uz nju kako bih joj pridržavao
suncobran od nojeva perja i Lostris mi se opet nasmiješila. Svaki njezin osmijeh
bio je za mene dragocjeniji od odličja. Sutradan ujutro ukrcali smo se na
Horusov Dah i okrenuli pramac prema jugu.
Počelo je dugo putovanje.Ustanovili smo da je rijeka promijenila izgled i
narav. Nije više bila široka i mirna prisutnost koja nas je tješila i hranila cijeli
naš život. Bila je oporija, divljija, i u njezinoj ćudi nije bilo odveć ljupkosti. Bila
je uža i dublja. Teren je bio strmiji, zemljište neravno, a ždrijelo i kanali bili su
grubo izdubljeni u oporom tlu. Tamne i prijeteće litice kao da su nas promatrale s
ponosnim odmakom.Na nekim dionicima nizinski pojas duž obale sužavao se
toliko da su konji, goveda i ovce morali prolaziti u koloni po jedno duž staze
koju su divlje koze utabale između litica i rijeke. Na drugim dionicama staza je
nestajala, tamo gdje su visovi hrabro prodirali sve do toka Nila naše životinje
nisu više mogle napredovati. Tada ih je Hui bio prisiljen potjerati u rijeku kako
bi plivajući prešle na drugu obalu,gdje su litice bile dalje od toka i dopuštale su
prolaz.
Tjedni su protjecali i mi smo vidjeli tek rijetke znake ljudske prisutnosti.
Jednom su naši izviđači pronašli trup rudimentarnog kanua izjeden od crvotočine
nasukan na pješčani sprud i jednu napuštenu skupinu koliba na obali. Klimavi
krovovi bili su od trske, strane bez zidova. Bili su tu i ostatci ljestvi korištenih za
dimljenje ribe te pepeo ognjišta, ali to je bilo sve. Nije bilo ni krhotina lončarije
ni perlica koje bi nam pomogle da shvatimo tko su ti ljudi. Bili smo nestrpljivi
da uspostavimo prvi doticaj s kušitskim plemenima jer smo trebali robove.Naša
civilizacija bila je utemeljena na robovima, a iz Egipta smo ih mogli povesti tek
mali broj.Tanus je poslao izviđače u prethodnicu kako bismo bili pravodobno
upozoreni na postojanje ljudskih naseobina i kako bismo organizirali
zarobljavanje. Nisam vidio nikakvo proturječje u činjenici što ja, premda rob,
posvećujem toliko vremena i toliko dovitljivosti pripremi tog posla.
Bogatstvo se može izraziti četirima kategorijama, zemljom, zlatom, robovima
i bjelokosti.Mislili smo da je zemlja pred nama bogata svime time. Ako smo
htjeli postati dovoljno jaki za povratak i protjerivanje Hiksa iz Egipta, morali
smo otkriti to bogatstvo na neistraženom teritoriju kojim smo prolazili. Kraljica
Lostris poslala je tragače za zlatom u brda duž rijeke i oni su se verali po
isušenim klancima i kanalima te kopali na svim obećavajućim mjestima,
usitnjavajući ocjepke otkrivenih žila kvarca i kremena. Zatim su ih pretvarali u
prah i ispirali u glinenim tanjurima u nadi da će na dnu vidjeti svjetlucanje
trunaka dragocjenog plemenitog metala.Kraljevski lovci išli su s njima u potrazi
za divljači kako bi nahranili naše mnoštvo i za prvim znacima prisutnosti
golemih životinja s kljovama od bjelokosti. Pitao sam mornare je li netko od njih
vidio živog ili mrtvog slona.Premda su kljove bile predmet uobičajene trgovine u
cijelom uljuđenom svijetu, nije bilo ni jednog jedinog čovjeka u stanju da mi
pomogne.Ćutio sam čudno i neobjašnjivo uzbuđenje pri pomisli na budući prvi
susret s tim životinjama iz bajke.
Bilo je mnogo drugih bića koja su obitavala u tom divljem ozemlju, neka su
nam bila poznata, druga potpuno nepoznata. Posvuda gdje su duž obale bili
trstici, naišli smo na voden konje koji su stajali u plitkoj vodi poput granitnih
stijena. Ni nakon duge i učene teološke rasprave nije bilo moguće utvrditi
pripadaju li životinje koje žive uzvodno od katarakte boginji poput onih
nizvodno ili se radi o kraljevskoj divljači koja kao takva pripada kruni. Hapini
svećenici zastupali su prvu tezu, dok smo svi mi koji smo jako cijenili mrsno i
meko meso vodenkonja bili suprotnog mišljenja. Pukim slučajem boginja Hapi
odlučila je da mi se ukaže u jednom od mojih čuvenih snova. Vidio sam kako
izranja iz zelene vode, dobrostivo se smiješi i stavlja u ruku moje gospodarice
voden konja ne većeg od prepelice.Čim sam se probudio, pohitah izvjestiti
namjesnicu o toj čudnoj viziji.Sada su već moji snovi i moja proricanja bili
prihvaćeni od kraljice i stoga od svih drugih kao očitovanja božje volje.
Te noći smo se na pješčanoj obali gdje su pristali naši brodovi pogostili
prekrasnim odrescima riječnog goveda ispečenim na žaru. Popularnost koju sam
uživao bila je uvećana snom.Samo se Hapini svećenici nisu dali zavesti općim
osjećajem naklonosti prema meni. Rijeka je vrvila ribom.Nizvodno od katarakte
naš je narod ribario više od tisuću godina, li ove vode čovjek nikada nije
dotaknuo svojim mrežama. Hvatali smo svjetlucave plave šarane koji su bili
teški koliko i debeo čovjek,a bilo je i golemih somova dugih brkova, presnažnih
da bi ih se ulovilo mrežom. Trzajem moćnog repa kidali su lanene niti kao da su
krhke paučine.Naši su ih lovili u plićinama kopljima kao da su vodena
goveda.Jedan od tih divova mogao je najesti pedeset ljudi svojim mrsnim žutim
mesom, iz kojeg je na vatri kapala mast. Na liticama koje su se nadvijale nad
rijeku bila su gnijezda orlova i lešinara,gledana odispod izgledala su kao hrpe
suhog šiblja koje je struja izbacila na obalu,a izmet velikih ptica bojio je
podašnje stijenje bijelim šarama.Grabljivice su kružile nad nama raširenih krila,
lebdeći na toplome zraku koji se dizao s crnog stijenja ždrijela.
S visova su stada divljih koza gledala naš prolazak s prezirnom veličajnošću.
Tanus je išao gore u lov na njih, ali prošlo je mnogo tjedana prije no što je uspio
uhvatiti jednu.Imale su oštar vid kao lešinari, bile su okretne kao plavoglavi
gušteri i bile su u stanju uzverati se bez napora uz okomitu granitnu stijenu. Stari
mužjak bio je visok do čovjekova ramena, a brada mu se spuštala s gubice sve
do stijene na kojoj je stajao. Rogovi su bili moćni i smotani u spiralu.Tanus ga je
napokon uspio ubiti odapevši strijelu preko nekog klanca dubokog sto koraka, s
jednog vrha na drugi. Jarac je vrteći se u zraku pao u bezdan i završio svoj let na
kamenju u podnožju.Zbog mog strastvenog zanimanja za divlje životinje, nakon
što je odrao lešinu, Tanus mi je donio glavu i rogove. Spuštajući se s vrhova,
morao je uporabiti svu svoju snagu da bi ga nosio.Očistio sam i izbijelio lubanju
te je stavio kao ukras na pramac našega broda. I nastavili smo dalje u nepoznato.
Mjeseci su prošli i rijeka se počela povlačiti na koncu razdoblja poplava. Dok
smo prolazili između stjenovitih rtova, vidjeli smo vodostaj rijeke iscrtan na
liticama na kojima su sve prethodne bujice ostavile znak.
Noću smo ja i Memnon ostajali na palubi dokle god je to dopuštala moja
gospodarica i zajedno smo proučavali zvijezde koje su obasjavale nebo
mliječnim sjajem. Učio sam ga imena i prirodu tih svijetlucavih točaka i
objašnjavao mu kako utječu na sudbinu svakog čovjeka.Promatrajući nebeska
tijela, ustanovio sam da nas rijeka više ne vodi ravno na jug i da skrećemo prema
zapadu.
"Nil nas vodi k rajskim poljanama", izjavljivali su Hapini svećenici koji do
tog trenutka nisu imali odveć velik utjecaj u našim savjetima.Kraljica Lostris
bila je kćer njihove boginje i svi ili gotovo svi prepoznali su u Hapi zaštitnicu
naše ekspedicije.Svećenici su se uzbudili vidjevši da im položaj slabi tim
hirovitim skretanjima rijeke. "Ubrzo će opet krenuti na jug", obećavali su.
Uvijek sam se ljutio kad bih vidio na koje sve načine ljudi bez skrupula
manipuliraju božjom voljom kako bi se podudarala s njihovom.Kako bilo, prije
no što se problem riješio, stigli smo do druge katarakte.
Nijedan civilizirani čovjek nije se nikad usudio poći dalje.Kad smo pošli u
izviđanje duž katarakte,otkrili smo razlog.Brzice su bile mnogo duže i
pogibeljnije od onih koje smo prešli.Duž goleme dionice tok Nila bio je
podijeljen brojnim velikim otocima i stotinama drugih manjih.Voda je bila plitka
i na mnogim mjestima iz vode se pojavljivalo korito rijeke.Labirint kanala
posutih stijenjem pružao se tisućama koraka pred nama. Bili smo doista
preplašeni tom prijetećom veličajnošću.
"Kako možemo znati da nema čitavog niza katarakti?", pitali su se oni koji su
se dali lako obeshrabriti.
"Potrošit ćemo svoje snage pa ćemo završiti zarobljeni usred brzica i nećemo
moći ni naprijed ni nazad... Trebamo se sada vratiti nazad, prije no što bude
prekasno", zaključili su.
"Idemo dalje", odlučila je moja gospodarica. "Oni koji se žele vratiti nazad
slobodni su to učiniti. Ali neće imati brodove za put, niti konje da ih vuku. Vratit
će se sami i sigurna sam da će ih Hiksi dočekati raširenih ruku."
 Nitko nije prihvatio ponudu.Iskrcali su se na plodne otoke koji su gušili tok
rijeke.Zapljuskivanje brzica tijekom bujica i vodom natopljena zemlja u
razdoblju niska vodostaja pretvorili su te otoke u zelene prašume koje su oštro
odudarale od strašne pustinja na objema obalama.Iznikla iz sjemenja koje je
voda donijela s kraja svijeta, visoka stabla koja nitko od nas nikad nije vidio
rasla su u blatu koje je Nil nataložio na granitnu osnovu.Nismo mogli pokušati
prijeći te brzice prije iduće bujice koja bi nam bila pružila potrebni vodostaj.A
morali smo čekati mnogo mjeseci.Naši seljaci iskrcali su se na kopno i iskrčili
polja kako bi posijali sjeme koje smo ponijeli sa sobom.U nekoliko dana niknuli
su prvi izdanci koji su na toploj sunčevoj svjetlosti brzo rasli. Nekoliko mjeseci
kasnije dura je bila spremna za žetvu i mi smo uživali u plodovima zemlje koji
su nam nedostajali od polaska iz Egipta.
Naši su prestali jadikovati. Ti su otoci uistinu bili tako lijepi i plodni da su
neki počeli govoriti da će se tu zauvijek nastaniti. Jedno izaslanstvo Ammon-
Raovih svećenika stupilo je pred kraljicu i zatražilo dozvolu za gradnju hrama
svoga boga na jednom otoku. Moja gospodarica odgovori.
"Mi smo putnici i jednoga ćemo se dana vratiti u Egipat. Obećala sam to
svome narodu. Nećemo graditi hramove ni druge nastambe. Sve dok se ne
vratimo u Egipat, živjet ćemo kao beduini, u šatorima ili kolibama."
Imao sam na raspolaganju drvo stabala koje smo posjekli na otocima. Mogao
sam ga koristiti za opite i proučavati njegove osobine.Uzeo sam tako tvrdo i
gipko drvo nekog trna, najbolji materijal za kotače mojih kola, i zaposlio tesare i
tkalce kako bi opet sklopili kola koja smo ponijeli s nama i izradili nova od drva
i bambusa koje su nudili otoci.Nizine uz desnu obalu, nizvodno od katarakte,
bile su široke tisuće koraka i uskoro su eskadroni naših kola počeli manevre po
tim ravnicama. Palci kotača još su pucali pri naprezanju, ali rjeđe no prije. Uspio
sam uvjeriti Tanusa da opet stane na kola, a on mi je naredio da ja preuzmem
upravljanje njima. Istodobno uspio sam dovršiti prvi krivi luk na kojemu sam
radio od samog polaska iz Elefantine.
Bio je od složenih materijala kao Lanata, od drva, bjelokosti i roga. Ali oblik
je bio drugačiji.Kad tetiva nije bila namještena gornji i donji dio krivili su se
prema van.Tek kad bi se tetiva namjestila, dva su se kraja svijala unatrag u
uobičajen oblik, ali napetost se umnogostručavala nesrazmjerno sa smanjenom
dužinom. Tanus je popustio mojim navaljivanjima i pristao da gađa lukom niz
meta koje sam podignuo na istočnoj obali. Odapeo je dvadeset strijela i nije
mnogo komentirao, ali vidio sam da je zapanjen točnošću i domašajem.
Jako sam dobro poznavao Tanusa, koji je bio konzervativan do srži. Lanata je
bio njegova prva ljubav, kao žena. Znao sam da je za njega muka priznati novu
ljubav, stoga nisam ustrajao u traženju njegova mišljenja i dao mu vremena da
odluči. Naši izviđači došli su nam dojaviti selidbu antilopa koje su dolazile iz
pustinje.Bili smo vidjeli mnogo malih stada ovih divnih životinja nakon prelaska
prve katarakte. Obično su pasle na obali rijeke, ali bježale su kad su brodovi
prilazili. Izviđači su dojavili da se radi o pokretu koji se rijetko zbivao, ja sam ga
vidio samo jednom.
Kad bi u pustinji pala kiša, u prosjeku svakih dvadeset godina, zelena trava
koja bi niknula iz vlažnoga tla privlačila je krda s golemih udaljenosti. Dok su
napredovala prema novim pašnjacima, krda su se spajala u jedno veliko mnoštvo
u pokretu kroz pustinju. To se sada zbivalo i nudilo nam mogućnost da
promijenimo prehranu i isprobamo naša kola.
Prvi put Tanus je iskazao stvarno zanimanje za kola jer ih je mogao koristiti u
lovu na divljač. Kad se popeo na podij, vidio sam da je na rešetku objesio novi
krivi luk umjesto vjernog Lanate. Nisam rekao ni riječi, ali potjerao sam konje i
usmjerio ih prema prolazu između brežuljaka koji nam je omogućavao izlazak iz
uske doline Nila i ulazak u pustinju.Eskadron je činilo pedeset kola, s pratnjom
od dvanaest težih vozila s punim kotačima koja su prevozila krmu i vodu
dovoljnu za pet dana. Išli smo u dvoredu na udaljenosti od tri dužine, formaciju
smo osmislili za putovanja. Kako bismo dokraja smanjili težinu, bili smo
odjeveni samo u gaće i svi su ljudi bili u izvrsnoj tjelesnoj kondiciji zbog dugih
mjeseci provedenih na veslima. Njihovi mišićavi likovi namazani uljem blještali
su na suncu kao tijela mladih bogova.Svaka kola nosila su šareni plamenac,
pričvršćen za bambusov štap, koji je omogućavao njihovo prepoznavanje.Pružali
smo veličanstven prizor dok smo se uspinjali putem koji su koze probile u
brežuljcima. Kad bih se okrenuo da pogledam kolonu, osjećao sam divljenje
premda nikad nisam bio vojnik.U to vrijeme nisam shvaćao tu istinu, ali Hiksi i
egzodus nametnuli su naciji novi vojnički duh. Bili smo rod erudita, trgovaca i
svećenika, ali sada kad je kraljica Lostris bila odlučna da istjera tiranina i kad
nas je Tanus vodio, brzo smo postajali ratoboran narod.
Kad smo prešli greben brežuljaka i našli se pred pustinjom, majušni lik iziđe
iz posljednje gomile kamenja, gdje je čekao u zasjedi.
"Ua!", viknuti zaustavljajući konje.
"Što ti radiš ovdje, tako daleko od brodova?" Nisam vidio kraljevića
prethodnu večer i pomislio sam da je na sigurnome s guvernantama.Bilo je
potpuno iznenađenje naći ga na rubu pustinje i moj je glas imao gnjevan prizvuk.
U to doba nije imao ni šest godina,ali nosio je na ramenu luk igračku i imao je
odlučan izraz lica nalik očevom kad je bio najnepodnošljivijeg raspoloženja.
"Idem u lov s vama", najavi Memnon.
"Ne", odvratih. "Odmah te šaljem majci. Ona zna što joj je činiti s djecom
koja bježe iz tabora a da ništa ne kažu svojim učiteljima."
"Ja sam prijestolonasljednik Egipta",reče Memnon,ali unatoč te odvažne
tvrdnje usne su mu drhtale. "Nitko mi ništa ne može zabraniti. Imam pravo i
dužnost voditi svoj narod u trenutku nužde."
Ušli smo na opasan teren. Kraljević je znao svoja prava i dužnosti, a tome sam
ga ja podučio. Ali zapravo nisam očekivao da se tako brzo pozove na njih.
Pretvorio je zgodu u protokolarno pitanje i bilo je teško ili čak nemoguće
raspravljati se s njime. Pokušah očajnički naći izlaz.
"Zašto me prije nisi pitao?" Htio sam dobiti na vremenu.
"Jer bi rekao mojoj majci", odgovori otvoreno. "A ona bi ti po običaju dala za
pravo."
"Mogu svejedno poći kraljici",rekoh prijetećim glasom, ali Memnon se
okrenuo i pogledao u dolinu, gdje su brodovi bile mali kao igračke, pa se
nasmijao. Obojica smo znali da nisam mogao zapovijediti cijelom eskadronu da
se vrati nazad.
"Molim te, dopusti da pođem s vama, Taita."
Promijenio je glas i napadao sa svih strana. Bilo mi je nemoguće oduprijeti
mu se kad bi se poslužio svom svojom umiljatošću.Tada mi nešto pade na um.
"Zapovjednik ekspedicije je plemeniti Harrab. Moraš njega pitati."
Njihov odnos bio je čudan. Samo nas troje, roditelji i ja, znali smo tko je pravi
Memnonov otac. Čak je i kraljević vjerovao da je Tanus njegov učitelj i
zapovjednik njegove vojske. Iako ga je volio, ulijevao mu je strahopoštovanje.
Tanus nije bio tip s kojim se dijete moglo šaliti, makar bio kraljević. Pogledali su
se u oči. Shvatio sam da Memnon smišlja plan napada, a da Tanus drhti od
napora da suzdrži smijeh.
"Plemeniti Harrabe.", Memnon se odlučio za formalan pristup. "Htio bih poći
s vama. Vjerujem da će to za me biti korisna lekcija. Uostalom, jednog ću dana
morati zapovijedati vojskom." Podučavao sam ga logici i dijalektici i bio je
učenik kojim sam mogao biti ponosan.
"Kraljeviću Memnone,to je tvoja zapovijed?" Tanus je uspio prikriti
razgaljenost pod strašnom grimasom i ja ugledah suze u kraljevićevim očima.
Memnon potišteno odmahnu glavom.
"Ne, moj gospodaru." Opet je postao dijete. "Ali, jako bih volio poći u lov s
vama. Molim te."
"Kraljica će me dati zadaviti", reče Tanus. "Ali, skači gore, mali lupežu."
Kraljeviću se dopalo što ga Tanus naziva lupežom,bila je to riječ koju je obično
čuvao za ljude iz svoje stare pukovnija Plavih i pružalo je Memnonu osjećaj da
je jedan od njih.Usklikne od sreće i zamalo se ne spotakne žureći se da posluša.
Tanus se sagnuo i uzeo ga za ruku, podignuo ga na kola i smjestio na podij
između nas.
"Naprijed!", viknu Memnon Strpljivoj i Oštroj pa krenusmo u pustinju.
Prvo sam poslao glasnika da obavijesti kraljicu da joj je sin živ i zdrav. Kad se
radilo o njegovoj zaštiti, moja se gospodarica pretvarala u lavicu.
Našli smo tragove krda u selidbi, nepreglednu dionicu izgažena pijeska.
Kopita antilopa su široka kako bi im omogućila kretanje po mekome pijesku i
ostavljaju prepoznatljive tragove koji imaju oblik vrha koplja. Tuda su prošle
tisuće velikih antilopa.
"Kada?", upita Tanus i ja siđoh kako bih ispitao tragove. Poveo sam Memnona
sa sobom jer nisam propuštao ni jednu priliku za poduku. Pokazao sam mu da je
noćni povjetarac obrisao tragove i da su gušteri i kukci ostavili svoje tragove
preko tragova krda.
"Prošle su ovuda jučer u zalazak", rekoh, a kraljević potvrdi. "Ali, napreduju
sporo. S malo sreće, stići ćemo ih prije podneva."
Pričekali smo da stignu transportna kola.Napojili smo konje i produžili
slijedeći široku stazu kroz dine. Uskoro smo naišli na lešine slabijih životinja
koje su posustale,najmlađe i najstarije. Sada su se gavrani i lešinari borili za
njihove ostatke dok su mali crveni šakali kružili na udaljenosti u nadi da će moći
ugrabiti neki zalogaj.Slijedili smo stazu sve dok nismo ugledali veo prašine na
južnom obzoru.Ubrzali smo.Kad smo stigli na vrh jednog lanca brežuljaka čiji su
grebeni treperili u zračnoj opsjeni, ugledali smo raštrkano krdo ispod nas.Stigli
smo na mjesto gdje je nekoliko tjedana prije toga bilo nevrijeme. Dokud je
pogled dopirao, pustinja se preobrazila u rascvjetani vrt. Možda je na tom mjestu
kiša padala posljednji put sto godina prije toga. Činilo se nemogućim, ali sjeme
je sve to vrijeme provelo u snu. Sunce i pustinjski vjetar osušili su ga dok je
čekalo da opet padne kiša. Ako je netko sumnjao u postojanje bogova, to čudo
bilo je dokaz tome. Ako je netko sumnjao da je život vječan, to je bilo obećanje
besmrtnosti. Ako je cvijeće moglo tako preživjeti, čovjekova duša, mnogo
čudesnija i dragocjenija, morala je također živjeti zanavijek.Krajobraz pod nama
bio je obojen nježnim zelenim nijansama, a obrisi brežuljaka isticali su se jačim
zelenilom.To je bila pozadina čudesnog fenomena duge koja je obasjala tlo.
Cvijeće je raslo u skupinama, podijeljenim po vrstama, nalik krdima antilopa i
jatima ptica. Narančaste ivančice niknule su u jezerima i jezercima, one bijelih
latica pokrivale su padine. Bilo je tu i livada plavih perunika, crvenih ljiljana i
žutih ljutića. Čak je i grmlje u klancima i kanalima, isušeno poput mumija ljudi
mrtvih tisuću godina, sada bilo okićeno zelenilom i okrunjeno žutim cvjetovima.
Koliko god bio čaroban, znao sam da je prizor prolazan. U mjesec dana pustinja
bi bila opet pobijedila. Cvijeće bi bilo uvelo, trava bi se bila pretvorila u prašinu
i vrući vjetrovi bili bi je raspršili. Od tog sjaja ne bi bilo ostalo ništa, izuzev
sjemenki majušnih poput zrnca pijeska koje bi beskrajno strpljivo bile godinama
čekale.
"Takvu ljepotu trebalo bi podijeliti s voljenom osobom", promrmlja Tanus.
"Htio bih da je kraljica ovdje sa mnom."
Tanusovo ganuće dokazivalo je ljepotu tog prizora. Bio je vojnik i lovac, ali
ovom prigodom, umjesto da misli na divljač, promatrao je prizor s religiozno
zadubljenim izrazom lica. Kratasov povik s kola koja su nas slijedila odvrati nas
od naših misli.
"Tako mi smrdljiva Sethova daha, ima ih deset tisuća!"
Antilope su bile raštrkane sve do zelenih obrisa najdaljih brežuljaka. Neki
stari mužjaci stajali su po strani i držali podalje od sebe ostale, ali ostatak je bio
okupljen u grupe od deset do dvadeset grla i neka krda nisu se mogla ni
prebrojiti, tako da su izgledala kao goleme smeđe mrlje nalik sjenama oblaka na
ravnici. Činilo se da su se sve antilope Afrike tu okupile. Opet smo napojili
konje prije početka lova, što mi je pružilo priliku da odem malo naprijed kako
bih promotrio mnoštvo živih bića. Poveo sam sa sobom kraljevića, ali kad sam
ga pokušao uzeti za ruku oslobodio se stiska mojih prstiju.
"Nemoj me držati za ruku pred ljudima, Taita", reče mi svečano. "Mislit će da
sam još dijete."
Dok smo stajali na grebenu brežuljka, neki biljojedi podigli su glavu i
pogledali nas pomalo radoznalo. Shvatih da najvjerojatnije nisu nikad vidjeli
ljudsko biće i nisu prutumačili našu prisutnost kao opasnost.Antilopa je divno
stvorenje, visoko poput konja, istog tamnog valovitog repa koji se spušta do
tla.Njuška je ukrašena crnim šarama na podlozi boje pijeska.Nakostrešena tamna
griva spušta se duž vrata i ističe konjski izgled, ali rogovi ne sliče rogovima ni
jedne druge životinje koju su bogovi stvorili. Rogovi su tanki i ravni s vrškom
sličnim šiljku moga bodeža, dugi su gotovo koliko je životinja visoka i
predstavljaju moćno oružje. Dok su sve druge gazele krotke, bezopasne i bijeg
im je draži od napadaja, antilopa je spremna braniti se čak i od napada lava.
Pričao sam Memnonu o njihovoj hrabrosti i snazi te mu objasnio kako mogu
proživjeti cijeli život a da ne piju vodu iz bara ili rijeka. Antilope se poje rosom i
vodom iz pustinjskog korijenja i gomolja koje kopitima iskopaju iz tla. Memnon
me pohlepno slušao jer je od oca naslijedio strast za lov, dok sam ga ja naučio da
štuje sve žive stvorove.
"Pravi lovac razumije i poštuje životinje koje lovi", rekoh mu, a on kimnu
glavom ozbiljna izraza lica.
"Želim postati pravi lovac i vojnik kao plemeniti Tanus."
"Čovjek se ne rađa s tim darom. Mora to naučiti, kao što ti moraš naučiti kako
ćeš postati velik i pravedan vladar."
Bilo mi je žao kad mi je Tanus doviknuo da su konji napojeni. Okrenuo sam
se i vidio ljude kako se penju na kola.Bilo bi mi draže provesti ostatak dana s
mojim kraljevićem i uživati u veličanstvenom prizoru u ravnici. Pođoh nevoljko
kako bih preuzeo uzde i vratio naša kola na čelo kolone. Na drugim kolima
strijelci su pripremili lukove i sve ih je obuzela groznica lova. Bili su nalik
goničima na kratkom povodcu kad u nozdrvama osjete miris divljači.
"Zdravo, plemeniti Tanuse!", viknu Kratas. "Jesi li voljan okladiti se na
ishod?" Prije no što je Tanus mogao odgovoriti, promrmljah.
"Okladi se za mene.Taj hvalisavi oholi starac nije nikad rabio luk s kola u
pokretu."
"Vrijede samo stvarne lovine", viknu mu Tanus. "Ne računaju se životinje koje
pogodi netko drugi."
Svaki strijelac urezao je na pritke svojih strijela vlastiti simbol kako bi
prepoznao svoju lovinu i položio pravo na nju. Tanusov znak bilo je Horusovo
oko.
"Deben zlata za svaku antilopu s tvojom strijelom."
"Daj dva", predložih. "Jedan za mene."
Ne volim se kladiti, ali nije se radilo ni o kakvom riziku. Tanus je imao novi
luk, a ja sam bio najbolji kočijaš kola u svoj vojsci. Bili smo još početnici, ali
proučio sam način na koji Hiksi koriste kola. Svaki pokret izveden od njihovih
eskadrona onog strašnog dana u ravnici kod Abnuba bio je urezan u mome
pamćenju.Za mene to nije bio samo lov za razonodu i opskrbu svježim mesom,
već vježba i obuka za veliku ratnu igru. Morali smo naučiti upravljati našim
formacijama kako bismo na najbolji način iskoristili njihove prednosti i znali ih
kontrolirati u metežu bitke, kad se okolnosti mijenjaju svakim pokretom
neprijatelja i slučajem.
 Dok smo se kasom spuštali u ravnicu, dao sam prvi znak i kolona se podijelila
u tri reda razvivši se poput latica ljiljana. Kola koja su bila na bokovima raširila
su se kao rogovi bika kako bi opkolila divljač, dok su se moji u sredini razvili
bočno na tri dužine od kotača do kotača. Mi smo bili grudi bika, rogovi bi bili
zadržali neprijatelja, dok smo mi prilazili da bi ga stisnuli u strašnom zagrljaju.
Antilope pred nama podigle su glave i pogledale nas, pokazujući prve znake
uznemirenosti. Počele su se udaljavati, a druge su ih pratile. Mala krda spajala su
se u brojnija kao lavina koja se kotrlja niz padinu zbog odrona. Uskoro se
cijelom ravnicom proširio uskomešani pokret antilopa, koje su galopirale na neki
čudan, valovit način.Prašina se digla kao blijeda magla i lebdjela im je oko sapi.
Dugi crni repovi šibali su zrakom. Povedoh u kas svoj eskadron. Nisam htio
produženom i napornom potjerom odveć brzo izmoriti konje. Promatrao sam
više i gušće oblake prašine koje su podizale druge dvije kolone na bokovima
krda. Naposljetku su se dva stupa prašine spojila u daljini i krug se zatvorio.
Krda antilopa usporila su kad su uočile da im je odsječena odstupnica i počela
su zbrkano kružiti kad su se predvodnici koji su išli na čelu počeli vraćati nazad i
sudarati se s drugim antilopama koje su ih pratile. Slijedeći moje zapovijedi, kad
su bočne kolone završile manevar opkoljavanja, usporile su, krenule korakom i
pošle prema središtu kruga. Imali smo u šaci golemo krdo antilopa i počeli smo
ga pomalo stiskati u smrtni zagrljaj. Gotovo sve životinje smeteno su stale ne
znajući u kojem smjeru trebaju trčati. Gdje god su pogledale, vidjele su redove
kola kako se približavaju. Nastavili smo korakom. Naši konji bili su još svježi i
nestrpljivi da potrče. Osjećali su uzbuđenje ljudi pa su tresli glavama, natezali
uzde, otpuhivali i kolutali očima. Krdo antilopa opet se pokrenulo, ali bez
jasnoga cilja. Kružile su, davale se nakratko u trk, iznenada se zaustavljale,
okretale se i galopom vraćale nazad.
Bio sam obradovan disciplinom i učinkovitošću naših eskadrona,dobro su
održavali formacije ne zbijajući se i ne ostavljajući praznine. Moji znakovi
prenošeni su duž rasporeda i spremno izvršavani, napokon smo postali prava
vojska.Ubrzo bismo se bili u stanju suočiti s bilo kojim neprijateljem i ostvariti
prednost, uključujući i veterane Hikse koji su na kolima proveli veliki dio svoga
života.
Ispružili ruku i uzeh kraljevića Memnona za nadlakticu. Povukoh ga naprijed
kako bi se naslonio na grudobran. Pridržavao sam ga svojim tijelom dok se on
čvrsto držao. Sad je Tanus imao obje ruke slobodne kako bi gađao lukom, a
kraljević je bio na sigurnom.
"Prepusti mi uzde, Taita. Hoću upravljati zapregom", preklinjao je Memnon.
Dopustio sam mu da upravlja u drugim prigodama, stoga je ozbiljno mislio iako
je bio visok jedva koliko je bilo dovoljno da viri iznad grudobrana. Nisam mu se
usudio nasmijati u lice kako ga ne bih povrijedio.
"Sljedeći put, kraljeviću. Zasad gledaj i uči."
Naposljetku smo stigli na manje od sto koraka od najbliže antilope. Za
životinje pritisak je postao nepodnošljiv. Predvođeno starom ženkom punom
ožiljaka, malo krdo od stotinjak grla baci se na naš red. Na moj znak prišli smo
glavinom do glavine u zbijeni bedem kola i konja. Trubači zasviraše juriš.
Potjerah svoje konje u galop. Tanus je odapinjao strijele iznad mog desnog
ramena i vidio sam kako lete preko praznog prostora koji se smanjivao. Bio je to
prvi put da gađa s kola u pokretu i prve tri strijele jako su promašile cilj dok su
kola nahrupila usred krda.Ipak, bio je velik strijelac i nije mu trebalo mnogo da
se prilagodi. Sljedeća strijela pogodila je u grudi staru ženku koja je vodila juriš.
Vjerojatno joj se zarila u srce jer se stropoštala s njuškom u pijesak i prevrnula
se preko sebe. Životinje koje su je slijedile hitro skrenuše ustranu, nudeći Tanusu
bočne mete. Vidio sam dvije sljedeće strijele kako padaju iza antilope u trku.
Uvijek smo ponukani gađati izravno u metu u pokretu umjesto u prazan prostor
ispred nje, gdje će se naći kad strijela stigne na cilj. Račun je u ovom slučaju bio
dodatno zakompliciran kretanjem kola u odnosu na metu. Ja sam pokušavao
ponuditi Tanusu najbolje mogućnosti za pogodak upravljajući kolima brzinom
jednakom brzini životinja. Ipak nisam bio iznenađen kad ni druge dvije odapete
strijele nisu pogodile cilj. Zatim je, kao pravi majstor luka i strijele, prilagodio
izbačaj i ta se strijela duboko zarila u grudi jedne antilope. Ubio je još tri s druge
tri strijele dok se svuda oko nas lov izrodio u mahniti metež bitke, a prašina je
sve zakrivala i dopuštala nam tek da razaberemo kola i životinje. Slijedio sam
dvije antilope i pomalo smanjivao razliku kad je kopito jedne od njih podiglo
oštri kameni ocjepak veličine članka moga palca. Memnon se nije imao vremena
izmaknuti. Pogodio ga je u čelo i kad je podigao lice prema meni,vidio sam krv
koja je tekla iz plitke posjekotine iznad oka.
"Ranjen si, Memnone!", viknuh i pokušah zaustaviti konje.
"Nije ništa", odgovori kraljević dok si je brisao krv rubom šala. "Ne
zaustavljaj se, Taita! Nastavi potjeru, inače će nas Kratas pobijediti."
I tako sam nastavio kroz prašinu. Pored mene Tanusov luk pjevao je svoju
strašnu pjesmu, a kraljević je klicao od uzbuđenja kao štene koje prvi put
progoni zeca. Nekoliko antilopa umaknulo je iz okruženja i potrčalo u pustinju,
druge su bile opet natjerane u stupicu. Ljudi ispustiše pokliče pobjede, konji su
hrzali, antilope otpuhivale i mukale kad su ih strijele pogađale i rušile u
uskomešanom spletu kopita i rogova.Svuda uokolo odjekivala je tutnjava kopita
i kola,bili smo doslovce uronjeni u žutu prašinu.
Postoji granica kad ni najbolja zaprega konja ne može više galopirati. Kad
sam napokon Strpljivu i Oštru vratio u kas, prašina se poput blata slijepila na
znoj koji je oblio njihove sapi. Obje su spustile glavu od iscrpljenosti. Pomalo su
se oblaci prašine koji su skrivali bojno polje razišli. Ugledasmo strahovit prizor.
Naš eskadron bio je raštrkan po cijeloj ravnici. Nabrojio sam pet kola čiji su se
kotači raspali tijekom potjere, bila su prevrnuta i nalik igračkama koje je iz inata
razbio neki div.Ranjeni ljudi ležali su na tlu pored vozila,a njihovi suborci
klečali su pored njih kako bi im pružili pomoć. I neoštećena kola stala su, s
iscrpljenim konjima koji su teško disali i kojima je s njuške lijevala bijela slina.
Bili su sjajni od znoja kao da su prešli rijeku plivajući. Antilope su bile
razbacane po livadi u jednako tako kaotičnom neredu. Mnoge su ležale na tlu
mrtve, mnoge druge bile su ranjene i osakaćene. Neke su stajale pognute glave
dok su se druge sporim i nesigurnim korakom udaljavale preko dina. Svaka
strijela ostavljala je tamnu mrlju krvi na svijetlosmedoj dlaci. To je bio bolan
završetak svakog lova, kad uzbudenost opada i nužno je dovršiti ranjenu divljač.
Ugledah blizu nas starog mužjaka koji je sjedio na oduzetim stražnjim nogama i
držao prednje ispružene. Strijela koja ga je pogodila virila je iz hrpta,vršak je
vjerojatno presjekao kičmu. Uzeo sam drugi luk s rešetke u kolima i skočio na
tlo. Dok sam išao prema ranjenoj antilopi, okrenula je glavu i pogledala me.
Zatim je napravila posljednji hrabri pokušaj i, vukući stražnje noge, pokušala je
nasrnuti na mene i ubosti me drugim crnim rogovima ali njezine su oči bile pune
suza od strašne patnje. Bio sam prisiljen odapeti joj dvije strijele u grudi prije no
što je ispustila posljednji dah te se srušila na bok, grčevito zalamatala i ostala
nepomična.
Kad sam se popeo na kola, bacio sam pogled na kraljevića. Oči su mu bile
vlažne, lice prljavo od krvi bilo je napeto u izrazu samilosti. Okrenuo je lice na
drugu stranu u strahu da ne vidim njegove suze, ali ja sam, naprotiv, bio
ponosan. Tko ne osjeća samilost za ubijenu životinju, nije pravi lovac. Uzeo sam
mu glavu među dlanove i okrenuo ga k sebi. Nježno sam očistio ranu na čelu i
previo je lanenim zavojem.
Tu noć utaborili smo se u ravnici. Slatki miris cvijeća prožimao je tamu i
ublažavao miris krvi. Nije bilo mjeseca, ali zvijezde su napučile nebo i oblijevale
brežuljke srebrenastom svjetlošću. Ostali smo dokasna sjediti oko vatri i gostiti
se jetrom i srcem antilopa ispečenim na žaru. Isprva se dječak smjestio između
mene i Tanusa, ali časnici i ljudi natjecali su se za njegovu pažnju. Sve ih je
osvojio i na njihov poziv selio se s mjesta na mjesto. Svi su u znak poštovanja
pazili na rječnik i Memnon je uživao u njihovu društvu. Raspričali su se o
njegovoj rani. "Sada si pravi vojnik", govorili su mu. "Baš kao mi." I pokazivali
su mu svoje ožiljke.
"Dobro si učinio što si mu dopustio da dođe s nama", rekoh Tanusu dok smo
ga ponosno gledali. "To je najbolja poduka koju može dobiti."
"Ljudi su mu privrženi", prizna Tanus. "Vojskovođa treba dvije stvari, sreću i
odanost svojih postrojbi."
"Treba dopustiti kraljeviću da sudjeluje u svakoj ekspediciji, ukoliko nije
preopasna", zaključih, a Tanus se nasmija.
"Prepuštam ti zadaću da uvjeriš njegovu majku. Postoje stvari koje su onstran
moje sposobnosti uvjeravanja."
Preko vatre Kratas je Memnona učio jednu pročišćenu verziju pukovnijskih
pjesama. Kraljević je imao zvonak i nježan glas, a ljudi su udarali ritam rukama i
pridružili mu se u refrenu. Energično su prosvjedovali kad sam naposljetku
pokušao Memnona poslati spavati na ležaj koji sam mu pripremio pod kolima, a
čak im je i Tanus dao za pravo.
"Pusti ga da ostane još malo s nama", zapovijedi. Bila je prošla ponoć kad sam
napokon uspio umotati kraljevića u pokrivač od ovčjih koža.
"Taita, hoću li ikada znati gađati lukom i strijelom kao plemeniti Tanus?",
upita me snena glasa.
"Postat ćeš jedan od najvećih vojskovođa našeg Egipta i jednoga dana isklesat
ću kroniku tvojih pobjeda na kamenim obeliscima kako bih ih obznanio cijelome
svijetu." Memnon se na trenutak zamislio i uzdahnuo.
"Kad ćeš mi napraviti pravi luk, a ne dječju igračku?"
"Čim ga budeš u stanju napeti", obećah. "Hvala, Taita. Volio bih to." I zaspa
iznenada kao što ugasne plamen svijeće.
Vratili smo se trijumfalno do flote, s transportnim kolima prepunim usoljenog
i osušenog mesa antilope. Mislio sam da će me moja gospodarica strogo
prekoriti jer sam odveo kraljevića. Pripremio sam se za odbranu i odlučio da ću
prebaciti odgovornost na Tanusa. Pokude su, međutim, bile blaže od očekivanog.
Reče Memnonu da je zločest dječak jer ju je pustio u brizi, a zatim ga zagrli
gotovo ga ugušivši. Kad se obratila meni, krenuh u dugo objašnjenje o ulozi koju
je Tanus imao u svemu i o dragocjenom iskustvu za kraljevića, ali činilo se da je
kraljica već odlučila da neće ustrajati.
"Kad smo zadnji put zajedno bili u ribolovu?", upita. "Odi po udice, Taita.
Uzet ćemo jedan čamac. Idemo ja i ti sami na rijeku, kao nekad."
Znao sam da nećemo loviti ribu. Moja gospodarica htjela je razgovarati sa
mnom na rijeci gdje nas nitko nije mogao čuti. Nešto ju je ozbiljno brinulo.
Veslao sam nizvodno plitkom i sporom rijekom dok nas rukavac rijeke i
stjenovita uzvisina nisu sakrili pogledima flote. Svi pokušaji razgovora bili su
uzaludni. Odložio sam veslo i uzeo lutnju. Počeo sam svirati i pjevati pjesme
koje je najviše voljela i pričekao da odluči progovoriti. Naposljetku me
pogledala čudnim izrazom lica, mješavinom radosti i zabrinutosti.
"Taita, mislim da čekam još jedno dijete."
Ne znam zašto me to otkriće toliko začudilo. Uostalom, otkad smo krenuli iz
Elefantine ona i zapovjednik vojske svake su se noći tajno sastajali dok sam je
čuvao stražu na vratima kabine. Svejedno, uzbunio sam se toliko da je moja ruka
ostala nepomična na žicama lutnje i pjesma zamrla na mojim usnama. Glas mi se
vratio nakon nekoliko trenutaka.
"Moja gospodarice, nisi koristila biljni uvarak koji sam spremio za te?", upitah
sumnjičavo.
"Ponekad da, ali druge pute sam zaboravila", nasmijala se stidljivo. "Plemeniti
Tanus jako je požudan. A onda, uopće nije romantično prtljati s posudicama i
zdjelicama kad valja činiti hitnije i ugodnije stvari."
"Primjerice, praviti djecu koja nemaju kraljevskog oca."
"Je li doista jako ozbiljno, Taita?" Zasvirah jedan akord dok sam se spremao
odgovoriti.
"Ozbiljno? Mislim da je riječ pogrešna. Daš li na svijet kopile ili ako se
preudaš, morat ćeš napustiti namjesništvo. Običaji i zakoni tako hoće. Plemeniti
Merseket postao bi namjesnik, ali između svih plemića buknuo bi tajni rat tko će
zauzeti njegovo mjesto. Bez tvoje zaštite kraljević bi bio u velikoj opasnosti. Bili
bismo plijen unutrašnjih razdora..." Prekinuh s grozom.
"Tanus bi mogao postati namjesnik umjesto mene, i tada bih se mogla udati za
njega", predloži Lostris živnuvši.
"Nemoj misliti da nisam već pomislio na to", rekoh joj muklo. "Bilo bi to
rješenje svih naših poteškoća. Ali prepreka je Tanus..."
"Ako zatražim to od njega, rado će prihvatiti. Sigurna sam." Kraljica se
nasmijala s olakšanjem. "I ja ću postati njegova žena. Nećemo se više morati
koristiti smicalicama da budemo zajedno."
"Volio bih da je tako jednostavno. Ali Tanus neće nikad pristati. Ne može..."
"Ne govori gluposti!" U njezinim očima pojavi se bljesak srdžbe i požurih
dovršiti. "One noći u Tebi, kad je faraon dao uhititi Tanusa pod optužbom izdaje
pokušali smo ga nagovoriti da prigrabi krunu. Kratas i svi njegovi časnici
obećali su mu podršku, a i vojska. Bili su spremni zauzeti palaču i postaviti ga
na prijestolje."
"Zašto Tanus nije htio? Bio bi veliki kralj i bio bi svima prištedio velike
patnje."
"Ali je odbio. Izjavio je da nije izdajica i da nikad neće sjesti na prijestolje
Egipta."
"Prošlo je mnogo vremena. Sve se promijenilo!", uzviknu iznervirano moja
gospodarica.
"Ne. Tanus je tada izrekao prisegu i pozvao kao svjedoke sve bogove.
Prisegnuo je da nikad neće uzeti krunu."
"Ali prisega više ne vrijedi. Može je povući."
"Bi li ti povukla prisegu izgovorenu pred bogovima?", ustrajao sam. Lostris
pogleda ustranu i pogne glavu. "Bi li?", ponovih. Ona odmahnu glavom.
"Ne", promrlja. "Ne bih mogla."
"Isti zakon časti obvezuje Tanusa. Ne možeš tražiti od njega da učini ono što
se ti ne bi usudila učiniti", pristojno pojasnih."Svakako, možemo mu to
predložiti, ali znamo unaprijed koji će biti njegov odgovor."
"Mora ipak postojati nešto što možeš napraviti."
Kraljica me pogledala slijepim povjerenjem koje me rasrdilo. Svaki put kad bi
se dovela u opasnu situaciju, uvijek bi se obratila meni i rekla: "Mora ipak
postojati nešto što možeš napraviti."
"Postoji nešto,ali nećeš prihvatiti, kao što Tanus neće prihvatiti krunu."
Rekoh,"Ako me voliš, ne smiješ to ni predložiti."
Shvatila je. Odmaknu se kao da sam je pljusnuo. "Radije bih umrla, nego
ubila ovo čedo ljubavi. To je dijete ja, on i naša ljubav i ne bih ga nikad mogla
ubiti."
"Tada, veličanstvo, ne znam što bih ti drugo savjetovao." Nasmijala mi se
onim profinjenim smiješkom povjerenja koji mi je oduzimao dah. "Znam da ćeš
naći nešto, dragi moj Taita. Uvijek je tako."
Stoga sam ja usnuo jedan san.
Izvijestio sam o snu pred državnim savjetom koji je sazvala namjesnica
Egipta. Kraljica Lostris i kraljević Memnon sjedili su na prijestolju na krmenom
mostu Horusovog Daha. Brod je bio privezan na zapadnoj obali Nila i članovi
savjeta sjedili su na obali. Plemići su predstavljali svjetovnu vlast države.
Vrhovni Ammon-Raovi, Ozirisovi i Hapini svećenici predstavljali su duhovnu
vlast. Plemeniti Harrab i pedeset njegovih zapovjednika bili su vojna vlast. Ja
sam stajao na palubi podno prijestolja pred tim mnogopoštovanim skupom.
Posvetio sam više pažnje no obično svome izgledu,vješto sam se diskretno
našminkao, nauljio sam kosu mirisnim uljima i počešljao je u frizuru koju sam ja
učinio popularnom. Nosio sam dva lanca Zlata Vrline, a mišići ruku i grudi bili
su oblikovani i ojačani naporom upravljanja kolima. U njihovim očima
vjerojatno sam izgledao kao stvor iznimne ljepote jer su me mnogi zapanjeno
gledali i vidio sam u njihovim očima požudu onih koji su imali neke osobite
sklonosti.
"Veličanstvo." Kleknuh ispred dvoje na prijestolju i kraljević Memnon mi se
bestidno nasmiješi. Glava mu je još bila previjena iako nije bilo potrebno. Bio je
tako ponosan na ranu da sam mu morao dopustiti da zadrži zavoj. Nabrao sam
čelo i odmah je njegov izraz lica postao primjeren prigodi.
"Veličanstvo, noćas sam usnuo čudan, divan san i osjećam dužnost da ti ga
iznesem.Molim za dopuštenje da govorim." Kraljica Lostris odgovori milostivo.
"Svi nazočni poznaju tvoj sveti dar. Kraljević i ja znamo da možeš vidjeti
budućnost i proricati volju bogova snovima i vizijama. Zapovijedam ti da
govoriš o tim otajstvima." Opet se naklonih i obratih se savjetu.
"Noćas sam spavao pred vratima kraljevske kabine, kao što mi je dužnost.
Kraljica Lostris ležala je sama u svojoj postelji, a kraljević je spavao u postelji
uz njezinu."
Čak se i plemeniti Merseket nagnuo naprijed i stavio ruku na uho na koje je
još čuo budući da je na drugo bio potpuno gluh. Svi su bili nestrpljivi da čuju.
"Probudio sam se za trećeg bdijenja i vidio sam čudnu svjetlost koja obasjava
brod. Osjetio sam hladan vjetar kako mi dodiruje obraz iako su sva vrata bila
zatvorena!"
Slušatelji su gorjeli od radoznalosti. Pogodio sam pravu intonaciju glasa.
"Zatim sam začuo zvuk sporih i veličanstvenih koraka koji nisu bili koraci
smrtnika." Napravih dramsku stanku. "Čudan zvuk dolazio je iz štive." Opet
utihnuh kako bih dirnuo slušatelje.
"Da, gospodo moja, iz štive gdje se u očekivanju pokopa nalazi zlatni kovčeg
faraona Mamosa. Osmog toga imena."
Neke od nazočnih prodoše žmarci, drugi izgovoriše riječi protiv uroka.
"Koraci su se približili. Božanska svjetlost postala je jača i dok sam ja drhtao,
preda mnom se pojavila jedna spodoba. Imao je ljudsko obličje, ali nije bila
ljudska jer je blistala kao puni mjesec i lice je bilo božanska reinkarnacija
kraljevog lica."
Svi su šutjeli, nepomični i zaneseni. Promotrih njihova lica, ali nisam vidio ni
traga nevjerici. Iznenada jedan dječji glas prekide tišinu.
"Bak-Her!", uskliknu kraljević. "Bio je to moj otac. Bak-Her! Bio je to
faraon." Nazočni ponoviše uzvik. "Bak-Her! Bio je to faraon, neka živi vječno."
Pričekao sam da se opet uspostavi tišina i pustio sam da potraje sve dok svi
nisu ustreptali od iščekivanja.
"Faraon je dolazio prema meni i ja se nisam mogao pomaknuti. Prošao je
pored mene i ušao u kabinu kraljice Lostris. Premda se nisam mogao pomaknuti
niti prozboriti ni riječi, vidio sam što se dogodilo. Dok je kraljica i dalje spavala,
božanski faraon joj se pridružio i uporabio ju je za svoj užitak. Njihova tijela
spojila su se kao tijela muškarca i žene."
Nije bilo traga sumnjičavosti na licima slušatelja. Pričekao sam da moje riječi
proizvedu svoj učinak i tada nastavih.
"Faraon se odvojio od usnule kraljice, pogledao me i ovako zborio." Vješt sam
u oponašanju glasova do te mjere da drugi često misle da slušaju onog koga
oponašam. Stoga progovorih glasom faraona Mamosa.
"Predao sam kraljici svoju božanstvenost i postala je jedno sa mnom i
bogovima. Oplodio sam je svojim božanskim sjemenom i ona, koja nije
upoznala drugog muškarca osim mene, rodit će dijete moje kraljevske krvi. Ono
će za sve biti znak da uživa moju zaštitu i da ću i dalje bdjeti nad njom."
Naklonih se opet majci i sinu.
"Tada je kralj opet prošao brodom i vratio se u zlatni kovčeg gdje počiva. To
je bila moja vizija."
"Neka faraon vječno živi!", viknu Tanus, kako sam mu bio preporučio, i svi
ponoviše. "Živjela kraljica Lostris! Neka živi vječno! Živjelo božansko stvorenje
koje nosi! Neka sva njezina djeca žive vječno!"
Dok sam se tu noć spremao na počinak, moja me gospodarica pozvala i tiho
rekla.
"Tvoja vizija bila je tako živa i ti si je ispričao tako dobro da noćas neću moći
spavati od straha da se faraon ne vrati. Dobro stražari na vratima."
"Usuđujem se reći da možda postoji netko toliko hrabar i drzak tko bi mogao
omesti tvoj kraljevski san, ali sumnjam da je to faraon Mamos. Ako neki nitkov
dođe da iskoristi tvoju naklonost i ljubaznu narav, što mi je činiti?"
"Čvrsto spavaj, dragi Taita, i začepi uši." Obrazi moje gospodarice pocrvenjeli
su na svjetlosti uljanice. Još jednom se moje pretkazanje budućnosti pokazalo
točnim. Te noći tajni posjetitelj ušao je u kabinu moje gospodarice, a nije bio
faraonov duh. I ja sam učinio kako je zapovijedila kraljica,začepio sam uši.
Nil je opet počeo rasti i to nas je podsjetilo da je prošla još jedna godina.
Požnjeli smo što smo bili posijali na otocima i okupili naša stada. Rastavili smo
kola i ukrcali ih na brodove. Složili smo šatore i odložili ih u štive. Kad je sve
bilo spremno za polazak, izvukli smo užad na obalu i zaposlili sve ljude i konje
sposobne da podnesu napor. Trebalo nam je gotovo mjesec dana za prelazak
strašne katarakte. Šesnaest se ljudi utopilo, a pet se brodova smrskalo na
očnjacima od crnog granita. No, naposljetku smo prešli kataraktu i zajedrili
mirnim prostranstvom rijeke uzvodno od brzica. Tjedni su prepustili mjesto
mjesecima i Nil je pod našim brodovima sporo opisivao golemi zavoj, sve dok
nismo uočili da se vraćamo na istok.
Otkad smo napustili Elefantinu, ja sam crtao zemljovid toka rijeke.
Upotrijebio sam sunce i zvijezde za orijentaciju, ali naišao sam na velike
poteškoće u mjerenju predenih udaljenosti. Na početku sam naredio jednom od
robova da hoda duž obale i broji svaki korak, ali znao sam da je ta metoda bila
odveć neprecizna i da će upropastiti sve moje proračune. Rješenje sam našao
jedno jutro dok smo vježbali s kolima. Pogledao sam desni kotač kako se vrti i
uočio sam da svakim punim krugom obruča daje točnu mjeru pređenog puta. Od
tog dana jedna kola su stalno slijedila obalu rijeke. Jedan kotač imao je zastavicu
pričvršćenu za metalni obruč i jedan čovjek od povjerenja sjedio je na podiju i
vukao crtice na papirusu svaki put kad je zastavica napravila krug. Svake večeri
ubilježio sam smjer i računao udaljenost prijeđenu tijekom dana, a tada sam te
podatke prenosio na crtež.
Postupno mi se jasno pokazao tok rijeke. Vidio sam da smo napravili široki
zavoj prema zapadu, ali sada se rijeka pružala opet prema istoku i činilo se da
smo opet krenuli u smjeru Elefantine i prve katarakte. Pokazao sam rezultate
Tanusu i kraljici. Često smo ostajali dokasna u kraljevskoj kabini raspravljajući o
toku rijeke i načinu na koji je mogao utjecati na naše planove za povratak u
Egipat. Kako se činilo, putovanje uz rijeku, umjesto da smanji odlučnost moje
gospodarice, pridonosio je jačanju njezinog zavjeta da će se vratiti.
"Nećemo graditi kamene hramove ni palače u pustinji", zapovijedila je.
"Nećemo podizati spomenike ni obeliske. Naš je boravak privremen. Nećemo
graditi gradove, već ćemo živjeti na brodovima ili u šatorima i kolibama od trske
i granja. Mi smo karavana na putovanju koje će nas vratiti u moj rodni grad,
lijepu Tebu od stotinu vrata."
"I rijeka se vraća nazad", skrenuh joj pažnju na to. "Ovaj veliki zavoj
omogućit će nam da se brže vratimo. Možda postoji način da se presječe ovaj
zavoj, prepolovivši udaljenost koju valja prevaliti."
"Vodi brigu o svojim kolima, Taita", zapovijedi kraljica. "Uzdam se u te da
ćeš pronaći najkraći put da nas vratiš u domovinu."
I tako je naša riječna karavana išla dalje, a oko nas je pustinja neprestance
mijenjala izgled, ali naposljetku se ništa nije mijenjalo. Postali smo jako
ujedinjena zajednica, gotovo putujući grad bez trajnih zidina i zgrada. Život je
cvao i nestajao. Postajali smo brojniji jer su mnogi od onih koji su krenuli s
nama iz Elefantine bili u naponu snage i žene su bile plodne. Mnogi mladi ženili
su se na obali rijeke i zajedno razbijali krčag vode Nila. Djeca su se rađala i
gledali smo kako rastu. Neki su starci umrli, a u nezgodama su poginuli i neki
mladi. Balzamirali smo ih, iskopali grobnice u brežuljcima i, ostavljajući ih
njihovom počinku, produžili dalje.Pridržavali smo se svetkovina i molili se
bogovima. Gostili smo se i postili u odgovarajuće vrijeme, plesali i pjevali,
proučavali znanost. Ja sam podučavao veću djecu na palubi broda, a moj najbolji
učenik bio je Memnon.
Prije no što je godina prošla, stigli smo do treće katarakte Nila. Još smo se
jednom iskrcali na kopno, iskrčili zemljište i posijali dok smo čekali da vodostaj
poraste i pomogne nam da prijeđemo.
Tamo, na trećoj katarakti, još jedna radost ispuni moj žvot. U jednom lanenom
šatoru na obali rijeke bio sam nazočan porodu svoje gospodarice i vidio sam
dolazak na svijet kraljevne Tehuti, priznate kćeri preminulog faraona Mamosa. U
mojim očima Tehuti je bila lijepa kako samo čudo može biti. Svaki put kad sam
imao priliku, sjedio sam pored njezine kolijevke i promatrao očaran i zadivljen
njezine nožice i ručice. Ponekad, kad je bila gladna i očekivala da je majka
podoji, stavljao sam joj mali prst u usta zbog užitka da osjetim kako ga stišće
desnima.
Naposljetku vodostaj poraste i dopusti nam da prijeđemo treću kataraktu.
Nastavili smo putovanje i prije no što je prošla godina dana, bio sam opet
prisiljen usnuti san jer se mojoj gospodarici opet dogodila trudnoća koja se
mogla objasniti samo nadnaravnim sredstvima. Duh mrtvog faraona opet si je
dao truda. Moja gospodarica bila je jako odebljala kad smo stigli do četvrte
katarakte.Brzice u kojima je voda kiptjela između stijenja oštrog poput
krokodilskih zuba bile su još pogibeljnije od prethodnih i među našima je
zavladala depresija. Kad su mislili da ih nitko ne čuje, međusobno su se jadali.
"Okruženi smo ovim paklenim stjenovitim preprekama. Bogovi su ih postavili
preko rijeke kako bi nas spriječili da idemo dalje."
 Čitao sam s njihovih usana dok su se povjeravali jedni drugima na obali
rijeke. Nitko od njih nije znao da mogu razumjeti to što govore premda nisam
čuo riječi. "Ostat ćemo zarobljeni iza brzica i nećemo se više moći vratiti
nizvodno rijekom. Trebali bismo se vratiti nazad sada, prije no što bude
prekasno."
I u državnim savjetima čitao sam riječi s usana nekih velikodostojnika koji su
sjedili u pozadini i međusobno se došaptavali.
"Pođemo li dalje, svi ćemo pomrijeti u pustinji i naše duše lutat će njome bez
stanke, dovijeka."
Među aristokratima bila je jedna grupa tvrdoglavih i drskih mladića. Poticali
su nezadovoljstvo i pobunu. Shvatio sam da moramo hitro i odlučno djelovati
kad sam vidio plemenitog Aqera kako jednom od svojih prisnih prijatelja govori.
"U rukama smo ove žene, konkubine mrtvoga kralja, dok nam treba snažan
čovjek da nas vodi. Mora postojati način da je se riješimo."
Prvo sam uz pomoć mog starog prijatelja Atona pribavio imena
nezadovoljnika i potencijalnih izdajica. Nisam se začudio što sam na čelu popisa
vidio upravo plemenitog Aqera, s čijih sam usana pročitao opasne riječi. Aqer je
bio stariji Merseketov sin i bio je ljutit mladić koji se držao jako važno. Sumnjao
sam da ima hrabrosti zamisliti se na prijestolju s dvostrukom krunom na glavi.
Kad sam Tanusu i svojoj gospodarici objasnio što sam smatrao ispravnim učiniti,
njih dvoje sazvali su državni savjet na obali rijeke. Kraljica Lostris uzela je riječ.
"Dobro znam da vas muči čežnja za vašom zemljom i da ste umorni od ovog
dugog putovanja. I ja, kao vi, sanjam Tebu." Vidio sam kako Aqer razmjenjuje
poglede sa svojim saveznicima i moje su sumnje ojačale.
"No, ipak, egipatski podanici, situacija nije teška kako izgleda. Kako je
obećala, Hapi je bdjela nad našom ekspedicijom. Mnogo smo bliže Tebi no što
mislite. Kad se budemo vraćali u naš voljeni grad, nećemo morati ići istim
putem, nećemo se morati opet suočiti s opasnostima i nedaćama strašnih
katarakta koje priječe tok rijeke."
Iz gomile se začuo sumnjičavi žamor i nevjerica. Aqer se nasmija, premda ne
tako glasno da prijeđe granice poštovanja i uljudnosti, ali moja je gospodarica to
primijetila.
"Plemeniti Aqere, vidim da sumnjaš u moju riječ."
"Ne, veličanstvo,nikad i nikako." Aqer se hitro povukao. Nije se još osjećao
dovoljno moćnim i dovoljno sigurnim da bi se upustio u sukob. Umiješao se dok
još nije bio pripravan na to.
 "Moj rob Taita nacrtao je tok rijeke koji smo slijedili posljednjih godina",
nastavi kraljica.
"Svi vi vidjeli ste kola sa zastavicom na kotaču koja mjeri daljinu i Taita je
proučavao nebeska tijela kako bi utvrdio smjer našeg putovanja. Sada mu
zapovijedam da ustane i obznani svoje izračune."
Kraljević Memnon mi je pomogao da precrtam zemljovid na dvadeset svitaka.
S devet godina već je znao vješto koristiti kist. Podijelio sam zemljovide
najznačajnijim savjetnicima kako bi mogli bolje pratiti moje izlaganje. Skrenuo
sam im pažnju na gotovo kružni tok koji smo slijedili nakon polaska iz
Elefantine. Njihovo čuđenje bilo je očito, samo su svećenici već znali što se
dogodilo. I oni su proučavali zvijezde i imali su određeno iskustvo navigacije.
Ali i oni su ostali zbunjeni vidjevši veličinu zavoja koji je činila rijeka. To nije
bilo čudno jer kopije zemljovida koje sam podijelio nisu bile potpuno točne.
Uzeo sam si malo slobode s činjenicama zbog Aqera i njegovih pristaša, tako da
je udaljenost poprijeko zavoja izgledala kraća no što su pokazivali moji izračuni.
"Moja gospodo, kako možete vidjeti, otkad smo prešli drugu kataraktu
prevalili smo gotovo tisuću tisuća koraka i sad se nalazimo otprilike sto tisuća
koraka od mjesta polaska."
Kratas je ustao i postavio mi pitanje koje sam mu prije početka skupa rekao da
postavi.
"To znači da bi trebalo biti moguće poći kraćim putem kroz pustinju i stići do
druge katarakte za isto vrijeme koje je potrebno da se od Tebe stigne do Crvenog
mora? Radi se o putu koji sam u više navrata prešao." Okrenuh se prema njemu.
"Jednom od tih putovanja bio sam i sam nazočan. Trebalo nam je deset dana,
iako tada nismo imali konje. Prelazak ovog uskog pojasa pustinje ne bi bio ništa
zahtjevniji. Stoga, odovud bismo se mogli vratiti u Elefantinu za manje od
mjesec dana i trebali bismo preći samo prvu kataraktu kod Asuana."
Začuo se zapanjen žamor. Zemljovidi se prelazili iz ruke u ruku i pažljivo su
čitani. Ozračje se promijenilo. Svi su patetično žudjeli da prihvate moju teoriju.
Neočekivana blizina njihove zemlje sve ih je osokolila. Samo su Aqer i njegovi
prijatelji bili drukčijeg raspoloženja. Mladić se našao lišen svog najjačeg oružja.
Kao što sam i očekivao, bijesno ustade kako bi kraljici postavio pitanje.
"Crtarije ovog roba su pouzdane?"
Glas je bio pun prezira, a izraz lica ohol. "Lako je povući nekoliko poteza
kistom po svitku, ali kad se oni pretvore u tisuće koraka, stvari se mijenjaju. Na
koji način ovaj rob može dokazati da su njegove nesuvisle teorije točne?" "
 Plemeniti Aqer ukazao je na bit problema", umiješala se uljudno moja
gospodarica.
"I time je pokazao da razumije naš problem.Kanim poslati ekspediciju
valjanih ljudi kroz pustinju kako bi otvorili put povratka na sjever, stazu koja će
nas vratiti do lijepe Tebe."
Vidio sam kako se Aqerov izraz lica mijenja kad je dokučio značenje
kraljičinih riječi i shvatio da je u stupici. Opet je sjeo i pokušao zadržati
odmaknut i nezainteresiran izraz lica. Ali moja gospodarica neumoljivo je
nastavila.
"Nisam znala tko je najprikladniji za zapovjedništvo ekspedicije, ali sada se
plemeniti Aqer,svojom oštroumnom primjedbom,sam kandidirao za tu zadaću od
životne važnosti. Nije li tako?", upita blago i produži prije no što je mladić
mogao odbiti,"Zahvalni smo ti, plemeniti Aqere. Dobit ćeš sve potrebne ljude i
opremu. Zapovijedam ti da kreneš prije idućeg punog mjeseca. Mjesec će vam
olakšati putovanje noću kako biste izbjegli dnevne vrućine. Poslat ću s tobom
ljude sposobne da se orijentiraju pomoću zvijezda. Moći ćete stići do druge
katarakte i vratiti se amo prije isteka mjeseca i ako uspiješ u toj misiji, stavit ću
ti o vrat Zlato Vrline."
Plemeniti Aqer gledao ju je otvorenih ustiju. Ostao je ukočeno sjediti nakon
što su se ostali udaljili. Očekivao sam da pronađe izliku ne bi li se oslobodio
dodijeljene mu zadaće. Ali naposljetku me iznenadio jer me došao tražiti za
pomoć i savjet kako bi organizirao ekspediciju. Mislio sam da sam ga možda
krivo procijenio i da bi, budući da je trebao izvršiti važnu misiju, mogao postati
koristan član naše zajednice.Odabrao sam nekolicinu najboljih ljudi i konja i
dodijelio sam mu pet naših najčvršćih transportnih kola kako bi natovario
mješine pune vode dovoljne za trideset dana.Kad je stigao uštap, Aqer je bio
veseo i optimist,a ja sam osjećao krivnju što sam smanjio udaljenost i rizike
putovanja.Kad je eskspedicija krenula, otpratio sam ih dio puta kako bih ih
uputio u pravome smjeru i stajao sam gledajući ih kako nestaju u pustinji
srebrenoj od mjesečine u smjeru sazvježda koje mi zovemo Lutnja i koje ocrtava
sjeverni obzor. Sljedećih tjedana mislio sam svaki dan na Aqera dok smo čekali
nizvodno od četvrte katarakte i nadao se da moj zemljovid nije netočan kako
sam sumnjao. Ako ništa drugo, sada kad je krenuo na sjever, nije više bilo
neposredne opasnosti od državnog udara.
Dok smo čekali, posijali smo iskrčene otoke i obale rijeke, ali obale su bile
strmije pa je bilo teže podizati vodu za navodnjavanje polja i shvaćao sam da
ćemo to osjetiti na kakvoći i količini uroda. Naravno, izradili smo tradicionalne
rašljaste stupove s dugim krakovima kako bismo zahvaćali vodu iz rijeke. Na
njima su radili robovi koji su uranjali u vodu glinenu posudu na kraju kraka,
podizali je i izlijevali u kanale za navodnjavanje. To je bila mukotrpna dužnost, a
kad je obala bila visoka kao u ovom slučaju,bio je to postupak koji je
podrazumijevao velike gubitke.
Svake večeri Memnon i ja išli smo kolima duž obale Nila i ja sam bio uzrujan
vidjevši škrtost naših nasada. Trebali smo prehraniti tisuće ustiju,a pšenično
brašno činilo je još uvijek našu glavnu hranu. Predviđao sam neimaštinu ne
uspijemo li dovesti više vode do polja.Ne znam što je bilo uzrok pomisli,možda
činjenica da je proučavanje kotača postalo jedna od mojih strasti i opsesija. Još
me progonio problem kotača kola koji su lako pucali. Moji su snovi bili puni
kotača koji se okreću i pucaju, kotača s brončanim sječivima pričvršćenim za
metalni obruč ili zastavicama za mjerenje udaljenosti, kotača velikih i malih.
Bile su to slike koje su remetile moj san.
Čuo sam od jednog Hapinog svećenika da se neke vrste drva mogu učiniti
otpornijima i gipkijima ostave li se potopljene duže vrijeme u vodi i stoga
odlučih da napravim pokuse u tom smislu. Dok smo spuštali jedan kotač kola u
rijeku da bi to provjerili, struja ga je počela okretati na glavini. Rastreseno sam
gledao, ali kad je kotač dublje uronio u vodu, kretanje je prestalo i ja sam počeo
razmišljati. Nekoliko dana kasnije jedan čamac koji je prevozio ljude između
otoka prevrnuo se i brzice su odvukle dva čovjeka na njemu i oni su se utopili.
Memnon i ja prisustvovali smo tragediji s obale i bili smo pogođeni njome.
Iskoristio sam priliku da još jednom upozorim dječaka na opasnosti i snagu
rijeke.
"Tako je snažna da može okretati kotač kola."
"Ne vjerujem ti, Taita. Kažeš to da me prestrašiš. Znaš da volim plivati."
Stoga sam organizirao demnostraciju i obojica smo ostali pod dojmom
vidjevši kotač koji kao da se okretao vlastitom voljom kad je uronjen u riječnu
struju.
"Bio bi brži, Taita, da ima lopatice pričvršćene oko koluta." Kad je Memnon
iznio tu zamisao, ja ga začuđeno pogledah.Tada je imao tek nešto više od deset
godina, a ipak je sve vidio i uočavao bistrim i istraživačkim okom. Kad je opet
došao pun mjesec, završili smo izradu kotača koji je pokretala rijeka i koji je u
nizu malih glinenih posuda podizao vodu i izlijevao je u kanal obložen glinenim
pločicama.Unatoč trbuha, moja gospodarica došla je na obalu da pogleda čudnu
napravu i bila je vrlo zadovoljna.
"Znaš napraviti mnoge zanimljive stvari s vodom, Taita", reče mi. "Sjećaš li se
da si mi izradio onaj stolac u Elefantini?"
"Mogao bih ti izraditi novi da nam dopustiš da živimo u pristojnim kućama,
kako doliči uljuđenim ljudima."
I Tanus je bio zadivljen vodenim kotačem premda to, naravno, nije htio
pokazati. Nasmiješio se.
"Vrlo dovitljivo, ali kad će se rastatati kao kotači tvojih kola?", priupita me, a
Kratasa i druge vojnike njegova je pošalica jako razveselila. Otada su, svaki put
kad bi puknuo kotač na nekim kolima, govorili da se "rastatao", po nadimku
kojim me zvao kraljević.
Unatoč njihovim duhovitostima, uskoro su se žitna polja zazelenjela na
plodnom tlu obala, a zatim se bujno klasje povijalo pod suncem Nila. Nije to bio
jedini urod na četvrtoj katarakti.Kraljica Lostris rodila je još jednu kraljevnu,
koja je bila, ako je to bilo moguće, još ljupkija od starije sestre. Bilo je čudno što
kraljevna Bakatha ima mnogo crvenih uvojaka. Božanski otac, duh faraona
Mamosa bio je maslinaste puti, a majka je imala kosu crnu poput krila crnog
orla. Nitko nije uspijevao objasniti tu neobičnu boju, ali svi su govorili da joj
lijepo stoji.
Kraljevna Bakatha imala je dva mjeseca kad je Nil počeo opet rasti i
pripremili smo se za prelazak četvrte katarakte.Bili smo već postali stručnjaci u
toj svakogodišnjoj muci i naučili smo sve vještine kako bismo porazili
grabežljivu rijeku. Nismo još bili počeli s prelaskom, kad taborom zavlada
veliko uzbuđenje.Čuo sam viku i pljeskanje s druge strane rijeke, gdje smo
kraljević Memnon i ja pregledavali konje kako bismo bili sigurni da je sve
spremno. Vratili smo se do čamaca i prešli na istočnu obalu, gdje smo ustanovili
da je tabor u metežu. Probili smo se kroz mnoštvo koje je mahalo palminim
granama i pjevalo himne dobrodošlice.Usred sve te vreve našli smo malu
karavanu rastepenih kola i mršavih konja te skupinu veterana, putnika opaljenih
suncem i očeličenih putovanjem kroz pustinju.
"Tako ti Setha i tvog prokletog zemljovida, Taita!", dobaci mi plemeniti Aqer
s prvih kola. "Ne znam koja je tvoja laž najgora. Udaljenost je bila dvostruka od
onoga što si obećao."
"Jeste li doista stigli do sjevernog kraja zavoja na rijeci?", upitah.Bio sam
uzbuđen dok sam se probijao kroz mnoštvo.
"Da, a i vratili smo se!" Aqer se nasmija, sretan zbog svog pothvata.
"Utaborili smo se kod druge katarakte i najeli svježe ribe iz Nila. Put za povratak
u Tebu otvoren je."
Moja gospodarica zaopovijedila je da se pripremi gozba kako bismo iskazali
počast putnicima.Plemeniti Aqer bio je čovjek dana. Kraljica Lostris stavila mu
je o vrat Zlato Vrline i promaknula ga u čin Najboljeg od Deset Tisuća. Došlo mi
je da povratim dok sam gledao kako se taj mladić šepiri. Kao da to nije bilo
dovoljno,dodijelila mu je zapovjedništvo četvrte divizije kola i potpisala ispravu
kojom mu daruje sto feddana izvrsne zemlje na obali rijeke kad se vratimo u
Tebu.Meni se to činilo malo pretjeranim, prvenstveno jer je ta zemlja pripadala
imetku moje gospodarice.Napokon, Aqer je bio došao do ruba pobune i koliko
god je njegov pothvat bio hvale vrijedan, ipak sam ja bio taj koji je predložio i
isplanirao ekspediciju. Imajući na umu okolnosti, mislio sam da bi bilo pravedno
dodijeliti treći zlatni lanac jadnom robu Taiti. Svejedno sam morao zapljeskati
umijeću svoje gospodarice. Uspjela je preobraziti plemenitog Aqera od
potencijalnog opasnog neprijatelja u privrženog i vjernog slugu koji bi u
godinama koje su dolazile bio pružio mnoge dokaze valjanosti.
Kraljica Lostris znala je s ljudima i iz dana u dan usvajala je sve veću
državničku vještinu. Aqerovo preobraćenje i otkriće puta poprijeko golemog
zavoja rijeke osigurali su nam zaleđe, sad smo mogli preći četvrtu kataraktu s
hrabrošću i optimizmom.Bili smo na putu manje od mjesec dana kad smo uočili
da se naša sreća promijenila i da je boginja održala svoje obećanje. Svakim
danom postajalo je sve očitije da smo prošli najgore.
Pustinja je napokon bila za nama, a miran tok rijeke opet je vodio na jug i
nosio nas u zemlju koju nitko od nas nikada nije vidio. Tamo smo se prvi put mi
Egipćani susreli s čudom kiše. Nikad nismo bili vidjeli kako voda pada s neba.
Kiša je kapala po našim začuđenim licima dok je grom tutnjao kao lavina i
munje nas zasljepljivale svojom bijelom vatrom.Obilate i redovite kiše
proizvodile su nov i čaroban krajobraz koji je u nama budio najveće čuđenje. Na
dvije obale Nila,sve dokud je dopirao pogled s palube čelnog broda, prostirala se
golema prerija. Veličanstvena ravnica, puna bogatih pašnjaka za konje, nije
ograničavala kretanje naših kola. Mogli smo ići kamo smo htjeli i nije bilo ni
dina ni stijenja koje bi nas spriječilo. Nije to bio jedini blagoslov koji nam je
boginja udijelila. Bilo je i stabala. U uskoj dolini koja je bila naša domovina
možda su nekoć postojale šume, ali nitko nije bio u stanju to potvrditi, i kako
bilo, morale su biti iskrčene mnogo stoljeća prije ljudskim sjekirama.
Za nas Egipćane drvo je bilo rijetka i skupocjena roba. Moralo se dovoziti
brodovima ili karavanama iz dalekih stranih zemalja. Sada, gdje god da smo
gledali, vidjeli smo velika stabla. Nisu rasla u gustim šumama kao one što smo
našli na otocima u kataraktama, već u šumarcima isprekidanim velikim
travnatim prostranstvima.Na tim ravnicama bilo je dovoljno drva za izgradnju
svih flota svih nacija na svim morima svijeta, za igradnju svih gradova
civiliziranih zemalja, za pokrivanje krovom svih zgrada i opremanje pokućstvom
svih prostorija.I još bi bilo ostalo drva za ogrjev stoljećima. Mi, koji smo cijeli
život kuhali koristeći izmet životinja, zadivljeno smo kolačili oči. A to nije bilo
jedino blago legendarne zemlje Kush do koje smo konačno došli. Bio sam prvi
koji ih je ugledao u daljini i pomislio sam da su spomenici od sivog granita.
Isticali su se u ravnici bujne žute trave u sjeni akacija. I tada, dok smo ih
zbunjeno gledali, velike su se stijene pomaknule.
"Slonovi!" Nisam ih nikada vidio, ali nisu mogli biti drugo. Uzvik su ponovili
oni koji su stajali oko mene na palubi broda. "Slonovi! Bjelokost!" Bila su to
blaga koja faraon Mamos, unatoč svog zagrobnog blaga, nije mogao niti sanjati.
Kamo smo god pogledali, vidjeli smo nepregledna krda.
"Ima ih na tisuće." Tanus je gledao oko sebe dok mu se u očima počela
pojavljivati lovačka strast. "Gledaj ih, Taita. Ne da ih se prebrojiti."
Ravnice su bile napučene živim bićima, ne samo slonovima. Bilo je antilopa i
gazela, neke smo vrste poznavali, druge nikad nismo vidjeli niti smo čuli za njih.
U budućnosti bismo ih bili dobro upoznali i bili bismo nadjenuti naša imena
raznim vrstama. Oriksi su se miješali s koboima rogova krivih kao luk koji sam
izradio za Tanusa. Bilo je pjegavih žirafa s vratovima koji su stizali do najviših
grana akacija. Rogovi koji su rasli na njuškama nosoroga bili su visoki kao
čovjek i šiljasti kao koplja. Bivoli su se valjali u blatu na obali rijeke. Bili su
golemi, crni kao Sethova brada i jednako ružni. Vrlo brzo bili bismo otkrili zlobu
koja se skrivala iza njihovih melankoličnih pogleda i pogibeljnost njihovih crnih
rogova.
"Iskrcajte kola", viknu nestrpljivo Tanus. "Upregnite konje. Idemo u lov!"
Da sam znao opasnosti kojima smo išli ususret ne bih nikad dopustio
kraljeviću Memnonu da se popne iza mene u prvom lovu na slonove. Nismo ih
poznavali i izgledali su nam kao krotke, nespretne i glupe životinje predodređene
da postanu laka lovina.Tanus je ustreptao od nestrpljivosti i nije htio pričekati da
sve četiri formacije kola budu spremne. Čim je bila spremna prva, od pedeset
kola, zapovijedio je pokret. Razmijenili smo s drugim vozačima oklade o ishodu
lova dok su duge kolone kola prolazile između šumaraka duž obale rijeke.
"Pusti me da upravljam, Taita", zamoli me kraljević. "Znaš da sam dobar kao
ti."
Iako je bio vješt s konjima, nagonski se slagao s njima i imao meku ruku te
premda je vježbao gotovo svaki dan, hvalisavost kraljevića bila je neutemeljena.
Nikako nije bio vješt kao ja, nitko u cijeloj vojsci nije mogao biti tako preuzetan,
pogotovo ne dječačić od jedanaest godina.
 "Gledaj me i uči", odgovorih mu strogim glasom, a kad se Memnon okrenuo
prema Tanusu, on mi je dao za pravo.
"Taita ima pravo. Radi se o nečemu što nitko od nas nije prije pokušao. Drži
jezik za zubima i otvorene oči, sinko."
Pred nama se malo krdo čudnih sivih životinja gostilo izdancima otpalim s
grana drveća. Proučio sam ih s pohlepnom radoznalošću dok smo im kasom
prilazili. Uši su bile goleme, velike zvijeri mahnule su njima i potom su se
okrenule prema nama. Podigle su surle i pomislio sam da njuše naš miris.
Najvjerojatnije nisu nikad imale posla s ljudima i konjima. Bilo je nekoliko
mladunaca i majke su ih okupile u sredini krda kako bi ih zaštitile. Ova me
majčinska briga iznenadila i prvi sam put posumnjao da životinje nisu spore i
glupe kako su izgledale.
"Sve su ženke", viknuh Tanusu. "Imaju mlade i kljove su male i neznatne
vrijednosti."
"Imaš pravo." Tanus ispruži ruku. "Ali, pogledaj tamo. Ona dva su vjerojatno
mužjaci. Vidiš kako su visoki i krupni i kako njihove kljove blistaju na suncu?"
Dadoh znak kolima koja su nas slijedila i udaljismo se od krda majki i
mladunaca. Produžili smo u koloni kroz akacije prema dvama krupnim
mužjacima. Bili smo prisiljeni zaobići otkinute grane i debla golemih akacija
koja su bila iščupana. Nismo još poznavali nevjerojatnu snagu tih životinja i
stoga viknuh Tanusu.
"Mora da je bilo strahovito nevrijeme kad je izazvalo toliko razaranja."
Nisam mislio da je za to moglo biti odgovorno krdo slonova, koji su izgledali
tako krotko i nezaštićeno. Dva stara mužjaka čula su nas, okrenuli su se prema
nama. Tek u tom trenutku uočio sam njihovu veličinu. Kad su raširili uši, kao da
su zakrili nebo poput golemog olujnog oblaka.
"Vidi koliko bjelokosti!", viknu Tanus.
Bio je hladnokrvan i mislio je samo na lovačke trofeje, ali konji su bili
mušičavi i uznemireni. Osjetili su miris čudne zvjeradi, odmahivali su glavom i
odupirali su se napadu. Bilo ih je teško držati pod kontrolom i natjerati ih da
nastave trk.
"Onaj desni veći je", viknu Memnon piskavim i drečavim glasom koji je
mutirao. "Moramo ga prvog uloviti." Malac je bio nestrpljiv poput oca.
"Jesi li čuo kraljevsku zapovijed?", nasmija se Tanus. "Lovit ćemo onog
desnog, a drugog ćemo prepustiti Kratasu. Bit će mu dosta."
Podignuo sam šaku kako bih koloni dao znak da se podijeli u dvije vrste.
Kratas se udaljio nama slijeva s dvadeset pet kola koja su ga pratila, dok smo mi
nastavili prema golemoj sivoj zvijeri koja nam se suprotstavila kljovama od žute
bjelokosti, debelim poput stupova Horusova hrama, koje su virile iz glave. "Na
njega!", viknu Tanus. "Prije no što pobjegne!"
"Naprijed!", viknuh Strpljivoj i Oštroj, koje krenuše u galop. Očekivali smo
da orijaš počne bježati čim uoči da predstavljamo opasnost za njega. Nijedna
druga vrsta divljači koju smo lovili nije nepomično čekala naš prvi juriš. Čak i
lav bježi pred lovcem sve dok ne bude ranjen ili stjeran u stupicu. Kako je bilo
moguće da se te životinje ponašaju drukčije?
"Ima golemu glavu, bit će izvrsna meta", ushićeno viknu Tanus dok je
namještao strijelu. "Ubit ću ga prvim pogotkom, prije no što se da u bijeg. Prođi
blizu njega, ispod onog smiješnog dugog nosa."
Iza nas ostatak postrojbe razvukao se u kolonu po jedan. Naš je plan bio da se
približimo i podijelimo uz bokove mužjaka, zaspemo ga strijelama u prolazu i
onda se vratimo nazad, slijedeći klasičnu borbenu taktiku kola. Bili smo već
blizu slonu, ali on nije bježao. Mislio sam da su možda te životinje glupe kao što
izgledaju. Trebao je biti laka lovina i slutio sam da je Tanus razočaran tim
izgledom.
"Miči se, stara budalo!", viknu prezrivim glasom. "Ne stoj nepomičan! Brani
se!"
Mužjak kao da je razumio izazov. Podiže surlu i ispusti zvuk koji nas zagluši.
Konji su zastali i ja sam završio o grudobran tako silovito da sam natukao rebra.
Na trenutak izgubih kontrolu nad kolima i skrenusmo. Tada slon opet rikne i
krene u trk.
"Horusa mi, pogledaj ga!",viknu zapanjeno Tanus,jer mužjak nije
bježao,bijesno je nasrnuo na nas.
Bio je brži od konja i okretan kao razbješnjeli leopard opkoljen psima. Svakim
korakom podizao je oblake prašine. Nasrnuo je na nas prije no što sam uspio
staviti konje pod kontrolu. Podignuo sam oči da bih ga pogledao jer se nadvio
nad nas i pružio surlu kako bi nas izvukao iz kola. Nisam mogao doći k sebi od
njegove divovske veličine i bijesa koji je bljesnuo u njegovoim očima. Nisu to
bile oči životinje, izgledale su kao da pripadaju pametnom ljudskom biću. Nije
to bilo tupo i glupo biće, već hrabar i strahovit protivnik kojeg smo odveć
nadobudno izazvali.
Tanus odapne strijelu koja pogodi mužjaka posred čela. Očekivao sam da se
sruši s brončanim vrškom zarivenim u mozak. Nismo znali da mozak slona nije
smješten gdje bi se moglo očekivati, već nešto više unazad u golemoj lubanji, i
daje zaštićen masom spužvaste kosti koju nijedna strijela ne može probiti. Slon
nije usporio i nije skrenuo. Podignuo je surlu, zgrabio strijelu kako bi mogao
učiniti čovjek rukom, iščupao je iz mesa, bacio u stranu i nastavio napredovati
ispruživši krvavi produžetak.
Spasio nas je Hui, koji je bio na drugim kolima u našoj koloni. Mi smo bili
nezaštićeni pred bijesom starog mužjaka. Hui je stigao šibajući konje i derući se
kao demon. Njegov strijelac odapeo je strijelu u obraz slona, pedalj ispod oka, i
pogodak mu je skrenuo pažnju. Slon se okrenuo kako bi krenuo za Huijem, ali
on je potjerao konje u galop i bez poteškoća se udaljio. Kola koja su ga slijedila
nisu bila te sreće. Vozač nije bio vješt kao Hui i nije skrenuo dovoljno
učinkovito. Veliki mužjak podignuo je surlu i spustio je kao sjekiru krvnika.
Udario je leđa jednog konja iza hrpta i slomio mu kičmu takvom lakoćom da
sam čuo kralješke kako pucaju poput krčaga. Konj se stropoštao povukavši za
sobom svog parnjaka. Kola su se prevrnula i ljudi su izletjeli iz njih. Slon je
stavio prednju nogu na tijelo kočijaša te mu otkinuo surlom glavu i bacio je u
zrak. Glava je poletjela zrakom špricajući crvenu krv iz otkinutog vrata. Zatim
naiđoše druga kola i skrenuše pažnju diva s njegove žrtve. Zaustavih svoje konje
na rubu šumarka i okrenusmo se preneraženo gledajući pokolj našeg eskadrona.
Smrskana kola bila su posvuda razbacana jer slijeva ni Kratas nije prošao bolje
od nas.
Dva velika mužjaka bila su pogođena brojnim strijelama i krv je lila potocima
po sivoj i prašnjavoj koži. Ali nisu malaksali od rana, strijele su samo povećale
njihov bijes. Nasrnuli su medu drveće, smrskali prevrnuta kola, izgazili tijela
konja, bacili u zrak ljude koji su kričali i zgnječili ih kad su pali na tlo. Kratas
nam se približio i viknuo:
"Tako mi svraba u Sethovim preponama, loše smo prošli. Izgubili smo osam
kola u prvom naletu."
"Zanimljivije no što si očekivao, kapetane Kratase", viknuo mu je kraljević
Memnon. Bilo bi bolje da je svoju ironiju zadržao za se, do tog smo trenutka
zbog meteža zaboravili na njega. Tanus i ja naglo se okrenusmo.
"Što se tebe tiče, dečko moj, za danas si se dovoljno zabavljao", rekoh mu
odlučno.
"Vrati se odmah do flote", potvrdi Tanus. U tom trenutku prođoše prazna kola.
Nisam znao kamo su završila dva čovjeka s njih, vjerojatno su pali na tlo ili su ih
zgrabili razbješnjeni slonovi.
"Držite te konje!", zapovijedi Tanus. Kad su nam dovezli prazna kola, obratio
se kraljeviću. "Odlazi. Vrati se kolima na obalu i pričekaj naš povratak."
"Plemeniti Tanuse!" Kraljević Memnon ispravio se u svoj svojoj visini. Stizao je
ocu tek do rebara. "Prosvjedujem!"
"Nemoj glumatati sa mnom, mladiću. Ako hoćeš, odi pa prosvjeduj svojoj
majci." Tanus je jednom rukom podignuo kraljevića i stavio ga na druga kola.
"Plemeniti Tanuse, imam pravo..." Memnon je učinio posljednji, očajnički
pokušaj da ga ne udaljimo iz lova.
"A ja imam pravo isprašiti ti tur ako te još budem vidio ovdje kad se opet
okrenem", reče Tanus i okrene mu leđa. Nismo više mislili na dječaka.
"Prikupljanje bjelokosti nije lako kao skupljanje gljiva", komentirao sam.
"Morat ćemo smisliti bolji način."
"Nije moguće ubiti ove divove gađajući ih u glavu", zareža Tanus.
"Pokušajmo opet, ali pokušajmo ciljati medu rebra. Ako već nemaju mozak,
valjda imaju srce i pluća."
Uzeo sam uzde i natjerao konje da podignu glavu, ali osjećao sam da su
Strpljiva i Oštra poput mene uznemirene perspektivom da opet pođu u akciju.
Nitko od nas nije bio ushićen prvim pristupom lovu na slonove.
"Ići ću prema njemu", rekoh Tanusu. "Zatim ću skrenuti tako da možeš ciljati
u rebra."
Potjerao sam konje u kas i zatim ubrzao kad smo ušli u šumarak akacija. Pred
nama je veliki mužjak divljao po olupinama prevrnutih kola i tijelima ljudi i
konja rasutim po tlu. Vidio nas je kako stižemo i još jednom jezovito riknuo.
Konji su naćulili uši i opet zastali. Povukoh uzde i potjerah ih dalje. Slon nasrne
na nas kao odron kamenja koji pada niz strmu padinu. Prizor je bio užasan,
prožet neobuzdanim bijesom i patnjom, ali nastavio sam čvrsto držati konje ne
tjerajući ih u puni galop.U posljednjem trenutku udarih ih bičem i viknuh kako
bi počeli galopirati,a istodobno skrenuh ulijevo otkrivši bok slona. Na
udaljenosti manjoj od dvadeset koraka Tanus odapne tri strijele u brzom nizu,sve
tri pogodiše slona iza ramena, zabivši se među rebra i zarivši se svom svojom
dužinom.Slon opet rikne, ovaj put od bola.Pokuša nas dohvatiti, ali produžili
smo galopom izvan njegova domašaja. Okrenuo sam se i vidio ga u oblaku
prašine. Ali kad je opet riknuo, krv je briznula iz vrha surle kao para iz kotla.
"Pluća!", viknuh. "Izvrsno, Tanuse. Pogodio si ga u pluća." Okrenuo sam kola.
Konji su još uvijek bili puni snage i spremni poslušati me.
"Dođite, ljepotice!", viknuh. "Još jednom! Idemo!"
Premda je bio smrtno ranjen, stari mužjak nije bio gotov. Morao sam tek
naučiti koliko su privržene životu te veličanstvene životinje. Kako bilo, nasrne
na nas hrabrošću koja me ispuni poštovanjem. Premda u zanosu lova i strahu za
svoj spas, stidio sam se zbog muka koje smo mu nanosili. Možda sam se zato
toliko približio konjima. U znak poštovanja.Htio sam odmjeriti svoju hrabrost s
njegovom.Kad je zamalo već bilo kasno, skrenuo sam konje kako bih mu prošao
samo malo izvan domašaja strahovite surle.I u tom trenutku kotač kola
pukne.Uslijedi trenutak vrtoglavice dok sam letio zrakom kao akrobat, ali budući
da nije bio prvi put da sam izbačen iz kola, naučio sam padati kao mačka.
Otkotrljao sam se dva koluta, zemlja je bila mekana i trava debela kao ležaj.
Ustao sam neozlijeđen i još uvijek bistra uma, bio mi je dovoljan ovlašni
pogled da shvatim kako Tanus nije prošao tako dobro. Ležao je nepomično na
tlu. Konji su ostali na nogama, ali bili su sputani težinom prevrnutih kola. Slon
nasrne na njih. Oštra je bila bliže i sivi joj div slomi leđa udarcem surle. Oštra se
sruši na koljena uz njištanje. Strpljiva je još bila upregnuta s njom. Slon kljovom
probode grudi Oštre i trgne glavu podižući u zrak jadnu životinju koja se
očajnički ritala i bacakala.Trebao sam pobjeći u tom trenutku, dok je slon bio
zauzet Oštrom.Ali Strpljiva je još bila neozlijeđena i nisam je mogao napustiti.
Slon se dopola okrenuo i uho široko kao jedro skrivalo me njegovom
pogledu.Nije me vidio dok sam trkom prišao. Uzeh Tanusov mač s rešetke
prevrnutih kola i požurih do boka Strpljive. Iako je stari mužjak vukao konjsku
opremu koja ju je spajala s Oštrom, a krv druge kobile joj je lila po vratu i
ramenima, ona još nije bila ozlijeđena. Naravno, bila je mahnita od strave pa je
stoga hrzala i tako se ritala da mi zamalo nije razbila glavu kad sam dotrčao iza
nje. Jedva sam izbjegao udarac kopitom, koje mi okrznu obraz. Tada presjekoh
remen koji ju je vezivao za rudo kola.Mač je bio tako oštar da se njime mogla
obrijati kosa pa je koža odmah popustila. Tri odlučna udarca i Strpljiva je bila
slobodna. Ispružih ruku prema grivi da je uzjašem, ali bila je tako prestravljena
da je pobjegla prije no što sam je uspio uhvatiti. Udarila me ramenom i srušila
me. Padoh na tlo pored razbijenih kola. Kad sam ustao, ugledah Strpljivu kako
bježi kroz akacije lakim korakom koji mi je potvrdio da nije ozlijeđena.
Pogledom potražih Tanusa. Ležao je deset koraka od kola s licem na tlu. Mislio
sam da je mrtav, ali u tom je trenutku podignuo glavu i pogledao me ošamućeno
prevrćući očima. Znao sam da bi iznenadni pokret mogao privući na njega
pažnju slona i ponadao sam se da će ostati nepomičan. Nisam se usudio
prozboriti, jer se razbješnjeni div još uvijek uzdizao nada mnom.Podigoh pogled.
Jadna Oštra bila je nataknuta na kljovu i kožna konjska oprema omotala se oko
surle. Stari mužjak počeo se udaljavati vukući za sobom razbijena
kola.Pokušavao se osloboditi lešine Oštre.Vrh kljove rasporio je kobilin trbuh i
smrad sadržaja želuca miješao se s vonjem krvi i slona. No najjači je bio vonj
moga znojenja od straha. Vidio sam da je slonova glava okrenuta na drugu
stranu, ustadoh i pognut otrčih prema Tanusu.
"Hajde! Na noge!", prosiktah. Pokušah ga podignuti, ali bio je jako težak i
napola bez svijesti. Očajnički se okrenuh da pogledam orijaškog mužjaka.
Udaljavao se od nas, i dalje vukući za sobom kola i mrtvu kobilu. Prebacih
Tanusovu ruku oko vrata i gurnuh rame pod njegovu ruku. Upotrijebio sam sve
svoje snage i uspio ga osoviti na noge teturajući pod težinom.
"Daj!", promrmljah. "Mužjak nas svaki čas može uočiti."
Pokušah odvući Tanusa, ali nakon prvog koraka zastenja i baci se na mene.
"Noga", zajauka. "Ne mogu se maknuti. Iščašio sam koljeno."
Tek u tom trenutku sam doista shvatio težinu situacije. Opet me obuze
kukavičluk i snage me napustiše.
"Odlazi, budalo!", grakne mi Tanus na uho. "Ostavi me ovdje! Bježi!"
Slon podiže glavu i protrese se kao pas koji želi otresti vodu nakon povratka
na obalu. Goleme uši moćno udariše o ramena, a izmučeno tijelo Oštre klizne s
kljove i odleti ustranu kao da nije teže od mrtvog zeca. Snaga slona bila je
nevjerojatna. Ako se s takvom lakoćom mogao osloboditi težine konja i kola, što
bi tek bio napravio od mog tijela?
"Bježi, za ljubav Horusa, bježi, budalo!", zapovijedi mi Tanus i pokuša me
odgurnuti.
Ali čudna tvrdoglavost sprječavala me da ga ostavim. I dalje sam mu stiskao
rame. Koliko sam god bio prestravljen, nisam ga mogao ostaviti. Slon je čuo
Tanusov glas. Naglo se okrenuo, ušiju raširenih kao glavna jedra ratnog broda.
Zurio je u nas. Bili smo udaljeni manje od pedeset koraka. Tada nisam znao ono
što bih bio naučio kasnije, to jest da je slonov vid jako slab. Gotovo u potpunosti
pouzdaje se u sluh i njuh. Samo ga pokret privlači, da smo ostali nepomični, ne
bi nas uočio.
"Vidio nas je", rekoh bez daha.
Povukao sam Tanusa za sobom natjeravši ga da skakuće na neozlijeđenoj
nozi. Stari mužjak uočio je kretanje i riknuo. Nikad neću zaboraviti taj zvuk, koji
me zaglušio i ošamutio. Zateturah i umalo ne padoh povlačeći Tanusa za sobom.
Tada slon nasrnu. Potrčao je dugim koracima raširenih ušiju. Strijele su mu virile
iz nabrana čela, krv mu je tekla niz gubicu kao kiša suza. Svaki put kad bi
riknuo, krv iz pluća štrcala je iz surle u oblaku. Visok poput litice, crn kao smrt,
išao je prema nama jurišnim korakom. Vidio sam svaki nabor kože oko očiju.
Trepavice su bile guste kao u lijepe žene, ali njegov pogled je bio tako surov da
se moje srce skamenilo i nisam se više mogao ni pomaknuti. Vrijeme kao da je
stalo. Bio sam svladan osjećajem nestvarnosti, kao da sam u snu. Nepomično
sam stajao i vidio sam smrt kako veličanstveno napreduje prema nama, ali nisam
mogao učiniti ništa da joj umaknem.
"Taita!" Dječji glas odjeknu mi u umu. Pomislih da je riječ o prividu
izazvanom stravom. "Evo me, Taita!"
U nevjerici, okrenuh glavu skrećući pogled s vizije smrti. Jedna su kola
galopom stizala kroz šumu. Konji su bili u punom trku i micali su glave kao
čekići na nakovnjima kovača. Držali su uši unazad i nozdrve su im bile širom
otvorene. Nisam vidio kočijaša.
"Spremi se, Taita!" Tek u tom trenutku razabrah glavu koja je virila iza
grudobrana. Uzde su stiskale dvije male pesti s člancima blijedim od napora.
"Hej!", viknuh. "Vrati se nazad! Vrati se nazad!"
Vjetar mu je vijao kosu oko glave, tamnocrveni odsjaji u gustim tamnim
kovrčama zabljesnuli su na suncu. Nastavio je ne usporavajući.
"Istući ću tog malog lupeža što me nije poslušao",zareža Tanus dok je
održavao ravnotežu na jednoj nozi.Obojica smo zaboravili opasnost u kojoj smo
bili.
"Ua!", viknu Memnon i uspori konje upravljajući kolima dok su tako oštro
skretala da se unutarnji kotač skroz prestao okretati i počeo bočno otklizavati po
metalnom obruču. Zaustavila su se pred nama dvojicom zaštitivši nas na tren od
nasrtaja slona. U trenutku kad je završilo okretanje, kola su stajala nepokretna.
Bio je to savršen manevar. Gurnuh ramenom pod Tanusovu ruku i bacih ga na
podij. Trenutak zatim bacih se naglavačke na njega. Memnon odmah potjera
konje. Potrčaše tako hitro da umalo nisam sletio na tlo. Zgrabih bočnu stranu
kola kako ne bih ispao.
"Idi Memnone!", viknuh. "Idi, hitro!"
"Idemo!", viknu Memnon. "Ijaaaa!"
Kola munjevito krenuše povučena snagom konja prestravljenih rikom slona.
Sva trojica okrenusmo se. Glava velikog mužjaka uzdizala se nad nama i
izgledalo je kao da ispunjava vidokrug. Surla je bila ispružena i tako blizu nama
da nas je pri svakom rikanju oblak krvi prskao u lice i činio nas nalik žrtvama
neke užasne boleštine. Nismo se uspijevali udaljiti od njega, a on nas pak nije
uspijevao dostići. Nastavili smo vožnju čistinom, s velikom okrvavljenom
glavom koja nam je prijetila dok smo stajali šćućureni na poskakujućim kolima.
Bila je dovoljna i najmanja pogreška našeg vozača da završimo u nekoj rupi ili
slomimo kotač o deblo nekog iščupanog stabla i da slon nasrne na nas. Ali,
kraljević je držao uzde poput veterana i odabirao je smjer izvježbanim pokretima
ruku i sigurnim okom. Skretao je vozeći na samo jednom kotaču i jedva
izbjegavao prevrtanje dok je bježao pred bijesnim nasrtajem. Nije oklijevao ni
časka. I iznenada sve završi. Tijekom trka jedna od strijela zarivenih u grudi
orijaša prodrla je još dublje i probila mu je srce. Slon otvori usta i iz njih poteče
brizak crvene krvi. Umre istog trena.Noge popustiše. Stropošta se uz prasak koji
protrese tlo i izvrne se na bok s dugom krivom kljovom pruženom u zrak u
posljednjem kraljevskom izazovu.
Memnon zaustavi konje. Tanus i ja siđosmo teturajući i stadosmo gledajući
golemo tijelo. Tanus se pridržavao za bok kola kako ne bi opteretio ozlijeđenu
nogu i polagano se okrenuo i pogledao dječaka koji nije znao da mu je sin.
"Horusa mi, upoznao sam mnoge hrabre ljude, ali nikoga poput tebe, sinko",
reče jednostavno.
Prvi je put podignuo Memnona u zagrljaj i privio ga na grudi. Drugo nisam
vidio jer su mi suze zamaglile pogled. Znao sam da sam sentimentalna budala,
ali nisam ih uspio zadržati. Previše sam vremena čekao da bih vidio kako otac
grli sina. Uspio sam se opet pribrati kad sam začuo klicanje. Nitko od nas nije
uočio da se lov odvija u vidokrugu flote.Horusov Dah bio je blizu obale i mogao
sam razaznati kraljičin lik na visokoj krmi. I s te udaljenosti njezino lice bilo je
blijedo i namršteno.
Zlato Vrline priznanje je ratnicima, najviše koje postoji. Samo ga junaci nose
o vratu. Okupili smo se na palubi broda, kraljičini pouzdanici i zapovjednici svih
divizija njezine vojske. Kljove slonova bile su poslagane oko jarbola kao ratni
plijen i časnici su bili u svečanoj odori. Trubači su zasvirali u svoja glazbala kad
je kraljević kleknuo pred kraljicom.
"Moji voljeni podanici!",reče Lostris zvonkim glasom.
"Plemeniti velikodostojnici moga savjeta, zapovjednici i časnici moje vojske,
preporučam vašem divljenju kraljevića Memnona, koji si je u mojim i očima
sviju vas priskrbio naklonost."I nasmiješi se jedanaestgodišnjem dječaku prema
kojemu se odnosila kao prema pobjedničkom vojskovođi.
"Zbog njegova hrabra držanja na bojnom polju zapovijedam da bude primljen
u pukovniju Plavog Krokodila s činom podčasnika druge klase i odlikujem ga
Zlatom Vrline kako bi ga ponosno i časno nosio."
Lanac su kraljevski zlatari namjenski izradili kako bi pristajao vratu dječaka, a
ja sam izradio malog zlatnog slona. Bio je savršen u svakoj potankosti,
minijaturno remek djelo s granitima kao očima i kljovama od prave bjelokosti.
Izgledao je prekrasno i isticao se na kraljevićevim grudima.Suze su mi opet
ispunile oči dok su ljudi klicali i obuzdao sam ih s naporom. Nisam bio jedini
koji se s užitkom prepustio osjećajima kao govedo gacanju u blatu. I Kratas,
Remrem i Astes, unatoč svoga uobičajena gruba i bezočna ponašanja, smijali su
se kao idioti, a kunem se da su se i mnogim njihovim ljudima ovlažile oči. Kao i
njegovi roditelji, dječak si je također priskrbio naklonost i odanost sviju. Na
koncu su se svi časnici Plavih predstavili kraljeviću kako bi ga pozdravili i
svečano ga zagrlili kao svog suborca.
Te večeri, dok smo se vozili duž obale rijeke, Memnon zaustavi konje i okrene
se prema meni.
"Sad sam član pukovnije.Vojnik sam, stoga mi moraš izraditi luk,Taita."
"Izradit ću ti najljepši luk koji je ikoji strijelac ikad upotrijebio", obećah.
Pogleda me ozbiljna izraza lica pa uzdahne.
"Hvala, Taita. Mislim da je ovo najsretniji dan u mome životu." Rekao je to
kao da je sijedi starac, a ne dječak od jedanaest godina.
Sutradan, kad je flota pristala za noćenje, pođoh ga potražiti i nađoh ga
potpuno samog na mjestu skrivenom pogledima slučajnih promatrača.Nije me
vidio i neko sam ga vrijeme promatrao. Bio je gol. Unatoč mojim upozorenjima
glede struja i krokodila,bilo je očito da je plivao u rijeci jer mu je kosa bila
mokra.Njegovo me ponašanje začudilo.Uzeo je s obale dva velika obla kamena.
Držao je jedan u svakoj ruci i dizao ih i spuštao u nekom čudnom obredu.
"Taita, uhodiš me!", reče iznenada ne okrenuvši glavu. "Trebaš nešto?"
"Želim znati što radiš s tim kamenjem. Klanjaš se nekom kušitskom bogu?"
"Pokušavam ojačati ruke da bih mogao napeti novi luk hoću da bude
normalne težine. Nećeš mi pokušati uvaliti još jednu igračku, zar ne?"
Čekala nas je još jedna katarakta, peta, koja je bila i posljednja koju smo
susreli na svome putu. Ali nije bila takva prepreka kao prethodne. Sada kad se
okolno područje promijenilo, nismo više bili prisiljeni slijediti tok rijeke. Dok
smo čekali novu bujicu Nila,posijali smo, kao obično,premda smo mogli poslati
naša kola da istražuju savanu.
Moja gospodarica slala je ekspedicije na jug u lov na krda slonova kako bismo
se opskrbili bjelokosti. Krda veličanstvenih sivih životinja koje su nas dočekale s
povjerenjem kad smo ušli u zemlju Kush sada su nestala. Lovili smo ih bez
milosti gdje god smo ih našli, ali ta pametna stvorenja brzo su naučila lekciju.
Kad smo stigli do pete katarakte, naišli smo na krda koja su pasla u šipražju na
obje obale. Bilo ih je na tisuće i Tanus je zapovijedio kolima da odmah stupe u
akciju. Usavršili smo taktiku lova i naučili smo kako izbjeći gubitke koje su nam
nanijela prva dva mužjaka.
Kod pete katarakte, tog prvog dana, ubili smo sto sedam slonova i izgubili
samo troja kola. Sutradan se s paluba brodova nije vidio ni jedan jedini slon.
Iako su kola slijedila krda duž staza koje su utabali bježeći, prošlo je pet dana
prije no što su ih dostigla.
Naše ekspedicije često su se vraćale u tabor pod petom kataraktom nakon što
su izbivale čitave tjedne,ne vidjevši ni jednog slona i ne donijevši ni jednu
kljovu. Ono što nam se isprva činilo beskonačnom zalihom bjelokosti pokazalo
se prividom. Kako je primijetio kraljević prvoga dana, lov na slonove nije bio
jednostavan kako nam je izgledao. Kola koja su išla na jug ipak nisu obavljala
uzaludna putovanja. Pronašla su nešto što je za nas bilo još dragocjenije od
bjelokosti, ljude.
Nisam napuštao logor više mjeseci jer sam bio odveć zauzet pokusima s
kotačima. U tom razdoblju napokon sam pronašao rješenje problema koji me
mučio od samog početka i koji je izazivao pošalice Tanusa i drugih vojnika kad
bi se ponekad neki od mojih projekata pokazao neuspješnim. Zapravo se nije
radilo o rješenju, već o kombinaciji faktora, počevši od materijala od kojeg su
bili izrađeni palci kotača. Imao sam na raspolaganju gotovo neograničen broj
različitih vrsta drva i rogove antilopa i nosoroga koje smo lovili u blizini tabora i
koji se, za razliku od slonova, nisu udaljavali nakon naših napada. Otkrio sam
da, držim li ga u vodi, crveno drvo akacije postaje tako tvrdo da odbija udarce
najoštrije brončane sjekire. Tom sam drvu dodao slojeve roga i sve omotao
brončanom žicom, slično kao što sam bio izradio Lanatu. Na koncu sam dobio
kotač koji se mogao okretati najvećom brzinom na svakoj vrsti tla a da ne pukne.
Kad smo Hui i ja dovršili prvih deset kola s novim kotačima, izazvao sam
Kratasa i Remrema koji su bili najlošiji vozači svekolike vojske da ih pokušaju
razbiti. Okladili smo se u deset debena zlata. Kratas i Remrem bili su
oduševljeni idejom i prihvatili su je s djetinjim žarom. Tjednima su njihovi
promukli povici i topot kopita odjekivali u šipražju duž obala Nila. Kad je
istekao njihov rok, Hui mi se došao izjadati da su iscrpili dvadeset zaprega, ali
ipak ga je tješila činjenica da smo dobili okladu. Naši novi kotači prošli su
najtežu kušnju.
"Da si nam dao koji dan više", gunđao je Kratas dok mi je nerado predavao
svoje zlato, "znam da bih ih uspio rastatati'."
I izveo je pantomimu koju je držao zabavnom i koja je trebala predstavljati
kotač koji puca i vozača koji leti zrakom.
 "Ti si velika šaljivčina, dragi moj Kratase, ali ja imam tvoje zlato."
Zazveckam mu njime pod nosom. "I preostala ti je samo jedna već istrošena
šala."
Tada se ekspedicija pod zapovjedništvom plemenitog Aqera,koja je bila
poslana na jug u potragu za slonovima,vratila s viješću da su pronađene ljudske
naseobine.Mislili smo da ćemo sresti neko pleme odmah po prelasku prve
katarakte. Stoljećima nas je zemlja Kush opskrbljavala robovima, koje su hvatali
njihovi zemljaci, vjerojatno tijekom plemenskih ratova,i potom prebacivali do
predstraža našeg carstva zajedno s drugom robom, bjelokosti, nojevim perjem,
nosorogovim rogovima i zlatnim prahom.Vragolaste crne sluškinje kraljice
Lostris bile su rođene u toj zemlji i bile su prodane na tržnici u Elefantini.Još ni
danas ne znam si objasniti zašto nismo naišli na ljudska bića prije tog
dana.Možda su se dali u bijeg zbog ratova i pljačkaških pohoda, baš kao što smo
mi rastjerali krda slonova.Možda su bili desetkovani neimaštinom ili
boleštinama. Nije bilo moguće dokučiti to. Dotad smo sreli tek rijetka
svjedočanstva ljudske prisutnosti. Ali konačno smo ih našli i naša zajednica
uskomešala se od uzbuđenja.
Trebali su nam robovi više od bjelokosti ili zlata. Naša civilizacija i naš način
života bili su utemeljeni na ropstvu, sustavu koji su bogovi tolerirali i koji je bio
potvrđen drevnom tradicijom. Sa sobom smo iz Egipta mogli povesti vrlo malo
robova i sad je bilo neophodno, radi preživljavanja i rasta nacije, uloviti nove
kako bismo nadomjestili one koje smo bili prisiljeni ostaviti.
Tanus je zapovijedio da se pripremi ekspedicija koju je kanio sam voditi jer
nismo sa sigurnošću znali s čime ćemo se uzvodno suočiti. Izuzmu li se ratni
zarobljenici, robove su Egipćanima uvijek prodavali strani trgovci i koliko sam
znao, bio je to prvi put nakon mnogo stoljeća da smo bili prisiljeni sami ih loviti.
Bila je to nova razonoda koliko i lov na slonove, ali ovaj put se barem nismo
zavaravali da će lovina biti krotka i glupa.
Tanus se i dalje odbijao voziti s nekim drugim vozačem osim mene.Ni
uzaludni Kratasovi i Remremovi pokušaji da razbiju nova kola nisu bili dovoljni
da ga uvjere u njihove nove vrline.Krenuli smo na čelu kolone,a drugim kolima
upravljao je najmlađi podčasnik Plavih, kraljević Memnon. Odabrao sam dva
najbolja čovjeka za njegovu pratnju. Bio je tako lagan da su njegova kola mogla
ponijeti jednog čovjeka više i nije još bio dovoljno snažan da bi mogao
podignuti kola kad je bilo nužno sići s njih i prenijeti ih preko prepreka koje je
bilo nemoguće drukčije svladati. Trebao mu je čovjek više za ispomoć.
Prva sela na koja smo naišli bila su na obali rijeke, tri dana puta uzvodno od
katarakte. Radilo se o skupinama bijednih skloništa od šiblja, odveć
rudimentarnih da bi zaslužila naziv kolibe. Tanus je poslao nekoliko izviđača u
izvidnicu, a zatim smo u zoru brzim manevrom opkolili naselje. Oni koji su izišli
iz priprostih skloništa bili su toliko zbunjeni i zapanjeni da nisu pružili otpor ili
pokušali bijeg. Stajali su na okupu šaputajući i gledajući krug kola i štitova koji
je stajao oko njih.
"Vrlo dobro." Tanus je iskazao svoje zadovoljstvo kad smo ih promotrili.
Muškarci su bili vitki i snažni, viši od većine naših. Čak je i Tanus izgledao
nisko u usporedbi s tim ljudima dok smo hodali među njima kako bismo ih
podijelili u skupine kao što stočar odvaja stada.
"Ima nekoliko doista iznimnih primjeraka", primijetio je Tanus. "Vidi koja
divota", reče pokazujući mladića izvanredne tjelesne grade. "Mogao bi vrijediti
deset zlatnih obruča na tržnici robija u Elefantini."
Žene su bile krepke i zdrave, ravnih leđa i bijelih pravilnih zuba. One u
porodiljskoj dobi imale su dijete u naručju i držale drugo za ruku. Ali bili su
najprimitivniji ljudi koje sam ikad susreo. Muškarci i žene nisu nosili nikakvu
odjeću i nisu pokrivali intimne dijelove tijela, premda su mlade djevojke opasale
struk niskama perlica izrađenih od ljuski nojevih jaja. Odmah sam uočio da su
žene obrezane na najsuroviji način. Kasnije sam doznao da se za taj zahvat
koristio kremeni nož ili bambusova treščica. Vagine su bile izrezane i unakažene
te probijene komadićima kosti ili bjelokosti.
Mlade žene još nisu bile podvrgnute sakaćenju. Odlučih da ubuduće taj običaj
mora biti zabranjen,bio sam siguran da ću moći računati na kraljičino
odobrenje.Koža im je bila tako tamna da je na svjetlosti prvog sunca izgledala
ljubičasta,poput prezrelog crnog grožđa.Neki su bili namazani smjesom pepela i
bijele gline na kojoj su prstima iscrtali priproste urese.Kosa je bila premazana
mješavinom goveđe krvi i gline i podignuta u visoke svjetlucave pletenice koje
su povećavale već ionako dojmljiv stas.Jedna me činjenica odmah dojmila, medu
njima nije bilo staraca. Kasnije sam doznao da su imali navadu toljagama slomiti
starcima noge i ostaviti ih na obali rijeke kao plijen krokodilima. Vjerovali su da
su ti gmazovi reinkarnacije mrtvih predaka kojima se žrtve pridružuju time što
postanu njihov plijen. Nisu posjedovali metalne predmete, oružje su bile drvene
toljage i zašiljeni štapovi. Nisu poznavali lončarsku vještinu i kao posude
koristili su prazne bundeve. Nisu sijali, živjeli su od ribe koju su lovili vršama i
od goveda dugih rogova koje su smatrali svojim najdragocjenijim dobrom.
Mučili su ih vadeći im krv iz vene na vratu, a krv su miješali s tek pomuzenim
mlijekom i tu su smjesu slasno pili.
 Dok sam ih tijekom idućih mjeseci proučavao, zaključio sam da ne znaju čitati
ni pisati. Njihovo jedino glazbalo bio je bubanj izrađen od debla, a njihove
pjesme bile su mukanje i njakanje divljih životinja. Plesovi su bili neskrivene
parodije spolnog čina u kojima su se goli muškarci i žene međusobno
približavali topćući nogama i njišući bokovima dok se ne bi susreli. Kad bi se to
dogodilo, oponašanje bi se pretvorilo u stvarnost i počeli bi slobodniji odnošaji.
Kad je kraljević Memnon upitao kakvo pravo imamo da posjedujemo ta bića kao
da su stoka, odgovorih mu.
"Divljaci su, a mi smo uljuđeni narod. Kao što otac ima obavezu prema
djetetu, mi imamo dužnost da ih izvedemo iz životinjskog stanja i upoznamo ih s
pravim bogovima. U zamjenu nam moraju uzvratiti svojim radom."
Memnon je bio veoma pametan i nakon mog objašnjenja nije više stavljao u
sumnju njegovu logiku i moralnost. Moja gospodarica prihvatila je jednu moju
molbu i dopustila dvjema svojim crnim sluškinjama da pođu s ekspedicijom.
Moji osobni odnosi s tim smućkama nisu nikad bili idilični, no taj put bile su
nam od velike koristi. Obje su se sjećale vremena prije svog zarobljavanja i
očuvale su rudimentarno znanje jezika plemena iz Kusha.
To nam je bilo dovoljno da započnemo pripitomljavanje zarobljenika.
Glazbenik sam i uho mi je priviknuto na zvuk ljudskog glasa, a povrh toga imam
prirodnu sklonost jezicima. U nekoliko tjedana naučio sam govoriti jezik Šiluka,
kako su se ti ljudi nazivali. Jezik im je bio primitivan kao njihovi običaji i način
života. Rječnik nije prelazio petsto riječi i ja sam ih pribilježio na svoje papiruse
i podučio njima nadzornike i vojne instruktore kojima je Tanus povjeravao
netom uhvaćene robove.
Naime, upravo među njima Tanus je našao pješačke postrojbe za popunu
eskadrona kola. Prvi pohod nije nam dao jasnu sliku o ratobornoj ćudi Šiluka.
Prošao je odveć lako i nismo bili spremni za ono što se dogodilo kad smo napali
drugu skupinu naselja. Ovaj put Šiluci su bili obaviješteni i pripremili su se za
doček. Udaljili su stada i sakrili žene i djecu. Goli i naoružani samo toljagama
napredovali su u mnoštvu protiv naših kola, lukova i mačeva, nevjerojatno
hrabro i smiono.
"Tako mi smrdljive smole Sethovih ušiju!", opsova zadovoljno Kratas nakon
što smo odbili jedan juriš. "Svaki od ovih crnih vragova vojnik je."
"Uvježbani i naoružani broncom, Šiluci će biti u stanju da se suprotstave svim
pješacima svijeta", potvrdi Tanus. "Ostavite lukove na rešetkama. Želim ih žive
ako je moguće."
Na koncu ih je progonio s kolima dok ih nije iscrpio i tek kad su iscrpljeni pali
na koljena, nadzornici robova uspjeli su ih svezati. Tanus je odabrao najbolje za
svoje pješačke postrojbe i naučio njihov jezik jednako brzo kao ja. Vrlo brzo
Šiluci su ga počeli držati bogom umjesto svojih krokodila i Tanus ih je
naposljetku zavolio gotovo kao što sam ja bio privržen svojim konjima.
Nakon nekog vremena nije više bilo nužno loviti Šiluke kao da su životinje.
Spontano su izlazili iz skrovišta u trsticima ili grmovitim jarugama i dolazili
pred Tanusa moleći ga da ih unovači u svoje postrojbe. Tanus ih je naoružao
dugim kopljima s brončanim vrhom i štitovima od slonove kože i obukao ih u
suknjice s repovima divljih mačaka i perjanice od nojeva perja. Vodnici su ih
obučavali u uobičajenim ratnim taktikama, a mi smo ubrzo počeli nadopunjavati
te taktike podučavajući ih upravljanju kolima.
Nisu svi Šiluci bili izabrani za vojsku.Drugi su se pokazali neumornim
veslačima ili vještim govedarima i konjušarima jer su bili naviknuti brinuti se o
svojim žvotinjama.Doznali smo da su njihovi neprijatelji plemena koja su živjela
južnije, Dinke i Mandari.Oni su bili još primitivniji i nisu imali ratoboran nagon
naših Šiluka.Nove Tanusove postrojbe bile su sretne što ih šalju na jug s
egipatskim časnicima i potporom kola kako bi napale drevne neprijatelje.
Uhvatili su tisuće Dinka i Mandara koji su nam koristili za teške fizičke
poslove.Nitko se od njih nije nikad spontano predao kao što su to učinili mnogi
Šiluci.
Kad smo prebacili flotu preko pete i posljednje katarakte, cijela zemlja Kush
otvorila se pred nama. Vođena od Šiluka, naša flota išla je uzvodno rijekom dok
su divizije kola izviđale po objema obalama i vraćale se donoseći još bjelokosti i
nove kontingente robova.Nakon nekog vremena stigli smo do jednog velikog
vodotoka koji je s istoka utjecao u Nil. U tom razdoblju bio je sveden na potočić
koji je tekao od lokvice do lokvice,ali Šiluci su nam zajamčili da u određenom
dijelu godine ta rijeka, koju su oni zvali Atbara, postaje uskiptjela bujica i
doprinosi godišnjem bujanju Nila. Kraljica Lostris poslala je ekspediciju tragača
za zlatom i šilučkih vodiča kako bi slijedili tok Atbare dokud je to bilo moguće.
Flota je u međuvremenu nastavila plovidbu prema jugu i lov na divljač i
robove.Ja sam bio zabrinut i pokušavao to spriječiti, ali često su kola kraljevića
Memnona bila na čelu neke od tih kolona. Naravno, pratili su ga najbolji ljudi,
barem sam mu to mogao osigurati. Ali, u afričkom gustišu opasnosti su uvijek
bile u zasjedi, a on je na koncu konca bio tek dječak. Mislio sam da bi trebao
provoditi više vremena sa mnom i mojim papirusima, učiti na palubi Horusovog
Daha umjesto da luta s tipovima poput Kratasa i Remrema. Ta dva lupeža nisu se
brinula o sigurnosti kraljevića kao što se nisu brinula ni o svojoj. Poticali su ga
izazovima, okladama i pretjeranim pohvalama za njegove najsmionije pothvate.
Vrlo brzo postao je neustrašiv poput njih i kad bi se vratio s izleta, zabavljao se
time da me prepričavanjem svojih pustolovina natjera na zgražanje. Kad bih
prosvjedovao kod Tanusa, on bi se samo smijao. "Ako jednog dana bude morao
nositi dvostruku krunu, dobro je da nauči prezirati opasnosti i zapovijedati
ljudima."
Moja gospodarica slagala se s njima glede Memnonove obuke i ja sam se
morao zadovoljiti time da iskoristim ono malo vremena što sam mogao provesti
s kraljevićem. Ali barem sam imao svoje dvije kraljevne. Bile su divna
utjeha.Tehuti i Bakatha postajale su iz dana u dan sve krasnije i ja sam bio njihov
rob u svakom smislu. S obzirom na situaciju, bio sam im bliži no što je to mogao
biti njihov pravi otac. Prva riječ koju je Bakatha izgovorila bila je "Taita".
Tehuti je odbijala spavati ako joj prije nisam ispričao bajku i patila je kad sam
bio prisiljen napustiti flotu zbog neke misije. Mislim da je to bilo najsretnije
razdoblje moga života. Osjećao sam da sam u središtu svoje obitelji i da imam
sigurno mjesto u naklonosti svih. Sudbina naše nacije bila je sjajna gotovo kao
moja. Ubrzo se jedan od tragača za zlatom vratio iz ekpedicije duž rijeke
Atbare.Kleknuo je pred kraljicu Lostris i odložio pred njene noge kožnu
vrećicu.Otvorio ju je I izvadio brojne svjetlucave kamenčiće. Neki su bili mali
kao zrnca pijeska, drugi veliki kao vrh moga palca, a svi su sjajili osobitim
sjajem. Zlatari, koji su odmah pozvani, bacili su se na posao s talionicima i
pećima izjavivši da se radi o zlatu iznimne čistoće.
Tanus i ja pošli smo konjima uzvodno Atbarom sve do mjesta gdje je
pronađeno zlato. Dao sam svoj doprinos u planiranju metoda uporabljenih za
obradu riječnog šljunka u kojemu je bio zarobljen plemeniti metal. Upotrijebili
smo tisuće robova, Mandara i Dinka, kako bismo izvukli košare šljunka i
prenijeli ih u bazene za ispiranje, koje su kamenoklesari izdubili u granitnim
padinama iznad rijeke. Izradio sam brojne crteže za svoju gospodaricu, dugi
redovi crnih robova,mokre kože koja svjetluca na suncu,dok se penju padinom
noseći na glavi teške košare.
Kad smo napustili rudare i vratili se da se pridružimo floti, ponijeli smo sa
sobom petsto debena tek izlivenih zlatnih obruča. Ne naišavši na druge katarakte
ili prepreke druge naravi, produžili smo dok nismo stigli do mističnog ušća dviju
velikih rijeka, koje su spajajući se postajale Nil koji smo mi poznavali i voljeli.
"Evo mjesta koje je Taita razaznao u viziji Ammon-Raovih labirinta.Ovdje
Hapi miješa dvije vode.Ovo je mjesto sveto boginji", izjavi kraljica Lostris.
"Završili smo svoje putovanje. Ovdje će nas boginja učiniti jakima za
povratak u Egipat. I ja mu dajem ime Qebui, Mjesto Sjevernog Vjetra, jer nas je
taj vjetar donio ovamo."
"Ostaje nam samo da pronađemo mjesto za grobnicu mog muža, faraona
Mamosa", reče kraljica. "Kad grobnica bude izgrađena i faraon pokopan u nju,
moj zavjet bit će ispunjen i bit će vrijeme da se trijumfalno vratimo u naš Egipat.
Tek tada moći ćemo krenuti na tiranina Hiksa i istjerati ga iz naše domovine."
Bio sam jedan od rijetkih, vjerujem, koji nisu bili sretni i osokoljeni odlukom.
Druge je izjedala čežnja i bili su umorni od dugih godina puta. Mene je pak
snašla jedna opaka bolest, obuzetost putovanjem. Htio sam vidjeti što je iza
sljedećeg zavoja rijeke, onstran hrpta sljedećeg brežuljka. Htio sam nastaviti sve
do kraja svijeta. Stoga sam bio sretan kad mi je moja gospodarica povjerila
dužnost da nađem prikladno mjesto za kraljevsku grobnicu i zapovijedila
kraljeviću Memnonu da me prati u ekspediciji sa svojim eskadronom kola. Ne
samo da sam mogao zadovoljiti svoju novu strast za putovanjem, već bih još
jednom bio uživao u društvu kraljevića.
S četrnaest godina,Memnon je postavljen za zapovjednika ekspedicije. Nije to
bilo ništa izuzetno.U našoj povijesti bilo je faraona koji su u toj dobi
zapovijedali velikim vojskama u ratu.Kraljević je jako ozbiljno shvatio
odgovornost tog prvog samostalnog zapovjedništva. Kola su bila pripremljena i
Memnon je osobno pregledao svakog konja i svako vozilo.Imali smo u pričuvi
dvije zaprege za svaka kola, tako da smo ih redovito mogli mijenjati. Dugo smo
u svakoj potankosti raspravili pravac koji ćemo slijediti u potrazi za idealnim
mjestom za kraljevu grobnicu.
Morala je biti smještena na nekom nepristupačnom terenu i u nenaseljenom
području, teško dostupnom pljačkašima grobnica, pa je morala postojati
stjenovita litica u kojoj bismo bili iskopali grobnicu sa svim pomoćnim
hodnicima.Otkad smo ušli u zemlju Kush, nismo naišli na područje koje je
odgovaralo tim zahtjevima.Ponovno smo razmotrili sve što smo znali o ozemlju
koje je bilo za nama i pokušali smo zamisliti što je pred nama.
Qebui, mjesto spajanja dviju rijeka gdje smo se nalazili, bilo je najljepše koje
smo vidjeli tijekom cijelog dugog putovanja. Činilo se da su se tamo okupile sve
ptice iz zraka. Od malenih orlova ribara do veličanstvenih plavih čaplji, od jata
pataka koje su mračile nebo do zviždovki i vivaka koji su trčali uz vodu i
zaustavljali se samo kako bi ispustili svoj zov. U srebrenastom gustišu akacija i u
otvorenoj savani pasla su brojna krda antilopa. Činilo se da je to prebivalište
boginje bilo sveto u svakom vidu života. Nizvodno od ušća dviju rijeka voda je
vrvila ribom,dok su bjeloglavi orlovi ribari polagano kružili po plavoj pozadini
neba i ispuštali svoj osoben zov. Obje rijeke blizanke iskazivale su svoj osobit
značaj, kao što dvoje djece rođene od iste majke može biti različito u svakoj
sitnici. Desni krak bio je spor i žut, protokom veći, ali potisnut. Lijevi krak bio je
mutan, plavosiv bijesni vodotok koji je gurao u stranu blizanca i odbijao se
pomiješati s njegovim vodama, pritiskao ga uz obalu i čuvao mutnost na dugoj
dionici prije no što je nevoljko dopuštao da ga apsorbira susretljivija žuta rijeka.
"Koju moramo slijediti, Taita?", upita me Memnon i ja pozvah šilučke vodiče.
"Žuta rijeka dolazi iz goleme kužne močvare. Nijedan čovjek ne može ući u
nju, puna je krokodila, voden konja i opasnih kukaca. To je mjesto puno
groznica, gdje čovjek može zauvijek izgubiti orijentaciju", odgovoriše vodiči.
"A druga rijeka?", upitasmo.
"Sveta rijeka dolazi s neba,spušta se niz ponore koji se uzdižu do oblaka.
Nijedan čovjek ne može se uspeti tim strahovitim klancima."
"Slijedit ćemo lijevu rijeku", odluči kraljević. "U tom stjenovitom području
naći ćemo mjesto za pokop mog oca."
Pošli smo na istok dok nismo ugledali planine kako se uzdižu na obzoru. Bile
su nalik plavim kulama, tako visoke i veličajne da su nadilazile sve ono što smo
dotad vidjeli i držali mogućim.U usporedbi s tim velikim gorama brežuljci koje
smo i upoznali u dolini Nila bili su poput hrpica pijeska na obali rijeke.
Promatrali smo ih s divljenjem i poštovanjem dok smo im se približavali, a
svakim su se danom uzdizale sve više u nebo i činile manjim svijet pod sobom.
"Nijedan čovjek ne može se uspeti tamo gore", uzviknu Memnon. "To mora
biti obitavalište bogova."
Vidjeli smo munje kako sijevaju nad planinama, bljeskajući u uskovitlanim
nakupinama oblaka koji su skrivali vrhove. Slušali smo grmljavinu, koja je
rikala poput lava u lovu, niz klance i strmoglave litice i osjećali smo kako nas
prožima strahopoštovanje. Nismo otišli dalje od uzvisina u podnožju
veličanstvenog lanca jer su nam ponori i klanci prepriječili put i prisilili su kola
da stanu.Među tim brežuljcima našli smo jednu skrivenu dolinu s okomitim
liticama. Dvadeset smo dana kraljević i ja istraživali to divlje mjesto sve dok se
nismo našli pred jednom crnom liticom i tada mi se Memnon obratio tihim
glasom.
"Ovdje će zemaljsko tijelo moga oca počivati u vječnosti." Podignuo je pogled
prema litici sa zanesenim i mističnim izrazom lica. "Čini mi se da čujem njegov
glas kako zbori u mome umu.Ovdje će biti sretan."
Izvršio sam brižljivo izviđanje i označio liticu zabivši brončane klinove u
pukotine na stijeni,zatim sam odredio smjer i kut ulaznog hodnika za
kamenoklesare koji su trebali doći kako bi počeli s radom. Kad sam završio,
izišli smo iz labirinta dolina i klanaca i spustili se niz Nil do točke susreta dviju
rijeka gdje je bila flota.
Bili smo utaboreni u velikoj ravnici na nekoliko dana puta od Qebuija kad su
me jedne noći probudili čudno glasanje i veliki pokret mnoštva životinja,
zvukovi su pristizali iz okolnog mraka. Memnon zapovijedi trubačima da
zasviraju uzbunu i stadosmo unutar kruga kola. Dodali smo drvo na vatre i zurili
smo u noć. U odbljesku vatri vidjeli smo tamnu rijeku sličnu nabujalom Nilu
koja je prolazila pored nas. Čudni zvukovi i dahtanje bili su zaglušni i životinje
su bile tako zbijene da su udarale u vanjski rub kola prevrnuvši više njih. Odmor
nije bio moguć uz tu tutnjavu pa smo ostali u pripravnosti ostatak noći, a sve to
vrijeme prolazak tih stvorenja nije jenjavao.Kad je zora osvijetlila prizor, vidjeli
smo izvanrednu sliku.
U svim smjerovima, dokud je pogled dopirao, ravnica je bila pokrivena
tepihom životinja u pokretu. Išle su sve u istom smjeru, s čudnom fatalističkom
odlučnošću, pognutih glava obavijenih prašinom i ispuštajući one čudne
zvukove. Svako malo jedan dio nepreglednog krda bez razloga bi se preplašio i
životinje bi se počele ritati. Vrtile su se oko svoje osi, otpuhivale i trčale bez cilja
poput virova na površini rijeke. Zatim bi nastavile normalno kretanje i slijedile
ostale koje su nestajale u daljini.Gledali smo ih smeteno. Sve su bile iste vrste i
sve međusobno jednake. Sve su bile tamne crvenkaste boje s oštrom bradom i
sabljastim rogovima. Glave su im bile deformirane, s ružnom njuškom, a hrbat
se spuštao od visokih ramena prema krhkim stražnjim nogama. Kad smo
naposljetku upregli konje i nastavili put, prošli smo kao brodovlje kroz to živo
more životinja. Razmaknule bi se da bi nas propustile i nastavile bi trčati oko nas
tako blizu da smo ih mogli dodirnuti ispruživši ruku. Nije ih bilo strah i gledale
su nas mutnim očima u kojima nije bilo radoznalosti.Kad je bilo vrijeme
podnevnog objeda, Memnon je uzeo luk i ubio pet životinja s isto toliko strijela.
Odrali smo i raskomadali trupla dok su njihove družice i dalje trčale pored nas.
Unatoč čudnom izgledu, meso ispečeno na žaru bilo je medu najboljima koje
sam ikada kušao.
"Još jedan dar bogova", izjavi Memnon. "Čim stignemo do glavnine vojske,
poslat ćemo ekspediciju da slijedi krda. Moći ćemo osušiti dovoljno mesa za
prehranu vojnika i robova dok ove životinje sljedeće godine opet ne prođu."
Šilučki vodiči objasnili su nam da se nevjerojatna selidba ponavlja svake
godine, kad se krda sele s jedne do druge, vrlo daleke ispaše. Šiluci su te
životinje zvali "gnu", imenom koje je oponašalo njihovo čudno glasanje.
 "Imat ćemo zalihe mesa koje se nikad neće potrošiti i obnavljat će se svake
godine."
Nitko od nas nije mogao predvidjeti zlokobne događaje koji bi bili proizišli iz
prolaska nezgrapnih gnua.Na to me trebao upozoriti način kako su odmahivali
glavom i otpuhivali, te slina koja je curila iz nozdrva nekih životinja. Čim smo
stigli do ušća rijeka,izvijestili smo kraljicu Lostris o selidbi gnua i ona se složila
s prijedlogom kraljevića Memnona. Dodijelila mu je kao pomoćnike Kratasa i
Remrema i povjerila mu zapovjedništvo nad kolonom od dvjesto kola, uz ona
transportna, i nekoliko tisuća Šiluka. Zapovijedlila mu je da ubije toliko gnua
koliko bi bilo moguće raskomadati i osušiti kako bismo se opskrbili zalihama
mesa za vojsku. Nisam pratio ekspediciju jer mi uloga pomoćnog mesara nije
bila po volji. Kako bilo, vrlo brzo ugledali smo na obzoru dim vatri upaljenih za
obradu mesa. Nije prošlo mnogo dana prije no što su se kola korištena za
prijevoz vratila nakrcana velikim komadima dimljena mesa.
Nakon točno dvadeset dana od prvog susreta s krdom gnua ja sam sjedio u
sjeni jednog stabla na obali Nila i igrao bao sa starim dragim prijateljem
Atonom. Iz uslužnosti spram Atona otvorio sam jedan od dragocjenih krčaga
vina dobivenog od tri vrste palmi iz zaliha ponesenih z Egipta. Igrali smo,
razgovarali kako doliči dvama starim prijateljima i u slast pili izvrsno vino.
Nismo mogli znati da nesreća samo što nas nije zadesila. Naprotiv, imao sam
puno razloga da budem zadovoljan sobom. Prethodni dan bio sam dovršio
projekte faraonove grobnice koji su uključivali različite dosjetke koje su trebale
odbiti i osujetiti pljačkaše grobnica. Kraljica Lostris odobrila je projekt i
imenovala je nadglednikom jednog majstora kamenoresca. Rekla mi je da mogu
rekvirirati za državne potrebe sve neophodne robove i materijal. Bila je odlučna
da ne štedi kako bi održala obećanje dano mrtvome mužu, kanila ga je pokopati
u najljepšu grobnicu koju je moj genij mogao stvoriti.
Upravo sam bio dobio treću partiju baoa zaredom i otvarao drugi krčag onog
iznimnog vina, kad sam začuo topot kopita.Podignuo sam glavu i ugledao
konjanika koji je stizao galopom iz smjera kolone kola. Bio je još daleko kad
sam ga prepoznao, bio je to Hui. Rijetko tko jahao je opkoračke i tako ludom
brzinom.Dok se približavao, razabrao sam njegov izraz lica i uznemirio se toliko
da sam naglo ustao prolivši vino i izvrnuvši ploču baoa.
"Taita!", viknu. "Konji! Dobrostiva Izido, smiluj nam se! Konji!"
Zaustavi konja. Skočih na hrbat iza njega i uhvatih ga rukama oko struka.
"Ne gubi vrijeme na riječi", viknuh mu u uho. "Idi, prijatelju, kreni!"
Odoh odmah do Strpljive. Polovica krda ležala je na tlu, ali ona je bila moja
prva ljubav. Ležala je na boku i teško disala. Bila je već stara i njuška joj je bila
pomalo sijeda. Nisam je više upregnuo u kola otkad je Oštru ubio slon. Iako više
nije vukla kola, bila je najbolja kobila naših stada. Sva njezina ždrijebad
naslijedila su od nje hrabrost i inteligenciju. Upravo je bila odbila od sise
prekrasno ždrijebe koje je stajalo pored nje i zabrinuto je gledalo. Kleknuh pored
nje.
"Što je, draga moja?", upitah tihim glasom.
Prepoznala je moj glas i otvorila oči. Kapci su joj bili slijepljeni sluzi. Bio sam
zaprepašten kad sam vidio u kakvom je stanju. Vrat i grlo bili su strahovito
naduti, a iz gubice i nozdrva tekao je potočić smrdljivog žutog gnoja. Tresla ju je
groznica i osjećao sam kako vrućina isijava iz nje kao iz vatre. Pokuša ustati kad
sam joj pomilovao vrat, ali bila je preslaba. Pade dok joj je dah grgoljio u grlu.
Gusti gnoj cijedio se iz nozdrva i osjećao sam da je guši. Grlo se zatvaralo i
morala se boriti za svaki dah. Gledala me gotovo ljudskim izrazom povjerenja i
molbe, a ja sam osjećao kako me svladava nemoć. Nisam znao ništa o toj novoj
bolesti.Skinuh s ramena bijeli laneni šal i uporabih ga da joj očistim nozdrve.
Bio je to neprikladan pokušaj jer bi drugi potoci krenuli istom brzinom kojom
sam uklanjao gnoj.
"Taita!", dozva me Hui. "Sve naše životinje razboljele su se."
Ostavio sam Strpljivu i pošao vidjeti ostatak stada. Polovica konja bila je na
tlu, a oni koji su se još držali na nogama posrtali su i žuti gnoj počeo im je curiti
iz gubice.
"Što da radimo?" Hui i drugi kočijaši zabrinuto su me gledali i osjećao sam
njihovo uzdanje kao breme.
Očekivali su da odagnam strašnu nesreću, ali znao sam da ne mogu ništa
učiniti. Nisam poznavao lijek i nije mi padala na um ni najnevjerojatnija
mogućnost liječenja.Vratih se teturajući do Strpljive i opet joj očistih njušku.
Vidio sam da brzo posustaje. ad se već borila za svaki dah.Tjeskoba me oslabila,
znao sam da ću u svojoj nemoći ubrzo briznuti u plač i neću više nikome biti od
koristi, ni ljudima ni konjima.Netko klekne pored mene. Podignuh pogled i
vidjeh jednog od šilučkih konjušara, poduzetnog čovjeka koji se vezao za mene i
držao me svojim učiteljem.
"To je bolest gnua", reče mi na svom priprostom jeziku. "Mnogi će umrijeti."
Zurio sam u njega. Njegove riječi počele su mi bistriti misli. Sjećao sam se
sline krda crvenkastih životinja koje su preplavile ravnicu. Smatrali smo ih
darom blagonaklonih bogova.
"Ta bolest ubija našu stoku kad stignu gnui.Grla koja prežive više ne
obolijevaju."
"Što možemo učiniti da ih spasimo, Habani?", upitah, ali Šiluk odmahnu
glavom.
"Ne može se ništa učiniti." Držao sam glavu Strpljive u krilu kad je uginula.
Disanje joj zamre u grlu. Protrne, noge se ukoče i potom omlohave. Zajecah
tužno. Bio sam na rubu očaja. Podignuh oči i kroz suze vidjeh da se i ždrijebe
Strpljive srušilo na tlo i da iz njegove gubice izlazi žuti gnoj. U tom trenutku
očajanje prepusti mjesto bijesu.
"Ne!", viknuh. "Neću dopustiti da i ti ugineš!"
Potrčah do njega i viknuh Habaniju da donese kožna vjedra puna tople vode.
Lanenom krpom smočio sam ždrijebetovo grlo kako bih smanjio otok, ali
uzalud. Gnoj se i dalje cijedio iz nozdrva i vrat je oticao kao mjehur pun zraka.
"Umire." Habani odmahnu glavom. "Mnogi će umrijeti."
"Neću to dopustiti", rekoh odlučno.
I poslah Huija do broda da donese škrinjicu s ljekarijama. Kad se vratio, bilo
je već skoro prekasno. Ždrijebe je bilo na izmaku snaga. Gušilo se i pod svojim
uznemirenim rukama osjećao sam kako njegova snaga nestaje. Potražih
nasumice prstenove dušnika na spoju grla i grudi. Rezom otvorih hrskavu cijev,
prislonih na nju vrh skalpela i probuših otporni omotač. Zrak odmah zazviždi
kroz otvor. Vidio sam grudi ždrijebeta kako se nadimaju dok su se pluća punila.
Opet je počelo disati pravilnim ritmom, ali sam gotovo odmah primijetio da ranu
na vratu zatvaraju krv i gnoj. Odrezah hitro komad bambusa s oplate najbližih
kola, izradim cijev i uguram je u ranu. Cijev je držala otvorenim rez i ždrijebe se
prestalo ritati dok je zrak ulazio i izlazio bez zapreka.
"Hui!", pozvah glasno. "Dođi! Pokazat ću ti kako ih možemo spasiti."
Prije noći naučio sam stotinu kočijaša i konjušara kako će izvesti jednostavan,
ali učinkovit kirurški zahvat. Radili smo cijelu noć na tinjavoj svjetlosti uljanica.
Tada je bilo više od trinaest tisuća konja u kraljevskim stadima. Nismo ih mogli
sve spasiti, ali pokušali smo Nastavili smo raditi dok nam se krv sušila na
rukama do lakta. Kad bi nas umor shrvao, bacili bismo se na slamu, odspavali
sat i zatim se probudili i nastavili s radom. Neki konji bili su manje pogođeni
bolešću koju sam nazvao "žuti davitelj". Činilo se da su urođeno otporni. Gnoj
koji je curio iz njihovih nozdrva nije bio obilatiji od onog koji sam bio uočio kod
gnua, mnogi su ostali na nogama i ozdravili su za nekoliko dana. Mnogi su drugi
pak uginuli prije no što smo im uspjeli otvoriti dušnik, a čak i neki od onih koje
smo operirali ubile su potom gangrena i komplikacije izazvane zahvatom.
 Naravno, mnogi naši konji bili su u ekspedicijama i nismo im mogli pomoći.
Kraljević Memnon izgubio je dvije trećine svojih životinja pa je morao napustiti
kola i vratiti se u Qebui pješice. Naposljetku se ispostavilo da smo izgubili više
od polovice naših konja, njih čak sedam tisuća, a oni koji su preživjeli bili su
tako slabi da su prošli mjeseci prije no što su vratili snagu neophodnu za vuču
kola. Ždrijebe Strpljive izvuklo se i zauzelo u mome srcu majčino mjesto.
Postalo je desni parnjak moje zaprege, bilo je tako snažan i pouzdan da sam ga
nazvao Stanac.
"U kojoj je mjeri ova zaraza utjecala na naše nade u skori povratak u Egipat?",
upita me moja gospodarica.
"Kao da smo se vratili unazad mnoge godine", odgovorih i pročitah tjeskobu u
njezinim očima.
"Izgubili smo najveći dio starih uvježbanih konja poput Strpljive. Morat ćemo
pričekati da se namnože i uvježbati mlade konje da preuzmu njihovo mjesto u
vuči kola."
Iščekivao sam u velikom strahu selidbu gnua sljedeće godine, ali kad su stigli
i opet preplavili ravnice, Habanijevo predviđanje pokazalo se točnim. Rijetko
koji konj bio je pogođen simptomima "žutog davitelja", a i to u tako blagom
obliku da su nakon nekoliko tjedana bili opet sposobni za rad. Ono što mi se
činilo čudnim bilo je da su ždrijepci rođeni u razdoblju nakon prve zaraze koji
nikad nisu bili izloženi bolesti bili imuni kao i majke koji su je preboljelje.
Činilo se da je imunitet prešao na njih majčinim mlijekom. Bio sam siguran da
nas bolest neće više tako silovito pogoditi.
Glavna dužnost povjerena mi od kraljice bila je izgradnja faraonove grobnice
u planinama. Bio sam prisiljen provoditi velik dio svoga vremena na tom
divljem mjestu i prepuštao sam se neobičnim čarima planina. Bile su
nepredvidljive poput lijepe žene, ponekad daleke i skrivene u gustim velovima
šarolikih oblaka paranih munjama. U drugim prigodama bile su divne i
zavodljive i činilo se da me dozivaju, izazivaju da otkrijem sve njihove tajne i
njihove pogibeljne čarolije.Premda sam imao pod svojim zapovjedništvom osam
tisuća robova za izvedbu radova i ispomoć najboljih zanatlija i umjetnika,
gradnja grobnice sporo je napredovala. Znao sam da će trebati mnoge godine da
se dovrši kompleksna grobnica koju je htjela moja gospodarica i da se ukrasi na
način dostojan gospodara Dvaju Kraljevstava. Zapravo nije imalo smisla žuriti
jer je bilo potrebno jednako toliko vremena da bi se obnovila stada konja i tako
obučile postrojbe šilučkih pješaka da postanu sposobne suprotstaviti se
eskadronima Hiksa.
 Kad nisam bio u gorama na izgradnji grobnice, provodio sam vrijeme u
Qebuiju, gdje me čekalo mnoštvo poslova i užitaka, od odgoja mojih dviju
kraljevni do smišljanja novih ratnih taktika s plemenitim Tanusom i
kraljevićem.Već je bilo očigledno da, dok će jednoga dana Memnon zapovijedati
eskadronima kola, Tanus nije nikad prevladao svoje nagonsko nepovjerenje
spram konja.Bio je mornar i pješak i kako je stario, tako je postajao sve veći
tradicionalist i konzervativac u korištenju novih šilučkih postrojba. Kraljević je,
pak, bio smion i inovativan u korištenju kola. Svakim danom iznosio mi je tucet
novih ideja, neke su bile besmislene, druge genijalne. Sve smo ih iskušavali, čak
i kad sam znao da su neostvarive.
Imao je šesnaest godina kad ga je kraljica Lostris promaknula u rang
Najboljeg od Deset Tisuća. Sad kad je Tanus rijetko dolazio sa mnom, postupno
sam preuzeo ulogu kraljevićeva kočijaša i između nas se uspostavio gotovo
nagonski odnos koji se proširio i na našu najdražu zapregu,Stanca i Lanca. Kad
bismo pošli u pohod,Memnon je volio upravljati kolima, a ja sam stajao iza
njega. Ali, čim bismo prešli u akciju, dobacivao mi je uzde i grabio luk ili
koplje. Ja sam upravljao kolima kroz gužvu slijedeći pokrete koje smo zajedno
razradili.Memnon je sazrio, ojačao i počeli smo osvajati nagrade na vojnim
igrama koje su bile značajka našeg života u Qebuiju.Prvo smo pobijedili u
brzinskim utrkama, u kojima smo dokraja iskoristili Stančevu i Lančevu brzinu,a
zatim smo počeli pobjeđivati u streličarskim,kopljaničkim natjecanjima.Naša
kola postala su ona koja valja nadmašiti da bi se dobila pobjednička vrpca iz
ruku kraljice Lostris. Sjećam se klicanja dok su naša kola jurila kroz cilj utrke, ja
sam držao uzde, a Memnon je bacao koplja lijevo i desno pogađajući dvije
slamnate lutke.I sjećam se mahnitog leta ciljnom ravninom dok je kraljević
vikao kao demon, a duga mu se pletenica vijorila na potiljku poput repa lava u
skoku. Uskoro su zaređali drugi susreti, u kojima se počeo isticati bez moje
suradnje. Svaki put kad bi prošao sa Zlatom Vrline koje mu je sjajilo na grudima
i vrpcom prvaka upletenom u pletenicu, djevojke su se smijale, crvenjele i
krišom ga gledale.Kad sam jednom u žurbi ušao u njegov šator kako bih mu
donio hitnu vijest, naglo sam stao vidjevši ga jako zauzetog, nehajnog za sve
osim za djevojku koja je bila pod njim. Povukoh se u tišini, pomalo žalostan na
pomisao da je za njega završilo doba nevinosti.
Za mene se od svih tih užitaka nijedan nije mogao mjeriti s dragocjenim
satima koje sam još uspijevao provesti sa svojom gospodaricom. S trideset tri
godine bila je na vrhuncu svoje raskoši i njezine draži bile su uvećane
odmjerenim i rafiniranim držanjem.Postala je prava kraljica, nedostižna žena.
Svi su je voljeli,ali nitko je nije volio kao ja. Niti Tanus me nije mogao nadmašiti
u privrženosti njoj.Bio sam ponosan, jer je ona još trebala moje savjete i
prosudbe i s tolikim povjerenjem računala na njih. Unatoč drugim blagoslovima
koji su bogatili moj život, bila je najveća ljubav moga života. Trebao sam biti
radostan i zadovoljan,ali moja nemirna narav bila je pomućena novom
pomamom za lutanjem koja me obuzela.
Kad bih predahnuo od poslova na faraonovoj grobnici i podignuo pogled,
planine kao da su me dozivale.Počeo sam s kratkim izletima u samotne klance,
najčešće sam, a ponekad s Huijem ili nekim drugim pratiocem. Hui je bio sa
mnom kad sam prvi put vidio krda divokoza na veličanstvenim vrhovima
planina. Tu vrstu nikad nismo bili vidjeli. Bile su dvostruko više od divljih koza
u dolini Nila i neki stari mužjaci imali su tako velike krive rogove da su izgledali
čudovišno poput nekih mitoloških životinja. Hui je odnio vijest o prisutnosti
divokoza u Qebui i nakon nešto manje od mjesec dana Tanus se pojavio u dolini
kraljevske grobnice s lukom na ramenu i kraljevićem Memnonom pored sebe.
Kraljević je postao strastveni lovac poput oca.
Ja sam radosno prihvatio mogućnost da istražim čari planine u takvome
društvu.Imali smo namjeru poći samo do prvih vrhova ali kad smo se uspeli na
bilo, našli smo se pred prizorom koji je otimao dah. Vidjeli smo kako se k nebu
uzdižu druge planine, koje su imale oblik nakovnja i boju lavova. U usporedbi s
njima vrhovi na kojima smo stajali izgledali su beznačajno i planine su nas
pozivale da produžimo.Nil se uspinjao s nama kroz strme doline i tamne klance
u kojima se bistra voda vrtložila. Nismo uvijek mogli pratiti njegov tok i na
nekim smo mjestima bili prisiljeni popeti se više i slijediti vrtoglave staze koje
su po prijetećim liticama utabale divokoze.
Tada, kad nas je privukla u svoje ralje, planina je podivljala. Bilo nas je
stotinu, s deset tovarnih konja koji su nosili živež. Utaborili smo se u jednom od
tih klanaca, s Tanusovim i Memnonovim lovačkim trofejima izloženim po
stijenama našem divljenju.Bile su tu dvije glave divokoza, najveće koje smo
vidjeli na svim našim putovanjima, tako teške da su trebala dva roba kako bi
podigli jednu.Iznenada je počela kiša.U našoj dolini Nila, u Egiptu, kiši u
najboljem slučaju jednom u dvadeset godina.Nitko od nas nije nikad ni zamišljao
nešto što bi ni izdaleka sličilo kiši koja se sručila na nas. Isprva su crni i gusti
oblaci pokrili uski pojas vidljivog neba između litica koje su nas zatvarale s
bokova,i prešli smo od sunčanog podneva do sutona. Hladan vjetar pomeo je
dolinu i sledio naša tijela i naše duše. Zaprepastismo se. Zatim munja izleti iz
mračne utrobe oblaka i raznese kamenje oko nas,ispunivši zrak i mirisom
sumpora i iskrenjem kremena.Gromovi su tutnjali, pojačani jekom dok su se
odbijali od litice do litice,a tlo se treslo i podrhtavalo pod našim
nogama.Naposljetku stiže kiša, ali ne u kapima.Kao da smo pod jednom od
katarakti na Nilu kad rijeka nabuja. Nije bilo više ni zraka za disanje, voda nam
je punila usta i nosnice i izgledalo je kao da se utapamo. Uspijevali smo tek
razabirati nejasan obris čovjeka koji je bio udaljen od nas manje od lakta. Bila je
tako silovita da smo završili na tlu i sklonili se pod najbliže stijene, ali nastavila
je nasrtati na naša osjetila i šibati nepokrivenu kožu kao roj bijesnih
stršljena.Bilo je hladno.Nisam nikad oćutio toliku zimu, a mi smo bili pokriveni
samo tankim lanenim šalovima. Hladnoća nam je oduzimala snagu. Protrnuli
smo sve dok nismo počeli cvokotati zubima, a nismo to mogli izbjeći niti
stišćući vilice svim svojim snagama.Potom, jači od zvuka kiše, začuh još
jedan,bio je to zvuk kiše koja se pretvorila u proždrljivo čudovište.
U usku dolinu prodro je bedem sive vode koja se pružala od jedne okomite
litice do druge i sve nosila sa sobom.Bujica nahrupi na mene i odnese me,
bacajući me o stijene dok mi je ledena voda punila grlo.Tama me nadvlada i ja
pomislih da umirem.Nejasno se sjećam da me netko zgrabio i povukao na
mračnu obalu. Glas moga kraljevića vrati me k svijesti. Prije no što sam otvorio
oči, osjetio sam dim drva i toplinu plamena.
"Taita, probudi se. Govori." Glas je bio ustajan. Otvorih oči. Memnonovo lice
lebdjelo je nada mnom. Smijao se. Zatim se okrenuo i pozvao.
"Pri svijesti je, plemeniti Tanuse."
Uočih da smo u nekoj pećini i da je vani pala noć. Tanus je pustio vatru i
kleknuo pored kraljevića.
"Kako je, stari moj? Nisi valjda nešto slomio?" Pridigoh se i sjedoh pipajući
se posvuda prije odgovora.
"Glava mi je u komadima i svi me udovi bole, a osim toga hlado mi je i
gladan sam."
"Onda ćeš preživjeti", nasmija se Tanus. "Iako sam do malo prije sumnjao da
će to nekome od nas uspjeti. Moramo se izvući iz ovih prokletih planina prije no
što se dogodi nešto gore. Bila je ludost usuditi se doći na mjesto gdje rijeke
silaze s neba."
"A ostali?", upitah. Tanus odmahnu glavom.
"Svi su se utopili. Ti si jedini kojeg smo uspjeli spasiti."
"A konji?"
"Izgubljeni", progunđa Tanus. "Svi izgubljeni."
"Imamo li živeži?"
"Ne", odgovori Tanus. "Izgubio sam i svoj luk. Imam samo mač kojim sam
opasan i odjeću u koju sam odjeven."
Kad se razdanilo, napustili smo svoje sklonište i počeli se spuštati u dolinu. U
podnožju klanca našli smo trupla nekolicine ljudi i konja, nasukana na stijene
nakon što je povodanj prošao. Potražili smo po kamenju i šljunku i uspjeli smo
spasiti dio živeži i opreme. Na moju veliku radost moja škrinjica s ljekarijama
bila je neoštećena, premda puna vode. Stavio sam sadržaj na jednu stijenu da se
osuši i od opreme jednog mrtvog konja improvizirao sam naramenice kako bih je
mogao staviti na leđa.Memnon je u međuvremenu s mrtvoga konja odrezao
nekoliko kriški mesa i stavio ih na vatru da se ispeku. Najeli smo se dosita,
spremili ostatak i krenuli pješice kako bismo se vratili u Qebui.
Put se polako pretvorio u moru kako smo se uspinjali strmim stjenovitim
padinama i spuštali se u ždrijela.Činilo se da to užasno područje nije imalo kraja
i naše izmučene noge prosvjedovale su svakim korakom. Noću smo drhtali oko
zadimljene vatrice upaljene granjem koje je voda izbacila na obalu. Već drugi
dan shvatili smo da smo se izgubili. Lutali smo bez cilja. Bio sam siguran da
smo osuđeni na smrt u tim planinana,ali, zatim smo začuli zvuk rijeke i kad smo
stigli na jedan prijevoj između dva vrha ugledali smo novorođeni Nil kako
vijuga u dubini klanca podno nas.I to nije bilo sve. Na obalama smo ugledali
mnoštvo šarenih šatora između kojih su hodale ljudske spodobe.
"Civilizirani ljudi", rekoh. "Šatori mora da su od tkanine."
"A ono su konji", potvrdi Memnon pokazujući životinje privezane nedaleko
tabora.
"Tamo!", uzviknu Tanus. "Ono je odbljesak sunca na sječivu mača ili vršku
koplja. Obrađuju metal."
"Moramo otkriti tko su." Bio sam radoznao da doznam koje pleme može
živjeti u tako negostoljubivom kraju.
"Prerezat će nam vrat", progunđa Tanus. "Što te navodi na pomisao da ovi
gorštaci nisu divlji poput zemlje u kojoj žive."
"Konji su prekrasni", promrmlja Memnon."Naši nisu tako visoki i snažni.
Moramo se spustiti i proučiti ih."Kraljević je bio pravi ljubitelj konja.
"Plemeniti Tanus ima pravo." Primjedba je prizvala pozornost moje smotrene
ćudi i bio sam sklon savjetovati opreznost.
"Mogli bi biti opasni divljaci unatoč tome što izgledaju kao civilizirani ljudi."
Sjeli smo na stijenu i još malo raspravljali, ali naposljetku je radoznalost
prevladala i sišli smo u jedan propad kako bismo krišom promatrali neznance.
Kad smo se približili,vidjeli smo da su visoki i dobro građeni,vjerojatno snažniji
od nas Egipćana.Kosa im je bila gusta, tamna i kovrčava.Nosili su duge vunene
halje živih boja, dok smo mi bili golih grudi, a naše suknjice su bile gotovo
uvijek bijele.Nosili su čizme od mekane kože,dok smo mi koristili sandale, i
imali su glavu umotanu u šareno sukno. Žene koje smo vidjeli u poslu medu
šatorima nisu nosile veo i izgledale su veselo, pjevale su i dozivale se na jeziku
koji nikad nisam čuo, ali glasovi su im bili melodiozni. Donosile su vodu, kuhale
ili mljele žito. Neki muškarci posvetili su se igri koja je bila jako slična baou,
kladili su se i raspravljali o potezima. U jednom trenutku dvojica skočiše na
noge, isukaše krive bodeže i sukobiše se režući kao pobješnjele mačke.Treći je
čovjek ustao i rastezao se lijeno poput leoparda. Prišao im je, mačem blokirao
bodeže i dva su se protivnika odmah smirila i udaljila. Miritelj je očito bio
glavar, krepak čovjek visok kao divokoza. Imao je i druga kozja obilježja.Brada
duga kao u divojarca, grube crte lica s velikim orlovskim nosom i široka usta
davali su mu okrutni izgled. Pomislih da vjerojatno smrdi poput starih mužjaka
koje je Tanus ubio.Iznenada osjetih kako mi Tanus čvrsto stišće ruku i šapće na
uho.
"Pogledaj!" Glavar je bio odjeven bogatije od drugih.Halja je bila na plave i
crvene pruge i nosio je naušnice s kamenjem koje je sjalo poput puna mjeseca.
Ali nisam shvaćao što je zadivilo Tanusa.
"Mač", prosikta on. "Pogledaj mač."
Prvi ga put pogledah.Bio je duži od naših i držak je bio od zlatne,fino
obrađene filigrane kakvu nikad nisam vidio. Štitnik je bio posut dragim
kamenjem. Bio je remek-djelo koje je očito iziskivalo više godina rada
vrhunskog majstora. Ali nije to privuklo Tanusa, već sječivo. Bilo je dugo kao
glavarova ruka, od metala koji nije bio ni žućkasta bronca ni crveni bakar. Bilo
je čudne srebrenastoplave boje,poput krljušti šarana netom ulovljenog u Nilu, i
sa zlatnim intarzijama koje kao da su isticale njegovu jedinstvenost.
"Što je to?", promrmlja Tanus. "Koji je to metal?"
"Ne znam."
Glavar je opet sjeo pred svojim šatorom,oslonio je mač na koljena i jednim
komadom vulkanske stijene u obliku penisa počeo milovati oštricu sječiva.
Metal je ispuštao treperav zvuk na svaki dodir kamena,bronca nije tako zvučala.
Bio je nalik glasanju lava koji se odmara i prede.
"Želim ga", promrmlja Tanus. "Neću si dati mira dok ne budem imao taj mač."
Uputih mu zaprepašteni pogled jer nisam nikad čuo da govori tim tonom.
Primijetih da misli ozbiljno, bio je ponesen iznenadnom ljubavi.
"Ne možemo ostati dalje ovdje", rekoh mu tihim glasom. "Otkrit će nas."
 Povukoh ga za ruku, ali odupro se. Pogled mu je bio uprt u oružje.
"Idemo pogledati njihove konje", ustrajao sam.
Naposljetku je dopustio da ga odvučem. Slobodnom rukom uhvatio sam za
ruku Memnona.Zaobišli smo tabor na sigurnoj udaljenosti i krišom se približili
konjima. Kad sam ih vidio izbliza, bio sam ponesen jednakom strašću koja je
obuzela Tanusa za plavi mač. Bili su drukčiji od konja Hiksa, viši i elegantniji.
Glave su bile plemenitije,nozdrve šire.Znao sam da su te nozdrve znak krepkosti
i otpornosti. Oči su bile smještene više naprijed i bile su ispupčenije od očiju
naših životinja,bile su to velike krotke oči pune inteligencije.
"Prelijepi su", promrmlja Memnon. "Pogledaj kako drže glavu i izvijaju vrat."
Tanus je žudio za mačem, a mi smo jednako silno htjeli konje.
"Bio bi dovoljan pastuh poput onoga za naše kobile", promrmljah obraćajući
se bogovima. "Dao bih svoju nadu u vječni život samo da imam jednog."
Jedan od konjušara baci pogled u našem smjeru,zatim reče nešto drugome koji
je stajao pored njega i pomakne se.Ovaj put nisam trebao inzistirati. Sva trojica
primirismo se iza stijene koja nas je zakrivala i udaljismo se. Našli smo sigurno
skrovište nizvodno, u jednoj ispremiješanoj gomili stijena, i počeli smo jednu od
onih rasprava u kojima svi govore istovremeno i nitko ne sluša.
"Otići ću k njemu i ponuditi mu tisuću debena zlata", izjavi Tanus. "Moram
imati onaj mač."
"Prije će te ubiti. Nisi li vidio da ga miluje kao da mu je prvorođeni sin?"
"Oni konji", promrmlja ushićeno Memnon. "Nikad nisam ni sanjao toliku
ljepotu. Horus vjerojatno ima životinje poput onih upregnute u svoja kola."
"Jeste li vidjeli onu dvojicu koji samo što se nisu živi odrali?", upitah.
"Krvožedni su divljaci. Iščupali bi vam crijeva prije no što biste otvorili usta i
izgovorili riječ. A, osim toga, što biste im mogli ponuditi? Doživjet će nas kao
bijedne prosjake."
"Noćas bismo mogli ukrasti tri pastuha i spustiti se u ravnicu", predloži
Memnon. Premda je ideja bila vrlo primamljiva, moj je odgovor bio strog.
"Ti si prijestolonasljednik Egipta,a ne obični lopov." Memnon se pakosno
nasmiješi.
"Za jednog od tih konja bio bih spreman postati sjecikesa poput najgoreg
tebanskog lupeža."
Dok smo raspravljali, iznenada začusmo glasove koji su se približavali niz
rijeku iz smjera tabora.Pogledasmo oko sebe u potrazi za boljim skrovištem i
sakrismo se. Glasovi se približiše.Pojavi se skupina žena koje se zaustaviše pod
nama na obali rijeke. Tri su bile postarije, četvrta je bila djevojka. Tri žene nosile
su tamne halje i kosa im je bila omotana crnim vrpcama, činilo se da su sluškinje
ili dadilje. Nisam pomislio da su tamničarke, jer su se odnosile prema djevojci s
velikom uslužnošću.Djevojka je bila visoka, vitka i u hodu je bila nalik grančici
papirusa na povjetarcu Nila. Imala je na sebi kratku finu vunenu halju na žute i
plave pruge koja je otkrivala koljena.Premda je nosila čizme od mekane kože,
vidio sam da su noge vitke i glatke. Žene su se zaustavile baš ispod našeg
skrovišta i jedna starica poče svlačiti djevojku.Druge dvije napunile su vodom iz
rijeke amfore koje su donijele na glavama. Rijeka je još bila nabujala od
povodnja i nitko nije mogao ući u tu hladnu vodu a da se ne izloži opasnosti.
Bilo je očito da kane oprati djevojku služeći se amforama. Jedna žena skine joj
halju i djevojka ostade gola.Začuh Memnona kako prigušuje usklik. Pogledah ga
i vidjeh da više ne misli na krađu konja.
Dok su dvije žene izlijevale na djevojku vodu iz amfora, treća ju je trljala
presavijenom tkaninom.Djevojka je držala ruke nad glavom i polako se okretala
kako bi je mogle bolje smočiti. Smijala se i cičala od hladnoće i vidio sam da se
koža oko bradavica naježila. Bradavice su bile boje rubina ili granata i bile su
nalik draguljima umetnutima u zaobljene grudi. Kosa je bila
tamna,kovrčava,koža je bila boje izglačane ulaštene akacije, crvenkastosmeđa, i
blještala je na planinskom suncu. Crte lica bile su nježne, nos tanak i zaobljen,
usne mekane i pune, ali ne debele kao u crnaca. Velike tamne i kose oči isticale
su se nad visokim jagodicama.Trepavice su bile tako guste da su se ispreplitale.
Bila je prekrasna.Upoznao sam samo jednu ženu ljepšu od nje. Iznenada reče
nešto pratiljama koje su se odmah odmakle, o ona se zatim popela prema nama.
Ali prije no što je došla do našeg skrovišta, zaklonila se iza jedne stijene koja ju
je skrivala od njezinih družica, ali ne i našim pogledima. Pogledala je u žurbi
oko sebe, ali nas nije vidjela.Hladna voda vjerojatno je proizvela svoj učinak jer
se čučnula i ispustila obilati brizak. Memnon tiho zajeca.
Bio je to nagonska, nehotična reakcija, izraz tako silne želje da se preobrazila
u muku. Djevojka skoči na noge i pogleda ga. Memnon je bio nedaleko mene i
Tanusa.Dok smo nas dvojica bili skriveni,on je bio dostupan pogledu. Pogledaše
se.Djevojka je drhtala.Njezine tamne oči izgledale su goleme. Očekivao sam da
pobjegne ili počne vikati, no ona je urotničkim izrazom lica pogledala iza sebe,
kao da se htjela uvjeriti da žene nisu pošle za njom. Zatim se opet okrenula
prema Memnonu te blagim i tihim glasom nešto upita, pruživši mu ruke u
molećivoj kretnji.
"Ne razumijem", promrmlja Memnon i raširi ruke.
Djevojka priđe i nestrpljivo ponovi molbu.Kad je Memnon odmahnuo
glavom, zgrabila mu je ruku i stisnula, a zatim uznemireno podigla glas i nešto
ga upitala.
"Masara!" Jedna od pratilja čula ju je. "Masara!"
To je očito bilo djevojčino ime, jer je ona kretnjom upozorila Memnona da
šuti i okrenula sa da se vrati nazad. No, tri žene počele su se uspinjati kako bi je
pronašle. Bile su uznemirene i uzbunjene. Obišle su zajedno stijenu i stale
vidjevši Memnona. Načas se nitko ne pomakne. Zatim tri žene jednoglasno
dreknuše. Gola djevojka samo što nije potrčala da stane uz Memnona. Ali kad je
krenula, dvije je žene zgrabiše. Sad su se drale sve četiri, dok se djevojka ritala
ne bi li se oslobodila.
"Vrijeme je povratka." Tanus me povuče za ruku i ja skokom krenuh za njim.
Iz smjera tabora dopriješe uzvici mnogih uzbunjenih muškaraca i dreka žena.
Kad sam zastao da bih pogledao iza nas, vidio sam da stižu u mnoštvu. I vidio
sam da Memnon nije pošao za nama, pritekao je u pomoć djevojci. Žene su bile
kršne i držale su Masaru vrišteći još glasnije. Premda se djevojka očajnički
pokušavala izvući, Memnon ju nije uspio osloboditi.
"Tanuse!", viknuh. "Memnon je u nevolji!" Nepromišljeno se vratismo natrag,
zgrabismo ga i odvukosmo sa sobom. Pratio nas je opirući se.
"Vratit ću se po tebe!", viknu Masari, okrenuvši se da je pogleda. "Drž' se!
Vratit ću se po tebe!"
Kad mi danas netko kaže da ljubav na prvi pogled ne postoji, ja se u sebi
nasmijem i pomislim na dan kad je Memnon prvi put vidio Masaru. Izgubili smo
dosta vremena odvlačeći Memnona,a progonitelji su hitro krenuli za nama kad
smo jednom od onih staza divokoza potrčali prema hrptu uzvisine. Jedna strijela
preleti Memnonovo rame i udari o stijenu. Potrčasmo još hitrije. Trčali smo
jedan za drugim po dugoj uskoj stazi. Memnon je bio na čelu, a Tanus ga je
slijedio.Ja sam bio posljednji i budući da sam bio natovaren škrinjicom s
ljekarijama koju sam nosio na leđima, zaostajao sam. Još jedna strijela preleti
iznad naših glava, treća pogodi škrinjicu takvom snagom da sam posrnuo, ali je
ipak zadržala udarac koji bi me inače probio.
"Hajde, Taita!", viknu mi Tanus. "Baci je ili će te uhvatiti!"
Tanus i Memnon bili su pedeset koraka preda mnom i razmak se povećavao,
ali ja nisam mogao napustiti svoje dragocjene lijekove. U tom trenutku doleti još
jedna strijela i ovaj put nisam imao sreće.Pogodila me u meso bedra. Zakortrljah
se stazom i silovito padoh. Sjeo sam i s užasom pogledao pritku strijele koja je
virila iz noge, a onda sam se okrenuo prema progoniteljima. Predvodio ih je
bradati plemenski poglavica u prugastoj halji i bio je sto koraka ispred
drugih.Uspinjao se dugim koracima i proždirao razmak brzinom divokoza,
kojima je u mnogočemu bio nalik.
"Taita!", zovnu me Tanus. "Sve u redu?"
Stao je na rubu uspona i okrenuo se zabrinuto gledajući. Memnon je već bio
nestao za brijegom.
"Pogođen sam strijelom", viknuh. "Odlazi. Ne mogu vas pratiti."
Vratio se natrag i bez najmanjeg oklijevanja potrčao prema meni. Poglavica ga
je vidio i riknuo u znak izazova. Isukao je svjetlucavi plavi mač, razmahao se
njime i nastavio se penjati prema meni. Tanus stiže do mene i pokuša me
podignuti na noge.
"Uzalud. Teško sam ranjen. Spašavaj se!", rekoh mu.
Ali čovjek je već nasrnuo na nas. Tanus mi pusti ruku i isuka mač. Dvojica se
bijesno sudariše.Nisam sumnjao u ishod dvoboja, jer je Tanus bio najjači i
najvještiji mačevalac medu Egipćanima. I nakon ubojstva poglavice bili bismo
gotovi, jer nismo mogli očekivati milost od njegovih podanika. Čovjek pokuša
pogoditi Tanusa u glavu, vrlo nepromišljen potez s protivnikom te snage. Znao
sam da će Tanus reagirati odbranom u visini glave i prirodno odgovarajući svom
snagom svojih pleća, gurnuti vrh sječiva između brade i grla poglavice. Bio je to
jedan od najdražih Tanusovih udaraca. Dva sječiva sudariše se, ali ne začu se
zveket koji sam očekivao.Plavo sječivo prereže brončano kao da se radi o
zelenoj vrbinoj grani.Od onoga što je nekada bilo smrtonosno oružje Tanusu
ostade u ruci držak i batrljak sječiva dug koliko i prst. Zapanjen lakoćom kojom
ga je poglavica razoružao,Tanus se zakasnio obraniti od drugog udarca koji je
munjevito uslijedio. U zadnji čas skoči unazad, ali plavi vršak otvori mu dugu
plitku ranu na mišićima grudi i krv poteče briscima.
"Bježi, Tanuse!", viknuh. "Ili će ubiti obojicu!"
Čovjek je opet nasrnuo, ali ja sam ležao na tlu poprijeko uske staze i bio je
prisiljen preskočiti me da bi došao do Tanusa. Zgrabih mu koljena objema
rukama i sruših ga na sebe dok je režao i bijesno se otimao. Pokuša mi zariti u
trbuh vršak plavog mača dok sam ležao na tlu pod njim i ja se tako silovito
izmakoh da se obojica otkotrljasmo sa staze i počesmo kliziti niz duge i strme
šljunčane padine.Dok smo se sve brže kotrljali, posljednji sam put vidio Tanusa
kako viri preko hrpta uzvisine. Očajnički mu viknuh.
"Bježi! Misli na Memnona!"
Šljunak je bio nepouzdan poput močvarnog živog pijeska i nije pružao ni
najmanje uporište. Ja i poglavica odvojeno smo se skotrljali do ruba bujice. Ja
sam bio izudaran i poluošamućen. Ostao sam na tlu stenjući, dok nisam osjetio
ruke koje su me podizale te psovke i udarce koji su me zapljusnuli po glavi.
Poglavica je spriječio svoje da me ubiju i bace u rijeku.Poput mene, bio je
prekriven prašinom i njegova je halja bila prljava i poderana zbog pada, ali i
dalje je u desnici stiskao plavi mač dok je grdio svoje. Počeli su me vući prema
taboru. Pogledao sam očajnički uokolo i ugledao škrinjicu s ljekarijama usred
kamenja. Kožni remeni bili su popucali i pala mi je s ramena.
"Donesite mi je",zapovijedih svojim stražarima svom žustrinom i
dostojanstvom za koje sam bio sposoban i pokazah škrinju.
Nasmijaše se mojoj drskosti, ali poglavica posla jednog od svojih da je
pokupi. Dva su me čovjeka morala pridržavati jer je strijela počela izazivati
prodorne bolove u bedru. Svaki korak na povratku u tabor bio je muka i kad smo
stigli, bacili su me grubo na tlo nasred tabora. Srdito su dugo raspravljali. Bilo je
jasno da ne mogu utvrditi odakle sam došao i što sam kanio i da pokušavaju
odlučiti što će sa mnom. Svako malo jedan od njih bi se približio, udario me
nogom u rebra i viknuo neko pitanje. Ja sam se trudio ostati nepomičan kako ne
bih izazvao novo nasilje. Neko vrijeme pažnju im je skrenula skupina koja je
progonila Tanusa i Memnona i koja se vratila praznih ruku,novi povici, nove
grčevite kretnje i razmjena optužbi i uvreda, dok sam se ja tješio mišlju da su im
moja dva prijatelja uspjela umaknuti. Nedugo zatim sjetili su me se i vratili se
iživljavanju šakama i nogama. Naposljetku ih je poglavica natjerao da prestanu i
zapovijedio im da me više ne diraju. Od tog trenutka gotovo svi su izgubili
zanimanje za me i razišli su se. Ja sam ostao ležati na tlu, pokriven modricama i
zemljom, sa strijelom još zarivenom u meso.
Poglavica je opet sjeo ispred najvećeg šatora, koji je očito bio njegov, i dok je
oštrio mač, i dalje me gledao s nedokučivim izrazom lica.Svako malo razmijenio
bi potiho nekoliko riječi s nekim od svojih ljudi, ali činilo se da je za me
neposredna pogibelj prošla.Brižljivo sam procijenio situaciju i tada se obratio
izravno njemu. Pokazah na škrinjicu s ljekarijama koja je bila bačena pored
jednog šatora i progovorih blagim i prijemljivim glasom.
"Trebam škrinjicu. Moram se pobrinuti za ranu."
Iako nije razumio riječi, poglavica je shvatio moje kretnje. Zapovijedi jednom
od svojih da mu donesu škrinjicu,dade je odložiti pored sebe i podiže
poklopac.Pažljivo ju je izvrnuo i pregledao sadržaj. Pokazivao mi je sve što je
osobito privlačilo njegovu pažnju i upućivao mi pitanja na koja sam pokušavao
odgovoriti znakovima.Izgleda da se uvjerio da osim skalpela škrinjica ne skriva
opasno oruđe.
 Ne znam je li shvaćao da se radi o liječničkim instrumentima. Ali znakovima
sam mu pokazao što moram učiniti, pokazah svoju nogu i pokretima odglumih
vađenje strijele.Priđe mi s mačem u rukama i nekako mi objasni da će mi
odrezati glavu na prvi znak prijevare,ipak mi je dopustio da upotrijebim
instrumente.
Strijela se zarila u teško dostupno mjesto i bol koju sam bio prisiljen nanijeti
sam sebi dok sam koristio žlice koje sam izumio da bih dohvatio duboko
zarivene kuke u više me navrata dovela na rub nesvjestice. Obliven znojem i
teško dišući, naposljetku sam bio spreman za vađenje vrška strijele. Oko mene je
bila polovica muškaraca iz tabora,koji su se opet sjatili kako bi s
blagoglagoljivim zanimanjem prisustvovali zahvatu.Uhvatih snažno drške žlica,
stisnuh zubima drveni klin i tada izvukoh vršak strijele iz rane.
Nazočni prasnuše u začuđene povike.Očito nitko od njih nije nikad vidio
vađenje vrška strijele s takvom lakoćom i s tako malim posljedicama za
ranjenika.A ostali su još zatečeniji kad su vidjeli kako sam se spretno previo
lanenim zavojem.U svim nacijama i u svim kulturama, čak i najprimitivnijim,
iscjelitelj i liječnk uživaju poštovanje i čast.Ja sam pokazao svoje preporuke na
najuvjerljiviji način,pa se i moj položaj u taboru tog plemena korijenite
promijenio.
Po nalogu poglavice odnesen sam u jedan šator i položen na jednu slamaricu.
Moja škrinjica odložena je pored mene i jedna žena ponudila mi je kruh, piletinu
i usireno mlijeko. Sutradan ujutro, kad su skinuli šatore, smjestili su me na neku
vrstu nosila s konjskom zapregom i tako su me vukli niz strme i neravne staze.
Po kutu sunca primijetio sam s velikim strahom da se vraćamo u planine i plašio
sam se da sam zauvijek izgubljen za svoje. Činjenica da sam liječnik vjerojatno
mi je spasila život,ali mi je istodobno pridala takvu vrijednost da me nikad ne bi
bili oslobodili.Znao sam da sam postao rob ne samo imenom.
Unatoč poskakivanju nosila noga je počela savršeno zacjeljivati. To je još više
dojmilo moje nove gospodare,koji su mi počeli dovoditi svoje bolesne ili ranjene
sunarodnjake. Izliječio sam jednu gnojnu ranu zarezavši jagodicu pod noktom
palca. Zašio sam čovjeka koji je previše dobio kockajući se sa svadljivim
prijateljima.Ti ljudi, tek poslije doznao sam da su Etiopljani naginjali su tome da
raspre rješavaju noževima.Kad je jedan konj zbacio konjanika u malu provaliju,
izliječio sam mu slomljenu ruku, koja je savršeno zarasla, i to je pridonijelo
porastu mog ugleda.
Etiopski poglavica gledao me s novim poštovanjem. Zdjelu s jelom nudili su
mi čim bi on odabrao, prije no što su drugi mogli početi jesti.Kad je noga
dovoljno ozdravila da opet mogu hodati, mogao sam se slobodno kretati po
taboru. Ali, nisu me gubili iz vidokruga. Naoružani čovjek pratio me i nadzirao
čak i kad sam bio predan najintimnijim i najskrivenijim poslima usred stijenja.
Nisu mi dopuštali da se približim Masari i vidio bih je izdaleka samo na početku
marša i onda opet navečer kad bismo se utaborili.Tijekom dugih dionica kroz
planine bili smo odvojeni, ja na čelu karavane, a ona u pozadini. Bila je uvijek u
pratnji tamničarki i obično okružena naoružanim stražarima. Svaki put kad
bismo se vidjeli, Masara mi je upućivala molećive i očajničke poglede kao da joj
nekako mogu pomoći. Bilo je očito da se radi o važnoj zarobljenici. Bila je tako
mlada i divna da sam tijekom dana često mislio na nju i pokušavao si objasniti
razloge tome zatočeništvu.Zaključio sam da je vjerojatno neposlušna mladenka
dovedena budućem mužu ili neki ulog u kakvoj političkoj spletki. Budući da
nisam znao njihov jezik, nisam se mogao nadati da ću razumjeti što se događa ili
da ću otkriti nešto o Etiopljanima.
Odlučih naučiti jezik. Imam sluh glazbenika i iskoristio sam to. Slušao sam
pažljivo sve što se oko mene govorilo i prepoznao sam kadencu i ritam njihova
govora. Ubrzo sam uspio zaključiti da se poglavica zove Arkoun. Jedno jutro,
prije polaska, Arkoun izda svojoj bandi zapovjedi za marš toga dana. Pričekah
da dovrši svoj živi govor i ponovih ga istim tonom i kadencom. Slušali su me
šutke, smeteno, a onda počeli žamoriti.Grohotom su se smijali do suza i tapšali
po ramenima jer su bili vrlo jednostavna duha, lišenog finoće. Nisam znao što
sam rekao, ali je bilo očito da sam točno ponovio.
Etiopljani su izvikivali dijelove moga govora i odmahivali glavom
oponašajući nadmeno Arkounovo ponašanje.Trebalo je dosta vremena da se opet
uspostavi red,ali na koncu mi Arkoun priđe i uputi mi pitanje optužujućim
glasom.Nisam ništa razumio, ali i ja ponovih isto pitanje, od riječi do riječi. Ovaj
put prasne paklena larma. Šala je bila prezabavna. Ljudi su se oslanjali jedan na
drugog pridržavajući se, drali se i brisali si oči. Jedan je čak pao u vatru i oprljio
bradu. Iako su se smijali na njegov račun, Arkoun se nasmija poput ostalih i
pljesne me dlanom po ramenu.
Od tog dana ljudi i žene iz tabora postali su moji učitelji. Bilo je dovoljno da
pokažem neki predmet i oni bi viknuli njegovo ime na giškom. Kad sam počeo
slagati prve rečenice,brižljivo su me ispravljali i pokazivali da su ponosni mojim
napretkom. Trebalo mi je nešto vremena da naučim gramatiku. Glagoli su se
konjugirali drukčije od egipatskih, a rodovi i brojevi imenica bili su iznimno
čudni. Ali, u deset dana naučio sam razumljivo govoriti giški i usvojio lijepu
zbirku psovki i kletvi.
Dok sam učio jezik i liječio njihove tegobe, proučavao sam njihove navike.
Otkrio sam da su zagriženi kockari i da imaju igru koja im je bila strast. Zvali su
je dom, ali radilo se o jednostavnom obliku baoa. Broj rupica na ploči i količina
figura bili su različiti, ali načela i svrha bili su slični. Šampion doma u bandi bio
je Arkoun, ali kad sam proučio njegov način igre, uvidio sam da nema pojma o
klasičnom pravilu sedam figura. I nije razumio funkciju četiri bika. Bez
produbljenog znanja, nijedan igrač baoa nije mogao računati niti na bijedni rang
trećekategornika.Razmotrio sam rizik kojem bih se bio izložio ponizivši taštog
tiranina poput Arkouna, ali naposljetku sam odlučio da je to bio jedini način da
steknem utjecaj nad njim. Prvi put kad je sjeo ispred šatora i pripremio ploču
podsmjehujući se i sukajući brkove u očekivanju izazivača, pridoh i sjedoh
prekriženih nogu pred njega.
"Nemam srebra za ulog", rekoh na mom još rudimentarnom giškom. "Igram iz
ljubavi prema igri."
Arkoun kimne glavom.Bio je strastveni igrač i razumio me.Vijest da sam
izazvao poglavicu proširila se taborom i svi u smijehu dotrčaše kako bi gledali.
Kad sam pustio da Arkoun stavi tri figure u istočni zamak, gledatelji izmijeniše
udarce laktovima smijuljeći se,razočarani što će partija brzo završiti. Bila je
dovoljna još jedna figura na istoku i pobjeda bi bila njegova.Nisu shvaćali
važnost četiri bika koje sam ja poredao na jugu.Kad sam ih pokrenuo,
nezadrživo su napredovali po ploči, podijelili su njegove figure lišene podrške i
izolirali istočni kaštel. Arkoun to nije mogao spriječiti. Četiri poteza i pobjeda je
bila moja. Nisam niti morao pokazati pravilo sedam figura.
Na nekoliko trenutaka svi su ostali nepomični, u tišini. Vjerujem da nakratko
Arkoun nije shvatio obim svoga poraza.Zatim, kad je shvatio, ustade i isuka
strašan plavi mač.Preplaših se da sam pogriješio u računici i pomislih da se
sprema odsjeći mi glavu ili barem ruku. Arkoun podiže uvis mač i sruči ga uz
bijesan krik. Tucetom udaraca smrska ploču i razbaca figure svuda uokolo.
Zatim se udalji među stijene, čupajući si bradu i izvikujući smrtne prijetnje u
smjeru vrhova i dolina, u nizu sve slabijih jeka.Prošla su tri dana prije no što je
Arkoun opet postavio ploču i pokazao mi da sjednem nasuprot njega. Jadnik nije
ni sanjao što ga čeka.
Svakim danom moje se znanje giškog poboljšavalo pa sam naposljetku uspio
prikupiti neke obavijesti o ljudima čiji sam bio zatočenik i o razlogu tog dugog
putovanja kroz klance i kanjone. Bio sam podcijenio Arkouna. Nije bio
plemenski poglavica, već kralj. Njegovo puno ime bilo je Arkoun Gannouchi
Marvam, Negusa Naghast, kralj kraljeva i vladar etiopske države Aksum. Tek
sam kasnije otkrio da se u tim krajevima svaki planinski razbojnik sa sto konja i
pedeset žena proglašava kraljem i da u svakom trenutku ima i dvadeset kraljeva
svih kraljeva u međusobnom sukobu oko zemlje i plijena.
Arkounov susjed bio je neki kralj svećenik Beni Jon, koji se sam proglasio
kraljem svih kraljeva i vladarom etiopske države Aksuma. Činilo se da između
dvojice teče zla krv, dapače, već su se sudarili u više nipošto presudnih bitaka.
Masara je bila kćer ljubimica kralja svećenika Beni Jona. Oteo ju je neki drugi
razbojnički vođa koji se još nije bio sam okrunio i nije preuzeo obavezni naziv
kralja svih kraljeva. Jednim posve običnim trgovačkim sporazumom Masaru je
prodao Arkounu za tovar srebrenih poluga koji je mogao ponijeti konj. Arkoun
se kanio poslužiti njome kako bi izvukao otkupninu od oca, kako se činilo,
hvatanje taoca i potonje traženje otkupnine bili su dio etiopske politike. Budući
da se nije uzdao ostaviti u rukama svojih ljudi tako dragocjenu robu, Arkoun je
otišao osobno preuzeti kraljevnu Masaru i sad ju je karavana vodila u njegovu
utvrdu. Ove i druge obavijesti dobio sam od lajavih robinja koje su mi donosile
objed, ili tijekom slučajnih razgovora pred pločom za dom.
Kad smo stigli u Amba Kamaru, gorsku utvrdu kralja Arkouna Gannouchi
Marvama, bio sam već postao stručnjak za kompliciranu, nestalnu politiku
raznih aksumskih etiopskih država i brojnih pretendenata na prijestolje. Uočio
sam rastuće uzbuđenje koje je obuzelo karavanu dok smo se približavali kraju
puta i uspinjali se uskom stazom, ne mnogo drukčijom od staza divokoza, koja je
vodila do vrha jedne druge ambe.Ambe su bili masivi koje su oblikovali
planinski lanci središnje Etiopije. Bile su ravnih vrhova i strmih padina koje su
se spuštale u dolinu.S vrha bezdana jasno sam shvatio zašto je područje
podijeljeno na tolika kraljevstava i kneževine.Svaka amba bila je prirodna
neosvojiva utvrda.Tko je bio gore, bio je nepobjediv i mogao se proglasiti
kraljem bez straha da bude osporen. Arkoun koji je jahao pored mene pokazao
mi je južne planine.
"To je skrovište konjokradice, kralja svećenika Beni Jona. On ti je nepouzdani
izdajica."
Pročisti grlo i pljune u bezdan u smjeru suparnika. Sada sam već poznavao
Arkouna i znao sam da je i on nepouzdan i okrutan čovjek,ako je u kralju
svećeniku Beni Joniju vidio učitelja na tom polju,Masarin otac morao je biti
doista grozna osoba.
Prešli smo zaravan Amba Kamare, prošavši kroz nekoliko sela s kamenim
kućicama i poljima sirka i dure. Seljaci su bili visoki, guste kose, naoružani
mačevima i okruglim štitovima od bakra. Izgledali su divlje i ratoborno kao ljudi
u našoj karavani. Na dnu ambe staza nas je povela k najneobičnijoj prirodnoj
utvrdi koju sam ikada vidio. Utvrda je nadvisivala izlokanu zaravan, bilo je to
kameno gnijezdo na okomitoj stijeni, odvojeno od ostatka zaravni strašnim
bezdanom.Bezdan je bio premošćen uskim mostom,prirodnim kamenim
lukom.Bio je tako uzak da se dva konja nisu mogla mimoići i kad bi jedan
krenuo u prelazak mosta, nije se mogao vratiti nazad, već je morao produžiti dok
ne bi stigao na drugu stranu. Pod tim mostom bezdan je bio dubok tri stotine
lakata i spuštao se do riječnog ždrijela. Prelazak je uznemiravao konje do te
mjere da su konjanici bili prisiljeni sjahati i vezati im oči vodeći ih za uzde.
Stigao sam na sredinu mosta kad sam počeo drhtati od vrtoglavice i nisam se
usudio ni krajičkom oka odmjeriti prazninu. Morao sam se osloniti na svu svoju
samokontrolu kako bih nastavio hodati i kako se ne bih ispružio koliko sam dug
na kamen.
Na vrhu kamenog gnijezda uzdizao se nezgrapan zamak od kamenih blokova
s trščanim krovovima. Prozori su bili pokriveni zastorima od neštavljene kože, a
svakovrsno smeće koje je istjecalo iz utvrde išaralo je strme litice.Na zidinama i
bastionima tijela muškaraca i žena visjela su kao uresi za neku jezovitu proslavu.
Neka su visjela tako dugo da su ih gavrani koji su grakćući kružili nad bezdanom
ili se šćućurili na krovovima ogolili do kosti. Druge su žrtve još bile žive, s
jezom sam promatrao njihove zadnje slabe pokrete. No, gotovo sve su bile već
mrtve i u raznim stadijima raspadanja. Smrad raspadnutih leševa bio je tako jak
da ga ni sveprisutni vjetar nije uspijevao rastjerati.
Kralj Arkoun govorio je da su gavrani njegovi pilići. Ponekad ih je hranio na
zidinama ili im s mosta bacao hranu u klanac.Krici još jedne nesretne žrtve koja
je padala u bezdan bili su normalni dio našeg života u zamku Adbar Segeda,
Kući Pjeva Vjetra.Smaknuća i svakodnevna kažnjavanja, odsijecanje ruku i nogu
te čupanje jezika užarenim kliještima, bili su glavna razonoda kralja Arkouna
kad nije igrao dom ili nije pripremao pohod protiv nekog drugog kralja svih
kraljeva.Često se osobno hvatao za sjekiru ili bič i njegov smijeh odjekivao je
ništa manje glasno od krika žrtava.
Čim je karavana prešla most i stala u središnjem dvorištu Adbar Segeda,
Masaru su tamničarke odvele u labirint hodnika, dok sam ja prepraćen u moje
nove odaje pored Arkounovih.Bila je to kamena ćelija, mračna i puna propuha.
Ognjište je pokrivalo zidove čađom i isijavalo malo topline. Iako sam nosio
vunene halje uobičajene u tim krajevima,u Adbar Segedu nisam se nikad uspio
ugrijati.Kako sam žalio za suncem Nila i svijetlom oazom mog Egipta!
Dok sam sjedio na bastionima metenim vjetrom, mučila me pomisao na moju
obitelj, na Memnona, Tanusa i moje kraljevne, ali prvenstveno na moju
gospodaricu. Ponekad sam se budio usred noći sa suzama koje su mi ledile lice i
morao sam pokriti glavu pokrivačem od ovčjih koža kako Arkoun ne bi kroz zid
čuo moje jecaje. Često sam ga preklinjao da me oslobodi.
"Ali, zašto me želiš napustiti, Taita?"
"Želim se vratiti svojoj obitelji."
"Sada sam ja tvoja obitelj", odgovori smiješeći se. "Ja sam tvoj otac."
Okladili smo se. Pobijedim li ga zaredom u sto partija doma, obećao je da će
me osloboditi i dati mi pratnju kako bih se duž Nila vratio do velikih ravnica.
Kad sam pobijedio stotu partiju, odmahne glavom i nasmije se mojoj naivnosti.
"Rekao sam sto? Ne vjerujem. Bit će tisuću." Obrati se svojim najbližima.
"Nisam li rekao tisuću?"
"Tisuću", uzviknuše oni u zboru. "Tisuću!"
Svi su to smatrali zabavnom šalom. Kad sam iz prkosa odbio igrati s
Arkounom, objesio me golog naglavačke na zidinama zamka dok mu nisam
doviknuo da pripremi ploču. Kad me Arkoun vidio golog, nasmijao se i
komentirao.
"Znaš igrati dom, ali čini mi se da si ostao bez svojih figura, Egipćanine!"
Bio je to prvi put otkad su me uhvatili da je moje osakaćenje bilo otkriveno.
Muškarci su me na moju veliku sramotu počeli zvati "eunuh". No, na koncu su
posljedice bile blagotvorne. Da sam bio potpun čovjek, ne bi mi bili dopustili da
se približim Masari.
Došli su po mene noću i poveli me u Masarinu ćeliju. Soba je bila osvijetljena
slabim plamenom uljanice i smrdila je po bljuvotini. Djevojka je bila sklupčana
na slamarici, s lokvom koju je povraćala na kamenom podu. Užasno je patila.
Plakala je, stenjala i stiskala si trbuh. Odmah se dadoh na posao i brižljivo je
pregledah. Bojao sam se da će trbuh biti tvrd poput kamena, simptom nadutosti i
pucanja koje po obližnjim organima razlijeva sadržaj crijeva, bolest kojoj nije
bilo lijeka. Da se radilo o tome, niti ja je ne bih bio mogao spasiti, unatoč svojoj
vještini. S velikim olakšanjem ustanovio sam da je trbuh topao i mekan. A
djevojka nije imala vrućicu. Nastavio sam pregled i premda je stenjala i drala se
čim bih je dodirnuo, nisam uspio pronaći uzrok tih bolova. Zbunjeno sam počeo
razmišljati. Tada uočih da me, iako je njezino lice bilo izobličeno od bola, gleda
iskrenim izrazom lica.
"Gore je no što sam mislio." Obratio sam se dvjema robinjama govoreći giški.
"Da bih je spasio, treba mi moja škrinjica. Odmah mi je donesite."
Žene su otrčale van, a ja se sagnuh i prošaptah.
"Prepredena si i dobro glumiš. Jesi li uporabila pero kako bi nadražila grlo i
povratila?" Nasmiješi mi se i prošapta.
 "Nisam znala kako da se sretnem s tobom. Kad su mi žene rekle da si naučio
giški, shvatila sam da ćemo si moći uzajamno pomoći."
"Nadam se."
"Osjećam se tako usamljeno. Popričati s prijateljem prava je radost." Njezino
povjerenje bilo je tako spontano da sam se osjetio ganutim.
"Možda ćemo pronaći način da pobjegnemo iz ovog groznog mjesta."
Začuli smo žene kako se vraćaju. Njihovi glasovi odjekivali su hodnikom.
Masara me uhvati za ruku.
"Prijatelj si mi, zar ne? Doći ćeš opet k meni?"
"Da."
"Brzo, reci mi prije no što odeš. Kako se zove?"
"Tko?"
"Onaj što je prvi dan bio s tobom, pored rijeke. Onaj što sliči mladome bogu."
"Zove se Memnon."
"Memnon!" Masara je ponovila ime sa strahopoštovanjem. "Prekrasan je. Paše
mu."
Žene uđoše i Masara si stisnu rukama trbuh te zastenja kao da je na samrti.
Dok sam pucketao jezikom i zabrinuto mahao glavom kako bih uvjerio robinje,
spravio sam tonik od bilja koji bi svejedno bio pomogao Masari i najavih da ću
se vratiti sutradan ujutro. Ujutro je Masari bilo bolje i mogao sam s njom
provesti malo vremena. Stalno je bila nazočna jedna žena, kojoj je uskoro
dosadilo i otišla je sjesti u suprotni kut sobe. Masara i ja tiho smo razmijenili
nekoliko rečenica.
"Memnon mi je rekao nešto što nisam razumjela. Što je rekao?"
"Rekao je Vratit ću se po tebe. Drž' se. Vratit ću se po tebe."
"Neće biti da je govorio ozbiljno.Ne poznaje me. Vidio me tek nekoliko
časaka." Masara odmahnu glavom i njezine se oči napune suzama. "Misliš da je
doista to mislio, Taita?"
Glas joj je bio tako molećiv da sam se ganuo. Nisam mogao dopustiti da još
više pati.
"Prijestolonasljednik je Egipta i častan čovjek. Memnon to ne bi bio rekao da
nije tako mislio."
Nismo si mogli reći drugo, ali sljedeći sam dan opet došao. Prvo što me
Masara pitala bilo je."Ponovi mi što mi je Memnon rekao."
 I morao sam ponoviti obećanje. Rekao sam Arkounu da se Masarino zdravlje
poboljšava, ali da joj mora dopustiti da svaki dan iziđe u šetnju po bastionima.
"Inače ne mogu odgovarati za njezino zdravlje."
Arkoun je cijeli dan razmišljao. Kako bilo, Masara je bila dragocjena roba
koju je platio tovar srebra, stoga je naposljetku dao svoju privolu.
Naši svakodnevni sati šetnje postupno su se produžavali kako su se stražari
privikavali da nas vide zajedno. Naposljetku smo Masara i ja velik dio jutra
mogli šetati po zidinama Adbar Segeda razgovarajući bez stanke. Masara je
htjela znati sve o Memnonu i ja sam kopao po sjećanju u potrazi za zgodama iz
njegova života. Neke su joj zgode bile draže od drugih i tjerala me da ih
ponavljam dok ih ne bi naučila napamet, a tada bi me ispravljala ako bih
pogriješio u njihovu iznošenju. Iznad svega je voljela priču o junaštvu kojim je
spasio mene i Tanusa od ranjenog slona, dobivši kao priznanje Zlato Vrline.
"Pričaj mi o kraljici, njegovoj majci", tražila je. I potom.
"Pričaj mi o Egiptu, o vašim bogovima. Pričaj mi kad je Memnon bio dijete."
Stalno bi se vraćala na njega i ja bih je radosno zadovoljio jer sam čeznuo za
svojom obitelji, a pričajući o njoj osjećao sam joj se bliže. Jedno jutro došla me
potražiti tjeskobnog izraza lica.
"Noćas sam usnula jezovit san. Sanjala sam da se Memnon vratio, ali nisam
razumjela njegove riječi.Moraš me naučiti egipatski, Taita. Počinjemo odmah!"
Žudila je da nauči, a bila je bistra uma. Nije joj trebalo puno vremena. Ubrzo
smo međusobno razgovarali samo na egipatskom,bilo je to jako korisno jer nas
stražari nisu razumjeli. Kad nismo razgovarali o Memnonu, raspravljali smo o
našim planovima za bijeg. Naravno, često sam na to mislio otkad smo stigli u
Adbar Seged, ali bilo je korisno doznati što ona misli o tom.
"Čak i da pobjegneš iz utvrde, nikad ne bi uspio proći planine bez pomoći",
upozori me Masara. "Staze su kao zamršeno klupko vune. Ne bi se uspio snaći.
Svaki je klan u ratu s drugima. Ne vjeruju strancima. Mislili bi da si uhoda i
prerezali bi ti grlo."
"I što onda moramo učiniti?", upitah.
"Uspiješ li pobjeći, moraš otići mome ocu. Zaštitit će te i pomoći ti da se
vratiš medu svoje ljude. Reći ćeš Memnonu gdje sam i on će me doći spasiti."
Rekla je to s toliko vjere i izvjesnosti da se nisam usudio pogledati joj u oči.
Shvatio sam da je u svome umu sazdala Memnonovu sliku koja se nije temeljila
na stvarnosti. Bila je zaljubljena u boga, ne u mladića neiskusnog poput nje. A ja
sam bio odgovoran zbog svega što sam joj ispričao o kraljeviću. Sad je nisam
mogao povrijediti i razoriti njezinu nadu govoreći joj da je ta slika neutemeljena.
"Ako stupim pred tvog oca, svećenika Beni Jona, smatrat će me Arkounovom
uhodom i dat će mi odrubiti glavu", prosvjedovah, pokušavajući se osloboditi
misije koju mi je Masara kanila povjeriti.
"Naučit ću te što ćeš mu reći,stvari koje znamo samo on i ja. To će mu
potvrditi da te ja šaljem." Stavila me pred zid, pa sam pokušao drugom taktikom.
"Kako ću naći put do utvrde tvoga oca? Rekla si mi da su staze zamršeno
klupko."
"Objasnit ću ti. Tako si pametan, sjetit ćeš se svega što ti kažem."
Sad sam joj već bio privržen gotovo kao mojim kraljevnama. Bio bih se
izložio svakoj opasnosti ne bih li je zaštitio. Jako me podsjećala na moju
gospodaricu u toj dobi, pa joj nisam mogao ništa odbiti.
"Dobro. Sve mi reci."
I počeli smo planirati bijeg. Za me je to bila igra na koju sam pristao
prvenstveno kako bih održao živom njezinu nadu. Nisam računao na to da ću
iznaći način kako da izidem iz te utvrde. Raspravili smo mogućnost izrade užeta
kojim bismo se spustili niz liticu u bezdan, iako bih se, svaki put kad bih s terase
Masarine ćelije pogledao most, naježio vidjevši prazninu. Masara je počela
skupljati komade sukna i platna i skrivati ih pod slamaricu s namjerom da od
njih izradi uže. Nisam joj mogao reći da bi uže dovoljno dugo i čvrsto da izdrži
našu težinu i spusti nas u podnožje ispunilo njezinu ćeliju do stropa. Čamili smo
dvije duge godine u Adbar Segedu i nismo uspjeli smisliti plan za bijeg, no
Masara nije nikad klonula duhom. Svaki me dan pitala.
"Što mi je rekao Memnon? Ponovi mi obećanje."
"Rekao je: Vratit ću se po tebe. Drž' se."
"Da. A držim se dobro, zar ne, Taita?"
"Ti si najhrabrija djevojka koju poznajem."
"Reci mi što ćeš prenijeti mome ocu kad ga budeš vidio." Dok sam ponavljao
njezine upute, ona mi je iznosila svoj najnoviji plan za bijeg.
"Ulovit ću vrapce koji dolaze jesti na terasu. Ti ćeš napisati pismo mome ocu
u kojem ćeš navesti gdje sam. Vezat ćemo ga za noge vrabaca i oni će mu ga
odnijeti."
"Vjerojatnije je da će završiti u Arkounovim rukama, koji će nas dati išibati i
neće nam dopustiti da se vidimo."
Naposljetku sam pobjegao jašući izvrsnog konja.
 Arkoun se spremao da krene u još jednan pljačkaški pohod protiv kralja
svećenika Beni Jona i zapovijedio mi je da ga pratim kao njegov osobni liječnik i
igrač doma. Dok sam korakom vodio konja s povezom na očima preko mosta,
okrenuo sam se i vidio Masaru koja me gledala s terase.Bila je samotni i čaroban
lik.Pozvala me na egipatskom i jedva sam uspio razabrati njezine riječi kroz
zavijanje vjetra.
"Reci mu da ga čekam. Reci mu da sam bila hrabra." Zatim, tišim glasom,
tako da nisam bio siguran da sam dobro razumio njezine riječi. "Reci mu da ga
volim."
Vjetar je učinio ledenima suze na mojim obrazima i krenuh preko Amba
Kamare. Noć prije bitke Arkoun me zadržao budnog dokasna u svom šatoru.
Dok je izdavao posljednje zapovijedi zapovjednicima, oštrio je plavi mač. Svako
malo brijao si je poneku dlaku sa zapešća svjetlucavom oštricom kako bi iskušao
oštrinu i zadovoljno kimao glavom. Na koncu ga je namazao ovčjim
lojem.Čudni srebrenastoplavi metal morao je biti premazan, inače se na njemu
stvarala neka crvena prašina, kao da krvari.
Plavi mač naposljetku je za mene imao istu draž koju je imao za Tanusa.
Svako malo, kad je bio osobito dobro raspoložen,Arkoun mi je dopuštao da ga
uzmem u ruku.Težina metala bila je velika i sječivo nevjerojatno oštro.
Zamišljao sam kakve bi pokolje mogao počiniti u rukama ratnika poput Tanusa.
Znao sam da će Tanus, ako se ikada opet budemo sreli, htjeti znati svaku sitnicu
o njem,stoga sam ispitivao Arkouna koji se nikad nije umorio hvalisati
njime.Rekao mi je da je mač iskovao u srcu vulkana jedan egipatski bog.
Arkounov pradjed dobio ga je pobijedivši boga u partiji doma koja je potrajala
dvadeset dana i dvadeset noći. Sve mi se to činilo vjerojatnim, osim pobjede u
partiji doma. Ako je Arkounov pradjed igrao kao njegov potomak, samo iznimno
glupi bog mogao je izgubiti od njega.
Arkoun me upitao što mislim o njegovom ratnom planu za sutradan. Znao je
da sam znalac vojnih taktika. Rekoh mu da je njegov plan genijalan. Etiopljani
su o tim taktikama imali isto znanje kao što su znali igrati dom. Naravno, teren
nije omogućavao da se konji iskoriste na najbolji mogući način i nisu imali kola.
Ali, svejedno, borili su se kaotično. Velika Arkounova taktika za sutradan
sastojala se u tome da svoje snage podijeli u četiri kontingenta. Bili bi se sakrili
medu stijenje, iskočili, uhvatili nekoliko taoca, prerezali nekoliko vratova i zatim
pobjegli.
"Jedan si od najvećih vojskovođa u povijesti", rekoh mu. "Volio bih napisati
papirus koji će veličati tvoj genij." Zamisao mu se dopala i obećao mi je da će
nabaviti potreban materijal čim se vratimo u Adbar Seged.
Činilo se da je kralj svećenik Beni Jon zapovjednik otprilike iste razine. Sreli
smo se s njegovim snagama sutradan u jednoj prostranoj dolini strmih padina.
Bojno polje odabrali su zajedničkim dogovorom nekoliko mjeseci ranije i kralj
Beni Jon zauzeo je položaj u višem dijelu doline prije našeg dolaska. Sad je
istupio kako bi Arkounu viknuo nekoliko uvreda i izazvao ga sa sigurne
udaljenosti.
Kralj svećenik Beni Jon bio je mršav poput pruta, duge bijele brade i sijede
kose koja mu je dosizala do struka. Bio je predaleko da bih razaznao njegove
crte lica, ali žene su mi rekle da je u mladosti bio najljepši čovjek Etiopije i da je
imao dvije stotine žena. Neke su se žene zbog njega i ubile. Činilo mi se očitim
da je mnogo više obdaren za harem no za bojišnicu. Kad je kralj svećenik Beni
Jon rekao svoje, Arkoun istupi i odgovori blagoglagoljivim i poetičnim
uvredama koje su odjekivale među liticama u klancu. Urezale su mi se u
pamćenje neke najslikovitije jer su zaslužile da uđu u predaju.
Kad je napokon Arkoun ušutio, pomislio sam da će početi bitka, ali prevario
sam se. Bilo je još mnogo ratnika s obje strane koji su htjeli govoriti. Prije no što
sam pod toplim suncem zaspao oslonjen na stijenu, nasmijah se u sebi pomislivši
kako bi se Tanus i njegovi Plavi zabavili s ovim šampionima retorike.
Bilo je već popodne kad me probudio zveket oružja. Arkoun je prvi krenuo u
juriš. Jedan od njegovih kontingenta krenuo je u napad na položaje Beni Jona.
Ratnici su udarali mačevima o bakrene štitove. Malo potom vratili su se na
početne položaje ne nanijevši niti pretrpjevši gubitke. Uslijedila je još jedna
razmjena uvreda, zatim je bio red na kralju svećeniku Beni Jonu da napadne.
Pošao je u juriš i povukao se s jednakim poletom i sličnim ishodom.
Tako je dan prošao, uvredom na uvredu, jurišem na juriš, a kad je pala noć,
dvije su se vojske povukle. Utaborili smo se na ulazu u dolinu i Arkun me
pozvao k sebi.
"Kakva bitka!", uskliknu pobjednički kad sam ušao u njegov šator. "Proći će
mnogo mjeseca prije no što se kralj svećenik Beni Jon usudi opet pojaviti na
bojnom polju."
"Sutra neće biti nove bitke?", upitah.
"Sutra se vraćamo u Adbar Seged", bio je odgovor. "I ti ćeš na svojim
svitcima napisati iscrpni izvještaj o mojoj pobjedi. Predviđam da će nakon ovog
presudnog poraza kralj svećenik Beni Jon moliti za mir."
Sedam je Arkounovih ljudi bilo ranjeno u sukobu, svi strijelama odapetim s
velike daljine. Izvadio sam im vrhove i previo ih. Sutradan sam ih dao staviti na
nosila i krenuo pored njih nazad. Jedan je bio pogođen u trbuh i jako je patio.
Znao sam da će u roku od tjedan dana umrijeti od gangrene, ali napravio sam sve
što je bilo moguće da mu olakšam muke i ublažim poskakivanje nosila na
najneugodnijim dionicama puta.
Tog popodneva predvečer stigli smo do gaza koji smo prešli na putu tamo.
Prepoznao sam ga po Masarinu opisu područja i puta koji je vodio do utvrde
njezina oca. Rijeka je bila jedan od brojnih pritoka Nila koji su se spuštali s
planina. Prethodnih je dana padala kiša i razina vode je porasla. Počeo sam
prelazak pored nosila čovjeka ranjenog u trbuh, koji je već bio u deliriju. Nasred
gaza shvatih da smo podcijenili snagu i razinu vode. Struja navali bočno na
nosila i skrene ih prisiljavajući i konja da se okrene, zatim ga povuče tamo gdje
je voda bila dublja.Držao sam se za oglav i trenutak potom konj i ja zaplivali
smo dok nas je struja zelene ledene vode nosila nizvodno. Ranjenik je ispao iz
nosila i kad sam ga pokušao dohvatiti, morao sam ispustiti oglav.
Konj i ja odvojili smo se. Glava ranjenika nestala je pod površinom, ali ovaj
put plivao sam da bih spasio sebe.Okrenuo sam se na leđa i nogama nizvodno,
tako sam mogao izbjeći stijene kad bi struja zaprijetila da me ponese na njih.
Nakratko me nekoliko Arkounovih ljudi pratilo duž obale, zatim me rijeka
povukla iza zavoja, a oni nisu uspjeli naći prolaz u podnožju litice. Ja i konj
ostali smo sami. Iza zavoja snaga struje smanjila se, mogao sam se plivajući
vratiti do konja i jednom se rukom uhvatiti za njegov vrat. Do daljnjega sam bio
spašen.
Pomislih prvi put na bijeg i shvatih da su mi bogovi pružili dobru priliku.
Promrmljah molitvu zahvale i stisnuvši konja za grivu povedoh ga prema sredini
rijeke. Spustili smo se nizvodno dobru dionicu i bio je već mrak kad sam ga
poveo prema obali. Popeli smo se na pješčani sprud. Računao sam da do
sutradan ujutro mogu biti miran glede potjere. Nitko od Arkounovih ljudi ne bi
se bio usudio spustiti niz klanac po tom mraku. Ali bio sam tako promrzao da
sam neobuzdano drhtao.Poveo sam konja u jedan kutak zaklonjen od vjetra i
stisnuh se uz njega. Njegova mokra koža isparavala je na mjesečini. Polako me
prožela njegova toplina i prestadoh drhtati.
Kad sam se malo ugrijao, prikupio sam nekoliko naramaka pruća izbačenog
na obalu i koristeći šilučki postupak uz mnogo sam poteškoća uspio upaliti
vatru. Prostro sam svoju odjeću da se osuši i proveo šćućuren pored vatre ostatak
noći. Čim se razdanilo, obukao sam se i uzjahao konja. Udaljio sam se od rijeke
jer sam znao da će me Arkounovi ljudi tražiti duž rijeke. Dva dana potom,
slijedeći upute koje mi je dala Masara, stigoh do jednog utvrđenog planinskog
sela pod vlašću kralja svećenika Beni Jona. Starješina sela izrazio je namjeru da
mi prereže vrat i uzme mog konja. Pribjegao sam svom svojem daru uvjeravanja
pa je naposljetku zadržao konja, ali je obećao da će me odvesti do kraljeve
utvrde.
Vodiči koji su me otpratili do kralja svećenika Beni Jona govorili su o njemu s
toplom naklonošću. Sela kroz koja smo putem prolazili bila su čišća i bogatija od
Arkounovih, stada su bila utovljenija, polja dobro obrađena, ljudi dobro
uhranjeni. Konji su bili veličanstveni. Bili su tako lijepi da su mi se oči punile
suzama. Kad smo napokon stigli nadomak utvrde na drugoj ambi, vidio sam da
je u boljem stanju od Arkounove i da nije ukrašena jezovitim trofejima.
Kralj svećenik Beni Jon bio je doista vrlo lijep čovjek. Kosa i sijeda brada
davali su mu iznimno dostojanstven izgled. Put je bila svijetla, oči tamne i
pametne. Isprva se pokazao jako skeptičnim spram mene, ali pomalo je
promijenio držanje kad sam mu iznio detalje koje mi je Masara povjerila. Bio je
jako dirnut kćerinim porukama ljubavi i zabrinuto me upitao za njeno zdravlje i
stanje u kojem se nalazi. Zatim su me poslužnici poveli u jednu prostoriju koja je
po etiopskim mjerilima bila raskošna i nabavili mi novu vunenu odjeću kako bih
skinuo svoje dronjke. Kad sam objedovao i odmorio se, poslužnici su me opet
odveli u vlažnu i zadimljenu prostoriju koja je bila dvorana za primanja kralja
svećenika Beni Jona.
"Veličanstvo, Masara je već dvije godine Arkounova zatočenica", odmah ga
podsjetih. "Tako je mlada i nježna, a čami u gnusnoj tamnici." Razvezao sam o
tome tako da ga natjeram da shvati da mu valja hitno djelovati.
"Pokušao sam prikupiti otkupninu koju Arkoun traži za moju kćer",
opravdavao se Beni Jon. "Ali, trebao bih rastaliti sve tanjure i pehare Aksuma da
skupim takvu količinu srebra koja bi zasitila njegovu pohlepu. Povrh toga,
polaže pravo na velike dijelove moje zemlje i desetke mojih najvažnijih sela.
Ako mu ih prepustim, oslabit ću svoje kraljevstvo i osudit ću desetine tisuća
svojih podanika na život pod tiranijom."
"Mogu odvesti tvoju vojsku do utvrde Adbar Seged. Ti ćeš staviti pod opsadu
tvrđavu i prisilit ćeš Arkouna da ti vrati tvoju kćer."
Kralj svećenik Beni Jon izgledao je zbunjen mojim prijedlogom.Ne vjerujem
da je ikada pomislio na takvu mogućnost, to nije bio etiopski način vođenja rata.
"Poznajem dobro Adbar Seged, neosvojiv je", odgovori. "Arkoun ima moćnu
vojsku. Borili smo se protiv njega u mnogim strahovitim bitkama. Moji ljudi su
lavovi, ali nikad ga nismo uspjeli poraziti."
Ja sam Beni Jonove lavove vidio na djelu i shvatio sam da je njegova
prosudba činjenica ispravna. S vojskom kojom je zapovijedao nije imao nade da
silom oružja stavi pod opsadu Adbar Seged i oslobodi Masaru.
Sutradan opet stupih pred njega s novim prijedlogom.
"Veliki vladaru Aksuma, kralju svih kraljeva, kao što znaš, ja sam Egipćanin.
Kraljica Lostris, namjesnica Egipta, nalazi se sa svojom vojskom na ušću dviju
rijeka, gdje Nil susreće svog blizanca." Beni Jon kimnu glavom.
"Znam.Egipćani su ušli na moje ozemlje bez mog dopuštenja i sada kopaju
rudu u mojim dolinama. Uskoro ću ih napasti i uništit ću ih."
Sada sam ja bio zbunjen. Kralj svećenik Beni Jon bio je obaviješten o
iskopima za faraonovu grobnicu i našima koji su tamo radili prijetila je opasnost
da budu napadnuti. Stoga sam promijenio prijedlog koji sam mu kanio dati.
"Moj je narod iskusan u vještini opsade i ratovanja", pojasnih. "A ja imam
određeni utjecaj na kraljicu Lostris. Ako me pošalješ njoj živog i zdravog, uvjerit
ću je da ti pokloni svoje prijateljstvo i njezine postrojbe osvojit će utvrdu Adbar
Seged i osloboditi tvoju kćer."
Premda je kralj svećenik to pokušao sakriti od mene, uočio sam da mu je to
bilo po volji.
"A što bi tvoja kraljica tražila zauzvrat?", upita sumnjičavim glasom. Pet smo
se dana cjenkali, ali naposljetku smo postigli dogovor.
"Ti ćeš dopustiti kraljici Lostris da nastavi rudariti u tvojoj dolini, koju ćeš
proglasiti zabranjenom zonom.Tvoji ljudi neće smjeti ulaziti u nju pod
prijetnjom smrti", rekoh.To sam zatražio za svoju gospodaricu, faraonova
grobnica bila bi tako sigurna od oskrvnuća.
"Prihvaćam", reče kralj svećenik.
"Predat ćeš kraljici Lostris dvije tisuće konja koje ću odabrati iz tvojih stada."
Konji su bili za mene.
"Tisuću", odgovori kralj.
"Dvije tisuće", ustrajao sam. "Prihvaćam."
"Kad bude oslobođena, kraljevna Masara moći će se vjenčati za čovjeka kojeg
izabere i ti joj to nećeš braniti." Ovaj je zahtjev bio za Memnona.
"To je protiv naših običaja", uzdahnu kralj. "Ali, prihvaćam."
"Kad ih uhvatimo, Arkoun i utvrda Adbar Seged bit će predani tebi." Kralj se
ozari i žustro kimne glavom.
"Na koncu, mi Egipćani moći ćemo zadržati sve ratne trofeje koje oduzmemo
Arkounu,uključivši i legendarni plavi mač."Ovo je bilo za Tanusa.
"Prihvaćam", reče Beni Jon.
 Vidjevši njegov izraz lica, shvatio sam da je siguran da je sklopio odličan
posao. Dodijelio mi je pratnju od pedeset ljudi i sutradan sam krenuo na put
kako bih se vratio u Qebui jašući divnog pastuha kojeg mi je kralj ponudio kao
oproštajni dar.Bili smo na pet dana puta od Qebuija kad sam pred nama ugledao
poznati mi oblak prašine koji je hitro napredovao ravnicom.Zatim razabrah kola
koja kao da su plesala u zračnoj opsjeni.Kad se približila, kolona se razvila u
formaciju za napad galopom. Prizor je bio veličanstven. Sve je bilo savršeno i
razmaci između kola bili su točni kao da su kola niska biserja. Pitao sam se tko
zapovijeda. Zaklonih oči kako bih bolje vidio i srce mi zaigra u grudima kad sam
prepoznao konje prvih kola. Bili su to Stanac i Lanac, moji ljubimci. No, na prvi
pogled nisam prepoznao vozača.
Prošle su gotovo tri godine otkad sam posljednji put vidio Memnona. Razlika
između sedamnaest i dvadeset godina razlika je između momka i čovjeka.
Priviknuo sam se jahati u sedlu sa stremenima na etiopski način, stoga se
podignuh na stremenima i razmahah se u znak pozdrava. Vidio sam kako kola
skreću.Memnon me prepoznao i potjerao zapregu prema meni.
"Memnone!", viknuh. "Memnone!" Njegov odgovor donese mi vjetar.
"Taita! Tako mi slatkog Izidinog mlijeka, ti si!" Zaustavi kola, skoči s podija i
povuče me dolje s konja. Zagrli me, a onda se odmakne kako bi me promotrio.
"Mršav si i blijed, Taita, i kosti ti strše. A ovo, ovo su sjedine!"
Nježno me povukao za pramenove na sljepoočicama. Bio je viši od mene,
vitak u bokovima i širok u ramenima. Koža je bila osunčana i sjajna poput
ulaštene ambre, a kad se smijao, na vratu su se isticali mišići. Nosio je zlatne
narukvice i Zlato Vrline na golim grudima. Koliko god izgledalo nemoguće, bio
je još ljepši nego posljednji put kad sam ga vidio.Podsjećao me na vitkog i
gipkog leoparda.Podignuo me bez pol muke na podij u kolima.
"Preuzmi uzde", zapovijedi. "Hoću vidjeti jesi li izgubio negdašnju vještinu."
"Na koju stranu moramo poći?", upitah. "Prema zapadu i Qebuiju, naravno.
Moja će se majka srditi ne dovedem li te odmah k njoj."
Tu noć sjeli smo zajedno uz vatru, daleko od časnika kako bismo mogli u miru
popričati.Nakratko smo šutjeli gledajući srebrenasto svjetlucanje zvijezda, zatim
Memnon reče.
"Kad sam pomislio da sam te izgubio, bilo je kao da sam izgubio dio sebe.
Neraskidivo si povezan s prvim uspomenama u mom životu." Ja, koji sam
stručnjak u korištenju riječi, nisam uspio naći primjereni odgovor. Opet smo
ušutjeli, sve dok mi ne stavi ruku na rame.
"Jesi li vidio opet djevojku?", upita i premda je glas bio neobavezan, njegov
stisak nije.
"Koju djevojku?", upitah kako bih ga podbadao.
"Onu što smo vidjeli na rijeci, onog dana kad smo se odvojili."
"Tamo je bila djevojka?" Nabrao sam čelo kao da se pokušavam prisjetiti.
"Kakva je bila?"
"Lice je bilo poput tamnog ljiljana, koža je bila boje divljeg meda. Čuo sam da
je zovu Masara i sjećanje na nju i danas remeti moj san."
"Zove se Masara Beni Jon", rekoh. "I proveo sam dvije godine zatočen s njom
u tvrđavi Adbar Seged, gdje sam je naučio voljeti jer je njezina narav još
nježnija od njezina lica." Memnon me zgrabi objema rukama i protrese me.
"Pričaj mi o njoj, Taita! Sve mi reci, ne ispuštaj ni najmanju sitnicu."
Stoga smo proveli ostatak noći pored vatre razgovarajući o Masari. Rekoh mu
da je njemu za ljubav djevojka naučila egipatski i da joj je njegovo obećanje bila
potpora u godinama turobne samoće te mu naposljetku prenijeh poruku koju mu
je poslala, poruku koju mi je doviknula s bastiona Adbar Segeda kad sam
krenuo. "Reci mu da sam bila hrabra. Reci mu da ga volim'."
Memnon je dugo šutio i nije skidao pogled s plamenova, a onda tiho reče:
"Kako je moguće da me voli? Ne poznaje me!"
"A ti, poznaješ li je bolje no što ona poznaje tebe?", upitah i Memnon
odmahnu glavom. "Voliš li je?"
"Da", odgovori jednostavno.
"I ona tebe isto tako voli."
"Dao sam joj obećanje. Pomoći ćeš mi da ga ispunim, Taita?"
U cijelom svom životu nisam iskusio radost usporedivu s onom koju sam po
povratku u Qebui osjetio kad sam se popeo na Horusov Dah. Memnon je bio
poslao glasnika da najavi naš povratak i svi su me dočekali.
"Tako mi smrdljivih krasta između Setovih nožnih prstiju!", viknu Kratas.
"Povjerovao sam da sam te se napokon riješio, stari lupežu!" I tako me snažno
zagrlio da su mi rebra zaškripala. Tanus me uhvatio za ramena i pogledao me
načas u oči, a onda se nasmijao.
"Da nije bilo tebe, onaj bi me bradati Etiopljanin ubio. Kako god, dobro je
prošao jer te zarobio. Hvala, stari prijatelju."
Primijetih da je Tanus ostario.I on je imao sijedu kosu, a lice izmučeno
nedaćama počelo se borati kao granitna stijena. Moje kraljevne nisu više bile
male, ali još uvijek divne. Ponašale su se stidljivo, jer me se nisu sjećale. Širom
su otvorile oči kad sam im se naklonio.Bakathina kosa postala je tamnija,
bakrene boje. Čeznuo sam da opet osvojim njihovu naklonost. Napokon me
Tehuti prepozna.
"Taita!", uskliknu. "Jesi li mi donio dar?"
"Da, visosti", odgovorih. "Donio sam ti svoje srce."
Kraljica mi se nasmiješi kad joj priđoh.Nosila je krunu zvanu nemes sa
zlatnom kobrinom glavom na čelu. Kad se nasmijala, vidio sam da je izgubila
jedan zub i da ta praznina naružuje njezin osmijeh.Malo se udebljala, a državni
poslovi iscrtali su na čelu i u uglovima očiju tanke bore. Ali za mene je još
uvijek bila najčarobnija žena na svijetu. Ustala je s prijestolja kad sam kleknuo
pred nju,to je bilo najveće očitovanje njezine naklonosti. Položila mi je ruku na
glavu nježnom kretnjom.
"Odveć si dugo bio daleko od nas, Taita", reče tako tihim glasom da sam je
jedva čuo. "Noćas ćeš opet spavati pored moje postelje."
Te noći, kad je popila šalicu biljnog čaja koji sam joj spremio i kad sam je
umotao u krzneni pokrivač, promrmljala je dok je sklapala oči.
"Mogu li biti sigurna da me nećeš ljubiti dok spavam?"
"Ne, veličanstvo", odgovorili i nagnuh se prema njoj. Nasmiješi se kad joj
dodirnuh usne usnama.
"Ne smiješ nas više napustiti tako dugo, Taita", reče.
Memnon i ja do sitnica smo proučili taktiku koju nam je valjalo primijeniti i
realizirali smo je jednakom preciznošću kojom bismo bili izveli neki manevar
kolima. Nije bilo teško uvjeriti Tanusa.Još ga je pekao poraz koji mu je nanio
Arkoun.U njegovoj smo nazočnosti raspravljali o lakoći kojom je plavi mač
presjekao brončani i o činjenici da bi ga Etiopljanin zasigurno ubio da se ja
nisam umiješao.Tanus se tresao od poniženja.Zatim me Memnon upitao za
magično podrijetlo i odlike legendarnog oružja i tada je Tanus zaboravio ljutnju i
počeo me zasipati pitanjima.
"Kralj svećenik Beni Jon izjavio je da će plavi mač biti ratni plijen, tko ga
uspije osvojiti moći će ga zadržati", objasnih.
"Krenemo li na Arkouna, nećemo moći korisiti kola u tim dolinama",
promrmlja Memnon.
"Morat ćemo koristiti pješaštvo. Misliš li da bi se Šiluci znali suprotstaviti
Etiopljanima, plemeniti Tanuse?"
Memnon se i dalje Tanusu obraćao formalno. Očito tijekom moje odsutnosti
nije doznao da mu je on pravi otac.Kad smo ga obradili, Tanus je bio nestrpljiv
poput nas da se upusti u pothvat.Bio je na našoj strani kad smo počeli vršiti
pritisak na kraljicu Lostris.Od samog početka, za razliku od Tanusa, moja je
gospodarica shvaćala koliko su dragocjeni konji i kola za ostvarenje sna o
povratku u naš Egipat. Pokazah joj pastuha kojeg mi je darovao Beni Jon i
ukazah joj na njegove vrline.
"Pogledaj nozdrve, veličanstvo, pogledaj širinu grudi i uravnotežen odnos
mišićja i kosti. Hiksi nemaju ništa što se može mjeriti s konjima Etiopljana."
Zatim je podsjetih na njezino obećanje mrtvom faraonu i rekoh.
"Kralj svećenik Beni Jon prepustit će ti dolinu s grobnicom i njegovi ratnici
štitit će je od oskrvnuća lopova i pljačkaša. Bacit će urok na dolinu, a Etiopljani
su jako praznovjerni.Poštivat će zabranu još jako dugo nakon što se mi budemo
vratili u Tebu."
Upozorio sam Memnona da kraljici Lostris ne govori o svojim ljubavnim
interesima za pohod protiv Arkouna, jer to ne bi bilo od koristi za našu stvar.
Svaka je majka zaljubljena u sina i rijetko se raduje kad ga mlada žena odvoji od
nje. Nijedna žena, makar bila kraljica,nije mogla odoljeti uljudnosti i lukavstvu
nas trojice, Tanusa, Memnona i mene. Kraljica Lostris dala je svoj pristanak za
pohod protiv Adbar Segeda.
Ostavili smo bojna i transportna kola u dolini s faraonovom grobnicom i zašli
u planine. Kralj svećenik Beni Jon poslao je postrojbu vodiča da nas dočekaju,
sto svojih najboljih i najpouzdanijih ljudi. Tanus je odabrao čitavu diviziju
Šiluka žednih krvi i obećao im svu stoku koju budu uspjeli zarobiti. Svaki od
njih nosio je smotan na leđima plašt od šakalove kože,nismo zaboravili
izvanrednu hladnoću u planinama.Kao podršku imali smo tri odreda egipatskih
strijelaca,pod zapovjedništvom plemenitog Kratasa. Stari lupež, promaknut u
rang aristokrata dok sam ja bio zatočen u Adbar Segedu, izgarao je od želje za
borbom.On i njegovi ljudi bili su naoružani novim krivim lukovima u stanju da
odapnu strijelu na daljinu dvjesto koraka veću od dugih etiopskih lukova. A
Memnon je odabrao mali kontingent najboljih mačevalaca,naravno, među njima
su bili Remrem te plemeniti Aqer i Astes.
Ja sam bio dio te specijalne postrojbe ne zbog svojeg ratničkog dara, već
jednostavno zato jer sam bio jedini koji je bio u utvrdi Adbar Seged. Hui je htio
po svaku cijenu poći s nama i učinio je sve da me uvjeri. Na koncu sam pristao,
prvenstveno jer mi je trebao stručnjak za odabir konja koje je obećao kralj
svećenik Beni Jon. Objasnio sam Tanusu i kraljeviću koliko je bilo važno brzo
napredovati, ne samo kako bismo iskoristili faktor iznenađenja, već i zato jer je
uskoro u planinama trebalo početi kišno razdoblje.
 Tijekom boravka u Adbar Segedu proučio sam obilježja klime i godišnjih
doba. Da su nas kiše zatekle u dolini, bile bi opasniji neprijatelj od etiopske
vojske. Za manje od mjesec dana priveli smo kraju marš do Amba Kamare. Naša
kolona vijugala je kroz klance poput kobre. Brončani vršci šilučkih kopalja
svjetlucali su na suncu kao zmijska krljušt. Nismo naišli na otpor. Sela kroz koja
smo prolazili bila su pusta. Žitelji su pobjegli sa svojim ženama i stadima.
Premda su se svakodnevno crni i prijeteći oblaci gomilali nad vrhovima i noću je
grmljavina gunđala, kiša nije stizala i na gazovima su rijeke bile plitke.
Dvadeset pet dana nakon polaska stigli smo u dolinu ispod masiva Amba
Kamara i podigli pogled prema zavojitoj stazi koja je vodila do vrha.Tijekom
svojih prethodnih putovanja planinom proučio sam odbrane koje je Arkoun
podigao duž tog puta i koje su obuhvaćale umjetne odrone i zaklone od kamenih
zidova.Pokazao sam ih Tanusu i uspjeli smo razaznati vunom pokrivene glave
branitelja koje su virile iznad bedema.
"Slaba točka umjetnih odrona je u činjenici što ih se može upotrijebiti samo
jednom,a moji Šiluci su dovoljno brzi da se izmaknu nasrtaju bivola", zamišljeno
je komentirao Tanus.
Zapovijedio im je da se uspnu stazom u malim skupinama i kad su branitelji
izbili klinove i pustili kamenje umjetnih odrona da se sruči na njih, okretni
kopljanici izmaknuli su s spretnošću planinskih divokoza. Kad su se stijene
otkotrljale nizbrdo, ljudi su počeli uspon padinom planine.Skakali su od stijene
do stijene i tako strašno zavijali da mi se digla kosa na glavi. Natjerali su
branitelje da se povuku preko hrpta.Zadržavali su ih samo Arkounovi strijelci,
razmješteni iza zidova zaklona.
Tada je Kratas poveo svoje strijelce uzbrdo planinom.Egipćani su zahvaljujući
većem domašaju lukova mogli izdaleka odapinjati rojeve strijela prema nebu.
Bilo je čarobno vidjeti kako se strijele penju u zrak kao jato ptica i gotovo
okomito padaju na zaklone, tako da zid nije pružao zaštitu. Začuli smo krike
branitelja, a zatim vidjeli kako očajnički bježe uz strmu padinu. Šiluci su odmah
krenuli u potjeru lajući poput čopora lovačkih pasa. Iz podnožja čuo sam njihov
bojni poklič:
"Kajan! Kajan! Ubij! Ubij!"
Premda su mi noge bile jake i dah dug, jedva sam držao korak s Memnonom i
ostatkom naše postrojbe.Godine su činile svoje.Svi smo odjenuli duge etiopske
vunene halje i nosili smo tradicionalne okrugle štitove naših neprijatelja. Ali,
nismo stavili na glavu perike od konjske dlake. Bilo bi neoprezno odveć sličiti
Etiopljanima kad su Šiluci bili takvog raspoloženja. Kad sam napokon stigao na
zaravan ambe, uočih da Tanus okuplja svoje pješake. Jedina mana Šiluka kao
ratnika jest da kad smoče koplja krvlju, izgube glavu i gotovo ih je nemoguće
držati pod nadzorom.Tanus je rikao poput slona i mahao pozlaćenim
zapovjedničkim bičem. Kad ih je opet imao u šaci, Šiluci su se razvili i krenuli
prema prvome selu, gdje su Etiopljani čekali iza kamenih zidova.
Val crnih spodoba okrunjenih bijelim perjanicama od nojeva perja krenuo je
naprijed. Branitelji su odapeli kišu strijela, ali Šiluci su se zaklonili velikim
štitovima. Šiluci su krenuli u juriš i nekolicina Etiopljana potrčala im je ususret
isukanih mačeva. Nisu bili bez hrabrosti, ali taj način vođenja rata za njih je bio
novina.Nisu nikad bili prisiljeni suočiti se s jurišem na život i smrt. Zadržao sam
se dovoljno dugo da vidim kako su zapodjenuli bitku, tada viknuh Memnonu i
njegovim.
"Perike!" Svi staviše na glavu periku od crne dlake. Izradio sam ih svojim
rukama nadahnjujući se etiopskim uzorom ljepote.S dugim prugastim haljama i
perikama na glavi mogli smo proći kao četa Arkounovih podanika.
"Ovuda! Za mnom!", viknuh i ispustih etiopski bojni poklič.
Šiluci su oponašali moje zavijanje dok smo zaobilazili selo gdje su još
bijesnile borbe i metež. Potrčasmo kroz polja žita. Morali smo stići do utvrde
kako bismo bili uz Masaru i zaštitili je kad Arkoun bude napokon shvatio da je
izgubio bitku. Znao sam da će je bez oklijevanja ubiti čim bude shvatio da nema
više nikakvu vrijednost za njega. Mislio sam da će je vjerojatno probosti plavim
mačem ili baciti u bezdan.To su mu bili najdraži načini da se riješi svojih
žrtava.Dok smo prelazili ambu, vidjeli smo veliki metež. Grupe ratnika kružile
su obuzete panikom, žene su za sobom vukle djecu i nosile na glavi svoj imetak
dok su vrištale od straha i trčale tamo amo poput pilića koji osjete miris lisice.
Koze su meketale, goveda su mukala i ritala se podižući oblake prašine.
Govedari su pobjegli. Nitko nije obratio pažnju na nas dok smo trkom prolazili
poljima držeći se podalje od sela.
Slijedili smo opće kretanje u smjeru Adbar Segeda i kad smo se približili
prirodnome mostu, svjetina se tako zgusnula da smo bili prisiljeni prokrčiti si put
silom.Na mostu su bili stražari koji su mačevima i štapovima tjerali bjegunce.
Žene su vrištale, preklinjale da uđu i podizale na ruke dječicu moleći za milost.
Neke su pale na tlo i bile pregažene.
"Oblikujte kornjaču!" Memnon je mirno izdao zapovijed i naša postrojba zbila
je redove i približila štitove jedan do drugoga. Prošli smo kroz mnoštvo kao što
morski pas prolazi kroz jato riba. Neki slabiji bjegunci gurnuti su prema naprijed
i pali su u ponor, a njihovi krici povećali su paniku. Kad smo stigli do mosta,
stražari su nas pokušali zaustaviti, ali svjetina ih je okružila i nisu uspjevali
upotrijebiti oružje a da se ne izlože riziku da ih svjetina nadjača i baci u bezdan.
"Na zapovijed kralja Arkouna, maknite se u stranu!", viknuh, na giškom.
"Lozinka?", prodere se kapetan straže dok se borio kako bi ostao na nogama.
Gomila se kretala naprijed i nazad obuzeta stravom. "Morate mi dati lozinku."
Kapetan je uperio mač u mene,ali Memnon ga je grubo skrenuo.Tijekom
zatočeništva tisuću sam puta čuo lozinku jer je moja ćelija bila iznad ulaza. Bilo
je moguće da su je u međuvremenu promijenili i bio sam spreman ubiti kapetana
dok sam vikao: "Planina je visoka!"
"Prolazite!"
Maknuše se ustranu i mi se probismo kroz gomilu udarajući i odguravajući
one koji su pokušali poći za nama. Otrčasmo na most. Tako sam žudio da
stignem do Masare da se nisam obazirao na ponor i bez oklijevanja sam poveo
druge u prelazak.
"Gdje je kralj Arkoun?", upitah stražare koji su se ispriječili na vratima.
Budući da su oklijevali, rekoh:
"Planina je visoka! Imam hitnu poruku za kralja. U stranu! Dajte da
prođemo!"
Prošli smo kroz otvorena vrata prije no što su odlučili pružiti otpor. U pratnji
dvanaestorice odvažnih otrčah prema vanjskim stubama koje su vodile na gornju
terasu. Dva su naoružana čovjeka stajala pred vratima Masarine sobe i razveselih
se kad ih ugledah. Bojao sam se da je djevojka možda prebačena u neki drugi dio
tvrđave, ali nazočnost stražara me osokoli.
"Tko ste?", viknu jedan i isuka mač. "Kojim ovlastima..."
Nije dovršio rečenicu. Ja sam se maknuo u stranu i propustio Memnona i
Remrema. Nasrnuli su na stražare i ubili ih ne davši im vremena da se pokušaju
obraniti. Vrata Masarine sobe bila su zatvorena iznutra i kad smo ih pokušali
provaliti, začuli smo zbor krikova i jecaja. Na treći pokušaj vrata popustiše i ja
banuh u sobu. Bila je u tami i jedva sam uspio razabrati žene skupljene u
jednome kutu.
"Masara!", pozvah je dok sam skidao periku i puštao da mi kosa padne na
ramena. Masara me prepozna.
"Taita!"
Ugrize zapešće žene koja ju je pokušavala zadržati i potrči mi ususret. Baci mi
ruke oko vrata, zatim pogleda iza mene i pusti me dok su joj se tamne oči širom
otvorile, a obraze joj oblilo crvenilo. Memnon je skinuo periku, bio je to
nedvojbeno kraljević. Maknuh se ustranu i propustih Masaru.
Dvoje se pogledaše. Na trenutak koji mi se učini dug kao vječnost ne
pomaknuše se i ne progovoriše.Tada Masara stidljivo reče na egipatskom.
"Došao si. Održao si obećanje. Znala sam."
Bio je to jedini put, čini mi se, da sam vidio Memnona potpuno smetenog.
Ograničio se na to da kimne glavom.Zatim sam bio svjedokom začuđujuće
pojave, crvenilo mu se proširilo s vrata na lice, koje je blistalo čak i u mraku
sobe.Prijestolonasljednik Egipta, faraonov sin, zapovjednik prve divizije bojnih
kola, Najbolji od Deset Tisuća, nositelj Zlata Vrline, bio je crven u licu i zbunjen
poput seljaka.Iza mene jedna od žena oglasi se poput uplašene kokoši. Prije no
što sam je stigao zadržati, protrča mi ispod ruke i pojuri niz unutarnje stube.
Njezina je vriska odzvanjala u kamenu.
"Straža! Neprijatelj je prodro u istočno krilo! Brzo, pohitajte amo!"
Strmim stubama odmah odjeknuše koraci. Memnon se začas preobrazi.
Stidljivi zaljubljeni mladić posta neumoljiv ratnik.
"Pobrini se za nju, Taita. Ne smije joj se ništa loše dogoditi", vikne mi i
postavi se na vrh stuba.
Ubio je prvog Etiopljanina ubodom u vrat koji je naučio od Tanusa, zatim mu
stavi nogu na grudi i u trenutku kad je oslobodio mač, odgurnuo je mrtvaca
unazad. Leš je pao na druge ljude koji su se penjali stubama i ispraznio ih.
Memnon me pogleda.
"Misliš li da ćemo uspjeti doći do vrata prije no što ih zatvore?"
"Moramo uspjeti", odgovorih. "Bit će bolje siđemo li vanjskim stubama."
"Remrem ide ispred nas. Taita i kraljevna, u sredini. Ja ću biti u odstupnici",
zapovijedi Memnon ubovši u oko Etiopljanina koji se opet pokušao uspeti
stubama. Čovjek ispusti oružje i pokri si lice rukama. Memnon mu zari mač u
grudi i gurnu ga unazad, po drugi put ispraznivši stube.
"Prati Remrema!", viknu mi. "Miči se! Brzo, odlazimo!"
Uzeh Masaru za ruku,ali nisam je morao vući.Spremno i okretno potrča,
dapače, ona je vodila mene.Sunčeva me svjetlost napade kad iziđosmo na terasu
i nakon mraka sobe zaslijepi me.Trepnuh kapcima i pogledah onstran prirodnog
mosta u smjeru ruba provalije. Tamo su bili Tanusovi Šiluci. Vidio sam njihanje
perja i visoko podignute štitove.
"Kajan! Ubij!", pjevali su dok je s vrhova njihovih kopalja kapala krv.
Užasnuti seljaci razbježali su se pred njima. Stigli su učas do mosta. A tamo
su bile dvije ili tri stotine Arkounovih vojnika. Iza njih je bio bezdan pa ih je
nužda pretvorila u junake. Postali su pravi lavovi. Iako su mnogi od njih gurnuti
unazad i pali su u ponor pod njiima, drugi su odbili prvi juriš Šiluka.
U tom trenutku vidjeh Tanusa upravo tamo gdje sam očekivao da ću ga
vidjeti, usred formacije.Njegova je kaciga blistala kao svjetionik u tamnom moru
šilučkih ratnika. Vidio sam kako naginje glavu unazad i počinje pjevati. Divlje
riječi preletješe bezdan i stigoše do mene na terasi. Ljudi koji su stajali oko njega
pridružili su se pjesmi i krenuli naprijed. Ovaj put ništa im se nije moglo
oduprijeti. Probili su se kroz branitelje i Tanus je bio prvi koji je stupio nogom
na prirodni most. Unatoč težini lagano je trčao i dalje pjevajući. Šiluci su ga
slijedili na kameni luk, ali bio je tako uzak da su se morali kretati u redu po
jedan. Tanus je stigao do polovice mosta kad mu je pjesma zamrla na usnama.
Stade.
Kroz vrata Adbar Segeda, poda mnom, jedan čovjek iziđe na most kako bi se
suočio s Tanusom. Gledao sam ga sa zidina i nisam mu mogao vidjeti lice. Ali,
bilo je nemoguće ne prepoznati oružje koje je stiskao u desnici. Plavi mač na
suncu je sijevao kao ljetna munja.
"Arkoun!", viknu Tanus. "Tražio sam te!"
Arkoun nije mogao razumjeti te riječi, ali značenje je bilo nedvojbeno.
Nasmija se u vjetar dok mu je brada zaigrala oko kozjeg lica kao dim.
"Poznajem te!"Zamahnu srebrenastoplavim sječivom oko glave glasno
sikćući. "Ovaj put ću te ubiti."
Zakorači na uski kameni luk i potrči ususret Tanusu dugim i gipkim koracima.
Tanus promijeni držanje brončanog štita i prigne glavu.Poznavao je moć
svjetlucavog sječiva i shvatio sam da mu se ne kani suprotstaviti svojim, koje je
bilo od mnogo neotpornije bronce.I Arkoun se naučio oprezu nakon njihovog
prethodnog susreta. Po načinu kako je držao plavi mač, slutio sam da neće opet
pokušati nepromišljeni bočni udarac.
Kad su se sudarili, Arkoun je skupio sve svoje snage. Vidio sam kako naginje
pleća i pomiče unaprijed svu svoju težinu, iskorištavajući žestinu juriša kako bi
pogodio vrhom Tanusovu glavu.Tanus podiže štit i plava oštrica udari u
sredinu.Svaki mač od lošijeg metala bio bi se slomio od udarca, ali ovaj je
presjekao štit kao da je od kozje kože i zario se u žutu broncu polovicom svoje
dužine.
U tom trenutku shvatio sam Tanusovu namjeru. Okrenuo je štit tako da sječivo
ostane zarobljeno. Arkoun se trudio da ga oslobodi, borio se i vukao bacajući se
unazad, ali Tanus je blokirao plavi mač u brončanom stisku. Arkoun prikupi sve
svoje snage i opet povuče. Ovaj put Tanus se nije odupro. Skoči naprijed, u
smjeru u kojemu je Arkoun vukao, i taj neočekivani potez izbaci etiopskog
poglavicu iz ravnoteže. Ustukne teturajući, splete se na rubu bezdana. Da bi
održao ravnotežu,bio je prisiljen pustiti držak mača još uvijek zabodenog u štit.
Zamahne rukama i zaljulja se na rubu ponora. Tanus se odmakne, prisloni rame o
štit i baci se naprijed.Štit udari Arkouna u prsa i držak plavog mača pogodi ga u
trbuh svom snagom kojom je Tanus raspolagao.Arkoun je bio odgurnut unazad,
u prazno. Polako se prevrnuo u zraku i tada strmoglavio u ponor s haljom koja je
lepršala oko njega i bradom koja je vijorila kao zastavica na kolima.Iz točke u
kojoj sam se nalazio, idio sam njegovo posljednje putovanje na koje je osudio
mnoge nesretnike. Od mosta pa dok nije sletio na stijene tristo laktova ispod
toga, nastavio je kričati, prodoran, sve dalji krik koji je naglo zamro.
Tanus je ostao sam na sredini mosta.Još je visoko držao štit s mačem
zabodenim u metal. Metež i sukobi postupno su slabili. Etiopljani su vidjeli da je
njihov poraženi kralj pao u ponor i klonuli su duhom. Bacili su na tlo oružje i
molili za milost. Egipatski časnici uspjeli su nekolicinu spasiti od Šiluka i dali su
ih odvesti do nadzornika robova. Ali, ja se nisam obazirao na to. Gledao sam
Tanusa koji je još bio na mostu. Krenuo je prema vratima tvrđave, a ljudi su mu
klicali i podigli su oružje u znak pozdrava.
"Stari bik još je uvijek opasan", nasmija se Memnon zadivljeno.
Ali ja se nisam smijao. Osjećao sam ledeni povjetarac pretkazane tragedije,
nalik zraku koji uskomešaju krila lešinara koji slijeću na svoju jezovitu gozbu.
"Tanus", promrmljah.
Hodao je polaganim i teškim korakom. Spustio je štit i tek sam tada vidio
mrlju koja se širila po njegovom oklopu. Gurnuh Masaru u Memnonovo naručje
i trkom siđoh vanjskim stubama. Etiopski stražari na vratima pokušali su mi
predati svoje oružje, ali ja samo prođoh dalje i otrčah na most. Tanus me ugleda i
nasmija se. Ali, bio je to usiljen osmijeh. Stao je, noge mu popustiše.Teško je
sjeo nasred mosta.Bacih se na koljena pored njega i ugledah rasjeklinu u oklopu
od krokodilske kože. Krvario je i shvatio sam da je plavi mač bio zaboden više
no što sam držao mogućim. Vrh je prodro kroz brončani štit i oklop od otporne
kože i zario se u Tanusove grudi. Pažljivo sam odvezao remenje oklopa i skinuo
ga. Tanus i ja pogledasmo ranu. Bila je široka kao sječivo, kao mala usta crvenih
i vlažnih usana. Svakim dahom crvena pjena izlazila je iz užasne rane. Bio je
ranjen u pluća, ali ja mu to nisam imao hrabrosti reći. Nitko nije mogao
preživjeti takvu ranu.
"Ranjen si." Bila je to glupa primjedba i nisam se usudio pogledati ga u lice.
"Ne, stari moj", odgovori Tanus tiho. "Mrtav sam."
 Šiluci su mu od kopalja izradili nosila i pokrili ih tepihom od ovčjih koža.
Položili su Tanusa na njih i ponijeli ga u tvrđavu Adbar Seged. Polegli smo ga na
krevet kralja Arkouna. Tada sam sve poslao van iz odaje. Stavio sam plavi mač
uza nj, a Tanus se nasmija i stavi ruku na držak od zlata i dragulja.
"Skupo sam platio ovo blago", promrmlja. "Volio bih da sam ga bar jednom
uporabio na bojnom polju."
Nisam mu mogao ponuditi riječi nade i utjehe. Bio je veteran i vidio je previše
ranjenih pluća. Nisam ga mogao zavaravati. Previo sam ranu vunenim
tamponom i lanenim zavojem pa izrekao čari kako bih zaustavio krvarenje.
"Dalje od mene, Setov stvore..."
Ali Tanus je odlazio. Teško je disao i čuo sam kako se krv meškolji u
njegovim plućima kao životinja skrivena u močvari.Pripremio sam ljekoviti
napitak s cvijetom sna, ali Tanus ga nije htio popiti.
"Kanim proživjeti svaku minutu koja mi preostaje", reče. "Do konca."
"Mogu li učiniti nešto za tebe?"
"Već si učinio puno",odgovori."Ali nikad kraja zahtjevima koje ti mi
upućujemo." Odmahnuh glavom.
"Nema kraja onome što bih htio učiniti za vas."
"Evo, onda, zadnje što tražim od tebe. Prije svega, nikad Memnonu nećeš reći
da sam mu otac. Mora vjerovati da mu venama teče krv faraona. Trebat će sve
svoje snage da bi se suočio sa sudbinom koja ga čeka."
"Bio bi ponosan što je tvoj sin, više no što je sin kralja."
"Zakuni se da mu nećeš reći."
"Kunem se", odgovorih. Neko vrijeme Tanus je šutio kako bi prikupio snagu.
"Još te nešto molim."
"Samo reci", odgovorih. "Vodi brigu o ženi koja nikad nije bila moja supruga.
Štiti je i pomogni joj kako si činio sve ove godine."
"Znaš dobro da ću to učiniti."
"Da, znam, jer si je uvijek volio kao ja. Brini o Lostris i našoj djeci.
Povjeravam ti ih." Zatvori oči i ja pomislih da je došao do konca, ali njegova je
snaga bila veća od snage ikojeg drugog čovjeka. Nakon nekog vremena opet
podigne kapke.
"Želim vidjeti kraljevića", reče.
"Čeka na terasi", odgovorih i pođoh prema vratima.
 Memnon je bio s Masarom u dnu terase. Stajali su blizu, ali nisu se dodirivali.
Njihova lica bila su ozbiljna i tiho su razgovarali. Podigli su pogled kad sam
zazvao. Memnon ostavi Masaru samu i hitro priđe. Odmah pode k Tanusu i stane
pored kreveta. Tanus mu se nasmija, ali osmijeh je bio nesiguran. Znao sam
koliko ga napora košta.
"Kraljeviću, naučio sam te svemu što znam o ratu, ali ne mogu te naučiti ništa
o životu, to svatko mora sam naučiti. Nemam ti drugo što reći prije no što
krenem na ovo novo putovanje, ali želim ti zahvaliti što sam te imao čast
upoznati i služiti ti."
"Za mene si bio mnogo više od učitelja", odgovori Memnon tihim glasom.
"Bio si mi otac kojeg nisam upoznao." Tanus zatvori oči i stisne usne. Memnon
se sagne i stisne mu ruku.
"Bol je još jedan neprijatelj kojeg valja poraziti. Ti si me tome naučio,
plemeniti Tanuse." Kraljević je mislio da se radi o bolu izazvanom ranom, ali ja
sam znao da je umirućeg pogodila riječ "otac".
Tanus opet otvori oči.
"Zahvaljujem ti, kraljeviću. Lijepo je imati tvoju pomoć u ovim posljednjim
trenucima."
"Zovi me prijateljem, ne kraljevićem." Memnon je kleknuo pored kreveta i
dalje mu stišćući ruku.
"Imam dar za tebe, prijatelju." Krv u plućima gušila mu je glas. Potražio je
rukom držak plavog mača koji je ležao na ležaju uza nj, ali nije ga imao snage
podignuti. Uze Memnonovu ruku i položi je na držak optočen draguljima.
"Sad je tvoj", promrmlja. "Mislit ću na tebe svaki put kad ga isučem na
bojnom polju." Memnon uze mač.
"Činiš mi veliku čast." Memnon ustane i s mačem u desnici stane u klasični
početni položaj nasred sobe. Stavi sječivo na usne i pozdravi umirućeg.
"Tako si me ti naučio."
I započne vježbu koju ga je Tanus naučio dok je još bio dječak. Izveo je
dvanaest odbrana i napada savršeno i bez žurbe. Srebrenasto sječivo poletjelo je
poput blještavog orla, zafijukalo zrakom i osvijetlilo polumračnu sobu
odbljescima svjetlosti. Memnon je završio izravnim udarcem u grlo zamišljenog
neprijatelja, zatim je položio vrh među noge i oslonio se rukama na držak.
"Dobro si naučio." Tanus kimne glavom. "Nema drugoga što te mogu naučiti.
Ne odlazim prerano."
"Čekat ću s tobom", reče Memnon.
 "Ne." Tanus napravi umorni pokret rukom. "Tvoja te sudbina čeka izvan
zidova ove mračne sobe. Moraš joj poći ususret ne osvrćući se unazad. Taita će
ostati sa mnom. Odvedi djevojku. Vrati se kraljici Lostris i pripremi je za vijest o
mojoj smrti."
"Idi u miru, plemeniti Tanuse."
Memnon nije htio remetiti taj uzvišeni trenutak suvišnim raspravama. Priđe
krevetu i poljubi oca u usne. Tada se okrene i iziđe iz sobe držeći u ruci plavi
mač.
"Idi u susret slavi, sine moj", promrmlja Tanus i okrene glavu prema
kamenom zidu. Sjedoh uz krevet i pogledah prljavi pod. Nisam htio vidjeti kako
čovjek poput Tanusa plače.
Usred noći probudi me zvuk bubnjeva, priprostih drvenih bubnjeva Šiluka
koji su odjekivali u mraku. Od glasova koji su naricali pogrebnu jadikovku
prošla me jeza. Svjetiljka pored kreveta samo što se nije ugasila. Bacala je čudne
sjene na strop, nalik mahanju lešinarovih krila. Opirući se, polako se približih
Tanusovu ležaju. Znao sam da Šiluci ne griješe. Posjeduju čudnu sposobnost da
naslute takve stvari. Tanus je još bio licem okrenut prema zidu, ali kad sam mu
dotaknuo rame, osjetio sam da je hladan. Njegov neukrotiv duh bio nas je
napustio. Ostao sam sjediti pored njega ostatak noći i oplakivao sam ga kako su
ga oplakivali njegovi Šiluci.
U zoru pozvah mumifikatore.Nisam mogao dopustiti da ti grubi mesari
raspore moga prijatelja. Izveo sam rez na lijevome boku,nije to bio dug i
nezgrapan rez kao onaj koji obično rade pogrebnici, već djelo kirurga. Izvadio
sam utrobu. Kad mi se u rukama nade veliko Tanusovo srce, zadrhtah. Činilo mi
se da osjećam svu snagu koja je kucala u tom životnom cvjetištu od mesa. S
ljubavlju i strahopoštovanjem vratio sam ga među rebra i svim svojim umijećem
zašio sam rez na boku i ranu na grudima od plavog mača. Uzeo sam brončanu
žlicu i ugurao je u nosnicu sve dok nisam osjetio da dotiče tanku koštanu
pregradu,probio sam je naglim trzajem i izvukao mekanu tvar iz šupljine
lubanje.Tek tada povjerih Tanusa mumifikatorima.
Premda nisam više ništa mogao učiniti, proveo sam s Tanusom četrdeset dana
mumifikacije u hladnoj, turobnoj utvrdi Adbar Seged. Kad sada opet pomislim
na to, shvaćam da je to bila moja slabost. Ne bih bio mogao podnijeti patnju
moje gospodarice u trenutku kad je doznala vijest o Tanusovoj smrti. Prepustio
sam da Memnon preuzme tu zadaću, premda je to bila moja dužnost. Ostao sam
skriven u društvu preminulog, a bio bih trebao biti s onim tko je živ i kome je
moja nazočnost bila potrebnija. Ali, uvijek sam bio kukavica.
 Nije bilo kovčega za odlaganje Tanusova mumificiranog tijela. Bio bih izradio
jednog po povratku u Qebui. Zadužio sam etiopske žene da ispletu dovoljno
veliku košaru. Plet je bio tako fin da je bio nalik lanu i bio je otporan na vodu
kao posuda od pečene gline. Ponijeli smo ga dolje s planine. Njegovi Šiluci
nosili su bez poteškoća težinu mumificiranog tijela i otimali se za tu čast.
Ponekad bi zapjevali pogrebne žalopojke dok smo prolazili klancima i
prijevojima šibanim vjetrom. U drugim trenucima zapjevali bi borbene himne
koje ih je Tanus naučio.Cijelim putem hodao sam pored njegova lijesa. U
planinama su počele kiše i pljuskovi. Poplavili su gazove koje smo morali prijeći
plivajući, držeći se za užad.
Noću je odar od trske bio u šatoru pored mene. Pričao sam s Tanusom u tami
kao da me može čuti i odgovoriti mi, kao nekad. Napokon smo se spustili niz
posljednji prijevoj i velike ravnice otvore se našem pogledu.
Kad smo se približili Qebuiju, moja gospodarica dođe u tuzi u susret karavani.
Bila je na kolima iza kraljevića Memnona. Kad sam ih ugledao kako nam se
približavaju kroz preriju, zapovijedih šilučkim nosačima da odlože Tanusov lijes
u hlad divovske akacije.
Kraljica je sišla i prišla odru. Stavi ruku na nj i u tišini sagne glavu. Bio sam
izvan sebe vidjevši koliko je bila skrhana boli. U kosi je bilo sjedina, a oči su
ugasle, kao da su izgubile svaku živahnost. Shvatio sam da je za Lostris prošlo
vrijeme mladosti i ljepote. Bila je tragična i usamljena ličnost. Njezina je bol bila
tako očita da nitko, gledajući je, nije mogao dvojiti da je udovica. Priđoh joj
kako bih je upozorio.
"Gospodarice, ne smiješ svima pokazati svoju bol. Ne smiju znati da je za te
bio nešto više od prijatelja i zapovjednika tvoje vojske. Iz poštovanja za njegovu
uspomenu i za čast koja mu je bila tako važna, molim te da suzdržiš suze."
"Nemam više suza koje bih lila", odgovori mi tihim glasom. "Sve sam ih
isplakala. Samo ti i ja znamo istinu."
Odnijeli smo skromni trščani lijes u štivu Horusovog Daha, pored
veličanstvenog pozlaćenog faraonovog sarkofaga.
Ostao sam uz svoju gospodaricu, kako sam bio obećao Tanusu, sve dok
njezina bol nije otupjela u neizlječivu vječnu tugu koja je nikad ne bi bila
napustila. Zatim sam, po njenoj zapovijedi, otišao u dolinu grobnice kako bih
rukovodio završetkom radova na faraonovu grobu. Pokorivši se volji moje
gospodarice, odabrah još jedno mjesto u dolini za Tanusovu grobnicu. Premda
sam se potrudio sa zanatlijama i materijalom na raspolaganju, mjesto gdje je
trebao počivati Tanus izgledalo je kao straćara u usporedbi s pogrebnom
palačom faraona Mamosa.
Vojska zanatlija sve je te godiine radila kako bi završila prekrasne freske koje
su ukrašavale hodnike i podzemne prostorije faraonove grobnice. Skladišta su
bila prepuna blaga koje smo donijeli iz Tebe.Tanusova grobnica bila je izgrađena
na brzinu.Moj prijatelj tijekom života posvećenog služenju državi i kruni nije
nagomilao blago.Oslikao sam na zidovima razne prizore iz njegovog zemaljskog
života, lovove na zvijeri, bitke protiv Crvenog Pretendenta i Hiksa te zadnji juriš
na utvrdu Adbar Seged. Ali, nisam se usudio prikazati njegove najplemenitije
pothvate,njegovu ljubav za moju gospodaricu,njegovo prijateljstvo sa
mnom.Ljubav za kraljicu je izdaja,prijateljstvo s robom ponižavajuće. Kad sam
je dovršio,prođoh pogledom po skromnoj grobnici gdje je Tanus trebao provesti
vječnost. I iznenada me obuze srdžba na pomisao da ne mogu učiniti ništa više
za njega. U mojim očima bio je dostojniji časti no ikoji faraon koji je ikad nosio
dvostruku krunu. Ta kruna mogla je biti njegova, morala je, trebala je biti
njegova, ali odbio ju je. Za mene je bio kralj više no što je to ikad bio faraon.
Tada mi pade na pamet misao. Bila je takvo oskrvnuće da sam je odagnao iz
uma. Sama činjenica da sam je razmotrio bila je strahovita izdaja, uvreda
ljudima i bogovima.Ali, tijekom tjedana koji su uslijedili misao se i dalje javljala
u mom umu. Tanusu sam dugovao mnogo, a faraonu malo. Makar me koštalo
prokletstva, bio sam spreman platiti cijenu.Tanus mi je dao mnogo više. No, to
nisam mogao sam izvesti. Trebao sam pomoć. Ali, kome sam se mogao obratiti?
Zasigurno ne kraljici Lostris ili kraljeviću. Moja gospodarica bila je vezana
prisegom faraonu, a Memnon nije znao tko je njegov pravi otac, niti sam mu to
mogao reći a da ne pogazim riječ koju sam dao Tanusu. Samo je jedna osoba bila
privržena Tanusu gotovo kao ja, nije se plašila ni bogova ni ljudi i posjedovala je
tjelesnu snagu koju ja nisam imao.
"Tako mi gnusne Sethove stražnjice!" Plemeniti Kratas grohotom se nasmijao
kad sam mu iznio svoj plan. "Samo si ti mogao takvo što smisliti. Ti si najveći
lupež koji postoji na svijetu, Taita, ali ja sam ti zahvalan, jer mi nudiš ovu
posljednju priliku da iskažem počast Tanusu."
Do u sitnicu smo sve isplanirali. Krenuli smo tako što sam stražarima pred
štivom Horusovog Daha poslao krčag vina obilato začinjenog prahom cvijeta
sna. Kad smo Kratas i ja napokon ušli u štivu gdje su bila dva lijesa, obuze me
nesigurnost. Osjećao sam da me Ka faraona Mamosa krišom promatra iz sjene i
da će me njegov zlonamjeran duh proganjati sve preostale dane moga života u
potrazi za osvetom zbog svetogrđa.Kratas nije imao takve zadrške, dao se na
posao s tolikim žarom da sam mu više puta tijekom noći morao preporučiti da ne
bude tako bučan dok je otvarao zlatne poklopce kraljevskih kovčega i vadio
vladarevu mumiju. Tanus je bio viši i krupniji, ali su srećom oni koji su izradili
kovčeg pustili malo mjesta, a tijelo moga prijatelja se tijekom mumifikacije
smanjilo. Svejedno,bili smo prisiljeni skinuti više slojeva zavoja prije no što smo
ga uspjeli smjestiti u veliki zlatni odar.Zamolih faraona Mamosa za oprost dok
smo ga stavljali u skromni drveni kovčeg na čijem je poklopcu bio naslikan lik
Velikog Lava Egipta.Bilo je puno mjesta i prije zatvaranja poklopca odložili smo
u njega zavoje koje smo bili skinuli Tanusu.
Kad je kišno razdoblje završilo i vratilo se lijepo vrijeme, moja gospodarica
zapovijedi da pogrebna povorka krene iz Qebuija prema dolini s grobnicom. Na
čelu je išla prva divizija kola pod zapovjedništvom kraljevića Memnona.
Slijedilo je pedeset transportnih kola nakrcanih zagrobnim blagom faraona
Mamosa. Udovica, kraljica Lostris, bila je na kolima koja su prevozila zlatni
odar. Bio sam zadovoljan vidjevši kako na tom zadnjem putovanju ide u društvu
jedinog čovjeka kojega je voljela, premda je ona mislila da se radi o drugom.
Vidio sam kako se više puta okreće prema repu karavane koja je polako
napredovala kroz ravnicu i bila je duga barem pet tisuća koraka. Kola na kraju
kolone koja su nosila drveni lijes slijedila je skupina Siluka. Njihovi
veličanstveni glasovi dopirali su do nas dok su pjevali oproštajnu pjesmu. Znao
sam da ih Tanus čuje i shvaća za koga je ta pjesma.
Kad smo konačno stigli u dolinu s grobnicom, zlatni lijes smješten je pod
svetohranište pored ulaza. Laneni zastor bio je oslikan tekstovima i ilustracijama
iz Knjige mrtvih. Bila su predviđena dva zasebna sprovoda.Prvi je bio manje
važan, onaj Velikog Lava Egipta. Drugi je trebao biti svečani kraljevski pogreb.
Tri dana po našem dolasku u dolinu, drveni lijes smješten je u grobnicu koju
sam bio pripremio za Tanusa i grob su posvetili svećenici Horusa, njegovog boga
zaštitnika, potom je bila zapečaćena. Tijekom obreda moja gospodarica uspjela
je svladati tugu i pokazati samo dužnu sućut jedne kraljice za odlazak vjernog
sluge, premda sam znao da u njoj umire nešto što se nikad više neće obnoviti.
Cijelu je noć dolina odzvanjala pjesmama Šiluka koji su oplakivali čovjeka koji
je postao jedno od njihovih božanstava. I danas, naime, uzvikuju njegovo ime u
bitkama.
Deset dana nakon prvog pogreba, zlatni lijes bio je prebačen na drvene
saonice i odvučen u golemu kraljevsku grobnicu. Trebao je trud tri stotine
robova da bi se kovčeg proveo hodnicima.Projektirao sam grobnicu tako
precizno da je bio tek pedalj razmaka između bokova i poklopca lijesa te
kamenih zidova i svoda. Kako bih osujetio buduće pljačkaše grobova i sve one
koji bi bili pokušali oskrvnuti kraljevski grob, izgradio sam labirint hodnika pod
planinom.
 Od ulaza, široki prolaz vodio je do veličanstvene kripte ukrašene prekrasnim
freskama, u sredini je stajao prazni granitni sarkofag s poklopcem bačenim
ustranu.Prvi pljačkaši bili bi povjerovali da su stigli prekasno i da je netko drugi
već opljačkao grobnicu.U stvarnosti je pak postojao jedan drugi hodnik pod
pravim kutom s ulaznim hodnikom.Ulaz je bio kamufliran kao skladište za
zagrobno blago. Bilo je nužno okrenuti lijes kako bi prošao kroz niz lažnih
hodnika i lažnih pogrebnih odaja,od kojih je svaka bila još veća varka od
prethodne.
Pogrebnih odaja bilo je četiri ali tri su bile predodređene da zanavijek ostanu
prazne.Povrh toga bila su tu i troja skrivena vrata i dva okomita okna. Uz jedno
od tih lijes je morao biti podignut, niz drugo spušten.Trebalo je petnaest dana
kako bi bio prevezen kroz labirint i s naposljetku smješten na svoje smjesto.
Zidovi i strop odaje bili su oslikani svim genijem koji su mi bogovi podarili.
Nije bilo površine veće od nokta mog palca koja nije blještala od boje i
pokreta.Oko nas bilo je pet skladišta punih blaga koje je faraon Mamos
nagomilao tijekom života dovodeći Egipat na rub bijede.Rekao sam svojoj
gospodarici da bi,umjesto da bude zakopano,blago trebalo upotrijebiti za
plaćanje troškova vojske i rata koji ćemo morati voditi kako bi otjerali tiranina
Hiksa i oslobodili naš narod i našu domovinu.
"Blago pripada faraonu", odgovorila mi je. "Ovdje u Kushu skupili smo drugo
blago u bjelokosti, zlatu i robovima i ono će biti dovoljno. Pravo je da božanski
Mamos dobije ono što je njegovo. Prisegnula sam."
I tako je petnaestog dana zlatni lijes smješten u kameni sarkofag isklesan u
živom kamenu. Sustavom užadi i poluga teški poklopac podignut je i spušten na
svoje mjesto.Kraljevska obitelj, svećenici i plemići ušli su u grobnicu za zadnje
obrede.Moja gospodarica i prijestolonasljednik zauzeli su mjesto pored
sarkofaga i svećenici su nastavili pjevati magične psalme i odlomke iz Knjige
mrtvih. Čađavi dim svjetiljki i dah nazočnih učinili su zrak u tom malom
prostoru teškim, tako da je uskoro postalo teško disati. Na slabom žutom svjetlu
vidio sam kako moja gospodarica blijedi i kako joj kapljice znoja rose čelo.
Probih se kroz mnoštvo i stigoh do nje trenutak prije no što bi se bila srušila. U
zadnji sam je čas pridržao kako bi izbjegla udarac glavom o granitni sarkofag.
Iznijeli smo je van na nosilima. Na čistom planinskom zraku brzo se oporavila,
ali uvjerio sam je da ostatak dana provede u postelji u svome šatoru. Dok sam joj
te noći spravljao biljni tonik, ležala je u tišini i nakon što je popila lijek,
prošapta.
"Imala sam neobičan osjećaj dok sam bila u faraonovoj grobnici. Iznenada mi
se učinilo da je Tanus u blizini. Ćutila sam njegovu ruku kako mi dotiče lice,
njegov glas kako mi šapće na uho. I onesvijestila sam se."
"Uvijek će biti blizu tebe", rekoh. "Sigurna sam u to."
Danas znam, premda to tada nisam shvatio, da je Lostris počela propadati od
dana kad smo pokopali Tanusa. Izgubila je radost bivanja na svijetu i želju za
životom.
Sutradan sam se sa zidarima i robovima vratio u kraljevsku grobnicu kako bih
zapečatio vrata i okna te pokrenuo sklop naprava koje su trebale zaštititi
zagrobnu odaju. Dok smo se vraćali nazad kroz meandre hodnika, blokirali smo
tajna vrata kamenjem i žbukom po kojoj smo naslikali freske. Zatvorili smo
otvore okomitih okna tako da izgledaju kao podovi i stropovi. Pripremio sam
umjetne odrone koji bi se bili pokrenuli ako bi netko bio stao nogom na jednu
pokretnu ploču i napunio okomita okna velikim količinama drva. Vremenom bi
bilo istrulilo izjedeno gljivicma i bilo bi ispustilo otrovne plinove dovoljno
moćne da uguše uljeze koji bi bili uspjeli proći kroz tajna vrata.
No, prije nego što sam prešao na ove poslove, uđoh u zagrobnu odaju kako
bih se oprostio s Tanusom. Nosio sam dugi svežanj umotan u laneno platno. Kad
sam posljednji put prišao kraljevskom sarkofagu, poslah van sve radnike. Htio
sam zadnji napustiti grobnicu i potom zapečatiti ulaz. Kad sam ostao sam,
odmotao sam svežanj i izvadio luk Lanatu.
Tanus mu je dao ime moje gospodarice kad sam ga izradio za njega. Bio je to
naš posljednji dar, odložih ga na poklopac sarkofaga. U smotuljku je bio još
jedan predmet. Drvena ushahti koju sam izrezbario svojim rukama. Položih je
podno lijesa. Dok sam je izrađivao, postavio sam tri bakrena zrcala kako bih sa
svih strana proučio svoje crte lica i vjerno ih reproducirao. Kipić je bio
minijaturni Taita. Na osnovi sam urezao ove riječi: "Moje je ime Taita. Liječnik
sam, pjesnik, arhitekt i filozof. Tvoj sam prijatelj. Odgovarat ću za tebe."
Prije izlaska iz grobnice okrenuh se i pogledah je posljednji put.
"Zbogom, stari moj",rekoh. "Bogatiji sam jer sam te upoznao. Čekaj nas na
onome svijetu."
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da dovršim posao u kraljevskoj grobnici.
Postupno kako smo se povlačili kroz labirint, osobno sam pregledao svaka
zapečaćena vrata i svaki sklop tajnih naprava koji smo ostavljali za sobom. Bio
sam sam, jer su moja gospodarica i prijestolonasljednik bili u planinama, na putu
prema utvrdi kralja svećenika Beni Jona.Krenuli su sa svom pratnjom kako bi
pripremili svadbu Memnona i Masare. Hui je pošao s njima kako bi iz etiopskih
stada odabrao konje koji su bili dio naše naknade za osvajanje Adbar Segeda i
oslobađanje Masare.
 Kad sam napokon dovršio poslove u grobnici i kad su moji radnici zatvorili
vanjski ulaz, krenuo sam i ja put planina i suočio se s hladnim i vjetrovitim
prijevojima. Nisam htio propustiti svadbeno slavlje, ali krenuo sam prekasno.
Dovršetak grobnice odnio je više vremena od predviđenog i stoga sam putovao
najvećom brzinom koju su konji mogli podnijeti. Stigoh u palaču kralja
svećenika Beni Jona pet dana prije vjenčanja i odmah se uputih u dio tvrđave u
kojoj su bili smješteni moja gospodarica i njezina pratnja.
"Nisam se više nasmiješila od posljednjeg puta kad smo se vidjeli, Taita", reče
mi kad me primila. "Pjevaj mi. Ispričaj mi neku od tvojih priča. Nasmij me."
Zadaća nije bila laka, jer je tuga zagospodarila njezinom dušom, a ni ja nisam
bio veseo i bezbrižan. Slutio sam da je muči nešto ozbiljnije od tuge. Ubrzo smo
odustali od pokušaja da budemo veseli i počeli smo raspravljati o državnim
poslovima. Brak je bio iz ljubavi, susret dviju bliskih duša blagoslovljen od
bogova, što se ticalo dvoje mladenaca, ali, u svemu drugom veza Memnona i
Masare predstavljala je ugovor između dviju nacija. Trebalo je pregovarati o
ugovorima i sporazumima, odlučiti o darovima, sklopiti trgovačke sporazume
između kralja svih kraljeva, vladara Aksuma, i namjesnice Egipta. Kako sam
predvidio, isprva moja gospodarica nije bila ushićena mišlju da će njezin jedinac
oženiti ženu druge rase.
"U svemu su drukčiji. Bogovi koje štuju, jezik koji govore, boja kože. Voljela
bih da je Memnon odabarao djevojku medu našim ljudima."
"Izabrat će", uvjerih je. "Oženit će pedeset, možda čak i sto Egipćanki. A
oženit će i Libijke, Huritkinje i Hiksinje. Sve rase i nacije koje u godinama koje
dolaze bude pokorio donijet će mu nove supruge, Kušitkinje, Hititkinje,
Asirke..."
"Prestani, Taita!" Kraljica udari nogom o pod s negdašnjom silinom. "Dobro
znaš što mislim. Drugi će brakovi biti politički. Ali ovaj, prvi, spoj je dvaju
srca."
Bila je to istina.Zavjet ljubavi koji su Memnon i Masara bili razmijenili u
kratkim trenucima na obali rijeke procvjetao je kao cvijet.Ja sam imao
privilegiju da budem u njihovoj blizini tih zanosnih dana.Oboje su mi bili
zahvalni za ono što sam napravio za njih i smatrali su me starim prijateljem,
dostojnim neupitnog povjerenja. Nisam dijelio predosjećaj svoje gospodarice.
Premda su doista bili različiti,njihove su duše bile srodne.Oboje su posjedovali
predanost, žar i onu mrvu nemilosrdnosti i okrutnosti koje mora imati vladar.
Bili su dobar par, kao dva sokola.Znao sam da Masara neće odvratiti Memnona
od njegove sudbine, dapače, da će ga hrabriti i poticati na još veće poduhvate.
Bio sam sretan ishodom svojih djeverskih napora.
Jednoga sunčanog dana, pred pogledima dvadeset tisuća egipatskih i etiopskih
muškaraca i žena na okolnim padinama, Memnon i Masara na obali rijeke razbili
su amforu vode koju je vrhovni Ozirisov svećenik napunio u novorođenom
Nilu.Mladenci su išli na čelu naše karavane koja se spuštala s planina s mirazom
kraljevne i ugovorima i sporazumima o prijateljstvu sklopljenim između dviju
nacija.Hui i njegovi konjušari slijedili su nas sa stadom od pet tisuća konja,
dijelom su bili plaća za našu plaćeničku službu, cijelom Masarin miraz. Prije no
što smo stigli do ušća dviju rijeka ugledasmo u ravnici pred nama tamnu mrlju,
kao da je oblak bacio svoju sjenu na savanu. Ali, sunce je i dalje sjalo na
mirnome nebu. Krda gnua vratila su se u svojoj svakogodišnjoj selidbi.
Nekoliko tjedana nakon doticaja s gnuovima, "žuti davitelj" sručio se na naše
etiopske konje kao poplava na gorske udoline. Naravno, Hui i ja predvidjeli smo
da će nas s njihovim povratkom opet zadesiti zaraza i stoga smo se brižljivo
pripremili. Obučili smo sve konjušare i kočijaše za traheotomiju i kauterizaciju
rana s vrućom smolom, kako bi spriječili nadolazak gangrene dok životinja ne
preboli zarazu. Mnogo tjedana nismo mogli bogzna koliko spavati, a zaraza je
ipak ubila nešto manje od dvije tisuće novih konja. I prije bujanja Nila preživjeli
su bili dovoljno snažni da bi ih mogli uvježbati u vući kola. Kad je stigao
povodanj, svećenici su na obali rijeke prinijeli žrtve svojim bogovima i
procijenili znamenja za nadolazeću godinu. Neki su gatali iz utroba žrtvovanih
ovaca, drugi su promatrali let divljih ptica, treći su zurili u posude napunjene
vodom iz Nila. Njihove metode proricanja bile su različite. Kraljica Lostris
prinijela je žrtvu Hapi.
Iako sam bio nazočan obredu i sudjelovao u liturgiji i zborovima vjernika,
moje srce bilo je drugdje. Bio sam odan Horusu, a plemeniti Kratas i
prijestolonasljednik Memnon također. Stoga smo ponudili našem bogu zlato i
bjelokost i zamolili ga da nas vodi.Ne događa se često da su bogovi medusubno
složni više od ljudi. Ali te je godine bilo drukčije.Izuzev bogova Anubija i Totha
te božice Nut, nebesko mnoštvo bilo je jednoglasno. Anubi, Toth i Nut su manja
božanstva i stoga su se njihova mišljenja mogla zanemariti bez opasnosti.Svi
glavni bogovi, Ammon-Ra, Oziris i Horus, Hapi i Izida i drugih dvjesto što većih
što manjih božanstava, dali su isti odgovor.
"Došlo je vrijeme povratka svetoj crnoj zemlji Kemita."
Plemeniti Kratas, nevjernik i cinik, natuknuo je da su se svi svećenici
dogovorili da stave te riječi u usta bogova. Iako sam izjavio da sam sablažnjen
tolikim svetogrđem, u tajnosti sam bio sklon podijeliti Kratasovu sumnju.
Svećenici su ljudi koji vole ugodnosti i raskoš, a već su dva desetljeća bili
prisiljeni živjeti kao ratnici i lutalice u divljoj kušitskoj zemlji. Mislim da su
sanjali lijepu Tebu još više no što ju je sanjala moja gospodarica. Možda nisu
bogovi, već ljudi savjetovali povratak na sjever.
Kraljica Lostris sazvala je veliki državni savjet i kad je obznanila da potvrđuje
odluku bogova, velikodostojnici i svećenici ustadoše i svi do jednog zaklicaše. I
ja sam klicao s drugima, tu noć moji se snovi napučiše vizijama Tebe i dalekih
vremena kad smo Tanus, Lostris i ja bili mladi i sretni. Otkad je Tanus umro,
naša vojska nije više imala vrhovnog zapovjednika i ratni savjet se sastao u
tajnosti.Naravno,ja sam bio isključen iz skupa,ali moja mi je gospodarica
prenijela sve što je na njemu rečeno. Nakon duge rasprave, zapovjedništvo je
ponuđeno Kratasu, koji je ustao, sijed i pun ožiljaka poput starog lava, grohotom
se nasmijao i rekao.
"Ja sam vojnik, ne zapovjednik. Dajte mi zapovjedništvo nad Šilucima i
slijedit ću jednog čovjeka do granica smrti, a i dalje." Isuka mač i uperi ga u
prijestolonasljednika. "Evo čovjeka kojeg želim slijediti! Pozdrav Memnonu!
Neka živi vječno!"
"Neka živi vječno!", povikaše svi i moja se gospodarica nasmiješi.
Planirali smo upravo takav ishod. S dvadeset dvije godine prijestolonasljednik
Memnon uzdignut je u rang Velikog Lava Egipta, zapovjednika svih oružanih
snaga, i odmah je počeo pripremati Povratak. Iako sam po činu bio samo
zapovjednik kraljevskog konjaništva, bio sam u skupini visokih časnika
prijestolonasljednika Memnona. On mi se često obraćao kako bi riješio
logističke probleme na koje smo nailazili.
Tijekom dana ja sam upravljao njegovim kolima s plavim stijegom koji se
vijorio iznad naših glava dok smo pregledavali postrojbe i izvodili vježbe s
njima.Mnoge noći prijestolonasljednik, Kratas i ja ostajali smo budni dokasna i
dijelili krčag vina raspravljajući o Povratku. U tim prigodama kraljevna Masara
osobno nas je posluživala i punila pehare svojim ljupkim rukama, a zatim bi
sjela na jastuk podno Memnona i slušala svaku riječ. Kad bi se naši pogledi sreli,
nasmiješila bi mi se.
Naša glavna briga bila je kako izbjeći opasan, težak prelazak katarakti. Bile su
plovne samo za visoka vodostaja i to je ograničavalo naša razdoblja putovanja.
Predložio sam da sagradimo flotu nizvodno od pete katarakte, s njom bismo
mogli prevesti našu vojsku do početne točke prelaska pustinje na velikom
zavoju. Potom, došavši opet do rijeke uzvodno od prve katarakte, bili bismo
izgradili novu flotu ratnih brodova i splavi kako bismo stigli do Elefantine. Bio
sam siguran da ćemo, budemo li točno proračunali vrijeme i iznenadili flotu
Hiksa usidrenu pred Elefantinom, uspjeti nanijeti težak udarac neprijateljima i
osvojiti brodove koji su nam trebali da ojačamo našu flotu. Nakon osvajanja
sigurnog uporišta, bili bismo spustili pješaštvo i kola niz ždrijelo prve katarakte i
napali Hikse u poplavnim ravnicama.
Započeli smo prvu fazu Povratka sa sljedećom bujicom.U Qebuiju, koji je
mnogo godina bio naš glavni grad, ostavili smo samo vojnu posadu, trebao je
postati trgovište carstva. Bogatstva Kuša i Etiopije imala su se slijevati u Tebu
preko tog uporišta. Kad je većina naše flote krenula na sjever, Hui i ja s petsto
konjušara i eskadronom kola ostali smo pričekati povratak gnua na njihovoj
godišnjoj selidbi. Stigli su iznenada kao obično, golema crna mrlja razlila se
zlatnožutim pašnjacima savane. Pošli smo im ususret kolima. Nije bilo teško
uloviti te nezgrapne životinje. Gonili smo ih i hvatali omčama dok smo jurili uz
njih. Nisu imale živahnost i duh naših konja. Borile su se nekoliko minuta, a
potom se predavale mireći se sa sudbinom. U deset dana zatvorili smo ih šest
tisuća u torove koje smo namjenski izgradili na obali Nila. U tim torovima
postao je još očitiji njihov manjak energije i snage. Umrlo ih je na stotine, bez
razloga.Mi smo se dobro brinuli o njima, davali smo im jesti i piti kao što smo
činili s našim konjima.Ali činilo se da njihov lutalački duh ne podnosi
zatočeništvo i da se izjedaju do smrti. Izgubili smo više od polovice grla koja
smo ulovili, a mnoga druga pomrla su na dugom putovanju prema sjeveru.
Dvije godine nakon što je kraljica Lostris bila zapovijedila Povratak, naši ljudi
su se okupili na istočnoj obali Nila uzvodno od četvrte katarakte. Pred nama se
pružao put kroz pustinju koji je presijecao veliki zavoj rijeke. Cijele prethodne
godine karavane transportnih kola kretale su otuda. Svaka je bila natovarena
velikim žarama punim riječne vode i zapečaćenim drvenim čepovima i vrelom
smolom. Svakih deset tisuća koraka duž prašnjava puta stvorili smo pojilišta, na
svakom je bilo zakopano trideset tisuća žara kako bismo spriječili da puknu pod
bijesnim sunčevim zrakama.
Bilo nas je gotovo pedeset tisuća ljudi i isto toliko životinja, uključujući i krdo
gnua. Svake večeri kola s vodom kretala su s rijeke kako bi obavila zadaću koja
nikako nije prilazila koncu. Pričekali smo na obali rijeke rađanje novog mjeseca
koji bi nam bio osvijetlio marš kroz pustinju. Premda smo odlučili da krenemo u
najsvježijem dijelu godine, vrućina i sunce bili bi fatalni za ljude i životinje.
Stoga smo putovali samo noću.Dva dana prije polaska,moja mi gospodarica
reče.
"Taita, otkad ja i ti nismo proveli dan u pecanju na rijeci? Pripremi udicu i
čamac."
 Znao sam da želi raspraviti sa mnom nešto važno. Otišli smo malo nizvodno
po zelenoj vodi, zatim sam privezao čamac za jednu vrbu na suprotnoj obali gdje
nas nitko nije mogao čuti. Na početku smo razgovarali o skorašnjem prelasku
pustinje i izgledima za povratak u Tebu.
"Kada ću opet vidjeti njezine sjajne zidine, Taita?", uzdahnula je kraljica, a ja
sam odgovorio da ne znam.
"Budu li bogovi velikodušni, moći ćemo stići u Elefantinu sljedeće godine,
kad nabujali Nil ponese naše brodove preko prve fikatarakte. Zatim će naša
sudbina slijediti ritam rijeke te rizike i ishode rata." Ipak, nije htjela da je
otpratim na rijeku kako bismo raspravljali o tome. Očima punim suza, moja
gospodarica upita.
"Koliko je vremena prošlo otkad nas je Tanus napustio, Taita?" Odgovorih
prigušenim glasom.
"Krenuo je k rajskim livadama prije više od tri godine, gospodarice."
"Dakle, prošlo je još više vremena otkad sam posljednji put ležala u njegovu
zagrljaju", promrmlja kraljica i ja potvrdih. Nisam razumio što hoće s tim
pitanjima.
"Sanjala sam ga gotovo svaku noć, Taita. Je li moguće da se vratio i ostavio u
meni svoje sjeme dok sam spavala?"
"Sve je moguće", oprezno odgovorih. "Narodu smo rekli da su Tehuti i Bakhta
tako začete. Ali, u stvarnosti nisam nikad čuo da se dogodilo nešto slično."
Neko vrijeme šutjeli smo. Kraljica umoči ruku u vodu, podigne je i pogleda
kapljice koje su joj kapale s prstiju. Naposljetku progovori ne gledajući me.
"Mislim da ću roditi još jedno dijete", promrmlja. "Moj crveni mjesec zašao
je."
"Gospodarice", odgovrih tiho, "približavaš se trenutku svoga života kad će
rijeke tvoje utrobe presušiti.Egipatske žene su kao pustinjsko cvijeće koje rano
procvjeta, ali brzo uvene." Kraljica odmahne glavom.
"Ne, Taita, nije tako. Osjećam stvorenje koje raste u meni." Zurio sam u nju u
tišini.Opet osjetih krilo tragedije kako me dotiče i ježi mi kožu.
"Ne smiješ me pitati jesam li bila s drugim muškarcem." Ovaj put odlučno me
pogleda u oči. "Znaš da nije tako."
"Znam vrlo dobro. Ipak, ne mogu vjerovati da te oplodio duh, koliko god bio
voljen i mio. Možda je tvoja želja za novim djetetom upalila tvoju maštu."
"Dodirni mi trbuh, Taita", zapovijedi kraljica. "Ima nešto živo u meni i raste iz
dana u dan."
"Učinit ću to noćas, u prisnosti tvoje kabine, ne ovdje na rijeci gdje nas neki
radoznali pogled možda uhodi."
Moja gospodarica ležala je gola na lanenim plahtama. Prvo joj promotrih lice,
potom tijelo.Kad sam je gledao očima muškarca, izgledala je još uvijek
čarobno,ali kao liječnik uočavao sam da su godine i napori života u divljini
doveli do okrutnih promjena.Kosa je bila više sijeda no crna, a patnja i
namjesničke brige urezale su svoju tužnu poruku u njezino čelo. Ostarila je.
Njezino tijelo dalo je život trima stvorenjima.Ali grudi su sada bile prazne, nisu
bile nabrekle od mlijeka nove trudnoće. Bila je mršava i trebao sam to ranije
primijetiti. Bila je neprirodno mršava. Ali trbuh je stršio kao bjelokosna kugla,
nesrazmjeran u usporedbi s rukama i nogama. Nježno položih ruke na trbuh, na
srebrenaste nabore gdje je nekoć koža bila zategnuta kako bi prihvatila sretnu
težinu.Osjetih pod prstima stvar koja je bila u njoj i odmah shvatih da pod mojim
prstima nije život, već smrt. Nisam nalazio riječi.
Ostavih je, izidoh na palubu i podignuh pogled k zvijezdama. Bile su hladne i
daleke. Nehajne poput bogova. Bilo je uzaludno zazivati bogove i zvijezde.
Poznavao sam stvar koja je rasla u mojoj gospodarici. Osjetio sam je u tijelima
drugih žena. Kad su umrle, otvorio sam njihov trbuh i vidio sam to što ih je
ubilo. Bilo je gadno i izobličeno, nije sličilo ljudskom ili životinjskom stvoru.
bila je to bezlična kugla crvena mesa. Sethovo stvorenje.
Prošlo je mnogo vremena prije no što sam skupio hrabrost za povratak u
kabinu. Moja gospodarica ogrnula je halju. Sjedila je na krevetu i gledala me
velikim tamnim očima koje nisu starile. Izgledala je kao djevojčica koju sam
nekad davno upoznao.
"Gospodarice, zašto mi prije nisi rekla za bolove?", upitah je ljubazno.
"Kako znaš da osjećam bolove?", promrmlja. "Pokušala sam ti to zatajiti."
Karavana je krenula i zašla u pustinju, putujući po mjesečini oz srebrenasti
pijesak. Ponekad je kraljica hodala uz mene, a kraljevne su veselo trčale oko nas.
U trenucima kad su je mučili bolovi, moja gospodarica bila je na kolima koja
sam pripremio za nju. Sjedio sam pored nje i držao joj ruku sve dok prah cvijeta
sna ne bi izvršio svoju čaroliju i smirio je. Svaku noć putovali smo dok ne bismo
stigli do sljedećeg spremišta vode duž staze utabane od tisuća kola koja su tuda
prošla prije nas. Tijekom dana ležali smo pod platnima kola i drijemali u
zagušljivoj jari. Bili smo na putu već trideset dana i trideset noći kad smo, u
samo praskozorje, ugledali izvanredan prizor, jedro koje se usred pustinje kretalo
nad pijeskom prema jugu.Nakon još mnogih tisuća koraka otkrili smo kako je
nastala ta varka. Trup broda skrivala je obala Nila i ispod dina rijeka je
nastavljala svoj vječni tok.
Prešli smo veliki zavoj. Prijestolonasljednik Memnon i njegovi visoki časnici
čekali su nas. Flota novih brodova bila je već gotovo spremna i mi smo vidjeli
jedro jednog od njih kad smo se približili rijeci. Oplate i jarboli bili su ispiljeni u
velikim ravnicama Kusha i prevezeni kroz pustinju. I sva kola bila su tu. Hui je
kopnom doveo konje i kola sa zalihama krme. I moji gnuovi čekali su u
torovima na obali. Iako su karavane velikih kola sa ženama i djecom tek trebala
stići, većina naše nacije završila je prelazak. Bio je to gotovo nevjerojatan
poduhvat, napor božanskih razmjera. Samo ljudi poput Kratasa, Remrema i
Memnona mogli su ga izvršiti u tako kratko vrijeme. Sada je samo prva
katarakta bila između nas i svete zemlje Egipta.
Produžili smo prema sjeveru. Moja gospodarica ukrcala se na brod sagrađen
za nju i kraljevne. Imala je na raspolaganju veliku prozračnu kabinu koja je bila
opremljena svim mogućim raskošima. Zastori su bili od izvezene etiopske vune,
pokućstvo od tamnog drva akacije s bjelokosnim i zlatnim intarzijama. Ukrasio
sam zidove slikama cvijeća, ptica i drugim dražesnim motivima. Kao uvijek,
spavao sam uz kraljičin krevet.
Tri noći nakon polaska probudih se usred noći. Plakala je u tišini. Premda je
prigušila jecaje jastukom, probudilo me drhtanje njezinih ramena. Odmah joj
priđoh.
"Bolovi su se vratili?", upitah je.
"Nisam te htjela probuditi, ali kao da imam mač u trbuhu." Spravih joj napitak
od cvijeta sna, jači no inače, bolovi su počeli nadjačavati čak i moć cvijeta.
Kraljica popi i nakratko utihnu. Zatim upita.
"Ne možeš izvaditi tu stvar iz mog tijela, Taita?"
"Ne, gospodarice. Ne mogu." "
Onda me zagrli, Taita. Zagrli me kako si činio kad sam bila mala." Sjedoh na
krevet i uzeh je u naručje. Bila je krhka i lagana kao dijete. Nježno sam ju zibao
i uskoro je zaspala.
Flota je stigla do prve katarakte uzvodno od Elefantine i pristali smo uz obalu
na jednoj mirnoj dionici prije no što Nil osjeti zov slapova i pohrli u ždrijelo.
Čekali smo da nam se pridruži ostatak vojske, svi konji i kola te divizija Šiluka
plemenitog Kratasa. Čekali smo da se vodostaj rijeke popne, otvori nam
kataraktu i tako nam omogući ulazak u Egipat. Dok smo čekali, poslali smo
uhode onstran ždrijela. Bili su odjeveni kao seljaci, svećenici i trgovci i nosili su
robu za razmjenu. Spustio sam se s Kratasom u ždrijelo kako bih pregledao
prolaz. Vodostaj je bio nizak i sve opasne točke bile su izvan vode. Ucrtali smo
na stijene, iznad crte najvišeg vodostaja, znakove koji su pokazivali plovne
kanale kako bismo i kad ih voda bude prekrila znali gdje su prepreke. Posao je
potrajao mnogo tjedana i kad smo se vratili do flote, vojska je bila na okupu.
Poslali smo skupine izviđača da nađu put za kola i konje kroz kamenitu pustinju.
Nismo mogli povjeriti bijesnim vodama katarakte tako dragocjen tovar.
Naše uhode počele su se vraćati iz Elefantine. Stizali su u tajnosti, obično
noću, i donosili nam prve vijesti iz naše domovine .
I nakon svih tih godina progonstva. Kralj Salitis još je vladao, ali bio je već
star i njegova je brada sijeda. Njegova dva sina bili su zapovjednici legija Hiksa.
Princ Beon zapovijedao je pješaštvom, princ Apachan kolima. Snage Hiksa
nadmašivale su naša predviđanja. Uhode su izvijestile da Apachan raspolaže s
dvanaest tisuća kola. Mi smo ih iz Kusha dovezli tek četiri tisuće. Beon je imao
četrdeset tisuća strijelaca i pješaka. Računajući i Kratasove Šiluke, mi smo ih
imali tek petnaest tisuća. Po brojnosti snaga smo, dakle, bili u inferiornom
položaju. Ali, bilo je i ohrabrujućih vijesti. Većina snaga Hiksa bila je blokirana
u delti, a Salitis je Memfis učinio svojom prijestolnicom.Bili bi mu potrebni
mjeseci da prebaci vojsku na jug, do Tebe i Elefantine. Ne bi bio mogao poslati
kola uzvodno sve dok je trajala bujica i dok tlo nije bilo suho. Elefantinu je
branio samo jedan eskadron kola, ukupno sto kola starog tipa, s punim kotačima.
Kako se činilo, Hiksi još nisu bili izumili kotač s palcima.
Prijestolonasljednik Memnon izložio nam je svoj ratni plan. Bio bi prešao
kataraktu s visokim vodostajem i osvojio Elefantinu. Zatim bismo, tijekom
Salitisova napredovanja na jug kako bi nas zaustavio, bili krenuli na Tebu i
pobunili narod. Mogli smo predvidjeti da će se Salitis sa svom svojom vojskom
sukobiti s nama u poplavnim ravnicama kod Tebe nakon što se vode Nila
povuku. Mogli smo se nadati da će u međuvremenu brojčani nesrazmjer između
dvije vojske dijelom biti smanjen egipatskim postrojbama koje ćemo unovačiti
pod naše stijegove. Uhode su nam otkrile da Hiksi nisu ni sumnjali da je naša
oslobodilačka vojska tako blizu njihovih granica i da za prvi napad možemo
računati na faktor iznenađenja. Doznali smo povrh toga da je Salitis prihvatio
egipatske običaje. Živio je u našim palačama i štovao je naše bogove, čak je
promijenio ime Sutekha u Seth i on je sada, vrlo primjereno, bio njegov glavni
bog. Premda su svi zapovjednici bili Hiksi, mnogi Salitisovi kapetani i vodnici
bili su novačeni medu Egipćanima, a i polovica običnih vojnika pripadala je
našemu narodu.Velikim dijelom bili su djeca ili još nisu bili rođeni u vrijeme
našeg egzodusa i pitali smo se kome će se prikloniti kad prijestolonasljednik
Memnon povede svoju vojsku u Egipat.
 Sve je bilo spremno. Izviđači su označili put kroz pustinju na zapadnoj obali i
velika kola za opskrbu krenula su sa zalihama krme i vode dovoljnim da
omoguće našim kolima da stignu do plodnih ravnica naše domovine. Brodovi su
bili spremni za bitku. Bili bismo krenuli s bujicom Nila, ali u međuvremenu
trebalo je obaviti još jedan obred.
Popeli smo se na uzvisinu gdje se obelisk koji je moja gospodarica dala
postaviti prije više od dva desetljeća još uzdizao kao elegantan kameni kažiprst
uperen u mirno plavetnilo afričkog neba. Kraljica je bila preslaba da bi se uspela
strmom stazom. Robovi koji su nosili nosiljku spustili su je u podnožju
spomenika. Polako, s naporom, moja gospodarica se približi pod ruku s
prijestolonasljednikom Memnonom i podiže oči prema natpisu uklesanom u
granit.
Sav naš narod gledao je u nju... Svi oni koji su se vratili na mjesto odakle smo
prije mnogo vremena krenuli. Moja gospodarica pročita natpis. Glas je bio tih,
ali još uvijek milozvučan i dopirao je do mene, koji sam stajao iza redova
uglednika i generala.
"Ja, kraljica Lostris, namjesnica Egipta i udovica faraona Mamosa, osmog
toga imena, majka prijestolonasljednika Memnona koji će vladati Gornjim i
Donjim Egiptom nakon mene, zapovijedila sam da se podigne ovaj spomenik..."
Kad je završila s čitanjem, okrenu se prema svome narodu i raširi ruke.
"Učinila sam što je bilo traženo od mene", reče glasom koji je opet pronašao
negdašnju snagu. "Vratila sam vas na granicu vaše zemlje. Moja je zadaća
gotova i odričem se namjesništva."
Dugo je šutjela i u jednom trenutku njezin pogled susretne se s mojim iznad
glava plemića. Kimnuh joj glavom kako bih je ohrabrio i kraljica nastavi.
"Podanici Egipta, pravo je da imate istinskog faraona koji će vas voditi na
ovim posljednjim koracima povratka.Predstavljam vam božanskog faraona
Tamosa, koji je nekoć bio prijestolonasljednik Memnon. Neka živi vječno!"
"Neka živi vječno!", povikaše svi. "Neka živi vječno!" Faraon Tamos istupi
pred svoj narod.
"Neka živi vječno!", viknuše nazočni po treći put i novi faraon isuka plavi
mač iz korica optočenih dragim kamenjem i pozdravi ih. U tišini koja je
uslijedila, njegov glas odjeknu medu crvenim goletnim vrhovima brežuljaka.
"Prihvaćam ovaj sveti zalog. Prisežem na nadu u vječni život da ću cijeli svoj
život služiti svome narodu i svojoj zemlji. Neću ustuknuti pred tom obavezom i
zazivam sve bogove da budu svjedoci moje prisege."
 Stiže bujica. Vodostaj poraste među liticama koje su bdjele nad ulazom u
ždrijelo i boja vode promijeni se iz zelene u sivu. Katarakta poče režati kao
zvijer u brlogu, a oblak kapljica uspne se u nebo, visok kao brežuljci koji su se
pružali duž Nila. Urkrcah se na prvi brod s plemenitim Kratasom i faraonom.
Otisnusmo se i krenusmo niz struju. Polugoli veslači gledali su Kratasa koji je
stajao na krmi i u velikim šakama stiskao krmeno veslo. Na pramcu su dvije
skupine mornara pod kraljevim zapovjedništvom bile spremne da s većim
veslima odguraju brod daleko od hridi. Ja sam bio pored Kratasa, s prostrtom
kartom brzica, spreman da pokažem kamo skrenuti prema plovnim kanalima.
Zapravo mi karta nije ni trebala, jer sam je naučio napamet i rasporedio sam
na obale ždrijela i na otoke pouzdane ljude koji su nam zastavicama signalizirali
smjer koji nam valja slijediti. Kad je struja postala brža pod našim trupom, bacih
posljednji pogled iza sebe i ugledah ostatak flote u pripravnosti da krene za
nama. Zatim opet pogledah pred sebe i osjetih kako mi strah stišće utrobu,tako
da sam bio prisiljen stisnuti stražnjicu.Ždrijelo je bilo nalik vratima onoga
svijeta. Brzina je podmuklo rasla. Veslači su dodirivali površinu lopaticama tek
koliko je bilo dovoljno da održimo pramac okrenut nizvodno. Napredovali smo s
toliko lakoće da nam se činilo da nas nosi struja. Tek kad sam pogledao obale i
vidio kao strelovito jure oko nas, pojmio sam našu brzinu. Stjenovita vrata
ždrijela letjela su nam ususret, ipak, tek kad sam vidio grimasu na grubom
Kratasovom licu, shvatio sam koliko je naš pothvat opasan.Kratas bi se tako
nacerio kad bi vidio koščatu ruku smrti kako ga poziva.
"Hajde, nitkovi!", viknu svojima. "Danas ću učiniti sve da vaše majke budu
ponosne na vas, ili ću dati mnogo posla mumifikator ima."
Rijeka je bila podijeljena trima otocima i plovni kanal se sužavao.
"Uprite na desnom boku prema plavome križu."
Pokušavao sam izgledati nehajno, ali u tom sam trenutku osjetio kako se
paluba naginje pod mojim nogama i uhvatih se za ogradu. Uletjeli smo u jedan
zeleni vodopad i pramac broda poludjelo se zatresao. Pomislih da smo već
izgubili kontrolu i očekivao sam da udarimo o stijenu i da se paluba pod mojim
nogama smrska. Onda uočih da se pramac smiruje, a plavi križ ucrtan na stijenu
bio je baš pred nama. "Lijevim bokom dok ne stignemo do zastavice!" Moj je
glas bio kriještav.
Ugledah čovjeka na srednjem otoku kako nam signalizira da skrenemo i
Kratas okrenu krmeno veslo viknuvši veslačima.
"Desno svi unazad, lijevo svi zajedno naprijed!"
Paluba se naglo ukosila dok je brod mijenjao pravac. Stjenoviti zid munjevito
prođe kraj nas. Išli smo brzinom konja u galopu. Još jedno skretanje i pred
sobom ugledasmo prve brzice. Crna stijena uzdizala se na našem putu i voda se
skupljala oko nje dobivajući oblik bedema. Nadimala se u visoke nepomične
valove, otvarala se u zelene kanale, pjenila se i praskala u bijele zastore kroz
koje je crno stijenje režalo na nas crnim očnjacima. Želudac mi se stisnu kad
poletjesmo preko ruba i sletjesmo na površinu ispod barijere. Stigavši na kraj,
okrenusmo se oko svoje osi kao vlat suhe trave u viru.
"Snažno ulijevo!", dreknu Kratas. "Vucite dok vam muda ne puknu!"
Brod se ispravi i krene prema drugom prolazu među stijenjem. Bijela voda
nahrupi na palubu, zapljusne me po licu i zašišta duž bokova, a valovi se
podigoše viši od našeg krmenog mosta.
"Tako mi rastrganog Sethovog prepucija, nisam se tako zabavio otkad sam
uzjašio svoju prvu ovčicu!", nasmija se Kratas dok je stijena nasrtala na nas kao
slon u jurišu.
Dodirnusmo stijenu jednom i začusmo kako struže o trup našeg broda. Paluba
zadrhta pod našim nogama. Toliko me bilo strah da nisam uspijevao kričati. Tada
Memnonova momčad uporabi motke i oslobodi nas. Nastavismo spust. Začuh
iza nas zaglušni prasak kad jedan brod silovito udari u stijenu. Nisam se usudio
okrenuti, morao sam proučiti slijedeće skretanje. Ali ubrzo ugledah olupine i
glave utopljenika kako se vrtlože oko nas. Čuli smo kako vrište dok ih je voda
nosila i razbijala o kamene pandže, ali nismo im mogli pomoći. Smrt nas je
progonila i nastavili smo juriti dok je njezin vonj ispunio naše nosnice. U tih sam
sat vremena proživio sto života i stoput sam umro. Ali naposljetku bili smo
izbačeni kroz izlaz katarakte u glavni tok rijeke.
Od dvadeset tri broda koji su ušli u ždrijelo osamnaest je izišlo za nama.
Ostali su se smrskali na stijenama i leševi utopljenih mornara plutali su po sivoj
vodi Nila. Nije bilo vremena za veselje zbog uspjeha. Smrt je bila u zasjedi na
otoku Elefantini, na obalama su se uzdizale dobro znane zidine i gradske
građevine.
"Strijelci, pripremite lukove!", viknu s pramca kralj Tamos. "Podignite barjak
Plavih! Bubnjaru, povećaj ritam na brzinu za napad."
Naša flota uleti u mnoštvo trgovačkih brodova i splavi pred Elefantinom.
Prođosmo dalje u potrazi za brodovima Hiksa. Hiksi su odabrali egipatske
mornare za svoje ratne brodove jer nije bilo nikoga tko je bolje poznavao rijeku.
Samo su časnici bili Hiksi i većinom su bili na kopnu gosteći se u palačama
užitaka. Uhode su nas izvijestile koji je barjak admirala južne flote, crvenozlatni
lastin rep, tako dug da mu je kraj dodirivao vodu. Pristali smo uz brod koji ga je
nosio i Memnon skoči na njegovu palubu u pratnji dvadeset ljudi.
"Sloboda! Dolje Hiks tiranin!", viknuše svi. "Branite Egipat!"
Mornari ih zbunjeno pogledaše. Bili su iznenađeni i gotovo su svi bili
nenaoružani, njihovo oružje bilo je zaključano pod palubom jer Hiksi nisu imali
povjerenja u njih. Drugi brodovi iz naše eskadre odabrali su svaki svoj
neprijateljski brod i navalili su na njih jednakom brzinom. Reakcije mornara bile
su uvijek iste. Nakon prvog trenutka čuđenja, izvikivali su pitanje.
"Tko ste vi?" A odgovor je bio: "Egipćani smo, vojska pravog faraona
Tamosa. Pridružite nam se, sunarodnjaci! Zbacimo tiranina!"
Mornari poletješe na časnike Hikse i pobiše ih prije no što smo ih se uspjeli
dočepati mi, potom zagrliše naše i pozdraviše.
"Za Egipat!", vikali su. "Za Tamosa! Za Egipat i Tamosa!"
Klicanje se proširilo s broda na brod. Ljudi su plesali na ogradama i penjali se
na jarbole kako bi skinuli zastave Hiksa.Provalili su vrata oružarnica i podijelili
mačeve i lukove.Zatim se iskrcaše,izvukoše Hikse iz krčmi i raskomadaše ih sve
dok ulicama krv nije tekla u potocima, slijevajući se u vode luke. Potom otrčaše
do vojarne i napadoše stražare.
"Za Egipat i Tamosa!", vikali su.
Nekolicini časnika Hiksa uspjelo je okupiti svoje ljude i neko su vrijeme
odolijevali. Tada su se Kratas i Memnon iskrcali sa svojim veteranima i za manje
od dva sata grad je bio naš.Hiksi su napustili gotovo sva kola, ali polovica
eskadrona bježala je kroz istočna vrata, duž povišene ceste koja je prolazila
poplavljenim poljima do suhog zemljišta.
Napustio sam brod i potrčao ulicama koje sam dobro poznavao prema
sjevernoj kuli zidina. Znao sam da ću odatle moći bolje promotriti grad i
okolicu. Vidio sam s gorčinom kolonu kola kako se udaljava. Uskoro nas je
čekao sraz sa svim tim kolima koja su sada bila u bijegu. I htio sam te konje.
Počeo sam se okretati kako bih pogledao što se zbiva u gradu poda mnom kad
primijetih mali oblačić prašine koji se uzdizao iz podnožja južnih brijegova.
Zaklonih oči kako bih bolje pogledao i moje srce zakuca jače.Oblak prašine hitro
se približavao i uspijevao sam razabrati crne spodobe.
"Horusa mi, to je Remrem!", promrmljah sretno.
Stari ratnik doveo je prvu diviziju kola preko brežuljaka mnogo brže no što
sam držao mogućim.Rastali smo se prije samo dva dana. Ostao sam promatrati s
ponosom kako se prva divizija iz četveroreda razvija u pojedinačne kolone. Hui i
ja dobro smo ih uvježbali. Manevar je bio savršeno izveden i Remrem je nasrnuo
na Hikse s boka.Polovica njihovih kola još je bila na cesti i imao sam dojam da
neprijateljski zapovjednik nije ni primijetio diviziju koja samo što nije nasrnula s
boka.Mislim da je još uvijek gledao iza sebe.U posljednji trenutak pokuša
promijeniti formaciju kako bi odolio Remremovom jurišu, ali bilo je
prekasno.Bio bi bolje napravio da je pobjegao.Remremova kola nahrupiše poput
vala i pregaziše ih.Ostao sam gledati sve dok nisam bio siguran da je Remrem
ulovio veći dio konja, tek tada se s uzdahom olakšanja okrenuh i promotrih grad.
Oslobođeni žitelji poludjeli su od radosti. Svi su plesali po ulicama i mahali
svakakvim plavim platnima koja su uspjeli naći. Plava je bila boja faraona
Tamosa. Žene su uplele plave vrpce u kosu, muškarci su oko struka omotali
plave pojase i okitili se narukvicama iste boje. Još je bilo izoliranih sukoba, ali
pomalo su preostali Hiksi bili ubijeni ili izvučeni iz zgrada koje su pokušavali
braniti. Zapaljena je vojarna u kojoj je još bila stotina ljudi. Čuo sam njihove
krike i malo po tom do mene dopre miris spaljenog ljudskog mesa. Bio je nalik
mirisu pečene svinjetine. Bilo je mnogo pljački, a neki građani provalili su u
krčme i vinarije kako bi odnijeli iz njih amfore i krčage. Kad bi se neka amfora
razbila, bacili bi se na tlo i četveronoške pili proliveno vino.Vidio sam tri
muškarca kako progone neku djevojku u uličici poda mnom.Dostigli su je,
presjekli joj put i strgnuli suknju.Dvojica su je držala dok ju je treći silovao.
Nisam odgledao ostatak prizora.
Čim su Memnon i Kratas slomili posljednji otpor Hiksa,požurili su opet
uspostaviti red u gradu.Odredi vojnika išli su ulicama i koristeći motke kopalja
kao batine utjerali su malo zdravog razuma u pijanu i razularenu svjetinu.
Memnon je zapovijedio da se smjesta uguše oni koji budu uhvaćeni u krađi i
silovanju te da leševi budu obješeni za noge na gradskim vratima. Prije noći u
gradu je opet zavladao mir, a pošteni muškarci i žene mogli su opet hodati
ulicama bez straha. Memnon je smjestio svoj stožer u palaču faraona Mamosa na
otoku Elefantini koja je nekoć bila naša rezidencija.
Čim sam se iskrcao, otrčah do naših starih odaja u haremu. Sobe su još bile
raskošno uređene i izbjegle su pljačkanje. Tko je u njima živio odnosio se prema
mojim freskama s poštovanjem koje su zasluživale. Vodeni vrt bio je prepun
prelijepih biljki, a jezerca su bila puna lotosa i riba. Egipatski vrtlar rekao mi je
da se Hiks, zapovjednik vojne posade koji je bio smješten u tim odajama, jako
divio našem načinu života i pokušao ga oponašati. Zahvalih se bogovima. U
nekoliko dana obnovio sam odaje i vrt tako da mogu opet primiti moju
gospodaricu. Zatim odoh k Memnonu i zamolih ga za dopuštenje da vratim
doma kraljicu. Faraon je bio jako zauzet time da čvrstom rukom upravlja svojim
kraljevstvom. Bilo je deset tisuća problema koji su zahtijevali njegovu pažnju,
ali na trenutak ih zanemari i dođe me zagrliti.
"Sve ide najbolje što može, Taita."
"Sretan je to povratak, veličanstvo", odgovorih. "Ali, još mnogo toga treba
učiniti."
"Zapovijedam da me kad smo sami i dalje zoveš Memnon." Nasmiješi mi se.
"Ali u pravu si, ima još puno posla, a preostaje nam malo vremena prije no što
Salitis i sva njegova vojska domarširaju iz delte da nas zaustave. Pobijedili smo
u početnom okršaju, a velike nas bitke tek očekuju."
"Jedna dužnost pružit će mi veliku radost, Memnone,pripremio sam odaje za
kraljicu majku. Mogu li poći uzvodno i dovesti je u Elefantinu? Predugo je
čekala da opet stupi i egipatsko tlo."
"Kreni odmah, Taita", zapovijedi faraon. "I dovedi sa sobom i kraljicu
Masaru."
Rijeka je bila prenabujala,a cesta kroz pustinju preneravna.Stotina robova
nosila je nosiljke dviju kraljica duž obale Nila kroz ždrijelo u našu dolinu
obraslu zelenilom.Nije bilo slučajno što je prvo zdanje na koje smo naišli nakon
što smo prešli granicu bio mali hram. Proučio sam put tako da prođemo tuda.
"Kakav je to hram, Taita?",upita moja gospodarica odmaknuvši zastor
nosiljke.
"To je hram boga Akh-Horusa, moja gospo. Hoćeš li se pomoliti?"
"Zahvaljujem ti", promrmlja.
Znala je što sam učinio. Pomogoh joj da siđe i pridržah je dok smo ulazili u
svježi polumrak zdanja. Zajedno smo se pomolili. Bio sam siguran da Tanus
sluša glasove dviju osoba koje su ga najviše voljele na svijetu. Prije no što smo
produžili, moja mi gospodarica zapovijedi da svećenicima predam sve zlato koje
smo imali sa sobom i obeća da će im poslati još za održavanje i uljepšavanje
svetišta.
Bila je iscrpljena kad smo stigli u palaču u Elefantini. Svakim danom stvar u
njezinom trbuhu rasla je i hranila se njezinim sve izmučenijim tijelom. Dao sam
je polegnuti na jedan divan pod sjenicom u vodenom vrtu i kraljica sklopi oči da
se malo odmori. Kad ih opet otvori, blago mi se nasmiješi. "Nekoć smo ovdje
bili sretni. No, hoću li vidjeti Tebu prije smrti?" Nisam znao odgovor. Bilo je
izlišno dati obećanje ako nisam ja bio taj koji bi ga mogao ispuniti.
"Ako umrem prije, obećaj mi da ćeš me prenijeti tamo i sagraditi mi grobnicu
na brežuljcima tako da s njih mogu vidjeti svoj lijepi grad."
"Obećavam ti svim srcem", odgovorih.
 Idućih smo dana Aton i ja opet uspostavili našu mrežu doušnika i
obavještajaca po cijelom Gornjem Egiptu. Mnogi od onih koji su bili radili za
nas bili su već odavna mrtvi, no mnogi su još bili živi. S laskom zlata ili
domoljublja unovačili su nove, mnogo mlađe doušnike u svim selima i
gradovima. Ubrzo smo imali doušnike u palači satrapa Hiksa u Tebi te drugdje
na sjeveru, čak u delti. Zahvaljujući njima doznali smo koje su postrojbe Hiksa
utaborene u svakom naselju, a koje su bile u pokretu. Doznali smo njihovu snagu
te imena i navike njihovih zapovjednika. Znali smo točan broj njihovih brodova i
njihovih kola i kad je bujica Nila prestala, mogli smo pratiti pokrete prema jugu
ove velike mase ljudi i ratnih strojeva dok je kralj Salitis napredovao prema
Tebi.
Poslao sam tajne poruke u ime faraona Tamosa Egipćanima unovačenim u
neprijateljskim postrojbama kako bismo ih potaknuli na pobunu. Preko naše prve
crte počeli su stizati prebjezi i donositi nam dragocjene informacije. Ubrzo je
potočić dezertera postao rijeka. Dvije postrojbe strijelaca pod oružjem pojavile
su se mašući plavim barjakom i pjevajući: "Egipat i Tamos!" Posade stotina
ratnih brodova pobunile su se i pobile časnike Hikse. Kad su pošli uzvodno
rijekom kako bi nam se pridružili, poveli su za sobom flotu splavi koje su
zarobili u tebanskoj luci i koje su bile nakrcane žitom i uljem, solju, lanom i
drvom, proizvodima neophodnim za vođenje rata.
U međuvremenu naše snage su dovršile prebacivanje preko katarakte i
utvrdile su se oko grada. Ostalo je još samo malo krdo pitomih gnuova, koje sam
ostavio posljednje. S moje izvidnice u sjevernom tornju mogao sam razabrati
mnoštvo konja tisućama koraka duž obje obale, a dim vatri u taborima bojio je
zrak u plavo.
Svakim danom postajali smo sve jači i cijeli Egipat bio je obuzet
iščekivanjem. Opojni miris slobode odisao je u svakom dahu. Kemit je bio narod
pred preporodom. Svi su po ulicama i krčmama pjevali domoljubne pjesme, a
prostitutkama i trgovcima vinom zarade su obilno porasle. Aton i ja, stalno u
poslu sa zemljovidima i tajnim porukama, Vidjeli smo kako se uobličava
drukčija slika. Vidjeli smo orijaškog Hiksa kako se budi i pruža prema nama
naoružanu ruku. Iz Memfisa i iz svih gradova u delti postrojbe kralja Salitisa
krenule su u marš. Sve ceste bile su zakrčene njegovim kolima, rijeka je bila
prekrivena njegovim brodovima i svi su išli prema Tebi. Čekao sam dok nisam
doznao da je princ Apachan, zapovjednik konjaništva Hiksa, stigao do Tebe i
utaborio se pred zidinama grada sa svim svojim kolima i konjima.
Tada stupih pred ratni savjet faraona Tamosa.
 "Veličanstvo, došao sam izvijestiti da je sada neprijatelj okupio sto dvadeset
tisuća konja kod Tebe. Za dva mjeseca Nil će se povući toliko da Apachanu
omogući početak odlučnog prodora."
Čak je i Kratas imao ozbiljan izraz lica."Našli smo se i u nepovoljnijim
situacijama", počne, ali ga kralj prekine.
"Primjećujem po njegovu izrazu lica da nam zapovjednik kraljevskog
konjaništva ima reći još toga. Je li tako, Taita?"
"Faraon je uvijek u pravu", odgovorih. "Molim te za dopuštenje da dovedem
svoje gnuove s katarakte." Kratas se nasmija.
"Tako mi ćelave Sethove glave! Taita, kaniš li krenuti na Hikse jašući jednu
od tih smiješnih životinja?"
Nasmijah se s njim.Njegov smisao za humor bio je profinjen poput onog
divljih Šiluka pod njegovim zapovjedništvom. Sutradan ujutro Hui i ja pošli smo
uzvodno rijekom kako bismo doveli gnuove. Preživjelo ih je tek tristo, od šest
tisuća koliko ih je bilo na početku, ali bili su krotki i dolazili su nam jesti iz ruke.
Krenuli smo s njima sporim kasom kako ih ne bismo dodatno oslabili. Konji
koje je Remrem zarobio u prvoj, kratkoj bitci s kolima Hiksa u bijegu po mojoj
su zapovijedi bili odvojeni od naših konja koje smo doveli iz Kuša. Hui i ja
doveli smo gnuove na isti pašnjak i nakon početne uznemirenosti životinje su
nastavile zajedno spokojno pasti. Tu noć zatvorili smo gnuove i konje Hiksa u
isti tor. Ostavio sam Huija da pazi na njih i vratio se u palaču na otoku
Elefantini.
Moram priznati da tijekom idućih dana nije bilo većih neizvjesnosti i briga.
Imao sam puno povjerenje u povoljan ishod moje lukavštine, koja je na koncu
konca ovisila o jednom ne odveć razumljivom prirodnom događaju. U slučaju
neuspjeha bili bismo se našli pred bijesom neprijatelja koji je bio barem
četverostruko brojniji od nas. Radio sam s Atonom dokasna i zaspao sam nad
svojim papirusima u knjižnici palače kad sam osjetio grubo drmusanje dok mi je
Hui vikao na uho.
"Požuri, stara dangubo! Probudi se! Moram ti nešto pokazati!"
Konje sam bio odveo na mol. Pošli smo do njih čim nas je skela prevezla do
kopna i uzjahali smo. Galopirali smo po mjesečini duž obale rijeke i stigli smo
do tora s konjima kad su naše životinje bile već oblivene znojem. Konjušari su
upalili svjetiljke i na tom treperavom žutom svjetlu radili su u toru. Neki konji
Hiksa bili su već bolesni i žuti gnoj cijedio se iz gubice i nozdrva. Konjušari su
izveli traheotomiju i ugurali šuplje trske kako bi spriječili gušenje.
"Uspjelo je!", viknu Hui. Zagrli me i zapleše. "Žuti davitelj'! Uspjelo je!
Uspjelo je!"
"Zamisao je bila moja, nije li?", uzvratih sa svim dostojanstvom koju mi je
dopuštala njegova pomahnitalost. "Bilo je logično da će uspjeti."
Već tjednima splavi su bile na vezu na obali u očekivanju tog dana. Nakrcali
smo sve konje koji su još stajali na nogama. Ostavili smo gnuove u toru. Bilo bi
teško objasniti njihovu prisutnost tamo kamo smo krenuli. Sa zarobljenim
brodovima Hiksa koji su vukli splavi prepustili smo se struji i pošli prema
sjeveru. S pedeset veslača po svakoj strani i uz naklonost vjetra i struje krenuli
smo velikom brzinom prema Tebi kako bismo predali naš dar princu Apachanu.
Čim smo prošli pored Kom Omboa spustili smo plavi barjak i podigli one koje
smo oteli Hiksima. Gotovo svi članovi posada bili su rođeni pod njihovom
vlašću, neki su bili miješanog pbdrijetla i savršeno su govorili jezik osvajača.
Drugu noć nakon prolaska pored Kom Omboa zaustavio nas je brod Hiksa koji
nam je pristao uz bok i poslao nekoliko ljudi da pregledaju naš tovar.
"Konji za kola princa Apachana", objasni kapetan. Njegov otac bio je Hiks,
njegova majka egipatska plemkinja. Imao je prirodno držanje i uvjerljive
vjerodajnice. Nakon površnog pregleda propustili su nas. Zaustavili su nas još
dvaput prije no što smo stigli u Tebu i oba puta kapetan je uspio prevariti časnike
Hiksa. Moja najveća briga sada je bilo stanje konja. Unatoč našim naporima
počeli su ugibati, a polovica živih bila je u jadnom stanju. Bacili smo lešine u
rijeku i nastavili put prema sjeveru. Moj početni plan bio je da prodamo konje
zapovjedniku konjušara Hiksa u tebanskoj luci, ali nitko tko je bio znalac ne bi
se bio udostojio ni pogledati te konje. Hui i ja odlučismo se za drugo rješenje.
Izračunali smo zadnju dionicu puta tako da u Tebu stignemo u suton.
Stislo mi se srce kad sam prepoznao sva mjesta mojih uspomena. Zidine
utvrđena grada blistale su crvenkastim sjajem na zadnjim sunčevim zracima. Tri
elegantna tornja koja sam sagradio za plemenitog Intefa još su se dizali u nebo i
zvali su ih Horusovi prsti. Memnonovu palaču, koju sam ostavio nedovršenu na
zapadnoj obali, dovršili su Hiksi i čak sam i ja morao priznati da je azijski
utjecaj ugodan oku. Na toj su svjetlosti tornjevi izgledali egzotično i tajanstveno.
Poželio sam da je moja gospodarica tu kako bi sa mnom podijelila taj trenutak
koji smo oboje sanjali više od polovice svog života. U svjetlosti sutona
uspijevali smo razabrati beskrajno mnoštvo ljudi, konja, transportnih kola pred
zidinama.Premda sam dobio precizne obavijesti, nisam si uspio dočarati takvo
mnoštvo. Bio sam obeshrabren kad sam ih pogledao i sjetio se malobrojne
hrabre vojske koju smo ostavili za sobom u Elefantini. Trebali smo naklonost
bogova i mnogo sreće kako bismo pobijedili takvu silu.
 Dok je posljednja svjetlost nestajala u noći, vatre su se upalile i zasjale u
ravnici kao zvjezdani nebeski pokrivač. Bile su nebrojene i prostirale su se
dokud je dopirao pogled. Kad smo se približili, osjetismo vonj. Vojska ima
poseban vonj koji je mješavina mnogih ugodnih i neugodnih zadaha, mirisa
balege koja gori, mirisa tek pokošenog sijena i jela koje se kuha, prodornog
vonja konja, smrada ljudskog izmeta u zahodima, vonja kože i smole, konjskog
znoja, piljevine i kiselog piva. Ali to je prvenstveno miris ljudi, desetina tisuća
ljudi koji žive na okupu u šatorima i potleušicama. Pošli smo dalje. Zvuci su
dopirali do našeg broda preko vode obasjane zvijezdama,otpuhivanje i hrzanje
konja, zvuči kovačkih batova koji su udarali po nakovnjima izrađujući sječiva i
vrhove kopalja, dozivanje stražara, pjesme, razgovori i smijeh ljudi.
Stajao sam pored kapetana na palubi prvog broda i vodio ga prema istočnoj
obali. Sjećao sam se mola trgovaca drvom, izvan zidina. Ako je još postojao, bio
je najbolje mjesto za iskrcaj našeg stada. Ugledah mol i nastavismo na vesla.
Mol je bio onakav kako sam ga se sjećao. Kad smo pristali, zapovjednik luke
popeo se na brod i zatražio na uvid naše isprave i trgovačku dozvolu. Naklonih
se i ponizno se nasmiješih.
"Plemeniti gospodine, došlo je do strašne nezgode. Vjetar mi je istrgnuo
isprave iz ruke. Nedvojbeno se radilo o Sethovoj šali."
Dužnosnik se napuhao kao razjarena krastača, no odmah se smirio kad sam
mu u masnu i tešku ruku stavio težak zlatni obruč. Zagrize metal kako bi ga
provjerio i ode smiješeći se. Poslah jednog konjušara na kopno da ugasi baklje
koje su osvjetljavale mol. Nisam htio da radoznale oči vide u kakvom su stanju
konji koje iskrcavamo na obalu. Neki su bili preslabi da bi ustali, drugi su
teturali i teško disali, a iz gubice i nozdrva cijedio im se gnoj. Bili smo prisiljeni
staviti im oglav kako bismo ih iskrcali na mol. Naposljetku je onih dovoljno
snažnih za hod bilo tek stotinu.Poveli smo ih kolnim putem prema mjestu gdje
su se prema dojavama doušnika nalazili konji. Dali su nam i lozinku prve
ilivizije kola Hiksa, pa su oni medu nama koji su znali njihov jezik adgovorili na
upite stražara.
Poveli smo korakom naše konje kroz neprijateljski tabor i počeli smo ih
puštati po cijelom taboru Hiksa. Kretali smo se tako prirodno da se nitko nije
uzbunio. Pričali smo i šalili se s neprijateljskim konjušarima koje smo sreli
putem. Kad su se na istoku pojavili prvi znaci zore, vratili smo se do mola
trgovaca drvom gdje smo se bili iskrcali. Jedan naš brod ostao nas je čekati, dok
se ostatak flote vratio na jug nakon što je iskrcao oboljele konje.
Ukrcali smo se i premda su se iscrpljeni konjušari i Hui bacili na palubu, ja
sam stao na krmenu ogradu kako bih pogledao zidine svoje Tebe koje su,
obasjane svjetlom praskozorja, ostajale za nama. Deset dana potom vratili smo
se u luku Elefantine i nakon što smo izvijestili faraona Tamosa, pošao sam
odmah u vodeni vrt harema.
Moja gospodarica ležala je u hladu sjenice. Bila je blijeda i tako mršava da su
mi ruke zadrhtale kad sam joj se poklonio. Zaplakala je kad me ugledala.
"Nedostajao si mi, Taita. Ostaje nam tako malo vremena koje ćemo provesti
zajedno!"
Vode Nila počele su se povlačiti i svjetlucava crna polja izronila su pod
debelim slojem blata. Ceste su se osušile i otvorile put prema sjeveru. Dolazilo
je vrijeme oranja i vrijeme ratovanja. Aton i ja nemirno smo čekali i proučavali
sva izvješća koja su nam doušnici slali sa sjevera. Naposljetku stiže vijest koju
smo čekali. Donio ju je jedan trgovački brod koji je stigao na krilima sjevernog
vjetra. Pristao je tijekom treće smjene noćne straže, ali glasnik je našao Atona i
mene kako još radimo uz svjetlost uljanice. Uzeh iskidani list papirusa i otrčah u
kraljeve odaje. Stražari su imali nalog da me propuste u bilo koje vrijeme, ali
kraljica Masara zaustavila me na pragu kraljeve spavaće sobe.
"Ne mogu ti dopustii da ga probudiš, Taita. Iscrpljen je. Ovo je prva noć u
mjesec dana da neometano spava."
"Moram ga vidjeti, veličanstvo. To je njegova zapovijed." Još smo raspravljali
kad je duboki glas zazvao iz postarije.
"Jesi li ti, Taita?"
Zastor se razmaknuo i kralj se pojavio preda mnom gol u svom svojem
sjaju.Bio je čovjek kakvih sam malo vidio,vitak i čvrst kao sječivo plavog mača,
veličanstven u muškosti, tako da sam, kad sam ga pogledao, postao još svjesniji
svoje osakaćenosti.
"Što se dogodilo, Taita?"
"Pismo sa sjevera, iz tabora Hiksa. Strašna zaraza napala je konje. Polovica je
već bolesna, a dodatne tisuće razbole se svaki dan."
"Taita, čarobnjak si.A mi smo se smijali tvojim gnuovima!" Stisnuo mi je
rukama ramena i pogledao me u oči. "Jesi li spreman poći sa mnom u susret
slavi?"
"Spreman sam, faraone."
"Onda upregni Stanca i Lanca i podigni plavi barjak na mojim kolima.
Vraćamo se u Tebu."
Napokon smo bili ispred grada od stotinu vrata s četiri divizije kola i trideset
tisuća pješaka. Vojska kralja Salitisa bila je pred nama, ali onstran tog mnoštva
Horusovi prsti pozivali su nas dok su zidine Tebe blještale sedefastim sjajem na
svjetlosti zore. Vojska Hiksa bila je razvijena pred nama kao divovski piton,
kolona za kolonom,red za redom.Vrhovi kopalja bljeskali su,a pozlaćene kacige
časnika svjetlucale suna sunčevoj svjetlosti.
"Gdje su Apachan i njegova kola?", upita kralj. Pogledah Horusov prst
najbliži rijeci. Trebao sam izoštriti pogled kako bih razabrao male šarene
zastavice koji su vijorile na vrhu tornja.
"Apachan ima pet divizija u centru i još šest u pričuvi. Skrivene su iza zidina."
Čitao sam signale koje je zastavicama davao doušnik kojeg sam smjestio na
najvišem od tri tornja. Znao sam da odatle može dobro vidjeti bojišnicu.
"To je samo jedanaest divizija, Taita", progunđa kralj. "Znamo da ih ima
dvadeset. Gdje su ostale?"
"Žuti davitelj'", odgovorih. "Apachan je doveo na bojno polje sve konje koji
još mogu hodati."
"Tako mi Horusa, nadam se da imaš pravo. Nadam se da nam Apachan ne
sprema iznenađenje." Dodirnu mi rame. "Kocka je bačena, Taita. Sad je kasno
išta mijenjati. Moramo odigrati s onim što su nam bogovi dali. Naprijed, idemo
obaviti smotru naših."
Uzeh uzde i potjerah zapregu ispred naše vojske. Kralj se pokazao svojim
postrojbama kako bi ih ohrabrio i ojačao njihovu volju. Poveo sam konje duž
redova. Stanac i Lanac bili su tako sjajni da je njihova dlaka blistala na suncu
kao uglačani bakar. Kola su bila presvučena tankim listićima zlata, jedni ustupak
koji sam napravio jer sam htio da budu što lakša. Zlato je kovano dok nije
postalo tanje od lista papirusa i dodavalo je manje od sto debena ukupnoj težini
vozila, ali je nudilo blještavi prizor. Prijatelji i neprijatelji bili bi shvatili da su to
faraonova kola i bili bi ohrabreni ili užasnuti. Na vrhu bambusove motke plavi
barjak vijorio se na povjetarcu iznad naših glava i ljudi su klicali dok smo vršili
smotru.
Onog dana kad smo krenuli iz Qebuija i započeli Povratak, zakleo sam se da
neću ošišati kosu dok ne prinesem žrtvu u Horusovu hramu u središtu Tebe. Sada
je kosa stizala do pojasa, a da bih sakrio sijede pramenove, obojao sam ih henom
uvezenom iz zemalja onstran rijeke Ind. Kosa mi je bila zlatnocrvena i isticala je
moju ljepotu. Nosio sam jednostavnu bijelu suknjicu od uštirkana lana, a na
grudima sam imao Zlato Vrline. Nisam htio zasjeniti sjaj mladog faraona i stoga
nisam bio našminkan niti sam imao na sebi drugog nakita. Prošli smo ispred
šilučkih kopljanika. Veličanstveni krvožedni divljaci bili su stijena o koju su bile
usidrene naše postrojbe. Klicali su: "Kajan! Tanus! Kajan! Tamos!"
Nojeve perjanice njihale su se u bijelim valovima nalik pjeni Nila u
kataraktama dok su dizali koplja u znak pozdrava.Ugledah plemenitog Kratasa
među njima. Doviknu mi nešto, ali se njegove riječi izgubiše u tutnjavi deset
tisuća glasova, no pročitah mu s usana.
"Večeras ćemo se ti i ja napiti u Tebi, stari lupežu!"
Šiluci su bili raspoređeni u dubinu. Kratas ih je neprestano obučavao u
taktikama za borbu protiv kola koje sam mu pomogao usavršiti. Pored dugog
koplja svaki od njih nosio je svežanj kratkih kopalja i praćku od drva i kože da bi
ih izbacio većom snagom. Zabili su u tlo zašiljene motke kako bi oblikovali
prepreku. Kola Hiksa trebala su je probiti ne bi li stigla do njih. Egipatski
strijelci bili su raspoređeni iza njih i bili su spremni za napredovanje i
povlačenje, shodno taktici nametnutoj razvojem bitke. Svi su podigli krive
lukove i pozdravili faraona.
"Tamos! Egipat i Tamos!"
Faraon je nosio plavu krunu sa zlatnim uresom na čelu, spojenim glavama
lešinara i kobre, simbolima dvaju kraljevstava, s očima od svjetlucavog dragog
kamenja. Faraon uzvrati pozdrav podižući u vis plavi mač. Okrenuli smo oko
lijevog boka rasporeda.Prije no što smo se vratili nazad, Memnon me zaustavi
stavljajući mi ruku na rame. Na nekoliko trenutaka okrenuli smo se i pogledali u
smjeru bojišta. Hiksi su krenuli. Njihova prva crta bila je dvostruko duža od
naše.
"Navodim iz jednog ogleda, Taka", reče kralj. "Oprezna odbrana dok
neprijatelj ne uključi u bitku sve svoje snage, a tada brz i hrabar napad."
"Dobro si zapamtio lekciju, gospodaru."
"Sigurno će nas zaobići na bokovima i Apachan će odmah staviti u akciju
svoje prve divizije kola."
"Slažem se, Mem."
"Ali, mi znamo što nam je činiti, zar ne, Taita?"
Pljesnu me rukom po ramenu i vratismo se nazad kako bismo se pridružili
našim kolima u pozadini. Remrem je zapovijedao prvom divizijom, Astes
drugom, plemeniti Aqer trećom. Netom promaknut u rang Najboljeg od Deset
Tisuća, Hui je zapovijedao četvrtom divizijom.Dvije pukovnije Šiluka branile su
pozadinu i konje u pričuvi.
"Pogledaj starog lovačkog psa", reče Memnon pokazujući na Remrema.
"Nestrpljiv je da krene. Horusa mi, naučit ću ga strpljenju prije kraja ovog dana."
Začusmo zvuk rogova u centru.
"Počinje." Memnon ispruži ruku i ugledasmo kola Hiksa u oblaku prašine.
"Da, Apachan je pokrenuo svoja kola." Okrene se i pogleda naše divizije, a
Remrem podigne uvis mač.
"Prva divizija spremna je, veličanstvo!", viknu. Ali, Memnon se nije obazirao
na njega i dao je znak plemenitom Aqeru.
Treća divizija krenula je iza nas u četveroredu i faraon je stao na čelo. Velika i
teška kola Hiksa krenula su prema centru naše prve crte rasporeda. Memnon se
postavio bočno, ubacivši našu kolonu između neprijatelja i pješaštva. Zatim se
na njegov znak okrenusmo i razvijeni u red pojurismo im u susret. Bio je to
naizgled samoubilački potez, uzaludan kao spuštanje krhke drvene brodice kroz
stijenje katarakte. U trenutku sraza naši strijelci odapeli su strijele na Hikse
ciljajući u konje. U neprijateljskom rasporedu otvoriše se široke pukotine kad su
konji pali pod strijelama. Tada, u zadnji čas, naš se red rasprši poput dima
nošena vjetrom. Naši vozači iskoristili su brzinu naših kola i lakoću upravljanja
njima. Umjesto da se sukobimo s prvom crtom rasporeda Hiksa i budemo
razbijeni, prodrli smo u pukotine i prošli kroz njihov raspored. Nisu sva naša
kola uspjela u tome i neka su se prevrnula, ali plemeniti Aqer uspio ih je provući
četiri petine.
Izronivši iza leđa Hiksa, okrenusmo kola i ponovno u galopu oblikovasmo
raspored, iskorištavajući opet brzinu kako bismo nasrnuli na neprijatelje. Napali
smo ih s leđa i zasipali ih strijelama sa sve manje udaljenosti. Kola Hiksa bila su
napravljena tako da zaštite posadu sprijeda i njihovi strijelci bili su spremni da
odapnu strijele u tom smjeru. Zbrka se proširila njihovim rasporedom kad su se
pokušali suprotstaviti našem napadu s leđa. Neki vozači pokušali su se vratiti
nazad, ali sudarili su se sa susjednim kolima. Strašni kotači sa sječivima pogodili
su noge konja i pokosili su ih. Zbrka je dodatno porasla kad je prvi roj strijela
koje su odapeli egipatski strijelci preletio postrojbu Šiluka i sručio se na Hikse.
Memnon je spremno zapovijedio skretanje i mi se udaljismo pustivši
neprijateljska kola da nasrnu na prepreku od zašiljenih kolaca. Šiljati vrhovi ubili
su ili osakatiti polovicu konja. Oni koji su uspjeli proći našli su se pred Šilucima
i oblakom kratkih kopalja. Konji su se uspaničili i počeli se ritati i propinjati.
Kola su još bila pod kontrolom vozača i nasrnula su na falange Šiluka ne
naišavši na otpor. Redovi su se otvorili pred njima i propustili konje, ali zatim su
se zatvorili. Svaki od tih visokih i okretnih crnih vragova bio je atlet i akrobat.
Skočili su na podije kola u trku i raskomadali su posade kopljima i bodežima.
Progutali su prvi juriš kola kao što meduza obavije srebrenu srdelu pipcima i
amorfnim tijelom.
 Neprijateljski kopljanici napredovali su kako bi iskoristili juriš kola, ali našli
su se na otvorenom. Ispregnuti konji i preostala kola vratili su se natrag, naletjeli
su na njih i natjerali ih da se rasprše kako bi im omogućili prolazak. Neko su
vrijeme bili morali stati u neredu nasred bojnog polja i Memnon iskoristi priliku.
Konji plemenitog Aqera bili su umorni pa ih je Memnon poveo u pričuvu. I mi
smo promijenili zapregu. Konjušari su učas ispregnuli Stanca i Lanca i upregnuli
druga dva konja. Imali smo ih šest tisuća u pozadini. Pitao sam se koliko su
konja Hiksi spasili od'žutog davitelja' i koliko svježih zaprega imaju na
raspolaganju. Dok smo se vraćali u raspored, Remrem je očajničkim glasom
viknuo.
"Veličanstvo! Prva! Dopusti da krene prva divizija!"
Faraon se nije obazirao na njega i dao je znak Astesu. Druga divizija krene iza
nas i razvije se kasom u borbenu formaciju. Neprijateljsko pješaštvo još je bilo
blokirano nasred bojnog polja. Razvilo se kako bi pokrilo naš kraći raspored, ali
crta je bila rastvorena i nepravilna.Iskusnim okom Memnon je uočio najslabiju
točku, prvu crtu na lijevom boku.
"Druga divizija, naprijed! Kasom! Naprijed! U skupinama po osam! Juriš!"
Napali smo prvu crtu u redovima po osam kola. Jedna za drugom skupine su
nasrnule i otvorile su prolaz. Lijevi bok Hiksa popustio je, dok je desni i dalje
pritiskao. Centar se mrvio i Memnon je u galopu prerasporedio treću diviziju i
krenuo u napad kako bi probio neprijateljski centar. Trenutak prije početka juriša
bacih pogled na grad. Prašina je skrivala gotovo sve, ali razabrao sam dvije
bijele zastavice na vrhu Horusova prsta. Bilo je to upozorenje mojeg izvidnika
postavljenog tamo gore. Naglo se okrenuh i pogledah istočnu utvrdu Tebe.
"Gospodaru!", viknuh i ispružih ruku. Kralj je slijedio moj znak i vidio prvi
eskadron kola Hiksa kako kasom izlazi iz skrovišta iza zidina. Drugi su ga
slijedili kao kolona mrava ratnika u pokretu.
"Apachan šalje u bitku pričuvu kako bi spasio pješaštvo", viknu kralj u metežu
bitke. "Još samo časak i bio bi nas uhvatio s boka. Dobro si to izveo, Taita."
Morali smo pustiti pješaštvo da pobjegne dok smo se okretali i razvijali da
bismo se suprotstavili Apachanovim kolima. Krenuli smo u juriš preko bojišta
posutog prevrnutim i smrskanim kolima, strijelama i kopljima, mrtvim i
ranjenim konjima i ljudima na umoru. Dignuh se na prste na podiju i pogledah
preda se.Bilo je nečega neobičnog u kretanju neprijateljskih kola.Tada shvatih.
"Gospodaru", viknuh. "Pogledaj konje! Bolesni su!"
Grudi životinja bile su pokrivene svjetlucavim slojem žute sline koja im je
curila iz poluotvorenih ustiju. Dok sam gledao, jedan konj koji je išao prema
nama zatetura i stropošta se povukavši na tlo i parnjaka u zaprezi.
"Imaš pravo, nježne mi Izide! Njihovi konji gotovi su prije no što smo počeli",
odgovori Memnon.
Odmah je shvatio što mu je činiti. Činjenica da može zaustaviti juriš svojih
kola nakon što ga je zapovijedio bio je dokaz njegove savršene prisebnosti. U
posljednjem je trenutku izbjegao izravan sraz. Naša se formacija otvorila poput
cvijeta pred jurišem razvila se bočno, okrenula se i u galopu krenula prema
našem rasporedu povukavši za sobom neprijatelje koji su bili prisiljeni dokraja
opteretiti svoje zadihane i bolesne konje. Jurili smo pred njima u zbijenom
rasporedu. Njihov raspored počeo se otvarati i skretati čim su najslabiji konji
počeli padati. Neki su pali kao da su pogođeni strijelom u glavu. Drugi su
usporili i stali pognute glave dok im je gnoj curio iz gubice u žutim balama.
Konji plemenitog Aqera bili su iscrpljeni nakon dva žestoka juriša bez stanke.
Još uvijek gonjen ostacima Apachanove divizije, Memnon ih je vratio na mjesto
gdje je četvrta divizija bila razvijena uz bok prve, Remremove divizije.
"Faraone! Prva je spremna! Pusti me da krenem! U ime svih bogova, daj da
krenem!", viknu očajnički Remrem.
Memnon ga skoro ni ne pogleda. Okrenuh kola i stadoh uz Huija. Grupa
konjušara ispregne naše konje oblivene znojem i dovede svježu zapregu. Dok je
iscrpljena zaprega plemenitog Aqera prolazila pored nas, krenusmo prema
Hiksima u jurišu.
"Jesi li spreman, kapetane Hui?", vikne Memnon, a Hui podigne luk u znak
pozdrava.
"Za Egipat i Tamosa!", usklikne.
"Onda naprijed! Juriš!"
Memnon se nasmija i naši konji krenuše skokom. Šest Apachanovih divizija
kola bilo je raštrkano bojnim poljem. Polovica je bila napola uništena, s konjima
koji su pali na tlo ili su posrtali dok ih je žuti davitelj gušio. Gotovo svi ostali išli
su korakom, teško dišući. No neka kola nastavila su napredovati u borbenom
rasporedu. Krenuli smo im u susret. U centru su bila kola optočena svjetlucavom
broncom,a na podiju je stajao čovjek tako visok da je u usporedbi s kočijašem
bio nalik kuli. Imao je pozlaćenu kacigu kraljevskog roda Hiksa, a u tamnu
bradu bile su spletene šarene vrpce koje su treperile na vjetru poput leptira koji
lebde nad procvjetalim grmom.
"Apachane!", izazva ga Memnon. "Mrtav si!"
Apachan ga je čuo i ugledao pozlaćena kola. Skrenuo je kako bi nam pošao
ususret i Memnon me pljesne rukom po ramenu.
"Povedi me uz bok one bradate svinje. Konačno je došao trenutak da
uporabim mač."
Apachan odapne dvije strijele na nas. Memnon dočeka jednu štitom, ja se
sagnuh da se izmaknem drugoj, ali ne gubeći koncentraciju. I dalje sam gledao
strašna sječiva pričvršćena za kotače neprijateljskih kola koja su mogla prerezati
noge mojih konja. Začuh za leđima zveket metala kad je Memnon izvukao mač
iz korica obješenih o rešetku i krajičkom oka ugledah bljesak isukanog sječiva.
Skrenuh konje varkom udesno kako bih smeo kočijaša neprijateljskih kola, ali u
trenutku kad smo počeli skretati, opet i promijenih smjer. Izbjegao sam
zakrivljena sječiva i prošao sam pored njega, a tada naglo skrenuh iza njega.
Slobodnom rukom dohvatih kuku i bacih je preko bočne ograde drugih kola. Sad
smo bili zakvačeni, ali ja sam bio u prednosti jer smo bili u okomitom položaju u
odnosu na stražnji dio neprijateljskih kola. Apachan se okrenuo i zamahnuo
mačem, ali ja sam se bacio na koljena kako bih izbjegao udarac. Memnon je
odbio udarac štitom i podignuo plavi mač. Brončani ocjepak otkine se s
Apachanova mača i Hiks u nevjerici bijesno zaurla podižući hitro bakreni štit.
Bio je vrstan ratnik, ali nije se mogao mjeriti s mojim kraljem i plavim mačem.
Memnon mu raskomada štit i tada svom snagom udari po brončanom maču
kojim je Apachan pokušavao zaštiti glavu. Plavo sječivo presječe brončano i
Apachan se nađe samo s drškom u ruci. Razjapi usta i vikne. Zubi su mu bili crni
i gnjili i njegova pljuvačka zapljusne mi lice poput oblaka. Memnon za kraj
izvede klasični izravni ubod. Gurne vrh plavog mača u Apachanova otvorena
usta i potom ga zari u grlo. Bijesni krik zamre u potoku krvi koji šikne kroz
bradom obrasla usta. Prerezah uže kuke i dopustih da neprijateljska kola produže
dalje. Konji su neobuzdano trčali. Skrenuli su i pojurili duž crte sukoba.
Apachan se držao za grudobran i ostao je na nogama premda je bio na umoru, a
krv je i dalje lila iz ustiju i curila na oklop. Ta je slika utjerala strah u srca
njegovih ljudi koji su pokušali izvući iz bitke bolesne i teturave konje. Ali, mi
smo nastavili juriti uz njih i zasipati ih kratkim kopljima.Pratili smo ih dok
nismo stigli na domašaj njihovih strijelaca. Kiša strijela sruči se na nas i natjera
nas da se povučemo.
"Još nije gotovo", rekoh Memnonu dok smo se sporim kasom vraćali nazad.
"Uništio si Apachanova kola, ali još se moraš sukobiti s Beonovim pješaštvom."
"Odvedi me do Kratasa", zapovijedi faraon. Zaustavih kola pred postrojbama
Šiluka i Memnon pozva Kratasa.
"Kako ide?"
 "Bojim se, gospodaru, da će moji ljudi zaspati ako nam ne nadeš neki posao."
"Onda ćemo poslušati njihovu pjesmu dok ih vodiš u napad." Šiluci se
pokrenuše. Napredovali su čudnim korakom, udarajući svi istovremeno stopalom
u tlo svaki treći korak tako snažno da je zemlja podrhtavala pod njihovim
žuljevitim nogama. Pjevali su dobokim glasovima, a zvuk je bio nalik zujanju
roja pobješnjelih crnih pčela, i udarali su kopljima o štitove od neštavljene kože.
Hiksi su bili disciplinirani i hrabri, inače ne bi bili uspjeli osvojiti pola svijeta.
Uništili smo njihova kola, ali bili su spremni suprotstaviti se Kratasovom napadu
bedemom brončanih štitova.
Dvije vojske sudariše se kao sveti borbeni bikovi. Bijeli i crni bik ukrstiše
rogove i zapodjenuše boj grudima o grudi, kopljem o koplje. Dok su se pješačke
postrojbe borile, faraon je zadržao kola na udaljenosti, vješto ih i smiono
koristeći samo kad bi uočio slabu točku ili pukotinu u neprijateljskom rasporedu.
Kad je jedna postrojba pješaka ostala izolirana na lijevome krilu, poslao je
Aqerovu postrojbu da je pregazi u dva brza juriša. Kad je kraljević Beon
pokušao poslati pojačanje u pomoć svojoj prethodnici, Memnon je poslao Astesa
s petsto kola kako bi to spriječio. Hiksi su okupili sva preostala kola i sve konje
koji su još stajali na nogama i krenuli njima na naše desno krilo. Memnon im je
poslao ususret Huija i Astesa kako bi odbio njihov napad. Ostavio je Remrema
da psuje, preklinje i udara nogama o tlo pored svojih kola, ne obazirući se na
njegove molbe.
Faraon i ja kružili smo na pozlaćenim kolima oko sukobljenih postrojbi,
motreći svaku fazu bitke. Memnon je intervenirao svojom pričuvom točno na
mjestima gdje je bilo najpotrebnije, i to s takvom pravodobnošću koja se ne
podučava i ne uči. Kao da je njegovo srce kucalo u ritmu bitke, kao da ga osjeća
u krvi. Ja sam i dalje pogledom tražio Kratasa u metežu bitke. Više sam ga puta
izgubio iz vida i uplašio se da je pao, ali onda bih opet ugledao njegovu kacigu s
odsječenom perjanicom i broncom pošpricanom krvlju.I upravo tamo, u centru,
gdje se borio Kratas, raspored Hiksa počeo je popuštati.To je sličilo prvom
potočiću koji probije zemljani nasip brane, njihov je raspored postao nepravilan i
stanjio se do točke pucanja. Zadnji redovi počeše se povlačiti pred nesmiljenim
pritiskom.
"Tako mi Horusove naklonosti i milosti svih bogova, Taita, ovo je trenutak
naše pobjede."
Memnon je to uočio prije mene. U galopu stigosmo do Remrema koji je još
uvijek čekao i faraon mu viknu.
"Jesi li spreman, plemeniti Remreme?"
 "Spreman sam od zore, gospodaru, ali nisam plemenit."
"Proturječiš svome kralju? Sada si plemenit. Neprijateljski centar popušta.
Povedi svoja kola i potjeraj ih do Memfisa!"
"Poživi nam vječno, faraone!", viknu plemeniti Remrem.
Skoči na kola i krene na čelu prve divizije. Konji su im bili svježi i snažni, a
dugo čekanje razjarilo je njihov borbeni duh. Nasrnuše na desni bok Hiksa,
probiše ga ne usporivši, zatim se okrenuše i jurnuše s leđa na neprijateljski
centar. Upravo u tom trenutku bio je odlučen ishod bitke. Centar Hiksa popusti.
U nekoliko trenutaka, koliko traje dah, dadoše se u bijeg. Trkom krenuše prema
gradskim vratima, a čak su i Kratasovi Šiluci bili preumorni da bi ih slijedili
oslonjeni na koplja medu hrpama mrtvih i umirućih dopustili su Hiksima da se
udalje. U tom se trenutku očitova Memnonova genijalnost. Držao je u pričuvi
prvu diviziju u tu svrhu. Kola krenuše u potjeru za Hiksima i ja vidjeh kako se
Remeremov mač diže i spušta nesmiljenom brzinom. Prvi neprijatelji u bijegu
stigoše do gradskih vrata, ali bila su zatvorena. Moje uhode i moji doušnici
izvrsno su obavili posao. Žitelji Tebe pobunili su se i grad je bio naš. Odrezao je
odstupnicu poraženim legijama Hiksa. Remrem je progonio neprijatelje dok nije
pala noć i dok njegovi konji nisu posustali. Potjerao je Hikse trideset tisuća
koraka na sjever i uz oba ruba sjeverne ceste bili su razbacani leševi i odbačeno
oružje. Povedoh faraonova pozlaćena kola do glavnih gradskih vrata. Kralj s
podija viknu stražarima na kuli.
"Otvoritie! Propustite me!"
"Tko traži da uđe u Tebu?", odgovoriše stražari.
"Ja sam Tamos, vladar Gornjeg i Donjeg Egipta."
"Živio faraon! Neka vječno živi!" Vrata se širom otvoriše i Memnon me
pljesnu po ramenu.
"Ulazi, Taita." Okrenuh se prema njemu.
"Oprosti, veličanstvo. Zavjetovao sam se da ću ući u Tebu samo sa svojom
gospodaricom, kraljicom Lostris. Moram ti prepustiti uzde."
"Onda siđi", reče mi prijazno kralj. "Pođi po svoju gospodaricu kako bi održao
zavjet."
Preuze uzde,a ja siđoh. Gledao sam kako prolazi pozlaćenim kolima kroz
vrata, a pljeskanje i klicanje bilo je gromoglasno kao tutnjava katarakti na
vrhuncu bujice. Narod Tebe slavio je svoga kralja. Stajao sam uz rub ceste dok je
naša izmorena vojska slijedila faraona u grad. Shvatio sam da smo pobjedu
skupo platili. Nismo mogli u potjeru za Hiksima, prvo smo morali popuniti naše
postrojbe. A do tada bi kralj Salitis opet bio osnažio i njegovi konji bili bi se
oporavili od žutog davitelja.Dobili smo prvu bitku, ali znao sam da nas očekuju
mnoge druge prije no što će tiranin biti protjeran iz Egipta. Pogledom potražih
Kratasa dok su prolazile postrojbe Šiluka, ali nisam ga vidio. Hui mi je stavio na
raspolaganje kola s dva svježa konja.
"Da pođem s tobom, Taita?", upita, ali ja odmahnuh glavom.
"Sam ću brže putovati", odgovorih.
"Pođi u grad i uživaj u pobjedničkom slavlju. Tisuće lijepih djevojka
nestrpljive su da ti zažele dobrodošlicu."
Prije no što sam krenuo cestom prema jugu, vratio sam se na bojno polje.
Šakali i hijene već su se gostili,njihovo režanje miješalo se s jaucima umirućih.
Mrtvi su bili nabacani na gomile kao olupine na obali kad se rijeka povuče.
Krenuh prema točci gdje sam posljednji put vidio Kratasa.Bio je to najgrozniji
dio strašnog bojnog polja.Hrpe leševa dostizale su visinu kotača kola. Ugledah
njegovu kacigu u prašini koju je krv pretvorila u gusto blato. Siđoh i uzeh je.
Perjanice više nije bilo, metal je bio udubljen od udaraca. Bacih je ustranu i
stadoh tražiti Kratasa.
Ugledah nogu kako strši poput grane divovske akacije pod hrpom tijela Šiluka
i Hiksa koji su zajedno ležali u primirju smrti. Odgrnuh ih i pronađoh Kratasa
ispruženog nauznak.Bio je obliven krvlju koja mu se skorila i po kosi i licu.
Kleknuh pored njega i promrmljah.
"Zar svi moraju umrijeti? Svi oni koji su mi dragi?" Sagnuh se i poljubih mu
krvave usne. Kratas se pridigne, sjedne i pogleda me, zatim se djetinje naceri.
"Tako mi mošusa iz lijeve Sethove mošnice, kakva je to bitka bila!", reče.
"Kratase!" Gledao sam ga ispunjen srećom. "Ti ćeš doista vječno živjeti."
"Ne sumnjaj u to, stari moj. Ali u ovom trenutku treba mi okrijepa."
Otrčah do kola i donesoh mu mješinu. On je otčepi i ne gutajući pusti da mu
vino poteče niz grlo. Kad je mješina bila prazna, baci je i podrigne.
"Može proći za početak", reče namignuvši. "A sada, stari moj, pokaži mi put
do najbliže krčme."
Donio sam veliku vijest u Elefantinu brže no što bi to bio učinio brod koji je
morao ploviti protiv struje. Bio sam sam na kolima i konji su hitro grabili. Na
svakoj postaji duž južne ceste mijenjao sam zapregu i nastavljao galopom.
Konjušari su mi davali mješinu i malo kruha i sira dok su mijenjali zapregu.
Nisam se odmarao niti spavao. Noću su mi mjesec i zvijezde pokazivali put, a
Horus je vodio moje umorne ruke budući da nisam imao nikakvih neprilika
premda sam od umora protrnuo, a oči su mi se sklapale.U svakoj postaji, u
svakom selu izvikivao sam radosnu vijest.
"Pobjeda! Velika pobjeda! Faraon je pobijedio kod Tebe. Hiksi su nametnici
poraženi!"
"Hvala svim bogovima!", svi su klicali. "Egipat i Tamos!"
Hitao sam dalje galopom.Još i danas priča se o mojoj jurnjavi južnom cestom,
priča se o konjaniku crvenih očiju i duge kose koja je vijorila na vjetru u
prašnjavoj halji umrljanoj krvlju.Glasnik pobjede koji je u Elefantinu nosio
vijest o bitci koja je povela Egipat putem slobode. U dva sam dana i noći stigao
iz Tebe u Elefantinu i kad sam došao u palaču imao sam tek toliko snage da
teturajući stupim pred kraljicu koja se odmarala u vodenom vrtu i bacim se
pored njezine ležaljke.
"Gospodarice", jedva promrmljah jer su mi usne ispucale, a grlo mi je bilo
puno prašine.
"Faraon je postigao veliku pobjedu. Došao sam da te odvedem doma."
Rijekom smo se vratili u Tebu. Sa mnom su pošle i kraljevne kako bi pravile
društvo majci. Sjedile su uz nju na palubi i pjevale su, smišljale pjesme i
zagonetke, smijale se, ali njihova radost imala je tužne prizvuke, a u njihovim
očima čitala se velika zabrinutost.
Kraljica Lostris bila je slaba kao ranjena ptičica. Bila je mršava, a njena koža
bila je gotovo prozirna, poput sedefa. Mogao sam je bez pol muke podignuti, kao
kad je imala deset godina. Prah cvijeta sna nije više imao moć da joj smiri
bolove koji su joj izjedali utrobu poput grozomornog raka. Kad su se nakon
posljednjeg riječnog zavoja zidine Tebe ponudile našem pogledu, odnesoh je na
pramac. Pridržavao sam je zagrlivši je rukom oko krhkih ramena i zajedno smo
se radovali tim prizorima koje smo čuvali u našim uspomenama i prisjećali se
tisuća sretnih zgoda iz naše mladosti. Ali napor ju je izmorio. Pristali smo pod
Memnonovom palačom.
Polovica žitelja Tebe dočekala ju je kako bi joj izrazila dobrodošlicu, a na čelu
nepreglednog mnoštva bio je faraon Tamos. Kad su je nosači iskrcali na kopno,
svi je pozdraviše klicanjem.Premda je mnogi nazočni nikad nisu vidjeli, legenda
o darežljivoj kraljici ostala je živa tijekom dugog progonstva. Majke su podizale
djecu kako bi ih blagoslovila i pokušavale su joj dodirnuti ruku koja je visila
preko ruba nosiljke.
"Moli Hapi za nas!", preklinjale su je. "Moli za nas, majko Egipta!"
Faraon Tamos hodao je pored nosiljke kao običan smrtnik, a Tehuti i Bakatha
išle su za njim. Kraljevne su se smiješile iako su im na trepavicama zasjale suze.
Aton je pripremio kraljičine odaje.Otpustih sve, uključujući i kralja. Dadoh je
položiti na ležaj pod sjenicom na terasi. Odatle je preko rijeke mogla gledati
velepne zidine svoga ljubljenog grada.U suton odnesoh je u spavaću sobu. Legla
je na lanene plahte i pogledala me.
"Taita", promrmlja, "hoćeš li posljednji put proći za me Ammon-Raovim
labirintima?"
"Gospodarice, ništa ti ne mogu odbiti."
Pognuh glavu i pođoh po škrinjicu s ljekarijama. Sjedoh pored nje na kameni
pod prekriženih nogu i pripravih bilje pred njom. Usitnih ga tučkom u mužaru od
alabastera i ugrijah vodu u bakrenoj posudi. Tada podignuh zadimljenu posudu
kretnjom nalik zdravici.
"Hvala", promrmlja kraljica i ja ispraznih zdjelicu. Zatvorih oči i pričekah da
odlebdim onstran granica stvarnosti, u svijet snova i vizija. Kad sam se vratio u
stvarnost, uljanice samo što se nisu ugasile, a palača je utonula u tišinu. S rijeke i
iz usnulog grada na drugoj obali nije dopirao nikakav zvuk. Samo nježni pjev
slavuja u vrtu i slabo disanje moje gospodarice koja je ležala na svilenim
jastucima. Mislio sam da spava, ali kad sam podignuo drhtavu ruku da obrišem
hladan znoj s lica, otvori oči.
"Jadni Taita, je li bilo tako strašno?"
Bilo je gore no druge pute. Glava me boljela, a vid je bio pomućen. Znao sam
da nikad više neću proći Labirintima. Bio je to posljednji put i učinio sam to za
nju.
"Vidio sam lešinara i kobru na dvije obale rijeke, odvojene vodom. Vidio sam
rijeku kako buja i povlači se stotinu ljeta. Vidio sam stotinu snopova žita i
stotinu ptica kako prelijeću Nil. Pod njima vidio sam prašinu bitke i odbljeske
mačeva.Vidio sam kako se dim spaljenih gradova miješa s prašinom.”
“Naposljetku sam vidio kako kobra i lešinar prilaze jedno drugom, kako se
pare na prostirci od plave svile. Na zidinama gradova vijorili su se plavi
stijegovi, a nad vratima hramova plave zastave."
"Vidio sam plave plamence na kolima koja su vozila svim svjetskim putevima.
Vidio sam visoke i velepne spomenike predodređene da potraju deset tisuća
godina. Vidio sam narode pedeset zemalja kako im se klanjaju."
Uzdahnuh i pritisnuh prstima sljepoočice kako bih ublažio pritisak te rekoh:
"To je moja vizija." Proveli smo mnogo vremena u tišini, a tada mi moja
gospodarica reče tihim glasom.
 "Trebat će proći sto ljeta prije no što dva kraljevstva budu ujedinjena. Sto
godina bitaka i ratova prije no što Hiksi budu konačno protjerani sa svetog tla
našeg Egipta. Moj će narod biti izložen mukama i tegobama."
"Ali, na koncu će svi biti ujedinjeni pod plavim stijegom i kraljevi tvoga roda
osvojit će svijet. Svi narodi pokorit će im se", rekoh tumačeći ostatak svoje
vizije.
"To me raduje." Kraljica zaspi uz duboki uzdah.
Ja nisam zaspao jer sam znao da treba moju blizinu. Probudi se sat prije zore,
u najmračnije doba noći, i viknu.
"Boli! Blage mi Izide, kako boli!" Pripravih joj crveni šepen.Malo zatim reče
mi.
"Bol je prošla, ali hladno mi je. Zagrli me, Taita, ugrij me svojim tijelom."
Zagrlio sam je i držao tako dok je spavala. Opet se probudila na prve stidljive
zrake sunca koje su prodrle kroz vrata terase.
"Voljela sam samo dva čovjeka u svome životu", promrmlja. "A ti si bio jedan
od njih. Možda će u sljedećem životu bogovi biti naklonjeniji našoj ljubavi."
Nisam znao što joj odgovoriti. Kraljica sklopi oči posljednji put. Udalji se u
tišini i napusti me. Njezin posljednji dah nije bio jači od onoga koji mu je
prethodio, ali osjetih hladnoću na njezinim usnama kad ih poljubih.
"Zbogom, gospodarice", prošaptah. "Zbogom, srce moje."
Napisao sam ove papiruse tijekom obrednih sedamdeset dana i sedamdeset
noći kraljevske mumifikacije. Oni su posljednja počast mojoj gospodarici. Prije
no što su je odnijeli, napravio sam joj rez na lijevom boku, kao što sam bio
učinio s Tanusom. Otvorih joj utrobu i izvadih strašnu moru koja ju je ubila. Bila
je od mesa i krvi, ali nije bila ljudska. Kad sam je bacio u vatru, prokleti nju i
nečastivog Setha čijom je voljom izrasla u njoj. Spremio sam deset posuda od
alabastera da pohranim ove svitke. Ostavit ću ih s njom. Osobno oslikavam sve
freske njezine grobnice. Najljepše su koje sam ikada stvorio. Svaki potez kistom
izraz je moje ljubavi. Htio bih počivati s njom u toj grobnici, jer sam iscrpljen i
obuzet neizvjesnošću. Ali, moram se još brinuti za moje dvije kraljevne i mog
vladara. Trebaju me.

BILJEŠKA AUTORA

Dr. Duraid Al Simma iz Odsjeka za staroegipatske spomenike 5. prosinca

1988. ušao je u jednu grobnicu u Dolini kraljeva na zapadnoj obali Nila.
Grobnica nije bila pronađena prije toga zato jer je na tom mjestu u VII. stoljeću
poslije Krista izgrađena islamska bogomolja. Tek nakon dugih i teških pregovora
s vjerskim vlastima dobivena je dozvola za iskapanje. Čim je ušao u hodnik koji
je vodio do pogrebne odaje, dr. Al Simma naišao je na niz sjajnih freski koje su
pokrivale zidove i strop. Bile su najsloženije i najljepše s kojima se susreo u
svom životu provedenom u proučavanju spomenika. Povjerio mi je da je odmah
shvatio da se radi o značajnom nalazu jer se među hijeroglifima isticao pečat
jedne dotad nepoznate egipatske kraljice. Njegovo uzbuđenje poraslo je kad se
približio pogrebnoj odaji, ali se razočarao vidjevši da su pečati oštećeni i da su
vrata provaljena. U prošlosti je grobnica bila opljačkana i iz nje su odneseni
sarkofag i zagrobne blago. Dr. Al Simma je ipak dosta precizno uspio datirati
grobnicu u slabo poznato razdoblje sukoba i nesreća oko 1780. prije Krista.
Tijekom idućeg stoljeća dva kraljevstva živjela su u neizvjesnosti. Postoji malo
dokumenata o događajima u tom razdoblju, ali zna se da je iz kaosa iznikao rod
vladara koji su napokon protjerali zavojevače Hikse i doveli Egipat do njegovih
sjajnih vrhunaca procvata. Raduje me se spoznaja što je njihovim venama tekla
krv Lostris, Tanusa i Memnona. Gotovo godinu dana nakon otvaranja grobnice,
dok su asistenti dr. Al Simme precrtavali i fotografirali ukrase na i zidovima,
komad žbuke pao je i otkrio nišu s deset zapečaćenih vaza od alabastera. Kad me
dr. Al Simma zamolio za suradnju na prijepisu svitaka koji su se nalazili u
vazama, bio sam počašćen, a istodobno sam oklijevao. Nisam bio kvalificiran za
prijevod originala, napisanih hijeratskim pismom, taj je posao u muzeju u Kairu
obavila skupina egiptologa iz raznih zemalja. Dr. Al Simma zamolio me da
nanovo napišem originalni tekst stilom koji će ga učiniti bližim suvremenom
čitatelju. Stoga sam u tekst uključio neke anakronizme i koristio sam riječi kao
što su "genij" ili "Hurriti", koje Taita nije uporabio, ali koje bi, siguran sam u to,
bio koristio da su bile dio njegova rječnika. Malo nakon početka rada sve moje
zadrške nestale su i potpuno sam se prepustio vremenu u kojem je drevni autor
živio i njegovoj osobi. Unatoč hvalisavoj nadmenosti, počeo sam za roba Taitu
osjećati naklonost i bliskost koje su premostile stoljeća. Shvaćam da su se
čovjekovi osjećaji i pregnuća tek neznatno promijenili kroz sve to vrijeme i
preostaje mi uzbuđenje na pomisao da još i danas, negdje u abesinskim
planinama pored izvora Nila, postoji nedirnuta grobnica jednoga egipatskog
faraona.
 O AUTORU

Wilbur Smith rođen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji danas

Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao u Južnoj Africi,
diplomiravši ekonomiju na Sveučilištu Rhodes. Posvetio se isključivo
književnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha svojih prvih knjiga, od tada je
objavio tridesetak romana, zasnovanih na brižljivim bibliografskim pripremama
i strastvenim istraživanjima najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od
studenog do veljače obično putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti
krstari Afrikom ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupačnije krajeve.
Ostali mjeseci u godini posvećeni su pisanju. U svom spisateljskom radu Smith
se do smrti supruge Danielle 1999. godine pridržavao točno određenog rituala,
radio je od osam ujutro do tri popodne i sve što bi napisao tijekom dana davao je
na čitanje Danielle kojoj su posvećena mnoga njegova djela. Nakon dvogodišnje
stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj književni rad
objavivši novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji, roman Plavi
horizont posljednje je njegovo djelo. Živi u gradiću Constatia, u blizini Cape
Towna, u vili na ranču Leopard Hill, koji je zapravo rezervat egzotičnih
životinja.
 Table of Contents
Wilbur Smith - Bog rijeke
BILJEŠKA AUTORA
O AUTORU